33.

Faze razvoja psihoterapeutskog odnosa

Rodžers je razlikovao 12 faza razvoja psihoterapijskog odnosa:

1.Prva faza je kada pojedinac potraži pomoć. Rodžers smatra daj e ovo jedan od najznačajnijih
momenata u svakoj psihoterapiji. Na samom početku je važno raščistiti da li je klijent
samostalno donio odluku ili je dolazak motivisan potrebom da se zadovolji neko drugi...roditelji,
bračni drug i slično. Rodžers insistira na neophodnosti da klijent sam donese odluku o
započinjanju psihoterapije jer time preuzima odgovornost za trajanje psihoterapije, i o
kljentovoj odgovornosti treba razgovarati na prvom sastanku
2. Sledeća faza je razjašnjavanje psihoterapijske situacije gdje klijent dobija informacije šta
može da dobije u psihoterapiji i kako će to dobiti. Tu se raščišćavaju neka pogrešna očekivanja,
tipa da će klijent dobijati savjete šta da radi ili da će psihoterapeut donositi odluke umjesto
njega. Veoma je važno staviti do znanja da čitav psihoterapijski proces zahtjeva određeni napor
od klijenta.
3. Treća faza je ohrabrivanje slobodnog izražavanja osjećanja. U ovoj fazi psihoterapeut,
prijateljskim, prihvatajućim i zainteresovanim stavom, motiviše klijenta da slobodno izrazi
osjećanja. Da bi se to postiglo reakcije psihoterapeute se ograničavaju na rečenice tipa I kako
ste vi to primili, kako ste se tada osjećali, šta ste vi u stvari željeli.

4. u 4 fazi, fazi prihvataanja i osvetljavanja negativnih osjećanja klijent shvata da su negativna

osjećanja sastavni dio njega. U tome mu pomaže psihoterapeut koji na topao i prihvatajući
način konstatuje prisustvo takvih ojsećanja rečenicama Izgleda da je vama svega toga dosta, vi
biste željeli da to popravite a istovremeno ne želite, da li se osjećate pomalo krivim?

5.Kada klijent izbaci iz sebe negativna osjećanja, nastupa 5 faza, faza probnog ispoljavanja
pozitivnih osjećanja i to je po Rodžersu prvi vjesnik sazrijevanja

U 6.fazi psihoterapije, psihoterapeut na isti način kako je to činio kada su bila u pitanju
negativna osjećanja, osvjetljava i prihvata pozitivna osjećanja koja iznosi klijent. Kada klijent u
potpunosti doživi sve ono dobro i loše u sebi pripremljen je za sledeću fazu psihoterapije a to je
7.Postizanje uvida. Zahvaljujući prethodnoj eksploraciji negativnih osjećanja kao i pozitivnih,
klijent je u stanju da pojedine aspekte ovog iskustva sagleda u novom svijetlu. A to je korak ka
boljem razumijevanju sebe
8.faza je osvjetljavanje mogućih izbora. U ovoj fazi zahvaljujući postignutom uvidu, klijent sebe
jasnije sagledava ali je u nedoumici šta dalje da čini. Psihoterapeut ne sugeriše moguća rešenja,
ali pomaže klijentu da ih sagleda.
U 9.fazi, fazi preduzimanja pozitivnih inicijativa, klijent pokušava nešto da uradi. Kao rezultat
toga on počinje da se ponaša na način koji mu je ranija izgledao nemoguć. Akcije koje klijent
preduzima ne moraju biti ni u kom smislu spektakularne ali održavaju spremnost da se život
uzme u svoje ruke.

10.faza je dalji razvoj uvida. Preduzimanje različitih inicijativa dolazi se do novih uvida. U ovoj
fazi su dozvoljene nešto dublje interpretacije ali nikada onako duboke kao u klasičnoj
psihoanalizii.

U 11.fazi klijent povećava povjerenje u sebe, sve manje strahuje od inicijative. U ovoj fazi klijent
i psihoterapeut kao da komuniciraju na jedan nov način. Odnos postaje prijateljski.
Psihoterapeut u očima klijenta postaje više običan čovjek a sve manje idol i Klijent počinje da se
interesuje za ličnost psihoterapeuta.

12. faza je smanjenje potrebe za psihološkom pomoći. Klijent ima porebu da prekine
psihoterapiju. To se najčešće javlja u formi izvinjavanja psihoterapeutu što mu je oduzeo toliko
vremena i gnjavio svojim problemima. U ovoj fazi se takođe može desiti da je klijent još uvijek
vezan za psihoterapeuta i počinje da ponovo iznosi stare, prevaziđene probleme. Ako se
psihoterapeut dobro postavi, ova situacija će kratko trajati i psihoterapija će vrlo brzo biti
okončana.

32. Specifičnosti nedirektivne terapije sa djecom

Specifičnosti nedirektivne terapije sa djecom proizilaze prije svega iz značajnih osobenosti

razvojnog procesa u oblasti motorike, intelektualnih sposobnosti odnosno dostignute
emocionalne i socijalne zrelosti djeteta. Zbog toga je neophodno dobro poznavanje razvojnih
specifičnosti pojedinih uzrasta. Za dijete je psihoterapeut često neko kao učitelj ili ljekar. Ono
očekuje kao u nekoj ordinaciji da bude pitano, tj da izrecituje svoje simptome i da zaćuti. Jer
većina djece nije naučilo da verbalizuje svoja osjećanja, a mnoga nikad nisu ni dobila dozvolu da
to i urade. Mnogo djeca iz iskusta znaju da u ovakvim situacijama odrasli pita i govori, a dijete
odgovara i ćuti. Ponekad je dovoljno dati djetetu dozvolu da govori i ono će tu priliku da rado
iskoristi. Postojalo je mišljenje da djeca prije puberteta nisu podobna za verbalne psihoterapije
pa je terapija igrom i crtežom smatrana psihoterapijskim metodama izbora.
Međutim, verbalno etiketiranje, imenovanje, je put ka sticanju kognitivne kontrole. Govoriti o
stvarima znači i bolje ih kontrolisati jer je riječi supstitut objekata, zamjena za stvari, odnose,
osjećanja. Podrazumijeva se da rečnik psihoterapeuta mora da bude prilagođen djetetovom
uzrastu, njegovom psihološkom stepenu razvoja ali to ne uključuje psihoterapeutovo tepanje ili
slično infantiliziranje govora.
Kod djece predškolskog uzrasta igra je prirodni medij ispoljavanja i komuniciranja, pa je i
psihoterapija igrom metod izbora. Međutim, i u psihoterapiji igrom dijete svoje aktivnosti
spontano prati verbalnim komentarima i nerijetko spontano saopštava klijentu šta osjeća, šta
radi ono ili igračka i očekuje verbalnu komunikaciju. Nasuprot tome, postoje i takozvane nijeme
seanse igrom kada se naizgled ništa ne dešava a psihoterapeut saznaje od roditelja, vaspitača ili
učitelja da je djetetu bolje.
U radu sa djecom, veoma je bitno da se psihoterapeut predstavi imenom i svojom profesijom uz
pitanje djetetu da li zna šta radi dječiji psiholog i da je ono što se odigrava i o čemu pričaju samo
njihovo i ostaje u toj prostoriji.
Preporučljivo je refletovati osjećanja već u prvoj seansi. Ako dijete crta u okviru seanse treba
povesti razgovor, priču o crtežu. Prsihoterapeut mora da drži pod kontrolom negativna
osjećanja i bilo kakvu verbalizaciju u vezi njih prema roditeljima. Dijete mora da se osjeća
bezbjedno od samog početka. Psihoterapeutov osnovni zadatak je da bude osjetljiv na ono što
dijete osjeća i izražava kroz svoju igru i da refllektujući ih pomogne djetetu da sebe bolje
razumije i prihvati.
Postoje 8 osnovnih principa rada sa djecom. To su:
1.psihoterapeut mora da stvori topao, prijateljski odnos sa djetetom
2.psihoterapeut prihvata dijete upravo onakvo kakvo ono jeste:
3.psihoterapeut uspostavlja odnos koji omogućava djetetu da osjeća slobodu da u potpunosti
izrazi svoja osjećanja:
4.psihoterapeut je budan, i spreman da prepozna osjećanja koja dijete ispoljava i da mu ih
odslika na takav način da ono stekne uvid u svoje ponašanje;
5.psihoterapeut održava duboko poštovanje prema djetetovoj sposobnosti da samo riješi
sopstvene probleme ako mu se za to pruži šansa.
6. psihoterapeut ne čini pokušaje da djetteove aktivnosti i razgovor usmjerava na bilo koji način.
Dijete je to koje vodi postupak a psihoterapeut prati.
7. psihoterapeut ne pokušava da ubrza psihoterapiju
I 8.psihoterapeut uspostavlja samo ona ograničenja koja su potrebna da psihoterapiju zadrži u
svetu realnosti.

31. U čemu se sastoji psihoterapijski savez (alijansa) sa roditeljim au procesu psihoterapije?

Psihoterapijski savez s roditeljima, poznat i kao psihoterapijska alijansa s roditeljima, odnosi se

na saradnju između terapeuta i roditelja u procesu psihoterapije djeteta ili adolescenta. Da bi
psihoterapijski ciljevi u radu sa djecom mogli da budu ostvareni potrebno je sklopiti
psihoterapeutski dogovor odnosno savez sa roditeljima. Prvi razgovor sa roditeljima koji dovode
dijete radi njegovih teškoća obično pruža obilje podataka o samim roditeljima, njihovom
roditeljstvu i njihovim bračnim ili vabračnim odnosima. Ređe se dešava da roditelji sami zatraže
pomoć za sebe svjesni da je problem u njima i njihovom odnosu, do toga uvida dolaze kroz
razgovor za psihoterapeutom. Roditelj djetetov problem manje ili više svjesno dovodi u vezu sa
sobom, odnosno sa porodičnom situacijom. Osjećanje krivice koje se često javlja roditelji
pokušavaju da ublaže tako što nalaze razna opravdanja da prekinu psihoterapiju, ili pak da
otvoreno podržavaju tj odobravaju otpor djeteta da ide na tretman. Uključivanje djeteta u
tretman može da pokrene i druga osjećanja kao što su rivaliziranje sa djetetom u odnosu na
psihoterapeuta, odnosno takmičenje za njegovu naklonost.
Aktivan odnos pozitivne saradnje sa psihoterapeutom i aktivno učešće u procesu uspješno
smanjuje osjećanje krivice kod roditelja, omogućuje djetetu da ne bude razapeto u konfliktu
zbog lojalnosti koju osjeća i prema roditeljim a i prema terapeutu, smanjuje otpor i roditelja i
djeteta prema psihoterapiji i stvara dobru osnovu za psihozerapijski savez.
Opšta pravila za nedirektivnu terapiju važe i ovdje. Psihoterapeut ohrabruje roditelja da govori
o svojim osjećanjima, strahovima i očekivanjima. Prihvata roditelja takvog kakav jeste i pomaže
mu da govori o sebi i traži pomoć za sebe. U vezi osjećanja krivice objašnjava im da su uradili
njabolje što su mogli za djetetovo i svoje dobro i da se sada nalaze u sitauaciji u kojoj ne
razumiju svoje dijete da ne znaju kkao da mu priđu. Psihoterapeut daje informacije, sugetsije,
nudi stav ali ostavlja roditelju slobodu izbora, odnosno procjenu adekvatnosti mišljenja
psihoterapeuta. Takođe je stvar dogovora da li će u terapiju uključiti jednog roditelja ili oboje.

30. Najčešće greške savjetnika

Jedna od najčešćih grešaka savjtnika jeste Usmjeravanja i vođenje, odnosno određivanje onoga
o čemu klijent treba da govori. Takođe treba izbjegavati vrednovanje i procjenjivanje, odnosno
izbjegavati davanje vrednosnih sudova i procjena ličnosti klijenta na primjer <pretjerano ste
posesivni prema svojoj djeci. Takođe treba izbjegavati okrivljavanje. Savjetnici ponekad požele
da daju savjete i recepte klijentima rečenicama tipa možda bi trebalo da se osvrnete oko sebe i
vidite kako drugi ljudi žive. Dijagnostifikovanje je takođe nešto što treba izbjegavati i rečenice
tipa vi ste anksiozna osoba.
Razuvjeravanje i poboljšanje raspoloženja klijenta se odnosi na pokušaj savjetnika da
odobrovolji klijenta ali bez priznavanja klijentovih pravih osjećanja...primjerom tipa nemojte
brinuti sve će biti dobro. Treba izbjegvatai i neprihvatanje klijentovih osjećenja, kroz rečenice
nema razloga da se budete toliko depresivni. Davanje savjeta takođe treba izbjegavati jer se
tako klijent blokira da sam dođe do rešenja. Treba izbjegavati i takav način ispitivanja koji klijent
doživi kao istražni postupak. Pretjerano objašnjavanje takođe treba zaobići kao i skrivanje iza
profesionalne fasade.
Ne treba ni požurivati klijenta niti neprikladno se samootkrivati djeleći lično iskustvo.

29. Kontekstualne varijable u savjetovanju

Neke od važnih kontekstualnih varijabli su:
1.Kulturalni kontekst. Po tim se podrazumiijeva vrijednosti i komukacioni obrasci koji potiču iz
klijentove kulture. (primjer dvostrukog indentitea adolescenta-izbglica)
2. sledeća varijabla je rasni kontekst. On uključuje jačinu klijentovog rasnog identiteta i ponosa,
izloženost rasnoj diskriminaciji i vještine izlaženja na kraj sa tim.
3.Kontest društvenog sloja je takođe važan u savjetovanju jer pravila ponašanja, način govora,
način odijevanja razlikuju se u zavisnosti od društvenog sloja.
4. tu je i kontekst porodice iz koje klijent potiče, tu se prije svega misli na porodicu porijekla ali i
na roditeljske glasove koje ima u glavi
5. zdravstveni kontekst je takođe bitan jer klijentovo somatsko zdravlje može doprinijeti
psihičkim teškoćama.
6. kontekst seksualne orijentacije je takođe bitna kontekstualna varijabla. Za razumijevanje gej
populacije veoma je važno znati pravila i vrijednosti homoseksualnih zajednica kao i stavove
društva prema njima.
7. tu je i kontekst godina. Proces starenja može da djeluje na neke klijentove teškoće. Takođe je
važno znati kakvi su stavovi društva prema starenju(ejdžizam)
8. religiozni kontekst klijenta. Religioznost klijenta može da bude izvor njegove snage. Ali i izvor
teškoća i dilema. Dijeljenje istih religijskih uvjerenja može da učvrsti savjetodavni odnos.
I kontekst mreže podrške se odnose na pitanja da li je klijent izolovan, ko može da mu
pomogne.

28. Reflektovanje osjećanja

Reflektovanje osjećanja predstavlja mikro vještinu kojom savjetnik ulazi u klijentov tok emocija,
pokazuje da ih prepoznaje i vraća klijentu doživljaj tih emocija. Tako se gradi emocionalno
partnerstvo između klijenta i savjetnika. Reflektovanje je slično prafraziranju ali se od njega i
razlikuje. Sličnost je da su obje aktivnosti slične odrazu u ogledalu. Ali kod parafraziranja
akcenat je na mislima, a kod reflektovanja na osjećanjima.
Reflektovanje obično uključuju parafraziranje ali je ono i nešto mnogo više.
Kod reflektovanja uzimamo u obzir kako vrebalne tako i nevrbalne signale koje nam klijent šalje.
Ponekad klijenti verbalno šalju poruku koje nisu u skladu sa neverbalnim ..kada klijent očiju
punih suza govori kako je u redu.
Prilikom reflektovanja savjetnik treba da odgovori kako na verbalne tako i na neverbalne
signale. Postoje dva načina reflektovanja osjećanja. Reflektovanje osjećanja bez pominjanja
uzroka i reflektovanje osjećanja sa pominjanjem uzroka. Tokom reflektovanja mogu se javiti i
dvije teškoće. Prva se uglavnom dešava početnicima, kada savjetnik umjesto da reflektovanjem
gradi emocionalno partnerstvo sa klijentom, savjetnik samo govori o osjećanjima. Druga
teškoća se odnosi na neprikladno razlikovanje misli od osjećanja.
Reflektovanje osjećanja uključuje vještine primanja i slanja poruka. U vještine primanja poruka
spada razumijevanje poruka koje klijent šalje licem, tijelom, glasom uz sve uzimanje u obzir i
kontekst u kome klijent šalje poruke. U vještine slanja poruka spadaju reakcije kojim
pokazujemo da smo uhvatili klijentove emocionalne riječi i izraze. Reflektovanje osjećanja treba
da se obavlja na ležeran, verbalno lako razumljiv način. Da bi reflektovali klijentova osjećanja
moramo znati da ih prepoznamo i tačno imenujemo.
Kada je riječ o dimenzijama u reflektovanju klijentovih riječi kojima izražava osjećanja treba
voditi računa o jačini, odnosno veoma je važno tačno izraziti jačini klijentovih riječi kojima
opisuje svoje emocije. Greška može da nastane ako pojačavamo ili ublažavamo jačinu
klijentovih emocija.
Takođe, klijenti često imaju višestruka i pomiješana osjećanja, reflektovanje služi za izražavanje
ključnih djelova emocionalnih poruka.
Savjetnici nekada i pomažu klijentima da pronađu prave riječi za osjećanja, odnosno da ih
imenuju i na taj način ih postanu svijesni.
27. Parafraziranje

Parafraziranje znači svojim riječima ponoviti ono što je klijent rekao . ponekad tokom
parafraziranja mogu da se koriste klijnetove riječi ali to ne treba stalno činiti. Parafraziranje je
slično ogledu u ogledalu ali taj odraz treba da bude jezgroviti od stvarne slike. Najbolje je
parafraziranje početi zamjenicom ,,vi“ kako bi savjetnik pokazao klijentu da kroz parafraziranje
odražava njegovo unutrašnje stajalište.
Tokom parafraziranja treba malo usporti govor da bi se dobilo vrijeme za razmišljanje. Za
uspješno parafraziranje potrebno je dobro pamtiti i dobro baratati riječima. Klijentove reakcije
tačno tako ili upravo tako pokazuju da je parafraziranje uspješno

26. Slanje dobrih poruka glasom i tijelom

Tokom razgovora sa klijentom savjetnik treba da ohrabruje klijenta, to se postiže kako

verbalnim tako i neverbalnim podsticajima. Kod ohrabrivanja pomoću verbalnih podsticaja
treba voditi računa prvom kakvim glasom šaljemo verbalne poruke. Glas savjetnika uvijek
govori o tome šta savjetnik osjeća i koliko je emocionalno osjetljiv na ono što klijent osjeća.
Kada je savjetnik nesiguran govor je previše brz ili pretjerano glasan. To je uvijek znak
anksioznosti savjetnika. Poruke koje se šalju glasom imaju 5 dimenzija. Prva dimenzija je
glasnost. Savjetnik ne bi trebalo da govori ni glasno ni tiho. Preglasan govor preplavljuje a suviše
tihi govor stvara utisak da je savjetnik slab ili nemoćan. Sledeća dimenzija je razgovjetnost, ona
se odnosi na razumljivost i jasnoću govora. Riječi treba da se izgovaraju jasno jer
nerazgovjetnost može da prekine tok klijentovih misli. Kada je riječ o greškama u visini glasa,
one se odnose na previsok ili prenizak glas. Oštar glas može da zvuči preteće a visok, kreštavi
glas da djeluje uznemirujuće. Takođe, savjetnici koji govore brzo povećavaju napetost klijenta i
korisno je da savjetnici prave pauzu u govoru i da budu tolerantni na periode tišine. Pored
verbalnih poruka, važne su i one nevrbalne. Neverbalne poruke tijelom treba da odaju
prisutnost. Položaj tijela treba da bude opušten i otvoren. Ukoliko savjetnik stoji ukočeno ili
stisnuto to klijent može da protumači kao da savjetnik nije spreman da ga sasluša. Važan je i
položaj nogu ili ruku i blaga nagnutost prema naprijed bez ugrožavanja klijentovog ličnog
prostora. Kontakt očima je veoma bitan, i tu treba biti oprezan. Zurenje u klijenta može
povećati stepen anksioznosti kod klijenta a često gledanje u stranu stvara utisak da savjetnik
nije zainteresovan. Izraz lica treba da bude opušten sa blagim osmjehom. I on treba da prati
emocionalni ton koji je sadržan u klijentovoj priči. Klimanje glavom klijnet najčešće doživljava
kao podsticaj. Treba izbjegavati poigravanje olovkom, lupkanje prstima po podlozi, stisnute
šake, poigravanje sa kosom..
Savjetnik može izraziti podršku blagim dodirom šake klijenta ili ruke klijenta. Sa dodirivanjem
treba biti oprezan. Treba voditi računa i o načinu odijevanja. To mora biti prilagođeno prema
klijentu sa kojim radi. Tinejdžeri lakše prihvataju neformalni način odijevanja nego poslovni
ljudi.

25. Otvorena, zatvorena i sugestivna pitanja

U nedirektivnoj psihoterapiji, koriste se različite vrste pitanja kako bi se klijentu pružila

podrška i omogućilo mu da istražuje vlastite misli, osjećaje i iskustva. Tri osnovne vrste
pitanja koja se koriste u nedirektivnoj psihoterapiji su otvorena pitanja, zatvorena pitanja
i sugestivna pitanja. Evo objašnjenja svake od njih:

1. Otvorena pitanja: Otvorena pitanja su pitanja koja zahtijevaju opsežniji odgovor i

omogućuju klijentu da slobodno izrazi svoje misli, osjećaje i iskustva. Ova pitanja
obično počinju sa "Što?", "Kako?", "Kada?", "Zašto?" i sl. Primjer otvorenog pitanja
u nedirektivnoj psihoterapiji može biti: "Kako ste se osjećali kada se to dogodilo?"
Ova pitanja pomažu klijentu da se dublje poveže sa svojim unutarnjim iskustvom i
razmišljanjima.
2. Zatvorena pitanja: Zatvorena pitanja su pitanja koja zahtijevaju kraći, konkretniji
odgovor. Ova pitanja obično se mogu odgovoriti sa "da" ili "ne" ili s jednom
kratkom frazom. Primjer zatvorenog pitanja u nedirektivnoj psihoterapiji može
biti: "Jeste li ovo iskustvo imali prije?" Ova pitanja se koriste kako bi se dobile
određene informacije ili potvrdili određeni podaci.
3. Sugestivna pitanja: Sugestivna pitanja su pitanja koja sadrže sugestiju ili navode
klijenta na određeni odgovor. Ova pitanja se često izbjegavaju u nedirektivnoj
psihoterapiji jer mogu ograničiti klijentovu slobodu izražavanja i promišljanja.
Primjer sugestivnog pitanja može biti: "Zar se ne osjećate bolje sada?" Umjesto
sugestivnih pitanja, u nedirektivnoj psihoterapiji preferiraju se otvorena pitanja
koja pružaju prostor klijentu da samostalno istražuje i izražava svoje osjećaje i
misli.

Važno je napomenuti da je u nedirektivnoj psihoterapiji naglasak na podršci i poticanju

klijenta da sam istražuje svoje unutarnje doživljaje, stoga se koriste otvorena pitanja
kako bi se pružila prostor za takvo istraživanje.
24. Ulazak u klijentov unutrašnji svijet

Ulazak u klijentov svijet uključuje razumijevanje i prihvatanje klijenta takvim kakvim jeste. Da bi
klijent imao doživljaj da ga savjetnik razumije, on mora da razvije vještine posmatranja svijeta
njegovim očima. Pažljivim slušanjem i reagovanjem savjetnik treba da odgonetne poruke
klijenta, pri čemu se u obzir uzimaju i neverbalni signali koje klijent šalje. U središtu aktivnog
slušanja nalazi se važna razlika između ti i ja , između vašeg doživljaja sebe i mog doživljaja vas,
te između vašeg doživljaja mene i mog doživljaja mene. Vaš doživljaj mene i moj doživljaj mene
su unutrašnja ili internalna stajališta. Kada savjetnik na ono što klijent kaže reaguje
pokazivanjem tačnog razumijevanja njihovog stajališta, to ne znači da se savjetnik slaže sa
iskazanim, već prihvata ono što klijent kaže kao njegovu subjektivnu relanost. Postoje neke
reakcije klijenta koje su IZVAN klijentovih stajališta...to su reakcija tipa šta mogu da uradim za
vas, biće vam dobro.previše sebe žalite ili tome slično. Sa druge strane, postoje i reakcije koje
dolaze iz klijnetovog unutrašnjeg stajališta. To se reflektuje kroz rečenice tipa presrećni ste što
ste položili ispit ili uznemireni ste otkako ste s evratili sa puta.

23. prepreke u kreiranje atmosfere poštovanja i prihvatanja

Jedna od prepreka koje sprečavaju savjetnika u kreiranju atmosfere poštovanja i prihvatanja

jeste prisustvo tjeskobe zbog osjećanja koje ima klijent. Savjetnik se može osjećati ugroženim
zbog nekih osjećanja koja pokazuje klijent ili zbog sadržaja koje iznosi..ponekad se savjetnici
osjećaju uroženim zbog izrazito uspješnih, privlačnih, inteligentnih ili psihološko obrazovanih
klijenata. Određene situacije mogu da izazivaju tjeskobe. To je najčešće prvih nekoliko minuta
prvog susreta tj početak bavljenja psihoterapijom. Ili kašnjenje klijetna, utisak da klijent ne
napreduje, snimanje razgovora zbog supervizije.
Pojedine uznemirujuće riječi ili stavovi mogu izazvat tjeskobu. Jer svaki savjetnik ima svoje lične
emocionalno nabijene okidače npr seksističke primjedbe, predrasude o homoseksualcima,
omalovažavanje pripadnika različitih kultura.. predrasude takođe mogu da blokiraju razvoj u
savjetodavnog odnosa, savjetodavci nisu lišeni predrassuda ali bi bilo dobro da su ih svjesni.
Nezavršeni posao savjetnika, neki problemi sa djecom, porodicom, materijalnom situacijom
mogu da utiču na kvalitet savjetovanja. Emocionalna iscrpljenost i sagorijevanje na poslu mogu
biti faktor ometanja. Takvi savjetnici teže prihvataju nove klijente, i u takvoj situaciji
savjetodavni odnos postaje test izdržljivosti a ne situacija pozitivnog izazova. I na kraju da bi
savjetovanje bilo uspješno, potrebno je da se ispune neki uslovi...zasebna prostorija, vrijeme
koje može da se posveti samo klijentu.
22. Mikrovještine u vještini aktivnog slušanja

Aktivno slušanje se sastoji od niza mikrovještina. To su:

1.zauzimanje stava poštovanja i prihvatanja
2. ulazak u klijentov unutrašnji svijet
3.postavljenje pitanja
4.ohrabrivanje-slanje dobrih poruka glasom i tijelom
5. započinjanje razgovora
6. parafraziranje
7.reflektovanje osjećanja
8.pokazivanje razumijevanja konteksta i razlika
9.ublažavanje početnih otpora
Izbjegavanje nepodsticajnih nemojte
Prva mikrovještina zauzimanje stava poštovanja i prihvatanja. Atmosfera bezuslovnog
poštovanja i prihvatanja je osnovna Rodžersova savjetovanja. Da bi se to ostvarilo savjetnik
mora biti psihološki prisutan. Ovo prisustvo odnosi se na stav koji savjetnik ima ne samo prema
klijentu već i prema sebi.
Ako je savjetnik autentična ličnost i ukoliko sebe prihvata, biće u stanju da kreira atmosferu
poštovanja i prihvatanja.

21. Definicija aktivnog slušanja

Aktivno slušanje je slušanje sa istinskim razumijevanjem, pažnjom i empatijom. Ova vrsta
slušanja doprinosi da se ljudi osjećaju bolje, ohrabruje ih da pričaju i izraze svoja osjećanja,
podstiče njihovo samopouzdanje, smnajuje strah i strepnju, olakšava razvoj i konstruktivnu
promjenu. Postoje 4 vrste slušanja : kada savjetnik sluša klijenta, kada klijent sluša savjetnika a
oboje slušaju svoje misli i osjećanja tzv unutrašnje slušanje
Kvalitet unutrašnjeg slušanja savjetnika određuje uspješnost u aktivnom slušanju klijenta.
Najbolje je kada kod savjetnika postoji ravnoteža između spoljašnjeg i unutrašnjeg slušanja.
Aktivno slušanje pomaže u uspostavljanju odnosa između savjetnika i klijenta. Veća je
vjerovatnoća da će savjetnik sa klijnetom izgraditi dobar odnos ukoliko klijent ima doživljaj da
ga savjetnik aktivno sluša.
Aktivno slušanje je u funkciji uspostavljanja povjerenja. Po definiciji povjerenje se odnosi na
čvrsto vjerovanje u iskrenost, integritet i pouzdanost druge osobe. Povjerenje u savjetodavnom
odnosu je interaktivan proces. Pažljivim slušanjem klijenta i pokazivanjem da ih razumijemo i
prihvatamo onakvim kakvi jesu, savjetnik može da ubrza proces izgrađivanja povjerenja i
ublažavanja nepovjerenja.
Aktivno slušanje pomaže u premošćavanju razlika. Jedino pažljivim i odbrim slušaanjem
savjetnik može da zna kako s eosjeća osoba sa posebnim potrebama, ili klijent koji dolazi iz
drugačijek kulturnog religioznog konteksta.
Zatm, aktivno slušanje pomaže klijentu da se otvori pošto ih prethodno iskustvo čini opreznim.
Kvalitetnim slišanjem pomažemo klijentu da se osjeća prihvaćenim sigurnim i shvaćenim.
To je i dobar način da prikupimo podatke, jer ako znamo da slušamo nije potrebno da
postavljamo pitanja.
Nekim klijentima aktivno slsušanje pomaže da dožive osjećanja, odnosno da uključe unutrašnji
protok emocija i da ih prihvate.
I na kraju aktivno slušanje pomaže klijentima da preuzmu odgovornost, ublažava dejstvo
odbrane i stvara klimu u kojoj klijenti mogu preuzeti veću ličnu inicijativu.

20. Empatija, definicija razvoj

Koncept empatije je krucijalan kako u Rodžersovoj ličnosti tako i u terapiji. Rodžers je empatiju
vidio kao doživljaj klijentovog unutrašnjeg svijeta i njegovoh ličnih značenja kao da su naši
vlastiti, ali bez gubitka svijesti da je riječ o kao da doživljaju. Početkom sedamdesetih Rodžers
daje jedan sveobuhvatan pogled na empatiju. Smatra da je to ulazak u privatni opažajni svijet
druge osobe i biti u njemu sasvim kao kod kuće. To znači privremeno živjeti u u ličnom životu
klijenta, pažljivo se kretati po njemu, bez donošenja sudova i ne otkrivati osjećanja kojih je
osoba totalno nesvjesna pošto bi to bilo suviše ugrožavajuće. Biti sa drugim na ovaj način, znači
privremeno ostaviti po strani gledištte i vrednosti kojih se držimo, tj potrebno je osloboditi se
predrasuda. Rodžers je smatrao da što je savjetnik integrisaniji unutar sebe, pokazuje veći
stepen empatije.
Za razliku od empatije, simpatija je u terapijskom procesu mnogo manje poželjna, empatija
označava neutralnu saznajnu kategoriju, dok simpatija sadrži našu afektima ispunjenu reakciju
na tuđe emocionalno stanje.
Pored simpatije, u savjetodavnom odnosu može doći i do razvoja emocionalne identifikacije
koja je u terapiji štetna i neproduktivna. Ona može voditi savjetnika pokušajima da se klijent
spase ili neuspjehu da se iskustvo klijenta diferencira od iskustva savjetnika.
O empatiji se govori u psihoanalizi, socijalnoj psihologiji i razvojnoj psihologiji.
Frojd je smatrao da je empatija značajno sredstvo za razumijevanje drugih ljudi i preduslov za
odvijanje tretmana, i da ona djeluje iz pozadine, da je bazirana na identifikaciji takozvanoj
probnoj, parcijalnoj ili prolaznoj.
U okviru socijlne psihologije istraživači su najviše bili zainteresovani za proučavanje odnosa
empatije sa prosocijalnim i pomažućim ponašanjem.
U okviru socijalne psihologije razvila su se nekoliko modela empatije—empatija kao
preuzimanje uloge-odnosno kao sposobnost da se razumije tuđe razmišljenje ili osjećanje i da
se svijet percipira n anačin na koji to čini druga osoba. I empatija kao emocionalna zaraza ili
rezonanca-odnosno odgovor koji se javlja u empatizeru dok posmatra stvarno ili anticipatorno
stanje nekog drugog.
Kada je riječ o razvoju empatije, psihoanaliza smatra da on počinje u najranijem, neverbalnom
odnosu majke i djeteta.
Istraživanja iz razvojne psihologije su pokazala da tokom prve nedelje života bebe pokazuju
neugodnost i plač kada druga beba plače.
Stav razvojnih psihologa je sličan stavu psihoanalitičara. Snažna rana vezanost ili atačment je
glavni prethodnik rane zainteresovanosti za druge i to može biti neophodan uslov za razvoj
empatije.
Razvojni psiholozi govore o 4 stupnja razvoja empatije:
1. Prvi stupanj se odnosi na globalnu empatiju koja se razvija tokom prve godine života
2. egocentrična empatija je sledeći razvojni nivo. Dijete postaje svjesno onog drugog ali
stanje tog drugog doživljava kao svoje.
3. Treći stupanj razvoja je empatija za tuđa osjećanja...na uzrastu od 2-3 god dijete postaje
svjesno da se osjećanja drugih mogu razlikovati od njegovih. Razvoj govora proširuje
repertoar empatijskih reakcija.
4. Empatija sa tuđim životnim uslovima se smatra najnaprednijim nivoom empatije i javlja
se u adolescenciji.
19. Karakteristike odnosa između savjetnika i klijenta

Odnos između klijenta i terapeuta se razlikuje od svakodnevnih odnosa koje ostvarujemo u

porodici, prijateljstvu, radnom okruženju. Ono se razlikuje od odnosa roditelj-dijete jer ovdje
klijent nije duboko emocionalno vezan niti pasivan kao dijete prema roditeljima, a niti savjetnik
sa druge strane kao roditelji ima autoritet, odgovornost za preuzimanja akcija. Odnos teraputa i
klijnta nije ni prijateljski, jer takav odnos pretpostavlja približnu emocionalnu zrelost obje strane
i kompletnu uzajamnost davanja i primanja. To nije ni odnos koji se sreće između pacijenta i
lekara u kome ljekar zna sve o bolesti svoga pacijenta i zna kako ona može da se izleči, koji
postavlja dijagnozu i pripisuje terapiju koju pacijent poslušno uzima. To nije ni odnos dva
saradnika mada je takva varijnata možda najbliža.
To dakle nije odnos sa superiornošću jednog i neznanja drugogo. To je odnos koji karakteriše
nenametljiva autentična toplina i autentično, nenametljivo bezrezervno prihvatanje klijenta.
Neograničena mogućnost izražavanja osjećanja, kako pozitivnih tako i negativnih. Odnos koji
podrazumijeva potpuno odsustvo bilo kakvog vrednosnog procjenjivanja onoga što klijent
govori. Kao i odsustvo odobravanja ili osporavanja, davanja savjeta ili držanja moralnih pridika.
Jedina ograničenja ovog odnosa su u pogledu vremena i fizičkog ispoljavanja agresije.

18. Ličnost savjetnika

Savjetnik treba da ima bezrezervno pozitivan stav prema klijentu. Kao posrednik u kllijentovom
komuniciranju sa sobom on stalno treba da postavlja sebi pitanje da li može da prihvati svaki
dio klijenta koji mu se prikaže i da ga prihvati onakvim kakvim jeste. Terapeut mora prema
klijentu da izražava toplinu koja uključuje neposesivnu brigu za klijenta kao izdvojene ličnosti
bez vrednovanja njegovog ponašanja i misli.
Terapeut takođe treba da bude u stanju da empatički razumije klijenta. Empatičko
razumijevanje se odnosi na sposobnost vidjeti svijet klijentovim očima što zahtjeva spremnost
savjetnika da privremeno napusti svoj Self da bi ušao u iskustvu klijenta. Da bi sve ovo bilo
moguće terapeut mora da bude skladna ličnost, otvorena, autentična, snažna u saglasnosti sa
sama sobom.
17. Specifični strahovi savjetnika

Jedan od strahova savjetnika jeste strah od neuspjeha. Savjetnici su često usmjereni prema
pomaganju drugima i postizanju pozitivnih rezultata. Strah od neuspjeha može se pojaviti kada
se savjetnik osjeća nekompetetnim da pomogne klijentima ili kada primjeti da klijent ne
napreduje. Strah od neuspjeha je povezan sa strahom od nekih klijentovih osjećanja Savjetnici se
ponekad suočavaju s klijentima koji imaju ozbiljne emocionalne ili psihološke probleme. Strah
od suočavanja s graničnim situacijama, kao što su suicidna razmišljanja ili nasilje, može biti
prisutan jer takve situacije zahtijevaju brzu procjenu i intervenciju. Ovaj strah može proizaći iz
brige za sigurnost klijenta i vlastitu dobrobit.Ovaj strah može proizaći iz pritiska da budu
savršeni ili iz brige za klijentovo blagostanje. Savjetnik takođe može imati strah od toga šta će da
misli supervisor.

Suprotno strahu od neuspjeha može se javiti I strah od uspjeha. Iza tog straha se krije strah od
psihološke blizine. Psihoterapeuti se mogu bojati otkrivanja vlastite ranjivosti ili emocionalnih
izazova pred klijentima. Strah od psihološke blizine može biti povezan s brigom da će se otvoriti
i biti izloženi na način koji može narušiti njihovu stručnost ili autoritet. Strah od psihološke
blizine može proizaći iz brige da će prekoračiti granice ili postati previše emocionalno involvirani
s klijentima. Nakon postizanja određenih uspjeha, psihoterapeuti se mogu bojati da neće moći
održati uspjeh ili da će izgubiti klijenta kad on ojača.

Tu je I strah od promjene. Iz koga stoji strah da će nas klijent duboko dirnuti I natjerati da
razmišljamo o vlastitom životu, što može rezultirati potrebom da mijenjamo način vođenja
terapije.

16. Motivi savjetnika

Motivi savjetnika mogu biti štetni i korisni.

Mogući korisni motivi savjetnika:
Altruizam, humanizam, usmjerenost na ljude, intelektualna radoznalost, prorađen emocionalni
bol.

Mnogi savjetnici pokreće duboka želja za pomaganjem drugima u njihovom emocionalnom,

mentalnom i psihičkom blagostanju. Motivacija za podršku i olakšanje patnje drugih ljudi može
biti snažan pokretač za bavljenje psihoterapijom.
Interes za ljudsku psihu i emocionalno stanje: Savjetnici često pokazuju prirodni interes za
razumijevanje ljudske psihologije, emocionalnih procesa i međuljudskih odnosa. Motiviraju ih
radoznalost i želja za produbljivanjem znanja o tome kako ljudi funkcioniraju i kako im pomoći u
prevladavanju izazova.

Vlastita iskustva: Neka osobna iskustva, kao što su vlastiti izazovi s mentalnim zdravljem, osobni
rast ili suočavanje s teškim životnim situacijama, mogu potaknuti savjetnike da žele pomoći
drugima koji prolaze kroz slične teškoće. Ova iskustva mogu izgraditi empatiju i razumijevanje te
motivirati savjetnike da podijele svoje znanje i iskustvo s drugima.
Strast prema radu s ljudima: Savjetnici mogu osjećati strast prema uspostavljanju i održavanju
dubokih i ispunjavajućih odnosa s drugim ljudima. Uživaju u radu s različitim ljudima, slušanju
njihovih priča, pružanju podrške i razvijanju terapijskog odnosa temeljenog na povjerenju.
Želja za kontinuiranim učenjem i osobnim razvojem: Psihoterapija je područje koje zahtijeva
kontinuirano učenje i osobni razvoj. Savjetnici koji su motivirani za stalno usavršavanje,
istraživanje novih terapijskih pristupa i proširivanje svog znanja mogu pronaći ispunjenje u
psihoterapijskoj praksi.

Štetni motivi savjetnika su

Nerazrešeni emocionalni bol, potreba da se ljudi drže u zavisnom odnosu, traženje intimnosti,
kruta uvjerenja ili lična korist
Potreba za kontrolom ili moći: Neki savjetnici mogu biti motivirani željom za kontrolom ili moći
nad drugima. Ova motivacija može proizaći iz potrebe za dominacijom ili manipulacijom drugih
ljudi, umjesto iz želje za pružanjem autentične podrške i pomoći.

Potreba za vlastitim iscjeljenjem: Neki savjetnici mogu se upustiti u psihoterapiju kao način da
se sami izliječe ili suoče s vlastitim emocionalnim ili psihološkim poteškoćama. Iako je osobni
rast i razvoj važan aspekt svake terapeutske prakse, ako je motivacija isključivo usmjerena na
vlastito iscjeljenje, to može dovesti do zloupotrebe ili neprikladnog fokusa na vlastite potrebe
umjesto na potrebe klijenata. Finansijski interesi: Neke osobe mogu se odlučiti za psihoterapiju
isključivo iz financijskih razloga, a ne iz prave želje da pomognu drugima. Ova motivacija može
dovesti do nedostatka predanosti, lošeg profesionalnog ponašanja ili izostanka autentične
empatije prema klijentima.
15. Koncept mentalno zdrave osobe u teoriji Karla Rodžersa

Mentalno zdrava osoba ili dobro organizovana, skladn aličnost nije u svom procesu
samoaktualizacije sputana nijednim od 3 vrste nesklada. Kod mentalno zdrave osobe postoji
sklad između onoga što osoba osjeća i onoga što misli da osjeća. Sklad postoji i između
spoljašnje i fenomenološke realnosti, kao i između realnog i idealnog ja.
Takva osoba je u stanju da realno misli, dobro procjenjuje i ne ponaša se odbrambeno prema
svojim iskustvima. U obrnutom slučaju javlja se kruto, odbrambeno ponašanje i život takvih
osoba je organizovan oko pogrešnih predstava o sebi i svijetu. Zdrava ličnost se formira u
djetinjstvu u atmosferi bezuslovnog poštovanja. Nasuprot tome nezdrava ličnost se formira
takođe u djetinjstvu u atmosferi rigidnih zahtjeva od strane roditelja i zanemarivanja potreba
djeteta. Jer da bi zadržalo ljubav roditelja, dijete će početi da zanemaruje svoje potrebe tj
potrebe organizma a sliku o sebi odnosno self će početi da gradi na osnovu onoga što roditelji i
okolina od njega očekuju. Veza između organizma i selfa se ne uspostavlja, autentični doživljaji
organizma postaju prijetnja iskrivljenoj slici o sebi. Umjesto da sebe prihvati onakvu kakva jeste,
osoba će se truditi da bude ono što od nje očekuju. Umjesto da u odnose sa drugim ljudima
unese dobronamjernost. Toplinu ili razumijevanje, takve osobe će se ponašati prema drugim
ljudima odbrambeno i neprijateljski, biće nezadovoljne sobom i životom koji vode.
Put ka zdravlju je put kao autentičnoj, i cjelovitoj ličnosti. To podrazumijeva otići što dalje od
fasade i zadovoljavanja očekivanja drugih ljudi, jer je nemoguće svakoga zadovoljiti. Treba ići ka
usmjerenosti na samoga sebe i preuzeti odgovornost za sopstveni život. Stalno se razvijati i biti
otvoren za promjene. Biti kompleksan i prihvatiti kompleksnost drugih ljudi. Biti otvoren za
iskustva. Prihvatiti druge, imati povjerenja u sebe i osloboditi se strahova, i u tome pomaže
klijentom usmjerena nediretktivna terapija ili savjetovanje.

14. Tri vrste nesklada između organizma i selfa po Rodžersu

Rodžers je u sklopu svoje teorije opisao 3 vrste nesklada.
1. Nesklad između organizma i selfa. Odnosno između onoga što osoba osjeća i onoga što
ona misli da osjeća. Tada dolazi do straha i osjećanja ugroženosti. Osoba počinje da se
brani od informacija koje dolaze iz organizma, počinje da ih iskrivljuje i lažno predstavlja.
2. Zatim postoji nesklad između fenomenološke i spoljašnje realnosti. Fenomenološka
realnost može da bude identična sa spoljašnjom ali i ne mora. Odnos između ove dvije
realnosti predstvalja odnos stalnog testiranja odnosno postavljanja hipoteza o
spoljašnjoj realnosti.Ove hipoteze doživljavaju svoju probjeru kroz organizmičko iskustvo
osobe, kroz njena simbolizovana i nesimbolizovana iskustva. Ukoliko provjera realnosti
 dobije potvrdu kroz simbolizovana iskustva osoba će se ponašati u skladu sa zahtjevima
realnosti. To su skladne , dobro organizovane osobe. Ukoliko se ova provjera prelama
kroz nesimbolizovana iskustva, dolazi do nesklada i dezorganizovanog ponašanja.
3. Treći nesklad je između realnog i idealnog selfa...između onoga kakvim smo stvarno i
onoga kakvi bi željeli da budemo.

13.Teorija ličnosti Karla Rodžersa

Osnovne odlike Rodžersove teorije ličnosti su da je ona fenomenološka, holistička i neistorijska.

Fenomenološko određenje podrazumijeva da se u žiži Rodžersovog interesovanja nalazi način
na koji pojedinac doživljava svijet, odnosno fenomenološko polje jedne osobe. Za pojedinac, po
Rodžersu jedino je realan njegov subjektivni svijet, njegov referentni okvir, njegovi doživljaji i
sve ono čega je pojedinac svjesan u određenom času. Način na koji će se jedna osoba ponašati
zavisi od načina na koji ona opaža svijet i kako ga doživljava. Prema tome da bi se jedna osoba
razumijela potrebno je vidjeti svijet očima te osobe, odnosno potrebno je prodrijeti u
fenomenološko polje te osobe.
Ova teorija je i holistička, što znači da pojedinac u svakom trenutku reaguje kao cjelovito biće.
Treća karakteristika je neistoričnost. Za razumijevanje pojedinca važni su događaji koji se
odvijaju ovdje i sada a ne događaji iz prošlosti. Samo po sebi prošlo iskustvo nije važno, važna je
naša interpretacija prošlog iskustva.
U središtu njegove teorije nalaze se koncepti: organizam, fenomenološko polje i self.
Pod organizmom Rodžers podrazumijeva individuu. Ličnost je doživljavajući organizam.
Organizam je mjesto cjelokupno doživljavanja jedne osobe. Organizam uvijek reaguje kao
cjelina, pokreće ga motiv razvoja. Organizam uvijek teži da se razvija čak i po cijeni bola i patnje.
I iskustva koja stiče organizam mogu biti simbolizovana(svjesna) ili nesimbolizovana(nesvjesna).
Organizam može iskrviti iskustva koja stiče, i šta će organizam uraditi sa iskustvima tokom
godina u najvećoj mjeri zavisi od spoljašnje sredine, odnosno od vaspitanja.
Kad je riječ o fenomenološkom polju, ono predstavlja sveukupnost iskustva jedne osobe. To je
subjektivna realnost osobe i ona ima ključni uticaj na ponašanje osobe. Subjektivna ili
fenomenološka realnost može biti identična sa objektivnom ili sspoljašnjom realnošću ali i ne
mora. Odnos između ove dvije realnosti predstvalja odnos stalnog testiranja odnosno
postavljanja hipoteza o spoljašnjoj realnosti.Ove hipoteze doživljavaju svoju probjeru kroz
organizmičko iskustvo osobe, kroz njena simbolizovana i nesimbolizovana iskustva. Ukoliko
provjera realnosti dobije potvrdu kroz simbolizovana iskustva osoba će se ponašati u skladu sa
zahtjevima realnosti. To su skladne , dobro organizovane osobe. Ukoliko se ova provjera
prelama kroz nesimbolizovana iskustva, dolazi do nesklada i dezorganizovanog ponašanja.
Treći koncept Rodžersove teorije ličnosti je self ili pojam o sebi. To je dio fenomenološkog polja
koji se vremenom tokom razvoj izdvojio i dio je iskustva koji je koncentrisan oko doživljaja ja ili
mene. To je geštalt koji je dostupan svjesnosti. Između organizma kao totaliteta jedne osobe i
selfa kao pojma o sebi postoji stalan odnos, na taj način što se organizam uvijek ponaša u
konzistenciji sa selfom. Iskustva koja nisu konzistentna sa selfom organizam ima težnju da ih
tretira kao prijetnju. Ukoliko postoji nesputan, slobodan i jasan protok informacija između
organizma i selfa osoba tačno zn ašta osjeća i nije ugrožena onim što osjeća. To je zrela, dobro
organizovana ličnost. Ukoliko dođe do nesklada između onoga što osoba osjeća i onoga što
ona misli da osjeća. Tada dolazi do straha i osjećanja ugroženosti. Osoba počinje da se brani od
informacija koje dolaze iz organizma, počinje da ih iskrivljuje i lažno predstavlja.

12. Osnovna načela za vođenje psihoanalitičkog savjetovanja

Najvažnije načelo kod psihoanalitičkog savjetovanja je osposobljenost savjetnika da sluša.
1. Pustite klijenta da govori. Klijnet ne može da govori kada savjetnik govori. Uzdržanost je
jedna od metoda koje savjetodavac može da korissti u razgovoru sa klijentom.
Uzdržanost savjetnika je jedna vrsta tehnike za vođenje intervjua, jer svojom
uzdržanošću savjetnik vrši pritisk na klijenta da obavi veći dio komunikacije. Ćutanje
može da bude kontraproduktivno u situaciji kada je klijent na ivcii da bude preplavljen
afektom, ili mu se to već desilo. Tada savjetodavac treba da bude aktivan i da umiri
klijetna.
2. Treba pomoći klijentu da započne seansu izvještajem o tekućim doživljajima i slušati
žalbe koje iz toga izlaze. Klijent živi u sadašnjosti. Njegove misli i osjećanja iz sadašnjosti
važne su indicije njegove sposobnosti da reaguju na stresne događaje. Klijentovi
odgovori na skorašnje događaje predstavljaju rezultate procesa njegovog razvoja.
3. I treba dopustiti da se događaji iz prošlosti prirodno pojave, značenje tig događaja biće
jasnije ako izvještavanje o njima proistekne kao rezultat asocijacija.
4. Psihoanalitičko stanovište podrazumijeva da nijedna misao nije slučajna. Zbog toga
treba slušati pažljivo klijenta i zapaziti momenat kada klijent uvodi značajne ličnosti iz
svog života. Naše znanje o povezanosti klijentovih misli pomaže nam da razumijemo
zašto se određena osoba uvodi u razgovor i koje sadašnje značenje te misli imaju za
klijenta.
 5. Komentari savjetnika treba da budu kratki i jasni i poželjno je izbjegavati uvođenje u
razgovor novih tema. Čak i kada to klijent čini, treba ograničiti svoje intervencije i birati
središnju misao.
6. Treba se raspitati za pojedinosti samo kada klijent nametne temu a te pojedinosti služe
da rasvetle neku glavnu temu.
7. Kada se klijent prekine u cilju razjašnjavanja neke činjenice ili detalja treba mu pomoći
da uhvati nit svojih misli.
8. Treba biti uvijek spreman da pomognemo klijentu da razgovara o aktuelnim doživljajima
na konkretan način.
9. Savjetnik treba da bude strpljiv.
10. Da umije da procijeni klijentovo reagovanje na bilo koju od vaših intervencija. Prvo
reagovanje predstavlja često i najvažniji znak.
11. Kada se čini da će klijent da promijeni predmet razgovora, treba pronaći zamisao koja
povezuje ili nit koja se odnosi na različite dogaađaje.
12. Kada je očigledno da je klijent promijenio predmet razgovora treba upitati klijenta zašto
je to uradio
13. Takođe treba zapaziti o čemu je klijent govorio pre nego što je je prestao da govori i
postavi pitanje. Šta je to što izbjegava postavljajući to pitanje
14. Zapazite momenat u razgovoru kada klijent prestaje da govori o događajima iiz svog
života i počinje d aopisuje simptome ili da s ežali.
15. Treba ohrabriti klijenta da bude aktivan u procjenjivanju materijala koji donosi u seansu.
16. I bitna stavka je da pomognemo klijentu da shvati da nije neophodno da se brzo dođe do
odgovora. Treba ostvariti atmosferu strpljivog istraživanaja.

11. Tri faktora koji grade klijentovu spremnost za savjetovanje

Spremnot klijenta za savjetovanje sastoji se od motivacije klijenta, njegove sposobnosti

prihvatanja radnog saveza sa savjetodavcem kao i odeđene kognitivne funkcije. Motivacija
predstavlja jedan od glavnih elementa radnog saveza. U psihoanalitičkom savjetovanju
motivacija ima dva značenja:
1. U prvom značenju motivacija se odnosi na klijentovu želju da nadvlada emocionalne
teškoće.
2. U drugom motivacija se odnosi na klijentovu sposobnost da se uključi u rad što ukazuje
na klijentov kapacitet za povjerenje u drugu osobu.

Postoji 7 karakteristika klijentove motivacije za savjetovanje

1. Sposobnost da se problemi prepoznaju kao psihološki
2. Sklonost ka introspekciji
3. Spremnost da se aktivno učestvuje u situaciji tretmana
4. Radoznalost i zainteresovanost za spoznaju sebe
5. Spremnost za promjenu
6. Razumno očekivanje rezultata tretmana
7. Spremnost za žrtvovanja u razumnim granicama
Kognitivne funkcije kao faktor spremnosti klijenta za savjetovanje odnose se na kapacitete ega
za mišljenje i pamćenje, za opisivanje misli i osjećanja, za tolerisanje odlagaanja i opredjeljivanja
i za sposobnost da se podnese jak afekat.
Na kraju, bitna je i sposobnost da se prihvati radni savez sa savjetodavcem. To je posebna vrsta
odnosa između klijenta i savjetodavca koji karakterisu saradnja, odlučnost pozitivno osjećanje i
racionalnost.

10. Karakteristike klijentove motivacija za savjetovanje

Motivacija klijenta je jedan od 3 faktora koja oblikuju klijentovu spremnost za savjetovanjem.
Motivacija predstvalja jedan od glavnih elementa radnog saveza. U psihoanalitičkom
savjetovanju motivacija ima dva značenja:
1. U prvom značenju motivacija se odnosi na klijentovu želju da nadvlada emocionalne
teškoće.
2. U drugom motivacija se odnosi na klijentovu sposobnost da se uključi u rad što ukazuje
na klijentov kapacitet za povjerenje u drugu osobu.

Postoji 7 karakteristika klijentove motivacije za savjetovanje

1. Sposobnost da se problemi prepoznaju kao psihološki
2. Sklonost ka introspekciji
3. Spremnost da se aktivno učestvuje u situaciji tretmana
4. Radoznalost i zainteresovanost za spoznaju sebe
5. Spremnost za promjenu
 6. Razumno očekivanje rezultata tretmana
7. Spremnost za žrtvovanja u razumnim granicama

9. Osobine savjetnika značajne u izgrađivanju radnog saveza

Savjetnik treba da pokaže toplinu i iskrenost. Da koristi prirodnost i toplinu. Prizna kada nešto
nije razumio. Pokazuje zainteresovanost i brigu za klijentovo blagostanje. Poštuje prava klijenta.
Iskazuje radoznalost i želju za učenjem koja se prenosi na klijenta.
Empatija: Savjetodavac treba biti sposoban empatično razumjeti i suosjećati s klijentovim
iskustvima, osjećajima i perspektivom. Empatija pomaže u stvaranju osjećaja podrške i
razumijevanja.

Bezuvjetna prihvaćanje: Savjetodavac treba prihvatiti klijenta bez osude i s obzirom na njihovu
jedinstvenost. To znači da terapeut prihvaća klijenta onakvim kakav jest, bez uvjetovanja ili
kritiziranja.

Autentičnost: Savjetodavac treba biti autentičan i istinski prisutan tijekom sesija. Biti autentičan
znači biti iskren, transparentan i dosljedan u komunikaciji s klijentom.

Poštovanje: Savjetodavac treba pokazivati poštovanje prema klijentovim vrijednostima,

uvjerenjima i autonomiji. To uključuje osiguravanje sigurnog i nenapadnog okruženja za
izražavanje misli i osjećaja.

Komunikacijske vještine: Savjetodavac treba posjedovati dobre komunikacijske vještine,

uključujući slušanje, postavljanje otvorenih pitanja, aktivno uključivanje i sposobnost
artikuliranja ideja na razumljiv način.

Nepristranost: Savjetodavac treba biti neutralan i nepristran te izbjegavati pretpostavke ili

predrasude o klijentu. Biti nepristran omogućuje objektivnost i ravnotežu u savjetodavnom
procesu.
Dostupnost: Savjetodavac treba biti dostupan i pristupačan klijentu te osigurati redovite
termine i odgovarajuću podršku tijekom savjetodavnog procesa

8. Pokazatelji djelotvornog funkcionisanja radnog saveza

Postoji 8 pokazatelja da radni savez dobro funcioniše.
1.klijet u terapiji donosi važne podatke i materijal
2.klijent aktivno radi i ne čeka savjetodavca da izabere temu razgovora
3. klijent dobro koristi terapeutovo zalaganje
4.klijent razmišlja o značenju reagovanja i ponašanja
5.klijent primjenjuje analitički postupak u životu van terapije
6.klijent je motivisan za promjenu
7.klijent pokazuje otpor
8.klijent produktivno radi na otporu

7. Transfer i radni savez

U centru savjetodavnog odnosa nalazi se tkz.radni savez. On predstavlja komponentu odnosa
između savjetodavca i klijenta. Potrebno je razlikovati radni savez i transfer. Transfer je kamen
temeljac psihoanalitičkog tretmana. To je doživljeno iskustvo impusla, osjećanja, fantazija i
odbrana prema nekoj osobi iz sadašnjosti koje u potpunosti ne odgovaraju toj osobi, već je
usmjereno ka značajnim osobama iz ranog djetinjstva, koja se nesvjesno, pogrešno upućena
drugim osobama u sadašnjosti. Termin radni savez je odabran jer taj termin ističe njegovu
glavnu funskciju i upućuje na klijentovu sposobnost da radi u analitičkoj situaciji. Isto značenje
imaju i termini terapijski savez, racionalni savez i zreli transfer. Ipak, oznaka radni savez je u
prednosti jer naglašava vitalne elemente a to je pacijentov kapacitet da odlučno radi u situaciji
tretmana.
 5. Definicija i karakteristike psihoanalitičkog savjetovanja

Psihoanalitičko savjetovanje se odnosi na promišljenu upotrebu ili prilagođavanje

psihoanalize zamislima i tehnikama od strane savjetodavca koji pomaže klijentu da
postigne bolji uvid u svoje emocionalne probleme
U psihoanalitičkom savjetovanju klijent i terapeut se susreću licem u lice u intrevjuu ili
serijama intervjua. Trajanje svjetodavnog procesa može da iznosi nekoliko seansi ili više,
ali ne traje godinama, savjetodavac pažljivo sluša klijenta i shvata klijenta u konceptima
psihoanalitičkog učenja. I u centru savjetodavnog procesa nalazi se takozvani radni
savez.

6. Ciljevi savjetovanja
Savjetovanje može da ima različite ciljeve. Najčešće se razlikuju ciljevi koji se odnose na
ublažavanje teškoća i oni koji se odnose na razvojne ciljeve tj na ublažavanje slabosti i jačanju
snaga.
Savjetovanje i razvoj se najviše odnose na mijenjanje ljudi u pozitivnom smislu. Do pozitivne
promjene može doći dok u svakodnevnom životu izvršavamo razvojne zadatke ili dok se bavimo
pitanjima koja se tiču razvojnih poremećaja.
Bez obzira na različite teorijske pristupe navažniji cilj savjetovanja je jačanje klijntove lične
odgovornosti za oblikovanje sopstvenog života.
To često podrazumijeva donošenje odluka koje će klijentu pomoći da djelotvorno osjeća, misli i
postupa, da doživljava i pokazuju osjećanja da racionalno misli i djeluje.
A krajnji cilj savjetovanja je samopomoć, odnosno osposobljavanje klijenta da sebi bude
sopstveni savjetnik.

4. Šta je dobar savjetodavni odnos?

Dobar savjetodavni odnos uvijek uključuje takozvane sržne osobine savjetodavca a to su

empatijsko razumijevanje, autentičnost, uvažavanje klijentovih mogućnosti da upravlja
svojim životom. Najvažnije vještine za uspostavljnje i održavanje dobrog savjetodavnog
odnosa su aktivno i potkrepljujuće slušanje