Usporedni esej

Pjesma Slavka Mihalića, Majstore, ugasi svijeću, i pjesma Antuna Branka

Šimića, Pjesnici, nastale u su različitim vremenima. Autor prve pjesme ovu je
pjesmu napisao 1977. godine, dok je druga pjesma nastala 1920. Šimić je bio
ekspresionistički pisac, za razliku od Mihalića koji je bio egzistencijalistički
pisac. Pjesmu Pjesnici možemo naći u prvoj hrvatskoj ekspresionističkoj zbirki
Preobraženja, a Majstore, ugasi svijeću u zbirki Klopka za uspomene. Njihove
pjesme, Majstore, ugasi svijeći i Pjesnici, najbolji su primjer za usporedbu.
Pjesme Mihalića i Šimića imaju istu tematiku, a to je svijet. Mihalić svijet
doživljava kao mjesto u kojem se ljudi ponašaju kao klauni i svakidašnje
poslove, dok Šimić na svijet gleda na način da knjige izumiru, te da su jedina
nada da opstanu pjesnici. Majstore, ugasi svijeću pjesma je koja se sastoji od
četiri strofe, tri od tri stiha i jedna od četiri. Šimićeva pjesma Pjesnici ima tri
nejednake strofe. U drugoj pjesmi, pjesma ima kružnu kompoziciju, završni je
motiv varijacija početnog motiva, a to je pjesnici; dok u Mihalićevoj pjesmi ne
pronalazimo takvu kompoziciju. Šimićeva pjesma nema interpunkcije i stih je
slobodan, dok za razliku od Mihalićeve pjesme postoji interpunkcija. U pjesmi
Slavka Mihalića možemo vidjeti da je on svoj doživljaj iznio na svjetovan način,
dok je Antun Branko Šimić na ekspresionistički način. Iako je pjesma Pjesnici
kratka iz nje se može zaključiti da se Šimić u središnjim stihovima koristio
motivima oči i svijest. Oči je prikazao kao velike i nijeme, a svijest kao ćutanje
što ih družuje i muči. Mihalić u svojoj pjesmi žali za prošlošću i kako bi volio da
je opet mlad i da je svaki trenutak zapamtio ili zapisao. On te trenutke u pjesmi
prikazuje kao zvijezde. U zadnjoj strofi spominje motive klauna, plača i oprosta.
Najbolja usporedba klauna u današnjem svijetu bi bili političari, plač se
povezuje sa stanjima u državi, a oprost je motiv da su političari vrhovne osobe
kojima nitko ništa ne može, iako su isto ljudi kao i svi drugi.
Na kraju se može reći da su oboje bili sjajni pisci, ne samo zato što su
Hrvati, već jer su znali o čemu pisati i kako povezati motive. Razdoblje življenja
obaju pisaca nije bitno, iako je Šimić ekspresionist, a Mihalić egzistencijalist,
pjesme daju osjećaj da su napisane u jednako vrijeme. Pouka iz ovih pjesmi bila
bi ta da se ljudi moraju potruditi kako bi knjige i dalje živjele, te kako bi morali
svaki bitni životni trenutak pamtiti ili zapisivati.
Mateo Satinović, 4.T.