dr.sc.

Božo Skoko

Domoljublje, patriotizam, nacionalizam, šovinizam

Patriotizam ili domoljublje (lat. patria, domovina; grč. patrios, podrijeklo, pripadnost) označava
emocionalnu privrženost svojim narodu i(li) državi i najistaknutiji je vid ljubavi prema domovini, a
može biti i ideologija, pa i pokret. Temelji se na vrlo različitim karakteristikama ili aspektima naroda,
kao što su povijest, jezik, kultura, politika, tradicija ili sport. Mnogi razlikuju pojmove domoljublje i
patriotizam, iako je zapravo riječ o istoznačnicama.

Domoljublje se od nacionalizma i šovinizma razlikuje po tome što se domoljub identificira sa svojom

zemljom i svojim narodom bez vrijeđanja ili omalovažavanja drugih naroda. Domoljublje ili
patriotizam podrazumijeva poštovanje svega onoga što čini domovinu – od njezine tradicije i jezika,
prirodnih posebnosti i povijesti, do rada i ostvarenja njezinih ljudi, ali ne nauštrb drugih i drugačijih.
Dapače, zdravo domoljublje priznaje drugim nacijama ista ona prava koja traži za sebe. Dakle,
domoljublje podrazumijeva ljubav prema domovini, ma kakva ona bila, bez potrebe da ju se glorificira
i izdiže iznad drugih. Zapravo domoljublje nas ne bi smjelo zaslijepiti da ne vidimo njezine mane i ne
upozoravamo na njih. Dapače, ljubav prema zemlji i narodu ne smije biti iznad istine o njoj, kakva god
ona jest. Što više volimo svoju zemlju, više ćemo tragati za istinom i pravednosti, kako bi se u njoj svi
osjećali bolje.

Neki pojam domoljublja poistovjećuju s nacionalizmom, što je apsurdno. Pritom, u prilog svojim
tezama nerijetko navode kako ih domoljublje ograničava da budu kozmopoliti, da vole sve ljude, bez
obzira na njihovu nacionalnost, te taj pojam tumače kao uvjerenje da je naša zemlja superiorna u
odnosu na sve druge, samom činjenicom što smo u njoj rođeni. Međutim, to je potpuno pogrešna
interpretacija, jer je u tom slučaju riječ o nacionalizmu.

Doduše, mnoge vlasti u različitim državama svijeta zlorabe domoljubni osjećaj svojih građana, pa
pokreću osvajačke ratove, pretvarajući svoje najbolje sinove u crnu statistiku. Ima i onih koji se
udaraju u domoljubna prsa, a kraj njih sunarodnjaci umiru u bijedi, kao da domoljublje nije prije svega
čovjekoljublje, kako je govorio Mahatma Ghandi. Ali sve te zloporabe nam ne mogu biti alibi da
sumnjamo u svaki domoljubni iskaz ili da postanemo neodgovorni prema zemlji u kojoj živimo.

U Srednjoj Europi domoljublje se razvilo iz liberalizma i nacionalizma srednjeg sloja koji je u borbi
protiv feudalizma pokušavao stvoriti nacionalnu državu. Nakon francuske revolucije u godini 1789.
domoljublje se u većini europskih država dalje razvijao i prestao biti samo pitanje intelektualnih elita.
Danas se domoljublje u većini zemalja podrazumijeva kao pozitivno konotiran pojam.

Nacionalizam je svjetonazor ili ideologija, prema kojima u kojima je za pripadnike jednog naroda
odnos prema naciji važniji od bilo kojeg drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog
drugog odnosa lojalnosti. Pritom nerijetko, svoju naciju smatraju naprednijom i pozitivnijom od svih
ostalih.

Takav nacionalistički osjećaj može se odraziti na dva načina, od kojih je jedan pozitivan, a drugi
negativan. U pozitivnom smislu nacionalizam, koji je fokusiran na poštovanje i slavljenje vrijednosti
vlastite nacije, u biti predstavlja isto što i domoljublje (patriotizam). U negativnom smislu
nacionalizam se poistovjećuje sa šovinizmom, odnosno isključivosti (koja pak vodi prema mržnji,
nasilju i sl.) prema pripadnicima drugih nacije.
Kako bi pronašli opravdanje za svoje čini, nerijetko su zagovornici nacionalističkih ideja pribjegavali
konstrukciji, lansiranju i podržavanju negativnih stereotipa o drugim narodima, kako bi motivirali
pripadnike vlastitog naroda na okupljanja radi stvarne ili zamišljene opasnosti od agresivnosti drugih
naroda. Također su skloniji individualnosti svojih nacija, nego udruživanju s drugima u višenacionalne
države.

Određeni fenomeni koji bi se mogli nazvati nacionalizmom su postojali kroz sve vrijeme povijesti, ali
se u svom modernom obliku nacionalizam javlja tek u Novom vijeku, prvo sa stvaranjem apsolutnih
monarhija koje su stvorile okvir za stvaranje zajedničkog nacionalnog identiteta među podanicima
(najčešće u Zapadnoj Europi). Kasnije se nacionalizmi pojavljuju i kao kulturni pokreti u višeetničkim
državama gdje je prosvjetiteljstvo i širenje pismenosti dovelo do stvaranja posebnih nacionalnih
identiteta - tako je hrvatski nacionalizam nastao u okviru višeetničke okviru Austro-ugarske
monarhije, jednako kao češki, mađarski, slovenski i drugi nacionalizmi.

Nacionalizam se u 19. stoljeću nametnuo kao dominantna ideologija u svijetu te je imao ključnu ulogu
u mnogim važnim događajima kao što je izbijanje prvog i drugog svjetskog rata, antikolonijalnim
oslobodilačkim pokretima, te u nizu etničkih sukoba od kojih mnogi traju i do današnjeg dana.

Nacionalizam se često prožima s drugim ideologijama kao što su konzervativizam, socijalizam i

liberalizam. U 19. stoljeću se nacionalizam počeo izražavati kao rasizam i imperijalizam, a u 20.
stoljeću je poslužio kao podloga za fašizam (nacizam). Krajem 20. stoljeća se u nekim slučajevima
počeo izražavati i kao vjerski fundamentalizam.

Za razliku od nacionalizma, domoljublje je pozitivna kategorija koja može donijeti samo dobro
vlastitom narodu. U doba gospodarske krize domoljublje postaje pokretačka snaga razvijenih država,
jer svoje građane tjera da daju sve od sebe, da budu odgovorniji, potiče zajedništvo, čuva i štiti vlastite
potencijale. Britanski teoretičar Simon Anholt u svojoj uspješnici „Konkurentni identitet“ tvrdi da
države koje žele prijeći granicu krize moraju poticati „dobroćudni nacionalizam“ kako bi motivirale
svoje stanovnike da predanije rade za nacionalne interese i shvate kako i o njima ovisi budućnost
države. Baš zato je Njemačka prije nekoliko godina provela snažnu kampanju jačanja samosvijesti i
domoljublja pod nazivom 'Du bist Deustchland!' (Ti si Njemačka!). Cilj te kampanje bio je prouzročiti
promjenu u raspoloženju nacije, podići razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane i njihove
predstavnike u institucijama kako bi preuzeli svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke te tako
pridonijeli njezinu razvoju. Kulminacija aktivnosti dogodila se tijekom 2006. godine, uoči i nakon
održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva, kad su Nijemci nakon desetljeća kompleksa ponosno
razvili svoje barjake. Projekt je potrošio milijune eura na oglašavanje i odnose s javnošću, a u
kampanju su se uključile mnogobrojne poznate osobe, vodeće nacionalne institucije te čak 25 vodećih
medijskih korporacija.

Nijemci su shvatili da se ništa ne prepušta slučaju te da jačanje domoljublja mora doći od državnog
vrha. „Bez domoljublja vlade, nema domoljublja građana! – upozoravao nas je davno učeni Kant.
Pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma te odnosa prema nacionalnim simbolima,
pitanje je od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi. A države Zapada su davno
shvatile da na taj način – ne samo da jačaju duh naroda, već i cjelokupni gospodarski razvoj. Samo
informiran, zadovoljan i motiviran građanin može pridonositi njezinu razvoju i promociji u svijetu. A
u tom procesu stvaranja odgovornosti i ljubavi prema vlastitoj državi mediji, obrazovanje i državne
institucije imaju najveću ulogu.
Preporučena literatura:

Huntigton, Samuel: Tko smo mi? Izazovi nacionalnom identitetu SAD-a, Izvori, Zagreb, 2007.

(2 poglavlje: Identiteti: nacionalni i ostali, str. 32-42)

Castells, Manuel: Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002. (Nacije i nacionalizmi u doba
globalizacije, str. 37-42)

Šiber, Ivan: Osnove političke psihologije, Politička kultura, Zagreb, 1998. (Psihologija nacionalnog i
međunacionalnih odnosa, str. 95-126)

Franc – Ivičić – Šakić: Oblici domoljublja i izraženost hrvatskog nacionalnog identiteta, Društvena
istraživanja br. 3 (101), 2008., str. 393-415.

Skoko, Božo: Država kao brend – upravljanje nacionalnim identitetom, Matica hrvatska, Zagreb,
2009. str. 15-42.