Pitanje: "Kako da odgovorimo čovjeku koji kaže da on ne želi da je stvoren na ovom

svijetu i iskušan, bolje mu je da je ostao ništa nego da ovako može da ode u

Džehennem?"

Odgovor:

Suštinsko je pitanje: „Zašto Bog išta radi?“, a odgovor na vaše pitanje je ogranak
odgovora na ovo suštinsko pitanje.
Prvo: zato što je znao da je u tome veća korist od štete i zato što to iziskuje
apsolutna pravda i mudrost.
Drugo: Ništavno i kontradiktorno je pitanje: "Zašto Allah nešto radi, propisuje",
itd., jer svako "zašto" se nužno na kraju lanca pitanja završava sa: "zato što Allah tako
hoće" ili "zato što Njegova apsolutna mudrost to iziskuje." Vjerovanje u to da ti je razum
dao upravo apsolutno Savršeni je jedina osnova tvog povjerenja u razum, tvog uvjerenja
da te razum ne laže i da ti ne daje pogrešne aksiome (npr. da je 1+1=2, a ono ustvari 5),
jer apsolutno Savršenom ne dolikuje da te odvodi u zabludu tako što će ti dati razum koji
te vodi u zabludu od najosnovnijih nužnih razumskih postulata pa naviše, i što će ti dati
čula koja te lažu o spoljašnjem svijetu, i tako cijelo čovječanstvo. Dok ako ne gradiš
povjerenje u razum na toj osnovi, onda ne možeš ni imati povjerenje, ni u razum ni u
čula, jer ako su razum i čula samo produkt miliongodišnjeg slučajnog besciljnog
gomilanja molekula i hemijskih procesa, onda nema osnove da vjerujem da mi razum
govori istinu o ičemu, čak ni da postoji nešto što se zove istina, laž, dobro, loše, ovakvo
onakvo, čak ni da postojim ja sam. Jednostavno, pojesti dijete za doručak je kao pojesti
sendvič, obično miješanje jedne slučajne besciljne gomile molekula sa drugom. To znači
da onaj ko prigovara Allahu oslanjajući se na razum ustvari ruši samu osnovu povjerenja
u taj razum na kojem gradi prigovor, pa je razumski preče da prigovori svom razumu, i to
je jedino logično.

Treće: Allah je Taj Koji odlučuje šta treba i za šta te stvara, a ti ne smiješ da Ga
uslovljavaš i praviš se pametan i da Mu kažeš nemoj da me stvoriš jer ja NEĆU (iz inata)
da radim dobro. Allah tu hipotetički može da mu kaže: "Ko si mi ti da Me uslovljavaš? Ja
te stvaram za Džennet, sa slobodnom voljom, zato što Ja znam da je tako najbolje, a ti
ako odabereš drugačije jer ne želiš da se trudiš, i dobićeš to što si zaslužio svojim
odabirom." Drugim riječima, kazna je nužna nuspojava slobodnog izbora, a nevjernik bi
da svoju volju i mudrost stavi iznad Allahove, pa da "prisili" Allaha da ne stvori ljude
kao bića i time uskrati Džennet i vječnu sreću onima koji hoće da se potrude da to
postignu, samo zato što je ovom nevjerniku MUČNO da se potrudi i da podredi prohtjeve
istini, kao što su podredili i drugi, iako im je Allah svima dao više nego dovoljne
potencijale da to postignu. To je vrhunac oholosti i kontradiktornosti. Nemoj Allahu da
stvaraš ljudski rod, i uskrati mogućnost ulaska u Džennet svima, jer ako me stvoriš - ja
NEĆU da radim dobro, mučno mi, boli me briga, i otići ću u Vatru, a Ti si kriv. Vrhunac
nadmenosti i gluposti. A ako neko kaže: "Eto samo mene nemoj da stvoriš, stvori samo
one koji će u Džennet", pa nema razlike između jednih i drugih osim u njihovom ličnom
odabiru, a početno gledano svi imaju više nego dovoljne potencijale da odu u Džennet.
Jedni odabrali da prohtjeve podrede istini, a drugi sami odabrali da istinu podrede
prohtjevima. Allah nas je mogao stvoriti kao kamen, kao drvo, kao životinje, kao bilo
koje drugo stvorenje koje nema odgovornosti pred Njim, ali je odabrao da nas stvori kao
ljude i On zna da je to najveća počast i da je tako najbolje, a onda su neki od nas bili
nepravedni prema samima sebi pa su se srozali na nivo prljavosti srca koji vodi pravo u
Džehennem. Drugim riječima: "Zbog mog ćejfa i kibura nemoj da me počastiš da budem
insan.", a Allah se ne podređuje tuđim ćejfovima. Dakle onaj ko to hipotetički traži od
Allaha ustvari traži da se Allah pokori njegovim prohtjevima i radi u skladu sa
njima. Ali to je prkos, onaj iblisovski.

Zaključak:

- Ljudski izvori kriterijuma vrijednosti mogu samo biti manje ili više subjektivni, jer su
uvijek građeni pod uticajem nečega, iznutra ili spolja, i ne mogu obuhvatiti sve
relevantne faktore za donošenje apsolutno objektivnog suda o nečemu, dok je božanski
izvor kriterijuma apsolutno objektivan i nije pod ničijim uticajem, i ne samo da Bog
obuhvata sve faktore od čijeg suda zavisi sud o nečemu, štaviše, On je apsolutni Sudija
sam po sebi, izvor svakog dobra i aksiom svih aksioma. Pa kako porediti između to
dvoje?

Bez vjere u Boga ne postoji nijedna jedina nauka, jer je znanje o Bogu temelj svih znanja.
S obzirom da je Allah temelj svih aksioma, nesuvislo je pitati: „Zašto je Allah tako i tako
htio ili uradio?“, jer svako objašnjenje se, na koncu, mora razložiti i osloniti na aksiome,
a aksiomi se, na koncu, vraćaju na Allaha. I tako se vrtimo u krug. On je prvobitni i voljni
uzrok svega, kao što je i najuzvišeniji cilj. Kada za svaki aksiom ideš do kraja pitajući
zašto, na kraju moraš doći do kraja – zato što tako iziskuje Allahova savršena mudrost.
Tu je kraj, i to je aksiom svih aksioma. Tako na kraju dolazimo da je 1 + 1 = 2, i ako pitaš
zašto je 1 i 1 jednako 2, krajnji odgovor je: „Zato što tako Allah hoće, zato što to iziskuje
Njegova savršena mudrost.“ Pitati dalje je problem sa samim razumom pitaoca i
kontradiktornost, jer koje god objašnjenje da dobije ono se opet mora na kraju vratiti na
aksiome, a aksiomi na Allaha, i tako u krug. Zato je nesuvislo pitati: „Zašto je Allah tako
i tako htio ili uradio?“ Razum i urođena ljudska priroda apriori ukazuju na apsolutno
savršeno biće, a od Njegovog savršenstva je i savršena mudrost, dobrota itd., i On je
sudac razumu, a ne razum Njemu. Samo traženje daljeg objašnjenja je suprotno razumu,
razumski nesuvislo i nezrelo, ustvari to je oholost koje čovjek nije svjestan.

Tako pravi vjernik obožava Allaha, a ne svoje razmišljanje, i on je spoznao da je Allah

voljni uzrok svega i najuzvišeniji cilj, koji je iznad svih ciljeva, i Njime objašnjava sve, a
ne da svime objašnjava Njega, i Njime dokazuje sve, a ne da svime dokazuje Njega.
Spoznao je ko je aksiom svih aksioma, nužno-postojeći i samoopstojeći, pa Ga ne
podređuje onome što je Njemu podređeno, moguće-postojećem i o Njemu opstojećem.

* Oni koji svom razumu daju prednost u odnosu na objavu nisu racionalisti, već
antiracionalisti. Zašto? Zato što je razum već ukazao da je Objava sudac razumu, i da je
on krnjav i ograničen, dok je njegov Stvoritelj apsolutno savršen, te da definitivno
postoje mnoge činjenice koje On zna a razum ne dokučuje, kao i da je On aksiom svih
aksioma, te da je slijeđenje Njegove naredbe i odredbe najracionalnija stvar koju čovjek
može učiniti. Onaj ko postupa suprotno – takav je iracionalista ili antiracionalista.