Dinko Šokčević - Hrvatska Od Stoljeća 7. Do Danas

Dinko Sokčević
HRVAISKA
OD STOLJECA 7. DO DANAS
PREVELI S MADARSKOGA
Lea Kovdcs, Ivan Tomek i Đurđa Bubreg
DURIEUX
DRUŠTVO MAĐARSKIH ZNANSTVENIKA I UMJETNIKA U HRVATSKOJ

HORVATORSZAGI MAGYAR TUDOMÁNYOS ÉS MUVESZETI TARSASAG
ZAGREB, 2016.
UREDNIK
Velimir Visković
RECENZENTI
dr. sc. Stjepan Matković
dr. sc. Damir Karbić
ISBN 978—953—188—439—6
CIP zapis dostupan u racunalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000951476.
Ovu knjigu posvećujem mojoj suradnici Dalmi Juhdsz,
jer bez njezine svesrdne podrške i pomoći u protekle tri
godine nijedan rezultat moga rada ne bi bio ostvaren
Sadržaj
Riječ urednika (VELIMIR VISKOVIĆ)
Uvod
1. Geografski položaj Hrvatske i njezine regije
2. Antička baština
Iliri, Kelti, Grci, Rimljani
Pojava kršćanstva u rimsko doba
Suton rimskoga svijeta
Podrijetlo Hrvata, hrvatska etnogeneza i dolazak Hrvata

u domovinu
Naseljavanje Slavena na Balkanski poluotok
Podrijedo hrvatskog imena. Teorije o podrijetlu Hrvata i njihovom
naseljavanju na područje današnje Hrvatske
Slavensko-ilirski identitet i ideja kontinuiteta
Teorija o slavenskom podrijetlu
Ideja o gotskom (germanskom) podrijetlu
Ideje o iranskom podrijetlu
Najnovije teorije o podrijetlu hrvatskog imena
Dolazak Hrvata u domovinu: teorije o naseljavanju i seobama
Ranosrednjovjekovna hrvatska država

Bizant i dalmatinski gradovi
Karlo Veliki i Franci, odnosno uloga Bizantinaca u osnivanju hrvatske(—ih)
države(—a)
Prihvaćanje kršćanstva
Osnutak dalmatinske (primorske) hrvatske kneževine
Jačanje dalmatinske (primorske) hrvatske kneževine za vrijeme Irpimira i
njegovih nasljednika
Samostalno Hrvatsko Kraljevstvo u 10. i 11. stoljeću
VIII DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
Tomislavova vladavina (910.—928.) 46

Prijelazno doba dekadencije 52
Procvat ranosrednjovjekovne hrvatske države 53
Ranosrednjovjekovno hrvatsko društvo 57
s. Hrvatsko—ugarska državna zajednica u

srednjem vijeku (1102.—1526.) 60
Nastanak hrvatsko-ugarske državne zajednice 60
Hrvatska i Dalmacija u doba Arpadovića 67
Provala Tatara u Hrvatsku 70
Razvitak dalmatinskih gradova, nastanak gradske samouprave, komune 72
Osebujna dalmatinska gradska zajednica — Trogir 73
Slavonija od 11. do 13. stoljeća 76
Institucija slavonskog herceštva 79
Slavonsko društvo u doba Arpadovića 81
Priča o istinskom gradskom uspjehu: srednjovjekovni Zagreb 83
Uspon velikaških obitelji u Slavoniji za vrijeme posljednjih Arpadovića 86
Babonići postaju oligarsi 87
Jačanje najznačajnijih velikaških porodica, Šubića i Frankopana 88
Doba Anžuvinaca, zlatno doba srednjovjekovne Hrvatske 91
Povrat Dalmacije 93
Uspon, procvat i pad grada-države: Ragusa — Dubrovnik 96
Društvo i gospodarstvo u doba Anžuvinaca i 15. stoljeću 104
Kriza, unutarnji ratovi i početak pada. Hrvatska i Slavonija od smrti
Ljudevita Velikog do mohačkog poraza 108
Godine previranja 108
Srednjovjekovna Bosna 109
Nastavak unutarnjeg rata 111
tra: osebujni hrvatski mikrokozmos — izvan hrvatskih granica 112
Porast vanjske opasnosti nakon privremene konsolidacije 114
Sudbina hrvatskih područja od pada Bosne do propasti srednjovjekovne
hrvatsko-ugarske države 115
Hrvatska i Slavonija u sjeni turske opasnosti 115
6. Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u
16. i 17. stoljeću 121
Nakon Mohača. Hrvatska i Slavonija između dva kralja 123
Ugarski političar hrvatskoga podrijetla: Juraj Utješenić (Fráter Gyórgy) 129
Sadr£aj IX
Reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekoc

znamenitoga Kraljevstva Hrvatskoga). Smanjivanje hrvatsko-slavonskih
područja 131
Put Hrvatske i Slavonije do ujedinjenja.
Položaj Hrvata u Ugarskom Kraljevstvu kao dijela
Habsburške monarhije 135
Zaustavljanje osmanskog širenja i izgradnja hrvatsko-slavonske pogranične
obrane 142
Gospodarstvo i društvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
u 16. i 17. stoljeću 149
Velika seljačka buna 1573. godine 151
Desetljeće i pol sudbonosnog ratovanja: Dugi turski rat na ugarskim i
hrvatskim pograničnim područjima (1591.—1606.) 153
Uskoci i Venecijanci 156
Nov narod na pograničnom području: Vlasi i Srbi 157
Vlaško pitanje i obrana granica protiv Turaka nakon Petnaestogodišnjeg rata — 160
Hrvatska područja i Bosna pod osmanskom okupacijom u 16. i 17. stoljeću.
Katoličko pučanstvo na područjima turske okupacije, rad bosanskih
franjevaca i isusovačkih misija 162
Reformacija i Hrvati 166
Katolička obnova u zemljama Hrvata 169
Zrinski i Frankopani protiv Habsburgovaca 171
Oslobodilački ratovi s konca 17. stoljeća 176
7. Polagano oživljavanje i teritorijalna rascjepkanost.

Sudbina područja hrvatskog etnika u 18. stoljeću 180
Položaj Hrvatske nakon turskih ratova. Oživljavanje Slavonije 180
Rákóczijeva borba za slobodu i Hrvati 184
Hrvatska i Slavonija od usvajanja Hrvatske pragmatičke sankcije do stupanja
Josipa II. na prijestolje 187
Jeftina vojarna Habsburgovaca.
Hrvatska i Slavonska Vojna krajina u 18. i 19. stoljeću 196
Jozefinske reforme i Hrvati 200
8. Doba hrvatsko—ugarskih staleških sukoba 203

Od političkih saveznika do ljutih protivnika 203
Martinovićeva urota i Hrvati 207
Francuska epizoda na istočnoj obali Jadrana 210
X DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
9. Doba Ilirizma (1830.—1848.) 215
Korijeni ilirskog pokreta. Počeci hrvatske nacionalne misli i ideje o

južnoslavenskom jedinstvu 215
Hrvatski narodni preporod. Ilirizam kao jezično—kulturni pokret 219
Kratka povijest hrvatskog jezika 231
Ilirizam kao politički pokret 238
Kossuth i Hrvati 245
Oni koji su ustrajali na opstanku državne zajednice stare više od 700 godina:
Hrvatsko-ugarska stranka 249
10. Oružani sukob. Hrvati i Mađari 1848.—1849. godine 253
Zaoštravanje političkih odnosa u proljeće 1848. i neuspjeli pokušaji

pomirenja u ljeto iste godine 253
Jedini međosobni ratni sukob osamstoljetnog mađarsko—hrvatskog suživota 260
11. Hrvati u Habsburškoj Monarhiji (1849.—1918.) 264
Hrvati i neoapsolutizam 265
Put do nagodbe (1860.—1868.) 271
Razdoblje provizorija i neuspjeh prvih pokušaja stvaranja

hrvatsko-ugarske nagodbe 280
Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine 283
Revizija Nagodbe, Rakovička buna i banovanje Ivana Mažuranića 293
Dalmacija, Istra i Bosna i Hercegovina u procesu hrvatske nacionalne

integracije 297
Protumadarski i protumodernizacijski pokret 1883. godine 303
Banovanje Karla Khuena-Héderváryja 307
Nekoliko tipičnih problema hrvatsko—ugarskih odnosa iz vremena

Khuenova banovanja 308
Stabilizacijski pokušaj bana Khuena-Héderváryja. Počeci gospodarskog uspona 313
Hrvatsko gospodarstvo i društvo od sredine 19. stoljeća do 1918. 314
Slabljenje i slom stabilizacijske politike Khuena-Héderváryja 322
Protumađarski pokret 1903. Odstupanje s dužnosti Karla

Khuena-Héderváryja 324
Rijecka rezolucija. Politika novog kursa 325
Pripremanje posljednjeg značajnog pokušaja zbližavanja Hrvata i Mađara u
hrvatskom tisku 326
Političke snage na koje nije utjecala promađarska propaganda novoga kursa:

protumađarska politika hrvatskih protivnika Riječke rezolucije
između 1905. i 1907. 337
Sadržaj
Najniža točka u mađarsko-hrvatskim odnosima 1912.—1913. i privremeno

rješavanje krize
Naseljavanje u vrijeme dualizma: Mađari, Nijemci, Židovi, Česi, Slovaci
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Planovi za političko rješenje, hrvatska i mađarska stajališta o
državnopravnim odnosima
12. Hrvatska u prvoj Jugoslaviji

Put do ujedinjenja Južnih Slavena (1914.—1918.)
Osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
Borba Stjepana Radića za ravnopravnost Hrvata prije usvajanje ustava
Vidovdanski ustav
Politika Hrvatske (republikanske) seljačke stranke između 1921. i 1929.
godine
Uvođenje diktature
Osnivanje, ideologija i djelatnost ustaškog pokreta do Marseilleskog atentata
1929. godine
Popuštanje diktature. Obrat u jugoslavenskoj vanjskoj politici.
Hrvatsko gospodarstvo u prvoj Jugoslaviji
Zakašnjeli kompromis. Osnivanje Banovine Hrvatske.
13. Hrvatska u Drugom svjetskom ratu (1941.—1945.)

Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
Utjecaj ideologija talijanskih fašista i njemačkih nacista na ustaški pokret u
razdoblju između 1936. i 1941.
Pitanja diplomatskog priznanja i granice NDH
Režim Ante Pavelića
Stanje hrvatskoga gospodarstva u Drugom svjetskom ratu
Politika nasilja
Rasističke mjere i holokaust u Hrvatskoj
Protusrpska politika ustaške države
Djelovanje pokreta otpora između 1941. i 1945.
Cetnici
Četnički pokret u Hrvatskoj
Pripadnici pokreta otpora: partizani
Hrvatska Katolička crkva za vrijeme Drugog svjetskog rata
Odnos NDH i islamske zajednice
XIT DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
Neuspjeli pokušaj spašavanja hrvatske države. Pokušaj izlaska iz rata pod

vodstvom Lorkovića i Vokića u ljeto 1944. 449
Urušavanje Nezavisne Države Hrvatske 450
Žrtve Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj 456
14. Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 462
Komunističko preuzimanje vlasti (1944.—1946.) 463

Promjena vlasništva strjelovitom brzinom 469
Agrarna reforma 472
Završetak komunističkog preuzimanja vlasti 472
Hrvatska Katolička crkva u Titovoj Jugoslaviji 1940—ih i 1950—ih godina 474
Suđenje Stepincu 476
Položaj Hrvatske u prvim godinama druge Jugoslavije (1945.—1948.) 478
Razlaz između Tita i Staljina 483
Od pojavljivanja modela socijalističkog samoupravljanja do gospodarskih
reformi 1965. godine 490
Madarsko-jugoslavenski odnosi 1945.—1956. 492
Tito i Mađarska revolucija 1956. godine 495
Hrvatsko gospodarstvo u drugoj Jugoslaviji 500
Hrvatsko proljeće 510
Hrvatska Katolička crkva u novoj ulozi 515
Izglasavanje Ustava 1974. i zadnje godine Tita 518
Uloga Josipa Broza Tita u hrvatskoj povijesti 522
Povijest Hrvatske od Titove smrti do stupanja Miloševića na scenu 526
15. Samostalna Hrvatska. Trnoviti putevi uspostavljanja

neovisnosti 530
Ubrzanje procesa koji je doveo do raspada Titove jugoslavenske države 532

Demokratske promjene u Hrvatskoj 533
Početak i razvoj srpske pobune 535
Rat za neovisnost 544
Rat u Hrvatskoj i u Bosni 551
Prve godine hrvatske neovisnosti 561
Završetak borbi u Hrvatskoj. Oslobodilačke ratne operacije i pad
Republike Srpske Krajine 563
Konsolidacija i obnova od 1995. do današnjih dana 568
Kasno Iuđmanovo doba 568
Hrvatska od 2000. do današnjih dana 570
Sadržaj XIII
16. Kratka povijest Hrvata u Madarskoj 579
Kratak kronološki pregled 589
Hrvatski vladari, hercezi, banovi, predsjednici i premijeri 603
Bibliografija 617
Zahvala 647
Biljeska o autoru 649
Kazalo imena 651
Popis karata
1. Jllyricum 15
2. Slavenske državne tvorevine na prostoru današnje Hrvatske i u njezinom
susjedstvu u 9. stoljeću 37
3. Primorska Hrvatska u 11. stoljeću 43
4. Hrvatska i Slavonija u doba Arpadovića (13. stoljeće) 69
5. Hrvatska u doba Zadarskog mira 1358. 95
6. Teritorijalni razvoj Dubrovačke republike 99
7. Dalmacija od 15. do 18. stoljeća 107
8. Reliquiare reliquiarum. Hrvatska pri kraju 16. stoljeća 147
9. Hrvatska, Slavonija i Vojna krajina u 18. stoljeću 179
10. Seljenje Slavonije 183
11. Ilirske pokrajine 1809. 213
12. Hrvatska i Slavonija u doba dualizma 270
13. Kraljevina Jugoslavija 1929. 385
14. Hrvati u prvoj Jugoslaviji 1939. 401
15. Nezavisna Država Hrvatska 410
16. BDP uJugoslaviji 1981. 507
17. Nepismenost u Jugoslaviji 1981. 509
18. Hrvati u drugoj Jugoslaviji (etnička karta) 517
19. Nacionalnosti u drugoj Jugoslaviji (etnička karta) 529
20. Domovinski rat i SAO Krajina 542
Riječ urednika
a i Hrvatske od samih početaka;

U svojoj knjizi Dinko Šokčević prikazuje povijest Hrvat
sinteza u svim nacional-
dakle, od sedmog stoljeća do današnjih dana. “Takvih povijesnih
i među običnim čitateljima
nim kulturama nikad dovoljno; one su izuzetno popularne
i njegove države, ali i među
koji žele steći temeljne informacije o povijesti svojeg naroda
aju novu historiografsku
profesionalnim povjesničarima, osobito ako knjige uspostavlj
vizuru i donose dosad nepoznate informacije.
, rođen u Mađarskoj, sve-
Dinko Šokčević (Sokcsevits Dénes) podrijetlom je Hrvat
uta u Zagrebu (Zágrábi
učilišni profesor, u ovom trenutku ravnatelj Mađarskog instit
avatelj i madarske i hrvatske
Magyar Intézet); bilingvalan je, cijenjen kao vrstan prouč
ih odnosa.
povijesti; posebna specijalnost mu je istraživanje madarsko-hrvatsk
i da je bila na-
Njegova knjiga prvotno je objavljena na mađarskom jeziku; buduć
je temeljito redigirao i
mijenjena mađarskim čitateljima, za hrvatsko izdanje autor ju
dopunio.
ašnjih hrvatskih povi-
Ono što Šokčevićevu povijest bitno razlikuje od većine dosad
tnom antagonizmu Hrvata
jesnih sinteza jest da on ne robuje stereotipima o permanen
nici s Mađarima, pri
i Mađara, o »hrvatskom podjarmljivanju« u državnopravnoj zajed
ujući historiografske
čemu su posebno negativnu ulogu imali hrvatski mađaroni. Odbac
joj optici. Donosi
i političke klišeje, Šokčević prikazuje te odnose u mnogo kompleksni
ivanja koja su, zbog
pritom i brojne podatke iz suvremenih mađarskih povijesnih istraž
Takoder se oslanja i
jezične barijere, bila dosad nepoznata hrvatskim povjesničarima.
sti (poput onih akademika
na neka suvremena hrvatska istraživanja gospodarske povije
Vladimira Stipetića).
ljen specijalistič-
Koliko je ta dimenzija hrvatske povijesti, za koju je Šokčević oprem
nice kako su velik dio svojih
kim znanjima, važna (a dosad nepokrivena ) vidi se iz činje
j državi (Ugarsko-hrvatskom
nacionalnih povijesti Hrvati i Mađari proveli u zajedničko
pojmiti u punoj
kraljevstvu, 1102.—1918.), pa je zapravo hrvatsku povijest nemoguće
Šokčevićeva knjiga sto-
kompleksnosti bez uvida u istraživanja mađarskih historiografa.
.
ga popunjava veliku prazninu koja je dosad postojala na tom planu
poglavlju F7rvari
Ta kompleksnija, nova historiografska vizura osobito je uočljiva u
potkrijepljeno rezul-
i Mađari u Habsburškoj Monarhiji 1849.-1918., koje je temeljito
onizme, to i razdoblje
tatima novih istraživanja; Šokčević pokazuje kako je, uz antag
planu te zajedničke
intenzivne suradnje društvenih i gospodarskih elita, na političkom
Tada se hrvatsko druš-
borbe za obnovu ustavnih sloboda, a protiv bečkog apsolutizma.
dnoeuropsko građansko
tvo preobražava iz staleški ustrojenog sustava u moderno zapa
XVI DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
društvo, koje postupno i ekonomski napreduje. Unatoč stereotipima o mađarskoj im-

perijalnoj politici, u tom razdoblju su uspostavljene temeljne hrvatske kulturne institu-
cije i započeta preobrazba Zagreba u metropolu, što pokazuje kako je ipak to razdoblje
obilježeno ekonomskim prosperitetom, koji je velikim dijelom posljedica uključenosti
u šire zajedničko tržište.
Šokčević vrlo iscrpno i upućeno obrađuje i razdoblje nakon 1918. i stvaranja zaj ed-
ničke jugoslavenske države donoseći pritom i zanimljive podatke o djelovanju ustaške
baze u Jankapuszti koja je funkcionirala do atentata na kralja Aleksandra. Također se
bavi i prikazom prilika u razdoblju 2. svjetskog rata te društvenim procesima u socija-
lističkom razdoblju da bi knjiga završila prikazom tranzicije iz socijalizma u građansku
demokraciju, pri čemu je osobita pozornost posvećena srpskoj pobuni, raspadu Jugosla-
vije i Domovinskom ratu.
Ovo je knjiga koja može poslužiti kao korisna sinteza onome tko želi dobiti osnovne
informacije o hrvatskoj povijesti, ali zasigurno može biti zanimljiva i profesionalnim
povjesničarima koji iz nje mogu dobiti informacije o suvremenim mađarskim istraživa-
njima, bez kojih je zapravo nemoguće dobiti cjelovit uvid u povijest Hrvatske. Time ona
popunjava jednu važnu, dosad praznu, nišu u našoj historiografiji.
Velimir Visković
Uvod
»Trebamo naučiti čitati povijest drugih naroda tako, da nds

i da pokušamo
površnosti pristranost ne odvedu na stranputicu
krenuti, uvi-
shvatiti njihovo stajalište. Ako ćemo tim putem
djet ćemo da ne griješi uvijek jedna strana.«
Sveti Ivan Pavao II.
, no želio bih već u ovom

Q2 sam knjizi dao naslov Hrvatska od stoljeća 7. do danas
ima Hrvatska i hrvatska nacija.
poglavlju pojasniti što podrazumijevam pod riječ
ju se u potpunosti (u ranijim su
S jedne strane, granice tih dvaju pojmova ne podudara
e nastanak jedinstvene moderne
razdobljima bila još manje istoznačna), a s druge stran
procesa. Stoga smatram krajnje nuž-
hrvatske nacije ishod je uistinu složenog povijesnog
im početke hrvatske povijesti, što će
nim razjasniti te pojmove još prije no što predstav
ujedno i opravdati razloge zbog kojih se u ovoj knjizi bavim cjelokupnošću današnjeg
tskog etnikuma). To ću ponajbo-
hrvatskog državnog područja (i dijelom današnjeg hrva
e hrvatske nacije, premda ću, naravno,
lje obrazložiti grubom skicom procesa integracij
vlja kasnije u ovoj knjizi.
nacionalno pitanje podrobnije razlagati nekoliko pogla
mogao riješiti tako da umjesto povi-
Problem se, barem što se tiče odabira naslova,
Međutim, želio sam naglasiti da je
jesti Hrvatske u naslovu navedem povijest Hrvata.
vnost kontinuirano postojala kroz
država Hrvata nastala u 9. stoljeću, a hrvatska drža
kao neovisan entitet, ipak je u hrvat-
cijeli srednji, rani novi vijek i novi vijek. Premda ne
1918. godine imala temeljne značajke
sko-ugarskoj državnoj zajednici, od 1102. sve do
državnosti. Hrvatska je potom tek u prvoj Jugoslaviji (između 1921. i 1939. g.) nestala
stoljeću, Hrvatska je za vrijeme po-
sa zemljovida. Za razliku od te pojave u dvadesetom
ačena na kartama toga doba, kao
stojanja hrvatsko-ugarske državne zajednice bila nazn
putnika i znanstvenika sicilijanskog
što je to vidljivo na zemlj ovidu El Idrisija, arapskog ijau 16. i
kartografija, koja se snažno razv
kralja Rogera II. iz 1154. godine. Ni europska
17. stoljeću, ne zaboravlja spomenuti ime Hrvatske.
a države potječe iz velikog djela
Možda najpoznatiji srednjovjekovni spomen imen bes-
gdje u XXXI. pjevanju Raja
svjetske književnosti, Danteove Božanstvene komedije kako bih
.! Sve sam ovo napisao
mrtni firentinski pjesnik piše o hodočasniku iz Hrvatske zajednici
mjesto u međunarodnoj
naglasio i dao do znanja sljedeće: Hrvatska zauzima bi trebala
godine, no ipak se ne
kao neovisna nacionalna država tek od 1991./1992.
nazivati mladom državom.
sazia,/ma dice nel

la Veronica nostra,/ che per l'antica fame non sen
1 »Qual é colui che forse di Croazia viene a veder sembianza vostra?« Na hrvatskom:
Dio verace,/or fu si fatra la
penser, fin che si mostra:/'Signor mio, Gesu Cristo, u sebi
našu Veroniku,/pa je se s glada ne zna nagledati,/veleć
»Ko čovjek možda iz Hrvatske stati,/što zna, kad vidi (U: Dante Alighi eri: Raj, Matica
si ti u svome pravom likuž«
dokle motri sliku:/Isuse Kriste, Bože istiniti,/to li kovnom
l i O. Delork o). Citat je ujedno i vrijedan doprinos srednjevje
hrvatska, Zagreb, 1960., prev. M. Kombo potonju činjenicu potvrđuju
i posjećivali talijanska svetišta. Naravno,
hodočasništvu, o tomu da su hrvatski vjernic
i brojni drugi izvori.
2 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
Naime, hrvatska nacionalna integracija 19. i 20. stoljeća umnogome nalikuje pro-
cesu nastanka mađarskog nacionalnog identiteta (potonji je imao i ozbiljnog utjecaja
na nju), no s obzirom na početno stanje, provincijsku razdvojenost, različitost narječja i
državnopravnu tradiciju prije bi se dala usporediti s procesom talijanskog ili njemačkog
ujedinjenja. S talijanskom integracijom može se usporediti po tomu što je između bu-
dućih članova hrvatskog jedinstva također postojala snažna vjersko-kulturna sličnost. I
premda su tek izdaleka slična, nastojanja velikonjemačkog ujedinjenja isto se tako mogu
usporediti s ilirsko-jugoslavenskim velikodržavnim idejama.
Razvitak, promjene hrvatskog nacionalnog identiteta, nastanak hrvatske nacionalne
ideologije (ideologija) možemo shvatiti kao proces koji je trajao od 16. i 17. stoljeća
praktički gotovo do današnjih dana, iako moramo biti svjesni značajnih razlika između
patriotizama 16. i 17. stoljeća i »modernih« nacionalizama 19. i 20. stoljeća.“ I nastanak
hrvatskog etnikuma, hrvatska etnogeneza također se odvijala u složenim povijesnim
okolnostima, i tek je slijedom ostvarenja nastojanja za nacionalnom, odnosno nacio-
nalno-drZavnom integracijom u 19. i 20. stoljeću dostigla današnje stanje hrvatskog
naroda kao nacionalne zajednice.
Kultura koju su Hrvati, doselivši se na današnje hrvatsko područje, donijeli sa
sobom u novu domovinu bila je slična onoj drugih slavenskih naroda toga vremena.
Praslavenska kulturna baština — osim jezika — ostavila je još brojne druge tragove u
hrvatskoj narodnoj tradiciji. Arheološka, etnografska, književnopovijesna, toponimij-
ska, te istraživanja drugih znanstvenih grana otkrila su mnoge znakove opstanka prasla-
venskih običaja, nošnji, vjerovanja, odnosno drevne slavenske religije. Istodobno se na |
novim prostorima hrvatski narod kako u srednjem, tako i u novom vijeku, pridruživši
se zapadnoj Crkvi a time i zapadnokršćanskom kulturnom krugu, susreće s radikalno
novim, prvenstveno mediteranskim i srednjoeuropskim kulturnim utjecajima koji su
zajednički determinirali razvitak hrvatske kulture, a ujedno i cijele hrvatske nacije, dok
je u bizantsko, odnosno tursko doba utjecaj balkanskih kultura bio prisutan tek u maloj
mjeri. Premda je pismenost dvora hrvatskih vladara u 9. i 10. stoljeću i rane hrvatske
Crkve bila na latinskom jeziku, od konca 9. stoljeća na hrvatskom se jezičnom području
(prvenstveno u Dalmaciji koja je bila pod bizantskom vlašću) raširila slavenska pisme-
nost i slavenski liturgijski jezik. Među Hrvatima se raširilo glagoljičko pismo koje je
sastavio Sveti Ciril, te je opstalo sve do novog vijeka. Glagoljicom su u hrvatskoj inačici
staroslavenskog jezika pisani brojni kodeksi u kasnijim stoljećima, štoviše, 1483. godine
pojavio se u tisku i jedan Misal na glagoljici (to je bila prva hrvatska tiskana knjiga). Od
prvih spomenika na glagoljici ističe se Baščanska ploča, koja tekstom na starohrvatskom
jeziku ovjekovječuje darivanje kralja Zvonimira.
2 O hrvatskim nacionalnim integracijskim procesima vidi: Gross, Mirjana: O integraciji hrvatske nacije, u: Drustveni
razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, M. Gross (ur.), Zagreb, 1981., str. 175.—190.; Korunić, Perar:
Problem istraživanja hrvatske nacije, u: Spomenica Ljube Bobana, Zagreb, 1996., str. 145.—157; id.: Porijeklo i in-
teagrcija hrvatske nacije kao znanstveni problem, u: Zbornik Mirjana Gross, Zagreb, 1999., str. 137.-159; Stančić,
Nikša: Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002.; Sokcsevits, Dénes: Horvátorszdg Kozćp—
Eurápa és a Balkdn kózótt, Budimpešta, 2007., vidi I. dio knjige (Verzeti integrdcids folyamatok a horvdtsdg korćben),
9.—79. str.
Uvod 3
Na južnom dijelu današnje Hrvatske (u Dubrovniku, kao i Bosni) raširila se i upo-

raba ćirilice, iz koje se razvila i posebna inačica pisma: takozvana »bosančica«. Tako su
preci današnjeg hrvatskog naroda u srednjem vijeku koristili čak tri pisma, no slaven-
ska pismenost nije istisnula latinski jezik iz uporabe, dapače počevši od 14. stoljeća sve
se više širi i hrvatsko pismo na latinici koje je autokratski zavladalo u novom vijeku.
Premda u predromaničko doba tu i tamo nailazimo na bizantske utjecaje, zapadni su
umjetnički stilovi — od romanike, preko gotike, renesanse i baroka do današnjih dana
— bitno odredili razvitak hrvatske kulture i umjetnosti i oštro je odijelili od balkanskih
susjeda koji pripadaju susjednom bizantskom, a potom osmanskom kulturnom krugu.
Na tom je polju 19. i 20. stoljeće donijelo promjene, jer su otada zapadna stilska usmje-
renja imala odlučujući utjecaj i na kulturu novih balkanskih nacionalnih država.
U 7. stoljeću hrvatsko—slavenska plemena naseljena na području negdašnje rimske
provincije Dalmacije (i dijelom Panonije) najprije su asimilirala romanizirano domo-
rodačko ilirsko stanovništvo unutarnjih, kontinentalnih predjela. Potom je doseljeno
hrvatsko stanovništvo koje je u razdoblju od 9. do 15. stoljeća postalo većinsko i u dal-
matinskim gradovima, asimiliralo autohtono stanovništvo koje je govorilo romanskim
(dalmatskim) jezikom sačuvanim iz rimskih vremena. Premda je hrvatska država ranog
srednjeg vijeka sa svojim središtem u Dalmaciji (9.—11. stoljeće) tek neznatno bila po-
vezana sa slavenskim državnim tvorevinama između Drave i Save (koja je u 9. stoljeću
samostalna), odnosno u dolini Neretve (koju car Konstantin Porfirogenet spominje pod
imenom Pagania), nakon osnutka hrvatsko—ugarske državne zajednice (1102. g.) te su
veze postale čvršće: primjerice preko slavonskog herceštva Arpadovića, kao administra-
tivne cjeline koja se prostirala od Drave do Jadrana, iako je osnutak kneževine služio
jedino udovoljavanju potreba za moći unutar dinastije. Isto tako je u okvirima srednjo-
vjekovnog Archiregnum Hungaricuma i Bosna — s u etničkom pogledu srodnim sta-
novništvom — bila snažno povezana s provincijama naseljenima hrvatskim etnikumom.
Preotevši početkom 15. stoljeća hrvatsko-ugarskom kraljevstvu dalmatinske gradove,
Mletačka Republika je tom sporom procesu ujedinjenja odredila granice, dok su osman-
ska osvajanja još snažnije razdijelila hrvatski etnički teritorij. Tu rascjepkanost nisu do-
kinuli ni osloboditeljski ratovi s konca 17. stoljeća (štoviše, Vojna krajina osnovana od
strane Habsburgovaca u tom je pogledu još više pogoršavala situaciju).
U 16. stoljeću hrvatski se etnonim (a potom i sam naziv Hrvatska) zajedno se plem-
stvom hrvatskog identiteta koje je izbjeglo iz Hrvatske proširio na srednjevjekovnu Sla-
voniju, dok je naziv Slavonija prešao na istočnije krajeve područja između Drave i Save.
U idejnom svijetu hrvatskog plemstva, hrvatskih staleža već se u 16. i 17. stoljeću počela
formirati svijest o jedinstvu pokrajina — Hrvatske, Slavonije, Dalmacije (hrvatskim
povijesnim imenom Trojednica ili Trojedno kraljevstvo, na latinskom Regnum trium
unum, to jest Irojedna Kraljevina), odnosno uz njih povremeno i Bosne — te se kao
dugoročni cilj pojavilo oslobođenje svih spomenutih pokrajina od turske vlasti (narav-
no, takve patriotske misli isprva su se pojavile samo u glavama nekolicine). Dakle, već i
prije pojave modernog nacionalizma 19. stoljeća, ujedinjenje Trojedne Kraljevine i nje-
zino oslobođenje od strane (turske, odnosno mletačke) vlasti postalo je dijelom hrvatske
4 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJECA 7. DO DANAS
plemenitaške nacionalne svijesti. Hrvatski ban je, pak, od 1476. godine nosio naslov
bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, što je za hrvatsko plemstvo označavalo ideju o
uzajamnoj povezanosti pokrajina.
I ovdje, kao i u pitanju slavonske kneževine, valja upamtiti da su te mjere suvre-
menicima značile nešto drugo: naravno, koncem 15. stoljeća, pri sjedinjenju hrvatske
i dalmatinske banske tirule, pred očima kralja Matijaša Korvina nije lebdjelo stvaranje
hrvatskog nacionalnog jedinstva, već povećanje učinkovitosti protuturske obrane). No,
sredinom 17. stoljeća u idejnom svijetu glasovitog hrvatskog historiografa toga doba Jur-
ja (Georgius) Rattkaya jasno se ocrtava slika zemlje koja tvori jedinstvenu, s Ugarskom
ravnopravnu, državnu zajednicu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, dok u isto vrijeme i
ujedinjeni hrvatsko-slavonski staleži zahtijevaju pravni status jednakosti s Ugarskom
U pogledu oblikovanja hrvatske nacionalne misli, a još više njezinog razvoja u 19.
stoljeću, veoma je važan rad Pavla Rittera Vitezovića na prijelazu sa 17. na 18. stoljeće,
koji je u svom djelu Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska) objavljenom 1700. godine
skicirao sliku velikog carstva s hrvatskim vodstvom, koje bi ujedinilo susjedne balkanske
slavenske države, a prema jednoj doduše smionoj zamisli obuhvaćala bi čak i Ugarsku.“
Vitezović je svojim zamislima bio daleko ispred svoga doba, pa njegove ambiciozne mi-
sli nisu našle odjeka u krugu suvremenika u 18. stoljeću. Kao što ni ideja o slavenskoj
solidarnosti i zamišljenim ilirsko—-slavenskim domovinama — koja se pojavila također
veoma rano, u 16. i 17. stoljeću kod pojedinih hrvatskih (osobito dalmatinskih) autora
(Vinko Pribojević, Mavro Orbini, Ivan Gundulić, Juraj Križanić) — nije postala dijelom
hrvatskog javnog mnijenja, naime, ona se prije pojave ilirskog pokreta odnosila praktički
samo na idejni svijet hrvatskog i slavonskog plemstva. Međutim, spomenuta su gledišta
putem hrvatskih nacionalnih ideologija, pokreta, političkih stranaka 19. stoljeća posta-
la dijelom hrvatske nacionalne svijesti. I upravo je Vitezović osobito utjecao kako na
zamisli ilirskog pokreta nastalog tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća koji je pod
vodstvom Ljudevita Gaja proklamirao južnoslavensko jedinstvo, tako i na nastojanja
(koja se upravo djelomice tragom Vitezovića mogu nazvati velikohrvatskim) Hrvatske
stranke prava osnovane šezdesetih godina prošloga stoljeća u duhu Ante Starčevića, čiji
je cilj bio stvaranje neovisne hrvatske države.
Ilirski pokret koji je nastupio tridesetih godina 19. stoljeća nastojao je ujediniti Hr-
vate, Slovence i Srbe u jedinstvenoj južnoslavenskoj državi (u načelu pod žezlom Habs-
burgovaca), koja bi bila povezana s drugim slavenskim državnim jedinicama Dunavske
monarhije u znaku austro-slavenske ideologije (premda se Gaj i najuži krug njegovih
sljedbenika poigrao i s panslavenskom idejom koja je simpatizirala Rusiju).? Minimalni
3 O zamislima Ráttkaya i hrvatsko-slavonskih staleža 17. stoljeća vidi: Bene, Sándor: Egy kanonok hdrom kirdlysdga.
Rdttkay Gyórgy horvdt bistóridja, Budimpešta, 2000.
4 Pavao Ritter Vitezović: Croatia rediviva regnante Leopoldo Magno Caesare, Zagreb, 1997., novije latinsko—hrvatsko
izdanje djela objavljenog 1700. godine, prev. Zlatko Pleše, uvodnu studiju napisao Josip Bratulić; Blažević, Zrinka:
Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije, Zagreb, 2000.
5 O povijesti ilirskog pokreta i njegovoj nacionalnoj ideologiji vidi: Šidak, Jaroslav: Hrvatski narodni preporod. Ilirski
pokret, Zagreb, 1988.; Suppan, Arnold: Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918), Zagreb, 1999.
Uvod 5
i javno proklamirani program iliraca je, pak, iz nacionalne svijesti hrvatskih plemenitaša
preuzeo ideju o ujedinjenju hrvatskih pokrajina, odnosno načelo Trojedne Kraljevine
koja je javnopravnim statusom izjednačena i samo u personalnoj uniji s Ugarskom. Hr-
vatsku javnopravnu teoriju navodnog državnopravnog ugovora između ugarskog kralja
Kolomana i hrvatskih velikaških porodica iz 12. stoljeća — poznatog pod imenom Pacta
conventa — razradio je oko 1790. godine zagrebački veliki župan Nikola Škrlec (Skerle-
cz Miklós). Međutim, pojam plemićkog roda koji je obuhvaćao uzak krug, ilirci su željeli
u skladu s drugim tadašnjim nacionalnim nastojanjima proširiti i na široke narodne
mase. Ilirski pokret je zacrtao i od toga opsežnije nacionalne ciljeve i federativne zamisli,
bilo u austro—slavenskim okviru unutar Habsburške monarhije, bilo u konfederaciji
koja bi se uspostavila južnoslavenskim ujedinjenjem širih okvira (zajedno sa Srbijom i
Bugarskom).^
Ideja južnoslavenskog jedinstva je i u drugoj polovici 19. stoljeća naišla na sljedbenike
u krugu Hrvata, među pristašama Narodne stranke pod vodstvom Josipa Jurja Strossmaye-
ra, potomka i duhovnog nasljednika iliraca, čija je ideologija bila istodobno hrvatska i juž-
noslavenska, no u praksi je vodila nedvosmislenu hrvatsku politiku. Ilirski je pokret (kao i
njegov duhovni nasljednik) u konačnici i u osnovi bio hrvatskog karaktera, Srbi i Slovenci
zacrtali su vlastite nacionalne ciljeve, pa se jedinstvena južnoslavenska svijest nikada nije
razvila u 19. stoljeću. Štoviše, ni službena nastojanja toga smjera koja su se pojavila u 20.
stoljeću u dvjema jugoslavenskim državama nisu donijela trajne rezultate na polju integra-
cije Hrvata, Srba, Slovenaca, odnosno Bosanaca. Praktički su svi oni ostvarili samostalna
nacionalna integracijska nastojanja, a utjecaj ideologije o ilirsko—jugoslavenskoj nacional-
noj integraciji na nacionalnu svijest masa u konačnici nije bio značajniji od nacionalnih
idejnih strujanja koja su zagovarala autonomiju. Međutim, tako nisu mogli dostići svoj cilj,
te nije došlo do stvaranja jedinstvene južnoslavenske nacije. Svijest o povijesnoj državnoj
autonomiji, religijsko-vjerske i iz njih proizišle kulturno—civilizacijske razlike, odnosno
različitosti političkih tradicija pokazale su se snažnijom razdjelnicom između spomenutih
naroda od vezivnog sredstva ideje o jedinstvu.
Prema pojedinim mišljenjima zamisao o južnoslavenskom jedinstvu opteretila je
hrvatsku nacionalnu svijest, no to ipak ne bih nazvao deformacijom. Možda bi se pri-
je moglo govoriti o višestupanjskom nacionalno-državnom razvoju. Kao prvi stupanj,
realizacija nezanemarivog dijela hrvatskog nacionalnog programa (potpuna nacionalna
integracija, dokidanje teritorijalne rascjepkanosti, odnosno ujedinjenje Trojedne Kralje-
vine — Hrvatske, Slavonije, odnosno iz njih istrgnute Vojne krajine i Dalmacije, stva-
ranje građanske klase, jedinstvenog nacionalnog jezika i suvremene nacionalne kulture,
nacionalne znanosti, gospodarsko—društvene modernizacije, jedinstvenog nacionalnog
tržišta, mreže nacionalnih ustanova, nacionalnog parlamenta i vladinih tijela) koji se
organski uklapa u plemenitašku nacionalnu hrvatsku državnopravnu tradiciju, no koji
je uslijed korjenitih društvenih promjena iz 1848. godine izrađen nakon 1861. godine,
u vrijeme dualizma položio je temelje samostalne hrvatske nacionalne države. Taj je pro-
6 . Korunić, Petar: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835—1875. godine, Zagreb, 1989.
ces najviše napredovao u Hrvatskoj i Slavoniji koja je Hrvatsko-ugarskom nagodbom

je
1868. godine dobila djelomičnu samostalnost (ostvarenje teritorijalne integracije bilo
ujedinjenje Vojne krajine s civilnom Hrvatskom 1881. godine, no dijelom procesa uje-
1868.
dinjenja nacionalnog teritorija može se smatrati i to što je ugarska politička elita
g. ugarska
godine priznala uzajamnu pripadnost Hrvatske i Slavonije, što je prije 1848.
lnih nastojanja
strana smatrala upitnim). Štoviše, utjecaji modernih hrvatskih naciona
manifestirali su se i u Dalmaciji koja je bila pod austrijskom upravom.
lne
S najbitnijim dijelovima tog programa nacionalne integracij e i izgradnje naciona
e nacionalne
države slagale su se gotovo sve hrvatske političke snage. Temeljne hrvatsk
om —
ciljeve 1860—ih godina prihvatili su i unionisti, koji su državnu zajednicu s Ugarsk
Te je
koja se nije mogla (pa čak niti trebala) ukinuti — smatrali povijesnim realitetom.
“ Gore spo-
ciljeve još dosljednije, intenzivnije od unionista zastupala Narodna stranka.
menuti temeljni nacionalni program smatrali su svojim i njezini zastupnici koji su bili
ponajviše prožeti idejom o južnoslavenskom jedinstvu, a njegovo ostvarenje zamišljali su
ja
u širem (srpskom, slovenskom) krugu. Na temelju takve zamisli zagrebačka akademi
a
znanosti (koja je bila prva takva ustanova na južnoslavenskim prostorima), osnovan
1866. godine uz potporu biskupa Josipa Jurja Strossmayera, dobila je umjesto hrvatske
/ugo-
naziv jugoslavenska. Na koncu je, neovisno o izvornoj namjeri njezinih osnivača,
slavenska akademija znanosti i umjetnosti postala citadelom hrvatske nacionalne znano-
sti, premda je u drugoj polovici 19. stoljeća u Zagrebu pred očima biskupa Josipa Jurja
Strossmayera i njegova suborca, povjesničara i političara Franje Račkog lebdio znan-
stveno-duhovni procvat cijelog južnoslavenskog prostora, kao što je i Jugoslavensko
povijesno društvo koje je osnovao Ivan Kukuljević-Sakcinski kanilo istraživati prošlost
veno
svih južnoslavenskih naroda, ali je unatoč svom imenu položilo temelje prvenst
moderne hrvatske historijske znanosti.
Međutim, Srpska kraljevska akademija osnovana u Beogradu 1887. godine i svojim
a ni Slo-
je imenom davala do znanja da želi biti vodeća radionica srbijanske znanosti,
venci nisu osjećali zagrebačku akademiju svojom. Na hrvatskoj je ustanovi sve do neo-
ti ideju
visne Hrvatske ostao naziv jugoslavenski, koji nije imao zadatak samo izražava
koju
južnoslavenskog jedinstva, već je ujedno bio i memento vodeće intelektualne uloge
su Hrvati sami sebi namijenili i koja se pokazala iluzijom.
za
Najdosljedniji, ali kao što smo vidjeli, ni izdaleka jedini predstavnici nastojanja
hrvatskom nacionalno-državnom autonomijom u doba dualizma bili su članovi Stran-
ke prava. Stranka prava je, za razliku od ilirsko-jugoslavenskih zamisli zasnovanih na
jezično-nacionalnim načelima, željela na temelju povijesne i državnopravne konstruk-
cije hrvatskog državnog prava (koje objedinjuje i Trojednu Kraljevinu i Bosnu) stvoriti
jedinstvenu naciju kojoj bi prema izvornim starčevićevskim idejama uz katolike pripa-
20.
dali i (bosanski) muslimani, pa i hrvatsko-bosanski pravoslavni kršćani.“ Početkom
Strossmayeru. Gross,
7 Ideologiju Hrvatske Narodne (liberalne) stranke izradio je Franjo Rački sukladno biskupu
Mirjana: Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb, 2004.
és keresztutak.
8 Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb, 2000.; Ress, Imre: Kapcsolatok
Horvdtok, szerbek, bosnydkok a nemzetdllam vonzdsdban, Budimpešta , 2004.
Uvod Va
stoljeća sve su značajne hrvatske političke sile željele jedinstvenu hrvatsku (ili veću, juž-
noslavensku) nacionalnu državu, dok očuvanje državne zajednice s Ugarskom praktički
više nije imalo pristaša. Do početka Prvog svjetskog rata, naime, većina ih je smatrala da
se hrvatski nacionalni ciljevi mogu ostvariti u okvirima Dunavske monarhije, no nakon
što je izbio rat, hrvatska emigracija okupljena u Jugoslavenski odbor vidjela je ostvarenje
tih istih ciljeva u stupanju u savez sa Srbijom i Crnom Gorom (premda u domovini —
kao što to dokazuje negativan hrvatski odjek Krfske deklaracije iz 1917. godine, javno
mnijenje Karađorđevićevu Srbiju još nije držalo privlačnijom od Habsburške Monarhije
preoblikovane u konfederaciju) pa i po cijenu rušenja okvira Habsburške državne tvo-
revine.
Scena, ili recimo to tako, drugi stupanj ostvarenja procesa hrvatske nacionalne in-
tegracije, odnosno nastojanja za izgradnjom nacionalne države bile su dvije Jugoslavije.
Naime, i u kraljevini i u Titovoj jugoslavenskoj državi srpska nacionalistička nastojanja
— koja su intenzivno nastupila na novom, jedinstvenom državnom području i natjecala
se s hrvatskima — opstruirala su, doduše u različitoj mjeri, hrvatska nacionalna nasto-
janja (osobito u Bosni), odnosno nisu se zaustavili jugoslavenski unitaristički pokušaji
čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene južnoslavenske nacije, kao ni hrvatski nacionalni
integracijski procesi. Premda su najrazličitiji hrvatski politički pokreti i stranke već u 19.
stoljeću započeli širenje hrvatske nacionalne misli u krugu narodnih masa i premda se
u doba dualizma u osnovnim školama Hrvatske i Slavonije već odvijalo obrazovanje u
hrvatskom nacionalnom duhu, prije 1918. godine hrvatski je nacionalizam intenzivnije
zahvatio građanstvo i intelektualni sloj nego seljaštvo koje je činilo većinu stanovništva.
Tome je bilo mnoštvo razloga.
Naravno, širenju novih ideja prepreka su bili kulturni odnosi, razina obrazovanosti
seoskog pučanstva, iako je potonja u doba dualizma porasla i na hrvatskoj zemlji. Isto
tako u gornje razloge možemo ubrojiti i činjenicu da iako je proces raspada sustava za-
druga temeljenog na velikim obiteljskim gospodarstvima u dualizmu sve intenzivniji, u
konzervativan svijet prožet tradicijom teško prodiru nove misli. Što je još važnije, iako
su seljačke mase i u Hrvatskoj, nakon uvođenja jednakosti pred zakonom 1848. godine i
oslobođenja kmetova u načelu postale dijelom pojma političke nacije, zbog visokog cen-
zusa o pravu glasa u doba dualizma velika većina seljaštva nije imala utjecaja na politički
život i time praktički ipak nije bila dijelom političke nacije. U kraljevskoj Jugoslaviji svo
punoljetno muško stanovništvo dobilo je pravo glasa, a seljačka stranka pod vodstvom
Stjepana Radića u politički je život uključila najšire hrvatske narodne mase.
Hrvatska seljačka stranka je kao vodeća politička sila hrvatskog naroda, za razliku od
ostalih hrvatskih stranaka 19. stoljeća, bila moderna politička masovna stranka i za nju
je njezinoj borbi protiv beogradskih velikosrpskih krugova moći bilo bitno da njezine
hrvatske nacionalne ciljeve podrži što veća glasačka baza. Stoga se stranka svjesno bavila
širenjem hrvatskih nacionalnih ideja i jačanjem svijesti o nacionalnom zajednišrvu. Na
9 Vidi Ivo Banac: Zhe National Question in Yugoslavia, London—Ithaca, 1984.; o istoj temi: Juhász, József: Voz egyszer
egy Jugoszldvia, Budimpešta, 1999.
tom je polju postizala uspjeh i onim u krajevima gdje je u vrijeme Monarhije hrvatska
nacionalna integracija imala manje rezultata (npr. u krugu bačvanskih Bunjevaca, Šo-
kaca), ali jačala je nacionalno jedinstvo i među bosanskim i dalmatinskim Hrvatima,
premda je među njima integracijski proces započeo još puno ranije.
Banovinu Hrvatsku, stvorenu uoči Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1939. godine,
više povjesničara smatra prvim korakom ka federalizaciji države. Osnutak te hrvatske ad-
ministrativne jedinice bio je razultat kompromisa između vodeće političke sile hrvatskog
naroda, Seljačke stranke i jedne uže skupine beogradske političke elite (krug regenta
Pavla), koji je većina srpskih političkih sila odbacivala.
Banovina Hrvatska je s jedne strane (npr. na gospodarskom polju) dobila veća prava
nego Hrvatska i Slavonija 1868. godine, a s druge strane nije dosegla pravi status auto-
nomne države, te je pravni temelj cijelog sporazuma bio nestabilan: izmijenjena situa-
cija nije unesena u Ustav. Međutim, možemo smatrati sigurnim da je među hrvatskim
masama jačala svijest o autonomiji. Na ruševinama Jugoslavije, koja se raspala slijedom
napada na sile osovine, nastala je Neovisna Država Hrvatska. Isprva, u travnju 1941.
većina hrvatskog naroda — pa i velik dio hrvatskih komunista — slagala se po pitanju
nacionalne neovisnosti, ali totalirarističko obilježje ustaškog režima, odnosno ozbiljni
teritorijalni ustupci Italiji podijelili su hrvatsko društvo, pa se u roku od par godina u
redovima partizanskih odreda Tita, koji je proklamirao jugoslavensko jedinstvo, borilo
barem toliko Hrvata koliko i u formacijama zagrebačke vlade.
U drugoj Jugoslaviji federativni ustavni ustroj, postojanje Socijalističke Republike
Hrvatske (koja je obuhvaćala Slavoniju, užu Hrvatsku, Dalmaciju i Istru), ustavom za-
jamčeno pravo na odcjepljenje pružilo je republikama članicama mogućnost za neovi-
snost. Premda je jasno da između 1945. i 1990. stvarno osamostaljenje Hrvatske nisu
omogućavali ni stvarna pravila igre komunističke diktature, ni međunarodna situacija, a
niti nastojanja beogradske dominacije koja je bila suzdržanija, prikrivenija, ali ipak izra-
žajnija u odnosu na otvoreni srpski hegemonizam, koji je vladao u unutarnjim odnosima
kraljevske Jugoslavije. To je postalo očito 1970.—71. godine kada je središnje vodstva
jugoslavenske partije suzbilo političku borbu za veću samostalnost republike koju su
pokrenuli hrvatsko (komunističko) republičko vodstvo i hrvatski intelektualci (Savez
književnika, Matica Hrvatska) i koja je dobila masovnu podršku. Titovo uobičajeno
balansiranje između centralizma i federalizma na koncu je, međutim, rezultiralo Usta-
vom iz 1974. godine koji povećava prava republika i koji je neovisno o prvotnoj namjeri
njegovih tvoraca, 1991. godine stvorio okvire za osamostaljenje Hrvatske.
POGLAVLJE PRVO
Geografski položaj Hrvatske i njezine regije
rije izlaganja o povijesti jedne države i nacije svakako vrijedi predstaviti predio, po-
ps koje povijesti datog naroda služi kao pozornica. U znanosti je od Monte-
squieua gotovo kao opće mjesto uvriježeno da geografske datosti bitno utječu na život
ljudi i zemalja (naravno, zajedno s mnogim drugim činiteljima). Ta je tvrdnja istinita
u pogledu svih razdoblja, no različite prirodne geografske datosti ili karakteristično-
sti — reljefni, klimatski činitelji, kakvoća i količina plodnog tla (što je bilo od osobite
važnosti u predindustrijsko doba), obilje ili upravo manjak mineralnih blaga, sirovina
(što je obilježilo razvitak u vrijeme industrijske revolucije) — u različitim su razdoblji-
ma imale veći ili manji značaj. Pojedina područja u određenim razdobljima dobivaju,
odnosno gube na vrijednosti, njihov gospodarski značaj može rasti ili upravo opadati. U
pogledu Hrvatske veoma dobar primjer tomu je jadranska obala, Dalmacija, koja se od
antičkoga doba i kroz cijeli srednji vijek smatrala razvijenim područjem, no u 16.i 17. (i
ponajviše u 18.) stoljeću počelaje propadati, i tek je u drugoj polovici 20. stoljeća počela
iznova dobivati na snazi, da bi do danas s procvatom turizma dobila istaknutu važnost u
nacionalnom gospodarstvu. Svemu tome podjednako su pridonijele reljefne i klimatske
datosti (visoko razvedena obala, brda, poluotoci, zaljevi, otoci što pružaju estetski užitak
i blaga mediteranska klima), te vrijedna kulturna baština i spektakularni, privlačni spo-
menici ranijih razdoblja povoljnih datosti.
Promatrajući zemljovid, Hrvatska tvori osobit konkavan oblik: uspoređuju ga s pot-
kovom, pticom u letu, ali i kiflicom. Njezin oblik i granice formirala je njezina burna
povijest." Kontinentalna površina iznosi 56 594 četvorna kilometra, no uz kontinentalni
dio tu je još i morska površina od 31 067 četvornih kilometara (dakle, ukupno 87 661
km?). Hrvatska na kontinentu graniči sa sljedećim zemljama: Mađarskom (dužina za-
jedničke granice 329 km), Bosnom i Hercegovinom (ta je kontinentalna granica naj-
duža s 932 km), Slovenijom (501 km), Srbijom (241 km), Crnom Gorom (25 km),
dok morska granica s Italijom iznosi 930 km. Premda dužina morske obale od Istre do
Kotorskog zaljeva ne prelazi 500 kilometara zračne linije, toliko je razvedena da duž
poluotoka i zaljeva prava dužina obalne linije na kontinentu iznosi 1778 kilometara, a
uz to obalna linija otokA iznosi 4058 kilometara. Uz njezinu obalu nalazi se ukupno 718
1 O hrvatskim granicama vidi Boban, Ljubo: Hrvatske granice 1918-1991, Zagreb, 1992.; Tuđman, E — Maleković,
V. — Sančević, Z. — Novak, D. — Pandžić, A.: Granice Hrvatske na zemljovidima od 12. do 20. stoljeća, Zagreb,
1992. O kontinentalnim područjima zemlje mogu se naći podaci koji se, premda tek za koji četvorni kilometar,
razlikuju čak i u hrvatskim enciklopedijama. Ja sam se poslužio podatkom hrvatskog zavoda za statistiku (Državni
zavod za statistiku) od 31. prosinca 2004. godine.
većih ili manjih otoka i 389 zatona koji se izdižu iznad razine mora. Najveći otok je Krk
s površinom od 410 četvornih kilometara, a među većima su i Cres — 404, Brač — 395,
Hvar — 300, Pag — 285, Korčula — 276, Dugi otok — 114, Mljet — 100 km. Na-
seljeno je više od pedeset otoka (67 ako uzmemo u obzir i otočiće s minimalnim brojem
stanovnika), a broj stanovnika na otocima je 2001. godine iznosio 119 444 osobe. Dva
najnapučenija otoka su Krk i Korčula (sa 17, odnosno 16 tisuća stanovnika). Otočno
stanovništvo desetljećima je u stalnom opadanju. Jadransko spada u plitka mora (zbog
čega se ljeti lako zagrije i do 22-25 stupnjeva, što je iznimno važno iz turističkog gledi-
šta), a uglavnom oko tri četvrtine mora nije dublje od 200 metara. Najdublji dio mora
nalazi se jugoistočno od Dubrovnika (1233 m).
Područje Hrvatske dijeli se na tri cjeline koje se međusobno znatno razlikuju, na tri
regije različitih datosti kako iz geografskog tako i iz povijesnog i geopolitičkog gledišta.“
Posebnu cjelinu čini područje koje pripada Panonskom bazenu i koje se prostire od
Drave na sjeveru do doline Save, odnosno do vanjskog pojasa Dinarida na jugu (hrvat-
skim nazivljem: panonska regija), nadalje jadranski obalni pojas, odnosno visoko gorje koje
razdvaja, ali ujedno i povezuje prva dva područja. S obzirom na geološki sastav, možemo
govoriti zapravo samo o dvije hrvatske teritorijalne cjeline: o poglavito nizinskom po-
dručju Panonskog bazena čija slika biva šarolikijom od većih ili manjih otočnih planina
između Drave i Save (Medvednica, Ivanščica, Kalnik, Papuk, Bilogora, Psunj), odnosno
o Dinarskom lancu (Dinaridi) koji se može razdijeliti u tri pojasa. Takozvani unutarnji
pojas, koji pripada panonskoj regiji, sastoji se od srednje visokog gorja puste površine
iz doba paleozoika. Srednji pojas čini visoko gorje znatno više od tisuću metara, a mje-
stimice visoko gotovo (u Bosni i više od) dvije tisuće metara i koje se uglavnom prostire
u smjeru sjeverozapad—jugoistok: hrvatski visoki krš (najveću površinu ima Velebitsko
gorje, čiji najviši, Vaganski vrh iznosi 1758 m; Velika Kapela, Risnjak, Mala Kapela
i Plješevica) i visoki krš Jugozapadne Bosne. Glavni sastavni dio posljednjeg gorskog
pojasa duž bosanske granice je Dinarsko gorje koje je gorskom lancu i dalo ime — na
hrvatskoj strani najviši mu je vrh Dinara: 1831 metar, što je ujedno i najviša točka Hr-
vatske. Druga najviša planina zemlje je Kamešnica, jugoistočno od Dinarskog gorja, s
istoimenim vrhom od 1809 metara nadmorske visine.
Obalna zona Jadrana je u biti vanjski pojas Dinarida. Tom pojasu pripadaju po-
luotok Istra (s planinom Učka na istočnoj strani poluotoka, višom od 1300 metara),
Kvarner, uska priobalna linija s otocima, odnosno prava Dalmacija južno od Velebita:
kontinentalni dio sve do podnožja Dinarskog gorja, odnosno otoci odvojeni uskim mor-
skim kanalima od kontinenta, no i visoke vapnenačke stijene duž obale južno od Splita
(tako i Biokovo koje visinom prelazi 1700 metara — Sv. Jure, 1762 m). Pojas se nastavlja
iza rijeke Neretve preko područja Dubrovnika do Kotorskog zaljeva. Dinarski pojas
2. Dugački, Zvonimir: Zemljopis Hrvatske, svezak 1.—2., Zagreb, 1942.; Grupa autora Geografija SR Hrvatske, sv.
1.—6., Zagreb, 1974.—75.; Mendól, T.: A Balkdn foldrajza, Budapest, 1948.; Varga, Gabor: A táj változó természeü
képe a Balaton és az Adriai tenger kózótt, u: A Balatontól az Adridig, ur. Pap, Norbert, Pćcs, 2006.; Kovacs, Janos: A
Nyugat-Balkán természeti kórnyezete, u: A Njugat-Balkdn, Pap Norbert— Kobolka Istvan (ur.), Budapest, 2009.,
MK KBH (Vojna sigurnosna služba R. Mađarske), str. 11.—30.
Geografski položaj Hrvatske i njezine regije 11
visokog gorja i priobalja također je snažno razvijeni krš, a uz brojne pojave krša svakako
valja spomenuti krška polja bitna u pogledu ljudskog naseljavanja. Na hrvatskom kršu
nalazi se mnoštvo špilja, od kojih je više iznimno dubokih jama ili pećina (najdublja,
Lukina jama duboka 1355 metara, nalazi se u Velebitskom gorju). Premda tek 21 posto
područja Hrvatske prelazi 500 metara nadmorske visine, daljnjih 25,6 posto nalazi se
između 200 i 500 metara, a više od 53,4 posto područja ne dostiže ni 200 metara nad-
morske visine, uistinu nizinska, ravničarska područja nalazimo samo u dolini Drave i
Save, odnosno u Istočnoj Slavoniji, a uglavnom se izmjenjuju brdsko-gorska područja,
dok u južnoj polovici zemlje i niži dijelovi pokazuju krški, kameni, stjenovit krajolik.
S obzirom na geološku strukturu — ne karakter krajolika — hrvatskog reljefa, po-
djela se odvija na samo dvije veće regije, dok je na području klime koja u značajnoj mjeri
utječe na ljudsku djelatnost svakako na snazi podjela na tri regije. Nizinska ili panonska
regija, u kojoj živi 66 posto stanovništva, čini 55 posto površine Hrvatske. Gorska ili
dinarska regija zauzima 14% površine zemlje, no u tom kraju živi tek 3% pučanstva.
U priobalnoj ili jadranskoj regiji koja čini 31 posto teritorija Hrvatske živi isto tako
31 posto stanovništva. Panonska regija ima kontinentalnu, gorsko područje (Dinaridi)
planinsku, a priobalna zona mediteransku klimu. Potonji klimatski pojas je na sjever-
nom dijelu hrvatskog priobalja zbog visokoga gorja što se proteže do mora (Velebit je
impozantan blok koji se izravno s razine Jadrana uzdiže tisuću metara) ograničen tek na
usku obalnu liniju i otoke, a kameni zid ujedno sprečava blagi sredozemni morski utjecaj
u smjeru kontinenta. U Sjevernoj i Srednjoj Dalmaciji područje mediteranske klime
već je šire, budući da se Dinarsko gorje koje tvori sličnu zapreku kao i Velebit prostire
dalje od Jadranskog mora, u unutrašnjosti kontinenta. Na višim predjelima gorja vlada
planinska klima (zbog blizine mora sa znatnom količinom oborina), no u klancima i
dolinama koje omeđuju vlada kontinentalna, suša klima. Značajke mediteranske klime
u priobalnom pojasu su vruća, suha ljeta i blage, kišne jeseni i zime. Prosječna godišnja
temperatura zraka na sjevernom dijelu obale iznosi 5 stupnjeva Celzijusa, dok u Južnoj
Dalmaciji prelazi i 9 stupnjeva Celzijusa. U panonskoj regiji velik dio oborina pada u
kasno proljeće i početkom ljeta, dok je zima relativno suha. Istovremeno, u zapadnoj
polovici panonske regije, u okolici Zagreba, zahvaljujući još uvij ek osjetnim mediteran-
skim utjecajima, možemo govoriti i o jesenskom maksimumu oborinskih voda.
Rijeke Hrvatske tvore područje sliva dvaju mora. Većina rijeka koje izviru ili pro-
tječu hrvatskim područjem (preko Dunava) utječe u Crno more. Najveća rijeka u Hr-
vatskoj je Dunav (2857 km — hrvatski tok 188 km). Druge važne rijeke su: Sava (945
— 562 km), Drava (749 — 305 km), Mura (493 — 67 km), Kupa (296 — 296 km),
Una (213 — 120 km). Od rijeka koje utječu u Jadransko more najznačajnija je Neretva
koja u more utječe svojom relativno širokom deltom iznimno plodnog tla (218 km, no
hrvatski tok iznosi samo 20 km). Druge značajne rijeke Jadranskog sliva su: Zrmanja,
granica nekadašnje provincije Dalmacije, Krka slavna po svojim spektakularnim slapo-
vima, odnosno Cetina poznata po svojim divnim kanjonima. Velikih prirodnih jezera
nema, a najveće je Vransko jezero pored Biograda (površine 30,7 četvornih kilometara).
Istodobno, svakako valja spomenuti svjetski poznata Plitvička jezera, prvi nacionalni
park Hrvatske. Na tlu Hrvatske ima ukupno osam nacionalnih parkova, kako u gor-
skom, tako i u jadranskom pojasu (Plitvička jezera, planina Risnjak, kanjon Paklenice,
Sjeverni Velebit, Slapovi Krke, Brijuni, otok Mljet, Kornati). U unutarnjoj kontinental-
noj (panonskoj) regiji od zaštićenih područja najpoznatija su planina Medvednica iznad
Zagreba, odnosno Kopački rit u Baranji.
Hrvatska je iznimno bogata biljnim i životinjskim vrstama. Zabilježeno je oko 4000
biljnih vrsta. Prirodni biljni pokrov također se dijeli s obzirom na tri regije (panonski,
mediteranski i planinski). Planinski su predjeli dom vrstama sisavaca koje su u drugim
predjelima Europe već rijetke, poput mrkog medvjeda, vuka, risa ili zlatnog čaglja. Spo-
menute hrvatske regije pokazuju velike različitosti, naravno, i na području poljodjelstva.
Panonska regija, osobito Slavonija, važno je žitorodno područje, za planinske krajeve
karakterističnije je stočarstvo, dok je na obali od većeg značaja kultura grožđa i vina, te
uzgoj maslina i citrusnih vrsta.
Stanovništvo zemlje je 2001. godine brojilo 4 437 460 stanovnika“, a prosječna je
gustoća bila 78 stanovnika/km?. Ukupno 89,63% stanovništva — 3 977 171 su Hrvati.
Premdaje između 1991. i 1995. godine njihov broj intenzivno opao, druga najbrojnija
nacionalna manjina su Srbi s 4,54% (201 631 osoba), a prema podacima popisa stanov-
ništva treća najbrojnija manjina su Bošnjaci s 0,47% (20 755), broj Mađara iznosio je
16 500 (0,37%), dok se Talijanima izjasnilo 19 636 stanovnika (0,44%). Nekoć brojna
njemačka manjina danas ima svega 2902 pripadnika. Uz navedeno, na hrvatskoj zemlji
živi još i 13 173 Slovenaca (0,30%), 15 082 Albanaca (0,34%), 10 510 Čeha (0,24%),
2337 Rusina i 1977 Ukrajinaca. Židovima se izjasnilo 576 osoba. Broj Roma je prema
popisu stanovništva iz 2001. godine bio 9463 (0,21%), no njihov broj najvjerojatnije
iznosi 30-40 tisuća, dok je prema procjenama pojedinih romskih organizacija taj broj i
viši, oko 60 tisuća pripadnika.“
3 Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Popis stanovništva 2001. Rezultati, www.dzs.hr
4 U vezi s romskim stanovništvom u Hrvatskoj vidi: Szilágyi, Imre: A. horvátországi romák helyzete, Regio, god. 7,
br. 3, 1996. Szilágyi spominje i procjenu od 120 tisuća, no to se ne čini realnim, posve ih sigurno nema u tolikom
broju. Vidi: Tunjić, Andrija: Romi u Europi i Hrvatskoj, 2005., Vjesnik, Panorama subotom, Zagreb, 5.—6. studenog
2005.
POGLAVLJE DRUGO
Anticka bastina
Iliri, Kelti, Grci, Rimljani

Na tlu današnje Hrvatske prvi su se ljudi pojavili već u predpovijesti, u paleolitiku. Go-
dine 1899. Dragutin Gorjanović Kramberger je pronašao ostatke neandertalca starog
otprilike sto tisuća godina u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pored Krapine." Iz starijeg ka-
menog doba kasnije se pojavilo mnoštvo nalaza, što na kontinentalnim, što na priobal-
nim hrvatskim područjima. Kao zanimljivost spomenuo bih nalazište otkriveno u špilji
Veternici u gorju Medvednica u blizini Zagreba, koje je vjerojatno bilo prapovijesno
svetište, sa znakovljem koje upućuje na svojstveni kult medvjeda.“ U mlađe kameno
doba na velikom dijelu Balkanskog poluotoka već su se veoma rano pojavile prve ratar-
ske i stočarske kulture iz smjera Bliskog Istoka i Anatolije. U neolitiku, kao i u bakreno
doba (eneolitiku) te u brončano doba na tlu su današnje Hrvatske cvale kulture koje se
u to doba mogu smatrati razvijenima. Po svojoj osobito lijepoj inkrustiranoj keramici
(glineno posuđe, kultni predmeti) poznata je kultura kasnog bakrenog doba srijemskoga
Vučedola.?
Prvi imenom poznati stanovnici velikog dijela današnjeg hrvatskog područja i Bal-
kana, koji su ujedno bili i širitelji kulture željeznoga doba bili su Iliri (nije nam poznato
ime stvaratelja kulture brončanoga doba koje je ostavilo iznimno bogat korpus nalaza),
premda je taj naziv, kasnije prenesen na većinu indoeuropskog stanovništva cijelog ovog
područja, izvorno najvjerojatnije označavao samo pleme koje je živjelo u blizini obala
Jadranskog i Jonskog mora i bilo u doticaju s tadašnjim grčkim svijetom.“ No, u rano
rimsko doba cijeli Zapadni Balkan spominje se pod imenom Regnum Illyricum. U biti
područje današnje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, dijela Srbije i Albanije
naseljavala:su brojna plemena (koja nisu posve sigurno srodna), a na dijelu današnjeg
i Premda je prvi sistematični pronalazač nalazišta doista bio Gorjanović Kramberger, iz pisma slavnog mađarskog
učenjaka Pála Kiraibela upućenog krapinskom ljekarniku I. Gaju iz 1811. godine razvidno je da je već otprije bilo
poznato da se tu nalaze ostaci pračovjeka. Vidi Malez, Mirko: Rad na istraživanju paleolitskog i mezolitskog doba
u Hrvatskoj, u: Praistorija jugoslovenskih zemalja 1., Alojz Benac (gl. ur.), Sarajevo, 1979., str. 222. To djelo u pet
svezaka Praistorija jugoslovenskih zemalja, svezak 1.—5., Sarajevo, čija su prva tri sveska objavljena 1979., 4. 1983.,a
5. 1987. godine, općenito je korisno što se tiče arheoloških spomenika regije od paleolitika sve do željeznog doba.
Malez, M.: Paleolitske i mezolitske regije i kulture u Hrvatskoj, u: Prašstorija ... I, 1979., str. 286.—287.
O umjetnosti i kulturi hrvatskog prapovijesnog doba vidi Dimitrijević, S. — Težak-Gregl, T. — Majnarić-Pandžić,
N.: Prapovijest, Zagreb, 1998.
4 Rendić-Miočević, Duje: Zliri i antički svijet, Split, 1989.; Stipčević, P: Iliri. Povijest, život, kultura, 2. izd., Zagreb,
1989.; Sinteza povijesti Ilira na engleskom jeziku: Wilkes, J.: Zbe Illyrians, Oxford, 1992.
srbijanskog područja obitavala su tračka plemena. Duž hrvatskog priobalja na sjeveru su

živjeli Histri (Histri) koji su dali ime Istri, na području današnje Like Japodi (lapodes),
dok su Liburni zauzimali predio od Kvarnera do Zadra (potonji su grad osnovali oni pod
imenom ladera) i glasili su kao narod vrsnih pomoraca. Južno od njih živjeli su Dalmati
(Delmatae), po kojima je kasnije nazvana rimska provincija Dalmatia, te koji su pretežno
bili stočari i pastiri (po nekima je i njihovo ime poteklo od riječi ovca — albanski dele).
Većina ilirskih naselja bila je smještena na dobro zaštićenim brdima utvrđenim zidina-
ma (hrvatski naziv za taj oblik naselja je gradina, arheolozi su otkrili mnoge od njih).* Od
gorja Biokovo preko delte Neretve sve do Albanije živjelo je brojno pleme Ardijejaca (Var-
daei): oni su stvorili prvi ilirski plemenski savez, a među ostalim plemenima izdigli su se
najvjerojatnije posredstvom trgovine s Grcima. Navodno je prva ilirska država nastala već
oko 358. godinepr. Kr., no doista značajnom postala je tek nakon dolaska na vlast druge
dinastije koju je osnovao Pleurat. Pleuratov sin, kralj Agron u tridesetim je godinama 3. st.
pr. Kr. podveo značajna područja pod svoju vlast. Prema svjedočanstvima rimskih autora
(Apijan, Plinije stariji) bili su izvanredni moreplovci, no gusarenje su smatrali stečenim
pravom i nisu bili voljni odreći se tog zanata, koji je na koncu doveo do njihove propasti.
Agron je zauzeo grčku koloniju Pharos i izvršio opsadu Isse, no taj je neuspjeli napad ka-
snije doveo do uplitanja Rimljana. Doduše, u tome je očito odigralo ulogu i to što je Agron
sklopio savez s rimskim neprijateljem, makedonskim kraljem Demetrijem II.
U predjelima sjeverno od Dinarida u 3.st. pr. Kr. pojavili su se keltski Skordisci
razvijenih tehnoloških spoznaja (između ostalih oni su raširili uporabu lončarskog kola).
Od njih potječe više imena rijeka ha hrvatskom teritoriju ili koje dotiču hrvatske pre-
djele, pa tako i imena Drave, Kupe, Save, odnosno Dunava. Istovremeno, na području
između Drave i Save živjela su i ilirska plemena.
U 4. st. pr. Kr. u istočnim obalnim predjelima Jadrana, odnosno na otočju Srednje
Dalmacije pojavili su se i prvi grčki kolonisti“ (premda se pretpostavlja da su Kniđani
već u 6. st. pr. Kr. osnovali koloniju na otoku Korčuli, ali nju su u vrijeme Peloponeskog
rata, kada su ostali bez pomoći matične zemlje, uništili Iliri). Grci su dali ime i samom
Jadranskom moru, po gradu Adria u blizini ušća rijeke Po koji se smatrao važnim trgo-
vačkim središtem. Sicilijanski dorski kolonisti (slijedom vojne akcije tiranina Dionizija
iz Sirakuze) osnovali su prvi grčki grad na otoku Visu (Issa) 397. godine pr. Kr., nakon
čega su redom nicale grčke kolonije, isprva na otocima, Korčula (Kérkyra Nigra), Irogir
(Tragurion), a potom i na kontinentu, Stobreč (Epetion), Solin (Salona), dok su stanov-
nici Parosa osnovali grad Pharos na mjestu današnjeg Starigrada na Hvaru. Grci su imali
velik utjecaj na razvitak regije. Oni su naturalizirali vinogradarstvo i vinarstvo, oni su
stvorili prvu plantažu maslina, njihovim su se posredstvom u regiji pojavili pismenost,
novac, stalna trgovina, te su svojim razvijenim društvenim uređenjem izvršili izvanredno
5 Zaninović, Marin: Ilirsko pleme Delmati, sv. 1.-2., Godišnjak Cenrra za balkanološka istraživanja, Sarajevo, 1966.,
1967., str. 4.—5., str. 27.—91., odnosno str. 5.-101.
6 Benac, Alojz: Utvrdena ilirska naselja (1), Sarajevo, 1985.
7 Novak, Grga: Stari Grci na Jadranskom moru, Rad JAZU 322, Zagreb, 1961., str. 145.—221.
15
.__iiiiiiiina
anga, 1 ee ta,
Ka "min
t jm — hi, Li
Vini Aj
Mere h, ,
o "y, i7
ims iu ^ un" m "hn
Nr.
egi
Qm d
ad £( " PhiPar n
^
(78
£
Og Os \ 3 i 1
36 " DO ei
Lu" i hiMaia" "has, Pg € 2 i Sola dja 7 "n ON

^. i ^ MN Ing rnt V, : ka
s. f1 Vi ^ OP vuserigfegs5 Y^
/ Ba "
Gas P x A ls, EN= o iyu Peng 0i "m
H m mic Fw f " a. Ky Cp ir
id i 7 uo
^
k ^N : " (€ bo u. Ph. s 4 CU û. 7
u pU E
Km PI
/ DU K A4 . Pa "i
io / ra
ći mm a /
j ii k
x «o ^ v
unak »
gu a i
hu P
ku,
A ^ ud
QU! au ,
m MA
1 4 potr
ES MN
E p
* “u (ra,
"v f"
E ) u 4,
"X "n il
ana [ o o
pa
3
S d= u N b
«)
e E
S
| /
P
' 3
Karta 1.: Illyricum
snažan utjecaj na ilirska plemena smještena u području Jadrana. Do 3. stoljeća pr. Kr.
grčki polisi su brzo prihvatili rimsku vlast, jer im je pružala zaštitu protiv Ilira koji su u
međuvremenu ojačali.
Rimljani su na područja istočne obale Jadrana bacili oko u 3. st. pr. Kr.? Prvi povod
za uplitanje i prvi ilirsko—rimski rat 229. pr. Kr. dala je Agronova udovica, kraljica Teuta,
no očito bi Rim ionako bio osvojio to područje. Njihovu su državu ukinuli 167. g. pr.
Kr., a posljednjeg kralja Gentiusa preselili u Rim zajedno s njegovom obitelji. Međutim,
pleme nije prestalo s gusarenjem, zbog čega su ih 135. g. pr. Kr. Rimljani preselili u
unutrašnjost kontinenta, gdje su u oskudnim uvjetima, barem po Strabonovim riječi-
ma, većinom izumrli. Rimljani su nastavili podjarmljivati ilirska plemena: 178.—177.
g. zauzeli su Istru, 129. g. izvršili udar na Liburne, a od 156. g. opetovano su ratovali
jednim od najbrojnijih i najratobornijih plemena, s Dalmatima, koje je na koncu potči-
8 Povijest ilirskih plemena i ilirsko—rimske sukobe ukratko sažima Šišić, Ferdo: Povijest hrvatskog naroda, Zagreb,
1962., str. 38.—47., odnosno u novije vrijeme Kuntić-Makvić, Bruna: Područje rimskog ilirika uoči dolaska Hrvata,
u: Povijest Hrvata. (Prva knjiga), Srednji vijek, Franjo Mirošević (ur.), Zagreb, 2003., str. 5.-38.
nio Oktavijan između 40. i 27. g. pr. Kr., da bi Senatu potom predao provinciju Ilirik,
kojoj je pripadala i kasnija Panonija. Doduše, između 6. i 9. g. pr. Kr. ustanku Breuka i
Dezidijata (bellum Batonianum) priključili su se i Dalmati. Tiberije je ustanak ugušio
po cijenu teških bitaka. Rimljani su 27. g. pr. Kr. razdijelili Ilirik na dva dijela. Sjeverni
dio dobio je ime Panonija, a južni Dalmacija. Područje današnje Hrvatske je u cijelosti
bilo rimski posjed, čiji je sjeverni dio tvorila Panonija, a južni dio Dalmacija.
Rimljani su nakon pobjede pronicljivo prionuli integraciji stanovništva tog pod-
ručja u rimski sustav, romanizaciji, što se pokazalo veoma dugim procesom. Osobito u
gorskim područjima, gdje je, kako svjedoče arheološki nalazi, stanovništvo dugo čuvalo
npr. kult vlastitih bogova, te se vjerojatno i jezičnoj asimilaciji odupiralo duže od nizin-
skog ili priobalnog stanovništva. Romanizaciju potonjih ubrzao je i dolazak značajnog
broja rimskih (talijanskih) kolonista. Rimljani su gradili puteve, osnivali gradove — za
razliku od ilirskih gradina — uglavnom na otvorenom, ravnom terenu. Glavni grad
Dalmacije, Salona sa svoj ih se šezdeset tisuća stanovnika u rimsko doba smatrao pravim
velegradom. U Istri Pola (Pula), Parentium (Poreč), u Dalmaciji Iader (Zadar), Salona
(Solin), Narona (Vid, kraj Metkovića) i Epidaurus (Cavtat), na hrvatskom dijelu Pano-
nije Siscia (Sisak), Mursa (Osijek), Cibalae (Vinkovci), te Sirmium u današnjoj Srbiji
dobile su status colonije još prije 212. g. pr. Kr?
Potonji datum označuje vrhunac procesa romanizacije; tada je car Karakala dodije-
lio rimsko građansko pravo svim slobodnim stanovnicima Carstva, pa tako i Panonije i
Dalmacije. Rimljani su oživili poljoprivrednu proizvodnju. Na novijim područjima, pa
tako i u Panoniji, raširili su kulturu vinove loze. Razvijali su manufakture (proizvodnju
tekstila, keramike) te iskapanje željezne rude, srebra, olova, odnosno zlata (osobito na
sjevernom dijelu provincije Dalmacije).'“
Rimska je civilizacija imala golem utjecaj na regiju, a antička je baština još i u
srednjem vijeku igrala odlučujuću ulogu u razvitku priobalne hrvatske države. Dokaz
opstanka antičkih tradicija nisu samo sačuvane monumentalne građevine nekadašnjih
rimskih gradova (poput Amfiteatra u Puli koji je izgradio Vespazijan ili Dioklecijanove
palače u Splitu) ili brojni očuvani ojkonimi antičkog podrijetla, već i karakterističnosti
kao što je još i dan-danas uočljiva centurijacija, katastarski sustav rimskog (ponegdje još
grčkog) podrijetla premjere poljoprivrednih zemljišta (ager) oko dalmatinskih gradova.
Štoviše, istraživanja pokazuju da su na mnogo mjesta na obali i otocima maslinici i loze
u srednjem vijeku bili upravo ondje gdje su se nalazili i u starom vijeku (što, naravno,
znači i to da je staro stanovništvo preživjelo vihore seobe naroda u mnogo većem broju
no što je to pretpostavila starija historiografija).
9 Alf&ldy, Géza: Bevolkerung und Gesellschaft der Rómischen Provinz Dalmatien (mit einem Beitrag von András Mó-
csy), Budimpešta, 1965.; Suić, Mate: Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.; U vezi Panonije vidi Mócsy,
András: Pannonia and Upper Moesia, London, 1974.; Wilkes, ].: Dalmatia (History ofthe Roman Province), London,
1969.
10 Zaninović, M.: The Economy of Roman Dalmatia, Austicg und Niedergang der ramischen Welt, 7/1, Berlin-New
York, 1977., str. 767.—809.
11 Zaninovié, M.: Iliri u antici na hrvatskom tlu, u: Hrvatska i Europa. Rano doba hrvatske kulture, ur. Ivan Supičić,
Zagreb, 1997., str. 55.—71.
Anticka bastina 17
Pojava kršćanstva u rimsko doba
Kršćanstvo se, prema legendama dalmatinskih svetaca, pojavilo na ovom prostoru pu-
tem širenja vjere prvih apostola, Kristovih učenika. Sveti Pavao u svojoj poslanici Ri-
mljanima spominje da je vjeru proširio od Jeruzalema sve do Ilirika. Također apostol
Pavao u svojoj drugoj poslanici Timoteju piše da je svog učenika Tita poslao u Dalma-
ciju. Ne možemo u potpunosti isključiti ni istinitost širenja glasa o legendama, premda
naši dokazi iz provincija Dalmacije i (hrvatske) Panonije o prisutnosti kršćana sežu tek
u 3. stoljeće poslije Krista.! Nova je religija jače pustila korijenje negdje početkom 3.
stoljeća, te su se u drugoj polovici stoljeća mogle osnovati prve biskupije. Međutim,
nesumnjivo je da su se na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće Isusovi sljedbenici okupljali u velike
zajednice, jer su brojni dalmatinski i panonski kršćani pali kao žrtve velikog progona
kršćana u doba Dioklecijana.
Kršćanstvo se prvi put pojavilo najvjerojatnije u Saloni, glavnom gradu dalmatinske
provincije, destinaciji mnogih putnika, trgovaca, vojnika. Prema predaji prvi biskup
koji je djelovao na prostoru provincije bio je sveti Venancije u 3. stoljeću. Najvjerojatnije
je djelovao u Saloni, prema drugima u Naroni, a u doba cara Decija umro je mučenič-
kom smrću 257. godine. Prvi rezidencijalni biskup Salone bio je Dujam, podrijetlom iz
Sirije, koncem 3. stoljeća. Dujam je umro kao mučenik 304. godine, zajedno s mnogima
iz Salone i okolice. Među njima bili su i sveti Feliks i sveti Anastazije, koji je ubijen 308.
godine. Salona se diči trima značajnima starokršćanskim grobljima: Kapljuč, Marusinac
(gdje je bio grob svetog Anastazija) i najveći od njih, Manastirine, gdje je svoje počiva-
lište pronašao sveti Dujam, kasnije svetac zaštitnik salonitansko—splitske biskupije. U
sva tri groblja arheolozi su pronašli brojne starokršćanske grobove, isklesane sarkofage
(osobito je lijep sarkofag iz 4. stoljeća s likom Dobrog Pastira) i nebrojene natpise na
latinskom jeziku koji svjedoče o kršćanskoj vjeroispovijesti. Nakon Milanskog edikta,
legalizacije kršćanske vjere (313. g.) u svim trima grobljima podignute su velike bazilike
iznad grobova najslavnijih mučenika. Osim njih izgrađeno je još mnogo monumental-
nih grobnica, mauzoleja u spomenutim velikim grobljima, no i diljem provincije.
Dalmatinske kršćanske građevine iz 4., 5. i 6. stoljeća izvršile su mnogo kasnije,
između 9. i 11. stoljeća, znatan utjecaj i na starohrvatsku arhitekturu. I u gradu Saloni
izgrađeno je mnogo crkava, od kojih je najveća bila Basilica urbana, čija je izgradnja
započela u doba biskupa Simferija na prijelazu s 4. na 5. stoljeće, a koju je završio njegov
nasljednik biskup Hezihije negdje u drugom desetljeću 5. stoljeća. Salona je ubrzo po-
stala biskupijom, crkvenim središtem cijele Dalmacije. U 6. stoljeću je pod salonitansku
metropoliju potpadalo već 12 biskupija. Svakako moramo spomenuti da je prema pre-
daji sveti Jeronim rođen u provinciji Dalmaciji.
12 Šanjek, Franjo: Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1998.; Id.: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne
povijesti Hrvata (7—20. st.), Zagreb, 1991., str. 4.14.
13 Dyggve, Einar: Povijest salonitanskog kršćanstva, Split, 1996. (izvornik: History of Salonitan Christianity, Oslo,
1951.).
Najstarije biskupije djelovale su na južnom dijelu Panonije, u gradovima Siscia,

Sirmium, Cibalae i Mursa. Prvi biskup Siscije bio je sveti Kvirin, koji je 303. g. umro
kao mučenik, dok su najpoznatiji sveci Sirmiuma biskup Irinej i đakon Demetrije, koji
su ubijeni 304. godine. Kult svetog Demetrija sačuvan je u Sremskoj Mitrovici, nastaloj
kraj Sirmiuma u srednjem vijeku.'^ Sirmiumska biskupija djelovala je do 441. g, potom
je ponovno obnovljena u doba cara Justinijana, da bi nakon avarsko-slavenskog napada
582. godine zajedno s gradom prestala postojati.
Suton rimskoga svijeta
Krizu Rimskoga carstva na neko su vrijeme zaustavili potezi cara Dioklecijana (doista
trajne rezultate imali su na istočnom dijelu carstva). Vladar je svoju državu podijelio na
četiri dijela i u međuvremenu nehotice stvorio graničnu liniju koja je dobila značajnu
ulogu u kasnijem životu regije. Od provincije Dalmacije odvojio je Praevalitanu, a gra-
nica tih dviju provincija, a ujedno i dvaju dijelova carstva protezala se duž toka rijeke
Drine. Kada je car Teodozije Veliki 395. g. razdijelio carstvo između svoje dvojice sino-
va, ta je granična linija odjeljivala Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo.
Kako je kršćansko crkveno poglavarstvo tu istu državnu granicu učinilo razdjelnicom
između ingerencija rimskog pape i konstantinopolskog patrijarha, ona je u srednjem
vijeku postala granica između zapadnog i istočnog kršćanstva.
Zapadni dio carstva počeo je zapadati u dekadenciju, a njegovu su propast ubrzali
napadi barbarskih plemena. Kada je germanski vojskovođa Odoakar 476. godine srušio
vladavinu cara Romula Augustula, rimski vladar koji je ne mnogo ranije bio lišen prije-
stolja Julije Nepot pokušao je vladati Dalmacijom kao car, čekao je pomoć Konstantino-
pola kako bi se vratio u Italiju, no ubijen je 480. godine. Rimsku vlast su i ovdje smijenili
Odoakar, a uskoro i Goti. Njihov vojskovođa, Teodorik Veliki zauzeo je Dalmaciju, a
nedugo zatim i cijelu Italiju. Brojni se Goti, međutim, nisu naselili na istočnoj obali
Jadrana, premda se na nekoliko mjesta može arheološki dokazati njihova prisutnost.
Gotska je vladavina na dalmatinskoj zemlji trajala od 493. do 536. g. (na sjeveru, na
području Liburnije i Istre do kraja 530—ih godina), kada je Justinijan ponovno osvojio
provinciju.!?
Dalmatinski gradovi, dakako, nisu nestali u vrijeme gotske vladavine, no pretrpjeli
su brojne ratne štete i gospodarski oslabjeli. Istodobno su na unutarnjim područjima
provincije mnoga naselja pala 2rtvom ranijih ratova i barbarskih provala. Justinijan je
uspostavio (istočnu) rimsku vlast uglavnom do linije Sava-(dijelom Drava) Dunav.
Područje se uklopilo u krvotok bizantske države, nakratko je ponovno procvala trgo-
vina: dalmatinske luke su se ponovno uključile u trgovačku liniju između glavnog gra-
14 Riuig, Svetozar: Martyrologij srijemsko—panonske metropolije, Zagreb, 1912.

15 Goldstein, Ivo: Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992.
Anticka bastina 19
da, Bizanta i talijanskog sjedista Ravenne.'6 Za zaštitu tog morskog puta Justinijan je
na dalmatinskim obalama i otocima dao izgraditi lanac utvrda, vojnih postaja (mes
maritimus). U gradovima su ponovno izgrađene uništene javne zgrade, crkve, te najve-
ličanstvenija građevina toga doba, porečka Eufrazijeva bazilika, remek-djelo arhitek-
ture Justinijanova doba ukrašeno sjajnim mozaicima. Bizantinci su dizali utvrde i na
kontinentu, između Drave i Save i u današnjoj Bosni, no unutrašnja područja nisu se
mogla iznova osnažiti, naime, uz gospodarske poteškoće stanovništvo su dotukle i ve-
like epidemije, te su se gradovi postupno praznili. Siscia se posljednji put pojavljuje u
izvorima 533. godine (doduše, postoji i nalaz novca iz kasnijeg, Justinijanova doba), a
u Sirmiumu gradski život prestaje 582. godine, nakon što dospijeva u ruke Avara.!“ Bi-
zantinci su liniju Dunav-Sava u vojnom smislu konačno predali tek 602. g., no propast
stanovništva rimskoga doba i rimske civilizacije već je mnogo ranije poprimila ozbiljne
razmjere u unutarnjim, kontinentalnim predjelima provincije Dalmacije i na južnom
dijelu negdašnje Panonije. Razmjere propasti dokazuje činjenica da se rimski ojkonimi
kontinentalnih područja (uz pokoji izuzetak, poput Siscie) nisu prenijeli u jezik novog
stanovništva. Međutim, na priobalnim područjima ni skorašnji veliki avarsko—slavenski
napadi, niti novi (avarski—slavenski—hrvatski) val seobe naroda nije u potpunosti doki-
nuo (kršćanski) rimski svijet duboko ukorijenjen u antici.
16 O kontinuitetu urbanog života u više dalmatinskih i istarskih gradova vidi: Suić, Mare, 1976., odnosno id.: Konri-
nuitet urbane kulture, u: Rano doba hrvatske kulture, Zagreb, 1997., str. 93.—115.
17 Goldstein, Ivo: Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995., str. 74—75.
POGLAVLJE TRECE
Podrijetlo Hrvata, hrvatska etnogeneza i

dolazak Hrvata u domovinu
Naseljavanje Slavena na Balkanski poluotok
Preci slavenskih naroda koji danas čine najmnogoljudniju granu indoeuropske jezične
porodice na europskom kontinentu relativno su se kasno pojavili na povijesnoj pozor-
nici. Doduše, venetska plemena nastanjena između Karpata i Baltičkog mora — koja su
spominjali Tacit i Plinije — novovjekovna su historiografija, arheologija i lingvistika ina-
če poistovjećivale s precima Slavena. Međutim, s prvim pouzdanim podacima o njima
susrećemo se tek u bilješkama iz 5., no radije 6. stoljeća, dakle iz vremena kada stupaju
u doticaj s Istočnim Rimskim Carstvom. Zahvaljujući napadima Slavena na carstvo, a
potom i naseljavanju slavenskih plemena na bizantskom tlu, ime Slavena se sve češće
pojavljuje u bizantskim povijesnim djelima iz 6. i 7. stoljeća. Najviše saznanja o načinu
života, običajima, religijskom svijetu, ratničkom umijeću, odnosno pljačkaškim ratnim
pohodima slavenskih plemena na bizantska područja dobivamo iz napisa Jordanesa,
porijeklom Gota, zatim Prokopija, koji je živio u vrijeme cara Justinijana, te Mauricija i
Teofilakta Simokate. Prema svjedočanstvu arheoloških iskapanja, početkom 6. stoljeća
različite su slavenske skupine naroda naselile područje između Južnih Karpata i područja
donjeg toka Dunava od Đerdapske klisure do ušća Dunava, no prisutnost Slavena u tom
razdoblju može se dokazati i na jugoistočnom dijelu Panonske nizine, u Banatu. Te sku-
pine možemo smatrati (barem djelomice) precima današnjih južnih Slavena.
Prvi prodor Slavena i njihovih srodnika Anta na bizantsko područje dogodio se još
u doba vladavine cara Justina (518.—517.), no svoje su najrazornije pljačkaške pohode
izvršili u doba cara Justinijana (527.—565.), kada se vojska pretencioznog konstantino-
polskog vladara borila na dalekim talijanskim, afričkim, hispanskim bojištima za ponov-
nu uspostavu Rimskoga Carstva, što je oslabilo obranu dunavskog limesa i balkanskih
područja carstva. Ratnici iz različitih slavenskih plemena iz godine u godinu su pustošili
provincije Istočnog Rimskog Carstva: najviše su stradale Trakija i Moezija, no 547. g.
slavenski odredi već pustoše i područja Ilirika (Dalmacija) sve do Drača (Durres-Al-
banija), a 549. g. vraćaju se s obala Egejskog mora u svoje domove u Vlaškoj nakrcani
golemim ratnim plijenom i robovima. Ubrzo, na prijelazu s 550. na 551. g. slavenska
je vojska već prezimila na području carstva. Međutim, tada se još nisu mogli nastaniti,
1 Istorija naroda Jugoslavije, sv. L, poglavlje III., Naseljavanje Slavena na Balkanski poluotok (autori: Grafenauet,
Bogo i Perović, Dušan), Zagreb, 1953., str. 67.—107.; Gimbutas, M.: Tbe Slavs, London, 1971.; Goldstein, I. 1995.,
str. 76.—92.
Podrijetlo Hrvata, hrvatska etnogeneza i dolazak Hrvata u domovinu 21
pred
te su se i u kasnijim razdobljima povukli u »Sklaviniju« na lijevoj obali Dunava
bizantskim četama koje su se okupile teškom mukom.“
Naseljavanje današnjih Južnih Slavena na Balkanu bilo je moguće tek oko pola sto-
ljeća kasnije. U tom procesu značajna je uloga pripala novijem strašnom neprijatelju
Bizanta, Avarima, koji su uspostavili veliko nomadsko carstvo. Avari su se pojavili oko
558. godine kod donjeg toka Dunava, no u neprijateljske odnose s Bizantom stupili su
tek nakon 568. g. kada se narod kagana Bajana nakon pobjede nad Gepidima naselio
u istočnoj, a nakon povlačenja Langobarda u Italiju i u zapadnoj polovici Panonske
nizine. Tada je zbog Sirmija, starovjekovnog velegrada kraj Save koji je bio u rukama
Istočnog Rimskog Carstva, izbio niz ratova koji su s manjim ili većim prekidima trajali
sve do 626. g., do poraza Avara kod Konstantinopola. U bizantsko—avarskim ratovima
sudjelovale su i slavenske snage kao saveznici (ili podanici) Avara. Ni u kom slučaju nisu
napadali samo područja desne obale Dunava. Avari i Slaveni su u posljednjim desetljeći-
ma 6. st. okupirali područje današnje Slovenije i prema svjedočanstvu jednog papinskog
pisma salonitanskom nadbiskupu iz 600. godine, pojavili se u današnjoj Hrvatskoj, na
Istarskom poluotoku, štoviše, ugrožavali su i sjevernu Italiju (i, naravno, Dalmaciju).?
Manje skupine vjerojatno su se već koncem 6. stoljeća naselile na desnoj obali Dunava.
Car Mauricije (582.—602.) uspješno se suprotstavio avarskim i slavenskim napada-
čima i svojim je pobjedama ponovno proširio granice carstva do Dunava. No, nakon što
mu je u pobuni okončan život (i kad su Perzijanci ubojstvo cara iskoristili kao povod
za veliki napad na carstvo), 602. godine raspao se limes, dunavska obrambena linija.
Nakon toga goleme su slavenske mase preplavile Balkan od Crnog mora do Jadrana,
od donjeg toka Dunava do Peloponeza. Grčko (u Dalmaciji latinsko) stanovništvo koje
je živjelo u blizini Egejskog i Jadranskog mora povuklo se u priobalne gradove i na
otoke, dok su u unutrašnjosti kontinenta ostaci romaniziranog ilirskog i tračkog stanov-
ništva (odnosno skupine starosjedilačkog neromaniziranog ilirskog stanovništva koje
se smatraju precima Albanaca) pronašli utočište u neprohodnim visokim planinama.
Slaveni su zauzeli doline i krška polja, nastanili su se i bavili poljodjelstvom, dok su u
nadolazećim stoljećima ostaci starosjedilačkog stanovništva u visokim planinama živjeli
od polunomadskog stočarstva (inače, povjesničari danas uglavnom smatraju da se na
priobalnim područjima, pa tako i u Dalmaciji, starosjedilačko stanovništvo nije u pot-
punosti povuklo u gradove).
Nakon neuspjele avarsko-slavenske opsade Konstantinopola 626. godine, napadi
Avara su doduše prestali (nova avarska dinastija održavala je dobre odnose s Bizantinci-
ma), no car Heraklije (610.—640.) i njegovi nasljednici zbog perzijskih, a zatim arapskih
ratova, više nisu imali snage za ponovnu uspostavu bizantske vlasti na Balkanskom po-
luotoku, a još manje za progon Slavena.
Bizant je koncem 7. st. i početkom 8. st. uspio postići toliko da je barem jedan dio
grčkih zemalja, Trakije i Makedonije tijekom srednjeg vijeka povratio grčki karakter,
2 Ostrogorski, Georg: A bizdnci dllam tortćnete, Budimpešta, 2003., O balkanskom doseljenju Slavena vidi str. 77.,
odn. 83.—84.
3 Goldstein 1995., str. 82.
budući da slavenska plemena naseljena na području današnje Grčke (Jezerci, Milinzi)

nisu bila sposobna osnovati državu. Općenito, prema opisu bizantskih historiografa,
nadiruće slavenske mase sastojale su se od plemena koja su međusobno održavala labilne
odnose i bila u čestim konfliktima. U svakom slučaju, povijesna je činjenica da je tek
veoma mali broj slavenskih naroda uspio uspostaviti trajnu državnu tvorevinu južno od
linije Sava-Dunav, na nekadašnjem području Istočnog Rimskog Carstva, a prvu pozna-
tu tvorevinu te vrste, državu slavenskih plemena na području današnje Bugarske orga-
nizirao je 680. godine vodeći sloj bugarsko-turskog naroda koji se doselio s područja
donjeg toka Dunava.
Podrijetlo hrvatskog imena. Teorije o podrijetlu Hrvata i njihovom

naseljavanju na područje današnje Hrvatske
Podrijetlo hrvatskog naroda, njihov nastanak (etnogeneza) i podrijetlo imena hrvatskog
naroda i u davnoj su prošlosti bili predmet proučavanja historiografa, a odgovor na to
pitanje je sve do danas svojevrsna enigma za povjesničare, jezikoslovce, arheologe, er-
nografe, antropologe, štoviše, u novije vrijeme i genetičare. Nebrojene su teorije došle
na svijet u vezi sa značenjem hrvatskog etnonima i njegovog podrijetla, a s tim u svezi i
podrijetla Hrvata.“ Gotovo od samog početka (dakle, već i u djelima srednjovjekovnih
kroničara) prijedlozi za razrješenje tog pitanja nisu bili lišeni raznih ideoloških aluzija,
političkih ciljeva i interesa. Zagonetka nastanka i podrijetla hrvatskog naroda u današ-
nje se vrijeme, u neovisnoj Hrvatskoj, pa i u odnosu na ranija razdoblja proučava sve
intenzivnije, a tema se ne pojavljuje samo u znanstvenim ili pseudoznanstvenim knjiga-
ma i studijama, već i u hrvatskom tisku. S obzirom na to da nisam stručnjak za srednji
vijek i hrvatsku etnogenezu, u ovom ću se poglavlju ograničiti samo na predstavljanje
postojećih teorija. Bit će tu riječi o teorijama koje su prihvaćene ili koje se smatraju
prihvaćenima od strane (hrvatskog i međunarodnog) javnog mnijenja struke, kao i o
teorijama koje većina povjesničara i jezikoslovaca odbacuje. Što se tiče gledišta vezanih
uz podrijetlo hrvatskog etnonima i Hrvata, naravno, navest ću koje se teorije u krugu
uglednih predstavnika hrvatske znanosti smatraju vladajućima, koje se još toleriraju ili
pak u potpunosti odbacuju kao ideje.
Uz teorije zasnovane na tradicionalnoj (povjesničarskoj, jezikoslovnoj, arheološkoj)
znanstvenoj argumentaciji, na kraju ću poglavlja ukratko prikazati jednu-dvije teori-
je koje se temelje na najnovijim genetičkim istraživanjima, unatoč tomu što se većina
povjesničara prema njima odnose sa zadrškom, a ni ja nemam namjeru predstaviti ih
isključivo kao spasonosne zamisli. Međutim, smatram da u budućnosti svakako mora-
mo uzeti u obzir i rezultate novijih grana znanosti (i prirodoslovnih disciplina) želimo
4 Pregled različitih teorija o podrijetlu u suradnji sa skupinom autora daje Budak, Neven: Etnogeneza Hrvata, N.
Budak (ur.), Zagreb, 1995,
23
Podrijetlo Hrvata, hrvatska etnogeneza i dolazak Hrvata u domovinu
— iz
li dobiti odgovor na pojmove — koji sami označuju pitanja koja traže odgovor
naslova ovog poglavlja.
Naravno, ne smijemo izostaviti ni činjenicu da se etnogeneza hrvatskog naroda —
upravo kao ni drugih europskih naroda — i ne može smatrati procesom koji je jednom za
svagda okončan u srednjem vijeku. Naime, i tijekom srednjega vijeka strani su doseljenici
pristizali, primjerice, u slavonske gradove i s vremenom postajali Hrvati, a procesi nacio-
nalne integracije u novom vijeku također su donijeli veće ili manje promjene kako u 19.,
tako i u 20. stoljeću, no o nastanku današnje hrvatske nacije, o ulozi koju je imao kulrurni
identitet u postajanju nacijom, opširnije će biti riječi u kasnijim dijelovima knjige.
Prvi poznati pisani izvor o podrijetlu Hrvata je djelo cara Konstantina Porfirogeneta
(i njegovih suradnika), nastalo sredinom 10. stoljeća— bitno i dobro poznato is gledišta
mađarske povijesti — koje je kasnije dobilo naslov De administrando imperio (O uprav-
ljanju carstvom, uobičajene kratice: DAI)? Djelo nije kronika, već priručnik namijenjen
članovima diplomacije (odnosno vladinim službenicima) Bizantskog carstva, u kojem je
prikaz susjednih naroda zapravo dan u obliku praktičnih promišljanja. Međutim, to je
iznimno važan rad za povjesničare i osobito povjesničare književnosti. S gledišta poto-
njih važan je zato što je uz stvarne podatke u znatnoj mjeri sačuvao narodnu tradiciju
iz individualne povijesti raznih etnikuma. U skladu s antičkom tradicijom autor (ili
kako je kritika izvora već odavna ustvrdila: autori) ionako voli etimologizirati, pojasniti
značenja imena osoba, naroda i mjesta. Stoga je prirodno da je smatrao kako poznaje
i značenje imena Hrvata. Bizantski vladar ga je doveo u vezu s grčkom riječju &Póra
(zemlja), te je po njemu značenje imena Hrvat »onaj tko ima mnogo zemlje«. Konstan-
tinovo etimologiziranje je posve proizvoljno: na istoj osnovi tvrdi da ime Srba potječe
od latinske riječi servus (sluga) jer su bili sluge rimskoga cara, premda i sam priznaje da
su već pri dolasku u domovinu nosili to ime. Međutim, kao zanimljivost napominjem
da je iz konstantinovske analize riječi vezane uz Hrvate više povjesničara postavilo oz-
biljne sociološke teorije. Tri poglavlja djela cara Konstantina VII. bave se Dalmacijom,
odnosno Hrvatima, a dva poglavlja (31. i 30.) o podrijetlu Hrvata na međusobno (u više
bitnih pojedinosti) različite načine opisuju podrijetlo Hrvata i njihovo naseljavanje na
današnjem području. Na ta poglavlja djela De administrando imperio zbog njihove ću se
važnosti — i zato što je sve do danas predmet rasprava među hrvatskim povjesničarima i
onima koji se bave Hrvatima — još vratiti u dijelu o dolasku Hrvata u domovinu.
Dvije srednjovjekovne kronike, važne iz gledišta hrvatske povijesti, Barski rodoslov
ili Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća i djelo Historia salonitana lome Arhiđakona
iz Splita iz 13. stoljeća također traže značenje imena hrvatskoga naroda. Prema popu
Dukljaninu Hrvati su (točnije Slaveni) istovjetni s Gotima, dok je Toma Arhiđakon
njihovo ime doveo u vezu s imenom navodnih starovjekovnih stanovnika jadranske oba-
le (Curetes, Coribantes), no i on je u svoju pripovijest umiješao Gote i sedam ili osam
5 DAI 1950: Konstantin Porfirogenet: A birodalom kormánysdsa, dvojezično gréko-madarsko izdanje, tekst uredio i
na mađarski je preveo Gyula Moravcsik. Novije hrvatsko izdanje: O upravljanju carstvom, prevo: Nikola pl. Toma-
šić, Dom i svijet, Zagreb 2003.
plemenskih porodica koje su zajedno s gotskim kraljem Totilom došli (iz Poljske) u
Dalmaciju. Toma Arhiđakon za Hrvate (odnosno Hrvatsku) istodobno s nazivom Cu-
retes, Curetia koristi i gotsko i slavensko ime. Bonfini je smatrao da je u njemu otkrio
ime rimskog vojskovođe, Corvinusa Massale (po tomu bi ime zemlje bilo isprva Corva-
tia, a tek potom Croatia). Ugledni hrvatski historiograf iz 17. stoljeća, koji je pripadao
krugu Zrinskih, Juraj (Georgius) Rattkay doveo je ime svoga naroda u srodstvo s hrvat-
skim glagolom hrvati se (rvati se, boriti se). Istaknuti hrvatski povjesničar prve polovice
20. stoljeća Ferdo Šišić u sveobuhvatnoj sintezi hrvatske povijesti ranog srednjeg vijeka
objavljenoj 1925. godine već u prvoj rečenici poglavlja o teorijama o doseljenju Hrva-
ta i Srba napominje da su nastanak i značenje tih imena nejasni. Istodobno, već i on
postavlja tezu da hrvatsko ime možebitno nije slavenskog podrijetla. Gore spomenute
srednjovjekovne, renesansne i barokne »etimološke igrarije« — koje i sam navodi — Ši-
šić odbacuje, međutim i on sam (kao i sve hrvatske povijesne sinteze otada) nadugačko
obrazlaže teorije inozemnih i hrvatskih jezikoslovaca i povjesničara 19. i 20. stoljeća o
etimologiji i podrijetlu riječi.“
Teorije o podrijetlu, pradomovini, seobi i naseljavanju Hrvata na današnjem hr-
vatskom etničkom području pokušat ću ukratko predstaviti u nastavku, uglavnom u
vremenskom slijedu njihova nastanka.
Slavensko—ilirski identitet i ideja kontinuiteta

Ideja da su Slaveni i starovjekovni ilirski narod istovjetni, odnosno teorija o slaven-
sko—ilirskom kontinuitetu odnosno slavenskoj autohtonosti potječe iz davnih vremena.
Već i veliki talijanski humanistički pisac Enea Silvio Piccolomini (kasnije papa Pio II.)
spominje u svom izvrsnom povijesno—geografskom djelu De Europa da se nekadašnja
ilirska plemena (//yricae gentes) u današnje vrijeme (odnosno u autorovo doba, u 15.
stoljeću) zovu Slaveni, Bosanci, a drugi ih nazivaju Hrvatima, Dalmatincima itd. Sam
Piccolomini, doduše, nije u to vjerovao, no ideja se raširila u hrvatskom intelektualnom
krugu renesanse i baroka. Prvi Hrvat koji je teoriju o slavensko-ilirskom identitetu i
kontinuitetu objavio i u tiskanom obliku (1532. g.) bio je Vinko Pribojević podrijetlom
s otoka Hvara.“ Pribojević, redovnik dominikanac, ranije je tri godine živio u Poljskoj,
gdje se upoznao s idejom sarmatizma, teorijom o podrijetlu koja je bila moderna kod
Poljaka, te se tamo počeo zanimati za slavensku ideju.“ Podjednako strastveni pristaša
ideje o kontinuitetu bio je i Mavro Orbini iz Dubrovnika. Na njihovom je tragu Pavao
Ritter Vitezović bio uvjeren u istinitost kontinuiteta, premda je on umjesto ilirskom
davao prednost hrvatskom etnonimu.
G Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb, 1925.

7 Pribojević, Vinko: O podrijetlu i slavi Slavena, uredio i uvodnu studiju napisao M. Kurelac, Zagreb, 1997. Prvi put
je sročena 1525. g., a autor ju je izdao u Veneciji 1532. g, pod naslovom Oratio de origine succesibusque Slavorum.
8 Vidi: Pribojević 1997., str. 11.—12., Kurelčeva uvodna studija.
9 Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, Zagreb, 1999., uredio i uvodnu studiju napisao E. Šanjek, naslov izvornog djela
iz 1600.g.: // Regno degli Slavi.
25
Osobito je velik utjecaj na čitatelje imao — ustvrdio je Ferdo Šišić — isusovački uče-
njak i leksikograf Andrija Jambrešić, koji u svom četverojezičnom rječniku izdanom 1742.
godine u Zagrebu uz riječ Illyricum ne samo da naznačuje slavensko-ilirski identitet, već
u dugom obrazloženju na latinskom jeziku piše da je ilirsko-slavenski jezik najraspro-
stranjeniji na svijetu (rječnik je dugo bio u uporabi u hrvatskim školama). Također, kod
riječi Krapina navodi legendu o tomu da su u tom gradiću rođena trojica braće (Čeh, Leh
i Meh) koji su osnovali tri uzvišene slavenske zemlje (Češku, Poljsku i Rusiju). Sama ideja
da se pradomovina Slavena nalazila na Jugu prvi se put pojavila u jednoj srednjovjekovnoj
ruskoj kronici (kod Nestora), dok je spomenuta pripovijest češko—poljskim posredova-
njem dospjela do Hrvata. Već ju je u 16. stoljeću spominjao Pribojević (pripovijest je očito
donio sa sobom s poljskog teritorija, budući da o njoj piše i poljski historiograf Dlugosz iz
15. stoljeća), 1643. g. pojavila se u Zakmardijevoj pjesmi (na škrinji privilegija hrvatskih
i slavonskih staleža), te u Rattkayjevom djelu. Učeni franjevac, arheolog i numizmatičar,
profesor na peštanskom sveučilištu Matija Petar Katančić također je bio pristaša slaven-
sko-ilirskog identiteta, a prihvatio ga je i Jan Šafaryk još dvadesetih i tridesetih godina 19.
stoljeća. Stoga nije čudno da je tridesetih godina 19. st. i Ljudevit Gaj, začetnik ilirizma,
hrvatskog nacionalnog pokreta, pobožno vjerovao u teoriju ilirskog kontinuiteta, te u knji-
žici na njemačkom jeziku popularizirao legendu o Čehu, Lehu i Mehu. Naravno, i članovi
Gajeva pokreta bili su uvjereni u ilirsko podrijetlo Hrvata, a na tu tradiciju oslanjao se i
Ivan Švear, pisac prve povijesne sinteze toga razdoblja na hrvatskom jeziku.
Teoriji o ilirsko-slavenskom identitetu i kontinuitetu u drugoj polovici 19. stoljeća
ozbiljan su udarac zadale filološka i povijesna znanost. Nedvosmislenim se, naime, poka-
zalo da nekoliko stotina sačuvanih ilirskih ojkonima i jedan rečenični odlomak nisu po-
godni za rekonstrukciju gramatike ilirskog(ih) jezika; premda potvrđuju indoeuropski
karakter, nesumnjivo isključuju slavensko—ilirski jezični identitet." Ilirsko-slavensku
teoriju odbacili su i hrvatski povjesničari i jezikoslovci, te se ona danas u hrvatskoj zna-
nosti smatra tek znanstveno-povijesnom zanimljivošću.
No, valja upamtiti da se, za razliku od tvrdnje starije povijesne znanosti (prema kojoj
je samo mali broj romaniziranih ilirskih skupina doživio doseljenje Slavena), danas na
temelju brojnih arheoloških i ostalih dokaza može ustvrditi da je omjer starosjedilačkog
stanovništva bio veoma značajan ne samo u priobalnim gradovima i na otocima, već i
na kontinentalnim područjima negdašnjeg Ilirika.'! Povijesna znanost se danas i inače
odnosi sa zadrškom prema ranosrednjovjekovnim kronikama koje donose sliku barbara
i nomada koji pustoše sav život oko sebe. Stoga je vjerojatno utemeljena pretpostavka
da su se preživjeli potomci romaniziranih Ilira i italskih doseljenika u znatnijem broju
asimilirali u hrvatski narod tijekom srednjega vijeka, čime ilirska teorija ipak dobiva
svojevrsnu istinitu osnovu, premda ne posve onako kako su je zamišljali hrvatski mislioci
od renesanse do Gaja.
10 Krahe, H.: Die Sprache der Illyrier (D), Wiesbaden, 1955.; Karičić, R.: Ancient Languages of the Balkans, Ihe Hague
— Paris, 1976.
11 Budak, Neven — Raukar, Tomislav: Hrvatska povijest srednjega vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006. O opstanku
ilirskih starosjedilaca vidi jedno od poglavlja autora N. Budaka: »Etnogeneza i idenriteti«, str. 47.
Teorija o slavenskom podrijetlu

U drugoj polovici 19. stoljeća za hrvatsku povijesnu znanost nije bilo upitno da su Hrva-
ti Slaveni i da su zajedno s ostalim slavenskim narodima krenuli iz zajedničke slavenske
pradomovine, koja se proteže od Baltičkog mora prema jugu do Karpata te se širi i na
bjeloruska i ukrajinska područja na istoku. Preci međusobno bliskih srodnika Slovenaca,
Hrvata i Srba pristigli su na svoje današnje područje koncem 6. i početkom 7. stoljeća.
I tvorac moderne hrvatske povijesne znanosti Franjo Rački, kao i pisac prve hrvatske
povijesne sinteze koja se može nazvati suvremenom Tadija Smičiklas, i znameniti jezi-
koslovac Vatroslav Jagić odlučno su odbacivali ne samo teoriju ilirsko—slavenskog konti-
nuiteta navedenu u prethodnom potpoglavlju, već i teoriju o dvostrukom doseljavanju
Hrvata u domovini, koju je pak na temelju djela cara Konstantina Porfirogeneta, već
u 17. stoljeću podržavao otac hrvatske historiografije Ivan Lučić iz Trogira, a zajedno s
njim i većina modernih hrvatskih povjesničara danas!" Znanstvenici smatrani prista-
šama južnoslavenskog jedinstva na taj su način u pogledu svog političkog angažmana
djelovali zbog toga što se nisu mogli i htjeli prihvatiti nikakvih teorija koje bi hrvatski
narod na bilo koji način odvojile od cjeline slavenskog naroda. Prema Račkome ne po-
stoji nikakva veza između sjevernih Hrvata koji se u izvorima iz 10. stoljeća pojavljuju
na češkim i poljskim područjima i Hrvata koji čine dio slavenskih masa koje su se u 7.
stoljeću doselile na Balkan. Prema Jagiću nema traga kasnijem doseljenju naroda zapad-
nog slavenskog jezičnog izričaja u krugu hrvatskog naroda koji govori južnim slavenskim
jezikom. Danas, međutim, hrvatska povijesna znanost mnogo slojevitije i opreznije pri-
stupa pitanju dolaska Hrvata u domovinu. Istina, nitko ne opovrgava ni to da Hrvati
spadaju u slavenske narode i da Hrvati, kada se pojave na povijesnoj pozornici, govore
slavenskim jezikom.
Ideja o gotskom (germanskom) podrijetlu
Podrijetlo Hrvata, kako smo vidjeli, već su i srednjovjekovne kronike dovele u vezu s
Gotima. Istodobno, gotska vladavina u Dalmaciji na prijelazu iz 5. u 6. st. nije trajala ni
pola stoljeća, a prema arheolozima tek relativno mali broj nalaza svjedoči o prisutnosti
Gota. Idejnim se tvorcem novovjekovnih teorija o gotskom podrijetlu Hrvata može
smatrati Gumplowicz. Gumplowicz je bio uvjeren da slavenski narodi tijekom povijesti
nisu umjeli samostalno osnovati državu. Po njegovu mišljenju u srednjem su vijeku
slavenske državne tvorevine mogle nastati samo ukoliko je jedan manji, strani vladajući
sloj (pleme ili vođa i njegova oružana pratnja) uzeo u ruke zadatak organiziranja države
12. Novije (hrvatsko) izdanje djela Johannes Lucius De Regno Croatiae et Dalmatiae iz 17. stoljeća: Lučić, Ivan: O kra-
ljevstvu Hrvatske i Dalmacije, Zagreb, 1986.; Franjo Rački posvetio je posebnu studiju s ciljem pobijanja Konstan-
tinove teorije. Vidi: Rački: Biela Hrvatska i Biela Srbija, Rad Jazu, 52, 1880., str. 141.-180.; O odbacivanju ideje
o dvostrukom doseljenju od strane pristaša slavenske teorije vidi: Hrvatska i Europa. Rano doba hrvatske kulture,
1997.; R. Katičić: O podrijetlu Hrvata, str. 156.
i potčinjene slavenske mase prisilio da priznaju njegovu vlast, no u kasnijem razdoblju

— zbog male brojnosti — taj se vladajući sloj pomiješao sa Slavenima i asimilirao (po
Gumplowiczu to se u slučaju Hrvata dogodilo još na području Galicije).? Gumplowicz
je kao potvrdu svoje teze naveo primjer Rusa i Bugara, te na temelju svojih tvrdnji o hr-
vatsko-gotskom identitetu već spomenutih srednjovjekovnih dalmatinskih (hrvatskih)
kronika svoju teoriju proširio i na Hrvate (štoviše, i na Srbe). Pojedinci su i hrvatski
etnonim doveli u vezu sa starogermanskim imenom Karpata (Harvada fjóll) .14 S hrvatske
je strane Kerubin Šegvić postao gorljivim pristašom gotske teorije. Ideja je bila osobito
popularna u vrijeme hrvatske države s ustaškim vodstvom, nastale u Drugom svjetskom
ratu uz pomoć nacističke Nj emačke — iako valja upamtiti da je većina hrvatske povjes-
ničarske struke ni tada nije prihvaćala.
Ideje o iranskom podrijetlu

Teorija o iranskom podrijetlu Hrvata (barem ona znanstvenog karaktera) novijeg je po-
stanka, nema ni stotinu godina. Dok gotsku teoriju hrvatski povjesničari gotovo jedno-
glasno odbacuju, prema iranskoj teoriji pomalo se opreznije odnose (kako je to sročio
Radoslav Katičić: »S iranističkim modelima situacija je malo bolja.«).? Ta teorija u po-
gledu temeljnog načela sliči ideji o gotskom podrijetlu utoliko što se i kod nje pretpo-
stavlja da se iransko pleme hrvatskog imena izmiješalo sa Slavenima te je tako nastao hr-
vatski narod. Pradomovina iranskog plemena hrvatskog imena nalazila se ili na području
današnjeg Irana ili oko Kavkaza, no prema najčešćoj pretpostavci mogla je biti i na sje-
vernim obalama Crnoga mora, u okolici poluotoka Krima i Azovskog mora. Iz tog kraja
Pontusa to se iransko (sarmatsko?) pleme doselilo na Zapad i u slavenskoj pradomovini
iza Karpata izmiješalo s mjesnim slavenskim stanovništvom te dalo ime novonastalom
narodu. Taj se narod, odnosno njegov dio, koji je već nosio hrvatsko ime, potom odselio
na jug, na današnje prostore Hrvata. Početkom dvadesetog stoljeća ruski istraživač po
imenu Pogođin skrenuo je pozornost znanstvenog javnog mnijenja na dva starovjekovna
natpisa (iz 2. i 3. stoljeća) na grčkom jeziku pronađena pored grada Azova (negdašnjeg
Tanaisa), na kojima se nalazi vladar imena Horoathos, koje je vjerojatno iranskog podri-
jetla i pripadalo je mjesnom skitskom stanovništvu. Nakon toga je više čeških, ruskih,
13. Gumplowicz, H.: Allgemeines Staatrecht, Innsbruck, 1907.; Mužić, Ivan: O podrijetlu Hrvata, Zagreb, 1989., odnosno
Id. u skladu sa srednjovjekovnom teorijom Tome Arhiđakona piše o dalmatinskoj autohtonosti Gota-FHrvata: Do-
seljenje i smještaj i pokrštenje Hrvata prema izvorima, u: A. Dabinović et al.: Hrvatska povijest, Split, 2002. Većina
hrvatskih povjesničara odbacuje i tu noviju gotsku teoriju: Katičić 1997., str. 159., Budak — Raukar 2006., str. 41.
14 R. Katičić je veoma zanimljivom pretpostavkom obrnuo vezu Hrvata i Karpata. Ime hrvatskog naroda se izvorno
rabilo u množini: Hrvate (u jednini Hrvatin, oblik sačuvan u još i danas modernom hrvatskom vlastitom imenu)
te je zamislivo da je značenje Harvada fjóll »planina Hrvata«, odnosno da su Karpati dobili germansko ime po
Hrvatima koji su tamo stanovali! S obzirom na to da se hrvatska pradomovina — Bijela Hrvatska — doista nalazila
na sjevernoj-sjeveroistočnoj strani Karpata, pretpostavka se čini utemeljenom, (Povijest Hrvata. Prva knjiga. Srednji
vijek, Zagreb, 2003., str. 41.).
15 Rano doba hrvatske kulture, 1997., str. 159.
slovenskih i hrvatskih istraživača postavila tezu o iranskom podrijetlu Hrvata (Jireček,

Sobolevski, Hauptmann, Sufflay, Pilar). S hrvatske strane iransku je teoriju najdetaljnije
razradio Stjepan Sakač 1937. godine: on je pradomovinu Hrvata smjestio na područje
starovjekovne Perzije, u provinciju Harabvatia.'* Iransko značenje hrvatskog imena ima
mnogo tumačenja: baurvata = pastir; Pu—urvata = prijatelj. Po drugim mišljenjima zna-
čenje imena Horoathos jest »put sunca« (na osetskom jeziku chor =sunce).
Više ih dovodi ime Hrvata u vezu sa Sarmatima iranskog podrijetla, a prema poje-
dinim jezikoslovcima se na temelju indoeuropskog fonetskog razvoja može pretpostaviti
glasovna promjena sar—har. S mađarske je strane Gyórgy Gyórffy smatrao da je sarmat-
sko—hrvatsko srodstvo moguće.'“ Danas hrvatski jezikoslovci i povjesničari uglavnom
ne odbacuju kategorički eventualno iransko podrijetlo hrvatskog etnonima, no prema
samoj se teoriji o iranskom podrijetlu odnose sa zadrškom.
Najnovije teorije o podrijetlu hrvatskog imena

Hrvatski etnonim već se ranije dovodio u vezu s imenom bugarskog kagana Kuvrata,!*
no s hrvatske se strane u novije vrijeme Lujo Margetić bavio idejom hrvatsko—starobu-
garskog srodstva i pitanjem eventualne istovjetnosti imena Kuvrat i hrvat. Slično hr-
vatskoj, i u bugarskoj tradiciji živi legenda o petorici braće (Kuvratovih pet sinova).! A
ime jednog od kanovih sinova, Batbaiana inače se dovodilo u vezu s titulom 647 (prema
drugim mišljenjima ona je avarskog podrijetla i potječe od imena avarskog kagana Baja-
na, tvorca carstva iz 6. stoljeća).
Nedavno je W. Pohl objavio teoriju da je riječ hrvat označavala socijalnu kategoriju
u avarskom kaganatu, svojevrstan graničarski narod, što objašnjava njegovu veliku ra-
sprostranjenost na granicama avarske države od Galicije preko Poljske i Češke do današ-
njih hrvatskih područja.“
Po pitanju određivanja podrijetla Hrvata u novije vrijeme i prirodne znanosti traže
pravo glasa, i to u prvom redu genetika. Istraživanje objavljeno u Americi 2000. godine
(O. Semino i suradnici) pokazalo je značajnu genetsku srodnost između Hrvata, Poljaka,
Ukrajinaca i Mađara.“ Premda je to istraživanje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj inspiriralo
nove teorije o podrijetlu koje su se gotovo odmah pojavile u obliku knjige (donoseći,
16 Sakač, Stjepan: O kavkasko-iranskom podrijetlu Hrvata, Život, 8, Zagreb, 1937.

17 Magyarorszdg tortćnete 1/2 (V. poglavlje: A magyar állam megszilárdulása), Budimpešta, 1984., str. 930.
18 Prvi put je teoriju postavio 1754. godine glasoviti mađarski povjesničar isusovac iz 18. stoljeća Sámuel Timon:
Imago novae Hungariae, vol. II. Beč, str. 116. Navodi Šišić 1925., str. 236. i 250.
19 Margerić, Lujo: »Dolazak Hrvata« — »Ankunft der Kroaten«, Split, 2001., str. 200.—201.
20 Pohl, Walter: Osnove hrvatske etnogeneze. Avari i Slaveni, u: Budak 1995., izvorno je već ranije postavio to pitanje:
Pohl, W.: Das Awarenreich und die kroatische Ethnogenese, u: H. Wolfram — A. Schwarcz: Die Bayern und ibre
Nachbarn, Teil 1. OAW Phil.—hist.—Klasse, Wien, 1985.
21 Ornella Semino et all.: The genetic legacy of Paleolitic Homo sapiens in extant Europeans, Science (USA), 2000., str.
290.11155.-1159.; Jurić, Ivan: Genetičko podrijetlo Hrvata. Etnogeneza i genetička otkrića, Zagreb, 2003., odnosno
Szabó, István Mihály: A magyar nép eredete. Az urdli népek eundzsiai-amerikai dstortćnete, Budapest, 2004.
doduše, različite zaključke), nedavno je hrvatski član Seminoine istraživačke skupine

Dragan Primorac upozorio na činjenicu da zbog malog uzorka zasad valja oprezno pri-
stupati izvođenju dalekosežnih zaključaka.
Dolazak Hrvata u domovinu: teorije o naseljavanju i seobama

Hrvatska povijesna znanost u vezi s doseljenjem hrvatskog naroda na današnje prostore
koristi riječi doseoba, dolazak, doseljenje, umjesto mađarske riječi honfoglalds (»zauzi-
manje, zaposjedanje domovine«), no u biti je riječ o identičnom procesu. Većina današ-
njih radova i novijih povijesnih sinteza povijesti srednjovjekovne Hrvatske, na temelju
djela cara Konstantina Porfirogeneta razlikuje naseljavanje Slavena i Avara početkom
7. stoljeća na području negdašnje rimske provincije Dalmacije od doseljavanja Hrvata
nekoliko desetljeća kasnije (prema većini autora, nakon neuspjele avarsko—slavenske op-
sade Bizanta 626. godine). Isto tako, postoji i druga teorija po kojoj se dolazak Hrvata
u domovinu dogodio tek kasnije, na prijelazu s 8. na 9. stoljeće, s protuavarskim poho-
dima franačkog vladara Karla Velikog.
Radi lakšeg shvaćanja dviju teorija valjalo bi navesti nekoliko pojedinosti iz spo-
menutog izvora, djela cara Konstantina pod naslovom De administrando imperio. Na
temelju kritika, prihvaćanja ili odbacivanja sadržaja tog djela, odnosno potvrde ili opo-
vrgnuća podataka navedenih u Konstantinovoj pripovijesti uz pomoć nalaza arheologije
i lingvistike i podataka drugih manjih povijesnih izvora, došle su na svijet još i danas
raširene teorije o dolasku Hrvata u domovinu (to se, naravno, ne odnosi na gore navede-
ne teorije prema kojima su Hrvati oduvijek živjeli na današnjim prostorima). Predstavio
bih par odlomaka iz 30. i 31. poglavlja koja se odnose na Hrvate u prijevodu Gyule
Moravcsika,?* Povjesničari su već odavna utvrdili da su dva poglavlja pisale dvije različite
osobe. Poglavlja 31. i 29. koja se također bave tim područjem (Dalmacijom) vjerojatno
je pisao sam car ili barem ista osoba, snažno ističući ulogu Bizanta (cara Bazilija, od-
nosno Heraklija 1.) u tim događajima. Za razliku od toga, 30. poglavlje, koje je prema
mišljenju istraživača nešto kasnijeg postanka (nakon 950.g.), u izvještaj o Hrvatima
ugrađuje hrvatsku narodnu tradiciju.
Prema 31. poglavlju doseljenje Hrvata odvijalo se ovako:
»Tada su Hrvati na zapovijed cara Heraklija pograbili oružje, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili
se po naređenju cara Heraklija u zemlji Avara, gdje i danas stanuju. Da Hrvati, koji sada stanuju u
22 Različita vremena dolaska Slavena, odnosno Hrvata u domovinu predmet je promišljanja hrvatske povijesne zna-
nosti od doba Lučića. Većina hrvatskih povjesničara 19. stoljeća odbacila je (tragom Konstantinove pripovijesti)
prisvojenu ideju o dvostrukom doseljavanju. Znameniti slovenski povjesničar Bogo Grafenauer je prvi put postavio
tezu da se neovisan dolazak Hrvata vjerojatno dogodio nakon 626., odnosno neuspjele avarske opsade Bizanta,
s Alpa, iz smjera zapada. (Grafenauer, B.: Kronološka vprašanja selitve Južnih Slovanov ob podatki Miracula S.
Demetri, Zbornik Fil fak (Ljubljana). II., 1955. Prema drugom mišljenju Hrvati su tada zaobišli Karpate sa Istoka.
(Dvornik, F: Gli Slavi, Storia e civiltd dalle origini al secolo XIII., Padova, 1974., odnosno Lončar, M.: Porfirogene-
tova seoba pred sudom novije literature, Diadora, 14., Zadar, 1992.).
23 U ovoj knjizi donosimo navode iz hrvatskih prijevoda izvornoga djela.
dijelovima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, nazvanih i »bijeli«, koji stanuju s onu stranu
Turske, blizu Franačke...«*
O istome pisac 30. poglavlja kaže sljedeće:

»Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske, gdje su danas Bjelohrvati. Jedna od
njihovih porodica, naime, petero braće, Klukas, i Lobelos, i Kosentzes, i Muhlo i Hrobatos i dvije
sestre, Tuga i Vuga, odijelili su se od njih i došli zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli
Avare u posjedu te pokrajine. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvate,
neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati;
i sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se, da su Avari. Ostali Hrvati ostali su pak
blizu Franačke i nazivaju se danas Bjelohrvati ili bijeli Hrvati te imaju svog vlastitog arhonta; a
podložni su Otonu, velikom kralju Franačke i Saske, nekršteni su i žive u tazbini i prijateljstvu s
Madarima.« ? »Neko vrijeme pak bili su i Hrvati u Dalmaciji podvrgnuti Francima, kao i ranije
u njihovoj domovini; Franci su pak prema njima bili tako okrutni, da su ubijali Hrvatima do-
jenčad te je bacali psima. Budući da Hrvati to nisu mogli od Franaka podnositi, pobunili su se
protiv njih i ubili arhonte, koje su imali od njih. Zato se na njih digla iz Franačke velika vojska,
i pošto su međusobno sedam godina ratovali, kasno i s mukom su pobijedili Hrvati i poubijali
sve Franke i njihova arhonta, nazvanog — Kotzilis. Otada su ostali samostalni i slobodni te su
iz Rima zatražili sv. krst, i poslali su im biskupe i pokrstili ih za vlade Porina, njihova arhonta.«**
Prema Konstantinovim napisima, dakle, pradomovina Hrvata je Bijela Hrvatska iza

Karpata, odakle su se koncem prve trećine 7. stoljeća preselili u Dalmaciju nakon što
su porazili Avare i pod svoju vlast podvrgli Slavene koji su se ranije bili doselili onamo.
Povjesničari koji careve podatke smatraju vjerodostojnima uglavnom datiraju vrijeme
dolaska hrvatskih plemena u domovinu u godine nakon 626., odnosno poraza Avara
kod Konstantinopola. Po tome su ostaci Slavena i Avara, koji su ranije tu živjeli, postali
podanici novopristiglih Hrvata slavenskog podrijetla. Nažalost, kronike uporno šute o
hrvatskim-dalmatinskim događajima 7. i 8. stoljeća. Prisutnost Slavena može dokazati
arheologija: slavenska keramika karakterističnih valovitih ukrasnih linija s početka 7. st.
pronađena je na više dalmatinskih nalazišta, štoviše, u Kašiću kod Zadra pronađeni su
tragovi ukopa i kremiranja karakteristični za Slavene. Arheologija može pokazati i —
istina, tek blijede — tragove prisutnosti Avara i time djelomice potvrditi pripovijest cara
Konstantina.
Međutim, i povjesničari i arheolozi slažu se da Konstantinova pripovijest prema
kojoj je car Heraklije pokrstio Hrvate u 7. st. ne odgovara istini, jer grobni prilozi sve do
9. stoljeća svjedoče o poganskom narodu na hrvatskim prostorima. Isto tako, nije vjero-
jatno da bi doseljeni Hrvati bili tražili dozvolu za naseljavanje od bizantskog cara, čija je
vlast nad unutrašnjosti Balkana praktički prestala već 602. godine. Međutim, nameće se
piranje kako su Hrvati dospjeli od Karpata do Jadrana? Na temelju današnjih saznanja,
24 Izvori za hrvatsku povijest I (do g. 1107.), 1955., Nada Klaić (ur.), Zagreb, str. 11.
25 ibid.9.str. (U prijevodu koji donosi Nada Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971., umjesto »s
Mađarima« stoji »s Turcima«, op.prev.). O mađarskoj povijesti na hrvatskom jeziku vidi detaljnije László Konder:
Povijest Mađarske, Zagreb, 2007.
26 — Izvori za hrvatsku povijestI, 1955., Nada Klaić (ur.), Zagreb, str. 14.
3]
naime, avarsko carstvo nakon 626. godine nije oslabjelo toliko da bi jedan cijeli narod
mogao prijeći preko Panonije (premda su taj problem pristaše teorije pokušali riješiti
tezom da su Hrvati iz smjera zapada, a prema drugoj tezi iz smjera istoka zaobišli avarsku
državu). Inače, nije sigurno ni je li uopće bilo hrvatsko—avarskog rata u 7. stoljeću.
Na tragu potonjih dvojbi i djelomice 30. poglavlja djela De administrando imperio
nastala je druga teorija o doseljenju Hrvata, koja također živi još i danas (prvi put ju je
ostavio Lujo Margetić), a prema kojoj je jedno relativno malobrojno pleme (ili još ma-
nja cjelina) hrvatskog imena tijekom protuavarskih vojnih pohoda Karla Velikog (791.—
802.), boreći se u franačkom savezu porazilo Avare i Slavene koji su živjeli u Dalmaciji.
I uz franačku pomoć osnovalo državu početkom 9. stoljeća.“ Rasprava između pristaša
dviju spomenutih vodećih teorija još nije zaključena i vjerojatno će tek noviji povijesni
izvori ili arheološki nalazi moći odlučiti koja od njih odgovara zbilji. Premda je činjenica
da i danas većina hrvatskih istraživača prihvaća teoriju o doseljavanju u 7. stoljeću.
27 Margetić, L.: Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, ZHZ, 8., 1977., id. 2001.; Nada Klaićje 1971. g.
podržavala Grafenauerovu teoriju, no kasnije je bila sklonija prihvatiti Margetićeve argumente o kasnijem dolasku
Hrvata u domovinu. Vidi: Klaić, N.: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1971., odn.
id.: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990.
POGLAVLJE CETVRTO
ada govorimo o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti, ne smijemo smetnuti s uma

Ks da Hrvati u trenutku svoga naseljavanja na obalama Jadranskog mora
nisu došli na rubna područja Europe, već u Mediterraneum, koji je u znatnom dije-
lu staroga i srednjega vijeka pripadao europskom središtu, gdje su preko dalmatinskih
gradova, koji su preživjeli razdoblje seoba naroda, došli u izravan doticaj s razvijenom
civilizacijom. I hrvatski grobni nalazi iz 9. stoljeća bogati zlatnim i srebrnim nakitom, te
ostaci monumentalnih trobrodnih kraljevskih bazilika predromanskog stila nađenih u
prijestolnicama kraljeva iz dinastije Trpimirovića iz 11. stoljeća (Biskupija kraj Knina ili
Biograd na Moru) svjedoče o tomu da rana hrvatska država — u tadašnjim europskim
okvirima — nije bila siromašno i zaostalo područje, premda zasigurno nije obilovala
plodnom zemljom.
Srednjovjekovna hrvatska država nastala je na razmeđi Istoka i Zapada — Franačko-
ga carstva i Bizanta.! No, čini se da je značajniju izravnu ulogu u nastanku rane hrvatske
državne i crkvene organizacije imao franački utjecaj. Naime, Hrvati koji su živjeli u
neposrednom susjedstvu dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću već su mnogo
ranije došli u doticaj s kršćanstvom, no hrvatske vladare, velikaše i glavninu stanovništva
u unutrašnjosti kontinenta pokrstili su franački misionari. Hrvatski se narod tim činom
— najvjerojatnije kao prvi u nizu slavenskih naroda, ali posve sigurno među prvima
— priključio zapadnoj crkvi, a samim time i zapadnoeuropskoj civilizaciji. Upravo je
ta činjenica bitno odredila smjer hrvatske povijesti u kasnijim razdobljima. Međutim,
u tom razdoblju srednjega vijeka to nije značilo potpuni raskid sa svijetom Bizanta, što
dokazuje rasprostranjenost slavenskog liturgijskog jezika osmišljenog od strane bizant-
skih redovnika na hrvatskom području. Ne zaboravimo, do konačnog je raskola između
rimske i konstantinopolske Crkve došlo tek 1054. godine, te se kod suvremenika još
1 U hrvatskom povijesno-znanstvenom kanonu od izuzetne je važnosti vrijeme koje prethodi nastanku hrvatsko-
ugarske državne zajednice (1102.), doba samostalne hrvatske kneževine i kraljevine (9.—11. st.). Premda već i djelo
Historia Salonitana Tome Arhiđakona iz 13. st. i hrvatska inačica ljetopisa popa Dukljanina iz 15. st. donose mnogo
informacija čitateljima toga doba, Lučićevo djelo De Regno Croatiae et Dalmatiae libri sex, Amsterdam, 1666, koje
razlaže hrvatsku povijest do 1420. g. također prenosi brojne izvore o ranoj hrvatskoj državi (djelo je zapravo opsež-
na kompilacija izvora). Prvi pokušaj pisanja hrvatske povijesti do 1102. godine ostvario je zagrebački povjesničar
iz 18. stoljeća, isusovac Josip Mikoczy (Mikóczy Jozsef) u svom djelu Otierum Croatiae liber unus objavljenom
posthumno 1806. godine u Budimu. Zanimljivo je da je i Mikoczy vjerovao u istočno podrijetlo Hrvata. Hrvatska
historiografija 19. stoljeća je, pak, zbog hrvatsko—ugarskih javnopravnih sukoba pripisivala osobitu važnost povije-
sti samostalne ranosrednjovjekovne države. To razdoblje i nadalje pobuđuje veliko zanimanje, o njemu je objavljen
niz monografija i u 20. stoljeću. Budući da je to razdoblje hrvatske povijesti malo poznato mađarskom čitatelju, ja
ću mu također posvetiti više prostora u ovoj knjizi.
33
da
dugo nije formirala svijest o konačnosti raskola, budući da je već i ranije bilo primjera
uspjela urediti
su dva kršćanska središta prekinula međusobne odnose, da bi kasnije ipak
odnos papinstva i istočne Crkve.
Premda je Hrvatska nakon tri stoljeća i izumiranja nacionalne dinastije izgubila
počivala
političku neovisnost, njezina državnost koja se razvila između 9. i 11. stoljeća
jena čvrstim temeljima. To je omogućilo očuvanje njezine teritorijalne suverenosti i au-
više od osam stotina
tonomije i za vrijeme ugarsko-hrvatske državne zajednice tijekom
možda činili
godina. A okviri koje je pružala autonomna državnost, koji su se ponekad
oskudnima, u novom su vijeku uvelike ubrzali proces preobrazbe hrvatskoga naroda
u naciju, razvitak hrvatskih nacionalno—državnih nastojanja, te u konačnici ponovno
rođenje neovisne Hrvatske u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća.
Bizant i dalmatinski gradovi

Dalmatinski su gradovi, što prema pisanim izvorima, što prema arheološkim dokazima,
u doba Justinijana prebrodili ranija barbarska pustošenja, ponovno su izgrađene brojne
zgrade, ali i podignute nove crkve i utvrde.“ Provincija se uključila u trgovinski život
carstva, što potvrđuju i brojni nalazi zlatnika iz Justinijanova doba. Možda je još važnije
da, premda su arheolozi pronašli bizantske zlatnike iz doba vladavine Justina IL, pa čak
(premda u mnogo manjem broju) i iz doba Heraklija (610.—640.), dokaza o uporabi
brončanih kovanica u Dalmaciji imamo samo iz doba Justinijana. Prisutnost sitnog nov-
ca potvrđuje da se to područje u potpunosti uključilo u gospodarski krvotok carstva. Taj
je uzlet, međutim, okončan u posljednjoj trećini 6. stoljeća (sljedeći značajniji nalaz bi-
zantskoga novca datira tek iz doba Konstantina V., koji je vladao 741.—775. g.) Bizant
je Avarima i Slavenima isprva prepustio tek područje sjeverno od Save, a nakon 602. g.
raspala se cijela dunavsko—savska obrambena linija, te su neprijatelji preplavili cijeli Bal-
kan i dospjeli sve do obale Jadranskoga mora.“
Salonu su — kako kaže pripovijest cara Konstantina Porfirogeneta — u drugom de-
setljeću 7. stoljeća njezini stanovnici napustili (na čelu s biskupom i gradskim čelnicima)
i nastanili se u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, koja je postala jezgrom grada Splita. Ar-
heološka istraživanja ne potvrđuju da su Avari i Slaveni 614. g. srušili tu antičku metro-
polu (na što ionako upućuje samo nadgrobni natpis iz 7. stoljeća u groblju Manastirine),
dakle, vjerojatnije je da je glas o njihovom dolasku ispraznio grad, koji je zatim počeo
propadati.? Na mjestu starovjekovnoga grada nastala je jedna od prijestolnica hrvatskih
vladara, Solin, a više znakova ukazuje na to da je nekakvoga života na tom području bilo
2 Goldstein, Ivo: Bizant na Jadranu, Zagreb, 1992.; Ferluga, Jadran: Vizantijska uprava u Dalmaciji, Beograd, 1957.;
Id: Zamministrazione bizantina in Dalmazia (prošireno i dopunjeno izdanje), Venezia, 1978.
3 Goldstein, I.: Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995., str. 70.—71.
Ostrogorski, G. 2003., str. 81.—85.
Arheologija već odavna dvoji u vezi izvještaja o Saloni Konstantina i Tome Arhiđakona, jer nema tragova njegovom
rušenju, zapaljenju, već radije polaganom izumiranju i raspadu. Katić, L.: Vjerodostojnost Tome Arcidakona i posljed-
i u međurazdoblju. Premda mnogo, osobito arheoloških dokaza dokazuje da je nekoli-

cina dalmatinskih gradova — Zadar (Iadera, Zára), Split (Aspalathos, Spalato), Trogir
(Tragurion, Trau), Dubrovnik (Raguza), na otocima Krk (Veglia), Osor (Ossera), Rab
(Arbe), Hvar (Pharos)* — preživjela vihore seobe naroda (prema Konstantinu Porfiro-
genetu more je omogućilo da ostanu na životu), u većem dijelu 7. i 8. st. pisani izvori
uglavnom šute o njima. Međutim, na II. nicejskom saboru 787. g. sigurno je bio prisu- |
tan biskup Splita, Raba i Osora. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju (uz podršku cara)
carigradski patrijarh pokušao podvesti dalmatinsku Crkvu pod svoju izravnu upravu, no
nakon burnog razdoblja, Rim je ponovno oživio svoje pretenzije prema području koje je
bilo pod njegovom crkvenom jurisdikcijom od doba ranoga kršćanstva. Ta su nastojanja
na koncu okrunjena uspjehom.
Prema starijoj historiografiji koja se bavi tim područjem, Bizant je već u 8. stoljeću,
nakon 751. g., tj. nakon što je Ravenski egzarhat dospio u ruke Langobarda, organizirao
novi dalmatinski temat ograničen na nekoliko spomenutih gradova i otoka. Provincija se
sastojala od dva dijela: Dubrovnik i južni otoci sačinjavali su Dalmatiu Superior (Gornju
Dalmaciju), dok su Zadar, Split, Trogir i srednjodalmatinski otoci, odnosno Krk, Cres
i Rab bili Dalmatia Inferior (Donja Dalmacija). Bizantska jurisdikcija na kontinentu
je. po mišljenju ranijih povjesničara, praktički završavala kod gradskih zidina, a u unu-
trašnjosti su već posvuda vladali Slaveni. Međutim, novija istraživanja potvrđuju da su
gradovi svugdje zadržali svoje srednjovjekovne posjede u gradskoj okolici (ager).
Mnogo je vjerojatnije, međutim, da je do nastanka modela teritorijalnog ustroja
koji je spajao vojnu i civilnu upravu? došlo tek koncem 9. stoljeća, u doba vladavine Ba-
zilija I, nakon pobjedničkog protuarapskog pohoda bizantske flote iz 867. (vjerojatno
869.) godine. Sjedište temata bio je grad Iadera (Zadar), tu je boravio strateg, upravitelj
pokrajine koji je bio podjednako nadležan u vojnim i civilnim stvarima. O gospodar-
skom životu gradova bizantske Dalmacije 7. i 8. stoljeća gotovo ništa ne znamo. Na
čelu gradova bili su prior i biskup, koji su počevši od 10. stoljeća uglavnom iz mjesnih
patricijskih obitelji.
nji dani Solina, VAHD LIII, Split, 1952.; Rapanić, Ž.: Prilog proučavanju kontinuiteta naseljavanja u salonitanskom
ageru, VAHD LXXIV, Split, 1980.
6 U skladu s mađarskom tradicijom u poglavljima o srednjem i ranom novom vijeku uglavnom se služim starim
dalmatinskim ili kasnijim talijanskim ojkonimima, no navodim i nazive na hrvatskom jeziku. Naime, hrvatski
ojkonimi nisu rezulrat nedavnog procesa pohrvaćenja, nisu to prekrštena imena iz 20. stoljeća poput Šturova ili
Zrenjanina, već su na temelju izvora i bez iznimke srednjovjekovnog podrijetla, rezultat srednjovjekovnog suživota
s romaniziranim starosjedilačkim stanovništvom. Karakterističan je primjer tomu upravo Hvar, čiji hrvatski naziv
čuva spomen na grčko-rimski Pharos, dok je talijansko ime otoka (očito kasnijeg postanka) Lesina, što, pak, potječe
od hrvatske riječi les -$uma.
7 > Suić, M.: Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, Radovi Instituta za historijske znanosti FF u
Zadru, L., Zadar, 1955., str. 1.-36.
8 Sustav tema kao nove upravne forme veže se uz ime cara Heraklija (Ostrogorski 2003., str. 101.—102.), no u 7.
stoljeću u Dalmaciji još sigurno nije postojao, po svemu sudeći organiziran je u doba Bazilija I., vidi Ferluga: Vreme
postanka teme Dalmacije, Zbornik Filološkog fakulteta, VII. Beograd, 1955., odnosno Id.: 1957, str. 68. i 1974., str.
168.; Klaić, N. 1971., str. 242.—243.
35
Početkom 9. stoljeća (nakon što je slijedom pobjedničkih talijanskih pohoda Kar-

la Velikog protiv Langobarda njegov sin Pipin osvojio Istru) Venecija je privremeno
riznala franačku vlast, što je između 804. i 806. g. učinio i Zadar, a vjerojatno i drugi
dalmatinski gradovi. Zadarski biskup Donat bio je u izaslanstvu i u Aachenu (povjesni-
čari umjetnosti s tim biskupovim posjetom dovode u vezu činjenicu da crkva Svetog
Donata svojim stilskim značajkama podsjeća na kapelu aachenske palače Karla Velikog).
Međutim, Bizant je 806. g. poslao flotu na Jadran i uspio ponovno primorati gradove
da priznaju njegovu vlast. Konflikt između dva carstva razriješio je mirovni sporazum u
Aachenu 812. godine: prema njemu je vlast nad Jadranom (i nad svim spomenutim pri-
obalnim gradovima) ostala u rukama Bizanta, dok su Istra i Hrvatska postale interesnom
sferom Franaka, što je (dakle, Karlovu imperatorsku titulu) priznao konstatinopolski
car Mihail I. Rangabe. Istina, njegovi su poslanici zanijekali caru zapada atribut rimski,
budući da je po njihovu mišljenju baštinikom Rima mogao biti samo vladar Bizanta.
Karlo Veliki i Franci, odnosno uloga Bizantinaca u osnivanju

hrvatske(-ih) dr£ave(—a)
Franački kralj Karlo Veliki je, dakle, koncem 8. stoljeća proširio svoje carstvo i u smjeru
istoka i jugoistoka. Franci su s precima Hrvata stupili u čvršće odnose tijekom Karlovih
protuavarskih pohoda između 787. i 802. i, unatoč oskudnim izvorima, pred nama
se vrlo jasno ocrtava značajna uloga franačkog carstva u osnivanju hrvatskih država.
Slavenska plemena koja su živjela na području današnje Austrije, Češke i Moravske,
Slovenije, Hrvatske i Zapadne Mađarske u vrijeme pojave franačke vojne sile sukobili
su se s Avarima koji su do tada njima vladali, te su sudjelovali u vojnim pohodima Karla
Velikog i njegovih vojskovođa protiv Avarskog Kaganata. Poraženu avarsku državnu tvo-
revinu Franci su najvećim dijelom (premda ne potpuno) ukinuli i na njezinom mjestu
uspostavili više teritorijalnih i administrativnih jedinica pod upravom slavenskih veli-
kaša, koje su time zapravo dobile mogućnost za razvitak u državu. Nastale su slavenske
vazalske kneževine (Moravska, Njitra, te državna tvorevina Pribina i Kocela u Zadunav-
lju). U okvirima takvog razvitka rođena je početkom 9. stoljeća Ljudevitova slavenska
kneževina na području nekadašnje rimske provincije Pannonia Savia, odnosno hrvatska
kneževina na tlu Liburnije i Dalmacije. Franci su odigrali važnu ulogu kako u nastanku
državne organizacije, tako i u širenju (zapadnog) kršćanstva.
Međutim, franačke vazalske kneževine ubrzo su pokušale krenuti putem osamosta-
ljenja. Dobar je primjer tomu Moravska u drugoj polovici 9. stoljeća, iako je prva slaven-
ska državna tvorevina koja se putem šireg regionalnog ujedinjenja pokušala odcijepiti od
franačkog carstva bila Ljudevitova Panonija. Ljudevitova prijestolnica bila je nekadašnja
rimska Siscia (Sisak, na mađarskom Sziszek), za koju možemo pretpostaviti neku vrst
blijedog opstanka antičkog gradskog života, na što uostalom ukazuje to što je u regiji
9 Ostrogorski 2003., str. 178.—179.

36 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
samo ovdje (i u dalekom Sirmiju) ostao sačuvan ojkonim iz rimskoga doba. Ljudevit je
819. ustao protiv franačke vlasti i pokušao pronaći saveznike među okolnim slavenskim
plemenima." Sigurno su mu se pridružili Timočani (čije ime potječe od rijeke Timok),
no Ljudevit je za saveznika pokušao pridobiti i hrvatskog kneza Bornu. Međutim, knez
Borna ostao je uz svog franačkog seniora, štoviše, došlo je i do rata između spomenuta
dva dijela današnje Hrvatske. U hrvatskoj historiografiji 19. (i dijelom 20.) stoljeća zbog
toga su uglavnom osuđivali hrvatskog kneza, samo što se početkom 9. stoljeća nije raz-
mišljalo u okvirima nacije i nacionalne države.
Franci su protiv Ljudevita vodili i više vojnih pohoda, no slavenski je knez vidjevši
njihovu nadmoć izbjegao otvoreni sukob. Iskoristivši prirodne datosti svoje zemlje (mo-
čvarno, šumsko, neprohodno područje) radije je vodio samo gerilske akcije. Franačka
vojska je uz velike opetovane gubitke bila primorana povući se iz močvarne zemlje koja
se smatrala istinskim osinjim gnijezdom. Na koncu su neprijateljska razaranja ipak slo-
mila moć Ljudevitove države, pa je knez izbjegao na hrvatsko tlo svom rođaku Ljude-
mislu, koji se vjerojatno ranije (za razliku od Borne) priključio ustanku. Međutim, tada
je (823. g.) vjerojatno ponovno stao na stranu Franaka, budući da je dao ubiti Ljudevita,
koji mu je bio pribjegao. Tako je okončan prvi veliki protufranački ustanak, odnosno
pokušaj stvaranja samostalne slavenske države u panonskoj regiji današnje Hrvatske.
Franci nisu ukinuli nekadašnju Ljudevitovu državu kao teritorijalnu cjelinu, već su na
njezino čelo postavili nove, ovoga puta odane vazale. Posljednji poznati knez panonske
regije bio je Braslav, komu je franački senior povjerio upravu nekadašnje Kocelove kne-
ževine i organizaciju protumađarske obrane, no njegova se državna tvorevina nije mogla
oduprijeti udarcima mađarskih odreda. Državna tvorevina koju starija hrvatska histori-
ografija naziva Panonskom Hrvatskom se počevši od 10. stoljeća (izuzev dvije, dijelom
već spomenute odnosno kasnije spomenute, relativno nejasne aluzije) više ne navodi u
pisanim izvorima.
Na južnim područjima današnje Hrvatske, odnosno u njenom bližem i daljnjem
susjedstvu također je došlo do osnutka više država tijekom 9. stoljeća, u bizantskim
izvorima navedenih pod imenom Sklavinija. Neretvanska kneževina (Narentanija) — ili
drugim imenom Paganija — u području delte Neretve i na srednjodalmatinskom otoč-
ju; Hum dijelom na području današnje istočne Hercegovine, dijelom Hrvatske (istina,
prema nekim pretpostavkama Hum i Narentanija bili su zapravo jedna državna tvorevi-
na); dok je najjužniji dio današnje hrvatske države pripadao kneževini Duklji (Doklea),
čiji se veći dio nalazio na području današnje Crne Gore. U unutrašnjosti Zapadnog
Balkana na području izvora i gornjeg toka rijeke Bosne nastala je Bosna, a istočno od
Drine prva srpska državna tvorevina. Međutim, nastanak navedenih državnih tvorevina
ne veže se uz Franke, već Bizant. I njihovo se pokrštavanje (ili barem preobraćenje njiho-
vih vođa i velikaša na kršćanstvo) s velikom vjerojatnošću odvijalo u vrijeme vladavine
cara Bazilija I."
10 Šišić 1925., str. 311.-316.

11 Tvrdnja Konstantina Porfirogeneta navjerojatnije odgovara istini, DAI 1950., str. 127.; Goldstein 1995., str. 237.
37
- a =
ETIN " eren, 7,
h vs . n im
A 1 P n,
hs X. à Dems ii M
Pt iit!sce, ^
GI LA v
4 hitna, M
Ü n, "
Rn hod f1 ]
^" " hd 1
Z
KA "nj a, rapa £ 1
[ MA ó ^ "i i, . ) "u,
M " odano " ^h
i 7 — mm (O
. m Ka i e" 1
yi ut imr » s a
í tm msi d ad MH , z^ ml "hr PA
1 , 3 EN viii ai mmn '
—Á
u ies and un PET i"rod
rl "u, ; ANTE
m u Pr
za jn 5 da D v p^ NL
uu" um: auae Uu / des0 T uu X lfhai
dd 4 I-AmKiJt er
m inim O a Jm,
ULT bu ami him iewu Az 1io^d. NN
Sy
pa MN EJ mae
ma ex. =
NN 7 7 X. s m Du
4
»
[uo
^
a
€ pmi a
Pi
pol
ng
anna, u |
PUE y
uo M i 1 ex
e nn
T^ Xs ka / BI
umm
f me P
Pu
1 UM
. Í ^h
^g "M
H
H vi
"P
;:
Karta 2.: Slavenske državne tvorevine na prostoru današnje Hrvatske i u njezinom

susjedstvu u 9. stoljeću
Prihvaćanje kršćanstva
Hrvati koji su se nastanili u samom susjedstvu dalmatinskih gradova vjerojatno su već u
7. stoljeću došli u doticaj s kršćanstvom. Predmet koji se puno spominje i smatra najbit-
nijim dokazom pokrštavanja Hrvata, krstionica kneza Višeslava (latinskog natpisa) pre-
ma arheolozima najvjerojatnije potječe tek iz 11. stoljeća (eventualno izrađena koncem
10. stoljeća), štoviše, kneževo se ime, osim natpisa na tom predmetu, ne spominje ni u
kojem drugom izvoru."?
Prema Franji Šanjeku pokrštavanje hrvatskog naroda odvijalo se u tri faze:
1. Počevši od dalmatinskih gradova posredstvom Rima, odnosno — prema djelu
cara Konstantina Porfirogeneta — cara Heraklija u 7. stoljeću;
12. Klaić, N. 1971., str. 197.—198. Iako je N. Klaić prihvatila ovu tezu Mirka Šepera, mnogi se ni danas ne slažu s tim
i stavljaju krstionicu u 9. stoljeće.
2. djelovanjem misionara pristiglih iz franačkog carstva Karla Velikog koncem 8.

stoljeća i u 9. stoljeću na kontinentalnim područjima Hrvatske;
3. Djelovanjem bizantskih misionara koji su primjenjivali slavensku liturgiju u
današnjoj Južnoj Hrvatskoj za vladavine cara Bazilija 1.
Stajalište hrvatske povijesne znanosti nije jedinstveno po pitanju razdoblja i raz-
mjera u kojima se Kristova vjera mogla širiti među naseljenim hrvatskim (slavenskim)
plemenima praslavenske vjeroispovijesti. Na postojanje poganskih kultova u novoj do-
movini uz brojne toponime (primjerice imena planinskih vrhova) ukazuju grobni nalazi
iz7.i8.,ali dijelom čak i iz prve polovice 9. stoljeća. Iz prva dva stoljeća nakon naseljenja
postoje — doduše ne pretjerano brojni — arheološki dokazi pogrebnih obreda kremira-
njem čestih kod Slavena još u njihovoj pradomovini. U 9. stoljeću više se ne održava obi-
čaj kremiranja mrtvih tijela, no bogati grobni prilozi nedvosmisleno svjedoče o daljnjem
postojanju drevnih poganskih tradicija. Brojni keramički nalazi i ostaci kostura životinja
dokazuju da su članovi obitelji preminulih u grobnice stavljali posude s hranom i pićem, a
u velikom broju i nakit te oružje. Istodobno, početkom 9. st. u pojedinim se grobnicama
mogu naći već i kršćanski simboli i prsni kriZevi.'* Sve to dokazuje da se širenje kršćan-
stva među hrvatskim stanovništvom odvijalo polako i postupno. Ne možemo isključiti
činjenicu da je svećenstvo dalmatinskih gradova već u 7. stoljeću pokrštavalo ne samo
robove dovedene u grad, već i Hrvate iz uže okolice, no među stanovništvom udaljenijih
krajeva nema traga širenju kršćanske vjere. Prvi susret svećenstva i Hrvata nastanjenih u
Dalmaciji dogodio se u doba pape Ivana IV. (641.—642.) dalmatinskog porijekla, koji je
među Slavene poslao opata Martina radi pronalaska relikvija i oslobođenja kršćanskih
zatočenika, Ranije je veliku raspravu među hrvatskim povjesničarima potaknuo ponov-
ni osnutak salonitanske nadbiskupije (tj. njezin smještaj u Split), odnosno uloga Ivana
Ravenjanina, koga je među Hrvate — prema Tomi Arhiđakonu — koncem 7. st. poslao
papa u cilju uređenja i obnove vjerskog života (suzbijanja arijanskog heretizma, koji,
međutim, nije bio prisutan među Hrvatima, jer su sudeći po grobnicama s kremiranim
ostacima vjerojatno još slijedili praslavensku vjeru), odnosno pokrštavanja. Prema Tomi,
Ivan Ravenjanin je dao ukloniti Dioklecijanove zemaljske ostatke i znakove poganskog
kulta iz njegova splitskog mauzoleja, te je građevinu preuredio u katedralu posvećenu
Djevici Mariji. No, pojedini povjesničari držali su vjerodostojnost Tomine pripovijesti
upitnom i Ivana Ravenjanina smatrali fiktivnom ličnošću, dok je prema drugima živio
mnogo kasnije i djelovao u Splitu.'?
13 Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., vidi poglavlje E. Šanjek: Susret Hrvata s kršćanstvom u novoj domovini: str.
80.—83., odnosno Id.: Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993.
14 Belošević, J.: Materijalna kultura Hrvata od 7.—9. stoljeća, Zagreb, 1980.
15 Prema išiću Ivan Ravenjanin je u Split došao tek nakon što je 751. Ravenna pala u ruke Langobardima, Šišić: Povi-
jest hrvatskog naroda (izvorno izdanje 1916.), Zagreb, 1962., str. 83. Nada Klaić smatra da je on kao papinski legat
stigao na crkveni sabor u Splitu 925. g., Klaić, N.: Zvan Ravenjanin i osnutak splitske nadbiskupije, VAHD 65-67,
Split, 1971., str. 209.-249. Prema Goldsteinu njegova je ličnost vjerojatno spoj nekolicine osoba, Goldstein 1995.,
str. 136. Prema Budaku nije nemoguće da je u Dioklecijanovu mauzoleju u 7. st. još bilo poganskih kipova i da je
ondje bio njegov grob, jer se još i u Rimu znalo dogoditi da su tek u to vrijeme poganski hram preuredili u kršćan-
ski: Budak — Raukar: Hrvatska povijest srednjeg vijeka, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 62.—63. Naime, malo
39
Međutim, intenzivno širenje kršćanstva u unutrašnjosti zemlje dokazano se može

dovesti u vezu s osnutkom hrvatskih država i misionarskim djelovanjem franačkog sve-
ćenstva koje je pristiglo većinom iz Italije. Karlo Veliki se, doduše, Aachenskim mirom
812. godine odrekao dalmatinskih gradova u korist Bizanta, no oni su mogli zadržati
svoju crkvenu upravu. Naime, znamo da je i gradeški patrijarhat koji je bio pod bizant-
skom vlašću zadržao svoju jurisdikciju u Istri koja je potpala pod vlast Franaka. Također
se može dokazati prisutnost franačkih svećenika i redovnika u primorskoj hrvatskoj dr-
žavi 9. stoljeća: iz vremena Branimira znamo za opata s imenom Iheodebert, no pojav-
ljuju se i imena kao što su Odolbert, Gumpert itd. Isto je tako mnogo dokaza i širenju
kulta »zapadnjačkih« svetaca popularnih kod Franaka: na održavanje veza s Akvilejom
ukazuju kult Svetog Krševana i štovanje Ambrozija, Marte, Marcela, Martina, dok se uz
Benevent veže popularnost Svetog Bartola na hrvatskom tlu.!$
Članovi benediktinskoga reda također pristižu iz franačke Kraljevine Italije. Trpimir
osniva prvi samostan u Rižinicama, a njegovi nasljednici redom osnivaju benedikcinske
samostane diljem zemlje. Brojni arheološki nalazi, franački križevi koji su se nosili oko
vrata (enkolpioni), srebrni kadionici franačke izrade te relikvijar koji je posredstvom
franačkih misionara dospio u Nin potvrđuju činjenicu franačkog pokrštavanja. Franci
su vjerojatno pokrstili i hrvatske kneževske porodice i dvorske velikaše. Io porvrđuje
činjenica da je latinski jezik u 9. stoljeću postao službenim jezikom hrvatskoga dvora i
hrvatske Crkve. Nasuprot tome među Hrvatima (Slavenima) na području bizantskog
Dalmatinskog temata koncem 9. i početkom 10. st. prevladavala je liturgija na crkvenos-
lavenskom jeziku (pretpostavlja se da su se zbog toga glagoljica i slavenska liturgija uko-
rijenile u Kvarneru smještenom u dalmatinskoj pokrajini, primjerice na otoku Krku)."*
Tome valja dodati da je na temelju toponima jasno vidljivo: Hrvati su se na otocima
naselili u tolikom broju da su u to doba već i ondje i na kontinentu — naravno, izvan
gradskih zidina — bili u većini u odnosu na latinsko (dalmatsko) pučanstvo.?
Bizantski se utjecaj nedvojbeno može dokazati u slučaju južnodalmatinskog po-
dručja od predjela delte Neretve do Kotorskog (Cattaro) zaljeva. Jednobrodne crkve s
kupolama izgrađene u to vrijeme na tom području također odražavaju bizantski utjecaj.
Po Ibn Rusti je Neretvance, stanovnike nekadašnje Paganije sigurno pokrstio Bazilije I.
Ipak, stanovnici tog područja nisu postali sljedbenicima pravoslavne Crkve, naime, rim-
ski pape nisu se previše bavili time što im Bazilije I. uzima iz ruku crkvenu jurisdikciju
nad tim područjem i vjersku upravu predaje carigradskom patrijarhu. Najkasnije počet-
kom 10. stoljeća dalmatinski gradovi, podjednako na sjeveru i jugu, ponovno priznaju
je vjerojatno da je i među stanovnicima same palače još uvijek bilo pogana, vjerojatnije je da je zaista preobraćao
Slavene iz okolice, odnosno da je cijela pripovijest važna zbog pokrštavanja Hrvata.
16 Budak — Raukar 2006., str. 67.—68.
17 Vladimir Sokol: Arheološka baština i zlatarstvo, u: Rano doba hrvatske kulture, 1997., su. 117.—146.
18 Već je Nada Klaić ukazala na to da se slavenska liturgija isprva ukorijenila na dalmatinskim područjima pod bizant-
skom vlašću, a ne u hrvatskoj kneževini franačkih gospodara. (Klaić, N. 1971, str. 293.—311. odn. str. 395.—408.)
19 Skok, P: S/avenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, sv. 1.—2., Zagreb, 1950.
crkvenopravnu jurisdikciju Rima, premda bizantskoga cara i nadalje smatraju svojim

svjetovnim vladarom.
Osnutak dalmatinske (primorske) hrvatske kneževine

O ranoj hrvatskoj povijesti, o doseljenju i naseljavanju Hrvata, njihovim prvim pokuša-
jima osnivanja države na području ranosrednjovjekovne Hrvatske povijesna znanost na
temelju raspoloživih izvora zna malo. Stari hrvatski ljetopis koji podrobno izvještava o
događajima nije sačuvan (ljetopis dukljanskoga svećenika — barskog svećenika zvanog
presbyter Diocleas iliti pop Dukljanin — iz 12. stoljeća ima i svoju kasniju hrvatsku
redakciju, no taj je izvor pun elemenata legendi), stoga se prilikom istraživanja hrvatske
prošlosti prvenstveno valja osloniti na arhivsku građu dalmatinskih gradova, crkvenih
ustanova i Vatikana, te bizantske, franačke, mletačke i ugarske kronike.
Osnutak hrvatske države vremenski se može dovesti u vezu s protuavarskim i talijan-
skim vojnim pohodima Karla Velikog. Prema arheološkim otkrićima u materijalnoj je
kulturi Hrvata došlo do značajne promjene na prijelazu 8—9. stoljeća, i u tom se pogledu
bitnom smatra pojava franačkog oružja u hrvatskim grobnim nalazima (ravni dvosjekli
mačevi, mamuze), što čini opipljivijom ulogu Franaka u nastanku vazalske hrvatske
kneževine (kao što prsni križevi franačkog podrijetla — enkolpioni — potvrđuju ulogu
franačkih misionara u pokrštavanju Hrvata).
Rana hrvatska država nastala je na području antičke Liburnije i Dalmacije, njezina
granica na sjeveru protezala se kod istočnog kraja Istarskog poluotoka, a na jugu kod rijeke
Cetine. Na mjestima gdje su rimski gradovi uslijed avarsko-slavenskih napada s početka
7. stoljeća bili opustošeni ili iseljeni, Hrvati su dospjeli do morske obale. Ondje su u 10.
stoljeću hrvatski vladari osnovali gradove — Biograd, Šibenik (Sebenico). I velik dio hr-
vatskih naselja iz 9. stoljeća nastao je na mjestu antičkih gradova: Nin (Aenona), Skradin
(Scardona), Solin (Salona). Hrvatska je u unutrašnjosti kontinenta obuhvaćala krška polja
(Krbava, Lika, Gacka) između Velebita i Plješevice, odnosno krška polja Livna i Duvna
koja danas pripadaju Bosni i Hercegovini, a njezina granica vjerojatno se protezala kod
bosanske rijeke Vrbas. (Po nekim hrvatskim povjesničarima, osobito iz 19. i dijelom iz 20.
stoljeća, u 10. i 11. st. sezala je do linije Drava-Sava-Drina, a čak je obuhvaćala i Srijem,
premda se to po našim današnjim saznanjima ne može pouzdano tviditi.)^' Rana hrvatska
država imala je relativno malo plodne zemlje: veći nizinski predio u rukama hrvatskog vla-
dara bio je samo onaj na području Zadra (Zara), Ravnih kotara i Splita (Spalato). Stoga je
20 Prema M. Ančiću hrvatske državne tvorevine izravno su izrasle u »franački politički inkubator«, Ančić, M.: From Ka-
rolingian Official to Croatian Ruler — The Croats and the Carolingian Empire in the First Half of the Ninth Century,
u: Hortus Artium Medievalium, 3., 1997., su. 11., citira: Szeberćnyi Gabor, u: Sashalmi, Endre ur.: »Keler-Furópa« és
a »Balkdn« 100—1800. Intellektudlis—türténeti konstrukcićk, vagy valés tórténeti régiók?, Pćcs, 2007., su. 292.
21 Primjerice Rački, E; Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni opseg i narod, Rad JAZU, 1881., str. 56.—57.,
63.—149. Ili Klaić, Vjekoslav 1982., Povijest Hrvata sv. 1.—5., Zagreb (izvorno izdanje, prvi svezak: 1899., peti:
1911.), ili u novije vrijeme Pavličević, D.: Povijest Hrvatske, Zagreb, 2002. O nastanku hrvatskih teritorija, župa,
Goldstein 1995., str. 151.—165.
Ranosrednjovjekovna hrvatska država 41
veliku ulogu imalo stočarstvo. Naravno, ubrzo je i more postalo važnim izvorom opstanka
za Hrvate — u početku, dakako, preko gusarenja, no kasnije je i trgovina dobila na važ-
nosti. Trgovinu je, međutim, isprva otežavalo postojanje dalmarinskih gradova pod bizant-
skom upravom. Njih bi s vremena na vrijeme pokušavali osvojiti, no uvijek bez uspjeha.
Ubrzo se razvio miran suživot između gradova i hrvatskog zaleđa.
Prodor Avara i Slavena početkom 7. stoljeća rimsku je civilizaciju i dio romani-
ziranog ilirskog starosjedilačkog stanovništva iz provincije Dalmacije, koja se nekoć
prostirala do doline Save, potjerao u nekoliko gradova dalmatinske obale i par teško
pristupačnih otoka. Drugi dio romaniziranog stanovništva koje je živjelo dalje od mora
povukao se u visoke planine (Vlasi) i tijekom srednjega vijeka postupno poslavenio. No-
vija historiografija, dijelom uz pomoć arheologije, ponešto je izmijenila tu teoriju i danas
smatra da je romanizirano starosjedilačko stanovništvo imalo mnogo veću ulogu kako u
hrvatskoj etnogenezi (o čemu je već bilo riječi), tako i u formiranju ranosrednjovjekovne
hrvatske kulture (uključujući i kulturu poljodjelstva). Dalmatinski su gradovi, s većim ili
manjim prekidima, sve do sredine 11. stoljeća doista i živjeli pod bizantskom upravom.
Odnos hrvatskih kneževa s dalmatinskim gradovima, osobito početkom 9. stoljeća
dok je franačka prevlast bila jača, na političkom je planu bio prije neprijateljski nego
prijateljski. No, općenito uzevši, utjecaj dalmatinskih gradova na tadašnju hrvatsku kul-
turu i civilizaciju svakako je bio pozitivan, neovisno o tome što su za hrvatsku državu iz
gospodarskog i političkog gledišta oni dugo bili nesavladiva prepreka, te što su predstav-
ljali strani svijet. Međutim, već u Trpimirovo doba situacija se počela poboljšavati te je
od 9. do 10. st. započela polagana infiltracija Hrvata u dalmatinske gradove. Tijekom
11. st. doseljavanje je doseglo masovne razmjere pa je veza gradova s hrvatskom državom
uvelike ojačala, premda su nominalno još bili pod bizantskom vlašću; u drugoj polovici
stoljeća razvio se svojevrstan oblik dvojne vlasti, naime, gradovi su de facto podjednako
priznavali vlast obližnjeg hrvatskog vladara i vrhovnu vlast dalekog carigradskog cara.“
Prvi imenom poznati hrvatski knez bio je Borna, koji se u franačkim izvorima iz-
među 819. i 821. godine navodi pod imenom dux Guduscanorum (što povjesničari
poistovjećuju s krškim poljem Gacke), ali i kao dux Liburniae et Dalmatiae, dok ga car
Konstantin spominje pod imenom Porin ili Porga (premda ima hrvatskih povjesničara
koji su smatrali da iza tog imena stoji druga ličnost). Kao što smo vidjeli, Borna se kao
franački vazal borio protiv Ljudevita (819.—823.), kneza koji je ustao protiv franačke
vlasti nad Slavenima nastanjenima na području kasnije Slavonije.
Od Borninih nasljednika valja spomenuti kneza Mislava jer su se u njegovo doba
Hrvati prvi put, 839. godine sukobili s Mletačkom Republikom, koja je kasnije postu-
pno težila stvarnoj prevlasti nad Jadranom (premda se tada još priznaje vlast Bizanta u
gradu Svetoga Marka, koji u to vrijeme iz Aleksandrije dobavlja relikvije evanđelista čiji
će simbolički prikaz, krilati lav, tako postati simbolom toga grada-države). No, mletački
22 Hrvatska je historiografija ranije bila uvjerena da su dalmatinski gradovi prije ili kasnije potpali pod vlast hrvatskog
vladara, što su već tada drugi (među njima mađarski) povjesničari dovodili u pitanje. Kod Hrvata je Nada Klaić —
Klaić (1971., 1990.) — odlučno odbacila tu pretpostavku, no najvjerojatnije su uska suradnja i suživot u drugoj
polovici 11. st. doveli do svojevrsne dvojne bizantsko-hrvatske vlasti.
dužd koji je napao Hrvate nije imao mnogo uspjeha te je bio primoran sklopiti mir. U
9. i 10. stoljeću mletačke akcije imale su još manje uspjeha protiv državne tvorevine
Slavena naseljenih u okolici delte rijeke Neretve (odnosno na otocima Hvaru, Braču
i Korčuli) koji su dugo bili privrženi paganizmu i u prvom redu živjeli od gusarenja.
Konstantin VII. tu malu, no u pogledu mletačkih (bizantskih) pomoraca opasnu zemlju
naziva Paganijom, čiji su se stanovnici nazivali morjanima, odnosno pomorcima. Od
druge polovice 11. stoljeća ojačala je njihova veza s hrvatskom državom, postupno su se
integrirali u njezine granice, premda je to područje tek u 13. stoljeću u potpunosti došlo
pod upravu hrvatsko-ugarskih kraljeva. Stanovnici Paganije su se u srednjem vijeku na
koncu posve asimilirali u hrvatski narod.?
Jačanje dalmatinske (primorske) hrvatske kneževine za vrijeme

Irpimira i njegovih nasljednika
Sredinom 9. stoljeća vladao je knez Trpimir (otpr. 845.—864.), začetnik hrvatske naci-
onalne vladarske dinastije (Trpimirovića). Kao i njegovi prethodnici, i on je priznavao
prevlast talijanskog franačkog vladara te je moguće da se uz to veže zapis benediktinca
po imenu Gottschalk (koji je zbog svog nauka o predestinaciji u svojoj domovini bio
pod sumnjom hereze, krenuo na put lutanja i stigao na hrvatski kneževski dvor), prema
kojemu je Trpimir poveo rat protiv jednog dalmatinskog grada (možda Zadra, sjedišta
bizantske provincije).** Vjerojatno je Trpimir osnovao prvu hrvatsku biskupiju u blizini
Zadra, no u gradu Ninu koji se nalazio na hrvatskom području, premda je po drugim
mišljenjima to bilo djelo Trpimirova nasljednika Domagoja. Trpimirovo ime sačuvano je
u više izvora, od kojih je jedan od najvrjednijih odlomak pronađen u ruševinama crkve
benediktinskog samostana u Rižinicama koji je i osnovao, a koji nosi (dopunjeni) natpis:
»(Orate) pro duce Trepimero« (Molite za kneza Trpimira).
Rižinice su prvi u nizu samostana benediktinskoga reda koje su osnovali hrvatski
vladari na području hrvatske kneževine, što se u svjetlu uloge koju su benediktinci odi-
grali u povijesti europske civilizacije može smatrati važnim razvojem događaja, budući
da naviješta sve jače priključenje Hrvatske zapadnom kulturnom krugu. Knez Trpimir je
pošao i na hodočašće u Akvileju, koja se smatrala franačkim crkvenim središtem u Italiji,
gdje mu se ime navodi u jednom evangelijaru u kojem su zapisani i imena drugih hodo-
23 Car Konstantin inače Neretvancima pripisuje srpsko podrijetlo, no u tom se razdoblju Humljani, Neretvanci,
Bosanci, Dukljani u nacionalnom pogledu ne mogu odrediti Srbima ili Hrvatima, i ne samo zato što drugi srednjo-
vjekovni izvori današnje južnohrvatsko, hercegovačko i crnogorsko područje i njegove stanovnike spominju pod
imenom Crvena Hrvatska i Crveni Hrvati, već i zato što je ranosrednjovjekovna nacionalna pripadnost u regiji bila
veoma rastezljiv pojam. Sigurno je da su se stanovnici regije koji su ostali katolici integrirali u hrvatski narod, dok je
u Duklji smještenoj na području današnje Crne Gore u kasnijim razdobljima srednjega vijeka zajedno s katoličkim
stanovništvom nestalo i hrvatsko ime (izuzev nekoliko priobalnih gradova koji su pripadali mletačkoj Dalmaciji).
Raukar, T. 1997., Rano doba hrvatske kulture..., str. 185.
24 Klaić, N. 1971., str. 224.225.
25 Šišić 1925., str. 331.332.
43
" imi : " IPM 7 7

, ^t hy Muiba [/ ,j
y" formis, [| A
^ d,
eee "ii Hum tidy,
| MN
"
. I a =. " F6go ji
: e Pn f | f /, ]| C
Nemedton narodinosti "CS Y
PA m!dq ' 9f /
/í
ài , mM di H "i Fi P ^
) D ett "SNY. i f
Y/
S E "ono ei "n dei
: t LM af Tit A im "i
" ova" mnn p b. 1,!
' V ym DS g th h
; M t
D f pum
(78 2N v ,3 y : "n hn. i D
Na ui h pm prtu a
D ^n, " i i Me "uff / ota i u
Y uod Hu, qr ^ m
Nur " M P A eh "x B £ i "m, i à^
pod E Po
I di j
a a
inten, E ^"nae, ta /
ne čka
fio, % pre
dojć[in "a i 7] m, Ei us, "nedPR m, s :
PP iim »
"i
/ A NA han Za I»"m LA
A
"m.
Em 1
aci
E
nu
-
i
t M
po
NENiim "kn,
má ji
,
1 d
6^1 Tr1 ko
1M i^/ ENT,
iL
quur
^ f ^ D
ji Ka Ča prao
. NE
PE L^^w, s;
ra aad ra 1 ec
a /
"
/
j
["uo, Vra
^
"RE i /
*
Bribir ' / «5 promus
* —
| DU EE
Pama g#
i hurt 1 4, gt rati
"t "i
mLa a J &, A NE
f
"mue wA
%, EE
X ^
ka
“>
Pn,
/
"
" i (m
|ON
^.
^ ma, BOO8
m Ps,
i
" /
Em ,
pi
7 a
Por
1s # 4f
Karta 3.: Primorska Hrvatska u 11. stoljeću
časnika.“ S hrvatskog motrišta osobito je važna darovnica kneza Trpimira iz 852. godi-
ne, sačuvana u kasnijem prijepisu koji sadrži više umetnutih, interpoliranih dijelova te je
stoga dugo smatrana krivotvorinom, a koja govori o daru splitskoj nadbiskupiji. Prema
najnovijim tumačenjima znatan se dio teksta isprave može smatrati vjerodostojnim, kao,
primjerice, onaj u kojem se spominje Trpimirova vladarska titula: dux Chroatorum.“ To
je prvi spomen imena hrvatskog naroda! Isto tako valja spomenuti da je isprava sačuvala
i imena službenika samostana (svaki je imao hrvatsko pučko ime). Trpimir se po bizant-
skom caru Konstantinu VII. umiješao u rat (možda na području današnje Bosne) s bu-
garskim knezom Mihajlom (Boris), izvojevao pobjedu te su relativno brzo sklopili mir.
Trpimira je, slijedom pobune, na njegovom kneževskom prijestolju naslijedio ne je-
dan od njegovih sinova, već hrvatski velikaš imenom Domagoj, koji je u savezništvu s
Francima 871. godine sudjelovao u oslobođenju južnotalijanskog Barija od arapske vlasti,
26. KlaićV. 1982., odn. 1899., stn. 77.

27 Perić, O.: Jezični slojevi Trpimirove isprave, Živa antika (Skopje), XXXIV, 1.—2., 1984. str. 165.—170.
Domagoj je u više navrata dospio u sukob s Mlecima i premda su uvijek iznova sklapali
mir (prije, zapravo, primirje), Hrvati su svojim brzim brodovima redovito napadali mle-
tačke trgovačke brodove koji su prometovali duž dalmatinske obale. Mletačka Republika
se ipak nije mogla odreći prometne linije na istočnoj obali Jadrana. S jedne strane jer, kako
to piše i car Konstantin, od Istre do Dubrovnika moglo se ploviti pod zaštitom otoka i
manje na udaru strašne bure, a s druge strane jer su u smjeru sjevera brodovima pomagale
i povoljne morske struje. Hrvati su nakon prihvaćanja kršćanstva (za razliku od još uvijek
poganskih Neretvanaca) već bili manja opasnost za mletačke brodove. Činjenica da je u
doba Domagoja ipak bilo toliko konflikata između Mletaka i Hrvata vjerojatno se može
objasniti ne samo time da se svaki narod na određenom stupnju društvenoga razvoja trudi
primjenom određene sile domoći dobara do kojih bi inače teško mogao doći (pomislimo
samo na slične arapske i vikinške akcije ili mađarske migracije), već ne možemo odbaciti
ni tezu da je između Bizanta, koji je imao vrhovnu vlast nad Mletačkom Republikom, i
Istočne Franačke ponovno došlo do zaoštravanja odnosa. Naime, Ludvig Njemački unatoč
sporazumu s carem Bazilijem I. nije zauzeo grad Bari — koji je prije arapskog osvajanja
smatran bizantskim posjedom — u zajedničkoj akciji, već samostalno.
U isto je vrijeme Bazilije I. poslao flotu u to područje kako bi ponovno uspostavio
sigurnost plovidbe, nakon što su Neretvanci zarobili papinske poslanike na njihovom
povratku kući iz Bizanta. Bizantska flota privremeno je primorala Neretvance na poko-
ravanje, no Hrvati su ustrajali uz Franke. Međutim, u franačkom građanskom ratu na-
kon Ludvigove smrti, Mletačka je Republika stala uz Karlomana, dok je Domagoj, koji
je već uživao Bazilijevu podršku, napadao istarske franačke posjede i mletačke brodove.
Mletačka je Republika, naime, ponovno primorala Domagoja na povlačenje i primirje,
no o trajnom miru nije moglo biti riječi, stoga ne čudi da je mletački ljetopisac Ivan
Dakon (Johannes Diaconus) Domagoja nazvao najgorim knezom Slavena (»pessimus
Sclavorum dux«).* No, istina je i to da su jedan od unosnih »artikala« Mletaka činili
slavenski robovi, što ih nije učinilo popularnima među hrvatskim stanovnicima na obali.
Hrvati su se franačke vlasti oslobodili 878. godine, kada je uz pomoć cara Bazilija I.
na prijestolje zasjeo Zdeslav, jedan od Trpimirovih izgnanih sinova (Trpimirovi sinovi su
nakon neuspjele urote protiv Domagoja vjerojatno našli utočište u Bizantu). Po svoj pri-
lici je tada bizantski car naložio da dalmatinski gradovi, radi očuvanja mira, hrvatskom
knezu plaćaju 710 zlatnika poreza godišnje.“ Zdeslav je bio bizantski vazal i tada je Ba-
zilije 1. podveo i dalmatinske biskupije pod jurisdikciju carigradskog patrijarha (premda
pojedini stručnjaci pobijaju stvarno provođenje tog čina). Nakon dugo vremena činilo
se da je bizantska vlast ponovno uspostavljena kako u dalmatinskim gradovima tako i
u zaleđu, što bi — da je ostalo na tomu — hrvatskoj povijesti bilo utrlo posve drugačiji
put.
28 Donosi Rački, E: Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Monumenta Spectantia Histo-
riam Slavorum Meridionalium (u nastavku MSHSM) VII, 1877., str. 366.
29 Klaić, N. 1971., str. 243.244.
45
Bizantska vlast, međutim, nije trajala dugo: 879. godine hrvatski velikaš imenom
Branimir umorio je Trpimirova sina koji je priznavao bizantsku vlast, a potom zauzeo
kneževsko prijestolje. Mletački ljetopisac Ivan Đakon o tom slučaju lakonski piše tek
sljedeće:
»Tih je dana neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava prisvojio njegovu kneževinu.«“
Branimir se okrenuo od Bizanta i izgradio dobre veze s papinstvom. U povoljnom

povijesnom trenutku (osljabljenje Franaka) Branimirova hrvatska kneževina praktički se
osamostalila. Hrvatski povjesničari obično smatraju Branimira tvorcem neovisne hrvat-
ske države. Premda je sama titula u naslovu pisma pape Ivana VIII., koja se inače navodi
kao dokaz tomu, tek puka fraza uljudnosti.?' Inače, Branimir nije bio prvi hrvatski knez
s kojim se papa dopisivao, budući da je njegov prethodnik Zdeslav također primao
papinska pisma. Međutim, Branimir je stupio u izravnu vezu s papinstvom preko iza-
slanika pape Ivana VIII. na njegovom povratku iz Bugarske. Dokaz da je moć hrvatskog
kneza ojačala jest činjenica da je Branimirov biskup Teodozije, kada se pokušao domoći
upravo upražnjene stolice splitskoga nadbiskupa, na koncu u tome i uspio. Istina, želio
je zadržati i ninsku biskupiju, što je izazvalo papino protivljenje. Zato se u svoju splitsku
nadbiskupiju dao ubilježiti od strane akvilejskog patrijarha koji je bio povezan s Fran-
cima. Papa ga je zbog toga ukorio i naložio da ode u Rim ako želi pravno uzeti u posjed
njegovu nadbiskupiju, no ne znamo je li udovoljio nalogu crkvenoga poglavara.
Značaj tog hrvatskog kneza dokazuje činjenica da je među hrvatskim vladarima
njegovo ime očuvano na najvećem broju — najmanje četiri — natpisa u kamenu, osim
toga Branimirovo i ime njegove supruge Maruše, kao i Trpimirovo ranije, sačuvano je i
na jednom listu već spomenutog akvilejskog evangelijara. U Branimirovo doba tekla je
intenzivna izgradnja crkava, no obnovljeno je i više starokršćanskih sakralnih građevina,
što jedan izvor ubraja među zasluge biskupa Teodozija. Sve to ukazuje na jačanje kršćan-
stva u hrvatskom narodu.?^
Branimirovim nasljednikom postao je također član dinastije Trpimirovića, Mutimir
(drugim imenom Muncimir). On je bio posljednji hrvatski knez, koji je vladao između
892. i 910. godine. Njegov sin Tomislav već je nosio kraljevski naslov. O vladavini Muti-
mira (ili Muncimira) ne znamo mnogo; njegov spomen sačuvan je u jednom kamenom
natpisu koji su arheolozi pronašli među ruševinama benediktinske samostanske crkve
Sv. Luke u Uzdolju.
30 Ratki 1877., str. 374. (hrvatski prijevod u: Klaić, N.: Jevori za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972., str. 27.)
31 N. Budak, međutim, upozorava: imamo neizravan dokaz da je načelno priznao vrhovnu vlast/nadređenost franač-
kog vladara Karla Debelog, iako to više nije značilo izravnu ovisnost. No, bili su mu potrebni saveznici nakon što je
udaljio bizantskog vazala Zdeslava. (Budak — Raukar 2006., str. 116.—117.) Budak također smatra mogućim da je
nakon smrti franačkog vladara (888.) Branimir stvarno postao potpuno neovisan od franačkog utjecaja. (U: Povijest
Hrvatske, Srednji vijek 2003., str. 87.)
32 Goldstein 1995., str. 262.—266.
Samostalno Hrvatsko Kraljevstvo u 10. i 11. stoljeću

Ranosrednjovjekovna hrvatska država je uslijed relativno povoljne međunarodne situa-
cije ojačala u prvim desetljećima 10. stoljeća te su vladari iz vladarske kuće Trpimirovića
počeli nositi kraljevski naslov. Hrvatske vladare papa naziva kraljevima (rex), a Bizant
je koncem 10. stoljeća poslao kraljevske insignije Stjepanu Držislavu. Prema hrvatskoj
predaji prvi hrvatski vladar koji je nosio kraljevski naslov bio je Mutimirov sin Tomi-
slav. Prvi opis teritorija Hrvatske, nastao sredinom 10. stoljeća, donosi nam već mnogo
puta spomenuti bizantski izvor De administrando imperio. Po njemu se hrvatsko kraljev-
stvo dijelilo na 11 županija (Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona,
Knin, Sidraga i Nin). No, iz drugih izvora znamo da je broj županija bio mnogo veći i da
su se granice hrvatske države protezale i na jugozapadni dio današnje Bosne: pripadala
su mu ne samo Livanjsko i Duvanjsko krško polje, već i područje uz gornji tok rijeke Vr-
bas. Povremeno bi hrvatski vladari proširili svoju vlast i na područje Bosne, premda je to
učinio i pokoji srpski knez, no između dvije države nijedna nije mogla trajno nametnuti
svoju vlast toj državici zaklonjenoj visokim planinama. Unutar Hrvatske je područje
Krbave, Like i Gacke bilo u posjedu bana. Banovi su dobili posebnu ulogu u povijesti
ranosrednjovjekovne hrvatske države. Na spomenutim trima, relativno širokim krškim
poljima vjerojatno su živjeli ostaci Avara, koji su nekoć posjedovali pokrajinu Dalmaci-
ju, a o kojima je bizantski kroničar zabilježio:
»...1 sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se, da su Avari.«?
Avarske su se frakcije stopile s hrvatskim narodom, no trag njihove prisutnosti sa-

čuvan je u imenu bana, najvećeg hrvatskog dostojanstvenika iza kralja (podrijetlo mu se
najvjerojatnije može pripisati imenu avarskog kagana Bajana). Gospodari nekadašnjeg
predmnijevanog boravišta Avara, moćni banovi u 10. stoljeću u više su navrata odluči-
vali o sudbini kraljevstva. Područje Like, Krbave i Gacke pojedini povjesničari nazivaju
i Banskom Hrvatskom.?
Tomislavova vladavina (910.—928.)

Hrvatska historiografija od 19. stoljeca? smatra kralja Tomislava jednim od najznačaj-
nijih ličnosti ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti, iako ga spominje veoma mali broj
pisanih izvora. Primjerice, car Konstantin Porfirogenet i ne spominje njegovo ime. O
kralju Tomislavu nije sačuvan nijedan natpis u kamenu. Toma Arhiđakon spominje ga
u jednoj jedinoj rečenici. Najvjerodostojniji dokument je pismo pape Ivana X. sačuvano
33 = Izvori za hrvatsku povijest I (do g. 1107.), 1955., Nada Klaić (ur.), Zagreb, str. 9. (op. prev.)
34 Klaić, N.: Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990., str. 74.—75.
35 Tako ocjenjuje njegovu vladavinu autor prve sinteze hrvatske povijesti pisane u znansrvenim ambicijama iz 19.
stoljeća, Tadija Smičiklas u: Smičiklas, T. 1882., str. 215.—226.
47
u Historia salonitana maior među spisima splitskog crkvenog sabora. Valja upamtiti da
njegovo ime nije preživjelo ni u hrvatskoj srednjovjekovnoj plemićkoj predaji; u očima
hrvatskih staleža simbol suverene hrvatske državnosti bio je Zvonimir.
O navodnoj Tomislavovoj krunidbi 925. godine izvještava također tek kasniji izvor,
ljetopis popa Dukljanina s konca 12. stoljeća, no u latinskoj redakciji ljetopisa pomalo
se miješaju pokrštavanje Hrvata, izborna skupština, pa čak i imena vladara: hrvatskih
vladara pod imenom Svetopelek i Budimir, koji nisu postojali. Već u kasnijoj redakciji
tog ljetopisa iz 15. stoljeća na hrvatskom jeziku navodi se Tomislav, no toponim 77
planitie Dalmae u latinskom tekstu iz 12. st. (za što su kasnije povjesničari utvrdili da
je Duvanjsko polje) preveden je nazivom planine Hlivaj (na planini ka se diše Hlivaj).?*
Vjerodostojnost podataka (ali ne i Tomislavov kraljevski naslov i značaj !) u izvoru koji
govori o krunidbenom saboru već je i tvorac moderne hrvatske historiografije Franjo
Rački doveo u pitanje? pretpostavljajući da se Tomislav jednostavno sam proglasio kra-
ljem. Glasoviti hrvatski povjesničar prve polovice 20. stoljeća Ferdo Šišić također je
dvojio u pogledu krunidbe na Duvanjskom polju, no ni on nije osporavao Tomislavov
kraljevski naslov i vladarsku veličinu. U današnjoj hrvatskoj historiografiji Tomislav se
općenito navodi kao kralj, ali ima autora koji smatraju da naziv rex u papinskom pismu
nije dostatan argument da se govori o okrunjenom kralju, naime, kao što smo vidjeli
ranije, jedan izvor iz 9. st. naslov rex pripisuje i knezu Trpimiru, a ipak ga nijedan povje-
sničar ne smatra kraljem.??
Međutim, činjenica je da se u spomenutom pismu pape Ivana X. jedan uz drugog na-
vodi kralj Tomislav i humski knez Mihajlo: papinska diplomacija uz ime hrvatskog vladara
rabi naziv 7ex, a uz ime humskoga dux. Starija je hrvatska historiografija pretpostavljala da
je humski knez Mihajlo bio vazal kralja Tomislava, što kao mogućnost ni danas ne mo-
žemo u cijelosti isključiti.“ Isto tako je činjenica da iz 10. stoljeća imamo pouzdan izvor
(nadgrobni natpis kraljice Jelene) koji hrvatske vladare naziva kraljevima. Bilo kako bilo,
sigurno je da su u području od Baltika do Jadrana prvu neovisnu kraljevinu osnovali Hrva-
ti. Stoga nije bez temelja teza da mađarski naziv irdly potječe od hrvatske riječi kralj, koja
pak podrijetlo vuče iz imena vladarskog uzora toga doba, Karla Velikog.
Prema jednom kasnijem hrvatskom izvoru (hrvatskoj redakciji spomenutog ljeto-
pisa popa Dukljanina) Tomislav je uspješno obranio Hrvatsku od lutajućih mađarskih
trupa“! Mjestom hrvatsko-mađarskih sukoba u starijoj hrvatskoj povijesnoj znanosti
smatralo se područje između Drave i Save. Između hrvatske i mađarske povijesne znano-
36 Ljeropis popa Dukljanina — LJPD — prev. V. Mošin, Zagreb, 1950., str. 51.; O pitanju vidi: Goldstein 1995., str.
297.—300.
37 Rački, E: Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu, Rad 17, Zagreb, 1871., str. 15.
38 Šišić 1925., str. 414.
39 Klaié, N. 1971., str. 290.—291., odnosno Goldstein 1995., str. 301.
40 Mogućnost takvoga odnosa između Tomislava i kneza Mihajla ni N. Budak ne smatra isključenom: Povijest Hrvata.
Srednji vijek, Zagreb, 2003., str. 91.
4l Oljetopisu popa Dukljanina i u njemu opisanim madarsko-hrvatskim i mađarsko-srpskim sukobima vidi Thalló-
czy, Lajos: Presbyter Diocleas krónikájának magyar vonatkozásai, Szdzadok, VI., 1896., str. 485.—504.
sti još uvijek nema sporazuma glede pripadnosti Slavonije u 10. i 11. stoljeću. Kao dokaz
tomu da je Slavonija pripadala Tomislavu hrvatski povjesničari navode odluku crkvenog
sabora održanog u Splitu 928. g., prema kojoj se ninskom biskupu Grguru nudi naslov
biskupa Siska (antičke Siscie — na mađarskom Sziszek) na ušću Save i Kupe, što se vje-
rojatno ne bi dogodilo da grad nije bio u Tomislavovu posjedu.“ Među izvorima toga
doba i kod cara Konstantina Porfirogeneta može se naći aluzija na prisutnost Hrvata na
području Ilirika i Panonije:
»Od Hrvata pak koji su došli u Dalmaciju, odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom,
a i oni su imali samostalnog arhonta koji je također sam slao arhontu Hrvatske darove u ime
prijateljstva.#
Dakle, starija je hrvatska historiografija na spomenutom dokumentu splitskog cr-

kvenog sabora i citiranoj rečenici De administrando imperio temeljila tvrdnju da je To-
mislav proširio svoju vladavinu do Drave (svi ostali izvori koji se na to odnose mnogo
su novijeg postanka). No, Konstantinovo izvješće je nepouzdano u pogledu vremenskog
određenja, štoviše, jasno govori o drugoj, samostalnoj kneževini koja je u slaboj sprezi
s južnom hrvatskom državnom tvorevinom. Hrvatska historiografija u novije vrijeme
Slavoniju radije smatra ničijom zemljom nego integralnim dijelom Hrvatske, te se Sla-
vonija u cjelini nije mogla trajno vezati uz hrvatsku državu (na stajalište mađarske histo-
riografije još ćemo se vratiti u kasnijem poglavlju). Neven Budak pretpostavlja da se
Tomislavov utjecaj vjerojatno proširio na područje Siscie, koja je bila bliža Dinaridima i
primorskoj hrvatskoj državi.“
Po njemu, međutim, nije vjerojatno da se na otvorenijem području između Save i
Drave vojska hrvatskog vladara mogla uspješno obračunati s mađarskim nomadskim
konjaništvom koje je porazilo i vojske talijanskih i istočnofranačkih vladara (vojsci istoč-
nofranačkog vladara Mađari su nanijeli težak poraz 907. g. u okolici Požuna). Protiv
nomadske mađarske taktike njihovi neprijatelji dugo nisu nalazili protuoružje te Mađari
nisu imali suparnika praktički sve do poraza u bitci kod Augsburga 955. godine. Unatoč
tomu ne držim isključenim da su odredi hrvatskog vladara u kanjonima i dolinama Di-
narida namamili u zamku lutajuće mađarske trupe, nanijeli im osjetne gubitke i primo-
rali ih na povlačenje. Anonymus u svom djelu Gesta Hungarorum twrdi da su odredi pod
vodstvom Arpada početkom 900—ih godina zauzeli ne samo područje između Drave i
Save, već cijelu Hrvatsku, Dalmaciju, pa čak i grad Split? no podatke o primorskim
42 Ratki: Documenta historiae chroaticae periodum antiqua illustrantia, MSFISM VIL, 1877., str. 195. Tomislavovo
osvajanje Slavonije držali su izvjesnim ne samo Smičiklas, V. Klaić ili Šišić, već i N. Klaić: Klaić, N. 1990., str. 74.
Istina, ona ne govori o osvajanju — po njoj se vladar (arhont, kako to kaže Konstantin) slavonskih područja dobro-
voljno priključio Tomislavu i njegovoj državi.
43 DAI 30. poglavlje, 1950., str. 143. (Klaić, N. 1972., str. 4.)
44. O pripadnosti Siska Budak — Raukar 2006., str. 105. O cjelini Slavonije kao eventualnoj ničijoj zemlji, odnosno
o madarsko-hrvatskim sukobima: Id. Povijest Hrvatske 2003., str. 90.
45 Anonymus, A magyarok cselekedetei, prev. Veszprémy L. (u istom svesku Kézai S.: A magyarok cselekedetei, prev.
Bollók J.), Budapest, 2004., str. 37.; Veszprémy L. u svojim bilješkama piše da je Split zauzeo jedino kralj Koloman:
ibid., str. 64.
49
hrvatsko-dalmatinskim područjima iz pera kronicara kralja Bele ni madarska povijesna

znanost — uz iznimku jednog ili dva autora iz 19. stoljeća — ne smatra vjerodostojnom.
Pokoja lutajuca mađarska frakcija eventualno se još i mogla pojaviti na tim prostorima,
jako je činjenica da put mađarske vojske u smjeru Italije nije vodio preko Tomislavove
države. Mađarski odredi samo su presjekli preko današnje Sjeverozapadne Hrvatske i
Slovenije, idući duž linije nekadašnjeg rimskog bojnog puta Poetovio-Celea-Emona (iz
izvora poznata Strada Ungarorum).
Zauzeće dalmatinskih gradova u potpunosti je isključeno jer bi tako značajnom
događaju nesumnjivo ostalo traga u mjesnim izvorima. Istodobno, i sama činjenica op-
stanka hrvatske države govori protiv ozbiljnijeg mađarskog osvajanja ili pobjedničkog
pohoda. Ne zaboravimo da je nakon mađarskih vojnih pobjeda početkom 10. st. uki-
nuta Velikomoravska kneževina, odnosno Braslavova panonska državna tvorevina. Oko
960. g. srpski vladar Časlav također je izgubio život u borbi protiv Mađara te je oslabjela
srpska država nedugo zatim potpala pod bugarsku vlast. Tomislavova je država izbjegla
tu sudbinu. Tomislav je oko 923. g. sklopio savez s Bizantom, koji je tada vodio borbu na
život i smrt s vojskom najvećeg bugarskog vladara cara Simeona. Hrvati su primili srpske
velikaše izgnane od Bugara. Zato je između Bugarske i Hrvatske izbio rat, no Tomisla-
vove čete su negdje na području današnje Bosne 924. ili 926. g. porazile, štoviše, prema
bizantskim izvorima potpuno uništile vojsku bugarskog cara Simeona pod vodstvom
vojskovođe s imenom Alogobotur.“*
Prema Konstantinu Porfirogenetu Hrvatska je do sredine 10. stoljeća mogla ospo-
sobiti 100 000 pješaka i 60 000 konjanika te je imala 80 velikih i 100 manjih ratnih
brodova. Prema Konstantinu veći brodovi imali su posadu od 40, a manji od 20 ljudi.“
Na tim je podacima starija hrvatska historiografija temeljila važnost Tomislavove države,
iako je prema današnjim istraživanjima toliku vojnu silu mogla uzdržavati samo zemlja
s najmanje dva milijuna stanovnika, dok stanovništvo Hrvatske u 10. stoljeću — prema
izračunima B. Grafenauera — nije moglo biti brojnije od pola milijuna.“ Grafenauer je i
Slavoniju smatrao pripadajućim dijelom Tomislavove države, no ako to ostavimo postra-
ni, stanovništvo primorske Hrvatske, s veoma malo plodne zemlje pogodne za poljodjel-
stvo, nije moglo prelaziti ni četvrt milijuna. To područje ne bi bilo sposobno uzdržavati
takvu silnu konjicu od šezdeset tisuća konjanika! Brojnost mađarske konjice je arapski
putnik DZajhani procijenio na dvadeset tisuća, a valja dodati da se kod nomada koji su
uzgajali velike životinje praktički svaki — po pravnom statusu slobodan — muškarac
smatrao ratnikom (Štoviše, čak su i neke zarobljenike obučavali i primoravali na borbu),
dok kod sjedilačkih poljodjelskih naroda nije bilo ni izbliza tako.“
46 Šišić 1925., su. 423.5 Klaić, N. 1971., str. 283.

47 DAI31. poglavlje, 1950., str. 151.
48 Grafenauer, B.: Prilog kritici Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski Zbornik, 5., 1952., str. 31.
49 Vidi Krist6 Gyula: Magyar bonfoglalds, bonfoglaló magyarok, Budapest, 1996., str. 166.—170.
Ivo Goldstein je skrenuo pozornost i na visinu cijene jednog konja (osobito rat-
ničkog pastuha). Kao usporedbu zanimljivo je napomenuti da stanovništvo Istočnog
Franačkog Carstva u to vrijeme vjerojatno nije prelazilo dva i pol milijuna. Znamo i
to da vojna sila bizantskog cara Justinijana — na vrhuncu njegove vladavine — nije
premašivala broj od sto pedeset tisuća. Ni ratna mornarica hrvatskog kralja nije mogla
biti tolika, naime, nije si mogla priskrbiti, odnosno podvrgnuti pod svoju stvarnu vlast
najvažnije dalmatinske gradove (no ako je to ipak učinila, pitanje je jesu li gradovi imali
toliki kapacitet brodogradnje?). Treba znati da je u to vrijeme i mletačka ratna mornarica
— koju su smatrali najjačom na tim prostorima — brojila najviše 200 brodova različite
veličine. Dakle, brojevni podaci bizantskog izvora o hrvatskoj ratnoj moći svakako su
pretjerani, no sasvim je sigurno da je Tomislav raspolagao pozamašnom vojskom i da je
mogao obraniti svoju državu i od bugarskih i mađarskih napada.
Dalmacija je vraćena pod upravu rimskoga pape 923. godine. Biskup hrvatskog
kralja Grgur Ninski i dalmatinski prelati međusobno su se sukobili. Pred biskupom
prijestolnice pokrajine Dalmatie superior, zadarskim biskupom Forminusom, odnosno
hrvatskim biskupom Grgurom stajao je ulog nadbiskupskog naslova, koji je na split-
skom saboru 925. godine uz odobrenje pape Ivana X. dobio biskup tog grada (Split).
Splićani su se pozivali na starokršćansku tradiciju: po njima je još apostol Sveti Perar
poslao Svetoga Dujma (Domnius) u Salonu, tadašnju prijestolnicu Dalmacije. I sam je
prelat, koji je pao žrtvom Dioklecijanova progona kršćana, naložio da sjedište metropo-
lita, poglavara dalmatinske Crkve bude tamo gdje počivaju njegove kosti (doista, zemalj-
ski ostaci Sveroga Dujma počivaju u splitskoj katedrali, nekadašnjem Dioklecijanovom
mauzoleju). Nakon što je papa stao uz Splićane, bilo je odlučeno da dotad ne previše
značajan prelat grada, skučen među uskim zidovima carske palače, postane čelnikom
svih dalmatinskih biskupa; otada je on posvećivao biskupe tog područja i on je imao
pravo sazivati crkvene sabore.
Kralj Tomislav je na drugom splitskom saboru 928. bio prisutan i osobno, no nije
mogao obraniti svog biskupa. Ninska je biskupija ukinuta (premda je obnovljena u
11. st.) te je hrvatska crkvena organizacija dospjela pod dalmatinsku jurisdikciju. Starija
je hrvatska historiografija proglasila Grgura Ninskog braniteljem slavenske liturgije, no
tomu nema traga u izvorima.?' Na zahtjev pape prvi splitski crkveni sabor donio je ogra-
ničavajuće mjere u odnosu na glagoljaške svećenike (u budućnosti su se mogli zarediti
samo svećenici koji su znali i latinski, a svećenici koji su znali samo slavenski mogli su
dobiti samo niži svećenički red, odnosno mogli su biti samo redovnici). Međutim, zbog
manjka svećenika ta se odredba crkvenog sabora nije ostvarila u praksi, pa se slavenska
crkvena liturgija održala kako na području bizantske Dalmacije, tako i Hrvatske.
Starijoj je hrvatskoj historiografiji bilo evidentno da je kralj Tomislav prisvojio Dal-
maciju i da mu je Bizant kao svom savezniku prepustio vlast nad dalmatinskim gradovi-
50 Goldstein, 1995., str. 291.—295.

51 Rački, Smičiklas, V. Klaić, FE Šišić su također imali to mišljenje, a po N. Klaić tomu nema traga u izvorima: Klaić,
N. 1971., str. 293.—303.
51
ma.? Mađarski, ali i drugi strani povjesničari bili su stajališta da se Bizant čvrsto držao
svojih posjeda i da se nije odrekao svojih prava. U novijoj hrvatskoj historiografiji Nada
Klaić je bila ta koja je smatrala hrvatski vladari nisu posjedovali gradove, štoviše, po njoj
su oni dokraja bili ili u neprijateljskom, ili u najmanju ruku distanciranom odnosu s hr-
vatskim kraljevstvom.? U najnovije se vrijeme u hrvatskoj povijesnoj znanosti poj avila
teza da je Bizant, premda se nikada nije odrekao svojih prava, virtualno smatrao svojim
posjedom ne samo gradove, već i cij elu nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju, odno-
sno cijelu Hrvatsku! Bizantinci su Hrvate u načelu tretirali kao federate, tj. narod koji se
uz carevu dozvolu nastanio na području carstva, stoga se mora priznati vjerodostojnost
izvoru prema kojemu je Tomislav Dalmacijom upravljao u svojstvu bizantskog konzula“
— uz napomenu da to ne znači da su gradovi i državnopravno postali dijelom Hrvatske
ili da bi se Konstantinopol i na tren doista odrekao svog virtualnog prava na posjed.
Tvrdnja cara Konstantina Porfirogeneta da su se Hrvati na području nekadašnje
provincije Dalmacije nastanili uz dozvolu, štoviše, na poziv cara Heraklija — što su
povjesničari 20. stoljeća, ako gledamo praktičnu stranu stvari, opravdano odbacili (teš-
ko da su tražili dozvolu za nastanjenje) — potkrepljuje gore spomenutu pretpostavku.
Činjenica jest da se Tomislav nije bunio protiv odluke splitskog sabora o ninskoj bisku-
piji, te Neven Budak s pravom postavlja pitanje: ako je dalmatinske gradove smatrao
stranim, neprijateljskim svijetom, zašto bi šutke dopustio da prelat stranoga grada vlada
njime i njegovim podanicima?“ Stoga je vjerojatno da je Tomislav dojsta imao ambiciju
i nastojanja učvrstiti odnose između gradova i svoje države. U svakom slučaju, već rani-
je formirana svojstvena simbioza (i stalna gospodarska suradnja) gradova i hrvatskoga
zaleđa temeljem pripadnosti zajedničkoj nadbiskupiji postala je snažnijom.** Kao što
možemo vidjeti: u drugoj polovici 11. stoljeća, uz to što su gradovi ljubomorno čuvali
svoju samostalnost, ipak je nastala neka vrst dvojne vlasti — nominalno bizantska i u
mnogim pogledima konkretnija, u praksi potvrđena hrvatska jurisdikcija.
Tomislav se nakon drugog splitskog sabora više ne navodi u izvorima; umro je posve
sigurno još prije 930., vjerojatno 928. godine.
52. Tog je stajališta bio E Rački i gotovo svi autori sinteza hrvatske povijesti nakon njega: T. Smičiklas, V. Klaić, E Šišić,
'T. Macan i D. Pavličević.
53 Klaić, N. 1971., str. 301., Id. 1990.
54 — Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (u nastavku CD) L—XVIIL, ur. T. Smičiklas et al., I,
str. 32. I po Raukaru se bilješka u kojoj se Tomislav spominje kao hrvatski kralj i dalmatinski konzul — naknadno
datiranje na rukopisu Historia salonitana maior (folija 628) pronađenom u rimskoj pismohrani Congregatio de Pro-
paganda Fide — može smatrati vjerodostojnom: Raukar, T.: Hrvatsko srednjovjekovlje, prostor, ljudi, ideje, Zagreb,
1997., str. 37.
55 Budak — Raukar 2006., str. 122.—123. odnosno on također smatra da, premda je Tomislavova uloga konzula stvarna,
to ne znači da su gradovi i pravno postali dijelom Hrvatske: Budak: Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994., su. 31.—32.
56 Istina je, doduše, da su splitski nadbiskupi u načelu nametali latinsku liturgiju umjesto slavenske, no to je vjero-
jatno samo načelno uzrokovalo napetosti. U stvarnosti je to bila uska suradnja, što potvrđuje i jedinstvo sakralne
umjetnosti na dalmatinskim i hrvatskim područjima. Inače, glagoljica i slavenska crkvena liturgija proširile su se
iz bizantske Dalmacije koncem 9. stoljeća, a sasvim sigurno do 920—ih godina, po cijeloj hrvatskoj državi: Raukar
1997., str. 305.—306.
Prijelazno doba dekadencije

O Tomislavovim nasljednicima, najvjerojatnije sinovima (Trpimir II. 928-935, Kreši-
mir I. 935—945.) ne znamo mnogo. Kralja Miroslava, koji je vladao između 945. i 949.
g. u jednoj je uroti ubio ban Pribina te doveo na vlast njegova mlađeg brata Mihajla
Krešimira II. Banovi su u 10. stoljeću bili gotovo suvladari i mogli su utjecati na sudbinu
države.“ U hrvatskoj prijestolnici Solinu sačuvan je dio nadgrobnog spomenika kraljice
Jelene, supruge Mihajla Krešimira, koji daje osnovu genealogiji hrvatske vladarske kuće,
jer natpis, uz ime kraljičina supruga Mihajla, spominje i ime sina Stjepana (Stjepan
Držislav). Arheolozi su kraljičin nadgrobni natpis pronašli u crkvi koju je sama dala
sagraditi i koja je, kao što znamo i iz drugih izvora, u idućem stoljeću bila grobnica
hrvatskih kraljeva.??
Nasljednikom Mihajla Krešimira II. postao je Stjepan Držislav (969. — oko 995.)
Držislav je bio saveznik Bizanta protiv bugarske države obnovljene pod makedonskim
Samuilom. Vjerojatno je zbog toga od bizantskog cara Bazilija II. dobio kraljevske insi-
gnije 988. g. 5 tim se insignijama dovodilo u vezu kraljevo ime (Stjepan-Stephanos, ili
okrunjeni). Prema hrvatskoj povijesnoj predaji dobio je dalmatinske gradove pod svoju
upravu, no vjerojatnije je da je već otprije ustaljen oblik suživota i dalje postojao između
probizantskog hrvatskog vladara i latinskih (dalmatinskih) gradova."
Nakon Držislavove smrti u Hrvatskoj je nastala borba za prijestolje između njegovih
sinova Svetoslava, Krešimira i Gojslava, iz koje su — vjerojatno uz pomoć bugarskog cara
Samuila koji je napao Hrvatsku, a ujedno i dalmatinske gradove — dvojica potonjih iz-
išli kao pobjednici, dok je Svetoslav pobjegao k Mlecima (točnije, u Trogiru se pridružio
duždu koji je stizao s ratnom mornaricom). Dužd Petar II. Orseolo je oko 988. godine
osvojio Zadar, a 1000. g. ostale dalmatinske gradove — naravno, tek nakratko, jer su
gradovi ubrzo ponovno priznavali bizantskog cara kao svog vladara. Istina, Mletačka
Republika, nominalno još i tada pod bizantskom vlašću, u načelu je pred dalmatinskim
gradovima uvijek nastupala u ime Bizanta, no akcija porodice Orseolo zapravo je bila u
službi težnji za moći jadranskoga grada-države u nastajanju. Svetoslavov sin Stjepan
uzeo je kći dužda Orseola za ženu i tako neizravno došao u rodbinsku vezu s ugarskim
kraljem Svetim Stjepanom, čija je mlađa sestra bila supruga Otona Orseola. Prema pret-
postavkama pojedinih hrvatskih povjesničara, Stjepan je u Slavoniji vladao kao ugarski
vazal, a njegov je sin bio kralj Zvonimir, šurjak Svetog Ladislava.“
Krešimir III. i Gojslav su oko 1018. godine, nakon što je car Bazilije pokorio Bugare,
bili primorani priznati prevlast carigradskog vladara. Hrvatska je na nekoliko desetljeća
57 Klaić, N, 1990. O ulozi banova kao suvladara vidi: potpoglavlje »Dinasticki zapleti. Uloga banova suvladara«, str.
85.—86.
58 Katić, L.: Zadužbine hrvatske kraljice Jelene na Otoku u Solinu, Rad 306, 1955., str. 187.—219.
59 IN. Klaić smatra da je Držislav ojačao kao saveznik Bizanta, no osporava njegovu vlast nad dalmatinskim gradovi-
ma: Klaić, N. 1990., str. 88.—91.
60 Klaić, N. 1990., str. 91.—97.
61 Klaic, N. 1971., str. 333.
53
dokinuta.
ostala vazalom Bizanta, no, za razliku od Bugarske, njezina državnost nije
na-
Krešimir III. je između 1000. i 1020.g. dijelio svoje prijestolje s mlađim bratom, a
kon smrti Gojslava još je deset godina vladao sam. Prema jednom kasnijem hrvatskom
-
ljetopisu kraljević Emerik Sveti, sin ugarskoga kralja Svetog Stjepana, uzeo je Krešimi
rovu kći za ženu te je time već u prvoj trećini 11. stoljeća nastala rodbinska veza između
Arpadovića i hrvatske vladarske kuće. Tu tezu ni mađarska, ni hrvatska povijesna zna-
nost dugo nisu smatrale dokazivom, međutim, nedavno je Gyula Kristó u jednom svom
djelu konstatirao kako je zamislivo da je tvrdnja hrvatskog izvora istinita te da supruga
kraljevića Emerika Svetog nije bila grčka princeza (što ionako nijedan bizantski izvor ne
potvrđuje), već kći hrvatskoga kralja.
Krešimira III. na prijestolju je naslijedio njegov sin Stjepan I. (1030.—1058.), a nje-
ga Petar Krešimir TV. (1058.—1075.).
Procvat ranosrednjovjekovne hrvatske države

Mletačka Republika u 11. st. još nije mogla ojačati svoju vlast nad Dalmacijom. Naj-
kasnije je nakon pada porodice Orseolo izgubila dalmatinske gradove (ako uopće mo-
žemo govoriti o čvrstoj mletačkoj vlasti, naime, Oron Orseolo je u svom dalmatinskom
pohodu 1018. g. stigao samo do Raba i samo su ga gradovi otoka Kvarnera priznali za
vladara). Gradovi su pod Bazilijem II. bili pod stvarnom bizantskom vlašću, no nakon
careve smrti nominalna je potčinjenost Bizantu postala još nominalnijom. Zadar je oso-
bito težio značajnijem stupnju samostalnosti pod vodstvom mjesne porodice Madijeva-
ca u tridesetim godinama 11. st. Glava porodice bio je prokonzul Grgur, a njegov brat
Dobronja (valja upamtiti da u to doba već u više dalmatinskih gradova pronalazimo
hrvatska imena i među velikašima) čak je tri puta bio u poslanstvu u Bizantu kako bi
ojačao poziciju svoga grada i obitelji. Car Roman III. primio ga je s iznimnim častima.
Istina, za trećega posjeta već se susreo s novim vladarom, Mihailom IV. koji nije cijenio
težnje Zadrana za samostalnošću te je Dobronju dao zatvoriti.“
Istodobno, novija hrvatska historiografija također drži vjerojatnim da je kralj Petar
Krešimir IV. uzeo u posjed dalmatinske gradove, premda su oni i dalje priznavali vlast
cara koji je vladao na obali dalekog Bospora. Ako je postojalo razdoblje u povijesti Dal-
macije kada je vlast hrvatskih kraljeva mogla biti najopipljivija, to je upravo tih nekoliko
desetljeća u drugoj polovici 11. stoljeća. Bizant je u to vrijeme (osobito nakon 1071.)
izuzetno oslabio, a hrvatska je država ojačala. Krešimir IV. je bio prvi hrvatski vladar koji
se počeo služiti naslovom rex Croatorum et Dalmatinorum.“ Isto tako Krešimir IV. se
u darovnici — koja se smatra vjerodostojnom iako je sačuvana u kasnijem prijepisu —
62 Krist6, Gyula: A magyar-horvát perszonálunió kialakulása, Tiszazdj (Szeged), 10, 2002., str. 40.
63 Budak — Raukar 2006., str. 130.—131.
64 Raukar 1997., str. 44.—47.; i Ludwiga Steindorff smatra da, ako je ikada ta hrvatsko—bizantska uprava u dalmatinskim
gradovima bila moguća, onda je to bilo upravo u drugoj polovici 11. st.: Steindorff: Povijest Hrvatske. Od srednjeg vijeka
do danas, Zagreb, 2006., str. 38. (izvornik: Kroatien. Won Mittelalter bis zur Gegenwart, Regensburg, 2001.).
zadarskom benediktinskom samostanu Svetog Krševana iz 1069. g. (kojom redovničkoj

zajednici daruje otok Maun »2 našem dalmatinskom moru«) hvali kako je »Svemoguéi Bog
proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru...«9
Dalmatinski gradovi su već otprije živjeli u svojevrsnoj simbiozi s hrvatskom drža-
vom, iz koje se tada vjerojatno razvio svojevrsni hrvatsko—bizantski kondominij. Na to
ukazuje činjenica da su se oko 1071. u crkvi grada Osora, koji je pripadao bizantskom
Dalmatinskom tematu (na temelju Osorskog Evandelistara), istovremeno pjevale laude,
hvalospjevi i bizantskom caru i hrvatskom kralju te su isto tako i stanovnici Raba (Arbe)
s većinskim dalmatskim (latinskim) stanovništvom na crkvenim obredima veličali oboji-
cu vladara. Postoji pretpostavka da je u to vrijeme i Neretvanska kneževina dospjela pod
vlast hrvatskog kralja (u izvorima se tijekom par deserljeća ne spominju mjesni vladari).
Hrvatski vladar ozbiljno je pomagao priobalnim gradovima koje su osnovali Hrvati,
osobito Biogradu, koji je postao biskupskim sjedištem. Petar Krešimir IV. osnovao je
benediktinsku opatiju u Biogradu te obnovio i ninsku biskupiju, doduše, ne s prethod-
nom jurisdikcijom koja je obuhvaćala cijelu Hrvatsku. U darovnici kralja Krešimira IV.
izdanoj 1066. godine prvi se put spominje ime Šibenika (Sebenico). Šibenik ne spada u
latinske gradove antičkog podrijetla. Grad su, kako to i samo ime potvrđuje (šiba), osno-
vali Hrvati.“* No, kasnije se, kao jedini od svih dalmatinskih gradova koje su osnovali
Hrvati, uspio uzdići i postati jednakopravan s ostalim dalmatinskim komunama.
Krešimir je u posljednjim godinama svoje vladavine morao dijeliti vlast s banom
Zvonimirom, koji ga je na koncu naslijedio na tronu (Dmitar Zvonimir, 1075.—1089.)
U hrvatskoj historiografiji postoje dvije teorije u vezi Zvonimira: prema jednoj on je
unuk kralja Svetoslava koji je izbjegao u Mletačku Republiku; s ocem (princom Stje-
panom) je dospio u Ugarsku i tu su od ugarskog kralja dobili (prema drugima je samo
Zvonimir dobio) vlast nad Slavonijom. Po toj pretpostavci Zvonimir je preko majke
(koja je, kako smo gore spomenuli, bila potomak porodice Orseolo) dospio u neizravnu
rodbinsku vezu s Arpadovićima, te je vjerojatno zbog toga dobio područje između Drave
i Save.“ Inače, u jednom hrvatskom izvoru u Krešimirovoj pratnji istovremeno se pojav-
ljuju imena čak dvojice banova: Zvonimir i izvjesni Gojčo.
65 Budak — Raukar 2006., str. 134. Prema Margetiću je već Krešimir IV. postao papinskim vazalom i sam mu je
papa priznao naslov hrvatsko-dalmatinskoga kralja, kao što se vidi iz teksta njegove prisege dane oko 1060. g. pred
papinskim legatom Majnardom: L. Margetić, u: Rano doba hrvatske kulture, str, 205.—206. odn. Id. Odnosi Petra
Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu, VAHD 74, Split, 1980., str. 219.—238.
66 Krocevié, Ž.: Šibenik i šibenski kraj u ranom srednjem vijeku, Split, 1998.
67 O Zvonimirovim ugarskim rodbinskim vezama: Rački Documenta 119., str. 140.; CD L, str. 181.—182. Važan
izvor je Képes Krónika koja se tradicionalno pripisuje Márku Káltiju. Tezu da je Zvonimir dobio Slavonski dukat u
posjed kao rođak Arpadovića postavio je: Barada, M.: Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI. stoljeća, VAHD1., 1932.,
str. 157.—198. Međutim, N. Klaić ističe da je Zvonimir uz ugarsku pomoć dobio drugo područje, a dio tzv. Dal-
matinske Marke (dalmatinske, u biti istarske markgrofovije — u Képes Krónika navedeni su kao karantani): Klaić,
N. 1971., str. 378.—381. Po L. Margetiću u izvorima nema ni traga Baradinoj pretpostavci da je Zvonimir preko
Arpadovića dobio slavonsku banovinu, što je istina, no on istovremeno pretpostavlja postojanje jedne samostalne
Slavonije sve do konca 11. st. koja nije bila u zavisnom, već savezničkom odnosu s Hrvatskom (Konstantin Porfiro-
genet to tvrdi sredinom 10. st., no kasnije za to nema čak ni toliko dokaza, pogotovo u 11. stoljeću). (Margetić, L.:
Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije, CCP (Croatica Christiana Periodica) XVIII, 1994.,
str. 34. i 1.—50.) Premda Raukar odbacuje tezu o Margetićevoj samostalnoj Slavoniji, smatra kako je moguće da je
55
Postoje, međutim, izvori u kojima se spominje hrvatska rodbina Zvonimirove maj-

ke, na temelju kojih je banova majka bila Hrvatica (iz okolice Like). No, po tome hrvat-
ski Trpimirović čija je supruga bila princeza iz obitelji Orseolo vjerojatno nije mogao biti
Svetoslavov sin princ Stjepan, već sin Krešimira III. kralj Stjepan I. A u tom je slučaju
moguće da Zvonimir nije bio potomak Trpimirovića. Zvonimirove ličke obiteljske veze
mogu ukazivati i na to da nije upravljao Slavonijom, već Banskom Hrvatskom, nastalom
na krškim poljima koja je nekoć nastanjivao i avarski narod.“
Hrvatska je 1074. godine doživjela napad Normana i Petar Krešimir IV. je vjero-
jatno pao u zarobljeništvo, naime, njegovo se ime više ne pojavljuje u izvorima. Ranije
se pretpostavljalo i da je prijestolje izgubio zbog sukoba između crkvenih obnovitelja i
njihovih protivnika. Isto tako je moguće da je već Krešimir IV. bio papinski vazal i da
je Grgur VIT. poslao na njega Normane kneza Amika, jer, premda je kralj isprva (na
splitskom crkvenom saboru 1060.) podržavao pristaše crkvenih reformi, kasnije se ipak
priklonio suprotnoj strani,
Na hrvatskom kraljevskom prijestolju nisu ga slijedili sin ili nećak knez Stjepan (po-
vukao se u samostan), već ban Zvonimir, koji je uzeo Ilonu (na hrvatskom Jelena Lijepa),
kći ugarskog kralja Bele I. za ženu i koji je ugarskoj vezi značio konkretnu pomoć još u
vrijeme banovanja oko 1067. (ili 1071.g.):
»Dalmatinski kralj Zolomer, Gejzin šurjak, poslao je poslanike kralju Salomonu i knezu Gejzi,
zamolivši ih da mu oni osobno pruže pomoć protiv neprijatelja, točnije Karantana, koji su tada
zauzeli granično područje Dalmacije. Kralj i knez su dakle okupili svoje vojske, otišli u Dalmaciju
69
i u cijelosti povratili što je bilo izgubljeno.«
Hrvatska se, dakle, umiješala u sukobe, a potom i rat protiv istarskoga markgrofa
(jer je Ulrik oteo Hrvatima Dalmatinsku marku, tj. otoke Kvarnera i istočnu obalu Istre,
drugim imenom Meranija) i dobila ugarsku pomoć: kralj Salomon, kneževi Gejza i La-
dislav hitali su u pomoć sa svojim mađarskim odredima. Zahvaljujući tome Zvonimir
je (istina, službeno svom gospodaru Krešimiru) povratio otoke Krk, Rab i Cres koje su
Istrani namjeravali uzurpirati. No, moguće je i da je Hrvatska došla u sukob s istarskim
markgrofovima, koji su bili u srodstvu s njemačko—rimskom carskom kućom, prven-
stveno zato što je protiv cara i njegovog zeta Salomona, ugarskog kralja lišenog trona,
stala uz kralja Gejzu 1. i ujedno i uz papu.
Zvonimir je zasjeo na prijestolje 1075. godine. U borbi između papinstva i carstva
Zvonimir je postao pristašom velikog obnoviteljskog pape Grgura VII, koji ga je zato
nagradio kraljevskom krunom. Krunidba je održana 1075. u Solinu pored Splita, u pri-
sustvu papinskog legata. Ostao je sačuvan tekst Zvonimirove vazalske prisege. Početni
retci nedvosmisleno ističu Zvonimirovu ovlaštenost za vladavinu Hrvatskom i Dalma-
cijom:
Zvonimir ipak posjedovao — ne neovisno od Arpadovića — Slavoniju ili barem jedan njezin dio. Raukar 1997.,
str. 44, To pretpostavlja i Budak, doduše, on smatra kako postoji vjerojatnost da Zvonimir nije bio član dinastije
Trpimirovića, Budak— Raukar 2006., str. 135.
Budak— Raukar 2006., str. 137.
Képes Krónika, na mađarski preveo Geréb László, Budapest, 1993., str. 63.
»Ja Demetrije, koji se zovem i Zvonimir, milošću božjom knez Hrvatske i Dalmacije, kojega si
ti, gospodine Gebizone, pošto si kao poslanik apostolske stolice primio vlast od gospodina našeg
pape Grgura, u salonitanskoj crkvi sv. Petra, nakon zajedničkog i složnog izbora čitavog svećen-
stva i naroda (...) uveo u upravu kraljevstva i postavio za kralja...«"?
Kralj je papi poklonio samostan Svetoga Grgura u Vrani i obvezao se na plaćanje

200 zlatnika godišnje. U historiografiji socijalističke Jugoslavije Zvonimir je s više strana
bio osuđivan jer je postao papinskim vazalom. Međutim, savez s papom je za Hrvatsku
značio prednost, jednu vrst međunarodnog priznanja i zaštitu. Ovo potonje potvrđu-
je i konkretan slučaj: kada je istarski velikaš Vecelin 1079. godine planirao napad na
Hrvatsku, papa Grgur VII. je njemačkom velikašu zaprijetio ekskomunikacijom pa je
napad obustavljen. Zvonimir je svoju prijestolnicu premjestio dalje od mora, u Knin,
vjerojatno zbog Normana. Zvonimir je najvjerojatnije zadržao sva osvojena područja
svog prethodnika. Na otoku Krku, koji je ranije pripadao bizantskoj Dalmaciji, postoji i
dokaz uklesan u kamenu, Baščanska ploča pisana glagoljicom na starohrvatskom jeziku
(uklesana oko 1100.), koja svjedoči da je Zvonimir kao hrvatski kralj darovao posjed
mjesnom benediktinskom samostanu Svete Lucije. To je inače i prvi spomen naslova
hrvatskog vladara (4ral' hrvatski) na hrvatskom jeziku.
Iz braka kralja Zvonimira i kraljice Jelene iz kuće Arpadovića rođen je sin po imenu
Radovan, no prijestolonasljednik je umro još za života njegova oca. Imali su i kćer Klau-
diju koju je oženio hrvatski velikaš (Viniha iz porodice Lapčan). Zvonimir je preminuo
1089. g. prirodnom smrću, suprotno od kasnijih legendi. Hrvatska redakcija Ljetopisa
popa Dukljanina iz 15. st. tvrdi da je Zvonimir želio povesti Hrvate u križarski pohod,
ali su se oni suprotstavili kraljevom planu i ubili ga uslijed prepirke. Prema kronici je
zbog toga vladar na samrti prokleo svoj narod da nikada više neće imati vladara koji go-
vori njihovim jezikom. No, kasnosrednjovjekovnu priču ne potvrđuje niti jedan izvor iz
toga doba (njegov nasljednik Stjepan II. u jednoj ispravi iz rujna 1089. godine spominje
Zvonimira kao nedavno preminulog, ali ne aludira na nasilnu smrt). Ljetopis Tome
Arhiđakona također ne zna za ubojstvo kralja. Danas tu pripovijest većina povjesničara
ne smatra vjerodostojnom." Cjelokupna kasnija hrvatska tradicija doba Zvonimirove
vladavine smatra svojevrsnim zlatnim dobom, kada je čitav narod živio u blaženom
70 Documenta, str. 103.—104.; CD sv. 1., str. 139.—140. »Ego Demetrius, qui et Suinimir nuncupor, Chroatiae Dal-
matieque dux, a te, domine Gebizo, ex apostolice sedis legatione dominis nostri pape Gregori potestatem optinens,
in Salonitana basilica sancti Petri sinodali et concordi totius cleri et populi electione de Chroatorum Dalmati-
norumque regni regimine...« (hrvatski prijevod u: Klaić N. 1972., str. 68.)
71 N. Klaić je nizom argumenata odbacila pretpostavke ranijih hrvatskih povjesničara koji su polazili od hrvatske
redakcije LJPD o Zvonimirovoj nasilnoj smrti. Ovdje uglavnom ponovno navodim argumente koji mi se čine
logičnima. Klaić, N. 1971., str. 486.—491. Ranije je jedan hrvatski arheolog, Stjepan Gunjača, smatrao da je iden-
tificirao pet crkvenih mjesta kraljevskog ubojstva opisanog u LJPD i navodni Zvonimirov grob, te je na osnovu
toga držao prihvatljivom teoriju o ubojstvu. (Gunjača, S.: Kako i gdje je svršio hrvatski kralj Zvonimir s dodatkom
o grobu kralja Zvonimira na Kapitulu kod Knina, Rad JAZU 288, Zagreb, 1952., str. 205.—324.) Danas hrvatski
povjesničari uglavnom ne smatraju činjenicu kraljevskog ubojstva vjerojatnom: Goldstein 1995., str. 430.-432.
Po znamenitom njemačkom istraživaču hrvatske prošlosti, L. Steindorffu ljetopisni podatak o ubojstvu uopće nije
vjerodostojan, no ukazuje na to da su Hrvati već u kasnom srednjem vijeku shvatili Zvonimirovu smrt kao prekret-
nicu: Steindorff 2006., str. 40.
57
konfliktu. Sam spomenuti hr-

zadovoljstvu — što se čini proturječnim tako ozbiljnom
vatski ljetopis iz 15. stoljeća tvrdi:
dobra, i
»I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga
, kako u Primorje, za
gradovi puni srebra i zlata. (...) I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje
pravednoga kralja Zvonimira.«?
Malo je vjerojatno i to da ugarski kralj Sveti Ladislav eventualno ubojstvo svog šur-
, no tomu
jaka ne bi bio iskoristio kao argument kako bi opravdao okupaciju Hrvatske
nema nikakvog traga u mađarskim izvorima.
Zvonimira je nakon njegove smrti naslijedio posljednji Itpimirovié (1089.—1091 )>
star
rođak Petra Krešimira IV. koji se ranije povukao u samostan, po svemu sudeći već
i bolestan Stjepan II. U zemlji je nastala nesigurna situacija, različite skupine dostojan-
stvenika podržavale su različite pretendente, a posljednji Irpimirović nije mogao uspo-
staviti stari autoritet i moć vladarske dinastije.
Ranosrednjovjekovno hrvatsko društvo

Društvene odnose u doba samostalne hrvatske države donekle je teško rekonstruirati
zbog oskudne građe i izvora. I sama je autentičnost postojećih izvora s više strana dove-
dena u pitanje. Međutim, novija istraživanja su tijekom analize izvora (osobito kartulara
samostana u Biogradu, Zadru i Splitu) došla do zaključka da, iako u kasnijim prijepisima
isprava postoje brojne formalne pogreške i dodaci karakteristični za kasnije razdoblje,
znatan dio njihovog sadržaja nije krivotvorina. A to znači da oni daju vrijedan oslonac za
barem djelomičnu rekonstrukciju tadašnjih društvenih odnosa.
Malo znamo o društvenim odnosima Ljudevitove slavonske državne tvorevine iz
9, st., u kršćanskoj državnoj tvorevini koja se polako formira očito je moglo doći do
imovinske diferencijacije, oko kneza se mogao formirati novi vodeći sloj, međutim u 10.
stoljeću je uslijed mađarskih napada ta nova država prestala postojati, pa tek koncem 11.
stoljeća dolazi do uzleta u razvoju toga područja.
Država i društvo Trpimirovića između 9. i 11. stoljeća, prema svjedočenju izvora,
pokazuju znakove sporog, ali vidljivog razvoja. Istina, bilo je tu istodobno više vrsta
utjecaja: društvo doseljenih Slavena jednako je bilo pod utjecajem franačkog feudaliz-
ma i društvenog modela preživjelog iz rimskog doba dalmatinskih gradova. Franački
72. LJPD 1950., str. 66.—67. I prema Kćpes Krónika Zvonimir je zahvalio na pomoći mađarskim rođacima bogatim da-
rom: »Kralj i knez su dobili kraljevske darove, skupe tkanine, mnogo zlata i srebra.« (Képes Kronika 1993., str. 63.).
Premda je bilo onih koji su to doveli u pitanje, i novija istraživanja (primjerice, podaci o rastu fiskalnog prometa)
potvrđuju da je u drugoj polovici 11. stoljeća došlo do značajnog gospodarskog uzleta na hrvatsko-dalmatinskim
prostorima. Goldstein 1995., str. 378.—379. Iako su arheolozi pronašli samo temeljne zidove trobrodnih katedrala
koje dokazuju procvat, od ranoromanskih ili preromanskih kapela desetak ih stoji i danas u južnim predjelima
Hrvatske, što je značajno i iz gledišta univerzalne europske povijesti umjetnosti, Te crkvice su mjesni majstori
ukrašavali reljefima od tri pletene niti. Taj je tzv. »starohrvatski pleter« talijanskog podrijetla.
73 Vidi: Povijest Hrvatske. Srednji vijek, 2003., poglavlje autora N. Budaka, Hrvatski društveni razvoj u ranom sred-
njem vijeku, str. 135.—144. odnosno Id.: Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994., str. 143.—158.
utjecaj je najviše došao do izražaja u dijelovima Istre koji su bili u njihovom posjedu. U
primorskoj Hrvatskoj postojala su dva svijeta, isprva odvojena, koja su polako razvijala
sve čvršće odnose: predjeli pod vlašću hrvatskog vladara i svijet dalmatinskih gradova.
U državi hrvatskog vladara većina stanovništva vjerojatno se sastojala od slobodnih
seljaka (seljačkih zajednica), stanovali su u selima, a u tadašnjim izvorima navedeni su
pod imenom villani. Putem darovnica o posjedima situacija se polako mijenjala, premda
tek iz 11. stoljeća imamo saznanja o tome da su osobe izvorno slobodnog statusa primo-
ravane na obrađivanje zemlje novih posjednika. Zemlja koja je dospjela u ruke Crkve
(poglavito samostana dalmatinskih gradova) i privatnih posjednika davana je robovima
— servi — na obrađivanje. A iz darovnice kneza Trpimira iz 852. na temelju imena slugu
možemo zaključiti da su oni ponajviše bili Slaveni.“ Međutim, nema traga tomu da su
oni pripali posjedu novog vlasnika zajedno sa zemljom i stoga je vjerojatno da su, kao i
na francuskoj zemlji u istom razdoblju, sluge posebno bile predmetom darovanja. Tek
se u granicama latinskih gradova (dakle na bizantskom području) susrećemo s robovima
koji su obrađivali zemlju u ranijem razdoblju, pa to s pravom možemo smatrati antičkim
utjecajem. Kasnije se, doduše, u širem okrugu Splita već možemo susresti s robovima
zemljoradnicima, no oni su bez iznimke živjeli na posjedu splitske crkve, što potvrđuje
da je ovdje riječ o preživjelom modelu antičkih odnosa. Dakako, osobne sluge i služavke
(servi et ancillae) imali su i hrvatski vladari (i doseljeni Slaveni su posjedovali ratne zaro-
bljenike), no na njihovom području su još i u 11. stoljeću vjerojatno u većini bili slobod-
ni seljaci. U unutrašnjosti zemlje i inače je dominiralo stočarstvo jer je područje obradive
zemlje bilo oskudno, dok su u planinama na raspolaganju bila mjesta pogodna za ispašu.
U starijoj hrvatskoj historiografiji pojavila se teorija po kojoj su doseljeni Hrvati u
novoj državi činili plemstvo, a pokoreni starosjedioci (i Slaveni) kmetstvo. Prema dru-
gim, još ranijim (19. st.) gledištima feudalna represija se u društvu slobodnih slavenskih
seljaka pojavila tek s ugarskom vlašću.7
U stvarnosti je razvitak kako plemstva tako i kmetstva bio rezultat dugog povijesnog
procesa, no prvi tragovi njihova postojanja vidljivi su već tijekom 11. stoljeća, dakle još
za vladavine Trpimirovića. Kralj Krešimir IV. je na posjedu u Kraštanima, koji je daro-
vao biogradskom samostanu Svetoga Ivana — koji je sam osnovao — primorao četiri
seljačke obitelji da obrađuju zemlje opatovine, međutim, nemamo saznanja o tome da bi
njihovi sinovi naslijedili tu obvezu (inače, to je bio hrvatski samostan s najvećim zemljiš-
nim posjedom). U izvorima imamo još primjera drugih sličnih slučajeva, no na prijelazu
s 11. na 12. stoljeće većina seljaka vjerojatno nije imala teret takvih obveza./ó
74. Trpimirova darovnica: CD, sv. I., str. 3.-8., o slavenskim imenima slugu i društvenim odnosima dalmatinskih
gradova i hrvatskog naroda u okolici vidi: Budak 1994.
75 Starija hrvatska historiografija je hrvatske društvene odnose smatrala statičnima, što se odnosi na radove i Račkoga,
i V. Klaića, i Šišića. Hauptmann je 1942. bio mišljenja da su Hrvati koji su se bili doselili oko 630. godine činili
plemstvo, a tamo već otprije naseljeni Slaveni masu potčinjenih: Hauptmann, Lj.: Podrijetlo hrvatskog plemstva,
Zagreb, 1943. Suprotno od njega, Barada je rođenje hrvatskoga plemstva smatrao posljedicom sporazuma — Pacta
conventa — između kralja Kolomana i Hrvata: Barada, M.: Postanak hrvatskog plemstva, Zagreb, 1943.
76 | Budak-Raukar 2006., str. 162.
59
vlasnici se trude pove-

Također se razvijaju i zemljoposjednički alodiji. Svoje posjede
da je vjerojatno
ćati ne samo kraljevskim donacijama već i kupovinom. Vrijednost posje
veličina alodija i kakvoća
bila promjenjiva; očito su u oblikovanju cijene igrale ulogu i
lodne zemlje: bilo je posjeda. koji su mijenja li vlasnik
.
e za tri bizant
Na.
ska zlatnika, ali i onih
. .
i robnom razmjenom
za koje su tražili i 55 zlatnika. Za manje posjede često su plaćal
P velo:
(najčešće stokom, volovima, konjima).

Viši sloj društva takoder se razvijao. Ni taj segment hrvatskog društvenog razvit-
ka nije identičan zapadnoeuropskom: nije se sastojao od strogog hijerarhijskog sustava
seniora i vazala. Velikaški sloj se polako razvio iz reda kraljevskih dužnosnika (župani,
tepči, peharnici, konjušnici, kuhari), odnosno vođa pojedinih porodica. U 11. stoljeću
kralj Zvonimir je svojim pristašama i rodbini, darovao čitave župe (npr. svom zetu Vini-
hi darovao je karinsku župu). On daruje ne samo zemlju, već i određena vladarska prava:
njegov ujak je na dar dobio pravo ubiranja kraljevskih prihoda u okolici Mosora. Mišlje-
nje Nade Klaić i nekolicine drugih hrvatskih povjesničara da su Trpimirovići razdijelili
sve svoje kraljevske posjede, pa zato Arpadovići nisu imali većeg utjecaja na hrvatske
odnose,'7 danas već mnogi ne dijele. Koliko je god sigurno da je Zvonimir darivanjem
posjeda pokušavao povećati bazu moći, preostalo je još kraljevskih posjeda te su članovi
nove vladarske kuće imali iz čega darivati i u 12. i 13. stoljecu.^
Korijeni razvitka kasnijeg plemstva također sežu u rana vremena. Više izvora svje-
doči o oružanoj pratnji kralja i dostojanstvenika, te se od 11. stoljeća pa nadalje više ne
može isključiti mogućnost da ih ne okružuju samo članovi porodice, već i slobodni ljudi
koji su dobrovoljno stupili u oružanu službu.
Ni u gradovima se nije dokraja razvila društvena struktura karakteristična za zrelo
razdoblje srednjeg vijeka, no njezini su se obrisi već nazirali. Pojavio se sloj protopa-
tricija (maiores ili nobiles) i puka (minores ili ignobiles). Jedan od najranijih izvora na
temelju kojeg možemo zaključiti kakva je bila financijska situacija dostojanstvenika u
dalmatinskim gradovima jest oporuka priora Andrije (osnivača samostana Svetog Krše-
vana) iz 918. godine: imao je više kuća, mnogo zemlje, domaćih životinja, novca, brojne
luksuzne predmeta te robove.? Gradovi su još pod upravom priora ili biskupa, a ne
kolektivnog tijela patricija. Dio patricijskih obitelji je po svemu sudeći doista potekao
od antičkih rimskih dostojanstvenika, no već u 11. stoljeću vodeću ulogu u društvu
pojedinih dalmatinskih gradova imaju i osobe slavenskoga imena.
77 Klaić, N. 1971., str. 537. odnosno Id.: Hrvatska u razvijenom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str.
363.—364., no njezino mišljenje dijeli i Steindorff 2006., str. 47.
78 M.Ančićje uvjerljivo i vjerodostojnim izvorima dokazao da je u Hrvatskoj doista ostalo dovoljno kraljevskih posje-
da da su i Arpadovići mogli darivati: Ančić, M.: Putanje klatna. Ugarsko—hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću,
Zadar — Mostar, 1997., str. 244.—246.
79 Budak-Raukar 2006., str. 167.
POGLAVLJE PETO
Hrvatsko—ugarska državna zajednica u

srednjem vijeku (1102.—1526.)
Nastanak hrvatsko-ugarske državne zajednice

»Ali bio je u to vrijeme neki od slavonskih velikaša koji je, jer mu bijahu njegovi suplemenici
dosađivali nepravdama i oslabili ga mnogim štetama, otputovao u Ugarsku, ne nadajući se da
se drugačije može oprijeti tolikim nevoljama. Stupivši tada pred kralja Vladislava, počeo mu je
govoriti i nagovarati ga da pođe zauzeti i podvrći svojoj vlasti hrvatsko kraljevstvo. Uvjeravao ga
je da to može lako izvršiti jer je ono kraljevstvo ostalo prazno i bez zaštite kraljevske brige.
Potaknut dakle tim savjetima, sakupi kralj Vladislav bez zadržavanja veliku vojsku, dođe i za-
uzme čitavu zemlju od rijeke Drave do planina koje se nazivaju “Željezne« (Alpes Ferreae, Gvozd,
Gozd ili Petrova gora), a da mu se nitko nije opro. Nakon toga je prešao planine i počeo osvajati
utvrde i kastra, zametnuvši mnoge bitke s plemenima Hrvatske. Ali kako jedan drugog nije po-
magao, nego su bili međusobno podijeljeni, kralj je lako mogao iznijeti pobjedu.
A ipak nije došao do primorskih krajeva, nego čuvši da je neko pleme ušlo u granice njegova
kraljevstva, vrati se u Ugarsku.«!
Tako pripovijeda splitski arhiđakon Toma — doduše, dobrih sto i pedeset godina
nakon samih zbivanja — o akciji zauzimanja hrvatskoga prijestolja od strane Arpado-
vića.
Ta je priča, po svemu sudeći, imala trunku istine. Zvonimirova udovica, kraljica
Jelena i jedan dio hrvatskih velikaša radije su u vladarskoj stolici željeli vidjeti Svetoga
Ladislava, šurjaka preminulog kralja. To potvrđuje i drugi izvor, tzv. Anonimus iz Splita;
doduše, u toj pripovijesti, koja vjerojatno više odgovara istini, kralja Ladislava u dalekoj
Ugarskoj nije potražio samo jedan čovjek, već više znamenitih ličnosti. Ugarski je kralj
krenuo s vojskom na hrvatsko tlo kako bi ostvario svoja dinastička prava. Između ma-
darskih i hrvatskih povjesničara nema zajedničkog sporazuma po pitanju rijeke koju je
1091. godine prešla vojska Svetog Ladislava. Hrvatski (i dalmatinski) ljetopisi i pojedine
isprave kraljeva iz obitelji Arpadovića iz 13. stoljeća spominju Dravu. Međutim, kao što
ću to u nastavku knjige podrobnije prikazati u dijelu o Slavoniji iz doba Arpadovića,
predstavnici mađarske povijesne znanosti, na temelju drugih izvora, ne prihvaćaju tezu
da je Drava u 11. stoljeću činila južnu granicu Ugarske. Jedno je, međutim, sigurno.
Područje između Drave i planine Gvozd (Kapela) kasniji nasljednici kralja Ladislava I.
nisu izravno integrirali u Ugarsku, već su ga kao teritorijalno samostalnu političku cje-
1 Rački, Franjo: Thomas archidiaconus: Historia salonitana, MSHSM, Vol. 26., Zagreb, 1894., odnosno CDI, str.
197.198. Izvor navoda na hrvatskom jeziku: Klaić, N. Zagreb, 1972., str. 82.
Hrvatsko—ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.) 61
linu pod imenom Slavonija pripojili ugarskoj kruni. Sveti Ladislav je izgradio crkvenu
organizaciju toga područja osnovavši zagrebačku biskupiju (oko 1090. godine). Premda
Toma Arhiđakon tvrdi da ugarska vojska nije doprla do mora jer se povukla zbog napada
(Pečenezi) na Ugarsku, vojska Svetog Ladislava je — prema svjedočanstvu tadašnjeg
izvora — ipak dospjela do primorskih krajeva Hrvatske, gdje je pomogla postaviti Almo-
ša, nećaka ugarskog kralja na hrvatsko prijestolje. Kralj Ladislav je u svom pismu opatu
Oderiziju iz Monte Cassina tvrdio da je njegovo kraljevstvo već susjedno Iraliji »jer sam
već stekao gotovo cijelu Slavoniju.« Slavoniju ovdje, naravno, treba shvatiti kao Hrvat-
sku, budući da istinsku Slavoniju koja se nalazila u unutrašnjosti kontinenta vladar nije
mogao nazvati zemljom susjednom Italiji.? Najvjerojatnije je riječ o tome da nije dospio
do dalmatinskih gradova, pa je Toma zbog toga i napisao kako nije stigao do obale.
No, u primorskoj je Hrvatskoj postojala i protustranka, koja je za svoga kralja iza-
brala velikaša imenom Petar. Po mišljenju Nevena Budaka, kao pretendent na prijestolje
pojavio se ne jedan, već više hrvatskih velikaša ili je, pak, moguće da je samo proglasio
samostalnim vlastito područje. Najvjerojatnije se i Slavac, vladar južnog neretvanskog
područja osamostalio od hrvatske krune.?
Sveti Ladislav je zbog osvajanja Hrvatske došao u sukobe s papom Urbanom II.
budući da je papa Hrvatsko Kraljevstvo smatrao papinskim vazalom i nije priznavao
ugarsko osvajanje, odnosno ugarski kralj nije htio položiti vazalsku prisegu. Ladislav se
zbog tog konflikta na koncu pridružio protupapi i tek je njegov nasljednik Koloman ure-
dio svoje odnose sa Svetom Stolicom. Prema hrvatskim povjesničarima ni Ladislav, niti
Almoš nisu mogli učvrstiti svoju vlast u primorskoj Hrvatskoj. Almoš je 1095. godine, u
vrijeme smrti kralja Ladislava boravio u Ugarskoj, očigledno kako bi se domogao ugar-
skog prijestolja, no kruna je na koncu pripala njegovom bratu Kolomanu. Novi ugarski
kralj Koloman Arpadović je svoja dinastička prava (u čiju je utemeljenost, naravno, bio
uvjeren) ostvario 1097. godine oružanom silom. Njegova je vojska porazila vojsku hr-
vatskog protukralja Petra na planini Gvozd, gdje je i sam posljednji hrvatski vladar pao
u bitci. O tom događaju izvješćuje ljetopis Šimuna de Keze:
»A on (tj. Koloman) poslao je vojsku u kraljevstvo Dalmaciju i dao je ubiti kralja Petra, koji je,
došavši pred Ugre u planinama, koje se nazivaju Gozd, u spomenutim planinama pobijeđen i
ubijen. Stoga se iste planine sve do danas u mađarskom zovu Patur Gozdia (tj. Petrov gozd).
Sjedište je ovoga kralja bilo u gradu Kninu.“
2 AAL (Arpdd-kori 6 Anjou—kori levelek, XI-XIV. szdzad), za tisak pripremili Makkai, L. — Mezey, L., Nemzeti
Kónyvtár, Levelestár, Budapest, 1960., str. 94. Hrvatska hisroriografija je, upravo na tragu Tome Arhiđakona,
ipak smatrala da je Ladislav postavio Almoša za vladara slavonske pokrajine između Drave i Save, a ne primorskog
hrvatskog područja. Nada Klaić je, pak, tvrdnju u pismu upućenom Oderiziju već prihvaćala kao vjerodostojnu i
Almoševo hrvatsko kraljevstvo smjestila u Primorje, iako naglašavajući da je teško da se njegova vladavina na hr-
vatskim gorskim područjima trajno održala: Klaić, N. 1971., str. 493.—495. Inače, Almoševo hrvatsko kraljevstvo
spominje samo jedan zadarski izvor iz 1091. godine, isprava priora Drage.
3 Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 110.— 114.
4 Milenijska mađarska povijest. Izvori: Anonymus: A magyarok cselekedetei, prev. Veszprémy, László; Kézai, Simon:
A magyarok cselekedetei, prev. Bollók, János, pogovor i bilješke Veszprémy L., Osiris, Budapest, str. 116. (Hrvatski
prijevod SS rerum hungaricarum I, str. 182. donosi: Klaić, Nada: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska
knjiga, Zagreb, 1971., str. 511., op. prev.)
Kolomanova vojska dospjela je do morske obale; znamo da su ondje kraljevi po-

vjerenici primili njegovu zaručnicu Feliciju podrijetlom iz južnotalijanske normanske
kraljevske loze.
Nakon pobjede na planini Gvozd, o zbivanjima u Hrvatskoj u gotovo pet narednih
godina nemamo previše izvora. Ljetopisac jedne križarske vojske koja je 1096. godi-
ne prolazila primorskom Hrvatskom, Raymundus de Agiles (dvorski svećenik tuluškog
grofa Rajmunda IV. koji je predvodio vojsku) o hrvatskim predjelima piše kao o posve
napuštenom, divljem kraju gdje »barbarsko« stanovništvo odbija s njima trgovati, kao ni
priključiti se križarima kao vodiči, već bježe pred vojskom.
»Zemlja Slavena je pusta, neprohodna, gorska, gdje tri tjedna nismo vidjeli ni zvijeri, niti ptica.«?
Dakako, teško je odlučiti što je tu istina, a što srednjovjekovni ljetopisni topos, na-
ime, križarska se vojska nije usudila otići mnogo dalje od obale te nisu dobili saznanja o
vladavini kralja Petra. To je stanje najvjerojatnije nastalo zbog borbi za hrvatsko prijesto-
lje; situacija se dugo nije mogla riješiti čak ni nakon 1097. godine jer se Koloman zbog
svojih ugarskih obveza (prelazak vojske prve križarske vojne preko Ugarske protkan kon-
fliktima, sukobi s hercegom Almošem itd.) nije mogao baviti učvršćivanjem svoje vlasti
u Hrvatskoj, no čim mu se ukazala prilika, poduzeo je ozbiljne korake u tom smjeru.
Prvo je morao urediti svoje vanjskopolitičke pozicije. U to vrijeme su se, zbog hrvatske
akcije kralja Ladislava, narušili odnosi između Ugarske i pape Urbana II. Ladislav je pri-
znao protupapu, što je ujedno značilo približavanje Svetom Rimskom Carstvu.
Koloman je u borbama za investituru, u sukobu između papinstva i carstva ponovno
stao uz Rim. Zauzvrat mu papa nije stavljao prepreke u njegovim zahtjevima po pitanju
hrvatskog prijestolja. Premda je savez s papinstvom bio učvršćen i brakom s normanskom
princezom, ugarski je vladar na koncu (1104.) ipak radije stupio u dobre odnose s Bizan-
tom, zbog čega je kći svetog Ladislava Pirošku — koja je u carskom gradu dobila ime Ejre-
ne — dao za ženu Ivanu, sinu cara Aleksija Komnena. Temeljni interes Bizanta koji je bio
pod pritiskom Normana, križara i seldžuka, bilo je održavanje dobrih odnosa s Ugarskim
Kraljevstvom pa je radije progledao kroz prste Kolomanu kada se, nedugo zatim, domogao
dalmatinskih gradova koji su u načelu već od prije pola tisućljeća bili pod vlašću Istočnog
rimskoga carstva. Doduše, na njih je ionako, uz načelno dopuštenje Bizanta, stavila ruku
Mletačka Republika oko 1095. godine. Koloman je 1098. godine stupio u diplomatske od-
nose i s Mletačkom Republikom, u načelu je jamčio svoje prijateljstvo s njom, no iako samo
posredno, upozorio je dužda da se drži podalje od naslova hercega Hrvatske i Dalmacije. 1o
je značilo da Koloman nije bio spreman konačno primiti na znanje da Mletačka Republika
u svom posjedu ima područja koja u očima ugarskog kralja pripadaju hrvatskoj kruni (hr-
vatski su kraljevi od Petra Krešimira IV. nosili naslov Rex Croatiae et Dalmatiae).
Na temelju izvora iz 1102. godine koji je danas i u mađarskoj i u hrvatskoj povije-
snoj znanosti prihvaćen kao vjerodostojan, Koloman je okrunjen za hrvatskog kralja u
5 Šišić, Ferdo: Priručnik izvora hrvatske historije, sv. l., Zagreb, 1914., sv. 401 .—404.
6 Vidi: Makk, Ferenc: Magyar kiilpolitika (896.—1196.), Szeged, 1996., (Szegedi Kózépkor tórténeti kónyvtár 2).
Biogradu na Moru (mad. Tengerfehérvár)./ Međutim, osim spomenutog kratkog izvje-

ia, o Kolomanovu stupanju na hrvatsko prijestolje postoji i dulja, podrobnija pripovi-
jest koja je potaknula brojne rasprave, osobito u 19., a dijelom i u 20. stoljeću. Isprva u
krugu mađarskih i hrvatskih političara, zatim i povjesničara, jer ju je hrvatska strana od
1790. godine pa nadalje smatrala međudržavnim ugovorom koji je utemeljio madarsko—
hrvatsku državnu zajednicu, što nije bilo prihvaćeno ni u krugu mađarskih političara,
niti mađarske povijesne znanosti.“ Na izvanpovijesne razloge te rasprave još ću se vratiti
u poglavljima o hrvatskoj povijesti nakon 1790. godine, a sada prvo pogledajmo spor-
ni tekst, koji je za nadolazeće generacije ostao sačuvan kao dodatak već spomenutom
ljetopisu pod nazivom Historia salonitana maior Tome Arhiđakona, a čija je najstarija
sačuvana redakcija pronađena u trogirskom rukopisu koji se čuva u Budimpešti:
»Kako i kojim se ugovorom predadoše Hrvati kralju ugarskomu. Koloman, Božjom milošću sin
Vladislava, kralja ugarskoga, vladajući na mjestu svoga oca, a jer je bio veoma odvažan, odluči da
čitavu Hrvatsku sve do mora dalmatinskoga, podloži pod svoju vlast. Dođe sa svojom vojskom
do rijeke Drave. Hrvati pak, čuvši za dolazak kraljev, sakupiše svoju vojsku i spremiše se na bitku.
Kralj pak doznavši da su se Hrvati sakupili, pošlje svoje poslanike htijući s njima prijateljski pre-
govarati i sklopiti ugovor, kakav su oni željeli. Hrvati, saslušavši poruku gospodina kralja, sastavši
se na skupštini svi skupa, prihvatiše i poslaše 12 plemenskih starješina od 12 hrvatskih plemena, i
to župana Jurja od roda Kačića, župana Ugrina od roda Kukara, župana Mrmonju od roda Šubi-
ća, župana Pribislava od roda Čudomirića, župana Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda
Murića, župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjana i roda Lapčana, župana
Pribislava od roda Poletčića, župana Obrada od roda Lačnićića, župana Ivana od roda Jamome-
ta, župana Miro(ne)ga od roda lugomira. Ovi, došavši k gospodinu kralju, iskazaše mu dužnu
počast. Gospodin pak kralj, primivši ih poljupcem mira te dostojanstveno s njima postupajući,
ovako se nagodiše: da će spomenuti sa svim svojim bližnjima uživati svoje posjede i imovinu u
miru i bez smetnje; da nijedan od spomenutih rodova ni njegovi članovi nisu dužni spomenuto-
mu kraljevskom veličanstvu plaćati porez ili dohodak, osim što su spomenuti dužni gospodinu
kralju, kad netko navali na njegove granice, tad ako gospodin kralj pošalje po njih, dužni su tad
poći s najmanje 10 oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda do Drave na svoj trošak,
odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja, i sve dok traje vojna moraju ostati. I tako bi
uređeno godine Gospodnje 1102. itd.
7 O činjenici krunidbe govori jedna Kolomanova isprava nastala prije 1102. godine za samostan benediktinskih
časnih sestara u Zadru (prijepis isprave sačuvan je u kartularu samostana).
8 Mađarska historiografija od Istvána Horvátha, preko Lászla Szalayja, Gyule Paulera do Jánosa Karácsonyija jedno-
glasno je dovela u pitanje, odnosno odbacila ne samo nastanak Pacte Convente kao dokumenta, već i dio sadržaja
koji se odnosi na hrvatsku posebnost. Istodobno, u starijoj hrvatskoj historiografiji, s iznimkom Milana Sufflayja,
ne samo da nitko nije želio sumnjati u državno-pravni značaj spisa, već su i vrijeme nastanka smjestili u 1102.
godinu, odnosno prihvatili taj datum naveden u spisu.
9 Szeberényi, G.: A Pacta Conventa és a kózépkori horvát nemesi társadalom (Historiográfiai áttekintés), u: Kizép-
kortórténeti tanulmdnyok, 5., V. Medievisztikai PhD—konferencia (Szeged, 7.—8. lipnja 2007.) elóadásai, Szeged,
2007., Szegedi Kózépkorász Mühely, str. 179. Kako za Pactu Conventu, tako i za Kolomanovu trogirsku ispravu
poslužio sam se suvremenim prijevodima (Szeberényijevim, odnosno vlastitim). Inače je László Szalay oba izvora
preveo već sredinom 19. stoljeća. Szalay, L.: A horudt kćraćshez, Pešta, 1961., str. 26.—27. i 29. (Hrvatski prijevod
trogirskoga rukopisa donosi: Antoljak, Stjepan: Pacta ili Concordia od 1102. godine, Sveučilište u Zagrebu, Institut
za hrvatsku povijest, Zagreb, 1980., str. 105.—107., op. prev.)
Krunidba Kolomana Arpadovića 1102. godine u Biogradu na Moru nedvojbeno je

bila rezultat kompromisa između vladara iz kuće Arpadovića i hrvatskih velikaša. Sama
činjenica krunidbe značila je priznavanje hrvatske državnosti te je jasno ukazivala na to
da je ugarska akcija bila stupanje na prijestolje po dinastičkoj osnovi (što je bio ustaljeni
običaj u srednjem vijeku), tijekom kojega novi kralj sklapa sporazum sa svojim poda-
nicima, točnije s vodećim slojem. Premda je Koloman oružjem porazio svog mjesnog
protivnika, kralja Petra, koji je vladao okolicom Knina, na koncu je, po svemu sudeći,
ipak nastojao doći do sporazuma s ostalim hrvatskim velikašima, što potvrđuje ne samo
činjenica krunidbe, već i kasniji autonomni pravni status Hrvatske unutar zemalja ma-
darske krune. Od tada pa sve do 1918. godine možemo govoriti o mađarsko—hrvatskoj
državnoj zajednici, u kojoj je Hrvatska sve do kraja imala zasebnu upravu, koju su u ime
kralja vodili banovi.'? Tako je zapravo čast koja je tradicionalno postojala na hrvatskom
dvoru djelomično dobila novu funkciju: ban je predstavljao vladara koji je uglavnom
boravio na dalekom ugarskom tlu, on je poduzimao korake u kraljevo ime, premda se
njegova stvarna ovlast nije proširila na sva područja pod jurisdikcijom vladara. Vjero-
jatno je da je još Koloman imenovao prvog bana, iako prvi pouzdani spomen te časti
potječe iz 1116. godine, iz vremena njegova sina Stjepana II.!!
Pacta Conventa, istina, nije konkretan tekst ugovora; naime, sklapanje drZavno—
pravnih ugovora tog tipa između dvije države u pismenom obliku nije bio običaj u
Europi na prijelazu 11—12. stoljeća, pa se tako ni taj tekst ne može nazvati ugovorom.
Međutim, gotovo sigurno je došlo do usmenog sporazuma između Kolomana i hrvat-
skih velikaša, stoga po mome mišljenju hrvatski povjesničar Tomislav Raukar ima pravo
kada tvrdi da se ulomak iz ljetopisa iz 14. stoljeća svakako treba razdijeliti na dva dijela.
Prvi je uvodni dio, koji čuva daleki spomen sporazuma između vladara Arpadovića i Hr-
vata, a drugi dio, koji nam pruža vrijedne informacije o pravnim odnosima hrvatskoga
plemstva 14. stoljeća, značajan je u pogledu povijesti hrvatskog drustva.'? Potonji je tekst
nastao vjerojatno u svrhu povezivanja podrijetla plemićkih povlastica s 1102. godinom
te nije odraz odnosa 11—12., već 14. stoljeća. Međutim, početak pripovijesti nije izmi-
šljotina, već odraz postojeće tradicije (dakako, za razliku od 14. st., koncem 11. stoljeća
u Hrvatskoj se još vjerojatno znalo da Koloman nije Ladislavov sin, već samo nećak),
Koloman se, međutim, nije zadovoljio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije, već je
postupno prionuo na zauzimanje dalmatinskih gradova: 1105. godine zauzeo je Zadar
(mad. Zara). Premda je stigao s vojskom, na koncu je sklopio sporazum sa stanovnicima
grada i u miru, svečano ušao u grad. O njegovoj prisutnosti u Zadru svjedoče čak tri
natpisa u kamenu, koja se nalaze u mjesnoj crkvi i samostanu benediktinki Svete Marije.
10 Vidi: Engel, Pál: Szent István birodalma. A kozćpkori Magyarorszdg tórténete (Historia Kónyvtár, Monográfiák MTA
TTI), Budapest, 2001., str. 35. Vidi još Krist6, Gyula 2002., str. 39.44. nadalje Font, Márta: Megjegyzésck a
horvác-magyar perszonálunió kózépkori tórténetéhez, u: Nagy, Mariann (ur.): Híd a szdzadok felett. Tanulmdnyok
Katus Ldszl6 70. sztilettsnapjdra, Pečuh, 1997., str. 11.25.
11 Zsoldos, Arila: Egész Szlavónia bánja, u: Neumann, Tibor (ur.): Tanulmányok a kózépkorról (Acta Mediaevalia I.),
Piliscsaba, 2001., str. 269.
12 Raukar T: Zirvatsko srednjovjekovlje..., 1997., str. 204.—206.; id.: podrobnije o PC: Budak — Raukar 2006., str.
234.—266.
Zvonik crkve dao je izgraditi kralj Koloman, a u unutrašnjosti tornja, na kapitelima stu-
ova na prvom katu vidi se natpis Rex Collomanus, dok je u natpisu na vanjskom zidu
tornja kralj ovjekovječio svoj trijumfalni ulazak u Zadar, samu činjenicu izgradnje, od-
nosno jasno daje do znanja da među svoje titule uz naslov ugarskog kralja (rex Ungariae)
uzima i naslov rex Dalmatiae et Croatiae koji su koristili posljednji Trpimirovici. Treci
je, pak, natpis na nadgrobnom spomeniku predstojnice samostana, Vekenege iz 1111.
godine, u kapitulu samostana, koji svjedoči o miroljubivom i dobrom odnosu kralja
Kolomana i Zadrana (točnije dalmatinske crkve).
Po svemu sudeći dvije godine nakon ulaska kralja u Zadar, 1107. godine su i Trogir
(Trau) i Split (Spalato) mirnim putem dospjeli u ruke vladara (iako je moguće da su oni
već ranije priznali Kolomanovu vlast).? Koloman je obećao da će poštovati autonomiju
dalmatinskih gradova i njihove povlastice, a u njihove trgovačke interese nije nimalo za-
dirao. Dalmatinski su gradovi ponajviše iz tog razloga i u kasnijim stoljećima bili naklo-
njeniji Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu negoli Mletačkoj Republici. Naime, u prijepisu
kasnijeg postanka, koji se ipak smatra vjerodostojnim, sačuvana je povelja kralja Kolo-
mana gradu Trogiru, koja potvrđuje dalekovidnu, mudru politiku našeg vladara iz kuće
Arpadovića, kojom je uspio pridobiti gradove toliko osjetljive na svoju samostalnost:
»Godine Gospodnjeg utjelovljenja MCVIII (to je stvarno godina 1107., op. N. K.), V mjeseca,
XXV dana, dvanaeste godine mog vladanja.
Ja Koloman kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije zaklinjem se na sveti križ vama Trogiranima,
svojim vjernim građanima (da ću održavati) čvrsti mir; meni i mom sinu i mojim nasljednicima
nećete plaćati tribut. A potvrdivat ću biskupa i kneza koga izaberu svećenstvo i puk. I dopustit
ću da se služite svojim zakonom od starine, osim što će od gradske lučke pristojbe od stranačkih
lađa kralj imati dvije trećine, knez trećinu, a biskup desetinu. I neću dopustiti da se u vašem gradu
nastani nijedan Ugrin ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite.«“
Koloman je najvjerojatnije slične povlastice dao i drugim gradovima, premda veći-

na povjesničara dovodi u pitanje vjerodostojnost sličnih sačuvanih zadarskih i splitskih
isprava. Sigurno je da su dalmatinske komune imale veliku samostalnost kako u doba
Arpadovića, tako i Anžuvinaca, a naši su kraljevi općenito poštovali pravni status auto-
nomije tih naselja velike tradicije. (Premda je upravo Koloman bio taj koji je pokušao
postaviti svoje ljude za comese, dok su i on i više njegovih nasljednika uspješno na
položaj splitskog nadbiskupa postavljali vlastite kandidate, koji su u par slučajeva bili
upravo mađarskog podrijetla).! Istina, lučke carinske pristojbe su svojim omjerom dvije
13. Prema Tomi iz Splita prvo je išao u Split i tek nakon toga krenuo u Trogir i Zadar. Prema T. Raukaru s ratnog puta
u dolini Une Srednja Dalmacija je lakše dostupna nego Zadar, stoga je moguće da je izvještaj splitskog ljetopisca
istinit, (Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 187.) No vjerojatno je i to da je prvo želio osvojiti prijestolnicu
pokrajine. Prema drugom srednjovjekovnom pripovjednom izvoru koji prikazuje Kolomanov pohod (Život Svetog
Ivana Trogiranina) kralj je prvo otišao u Zadar,
14. CDIL, 19., odnosno Klaić, N. Zagreb, 1972., str. 89.—90.
15 Kralj Bela II. (Slijepi) je 1136. g. na mjesto splitskog nadbiskupa također pomogao postaviti svog čovjeka, Gaudija,
kojega je pomazao ostrogonski nadbiskup Felicijan. (Vidi: Makk, Ferenc: A rizenkettedik szdzad tórténete, Magyar
Századok, Budapest, 2000., Pannónia Kiadó, str. 72.) Kasnije su slično postupili i Andrija II. i Bela IV. Inače se
papama nije sviđalo kada bi ih ugarski kraljevi ignorirali u vezi s dodjelom crkvenih časti u Dalmaciji.
trećine-jedna trećina odražavale ugarsku praksu; naime, u ugarskim županijama takva

je bila podjela carinskih prihoda između vladara i župana. To se da iščitati i iz teksta
trogirske povelje.
Smjena dinastije nije značila prestanak državnosti za Hrvatsku. Premda Pacta Con-
venta, koju su često spominjali hrvatski političari prošloga stoljeća (navodni ugovor
Kolomana i hrvatskog plemstva), kao što smo vidjeli, potječe iz 14. stoljeća, svakako je
činjenica da je Hrvatsko Kraljevstvo očuvalo svoju teritorijalnu zasebnost i upravnu au-
tonomiju tijekom cijelog srednjeg vijeka. Tu široku autonomiju simbolizirala je ličnost
bana, kraljeva zamjenika, a nakon razvitka i jačanja staleža i hrvatski je sabor potvrdio
državnopravnu zasebnost Hrvatske. Hrvatski se ban kasnije smatrao dužnošću trećoj
po važnosti na ljestvici Ugarskog Kraljevstva, bio je član Kraljevskoga vijeća, u kojem je
mogao zastupati hrvatske interese, premda bi ban na koncu, kada je kraljevska vlast bila
čvrsta, bio tek predstavnik vladareve volje na hrvatskom tlu. Sve to ne znači da gubitak
suvereniteta uopće ne bi imao nepovoljnih posljedica. Naime, u Hrvatskoj je, kao i u
Ugarskoj nakon 1526. godine, prestao postojati samostalan kraljevski dvor — koji se na-
lazio (i koji je djelovao) na domaćem tlu — koji bi svojim isključivim zadatkom smatrao
ostvarenje mjesnih, hrvatskih interesa. Doduše, taj je nedostatak — kada je postojao —
djelomično nadoknađivao slavonski herceški dvor, gdje su uz ugarske plemiće, koje su sa
sobom doveli hercezi, do pozicija mogli doći i hrvatski velikaši.
Međutim, čovjek srednjega vijeka nije shvaćao gubitak neovisnosti, smjenu dinastije
(dolazak strane vladarske kuće na vlast) kao što su to činili pripadnici razdoblja naci-
onalno-državnih nastojanja u 19. stoljeću. Hrvatski velikaši (u tekstovima toga doba
proceres) sporazumjeli su se s novom vladarskom kućom, zadržali svoje zemljišne posjede
i položaj, a na sudbinu ostalih društvenih slojeva smjena dinastije nije mnogo utjecala.
Istina, hrvatsko-ugarska državna zajednica u kasnijim je razdobljima često djelovala kao
stvarna iliti realna, a ne kao personalna unija. Promatrajući iz povijesne perspektive,
Kolomanova se krunidba 1102. godine svakako može nazvati prekretnicom hrvatske
povijesti, no tvrdnja hrvatske historiografije 19. stoljeća da je početak zaj edničkog držav-
nog postojanja s Mađarima nacionalna tragedija čini se pretjeranom. Naime, daljnji op-
stanak hrvatske državnosti bio je zajamčen unutar okvira Ugarskog Kraljevstva i, premda
je doista s vremena na vrijeme jača (ugarska) strana provodila svoju volju nauštrb slabijeg
hrvatskog partnera, prije možemo govoriti o osamstoljetnoj suradnji koja je uglavnom
služila interesima obiju strana, negoli o ugarskoj represiji tijekom toga vremena.
Stoga smatram da ni mađarska historiografija nije u pravu kada kod Ladislavovih i
Kolomanovih akcija stupanja na hrvatsko prijestolje (osobito na razini udžbenika ili dje-
16 U načelu je na hrvatskom rlu ban bio jedini predstavnik kralja, no, primjerice, prema članku 12. proglasa iz 1485.
godine drugi po redu ugarski dostojanstvenik nakon kralja, palatin bio je sudac Dalmacije, a rijetko, npr. u Senju
1486. u sporu između Šimuna Keglevića i kraljevskih Vlaha nije sudio banski sud, već palatinski sudac. Isto tako
znamo da je palatin manjim zemljišnim darovnicama nagrađivao zaslužne osobe na hrvatskom teritoriju. No, u
Budimu nije postojala hrvatska kancelarija i hrvatski su se poslanici veoma rijetko pojavljivali na ugarskom držav-
nom saboru, premda se to znalo dogoditi s vremena na vrijeme, kao 1463. godine. Vidi Varga Szabolcs:
Az 1527.
évi horvát-szlavón kettós »királyválasztás« tórténete, Szdzadok, 2008., 142., 5, str. 1075.—0034. Primjeri tijesnih
hrvatsko-ugarskih državnopravnih veza, 1083.— 1086. Jasno, u vrijeme banovanja Pavla pl. Šubića kralj ili palatin
nisu imali nikakvog stvarnog prava glasa u hrvatskim poslovima.
Eyvatsko—ugarska dršavna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.) 67
la namijenjenih široj čitalačkoj publici) naglašava osvajanje, jer život državne zajednice
koja se dokazala trajnom nije utemeljilo oružje, već Kolomanova politika (i ona njegovih
nasljednika) zasnovana na mudrim kompromisima. Ugarski su kraljevi ostavili posjede
hrvatskih velikaša i nisu se pretjerano miješali u njihove unutarnje poslove; upravo je
to bio zalog daljnjeg opstanka državne zajednice, a ne oružana moć — na hrvatskom se
du nije ni zadržavala dulje vrijeme veća ugarska vojna sila, jer za time jednostavno nije
bilo potrebe. Od vremena Kolomana do mohačkog poraza ugarska vojska je, uz pokoju
iznimku, išla u Hrvatsku samo kada se trebalo sukobiti s vanjskim neprijateljem (Bizan-
cinci, Mlečani, susjedne balkanske države te Turci). Pripadnici vladarske kuće i Arpa-
dovića i Anžuvinaca osvojili su, no ubrzo i izgubili čak više susjednih zemalja (spomen
na njihovo posjedovanje sačuvan je tek u titulaturi ugarskog kralja), premda uopće nije
slučajno da je jedino i isključivo Hrvatska ostala trajnim dijelom Ugarske krune.
Hrvatska i Dalmacija u doba Arpadovića

Dalmatinske je gradove Koloman brzo zauzeo, no zadržati ih bilo je već teže. Kralj Kolo-
man bi se između 1102. i 1112. pojavio na obali svake tri godine, čime je jasno pokazao
da mu je bitno osobnim prisustvom učvrstiti svoju vlast u novim zemljama i ujedno
dati do znanja vanjskom svijetu da pridaje veliku važnost Dalmaciji i Hrvatskoj (od
njegovih nasljednika samo su se kralj Bela IIL., djelomično Bela IV., a potom Ljudevit
Veliki zanimali toliko za to područje, no bilo je više ugarskih vladara koji nikada nisu po-
sjetili hrvatsku obalu). Mletačka Republika je iskoristila Kolomanovu bolest te koncem
1115. i početkom 1116. g. osvojila sve dalmatinske gradove. Stjepan II. (1116.-1131.)
nije mogao trajno povratiti te gradove, premda je to pokušao u više navrata. Mletačka
Republika je tijekom rata 1125. godine razrušila Biograd (Tengerfehérvár), nekadašnju
kraljevsku prijestolnicu koju su osnovali Trpimirovići; nakon toga je ukinuta i biskupija
(prenesena u Skradin), a naselje je postalo beznačajnim. Dalmacija je — uz izuzetak
Zadra — povraćena tek u vrijeme vladavine Bele II. (Slijepog), 1136.—1138. godine.
Inače, Zadar Mletačkoj Republici nije imao zahvaliti samo loše stvari: nakon što je
Split u doba Bele II. trajno dospio u ruke Arpadovića, Republika Svetoga Marka željela
je i crkvenopravno izuzeti Zadar iz jurisdikcije splitskih nadbiskupa odanih ugarskoj
dinastiji, te je 1154. godine ishodila kod pape da se zadarska biskupija uzdigne na razinu
nadbiskupije (pod vlast novog nadbiskupa dospjele su biskupije otoka u mletačkim ru-
kama: Krka, Raba, Hvara i Korčule, premda su dvije potonje osnovane tek kasnije). Na-
kon godinu dana papine izravne jurisdikcije zadarski je nadbiskup dospio pod gradeškog
patrijarha, koji je tada već stolovao u Veneciji. Zbog toga su (očito u skladu s političkim
interesima ugarskoga kralja) na hrvatskim kontinentalnim područjima koja su do rada
pripadala krčkoj biskupiji osnovane čak dvije nove biskupije: krbavska (1185.) i senjska
(njezin prvi vjerodostojni spomen sačuvan je iz 1168. godine, kada papa Aleksandar
III. upućuje senjskog biskupa da, poput crkvenih poglavara ostalih dalmatinskih grado-
va, prizna supremaciju splitskog nadbiskupa). Osnutak biskupije značajno je doprinio
impozantnom srednjovjekovnom razvoju Senja — do tada beznačajnog naselja unatoč

svom antičkom podrijetlu — premda sve do druge polovice XV. stoljeća nije izuziman iz
jurisdikcije zemljoposjednika. Isprva ga je (donacijom Bele III. iz 1185. godine) posje-
dovao viteški red templara, a zatim krčki župani (kasnije comesi) pod svojim poznatijim,
kasnije uzetim imenom Frankopani.
Međutim o vlasti nad dalmatinskim gradovima i otocima nije sanjao samo jadranski
grad-država. I Bizant je, ojačan pod vlašću Komnena, ubrzo najavio pretenzije na svoje
nekadašnje dalmatinske posjede. Iskoristivši ugarske borbe za prijestolje i vojnu pobjedu
nad Mađarima, bizantski car Manuel je od ugarskog kralja Stjepana III. (1163.—1172.)
prisvojio ne samo Dalmaciju, već velik dio Hrvatske i Bosnu, kao naslijeđe Stjepanovog
mlađeg brata, hercega Bele koji je bio odveden u Bizant (bizantski izvor to jasno tako
prikazuje, iako druga, mađarska vrela ne potvrđuju da je to područje bilo Belin dukat),
Dalmacija i Hrvatska bile su dio Bizantskog carstva od 1167. do 1180. godine, a bi-
zantski je namjesnik stolovao u Splitu (Zadar je ostao u rukama Mletaka). Izgubljene je
pokrajine nakon Manuelove smrti (1180.) povratio Bela III. (1172.—1196.), no odmah
se umiješao u rat s Mletačkom Republikom, jer je i Zadar bio uz ugarskog vladara. Bela
NI. je, međutim, uspio obraniti grad i učvrstiti svoju vlast u Dalmaciji. Na čelo ponovno
vraćenog hrvatsko-dalmatinskog područja, to jest područja od Drave do Jadrana posta-
vio je pečuškog biskupa Kalana za gubernatora iliti upravitelja.
Za prevlast u Dalmaciji hrvatsko-ugarski vladari su u više navrata bili primorani
ratovati s Mletačkom Republikom, koja je 1202. g. iskoristila vitezove IV. križarskog
pohoda za osvajanje Zadra, ne vodeći računa o papinim ukorima (to jest, vitezovi su na-
knadno tražili oprost kako bi izbjegli oštrije crkvene kazne), a Mletačka Republika je iza-
zivala papinske sankcije. Mlečani su srušili gradske bedeme i velik dio građana je izbje-
gao u obližnji Nin. Ni kralj Emerik, niti njegov brat Andrija nisu mogli pružiti gradu
potrebnu pomoć, premda je herceg zajedno s izbjeglim zadarskim građanima u proljeće
1203. napao jedan mlerački posjed na otoku Pagu. Na koncu se, uz pomoć sidraškog
župana Domalda, zadarski građani koji su izbjegli pred križarima krajem 1203. vraćaju
u svoj grad te spomenutog velikaša izabiru za kneza, comesa Zadra." No, tek nešto više
od godinu dana kasnije (1205.) Zadar je bio primoran ponovno priznati mleračku vlast,
pod oštrijim uvjetima od onih u 12. stoljeću (od tada pa nadalje samo su Mlečani mogli
postati nadbiskupima i comesima).
Stanovništvo Zadra se inače već u 12. stoljeću znatnim dijelom sastojalo od Hrvata:
godine 1177. stanovnici grada pozdravili su papu Aleksandra himnama na hrvatskom
jeziku (n eorum slavica lingua).* Zadarski su se građani — ne toliko iz etničkih razloga
(naime, u patricijskom sloju koji je upravljao gradom već je odavna bilo Hrvata, no u 12.
stoljeću su u većini još vjerojatno bili Dalmati) koliko u svrhu povrata trgovačkih položaja
— mnogo puta pobunili protiv Mletačke Republike: od 1159. do 1346. godine sveuku-
17. Prema Raukaru je tvrdnja ljetopisa splitskog arhiđakona Tome da je kralj Emerik uz posredovanje splitskog nadbi-
skupa uzeo 10 gaetanskih galija od kraljevskog blaga čuvanog u samostanu u Vrani kako bi pomogao Zadranima u
sukobu s Mlečanima nepouzdana i ne može se potkrijepiti drugim izvorima. (Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003.,
str. 197.) Nada Klaić pak smatra da su Domald i Gaetanci zajedno oslobodili grad: Klaić, N. 1976., str. 67.
18 Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 264.—265.
Hiroatsko—ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.) 69
"o
^l uo . / P )
/Rimsko cati » j
injemačke narodi osti e |,
a " . rola " BA " qe "
O LO * \
ea
BENE d
p pui
o "i
"i
lačva
wb meon
Mol
a " pe
S
i, rmm
x
"n ^
i^ - >. “u.
qm "
Mi gait * Ap
Lo À
quet
i,[M nt -
iy, o rg mite,fo" ups
f
Z"tion, Ü
Jj Ps
IN
^. j
o a
j x
ur "
Karta 4.: Hrvatska i Slavonija u doba Arpadovića (13. stoljeće)
pno sedam puta. Tada bi se uvijek za pomoć obratili ugarskim kraljevima Arpadovićima, a
potom Anžuvincima, no njihov je grad dobio slobodu 1358. godine preko Ludovika Ve-
likog koji je prepoznao značaj vladavine na Jadranu i u Dalmaciji. Međutim Zadrane nije
motivirala samo trgovina, već i to što se iza grada prostirao plodan nizinski kraj pogodan za
poljodjelstvo i stočarstvo (od svih dalmatinskih gradova upravo su u Zadru patriciji imali
najveće zemljišne posjede).? Naime, Zadar je (jedini od dalmatinskih gradova) sačuvao
svoju agrarnu podjelu zemljišta iz rimskog doba (ager), no mogućnosti za daljnje širenje
imao je samo na tlu hrvatskih iliti hrvatsko—ugarskih kraljeva. Osim toga, njih je k vladaru
koji je stolovao u dalekom Ostrogonu privlačio i konkretan ekonomski interes.
U rukama ugarskih kraljeva, zapravo, najkraće je bio Zadar, prijestolnica nekadašnje
bizantske pokrajine Dalmacije. Ne računajući kratka prijelazna razdoblja ugarske vlasti
19 Tijekom srednjega vijeka od dalmatinskih gradova jedino Zadar, zahvaljujući svojim plodnim zemljištima veće
Površine, nije bio primoran svake godine uvoziti žitarice — naravno, u oskudnim godinama i taj je grad bio prisiljen
na uvoz. Tada bi ili samo gradsko vijeće kupovalo žitarice u inozemstvu i izravno ih dostavljalo stanovništvu ili bi
unajmilo trgovce s brodovima da donesu sirovine za kruh i krmivo čak i iz daleke Male Azije.
7/0 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
nakon pokojih ustanaka, Koloman ga je mogao zadržati gotovo deset godina, Bela III.
i Emerik otpr. 22, a Ludovik Veliki i njegovi nasljednici 51 godinu, dakle taj je važan
dalmatinski grad bio u njihovu posjedu ukupno tek nešto više od osam desetljeća. Isto-
dobno su Trogir, Split i Šibenik (i ostatak primorja) s manjim ili većim prekidima kroz
gotovo tri stoljeća tvorili čvrstu cjelinu s Hrvatskom, odnosno Ugarskim Kraljevstvom.
Provala Tatara u Hrvatsku

Bela IV. je 1241. godine, nekoliko mjeseci nakon bitke na rijeci Šajo izbjegao u Zagreb,
odakle je slao očajnička pisma upomoć papi i stranim vladarima, no vojna pomoć nije
pristizala niotkuda. Kraljev mlađi brar, slavonski herceg Koloman teško je ranjen u bitci
na rijeci Šajo (u kojoj se hrabro borio zajedno s ugarskim i svojim slavonskim vitezovi-
ma) i premda se vratio kući u Slavoniju, ubrzo je umro. Vjerojatno je pokopan u samo-
stanu pored Čazme (Ivanić), iako se u novije vrijeme pretpostavlja da je mjesto njegovog
vječnog počinka čazmanska crkva.
Kralj i njegova pratnja (a s njim i brojni ugarski plemići i njihove obitelji — po
svemu sudeći više stotina, a možda i više tisuća ljudi) izbjegli su pred Tatarima u Dal-
maciju, u Split i utvrdu Klis. Bela IV. je u toj stjenovitoj utvrdi najprije smjestio svoju
obitelj, kraljevsku riznicu i svetu krunu. Međutim na glas o približavanju tatarske vojske
nastavio je prema Splitu i na koncu našao utočište u gradu Trogiru (Irau) koji se nalazio
na otoku i činio sigurnijim mjestom. Gotovo je sigurno da su kralj i njegova pratnja pro-
lazili dolinom Une, najkraćim putem od Zagreba do Dalmacije, premda je, po kasnijoj
hrvatskoj predaji, preko otoka Krka i Raba bježao brodom. No to nije vjerojatno, jer u
tom slučaju ne bi kasnije tražio brodove od grada Splita (a kako ih tamo nije dobio, od
Trogira). Batu-kan je poslao vojsku pod vodstvom Kadan—kana preko Drave da uhvati
kralja i njegovu pratnju. Mongolska je vojska prešla cijelu Slavoniju pustošeći i razara-
jući, a kako su morali žuriti, razmjeri pustošenja na slavonskoj ravnici bili su manji od
onih preko Dunava, pa tako broj mrtvih i opseg šteta zasigurno nisu bili ni blizu onih na
području istočne Ugarske gdje su mongolske postrojbe boravile godinu dana,
Grad Zagreb je pružio otpor i na kratko vrijeme zadržao vojsku Kadan-kana, koja
je nakon okupacije naselja sve razrušila, pa i romaničku katedralu koja se upravo tada
izgradila. Otpor je također pružila, i to uspješno, i slavonska utvrda Kalnik (Kemlćk)
pod vodstvom Filipa Bebeka. Uz opsadu utvrde veže se jedna kasnija simpatična pri-
ča: stanovnici okolice, kako bi pomogli Beli IV. koji je bježao pred Tatarima, odnosno
izgladnjelim braniteljima utvrde pod opsadom, dopremili su preko zidina plodne grane
šljive. Kralj im je kasnije iz zahvalnosti dao plemićki status te su na taj način postali kal-
nički plemići šljivari (kako su na hrvatskom jeziku nazivali jednoselišne sitne plemiće).
Mongolska vojska je u Hrvatskoj bila kratko pa je uzrokovala relativno male štete.?
Vjerojatno se i suočila s otporom na teškom planinskom terenu, premda vijesti koje
prenose predaje kasnijih hrvatskih ljetopisa o pobjedama nad 'Tararima (bitka na Grob-
ničkom polju, sukob na moru pored otoka Paga i Raba) nisu podnijeli kušnje kritike
20 O događajima za provale Tatara u Hrvatskoj vidi: Soldo, Josip Antun: Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik
(Zagreb), 1968.—1969., str. 21.22. i 371.—388.
7l
Hrvatsko—ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.)
povijesnih izvora.?! Kadan-kan je najprije osvajao Klis, no nakon što je saznao da je kralj
u Trogiru, krenuo je na grad sa svojom vojskom, Obranu grada, koji je od kontinenta
bio odvojen uskim morskim kanalima, vodio je Stjepko iz obitelji bribirskih knezova
(Šubića). Prema ljetopisu Tome Arhiđakona branitelje su na predaju kralja pozvali na
slavenskom jeziku (običan puk grada se tada već zasigurno sastojao od Hrvata, premda
su u aristokraciji još vjerojatno u većini bili Dalmati):
»Nakon povratka k svojima pošalje nekog glasnika do grada, naloživši mu što treba da kaže, Tada
dođe do mosta i glasno dovikne na slavenskom jeziku: »Ovo vam poručuje gospodar Kajdan,
zapovjednik nepobijeđene vojske: Nemojte na sebe uzimati grijeh tuđe krvi, nego nam predajte u
ruke naše neprijatelje da slučajno ne snađe i vas skupa s njima naša osveta i da ludo poginete.«??
Trogirani su odbili zahtjev Mongola i umjesto toga dali brodove na raspolaganje

vladaru i njegovoj pratnji, pa je Bela IV. svoju obitelj nakratko sklonio najprije na obli-
žnje otoke, na otok Čiovo (Bua), a potom na susjedni otočić Kraljevac, koji inače sve
do danas nosi ime Kraljev otok u spomen na kraljev boravak na otoku. Vladar bi, da je
grad pao, očito bježao dalje u Italiju, naime, kada su se Tatari pojavili podno gradskih
zidina, Bela IV. se sa svojom obitelji otisnuo na more, premda je on sam ostao s čamcem
u blizini obale. Međutim Tatari su u ožujku 1242. (istodobno s glavninom mongolske
vojske u Ugarskoj) iznenadno napustili Hrvatsku i prešavši Bosnu i Srbiju, spojili se na
području Bugarske s Batu-kanovom vojskom.
Od hrvatskih velikaša su uz kralja vjerno ustrajali preci krčkih (Veglia) i bribirskih
(Brebir) župana, Frankopana i Šubića, zbog čega im nije izostala nagrada. Inače, kralj
od njih nije dobio samo vojnu pomoć (više se hrvatskih velikaša s vitezovima priključilo
pratnji vladara na povratku kući, u Ugarsku), već je od Frankopana dobio još i poza-
mašnu pozajmicu. Pomoć koju su pružili vladaru znatno je doprinijela usponu dviju
obitelji, osobito Šubića. Kralj je već u proljeće krenuo kući, no svoju je obitelj, s obzirom
na previranja u njegovoj zemlji, ostavio u utvrdi Klis do rujna, gdje mu se rodila kći,
kasnije sveta Margareta, koja je ime dobila po svojoj nedavno preminuloj starijoj sestri
(dvije kćeri kralja Bele i kraljice Marije Laskaris umrle su za njihova boravka u Dalmaciji;
njihov sarkofag stoji na pročelju splitske katedrale, dok je princ Viljem, zaručnik jedne
kćeri koji je također preminuo u to vrijeme, pokopan u trogirskoj katedrali).
21 Starija hrvatska historiografija smatrala je vijesti o tim bitkama vjerodostojnima, npr. Klaić, Vjekoslav 1982., Po-
vijest Hrvata 1.—V. (izvorno izdanje 1899.-1911.), Nakladni zavod MH, Zagreb, I., str. 254.—256. Informacije
potječu iz neautentiénih isprava.
22 Spomen na Stjepkove i zasluge njegovih rođaka sačuvan je u ispravi Bele IV. iz 1251. godine, kojom bribirsku župu
daje u trajni posjed Subicima, CD IV., dok. 405., str. 466.—468. Vidi: Karbić, Damir, Šubići bribirski do gubitka
nasljedne banske časti (1322.), u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne znanosti HAZU, 2004.,
vol. 22, str. 9.
23 Dijelove ljetopisa Tome Arhiđakona o provali Tatara na mađarskom jeziku prenosi: Katona, Tamás (ur): A tatdrjdrds
emlékezete, 1981., str. 172.-191., u novije vrijeme Nagy, Balázs (ur.) Tatárjárás, u: Nemzet és emlékezet, Osiris, Bu-
dapest, 2003., a nekoliko redaka koje sam citirao nalaze se na 63. stranici tog sveska. (Hrvatski prijevod: Klaić N.
1972., str. 138. op. prev.)
Razvitak dalmatinskih gradova, nastanak gradske

samouprave, komune
Karakteristično obilježje društvenog razvitka u Dalmaciji je nastanak komuna, gradskih
zajednica s pravnom autonomijom.** Proces se odvio ponajviše u gradovima starog, an-
tičkog podrijetla kao što su Zadar, Rab, Trogir, Korčula ili u mjestima koje su početkom
srednjega vijeka osnovali Dalmati — Split, Dubrovnik — u tijesnoj vezi s razvitkom ta-
lijanskih gradova, i to u tolikoj mjeri da je, primjerice, Split između 1239. i 1242. godine
svog prvog potestata (»gradonačelnika«) »uvezao« ravno s talijanskoga tla, te je Gargano
de Arscindis iz Ancone po talijanskom uzoru formirao nove zakone o unutarnjem životu
grada. Potestat je bio plaćeni djelatnik, a uvezen je bio zbog toga što je njegov zadatak,
između ostalog, upravo bio održavanje ravnoteže između rivalskih patricijskih obitelji.
Gradska je uprava ubrzo dospjela u ruke mjesne aristokracije (patricija), a mjesto priora
preuzeo je comes. U pozadinu je dospjela i biskupova uloga, više nije bio član vijeća, a
kasnije se ni u izbor biskupa nisu mogli miješati građani, već samo svećenstvo iliti kaptol.
Pretežna većina građana (puk, plebs, ili plebejci, na hrvatskom pučani) od 13. i 14.
stoljeća pa nadalje nije imala pravo glasa po pitanju upravljanja (npr. u Splitu su defini-
tivno isključeni iz vlasti nakon 1334. g.). Dok je isprva gradsko vijeće (consilium) tvorila
zajednica (wniversitas) svih boljih građana (meliores) grada, ubrzo su samo pripadnici
gradske aristokracije (cives nobiles) mogli zauzeti mjesto u upravnom tijelu naselja. Ka-
snije se i vijeće podijelilo na dva dijela: na Veliko i Malo vijeće, a nakon nekog vremena
su se bitne odluke donosile u uskom krugu potonjih. Najraniji gradski statut prihvaćen
je u gradu Korčuli već 1265., a u Splitu 1312. godine.
Puk (pučani) je zastupnike svojih interesa obično pronalazio u bratstvima (bratov-
stine), općenito okupljenih oko pokoje župne crkve. Članovi bratovština bili su dužni
međusobno si pomagati, pa čak i materijalno, ali su također njegovali i bolesne — u
njihovim je pravilnicima navedeno čak i koliko su daleko dužni otputovati u inozemstvo
zbog svog bolesnog ili preminulog člana (na kontinentu u manjoj, a na moru u mnogo
većoj, gotovo neograničenoj udaljenosti!). Međutim, bratovštine su vjerojatno — što su
gradska vodstva sastavljena od patricija promatrali sa sumnjom — povremeno postajale
i političkim interesnim organizacijama puka.?
Gradovi su uglavnom nastojali sačuvati svoju samostalnost u odnosu na hrvatske
velikaše u okolici (Dubrovnik se za samostalnost borio sa srpskim velikašima u zaleđu,
a Zadar s Mletačkom Republikom), no ta nastojanja — osobito u drugoj polovici 13.
stoljeća i prva dva desetljeća 14. stoljeća — nisu uvijek imala uspjeha: i službu gradskog
potestata i comesa obavljao je pokoji hrvatski velikaš (u slučaju Splita, Irogira i Šibe-
nika najčešće je to bio član porodice Šubić), a Zadar se od Republike Svetoga Marka
24 Orazvitku dalmatinskih gradova vidi Raukar, T. Hrvatsko srednjovjekovlje..., 1997.; Steindorff, Ludwig: Die dalma-
tinischen Stadte im 12. Jabrhunderi, Koln — Wien 1984.; Klaić, Nada 1976., str. 11.—97.
25 U vezi s bogatom građom izvora i bibiliografijom o bratovštinama vidi Coralié, Lovorka: Izvori i literatura o bra-
tovštinama u Dalmaciji od srednjeg vijeka do pada Mletačke Republike, Croatica Christiana Periodica, 1991., XV.,
str. 27., 88.—96.
Hrvatsko-ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.) 73
osamostalio tek 1358. godine. Od gradova koje su osnovali Hrvati jedino je Šibenik
skim
uspio trajno postati punopravnom komunom (jednakopravnom s ostalim dalmatin
gradovima). I Nin je tijekom 13. stoljeća postao samostalnom komunom, iako je kasnije
u sjeni Zadra izgubio svoj značaj.
Osebujna dalmatinska gradska zajednica — Trogir

Jedan od najtipičnijih primjera razvoja dalmatinskih gradova jest Trogir (Irau).** Kao
što smo ranije spomenuli, grad Tragurion, kojega su osnovali grčki kolonisti pristigli
koncem 3. st. pr. Kr. iz grada Isse (Vis), preživio je burne seobe naroda (sa svojim,
naravno, romaniziranim, dalmatskim stanovništvom). U doba Justinijana dolazi do pri-
jelaznog procvata (izgrađeno je više srednjovjekovnih crkava na temeljima iz doba ranog
kršćanstva ili doba Justinijana). Kontinuirano postojanje grada dokazuje arheologija, ali
i pokoja specifična tradicija: do početka 20. stoljeća članovi mjesnih bratovština bi se
jednom godišnje okupili na molitvi na određenoj točki današnje tržnice, a da više nisu
znali zašto upravo na tom mjestu. Kasnije su tu arheolozi otkrili ruševine velike starokr-
šćanske bazilike izgrađene u sredini starokršćanskoga groblja.“
Trogir je do sredine 11. stoljeća de facto bio pod vlašću konstantinopolskog cara,
a potom je nakon nominalne bizantske i stvarne hrvatske vlasti 1107. godine dospio u
ruke kralja Kolomana. Kasnije beatificirani biskup grada, Ivan Orsini od samih je poče-
taka podržavao dalmatinske težnje ugarskog vladara, što je očito odigralo važnu ulogu
u tome da je Koloman 1108. godine potvrdio povlastice grada. Biskupija grada se prvi
put spominje u 10. stoljeću, no vjerojatno je starijega podrijetla. U 12. stoljeću, nakon
kratke mletačke (1116.—1137.),a zatim bizantske vlasti (1165.—1180.) Trogirani su opet
za svog vladara trajno priznali Arpadoviće. Grad je u 13. i 14. stoljeću doživio procvat,
u mnogo aspekata nije zaostajao za Splitom ili Zadrom, dok je u Šibeniku vladao snažan
trogirski utjecaj. Prvenstveno stoga što Šibenik dugo nije imao vlastitog biskupa i što
je bio dio trogirske dijeceze, a povremeno su čak i za svoje potestate morali prihvatiti
trauške građane.
Trogir je, poput drugih dalmatinskih gradova, nastojao povećati svoje kontinen-
talno područje i proširiti svoju vlast na okolne otoke. Komunu su zajednički tvorili
sam grad utvrđen zidinama, predgrađa i posjedi izvan zidina (zajedno s pripadajućim
selima). Grad je u 15. stoljeću brojio 2000, a cijela komuna oko dvadeset tisuća stanov-
nika. Međutim, prema određenim podacima, u gradu unutar zidina površine svega 4,5
hektara broj stanovnika se kretao između 2 i 3 tisuće, što znači da je gustoća naseljenosti
26 Povijest Trogira ovjekovječio je već znameniti sin grada, veliki historiograf 17. stoljeća, Johannes Lucius: Mernoria
istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venezia, 1673.—1674., (na hrvatskom Ivan Lučić: Povijesna svjedočanstva o Tro-
giru, sv. 1.—2., prev. J. Stipišić, Split, 1979.) Također je u 17. stoljeću i Lučićev suvremenik Pavao Andreis zapisao
povijest svoga grada u djelu Storia della citta di Tau. O povijesti Trogira (Trau) u novije vrijeme vidi Babić, Ivo:
Trogir (monografija grada Trogira), Trogir, 2005.; o srednjovjekovnom Trogiru Klaić, N.: Trogir u srednjem vijeku:
Javni život grada i njegovih ljudi, Povijest grada Trogira (Trogir-Split), 1985., 2, 1.
27 Babić, I. 2005., str. 16.
ZA DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
iznosila više od 500 stanovnika/hektaru. Trogir je okolna područja morao podijeliti

sa susjednim Splitom. Premda je dio plodnog nizinskog kraja između dva grada pripao
trogirskim građanima (Velo polje), s konkurentnim su gradom morali podijeliti Kašte-
lansko polje, kao i otok Čiovo. Iz tog je razloga u više navrata došlo do rata između dvije
komune. Na području Trogira rađalo je malo žita, te ga je grad uvijek bio primoran uvo-
ziti. S druge strane, vina je uvijek bilo i za izvoz, ponajviše na mletačko tržište. Trogir je u
većoj mjeri mogao računati na dobit dijelom od obrtá, no uglavnom, poput ostalih dal-
matinskih gradova, od trgovanja s hrvatskim zaleđem i Bosnom. Grad je na bosansko tlo
izvozio obrtničke proizvode iz vlastite proizvodnje i talijanskog uvoza te vino itd., dok je
odande uvozio kožu i druge proizvode životinjskog podrijetla, a od 14. stoljeća, od pro-
cvata bosanskog rudarstva, i rude (bakar, zlato, srebro).? Sklopio je trgovačke ugovore s
talijanskom Anconom, Dubrovnikom i Zadrom. Blistav primjer gospodarskog procvata
u 13. stoljeću je impozantna romanička katedrala, čija je izgradnja započela oko 1200.
godine. Značajna je svota uložena u njezin slavni reljefni zapadni portal (rad mjesnog
hrvatskog majstora Radovana i njegovih suradnika), izrađen već 1240. godine, a nedugo
zatim su izgrađeni i zidovi glavnog broda i dva bočna broda, premda je glavni brod bio
presvođen tek u 15. stoljeću.
Istaknuti događaj u srednjovjekovnoj povijesti grada bilo je pružanje utočišta Beli
IV. za njegovog bijega pred Tatarima. Vodstvo Trogira uz znatne je kamate naplatilo ge-
stu koju je izrazilo kralju. Valja napomenuti da je trogirska aristokracija (obitelji Vitturi,
Cega, Andreis i Cippico) od konca 11. stoljeća do 15. stoljeća sve do kraja bila snažno
vezana za ugarske kraljeve, dok je puk to bio u manjoj mjeri — mnogi su među njima
simpatizirali Mleračku Republiku i povremeno dizali bune protiv aristokratske vlasti.
Premda je do takvih pobuna dolazilo uglavnom samo u razdobljima sukoba između
patricijskih obitelji ili vanjskih napada.
Bela IV. je bogato nagradio Trogir koji ga je primio; gradu je darovao još i posjed koji
je ranije bio u rukama Splićana, zbog čega je 1242. godine izbio rat između Splita i Trogira.
Trogirani su porazili Splićane u pomorskoj bitci kraj otoka Čiova. Stanovnici Splita potra-
žili su pomoć izvana (obratili su se bosanskom banu i humskom knezu Mateju Ninoslavu).
Ratovanje je okončao kralj 1244. godine davši podršku, naravno, Trogiranima. Pobjedu
im je na koncu donijela intervencija vojske hrvatsko-dalmatinskog bana Dionizija. Bela
IV. je obvezao splitske građane na polaganje prisege vjernosti, osim toga na mjesto split-
skog nadbiskupa postavio je vlastitog čovjeka i ujedno ga imenovao comesom grada. To je
jedan od rijetkih primjera da su se Arpadovići izravno poslužili svojim utjecajem u jednom
dalmatinskom gradu, inače su se rijetko uplitali u unutarnje poslove komuna.
Od prve polovice 13. stoljeća pa nadalje bribirski comesi (knezovi) Šubići u više
navrata postavljaju članove svoje obitelji i na pozicije knezova i na one potestata Trogira,
no nakon provale Tatara, Bela IV. je nastojao velikaše držati podalje od vodstva gradova.
Bribirci će ponovno preuzeti upravljanje nad Trogirom (istovremeno su postali i comesi
28 Raukar /Zrvatsko srednjovjekovlje... 1997., str. 172.

29 Klaic, N. 1976., str. 144,
75
i potestati grada) samo u razdoblju od 1272. do 1277. godine, prkoseći apelu Ladislava
IV. da ostave grad na miru.“ Odnose između Šubića i Trogira nije popravila ni činjenica
da se ta velikaška obitelj 1298. godine založila kod napuljske kraljice Marije iz dinastije
Arpadovića (kćeri Stjepana V.) kako bi od pape zatražila da Šibenik dobije vlastitog
biskupa i tako se oslobodi jurisdikcije trogirskog biskupa. Na koncu se Trogir 1322. go-
dine ipak pridružio Mlečanima, kako bi se oslobodio vlasti Mladena II. Šubića. Izjavili
su, doduše, da i nadalje smatraju hrvatsko-ugarskog kralja Karla Anžuvinskog svojim
rirodnim vladarom. 1357. godine, u vrijeme ugarsko—-mletačkog rata Trogirani su se
brzo oslobodili mletačkog vladara i priznali vlast Ljudevita Velikog.
Trogir je sve do 1420. godine bio priklonjen Žigmundu Luksemburškom. Mlečani
su tek nakon duge opsade osvojili grad čiji su biskup i brojni aristokrati pobjegli pred
osvajačima, a ostale su odvezli u grad laguna kao taoce. Mletačka Republika je u svrhu
zaustavljanja pobunjenih Trogirana podigla pozamašnu utvrdu (kaštel Kamerlengo) na
rubu grada u prvoj polovici 15. stoljeća. Nakon toga su i biskupima i comesima mogli
postati samo Mlečani, iako su se mjesni podanici u više navrata bunili jer nisu razumjeli
propovijedi na talijanskom jeziku. Mlečani su, pak, zabranili aristokratskim članovima
vijeća da se na zasjedanjima služe hrvatskim jezikom.*' Unatoč tome u Trogiru je u
16. i 17. stoljeću još cvala književnost na hrvatskom jeziku, koju su općenito njegovali
izdanci patricijskih obitelji. Aristokracija je tek od 18. stoljeća davala prednost talijan-
skom jeziku, umjesto dvojezičnosti. Naklonost istaknutih trogirskih obitelji Ugarskom
Kraljevstvu potvrđuje izjava Petra Berislavića, znamenitog sina grada, vojskovođe koji se
borio protiv Turaka, hrvatskoga bana i vesprimskog biskupa, koji je na saboru u Tathi
1510. godine pokušao navesti kralja Vladislava II. i velikaše da se pridruže protumle-
tačkoj Svetoj Ligi argumentom: znate, među građanima Trogira (i Šibenika) i njihovom
tamošnjom rodbinom ima mnogih koji su potajice odani ugarskom kralju.“
Zajedno sa splitskim građanima i Trogirani su sudjelovali u akciji uskoka 1596.
godine, kada su povratili Klis za hrvatsko-ugarskog kralja. Mletački comes Girolamo
Minio je poslao više mještana na vješala zbog njihove suradnje s uskocima te je u svom
izvješću Signoriji o Trogiranima napisao: »Žao mi je što Vam to moram reći, ali čudesna
je naklonost koju pokazuju prema caru (točnije, ugarskom kralju — D. S.).«?
Neovisno o tome, u prvom razdoblju mletačke vlasti, u 15. stoljeću ne možemo
govoriti o dekadenciji (niti u gospodarskom, niti u intelektualno-kulturnom smislu
— istina, na ovom polju još i 17. stoljeće donosi izvanredne rezultate. Sjetimo se samo
postignuća oca hrvatske historiografije Ivana Lučića, potomka trogirske patricijske obi-
telji). Tijekom 15. stoljeća, sve do početka 16. stoljeća Trogir je obogaćen brojnim re-
nesansnim građevinama (najljepše među njima su Kapela Orsini u sklopu katedrale, a
30 Klaié, N. 1985., str. 158.—159.

31 Babic 2005., str. 24. Sredinom 15. stoljeća Giovanni Giustiniani javlja u Veneciju da čitav puk govori hrvatski te da
žene nisu voljne govoriti talijanski, iako ga po njegovom mišljenju razumiju.
22 O svemu tome je Signoriju izvijestio mletački poslanik Pietro Pasqualigo: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str.
363.
Također Babić 2005., str. 24.
među svjetovnim građevinama palača Cippico). Položaj naselja se sve više pogoršavao
kad su od trećeg desetljeća 16. stoljeća osmanska osvajanja doprla gotovo do gradskih
zidina. Zbog gubitka zaleđa, zastoja trgovine, stalnih ratova i epidemija naselje je počelo
nazadovati. Taj se proces nije zaustavio ni u drugoj polovici 17. stoljeća kada se prva crta
bojišta već pomaknula dalje; dapače, grad je u 18. stoljeću još više osiromašio (premda je
to već bilo u svezi s općim narušavanjem mediteranskih pozicija unutar europskog gos-
podarstva). Mletačkoj je vlasti došao kraj 1797. godine, nakon čega je, uz kratak prekid
pod francuskom vlašću, uslijedila austrijska vladavina koja je trajala do 1918. g. Gubitak
značaja grada prikazuje ukidanje samostalne trogirske biskupije 1828. godine. No, pre-
obrazba Trogira u uspavani gradić imala je i svoje prednosti: njegovi su spomenici utekli
velikim novovjekovnim transformacijama. Gotovo netaknuto srednjovjekovno središte
grada je uslijed procvata turizma u 20. stoljeću pobudivalo sve više pažnje u svijetu, te ga
je 1997. godine UNESCO proglasio dijelom svjetske baštine.
Slavonija od 11. do 13. stoljeća

»Za vlade vrlo plemenitog kralja Ladislava, a za primasa ostrogonske crkve Ache, nadbiskupa
bačkog Fabijana, za vesprimskog biskupa Kuzme, palatina župana Gjule, za šomođskog župana
Graba, osnuje spomenuti kralj, nadahnut božjom milošću i posavjetovavši se s ovima i drugim
plemićima, biskupiju zagrebačku da one koje je bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja
boga biskupova briga natrag privede na put istine. Da dakle pouči neznanje toga puka, nađe
(kralj Ladislav) zgodnoga nekog Čeha, časna života, imenom Duha, koga pošalje po svom ka-
pelanu Fanciki za pastira toj crkvi; on je postavio i pomoćnike (svećenike) onoj crkvi iz županije
Somodske i zaladske.«*
Tako o Slavoniji 11. stoljeća pripovijeda prvi vjerodostojni dokumentarni izvor, spis
ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. godine, u kojem podržava zagrebačkog bi-
skupa u imovinskom sporu — s izvjesnim svjetovnim velikašima glede prava na posjedo-
vanje sela Dubrave — i istodobno prepričava osnutak zagrebačke biskupije. O sudbini
područja koje se prostire od Drave do Save, to jest do Hrvatskog Visokog krša (Velika
Kapela) — srednjovjekovnog hrvatskog imena Gvozd (na mađarskom jeziku Gozd ili
Petur Gozdja) — izvori 10. i 11. stoljeća nijemo šute. Dok se iz 10. stoljeća ipak može
naići na pokoju informaciju (poput rečenice Konstantina Porfirogeneta po kojoj se dio
Hrvata odvojio od ostalih i preselio u Panoniju ili, pak, već spomenute odluke splitskog
crkvenog sabora iz 928. godine), zbivanja iz 11. stoljeća posve su prekrivena velom tajne.
Riječ je o području pokrivenom golemim neprohodnim šumama, ponegdje prošaranom
nizinama ili pitomim brdima, a ponegdje brdovitom, vjerojatno ne pregusto naseljenom
kraju, koje zapravo nije bio nenaseljeno. Živio je tu slavenski narod (u uskom srodstvu
sa stanovnicima Hrvatske s onu stranu planina) koji je čak i nakon što je kasnije došao
relativno velik broj stranih doseljenika, uspio sačuvati većinski status — to potvrđuje i
ime Slavonija, srednjovjekovni (latinski) naziv tog područja, a što potkrjepljuju i stari
34 CDIL, str. 42.—43. (Hrvatski prijevod: Klaić N. 1972., str. 83., op. prev.)
mađarski (Tótország — na srednjovjekovnom mađarskom jeziku tót = slavenski) i nje-

mački naziv ( Windischland). Nakon spomenutog Felicijanovog dokumenta iz 1134. go-
dine na raspolaganju nam je već nešto više izvora, no zapravo se tek u 13. stoljeću znatno
povećava broj podataka iz isprava i drugih spisa (primjerice, ljetopisa) o tom području,
Na zapadnom dijelu područja između Drave i Save u to je doba pretežni dio topo-
nimske građe slavenskog podrijetla, kao što su to potvrdila i ispitivanja Istvána Kniezse.?
Na istočnoj, pak, strani područja između Drave i Save stanovništvo je najvjerojatnije
bilo mješovito, što dokazuju i toponimi. Dapače, na raspolaganju nam je i arheološki
nalaz iz prve polovice 10. stoljeća koji upućuje na mađarsku prisutnost (pored Vukova-
ra). Međutim na zapadnoj strani područja nema mađarskih nalaza. Štoviše, i na istočnoj
strani tog područja prvi pronađeni ugarski kovani novac potječe tek iz druge polovice
11. stoljeća, iz doba kralja Andrije I., dok do sada nije nijedan pronađen na području
zapadno od rijeke Bosut.?^ Kao što smo mogli vidjeti, starija hrvatska historiografija
smatrala je da se može dokazati kako je primorska Hrvatska proširila svoju vlast na po-
dručje kasnije nazvano Slavonijom, dok je u novije vrijeme više hrvatskih autora radije
smatra ničijom zemljom.?
U tom pogledu ni stajalište mađarske historiografije nije potpuno jasno. Prema Fri-
gyesu Pestyju i Gyuli Pauleru to je područje pripadalo Ugarskoj i u 10. i 11. stoljeću,
dok su János Karácsonyi i Bálint Hóman bili skloniji ideji da ni Mađari, niti Hrvati nisu
imali pod kontrolom zapadni dio područja između Drave i Save.?* U novije je vrijeme
Gyula Kristó smatrao da prije konca 11. stoljeća taj kraj nijedna od susjednih država —
ni Hrvatsko, niti Ugarsko Kraljevstvo — nije trajno podvrgla pod svoju vlast. S druge
strane, prema Gyóürgyu Gyórffyju tim područjem naseljenim Slavenima upravljao je
mađarski narod već od vremena svog dolaska u domovinu (dakle, Mađari su porazivši
Braslava ukinuli slavensku samoupravu u Panoniji) i već su se početkom 11. st., za na-
stanka ugarske državne organizacije, županije južno od Dunava (Zala, Somod, Baranja)
protezale preko Drave, a njihove granice se povlačile sve do Save. Gyórffy smatra je kralj
Ladislav I. osnovao zagrebačku biskupiju još neposredno prije pohoda na Hrvatsku, te
je skrenuo pozornost na to da prvi vjerodostojni izvor (navedena Felicijanova isprava)
nijednom rječju ne spominje Slavoniju. Prvi spomen Ladislavova osvajanja Slavonije je
isprava iz 1217. godine koja se pripisuje Andriji II., no ona je po Gyórffyju nedvojbeno
35 Vidi Kniezsa, István: Magyarország népei a XI. szdzadban, s uvodnom studijom Lajosa Kissa, Budapest, 2000., (pre-
tisak izvornika iz 1938. godine), te u novije vrijeme Krist6, Gyula: Nem magyar nćpek a kózépkori Magyarorszdgon,
Lucius Kiadó, Budapest, 2003.
36 — Sokol, Vladimir: Arheološka bastina i zlatarstvo, u: Rano doba hrvatske kulture..., Zagreb, 1997., su. 141.
37 Još je i Nada Klaić držala da je kralj Tomislav proširio svoju vlast do Drave: Klaić, N. 1971., no I. Goldstein se
radije priklanja tezi »ničije zemlje«. Štoviše, postavlja tezu da vijest mletačkog ljetopisca Andreu Dandola, prema
kojoj je Andrija I. napao Dalmatince, valja tumačiti time da se u rat protiv Hrvata upleo s ciljem da svoga štićenika
Svetoslava ili sina postavi na hrvatsko prijestolje: Goldstein 1995., str. 352. i 450.
38 Pesty Frigyes: Az eltünt régi vdrmegyćk, sv. 1.-IL., Budapest, 1880., (pretisak 1988.), sv. IL, str. .163.—171.; Pauler
Gyula: Horvát-Dalmátország elfoglalásáról (109 1.—1111.), Szdzadok, 22, 1888., str. 198—202.; Karácsonyi, János:
Szent László meghódítja a régi Szlavóniát, Budapest, 1916., str. 5.—7. (Ertekezések a türténeti tudomdnyok küréból
XXIV., 2.); Hóman Balin: A zágrábi püspókség alapítási ćve, Turu, 28, 1910., str. 109.—111.
39 Kristó Gyula: A Jeuddlis szdttagolćdds Magyarorszdgon, Budapest, 1979., str. 85.
krivotvorina nastala prije 1227. godine, čiji se nastanak veže uz pravni spor oko ubira-
nja crkvene desetine između opatije Pannonhalme i zagrebačke biskupije.“ U najnovi-
joj mađarskoj historiografiji i Attila Zsoldos se uvelike oslanja na Gyćrftyjeva stajališta
(premda, kao i Kriste, ne prihvaća Gyćrftyjevu tezu da ime Slavonija označava Hrvatsku
s onu stranu Gvozda). Po Zsoldosevu mišljenju, već spomenuta gornja tvrdnja Tome iz
Splita, po kojoj je Ladislav prešavši Dravu kao pograničnu rijeku osvojio Slavoniju kao.
zaseban dio zemlje (i kojom je otpočetka zasebno i upravljao, kako to smatra hrvatska
historiografija), čini neobjašnjivim pitanje zašto nije u svoj kraljevski naslov uzeo i rex
Sclavoniae. Ili na koji se način mogao na području Slavonije razviti čitav niz institucija
ugarskoga karaktera (županije, zatim kraljevske varmeđe, notarijati) kojima nema traga
u Hrvatskoj s onu stranu Gvozda.“
Kako Kristó, tako i Gyórffy i Zsoldos drže da je je slavonska samouprava rezultat
kasnijeg razvitka u 13. stoljeću, a izvori iz 1200—ih godina naknadno projiciraju odnose
vlastitoga doba na stanje od prije dva stoljeća.
Kristó smatra da se jurisdikcija hrvatsko-dalmatinskog bana nakon 1164. i 1167.
godine proširila na područje od Kapele do Drave, kada je Manuel Komnen velik dio Hr-
vatske i Dalmacije pripojio Bizantu kao naslijeđe hercega Bele. Tada je kralj Stjepan III.,
kao kompenzaciju tog teritorijalnog gubitka, banu — koji je prije toga upravljao samo
primorskom hrvatsko-dalmatinskom zemljom — povjerio upravu nad predjelom koje
se protezalo sve do Drave. Po njemu se ime Slavonija veže uz banski naslov tek nakon
prijelaza 12. u 13. stoljeće, 1210—ih godina (prvo se javlja 1212., a potom 1215.), no na-
kon toga se brzo širi, pa čak prelazi i na Hrvatsku. Premda se u početku još i javlja naslov
dux ili banus totius Croatiae et Dalmatiae (knez, odnosno ban cijele Hrvatske i Dalma-
cije), kasnije i kneževi i banovi radije koriste naziv totius Sclavoniae (cijele Slavonije).
Prema Zsoldosevu mišljenju, to je područje kralj Sveti Stjepan uzeo u svoj posjed
najkasnije na prijelazu tisućljeća, što potvrđuje činjenica da je pravo ubiranja desetine na
tom području — i to kao na prekodravskom dijelu županije Šomođ — dobila panon-
halmska opatija. Zagrebačka biskupija je početkom 13. stoljeća to pobijala, no činjenica
je da izvori za više slavonskih naselja i područja govore da se nalaze u županijama Šomođ
i Zala. Slavonski banovi su u prvoj trećini 13. stoljeća, dok se još nisu konačno oformile
kraljevske varmeđe preko Drave (Zagreb, Križevci i Varaždin odnosno Vrbas, Sana i
Dubica) i dravska pogranična linija, čak u šest navrata nosili naslov župana Šomođa
40 Gy6rffy, Gyórgy: Szlavónia kialakulásának oklevélkritikai vizsgálata, Levéltdri Kozlemćnjek, 41., 1941., str. 223—
240.
4l Zsoldos Attila: Egész Szlavónia bánja, u: Neumann Tibor ur.: Zanulmdnjok a kózépkorról (Analecta Medievalia I.),
Budapest-Piliscsaba, 2001., str. 270.—281. Prema hrvatskoj historiografiji župe ili županije su u državi Trpimirovića
izvorno bile teritorijalne upravne jedinice kraljevske vlasti kao i ugarske varmeđe i njihovi župani u doba Svetog
Stjepana. I župani su imali istu ulogu na kraljevskom dvoru, premda je veoma rano započeo proces u kojem su
županije dospjele u ruke porodica župana. Kako ugarski kraljevi nisu izgradili čvrstu središnju vlast u Hrvatskoj u
doba Arpadovića, županije su na koncu postale privatnim posjedima. Vidi Beuc, [.: Povijest institucija državne vlasti
kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., te Ančić, Mladen: »Zajednička država« — srednjovjekov-
na stvarnost, ili povijesna urvara, u: M. Kruhek (gl. ur.): Hrvatsko-madarski odnosi 1102—1918., Zagreb, 2004.,
str. 51.—63. Prema Ančiću tako je bilo i u Slavoniji, no s time se i nadalje ne slažu predstavnici mađarske povijesne
znanosti. Sjedište hrvatskih banova, Knin smatrao se notarijatom: Varga Sz. 2008.
ili Zale, očito kako bi se izbjegle eventualne nesuglasice po pitanju djelokruga bana i
upravitelja županija koje su obuhvaćale i slavonsko područje. Mađarska historiografija
smatra dokazanim da Slavonija koja je svoj konačan oblik dobila u 13. stoljeću, kao i
Erdelj, sve do 16. stoljeća tvori dio Ugarske i da njezina autonomija nije identična s
državnopravnim statusom Hrvatske s onu stranu gorja Kapele; dakle, kada se slavonsku
pokrajinu spominje pod imenom regnum, tada se ta riječ koristi u smislu zemlje (mad.
ország = zemlja, op. prev.), a ne kraljevstva, kako to još i danas smatra hrvatska historio-
grafija (vidi Erdélyország, Tótország = »Erdeljska«, » Totska« zemlja).+
Nekoliko pitanja, međutim, i ovako ostaje bez zadovoljavajućeg odgovora. Zašto je
ugarski vladar krenuo u crkvenu organizaciju na području preko Dunava od Drave do
Kapele tek koncem 11. stoljeća ako je to područje i ranije bilo u njegovom posjedu (u
ne mnogo većem Zadunavlju u par desetljeća su osnovane tri biskupije i jedna nadbi-
skupija)? Isto je tako među zagonetkama i to što su arheolozi u Zagrebu ispod temelja
katedrale, čiju je izgradnju započeo Sveti Ladislav i koja je srušena u vrijeme provale
Tatara, pronašli ostatke jedne manje crkve iz 11. stoljeća. Tko je izgradio tu crkvicu? Tko
je osnovao samo naselje, ta biskupije se inače nisu osnivale nasred pustare?
Institucija slavonskog hercestva

Ugarski kraljevi su ili upravljali Slavonijom, Dalmacijom i Hrvatskom putem svojih
namjesnika banova, ili su ih, pak, dodjeljivali mlađim hercezima kuće Arpadovića kao
dukate. Ne znamo točno kada je nastala institucija slavonskoga dukata; bizantski car
Manuel je od Stjepana III. 1164. godine, nakon bizantske pobjede u jednom ugarsko—
bizantskom ratu, zahtijevao Dalmaciju i Hrvatsku kao naslijeđe hercega Bele, no ranije
nijedan mađarski izvor ne spominje da je kasniji Bela III. vladao tim područjima kao
herceg. Emerik, stariji sin kralja Bele III. već kao prijestolonasljednik nosi taj naslov
(1194.—1196.). Slavonski herceg je bio vladar ne samo Slavonije, već cijelog teritorija
od Drave do Jadrana, odnosno Hrvatske i Dalmacije. Već je Gyórgy Gyćrffy postavio
tezu da se institucija slavonskog dukata eventualno može povezati s institucijom princa
od Walesa, namijenjenom britanskim prijestolonasljednicima.“ Nisu svi u mađarskoj
povijesnoj znanosti dijelili njegovo mišljenje, no u novije je vrijeme i Attila Zsoldos uka-
zao na činjenicu da su taj naslov, od kasnijih kraljeva, nosili i Andrija II. (1197.-1205.)
i Bela IV. (1220.—1226.), te njegov mladi brat Koloman (1226.—1241). Andrija II. je
dukat stekao — doduše, po cijenu nasilja — kada se još smatrao prijestolonasljednikom
(Emerikov sin Ladislav III. rođen je tek 1199. godine). Bela IV. je, pak, svoga prvoro-
đenca, maloljetnog Stjepana V. imenovao slavonskim dukatom 1245. godine, što ima
smisla jedino ako pretpostavimo:
42 Vidi Raukar, T: Hrvatska i Slavonija u zajednici s Ugarskom (1102.—1526.), u: Milan Kruhek gl. ur.: Hrvatsko—ma-
darski odnosi 1102-1918, Zagreb, 2004., str. 34.. te id.: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 203.
43 Gyórffy, Gydrgy: A magyar nemzetségtól a vármegyéig, a tórzstól az országig I-II, Szdzadok, 1958., str. 92, 584.
Međutim, Gyula Kristó bio je suprotnog mišljenja: A feuddlis széttagolódds Magyarorszdgon, Budapest, 1979., str.
54.
»između institucija prijestolonasljednika i slavonskog dukata je ipak mogla postojati neka veza,
što dokazuje posve formalna narav toga koraka.«^
Mlađi brat Ladislava IV. također nosi naslov dux Sclavonie et Croacie kada se još
jasno on smatra nasljednikom svoga starijeg brata. A Andrija III. svoju pretenziju na pri-
jestolje najavljuje 1278. g. uzimajući naslov dux totius Sclavonie, Dalmacie, et Croacie.
Istina, povremeno bi odstupili od te prakse; primjerice, godine 1226. Andrija II. uzima
taj rang od svog starijeg sina Bele i daje ga mlađem sinu Kolomanu, dok 1260. godine
Bela IV. imenuje također mlađeg sina Belu na čelo dukata od Drave do mora, zbog čega
se Stjepan nakratko i naljutio na svog oca.
Hrvatska je historiografija općenito pridavala veliku važnost instituciji slavonskog
dukata, jer su tako pokrajine naseljene Hrvatima bile ujedinjene u istoj ruci. Dakako,
Arpadovići su svoje sinove postavljali na čelo hrvatskih pokrajina u svrhu obiteljske
podjele moći i teško da su se bavili time što to znači s gledišta hrvatskih velikaša ili, po-
gotovo, kasnije hrvatske povijesti. No mjesnim je interesima bila nezanemariva činjenica
da je herceg držao dvor u svojim pokrajinama i time se djelomice oslanjao na lokalne
snage (tako su hrvatski velikaši dolazili do političkih uloga kao hercegovi dvorski do-
stojanstvenici), to jest više je njih, pa tako i herceg Koloman, učinilo mnogo za procvat
svog dijela zemlje. S druge strane, sama po sebi činjenica da je cijelo područje od Drave
do Jadrana bilo u posjedu hercega ne potvrđuje da je današnja istočna Slavonija bila
integralni dio srednjovjekovne slavonske banovine, premda to tako smatra dio hrvatskih
povjesničara.“
U 13. stoljeću je definirana posebna funkcija slavonskog i hrvatsko-dalmatinskog
bana. Ban cijele Slavonije bio je superioran primorskom banu (no samo ako naslov sla-
vonskog hercega nije nosio nitko od Arpadovića ili, kasnije, Anžuvinaca). U Slavoniji
se u 13. stoljeću, od doba hercega Andrije pa nadalje kovao poseban srebrni novac po
uzoru na frizaški denar, koji je kasnije nosio naziv banovac (moneta banalis — banski
novac). Kovanje novca smatralo se kraljevskim pravom, no u Slavoniji su izdavali inače
kvalitetan srebrni novac i kada na čelu tog dijela zemlje nije bio kraljevski herceg.“
44 Hrvatska povijesna znanost već je ranije pretpostavila da institucija slavonskog dukata pokazuje sličnosti s insti-
tucijom princa od Walesa namijenjenom britanskim prijestolonasljednicima, no mađarska povijesna znanost sve
do najnovijih vremena to nije prihvaćala. U novije vrijeme, međutim, Artila Zsoldos smatra kako je moguće da je
slavonski dukat doista imao tu ulogu: Zsoldos, A.: Csalddi ügy. IV. Béla és Istudn ifjabb kirdly viszdlya az 1260-as
években, MITA. T TT, Budapest, 2007., str. 15. (História Kónyvtár, Monográfiák 24).
45 Nedavno je i Stanko Andrić obrazložio kako činjenica da je princ Koloman Vukovaru (Valkóvár) dao povlastice
' slobodnog kraljevskog grada potvrđuje da to područje nije pripadalo Ugarskoj, već Slavoniji: Andrić, S.: Uprav-
na zasebnost i društvene osobitosti srednjovjekovne Slavonije u: Hrvatsko—madarski odnosi..., 2004., str. 89,.—94.
Međutim, Attila Zsoldos je ukazao na to da su slavonskom dukatu u više navrata pripajane ugarske županije, pa je
tako Andrija II. kao herceg posjedovao i županiju Zala. Koloman je, pak, kao slavonski herceg raspolagao ne samo
Vukovskom, već i županijama Baranja, Zala, Šomođ, čak i Bodrog (njegov stolnik bio je župan potonje županije).
A potonje posve sigurno nikada nisu pripadale Slavoniji u užem smislu, a njihovo pripojenje dukatu imalo je jed-
nostavno svrhu jačanja hercegove pozicije moći putem priljeva prihoda. Vidi: Zsoldos 2007., str. 24.—25.
46 Raukar, T: Hrvatsko srednjovjekovlje, 1997., str. 76. Prema Bálintu Hómanu slavonski je ban dobio pravo kovanja
vlastitog novca oko 1255. godine, pa od tog trenutka nadalje možemo govoriti o banskim denarima. Hóman B.:
Magyar pénztórténet 1000-1325, Budapest, 1916., str. 334.—336.
81
Hroatsko—ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.)
Institucija slavonskoga dukata iznova je oživj ela u doba Anžuvinaca i opet je, čini se,
taj naslov nosio tadašnji prijestolonasljednik (npr. herceg Stjepan, zatim njegov malo-
ljetni sin, a na koncu Karlo Drački, kada Ljudevit još nije imao djece). Posljednja osoba
koja je tijekom zajedničke hrvatsko-ugarske povijesti dobila naslov slavonskog dukata
u
bio je Ivan Korvin, koji je nedvojbeno taj naslov dobio od svoga oca, kralja Matijaša
«renutku kada je vladar bez zakonskog nasljednika svog biološkog sina želio postaviti za
nasljednika svoga prijestolja.
Slavonsko društvo u doba Arpadovića

Društveni razvitak Slavonije u doba Arpadovića u znatnoj mjeri nalikuje razvitku druš-
tva u Ugarskoj, premda je bilo razlika.
Karakterističnim se obilježjem Slavonije smatrao mjesni porez — marturina (kuno-
vina), koji je izvorno vjerojatno doista označavao doprinos za područje prekriveno gu-
stim šumama i koji se plaćao u naturi (plemenitim krznima kune), a koji se kasnije (mož-
da vec od doba kralja Kolomana pa nadalje) ubirao u novcu. Doduše, valja upamriti da je
marturina u 13. stoljeću bila poznata i drugdje u Ugarskoj, kao primjerice u Baranjskoj
županiji.“ Međutim, u slavonskoj je pokrajini nedvojbeno postala glavnom poreznom
valutom i toliko postala slavonskom posebnošću da je kuna, životinja po kojoj je kuno-
vina dobila ime, dospjela čak i na kasniji grb Slavonije.
Na slavonskom je području Crkva — kako zagrebačka biskupija tako i kasnije do-
seljeni crkveni redovi (npr. cisterciti koji su u doba Andrije II. osnovali samostan u 10-
puskom) — već od doba Ladislava dobivala značajne posjede. Feudalne alodije i crkvene
posjede obrađivali su sluge, a kasnije kako je naturalno gospodarstvo dospijevalo u poza-
dinu, a usporedo s time jačao promet novca (kada su zemljoposjednici imali više koristi
od toga da poljodjelcima iz svojih alodija daju selišta i da za to traže novčanu naknadu),
ropstvo je polako ukinuto pa se polako od nekadašnjih slugu, kao i pripadnika slobodnih
seoskih zajednica (slavenska seoska zajednica) u propadanju, počelo razvijati jedinstveno
kmetstvo. Njihove su redove kasnije povećavali i njemački doseljenici slobodnog statusa
koji su se doseljavali u sela i obavljali seoske poslove (hospiti), i koji su dobili selište od
zemljoposjednika koji ih je naselio. Njih vjerojatno nije bilo u velikom broju, budući
da se tijekom srednjega vijeka nije promijenio slavenski karakter područja. Međutim,
u doba vladavine Arpadovića taj proces zasigurno nije završio, već se čak intenzivirao.^?
Premda se i proces razvitka plemstva u mnogo aspekata odvio slično onom u Ugar-
skoj (odredbe Zlatne Bule iz 1222. godine u načelu su obuhvaćale i Slavoniju), mnoga
pitanja ipak još nisu rasvjetljena. U sloju plemstva u nastajanju podjednako su dobili
mjesto gradski kmetovi koji su služili u gradskim županijama, kraljevski serviensi koji
su imali posjede u varmeđama i slobodni pripadnici nekadašnjih slavenskih župa koji
47 Zsoldos 2007., str. 24.

48 Klaić, N. 1976., str. 278.—292.
su vršili vojnu službu. U drugoj polovici 13. stoljeća u slavonskoj se pokrajini pojavljuje
i staleška politika: prvu stalešku skupštinu, sabor — generalis congregatio — sazvao je
ban Matej Čak (koji nije bio trenčinski oligarh) u Zagrebu 1273. godine, a njegove je
odredbe potvrdio, to jest nadopunio sljedeći pokrajinski sabor održan 1278. godine.
Međutim razvitak staleža u Slavoniji tek će u 15. stoljeću poprimiti svoj konačan oblik,
a i ujedinjenje plemstva će se okončati tek dugo nakon vladavine Arpadovića.
U Slavoniji je prije 13. stoljeća bilo malo naselja gradskog karaktera, no 1200-ih
godina njemački hospiti su pristizali u velikom broju, u skladu s velikim kolonizacijskim
procesom 12. i 13. stoljeća u kojem su s prenapučenih njemačkih područja migrirali u
rjeđe naseljene krajeve koji su se protezali od Baltika do Erdelja.? U isto vrijeme su se i
romanski (poglavito venecijanski ili drugi talijanski i valonski) trgovci i obrtnici također
naselili u naseljima koja su se u to doba urbanizirala. Neka su naselja dobila povlastice
od kralja ili slavonskog hercega još i prije provale Tatara (Varaždin već 1209. od Andrije
H., Perna, Petrinja i Samobor od hercega Kolomana), a Arpadovići i potom Anžuvinci
odigrali su veliku ulogu u nastanku gradske mreže današnje sjeverozapadne Hrvatske.
Građani Varaždina (Varasd) većinom su bili potomci njemačkih doseljenika; u latinskim
se izvorima ime njihovog suca pojavljuje u obliku riPbtardus iz njemačke riječi Richter.^?
Kraljevski gradovi u načelu nisu spadali pod jurisdikciju banskog ili županijskog suda; u
svojim sudskim sporovima mogli su se izravno žaliti kralju, no ni Samobor, ni Varaždin,
a niti druga dva gore spomenuta grada nisu zadržali te povlastice.
Bela IV. je 1242. godine Varaždincima potvrdio neka prava, no sucu nije dao pravo
mača, a u težim kaznenim predmetima morao je suditi zajedno s Zupanom.?! Većina
gradova u Slavoniji nastala je ili u blizini njemačke granice ili duž linije koja vodi iz
Ugarske prema Italiji. S druge strane, građanima Križevaca (Kórós) — koje je 1252.
godine osnovao ban Stjepan kraj županijske utvrde Križ (Cris) — mogao je suditi ban
i jedino je u tom slavonskom gradu bilo ograničeno useljavanje slobodnih seljaka (ob-
veznika plaćanja kunovine).** Kasnije je taj grad često bio mjestom boravka slavonskih
banova, a u njemu je više puta zasjedao i slavonski sabor. Bela TV. je nakon provale Tatara
pokrenuo planski razvoj gradova. Najviše mu može zahvaliti Zagreb (Gradec) koji je
1242. godine uzdignut na razinu slobodnog kraljevskog grada. Bela TV. je te značajne
povlastice dao Zagrebu zbog njegove odanosti iskazane u vrijeme provale Tatara. Time je
uz kralja Svetog Ladislava, koji je osnovao zagrebačku biskupiju, i Bela dobio ulogu od
ključne važnosti u razvitku današnjeg hrvatskog glavnog grada.
49 Steindorff 2006., str. 53.

50 Klaić, N. 1976., str. 299., Steindorff 2006., str. 54.
51 Klaié, N. 1976., str. 300.
52 Klaié, N. 1976., str. 306.
83
Priča o istinskom gradskom uspjehu: srednjovjekovni Zagreb

»U ime Svetoga Trojstva i nedjeljivoga jedinstva, amen. Bela, milošću božjom kralj Ugarske,
Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije i Kumanije zauvijek.
Uzvišenost kraljeva traži i dostojanstvu uzvišenih pripada da se toliko više vesele mnoštvu
puka koliko sami dostojanstvom ostale nadvisuju. Stoga izjavljujemo ovom ispravom kako sadaš-
njima tako i budućima: budući da smo htjeli u Zagrebu, na brdu Gradecu sagraditi slobodan grad
i tamo sazvati građane i onaj dio kraljevstva utvrditi i učvrstiti zbog sigurnosti granice i drugih
koristi, pošto smo se posavjetovali s dragim i vjernim našim Dionizijem, banom čitave Slavonije,
i drugim prvacima kraljevstva, koji su jednoglasno odobrili ovu našu namjeru i volju, proveli
smo u djelo svoju nakanu, dopuštajući da na prije spomenutom brdu bude slobodan grad, da se
građani slobodno nasele i da imaju, drže i čuvaju stalne zemlje i posjede, prava i slobode koje smo
doznačili i potpisali.«*
U nastavku isprave nabrojana su prava i povlastice koje su građani sami tražili i

podastrli kralju, koji je sve to potvrdio. Zagreb (točnije Gradec ili Grec, Grič, brdo
nekadašnje županijske utvrde)" time je postao slobodni kraljevski grad. Dobio je kolek-
tivno plemstvo, posjede od podnožja Medvednice do Save, trgovačke povlastice, pravo
održavanja sajmova, široku samoupravu, pravo suđenja (sudac je imao pravo na neovi-
snost, dakle, mogao je dosuditi i smrtne kazne). Zauzvrat su građani morali obećati da
će grad opasati zidinama (obećanje su održali), te su trebali dati kralju na raspolaganje
desetoricu naoružanih vojnika (pod punom spremom) kada bi išao ratovati u Primorje,
Karintiju ili Austriju. Ispravom je također bio detaljno propisan način na koji se mora
primiti kralj prilikom posjeta gradu. Slavonski herceg kraljevske krvi dobivao je polovicu
nabrojanih dobara, dok je ban dobivao mnogo manje i samo je prigodom svoje inau-
guracije morao ispeći vola i sto štruca kruha, što i nije tako puno ako to usporedimo s
kraljevim prihodima (12 volova, 1000 štruca kruha i 4 bačve vina).
Bela IV. je 1256. godine dao pravo na održavanje četrnaestodnevnog sajma (od
osmog dana prije dana Svetog Marka, 25. travnja do kraja osmodnevlja nakon sveča-
nosti). I to tako da nakon toga ne duguju nikakvog poreza. Povelja iz 1242. godine do-
zvoljavala je dva dana u tjednu za veliki sajam (održavan je ponedjeljkom i četvrtkom).
Kralj je u novijoj ispravi iz 1266. godine oslobodio stanovnike Gradeca od vojne obveze,
a njihove je obveze nakon toga radije naplaćivao u novcu. Kralj je građane oslobodio čak
i plaćanja harmice, tj. tridesetine. Kasnije je kraljica Marija (u ime svoga sina, hercega
Bele) 1261. godine stanovnicima Gradeca smanjila iznos kraljevske rente.“ Nove su
53. CDIV., str. 172.—176., (Hrvatski prijevod: Klaić N. 1972., str. 140., op. prev.)
54 O povijesti Zagreba vidi: Kampus, Ivan — Karaman, Igor: Tisućljetni Zagreb od davnih naselja do suvremenog
velegrada, Zagreb, 1975., (novije izdanje: 1994.); Klaić, Nada: Zagreb u srednjem vijeku, sv. 1., 1982. Posebno o
biskupskom i kraljevskom gradu: Dobronić, Ljelja: Biskupski i kaptolski, Zagreb, 1991. A oslobodnom kraljevskom
gradu id.: Dobronić, Ljelja: Slobodni i kraljevski grad, Zagreb, 1992.
55 Kraljevski grad spominje se pod imenima Gradec, Grecz i Gradyz, a od 16. stoljeća se ustaljuje naziv »grad zagre-
bačkog brda Gradec«, dok se njegovi stanovniki sve češće nazivaju Zagrepčanima (npr. Krsto Frankopan u svom
pismu od 5. 9. 1526. godine spominje ih pod imenom »Zagrebci«), premda se izvorno samo biskupski grad nazivao
Zagrebom. Vidi u: Kampuš-Karaman 1975., str. 27.
56. Vidi Klaić, N. 1976., str. 296.—297.
povlastice Gradečani mogli zahvaliti tome što su doista relativno brzo (u roku od par
desetljeća) izgradili zidine i time dobili značajnu prednost pred biskupskim gradom, koji
je kamenim zidinama bio opasan tek kad se približila turska opasnost, u 15. stoljeću,
dok je — i danas vidljiva — utvrda s tornjem koja okružuje katedralu izgrađena tek
između 1510. i 1525. godine, na inicijativu nekadašnjeg zagrebačkog biskupa i kasnije
ostrogonskog nadbiskupa Tome Bakača. Dva su grada inače od 16. stoljeća pa nadalje
jedinstveno nazivani Zagrebom, premda je do njihovog službenog ujedinjenja došlo tek
u 19. stoljeću.
Gradska samouprava je vjerojatno sve do početka 17. stoljeća počivala na demo-
kratskim temeljima; trećeg veljače svake godine relativno širok krug građana birao je
prisežnike, vijećnike i gradskog suca.
Na gradskim je posjedima tijekom nekog vremena nastalo oko devet ili deset kmet-
skih sela, koja su Gradecu plaćala feudalne daće. Pojedina sela su se specijalizirala za
izvjesne djelatnosti, pa su se tako npr. stanovnici Gračana podno Sljemena bavili vino-
gradarstvom, a bili su obvezni brinuti se i o vinogradima gradečkih posjeda u okolici.
Kraljevskom darovnicom stekli su i prihode od savskog riječnog prijelaza (splavi), no,
kao i u slučaju njihovih sela, i za splavarinu su se morali boriti s gospodarima biskupskog
iliti kaptolskog grada (Kaptol). Čak su i feudalci iz okolice tijekom cijelog srednjega vije-
ka povremeno napadali i pljačkali posjede grada, pa i odvodili njegove kmetove. Gradec
se za vladavine odlučnog Bele IV., Anžuvinaca ili Matijaša Korvina u svrhu naknade šteta
čak u više navrata uspješno obratio svom vlastelinu, kralju, koji bi uglavnom naložio
banu da pred slavonskim saborom (congregatio generalis) ponovno uspostavi prava gra-
da i vrati njegova otuđena dobra, to jest da slobodni kraljevski grad dobije natrag svoja
uzurpirana prava ili dijelove posjeda.?7
Kraljevski grad, dakako, nije živio samo od poljoprivredne proizvodnje, stočarstva
ili prihoda od skelarstva i sajmova. Imao je i značajne manufakture i osobito važnu ulo-
gu u trgovini između Ugarske i Italije. U gradu su se vrlo brzo naselili talijanski trgovci,
doduše, i Francuzi i Valonci. Naravno, ne samo u Gradecu, već i u biskupskom gradu,
u kojem spomen na četvrt Vicus Latinorum čuva današnja Vlaška ulica. Riječ Vlah
označava »onoga koji je latinskog podrijetla« (vidi mađarski izraz ol4h), a to su mogli biti
Valonci, Talijani itd. Njegov oblik u množini je Vlasi — od njega potječe mađarski et-
nonim o/asz (mad. talijanski, Talijan, op. prev.). Nakon provale Tatara ponovno je oživio
i biskupsko—kaptolski grad, no ni u kom slučaju nije krenuo putem tako impozantnog
razvoja kao kraljevski grad koji je uvelike bio oslobođen feudalnih obveza. Razliku u
statusu stanovnika biskupskog naselja i građana slobodnog kraljevskog grada dobro pri-
kazuje povelja hercega Andrije zagrebačkom biskupu Dominiku iz 1198. godine.* Svi
su gradani biskupskoga grada (Latini, Madari, Slaveni), bez obzira na svoje podrijetlo,
spadali pod Dominikovu feudalnu sudsku nadležnost (ta je praksa opstala i kasnije), za
razliku od građana civitas regia kojima su sudili vlastiti suci i priseZnici.
57 Kampuš-Karaman 1975., str. 56.

58 Klaić, N. 1976., str. 290.
U Gradecu su se uz brojne Firentince naselili i mnogi Venecijanci — najvjerojatnije

su oni raširili kult svetoga Marka koji je postao zaštitnikom glavne župne crkve u Gra-
decu.? Od 14. i 15. stoljeća zastupnici četiriju nacija — Nijemaca, Romana, Mađara i
Slavena (Hrvata) — imali su svoje mjesto u gradskom vijeću Gradeca i sudjelovali u radu
gradske uprave. Svaka nacija birala je dva prisežnika i pet vijećnika, a suca su — za razli-
ku od vremena Bele IV., kada se za tu dužnost mogao izabrati građanin »odakle god on
bio« — svake godine davali iz redova građana druge nacije, pa je tako npr. 1384. godine
sudac bio Talijan, Tomin sin Laurentius, dok je sljedeće godine to bio Hrvat, Odolešov
sin Nikola; tada bi u nabrajanju na prvom mjestu uvijek navodilili prisežnike i vijećnike
koji su iste narodnosti kao sudac (tako su 1385. godine iza imena suca slijedila imena
pripadnika jezičnog izraza lingua sclavonicalis, pa redom lingua hungaricalis, teutonica-
lis i lingua latina).?
Zagreb je u drugoj polovici 14. stoljeća dosegao vrhunac svog srednjovjekovnog
razvoja, tada je broj njegovih stanovnika premašio četiri tisuće čime je kao jedini od sla-
vonskih gradova dosegao broj stanovnika dalmatinskih gradova. Usred uspona i padova
15. stoljeća, a zatim u sjeni osmanske opasnosti broj stanovnika naselja pao je ispod
4000 i tek je u 18. stoljeću dosegao i premašio svoj vrhunac iz 14. stoljeća.“
Značaju Gradeca doprinijela je činjenica da se na njegovom području nalazila kra-
ljevska palača, koja nije služila samo kao mjesto stanovanja vladara koji bi relativno
rijetko došao u posjet, već su tu imali svoje dvore i članovi kraljevske obitelji s naslovom
hercega Slavonije. U kraljevskom se gradu (premda ne uvijek) nalazilo i sjedište banova i
tu je od 1273. godine pa nadalje više puta zasjedao slavonski sabor — premda se povre-
meno okupljao i u Križevcima (Kórós) i drugdje, npr. u Koprivnici (Kapronca).
Tijekom srednjega vijeka pravni je status slavonskih kraljevskih gradova osnovanih
od Arpadovića bio ugrožen, čak ukinut, te su svi među njima, pa i Varaždin, postali
feudalnom imovinom. Samostalnost Zagreba je također povremeno bila u opasnosti,
kao npr. za vrijeme previranja u doba posljednjih vladara iz kuće Arpadovića, premda
su nakon toga uslijedila mirna desetljeća u doba vladavine Anžuvinaca. Nakon smrti
Ljudevita Velikog u gradu je izbio građanski rat. Između Gradeca i biskupskoga grada
nastalo je ozbiljno suparništvo koje se razvilo u neprijateljstvo: građani civitas regije
ustrajali su na strani kraljice Marije i kasnije Žigmunda, dok su se zagrebački biskup Pa-
vao Horvat i njegov grad (Kaptol) priključili protukraljevima (Karlo II., kasnije Ladislav
Napuljski). Spomen krvavih sukoba između dvaju susjednih gradova čuva ime mosta na
potoku Medveščak koji je nekada tvorio njihovu granicu (Krvavi most), odnosno uličica
koja se danas nalazi na njegovom mjestu. Premda se najoštrija bitka između građana
biskupsko-kaptolskog grada i Gradeca odvijala 1390-ih godina (zagrebački biskup je
59 U izvorima se već 1256. godine navodi jedan venecijanski trgovac, a u to vrijeme su na glavnom trgu kraljevskoga
grada, gdje se kasnije nalazila i banska palača, počeli graditi crkvu posvećenu evanđelistu svetom Marku, svecu
zaštitniku Venecije: Dobronić, Lj. 1992., str. 49.
60 Dobronić, Lj. 1992., str. 18.
61 Goldstein, Ivo: Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb, 2003., str. 78.
1397. godine ekskomunicirao građane slobodnog grada),* Između biskupa i slobodnog

kraljevskog grada i u drugim je razdobljima dolazilo do neprijateljstva, a i često su vodili
financijske i ostale imovinsko-pravne rasprave.
Žigmund prema svom odanom gradu ipak nije pokazao pretjeranu zahvalnost —
nije ga obranio kada su isprva Albeni, a kasnije Talovci kršili prava Gradeca. Kasnije
su ga, 1441. godine, opsjeli grofovi Celjski i podveli pod svoju feudalnu vlast. Ulrika
Celjskog su, na sreću Zagreba, 1456. godine u Beogradu ubili vojnici Ladislava Hunya-
dija, ta je velemožna obitelj izumrla po muškoj liniji, a kralj Ladislav V. je još iste godine
uspostavio pravni status Gradeca. Kralj Matijaš je, pak, ponovno potvrdio povlastice
grada. Tako je Zagreb mogao zakoračiti u novi vijek kao jedini slobodni kraljevski grad
(i jedino uistinu značajno naselje) Slavonije koji je doista i zadržao svoj pravni status.
Uspon velikaških obitelji u Slavoniji za vrijeme posljednjih

Arpadovića
Bela IV. je bio posljednji vladar iz kuće Arpadovića koji je imao stvarnu (premda nima-
lo neograničenu) vlast u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji. Istina, uspon najznačajnijih
hrvatsko-slavonskih velikaških obitelji u biti je započeo već za vrijeme vladavine Bele
IT. i Andrije II., a nastavio se i u razdoblju od provale Tatara do smrti kralja Bele. Dok
su u Hrvatskoj sve velikaške porodice bile hrvatskog podrijetla, u Slavoniji su, osobito
sjeverno od Save, i mađarske i njemačke obitelji (npr. porodica Gutkeled ili rod Hćder,
drugim imenom Gisingovci) stekli značajne posjede i važnu političku ulogu, a porodica
Babonić hrvatskog podrijetla postala je dominantnom samo u području između Save
i planine Gvozd. U Slavoniji se (dijelom i u Hrvatskoj) razvitak sloja veleposjednika
u prvom redu veže uz doba Andrije II.; kralj je u području preko Drave (s onu stranu
kraljevskih posjeda) donirao čitave varmeđe. Sve je to bilo u skladu s njegovom novom
ugarskom politikom, koja je vladarske prihode željela temeljiti — umjesto tzv. doma-
nijalnih prihoda zasnovanih na kraljevskim posjedima — na prihodima ubranima po
kraljevskom pravu (regale) koje je već dulje vrijeme bilo rašireno na Zapadu. Međutim,
stupanj razvitka njegove države doista još nije mogao omogućiti uspjeh takve politike,
doduše, ni kasniji pokušaji Bele IV. da povrati posjede nisu imali uspjeha.
U vrijeme vladavine Stjepana V. (1270.-1272.) oligarsi su već toliko ojačali da je
slavonski ban Joakim Pektar iz roda Gutkeled oteo prijestolonasljednika Ladislava IV.
i pustio ga na slobodu tek nakon smrti njegova oca. Posljednji Arpadovići, Ladislav IV.
62 Biskupski spis o interdictumu uistinu je zanimljiv izvor, budući da nabraja imena vjerojatno svih slobodnih građana
(to jest ne svih stanovnika!), prema zanimanju, ali u mnogo slučajeva i prema narodnosti, pa čak i mjestu podrijetla.
Inače je ban Detrik Bebek u vezi sukoba prihvatio verziju građana kraljevskoga grada, prema kojoj su stanovnici bi-
skupskoga grada bili napadači, dok su prema biskupu za nastanak konflikta bili krivi stanovnici Gradeca: Dobronić
1992., str. 37.—44. Gradečke stanovnike su u borbi kao stjegonoše (vexzliferi) vodila dvojica trgovaca firentinskog
podrijetla. Prema Dobronićevoj, moguće je da su bili vođeni duhom gradskih biraka, koje su bile veoma česte u
njihovom rodnom gradu, odnosno tadašnjoj Iraliji.
63 Krist6, Gyula: Magyarorszdg tórténete (895—1301), Osiris, Budapest, 1998., str. 203.-204.
u rušenju moći slavonskih i

(1272.-1290.) i Andrija III. (1290.—1301.) okušali su se
na tom polju (takvim
hrvatskih velikaša, no nisu mogli prikazati nikakav bitan uspjeh
pokušajem možemo u biti smatrati i to što je Andrija svoju majku Tomasinu Morosini
imenovao slavonskim hercegom). Do konca 13. stoljeća na područjima Slavonije sjever-
bilo
gotov o su autokr atski vladal i Gising ovci, dok je područje južno od Save
no od Save Babonića.
pod vlašću
Babonići postaju oligarsi

Prvi spomen Babonića potječe iz prve polovice 13. stoljeća, a u izvorima se od pripad-
nika porodice prvo javljaju knez Baboneg i Stjepan. Međutim pravu vladavinu poro-
dice Babonić utemeljili su Stjepanovi sinovi Stjepan II. i Radoslav u borbama protiv
Gutkeleda i Gisingovaca. Stjepan II. je od bana Joakima stekao Steniénjak, koji se ka-
snije smatrao glavnim sjedištem obitelji, a zatim — putem mira sklopljenog s Ivanom
Gisingovcem 1278. godine — župe Pset i Goricu te grad Petrinju, dok je Radoslav
proširio obiteljske posjede na županije Orbas i Sana; dakle, u njihovom je posjedu bio
predio od Save do Gvozda i od Kupe do rijeke Bosne. Babonići su se, također, okoristili
i sukobima između Anžuvinaca i Andrije III.: naizmjence su im — katkad Andriji,
a katkad napuljskom kralju Karlu II. — davali potvrditi svoja prava glede pojedinih
posjeda. Koncem 1200-ih godina na čelo obitelji stupili su sinovi (Stjepan III., Ivan,
Radoslav II. i Otto) Babonega, rano preminulog starijeg brata Stjepana II. i Radoslava;
među njima je Stjepan III. dobio od Andrije II. naslov slavonskog bana 1299. godine,
u čemu ga je potvrdio i Karlo Anžuvinac.“ Tu im čast, doduše, između 1300. i 1309.
godine preotima glava protivničke obitelji Gisingovaca Henrik, no nakon njegove smrti
na mjesto slavonskog bana ponovno dolazi Stjepan III., a od 1316. godine njegov mla-
di brat Ivan, kada je porodica na vrhuncu moći. Babonići su podržavali dolazak Karla
Roberta na prijestolje, štoviše, ban Ivan je po nalogu kralja prvo sudjelovao u vojnom
pohodu protiv pobunjeničkih sinova Henrika Gisingovca, a potom i u bitci kod Blizne
1322. godine koja je slomila samovladu Šubića u Hrvatskoj, da bi ga nakon toga kralj
na kratko vrijeme imenovao banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Time je po prvi
puta hrvatski (slavonski) velikaš došao na čelo tih triju područja. No, Ivan nije mogao
ovladati situacijom u Hrvatskoj, a ostali hrvatski velikaši nisu željeli vladavinu Šubića za-
mijeniti vladavinom jedne slavonske porodice. Karlo I. bio je primoran svog podanika,
koji je priznao poraz, povući s te dužnosti. Ivan je do svoje smrti 1334. godine obnašao
dužnost kraljičinog rizničara.“
——— ——
64 Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., su. 216.—217.

65 O ulozi bana Ivana vidi: Klaić, N. 1976., str. 355.—356.
Jačanje najznačajnijih velikaških porodica, Šubića i Frankopana

Bribirsku župu u Dalmaciji spominje već car Konstantin VII. sredinom 10. stoljeća, no
njezin prvi imenom poznati župan Budec spominje se između 1066. i 1070. godine kao
dvorski dužnosnik Petra Krešimira IV.“ Prva osoba od župana Bribirskih (Bribirščić,
Bereberistich) (vezano uz njih ime Šubić počinje se koristiti tek u 14. stoljeću) od koje se
genealoški može pratiti glavna grana tog roda bio je Bogdanac, čovjek bana Beloša oko
1160. godine (ličnost Mrmonje čije se ime navodi u retcima Pacra Conventa ne može
se uzeti u obzir zbog kasnog postanka isprave). Njegov sin Miroslav pojavio se 1180. u
pratnji Rogerija (bizantski upravitelj Hrvatske i Dalmacije imenovan od cara Manuela),
no očito je još u istoj godini prešao na stranu Bele III. koji je povratio hrvatsko-dalma-
tinska područja, budući da se 1182. godine pojavljuje u pratnji kraljevog vojskovođe.
Miroslav još nosi naslov župana (iuppanus). Njegov sin Grgur, čovjek hercega Andrije
bit će prvi koji će koristiti naslov comes (u izvorima na hrvatskom jeziku koristi se izraz
knez, a u mađarskoj historiografiji povremeno izraz grof, bribirski grofovi), što se inače
objašnjavalo time da je posjed bribirske župe učinio nasljednim unutar svoje obitelji.
No možda samo zato što u tom razdoblju uporaba naslova comes postaje opća na tom
prostoru, pa tako i u dalmatinskim gradovima.“
Uspon Bribiraca od tada je konstantan: Miroslavov brat Grgur 1201. godine dolazi
na mjesto kninskog biskupa, a zatim u to vrijeme pojedini pripadnici obitelji dolaze na
mjesto kneževa (comes) ili potestata dalmatinskih gradova. Niz je pokrenuo Vučina kao
trogirski comes početkom 13. stoljeća, a 1220. godine taj naslov u Splitu nosi Višen.
Nakon toga 1222.—1223. izbija unutarnji rat između dviju grana obitelji. Višen je želio
uzeti sjedište porodice od Grgura, no pretrpio je poraz, pao u zatočeništvo, te ga je nje-
gov protivnik dao ubiti. U to je vrijeme najmoćniji velikaš Hrvatske sidraški župan, a
potom nakratko zadarski (a kasnije šibenski) comes Domald, koji je bio u neprijateljstvu
s kraljem Andrijom II. U njihovom sukobu Bribirci su stali uz kralja i uspjeli steći dio
Domaldovih posjeda kao kraljevsku donaciju. Andrija je poslao princa Kolomana protiv
Domalda i velikaš je na koncu 1229. godine pretrpio poraz, premda njegova moć još nije
bila u potpunosti izblijedjela. Od tada pa nadalje uz pomoć vladara Bribirci povećavaju
svoju moć, ponovno su splitski comesi, pa čak negdje početkom 1230-ih godina i oti-
maju od Domalda položaj šibenskoga kneza — premda tada još ne trajno, no u borbi su
na koncu do druge polovice stoljeća nedvojbeno prevladali Bribirci.
U vrijeme provale Tatara potestat Trogira je Stjepko (sin Grgurova brata Stjepana).
Pomoć koju su Šubići pružili Beli IV. kralj je nagradio tako što im je 1251. godine
66 CDL, str. 106.; O Bribirima ili Šubićima prvu monografiju je napisao Vjekoslav Klaić koncem 19. stoljeća: Klaić,
V.: Bribirski knezovi od plemena Šubići, Zagreb, 1897. Otada su o njima u hrvatskoj povijesnoj znanosti objavljeni
brojni radovi i članci, a uz to im sve sinteze hrvatskog srednjovjekovlja posvećuju mnogo prostora. U novije je
vrijeme Damir Karbić smjestio Šubiće u fokus svojih istraživanja: Karbić, D.: Zhe Šubići of Bribir. A Case Study of a
Croatian Medieval Kindred, PhD Diss., Central European University, Budapest, 2000. Uz spomenuto, Karbić se i
u više drugih studija pozabavio različitim aspektima povijesti bribirskih comesa.
67 Karbić: Šubići bribirski, 2004., str. 5.
89
i sve
dao bribirsku župu u stvaran trajni posjed.5* Istina, kralj se trudio istisnuti Šubiće
to mjesto
druge hrvatske velikaše iz stolice comesa dalmatinskih gradova i radije je na
tek
postavljao vlastite dužnosnike, hrvatske banove koje je sam imenovao. Bribirci su
nakon smrti Bele IV. uspjeli ponovno steći te važne pozicije visokih prihoda i ranga.
je
Najistaknutija ličnost te porodice bez sumnje je bio Pavao Šubić (1245.-1312.), koji
ga po
stupio u srodstvo sa slavonskim banom Joakimom iz roda Gutkeleda. Ladislav IV.
ukorio
rvi put kao bana (ili vicebana) spominje 1273. godine.“ Istina, kralj ga je prvo
Pavao nije
1273.-1274. zbog njegove politike u vezi Trogira, a zatim i smijenio kada ga
poslušao i kad je podvrgnuo grad svojoj vlasti. Međutim koncem 70-ih godina Pavao se
vraća na svoju dužnost i od tog trenutka njegova moć neprestano raste jer je kraljevski
utjecaj u Hrvatskoj i Dalmaciji praktički prestao. U vrijeme vladavine Andrije III. Pa-
vao izgrađuje neograničenu vladavinu oligarha, njegova obitelj uspostavlja diplomatske
odnose s napuljskim Anžuvincima, papom i Mletačkom Republikom. Odnosi s Napu-
ljem potom postaju još čvršćima kada 1292. godine kraljica Marija (kći Stjepana V. i
supruga napuljskog kralja Karla II.) proglasi svoga sina hercega Karla Martela ugarskim
u
kraljem. Godine 1292. Marija i Karlo II. doniraju banu Pavlu gotovo cijelu Hrvatsk
(izuzev posjeda Frankopana), a 1295. godine doživotno je imenovan na dužnost hrvat-
skog bana. Doduše, 1293. godine i Andrija III. je jamčio Pavlu naslov hrvatskog bana.
Pavao je oteo Omiš od Kačića, a 1299. proširio svoj utjecaj i na Bosnu, no uz sam naslov
hrvatskog bana (banus Croatiae) uzeo je tek atribut dominus Bosnae (istina, s vremena na
vrijeme je koristio i naslov dominus ili banus Croatorum i banus tocius Slavoniae). Duž-
nost bosanskog bana povjerio je svom mlađem bratu Mladenu I. 1302. godine. Mladena
su, doduše, 1304. ubili bosanski heretici, no Pavao je obnovio vlast Šubića i imenovao
banom svog nećaka Mladena II. Stjepan Kotromanić i njegova obitelj pobjegli suu Du-
brovnik. Karlo Robert je 1308. godine Pavlu u trajni posjed dao i Bosnu. Time je moć
te obitelji dosegla vrhunac.
Dok su Šubići, od Bribira nadalje, vladali najvažnijim dalmatinskim gradovima u
srednjoj Dalmaciji i cijelom Hrvatskom, a postavši međunarodnim čimbenikom čak se
uplitali i u pitanje čija bi trebala biti ugarska kruna, dotle su se Frankopani širili na mno-
go mirnijem i ujedno manje važnom području (Kvarner, otok Krk, Vinodol, Modruš).“
Prvi poznati predak obitelji, Dujam stupa na scenu kao mletački vazal na otoku Krku
(Veglia), a njegovi sinovi Bartol i Vid (Guido) sklopili su 1163. godine ugovor s duždom
68 CDIV, str. 466.—468.; Klaić V. 1897, str. 39.

69 Karbié 2004., str. 11.
70 Vjerodostojnost Andrijine isprave sačuvane u kasnijem prijepisu doveo je u pitanje Antoljak, vidi Antoljak, S.
— Ban Pavao Bribirski: »Croatorum dominus«, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 30., 1972., str. 5.-62., no Nada
Klaić, koja se od svih hrvatskih povjesničara najkritičkije odnosila prema svoj hrvatskoj srednjovjekovnoj građi
izvora, smatrala ju je vjerodostojnom, a i logično je da je Andrija III. tom gestom pokušao izvući Pavla iz saveza s
Anžuvincima. Iako to nije uspio, s jedne strane jer kralj nije htio dati Pavlu da članovi njegove obitelji nasljeđuju
banski naslov, a s druge strane jer je htio da velikaš prisegne na vjernost njegovoj majci, Tomasini Morosini, koju je
vladar imenovao hercegom Slavonije. Inače ni Anžuvinci nisu željeli ispuniti Pavlova očekivanja u tom smjeru, već
su mu dali naslov »trajnog« bana koji glasi samo na njegovo ime. Klaić, N. 1976., str. 420.421.
71 Po Raukaru su se širili u tišini na geopolitički zakrivenom mjestu: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 200.
Michielijem Vitale da do kraja života mogu upravljati otokom. Njihovi sinovi će obno-
viti taj ugovor s Mletačkom Republikom 1198. godine. Prvi koji će iz obitelji okušati
sreću na kontinentu, u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, jest Bartol II. On nije nosio
naslov comesa (u izvorima se navodi samo kao frater comitum, brat kneževa — vjero-
jatno je on najmlađi sin). 1180-ih godina stupa u službu kralja Bele III., čime će dati
temelja za sticanje obiteljskih posjeda u Hrvatskoj. Premda je prema novijoj hrvatskoj
historiografiji isprava iz 1193. godine o darivanju županije Modruš neporecivo krivotvo-
rina“, četrdesetih godina 13. stoljeća Miroslav I., Ivan II. i Vid III. također nose naslov
comesa Modruša i Vinodola, dakle, u jednom su trenutku ipak stekli te posjede.
U mađarskoj se historiografiji dugo držalo darovnicu Bele III. iz 1193. godine do-
kazom da je on bio prvi koji je darovao jednu cijelu varmeđu, no danas već znamo
da se Modruš ne može poistovjetiti s ugarskom cjelinom comitatus castri, budući da
je hrvatska župa ili županija označavala teritorijalnu cjelinu koja je znatno manja i od
najmanje ugarske varmede.? Mletačka Republika nije najbolje primila činjenicu da su
krčki comesi stupili u oružanu službu ugarskoga kralja (sudjelovali su, između ostalog,
u vojnom pohodu Andrije II. na Omiške Kačiće te su privremeno došli u posjed Brača,
Hvara, Korčule i Lastova). Osobito je loše prihvatila privrženost Frankopana ugarskom
kralju kada se grad lagun4 umiješao u rat s Ugarskim Kraljevstvom, npr. nakon ustanka
Zadra 1242. godine. Tada je dužd Frankopanima oduzeo Krk i upravu otoka povjerio
vlastitom sinu Lorenzu Tiepolu."* Ubrzo je Mletačka Republika ponovno povjerila otok
Krk članovima porodice Frankopana. Nakon toga, sve do 1358. godine obitelj uspješno
obavlja službu dvama gospodarima, stupaju u brak s mleračkim obiteljima, a povremeno
zastupaju interese Republike i kod ugarskog dvora. Dakle, porodica Frankopan saču-
vat će svoju bazu na otoku Krku (doduše Mletačka Republika snažno ograničava kako
njihovu moć, tako i prihode), te se dalje širi na hrvatskom kontinentu nasuprot otoku.
U vrijeme provale Tatara hitaju u pomoć Beli IV., koji im 1242. godine potvrđuje
posjed Vinodola i Modruša, štoviše, pojedini članovi obitelji postat će comesi Splita i
Senja. Opet su imali dobre pozicije, stajali su na strani Anžuvinaca pa je 1315. godine
Fridrik III. već imao i Senj u trajnom posjedu. Širili su se dalje na kontinentu; dobit
će i Otočac, župu Gacku, a potom i Drežnik. I u sukobu između Mladena II. Šubića i
Karla Roberta stat će uz kralja, koji je 1322. i 1323. godine potvrdio njihov posjed u
Modrušu, Vinodolu i Senju. Nakon pada Bribiraca postaju najznačajnijom velikaškom
obitelji Hrvatske (premda su se povremeno dijelili na mnogo, ponekad osam grana, na-
kon izumiranja pokoje grane, posjede izumrlih uglavnom su uspjeli zadržati u obitelji).
Ime Frankopan počeli su koristiti tek u 15. stoljeću. Također se u 15. stoljeću, u vrijeme
kralja Žigmunda, a kasnije Matijaša Korvina, prvi put dogodilo da su dospjeli u sukob s
72. Klaić, N. 1976.; Raukar u: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 201.
73 Na razliku između ugarskih varmeda i hrvatskih županija skreće pozornost Font, Márta: A kózépkori Magyar
Királyság. Az Árpád-házi királyok kora (970.—1301.), u: Romsics, Ignác (gl. ur): Magyarország tórténete, 2007.,
Budapest, Akadémiai Kiadó, str. 116., odnosno Kristó, Gyula 1998., str. 180.—181. I Kristó i Font smatraju darov-
nicu iz 1193. godine vjerodostojnim izvorom.
74 Natragu mletačkog ljetopisca Dandola: Jászay, Magda: Velence és Magyarország. Egy szomszćdsdg kilzdelmes tórténete,
Gondolat, Budapest, 1990., str. 32.
91
1671. godine) ostali odlučuju-

kraljevskom vlašću, ali su još više od dva stoljeća (sve do
ćim sudionicima hrvatske povijesti.
Doba Anžuvinaca, zlatno doba srednjovjekovne Hrvalske

Pretenzije na prijestolje napuljskih Anžuvinaca gotovo su bez iznimke podržavali hrvat-
ski oligarsi, a ubrzo su im se pridružili i slavonski Babonići. Šubići, koji su u doba Pavla
i njegovog mlađeg brata bana Mladena I. bili vladari gotovo neograničene moći većeg
dijela Hrvatske (dijelom i dalmatinskih gradova) i Bosne, osjećali su se dovoljno moćni-
ma da vrše utjecaj i na sudbinu ugarskog prijestolja i da samostalno stupe u diplomatske
odnose s napuljskim kraljevstvom i papom.? Kralj Andrija III. je još bio živ kada je ban
Pavao naložio Jurju Šubiću da krene u Napuljsko kraljevstvo i dovede Karla Roberta u
Hrvatsku. Nakon Andrijine smrti Pavao je otpratio dvanaestogodišnjeg princa Karla
do Zagreba, dao mu je jaku oružanu pratnju koja ga je otpratila u Ostrogon, gdje ga
je nadbiskup Grgur privremeno okrunio, međutim moćni hrvatski oligarh nije pratio
svoga vladara dalje na ugarsko tlo, već se vratio kući. Međutim, pružanje pomoći Karlu
Robertu (1301.—1342.) u dolasku na tron je, unatoč papinoj podršci, naišlo na ozbiljne
prepreke jer je dio ugarskih oligarha podržavao druge pretendente (isprva Vjenceslava
iz Češke: 1301.—1305., zatim Otona iz Bavarske: 1305.—1307. godine). Karlo Robert
do 1308. godine više nije imao protivnika, no učvršćenje njegova prijestolja i ponovno
ujedinjenje zemlje trajalo je još dva desetljeća. Šubići inače nisu ni pomišljali na to da
sami sebe postave za kralja Hrvatske ili da je de iure odcijepe od ugarske krune, već su
jedino potraživali trajnu bansku čast.
U prvoj polovici svoje vladavine Karlo Robert nije imao vremena baviti se hrvatskim
pitanjima, što je imalo teške posljedice. Hrvatski su se oligarsi međusobno sukobljavali,
a to stanje anarhije iskoristila je Mletačka Republika, premda ga nije inicirao grad—dr-
žava. Najznačajniji pripadnik roda Šubića, Pavao — koga izvori ponekad spominju pod
imenom dux Croatiae et dominus Bosnae — umro je 1312. godine. Još se i on sam
1311. godine umiješao u sukob s Mletačkom Republikom nakon što je uzeo pod svo-
ju zaštitu Zadrane koji su se pobunili protiv Republike Svetoga Marka. Godine 1313.
međutim, njegov sin, ban Mladen II. nije imao sreće i Mletačka Republika je povratila
Zadar. Nakon tog poraza moć Šubića je oslabjela, protiv njih su se pobunili dalmatinski
gradovi (Trogir i Split) te hrvatske velikaške porodice, Kurjakovići, cetinski župan Neli-
pac iz roda Snačića, bosanski ban Stjepan Kotromanić, a kasnije se i kralj Karlo Robert
suočio sa svojim nekadašnjim pomagačima te je i slavonske Baboniće bodrio na sukob
s Mladenom. Mladen je poražen 1322. godine u bitci pored Bliske u Dalmaciji (blizu
Trogira), nakon čega se utekao kralju koji ga je ipak pomilovao, ali i bacio u zatočeništvo
u Ugarskoj.
75 Karbic, Damir: Diplomacija hrvatskih velikaša iz roda Šubića, u: Zbornik Diplomatske akademije, sv. 2., Hrvatska
diplomacija u srednjem vijeku, Zagreb, 1999., str. 225.—242.
92 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS.
Time je okončana samovlast Šubića u Hrvatskoj koju je hrvatska historiografija po-

nekad smatrala pokušajem stvaranja nacionalne samostalnosti, iako — barem u slučaju
Mladena II. — nemamo dokaza za to, a najvjerojatnije mu je bila bitna samo samovlast
vlastite porodice. Bribirska grana obitelji Šubić je preko Mladena III., nećaka Mladena
IL, zadržala velik dio svoje moći još do 1348. godine. Istina je da je do pojedinih po-
sjeda Šubića bribirskih došao župan Nelipac iz roda Snačića koji si je, poput krbavskih
kneževa Kurjakovića, u Hrvatskoj izgradio pokrajinsku vlast skromnijih razmjera i bez
vanjskopolitičkog autoriteta, no ipak neovisnu od kralja. Kralju su ostali odani samo
Frankopani. U međuvremenu su se dalmatinski gradovi pridružili Mletačkoj Republici
(Šibenik i Trogir već 1322., a Split 1327. nakon neuspješnog vojnog pohoda slavonskog
bana Mikca iz roda Akoša na Hrvatsku, a Nin 1329. godine). Vladavini hrvatskih oli
garha stao je na kraj tek kralj Ljudevit Veliki.
Međutim, u Slavoniji je Karlo Robert uspješno učvrstio svoju vlast. Prvo se obračunao
s Gisingovcima koji su nosili naslov slavonskih banova, a potom je njegov povjerenik Mikac
iz roda Akoša (slavonski ban, 1325.—1343.) zauzdao i Baboniće te 1327. godine prisvojio
utvrdu Steničnjak, njihovo glavno sjedište. Pojedini članovi obitelji (sinovi Stjepana III.)
zbog toga su stupili u službu Habsburgovaca, dok su ostali članovi porodice (sinovi bana
Ivana) bili i dalje odani kralju, te su se smatrali značajnima među slavonskim velikašima i
u doba Anžuvinaca, no nisu povratili svoju staru moć. U vrijeme bana Mikca dogodilo se
da su predijalci zagrebačkog biskupa (posjednici koji su bili pod vojnom obvezom, ali nisu
imali plemićka prava) osporili plaćanje desetine. Isprva je uz njih bio i ban Mikac, među-
tim, na nalog kralja, koji je i sam bio interesna strana u pitanju ubiranja desetine, ukinuo je
taj pokret koji se u međuvremenu pretvorio u otvorenu pobunu. Ugarski procvat u doba
Karla Roberta javio se i u Slavoniji, a gradovi su ojačali.
Sin Karla Roberta, Ljudevit I. Veliki (1342.—1382.) dobro je vidio da su mu za
trajne odnose s Napuljem potrebni gradovi na jadranskoj obali. Najprije je, međutim,
morao uspostaviti svoju kraljevsku vlast u Hrvatskoj, što njegovom ocu nije ili je rek
djelomično uspjelo. Nakon smrti župana Nelipca (1344.) kralj je odmah stupio u akciju
i napao utvrdu Knin, koju je branila Vladislava, udovica cetinskog oligarha (i sin Ivaniš
Nelipčić), no ubrzo se pokorila vladaru. Od toga je važnije bilo osvajanje Ostrovice i
njezine župe 1347. godine, osobito zato što su je i Mletci željeli pridobiti, no kralj je bio
uspješniji u pregovorima s mjesnom granom Šubića. Na temelju isprave od 31. srpnja
1347. godine kralj Ljudevit je dobio Ostrovicu od Šubića, Grgura II. i njegovog nećaka
Jurja III., u zamjenu za slavonsku utvrdu Zrin." Otud će potomci Jurja Šubića, koji su
odigrali tako značajnu ulogu u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, dobiti ime Zrinski. Tim
je činom kralj Ljudevit znatno oslabio hrvatske pozicije Šubića, no obitelj je preselje-
njem u Slavoniju ponijela i svoju vezanost uz Hrvatsku te rane klice hrvatske nacionalne
svijesti (premda je to postalo značajno tek kasnije).
Ljudevitov potencijalno najopasniji protivnik bio je Mladen III. Šubić. Prvo je izvo-
jevao pobjedu nad Nelipcem, a nakon toga je sklopio savez s Mletačkom Republikom
76 Klaić, Nada 1976., str. 380.

77 Vidi CD, str. 382.—383.
i Srbijom. Mladen III. je 1343. godine postao mletačkim građaninom, a 1347. godine
saveznički odnos sklopljen sa srpskim vladarom Dušanom, koji je bio na vrhuncu moći,
zapečatio brakom: oženio je carevu kći princezu Jelenu. Upravo se zbog stjecanja te zna-
čajne potpore izvana, čini vjerojatnim da je Mladen III. želio Hrvatsku, ili barem južna
područja koja su bila pod njegovom vlašću, učiniti neovisnima od ugarske krune (što
ranije njegovi preci zasigurno nisu imali namjeru učiniti). Na Ljudevitovu sreću Mladen
nad-
III. je 1. svibnja 1348. neočekivano umro. U posmrtnoj pjesmi uklesanoj na njegov
grobni spomenik u trogirskoj katedrali Mladinusa Magnificusa se naziva jakim štitom
Hrvata ( Croatorum clipeus fortis),"? što, osim što se može smatrati ranom manifestacijom
hrvatskog nacionalnog osjećaja, ukazuje na to da je njegovo okruženje vjerojatno znalo
za njegove ambiciozne planove. Nije bez osnove pretpostavka da su legende o dobro-
stivom kralju Zvonimiru, čija je država bila istinska zemlja Kanaan u kojoj teče med i
mlijeko i čiji je lik kasnije u krugovima hrvatskoga plemstva bio simbol srednjovjekovne
to
samostalne hrvatske države, vjerojatno nastale upravo u okruženju Šubića." Premda
doista možemo smatrati veoma ranim ispoljavanjem nacionalnog karaktera, koji u 14.
stoljeću ni u kom slučaju nije prerastao u opću pojavu. U svakom slučaju, spomenuti
će se elementi pojaviti u nacionalnoj svijesti kasnijeg hrvatskog plemstva. Ambiciozne
planove Mladena III. potkrepljuje činjenica da je prema tvrdnji vranskog ivanovačkog
priora dužd imenovao hrvatskog velikaša markizom Slavonije (zarchio) — gotovo kao
protutežu banu ugarskog kralja — s kojim se Mletačka Republika mogla zajedno pri-
premati za opći napad na prokraljevske snage. Premda su mnogi potraživali naslijeđe
Mladena III., Ljudevit je stekao strateški najvažnije utvrde (Klis, Skradin, Omiš), što se
pokazalo odlučujućom prednošću u vojnom pogledu prilikom vojnog pohoda protiv
Mletačke Republike deset godina kasnije.
Povrat Dalmacije
Od drugog desetljeća 14. stoljeća pa nadalje praktički su svi dalmatinski gradovi pri-
znavali vlast Mletačke Republike, no to je bio više rezultat spleta okolnosti (nesigurnost
zbog okršaja između Šubića i Mletačke Republike, odnosno njih i Karla Roberta te hr-
vatskih velikaša). Čim su imali tu mogućnost, radije su se priklanjali hrvatsko-ugarskoj
državi nego Mletačkoj Republici koja je ograničavala njihovu trgovinu.
78 Pogrebna je pjesma djelo obrazovane osobe koja se razumjela u pravila latinske versifikacije. Po N. Klaić, autor je,
neovisno o hrvatskom nacionalnom karakteru u pjesmi, bio dalmatskog podrijetla i nije mogao biti Hrvat budući
da Mladenovu preranu smrt pripisuje božjoj kazni zbog grijeha Slavena: Klaić, N. 1976., str. 595. No, smatram da
to ne isključuje mogućnost da je bio Hrvat, jer je samobičevanje, ideja da »Gospod nas kažnjava zbog naših grijeha«
biblijski topos koji ljetopisac ili pjesnik može primijeniti i na vlastiti narod.
79 Pavao Šubić je u crkvi pored Bribira postavio spomen-ploču kralju Zvonimiru: Karbić, D.: Šubići i dobri kralj
Zvonimir: Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvatskih velikaških obitelji, u: 900 godina Bašćanske
loce, Krčki zbornik, 42. k., posebno izdanje, knjiga 36., 2000., str. 271.—280.
80 CDXI, str. 444.—445., odnosno Dobronić: Viteški redovi. Templari i Ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 1984., str. 116.,
odnosno Karbić 2000., str. 279.
94 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS.
Prvi pokušaj Ljudevita Velikog za oslobođenjem Zadra bio je neuspješan. Njegova

vojska je izgubila bitku s Mlečanima 1346. g. pod zidinama tog dalmatinskog grada.*!
Zbog napuljskih događaja (ubojstvo njegova mlađeg brata) i planiranog osvetničkog
pohoda, 1348. godine sklopio je osmogodišnje primirje s Mletačkom Republikom, no
nije odustao od oslobodenja Dalmacije. Ljudevitu je Dalmacija bila potrebna i zbog
njegovih napuljskih planova: premda je 1350. službeno odustao od potraživanja juž-
notalijanskog prijestolja, nikada u biti nije odustao od svog plana da on sam ili osoba
koju odabere dospije na mjesto kraljice Ivane koju je smatrao sudionicom u ubojstvu
njegova brata Andrije. U svakom slučaju morao je spriječiti daljnje širenje Mletačke
Republike. Kralj Ljudevit je 1356. godine okupio veliku vojsku. Za svoga zagrebačkog
boravka raširio je vijest da se sprema protiv disidenata Srba. Uspio je dovesti u zabludu
Mletačku Republiku. Ljudevit je napao talijanske posjede Mletačke Republike, a drugi
dio njegove vojske pod zapovjedništvom hrvatsko-dalmatinskoga bana Ivana Cuza je
1357. godine na stranu vladara Anžuvinca redom pridobio gradove Split, Trogir, Šibe-
nik i Nin. Splićani su već 8. srpnja oduzeli vlast mletačkom comesu, a Trogirani kneza
Marca Bemba, nakon što je izišao na misu na sveto mjesto izvan zidina, jednostavno nisu
pustili nazad u grad. Šibenčani su se neko vrijeme dvoumili, no 14. prosinca 1357. su u
Ninu pred banom prisegnuli na vjernost kralju Ljudevitu. Konačno se u prosincu 1357.
oslobodio i Zadar (stanovnici grada su bez znanja mletačke garde koja je bila u utvrdi,
pustili u grad banove snage, premda je mletačka garda izdržala u utvrdi sve do mirovnog
sporazuma). Početkom naredne godine sklopili su slavni Zadarski mir, kojim je cijela
Dalmacija zajedno s otocima sve do granice albanskog Drača (Durazzo, Durres) do-
spjela u ruke hrvatsko-ugarskog kralja — »toti Dalmacie a medietate scilicet Quarnarij
usque ad confines Duracij« — kako to stoji u mirovnom sporazumu između Ljudevita
i Mletaka potpisanom u zadarskom franjevačkom samostanu 18. veljače 1358. godine.
»Tj. da su isti dužd i općina mletačka, a mjesto njih i u njihovo ime prije spomenuti poslanici
< imajući na niže rečeno puno i slobodno ovlaštenje, pristali su na osnovi već navedene isprave,
koju smo kod sebe zadržali kao jamstvo u našu korist i na ime nas i naših nasljednika kraljeva
cijele Dalmacije, tj. od sredine Kvarnera sve do granica Drača, sa svima gradovima, zemljama,
tvrđavama, otocima, lukama i pravima, ukoliko su ih na bilo koji način imali i držali u njima, a
napose u gradovima na kopnu — Ninu, Zadru, Skradinu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrov-
niku. Još su, dakako, slobodnom voljom i zrelom odlukom prenijeli na nas i naše nasljednike
gradove i zemlje Osora, Cresa, Krka, Raba, Paga, Brača, Hvara i Korčule, s njihovim otocima i
svima koristima i pripadnostima, naslove Dalmacije i Hrvatske, kojima su se običavali služiti prije
spomenuti duždevi (...)«
Dalmatinski su se gradovi tako zahvaljujući vladaru Anžuvincu konačno spojili sa

svojim prirodnim zaleđem, Hrvatskim Kraljevstvom. Kralj Ljudevit je, naime, od Mle-
tačke Republike iznudio brojne trgovačke dozvole u korist dalmatinskih gradova, no
81 O borbama između Ljudevita Velikog i Mletačke Republike vidi: Jászay, M. 1990., str. 47.—79.; Coralic, Lovorka:
Kraljica mora s lagunarnih sprudova: povijest Mletačke Republike, Meridijani, Zagreb, 2004.
82 Listine IIL, str. 371.—372.; Ljubič, Š.: Listine o odnošajih između južnog slavenstva i Mletačke Republike, I-X.,
MSHSM, 1868.—1891., str. 1.—5., 9., 12., 17., 21. 122. (Hrvatski prijevod: Klaić 1972., str. 234., op. prev.)
95
a "d f 4
| # E
M!
Rimsko carstve.;
/ = Wf ka
(
M,d x.
Hoy,
, " .
i 42, .
PABIUH
"mi 27 h
LE"
i y / Qu, Alii
LORS 1
CE p
"rtgsita,
- £
|
j
punta )
*h
i^
LA Ki
Pu
2A
Jmm,
tig ^tm m "
Ü (A "i
e
"lr,
4 m— jJ
^
27 7
a 7 1 A
ARA
Karta 5.: Hrvatska u doba Zadarskog mira 1358.
grad-država se trudio ne uzeti to na znanje. Kako bi zadržao Dalmaciju, Ljudevit je kao

prvi od ugarskih kraljeva dao izgraditi flotu. Admiral flote postao je Jakov Šubić (član
sporedne linije poznate porodice, koja je stekla građanska prava u Zadru). Svoje je velike
planove, međutim, kralj mogao ostvariti tek djelomično jer dalmatinski gradovi nisu
pridonosili dovoljno ciljevima ratne flote, a ni Mletačka Republika nije davala brodove
iako je to bilo propisano mirovnim sporazumom. Mletačka Republika je i inače samo ce-
kala priliku da ponovno povrati dalmatinske gradove i nadzor nad njihovom trgovinom.
Ljudevit I. je još u dva navrata ratovao s Mletačkom Republikom: 1372. i 1378.—
1381. godine, na strani talijanskih saveznika, prvo Padove, a zatim Genove. U Torin-
skom miru 1381. Ljudevit je Mletačku Republiku učinio svojim vazalom i prisilio ih
da mu plaćaju danak, no nije ukinuo mletački monopol na sol koji je po dalmatinske
gradove, bio ponajviše šteran. Međutim, Ljudevitova politika u Dalmaciji je sve u svemu
pogodovala gospodarskom razvoju i gradova i Hrvatske. Ulogu Ljudevita Velikog hrvat-
ska historiografija gotovo bez iznimke drži izuzetno pozitivnom i smatra je vrhuncem
srednjovjekovne hrvatske povijesti.
Uspon, procvat i pad grada-države: Ragusa — Dubrovnik
»O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljucki životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti!«
Tako slavi slobodu svoje male domovine veliki barokni pjesnik Ivan Gundulić oko 1628.
godine u svom dramskom djelu Dubravka, u kojem naslovno ime doista simbolizira sam
grad koji se spominje pod imenom Dubrava. Povijest tog južnodalmatinskog grada—
države ne spominjemo slučajno u okviru hrvatske povijesti. Dubrovnik se već mnogo
prije završetka bizantske vlasti, zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima crkvenoprav-
no priključio rimskoj Crkvi i od samih početaka postao neodvojivim dijelom Europe
occidens. U njegovoj je kulturi i društvenim odnosima nakon ranog bizantskog doba
prevladao utjecaj Zapada (Italije). Njegovo stanovništvo — neovisno o svom podrijetlu
postupno slavenizirano — tijekom stoljeća se integriralo u hrvatski narod. Dubrovački
renesansni i barokni pisci bili su u tijesnoj vezi sa stvarateljima iz drugih hrvatskih kra-
jeva, a više njih je jezik kojim pišu nazivala hrvatskim, premda je u isto to vrijeme grad
bio kolijevka ideje o ilirsko-slavenskom jedinstvu.
Legende kažu da je negdje u 6. (prema većini povjesničara 19. i 20. stoljeća u 7.)
stoljeću, bježeći od razaranja seoba naroda, ostatak romaniziranog starosjedilačkog sta-
novništva Epidauruma koji su osnovali Grci, našao utočište na malom stjenovitom oto-
ku pod imenom Lau ili Rau i tu osnovao grad Ragusium (Raguza), koji i danas postoji.?
Međutim, na temelju arheoloških nalaza već znamo da je naselje sigurno postojalo u 6.
stoljeću, no moguće je i da je car Konstantin imao pravo i da su doista u 5. stoljeću nje-
govi prvi stanovnici počeli prelaziti iz Epidauruma smještenom na otvorenome u bolje
zaštićeni današnji Dubrovnik. Isto se tako pretpostavlja da su careve informacije točne
i da je ovdje našao utočište i jedan dio stanovnika Salone. Naselje je uz veće ili manje
prekide sve do 1205. godine priznavalo vlast Bizanta i bilo je dio bizantskog temata
Dalmatia superior. Već je u ranom srednjem vijeku imalo samostalnu biskupiju, a otkri-
vene ruševine njegove prve katedrale arheolozi smještaju u 9. stoljeće. Nakon osvajanja
Bizanta, 1205. godine, Mletačka Republika je primorala Raguzu da prizna njezinu vlast,
u grad je poslala upravitelja (comes), premda mletačka vojska nije bila stacionirana u
Dubrovniku. Od 12. stoljeća temelj gospodarskog razvoja tog južnodalmatinskoga gra-
da bila je posrednička trgovina između balkanskih država i sredozemnog svijeta, premda
se u gradu odvijala i značajna manufakturna djelatnost. Dubrovnik je u srednjem vijeku
držao više trgovačkih postaja na području Bosne, Srbije i Zete (Crna Gora). Na Balkanu
85 Sinteze povijesti Dubrovnika— Raguse: Novak, Grga: Povijest Dubrovnika, Zagreb, 1972.; Foretić, Vinko: Povijest
Dubrovnika do 1808, sv. 1.—2. Zagreb, 1980.; Stulli, Bernard: Povijest Dubrovačke Republike, Dubrovnik — Zagreb.
1989.
je prvenstveno kupovao sirovine, a zauzvrat je zemlje poluotoka opskrbljivao zapadnim

(poglavito talijanskim) artiklima, odnosno luksuznom robom (finim tkaninama) izra-
đenom u vlastitim manufakturama. Grad je sklopio lanac trgovačkih ugovora s mjesnim
vladarima i utjecajnim oligarsima.
Bogatstvo trgovačkoga grada koje se postupno uvećavalo pobudilo je zanimanje
(i zavist) susjednih balkanskih država. Prvo je, početkom 12. stoljeća, s Dubrovnikom
ratovao kralj Bodin, vladar Zete, a zatim koncem 12. stoljeća i tijekom 13. stoljeća u
više navrata i Srbija Nemanjića (napali su ga sam Stefan Nemanja 1185.—1186., a Uroš
1275. godine), no grad ni tada, niti u ratu s kraljem Milutinom između 1301. i 1302.
nije potpao pod srpsku vlast. Doduše, svake je godine u interesu neometane trgovine
dostavljao značajne iznose srpskim vladarima. S bosanskim banovima Dubrovčani su
nastojali njegovati dobre odnose, o čemu svjedoče brojne isprave. U gradskoj upravi,
koja je službeno koristila latinski jezik, zapošljavani su i scriptori (zapisničari) koji su
poznavali staroslavenski jezik i ćirilicu.
Kao i ostali dalmatinski gradovi, i Ragusa u 13. stoljeću postaje gradska zajednica,
komuna s velikom samoupravom — u skladu sa zapadnoeuropskim urbanim razvit-
kom. Slavenski ekvivalent izraza komuna (općina) prvi se put javlja u ugovoru između
Dubrovnika i srpskog kralja Stefana Prvovenčanog 1215. godine. Prvi statut grada,
koji je regulirao ne samo sustav politike i javne uprave, već i svakodnevni život naselja,
prihvaćen je još pod mletačkom vlašću 1272. godine. Postupno su se razvila vladajuća
i državnoupravna tijela buduće aristokratske (patricijske) republike. U načelu vrhovno
tijelo grada-države bilo je Veliko vijeće (Consilium maius), čiji je član mogao biti svaki
aristokrat stariji od osamnaest godina, međutim, stvarna vlast i pravo donošenja odluka
u najvažnijim pitanjima vanjskih i unutarnjih poslova pripadali su Senatu (Consilium
rogatorum) koji se sastojao od 45 članova. Izvršna vlast stavljena je u ruke malog vijeća
koje je brojilo 11 članova. Čelnik države (Rector, u tadašnjim dubrovačkim izvorima
na hrvatskom jeziku Knez) je od 1359. godine bio na položaju ukupno mjesec dana,
doduše, na to se vrijeme trebao preseliti s obitelji u Rektorovu palaču. Velikaški građani
Dubrovnika — Raguse ljubomorno su pazili na jednakost između članova uske elite.
Pučanstvo se nije moglo uplitati u politiku, no među poduzetnicima plebejskog podri-
jetla koji su se aktivno uključili u trgovinu mnogi su se obogatili i često su živjeli bolje
od rođenih aristokrata.
Naravno, aristokratsko uređenje grada-države nije se sviđalo svima, premda znamo
za relativno malo pokreta ili organizacija koje su bile usmjerene na rušenje sustava. Mož-
da je najslavniji među njima slučaj Marina Držića, izvrsnog renesansnog komediografa
iz 16. stoljeća, koji u svom pismu gospodarima Firenze (Cosimo i Francesco Medici) iz
1566. godine šiba vlast »ostarjela i izmorena tiranina« njegovog rodnog grada, ujedno

85 O razvitku političkog uređenja Dubrovnika vidi: Krekić, Bariša: Developed Autonomy: The Patricians in Dubrov-
nik and Dalmatian Cities u: Urban society of Eastern Europe in Premodern Times, University of California Press, Los
Angeles — Berkeley — London, 1978., str. 128.—215.
tražeći pomoć za državni udar iliti smjenu režima. Činjenica je da pomoć nije dobio te je
glasoviti pisac na koncu umro u Veneciji u dobrovoljnom izgnanstvu.“
Prekretnica u povijesti Dubrovnika bio je mirovni sporazum u Zadru iz 1358. go-
dine. Dubrovnik je u daleki ugarski Višegrad uputio poslanstvo kralju Ljudevitu I. koji
je porazio Mletačku Republiku, te su nakon dugih pregovora (poslanici grada došli su s
podrobnim uputama i vješto pregovarali s vladarom) 27. svibnja 1358. godine sklopili
ugovor." Dubrovnik je u smislu Višegradskog ugovora s ugarskim vladarom Anžuvin-
cem priznao za svog patrona tadašnjeg hrvatsko—ugarskog kralja, plaćao mu je godišnji
porez od pet stotina zlatnika i u načelu je stajao pod upravom dalmatinsko—hrvatskog
bana, to jest bio je dio Hrvatske i Dalmacije. I sami su Dubrovčani smatrali ugarskog
kralja svojim »jedinim i prirodnim« vladarom, kako 1493. godine nazivaju Vladislava II.
Usporedo s time Dubrovnik u svojoj vanjskoj i unutarnjoj politici nastupa kao suverena
država već i u razdoblju između 1358. i 1526. godine, no također se oslanja i poziva na
vlast ugarskog kralja kojega smatra prirodnim vladarom, odnosno pokušava doći do
što više trgovačkih povlastica unutar Ugarskoga Kraljevstva.* S druge strane, svoj grad
doista smatraju dijelom Hrvatske, a ne posebnom cjelinom pripojenom ugarskoj kruni.
O tome svjedoči i zapisnik Velikog vijeća od 20. studenog 1360. godine, koji ističe
da je Grad dio Primorja (Maritima) i dodaje: »jer pod Primorjem razumijevamo cijelu
Hrvatsku«.? Međutim, grad-država je doista putem izuzetno povoljnog Višegradskog
ugovora postao de facto neovisnim. Tada je grad kao svoj grb dobio štit s crveno-srebr-
nim poljima Arpadovića (druga mađarska zanimljivost u vezi Dubrovnika jest ta da se
u turska vremena u mjesnom dominikanskom samostanu čuvala desnica kralja Svetoga
Stjepana, a još i danas se u crkvenim riznicama grada nalaze relikvije više mađarskih
svetaca). Za razliku od trgovačke konkurencije, Mletačke Republike (koja je, primjerice,
na dubrovačku robu propisala posebnu carinu), Ugarsko Kraljevstvo je Dubrovniku
pružalo političku podršku, no nije se uplitalo u njegova unutarnja i vanjska posla. Sli-
jedom pozitivnih učinaka Višegradskog ugovora grad je krenuo putem gospodarskog,
društvenog i političkog uspona. Dubrovnik je isprva poput ostalih dalmatinskih gradova
sudjelovao u posredničkoj trgovini između Balkana i Italije. Izvozio je manufakturne,
a uvozio poljoprivredne i stočarske proizvode, kao i rude (uz bosanske rudnike npr. iz
srpskog Novog Brda). Grad—drzava je kasnije proširio svoju trgovačku djelatnost na ci-
jeli Mediteran, a njegovi trgovci dospjeli su čak i do Engleske. Naravno, i s Ugarskom je
tekla živa razmjena dobara, a trgovački odnosi opstali su i s ugarskim područjima koje su
u 16. i 17. stoljeću okupirali Turci. Činjenica je da su u 13. stoljeću jedan od najvažnijih
86 Foretić, V. 1980., str. 52.—54.

87 Janeković-R&mer, Zdenka: Višegradski ugovor. Temelj Dubrovačke republike. Golden Marketing, Zagreb, 2003.
88 Vidi Dinić-Knežević, Dušanka: Dubrovnik i Ugarska u srednjem vijeku, knjiga 28., Filozofski fakultet u Novom
Sadu, Novi Sad, 1986.
89 Poretić, Vinko 1980., sv. L, str. 136. Zanimljivo je da je Dubrovnik u 12. stoljeću na slavnom Idrisijevom zemljo-
vidu naveden kao najjužniji grad »Hrvatske koju još j i Dalmacijom nazivaju«, a tada je još pouzdano pripadao Bi-
zantu. Činjenica je da su Dubrovčani imali svojevrsnu svijest o pripadnosti Dalmaciji (preko nekadašnje bizantske
pokrajine). U svakom slučaju, Dubrovčani su se 1257. godine bunili u gradu Senju jer su brodovi dalmatinskih
gradova u sklopu Ugarskog Kraljevstva bili oslobođeni plaćanja lučke pristojbe, dok Dubrovčani nisu, stoga su
tražili da i njih oslobode jer su i oni Dalmatinci: u: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 212.—213.
7 Elo
Karta 6.: Teritorijalni razvoj Dubrovačke republike

(1. prvotno područje Grada (Astharea), 2. 1254. (godina priključenja područja Dubrovniku), 3. 1333.;
4, 1345.; 5. 1357.; 6. 1399.; 7. privremeno uposjedu Dubrovnika 1413.-1416.; 8. 1419.; 9. 1426.;
10. 1471.—1472.; IL. izgubljeno: 1500.; 12. predano Osmanlijama: 1699.)
»uvoznih artikala« Dubrovčana činili robovi. Dubrovački trgovci su se tek u 15. stoljeću
konačno odrekli trgovine ljudima (»roba« se sastojala od balkanskih slavenskih kršćana)
koju Crkva u kasnom srednjem vijeku nije odobravala.??
Grad—država je već ranije započeo teritorijalno širenje, a još je u 13. stoljeću stekao
okolne otoke i jedan uski obalni pojas. Dubrovnik je u 14. stoljeću nastojao dalje uveća-
vati svoje područje. Godine 1333. uspio je otkupiti poluotok Pelješac od srpskog vladara
Dušana, a zatim je tako stečen novi posjed mogao, po cijeni redovnog godišnjeg poreza,
sačuvati od bosanskog bana Stjepana Kotromanića koji je također imao pretenzije na
to područje. Ne mnogo kasnije, oko 1345. godine je i otok Mljet, na temelju ugovo-
ra s mještanima, postao dijelom grada-države, a 1399. Dubrovčani su stekli i morsku
obalu Slanog (Terra Nova). Kralj Žigmund je Dubrovniku povjerio i upravu Korčule,
no tog su se otoka ubrzo dočepali Mletci. Inače, Žigmund je bio jedini ugarski vladar
koji je posjetio Dubrovnik na Božić 1396. godine, nakon Nikopoljske bitke, vraćajući
se iz Konstantinopola. U gradu su ga svečano dočekali (dali su mu dvije tisuće dukata
na ime avansne isplate četverogodišnjeg poreza grada), a kralj je potvrdio sve povlastice
Dubrovnika koje je dobio od njegovih prethodnika. Tada je kralj predložio da grad po
uzoru na njemačke gradove podigne Orlandov stup kao simbol samostalnosti grada, koji
je konačno podignut 1419. godine.?!
90 Vidi Vinaver, Vuk: Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, Anali, IT., 1953.
91 Mitić, lija: Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici (od 1358. do 1815.), Nakladni zavod MH (Zagreb),
1988., str. 204.
Na koncu je grad-država u usponu putem kupovine pripojio i Konavle 1419. i

1427. godine. Doduše, par godina kasnije bio je primoran ratovati s njihovim izvornim
vlasnikom, humskim velikašem Radomirom Pavlovićem, jer je on silom htio povratiti
svoj posjed koji je ranije prodao, no Dubrovnik je dijelom oružanim putem, a dijelom
proširenom diplomatskom akcijom (nastupivši pred ugarskim i bosanskim kraljem i
osmanskim vladarom podjednako) obranio svoje zakonsko vlasništvo. Grad—država je
svoj posljednji rat vodio između 1451. i 1454. godine protiv Stjepana Vukčića Kosače,
koji se prozvao hercegom Svetoga Save. Dubrovnik je posjedovao područje od sveuku-
pno 1091 četvorni kilometar.
15. i 16. stoljeće je zlatno doba Dubrovnika: u 15. stoljeću izvori su grad—državu po-
čeli nazivati imenom Dubrovačka republika (ranije su koristili naziv Komuna Općina).
Grad-drZava u tom razdoblju ima značajnu trgovačku flotu koja putuje do svih značaj-
nih luka Mediterana, no dubrovački bi se pomorci ponekad usidrili i u crnomorskim,
portugalskim, pa čak i engleskim lukama. Grad se u znatnoj mjeri bogatio, a njegovu
sigurnost su od sredine 15. stoljeća pa nadalje nastojali uspostaviti i izgradnjom golemih
renesansnih obrambenih zidina i diplomatskim naporima. Grad-drZava se u međuna-
rodnoj diplomaciji prvi puta naziva republikom tijekom jednih pregovora s Turcima
1441. godine. Zbog prodora Turaka na Balkan, Dubrovnik si od 1442. godine redovi-
tim godišnjim poklonom (šalje srebrnu posudu u vrijednosti od tisuću dukata) kupu-
je sultanovu naklonost i, naravno, trgovačko pravo na području Osmanskog Carstva.
Medutim vidjevši uspjehe Janka Hunyadija, Republika 1444. godine u ratno brodovlje
kršćana koji su kretali prema Konstantinopolu šalje dvije galije i jedan trgovački brod a
1446. prestaje slati darove na sultanski dvor u Drinopolju.
Grad-drzava u vrijeme vladavine Ladislava V. šalje poslanike na ugarski sabor, traže-
ći obojeni grb i zastavu od kralja, koji se inače u pogledu Dubrovnika i sam služi nazivom
Republika."^ Međutim, situacija se u zaleđu grada-države pogoršala, nastavio se prodor
Osmanlija na Balkanu pa je Dubrovnik od 1458. godine bio primoran plaćati danak
sultanu, no isprva je još ugarskog kralja smatrao svojim vladarom. Kralj Matijaš Korvin
njeguje žive odnose s Dubrovačkom Republikom, koja novčano pomaže protuturske
obrambene akcije ugarskog kralja (npr. u tajnosti financira izgradnju i uzdržavanje utvr-
de Počitelj između 1466. i 1471. godine, odnosno 1465. godine dubrovački građani
skupljaju donacije za Matijašev »križarski pohod«, ali i za otkup krune od Fridrika III.).
Dubrovnik šalje ugarskom kralju, ili predaje njegovom poslaniku, svoj redovni godišnji
porez još i u vrijeme Vladislava II., koji zauzvrat 1493. godine potvrđuje povlastice grada
(što je inače — prema svjedočanstvu isprave čuvane u dubrovačkom arhivu — učinio i
kralj Matijaš Korvin). Dubrovčani su unutar Ugarske tražili trgovačke povlastice gra-
dana Budima i dobili su ih od kralja Vladislava II. (no za Vladislavovu krunidbu se već
nisu usudili poslati službeno poslanstvo u Budim). U vrijeme vladavine Ljudevita II.
već su u najvećoj tajnosti podržavali hrvatsko—ugarsku državu. Kako ne bi pobudili
92 Foretić, V. 1980., sv. I, str. 319.

93 O gradi isprava grada u vezi s Mađarima vidi: Gelcich, J. — Thallóczy L.: Diplomatarium relationum reipublicae
ragusiana cum regno Hungariae, Budapest, 1887.
zanimanje, godine 1523. kraljevskom su poslaniku, senjskom biskupu Franu Jožefiću

uobičajene prihode isplatili u franjevačkom samostanu, a ne u Rektorskoj palači.
Republika će priznati vlast osmanskog vladara tek 1527. godine, nakon mohačke ka-
rastrofe koja je pogodila srednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo. Dok je ugarskom kralju
Dubrovnik plaćao tek simboličnu svotu — petsto dukata, u riznicu osmanskih sultana
ie mudro vodstvo grada spremno na kompromise, ispravno procijenivši odnose snaga,
slalo 12 500 zlatnika. Istina, 1458. godine ta je svota iznosila samo 1500 zlatnika, 1468.
već 5000, 1472. 10 000, a 1481. godine svota se ustalila na gore spomenutih 12 500
dukata.?^ Zauzvrat su se dubrovački trgovci mogli slobodno kretati na području Carstva,
osnivati trgovačke postaje diljem Balkana, a u 16. stoljeću i na ugarskim područjima pod
turskom okupacijom. Grad nije pretrpio ozbiljnijih napada Turaka, no osmanski zapo-
vjednici susjednih područja povremeno su harali i pljačkali na području Republike, zbog
čega je grad opasan golemim renesansnim zidinama, a u projektiranju utvrda je između
ostalih sudjelovao i znameniti firentinski graditelj Michelozzo Michelozzi.
Grad-država je u cilju svoga opstanka nastojao sklapati kompromise s osmanskom
vlašću, no naklonost njegovih stanovnika sve do kraja bila je na strani kršćana. Gradski
pjesnici bili su na čelu protuturske književnosti 16. i 17. stoljeća na hrvatskom jeziku
(antiturčica): jedan od glasovitih predstavnika mjesne književnosti, Mavro Vetranović
1541. godine u poetskoj elegiji pod nazivom 7u£ba grada Budima oplakao je sudbinu
ugarske prijestolnice (ujedno slaveći protutursku borbu Janka Hunyadija i kralja Mati-
jaša — što je inače učinio i Ivan Gundulić dobra dva naraštaja kasnije u svom epu pod
naslovom Osman), dok je drugi dubrovački pjesnik, Vladislav Menčetić veličao hrabri
otpor Hrvata protiv Turaka:
»Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija
o hrvatskih da se žalih
more otomansko ne razbija.«
Dubrovnik je, ponosan na svoju slobodu, kroz četiri i pol stoljeća, između 1358. i
1808. godine lavirao između opasnih i ne uvijek dobronamjernih susjeda. U međuvre-
menu je morao steći naklonost najrazličitijih vlasti, putem diplomatskih napora ili nov-
čanih darova. Tijekom 16. stoljeća Španjolska je računala na tajnu potporu Republike,
održavali su redovite diplomatske odnose (Dubrovnik je držao konzulate i trgovačke
ispostave diljem Mediterana, na osmanskom, talijanskom, francuskom, španjolskom
području, ali imao je odnose i s Engleskom — međutim u Mletačkoj Republici nije
imao službeno zastupstvo).?? Dubrovnik je u španjolskoj sili ujedno pronašao zaštitu od
Mletaka, a dijelom i od Turaka. U vrijeme bitke kod Lepanta, ali i u drugim razdobljima,
dubrovački su trgovci obavljali službu pribavljanja vijesti za kršćanske sile. Istina je, me-
dutim, da su i prema Osmanlijama imali obvezu davanja informacija i da dubrovačkim
diplomatima sigurno nije bilo lako ispunjavati zadatke koji se nisu baš tako jednostavno
94 Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 345.—346.

95 Mitié 1988., str. 121.
102 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS .
slagali s njihovom savješću.?* Odnosi s osmanskom državom povremeno bi imali i dru-

ge nepovoljne aspekte: za mleračko—turskih ratova trgovačke brodove Dubrovnika kao
turskog saveznika napadali su uskoci koje je plaćala od Mletačka Republika, no time je
također tijekom velikog rusko-turskog rata sedamdesetih godina 18. stoljeća admiral
Orlov obrazložio svoju akciju protiv Dubrovčana, a rusku je prijetnju taj mali jadranski
grad-država mogao otkloniti samo uz diplomatsku pomoć Habsburške Monarhije.
Dok je u 13. stoljeću stanovništvo grada još pretežno latinskog (dalmatskog) sa-
stava, do 15. stoljeća je već u većini bilo slavensko: mješovito su se doseljavali katolički
Hrvati, Bosanci i pravoslavci (Srbi). Međutim Dubrovnik je bio strogo katolički grad
te su i doseljenici postajali katolici, jer inače ne bi mogli dobiti građansko pravo i mogli
bi se samo privremeno zadržavati u gradu. Ovdje svakako valja naglasiti da se hrvatsko
ime Dubrovnika prvi put javlja 1189. godine u ispravi bosanskog bana Kulina!"* Grad se
do 15. stoljeća već toliko poslavenio da je gradsko Veliko vijeće bilo primorano donijeti
odluku da vijećnici barem na službenim sjednicama ne govore hrvatski. Tada je već i
velik dio gradskih patricija bio slavenskog podrijetla, odnosno jezik su promijenili i oni
koji su bili dalmatskog podrijetla.
Od konca 15. stoljeća Dubrovnik je postao jednim od istaknutih središta hrvatske
renesansne i barokne književnosti, što je mogao zahvaliti i tome da je održavao žive
kulturne i gospodarske odnose s talijanskim gradovima. Grad nikada nije imao brojnije
talijansko stanovništvo, jer za razliku od ostalih dalmatinskih gradova nije dospio u
posjed Mletačke Republike pa nije ni došlo do naseljavanja Talijana (istina, uz iznim-
ku Zadra ni drugdje nije bilo većeg broja talijanskih doseljenika); naravno, talijanskih
došljaka se uvijek našlo u gradu, dapače, obrtnici, umjetnici i znanstvenici bili su veoma
rado viđeni. Činjenica je i da su biskupa (nadbiskupa) inače dovodili iz Italije, a na tu
visoku crkvenu dužnost rijetko su birani članovi patricijskih obitelji grada, kako bi izbje-
gli međusobno rivalstvo, odnosno to da se biskupskom čašću jedna velikaška porodica
izdigne iznad ostalih. Međutim grad-država se pomalo pribojavala neposrednih susjeda
— pomislimo samo na ratove sa Srbijom — i zbog toga pravoslavci nisu mogli prenoćiti
unutar gradskih zidina. (Naravno, znameniti izbjeglice kao npr. despot Juraj Branković
1439. godine, bili su iznimka).
Dubrovnik je širio katoličku vjeru i na područjima koje je sticao, pa tako i na poluo-
toku Pelješcu koji je bio katolički do 1180. godine. Kasnije je, pod srpskom vlašću, Ne-
manjin sin nadbiskup (sveti) Sava osnovao pravoslavnu biskupiju u Stonu i preobratio
mještane. Kada je to područje 1333. godine stekao Dubrovnik, pozvao je franjevce i u
96 Agoston, Gabor: Információszerzés és kémkedés az Oszmán Birodalomban a 15-17. században, u: Petercsák, T. et

al. (ur.): Információdramlds a magyar és a türük végvdri rendszerben, Eger, 1999., str. 131.—132.
97 Vidi Čučić, Vesna: Posljednja kriza dubrovačke republike, Matica Hrvatska (Dubrovnik), 2003., str. 15.—17.; Fore-
tic, V. 1980., sv. IT., str. 256.—268.
98 Nažalost, ugarska je intelektualna elita u doba dualizma imala veoma manjkave spoznaje o hrvatsko-dalmatinskoj
kulturi. Npr. kada se Alajos Szadeczky-Kardos u svom putopisu A dalmdt partokon végig buni što se već i na razgled-
nicama na prvom mjestu javlja »novo ime Dubrovnik«. Očito nije znao da je mjesni arhiv pun srednjovjekovnih
spisa u kojima se navodi hrvatsko ime Raguse. Kiss, Gy. Csaba (odabrao i uredio): Adriai kćpek. Magyar itirajzok,
Antológia, Palatinus, Budapest, str. 381.—387.
kratkom vremenu ponovno katolizirao stanovnistvo.?? Stanovnici Raguse i kasnije su bili

rivrženi rimskoj crkvi; grad je bio na čelu katoličke obnove nakon Tridentskog koncila.
U Dubrovniku 17. stoljeća isusovci su osnovali školu visokog standarda.
Dubrovnik je 1667. godine zadobio težak udarac: u potresu i požaru koji je uslijedio
grad je gotovo u potpunosti opustošen, poginulo je gotovo pola stanovništva (među
njima rektor i cijela njegova obitelj). Kako je pao žrtvom katastrofe i velik broj aristokra-
ta, vodstvo Dubrovnika — prvi put u povijesti grada-drZave — masovno je bogatije
plebejske obitelji izdizalo u krug plemstva. Gradu su osim elementarnih nepogoda pri-
jerili i vanjski napadi, koje je uspijevao otkloniti samo po cijenu najvećih diplomatskih
napora. Unatoč sve osjetnijem postupnom opadanju sredozemne trgovine, Dubrovnik
se nakon potresa posve izgradio (obogaćen znamenitim baroknim građevinama — ka-
tedralom, crkvom svetog Vlaha), prividno je povratio svoj stari sjaj, no 17. i početak 18.
stoljeća zapravo je bilo razdoblje gospodarskog opadanja. Osim toga luka Split, koja je
u tom razdoblju bila u rukama Mletaka, nastupila je kao ozbiljna konkurencija na polju
balkanske posredničke trgovine. U 18. stoljeću dubrovački trgovci su na Balkanu pali u
pozadinu, uvelike zbog velikih ratova s konca 17. stoljeća, za vrijeme kojih su u većini
gradova tog prostora prestale postojati dubrovačke trgovačke kolonije koje su cvale u
prethodnim stoljećima, dok su na njihovo mjesto došli grčki, armenski, cincarski itd.
trgovci. Međutim, u drugoj polovici 18. stoljeća još je jednom porasla važnost Dubrov-
nika u pomorskoj posredničkoj trgovini te je i trgovačka flota grada-države ponovno
krenula put rasta.
Republika se 1684. godine (taj je korak bio potreban jer je Mletačka Republika
ugrožavala neovisnost grada-države) ponovno smjestila pod zaštitu ugarskog vladara
(Leopolda I. Habsburškog), no kasnije je bila primorana ponovno prihvatiti vlast sulta-
na i nadalje plaćala velike svote Turcima. Neovisno o tome, tijekom 18. stoljeća Habs-
burška monarhija je bila glavni zapadni pokrovitelj Dubrovnika.
Dubrovnik je 1797. godine doživio pad svog velikog protivnika, Mletačke Repu-
blike, premda se tome nije mogao dugo veseliti. Flota ruskog carstva se 1805. godine
zbog rata s Francuzima pojavila na Jadranu, dočepala se nekadašnje mletačke baze flote,
Kotora (Cattaro) i zajedno sa svojim crnogorskim saveznicima ugrožavala francusku in-
teresnu sferu i na kopnu. Cronogorske snage su uz ponešto ruske potpore 1806. godine
razorili i opljačkali okolicu Dubrovnika te ubili brojne stanovnike. Vodstvo Republike je
uzalud pokušalo — u skladu s ranije ustaljenim običajima — ostati neutralno u konflik-
tu velikih sila, no to nisu omogućavali ni Rusi, niti Francuzi. Na koncu je 1806. godine
grad okupirala francuska vojska, da bi 1808. godine Napoleon ukinuo samostalnost
Dubrovačke Republike.! Car je 1809. godine grad i okolicu pripojio ilirskim provinci-
jama, a nakon francuske vlasti Bečki kongres iz 1815. godine nije uspostavio državnost
Dubrovnika, te je grad postao dijelom austrijske Dalmacije.
99 RaukarT. 1997., str. 262.-263.

100 Cosic, Stjepan: O slomu Republike i ustroju francuske uprave u Dubrovniku 1808. i 1809., Anali Zavoda za po-
vijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 33, 1995., str. 177-203. O daljnjoj sudbini dubrovačkih patricija: Ćosić,
Stjepan — Vekarić, Nenad: Raskol dubrovačkog patricijata, Anati... (Dubrovnik), 39, 2001., str. 305.—380.
Društvo i gospodarstvo u doba Anžuvinaca i 15. stoljeću

Dok su se u Slavoniji još u doba Karla Roberta odvijale značajne promjene kako u
društvu, tako i u gospodarstvu, na hrvatskim područjima s onu stranu Gvozda posebnu
važnost u pogledu srednjovjekovnog društvenog razvitka ima vladavina Ljudevita Veli-
kog. Naravno, proces nastanka jedinstvenog plemstva započeo je mnogo prije vladavine
Anžuvinaca, no utvrđivanje pravnog statusa sloja srednjeg plemstva na hrvatskom tlu
— koje je u načelu bilo ovisno samo o kralju — veže se uz sredinu 14. stoljeća!“, za
razliku od Slavonije, gdje je na snazi bilo ugarsko običajno pravo i gdje je ta društve-
na promjena uznapredovala već do konca 13. stoljeća. 1351. godine Ljudevit Veliki
je slavonsko plemstvo, zajedno s erdeljskim, u načelu izjednačio u pravima s ostalim
ugarskim plemstvom i tako jamčio njihovo oslobođenje od poreza, nisu morali plaćati
kunovinu.'? Premda je razvitak staleških institucija u Slavoniji usporio u vrijeme An-
žuvinaca (ponovno će oživjeti tek u 15. stoljeću, kao i u Ugarskoj), razvitak pravosuđa
je pogodovao plemstvu. U sporovima plemstva ustalila se prisutnost kotarskih sudaca
plemićkog podrijetla. Slavonska običajnopravna tradicija kralju Ljudevitu pripisuje i
činjenicu da su slavonski plemići mogli sami izabirati protonotarskog suca (protonotara)
pokrajine, koji je ujedno čuvao i banski pečat.'* Pojedini su slavonski plemići uspješno
potvrdili svoja prava u doba Anžuvinaca (poput kalničkih), dok je turopoljska zajednica
jednoselišnih plemića (barem prema pouzdanim podacima) potvrdila svoje kolektivne
povlastice tek za vladavine kralja Matijaša Korvina.?*
Kralj Ljudevit Veliki je odjednom došao u posjed značajnog hrvatskog teritori-
ja (Lika, okolica Knina, Ostrovica) i ta je činjenica dobila veliku važnost u pogledu
društvenog razvitka Hrvatske. Ljudevit I. je masovno proglašavao plemićima vitezove
u županijama koje su mu pripale i te su novonastale plemićke zajednice postale bazom
anžuvinske vlasti.' A Ljudevit je za svoje protumletačke planove imao velike potrebe
za pristašama. Kralj Ljudevit je u redove plemstva uzdignuo i vlaške velikaše, šireći tako
krug svojih pristaša. S druge strane, učvršćenje kraljevske vlasti značilo je i to da je Ljude-
101 O nastanku hrvatskoga plemstva u novije vrijeme vidi: Raukar, T.: Seljak i plemić hrvatskog srednjovjekovlja, FE
Press, Zagreb, 2002.
102. Međutim to se pouzdano javlja tek u ispravi bana Nikole Gorjanskog iz 1398. godine, Vidi: Pálosfalvi, Tamás: gre-
beni Hermanfi László alnádor. II. kózlemény, Szdzadok, 142., 2., 2008., str. 284. Podrobnije o razvitku slavonskih
staleža vidi: Varga, Szabolcs 2008., str. 1087.—1104.
103 Timon Akos: Magyar alkotmány és jogtórténet. Kiilčnos tekintettel a nyugati dllamok jogfejládésére, Budapest, 1910.,
str. 730.
104 Starija hrvatska historiografija je nastanak turopoljske plemićke universitas smjestila u vrijeme Bele IV.: Laszowski,
Emilij: Povijest Turopolja, Zagreb, 1910. No, istog je mišljenja bio i Vjekoslav Klaić: Klaić: Povijest Hrvata... sv. L.,
1982., str. 235. Nada Klaić već opreznije formulira: Klaić, N. 1982., str. 35. S druge strane, mađarska povijesna
znanost smješta konačno formiranje turopoljske plemićke zajednice u 15. stoljeće: Katus L4szl6: A dćlszlđv-magyar
kapcsolatok tortćnete I. A kezdetektol 1849—ig, Pécs, 1998., str. 20.—21. odnosno Szeberćnyi Gábor: A 13. századi
horvát társadalom szerkezetésnek néhány aspektusa a Vinodolski zakon tükrében. Gradokmetek és várjobbágyok a
Drávántülon, u: Medievisztikai Tanulmdnyok. A TV. Medievisztikai PhD konferencia (Szeged, 2005. jánius 9-10.)
elóadásai, Szeged, 2005., str. 143.—167. Dio o Turopoljcima: str. 155.-167.
105 Klaié, N. 1976., str. 602.—610.
vit, kao prvi od ugarskih kraljeva na hrvatskom prijestolju, i u Hrvatskoj uveo redovito
plaćanje poreza, kojega su se, naravno, nastojali osloboditi oni koji su se smatrali plem-
stvor, budući da je oslobođenje od poreza, uz nasljedno pravo (hereditas), bilo jedno od
najvažnijih kriterija plemićkog života.
Prema novijim istraživanjima, spomen nastanka tih plemićkih zajednica, odnosno
predaja o njihovoj borbi za svoja prava sačuvana je u tzv. Pacta Conventa, izvoru koji
opisuje ugovor između kralja Kolomana i 12 hrvatskih porodica, za koji se nekoć sma-
tralo da potječe iz 12. stoljeća, a zapravo je iz 14. stoljeća.'“* Prema današnjoj povijesnoj
znanosti hrvatsko je plemstvo 14. stoljeća bilo višeslojno: uz skupinu nazvanu velikaši i
jednostavno plemići (nobiles), između 1350.—1351. i 1459. godine u izvorima se može
prikazati i 12 velikaških porodica spomenutih i u Pacta Conventa (nobiles duodecim
generationum Regni Croatie). U doba Ljudevita održan je prvi staleški sabor — odnosno
congregatio generalis — u Hrvatskoj (što je prvi hrvatski sabor!), gdje je plemićka poro-
dica Virevića tražila da im se priznaju jednaka prava kojima raspolaže dvanaest porodica.
Od druge polovice 15. stoljeća se u vezi s hrvatskim plemstvom više ne spominje ta
razlika, očito zbog izjednačavanja pravnog statusa srednjeg plemstva.
Dok je u Slavoniji gospodarski uzlet započeo već u doba Karla Roberta, u Hrvatskoj
se taj procvat veže za vladavinu Ljudevita Velikog. U Slavoniji je nastajalo sve više cvatu-
ćih trgovišta. Zemljoposjednike je radije zanimalo da svoje prihode ubiru u novcu i više
im se isplatilo kada su se kmetovi sami mučili s prodajom svojih proizvoda, Za vladavine
Ljudevita je na hrvatskom i slavonskom tlu, kao i u Ugarskoj, vladao mir, zajamčen
snažnom kraljevskom vlašću. Istodobno, Ljudevit je mnogo ratovao — izvan granica
zemlje. Plemstvo je tim ratovanjima moglo steći zasluge pred kraljem i umnožavati svoje
posjede, no za skupu ratnu opremu bio je potreban novac. Procvat seoske proizvodnje i
novčanog gospodarstva mnogim plemićima su osigurali pokriće za to, premda ne svima.
U Slavoniji je pravni status kmetstva uglavnom odgovarao ugarskom, dok je u Hr-
vatskoj među ratarima i vinogradarima, uz klasične kmetove — barem u blizini dalma-
tinskih gradova — opstala institucija kolonata antičkog podrijetla (institucija ropstva i
ovdje je iščezla do kasnog srednjeg vijeka). Koloni su sklapali ugovore o najmu za obradi-
vanje zemlje (najčešće vinove loze): vlasniku posjeda morali su predati 30—40 96 uroda.
Nisu potpadali pod sudsku vlast zemljoposjednika (za razliku od kmetova koji su spadali
u nadležnost vlastelinskog suda), a u sporovima i kaznenim predmetima nadležan je
bio sud grada (komune). Kolonat je kao institucija privatnog prava u Dalmaciji opstao
sve do novog vijeka, još i nakon oslobođenja kmetova, premda je između posjednika i
kolona nastao osobit, u mnogim aspektima međuovisnički odnos. Jedan od iznimno vri-
jednih ranih izvora hrvatske pravne povijesti na starohrvatskom jeziku je Vinodolski za-
konik iz 1288. godine, no on pruža relativno malo društveno-povijesnih informacija. Iz
njega je vidljivo da su vladari područja, comesi ili grofovi iz porodice Frankopana mnogo
superiorniji od ostalih nabrojanih slojeva (plemići, svećenici, kmetovi i »svi drugi lju-
106 Zapravo je to prepoznao već Milan Šufflay 1915. godine, Šufflay, M.: Zu den altesten kroatisch-ungarischen Bezie-
hungen, Ungarische Rundschau für historische und Soziale Wissenschafien, 4, 1915.,str. 883.—896.
di. Najviše rasprava u hrvatskoj historiografiji odvijala se i odvija se oko sloja nazvanog
kmetovi.“ Mnogo više informacija u pogledu društvene povijesti pruža senjski statut iz
1388. godine, u kojem su jasno razlučena prava i obveze plemićkih i neplemićkih sta-
novnika grada u posjedu zemljoposjednika. 73 Inače, kao i institucije kolonata ili grad-
skih komuna, i hrvatsko plemstvo u mnogim aspektima pokazuje sličnosti s talijanskim,
odnosno općenito plemstvom zapadno-mediteranskog prostora.
O gospodarskim odnosima područja od Drave do Jadrana u 14. i 15. stoljeću ne-
mamo jednako dostatnih izvora. Dok o Slavoniji i dalmatinskim gradovima te o hrvat-
skim područjima u njihovom neposrednom doticaju imamo obilje podataka, o gorskim
hrvatskim područjima i tamošnjim gradovima (čak i o biskupskim sjedištima poput
Modruša i Knina) imamo već mnogo manje informacija. Stoga je razumljivo da je i
hrvatska historiografija najradije obrađivala gospodarsku povijest slavonskih i dalmatin-
skih krajeva.!9? |
Gospodarstvo dalmatinskih gradova, a osobito Zadra doživljava procvat u drugoj
polovici 14. stoljeća. Zadarski su građani, oslobodivši se Mletačke Republike, mogli
slobodno prodavati sol iz solana otoka Paga ne samo na dalmatinskom području, već i u
susjednoj Italiji. Proizvode kontinentalnog zaleđa (drvo, kožu, vosak i ostale životinjske
proizvode npr. med, sir) slobodno su mogli prodavati i isto tako dostavljati u talijan-
ske gradove. Doduše, kralj Ljudevit Veliki upravo u prijestolnici dalmatinske pokrajine
osniva solnu komoru i tridesetnicu, no dalmatinskim je gradovima čak i ovako vladavina
Anžuvinaca isplativija od mletačke. U tom je razdoblju oživio gospodarski život i drugih
hrvatskih krajeva, pa tako i Vinodola. Na posjede Frankopana donosile su se žitarice i
iz unutrašnjosti kontinenta, Slavonije, a robu su, u nedostatku kolnog puta, uz brojno
ljudstvo preko planina prenosile karavane mula.
Kada je početkom 15. stoljeća Mletačka Republika povratila dalmatinske gradove,
ograničila je njihovu trgovinu, što osobito pogađa Zadar jer intenzivno sprječava, a ka-
snije i potpuno unazađuje njegovu unosnu trgovinu solju. Mletačka Republika isto tako
ograničuje i trgovinu gradova, odnosno svojom carinskom politikom nastojala je njihov
izvoz usmjeriti u grad laguna. Dalmatinski su gradovi mogli graditi samo brodove manje
od 120 tona, doduše, nisu uvijek poštivali tu odredbu. Split je nepovoljne strane mle-
tačke vlasti osjetio u manjoj mjeri, dapače, od trgovine npr. vinima s Venecijom je lijepo
profitirao još 1480—ih godina. Gospodarsko opadanje dalmatinskih gradova započelo je
početkom 16. stoljeća, kada je njihovo hrvatsko zaleđe dospjelo u turske ruke.
U Slavoniji je 14. i 15. stoljeće također donijelo procvat, što dobro pokazuje znača-
jan porast broja naselja urbanog karaktera. I na kraljevskom i na vlastelinskim posjedima
107 Sintezu te rasprave vidi Szeberćnyi, Gábor 2005., str. 143.—167. U novije vrijeme hrvatski povjesničar Maurizio
Levak pokušao je kmetove vinodolskih općina ugarskim i slavonskim analogijama poistovjetiti s gradokmetovima:
levak, M.: Podrijerlo i uloga kmeta u Vinodolskom društvu XIII. stoljeća, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti
Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU (Zagreb), 2001., str. 19., 35.—81. Po Szeberćnyiju ta analogija nema
temelja.
108 Klaić, N. 1976., str. 402.—406.
109 U novije vrijeme vidi Raukar, Z.: Srednjovjekovne ekonomije i hrvatska društva, FF Press, Zagreb, 2003.
Karta 7.: Dalmacija od 15. do 18. stoljeća

(1. Državna granica;
2. Mletački posjed u 15. stoljeću;
3. Mletački posjed 1669.;
6. Područje koje su Habsburgovci
prepustili Mlečanima 1699.;
7. Dubrovačka republika)
aem
redom su nicala trgovišta. Na slavonskom području osnovano je ukupno 142 grada,

odnosno urbanih naselja, od kojih 70% u 15. stoljeću, poglavito na posjedima vlastelina
(ili uz njihovu suglasnost). To u svakom slučaju potvrđuje procvat robne proizvodnje i
novčanog prometa; naime, takva su trgovišta bila potrebna. Na području mnogih vlaste-
linstava građani trgovišta su činili čak 10—30 posto stanovništva, a u jednom slavonskom
poreznom popisu iz 1507. godine 25 posto poreznih obveznika.''? Taj su procvat tako-
đer okončala turska osvajanja u 16. stoljeću. Premda su već 1460—ih i 1470—ih godina
turske provale uzrokovale ozbiljne štete i u Slavoniji (vjerojatno su zbog toga kmetovi
pokrajine plaćali samo polovicu ratnog poreza od jedne forinte, pedeset dinara), ipak je
jedno vrijeme stanovništvo južnih hrvatskih područja koje je bilo pod većom prijetnjom
Turaka, utočište pronalazilo na slavonskom tlu. O tome svjedoče, s jedne strane, topo-
nimi koji se pojavljuju sedamdesetih godina 15. stoljeća npr. u županiji Križevci, kao
što su Villa Zader, Villa Sibenik, Villa Trogher. S druge strane, 1522. godine su 28 posto
stanovništva grebenskog vlastelinstva činile novopridošlice, uz čije je ime napisano: Cro-
110 Vidi Adamček, Josip: Razvoj gradova u kontinentalnoj Hrvatkoj od XIV. do kraja XVII. stoljeća, u: Sergejev, D.
(ur.): Hrvatska in Europa. Korijeni integracija, Zagreb, 2007., str. 149.—157.
108 : DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
atus sive Horwath, dok se par godina ranije u donjostubičkom vlastelinstvu spominju
nove hrvatske pridošlice (Croati novicii).!!!
Istodobno, broj pridošlica koji su očito uglavnom govorili čakavskim narječjem nije
mogao biti veći od broja izvornog pučanstva, budući da se spomenuta područja sve do
danas smatraju kajkavskim jezičnim područjem. Stanovništvo Slavonije je još i koncem
15. stoljeća iznosilo otpr. 250—300 tisuća, čime je spadala u gušće naseljena područja
Ugarskog Kraljevstva, dok je ta pokrajina vjerojatno bila i nešto napučenija početkom
stoljeća.!!?
Za razliku od Slavonije, Hrvatska s onu stranu Kapele početkom 15. stoljeća a pri-
ori oslabjela nakon što su dalmatinski gradovi i gusto naseljeni obalni pojas definitivno
dospjeli u mletačke ruke, a uz to turske su provale, koje su se ustalile od 60—ih godina
stoljeća pa nadalje, uzrokovale teške demografske gubitke. Istina, ljetopisci općenito
pretjeruju u omjerima gubitaka. Po glagoljaškom ljetopiscu Šimunu Klimantoviću Turci
koji su provalili su u lipnju 1499. godine odveli sedam tisuća ljudi iz hrvatskih sela u
okolici Zadra. Međutim ostao je sačuvan točni mletački popis gubitaka nastao mjesec
dana kasnije, po kojem je u zatočeništvo palo 674 odrasla muškarca i 1314 žena i djece,
dakle 1988 osoba, što je manje od trećine procjene ljetopisca, no to je zato bio težak
udarac koji je pogodio otprilike desetinu pucanstva.'?
Kriza, unutarnji ratovi i početak pada. Hrvatska i Slavonija od

smrti Ljudevita Velikog do mobačkog poraza
Godine previranja
Ljudevit Veliki je umro 1382. godine vjerujući da je povoljno riješio pitanje nasljedstva.
Međutim događaji, osobito u Hrvatskoj, nisu tekli očekivanim putem i nastao je težak
unutarnji rat koji je trajao više od dva desetljeća, i u koji se uplela i susjedna Bosna. Na
koncu je najveću korist izvukla Mletačka Republika jer je za neznatnu svotu novca stekla
Dalmaciju. Zemlje svete krune naslijedila je Ljudevitova starija kći Marija, no umjesto
nje je više vladala njezina majka Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića
(1322.—1353.) uz pomoć palatina Nikole Gorjanskog.
Unutarnji rat je izbio u proljeće 1383. godine. Ivan od Paližne, vranski prior iva-
novac pobunio se protiv kraljice Marije i osobito njezine majke Elizabete. Iduće godine
su se gotovo svi hrvatski i slavonski velikaši okrenuli protiv kraljice, a na ugarsko su pri-
jestolje pozvali rodaka Ljudevita Velikog, napuljskog kralja Karla Dračkog (Malog). U
Italiju je po napuljskoga kralja išao zagrebački biskup Pavao Horvat. Braća Horvat bili su
111 Raukar, T: Hirvatsko srednjovjekovlje..., 1997., str. 414.415.

112. Draskóczy István: A tizenotodik szdzad tortćnete, Budapest, 2000., str. 19. Prema popisu rizničara Ernuszta Zsig-
monda iz 1495. godine u Slavoniji su popisali 29 300 dimova (ovdje su poreznu osnovicu, umjesto portom, nazivali
dimom). Vidi: Kubinyi, András: A kózépkori Magyar Királyság. A vegyesházi királyok kora, u: Romsics, Ignác (gl.
ur.): Magyarország tórténete, Akadémiai Kiadó, Budapest, 2007., str. 254.
113 Raukar 1997., str. 413.
vođe ustanka (vojna pitanja je vodio Pavlov brat, mačvanski ban Ivan). Hrvatska histo-
riografija prošloga stoljeća taj je ustanak predstavljala kao hrvatsku borbu za slobodu
protiv ugarske vlasti, no to nema nikakvog temelja, budući da je pretenzije napolitanaca
(prvo Karla Dračkog, a potom njegovog sina Ladislava) na prijestolje — nasuprot Mariji
i kasnije njezinom mužu i nasljedniku Zigmundu Luksemburškom (1387.—1437.) —
podržavalo i mnogo ugarskih velikaša.!!* Karlo Drački je 1385. godine uz pomoć svojih
ristaša stigao preko Senja i Zagreba u Stolni Biograd, gdje je okrunjen, no u veljači
1386. palatin Gorjanski je (vjerojatno na Elizabetin poticaj) skovao urotu protiv kralja,
koji je podlegao ranama zadobivenima u atentatu. No, to je bilo samo dolijevanje ulja
na vatru. Slavonski i hrvatski ustanici su izvršili osvetu, ubivši Gorjanskog, te zatočivši
Mariju i Elizabetu. Prvo su ih držali u Slavoniji, a potom pred Žigmundovom vojskom
odveli u Vranu u Hrvatskoj i zatim u Novigrad, gdje su ubili Elizabetu početkom 1387.
godine. Žigmund je, međutim, uz pomoć Frankopana i Mletačke Republike uspio iz-
baviti Mariju iz zatočeništva. No, ustanak time nije završio, jer su vođe ustanka izbjegli
u Bosnu u nadi da će uz pomoć ojačale države Kotromanića nastaviti borbu, sada već u
ime sina ubijenog Karla II., Ladislava Napuljskog.
Srednjovjekovna Bosna
Naša se knjiga, istina, ne bavi podrobnijom poviješću Bosne, međutim, povijest Bosne
i Hrvatske mnogostruko su povezane tijekom srednjeg vijeka, pa čak i kasnije. Stoga je
moramo barem ukratko predstaviti. Naime, desetljeća o kojima će u nastavku biti riječi i
njihovi hrvatski događaji osobito se usko vezuju uz historiju te balkanske države.
Prvi spomen Bosne potječe iz 10. stoljeća.'"* Car Konstantin Porfirogenet je, aludi-
rajući na malu površinu, spominje imenom »zemljica« i imenuje sveukupno samo dva
njezina grada (Katera i Desnik). Naravno, bilo je to mnogo manje područje od današnje
Bosne: u Konstantinovo doba označavala je tek mali komad zemlje između rijeka Vrba-
sa, Bosne i Drine. U 10. stoljeću bi povremeno pala pod hrvatski, karkada srpski utjecaj,
no inače je živjela svoj život poput ostalih većih ili manjih »sklavinija« na negdašnjem
području Istočnog Rimskog Carstva. Bazilije II. ju je ponovno podvrgnuo bizantskoj
vlasti koncem drugog desetljeća 11. stoljeća, oko 1018. godine, a vrhovna vlast Konstan-
tinopola u Bosni bila je uglavnom na snazi sve do smrti cara Manuela Komnena 1180.
114 Osnovni ton dao je Franjo Rački, koji je u tom ustanku protiv Marije i kasnije Žigmunda vidio hrvatsku borbu
za slobodu: Rački, Franjo: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća, Rad 2, 1868.; Rad 3,
1868.; Rad 4, 1868. Mađarska povijesna znanost oduvijek je to smatrala unutarnjim sukobima vladara i velikaških
skupina, kako i danas drži. Vidi Engel Pál: A királyi hatalom válsága, u: Engel P. — Kristó Gy. — Kubinyi A.: Ma-
gyarország tórténete 1301—1526; 1898., str. 123.—135. Danas se već i većina hrvatskih povjesničara radije priklanja
tom mišljenju, npr. Raukar, T. u: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 321.-333. ili još ranije: Klaić, N. 1976.,
str. 653.-661.
115 O povijesti Bosne vidi Malcolm, Noel: Bosnia. A short History, Macmillan, London, 1994. i ondje nabrojanu izvan-
rednu i detaljnu bibliografiju. Na mađarskom jeziku doista je oskudan izbor djela o povijesti Bosne, tako Klaić,
Vjekoslav: Bosznia tórténete a legrégibb kortól a kirdlysde bukdsdig, Nagybecskerek, 1890.; Lovrenović, Ivan: A régi
Bosznia, Kalligram Kónyvkiadó, Pozsony, 1995. Naravno, hrvatska, srpska i bosanska povijesna znanost objavila je
brojna djela na tu temu.
110 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAg
godine. Ugarski kralj Bela II. je 1137. godine uzeo naslov rex Ramae, koji je trebao
simbolizirati vlast nad Bosnom, no ne znamo koliko je zapravo dugo i u kojoj mjeri bila
provođena ugarska jurisdikcija.
Spomenuti se korak vjerojatno odigrao u okviru ugarsko—bizantske borbe za prevlast
u 12. stoljeću. Ne možemo znati ni zašto su među titule ugarskoga kralja Bele Slijepog
ubilježili naziv male pritoke rijeke Bosne, koja je zapravo dala ime državi. Činjenica ; je
da su njegovi nasljednici nosili naslov rex Ramae sve do 1918. godine. Njezin preporod
veže se uz pad bizantske vlasti i pobjede Bele III. nad Bizantom. Njezin vladar Kulin nije
nosio naslov kneza, već bana, upravo kao i kraljevski upravitelj Hrvatske priključene
ugarskoj kruni prije jednog stoljeća. To nedvojbeno ukazuje na to da je ta mala državna
tvorevina pripadala vladarskom pojasu Ugarskog Kraljevstva, koje je priznavalo vlast
Arpadovića. Drugo je već pitanje u kojoj se mjeri ugarska vlast mogla nazvati stvarnom.
lako je bosanska država, kao što smo vidjeli, ponovno postojala već od konca 12.
stoljeća, ta je siromašna zemlja zatvorena među visokim brdima u očima vanjskog svijeta
postala poznatom i zanimljivom zahvaljujući svojim hereticima, pogrešno nazvanima bo-
gumilima ili patarenima. U 13. stoljeću pape i ugarski kraljevi u više su navrata, premda
uglavnom bezuspješno, poduzimali mjere protiv bosanskih heretika i banova koji su ih
podržavali. Na temelju novijih istraživanja učenici Crkve bosanske ne mogu se nazvati
dualističkim hereticima. Je li se Crkva bosanska izvorno razvila iz redovničkih bazilijskih
zajednica ili su je razvili mjesni katolici uz podršku mjesne svjetovne elite kao sebi svojstve-
nu tvorevinu u specijalnim bosanskim okolnostima, te je li ih — na temelju dalmatinskih
crkvenih krugova i njihovih informacija — papinstvo, odnosno ugarska Crkva i država
neopravdano smatrala patarenima, ovdje, na ovome mjestu ne želim prosuđivati.!!“
Nakon kratke vladavine Šubića, Karlo Robert je u bansku stolicu postavio Stjepana
II. Kotromanića (najvjerojatnije potomka stare banske dinastije), koji je podržavao kato-
ličanstvo. Novi ban je podigao Bosnu, a njezin teritorij udvostručio (djelomice na uštrb
posjeda hrvatskih vladara, protivnika Karla Roberta, djelomice Srbije). U svoju zemlju
je pozvao saske rudare iz Ugarske, pa je na brojnim mjestima počeo procvat rudarstva:
započelo je, uz već ranije spomenutu sol, iskapanje bakra, zlata, olova i ponajviše srebra,
što je dotad siromašnu bosansku banovinu odjednom dovelo do značajnih prihoda.
Stjepan II. je provodio plansku trgovinsku politiku i nastojao jačati robnu razmjenu ne
116 Hrvatski povjesničar 19. stoljeća Franjo Rački smatrao ih je pokretom koji je bio u vezi i koji se slagao s bogumilima
i patarenima. Rački, E: Prilozi za povijest bosanskih patarena, Starine JAZU, I, Zagreb,1869. Kasnije je Jaroslav
smatrao da je na remelju mjesnih izvora bilo riječi ne o heretičkoj, već crkvi katoličkih korijena, ali istočnjačke litur-
gije: Šidak, J.: Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975. I John Fine također opovrgava heretičke osude
neolatinskih izvora: Fine, John Jr.: The Bosnia Church: A New Interpretation, 1975, New York-London. Po srpskom
povjesničaru D. Dragojloviću Crkva bosanska se razvila iz mističnog istočnjačkog reda i zapravo je pravoslavnih
korijena: Dragojlović: Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987. S druge strane, F. Šanjek s pravom ukazuje
na to da srpski autor pomalo olako prilazi izvorima jer — kako bi dokazao da je biskup (Djed) Crkve bosanske
prešao na pravoslavnu vjeru na dvoru kneza Stjepana Kosače — mileševskog metropolita Davida prikazuje kao
»pravoslavnog biskupa Bosne i Srbina«, premda izvorni navod glasi: »pravoslavac je jer je Srbin« (estin orthodoxos
Serbos gar — dakle uopće nije Bosanac!), Šanjek, E 1991., str. 139. Sam Šanjek, međutim, daje za pravo heretičkim
osudama dalmatinskih izvora: Id.: Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988., str. 204.—245.
) IH
Hroatsko-ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.
samo s Dubrovnikom, vec i s drugim dalmatinskim gradovima (Trogir, Split, Zadar).!!7

Za njegove su se vladavine u Bosni ukorijenili franjevci, uslijed čega je do 15. stolje-
ća polako, ali sigurno broj vjernika Crkve bosanske znatno opao. Kralj Stjepan Tomaš
(1443.-1461 .) se sredinom 15. stoljeća usudio pozvati vjernike bosanske crkvene zajed-
nice da se preobrate na katoličanstvo jer je njihov broj do tada uvelike opao."
Stjepan Kotromanić je 1353. godine dao svoju kći Elizabetu za ženu kralju Ljudevi-
jednog dijela
tu I. Njegov nasljednik Tvrtko I. (1353.—1391.) je, pak, nakon osvajanja
Srbije 1377. godine uzeo kraljevski naslov. Godine 1387. umiješao se u unutarnji rat
koji je tekao u hrvatsko-ugarskoj državi.
Nastavak unutarnjeg rata

Dakle, bosanski kralj Tvrtko I. se protiv Žigmunda umiješao na strani Hrvata i 1390. zauzeo
jedan dio Hrvatske, a uz iznimku Zadra i Dubrovnika i sve dalmatinske gradove. Navodno
je tada uzeo i naslov hrvatskog kralja, premda se ne zna za njegovu krunidbu. Jugoslavenska
je historiografija u Tvrtku vidjela prvog velikog ujedinitelja južnoslavenskih naroda, no on
nije imao tako grandiozne planove, već je mislio samo na proširenje vlastite kraljevine.''?
Nakon Tvrtkove smrti (1391.) ustanici su se još držali do 1394. godine, no na
koncu je ugarski kralj izvojevao pobjedu, pa čak i nakratko učinio Bosnu svojim vaza-
lom. Međutim, nakon Nikopoljske bitke 1396. godine, dok je Žigmund tijekom dugih
mjeseci izbivao iz zemlje, pokreće se aristokracija iz doba Anžuvinaca koja se smatrala
zapostavljenom. Kralj se po povratku obračunao s potencijalnim vodom nezadovoljni-
ka, Stjepanom Lackovićem (Lackfijem) i njegovih par drugova na križevačkom saboru
1397. godine (kasnije su hrvatski povjesničari taj događaj navodili kao krvavi križevački
sabor) i činilo se da je ponovno ovladao situacijom. Kada su, međutim, baruni 1401. go-
dine bacili Žigmunda u zatočeništvo, u Hrvatskoj je ponovno izbila pobuna napuljskih
pristaša, koja je time dobila znatnu podršku i od ugarskih vodećih dužnosnika (palatina
Emerika Bebeka i ostrogonskog nadbiskupa Ivana Kanižaja). Dvije godine kasnije, 1403.
i sam je Ladislav Napuljski došao u Dalmaciju, no nakon što je Žigmund porazio pro-
tukraljeve ugarske pristaše, otišao je iz zemlje. Hrvatski ustanici su se uz bosansku pomoć
još držali neko vrijeme, no 1408. opet je Žigmund bio pobjednik, i opet je slomom Bosne
ustanicima zadao konačni udarac. Svoju je pobjedu djelomice mogao zahvaliti činjenici da
je uz ugarskoga kralja stao jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša, Hrvoje Vukčić iz po-
rodice Hrvatinića (ime upućuje na hrvatsko podrijetlo). Ladislav Napuljski je stoga 1409.
godine Mletačkoj Republici za 100 000 zlatnika prodao dalmatinske gradove koje je imao
posjedu (među njimai grad Zadar) i svoje navodno pravo na Dalmaciju. Žigmund jeu dva
rata (1410.—1413. i 1418.—1420.) uzalud pokušavao povratiti izgubljene gradove, štoviše,
——
117 Vidi Kovačević, D.: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Naucno društvo BiH, sv. XVIIL., Sarajevo, 1961.
118 Lovrenović, Dubravko: Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463, Zagreb — Sa-
rajevo, 2006., str. 334.—336.
119. Prema N. Klaić Tvrtko se širio u Srbiji, ai u Hrvatskoj nakon smrti Ljudevita Velikog, kao savjestan, snažan i am-
biciozan vladar Bosne. Klaić, N.: Povijest Bosne, Zagreb, 1994., str. 264.—266.
do 1420. godine sve ih je izgubio, a uz to i obalni pojas, uz iznimku predjela između Omiša
i Neretve. Jedino Dubrovnik (Ragusa) nije dospio u ruke konkurentske trgovačke Repu-
blike. Gubitak Dalmacije bio je težak udarac za gospodarstvo Hrvatske, a turska opasnost
koja se ubrzo pojavila još je više otežavala položaj Hrvatske.
Turci su se ugnijezdili u Bosni, čemu je jedan od povoda bio sukob »velikog vojvode
Hrvoja« i Žigmunda!“ Hrvoje je, nakon izmirenja sa Žigmundom 1408. godine, vladao
poput istinskog oligarha na južnim područjima današnje Bosne i Hercegovine, no imao je
i hrvatske posjede. Štoviše, dobio je i čast comesa Splita. No, Žigmund mu nije progledao
kroz prste jedan napad na susjednog bosanskog velikaša i za kaznu je želio poslati vojsku
na njega, pa se Hrvoje pod pritiskom obratio Turcima za pomoć (Žigmund je pogriješio
tako što nije računao na tu mogućnost; na Balkanu se, uostalom, stalno događalo da su
velikaši u sukobu s vladarom tražili pomoć od Turaka). Hrvoje je zahvaljujući osmanskoj
pomoćnoj vojsci 1415. godine izvojevao pobjedu nad ugarskim silama koje je poslao kralj,
te je na čelo Bosne došao kralj koji je bio turski vazal, pa je zemlja ispala iz reda balkanskih
tampon-drZava koje je osnovao Žigmund. Otada pa nadalje s njezinog su područja bez
prepreka kretale turske čete na slavonske i hrvatske krajeve. Žigmund se 1433. u Rimu
odrekao Dalmacije u korist Mletačke Republike (zapravo nije se je odrekao u državnopra-
vom smislu, nego je pristao da Mlečani upravljaju s njom), zbog čega su ga u hrvatskoj
historiografiji ne posve bez osnove oštro kritizirali, no valja upamtiti da je za ciljeve protu-
mletačkog rata dao kod Poljske založiti čak i spiške gradove. U nedostatku pomorske flote,
pak, nije mogao poraziti Mletačku Republiku te su husitski, odnosno turski ratovi, a zatim
i europske obveze kasnije iscrple svu njegovu snagu.
Istra: osebujni hrvatski mikrokozmos — izvan hrvatskih granica

Dok je Bosna u svojoj srednjovjekovnoj povijesti duže ili kraće vrijeme bila dio Ugarskog
Kraljevstva u širem smislu, Archiregnum Hungaricum, istarski je poluotok pripadao
stranim državama (osim malog predjela istočne obale do rijeke Raše, koji je do konca
11. stoljeća bio dio Hrvatskog Kraljevstva). S druge strane, u unutrašnjosti poluotoka
i na istočnoj obali, koja gleda na Kvarnerski zaljev, od 7. stoljeća stanovali su Hrvati
(stariji hrvatski doseljenici govorili su čakavskim narječjem upravo kao i većina stanov-
nika primorske hrvatske države). No na južnoj i zapadnoj obali poluotoka kroz cijelo je
srednjovjekovlje ostao značajan broj stanovnika iz rimskoga doba koje je preživjelo seobe
naroda (na sjeverozapadnom komadiću područja stanovali su i Slovenci). Istra je, već
zbog same geografske blizine, održavala mnogo čvršće odnose s Italijom nego Dalmaci-
ja, pa su nekadašnji rimski gradovi tijekom stoljeća mogli i obnoviti svoje stanovništvo
(u prvom redu iz Mletačke Republike, ali i iz drugih talijanskih mjesta), pa su tako i u
novom vijeku sačuvali svoj latinski (talijanski) karakter. Tako je tu jedan pored drugog
živio dvojni neolatinsko-slavenski svijet sve do sredine 20. stoljeća.
Južna i zapadna obala Istre je u rano doba srednjeg vijeka (između 538. i 788. godi-
ne) bila dio Istočnog rimskog carstva, Bizanta. Bizantska vlast tek je koncem 8. stoljeća
120 Hrvojev lik opisao je Ferdo Šišić: Šišić, E: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb, 1902.
dospjela u opasnost, kada su Franci Karla Velikog osvojili cijeli poluotok i sami počeli
naseljavati Slavene u Istru. U 9. stoljeću je uslijed intenzivnog franačkog naseljavanja
Slavena nastala slavenska i latinska etnička granica, podjela koja je u konačnici postala
trajnom tijekom srednjega vijeka.'^!
Spomenuta je istarska područja od Franaka naslijedilo Sveto Rimsko Carstvo, a sa
slabljenjem centralne vlasti priobalni gradovi su se, poput dalmatinskih, također poku-
zajedno s
šali osamostaliti. Još su Franci oformili Istarsku markgrofoviju, koja je isprva
Furlanijom — Friuli bila dio Akvilejske markgrofovije, koja je do početka 13. stoljeća
bila u posjedu različitih njemačkih velikaških obitelji. Na istočnoj, obalnoj strani istar-
ske markgrofovije koncem 11. stoljeća je (nauštrb hrvatske države) nastala novija, manja
teritorijalna cjelina: Meranija (rodni kraj kraljice Gertrude, supruge Andrije IL). A u
unutrašnjosti poluotoka nastala je Pazinska grofovija (u hrvatskim izvorima Pazinska
knežija).!?2 Sva ostala područja istarske markgrofovije dospjela su 1209. godine u posjed
akvilejskog patrijarha Volfgera i ostala u posjedu njegovih nasljednika sve do 1420. godi-
ne, premda su do tada već izgubili dobar dio gradova. U to vrijeme su se tu sukobljavala
dva svijeta: neolatinski svijet obalnih gradova i njemački svijet vlastele, koji su se razliko-
vali ne samo u jeziku već i u društvenom uređenju.
Između njih se stisnuo svijet Slavena, koji u tom razdoblju nisu imali nikakvog
prava glasa u pitanjima političke prevlasti, no njihova su naselja uživala izvjesnu razinu
samouprave i u unutrašnjosti poluotoka i na istočnoj obali. Zakone koji su za sebe izra-
dili zapisali su i glagoljicom, na hrvatskom jeziku (dakle, ne samo na latinskom i nje-
mačkom). O tome svjedoči zbirka zakona sačuvana u prijepisu iz 16. stoljeća, no mnogo
ranijeg postanka, Zstarski razvod." Gradovi, Trst, Koper (Capodistria), Poreč (Parenzo),
Pula (Pola), Rovinj (Rovigno) sačuvali su ili su u biti učvrstili svoju autonomiju.
Velika promjena dogodila se u trenu kada je porasla moć Mletačke Republike i kada
je Republika svetog Marka započela svoju višestoljetnu borbu s akvilejskim patrijarhom
za prevlast nad tim područjima. Mlečani su se od sredine 12. stoljeća počeli aktivno
miješati u sudbinu poluotoka, a dužd je 1150. godine uzeo naslov Istriae dominator. No
Mletačka Republika se za vlast nad poluotokom imala boriti s akvilejskim patrijarhom
još gotovo dva stoljeća. Tijekom 14. stoljeća gradovi su redom priznali vlast Mletačke
Republike. Od gradova se za svoju samostalnost najdulje borila Pula. Protiv mletačke se
vlasti pobunila onoliko puta koliko i dalmatinski Zadar, a njezine su zidine u više navra-
ta razrušene. Na koncu je i taj grad pokoren. Ostatak područja stekli su Habsburgovci:
Trst je njihovu vlast priznao 1362., zatim definitivno 1382., pazinska knežija 1374.
godine, a pripala im je i Meranija (zajedno s Rijekom). Ratovi Mletačke Republike i Lju-
devita Velikog snažno su pogađali poluotok. Demografske gubitke uzrokovane ratovima
121 Po Nadi Klaić, u konačnici Hrvati i Slovenci zbog toga mogu biti iznimno zahvalni Francima, jer su oni uzeli pod-
ručje od romanskih gradova i dali ga Slavenima, koji su kao slobodni koloni mogli osnovati vlastite općine. Važnost
te činjenice ne mijenja da su naravno kasnije ti slavenski doseljenici dospjeli u snažnu franačku odnosno njemačku
feudalnu zavisnost. Klaić N. 1990., scr. 42.
122. Bertoša, Miroslav: Istra od 12. do 15. stoljeća, u: Povijest Hrvata. Srednji vijek, 2003., str. 373.
123 Bratulić, Josip: Zsrarski razvod: Studija i tekst, Pula, 1978.
i epidemijama nadoknađivali su naseljavanjem, a za nadoknadu manjka radne snage i

Habsburgovci i Mletačka Republika najčešće su dovodili Slavene. Međutim najveća juž-
noslavenska seoba na područje poluotoka odvila se koncem 15. stoljeća i u 16. stoljeću,
kada su u Istru pristizali izbjeglice i iz Hrvatske, Bosne ali čak i iz daleke Srbije, jačajući
i dalje prisutnost slavenskog elementa.
Porast vanjske opasnosti nakon privremene konsolidacije

Najveća Žigmundova zasluga bila je izgradnja protuturske obrambene linije, koja s jedne
strane je djelomično označavala novu vojnu organizaciju duž južnih granica, pa tako i
u Slavoniji i u Hrvatskoj, a s druge strane lanac tampon-drzava. Na nesreću Hrvatske i
Slavonije, Žigmundova je akcija u tom smjeru doživjela neuspjeh upravo u Bosni, zbog
čega su akindžije mogli lakše provaliti u hrvatske i slavonske krajeve. Žigmund je 1406.
godine upravu nad Slavonijom povjerio svom tastu Hermanu Celjskom, a 1408. taj je
zadatak djelomično podijelio između sebe i svoje supruge Barbare Celjske. Zbog svoje
se nevjere 1419. godine morala povući, no njezin lik (crna kraljica) ostao je u hrvar-
skoj narodnoj predaji. Za vrijeme Žigmundove vlasti blistavu je karijeru ostvarila jedna
hrvatska obitelj podrijetlom s otoka Korčule (po drugima iz Dubrovnika), koja je po
svom slavonskom posjedu (Tall6c, Talovac) dobila ime Talovci (Matko, Petar, Franko i
Ivan). Preko Žigmunda su stekli posjed Ivaniša Nelipčića koji je 1434. godine umro bez
nasljednika; doduše, po cijenu manjeg unutarnjeg rata koji su vodili s Ivanom Franko-
panom, kome je kralj bio ranije obećao ta dobra, ali se predomislio. Procijenio je, naime,
da bi time previše ojačala hrvatska velikaška obitelj koja je i dotad imala najveće posjede.
A ranije je Žigmund njegovao dobre odnose s Frankopanima, Nikolu je imenovao hr-
vatsko-dalmatinskim banom. Doduše, bogati velikaš je zauzvrat pomogao kralju, koji je
uvijek imao poteškoća s financijama, pozamašnom svotom od 42 000 dukata.
Nakon Žigmundove smrti na prijestolje je dospio njegov zet Albert Habsburški
(1437.—1439.), no u Hrvatskoj se za njegovu kratku vladavinu ne vežu posebni događa-
ji. Celjski su još za vrijeme Žigmunda stekli posjede u Slavoniji. Oni i nekoliko Franko-
pana podržavali su dolazak na prijestolje Ladislava V., dok su ugarski i hrvatski velikaši
(među njima Talovci) bili uz Vladislava 1. U međuvremenu, nakon pada Srbije, sultan
Murat II. je napao Beograd (1440.) no obranio ga je vranski prior Ivan Talovac. Nakon
smrti slavonskog bana Matka (1446.) Ulrik Celjski stječe naslov slavonskog bana. U
borbi protiv Celjskih pogiba Ivan Talovac, a ni Janko Hunyadi ih ne uspijeva potisnuti
iz Slavonije." Treći brat Talovac, Franko poginuo je u drugoj bitci na Kosovom polju
1448. godine. Nakon građanskog rata 1445.—1446. Ulrik Celjski praktički izuzima sla-
vonska područja iz Ugarskog Kraljevstva i upravlja njima zajedno sa svojim njemačkim
(austrijskim) posjedima; nakon njegove smrti područja su novih deset godina bila pod
vlašću Jana Vitovca, češkog vicebana i vojskovođe. Matijaš Korvin se s njime mogao na-
124 O građanskom ratu u Slavoniji vidi: Pálosfalvi, Tamás: Cilleiek és Tallóciak. Küzdelem Szlavóniáért (1440-1448),
Szdzadok, 134., I, 2000., str. 49.—66.
goditi 1464. godine, no vladar je tek nakon njegove smrti 1468. godine mogao po svom
nahođenju birati za banski položaj nekoga od svojih ljudi.!?
Protuturske borbe Janka Hunyadija nisu izravno utjecale na hrvatske i slavonske
odnose. U Hunyadijevim redovima se, inače, među južnoslavenskim vojnicima nisu
borili samo Srbi već i velik broj Hrvata (lik velikog protuturskog ratnika sačuvan je i
u hrvatskim narodnim pjesmama). Servitor Janka Hunyadija Tit Dugović, poznat po
svom beogradskom junačkom činu, bio je podrijetlom iz hrvatske plemićke obitelji, a za
ženu je uzeo kćer ugarskog plemića iz Željezne županije. Vitez je već ranije u bitci kod
Varne bio odlikovan na strani Hunyadija.'** Nažalost, pozitivan utjecaj pobjede u Beo-
gradu (1456.) u Hrvatskoj i Slavoniji nije se osjećao dugo. Svojstveni naknadni učinak
beogradske bitke bio je kult svetog Ivana Kapistrana, koji je, polazeći od Iloka u Srijemu,
ostao u području omeđenom Dunavom, Dravom i Savom još dugo nakon mohačke
katastrofe srednjovjekovne hrvatsko-ugarske države.!*“
Sudbina hrvatskih područja od pada Bosne do propasti

srednjovjekovne hrvatsko—ugarske države
Hrvatska i Slavonija u sjeni turske opasnosti
Početkom vladavine kralja Matijaša Korvina sultan Mehmed Osvajač zauzeo je prvo
Srbiju (1459.) a zatim u brzom pohodu 1463. godine i Bosnu. Posljednjeg bosanskog
kralja, Stjepana Tomaševića dao je uhvatiti i pogubiti. Pad Bosne (1463.) imao je teške
posljedice po stanovnike hrvatskih i slavonskih zemalja. Tada su (a osobito nakon 1468.)
turski prodori postali sve učestaliji u Slavoniji i Hrvatskoj. Ugarski kralj Matijaš Korvin
svojim je bosanskim pohodima 1463.—1464. i osnutkom banovina u Jajcu i Srebrenici
želio zaštititi hrvatske pokrajine. Banovina Jajce branila je Hrvatsku, a Srebrenica Slavo-
niju. Nakon pada Bosne brojni su (poglavito katolički) Bosanci izbjegli na slavonsko i
hrvatsko područje, a i sam je Matijaš za svog sarajevskog pohoda 1480. godine preselio
tisuće stanovnika Bosne u Slavoniju i južnu Ugarsku. Južna obrambena linija koju je
osnovao Žigmund, a izgradio Matijaš (Matijaš je u svrhu tog obrambenog sustava 1469.
godine oduzeo Frankopanima grad Senj i osnovao senjsku kapetaniju) bila je netaknuta
sve do drugog desetljeća 16. stoljeća. Ivan Frankopan, koji se suprotstavio kralju, 1480.
godine je izdao Krk Mletačkoj Republici, čime je Hrvatska izgubila i svoj posljednji
otok. U tom je razdoblju, uz iznimku beogradske i djelomično mačvanske banovine
125 Vidi Pálosfalvi, Tamás: Slavonski banovi u 15. stoljeću, u: Kruhek, M. 2004., str. 45.—50.
126 Vidi Fenyvesi László: Katonahistóriák Mátyás király korából, Tankónyvkiadó, Budapest, 1990., str. 91.-93. No,
među povjesničarima je već i ranije bilo onih koji su doveli u pitanje i postojanje Tita Dugovića. U novije vrijeme je
Szócs Tibor analizirao pripovijest o Dugoviću (Hadrčrtćneti Kozlemćnyek, 2009., L., str. 3.—32.) i smatra dokazanim
da su tek u 19. stoljeću povezali ime s opsadom Beograda. U ranijim se vjerodostojnim izvorima u vezi s Hunya-
dijevima ili Beogradom ne pojavljuje ime Dugović (historiograf kralja Matijaša Korvina, Bonfini govori o mrtvom
tijelu, ali ime ne spominje).
127 Vidi Andrić, Stanko: Čudesa svetoga Ivana Kapistrana, Slavonski Brod — Osijek, 1999.
(gdje je omjer Srba bio najveći), granicu branila pogranična vojska iz redova slavonskih
i hrvatskih plemića i katoličkih bosanskih izbjeglica (plaću vojske koju su uzdržavali
hrvatski velikaši dijelom je preuzeo kralj).!?
Od 1476. godine je, također u svrhu protuturske obrane i učinkovitije uprave, ista
osoba nosila naslov slavonskog i hrvatsko-dalmatinskog bana. Kmetovi Slavonije, koji
su bili i neposredno u doticaju s protuturskom borbom, nakon budimskog su sabora
održanog 1472. godine plaćali samo polovicu ugarskog ratnog poreza (kasnije i to samo
uz suglasnost slavonskog pokrajinskog sabora). Naime, u tom su se pitanju staleži pozi-
vali na stari običaj, no odredba je vjerojatno bila nova i služila je izravno ciljevima obra-
ne. Naime, Hrvatsku je kralj Vladislav II. u potpunosti oslobodio plaćanja spomenutog
poreza. Posebni zakonski članci sa sabora u Stolnom Biogradu iz 1464. godine govorili
su o očuvanju starih običaja i povlastica Slavonije. Slavonski su staleži od 1477. godine
mogli samostalno birati kapetana, državnog vojnog zapovjednika.!??
Spomenute mjere, a osobito formiranje bosanskog obrambenog pojasa, donekle su
ublažile položaj Hrvatske i Slavonije, no turske provale nisu posve prestale. Kada se, pak,
Matijaš umiješao u rat s Fridrikom III., to je ponovno omogućilo akindžijama slobodu
kretanja i prijelaz u habsburške pokrajine preko hrvatsko-slavonskih zemalja. (Matijašev
je bosanski pohod 1480. godine bio odgovor na kršenje ugovora iz 1479. sklopljenog
s bivšim bosanskim sandžak—-begom Daudom, koji je na povratku iz Štajerske uništio i
Hrvatsku.)
Sve do 1470. godine na Matijaševom dvoru značajnu je ulogu imao ostrogonski
nadbiskup Ivan Vitez porijeklom iz slavonske Sredne, dok je njegov nećak pečuški bi-
skup Ivan Česmički (Janus Pannonius) jedno vrijeme obnašao čast slavonskog bana.
Isprva su podržavali Matijaševe pohode u Češkoj, no nakon što ih je kralj počeo zapo-
stavljati, odvratili su se od njega i osuđivali ga što državne snage nije usmjeravao pro-
tiv Turaka. Na koncu su 1471. godine, sa slavonskim banom Ivanom Tuzom od Laka
i njegovim bratom zagrebačkim biskupom Osvaldom, skovali urotu protiv njega (na
prijestolje su željeli postaviti novog poljskog kandidata). Nakratko su dobili potporu
mnogih ugarskih gospodara (no Slavonci baš nisu bili uz njih), no na koncu je Matijaš
vještom taktikom raspršio urotnički tabor, Poljake odbio, Ivana Viteza nakratko bacio u
zatvor (koji je nakon oslobođenja ubrzo umro), Ivan Tuz je izbjegao u Mletačku Repu-
bliku, Janus Pannonius je također izbjegao, u smjeru Italije, mjesta svog mladenačkog
školovanja, no na putu je umro u Medvedgradu pored Zagreba.
Lik kralja Matijaša iznimno je pozitivan u narodnim legendama na kajkavskom
narječju, on je simbol pravednog vladara (prema hrvatskoj izreci »pokle kralj Matijaš
spi, nikakve pravice ni!«). Nasuprot tome, hrvatska historiografija od 19. stoljeća sve do
danas tek djelomično smatra Matijaševu vladavinu pozitivnom. Priznaju mu se zasluge u
128 Pálffy, Géza: A tórók elleni védelmi rendszer szervezetćnek tórténete a kezdetektól a 18. század elejćig. (Vázlat egy
készüló nagyobb ósszefoglalóhoz), Tórténelmi Szemle, 38, 1996., su. 2-3., 163-217.
129 Sve je to, po Szabolcsu Vargi, kamen međaš u razvitku slavonskih staleža, jer dok se slavonski staleški sabor ranije
pretežno bavio pravosuđem ili zakonodavstvom, sada je sve češće raspravljao i o vojnim i političkim pitanjima.
Varga Szabolcs 2008., str. 1095.
formiranju protuturske obrambene linije, no u skladu s gledištem nekadašnjih urotnika

osuđuje ga se što nije vodio ofenzivne ratove protiv Osmanlija, Štoviše, iako se hrvatski
u više
obrambeni sustav raspao tek nakon kraljeve smrti i banski su odredi u to vrijeme
navrata porazili Turke koji su provaljivali ili se vraćali kući iz gerilskih akcija u Štajersko j
(npr. ban Matija3 Gereb 1483.), smatra se da je raspad hrvatske države započeo već za
Matijaševe vladavine.'??
Jako je Matijaš doista shvatio da njegova zemlja nije sposobna samostalno, bez stra-
ne pomoći poduzimati goleme protuosmanske vojne na Balkanu (jer je, na koncu, i nje-
gov otac Janko Hunyadi bio uspješan samo u obrani). To jednostavno nije bilo moguće
zbog odnosa snaga, jer su Osmanlije nedvojbeno bili nadmoćni. Uz to, u uzdržavanju
Matijaševe plaćeničke vojske (kao i kod svih tadašnjih plaćeničkih odreda) igrao je ulo-
gu i eventualni plijen, katkad uz plaću, a katkad umjesto nje. A na balkanskom bojištu
mogli su računati samo na neznatni plijen takvog tipa — za razliku od Čečke ili Austrije.
Međutim, da je bio stekao te dvije bogate zemlje, imao bi više resursa i za protutursku
obranu.?! Osim toga, ako je točno da si je Matijaš doista nastojao pribaviti naslov nje-
mačko-rimskog kralja (u tome se ne slaže uvij ek ni mađarska povijesna znanost, premda
je u novije vrijeme András Kubinyi ponovno postavio tezu da je kralj imao ozbiljnih
planova glede osnivanja carstva),'** tada bi, da je u tome uspio, on (a ne Habsburgovci)
stvorio srednjoeuropsko carstvo koje bi se uspješno moglo oduprijeti osmanskoj sili.
Naime, moć samog Ugarskog Kraljevstva nije bila dostatna još ni u drugoj polovini 15.
stoljeća.
Tijekom mirovnih pregovora s Habsburgovcima (1489.) Matijaš je dao veoma zani-
mljiv prijedlog Fridriku III. u pogledu sudbine Hrvatske. Matijaš bi priznao Maksimili-
jana Habsburškog kao svog nasljednika na ugarskom prijestolju ako Austrijanci zauzvrat
priznaju Ivaniša Korvina za kralja Hrvatske i Bosne. To bi značilo ništa manje nego
osamostaljivanje Hrvatske od ugarske krune. Na koncu od nagodbe nije bilo ništa."
Nakon Matijaševe smrti je njegov sin Ivaniš Korvin, nakon što nije mogao zauzeti
ugarsko prijestolje, postao slavonskim hercegom i zatim hrvatsko—slavonskim banom.
Doduše, bio mu je obećan naslov bosanskog kralja (koji je Matijaš obnovio za Iločke),
no nije ga dobio. Slavonski su se staleži protiv imenovanja Ivaniša Korvina slavonskim
hercegom najjače bunili 1492. godine, a Vladislav II. ih je podržao, potvrdivši prava
slavonskoga plemstva (članke koji se odnose na plemiće Slavonia regnum). Herceg
Ivaniš Korvin (kasnije hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban) učinio je mnogo za obranu
130 Grgin, Borislav: Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska, Zagreb, 2002.
131 O Manijaševoj politici u vezi Turaka vidi teze Andrása Kubinyija u: Engel, P. — Krist6, Gy. — Kubinyi, A. 1998.,
str. 258.—261.
132. Kubinyi 2007., str. 240.242.
133 Kubinyi 1998., str. 263.
134 Godine 1492. hrvatski i slavonski staleži su zajedno s ugarskim staležima priznali Požunski mir sklopljen između
Vladislava i Habsburgovaca i izrekli da su Hrvatska i Slavonija podložni ugarskoj kruni i Ugarskom Kraljevstvu
(koristeći izraz subiecti sumus), no s druge strane, po T. Raukaru, izjavljuju i da mirovni ugovor prihvaćaju na isti
način kao i ugarski visoki staleži i plemići, čime su željeli izraziti svoju jednakost: Povijest Hrvata. Srednji vijek,
2003., str. 359.
hrvatskih i slavonskih područja. Njegove postrojbe su 1502. kod Jajca porazili vojsku
bosanskog bega.
Slavonski staleži su ojačali u doba Jagelovića. Vladislav je 1496. godine dao Slavoniji
grb u čijem je polju kuna u trku, budući da se kunovina smatrala mjesnom posebnošću.
Doduše, kao primjerice 1498. godine, kada je ugarski sabor zakonom odredio uzdizanje
sudaca srednjeg plemstva u kraljevsko vijeće, izuzeli su plemstvo Slavonije i Erdelja (mo-
gućnost za to su dobili samo slavonski plemići koji su imali posjede u ugarskim župa-
nijama).'^? Također je poznato iz Verbecijeva djela Tripartitum da su obitelji ubijenih
slavonskih plemića dobivale samo polovicu naknade koja se plaćala za ubijene ugarske
plemiće. Slavonija je u to vrijeme krenula putem samostalnog »drZavnog razvitka« i
dospjela do toga da u doba Habsburgovaca postane regnum (kraljevina, a ne zemlja, dio
države, pokrajina) u državno—pravnom smislu riječi, međutim, Jagelovići u svoju titula-
turu još nisu uzeli naslov rex Slavoniae; dakle, izraz »regnum« naveden u ispravi iz 1492.
godine je u skladu s ranijom srednjovjekovnom praksom naveden tek u smislu »zemlje«
(vidi erdeljska zemlja), a ne u smislu kraljevine. S druge strane, upravo u to vrijeme poči-
nju se učvršćivati odnosi između Slavonije i Hrvatske s onu stranu Kapele, a Matijaševa
odluka iz 1476. o stapanju časti slavonskog i hrvatsko-dalmatinskog bana — premda
očito kralj to nije mogao imati na pameti — dugoročno je pospješila hrvatsko—slavonsko
ujedinjenje, hrvatsku nacionalnu integraciju.
U pograničnom području ustalili su se manji ili veći sukobi i hrvatske su snage često
doživljavale poraz. Najteže posljedice imao je poraz hrvatsko—slavonske banske vojske na
Krbavskom (udbinsko-krbavskom) polju 9. rujna 1493. godine. Ban Emerik Derenčin
pao je u zatočeništvo bosanskog sandZak-bega Jakub-paše, a u bitci su pali najvrsniji
pripadnici hrvatskoga plemstva. Stoga tu bitku historiografija smatra hrvatskim Mo-
hačem. Sam poraz nije imao teritorijalnih gubitaka (Turci su se sukobili s banskom
vojskom vraćajući se iz pljačkaškog pohoda u Štajerskoj), u osmanske ruke nije dospjela
nijedna utvrda, no otada pa nadalje stanovništvo je bilo u panici i u roku od nekoliko
desetljeća područje županija Like i Krbave gotovo potpuno je opustjelo. I pop Martinac,
suvremeni glagoljaški ljetopisac, izvješćujući o bitci, uz gubitak plemstva naglašava i pat-
nje naroda, jer su se Turci sručili na hrvatsku naciju (nalegoše na jazyk hrvatski — jezik
ovdje označava narod, a ne jezik). Dramatično opadanje hrvatskog pučanstva ujedno je
povezano sa slabljenjem hrvatske obrambene sile, jer su nenastanjeno područje i njegove
utvrde mogle nadoknaditi manjak ljudstva samo iz dalekih krajeva.
Na mjesto hrvatskog stanovništva u 16. su stoljeću stigli pravoslavni Vlasi, naravno,
samo za vrijeme turske okupacije. Zanimljiv primjer postojanja svijesti o zajedničkoj
domovini Ugarskoj sadrži hrvatska narodna pjesma o bitci na Krbavskom polju.!% Inte-
resna je zajednica hrvatskog i ugarskog plemstva jačala pod utjecajem turske opasnosti,
135 Vidi: Kubinyi, Andras: A kiralyi tanacs kóznemesi ülnókei a Jagelló-korban, u: H. Balázs, Eva — Fügedi, Erik —
Maksay, Ferenc (ur.): Mályusz Elemér Emlekkčnyv, Budapest, 1984., str. 257.—258. i 262.—263.
136 Vidi Sokcsevits D.: Magyar mült horvdi szemmel, Budapest, 2004., str. 10.—13. Već je Mályusz Elemér skrenuo
pozornost na to da su se hrvatski velikaši smatrali odanim pripadnicima Ugarskog Kraljevstva, a za primjer tome
pozvao se na izjavu Martina Frankopana iz 1447. godine: Mályusz E.: A magyar rendi dllam a Hunyadiak kordban,
Budapest, 1958., str. 99.
Hroatsko—ugarska državna zajednica u srednjem vijeku (1102.—1526.) 119
bitku
premda se to jače očitovalo u 16. i 17. stoljeću. Hrvatska historiografija Krbavsku
smatra prekretnicom. Od tada pa nadalje u svijesti hrvatskog plemstva jačao je osjećaj da
su prepušteni samima sebi, slabjele su niti koje su ih povezivale s Ugarskom jer ugarski
kralj nije imao snage obraniti Hrvate. Hrvatska historiografija zbog toga sve do danas doba
Jagelovića ocjenjuje izuzetno negativno, zaboravljajući kolike je goleme materijalne žrtve
od ugarskih poreznih prihoda podnio dvor za uzdržavanje hrvatskog pograničnog pod-
ruéja.^" Stajalište suvremenika je, dakako, potpuno razumljivo, njima to nije bila utjeha
budući da su morali gledati brzo pustošenje svoje zemlje. Zbog toga su od 1490-ih do
1520-ih godina hrvatski poslanici kod pape ili na dvoru njemačko-rimskog cara, odnosno
na carskoj skupštini uvijek iznova naglašavali da će Hrvati, ako ne pristigne pomoć, biti
primorani pokoriti se Turcima i propustiti osmanske trupe prema Zapadu. To, međutim,
nisu mislili ozbiljno, govorili su to tek kako bi izvršili pritisak.'?* U njima je privrženost kr-
šćanskom svijetu i osjećaj da su predziđe kršćanstva (antemurale christianitatis) bila mnogo
snažnija od mogućnosti da doista i prijeđu na stranu Turaka (u osmansku službu je čak i u
16. stoljeću stupalo veoma malo hrvatskih plemića; radije su bili spremni napustiti rodnu
grudu nego se prepustiti Turcima).' Činjenica je, međutim, da je njihova vezanost uz
budimski dvor oslabjela, te da su se hrvatski staleži od 1494. godine sve češće i samostalno
obraćali za pomoć inozemnim vladarima, odnosno papi.^?
Pojedini su predstavnici hrvatskog i slavonskog plemstva ostvarili blistave karijere u
Ugarskoj 15-16. stoljeća. Spomenuli smo već Talovce podrijetlom s otoka Korčule, ali i
Ivana Viteza (rodenog u Sredni) iz slavonske vlastelinske obitelji i njegovog necaka Ivana
Česmičkog. U 16. stoljeću je»lobi južnih krajeva« dao još više znamenitih ličnosti zajednič-
koj hrvatsko-ugarskoj povijesti: to su hrvatski ban, vesprimski biskup i kraljevski kancelar
Petar Berislavić, zatim srijemski biskup Stjepan Brodarić, Juraj Utješenić, ostrogonski nad-
biskup Antun Vrančić, njegov nećak Faust Vrančić, da spomenemo samo najznamenitije.
U prva dva desetljeća 16. stoljeća gospodarska moć Slavonije i (osobito) Hrvatske
sve je više slabjela, a stalna obrambena borba protiv Turaka (od 1512. turske postrojbe
redovito napadaju bosanske utvrde koje štite hrvatske zemlje i samu Hrvatsku) iscrpla je
hrvatsko plemstvo. Kao posljedica vječitih pustošenja znatno se smanjilo stanovništvo
Slavonije, a osobito Hrvatske. Nakon pada Srebreničke banovine (1512.) Turci su se
okrenuli protiv Jajca. Hrvati su pod zapovjedništvom Petra Berislavića čak u tri navrata
deblokirali utvrdu (1515., 1518., 1519.), kako je to već ranije učinio i Ivaniš Korvin.
137 Tako npr. Raukar 1997. ili id. 2003. i ne spominje materijalnu žrtvu koju su Jagelovići podnijeli za obranu hrvat-
skih rubnih krajeva.
138 Prikaz i analizu protuturskih oracija hrvatskih biskupa i velikaša — npr. Šimun Kožičić Benja, Toma Niger, Ber-
nardin Frankopan ili Krsto Frankopan — održanih u inozemstvu vidi: Dukić, Davor: Sultanova djeca. Predodžbe
Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja, Zadar, 2004., str. 15.—18.
139 Sveti Bernard iz Clairvauxa je izraz antemurale christianitatis primijenio 1143. godine u vezi kršćanskih branitelja
Edese. U vezi Hrvatske taj izraz prvi pur je spomenuo Krsto Frankopan u svom pismu papi Hadrijanu VI. iz 1523.
godine: Šanjek, Franjo: Duhovno ozračje hrvatskog srednjovjekovlja, u: Povijest Hrvata, Srednji vijek, 2003., str.
446.
140 Na takve posljedice Krbavske bitke s mađarske je strane skrenuo pozornost Istvan Tringli: Tringli, I.: Az zj&er haj-
nala. Magyarország türténete 1440-1541, Budapest, 2003., str. 120.
120 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAg
S druge strane, slavonsko plemstvo nije uvijek bilo voljno surađivati s hrvatskim plem.
stvom (posebice ako je trebalo dati novca ili podnijeti druge žrtve za protutursku borbu
— doduše, ni plemstvo Gornje Ugarske nije hitalo u pomoć južnim krajevima u vrijeme
prije Mohačke bitke). Tako je 1515. godine kralj Vladislav II. (1490.—1516.) bio pri.
moran posebno naložiti slavonskim staležima da popuste hrvatsko-slavonskom banu
Petru Berislaviću. Međutim, kao posljedica sve češćih turskih provala polako se, kao i
plemstvo hrvatskih krajeva južno od Kapele, i slavonsko plemstvo počelo militarizirari,
prihvaćati se oružja umjesto gospodarenja (isti se proces sredinom 16. stoljeća odigrao i
u unutrašnjosti Ugarske).
1510-ih godina Petar Berislavić, podrijetlom iz 'Irogira (od 1504. tajnik Vladisla-
va IL, od 1512., vesprimski biskup, od 1513. hrvatski banski namjesnik, od 1514. ban,
ujedno rizničar i gospodar vranskog priorata — kako bi imao financijskog pokrića za
svoju borbu) se posebno isticao u protuturskim borbama.'* Svoju prvu pobjedu od-
nio je u kolovozu 1513. kod Dubice, a borio se osam godina mačem i diplomatskim
sredstvima, prepušten gotovo sam sebi u obrani Hrvatske. Poginuo je tijekom inače
pobjedničkog protuturskog sukoba 1520. godine u blizini Korenice. Pokopan je u kripti
vesprimske katedrale, gdje se i danas nalazi grobni spomenik koji su arheolozi pronašli i
postavili. Slavu Petra Berislavića ovjekovječila je i jedna mađarska junačka pjesma iz 16.
stoljeća.
Nakon pada Beograda (1521.), a zatim Mohačke bitke, raspao se i sustav hrvatskih
pograničnih utvrda. Turci su unatoč naporima bana Ivana Karlovića 1522. godine za-
uzeli većinu utvrda hrvatske vanjske obrambene linije, jedino je Klis ostao u hrvatskim
rukama. Obrana se sad već nastavljala na unutarnjoj pograničnoj liniji koja se protezala
od Senja preko Bihaća do Slavonije. U to je vrijeme Ferdinand Habsburški, šurjak Lju-
devita II. pomagao obranu Hrvatske značajnim novčanim svotama i slanjem plaćenika.
U mohačkoj je bitci sudjelovalo slavonsko plemstvo pod zapovjedništvom hrvat-
sko-slavonsko-dalmatinskog bana Ferenca Batthyánya. Hrvatska vojska pod zapovjed-
ništvom Krste Frankopana nije stigla na vrijeme, premda je hrvatski velikaš u pismu
molio kralja da ne krene u bitku dok on ne pristigne sa svojim odredima.'? Međutim,
tamo su bili senjski biskup Franjo (Ferenc) Jožefić i više hrvatskih velikaša, a senjski
kapetan Grgur Orlović i slunjski Matija Frankopan dali su svoj život u bitci. Mohačka
katastrofa je imala teške posljedice i po Hrvatsku i označava jednako tragičan povijesni
obrat kako za hrvatski, tako i za mađarski narod.
141 Životopis o Petru Berislaviću pisao je Ivan Tomko Mrnavič već 1620. godine, pod naslovom Vita Petri Berislavi.
Nedavno je na inicijativu trogirskog gradskog muzeja zajedno sa zagrebačkim Hrvatskim povijesnim institutom po-
novno izdano latinsko djelo s hrvatskim prijevodom, uz predgovor Fani Celio—Cega i uvodnom studijamam Marije
Karbić i Tamare Tvrtković: Ivan Tomko Mrnavić: Vita Petri Berislavi. Životopis Petra Berislavića, Zagreb — Trogir,
2008.
142 Po Szabolcsu Vargi Hrvati se nisu ni hrjeli boriti u Ugarskoj, budući da su se razočarali u dvor jer nije mogao po-
moći Hrvatima. Varga 2008., str. 1118. Po meni, međurim, nije sigurno da se tako dogodilo; naime, Frankopan je
doista krenuo sa svojim relativno malobrojnim trupama i već je bio u Slavoniji kad je dobio vijest o porazu. No nije
mogao krenuti prije, jer nije mogao znati hoće li bosanski sandžak beg Gazi Husrev krenuti na Hrvatsku ili neće
(nije krenuo, bio je u vojsci sultana Sulejmana kod Mohača).
POGLAVLJE SESTO
Ostaci ostataka.
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u
16. i 17. stoljecu
ohački poraz, odnosno raspad ugarsko—hrvatske pogranične obrane nakon pada
M s: 1521. godine, smatra se prekretnicom koja je imala jednako teške po-
sljedice i u hrvatskoj i u mađarskoj povijesti, međutim, nastankom Habsburške Monar-
hije pokazao se presudnim događajem i u pogledu cijele srednje Europe. Srednjovjekov-
no Ugarsko Kraljevstvo prestalo je postojati kao samostalna, regionalna središnja sila i
postalo dijelom nove složene državne tvorevine. Doduše, prema svjedočanstvima novijih
istraživanja, u toj srednjoeuropskoj državi nije ni izdaleka imala toliko inferiornu ulogu
kao što je to pretpostavljala ranija protuhabsburška mađarska (i hrvatska) historiografi-
ja.! I ugarsko i s njime povezano hrvatsko područje postalo je pogranična država, sa svim
teškim i dugoročnim vojnim, gospodarskim, demografsko-etničkim posljedicama i ne-
dostacima. Međutim, valja snažno naglasiti da su teritorijalni gubici Hrvatske i Slavonije
bili znatno većih razmjera od ugarskih teritorijalnih gubitaka (osobito ako u područja
koja su ostala u ugarskim rukama, uz Ugarsko Kraljevstvo Habsburgovaca, ubrojimo i
Erdelj, nastao sredinom stoljeća kao vazalska država Osmanlija, no pod upravom Mađa-
ra, koju Turci nisu okupirali).
U našoj je regiji u 16. i 17. stoljeću, uz mađarski narod, hrvatski narod (zbog novoga
položaja pogranične države i stalnih ratovanja) pretrpio i najveće demografske gubitke.
S druge strane, značajnom se razlikom može smatrati i to što mađarski narod kasnije ni-
otkuda nije mogao nadoknaditi navedene gubitke naseljavanjem pučanstva koje govori
mađarskim jezikom. Nasuprot tome, katolici koji su u vrijeme Osmanlija iz tadašnje
Bosne doselili na područje današnje Hrvatske (poglavito Slavonije, djelomice Dalmaci-
je), odnosno koji su onamo izbjegli koncem 17. stoljeća — po jeziku i kulturi bliski su i
u uskom srodstvu s izvornim stanovništvom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskih krajeva
— mogli su u znatnoj mjeri povećati broj pripadnika hrvatskoga naroda kao rezultat
novovjekovnih nacionalnih integracijskih procesa.
U okvirima ugarsko—hrvatske državne zajednice okrnjenog teritorija, sudbine dvaju
naroda su se u naredna dva stoljeća na pojedinim područjima ispreplele čvršće no u
srednjem vijeku, budući da su u protuturskim ratovima bili upućeni jedan na drugog.
Uz to, u novoj političkoj situaciji, u novoj srednjocuropskoj državnoj zajednici skovanoj
od Habsburgovaca, hrvatski staleži su isključivo u okvirima Ugarskoga Kraljevstva, uz
pomoć ugarskih staleža mogli obraniti autonomiju ostatka Hrvatske (i Slavonije koja se
——— ——.
l Vidi podrobnije tekst Pálffy Géza: A Magyar Kirdlysdg és a Habsburg Monarchia a 16. szdzadban (= História
Kónyvtár: Monográfiák 27.), Budapest, 2010.
s Hrvatskom postupno ujedinjavala u jednu jedinstvenu zemlju) od centralizacijskih na.

stojanja bečkoga dvora, koji se trudio ograničiti autonomiju staleža (premda se to može
u mnogim pogledima opravdati argumentom protuturske obrane). Zajednička borba
vojnika dvaju naroda protiv neprijatelja koji razara »zajedničku domovinu« i požrtvov-
na junačka borba u obrani pograničnih utvrda ostavila je dubokog traga u narodnom
pamćenju, kao i u književnosti obaju naroda, a njezin spomen čak ni doba nacionalnih
sukoba u 19. stoljeću nije moglo u potpunosti izbrisati iz hrvatske i mađarske nacionalne
svijesti.
Io, naravno, ne znači da se u 16. i 17. stoljeću na drugim područjima interesi ugar-
skih i hrvatskih staleža nisu povremeno razilazili ili da nisu izbijali veći ili manji konflikti
unutar ugarsko—hrvatske državne zajednice. Došlo je, naime, do formiranja i zasebnih
hrvatskih interesa (primjerice zaštita katolicizma, zastupanje vlastitih regionalnih poli-
tičkih interesa), za čije je ostvarenje hrvatska politička elita, za razliku od ugarskih stale-
ža, mogla računati na podršku habsburških vladara. Činjenica je da su od 16. stoljeća pa
nadalje i politički mislioci isprva u Primorju (dalmatinski gradovi), zatim u 17. stoljeću
u kontinentalnom području (kasnosrednjovjekovna Slavonija) stavili na papir zasebne
hrvatske (točnije, ilirsko-slavensko—južnoslavenske) »staleške« nacionalne zamisli, da-
lekosežne teorije koje su nerijetko bile odraz planova na razini sanjarija. Te misli o ilir-
sko-slavenskom identitetu koje nisu bile izrađene kao konkretan politički program su se
pojavile u knjigama najrazličitijih povijesnih tema, djelima lijepe književnosti i drugim
(političko)teorijskim djelima, te iskazivanja potrebe za suradnjom među Slavenima, u
to su vrijeme tek neznatno utjecale na hrvatsko-slavonsko plemstvo (barem na području
njihove politike pretočene u praksu). Međutim, istina je i da je hrvatsko plemstvo, u ko-
jemu je ojačala staleško—nacionalna svijest, s vremena na vrijeme intenzivno naglašavalo
jednakopravnost Hrvatske s Ugarskom.
Usporedo s time, političko djelovanje i književni rad njihovih vrsnih predstavnika,
kao što su braća Zrinski, ipak su jačali ugarsko-hrvatsku suradnju i zajedništvo. Između
ugarskih i hrvatskih članova staleških institucija Hrvatsko—Ugarskog Kraljevstva, zajed-
ničkog Požunskog sabora i ujedinjenog Hrvatsko-slavonskog sabora dolazilo je do ma-
njih ili većih verbalnih sukoba, no izvori ne potkrijepljuju da je hrvatska elita doista na-
stojala prekinuti ili odustari od međudržavnih odnosa; dapače, 70—ih godina 17. stoljeća
hrvatski su se staleži čvrsto oduprli takvim nastojanjima bečkoga dvora. Zajedno s time,
staleške nacionalne ideje koje su se u ranom novovjekovlju polako formirale među hr-
vatskim intelektualcima plemićkog podrijetla postupno su i među članovima plemićke
elite u sve širem krugu omogućile prihvaćanje stvarnog osnivanja trojne državne cjeline
koju bi činile Hrvatska, Dalmacija i Slavonija — koja je, dakako, u danom povijesnom
trenutku postojala tek u teoriji — očekujući od ugarskih staleža priznanje državnoprav-
ne jednakopravnosti (u znaku ilirskog »staleškog« patriotizma Jurja Rattkaya) te njihove
posebne države (Trojednog Kraljevstva) s Ugarskom. Međutim, u skladu s političkom
zbiljom i nadalje su zamišljali svoju budućnost u okvirima Hrvatsko-Ugarskog Kraljev-
stva, točnije zemalja ugarske krune. A protonacionalističke ideje Pavla Ritera Vitezovića
(koje su se već kretale u nacionalno-državnim okvirima) s prijelaza sa 17. na 18. stoljeće,
123
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljeću
koje nadilaze tradicionalne ugarsko-hrvatske državnopravne odnose, još dugo vremena

nisu vršile, štoviše — zbog blizine preostalih Osmanlija i u okvirima Habsburške Mo-
narhije — stvarno nisu ni mogle vršiti snažniji utjecaj na hrvatsko javno mišljenje.
Nakon Mohača. Hrvatska i Slavonija između dva kralja

Najreži izravan gubitak Mohačke bitke i s hrvatskog (i mađarskog gledišta) bila je smrt
kralja Ludovika IL., jer je vodila do građanskog rata i pospješila je trajno naseljavanje
Osmanlija na području srednjovjekovnog Ugarskog Kraljevstva. Nakon Mohača plem-
stvo Hrvatske i Slavonije (i većinsko hrvatsko i manjinsko, etnički mađarsko plemstvo)
razdijelilo se između dva kraljevska pretendenta, austrijskog nadvojvode Ferdinanda
Habsburškog (1526.—1564.) i erdeljskog vojvode Ivana Zapolje (1526.-1540.). Hrvat-
ski staleži su na izbornom saboru održanom u zagrebačkoj županiji, u mjesnom franje-
vačkom samostanu u Cetinu, 1. siječnja 1527. godine na koncu glasali za Ferdinanda.
Slavonski staleži su nekoliko dana kasnije, 6. siječnja 1527. u Dubravi (Dombró) u
županiji Križevci u duhu sabora održanog 1505. na Rakoškome polju prihvatili »narod-
noga« kralja, ugarskog velikaša slavonskog podrijetla Ivana Zapolju za svoga vladara.“
Hrvatski staleži, među njima znameniti velikaši kao što su Ivan Karlović (Korbáviai
János), Stjepan Blagajski (Blagay István), Frankopani (na madarskom Frangepánok),
Nikola Zrinski (Zrínyi Miklós, otac sigetskog junaka) dosli su do spomenute odluke do-
ista velike važnosti u strahu od uznapredovalog prodora Turaka koji je prijetio potpunim
osvajanjem Hrvatske, no zato ne malim dijelom pod utjecajem glavnog zapovjednika
Nikole Jurišića (Miklós Jurisich) — kasnije junak Kisega — osobnog poslanika nadvoj-
vode Ferdinanda (tada već izabranog češkog i ugarskog kralja). U njihovoj odluci važnu
je ulogu igralo to što je Ferdinand Habsburški već godinama novcem i vojskom (nje-
mačkim plaćenicima) pomagao obranu Hrvata protiv bosanskih turskih trupa koje su
od 1521. neprestano napadale Hrvatsku i odsijecale sve veće komade njezinog teritorija.
No ne smijemo zaboraviti: nije slučajno da su Habsburgovci u značajnijoj mjeri počeli
pomagati Hrvatima u značajnoj mjeri uglavnom nakon realizacije dvojnog bračnog ugo-
vora s Jagelovićima sklopljenog 1515. godine te pada Beograda (1521.). Imajući, dakle,
u vidu budućnost, hrvatski staleži su od Habsburgovaca očekivali učinkovitu zaštitu od
Turaka i nisu se uzdali u Ivana Zapolju (okrunjenog 11. studenog 1526. godine kao kralj
Ivan I), koji je posjedovao doista daleke posjede, premda je ujesen 1526. godine čak i on
nastupio sa svojim protuturskim programom.
Međutim, izbor, odnosno okolnosti izbora Hrvata, tekst o obrazloženju odluke i
potom pismo hrvatskih staleža upućeno kralju Ferdinandu nekoliko mjeseci kasnije
(točnije, misao o samostalnosti Hrvatske koju je izražavalo) ostavili su ozbiljnoga traga
2 Obitelj Zapolja (Szapolyai) bila je slavonskog podrijetla, no već je odavna napustila južne krajeve, a prema svje-
dočanstvu Antuna Vrančića kralj Ivan nije ni znao hrvatski. U očima slavonskoga plemstva »nacionalno« je ovdje
označavao ugarsko (»hungarus«) zajedništvo, a ne etničku pripadnost.
124 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAs -
u hrvatskoj povijesti. Imali su mnogo važniju ulogu kasnije no svojedobno: kako 1712,
godine u odluci hrvatskog sabora o prihvaćanju nasljeđivanja po ženskoj liniji Habsbur-
govaca neovisno o ugarskom saboru, tako i u obrazloženjima hrvatske historiografije 19,
i 20. stoljeća koja su bila u potrazi za dokazom u svrhu »svagdašnjeg« odvajanja Hrvatske
od Ugarske.?
Sve to valja i posebno naglasiti zato što hrvatski velikaši još od 1102. godine nisu
izabrali zasebnog hrvatskog kralja. Kada su dobili mogućnost uplitanja u pitanje naslje-
divanja prijestolja — bile su dvije takve prigode rijekom srednjeg vijeka: prva na prije-
lazu s 13. na 14. stoljeće, kada su Šubići dobili ozbiljnu ulogu u pružanju pomoći Karlu
Robertu pri njegovu stupanju na prijestolje, a druga 1385. godine, kod postavljanja
za kralja Karla II. (Dračkog), također iz obitelji Anžuvinaca — u oba su slučaja svoga
kandidata podržavali u dobivanju ugarske krune te ne znamo za to da su ih željeli učiniri
posebnim hrvatskim kraljevima. Zašto je došlo do izbora Ferdinanda u Cetinu?
Od sredine 19. stoljeća, kada je iz bečkog arhiva došla na svjetlo dana građa vezana
uz sabor u Cetinu, hrvatska historiografija smatra taj izbor kralja dokazom težnji Hrvat-
ske za osamostaljenjem i njihovom izjavom namjere za emancipacijom od Ugarske iliti
izravno stvarnim prekidom ugarsko—hrvatske državne zajednice.“ Štoviše, sinteze povi-
jesti Hrvatske sve do danas prilaze razdoblju nakon 1. siječnja 1527. godine (djelomice
sve do 1790.) tako da čitatelj uopće ne može — ili samo veoma teško — stvoriti realnu
sliku o stvarnom, a ne samo onom uzetom u simboličnom, državnopravnom smislu,
opstanku ugarsko-hrvatske državne zajednice. Naime, hrvatska povijesna znanost 19. i
20. stoljeća to je razdoblje promatrala ponajviše iz kuta hrvatskih nacionalno—državnih
nastojanja, stoga se prošlost »hrvatskih zemalja« 16. i 17. (djelomice 18.) stoljeća javlja
u relacijama prema Austriji, Mletačkoj Republici i Osmanskom carstvu, dok iz nje ne-
dostaje ponešto podrobniji prikaz uistinu složenog ugarsko—hrvatskog sustava odnosa
koji su i dalje nastavili postojati i koji se u nebrojeno mnogo točaka dodiruju ne samo
u političkom, već i u gospodarskom, vjerskom, kulturnom smislu. Izuzetak čini par
događaja, kao, primjerice, slučaj velikaškog političkog pokreta u 17. stoljeću, koji se u
hrvatskoj historiografiji navodi kao Zrinsko-frankopanska urota, tzv. Wesselćnyijeva
urota, gdje se ne može ne spomenuti da su protuhabsburšku akciju osmislili zajedno s
ugarskim aristokratima.
Istina je da je stvarna prijestolnica i rezidencija habsburških vladara, Beč (odno-
sno na prijelazu sa 16. na 17. stoljeće neko vrijeme Prag) bila izvan granica Ugarskoga
3 Hrvatska historiografija od sredine 19. stoljeća do danas smarra sabor u Cetinu simbolom hrvatske zasebnosti. Tako
su mislili već Ivan Kukuljević-Sakcinski, Vjekoslav Klaić i Ferdo Šišić. Korespondenciju hrvarskih staleža i Ferdinanda
I. u vezi Cetinskog sabora prvi je put objavio Joseph Chmel: Actenstticke zur Geschichte Croatiens und Slavoniens in der
Jahren 1526. und 1527., Wien, 1846. Sadržaj hrvatskih i slavonskih sabora donosi I. Kukuljević-Sakcinski: Jur regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae sv. 1—3., Zagreb, 1862. Šišić, Ferdo: Die Wabl Ferdinands I. von Osterreich zum Konig
von Kroatien, Zagreb, 1917. L. Hartman—Fr. Suppan. Usp. još Kruhek, Milan: Cetin. Grad izbornog sabora Kraljevine
Hrvatske 1527. Biblioteka Povijesno-turistickih vodiča[., Karlovačka županija, Karlovac, 1997.
4. Vidi Valentić, Mirko: Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493-1593), u: Povijest Hrvata. Od kraja 15. stoljeća do
kraja I. svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005., str. 10. U nastavku: Povijest Hrvata II. O tom pitanju je isto
mišljenje imao i Guldescu, Stanko: 75e Croatian—Slavonian Kingdom 1526-1792, Mouton, 1970.
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljeću 125
Kraljevstva i u mnogim su pogledima sudbinu ostatka Hrvatske odredili i novi činitelji

moći, odnosno, u usporedbi s odnosima u srednjovjekovlju, na pojedinim područjima
doista je oslabio sustav ugarsko-hrvatskih veza. Situacija je, međutim, bila mnogo slože-
nijai po svemu sudeći moramo odijeliti svijest o zasebnosti, koja je nesumnjivo postojala
u kolektivnom pamćenju hrvatskog plemstva (što bez sumnje odražavaju dokumenti iz
vremena sabora u Cetinu, pa čak i pojedina ranija iskazivanja hrvatskog plemstva), od
stvarnih javnopravnih (državnopravnih) nastojanja. To je osobito bitno u svjetlu činje-
nice da izbor kralja u Cetinu u kasnijem razdoblju ni u očima Ferdinanda (i njegovih
nasljednika), niti u očima ugarskih staleža nije značio odvajanje Hrvatske od ugarske
krune. Dapače, hrvatski staleži nakon 1527. uopće nisu poduzimali korake u smjeru
odcjepljenja. To jest, opstanak ugarsko-hrvatske državne zajednice — za razliku od po-
vjesničara 19. i 20. stoljeća — uopće nisu dovodili u pitanje, budući da su Habsburgovci
trajno uzeli u posjed ugarsku krunu, čak ako do početka 18. stoljeća i nisu imali cijelu
srednjovjekovnu Ugarsku.
Činjenica je da se i ranije znalo dogoditi da su predstavnici hrvatskih staleža — oso-
bito nakon 1521. godine — u pojedinim istupima uzrokovanim očajem i ogorčenošću
spomenuli odcjepljenje od Ugarske, no govorili su i o tome da će se predati Turcima ako
im kršćanski svijet ne pomogne. Takve iskaze, međutim, po mom mišljenju ne treba
tumačiti kao stvarnu namjeru u smjeru odcjepljenja. Dapače, mađarska historiografija s
pravom naglašava da su se u krunidbenoj ispravi, kod obrazloženja cetinske odluke, hr-
vatski staleži pozivali na to da su uzeli u obzir da je ugarski sabor u Požunu 16. prosinca
1526. godine podržao Ferdinanda u izboru za kralja. Njihovi su poslanici, među njima
ban Ivan Karlović, inače bili nazočni u Požunu i ispitali ugovor o pravu Habsburgovaca
na ugarsku krunu. Nakon što su ga ocijenili utemeljenim, donijeli su odluku o izboru
Ferdinanda za hrvatskog kralja. Istina, hrvatski su staleži poduzeli korak koji prohabs-
burški ugarski velikaši nisu bili voljni učiniti: odrekli su se daljnjih izbora za kralja i pri-
znali pravo nasljedstva nove dinastije. Međutim, valja naglasiti da sve to nipošto nije bio
hrvatski specifikum. Nešto se slično dogodilo u odnosima zemalja češke krune, to jest
Češke, Moravske, Šlezije i Lužice: dok su Česi zadržali pravo na slobodan izbor kralja,
moravski, šleski i lužički staleži — poput hrvatskih — su ga se odrekli.
Istina je i to da sabor u svojoj glasovitoj ispravi Ferdinanda spominje tek kao austrij-
skog nadvojvodu i kralja Češke, a Nikola Zrinski (otac sigetskog junaka) u svom pismu
napisanom tjedan dana kasnije također ne spominje naslov ugarskog kralja habsburškog
vladara (s druge strane, napomenuo bih kao zanimljivost da cetinska isprava hrvatskih
5 U mađarskoj historiografiji se prvi P4l J4szay bavio različitim odlukama hrvatskog i slavonskog plemstva. Jászay P:
A magyar nemzet napjai a mohdcsi vész utdn, Budapest, 1846.. U novije vrijeme je Pálffy Géza skrenuo pozornost na
to da između odluka hrvatskih i slavonski plemića postoji državnopravna razlika (zbog razlika u srednjovjekovnom
pravnom statusu Hrvatske i Slavonije) i dok su hrvatski staleži izabrali Ferdinanda, Slavonci su priznali samo Ivana.
Pálffy je također naglasio i da je Ferdinandu bilo potrebno da hrvatski staleži priznaju njega, a ne Zapolju, kojega
je još u studenome izabrala većina Mađara; iz tog je razloga održan u Cetinu zaseban hrvatski sabor za izbor kralja
(koji do tada nije bio karakterističan u zajedničkoj srednjovjekovnoj hrvatsko-mađarskoj povijesti), što, međutim,
oo učvršćenja Ferdinandovih pozicija u Ugarskoj nije dovelo do prekida hrvatsko—ugarskih odnosa. Vidi: Pálffy
010., str. 59.—62.
staleža kod nabrajanja titula kraljice Ane Jagelović, Ferdinandove supruge ne izostavlja
Ugarsku!). Međutim, natpis hrvatskog sabora nastao također u Cetinu 3. siječnja 1527,
ne izostavlja naslov ugarskog kralja već ni iz Ferdinandove intitulacije. To, dakle, lijepo
ukazuje na to da su Hrvati svojim zasebnim izborom ipak samo željeli naglasiti da se u
protuturskom ratu čvrsto drže Habsburgovaca, koji im jamče veću potporu, te odbacuju
odluku većine ugarskog plemstva donesenu u studenom 1526. u Stolnom Biogradu, to
jest izbor kralja Ivana.
Ferdinand u svom pismu hrvatskim staležima upućenom u ožujku 1527., kojim
potvrđuje čast Ferencu I. Batthyányju, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom banu kojeg
je još ranije imenovao kralj Ludovik II., također naglašava da djeluje kao ugarski kralj i
da se tako namjerava brinuti o obrani »našeg kraljevstva i njegovih potčinjenih dijelova«.
Kralj se, dakle, smatrao i hrvatskim kraljem po pravu ugarske krune, a cetinski je izbor
u njegovim očima bio tek svojevrsno »tajno glasanje« tijekom kojega su Hrvati glas dali
njemu — nasuprot Ivanu Zapolji, u kojega nisu imali povjerenja i od kojega se nisu
nadali učinkovitoj obrani od Turaka, kao što ni Jagelovići nisu bili sposobni zaustaviti
osmansko širenje na hrvatskom tlu. Dakle, izborni sabor u Cetinu na paradoksalan je
način bio ponajviše vezan uz ugarske unutarnjopolitičke borbe, točnije, dvojni izbor
kralja ugarskih staleža, a ne uz hrvatske težnje za osamostaljenjem.“
Međutim, valja upamtiti da je bio još jedan događaj prilikom kojega se povela tema
o tome da Hrvati stupe u neposredan državnopravni odnos s Habsburgovcima (i to
1535. godine), to jest da izbjegnu nadležnost ugarske kancelarije, no Ferdinand nije mo-
gao pristati na taj hrvatski prijedlog.“ Iako se u svom nepovoljnom odgovoru pozivao na
Zapolju i protuturski rat, u biti se po svemu sudeći pribojavao da će zbog takve iznimno
značajne državnopravne-upravne promjene doći u konflikt i s njemu odanim članovima
ugarskih staleža. Po mom mišljenju, upravo zbog toga ne možemo smatrati izborni sabor
u Cetinu — iako u državnopravnom smislu nije imao posljedica u pogledu ugarsko-hr-
vatske državne zajednice — isključivo političkim korakom ili propagandnom akcijom
(izjavom odanosti Ferdinandu). Hrvatski staleži — što dokazuje njihov korak koji su
poduzeli 1535. godine — nisu željeli po svaku cijenu (!) ostati dijelom ugarske (svete)
krune ili zajedničke ugarsko—hrvatske države: da je plemstvo Ugarske u punoj mjeri sta-
lo uz tada već turskog vazala Ivana Zapolju, Hrvatska bi se, prekinuvši s njima odnose,
priklonila Habsburgovcima. Međutim, kako Zapolja ni u dva pohoda (1529., 1532.),
niti uz veliku pomoć sultana Sulejmana I. nije uspio potisnuti iz zemlje Ferdinanda
6 Državnopravne posljedice cetinskog izbornog sabora i dubravske odluke slavonskih staleža, a koje se tiču opstanka
hrvatsko-ugarske državne zajednice, nadalje, političku motivaciju i konkretne korake hrvatskog i slavonskog plem-
stva te utjecaj Ferdinandove konačne pobjede u oba dijela zemlje na očuvanje hrvatsko-ugarske državne zajednice,
s detaljnom dokumentacijom i uvjerljivom argumentacijom prikazuje Varga Szabolcs: Az 1527. évi horvát-szlavón
kettós »kirdlyvalaszrds« tórténete, Szdzadok 142., 5., 2008., str. 1075.-1134. Na konkretna pisma i dokumente
pozivam se temeljem Vargine studije. Po mome mišljenju, Varga je na zadovoljavajući način rasvijetlio piranje i
dokazao nizom dokumenata da već 1527. godine ni Ferdinand, ni ugarski staleži, au konačnici čak ni Hrvati (među
njima sudionici glasovitog Cetinskog sabora) nisu smatrali da će se hrvatsko—ugarska državna zajednica uistinu
raspasti, no u kasnijim je razdobljima jasno vidljivo da su Hrvatska i Slavonija povezane s Ferdinandovim novim
vladinim organima preko ugarskih staleških institucija, a ne zasebno.
7 Guldescu 1970., str. 27.
Habsburškog i tako ga lišiti ugarske krune (i dijelova Ugarske koji graniče s Hrvatskom,
odnosno Slavonijom), mogla je opstati i hrvatsko-ugarska državna zajednica.
Hrvati su u zamjenu za priznanje Ferdinanda za kralja i njegove vlasti već početkom
1527. dobili konkretno obećanje koje se odnosilo na ozbiljnu vojnu pomoć. Kraljevi
predstavnici pristali su da Ferdinand o svom trošku osposobi tisuću konjanika i dvjesto
pješaka za obranu hrvatskih pograničnih područja. Međutim, Ferdinand zbog građan-
skog rata s pristašama kralja Ivana nije mogao održati svoje obećanje te je u proljeće
1527. osmanski prodor napredovao u preostala hrvatska područja (pali su Obrovac, još
30. ožujka, a potom velik dio Krbave i Like). To je bio povod nezadovoljstvu Hrvata i
stoga su iz Cetina 28. travnja 1527. poslali vladaru protestno pismo u kojem ga podsje-
ćaju na njegovo obećanje. Tekst pisma je uistinu dobar primjer zamisli nastalih u krugu
hrvatskog plemstva o zasebnosti Hrvatske (Hrvatskog Kraljevstva) i svijesti o tome da je
njihova zemlja nekoć bila neovisna o Ugarskoj (u Ugarskom Kraljevstvu):
»Neka znade vaše veličanstvo, da se ne može naći, da bi ikoji gospodar silom bio pokorio Hr-
vatsku, osim što smo se onda, poslije smrti posljednjeg našeg kralja, nazvanog Zvonimir, blage
uspomene, slobodnom voljom pridružili svetoj kruni kraljevstva Ugarske...
Unatoč tome, ta prikrivena prijetnja hrvatskih staleža (ako smo mogli slobodno
birati, možemo opet donijeti drugačiju odluku) bila je tek vršenje političkog pritiska na
vladara kako bi pružio obećanu i uostalom žarko potrebnu vojnu pomoć.
Za razliku od hrvatskih staleža, većina slavonskih staleža je 6. siječnja 1527. u Du-
bravi (Dombró) priznala Ivana I. za ugarskog kralja (nije ga izabrala, već samo priznala,
budući da slavonski pokrajinski sabor nije imao pravo na izbor kralja). Na tom su
mjestu najglasniji bili Zapoljini pristaše, slavonski velikaš Kristóf Batthyány i hrvatski
uglednik Krsto Frankopan (Frangepán Kristóf). Izbor hrvatskog kralja i priznanje sla-
vonskog vladara, međusobno u suprotnosti, ubrzo su imali ozbiljne posljedice, jer je
nedugo zatim i u Slavoniji izbio građanski rat između Ferdinandovih i Ivanovih pristaša,
što je zasigurno veselilo samo Turke. Krsto Frankopan je poginuo 27. rujna 1527. u
građanskom ratu, u opsadi Varaždina koji je podržavao Ferdinanda." Smrt hrvatskog
8 Šišić, Ferdo: Hrvatski saborski spisi (Acta comitalia regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, u: MSHSM (Zagreb)
1912.,31,1., str. 99.; Fraknói Vilmos: Magyar Orszdggytilćsi Emlékek/Monumenta comitalia regni Hungariae, Buda-
pest, 1874., L, str. 170. (Hrvatski prijevod: Klaić, Nada: Izvori za hrvatsku povijest III., Na izvorima historije sv. 7,
Zagreb, 1959., str. 8., op. prev.)
9 Iako je razvirak slavonskih staleža u 15. stoljeću stupio na put razvoja u zasebnu pokrajinu, ona ipak nije postala
jednakopravnom s Hrvatskim Kraljevstvom s onu stranu Kapele, koje je od srednjega vijeka uživalo široku auto-
nomiju. U kraljevskoj titulaturi Jagelovića — usprkos čestim navodima u hrvatskoj historiografiji — nije naveden
naslov rex Sealvoniae, a ni Ferdinand ga ne koristi 1526.—1527. godine, niti se nosi zastava Slavonije na njegovoj
krunidbi — no na pogrebu već da. Prvi se put pojavljuje slijedom prikupljanja dokumenata Ferde Šišića 1529, u:
Saborski spisi L., str. 131. Po Šišiću je Ferdinand time vjerojatno htio naglasiti svoje pretenzije na Slavoniju, budući
da je, zbog odlaska zagrebačkog biskupa Erdódyja i turskog pohoda, većina pokrajine nakratko bila izgubljena za
Habsburgovce. Šišić, Ferdo: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1962., str. 338. Sličnog je mišljenja i Sza-
bolcs Varga. Varga 2008., str. 1132. Po G. Pálffyju taj se naslov počinje redovito koristiti u Ferdinandovoj ugarskoj
kraljevskoj titulaturi tek nakon 1542. godine. P4lffy 2010., str. 79.—80.
10 — Krsto Frankopan je prvo nazočio cetinskom saboru koji je izabrao Ferdinanda, a potom je, na strani kralja Ivana,
žrtvovao svoj život za vladara kojeg je odabrao znatan dio ugarskog plemstva. Stoga, po mom mišljenju, valja opre-
velikaša koji se smatrao najuglednijim odanikom kralja Ivana nedvojbeno je oslabila

Zapoljinu stranku u Slavoniji i, uz pobjede vojske habsburškog vladara u Ugarskoj,
doprinijela tome da slavonski staleži na saboru u Križevcima 6. listopada 1527. sad već
Ferdinanda priznaju za svog vladara, što je učinila i pretežna većina ugarskog plemstva u
Stolnom Biogradu početkom narednog mjeseca.
Nakon toga su predstavnici slavonskih i hrvatskih staleža 3. studenog 1527. godine
već zajedno nazočili krunidbi Ferdinanda I. za ugarskog kralja u Stolnom Biogradu,
koja je ujedno značila i »krunidbu« za hrvatskog kralja. Među njima su bili velikaši —
ban Ivan Karlović, senjski kapetan Petar Kružić (na mađarskom Krusics Pćter), Ivan
Frankopan slunjski (Frangepán Janos) koji su odigrali glavnu ulogu na izbornom saboru
u Cetinu. Sve to jasno ukazuje da nisu željeli stvarno prekinuti četiristogodišnju držav-
nopravnu vezu s Ugarskim Kraljevstvom, čak i ako politička elita Ugarske izabere Habs-
burgovce za vladara. To jasno dokazuje njihova nazočnost na krunidbenoj svečanosti.!!
Međutim, Zapoljina stranka nije predala borbu te su u vrijeme banovanja Jánosa
Bánffyja, kasnije najgorljivijeg slavonskog pristaše kralja Ivana, a zatim zagrebačkog bi-
skupa Šimuna Erdódyja (1528.—1529. i 1530.—1534.), pokušali uz potporu Turaka po-
tjerati Ferdinandove pristaše iz Slavonije. U vrijeme ugarskih pohoda sultana Sulejmana
1529. i 1532. iskoristili su i konkretnu tursku pomoć u ostvarivanju svojih političkih
ciljeva. Sultanska vojska koja se povlačila iz Kisega prolazila je Slavonijom — to je bio
jedini slučaj kada je glavnina vojske turskog sultana odabrala područje naseljeno Hrvati-
ma za svoj prolaz. Međutim, Šimun Erdódy — prema svjedočanstvu nekadašnjih izvora
— često je i bez osmanske pomoći na turski način (yore turcorum) razarao posjede svojih
političkih suparnika.'* U Zagrebu su iz biskupskog grada naklonjenog Ivanu napali Gra-
dec koji je bio naklonjen Ferdinandu. Naravno, ni Ferdinandovi pristaše nisu postupale
nježno sa svojim neprijateljima: biskupski grad napadali su topovima i uzrokovali oz-
biljne štete i u katedrali.? Na koncu su turska osvajanja iz 1536. godine, koja su šokirala
slavonsko javno mnijenje (unatoč porazu Hansa Katzianera (Ivana Kacijanera), glavnog
zapovjednika Ferdinanda 1537. godine kod Gorjana) većinu slavonskog plemstva odveli
na stranu Ferdinanda, umjesto Ivana. Tako je nakon Varaždinskog mira 1538. godine,
koji je imao za cilj urediti odnose dvojice kraljeva, jedino kralj Ferdinand Habsburški
zno postupati s oštrim riječima osude prema ugarskom plemstvu iz Frankopanova pisma na hrvatskom jeziku koje
je nakon Mohačke bitke pisao senjskom biskupu Franji Jožefiću: »...zač, ako bi bili sada Ugri cara razbili, kada bi
konac njih nevridnu reženju? ili gdo bi mogal pod njimi ostati?« [jer da sad Mađari potuku cara, gdje bi bio kraj
njihovom nedostojnom razmetanju? ili tko bi mogao pod njima opstati?«, op.prev.] (Šidak ur.: Historijska čitanka
za hrvatsku povijest 1, Zagreb, 1952., str. 105. Mađarski prijevod: Mohács, u: ur. B. Szabó János, Nemzet és emléke-
zet, Osiris, Budapest, str. 94.) Frankopanove riječi ne znače suprotstavljanje do granica prekida veza s Ugarskom; s
jedne strane temeljile su se na pogrešnoj procjeni situacije (mislio je da je kralj Ludovik ostao na životu), a s druge
strane njegovo kasnije djelovanje jasno potvrđuje da je bio uz većinu ugarskih staleža. Po Nadi Klaić Krsto Fran-
kopan je upravo zato išao u Cetin kako bi nagovorio hrvatske staleže da podrže Ivana, a ne Ferdinanda. Klaić, N.:
»Ostaci ostataka« Hrvatske u borbi za opstanak, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb, 1959., str. 402.
11 P4lffy2010.,
str. 61.
12 Pálffy 2010., su. 62.
13 Mažuran, Ive: Turske provale i osvajanja u Slavoniji od kraja 14. do sredine 16. stoljeća, Peti znanstveni sabor Slavo-
nije i Baranje 1., Osijek, 1991., str. 142,
»ostao na pozornici« na području od Drave do Jadrana. U međuvremenu je, pak, znatan

dio hrvatskih i slavonskih područja, uvelike zbog građanskog rata između dva kralja,
dospio u ruke turskih osvajača.
Ugarski političar hrvatskoga podrijetla: Juraj Utješenić (Frdter

Gyórgy)
Njegovo se djelovanje ne veže izravno za hrvatsku povijest; kao što je i sam napisao
Antunu Vrančiću, već ga je u dobi od osam godina herceg Ivaniš Korvin poslao u daleki
Erdelj u Erdeljski Biograd (Gyulafehérvár, Alba Julija). I za cijelog je života ostao vezan
uz Ugarsku, iako nije zaboravio svoj materinski jezik, živio je u mađarskoj sredini, bu-
dući da se u Erdelju, kao i na dvoru kralja Ivana općenito govorilo mađarskim jezikom.
Ipak, moramo ga se barem nakratko prisjetiti jer je on, kao što je napisao Gabor Barta,
kroz gotovo desetljeće i pol bio »daleko najistaknutiji ugarski državnik. Prvi od političara
koji su u rukama držali sudbinu zemlje.«*
Juraj Utjesenié rođen je u Hrvatskoj, u utvrdi Kamičac nedaleko slikovitih slapova
romaneskne rijeke Krke pod imenom Juraj Utješenić (kasniji potomci obitelji koristili su
ime Urješenović). Njegova je majka također bila dijete hrvatske obitelji nižega plemstva,
pod imenom Martinušić, a zbog talijanske varijante imena (Martinuzzi) pojedinci su po-
grešno mislili da je bila mletačkog podrijetla.“ Jurjev otac poginuo je u protuturskoj borbi
(od trojice braće jedan je umro 1521. u obrani Beograda). Dijete je dospjelo na dvor sla-
vonskog hercega Ivana Korvina, koji ga je poslao u vitešku školu u utvrdu Gyulafehérvár.
Ubrzo je, međutim, pristupio redu pavlina, naučio pisati i čitati (naravno, i latinski jezik).
Imao je različite staleške dužnosti, između ostalog bio je upravitelj poznatog pavlinskog
samostana u Czestochowi u Poljskoj. Prije no što ga je politika odvratila od redovništva bio
je na čelu samostana u Sajóládu. Nakon stupanja u službu kralja Ivana 1534. godine, nje-
govaje karijera počela napredovati, postao je velikovaradinskim biskupom i potom rizniča-
rem. Nastojao je dovesti u red financije Zapoljinog dijela zemlje, a potom prihvatio važnu
diplomatsku dužnost: s kaločanskim nadbiskupom Franjom Frankopanom, zemljakom
također hrvatskog roda, odigrao je ključnu ulogu u nagodbi između Ferdinanda i Ivana,
u pripremi Velikovaradinskog mira iz 1538. godine u svrhu ponovnog ujedinjenja države.
Doduše, nakon toga je ustrajao uz Ivana i kada se kralj oženio 1540. i kad je dobio
sina. Juraj Utješenić ostao je odan kraljici Izabeli i Ivanu Žigmundu II. Dao je okruniti
14 Barta, Gábor: Vajon kié az ország?, Helikon Kiadó, Budapest, 1988., str. 9.
15 Zivot i djelo brata Jurja već je u 19. stoljeću pokrenula fantaziju kako mađarskih, tako i hrvatskih povjesničara. O
njemu su nastale dvije monografije: Horváth, Mihály: Utyeszenich Práter Gyürgy (Martinuzzi biboros) ćlete, u:
Kisebb tórténeti munkdi IV., Pest, 1868., odnosno Utješenović, Ognjeslav: Lebensgeschichte des Cardinals Georg Utje-
šenović, Wien, 1881. J6kai Mór napisao je roman pod naslovom Frdter Gyórgy u kojem ga je oslikao kao pozitivnog
junaka. Novija mala monografija na hrvatskom jeziku: Ante Sekulić: Vaš velikan graditelj povijesti Juraj Utišinović
Martinulevic: 1482.—1551., Naklada Slap, Jastrebarsko, 1996. S mađarske strane u novije vrijeme istraživala ga je
Teréz Oborni.
Ivana II., odbio je Ferdinandov napad na Budim u jesen 1540. godine, a potom je pružio
otpor novom napadu u ljeto 1541., doduše, tada već uz pomoć turskih četa. Zapravo,
nije Juraj Utješenić pozvao Turke, već je sultan Sulejman želio po svaku cijenu spriječiti
da ugarska prijestolnica dospije Ferdinandu u ruke. Međutim, sultan je na prijevaru
osvojio Budim i Ivana Žigmunda zajedno s Izabelom poslao u Erdelj. Za gubitak Budi-
ma Juraj Utješenić je čak u više navrata okrivljavao sebe, no činjenica je da se sultan tada
bio prepredeniji. Fratar je očito mislio da će Turci, nakon što pruže pomoć, lijepo otići
kući, kao što se toliko puta i dogodilo ranije, u vrijeme kralja Ivana.!$
U istočnoj Ugarskoj i Erdelju Juraj Utješenić je čvrsto i odlučno organizirao državnu
upravu, položio temelje kasnije suverene erdeljske kneževine, premda u biti uopće nije
imao namjeru odcijepiti Erdelj od ugarske krune. Štoviše, već u prosincu 1541. organi-
zirao je u mjestu Gyalu drugi sporazum s Ferdinandom za ujedinjenje zemlje, no nakon
teškog poraza habsburških trupa kod Budima 1542. bio je primoran vratiti se pod juris-
dikciju Osmanlija (plaćao je sultanu deset tisuća forinti poreza godišnje). Juraj Utješenić
je više od jednog desetljeća vješto lavirao između Habsburgovaca i osmanske vlasti. Imao
je izvrsne osobne turske veze, koje su njega i njegovu zemlju mnogo puta izvukle iz nevo-
lje (imao je i nekoliko poturčenih hrvatskih rođaka na koje se mogao osloniti). Neko je
vrijeme njegovao dobre odnose s obje vlasti, premda je njegova politika ravnoteže u sva-
koj budila sumnje. Nikada nije odustao od ponovnog ujedinjenja Ugarske te je 1549. u
Nyírbátoru sklopio i treći sporazum za ujedinjenje zemlje. Međutim, uklanjanje kraljice
Izabele i njezinog sina nije išlo jednostavno (na koncu je to uspjelo 1551. godine tek po
cijenu građanskog rata) i lurci su veoma loše primili korake brata Jurja u tom smjeru.
Ferdinandova pomoćna vojska je u lipnju 1551. stigla u Erdelj, no kako je to mislio
jedan suvremenik, vojska od svega 7500 ljudi bila je pomalo prevelika za izaslanstvo, no
premala za obranu.“ Ferdinand je Jurja postavio za erdeljskog vojvodu i ostrogonskog
nadbiskupa i isposlovao kod pape njegovo imenovanje kardinalom. Već u jesen 1551.
godine rumelijski beglerbeg Mehmed Sokolović krenuo je u napad na taj dio zemlje,
no nije mogao zauzeti Temisvar pa se povukao. Juraj Utješenić je slutio da se u nared-
noj godini može očekivati noviji, još veći turski napad (sulran Sulejman nije podnosio
narušavanje statusa quo) te da čete koje su im poslali Habsburgovci nisu dostatne za
odbijanje napada. Stoga, u znaku geste prema Osmanlijama, prvo je brzo poslao sultanu
porez svoje zemlje, kod ponovnog osvajanja utvrde Lipa osigurao je slobodan povratak
Ulama-begu i njegovim trupama. Stupio je i u diplomatske odnose sa Sokolovićem
kako bi uspostavio mir i spasio istočni dio države od očekivanog turskog razaranja. No,
time je pobudio sumnjičavost Ferdinanda i njegovog generala Castalda.
Juraj Utješenić iskreno je služio svojoj zemlji, požurivao je i papu i Ferdinanda da
pošalju ozbiljniju pomoć, no značajnija pomoć nije pristigla ni tada, a niti nakon smrti
brara Jurja. Castaldo je uz Ferdinandovu suglasnost dao ubiti kardinala u Alvincu 16.
16 Juraj Urješenić rekao je Vrančiću: »Da sam znao da Turčin želi oteti, iliti samo zatražiti Budim, nikada se ne bih bio
pridružio njegovom taboru«. Pálu Bornemisszi je, međutim, rekao: »Ja do sada nisam pogriješio u postupcima, osim
u predaji Budima u turske ruke, a ni tome nisam bio jedini krivac.« Oba navoda Barta 1988., str. 100.
17 Navodi Szakaly Ferenc: Virágkor és hanyatlás 1440-1711, u: Magyarok Európában 11., Budapest, 1990., str. 123.
prosinca 1551. godine. S tim se zločinom bavio papinski istražni odbor (budući da je
ubijen kardinal), no Sveta stolica se na koncu nije usudila poduzeti korake protiv Ferdi-
nanda, mlađega brata moćnog Karla V. Slabe habsburške postrojbe potjerane su iz Erde-
lja 1556. godine, vratio se Ivan ]I., a zemlja se dugoročno, na gotovo 140 godina raspala
na 3 dijela. Neuspjeh ujedinjenja zemlje neposredno je oslabio i pozicije Hrvatske u
odnosu na Turke, a uz to je rat, koji se rasplamsao 1552. godine zbog Erdelja, osobito u
Slavoniji uzrokovao teške teritorijalne gubitke.
Reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae

(ostaci ostataka nekoć znamenitoga Kraljevstva Hrvatskoga).
Smanjivanje hrvatsko—slavonskih područja
Osmansko teritorijalno širenje koje je započelo u doba Jagelovića u Hrvatskoj se nakon
izbora Ferdinanda I. za kralja 1526. godine nije zaustavilo. Kasnosrednjovjekovno Ugar-
sko Kraljevstvo ne bi moglo, sa svojim područjem od gotovo 320 000 četvornih kilome-
tara, otpr. 3,3 milijuna stanovnika i godišnjim prihodom kraljevske riznice od 250 do
260 tisuća forinti (s 34—40 000 vojnika), bez vanjske pomoći, čak ni u slučaju uređenijih
unutarnjopolitičkih odnosa, dulje vrijeme pružati otpor napadima Osmanskog carstva
koje je pod vladavinom Selima I. izraslo u područje od milijun i petsto tisuća četvornih
kilometara i 12-13 (do konca 1520-ih godina možda i 14) milijuna stanovnika, koje
je povrh toga raspolagalo s godišnjim prihodom od 4—5 milijuna forinti i vojskom od
100—120 tisuća vojnika (koja se, doduše, nije moglo odjednom i na jednom mjestu mo-
bilizirati): Sulejman je, pak, 1560—ih godina vladao nad područjem od već 2,5 milijuna
km? i po procjenama 15-20 milijuna podanika.*
Na nesreću hrvatskoga naroda, srednjocuropska monarhija koju je Ferdinand Ha-
bsburški polako kovao u jedinstvenu državu tek je u drugoj polovici 16. stoljeća posta-
la sposobnom zadržati osmanske napade (tada je Habsburška Monarhija — Ugarsko
Kraljevstvo, zemlje češke krune, austrijske nasljedne pokrajine — i nakon smanjenja
ugarskih područja iznosila gotovo 450 tisuća km“, s otprilike 7,1 milijuna stanovnika
i otprilike 2,45 milijuna rajnskih forinti godišnjih prihoda), međutim, do tada je već
znatan dio hrvatskog i slavonskog područja dospio u ruke osvajača. Tome je uvelike
pridonijelo i — osim velike nadmoći Osmanskog carstva — to što je od 1520-ih do
1540—ih godina Ferdinand na pomoć svog starijeg brata, rimsko—njemačkog cara i špa-
njolskoga kralja Karla V. mogao računati najčešće tek neizravno (primjerice, borbom
na bojišnici Mediterana, što je bilo svojevrsna znatna pomoć), to jest u obliku većih ili
18 Fodor Pál: A szultdn és az aranyalma. Tanulmányok az oszmdn tórténelemról, Budapest, 2001., su. 21., odnosno Ágo-
ston Gabor: A hódolt Magyarország, Budapest, 1992., str. 9., Pálffy, G.: u: Magyarorszdg tortćnete (gl. ur. Romsics
L), 2007., str. 311. U sultanove pohode je odlazila vojska ne veća od 70-80 tisuća ljudi, budući da je trebalo čuvati
1 granice carstva, a zadaća vojske bila je i održavanje reda u pokrajinama.
19. Pálffy 2010., 74. i str. 202-205.
132 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS |
manjih postrojbi i novčanih iznosa. Svjetsko bi carstvo Karla V. bez sumnje bilo dosto-
jan protivnik osmanskoj svjetskoj sili i u srednjoj Europi (kao što je to bilo u zapadnom
bazenu Sredozemnog mora), no on je sve snage uložio u neprekidne borbe protiv Fran-
cuske, odnosno unutarnji rat u rimsko-njemačkom carstvu koji je izbio uslijed širenja
reformacije. No ne smijemo zaboraviti ni to da su Turci otvorili novu bojišnicu i u
zapadnom bazenu Sredozemlja, gdje su s carevim Habsburškim carstvom bili u gotovo
stalnom oružanom sukobu.
Područje Hrvatske i Slavonije svelo se s 50 000 km? od prije 1520. godine na 20 000
do sredine 16. stoljeća, a do kraja stoljeća na manje od 17 000 km?. Kao što smo mogli
vidjeti, već u razdoblju između pada Beograda (1521.) i Mohačke bitke (1526.) izgu-
bljena je gotovo polovica područja srednjovjekovne (primorske) hrvatske države. Osim
toga, nije bila riječ samo o jednostavnom teritorijalnom gubitku. Sama jezgra područja
srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva — sve hrvatske kraljevske prijestolnice ranog
srednjeg vijeka, među njima i Knin, koji je bio sjedište hrvatskih banova i hrvatskoga
sabora — dospjela je pod tursku jurisdikciju, a Hrvatska je nije povratila ni tijekom
oslobodilačkih ratova u 17. stoljeću. Habsburgovci su je tada prepustili svom ratnom
savezniku, Mletačkoj Republici, i tako od 18. stoljeća pa djelomično sve do danas i
izvjesna hrvatska područja — otprije 1526. (odnosno 1521.) — nose ime Dalmacija.?
Osmanski osvajači su se između 1526. i 1537. dalje širili na uštrb hrvatskih teri-
torija." Hrvatske su utvrde zauzele mjesne turske snage, osobito postrojbe bosanskog
sandžak—bega. Jedva tri mjeseca nakon izbornog sabora u Cetinu, koncem ožujka 1527.
pala je utvrda Obrovac na obali rijeke Zrmanje, zatim iste godine Udbina, a s njom i
cijela Krbava (Korbávia). Granica se tu učvrstila na grebenu planine Velebit i njegovim
istočnim padinama, a uski obalni pojas na zapadnom podnožju gorja ostao je u hrvat-
skim rukama. Iduće godine, 1528. nastavilo se osmansko širenje. Povrh toga, turski
napadi na hrvatskim teritorijima, koje su smatrali sporednim bojištima, bili su u tijesnoj
vezi s ugarskim ratom koji je bjesnio između Ferdinanda i kralja Ivana; naime, bosanski
sadžak—beg je u cilju ublažavanja Zapoljine situacije, koja je naginjala porazu, pokrenuo
ofenzivu na prohabsburške hrvatske teritorije. Tijekom pohoda pali su Jajce i Banja
Luka. No, gubitak tih dviju utvrda nije značio samo dospijeće posljednjeg ostatka Bosne
u turske ruke i potpuno ukidanje obrambene linije koju je izgradio Matijaš Korvin,
već su ujedno i daljnja hrvatska područja (pa i područje između Vrbasa i Une, koje se
kasnije navodilo pod imenom Turska Hrvatska, odnosno velik dio Like) postala dijelom
bosanskoga sandžaka.
20 U srednjem su se vijeku samo dalmatinski gradovi i otoci koji su ostali u nekadašnjim bizantskim rukama nazivali
Dalmacijom, a područje u zaleđu od 9. stoljeća do početka 16. stoljeća u izvorima se navodi pod imenom Hrvatska.
Kako bismo malo bolje približili navedenu sliku mađarskom čitatelju: za Hrvate je područje između nekadašnjih
hrvatskih kraljevskih prijestolnica Solin — Biograd — Nin — Knin nazvati Dalmacijom jednako kao da sjedište
Ugarskoga Kraljevstva, trokut Ostrogon — Budim — Stolni Biograd nazovemo isključivo Panonijom. Mletačka
vlast u 17. i 18. stoljeću nije dobro primala i po mogućnosti je vraćala istom mjerom kada bi netko aludirao na to
da su ta područja nekada pripadala Hrvatskoj. Mletačka Republika je, inače, u to vrijeme bila vođena ne etničkom,
već državnopravnom motivacijom.
21 Podroban opis turskih osvajanja u Hrvaskoj i Slavoniji, odnosno borbi na pograničnim područjima u novije vrijeme
vidi Mažuran, Ive: Hrvati i Osmansko carstvo, Golden Marketing, Zagreb, 1998.
Osmansko osvajanje je u tom naletu stalo kod linije duž rijeke Une. Hrvatsko plem-
stvo nije bilo u mogućnosti zaustaviti turski prodor, a Ferdinand I. čiju je snagu crpio
ugarski građanski rat, nije im mogao pružiti učinkovitu pomoć: nije mu preostalo do-
voljno snage da ispuni obveze koje je preuzeo preko svojih poslanika na Cetinskom
saboru u svrhu očuvanja hrvatskih područja. Na južnom dijelu srednjovjekovnog hr-
vatskog državnog područja još je samo utvrda Klis prkosila neprijatelju, no nakon smrti
junačkog kapetana Petra Kružića 1537. godine i ona je dospjela pod tursku opsadu.
Razočarenje hrvatskih staleža bilo je golemo, u jednom svom pismu ogorčenog tona već
su 1535. godine prijetili da će povući svoju prisegu odanosti Ferdinandu.“
Osmansko osvajanje nije poštedjelo ni područja između Drave i Save: 1536. Požega
i cijela požeška županija dospjela je u turske ruke. Dvije godine kasnije, 1538. pali su
Dubica i Jasenovac, pa su bosanski gerilci otada pa nadalje mogli gotovo bez prepreka
provaljivati i u Slavoniju. Ferdinand se 1537. odlučio na protunapad (djelomice kako bi
spasio svoje pozicije u Slavoniji i Hrvatskoj). Na poduzimanje tog koraka ga je, inače,
naveo i slavonski staleški sabor u Križevcima 1537. godine. Međutim, napad vojske koja
se sastojala od austrijskih, čeških, hrvatskih i mađarskih vojnika završio je teškim pora-
zom u blizini Osijeka, pored Gorjana (Gara) — lavovski je udio u porazu imao zapo-
vjednik Hans Katzianer, koji je u noći prije bitke jednostavno pobjegao i svoje postrojbe
ostavio na cjedilu. No, porazu je doprinijelo i to što nije bilo pojačanja.
Osmansko širenje se tako nastavilo dalje: 1541. pale su Našice (Nekcse), 1542.
Orahovica (Raholca) i Slatinski Drenovac (Darnóc), istočni dio županije Križevci, a
1543. Valpovo (Valpó), 1545. Moslavina (Monoszló), posjed Erdódyjevih (naselje koje
je kasnije dobilo ime po grofu). Petogodišnje primirje koje su 1547. sklopili predstavnici
cara KarlaV. i Ferdinanda I. sa sultanom Sulejmanom značilo je tek prijelazni prekid po-
laganog osipanja hrvatskih teritorija. Zbog pokušaja ponovnog ujedinjenja Ugarskoga
Kraljevstva i Erdelja tekao je 1551.—1552. godine noviji rat između Osmanskog carstva
i Habsburške Monarhije, tijekom kojega su se Turci i u Slavoniji nastavili širiti u velikoj
mjeri: 1552. pala je Virovitica (Veróce), Dubrava (Dombró) i Čazma (koja je doduše,
povraćena u petnaestogodišnjem ratu), a potom 1556. Kostajnica na obali Une. No, na-
kon habsbursko—osmanskog mira sklopljenog na dvadeset godina 1568. u Drinopolju,
između 1576. i 1578. su slijedom napada postrojbi bosanskog sandzak-bega Ferhada
izgubljeni i Cazin, Bužim, Kladuša, područja između rijeka Une, Gline i Korane, po-
tom Ostrožac i Zrin, gnijezdo Zrinskih. Posljednji val turskoga širenja krenuo je 1591.
osvajanjem Ripča, potom Hrastovice, a 1592. Bihaća, koji je za posljedicu imao premje-
štanje granice s Une na liniju rijeke Kupe, no ta se akcija ujedno pokazala kao početak
petnaestogodišnjeg rata (1591.—1606.), koji je u regiji od Drave do Jadrana stao na kraj
daljnjim osmanskim osvajanjima.
Dakle, nakon osmansko-turskog širenja, koje je trajalo od početka 16. stoljeća do
1590—ih godina, od srednjovjekovne Hrvatske u kršćanskim su rukama ostali samo Senj
(Zengg), Vinodol te uski obalni pojas podno Velebita južno od Senja od Karlobaga do
22 Varga Sz. 2008., str. 1129.—1130.

134 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA5
Novigradskog zaljeva (koji su priređivači mađarskih povijesnih atlasa sve do najnovijih

vremena pripisivali Turcima!) i predio Gorskog kotara, dok je od Slavonije ostala samo
Varaždinska županija, gotovo polovica Zagrebačke županije i zapadni-sjeverozapadni
dio Križevaca. Stoga se dio hrvatskih (i slavonskih) područja već od 1550-ih godina i u
službenim izjavama hrvatskih staleža s pravom navodi kao »ostaci ostataka nekoć dičnog
Hrvatskog Kraljevstva« (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae).?
Najveći udarac za hrvatski narod bili su ne samo teritorijalni, već poglavito etnički
gubici. Čitavi su krajevi bili ostali bez stanovništva, dok se područje čakavskog i kajkav-
skog narječja (jezik srednjovjekovnih hrvatskih i slavonskih pokrajina) smanjilo. Znatan
dio hrvatskog naroda je napustivši hrvatsko-slavonske banovine izbjegao u Italiju, za-
padnu Ugarsku, u austrijske pokrajine, čak i Moravsku. Zajedno s ubijenima, zatoče-
nima i izbjeglima koji su se asimilirali u inozemstvu, etnički gubici hrvatskog naroda u
16. i 17.stoljeću vjerojatno su iznosili više stotina tisuća osoba (prema pojedinim, možda
pretjeranim procjenama čak i 1 600 000 ljudi). Na ispražnjena područja naselili su se
poglavito pravoslavni Vlasi u službi Turaka (na područja Like, Krbave, rijeke Kupe, pa
čak i Slavonije). No, jedan dio Vlaha je tijekom 16. stoljeća (još i više početkom 17.
stoljeća, kada Turci više nisu rado zapošljavali kršćanske razbojnike) preselio na hrvatsko
područje, a Habsburgovci su od njihovih skupina organizirali značajan — seljačko—voj-
nički, dodatni — dio stalne vojne sile pograničnih područja.
Dokje u Ugarskoj, kako je to napisao pjesnik i vojskovođa Nikola Zrinski, 17. sto-
ljece bilo »seculum (stoljeće) ugarske propasti« — jer je u 16. stoljeću unatoč znatnim
gubicima, uz izuzetak najjužnijih krajeva, u Alfóldu i Zadunavlju još u velikim bloko-
vima opstao mađarski etnikum, štoviše, pokorena područja nisu ispala iz gospodarskog
krvotoka cijele zemlje, pa čak ni Srednje Europe — dotle je s gledišta Hrvatske i Slavo-
nije 16. stoljeće bilo stoljeće stvarne propasti i razaranja. S druge strane, u 17. stoljeću
su se odnosi već pomalo počeli normalizirati, prvenstveno u desetljećima u kojima se
na područjima sjeverno i istočno od Drave (u Ugarskom Kraljevstvu, Erdelju i turskoj
Ugarskoj podjednako) zbog petnaestogodišnjeg rata, sukoba između erdeljskog vojvode
i Habsburgovaca, a potom i zbog novijih turskih ratova, situacija na svim poljima po-
goršala.
23 Hrvatsko-slavonska područja koja Turci još nisu okupirali Sabor je prvi put nazvao poprilično malim ostacima
Hrvatske i Slavonije (reliquiae satis exiguae regnorum Croatiae et Slavoniae) u svom pismu Ferdinandu I. iz 1557.
godine. Vidi Karbić, Marija: Ostaci ostataka u: Povijest Hrvata 11., 2005., str. 52.
24 Macan, Trpimir: Povijest hrvatskog naroda, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1992., str. 206. Novija madar-
ska povijesna demografija pretpostavlja apsolutno smanjenje pučanstva na oko 300—500 tisuća koncem 16. stoljeća.
Do kraja osmanskog doba mađarsko pučanstvo je doseglo broj od prije Mohača, što naravno znači zaostajanje u
odnosu na porast pučanstva zapadne Europe. (Pálffy 2007., str. 365.) Na temelju novijih istraživanja, između
1500. i 1700. godine dokazano se smanjuje pučanstvo na području današnje Hrvatske: 1500. godine moglo je biti
928 000, a 1700. tek 644 000 ljudi. Unutar toga ponajviše se smanjilo pučanstvo Hrvatske i Slavonije te Dalmacije
i Dubrovnika, Doduše, u Dubrovniku ne zbog turskih ratova, već zbog potresa i gospodarskog sloma 1667. godine.
(Vidi Siperić, Vladimir: Population and Gross Domestic Product od Croatia (1500-1913), in the Light of Angus
Maddison's Book The World Economy — a Millenial Perspective, Dubrovnik Annals 8, 2004., str. 155.)
Put Hrvatske i Slavonije do ujedinjenja.

Položaj Hrvata u Ugarskom Kraljevstvu kao dijela
Habsburške monarhije
Ja sam ona Slavonija što Hrvatskom me već zovu,
Nekoć dio Ilirika i panonskoga tla,
Bijah uz Aleksandra Velikog u ratovima za vlast,
A za to dade mom narodu povlasti i čast.
Nakon raznih iskušenja predadoh se Kristu
svojom voljom združih se s krunom ugarskom.
Kod izbora novog kralja prvi glas je moj;
Pripade mi prvo mjesto med" ugarskim plemstvom
Nosim zvijezdu ratnu i životinju slavnu, i, jer narod mi je ratnički, Marsa
S Hunima po pravu je jednak, ali daća mu je manja.
Marsu tad pridružih i dva križa kao znak
da ljubim katoličku vjeru samo.
Neustrašivi naš konjanik često juriša na neprijatelja carskog
No kakva mu od toga korist osim glasa dičnog?
Našim je ljudima češka zemlja dana
A mnogo je mojih i u poljskom kraljevstvu,
Čete svojih ljudi razaslala sam svijetom.
Sad uživam tek omeđena Kupom, Savom i Dravom.??
Tako u svojoj pjesmi jadikuje o voljenoj domovini, Slavoniji i »Horvathiji« (kako stoji
na autorovom parafu) Johannes Zakmardi de Diankovez, to jest Ivan Zakmardi Dijan-
kovečki (Szakmárdi János), protonotar Ugarskoga Kraljevstva ljeta Gospodnjega 1643.
U ukrasnoj drvenoj škrinji, na kojoj se nalazi Zakmardijev epigram na latinskom jeziku,
hrvatsko-slavonski staleži su čuvali povelju o povlasticama već ujedinjene Hrvatske i
Slavonije, na kojoj jedan kraj drugoga ponosno stoje i grbovi dviju zemalja. Pjesma je
izraz patriotizma i nacionalne svijesti i ujedinjenih hrvatsko-slavonskih staleža, no u
njoj pronalazimo i teoriju o ilirskom podrijetlu (tvrdi da Česi i Poljaci potječu s hrvat-
sko-slavonskih zemalja iliti iz ilirske pradomovine!), odnosno ističe se da su se Hrvati
dobrovoljno (kao savezna država!) pridružili ugarskoj kruni. Također naglašava da njego-
va(e) zemlja(e) uživa(ju) jednaka prava kao i Mađari i s poprilično snažnom samosviješću
propovijeda da im pripada najuzvišenije mjesto u redovima ugarskog plemstva. Mađar-
25 [lla ego Sclavonia, ac jam dicta Croatia tellus. / Pars quondam Illyrici Panoniique soli, / Adstiti Alexandro, per bella
nonarchica magno, / Gentem etiam indultis extulit ille meam. / Post varias experta vices tandem addita Christo
/ Hungariae junxi me sociam ipsa mitrae. / Prima mihi de rege novo sunt vota legenda; / Primus in Hungarica
nobilitate locus / Stellamque, animalque insigne gero, gens Martia Martis, / jus aequale Hunnis et mihi taxa minor.
/ Marti aliquando Crucem junxi pro stemmate binam / Catholicae solum religionis amans. / Saepe in caesareum
ruit imperterritus hostem / Nos eques, verum hinc, quid nisi nomen habet? / Terra Bohema viris est culta et dedita
nostris / Sunt fundata meis Polona regna viris, / Quae varia in plures emisi examina gentes. / Jam Colapi et Savo vix
fruor atque Dravo. (Ivan Zakmardi: Ivan Zakmardi, protonotar Kraljevstva hrvatskoga, Zagreb, 1905., str. 72., op.
prev.) Prijevod na mađarski jezik Sándora Benea. U: Bene Sándor: Zgy kanonok hdrom kirdlysdga. Ráttkay Gyórgy
horvát históridja, Argumentum Kiadó, Budapest, 2000., str. 148.
136 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAs
ska historiografija je inače najčešće navodila tek prve retke te pjesme (»Illa ego Sclavoni;,
ac iam dicta Croatia rellus«), jer oni ukazuju da je Zakmardi već i sredinom 17. stoljeća
bio svjestan kakav su proces ujedinjenja — koji se odražava i u nazivu zemlje — prošle
srednjovjekovna Slavonija i Hrvatska tijekom 16. i 17. stoljeća.
Epigram također, osim postojanja hrvatskog plemićkog patriotizma 17. stoljeća,
jasno pokazuje i kako su hrvatski staleži vidjeli vlastiti pravni status u odnosu na Mađare
i Ugarsko Kraljevstvo (i ujedno unutar njega!). S pravom se, dakle, pojavljuje pitanje;
kako je u tom razdoblju na spontani način došlo do stvarnog, a zatim i u državnoprav-
nom smislu provedenog stapanja Hrvatske i Slavonije, koje je na koncu dovelo do uje-
dinjenja, pa i integracije dvaju dijelova zemlje, koja se (zajedno sa kasnijim preseljenjem
Slavonije na istok) dva-tri stoljeća kasnije pokazala presudnim činiteljem u procesu
hrvatske nacionalne integracije i potom u nastanku hrvatske nacionalne države?
Hrvatski plemići koji su se preselili s nekadašnjih starih hrvatskih područja odigrali
su važnu, štoviše, presudnu ulogu u ujedinjenju i integraciji Hrvatske i Slavonije (mno-
go važniju od one kmetova koji su s južnih hrvatskih područja izbjegli na slavonsko
tlo).25 Doduše, hrvatski plemići su već u 15. stoljeću, odnosno još prije Mohačke bitke
počeli stjecati slavonske posjede, čemu je primjer hrvatsko-dalmatinski ban Damjan
Horvat od Litve (Litvai Horvát Damján), nekadašnji hrvatski niži plemić koji je od kra-
lja Matijaša (1.) Hunyadija kao priznanje za svoju službu Janku Hunyadiju i Ladislavu
dobio posjede, između ostalog, u županiji Križevci (Kórós)."7 Zapravo je već slavonsko
naseljavanje Zrinskih (Šubića) u 14. stoljeću ili stjecanje posjeda pojedinih članova obi-
telji Frankopan zbližilo Hrvatsku iza Kapele i Slavoniju između Drave i Save. Do 16.
stoljeća je doseljavanje hrvatskih plemićkih obitelji — drugim riječima: »egzodus« doista
velikih razmjera s izgubljenih hrvatskih područja — na slavonsko područje koje se činilo
zaštićenijim postalo masovno. Možemo biti svjedoci svojevrsne inflacije plemića, a po-
vrh toga mnogima su i ugarski vladari davali plemićki status za njihovu službu u borbi
protiv Turaka.
Samo nekoliko primjera obitelji rodom iz Hrvatske koje su se kasnije naselile u Sla-
voniji: Antolčić, Bedeković, Dvorniković, Mikulić, Malenić, Patačić, Plemić, Radović,
Vragović, Petričević, Berislavić, Mrnjavčić, Bojničić, Forcic, Novaković, Hatežević, Du-
dić... Draškovići koji su kasnije postali tako glasovitima ostavili su svoje posjede u okolici
Knina, Bilina i Like, a Keglevići su se u Slavoniju doselili iz Kegala ili Keglevićgrada uz
rijeku Zrmanju.ž* Usporedo s time, plemićke obitelji mađarskog podrijetla koje su već
odavno živjele u Slavoniji (npr. Alapy; Tahy, Fodróczy, Peth6, Budor) — u pretežnoj
26 Premda su bez sumnje i oni pristizali u velikom broju, nije slučajno da je jedno od najčešćih prezimena u današnjoj
Sjeverozapadnoj Hrvatskoj (onodobnoj Slavoniji) upravo Horvat. Vidi: Šimunović, Petar: Naja prezimena (porije-
klo, značenje— rasprostranjenost), Zagreb, 1985., odn. id.: Hrvatska prezimena, Zagreb, 1995.
27 Vidi Karbić, Marija: Od hrvatskog sitnog plemića do ugarskog velikaša i hrvatskog bana: Damjan Horvat od Litve
i njegova obitelj, u: Croato — Hungarica. Uz 900 godina hrvatsko-mađarskih povijesnih veza, A horvát-magyar
tórténelmi kapcsolatok 900 éve alkalmdbol, ur: Milka Jauk-Pinhak — Gy. Csaba Kiss — István Nyomárkay, Zagreb,
2002.
28 Klaić, Vjekoslav: Povijest HrvataV. k., 1982., str. 619., vidi još Pálffy, Géza: Horvátország és Szlavónia a XVI-XVII.
századi Magyar Királyságban, u: Zznuimdnyok a 60 éves Gecsényi Lajos tiszteletére, Fons 9, 2002., str. 107.—123.
većini hrvatskog materinskog jezika — također su prije ili kasnije naučile hrvatski te
se u mnogima razvio hrvatski identitet, štoviše izdigli su se među vodeće predstavnike
hrvatske staleško-nacionalne misli, poput primjerice Rattkayevih.^
Nakon toga se — doseljavanjem, uspješnom integracijom i sve znatnijim širenjem
hrvatskoga plemstva u Slavoniji — naziv (i atribut) Hrvat(ska) u 16. stoljeću postupno
proširio na srednjovjekovnu Slavoniju (isprva samo na dio područja Zagrebačke žu-
panije južno od Save), premda se još i u 17. stoljeću povremeno javljaju tragovi starih
slavonskih časti ili običaja. Slavonijom su se od tada pa nadalje (premda su ugarski
staleži još dugo koristili ime Slavonija i Gornja Slavonija u državnopravnom smislu, a
koje se povremeno pojavljuje i u hrvatskim izvorima) u mjesnom regionalnom govoru
i svakodnevnom izričaju hrvatsko—slavonskih staleža sve više nazivali dijelovi područja
između Drave i Save pod okupacijom Turaka: po uzoru na naziv Turska Hrvatska zvali
su je Turskom Slavonijom. Sam naziv Slavonia Turcica pojavljuje se već na pojedinim
zemljovidima s konca 16. stoljeća, no tada još uglavnom označava samo dijelove stvarne
srednjovjekovne Slavonije, osobito županije Križevci pod okupacijom Osmanlija. Me-
đutim, sredinom 17. stoljeća proširuje se već i na istočnu stranu područja između Drave
i Save," premda je Nikola Zrinski, kasnije junak Sigeta, 1559. Slavonijom nazivao Po-
žešku županiju, koja se u srednjem vijeku (povremeno) smatrala kraljičinim posjedom
pod posebnom upravom, a prije Mohača je pripadala Ugarskoj.?!
Nakon toga od sredine do konca 17. stoljeća hrvatski staleži već su s dubokim uvje-
renjem slavonskom zemljom smatrali čitavo područje međurječja, sve do Dunava, dakle,
uključujući i Srijem koji u srednjem vijeku nikada nije pripadao Slavoniji. Činjenica je,
međutim, da se ugarsko staleško državnopravno shvaćanje i mjesno hrvatsko staleško i
jezično gledište nisu podudarali. Pitanje »nove« Slavonije došlo je na dnevni red na po-
litickoj razini, naravno, tek nakon oslobođenja od osmanske vlasti, pa ću ga podrobnije
razložiti u sljedećem poglavlju.
Prvi zajednički hrvatsko-slavonski pokrajinski sabor održan je 1538. godine. Po-
sljednji samostalni hrvatski sabor — koji se bavio isključivo pitanjima hrvatske obrane
— održan je u Steničnjaku 17. srpnja 1558. Još iste godine 1. rujna održan je noviji
zajednički hrvatsko—slavonski staleški sabor (čija je pozivnica formalno sročena po uzoru
na uobičajene pozivnice za slavonski pokrajinski sabor).? Nakon toga su predstavnici
hrvatskih i slavonskih staleža uvijek zasjedali zajedno. Premda je u to vrijeme ujedi-
29 Ouporabi hrvatskog jezika unutar mađarskih plemićkih obitelji u Slavoniji vidi: P4lffy Géza: Egy szlavóniai kózne-
mesi familia két ország szolgálatában: A budrćci Budor család a XV—XVII. században, Hadtórténeti Kózlemények
115, 4., 2002., str. 923.—1007.
30 Tako je navedeno na brojnim onodobnim zemljovidima, vidi Descriptio Croatiae. Hrvatske zemlje na geografskim
kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata. (Tekst: Mirko Marković, Zagreb, 1993.)
31 Barabás Samu: Zrínyi Miklás a szigetudri bás életére vonatkozá levelek és okirato l., Budapest, 1898., str. 514. (MHH
Okmánytárak, XXIX.) Navodi: Szakály Ferenc: Magyar adóztatás a tórük bódoltságban, Budapest, Akadémiai Kiadó,
1981., str. 71.
32 Vidi Pálffy Géza: Egy fontos tórténeti adalék tórténeti fóldrajzunk és kózigazgatás—tórténetünk históriájához: az
1558—as horvát-szlavón kózós országgyülés meghívólevele, u: Tanulmányok Bak Borbdla tiszteletćre, Fons 10, 2.,
2003., str. 233.—249.
njenje osiromašenih hrvatskih i slavonskih dijelova zemlje imalo svoju praktičnu argu-
mentaciju vezanu prvenstveno uz obranu, ono se s gledišta kasnije hrvatske povijesti i
hrvatske nacionalne integracije naknadno — posve razumljivo — pokazalo događajem
od goleme važnosti. Dvije staleške tradicije na svojstven su se način stopile, kao što se i
slavonsko običajno pravo pomiješalo s hrvatskim običajima. U načelu, u Slavoniji je na
snazi bilo ugarsko običajno pravo, na što ukazuje i činjenica da je Ivan Pergošić 1574. go-
dine o trošku Jurja Zrinskog, sina sigetskog junaka, na hrvatski jezik preveo /zipartitum
Istvána Werbóczyja, glasovitu zbirku ugarskog običajnog prava. S druge strane, kasnije
su hrvatski staleži umjesto izraza pars subiecta (podređeni dio) koji se u ugarskoj pravnoj
praksi primjenjivao na Slavoniju, ustrajali na uporabi pojma partes annexae (pripojeni
dijelovi), što se u srednjem vijeku odnosilo na Hrvatsku koja je naspram Ugarske uživala
veću autonomiju. Povremeno je Ugarska kancelarija uložila i prigovor na takvu jezičnu
uporabu (to jest, na izraz podređeni"), kao kad su primjerice 1578. godine izjavili: »Hr-
vatsko je Kraljevstvo uvijek bilo slobodna zemlja, koja se po vlastitoj volji podređivala
vlasti ranijih ugarskih kraljeva«.?
lako se to dugo nije smatralo glavnim zahtjevom, u svijesti hrvatskih staleža (i sla-
vonskih staleža koji su dolazili pod sve veći hrvatski utjecaj, a zatim postupno i posta-
jali Hrvatima) pojavio se zahtjev da ugarska strana prizna hrvatski konstitutivni dio te
državne zajednice potpuno ili barem nominalno jednakopravnim s ugarskim dijelom
zemlje. U procesu u kojem se hrvatska staleška tradicija — koja je, na temelju spomenu-
tih primjera iz 1527. i 1578., nesumnjivo postojala — razvila u zahtjev za decidiranom
autonomijom, odnosno svojevrsnim statusom državnopravne jednakosti, presudnu je
ulogu imao hrvatski intelektualni (crkveni i plemićki) krug 17. stoljeća, a među njima
osobito Juraj Rattkay (na mađarskom Ráttkay Gyórgy), pripadnik kruga Zrinskih, kao
što je na to ukazao Sandor Bene.** To ponajviše pokazuje jedna od odluka hrvatsko-sla-
vonskog sabora iz 1655. godine (saborom je predsjedao pjesnik i vojskovođa ban Ni-
kola Zrinski i vjerojatno se slagao s odlukom). Valja navesti spomenuti tekst, u kojemu
hrvatski staleži svojim poslanicima, koje će slati u Požun, prvo daju uputu da podrže
kandidaturu Zrinskog za palatina, a potom prelaze na njihove pritužbe:
»... da se u krunidbenoj povelji novoga kralja ne navodi samo »Ugarsko Kraljevstvo i njegovi
podređeni dijelovi«, već doslovno ime »Hrvatsko, Slavonsko i Dalmatinsko Kraljevstvo«, kao
što to stoji u prvom zakonskom članku kralja Vladislava iz 1490. godine (točnije, u zakonima iz
1492. godine — kao što smo spomenuli u dijelu o vladavini Jagelovića — op. D. Š.). S obzirom
na to da Slavonsko i Hrvatsko Kraljevstvo imaju jednake povlastice, neka požure da se spomenuta
kraljevstva u zakonima i spisima kancelarije njegova Veličanstva ne navode izrazom »podređeni
dijelovi«, već da ih poimence nabroje u skladu s navedenim zakonskim éankom.«?
33 Guldescu 1970., str. 87.

34 Kod Rattkayja se ocrtavaju obrisi današnje Hrvatske: uz Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, »Trojednoj Iliriji« zagre-
bačkog kanonika pripada još i Istra. (Bene Sándor 2000., str. 178.—179.)
35 Zaključci hrvatskog sabora sv. L, str. 198.-199. Navodi: Bene, Sándor 2000., str. 177. Po Šišiću, to što su nakon
ujedinjenja Hrvatske i Slavonije hrvatski staleži počeli područje Senjske kapetanije od ušća rijeke Zrmanje do Bakra
nazivati Dalmacijom može se smatrati njihovim svjesnim korakom, jer je na taj način bilo moguće opravdati trojni
naziv (Hrvatska, Dalmacija, Slavonija); naime, izvorna dalmatinska područja u ranijem razdoblju nisu bila u habs-
Inače, u zakonskim člancima iz 1492. godine — suprotno tvrdnji iz 1655. godine

— nije naveden naziv Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinsko Kraljevstvo, već samo naslov
kralja Dalmacije i Hrvatske i Slavonije. Kao što još ni u glasovitoj darovnici grba Slavo-
nije (koju je 1496. dao Vladislav II.) nije naveden izraz »Slavonsko Kraljevstvo«. Hrvat-
ski staleži su djelovali u skladu sa svojim tadašnjim interesima, no nisu se pokolebali, već
su dokraja bili uvjereni da je tome bilo doista tako i 150 godina ranije.
Tekst jasno ukazuje na to da su hrvatski staleži sredinom 17. stoljeća dospjeli do for-
miranja zahtjeva za jednakošću s Ugarskim Kraljevstvom, s čime bi se vjerojatno slagao
i hrvatsko-slavonski ban Nikola Zrinski, kojemu ništa nije bilo manje blisko od ideje
prekida ugarsko-hrvatske državne zajednice.?? Osim toga, hrvatski sabor u spomenutoj
odluci upravo jamči punu podršku u pitanju izbora Zrinskog za palatina i daje uputu
hrvatskim poslanicima da u Požunu podrže banovu kandidaturu.? Kada vidimo kako se
ugarsko-hrvatski odnos počeo kvariti u 18. stoljeću, ne smijemo zaboraviti da ugarski
staleži — ustrajući na srednjovjekovnoj državnopravnoj situaciji oblikovanoj po pravu
jačega — nisu uzeli u obzir gore spomenuti zahtjev koji je, iako zasigurno nije posve
utemeljen, ipak neporecivo u skladu s aktualnim odnosima 17. stoljeća. Dok su, dakle,
hrvatski staleži početkom 17. stoljeća po uzoru na stvarnu situaciju htjeli »ponovno
napisati« i prošlost kasnog srednjeg vijeka, ugarski su staleži u 18. stoljeću usred iluzija
na to razdoblje željeli »prenijeti« daleku i znatno izmijenjenu srednjovjekovnu prošlost.
Hrvatsko i slavonsko plemstvo u polaganoj asimilaciji uspješno je zadržalo svoj poli-
tički utjecaj u županijama, barem na području koje nije bilo priključeno Vojnoj krajini,
odnosno općenito unutar ujedinjene Hrvatske i Slavonije tijekom 16. i 17. stoljeća.
Na to jasno ukazuje i činjenica da su tijekom cijeloga razdoblja (od dolaska Ferdinanda
Habsburškog na prijestolje pa nadalje) dužnost hrvatsko-slavonskog bana gotovo bez
iznimke obnašali hrvatski ili hrvatsko-slavonski mađarski (mađarsko-hrvatski) velikaši,
članovi obitelji Zrinski, Drašković, Keglević, Frankopan, Erdódy, Alapić (Alapy), Batt-
burškim rukama. (Šišić 1962., str. 338.) (Hrvatski prijevod: Klaić, Nada: Izvori za hrvatsku povijest IIT., Školska
knjiga, Zagreb, 1959., str. 8., op. prev.)
36 Pjesnik Nikola Zrinski uvijek je iznova naglašavao svoju pripadnost mađarskom narodu, no to ne znači da je pori-
cao svoje hrvatsko podrijetlo; u svom pismu jednom od članova hrvatskog stale$ko-nacionalnog političkog kruga
koji se okupljao oko njega, podžupanu zagrebačke županije Ivanu Ručiću sam naglašava: »Moje je uvjerenje drugo,
jer znam da nisam posljednji Hrvat, i još k tome Zrinski.« Cijela rečenica glasi: »Ego mihi conscius aliter sum, ete-
nim non degenerem me, Croatem et quidem Zrinium esse scio.« (Šišić 1962., str. 300. R4th-R&mer 1863., Gyóri
régészeti füzetek Vol. IL, 198. str., u novije vrijeme: Bene, Sándor — Hausner, Gábor: Zrínyi Miklds vdlogatott
levelei, 111. pismo, Balassi Kiadó, Budapest, 1997.) No, činjenica je da nekoliko redaka niže u istome pismu izra-
žava svoju pripadnost mađarskom narodu! Nacionalna svijest u 17. stoljeću bila je (osobito u madarsko-hrvatskim
odnosima) mnogo složenija od krajnje pojednostavljenog oblika nacionalne pripadnosti iz 19—20. stoljeća. Sma-
tram da je Sándor Bene u pravu kada o pitanju predodžbe o naciji Nikole Zrinskog piše: »Koliko god osobito bilo,
Zrinski ne razmišlja po modelu “dvije nacije — jedna domovind', već “jedna nacija — dvije domovine'.« (ovdje za-
hvaljujem autoru što mi je dao na raspolaganje rukopis svog predavanja održanog 25. 6. 2008. godine u Budimpešti
na konferenciji Horvdt miüvészek Mátyds kirdly udvardban — Mđtyds alakja a horvdt tortćneti és néphagyomdnyban).
Slučaj obitelji Zrinski je inače slojevit čak i po pitanju uporabe jezika: sam Nikola se dopisivao na nekoliko jezika
(npr. latinskom, mađarskom, hrvatskom) i opće je poznato da je Nikolina književna djela prevodio na hrvatski
njegov mladi brat Petar, kojega inače u XIV. pjevanju svog djela Obsidio Szigetiana Nikola prikazuje ovako: » To je
moj mlađi brat virez, i Mađar i Hrvat, / Jer uistinu voli svoju domovinu.« Jelena Zrinski je nesumnjivo junakinja
mađarske prošlosti, no neovisno o tome sa svojom se sestrom dopisivala na hrvatskom jeziku.
37. Széchy Károly: Grof Zrinyi Miklos 1620—1664, sv. 1.—5., IL, Budapest, 1896.,str. 39.
hyány i Thuróczy. Možda je jedina iznimka bio barun Krsto Ungnad (1578.-1583.), no
on je, naravno, prije toga dobio ugarski indigenat; naime, bez njega ne bi mogao sjesti na
mjesto hrvatsko-slavonskog bana, kao što nijedan ugarski staleški dostojnik nije mogao
biti stranac koji se nije smatrao pripadnikom ugarskog (i ujedno hrvatskog) plemstva,
Činjenica da je mjesno visoko plemstvo upravljalo hrvatsko-slavonskom unutar.
njom politikom i pravosuđem (uz iznimku višeg suda u slučaju plemića ili građana slo.
bodnih kraljevskih gradova) jačala je u krugu hrvatskog plemstva svijest o autonomnom
pravnom statusu, naravno, unutar Ugarskog Kraljevstva, odnosno zemalja Ugarske Sve-
te Krune. Dok su u Ugarskoj Habsburgovci umjesto najviše staleške časti, palatina, u
16. stoljeću često i na duže vrijeme imenovali kraljevskog namjesnika (najčešće u osobi
ostrogonskog nadbiskupa), čast hrvatsko-slavonskog bana je općenito bila nepopunjena
samo na kratko vrijeme, najviše par godina, iako su se staleži snažno protivili i relativno
kratkom djelovanju banskih namjesnika. U 17. stoljeću se banovi (koji su na inauguraci-
ji dobivali žezlo i zastavu) javljaju u hrvatskom javnopravnom shvaćanju kao potkraljevi
(prorex/vicerex), kako to piše i Juraj Rattkay.?* Činjenica je da ugarska strana nije priznala
takvu hrvatsku argumentaciju ni tada, a niti kasnije (premda su u svojim izvještajima
mletački i drugi poslanici često koristili tu riječ u vezi s hrvatskim banovima), naime u
ugarskom običajnom pravu ban nije imao stvarnu nadležnost potkralja.
Isto tako je hrvatski sabor sebi zadržao pravo donošenja zakona koji se razlikuju od
onih prihvaćenih na ugarskom saboru. Najpoznatiji je primjer bio zakon o odbacivanju
slobodnog prakticiranja vjere, o izgonu protestanata iz Hrvatske, koji je 1608. godine
dobio potvrdu vladara i bio u potpunoj suprotnosti sa zakonom prihvaćenim 1608. od
požunskog ugarskog sabora koji je jamčio slobodu vjeroispovijesti." Takav snažan istup
u odnosu na protestante može se objasniti ne samo ustrajanjem većine Hrvata uz kato-
ličku vjeru, već i činjenicom da su u redovima hrvatskih staleža presudnu ulogu igrali
zagrebački biskupi, s veoma značajnim posjedima, kao i zagrebački Kaptol.
Medutim, te naznačene razlike u gledištima i sporna pitanja — usred stalne osman-
ske prijetnje — u 17. stoljeću još nisu vodili do ozbiljnijih sukoba. Štoviše, u tom su se
razdoblju — nasuprot vanjskom pritisku (iz smjera centralne habsburške administracije)
i apsolutističkim težnjama, te mjerama koje su eventualno kršile hrvatsko—slavonska
prava — hrvatski staleži uvijek za pomoć obraćali ugarskim staležima, ugarskom saboru
koji je predstavljao mnogo značajniju silu od hrvatskog sabora i koji je potom njihove
pritužbe (gravamine) zajedno s vlastitima podnosio vladaru.
U preostalim institucijama srednjovjekovne ugarske države, pa tako u Ugarskom
Vijeću koje je opstalo kao nasljednik nekadašnjeg Kraljevskog Vijeća, hrvatsko—slavon-
ski ban je i dalje bio prisutan. Više hrvatskih visokih plemića obnašali su značajne duž-
nosti u Ugarskom Kraljevstvu, pa je tako već Nikola Zrinski (sigetski junak) bio rizničar,
a tu dužnost je obnašao i Ivan Drašković (L.), a njegovog sina Ivana Draškovića II. su
ugarski staleži na požunskom saboru 1646. godine izabrali za najvišu ugarsku stalešku
čast, palatina (doduše, prije njega je već njegov stric, spomenuti kaločanski nadbiskup
38 Bene 2000., str. 143.

39 Klaié, V. 1982., V. k., str. 584.
Juraj Drašković bio kraljevski namjesnik). Palatinov sin, pak, Nikola Drašković 1682.
postao je državni sudac, što je bila druga po redu čast ugarske države. Osim njih vrijedilo
bi još istaknuti Erdódyjeve, koji nisu dali Ugarskom Kraljevstvu samo hrvatsko-slavon-
ske banove, već nekolicinu visokih državnih dužnosnika u 16. i 17. stoljeću.
Hrvatski aristokrate isto tako gotovo uopće nisu dospijevali u nova tijela državne
uprave i zakonodavne gremijume koje je osnovao Ferdinand Habsburški (Dvorska ko-
mora, Dvorsko ratno vijeće, Tajno vijeće). Istina, čak je i iz redova ugarskog visokog
plemstva samo jedan postao voditeljem Dvorske komore (u osobi Ferenca Thurzóa).
No hrvatski ban Nikola Zrinski je 1660-ih godina već postao članom lajnog vijeća.
Doduše, razlog tomu je moglo biti i to što je tek vrlo malo hrvatskih visokih plemića
postalo dijelom jedinstvene carske aristokracije koja se polako formirala, malo ih je bilo
sklono redovito, na svoj trošak boraviti u Beču. Međutim oni koji su to učinili, dospjeli
su u spomenuti krug, stupili u bračne odnose s austrijskim i češkim obiteljima viso-
kog plemstva i dobili utjecaj na dvoru.“ Više je hrvatsko-slavonskih plemićkih obitelji
dobilo još u 16. i 17. stoljeću prvo naslov baruna (1559.: Ráttkay — Ratkaj i Horvath-
Stančić, 1567.: Draškovići, 1569.: Kastelánffy — Kaštelanović, 1570.: Kružić/Krusics,
1581.: Gregoriánczy — Gregorijanec, 1582.: Istvánffy, 1599.: Thuróczy, 1603.: Konski),
a potom grofa (1565.: Erdódy, 1635.: Drašković, 1647.: Konski, 1687: Ráttkay). Hr-
vatski visoki plemići (osim spomenutih, Frankopani koji su dali priznati svoj stari naslov
comesa, to jest grofa, Blagayevi, Keglevići ili Zrinski) dospjeli su u gornji dom Ugarskog
sabora koji je svoj konačni oblik dobio u drugoj polovici 16. stoljeća.
U 16. stoljeću Habsburgovci su (kao ranije i Jagelovići i potom kralj Ivan Zapolja)
zbog njihovog razumijevanja u turska pitanja s velikom naklonošću angažirali hrvat-
ske plemiće i visoke svećenike za diplomatske misije: već spomenuti Nikola Jurišić je
1530.-1531., a Antun Vrančić 1553. godine išao kao Ferdinandov poslanik u Portu.
Vrančić je 1567.—1568. kao poslanik cara i ugarskog kralja Maksimilijana II. ponovno
išao u Istanbul i odigrao značajnu ulogu u pripremama i sklapanju Drinopoljskog mira
1568. godine. Dakako, Habsburgovci nisu slali diplomate hrvatskog podrijetla samo na
tursko tlo. Na saboru u Regensburgu je po nalogu habsburškog vladara Ugarsku zastu-
pao Franjo Frankopan, kaločanski nadbiskup koji je iz ranije službe kralja Ivana prešao k
Ferdinandu.“ U ugarskom katoličkom crkvenom vodstvu hrvatsko-slavonsko-dalma-
tinski visoki svećenici već su i ranije više puta odigrali važnu ulogu. U našem razdoblju
prvo bih mogao spomenuti Antuna Vrančića, koji je od 1569. ostrogonski nadbiskup,“
a potom Juraj Drašković, nekadašnji zagrebački biskup i hrvatski ban koji je 1573. po-
40 Vidi: Pálffy 2010., str. 129.—133., odn. na primjeru Zrinskih: Pálffy, Géza: Egy horvát-magyar fóári család a
Habsburg Monarchia nemzetek feletti arisztokráciájában. A Zrinyiek határokon átíveló kapcsolatai, u: Bene 5. —
Hausner G. (ur.): A Zrinyiek a magyar és a horvdt historidban, Zrinyi, Budapest, 2007., str. 39.—65.
Ál O Jurišiću u novije vrijeme: Bariska, István: Jurisics Miklós (1490.—1543.). Vasi Szemle 62., br. 6, 2008., str.
703.—720. [isto djelo: Jurisics Miklós (1490.—1543.), egy kózép-európai jelensćg, u: Horvwátorszdgi magyarsdg: Hor-
vétorsudgi magyar havilap, bez godišta, br. 2, Zagreb, 2009., str. 22.—46.]
42 Vidi novije Tusor Pćter: Purpura Pannonica. Az esztergomi »biborosi szćk« kialakuldsdnak elozmćnyei a 17. szdzadban.
Bibliotheca Historiae Ecclesiasticae Universitatis Catholicae de Petro Pázmány Nuncupatae, Series I: Collectanea
Vaticana Hungariae Classis 1/3, PPKE Egyháztórténeti Kutatócsoportja, Budapest — Rim, 2005., str. 53—54.
stao kaločanskim nadbiskupom, a od 1585. i kardinalom. Drašković je imao značajnu

ulogu ne samo u hrvatskoj, već i u ugarskoj katoličkoj obnovi. On je bio taj koji je u
drugom navratu pozvao isusovce u Ugarsku. Osim spomenutih bilo je potomaka još više
hrvatskih obitelji koji su sjeli u biskupsku stolicu u Ugarskom Kraljevstvu.
Sve to jasno pokazuje da je tijekom 16. i 17. stoljeća hrvatsko visoko plemstvo —
osim u ujedinjenoj Hrvatskoj i Slavoniji — pod Habsburgovcima sudjelovalo i u u po-
litičkom, diplomatskom (i crkvenom) životu ugarske staleške države, a ugarsko—hrvar-.
ska državna zajednica uopće nije prestala postojati, nego je samo, zajedno s Ugarskom,
dospjela u novi, širi srednjoeuropski okvir. A za to je vrijeme, zahvaljujući hrvatskoj
crkvenoj eliti (u prvom redu zagrebačkom Kaptolu) i hrvatskom plemstvu koje se u
Slavoniju preselilo u 16. stoljeću i u roku jednog stoljeća steklo mjesne državne i župa-
nijske pozicije, započela izrada hrvatskog staleško—nacionalnog i prosvjetnog programa
na hrvatskom jeziku koja je zahtijevala široku i s Ugarskim Kraljevstvom jednakopravnu
političku autonomiju unutar Habsburške monarhije, te vlastitu hrvatsku stalešku repre-
zentaciju. Međutim, sudbinsko zajedništvo obrane od velikog zajedničkog neprijatelja,
Osmanlija, u to je vrijeme Hrvate i Mađare još navodilo na snažno savezništvo.
Zaustavljanje osmanskog širenja i izgradnja hrvatsko—slavonske

pogranične obrane
Za zaustavljanje osmanskoga širenja hrvatsko i slavonsko plemstvo nije imalo dostatne
vojne sile. Osim toga, gospodarski potencijal preostalih srednjovjekovnih hrvatskih i sla-
vonskih krajeva nije mogao pokriti ni mali dio materijalnih troškova potrebnih za obra-
nu.? Inače se znatan dio plaće vojnika u hrvatsko-slavonskim pograničnim područjima
već i u doba Jagelovića plaćao iz ugarskih poreznih prihoda, budući da ratni porez Slavo-
nije (Slavonci su, uostalom, plaćali samo polovicu ugarske dike) nije pokrivao troškove
obrane, a ostali stanovnici Hrvatske iscrpljene turskim provalama bili su potpuno oslo-
bođeni spomenutog poreza. Dok su kapetani ugarskih pograničnih utvrda nastojali i za
vrijeme turske opsade ubirati ratni porez za državne potrebe, o sličnim nastojanjima na
hrvatskom pograničnom području nemamo previše podataka. Međutim, znamo za dva
kapetana Sigeta koji su sa svojim vojnicima i u Slavoniji pod turskom opsadom, južno
od Drave ubirali ratni porez od kmetova (štoviše, primorali su ih i na plaćanje feudalnog
poreza): jedan je bio Marko Horvat Stančić (Horváth Márk), a drugi Nikola Zrinski.“
43 Prihodi od slavonskog ratnog poreza (dica) u drugoj polovici 16. stoljeća općenito nisu dosezali 3500 forinti, dok su
troškovi obrane (ne računajući troškove izgradnje utvrda) dosezali i 500 tisuća forinti godišnje! Grafenauer, Bogo:
Hrvatske i slovenske zemlje u vrijeme krize feudalnog društva i obrane od Turaka, in: Flistorija naroda Jugoslavije
II., Zagreb, 1959., str. 302. Usp. još Kampuš, Ivan: Das System der offentlichen Finanzen und Abgaben in Kroa-
tien als Faktor der Verteidigung der Linder der Habsburgermonarchie zur Zeit der türkischen Einbrüche im 16.
Jahrhundert, in: Pferschy, Gerhard, hrsg.: Siedlung, Macht und Wirtschaft. Festschrift Fritz Posch zum 70. Geburtstag
(VStLA 12.), Leykam, Graz — Wien, 1981., str. 515.—520.
44 Od naselja u Križevačkoj županiji između 1558. i 1560. godine na sigetskom su popisu navedena vlastelinstva
Moslavina (Monoszló), Viljevo (Villyó) i Orahovica (Raholca). Zrinski je 1561. godine preuzeo čast sigetskog
Neovisno o tome što je glavnina turske sile, sultanova vojska djelovala na glavnom
bojištu u Ugarskoj i da je vojska sultana Sulejmana tek u jednom navratu prošla kroz
Slavoniju (1532. godine, vraćajući se iz Kisega), to jest, što su hrvatsko-slavonska pod-
ručja bila tek sporedna bojišta, vojna sila bosanskog sandžaka (kasnije, od 1580. vilajeta)
dugo se pokazivala dostatnom za osvajanje hrvatsko-slavonskih pograničnih utvrda i
zauzimanje sve novijih hrvatskih teritorija. Doduše, u većim vojnim pohodima bosan-
ski je sandžak-beg mogao računati i na trupe susjednih sandžaka. Hrvatski vojnici su
rijekom obrane utvrda — poput Jurja Szondija, branitelja utvrde Dregelj — dali brojne
primjere svoga junaštva i ustrajnosti: zabilježeno je nebrojeno mnogo slučajeva u kojima
su branitelji radije odabrali smrt nego predaju utvrde koja im je povjerena. Jedan od već
omalo zaboravljenih, potresnih slučajeva jest sudbina branitelja Gvozdanskog, koji su
u siječnju 1578. godine čak i nakon što im je ponestalo hrane, vode i streljiva ipak odbili
novi turski napad i nisu se predali neprijatelju.“ Međutim, idućega dana osmanske čete
tijekom novog napada u gradu nisu pronašle nijednog živog branitelja.
U doba ratova u kojima su se osvajale utvrde rijetko bi se dogodilo da bi neka tvr-
đava bila bez borbe predana neprijatelju. Tragove takvih slučajeva ćemo vjerojatno naći
ponajviše od 1520-ih do 1530-ih godina, kada je vladalo golemo razočarenje kako u
krugu plemstva, tako i kmetstva, budući da kralj Ferdinand dugo nije mogao pružiti
pomoć potrebnu za obranu, Bilo je slavonskih utvrda koje su mjesni kmetovi bez borbe
predali Osmanlijama, a bilo je primjera i za pojam »poturčivanja«, prijateljevanje s Tur-
cima (točnije, za prinudno pomirenje sa situacijom). To, međutim nije bilo karakte-
ristično; ni na osvojenom području gdje je ostalo izvorno hrvatsko stanovništvo nikada
nije bilo tako snažnog procesa islamizacije kao u Bosni, tu je preobraćanja na vjeru
osvajača bilo u mnogo manjoj mjeri. Na područjima gdje je nakratko oslabjela katolič-
ka crkvena organizacija, hrvatsko pučanstvo se radije priključivalo drugim kršćanskim
vjeroispovijestima (protestantskim ili pravoslavnim) nego islamu.*" Hrvatsko—slavonsko
društvo se, poput mađarskoga, osvajačkom sustavu opiralo jače nego balkanski narodi u
vrijeme osmanskog širenja prethodnoga stoljeća.
Hrvatsko i slavonsko mađarsko plemstvo dalo je svoj obol i u bitkama za ugarske
pogranične utvrde, kao što su se i brojni mađarski plemići borili na hrvatsko-slavon-
skim pograničnim područjima tijekom 16. stoljeća (npr. László Kerecsćnyi iz Slavonije
koji je kasnije postao kapetanom utvrde u Gyuli, koprivnički kapetan Lukács Székely,
više članova obitelji Pethó, Tahyjevi). Naravno, visoki plemići koji su podjednako bili
vrhovnog zapovjednika, ali su Turci 1563. izgradili utvrdu u Moslavini i sprječavali njegovo ubiranje poreza, dok su
ostala naselja Križevačke županije plaćala porez i dalje. (Szak4ly 1981., str, 70. i 72.)
45 Mažuran 1998., str. 145.
46 Kmetovi okupljeni u utvrdi predali su Veliku u turske ruke 1544. godine. (Zistorija Jugoslavije 1959., str. 412.) Ban
Nikola Zrinski je u jednom pismu iz 1552. godine tvrdio: »Narod je već tako zdvojan, da su neka sela pisala sultanu,
da će mu se predati, ako ih oslobodi pljačkanja.« (Ibid., str. 414.)
47 Moačanin, Nenad: Turska Hrvatska, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., su. 111.; Holjevac, Željko — Moačanin,
Nenad: Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga carstva u ranome novom vijeku. Hrvatska
Povijest u ranom novom vijeku 2., Leykam international, Zagreb, 2007.
48 O njima i njihovim brojnim, manje poznatim supatnicima usp. još Jurković, Ivan: Socijalni status i prisilni raselje-
nici podrijetlom iz hrvatskih plemićkih obitelji u zemljama njihovih doseoba za trajanja osmanske ugroze, u: Zbor-
14d DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAg
posjednici u obje države (na hrvatsko—slavonskom tlu i u Ugarskoj), Zrinski, Kegleviei,

Frankopani, Banfiji, Draškovići, Erdódyjevi također su protiv Turaka ratovali na raznim
dijelovima rubnih područja, a to su, dakako, činili i njihovi servitori, hrvatski familiaris;
srednjeg plemstva. Od slavnih obrana ugarskih utvrda na čelu s hrvatskim zapovjednici.
ma jedna od najpoznatijih je junaštvo Nikole Jurišića (Jurisich Miklós) iz 1532. godine
u Kisegu, koji se smatrao sitnom, beznačajnom utvrdom.# S tim u svezi, međutim, valja
napomenuti — ne dovodeći u pitanje junački otpor branitelja protiv opsadnih jedinica
sultana Sulejmana (naime, od garde koja je brojala 700 ljudi poginulo je 400 vojnika)
— da se Jurišić ovdje iskazao i kao diplomat u pregovorima s velikim vezirom Ibrahi-
mom. Dobro su se poznavali još iz 1530.-1531. godine, kada je hrvatski velikaš bio u
Istanbulu kao Ferdinandov poslanik. Jurišić je, doduše, simbolično predao utvrdu, no
Turci nisu u njoj ostavili mjesnu gardu te su se povukli, jer Sulejman nije želio riskirati
sukob s velikom kršćanskom vojskom koja se naredala ispred Beča, tako daleko od nje-
govih linija s pojačanjem (time je car Karlo V. pomogao mlađem bratu Ferdinandu). Isto
je tako glasovito djelo izvršio 1556. godine Marko Horvat Stančić (Horvath Stánchich
Mark), koji je branio Siget (Szigetvár) od odreda budimskog paše Alije sve dotle dok nisu
pristigle austrijske, štajerske, ugarske, hrvatske i moravske trupe pod nominalnim vod-
stvom nadvojvode Ferdinanda Tirolskog, odnosno stvarnim vodstvom generala Sforze
Pallavicinija i palatina Tome Nádasdyja kako bi oslobodile utvrdu.
Najglasovitiji od svih Hrvata (odnosno, zajedničkih hrvatsko-ugarskih zapovjedni-
ka) koji su ratovali na ugarskom tlu bio je, dakako, sigetski junak Nikola Šubić-Zrinski
(Zrinyi Miklós). Velikaš koji je ranije obnašao dužnost hrvatsko—-slavonskog bana, za-
tim tada glavnog zapovjednika okruga Zadunavlja i Sigeta, smatrao se, poput Jurišića,
povjerenikom Habsburgovaca; svjesno se pripremao za borbu s nadirućom sultanovom
vojskom kada se 1566. godine s ugarskom i hrvatskom obrambenom vojskom od oko
2500 ljudi zatvorio u relativno suvremeni Siget (koji je u odnosu na Kiseg bio ozbiljna
utvrda). Tijekom duge opsade sultan Sulejman je obolio i umro, no njegov veliki vezir
Mehmed Sokolović na koncu je zauzeo utvrdu, a Zrinski je poginuo u jurišu iz goruće
utvrde zajedno s preostalim vojnicima. Međutim junačka smrt branitelja ni izdaleka nije
bila besmislena: ispunila je temeljnu funkciju sigetske pogranične utvrde. Zadržala je na-
pad osmanske vojske, koja je time izgubila mnogo vremena, a za kojega su Habsburgovci
nik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 23,
2005., str. 63—85., i Jurković, Ivan: Ugronovići od Roga — raseljena obitelj plemenitog roda Šubića Bribirskih za
trajanja osmanske ugroze, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti 26., 2008., str. 71.—85.
49 Jurišić je, upravo kao i sigetski junak Nikola Zrinski, ujedno i junak mađarske povijesti, no ipak je činjenica da je
branitelj Kisega cijeloga života koristio hrvatsku glagoljicu. Nemeskürty István: Onfia vágta sebét, Magvetó Kiadó,
Budapest, 1975., 368. str. Nažalost, pismo kojim se Jurišić služi Nemeskürty naziva srpskim, premda srpski su
pisani spomenici, možda izuzev posve ranog razdoblja 10. stoljeća, u državi Nemanjića, pa i kasnije, pisani ćirili-
com, dok je glagoljica (izuzev spomenika u samostanu u češkom Emmausu, premda je ta kultura ovamo došla s
hrvatskog dla) ostala u uporabi od srednjega vijeka do 19. stoljeća isključivo u krugu Hrvata, na području senjske i
krčke nadbiskupije, odnosno u Dalmaciji. Jurišić je, pak, rođen u Senju. Vidi i ovdje Bariska István: Jurisics Miklos
(1490.—1543.), Vasi szemle 62., no. 6., 2008., str. 703.—720. [Isto djelo: Jurisics Miklós (1490.—1543.), egy k&zćp-
európai jelenség, Horwdtorszdgi magyarsdg: Horvdtorsadgi magyar havilap, bez godišta, no. 2., 2009., str. 22.-46.]
mogli sakupiti pozamašnu vojsku. Drugo je već pitanje to što se okupljena velika kršćan-
ska vojska (koja je za vrijeme opsade bila utaborena ispod Gyóra) zadovoljila povratom
tek nekoliko manjih pograničnih utvrda sjevernog Zadunavlja (nije pokušala osloboditi
utvrdu, ne želeći riskirati nijedan otvoreni sukob sa glavnom vojskom konkrurentske
svjetske sile).
Ne znamo je li Sulejman doista time želio samo proširiti tursku Ugarsku ili je i ovo-
aputa, gonjen svojim težnjama za svjetskom vladavinom, njegov ratni i putni cilj bio
Beč kao i 1529. i 1532. godine. No, činjenica je da se nakon sultanove smrti njegova
vojska vratila kući, dok je opsada nastavila živjeti dalje u književnosti i postala jednim od
najvrjednijih poglavlja hrvatsko-mađarskih intelektualno—kulturnih veza.? Unatoč ju-
načkom otporu mađarskih i hrvatskih branitelja Sigeta, nakon pada utvrde izgubljeno je
gotovo čitavo južno Zadunavlje. A kako su Osmanlije u međuvremenu zauzeli i utvrdu
Gyula, došli su u posjed već oko 40 % područja ugarske države kasnog srednjeg vijeka.
Nakon Katzianerova sramotnog neuspjeha u slavonskom pohodu iz 1537. godi-
ne, u godini Velikovaradinskog mira (pomirenje kralja Ivana i Ferdinanda I. iz 1538.
godine imalo je povoljan utjecaj i na slavonsko-hrvatsku situaciju) habsburški vladar
je konačno ozbiljno započeo organizanje hrvatsko-slavonskog pograničnog područ-
ja. Naravno, i ranije su se poduzimale mjere za uređenje sustava pograničnih utvrda
i izgradnju formalnih okvira otpora, no sustavni je rad zapravo dobio zamah 1540—
ih godina, premda se, nažalost, na rezultate moralo neko vrijeme čekati, budući da se
još desetljećima nastavljalo polagano osipanje hrvatskih teritorija. Kralj je prvo nakon
gorjanskog poraza imenovao Jurišića vrhovnim kapetanom (vrhovni kapetani imali su
važnu ulogu u organizaciji obrane, premda su između njih i banova povremeno izbijali
okršaji glede ovlasti), a potom je na samom koncu 1542. postavio Nikolu Zrinskog za
hrvatsko-slavonskog bana, koji je zbog svojih posjeda duž rijeke Une koji su bili pod
prijetnjom Turaka bio i osobno motiviran u obrani (u tom je znaku zajedno sa staležima
i zagrebačkim Kaptolom odmah započeo izgradnju utvrde Sisak — Sziszek — koja je
kasnije dobila veliku važnost).
Isto je tako kralj na Požunskom saboru 1546. prihvatio obvezu prema hrvatskim sta-
ležima da će preuzeti privatne utvrde hrvatskih velikaša koje ovi ne mogu uzdržavati. Za-
počelo je ispitivanje utvrda i dvoraca, što je ranije, još 1550—ih godina bio izvršio senjski
kapetan Ivan Lenković (Hans Lenkovitsch), a potom je Ratno vijeće 1563. iznova detalj-
no ispitalo stanje pograničnih građevina. Kod pojedinih utvrda koje su se teško mogle
obraniti predlagali su njihovo ukidanje i smatrali su da će manji broj, ali suvremenijih
50 Čak i djelomično nabrajanje mađarskih i hrvatskih povijesnih ili književnopovijesnih radova o obrani utvrde Si-
getvar Nikole Zrinskog višestruko bi premašila maksimalan opseg uobičajene bilješke. Nekoliko važnijih djela,
bez namjere da popis bude iscrpan, navedeno je na kraju knjige, u izboru bibliografije. Najnovije: Varga Zoltan
ur.: Zrínyi Miklds élete és óróksége. A 2008. november 7-8—-dn Zrínyi Miklás születésének 500. ćvfordulćja alkalmdból
Szigetvdron rendezett konferencia elóaddsainak szerkesztett szovege, Szigetvár, 2010.
51 Istina jei to da su hrvatski velikaši koji su imali više pograničnih posjeda, tako i sami Zrinski, ali i Vuk Frankopan
Brinjski (iz brinjske loze te porodice, Frangepán Farkas) u prethodnim desetljećima susjednim turskim begovima
plaćali svojevrstan porez na mir kako ovi ne bi narušavali njihove posjede. Vidi: Kruhek, Milan: Krajiške utvrde
Hrvatskog Kraljevstva, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., str. 111.
utvrda (otpornih na topovsku paljbu) omogućiti učinkovitiju obranu. Utvrđivanje više

gradova započelo je već 1540—ih godina, u veliki dio pograničnih privatnih utvrda ušla
je kraljevska garda, no pravi je preokret bio rezultat uspostave redovitih priljeva novčane
pomoći unutrašnjoaustrijskih pokrajina koja se i do tada često isplaćivala, odnosno osni-
vanje Dvorskog ratnog vijeća (1556. u Beču). Nastale su područne obrambene instituci-
je, najprije — već između 1520—ih i 1530—ih godina — Senjska i Bihaćka kapetanija, a
zatim (tad već preko organizacijskog rada bečkoga centra) pogranične glavne kapetanije
(generalati) u nadležnosti Dvorskog ratnog vijeća.
Na današnjim hrvatskim područjima bile su dvije takve institucije: Bihać, koji je
tada pripadao Hrvatskoj (danas Bosni), zatim Karlovac (Károlyváros/Karlstadt) kao
sjedište hrvatske i primorske kapetanije, te Varaždin (Varazsd) kao središte slavonske
ili drugim imenom vendske glavne kapetanije (na njihovo čelo uglavnom su dolazi-
li zapovjednici iz austrijskih pokrajina). Godine 1577. na hrvatskom je pograničnom
području u 53 utvrde služilo ukupno 1258 konjanika i 3040 pješaka, dok je slavonska
glavna kapetanija svoje područje branila s 834 konjanika i 2224 pješaka u 37 utvrda. 52
No, nije potpuno ukinuta ni vojno-upravna uloga hrvatsko-slavonskih staleža odnosno
bana; pitanja obrane varmeđa, to jest vođenje plemićkog ustanka (doduše, sve manje bit-
nog) bio je zadatak mlitarističkih jedinica okružnih generalata (također nazvanih glav-
nim kapetanijama). Dužnost hrvatsko-slavonskog okružnog glavnog kapetana uvijek
je obavljao »domaći« Hrvat (točnije, osoba koja je imala ugarski indigenat, budući da
nije postojalo posebno hrvatsko »državljanstvo«), obično sam hrvatski ban, kao što je i
na čelo ugarskih okružnih generalata dospijevao pripadnik ugarskog visokog plemstva.
S druge strane, opao je značaj privatnih vojski hrvatskih feudalaca; u to vrijeme samo su
Zrinski bili u mogućnosti uzdržavati oko 400 konjanika, a čak ih je i zagrebački biskup
mogao uzdržavati tek stotinu (tako da su već od doba Matijaša Korvina i za to dobivali
kraljevsku pomoć za troškove, iako naknadno).
Novi habsbursko-turski rat, već spomenut u vezi s Jurjem Utješenićem, koji je (zbog
Erdelja) izbio 1550—ih godina, ponovno je polučio značajne gubitke hrvatskog terito-
rija; kasnije su situaciju pogoršali i napadi Ferhad-pase 1570-ih godina, zbog čega su
austrijske nasljedne pokrajine bile još ugroženije, pa je nastala potreba za boljom orga-
niziranošću, povećanjem izdataka za obranu, učinkovitiju mjesnu raspodjelu i nadzor u
svrhu organizacije i održavanja obrane. Radi ostvarenja toga cilja vladar (ugarski kralj
Rudolf I. Habsburški, car Rudolf II.) je zamolio svog mladeg brata, nadvojvodu Karla
da upravlja cijelim hrvatsko-slavonskim obrambenim sustavom; prvo su sa zastupnici-
ma unutrašnjoaustrijskih (štajerskih, krajnjskih, koruških) staleža na velikom ratnom
savjetovanju u Beču 1577. godine, a zatim na stale&kom saboru početkom 1578. godi-
ne u Brucku na obali Mure, donijeli odluku o novim golemim izdacima za obranu, o
uspostavi Unutrašnjoaustrijskog ratnog vijeća sa sjedištem u Grazu, koji bi iz središta
5
52 Kruhek, M., u: Povijest Hrvata 11., 2005., str. 36. Taj stvarni podatak uglavnom je odgovarao propisanom broju
ljudstva Hrvatske i Slavonije, koji se između 1572. i 1593. godine kretao između 5999 i 7247. (PÁlfty 2010., str.
150.: 14. tablica.)
^t j . UM MM " / 7
* “u, d | L
La " (7 ; | 1
"ma î » D^ i ) je. ^/
PLAT R2 40Ü A TE / / iP
pow lj
, "i , Ü
^ | ; m / j íf
i ad S '& DRa Kk Ji7 LL im
] m "a
/ ii odÀ
“ia, u. €. ] ( r1
. ei x " US j
Do "à
" a, 1m
S tim
ao u 1
o
pj
"hi
=
ni
,J
;
j/
j 10 Šum, V f
| TIT / Mtt LR
u
i i p ^ s.
UN ,j 1 Ki
nj = 1 "i ta
7 "man
u
“m,
j^
LA , pi
Pini iP S
i" ma Pf dodo, boa^ itt
/ i
; T" ;
r
1h g Pt,
"us d
"t
o A j ]
|
#
1
&
Karlovački i Varaždinski
generalat in *,
io ina -—
d Županije civilne Hrvatske
Pi
Karta 8.: Reliquiare reliquiarum. Hrvatska pri kraju 16. stoljeća
vodio obranu hrvatsko-slavonskog pograničnog područja, odnosno o izgradnji nove

suvremene utvrde kod sliva Kupe i Korane (u međuvremenu se granica od rijeke Une
pomaknula bliže Kupi).
Hrvatsko-slavonski staleži su se, međutim, bunili što je i ban smješten pod zapo-
vjednistvo nadvojvode Karla (i Ratnog vijeća u Grazu), naime prema staleškom obi-
čajnom pravu njemu može zapovijedati samo ugarski kralj (i Dvorsko ratno vijeće).
Na koncu su 1578. godine, uz pomoć Ugarskog sabora, Hrvati postigli da ban samo u
pravnom smislu ima obvezu surađivati s nadvojvodom, no službeno mu nije podređen.
Bez obzira na to, vojni djelokrug hrvatsko-slavonskog bana tijekom 16. stoljeća značaj-
no se smanjio i izgubio nadležnost nad pograničnom vojskom, dok je stvarno nadležan
bio samo za vojnike urvrda uz Kupu i Glinu nazvanih Banskim pograničnim područjima
(koja se djelomice mogu smatrati pretečom kasnije Banske krajine), barem što se tiče
profesionalnog ljudstva kojega je plaćao kralj.??
53 Vidi: Varga, Szabolcs: A borvát bán katonai jogkórének változása a 16. század elsó felćben, Tortćnelmi Szemle, XIV.,
1—2., 2003., str. 155.—174.
148 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA&
Unutrašnjoaustrijske pokrajine u 16. stoljeću, to jest u drugoj polovici stoljeća g

golemim su svotama doprinosile uzdržavanju hrvatsko-slavonske obrambene linije, Šta_
jerska, Kranjska i Koruška zajedno su u tom razdoblju pružile potporu u vrijednosti više
od 18 milijuna rajnskih forinti, dok su hrvatsko-slavonski prihodi iznosili tek nekoliko
desetaka tisuća forinti, odnosno razlika je bila više stotina puta veća! Očito je da bez
unutrašnjoaustrijskog novca (odnosno pomoći njemačkog carstva, tzv. Türkenhilfe) ;
plaćenika koji su njime bili angažirani (poglavito austrijsko-njemačka teška konjica)
hrvatsko—slavonski obrambeni sustav ne bi mogao opstati ni godinu dana (što vrijedi,
naravno, i za ugarski sustav pograničnih utvrda, premda su ugarski prihodi pokrivali
otpr. 40-45% stalnih troškova obrane, bez izdataka za izgradnju utvrda i ostalog, jer bi
u tim slučajevima i ugarski prihodi bili dostatni samo za otprilike 25-30% izdataka),
Doduše, vojna plaća i novčana potpora povremeno bi stizale sa zakašnjenjem: u 16.
stoljeću zbog početnih organizacijskih poteškoća, a kasnije, u velikim ratovima zbog
ispražnjene državne riznice. Banovi koji su bili hrvatski velikaši povremeno bi dvoru
posuđivali iz svoje privatne imovine, tako je, primjerice, ban Nikola Zrinski 1540-ih
godina o svom trošku uzdržavao svojih 400 konjanika koje je prema ugovoru morao
uzdržavati kralj. Vladar je to Zrinskom nadoknadio 1546. godine velikom donacijom
posjeda, Čakovcem i Međimurjem, a slično je postupao i u drugim prilikama. Takva su
darivanja posjeda bila zaslužna za izdizanje više hrvatskih i slavonskih plemićkih obite-
lji u redove aristokracije (naravno, kašnjenje plaće obični su vojnici podnosili teže od
bogatih plemića). S druge strane, habsburško ratno vodstvo nije moglo bez hrvatskih
(a kasnije doseljenih uskočkih-vlaških) vojnika, odnosno zapovjednika plemićkog po-
drijeda koji su se izvještili u protuturskim borbama. Obrana se temeljila na uzajamnim
interesima. No, činjenica je da su predstavnici unutrašnjoaustrijskih redova zahtijevali
sve veće pravo glasa u pitanjima obrane i da je sve više austrijskih (njemačkih) plemića
dolazilo na poziciju zapovjednika hrvatsko-slavonskog pograničnog područja. Hrvatski
redovi u više su se navrata bunili i tražili pomoć Ugarskog sabora. Hrvatski sabor je
1619. godine zahtijevao da na pograničnom području barem polovica zapovjedničkog
tijela bude hrvatskog podrijetla (glede zapovjedničkih časti na pograničnom području
Ugarski je sabor 1608. godine — izuzev upravitelja hrvatskih i slavonskih generalata —
od Matije IL, iznudio zakonsku garanciju no drugo je pitanje koliko je u praksi zaživjelo
spomenuto pravo ugarskih i hrvatskih staleža). Ratno vijeće u Grazu u svom je odgovoru
izvijestilo da su već i ovako dvije trećine časnika Hrvati — naravno, uračunali su i one
najnižeg ranga, dok su hrvatski staleži očito mislili na više časti. Međutim, njihova borba
ipak nije bila u potpunosti bezuspješna, pa je npr. Vuk Krsto Frankopan (Frangepán
Kristóf Farkas) 1626. dobio čast glavnog kapetana Karlovca — tu dužnost koja je bila
od ključne važnosti za hrvatsku pograničnu obranu obnašao je sve do svoje smrti 1652.
godine. Hrvatski staleži su nakon završetka pohoda, kao i njihovi ugarski drugovi, za-
htijevali izuzimanje njemačke vojske, no kod novijih turskih napada zapravo su opet bili
primorani tražiti njihovu pomoć.
Tursko širenje u Hrvatskoj na koncu je stalo tek nakon izgradnje goleme renesansne
utvrde Karlovac (Károlyváros, Carolostadium, Karlstadt) od 1579. do 1581. godine (no
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 1 6. i 17. stoljeću 149
zap ravo je izgradnja čitavog sustava utvrde trajala još dugi niz godina)**, odnosno izgrad-
nje sustava pograničnih utvrda do konca 1570-ih godina koji se protezao od Jadrana
do Drave (i, naravno, dalje preko Ugarske), dakle nakon formiranja organizacije pogra-
nične obrane. Troškove uzdržavanja obrambene linije praktički su pokrivale habsburške
pokrajine. Prihodi hrvatsko-slavonskih područja pokrivali su tek neznatan dio ratnih
troškova. Očito je da bi Hrvatska (zajedno s Ugarskom) bez sve jače srednjoeuropske
državne tvorevine Habsburgovaca pala u borbi protiv osmansko-turske svjetske sile. Da
nije bilo požrtvovne borbe hrvatskog (i ugarskog) plemstva i hrvatske (vlaške, itd.) po-
granične vojske ili, pak, teškog rada kmetova hrvatskih i susjednih unutrašnjoaustrijskih
pokrajina, pretežno slovenskog podrijetla, ni najveća materijalna pomoć ne bi donijela
uspjeh. Uza sve to, kmetstvo je podnijelo veliku žrtvu ne samo u obavljanju radova
na utvrđivanju gradova, već su i plaćanjem poreza pokrivali uzdržavanje obrambenog
sustava utvrda, a na njihova je leđa u golemoj mjeri pao i teret opskrbe vojske živežnim
namirnicama.
Gospodarstvo i društvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji

u 16. i 17. stoljeću
Nakon turskih prodora i stalnih borbi u 16. stoljeću, u Slavoniji je nastao rijetko nase-
ljen područni pojas od Drave do Kupe, i dalje u Hrvatskoj pored rijeke Kupe u Gorskom
Kotaru do Jadrana, gdje je poljoprivredna proizvodnja znatno opala, a nije se osobito
oporavila ni kada su se na tom području naselili slobodni vlaški seljaci-vojnici, koji su
uz neprestana ratovanja mogli proizvoditi ponajviše samo za vlastite potrebe.? Međutim
zaštićeniji dijelovi današnje sjeverozapadne Hrvatske postali su gusto naseljena područja
(u ratnoj situaciji slavonski je sabor 1538. ukinuo zabranu preseljenja slobodnih kmeto-
va, no ni dalje nisu dopuštali njihovo doseljenje u gradove), a kada je riječ o hrvatskom
gospodarstvu u 16. i 17. stoljeću, tada uglavnom možemo govoriti o tom području,
odnosno o priobalnim gradićima u posjedu Zrinskih i Frankopana (te, dakako, o Du-
brovniku i dalmatinskim gradovima i otocima u posjedu Mletaka).
Do sredine 16. stoljeća trgovina poljoprivrednim proizvodima i stokom — dje-
lomice uslijed eksplozije cijena živežnih namirnica u Europi, a djelomice zbog pove-
ćanih potreba vojske — postala je sve isplativijom. Dok je početkom 16. stoljeća seo-
sko stanovništvo, odnosno građanstvo brojnih trgovišta vjerojatno imalo velikog udjela
na unutarnjem tržištu agrarnih proizvoda, do sredine stoljeća su se u trgovinu sve više
uključivali velikaši, plemići, a na koncu i pogranični vojnici (koji su, naravno, radije
sudjelovali u trgovini i gonjenju stokom, pružajući zaštitu trgovcima). U trgovini na da-
ljinu ponajviše su, naravno, mogli sudjelovati samo veleposjednici (Zrinski, Frankopani,
54 O izgradnji Karlovca vidi Kruhek, Milan: Karlovac— utvrde, granice i ljudi, Karlovac, 1995.
55 Vidi Moačanin, Fedor: Društveni razvoj u Vojnoj krajini, u: Gross, Mirjana (ur.): Društveni razvoj u Hrvatskoj od
16. do početka 20. stoljeća, Zagreb, 1981., str. 83.-101.
Draškovići, Erdódyjevi). U drugoj polovici 16. stoljeća od glavnih trgovačkih puteva što
vode iz Ugarske prema jugu (Venecija, Italija) čak su dva prolazila kroz Zagreb (pa trgo-
vački značaj najvećeg hrvatskog grada nije jenjavao).** Zrinski i Frankopani, koji su se
uključili u trgovinu govedom, usmjeravali su dio prometa prema svojim jadranskim luz.
kim gradovima (Bakar, Bakarac, Kraljevica). Zrinski su do 17. stoljeća izgradili istinsko
trgovačko carstvo, a trgovali su i sirovinama i industrijskim artiklima, poput bakra, soli,
sukna. Manje poduzetni velikaši, odnosno plemstvo radije se pokušalo uključiti u ratnu
opskrbu ili je dostavljalo robu samo u susjedne unutarnjoaustrijske pokrajine (pretežno
na današnja slovenska područja).
Vlastelini su pokušali povećati svoje alodije, a time i proizvodnju (što je ujedno sa
sobom nosilo i povećanje količine rada seljaka), no za to je bilo relativno malo moguć-
nosti na tom smanjenom području. Uvelike zato što su hrvatski i ugarski velikaši koji su
posjedovali slavonske posjede, u 16. stoljeću sami naseljavali hrvatske plemiće na svoje
posjede i darovali im (ili davali u najam) dijelove svojih posjeda u zamjenu za oružanu
službu u ulozi njihovih familijarisa ili servitora. To je, naravno, dovelo do toga da, dok
su početkom 16. stoljeća veleposjednici (velikaši i katolička crkva) posjedovali 72-75%
poreznih jedinica nazvanih dim (na ugarskom teritoriju porte), a mali i srednji posjed-
nici samo 25—28%, do konca stoljeća u zagrebačkoj županiji omjer srednjih plemića
porastao je 3,3 puta, a u varaždinskoj županiji 2,6 puta, dok je u rukama veleposjednika
ostalo tek 52% posjeda.** Tada je na cesargradskom (Császárvár) vlastelinstvu u Va-
raždinskoj županiji 43% kmetova već plaćalo porez srednjim plemićima, familiarisima
Erdódyevih.? Doduše, postoje primjeri i suprotnog procesa: pojedini velikaši pokušali
su zajednice sitnog plemstva potisnuti u red kmetova i njihovim oporezivanje povećati
svoje feudalne prihode. Također su nastojali ukinuti povlastice trgovišta. S druge strane,
baš u to vrijeme turopoljska zajednica malog plemstva 1553. godine uspostavlja svoje
povlastice.
Plemstvo je, kako bi ipak iskoristilo poljoprivredne proizvode i životinje za prodaju,
sve češće počelo zahtijevati isplatu davanja u naturi, što je bilo nepovoljno po kmetstvo.
Povrh toga uveli su i pravo predkupovine, pa su seljaci bili primorani jeftinije prodavati
urod svojim vlastelinima. Sve je to u krugu kmetstva odvelo do nezadovoljstva i brojnih
manjih ili većih previranja tijekom 16. i 17. stoljeća.
Dalmatinski gradovi u rukama Mletaka su se koncem 16. stoljeća gospodarski pola-
ko oporavili od nazadovanja uzrokovanog turskim ratovima. Uz gospodarski slom, u to
je vrijeme stanovništvo Zadra, Splita, Šibenika i Trogira pogodilo više teških epidemija,
ponekad uz čak 20, 30, pa i 40—postotnu (!) stopu smrtnosti. Za nadoknadu uzmanjkale
radne snage mletačke su vlasti nastojale privući prvenstveno hrvatsko stanovništvo koje
56 P4lffy G. 2007., u: Magyarország tórténete (ur. Romsics L.), str. 358.

57 Erceg, Ivan: Kratak osvrt na gospodarsku strukturu zrinsko—frankopanskog veleposjeda, u: Radovi Zavoda za znan-
stveni rad HAZU u Varaždinu, 2001., str. 12.—13, 31.—42.
58 > Adamček, Josip: Ekonomsko društveni razvoj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u 16. i 17. stoljeću, u: Gross (ur.):
1981., str. 24., i 34.
59 Adaméeki.m., str. 26.
151
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljeću
je živjelo na osmanskom teritoriju (u tzv. Dalmatinskoj Zagori). Od konca 16. stolje-

ća Split se sve intenzivnije uključivao u balkansku posredničku trgovinu, nakon što je
Mletačka Republika 1592. godine dala gradu pravo na obavljanje te djelatnosti te ondje
otvorila trgovačku luku. Ubrzo su Splićani postali ozbiljna konkurencija i Dubrovniku
(Ragusi). Dubrovnik je svoje trgovačke pozicije mogao nakratko ponovno uspostaviti
tek za vrijeme kandijskog (kretskog) rata (1643.—1669.), istina, dok je trajao mletač-
ko-osmanski rat za otok Kretu, mali grad-država je i u robnom prometu s Levantom
reuzeo mjesto Venecije.
U 17. stoljeću, sve do 1670. i dalje je jačalo trgovačko carstvo Zrinskih, što je po-
vremeno već ugrožavalo trgovačke interese kako dvora u Beču, tako i u Grazu, Glavna
luka Habsburgovaca bila je Rijeka (Fiume), no trgovci su zbog nepovoljnih carina radije
nosili svoju robu u Bakar i Bakarac, u luke Zrinskih. Kada im je to početkom 17. stoljeća
nadvojvoda Ferdinand zabranio, počeli su koristiti puteve krijumčarenja. Samo što su Ha-
bsburgovci u Tridesetogodišnjem ratu bili upućeni na pomoć Zrinskih, pa su spomenutu
zabranu 1635. godine ukinuli, iako su je — nakon Vestfaskog mira 1648. godine — po-
novno uveli. Međutim, Petar Zrinski je, tada već kao hrvatsko—slavonski ban, koncem
1660-ih godina mogao isposlovati da mu Leopold I. dozvoli i trgovinu prekomorske robe
te su Zrinski neko vrijeme prodavali sicilijansku sol na zagrebačkom tržištu.“'
Nakon sloma Wesselćnyijeve, tj. Zrinsko-frankopanske urote Habsburgovci su ve-
lik dio zaplijenjenih posjeda Zrinskih stavili pod nadzor Dvorske komore i upravljanje
riznice, a golemu korist koju su potom oni donosili ponajviše je pobrao bečki dvor
(istina, jedan dio priljeva i nadalje su plaćali za troškove protuturske obrane). Kasnije
je i nekoliko stranih, a potom i par hrvatskih obitelji dobilo dijelove posjeda Zrinskih i
Frankopana, no znatan dio njih ostao je u državnim rukama. U 17. stoljeću nekoliko se
obitelji srednjeg plemstva izdiglo među velikaše, pa su i Patačići, stekavši značajne po-
sjede, dogurali do naslova grofa, poput Konskih (1647.) i Rattkayevih (1687.). Premda
je razdoblje turskog osvajanja — kao što smo vidjeli — donijelo značajne promjene i u
životu visokog i srednjega plemstva, ipak je u najvećoj mjeri utjecalo na život seoskog
stanovništva hrvatsko-slavonskih područja. To je u više navrata dovelo do značajnijih
seljačkih pokreta.
Velika seljačka buna 1573. godine

Najpoznatija seljačka buna u hrvatskoj povijesti izbila je u siječnju 1573. godine pod
vodstvom Ambroza Gubca (ili, prema navodima kasnije bibliografije, Mátyása Máté —
Matije). Buna koja je pokrenula mase hrvatskih seljaka u nekadašnjoj Varaždinskoj žu-
paniji (u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, prvenstveno u kraju tzv. Hrvatskog Za-
———
60 Vidi Kužić, Krešimir: Povijest Dalmatinske Zagore, Književni krug, Split, 1997.
61 Kurelac, Miroslav — Ladić, Zoran: Nezadovoljstvo Hrvata i Mađara politikom centralizacije, u: Povijest Hrvata,
2005., str. 128.
gorja) proširila se na područja Štajerske i Kranjske (iliti većeg dijela današnje Slovenije)
naseljena prvenstveno slovenskim kmetovima. Hrvatski i slovenski kmetovi surađivali
su i pokušali uskladiti svoje vojne operacije. Izravan povod bune bio je konflikt između
slavonskog posjednika Franje Tahija i njegovih susedgradskih (Szomszédvár) i stubičkih
kmetova.“ Buna se, međutim, proširila na tako veliko područje i u njoj je sudjelovalo
toliko kmetova (odnosno sitnih plemića) da su zlostavljanja tog velikaša u izbijanju bune
očito bila tek kap koja je prelila čašu — na spomenutim je područjima od ukupno 5000
četvornih kilometara oko 12 do 16 tisuća seljaka uzelo oružje protiv svog gospodara,
Glavni je uzrok bilo nezadovoljstvo zbog sve većih daća seljaka. Zemljoposjednici su tije-
kom 16. stoljeća devetinu bili sve manje voljni primati u obliku novca, a umjesto toga su
svoje prihode zahtijevali u urodu, budući da su se plemići u sve većem broju uključivali
u trgovinu i nadali se većoj dobiti od prodaje uroda. Stoga su zemljoposjednici povećali
i štibru za vinograde. Istodobno, kako je to jedan uhvaćeni pobunjeni seljak priznao:
»Naši su putovi nama zatvoreni, stoga hoćemo da nam se otvore.«
Pritužba pobunjenog seljaka značila je da je feudalno visoko plemstvo u cilju veće
dobiti brojnim carinskim sabiralištima ometalo trgovačku djelatnost seljaka, želeći time
eliminirati konkurenciju (plemići su, naravno, bili oslobođeni carine). Dakle, pokretači
bune nisu izišli iz redova najsiromašnijih, već upravo između onih kmetova s posjedima
koji su imali što izgubiti, čiji je dotadašnji životni standard bio ugrožen novom gospo-
darskom politikom vlastelina. Nije, dakle, slučajno da su pobunjeni kmetovi s najvećim
žarom napadali upravo sabirališta. Inače, seljačkoj buni su doprinijele akcije osobnih
neprijatelja (koji su poricali njegove kmetove na sukob) Franje Tahija, koji se inače iska-
zao u protuturskoj borbi, isprva kao sigetski glavni kapetan (1550.—1553.), zatim glavni
kapetan okružnog generalata Zadunavlja (1553.—1554.) i na koncu pograničnih pod-
ručja između Balatona i Drave/Mure (1566.—1567.). U pozadini stvari stajala je imo-
vinska rasprava oko susedgradsko-stubičkog vlastelinstva s vlasnicom polovice posjeda,
Ursulom Henning i njezinim pristašama, a u koju su se s vremenom umiješale i banske
vlasti, pa čak i kraljevski fiskus. Poraženi Henninzi, ali i predstavnici komore ohrabrivali
su Tahijeve kmetove da mu se suprotstave, a koji su se zbog povećanja kmetskih davanja
ionako suočili sa svojim gospodarom.
Kmetovi Tahijeva vlastelinstva su u noći s 27. na 28. siječnja 1573. — pod vodstvom
već spomenutog Gubca, Ivana Mogaića, Ivana Pasanca i iskusnog vojnika Ilije Gregurića
— u isto vrijeme, usklađeno započeli svoju vojnu operaciju. Prema svojim deklariranim
ciljevima željeli su doduše priznati vlast vladara, ali su se u potpunosti željeli osloboditi
feudalnih davanja. Kao zanimljivost valja napomenuti da je u njihovim planovima bilo i
62 Starija je hrvatska historiografija seljačku bunu 1573. godine smatrala mađarsko-hrvatskim konfliktom zbog Ta-
hijevog mađarskog podrijetla, a koji je sigurno dobro znao i hrvatski. Međutim, monografije i studije iz druge
polovice 20. stoljeća, kao i suvremeni radovi vezani uz temu, više ne pripisuju nacionalni karakter tom konfliktu,
koji je očito imao socijalne i gospodarske povode.
63 To je tako vidio već i Adamček. (Adamček, Josip: Seljačka buna, 1573., Zagreb, 1968.) A socijalnu pozadinu buna
također prikazuje Klaić, Nada: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, Beograd, 1976.
64 Navodi Karbić, Marija — Ravančić, Gordan: Pogoršanje položaja kmetova i pučana. Hrvatsko-slovenska Seljačka
buna 1573., u: Povijest Hrvata I1., 2005., str. 82.
to da bi nakon svoje pobjede i nadalje plaćali državni porez za protutursku obranu. Stoga
vjerojatno nisu istinite naknadne plemićke optužbe o Gubecovoj krunidbi. Pobunjenici
su se nadali da će uspjeti pridobiti uskoke, no morali su im se pridružiti (za što, uostalom,
imamo i mađarski primjer kada su se pobunjeni kmetovi nadali pridruživanju graničarima,
no slobodni vojni elementi nisu se pristali solidarizirali s njima).
Bunu su na koncu, uz banske postrojbe, ugušile upravo uskočke jedinice. Hrvat-
sko-slavonski ban i zagrebački biskup Juraj Drašković povjerio je vođenje vojnih opera-
cija vicebanu Gašparu Alapiću (Alapy Gáspár). Prvo su završili sa slovenskim pobunje-
nicima, a zatim je vojska iskusnija u baratanju oružjem pored Toplica (danas Stubičke
Toplice) 9. veljače 1573. potukla glavninu vojske pod vodstvom Gubca, a samog vođu
su živog uhvatili. Prema suvremeniku Nikoli Istvánffyju podrijetlom iz Slavonije (koji se
tada nalazio daleko od mjesta događaja) Gubec je smaknut slično kao i Gyórgy Dózsa,
iako činjenica krunjenja gorućom krunom, odnosno način i mjesto pogubljenja nisu sa-
čuvani u drugim izvorima (mjesto pogubljenja Matije Gubca na zagrebačkom Trgu sve-
tog Marka, koji se danas često pokazuje turistima, »identificirano« je na temelju kasnije
legende).* Za krunidbu užarenom željeznom krunom ban Drašković je tražio vladarsku
suglasnost u svom pismu kralju Maksimilijanu, no ne znamo je li ju dobio. Ne znamo
točno ni broj žrtava odmazde koja je uslijedila nakon sloma bune. Cinjenica je da prema
jednom popisu stanovništva iz 1574. godine u stubičkom vlastelinstvu nedostaje 70
posto kmetova koji su tamo živjeli 1569. godine, no nije sigurno da su svi oni poginuli
u borbama ili su pogubljeni, a moguće je da se mnogi jednostavno nisu vratili pod vlast
gospodara Franje Tahija. Nakon ugušene bune proces koji je doveo do jače ovisnosti
kmetstva o gospodarima postao je konačan. Tijekom 16. i 17. stoljeća u Hrvatskoj su
još izbijale veće ili manje seljačke bune, no pokreta tako velikih razmjera više nije bilo.
Buna pod vodstvom Gubca je — upravo kao i pokret Gyórgya Dózse iz 1514. godi-
ne u mađarskoj književnosti pojedinih razdoblja — dobila veliku ulogu u hrvatskoj knji-
ževnosti 19., a osobito 20. stoljeća. U romanu Seljačka buna romanopisac romantizma
August Šenoa u konflikt je, uz suprotnost gospodar—kmet, unio i nacionalnu primjesu
koje nije bilo u izvornim događajima (potlačeni hrvatski kmetovi versus ugarski gospo-
dar), a tu je primjesu još više naglasila Marija Jurić Zagorka u svojoj drami Fvica Gubec
u vrijeme hrvatskog protuugarskog pokreta 1903. godine. Istaknuti hrvatski pisac 20.
stoljeća Miroslav Krleža u svojem poetskom ciklusu Balade Petrice Kerempuha podigao
je spomen pobunjenim kmetovima tragične sudbine.
Desetljeće i pol sudbonosnog ratovanja: Dugi turski rat na

ugarskim i hrvatskim pograničnim područjima (1591.—1606.)
Petnaestogodišnji rat započeo je 1591. godine na hrvatskom teritoriju. Bosanski paša
Hasan je bez objave rata, no vjerojatno uz prešutnu suglasnost velikog vezira Sinana,
pokušao otrgnuti nova hrvatska područja od Hrvatske koja se ionako nazivala »ostacima
ostataka« (reliquiae reliquiarum). Bosanski beglerbeg, koji je inače bio rodom iz Herce.
govine, a kojega hrvatska i bosanska historiografija navode pod imenom Hasan Predo-
jević, tijekom 1591. zauzeo je više pograničnih utvrda u dolini Une, među njima Ripać
i okolicu. Naredne godine, 1592. zauzeo je i jednu od ključnih točaka hrvatske obrane,
utvrdu Bihać. U međuvremenu su gardu, koja je utvrdu predala nadajući se slobodnom
povlačenju, većinom poklali, preostalo hrvatsko stanovništvo u gradu je poubijano, a
više stotina žena i djece odvedeno na istambulsku tržnicu robljem.** Na njihovo mjesto
naseljeni su bosanski muslimani, budući da je u tom razdoblju osmanska država obranu
granice počela — umjesto Vlasima — povjeravati seljačkom pučanstvu islamske vjero-
ispovijesti pod vojnom obvezom. Tako je nastao muslimanski etnički otok koji i danas
postoji u moru Vlaha koji su se onamo doselili nešto ranije.
Hasan—pašin cilj bio je zauzimanje utvrde Sisak (Sziszek) — koju je posjedovao
zagrebački Kaptol — u zagrebačkoj županiji (čak dva puta je išao u opsadu na njega
— 1591. i 1592. — bez uspjeha), čime bi se otvorio put prema Zagrebu. Uz to je paša,
kako bi ubrzavao daljnje širenje, izgradio novu pograničnu utvrdu na području današ-
nje Petrinje. Nakon toga je bosanski beglerbeg u lipnju 1593. godine s oko deset tisuća
ljudi krenuo na Sisak. Međutim u pomoć utvrdi pod opsadom požurili su hrvatsko—
slavonski plemićki ustanici i pogranična vojska, te unutrašnjoaustrijske postrojbe pod
vodstvom hrvatsko-slavonskog bana Tome Erdódyja, karlovačkog glavnog kapetana
Andreasa Auersperga i slavonskog generala štajerskog podrijetla Ruprechta von Eggen-
berga. Hasan—paša je 22. lipnja 1593. kod Siska izgubio bitku (i život) u sukobu s voj-
skom hrvatskog bana Tome Erdódyja i njegovih suboraca koja je brojala oko 6000 ljudi.
Osmanska vojska je pretrpjela teške gubitke: djelomice u borbama, a djelomice u bijegu.
Oko polovice bosanskih postrojbi je poginulo, a mnogi su, među njima i Hasan—paša i
četvorica sandžak—begova, pronašli smrt u Kupi, nakon što su karlovački strijelci zauzeli
most pa su osmanski vojnici bili primorani plivajući bježati preko rijeke. To je bila prva
veća kršćanska pobjeda na hrvatskom pograničnom području koja je imala pozitivan
psihološki učinak na stanovnike Hrvatske, koja je u 16. stoljeću sve do kraja postajala
sve manjom i slabijom."
Kao odgovor na sisački poraz Osmansko je carstvo 1593. godine i službeno objavilo
rat Habsburškoj Monarhiji, nakon čega je iz mjesnog pograničnog ratovanja između
dvije velike sile izrastao dug i krvav rat, dug ukupno desetljece i pol, koji se u mnogo
aspekata može nazvati modernim. Glavno bojište je nakon 1593. godine bilo prvenstve-
no područje Ugarske. Tako se rat, čija su posljedica bila teška razaranja, može smatrati
nizom posebno sudbonosnih i prijelomnih događaja u životu ugarskih (pa djelomice čak
i hrvatskih) područja.
Osmanske sile su na hrvatskom bojištu 1593. ipak zauzele utvrdu Sisak, no nisu je
mogle trajno zadržati. Naime, u naredne dvije godine su Sisak, a zatim i Petrinja pripali
66 Lopašić, Radoslav: Bibać i bibacka krajina, Zagreb, 1890., (pretisak, Bihać, 1991.), str. 76.—80.
67 Sisačka bitka 1593., Goldstein, I. — Kruhek, M. (ur.), Zagreb, 1994.
Hrvatima, a uz već spomenutu pobjedu, 22. rujna 1595. rođena je nova kršćanska po-
bjeda, iako manje značajna, nakon čega se na području Kupe učvrstio južnoslavonski
obrambeni sustav. Petrinja je izgrađena kao moderna renesansna utvrda, njezini kapetani
su kasnije bili pretežno članovi obitelji Erdódy, a sama pogranična utvrda postalaje u 17.
stoljeću dio slavonskog (vendskog) generalata, koji se stoga u tom razdoblju spominje
već kao vendsko-petrinjsko pogranično područje. Međutim na hrvatskim pograničnim
odručjima nije uspjela akcija povrata utvrde Klis. Uskoci su 7. travnja 1596. uz pomoć
splitskih građana koji su s njima surađivali i, nasuprot Mletačkoj Republici, tajno sim-
patizirali ugarsko-hrvatsku državu, prepadom zauzeli utvrdu, a na njezin toranj Oprah
ostavili zastavu ugarskoga kralja Rudolfa I., time jasno dajući do znanja da su je zauzeli
u korist Ugarskog Kraljevstva (i ujedno Hrvatske). Zbog toga Mletačka Republika nije
željela pružiti pomoć.
Tada je hrvatski i primorski general Juraj Lenković s oko tisuću hrvatskih pogranič-
nih vojnika — izigravši oprez Mletaka — pokušao braniteljima poslati pojačanje, no na
koncu su ih Vlasi iz okolice, iako su ih isprva podržavali, izdali Turcima. Osmanlije su
brzo reagirali, okupili veliku vojsku i sukobili se s oslobodilačkom vojskom. Akcija ipak
nije uspjela, Lenković se ranjen povukao, izgubivši 400 vitezova, a Turci su 31. svibnja
1596. ponovno zauzeli utvrdu, pa je tako pokušaj povrata hrvatskih teritorija južno od
Kapele doživio neuspjeh.“
U Slavoniji su, međutim, vraćene Čazma (Csazma) i Moslavina (Monoszló). Ži-
tvanski mir sklopljen 1606. između Habsburgovaca i Osmanlija, dviju velikih sila istoga
ranga koje se nisu mogle međusobno pokoriti, učvrstio je novu liniju granice (u mirov-
nim sporazumima iz 1547. i 1568. godine Habsburgovci su praktički sultanu plaćali
porez u zamjenu za posjedovanje Ugarske, a od 1606. to više nisu bili voljni činiti).
Nakon toga tijekom 17. stoljeća više nije bilo daljnjih osmanskih osvajanja na hrvatsko—
slavonskim područjima.
Rat koji je trajao desetljeće i pol posebno je pogodio stanovništvo Ugarske. Naime,
do 1590-ih godina ugarsko je društvo, unatoč ratovima za utvrde i tursko—ugarskim
gerilskim ratovima, imalo velike sposobnosti za prilagodbu i opstanak, pa čak i ponovno
oživljavanje. U vrijeme velikih vojnih pohoda koji su se iz godine u godinu ponavljali,
odnosno usred prezimljavanja tatarskih i valonskih postrojbi na bojištu i hajdučkih pu-
stošenja, nakon nekog vremena više uopće nije bilo mogućnosti za novi početak. Rato-
vanja koja su godišnje pokretala vojske od više desetaka tisuća ljudi na posve su drugačiji
način razarali no svakodnevne provale.
Kako je petnaestogodišnji rat 1593. godine u državni konflikt izrastao upravo iz
ratovanja koje je buknulo na slavonskom području, posljedice većih ili manjih pohoda
i ovdje su rezultirale tragičnom situacijom i značajnim demografskim promjenama. U
godinama između 1597. i 1600. na područje slavonske glavne kapetanije pristiglo je oko
10 000 novih (poglavito pravoslavnih vlaških) doseljenika. Početkom 17. stoljeća to je u
društvenom pogledu bilo uzrokom veoma ozbiljnih problema.
68 — Ma£uran, Ive 1998., str. 169.—170.

Uskoci i Venecijanci
Uskocima su se (iliti prebjezima) nazivali ljudi koji su prebjegli s turskog teritorija, pr-
venstveno iz Bosne i Hercegovine (bili su djelomice katolici, djelomice pravoslavci) ;
koji su se u 16. stoljeću se naselili u okolici Klisa, a zatim nakon njegova pada 1537. u
okolici Senja (premda imamo podataka o tome da su se već i ranije pojavili na području
Kvarnera). Nakon toga njihovo glavno sjedište postala je utvrda hrvatskog Senja, gdje su
imali i omanju flotu. Hrabro su se borili protiv Turaka, a budući da su rijetko dobivali
plaću, nametali su plaćanja i dalmatinskim brodovima Mletaka, no podjednako su i na
kopnu i na moru napadali Turke i trgovce osmanskog vazala Dubrovnika." Bitno je
napomenuti da su i uskoci, poput ugarske pogranične vojske, nastojali redovito ubirati
porez od kršćanskog pučanstva koje je živjelo na području pod turskom okupacijom.
Mletačka Republika ih je zbog redovitih napada na njezine trgovačke brodove smatrala
svojim neprijateljem, no u vrijeme ciparskog rata (1570.—1573.) izmirila se s uskocima
i iskoristila ih u borbi protiv Turaka, kako je to već i učinila u vrijeme jednog ranijeg
mletacko—turskog rata (1537.—1539.). No, kada su Mlečani sklopili mir s Osmanlijama,
više im nisu bile potrebe usluge uskoka, njihove su im protuturske akcije postale suviš-
nima, pa čak i smetnjom; ovi su tada odmah počeli napadati mletačke (odnosno turske
i dubrovačke) brodove i slično ranosrednjovjekovnim hrvatskim piratima pomalo već
ometali trgovačku djelatnost jadranskoga grada—države.
Uskočke barke velike brzine koje su kretale iz senjske baze nisu samo uspješno prak-
ticirale pljačku mletačkih trgovačkih brodova; događalo se da su uspjeli uhvatiti i veliku
mletačku ratnu galiju (npr. 1573. pored Mljeta), čak su u travnju 1608. nenadano pro-
valili u Pulu, grad koji je bio u rukama Mlečana, i temeljito ga opljačkali. Nakon uzalud-
nih žalbi u Beču, Mletačka je Republika senjsku luku stavila pod blokadu 1579., a zatim
1581., 1583., 1591-1592. godine. Uskoci su svoju djelatnost samo djelomice obavljali
u vlastitu korist — u pozadini je zapravo stajala Habsburška Monarhija sa svojim ja-
dranskim vladarskim ambicijama, zbog čega je na koncu izbio pravi rat između uskoka
(zapravo Habsburgovaca koji su ih podupirali) i Mletačke Republike. Dakle, uskočke
akcije i jadranski trgovački interesi Habsburgovaca zajedno su doveli do tzv. »uskočkog
rata« protiv Venecije između 1615. i 1617. godine. Na kopnu, u Istri te na pograničnom
području Kranjske i Mletačke Republike, u Furlaniji borbe su prevagnule ipak u korist
Habsburgovaca, no mletačka je ratna mornarica bila nadmoćna, pa su postrojbe Repu-
blike napale i opljačkale i jedan dio hrvatskog Vinodola, odnosno zauzele i zapalile Novi,
utvrdu Frankopana. Najveća razaranja pretrpjela je Istra (podjednako i mlerački i habs-
burški dio poluotoka). U pojedinim je okruzima (Pazin, Rašpor) 30—5096 stanovništva
palo kao žrtva žestokih sukoba.“ Na njihovo su mjesto tijekom 17. stoljeća pristigli iz
Dalmacije i Like hrvatski, a iz Furlanije i Veneta talijanski doseljenici.
69 O uskocima u novije vrijeme vidi Bracewell, Catherine W.: Zbe Uskoks of Senj. Piracy, Banditry and Holy War in the
16—ih Century Adriatic, Ithaca, 1992.; Isto na hrvatskom: C. W. Bracewell: Senjski uskoci: Piratstvo, razbojnistvo i
sveti vat na Jadranu u 16. stoljeću, Zagreb, 1997.
70 Bertoša, Slaven: Mletačka i austrijska Istra u 17. sroljeću, u: Povijest Hrvata II., 2005.
Ratno je pitanje dobilo značajan međunarodni odjek u trenu kada su Mleci regru-
tirali plaćenike u Holandiji i kada su se na istarskom bojištu pojavili vojnici protestant-
ske vjeroispovijesti. Austrijski Habsburgovci obratili su se za pomoć svojim španjolskim
rođacima, koji su zbog te mletačke regrutacije plaćenika ionako počeli pokazivati veće
zanimanje za rat na dalekom Jadranu. Potkralj Napuljskog Kraljevstva koje je bilo u špa-
njolskim rukama tu je pomoć doista i dao. Španjolska ratna mornarica se negdje u visini
Dubrovnika sukobila s mletačkom flotom, no ishod borbe je bio neriješen i od planova
za zauzimanje istarske obale nije bilo ništa. Na koncu su dvije sile u okviru Madridskog
mira uz španjolsko posredovanje uredile sporna pitanja, a Beč je obećao Mletačkoj Re-
publici da će u senjsku utvrdu nadalje postavljati samo regularnu (njemačku) vojsku.
Premda se u historiografiji uvriježio naziv madridski mir, u biti je bilo potrebno još i
francusko posredovanje: Mletačka Republika i bečki dvor su konačni mirovni ugovor
potpisali u Parizu 6. rujna 1617. godine, koji su, doduše, kasnije potvrdili i u Madridu.“
Habsburška monarhija je u Istri (gdje su se borbe stvarno okončale tek u proljeće 1618.)
stekla manje područje. U smislu mira koji je okončao rat uskoci su preseljeni u okolicu
Otočca i Brinja, odnosno na istarske posjede Habsburgovaca. Nekolicina njih dospje-
lo je u okolicu Žumberka (Sichelberg) ranije naseljenog Srbima, Vlasima (to područje
je do 13. stoljeća pripadalo hrvatsko-ugarskoj državi, nakon toga Kranjskoj, odnosno
austrijskim nasljednim pokrajinama). Stanovnici okolice Žumberka su u 18. stoljeću
prihvatili crkvenu uniju i pohrvatili se, Područje je vraćeno Hrvatskoj 1881. godine,
nakon razvojačenja Vojne krajine.
Spomen na borbene uskoke dobio je značajno mjesto kako u hrvatskoj historio-
grafiji 19. stoljeća, tako i u hrvatskoj književnosti romantizma: ne malim dijelom zbog
njihove, povremenim uspjesima okrunjene borbe protiv stranaca — Mletaka iliti Tali-
jana — koji su zauzeli hrvatsku obalu mora (kasnije generacije su smetnule s uma da su
se obrušavali i na vlastitu krv i redovito pljačkali i Dubrovčane). Glasoviti pisac August
Šenoa u svojem je romanu pod naslovom Čuvaj se senjske ruke o njima stvorio pomalo
idealiziranu sliku, ali njihov, čini se, egzotični lik nadahnuo je i Mora Jókaija, koji im je
dao ulogu u svom kratkom romanu A jdićkos, aki nyer (Igrač koji dobiva).
Nov narod na pograničnom području: Vlasi i Srbi

U razdoblju prije turskih osvajanja na Balkanu srpska i hrvatska povijest imale su malo
zajedničkih točaka. Do sredine 15. stoljeća rijeka Drina koja je činila granicu Bosne i
Srbije ujedno je označavala i vjersko—etničku razdjelnicu između katolika i pravoslavaca
(naravno, samo ugrubo, budući da su pravoslavni kršćani u manjem ili većem broju
živjeli zapadno od Drine, u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, dok se na području
Crne Gore u to vrijeme može dokazati prisutnost brojnog katoličkog stanovništva). Pro-
dor Osmanskog carstva preoblikovao je etničke odnose Balkana i na golemim područji-
ma potpuno izmijenilo sastav stanovništva. U drugoj polovici 15. stoljeća, nakon što su
Srbija, a zatim i Bosna pale u turske ruke, započele su goleme migracije naroda koje su
se dodatno povećale nakon Mohačke bitke, kada su značajni mađarski, odnosno hrvat-
sko-slavonski krajevi postali područjem osmanske okupacije. Hrvatsko stanovništvo je
nakon Krbavske bitke iz 1493., a osobito nakon 1521. i 1526. godine masovno bježalo
u krajeve Hrvatske koje Turci još nisu okupirali, pa čak i dalje, prvenstveno u zapadnu
Ugarsku, Austriju i Italiju. Tako su u ruke turskih osvajača često dospijevali pusti krajevi
bez pučanstva koje se moglo oporezivati i bez radne snage.
Na mjesto starosjedilaca doselili su Srbi, koji su se prostirali na sjeveru i zapadu, te
Vlasi, (turskim imenom Eflaci) koji su pretežno bili pravoslavni kršćani.“ To je naselja-
vanje s jedne strane bilo spontano, no s druge strane, Osmanlije su uz granice neprija-
teljskih katoličkih zemalja planski naseljavali nekatoličko pučanstvo koje se moglo ko-
ristiti i za oružanu službu. Naziv Vlah izvorno je označavao romanizirane starosjedioce
Balkana, koji su se nakon doseljenja Slavena u 6. i 7. stoljeću povukli u visoke planine i
uzdržavali se polunomadskim ovčarstvom. Tijekom srednjeg vijeka Vlasi su se većinom
poslavenili, a u vjerskom je pogledu mali dio njih postao vjernikom katoličke, dok je veći
postao vjernikom pravoslavne crkve. Do 15. i 16. stoljeća pojam Vlah nije označavao
samo etnika, već je to općenito bio naziv za balkanske polunomadske pastire. Vlasi, koji
su živjeli na rubu srednjovjekovnog društva, svojim su osebujnim načinom života bili
neovisniji od zemljoradničkog pučanstva. Sačuvali su svoju osobitu društvenu organi-
zaciju, čija je osnovna jedinica bila tzv. katun. Njihovi načelnici, vojvode, primikuri i u
tursko su vrijeme dugo zadržali svoju vodeću ulogu. To slobodno polunomadsko vlaško
pučanstvo bilo je osobito pogodno za obavljanje vojne službe.“ Zato su u 16. stoljeću
Osmanlije svoje jedinice razbojnika i akindžija često popunjavali iz redova Vlaha.
U Hrvatskoj su i tijekom srednjeg vijeka živjeli Vlasi — doduše, oni su bili većinom
katoličke vjere — koji su se, međutim, do konca srednjeg vijeka integrirali u hrvatski
narod; Vlasi koji su pristigli u vrijeme turskih osvajanja bili su, dakle, nov narod. Prema
nekim podacima na području Slavonije prvi su se vlaški doseljenici pojavili već koncem
15. stoljeća, no njihovo se masovno doseljenje može smjestiti tek u razdoblje nakon
Mohačke bitke. U novije je vrijeme Nenad Moačanin skrenuo pozornost na to da među
Vlasima u osmanskim izvorima ima i zemljoradnika (štoviše, do 18. stoljeća većina ih se
nastanjuje na turskom području i više i ne obavlja vojnu službu), o čemu svjedoče i bi-
72 Bogatu historiografiju vlaškog pitanja vidi u Mirdita, Zef: Vlasi u historiografiji, Hrvatski institutza povijest, Zagreb,
2004.
73 Novija istraživanja postavljaju pitanje jesu li Vlasi doista očuvali svoju izvornu plemensku organizaciju u njezi-
nom neizmijenjenom obliku ili su se više prilagodili općem jugoistočno-europskom obiteljskom modelu. Pristaše
potonje teze su Karl Kaser i Nenad Moačanin. U bibliografiji koja se bavi problemom Vlaha doseljenih na hrvat-
sko-slavonsko pogranično područje, odnosno austrijske nasljedne pokrajine, kao i općenito problemom pogra-
ničnog područja, bitno mjesto zauzima Kaserovo djelo: Kaser, K.: Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der
agrarischen Gesellschaft an der kroatisch-slawonischen Militárgrenze (1535—1881), Wien, 1997. Isto je objavljeno i
na hrvatskom: Kaser, K.: Slobodan seljak i vojnik, povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini
(1535-1881), Zagreb, 1997. Odnosno Moačanin, N.: Turs&a Hrvatska. Hrvati pod vlašću Osmanskog carstva do
1791. godine, Zagreb, 1999.
lješke s balkanskoga putovanju Benedikta Kuripešića iz 1530. godine. Većinu njih Turci
nisu zapošljavali kao stalne graničare (kao kasnije Habsburgovci), već su ih — gotovo
kao da je riječ o poreznoj obvezi prema osmanskoj državi — primoravali da sudjeluju
u ponekoj gerilskoj akciji na hrvatski ili austrijski teritorij. Naravno, bilo je onih koji
su u tome, nadajući se velikom plijenu, rado sudjelovali, no, prema bilješkama Pietra
Masarechija mnogi su se sramili toga zadatka, a osim toga, jedva da im je dospjelo nešto
od plijena.“
Kako su se između 1521.—1526. i 1592. godine postupno smanjivali teritoriji Hr-
vatske i Slavonije (koji su se od sredine stoljeća počeli ujedinjavati), a ujedno i područje
hrvatskog etnika, tako se kraj nastanjen Vlasima povećavao od Jadrana sve do Drave
(međutim, nije nastao pravoslavni etnički blok na cijelom pograničnom području, bu-
dući da je dio doseljenih Vlaha bio katoličke vjeroispovijesti, a i tu i tamo je ostalo i
starosjedilačkog stanovništva). Inače, valja veoma oprezno postupati s etničkom pripad-
nošću Vlaha, koja je u to vrijeme bila poprilično nejasna. Širenje pravoslavnog pučanstva
pospješilo je — uz prihvaćanje službe kod Turaka odnosno Habsburgovaca — ponovno
oživljavanje srpske pravoslavne crkvene organizacije od strane Osmanlija 1557. godine
(veliki vezir Mehmed Sokolović/Szokollu koji je bio srpskog podrijetla, vlastitog je mla-
deg brata učinio srpskim patrijarhom). Srpska crkva je privremeno — svakako do 1594.,
kada se dio Srba pobunio protiv Osmanlija, ali djelomice i u 17. stoljeću — dospjela
u povlašteni položaj. Sve se to, naravno, savršeno uklapalo u politiku osmanske vlasti
vezanu uz kršćanske zajednice. Tako je Južne Slavene pravoslavne vjeroispovijesti koji
su živjeli raspršeni na zapadnim područjima carstva okupila u jednu vjersku zajednicu
(srpska Crkva) i nad njima provodila ne samo vjersku, već djelomice i svjetovnu vlast.
Ta je promjena bila logičan korak jer su se dotadašnji organizacijski okviri pravoslavlja
pokazali predimenzioniranima, a konstantinopolski patrijarh i ohridski nadbiskup bili
su nadležni na teritoriju koji je bio prevelik i nad pučanstvom različitih jezika i tradicija.
Srpsko svećenstvo ubiralo je porez i od katoličkog pučanstva okupiranih turskih područ-
jai— kada je za to bilo mogućnosti — primoravalo ga na preobraćenje (iliti, postupalo
je upravo onako kako je kasnije u 17. i 18. stoljeću postupala i katolička crkva u pogledu
svojih unijatskih težnji).
Srpska je crkva, koja je čuvala tradicije srpske srednjovjekovne države, u 16—17.
stoljeću započela i širenje srpskog imena: srpski su izvori ubrzo počeli područje patrijar-
šije — od Budima do Jadrana, bez obzira je li pripadalo Hrvatskoj, Slavoniji ili Ugarskoj
— nazivati srpskom zemljom.? Valja, međutim, upamtiti da to u slučaju srpske crkve
nije označavalo modernu ideju Velike Srbije (neovisno o tome na koji ju je način isko-
ristila velikosrpska ideologija kasnije u 19. i 20. stoljeću), već svojevrstan izraz arhaične,
7á U vezi svega toga vidi Moačanin, Nenad: Vlasi: konstanti i varijable, u: id. 1999., str. 75.-90.
75 lászló Hadrovics piše izravno o širenju srpskog jezika, vidi Hadrovics László: Vallds, egyhdz, nemzettudat (A szerb
egybdz nemzeti szerepe a torčk alatt), Budapest, 1991., str. 68.—73. Vidi još Slijepčević, Doko: fszorija Srpske pravo-
slane crkve sv. 1., Obnavljanje Pećke patrijaršije, 2. izd., Beograd, 2002., 301.-319. str. Slijepčević, pak, smatra da je
ideja o osnivanju patrijaršije vjerojatno potekla iz srpskih crkvenih krugova, iako je za to nesumnjivo bilo potrebno
dopuštenje Porte, pri čemu je važnu ulogu igrao veliki vezir.
srednjovjekovne slike svijeta, specifičan daljnji opstanak srpske državnosti u ideji koja
daje legitimitet, u kojoj se patrijarh vidio u poziciji srpskog vladara, no u tom je svijetu
u ulozi bizantskog cara bio sultan,
Vlaško pitanje i obrana granica protiv Turaka nakon

Petnaestogodišnjeg rata
Petnaestogodišnji rat je na prijelazu sa 16. na 17. stoljeće donio promjene i u odnosima
Osmanlija i njihovih kršćanskih podanika. Vidjevši početne uspjehe kršćanskih vojski
(iz godina 1593.—1595.) mnogi su Vlasi prešli u službu habsburškog ratnog vodstva,
dok se u Temeskózu jedan dio Srba pobunio protiv osmanske vlasti. Turci su uguši-
li pobunu Srba, koji su pobjegli i stupili u službu Habsburgovaca. Habsburški vojni
vođe prepoznali su vojni značaj vlaških oružnika koji su temeljito upoznali turski način
borbe (kao što su ugarski kraljevi već u 15. stoljeću s naklonošću u vojsku podjednako
primali bosanske katoličke — hrvatske — i srpske izbjeglice) te su ih za vrijeme i nakon
Petnaestogodišnjeg rata masovno vabili s turske zemlje u svoju službu. Habsburgovci
su Vlahe nastanjivali na napuštene posjede hrvatskih plemića, no, naravno, nisu tražili
suglasnost vlasnika. Doduše, s tih posjeda izvorno hrvatsko stanovništvo nije bježalo
samo spontano, nego su od 1524. pa kroz gotovo cijelo 16. stoljeće njihovi vlastelini
(npr. obitelji Batthy4ny, N4dasdy, Keglević itd.) preseljavali svoje hrvatske kmetove na
sigurnije slavonske ili austrijske i zapadnomađarske posjede udaljenije od granice. Neo-
visno o tome, hrvatski plemići koji su se povukli na sigurnija mjesta vodili su računa o
nekadašnjim posjedima kojih se nisu željeli odreći, jer su tursku okupaciju smatrali, kao
i Mađari, privremenom.
Doseljeni Vlasi (kao i njihovi drugovi pristigli između 1526. i 1540.) koristili su
zemlju, ali odbili su vlastelinima plaćati porez. Kako su u većini bili pravoslavci, nisu
bili voljni plaćati ni crkvenu desetinu zagrebačkoj biskupiji. A hrvatsko starosjedilačko
stanovništvo koje je živjelo između vlaških posjeda počelo se slično ponašati. Hrvatsko
je plemstvo bezuspješno pokušavalo primorati doseljenike na plaćanje poreza, koji su, s
druge strane, uživali potporu generalisa pograničnog područja i posredno dvora u Beču
(i Grazu). Prvi put je još kralj Ferdinand 1535. godine jednoj skupini bosanskih Vlaha
dao zemlju u Žumberku, dvadeset godina oslobođenja od feudalnih obveza i određenu
autonomiju na polju pravosuđa.?
Kao što smo mogli vidjeti, od 1578. cijelo područje Hrvatske i Slavonije pripadalo
je centralnoj upravi Ratnog vijeća u Grazu, a veći dio troškova pograničnih utvrda i
stalne garde pokrivali su štajerski, kranjski i karintski staleži. Naravno, ne iz puke nese-
76 Moačanin, N. 1999., str. 116.

77 Amstadt, Jakob: Die &, &. Militárgrenze 1522-1881 (mit einer Gesamtbibliographie), sv. 1—2., Würzburg, 1969., str.
19. i24. odnosno Moačanin, Fedor: Društveni razvoj u vojnoj krajini, u: M. Gross ur.: Društveni razvoj u Hrvatskoj,
Zagreb, 1981., str. 84.
bičnosti, već dobro promišljenog interesa, budući da su ujedinjene Hrvatska i Slavonija

kao pogranična država shvaćale turske udare, te je sustav pograničnih utvrda sprječavao
da vlaške
provale većih gerilskih skupina. Hrvatski staleži su 1629. konačno shvatili
pridošlice ne mogu natj erati na feudalni ovisnički odnos, pa su sad samo nastojali da
se barem uklope u hrvatski pravni sustav: Vlasima su ponudili potpunu slobodu i oslo-
bođenje od davanja, a od njih su tražili tek prihode koji su se do tada davale carskim
časnicima. Sve se to kosilo s interesima stranih časnika, koji su stoga činili sve kako bi
spriječili nastojanja hrvatskih staleža.
Habsburgovcima nije bilo u interesu da nad tim velikim brojem oružnika vladaju
hrvatsko-slavonski ban i staleži. Stoga je 1630. godine ugarski kralj Ferdinand III. —
prvenstveno kako bi došao do odgovarajućeg broja graničarskog pučanstva (vojnika—
seljaka), a djelomice i zato da osujeti pokušaje hrvatsko—vlaškog zbližavanja — izdao
uredbu o pravima slavonskih Vlaha (Szazura Valachorum) i ujedno institucionalizirao
teritorijalnu zasebnost pograničnog područja (premda se uredba izvorno odnosila samo
na slavonska pogranična područja, kasnije je sličan postao i pravni status Vlaha s hr-
vatskog pograničnog područja). Ta kraljeva mjera donesena zaobilaženjem hrvatskog
sabora imala je dalekosežne posljedice u hrvatskoj povijesti. Inače, sama ideja pogranič-
nog područja ne potječe od Habsburgovaca. Dosjetio je se još Žigmund Luksemburški
u prvoj polovici 15. stoljeća, a u biti su i pogranične banovine koje je osnovao Matijaš
Korvin služile sličnom cilju. Hrvatsko-ugarski vladar je tako (barem u odnosu na zapo-
slene carske plaćenike) došao do jeftinog vojnog materijala, premda je time istodobno
takoreći osnažio antagonizam između staleža, koji su predstavljali hrvatsku državnost,
i pridošlih Vlaha. Vlasi se inače navode pod različitim imenima u izvorima 16. i 17.
stoljeća: Vlah, Eflak, Pribeg, Rac (Rascianus), pa čak se pojedine skupine Vlaha, veoma
rijetko, navode i kao Srbi (kao npr. Ferdinand 1538. godine doseljenike Žumberka).??
U 16. stoljeću je nacionalna pripadnost doseljenika, kao što smo to već ranije spo-
menuli, bila poprilično nejasna; njihova integracija u srpski narod rezultat je dugog
procesa koji je okončan tek tijekom 19. stoljeća. Većina Vlaha se tijekom osmanskog
osvajanja u 15. i 16. stoljeću naselila u Bosni i odande išla dalje na hrvatsko područje.
Glavno područje s kojeg su dolazili jesu istočna Hercegovina, Crna Gora i djelomice
jugozapadna Srbija. Neodređenost nacionalne pripadnosti, naravno, ne odnosi se na na-
rod koji je koncem 17. stoljeća iz Srbije, središta srednjovjekovne srpske države, doselio
u Srijem, no jedan dio pravoslavnih južnih Slavena koji su se u vrijeme turske okupacije
doselili u Ugarsku također su činili Vlasi i tek su kasnije postali Srbima.* Za vojnu
službu Vlahe su povremeno na svoje posjede naseljavali i hrvatski feudalci, kao Zrinski
1605. u hrvatski Lič, a isto je učinio i Vuk Frankopan (Frangepán Farkas) kao karlovački
78 Valentić, Mirko: Vojna krajina u 17. stoljeću, u: Povijest Hrvata IL, 2005., str. 111.—121.
79 Roksandić, Drago: Srbi u Hrvatskoj, Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 20.
80 Vidi: Hegyi, Klára: Etnikum, vall4s, iszlamizáció. A budai vilájet várkatonaságának eredete és utánpótlása. Tórténel-
mi Szemle, 40, 1998., str. 3.—4., 229.—256. I usp. Fenyvesi László: Az igali portya és a kórmendi kótyavetye balkáni
tanulságai. (Adalék a hódoltsági rác-vlach-iflák-vojnik problematikához, 1641), u: Bodó Sándor — Szabó Jolán
ur.: Magyar és tórók végudrak (1663—1684), Eger, 1985., str. 199.—218. (Studia Agriensia 5.)
glavni kapetan izmedu 1626—1652. godine. Nikola Zrinski je, pak, 1650. seljake-voj.
nike naselio u svoja tri međimurska sela (u ovom slučaju, međutim, nije riječ o Vlasima
— inače je u sloju slobodnih vojnika bilo pripadnika više vjera i nacija).?'
U cilju dušebrižništva pravoslavnog vlaškog stanovništva korintski je biskup 1607,
godine uz suglasnost pećkog patrijarha osnovao pravoslavnu biskupiju, koja je stolovala
u utvrdi Ivanić-Grad u Križevačkoj županiji. To je bila prva pravoslavna biskupija na
srednjoeuropskim područjima pod vladavinom Habsburgovaca. Zagrebačka biskupija
je u 17. stoljeću pokušala doseljene pravoslavce navesti na uniju (preobraćenje, ujedi-
njenje) te je među Vlasima postigla djelomičan uspjeh: 1611. godine na sinodi u Marči
biskup Simeon priznao je prevlast Rima — uz zadržavanje pravoslavne liturgije i cr-
kvenoslavenskog jezika. Nakon toga je Marča, u današnjoj zapadnoj Slavoniji, više od
jednog stoljeća bila središtem unijatske biskupije.
Hrvatska područja i Bosna pod osmanskom okupacijom u 16. i

17. stoljeću. Katoličko pučanstvo na područjima turske okupacije,
rad bosanskih franjevaca i isusovačkih misija
Do sada smo govorili samo o mračnoj strani osmanskih osvajanja, međutim osmansko
uređenje u Hrvatskoj (Bosni), drustveno-gospodarski odnosi područja pod turskom
okupacijom i općenito hrvatsko-osmanski odnosi ne mogu se opisati samo klasičnim
stereotipom »predziđe kršćanstva« protiv »poganske sile« koji, naravno, potječe od pi-
smenih ljudi onoga doba, no tu je shemu kod ocjene toga razdoblja koristila i historio-
grafija 19. stoljeća. To, naravno, ne znači da bi u pogledu razvitka Hrvatske u hrvatskoj
historiografiji ikada prevagnula pozitivna ocjena razdoblja osmanske okupacije, no neke
pojedinosti i problematike zahtijevaju korekciju i nijansiranje.“
Premda i tvrdnje o tolerantnosti islama pripadaju svijetu legendi, ni slika krvožednih
osmanskih osvajača koji žele sve uništiti ne čini se ispravnom u zrcalu izvora i modernih
obrada. Osmanske vlasti su se realno odnosile prema kršćanskom stanovništvu osvojenih
pokrajina, jednako kao i arapski osvajači prema većinskom kršćanskom puku na Bli-
skom Istoku ili u sjevernoj Africi. Sultan Mehmed Osvajač je nakon okupacije Bizanta
1453. godine povjerio patrijarhu ne samo duhovnu, već i neposrednu svjetovnu upravu
(imao je, primjerice, i zadatak ubiranja dijela poreza) zajednice pravoslavnih kršćanskih
podanika, čime je olakšao posao osmanskim vlastima. Sklapali su svojevrsne ugovore
s kršćanima, Židovima, tzv. narodima Knjige (taj je »ugovor« zima, a članovi takve
81 Valentić, Mirko: Vlaški prebjezi u karlovačkom generalatu, u: Povijest Hrvata IL., 2005., str. 118., odnosno Sinko-
vics, Ferenc (ur.): Magyar tórténeti szoveggytijtemćny 1526-1790, Y1/2., 1968., str. 559.—560. (Navodi P4lffy 2007.,
str. 432.)
82 Holjevac, Željko — Moačanin, Nenad: Hrvatsko—slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga carstva u
ranome novom vijeku (Hrvatska povijest u ranom novom vijeku 2), Leykam International, Zagreb, 2007.
zajednice zimmi)?. Mehmed II. jednako je postupio kod djelomičnog osvajanja Bosne
1463. godine, kada je u ahdname (ugovornom pismu) bosanskim franjevcima jamčio
slobodno djelovanje i ujedno slobodno prakticiranje vjere katoličke zajednice, kako bi
time spriječio njihovo masovno iseljavanje.“ I ovdje možemo pronaći ključ »toleran-
tne« — točnije rečeno, na trezvenim materijalnim interesima utemeljene — osmanske
politike: bez poreznika, radišnih ruku radnika osvojena pokrajina ne funkcionira, osim
toga nemuslimansko stanovništvo punilo je državnu blagajnu i posebnim svotama, tzv.
porezom na toleranciju (džizije ili harač).
Na temelju novijih istraživanja, koja su ispitivala i osmanske izvore, danas već zna-
mo da je masovno iseljavanje stanovništva u 16. stoljeću — čime je katoličko hrvatsko
pučanstvo izgubilo značajno područje, kao što smo prikazali u prethodnim potpoglavlji-
ma — pogodilo prvenstveno široki pojas hrvatsko-slavonsko-osmanske granične linije
koja se protezala od Jadrana do Drave i uglavnom učvrstila do druge polovice stoljeća.
Velik dio katoličkog pučanstva područja u smjeru istoka i juga, dakle, kako središnjeg di-
jela današnje Slavonije tako i Srednje i Južne Dalmacije, koja je još početkom 16. stoljeća
pala u ruke osvajača (kao i susjedna joj Zapadna Hercegovina) ostao je na istom mjestu
i nastavio živjeti u osmanskom podaništvu.** Područja koja su Hrvatskoj i Slavoniji
oduzeta u 16. stoljeću Osmanlije su 1580. godine ujedinili u bosanskom vilajetu. Od
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine čak je i današnja Bosna bila veća (naime, Bihać i
okolica, kao što smo vidjeli, pripadali su Hrvatskoj do 1592. godine), no Bosanski vilajet
je u 16. i 17. stoljeću obuhvaćao znatan dio današnje Republike Hrvatske. Sastojao se
od sedam sandžaka: bosanskog, hercegovačkog, kliškog, ličkog, bihaćkog (od 1592.),
zvorničkog (koji je obuhvaćao i srpska područja preko Drine) te pakračkog (čazman-
skog) sandžaka, koji je zahvaćao velik dio slavonskih okupiranih područja, no ona su
1600. godine za vrijeme osvajanja utvrde Kanjiže pripojena novoosnovanom Kanjiškom
vilajetu. Međutim, prije 1580. godine u većini su pripadala Budimskom vilajetu.
Usred specifičnog spleta okolnosti u Bosni 16. stoljeća, u skladu s osmanskom po-
litikom koja je od 1520. postala agresivnom prema Ugarskoj, i politika vezana uz bo-
sanske kršćane, osobito katolike, također je postala netrpeljivijom. U to je vrijeme na
izvornom području Bosne došlo do uzleta procesa islamizacije, premda se trenutno ne
može potvrditi izravna veza između tih dviju pojava. Koncem 15. stoljeća ni petina
Bosanaca nisu bili sljedbenici islama, no tridesetih godina narednog stoljeća već je tri-
deset, a deset godina kasnije četrdeset posto stanovnika sjeveroistočne Bosne postalo
muslimanima.*7 Naime, znamo da je tadašnji upravitelj pokrajine, Gazi Husrev-beg
83 Zajednice nemuslimanskih podanika u kasnijem su razdoblju Osmanskog carstva, u 19. stoljeću živjele u takozva-
nom pmiletskom sustavu, no u ranijem razdoblju i u zlatno doba carstva taj se sustav još nije bio iskristalizirao.
84 Mandić, Dominik: Autentičnost Ahdname, u: Radovi Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, Rim, 1971., str. IL-IV.
85 Vidi Káldy-Nagy Gyula: Hardcsszedók és rdjdk, Budapest, 1970., (Kórósi Csoma Kiskónyvtár 9.).
86 Odnosno jedan se dio Hrvata u 16. stoljeću, upravo kao i mađarsko seljačko pučanstvo na ugarskom Alf6ldu (Ve-
lika mađarska nizina), u znatnom broju uklopio u sustav osmanske okupacije. Q potonjem vidi Hegyi Klára: Tóró&
berendezkedćs Magyarorszdgon (Historia Kónyvtár, Monográfiák 7), Budapest, 1995.
Handžić, Adem: O islamizaciji u sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, 1966.—1967., str. 16.—17.
vršio pritisak na pojedine katoličke trgovce da napuste svoju vjeru, čak bi im zaplijenio
imovinu kada oni to ne bi bili voljni učiniti; međutim u krugu seljačkog pučanstva ne
znamo za prisilna preobraćenja.* Teorije o masovnim preobraćanjima nekadašnjih »bo-
gumila«, pripadnika Crkve bosanske ili bosanskog plemstva u 15. stoljeću znanost je već
davno opovrgnula. Jasno je da je do masovnih preobraćanja dolazilo od tridesetih godina
16. stoljeća pa nadalje.? Bosanski muslimanski vlastelini, kasniji bosanski age i begovi
(odnosno kapetani) koji su timare učinili nasljednima ne pojavljuju se u izvorima Prije
konca 16. stoljeća, a razvitak tog sloja okončan je u procesima 18. stoljeća,
Već spomenuti vrsni hrvatski osmanist Nenad Moačanin — koji je usporedio se-
ljačke prihode na užem bosanskom području loših prirodnih uvjetovanosti s onima bo-
gatijih slavonskih krajeva — uočio je da plaćanje spomenute džizije ili harača nije bio
problem seljacima koji su živjeli između Drave i Save i proizvodili više žita (koji su uz
to imali dodatne prihode od svinjogojstva u mjesnim gustim hrastovim šumama), dok
je njihove bosanske drugove vjerojatno užas gladovanja s kojim su bili suočeni motivi-
rao na preobraćenje. Oko deset posto preobraćenika činili su robovi koji se nisu nadali
povratku kući (zatočene ugarske i hrvatske plemiće često su otkupljivali njihovi rođaci),
koji su se na taj način mogli osloboditi svog potčinjenog položaja! U svakom je slučaju
činjenica da ni na hrvatskim, ni na slavonskim područjima pod osmanskom okupacijom
nije bilo primjera masovnom preobraćenju; na potonjem su se području katolici u naj-
gorem slučaju mogli pridružili protestantskoj ili pravoslavnoj vjeroispovijesti kada zbog
nedostatka svećenika nisu imali dušebrižnika vlastite konfesije.
Relativno se rijetko događalo naseljavanje muslimanskog seljačkog pučanstva na
slavonsko područje (u okolici Požege imamo primjera i za to), no u hrvatske i slavonske
gradove pod turskom okupacijom u velikom su se broju selili, uz muslimanske vojnike,
i trgovci i proizvođači. Gradovi su nakon toga zadobili istočnjački karakter, prema nebu
su se dizale džamije i vitki minareti (ali su i očuvane katoličke crkve pretvarali uglavnom
u islamska molitvena mjesta), a ustaljenu srednjovjekovnu, srednjoeuropsku ili medi-
teransku sliku obogatile su toplice, derviški samostani, karavan-saraji, medrese i šareni
bazari (od svega toga danas se ne može vidjeti mnogo: i u Hrvatskoj je, kao i u Mađar-
skoj, relativno mali broj turskih spomenika preživio oslobodilačke ratove s konca 17.
stoljeća). U Bosni, pak, možemo biti svjedocima doista impozantnog razvitka grada: sta-
novništvo Sarajeva već je u 16. stoljeću doseglo broj od deset tisuća ljudi, a u 17. stoljeću
stanovništvo se još intenzivnije povećavalo. No to nije bilo karakreristično za hrvatske i
slavonske gradove pod turskom okupacijom. Stara naselja urbanog karaktera dobila su
88 — Gavran, Ignacije: Supurnici bosanske povijesti, Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo Riječi, Sarajevo,
1990., str. 47.
89 To jasno rasvjerljuje i Srećko Džaja: Džaja, S.: Konfessionalitit und Nationalitit Bosniens und der Herzegowina.
Voremanzipatorische Phase 1463-1804, Siidosteuropđische Arbeiten (München), 1984., str. 80.
90 Malcolm, Noel: Bosnia. A Short History, Macmillan, London, 1994., str. 63.—64., odnosno o postanku i pretvorbi
timara u privatne posjede: str. 93.—95.
91 Moaéanin, Nenad 1999., str. 102.—113.
92 Moačanin, N.: Požega i Požeština u sklopu Osmanskog carstva (1537-1691), Jastrebarsko, 1997.
istočnjački izgled, ali nisu mnogo rasla, a osmanski okupatori osnovali su samo dva nova
grada: jedan je Gradiška na obali Save, a drugi Petrinja, no ona je u Petnaestogodišnjem
ratu dospjela u kršćanske ruke. Zapravo su se samo Požega smještena između Drave i
Save te prvenstveno Osijek smatrali većim »turskim« gradovima.
Posebno obilježje cijelog područja osmanske okupacije bilo je vlaško pučanstvo,
koje je u 17. stoljeću, nakon što više nisu zapošljavani kao vojnici, sve više dospijevalo u
redove raje (potčinjeno zemljoradničko stanovništvo, »kmetstvo«) te se i stopilo s izvor-
nim zemljoradničkim starosjediocima (ili je otišlo na habsburško područje) — kao što
smo u gornjem tekstu već o tome podrobno govorili.
Može se reći da je u cijelom osmanskom razdoblju na području cjelokupnog Bosan-
skog vilajeta — slično prilikama u Ugarskoj — stvarno etničko tursko (arapsko itd.) do-
seljavanje bilo relativno neznatno, a pridošlice su bili ponajviše iz uglednijih slojeva, te tu
i tamo iz redova gradskih obrtnika i trgovaca. Većina » Turaka« koji su pristizali u Tursku
Ugarsku doista je bila bosansko, eventualno srpsko iliti južnoslavensko muslimansko
stanovništvo, pa nije slučajno u 17. stoljeću turski putnik Evlija Čelebi o Budimu tvrdio
da su njegovi stanovnici sve Bosanci (premda su u to vrijeme bili prisutni još i ostaci
srednjovjekovnog mađarskog pučanstva grada, doduše, u malom broju). S druge strane,
u velikom su se broju kako u Dalmaciju, tako i na područje između Drave i Save (u
Slavoniju) i u Tursku Ugarsku, doseljavali i bosanski katolici koji se u mađarskoj histori-
ografiji općenito navode jedinstvenim imenom Bosanci. Međutim, s njihovim nazivima
valja biti oprezan! Naime, nisu svi kretali sa stvarnog (srednjovjekovnog) bosanskog po-
dručja, nego su, primjerice, na prijelazu drugog i trećeg desetljeća 17. stoljeća Bunjevci
u dolinu Dunava većinom doseljavali iz Turske Hrvatske, Ličkog i Kliškog sandžaka. To
su na temelju franjevačkih i drugih kršćanskih izvora još i ranije pretpostavljali pojedini
povjesničari, a novija istraživanja osmanskih izvora nedvosmisleno potvrdila.
Na područjima Turske Hrvatske, Turske Slavonije (kao i Turske Ugarske) došlo
je do raspada srednjovjekovne katoličke crkvene organizacije. Međutim, u današnjoj
Slavoniji, kao i među katoličkim južnoslavenskim pučanstvom Turske Ugarske, vrlo
brzo su se pojavili prvi bosanski franjevci. U Bosni je franjevačka provincija od samih
početaka osmanskog osvajanja djelovala praktički bez prekida. Stoga je razumljivo što
su relativno brzo reagirali na novu situaciju nakon 1541. godine i što je Bosna Srebrena
proširila djelovanje ne samo na hrvatsko-slavonsko—ugarsko, već koncem 16. stoljeća i
na bugarsko područje.“ Isto su tako važnu ulogu u Turskoj Slavoniji, Hrvatskoj i Ugar-
skoj igrali dubrovački trgovci koji su bili prisutni u svakom važnijem »turskom« gradu,
pomažući mjesnim katoličkim vjernicima, među kojima je i u Slavoniji i u Ugarskoj
bilo sve više Hrvata iz Bosne i onih podrijetlom iz Bosanskog vilajeta. Sve su veću ulogu,
93 Moačanin, N. 1999., str. 96.—97.

94 Fermendzin, Euzebije (Eusebius): Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum
regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae, u: MSHSM 23, 1892.; Jelenić, Julijan: Kultura i bosanski
franjevci, sv. 1—2., 1912—1915., Sarajevo; Mandić, Dominik: Franjevačka Bosna (Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije
i Provincije 1340-1735), 1968., Rim; Molnar, Antal: A ferencesek Boszniában a kózépkorban és a tórók uralom
elsó idószakában (13—17. század), Limes 12, 2000., str. 39.64.
međutim, dobivali trgovci katoličke vjeroispovijesti iz bosanskih gradova, koji su iskori-

stivši aktivnu ulogu koju su dalmatinski gradovi u mletačkom posjedu — osobito Split
i drugi — imali u balkanskoj trgovini, na brojnim mjestima postupno istisnuli Dubrov-
čane. Oni su, razumije se, podupirali bosanske franjevce, dok su Dubrovčani favorizirali
najprije benediktince, a zatim isusovce pristigle iz grada-države.
Rad katoličkih misija započeo je u duhu Tridentskog koncila (Trento); prve vizitaci- .
je u svrhu ispitivanja stanja započele su u Turskoj Slavoniji i Ugarskoj oko 1572.—1580.
godine, a zatim je kroz rad Kongregacije za širenje vjere (congregatio de propaganda
fide) uzeo maha od drugog desetljeća 17. stoljeća. Najprije je, naravno, došao red na
ispitivanje situacije; kao što smo već rekli, pokorena područja obilazili su apostolski vizi-
tatori , koji su u Rim slali istovremeno poražavajuće (veliki nedostatak svećenika, srušene
ili od Turaka zauzete crkve, manjkavost vjerskih spoznaja kod vjernika) i radosne vijesti
(unatoč nabrojanim poteškoćama našli su velik broj katolika). Zbog manjka svećeni-
ka o vjernicima su se brinuli tzv. licencijati, svjetovnjaci koji su djelovali uz odobrenje
biskupa. U to vrijeme (odnosno, već od konca 16. stoljeća) ojačale su i talijanske veze
bosanskih franjevaca.
Najnadareniji mladi franjevci već su se obrazovali u Italiji. Redovnike ranijeg raz-
doblja koji su govorili samo materinskim jezikom i poznavali isključivo bosančicu, to
jest bosansku inačicu ćirilice, smijenila je nova, višestruko obrazovana generacija koja
razumije više jezika (latinski, talijanski) — naravno, to nije bilo karakteristično za sve
bosanske fratre. Upravo u to vrijeme (od 1612.) dobili su ozbiljnu konkurenciju u liku
hrvatskih isusovaca, koje je osim njihovog vlastitog rimskog vodstva podržavao i Du-
brovnik. Kongregacija za širenje vjere je, pak, dugo vremena primala na znanje i poma-
gala djelovanje obiju misija. Dva redovnička reda povremeno bi se umiješala u ozbiljna
suparništva, a u svoje sukobe upleli bi ne samo Vatikan, već ponekad i turske vlasti, npr.
u pitanju posjeda (i prihoda) beogradske kapele ili popunjavanja stolice biskupa misije.
Na koncu su 1647. godine nadvladali bosanski franjevci koji su bili osmanski podanici
— oni su nadalje mogli ispunjavati dužnost beogradskog biskupa nadležnog u Turskoj
Ugarskoj. Neovisno o tome i isusovci su obavljali izvrstan posao, stoga se može reći,
pritom ne umanjujući zasluge bosanskih franjevačkih fratara, da su isusovci značajno
doprinijeli opstanku katoličke vjere, osobito na području Turske Ugarske.
Reformacija i Hrvati
Reformacija se tijekom 16. stoljeća pojavila i u hrvatskom narodu, no na koncu su se
konfesionalni odnosi razvili u skladu s južnoeuropskom, a ne srednjoeuropskom situaci-
jom; to jest, katolicizam je samo nakratko oslabio i ostao i dalje u dominantnoj poziciji.
95 O značenju vizitatora i misionara vidi T6th, István Gyórgy: Missziondriusok levelei Magyararszdgról és Erdćlyrdi,
Budapest, 2004.
96. O misijama na područjima pod turskom okupacijom vidi: Molnár, Antal: Katolikus missziók a hodolt Magyarorsad-
on I. (1572-1647), Balassi Kiad6, Budapest, 2002.
Ostaci ostataka. Hi rvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljeću 167
Neovisno o konačnom ishodu, bilo je ozbiljnih pokušaja na polju širenja reformacije i u

tom je znaku čak više protestantskih propovjednika odigralo važnu ulogu u obogaćiva-
nju vjerske književnosti na hrvatskom jeziku, prevođenju, pisanju i tiskanju svetih spisa
i drugih djela religijske tematike. Nije slučajno da je reformacija najsnažnije osvojila
dijelove Istre koji su pripadali Svetom Rimskom Carstvu, premda su Luterova učenja i
ovdje — kao i u ostalim austrijskim nasljednim pokrajinama Habsburgovaca — djelova-
la tek privremeno i kratko. Međutim, usporedo s postupnom prevlašću protureformacije
u Austriji, katolicizam je i na istarskom poluotoku ponovno zavladao u 17. stoljeću.
Od hrvatskih protestanata ističu se Stjepan Konzul i Antun Dalmatin, koji su pri-
jevode evanđelja i druge religijske tekstove objavili na hrvatskom jeziku, čakavskom
narječju svoje rodne Istre. Već je i Petrus Paulus Vergerius, nekadašnji koparski, odnosno
nominalno modruški biskup koji je postao protestant (suborac glasovitog slovenskog re-
formatora i prevoditelja Biblije Primoža Trubara) poticao da se djela u duhu reformacije
objavljuju ne samo na slovenskom, već i na hrvatskom jeziku. Najslavnija ličnost, od
resudne važnosti i u povijesti europske reformacije, bio je Matija Vlačić Ilirik (Matt-
hias Flaccus Illyricus, 1520.—1575.), podrijetlom Hrvat, koji je od 1541. poučavao u
Wittenbergu i bio jedan od najznačajnijih protestantskih teologa svoga doba, premda
se zbog svojih radikalnijih naučavanja (tzv. flacijanizam) sukobio s većinom njemačkih
evangeličkih zaj ednica.?7
U Hrvatskoj i Slavoniji od velikaša su na protestantsku vjeru prešli samo dio
Erdódyjevih i Zrinskih. Već je sigetski junak Nikola Zrinski simpatizirao reformaciju,
sin Jurja IV. je i prešao na nju, štoviše, na svom međimurskom posjedu (Nedelic, danas
mjesto Nedelišće) osnovao je tiskaru gdje su se tiskala i djela u protestantskom duhu, no
Nikolin unuk Juraj V. Zrinski se pod utjecajem Pćtera Pázmánya 1622. godine vratio
katoličkoj Crkvi.?? Pristašom reformacije postao je i Petar II. Erdódy (hrvatsko-slavon-
ski ban 1557.—1567.) koji je na svojim posjedima podržavao djelovanje protestantskih
propovjednika i dopustio propovjedniku Grguru Vlahoviću da na njegovim posjedima
propagira svoja vjerska načela. I Erdódyjevi i Zrinski imali su posjede izvan Hrvatske
(Štajerske i ugarske), gdje su kasnije našli utočište protestanti koji su odlazili s hrvatskog
tla. Hrvatsko plemstvo je zbog turske opasnosti bilo jače upućeno na Habsburgovce,
čime su mnogi objašnjavali njihovu suzdržanost prema reformaciji. Nije se samo plem-
stvo odupiralo reformaciji, već i hrvatsko stanovništvo pojedinih gradova: primjerice,
stanovnici Koprivnice su iz svoga mjesta izgnali protestantskog propovjednika i njegove
sljedbenike. U gradovima, primjerice u Varaždinu, reformacija se jače širila među građa-
nima njemačkog podrijetla, koje su kasnije prisilno rekatolizirali.!""
97 Mirković, M.: Matija Vlačić Ilirik, Zagreb, 1960., odnosno o djelu Matije Vlačića Ilirika na mađarskom jeziku vidi:
Lókós István: A horvdt irodalom tórténete, Budapest, 1996.
98 O protestantskoj epizodi povijesti obitelji Zrinski vidi Štefanec, Nataša: Heretik Njegova Veličanstva. Povijest o Jurju
IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb, 2001., odn. na mađarskom jeziku id.: IV. és V. Zrinyi Gyórgy, u: Bene, 5. —
Hausner, G. (ur): A Zrínyiek a magyar és a horvdi histdridban, Zxínyi, Budapest, 2007., str. 87.—112.
99 Historija naroda Jugoslavije 1959., IL, str. 461.
100. Sreindorff, 2006., str. 75.
U činjenici da reformacija nije pustila snažnijeg korijenja na hrvatskom tlu nesum.

njivo je igralo ulogu to da je na više područja, kao npr. u senjskoj nadbiskupiji, oq
ranog srednjeg vijeka jezik liturgije ionako bio hrvatski (točnije, starohrvatska redakcija
crkvenoslavenskog jezika) i da su odavna postojali prijevodi Biblije razumljivi puku,
A u tursko vrijeme su se svećenici koji su služili glagoljaški crkveni obred pojavili ne
samo u Dalmaciji, već i na području Zagrebačke nadbiskupije. Međutim, u 17. stoljeću
favoriziranje rustificirane inačice starohrvatskog jezika dvojice hrvatskih biskupa koji
su djelovali u Rimu — nominalni smederevski biskup i ohridski nadbiskup Rafael Le_
vaković i nominalni bosanski biskup Tomko Mrnavić — na uštrb prijevoda Biblije na
žive jezike više je nanijela štete hrvatskom jezičnom i kulturnom razvitku. Osim toga,
nisu postigli ni svoj izvorni cilj. Naime, njihova je namjera bila da vatikanski širitelji
vjere, kako bi Rimu privukli pravoslavne Slavene, koriste inačicu starohrvatskog jezika
s integriranim ruskim riječima. Međutim, rusinsko grkokatoličko svećenstvo iz Poljske
imalo je u Rimu veći utjecaj, pa je papino odobrenje dobila staroslavenska verzija koju
su oni koristili.!“!
Iz katoličkih crkvenih izvora znamo da je i na području zagrebačke nadbiskupije
bilo pokušaja širenja i luteranske i kalvinističke reformacije, a ti pokušaji — kao što je
vidljivo iz pisma zagrebačkog biskupa Šimuna Erdódyja papi Klementu VII. od 1. ožuj-
ka 1534. — nisu bili beznačajni. Kao što to i sam biskup piše, najodlučnije je istupio
tako da se:
»energično i bezobzirno opire luteranizmu (jer bi u protivnom) veći dio svećenstva njegove (6.
zagrebačke) biskupije već bio zaražen tom nadasve pogubnom sljedbom.«'??
Erdódy je potom 1535. godine sazvao biskupsku sinodu radi rješavanja problema.
Međutim, proboj na tom polju donio je tek rad Jurja Draškovića, koji je imao istaknutu
ulogu u hrvatskoj katoličkoj obnovi.
Luteransko se naučavanje na hrvatskom tlu počelo širiti prvenstveno iz smjera Šta-
jerske i Kranjske, a kalvinističko iz Ugarske, znamo i za imena nekoliko propovjednika
iz 16. stoljeća (primjerice, evangelici: Ivan Dragnić iz Križevačke županije i Grgur Vla-
hović iz okolice Ozlja; reformatori: Mihovil Bučić i Benedikt Blažeković iz Zagreba).'??
Međutim, reformacijska naučavanja intenzivno su se širila u krugu Hrvata koji su živjeli
na području pod turskom okupacijom, južno od Drave: Mihály Sztárai i njegovi surad-
nici su u okolici Valpova i Vukovara postigli uspjeh ne samo kod mađarskog, već i hrvat-
skog stanovništva: oko 120 općina prešlo je na kalvinizam, a 17. svibnja 1551. održali
su protestantski crkveni sabor. Isto je tako prešao na protestantizam i velik dio Hrvata
u ugarskoj Podravini — doduše, samo nakratko, jer ih je zagrebačka biskupija nekoliko
desetljeća kasnije preobratila nazad na katoličanstvo. Danas jedino u istočnoslavonskom
selu Tordinci žive kalvinisti hrvatskog materinskog jezika.
101 O tom pitanju i procesima standardizacije hrvatskog jezika tog razdoblja vidi Krasić, Stjepan: Počelo je u Rimu.
Katolička obnova i normiranje hrvatskog a jezika u 17. stoljeću, Dubrovnik, 2009.
102 Šanjek, Franjo: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 263.
103 Šanjek nav. izd., str. 263. O Szrđraijevu misionarskom radu autor piše ibid.
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljecu 169
Hrvatsko-slavonski staleži su 1606. godine odbacili glasoviti zakon o vjerskim slo-

bodama Ugarskoga sabora te svim nekatolicima zabranili naseljavanje u Hrvatskoj (ka-
snije su bili primorani učiniti iznimku s pravoslavnim Vlasima, premda su staleži u to :
vrijeme prakticirali crkvenu uniju). Ugarski vladar je 1608. godine porvrdio odluku
Hrvatskoga sabora, što je imalo čak i državnopravne posljedice, budući da je vladarska
»sankcija«, čak i kada je riječ o izuzetku, legalizirala zasebno zakonodavstvo neovisno o
ugarskim zakonima.
U vezi povijesti hrvatske reformacije običaj je spomenuti splitskog biskupa rapskog
(Arbe) podrijetla, Marka Antuna de Dominisa, koji se nije priključio nijednoj prote-
stantskoj crkvi, no zbog svoga je djela De republica ecclesiastica objavljenog 1617. godine
u kojem oštro kritizira crkveno poglavarstvo i praksu rimske uprave bačen u Rimu u
zatočeništvo. Umro je u inkvizicijskom zatvoru 1624. godine, a njegovo je tijelo nakon
smrti spaljeno na lomači na rimskom Campo dei fiori.
Katolička obnova u zemljama Hrvata

Katolička obnova u dijelovima današnje Hrvatske koji su onodobno bili pod vlašću
Habsburgovaca, Mletaka (pa čak i Osmanlija) započela je u duhu i na temelju odluka
Tridentskog koncila. Protiv protestantizma koji je djelomično osvojio i hrvatsko tlo na-
stupili su administrativnim sredstvima, čak i nasiljem, no dalekovidniji i dubokoumniji
članovi katoličke Crkve uvidjeli su da put nasilja nije odgovarajuće rješenje. Duh Iri-
dentskog koncila je na hrvatsko-slavonsko tlo donio ponajprije zagrebački biskup Juraj
Drašković, koji je osobno sudjelovao u velikom savjetovanju (naravno, bili su nazočni i
drugi hrvatski i dalmatinski biskupi) koje je rezultiralo istinskim preporodom katoličke
Crkve, odnosno pokrenulo procese obnove. Biskup Drašković je po nalogu Ferdinanda
na Koncilu i službeno zastupao katolike Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Drašković je
bio na položaju zagrebačkog biskupa od 1563.—1578. (kasnije je postao biskup Gyóra,
a potom nadbiskup Kaloče). Sazvao je biskupijske sinode 1570. i 1574. godine. U duhu
Koncila od svećenstva je očekivao moralnu obnovu, utvrđivanje vjeronauka (i općenito
poučavanja), ozbiljan pristup pastoralnom radu i uvođenje redovitih propovijedi (ho-
milije) u liturgiju — naravno, na materinskom jeziku.'“* Katolička crkva je, kao i prote-
stanti, postala mnogo intelektualnijom nego ranije te je stoga polagala sve veći naglasak
na organizaciju poučavanja. U znaku toga Drašković je 1578. osnovao novo sjemenište
u Zagrebu.
U procesu obnove pokazalo se osobito važnim pozivanje i davanje potpore novim cr-
kvenim redovima, isusovcima i kapucinima: pripadnici isusovačkog reda osnovali su rezi-
denciju 1606. u Zagrebu te 1633. u Varaždinu, dok je prvi zagrebački kapucinski samostan
osnovan 1618. godine. U ovom je nizu potrebno spomenuti i da su pavlini, koji su sve do
kraja imali značajnu ulogu na hrvatsko-slavonskim područjima, 1582. godine osnovali
104 Šanjek nav. izd., str. 264.

gimnaziju u Lepoglavi (preuredili su obrazovnu ustanovu koja je tu djelovala nekoć 4

srednjem vijeku) kako hrvatska mladež ne bi putovala u austrijske ili njemačke prote.
stantske škole, već nastavila svoje školovanje kod kuće. Lepoglavski pavlini su nakon toga
1671.—1674. godine ishodili od pape Klementa X., odnosno Leopolda I. da njihovoj škol;
bude dodijeljen naslov studium generale, namijenjen visokoobrazovnim ustanovama.!%
Prva isusovačka srednja škola (kolegij) osnovana je u Zagrebu 1607., a u Varaždinu
1636. godine.' 6 Obrazovna djelatnost zagrebačkih isusovaca razvijala se dalje tijekom 17,
stoljeća. Na koncu su 1669. godine uz odobrenje Leopolda I. osnovali kraljevsku akademi-
ju, prvu visokoškolsku instituciju koja je trajno, i to u kontinentalnoj Hrvatskoj, stoljeći-
ma opstala (zapravo do danas), preteču današnjeg zagrebačkog sveučilišta (u Dalmaciji su
već 1396. godine dominikanci osnovali prvu visokoškolsku ustanovu, studium generale).
Isusovci su se isticali i u nakladništvu. O ličnosti najistaknutijeg hrvatskog isusovca,
Bartola Kašića, priređivača prvog, no neobjavljenog prijevoda cijele Biblije na hrvatski
(živi jezik, a ne liturgijski slavenski) kasnije će biti riječi u više poglavlja. Godine 1582.
objavljen je katekizam Aleksandra Kumulovića (/Vauk krstianski za slovinjski narod), a
1603. došao je na svjetlo dana u hrvatskom prijevodu i katekizam u duhu Koncila Ro-
berta Bellarmina (1542.—1621.). Također je od značaja u pogledu dušobrižništva bilo
to što je isusovac Nikola Krajačić 1628. godine izdao prvu tiskanu zbirku hrvatskih cr-
kvenih pjesama. Katolička obnova je započela i u dalmatinskim gradovima koji su bili u
mletačkim rukama: sinode su održavane u Zadru (1563., 1566., 1579.), Splitu (1579.),
Šibeniku (1564., 1574.), Trogiru (1565., 1579.) te u Dubrovačkoj Republici (1565.,
1574./75.). Kapucini su se 1610. godine pojavili u Rijeci, a 1691. u Splitu. Isusovci su se
1604. naselili i u Dubrovniku (no mletačka vlast ih nije puštala u dalmatinske gradove).
Ojačao hrvatski katolicizam u 17. stoljeću svojom je zadaćom smatrao i ponovno
stvaranje kršćanskog jedinstva. Povrh svojih nastojanja na Balkanu, hrvatski svećenik
i teolog rođen pored Karlovca, autor teorijsko-politickih djela Juraj Križanić (1618.—
1683.) otputovao je u 1659. godine Rusiju s ambicijom da ponovno vrati Ruse na vjeru
rimske Crkve.!" Križanić nije imao uspjeha; car ga je poslao u petnaestogodišnje si-
birsko izgnanstvo (gdje je hrvatski svećenik napisao svoje glavno djelo Politiku), zatim
nakon pomilovanja odlazi u Poljsku, pristupa dominikanskom redu, a na putu u Rim
1683. godine priključuje se vojsci poljskoga kralja Ivana Sobieskog i umire u glasovitoj
bitci kod Kahlenberga pored Beča. Premda je Križanić već od velike istočnoslavenske
sile 18. stoljeća čekao pomoć za južne Slavene koji su čamili pod Turcima, kao da se
u trenutku njegove smrti ostvario san dubrovačkoga pjesnika Ivana Gundulića, koji je
upravo od katoličke Poljske čekao pomoć u borbi protiv Turaka.
105 Hoško, Emanuel, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj (1244—1786.), MGC, Zagreb, 1989., str. 300.—311.
106 "Vanino, Miroslav: /susovci i hrvatski narod I. Rad u 16. stoljeću, Zagrebački kolegij, Zagreb, 1969.; id.: Kolegiji du-
brovački, riječki, varaždinski i požeški, Y. k. Zagreb, 1987.
107 Golub, Ivan: Križanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987. Naravno, Križanićeva akcija se ne može odvojiti od na-
stojanja koja su potekla iz središta Katoličke crkve u Rimu, koja su hrvatskim svećenicima, redovnicima namijenili
važnu ulogu u povratku »šizmatika« na Balkanu u katoličku obitelj. Osim cijleva katoličke obnove, i zato je osnovan
kolegiji za bogoslove iz »Ilirije«, Collegium Hungarico-Illyricum u Bologni i papa Siksto V. je zato htio utemeljiti
i Zavod Sv. Jeronima u Rimu (iako ovaj potonji se tek kasnije uspio uistinu utemeljiti). Naravno, u slučaju Mađara
radilo se više o vraćanju protestanata u Katoličku crkvu.
Katolička se obnova, dakle, donijela rezultate od iznimnog značaja na polju hrvat-

ske kulture, no postigla je i svoj prvobitni cilj: hrvatski narod je na cijelom današnjem
hrvatskom etničkom području ostao ili se vratio katoličkoj crkvi.
Zrinski i Frankopani protiv Habsburgovaca

Najpoznatiji junaci zajedničke hrvatsko-madarske prošlosti zasigurno su braća Zrin-
ski, pjesnik i vojskovođa Nikola VII. (1620.—1664.) i njegov brat Petar (1621.—1671.).
Praunuci sigetskog junaka su nakon prerane smrti svoga oca, hrvatsko-slavonskog bana
Jurja V. Zrinskog (#1626.) došli pod okrilje ostrogonskog nadbiskupa Pétera Pázmánya.
Njihov je odgoj bio izvrstan, obojica su se iskazali kako na bojištu, tako i u politici i
književnosti. Premda je činjenica da je od njih dvojice Nikola bio nadareniji i ujedno
promišljeniji i dalekovidniji.
Frankopani su djelomice, no Zrinski su kategorički bili na strani Habsburgovaca
tijekom 16. i 17. stoljeća, počevši od vladavine kralja Ferdinanda 1. Obitelj Zrinski je
(uz obitelji Erdódy i Drašković) — uz političku elitu Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva
— postali dijelom i tzv. nadnacionalne aristokracije Habsburške Monarhije, stupivši
u bračne veze s velikaškim austrijskim, štajerskim i češkim obiteljima. Druga supruga
pjesnika i vojskovođe Nikole Zrinskog, Marija Sofija Lóbl, koja je odrasla na carskom
dvoru i s kojom je sklopio brak 1652. godine u bečkoj Schbottenkirsche, bila je kći neka-
dašnjeg potpredsjednika Dvorskog ratnog vijeća i zapovjednika bečke garde. Zrinski su
djelomice upravo od habsburških vladara dobili svoje goleme hrvatske i ugarske posjede.
S druge strane, obitelj je, naravno, imala istaknutu ulogu i u hrvatskoj unutarnjoj poli-
tici, no imala je udjela i u ugarskim državnim i staleškim častima. Ako Nikola Zrinski i
nije uspio steći naslov palatina, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti ugarske i hrvatske
političke elite 17. stoljeća. Zrinski je ujedno bio i istaknuta ličnost ugarske (i hrvatske)
političke misli.'%
Nikola Zrinski je od konca 1647. godine nosio banski naslov, a nakon njegove smrti
i neznatnog odugovlačenja je 1668. godine njegov mladi brar Petar imenovan za tu čast,
najvažniju iz hrvatske perspektive. Obojica braće Zrinski istaknuli su se u tridesetogo-
dišnjem ratu u kojemu se su se borili u hrvatskim odredima carske vojske Habsburgo-
vaca. Štoviše, Nikola je 26. siječnja 1646. postao i general-bojnik (njem. Generalfel-
dwachtmeister) stajaće vojske Habsburgovaca u nastajanju. Prema našim dosadašnjim
saznanjima, on je vjerojatno bio prvi hrvatsko—ugarski aristokrat koji je nosio taj gene-
ralski čin! Međutim, od toga su važnije bile protuturske borbe Zrinskih. Petar je u službi
Mletaka sudjelovao i u kandijskom ratu, a tijekom velikog habsburško-osmanskog rata
1663.—1664. porazio je mjesnu pograničnu vojsku bosanskog paše. Nikola Zrinski je,
pak, u jesen 1663. obavljajući kao palatin djelokrug državnog kapetana u Zadunavlju
—___—
108 U vezi političkih gledišta Zrinskog i njegovog položaja u europskom intelektualnom životu vidi Klaniczay, Tibor:
Zrínyi Miklos, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1964.
nastojao kod Vága zaustaviti prodor turske vojske prema Beču, doduše, veliki se vezir zado-
voljio zaposjedanjem Érseküjvára te se glavnina vojske vratila u srce carstva prezimiti. To su
iskoristili Nikola Zrinski i njegov suborac, general Julius Wolfgang Graf von Hohenlohe,
koji su uz ugarske, hrvatske i austrijske postrojbe uz pomoć odreda poslanih od Rajnskog
saveza u siječnju 1664. godine u Zadunavlju proveli diverzijsku akciju golemih razmjera,
Prodrli su duboko na područje pod turskom okupacijom i u Osijeku djelomice spalili slay-
ni most sultana Sulejmana, premda su ga Turci još iste godine ponovno izgradili. Zrinski
je svojom vještom propagandom svoj ratni pothvat predstavio i zapadnoj javnosti, za koji
je dobio posebno priznanje od francuskoga kralja Luja XIV.
Godina 1664. u nastavku je donijela razočarenja kako braći Zrinski, tako i ugar-
skom i hrvatskom plemstvu koje je od Habsburgovaca očekivalo aktivnu protutursku
politiku i oslobođenje zemlje. Međutim zbog kašnjenja carskog ratnog vodstva nije us-
pio ni povrat Kaniže, došao je veliki vezir, razrušio utvrdu Novi Zrin — koju je ban Ni-
kola izgradio 1661. godine na turskom teritoriju — i krenuo na Beč. General Raimondo
Monteccucoli je, međutim, 1. kolovoza 1664. kod Szentgotthárda zaustavio osmanski
prodor, ali nije izvojevao sveopću pobjedu nad vojskom velikog vezira jer je tek mali
dio vojske prešao Rabu, a Habsburška Monarhija nije bila pripravna za veliki rat koji se
odužio. Dvadeset godina kasnije stajaća carska vojska je bila već u boljem stanju, državna
riznica je također bila u povoljnijoj situaciji, pa su tek nakon dva desetljeća duge borbe
i uz značajnu diplomatsku, vojnu i materijalnu pomoć međunarodne zajednice mogli
istjerati Turke s ugarskih i hrvatskih područja. Istina je da je tehnička nadmoć zapadnih
postrojbi u bitci kod Szentgotthárda bila, naravno, ona francuskih pomoćnih odreda;
habsburške postrojbe su tek dobrih dvadeset godina kasnije dospjele na tu razinu. Me-
dutim ugarsko i hrvatsko plemstvo, među njima i sam Nikola Zrinski, smatrali su da su
Turci veoma oslabjeli i da je došlo vrijeme za oslobođenje zemlje.'? Stoga je neočekivani
mir u Vasváru (10. kolovoza 1664.), sklopljen bez uključivanja staleža, izazvao golemo
razočarenje i mnogih katoličkih i ugarskih i hrvatskih velikaša, do tada potpuno odanih
dvoru.
Staleži i stanovnici Hrvatske nisu se priključili protuhabsburškim pobunama u
Ugarskoj u 17. stoljeću, dapače i u vrijeme Bocskaijeva ustanka i pohoda Gábora Bet-
hlena najodlučnije su ustrajali u vjernosti habsburškom vladaru. Međutim, zbog mira
sklopljenog s Turcima u Vasváru 1664. godine, koji je u očima ugarskih i hrvatskih stale-
ža bio sramotan, dio hrvatskih velikaša također se suprotstavio Habsburgovcima. Među
nezadovoljnicima bio je i Nikola Zrinski, apostol protuturske borbe. Međutim, sam
Zrinski nije mogao sudjelovati u organizaciji velikaške urote koja je počela u proljeće
1666. godine — u hrvatskoj historiografiji navedene pod imenom Zrinsko-frankopan-
109 Slabljenje osmanske države pojedini suvremenici (odnosno kasnije i povjesničari) smještaju u vrijeme Pernaestogo-
dišnjeg rata, a drugi, pak, sporu eroziju carstva vežu uz poraz osmanske Hote kod Lepanta 1571. godine. No, po-
tonji je samo spriječio ostvarenja hegemonije na Sredozemlju. Vidi: Matüz, József: Az Oszmdn Birodalom torićnete,
Akedémiai Kaidó, Budapest, 1990., str. 110. Prema Gáboru Agostonu osmanska je država i nakon ratova s konca
17. stoljeća samo oslabjela; još uvijek je bila odlučujuća velika sila, a proces u kojemu se bosporsko carstvo do 19.
stoljeća pretvorilo u »bolesnika Europe« zapravo je počeo tek u drugoj polovici 18. stoljeća.
ska urota, au mađarskoj Wesselényijeva urota — premda je možda i imao ulogu u diplo-
matskom ispitivanju situacije poduzetom u smjeru Francuza u jesen 1664. godine. No,
preminuo je 18. studenog 1664. u lovu u kuršanečkoj šumi pored Čakovca.!! Trezvena,
promišljena ličnost Nikole Zrinskog vjerojatno bi obuzdala ponašanje urotnika, koji su
se ubrzo odlučili na radikalne poteze.
Nakon Nikoline smrti palatin Ferenc Wesselényi i ostrogonski biskup Gyórgy Li-
ppay su nastavili organizaciju urote zajedno s Petrom Zrinskim, a u međuvremenu su
im se pridružili i noviji nezadovoljni ugarski velikaši, državni sudac Ferenc III. Nadasdy
i Ferenc I. Rákóczi, sin nekadašnjeg erdeljskog kneza Jurja II. Rákóczija (1648.—1660.),
kao i par štajerskih velikaša. Savezništvo Petra Zrinskog i Rákóczija zapečaćeno je bra-
kom 1666. godine. Banova kći Jelena Zrinska udala se za kneza, a iz njihovog braka ro-
den je Ferenc II. Rákóczi 1676. godine. Urotnici su na koncu u kolovozu 1666. (kada su
vidjeli da je mir u Vasváru ratificiran i da dvor nije voljan nastaviti borbu protiv Turaka)
iz Wesselćnyijeve utvrde Murány poslali izaslanstvo sultanu i predložili mu: spremni su
priznati njegovu vlast u Ugarskoj (i Hrvatskoj). Osmanlije nisu dali konkretan odgovor,
no nisu niti definitivno odbacili taj zahtjev, što je u urotnicima pobudilo neutemeljene
iluzije.""" Osim toga, prvo je umro Wesselényi, a zatim i biskup Lippay te je tako vođenje
pokreta ostalo na Petru Zrinskom.
Urotnici su zajedno s Francuzima ubrzo konačno pretrpjeli poraz (Luj XIV. se 1668.
godine pogodio s Leopoldom I. u pitanju španjolskog nasljedstva, a do tada je urotnike
samo zavaravao putem svojih mletačkih i bečkih poslanika). Mletačka Republika ta-
kođer nije htjela pružiti pomoć i umiješati se u rat s Habsburgovcima. Nakon kratkog
pokušavanja u Poljskoj (tom je pokušaju pronalaska saveznika stao na kraj brak između
poljskoga kralja Michata Wisniowieckoga, 1669.—1673., i habsburške princeze), a Petar
Zrinski se opet obratio Osmanlijama. Nažalost, njegov poslanik Franjo Bukovački po-
grešno je protumačio odgovor Turaka, uljudno laskanje Porte uzeo je za konkretno obe-
ćanje, premda osmanska sila (tada još) nije željela prekršiti vašvarski mir jer je najprije
htjela završiti Kandijski rat, a potom je napala Rusiju i na koncu 1672. godine Poljsku.
Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan i Ferenc Rákóczi su u proljeće 1670. godine, uz-
dajući se u tursku pomoć, pokušali povesti oružani pokret — praktički s minimalnim
uspjehom. Hrvatsko srednje plemstvo nije bilo voljno priključiti se proturskoj akciji,
na Frankopanov poziv zagrebačko građanstvo i turopoljsko plemstvo dalo je negativan
odgovor. Čakovečki pregovori Zrinskoga s Nikolom III. Erdódyjem (1630.—1693.) i
Ivanom IV. Draškovićem (oko 1630.—1692.) takoder su doživjeli neuspjeh, tursko save-
zništvo su odbacili i ta dvojica ugarsko—hrvatskih velikaša. Oružani pokret u Hrvatskoj
110. Sve do danas se javlja glasina po kojoj to nije bila nesreća, već atentat, no sjećanja udovice Zrinskoga, kao i Nikole
Bethlena, koji je bio prisutan u lovu, zajedno s ostalim izvorima ne potvrđuju takve pretpostavke. Vidi: Bene, S4n-
dor — Borján, Gellért: Zrínyi és a vadkan, Helikon Kiadó, Budapest, 1988.
111 Miroslav Kurelac i Zoran Ladić smatraju te korake urotnika pokušajem stvaranja samostalne Hrvatske (i Mađar-
ske). Upitno je po čemu bi tursko vazalstvo značilo veću stvarnu samostalnost od habsburške prevlasti. Možemo
zasigurno reći da nikako ne bi značilo samostalnu/neovisnu hrvatsku ili mađarsku državu. Kurelac—Ladić: Pokret za
odcjepljenje Hrvatskog Kraljevstva od Habsburške Monarhije, u: Povijest Hrvata 11., 2005., str. 130.—143.
raspao se u par dana, a carsko-kraljevske trupe zauzele su i razorile posjede pobunjenih

velikaša. Petar Zrinski i Fran Frankopan tada su otšli u Beč, vjerujući da će uspjeti za.
gladiti stvar, budući da su u ranijim vremenima — u vrijeme pokreta erdeljskih kneževa
Bocskaija, Bethlena i Jurja I. Rákóczija — Habsburgovci (iz političkog interesa) oprašta.
li ugarskim velikašima slične izdaje i promjene strana.
S urotnicima se — u to vrijeme već apsolutistička — vlada Leopolda I. oštro obraču-
nala. Zaobišavši staleško pravosuđe 30. travnja 1671. godine dala je smaknuti Zrinskog
i Frankopana u Bečkom Novom Mestu, a Nádasdyja u Beču, a njihove posjede je zapli-
jenila. Zapravo je dvor (ponajviše kancelar Johann Paul Hocher) tim brutalnim postup-
kom, koji je ozbiljno prekršio staleški »ustav«, jednako tako narušio kompromisni sustav
podjele vlasti između Habsburgovaca i staleža Hrvatsko Ugarskog Kraljevstva (koji je
posebno potvrdio državni sabor iz 1608. godine) kao i Ferenc Wesselćnyi i Petar Zrinski
1666., odnosno hrvatski ban i Frankopan 1670. godine, kada su se ponudili kao turski
saveznici.!!* Dvor se djelomice uplašio tog proturskog obrata u dotad uvijek odanih hr-
vatskih velikaša; naime, da su uspjeli, granica osmanske države dopirala bi do nasljednih
pokrajina, dovodeći srednjoeuropsku vlast i monarhiju Habsburgovaca u veliku opa-
snost (moguće je da je to igralo ulogu i u smaknuću Nádasdyja, koji je imao posjede u
zapadnom Zadunavlju, budući da bi prijelaz na drugu stranu tamošnjih velikaša značio
izravnu tursku prijetnju carskom gradu Beču). S druge strane, pojedini dvorski krugovi
smatrali su dobrom prilikom to što napokon više ne moraju dijeliti vlast i upravu Hr-
vatske i Ugarske sa zastupnicima staleža. Jedino je za Ferenca Rákóczija njegova majka
Sofija Báthory isposlovala pomilovanje.
Pad obitelji Zrinski i Frankopan bio je težak udarac za Hrvatsku i hrvatsku političku
elitu. Vlast nije poštedjela ni pripadnike uže obitelji. Suprugu Petra Zrinskog, Katarinu
Frankopan zatvorili su u samostan, gdje je dvije godine kasnije umrla pomućena uma
(Petar joj je napisao potresno oproštajno pismo na hrvatskom jeziku, no nisu joj ga pre-
dali). U zatvor su smjestili i Petrovog sina Ivana, koji je kasnije pomilovan, ali je 1683.
godine ponovno lišen slobode te je umro u zatvoru u Grazu koncem 1703. Iste godine
(još u proljeće) umrla je Jelena Zrinska, koja se nakon smrti prvoga muža udala za Imru
Ihčkčlyija, vođu novog proturskog gornjougarskog ustanka (1682—1685.), koga je po-
tom slijedila u njegovo izgnanstvo u Turskoj. Odmazda nije pogodila Nikolinog sina
Adama Zrinskog, koji je koračajući stopama svoga oca imao lijepu karijeru pred sobom,
no 1691. poginuo je u bitci protiv Turaka kod Slankamena.
Razračunavanje s dvije najmoćnije hrvatske velikaške obitelji imalo je i druge, du-
goročne političke posljedice. Činjenica da su se hrvatski staleži u nadolazećim stoljećima
postupno udaljavali od Mađara možda se može objasniti i odsutnošću Zrinskih, koji su
bili dosljedni zagovornici hrvatsko-ugarske staleške suradnje. Gubitak obitelji Zrinskih
i Frankopana imao je negativan učinak i na hrvatski politički razvitak; naime, oslabio je
i smjer okupljen oko njih koji je bio u potrazi za novim putevima staleško-nacionalnog
politiziranja, te se raspao ozaljski krug, tako bitan u hrvatskoj duhovnoj povijesti (knji-
112 Pálffy, G. 2007., str. 413.—414.

ževnosti i jezikoslovlju). Ako pogledamo u kojem su postotku češkom plemstvu Habs-

burgovci oduzeli posjede nakon bitke na Bijeloj gori 1620. godine i u kojem su se, nakon
roga omjeru strani vlastelini useljavali u Češku, a češko staleštvo postalo beznačajno (od
66 velikaških i 460 obitelji srednjega plemstva ostalo je samo 20 odnosno 238, a zatim je
417 inozemnih dobilo češki indigenat),"'* možemo vidjeti da u krugu hrvatskoga plem-
stva nije bilo tako kolektivne odmazde (doduše, većina se nije ni pridružila Zrinskima i
Frankopanima). Tako su hrvatski staleži — zajedno s ugarskima — već nakon relativno
kratkog vremena mogli ponovno poduzeti korake za uspostavu svojih prava i povlastica.
Kao i u Ugarskoj, i u Hrvatskoj je cilj odmazde koja je pala na urotnike bilo zastrašivanje.
Po mome mišljenju upravo je neuspjeh hrvatsko-ugarske velikaške urote koji je došao s
reškim posljedicama bio razlog tome što je hrvatska politika u narednih 120 godina (sve
do vladavine Josipa II.) u potpunosti postala pristašom Habsburgovaca: dobra suradnja
između dviju aristokracija iz ranijih vremena oslabjela je, pa čak i povremeno prestala.
Dvor je od 1671. doista započeo eksperiment otvorenog apsolutizma i izbrisao
staleški institucionalni sustav. Međutim plemstvo se suprotstavilo, pa je novi vladajući
sustav Gubernium ubrzo osuđen na propast. Postoje naznake da su Hrvatsku pokušali
odcijepiti od ugarske krune (hrvatski i primorski pogranični general Johann Joseph Graf
von Herberstein provodio je i agitacije u tom smislu u krugu hrvatskog srednjeg plem-
stva koje je služilo u pograničnim područjima), no taj je pokušaj propao zbog otpora
hrvatskih velikaša (među njima bana Nikole Erdódyja). Erdódy, kojega je ranije 1670.
godine, nakon smjene Petra Zrinskog, kralj Leopold I. imenovao banskim namjesnikom
samo za vojna pitanja (u civilnim stvarima bio je nadležan zagrebački biskup Martin
Borković do 1671. godine), dobio je zajedno s više ugarskih aristokratskih istomišljenika
(ostrogonski nadbiskup Gyórgy Szelepcsćnyi, Pál Esterházy) ozbiljnu ulogu u djelomič-
noj neutralizaciji pokušaja apsolutizma, u ponovnoj uspostavi staleškog ustava.!'*
Prva naznaka toga bila je činjenica da je Hrvatski sabor mogao Erdódyja, koji je u
kolovozu 1678. već bio imenovan redovnim banom, 1680. godine već i službeno uvesti
u bansku čast. Banu je dospio važan zadatak i u pripremi i u radu šopronskog sabora
iz 1681. godine, koji je ponovno uspostavio prava i povlastice ugarskih (i, naravno, za-
jedno s njima hrvatskih) staleža. Tako je dvojni kompromisni sustav centralne i staleške
vlasti, to jest dualističko upravljanje Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva uspostavljeno
u ljeto 1681. godine izborom Pála Esterházyja za palatina. To, dakako, nije značilo da
habsburška vlast nije u narednim godinama u svoje vladanje pokušavala uvesti elemente
koji služe jačanju centralizacije; međutim, od otvorenog apsolutizma i staleških sloboda
su odustali. No, nakon oslobođenja Budima u rujnu 1686. godine — ponovno pozvavši
113 Vidi: Oborni, Teréz: A Cseh Korona országai a Habsburg Birodalomban 1526-620—1665, u: Sashalmi, Endre (ur.):
»Kelet Furópa« és a »Balkdn«, 1000—1800, Pécs, 2007., str. 136.
114. U međuvremenu je biskup Martin Borković ustrajao na tome da se zagrebačka biskupija proglasi nadbiskupijom,
što današnja hrvatska crkvena povijest smatra manifestacijom hrvatskih težnji za osamostaljenjem. Vjerojatno je i
taj korak dio međusobnog političkog udaljavanja hrvatske i ugarske elite nakon sloma urote i ustanka Wesselćnyi—
Zrinski-Frankopan.
u pomoć pojedine pripadnike staleža —Leopold I. je na Požunskom saboru 1687. godine

ipak uspio provesti priznavanje nasljednog prava muške loze Habsburgovaca.
Oslobodilački ratovi s konca 17. stoljeća

Hrvatsko plemstvo tijekom cijelog 16. i 17. stoljeća nije bilo voljno odreći se i pomi.
riti se s gubitkom dijelova zemlje pod turskom okupacijom jednako kao ni ugarsko
plemstvo. Bilo je očito da ih hrvatsko—ugarska država nije bila u mogućnosti povratiti
sama bez ozbiljne pomoći izvana i da čak ni Habsburška Monarhija ne može započeti
tako golemu ofenzivnu vojnu sama, bez pomoći drugih europskih država. Premda su
revolucionarne promjene u europskom vojnom sustavu koje su započele u 16. stolje-
ću (ustaljivanje uporabe suvremenog vatrenog oružja, početno organiziranje pojačanja,
vidno poboljšanje ratničke i taktičke stege plaćeničke vojske) već ranije postale očite i
suvremenicima. A moglo se osjetiti i da osmanska vojska polako počinje zaostajati, oso-
bito na polju široke primjene tehnologije i vatrenog oružja (pušaka). Ipak, za pokretanje
sveopćeg rata između Habsburške Monarhije i osmanske sile bilo je potrebno ispuniti
druge, ne samo vojne, već i vanjskopolitičke i gospodarske preduvjete.
U vrijeme novog velikog turskog (tzv. oslobodilačkog) rata između 1683. i 1699.
godine na sreću Hrvatske (i, naravno, Ugarske) uglavnom su bili ispunjeni svi nabrojani
uvjeti. 1683. osnovan je jedan saveznički sustav, Sveta Liga, kojoj su se uz Habsburšku
Monarhiju priključile i Poljska i Mletačka Republika (potom 1686. godine Rusija), no
barem je jednako toliko važna bila i stvarna požrtvovnost vojnika različitih njemačkih
kneževina (Bavarska, Brandenburg, Saska, itd.): na ugarsko—hrvatsko bojište pristizali
su strani vojnici, poglavito iz Njemačke i drugih europskih zemalja, a u narednih deset-
ljeće i pol deseci tisuća vojnika dali su svoj život za oslobođenje Ugarske i Hrvatske. Isto
je tako bio važan diplomatski posrednički rad i nadahnjivanje masa pape Inocenta XI.
(1676.—1689.). Međutim, neovisno o tome što su brojni vojnici (osobito dobrovoljci iz
najrazličitijih dalekih europskih zemalja, ali ne samo njih) bili pojedinačno motivirani
mogućnošću borbe protiv »pogana«, oslobodilački ratovi s konca 17. stoljeća ne mogu se
dovesti u vezu sa srednjovjekovnim križarskim vojnama. Na koncu se pokazalo ključnim
što je francuski kralj Luj XIV. počevši od 1684. godine na par godina obustavio protuha-
bsburšku borbu, pa je na taj način srednjoeuropska monarhija barem na izvjesno vrijeme
mogla svim snagama uprijeti na protuturskoj bojišnici.
Sam su rat i ovoga puta, kao i ranije gotovo svaki veliki habsburško-osmanski rat,
započeli Turci: veliki vezir Kara Mustafa je, precijenivši stvarne kapacitete osmanske voj-
ske i države koja je nakratko ojačala zahvaljujući reformama Mehmed-paše Cuprilica,
pokrenuo napad na neprijateljsku prijestolnicu Beč. Loše je procijenio situaciju: nije
uzeo u obzir da su Leopold I. i poljski kralj Ivan Sobieski stupili u savez 31. ožujka 1683.
godine i zbog toga nije bilo pogodno vrijeme za ostvarenje planova os svjetskoj vladavini
Sulejmana I.
u 177
Ostaci ostataka. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u 16. i 17. stoljeć
Nakon poraza osmanske vojske 1683. godine kod Kahlenberga i zatim Šturova —
za razliku od sukoba iz 1663.—1664. — rat se nastavio, premda su pacifisti naveli Leo-
olda I. da pokuša sklopiti mir s Osmanlijama, koji je nakon pobjede kod Beča uputio
poslanika Turcima. Na sreću Ugarske i Hrvatske, turska je strana i ovoga puta posve
po grešno procijenila odnose snaga i odbila je povoljnu ponudu mirovnog sporazuma,
sličnu vašvarskoj.!'?
Povrat hrvatsko-slavonskih teritorija započeo je u dolini Drave 1684. godine op-
sadom Virovitice. Smjer prodora bio je dio gotovog plana: cilj je bio povrat Osijeka,
čime bi presjekli osmansku liniju pojačanja u smjeru Budima.''* Hrvatski i austrijski
odredi generala Jakoba Graf von Lesliea zauzeli su Viroviticu 25. srpnja, uslijedila je
Slatina, došli su i do Osijeka, no zauzeli su samo predgrađe, gdje su zaplijenili značajne
količine živežnih namirnica i bojnog materijala iz mjesnih turskih skladišta. Štoviše,
djelomice su uspjeli ponovno zapaliti slavni osječki Sulejmanov most, no Turci su ga
nedugo zatim ponovno popravili (u listopadu 1686. konačno ga je uništio Ludovik
Badenski).
Značaj gubitka Virovitice osmansko je ratno vodstvo brzo prepoznalo, stoga je u
proljeće 1686., još prije no što su kršćanske vojske stigle do Budima, pokušalo povra-
titi utvrdu, no bez uspjeha. Tako je ubrzo velik dio Slavonije — uz iznimku Broda i
Gradiške — oslobođen 1687. godine u vojnom pohodu generala Hansa Diinnewalda.
Dunnewald, čijoj se vojsci pridružila i hrvatsko-slavonska banska vojska pod zapovjed-
ništvom carskog general-majora Ivana IV. Draškovića, u rujnu 1687. godine opsadom
je zauzeo Voćin i Valpovo, no osječka garda i muslimansko civilno stanovništvo, još pod
utjecajem šoka od poraza u Haršanjskoj bitci 12. rujna, u panici su pobjegli. Tome je,
naravno, doprinijelo što se nedugo prije toga ni sam veliki vezir Sulejman nije usudio
ostati u osječkoj tvrđavi, pa je strateški iznimno važna utvrda bez borbe dospjela u carske
ruke. Požegu i okolicu je — uz pomoć pučkih ustanika pod vodstvom franjevca Luke
Ibrišimovića — povratio Dunnewald. Jednako tako se tih godina u slavonskim bitkama
istaknuo i hrvatski konjanički zapovjednik, pukovnik Ivan Makar, koji je u jesen 1686.
godine prepadom osvojio i predgrađe Pečuha.
Godine 1688. u Slavoniji se pojavila i glavnina vojske pod vodstvom Ludovika Ba-
denskog, Adam Zrinski i pukovnik Hofkirchen ponovno su zauzeli Brod i zajedno s
Nikolom Erdódyjem oslobodili Kostajnicu, odbili pokušaj bosanskog Topal-Husein
paše da ponovo osvoji grad. Ludovik Badenski je 5. rujna 1688. godine pored Svinja-
ra (Davor) u blizini Broda razbio vojsku Husein-paše koja se spremala u novi napad.
Međutim, područje između Drave i Save u narednim godinama (uz iznimku Osijeka
i nekoliko snažnih gradova) još će nekoliko puta promijeniti gospodara i konačno se
osloboditi rek 1691. godine, nakon slavne pobjede Ludovika Badenskog nad velikim ve-
zirom Mustafa-pašom Cuprilicem 18. kolovoza kod Slankamena. No, neprestane borbe
ponovno su donijele teške gubitke stanovništva (npr. okolica Požege u više je navrata
——
115. Szakály, Ferenc: Virágkor és hanyatlás, 1440-1711, u: Magyarok Európában U, Budapest, 1990., str. 288.
116 Podrobni opis borbi u Hrvatskoj vidi u novije vrijeme: Mažuran, Ive, 1998., str. 243.—275.
178 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJECA 7. DO DAN AS
promijenila gospodara),!' no iz Bosne su u znatnom broju pristizali katolički izbjeglice,

pa je tako to područje i u kasnijem razdoblju očuvalo hrvatski karakter.
U Dalmaciji je mjesno kršćansko stanovništvo ustalo na oružje već na sam glas o
bečkom porazu Turaka, a njihov ustanak (koji je podržavala i senjska vojska) poprimio
je takve razmjere da su se osmanske čete zatvorile u utvrde Knina, Skradina i Obrovca,
Još u listopadu 1683. godine oslobođeni su Ostrovica i Benkovac, a potom je osmanska
mjesna garda napustila Obrovac i Skradin. Mleci su u početku još oklijevali, Turci su ih
pokušali navesti na to da se drže podalje od rata, no na koncu su se 1684. godine pridru.
žili protuosmanskom savezu Leopolda I. i Ivana Sobieskog jer su se bojali da će zaleđe
njihovih dalmatinskih gradova doći u ruke Habsburgovaca. Od tada pa nadalje mletački
su zapovjednici surađivali s pučkim ustanicima pod vodstvom Stojana Jankovića i dru-
gih. U nekoliko idućih godina Venecija je postigla tek malo uspjeha, u najboljem su
slučaju samo odredi Morlaka (to je ime ujedno označavao pravoslavno vlaško i katoličko
hrvatsko pučanstvo) pustošili područja koja su smatrali neprijateljskima (Lika, Krba-
va, pojedini krajevi Bosne). Najpoznatiji zapovjednik, spomenuti Janković poginuo je
1687. godine tijekom napada na bosansko Duvno. Na koncu je tek 11. rujna 1688.
godine mletački upravitelj Dalmacije, Girolamo Cornaro zauzeo Knin. Međutim, time
je dobio u posjed mjesto od ključne važnosti, kao i mogućnost za povrat Like i Krbave.
Habsburška vlada i ratno vodstvo prepoznali su opasnost ovdašnjeg jačanja Mletaka, pa
su pod zapovjedništvom generala Johanna Josepha Graf von Herbersteina 1689. godine
na južno bojište poslali vojsku koja je — ne malim dijelom uz pomoć mjesnog stanov-
ništva (njihov duhovni vođa bio je svećenik Marko Mesić) — zauzećem Bilaja, Perušića i
Udbine tijekom lipnja i srpnja oslobodila cijelu Liku i Krbavu od osmanske vlasti.
U međuvremenu je glavni zapovjednik Ludovik Badenski dobio informaciju da
se bosanski beglerbeg sprema na napad u dolini Une i Kupe te je naložio banu Nikoli
Erdódyju da zaposjedne utvrde Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Bosanski paša je doista
izvršio napad, no vidjevši otpor prvo se povukao, a potom neočekivano ponovno prešao
rijeku i u blizini Zrina pretrpio težak poraz od vojske grofa Ivana IV. Draškovića. Na tom
bojištu Hrvati u kasnijim vremenima više nisu mogli uknjižiti ozbiljnijih dobiti. Novi
hrvatski ban Adam II. Batthyány (1693.—1703.) imenovan nakon smrti bana Exdódyja
(7. lipnja 1693.) još je iste godine provalio u Bosnu i spalio utvrdu Bronzani Majdan,
zatim 1696. zauzeo utvrde Vranograč i Todorovo, no njihovi ih branitelji nisu mogli
obraniti te su ih Turci povratili još iste godine. Jednako je neuspješan bio pokušaj povrata
Bihaća 1697. godine, premda je novi glavni zapovjednik Eugen Savojski polagao velike
nade u akciju. Osmanska je obrambena linija duž Une položila ispit te je rijeka 1699.
godine trajno postala granicom Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva, a time
ujedno i Bosne i Hrvatske.
117. Mažuran procjenjuje slavonske gubitke na 80%, dok je po njemu gubitak stanovništva Like i Krbave dosegao 95%
(Mažuran, 1988., str. 269.). Cinjenica jje da su na slavonsko područje radije dolazili katolici iz Bosne, dok su se u
Lici u manjem omjeru naselili katolički Bunjevci, a u većem broju bosanski pravoslavni izbjeglice. Po mišljenju
recenzenta moje knjige, Damira Karbića Mažuranove procjene su možda previsoke.
n 7 "m Mt m Vnum
“ » "y
; f pagg
inanigko o 5 carsh
Karta 9.: Hrvatska, Slavonija i Vojna krajina u 18. stoljeću
Tijekom velikog oslobodilačkog rata s konca 17. stoljeća (1683.—1699.) znatan je

dio Hrvatske i Slavonije oslobođen od osmanske vlasti od sredine 16. stoljeća. Jedan je
dio starih hrvatskih područja ostao pod turskom vlašću (i kao dugoročna posljedica i
danas čini dio Bosne), a drugi dospio pod vlast Mletaka (krajevi u zaleđu dalmatinskih
gradova koji se prostiru do Dinarskog gorja do 1526. godine su pripadali Hrvatsko-
Ugarskom Kraljevstvu, no Habsburgovci su ih se odrekli u korist Mletačke Republike,
koja je odande istjerala Turke). U vrijeme rata su se i bosanski katolici pobunili protiv
turske vlasti, pa kada je u Bosni ponovno uspostavljena osmanska vlast, prema jednim je
izvorima 100 000, a prema drugim 200 000 bosanskih i hercegovačkih Hrvata prebjeglo
prvenstveno u Slavoniju, au manjoj mjeri u Ugarsku (u Baranju i Bačku). Tako su u 16.
i 17. stoljeću — uz turska osvajanja koja su nakon 1526. trajala nekoliko desetljeća —
dva velika rata toga razdoblja, Petnaestogodišnji i Oslobodilački rat, i njihove posljedice,
kako kratkoročno tako i dugoročno, u jednako značajnoj mjeri preoblikovali teritori-
jalne, političke, etničke i društvene odnose kasnosrednjovjekovne Hrvatske i Slavonije.
POGLAVLJE SEDMO
Polagano oživljavanje i teritorijalna

rascjepkanost. Sudbina područja hrvatskog etnika
u 18. stoljeću
Položaj Hrvatske nakon turskih ratova. Oživljavanje Slavonije
Oslobođenje hrvatsko-slavonskih krajeva od Turaka preplavilo je hrvatsko plemstvo ra-
došću i kao da je, iako gledano s velike povijesne distance, opravdalo ispravnost njihove
odluke iz 1527. godine (prihvaćanje vladavine Ferdinanda Habsburškog).
Nakon Karlovačkog mira (1699.) velik dio hrvatskih područja oslobođen je turske
vlasti, no gospodarska moć i broj stanovnika Hrvatske veoma su opali u prethodne dvije
stotine godina. Novooslobođena područja, poput nekadašnjih ugarskih područja pod
turskom okupacijom, zbog ratnih su razaranja pružala neutješan prizor: gradovi su ležali
u ruševinama, znatan dio zemlje ostao je na ugaru. U onodobnim bi opisima krajolik (i
većina naselja) najčešće dobivali atribut pust, napušten (pagus desertus).! Međutim, zbog
velikog broja bosanskih katoličkih izbjeglica odnosno doseljenih Srba i Vlaha, Hrvatska
i slavonski krajevi oslobođeni turske vlasti ipak se ne mogu nazvati nenaseljenima; osim
toga, u svrhu obnove stanovništva nisu se svugdje morali nužno pozivati strani doseljeni-
ci, budući da se sjeverozapadna Hrvatska ionako smatrala prilično prenapučenom. No,
nakon djelomične konsolidacije situacije, osobito na istočnoj strani područja između
Drave i Save, habsburška je vlast naseljavanjem njemačkih doseljenika nastojala pospje-
šiti dovođenje napuštenog kraja u red i širenje suvremenijih tehnologija proizvodnje.
Premda se u mađarskim povijesnim radovima općenito navodi da su u skladu s
Požarevačkim mirom iz 1718. sve zemlje ugarske krune oslobođene od turske vlasti, to
vrijedi samo u slučaju uže Ugarske: pojedini dijelovi srednjovjekovne Hrvatske (npr.
Bihać i okolica) ostali su u osmanskim rukama, a taj su kraj često, čak i na zemljovidi-
ma 19. stoljeća nazivali imenom Turska Hrvatska. Dakle, teritorijalna cjelovitost zemlje
nije bila posve uspostavljena, a tu su činjenicu držali na umu hrvatski staleži. Kao što
nisu zaboravili ni to da su područja koja su bila dijelom Hrvatske prije 1526. — među
njima i srednjovjekovna hrvatska prijestolnica Knin — koncem 17. stoljeća dospjela
u mletačke ruke. Štoviše, u svijesti hrvatskih staleža uvijek je bila prisutna pripadnost
Dalmacije Hrvatskoj i, naravno, ugarskoj kruni. Hrvatski staleži su nakon oslobođenja
Budima i ujedno velikog dijela hrvatsko-slavonskog područja, pred saborom u Požunu
1687. godine dobili kraljevo obećanje da će područja koja su nekoć pripadala Hrvatskoj
ponovno doći pod nadležnost bana.“ Srednjovjekovna hrvatska područja oslobođena
1 — Smičiklas, Tadija: Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije (djela JAZU XI), Zagreb, 1891., 2. k, str. 38.
2. Hrvatski visoki staleži, odnosno hrvatski poslanici su 1687. podržavali ozakonjenje prava nasljedstva muške loze Habs-
burgovaca (točnije nasljeđivanje kraljevske krune prvorođenog sina), a protiv toga je bio jedino grof Nikola Drašković.
Polagano oživljavanje i teritorijalna rascjepkanost. Sudbina područja hrvatskog etnika u 18. stoljeću 181
rurske vlasti (Lika, Krbava) a priori nisu vraćena pod nadležnost hrvatskog bana i sabora,
već su ih Habsburgovci odmah stavili pod vojnu upravu i kasnije učinili dijelom Krajine.
Granica se, međutim, ipak udaljila od Zagreba, okončana je višestoljetna ugroženost i
permanentno stanje ni rata ni mira, koje je kroz dva i pol stoljeća nepovoljno utjecalo
na svakodnevni život stanovništva, a ujedno i na razvitak države. Pogranična se linija
(premda se u habsburško-turskim ratovima 18. stoljeća još tu i tamo pomalo mijenjala)
rrajno premjestila na liniju Una-Sava, a slijedom toga se zadržavanje nekoliko ranijih
krajinskih okruga pokazalo neopravdanim — barem u pogledu protuturske obrane.
Hrvatsko je plemstvo, dakle, s pravom smatralo da bi ta područja trebalo staviti
pod upravu hrvatskih staleža te su počeli zahtijevati od vladara da se barem Varaždinski
generalat, koji je sad već bio daleko od turske granice, povrati »civilnoj« Hrvatskoj.
Njihov zahtjev podržavali su i ugarski staleži, a hrvatski ban Adam Batthyány osobito je
puno učinio u Beču po tom pitanju. Međutim, istovremeno su krajiški časnici huškali
graničare protiv ponovnog pripojenja. Ipak se činilo da je i sam kralj voljan popustiti u
tom pitanju: u lipnju 1703. godine Leopold I. je obećao da će krajinu između Save, Une
i Kupe smjestiti pod upravu bana (Banska Krajina) i ukinuti Varaždinski generalar, koji,
na veliku štetu hrvatskoga plemstva, ipak nije dospio pod bansku jurisdikciju.
Hrvatski sabor i hrvatsko staleško plemićko javno mnijenje je cjelokupno područje
između Drave i Save izričito smatralo Slavonijom već od sredine 17. stoljeća. Tako je
sve do danas mislila i hrvatska povijesna znanost, stoga svakako valja spomenuti da su
u najnovijem zagrebačkom povijesnom atlasu objavljeni zemljovidi o preseljenju Sla-
vonije koji jasno prikazuju gdje se slavonska pokrajina nalazila u 15. stoljeću, a kamo
je dospjela u 18. stoljeću.? U 16. stoljeću su isprva najvjerojatnije samo područja pod
turskom okupacijom unutar srednjovjekovne slavonske pokrajine otprije Mohača (npr.
veći dio goleme Križevačke županije) nazivali Turskom Slavonijom (Slavonia Turcica),
upravo kao što su srednjovjekovne hrvatske krajeve pod osmanskom okupacijom (npr.
Bihać i okolicu, koji danas pripadaju Bosni) nazivali Turskom Hrvatskom. Kasnije se
naziv slavonski vjerojatno proširio na područje istočno od potonjeg, djelomice i zato
što su nekadašnju srednjovjekovnu Slavoniju počeli sve češće nazivati samo Hrvatskom
(premda se u vezi tog dijela zemlje još u 18. stoljeću i u hrvatskim izvorima povremeno
pojavljuje ime Gornja Slavonija). Već u 16. stoljeću je i Nikola Olah uvrstio županije
Vukovar i Požega u okvire (kako ih on naziva) »Mađarske Slavonije«, doduše, Srijem je
smatrao zasebnom cjelinom (koja neposredno pripada Ugarskoj) i nije ga smatrao isto-
vjetnim sa Slavonijom.“ U to da Slavonija dopire do ušća Save u Dunav bio je uvjeren
3 Vidi Regan, Krešimir (ur.): Hrvatski povijesni atlas, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003., str. 330.—
332. (Opis preseljenja Slavonije), odnosno str. 342.—344. (Zemljovidi o geografskom smještaju Slavonije u različi-
tim povijesnim razdobljima.)
4 Suvremeno izdanje djela Nikole Olaha iz 1536. godine: Oláh, M.: Hungdria, Budapest, 1985., str. 41. Zanimljivo
je da i prema Olahu Hrvatska počinje već južno od Save. Njegov suvremenik Stjepan Brodarić, međutim, u svom
opisu Mohačke bitke Vukovarsku i Požešku županiju nije uvrstio u Slavoniju. Slažem se sa Zoltánom Hajdüom u
tezi da je Drava kod Olaha prirodni prikaz prostora i regionalna tvorevina koja omeđuje južnu regiju zemlje (Hajdu,
Z.: A magyar-horvát határ tórténeti, kózjogi, kózigazgatási kćrdćsei 1918—ig, Balkdn füzetek (Pécs), 4., 2006., str.
23.) Na temelju tog shvacanja Drava je u srednjem vijeku postala granicom slavonskog dukata.
i Rattkay 1652. godine; u njegovo je vrijeme tako mislio svaki Hrvat, stoga se natpis
Slavonija u drugoj polovici 17. stoljeća na onodobnim zemljovidima (koje su izrađival;
zapadni crtači zemljovida, no očito na temelju informacija s terena) općenito proteže već
preko cijelog područja između Drave i Save sve do Zemuna.
Međutim, nema ničega posebnog u tome što je i grof Marsigli, koji je izmjerio terito-
rij, te krajeve smatrao slavonskom zemljom; naime, njegov glavni savjetnik i suradnik big
je Pavao Ritter Vitezović, koji je znanstveniku, ratnom inženjeru prenosio, naravno, hr.
vatsko stajalište. Zbog toga su koncem 17. stoljeća i bečke dvorske kancelarije spominjale
to područje tim imenom (eventualno Donjom Slavonijom).? Leopold I., kako bi potvrdio
svoju dobru namjeru prema hrvatskim staležima, 1688. godine imenuje Franju Ivanovića
velikim županom Požeške i Virovitičke županije, što je Hrvatski sabor s velikim zadovolj-
stvom primio na znanje 15. ožujka 1688. Teško da su predstavnici hrvatskih staleža mislili
kako još deserljećima neće doći do uspostave županijskog sustava. Dvorska je komora
povjerila upravu područja posebnom komorskom vijeću (Slavonska Komora) za čijeg su
upravitelja koncem 1687. godine imenovali grofa Ferdinanda Carla Caraffu. Vijeće koje
je zasjedalo u Osijeku dobilo je višestruku zadaću: počevši od od izmjere teritorija, preko
popisa stanovništva do konačnog formiranja civilne i vojne uprave, uređenja posjedničkih
odnosa, mnogo je toga bilo navedeno. Na koncu su 1702. godine još pod komorskom
upravom današnja Slavonija i Srijem podijeljeni na dva zasebna dijela: od područja bližih
Dravi i Dunavu osnovana je »civilna« pokrajina (Provinzial) s vlastelinstvima i kmetovima
— premda se razvoj društvenih odnosa u skladu s ugarskim feudalnim pravom pokazao
dugim procesom. Na tom području će se kasnije u vrijeme vladavine Marije Terezije uspo-
staviti nove županije (Požega, Virovitica, Srijem — dok srednjovjekovna županija Vukovar
nestaje sa zemljovida). Usporedo s tim procesom, duž Save nastala je Vojna Krajina, a
stanovništvo tog područja dobilo je status slobodnih vojnika seljaka.
Hrvatski staleži su 1698. godine zahtijevali od Caraffe da što prije dovede Franju
Ivanovića na položaj velikog župana Požege i Virovitice, no upravitelj komorskoga vijeća
odbio je zahtjev Hrvatskog sabora jer je uvođenje banske uprave, županijskog sustava i,
zajedno s time, privatnih posjeda i feudalnih prihoda smatrao preuranjenim. Hrvatska
historiografija (u skladu s onodobnim mišljenjima hrvatskih staleža i, naravno, kasnijim
nacionalno-drZavnim usmjerenjem) općenito je dosta negativnom ocijenila slavonsku
politiku bečkoga dvora, međutim, Caraffa je bio u pravu kada je pisao da srpsko, vlaško
pučanstvo, ali i (katoličko) slavonsko seljaštvo mrzi »Hrvate«, i da bi se čak i oružjem
odupirali njihovoj vlasti." Ovome treba dodati još to (i zato sam i stavio u navodnike hr-
vatski naziv, koji je u izvorima naveden bez njih) da je Caraffa, kao i spomenuto pučan-
5 O važnoj ulozi Pavla Rirrera (Paulus Ritter) Vitezovića na tom polju vidi Bene, Sándor: Ilíria, vagy amir akartok.
Délszláv identitás a 18. század elejćn, u: Identitds és kultiira a tórük hádoltségban, tudományos konferencia, Eszter-
gom, 18.—20. rujan 2008. Svezak prije tiskanja pod uredništvom Pala Acsa. Ovdje zahvaljujem Sándoru Beneu na
rukopisu.
6 O Caraffinim izvještajima vidi: Mažuran, Ive: Izvještaji Caraffine komisije o uređenju Slavonije i Srijema nakon
osmanske vladavine 1698-1702. godine, Osijek, 1989. U vezi slavonske komorske uprave vidi: u novije vrijeme
Mažuran, Ive: Komorska uprava i proširenje granice, Hrvati i Osmansko carstvo, str. 280.—295.
Polagano oživljavanje 1 teritorijalna rascjepkanost. Sudbina područja hrvatskog etnika u 18. stoljeću 183
Karta 10.: Seljenje Slavonije

(Rađeno po karama Slavonija kroz stoljeća. U: Povijesni atlas Hrvatske, ur. Krešimir Regan i Tomislav
Kaniški, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003.)
stvo, pod Hrvatima podrazumijevalo hrvatske vlasteline, a toliki otpor osjećali su prema
uvođenju feudalne jurisdikcije. Drugo je već pitanje što su i državni tereti seljaštva bili
doista visoki i za vrijeme komorske uprave, osobito u ratnim godinama (djelomice još
koncem 17. stoljeća, između 1687.—1699., 1716.—1718. i 1736.—1739.), dijelom zbog
iznimno velikih troškova uzdržavanja vojske, a dijelom zbog izgradnje suvremenih utvr-
da važnih u pogledu obrane (Osijek, Petrovaradin, Brod). Terete seljaka povećavali su
ne samo porezi, već i rabota pri izgradnji utvrda. Očito je da Komora nije žurila dijeliti
prihode s vlastelinima i zato je komorska i vojna administracija dugo bila protiv razvoja-
čenja područja i napora hrvatskih staleža u smjeru uspostave sustava županija.
Na novooslobođenim dijelovima zemlje situacija je bila prilično teška: koncem 17.
stoljeća na području između Drave i Save pojavilo se mnoštvo bosanskih katoličkih
i srpskih pravoslavnih izbjeglica. Njihovo naseljavanje i integracija u hrvatsko civilno
društvo bio je izuzetno težak zadatak, međutim, bilo je velike potrebe za novim doselje-
nicima: naime, na tom je području bilo mnogo pustih, nenaseljenih predjela pokrivenih
neobrađenom zemljom ili gustim šumama (potonja su, uz to, gotovo vrvjela razbojnici-
ma — hajducima). Habsburgovci su nakon velikog oslobodilačkog rata, unatoč svojem
obećanju Hrvatskom saboru, cijelo područje držali pod vojnom (i komorskom) upra-
vom još više od pola stoljeća, to jest, hrvatski staleži nisu imali prava glasa u mjesnim
pitanjima. S druge strane, područjima između Drave i Save su odmah po oslobođenju
upravljali djelomice neovisno o Budimskoj komori, a sjedište područno nadležne sla-
vonske komorske organizacije bio je Osijek. Slično stanju u Ugarskoj, plemstvo je i
u hrvatskim krajevima oslobođenim od Turaka do svojih nekadašnjih posjeda moglo
doći samo preko novoosnovanog vijeća (INeoacquistica comissio), dugotrajnom proce-
durom dokazivanja vlasništva i isplatom pristojbe u iznosu od 10% vrijednosti posjeda.
U Slavoniji to praktički nikome nije uspjelo, no stari posjednici čak ni na oslobođenim
hrvatskim područjima nisu mogli doći do svoje zakonite imovine. Odbijeni su zahtjevi
mnogih hrvatskih plemića i aristokrata koji su bili pravno utemeljeni ili, pak, neuteme-
ljeni. Na koncu su osobe koje su imale vojne (ili upravo dobavljačke, vjerovničke) zaslu_
ge u ratovima s konca 17. stoljeća došle do darovanih posjeda, ili su od osječke komore
kupili pozamašne zemljišne posjede, dok su značajne posjede dobile i katolička, pa čak
i srpska pravoslavna crkva.
I u krajevima srednjovjekovne Hrvatske oslobođenima od turske vlasti bilo je po.
kušaja za ponovnim oživljavanjem feudalnih odnosa, premda je divlji planinski kraj,
mnogo manje privlačan od plodne slavonske nizine, bio manje poželjan u očima poten-
cijalnih posjednika, I tu su odbijali zahtjeve starih hrvatskih posjednika. S nekadašnjeg
osmanskog teritorija koji je više od stoljeće i pol bio granična linija — i u dodiru s hrvat-
skom krajinom u ranijem razdoblju — stanovništvo islamske vjeroispovijesti je izbjeglo
(manji dio koji je ostao je katoliziran), a što se tiče novog, tvrdog, borbenog, no relativno
malobrojnog katoličkog i pravoslavnog pučanstva koje je izbjeglo iz Bosne, vojne vlasti
se nisu posve bez osnove pribojavale da će se uslijed uvođenja feudalnog sustava ili po-
buniti ili vratiti na osmanski teritorij. Stoga je, premda je Komora 1692. godine prodala
Liku, Krbavu i Karlobag jednom feudalcu (grofu Sinzendorfu), vojno vodstvo protesti-
ralo, a vladar je gore spomenute brige na koncu ocijenio utemeljenima te je područje
trajno dobilo pravni status krajine, čime je, naravno, umjesto pod jurisdikciju hrvatskog
bana, dospjelo pod neposrednu upravu Ratnog vijeća u Grazu (kasnije Beču).
Teret uzdržavanja vojske je, slično ugarskim odnosima, bio velik i značio je ozbiljan
problem i za civilno stanovništvo Hrvatske. U prvim godinama 18. stoljeća još su se
snažno osjećale i posljedice ratnih razaranja te je zbog svega toga i među Hrvatima vlada-
la velika napetost i gađenje prema komorskoj, vojnoj administraciji. Unatoč tome, kada
je 1703. godine u Ugarskoj izbila pobuna pod vodstvom Ferenca Rákóczija, nezadovolj-
stvo koje je nesumnjivo postojalo na hrvatskom tlu nije rezultiralo oružanim otporom
protiv habsburške vlasti. Doduše, zbog blizine turske granice nije došlo do otpuštanja
pogranične vojske kao u Ugarskoj, gdje su na središnjim dijelovima zemlje goleme mase
vojnika odjednom postale suvišne i — zbog njihovih egzistencijalnih, životnih briga
uzrokovanih otpuštanjima — bazom oružanog otpora.
Rdkoczijeva borba za slobodu i Hrvati

Nakon izgona Turaka Habsburgovci su u Ugarskoj ponovo pokušali potisnuti ugarske
staleže u pozadinu, ograničiti samostalnost zemlje, što je dovelo do rata za neovisnost
pod vodstvom Ferenca II. Rákóczija.?
Ferenc (Franjo) Rákóczi je 18. siječnja 1704., kada je ugarska borba za slobodu, pro-
širivši se na Zadunavlje, dospjela do hrvatskih granica, hrvatskim staležima uputio pro-
glas (sam knez se tada zadržavao u Miskolcu). Vođa i knez (kao i autor teksta Pál R4day)
dobro je poznavao hrvatske odnose i stoga je retorički izvrsno napisani proglas nabrojao
7 Mažuran 1998., str. 292.

8 — Vidi Kópeczi, Béla — R. Várkonyi, Agnes: I. Rdkdezi Ferenc, 3. prer. izd., Budapest, 2004.
sve značajne štete koje su snašle hrvatske staleže, pa i nepravde komorske uprave te nepo-
odnosti koje uzrokuje Neoacquistica comissio, odnosno izostanak ponovnog pripojenja
Varaždinskog (i Karlovačkog) generalata (premda je zapovjedništvo krajine sprječavalo
reintegraciju područja u Hrvatsku pozivajući se upravo na vojne misije protiv kuruckog
ustanka). Proglas na kraju spominje i uništenje najvrsnijih hrvatskih obitelji, Zrinskih i
Frankopana, od strane Habsburgovaca, kao najtežu od svih nepravdi:
»Pogledajte, slavni staleži i redovi, koliko je duhova slomljeno austrijskim zlima, koliko junačkih
grbova (tj. porodica) slavna imena. Gdje su Zrinski, koji su po čitavu svijetu proširili slavu vašeg
naroda? Gdje su Frankopani, nekoć snažni stupovi u obrani domovine? Nije mirovala strast Au-
strijanaca za despotskom vlašću, dok nije prvake među odličnicima kraljevstva (da ne spominjem
nedavnu nasilnu smrt Draškovića), koji su u slavi bili voljni dugo izdržati jaram premile domo-
vine, učinila mučenicima.«?
Rákóczi je u svom proglasu ukazao i na vlastito zatočeništvo, odnosno i na to da je

dvor njemu namijenio istu sudbinu kao i njegovom djedu Petru Zrinskom. Prije no što
će pozvati hrvatske staleže da se priključe borbi za slobodu, knez nije propustio spome-
nuti da »smo i mi potomci vaše dične krvi.«
Rákóczijev poziv nije imao odjeka, hrvatsko se plemstvo nije priključilo ustanku.
Hrvatska je sve do kraja bila na strani Habsburgovaca, čemu je bilo više razloga. Hrvat-
sko se plemstvo početkom 18. stoljeća još veoma pribojavalo turske opasnosti i sma-
tralo je da mu je zbog obrane nedavno oslobođenih područja i, općenito uzevši, cijele
Hrvatske svakako potrebna potpora Habsburgovaca. Dakle, Hrvati se djelomice zbog
toga nisu priključili ustanku Ferenca II. Rákóczija. Drugi je razlog bio vjerska pripad-
nost većine ugarskih ustanika: hrvatski su se staleži pokazali izuzetno nepovjerljivima
prema protestantima, naime — premda je sam Rákóczi bio katolik — većina kuruca su
bili sljedbenici reformacije, a borba za vjerske slobode bila je jedan od njihovih bitnih
zahtjeva. No, hrvatski sabor je još 1608. godine zakonom — upravo zakonom koji je
imao otkloniti odredbe Bečkog mira iz 1606. o vjerskoj slobodi u Ugarskoj — zabranio
naseljavanje protestanata u Hrvatskoj. Po mome mišljenju, uz navedena dva razloga
(kojima hrvatska povijesna znanost uvijek objašnjava zašto se Hrvati nisu priključili
ustanku) možemo pridodati i treći: Rákóczi je pozivajući se u svom proglasu na sudbinu
svoga djeda Petra Zrinskog i Frankopana, pokušao kod predstavnika hrvatskih staleža
pobuditi neprijateljstvo prema Habsburgovcima, čime je, između ostalog, Hrvate želio
pridobiti na stranu ugarskog ustanka. Samo što je hrvatsko-ugarska protuhabsburška
akcija s konca 1660—ih godina u očima većine hrvatskoga plemstva predstavljala neu-
9 »Convertite inclyti Status et Ordines, fractos tot malis enimos ad extincta per Austriacos tot heroica gloriosi nomi-
nis stemmata. Ubi Zrinii celebrata toto orbe gentis vestrae gloria? Ubi Frangepani, stabilos quodam pro defensione
patriae columnae? Non quievit praeconcepta in Austriacis despotici imperii libido, donec primores regni proceres
(ut violentam nuperam Draskoviczii mortem praetereamus) jugi gloria peremnatuors dulcissimae parriae faceret
martyres...« Cjelokupni tekst proglasa na larinskom jeziku: Réday Pdl iratai (1703-1706, Budapest, 1955., str.
111.—114., navod na str. 113. Glasinu da je Nikola Drašković otrovan Rákóczi tretira kao činjenicu, budući da je
umro nedugo nakon što je na Požunskom saboru uložio protest protiv habsburških nastojanja u svrhu izmjene za-
kona o pravu nasljedstva prijestolja. (Klaić, Nada: /zvori za hrvatsku povijest IV. (1672-1848), Na izvorima historije
sv. 13., Zagreb, 1959., str. 34., op. prev.)
spjeh politike toga smjera, a uništenje dviju najstarijih i najvrsnijih velikaških obitelji
ostale je nagnalo na oprez. Kuruci su na hrvatsko odbijanje reagirali oružanim proval,_
ma početkom 1704. godine. U lipnju iste godine Miklós Bercsényi je u jednom pismu
napisao da bi se Hrvatima trebalo priprijetiti Turcima.!“
S druge strane, i dvor je poduzeo korake kako bi pridobio Hrvate. Premda je odgo.
dio ukidanje Varaždinskog generalata, Leopold I. je na bansku čast, koja je bila upražnje-
na od smrti bana Batthyányija u rujnu 1703. godine, 24. siječnja 1704. imenovao jed.
nog od kandidata hrvatskih staleža, grofa Jánosa (Ivana) Pálffyja, kojeg je Sabor svečano
proglasio 15. ožujka 1704. u Varaždinu." Hrvatski staleži su 20. veljače 1704. izglasal;
osposobljavanje 15 000 vojnika za obranu linije na Dravi. Još istog mjeseca Pálffy je
istjerao kuruce iz Međimurja, a ustanici su u kasnijim razdobljima imali snage tek za
poneku manju provalu u Slavoniju. Nasreću, u vrijeme ustanka nije došlo do ozbiljnijeg
i krvavog mađarsko-hrvatskog etničkog konflikta.!? S druge strane, hrvatsko se plem-
stvo u znatnom broju priključilo carskim odredima koji su se borili u Ugarskoj. Kasnije
je hrvatski ban János Palffy postao i glavnim zapovjednikom carskih odreda koji su se
borili protiv kuruca. Kurucki general János Bottyán je 1706. godine poticao plemstvo
Zaladske županije na ustanak protiv Pálffyja i njegovih hrvatskih provalničkih odreda.13
Rákóczi se još dva puta pokušao proglasom obratiti Hrvatima. Imao je i nevjerojatan
plan za pomoć kod eventualnog francuskog iskrcavanja na Jadranu (Luj XIV. takvo što
nije ni pokušao).'“ S tim u svezi knez je u studenom 1705. godine napisao novi proglas
hrvatskim staležima. Rákóczijev je hrvatski povjerenik barun Josip Vojnović (Vojnovich
József), krenuvši s turskog područja pokušao pronaći pristaše u Krajini; u tu svrhu knez
je u listopadu 1706. godine uputio poziv i krajiškim časnicima. Vojnović je navodno
1706.—1707. godine u Bosni regrutirao oko 2 000 ljudi, no na koncu nije došlo do pla-
nirane oružane akcije. I na području Požeške županije je bilo onih na koje je Rákóczijeva,
odnosno Vojnovićeva agitacija imala učinka, što je u carskim krugovima pobudilo velik,
iako pretjeran i neutemeljen nemir.? Vojnović je po Rákóczijevu nalogu 1706. godine
otputovao u Veneciju radi susreta s poslanikom Luja XIV. u vezi spomenutog iskrcavanja
Francuza u Hrvatskoj; štoviše, želio je navesti grad-državu i na davanje potpore jednom
hrvatskom ustanku, no nije imao uspjeha. Kako su još iste godine Francuzi pretrpjeli
poraz pored Torina od Eugena Savojskog, povukli su se iz Italije. Unatoč tome, Rákóczi
je čak i 1709. godine pokušao navesti Mletačku Republiku da se priključi francuskom
10 Vidi Papp, Klára — ifj. Barta, János: A Rákóczi szabadságharc és a hazai nemzetisćgek, Kisebbsćgkutatds, god. 12.,
2., 2003., str. 294.
11 O odnosu hrvatskih staleža i Rákóczija vidi: Nikšić, Boris: Ustanak Franje IH. Rákóczia i Hrvatska, Riječ, časopis za
knjičevnosti i kulturu Hrvata u Mađarskoj, 3., 1999., str. 18.—28.
12 Iznimku od navedenog čine sukobi na području između Dunava i Tise između kuruca i Bunjevaca koji su zajedno
s mjesnim Srbima bili u carskoj službi.
13 Papp — Barta nav. izd., str. 290., odnosno Archivum Rákóceidnum, arhiv Ferenca Rákóczija, proširen građom iz
mađarskih i inozemnih arhiva, 10. svezak, 1889., str. 22.
14 — Rákóczi je za ostvarenje svojih velikih jadranskih planova svakako imao potrebe za podrškom Hrvata. Vidi Márki,
Sandor: Rákécei adriai tervei (Magyar Adria Kónyvtár br. 9), Budapest, 1915.
15 Bach, Ivan: Hrvatska, u: Historija naroda Jugoslavije IL., 1959., str. 1018.
savezu i, naravno, pruži pomoć ugarskom ustanku. Međutim Republika je željela za-
držati svoju neutralnost i nije bila voljna sudjelovati u ofenzivnoj akciji u Hrvatskoj.!“
Hrvatska je, dakle, u građanskom ratu sve do kraja ostala na strani habsburškog vla-
dara. Hrvatski staleži nisu imali saznanja o pregovorima koje su Rákóczijevi povjerenici
vodili u Porti 1709. i 1710. godine, pa nisu mogli znati ni da je knez obećao sultanu velik
dio područja između Drave i Save (kao i Bačku) u zamjenu za naslov erdeljskog kneza i
priznanje njegove ugarske vladavine." S obzirom na to da je istočni dio područja između
Drave i Save od konca 17. stoljeća u načelu već bio pod upravom hrvatskoga bana (u
stvarnosti je njome, naravno, upravljala Komora) te da je u svijesti hrvatskoga plemstva
cijelo područje već ranije postojalo kao Turska Slavonija, da su Hrvati imala saznanja o
tom Rákóczijevom koraku, to bi još više učvrstilo njihovu ustrajnost na strani Habsbur-
govaca. Rákóczi se, inače, relativno lako mogao odreći južnih krajeva, budući da je to
područje, tada već pod imenom Slavonija (i pod istim imenom navedeno na onodobnim
zemljovidima), u turska vremena gotovo potpuno izgubilo mađarsko stanovništvo, po-
stavši većinski južnoslavensko, a osim toga, kuruci ga (izuzev Bačke) nikada i nisu mogli
prisvojiti. Na koncu je hrvatskom banu Jánosu Pálffyju (uz Sándora Károlyija) pripala
istaknuta uloga u ostvarenju kompromisa između ugarskih staleža i dvora — Satmar-
skog mira, a prednosti uspostavljene staleške autonomije uživali su i hrvatski staleži.
Hrvatska i Slavonija od usvajanja Hrvatske pragmatičke sankcije

do stupanja Josipa II. na prijestolje
Prije 18. stoljeća Mađari i Hrvati su oko dva stoljeća živjeli u tijesnoj sudbinskoj vezi,
a njihovo bratstvo po oružju, borba protiv zajedničkog neprijatelja u tom je razdoblju
potisnula u pozadinu povremene političke razlike u nazorima. Međutim pretežno mirno
razdoblje koje je uslijedilo iznijelo je na svjetlo dana razlike, do tada tek potisnute ili
neiskazane, između hrvatskih i ugarskih staleža.
Prvo se ozbiljno razilaženje u pogledima između hrvatskih i ugarskih staleža dogodi-
lo se 1708. odnosno 1712. godine. Požunski je sabor 1708. godine izrekao da kralj može
sankcionirati samo one odredbe Hrvatskog sabora koje su u skladu s ugarskim zakonima
(concordantia). Hrvatski poslanici to nisu bili voljni prihvatiti i bunili su se protiv te od-
luke Požunskog sabora, koja na koncu nije dobila kraljevu sankciju, a zbog širenja epide-
mije kuge zaključili su i same sjednice sabora. Pitanje se ponovno pojavilo 1712., no za
Hrvate je razvoj događaja bio pozitivan jer je Ugarski sabor na koncu 1714. godine unio
u Corpus luris prethodno donesene uredbe Hrvatskog sabora, odnosno sankcionirao nje-
gove statute, koje je potom zajedno s ostalim zakonima donesenima od strane državnog
—————
16 Magda J4szay smatra da kneževi prijedlozi iz 1709. godine u vezi protuhabsburškog ugarsko-mletačko-francuskog
rata »više nisu u okvirima trezvenog promišljanja stvarnih mogućnosti.« Jászay, M. 1990., Velence és Magyarország,
str. 324.327.
17 Vidi Pap Sándor: A Rákóczi szabadságharc tórók diplomáciája, Szdzadok, 2004., 138., 4., str. 793.—822.
sabora 1715. godine potvrdio i kralj. Doduše, on je naznačio da ubuduće nema namjeru
prihvaćati zakone Hrvatskoga sabora koji nisu u skladu s požunskim zakonima.
Pribojavajući se ugarskih staleža koji su ojačali nakon Satmarskog mira (1711.),
Hrvatski sabor je 1712. usvojio pravo nasljedstva ženske loze Habsburgovaca (Karlg_
va supruga je veoma rano, odmah nakon toga, rodila sina, međutim dugo očekivan;
prijestolonasljednik ubrzo je umro). Zbog te odluke sabora došlo je do sukoba između
hrvatskih i ugarskih staleža. Sasvim je jasno da iz natpisa koji je sabor uputio Karlu III.
(1711.—1740.) izbija svijest o zasebnosti u hrvatskog plemstva, a čiji tekst podsjeća na
retke izbornog sabora u Cetinu upućenih kralju Ferdinandu u travnju 1527. godine:
»Kod primanja naše koristi neće nas zastrašiti što smo dio Ugarske. Mi smo, doduše, kako zakoni
kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nismo podanici. Nekada smo imali svoje rođene, a ne
ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima podvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, već se sami od svoje
volje pokorismo, ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja također priznajemo dok
bude gospodar Austrije, a ako se dogodi da to ne može da bude, nećemo slušati zamamljivi glas
slobodna izbora (to jest ono što im ga daje zakon od 1687.), niti poruku da smo dužni nerazrje-
šivo slijediti Ugarsku; slobodni smo, a ne robovi.«!?
U 19. i 20. stoljeću predstavnici hrvatske historiografije, pa čak i politički sudionici,

veliku su važnost pripisivali i Hrvatskoj pragmatičkoj sankciji i navedenom stavu hrvatskih
staleža, jer su ga smatrali primjerom težnji za nacionalnom samostalnošću. Izjava je bez
sumnje imala taj karakter, međutim, to pitanje pomalo mijenja činjenica da je Hrvatskom
saboru taj prijedlog u ožujku 1712. godine predao zagrebački biskup grof Imre Esterházy
(ugarski aristokrat vjeran dvoru). Biskup je u svom govoru snažno uvjeravao nazočne za-
stupnike hrvatskih staleža (zasjedanju sabora, inače, nije nazočio ban grof János Pálffy jer
nije boravio na hrvatskom tlu, a od pripadnika hrvatske aristrokracije nazočili su sveu-
kupno trojica velikaša: senjski biskup Adam Rattkay, Ivan Drašković i Franjo Krištofor
Delišimunović). Esterházy se pozivao na to da, ako hrvatski staleži odustanu od slobodnog
izbora kralja i priznaju pravo nasljedstva ženske linije Habsburgovaca:
»... narod hrvatski opet će tako steći tim veću ljubav i zahvalnost vladarevu, čim bude pokazivao
veću privrženost vladaru i njegovom rodu, te ostale narode pretekao u podupiranju vladajućeg
doma.«!?
Tako se može činiti da je Esterházy izazvao odluku hrvatskih staleža kako bi utjecao
na stav ugarskih staleža u vezi prava nasljedstva po ženskoj liniji Habsburgovaca. Od
hrvatskih velikaša koji su bili na saboru senjski biskup Adam Rattkay pobunio se protiv
te odluke rekavši da ni ban, niti najvrsniji dužnosnici nisu nazočni na sjednici, no na-
18 — Non deterreat nos a praeconcepto nostro commodo, quod pars sumus Hungariae. Partes quidem sumus, uti leges
loquuntur, annexae Hungariae, non autem subditi; er nativos olim habebamus, non Hungaros, reges; nullaque vis,
nulla captivitas nos Hungaris addixit, sed spontanea nostra voluntate non quidem regno, verum eorundem regi
nosmet subiecimus; ipsorum omnino etiamnum profitemur regem quamdiu Austriacus fuerit. In contrario autem
eventu ne audiamus seducentem libertatis electionem aut electionis libertatem, neque necessitatem nostri atque
indissolubilem post Hungariam sequellam. Liberi sumus, non mancipia.« Donosi Kukuljević-Sakcinski, Ivan: Jura
regni 2., str. 105.—107., navodi Šišić 1962., str. 318.—319.
19 Kolar-Dimitrijević, Mira: Nasljeđivanje po ženskoj liniji ili kako se pragmatička sankcija odrazila na politički i
vojni život Hrvatske, u: Povijest Hrvata Y., 2005., str. 239.
zočno srednje plemstvo usvojilo je odluku. Habsburgovci nisu ostali nezahvalni: kasnije
je Imre Esterh4zy za nagradu dobio naslov ostrogonskog nadbiskupa — doduše, ranije
je na Požunskom saboru 1712. godine izazvao bijes svojih ugarskih sunarodnjaka zbog
svoje uloge u pripremama hrvatske odluke (naime, hrvatski su staleži pod utjecajem
Esterházyja odustali od prava na slobodan izbor kralja, dok su ugarski staleži 1712. čak
ostigli i to da Karlo III. u svojoj krunidbenoj zavjernici potvrdi: u slučaju izumiranja
muške loze Habsburgovaca Mađari slobodno mogu birati novog vladara).“
Jako je svaki korak sabora koji se ticao habsburške države opisivao pohvalnim riječima,
Karlo III. na koncu nije učinio pravomoćnom hrvatsku pragmatičku sankciju. Kada su
ugarski staleži 1722. godine privatili nasljedstvo po ženskoj liniji Habsburgovaca, u tekst
ugarskog zakona (1723.: čl. 1.) unijeli su nedjeljivost i teritorijalnu nepovredivost zemalja
Habsburške Monarhije. Inače, članovi ugarskog vijeća bi već 1712. godine bili podržali
nasljedstvo po ženskoj liniji Habsburgovaca uz uvjet da ista osoba vlada u zemljama ugar-
ske Svete krune i u nasljednim provincijama, jer su smatrali da je Ugarskoj, s obzirom na
Turke, i nadalje potrebna potpora zapadnih zemalja carstva. Prvenstveno je zbog toga u
tekst ugarske pragmatičke sankcije unijeta rečenica po kojoj Ugarsku i nasljedne pokrajine
habsburška kuća mora posjedovati »nedjeljivo i nerazdvojivo, uzajamno i zajedno«. To je,
dakle, bio prvenstveni razlog dodavanju izraza indivisibiliter i inseparabiliter (nedjeljivo
i nerazdvojivo) tekstu zakona; no, članak 1. zakona iz 1723. odnosio se i na konkretnu
formu jedinstva zemalja Ugarske Krune, budući da je u njemu navedena i sporedna re-
čenica »Ugarska koja se jednom za svagda također ima smatrati nedjeljivom«, a koja je
ujedno značila i izričitu prepreku težnjama za osamostaljenjem koje su navedene u zakonu
o pragmatičkoj sankciji Hrvatskog sabora iz 1712. godine. No, plemićka prava, povlastice,
slobode, kao i sama staleška autonomija propisana Ugarskom pragmatičkom sankcijom
podjednako su se odnosili kako na Ugarsku tako i na njoj pridruženu Hrvatsku. Inače,
Požunski sabor je nasljeđivanje po ženskoj liniji Habsburgovaca prihvatio ne samo u ime
Ugarske, već i u ime »pridruženih dijelova, zemalja i pokrajina«.
Inače, najveći problem hrvatskog naroda u ovome stoljeću nije bilo pitanje neovi-
snosti, već teritorijalna rascjepkanost. Naime, Marija Terezija (1741.—1780.) je sredi-
nom 18. stoljeća ispunila višedesetljetni zahtjev hrvatskih staleža: 1745. godine obnovila
je županijsko uređenje na istočnoj strani područja između Drave i Save i time ispunila
odredbu članaka 18. i 51. zakona Požunskog sabora iz 1741. godine, prema kojima je
Donja Slavonija — Slavonia Inferior — smještena pod jurisdikciju »kraljevstva i bana«.
Hrvatski ban Karlo Batthyány je već od 1743. godine započeo s pripremama za provođe-
nje te odredbe. Tako je pod upravom hrvatsko-slavonskog bana, odnosno županija bilo
područje od gotovo 24 000 km?. Međutim, osim toga pod izravnom upravom Ratnog
vijeća u Beču još je uvijek stajalo područje od 18 772 km? (Vojna krajina). Spomenute
županije (Požega, Virovitica, Srijem) od tada su tvorile (Donju) Slavoniju. Vladar je
upravu i pravosuđe uredio pretežno u skladu s odredbama Hrvatskog sabora koje se od-
20 Prema sjećanjima zagrebačkog kanonika Tome Kovačevića Esterházyjevo je ime postalo omraženo među njegovim
sunarodnjacima. (Šišić 1962., str. 319.)
nose na slavonsko područje. Nove slavonske županije slale su svoje poslanike u Hrvatski
sabor, dok su na području pravosuđa pripadale hrvatskom okružnom, odnosno ban-
skom stolu. No, na području poreza zahtjev se hrvatskih staleža nije ostvario: nove sla-
vonske županije plaćale su svoj porez kao ugarske varmeđe, dokje u određivanju poreza
bio nadležan ugarski sabor u Požunu, a financije pokrajine su potpadale pod nadležnost
Ugarske komore. Između ugarskih i hrvatskih staleža dugo su tekle rasprave o tome jesu
li prije Mohača navedene županije pripadale Ugarskoj ili Slavoniji.
Ugarski su staleži 1751. godine postigli (na koncu i ne iz povijesnih razloga, već
zbog odredivanja poreza, premda je čl. 23. zakona iz 1751. godine Požunskog sabora o
slanju slavonskih poslanika primijenio izraz »po starom pravu«) da slavonske županije
i na Požunski sabor šalju svoje poslanike zasebno, neovisno o Hrvatskom saboru.?! Bu-
dući da su u Zagreb u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor i nadalje slali zastupnike
i da je područje bilo u nadležnosti hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, Slavonija je
postala karakteristična po svojevrsnoj dvojnoj upravi iliti dvojnoj vlasti, koja je u prvoj
polovici 19. stoljeća bila izvorom teških sukoba između Mađara i Hrvata. Habsburška
vlast je svojim mjerama koje su djelomično podržavale obje strane stvorila nejasnu dr-
žavnopravnu situaciju. Međutim, činjenica je da se nakon uspostave Hrvatskoga vijeća,
sve do njegovog ukinuća 1779. godine, Donja Slavonija i u poreznim pitanjima posve
odcijepila od ugarske administracije, protiv toga se bunilo Namjesničko vijeće u Po-
žunu, no na koncu i umirilo jer je dobilo jamstvo: s obzirom na to da je Hrvatska dio
Ugarske krune, ugarska prava u konačnici nisu umanjena.?
Stanovništvo tih županija prije turskog razdoblja bilo je mješovito (naseljavali su ih
Hrvati djelomice kajkavskog, a djelomice štokavskog narječja te Mađari). U vrijeme tur-
ske okupacije mađarsko je stanovništvo, kao i izvorno hrvatsko, dobrim dijelom izumrlo,
premda je potonje ostalo mjestimice u većem broju u močvarnim predjelima Drave, kao
što je osmansko razdoblje prebrodilo i par mađarskih otoka, kao što su, primjerice, Korog
ili Laslovo. Na mjesto starih stanovnika u Požešku i Virovitičku (srednjovjekovnu Vukovar-
sku) županiju doselili su poglavito bosanski katolici (Hrvati) štokavskog narječja i u manjoj
mjeri Srbi, dok su u Srijemsku županiju došli u manjem broju Hrvati, a ponajviše Srbi.
Više je hrvatskih plemićkih obitelji (naravno, od onih koje su se nedavno uzdigle
preko Habsburgovaca) došlo do velikih posjeda djelomice još prije 1745. godine, a dje-
lomice već u »razvojačenoj« Slavoniji. Našičko je vlastelinstvo 1732. godine dospjelo u
vlasništvo baruna Josipa Pejačevića, virovitičko 1745. godine Marka Pejačevića, a da-
ruvarsko grofovima Jankovićima. Značajna su vlastelinstva stekli i stranci; Valpovo je
postalo imovina obitelji Prandau, a Vukovar obitelji Eltz. Time je za Slavoniju, za razliku
od Hrvatske, postao karakterističan relativno mali broj veleposjeda i srednjeg plemstva.
U Hrvatskoj je 1745. godine 450 posjednika imalo manje od 100 kmetova, a u Sla-
voniji su bila samo dva takva vlastelina! U Slavoniji su velike latifundije bile u rukama
21 Miskolczy Gyula: A horvdt kérdés tortćnete 6 irományai a rendi dllam korában, sv. 1—2., Budapest, 1927., sv. 1., str.
32.—33.
22 Miskolczy 1927., sv. 1., str. 35.
svega dvadeset obitelji. U isto vrijeme u Hrvatskoj je 20-30 posto kmetova živjelo na
osjedima srednjeg i nižeg plemstva. U Slavoniji uopće nije bilo jednoselišnih plemića
j praktički se cijelo slavonsko plemstvo, ne računajući službenike plemićkog podrijetla,
sastojalo od aristokrata.“
Hrvatski i ugarski staleži su, nakon što je Karlo III. na Požunskom saboru 1712.—
1715. sankcionirao Satmarski mir koji su potpisali hrvatski ban J4nos Pálffy, glavni
zapovjednik habsburške vojske u Ugarskoj i kurucki general Sándor Károlyi, povratili
znatan dio svoje staleške autonomije koja je bila okrnjena tijekom leopoldovskog apso-
lutističkog pokušaja. Jedna od naznaka toga bila je i činjenica da je nakon novijeg tur-
skog rata (između 1716. i 1718.) pobjednički habsburški vladar na mirovne pregovore
u Požarevcu pozvao i zastupnike ugarskih i hrvatskih staleža (Ugarsku je zastupao barun
Gáspár Sándor, a Hrvatsku Ivan Antalić).*“ Premda je na pregovorima njihova uloga bila
tek formalna, u simboličnom je smislu to ipak bio veliki napredak u odnosu na doba
Leopolda I., kada su 1664. godine hrvatski i ugarski staleži, na njihovu veliku štetu,
zapostavljeni pri sklapanju Vašvarskog mira, a njihovi zastupnici nisu bili ni pozvani na
pregovore. Hrvatsko se područje u manjoj mjeri širilo zahvaljujući mirovnim ugovorima
sklopljenima u Požarevcu 1718., a zatim u Beogradu 1739. i Sistovu 1791., no — s ob-
zirom na to da je rat 1737.—1739. okončan turskom pobjedom, dok je rat 1788.-1791.
donio mnoge žrtve i oskudne rezultate — još uvijekje značajan dio (u 16. stoljeću još hr-
vatskih) krajeva ostao pod osmanskom vlašću. Propast Osmanskoga carstva pokazala se
mnogo sporijim procesom nego što je to smatrao Nikola Zrinski sredinom 17. stoljeća.
U vrijeme vladavine Karla III., to jest u prvo desetljeće i pol kraljevanja Marije Te-
rezije habsburški se vladari nisu uplitali u uređenje vlasti zasnovano na običajnom pravu
hrvatskih staleža. Zemljom su upravljali ban i Hrvatski sabor, a nadležnost požunskog (od
1784. budimskog) Namjesničkog vijeća osnovanog 1723. godine nije obuhvaćala poslo-
ve hrvatske unutarnje uprave (barem do 1779. godine). Međutim, Marija lerezija je u
svim svojim drugim zemljama i pokrajinama uvela reforme, jer je stara staleška državna
uprava bila zastarjela i troma te nije odgovarala zahtjevima tog doba (i vladara koji je želio
pokrenuti potencijalne resurse države). Doduše, u ugarskoj je državnoj upravi, ponajviše
uz suglasnost ugarskih staleža, već Karlo III. pokrenuo više reformi, a reforma sudstva se
doticala i Hrvatske. Banski je stol djelovao kao vrhovni sud od 1723. godine, dokje malo
kasnije 1726. godine ustrojen hrvatski Distriktualni sud, prvostupanjski pravosudni organ
(kao deveti sudski distrikt Ugarskog Kraljevstva). No, s hrvatskog Banskog stola moguće
je bilo ulagati žalbe pri ugarskom Kraljevskom sudu, dakle, hrvatsko je pravosuđe najvišeg
stupnja jednosmisleno bilo dijelom uređenja Ugarskog Kraljevstva.“
Odnos između hrvatskih staleža i kraljice u početku je bio izuzetno dobar, nai-
me, i Hrvati su u velikom broju sudjelovali u nasljednom ratu Habsburgovaca i, poput
23 Vidi Adamček, Josip: Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeću, u: Gross, M. ur.: Druš-
tveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, Zagreb, 1981., str. 62.
24 16. Barta Janos: A kćifojil sas drnyćkdban (Magyar história), Gondolat, Budapest, 1984., str. 80.
25 Vidi Katus, László: Magyarország a Habsburg Monarchiában (1711—1918), u: Romsics, Ignac (gl. ur.): Magyaror-
32dg tortenete, 2007., str. 496.1511.
192 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA
ugarskog plemstva, u znatnoj mjeri doprinijeli spašavanju trona Marije Terezije. U tim
se borbama istaknuo i jedan bogati slavonski posjednik barun Franjo Trenk, koji se je
zajedno sa svojom zloglasnom skupinom za koju je regrutirao graničare i haramije sukg_
bio s Prusima. Irenk se u više navrata istaknuo u borbi, no i njegovi ljudi i on sam bil;
su nezaustavljivi. Njegova razbojništva i nezakonita djela na koncu su prisjela kraljici
te ga je bacila u zatvor (ima nekih indicija da je bilo i elemenata montiranog procesa u
njegovom slučaju). Barun je umro 1749. godine u Brnu, u ozloglašenom zatvoru utvrde
Spielberg. Njegov pustolovni život nadahnuo je više hrvatskih, pa čak i jednog mađar.
skog književnika, Móra Jókaija.
Do ozbiljnih razilaženja u pogledima između kraljice i hrvatskog plemstva prvi je put
došlo 1755. godine. Povod je bio ustanak kmetova u Križevačkoj županiji, koji je viceban
Ivan Rauch ugušio u krvi (od 33 smrtne presude izvršeno je osam), što je izazvalo vlada-
ričinu srdžbu, osobito zato što je bila uvjerena da hrvatski vlastelini zahtijevaju previše
od svojih kmetova. Marija Terezija je i iz vjerskih uvjerenja nosila na srcu sudbinu svojih
siromašnijih podanika, no, činjenica je da su preveliki feudalni tereti (osobito rabota) ote-
žavali proizvodnu djelatnost kmetova (na njihovim vlastitim selištima), što je ugrožavalo
državne porezne prihode. Kraljica je još iste godine pokušala privremeno urediti Hrvatski
urbar i 1756. godine dati na usvajanje Hrvatskom saboru; sabor se, međutim usprotivio,
na što je kraljica smjenila cjelokupno dotadašnje hrvatsko vodstvo i imenovala novog bana
u osobi Ferenca Nádasdyja. U idućoj godini, 1756. kraljica je u Slavoniji uvela nova pravila
feudalnih davanja. U Hrvatskoj je novi urbar zaživio u svom konačnom obliku tek 1780.
i ostao je sve do 1848. godine. Jedinstvena je regulacija smanjila terete kmetova na većini
područja, no itekako je bilo mjesta gdje su time obveze seljaka porasle.
Međutim, Marija Terezija se tim feudalnim uređenjem nije zadovoljila. Odlučila se
i za uvođenje administrativnih reformi. U Hrvatskoj se čast velikog župana Zagrebačke
i Križevačke županije tradicionalno dodjeljivala aktualnom banu i njegovim zamjenici-
ma vicebanovima (u Varaždinskoj su županiji Erdódyjevi bili doživotni veliki župani),
Marija Terezija je, slično ugarskoj praksi, čvrsto ustrajala na tome da ona imenuje velike
župane tih županija. Kraljica je u početku pokušala uvesti svoje reforme u suradnji sa
saborom, no vidjevši njihov otpor poželjela je oslabiti ulogu hrvatskog staleškog sabora.
Marija Terezija je u svrhu uvođenja suvremenih vladarskih metoda (u skladu s vođenjem
Državnog vijeća i Ugarske kancelarije), a ujedno i smanjenja ovlasti sabora osnovala Hr-
vatsko kraljevsko vijeće (Consilium Regium in Regnis Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae);
vijeće je bilo zasebno od 1767. do 1779. godine, a uz hrvatskog bana, imalo je i stručne
članove, među kojima je bio i vrstan gospodarski stručnjak Nikola Škrlec (Skerlecz Mi-
kl6s). Sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća je do 1776. godine bilo u Varaždinu, kamo
je već ranije bio preseljen Banski stol. U gradu je povremeno zasjedao i Hrvatski sabor,
što je ozbiljno ugrožavalo ranije stvorene pozicije Zagreba kao glavnoga grada. Medu-
tim, katastrofalni požar je 1776. godine razorio velik dio Varaždina te se Hrvatsko vijeće
preselilo u Zagreb.
Hrvatski su se staleži bunili protiv osnutka i djelovanja Hrvatskog vijeća te su tražili
pomoć ugarskih staleža, Budući da je kraljica tu instituciju osnovala zaobišavši Ugarski
sabor, hrvatsko je plemstvo u tom pitanju dobilo podršku Mađara. Doduše, kraljica nije
sazvala Ugarski sabor još od 1764. godine, dok je Hrvatski sabor još neko vrijeme mogao
zasjedati. S druge strane, gubitak upravne funkcije sabora jasno odražava činjenica da je
prije 1767. godine zasjedao čak dva do tri puta godišnje, a u narednih šest godina samo
četiri puta, i to u pitanjima u kojima ban Nadasdy nije mogao zaobići zakonodavnu
funkciju staleškog sabora, dok između 1773. i 1790. nije sazvan niti jedanput.“ Kralji-
ca je na koncu 1779. godine popustila pritisku, ukinula Hrvatsko kraljevsko vijeće, te
ga zajedno s predmetima i vodećim dužnosnicima pripojila Ugarskom namjesničkom
vijeću (hrvatske je interese u namjesničkom vijeću zastupao ban, odnosno Škrlec koji je
svojim gospodarskim djelima stvorio ugled i u Ugarskoj, a svoj je rad nastavio u okviru
ugarske institucij e).
Hrvatski staleži su se u obrani svojih privilegija doista odrekli upravne zasebno-
u
sti, dakako, nisu mogli znati kakve će to nepovoljne posljedice imati po Hrvatsku
;
budućnosti, te je stoga kritika hrvatske nacionalno-državne historiografije razumljiva
međutim, hrvatski su staleži u danom povijesnom trenutku u Hrvatskom vijeću vidjeli
samo organ centralne vlasti koji je zaobilazio staleški ustav. Međutim, očito nije slučajno
da Habsburgovci nisu željeli s zajedno Ugarskom vladati Hrvatskom, jer su time slabili
utjecaj ugarskih staleža.“
Još je Karlo III., iskoristivši to što je Mleračka Republika bila primorana tražiti
pomoć Habsburgovaca u ratu protiv Osmanlija (Turci su napali grad-državu još 1714.,
no Habsburška Monarhija je Turcima objavila rat tek 1716. godine), 1717. godine pro-
glasio Jadransko more slobodnim trgovačkim pojasom. Ujedno je Trst i Rijeku učinio
slobodnim lukama. U to su vrijeme oba grada bila dijelom Austrijskog primorja. Za
vrijeme vladavine Karla III, između 1726. i 1738. godine u Hrvatskoj je izgrađena prva
cesta koja je vodila preko Gorskog Kotara do morske obale, od Karlovca do Rijeke (Ka-
rolina) i koja se koliko-toliko mogla prijeći i kolima, što je bio velik napredak u odnosu
na srednjovjekovni način prijevoza karavanama s mazgama (put koji je povezivao Karlo-
vac, Senj i Karlobag izgrađen je tek 1789. godine). Doduše, Karolina je mjestimice bila
prestrma i zapravo je tek Lujzijanska cesta, izgrađena početkom 19. stoljeća, omogućila
siguran promet kola. Riječko gradsko vijeće je 1775. godine tražilo od vladara da u cilju
razvitka trgovine odcijepi njihov grad od Austrijskog primorja i pripoji ga Ugarskom
Kraljevstvu. Marija Terezija je, držeći unapređivanje trgovine važnim državnim intere-
som, 1776. godine pripojila slobodni lučki grad Rijeku (Fiume) i okolicu Ugarskoj kru-
ni, točnije, izravno Hrvatskoj, čijim je dijelom bio u 11. stoljeću, a možda i u 14. stoljeću
kao posjed Frankopana (u ruke Habsburgovaca dospio je u 15. stoljeću, no vjerojatno je
već koncem 11. stoljeća postao dijelom Svetog Rimskog Carstva):
26 Horbec, Ivana: Upravne reforme Marije Terzije, u: Povijest Hrvata II., 2005., str. 250.
27 Prema mađarskom državnopravnom shvaćanju Hrvatska je imala manju samostalnost, nego što je to bilo u stvar-
nosti. Ostavljajući po strani mađarsko državnopravno shvaćanje, habsburški vladari u 18. stoljeću opetovano nisu
marili za mišljenje ugarskih staleža te su hrvatska pitanja rješavali odvojeno od ugarskih pitanja, što je u hrvatskim
staležima budilo osjećaj veće samostalnosti i zasebnosti od Ugarske. Kada je hrvatsko-ugarski staleški otpor koncem
18. stoljeća nakratko potisnuo u pozadinu centralizacijsku i apsolutisticku politiku Habsburgovaca, razlika između
ugarskog i hrvatskog državnopravnog stajališta ubrzo je postala jasnom.
»Odlučismo neka se grad i luka riječka, kano i ona bakarska imanja (...) opet neposredno sjedine
kraljevini Hrvatskoj.«
Kraljica je tada osnovala županiju Severin (Szórény) kojoj je pripala Rijeka. Od

tada je županijom i gradom (kao i ostalim dijelom Hrvatske) tijekom tri godine uprav-
ljalo Hrvatsko kraljevsko vijeće iz Zagreba, a zatim je nakon njegovog ukidanja (1779.)
na zahtjev Riječana i uz potporu ugarskih staleža, kao zasebno tijelo (corpus separatum
Sacrae Coronae Regni Hungariae) dospjela pod nadležnost ugarskog Kraljevskog namje-
sničkog vijeća (i Ugarskog sabora). Josip II. je 1786. ustrojio Ugarsko primorje (Littorale
Hungaricum) kojemu je uz Rijeku pripojio i Bakar i Vinodol. Ostatak županije Severin
(Gorski kotar) je, pak, pripojio Zagrebačkoj županiji. Hrvatski je ban 1790—ih godina
uzalud pokušavao povremeno provoditi svoje ovlasti na tom području, no upravitelj J6z-
sef Majláth je takve pokušaje odbacio. Pitanje pripadnosti Rijeke u 19. stoljeću postalo
je jednim od glavnih povoda hrvatsko-ugarskih sukoba.??
Glavni je rezulrat četrdesetogodišnje vladavine Marije Terezije s hrvatskog gledišta
svakako bio možda spor, no jasno vidljiv materijalni i duhovni napredak zemlje. Na po-
dručju nekadašnje turske okupacije (osobito na područjima civilne uprave), u Slavoniji,
proces ponovne izgradnje može se nazvati uspješnim: opustjeli, uništeni srednjovjekovni
kulturni krajolik polako je povratio svoj stari izgled. Brojni su hrvatski gradovi dobili
novu, baroknu vanjštinu, od brda hrvatskog Zagorja do slavonske nizine iz zemlje su
nicali barokni dvorci i kurije, no i u selima svugdje barem pokoja barokna crkva ukazuje
na gospodarski razvitak koji se odražava u građevinama iz kraljičina doba. Nastale su
prve manufakture gdje su, kao i u Ugarskoj, osnivači obično bile pojedine aristokratske
obitelji. Ponajviše su proizvodili najrazličitije tkanine (Batthyányi, Patačići, Erdódyje-
vi), ali postojala je i staklarska manufaktura koju su osnovali Draškovići. Uz državnu se
potporu širio uzgoj dudovog svilca (i, naravno, uzgoj duda) i osnivanje svilana.?? Isto se
tako prakticirao i uzgoj triju biljaka iz Novog svijeta: duhana, kukuruza i krumpira. Me-
dutim, činjenica je da većina hrvatskih tekstilnih manufaktura nije mogla držati korak
s pogonima austrijskih i čeških pokrajina. Najuspješnije je (ujedno i najdulje) djelovala
riječka šećerana, koja je prerađivala uvezenu šećernu trsku. Suprotno mišljenju starije
hrvatske historiografije (19., odnosno prve polovice 20. stoljeća), prema kojem je to
razdoblje bilo doba stagnacije, možemo ustvrditi da je razvitak u 18. stoljeću, ako i spor i
s povremenim zastojima, ipak položio temelje modernizacije 19. i 20. stoljeća na današ-
njim hrvatskim područjima (barem onima koji su pripadali Habsburškoj Monarhiji).?'
28 Manin, Marino: Inkorporacija Rijeke 1776. godine, u: Povijest Hrvata Vl., 2005., str. 298.
29 Oriječkom pitanju u novije vrijeme: Hajdui, Zoltán: Fiume (Rijeka) kérdéséról, u: Pap, Norbert (ur.): A Balatontól
az Adridig, Lomart, Pécs, 2006., str. 103.—109. Premda je uredba iz 1779. godine jasno razgraničila Rijeku od
hrvatskog Bakra kao posve zasebnu upravnu cjelinu, kraljica nijednom rječju nije spomenula da će odcijepiti grad
od Hrvatske, kojoj je od 1776. pripadao tri godine. S pravom je Gyula Miskolczy ukazao na to da je time u krugu
Hrvata mogla pobuditi osjećaj latentnog posjedovanja. Miskolezy 1927., sv. 1., str. 40.
30 Vidi Despot, Miroslava: Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, Zagreb, 1962.
31 Karaman, Igor: Hrvatska na pragu modernizacije (1750-1918), Zagreb, 2000., odnosno id.: Privredni život banske
Hrvatske 1700-1850, Zagreb, 1989.
Svugdje je rastao i broj stanovnika. U Istri je na prijelazu sa 16 na 17. stoljeće usli-

jed ratova i epidemija kuge pučanstvo između 1580. i 1625. godine sa 70 tisuća opalo
na svega 36 500 stanovnika, no u 18. stoljeću je intenzivno raslo i 1741. godine opet
i stanovništvo
doseglo, to jest približilo se broju od 70 tisuća (69 415). Znatno je raslo
gradova, Rovinja i Poreča.*
U Dalmaciji je također došlo do ozbiljnih demografskih promjena tijekom 18. sto-
ljeća. Mletački posjed, od otoka Krka do Budve u današnjoj Crnoj Gori, iznosio je oko
12 000 km“. Tu je 1718. godine živjelo ukupno 110 tisuća ljudi, 1756. godine 244 791,
a prije pada Mletačke Republike 1797. godine već 288 320 ljudi.** Porast pučanstva u
Dalmaciji najbolje se može objasniti mirnim prilikama bez ratova, budući da se Repu-
blika već od 1718. godine nije borila protiv Osmanlija. Dalmatinsko se gospodarstvo u
ovom stoljeću ne može pohvaliti istaknutim postignućima koja se mogu mjeriti s onima
ranijih razdoblja, na što dobro ukazuje činjenica da su dalmatinski gradovi jedva imali
većih brodova i da su se u njihovim brodogradilištima izrađivala tek manja plovila. Osim
vina, dalmatinski izvoz u Veneciju nije bio značajan, a mjesne su manufakture proizvo-
dile pretežno samo za mjesne potrebe.
Ozbiljan porast stanovništva je isto tako bio uočljiv i u Slavoniji. Dok je 1702.
godine u pokrajini živjelo tek otpr. 45 000, 1736. godine 90 000, a u vrijeme popisa sta-
novništva 1787. godine (na slavonskom području civilne uprave) živjelo je već približno
270 tisuća ljudi.?*
U civilnoj Hrvatskoj je, prema popisu stanovništva iz 1787. godine, živjelo 382 842
ljudi, a u Slavoniji 265 670. Broj plemića iznosio je 9782, a zajedno s članovima obitelji
bilo ih je otprilike 25 tisuća; najviše ih je živjelo u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji,
dok je u cijeloj Slavoniji stanovalo svega 356 plemićkih obitelji. U Slavonskoj i Hrvatskoj
vojnoj krajini je 1802. godine živjelo 565 192 ljudi. Prema popisu iz 1804. u građanskoj je
Hrvatskoj živjelo 687 tisuća katolika i 2400 pravoslavaca, a u Slavoniji 74 tisuća katolika i
68 tisuća pravoslavaca (slavonski podaci se odnose samo na muškarce). Premda u malom
postotku, katolici su i u Krajini bili u neznatnoj većini. Broj protestanata i Židova bio je
veoma nizak još i dvadeset godina nakon Edikta o vjerskoj toleranciji Josipa II. Sveukupno,
koncem 18. stoljeća je na području današnje Hrvatske od 56 tisuća četvornih kilometa-
ra, prema izračunima Jakova Gela, živjelo 1 476 600 stanovnika: u Hrvatskoj i Slavoniji
713 000, u Vojnoj krajini 443 400, Dalmaciji 240 200 i u Istri 80 000 ljudi.** Istodobno,
svega je 4,3% pučanstva živjelo u gradovima. Koncem vladavine Marije Terezije u Hrvar-
skoj i Slavoniji bilo je ukupno sedam slobodnih kraljevskih gradova, a u Primorju dva.
Najveći je grad bio Zagreb s otprilike 7 tisuća stanovnika (naravno, samo ako Kaptol i
Gradec računamo zajedno), dok se najintenzivnije razvijala Rijeka.
32 Bertoša, Miroslav: Društvene strukture u Istri 16-18. stoljeća, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20.
stoljeća, Zagreb, 1981., str. 131. 148.
33 Coralic, Lovorka: Dalmacija i Boka Kotorska u 18. stoljeću, u: Povijest Hrvata M, 2005., str. 287.
34 Pozivajući se na podatke Ive Mažurana: Kolar-Dimirrijević, M., u: Povijest Hrvata TI., 2005., str. 218.
35 Lorkovié, Mladen: Narod i zemlja Hrvata, 2. izd. Zagreb, 1996., str. 90.
36 Gelo, Jakov: Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780 do 1981, Zagreb, 1987., str. 87.
Jeftina vojarna Habsburgovaca.

Hrvatska i Slavonska Vojna krajina u 18. i 19. stoljeću
Koncem 17. stoljeća veliki protuturski oslobodilački ratovi (1683.—1699.) i s hrvat-
skog su gledišta rezultirali ozbiljnim promjenama: oslobođen je velik dio cijele Slavonije
i Hrvatske. Novooslobođena područja (Slavonija) napučila su se ponajviše hrvatskim
izbjeglicama iz Bosne i djelomice — osobito Srijem — Srbima. Velika je većina tada do-
seljenih Srba otišla u Ugarsku. Srbi su, naravno, i ranije bili prisutni u južnim krajevima
srednjovjekovne Ugarske (već od bitke na Kosovu polju 1389. godine), no 1690. godine
je pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Crnojevića pristiglo novo brojno srpsko
stanovništvo iz Srbije. Ne znamo im točan broj, no podatku koji govori o 37—40 000
obitelji navedenih u starijoj srpskoj (i posljedično u mađarskoj) historiografiji proturječi
činjenica da u molbi pisanoj caru Leopoldu i sam Crnojević govori tek o »više od tri-
deset tisuća duša« (I), u drugom pismu iz 1706. godine o četrdeset tisuća duša, to jest
osoba, dok je prema popisu iz 1696. godine pridošlo 30 tisuća ljudi nakon pada Beo-
grada 1690.* Preseljenje patrijaršije ujedno je značilo i konačno ukorjenjivanje srpske
pravoslavne crkve na ugarsko-hrvatskom području, jer je srpski prvosvećenik svoje sje-
dište isprva uredio u Sentandreji, a zatim u Srijemskim Karlovcima (doduše, njegovi su
nasljednici od 1713. godine na području Ugarskog Kraljevstva srpskom pravoslavnom
zajednicom upravljali samo u rangu mitropolita).
Također je početkom 18. stoljeća, 1708. godine osnovana pravoslavna biskupija
u slavonskom Pakracu, a uskoro, 1711. godine i sa sjedištem u manastiru u Plaškom
(buduća Karlovačka eparhija). To je nagovijestilo neuspjeh unijatskih nastojanja u krugu
hrvatskih i slavonskih pravoslavaca. Još je Crnojević vratio slavonske i srijemske unijate
pravoslavnoj crkvi, a potom su srpski graničari 1735. godine spalili sjedište unijatske
Marčanske biskupije. Grkokatolički biskup prvo je našao utočište u Pribiću, zatim 1777.
godine uz potporu Marije Terezije odabrao grad Križevce za svoje konačno sjedište. Da-
nas su grkokatolički vjernici u Hrvatskoj (izuzevši Rusine doseljene u 18. stoljeću) u
velikom broju ostali samo u okolici Žumberka, već spomenutog u vezi uskoka. Habs-
burgovci su situaciji pristupili pragmatično: u prvi plan nisu smjestili interese katoličke
crkve, već vojne i obrambene aspekte. U kasnijim je stoljećima srpska crkva imala veli-
ku ulogu u tome što je pravoslavno pučanstvo Hrvatske postalo dijelom srpske nacije.
(Opće je poznato da je vjerska pripadnost imala presudnu ulogu u procesima tvorbe
nacija na Zapadnom Balkanu). Habsburgovci, nazivani stjegonošama katoličke protu-
reformacije, u ovom su slučaju izričito branili srpsku pravoslavnu crkvu od katoličkih
37 Crnojevićeva molba iz 1690. godine nalazi se u Beču, HHSA Illyrico-Serbica (1611-1738) Konv. B, fo. 48. Vidi
Malcolm, Noel: Kosovo. A Short History, Macmillan, London, 1998., str. 161. Tek jedan kasniji srpski samostanski
ljetopis spominje 37 tisuća obitelji, no očito se Crnojević može smatrati autenričnijim izvorom. S mađarske je
strane i Ferenc Szakály doveo u pitanje podatak o doseljenju više desetaka tisuća obitelji (Szakály Ferenc: Szerbek
Magyarországon — szerbek a magyar tórténelemben, vázlat), u: Zombori, István ur.: A szerbek Magyarorszdgon,
Szeged, 1991., str. 26. (Već se József Thim pozivao na Leopolda Kolonića, koji je njihov broj procijenio na 60 tisu-
ća.) Thim József: A szerbek tórténete a legrćgebbi kortól 1 848-ig, sv. 1-3.; 1892., navedeni podatak: sv. 2., str. 95.
unijatskih nastojanja. Barem za vrijeme vladavine Leopolda L., Josipa 1. i Karla III. Ma-
rija Terezija je donekle već podržavala ideju crkvene unije te je skupina srpskih grani-
čara — djelomice zbog toga, a djelomice pod utjecajem ruske agitacije — emigrirala u
Rusiju. Dakle, iskoristivu vojnu snagu doseljenih srba Habsburgovci su držali bitnijom
od vjerskih promišljanja, a njihova se realna politika pokazala »korisnim ulaganjem« već
u vrijeme Rákóczijeve borbe za slobodu, u pogledu ugarskih ustanika.
Bečki dvor, dakle, na temelju obrambenih i vojnopolitičkih promišljanja, nije sje-
dinio novooslobođena hrvatska područja s Hrvatskom, točnije, nije ih predao banskoj
(građanskoj) upravi, već ih je pripojio Hrvatskoj odnosno Slavonskoj Vojnoj krajini,
nastaloj po predlošku iz 16. stoljeća. Time su Habsburgovci tijekom 18. stoljeća ustrojili
golemu vojarnu koja se prostirala od Jadrana do istočnih Karpata (dakle, preko Ugarske
i južnih krajeva Erdelja). Premda je Marija Terezija 1744. i 1745. godine iz vojne uprave
izuzela sjeverni dio srednjovjekovne Požeške, Vukovarske (koja je dobila ime Virovitič-
ka) i Srijemske županije, znatan je dio Hrvatske i Slavonije (među njima i krajevi daleko
od turske granice) na području od otprilike 18 tisuća četvornih kilometara sve do 1881.
godine ostao dijelom Vojne krajine koji je bio pod izravnom upravom Beča. Dok su u
17. stoljeću graničari imali veliku samoupravu, do konca 18. stoljeća izgubili su dobar
dio tih povlastica. Unatoč tome, slobodniji je svijet graničara isprva poput magneta pri-
vlačio i kmetove iz hrvatskih i slavonskih županija, u Krajinu su masovno bježali i hrvat-
ski kmetovi s hrvatskih i slavonskih područja. Masovnim prebjezima stale su na kraj tek
feudalne odredbe Marije Terezije iz 1756. (u Slavoniji, odnosno privremeno Hrvatskoj)
i 1780. godine (u Hrvatskoj), koje su smanjile kmetska davanja.
Habsburška je uprava položaj Vojne krajine uredila 1746. godine, nakon završetka
turskih ratova (1716.—1718., 1736.—1739.), odnosno izradom novog pravilnika, da-
kle 1754. godine. Graničari ni nadalje nisu bili u feudalnoj zavisnosti, no vojne su im
obveze neprestano rasle: Habsburgovci su imali na raspolaganju vojni materijal koji se
mogao iskoristiti bilo gdje, na bilo kojoj europskoj bojišnici. U Austrijskom nasljednom
ratu sudjelovalo je 25 tisuća, u Sedmogodišnjem 88 tisuća, a u Turskom ratu i u borbi
protiv Francuza 1788.—1791. godine već 100 000 graničara. Stanovništvo te vojarne
što se protezala od Jadrana do Dunava nije se moglo integrirati u hrvatsko društvo niti
se zajedno s njim razvijati. Jedan od korijena kasnijih hrvatsko—srpskih sukoba leži u
specifičnim odnosima u Vojnoj krajini.?
Habsburška administracija razdijelila je krajine na vojno—organizacijske jedinice,
pukovnije: od 1747. osnovano je jedanaest graničarskih pukovnija, počevši od Jadrana
redom: Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, Prva Banska, Druga Banska (potonje su
38 Valentić, Mirko: Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Zagreb, 1981., str. 19.
39 Sukobe između hrvatskog plemstva i doseljenih Vlaba i Srba habsburška je uprava okrenula u vlastitu korist. Me-
đutim, ne može biti slučajnost da je bečka uprava sprečavala brvatsko—vlaško zbližavanje. Koncem 1660-ih godina
grkokatolički biskup Gabriel Mijakić stupio je u vezu s Petrom Zrinskim, nadajući se njegovoj zaštiti od zagrebač-
kog biskupa, za kojega je, ne bez osnove, pretpostavio da teži potpunoj uniji, odnosno da bi prije ili kasnije ukinuo i
grčki (staroslavenski) obred. Mijakić je podržavao i protuhabsburški pokret Zrinskog, zbog čega su ga pozvali u Beč
i bacili u doživotno zatočeništvo. Vidi: Šanjek, Franjo: Unijatska crkva i pravoslavlje u Hrvatskoj, u: Povijest Hrvata
IT. 2005., str. 183.-187.
bile pod upravom hrvatsko-slavonskog bana, otud području ime Banija, Banovina),
Križevačka, Durdevacka, Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija. Graničari nisu
dospjeli pod jurisdikciju vlastelina, no dok su u 16. i 17. stoljeću imali vlastite zemljišne
posjede, zemlja je do 18. stoljeća pripala riznici, a graničarske su je zadruge dobile samo
na trajno korištenje. U 18. stoljeću bilo je pokušaja i da se svi sposobni odrasli muškarci
obvežu na vojnu službu, no ujedno se očekivalo i da se graničarske obitelji uzdržava_ |
ju obrađivanjem svoje zemlje. Uz to su ih pri izgradnji utvrda obvezali na rabotu. To,
naravno, uopće nije ili je tek jako teško išlo zajedno, a sve veća davanja, odnosno česte
izmjene propisa više su puta izazvale pobune graničara. Na koncu je 1754. godine done-
sen jedinstveni pravilnik.“
Krajinom se, dakle, upravljalo izravno iz Beča, znatan dio časničkog korpusa sa-
činjavali su Austrijanci, a jezik službi i malobrojnih škola bio je njemački. Održavanje
Krajine imalo je dva cilja: s jedne strane povući obrambeni pojas, kordon prema Tur-
skom carstvu (što je ujedno tvorilo i zdravstveni pojas, cordon sanitaire protiv epidemija
kuge koje su prijetile s turskog tla; otud hrvatsko ime Kordun). S druge strane, na taj su
način Habsburgovci dolazili do — budući da se morao plaćati samo u ratno vrijeme —
jeftinog vojnog materijala dostupnog na bilo kojoj europskoj bojišnici. S obzirom na to
da je nakon Svištovskog (Svištovo) mira iz 1791. godine Habsburška monarhija izgradila
miroljubiv odnos s Osmanskim carstvom, vojni kadar Krajine je nakon toga ponajviše
ratovao na Zapadu.
Krajina je, suprotno uvriježenom mišljenju, imala mješovito stanovništvo: područja
pojedinih pukovnija bila su većinski hrvatska, a drugih većinski srpska. Na području
Krajine su katolici i pravoslavci živjeli otprilike u omjeru 50:50. Broj katolika je do sre-
dine 19. stoljeća i dalje rastao. Etnički su omjeri Krajine prema podacima popisa stanov-
ništva iz 1850. godine bili sljedeći: od 674 tisuće stanovnika 402 tisuće je bilo Hrvata
i 272 tisuće Srba. Već se i samo zbog te činjenice Krajina, pod upravom Beča, ne može
smatrati klicom rane srpske teritorijalne autonomije. Osim toga, bečka administracija
u načelu nikad nije poricala da ti krajevi tvore dio Hrvatske i Slavonije (to eksplicitno
potvrđuju njemački nazivi Krajine: Kroatische odnosno Slawonische Militirgrenze) te je
dio hrvatskog plemstva i dalje mogao obnašati dužnost graničarskih časnika kako u 18.
tako i u 19. stoljeću. Josip II. je u Krajini eksperimentirao s novim teritorijalno-vojnim
upravnim modelom, tzv. kantonskom upravom, ali novo uređenje je zbog svojih nedo-
stataka ukinuto 1807. godine.*!
S druge strane, Beč je time što sve do 1881. godine nije dozvolio spajanje tog pod-
ručja s Hrvatskom sprječavao razvitak obaju dijelova zemlje. Doduše, nakon 1867. godi-
ne već je i ugarska vlada, a ne samo Beč, smatrala potrebnim uvesti prijelazno razdoblje;
nakon donošenja uredbe o razvojačenju Krajine 1869. godine, bivšim su graničarima
40 — Moačanin, Fedor: Društveni razvoj u Vojnoj krajini, u: Gross, M. (ur.), 1981., str. 95. Graničari su se između 1699.
i 1755. godine više od dvadeset puta pobunili zbog nepovoljnih izmjena pravilnika, odnosno nasilništva časnika i
rabote ili vjerskih uvreda. Vidi: Roksandić, Drago: Srbi u Hrvatskoj, Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 55.
41 Buezynski, Alexander: Vojna krajina u 18. stoljeću. Širenje krajiškog sustava na oslobođena hrvatska područja, u:
Povijest Hrvata 11., 2005., str. 274.—287.
dali više od deset godina da se priviknu na građanske odnose i tek je nakon toga došlo do
stapanja hrvatsko-slavonskog civilnog područja i bivše Krajine. Krajina je do 19. stoljeća
na polju gospodarsko-drustvenog razvitka daleko zaostala za hrvatskim područjima pod
građanskom upravom, što je imalo posljedice koje su trajale do 20. stoljeća. Pučanstvo
primorano na neprestano ratovanje nije se moglo baviti razvijanjem gospodarstva. Povrh
toga, premda se Krajina ne može nazvati autonomnim područjem, u svijesti je njezinih
stanovnika ipak živjela ideja o teritorijalnoj posebnosti, što je u kasnijim razdobljima
otežalo njihovu integraciju u hrvatsko društvo. To se odnosi na graničare i hrvatske i
srpske nacionalnosti s konca 19. stoljeća. Na zaostalost Krajine ukazivao je mali broj
stanovnika u gradovima, koji prije sjedinjenja sa civilnom Hrvatskom 1881. godine nije
dosezao čak ni petnaest tisuća!
Tijekom 18. stoljeća habsbuška je administracija izgradila više naselja gradskog ka-
raktera, prvenstveno u središtima pukovnija, budući da područje nije moglo funkcio-
nirati bez trgovačkih i manufakturnih središta. Gradovi su kao vojne komune dobili
izvjesnu autonomiju, a njihovi stanovnici bili oslobođeni rabote. Međutim u krajiškim
se gradovima nisu mogli slobodno razvijati, njihov gospodarski značaj nije prelazio okvi-
re potreba pograničnih krajeva, svoje pučanstvo nisu mogli slobodno povećavati jer je
graničarima bilo zabranjeno useljavati se u gradove.“ Među stanovnicima gradova u 19.
stoljeću katolici su bili zastupljeni u većem udjelu od pravoslavaca (1857. godine zabilje-
ženo je 11 399 katolika i svega 1323 pravoslavca). U isto je vrijeme bio golem udio ne-
pismenih, na što ukazuje i činjenica da je početkom 1860-ih godina u cijeloj Hrvatskoj
i Slavonskoj Krajini bilo svega 17 literatora odnosno umjetnika intelekrualaca, dok je u
civilnoj Hrvatskoj — nerazvijenoj u odnosu na ostale dijelove Habsburške Monarhije,
no teritorijem i brojem stanovništva ne mnogo većoj od Krajine — broj stanovnika tog
zanimanja iznosio 635. Zanatlije i proizvođači činili su tek 0,52%, a trgovci svega 0,06%
stanovništva Krajine.
Krajina je do 19. stoljeća izgubila svoj raniji značaj. S jedne strane zato što Habsbur-
ško Carstvo nakon 1792. više nije bilo u neprijateljskim odnosima s Turskim Carstvom,
a s druge strane jer je graničarsko stanovništvo kao vojni materijal — osobito na polju
stege i taktičkih znanja — sve manje bilo u skladu sa zahtjevima tog vremena. Unatoč
tome, Beč do 1870—ih godina nije bio voljan demilitarizirati Krajinu. Vojnu snagu gra-
ničara iskoristio je i Napoleon kada je između 1809. i 1813. godine, uz već ranije osvo-
jenu Dalmaciju, svom carstvu pripojio dio Hrvatske južno od Save: tisuće su hrvatskih i
srpskih graničara umrle besmislenom smrću u pohodu francuskoga cara na Rusiju.
42 Buczynski, Alexander: Gradovi Vojne krajine, sv. 1.—2., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1997.
43 Vidi Valentić, Mirko 1981., str. 343-344. Prema Fedoru Moačaninu 1780. godine od 230 obitelji krajiškog grada
Stare Gradiške svega se 38 bavilo trgovinom i manufakturom, a ostale zemljoradnjom, ribolovom ili pčelarstvom.
(Vidi: Društveni razvoj u Hrvatskoj..., u: Gross, M. (ur.) 1981., str. 96.)
Jozefinske reforme i Hrvati

Marija Terezija nije bila pristaša ideja prosvjetiteljstva, no modernizaciju svoje države
smatrala je važnom zadaćom. I nakon što pojedine reforme nije uspjela provesti zbog
protivljenja ugarskih (i hrvatskih) staleža, nakon 1765. godine vladala je zaobilazeći
Ugarski sabor. Doduše, Hrvatski sabor je u tom razdoblju zasjedao još 8 godina. Među-
tim, kraljičin je sin Josip II. dospio pod utjecaj ideja francuskog prosvjetiteljstva, iako
je postojeći sustav želio samo korjenito reformirati, a ne izbrisati.““ Hrvatsko—ugarska
staleška zasebnost, autonomija Ugarskog Kraljevstva (i Hrvatske unutar njega) u okviru
Habsburške Monarhije priječile su ga — po procjeni Josipa II. — u izgradnji jedinstve-
nog, reformiranog i snažnog, centraliziranog carstva. Dok je Marija Terezija željela u
krajnju ruku samo ograničiti prava ugarskih (i hrvatskih) staleža, njezin sin Josip nije se
libio niti ukinuti ugarsku i hrvatsku autonomiju, niti unijeti radikalne državnopravne
promjene. Nije se okrunio, kako ne bi morao prisegnuti na uvažavanje staleškog ustava.
Njegova je politika protiv staleškog ustava, i u Ugarskoj i u Hrvatskoj političku elitu
(koju je ovdje još u potpunosti činilo plemstvo) okrenula protiv njega, ne samo potezima
koji krše autonomiju, već i cjelokupnom politikom reformi.
Medutim, pojedine se reforme Josipa II. i u pogledu razvitka hrvatskog društva
mogu nazvati pozitivnima, poput Edikta o vjerskoj toleranciji iz 1781. godine koji je u
skladu s europskim duhovnim ozračjem toga doba omogućio naseljavanje protestanata
i Židova u Hrvatsku, a i pravoslavcima dao veću slobodu. Tada je osnovana zagrebačka
evangelička zajednica, a tada i pravoslavci grade (odnosno kupuju) svoju prvu crkvu u
hrvatskoj prijestolnici. Dobrom se mjerom Josipa II. može nazvati i Patent o emancipa-
ciji kmetova iz 1785. godine, koji je nadarenijim kmetskim sinovima omogućio daljnje
školovanje i slobodan odabir struke, te dopustio seljacima preseljenje u slobodne kraljev-
ske gradove (i općenito propisivao pravo slobodnog preseljenja). Doduše, nije dao par-
cele seljacima u vlasništvo, niti je izbrisao feudalna davanja (međutim, otkup rabote je
bio u planu). Takoder je pozitivna mjera bila ukidanje smrtne kazne, dozvola obavljanja
službenih dužnosti osobama neplemićkog podrijetla i planirano uvođenje zajedničkih
davanja, premda potonje ni ugarsko, niti hrvatsko plemstvo nije smatralo prikladnim.
Na koncu je 1789. godine osvanula uredba o porezu, no uvođenje zajedničkih davanja
odgođeno je na godinu dana, a zatim je 1790. car povukao i tu uredbu.
Međutim raspuštanje većine crkvenih redova se iz hrvatske perspektive ne može
ocijeniti pozitivnim; naime, Josip II. je ukinuo i pavlinski red, koji ne samo da je u Le-
poglavi držao jednu od najvrsnijih obrazovnih ustanova Hrvatske, već su pavlini, kada
je papa 1773. godine ukinuo isusovački red, preuzeli i njihove škole na hrvatskom tlu.
44 O reformama i nastojanjima prosvijećenog apsolutizma Josipa II. vidi: Marczali, Henrik: Magyarorszdg tórténete IT.
Jozsef kordban, sv. 1—3., Budapest, 1881.-1888., (pretisak: 1999.—2000.) te Hajdu Lajos: A kózjó szolgálatában,
1983, odnosno Haselsteiner, Horst: Enlightened absolutism and estates politics in Hungary at the time of. Joseph I.
Akadémiai Kiadó, Budapest, 1981. O jozefinskim upravnim i pravnim reformama H. Balázs Eva: Felvilágosult
abszolutizmus (1765-1790) u: Ember, Gyózó — Heckenast, Gusztáv gl. ur.: Magyarorszdg tortenete 1686—1790,
Akadémiai, Budapest, 1989.
Neke njegove uredbe, kao npr. zabrana ili smanjenje broja procesija i proštenja ili za-
brana pokapanja u lijesu, pobudile su nenaklonost i kod jednostavnog puka. Međutim
Josip II. nije mario za negativan odjek svojih mjera; bio je potpuno uvjeren da su njegove
reforme sve ispravne te čak ni nakon bečkoga posjeta pape Pia VI. 1782. godine, koji je
bio svjetska senzacija, nije bio voljan odustati od svoje crkvene politike.
Hrvatski su staleži bili povrijeđeni što je Josip II. umjesto latinskog uveo njemački
kao službeni jezik,“ a osobito su loše prihvatili njegovu novu upravnu uredbu iz 1785.
godine koja je u potpunosti zanemarila unutarnje povijesne granice i Ugarsko Kraljev-
stvo podijelila na deset okruga, po kojima je Slavonija pripadala pečuškom, a Zaladska
županija zagrebačkom okrugu. Car Josip je ujedno smatrao da se mora ukinuti i autono-
mija plemićkih varmeđa (Ferenc Balassa, koji je nosio naslov hrvatskog bana, bio je puki
kraljev službenik i ni u kom smislu nije bio zastupnik staleža). I ugarsko i hrvatsko plem-
stvo se tužilo i na popis stanovništva, kao i katastarski popis zemljišta iz 1785.-1787.
godine; nisu bez osnove sumnjali da vlada želi popisati i povlašteni sloj (i, naravno,
njegove zemljišne posjede) jer ga smatra potencijalnim poreznim obveznikom (na vijest
o smrti Josipa II. katastarski su spisi spaljeni ne samo na ugarskom, već i hrvatskom tlu).
Uza sve to bio je tu još i pustolovni plan Josipa II. i ruske carice Katarine IL. o pot-
punom ukidanju Osmanskog Carstva i podjeli njegova teritorija (carica je već ranije i
Mariji Tereziji pokušala nametnuti svoju ideju o ratu, ali kod uvijek trezvene i promi-
šljene kraljice naišla je na negativan odgovor), odnosno rat pokrenut u tu svrhu 1788.
godine. Carske postrojbe u toj borbi, osim što su po cijenu teških gubitaka zaposjele
Beograd (i velikih materijalnih žrtava koje su opteretile stanovnike zemlje), praktički
nisu ništa postigle (za razliku od rusko-turskog rata okončanog 1774. godine u ovoj se
borbi ni Rusi nisu iskazali). Osim toga, Pruska je s velikim neodobravanjem gledala na
mogući prodor Habsburgovaca na Balkan (i na rusko—austrijski savez) te je nastupila
agresivno. Povrh svega toga, 1789. godine izbila je Francuska revolucija, pod čijim su
utjecajem čak i najzagriženiji pristaše prosvijećenog apsolutizma postali oprezni na polju
društvenih reformi. Ugarska i Hrvatska su kipjele (Belgija, koja je također bila pod Ha-
bsburgovcima, pobunila se već 1787. godine), Pruska je prijetila objavom rata i stupila u
vezu s ugarskim staležima, a car Josip je na koncu na turskoj bojišnici obolio od malarije.
Njegovo se stanje pogoršavalo te je 28. siječnja 1790. godine, uz iznimku Edikta o tole-
ranciji i Parenta o ukidanju kmetstva (kao i mjere koja je uredila materijalno stanje nižeg
svećenstva), povukao sve svoje uredbe koje su se odnosile na zemlje Ugarske Krune, a
Svetu krunu poslao natrag u Ugarsku.
Vladavina Josipa II. je nakon stoljetnog, ako ne zahlađenja, a onda barem distanci-
ranosti ponovno međusobno zbližila hrvatsko i ugarsko plemstvo. Hrvatsko i ugarsko
plemstvo se u interesu ponovne uspostave starog ustavnog poretka udružilo protiv re-
formi habsburško-lotarinškog cara, osobito njegove mjere protiv staleške organizacije,
45 Pitanje uredbe o njemačkom jeziku i njezinoj recepciji u novije vrijeme je razlagao: Soós István: II. Jozsef német
nyelvrendelete és a hivatalos Magyarország, u: Bíró, Ferenc (ur.): Tanulmányok a magyar nyelv ügyének 18. szdzadi
türténetéból, Argumentum Kiadó, Budapest, 2005., str. 261.—301.
županija (varmeđa), odnosno popisa stanovništva (i katastarskog mjerenja zemljišta) or-

ganiziranog u svrhu uvođenja općeg oporezivanja. Naklonost prema Mađarima, koja je
usplamtjela u spomenutoj borbi, održavala se i u tome da je u Hrvatskoj došla u modu
mađarska narodna nošnja. Književni primjer te naklonosti prema Mađarima pronalazi.
mo u pjesmama Matije Petra Katančića, koji je 1790. godine napisao odu u čast povratka
krune u domovinu pod naslovom Plemenita horvatskog kraljevstva četa slavnu madjarsku
krunu za čuvat iz Zagreba se u Budim dileća, 1790. Također je prilikom inauguracije bana
Erdódyja u svojoj pjesmi na mađarskom jeziku pod naslovom Mađarska lira (Magyar
lant) sljedećim riječima pjevao o stoljetnom madarsko-hrvatskom bratstvu: »Mađar /
tvoju će pjesmu rado čut; on voli / Hrvata, kao dobra druga: / ta s njim je nerazdvojno
živio / sve dosad.«^
Dakle, 1790. godine hrvatsko se plemstvo zajedno s Madarima radovalo povratku
Svete krune i zajedno s njom i ustavnosti, a iz straha od apsolutizma Hrvatska je još više
učvrstila svoje državnopravne veze s Ugarskom.
46 Pjesmu Magyar lant na mađarskom jeziku donosi Lókós István: A horvđt irodalom tortćnete, Nemzeti Tankónyvkia-
d6, Budapest, 1996., str. 144.—145. (Pjesmu Mađarska lira na hrvatski preveo Stanko Andrić, u: Šokčević, Dinko:
Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata: kako se u pogledu preko Drave mijenjala slika drugoga, Naklada
Pavičić, Zagreb, 2006., str. 15., op. prev.)
POGLAVLJE OSMO
Doba hrvatsko—ugarskih staleških sukoba
Od političkih saveznika do ljutih protivnika

Godina 1790. može se smatrati prekretnicom u povijesti hrvatsko—madarskog suživota
dugom više od osam stoljeća. Naime, tada su otpočeli državnopravni sukobi koji su u
narednim desetljećima nepovoljno utjecali na odnose između hrvatskih i ugarskih sta-
leža, a time i Hrvatske i Ugarske, koji su se još više zaoštravali nakon pojave odnosno
postupnog širenja nacionalnih pokreta. Ipak se ne može povući jasna granica između
državnopravnih sukoba i ugarsko—hrvatskog oružanog konflikta koji je izbio 1848. go-
dine. Pogrešno bi bilo šest desetljeća koja su protekla između ta dva događaja smatrati
jedinstvenim razdobljem permanentnih razmirica. S jedne strane zato što su hrvatsko—
ugarska državnopravna borba i međusobno suprotstavljanje utihnuli, odnosno prestali u
vrijeme napoleonskih ratova i novijeg habsburškog pokušaja apsolutizma tijekom kojega
su ugarski i hrvatski staleži međusobno surađivali. S druge strane, pak, zato što je refor-
mni pokret u Ugarskoj koji se intenzivno razvio tridesetih godina 19. stoljeća (i djelomi-
ce njegova hrvatska inačica, ilirizam) donio bitne promjene u procesima stvaranja nacije
i građanstva, a koje su i hrvatsko-ugarske sukobe postavile na nove temelje.
Naglo rasplamsavanje hrvatsko-ugarskih državnopravnih rasprava, koje su se u
ranijim stoljećima javljale tek povremeno, veže se uz širenje prosvjetiteljskih ideja. U
tradicionalnom nacionalnom shvaćanju ugarskoga plemstva pojavila se moderna ideja
o uvođenju nacionalnog jezika kao službenoga, kao i načelno-praktično nastojanje koje
zemlje ugarske krune smatra jedinstvenim državnim teritorijem, Ostale sastavnice su-
vremenih nacionalnih ideja (npr. širenje pojma nacije na mase neplemićkog podrijetla)
staleži, dakako, nisu usvojili, te stoga pojedini povjesničari to razdoblje u mađarskoj
povijesti koje traje do 1830. godine i katkad snažno naglašava (plemićki) nacionalni ka-
rakter nazivaju razdobljem staleškog nacionalizma. Centralističkim nastojanjima ugar-
skih staleža predstavnici hrvatskih staleža na zajedničkim su saborima suprotstavljali
federalizam zasnovan na feudalno—teritorijalnom državnopravnom načelu.
U prvoj polovici 1790. godine još nepomućen hrvatsko-ugarski odnos počeo se
kvariti na budimskom saboru 10. lipnja. Na taj su sabor zastupnici hrvatskih staleža došli
s prijedlogom koji je učvrstio državnopravnu vezu s Ugarskom, naime hrvatsko je plem-
stvo smatralo da se s jačim ugarskim staležima može uspješnije braniti od apsolutističkih
nastojanja koja pristižu iz Beča, odnosno reformi koje smanjuju plemićke povlastice.
No Hrvatski sabor se u svom prijedlogu Ugarskom saboru pozivao i na to da učvršćenje
državnopravnih odnosa namjerava biti samo privremeno rješenje i da će, čim se hrvatska
područja koja su još u stranim rukama oslobode i ponovno integriraju u Hrvatsku, opet
zahtijevati veću samostalnost. Od tada pa nadalje Hrvatski je sabor zasjedao samo onda
kad je trebalo izabrati poslanike za zajednički sabor (kada bi ih opskrbljivali poslaničkim
uputama), to jest kada bi ugarski sabor završio i hrvatski poslanici u Zagrebu podnijeli
izvještaj o događajima u Požunu, odnosno 1790. godine u Budimu. Ugarski su staleži sa
zadovoljstvom prihvatili čvršću vezu s Hrvatima i vjerojatno uopće nisu obratili pozor--
nost na to da je na kraju hrvatskog zahtjeva naveden zahtjev za ponovnom uspostavom
samostalnosti. Vjerojatno je i to doprinijelo činjenici da se ta ugarsko—hrvatska staleška
fronta jedinstva, stvorena protiv jozefinske reforme politike, brzo raspala nakon što su
drugoga dana zasjedanja sabora poslanici Donjeg stola predložili da jezik sjednica bude
mađarski i da se i saborski dnevnik vodi, umjesto na latinskom, na mađarskom jeziku.
U rujnu su, pak, staleži išli još dalje po pitanju jezika: u prijedlogu zakona Leopoldu
II. su podnijeli zahtjev da po mogućnosti od tada pa nadalje službeni jezik upravnih i
zakonodavnih tijela bude mađarski.
U poslaničkim je uputama najvećeg broja ugarskih županija bio naveden, pored
pitanja jezika, i prijedlog o uvođenju jednakopravnosti protestanata. Sukobi između
ugarskih i hrvatskih poslanika izbili su u vezi ta dva pitanja. Od stavova, odnosno izjava
hrvatskih poslanika valja spomenuti dva. Prvu izjavu dao je poslanik Donjeg doma Fra-
njo Bedeković (Bedekovich Ferenc) protestantskom propovjedniku Józsefu Keresztesiju,
po kojoj hrvatski narod
»...ne može pristati uz madžarski jezik, jer je narod hrvatski korjenit kao i madžarski, a bila bi
velika sramota kad bi s vremenom, izgubivši svoj (hrvatski) jezik, prestao biti zasebni narod i
postao slugom Madžara.«
Druga izreka, koja je u hrvatskoj svijesti postala krilaticom i koja se javlja i u hr-
vatskoj lijepoj književnosti, pripisuje se hrvatskom banu Ivanu Erdódyju, također je
izrečena tijekom rasprave o jeziku (barem prema predaji). Ta je izjava prvog hrvatskog
državnog dostojanstvenika — »Regnum regno non praescribit leges« (Kraljevstvo kraljev-
stvu ne propisuje zakone) — pitanje jezika kategorički dovela na državnopravnu razinu.?
Iz istog su se razloga hrvatski poslanici pobunili i protiv toga da se novi ugarski zakon
koji protestantima jamči pravo službovanja provodi i u Hrvatskoj. Na uzdrmavanje hr-
vatsko—ugarske solidarnosti ukazivalo je i to što je Križevačka županija, koja je još na
saboru 24. travnja 1790. godine glasala za učvršćenje odnosa s Ugarskom, 20. srpnja već
zahtijevala zasebnu hrvatsku vladu (Hrvatsko vijeće), to jest znatno upravno razdvajanje
Hrvatske i Ugarske. Dodao bih da se iz odluke županije može iščitati kako to ne bi zna-
čilo potpuni prekid državnopravnih veza, jer bi po želji skupštine Hrvatski konzilij bio
u interakciji s kraljem preko Ugarske dvorske kancelarije?
Keresztesi József: Magyarország polgári és egyhdzi kozéletéból a XVIII—dik szdzad végén, Budapest, 1882., str. 255.
Šišić 1962. Povijest hrvatskog naroda, str. 375.
Šišić 1913., Prva Križevačka sjednica: 16. str., a druga: str. 31.—32. Zagrebačka županija je također tražila zasebnu
upravu. (Miskolczy 1927., 62. str.) Na koncu su zastupnici hrvatskih staleža sa Škrlecom na čelu donijeli odluku
Doba hrvatsko—ugarskih staleških sukoba 205
Gore spomenuta borba za jezik, koja je bila u začetku, imala je odmah svoj književni
odjek, i to u pjesmi uistinu oštrog tona iz pera Tituša Brezovačkog. Poznati hrvatski
dramatičar s konca 18. stoljeća napisao je pjesmu protiv Mađara, mađarskog jezika, od-
nosno hrvatskih plemića koji su učvrstili državnopravne odnose Hrvatske s Ugarskom.
Brezovački je u pjesmi tvrdio da su Mađari u pitanju uvođenja svoga jezika nasilniji čak
i od Teutonaca. Premda priznaje da je mađarski narod dičan, ipak dodaje da nije dičniji
od slavenskog i naglašava: »Slobodna smo kraljevstva, a tko se stidi što je Hrvat, neka se
surovim Hunima pokorava«.*
Na ovoj se točki moramo nakratko zaustaviti kako bismo rasvijetlili pozadinu ugar-
sko-hrvatskih državnopravnih rasprava, državnopravni odnos nastao tijekom stoljeća
između Ugarske i Hrvatske, hrvatsku državnopravnu teoriju koja je u to vrijeme prvi
put oblikovana, odnosno njezinu mađarsku inačicu koja je nastala nešto kasnije i koja se
od nje značajno razlikovala.
Hrvatska je tijekom ugarsko-hrvatskog suživota tijekom. mnogih stoljeća sve do
kraja uživala određenu dozu autonomije (hrvatsko-dalmatinski regnum je do turskih
vremena imao zaseban pravni status, no slavonska je pokrajina bila u tijesnoj držav-
nopravnoj vezi s užom Ugarskom). Za vrijeme Habsburgovaca, u turskim vremenima
ujedinjeni je hrvatsko-slavonski pokrajinski sabor u mnogim pogledima samostalno
rješavao upravu, kraljevu osobu zastupao je ban, najviši građanski i vojni dužnosnik
(hrvatsko shvaćanje 17. i 18. stoljeća smatralo ga je podkraljem — Prorex — te je, prije
vladavine Josipa II., po ustaljenom običaju sabor davao prijedlog kralju za izbor bana).
Djelomice je i pravosuđe bilo neovisno o ugarskim organima, no najviša instanca bila
je (ugarska) kraljevska kurija. Iako su se uloga i djelokrug hrvatskog staleškog sabora
povremeno mijenjali (Marija Terezija je smanjila njegovu upravnu nadležnost), ostao je
simbolom hrvatske autonomije. Hrvatska na Požunski sabor nije slala poslanike zasebno
iz svake županije, nego je ujedinjeno kao zemlja delegirala za Gornji stol jednog, a za
Donji dva poslanika.
Međutim u 18. stoljeću Slavonija je, ponovno oživljena na istočnoj strani područja
između Drave i Save, dospjela u nejednak državnopravni položaj, jer je na snazi bila
svojevrsna dvojna hrvatsko—ugarska vlast, dvojna suverenost (barem od 1751. do 1767.,
zatim 1779. i opet nakon 1790. godine) budući da su slavonske županije slale poslanike
i na hrvatski i na ugarski sabor. Na području pravosuđa bili su pod jurisdikcijom Hr-
vatskog okružnog suda i Banskog stola, no njihova porezna pitanja rješavala je Ugarska
komora, a porez određivao Požunski sabor, osim između 1767. i 1779. godine, kada su i
na području poreza potpadali pod Hrvatsko kraljevsko vijeće. Zakoni usvojeni na zajed-
ničkom saboru nakon kraljeve su potvrde bili važeći i za Hrvatsku (no upravo u pitanju
vjerskih sloboda nisu), dok su zakoni hrvatskog pokrajinskog sabora nakon vladareva
sankcioniranja stupali na snagu samo na hrvatskom području. Međutim, ugarsko dr-
da apsolutistički pokušaji dvora predstavljaju veću opasnost, stoga nisu sročili takav zahtjev prema vladaru, nisu
prekinuli odnose s ugarskim staležima.
Tituš Brezovački: Dalmatiae, Croatae et Slavoniae, trium sororum recursus ad novum pro-regem comitem Io-
annem Erdódy, Črnja, Zvane: Kulturna historija Hrvatske, Zagreb, 1964., str, 391.392.
žavnopravno shvaćanje je hrvatskim dijelovima zemlje pripisivalo mnogo manje samo-

stalnosti nego što su to zamišljali Hrvati. Vidljivo je, međutim, da su habsburški vladari
upravljali Hrvatskom praktički hotimice zaobilazeći ugarski staleški sabor.
Kada su se ugarski staleži suočili sa zastupnicima hrvatskih staleža, brzo se pokazalo
da je većina Ugarskog sabora uzalud nadglasala hrvatske zastupnike, jer vladar upravo
zbog protivljenja Hrvata nije voljan sankcionirati novi zakon o uvođenju mađarskog
jezika. Iako su hrvatski staleži 1790. godine učvrstili svoju državnopravnu vezu s Ugar-
skom, u nekoliko su pitanja pokušali ponovno uspostaviti dio zasebnih prava od prije
razdoblja apsolutizma. Tako su postigli rezultate ne samo u pitanju uvođenja zakona o |
jeziku, već su uz pomoć vladara, unatoč namjeri ugarskih staleža, uspjeli ponovno us-
postaviti i raniji hrvatski zakon koji je ograničavao naseljavanje protestanata. Međutim,
nisu uspjeli uspostaviti svoje staro pravo po kojemu je sabor mogao dati prijedlog za kan-
didata za izbor bana. Također nisu mogli povratiti svoju stoljetnu poreznu povlasticu,
koju je izbrisao još Josip II. te su umjesto polovice ratnog poreza (media dica) hrvatski
kmetovi i nadalje plaćali ukupnu svotu poreza.
Hrvatska državnopravna teorija nastala je koncem 18. stoljeća u svrhu zaštite ranije
nabrojanih municipalnih (zakonodavnih) prava, povijesnih prava Hrvatske. Najbitnije
elemente hrvatske državnopravne teorije pronalazimo u protestnoj izjavi velikog župana
Zagrebačke županije Nikole Škrleca (Skerlecz Miklós), pisanoj u ime hrvatskih poslani-
ka, protiv uvođenja mađarskog jezika (barem Gyula Miskolczy njemu pripisuje taj spis).“
Podrijetlo prava Hrvata na uporabu latinskog jezika u zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj dr-
žavnoj upravi Škrlec pronalazi još u tzv. Pacta Conventi. Sam dokument Pacta Conven-
ta, navodni ugovor kralja Kolomana s hrvatskim plemstvom je kasnije, u 14. stoljeću,
umetnut u ljetopis splitskog arhiđakona Tome iz 13. stoljeća — to je kasnije potvrdila i
mađarska i hrvatska historiografija. Kod Škrleca se, pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja,
taj srednjovjekovni dokument javlja kao svojevrstan »društveni ugovor«. Bit hrvatske
državnopravne teorije jest da su Hrvatska i Ugarska jednakopravne članice Svete krune,
saveznička kraljevstva, svoje unutarnje poslove rješavaju samostalno, a u zajedničkim
pitanjima uzajamno sankcionirani i tradicionalni status može se promijeniti isključivo
zajedničkim sporazumom (naravno, uz suglasnost vladara). Na temelju prethodnoga je
jasno zašto su hrvatski poslanici, na čelu sbanom Ivanom Erdódyjem, uvođenje mađar-
skog jezika u zajedničkim službama držali neprihvatljivim. S druge strane, hrvatsko je
plemstvo ustrajalo na latinskom jeziku jer su se pribojavali za svoje pravo na službovanje
u Ugarskoj. To ujedno ukazuje na to da se misao o ukidanju hrvatsko—ugarske državne
zajednice u njihovim krugovima još nije pojavila na ozbiljnijoj razini. Doduše, ustrajanje
5 Šidak, Jaroslav — Foretić, Vinko — Grabovac, Julije — Karaman, Igor — Strčić, Petar — Valentić, Mirko: Hrvat-
ski narodni preporod — ilirski pokret, Zagreb, 1990., str. 16.
6 Declaratio ex parte nunciorum regni Croatiae quod inducendam Hungaricam linguam. Ekstrakte donosi: Miskol-
czy 1927., 1. k., str. 427.—429. Prikaz hrvatske drZavnopravne teorije: id., nav. izd., str. 45.—71.
7 Miskolezy to nije razumio te je izuzetno osuđujućim tonom pisao o deklaraciji koja se pripisuje Škrlecu. Domokos
“Kosđryje skrenuo pozornost na rousseauovske crte hrvatske zamisli. Kosáry, D. (1990.): Ujjáépítés és polgárosodás
1711-1867., u: Glatz, Ferenc ur.: Magyarok Európában, 3. sv., Budapest, 1990., str. 130.
staleža na latinskom jeziku sprečavalo je kako ugarski razvitak tako i uvođenje hrvatskog
kao službenog jezika u Hrvatskoj.
Ideja da bi se u Hrvatskoj trebalo hrvatski jezik uvesti kao službeni pojavila se već
1790. godine, i to ne samo u ranije navedenoj Bedekovićevoj izjavi, već i na sjednici
križevačke županije 20. srpnja 1790. godine spomenutoj u drugom kontekstu:
»nikad ne ćemo pristati na predlog, da se službeno služimo magjarskim jezikom, te jednom za-
uvijek izjavljujemo, da ćemo na to odgovoriti Magjarima, našim materinjim jezikom hrvatskim
(croatica nativo videlicet idiomate ad haec respondere velimus).«
Po pitanju hrvatskog jezika biskup Vrhovac i mnogi drugi učinili su mnogo više u
praksi, no o tome će biti riječi u idućem poglavlju kod razlaganja događaja koji su pret-
hodili ilirizmu.
Ugarska drzavnopravna teorija o zemlji s jedinstvenim zakonodavstvom, jedinstve-
nim teritorijem i jednim sluZbenim jezikom iskristalizirala se tek do razdoblja sabora
1825. godine, odnosno u doba reformi. Dok je hrvatska državnopravna teorija podr-
žavala tradicionalni federalizam zasnovan na feudalnom načelu, dotle je ugarska držav-
nopravna teorija za svoj cilj odredila ostvarivanje centralizirane mađarske nacionalne
države, a njezinu realizaciju željela je postići po cijenu korjenitih društvenih reformi.
Međutim bečki je dvor i mađarski narod sprječavao u ostvarenju tog cilja. Ugarski su se
reformisti od Beča branili, a prema hrvatskim staležima nastupali su napadački. Hrvati
su se, osjećajući se slabima, priklanjali Beču i mimo svoje volje. Međutim, 1790. godine i
dobra tri-četiri desetljeća poslije ugarski su staleži postali pristašama moderne nacional-
ne ideje samo na području jezičnog pitanja, odnosno potpore mađarske kulture, dok su
od načela proširenja prava i uzdizanja neplemića u pojam nacije bili još daleko.
U raspravi o jeziku Hrvati su na saborima 1802., 1805. i 1811.—1812. godine po-
stupno gubili na svojim pozicijama od ugarskih poslanika, premda je i bečki dvor učinio
veoma malo ustupaka po pitanju mađarskog jezika. Hrvatski sabor je 1805. godine do-
nio zakon da latinski jezik ostaje službeni jezik u Hrvatskoj. A mađarskoj je strani učinio
ustupak tako što mu je predložio da se mađarski jezik u hrvatskim gimnazijama poučava
kao izborni predmet. A mladima je preporučio da uče mađarski. Kralj Franjo I. je 1806.
godine sankcionirao taj zakon usvojen od strane sabora.? U međuvremenu međutim
napoleonska Francuska značila je sve veću opasnost za Habsburško carstvo.
Martinovićeva urota i Hrvati
Dok je Leopold II. želio nastaviti reforme Josipa II., iako sporije, mirnijim metodama
i djelomičnim uključivanjem staleža, prvo razdoblje vladavine Franje I. nije donijelo
mnogo dobroga u pogledu razvitka Ugarske i Hrvatske. Jozefinske reforme su vladajući
8 = Šišić1913., str. 32.

9 Sidaket al. 1990., str. 25.
208 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOIJECA 7. DO DANAS
konzervativci konačno potisnuli u pozadinu, a s pristašama prosvjetiteljstva razracunali

su se nakon razotkrivanja Martinovićeve urote.
Sam je Ignacije Martinović (Martinovics Ign4c) i s očeve i s majčine strane bio
podrijetlom iz peštanske hrvatske (katoličke) trgovačke obitelji, što jasno potvrđuju
peštanske matične knjige. Na temelju obiteljskog prezimena mogao je biti kotorskog
(Cattaro), eventualno dubrovačkog podrijetla. Sam Martinović je tijekom svoga ispiti-
vanja tvrdio da potječe iz obitelji pograničnih časnika (možda je tako pokušao steći neku -
prednost pred svojim ispitivačima), no to nema nikakvog temelja." Ambiciozni vođa
pokreta, nazvanog urotom mađarskih jakobinaca, još se kao mladi franjevački redovnik
upoznao i sprijateljio s Matijom Petrom Katančićem (Katancsics Pćter Mátyás), glasovi-
tim učenjakom i prevoditeljem Biblije. Prema pojedinim pretpostavkama i Katančić je
simpatizirao Martinovićeve napredne nazore te se morao — ne zbog bolesti, već politič-
kih nazora — rastati s vođenjem katedre za arheologiju i numizmatiku na Peštanskom
svcučilištu.!! Martinović je imao razgranate hrvatske veze, a imao je rođaka i u Slavoniji,
no s velikom je vjerojatnošću govorio istinu kad je za vrijeme svoga ispitivanja rekao
da je održavao veze i sa zagrebačkim biskupom Vrhovcem, koji je inače bio povezan i s
Katančićem — naime, djela na latinskom jeziku budimskog franjevačkog znanstvenika
tiskana su u biskupovoj zagrebačkoj tiskari.
Martinovićeva organizacija donijela je čak više nacrta reformi: pisanje dokumenata
u vezi građanske pretvorbe bilo je prvenstveno rad glasovitog mislioca Józsefa Hajnó-
czyja. S druge strane, svakako su zanimljivi Martinovićevi planovi u vezi federalizacije
Ugarske: ideja o pretvorbi šire srednjoeuropske regije u konfederaciju pojavila se već
u 17. stoljeću,'* međutim ta je martinovićevska zamisao bila prvi plan toga tipa koji
je govorio o pretvorbi Ugarske u državni savez. Martinović je tijekom 1793.—1794.
godine izradio tri nacrta koji se tiču državnog saveza. Svaka zamisao tretira Hrvatsku,
odnosno jednu Ilirsku Pokrajinu koja obuhvaća sve južne krajeve, kao posve jednako-
pravnu s ugarskim dijelom zemlje. To tako stoji i u nacrtu ustava koji je izradio zajedno
s Jánosom Lackovicsem u kolovozu 1793. godine. Međutim, Martinović je u jednom
10 — Martinović, slomljen u zatvoru, tijekom svog je ispitivanja tvrdio da je njegov otac bio graničarski časnik, vjerojatno
se nadajući da će zbog toga s njime bolje postupati, iz čega je nastalo vjerovanje da je bio Srbin koji je pokatoličen
(to on sam nije rekao). Ta se pretpostavka pojavljuje već kod Ferde Šišića, no kasnije ju je preuzela jugoslavenska
historiografija. Šišić: Hrvatska povijest. Treći dio, Zagreb, 1913., str. 115. Živko Mandić je tijekom pregledavanja
peštanskih katoličkih matica otkrio Martinovićevo obiteljsko stablo i po očevoj i majčinoj liniji, pronašao je i obje
baka i djeda, svi su bili katolici i imali hrvatsko prezime. Ignacijev otac Matija (Mátyás) rođen je u Pešti 1712.
godine, djed po ocu je bio Marko Martinović, a baka Ana Kmetović. Matija Martinović je 1733. oženio Mariju
Ciprović također rodom iz Pešte (prezime njezine obitelji se povremeno u maticama pojavljuje u obliku Ciprovics,
Cziprovacz, Csyprovics, a ponekad i nadimak Bobics, Popics, Poppin). Ignacijeva baka po majci bila je Susana
Ivanović. Kod upisa Martinovićevih roditelja u maticu vjenčanih jasno stoji da je zanimanje njegova oca trgovac.
Mandić, Ž.: Istina o podrijetlu Ignacija Martinovića, Hrvatski kalendar, 2002., str. 58.—60.
11 Marjanović, Stanislav: Matija Petar Katančić. Vitam suam auctor, in mokuter, Ivan ur.: Znanstveni spomen-skup 0
Katančiću, Budapest, 1996., str. 13.—37.
12 Politički pamflet prilično dugog naslova, koji se kraće navodi pod nazivom E/melkedesek ili starijim nazivom Ráday-
emlékirat, nastao je u vrijeme Wessélenyijeve urote i prvi put je spomenuo udruživanje susjednih nacija i državni
savez koji se trebao sklopiti udaljavanjem Habsburgovaca uz francusku pomoć. Vidi: R. Várkonyi Agnes: A tízvész
tantti, Budapest, 1995., str. 133.—144., odnosno Bene 2000., str. 172.—180.
pamfletu iz kolovoza 1793. godine, osim stvaranja ilirske i erdeljske pokrajine, računao
i sa slovačkom autonomnom cjelinom unutar Ugarske, odnosno predlagao je ustrojstvo
autonomnih područja po etničkoj osnovi!?
A u Katekizmu Tajnog Društva Reformatora (Reformátorok Titkos Társasdga) o nacio-
nalnom pitanju piše:
»S obzirom na to da pod ugarskom nacijom razumijevamo narode različitih narodnosti koji žive
u pokrajinama pridruženima Ugarskoj, neka svaka narodnost tvori zasebnu pokrajinu, s ovakvim
zasebnim političkim ustavom, i neka ih zajedno povezuje čvrst savez.«
Po Martinoviću
»neka se svaka narodnost slobodno služi vlastitim jezikom, neka živi prema vlastitim zakonima i
običajima i uživa vjerske slobode.«'“
Taj federacijski plan, jedinstven u tadašnjem ugarskom shvaćanju (čak se ni J6zsef

Hajnóczy nije slagao s njim) i Martinovićevo shvaćanje nacionalnog pitanja vjerojatno
su povezani s podrijetlom njegova tvorca. Moguće je da su njegovi nazori mogli biti
u vezi i s njegovim okruženjem u mladosti, s franjevačkom provincijom svetog Ivana
Kapistrana koja je u to vrijeme još imala velik broj hrvatskih redovnika i u svome ugar-
skome dijelu i koja je njegovala žive odnose s hrvatsko—slavonskom braćom, a i sam je
Martinović išao u škole tog reda. Redovnička je provincija u drugoj polovici 18. stoljeća
ugostila tzv. budimski hrvatski kulturni krug.'* Tom je krugu pripadao i Matija Petar
Katančić kojega, iako je bio istaknuti simpatizer Mađara, povijesna znanost ujedno drži
jednim od tvoraca teorije o ilirskom podrijetlu Hrvata. Nema izravnih dokaza o tome da
su nazori tog hrvatskog intelektualnog kruga utjecali na Martinovića, no taj se utjecaj ne
može u potpunosti isključiti. Činjenica je da je spomenuti federacijski nacrt bio daleko
ispred svog vremena, jer će sa sličnom, tome najbližom idejom nastupiti Miklós Wesse-
Ićnyi 1843. godine. Wesselćnyi je predlagao pretvorbu Srednje Europe u konfederaciju,
no u pogledu unutarnje federalizacije Ugarske bio je mnogo suzdržaniji od Martinovića
— on bi autonomiju dao isključivo Hrvatskoj i Slavoniji. S hrvatske se strane sljedeća
takva ideja pojavljuje tek 1848. godine iz pera Ognjeslava Utješinovića Ostrožinskog.
Martinović je, kao što smo već spomenuli, imao razgranate hrvatske veze, pa su
vjerojatno oba tajna udruženja imala mjesne organizacije. Međutim, vlasti u Hrvatskoj
tajnu organizaciju nisu razotkrili, jer si je mjesni povjerenik Martinovićevih, Josip Kralj
oduzeo život prije svog uhićenja i tako svoje tajne odnio sa sobom u grob. Vidljiv je
13 Martinovićeve nacrte vidi: Benda Kálmán: A magyar jakobinusok iratai, sv. 1.—3., Budapest, 1952.—1957. Martino-
vićeve ideje o federaciji: 1. sv., str. 897.—898. i 910. O planovima i zamislima Martinovića i njegovih suradnika: id.:
A magyar jakobinusok, Budapest, 1957.
14 (Hrvatski prijevod navoda iz: Benda K. 1952-1957, sv. 1., str. 897., op. prev.)
15 Arató Endre: A nemzetisćgi kćrdćs tórténete Magyarorszdgon 1790—1840, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1960., sv. 1.
str. 63. '
16 O budimskom hrvatskom franjevačkom kulturnom krugu vidi: Hoško, Franjo Emanuel: Prosvjetno i kulturno
djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu, Nova et vetera, XXVIII. god., 1978., str.
1.-2., 113.—178.
znak organizacije u Hrvatskoj bila činjenica da je u Zagrebu 20. travnja 1794. godine
na jedno »drvo slobode« izvješena profrancuska pjesma revolucionarnog tona pisana
na kajkavskom jeziku, koja agitira protiv sudjelovanja u francuskom ratu, slavi ideju
jednakosti među ljudima, a osuđuje feudalce, svećenike, itd. Pjesmu je na mađarski
preveo Ferenc Verseghy, što također potvrđuje usku vezu dvaju pokreta.? Sam Marti-
nović je, inače, u pokret upleo zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Verhovac
Miksa), koji je brojnim postupcima i izjavama dokazao da je u velikoj mjeri prisvojio.
prosvjetiteljske ideje, no prelat se oslobodio optužbi. Optužbe su vjerojatno ipak imale
nekog temelja, budući da je biskup (koji je u mladosti bio član jedne slobodnozidarske
lože) svoje spise brižno uništio, a zatim se na dulje vrijeme potpuno povukao iz politič-
kog života. Sama Martinovićeva priznanja ukazuju na to da je i u Zagrebu i u Varaždinu
imao pristaša. Ako i ne u velikom broju, no ipak je postojala jozefinska intelektualna
skupina, iz koje su očito potekli članovi jakobinskog pokreta. Prema sjećanjima jednog
konzervativnog velikaša, grofa Adama Oršića, slobodno su zidarstvo i nove ideje donijeli
Hrvati koji su se borili u Sedmogodišnjem ratu.!?
Nakon smaknuća Martinovića i ostalih urotnika (1795.) ugarsko i hrvatsko plem-
stvo je, zastrašeno idejama Francuske revolucije, inače tu i tamo s jezom, no u bitnim pi-
tanjima složno podržavalo vladavinu Franje I. koji je sačuvao privid staleške ustavnosti,
a u biti vladao apsolutistickim metodama.
Francuska epizoda na istočnoj obali Jadrana

S gledišta hrvatskog naroda napoleonski su ratovi već 1797. godine nagovijestili važan
događaj. Francuski je vojskovođa za svog uspješnog talijanskog pohoda jednim potezom
ukinuo staru Mletačku Republiku, koja je stoljećima posjedovala Dalmaciju oduzetu
Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i većinski naseljenu Hrvatima. Napoleon je u mirov-
nom ugovoru u Campo Formiju dao Mletačku Republiku Habsburgovcima sa svim
njezinim dalmatinskim posjedima. Vojsku koja je ušla pod vodstvom generala Mati-
je Rukavine stanovništvo je srdačno dočekalo. Rukavina je želio ujediniti Dalmaciju s
ugarskom krunom, a ujedno i Hrvatskom, u skladu sa stajalištima Ugarskoga i Hrvat-
skog sabora. Crkveno vodstvo i plemstvo hrvatskog podrijetla dalmatinske pokrajine
odaslalo je poslanstvo caru Franji, tražeći da se Dalmacija ujedini s Ugarskim Kraljev-
stvom (i, naravno, tim putem s Hrvatskom), budući da je taj dio zemlje nekoć davno
pripadao Ugarskoj kruni.
17 Šidaketal. 1990., str. 19.

18 Andras David: Mostovi uzajamnosti, poglavlja o jugoslovensko-mađarskim kulturnim i književnim vezama, Novi Sad,
1977., str. 147. Pjesma je do Verseghyja dopjela preko Hajnóczyja.
19 Uistinu konzervativni grof nadugačko slavi stare srednjovjekovne običaje i način života plemstva, snažno kritizira
novu modu, odlaske u kazalište i na balove, novu modu itd. U skladu s tim je i njegov stav prema novim idejama,
čiji dolazak na hrvatsko tlo smješta u poprilično svojstveni kontekst: »Jednako je vojska donijela iz Saske i Šleske
nepoznatu spolnu bolest, a i Voltaireove knjige dođoše, uz nekoliko slobodnih zidara.« (Macan, Trpimir: Povijest
hrvatskog naroda, Zagreb, 1992., str. 260.)
1
Posebno je aktivan bio franjevački redovnik Andrija Dorotić, kao i zagrebački biskup
Maksimilijan Vrhovac, koji je brižno sakupio sve dokumente koji su govorili o pripadnosti
Dalmacije Hrvatskoj i Ugarskoj kruni. No bečki dvor nije ispunio zahtjev dalmatinskog
poslanstva, kao što je i 1802. godine odbio prijedlog Hrvata o ujedinjenju Dalmacije i
Hrvatske, a koji je podržavao i Ugarski sabor, pa su pokrajinom upravljali izravno iz Beča.
Jedna od glavnih prepreka razvitku hrvatske nacionalne države dugo je vremena bila upra-
vo teritorijalna rascjepkanost, a taj problem nije bio riješen ni za cijelo vrijeme postojanja
Habsburške Monarhije. Kao zanimljivost spominjem da je biskup Vrhovac 19. travnja
1809. godine u Beču (u vrijeme novijeg francuskog rata) dao tijelima sljedeći prijedlog:
»Kad bi se učinila proklamacija dalmatinskom narodu, da će se Dalmacija kraljevini Hrvatskoj,
a po njoj Ugarskoj, po starom pravu sjediniti i utjeloviti, to mislim, da bismo ubrzo Francuze
potukli.«"
Napoleonski su ratovi samo malim dijelom pogodili Ugarsku (francuski odredi su

se na ugarskom tlu zadržali samo kratko vrijeme 1809. godine), no znatan dio područja
naseljenog Hrvatima dospio je pod francusku vlast. Nakon niza poraza austrijske voj-
ske napoleonsko carstvo je prvo pripojilo nedavno stečenu Istru i Dalmaciju (1806.), a
zatim i dio Hrvatske južno od Save (1809.). Međutim, Francuzi su se između 1806. i
1807. godine u južnoj Dalmaciji morali boriti s Rusima jer su 1805. godine Austrijanci
koji su bili u povlačenju, Kotorski zaljev i njegovu okolicu predali floti ruskog saveznika.
Francuska Dalmacija postala je dijelom Talijanskog Kraljevstva, a njezin je upravitelj
bio Vincenzo Dandolo podrijetlom iz venecijanske građanske obitelji, no pristaša revo-
lucionarnih ideja. Pokrajinom je upravljalo Veliko vijeće, Consiglio generale sa sjedištem
u Zadru. Već je Dandolo uveo jednakost pred zakonom, zabranio mučenje i tjelesna
kažnjavanja, zemlju je dao zemljoradnicima, a oni većih prihoda plaćali su veći porez.
Francuzi su željeli modernizirati promet, započeli su velike izgradnje putova, izgradili
spremišta vode (cisterne) i započeli pošumljavanje golog područja, bavili su se uzgojem
duhana (potonje radove nastavljale su austrijske vlasti)?!
Francuzi su 1809. godine od Dalmacije, područja Hrvatske južno od Save, odno-
sno znatnog dijela današnje Slovenije (Kranjska) osnovali Ilirske pokrajine (Provinces
lllyriennes) sa sjedištem u Ljubljani (Laibach). Voditelj Ilirskih provincija osnovanih
1809., general Auguste Marmont donio je brojne antifeudalne mjere, a na polju gra-
danskog prava nastojao je ostvariti odredbe Code Napoleona (Napoleonovog zakonika).
Činjenica je, međutim, da je na hrvatskim područjima pod novom francuskom vlašću
ukinuta samo rabota, a vlastelinima nisu biti oduzeti posjedi. U Dalmaciji je na koncu
ukinuta crkvena desetina. S druge strane, povjesničari smatraju da je s hrvatskog gledišta
ukidanje samostalne Dubrovačke Republike 1808. godine bio gubitak, ali istodobno je
bio i od koristi, jer Dubrovnik je i sjedinjen s ostalim dijelovima Dalmacije. Marmont
je kasnije uzeo naslov kneza Dubrovnika (Duc de Raguse). Francuzi su upravu učinili
jedinstvenom, izbrisali su autonomiju gradova, odnosno njihovu zasebnu, neovisnu za-
20 Šišić, Ferdo 1913., str. 125.-126.

21 Steindorff: Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006., str. 97.
konsku praksu. Međutim u Ilirskim provincijama Francuzima nije bilo ni na kraj pameti
izbrisati sustav Vojne krajine (velik dio hrvatske Krajine dospio je pod francusku vlast),
doduše osuvremenili su njezinu organizaciju. Napoleon je inače bio veoma zadovoljan
hrabrošću graničara tijekom ruskog pohoda 1812. godine, gdje su se osobito istaknuli u
berezinskoj bitci. U jednom svom pismu Marmontu ih ovako hvali:
»Još nikad nijesam imao hrabrijih i boljih vojnika u svim prilikama«?
Carskom se pohvalom, međutim, svojim obiteljima nije moglo podičiti mnogo gra-
ničara jer se gotovo nitko od njih nije vratio u hrvatska brda.
Međutim, idejni je utjecaj francuske vlasti na razvitak hrvatske nacionalne ideologije
(premda se ni taj utjecaj ne treba precjenjivati) bio važniji od spomenutih mjera koje su
bile na snazi tek nekoliko godina. Valja spomenuti školsku reformu koju su Francuzi uveli,
u kojoj su umjesto latinskoga uveli nastavu na talijanskom i hrvatskom jeziku u osnovnim
školama koje su osnovali. U Zadru su osnovali licej na razini više škole, a u drugim većim
gradovima otvorili su ukupno sedam gimnazija, odnosno 19 muških i 14 ženskih škola,?3
Još u vrijeme Dandolove vlasti, 12. srpnja 1806. godine pojavile su se dvojezične novine
(hrvatski i talijanski) Kraglski Dalmatin — Il regio Dalmata, koje su bile, premda su članci
prevođeni s talijanskog na hrvatski, prva tiskovina na hrvatskom jeziku koja je redovito
izlazila. Hrvatski je dio uređivao Nikola Budrović. Dandolo je inače bio pristaša talijanske
nacionalne ideje, provodio je širenje talijanskog jezika čak i u osnovnim školama. A u no-
vinama koje su izlazile sve do 1810. godine, za razliku od prvih razdoblja kada su svi članci
objavljivani i na hrvatskom, bilo je sve više tekstova na talijanskom jeziku, a na koncu su se
samo najvažnije službene obavijesti objavljivale na hrvatskom.
Za razliku od Dandola general Marmont je toliko zavolio dubrovačko hrvatsko nar-
ječje (jezik je naučio još u prvom periodu francuske vlasti, kada je kao vojni zapovjednik
boravio u Dubrovniku) da ga je uz francuski i talijanski želio učiniti službenim jezikom
pokrajine (službeni jezik viših tijela bio je francuski). Od tog plana nije bilo ništa, Mar-
mont je 1811. godine napustio pokrajinu i od Napoleona dobio novi zadatak, te postao
potkraljem Španjolske, No prije toga doista je poduzeo nekoliko važnih mjera po pitanju
hrvatskog jezika: na ljubljansku Akademiju (središnja škola) pozvao je opata Antu Sivrića
iz Dubrovnika da poučava hrvatski jezik (jezik dubrovačke književnosti, ijekavicu štokav-
skog narječja, čiju je gramatiku objavio Franjo Marija Appendini ne mnogo ranije, 1808.
godine). Marmont je podržavao izdavanje trećega sveska talijansko-hrvatsko-latinskog
rječnika Joakima Stullija (Stulli je u svojoj posveti zahvalno pisao Marmontu da je knjiga
»dar cijeloj ilirskoj naciji«), odnosno objavljivanje gramatike i školskih udžbenika Šime
Starčevića za hrvatske osnovne škole, napisane na ikavskom štokavskom narječju jer je tim
narječjem govorio velik dio hrvatskog (katoličkog) pučanstva Ilirskih pokrajina.?*
22. »Jenai jamais eu de soldats plus braves et meilleurs sous tous les rapports.« navodi Šišić, 1913., str. 107.
24 Šišić nav. izd., str. 97.
25 Šidaketal. 1990., str. 30. i 33.
Karta 11.: Žlirske pokrajine 1809.
Nakon Marmontova odlaska, na čelo Ilirskih pokrajina došao je prvo general Ber-
trand, nakon njega maršal Junot, a zatim ministar unutarnjih poslova Fouchć. Potonji
je napustio područje u listopadu 1813. godine, nije dočekao dolazak austrijskih odreda.
S druge strane, pojedine mjere francuskih vlasti su u sukob s novim vladarskim
sustavom dovele ne samo katoličku crkvu, već i velik dio konzervativnog i duboko reli-
gioznog dalmatinskog stanovništva. Francuzi su zatvorili više samostana, odnosno pre-
tvorili ih u bolnice i vojarne, uplitali su se u unutarnje odnose crkve. Stanovništvo je
osobito delikatno pogodilo ukidanje stoljetnih civilnih vjerskih zajednica, bratovština
(bratstava) 1807. godine, te zapljena i asimilacija njihove imovine, prostora, zlatnih i
srebrnih sakralnih predmeta. Premda vlasti službeno nisu širile ateističku propagandu,
francuski su vojnici ismijavali svece, davali brojne protuvjerske izjave. Zbog toga se nji-
hovim pozitivnim mjerama u smjeru građanskoga društva radovao samo malobrojni
intelektualni krug, dok se većina stanovništva okrenula protiv okupatora. Došlo je i
do omanje propagandne borbe između malobrojnog svjetovnog intelektualnog kruga
oduševljenog francuskim idejama i katoličkog svećenstva: pjesme (pasquile) su slavile
ideju slobode i jednakosti ili su, upravo suprotno, žarko osuđivale francuske novotarije,
Jedan hrvatski svećenik je u svojoj pjesmi ovako ocijenio francusku vlast i njezin utjecaj
na Hrvate:
»Kad francuske muhe zlete — iz horvatskih glav' izlete — onda stoprav dobro bude — čak spa-
metni pravo sude.«*
Kada je 1809. godine velik dio francuske vojske napustio Dalmatinsku pokrajinu -
kako bi se priključio glavnici vojske pod Napoleonom u njegovom novom ratu protiv
Austrije (odnosno protunapoleonske koalicije), stanovništvo Splita, Trogira i drugih dal-
matinskih mjesta pobunilo se protiv franuske vlasti. Francuski su odredi po povratku iz
pobjedničkog rata ugušili pobunu u krvi, a osobito su u gradu Skradinu izvršili tešku
odmazdu. Otvorena je pobuna podbacila, no stanovništvo je i dalje bilo nezadovoljno
vojnim obvezama i porezima, koji su bili mnogo viši od onih u mletačko doba. Teme-
ljem svega toga čini se da su gore navedeni retci pjesme bili odraz misli većeg dijela
javnog mnijenja.
Napoleonskoj su vlasti stali na kraj austrijski (hrvatski) graničarski odredi u jesen
1813. od Istre do Kotorskog zaljeva. Odrede baruna Franje Tomašića mjesno je stanov-
ništvo ponovno dočekalo s oduševljenjem. Međutim Ilirske pokrajine su pod imenom
Ilirsko Kraljevstvo sve do 1822. godine držali Habsburgovci, na veliku štetu hrvatskih
staleža. Izvorne su se pokrajinske granice ponovno uspostavile tek na intenzivan zahtjev
ugarskih staleža nakon 1822. godine, a hrvatska područja južno od Save ponovno su
dospjela pod hrvatsku i ugarsku krunu. No austrijski su carevi zadržali naslov ilirskog
kralja, a Dalmacija je ostala pod austrijskom vlašću sve do 1918. godine. Francuske
građanske reforme bečka je uprava, naravno, ubrzo poništila, no njihov utjecaj na idejne
aspekte razvitka hrvatske nacije nije prošao bez traga: dva deserljeća kasnije u Hrvatskoj
Gajev će pokret na svoju zastavu staviti ilirsko ime, i to u istom smislu u kojem su ga
koristile i novine Francuza na hrvatskom jeziku (Kraglski Dalmatin je preveo ilirsko ime
u slavenski).
26 Šanjek, Franjo: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 313.
POGLAVLJE DEVETO
Doba Ilirizma (1830.—1848.)
Korijeni ilirskog pokreta. Počeci hrvatske nacionalne misli i ideje o

južnoslavenskom jedinstvu
Ilirski pokret, hrvatska(e) nacionalna(e) misao(li), intelektualna promišljanja što se po-
vremeno pojavljuju u povijesnim djelima i lijepoj književnosti, a koja imaju za cilj os-
tvarenje južnoslavenskog iliti panslavenskog jedinstva u vrijeme su stupanja na scenu
Ljudevita Gaja i njegovih suboraca — kao što smo vidjeli u uvodnom poglavlju i u dijelu
o teorijama podrijetla Hrvata — vjerojatno bile nastale tri stoljeća ranije. Naravno, iz-
među ranijih, utopističkih teorija i ideologije ilirskoga pokreta u 19. stoljeću postojale su
razlike: njemački nacionalizam 18. i 19. stoljeća, austroslavenske ideje koje su se pojavile
u Habsburškoj Monarhiji i panslavenske misli koje su simpatizirale Rusiju podjedna-
ko su utjecale na idejni svijet vođe hrvatskog nacionalnog pokreta i njegovih najbližih
suradnika. Najvažnija razlika, međutim, između ranijih ilirskih intelektualnih promi-
šljanja i Gajeva pokreta ispoljavala se u tome da je potonji pokušao utopije velike Ilirije
zasnovane na teoriji o (juZno)slavensko-ilirskoj istovjetnosti presaditi na tlo stvarnosti i
staviti ih u službu modernih nacionalno-drZavnih nastojanja.
Sama ideja južnoslavenskog jedinstva, odnosno svjetonazor koji zagovara različito ilir-
sko-slavensko političko (katkad religijsko) jedinstvo, formirala se poglavito u razdoblju
renesanse i baroka, na obali, u Dalmaciji (no nije tu nastala), odnosno u 17. i 18. stoljeću
pojavila se i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ideja ilirsko-slavenskog srodstva rođena je u zna-
ku interesa za antiku, što nije bio jedinstven slučaj u to doba — pomislimo samo na teoriju
koja je postojala među stanovnicima susjedne Venecije, a po kojoj su preci Venecijanaca
bili Veneti ili Heneti što potječu od trojanskih izbjeglica (no, takvim je bajkovitim elemen-
tima bio jednako protkan i teutonizam, koji je u to vrijeme došao u modu među Nijemci-
ma).! Ilirska istovjetnost ili srodstvo Slavena, pa čak i priča o povelji makedonskog vladara
Aleksandra Velikog Slavenima prvi se put pojavljuje u poljskim ljetopisima, a jedan češki
pripovjedni izvor iz 14. stoljeća prvi put spominje legendu o trojici braće, Čehu, Lehu i
Rusu, koji su s juga, iz Panonije (kasniji autori već pišu Ilirije) putovali na sjever.
I Poljaci su stvorili teoriju o vlastitom podrijetlu, sarmatizam, koji se pojavljuje već
u ljetopisu Jana Dlugosza iz 1480. godine i u djelu Macieja Miechowita pod naslovom
1 To je jedna osebujna postaja puta koji je vodio od predmodernog etnika do moderne nacije, vidi Smith, Anthony:
The Ethnic Origins of Nations, Oxford i New York, 1968, odnosno id.: Myths and Memories of the Nation, Oxford i
New York, 1999.
Tractatus de duobus Sarmatiis iz 1518. godine. On je podrijetlo slavenskih predaka Polja.

ka smjestio na Balkan (naravno, po običaju toga doba na samom vrhu galerije predaka
stajao je predak iz biblijskih vremena). Tijekom 16. stoljeća sarmatska se teorija podri-
jeda pojavila još u dobrih nekoliko poljskih djela (starovjekovnu su, zapravo iransku,
etničku skupinu identificirali kao slavensku, no ujedno su smatrali da su bili stanovnici
panonske i balkanske regije, odakle i ideja o sarmatsko-ilirsko—slavenskom identitetu),
Dakle, teorija o ilirskoj pradomovini Slavena rođena je na poljskom tlu, odakle je, nakon
svog trogodišnjeg poljskog boravka, Vinko Pribojević, prvi hrvatski apostol slavensko
ilirske misli ponio u svoj rodni kraj, na otok Hvar.“
Znanstvenici u novije vrijeme broje više ilirskih odnosno ilirsko—slavenskih teorija:
jedna teorija iz 15. stoljeća (šibenski autor Juraj Šižgorić — Sisgoreus) još ne poistovje-
ćuje Ilire sa Slavenima. Dominikanac Vinko Pribojević je svoj slavni govor izvorno odr-
fan 1525. godine na Hvaru izdao pod naslovom Orario de origine succesibusque Slavorum
1532. u Veneciji.? Govor je već sadržavao sve gore navedene elemente legendi koja se
pojavila kod Poljaka. Osim njih je, naravno u njoj bilo i nacionalne karakterizacije, pune
veličanja Slavena (no to su u to vrijeme činili i pristaše teutonizma i henetizma u svojim
djelima). Međutim pojavljuje se i ideja o udruživanju protiv Turaka, što će se navoditi u
brojnim djelima iliraca u kasnijim razdobljima. Čak su i grbove zamišljene Ilirije nacrtali
već u 16. stoljeću. Pedro Ohmučević, španjolski admiral rodom iz Dubrovnika i pomalo
pustolovnog duha (koji je svoje obiteljsko stablo bez ikakve osnove povezivao sa srpskim
kraljevima) dao je izraditi niz grbova koji je djelomično sačuvan u jednom djelu iz 1595.
godine. Tu se prvi put (ako izuzmemo slavonske denare iz 13. stoljeća) javlja grb Ilirije:
polumjesec i zvijezda sjevernjača (Danica).
U drugoj polovici 16. stoljeća, odnosno početkom 17. stoljeća među zidinama Du-
brovnika (Raguse) glavni je propagator ilirsko-slavenske misli bio historiograf Mavro
Orbini koji je u svom djelu (Pesaro, 1601.) pod naslovom // Regno degli Slavi (Zemlja
Slavena) prikazao povijest velikih ilirsko-slavenskih carstava protkanu legendama, a kao
neizostavan dio takvih djela bilo je tu i malo izmišljene genealogije i, dakako, galerije
slavenskih svetaca." Doduše, djelo je zabranjeno jer je u velikoj mjeri navodilo misli pro-
testantskih filozofa, međutim, imalo je značajnog utjecaja dok je bilo dostupno. Dubro-
vački pjesnik Ivan Gundulić u svom epu Osman očekuje oslobođenje zemalja naseljenih
Ilirima od turske vlasti upravo putem udruživanja južnih Slavena i Poljaka. Posebnu
kategoriju čini katolička obnova, ilirizam protureformacije, koja si je zadala dvojni cilj:
misiju između katoličkih južnih Slavena koji žive pod osmanskom vlašću i misionarsku
djelatnost u krugu pravoslavaca. Kao dugoročni cilj nije im bilo strano ni slavensko
2 O različitim ilirsko-slavenskim teorijama izvrsna je kratka studija Radoslava Katičića donijela novine u hrvatski
znanstveni diskurs. Katičić, R. Ilirci i ilirski jezik, Forum, LVI., br. 12, 1988., str. 675.688. Najnovija i podrobna
sinteza teme: Blažević, Zrinka: /lirizam prije ilirizma, Golden-marketing — Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.
3 = Pribojević, Vinko: O podrijetlu i slavi Slavena. Uredio i uvodnu studiju napisao M. Kurelac, Zagreb, 1997.
O povezanosti heraldičkih djela i nacionalnih ideologija vidi: Banac, Ivo: Biljezi identiteta: Heraldika i nacionalne
ideologije kod južnih Slavena, u: Raspad Jugoslavije, Durieux, Zagreb, 2001., str. 35.—66.
5 Orbini, Mavro: Kraljevstvo Slavena, prev. Snježana Husić, Zagreb, 1999.
217
udruživanje i stvaranje zajedničke ilirske domovine; pritom, naravno, ne mislim na papu

Klementa VII., vodstvo isusovačkog reda ili upravitelje Kongregacije za širenje vjere, već
intelektualce hrvatskog podrijetla koji su obavili lavlji dio posla.
Ovdje spada i rad Ivana Tomka Mrnavića i Rafaela Levakovića. Inicijativu su pred-
vodili isusovci. O tome je već bilo riječi u potpoglavlju ove knjige o katoličkoj obnovi
(odnosno na više mjesta u IV. poglavlju). Crkvene intelektualce, koji su postali apostoli-
ma te misli, sustavno su obrazovali u talijanskim kolegijima — koji su bili ilirski ili, pak,
otvoreni i prema Ilirima — osnovanima od strane isusovaca“ u Rimu, Bologni, Lorettu.
Tom nizu, među ostalima, spada i cjelokupni jezikoslovni, prevoditeljski i književni rad
Bartola Kašića, premda svoje najveće djelo — prijevod Novog Zavjeta, a zatim i cijele
Biblije (u kojoj bi dominiralo dubrovačko štokavsko narječje) — nije uspio tiskati, bu-
dući da je inkvizicija provodila presađivanje Svete knjige kršćanstva na žive jezike samo
u zemljama gdje su živjeli i protestanti.
Ne smijemo zaboraviti ni jednog od prvih predstavnika panslavenske misli, Jurja
Križanića, također hrvatskoga podrijetla, koji je neumorno radio na katoliziranju Ru-
sije (što se pokazalo utopijom), nadajući se izgonu Turaka i stvaranju velike jedinstvene
slavenske domovine od strane ruskog cara.
Već je bilo riječi o djelu Jurja Rattkaya Memoria regum et banorum... (Spomen na
kraljeve i banove), koje je reprezentacija hrvatske staleške nacionalne misli, zastupnik
svojstvenog staleškog ilirizma. Rattkay bi se, za razliku od spomenutih autora, zadovoljio
područjem Irojednog Kraljevstva (Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, eventualno Istra),
a stvaranje goleme slavenske države nije bilo blisko njegovim ciljevima. Slično Ratt-
kayu, u hrvatskim je okvirima razmišljao i istaknuti historiograf 17. stoljeća Ivan Lučić
(Johannes Lucius), autor priznatog hrvatsko—dalmatinskog povijesnog djela (De Regno
Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam, 1666.), koji je u izvornom predgovoru knjizi koji je
ostao u rukopisu pisao sljedeće:
»Kad bi se po milosrdnoj naklonosti Svevišnjega nastojanjima Hrvata pridružile ujedinjene snage
kršćana, i kad bi ostali Slaveni koji žude zabaciti turski jaram nastavili što su Hrvati započeli,
muhamedansko bi se praznovjerje moglo izagnati iz Europe.«*
Novi je element u tradicionalne ilirske koncepcije koncem 17. i početkom 18. sto-
ljeća unio Pavao Ritter Vitezović (Paulus Ritter je sam uzeo ime Vitezović), koji je sla-
6 Pocetkom 17. stoljeća su, nakon neznatne rasprave, točno utvrdili koga se razumijeva pod ilircima, koga sve mogu
primiti u kolegije: isključivo stanovnike hrvatskih, slavonskih, dalmatinskih i bosanskih pokrajina (neovisno o
tome jesu li pod habsburškom, mletačkom ili osmanskom vlašću), a Slovence i druge Slavene ne!
7 Molndr Antal: Kašićev prijevod Biblije, isusovački red i Sveta Stolica, Povijesni prilozi 26, 2004., str. 99-133.
Molnárova istraživanja u rimskom arhivu inkvizicije pobila su ranije mišljenje hrvatske historiografije po kojem su
Kašićevi sugrađani, pristaše crkvenog slavenskog jezika Levaković i Mrnavić, spletkarili protiv njegova objavljivanja
Biblije, premda su ga nesumnjivo potkopavali.
8 Predgovor je prvi put objavio: Kurelac, Miroslav: Lučićev autograf djela De regno Dalmatiae et Croatiae u vatikanskoj
biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6., 1969., str. 163., id. ur. i
pripremio za tisak hrvatski prijevod Lučićeva djela: Lučić, Ivan: O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, 1986., Zagreb.
Lučić je kao mletački podanik na koncu iz objavljenog djela izostavio tu izravnu hrvatsku političku aluziju. Navod na
hrvatskom jeziku u: Kurelac, Miroslav: Ivan Lučić Lucius: otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994., str. 71.
vensko-ilirsku ideju zamijenio hrvatskom mišlju, smatrajući balkanske Slavene Hrvati-

ma, dok je hrvatskim zemljama nazivao ne samo članice Trojednog Kraljevstva i Bosnu,
već i Srbiju. Vitezović je, međutim, i kralja Ladislava Svetog smatrao Hrvatom te je i
Panoniju uvrstio u Hrvatsku. Za razliku od Rattkaya, koji je ugarsko-hrvatsku državnu
zajednicu zamišljao na temelju jednakopravnosti, on je sanjao o hrvatskoj supremaciji,?
Ritter je predložio caru Leopoldu da po pravu hrvatske krune osvoji i podrvrgne svojoj
vlasti Croatie (Hrvatske) koje navodi (imenima Međuriječna, Sjeverna itd.). Iz tog su
razloga naredne generacije vidjele preteču velikohrvatske ideje u njegovim djelima, a
osobito u djelu Croatia Rediviva (Oživljena Hrvatska) objavljenom 1700. godine. Prem-
da valja napomenuti da su Ljudevit Gaj i kasnije Ante Starčević izvukli znatno različit
program iz djela protonacionalističkog prethodnika.!?
Svakako valja spomenuti dva franjevačka autora iz 18. stoljeća (Filip Grabovac i An-
drija Kačić Miočić) koji su svojim djelima lijepe književnosti, pripovjednim poemama
pučke forme i ugođaja (odnosno i Kačićevim proznim djelima) — širenjem hrvatsko—
slavenskih povijesnih spoznaja i prijenosom misli o hrvatskom odnosno južno-slaven-
skom jedinstvu — vršili utjecaj i u širem krugu, u krugu jednostavnog puka. Jedan od
njih, Filip Grabovac, u svom djelu izdanom 1747. godine pod nazivom Cvit razgovora
naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga toliko je intenzivno naglašavao hrvatski karakter
svog naroda, povijesnu vezanost Dalmacije uz Hrvatsku i ugarske kraljeve, pa čak i Ha-
bsburgovce, koji su u dano vrijeme nosili ugarsku krunu (nakon velikog protuturskog
rata s konca 17. stoljeća) da je zbog njega dospio u venecijanski zatvor, u ozloglašene
olovne komore. U zatočeništvu je obolio i skončao u jednom samostanu u blizini Vene-
cije, daleko od rodne grude. Njegova je knjiga zabranjena, pa čak i spaljena na lomači.
Drugi je bio Andrija Kačić Miošić, čije je djelo objavljeno 1756. u Veneciji pod
nazivom Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koje slavi junake stoljetnih protuturskih
borbi, bilo najčitanijom i najrasprostranjenijom knjigom ne samo u vlastitom stoljeću,
već i u prvim desetljećima 19. stoljeća. Kod tog je djela bilo osobito bitno da je, premda
pisano štokavskim narječjem, bilo popularno i na drugim (kajkavskim i čakavskim) hr-
vatskim područjima. Taj je autor već bio oprezniji (dobro je znao kako je prošao njegov
sudrug Grabovac) i u očima venecijanskih vlasti koristio je neutralni naziv — slavenski.
Mleci, naime, nisu Grabovca (čije je djelo inače znatno utjecalo na Kačićevo) progonili
po nacionalističkoj osnovi. Grad—država je bio srednjovjekovna tvorevina, a ne moderna
nacionalna država, no Venecija je u djelu hrvatskoga franjevca vidjela dovođenje u pita-
nje pravnoga osnova u pogledu Dalmacije, osobito zato što bi Habsburgovci povremeno
nabacili: da su htjeli, mogli su potraživati teritorij na osnovu prava ugarske krune.
9 Bene, S. 2000, 49. str. odnosno Szórényi, László: Paulus Ritter Szent László életrajza, /rk, 1999., str. 416.—448.
Ranija djela na mađarskom jeziku: Berl4sz, Jenó: Pavao Ritter Vitezović az illfrizmus szülóatyja. Magyar—-horvát
viszony a 17—18. század fordulóján (P. R. Vitezović, praotac ilirizma. Madarsko—hrvatski odnosi na prekretnici 17.
i 18. stoljeća), Szdzadok, 1980., str. 943.—1001. Nasuprot tezi J. Berlásza, kao što smo vidjeli, na obiteljskom je
stablu ilirizma uz Paulusa Rittera navedeno još mnogo drugih predaka.
10 — O Vitezovicevim mislima u novije vrijeme vidi Blažević, Zrinka: Croatia rediviva Pavla Rittera Vitezovića, u: Pavao
Ritter Vitezović: Oživljena Hrvatska, za tisak pripremila (djelomično prevela) Blažević, Z, Bibliotheca Latina et
Graeca, Zagreb, 1997., str. 13.—55.
219
Inače, premda je Kačić u naslovu knjige naveo državnopravno indiferentno ime

slavenski, jedan od najljepših ciklusa pjesama u knjizi, koji prikazuje protuturske borbe
hrvatskih i ugarskih junaka, posvećuje »gospodi zagrebačkoj« — time je djelo dalma-
tinskog autora imalo barem neizravnu poruku kojom potiče na nacionalno (čak držav-
nopravno) ujedinjenje. U tom je pogledu također iznimno važno bilo djelo Matije Petra
Katančića, već spomenutog u prethodnom poglavlju: njegova djela usmjerena na povi-
jesno utemeljenje ilirske i slavenske (hrvatske) istovjetnosti, neumoran rad na prijevodu
Biblije na štokavsko narječje, premda je potonji objavljen s, nažalost, starim pravopisom
1831. godine, godinu dana nakon malog, no uistinu značajnoga djela Ljudevita Gaja
koje je pokrenulo reforme, postavivši hrvatski pravopis na nove temelje.
Ilirsko-slavenske, ilirsko—hrvatske misli otprije 300 godina nisu bile nepoznate pri-
padnicima ilirskog pokreta. Spomenuta su se djela čitala ili nanovo otkrivala. Gaj je
pribavio Vitezovićevu rukopisnu ostavštinu (a s djelima Kačića Miošića upoznao se već u
đačko doba), dok je znameniti hrvatski romantičarski pjesnik i član ilirskog pokreta Ivan
Mažuranić nadopunio i pripremio za tisak Gundulićev junački ep Osman.
Hrvatski narodni preporod. Ilirizam kao jezično—kulturni pokret

Pod utjecajem pariške revolucije iz 1830. godine diljem su Europe ojačali pristaše gra-
đanskih ideja, liberalizma. U Ugarskoj je, u nedostatku jakog nacionalnog građanstva,
upravo prosvijećeni dio plemstva koji je želio promjene i bio zainteresiran za njih zapo-
čeo borbu protiv zastarjelih feudalnih struktura. Premda su u tome imali golemu ulogu
i intelektualci neplemićkog podrijetla, koji jedino nisu mogli sudjelovati u radu sabora,
pa su bili manje u centru pozornosti. Protiv reformnog pokreta, potvrđenog imenima
Széchenyi, Wesselćnyi i zatim Deák i Kossuth, ustao je konzervativni dio ugarskog plem-
stva i bečka vlada koja se pribojavala za jedinstvo carstva. Međutim, nije samo potonja
bila pod utjecajem kneza Klemensa Wenzela Nepomuka Lothara Metternicha, koji se
protivio svakom nacionalnom pokretu, već je nakon stupanja Ferdinanda na prijestolje i
grof Franz Anton von Kollowrat, podrijetlom iz češke aristokratske obitelji, imao bitno
pravo glasa u pitanjima vladanja. Nova bečka politika koju je zastupao (a koja, naravno,
nije potekla isključivo od njega) ocijenila je ugarski pokret opasnijim od nacionalnih
nastojanja drugih naroda Monarhije te se nastojala na njih osloniti protiv liberalnog
ugarskog plemstva.
Ugarsko javno mnijenje 19. stoljeća bilo je sklono narodne pokrete smatrati isklju-
čivo ishodima spletkarenja bečkoga dvora ili su mislili da takve neugarske nacionalne
težnje, kao što su 1840. godine u ugarskom tisku pisali o ilirskom pokretu: «potekle iz
bolesti jezika i naroda koja čačka Europu«."'
lako bečka vladajuća politika nije bila dovoljno jaka da izazove tako značajne pro-
mjene kao pokreti stvaranja nacije ili nacionalne države koji su nicali u cijeloj regiji,
ll Jo6 J4nos: Horvát és Tótország. Illyrek hajdan és most, Szdzadok, br. 3, 1840.
ne možemo tvrditi da nije pokušala utjecati na procese. Dobar je primjer tomu srpski
narodni pokret (njegov je kratak prikaz potreban radi razumijevanja hrvatskog pokreta),
to jest pitanje srpske jezične reforme, u čijem je formiranju značajnu ulogu igrala bečka
politika, osobito slovenski jezikoslovac, carski bibliotekar, (glavni) cenzor novogrčkog
i slavenskih jezika, Jernej (Bartolomeus) Kopitar.? Cenzorstvo je bilo bitna politička
čast u Habsburškoj Monarhiji. Cenzor izdanja na slavenskim jezicima imao je značajan
utjecaj u svim pitanjima koja se tiču Slavena. U stručnoj je literaturi već odavna poznata
činjenica da je peštanska Sveučilišna tiskara u nemalom broju tiskala brojne knjige za
pravoslavne zajednice, time i za Srbe, kako bi ih vezala uz, odnosno približila Monarhiji,
a udaljila od Rusije. Ne može se isključititi da je Kopitar time što je od 1813. godine
uzeo pod svoje okrilje mladog Vuka Stefanovića Karadžića, koji je pristigao u Beč nakon
sloma Prvog srpskog ustanka, revno poučavao nadarenog, ali samoukog i u modernom .
jezikoslovlju neiskusnog mladića, uredio i pripremio za tisak njegovu zbirku narodne
poezije i zatim 1818. godine izdao njegov slavni srpski rječnik te mu kasnije ispomagao
i u objavljivanju drugih djela — ujedno imao i političke ciljeve. U interesu je Monarhije
bilo pridobiti srpski narod. Djelomice iz straha od ruskog širenja na Balkanu (ne zabora-
vimo da je Prvi srpski ustanak u jednoj fazi pomagao i car slanjem ruske vojske u Srbiju,
odnosno da se ruska vojna sila pojavila i na južnim granicama Monarhije), a djelomice
radi smanjenja ruskog utjecaja u krugu ugarskih Srba.
Preko Kopitara se Vuk Karadžić upoznao s onodobnim znanstvenim shvaćanjem
slavistike, djelima Šafaryka i Dobrovskog (i samoga Kopitara). U kategorizaciji slaven-
skih jezika tadašnji su jezikoslovci priznavali samo četiri zasebna jezika (češki, poljski,
ruski, ilirski). Kopitar je to proširio sa slovenskim (čiju je gramatiku on sam napisao),
no po njemu istočno od slovenske jezične granice postoji samo jedan jezik, i to srpski,
i nisu zapravo samo pravoslavci Srbi, već i katolici i muslimani.? To je, u svom pismu
Kopitaru, zagrebački biskup Vrhovac pobijao s hrvatskog polazišta, međutim carski bi-
bliotekar i cenzor nije promijenio svoje mišljenje. Vuk Karadžić, dakle, nije sam izmislio
tzv. velikosrpsku misao. Štoviše, i sa srpske je strane imao preteču, Dositeja Obradovića,
koji je također smatrao da se svaki Slaven od Dalmacije do Bugarske i od Segedina do
Egejskog mora, neovisno o vjerskim razlikama (i on je živio na području Habsburške
Monarhije i bio pod utjecajem prosvjetiteljstva, čime se može objasniti i njegov nadkon-
fesionalni pristup) ima smatrati Srbinom. Tu su misao nacionalne integracije nadolazeće
generacije nazvale velikosrpskom idejom, iako bih napomenuo da je u 19. stoljeću, u
doba romantizma svaki narod želio biti velik.
Vuk Karadžić je nedvojbeno od onodobne slavistike posudio temelj za svoje odlu-
čujuće djelo koje opisuje srpski narod, napisano 1836., no objavljeno tek 1849. godine
pod naslovom Kovčežić za istoriju, jezik i običaje srba sva tri zakona, s podnaslovom Srbi
12 Prikaz srpskih nacionalnih ideologija donosim iz razloga što je on potreban za razumijevanje kako ilirizma, tako i
kasnijih hrvatskih nacionalnih ideologija te cjelokupnog hrvatsko-srpskog odnosa.
13 Vidi: Pogačnik, Jože: Bartholomáus Kopitar und Vuk Karadžić u: Von Reinhard ur: Zaver Sprache, Literatur,
Folklor bei Vuk Stefanović Karadžić, Beiuáge aus dem internationaler Symposium, Góttingen, 8-13 Februar, Wie-
sbaden, 1987., 1988., str. 71.—87. (Opera Slavica, Band 13).
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 221
svi i svuda. U njemu Karadžić — na temelju nadkonfesionalnog stajališta prosvjetitelj-

stva (koje je vjerojatno također naučio od svog mentora) — sve narode štokavskog nar-
ječja, ne samo pravoslavne već i katoličke i muslimanske, odnosno sve stanovnike Bosne
i Hercegovine, Slavonije i velikim dijelom Dalmacije nazivao Srbima (premda je dobro
znao i u svom se djelu čudom čudio što se katolici ne žele nazivati Srbima).!*
Vuk Karadžić i, tragom njega, jedno od usmjerenja srpske nacionalne politike pošli
su od pogrešne pretpostavke da je spomenuto katoličko i muslimansko pučanstvo ned-
vojbeno srpskog podrijetla, samo što se pod stranim utjecajem ne usude rabiti srpsko ime
(takvog su mišljenja sve do danas članovi i simpatizeri Srpske radikalne stranke, pa čak ni
pojedini predstavnici Srpske akademije znanosti i umjetnosti nisu daleko od te perenijali-
stičke misli). Smatrali su evidentnim i to da su svi južni Slaveni pravoslavne vjere (i izvan
Srbije) odvajkada sigurno bili Srbi, kao da kod Srba nije ni bilo procesa nacionalne inte-
gracije u novom vijeku. Suprotno tome, izvori od 15. do 17. stoljeća svjedoče o tome da je
nacionalna pripadnost pučanstva koje se pretežno spominje pod imenom Vlasi poprilično
neodređena i da se srpska svijest u njima pojavljuje tek pod utjecajem srpske pravoslav-
ne crkve (a tada još ni ne možemo govoriti o integraciji pravoslavnog građanstva srpskih
gradova stranog materinskog jezika — Cincara, Grka, Armenaca — u srpski narod).?
Karadžić i njegovi sljedbenici su željeli na temelju jezično—nacionalnog načela sve gore na-
vedene južnoslavenske narode integrirati u srpski i tako stvoriti jednu veliku srpsku naciju.
Ni Karadžić, niti Šafaryk ili Kopitar (inače općenito uzevši gotovo svi ideolozi češ-
kih, slovačkih, srpskih, rumunjskih nacionalnih pokreta) osim jezičnog srodstva i podri-
jetla nisu uzeli u obzir nijedan drugi činitelj koji može utjecati na nacionalnu integraciju,
kao što su: zajednički državni suživot, tradicije zajedničke prošlosti, zajednička (ne samo
narodna) kultura, civilizacijska baština, religijske tradicije itd., budući da njihov model
stvaranja nacije i nacionalne države nimalo nije uzeo u obzir te činitelje (iliti upravo
temelje zasebne hrvatske nacionalne integracije), a najmanje činitelje svijesti; ako, pak,
jest, u njima je vidio samo prepreku koja stoji na putu nacionalnom ujedinjenju i koja se
mora srušiti.'* Ilirski je pokret pod hrvatskim vodstvom, usvojivši ideje iz sasvim drugog
smjera, no slične spomenutima, naišao na iste prepreke. Međutim ideje o (veliko)hrvat-
skoj integraciji rođene u drugoj polovici 19. stoljeća željele su uz mađarsko posredovanje
i unutar okvira francuskog modela drZave-nacije stvoriti jedinstvenu hrvatsku drZavu-
naciju temeljem postojećeg, ali i teritorijalno proširenog povijesnog hrvatskog državnog
prava, također svjesno i hotimice zanemarujući konfesionalne razlike te su u konačnici
također doživjele neuspjeh.
14. Karadžić, Vuk: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri vjerozakona, u: Čović, Bože ur.: Izvori velikosrpske
agresije, Zagreb, 1991., str. 81.—98. Karadžić se poziva na to da se među Mađarima i protestanti i katolici nazivaju
Mađarima, a ista situacija je s Nijemcima, te da je zanimljivo kako se samo katolički Srbi ne žele nazivati Srbima.
(Karadžić nav. izd., str. 83.)
15 Vidi Hadrovics, László: Vallds, egyhdz, nemzettudat, Budapest, 1991. Osobito poglavlje «A szerb név hódítása«, str.
68.—73.
16 »Vuk Karadžić svojom djelatnošću zapravo u velikoj mjeri pokušava ostvariti, a djelomično i ostvaruje Kopitarov
lingvistički i književni, djelomično i kulturnopolitički koncept.« vidi: Babić, Josip: Jobann Gottfried Herder i njegove
ideje u južnoslavenskom književnom i kulturnopolitičkom kontekstu 19. stoljeća, Osijek, 2008., str. 179.
Teško da bi Beč žalio da se južnoslavensko jedinstveno (pod kojim god imenom)

provede pod blagotvornim pokroviteljstvom Habsburške Monarhije. Drugo je pitanje
što Vuk Karadžić to sigurno nije tako zamislio — on nije bio bečki agent, većje sanjao o
samostalnoj i velikoj srpskoj državi.
No srpska crkva nije bila nesklona jezičnoj reformi Vuka Karadžića i (mlađeg) srp-
skog svjetovnog intelektualnog kruga samo zbog nekakvog krutog konzervativizma. Mi-
tropolit karlovački Stevan Stratimirović u tajnosti je bio pristaša Rusije. 1804. godine
poslao je ruskom caru Memorandum, u kojem je nacrtao granice buduće srpske države
(prostirala bi se od Dunava do Jadrana, uključujući i Srijem koji bi im Austrijanci pre-
pustili, a luka bi bila Kotor), na čijem bi čelu volio vidjeti pripadnike carske obitelji.
Mitropolit je pod Srbima podrazumijevao pravoslavce, a carevu je pomoć tražio upravo
pozivajući se na srpsko—rusko nacionalno—religijsko jedinstvo. Jasno se vidi da su po- .
stojala zapravo dva srpska nacionalna programa, od kojih se jedan temeljio na srpskom
pravoslavnom identitetu i tradiciji srednjovjekovne državnosti očuvane posredstvom
Crkve, a drugi je davao prednost jezično—nacionalnom modelu uvezenom kao proizvod
prosvjetiteljstva.!?
U istom je razdoblju, međutim, osvanuo i jedan nacrt koji se kretao unutar okvira
koje je odredio Stratimirović (sličan čak i po idejama o teritoriju buduće srpske države),
no bio je naklonjen Austrijancima. Ugarski srpski plemić Sava Tekelija (Tókóly Száva ili
Szabbasz) 1805. godine je caru i ugarskom kralju Franji I. predao memorandum o vanj-
skopolitičkim ciljevima Austrije, u kojem je u svjetlu ruskog širenja predložio ustrojstvo
srpskog kraljevstva pod pokroviteljstvom Austrije.1?
Stratimirović je Kopitara smatrao mrziteljem Rusa i zbog njega se sukobio i s nje-
govim srpskim učenikom Karadžićem, jer je mislio da se preko njega u narodu javljaju
bečka nastojanja koja su imala namjeru udaljiti Srbe od Rusa, pravoslavaca. Mitropolit
je mislio da će uklanjanje ruskih slova iz nove ćirilične abecede (azbuke) Srbe udaljiti i
od pravoslavlja. A carski je cenzor smatrao da mitropolit po svaku cijenu želi svoje stado
držati podalje od katoličkog utjecaja.!?
Program nadkonfesionalnog srpskog nacionalnog ujedinjenja koji je propagirao Ka-
radžić osuđivala je srpska pravoslavna crkva, uvijek naglašavajući ulogu pravoslavlja u
životu srpskog naroda, čime je znatno oslabila velikosrpski program, prihvaćen od dijela
srpskog svjetovnog intelektualnog kruga, ali ujedno i stvorila mogućnost za pokušaje na-
cionalne integracije koji su potekli iz Zagreba. Nije slučajno da podršku Beča nije dobio
ni ilirski pokret, koji je južnoslavensko (ilirsko) jedinstvo želio ostvariti pod vodstvom
Zagreba, a ne Beograda.
17 Vidi Slijepčević, Đoko: Jstorija srpske pravoslavne crkve, II. Od početka XIX. veka do kraja drugog svetskog rata, 2. izd,
Beograd, 2002., str. 145.—147.
18 U vezi dva nacrta vidi: Arató Endre: A nemzetisćgi kćrdćs türténete Magyarországon 1790-1840, Akadémiai Kiadó,
Budapest, 1960., str. 127.—130.
19 Kopitar je u svojim izvještajima bečkom policijskom vodstvu prenosio svoje negativno mišljenje o mitropolitu,
felemleget njegovu naklonost Rusima i da Srbe želi držati podalje od katoličkih Ilira. Vidi: Ivić, Aleksa: Građa o
srpskim književnicima i kulturnim radnicima 1740-1880, Beograd—Subotica, 1926., str. 205.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 223
Tome da spomenuta bečka politika postigne uspjeh među Hrvatima doprinijeli su

i ugarski sabori u Požunu 1825. i između 1832. i 1836. godine, gdje su se u borbi u
vezi jezika hrvatski poslanici sve teže držali na nogama. Hrvatski su poslanici na tim
saborima bili svedeni na defenzivni položaj, njihove su državnopravne argumente sve
češće dovodili u pitanje s ugarske strane i na koncu su bili primorani činiti ustupke, a
njihove zamisli o zaštiti latinskog jezika očito su postale neodrživima. Ozračje na sjedni-
cama sabora, stalno majoriziranje — počesto prožeto ironičnim opaskama — hrvatskih
poslanika (nadglasavanje njihovih prijedloga) od strane ugarske većine, dovođenje u
pitanje njihovih municipalnih prava te na koncu ustupci koje su i oni i zagrebački sabor
učinili po pitanju mađarskog jezika uistinu su frustrirali hrvatsko javno mnijenje (koje,
naravno, obuhvaća samo svjetovni i crkveni intelektualni krug, odnosno obrazovaniji
dio plemstva). Uvođenje nastave mađarskog jezika kao izbornog predmeta u hrvatskim
srednjim školama 1827. godine, odnosno prijedlog hrvatskih županija iz 1831. godine
da se on učini obveznim, na prvi pogled nisu značajni ustupci. Međutim ne smijemo
smetnuti s uma da u to vrijeme Arvatski jezik nisu poučavali ne samo u hrvatskim gim na-
zijama, već čak ni na zagrebačkoj Akademiji (jedinoj visokoškolskoj ustanovi)! S druge
strane, političko djelovanje hrvatskog plemstva najčešće se svodilo na nabrajanje neprav-
di. Kao zanimljivost moramo napomenuti da ta tradicionalna (možda karakteristična i
za Mađare, izuzev dualističkog razdoblja) pritužbena politika ni nakon Hrvatsko-ugar-
ske nagodbe nije nestala iz hrvatskog javnog mnijenja, a pojavljuje se čak i u pojedinim
izjavama Stjepana Radića u prvoj Jugoslaviji.
Ozračje dobro opisuje izjava grofa Karla Sermagea na Hrvatskom saboru 1832.
godine po kojoj:
»I doista, ako ne ćemo, da sami sebe zavaravamo, moramo priznati, da sva nakana Magjara ide
zatim, da sve naše pradjedovske običaje i zakonito stečena prava i privilegije, što smo ih nastojali
kroz vijekove utvrditi i sačuvati, svojom nama dušmanskom premoći na saboru dokinu, kraljev-
stvo naše mnogo starije negoli je Ugarska razvale, i da mu ostave samo prazno ime...«^?
Pojavio se osjećaj ugroženosti i svijest o porazu, a kod pojedinih pisaca koji su već
tada bili prijemčivi za nacionalne pitanje pojavila se i vizija o smrti nacije. Najpoznatiji
primjer tome je djelo Pavla Štoosa pod nazivom Kip domovine 1831., koju je napisao
kao reakciju upravo na gore spomenuti ustupak sabora po pitanju mađarskog jezika. U
njemu ogorčeno tvrdi:
»Vre i svoj jezik zabit Horvati / hote ter drugi narod postati.«!
Međutim, za razliku od pjesnikove vizije u stvarnosti je već započeo proces hrvatske

nacionalne integracije. Premda sam ilirizam nedvojbeno ima prvenstveno autohtone
korijene, pokret je gotovo već na samom početku dospio u doticaj i s panslavenskim, od-
nosno austroslavenskim idejama koje su došle u modu na području Monarhije. Hrvat-
20 Navodi Ferdo Šišić: Hrvatska povijest, Treći dio: Od godine 1790. do godine 1847., Zagreb, 1913., str. 172. Sermage-
ov govor održan u saboru objavljen je i u tisku.
21 Pavao Štoos: Kip domovine vu početku leta 1831. Štoos je svoju pjesmu posvetio Josipu Kuševiću.
ski narodni preporod, početke ilirizma historiografija povezuje s pokretanjem Gajevog

lista (Novine Horvatzke i njezin podlistak Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka)
1835. godine, premda je pokret u biti započeo godinama ranije, a njegovi kulturni ko-
rijeni i idejni preteče nastali su stoljećima ranije. Naravno, među idejnim pretečama
ilirskog pokreta su i njemački mislioci, kao primjerice Herder i vodeće ličnosti slovačkog
pokreta u Ugarskoj Safaryk i Koll4r.? Ogranak bečke vlade koju je zastupao Kollowrat iz
taktičkih je razloga podržavao hrvatski nacionalni pokret, no nije imao značajnu ulogu u
njegovu nastanku. Ni panslavenske se ideje nisu javljale kod svih predstavnika pokreta,
pa začetnikom narodnog preporoda ne možemo smatrati isključivo Ljudevita Gaja, koji
je bio najviše prožet idejom slavenske zajednice, prijatelja Jana Kollára.
Kada su Ljudevit Gaj i njegovi pristaše stupili na scenu, hrvatski je narod živio u
brojnim, administrativno zasebnim pokrajinama dvaju velikih carstava (u Hrvatskoj i
Slavoniji u okviru Ugarske krune, u Istri, Dalmaciji i u Vojnoj krajini pod izravnom |
upravom Beča, te u Bosni i Hercegovini pod turskom vlašću). Međutim, taj narod koji
je govorio različitim, međusobno dalekim narječjima (nazvanih čakavskim, štokavskim
i kajkavskim na temelju različitih inačica upitne riječi 5to) i jedva imao svijest o među-
sobnoj povijesnoj pripadnosti, narod koji je bio podijeljen partikularnim i regionalnim
interesima spajali su katolička vjera i svijest o pripadnosti zapadnoj kulturi, koja nije
izumrla ni u Bosni za vrijeme višestoljetne turske vlasti. Političko je središte Irojednog
Kraljevstva, pa čak i sam etnonim Hrvat (i naziv Hrvatska), od druge polovice 16. sto-
ljeća premješteno na područje nekadašnje slavonske banovine, današnje sjeverozapadne
Hrvatske, no stanovništvo tog područja, etnik kajkavskog narječja tvorio je manjinu
u odnosu na katoličke mase štokavskog narječja koje su živjele prvenstveno u Krajini,
Slavoniji (Virovitičkoj, Požeškoj i Srijemskoj županiji), Dalmaciji i Bosni i Hercegovini.
Stoga se već i prije Gaja pojavila misao da bi se štokavsko narječje valjalo uzdignuti u
rang hrvatskog književnog jezika. Tu sada ne mislim na prethodna zbivanja iz doba baro-
ka, već na ciljanu djelatnost nekolicine tijekom nekoliko desetljeća prije pojave ilirskog
pokreta. Niz je otvorio 1792. godine Franjo Bogdanić, podrijetlom iz Slavonije: u Beču
je podnio zamolbu za pokretanje tjednika koji bi se objavljivao u ikavsko—ijekavskoj ina-
čici štokavskog narječja, na latinici i ćirilici (još u istoj godini na tom je jeziku izdao povi-
jesni rad pod naslovom Dogadjaji svieta), no uzalud je dobio dozvolu, njegov se plan nije
ostvario. Biskup Maksimilijan Vrhovac već je 1805. godine pokrenuo temu u gornjem
domu Požunskog sabora da bi u Hrvatskoj trebalo ilirsko iliti štokavsko narječje učiniti
hrvatskim književnim, to jest službenim jezikom.? Na prijedlog glasovitog slovenskog
intelektualca Jerneja Kopitara zagrebački je biskup obavljao prikupljanje djela narodne
književnosti, držao je tiskaru u prijestolnici, gdje su objelodanjene i knjige na hrvatskom
jeziku, kao npr. gospodarsko-politicki rad suvremenog duha Josipa Šipuša o žitnoj trgo-
vini (Temelj žitne trgovine...), inače napisane na štokavskom narječju 1796. godine, no
iste je godine objavljen i jedan prijevod Robinsona na kajkavskom hrvatskom jeziku. Još
22 O iznimno značajnom utjecaju Herdera na južne Slavene vidi Josip Babić 2008. Herderov utjecaj na Hrvate: nav.
izd., str. 182.—222., na Srbe: str. 222.—245., na Slovence: su. 176.—182.
23 Šišić 1962., str. 383.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 225
su 1795. godine uz Vrhovčevu potporu tiskali hrvatsku gramatiku na njemačkom jeziku

autora Franje Korniga.*
U korist hrvatskog jezika već je 1815. godine progovorio Antun Mihanović, autor
hrvatske himne, koji je skrenuo pozornost na važnost i korisnost kulturne djelatnosti na
hrvatskom jeziku umjesto latinskoga u Rech domovini od hasnovitosti pisanja vu domo-
rodnom jeziku (u djelu na kajkavskom hrvatskom jeziku jasno se osjeća utjecaj Herdera
i Schlegela).? Antun Nagy je već 1814. godine želio pokrenuti list (i tou Budimu) pod
nazivom Slavonski i Hrvacki Phoenix, dobio je dozvolu, no nije našao pretplatnike. Iz
istih je razloga propao i pokušaj Jurja Šporera, koji je 1818. godine želio pokrenuti ilir-
ske novine (na štokavskom narječju) pod naslovom //irski oglasnik. Bilo je potrebno još
jedno i pol do dva desetljeća kako bi se povećalo zanimanje publike prema hrvatskim
jezičnim nastojanjima.
Ilirizam nije provodio samo kulturnu, jezičnu i književnu obnovu, već je od samih
početaka nastupio kao politički pokret. Naime, pokretima »stvaranja nacije« 19. stolje-
ća jezik i kultura su samo sredstvo u procesu pretvorbe naroda u naciju. Drugo je već
pitanje jesu li u nastajanju modernih nacija te male intelektualne skupine igrale u biti
tek ulogu katalizatora. Nisu oni stvorili moderne nacije, već su samo doprinijeli proce-
sima koji su se formirali pod zajedničkim utjecajem više povijesnih činitelja. Zapravo
se ne može oštro razdijeliti ni ilirski pokret na kulturni i politički segment, oba su bila
zastupljena u njemu od samih početaka.
Jasan dokaz tome je i činjenica da je početkom 1830—ih godina Gaj aktivno sudjelo-
vao u slavensko-mađarskim jezično-političkim borbama na sljedeći način.“ Ovime mi-
slim na objavljivanje dviju brošura slovačkih autora u Hrvatskoj, ostvareno putem gore
spomenutih osobnih Gajevih veza. Jedan je letak Samuela Hojča napisan na njemačkom
jeziku, Sollen wir Magyaren werden? (Moramo li postati Madarima?). Taj je letak napisan
protiv mađarizacije, mađarskih asimilacijskih nastojanja unutar jedne godine doživio
čak tri izdanja na hrvatskom tlu i imao je, prema sjećanjima Imbre Talca, iznimno velik
utjecaj na hrvatsko javno mnijenje (još uz to postao je i izvorom mađarsko—hrvatskih
sukoba, jer ga je hrabri slovački autor objavio u Karlstadtu pod pseudonimom Domo-
ljub Horvatović, pa su ga s mađarske strane ocijenili kao hrvatski napad protiv mađarske
stvari). U hrvatskom se javnom mnijenju djelomice i posredstvom toga djela ustalila
slika Mađara koji žele prisilno pomađariti nekoć mirnu, sretnu Hungariju naseljenu jed-
nakopravnim narodima. Rukopis drugog djela, napisanog također od strane slovačkog
24 Šidaketal. 1990., str. 19.—20.

25 Miskolci 1927., str. 176.
26 Moguš, Milan: Povijest hrvatskog književnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., str. 140.—141.
27 Velik utjecaj na intelektualni izgled ilirskog pokreta izvršio je ne samo Kollár već i Šafaryk, osobito njegovo djelo
objavljeno 1826. u Budimu pod nazivom Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten. O
tome svjedoči i Mirko Bogović. Navodi Šišić nav. izd., str. 156.-157. Naravno ne možemo zanemariti ni utjecaj
Herdera, kao što sam već spomenuo.
28 Dr. Imbro Ignjatijević Tkalac: Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj. U prijevodu i s napomenama dr. Josipa Matasovi-
ća, Beograd, 1925., str. 176.—177.
autora, no koji je utjecao na odnos Hrvata tog razdoblja prema Mađarima, Gaj je dobio
u svrhu objave izravno od Kollára. Kronološki je ovo djelo objavljeno ranije, već 1832,
godine u Zagrebu i prema svjedočenju Dragutina Rakovca uistinu je uzbudilo hrvatsko
čitateljstvo.?? Riječ je o pjesmi slovačkog evangeličkog pastora Georgiusa Rohonyija.
Pjesma pod naslovom Palma quam Dugonics similesque Magyari Slavine erupere
attentarunt, vindicata napisana na latinskom jeziku, no distribuirana u rukopisu i hr-
vatskom prijevodu, imala je namjeru odgovoriti (s vremenskim odmakom od mnogo
godina) na Dugonićeve opaske koje su omalovažavale Slavene, i u konačnici nije bila
defenzivni, već napadački tekst. I to polazeći od toga da, ako Madari do vlastite kulture
drže više nego do one Slavena, onda treba dokazati da je mađarska kultura u biti podre-
đena slavenskoj. U svrhu tog »dokazivanja« Rohonyi koristi tuđice slavenskog podrijetla
(one koje to doista jesu i one kojima ih on samo smatra), a njegova konkluzija je ta da
Mađari ne bi mogli ni govoriti bez pomoći Slavena, jer kad bi se morale vratiti posu-
đenice slavenskog podrijetla, ne bi im ostalo gotovo ništa. Članak podrugljivog tona o
mađarskom jeziku i kulturi koji se temelji na sličnim etimološkim objašnjenjima i koji
posljedično donosi slične zaključke ili se podudara s vrednovanjem Palme objavljen je i
u Danici 1845. godine pod naslovom Cicvara.? Podrugljivi Palmin napad koji dovodi u
pitanje samo postojanje mađarske kulture utjecala je na ton hrvatsko—madarskih pole-
mika u kasnijim razdobljima.
Od brošura koje su u to vrijeme pisali Hrvati, Jura municipalia nastala 1830. godine
iz pera Josipa Kuševića zapravo je razrada hrvatske državnopravne teorije koju je sročio
još Škrlec"! no u njoj se pojavljuje, osim već poznate teorije o Pacti Conventi, i princip
prava koji, suprotno Mađarima, proistječe iz starosjedilačkog, autohtonog bitka južnih
Slavena (Aborigines et Autochtoni), odnosno prirodno pravo, dok Genius patriae Ivana
Derkosa iz 1832. godine spominje i potrebu oblikovanja jedinstvenog nacionalnog je-
zika.
Političke ciljeve iliraca sročio je grof Janko Drašković već u jesen 1832. godine, u
njegovom političkom spisu na (štokavskom) hrvatskom jeziku pod nazivom Disertatia
iliti razgovor upućenom hrvatskim poslanicima koji su išli na Požunski sabor.?^ Draš-
29 Pismo Dragutina Rakovca Janu Šafaryku, u: Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 3., Zagreb, 1901., str.
255.256.
30 Danica hrvatska slavonska i dalmatinska, 1845., br. 30-31. Taj članak spominje i Arato Endre, no ne dovodi ga u
vezu s Rohonyijevom pjesmom »Palma«, u: Arató, E.: A nemzetisćgi kérdés tórténete Magyarorszdgon1l., 1840—1848,
1960., str. 246.
31 Prvenstveno mislim na letak pod nazivom Declaratio ex parte nunciorum regni Croatiae quoad inducendam hungari-
cam linguam pripisan Škrlcu, u kojem su već 1790. godine saželi povijesne temelje hrvatske državnopravne teorije.
Navodi Šišić 1913., str. 39.—43., odnosno Miskolczy 1927., sv. 1., dok. 1., str. 428.—429. Po Miskolczyju je Škrlec
pod utjecajem Schlózera u svoje djelo unio već i »svijest o slavenskoj rasi«, no s obzirom na to da korijeni slavensko-
ilirskih tradicija u Hrvata sežu u 16. i 17. stoljeće, Škrlec je mogao doći do takvih ideja i neovisno o njemačkom
autoru. Međutim vrijedi spomenuti da se u tom tekstu iz 1790. prvi put javlja misao neka Mađari zbog njihovog
malog broja i ne pomisle da svoj jezik prošire na cijelu zemlju.
32 Janko Drašković: Disertacija iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem
kraljevinah naših..., Karlovac, 1832., u: Hrvatski narodni preporod, sv. 1., Pet stoljeća hrv. knj., Zagreb, 1965., str.
93.-115.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 227
ković je, zamišljajući okvire Monarhije, skicirao veliku ilirsku političku cjelinu kojoj
bi se priključila i Bosna, tada još pod turskom vlašću, i naravno Hrvatska, Slavonija,
Dalmacija, Vojna krajina i eventualno dijelovi Kranjske, Karintije i Štajerske napučenih
Slovencima. Svim bi tim pokrajinama upravljao ban u kraljevo ime, a kao službeni jezik
koristili bi štokavsko narječje. U tom »velikohrvatskom« programu još nije bilo riječi
o ideji jedinstva južnoslavenskih naroda koju je propagirao Ljudevit Gaj, naime, grof
Drašković je izostavio Srbe i Bugare. Djelovanje Mađara kojemu je svrha dotjerivanje
njihovog jezika Drašković u svojoj Disertatiji postavlja kao primjer hrvatskom narodu
(sličnih izjava s hrvatske strane bilo je i ranije):
»Dužni smo ele dobru peldu Mađarov nasljeduvati, i njima črez to potvrditi kakve su ciene u
našem umu dobra i pametna nihova tvorja. Za oto kaZmo da i mi narodnog jezika imademo,...i
primimo našeg jezika u naših poslih, i pritrudmo se njega prilagoditi svagdašnim obštinskim i
pismoznanskim potriban, kako Mađari tekar odskora učine.«
Drašković na koncu dodaje

»I s tim, vjerujte, najbolje odgovarali budemo prežestokomu onomu mađarskomu zagtivanju
zarad jezika svojega.«*?
Poziv da se slijedi mađarski primjer — upravo u suprotnosti s mađarskim političkim

nastojanjima, a u svrhu učvršćenja hrvatske nacionalne svijesti, jezika, kulture i gospo-
darstva — redovito se pojavljivao u ilirskom tisku. Pojava se javlja već i na samim počeci-
ma ilirskog pokreta. Gornji navod Draškovića kao da potvrđuje moju tvrdnju da su ilirci
nastojali preuzeti sredstva neprijatelja upravo radi uspjeha vlastite nacionalne borbe. Što
se jezika tiče, pri formiranju novog hrvatskog književnog jezika ilirski obnovitelji jezika
nisu slijedili mađarski primjer samo u vidu načela, već, kao što su to potvrdila istraži-
vanja Lászla Hadrovicsa i Istvána Nyomárkaija, uočljivo je velik broj mađarskih neolo-
gizama služio kao neposredan predložak pri tvorbi novih hrvatskih riječi i izraza.?* Sam
Gaj s očeve strane potječe iz alzaške njemačko—francuske, a s majčine strane njemačke
obitelji (njegovi roditelji su kod kuće govorili njemački), osnovnu i srednju školu završio
je u Hrvatskoj, a visokoškolske studije djelomice u Zagrebu, a djelomice na pravnom
fakultetu Peštanskog sveučilišta. Premda je i svoje prve pjesme pisao još na njemačkom,
već u doba srednje škole postao je pristašom hrvatsko-slavenske nacionalne misli. Stu-
dije je nastavio u Beču i Grazu, gdje je u Joanneumu, koji je nadvojvoda Ivan osnovao
za školovanje slavenskih mladića, postao članom »ilirskog« kruga u nastajanju. U Pešti
se upoznao s vodećom ličnošću slovačkog nacionalnog pokreta, pastorom mjesne evan-
geličke crkve, Janom Kollárom, koji je izvršio izvanredno velik utjecaj na mladog hrvat-
skog studenta. Gaj je prisvojio Koll4reve i Šafarykove nazore o slavenskoj uzajamnosti,
solidarnosti i suradnji i dijelom preko njih došao u dodir s drugim slavenskim (češkim,
slovačkim, slovenskim, srpskim) intelektualcima Monarhije.
33 Drašković: Disertacija..., u: fru. nar. preporod, prvi sv., str. 100.

34 Hadrovics, L.: A magyar nyelv kelet-kózép-európai szellemi rokonsága, u: Njelviink a Dunatdjon, Budapest, 1989.
str. 7.—46., odnosno Nyomárkay, I.: Ungarische Vorbilder der kroatischen Spracherneuerung, Budapest, 1989.
Gaj je pred javnost istupio 1830. godine, kada je u Budimu tiskao knjižicu koja
je imala namjeru reformirati hrvatski pravopis. Međutim dugoročno je u cijelom juž-
noslavenskom svijetu imala namjeru reformirati pravopis latiničnih jezika (Slovenci su,
s manjim izmjenama, 1846. godine usvojili Gajevu reformu, no isključivo na polju pra-
vopisa, jer se vlastitog zasebnog jezika nisu odrekli za volju jedinstvenog ilirskog). Per
godina kasnije on je sam promijenio koncepciju i hrvatski pravopis je do danas prošao
još mnogo reformi. Gaj je svoj pravopis pisao pod nemalim utjecajem Pavla Rittera Vite-
zovića: više je konkretnih prijedloga poteklo od njega, a ne iz češke ili poljske pravopisne
prakse.?
Gaj je vlastitu knjigu namijenio svim južnoslavenskim, isključivo latiničnim pi-
smima i izričito se suprotstavio ranijim stranim, neslavenskim utjecajima. Već je u ovoj
kao temeljni cilj naznačio da se hrvatski pravopis treba prilagoditi latiničnoj slavenskoj .
praksi i odvojiti od strane (talijanske, njemačke i poglavito mađarske) prakse.?* Ogradi-
vanje od mađarskog pravopisa ujedno je bilo i političko stajalište, koje je Gaj podrobno
razložio u Danici 1835. godine, ujedno proklinjući kajkavskog pisca iz 17. stoljeća,
zagrebačkog biskupa Petra Petretića, koji je navodno od Pétera Pázmánya preuzeo te
»duhu slavenskomu suprotivne« prakse.?" Ilirski pokret je i inače nastojao odvojiti južno
slavenstvo od stranih, talijanskih, njemačkih, mađarskih utjecaja (naravno, samo u na-
čelu, naime, vidimo da su i njemački i mađarski predlošci zastupljeni čak i u hrvatskoj
jezičnoj obnovi). Godinu dana nakon njegova povratka u Zagreb, 1832. godine Gaj je
tražio dozvolu za pokretanje političkih novina s književnim prilogom. Namjesničko je
vijeće dalo dozvolu za književni list, no za politički ne. Gaj je, međutim, putem dobrih
dvorskih veza, nabavio i dozvolu za politički list, čiji se prvi broj pojavio 1835. godine
pod naslovom Novine horvatzke (književni podlistak pod nazivom Danica horvatzka,
slavonska i dalmatinska), isprva s člancima na književnom jeziku kajkavske osnove. Ga-
jevi su prešli na štokavsko narječje već od 1836. godine, a novine su u skladu s ciljevima
ilirskog pokreta, koji je propagirao jedinstvo južnoslavenskih naroda, dobile naziv Z/irske
narodne novine. Taj je list postao glasilom ilirskog političkog i kulturnog pokreta. Osim
toga, ilirske su se novine od 1837. godine tiskale u Gajevoj vlastitoj tiskari (vođa ilirskog
pokreta opetovano je dobivao dozvolu za pokretanje tiskare preko svojih dvorskih veza,
neovisno o volji Namjesničkog vijeća).
Redom su nicali ilirski kružoci, a hrvatska književnost romantizma je do 40-ih
godina stoljeća već mogla pokazati lijepe rezultate (od trajne vrijednosti su pjesme Stan-
ka Vraza, Petra Preradovića i romantički ep Smrt Smail age Čengića Ivana Mažuranića,
35 Mogui 1998., str. 141.-144.

36 Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko—slavenskoga pravopisanja, Budim, 1830.
37 Gajeva obrazloženja o hrvatskom pravopisu objavljena su 1835. godine u Danici. Isti Gajev napis donosi Jakša
Ravlić u: Hrvatski narodni preporod, sv. 10., Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 1965., str. 315.—324. (str.
317.)
38 Vidi Miskolczy 1927., sv. 1., str. 179.-188. Zagrebački cenzor Moyses u svom izvještaju pisanom policijskom
načelniku Josefu von Sedlnitzkom u izdavanju dozvole za pokretanje hrvatskog časopisa vidio je odgovarajuću
prepreku širenju duha »radikalnih i katoličkih« usmjerenja koji prodiru eventualno iz Ugarske.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 229
kasnijeg hrvatskog bana). 1840—ih godina dogodila su se i postignuća ilirskog pokreta

na drugim poljima kulture: prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku izvedena je
1839. godine (jednu dramu Ivana Kukuljevića izveli su amateri u Sisku). Zatim je djelo-
vanjem Dimitrija Demetra osnovana zagrebačka hrvatska kazališna trupa, koja je 1846.
godine prikazala prvu hrvatsku nacionalnu operu, djelo Vatroslava Lisinskog. 1842. go-
dine osnovana je Matica ilirska (nakon 1843. Matica hrvatska), koja je pokrenula novi
književni list pod nazivom Kolo i koja je imala izvanredno veliku ulogu u hrvatskom
nakladništvu.
S druge strane, kultura je za ilirski pokret doista bila sredstvo, pa čak i oružje iz-
gradnje nacije. Naime, u doba romantizma je pjesništvo imalo veliku ulogu u izvršenju
utjecaja na mase. Stoga je ilirski pokret od samih početaka polagao uistinu veliki nagla-
sak na pisanje i širenje domoljubnih pjesama, uz to što najveći dio pjesama objavljenih
u Danici 1830-ih godina spada u tu kategoriju. Pjesme za buđenje nacionalne svijesti
(budnice) i marševi (davorije, čiji naziv potječe od Davora koji se smatrao bogom rata
u drevnoj slavenskoj religiji) uglazbljivane su i pjevane diljem Hrvatske. Zajedničko
obilježje budnica i davorija bila je ta da u uspavanom, naizgled slabom hrvatskom (ilir-
skom, slavenskom) narodu primoranom na defenzivu treba probuditi svijest o vlastitoj
snazi, izbuditi plamen ljubavi prema domovini i nacionalnom jeziku i kulturi, kako bi
se osnaženi i samosvjesni mogli suprotstaviti gubitku nacionalnog identiteta i prijetećoj
stravi asimilacije. U pjesmama se javlja romantičarski kult slobode, naime, opasnost što
prijeti nacionalnom jeziku i kulturi prijeti ujedno slobodi nacije. Dok budnice općenito
u svrhu obrane uzimaju privrženost vlastitom jeziku i kulturi kao oružje, davorije idu da-
lje, pozivajući na konkretnu borbu, pa čak i oružani sukob, a u obranu temeljnih prava
naroda pozivaju na fizičko uništenje neprijatelja. Davorije su doista budile borbeni duh,
što se u unutarnjopolitičkom životu Hrvatske pokazalo već 40-ih godina, kod zaoštra-
vanja međustranačkih sukoba (tu mislim na sukobe između iliraca i Hrvatsko-ugarske
stranke koji je završio kao oružani sukob), a imale su nezanemarivu ulogu i u pripremi
javnog mnijenja na eventualni hrvatsko-ugarski oružani konflikt (koji se doista i dogo-
dio 1848. godine).
Hrvatski nacionalni pokret donio je rezultate i na gospodarskom polju: 1841. godi-
ne osnovano je »gospodarsko društvo za razvitak poljoprivrede«, osnovana je prva štedi-
onica i pokrenuta prva redovita parobrodska linija na Savi.
Ilirci su, međutim, istodobno u brojnim nastojanjima mađarskog nacionalnog po-
kreta vidjeli i primjere dobre prakse. Djelovanje po uzoru na mađarske primjere držali
su korisnim ne samo na području jezične obnove, već i pri preuzimanju mnogih drugih
39 Od proizvodnje domoljubnih pjesama 1830—ih godina iz estetskog aspekta ističe se »Horvatska domovina« Antuna
Mihanovića objavljena 1835. u Gajevom listu (odnosno u njezinom književnom prilogu Danici), koja se od konca
19. stoljeća smatrala hrvatskom nacionalnom himnom. Vidi: Očak, Jelena: Antun Mihanović, Zagreb, 1998. Ta je
pjesma (koju je uglazbio Josif Runjanin) tek je 1890-ih godina postala konačno nacionalnom himnom Hrvata,
dok je u ilirsko doba bila popularnija Gajeva pjesma početnih stihova »Još Horvatska ni propala«. Vidi Kiss, Gy,
Csaba: Hol vagy bazam? Ktlet-Kozćp-Europa himnuszai, Budapest, 2011., str. 154. i 156. Hrvatsku je himnu Gábor
Csordás preveo na mađarski već nakon hrvatske neovisnosti, prvi put je objavljena u 7žszatdj, i ponovno Kiss, Gy.
Csaba nav. izd., str. 192.—194.
društvenih i gospodarskih novina zapadnog podrijetla koje su se još ranije pojavile u

Ugarskoj. Najveći ugarski uzor ilirskom tisku po pitanju modernizacije gospodarstva i
prometa bio je Istvan Széchenyi. U njegovoj su pozitivnoj ocjeni, naravno, imale ulogu
njegove izjave, koje su se pokazale tolerantnijima u smjeru nacionalnosti, a koje su bile
dobro poznate i hrvatskoj javnosti. Za razliku od Kossutha, koji se navodio kao neprija-
telj, Széchenyija je hrvatski tisak predstavljao čitatelju kao primjer koji se treba slijediti
kao »za Ugarsku velezaslužnoga muža i pravoga serčanog domorodca«.^? |
nje-
Széchenyijev utjecaj može se vidjeti već i u Draškovićevoj Disertatiji, osobito u
govom stajalištu po pitanju kredita i oživljavanja domaće industrije i trgovine (Josip
Horvat postavio je tezu da je Drašković, koji je znao mađarski, vjerojatno čitao ize"
objavljen 1830. godine), no kasnije i u hrvatskom tisku govore o njemu s priznanjem
kao o »velikom meceni«, hvale njegov rad u vezi reguliranja rijeke Tise, a prije njegovog
planiranog posjeta Hrvatskoj 1845. godine o njemu pišu sljedeće:
»Kamo srčće, da bi njegova pritomnost u našoj domovini od uspčha bila i glede pospesenja re-
guliranja Save.«2
U trenu osnivanja hrvatskog gospodarskog društva zagrebački biskup Juraj Haulik

pozivao se na budimska i šopronska postignuća u vinogradarstvu i u Széchenyijevu duhu
dao prijedlog za preuzimanje tehnoloških novina. U vezi ugarske situacije u hrvatskom
tisku mogla su se čitati i sljedeća mišljenja:
»U susčdnoj zemlji (Ugarskoj) troše se stotine tisućah na poboljšanje materialno, podupiru se
koristni zavodi, grade željeznice, uređuju rčke — mi smo samo na sebe ostavljeni, mi ni toga
neimamo, što nam neobhodno treba...«?
U trenu osnivanja prve hrvatske štedionice Novine horvatsko—slavonsko-dalmatinske

također su se pozivale na ugarske primjere:
kuću sagra-
»Isto tako napreduje i požunska štedionica koja si je iz pričuvne glavnice velelijepnu
Horvatska
dila, i kisečka i peštanska nedavno osnovane. Ugarska ima več 15 štedionicah, samo
nije imala do sada nijedne.
Hrvatski se tisak tog doba poziva na ugarski primjer i po pitanju novih socijalnopo-
litičkih nastojanja:
»U svih malo ne znatnih gradovih monarkije naše — i u istoj Ugarskoj — sklopila su se jurve
čovjekoljubiva društva koja bijedne takove iskernje svoje dajući im na nedjelju ili mjesec neznat-
i
nu sumicu potrebitim providjaju da prežviti mogu, bez da im ulice pozirište budu takovih oku
čovječanskom sercu neugodnih prizorah.«*
40 Novine borvatsko-slavonsko-dalmatinske, 19. srpnja 1845.

41 Josip Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. izd., Zagreb, 1980., str. 172.—173.
42 Novine horvatsko-slavonsko—dalmatinske, 24. rujna 1845.
Na-
43. 'To su Novine horvatsko—slavonsko—dalmatinske objavile 1847. nakon nasukavanja prvog hrvatskog parobroda.
vodi: J. Horvat nav. izd., str. 241.
44 — Novine borvatsko-slavonsko—dalmatinske, 28. studenog 1846.
45 Ibid., 28. lipnja 1845.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 231
Jednako su smatrali uzornim primjerom to što su u Pešti počeli graditi nove pučke
škole, a također se uz školsko pitanje veže hrvatski prijedlog
»...da bi se svi oni nauci, koji se u Ugarskoj predavaju magjarski, kod nas predavali u narodno
m
jeziku;...«$
I u vezi kazališta na narodnom jeziku pojavilo se 1839. godine mišljenje po kojemu

bi nacionalne komade trebalo igrati u svrhu očuvanja materinskog jezika »kako to držav-
na braća Magjari svojim kazalištem postigavaju.«?
Kratka povijest hrvatskog jezika

U mađarskim povijesnim pregledima kod prikaza hrvatskog nacionalnog pokreta, u di-
jelovima posvećenima obnovi hrvatskoga jezika općenito stoji da se Gaj u svrhu velikog
nacionalnog ujedinjenja umjesto kajkavskog narječja, veoma udaljenog od srpskog je-
zika, odlučio za preuzimanje štokavskog narječja koji su Srbi (Vuk Stefanović Karadžić)
uveli kao književni jezik. Situacija je mnogo složenija od toga. U prvom redu zato što
je hrvatska jezična obnova mogla crpsti i crpila je iz višestoljetne tradicije jezične kodi-
fikacije, dok se srpski jezični reformator dosljedno držao živog jezika. Ali i zbog toga
što književni jezik Gajevog kruga, oblikovan na osnovu štokavskog narječja, u brojnim
pojedinostima 2 priori nije bio istovjetan sa srpskim književnim jezikom, budući da su
Hrvati, osobito na polju leksika, mnogo crpli iz književnih jezičnih tradicija dubrovač-
koga baroka 18. stoljeća.
Među istraživačima teče rasprava je li postojao jedinstven južnoslavenski prajezik
ili su na slavenskom Jugu jedan zapadni i jedan istočni prajezik i izvorno tvorili osnovu
kasnijeg razvitka jezika. Činjenica je da su se, u pogledu razvoja jezika, slavenski narodi
i plemena koja su se početkom 7. stoljeća naselila na Balkanu tijekom vremena podije-
lila na dvije velike, na zapadnu i istočnu granu. U istočnu spadaju Bugari i Makedonci
(odnosno jedno srpsko narječje torlak), a u zapadnu Hrvati, Srbi, Slovenci, Bosanci,
Crnogorci. Na razini narječja situacija se dalje diferencirala u srednjem vijeku i u novom
vijeku (neću se upuštati u prikaz razvoja slovenskog jezika).
Prije turskih osvajanja su se na području današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine
i Srbije razvila tri velika narječja. Ona se razlikuju na osnovi upitne zamjenice sto (što,
kaj, ča). Čakavsko je narječje koje se u predturskim vremenima govorilo na znatnom
dijelu područja srednjovjekovne hrvatske države, kao i kajkavsko narječje koje je bilo u
uporabi u srednjovjekovnoj Slavoniji, bilo prisutno samo među Hrvatima. Štokavsko se
46 Ibid, 12. srpnja 1845.

47 L Gajeva lista navodi T. Smičiklas: Poviest Hrvatska, Zagreb, 1879.—1882., str. 450.
48 Prikaz radova koji se bave poviješću hrvatskog jezika ne mogu se obuhvariti jednom zabilješkom, spomenut ću
samo
djela koja sam koristio u najvećoj mjeri: Moguš, Milan: Povijest hrvatskog književnog jezika, Nakladni
zavod Globus,
Zagreb, 1993.; Vince, Zlatko: Putovima hrvatskoga knjizevnog jezika, Zagreb, 1990.; iz srpske
stručne literature:
Ivić, Pavle: Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1986.; na mađarskom u novije vrijeme Nyomdarkay,
István: Róvid
horvát és szerb nyelvtórténet, Chatedra Philologiae Slavicae, Budapest, 2007.
e
narječje u razdoblju prije osmanskih osvajanja raščlanilo na dvije međusobno različit
Hrvatske je
grane, zapadnu i istočnu. Na pojedinim južnim i planinskim područjima
pak, bila
i u srednjem vijeku bila prisutna zapadna inačica štokavskog narječja, koja je,
dijelu Bosne, u
u uporabi u današnjoj Istočnoj Slavoniji (slavonski dijalekt), u većem
skog narječja
Zapadnoj (i Srednjoj) Hercegovini i Dubrovniku. U zapadnu granu štokav
jezičnih dodira.“
integrirali su se i kajkavski i čakavski elementi uslijed stoljetnih
om Torlaka) svi Srbi i Vlasi
Istočnu inačicu štokavskog narječja govorili su (s iznimk
Hercegovini. Turska
u Srbiji, u istočnom pojasu doline Drine u Bosni, odnosno Istočnoj
id, osobito u
osvajanja u znatnoj su mjeri preoblikovala dotadašnji dijalektološki zemljov
čakavski na otoke, ne-
današnjoj Hrvatskoj, gdje se kajkavski povukao na sjeverozapad,
, jedinstveno područje za-
koliko dalmatinskih gradova i pojedine dijelove Istre. 1 zasebno
ka istočne
padnog štokavskog narječja praktički je nestalo, odnosno prisutnost govorni
štokavština na mjestu
inačice učinila je dijalektološki zemljovid šarolikim. Svugdje se širila
štokavskog narječja,
njezinih prethodnika. U međuvremenu je došlo do promjena i unutar
silazni i uzlazni)
nastala je novoštokavska skupina koja se služila četirima (kratki i dugi,
narječja pokazuju
naglascima melodičke akcentuacije. Dakle, hrvatska, srpska i bosanska
značajno utjecala na na-
izuzetno složenu sliku već i u 16. i 17. stoljeću, a ta je činjenica
dijalekte. Povrh
stanak novih književnih jezika (standarda) koji imaju za temelj nove, žive
da je praslavenski
toga, sliku štokavštine i čakavštine čini dodatno složenijom činjenica
je taj samoglasnik
dvoglas (diftong) glas č (jat) polučio različite refleksije (i, e, ije, je), pa
dijalekata (postoje i
zbog svoje učestalosti postao razlikovnom karakteristikom u izgovoru
ekavica).
ikavica, ekavica, jekavica, ijekavica, dok u kajkavštini postoji samo
južnoslavenskih
U srednjem vijeku, koncem 9., odnosno u 10. stoljeću u krugu
jezik, već je prema predaji i
naroda jezikom književnosti i kulture nije postao pučki
ki (staroslavenski) jezik
većini povjesničara i povjesničara jezika to postao crkveni slavens
pismo prilagođeno
koji su osmislili Konstantin-Ćiril i Metod, apostoli Slavena. Novo
u vjerojatno svih juž-
pravilima slavenske fonetike, glagoljica, u 10. se stoljeću proširila
kojih je nastalo to
noslavenskih naroda (do danas se raspravlja o predlošcima na temelju
ćirilično pismo stvoreno po
pismo). Međutim ubrzo ju je gotovo odasvud istisnulo tzv.
području, u Senj-
grčkom uzoru. Glagoljaško je pismo opstalo isključivo na hrvatskom
glagoljaškog, crkvenog
skoj i Krčkoj nadbiskupiji i u Dalmaciji (premda su se pristaše
rnicima latinskog
slavenskog liturgijskog jezika u više navrata morali boriti sa zagovo
i Bosanci, premda su oni razvili
jezika). Srbi i Bugari su i nadalje koristili ćirilicu, kao
a i na najjužnijim
vlastitu inačicu, tzv. bosančicu, koja se uz latinski jezik i pismo koristil
krajevima hrvatskog područja.
dospio pod manji ili
U međuvremenu je crkveni slavenski licurgijski jezik svugdje
procesa povijest jezika
veći utjecaj mjesnih živih jezika, a inačice nastale kao rezultat tog
Kod Srba je sve do
naziva hrvatskom, srpskom, itd. redakcijom staroslavenskog jezika.
slavenskog jezika,
19. stoljeća gotovo svaki pismeni čovjek koristio inačicu crkvenog
hnicka knjiga, Zagreb, 2003., dijalektološki zemljo-

49 Lisac, Josip: Hrvatska dijalektologija l., Golden marketing-Te
vid prije osmanskih vremena: str. 164.—165.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 233
koji je u međuvremenu (poglavito u 18. stoljeću) pao pod snažan utjecaj ruskog jezika,
što se po svemu sudeći udaljilo od prakse živog narodnog jezika. Tako Srbi sve do 19.
stoljeća, doba jezične obnove (ne računajući par pokušaja s konca 18. stoljeća) nisu
imali književnost pisanu na živom jeziku (u to su vrijeme Vuk Karadžić i njegovi pristaše
zapravo provodili jezičnu smjenu, a ne jezičnu obnovu). I kod Hrvata je (ponajviše u
dvije spomenute nadbiskupije) opstao staroslavenski jezik, odnosno njegova hrvatska
redakcija s glagoljaškim pismom, koju je Rafael Levaković u 17. stoljeću djelomice ru-
sificirao, porusio, međutim razvitak hrvatskog jezika već je od 14. stoljeća stupio na -
nove staze. Razvitak zapadnoeuropskih jezika, potiskivanje latinskog jezika u pozadinu
u korist živih jezika već su u 14. stoljeću, zbog blizine Italije, imale značajnog utjecaja
na hrvatskom jezičnom području. Naravno, najprije su nastala književna djela na čakav-
skom jeziku dalmatinskih gradova i dubrovačkoj štokavštini, koja su zapisana latinicom.
Nakon spontanog razvitka jezika (također pod zapadnim utjecajem) ubrzo je uslijedio
proces jezične kodifikacije, izrada prvih rječnika i gramatika.
Premda je prvi hrvatsko—talijanski glosar objavljen još 1527. godine, prvi veliki (pe-
tojezični) hrvatski rječnik, djelo Fausta Vrančića objavljeno 1595. godine pod naslovom
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum (pet je jezika redom: latinski,
talijanski, njemački, dalmatinski i madarski).?? Vrančić je riječi prikupljao prvenstveno
iz čakavskog narječja, no također ih je posuđivao (time pružajući primjer kasnijim hr-
vatskim nastojanjima) i iz štokavskih književnih djela.
Novi je zamah daljnjem razvoju hrvatskog jezika dala već spomenuta jezikoslovna
i prevoditeljska djelatnost katoličke obnove. Prva hrvatska, odnosno ilirska gramatika
Bartola Kašića pod naslovom nstitutionum linguae illyricae libri duo, izdana u Rimu
1604. godine također se temeljila na čakavštini, no proširena štokavskim elementima
(međutim počivala je na književnoj stilizaciji, a ne konkretnoj bazi živog jezika). Marljivi
isusovac u svojim kasnijim djelima sustavno približava jezični izričaj svojih djela inači-
ci štokavštine koju on naziva »bosanskom«, no ujedno i jezičnom izričaju dubrovačke
književnosti, pa čak i istočnoj štokavštini (vidi prijevod Biblije i Ritual rimski tiskan
1640. godine). To je u skladu s ilirskim misionarskim nastojanjima katoličke crkve (na
području leksikografije taj je zadatak izvršio njegov brat Jakov Mikalja), no ujedno je i
važna postaja kasnijeg razvitka hrvatskog jezika. Činjenica je da su ilirske misije razmiš-
ljale u širim, a ne samo katoličkim okvirima, međutim, to se nastojanje nije pokazalo
uspješnim izvan etničkih granica današnjeg hrvatskog naroda, jer nije imalo nikakvog
utjecaja u krugu Srba u 17. stoljeću.
50 Rjecnik je deset godina kasnije u Češkoj ponovno izdao benediktinac P. Loderecker uz suradnju Vrančića, nadopu-
nivši ga poljskim i češkim jezikom. Sam Vrančić je ukazivao na to da se latinski naziv Dalmata, Dalmatia ima pre-
vesti oblikom Hrvatski, Hrvatska. Vidi pogovor Ljudevita Jonkea u zagrebačkom izdanju rječnika Fausta Vrančića
iz 1971. I više izvora s konca 16. stoljeća i početka 17. svjedoči o tome da bi se hrvatski jezik uzeo kao osnova za
izradu južnoslavenskog jezičnog standarda u službi unijatskih nastojanja izrađenog u krugu isusovaca, tako je npr. i
Alfonso Carillo to predložio u svom pismu 24. siječnja 1600. generalu isusovačkog reda Aquavivi. Doduše, umjesto
čakavštine koju je koristio Vrančić ubrzo je u prvi plan došla štokavština, premda je na Vatikan koncu, kao što smo
vidjeli u 4. poglavlju, pod utjecajem rutensko-ukrajinskog grkokatoličkog svećenstva, a u svrhu unijatskih ciljeva
ostao pri korištenju crkvenog slavenskog jezika. Vidi Krasić 2009., str. 196.—211.
U 16. stoljeću je s hrvatskim prijevodom Werbóczijeva djela Tripartitum započeo

razvitak kajkavskog književnog jezika (naravno, pokušaja je vjerojatno bilo i ranije), koji
je također prošao kodifikacijski proces (to je u 17., odnosno 18. stoljeću u leksikografska
djelatnost npr. Habdelića i Jambrešića). No u 17. stoljeću i u Bosni su se pojavila knji-
ževna i jezična nastojanja, a od 18. stoljeća, masovnim izbjegom katoličkih Bosanaca u
Slavoniju (i Ugarsku) uzeo je maha razvitak pisanog jezika i u ikavici štokavskog narječ-
ja. Dok je usporedo sa svime u Dubrovniku došlo do ozbiljne standardizacije i na polju
ijekavice, koja se nastavila još i početkom 19. stoljeća, Tako se na današnjem hrvatskom
jezičnom području u isto vrijeme razvilo više kodificiranih hrvatskih (književnih) jezika.
To je predstavljalo ozbiljan problem u 19. stoljeću pri stvaranju nacionalnog jedinstva,
Sam problem uzrokovan dijalektalnim razlikama prepoznali su već vrlo rano te su ponaj-
više eksperimentirali s rješenjima na način da su u rječnike zasnovane na jednom narječ-
ju uvodili i brojne riječi i izraze iz leksika koji se pojavljivao u najpoznatijim, književnim |
djelima ostala dva narječja.
U 17. stoljeću u ozaljskom su se književnom krugu Zrinskih, koji su podržavali i
staleško—nacionalnu reprezentaciju, ocrtavali obrisi razvitka osebujnog koinć, hibridnog
jezika koji sadrži elemente triju narjecja.^! Ta jezična nastojanja pojavila su se i u djelima
ozaljske lijepe književnosti. Najznačajnije jezikoslovno djelo toga kruga je latinsko-ilir-
ski rječnik pod naslovom Gazophylacium pavlinskog redovnika Ivana Belostenca, koji
počiva na kajkavskim temeljima, no sadrži i brojne čakavske i nešto manje brojne što-
kavske oblike. Nažalost, ovo značajno djelo moglo se objaviti tek desetljećima nakon
smrti autora, 1740. godine, jer je i to nastojanje ranog ujedinjenja hrvatskog jezika
smrću Zrinskih i Frankopana izgubilo svoje pokrovitelje. Pisanje rječnika i gramatika
nastavilo se i u 18. stoljeću na svim trima područjima hrvatskog jezika.
Za njihovo nabrajanje nemamo prostora, no moramo spomenuti Pavla Rittera Vi-
tezovića, koji je na prijelazu sa 17. na 18. stoljeća eksperimentirao sa svojstvenim stapa-
njem triju hrvatskih književnih jezika, to jest, umjesto pravopisa koji su slijedili uzore
stranih slova (točnije grafema) za zabilježavanje posebnih hrvatskih suglasnika, prvi je
put pokušao primijeniti dijakritičke znakove djelomice slične današnjima. Također još
iz 18. stoljeća valja spomenuti bosansko-slavonsku školu, članove budimskog hrvatskog
kulturnog kruga; naime, jedan od njih, Lovro Bračuljević, bio je prvi koji je (gotovo
sto godina prije nastupa Vuka Karadžića) razložio da fonetici hrvatskog jezika najbolje
odgovara fonetsko pismo i izrekao krilaticu »Piši kako govoriš!«. Od pravopisnih rje-
šenja toga kruga u hrvatskom je i danas u upotrebi nekoliko slova (nj, lj), premda je Gaj
predlagao druga rješenja, ta dva slova su se pokazala izdržljivijima. Najveće postignuće
budimskog kulturnog kruga bio je prijevod cijele Biblije iz pera Matije Petra Katančića
na jeziku slavonske regije (ili kako ga je autor nazvao, na bosansko-ilirskom jeziku) te-
meljenom na ikavici štokavskog narječja. Nažalost, prvi potpuni hrvatski prijevod Bibli-
51 Jezikozaljskoga književnoga kruga u: Moguš 1993., str. 80.—92.

52 Vidi: Učenjak, Lovro Bračuljević Budimac u: Sekulić, Ante: Hrvatski pisci u ugarskom podunavlju od početaka do
kraja XVII. stoljeća, Zagreb, 1993., str. 43.—62.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 235
je tiskan po pravopisnim pravilima slavonsko-budimskog kruga mogao je biti objavljen

— u pogledu kulturnopovijesnog značaja — prekasno, tek 1831. godine, godinu dana
nakon stupanja Gaja na scenu.?
Iz svega ovoga je, međutim, vidljivo da se Ljudevit Gaj u trenu stupanja na scenu
1830. godine mogao osloniti ne samo na velika postignuća bogate književne, već i zna-
čajne jezične kodifikacijske djelatnosti. Vjekoslav Bakukić i Antun Mažuranić, koji su
pripremilli gramatiku, rječnik i udžbenike jezika ilirske jezične obnove, intenzivno su se
oslanjali na pisanu hrvatsku tradiciju, na stare hrvatske rječnike, gramatike, s osobitim
osvrtom na lijepu književnost na dubrovačkoj štokavskoj ijekavici, koja je sadržavala i
nemali broj riječi čakavskog podrijetla (premda su koristili i Karadžićev rječnik). De-
monstrativni znak toga bilo je objavljivanje epa Osman Ivana Gundulića koji je ostao u
rukopisu iz 17. stoljeća, uz dopune Ivana Mažuranića.
Smjer iliraca nije odmah zavladao današnjim hrvatskim jezičnim područjem. Neo-
visno o najspektakularnijem političkom otporu najbrže je zavladao upravo u užoj Hr-
vatskoj, no ovdje osnovana zagrebačka škola unijela je i brojne nove elemente u ilirske
početke. Drugdje su se još desetljećima morali boriti s različitim jezikoslovnim školama
(Rijeka, Zadar). Potonja je škola preporučala uvođenje štokavske ikavice koja je bila u
uporabi u Dalmaciji, Slavoniji i dijelom u Bosni, umjesto ijekavice koju su preferirali
Gajevi.
Na odluku iliraca — kada su umjesto štokavske ikavice, raširenije među Hrvatima,
dali svoj glas ijekavici kojom je govorio i Vuk Karadžić i kada su u nastavi preporučali
jekavski i ijekavski govor — nesumnjivo je utjecala njihova želja planiranog (priželjki-
vanog) nacionalnog ujedinjenja sa Srbima. No, Hrvati su se još desetljećima kolebali
između morfonološkog i fonološkog pravopisa (Vuk Karadžić je bio pristaša potonjeg).
Osim toga, zagrebačka škola pod vodstvom Adolfa Webera Tkalčevića je značajno od-
stupala od srpskog modela i po pitanju imenske deklinacije.
Jezično je pitanje, međutim, u srpsko-hrvatskom odnosu od samih početaka bilo
političko pitanje, a jezična integracija ujedno je značila i problem nacionalne integraci-
je? Vuk Karadžić je provodio potpuno unificirani književni jezik jer se time nadao in-
tegraciji pučanstva različite vjeroispovijesti (u prvom redu štokavskog narječja) u srpski
narod. On to inače nije skrivao. Međutim, s hrvatske su strane, osobito nakon propasti
ilirskog pokreta, dobile snažan utjecaj i pristaše zasebne hrvatske nacionalne integracije,
a ni sami ilirci nisu zamišljali ostvarenje južnoslavenskog jedinstva putem puke asimi-
53 Katičić, Radoslav: Dva ogleda. Marija Petar Katančić i počeci novoštokavskog standardnog jezika u Hrvata, Forum
(Zagreb), XXII., 1983., str. 10.—12., 539.—556.
54 Gajeva je djelatnost, dakle; prije bila vrhunac jednog procesa nego njegov početak. Razlika u odnosu na ranija
jezična naštojanja bila je samo u tome da je vlada hrvatske autonomije koja je nosila obilježja moderne nacionalne
državnosti koja se ubrzo razvila (djelomice već 1848., a djelomice nakon 1861. odnosno 1868. godine) tako kodi-
ficirani nacionalni jezik postavila kao zakonom propisanu normu koja se ima slijediti, odnosno kao jezik službenih
tijela i obrazovnih ustanova. Brozović, Dalibor: O ulozi Ljudevita Gaja u završnoj etapi hrvatske jezične unifikacije,
u: Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 3., Zagreb, 1973., str. 35.—63.
55 Vidi Banac, Ivo: Main Trends in the Croat Language Question, u: Aspect of the Slavic Language Question, New
Haven, 1984.
lacije u srpski narod. Izjava vodećih srpskih jezikoslovaca, Vuka Karadžića, Đure Dani-
čića i nekoliko poznatih hrvatskih intelektualaca izdana nakon bečkoga susreta 1850.
godine u svrhu jezičnog ujedinjenja, kasnije nazvana Bečki književni dogovor, približno
tri desetljeća nije imala nikakvog utjecaja na razvitak hrvatskog jezika. Štoviše, od dva
je potpisnika dogovora Ivan Kukuljević Sakcinski — uz zagovaranje južnoslavenskog
jedinstva — uložio iznimno mnogo truda u otkrivanje hrvatske prošlosti i jačanju hrvat-
ske svijesti. 6 A Ivan Mažuranić je 1861. godine kao hrvatski kancelar u Beču, odbacivši
kompromisni prijedlog (južnoslavenski jezik) Hrvatskoga sabora, u službenim spisima
zapisao primjenu izraza hrvatski jezik. Ta je praksa ostala za Habsburške Monarhije; sve
do 1918. godine, do stvaranja jedinstvene južnoslavenske države, svugdje se službeno
koristio naziv hrvatski jezik.?7
Hrvatski se jezik od srpskoga ponajviše razlikovao u razvitku leksika. S jedne strane
zato što su i ilirci i zagrebačka i druge hrvatske filološke škole u svoje rječnike unijele i
čakavske i kajkavske riječi, koje su se primjenjivale od udžbenika do lijepe književnosti. S
druge strane, hrvatski je jezik — premda po jezičnogenetskoj podjeli pripada istoj grani
kao i srpski — po arealnoj (pojasnoj) podjeli, koja uzima u obzir jezičnokulturne aspekte,
član Dunavskog jezičnog saveza u društvu mađarskog, češkog, slovačkog i slovenskog jezi-
ka. Dok srpski jezik zajedno s bugarskim, makedonskim, albanskim i rumunjskim pripada
Balkanskom jezičnom savezu (barem pretežno, jer je, kao i srpska kultura općenito, i srpski
jezik bio pod brojnim zapadnim utjecajima u prošlosti).?* Iz tog je razloga hrvatska jezična
obnova, poput mađarske i, naravno, njemačke, slijedila načelo jezičnog purizma pri tvorbi
novih riječi i izraza, od zoologije do vojne i tehničke terminologije.
Na razvitak hrvatskoga leksika utjecala je, pored njemačkog uzora, i mađarska jezična
obnova, zbog čega se u to doba razvijeni hrvatski stručni leksik značajno udaljio od srp-
skog. Naime, Srbi su bili skloniji preuzimanju stranih riječi i izraza. Različita je religijska
tradicija također rezultirala pojavom novih fonoloških razlika ili uporabom različitih izraza
na izvjesnim područjima (Hrvati su biblijska imena i međunarodne pojmove preuzimali
na temelju latinskog, a Srbi na temelju grčkog izgovora). Drugo je već pitanje to što su ilirci
56 Kukuljević je svoj rukopis djela o dalmatinsko-hrvatskoj književnosti poslao voditelju zadarske škole Kuzmaniću
s obrazloženjem da je to odgovor na srbizaciju koju provode Srbi u Dalmaciji, u kojem piše: »Srbaljah, koji bi rada
da je sva Dalmacija serbska, premda tamo do jučer ime ovo skoro ni poznao ne biaše.« Kuzmanić je inače među
Dalmatincima zastupao hrvatsku integraciju i 1849. prihvatio Gajev pravopis. Srbi su doista željeli posrbiti Dalma-
tince, naime, Jovan Subotić je u jednoj raspravi 1853. godine izjavio da su dalmatinski Hrvati i Srbi jedan narod,
da »dalmatinski Hrvati nisu upravo Hrvati nego su Srblji.« (Moguš nav. izd., str. 159.)
57 Sabor je 1861. godine, kada je patrijarh karlovački Josif Rajačić otvoreno rekao da su Srbi i Hrvati dva zasebna
naroda, priznao je da u Hrvatskoj postoji i srpska nacija, a nakon toga je započela rasprava o nazivu jezika; od hrvat-
sko-slavonskog, hrvatsko-srpskog i južnoslavenskog usvojili su potonju varijantu, no nakon Mažuranićeve odluke
u svim je službenim spisima sve do 1918. godine bio naveden naziv hrvatski jezik (Pavličević, Dragutin, 2002.,
Povijest Hrvatske, Zagreb, 3. izd., str. 271.)
58 Vidi Balázs János ur.: Aredlis nyelvészeti tanulmdnyok, 1983, Budapest, Tankónyvkiadó. Razliku na tom polju izme-
đu srpskog i hrvatskog jezika László Hadrovics je opisao na sljedeći način: »Narodni govor je u određenim granica-
ma identičan, međutim jezik kulture nije. Kod Srba zapravo nije bilo prave jezične obnove, bilo je jezične reforme,
ali je ona bila sasvim drugačija nego kod Hrvata. Kod Srba nije bilo masovne tvorbe riječi koja je karakteristična za
hrvatski jezik.« (u: »Mnoge sam stvari otkrio...« razgovor s profesorom Lászlóm Hadrovicsem, razgovarali: Stjepan
Lukač i Dinko Šokčević, Riječ, 1., god. 1., 1996., str. 7.)
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 237
uzalud odabrali ijekavsku inačicu štokavštine; budući da veći dio Beograda i Srbije govori
ekavicom, Srbi su se odlučili za taj izgovor, pa se tako razlikuju i srpski i hrvatski izgovor (to
se, naravno, ne odnosi na hrvatske i bosanske Srbe, koji govore ijekavicom).
Te je razlike, u znaku programa južnoslavenskog jedinstva provodeći jezična rješenja
Vuka Karadžića, pokušao smanjiti novi smjer koji se pojavio u Hrvatskoj koncem 19.
stoljeća i u posljednjim desetljećima Monarhije. Hrvatski su sljedbenici Vuka (hrvatski
vukovci) uz potporu bana Karla Khuen-Hédervaryja (bili su članovi Narodne stranke
koja je surađivala s ugarskim banom i njegovom politikom, u kojoj stranci je bilo ne-
koliko zastupnika i iz starog promađarskog plemstva, međutim Tomo Maretić i njegovi
drugovi nisu tu spadali, već su bili pristaše južnoslavenskog jedinstva) uveli pravopisnu
reformu, učinili obveznim fonetsko načelo i izbrisali jezične razlike koje razlučuju hrvat-
ski od srpskog standarda. Nakon Prvog svjetskog rata nova je država provodila politiku
jezičnog ujedinjenja, na temelju načela jedne nacije triju plemena, što je značilo posr-
bljavanje. Koncem tridesetih godina među Hrvatima je ponovno došla u prvi plan ideja
o različitosti, rehabilitirali su dijalekralne forme koje su Maretićevi izgnali. Ustaška drža-
va djelomično je (ne potpuno) prekinula s tradicijom vukovaca, vratila se etimološkom
pravopisu, no nije stvorila novi hrvatski standardni jezik.
U Drugoj Jugoslaviji isprva su dominirala unifikacijska nastojanja (Novosadski do-
govor, 1954.), no od 1967. godine, kada su hrvatski intelektualci digli glas u obranu
hrvatske jezične prakse (Deklaracija o hrvatskome jeziku), situacija se polako počela
mijenjati. Na koncu je za Hrvatskoga proljeća, 1971. godine započeo proces koji je
nakon hrvatske neovisnosti doveo do proglašenja hrvatskog jezika samostalnim. Hrvati
su se vratili načelu jezičnog purizma, a promjena režima, izmijenjena pravna i gospo-
darska okolina, kao i u Mađarskoj, proizvela je nebrojene (mnogo tisuća) nove izraze i
riječi." Zbog djelomice zajedničke dijalektalne osnove, unatoč sve većim leksičkim razli-
kama, hrvatski i srpski jezik pokazuju znakove bliskog srodstva, no ujedno se i udaljuju.
Udaljavanju doprinosi i to da ćirilično pismo od konca osamdesetih godina doživljava
preporod među Srbima (u vrijeme Tita, osobito u Vojvodini radije se koristila latinica),
a mlađe hrvatske generacije više ne uče azbuku kao obavezan predmet. Najvažnija razlika
leži u tome da i kod Hrvata i kod Srba postoji, pa čak u sve jasnijoj formi, zasebna jezična
norma i jezična praksa.“
39 O novim procesima koji su se odvili među južnoslavenskim jezicima vidi: Barics, Ernó (Ernest Barić): Nyelvi
problémák a jugoszláv utódállamokban — tčrtćneti és jelenkori metszetben, u: Barics, E: Rode, a jezik; radovi iz
jezikoslovne kroatistike, Pćcs, 2006., str. 155.—163. Ovdje zahvaljujem Ernestu Bariću stručnu lekturu ovog kratkog
poglavlja o povijesti jezika.
60 Zasebna srpska i hrvatska jezična norma i praksa postojala je i u vrijeme Tita i u razdoblju neposredno nakon Titove
smrti. O tome imam i osobnih iskustava, jer, premda sam kod kuće od oca učio hrvatski, kao manjinski stipendist
započeo sam fakultetske studije u Novom Sadu i usvojio i srpski jezik. Nakon tri godine upisao sam se na nove
studijske grupe na Zagrebačkom sveučilištu, no vraćao sam se u Novi Sad polagati ispite. Naravno, u Zagrebu sam
se brzo priviknuo na hrvatske jezične oblike, i kad bih u Novom Sadu progovorio hrvatski, srpski poznanici bi me
odmah upozorili na to da govorim sprski, doduše, u Zagrebu bi me ispravljali kada bih koristio srpsku sintagmu ili
riječ. Na koncu bih rekao da sam od toga imao samo koristi jer sam uspio na visokoj razini usvojiti oba jezika i inače
ih ne miješati.
Ilirizam kao politički pokret

U međuvremenu se konzervativno hrvatsko plemstvo na reformnom saboru u Požunu
1832.—1836. godine, tvrdoglavo se držeći latinskog jezika iz državnopravnih razloga,
sukobilo s liberalnim ugarskim plemstvom, odnosno cijelim Donjim stolom. Uz to,
rasprave su se rasplamsale i po pitanju pripadnosti Slavonije, jer su srednjovjekovni spisi,
koje je otkrila ugarska povijesna znanost što se počela razvijati, pobili pravne osnove
hrvatskog posjedovanja koje sežu u vrijeme od prije Mohačke bitke." Na saboru 1839.—
1840. sukobi su se zaoštravali, budući da su hrvatski zahtjevi koje je vladar podržavao
često sprječavali proces uvođenja mađarskog jezika u Ugarsku. S druge strane, konzer-
vativno hrvatsko plemstvo još se uvijek nije odlučilo na to da u Hrvatskoj umjesto latin-
skog uvede hrvatski kao službeni jezik, iako je staromodni latinitet bilo je teško braniti
od modernog načela nacionalnog jezika. Međutim, činjenica da je hrvatski pokrajinski
sabor pod predsjedanjem biskupa Haulika u svojoj odluci iz 1840. godine tražilo od kra-
lja dozvolu za osnutak hrvatske katedre na zagrebačkoj Akademiji i obvezno poučavanje
hrvatskog jezika u gimnazijama može se smatrati utjecajem ilirskog pokreta. To je bila
prva odluka hrvatskog sabora po pitanju hrvatskog jezika. Matija Smodek je još 1832.
godine počeo dobrovoljno davati besplatne sate materinskog jezika na zagrebačkoj Aka-
demiji, no njegova je inicijativa tek osam godina kasnije izrasla u službenu jezičnopo-
litičku mjeru. Inače je i prvi govor na hrvatskom jeziku održao tek 1843. godine Ivan
Kukuljević Sakcinski u zagrebačkom saboru.
1841. godina rezultirala je velikim promjenama u hrvatskom unutarnjopolitičkom
životu. Naime, osnovane su prve političke stranke (koje se radije mogu smatrati poli-
tičkim usmjerenjima, udruženjima nego modernim političkim organizacijama s član-
stvom). To su Hrvatsko-ugarska stranka ili Ustavna stranka, koja je zastupala načelo čvr-
ste državne zajednice s Ugarskom (njezin naziv ukazuje na očuvanje staleške ustavnosti,
za razliku od ilirskih obnovitelja) i Ilirska stranka, izrasla iz ilirskog pokreta, koja je že-
ljela postići pretvorbu ugarsko-hrvatskog državnopravnog odnosa u smjeru federalizma
(a do 1848. godine postigla je potpuni prekid s Ugarskom). Hrvatsko-ugarsku stranku
(Horvatsko—vugerska stranka, Ustavna stranka) vodili su baruni Rauch, župan iliti comes
(drugim riječima grof) turopoljskog nižeg plemstva Antun Josipović (Josipovich Dániel
Antal) i grof Ivan Erdódy. Njihovi glavni pokrovitelji bili su dijelom iz redova promadar-
ske aristokracije, a dijelom iz nižeg plemstva turopoljskog okruga.
Znatan dio pokrovitelja protustranke (Ilirska stranka) pripadao je intelektualnom
krugu neplemićkog podrijetla i srednjem plemstvu nacionalnog osjećaja, no među nji-
61 Pitanje tzv. Donje Slavonije pojavilo se već i ranije, Škrlec je zbog toga napisao 1790. svoju raspravu Fundamenta
quibus ostenditur tres inferiores Slavoniae comitatus semper ad iurisdicitionem regni et bani Slavoniae pertinuisse, koju
su Hrvati 1832. godine, kada je problem ponovno došao na dnevni red, iznova objavili. S ugarske strane od rasprava
u vezi pripadnosti Slavonije valja spomenuti djelo Gyórgya Gyurikovicsa objavljeno 1836. godine u Tudomdnyos
Gyiljtemćny: Veróce, Szerém, Pozsega vármegyék és a Gradiscai, Brodi, Péterváradi Határórzó Regementek vidékei
Magyar Országnak elválaszthatatlan rćszei (Tudomdányos Gylijtemćny, V., 1836.) te djelo Fejćr, Georgius: Croatiae
et Slavoniae cum Regno Hungariae nexus et relationes, Buda, 1839. Potonji su, pobijajući hrvatsko stajalište, željeli
dokazati na temelju srednjovjekovnih izvora da su tri županije izravno pripadale Ugarskoj u užem smislu.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 239
ma je bilo i aristokrata, npr. liberalni grof Drašković i konzervativni barun Kulmer, a

kasnije barun Dragojlo Kušlan markantno liberalnih nazora. Osnivači ilirskog pokreta
bili su pristaše liberalnih i demokratskih nazora, a njihovo neplemićko podrijetlo gotovo
kao da ih je za to i predodredilo. Premda je ilirska stranka od samih početaka, iz taktičkih
razloga, pred javnošću naglašavala samo borbu za nacionalni jezik i kulruru, i u krajnjem
slučaju podržavala umjerene gospodarske i društvene reforme i modernizacijske ideje
(teško da bi ih u suprotnom jedan barun Kulmer podržavao). Gaj i njegovi pristaše u
njihovom su listu i drugim nastupima pred javnim mnijenjem oprezno izbjegavali spo-
men oslobođenja kmetova ili jednakosti pred zakonom, političku ravnopravnost. Tako
su u Hrvatskoj mogli pridobiti veći dio plemstva za pitanje nacionalnog jezika i kulture.
Međutim, kako bi sačuvali (odnosno zadržali) podršku bečke uprave, ispred društvenih
reformi smjestili su jezično—nacionalna i kulturna nastojanja, uostalom, smatrali su bit-
nijim izboriti se za kolektivnu slobodu nacionalne zajednice nego individualna prava na
slobodu.
Program iliraca, ilirsku nacionalno-političku koncepciju razradio je 1849. godine
Dragutin Rakovac u svom djelu Mali katekizam..., no istog je stajališta bio u nacional-
nom i državnopravnom pitanju i Ljudevit Vukotinović u svom djelu Zlirizam i kroati-
zam, u kojemu je razložio da pokret želi ostvariti ilirsko nacionalno ujedinjenje između
regionalnih naroda, etnika, no temeljem hrvatskog državnog prava. Po njegovim tvrd-
njama ilirizam je samo jeziéno-kulturni pojam, a na polju politike počivaju na temelji-
ma kroatizma iliti hrvatskog državnog prava.
Drugi značajniji politički napis javlja se 1844. iz pera Bogoslava Šuleka: Što namje-
ravaju iliri** Ilirski političar u toj brošuri brani ilirski pokret od optužbe za panslavizam.
Osobitost toga djela je da žestoko osuđuje ugarske asimilacijske težnje, te borbeno istupa
u obranu ne samo pitanja hrvatske autonomije, već i ugarskih narodnosti (Šulek je inače
bio slovačkog podrijetla).
U vezi asimilacije veoma je velik odjek imao list pod naslovom Branislav, koji se
zbog cenzure objavljivao u Beogradu i ilegalno distribuirao u Hrvatskoj.
Ilirci su (barem nakon 1845. godine) u Ugarskoj vukli prema konzervativnim sna-
gama plemstva. Djelomice zato što su ih izvjesni dvorski krugovi (Kollowrat, Apponyi)
odveli u tom smjeru, a djelomice jer su ugarski novokonzervativci pokazali razumijeva-
nje prema hrvatskim nacionalnim zahtjevima.
Gajai njegove pristaše članovi su prougarske stranke optužili da su agenti ruskog cara
i da je njihovo panslavensko huškanje glavni izvor hrvatskih nevolja. Nekadašnji riječki
gimnazijski profesor Ferenc Császár, profesor mađarskog jezika znamenitom predstav-
niku hrvatske književnosti romantizma i istaknute ličnosti ilirskog pokreta (Ivana Ma-
žuranića), koji je prvi izvještavao ugarsko javno mnijenje o hrvatskoj situaciji, o ilirskom
pokretu 1839. godine, prikazuje ih kao panslavenske huškače koji stubokom potresaju
62 Dragutin Rakovac: Mali katekizam za velike ljude, Zagreb, 1842.

63 Bogoslav Šulek: Što namjeravaju Iliri?, Beograd, 1844., no slična je gledišta razložio i Branislav u 13. broju 1844.
godine u članku pod nazivom »Šta namjeravaju Mađari glede Slavjana«.
stare ugarsko—hrvatske savezničke odnose, pa se o ilircima učvršćuje takva predodžba u

ugarskom tisku 1840-ih godina.“ Ilirski vođa je inače doista bio u Rusiji, za kulturne je
svrhe dobio nešto novaca od ruske vlade, malo više od slavofila, intelektualnih grupacija
iz Petrograda koje su pitanje slavenskog jedinstva osjećale svojim. Naravno, javno je
mnijenje bilo obavješteno o Gajevom putu u Rusiju.
Protivnici iliraca su optužbe rivala za panslavizam djelomice obrazlagali tim ru-
skim putovanjem, a djelomice nastupima, ponajviše u lijepoj književnosti, pojedinih
članova pokreta koji su se zanosili slavenstvom (što su nazivali panslavenskom agitaci-
jom), no nisu imali dokaza za postojanje konkretnih ilirsko—ruskih političkih veza. Tek
u 20. stoljeću, nakon Prvog svjetskog rata (1931.) kada su Sovjeti otvorili arhive ruske
carske vlade, jedan je američki istraživač naišao na Memorandum Ljudevita Gaja pisan
1840. godine ruskom caru Nikoli I, u kojem djelomično opravdava optužbe nekadaš-
njih pripadnika Hrvatsko-ugarske stranke i ugarskih političkih protivnika iliraca." U
Memorandumu je Gaj uputio poziv ruskom caru da oslobodi balkanske južnoslavenske
narode (naravno, zajedno s Hrvatima i svim južnoslavenskim stanovnicima Habsburške
Monarhije) koji pate u turskom ropstvu i da ih ujedini sa svim slavenskim narodima u
jednom velikom slavenskom carstvu, pod vlašću carske obitelji. Gaj je Memorandum
poslao u Petrograd preko ruskog poslanika u Beču. Gaj se nije mnogo razumio u svjet-
sku politiku, jer je Ruse ohrabrivao na protuturske poteze upravo u trenutku kada je
ruska diplomacija dospjela u saveznički odnos s Osmanskim carstvom korakom koji
je iznenadio europsko javno mnijenje. A ultrakonzervativni car Nikola I. ni inače nije
podržavao panslavenske ideje, koje je držao sumnjivim proizvodom modernog doba u
odnosu na Habsburšku Monarhiju koja je bila partner u konzervativnom savezničkom
sustavu (Sveta Liga) osnovanog u cilju očuvanja staroga poretka.
Činjenica je, međutim, da su Rusi pred svojim austrijskim saveznikom prešutje-
li Gajev čin koji se smatrao veleizdajom. Tekst Memoranduma jasno potvrđuje da je
duhovni vođa iliraca koketirao s panslavizmom. Izjave o slavenskoj solidarnosti i uza-
jamnosti i dalje su u ugarskom javnom mnijenju osnaživale ideje o opasnom panslaven-
skom karakteru ilirizma, čemu je ponajviše doprinio sam Gaj. Poznata je njegova izjava
u Požunu 1840. godine u kojoj upozorava ugarske političare:
»Madjari su — reče — otok plivajući u velikom slavenskom oceanu; nit sam ja toga oceana stvo-
rio, nit sam ga uzburkao: okanite se toga i vi, gospodo (Mađari — op. D.S.), da vam ne bi valovi
povrh glave narasli i otok poplavili...«**
Gaj je, razočaran Rusima, stupio u vezu s drugim panslavenskim krugom, skupinom
pod vodstvom poljskog kneza Czartoryskog, odnosno njegovim beogradskim zastupni-
G4 — Ceászár Ferenc: Utazási tóredékek. Horváthon. Magyarizmus, ilyrizmus, Szdzadok, br. 30, 31, 32, 1839.
Philip E.
65 Gajev tajni memorandum napisan 1840. pronašao je 1931. u tadašnjem Lenjingradu američki istraživač
Iz teksta je vidljivo da
Moseley. Vidi: Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske, 2. ird., Zagreb, 1990., str. 67.—72.
austrijskih i
je Gaj od ruskog cara, kojega je nazvao »veličanstvenim genijem Istočnog sunca« očekivao spasavanje
ugarskih Slavena.
spomenuo je Bogoslav Šulek
66 Tu Gajevu misao, koja je za ugarsko javno mnijenje bila dokaz panslavenske prijetnje,
464.
u svom nekrologu prilikom smrti nekadašnjeg vođe ilirskog pokreta. Navodi: Z. Črnja nav. izd., str.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) IU
kom, Čehom Františekom Zachom. Međutim, Zachov nacrt južnoslavenskog jedinstva

postao je indikatorom velikosrpskih nacionalnih nastojanja (iako, kao što smo vidjeli,
pojedini vođe srpskog javnog života već su ranije izradili takve planove). Ministar unu-
tarnjih poslova srpske vlade, Ilija Garašanin je u Nacertanijama, vlastitom planu tada
još držanim u tajnosti, izrađenom na tragu Zachovog, oblikovao sliku zasebne, velike i
jedinstvene Srbije koja se prostirala od rijeke Une do Vardara, što je bilo nespojivo s ilir-
skim programom. Ilirci bi (barem Gaj) još i progutali to što je taj plan Bosnu dodijelio
velikosrpskoj državi, ali ne i to što Nacertanije u konačnici nisu uvrstile (odnosno tek su
kratko i nejasno ukazale na to) među srpske nacionalne ciljeve oslobođenje južnoslaven-
skih naroda u Habsburškoj Monarhiji." U srpskom su tisku u to vrijeme već otvoreno
napadali ilirska nastojanja, iza Gajevih planova vidjeli su pohrvaćivanje srba. Srbi se nisu
željeli odreći svoga imena i povijesnih tradicija, odbacili su ilirsko ime, međutim, srpska
ideja o integraciji Hrvata u srpski narod, koju mu je proslijedio Zach, Gaju se sigurno
nije svidjela, pa ni ta suradnja koja je imala za cilj slavensko ujedinjenje nije donijela
rezultata.
Poviše sam ipak napisao da su politički protivnici iliraca samo djelomice bili u pravu
po pitanju panslavenskih optužbi: naime, Gaj je svoje snove o velikoj slavenskoj državi
podijelio samo s nekoliko članova najunutarnjijeg kruga (a postojanje Memoranduma
možda čak ni s njima), dok članstvo i brojno pokroviteljstvo pokreta ništa nije znalo o
tome. S druge strane, unatoč svim propagandama koje naglašavaju slavensko udruživa-
nje ili proruskim izjavama, ilirski se pokret u prvom redu kretao u okvirima Hrvatske i
Habsburške Monarhije; od ruske vlade nije dobio nikakvu stvarnu političku potporu, a
i materijalnu potporu dobio je samo od ruskih intelektualnih krugova. Međutim pojedi-
ne vodeće ličnosti bečkoga dvora dale su pokretu veoma ozbiljnu potporu i bile zadovolj-
ne njegovim radom, što potvrđuje i zlatni prsten dodijeljen Gaju 1839. godine u smislu
odlikovanja. No, pogrešno bi bilo u Gaju i njegovom pokretu vidjeti produženu ruku
Beča: ilirski idejni svijet hrvatskog nacionalnog pokreta, kao što smo vidjeli u uvodnom
poglavlju, vjerojatno je imao dugu prošlost u hrvatskom intelektualnom krugu, a proces
»nacionalnog buđenja« prožeo je sve narode u regiji od Baltika do Jadrana.
Nazori dviju hrvatskih stranaka, iliraca i mađarona razlikovali su se iz temelja, a
njihovi pristaše oštro su se sukobili na izbornoj skupštini Zagrebačke županije 1842.
godine. Tada su se, ali i kasnije, obje stranke služile svim (počesto ne baš poštenim) sred-
stvima u borbi, od krivotvorenja lista do fizičkog nasilja. Na izbornoj skupštini 1842.
godine pobijedila je Ilirska stranka. Poražena se strana nije pomirila sa situacijom jer su
ilirci u svim županijama činili izborne nepravilnosti (od prijetnje do potkupljivanja).#
67 U njoj se navodi samo to da bi preko Bosne, kada se uz odgovarajuću propagandu prikloni srpskoj strani, bilo
lakše prenijeti srpske nazore u Hrvatsku i Dalmaciju i tako ih približiti Srbiji. Doduše, plan se toliko usredotočuje
na Balkan da u njemu nema ni odcjepljenja Bačke, Banata i Srijema; Garašanin je očito smatrao da se Austrija, za
razliku od Osmanskog carstva, neće raspasti u dogledno vrijeme. (Garašanin, Ilija: Načertanije, u: Čović, Bože (ur.)
1991., str. 75.)
68 — Sidak et al. 1990., str. 151.152.
Vidi Perić, Ivo: Hrvatski narodni preporod — ilirski pokret, u: Povijest Hrvata 11., 2005., str. 390.
Promađarska je stranka objavila slučaj ugarskom javnom mnijenju. Ubrzo se o pitanjima

hrvatske stranačke politike raspravljalo diljem Ugarske, a ugarske županije oporbenog osje-
caja stale su uz Hrvatsko-ugarsku stranku protiv ilirskih »panslavenskih huškača«. Kada se
zatim i turska Porta bunila zbog agitacije iliraca u Bosni, odnosno razotkrivenog plana oru-
žane urote nekoliko bosanskih franjevačkih novaka ilirskog osjećaja koji su učili u Ugarskoj
i jednog srpskog trgovca, kralj je na prijedlog bečke vlade 1843. godine zabranio uporabu
ilirskog imena. Međutim, Gaju nisu oduzeli list (premda se u krugu ugarske oporbe spo-
minjala i ta ideja), već mu samo promijenili naziv: umjesto Ilirske, novine su dobile ime
Narodne novine, a Ilirska stranka je od tada nosila naziv Narodna stranka.
Na Požunskom saboru 1844. godine ugarsko-hrvatski se odnos dalje pogoršavao,
budući da su s ugarske strane zahtijevali da se mađarski j ezik unutar deset godina uvede
i u hrvatske službe. No, temeljem uputa hrvatskog pokrajinskog sabora s ilirskom veći-
nom, hrvatski su poslanici u Požunu i dalje ustrajali uz latinski jezik. Doduše, dijelovi |
zakona koji se odnose na Hrvatsku opet nisu dobili vladarevu potvrdu. Odnos su pogor-
šavali i istupi poput djela poznatog historiografa Istvána Horvátha, u kojem je Hrvatsku
nazvao pokrajinom podjarmljenom oružjem, čija su prava time dovedena u pitanje.“
Hrvatsko—ugarska stranka, u međuvremenu ojačala uz ugarsku potporu, na izbor-
noj je skupštini Zagrebačke županije 1845. godine glasovima turopoljskih jednoselaca
pobijedila Narodnu (nekadašnju Ilirsku) stranku. Prethodno je već godinama tekla ra-
sprava imaju li turopoljski jednoselišni plemići individualno pravo glasa na županijskim
i pokrajinskim sjednicama. Po Hrvatsko—ugarskoj stranci da, po ilircima ne. Odluku
su povjerili dvoru, no bečka je vlada isprva čekala i na koncu je kralj potvrdio odredbu
iz 1819. godine koja je obvezala plemiće na osobnu nazočnost i glasanje. Odluka je u
Zagrebačkoj županiji išla u korist promađarskoj stranci. Nakon završetka izborne skup-
iine Hrvatsko-ugarska je stranka slavila, a pristaše Narodne stranke nisu se pomirili s
porazom i fizički su se htjeli obračunati s pristašama protustranke. Tada je (29. srpnja)
uslijedio težak incident: izbio je sukob između iliraca i vojske koja je u Zagrebu bila
stacionirana u svrhu očuvanja reda.
Ilirski pjesnik i advokat Mirko Bogović sabljom je napao jednog časnika, a iz mase su
pucali na vojnike. Tada su vojne formacije pucale u masu (od tada već znamo da im nitko
od nadređenih nije dao nalog da pucaju; pali su u paniku vidjevši masu koja nadire i izgu-
bivši glavu otvorili vatru). Trinaest ljudi je smrtno stradalo od kojih su većina bili pristaše
ilirske stranke, a više ih je ranjeno (od njih je devet osoba umrlo u bolnici).^' Žrtve su Ilirci
držali mučenicima nacionalnog pokreta te su dobili zajednički nadgrobni spomenik na
zagrebačkom groblju Mirogoj, koji je otad nadalje postao nacionalnim grobljem. Narodna
stranka je isprva grofa Hallera držala odgovornim za događaje, dok je po Hrvatsko—ugar-
skoj stranci za tragediju bila kriva Ilirska stranka. No, bečka vlada se naljutila na Hallera jer
na izbornoj skupštini nije zauzeo stav kako su to željeli pojedinci u Beču.
70 Horváth, István: Über Croatien als eine durch Unterjochung erworbene ungarische Provinz und dés Kónigreiches Un-
garn wieklichen Teil, Leipzig, 1844. /
71 Horváth, Mihály: Huszonót év Magyarország tórténetéból 1823-161 1848—ig, sv. 3., 2. izd., Bites 1868., str.
83.—84.; Horvat, Josip 1990., str. 88.—92., odnosno Šidak et al. 1990., str. 154.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 243
Hrvatsko-ugarska stranka željela je iskoristiti te događaje za konačni obračun s ilir-

cima (htjeli su zabraniti Gajev list i književni jezik temeljen na štokavštini). No, u me-
duvremenu je potkancelar grof Gyórgy Apponyi zajedno s Kollowratom stao uz ilirce
(prvenstveno protiv ugarske reformističke stranke i njezina saveznika Hrvatsko-ugarske
stranke)."? Tada se obistinila Gajeva ranija rečenica: Aula est pro nobis — Dvor je uz nas.
Međutim ilirci su mogli surađivati s ugarskim konzervativcima i iz razloga što (barem na-
kon 1845.) nisu željeli izmijeniti hrvatsko-ugarski državnopravni odnos (ni po pitanju
Slavonije), kako to dokazuju članci grofa Antala Szćchena.7 Ilircima se osobito svidjela
Széchenova izjava da u zemljama Ugarske krune postoje samo dvije nacije, mađarska i
hrvatska.“ Turopoljskom nižem plemstvu kraljevskim je otpisom oduzeto individualno
pravo glasa. Nakon toga su u saboru prevladali zastupnici koji su simpatizirali Narodnu
stranku. Kao vidljiva posljedica potonjega, Hrvatski sabor se 1845. godine kategorički
zalagao za odvajanje uprave Ugarske i Hrvatske (tražio je od kralja da ponovno uspostavi
Hrvatsko vijeće, odnosno da zagrebačku biskupiju podigne na rang nadbiskupije iliti
odijeli hrvatsku crkvenu organizaciju od kaločanske nadbiskupije, to jest ugarske crkve-
ne organizacije. Ugarsku stranku potpuno su potisnuli u pozadinu. Jaz između Ugarske
i Hrvatske bio je sve dublji. Nakon ostavke bana Hallera bansku je dužnost obnašao
biskup Haulik, koji je bio naklonjen ilircima. Novoga bana kralj je imenovao tek tri go-
dine kasnije — 1848. godine — Josipa Jelačića (tadašnji mađarski oblik imena Jellasich
József) ilirskog osjećaja, no svakako odanog dvoru.
Svakako valja spomenuti da nisu samo ugarski konzervativci pokazivali razumije-
vanje za hrvatske zahtjeve. Jedan od najvrsnijih članova ugarske oporbe, Miklós Wesse-
lényi u svom je djelu Szózat a magyar és szláv nemzetisćg iigyćben (Proglas o mađarskom i
slavenskom narodu) u mnogim je aspektima suprotno mišljenjima (Kossutha i oporbene
većine) priznao znatan dio hrvatskih nacionalnih zahtjeva, uključujući i postojanje za-
sebne hrvatske političke nacije, kao opravdan:
»Hrvatska i Slavonija postojale su i postoje kao zemlje. Imale su i imaju, iako pridružene mađar-
skome, no ipak svoje narode. Oni mogu s pravom zahtijevati uporabu latinskog jezika što im
zamjenjuje materinski u njihovom domu i unutarnjoj upravi, ili, pak, njihovog živog jezika ma-
terinskog; mogu zahtijevati ne samo da žive s materinskim jezikom u obitelji i osobnom životu,
već da ga njeguju i razvijaju.«?
72 O suradnji iliraca i ugarskih konzervativaca vidi poglavlja knjige Gyule Miskolczyja »A horvát kćrdćs mint magyar
pártpolitikai kérdés« i »Apponyi Gyórgy horvát politikája«, u: Miskolczy 1927., str. 338.371. i 372.424. od-
nosno Iván Zoltán Dénes: Kózggyé emelt kivdlisdgorzćs. A magyar konzervativok szerepe és ćrtćkvildga az 1840—es
ćvekben, odnosno poglavlje »A magyarság és a nemzetiségek«, Budapest, 1989., str. 58—113.
73 Széchen, Antal: A horvát bonyodalmak, I-IV. dio, Budapesti Híradó, 11., 13., 16., 18. siječnja 1846. odnosno id.:
Meg egy szó a horvát ügyekról, Budapesti Híradó, 5. veljače 1846.
7á Dénes, Iván Zoltán 1989., str. 108.
75 Nesselényi, Miklós: Szózat a magyar és szldv nemzetiség ügyében, Leipzig, 1843., str. 271. (objavljen je i na njemač-
kom pod naslovom Eine Stimme ueber die ungariche und slaviche Nationalitat.) Wesselćnyijev prijedlog moramo
veoma cijeniti, jer je u tadašnjem ugarskom tisku većina poticala Hrvate da prihvate mađarski jezik te je povremeno
poprilično superiornog stava i podrugljivo dokazivala nepodobnost hrvatskog jezika za prijenos visoke kulture i
ulogu službenog jezika države. Vidi npr. Joó, Janos: Horvat és Tótország. Illyrek hajdan és most, Szdzadok, 1840., 3.
br. Autor izravno piše: »No, pretpostavimo da zbog usvajanja mađarskog jezika jednog dana hrvatski jezik iščezne,
Wesselćnyi priznaje i hrvatske teritorijalne zahtjeve, podržava da se »Dalmacija, Hr-

vatska i Slavonija« ujedine, štoviše, u istom djelu, u njegovom planu koji želi preobliko..
vati Habsburško carstvo u »savez država« Hrvatskoj bi priključio i slavenski dio Istre (a
dio naseljen Talijanima talijanskoj federacijskoj cjelini)! S druge strane, jezik sabora bi
prema planu bio mađarski, a Hrvati bi ostali u okvirima ugarske staleške ustavnosti. Dok
bi susjedne zemlje i pokrajine činile zasebnu cjelinu u tom državnom savezu, u kojem
bi i pokrajine s druge strane Litve (Litave) dobile ustav (na osnovu Proglasa nije posve
jasno je li riječ o tradicionalnom staleškom statutu ili ustavu građanskog karaktera, no
po Wesselćnyijevim nazorima iz drugih djela vjerojatno o potonjem). Unutar područja
Ugarske krune Wesselćnyi je teritorijalnu autonomiju ponudio samo Hrvatima (no i
njima temeljem pragmatičke sankcije, dakle isključivo u »čvrstoj i neraskidivoj« vezi s
Ugarskom). Unutarnju federalizaciju Ugarske nije smatrao poželjnom. Wesselćnyijev
rad nije imao osobito pozitivnog odjeka u krugu iliraca jer bi uporabu jezika ugarskih |
narodnosti ograničio na privatnu sferu, a oni su s obzirom na Slovake i Srbe to rješenje
držali nezadovoljavajućim.
Hrvatski staleški pokrajinski sabor, koji je posljednji put zasjedao 23. listopada
1847. godine, na koncu je donio odluku o proglašenju hrvatskog jezika službenim, od-
nosno njegovom uvođenju u škole kao jezik nastave. Međutim, Požunski sabor, odnosno
1848. godina donijela je korjenite promjene gotovo u svemu, pa tako i u ugarsko—hrvat-
skom odnosu. Ilirska stranka je u toj godini dosegla svoj vrhunac, međutim nije mogla
dugo uživati u plodovima pobjede, budući da je nakon 1849. apsolutizam ukinuo rad
strankama i u Hrvatskoj.
Gledajući s povijesne distance, ilirski je pokret postigao iznimno važne rezultate
u pogledu hrvatskog nacionalnog razvitka, hrvatske nacionalne integracije, premda ne
onako kako je to Gaj izvorno planirao. Gaj i njegovi pristaše su pod utjecajem pansla-
venske misli, odnosno ilirsko-slavenskih ideja koje su se pojavile ranije među Hrvatima,
kombinirali ideju o južnoslavenskom jedinstvu, o istovjetnosti Hrvata, Srba i Slove-
naca s hrvatskom nacionalnom idejom, što je nastajanje hrvatske nacionalne svijesti
pretvorilo u doista složen proces. Ilirizam nije imao uspjeha ni kod Srba niti Slovenaca,
no pokrenuo je, odnosno ubrzao hrvatsku nacionalnu integraciju. U danom povije-
snom trenutku promađarsko plemstvo, sa svojim tradicionalnim idejama i ustrajanjem
uz kajkavski književni jezik, mnogo bi teže, ili čak uopće ne bi moglo provesti do kraja
ideju ujedinjenja nacije, integraciju hrvatskog, dalmatinskog, slavonskog, bosanskog,
hercegovačkog, istarskog, bačkog, u pretežnoj većini štokavskog, a u manjoj mjeri ča-
kavskog katoličkog pučanstva. Tu nacionalnu integraciju, koja se ostvarila do 20. stolje-
ća, omogućio je novi hrvatski književni jezik, formiran na temelju štokavskog narječja
odabranog od strane iliraca, no uz uporabu i inkorporaciju tradicija književne i jezične
standardizacije hrvatskog jezika koje sežu do 16. stoljeća.
što bi ovaj narod doista izgubio? Tek bi jedno sredstvo što se može ukrotiti jedino žrtvom koja crpi snagu da bi se
cilj dosegnuo, zamijenio drugim, ionako potrebnim i već time pogodnijim sredstvom koje vodi istom cilju i mnogo
brže.« Ilirci su žestoko reagirali na takve asimilacijske tendencije (s pozornošću su pratili ugarski tisak i odgovarali u
sličnom tonu), a oštre polemike u tisku umnogome su pogoršale ugarsko-hrvatske odnose.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 245
Nacionalna integracija je na koncu uspjela ne pod ilirskim, već hrvatskim imenom,

putem ideologije i političke borbe Stranke prava, novog usmjerenja hrvatskog nacionalnog
pokreta, sada već pod imenom hrvatski, nastalog u drugoj polovici 19. stoljeća. Potonja je,
ak, imala mnogo toga zahvaliti djelovanju nekadašnje Hrvatsko-ugarske stranke, koja je,
za razliku od iliraca, stajala uz hrvatsko ime i hrvatske staleške (državnopravne) tradicije
i time pružila snažan temelj političkim snagama koje su željele ostvariti izgradnju nacije
od nejedinstvenim južnoslavenskim (ilirskim) nazivom. Međutim novi jedinstveni jezik
je nakon 1848. godine prihvatilo i to hrvatsko nacionalno usmjerenje i tako je, zajedno
s Narodnom strankom (odnosno njezinom dalmatinskom, istarskom inačicom) koja je
propagirala južnoslavensko (jugoslavensko) jedinstvo i nastupila kao nasljednik iliraca, u
nadolazećim desetljećima pospješilo koheziju hrvatskih regionalnih i etničkih skupina koje
su živjele u različitim pokrajinama i govorile različitim narječjima.
Kossuth i Hrvati
Odnos pripadnika, odnosno tiska ilirizma, hrvatskog nacionalnog pokreta s Kossuthom

1840-ih godina je 4 priori bio definiran političkim sukobom između iliraca i ugarske
liberalne oporbe koji se pokazao nerazrješivim. List hrvatskog pokreta, Zlirske narodne
novine (kasnije Novine horvatsko—slavonsko—dalmatinske) osnovane od strane Gaja bile
su — djelomice od samog osnutka, a osobito od 1842. nadalje — u neprestanoj raspravi
s Lajosom Kossuthom i ugarskom oporbom i redovito su prikazivale hrvatskom čita-
teljstvu Kossuthova stajališta u vezi hrvatskih nacionalnih zahtjeva. Zagrebački cenzor
Moyses dopustio je Gajevom listu da raspravlja s ugarskom oporbom, štoviše, čak su i
prijave koje su zbog ilirske propagande lista pristizale Sedlnitzkom u Beč ostale (barem
do 1843.) bez posljedica.* Slijedom toga u Hrvatskoj u dijelu javnog mnijenja koje je
bilo naklonjeno Narodnoj stranci nastala je eksplicitno negativna slika o Kossuthu i
ugarskoj liberalnoj oporbi. Kossutha su izričito smatrali neprijateljem hrvatske stvari,
budući da je doveo u pitanje utemeljenost hrvatske državnopravne teorije — a samim
time i pravne osnove stare hrvatske autonomije zasnovane na običajnom pravu — u
trenu kada je hrvatski nacionalni pokret nastojao proširiti svoje zahtjeve i kada je temelj-
ni zahtjev bio potpuno ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Stoga nimalo nije
imao pozitivnog odjeka u hrvatskom nacionalnom pokretu, kada je Peštanska županija
na Kossuthov prijedlog 1842. godine predložila odvajanje Hrvatske (točnije Zagrebač-
ke, Križevačke i Varaždinske županije) od ugarske uprave.
A kada su od 1845. godine carski krugovi koje su zastupali Kollowrat i Apponyi
nastojali približiti ilirce, suprotstavljene ugarskoj liberalnoj oporbi, s ugarskim konzer-
vativnim krugovima, u Gajevom se listu pojavila osobita dvojnost u ocjeni Mađara. Dok
su konzervativne ugarske aristokrate navodili kao prijatelje hrvatskog naroda i iznimno
cijenili Széchenyija, koji je propagirao gospodarsku i tehničku modernizaciju, osobito
76 Suppan, Arnold: Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918), Zagreb, 1999., str. 73.
naglašavajući tolerantan stav prema narodnostima, tim su žešće napadali ugarsku opor-
bu i Kossutha kao glavne neprijatelje hrvatskog pitanja.7
Tako je slika o Mađarima u ilirskom tisku odražavala specifičnu diferenciranost u
odnosu na 1830-e godine (kada su sve Mađare stavljali pod istu kapu): na jednoj su strani
bili »dobri« Mađari tolerantni prema Hrvatima, a na drugoj »zlonamjerna« ugarska oporba
kojaje nastojala uništiti hrvatsku narodnost i koju je zastupao Kossuth. Nastajanju te slike
u velikoj je mjeri doprinijela ugarska oporba i sam Kossuth, budući da je u sličnom oš- |
trom tonu polemizirao s idejama i političkom praksom Hrvatske narodne stranke. Dobar
primjer tona tih rasprava je Kossuthov članak objavljen u Pest Hfrlap 30. prosinca 1845,
godine pod naslovom »Válasza Kórós megyei illírpártiak duhóngéseire«, koji je u zagrebač-
kom tisku, naravno, odmah izazvao reakciju u istom stilu (kao što znamo, na taj je Kossut-
hov članak želio i Széchenyi oštro reagirati, no peštanski list nije objavio njegov odgovor)J*
Zagrebačke Novine horvatsko—slavonsko—dalmatinske u broju od 14. veljače 1846. u članku
pod naslovom »Još jedan odgovor gospodinu Kossuthu« pišu sljedeće:
»Gosp. Kossuth služi se ovakvim nepristojnim izrazom: da mi proti Ugarskoj bjesnimo. Ja pako
to odgovaram da on od ilirophobie (bjesnila proti Ilirom) boluje.«?
Clanak u nastavku optužuje Kossutha za laž, tvrdeći da na tom izvjesnom saboru

Križevačke županije ilirci nisu nastupili u interesu linije prema Trstu na uštrb željeznice
Vukovar-Fiume, kako je to pisao ugarski političar, već isključivo protiv Kossuthove osobe:
»Budući da mi g. Kossutha i njegova načela mrzimo, zato želimo da on kao otpravnik željeznice
nama više dolazio ne bi.«
Problem s tim politiziranjem na emocionalnoj osnovi bio je taj da je Kossuthov plan

o izgradnji željezničke linije između Vukovara i Rijeke mnogo više služio interesima
hrvatskog gospodarstva. To su znali i ilirci, a ipak nisu bili voljni s Kossuthom stupiti
u savez barem po tom pitanju, no kasnije je ugarski političar ipak posjetio Hrvatsku i
između ostaloga pregovarao i s Ambrozom Vranyczanyjem, poslovnim čovjekom koji
je zastupao ilirce. A Ugarski je sabor još prije 1848. godine donio odluku o izgradnji
željeznica koje se iz Budimpešte zrakasto šire.š*
Sukobe između Kossutha i hrvatskog nacionalnog pokreta još je više zaoštravala
činjenica da je ugarska oporba podržavala tzv. Hrvatsko-ugarsku stranku, glavnog po-
litičkog protivnika iliraca. Spomenuti je zagrebački list žestoko reagirao na Kossuthov
77 Tako, primjerice, o Széchenyijevom djelovanju pozitivno pišu Novine horvatsko—slavonsko—dalmatinske 24. rujna
1845. ili 7. listopada 1846., a Danica 15. srpnja 1848. itd.
78 O Pesti Hirlapu vidi Kosáry, Domokos: A Pesti Hirlap nacionalizmusa, Szdzadok, 1943., str. 371.—419., odno-
sno poglavlje Domokosa Kosáryja »Uj politikai sajtó«, u: Kókay, Gyórgy (ur.): A magyar sajtó tórténete I. sv.
1705-1848, Budapest, 1979., str. 660.—803. Spomenute članke donosi: Viszota, Gyula: Gróf Széchenyi Istudn frói
és bírlapirói vitdja Kossuth Lajossal, Budapest, 1930., sv. 2., str. 628.—662.
79 Novine borvatsko—slavonsko—dalmatinske 14. veljače 1846., a idući navod ibid. 19. studenog 1845., odnosno 21.
veljače 1846. i 25. veljače 1846.
80 Andr4s Gergely je jasno prikazao da bi Hrvatima više pogodovao plan željezničkih linija koje je podržavao Kossuth
nego linija Budimpesta-Rijeka. U doba dualizma je izgradnja slavonske željezničke linije bila među glavnim zahtje-
vima Hrvata, (Gergely, A.: Egy gazdasdopolitikai alternattva a reformkorban. A fiumei vasit, Budapest, 1982.)
247
govor od 15. studenog 1845. (održan na skupštini Peštanske varmeđe), u kojem snaž-
no osuđuje zahtjev iliraca za samostalnim hrvatskim namjesničkim vijećem. Premda
je Kossuth prepoznao opasnost koja je potjecala iz priklanjanja hrvatskog nacionalnog
pokreta Beču i pokušao pregovarati s prominentnim ilirskim ličnostima (s Ambrozom
Vranyczanyjem, pa čak i Gajem), nijedna strana nije popuštala u svojim zahtjevima, pa
su se ugarsko-hrvatski odnosi dalje pogoršavali između 1845. i 1848. godine, a zajedno
s time je predodžba o Kossuthu postala još negativnijom u hrvatskom javnom mnijenju
(točnije, onom dijelu koje je čitalo novine).
S druge strane, rasprava iliraca i Kossutha 1846. tekla je dalje u gore spomenutom
tonu:
»...zakleti taj neprijatelj utiče se sada i k najizopačenijoj skrajnosti, nestidi se najgadniu zadaću
inkvizitorskoga klevetnika prigerliti! Bivši »vodja opozicionalnoga organa« gleda kako bi vladu
proti nam razdražio, što smo se mi potužili radi mnogih nepravdah, koje od njega i ortakah nje-
govih više podnositi nismo hoteli; smioni zatočnik slobode štampe ponizuje sebe na toliko, da
žalbe naše poradi cenzurskih predmetah porugiva.«
— pišu Novine borvatsko—slavonsko-dalmatinske u broju od 21. veljače.

25. veljače 1846. zagrebački list prvo nadugačko nabraja izjave iz usta ugarskih za-
stupnika s različitih sjednica Požunskog sabora koje Hrvati uvredama, kao primjerice:
»Horvatska moći će sjajnu budućnost očekivati samo onda ako i sami Horvati budu nastojali
pospešiti onaj dan, kojeg će se i kod njih u mesto latinskoga magjarski jezik u dvorani javnih
većanjah oriti«, ili »Gde je ta Horvatska? — Ta ona je još za dobe kralja Matie uništena!«, ili »U
tom smo, kao što mi se čini, svi složni, da mi Horvatom samo toliko dopustiti možemo, da si
odaberu magjarski ili latinski jezik.«
Nakon tog nabrajanja zagrebački se list ovako obratio Kossuthu:

»Gospodine Kossuthe, stavite ruku na persa i recite nam, da ma tko ovakove naredbe pokuša
činiti proti Magjarom (čega se medjutim bojati netrebate), ne bi li vi tad pervi bili, koi bi sigurno,
zaboravivši sve obzire, proti tomu podigli se...«
Događaji s Požunskog sabora 1847.—1848. godine i njihov odjek u zagrebačkom

tisku još je više ocrnio u očima pripadnika hrvatskog nacionalnog pokreta ni do tada
ne presjajnu sliku Kossutha. Naime, na tom je saboru Kossuth u jednoj replici doveo u
pitanje čak i samo postojanje državnopravne zasebnosti Hrvatske (»nema Hrvatske«) i
bio je voljan prihvatiti uporabu riječi »Hrvatska« samo na način »...da se tom izrazu ne
pripisuje nikakva diplomatska moć...«'
To je izjava koju je u kasnijim razdobljima i hrvatsko javno mnijenje, kao i hrvatska
historiografija, najčešće povezivalo s Kossuthovim likom i 1848. godinom, u obliku:
»Gdje je Hrvatska? — Ja je ne nađem na karti.« Naravno, izjavi su pripisali ne geograf-
sko, već državnopravno značenje.
81 Barta, Isrvin: Kossuth Lajos 1848/49—ben I. kót., Kossuth Lajos az utolsó rendi orszdggytilćsen 1847/48, Budapest,
1951., str. 440.
objavlje-
U vezi istog Požunskog sabora Tade Smičiklas u svom povijesnom djelu
(dakle,
nom 1879. godine tvrdi da je Kossuth i hrvatskom poslaniku Metelu Ožegoviću
mač odlučiti!«, no to
ne samo srpskome, Stratimiroviću) izjavio: »Med nami može samo
u
drugi izvori ne potvrđuju.“ Na Požunskom saboru 1847.—1848. Kossuth je u pitanj
jezika podržavao odluku koja bi ostavila latinski kao unutarnji službeni (ili kako su ga
tada nazivali, unutarnjoupravni) jezik Hrvatske, samo što je Hrvatski sabor već 1847,
godine, nekoliko mjeseci prije požunske odluke službeno priznao hrvatski j ezik (Gajevu
ne
inačicu). Lajos Batthyány je, za razliku od Kossutha, smatrao da se ugarska strana
smije uplitati u pitanje što da bude službeni jezik hrvatskih unutarnjih poslova:
od nade da zapo-
»Ni s pravicom, niti sa zdravim razumom nije u skladu da mi, koji smo odustali
vijedimo mađarski jezik pridruženim dijelovima, želimo iste prisiliti na uporabu mrtvoga jezika,
To je tiranija kojoj nema primjera u povijesti; takvo nezgrapno i kukavičko sredstvo izazvalo bi
osudu svijeta.«
Iz svega toga proizlazi da je predodžba hrvatskog nacionalnog pokreta o Kossuthu

već mnogo prije događaja u proljeće i ljeto 1848. godine postala toliko negativnom da
je nije mogao mnogo narušiti ni stav ugarske vlade koji je većinom odbacio hrvatske
nacionalne zahtjeve u proljeće 1848. godine, pa čak niti ugarsko-hrvatski sukobi koji su
se pretvorili u otvoreni oružani sukob Jelačićevim pohodom u rujnu. Kada su ugarska
vlada i sam Kossuth, vidjevši Jelačićeve pripreme u ljeto 1848. godine, počeli govoriti o
miroljubivosti i nastojali postići sporazum s Hrvatima po cijenu ozbiljnih ustupaka, u
hrvatskom je javnom mnijenju nepovjerljivost bila tolika da je ilirac Bogoslav Šulek u
članku u kolovozu Novina dalmatinsko—horvatsko-slavonskih, osuđujući Kossuthov mi-
roljubiv govor, pozvao na oprez hrvatsko pregovaračko izaslanstvo. Sumnjao je u iskre-
nost ugarske namjere i smatrao da se koristan pakt za Hrvate s Mađarima može sklopiti
samo mačem i topovima.“
Kossuth se u emigraciji, suprotno njegovim stajalištima od prije 1848. godine, pot-
puno drugačije odnosio prema pravnom statusu Hrvatske: priznao je njezinu potpu-
nu samostalnost, a Hrvatima je ponudio odnos jednakopravnih federativnih zemalja s
Ugarskom (s mnogo većim ovlastima nego što je pružala Hrvatsko-ugarska nagodba iz
1868. godine). Štoviše, prihvatio bi i potpunu neovisnost Hrvatske da nije stala uz Au-
striju. Više je članova hrvatske političke elite i intelektualnoga kruga saznalo za Kossut-
hove poglede u to vrijeme i cijenili su promjenu, no u svijesti šire javnosti urezala se slika
ugarskog političara koji je spječavao razvitak hrvatskog nacionalnog pokreta i dovodio
u pitanje hrvatska prava.
|
82 Tade Smičiklas: Poviest Hrvatska, Zagreb, 1879., sv. L. str. 480., odnosno str. 477.
83 Navodi Horváth, Mihály: 25 év Magyarország tórténetéból 1823—tol 1848—ig, k. 3., 2. izd., Pest, | 868., 302. str. Isti-
uporabu jezika.
na je također da je Kossuth u travnju 1848. već promijenio mišljenje i Hrvatima obećao slobodnu
84 Bogoslav Šulek: Mađarska perfidija, Novine dalmatinsko—hrvatsko-slavonske, i kolovoza 1848.
|
249
Oni koji su ustrajali na opstanku državne zajednice stare više od

700 godina: Hrvatsko—ugarska stranka
»Ilirizam nađe u njima nepomirljive protivnike. Bunilo ih je to nenarodno, neprirodno ime ilirski
demokratizam, sjećanje na Napoleonovu Iliriju, strah od germanizovanja i kamarilskog apsolu-
tizma, koji je kasnije usuprot Gajevoj «aula est pro nobis« ilirski pokret s Jelačićem užasno izigrao
(...) Kao kasnije A. Starčević, gledaše u ilirizmu negaciju hrvatskog imena, hrvatske posebnosti i
ustavnosti, nalazeći u uniji sa Mađarima jedino jamstvo za naš i ugarski ustavni i slobodni život...«
(A.G.Matoš: Campus nobilium)
Tako je vidio početkom 20. stoljeća glasoviti pisac Antun Gustav Matoš nekadašnje
zastupnike Forvatsko—vugerske stranke ili drugim imenom Narodne ustavne stranke. U
biti su »mađaroni« (njihovi protivnici su ih nazivali mađaromanima, iz čega je potekao
izraz mađaron) zagovarali tradicionalnu hrvatsku plemićku sliku o Mađarima u kojoj su
Mađari braća Hrvata po oružju i s kojima se zajedno bore za ustavna prava protiv apso- .
lutističkih pokušaja Habsburgovaca. Vođe tog sloja koji se ubrzo organizirao u stranku
(od 1841. godine) bili su pretežno aristokrati, odnosno niže plemstvo (glavninu snage
davalo im je turopoljsko jednoselišno plemstvo. Potonji su toliko naglašavali njihov Pun-
garus identitet da je u Ugarskoj nastala teorija da su oni zapravo ugarskog — kabarskog
— podrijetla i da su ih i ugarski kraljevi zato toliko voljeli). U njihov konzervativni svje-
tonazor nisu se uklapale novine iliraca. Nisu razumjeli da jezična nastojanja iliraca služe
dugoročnim hrvatskim nacionalnim interesima i da će hrvatski književni jezik zasnovan
na štokavštini pospješiti pretvorbu različitih hrvatskih skupina naroda u jedinstvenu
naciju i time omogućiti buduće ujedinjenje pokrajina Trojednog Kraljevstva (koje bi
inače prihvatili i sami mađaroni, budući da je ideja o uzajamnoj pripadnosti Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije bila prisutna u krugu hrvatskog plemstva već od 17. stoljeća).
Ilirska teorija (i pogotovo ilirsko ime koje je stavljeno u prvi plan na uštrb hrvat-
skog) bila im je strana, nisu prihvaćali ideju južnoslavenskog jedinstva, bili su privrženi
opstanku višestoljetnog državnopravnog odnosa s Ugarskom i ugarskom ustavu, u ko-
jem su vidjeli jamstvo ustavnih prava (i plemićkih prava na slobodu) Hrvatske. Ovdje
moramo dodati da je većina iliraca prije 1848. godine iz taktičkih razloga prihvatila
osnove hrvatsko-ugarske državne zajednice — što je sadržavalo i njihovo geslo: »Da Bog
poživi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirskul« a Gaj je samo u
tajnosti radio na svojim planovima u suprotnosti s navedenim. No, do sredine 1840—ih
godina postalo je jasno da je između tih dviju stranaka viđenje državnopravnog odnosa
s Ugarskom značilo ozbiljnu razliku.
Gore spomenuti državnopravni odnos mađaroni uopće nisu željeli ukinuti, bili su
voljni čak i prihvatiti djelomično uvođenje mađarskog službenog jezika u Hrvatsku i
smatrali su da su jezična nastojanja iliraca usmjerena k rušenju državnopravnog odnosa
85 Neovisno o tome ilirska koncepcija nije imala mjesta u okvirima tradicionalnog ugarskog staleškog ustava, no
ugarskoj svijesti povijesno-državnopravnog duha nisu mogli suprotstaviti prirodnopravne argumente.
i bili su osobito negativni prema zahtjevima hrvatskog nacionalnog pokreta kada je Hr-
vatska narodna stranka stupila u taktičko savezništvo s bečkom upravom. »Madaroni« su
stupili u savez s ugarskim liberalima upravo zato što su ovi bili suočeni s bečkom vladom,
što je prizvalo tradicionalnu ulogu zaštite ugarskog ustava, koja je u redovima hrvatskog
plemstva budila simpatije i u ranijim razdobljima. U njihovim su iskazima naglašavali
svoju odanost Ugarskoj kruni, o mađarstvu su govorili kao o starom bratskom narodu i
više puta su obrazlagali da s mađarskim narodom osjećaju veće zajedništvo nego s dru-
gim južnoslavenskim narodima druge vjeroispovijesti koji žive izvan granica države, pa
su iz tog razloga odbacili i ideju slavenske solidarnosti. To dobro analizira izjava turopolj-
skog župana Antuna Daniela Josipovića — Josipovich Antal — po kojoj
»oni doduše žele da sačuvaju svoju hrvatsku narodnost, no ako bi došlo do toga, da se s njome
moraju da rastanu, onda svakako vole da budu Magjari negoli Iliri.«56
Međutim, naklonost simpatizera stranke Mađarima najčešće se ispoljavala u vanj-

skom izgledu: nosili su mađarsku odjeću — atillu (kaput), na svečanostima su plesali
mađarske plesove, djeci su davali mađarska imena, na izbornim kampanjama kretali su
u borbu protiv ilira uz zvukove R4k6czi-marša, osnovali su zagrebački kasino, kamo su
donosili ugarske novine i ugarske knjige, premda ih po sjećanjima Imbre Tkalca tamo
nitko nije čitao. Većina mađaronskog plemstva nije se željela doista pomađariti, nije
učila i nije ni znala mađarski (za razliku od ilirskih intelektualaca, od kojih je značajan
dio stekao diplomu u ugarskim školama).#7
Hrvatska, a povremeno i mađarska, historiografija smatrala je da su, suprotno ilir-
cima, »madaroni« bili konzervativnih nazora. I sam sam prenio tu sliku u mom ranijem
radu.** Međutim, njemački povjesničar Konrad Clewing u svojoj knjizi o hrvatskom na-
cionalnom pokretu u Dalmaciji skrenuo je pozornost na to da nijedna stranka nije imala
točno razrađeni društvenopolitički program, stoga valja oprezno postupati s tvrdnjama
o naprednim ilircima i reakcionarskim madaronima.*?
I Imre Ress je nedavno napisao da je mađaronska stranka podržavala uvođenje gos-
podarskih i društvenih reformi ugarske liberalne reformne oporbe u Hrvatsku.?? To je
86 Sixié nav. izd., str. 243.

87 'Tkalac: nav. izd., str. 190. To potvrđuje i general Neustidter, koji je 1848. sa svojim odredima na zapovijed hrvat-
skog bana išao u Turopolje kako bi demonstracijom sile zastrašio članove mađaronske stranke. Austrijski general
rodom iz Požuna, koji je dobro govorio mađarski, na mađarskom je jeziku pitao jednog mjesnog plemića odjevenog
u mađarsku husarsku uniformu, gdje su ovdje Mađari, no dotični mu je na hrvatskom odgovorio da ne zna mađar-
ski i da tu nema Mađara, samo Hrvata. (Neustidter, Josip: Ban Jelačići događaji u Hrvatskoj od 1848, sv. 1., Zagreb,
1994., str. 348.)
88 Primjerice, u mojoj knjizi pod nazivom Magyar mlt horvdi szemmel napisanoj 1998.—1999., no zbog manjka
sredstava objavljenoj tek 2004. godine. Međutim, u monografiji izdanoj u Zagrebu 2006. o slici mađarskog naroda
u očima Hrvata i onoj Hrvata u očima Mađara već sam skrenuo pozornost hrvatske struke i čitateljstva na to da bi
problem valjalo ocijeniti na diferenciraniji način (vidi: Šokčević, Dinko: Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima
Hrvata, Zagreb, 2006, str. 69.—77.)
89 Konrad Clewing: Staatlichkeit und nationale Identitdtsbildung Dalmatien in Vormárz und Revolution, R. Oldenburg,
Munchen, 2001.
90 Ress Imre: Kapcsolatok és keresztutak. Horvđtok, szerbek, bosnydkok a nemzetállam vonzdsdban, UHarmattan, Buda-
pest, 2004., str. 63.
Doba Ilirizma (1830.—1848.) 251
dijelom i istina, no ne i za cijelu stranku (npr. niže plemstvo je drugačije prilazilo pitanju
nego veleposjednici i srednji posjednici). Nakon temeljitijeg proučavanja izvora (među
njima onih ranije tiskanih) danas sam već mišljenja da je, ako i ne svi članovi hrvat-
sko-ugarske stranke, više njih, a osobito Antun Daniel Josipović, kao saveznik ugarskih
liberala preuzelo od njih brojne slobodoumne ideje. A među njima najvažniju, načelo
jednakosti pred zakonom, temeljni cilj ugarskih reformista: proširenje prava plemstva
na neplemiće, ili kako su to tada govorili, njihovo uzdizanje iza rovova ustava. U svje-
tlu spomenutih činjenica veoma je zanimljiv jedan Josipovićev govor iz 1845. godine.
Kukuljević je u žustroj raspravi između iliraca i mađarona optužio turopoljskog grofa da
želi uvesti diktaturu u Hrvatskoj. Josipovićev odgovor, međutim, dokazuje da ne samo
da jednostavno nije želio biti diktatorom, već je prisvojio najnaprednije nazore ugarske
liberalne oporbe (npr. načelo proširenja prava), koje su počev od Sabora 1832.—1836.
nadalje, odnosno od 1841. godine propagirali stupci Kossuthovih novina Pesti Hirlap.
Josipovićev govor od 29. rujna 1845. kasnije je naveden i u Gajevom listu:
»Ilirci uvijek vele, da im je na srcu domovina i nama je — i treba da samo ojača, pak ćemo i one
primiti u svoje krilo, koji traže svoja prava, al još nemaju nikakova. Nikad nisam htio biti dik-
tatorom. Nikad se nisam većini opro — već sam branio. Ja sam bio vazda pošten čovjek, uvijek
sam branio pravice plemenite braće turopoljske, koje toliko gospodu s druge strane peku. Moram
kazat, da sam uvijek bio i uvijek ću biti pravi domorodac, da sam ljubio domovinu, materinji
jezik, narodnost. Neka svaki govori, što hoće, moram reći, kako brane pravice. Evo ste čuli, da mi
hoćemo, kome šta oteti, ta mi želimo i onima, koji nemaju prava takovo podijeliti.«?!
Možemo biti sigurni da je među članovima mađaronske stranke osim Josipovića vje-
rojatno bilo i drugih koji su dijelili te liberalne nazore, jer konzervativac Antal Széchen
između ostalog napada stranku zbog sljedećeg:
»...kao što to potvrđuju i najnovije odluke Zagrebačke županije, svoj utjecaj koristi jedino za
oponašanje koraka najekstremnije ugarske oporbe...«?*
Odnos dviju hrvatskih stranaka osobito se pokvario do sredine 40—ih godina, a po-
vrh toga postao ugarskim unutarnjopolitičkim pitanjem. Dok su ugarski konzervativci
bili na strani iliraca, liberali su u svoju zaštitu uzeli »mađarone«, no što su čvršće bile veze
između madarona i ugarske oporbe, to je žešće reakcije to izazvalo na ilirskoj strani, zbog
čega su u ilirskom tisku Kossuth i njegovi pristaše imali još negativnijeg odjeka.
»Mađarone« su ilirci držali izdajicama domovine (1848. godine su prominentni-
je ličnosti morale izbjeći iz Hrvatske), što je odredilo predodžbu o njima u hrvatskoj
javnosti i u kasnijim razdobljima, premda valja zapamtiti da su njihovo ustrajanje na
hrvatskom etnonimu pravaši znali cijeniti?? Miroslav Krleža, veliki pisac 20. stoljeća
91 Emilij Laszowski (ur.): Plemenita općina Turopolje. Zamljopis, narodopis, povijesni pregled. Poglavlje o Turopolju i
ilirskom pokretu napisao i Josipovicev govor citirao Velimir Deželić I. k., str. 176.
92 Széchen Antal: A borvdt bonyodalmak L., Budapesti Híradó, broj 317, 11. siječnja 1846.
93 Matoš, također pravaškog usmjerenja u svom djelu (već citiranom u geslu ovog poglavlja) isključivo se pozitivno
prisjeća Josipovića. Suprotno od kolebljivoga Gaja, smatra ga čvrstim karakterom, cijeni ga jer je ustrajao na hrvat-
skom etnonimu za razliku od ilirskog i osobito ga visoko cijeni što ga ni nakon 1849. godine, barem duševno, ni
vidio je, upravo suprotno Gajevim sljedbenicima, pozitivnu stranu u njihovoj odanosti
kajkavskom književnom jeziku. Već sam spomenuo njihovu ulogu u razvitku hrvatske
nacionalne misli, a u pogledu povijesnog madarsko-hrvatskog odnosa njihova se važ-
nost sastoji u tome što su u hrvatskom javnom mnijenju, pa čak i svedeni na manjinu,
ipak pronijeli misao o održivosti ugarsko—hrvatske državne zajednice, odnosno elemente
tradicionalne pozitivne slike mađarskog naroda. Tako su ih kasnije ilirci uzalud pobije-
dili u ljeto 1848. godine; utjecaj njihovih promađarskih ideja postao je osobito živ i u
razdoblju neoapsolutizma, koji je ozbiljno kršio i hrvatske interese. Stoga je u godinama
nakon 1859. promađarska stranka ponovno oživjela, premda bečka vlada, blago rečeno,
nimalo nije podržavala njezino djelovanje. Jedna od naznaka toga jest činjenica da je
Antun Daniel Josipović, nekadašnji stvarni vođa stranke među posljednjima pušten iz
kufsteinskog zatočeništva u trenu kada su pomilovanje dobili već i ugarski borci za slo- |
bodu koje su smatrali najopasnijima. Josipović je iz zatvora izišao teško bolestan, više se
nije mogao uključiti u politički život, a kući u Hrvatsku išao je samo umrijeti.“
kufsteinski zatvor nije mogao slomiti (kamo je inače dospio upravo zato što je stajao uz mađarsku stvar i sudjelovao
u mađarskoj borbi za slobodu). Campus nobilium, objavljen u Obzor, 11. svibnja 1913. (u: A. G. Matoš: Sabrana
djela, sv. XXL, Zagreb, 1973 ., str. 249.—250.)
94 Josipović je 1848. godine organizirao slobodnu postrojbu i borio se protiv Jelačića u Zadunavlju, a zatim je kao
vladin povjerenik 1851. godine osuđen na smrt, no presuda je promijenjena u kaznu od deset godina zatvorai
oslobođen je tek 1860. godine. Vratio se svojoj supruzi, koja je u međuvremenu dobila natrag posjede koje joj je
suprug ranije prepisao, a koje su privremeno zaplijenili 1848. godine. Josipović je, posve se povukavši iz javnog
života, provodio dane bolestan, gotovo poput živog mrtvaca, do svoje smrti 1874. godine.
POGLAVLJE DESETO
Oruzani sukob. Hrvati i Madari

1848.—1849. godine
Zaoštravanje političkih odnosa u proljeće 1848. i neuspjeli

pokušaji pomirenja u ljeto iste godine
Narodi na prostoru Srednjoistočne Europe između Baltika i Jadrana u procesu nacionalnog
razvoja u 19. stoljeću do 1848. godine — nerijetko neovisno o stupnju svoje gospodarske
i društvene razvijenosti — dolaze do izricanja zahtjeva za nekakvim oblikom neovisnosti.
Dakako, posve je prirodno da i Hrvati, narod sa stoljetnom tradicijom autonomije, poput
mađarskih revolucionara zahtijevaju stvaranje nacionalne države. Povodeći se primjerom
Mađara, koji od Beča traže veću (umalo potpunu) neovisnost, hrvatski nacionalni pokret
prema Pešti (odnosno Požunu) postavlja slične zahtjeve. Doduše, hrvatski političari 1848.
godine nigdje izrijekom ne govore o potpunoj neovisnosti, ali mađarska je strana njihove
zahtjeve doživljavala kao težnje za de facto potpunim raskidom državnopravnih veza. Takve
bi želje, da nije bilo drugih, možda i mogle završiti madarsko-hrvatskim sporazumom (ako
uzimamo u obzir npr. Wesselényijev nacrt rješenja hrvatskoga pitanja, ili ponudu madar-
ske vlade Hrvatima u rujnu 1848. godine), no hrvatski je nacionalni pokret Monarhiju
kanio preustrojiti u duhu austroslavizma, što bi istodobno značilo i unutarnju teritorijalnu
podjelu Ugarske na nacionalnoj bazi, posve neprihvarljivu mađarskoj strani. Jedan od ra-
zloga što su 1848. madarsko-hrvatski povijesni odnosi postali najgori u zajedničkoj povije-
sti je upravo neuskladivost mađarskih i hrvatskih nastojanja. Dakle, sporazum nije izostao
zbog toga što je političko ozračje razdoblja bilo netolerantno, poglavito ako imamo u vidu
da je krajem kolovoza, početkom rujna 1848. i mađarska strana — iako prekasno — bila
spremna učiniti ozbiljne ustupke Hrvatima.
Hrvati u proljeće 1848. zahtijevaju nacionalnu samostalnost i Saboru odgovornu vla-
du, a s ugarskom krunom žele održavati labave veze. Dakle, hrvatski zahtjevi istovjetni su s
onima koje Mađari postavljaju prema Beču. Istodobno, Kossuth i mađarski čelnici — ba-
rem tijekom proljeća — istraju u nakani očuvanja jedinstva ugarske krune, a travanjski su
zakoni (prema starom običaju) trebali obvezati Hrvate na sudjelovanje u radu zajedničkog
sabora u Pešti, odnosno poslušnost prema ugarskoj vladi (u hrvatskoj literaturi se ne na-
glašava da su hrvatski poslanici na posljednjem staleškom saboru u ožujku 1848. godine u
Požunu prihvatili te zakone, istina, u paketu, zajedno s ostalim važnim zakonima o ukida-
nju feuzdalizma). Mađarska strana u rujnu 1848. želi popustiti, što Hrvati već ne uzimaju
u obzir. Glavnim uzrokom sukoba mogu se smatrati različiti nacionalni interesi, ali i činje-
nica da su konzervativni protivnici dualističkog ustroja (u želji da Habsburšku Monarhiju
ustroje kao centralistički i jedinstveni imperij) od samog početka ne samo iskorištavali, već
i potpirivali nesuglasice. No ozbiljnih suprotnosti je doista bilo. U razdoblju prije 1848.
godine odnose mađarskih nacionalnih liberala i hrvatskoga nacionalnog pokreta tereti oz.
biljno nesuglasje u pogledu nekolicine pitanja: jezičnih zakona, pripadnosti Slavonije i
Rijeke, odnosno državnopravnih veza Ugarske i Hrvatske. Hrvatska strana ističe i zahtjev
za pripajanjem Međimurja, što je ostvareno u rujnu 1848. godine.
Bečki dvor (odnosno, konzervativci) podupire desno krilo Narodne stranke. Veze s
dvorskim krugovima održava konzervativni hrvatski plemić, barun Franjo Kulmer. Kul-
mer je Franzu Antonu Kolowratu, privremenom predsjedniku austrijske vlade zajedno s
konzervativnim mađarskim plemićima predložio da na već podulje praznu bansku stoli-
cu stupi Josip Jelačić, graničarski pukovnik, uvjereni, ali dvoru bezuvjetno odani ilirac,
Kralj 23. ožujka (zacijelo ne slučajno, prije formiranja ugarske vlade) potpisuje Jelačićevo
imenovanje.' Uporedo s tim događajima Ljudevit Gaj također se nalazi u Beču i lobira za
Jelačića, ali kuca na otvorena vrata, no nakon primanja vijesti o imenovanju na Narodnoj
skupštini u Zagrebu 25. ožujka uspijeva postići da se u prvoj točki Zahtijevanja naroda
iznese želja za ustoličenjem Jelačića za hrvatskoga bana. 30 točaka Zahtijevanja iskazuju
značajke građansko-demokratskog programa. U peticiji pored društvenih zahtjeva izreče-
nih u duhu mađarskih 12 točaka nalaze se i zahtjevi za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, od-
nosno važnom pretpostavkom nacionalne neovisnosti, formiranjem odgovorne hrvatske
vlade. Hrvati 25. ožujka u Zagrebu svoje zahtjeve proglašuju povodeći se velikim dijelom
sličnom mađarskom peticijom od 12 točaka, koju nadopunjuju specifičnim hrvatskim
zahtjevima, poput dokidanja svećeničkog celibata, proširujući svoj program na 30 točaka.
Slijeđenje rečene peticije treba se shvatiti doslovno, budući da se u prvoj formulaciji točke
o narodnoj banci još nalazi surečenica »onako, kako se to u Ugarskoj događa.«
U proljeće 1848. godine još je bilo moguće sporazumno rješavanje sukoba: nepri-
jateljsko raspoloženje Hrvata proisteklo iz ranijeg razdoblja, obilježeno nepovjerenjem
i prijeporom prožima i mijenja nada u možebitne povoljne prinose promjena u Madar-
skoj, a Mađari također pokušavaju nastupiti prijateljski i pomiriti dotadašnje nesuglasice.
Od tih napora svakako valja istaknuti pomirljivi proglas peštanskog Odbora za sigurnost
na hrvatskom jeziku. O mađarskoj spremnosti na ustupke svjedoče i sam stil, odnosno
pravopis proglasa, koji je sročen hrvatskim književnim jezikom i Gajevim slovopisom,
iako je mađarski tisak reformnoga doba ranije oštro napadao jezična nastojanja iliraca.“
Na takve poteze Mađara odgovorio je pjesnik i političar Ivan Mažuranić, progla-
som Hrvati Magjaram, odnosno Horvátok a Magyaroknak, tiskanom na oba jezika.“
Imre Ress: Kérvényezó forradalom Zágrábban, Historia, sv. 3., 1988., str. 10.—14.
2 Vidi: Jaroslav Šidak: Narodna zahtijevanja od 25. ožujka — program hrvatske četrdesetosme, u: Studije iz hrvatske
povijesti za revolucije 1848—49, Zagreb, 1979., str. 33.—74.
3 Gydrgy Spira: A nemzetisćgi kćrdćs a negyvennyolcas forradalom Magyarorszdgán, 1980, Budapest, Kossuth Kiadó,
odnosno od istog autora: Nacionalna politika levice u peštanskoj revoluciji marta 1848., Zbornik za istoriju MS, 1.
Novi Sad, 1970., str. 27.—36.
4. Citateuzimam iz proglasa na mađarskom jeziku. A horvátok a magyaroknak. Felelet az 1848—ik Mártzius és Aprilis
magyar hirdetmćnyekre. frra Mažuranić Iván, Zágrábban Szuppán Ferenc nyomdájából, 1848. U to vrijeme poči-
nje uspon Mažuranovićeve političke karijere, dok Gajeva počinje tamnjeti: vođa iliraca upliće se u zamršenu finan-
Oružani sukob. Hrvati i Mađari 1848.—1849. godine 255
Ovo djelce, koje unatoč prijateljskom tonu dobro odražava i postojeće suprotnosti, pr-
vorazredno je vrelo za izučavanje onodobnog hrvatskog poimanja hrvatsko—madarskih
odnosa. Vrijedi citirati iz proglasa, uvedenog geslom Liberté, egalitć, fraternitć. Već i
uvodne rečenice sadrže nekoliko pozitivnih, uvriježenih predodžbi (naravno, stereotipa)
o Mađarima, koje odišu duhom i riječima mađaronskih plemića. Prema svjedočanstvu
prisjećanja Mije Kresića takav stav u ožujku 1848. iznosi i jedan mađaronski plemić,
Aurel Kušević, govoreći »da su Mađari jedini koji su slobodu uzdržali i da nije mađarske
opozicije, da bi se naše pravice već bile ukinule.
Mažuranić svoj proglas započinje u rečenom duhu:
»Mađari, sudržavljani naši! (Ovaj element je tradicionalan. Naime, hrvatski su plemići Mađare
smatrali braćom po ustavu, sudionicima zajedničkog ustava i njegovim braniteljima.) Bratinska lju-
bav i prijateljska ćućenja vaša, izražena prema nama u proglasijeh vašijeh, upravljenijeh na nas iz
Pešte ožujka mjeseca i travnja t.g., napuniše srca naša neobičnijem veseljem, nenadanom rado-
šću. Da, nenadanom radošću obradovasmo se svikolici, videći gdje ljudi, za isključivu mađarsku
narodnost svoju neizmjernijem ognjem upaljeni i toga radi svijem inijem narodnostim oko sebe
vjekovitijem porazom prijeteći (ovo je jedan od glavnih stereotipnih elemenata slike o Mađarima
iz razdoblja ilirizma — prikazuje ih kao neprijatelje, zatirače prava narodnosti, koji prijete mađa-
rizacijom) novijem bratinstva europejskoga duhom nejedared rasvijetljeni povikaše: »za svijeh
jednakost, za svijeh sloboda!
Mažuranić u Mađarima u to vrijeme vidi sljedbenike ideja slobode i jednakosti,

otvorene za iskreni razgovor o problemima i teškoćama:
»...kako vidimo iz hvaljenijeh proglasa vašijeh, vi već ne vojujete za narodnost, ne vojujete za
jezik, nego za jednakost svijeh, za slobodu svijeh.«
U nastavku Mažuranić iznosi svoje stavove o prošlosti i budućnosti, naširoko raz-

matrajući ideju o zajedničkoj ugarskoj državi, prepoznavši izvor problema u činjenici
da su Mađari Ugarsku, državu ravnopravnih naroda pokušali preinačiti u Mađarsku
(mađarski jezik nema posebnu riječ kojom bi se mogla izraziti dihotomija Ugarska-Ma-
đarska), suprostavljajući se, dakle, pretvaranju Ugarske u mađarsku zemlju. Naravno,
slično slovačkim piscima sa sličnim stavovima, Mažuranić onodobne podatke o raspo-
djeli stanovništva primjenjuje na predtursko vrijeme. Zapravo, Mažuranić francuskom
modelu nacije-države, za koji se tada zalagala mađarska strana, suprotstavlja herderov-
sku nacionalnu ideju. Izričući ovu ideju i u odnosu na državno-pravne odnose Hr-
vatske, Mažuranić je izjavio kako su hrvatske zemlje sastavnice ugarske krune, ali ne
mogu biti dijelom Mađarske, kojom vladaju Mađari. Također je odbacivao tvrdnju da
su Mađari osvajanjem stekli pravo na Hrvatsku, ustvrdivši da se prava stečena silom i
oružjem na isti način mogu i izgubiti. U nastavku Mažuranić izlaže hrvatske zahtjeve.
cijsku aferu (začinjenu vanjskopolitičkim elementima). Gaj je u ime bana iznudio novac od zbačenog srbijanskog
kneza Miloša Obrenovića koji je tada boravio u Zagrebu, što ga je koštalo političke karijere.
5 Mijo Kresić: Autobiografija, Zagreb, 1898.
Mažuranić, navedeno djelo, str. 3
Isto, str. 4.
lako nije priželjkivao odcjepljenje Hrvatske od Ugarske, zahtijevao je neovisnost bana i

hrvatske zemaljske vlade od Ugarske, odnosno praktički ravnopravnost bana i ugarskoga
palatina. Osim toga, tražio je neovisnost Sabora od ugarske vlade, ali je prihvaćao sudje-
lovanje Hrvata u Ugarskom saboru pri odlučivanju o pojedinim zajedničkim poslovima
(naravno, uz preduvjet da mogu govoriti hrvatski). Dakako, smatrao je da bi dvije države
trebale koristiti svoje službene jezike. Premda je sve to izrečeno prilično odlučno, Ma-
žuranić započinje sljedećim riječima:
»Mađari, stara družbo, nova braćo naša! Oprostite iskrenosti našoj.«
— a kasnije ponovno upozorava:

»Nije mogla samovladna Austrija naša iskat ni imati pouzdanja od ustavne Ugarske naše; ne mora
ni tlačeća narode nemađarske Ungarija naša iskat ni imati pouzdanja od nemađarske Hrvatske i
Slavonije naše.«?
Odnos Mažuranićeva proglasa prema Mađarima mogli bismo sažeti ovako: mađarski
narod, privržen idejama slobode i jednakosti ocjenjuje se pozitivno, te mu se ukazuje po-
vjerenje, ali se simpatije i povjerenje istodobno uskraćuju Mađarima koji teže ka prevlasti.
Slično Mažuraniću dio hrvatske javnosti u ožujku i početkom travnja u stanju je
iščekivanja. Nekoliko mjeseci kasnije najveći dio hrvatskih zahtjeva za autonomijom
bio je prihvatljiv mađarskim političarima, a do 1849. i u nacionalnoj politici dolazi do
značajnog zaokreta, o čemu svjedoči i Zakon o narodnostima prihvaćen na saboru u
Segedinu, no stvari su se u međuvremenu okrenule na zlo.
Kralj, naravno, nije udovoljio hrvatskim zahtjevima. Dvor je započeo dvostruku
igru koju će nastaviti sve do kolovoza: naizgled je popuštao mađarskim zahtjevima protiv
Jelačića, a u međuvremenu (posebice nakon što je Radetzky pobijedio u Italiji) bana je
nukao na oružanu akciju protiv mađarske revolucije, šaljući kriomice novac u Zagreb
po ministru rata Latouru. Habsburgovcima su, naime, mađarski vojnici na talijanskom
ratištu i hrvatski graničari bili podjednako potrebni, što ih je navodilo na taktičku igru,
pri kojoj su naizgled popuštali Mađarima, a potajno ohrabrivali hrvatskoga bana.
Sljedeći tjedni i mjeseci donijeli su jačanje suprotnosti, izazvano brojnim čimbeni-
cima. Između ostalog, pored prilično krutog stava mađarske strane o hrvatskom pitanju,
prisutnog sve do srpnja 1848., tomu su doprinijeli politika hrvatskoga bana Josipa Je-
lačića, njegove veze s kontrarevolucionarim dvorskim krugovima, austroslavenske ide-
je hrvatskog nacionalnog pokreta i strah od pojavljivanja jake mađarske srednje sile,
odnosno simpatije i konkretna pomoć koju su u duhu jugoslavenstva Hrvati pružali
ugarskim Srbima, poistovjećujući se s njihovim stvarnim i izmišljenim povredama prava,
te spomenuta, temeljna razmimoilaženja između mađarskog i hrvatskog nacionalnog
koncepta. Činjenica je da već od travnja, posebice u Slavoniji, jača političko nadmetanje
Hrvata i Mađara i popratni propagandni rat (u kojem se mađarska strana dosta dugo
8 Isto, str. 20.

9 Štoviše, sadrži i prijetnje za slučaj neprihvaćanja hrvatskih zahtjeva.
učinkovito koristila oružjem da je kmetove oslobodio Ugarski sabor u Požunu, a Hrvat-

ski sabor ne želi proglasiti donešeni zakon). Jelačić je odgovorio objavljivanjem Banskog
pisma o ukinuću kmetstva, što se u hrvatskoj javnosti shvaćalo kao da je oslobađanje
hrvatskih kmetova provedeno neovisno o ugarskim zakonima, posebice stoga, što je
proglas određenim pitanjima (primjerice ukidanju desetine u grožđu, te pravnom polo-
žaju graničara) pristupao popustiljivije od ugarskoga zakonodavstva. Naime, Ugarski se
sabor — kako bi izbjegao sukob s austrijskom vladom, odnosno vojnim vrhom — nije
usudio mijenjati položaj graničara. To je banu omogućilo da se pred graničarima pojavi
kao zaštitnik, koji za razliku od uskogrudne ugarske vlade brine o njihovim pravima.
Inače, Jelačić nije htio primiti bansku dužnost od Narodne skupštine sazvane u
Zagrebu, to je učinio samo nakon što je stiglo kraljevsko imenovanje. On je 19. travnja
naredio hrvatskim tijelima uprave da se pokoravaju isključivo njemu (ne prihvaćajući
naredbe ugarske vlade), čime je — iako neformalno — praktički odcijepio Hrvatsku
od Ugarske. Banski proglas o ukinuću kmetstva od 25. travnja u lipnju je prihvatio i
Hrvatski sabor. Jelačić je i na taj način želio naglasiti, Hrvati nisu podložni odlukama
Ugarskoga sabora, premda su rečeni zakon još u ožujku u Požunu izglasali i hrvatski po-
slanici. U svibnju su raspisani izbori u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojnoj krajini (Hrvati su već
tada odlučili da neće slati poslanike u Ugarski sabor). Unatoč prosvjedu ugarske vlade
(a formalno i kralja) 5. lipnja 1848. sastao se Hrvatski sabor, koji se prvi put birao na
temelju načela narodnog zastupništva. Sabor je ustoličio Jelačića za bana i ustrojio Ban-
sko vijeće, zauzimajući se ispočetka za ravnopravnu državnu zajednicu s Ugarskom (u
kojoj bi vanjsku politiku, financije i obranu Monarhije vodila središnja vlada u Beču), ali
kasnije, nakon zaoštravanja odnosa odlučuje se na razvrgavanje državno-pravnih veza.
Ferdinand V. je 10. lipnja (na molbu Mađara) smijenio Jelačića. Zagreb zahvaća
protumonarhijsko raspoloženje, koje ne traje dugo, budući da kralj prima Jelačića. Hr-
vatski sabor poništava odluku o banovoj smjeni, dajući mu gotovo diktatorsku vlast.
Budući da lijevo krilo Narodne stranke povremeno izlazi s neugodnim, demokratičnim
zahtjevima Jelačić poslije toga više nije sazivao sabor. Međutim, protumađarsko raspolo-
ženje sve više dobiva zamah (što dodatno raspiruje i travanjski pokušaj ugarske vlade da
na dužnost zagrebačkog velikog župana postavi Daniela Antuna Josipovića, omraženog
među ilircima). Po tom pitanju nije bilo razlike između liberala i desnog krila Narodne
stranke, koji su jednodušno podupirali Jelačića, poglavito poslije pokušaja njegove smje-
ne, kada se ban pretvorio u simbol narodnog otpora.
Poslije pobjede iliraca mađaronski političari napuštaju Hrvatsku ili bivaju prognani.
Njihovi se posjedi zapljenjuju, no događalo se da su imovinu emigranata iz Hrvatsko—
ugarske stranke umjesto u korist države njihovi lokalni protivnici konfiscirali za sebe.
Veći dio članstva stranke otišao je u Austriju, u želji da se u to burno vrijeme udalji od
politike. To je prvi primjer masovne političke emigracije u novovjekovnoj hrvatskoj po-
vijesti.!" Emigranti se iz austrijskog dijela carstva vraćaju krajem 1848., odnosno u prvoj
10 Vladimir Košćak nabraja 144 osobe, no broj emigranata bio je veći. Svoje je slavonske posjede, na primjer, napustila
i obitelj Khuen-Héderváry, koja se ne nalazi na popisu. Košćak, V.: Madžaronska emigracija 1848., Historijski
zbornik, II., I.—4., 1950., str. 39.—124
polovici 1849., a uz pomoć bečke vlade i Jelačića uskoro su im vraćeni i zaplijenjeni

posjedi. Ban je 1850., nakon konačnog povratka čak pokrenuo i postupak zbog pljac-
kanja posjeda 1848. (konzervativna vlada, za razliku od iliraca i Banskog vijeća iz 1848,
godine, smatrala je da stranačka pripadnost nije dostatan razlog za konfiskaciju plemić-
kih posjeda). Ipak, to se nije primjenjivalo i na mađarone koji su aktivno sudjelovali u
borbama na području Ugarske (te mađarske političare koji su na području Hrvatske
imali značajne posjede, poput grofa Lajosa Batthányija ili Sebóa Vukovicsa).
U međuvremenu, u lipnju 1848. buknuo je srpski ustanak. Jelačić podržava Josifa
Rajačića, srpskog patrijarha iz Srijemskih Karlovaca (koji ga je ustoličio za bana) i srp-
ske ustanike, iako su oni slavonsku Srijemsku županiju željeli pripojiti Srpskoj Vojvodini,
Međutim, u Zagrebu se dosta maglovito razmišljalo o nekoj vrsti državne zajednice, pa se
protiv toga nije posvjedovalo.!! Sabor je (u duhu austroslavenskog koncepta) izrazio želju
združivanja s Austrijom. Bansko vijeće je dvoru dostavilo predstavku o tom pitanju, no |
Austrija ne želi pridodati zapadnom dijelu carevine još jednu slavensku zemlju. Stoga za
ostvarivanje ideja memoranduma Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog pod naslovom
»Osnova za savezno preporodjenje cesarevine austrijske po načelu ustavne slobode i narod-
ne pravstvene jednakosti« "^, sastavljenog 22. listopada 1848. nije bilo izgleda. Urješenović
Ostrožinski Monarhiju je zamišljao kao demokratsku saveznu državu deset naroda, s dva
savezna parlamenta: Vijećem naroda (National-Congress), u kojem bi svi narodi imali jed-
nak broj zastupnika, odnosno Carevinskim saborom (Central-Reichstag), čiji su zastupnici
odgovorni pokrajinskim vijećima. Međutim, smatrao je da bi se broj pokrajinskih zastu-
pnika u Carevinskom saboru umjesto nacionalnog ključa trebao odrediti proporcionalno,
sukladno broju stanovnika. Na posljetku svoje sabore (National Landtag) imale bi i pokra-
jine. Bjelodano je da Utješenovićev memorandum želi spriječiti dualizam, to jest vodeću
ulogu njemačke i mađarske elite. U načelu (barem u slučaju da Talijani ostanu u Monarhi-
ji) u savezno uređenoj državi Slaveni ne bi činili većinu, o čemu svjedoče i autorovi podaci.
Naravno, izdvajanje Talijana dovelo bi do prevage slavenskih naroda.
Krajem srpnja, posredstvom nadvojvode Ivana, Jelačić u Beču pregovara s Batt-
hyányjem, no dogovor nije postignut.? Mađarska je strana tada već spremna popustiti u
svezi hrvatske autonomije, ali Jelačić — vjerojatno na poticaj dvorskih krugova — istupa
i s drugim zahtjevima. Tražio je da se Mađari odreknu upravljanja financijama i vojnim
pitanjima, koja su predstavljala vladarsko pravo (ali ih je carevinsko središte — isključivo
11 Hrvatsko-mađarsko-srpski odnosi, odnosno politika carevinskog središta prema pojedinim stranama koja je utje-
cala na međusobne odnose vrlo je složena i komplicirana, što je pojedincima (na primjer, vojnicima zajedničke voj-
ske) otežavalo snalaženje u ovim izvanrednim vremenima. Ovom pojavom, to jest međuodnosom Mađara, Hrvata
i Srba bavi se posljednja monografija Gyórgya Spire. Spira, Gy.: Hrabovszky altdbornagy tévelygései Petervdradići
Alamácig,(Lutanja generala Hrabovszkya od Petrovaradina do Olomouca) Jugoszláviai Magyar Müvelódési Társulat,
Novi Sad, 2001. Hrabovszkyja su Hrvati i Srbi podjednako smatrali privrženim promicateljem mađarske stvari,
premda je — ako se pravo uzme — bio nošen događajima.
12. Ognjeslav Utješenović Ostrožinski: Osnova za savezno preporodjenje cesarevine austrijske po načelu ustavne slo-
bode i narodne pravstvene jednakosti. Korunić, Petar: Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom narodnom preporodu
1835—1875., Zagreb, 1989., str. 182.—196.
13 O hrvatsko-madarskim odnosima u ljeto 1848. vidjeti: Šidak, Jaroslav: Hrvatsko-mađarski odnosi u ljeto i ranu
jesen 1848., Studije..., 1979., str. 197.—248. Najnovija razmatranja o pregovorima Jelačića i Batthyányja donos
Aladár Urban u A. Urban: Gróf Batthyány Lajos miniszterelnoksćge, fogsdga és baldla, Budapest, 2007.
zbog straha izazvanog ožujskom revolucijom — prepustilo Mađarima), te priznaju srpsku

autonomiju. Zapravo, obje su strane čekale da vide kako će se stvari razvijati. Ugarska
vlada nadala se ostvarenju njemačkoga jedinstva, odnosno izdavajanju Austrije (i skupa s
tim carske vojske), što bi bana ostavilo bez podrške, dok je hrvatska strana priželjkivala au-
strijsku pobjedu u Italiji i učvršćenje svog položaja.“ Feldmaršal Radetzky je 25. srpnja do
nogu potukao vojsku sardinskoga kralja. Ohrabren tim događajem i bodrenjem dvorskih
konzervativaca, s kojima je komunicirao preko baruna Kulmera, Jelačić nakon povratka u
Hrvatsku nastavlja već započetu mobilizaciju u Vojnoj krajini. Ugarsko Ministarsko vijeće
pod utjecajem tih prijetećih događaja 27. kolovoza iskazuje spremnost priznanja potpune
autonomije Hrvatske, dok je Kossuth bio spreman prepustiti Hrvatima i Slavoniju (osim
petovaradinske i osječke tvrđave), pristajući čak i na potpuno odcjepljenje Hrvatske.'?
Odluka ugarske vlade glasila je ovako:
»Pročitan je prijedlog zakona u svezi Hrvatske, sročen u cilju otklanjanja trzavica dviju zemalja,
na temelju kojeg je vlada spremna pregovarati. Istodobno izjavljujemo, kako u slučaju nemo-
gućnosti otklanjanja trzavica na rečenoj osnovici pristajemo i na razdruživanje, a slijedom toga i
obični federativni odnos, zadržavajući slobodno vlasništvo nad Rijekom i Ugarskim primorjem,
te mogućnost nesmetanog prometa i trgovine preko njih.«'$
Međutim, tada je već bilo suviše kasno: hrvatska javnost nije mogla doznati za odlu-
ku ugarske vlade, a Kulmer je iz Beča brzom poštom žurno obavijestio Jelačića, požuri-
vajući napad na Mađare. Lijevo krilo Narodne stranke nije imalo snage prekinuti slijed
događaja, poglavito stoga što se pretežna većina iliraca, uključujući i ljevicu, zalagala
za preustroj Habsburške Monarhije na austroslavenskoj osnovi, pa je umjesto austro—
ugarskog dualističkog uređenja priželjkivala federaciju ravnopravnih država, naravno, sa
slavenskom prevagom."
O tome Imre Ress piše ovako:
»Hrvatski austroslavizam nije bio samo parcijalna nacionalna ideja koja je težila madarsko—hr-
vatskom razdruživanju, već integralni južnoslavenski program s ciljem preustroja cjelokupne Ha-
bsburške Monarhije«.
Taj program bio je neprihvatljiv za cijelu mađarsku političku elitu, jedino je László
Teleki, kako svjedoči njegova korespodencija s Kossuthom, 1849. godine razmišljao o
unutarnjoj federalizaciji Ugarske.!?
14 Usp.: Imre Ress, 2004.. str. 75.—76.

15 O rom pokušaju pomirenja ugarske vlade vidjeti: Gyórgy Szabad: Hungary's Recognition of Croatias Self-deter-
mination in 1848 and its Immediate Antecendents, Annales Universitatis Budapestiensis de Roland Eótvós nominate,
Sectio Historica, XXI., Budapest, 1981.
16 János Beér (ur): Az 1848/49. évi népképviseleti orszdggytilćs, Budapest, 1954., str. 683.
17. Nikola Krestić, glavni urednik lijevo usmjerenog lista Slavenski jug izravno piše sljedeće: »Ugarska, taj konglomerat
potčinjenih i ugnjetavanih naroda, uopće ne bi trebala postojati kao samostalno kraljevstvo.« U nastavku predlaže
ustrojavanje federalne Austrije. Cit.: Markus, Tomislav: Publicističko djelovanje Bogoslava Šuleka 1848-1850.
godine, Povijesni prilozi, 1995., 14., str. 146.
18 Vidjeti: I. Ress 2004., str. 75. O Telekiju vidjeti: László Katus: A magyar politikai vezetóréteg a délszláv kérdésról
1849. és 1867. kózótt, u Szerbek és magyarok a Duna mentén II., Istvan Fried (ur.), Budapest, 1987., str. 147.148.
Jedini medosobni ratni sukob osamstoljetnog

madarsko—hrvatskog suživota
Jelačić je 31. kolovoza 1848. zauzeo Rijeku, a 11. rujna prešao Dravu, kako bi srušio
peštansku vladu. Hrvatska vojska bila je loše opremljena, sastavljena od tzv. druge rezer-
ve graničara — najkvalitetnije pukovnije ratovale su u Italiji — i 12.000 dobrovaljaca |
slabih vojnih sposobnosti. Posebno je nedostajala konjica, no ban je na početku pohoda
očekivao da će mu se pridružiti nemađarske carske pukovnije razmještene na području
Ugarske. Uzalud je Jelačić nakon preslaska Drave hrvatski stijeg zamijenio crno—žutom
carskom zastavom (izazvavši negodovanje brojnih Hrvata), bečki ga dvor nije postavio
za zapovjednika carskih trupa u Ugarskoj, a bez imenovanja nije bio legitiman u očima
mađarskoj stvari neprivrženih pripadnika carske ugarske vojske. Mađarska vojska smje-
štena na Dravi na čelu s Adimom Telekijem povukla se bez borbe. Ban je uz pomoć
konzervativnih mađarskih velikaša sastavio proglas na mađarskom jeziku, pokušavajući
obrazložiti prodor u Ugarsku, govoreći kako ne želi naštetiti Mađarima, samo se želi
obračunati s »pobunjeničkom« peštanskom vladom.
Nakon što su graničari i dobrovoljci svojim neobuzdanim razaranjem obezvrijedili
milozvučna obećanja, ban je već na samom početku izgubio propagandni rat (na svu
sreću, nisu se dogodila masovna ubojstva ili genocid). Bezuspješan je bio i pokušaj posre-
dovanja palatina Stjepana. Protiv napadača nisu se okrenuli samo mađarski političari (na
čelu s Lajosom Kossuthom), već i cjelokupno stanovništvo. Slijedom nasilja graničara i
pljačke u Zadunavlju počinje narodni otpor.'? Ugarska je bila prisiljena na obrambeni
rat. Premda je hrvatski napad u Pešti prvo izazvao političku krizu, predsjednik vlade grof
Lajos Batthyányi, nakon što je prvo odstupio, a potom bio ponovno potvrđen u duž-
nosti od palatina Stjepana, odlučio se za otpor. Mađarska vojska predvođena generalom
Jánosom Mógom u cilju obrane glavnoga grada odlučila je zaustaviti napadače, koji su
već bili stigli do Stolnog Biograda.
Jelačić je glavninu ugarske vojske oči u oči susreo tek 29. rujna, u području Pákozda
i Velence. Tamo su se odigrali sukobi popraćeni minimalnim gubicima, koje bismo u
usporedbi s krvavim događajima mađarske revolucije jedva mogli nazvati bitkama, ipak,
bili su dostatni da uvjere Jelačića kako ne može umarširati u Peštu. Stoga je 30. rujna za-
tražio primirje, koje je upriličeno na dosta maglovit način: naime, prekid neprijateljstava
još u tijeku bitke prva je predložila mađarska strana. Poslije toga, 1. listopada, pribojava-
jući se posve osnovano osipanja svoje vojske, ban se povukao (iako ne bezglavim trkom).
19 Ponašanje hrvatskih graničara u svojim memoarima osudio je čak i general Neustiidter, inače oduševljen Jelačićem.
Neustádter, Josip: Ban Jelačić, 2. svezak, str. 71. Međutim, Hrvatima naklonjeni austrijski general griješi, kada
otpor mađarskog stanovištva objašnjava isključivo prijestupima hrvatske vojske. Narodne su mase protiv graničara
osjećale toliki bijes, da je pimjerice u Kisegu revoltirano stanovništvo poubijalo ranjenike zaostale za Todorovićevim
postrojbama (vidjeti: Mijatović, Anđelko: Ban Jelačić, Mladost, Zagreb, 1990. str. 70.). Jelačić je Todoroviću po-
četkom listopada naredio da se preko područja županija Vas i Zala vrati u Hrvatsku s narodnim ustanicima slabih
borbenih sposobnosti, odnosno ranjenim ili bolesnim graničarima. Međutim, nedostatak logistike vojsku je naveo
na pljačku, što je izazvalo ozlojeđenost lokalnog stanovništva, dok su hrvatske časnike i vojnike — koji su kod
Ozore predali regularnim postrojbama — mađarski domobranski časnici zaštitili od ispada.
Premda brojčano nadmoćniji od protivničke mađarske regularne vojske, Jelačić je shva-

tio kako Mađari raspolažu puno većim mobilizacijskim potencijalom, a zahuktavanje
narodnog ustanka može presjeći linije opskrbe. Budući da nije namjeravao napustiti
Ugarsku, povukao se do ugarsko-austrijske granice. Mađarska vojska (koja se, kako bi
spriječila napredovanje hrvatskih postrojbi prema Budimu, u večernjim satima poslije
bitke također povukla prema Martonvásáru) postigla je svoj cilj, zaustavljanje napadača.
Iako ban kod Pákozda nije pretrpio poraz (prije bismo rekli da je sraz završio neriješeno),
dogodilo se još gore: u konačnici, cjelokupni pohod možemo smatrati neuspješnim!
Ban, uostalom, nije morao bježati: mađarska vojska za njim je krenula tek nakon
dva dana (3. listopada). Jelačić je 3. listopada napokon primio imenovanje, kojim je po-
stavljen na čelo carske vojske u Ugarskoj. 5. listopada utaborio se u području Mosona
i Magyaróvára. Planirao je pikupiti vojsku u Austriji i Gornjoj Ugarskoj, te ponovno
krenuti na Peštu, što se (zbog izbijanja revolucije u Beču 6. listopada) ipak nije dogodilo.
Ovaj neuspjeh znantno je oslabio položaj Hrvata u Monarhiji (naravno, promatrajući iz
povijesne perspektive madarsko—-hrvatskim odnosima pogodovalo je što mađarska revo-
lucija nije poražena hrvatskim oružjem). U međuvremenu, jedna hrvatska vojna jedinica,
sastavljena od devet tisuća slavonskih graničara i dobrovoljaca, nakon što se nije uspjela
sjedniti s udaljenom glavninom Jelačićeve vojske, 5. listopada u blizini Bárándpuszte,
odnosno 7. listopada u Ozori položila je oružje pred mađarskim narodnim ustanicima,
te trupama Ártüra Górgeyja i Móra Perczela. Jedan dio razoružanih hrvatskih ratnih za-
robljenika pušten je kućama, pod uvjetom da se više ne dižu na oružje protiv Mađara.
Jelačić je vraćene zarobljenike ponovno naoružao, no poštivajući sporazum umjesto
Ugarske poslao ih je u Ljubljanu.“ Mađari su izvršili protunapad i zakratko ponovno
zaposjeli Međimurje, ali se mađarska vojska na posljetku ipak morala povući, nakon čega
to područje nekih 12 godina ostaje pod hrvatskom upravom.
U međuvremenu (6. listopada) izbila je u Beču (treća) revolucija privržena (veliko)
njemačkoj ideji, blagonaklono nastrojena prema Mađarima. Jelačić zajedno s princom
Windisch-Gritzom sudjeluje u gušenju bečke revolucije, ali gubi dužnost glavnog zapo-
vjednika. Kasnije se u pohodu na Ugarsku — sve do poraza carskih trupa tijekom proljetne
ofenzive — bori kao obični general, podređen princu. Ban je, naravno, podržao ustoličenje
20 Obje strane pretrpjele su otprilike iste gubitke (ukupno manje od stotinu vojnika), premda Móga i hrvatski ban
u svojim prvim izvješćima podjednako tvrde da je protivnik izgubio više ljudi. Bitka je odnijela manje mađarskih
života od događaja koji su uslijedili uvečer, kada je jedna novopristigla jedinica greškom otvorila vatru na drugu
mađarsku jedinicu, dok su neki hrvatski vojnici poginuli u prometnoj nezgodi (prevrtanju kola). Vidjeti: Hermann,
Róbert: Nedoumice oko Pákozda (Kételyek Pákozd korül), u Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, 2001. Zagreb,
uredio: Mirko Valentić, Zagreb, 2001. str. 149.—165. Opširnije, isti autor: Pákozdi kérdójelek, A Drdvdidi a Lajtdig.
Tanulmányok az 1848. nydri és 6szi dundntili badi események türténetéból, Balassi Kiadó, Budapest, 2008., str. 77.—112.
Róbert Hermann je iznova analizirao onodobne izvore i dokazao da ban po povlačeju nije prekršio primirje (unatoč
optužbi, koju je odmah nakon događaja izrekao László Csányi), budući da je sporazumno prihvatio kako tri dana neće
napadati mađarsku stranu, niti joj se približavati, no napuštanje bojišnice u bočnom pravcu nije bilo među obvezama.
Hermann u svojoj studiji ističe da je R4kosijev režim 29. rujna — umjesto brojnih drugih bitki revolucije — izabrao
za dan mađarskih oružanih snaga iz razloga jer se pobjeda nad Hrvatima dobro uklapala u propagandni rat protiv Tita
1951. godine. S druge strane, poprište bitke je unutar trianonskih granica, na što su komunistički vlastodršci također
pomno pazili (a datumi proljetne ofenzive bili su previše blizu 4. travnju, slavljenom kao dan oslobođenja).
21 Hermann, 2001. str. 160.
Kulmera već
Franje Josipa u prosincu 1848., što ne iznenađuje, budući da je preko baruna
enim oko
od proljeća održavao kontakte s konzervativnim dvorskim krugovima, okuplj
nadvojvotkinje Sofije (majke mladog vladara). Jelačić od ljeta 1849. pomaže srpskim usta-
nicima na južnom ratištu, istiskujući u srpnju Perczelovu vojsku iz Južne Bačke. Međutim,
14. srpnja 1849. pored Malog Idoša pretrpio je težak poraz od generala Vettera, nakon
Haynaua
čega se povlači u Srijem, a na teritorij Ugarske ponovno stupa tek nakon dolaska
i ruske intervencijske vojske, odnosno kapitulacije u Vil4gosu.“
u Hr-
Jelačić je cijelo vrijeme bio uz vojsku, pa nije mogao voditi računa o stanju
je
vatskoj, posjetio je Zagreb samo na kratko, u svibnju 1849. Umjesto njega vladalo
stranke
Bansko vijeće na čelu s podbanom Mirkom Lentulajom. Lijevo krilo Narodne
Josipa,
bilo je vrlo nezadovoljno tzv. oktroiranim ustavom, nametnutim od strane Franje
koji uopće nije udovoljio hrvatskim zahtjevima: umjesto ujedinjenja hrvatskih zemalja
im
stupanj samostalnosti spustio se ispod razine zajamčene ranijim, ugarskim stalešk
nade
ustavom. Car je usto raspustio i ustavotvornu skupštinu u Kremisieru, urušavajući
austroslavenskih federalista. Hrvatska oporbena glasila oštro su se okomila na olomouc-
ki ustav, kritizirajući čak i baruna Kulmera. Ban je 12. svibnja odgovorio uvođenjem
obveze plaćanja visoke kaucije za objavljivanje novina.“
U međuvremenu je ugarska vlada uz pomoć pariške poljske emigracije, predvođene
princom Czartoryskim započela pregovore sa srpskom vladom i ustanicima. Na putu u
Istanbul Gyula Andrássy zaustavlja se u srpskom glavnom gradu i pregovara s mladim
barunom Dragojlom Kušlanom, koji je u Beograd stigao kako bi zatražio pomoć pariške
i us-
poljske emigracije za opstanak hrvatskog oporbenog lista Slavenski jug (u čemu je
ar
pio, list je izlazio sve do uvođenja neoapsolutizma). Premda je taj mladi hrvatski politič
da
posredovanjem Poljaka u Beogradu pregovarao s Andrássyjem — sporazumjeli su se
će ugarska vlada u državnom saboru priznati i proglasiti prava Hrvata (i drugih narod-
nosti), a potaknuta je čak i mogućnost postavljanja popularnog poljskog generala Jozefa
Bema za hrvatskoga bana — stvarnih rezultata nije bilo. Hrvatski političari nezadovoljni
og ot-
bečkim dvorom nisu predstavljali značajnu snagu, niti su prelazili granice pasivn
ga
pora.“ Osim negodovanja ljevici bliskih listova, Slavenskog juga i Stidslawische Zeitun
(odgađajuće) tipa, uspješ-
22 Ban, kojeg bismo mogli smatrati možda previše opreznim vojskovođom cunctatorovskog
U prosincu 1848. potukao ga je kod
no se borio protiv povremeno neodgovornog i nepromišljenog Mćra Perczela.
se s banom, postavlje nim na čelo jedne Windisch-
Mora. Vidjeti: Neustádter, citirano djelo, str. 132.-133. Perczel
Gritzove divizije sukobio na Kossuthov zahtjev.
krilo Narodne stranke htjelo surađivati
23 Jugoslavenski povjesničar Vaso Bogdanov smatra da je nezadovoljno lijevo
V: Hrvatska ljevica u godinama revolucije
s ugarskom vladom, a bilo je spremno čak i na veće ustupke. Bogdanov,
tezu iznosi i Endre Kovács u svom djelu Magyar-dél-
1848—49. u svjetlu četrdesetosmaške štampe, Zagreb, 1949. Ovu
1958.). Ta teorija nije potvrđen a u povijesnim vrelima, iako je
szldv megbékélési ktsćrletek 1848/49—ben (Budapest,
afiji bila dugo prisutna. Analizom vrela — uključujući i tiskovine
zahvaljujući Bogdanovu i u mađarskoj historiogr
može dokazati mogućnos t prougars kog prevrata. Hrvatsko lijevo krilo bilo je ne-
lijeve orijentacije — uopće se ne
sve do uvođenja neoapsolutizma, što
zadovoljno olomouckim ustavom, ali je istrajalo na austroslavenskoj federaciji
Tomislav: Vrijeme unutarnjih sukoba,
samo po sebi isključuje sporazum s Mađarima. Vidjeti dio članka: Markus,
u: Hrvatski politički pokret 1848-1849. godine, Zagreb, 2000., str. 327.—375.
kada može promijeniti,
24 Andrássyjevo izvješće pomalo je cinično: smatrao je da se sporazum poslije pobjede bilo
1848—49—iki szerb fólkelés
a u slučaju poraza ionako je svejedno. Izvještaj donosi József Thim: A magyarországi
navesti kako je i Kossuth raz-
tórténete, 1930—1940., 3. svezak, str. 787.-791. U Andrássyjevu obranu možemo
e Srbima je ponudio autonomiju
mišljao slično. U pismu Kázméru Batthyányu 10. ožujka 1849. umjesto Vojvodin
zbog ruske intervencije, te opreznog protivljenja pogubljenju u Aradu nije se dogodilo

ništa. Zapravo, vrlo je malo Hrvata podržalo Mađare, čak je i većina prognanih mađaro-
na utočište tražila u inozemstvu. Osim ranije spomenutog turopoljskog grofa Josipovića
možemo spomenuti još i Karla Knezića, jednog od trinaestorice generala mađarske voj-
ske pogubljenih u Aradu, koji se mađarskim domobranima priključio zbog svog liberal-
nog uvjerenja, no tragične podjele među narodima ovih prostora 1848. godine najbolje
ilustrira činjenica da se Knezićev rođeni brat borio u Jelačićevoj vojsci (kasnije, u svibnju
1849. kao član carske posade branio je budimsku tvrđavu od mađarske vojske), a drugi
njegov brat poginuo je u Italiji, također u carskoj odori.
Bansko vijeće je s odlukom o objavljivanju oktroiranog ustava čekalo prilično dugo
poslije mađarske kapitulacije, sve do 29. kolovoza 1849, no ustav je konačno službeno
proglašen tek u rujnu. Prihvaćanje ustava iz Olomouca značilo je neuspjeh hrvatskih
naconalnih težnji: hrvatske zemlje svedene su na razinu obične krunovine bez sabora,
nije došlo do sjedinjenja s Dalmacijom i Vojnom krajinom, niti je postignut dogovor
sa Srbima, pa su Vojvodina i Hrvatska ostale bez ikakve državnopravne veze. Hrvatska
javnost bila je vrlo razočarana, no udaljavanje od Beča i približavanje prema Mađarima
dogodilo se tek u vrijeme neoapsolutizma.?
Jelačić je kasnije u očima hrvatske javnosti i građanske historiografije postao simbo-
lom narodnog otpora protiv Mađara. Uz to, premda je upravu nad Dalmacijom 1848.
godine dobio tek osobno, hrvatski su suvremenici u njemu vidjeli sjedinitelja Trojed-
nice. Godine 1866., poslije neuspjeha prvih ugarsko-hrvatskih nagodbenih pregovora
dobio je spomenik na zagrebačkom glavnom trgu. Kip bana Jelačića s uperenim mačem
gledao je prema sjeveru, to jest Ugarskoj i u očima hrvatske javnosti postao simbolom
borbe za neovisnost (vidi npr. Matoševu novelu Kip domovine godine 188*).%% S motri-
šta mađarske povijesti — budući da je cilj njegova pohoda bilo zatiranje mađarskih ste-
čevina — ban je odigrao negativnu ulogu. Istodobno je njegov lik zbog neuspjeha (i ču-
vene Petófijeve pjesme Stari barjaktar) u mađarskoj povijesnoj tradiciji prilično ironično
obojen.?Z Marksistička historiografija držala ga je za najmračnijeg predstavnika reakcije,
što je dovelo do izdavanja partijske direktive za uklanjanje banova spomenika u Zagrebu.
Time je Jelačić u očima boraca za hrvatsku neovisnost postao Zrtvom komunizma, pa je
nakon demokratskih promjena kip vraćen na svoje izvorno mjesto.
u ionako u upravnom smislu odvojenoj, hrvatskoj Slavoniji, te pridodao: »Na to možemo pristati prije pobjede, ali
ne i poslije nje.« (Thim, cit. djelo, 3., str. 507.—508.) O pokušaju madarsko-hrvatskog pomirenja posredovanjem
Poljaka vidjeti: Kosáry, Domokos: Magyarország és a nemzetkozi politika 1848—1849—ben, Budapest, 1999., str.
195.; Felczak, Waclaw: Lengyel kózvetítés az 1848—49—es horvát magyar konfliktusban, Tiszatdj, 1993., 12., str.
51.—52.; Ekmečić, Milorad: Garašanin, Czartorisky kore és a magyarok 1848—49—ben, u Szerbek és magyarok a
Duna mentén IL, Budapest, 1987., str. 13.—111.
25 Vidjeti: Imre Ress, 2004., str. 83.—84.
26 Kip je na zagrebački glavni trg ponovno vraćen 1990. godine, kada je zbog urbanističkih razloga okrenut, pa sada
mač pokazuje prema jugu i ne prijeti nikome. U mađarskim tiskovinama se često pisalo da prijeti Beogradu ili
srpskim pobunjenicima u Kninu, no to nije točno, budući da se ti gradovi od Zagreba nalaze u istočnom, odnosno
jugoistočnom pravcu,
27 Takav ironični ton, vijestima o banovom »bjeZanju« mađarski listovi prvi put uvode 1848., posebice Kossuth Hirla-
bja. Petófi, koji je boravio u drugom dijelu zemlje, za banov »bijeg« doznao je također iz novina.
POGLAVLJE JEDANAESTO
Hrvati u Habsburškoj Monarhiji (1849.—1918.)
go-
Uses Hrvata razdoblje od skoro sedamdeset godina između 1849., ključne
dine za opstanak države Habsburgovaca i njezina raspada 1918., iznimno je važno
i zbog jačanja nacionalne integracije, polaganja temelja moderne hrvatske nacionalne
države, uspona građanskog društva, te nastanka okvira kapitalističkog gospodarskog ra-
zvitka hrvatskih zemalja. Danas, stotinjak godina kasnije, imamo mnogo jasniju, kom-
paktiniju sliku o onodobnim povijesnim procesima, i možemo gledati na to razdoblje od
sedam desetljeća mnogo pozitivnije, nego suvremenici koji su se suočavali s aktualnim
poteškoćama. S motrišta modernizacije hrvatskoga gospodarstva i razvoja građanskog
društva posebno važnima možemo smatrati dva-tri desetljeća uoči Prvog svjetskog rata,
kada je Hrvatska (što je danas, iz povijesne perspektive posebno uočljivo) krenula tra-
gom razvijenih zapadnoeuropskih država, vraćajući se na kolosijek s kojeg su je oko
1500. godine izbacila turska osvajanja i opća devalvacija Srednje Europe i Mediterana,
izazvana zaostajanjem za zapadnoeuropskim središtima razvoja. Premda su se na putu
hrvatskog razvitka tijekom dvadesetog stoljeća nerijetko javile ozbiljne prepreke, a druš-
tvo i gospodarstvo doživljavali ozbiljne poremećaje, zemlja se na kraju toga stoljeća ipak
vratila na putanje započete u zadnjoj trećini 19. stoljeća.
Naravno, nipošto ne želim bagatelizirati političke, gospodarske i društvene poteš-
koće s kojima se hrvatski narod suočavao u Habsburškoj Monarhiji. Hrvatsko—ugarska
nagodba iz 1868. godine bila je neosporno važan korak na putu hrvatske nacionalne
integracije, no kasnije »smrzavanje« dualističkog sustava i nepomična ukočenost držav-
ka
nopravnog ustroja postali su najvećom zaprekom upotpunjenja tog procesa. Hrvats
politička elita na taj problem nije odgovorila jednosmisleno, pa je u konačnici preva-
gnula opcija koja je postizanje državnosti umjesto u hrvatskom okviru (i Monarhiji)
Istini
zamišljala u širem, južnoslavenskom kontekstu (dakle, izvan habsburške države).
za volju, takva je odluka donesena uslijed prijelomnih promjena uvjetovanih prvenstve-
no vanjskim čimbenicima (na koje Hrvati nisu mogli utjecati), poput poraza Centralnih
sila u Prvom svjetskom ratu ili politike dokidanja Austro-Ugarske od strane vodećih sila
Antante.
Povijest regije u dvadesetom stoljeću, pa tako i povijest hrvatskoga naroda, prepuna
je tragičnih prevrata, no najvažniji rezultati ovdje razmatranih sedam desetljeća nisu
nestali bez traga, već postoje i dalje, ugrađeni u temelje današnje Hrvatske.
Hrvati u Habsburškoj Monarhiji (1849.—1918.) 265
Hrvati i neoapsolutizam
Poslije sloma mađarske revolucije bečka je vlada i u Hrvatskoj isposlovala prihvaćanje

oktroiranog ustava, čemu je Bansko vijeće na Jelačićev pritisak udovoljilo 6. rujna 1848.
Ovaj potez nije doprinio popularnosti bana među hrvatskim liberalima. Nedugo zatim
Beč i u hrvatskoj krunovini uspostavlja apsolutističku vlast. U očima Beča i Zagreba,
Hrvatska i Slavonija tada se u državno-pravnom smislu de jure razdružuju od Ugarske,
premda je veza prekinuta već u proljeće 1848. (istina, ugarska strana tu promjenu tada,
pa ni kasnije u pravnom smislu nije prihvaćala). Zapravo, uvedeni neoapsolutistički su-
stav možemo smatrati polovičnim modernizacijskim pokušajem upitnoga učinka, koji
je narodima Habsburške Monarhije nametnut odozgo.
mjeri ograničavao nacionalna, građanska, te demokratska prava i slobode (osim toga,

iako pokretan racionalnom željom učvršćivanja Carstva, taj je sustav zbog izražene ger-
manizacije bio neprihvatljiv nenjemačkim narodima). Naime, upravo su ga takve zna-
čajke učinile omraženim i u očima hrvatske javnosti, premda u Hrvatskoj, za razliku od
Ugarske nije uvedena vojna uprava.! Nametanje novog sustava iz središta Carstva uvelike
je potisnulo u drugi plan nesklonost Hrvata prema Mađarima. Ipak, valja naglasiti kako
je neoapsolutizam (sustav obilježen imenom bečkog ministra unutarnjih poslova Bacha,
iako on nije bio njegov jedini tvorac) zadržao brojne građanske stečevine i po svojoj
namjeri bio u službi modernizacije. (Na primjer, priznao je i proveo u praksi proces oslo-
bođenja kmetova, te jednakost pred zakonom, to jest glavne stečevine revolucionarne
četrdesetosme.)
Unatoč tomu neoapsolutizam je i u Hrvatskoj ocijenjen pretežito negativno. Bečka
vlada je 1850. raspustila Hrvatski sabor i ukinula Bansko vijeće, svevši ga na razinu obič-
nog namjesništva. Istodobno dokidaju se i stare plemićke županije, a Hrvatska i Slavonija
umjesto šest županija bivaju podijeljene u pet administrativnih okruga. U uredima se po-
stupno uvodi njemački, i to ne samo za korespondenciju s carevinskim središtem (kojem
se i Bansko vijeće obraćalo na njemačkom), već se od tog vremena i komunikacija hrvat-
skih tijela uprave odvija na tom jeziku. (Na vrlo znakovit način Bach od Jelačića zahtijeva
da carevu uredbu o uvođenju njemačkog jezika drži u tajnosti, naloživši mu istodobno
njezino provođenje.) U Hrvatsku dolaze njemački, te slovenski i češki činovnici koji su
dobro vladali njemačkim jezikom, premda je ban u natječajne uvjete pored izvrsnog znanja
njemačkog na drugom mjestu postavio i uvjet poznavanja hrvatskog. Naravno, s običnim
pukom veze su održavali prvenstveno preostali činovnici hrvatske nacionalnosti. Mnogi
vodeći činovnici Hrvati smijenjeni su s dužnosti, a njihovo mjesto preuzimaju Nijemci,
što ban nikako nije mogao spriječiti. U srednjim školama uvodi se njemački nastavni jezik,
dok nastava na hrvatskom ostaje samo u osnovnoškolskim ustanovama.
Premda Jelačić zadržava bansku titulu njegova je vlast značajno ograničena, pa uza-
lud traži da 1854. ustrojeno Namjesništvo zadrži ime prijašnjeg Banskog vijeća. Ban je
1 Istodobno, u skladu s tradicijom ban je ujedno bio i vojni zapovjednik.

primje-
barem na području kulture pokušavao promaknuti hrvatsku stvar (podupirući,
u tom
rice, kazališni život na hrvatskom jeziku). Nacionalno osvješteni intelektualci
Sak-
razdoblju postižu značajne znanstvene rezultate. Na inicijativu Ivana Kukuljevića
avensku poviesni-
cinskog razmahuju se povijesna istraživanja i osniva Društvo za jugosl
o, ju-
cu, a mladi Franjo Rački posvećuje se izučavanju hrvatske (ili, kako se tada govoril
goslavenske) prošlosti, pretražujući domaće pismohrane i arhivnu građu drugih zemalja
Habsburške Monarhije.
troboj-
Jelačić se 1852. kod ministra unutarnjih poslova Bacha zauzeo i za hrvatsku
stijega (točnije,
nicu, ali ne uspijeva postići opozivanje zabrane korištenja hrvatskoga
o—plava,
želio je postići da se od zabrane korištenja trobojnica izuzme nova crveno-bijel
je uzalud doka-
popularna zastava sastavljena 1848. od boja Hrvatske i Slavonije): ban
1848.
zivao da se — za razliku od talijanske i mađarske — pod hrvatskom zastavom
acija boja
ratovalo za dinastiju, dvor je ostao neumoljiv. Bach je isticao da nova kombin
ljuje crno—žuti
nije povijesno utemeljena, naglasivši kako jedinstvo Monarhije utjelov
carski barjak.“ |
činovničke
Isto tako ban je bezuspješno tražio od ministra Bacha da se zelena boja
skom — zamijeni
uniforme (Bachovih husara) — koja se u Hrvatskoj smatrala mađar
tradicionalnom odjećom plave i smeđe boje.?
Krajem 1852. papa zagrebačku biskupiju uzdiže na razinu nadbiskupije, izdvajajući
Ipak, ban
je iz ugarske crkvene organizacije, u čemu je Jelačić odigrao nemalu ulogu.
a
nije postigao mnogo: smatrao je da ga je dvor, zajedno s Hrvatima prevario. Od početk
doživio i po-
pedesetih zapadao je u sve dublji duševni rascjep, razbolio se i na kraju
ti sve do
mračenje uma. Car Franjo Josip ga je zbog političkih razloga ostavio na dužnos
Kempen
njegove smrti 1859. godine, premda je prvi čovjek redarstvene službe Johann
držao da ban nije sposoban provesti potrebne modernizacijske aktivnosti.“
nije
Hrvati su doživljavali i druga razočaranja. Unatoč svojim obećanjima vladar
najteže podnosili
ujedinio Dalmaciju s Hrvatskom i Vojnom krajinom. Apsolutizam su
protiv tira-
intelektualci. Od nekadašnjih iliraca na kraće vrijeme (zbog pisanja pjesme
Srbijom).
nije) utamničeni su Mirko Bogović i Gaj (pod optužbom održavanja veza sa
cija ze-
Zapinjala je i modernizacija gospodarstva. Rasterećenje, odnosno segrega
kmetskim
mljišta i poslije 1853. napreduje vrlo sporo, i to isključivo na nekadašnjim
ja neoap-
selištima, dok su vlasnički odnosi drugih posjeda uređeni tek nakon razdobl
a ili podjeli za-
solutizma. Slično tomu raspravljalo se i o zadržavanju kućnih zadrug
odnosa još
jedničkog zemljišta, što je također riješeno kasnije. Nesređenost vlasničkih
Nedostatak
je i 1860-ih godina bila prepreka modernizaciji hrvatskoga gospodarstva.
) onemogućio
kapitala (i prevaga austrijske industrije poslije ukidanja carinskih granica
Hrvatskoj i Slavoniji 1850—1860., Zagreb,

2 Gross, Mirjana: Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj
1985. str. 81.
3 Gross 1985., str. 77.
optužuju Jelačića, smatrajući ga odgovornim 72
4 Izvješća neoapsolutistickih činovnika dostavljena u Beč također
su smatrali »da bi ga bilo teško« smijeniti,
»anarhiju«u Hrvatskoj. Međutim, Kempen i ministar Bach podjednako
1985., str. 116.—117.
zacijelo zbog prevelikih političkih posljedica i rizika. Vidjeti: Gross
je razvitak industrije. Infrastrukturu obilježava nerazvijenost, prva željeznička pruga u

Hrvatskoj izgrađena je tek 1860. Svi ti čimbenici doprinijeli su okretanju širokih slojeva
hrvatskog plemstva, građanstva i inteligencije prema Mađarima (dijelom iz emocional-
nih, a dijelom iz racionalnih pobuda).
Zasigurno nije pretjerano govoriti o širokim slojevima, budući da o tome osim pri-
sjećanja suvremenika svjedoče i onodobna policijska izvješća. Naravno, prvi su to kao
dokaz svojih nazora doživjeli nekadašnji mađaroni, govoreći kako se putem suradnje s
Mađarima zadržavaju slobode i ustavnost, dok to, eto, s osloncem na Beč nije moguće.
Simpatije širih slojeva društva prema Mađarima dokazuju i brojna policijska izvješća iz
pedestih godina 19. stoljeća. Tako nam je, primjerice, poznat zapis o šestorici studenata
prava zagrebačke Akademije, koji su ilirske i mađarske pjesme izvedene u jednoj gosti-
oni nagradili aplauzom (takvi promadarski istupi prije 1849. događali su se isključivo
u mađaronskom kasinu, neposjećivanom od studenata). * Istodobno, carsku su himnu
izviždali, zbog čega je protiv mladića pokrenut sudski postupak. Iz policijskih izvješća
doznajemo i za žaljenje brojnih hrvatskih seljaka i majstorskih šegrta zbog neuspjeha
atentata Jánosa Libćnyija na Franju Josipa 1853. godine, koji su cara nazivali pogrdnim
imenima.“
Istodobno, raznosila se i propaganda Kossuthove emigracije, a vjerojatno je rado
prihvaćen i njegov promijenjeni, sad već pozitvan stav o Hrvatskoj, premda o tome više
doznajemo iz saborskih govora održanih 1861. godine. Ipak, ne smijemo zaboraviti da
Kossuthove izjave u svezi Hrvatske dane u emigraciji nisu imale pozitivan odjek kod
svih suvremenika. Primjerice, Eugen Kvaternik (koji 1857. napušta svoju — kako je sam
govorio — utamničenu domovinu, zaputivši se prvo u Rusiju, a nakon što se razočarao
u tamošnju politiku, u Francusku) i dalje je nepovjerljiv prema Mađarima: čak ni u
prisilnoj emigraciji ne želi se sastati s Kossuthom (istina, na nagovor Talijana pristaje na
sastanak s Telekijem). Kvaternik je u to vrijeme Kossutha nazivao »uzrokom naše nesre-
će«, a njegovu ponudu, u prvom naletu bijesa ocijenio kao »infaman otkroj«. " Istini za
volju, kasnije je o istoj Kossuthovoj ponudi rekao sljedeće:
»Kada gospodin Kossuth iskreno priznaje ne samo jedinstvo hrvatske narodnosti i kraljevine, već
i našu suverenu volju i nezavisnost, a i povijesno i u pogledu budućnosti priznaje nas kao 'kao
naciju i državu“; time — to hrabro mogu izjaviti — čini ogroman korak....«
Banski arhiv sadrži brojna izvješća o sličnim događajima. O rečenom vidjeti: Gross, 1985., str. 119.
Gross, 1985., str. 119.
Cit.: Ljerka Kuntić, Kvaternik i njegovo doba (1825--1871.), u: Eugen Kvaternik, Politički spisi, Zagreb, 1971. str.
14. Kvaternik je Kossutha »uzrokom naše nesreće« nazvao u razgovoru s princom Jeromom Napoleonom u Parizu,
13. travnja 1860. godine. (Kuntić, citirano djelo, str. 18.)
Izjavu na temelju talijanskih izvora (Archivio Storico del Ministero degli Affari Esteri) donosi László Katus: A
magyar politikai vezetóréteg a délszláv kérdésról 1849 és 1867 kózótt, u: Szerbek és magyarok a Duna mentćn, 2.
kót., str. 158.—159., te str. 179. Kvaternik je to izjavio 1866., no već 1861. u jednoj bilješci svoje knjige Das histo-
risch-diplomatische Verhaltniss der Kónigreichs Kroatien zu der ungarische St. Stephan Krone piše ovako: »I negda
najveći ugarski auktoritet, Košut, potvrdi, prem nešto prekasno, 1851., ovdje razloženo mnijenje, kad se je izrazio
u ovom smislu: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija bijahu sveđ historijski odijeljene od Ugarske i što se tiče njihove
narodnosti, i njihova zemljišta. One ne bijahu nikada "Partes, részek', nego társai, socia, Ugarske.« (Kvaternik: Poli-
U međuvremenu diljem Hrvatske rasla je naklonjenost prema Mađarima (popra-

ćena pozitivnim izjavama). Promađarski osjećaji izražavali su se čak i u nazočnosti bana
Jelačića (vjerojatno uz njegov pristanak), o čemu svjedoče memoari baruna Neustádtera,
Tako su na jednom balu održanom 10. veljače 1858. u prisustvu Jelačića i njegove su-
pruge izvođeni mađarski plesovi:
»Jedini politički izazov koji je moglo otkriti podozrivo ispitivačko oko bio je mađarski čardaš, .
mađarski ples što su ga otplesali Voikffy, Delimanić, Merey, Pavleković, jer je on odavao ponov-
no buđenje simpatija za Mađare u hrvatskim srcima, a kao vid pasivne oporbe protiv vladavine
ministra Bacha.«?
1859. godine vojska Franje Josipa poražena je na bojišnicama Solferina i Magente,

što je neposredno doprinijelo padu omraženog neoapsolutističkog sustava. Uslijed po-
puštanja pritiska tijela državne vlasti u cijeloj se Hrvatskoj počinju otvoreno izražavati.
simpatije prema Mađarima, i to ne samo od strane nekadašnjih mađarona, već i bivših
iliraca, pripadnika prijašnje (i ubrzo ponovno ustrojene) Narodne stranke. Hrvatsku
javnost ponovno su proželi osjećaji oduševljenosti Mađarima, zaštitnicima slobode i
ustavnosti. Od prisjećanja suvremenika ovdje želim navesti riječi Ante Starčevića. On je
pripadao malobrojnoj skupini koju nije obuzelo rečeno ushićenje, o njima se u onodob-
noj hrvatskoj javnosti govorilo da su »prokleti Švabe, koje treba na prvi stup povješati«,
Kasniji utemeljitelj Stranke prava o tadašnjem ushićenom promađarskom raspoloženju
napisao je sljedeće ironične retke, koji unatoč svemu ipak dokazuju da su se hrvatsko—
mađarske odnosi — u odnosu na dno dotaknuto 1848. — ipak značajno promijenili:
»Odmah poslije Solferina nemalo sve zavapi za "braćom Mađari'. Mađarska nošnja, mađarski
ples, toljage mađarskih juhászah, neotesanost, divljaštvo mađarskih kanászah, to se sve udomi u
Zagrebu.«'?
I doista, o mirnoj koegzistenciji mađarskih atila i ilirskih surki izvješćuju nas i drugi
izvori. Nakon što je barun Levin Rauch dao tiskati mađarske zakone iz 1848. (o kojima
Starčević govori: »poradi kojih krv prolivasmo i unesrećismo i nas i Mađare«!), izda-
nje je gotovo razgrabljeno. Pokrenut je čak i »uspješan« tečaj mađarskog jezika, i to na
Pravnoj akademiji, čiji su se studenti u doba ilirizma najborbenije suprotstavljali širenju
mađarskog jezika.? Odušljevenje se vinulo tako visoko, da su »poštenjaci, narodnja-
ci, rodoljubi« (Starčevićev izraz), poput Kukuljevića, Mažuranića, Vukotinovića, Price
i Bogovića započeli pregovore s grofom Jankovićem (jednim od čelnika unionista) o
mogućnostima združivanja Hrvatske s »mađarskom braćom«. Narodnjaci su podijelili
na tisuće letaka sa slikom krune svetog Stjepana, ispod koje su u pozi oduševljena ruko-
tički spisi, str. 277. Dakle Kossuth je priznao ono, što nije htio prije 1848. da su Hrvatska i Ugarska ravnopravna,
pridružena kraljevstva, regna socia — D. Š.)
9 Josip Neustádter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., 2. svezak, Zagreb, 1998. str. 330.
10 Ante Starčević: Nekolike uspomene, 1870., A. Starčević: Djela, 3. svezak, Zagreb, 1894., str. 321.—322.
1l Isto, str. 322.
12 László Katus: A horvát kérdés tórténete a kapitalizmus korában (1849—1903), Budapest, 1960., kandidatska diser-
tacija, rukopis, I. svezak, str. 192.
vanja bila prikazana dva lika u hrvatskoj i mađarskoj nošnji, sa sljedećim potpisom: »Pod
ugarskom krunom, kao s braćom, rukuje se Mađar sa Hrvatom.«'?
Ruralno je društvo u razdoblju neoapsolutizma prolazilo kroz dalekosežne promjene
(ukinuće kmetstva, uređenje vlasničko-pravnih odnosa itd.), što je u odnosu na stanje
prije 1848. privremeno unazadilo hrvatsku poljoprivredu. Uslijed toga (i lošeg uroda)
pojedine dijelove zemlje do 1860. zahvatila je velika glad. Diljem Monarhije u cilju
rješavanja ovog problema organizirano je prikupljanje pomoći, no onodobna hrvatska
javnost nije bila ravnodušna prema podrijetlu priloga. Zapravo, već i samo prihvaćanje
doprinosa mimo austrijske vlade predstavljalo je prosvjed protiv režima. U Ugarskoj
započinje opredijeljeno prikupljanje pomoći za Hrvatsku. List Pesti Napl6 prednjačio je
u organiziranju prikupljanja priloga »za unesrećenu hrvatsku braću«, pripomogavši da
iz Ugarske stigne više pomoći od svih ostalih dijelova Monarhije zajedno (uostalom, i
Ugarskom je zavladalo prohrvatsko raspoloženje, čak je napisana i jedna pjesma u čast
madarsko-hrvatskog prijateljstva). Narodne novine redovito su izvještavale o ugarskim
humanitarnim akcijama, između ostalog i o održavanju kazališnih predstava u Pešti, čiji
je prihod od ulaznica priložen pomoći za Hrvatsku.“
Istodobno, hrvatski list javnost je informirao i o scenskom prikazivanju slika o za-
jedničkoj mađarsko—-hrvatskoj obrani Sigeta, koja se na obje obale Drave podjednako
tumačila simbolično, kao skupna obrana Beča, »nagrađena« jedino apsolutističkom ti-
ranijom.'? Mađarski su političari, naravno, ugarsku pomoć pokušali iskoristiti za us-
postavljanje hrvatsko-mađarskih odnosa, pri čemu je prvi korak — dolazak Firgyesa
Podmaniczkyja i pratnje u Zagreb s prikupljenom pomoći — postigao sjajan uspjeh.
Podmaniczkyjevim oduševljenim pratiteljem — kako je pisao Starčević, »dan i noć bez
plaće Cicerone« — postao je Ivan Kukuljević Sakcinski, poznat po svojim protumađar-
skih ispadima u vrijeme ilirizma.“
Ovdje valja skrenuti pozornost na jačanje kulturne suradnje, još jednu važnu pro-
mjenu, koja će i kasnije (pa tako i poslije 1990.) dobiti važnu ulogu u pokušajima zbli-
žavanja Hrvata i Mađara. Ovaj segment mogli bismo čak nazvati stalnim indikatorom
hrvatsko-mađarskih odnosa. U ilirsko doba samo je zagrebački mađarski kasino (okup-
ljalište članova Horvatsko-vugerske stranke) eksperimentirao s gostovanjima mađarskih
glumačkih družina, izazvavši antipatiju većeg dijela gradskog stanovništva, priklonje-
nog protivničkoj stranci. Jedini izuzetak predstavljalo je iznimno uspješno gostovanje
13 Starčević, 1870., str. 322.

14 Iznos pomoći iz Ugarske dobrano je nadilazio priloge ostalih pokrajina Monarhije. Doprinosi ugarskih gradana
bili su najmanje šest puta veći od iznosa prikupljenog u Donjoj Austriji, te deset puta veći od priloga Češke. Točnu
cifru utvrdila je M. Gross: pomoć je iznosila 19 799 forinti gotovine i 5000 forinti u obveznicama. (Gross, 1985,
str. 442.) Gross je precizirala podatke srpskog povjesničara Vasilija Krestića, koji u svom poznatom djelu o hrvat-
sko-ugarskoj nagodbi donosi puno manje iznose (V. Krestić: Hrvatsko—ugarska nagodba 1868. godine, Posebna
izdanja SANU, Knjiga CDXXVII, Odelenje društvenih nauka, knjiga 65, Beograd, 1969., str. 129., )
15 Narodne novine, 2. travnja 1860.
16 Starčević, citirano djelo, str. 322. Posjet ugarske delegacije imao je ozbiljne posljedice. Ban i namjesnik Coronini
predložio je zatvaranje zagrebačke Čitaonice koja je ugostila mađarsko izlanstvo. Coroninija je na banskoj dužnosti
zamijenio Josip Šokčević, koji odmah naložio obustavljanje rečenog postupka (Gross, 1985., str. 443.).
— 4
1- Osmansko carstvo
Karta 12.: Hrvatska i Slavonija u doba dualizma
Ferenca Liszta 1846. godine, upriličeno također u organizaciji mađarskog kasina, no

valja imati na umu da je mađarski glazbenik i skladatelj u ono vrijeme bio prava svjetska
zvijezda. Za razliku od toga, gostovanje mađarske narodne opere i plesnog ansambla
1860. postiglo je buran uspjeh. Održane su ukupno trideset i četiri izvedbe komada Ede
Szigligetija, Gyórgya Császára, Józsefa Szigetija i K4rolya Obernyika. Tematski ukazuju-
ći na na mađarsko—habsburški sukob poseban uspjeh doživjela je Erkelova opera László
Hunyadi." Starčević govori kako se u vrijeme gostovanja mađarske kazališne družine
širom Zagreba »ter za koga nisi drugo čuo, van kako je mađarski jezik junački i umiljat,
i kako su braća Mađari daleko doprli u kazališnoj umjetnosti.«!?
Mađarske predstave ostale su na repertoaru zagrebačkog Hrvatskog narodnog ka-
zališta sve do 1869. godine, kada je njihovo izvođenje obustavljeno uslijed nastupa pro-
tumađarskog raspoloženja, izazvanog nezadovoljstvom hrvatsko-ugarskom nagodbom.
17 András David: Mostovi uzajamnosti. Poglavlja o jugoslavensko-madarskim kulturnim i književnim vezama, Novi
Sad, 1977., str. 205.
18 Starčević, citirano djelo, str. 322.
Okretanje protiv Beča potkrijepile su i epizode povrede nacionalnih osjećaja, poput

riječi Jelačićeva nasljednika na banskoj stolici, Johanna Antona Coroninija, koji je izja-
vio : »Prestar sam da učim hrvatski, a sve kad bih i mogao, ne bih htio.«?
Godine 1859. Habsburgovci gube rat protiv udružene vojske Napoleona III. i Pi-
jemonta. Taj će poraz uzdrmati sustav apsolutizma, a u novonastaloj situaciji, na veliko
iznenađenje Beča, većina Hrvata priklonila se nagodbi s Mađarima.
Put do nagodbe (1860.—1868.)

Godina 1860. donijela je pad apsolutizma u Monarhiji. Premda nerado, Franjo Josip
odlučio se za povratak na ustavnost. Još u svibnju 1860. zasjelo je prošireno Carevinsko
vijeće, u kojem je Hrvatsku zastupao Ambroz Vranyczany (politički aktivan 1848., po
zanimanju trgovac), Slavoniju đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a Dalmaciju
grof Frano Borelli.
Strossmayer, koji 1860—ih izrasta u vođu hrvatskog nacionalnog pokreta, za biskupa
je postavljen 1849., na preporuku Jelačića i baruna Kulmera. Istodobno, slično Gaju, i
kod njega se prožimaju dvije različite zamisli o sudbini Hrvata: ostanak u Monarhiji i
združivanje sa Srbijom. Strossmayer je prave, neprolazne zasluge stekao kao veliki me-
cena hrvatske znanosti i kulture. Već 1860. (zajedno s nadbiskupom Haulikom i neko-
licinom plemića) darovao je značajan iznos za osnivanje hrvatske Akademije, u duhu
jugoslavenstva nazvanom Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti. (Premda
su u međuvremenu Slovenci i Srbi osnovali svoje nacionalne Akademije, taj naziv zadr-
žat će sve do 1991. To je dovelo do paradoksne situacije: sve do današnjih dana nije po-
stojala »hrvatska« Akademija.) Strossmayer je sustavno podupirao književna, znanstvena
i umjetnička nastojanja. Dodjeljivao je stipendije, te za života prikupljao vrijedne slike
i druge umjetnine, položivši temelje prve hrvatske javne zbirke, nazvane od zahvalnih
nasljednika njegovim imenom.
Strossmayer je na sjednici proširenog Carevinskog vijeća zagovarao hrvatske inte-
rese, tražeći od vladara ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije. Biskup je taj zahtjev ponovio
i u rujnu (Vijeće je prvu sjednicu održalo 31. svibnja, a posljednju 28. rujna 1860.).
Strossmayerovom prijedlogu na sjednici se suprotstavio grof Borelli, koji je priznao da
u Dalmaciji živi više Slavena nego Talijana, ali i naglasio da još nije vrijeme za ujedinje-
nje.? Tada se, dijelom upravo na Strossmayerovu inicijativu, u Dalmaciji budi hrvatski
nacionalni pokret. Međutim, Borellijevo stajalište podržavaju dalmatinske autonomaške
političke skupine, nastale također u ono vrijeme, kojima se pridružuju s jedne strane
pripadnici malobrojnog talijanskog pučanstva, a s druge strane imućno građanstvo hr-
vatskog podrijetla prožeto talijanskom kulturom.
19 Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, 2. izdanje, August Cesarec, Zagreb, 1990., I. svezak, str. 152. Jelačića je
u vrijeme njegove bolesti, pri kraju mandata zamjenjivao viceban, podmaršal barun Josip Šokčević, u kojem su svi
vidjeli njegova nasljednika. Stoga je hrvatska javnost Coroninijevo imenovanje prihvatila s iznenađenjem i negodo-
vanjem.
20 Horvat, Josip, 1990., str. 157.
Nepopularnog Coroninija Franjo je Josip razriješio dužnosti još u lipnju 1860. Na

bansku stolicu uzdignut je domoljubno nastrojeni barun Josip Šokčević, bivši Jelačićey
zamjenik. Šokčević je odmah po dolasku u Zagreb izjavio kako u uredima, uz odobre.
nje Franje Josipa namjerava ponovno uvesti hrvatski kao službeni jezik.“ Oduševljena
gomila Zagrepčana u više je navrata prosvjedovala protiv apsolutizma, otjeravši iz grada
njemačku kazališnu družinu. Povratak slobode tiska potvrđuje i činjenica da je 1. listo-
pada 1860. izašao Pozor, list blizak Narodnoj stranci.
Poslije donošenja Listopadske diplome u Hrvatskoj je postupno vraćen ustavni
poredak. Vladarevim ručnim pismom upućenim u prosincu kao »zemaljski« službeni
jezik određuje se hrvatski, te se ustrojava hrvatski dvorski dikasterij (kasnije pretvoren u
Dvorsku kancelariju). Na čelo Dikasterija (čija nadležnost nije razjašnjena) postavljen
je pjesnik i političar Ivan Mažuranić. Na zasjedanja između 26. studenog 1860. i 27,
siječnja 1861. banska se konferencija založila za ujedinjenje Hrvatske, Slavonije i Dal- |
macije (Trojedne Kraljevine — Trojednice), zahtijevajući ustrojavanje Banskog stola i
Namjesničkog vijeća. Pitanje pripadnosti Međimurja konferencija je kanila prepustiti
uskoro sazvanom Saboru, no Franjo Josip je službeno objavio da Međimurje smatra
dijelom Ugarske.
Članovi Sabora sazvanog 1861. birani su na temelju Saborskog izbornog reda iz
1848. godine. Taj Sabor, na kojem se oblikuju političke snage i stranke od presudne
važnosti za naredna desetljeća, bit će od ključnog značaja za hrvatsku unutarnju politiku
cjelokupnog razdoblja dualizma. Sabor iz 1861. imao je važnu zadaću: morao je odlučiti
o budućem drZavno-pravnom položaju Hrvatske u Monarhiji.
Pred Saborom, dakako, bio je zadatak uređivanja državno-pravnih odnosa: postav-
ljalo se pitanje s kim će (s Austrijom ili Ugarskom) i pod kojim uvjetima Zagreb uspo-
staviti državno-pravne veze (što je, uostalom, zastupnicima obznanjeno i u carskom
ručno pisanom pismu o sazivanju Sabora). Imperativ odlučivanja, odnosno zamisli o
budućoj sudbini Hrvatske dalekosežno su utjecali na oblikovanje stranačke strukture,
pa su se političke snage — slično Ugarskoj — okupile oko državno-pravnih platformi.
Pri odlučivanju o državno-pravnim pitanjima značajnu ulogu odigrao je i promijenjeni
odnos prema Ugarskoj. Pored razočaranosti sustavom neoapsolutizma tome su posebice
doprinijele pozitivne geste Ferenca Deáka prema Hrvatima.“
Prve službene signale poslala je, inače, hrvatska strana: skupština Zagrebačke župa-
nije 14. veljače 1861. uputila je okružnicu hrvatskim i ugarskim županijama, iskazujući
spremnost za ponovno oživljavanje državno-pravnih veza s Ugarskom. Dakako, kao
preduvjet postavljeno je prihvaćanje Hrvatske i Slavonije kao političkog naroda od ma-
đarske strane. Okružnici je priložena podugačka povijesna argumentacija, koja praktički
ponavlja raniju hrvatsku teoriju o personalnoj uniji dviju zemalja, iako autori nisu zabo-
21 Horvat, Josip, 1990., str. 158. Više o banu Šokčeviću u: Hrvatski ban Josip Šokčević: zbornik radova sa znanstvenog
skupa, HAZU i Centar za znanstveni rad u Vinkovcima, 2000. i Agneza Szabo: Ban Šokčević i njegovo doba, Zebra,
Vinkovci, 2011.
22 Detaljnije: László Katus: Deák Ferenc és a horvát kiegyezés, ur.: Mariann Nagy i Lázár Vértesi, u zborniku Sok-
szólamü tórténelem. Válogatott ranulmányok és cikkek, Pćcs, 2008. str. 255.—271.
ravili ni pretrpljene uvrede. Ugarska javnost pozdravila je ponudu za obnavljanjem dr-

žavno-pravnih veza, odbivši povijesne argumente o ravnopravnosti i personalnoj uniji.
Istodobno, Ferenc Deák odgovorio je 24. ožujka 1861. u članku objavljenom u listu
Magyar Napl6 pod naslovom »Zagrebačka županija i ujedinjenje«, ponovivši svoj stav iz je-
seni 1848. kako Hrvati »imali su uvijek svoj zasebni teritorij, političku narodnosti uz to što
su dijelili sva prava Ugarske, imali i svoja zasebna prava koja je Ugarska uvijek postivala.«^*
Valja naglasiti kako se Deák u rečenom napisu distancirao od romantične teorije
osvajanja nacionalnog prostora: »Znamo da temelj naših zajedničkih odnosa ne čini
osvajanje.«. Ova Deákova izjava u Hrvatskoj je prihvaćena vrlo pozitivno. Taj ugarski
državnik protivno mišljenju onodobnih mađarskih povjesničara potpuno je shvaćao,
kako se stvaranje, a još više postojanje sedamstoljetne ugarsko-hrvatske državne zajed-
nice umjesto učinku oružane akcije s kraja 11. stoljeća može zahvaliti prvenstveno uza-
jamnim vezama i zajedničkim interesima. Deák je predložio Hrvatima da se odluče za
obnovu veza ili potpuno odcjepljenje, koje nije podržavao (pridodavši da ugarska strana,
čak ako bi i mogla, razdruživanje neće spriječiti silom). Takvo stajalište Deák iznosi i u
svojoj saborskoj adresi:
»Ako dakle sada Hrvatska hoće da kao zemlja sudjeluje u našem zakonodavstvu; ako hoće da u
tome s nama stupi u dodir kao narod s narodom, — onda mi ove ponude odbiti nećemo ...«^?
Rečeni članak i citirana rečenica dopisa vrlo su povoljno odjeknuli u Hrvatskoj: u

Hrvatskom saboru još su desetljećima spominjani kao priznanje ravnopravnosti dviju na-
roda. Deák je zapravo želio oživotvoriti realnu uniju, što ujedno znači da mu je već tada
bio blizak kasniji subdualistički sustav hrvatsko—ugarske nagodbe, premda Hrvati nisu bez
razloga osjećali u Deákovoj ponudi mogućnost uspostavljanja paritetnog odnosa, čiji se
odraz (naravno, samo na teoretskoj razini) nazire u više točaka nagodbe iz 1868. godine.
Umalo svi govornički nadareni (ili u to uvjereni) zastupnici na sjednicama Sabora
1861. u svojim govorima osvrnuli su se na noviju i stariju prošlost hrvatsko-ugarskih
odnosa, iznoseći svoje mišljenje o Mađarima. Premda je većina dijelila stajalište zastu-
pnika Pavla Muhića, koji je tvrdio da narod od Jadrana do Beograda priželjkuje savez s
Mađarima?*, na temelju održanih govora, u skladu sa stranačkom pripadnošću govorni-
23 Okružnicu je s mađarske strane podzdravio i László Szalay, opovrgnuvši istodobno izložene povijesne argumente.
(Szalay, László: A horvát kérdéshez, Pest, 1861.) Mađarsko i hrvatsko poimanje državnog prava — kako smo vidjeli
u prethodnim poglavljima — nije se razlikovalo samo po idejnim polazištima, već je Hrvatska zahvaljujući svjesnim
političkim nastojanjima habsburških vladara povremeno i stvarno uživala veći stupanj samostalnosti od onog, koji
joj je po mađarskim tumačenjima ugarsko-hrvatskih državno-pravnih veza pripadao. Stoga Szalay umnogome nije
bio u pravu: zapravo, jasno su se pokazala različita stajališta dviju strana o tom pitanju. Na Szalayjevo ponavljanje
teorije o osvajanju oštro je odgovorio njegov hrvatski kolega, povjesničar Franjo Rački.
24 Deák, Ferenc ósszes beszédei, ósszegyüjtótte: Konyi Manó, 2. bóv. kiadás, Budapest, 1903. Clanak se navodi na str.
598.—616.
25 Prvii drugi Deákov dopis o toj temi donosi Kónyi, 1903., 3. svezak, str. 26.—27., odnosno str. 188.189. (odnosno
Katus, cit. djelo, str. 258.).
26 Saborski dnevnik godine 1861., str. 283. Saborski dnevnik godine 1861. objavljen je 1862., pod naslovom Dnev-
nik Sabora Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, držane u glavnom gradu Zagrebu god. 1861.
Kasnije se ustalio naziv Saborski dnevnik, koji se koristi i danas.
27á DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
ka u svezi Mađara i državno-pravnog položaja Hrvatske možemo razlikovati tri, izrazito

ili manje suprotstavljena stajališta o odnosu prema Mađarima (i dakako, prema Austriji),
Na tom su se Saboru oblikovale političke snage i stranke koje će u narednim deset-
ljećima obilježiti hrvatski politički život.
Na Hrvatskom saboru 1861. donekle u novom ruhu oživjele su dvije stare političke
stranke. Ponovno se pojavljuju unionisti, nekadašnji mađaroni, podržavani posebice od |
pripadnika staleža krupnih i srednjih zemljoposjednika. Unionistička stranka (službeno
nazvana Ustavnom narodnom strankom) obuhvatila je članstvo nekadašnje Horvatsko
vugerske stranke, te dijelom bivše ilirce koji su se zbog neoapsolutizma okrenuli protiv
Beča. Kao što se dade zaključiti iz njezina naziva, ta stranka zalagala se za (obnovljenu)
realnu uniju s Ugarskom. Članovi unionističke političke grupacije u redovima hrvatskog
plemstva održavali su nekoć prevladavajuću tradicionalnu, pozitivnu sliku o Mađarima,
premda s određenim izmjenama, budući da je njihov politički program preuzeo brojne
hrvatske stečevine iz 1848. (na što je osim nove povijesne situacije zacijelo utjecalo i
pridruživanje nekadašnjih iliraca, poput Mirka Bogovića), odnosno elemente upravo
prihvaćenog programa Narodne liberalne stranke. Iako su ujedinjenje Trojedne Kralje-
vine već i njihovi prethodnici smatrali važnim pitanjem, unionisti su Međimurje i Rije-
ku, pripojene od strane Jelačića, počeli držati sastavnim dijelom Hrvatske (dakle, po pi-
tanju državnog teritorija među svim hrvatskim političkim snagama vladalo je suglasje).
Osim toga, unionisti su prihvatili uvođenje službenog jezika zasnovanog na štokavskom
narječju (premda je 1868. nekolicina još uvijek osjećala simpatije prema kajkavskom
književnom jeziku). U skladu s tim pokušaje djelomičnog uvođenja mađarskog jezika u
Hrvatskoj prije 1848., za razliku od ranijeg stava Horvatsko—vugerske stranke, smatrali
su nesretnom okolnošću.
Unionistička stranka zagovarala je realnu uniju s Mađarima, vođena uvjerenjem
da je hrvatsko—ugarska državna zajednica uvijek značila stvarnu, a ne samo personalnu
uniju. Zastupnik Mirko Šuhaj, jedan od podržavatelja unije s Mađarima svoj stav obra-
zlagao je ovako: »S njimi u savezu obranili smo svoj ustav, njim se možemo zahvaliti, što
sada ovdje viećamo. U savezu s Ugarskom bilo nam je vazda dobro; pitajmo velikaša,
pitajmo svećenika i seljaka. Od ugarskog saveza imali smo više koristi, nego štete; od
austrijanskog mnogo zla, a malo dobra.«^?
Uključujući se u polemiku o savezu s austrijskim pokrajinama ili Mađarima u prilog
potonjih slične argumente iznio je i Josip Briglević: »1) Zato, jer što smo kroz osamsto
godina izkusili da je bilo najvećom stranom dobro ... 3) Jer nam razum dokazuje da od
Magjarah ... narodnosti našoj nikakva pogibelj ne prijeti — jer magjarski ne znamo (evo,
pokazatelja neuspješnosti nastave mađarskog jezika u Hrvatskoj prije 1848. godine —
D. Š.). 4) Jerbo Ugarska je kraljevina ustavna od starine kao što smo i mi, Austrija je na
početku ustavnog života. Jer Ugre vežu interesi njihovi s nami, a naši nas s njimi. 6) Jerbo
27 L.Katus, 1960., A horvát kérdés tórténete, I. svezak, str. 180.

28 Saborski dnevnik godine 1861., str. 172.
simpatija ciele izobražene Europe i svih slobodnih narodah pripada Ugrom pa će pripasti
i nam, čim se šnjimi sdružimo.«?
Po mišljenju unionista centralističke, apsolutističke težnje carske prijestolnice pred-
stavljale su veću prijetnju od mađarskog partnera, pa u nastavku (nakon što narodnjaci
odnose prevagu, ne želeći legitimirati politiku svojih protivnika) ne sudjeluju u radu
Sabora.
Nanovo je ustrojena i Narodna liberalna stranka, izrasla još prije 1848. iz ilirskog
pokreta. Pristaše te stranke bili su mahom predstavnici staleža srednjih posjednika, imuć-
nijih građana, intelektualaca, te dijelom svećenstva. Zapravo, obrisi ideologije Narodne
stranke nazirali su se već u pvom broju zagrebačkog lista Pozor, objavljenog odmah po
vraćanju slobode tiska 1860. godine. Narodna (liberalna) stranka kao nasljednica ilir-
skog pokreta zalagala se za jedinstvo južnoslavenskih naroda i federalizaciju Habsburške
Monarhije, protiveći se podjednako dualizmu i centralizaciji. Glavni ideolog stranke
bio je Franjo Rački, otac moderne hrvatske historiografije. Franjo Rački u duhu ilirizma
oživio je misao sjedinjenja južnoslavenskih naroda u okviru federalizirane Monarhije
(pod hrvatskim vodstvom). U skladu sa svojim stavovima iznesenim 1860. u Pozoru za-
uzimao se za integralno jugoslavenstvo, to jest ideju jugoslavenskog narodnog jedinstva,
od čega se (zajedno sa Strossmayerom) otklonio tek dvadesetak godina kasnije, kada su
se hrvatski Srbi uslijed tajnog sporazuma Srbije i Monarhije postavili protiv nastojanja
Zagreba i počeli podržavati politiku Budimpešte. Narodna stranka u duhu jugoslaven-
stva, prihvaćajući Gajeve ideje nije isključivala ni mogućnost sjedinjenja u širem okviru
(dakle, zajedno sa Srbijom i Bugarskom) u daljoj budućnosti.
Zajedno s većinom članova stranke Rački je imao u vidu (neopsolutizmom iza-
zvano) protuaustrijsko, promađarsko raspoloženje hrvatske javnosti, pa je na Saboru
1861. podržao oživljavanje stoljetnih državno-pravnih veza s Ugarskom, naravno, na
bazi potpune ravnopravnosti država, u vidu nekog oblika personalne unije. Povrh toga
Rački i njegovi pristaše nikad se nisu odrekli austroslavenskog sna federalizacije Ha-
bsburške Monarhije. Narodna stranka, Strossmayer i Rački zagovarali su labave veze
s Ugarskom (tipa personalne unije). Smatrali su da je između Hrvatske i Ugarske i u
povijesnom smislu postojala samo personalna unija. U svakom slučaju, 1861. Hrvatski
je sabor uz podršku Narodne stranke, u odustnosti unionista izglasao zakonski članak
1861./XLII., kojim se trebala uspostaviti personalna unija s Ugarskom. Premda je za-
konski članak formalno zadržao drZavno-pravnu svezu Hrvatske i Ugarske, u stvarnosti
je značio uspostavljanje tročlanog saveza država. Stoga je Hrvatski sabor u jesen 1861.
odbio sudjelovati u radu bečkog Carevinskog vijeća (na što je vladar, kao ranije u Ugar-
skoj, odgovorio raspuštanjem Sabora).
Hrvatski sabor 1861. se prihvaćanjem 42. zakonskog članka zauzeo za personalnu
uniju s Ugarskom (što znači da u konačnici ni Narodna stranka nije ispustila iz vida da
su Ugarski sabor i Deák Hrvatima pružili ruku pomirenja), ali pod uvjetom ravnoprav-
nosti državnih sabora, odnosno zadržavanja Međimurja i Rijeke.
29 [sto djelo, str. 223.

Ovdje se u cilju pojašnjenja odnosa prema Mađarima i boljeg razumijevanja nji-

hovih kasnijih postupaka moramo kratko osvrnuti na ideje članova Narodne stranke,
Za razliku od unionista, pristaše Narodne stranke, premda su prihvaćali oživljavanje
državno-pravnih odnosa s Ugarskom, nisu Mađarima ukazivali tako veliko povjerenje,
Tomu su doprinijeli iskustva ilirskog razdoblja, uspomene na prijepor ilirske stranke i
mađarskih liberala, odnosno ispadi i kršenja hrvatskih interesa od strane pojedinih ma-
darskih političara i povjesničara 1861.: mađarsko raspirivanje raspre o pripadnosti Sla-
vonije, poticanje pitanja Međimurja i Rijeke, pa i napisi neki mađarskih listova, koji su
razglabali o potrebi uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj." Neovisno o tome, čak sui
narodnjaci priznavali da su se mjerodavni mađarski političari prema Hrvatskoj odnosili
vrlo umjereno. U analizu više od sedamstoljetne hrvatsko-ugarske prošlosti upustili su
se i pristaše Narodne stranke, ne ističući zajedničku borbu, prijateljstvo po oružju ili
zaštitu ustava, već dokazujući i primjerima potkrepljujući postojanu hrvatsku samostal-
nost. Najčešće navođeni dokazi bili su Pacta Conventa, odluka Cetinskog sabora iz 1527.
i Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. (naravno, govornici su se oslanjali na nove
rezultate hrvatske historiografije i objavljena vrela).
Đakovački biskup i vođa Narodne stranke Josip Juraj Strossmayer osvrtao se upravo
na ta pitanja, zapodjenuvši polemiku s unionistima i poričući da Hrvati svoj ustav mogu
zahvaliti Mađarima. Smatrao je da rečeni dokumenti dokazuju kako je hrvatski ustav
postojao od ranije, te je potvrđen od kralja Kolomana i Habsburgovaca. Strossmayer je
u svom saborskom govoru Mađarima spočitao ponovno odcjepljenje Međimurja i po-
najviše način na koji je to učinjeno, naglasivši u svom povijesnom osvrtu da su Mađari
počev od Budimskog sabora 1790. pokušavali nametnuti svoj jezik Hrvatima. Među-
tim, odgovornost za uplitanje Mađara u unutarnje poslove Hrvatske Strossmayer je pri-
pisivao hrvatskim vođama iz 1790., koji su dobrovljno učvrstili sveze s Ugarskom, oštro
osudivši istodobno ugarsku politiku između 1790. i 1848.:
»Liberalizmom mađarskim, nadalje, koji se od god. 1790. u saborima ugarskim razvijati počeo,
ništa se narodu našem koristilo ne bi, pače, po njemu bi se upravo propast naroda našeg uskorila.
Nedvojbeno je da baš upravo liberalizam onda, kao i danas, najžešće je nasrtao na potonje ostanke
naše samostalnosti, koja se slabim štitom municipalizma nasloni; da je upravo liberalizam eksklu-
zivnom svojom mađarštinom najžešće nasrtao na narodnu individualnost našu koja se u nuždi i
nevolji zakonitim za tada latinizmom opšanca.«*'
Usmjerenost prema Beču na Saboru 1861. ne pojavljuje se čak ni u obliku prijedlo-

ga zakona, no kasnije tijekom 1860-ih, u razdoblju provizorija zagovarana je od strane
30 = Tako, npr. u 1. broju Pesti Hirlapa iz 1861. (Katus, 1960., I. svezak, str. 197.)
31 Saborski dnevnik 1861., stranica 374. Premda je Međimurje stoljećima imalo hrvatsku većinu, ono niti u srednjem
su datirane
vijeku, niti u doba Zrinskih nije pripadalo Hrvatskoj (ovo potvrđuju i isprave članova obitelji Zrinski koje
u Čakovcu, Međimurju, u Zaladskoj županiji, dakle Ugarskoj). U novije vrijeme to prihvaća i hrvatska hitoriografija:
»U upravnom i političkom smislu Međimurje je bilo u Zaladskoj županiji, a u crkvenom smislu pripadalo je zagre-
dok
bačkoj biskupiji.« U: Vladimir Kalšan, Međimurska povijest, Čakovec, 2006. str. 25. Inače, u 18. stoljeću, sve
Marija Terezija nije osnovala biskupiju u Szombathelyu (Sambotel), cijela Zaladska županija je bila pod jurisdikcijom
zagrebačke biskupije, ali ta činjenica uopće nije utjecala na upravno-političku pripadnost županije.
bana Josipa Šokčevića, zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika i Ivana Mažuranića, koji
se u svojstvu dvorskog kancelara udaljio od Narodne stranke i pridonio osnivanju nove,
Samostalne narodne stranke koja je zagovarala upravo proaustrijsku orijentaciju.
Međutim, na Saboru 1861. uočljivi su i zameci jedne nove političke stranke. U sa-
borskim raspravama javnosti su izraženije predočene državno-pravne i nacionalne ideje
buduće Stranke prava. U riječima zastupnika Eugena Kvaternika i Ante Starčevića (te
njihovim člancima i političkim pamfletima) ogleda se treće državno-pravno rješenje:
slika posve neovisne Hrvatske, ili Hrvatske vezane uz hasburšku državu samo tankim
nitima, nekim oblikom personalne unije.? Premda Hrvatski sabor nije prihvatio Kva-
ternikove prijedloge i državno-pravni koncept (podržao ga je jedino Starčević), stavovi
ovih dviju političara duboko su utjecali na slušateljstvo. Uz ideju državne samostalnosti
vremenom (istina, tek nakon podosta godina) su prianjali sve širi slojevi hrvatskog druš-
tva (pravaši su, zapravo, u vrijeme dualizma pravi uspjeh postigli u širenju ideja hrvatske
narodne samostalnosti i državnosti, i to podjednako na teritoriju Hrvatske i Slavonije,
odnosno Bosne i Dalmacije).
Iako do Kvaternika dopire vijest da je Kossuth u emigraciji spreman prihvatiti ideju
samostalne hrvatske države (naravno, pod uvjetom da u odnosima s Austrijom postane
saveznicom Ugarske), u vrijeme svog dobrovoljnog iseljeništva ostaje nepovjerljiv prema
Mađarima, suprotstavljajući se hrvatsko-mađarskom prijateljstvu sve dok se ne zajamče
hrvatska narodna prava.? Kvaternikova brošura izdana (anonimno) 1859. na francu-
skom jeziku (La Croatie et la confédération italienne) velikim je dijelom napisana u cilju
obrane hrvatskih nacionalnih ciljeva i napora iz 1848., s oštricom uperenom protiv op-
tužbi mađarske emigracije na račun Hrvata. Kvaternik se i poslije povratka u domovinu
protivio hrvatsko-mađarskom zbližavanju, osobno se zauzimajući za promjenu općeg
promađarskog ozračja u hrvatskoj javnosti, koje je nastupilo negdje oko 1860., tijekom
godina neoapsolutističkog režima.
Taj zadatak uopće nije bio lak, posebice nakon što se ispostavilo da je Kvaternik
vođen svojim (inače, protudualističkim) političkim ciljevima stupio u vezu s bečkom
vladom. Međutim, istrajnim radom i s financijskom potporom biskupa Strossmayera
uspio je 1861. u dvije publikacije hrvatskoj obrazovanoj javnosti iznijeti svoje stavove.
Prvo djelo objavljeno je u siječnju 1861. na hrvatskom jeziku, dok je drugo u veljači iste
godine tiskano na njemačkom, kako bi autorova stajališta o hrvatskoj državnosti i hrvat-
sko-ugarskom odnosu mogla upoznati i inozemna javnost. Krajem 1860. i početkom
1861. na drugoj obali Drave ugarske tiskovine donose napise i izjave koje dovode u pi-
tanje osnovanost hrvatskih težnji ili krše hrvatske interese. Kvaternik je na njih reagirao
u veljači 1861., objavljivanjem velike sinteze na njemačkom jeziku.
U svom djelu pod naslovom Das historisch-diplomatische Verháltniss des Konigreichs
Kroatien zu der ungarischen St. Stephans-Krone (Historijsko—diplomatski odnosi Kralje-
32 O stavovima Starčevića i Kvaternika vidjeti: Mirjana Gross, citirano djelo, ili od iste autorice: Izvorno pravaštvo.
Ideologija, agitacija, pokret. Zagreb, 2000.
33 Vidjeti: László Katus: A magyar politikai vezetóréteg a délszláv kérdésról 1849 és 1867 kózótt, u: Szerbek és magya-
rok a Duna menićn, Budapest, 1987. II. svezak, str. 147.—187.
ničku hrvatsko-ugarsku prošlost

vine Hrvatske prema ugarskoj kruni) Kvaternik zajed
-mađarskim
prikazuje u svjetlu nepoznatom čak i u radoblju ilirizma, krcatom hrvatsko
nesuglasicama.“
jelom
To djelo istodobno je i obračun s, u doba neoapsolutizma, ponovno zaživ
rušenja pozi-
idejom hrvatsko—ugarskog povijesnog prijateljstva, s neprikrivenim ciljem
tivne slike, budući da u autorovom političkom konceptu Hrvatske vezane uz Beč i Peštu
cijelosti
samo tankim nitima nije bilo mjesta nikakvoj uniji s Mađarima. Osim što je u
ća, Kvater-
poricao postojanje bilo koje vrste realne unije u proteklih sedam i pol stolje
borbu Hrvata protiv
nik je hrvatsko-ugarsku zajednicu predstavljao kao neprekidnu
Kvaternikovo
Mađara u cilju očuvanja unutarnje samostalnosti i državnosti. Naravno,
djelo ne možemo smatrati povijesnim radom. Ono, uostalom, to i nije kanilo biti, već je
ske
napisano kao politička disertacija u cilju dokazivanja neprekinute neovisnosti Hrvat
nalne unije.#
od ugarske krune, sukladno tome isključivo priznavajući postojanje perso
onalna unija s Au-
Kao što smo rekli, Kvaternikve stavove i konkretan program (pers
m saboru 1861. godine podr-
strijom i Ugarskom, isključivo i podjednako) na Hrvatsko
ist Mirko
žao je zapravo samo Starčević, premda je više zastupnika, među ostalim i union
Kvaternikovih
Bogović, naglasilo kako su njegove zamisli prelijepe, ali neostvarive. Osim
je
spomena su vrijedni i govori Ante Starčevića, budućeg vođe Stranke prava. Starčević
, rnik
nastupao kao neumoljiv neprijatelj Austrije (za razliku od njega, podsjećamo Kvate
čak
je u interesu postizanja hrvatskih ciljeva, premda taktizirajući, 1860. stupio u vezu
vio pozitivnije,
i s austrijskom vladom). Istodobno, Starčević se prema Mađarima posta
koj, s kojima je
nadajući se prevazi protunagodbenih i protudualističkih snaga u Ugars
bio spreman sklopiti savez protiv omražene Austrije i Habsburgovaca.
ve državno—prav-
U svom važnom govoru na Saboru 1861. (podržavši Kvaterniko
st između
ne prijedloge) Starčević je na slojevit način prikazao hrvatsko-ugarsku prošlo
itim nalogom,
1527. i 1861. godine. Prvo je naglasio, kako Austrija svojim protuzakon
nije priznavao
kojim želi pomiriti Hrvate i Mađare, zapravo priprema razdor (Starčević
e): »... i, ako
vladarev nalog, prema kojem su Hrvati i Mađari morali urediti svoje odnos
koje pretrpismo i koje
nas razlog vodi, moramo kazati, da nam je sve one nepravde,
Madžar našu
trpimo i od Madžara, sama i glavom Austrija počinila. Gospodo, nije
i zasužnjio (...)
domovinu iznudio, nije Madžar narod hrvatski pobarbario, potuđinčio
godine učinio, on
nikakovo zlo nije nama Madžar s ovu stranu trista i trideset i četiri
Austrije.«* Starčević ui-
nam ga ne čini ni danas, nego sva naša nesreća dolazi od same
spisi, urednica i autorica uvodne studije:

34 Najopiirnije o Kvaternikovim djelima vidjeti: Eugen Kvaternik: Politički
1971. Od novije literatur e vidjeti: Nikša Stančić, Istočno pitanje i Hrvati Eugena Kvater-
Ljerka Kuntić, Zagreb,
Dom i svijet, 1997., str. 9.23, Petar Korunić, Hrvatska
nika, u: Eugen Kvaternik, Žstočno pitanje i Hrvati, Zagreb,
ciji hrvatske države, Radovi Zavoda za hrvatsku
državna ideja E. Kvaternika 1861. godine: program o organiza Politička misao,
— spoznaje i nadahnuća,
povijest, 30(1997), str. 91.—154, Mirjana Gross, Starčević i Kvaternik Hrvatski institut za
v Markus, Solidarnost i sukob interesa na slavenskom Jugu,
37(2000), br. 1, str. 3.-24. i Tomisla
povijest, Zagreb, 2012., str. 113.-128.
Dinko Šokčević: Magyar mült horvát szemmel,
35 O Kvaternikovim i Starcevicevim stavovima o Madarima vidjeti:
72.—77«
Magyar a Magyarért Alapitvdny, Kapu Kónyvek, Budapest, str.
e i Slavonije držane u Zagrebu god. 1861., Zagreb, 1862.,
36 Dnevnik Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatsk
br. 107., 7. 9. 1881. U: A. Starčević: Politički spisi, Zagreb,
str. 280. Starčevićev govor u Krasici vidjeti: Sloboda
1971. str. 374.
stinu nije mrzio Mađare. To dokazuje njegov govor izrečen 4. rujna 1881. u Krasici: »Ja
sam nekadanje Madžare poznavao živući među njima. — Na temelju onog poznanja i
razmišljanja o našem i njihovu položaju, ja sam došao do osvjedočenja: da Bog nije stvo- -
rio, da zemljopisno nisu namješćena osim Hrvata i Madžara dva naroda koji bi tako bili
upućeni i pozvani na međusobno prijateljstvo i upravo bratimstvo.«
U narednim godinama Starčević glavnim neprijateljem ni dalje ne drži Mađare, već
Austriju i hrvatske političare koji s njom surađuju. Premda se suprotstavljao dualizmu
i Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine, oštro osuđujući i mađarske političare,
pristaše dualizma i »sluge« peštanske politike u Hrvatskoj, glavnu političko—ideološku
bitku nije vodio protiv prougarske banske vlade, već Strossmayerove Narodne stranke,
opredijeljene za sjedinjenje južnoslavenskih naroda. Narodnjacima nije mogao oprostiti
što su se nakon prekida pregovora hrvatskog i ugarskog kraljevinskog odbora o nagodbi
1866. godine zalagali za tješnje državno-pravno povezivanje s Austrijom, a nije prihva-
ćao ni da Hrvati ubuduće umjesto Beča i Pešte traže naklonost Beograda.
Starčević se predstavnicima Strossmayerove stranke suprotstavio i 1867. i 1868. u
svojim raspravama (Pisma Magjarolacah, Ime Serb), odredivši ujedno i glavne ideološke
smjernice kasnije Stranke prava, koje je sažeto ponovio 1879. u studiji Pasmina slavo-
serbska po Hrvatskoj.
Već početkom 1850—ih Starčević je zapodjenuo polemiku s tvorcem velikosrpske
ideologije, Vukom Stefanovićem Karadžićem. Odgovorivši na Karadžićevu tezu da su
svi štokavci Srbi (oslanjajući se djelomično na Vitezovićevo neutemeljeno stajalište),
ustvrdio je da su svi južni Slaveni osim Bugara Hrvati (naravno, slično svom srpskom
oponentu, konfesijske je razlike u duhu prosvjetiteljstva, s motrišta izgradnje nacije sma-
trao zanemarivima), te je u duhu načela političke nacije poricao nacionalnu posebnost
hrvatskih Srba. Starčević je poglavito zbog tih stavova bio u stalnom prijeporu s jugosla-
venski usmjerenom Strossmayerovom Narodnom strankom, koja je priznavala opstoj-
nost hrvatskih Srba.* Pred toga oštro se protivio narodnjačkoj politici 1860—ih, koja je
gravitirala prvo prema Beču, zatim Pešti, a na kraju Beogradu, nazvavši njihove pristaše
sužnjima (to je značenje kovanice »slavoserb«, stvorene od latinskih riječi »sclavus« i »ser-
vus«, koje znače sužanj, rob. Ona je bila prvenstveno uperena protiv pristaša Narodne
stranke, ali ni bliskost etnonimu Srbin nije slučajna).
37 > Pristaše Ante Starčevića većinu njegovih djela izdali su u tri sveska 1894. godine: Djela Dra Ante Starčevića 1.—3.,
Izdanje odbora Kluba Stranke prava, Zagreb, 1893.—1894. (pretisak: Varaždin, 1995.) Riječ »magjarolac« Starčević
je sastavio od imena »mađaron« i »Tirolac« (to jest, Austrijanac). Naziv »slavoserb«, međutim, nije u prvom redu
označavao etničke Srbe, nego hrvatske pobornike južnoslavenskog jedinstva, aludirajući na to da su ropske duše
koje se žele dodvoravati čas Beču, čas Pešti, čas Beogradu. Podrijetlo etnonima »Srbin« prvi je put iz latinske riječi
»servus«, potpuno samovoljno izveo car Konstantin Porfirogenet.
38 Starcevié je polemizirao vrlo oštro, a svoje protivnike prilično su radikalno napadali i drugi pravaši, ne stidjevši se
naziva »stekliš« (bijesni pas), kojim se nazivao i sam vođa stranke! Istodobno, mišljenje da su duh netrpeljivosti i
netolerancije prema drugim strankama u hrvatski javni život uveli pravaši, prošireno u doba Jugoslavije i povre-
meno citirano i danas, i to ne samo u srpskoj povijesnoj znanosti koja se teško miri s osamostaljenjem Hrvatske,
već i u hrvatskoj historiografiji, nije valjano. Ispadi mržnje protiv mađaronske stranke i Mađara u vrijeme ilirizma
i huškačke davorije ni u čemu nisu bile prihvarljivije ili politički korektnije od pravaške retorike, no jugoslavenska
je historiografija u odnosu na govor korišten u polemikama južnoslavenskih naroda bila puno popustljivija pema
(povijesnim) protumadarskim, protunjemačkim ili protutalijanskim tendencijama.
lako je i hrvatskoj neovisnosti privržena Stranka prava odbijala hrvatsko-ugarsku

nagodbu iz 1868. godine, unionistički ban Levin Rauch ipak je podržavao Starčevića;
ayerovu stran-
naime, peštanska je vlada svojim glavnim protivnikom smatrala Strossm
ku, koja je se prema pravašima odnosila neprijateljski, koketirajući s Bečom i potajno
s Beogradom. Međutim, Starčević je bio ideolog, a ne praktični političar. Smatrao je
da se hrvatska neovisnost neće postići unutarnjom borbom, nego uz pomoć vanjskih
sila. Nadao se da će nakon ratnog poraza Francuske 1870. godine carska Rusija nanijeti
kobni udarac Austriji, što će automatski otvoriti put ka neovisnosti Hrvatske (Starčević
je pogledavajući prema Rusima ublažio svoj kruti protusrpski stav. Došlo je čak i do
pokušaja zbližavanja pravaša i srpskih političara, bez trajnog uspjeha).
Starčević se, dakle, držao podalje od dnevne politike, pa je i sama Stranka prava više
bila labava, ideološka grupacija, nego prava politička stranka, premda se ova konstatacija
može primijeniti i na ostale onodobne hrvatske, ugarske, pa i europske stranke. Unatoč
svojim proturječnim postupcima Stranka prava odigrala je značajnu ulogu u stvaranju
po-
jedinstvene hrvatske nacionalne svijesti (posebice u širim masama). Naspram težnji
stizanja jedinstva južnoslavenskih naroda održavala je svijest hrvatske posebnosti i naci-
onalne samobitnosti: iako se svojedobno još nije pokazala realnom opcijom, prva je za
dugoročni cilj postavila postizanje potpune hrvatske neovisnosti.
Razdoblje provizorija i neuspjeh prvih pokušaja stvaranja

hrvatsko—ugarske nagodbe
Vladajući krugovi u Beču, međutim, nisu se pomirili s odlukom Hrvatske, te su poku-
šali pridobiti Hrvate. Kraljevski dvorski dikasterij zamijenjen je Kraljevskom dvorskom
kancelarijom za Kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju: dvorskim kancelarom po-
staje Ivan Mažuranić, a članovima tijela Ivan Kukuljević Sakcinski i zagrebački nadbi-
skup Juraj Haulik. Bečka vlada time je odaslala signale o namjeri odvajanja Hrvatske od
Ugarske (hrvatski poslovi od 16. stoljeća rješavali su se unutar Ugarske dvorske kance-
larije)“%. Mažuranićev krug u cilju postizanja realne unije s Austrijom, prema njihovoj
procjeni povoljnijeg rješenja za Hrvatsku, osnovao je Samostalnu narodnu stranku. Ban
Josip Šokčević (nekadašnji Jelačićev suborac), protivnik unije s Ugarskom u suglasju
s Mažuranićem i dvorom istupio je protiv pripadnika prougarske struje i narodnjaka.
1864. godine čak je zabranio izdavanje Pozora, glasila Narodne stranke, zatvorivši ured-
39 Mirjana Gross: Izvorno pravastvo..., u poglavlju »Pravaši i Srbi«, str. 564.—592.

ocijenilo pozitivno.
40 Vise hrvatskih povjesničara ovo je razdoblje s motrišta državno-pravne samostalnosti Hrvatske
ka misao, Beograd, 1937., str. 168-169.
Taj smjer razmišljanja odredio je još Šišić, vidjeti: Šišić, Ferdo: Jugoslovens
Tomu bih
Slažem se s Ladislavom Hekom, da je samostalnost u vrijeme provizorija postojala pretežno na papiru.
vezuje ravnopravno s
samo pridodao kako se na papiru doista činilo da se Hrvatska uz habsburšku državu doista
bila
Ugarskom. Ipak, to je samo prividno išlo u korak sa zamislima kasnijih trijalista (samostalnost je, zapravo,
Acta Universitatis
daleko manja). (Vidjeti: Heka, Ladislav: Az 1868. évi horv4t-magyar kiegyezćs a sajtó tükrében,
9, Szeged, 1998., str.
Szegediensis de Attila József Nominatae, Acta Juridica et Politica, Tomus LIV., Fascilicus
na kojima se raspravljalo o hrvatskim
10.) Dvorski kancelar Ivan Mažuranić pozivan je na sve sjednice bečke vlade
poslovima, gdje je mogao iznijeti vladaru svoj stav.
nika lista. U vrijeme provizorija, tog novog, premda blažeg apsolutizma Beč je Hrvatsku
pokušao pripojiti i u gospodarskom smislu. To je dovelo do izgradnje pruge Zidani
Most — Zagreb — Sisak, koja je hrvatski promet trgovačkih roba usmjerila prema Tr-
stu. Narodna stranka se, međutim, zalagala za izgradnju pruge kroz Slavoniju do Rijeke.
Šezdesetih godina u siromašnoj i nerazvijenoj Hrvatskoj pokazuju se znaci privrednog
razvoja, o čemu svjedoči gospodarska izložba održana u Zagrebu 1864. godine.
Strossmayerova Narodna stranka i unionisti zajedno su se suprotstavili planiranoj
uniji s Austrijom. Na izborima 1865. odnijeli su odlučujuću pobjedu protiv sve ne-
popularnije proaustrijske Samostalne narodne stranke, poistovjećene s apsolutističkim
djelovanjem (osim u Vojnoj krajini, tradicionalno privrženoj dvoru), unatoč tome što
je Mažuranićev krug (u cilju izborne pobjede, u dosluhu s dvorom) promijenio izborni
red, smanjivši broj hrvatsko-slavonskih zastupnika, ali ne mijenjavši broj lojalnih po-
slanika iz Vojne krajine. (Vojna krajina je od 1861. slala zastupnike u Hrvatski sabor.)
Stranka prava u međuvremenu zatvaranog Ante Starčevića na izborima dobila je pet
zastupničkih mandata. Ubrzo poslije izbornog poraza Mažuranić je vladaru ponudio
ostavku s mjesta hrvatskog dvorskog kancelara, što je Franjo Josip prihvatio tek nakon
više mjeseci: kancelarsku dužnost preuzeo je unionist Milan Kušević.
Godine 1865. Franjo Josip naložio je Hrvatskom saboru da započne pregovore s Ugar-
skom o uređenju državno-pravnih odnosa. Strossmayer i Narodna stranka istrajali u svo-
jim namjerama, zagovarajući personalnu uniju i tražeći Međimurje, odnosno Rijeku.“ No
ugarska strana nije mogla prihvatiti da njezina jedina spona s Hrvatskom bude osoba vla-
dara, budući da je u potpunoj ravnopravnosti prepoznavala klice federalizma, suprotnog
dualističkom načelu. Hrvatska saborska delegacija (u kojoj nisu sudjelovali unionisti, opre-
dijeljeni za realnu uniju) ni nakon dva mjeseca pregovora, koji su trajali do lipnja 1866.,
nije se uspjela dogovoriti s Mađarima. Strossmayer i njegovi kolege nisu pristajali na realnu
uniju (to jest, da o takozvanim zajedničkim poslovima odlučuje Ugarsko-hrvatski sabor,
dakako, s mađarskom većinom), niti su bili spremni popustiti u teritorijalnim pitanjima.
Antal Csengery u svojim je zapisima o pregovorima iznio sljedeće mišljenje:
»Hrvatska delegacija nije željela uniju s Ugarskom. Od nas su tražili potvrdu svoje samostojnosti
i nadopunu teritorija. To su postavljali kao preduvjet slanja zastupnika u sabor zemalja ugarske
krune. Međutim, njihova razmišljanja i riječi uvjerili su nas da za svoje zastupnike prema Ugar-
skoj traže položaj istovjetan onomu između zemalja ugarske krune i drugih zemalja Njegova
Veličanstva. Dakle, potpuni paritet.«?
Narodnjaci se doista nisu odrekli saveznog preuređenja Monarhije, zajedničkog pla-

na s austroslavenskim federalistima. Povrh toga bližio se i austrijsko—pruski rat, što ih je
navelo da sumnjaju u samu mogućnost opstanka habsburške državne tvorevine, razma-
trajući potajno i mogućnost stvaranja južnoslavenskog jedinstva izvan njezinih okvira.
4l O izbornom uspjehu Narodne stranke i promjenjivoj povijesti stranke, ispunjenoj političkim uspjesima i neuspje-
sima vidjeti: Ciliga, Vera: Slom politike Narodne stranke 1865—1880., Zagreb, 1970.
42. Csengery Antal hátrahagyott iratai és feljegyzései, kózzétette: Csengery Lóránt, Budapest, 1928., str. 182.-183.
45 O tome László Katus piše sljedeće: »Sudbina Monarhije tada još nije bila riješena, u ovim tjednima prije Kóniggratza
nije se nazirao put ostvarenja. Mađari su stremili ka dualizmu, a Hrvati prema federalizmu, a rješavanje hrvatskog pitanja
umjesto pregovora očekivali su od konačnog rješavanja strukturnih problema Monarhije.« (Katus, 2008. str. 262.)
Poslije prekida pregovora uslijedili su vrlo važni događaji. Austrija je pretpjela poraz
u ratu protiv Pruske (hrvatsko-ugarski pregovori zapravo su prekinuti zbog nadolazećeg
rata), a federalistička politika predsjednika vlade Richarda Belcredija doživjela neuspjeh;
naslijedio ga je Friedrich Beust, pristaša dualizma. Austro-ugarska nagodba bila je na-
domak ruke.
Uslijed razočaranja i neuspjeha liberala poslije dvadesetak godina raspoloženje jav- .
nosti ponovno se okrenulo protiv Mađara. Tako je 1866., u iznova oživjelom protuma-
đarskom ozračju na glavnom zagrebačkom trgu postavljen kip bana Jelačića. Banov lik
s isukanim mačem usmjeren je prema Ugarskoj, koja je u očima javnosti predstavljala
prijetnju o hrvatskoj autnomiji. Premda je postavljanje kipa skupština grada Zagreba
predložila još za Jelačićeva života, te je još puno prije 1866. pokrenuto prikupljanje
priloga, otkrivanje skulpture poslije neuspjeha hrvatsko-ugarskih nagodbenih prego-
vora nedvojbeno je izraslo u protumađarsku demonstraciju. Otkrivanju kipa, koji je u
spomenutom duhu protumađarstva okrenut prema sjeveru, mačem u smjeru prijeteće
Ugarske, nazočila je velika masa ljudi. Ovdje se ne radi samo o pretpostavci, budući da
je gore navedeno posve jasno izrečeno u onodobnim hrvatskim glasilima, au Rauchovo
vrijeme podno kipa održani su prosvjedi đaka i studenata protiv Ugarske i nagodbe.
Istodobno, valja priznati da je Starčević i u vrijeme proslava posvećenih Jelačiću,
odnosno protuaustrijske usmjerenosti Narodne stranke istrajao u svom stavu (ni Beč, ni
Pešta). Neopozivo napustivši mladalačku ushićenost Jelčićem, bana je držao isključivo
poslužiteljem bečke politike.
Njegov nećak David nekoliko godina kasnije Jelačića je nazvao ravno »slugom des-
potizma«*, dok je Kvaternik kip bana Jelačića s indignacijom nazivao samo »onim če-
tveronošcem«.
Narodnjaci su o situaciji donijeli krivu procjenu, te su se počeli upuštati u brzoplete
akcije. Pristali su uz koncept tada već bivše Samostalne stranke, uniju s Austrijom. Hr-
vatski sabor 1866. godine uputio je vladaru notu, zatraživši sjedinjenje s Austrijom. Pro-
tiv tog prijedloga glasovali su jedino unionisti. Starčević i ostali pravaši, koji su podjed-
nako odbijali uniju s Ugarskom i Austrijom, suzdržali su se od glasovanja. Dokument
saborske rezolucije Franji Josipu osobno je dostavio biskup Strossmayer. Međutim, u
veljači 1867. Belcredi mora podnijeti ostavku, a kralj ugarskim premijerom imenuje
grofa Gyulu Andrássyja, te tijekom proljeća nalaže Hrvatskom saboru da se nagodi s
Mađarima i pošalje izaslanstvo na krunidbu u Budimu.
44 David Starčević u cilju narušavanja kulta bana Jelačića objavio je u Pešti letak pod naslovom »Slaviteljem Jelačića
bana«. Kvaternikovi stavovi o neovisnosti u to vrijeme postaju sve radikalniji (što će ga na kraju dovesti do Rako-
vičke bune), pa ne čudi što se suprotstavljao kultu Jelačića, bečkog saveznika. Umjesto Jelačića i Nikole Zrinskog
Sigetskog, Stranka prava (između ostalog i zbog skore obljetnice) sličan kult stvorila je oko likova Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankopana, pogubljenih od ruke Habsburgovaca (vidjeti: Mirjana Gross: Povijest pravaške ideologije,
Zagreb, 1973., str. 124. i 168.—169.), premda iz hrvatske narodne svijesri nisu eliminirali ni dvije prerhodno spo-
menute ličnosti. Svi ti slavni likovi mirno koegzistiraju u današnjim hrvatskim udžbenicima. Naravno, Jelačićev lik
i djelo osim pravaša kritizirali su i unionisti. Na Hrvatskom saboru 1866. godine Mirko Bogović spočitao je Jelačiću
da je prije prelaska Drave hrvatske stijegove ostavio u Varaždinu, produživši pod crno—žutim zastavama. Stoga je
Bogović smatrao da to nije bio začetak hrvatsko-mađarskog, već austrijsko-madarskog oružanog sukoba. U svom
prisjećanju citirao je banove riječi, koji je tada izjavio »da više ne treba računati s Madarizmom i Ilirizmom, nego
raditi o tom da se podigne velika, možna i jedinstvena Austrija.« (Saborski dnevnik 1865—1867., str. 558).
Hrvati su odgovorili niječno, nakon čega je vladar raspustio Sabor. Prije raspuštanja
Hrvatski je sabor učino gestu hrvatskim Srbima, kao ponovnim potencijalnim savezni-
cima: prihvaćanjem rezolucije priznata je njihova ravnopravnost s Hrvatima na cijelom
području Trojednice. Narodna stranka tijekom 1866., dok se (neuspješno) pokušavala
nagoditi s Austrijom, računajući na mogućnost raspada Monarhije uslijed očekivanog
ishoda austrijsko-pruskog rata, planirajući stvaranje jedinstvene južnoslavenske države
uspostavila je vezu i sa srpskim knezom Mihailom Obrenovićem. Brzo okončanje au-
strijsko-pruskog sukoba i relativno kratki austro-ugarski nagodbeni pregovori rezultira-
li su očuvanjem Monarhije, a ta dva čimbenika ugasila su nade narodnjaka za stvaranjem
južnoslavenske federacije unutar ili izvan Monarhije.“
Osim toga, u kolovozu 1867. knez Mihailo sastao se s ugarskim premijerom Gyulom
Andrássyjem, koji ga je odgovorio od pokretanja rata protiv Turaka, obećavši mu diplo-
matsku podršku u cilju mirnog zaposjedanja Bosne. Srpski je knez zauzvrat ugarske Srbe
pozvao na umjerenost, ne podržavši program južnoslavenske integracije Strossmayerove
stranke. Srbija se poslije toga približila Pešti, a nakon pada predsjednika Ministarskog
savjeta Ilije Garašanina u studenom 1867. konačno su propale nade pristaša južnosla-
venske suradnje. Beograd je takvu politiku nastavio provoditi i nakon ubojstva kneza
Mihaila 1868. godine, premda je oko 1870. odnos Srba prema dvojnoj Monarhiji, na-
kon što im je postalo jasno da od zaposjedanja Bosne neće biti ništa, postao hladniji.“
Hrvatsko—ugarska nagodba iz 1868. godine

Mada je Franjo Josip rješavanje hrvatskog pitanja prepustio ugarskoj strani, uvjetovao ga
je očuvanjem hrvatske autonomije, pa je čak zahtijevao da prema ranijem stanju upra-
va, pravosuđe, bogoštovlje i nastava svakako ostanu autonomnim hrvatskim poslovima.
Valja imati na umu kako je za hrvatsku stranu potpuna autonomija unutarnjih poslova,
koju su imali prije 1868. godine, bila conditio sine qua non, to jest temeljni preduvjet
sporazuma. Po ovom pitanju unionisti i narodnjaci bili su istoga mišljenja. Tako se »do-
djeljivanje« hrvatske unutarnje (pravosudne, obrazovne, bogoštovne) autonomije od
strane Ugarske ne može smatrati povlasticom koju Mađari »daruju« Hrvatima: na tom
polju i vladar je bio uz Hrvate. Da ugarska strana taj preduvjet nije prihvatila ne bi ni
došlo do hrvatsko-ugarske nagodbe, pošto u Hrvatskoj nije bilo političke snage spremne
za bilo koju vrstu kompromisa o ovom pitanju.
Ugarski premijer grof Gyula Andrássy u interesu promicanja hrvatsko-ugarske
nagodbe postigao je kod vladara da umjesto u međuvremenu odstupjelog bana Josipa
45 Istraživanja Imre Ressa dokazuju kako srpsko političko vodstvo nije vjerovalo u mogućnost postizanja južnosla-
venskog jedinstva, a umjesto jugoslavenskog integracionalizma zauzimalo se za ideju samostalne srpske nacije,
pribojavajući se usto i jačanja bečkog centralizma. Premda su strahovali i od jačanja mađarske hegemonije, Srbi su
ipak pozivali Zagreb da ne slabi mađarska nastojanja: »unatoč svoje zabrinutosti beogradska vlada nije željela hrvat-
sko-srpsko bratstvo popuniti sadržajem koji bi mogao dovesti do sukoba s mađarskim liberalima.« (Vidjeti: A szerb
külpolitika és a Habsburg Monarchia dualista átalakulása (1865—1867.), u: Imre Ress: Kapcsolatok és keresztutak.
Horvátok, szerbek, bosnydkok a nemzetállam vonzdsdban. Budapest, 2004. str. 189.
Mirjana Gross — Agneza Szabo: Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992. str. 276.—278.
Šokčevića za banskog namjesnika imenuje Levina Raucha, baruna unionističkih na-

zora. Stari mađaron Rauch je na novim izborima, povremeno popraćenima nasiljem
i prijevarama, donio pobjedu unionistima. Međutim, moramo pridodati kako je u to
vrijeme popularnost Narodne stranke — upravo zbog debakla nagodbene politike —
značajno opala, pa njezin izborni poraz ne smijemo pripisati isključivo onovremenim,
često rabljenim sredstvima utjecanja na izborne rezultate. Neosporno je kako su virilisti,
zastupnici pozvani u Sabor od strane bana, svi do jednoga bili unionisti, dok narodnja-
cima nije pogodovalo ni smanjenje imovinskog cenzusa što je pravo glasa proširilo na
imućnije seljaštvo, koje je pak pretežno išlo u korak s plemićkim zemljoposjednicima,
a manje s građansko-činovničkim slojem, bazom Strossmayerove stranke (mada je pad
popularnosti narodnjaka bio tek privremene prirode, što je ispravno ocijenio i Deák,
tvrdeći da u konačnici oni ipak zastupaju većinu Hrvata). Narodnjaci su se držali 42. za-
konskog članka iz 1861., ne želeći sudjelovati u radu Sabora, prekidajući svaku suradnju
s unionistima. Nakon toga u mađarski glavni grad, kako bi odlučila o sudbini Hrvatske
u narednih pedeset godina, uputila se, naravno, delegacija sastavljena od unionista.
Ugarsku delegaciju predvodili su Andrássy i Deák. Memoari Jovana Živkovića, jed-
nog od članova unionističke delegacije odaju puno toga o tijeku i ozračju pregovora.
Između ostalog svjedoče kako je Ferenc Dećk u uvažavanju hrvatskih interesa osim An-
drássyja i drugih članova ugarske delegacije prestigao čak i unionističke izaslanike. Deák
je Hrvatima ponudio visok stupanj gospodarske i financijske samostalnosti (što kasnije
postaje glavnim zahtjevom hrvatskih narodnih liberala). Živković tvrdi kako je to Deák
izrazio na sljedeći način:
»...ako jedna zemlja ne raspolaže vlastitim poreznim prihodima....ona nema niti autonomije, pa
bi kao takva bila pod skrbništvom i postojala samo prividno. Stoga, ako Hrvatska želi stajati na
vlastitim nogama, trebaju joj samostalne financije.« 47
Živkovićeve riječi potvrđuju i zapisi Antala Csengeryja, člana ugarske delegacije.

Deák je kao dalekovidni državnik, smatrajući da bi trzavice na području financija bile
neminovne, što bi značajno narušilo hrvatsko-ugarske odnose, doista ponudio Hrvati-
ma potpunu financijsku samostalnost. Prema pisanju Csengeryja, Dećk osim indirek-
tnih (neizravnih) poreza
»... eli prepustiti financije Hrvatima u svakom drugom pogledu, i to na način da se iznos, s kojim
su dužni sudjelovati u zajedničkim troškovima ne utvrdi na temelju porezne sposobnosti — što
bi skoro u potpunosti iscrpilo financijsku moć Hrvata — već povremeno, sukladno njihovim
administrativnim potrebama.«#
Andrássy to nije predlagao u ime ugarske vlade, pošto se pribojavao reakcije Austri-
janaca u slučaju da — povodeći se hrvatskom financijskom neovisnošću — iste zahtjeve
postave i Česi te galicijski Poljaci. Po pitanju hrvatske financijske samostalnosti ugarski
47 Živković detaljno opisuje utjecaj Deákova financijskog prijedloga, kao i različite ocjene članova hrvatske i ugarske
delegacije. Vidi: Živković, Jovan: Kako je nastala hrvatsko—ugarska nagodba, Zagreb, 1892., str. 56.—74.
48 Csengery Op. cit, 219. str.
ministar financija, Menyhért Lónyay, pa čak i članovi pregovaračke delegacije umjesto

Deáka slagali su se s predsjednikom ugarske vlade. Andrássy se, uostalom, pokazao puno
uskogrudnijim od Deáka. Iako je i Ferencu Dećku bilo potpuno jasno da se mora uspo-
staviti realna unija Hrvatske i Ugarske, hrvatskoj strani htio je pružiti puno veću samostal-
nost. Andrássy u promemoriji napisanoj 1867. godine Franji Josipu objašnjava, kako se
proširenju hrvatske autonomije protivi zbog mogućeg jačanja partikularizma kod drugih
narodnosti Habsburške Monarhije.? Međutim, većina unionističkih zastupnika nije pri-
hvaćala odgovornost gospodarskog upravljanja, odbijajući Deákov velikodušni prijedlog,
pozivajući se na siromaštvo hrvatskih krajeva, zbog čega je na kraju Deák ostao usamljem
sa svojim stavom. Ipak, valja naglasiti kako zahtjev za financijskom samostalnošću nije bio
predmetom ranijih ugarsko—hrvatskih pregovora iz 1866. godine, pošto ni hrvatska držav-
na delegacija sastavljena od članova (liberalne) Narodne stranke nije stavljala naglasak na
ovo pitanje.“ Osim toga, članovi hrvatske delegacije bili su itekako zadovoljni gospodar-
skim sporazumom sklopljenim nakon odricanja od financijske samostalnosti (što se ne bi
moglo reći za hrvatsku oporbu, puno manje zadovoljnu kompromisom). Sukladno tomu,
Hrvatska je za pokrivanje autonomnih, internih administrativnih potreba paušalno dobi-
vala 2,2 milijuna forinti, dok su se prihodi iznad ovog iznosa trebali koristiti za zajedničke
troškove. Nakon revizije nagodbe iz 1873. godine Hrvatska je za svoje autonomne upravne
troškove mogla zadržati 45% poreznih prihoda (kasnije samo 44%), dok je preostalih 55%
morala uplaćivati u proračun zajedničke države (Ugarska je zadržavala 70% svojih priho-
da, a 30% morala prepustiti zajedničkom austro-ugarskom proračunu, što je zbog rasta
gospodarstva vremenom povećano na 36%).
Međutim, odricanje od financijske samostalnosti u narednom razdoblju dokaza-
lo se kao izričito štetno po Hrvatsku. Naime, državna kreditna jamstva bila su važna
za izgradnju prometne infrastrukture, dok su kasnije, na prekretnici stoljeća, državne
investicije i poticaji dobivali sve veći značaj i na području razvoja industrije. Deákova
spoznaja dokazala se kao ispravna: ugarsko—hrvatski politički sukobi u doba dualizma
skoro uvijek izbijali su oko financija, a hrvatska javnost ponovno je zamjerala, što Za-
greb uopće ne sudjeluje u rješavanju gospodarskih pitanja, ili to čini u vrlo maloj mjeri.
Hrvati su se kasnije uzalud borili za financijsku samostalnost, situacija se do raspada
Monarhije nije mijenjala.
49 Vidi Imre Ress: Neformalni čimbenici vladavine sustava ugarsko—hrvatske vlade u vrijeme dualizma, u: »Kao na-
rod s narodom«, Zbornik madarsko-hrvatske konferencije povjesničara u čast 140. obljetnice hrvatsko-ugarske
nagodbe, Budimpešta, Croatica Kht, u pripremi. Imre Ress u ovoj studiji temeljem zapisnika sjednica zajedničkog
ministarskog vijeća dokazuje kako unatoč tvrdnjama hrvatske i inozemne stručne literature Franjo Josip nije pre-
pustio Hrvate na »milost i nemilost« peštanskoj vladi, već je tijekom narednih godina neformalnim sredstvima
intervenirao kod svih ugarsko—hrvatskih konfliktnih situacija, često pimoravajući ugarsku vladu na donošenje od-
luka povoljnih za Hrvate. Usto, hrvatski su se poslovi razmatrali na zajedničkim ministarskim konferencijama, u
nazočnosti »zajedničkih« ministara obrane, vanjskih poslova i financija (čije je prijedloge, štoviše, vladar povremeno
čak i prihvaćao), mada je u principu hrvatsko pitanje predstavljalo unutarnju stvar ugarske krune.
50 Imre Ress smatra kako su »financije u praksi ustavnog centralizma, te prema programu austroslavenskih federalista
pripadale nadležnosti carske vlade.« Međutim, Deák je predviđajući probleme koji bi mogli nastati Hrvatima htio
dati potpunu financijsku autonomiju, smatrajući »kako se sužavanjem zajedničkih poslova može smanjiti moguć-
nost obostranih trzavica«. (Imre Ress 2004., Kapcsolatok ćs keresztutak, str. 117.)
Hrvatski sabor nagodbu je prihvatio 18. studenog 1868. godine, kao Zakonski ela.
nak I. iz 1868. godine. Ugarski parlament zakon o hrvatsko—ugarskoj nagodbi potvrdio
je 17. studenog 1868. godine, nakon čega ga je 19. studenog objavio kao Zakonski
članak XXX. iz 1868. godine. Ugarska strana inzistirala je da se sporazum s Hrvatima,
zbog tamo izrečenih načela (nedjeljivost zemalja ugarske krune), sklopi na temelju Pra-
gmatičke sankcije. Sukladno tomu (I. članak Zakonskog članka XXX. iz 1868. godine):
»Kraljevina Ugarska sjedinjena s Erdeljem i kraljevine Dalmacija Hrvatska, Slavonija i saćinja-
vaju jednu i te istu državnu zajednicu tako napram ostalim pod vladom Nj. veličanstva stojećim
zemljamkao što i napram inim državam.«!
Iz toga proizlazi da se ugarsko-hrvatski kralj (sukladno tradiciji) krunio istom

krunom i istim činom (to jest krunio se istovremeno za hrvatskog i ugarskog kralja), |
U odnosu na raniju, srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu praksu ovaj temeljni ugar-
sko—hrvatski zakon sadrži samo jedan novitet: originalni primjerak krundibene povelje
trebao se ispostaviti i na hrvatskom jeziku (1868. godine, naknadno). Temeljem tog
zakona okrunjen je zapravo samo jedan zajednički, ugarsko—hrvatski kralj, Karlo IV.
1916. godine. Tijekom narednih desetljeća hrvatska oporba između ostalog pokušala je
proširiti okvire ovog zakonskog članka o zajedničkoj državnosti (u formalnom simislu
bez uspjeha, mada je Mažuranić za svoga banovanja 1870-ih, uživajući puno povjerenje
vladara zagrebačkoj vladi neformalno izborio više prostora djelovanja). Naime, prema
gore navedenom zakonu Hrvatska je s Ugarskom tvorila realnu uniju, dok je hrvatska
oporba željela postići status koji je u vidu teoretske ravnopravnosti s Austrijom Ugarskoj
osiguravala austro-ugarska nagodba, što bi naravno značilo pretvaranje Monarhije u
saveznu, federativnu državu. Međutim, stvarni odnosi Mađara i Hrvata, značajne razlike
na području brojčane, gospodarske i političke snage te unutarnjopolitičko stanje Mo-
narhije nisu omogućavali takav razvoj događaja.
Franjo Josip i austrijska elita Monarhije zapravo su činili ustupke Mađarima, dok
su dualističko uređenje prihvaćali pod prisilom prevladavajućih okolnosti (nemalim di-
jelom zbog razvoja međunarodne situacije, koja nije išla u prilog Habsburgovcima).
Daljnje »komadanje« Monarhije, njezino pretvaranje u savez triju ili više ravnopravnih
država pod vladavinom Franje Josipa pokazalo se kao neostvarivo, a Karlu IV., koji je na-
ginjao ka federalizmu, povijest naprosto nije dala vremena za ostvarivanje takvih zamisli.
Mađari su se s Hrvatima nagodili kao »narod sa narodom« (dakle, mađarska strana
priznavala je Hrvate kao samostalan politički narod), mada su to kasnije obje strane
tumačile drugačije. Na to se odnosi 59. članak zakona o ugarsko-hrvatskoj nagodbi
(znakovito je kako se ovo, za Hrvate toliko važno načelo izriče tek ovdje, a ne u prvim
člancima nagodbe. Prvih 46 članaka redom se odnosi na hrvatska prava i obveze u svezi
zajedničkih poslova).
51 Macan, Trpimir (1992): Povijest hrvatskoga naroda., Zagreb, str. 358.—368. Ostale citate zakona o nagodbi također
uzimam iz ove publikacije. Prema: Polić, Martin (1900): Parlamentarna povjest Kraljevina Hrvatske Slavonije i
Dalmacije, Zagreb, IL., str. 40.-53.
»Izjavljujemo nadalje, kako zastupnici Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, političkog naroda sa za-
sebnim teritorijem, te zakonodavstvom i upravom nadležnima nad unutarnjim poslovima, u
zajedničkom parlamentu, kao i njegovim odborima mogu koristiti i hrvatski jezik.«
Za hrvatsku stranu bilo je izuzetno važno i to da se ugarski parlament sa saborom

Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u principu nagodio kao s ravnopravnim partnerom, na
što je ukazivala i odredba prema kojoj je bilo kakva buduća izmjena nagodbe, neovisno
o vrsti i veličini, bila moguća jedino uz potvrdu oba parlamenta, a ugarska strana bez
pristanka hrvatske strane nije mogla sklapati ni državnopravne sporazume poput au-
stro-ugarske nagodbe.??
Mada je ugarska strana priznavala, kako je imenovanje hrvatsko-slavonsko—dal-
matinskog bana vladarsko pravo, ujedno se držala stava da se ban treba imenovati na
temelju prijedloga i uz potvrdu predsjednika ugarske vlade (dijelom kako bi se izbjeglo
ponavljanje stanje iz 1848. godine, kada je kralj u osobi Josipa Jelačića na čelo Hrvatske
doveo čovjeka na kojeg ugarska vlada nije imala nikakva utjecaja). Međutim, u stvarno-
sti je iz pozadine o osobi bana umjesto ugarskog premijera više puta odlučivao Franjo
Josip. Među svojstvenim — vjerojatno svjesnim — polurješenjima i namjernim nedo-
rečenostima nagodbenoga sustava ističe se i nemogućnost sudjelovanja sabora u izboru
i imenovanju bana, mada je prema 50. članku nagodbenog zakona ban »odgovoran
hrvatsko—slavonsko-dalmatinskom Saboru«. Naravno, ako je htio provoditi efikasno
zakonodavstvo ban (izuzev vanrednih situacija) nije mogao vladati bez saborske većine.
Međutim, samo se jednom — i to u zadnjoj fazi postojanja ugarsko—hrvatske državne
zajednice — dogodilo da je u bansku stolicu zasjeo kandidat otvoreno podržavan i favo-
riziran od strane saborske većine (Antun Mihalović, 1917. godine). Inače, ban je samo
teoretski imao ustavnu odgovornost prema saboru, iako su 1874. godine utvrđena pra-
vila pozivanja bana na odgovornost, Hrvatski sabor niti jednom nije pokušao pozvati na
odgovornost poglavara autonomne vlade.?
52. članak nagodbenog zakona ukinuo je u budućnosti i vojnu funkciju bana, ob-
našanu od srednjeg vijeka:
»Gradjansko dostojanstvo bana odlučuje se za buduće od dostojanstva vojničkoga, pa se pravilom
ustanovljuje, da odsele vojnička osoba ne može imati ikakva upliva na građanske poslove u kra-
ljevinah Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji.«*
52. Ovo je smatrao važnim posebno naglasiti i Ferdo Šišić (Šišić, Ferdo: Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb,
1962., str. 452.). Uistinu je važno da se u mađarskom tekstu hrvatsko zakonodavno tijelo naziva državnim sabo-
rom, naime ranije se na mađarskom jeziku (sukladno mađarskom državnopravnom stavu) spominje isključivo kao
pokrajinska skupština.
53 Čepulo, Dalibor (2002.): Pravna odgovornost bana Hrvatskom saboru i hrvatska autonomija 1868-1918, u: Jauk—
Pinhak, Milka — Kiss, Gy. Csaba — Nyomárkay, István (ur.): Croato-Hungarica: uz 900 godina hrvatsko-mađar-
skih povijesnih veza, 2002. Zagreb, Katedra za hungarologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Matica
hrvatska, str. 95.—106. Osim toga, načelo odgovornosti sadrži i hrvatski autonomni zakonski propis o hrvatskoj
zemaljskoj vladi iz 1869. godine, no kada su kasnije, prvo 1871. Koloman Bedeković, ban unionističkog uvjerenja,
a potom Ivan Mažuranić pokušali u zakonskom smislu konkretizirati pitanje saborske odgovornosti, ispriječila se
budimpeštanska vlada.
54 O određenoj bojazni, odnosno opreznosti mađarskih političara u svezi vojne uloge bana, a ponajviše političke
uloge graničara svjedoči da je ugarska vlada u narednom razdoblju snažno potencirala razvojačenje Vojne krajine,
Hrvatska strana dobila je autonomiju na podruéju pravosuda, bogostovlja i nastave,

pa je zakonska regulacija ovih područja spadala u nadležnost hrvatskog sabora. Svi osta-
li poslovi (točnije poslovi tada postojećih ministarstava, jer su novonastali, nagodbenim
zakonom neutvrđeni državni zadaci smatrani autonomnima) bili su u nadležnosti ugar-
sko-hrvatskog parlamenta, u čijem je donjem domu sjedilo dvadeset devet (od 1873. 34,a
kasnije, nakon razvojačenja Vojne krajine 40), a u gornjem domu dva poslanika, koji su se ,
na sjednicama mogli služiti materinjim jezikom. Nagodba je hrvatski proglasila službenim
jezikom uprave, pravosuđa i zakonodavstva Hrvatske i Slavonije, a hrvatski se također
koristio i u lokalnim uredima zajedničke vlade te vezama sa zajedničkom vladom (članci
56.—60.).
Za Deáka i članove mađarske delegacije dodjela jezičnih prava Hrvatima bila je
utoliko prirodna da ju čak i nisu htjeli regulirati posebnim člankom. Međutim, hrvat-
ska strana, kao da je predosjećala kasnije negativne promjene u pristupu ugarske vla-
de, zahtjevala je detaljno utvrđivanje jezičnih prava nagodbenim zakonom.? Hrvati su
mogli koristiti vlastitu zastavu i grb (prekriven ugarskom svetom krunom), a na zgradu
ugarskog parlamenta, kad su u njemu boravili hrvatski zastupnici, izvješena je hrvatska
zastava. Hrvati su u delegacije koje su pregovarale s austrijskim dijelom carstva iz zastup-
ničkog doma mogli delegirati četiri, a iz gornjeg doma jednog člana. Nakon prihvaćanja
nagodbe organizirane su i hrvatske domobranske postrojbe, podređene ugarskom mini-
stru obrane, ali s hrvatskim zpovjednim jezikom. Nagodbeni zakon unutar zajedničke
vlade stvorio je i dužnost zajedničkog hrvatsko—slavonsko-dalmatinskog ministra bez
lisnice, koji je prema tekstu sporazuma u peštanskoj vladi zastupao hrvatske interese, na
čijim je sjednicama imao pravo glasa, a bio je odgovoran zajedničkom parlamentu. Odr-
žavao je i veze s vladarem. U ministarstvima su utemeljeni hrvatsko—slavonski odjeli,
popunjavani po mogućnosti hrvatskim činovnicima.
Mađarska javnost najvažnijim ustupkom smatrala je odricanje od tri slavonske
županije, čije je mađarsko stanovništvo velikim dijelom izginulo ili pobjeglo tijekom
srednjeg vijeka, a prije većeg doseljenja u vrijeme dualizma (to jest u vrijeme nagodbe)
nastanjivao ih je samo neznatan broj Mađara. U Mađarskoj je naravno, na utjecaj povi-
jesnih djela prethodnih desetljeća (i političkih raspri) bilo opće poznato, kako je istočni
dio međurječja Drave i Save prije Mohačke bitke pripadao užoj Ugarskoj. Međutim,
mađarski argumenti nisu uvjerili hrvatsku povjesničare, pa tako ni hrvatsku javnost. *
iako su vojska i carsko središte nastojali usporavati taj proces. Naravno, mađarski političari i Deák nisu požurkivali
trenutačnu civilnu reorganizaciju, mada su se u mađarskom tisku iznosili i takvi zahtjevi. Ipak, promjene su svakako
izazvale ozbiljnu krizu društva Vojne krajine.
55 »Ugarska delegacija toliko je poštovala pravo Hrvatske, kao naroda s posebnim teritorijem na korištenje vlastitog
jezika, da ga čak nije htjela učiniti predmetom sporazuma.« (Antal Csengery, citirano djelo, 214. str.) Sukladno tome
nakon 1868. godine poštivanje hrvatskih jezičnih prava ustalilo se i u vezama s vladinim uredima u Budimpešti. Me-
dutim, 1883. vlada Kálmána Tisze naglašavala je da nagodba iz 1868. godine, iako je hrvatski proglasila za službeni
jezik, ne zabranjuje upotrebu mađarskog jezika i ne govori da se na hrvatskom teritoriju može koristiti isključivo
hrvatski. Deákova vlada zasigurno se ne bi služila ovakvim sitničavim trikovima! László Katus iz djela Tanulmányok 4
magyar-horvđt kozjogi viszony kóréból (1897.) Viktora Jászija, stručnjaka javnog prava citira tvrdnju, kako ovakav stav
vlade »nije ništa drugo nego neobranjivi sofizam«. (Vidi: László Katus 2008., Sokszdlami türténelem, str. 286.)
56 — Madarski oporbeni tisak nakon ponovnog zatezanja mađarsko—hrvatskih odnosa, a posebice zbog protumađarskog
pokreta 1883. godine oštro je kritizirao Deáka, između ostalog zbog »predaje« Slavonije. Međutim, u stvarnosti
Zbog toga ovakav korak Mađara (koji uostalom proilazi iz trezvene prosudbe Deáka i
njegovih suradnika) hrvatska strana nije smatrala ustupkom.
Ugarske strana prihvatila je da se u tekst nagodbe uključi obećanje, kako Ugarska
podupire ujedinjenje Hrvatske, Dalmacije i Vojne krajine, to jest pravo, koje je Hrvatska
polagala na Dalmaciju (inače, u već citiranom I. članku nagodbenog zakona, pa i kasni-
je, cijelo vrijeme rabi se naziv Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Navedeno obećanje u
tekstu nagodbe javlja se u više navrata (65. članak izrijekom govori kako će Ugarska »za-
htijevati njezino sjedinjenje s Hrvatskom«, istina, uz uvjet da se »o uvjetima ponovnog
pripajana upita i Dalmacija«. Dalmacija kao dio Hrvatske spominje se i u 66. članku).
Jedini problem predstavljao je austrijski ustav iz prosinca 1867. godine (dakle, prihvaćen
godinu dana ranije), koji ovu pokrajinu spominje kao dio Austrije, što je iste godine u
prosincu potvrdio i zadarski Dalmatinski sabor. Ova odredba Nagodbe izazvala je manju
buru u austrijskom Reichsratu. Kasnije se ugarska vladajuća stranka nije htjela zalagati
za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske i na taj način sukobljavati s austrijskom vladajućom
strankom, mada načelno nikada nije poricala kako pravom Svete krune Dalmacija ne
pripada Austriji, već ugarskoj strani zajedničke Monarhije, a preko nje Hrvatskoj.?7
Pitanje Rijeke tijekom 1868. godine s ugarskom pregovaračkom delegacijom nije
uspjela riješiti ni unionistička delegacija (kralj je Rijeku i nakon 1861. godine ostavio u
rukama hrvatske vlade, bez vraćanja na stanje prije 1848. godine, kao na primjer u slu-
čaju Međimurja). Ugarski parlament već je 14. studenog 1868. godine prihvatio, a dan
kasnije finalizirao tekst 66. članka nagodbenog zakona o statusu Rijeke, kojim se Bakar
i okolica priznaju dijelom Riječke županije, to jest Hrvatske, dok
»grad, luka i okrug čine posebno tijelo pripojeno ugarskoj kruni (separatum sacrae regni coronae
adnexum corpus), o kojem se kao takvom, s obzirom na posebnost, autonomiju i upravne odno-
se, putem pregovora delegacija Ugarskog parlamenta, Sabora Hrvatske. Slavonije i Dalmacije i
grada Rijeke treba sklopiti sporazum.«?*
Tijekom pregovora održanih 1869. godine riječki zastupnici odlučno su odbijali
hrvatski stav, prema kojem su trebali slati zastupnike u hrvatski Sabor, te biti podređeni
ugarska se pregovaračka strana odrekla područja kojeg e facto više nije posjedovala ili ga je kontrolirala tek u maloj
mjeri; uostalom, u državno—pravnoj situaciji stvorenoj od strane Habsburgovaca od 18. stoljeća u Slavoniji može-
mo najmanje govoriti o dvostrukoj vlasti, bez obzira na to, kamo je ovo područje pripadalo prije Mohačke bitke.
57 Ema Somogyi u vezi s tim citira argument protivnika cijelog nagodbenog sustava (to jest i austro—ugarske, ne samo
ugarsko-hrvatske nagodbe), prema kojem taj sustav počiva na laži, nakon čega, polemizirajući s tim mišljenjem,
piše sljedeće: » Rješavanje" državnopravnog položaja Dalmacije dokazuje, kako je komplicirani sustav kompromisa
na kojem se temeljila nagodba (Ausgleich i Nagodba) zahtijevao državnopravne nesigurnosti-nedorecenosti, a
izbjegavanje donošenja jasnih odluka bilo je poželjno zbog funkcioniranja sustava.« (Eva Somogyi: Hrvatska u
zajedničkom sustavu, u: glavni urednik: Milan Kruhek: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102-1918, Zbornik radova,
HIP Zagreb, 2004., str. 267.)
58 Budući da je kralj već 8. studenog sankcionirao hrvatski tekst Nagodbe, nakon čega je isti poslan u Zagreb, pred-
sjednik vlade Gyula Andrássy zamolio je naknadno hrvatskog bana Levina Raucha da u hrvatski tekst ugradi pri-
jevod izmjena prihvaćenih od strane ugarskog parlamenta, koji je na kraju u bečkoj Hrvatskoj dvorskoj kancelariji
ispisan na papirić i prilijepljen na odgovarajuće mjesto hrvatskog zakona. S tim, međutim, hrvatski Sabor nije bio
upoznat, pa su hrvatski zastupnici 18. studenog ugarsko-hrvatsku nagodbu prihvatili bez upoznavanja izmjene i
rasprave. Kada je kasnije stvar ipak otkrivena, prilijepljeni papirić — u hrvatskoj javnosti nazvan »rijeckom krpi-
com« — izazvao je skandal (vidi: László Heka 1998., 30. str. i Šišić 1962., str. 451.—453.). Liz ovog se vidi kako do
sporazuma uopće nije došlo, pa je riječko pitanje do 1918. godine ostalo među namjerno neriješenim pitanjima
dualizma i cijelog nagodbenog sustava, a grad je nakon toga prigrabila treća strana: Italija.
Zagrebu i na području pravosuđa (žalbeni predmeti). Ugarska strana predlagala je svo-

jevrsni kondominij, zajedničku vladavinu koju međutim nije prihvaćala hrvatska pre-
govaračka strana (to je na razini naziva rezultiralo uvođenjem naziva Ugarsko-hrvatsko
primorje, umjesto ranije rabljenog Ugarskog primorja). Nakon otprilike godinu i pol
dana natezanja i bezuspješnog pregovaranja na Deákov prijedlog odluka je odložena, to
jest prepuštena vladaru, no na kraju prijedlog ugarske strane prihvatila je i unionistič-
ka hrvatska delegacija: nakon što je Franjo Josip 1870. odlučio u skladu s mađarskim
prijedlogom, u vidu prijelaznog, »privremenog« rješenja Rijekom je upravljala zajednič.
ka vlada, a na čelu grada, smatranog zasebnom upravnom jedinicom, stajao je ugarski
guverner (Jenó Zichy). Kralj je zapravo već 1867. godine smijenio hrvatskog župana, a
Rijekom je upravljao ugarski povjerenik, Ede Cseh. Hrvatska strana nastalu situaciju tu-
mačila je kao provizorij, ponovno zahtijevajući da grad osim zajedničkog, budimpeštan-
skog parlamenta izabere zastupnike i u zagrebački sabor (što je između 1861. i 1867.,
uostalom, i učinio). Međutim, ugarska strana nije htjela mijenjati status grada, kojeg je
zapravo smatrala mađarskom lukom.
Imućniji talijanski, pa čak i hrvatski građani Rijeke vođeni gospodarskim interesima
također su htjeli pripadati Ugarskoj, budući da od hrvatskog gospodarstva, pogođenog
nedostatkom kapitala nisu mogli očekivati procvat luke (upitno je jesu li Talijani već
tada u odnosu na Hrvate bili u većini, no sukladno tadašnjem političkom običajnom
pravu to i nije bilo važno, budući da su bili nedvojbeno nabrojniji unutar imućnijeg
sloja, ovlaštenog za političko zastupanje). Naredna desetljeća dokazala su kako opravda-
nost očekivanja građanstva, zahvaljujući mađarskim investicijama izgrađena je moder-
na luka, a mađarske investicije stvarno su razvile industriju i trgovinu lučkog grada.
Naravno, na talijansko građanstvo utjecala je i činjenica da su hrvatski organi u vrijeme
hrvatske vlasti u mješovitoj Rijeci, slično mađarskim organima vlasti i mađarskom jeziku
na dijelovima Ugarske s mješovitim stanovništvom, zdušno jačali položaj hrvatskoga
jezika.“ Međutim, konačna državnopravna odluka o ovom pitanju nije donesena. Grad
je »privremeno« (do 1918.) došao pod mađarsku upravu, s čim se hrvatska strana nije
pomirila, no vladar nije htio mijenjati stanje, a riječka elita i ugarska vlada još manje.
Istovremeno, niti jedna hrvatska politička snaga, uključujući i Ugarskoj najprivrženije
stare unioniste, nikada nije prihvatila konačnim ovo dekretom nametnuto (nagodbenim
zakonom neregulirano, nezaključeno) stanje.
59 Trebamo naglasiti, kako su se hrvatski pripadnici višeg građanskog sloja u riječkoj delegaciji također zalagali za
samostalnost grada (Šišić, citirano djelo, str. 452.).
60 Usporedo s razvojem luke rastao je i broj mađarskog stanovništva, a na početku stoljeća u gradu se već odvijao bogat
mađarski kulturni život (vidi: Ilona Fried 2001., Emlékek városa. Fiume).
61 Drugo je pitanje da je u desetljećima riječkog ugarskog provizorija nastavu na hrvatskom jeziku potisnula ona na
talijanskom i mađarskom, hrvatska gimnazija prvo je premještena na Sušak, odakle je maknuta u vrijeme Khuena
Hedervaryja. Unatoč toga da je prema podacima ugarskog popisa stanovništva 1910. godine u Rijeci živjelo dvaput
više Hrvata, nego Mađara (12 926 naprama 6493 te 24 212 Talijana), grad je ipak imao više mađarskih škola od
hrvatskih. 1890. godine u gradu je uz 10 770 Hrvata živjelo samo 1062 Mađara, a i broj Talijana bio je znatno
manji: 13 318, uključujući i oko 3000 stranaca drugih nacionalnosti (Francuze, Grke, Engleze itd.), izuzev 1495
Nijemaca (vidi: Osztrák-Magyar Monarchia ífrásban és képben, III. kàt., Budapest és Fiume).
Ugarsko-hrvatska nagodba predodredila je sudbinu Hrvatske u narednim deset-

ljećima. Hrvati su dobili široku autonomiju, jedinstvenu u tadašnjoj Europi; Irci bi,
primjerice, bili vrlo zadovoljni da su od britanskih političara dobili ovako visoku auto-
nomiju (naravno, moramo naglasiti kako Irci pod britanskom vlašću nisu imali nikakvu
samoupravu, dok su Hrvati pod ugarskim kraljevima u srednjem i ranom novom vijeku
uživali neki oblik autonomije). Dio čeških političara također bi bio zadovoljan da je
u Cislajtaniji Češka dobila samoupravnu autonomiju sličnu Hrvatskoj. Česi, naime, za
razliku od hrvatskih i ugarskih staleža praktički od 17. stoljeća nisu imali stvarnu samou-
pravu. Ali Hrvati, koji su u nacionalno-političkom razvoju 19. stoljeća, barem na razini
duhovne i političke elite, ostvarili dostignuća slična Mađarima i drugim europskim na-
rodima, nisu se zadovoljili s autonomnim pravima zajamčenim nagodbom iz 1868. go-
dine. Tako će hrvatsku nacionalnu svijest u preostalim desetljećima 19. stoljeća, a kasnije
i u zadnja dva destljeća postojanja Habsburške Monarhije odrediti nastojanja k većoj
nacionalnoj samostalnosti, ili u slučaju nekih političkih snaga, k nacionalnoj neovisno-
sti. U interesu toga hrvatski politički krugovi bili su primorani sklapati saveze koji su
tijekom 20. stoljeća hrvatski narod više puta odveli u stranputice, izazivajući tragedije.
Istovremeno, tadašnja mađarska javnost, prema svjedočenju listova bliskih vladi (Pesti
Napló, Vasárnapi Ujs4g), ugarsko-hrvatsku nagodbu slavila je kao golem i velikodušan
mađarski ustupak. Izvještaji navedenih listova iz Zagreba stvarali su iluziju, govoreći kako
su nagodbu s oduševljenjem prihvatile i hrvatske mase, suprotnosti dvaju naroda konačno
su riješene, a protivnici predstavljaju samo neznatnu manjinu. Slične izjave donosi i list
Hazánk, koji je u vrijeme pregovora delegacija s velikim oduševljenjem pisao ovako:
»Siget ustaje iz ruševina. Barjak, na kojem bijaše izvezena Djevica Marija, dugo se borio protiv
polumjeseca, urušivši svojim padom tursku vlast. Pod ovim barjakom zajedno se boriše Hrvati
i Mađari, a nakon što su se zajedno zakopali u bedeme sigetske, ko Curtiusi spasiše domovinu«.
Ovaj list razlog sukoba vidi u spletkarenju loših ljudi, ne prepoznajući pravi razlog
ugarsko-hrvatskog raskida 1848. godine. A o budućnosti iznosio je izrazito optimistič-
no mišljenje:
»Sigurnost i temelj prava i slobode, interesa i budućnosti, naroda i kulture Hrvatske protiv stranih
zemalja, huškanja, ugnjetavanja i osvajačkih težnji pridruživanje je Ugarskoj. Smisao unije nije
ništa drugo, već zajedno biti slobodni i jači... Da, Siget ustaje iz ruševina; otvaraju se grobovi
heroja, u rukama nose maslinovu granu mira, Mađari i Hrvati se ujedinjuju, evo uskrsnuća.
Nakon sklapanja Nagodbe o budućnosti Hrvata vrlo optimistično govori i Pesti Napló:
»Hrvatska će nedvojbeno vrlo brzo, zahvaljujući temeljima dobivenim nagodbom procvasti u
svim pravcima. Svi čimbenici i potrepštine materijalnog prosperiteta i duhovnog uzdizanja stav-
ljeni su joj u ruke..."
62 Britanski političar koji je podupirao irsku autonomiju, W. E. Gladstone 1880-ih godina na temelju ugarsko-hrvat-
ske nagodbe izradio je nacrt zakona o irskoj autonomiji (Home Rule Bill), kasnije odbačen od strane londonskog
parlamenta (Ress 2004., str. 120—121.).
63 Hazdnk, broj 180., 15. kolovoza 1868. godine (Citat: László Heka 2008., str. 24.—26.).
64 Pesti Napló, uvodnik 27. i 29. studenog 1868. »Kibékülés a horvát nemzettel«, I. i II. dio, citat: Heka 2008., str.
31.-32.
U stvarnosti su Hrvati morali čekati više od dvadeset godina da se pokažu prvi znaci
razvoja, a kamoli procvata. Upravo je gospodarstvo bilo ono područje subdualističkog
sustava na kojem je Hrvatska, barem ispočetka, jedva profitirala.
U općoj euforiji jedini izuzeci bili su Lajos Kossuth i njemu bliska mađarska kraj-
nja ljevica, privržena neovisnosti (a od listova samo Magyar Ujsdg, kojeg je uređivao
László Bószórményi). Emigrant Kossuth Hrvatskoj je nudio puno veću samostalnost, u
uvjerenju kako je mađarsko-hrvatsko pomirenje moguće samo uz pravedne uvjete koji
omogućuju stvarnu ravnopravnost. Međutim, pretežni dio mađarskog tiska nije dijelio
Kossuthove stavove te je uspješno uvjerio mađarsku javnost kako će sa hrvatsko-madar-
skim odnosima ubuduće sve biti u redu. Mađarska javnost će kasnije, posebice za vrije-
me protumađarskog pokreta 1883. godine u šoku i nevjerici iskusiti veliko nezadovolj-
stvo Hrvata i njihovo strastveno suprotstavljanje Nagodbi. Dio mađarske političke elite |
privržen Nagodbi ponašanje Hrvata promatrao je pretežno s nerazumijevanjem (ili se
ponašao kao da Hrvati nemaju nikakva razloga za nezadovoljstvo, mada su na probleme
Hrvatske opetovano pozoravali čak i za Ugarsku najjače vezani stari unionisti).
Istovremeno ugarska je oporba, ranije naklonjena Nagodbi (u potpunoj suprotnosti
sa stavom krajnje ljevice 1868. godine), ljutito napala ugarsko-hrvatsku Nagodbu, prepo-
znavši razlog problema u »pretjeranoj popustljivosti« Deáka i njegovih suradnika, zahtje-
vajući reviziju Nagodbe iz 1868. godine i potpuno (ili skoro potpuno) ukidanje hrvatske
samostalnosti. U to vrijeme u kritici ugarsko-hrvatske nagodbe sa svojim publicistikama
prednjačio je Frigyes Pesty (u čemu, naravno, nije bio jedini), uspješno ukorjenjujući svoje
stavove u krugu mađarske oporbe, pa i šire, općenito u mađarskoj javnosti. Duhovnost
ovakvih stavova kasnije je utjecala i na vladajuću stranku, pa je Dezsó Bánffy u promemo-
riji upućenoj vladari u ožujku 1898. ugarsko-hrvatsku nagodbu već nazvao pogreškom,
osudivši priznavanje statusa političkog naroda Hrvatskoj i mogućnost korištenja nacio-
nalnih i državnih simbola (zastave i grba).** Ovdje trebamo primijetiti kako je Bánffy do-
bro prepoznao razlog različitosti mađarskog i hrvatskog tumačenja Nagodbe: sporazum je
sklopljen bilateralno, pa se kao takav mogao mijenjati samo uz potvrdu oba parlamenta,
a ne jednostrano, kako je to htjela ugarska vlada (zbog čega nagodba latentno podsjeća na
međudržavni sporazum). Sve to uz spomenuti status političkog naroda, zajedno s držav-
nim atributima ukazuje na samostalnu državnost Hrvatske, koja prema mišljenju Ugarske,
naravno, nije postojala (Banffy je hrvatski pristup nazvao pogrešnim).
Smatram kako Nagodba u tom smislu hrvatsku autonomiju nije jednostavno op-
kolila utvrdama (kako se često ističe u mađarskoj i hrvatskoj stručnoj literaturi), već je
65 Pesty je članke kojima je napadao državnopravni položaj i hrvatske i hrvatsku politiku objavljivao između 1883. i
1885., zahtijevajući raskid Nagodbe, ukidanje hrvatske samostalnosti i vraćanje Slavonije. Njegovi članci 1885. go-
dine objavljeni su i u obliku knjige (Pesty Frigyes: Szdz tórténeti és Politikai levél Horvátorszdgról, Budapest, 1885.).
66 Vidi: Katus, László 2010.: Bánffy Dezsó miniszterelnók és Khuen-Héderváry Károly horvát bán »párviadala«,
u: Háda, Béla — Ligeti, Dávid — Majoros, István — Maruzsa, Zoltán — Merényi, Krisztina (ur.): Nemzetek é
birodalmak, Diószegi Istuán 80 éves, ELTE, Üj— és Jelenkori Tórténeti Tanszék, Budapest, 2010., str. 317.227.
Međutim, kralj je odbijao svaku promjenu ugarsko-hrvatske nagodbe, što je usmeno priopćio Bánffyju. Čak je na
promemoriju napisao i svoje geslo, simbol nepromjenljivosti dualističkog sustava: »Quieta, non movere!« (Katus
2010., str. 326.)
odražavala one proturječnosti, koje su se krile već i u namjerama tvoraca sporazuma.

Osim hrvatske strane i sam Deák (zapravo u duhu ustupaka mađarske vlade iz rujna
1848. te na temelju iskustava tadašnjeg teškog sukoba) bio je sklon popustljivosti prema
određenim manifestacijama hrvatske državnosti, ravnopravnosti i paritetnosti u sluča-
ju da Hrvati prihvate suštinu, državnu zajednicu s Ugarskom (u obliku realne unije).
»Mudrac nacije« vjerojatno je tijekom toga osim unionističke pregovaračke delegacije
pogledavao i prema široj hrvatskoj političkoj javnosti.
Mađarska i hrvatska povijesna znanost dugo se skoro ni u čemu nisu slagale u svezi
nagodbe. Ona je posebno negativno ocjenjivana u vrijeme Jugoslavije.“
Slika ugarsko-hrvatske nagodbe do danas je prošla kroz značajne promjene. O
ovom značajnom povijesnom pitanju 19. stoljeća prvo mađarska, a danas već i hrvat-
ska povijesna znanost pokušava pružiti realniju sliku. Ovo suvremenicima toliko važno
državnopravno pitanje danas trebamo ocjenjivati nijansiranije; na primjer, s motrišta
razvoja hrvatskog gospodarstva i društva prednosti jedinstvenog carinskog prostora i
tržišta Monarhije danas izgledaju važnijima od državnopravnih nepogodnosti. Istovre-
meno, danas se jasno vidi kako je ugarsko-hrvatska državna zajednica bila održiva samo
unutar dualističke Monarhije, pošto su Hrvati stigli na stupanj razvoja nacije-nacional-
ne države na kojem autonomija ograničena na unutarnje poslove dugoročno više nije
zadovoljavala njihove zahtjeve.
Neovisno o tomu, unatoč svih nedostataka i ograničenja subdualističkog sustava te
ograničenosti autonomnih prava, poglavito na području gospodarstva i financija, ugar-
sko-hrvatska nagodba u svjetlu povijesnih mjerila bila je izuzetno važna za Hrvatsku. U
prvom redu stoga što je stvorila mogućnost za razvoj modernih institucija, neophodnih
za hrvatsku državnost, počev od javne uprave preko pravosuđa do samostalnog javnog i
visokog obrazovanja, dajući šansu i utemeljenju hrvatskih znanstvenih i kulturnih usta-
nova, odgoju širokih narodnih masa u nacionalnom duhu, na narodnom jeziku, prošire-
nju procesa nacionalne integracije, te stvaranju i jačanju nacionalnog jedinstva.
Revizija Nagodbe, Rakovička buna i banovanje Ivana

Mažuranića
Osim Stranke prava, koja je sanjala o potpunoj neovisnosti, sve su hrvatske političke
snage bile suglasne da je nagodba s Mađarima potrebna, no javnost je, ne računajući
pristaše unionističke stranke, iskazivala nezadovoljstvo s pojedinim njezinim točkama.
67 Vidi npr. djelo srpskog povjesničara Vasilija Krestića, svojevremeno često korišteno od strane hrvatskih, ali i drugih
jugoslavenskih stručnjaka, izdano prigodom 100. obljetnice Nagodbe: Krestić, Vasilije: ZZrvatsko—ugarska nagodba
1868. godine, tom CDXXVIII, Posebna izdanja, SANU, Beograd, 1969. Mada njegovo djelo u velikom broju sadrži
i kritičke primjedbe, hrvatski povjesničar Josip Šarinić s gledišta hrvatske državnosti prepoznao je i pozitivne strane
ugarsko-hrvatske nagodbe (za razliku od svog srpskog kolege koji je pitanju pristupao iz pravca južnoslavenskog
jedinstva), što tada nije bilo karakteristično ni za hrvatske povjesničare (Šarinić, Josip: Nagodbena Hrvatska — po-
stanak i osnove ustavne organizacije, Zagreb, 1972.).
Narodna je stranka autonomiju iz 1868. smatrala nedovoljnom, odbijajući postignut

sporazum: ubrzo je počela zagovarati reviziju nagodbe. Narodnjaci su uspjeli promijeniti
raspoloženje javnosti, a ban Levin Rauch, po prvi put u povijesti Unionističke stranke,
u cilju promidžbe Nagodbe i svoje vlade počinje izdavati list (ZZrvatske novine). Rauch
je usto potajno podržavao akcije Stranke prava za suzbijanje narodnjačke jugoslaven-
ske ideologije. Istodobno, opiranje Nagodbi držao je »remećenjem javnog reda i mira«,
pa čak i veleizdajom. Uskoro se dokazalo kako starounionističko čelništvo stranke, sa-
ani
stavljeno pretežito od pripadnika plemstva, nema pravu bazu u Hrvatskoj. Razočar
e, vratili su
imućni seljaci, koji su na izborima za Sabor 1867. godine glasali za unionist
se oporbi, dok ih građanstvo (osim zagrebačkih Nijemaca) ni ranije nije podržavalo.
Unionisti su na taj način izgubili društvenu podršku, što je dovelo do jačanja pozicija
no u
Nagodbi suprotstavljene Narodne stranke. Narodnjačko glasilo [Novi pozor, uređiva
Beču, neprekidno je napadalo Nagodbu, zbog čega je na koncu zabranjeno. Oporba je,
međutim, iskoristivši nenaklonjenost zapovjedništva Vojne krajine dualizmu (i Mađari-
ma) pokrenula novi list u Sisku. To novo glasilo oporbe, nazvano Zatočnik, objelodanilo
je (kasnije ipak nedokazanu) korupcijsku aferu oko isušivanja Lonjskog polja i diskre-
ditiralo bana, prisilivši ga (u skladu s onodobnim nepisanim pravilima) na ostavku.
Novi ban Koloman Bedeković raspisao je izbore koji su donijeli nadmoćnu pobjedu
Narodne stranke, no sazivanje Sabora više je puta odgađano. Stoga Narodna stranka 20.
rujna 1871. izdaje manifest i otvoreno istupa protiv Nagodbe iz 1868., ustvrdivši kako
u
je taj sporazum sklopljen »bez sudjelovanja većega dijela našega naroda«. Polažući nade
uspjeh federalističkog eksperimenta (nagodbe s Česima) čelnika austrijske vlade Karla
m
Hohenwarta, Strossmayer, Mrazović i Mažuranić sukobili su se s vladajućim ugarski
krugovima: međutim, Česi su na kraju bili spremni pristati i na subdualizam u okviru
Austrije (dakle, državno-pravni položaj sličan Hrvatskoj), a za federalizaciju Ugarske,
odnosno cjelokupne Monarhije nije bilo nikakve šanse. Hohenwartov pokušaj je pro-
pao, a na dužnost ministra vanjskih poslova Monarhije uzdignut je grof Gyula Andrássy;
pobijedile su snage privržene održavanju dualizma u neizmijenjenom obliku.
Pregovaračke pozicije hrvatske strane slabio je i pokušaj podizanja oružanog ustanka
je po-
od strane pravaša Eugena Kvaternika, između 7. i 11. listopada 1871. Kvaternik
kušao iskoristiti nezadovoljstvo ogulinskih krajišnika zbog razvojačenja, potičući ih na
bunu. Ustanak je započeo u Rakovici, no nade pobunjenika nisu se ostvarile: pridružili
su im se tek malobrojni krajišnici (doduše, u jednome trenutku, bilo ih je oko 1700, ali
ubrzo se taj broj smanjio na 400), premda su se tamošnji mještani bunili već i ranije, što
je Kvaternika potaknulo da izabere baš tu lokaciju. Buna je zbog malog broja ustanika
brzo ugušena, pri čemu je pao i sam Kvaternik. Međutim, u simboličnom prostoru hr-
vatske povijesti Rakovička buna nipošto nije zanemariva: Kvaternik i drugovi, po prvi
put u povijesti, svečanom su deklaracijom proglasili neovisnu hrvatsku državu. Nakon
gašenja ustanka vlasti su otvorile hajku na članove Stranke prava. Zakratko je zatvoren
i sam Ante Starčević, ali je ubrzo pušten, nakon što se dokazalo da ni na koji način nije
bio povezan s Kvaternikovom akcijom. Međutim, Stranka prava nije se oporavila do
kraja sedamdesetih.
Vladar u siječnju 1872. saziva Sabor, no zbog navedenih događaja i istupanja Na-
rodne stranke protiv Nagodbe ubrzo ga raspušta. Bedeković je morao odstupiti s dužno-
sti: zamijenjen je banskim namjesnikom, Antunom Vakanovićem.
Unatoč pobjedi Narodne stranke na izborima 1872. unionisti su, zajedno s virili-
stima, predstavljali sličnu saborsku snagu. Istodobno, unutar Narodne stranke već se i
ranije primjećivala spremnost na sporazum, Uslijed toga u narodnjački orijentiranom
Zatočniku u proljeće 1870. izlazi članak naslova »Listovi jednog unionista« (tobože, na-
pisan prema nizu pisama jednog unioniste, upućenog glavnom uredniku Josipu Miš-
katoviću), koji potiče na suradnju s ugarskom vladom, postavljajući kao uvjet reviziju
Nagodbe. Jedan od stranačkih čelnika Franjo Rački u istom glasilu odgovara serijom
jetkih, kritičkih članaka (pod naslovom »Listovi jednog antiunionista«), ali tada još ne
dolazi do unutarstranačkog raskola. Vodeća hrvatska politička snaga naposljetku je pri-
stala na pregovore s Mađarima (naravno, umekšavanju stava Narodne stranke doprinijeli
su suspendiranje ustava i nasilne akcije banskog namjesnika Vakanovića, odnosno nada
da ga se prihvaćanjem pregovora mogu riješiti).
Kralj je u to vrijeme, nakon neuspjeha Čeha, voljan činiti ustupke svojim slaven-
skim podanicima, pa istrajava u zahtjevu da peštanska vlada pregovara s Hrvatima. Na
pregovorima o izmjeni Nagodbe Strossmayer i delegacija traže financijsku samostalnost
Hrvatske, mogućnost imenovanja bana bez potvrde predsjednika ugarske vlade, te za-
htijevaju da hrvatsko—slavonsko—dalmatinski ministar u zajedničkoj vladi zastupa hr-
vatske interese. Nagodba je izmijenjena 1873., ali u njezin tekst nije ušao niti jedan od
navedenih zahtjeva, na što je Strossmayer reagirao povlačenjem iz politike. Ipak, bilo je
značajnih rezultata: propisano je da se Hrvatski sabor mora sazivati tromjesečno, što je
ograničilo mogućnost uvođenja apsolutističkg tipa vladavine. Novim banom postao je
Ivan Mažuranić, istaknuti političar Narodne stranke.
Banovanje Ivana Mažuranića (1873.—1880.) značajno je za razvoj Hrvatske. Ma-
žuranić je provodio politiku sitnih koraka, odigravši vrlo važnu ulogu u modernizaciji
hrvatske javne uprave, pravosuđa (odvojio je sudstvo od izvršne vlasti), kulture i obra-
zovanja. U njegovo vrijeme u Hvatskoj se uvodi više građanskih sloboda, poput slobode
okupljanja i tiska (koja je u odnosu na Ugarsku bila ograničenija).“* Provedene su i mjere
s ciljem unapređenja gospodarskih uvjeta, no njihovi su se rezultati počeli javljati tek
kasnije. U vrijeme kratke gospodarske konjunkture između 1868. i 1873. u Hrvatskoj
se otvaraju brojne financijske ustanove. Većina će preživjeti gospodarsku krizu 1873., no
financijski je promet stagnirao.
Najvažniji prinos obrazovne politike bio je osnivanje zagrebačkog Sveučilišta 1874.
godine. Strossmayerov krug već se 1860-ih zalagao za osnivanje samostalnog hrvatskog
sveučilišta, što je uključeno u teme hrvatsko—ugarskih nagodbenih pregovora. Osim na-
rodnjaka takvu su zamisao podržavali i unionisti, a ugarska je strana u nagodbi iz 1868.
Prihvatila obvezu posredovanja kod vladara u cilju osnivanja visokog učilišta, vitalno
68 Dalibor Cepulo, Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2012., str. 192.—
197.
po-
važnog za hrvatsku znanost i kulturu. U vrijeme banovanja Levina Raucha, odnosno
liričkih bura između 1871. i 1873., osnivanje Sveučilišta nije dolazilo u obzir; međutim,
Mažuranić je uspio zadobiti podršku kralja, a ostvarivanju te zamisli (poštivajući nagod-
bu iz 1868.) nije se protivila ni ugarska vlada. Prikupljena financijska sredstva ispočetka
su omogućila pokretanje tri fakulteta (bogoslovnog, pravnog i filozofskog). U okviru
Filozofskog fakulteta, međutim, već 1870—ih otvara se čitav niz katedri (za matemati-
ku, fiziku, kemiju, zoologiju i botaniku) koje se danas nalaze u sklopu Prirodoslovno-
matematičkog fakulteta. Premda je krug okupljen oko Strossmayera njegovo osnivanje
predviđao već 1860-ih, medicinski je fakultet (zbog velikih troškova izobrazbe liječnika
i nedostatka drugih preduvjeta) otvoren tek 1917. godine (dakle, još za vrijeme postoja-
nja Austro-Ugarske Monarhij €).
Stvaranje samostalnog hrvatskog sveučilišta nije bilo važno samo za hrvatsku zna-
nost, već je predstavljalo izuzetno važan korak i s motrišta hrvatskih drZavno-nacional-
nih težnji. To zorno dokazuju i statistički podaci o podrijetlu studenata: dok je 1875.
godine 319 studenata dolazilo iz raznih krajeva Hrvatske i Slavonije, a samo 11 iz Dal-
macije, 3 iz Istre i 6 iz Rijeke, 1900. na 554 hrvatsko-slavonskih studenata dolazi tek 29
dalmatinskih, 1 istarski i 13 studenata iz Bosne, 1905. u Zagrebu (nakon što je 1904.
u austrijskom dijelu monarhije olakšana nostrifikacija zagrebačkih diploma) pored 844
hrvatsko-slavonskih studira 89 (1910. već 152) dalmatinskih, 23 istarskih, 65 bosan-
skih i 6 riječkih studenata. Godine 1910. pored 730 hrvatsko-slavonskih zagrebačko
Sveučilište broji 449 studenata iz drugih hrvatskih krajeva, među kojima se nalazi i velik
broj Hrvata iz Ugarske (prvenstveno Bunjevaca).“
Zagrebačko Sveučilište Franje Josipa I. bilo je prvo učilište najvišeg ranga u juž-
noslavenskim zemljama Jugoistočne Europe. Strossmayer je, naravno, želio da se pored
Akademije i Sveučilište nazove »jugoslavenskim«, budući da je biskup, povođen posla-
njem uzdizanja južnoslavenskih naroda, 1860-ih pokrenuo javno prikupljanje sredstava
za osnivanje sveučilišta; godine 1861. za tu zamisao pridobio je i Hrvatski sabor, no
to politički nabijeno ime nije bilo prihvatljivo ugarskoj vladi i vladaru." Istodobno,
Mažuranićeve reforme u području obrazovanja imale su i političkih posljedica: škole su
sekularizirane, a Katoličkoj crkvi oduzet je nadzor nad javnim školama, što je izazvalo
negodovanje svećenstva. Ipak, ozbiljnijim političkim sukobima bila je popraćena samo
sekularizacija srpskih crkvenih škola.
Za razliku od uvriježenog mišljenja hrvatsko—srpske nesuglasice u vrijeme Mažura-
nićeva banovanja nisu proisticale samo iz pitanja pripadnosti Bosne. Dio hrvatskih Srba,
naime, u duhu velikorpskog programa Ilije Garašanina maštao je o sjedinjenju sa Srbi-
jom. U suglasju s idejama Vuka Karadžića (koji je tvrdio da su svi štokavci,bez obzira na
konfesijsku pripadnost Srbi) neki su srpski krugovi osporavali hrvatstvo slavonskih kato-
69 Vidjet: Šidak, Jaroslav — Gross, Mirjana — Karaman, Igor — Šepić, Dragovan: Povijest hrvatskog naroda 1 860—
1914., Zagreb, 1968., str. 280. i Hrvatska i Europa, sv. IV, Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne, ur.
Bratulić, Josip et al., Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 233.—239.
70 William B. Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: nacionalizam i moderni katolicizam u Hrvatskoj, Dom i
svijet, Zagreb, 2001., str. 70.—74.
lika, otvarajući tako pitanje buduće pripadnosti Slavonije. Zagovornici te Vukove misli
bosanske, hercegovačke, dalmatinske i bačke Hrvate smatrali su katoličkim Srbima. Iz
tog razloga — kako smo već doznali — 1850—ih na novinskim stranicama počinje sraz
između novonastale hrvatske ideologije Ante Starčevića (ustrojene i usmjerene upravo
protiv velikosrpske ideje) i teorije Vuka Karadžića. Godine 1876. bosanski su ustanici
izrazili želju pripojenja Srbiji, što je dodatno produbilo hrvatsko-srpske suprotnosti,
budući da su određene hrvatske snage (zajedno s javnošću) također pretendirale na tu
balkansku pokrajinu."! Otvorena podrška brojnih hrvatskih Srba srpskim ustanicima u
Bosni kosila se s interesima Monarhije, a situaciju je dodatno zaoštrila i više Mažurani-
ćevih odluka (primjerice, zabrana uporabe srpske zastave i grba). Hrvati su se u zemlji
zalagali za ostvarenje načela jedne političke nacije (hrvatske), za koje su se toliko borili s
Mađarima u doba ilirizma. Narodna je stranka tu proturječnost pokušavala premostiti
idejom tzv. integralnog jugoslavenstva (prema kojoj Hrvati i Srbi čine jedan narod),
dok je Starčević poricao srpstvo hrvatskih pravoslavaca, zalažući se djelomice za vjersku
neutralnost proisteklu iz ideja prosvjetiteljstva; nadalje, on je sukladno francusko-ugar-
skom modelu političke nacije smatrao da na području jurisdikcije virtualnog hrvatskog
državnog prava nisu moguće nacionalne podjele.
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske (1878.) Hrvatski
sabor zahtijevao je potpuno razvojačenje i uvođenje hrvatske uprave u Vojnoj krajini,
koja je time izgubila svaku svrhu, odnosno sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvat-
skom. Ban je podržao prvi zahtjev, dok je u svezi drugog izrazio zadršku, a Franjo Josip
izjavio kako je Hrvatski sabor u pitanju Bosne prekoračio svoje ovlasti. Mažuranić se
zbog više pitanja sukobio s ugarskom vladom (na primjer, 1877. po pitanju izgradnje
pruge Osijek-Sisak, kojoj se mađarska strana suprotstavila) i članovima vlastite stranke,
našavši se pod dvostrukim pritiskom, što ga je na kraju dovelo do ostavke. Nasljedio ga je
ugledni zemljoposjednik, grof Ladislav Pejačević, naravno, pripadnik stare unonističke,
prougarski orijentirane struje Narodne stranke, koji se ipak nije pokazao poslušnom po-
lugom budimpeštanske politike. U vrijeme njegova banovanja, 1881. godine napokon
je postignuto sjedinjenje Vojne krajine i Hrvatske.
Dalmacija, Istra i Bosna i Hercegovina u procesu hrvatske

nacionalne integracije
Područje nekadašnje mletačke Dalmacije, konačno zaposjednute od Austrije 1813.,
nadmašivalo je teritorij istoimene srednjovjekovne pokrajine, koja je tada (prije Mo-
hačke bitke) obuhvaćala samo gradove i otoke, dok je poslije Karlovačkog mira (1699.)
u posjed Venecije došlo i središte srednjovjekovne hrvatske kraljevine, kopneni pojas
između obale i Dinarskog gorja. Turska i mletačka vlast, te ratovi na kraju 17. stoljeća
uvelike su promijenili etnički sastav Dalmacije. Izvorno, čakavsko hrvatsko stanovništvo
71 Dragutin Pavlićević, Hrvati i istočno pitanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.
povuklo se iza zidina gradova ili na otoke (odnosno rasulo Europom, od Italije do Mo-
ravske). U gradove se od 15. stoljeća, premda ne u pretjerano velikom broju, doseljavaju
Talijani. U vrijeme Turaka u opustjelu okolicu Knina, Benkovca i Obrovca dolaze pra.
voslavni Vlasi, a u drniški i sinjski kraj stiže štokavski, katolički hrvatski živalj iz Bosne
i Hercegovine. Utjecaj ilirskog pokreta austrijsku Dalmaciju zahvaća 1840-ih: prvi list
doista hrvatskog duha na hrvatskom jeziku bila je Zora dalmatinska, izdana 1844. pod
uredništvom Ante Kuzmanića. Uslijed ilirizma u Hrvatskoj 1848. potaknuto je pitanje
sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske, čemu se suprotstavilo talijansko građanstvo. Beč je u
cilju neutraliziranja hrvatskih nastojanja za guvernera Dalmacije imenovao Jelačića, no
do stvarnog sjedinjenja nije došlo: stvarnu je vlast u Dalmaciji, zapravo, imao general
Lazar Mamula, koji je poslije 1860. umjesto političkih snaga hrvatskog usmjerenja po-
dupirao dalmatinske autonomaše.
Dalmatinsko pitanje ponovno je potaknuto 1860. u proširenom Carevinskom vijeću, |
Biskup Strossmayer predlagao je sjedinjenje, a Francesco Borelli, predstavnik dalmatinskih
Talijana zagovarao autonomiju. Još iste godine osnovana je Narodna stranka s hrvatskim
i srpskim članstvom i autonomaška stranka talijanskog građanstva.“ Na izborima za Dal-
matinski sabor 1861. godine zbog visokog cenzusa većinu su dobili predstavnici malobroj-
nog, ali imućnog sloja talijanskog (i autonomaškog slavenskog) građanskog sloja, suprot-
stavljenog sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Iz tog razloga Dalmacija službeno nije slala
zastupnike u Hrvatski sabor, u Zagreb je dragovoljno otišlo samo nekoliko dalmatinskih
hrvatskih zastupnika, koje je Hrvatski sabor kooptirao aklamacijom. Tada je u zadarskom
Dalmatinskom saboru po prvi put održan govor na hrvatskom jeziku: dotadašnji običaj
općeg korištenja talijanskog prekinuo je Mihovil Pavlinović.?
Međutim, bečka politika je zbog talijanskog iredentističkog pokreta i austrijsko
talijanskog rata 1866. promijenila smjer, stvarajući krajem 1860—ih više političkog
prostora za hrvatske i srpske snage (ustrajavši istodobno pri austrijskom vlasništvu nad
krunskom zemljom).
Hrvatski nacionalni pokret 1862. počeo je objavljivati list — istina, ispočetka na
talijanskom jeziku, pod naslovom // Nazionale, kako bi priodobio napola potalijanče-
no građanstvo hrvatskog podrijetla (ili Talijane lokalnog, talijanskog identiteta). List je
isprva imao samo prilog na hrvatskom, no od 1875. pod nazivom Narodni list u cijelosti
je počeo izlaziti na hrvatskom jeziku. 1862. utemeljena je i Matica dalmatinska, nakon
čega se u svim važnijim naseljima otvaraju čitaonice. Tijekom 1860—ih Hrvati i Srbi,
vođeni osjećajem svojevrsnog slavenskog zajedništva unutar Narodne stranke surađuju
skladno, te na izborima za Dalmatinski sabor i mjesne skupštine nekih desetak godina
nastupaju zajedno (u to se vrijeme i Pavlinović zalaže za neku vrstu južnoslavenskog je-
dinstva). Zahvaljujući tomu Narodna stranka uskoro (1870.) zadobiva većinu u Dalma-
72 Marko Trogrlić — Nevio Šetić, Dalmacija i Istra u 19. stoljeću, Leykam, Zagreb, 2015., str. 46.—47.
73 O ranoj fazi hrvatskog nacionalnog pokreta vidjeti: Srančić, Nikša: Hrvatska nacionalna ideologija (Mihovil Pavli-
nović i njegov krug do 1869.), Zagreb, 1980., odnosno Konrad Clewing: Staazlichkeit und nationale Identititsbil-
dung Dalmatien in Vormárz und Revolution, R. Oldenburg, München, 2001. O kasnijoj fazi vidjeti: Stančić, Nikša,
(ur.): Mihovil Pavlinović u politici i književnosti, Zbornik konferencije, Zagreb, 1987.
tinskom saboru i gradskim skupštinama, izuzev Zadra (što je započelo u Dubrovniku,

još 1869.).
Hrvatska historiografija konačnim trijumfom dalmatinskog narodnog pokreta sma-
trala je pobjedu Narodne stranke u Splitu 1882.7 Taj događaj bio je od presudnog zna-
čaja za obrazovanje na hrvatskom jeziku. Hrvatski jezik probio se i u ranije isključivo ta-
lijanske srednje školstvo (hrvatske gimnazije otvaraju se isprva u Dubrovniku i Kotoru,
a potom u Splitu i Zadru), dok su u osnovnom školstvu postignuti još sjajniji rezultati.
Sve ovo nije bilo značajno samo s gledišta nacionalne politike, već je doprinijelo i (isprva
sporom) smanjenju nepismenosti, budući da su ranije učenici hrvatske nacionalnosti u
talijanskim školama vrlo teško usvajali umijeće pisanja. Međutim, katolički i pravoslav-
ni živalj od 1860—ih i 70—ih godina ubrzano napreduje na putu izgradnje samostalne
(hrvatske i srpske) nacije.? Srpsku nacionalnu ideju širili su srpski svećenici obrazovani
u Srijemskim Karlovcima i agenti Beograda. Ovi potonji naglašavali su kako Dalmacija
treba pripasti Srbiji, au dalmatinskim katolicima, u skladu s u više navrata citiranim na-
zorima Vuka Karadžića (koji je sve štokavce smatrao Srbima), vidjeli su isključivo Srbe.
Srpska propaganda ipak je utjecala na samo mali dio katolika, premda su se neki
vodeći, habsburškom vlašću nezadovoljni, dubrovački intelektualci izjašnjavali kao ka-
tolički Srbi, pokrenuvši čak i list u cilju promicanja svojih ideja (koje su se, inače, preko
Matije Bana i Mede Pucića u Dubrovniku pojavile već sredinom 19. stoljeća).* To je,
međutim, ostalo izoliranom pojavom: zapravo, srpska je propaganda uzalud prožimala
razmišljanje dijela mjesne svjetovne inteligencije, njoj se opiralo katoličko svećenstvo,
čineći sve u cilju neutralizacije srpske propagande. Pridodajem: da nije bilo stoljetnih,
jakih veza katoličkog stanovništva s drugim hrvatskim regijama i narodnim skupinama,
što je položilo čvrste temelje nacionalne integracije, svi napori svećenstva, te kasnija
djelatnost dalmatinskog ogranka Stranke prava u području širenja hrvatske nacionalne
ideje bili bi nedostatni za uključivanje Dubrovčana u hrvatski nacionalni korpus. Stoga
je velikosrpski eksperiment, koji nije uzimao u obzir rečene veze i baštinjenu, značajnu
svijest bio osuđen na propast.
Među dalmatinskim katolicima najsnažnije su utjecali nazori Mihovila Pavlinovića,
možda najistaknutije ličnosti Narodne stranke. U svom programu pod naslovom 7Tr-
vatska misao i srpska misao u Dalmaciji od 1848. do 1882. objavljenom 1882. iznio je
osnovne značajke hrvatskog nacionalnog programa, odnosno pojasnio razlike između
Hrvata i Srba (premda je na bazi slavenske uzajamnosti podržavao njihovu suradnju).
Zapravo, Pavlinović je svoje najvažnije teze razradio već 1869. godine. Naglašavao je
kako Hrvate od Srba ne razlikuje samo etnonim, nego i uvelike drugačija povijesna,
74. Zbornik radova Hrvatski narodni preporod u Splitu, Logos, Split, 1984.
75 Tihomir Rajčić, Srbi u Dalmaciji od pravoslavnog tradicionalizma do nacionalnog radikalizma, doktorska disertacija,
Sveučilište u Zadru, 2012.
76 Vidjeti: Banac, Ivo: Dubrovački eseji, odnosno sljedeće eseje u rečenom djelu: Vjersko pravilo i dubrovačka iznimka:
Geneza dubrovačkog kruga »Srba katolika«, odnosno »Središnji put« Matije Bana između srpske nacionalne ideolo-
gije i ilirske jezične prakse. Dubrovnik, 1992., str. 41.—97.
77 Mihovil Pavlinović, Izabrani politički spisi, pr. Nikša Stančić, Golden marketning, Zagreb, 2000., str. 128.—148.
su i povijesna istraživanja,
državna, kulturna i religijska tradicija. Snažan utjecaj ostvarila
hrvatske drža-
koja su bjelodano dokazala kako je Dalmacija bila jezgra srednjovjekovne
e razlike: katolici
ve. Presudno ulogu u nacionalnom razvitku posvuda su odigrale vjersk
i, pa čak i Bačkoj), a
postaju Hrvati (ne samo u Dalmaciji, nego i u Bosni i Hercegovin
pravoslavci Srbi.
ati na
Pavlinović, i sam katolički svećenik, u širenju svojih ideja mogao se oslanj
vođa hrvatskog
niže svećenstvo i franjevačke redovnike, a podržavao ga je i Miho Klaić,
njenje s Hrvatskom i
nacionalnog pokreta u Dalmaciji: obojica su se zalagala za sjedi
im Srbima: više je
Slavonijom.7 Miho Klaić je ispočetka uspješno surađivao s dalmatinsk
rsko—benkovačke
puta biran u Sabor (sve do 1879.) iz mješovite (hrvatsko—srpske) zada
slavnih
izborne jedinice. Odnosi su se pogoršali kada je uslijed agitiranja pojedinih pravo
du zahvaljujući
svećenika 1879. Klaić u svojoj izbornoj jedinici izgubio izbore, a pobje
vidjelo su-
glasovima srpskih birača odnio kandidat autonomaša. Poslije toga izlazi na
sve do 1905. —
protstavljenost hrvatske i srpske politike u Dalmaciji: Srbi su otada —
odbijali sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.^?
dobila 1870. godine,
Narodna je stranka većinu o Dalmatinskom saboru po prvi put
e s Hrvatskom.
ali zbog odnosa snaga unutar Monarhije nije uspjela ostvariti sjedinjenj
ana je bilo samo
U to vrijeme (1870.) Dalmacija je brojila 457 000 stanovnika. Talij
kretao se oko 78 000
15 000 (3%), a Hrvati su činili skoro 80% stanovništva. Broj Srba
i kotorski kraj.
(17%), no u to vrijeme Dalmacija je obuhvaćala i većinom pravoslavn
doseljenih srpskih
Najmanje Srba živjelo je u Dubrovniku (sveukupno 391, nekoliko
je i broj Talijana
trgovaca, te intelektualci koji su se izjašnjavali kao katolički Srbi), gdje
iku, Trogiru i Kotoru, ali
bio neznatan. Veći broj Talijana živio je u Zadru, Splitu, Šiben
manjinu.?"
su izuzev Zadra i u tim gradovima u odnosu na slavenski živalj činili
imovinskog
Autonomaška stranka isprva je postizala uspjeh iz razloga što je zbog
i gradske skupštine, te
cenzusa mogla slati više zastupnika u zadarski Dalmatinski sabor
podrijetla nadja-
je regionalni (dalmatinski) identitet imućnijeg građanstva slavenskog
stubokom izmijeni-
čavao hrvatsku, odnosno srpsku svijest, no ta se situacija vrlo brzo
ki, ali u lokalnoj
la.?! Službenim jezikom Dalmatinskog sabora od 1883. postaje hrvats
1912. godine.
administraciji zbog otpora talijanskih činovnika konačno pobjeđuje tek
i Stranka prava,
Devedesetih godina svoju lokalnu organizaciju u Dalmaciji izgrađuje
narodnim masama. U
aktivno doprinijevši širenju hrvatske nacionalne ideje u širim
i Hrvata i Srba,
vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine i u Dalmaciji jačaju suprotnost
ih ideoloških razli-
djelomice zbog pitanja pripadnosti Bosne i Hercegovine, ali i rečen
78 Trpimir Macan, Miho Klaić, Matica hrvatska, Zagreb, 1980.

Zagreb, 1980.
79 O Klaiću vidjeti: Macan, Trpimir: Miho Klaić. Matica hrvatska,
već samo 2%. Hrvatski jezik vrlo je brzo pre-
80 Prema popisu stanovništva 1900. godine Talijana je u Dalmaciji bilo
ika Splita po »opće korištenom jeziku« broj
vladao i u dalmatinskim gradovima: 1880. godine od 14 500 stanovn
ika samo se 1500 izjašnjava kao Talijani.
Hrvata iznosi 8628, dok je Talijana 5280. 1900. godine od 18 547 stanovn
(Magaš, Branka: Croatia Through History, London, 2007. str. 399.)
nski autonomistički pokret u XIX. stoljeću, Dom i
81 Viie o dalmatinskom autonomaštvu u: Josip Vrandečić, Dalmati
svijet, Zagreb, 2002.
ka, koje dovode do raskola u Narodnoj stranci. Srbi 1880. osnivaju samostalnu Srpsku
stranku, koja će u narednom razdoblju, sve do 1905. surađivati s autonomašima, no hr-
vatski će zastupnici u Dalmatinskom saboru zadržati tijekom proteklih desetljeća teško
stečenu većinu.
Dalmacija je u gospodarskom smislu vrijedila za nerazvijenu pokrajinu, premda je
do 1850.—1875. cvjetala pomorska trgovina, koja se odvijala pomoću jedrenjačke trgo-
vačke mornarice. Prelazak na parodbrodarstvo sprječavao je nedostatak kapitala, pa je
postupno propadala i trgovina. Udarne grane poljoprivrede bile su stočarstvo i vinarstvo.
Potonju su upropastili filoksera i uvoz talijanskog vina. Opće stagniranje gospodarstva,
nestašica obradivog poljoprivrednog zemljišta, te specifičan sustav proizvodnih odnosa
(institucija kolonata antičkog podrijetla) koji je sprječavao kapitalistički razvoj doveli
su do masovnog iseljavanja. Prema evidenciji iseljeničkih organizacija iz gospodarskim
poteškoćama također pogođene Hrvatske i Slavonije, Bosne i Hercegovine, Istre i Dal-
macije između 1880. i 1913. iselilo se 519 000 Hrvata, mahom u prekomorske zemlje.
Hrvatski nacionalni pokret u Istri se pojavljuje u 19. stoljeću posredstvom katoličke
crkve, pri čemu je od posebnog značaja bila djelo biskupa Jurja Dobrile.“ Zahvaljujući
djelatnosti Družbe sv. Cirila i Metoda za Istru, osnovane 1893., hrvatski narodni pre-
porod dobiva snažan zamah, posebice u području nižeg školstva i kulture. Prvi hrvatski
kalandar (pod naslovom Istran) objavljen je 1869., dok prvi hrvatski list Maša sloga,
pod uredništvom Mate Bastiana počinje izlaziti 1870. godine.** Redom niču čitaonice
i kulturna udruženja. Izobrazba hrvatskih učitelja započela je 1878. u hrvatskom od-
sjeku koparskog učiteljskog učilišta, no samostalna se hrvatska učiteljska škola otvara
tek 1906. u Kastvu. Hrvatski preporodni pokret u politici se probijao još teže: Istarski
pokrajinski sabor 1861. imao je samo jednog hrvatskog zastupnika,“ Gradska zastup-
stva Hrvati osvajaju tek 1880—ih (Pazin 1886., a Buzet 1887.), nakon čega zadobivaju
većinu i u brojnim općinskim skupštinama središnje Istre. Hrvatsko—slovenska narodna
stranka, osnovana još 1878., svoje talijanske protivnike uspjela je nadjačati tek 1907.,
na izborima raspisanim od strane bečkog Carevinskog vijeća (nakon što je u austrijskom
dijelu Monarhije muškarcima dodijeljeno opće pravo glasa). Istra je, naime, u vrijeme
dualizma bila jedino područje na kojem je zabilježen porast talijanskog stanovništva (što
se može objasniti naseljavanjem: najveći dio talijanskih radnika pulskog brodogradilišta
ratne mornarice doveden je na taj način). Talijani su 1846. činili 26% istarskog stanov-
ništva, dok njihov omjer 1900. dostiže 40,5%, pa su Hrvati i Slovenci na poluotoku u
većini bili samo zajednički.
Ideje ilirizma među katoličkim pukom Bosne i Hercegovine, zahvaljujući bosan-
skim franjevcima, počele su se širiti prije okupacije, već 1840—ih.*6 S motrišta širenja
82 Šime Peričić, Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća, Matica hrvatska, Zadar, 1998.
83 Mihovil Dabo, Sve za Boga, vjeru i puk : biskup Juraj Dobrila u svom vremenu, Državni arhiv u Pazinu, 2015.
B4 Nevio Šetić, O povezanosti [tre s ostalim hrvatskim zemljama: Naša sloga 1870-1915., Dom i svijet, Zagreb, 2005.
85 Gtarski sabor, Neven Budak (ur.), Zavičajni muzej Poreštine, Poreč, 2011.
86 Vidjeti: Ivan Frano Jukić, Izabrani spisi, Zagreb-Sarajevo— Tomislavgrad, 2015. ,
hrvatske nacionalne ideje pretkretnicu donosi 1878., godina okupacije od strane Au-
stro- Ugarske (koju je dunavska monarhija izvršila po mandatu berlinskog kongresa),
premda su njezine prve dvije godine razočarale pristaše hrvatske nacionalne integracije.
Dvije istaknute ličnosti onodobne hrvatske politike suprotstavile su se austro-ugarskoj
okupaciji: Strossmayer je želio da umjesto Beča i Pešte Bosnu i Hercegovinu dobije
Srbija, dok je Starčević smatrao kako bi bilo bolje da je ostala pod turskom upravom,“
Najveći dio hrvatske javnosti i Sabora zalagao se za sjedinjenje s Hrvatskom, što nisu
prihvaćali ni Beč, ni Pešta.
Većina stanovnika Bosne i Hercegovine pripadala je trima konfesijama: najmno-
goljudniji bili su pravoslavci (1879. godine 42,79%, 1910. 43%), poslije njih slijedili
su muslimani, čiji se broj uslijed okupacije i iseljenja oko 300.000 duša uvelike smanjio
(1879. njihov je omjer iznosio 38,7%, 1895. samo 34,99%, a 1910. 32,2%), dok se se
na trećem mjestu nalazili katolici (1 9,89%); istina, njihov je broj do 1910. (22,9%) zna- -
čajno porastao." Predstavnici Stranke prava smatrali su muslimane »Hrvatima najčistije
pasmine«, utemeljivši time svoje pretenzije na Bosnu i Hercegovinu umjesto imaginar-
nog povijesnog prava na većinskom načelu.
U Srbiji su, naravno, sve stanovnike Bosne i Hercegovine (ne samo pravoslavne)
smatrali Srbima, iskazujući uvjerenje da im ta zemlja pripada po povijesnom pravu.
Muslimani su se ispočetka vezivali uz osmansku državu, pokazujući u odnosu na slaven-
sku misao veću naklonjenost prema turskom jeziku i arapskom pismu. Austro—ugarska
uprava, Beč i Budimpešta, koji su zemljom upravljali doslovce »popola«, u obliku kon-
dominija — barem u vrijeme guvernerstva Bćnija Kállayja (1883.—1902.) — zalagali
su se za izgradnju jedinstvene bošnjačke nacije. Usporedno s tim nastojali su suzbijati
hrvatsku i srpsku nacionalnu integraciju, s umjerenim uspjehom: rečeni koncept podr-
žavao je jedino krug okupljen oko Mehmet-bega Kapetanovića Ljubušaka, dok je pre-
težni dio svjetovne muslimanske inteligencije do prekretnice stoljeća poprimio hrvatsku
orijentaciju, a manji dio prianjao uz Srbe.*
Kasnije je glavnim uporištem napora za stvaranje samostalne bošnjačke nacije posta-
la islamska zajednica. Premda je Kállay načelno, na način da je Monarhija od carigrad-
skog patrijarha zadobila pravo imenovanja pravoslavnih dostojanstvenika, pokušavao
sprječavati orijentaciju bosanskih pravoslavaca, zamjenjujući Grke Srbima, zapravo je
već 1880-ih omogućio unapređenje srpske integracije, potvrdivšije 1905. (istina, nakon
poduge borbe) državnim priznanjem autonomije pravoslavne zajednice. Nakon toga,
1907. godine osnovana je Srpska narodna organizacija. Autonomaška nastojanja islam-
ske zajednice državnu su potvrdu dobila također početkom 20. stoljeća. Muslimanska
87 Starčević je čak prorekao da će se Habsburgovci zbog vlasništva nad Bosnom i Hercegovinom jednog dana isplakati
više suza od onih koje je isplakala Marija Terezija poslije podjele Poljske. Io se proročanstvo obistinilo 28. lipnja
1914., kada je u Sarajevu izvršen atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda.
88 Kđroly Kocsis: Egy felrobbant etnikai mozaik esete, Budapest, 1993., str. 12.
89 Vidjeti odgovarajuća poglavlja: Imre Ress: Kapcsolatok és keresztutak... 2004., str. 243.—253., odnosno 254.—
273., te Robert J. Donia: Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878—1914., Zagreb-Sarajevo
2000 (izvorni naslov: Zslam Under the Double Eagle: Muslims of Bosnia Hercegovina 1878-191 4).
zajednica u 20. stoljeće ulazi podijeljena: Muslimanska narodna organizacija osnovana

1906. zauzimala je pretežito autonomaški stav, dok je Muslimansku naprednu stranku
osnovanu 1908. godine obilježavalo hrvatsko usmjerenje.
Preokret u hrvatsku integraciju također unose promjene u crkvenoj organizaciji:
1882. papa pristaje na osnivanje Sarajevske nadbiskupije (nadređene banjolučkoj, mo-
starskoj i trebinjskoj buskupiji). Sarajevskim nadbiskupom postaje Josip Stadler (koji
ovu dužnost obnaša od 1882. do smrti 1918. godine, a bio je pristaša trijalističke struje,
odnosno sjedinjenja hrvatskih zemalja). Dok su se pripadnici bosanske franjevačke
provincije ponajviše zalagali za južnoslavensko jedinstvo, hercegovački franjevci i mo-
starski biskup Paškal Buconjić otpočetka su pristajali uz hrvatsku integraciju." Hrvati
su se kao politička zajednica profilirali sporo, osnivanje Hrvatske narodne zajednice
potaknuto je tek 1906. Ta je organizacija, zapravo, isprva djelovala kao kulturno udruže-
nje, budući da nije smjela provoditi hrvatsku nacionalnu politiku, niti koristiti hrvatske
simbole, premda su npr. Srbi djelomice već od 1886., a od 1905. potpuno slobodno ko-
ristili svoja obilježja i boje. Nedugo nakon aneksije (pripajanja Austro-Ugarskoj) 1908.
godine, 1910. Bosna i Hercegovina dobiva ustav, a u novoizabranom Bosansko-herce-
govačkom saboru Hrvatska je narodna zajednica na čelu s Nikolom Mandićem obično
surađivala s Muslimanima nasuprot Srba, koji su imali relativnu većinu i pogledavali
prema Srbiji. Istodobno, u sve tri konfesije pojavljuju se i usko surađuju predstavnici
radikalnog, unitarističko—jugoslavenske struje (Mlada Bosna), koji prisno surađuju sa
Srbima iz Srbije (s organizacijom Ujedinjenje ili smrt, poznatijom kao Crna ruka), a u
cilju ostvarenja svojih ciljeva ne prežu ni od terorističkih činova (članovi ove organizacije
počinili su sarajevski atentat 1914. godine).
Protumađarski i protumodernizacijski pokret 1883. godine

Nedugo po Mažuranićevu odlasku završilo je prijelazno, mirno razdoblje hrvatskog
političkog života. U vrijeme banovanja novoga bana Ladislava Pejačevića — izvorno
unionista — na više područja ponovno su iskrsli hrvatsko-mađarski politički prijepori.
Među spornim pitanjima bila je i pripadnost Rijeke. Ugarska strana već 1879. htjela
je izmijeniti provizorij i u državno-pravnom smislu potvrditi mađarsko vlasništvo nad
Rijekom, izazvavši, naravno, otpor Hrvata. Posebno veliki skandal u Hrvatskom saboru
dogodio se 1881., kada se ispostavilo da je na hrvatski tekst nagodbe iz 1868. naknadno
prilijepljen hrvatski prijevod odluke Ugarskog sabora o statusu Rijeke (prva rečenica
Zakonskog članka 66. iz 1868. godine). Suprotnosti nije ublažilo ni dugo očekivano sje-
90 O Stadleru više u: Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa josipa Stadlera, Zagreb — Sarajevo,
2001.
91 O situaciji u Bosni i Hercegovini i nastojanjima hrvatske politike vidjeti: Grijak, Zoran: Položaj Hrvata u Bosni
i Hercegovini u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća, u: Povijest Hrvata 2, Zagreb, 2005., str. 584.-601.,
te: Dinko Šokčević: Horvđtorszdg Kózép—Európa és a Balkdn kčzčit. Budapest, 2007. Poglavlja o odnosu Hrvata i
islamske, odnosno pravoslavne zajednice i hrvatskoj integraciji: str. 44.—51. 1 52.-62.
dinjenje Vojne krajine s Hrvatskom. Tiszina vlada uz to je poslije Mažuranićeve ostavke

ocijenila, kako je došlo vrijeme da i u Hrvatskoj pristupi provođenju narodnosne politi-
ke koja se već počela ostvarivati u Ugarskoj, vjerujući da to služi mađarskim interesima,
Unutarnjopolitička situacija posebno se pogoršala nakon što je Kálmán Tisza smije-
nio dotadašnjeg upravitelja zagrebačkog Financijskog ravnateljstva i na njegovo mjesto
postavio Mađara Antala Davida. Tisza je na taj način želio uvesti red u hrvatske financije,
premda je izostanak poreznih prihoda prvenstveno proizlazio iz lošeg stanja hrvatskog
gospodarstva. Dok su u Ugarskoj započete goleme investicije, u Hrvatskoj i Slavoniji
nije se gradilo gotovo ništa. Naravno, dovršetak riječke željezničke pruge 1873. godine
posredno je utjecao i na gospodarske prilike u Hrvatskoj (npr. na razvoj grada Zagreba
i Bjelovarsko-križevačke županije), premda je taj projekt izvorno želio povezati Budim-
peštu s ugarskom lukom. Hrvatska javnost prvenstveno je negodovala zbog nedostatka
ili velike sporosti investiranja u izgradnju pruge istok-zapad. Čak je i vladi naklonjeni
Agramer Zeitung spočitavao Mađarima da ne žele učiniti ništa za popravljanje stanja u
Hrvatskoj. Taj nagodbenjački nastrojeni list razloge hrvatskog prezanja od ugarske dr-
žavne ideje prepoznavao je u opisanom stanju:
»Ugarska državna ideja u Hrvatskoj nije pustila korijena jer ništa nije učinjeno u cilju razvoja
industrije i prometa.«?
Osim što je nemilosrdno, pomoću redarstva, na trošak dotičnih općina utjerivao

poreze, financijski ravnatelj Antal David svojim je zadatkom smatrao i širenje »ugar-
ske državne ideje«. Nastojao je staviti do znanja da su Hrvatska i Ugarska zapravo ista
država, što bi Hrvati u Mažuranićevo vrijeme, barem na razini riječi i gesta, ponekad
pokušavali smetnuti s uma. Događalo se da je Mažuranić — zbog hrvatskog shvaćanja
nagodbe i statusa Hrvatske i Slavonije, koje se uvelike razlikovalo od mađarskog — o
Ugarskoj govorio kao u susjednoj zemlji.
Naravno, na putu jezične »mađarizacije« Hrvatske stajala je autonomija, no ugar-
ska je vlada uspijevala na »mala vrata« demonstrirati jedinstvo ugarske države. Ministar
financija Gyula Szapáry ravnatelju Financijskog ravnateljstva u Zagrebu Antalu Davidu
pismeno je naložio da podupre napredak onih činovnika koji su spremni učiti mađarski.
Premda se pokretanje tečaja mađarskog jezika za činovnike od strane ravnatelja može
obrazložiti i razumskim argumentima, hrvatska javnost ovaj je korak ocijenila vrlo ne-
gativno. Pitanje nastave mađarskoga jezika u Hrvatskoj izazivalo je buran otpor već i u
doba ilirizma, a Nagodba iz 1868. službenim jezikom u Hrvatskoj — čak i ophođenju
s ugarskim tijelima vlasti — postavlja hrvatski: dakle, hrvatski činovnici načelno nisu
morali znati mađarski, budući da su se službeni dokumenti na mađarskom prevodili na
hrvatski i obratno. Mađarske vlade u dužnosti poslije Nagodbe u duhu sporazuma iz
1868. poštivale su takav način rada, uveden 1869. godine.
92 Agramer Zeitung ovaj napis donosi u kolovozu 1883., a citira ga Nemzetu broju od 23. 8. Vidjeti: Katus, L.: A Tisza
kormány horvát politikája és az 1883. ćvi horvátországi népmozgalmak, Poseban otisak iz časopisa Szdzadok, god.
92., br. 5-6 i god. 93., br. 2-4.
Službena Budimpešta htjela je stati na kraj rečenoj praksi, pokušavajući prokri-

jumčariti mađarski jezik u zajedničke urede u Hrvatskoj. Na svim hrvatskim prugama
MAV-a (tada još samo uredbom, a od 1907. zakonom) uvodi se mađarski službeni jezik,
pri čemu se ugarska strana poslužila prepredenom pravničkom argumentacijom, tvrdeći
kako je MAV privatno poduzeće ugarske države, pa tako ne podliježe odredbama nagod-
be o službenom jeziku, koje se odnose na državni teritorij. To su u Budimpešti smatrali
utemeljenim pokušajem ostvarivanja ugarske državne ideje u Hrvatskoj, premda se ta-
kvo postupanje zapravo protivilo duhovnosti Ferenca Deáka i tvoraca hrvatsko-ugarske
nagodbe. Eksperiment na kraju nije urodio plodom, samo je suvišno opteretio hrvat-
sko-mađarske odnose, što će, među ostalim, tijekom narednih desetljeća nepovoljno
utjecati i na mađarsku manjinu u Slavoniji. Hrvatska će javnost, naime, djelomice zbog
spomenutih mjera ugarske vlade, koji su se doživljavali kao napad na hrvatski službeni
jezik, pokušaje osnivanja mađarskih manjinskih škola umjesto ostvarivanja jezičnih pra-
va smatrati svojevrsnim trojanskim konjem Budimpešte, odnosno pokušajem mađariza-
cije, financiranim od ugarske vlade.
Svi oblici uvođenja nastave mađarskog jezika u doba dualizma prouzročili su uz-
burkane, emotivne reakcije hrvatske javnosti. Mađarski jezik već od vremena ilirizma
poistovjećivao se s mađarskom vladavinom, te shvaćao kao prijetnja asimilacije hrvat-
skoga naroda, na što je romantična ilirska misao gledala kao na smrt nacije. Premda ta
opasnost zapravo nije prijetila hrvatskomu narodu, koji je u vrijeme dualizma izgrađivao
sve jaču i kompaktniju nacionalnu svijest, onodobni Hrvati sve su pokušaje uvođenja
mađarskog jezika i značajki smatrali ugrozom. Time možemo objasniti i činjenicu da
je Davidov jezični tečaj doveo do raskola u Narodnoj stranci, uslijed kojeg je manji dio
zastupnika 1880. godine osnovao Neovisnu narodnu stranku, čiji su se članovi po svom
glasilu Obzoru nazivali i »obzorašima«. Zagrebom je k tomu prevladala atmosfera u kojoj
su prolaznici nasrtali na one koji su govorili mađarski.“
U takvom ozračju (naravno, u duhu ideje jedinstvene ugarske države) David je po-
činio taktičku pogrešku: 1883. godine, bez ikakve prethodne najave na zid zagrebačkog
financijskog ravnateljstva umjesto dotadašnjih hrvatskih izvjesio je dvojezične, mađar-
sko-hrvatske natpise. Slični natpisi izvješeni su ranije i drugdje, primjerice u Osijeku, no
javnost najvećeg hrvatskog grada reagirala je oštrije od slavonskog naselja s mješovitim
stanovništvom. Hrvatsku prijestolnicu zahvatila je velika ozlojeđenost. Obzor, list blizak
Neovisnoj narodnoj stranci taj je događaj ocijenio kao kršenje Nagodbe, donoseći tije-
kom sljedećih dana na svim naslovnicima članak nagodbe iz 1868. godine o hrvatskom
kao jedinom službenom jeziku. Hrvatska oporba — Neovisna narodna stranka, koja se
izdvojila iz vladajuće Narodne stranke i oživjela Stranka prava — Davidov potez smatra-
la je kršenjem nagodbenog članka o korištenju jezika i grbova.
Međutim, glavnim akterom događaja postala je sve snažnija Stranka prava, koja je
ponovno osnovana poslije 1878. Nizali su se protumađarski prosvjedi organizirani od
93 Tomu su se 1888. bezuspješno usprotivili ban Khuen-Héderváry i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ministar Geza

Josipović. (Katus 1960., str. 328.)
94 Katus 1960., str. 35.
strane pravaša, dovevši na koncu do skidanja ozloglašenih natpisa. U udžbenicima povi-

jesti obično se navodi da su razbijene natpisne ploče bačene u Savu, premda su zapravo
završile u potoku Medveščaku, kojeg su Zagrepčani pogrdno nazivali »mađarskim mo-
rem«.? Odnose je dodatno opteretilo sudjelovanje mađarskih vojnih jedinica u oruža-
nom razbijanju prosvjeda prilikom kojih je bilo i žrtava. Premda je unutar Stranke prava
potaknuta mogućnost podizanja opće bune, takvi nazori nisu prevladali, niti je čelništvo
kanilo otići toliko daleko, no postoje dokazi o pojavljivanju pravaških agitatora u selima, |
Uskoro su se zbog aktivnosti Davidova ureda, koji je nemilosrdno utjerivao porezna
dugovanja (iako je još štetnija bila djelatnost lokalnih poreznika, posebice utjerivača du-
gova, koji su za vlastitu korist počinili bezbroj zloporaba) počeli buniti i seljaci. Seljaci su
zbog Davida krivicu za utjerivanje poreznog duga pripisivali Mađarima, što je dodatno
pojačalo od ranije uvriježenu sliku o Mađarima kao izrabljivačima Hrvatske. Problem
je zacijelo proistekao iz krivo procijenjene, odnosno precijenjene porezne sposobnosti
hrvatskoga stanovništva (na što je opetovano upozoravala hrvatska oporba).
Spontane akcije seljaka protiv nasilnih utjerivanja poreza ponavljale su se posebice
sjeverozapadno od Zagreba, u Zagorju. Ipak, u pozadini nezadovoljstva seljaka skrivali
su se i drugi razlozi: zaoštravanju stanja doprinijeli su i raspad kućnih zadruga, te uvo-
đenje kapitalističkog poretka. Seljaci su sve novine povezivali s Mađarima, a slično je
razmišljalo i pučanstvo Vojne krajine, koje je uslijed nedavnog razvojačenja izgubilo po-
dosta ranijih povlastica. Stoga se narod okretao protiv promađarski smatranih činovni-
ka, pri čemu je bilo i slučajeva linča. Budući da je izbila u krajevima bez mađarskog življa
(Slavonija je ostala mirna) buna je završila bez mađarskih žrtava. Međutim, u zagorskim
selima bilo je izgreda protiv Židova. Premda su građanske oporbene stranke ispočetka
simpatizirale sa seljacima, zaoštravanje stanja navelo ih je na povlačenje. Sam ban prili-
kom prosvjeda protiv Banskog stola suzdržavao se od uplitanja: premda je bio suglasan
da je zbog narodnog pokreta potrebna vojna intervencija, odgovornost nije prihvaćao.
Atmosfera u Hrvatskoj je ključala, prijeteći posredno i samom sustavu dualizma.
Ban Pejačević, pritisnut s obje strane, između prohtjeva Zagreba i Budimpešte, nakon
što nije prihvatio zadatak uvođenja izvanrednog stanja i susljednog vraćanja natpisnih
ploča na mađarskom jeziku odstupa s dužnosti. Kralj je na prijedlog Kálmána Tisze sus-
pendirao hrvatski ustav (što je ugarski premijer predlagao već u vrijeme prosvjeda zbog
natpisnih ploča, a vladar prihvatio tek nakon širenja nemira na ruralne krajeve). Tada već
i sam Franjo Josip poziva na rješavanje hrvatskog pitanja.
Kralj je — za razliku od Kálmána Tisze — pitanje grbova smatrao kršenjem hrvat-
sko-ugarske nagodbe, što je i naglašavao. Ugarski premijer nato je ponudio ostavku,
koju u nastaloj, osjetljivoj situaciji kralj nije prihvatio. Franjo Josip za privremenog kra-
ljevskog povjerenika s banskim ovlastima imenovao je konjičkog generala Hermanna
95 Potok Medveščak u onodobnom zagrebačkom govoru pogrdno je čašćen nazivom »madarsko more« zbog brojnih
mađarskih prostitutki u obližnjim bordelima, pa je tako neslavni kraj natpisnih ploča istodobno izrastao u svojevit
prosvjed protiv ugarske politike prema Rijeci (to jest, mađarskog svojatanja hrvatskoga primorja).
96 Vidjeti najpodrobniju hrvatsku obradu protumađarskih i protumodernizacijskih pokreta 1883. godine: Pavličević,
Dragutin: Narodni pokreti 1883. u Hrvatskoj, Zagreb, 1980.
Ramberga, zapovjednika hrvatsko—slavonskog korpusa. Na zahtjev ugarske vlade za je-

dan dan, pod strogom stražom vraćeni su dvojezični natpisi (čime je Budimpešta željela
dokazati da ne posusutaje, no tim potezom, ukoliko je to uopće mjerljivo, samo je do-
datno rasplamsala protumađarsko raspoloženje). U ruralnim krajevima u cilju ponovne
uspostave reda i mira intervenirala je vojska: pri gušenju pobune pale su i ljudske žrtve.
Poslije uvođenja izvanrednog stanja vojska je u provinciji ubila ukupno 138 seljaka.
Ti događaji dolili su ulje na vatru protumadarskih osjećaja. Na kraju, nakon što su u
Budimpešti shvatili da jačanje napetosti radi protiv mađarskih interesa, prihvaćeno je
kompromisno rješenje, prema kojem su vraćene ploče bez natpisa, tzv. »nijemi grbovi«.
Ugarska vlada i vladar podjednako su shvatili da dualizam u Hrvatskoj stoji na klimavim
nogama. Postalo je također jasno da se za jačanje i stabilizaciju sustava moraju pronaći
odgovarajuća sredstva, odnosno političari koji bi mogli zauzeti Pejačevićevo mjesto.
Banovanje Karla Khuena—Héderváryja

Vrijeme od petnaestak godina poslije Hrvatsko-ugarsko nagodbe (1868.) u Hrvatskoj je
obilježeno velikom nerazvijenošću gospodarstva i nedostatkom kapitala, zbog kojeg su
praktički nedostajale ozbiljnije investicije u području infastrukture i industrije, a smanji-
vala se čak i poljoprivredna proizvodnja: razvoj je izostao i u sektoru agrara. To je dovelo
do političkih i društvenih previranja, koja nipošto nisu učvršćivala dualistički sustav na
prekodravskom području. Djelatnost političkih protivnika Hrvatsko-ugarske nagodbe
(pa tako i dualizma), a posebice narodni pokret 1883. godine ugrožavali su već i cjeloku-
pnu, osjetljivu ravnotežu dualističkog sustava. Tada je na bansku stolicu postavljen Karlo
Khuen-Héderváry, koji je u očima velikog dijela onodobne hrvatske javnosti, pa i one
kasnije zaslužio epitete »najomraženijeg Mađara« i »čudovišta« koje proždire Hrvate, po-
slanog kako bi uništio i pomađario Hrvatsku. David Starčević, nećak prominentnog vođe i
osnivača Stranke prava to je na jednoj burnoj saborskoj sjednici izrazio ovim rječima: »a ka-
snije ste primili čovjeka koji je došao u Hrvatsku da nam ime bana i ime cijeloga hrvatskog
naroda briše.«.?Z Antun Gustav Matoš u svojim ga je djelima nazivao operetnim grofom ili
ruglom banske časti** (premda se Khuen za vrijeme dvadeset godina djelovanja u Hrvat-
skoj nije ponašao poput operetnog junaka). Miroslav Krleža, hrvatski pisac iz dvadesetog
stoljeća, nekoliko je desetljeća poslije banova odstupanja još uvijek pisao o »Khuenovoj
tiraniji«, dok narodne pjesme Khuenovo ime spominju među najvećim neprijateljima Hr-
vata, a povrh toga jedva postoje povjesničari, koji okhuenovom dobu, u hrvatskom jeziku
obilježenom posebnom riječju »khuenovština«, nisu pristupali pristrano.
Khuen je dio svoje mladosti proveo na očevu imanju u slavonskom Nustru?, ško-
lovao se djelomice u Zagrebu, dobro je govorio hrvatski i poznavao lokalne političke
97 Saborski dnevnik god. 1881—1884., sjednica XC., svezak 2.

98 — A.G. Matoš: Lettre de Croatie, L'oeuvre d'Art international, Paris, du 20 juin au 20 juillet 1903. (U: A.G.Matoš:
Sabrana djela XV., str. 312.
99 Ovo slavonsko naselje u hrvatskoj historiografiji navodi se kao banovo mjesto rođenja, no mađarski leksikoni
sadrže podatak da su se Khuen i njegov brat rodili u jednim moravskim toplicama, gdje se obitelj sklonila zbog
prilike. Naravno, Franjo Josip ga poslije krvavih nemira nije poslao u Zagreb u cilju »za-
tiranja hrvatskog imena«, već sa zadatkom stabilizacije političkog sustava dualizma. Ka-
nio je uvesti red (njegovo geslo bilo je »red, rad, zakonitost«) i pomiriti hrvatsku javnost,
koja se još uvijek gložila oko Nagodbe, s ugarsko-hrvatskim odnosima proisteklima iz
sporazuma iz 1868. Mladi ban ostvarivanju svojih ciljeva prionuo je vrlo energično,
oštro nastupajući protiv protivnika dualističkog sustava.
László Katus s pravom je napisao kako je »Hrvatska s Khuenom dobila svog Kálmána
Tiszu...«0% Khuen se s hrvatskom oporbom obračunao možda još nemilosrdnije od nači-
na na koji je Tisza postupio s mađarskim neprijateljima dualizma. Vladajuću je stranku
sastavio od sličnih poslušnika (preostalih članova Narodne stranke, novih karijerista i
predstavnika hrvatskih Srba), u cilju polaganja temelja mirne vladavine ne prežući ni
od manipulacije izbora, ili ograničavanja sloboda okupljanja i tiska. Istodobno, između
dva rečena političara postojala i jedna, za suvremenike nipošto nevažna razlika: dok se
Tisza s ugarskom oporbom nemilosrdno obračunavao u Ugarskoj, Héderváry je na isti
način postupao s hrvatskom opozicijom. To je u vrijeme razbuktalih nacionalnih osje-
ćaja za sobom povlačilo ozbiljne posljedice, te nam je danas već jasno kako su Khuenovi
rezultati u području stabilizacije dualističkog sustava u Hrvatskoj, a posebice jačanja
mađarskog utjecaja svo vrijeme imali samo relativnu vrijednost. Njihov se učinak već
vrlo brzo, tijekom zadnjih godina Khuenova banovanja rasplinio, a za njegove duge vla-
davine protumađarsko raspoloženje osim među najvećim dijelom oporbeni nastrojenim
intelektualacima i malograđanima sve više je jačalo i u krugu seljaka,
Nekoliko tipičnih problema hrvaisko—ugarskih odnosa iz vremena

Khuenova banovanja
Narodni pokret 1883. godine skrenuo je pozornost sudionika hrvatskog javnog života
na stanje gospodarstva. Starčević je već u rujnu 1883. u listu Sloboda napisao kako »Ne-
radi se o nadpisu, ni o gerbu, ni o jeziku, nego se radi o nevolji koja narodu oči iskapa, o
bezakonjih koja su narod nagnala u skrajnost.«'?'
Starčević je, uostalom, već i u svojim ranijim saborskim govorima hrvatske gospo-
darske probleme pripisivao Nagodbi i mađarskoj dominaciji, smatrajući da se razlozi
visokih poreznih stopa, pa čak i stočne kuge kriju u nepovoljnosti Nagodbe.'?
Još u jesen iste godine ugarski ministar financija Szapáry i bivši hrvatski ban Pejače-
“vić na stranicama Correspodenza i Pester Lloyda zapodjenuli su polemiku o pitanju grbo-
situacije u Hrvatskoj 1848. godine. (Ereiwaldau, Toplice Grafenberg, Šleska). XVI. svezak Pallas Nagylexikona iz
1895. također spominje Gráfenberg, a isti podatak nalazi se i u XI. svesku Révay Nagylexikona iz 1914., odnosno
u biografskom leksikonu objavljenom na njemačkom jeziku u Beču i Leipzigu 1918. godine (Das Geistige Ungarn.
Biografisches Lexikon. urednici: Imre Parlagi i Oskar von Kriicken).
100 L. Katus: A Tisza-kormány horvát politikáka...., str. 73.
101 Sloboda, 7. rujna 1883. Citira ga Katus, isto, str. 64.—65.
102 Saborski dnevnik, 1878.—1881., str. 707.
va. Na istu je u Hrvatskom saboru reagirao zastupnik Josip Zorić, raspredajući u svom
govoru Starčevićevu misao objavljenu u Slobodi, jednosmisleno optuživši Mađare za loše
gospodarsko stanje i mađarske utjerivače poreznog duga za pobunu u svezi grbova:
»Doduše, kaže ministar financija da nije istina da bi dvojezični grbovi bili uzrokom
nemira u Hrvatskoj. Istina je da je tim nemirom kriva nesnosna politika, osobito finan-
cijalna i ekonomska sistema zajedničke vlade, koja je dovela naš narod do sdvojnosti, do
krajnosti— Mi dobro znamo, kako su gladni čopori ovrhovoditelja ugarske vlade, gor-
jim načinom pobirali kod nas u Hrvatskoj harač, nego li u Turskoj (...)Ministar Szapáry
radi za Hrvatsku samo onda, kada mu treba pobrati porez, kada mu valja davati naloge
financijskom ravnateljstvu da pobere porez, a dužnost bi mu bila da brani naše materi-
jalne interese.« (Duro Kamenar: »Da brani naše šume!... Dr. David Starčević je dodao:
»Jest, kožu nam deru!« — naime, Mađari. D. Š.)1%
Franjo Rački je u tisku, točnije u Obzoru, koji će se u narednim desetljećima afir-
mirati kao najznačajnije oporbeno glasilo, iznio bilancu razdoblja od petnaestak godina
poslije Nagodbe s motrišta narodne samostalnosti i gospodarstva. U nizu od pet članaka
pod naslovom »Na raspuću« Rački izražava uvjerenja da su se potvrdili njegovi stavovi
o Nagodbi, izneseni prije trinaestak godina u »Listovima jednog antiunioniste«. Tema
prvog članka bila su kršenja Hrvatsko-ugarske nagodbe od strane ugarske vlade (kršenja
državnog prava: uloga hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ministra, ugarsko pobijanje
odluka Hrvatskoga sabora itd.). Rački se na slojevit način osvrće na pojavu koja se u
onodobnom hrvatskom javnom govoru nazivala mađarizacijom, izrekavši možda prvi
među tadašnjim sudionicima javnog života da se Hrvati ne trebaju pribojavati stvarnog
jezičnog pomađarivanja. Smatrao je kako pokušaji ugarske vlade da po raznim osnovama
»prokrijumčari« mađarski jezik u ustanove, koje su u smislu hrvatsko-ugarske nagodbe
trebale biti zajedničke (što je hrvatska strana u skladu s činjenicama, sukladno odredba-
ma nagodbe iz 1868. o službenom jeziku držala neprihvatljivim, u čemu ju je podržao i
Franjo Josip) ne služi cilju neke vrste jezične asimilacije. Rački je izjavio kako:
»Kroz 800-godišnji savez s Ugarskom nije ni 800 Hrvata naučilo mađarski. Mađari ne mogu
asimilirati ni svojih Slovaka, Rusa, Hrvato-Srba, Rumunja i Nijemaca, kamoli bi mogli Hrvate
... Varali bi se, dakle u Pešti kada bi mislili da se Hrvati opiru mađarskom jeziku iz bojazni pred
mađarizacijom.«!%
Rački u nastavku navodi da se Hrvati ne boje pomađarivanja (takve su bojazni bile

neutemeljene i u vrijeme ilirizma, ali su postojale, a unatoč tvrdnji Franje Račkog povre-
meno su se javljale i u doba dualizma): uvođenju mađarskog jezika protivili su se zbog
državno-pravnih razloga, držeći ih kršenjem nagodbe i hrvatske autonomije. Rački je
dodao: po Nagodbi Hrvatska je ravnopravna s Ugarskom, Hrvati su »politički narod« i
zato nema mjesta mađarskom jeziku u Hrvatskoj u javnim poslovima.
103 Saborski dnevnik, 1881.—1884., sjednica LXVIIL., sv. 2. Optužbu da su porezi u Hrvatskoj gori od turskih u Saboru
je 1880. iznio i Ante Starčević. (Saborski dnevnik, 1880., str. 751.—752.)
104 E Rački: Na raspuću, Obzor, 11—15., prosinac 1883. Citat uzimam iz prvog, uvodnog dijela serije članaka. (Obzor,
12., 1883., str. 11.)
Ni u narednim desetljećima ne možemo govoriti o ozbiljnoj jezičnoj mađarizaciji u

Hrvatskoj. To dokazuje podatak da je 1900. godine samo 2,08 % Hrvata i drugih nema-
đara u Hrvatskoj i Slavoniji govorio mađarski, ne računajući 3,76% etničkih Mađara. (Sta-
tistički godišnjak kraljevina Hrvatske i Slavonije, I. (1905.), Zagreb, 1913. str. 54.—55.).
U sljedećim člancima Rački se bavi stanjem hrvatskog gospodarstva, s posebnim
osvrtom na poreze, uplaćivane u zajednički proračun, uspoređujući volumen investicija u
Ugarskoj i Hrvatskoj. Račkijevi podaci, zapravo, potvrđuju hrvatske argumente korištene
u raspri koja se već 1879-1880. rasplamsala o plaćanju kvote za financiranje zajedničkih
poslova. Ugarska je strana u tom sporu (trajno prisutnom tijekom posljednjih desetljeća
ugarsko-hrvatske državne zajednice) često predbacivala Hrvatima »da ih izdržava«, budući
da hrvatsko gospodarstvo do 1890-ih godina nije uspijevalo prikupiti cjelokupan iznos
doprinosa za zajedničke poslove (točnije, plaćanje propisane svote bilo bi onemogućilo
financiranje autonomnih poslova), dok je hrvatska strana iznos kvote držala previsokim, .
Josip Frank toj temi posvetio je tri gospodarsko-političke brošure, objavljene 1879., 1887.
i 1889. Kroz sva tri djelca provlači se mišljenje da Ugarska izrabljuje Hrvatsku. Premda
ugarska strana nije imala sluha za iznesene pritužbe, njegovi napisi učinili su ga poznatim
javnosti.!* Frank je cijelo vrijeme ponavljao tvrdnju o izrabljivanju Hrvatske od strane
Ugarske. U proglasu od 7. lipnja 1905. ističe kako je za sve poteškoće Hrvatske odgovorna
ugarska financijska, željeznička i tarifna politika. Usto je naglasio kako se u Ugarskoj tvrdi,
nadopunjujući manjak »Ugarska održava Hrvatsku., naša domovina živi od milosti Mađa-
ra. Tako tvrde, tako dokazuju ovi obračuni i tako dokazuje sva Magjarska.«%
U hrvatskoj historiografiji otada prevladava mišljenje da je utvrđena kvota bila pre-
velika, a krivo procijenjenjena hrvatska porezna sposobnost bila nesrazmjerna stvarnim
prihodovnim mogućnostima. Prve godine poslije sklapanja nagodbe (1869.) ukupni
prihodi hrvatskoga proračuna iznosili su svega 3 milijuna 790 tisuća forinti, dok se, u
skladu s utvrđenom kvotom za zajedničke poslove, u zajednički proračun trebalo upla-
titi više, ukupno 4 milijuna 640 tisuća forinti. Hrvatska vlada na kraju je u zajednički
proračun uplatila 1,59 milijuna, a sukladno nagodbi za autonomne poslove zadržala 2,2
milijuna forinti. Prihodi hrvatskog budžeta utvrđenu kvotu po prvi put dostigli su tek
1890.: Hrvatska iznos kvote uspjeva prikupiti 1890—ih, a u financijskom smislu na svoje
noge staje tek oko 1900. (između 1876. i 1913. pokrivenost troškova hrvatske autono-
mije raste za 385%). Međutim, kako piše László Katus, ugarska vlada kvotu nije shva-
ćala ozbiljno, ali je »proturječnost između prihoda Hrvatske i svote potrebne njezinim
autonomnim poslovima iskoristila kao oružje prigodom napada na hrvatsku nacionalnu
samoupravu.«?7
105 Radi se o trima djelima J. Frank: Die Quote Kroatiens. Eine Studie über das finanzielle Verbáltniss zwischen Kroatien
und Ungarn, Agram, 1879., Das finanzielle Verbültniss Kroatiens zu Ungarn, Agram, 1887. i Rede über das finanzielle
Verbáltniss Verbáltniss Kroatiens zu Ungarn gehalten in der Landtags Sitzung am 6. Oktober 1889, Agram, 1889.
Potonja brošura sadrži Frankove saborske govore o rečenom pitanju na njemačkom jeziku. Vidi još Stjepan Matko-
vić, »Josip Frank i kritika financijskog dijela ugarsko-hrvatske nagodbe«, Pilar. Časopis za društvene i humanističke
studije, 11, Zagreb, 2011., str. 27.—34.
106 Saborski dnevnik, 1887.—1892., I. svezak, str. 275.
107 L. Katus: A horvát kérdés tórténete..., II. svezak, str. 307. L. Katus na temelju onodobnih statističkih podataka
dokazao je kako su hrvatski prihodi izmedu 1869. i 1900. iznosili 350 milijuna forinti: za financiranje autonomnih
Drugi hrvatski argument protiv veličine kvote za financiranje zajedničkih troškova

(odnosno same institucije zajedničkih financija) temeljio se na navedenoj, statistički
doista potvrđenoj optužbi: tvrdilo se da u Hrvatsku, unatoč sudjelovanju u financi-
ranju zajedničkih ministarstava jedva stižu investicije. Hrvatski zastupnici, neovisno
o stranačkoj pripadnosti (podjednako uključujući narodnjake, pravaše i »mađarone«)
nedostatnima su prvenstveno smatrali investicije u području infrastrukture, željeznice
i regulacije rijeka. Rački je posebno naglašavao kako se pored nesrazmjerno manjeg ula-
ganja u željeznicu (na što su ukazivali i drugi, među ostalim 1886. i hrvatski Zemaljski
odbor, ali se ta tema neprestano poticala i u Saboru) željezničke linije protežu jedino u
smjeru sjever-jug, u skladu s interesima Budimpešte. Rački je optuživao Lónyaija da je,
navodno, u svezi gradnje pruge Zemun-Sisak, važne za hrvatske interese, jednom hrvat-
skom zastupniku dobacio: »Zar misle Hrvati da ćemo im graditi hrvatske željeznice?«!%
Budući da nam je iz Csengeryjevih memoara poznato da je grof Gyula Andrássy
već 1868. izjavio kako »što će veća biti hrvatska autonomija tim će manje biti volje
u Ugarskoj za investiranjem u Hrvatsku«'?, a predsjednik vlade Wenckheim kasnije
jednostavno rekao da bi se protiv one ugarske vlade, koja bi prije izgradnje ugarske že-
ljezničke mreže dopustila gradnju pruge Zemun-Sisak!!? trebala podići tužba, možemo
ustvrditi da su te hrvatske optužbe bile utemeljene. Ipak, ovdje moramo naglasiti — što
ćemo podrobnije izložiti u poglavlju o gospodarstvu — da su se infrastrukturne investi-
cije, poput izgradnje željeznice i razvoja industrije od 1867. do otprilike kraja stoljeća
umjesto proračunskih sredstava ostvarivale uz pomoć stranog kapitala i kredita. Posve je
drugo pitanje da banska vlada, za razliku od budimpeštanske, nije mogla izdavati držav-
na jamstva za kredite ili neposredna ulaganja kapitala.
Hrvati su uz to ugarskoj željezničkoj politici spočitavali i utvrđivanje posebne tarife,
nepovoljne za hrvatski robni promet:
»oni grade željeznice na našu štetu, te postavljaju na njih takve tarife, da je iz Karlovca do Rijeke
skuplja vožnja za vagan žita, nego li iz Pešte do Rijeke.«!!
poslova utrošeno je 156 milijuna forinti, dok je hrvatska strana na ime zajedničkih troškova umjesto očekivanih
320 milijuna uspjela platiti svega 194 milijuna forinti, čemu je ugarska vlada načelno pridodala nedostajućih 126
milijuna forinti. Ipak, Katus smatra da ugarska vlada stvarno nije nadopunjavala rečeni iznos, uplaćujući iznos
neostvarenih hrvatskih prihoda na svoju štetu u zajednički proračun, već je naprosto primila manjak k znanju,
prekoračivši preko njega i ne sprečavajući prihvaćanje hrvatskog autonomnog proračuna. No Hrvatska je doista
dugo bila izostavljena iz zajedničkih investicija, što su Budimpešti spočitavali čak i najviše promađarski usmjereni
političari. Hrvatsko—slavonsko-dalmatinski ministar Geza Josipović izjavio je da je od ugarskih sredstava namije-
njenih za regulaciju vodotoka i protupoplavnu zaštitu Hrvatskoj pripalo samo 2,5,% a od proračunskih sredstava
za izgradnju željeznice tek 1%. Kako piše Katus to se događalo stoga »što je ugarska vlada zapravo bila mađarska,
a u upravljanju zajedničkim poslovima nije vrijedio paritet, već se ostvarivala manje-više neprikrivena mađarska
hegemonija.« (Katus, cit. dj., str. 314.)
108 Rački: Na raspuću, II, Obzor, 12. prosinca 1883. Širu interpretaciju Račkog vidi u: Mirjana Gross, Vijek i djelova-
nje Franje Račkoga, Novi liber, Zagreb, 2004.
109 A. Csengery: Az 1868. évi tórvénycikk tórténetéhez (Citirano u L. Katus: A horvát kérdés tórténete..., str. 315.
110 Katus: A Tisza-kormány horvát politikája..., str. 29.
111 Saborski dnevnik, 1881.—1884., 2. svezak, LXXXXIX. sjednica. Pitanje Rijeke nije silazilo s dnevnog reda. Za-
stupnik Franjo Pilepić u prosincu 1883. ljutito je rekao da je »Rieka je prodana Madarom... da je 20 000 hiljada
zgoljnih Hrvata izručeno Mađarom, da se Hrvati ne smjedu ljutiti na mađarske dotepence (...) da je ov stanje došlo
usljed bezzakonja ... došlo je prevarom, došlo je krpom koju ste prikrpali 'nezasitni Mađari« (Saborski dnevnik,
— rekao je zastupnik Duro Kamenar 1884. godine. U hrvatskoj javnosti (bolje

receno, u redovima oporbe i vecem dijelu javnog mnijenja) to je potkopalo opravdanost
cjelokupnog postojanja ugarsko-hrvatske državne zajednice (usto je stalno naglašavana
uvredljivost činjenice da hrvatski zastupnici u zajedničkom saboru ne mogu ostvarivati
svoje interese protiv mađarske većine). Rački je u citiranoj seriji članaka izložio kako je
Hrvatskoj zbog ponašanja ugarske strane i vlastita razvoja prijeko potrebna financijska
samostalnost, podgrijavši na kraju svog napisa ponovno ideju federalističkog preustroja
Monarhije. Istodobno, pravaški zastupnik Kamenar je u spomenutom govoru rekao
kako »... moramo propasti, jer Mađari niti znadu, niti hoće znati za naše potrebe.« Ka-
menar je kao rješenje predložio raskid nagodbe.
Kako smo nešto ranije ukazali ova je raspra u široj javnosti polučila mišljenje da
Ugarske s jedne strane prezire Hrvatsku, koju smatra siromašnim rođakom, a s druge
pak strane ubire sredstva za financiranje zajedničkih poslova, zanemarujući investici-
je — izrabljujući, opljenjujući Hrvate. Potonje se moglo shvatiti kao dokaz istinitosti
Kvaternikove optužbe iz 1861. godine (da će novac hrvatskih poreznih obveznika od
sada umjesto u Beč odlaziti u Peštu): taj će hrvatski stav 80—ih i 90—ih (pa čak i na počer-
ku novog stoljeća) pratiti sve saborske rasprave o gospodarsko-financijskim pitanjima.
Praktički, posebice u krugu pravaša, prevladao je stav da su Ugarska i mađarska vlast,
skupa sa željom postizanja političke i gospodarske hegemonije, uzrok siromaštva i svih
gospodarskih problema u Hrvatskoj. Dakle, postojeća ugarska gospodarska politika,
koja je doista zanemarivala hrvatske interese, u oporbenoj retorici pretvorena je u izvor
svih problema, što je naravno pretjerano, s obzirom da je hrvatsko gospodarstvo neovi-
sno o politici Budimpešte bilo obilato opterećeno internim, strukturnim problemima,
U cilju ilustracije tipičnih saborskih debata Khuenova doba između hrvatske vla-
dajuće stranke i pravaške oporbe vrijedi se prisjetiti jedne iz 1891. godine: zastupnik
vladajuće stranke Nikola Czernkovich rekao je kako oporba opet pjeva staru pjesmu
(čemu je Franjo Vrbanić dodao da je ta pjesma uvijek nova) prema kojoj Mađari su krivi
za filokseru, oni su krivi, kada pada kiša itd. ''?. Oporba je odvratila riječima »ako nisu za
sve krivi Mađari, onda su madaroni«, pripadnici stranke na vlasti. Nagodba i mađarska
vlast i drugim su prigodama isticani kao uzrok svih teškoća. Tako je zastupnik Milan
Amruš 1889. u jednom svom govoru okrivio vladu za loše zdravstveno stanje stanovniš-
tva (u to vrijeme u Bistri i okolici bjesnjela je epidemija boginja, a pokušaji sprječavanja
zaraze unatoč vladinim tvrdnjama više mjeseci nisu polučili uspjehom). Amruš je naveo
kako se u Pruskoj, zemlji s učinkovitom administracijom takve epidemije sprječavaju
mnogo brže, dok hrvatska uprava funkcionira loše zbog nagodbenog sustava, u kojem
čelni čovjek vlade (ban) ovisi od Ugarske, pa ni uz svoju najbolju volju ne može zastupati
1881.—1884., 2. svezak, LX. sjednica). Potonje ukazuje na činjenicu da se na svojedobnim pregovorima o Rijeci
ugarska i hrvatska delegacija nisu uspjele sporazumjeti, pa je hrvatski prijevod vladareve odluke o »privremenoj«
ugarskoj upravi, prihvaćen na zahtjev Mađara, na hrvatski tekst nagodbe nalijepljen naknadno. .
112 Saborski dnevnik, 1887—1892., 4. svezak, str. 69. U političkoj retorici nacionalizma u 19. stoljeću pripadnici
drugih naroda su uvijek dežurni krivci, to nije hrvatska specifičnost. U mađarskom parlamentu tadašnja mađarska
oporba za sve okrivljavala Austriju, i za objektivne teškoće koje nije prouzrokovala protekcionistička gospodarska
(industrijska) politika Beča.
hrvatske interese. Usto ugarska strana neprestano krši nagodbeni zakon, a gdje se ne
poštuju zakoni, ne funkcionira ni uprava.''?
Pravaški zastupnik Josip Gržanić 1886. također ističe da je za sve kriva Nagodba.
Grižanić je naglasio da Hrvatska na svim područjima loše stoji, gospodarstvo je prepu-
šteno Mađarima, koji sve tjeraju na svoj mlin.!'*
Stabilizacijski pokušaj bana Khuena—Héderváryja.

Počeci gospodarskog uspona
Khuena-Héderváryja kralj je postavio za bana s ciljem smirivanja uzavrele Hrvatske, te
učvršćenja dualističkog, u odnosu na Hrvatsku subdualističkog sustava. Novi ban bio je
dosljedan (a kako se kasnije ispostavilo, kada je trebalo i pragmatičan) pristaša ugarske
državne ideje te umješan, odrješit i nemilosrdan taktičar. Hrvatski suvremenici i povje-
sničari, kako smo ranije vidjeli, doživljavali su ga kao da je »čudovište i hrvatomrzac«, a
Khuen-Héderváry je najčešće doista pokušavao djelovati u interesu Budimpešte. Ipak,
istini za volju treba istaći da se ban zapravo u više navrata suprotstavio pretjeranim za-
htjevima ugarske vlade, zalažući se u interesu postizanja političke stabilnosti za interese
Hrvatske i Slavonije nasuprot vladi u Budimpešti, budući da je njegov glavni cilj bio
jačanje nagodbenog sustava: taj mu je zadatak povjerio kralj, koji ga je podržavao iz po-
zadine. Ipak, činjenica je da je Héderváry uspješno potisnuo hrvatsku oporbu. Premda
je Starčevićeva Stranka prava poslije 1878., početkom osamdesetih bila najznačajnija
hrvatska oporbena snaga, od bana je pretrpjela poraz.'?
Neki zastupnici Stranke prava 1885. pokušali su u Saboru osramotiti i diskreditirati
Khuena, no njihova akcija polučila je suprotan učinak od željenog. Khuen—Hédreváry
je, naime, kriomice vratio u Budimpeštu više arhivskih dokumenata (povezanih s Hr-
vatima), svojedobno prenesenih u Zagreb od strane bana Jelačića, što ipak nije ostalo
u tajnosti, pa se oporba u sabornici okomila na bana. U žaru rasprave, navodno, jedan
pravaški zastupnik — kako bi ga diskreditirao — udario je Hédreváryja nogom u stra-
žnjicu. Međutim, ban nije reagirao u duhu srednjovjekovnog kodeksa časti, već je tužio
zbog klevete one zastupnike, koji su tvrdili da se nasilni čin doista dogodio, pri čemu su
njegovi suradnici svjedočili da nisu vidjeli ništa sličnoga.
Ban se nakon toga obračunao sa Strankom prava: izmjenama poslovnika uspio je
više oporbenih zastupnika dugoročno odstraniti iz sabornice. Zastrašivanjem i obećanji-
113 Isto, 3. svezak, str. 371.

114 Saborski dnevnik, 1884—1887., 2. svezak, 1645. stranica. Gržanić je prigovorio da Hrvatska ne dobiva dio poreza
na potrošnju, jer trgovci porez po prometu proizvoda u Hrvatskoj plaćaju u mjestu proizvodnje — dakle, hrvatski
potrošači bogate ugarsku državu. Neposredno poslije 1867. isto se još godinama primjenjivalo i na odnose Austrije
i Ugarske, čemu se mađarska javnost oštro protivila, no ugarska je vlada na kraju isposlovala da se porez na prodaju
austrijskih poizvoda u Ugarskoj uplaćuje u ugarski proračun.
115 Stranka prava u hrvatskoj unutarnjoj politici kao glavna oporbena snaga imala je vodeću ulogu između 1878.
i 1887. U to vrijeme nije uživala samo podršku malograđanstva, već i srednjih slojeva društva, pa čak i nekih
predstavnika krupne buržoazije i veleposjednika. Propitujući društvenu strukturu državnih i lokalnih zastupnika
Stranke prava to potvrđuje i Jasna Turkalj. (Vidjeti: Turkalj, Jasna: Pravaški pokret, 1878—1887., Zagreb, 2009.)
ma pridobio je za vladajuću stranku mnoge umjerene oporbenjake. Poslije izbora 1887.

ban je u Hrvatskom saboru 10 godina imao apsolutnu većinu: zahvaljujući tankom
sloju birača (koja je zbog strogog cenzusa obuhvaćala svega 2% stanovništva) vezane uz
vlast i u egzistencijalnom smislu, te biračkom tijelu koje se dalo lako izmanipuliarati
vladajuća stranka pobjeđivala je na svim izborima. Khuen-Héderváry iskoristio je i hr-
vatsko-srpska razmimoilaženja, što je 1881. omogućilo sklapanje tajnog pakta između .
Austro-Ugarske Monarhije i Srbije, u čijem je smislu beogradska vlada srpsku političku
elitu Monarhije poticala na suradnju s Bečom i Budimpeštom. Nakon što je dopustio
korištenje srpske zastave i ćirilice, bana je podržala i Srpska samostalna stranka, osnova-
na 1881. Istodobno, ban je privukao u vladajuću stranku više vodećih srpskih političara,
Khuen se inače protiv Hrvata rado oslanjao na Srbe, što je dodatno jačalo antisrpstvo
pristaša Stranke prava.!!^ U Khuenovo vrijeme Srbi su podizani u dužnosti nesrazmjerno
njihovu broju: 1892. prvak vladajuće stranke i predsjednik Hrvatskoga sabora, pa čak i
banov zamjenik, odjelni predstojnik za unutarnje poslove pripadali su srpskom narodu.
Stranka prava stoga je devedesetih organizirala više protusrpskih prosvjeda, što ipak nije
uzdrmalo Héderváryjev sustav, u kojem je oporba pretežno bila osuđena na pasivnost.
No razlozi takovom stanju nisu bili samo banova lukavost, političko—taktički potezi
ili kratkoročno uspješne nasilne metode. Osamdesetih godina hrvatsko je gospodarstvo
napokon krenulo putem razvoja: prvo je intenziviran novčani promet, a krajem devede-
setih počela se razvijati i industrija.
Hrvatsko gospodarstvo i društvo od sredine 19. stoljeća do 1918.

Hrvatska historiografija od počeka 20. stoljeća pa gotovo sve do danas, i to ne samo
prije 1918. ili u vrijeme dviju Jugoslavija, već često i poslije 1990., pri analizama gospo-
darskog stanja Hrvatske i Slavonije, odnosno Dalmacije u vrijeme dualizma zauzimala
je kritičan stav prema razdoblju dualizma, s malo pohvalnih riječi. U svim radovima o
onodobnom gospodarskom razvoju Hrvatske posebno se naglašava nedostatak financij-
ske samostalnosti, odnosno štetna politika budimpeštanskih vlada u polju infrastruk-
turnih investicija ili poticanja razvoja industrije. Kao što smo već vidjeli u poglavljima
o nagodbi i vremenu Khuena-Héderváryja, hrvatsko nezadovoljstvo bilo je osnovano,
no pitanju valja pristupiti s više strana. Odgovarajuće propitivanje polustoljetne bilance
razvoja hrvatskoga gospodarstva, odnosno podizanja obrazovnih, znanstvenih i kultur-
nih investicija ostvarenih u ovdje razmatranom razdoblju — koje su utemeljile kasnija
postignuća dvadesetoga stoljeća — raniju, pretjerano mračnu sliku učinit će puno umje-
renijom, dapače pozitivnijom.
Osim toga ne smijemo smetnuti s uma jednu važnu činjenicu, na koju danas već
ukazuju i neki predstavnici hrvatske historiografije: najrazvijenije gospodarstvo i indu-
116 O tom fenomenu vidjeti: Mato Artuković, Srbi u Hi rvatskoj: Khuenova doba, Hrvatski institut za povijest, Slavonski
Brod, 2001. i Nives Rumenjak, Politička i društvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća, Hrvatski institut za
povijest, Zagreb, 2005.
striju u Austro-Ugarskoj Monarhiji imala je Češka, premda je u odnosu na Hrvatsku i

Slavoniju uživala puno manju državno-pravnu i političku autonomiju.' Dakle, Česi
su svoje impozantne gospodarske rezultate postigli neovisno o drZavno-pravnom polo-
žaju. To ujedno znači da relativna zaostalost hrvatskih zemalja za Ugarskom, Češkom ili
Austrijom zasigurno ne može pripisati (isključivo) nedostatku sposobnosti samostalnog
gospodarsko-financijskog odlučivanja i od hrvatskih suvremenika prečesto kritiziranoj
ugarskoj (i u slučaju Dalmacije, naravno, austrijskoj) protekcionističkoj gospodarskoj
politici, premda je nedvojbeno da prevlast mađarske (odnosno austrijske ili češke) in-
dustrije nije pogodovala razvoju pojedinih industrijskih grana u hrvatskim zemljama.
Ipak, valja naglasiti da je austrijski dio Monarhije ostvarivao sličan utjecaj npr. na razvoj
tekstilne industrije u Ugarskoj.
Razlike u zamahu razvoja ugarskog i hrvatskog razvoja puno se više mogu povezati
s činjenicom da su se najdinamičnije češke i austrijske pokrajine, odnosno Ugarska na-
lazile u glavnom smjeru širenja europskog kapitalističkog razvoja sa zapada ka istoku,
dok su Hrvatska i Dalmacija bile smještene ne samo na južnoj granici Monarhije, već i
na (novovjekoj) periferiji rečenoga razvoja (uostalom, sporije su se razvijala i ugarska pe-
riferna područja bez značajnijeg mineralnog blaga)."'* Prema tome, između spomenutih
razvijenijih krajeva i hrvatskih zemalja u području gospodarske razvijesnoti nazire se i
odnos centra i periferije. Ta razlika zacijelo nije nastala nakon 1868., relativna nerazvije-
nost hrvatskih krajeva u odnosu na središnja područja Ugarske bila je prisutna već u 18.
i prvoj polovici 19. stoljeća, kada još doista ne možemo govoriti o samostalnoj ugarskoj
gospodarskoj politici, usredotočenoj na mađarske interese. Sve u svemu, smatramo kako
se pola stoljeća između 1868. i 1918., posebice u Hrvatskoj i Slavoniji (a djelomice i
Dalmaciji), unatoč svim razvojnim poteškoćama može smatrati vremenom gospodar-
skih investicija i ulaganja u ljudski kapital, što je utemeljilo modernizaciju hrvatskog
gospodarstva u dvadesetom stoljeću. Hrvatska se prema razvijenom europskom centru
pomaknula zahvaljujući temeljima položenim u doba dualizma.
Hrvatske zemlje u prvoj su polovici 19. stoljeća daleko zaostajale za gospodarskim
razvojem zapadnoeuropskih država i Austrije, te nisu dostizale ni svjetski prosjek, od-
nosno razinu razvijenosti središnjih dijelova Ugarske. Zapravo, jedva je postojalo ne-
117 Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 24.
118 Nisu oduvijek prevladavale takve prilike. Oko 1500., prije vremena osmanskih osvajanja (odnosno velikih geografskih
i Dal-
otkrića i propadanja mediteranskoga svijeta) područje današnje Hrvatske, poglavito zahvaljujući Dubrovniku
se na metode Angusa Maddisona (npr. Maddison, Angus:
maciji bilo je puno razvijenije. Vladimir Stipetić oslanjajući
The world economy — A Millenial Perspective, Paris, 2001) nedavno je proveo istraživanja o gospodarskom razvoju
cjelokupnog hrvatskog državnog teritorija, izračunavši hrvatski BDP pojedinih razdoblja. Tako dobiveni rezultati
Istina,
kazuju da je BDP po stanovniku Dubrovnika i Dalmacije 1500. iznosio 930, odnosno 706 američkih dolara.
m zaleđu u sklopu ugarsko-hrva tske
BDP gradova u mletačkoj vlasti dosezao je cifru od 870 $, dok je u dalmatinsko
po stanovniku kontinentalne Hrvat-
države iznosio samo 462 $ (prema tečaju dolara iz 1990.). Bruto domaći proizvod
radi
ske i Slavonije također je iznosio samo 490 $, dok je prosjek današnjeg državnog teritorija bio 577 $. Usporedbe
po Maddisonu godišnji BDP po stanovniku u cijelom svijetu najrazvijenije Venecije 1500. godine iznosio je 1320 $, a
svjetski prosjek dostizao je 565 $, Međurim, 1700. godine BDP po stanovniku današnjeg hrvatskog državnog teritorija
iznosio je 545 $, pri čemu je svjetski prosjek dosegnuo 615 $,a zapadnoeuropski sa 744 porastao na 1024 $ (Vidjeti:
Stipetić, Vladimir: Population and Gross Domestic Product of Croatia in the Light of Angus Maddison's Book 'Ihe
World Economy — A Millenial Perspective, Dubrovnik Annals 8, 2004., str. 109.-176.).
koliko manufaktura, a poljoprivreda takoder nije isla u korak s razvijenijim zemljama,

Najprofitabilniji sektor hrvatskog gospodarstva bila je posrednička trgovina: prodavale
su se i u jadranske luke, prvenstveno Rijeku, prevozile žitarice podrijetlom pretežito iz
južne Ugarske, istočne Slavonije i Srijema. Transporti su najviše išli rijekama Dunavom,
Savom i Kupom, a od Karlovca Lujzinskom cestom — građenom u vrijeme napoleon-
skih ratova, zbog povećane potražnje za žitaricama. Poslije 1829., međutim, trgovina -
žitaricama počinje venuti: nakon mira u Drinopolju, kojim je 1830. okončan rusko-
turski rat, iz Odese su se brodom počele dopremati jeftine ruske žitarice, obasipljući
europsko tržište. Ugarske i slavonske žitarice zbog visokih troškova prijevoza više nisu
bile konkurentne.'" Poslije toga hrvatsko je trgovačko građanstvo svoje prihode sve više
ostvarivalo iz trgovine drvetom, čiji je pravi razvoj uslijedio tek poslije 1850. godine.
Tako akumulirani trgovački kapital, međutim, nije se — ili samo iznimno — pretvarao -
u industrijske investicije.
Nedostatak jedinstvenog carinskog područja također se nepovoljno odražavao na
hrvatsko gospodarstvo, dok su razvoj agrara kočili feudalni vlasnički odnosi. Poslije re-
volucionarne 1848.—49. od 1850-ih pristupilo se dokidanju kmetstva i stvaranju jedin-
stvenog carinskog područja Habsburške Monarhije, što je utemeljilo kasniji razvoj, ali
u razdoblju između 1850-ih i 1870-ih (točnije rečeno, do kraja 1880—ih) poteškoće
društvene tranzicije (dodatno otežane nemogućnošću vođenja samostalne gospodarske
politike) u Hrvatskoj (Dalmaciji, Vojnoj Krajini), kao i velika agrarna kriza 1873. iza-
zvana padom cijena poljoprivrednih proizvoda, zakočile su gospodarski napredak, koji
je zaista nastupio tek od 1890-ih, istina, tada već u intenzivnijem obliku. Na putu rasta
hrvatskog gospodarstva prvenstveno je stajao nedostatak revolucionarnih promjena u
području prijevoza, te željezničkih investicija u smjeru istok-zapad: naime, zajednička
ugarska vlada, ovlaštena za odlučivanje o gospodarskim pitanjima, sukladno mađarskim
interesima preferirala je izgradnju linija u smjeru sjever-jug. Kada se 1890-ih ubrzala
izgradnja željezničkih poveznica između Hrvatske i Slavonije hrvatsko gospodarstvo po-
čelo je brzo nadoknađivati zaostatak od trideset godina.7?
Nagli uspon u godinama poslije 1867. i u Hrvatskoj i Slavoniji umnožio je broj
novčarskih ustanova. Dok su 1865. postojale samo dvije štedionice, 1870. već djeluju 2
banke, 8 štedionica i 4 kreditne zadruge, a ubrzo broj novčarskih ustanova raste na 61.
Ipak, valja reći kako je financijska snaga ovih ustanova, kao i veličina kapitala uloženog
119 Vidjeti. L. Katus: Szállírási forradalom Magyarországon a 19. században, u: László Katus: Sokszdlamui tórténelem,
Pćcs, 2008., str. 136., odnosno Karaman, Igor: Uloga grada Karlovca kao trgovinsko-prometnog središta, u: I.
Karaman: Privredni život banske Hrvatske, Zagreb, 1989., str. 223.—245.
120 »U dva desetljeća poslije nagodbe jedna od glavnih zapreka na putu razvoja hrvatskoga gospodarstva bila je zapostav-
ljenje izgradnje željeznice.« (László Katus: A mezógazdaság tókés fejlódésének fóbb vonásai az Osztrik-Magyar Mo-
narchia délszláv lakta területein, u: Sokszólamü tórténelem, Pécs, 2008., str. .13.—14.) Autor u rečenom djelu također
navodi duljinu željezničke pruge u odnosu na 1000 km? teritorija, za godine 1882. i 1901. Tako u Hrvatskoj 1882.
imamo 16,9 km pruge na 1000 km?, a za dvadeset godina ta brojka raste na 40,6 km. Istodobno, Dalmacija 1882.
ima 8,2 km željezničke pruge na 1000 km? teritorija, a 1910. 14,2 km, dok taj podataka u Bosni i Hercegovini iznosi
2,21 18,6 km. O ubrzanju izgradnje željeznice svjedoči i povećanje ukupne duljine željezničke mreže: 1883. Hrvatska
i Slavonija imaju samo 717,7 km željezničke pruge, dokje 1899. ukupna duljina mreže već 1774 km.
u Hrvatskoj daleko zaostajala za bankama i investicijama u onodobnoj Ugarskoj. Poslije

gospodarske krize 1873., koju je u Monarhiji obilježio slom bečke burze (gospodarski
uspon i kriza podjedanko su vrijedili za europsku, odnosno svjetsku pojavu), smanjili
su se broj i snaga hrvatskih novčarskih ustanova. Financijski sektor živnuo je tek krajem
1880-ih i početkom 1890-ih, no tada je doživio doista impozantan razvoj. Osim broja
novčarskih ustanova skokovito su rasli i njihovi depozitni i kapitalni fondovi. 1890. dje-
lovalo je tek 7 banaka, 41 štedionica i 46 kreditnih zadruga, za dvadeset godina, 1910.
postojalo je već 1039 novčarskih ustanova, a vrijednost kapitalnih i depozitnih fondova
s 66,15 milijuna skočila je na 312,25 milijuna kruna.!?! Značajniju ulogu u djelatnosti
banaka imale su investicije stranog kapitala.
U pogledu razvoja kreditnog tržišta posebno značajnu ulogu imalo je osnivanje Hr-
vatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke: djelovanje te ustanove razvilo je hipo-
tekarno kreditiranje, neophodno za kapitalistički razvoj i modernizaciju veleposjeda.
Ukupni broj hipotekarnih kredita većih od 100 tisuća kruna 1894. godine bio je 19, a
1905. već 70.!? Hrvatska (oporbena) javnost prema ovoj banci, osnovanoj austrijskim
i mađarskim kapitalom, odnosila se s nepovjerenjem. Međutim, najveće investicije ka-
pitala na početku dvadesetog stoljeća provodile su češke novčarske ustanove, a češki
investitori ubrzo su se pojavili i u hrvatskoj industriji. Štedionice i kreditne zadruge
svoju su djelatnost temeljile na depozitorima i bile su pretežito u domaćem vlasništvu,
što je dovelo do jačanja hrvatskog (i srpskog) građanstva: u pozadini jačanja hrvatskog i
srpskog nacionalnog pokreta na početku 20. stoljeća stoji upravo ta pojava.'?
Vodeća grana hrvatske industrije počivala je na šumama, koje su pokrivale skoro
40% državnog teritorija. Izvrsna drvna građa dobivala se iz netaknutih hrastovih šuma
Slavonije (i Slavonske vojne krajine, dok su u južnu Hrvatsku više obilježavale crno-
gorične i bukove šume). Sve do prekretnice stoljeća — i uspona eksploatacije drveta u
Bosni i Galiciji — Hrvatska zahvaljujući obilatoj i izvrsnoj sirovini u ovom segmentu
uZista u Monarhiji nije imala premca, pa čak ni na europskom tržištu, što je izazvalo
skokovit rast cijena i učinilo drvnu industriju vrlo profitabilnim poslom za vlasnike
velikih šumskih dobara (koji su i sami otvarali veće ili manje pilane). Za hrvatsku drv-
nu industriju javljao se sve veći interes i u inozemstvu, pa su se posljedično prva strana
ulaganja pojavila u tom sektoru. Proizvodi drvne industrije (daske, pragovi i građevinski
materijali) najvećim su se dijelom izvozili.
O snazi drvne industrije unutar hrvatskoga gospodarstva dobro svjedoči činjenica
da je 1890. godine u ovom sektoru radilo tri petine (59,5%) ukupnog broja industrij-
skih radnika Hrvatske i Slavonije, dok je omjer radnika u svim ostalim industrijskim
granama bio tek 40,5%. Drvna je industrija početkom dvadesetoga stoljeća doživjela
krizu zbog pojavljivanja rečenih, konkurentnih jeftinih proizvoda, no do tada je već
ispunila svoju zadaću: slično ugarskoj mlinskoj industriji bila je perjanicom industrijske
121 Sidak — Gross — Karaman — Šepić 1968., str. 324.—325.

122 Katus 2008., str. 41.
123. Katus 2008., str. 62.—66., odnosno Karaman, Igor: FHirvatska na pragu modernizacije (1750—1918.), Zagreb, 2000.
revolucije. Na strukturne promjene u industriji ukazuje podatak da je 1910. hrvatska

drvna industrija zapošljavala samo 36,48% radnika, dok je njihov omjer u drugim indu-
strijskim granama tada već bio 63,52%. Drvna industrija igrala je važnu ulogu zbog još
jednog razloga: industrijski nusproizvodi (od kojih je prvi bio tanin) omogućili su razvoj
hrvatske kemijske industrije. Premda su prva postrojenja počela djelovati u Slavoniji,
središtem nove industrijske grane ubrzo postaje Zagreb (s važnošću hrvatske kemijske
industrije izvjesno je povezana i činjenica da su oba hrvatska nobelovca dvadesetog sto-
ljeća, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog bili kemičari). Drvna industrija uza sve to
potaknula je i značajan razvoj gospodarenja šumama.
Najvažniji industrijski centri bili su Osijek (drvna i prehrambena industrija), Za-
greb (kemijska, tekstilna i mlinska industrija, proizvodnja strojeva), odnosno Rijeka,
tada pod mađarskom upravom. Razvijala se i građevinska industrija, Zagreb je obogaćen
velikim brojem ukrašenih javnih zgrada. U tom razdoblju razvijala se i industrija tada
austrijske Istre. Od posebnog značaja bila je Pula, velika vojna luka, sa svojom pretežito
vojnom industrijskom proizvodnjom. Pojedine industrijske sektore 1870—ih i 1880-ih
u austrijskom primorju i Dalmaciji zahvatila je teška recesija, posebice u području proi-
zvodnje tradicionalnih drvenih jedrenjaka, koji su izgubili bitku s parobrodima. Dok su
jedrenjaci bili u vlasništvu Hrvata, Slovenaca i bokeljskih Srba (jedno od najvećih sredi-
šta za tradicionalnu proizvodnju brodova bio je Mali Lošinj) parobrode su proizvodila
i uvodila društva u austrijskom i mađarskom vlasništvu. Gospodarski razvoj Primorja i
Dalmacije otežavao je i nedostatak željezničkih linija, a zbog različitih interesa Ugarske i
Austrije dugo nije postojala volja za povezivanje južne hrvatske zemlje, te Hrvatske i Sla-
vonije. Izgradnja željezničke pruge od Zagreba do Splita, preko Like i Knina započelaje
tek 1913., a dovršena je tek nakon Prvoga svjetskog rata. Razvoj dalmatinske industrije
dobio je zamah 1890—ih, posebice u okolici Splita (proizvodnja cementa i građevinskog
materijala), gdje je talijanskim kapitalom pokrenuta i kemijska industrija.
Hrvatsko se društvo uvelike izmijenilo. Dok je 1890. godine 84,63% zaposlenih
radilo u poljoprivredi, njihov broj do 1910. opao je na 78,36%. Iste godine u području
rudarstva i industrije radilo je 9,6%, a u trgovini i prijevozu 3,1% zaposlenih, pri čemu
je omjer ostalih zanimanja (namještenici, intelektualci itd.) bio 8,9%. Promjene u struk-
turi hrvatskoga gospodarstva slikovitije prikazuje raščlamba bruto nacionalnog proi-
zvoda (BNP) po pojedinim sektorima 1913. godine: tada je poljoprivreda proizvodila
već samo 55% hrvatskog BNP-a, dok je preostalih 45% nastalo u industriji, trgovini i
uslugama (industrija: 19,9%, trgovina, prijevoz: 9,3%, usluge: 15,896).
Veleindustrijsko radništvo najvećim dijelom pojavljuje se u zadnjim desetljećima
razdoblja dualizma (premda se u Osijeku i Zagrebu tvorničko radništvo pojavilo već
ranije, no ispočetka možemo govoriti pretežito o tvornicama srednje veličine). 1890. u
Hrvatskoj i Slavoniji djelovala je tek jedna velika tvornica koja je zapošljavala između
501 i 1000 radnika, uz 24 tvornice s brojem radnika između 101 i 500, a 1906. ta kate-
gorija broji već 44 rakva objekta, dok u kategoriji između 501 i 1000 radnika djeluje 5, a
124 Katus 2008., str. 120.

pojavljuje se već i jedan veleindustrijski objekt s brojem radnika između 1101 i 1500.'?
Broj zaposlenih u većim industrijskim pogonima između 1890. i 1910. s 9855 pora-
stao je na 23 151, što nije pretjerano puno u usporedbi s Ugarskom, ali predstavlja rast
od 134%! Tada je Hrvatska ukupno imala 55 231 radnika, pored 31 806 samostalnih
obrtnika. Usporedno s razvojem industrije pojavljuje se i radnički pokret. Prvu radničku
organizaciju 1870. u Zagrebu osnivaju tipografski radnici. Socijaldemokratska stranka
Hrvatske i Slavonije osnovana je 1894., te se organiziraju i prvi sindikati.
Kapitalističku preobrazbu poljoprivrede poticao je i raspad kućnih (seoskih) zadru-
ga, ali u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koja je imala malo podjeljivog zemljišta, nastaju
patuljasti posjedi (tamo se raspad zadruga odigrao mimo zakona, budući da je isti propi-
sao najmanju veličinu zemljišta po članu zadruge). Na teritoriju nekadašnje Vojne kra-
jine nastali su pretežito posjedi srednje veličine. Hrvatsku su obilježavali mali i srednji
seljački posjedi, dok je udio veleposjeda bio značajniji jedino u Slavoniji (u hrvatskim
županijama omjer veleposjeda bio je 9%, a u Slavoniji 29%). Značajnu ulogu veleposjed
je imao i u gospodarenju šumama, odnosno u Slavoniji u uzgoju žitarica.
U razdoblju nakon 1892., usporedno s olakšanjem hipotekarnog kreditiranja za-
počet je silovit kapitalistički razvoj veleposjeda, popraćen modernizacijom i mehani-
zacijom. Međutim, u ranije razvojačenoj Bjelovarsko—križevačkoj županiji uskoro je
nastupilo jačanje proizvodnje u malim i srednjim seljačkim gospodarstvima. Porasle su
površine zasijane pšenicom i kukuruzom, odnosno zasađene krumpirom, kao i količina
uroda, no o razvoju nam više toga odaje porast prosječnih prinosa. Rasla je i proizvodnja
krmnog bilja. U vodeću granu hrvatske poljoprivrede pretvorilo se stočarstvo, u čemu su
određenu ulogu, preko podržavanja oplemenjivanja bilja imali banska vlada, te banski
i vladin tajnik Ivo Mallin osobno. U drugoj polovici 1890-ih povećani stočni fond,
posebice svinja i goveda, već je omogućaio i izvoz, u čemu su prednjačila mala i srednja
seljačka gospodarstva nekadašnje Vojne krajine (1900. izvezli su 88 000, a 1913 već
178 000 goveda, a broj izvezenih konja bio je 12 000, odnosno 26 000; izvoz svinja pak
bilježi podatke od 90 000 i 232 000), u ukupnoj vrijednosti od 20,2 milijuna, a 1912.
139,4 milijuna kruna."6 Dalmacija je cijelo vrijeme bila prinuđena uvoziti žitarice, ve-
likim dijelom iz Ugarske, odnosno Hrvatske i Slavonije. U dalmatinskoj poljoprivredi
važnu ulogu imali su vinogradarstvo i vinarstvo, te proizvodnja maslinova ulja. Filoksera
vinove loze teško je pogodila dalmatinsko i istarsko vinarstvo i vinogradarstvo, nakon
koje se javio problem uvoza talijanskog vina, no na kraju je uz pomoć države provedena
rehabilitacija vinograda.
Svakako valja spomenuti pojavu i razvoj turizma na jadranskoj obali. Turizam se
počeo razvijati 1880—ih, a prvom, uskoro vrlo popularnom, ekskluzivnom i monde-
nom destinacijom postaje Opatija, smještena nadomak Rijeke, posjećivana i od strane
članova obitelji Habsburg (uključujući i Franju Josipa). Tada turiste još nije privlačilo
125 Šidak -— Gross — Karaman — Šepić 1968., str. 303. i 322. Vidjeti i: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća
do početka 20. stoljeća), Mirjana Gross (ur.), Liber, Zagreb, 1981.
126 Katus 2008, str. 46.
prvenstveno kupanje u moru, nego primorski zrak, koji je bio smatran ljekovitim. Više
opatijskih privatnih sanatorija osnovali su budimpeštanski liječnici, Od otoka u turizam
se prvi uključio Rab, no posjetitelji su ubrzo otkrili i kulturne vrijednosti Dalmacije.
U Ugarskoj je posebno potencirana izgradnja Crikvenice, koja se nalazila na teritoriju
pod ugarskom krunom, odnosno u banskoj Hrvatskoj. Prvi crikvenički hotel sagrađen
je 1895. godine. Ipak, Crikvenica nije postala prava konkurencija »austrijskoj« Opatiji:
umjesto bogatih posjećivao ju je pretežito srednji sloj. U pogledu priljeva mađarskih
turista u Hrvatsku ti su rani počeci bili itekako značajni: Jadran i Dalmaciju u krugu
mađarskih čitatelja promicali su članci i knjige, među ostalim i djela vrsnih pisaca, do-
prinoseći popularnosti hrvatske obale."7
Istraživanja Vladimira Stipetića jasno dokazuju kako je hrvatsko gospodarstvo u
razdoblju između 1880. i 1913. doživjelo skokovit razvoj. Dokje BDP po stanovniku na
cjelokupnom današnjem državnom teritoriju između 1820. i 1850. (prema tečaju ame-
ričkog dolara iz 1990.) s 513 porastao na 529 dolara, 1880. već je iznosio 709 dolara,
a 1913. skočio na 1371 dolara! Što se tiče pojedinih dijelova zemlje, možemo zaključiti
sljedeće: BDP po stanovniku u Dalmaciji 1850. iznosio je 536 $, 1880. 667 $, a 1913.
već 1136 $; podaci za Hrvatsku i Slavoniju: 1850. 515 $, 1880. 698 $, a 1913. već 1366
$; podaci za Istru: 1850. 609 $, 1880. 915 $, a 1913. već 1909 $. Dakle, cjelokupno
hrvatsko gospodarstvo u ispitanom razdoblju raslo je za nešto više od 2% godišnje, a
između 1900. i 1910. čak 396.7? O razvoju hrvatskog gospodarstva svjedoči i podatak da
je 1870. godine za svjetskim prosjekom zaostajalo 31%, a 1913. samo 9%. Usporedba sa
Zapadnom Europom već donosi nepovoljnije rezultate: dok 1870. hrvatski bruto doma-
ći proizvod po stanovniku dostiže samo 30% zapadnoeuropskog, 1913. već doseže 39%!
U istom razdoblju u Hrvatskoj se odvija i demografska tranzicija. Uslijed pobolj-
šanja općih zdravstvenih prilika i poboljšanja životnog standarda značajno se smanjuje
mortalitet odraslog stanovništva (međutim, mortalitet novorođenčadi i male djece do 5
godine u cijelom razdoblju nije se spuštao ispod 200 promila)."? Zahvaljujući prethod-
nom i relativnom povećanju broja rođenja između 1880. i 1913. rastao je broj stanov-
nika hrvatskih zemalja, iako je iseljavanje (poglavito u Ameriku) u godinama između
1900. i 1913. bilo vrlo intenzivno. Tada se samo iz Hrvatske i Slavonije iselilo 200 tisuća
osoba (zajedno s ostalim hrvatskim zemljama u cijelom razdoblju dualizma broj iselje-
nika kreće se oko 450 tisuća, premda su onodobne emrigrantske organizacije zabilježile
više od pola milijuna ljudi).
127 Vidjeti: László Kosa: Az észak-adria mint üdülóhely az Osztrák-Magyar Monarchiában, u: Kiss, Gy. Csaba (ure.):
Fiume és a magyar kultra, Budapest, 2004., str. 43.—50., odnosno László Kósa: Fürdóclet a Monarchidban, Buda-
pest, 1999.
128 Stipetić 2004., str. 167. Naravno, hrvatski BDP daleko je zaostajao za austrijskim i ugarskim podacima, ali je hr-
vatsko gospodarstvo bilo puno razvijenije od nezavisnih balkanskih država (ne računajući Grčku). Prema podacima
Lászla Katusa (istina, on je računao BNP u krunama, no veličine su usporedive) BNP Austrije 1913. iznosio je 516
kruna, Ugarske 435, a Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 300-300 kruna. (Katus, 2008., str. 120) Stipetićevi podaci
o BDP-u govore, kako je učinak hrvatsko-slavonskog gospodarstva dalmatinsko nadmašio za više od 20%, što je
izvjesno, ako uzmemo u obzir razlike u razvijenosti (prometne, obrazovne itd.) infrastrukture dvije hrvatske zemlje.
129 Mortalitet je između 1910. i 1914. još iznosio 210 promila, a ispod 200 promila spustio se tek nakon Prvog
svjetskog rata (dvadesetih), kada je dosegnuo omjer od 198 promila, a krajem tridesetih 177 promila. Tada se već,
međutim, smanjio broj rođenih. (Vidjeti: Karaman, Igor 2000., str. 264.)
1850. broj stanovnika cjelokupnog današnjeg hrvatskog državnog teritorija izno-

sio je 2 075 843 osoba: 1880. broj stanovnika bio je 2 506 228, a 1913. porastao je
na 3 548 000. Unutar toga u Hrvatskoj (skupa s Vojnom krajinom) 1850. živjelo je
1 577 683, 1880. 1 894 369, a 1913. 2 671 000 osoba. Broj stanovnika Dalmacije 1850.
bio je 356 460, 1880. 432 284, a 1913. 605 000. U današnjoj hrvatskoj Istri 1850. ži-
vjelo je 141 700, 1880. 179 575, a 1913. 272 000 ljudi." Na cjelokupnom hrvatskom
području skokovit rast stanovništva obilježio je samo nekoliko gradova: u prvom redu
Zagreb, koji je po pokazateljima razvijenosti u Monarhiji pripadao prvom krugu (ali ne
i po broju stanovnika: 1910. Zagreb ima samo 75 000 stanovnika, istina, već 1918. do-
stigao je broj od 100 000 stanovika). Osim Zagreba broj stanovnika u značajnijoj mjeri
povećavao se u Osijeku, Rijeci (pod mađarskom upravom) i Splitu.
Gospodarski rast odražavao se i na kulturu i znanost, te prvenstveno na obrazovanje,
ali i na razvoj ustanova općenito: tada se barem djelomice, nakon određenog zastoja
ostvaruju Mažuranićeve reforme. Za tranziciju hrvatskog gospodarstva obrazovanje je
bilo od presudnoga značaja. Cijeli hrvatski državni teritorij obilježavao je srazmjerno
velik broj nepismenih, što se posebno odnosi na Vojnu krajinu: 1870. broj nepismenih
u krugu tamošnjeg stanovništva dosezao je 84,5%. Premda je u Vojnoj krajini djelovala
541 osnovna škola, školske godine 1871./72. od 90 862 djece školskog uzrasta nastavu
je polazilo samo 28 549,'' Nakon Mažuranićeve reforme školstva 1874. u banskoj je
Hrvatskoj 1878. djelovalo 716 osnovnih škola (1851. tek 229).?? Zakon o obrazovanju
prihvaćen 1888., u vrijeme banovanja Khuena-Héderváryja, modernizirao je osnovno
školstvo, polučivši još značajnije rezultate u području srednjeg školstva (gimnazije, re-
alne gimnazije, trgovačke i obrtničke zanatske škole). U to vrijeme počinje osnivanje i
razvoj raznih strukovnih škola, počev od muzičkih do pomorskih i ekonomskih škola.
Rastao je i broj osnovnih škola (1888.: 1248, 1902.: 1412), odnosno učitelja.
Još važniji od svega bio je rast broja djece koja su redovito polazila nastavu. Istodob-
no, banska vlada 1890—ih znatno je povećala sredstva namijenjena obrazovanju: ta je
svota između 1892. i 1897. porasla za više od 50%.'% Unatoč tomu 1900. godine još je
uvijek bilo 49,18% nepismenih muškaraca i 64,83% žena. Istini za volju, ako propitamo
podatke po županijama vidjet ćemo da je područje bivše Vojne krajine uvelike kvarilo
statistiku. U gradovima je tada omjer nepismenih bio već samo 18,67% muškaraca i
26,32% žena. Impozantan je bio i porast sveučilišnih studenata: 1874./75. sveučilište je
130 Vidjeti: Stipetić 2004., str. 155, te Jakov Gelo — Stjepan Krivošić: Razvitak stanovništva na tlu Hrvatske, Zagreb,
1990. Broj Hrvata u banskoj Hrvatskoj 1910. bio je 1 833 162, u Istri i Dalmaciji 677 744, au Bosni i Hercegovini
390 009. Najveća manjina na tlu banske Hrvatske bili su Srbi, koji su brojali 610 000 osoba.
131 Valentić, Mirko: Vojna krajina od djelomičnog ukidanja 1869. do ujedinjenja s banskom Hrvatskom 1881., Povi-
jest Hrvata 2, 2005., str. 491.
132 Ivo Perić: Osnovno, srednje i visoko školstvo, Povijest Hrvata 2, 2005., str. 636.-642. i Dinko Župan, Pučko školstvo
u vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2002.
133 Vidjeti: Polić, Martin: Ban Dragutin Khuen Héderváry i njegovo doba, Zagreb, 1901., str. 180. Proračun »ministar-
stva« za bogoštovlje i nastavu između 1885. i 1895. s 1 100 000 forinti porastao je na 1 700 000 forinti. Strukovne
škole 1885. godine dobile su 5000 forinti, no njihov je broj, zajedno s proračunskom potporom znatno rastao, pa su
1895. već raspolagale iznosom od 160 000 forinti, a povećavao se i iznos namijenjen sveučilištu: 1885. dodjeljeno
mu je 94 000, a 1895. 178 000 forinti.
brojalo 288 studenata, a 1909./10. na tri fakulteta (teološkom, pravnom i filozofskom,

koji je obuhvaćao i određene prirodoslovne studijske programe), te na izdvojenim ka-
tedrama za ljekarništvo, šumarstvo i geodeziju studiralo je 1179 studenata! Međutim,
činjenica je da tehničkog fakulteta nije bilo, zbog čega se na tehničke studije odlazilo
na druge fakultete Monarhije. Medicinski fakultet počeo je djelovati u školskoj godini
1917./18. Jedan od znakova razvoja građanskog društva bilo je i uključivanje žena u
studije, što im je 1895./96. omogućeno u izvanrednom, a od 1901./02. i u redovnom
obliku: 1903./04. studiralo je 4, 1916./17. već 38 studentica, a na medicinski fakultet
koji je počeo djelovati školske godine 1917. odmah ih je primljeno 14.9* Kao znak
građanskog i društvenog razvoja možemo protumačiti i činjenicu da su 1891. svoju
školu dobile osobe oštećena sluha, a 1895. godine pak slijepi. U zadnjim desetljećima
dualizma nagli razvoj doživjela je i znanost, odnosno sustav znanstvenih ustanova, što je
pratilo osnivanje znanstveno-istraživačkih instituta. Počela je i izobrazba umjetnika, a
redom su se otvarali i muzeji. Prijelaz u građansko društvo dokazuje i osnivanje brojnih
(kulturnih, športskih, izletničkih itd.) društava.
Premda je onodobna hrvatska oporba obično poricala postignute rezultate, a kasnija
historiografija nastojala ignorirati ulogu bana Khuena-Hćdervćryja u gospodarskim i
kulurnima reformama (na svojstven način, hrvatska znanstvena javnost kao prvog, već
pri kraju Titove ere, rehabilitirala je njegovog »ministra kulture« Izidora Kršnjavija'?),
iako je činjenica da je uspon bio povezan upravo s ciljevima bana u svezi učvršćenja
dualističkog sustava i održavanja društvenoga mira. Uspon se pak nije okončao, već
je ostao sve do Prvog svjetskog rata, utemeljivši razvoj hrvatskoga gospodarstva, preko
dvadesetog stoljeća pa sve do današnjih dana.
Slabljenje i slom stabilizacijske politike Khuena—Héderváryja

Unatoč rečenom, impozantnom gospodarskom rastu slom banove stabilizacijske po-
litike — pored njegovih nasilnih metoda — dogodio se iz dva razloga: s jedne strane,
gospodarski rast ni približno nije zahvatio sve hrvatske krajeve i društvene slojeve, a s
druge strane Héderváryjeve političke metode pojačale su nezadovoljstvo hrvatske poli-
tičke oporbe i intelektualaca s dualističkim sustavom (premda su djelomice, rezignirano
počeli prihvaćati situaciju). Sustav je ponajviše bio mrzak mlađoj generaciji. U listo-
padu 1895., prigodom posjeta Franje Josipa Zagrebu studentska je omladina bučno
izrazila nezadovoljstvo. Sinovi pravaškoga političara Josipa Franka organizirali su prve
prosvjede. Drugi su prosvjednici su na trgu bana Josipa Jelačića bacili mađarsku zastavu
pod stijeg zagrebačkih sveučilištaraca iz 1848. i potom je zapalili. U paljenju zastave
sudjelovali su mladi Stjepan Radić, kasniji poznati političar Seljačke stranke i pjesnik
134 Perić, cit. djelo, str. 639.

135 O njemu više u: Zo Kršnjavi — veliki utemeljitelj : zbornik radova znanstvenog skupa, Institut za povijest umjetnosti
i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015.
Vladimir Vidric.?* Ovaj događaj u mađarskoj javnosti probudio je sumnju da u Hrvat-

skoj, dovedenoj u red čvrstom rukom bana, možda ipak nije sve savršeno. Prosvjede su u
Budimpešti neki ocijenili kao znak neuspjeha Khuenove politike u Hrvatskoj. Student-
ski prosvjednici nakratko su pritvoreni i izbačeni s fakulteta. Studije su mnogi nastavili
u Pragu — uključujući i Stjepana Radića — gdje su dospjeli pod Masarykov utjecaj.
Međutim, najvažniji prinos ovog događaja bilo je pomirenje novog naraštaja Hrvata i
hrvatskih Srba, a živnula je čak i stara oporba. Prvo se, još za Starčevićeva života, Stranka
prava počela zbližavati s Neovisnom narodnom strankom (obzorašima), uslijed čega je
ujedinjenja oporba na izborima 1897. u odnosu na ranije razdoblje postigla puno bolje
rezultate. Atraktivan događaj oporbene suradnje bio je osobni susret i (doduše privre-
meno) pomirenje dotadašnjih velikih političkih suparnika, Ante Starčevića, pobornika
neovisnosti i Josipa Jurja Strossmayera, zagovornika južnoslavenskog jedinstva. Upravo
ideološki rascjep oko pitanja hrvatske samostalnosti ili južnoslavenskog jedinstva 1895.
izazvao je razdvajanje Stranke prava.
Međutim, u razdvojenoj Stranci prava ideju južnoslavenskog jedinstva na kraju je
prihvatila samo politička formacija na čijem su se čelu nalazili prvo Grga Tuškan i Fran
Folnegović, a kasnije i Mile Starčević, koja je nastavila suradnju s obzorašima ili drugim
stranačkim skupinama. Drugo krilo stranke, kojem se pridružio i vremešni Starčević,
Čista stranka prava predvođena Josipom Frankom, zalagala se za trijalistički preustroj
Monarhije, priželjkujući da Hrvati postanu stožerom balkanske politike Beča. Čista
stranka prava, vođena jednim dijelom svojim izvornim idejama, a drugim dijelom tri-
jalisickom mišlju na kraju je odbila jugoslavenstvo izraslo iz ilirizma.'? Susljedno nije
potpuno iščeznula ni suprotnost Hrvata i Srba: Frankove su pristaše 1902., nakon objav-
ljivanja ekstremno protuhrvatskog članka u listu zagrebačkih Srba, organizirali najžešće
protusrpske prosvjede. Članak Srbobrana pozvao je, naime, na borbu do međusobnog
istrebljenja (što je razvidno i iz njegova naslova: »Do istrage vaše ili naše«). Autor članka,
uvjereni socijaldarvinist, predviđa da će Srbi, kao po svemu nadmoćna rasa odnijeti
potpunu pobjedu. Napis je po prvi put izišao u jednom beogradskom listu, odakle ga
je preuzeo urednik Srbobrana. Objavljivanje krajnje antihrvatskog, uvredljivog članka
usred Zagreba nedvojbeno je vrijedilo za provokaciju, na koju su Frankovi pristaše na-
136 O paljenju zastave vidjeti: S. Radić: Moj politički životopis, Seljačka prosvjeta 6-8., Zagreb, 1928., u: S. Radić:
Politički spisi, govori i dokumenti, Zagreb, 1995., str. 37.—65. Na svojevit način Radić govori kako je zastava umjesto
petroleja, koji gori neugodnim mirisom, polivena manje smridljivim špiritom, kako bi se zastava obeščastila u
što manjoj mjeri. Paljenje zastave, inače, slavio je veći dio hrvatske javnosti, a prema paliteljima se nakon njihova
pritvaranja čak i zapovjednik zatvora odnosio s poštovanjem. Najnoviju interpretaciju nudi: Filip Šimetin Šegvić,
Patriotizam i bunt. Franjo Josip I. u Zagrebu 1895. godine, Srednja Evropa, Zagreb, 2014.
137 Hrvatska historiografija u dvadesetom stoljeću oštro je kritizirala Čistu stranku prava zbog neprihvaćanja jugo-
slavenske ideje i zalaganja za opstanak Habsburške Monarhije, pa su se objektivni sudovi o toj stranci počeli do-
nositi tek nedavno, o čemu svjedoči i monografija Stjepana Matkovića (Matković, Stjepan: Čista stranka prava
1895—1903., Zagreb, 2001., Hrvatski institut za povijest). Istodobno, stranka je dobivala kritike i na račun svog
nedvojbenog, naglašenog antisrpstva, čemu valja pridodati da orijentacija određenih srpskih politickih krugova,
skupa sa srodnom Srpskom radikalnom strankom iz Hrvatske, nije bila ništa manje protuhrvatska. Suprotnosti
nisu bile samo formalne, neprijateljstva možemo shvatiti kao popratne pojave sučeljavanja različitih koncepata
nacionalne integracije.
sjeli. Sukobi su prošli bez ljudskih žrtava, no taj je događaj ozbiljno opteretio hrvatsko—
srpske odnose.
Protumađarski pokret 1903. Odstupanje s dužnosti Karla

Khuena—Héderváryja
Premda je u Hrvatskoj 1890—ih bilo više manjih protumadarskih demonstracija, poslije
1883. prvi masovni (izrazito protumađarski) prosvjedi dogodili su se 1903. godine.!3s
Ranije se — pored spomenutog paljenja zastave 1895. — događalo, primjerice, da po-
neki student na predstavi Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski izvikne protukhuenovske i
protumadarske parole, ili se ban prigodom posjeta staroj, bliskoj mađaronskoj obitelji -
namjeri na protumađarske izjave njihove kćeri'“ (svi ti znaci dokazuju kako naglašava-
nje hrvatsko-mađarskog prijateljstva u udžbenicima Khuenova nije polučilo veći uspjeh
među članova mlađe generacije). Na 50. obljetnicu revolucije iz godine 1848. zagrebački
prosvjednici tražeći odstupanje bana sročili su prigodnu pjesmicu u koju su uklopili
parolu »svim Madarom štrik za vrat« Hédreváry je smatrao da se takve pojave mogu
izolirati: događalo se da je sam obustavljao postupke pokrenute protiv studenata zbog
sličnih izgreda.
Međutim, godina 1903. donijela je protumađarske (i naravno protukhuenske) pro-
svjede ozbiljnijih razmjera. Izbijanju masovnog pokreta prethodile su aktivnosti u svezi
obnove hrvatsko-ugarskog financijskog sporazuma, koji se u smislu Nagodbe trebao
revidirati svakih deset godina. Kako bi tijekom pregovora mogao vršiti pritisak na bu-
dimpeštansku vladu ban je Frankovoj čistoj stranci prava dopustio održavanje velikog
skupa, na kojem je Josip Frank mogao iznijeti svoju kritiku hrvatsko-ugarske financijske
nagodbe. Stranka prava željela je održati daljnje skupove u Zagrebu i provinciji, što je
banska vlada odbila. Stoga je u hrvatskoj metropoli i izvan nje porasla napetost. Nepo-
sredan povod prosvjeda bio je novi natpis mađarski natpis na zgradi zagrebačke uprave
MAV-a (premda je oporba već ranije najavila prosvjede u svezi produljenja financijske
nagodbe), no nemiri su se proširili i na provinciju, gdje su seljaci napadali i zlostavljali
promađarski smatrane činovnike, palili mađarske zastave i izvikivali protumađarske pa-
role. Redarstvena intervencija na više je mjesta zahtijevala žrtve (primjerice u Zaprešiću i
Kunovcu, gdje su pucnjevi ugasili 23 života), razbuktavši u Zagrebu nove, oštre prosvje-
de. Demonstranti su porazbijali opremu i prozore zagrebačkog kolodvora, što je zacijelo
bilo usmjereno protiv MAV-a, odnosno Mađara. Među organizatorima prosvjeda našla
se i Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka i suradnica Obzora, koja je jednom
138 Podrobnije o narodnom pokretu 1903. u tematskom broju Casopisa za suvremnu povijest br. 3 za 2005.
139 S.Radié: cit. djelo, str. 39.
140 Radi se o budućoj prvoj hrvatskoj novinarki, Mariji Jurić Zagorki, koja je kasnije mnogima ispričala tu zgodu. U
autobiografskom romanu »Kamen na cesti« prisjeća se da je rekla: »Svijerli bane, spasite Hrvatsku od neprijatelja
Mađara (...) Sav će vas narod blagoslivljati i ljubiti, ako domovini date slobodu ...« (M. Jurić Zagorka: Kamen na
cesti, Zagreb, 1968., Sabrana djela M.J.Z., XVL., str. 60.)
prilikom pred banskim dvorima, na čelu tisuću žena uzvikivala »Dolje s krvnikom Hé-
derv4ryjem!«#!
Na te događaje u svom tajnom dnevniku osvrće se i Iso Kršnjavi: govori kako su
se u Zagrebu pojavili ilegalno tiskani plakati na kojima se zahtijevalo da se Hédreváry
i Mađari (mađaroni) izvedu pred prijeki sud, odnosno u ime naroda tražilo smaknuće
bana, »tiranina i lopova«. U jednom manjem mjestu je ubijen činovnik za koga se mi-
slilo da skriva mađarsku zastavu, dok je činovniku pod imenom Trnski, zatvorenom u
svinjac zaprijećeno vješanjem sve dok se nije pismeno obvezao da na svoj ured više nikad
neće izvjesiti mađarsku zastavu. Kršnjavi smatra da« Ugarsku zastavu su seljaci smatrali
simbolom visokog poreza i bezobzirnog utjerivanja poreza, simbolom privrednog pro-
padanja; odatle ogorčenje.«#
Khuen je na kraju uspio stišati prosvjede. Josip Horvat, odnosno kasnije Vaso Bog-
danov uvelike pretjeruju kada događaje u Hrvatskoj 1903. predstavljaju kao svenarodni
revolucionarni pokret.'? Khuen-Héderváry nije odstupio kao svrgnuti političar, bansku
dužnost napustio je isključivo stoga što je imenovan za predsjednika ugarske vlade. Ipak,
nedvojbena je činjenica da njegova politika u Hrvatskoj u konačnici nije bila uspješna,
»pacificiranje« je polučilo samo privremeni uspjeh, dok su njegove metode vladavine do-
prinijele produbljenju nesuglasica i jačanju negativnih emocija između Hrvata i Mađara.
Riječka rezolucija. Politika novog kursa

Poslije masovnog protumađarskog narodnog pokreta 1903. u Hrvatskoj su još skoro tri
godine ostale na vlasti promađarske snage, oblikovane od strane Khuena-Hédreváryja
i okrenute prema politici peštanske vlade. Premda je novi ban Teodor Pejačević uvelike
ublažio protuoporbenu politiku svoga prethodnika (oslobodivši političke zatočenike i
suzdržavajući se od ograničenja slobode tiska) i dalje je djelovao na temelju Hrvatsko—
ugarske nagodbe iz 1868. i — umjesto sve jačih hrvatskih nacionalno-drZavnih težnji
— prvenstveno nastojao zadovoljiti očekivanja Budimpešte. Naravno, drugog izbora
nije ni imao. Upravo je neuspjeh mađarske protudualističke oporbene politike 1905. i
1906. dokazao kako u dualizmu, zasnovanom na nizu osjetljivih kompromisa, u zada-
nim okvirima nije bilo mogućnosti, odnosno nije postojala politička volja vladajućih
nacionalnih elita za promjenama, pa takve nakane nisu mogle dobiti potvrdu najviših
instanci.
Istodobno, u hrvatskoj su se unutarnjoj politici početkom stoljeća dogodile važne
promjene. S jedne strane, obzoraši su se ujedinili s jednom od pravaških frakcija, uzevši
141 Zagorka: Tko ste vi? Hrvatica, 1940., str. 4. U memoarima drugdje govori da se uzvikivalo jedino »Abzug Khuen
Héderváry!«. Vidjeti: Zagorka: Kako je bilo, Beograd, 1953., str. 26. (Citira: S. Lasić: Književni počeci Marije Jurić
Zagorke, Zagreb, 1986.)
142 I. Kršnjavi: Zapisci...., str. 254.
143. J. Horvat: Politička povijest Hrvatske, 1.—2. svezak, Zagreb, 1936.—38., odnosno V. Bogdanov: Hrvatski narodni
Pokret 1903/4., Zagreb, 1960.—61.
ime Hrvatska stranka prava, a s druge se strane pak pojavljuju nove stranke (Hrvatska
pučka napredna stranka, Hrvatska pučka seljačka stranka), te donekle jača utjecaj So-
cijaldemokratske stranke, osnovane godine 1894. Osnažilo je i političko katoličanstvo,
koje se surađujući sa slovenskom sestrinskom strankom i nalazeći se u kombinacijama s
Frankovom Čistom strankom prava u hrvatskoj unutarnjoj politici, odnosno na razini
Monarhije zalagalo za trijalističku ideju. Raspoloženje znatnog dijela hrvatske javnosti,
koje je još 1902. bilo radikalno antisrpsko, odnosno loši hrvatsko-srpski odnosi postu-
pno se popravljaju nakon smjene dinastije u Srbiji godine 1903. (što se, naravno, ne
odnosi na stav Frankove stranke), nakon čega oživljava ideja južnoslavenskog jedinstva,
posebice u krugu mlađih pripadnika srednjega društvenog sloja. Zagovornici trijalizma
i južnoslavenske ideje obično su se suprotstavljali Budimpešti, a njihove tiskovine često
su iznosile krajnje protumađarske stavove.
Pripremanje posljednjeg značajnog pokušaja zbližavanja Hrvata i

Mađara u hrvatskom tisku
Prvi znakovi pripremanja eventualnog političkog obrata na hrvatskim prostorima javlja-
ju se već prije 1905. godine. Dalmatinski političari su smatrali da je austrijsko-njemački
imperijalizam, politika zvana Drang nach Osten, predstavlja veću opasnost za slavenske
narode, pa i Hrvate, nego mađarska politika.'“* Frano Supilo je vrlo rano, već 1902. go-
dine povodom skandala s mađarskim zastavama na brodovima kompanije Ungaro-Cro-
ata upozorio na to. Za razliku od ostalih hrvatskih novinara toga doba nije se zadovoljio
s automatskom osudom drskosti Mađara i mađarizacije, već je napisao da ovakvi činovi
Mađara sprečavaju zajedničku madarsko-hrvatsku borbu protiv opasnog njemačkog ne-
prijatelja.“ Također je i Ante Trumbić već u listopadu 1903. godine u svome govoru u
Dalmatinskom saboru formulirao potrebu zajedničkog nastupa Hrvata, Srba, Mađara
i Talijana protiv politike Drang nach Ostena."^ Do pravoga obrata je, međutim, došlo
tek 1905. godine i u pripremanju tih promjena su najvažniju ulogu igrali neki hrvatski
144 O politici novoga kursa postoji pozamašna literatura na hrvatskom jeziku, ovdje ću spomenuti samo nekoliko na-
slova kojima sam se najviše služio: Josip Horvat: Supilo. Život jednoga hrvatskog političara, Zagreb, 1938.; Mirjana
Gross: Vladavina brvatsko—srpske koalicije 1906—1907. Beograd, 1960.; Dragovan Šepić: Političke koncepcije Frana
Supila u: Frano Supilo: Politički spisi, Zagreb, 1970., str. 7.—95.; Ivo Petrinović: Politička misao Frana Supila, Knji-
ževni krug, Split, 1988.; Tereza Ganza-Aras: Politika »novoga kursa« dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića,
Matica Hrvatska, Split, 1992.
145. Horvat, Josip: nav. dj. str. 75. Zapravo, također 1902. godine Šime Mazzura je u Obzoru objavio članak pod naslovom
Glazba budućnosti. Hrvati i Mađari (Obzor, 6. veljače 1902.) u kojemu je nabacio eventualnu mogućnost suradnje $
Mađarima, ali Obzor, tradicionalni borac protiv mađarske politike i Mađara nije bio pogodan organ za pripremanje
takvog obrara, što će učiniti Supilov Novi list. Obzor je inače baš te godine objavio dugačku povijesnu seriju s naglaše-
nim protumađarskim stavovim iz pera Rudolfa Horvata pod naslovom Rat s Magjarima 1848—9. godine
146 Petrinović nav. dj. 61. Trumbić je inače već 1904. godine u Budimpešti stupio u kontakt s Tivadarom Batthyányi-
jem. Vidi: Ante Trumbić: /z mojih političkih uspomena. Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, orig. Zagreb,
1936. U ovoj knjizi koristio sam se novijim izdanjem: Ante Trumbić: zabrani politički spisi, Izbor i uvodna studija:
Ivo Petrinović, Golden marketing, Zagreb, 1998., str. 154.
listovi (ne svi), a među njima najsustavnije i najsvjesnije je djelovao riječki Novi list
Frana Supila.“7
Novi list redovito izvještava o krizi dualizma, o pripremama za izbore u Ugarskoj i
o borbama između mađarske vlade i opozicije. Istodobno upozorava čitatelje na neke
opasnosti koje mogu nanijeti štetu hrvatskim interesima. U članku »Odium na Hrvate«
24. siječnja riječki list prosvjeduje, jer navodno Beč želi protiv mađarske oporbe poslati
hrvatske vojnike i to regimentu koja nosi Jelačićevo ime. Novi list zapravo upozorava na
neželjene posljedice ovakve vrste novog »hrvatsko-mađarskog« sukoba:
»A pošto se Magjari bore za svoja parlamentarna prava, to će im hrvatski vojnici osvježiti one
uspomene god. 1848. i hrvatsko će ime ako do krvava dođe, navući na sebe novi odium, uz onu
postojeću legendu koju uživa iz prošlih dana magjarskih i talijanskih borba za oslobođenje. Pa tek
onda, kada Magjari budu doznali, da im se šalje regimenta koja nosi Jelačićevo ime!
Čini li se to za navlaš?
Mi smo s Magjarima i odviše u zavadi, a eto Beč nalazi novo sredstvo, da nas uzajamno još
gore omrazi, proti čemu moramo protestovati. Ako im u Ugarskoj treba vojske, zašto ne pošalju
njihove Niemce?«!#
Novi list, naravno, izvještava o pobjedi oporbene koalicije u Ugarskoj. A 29. siječnja
tvrdi da »Košutova stranka, danas relativno najveća u saboru, zatražit će personalnu
uniju.«? Dva dana kasnije Novi list analizirajući situaciju nakon izbora procjenjuje da
je sada porasla važnost hrvatskih zastupnika u zajedničkom parlamentu, jer ni liberali,
ni nezavišnjaci nemaju apsolutnu većinu. Supilov list upozorava zato hrvatske političare
iz Narodne stranke da je sada došao čas da nešto urade za Hrvatsku. Novinar inače u
tome članku oštrim izrazima prebacuje političku odgovornost za krizu premijeru, grofu
Istvánu Tiszi: »Nesretna “jaka ruka mađarskog “Mesije? dakle nije izazvala samo mini-
starsku, već i stranačku, parlamentarnu i dualističku krizu...«!5?
U prvim tjednima nakon ugarskih izbora Novi list je još oprezan i prema mađarskoj
oporbi i izražava sumnju, hoće li uspjeti u pregovorima s vladarem. U članku »Poslije
audiencije« 16. veljače pak, Novi list gotovo proročki piše: »I Košutovci će drage volje
vladati načelima god. 1867., naravno pod pseudonimom god. 1848.«?! Ovo »proročan-
stvo«, znamo, postalo je stvarnošću poslije 1906. godine!
Ipak, Supilo će uskoro temeljito promijeniti ton i sadržaj članaka s mađarskom te-
matikom u svome listu. Od 2. ožujka 1905. godine u pet nastavaka izlazi podlistak pod
naslovom »Kossuth L. i Hrvati«.^? Objavljivanje ovog povijesnog feljtona je majstorski
propagandni potez, jasan dokaz Supilovih briljantnih uredničkih sposobnosti. Nimalo
147. O ulozi Novoga lista u kreiranju politike novoga kursa vidi: Tereza Ganza-Aras: Supilov »Novi list« kao glasilo poli-
tike novoga kursa, u: Dubrovnik, XIII, br. 4, 1970., Novi listje igrao presudnu ulogu i u propagandnom zaokretu,
što sam nazvao svjesnim mijenjanjem slike Mađara u hrvatskoj javnosti (D. $.)
148 Odium na Hrvate, JVovi list, VIIL., br. 24, 24. 1. 1905.
149 Novi list, VIIL., br. 29, 29. 1. 1905.
150. Sto sada, Novi list, VIII, br. 31, 31. 1. 1905.
151 Poslije audiencije, Novi list, VITI., br. 47, 16. 2. 1905.
152 Kossuth L. i Hrvati, JVovi list, VIIL, br. 61—65, 2.—6. 3. 1905.
nije slučajno, što Novi list posvećuje seriju od pet članaka mislima i pogledima vođe
mađarske revolucije iz 1848. koje je on zastupao u emigraciji! Detaljno citiranje Kossut-
hovih stavova o ravnopravnosti Hrvatske i Mađarske, o priznanju Hrvata kao političkog
naroda, njegove ponude savezništva i zajedničke borbe za neovisnost protiv Austrije
imaju vrlo važnu i aktualnu političku poruku za Hrvate 1905. godine. Ovom serijom
Novi list želi pripremiti teren (želi oblikovati stavove hrvatske javnosti) radi sklapanja
saveza s mađarskom oporbom koju predvodi baš sin Lajosa Kossutha, Ferenc Kossuth
(Prvi članak iz serije počinje rečenicom: «Sada, gdje je stranka Kossuthova u Ugarskoj
pobjedila, dobro je, da naša javnost saznade, što je i kako je stari Ljudevit Kossuth mislio
iza g. 1848. o Hrvatima»'). Smatram vrijednim citirati nekoliko pasusa iz tog podli-
stka, u kojemu autor pod pseudonimom Sylvius brižno i pažljivo bira izvatke iz knjiga
koje sadrže Kossuthove spise iz emigracije (Kossuth, Lajos: /razaim az emigráczióból 1-3, .
Budimpešta, 1880.—82.), a istodobno pruža i svoje viđenje događaja i mađarsko—hr-
vatskih odnosa iz 1848./49. godine. Kada misli da je potrebno, autor blago (!) i vrlo
staloženo polemizira s Kossuthom, poglavito s njegovim stavovima o ilirskom pokretu,
ali težište čitave serije članaka je na pozitivnim stavovima mađarskog političara u odnosu
na državna i nacionalna prava Hrvatske. Već sam prvi članak sugerira nov pristup ma-
đarskoj (i zajedničkoj, hrvatsko-mađarskoj) povijesti, koji sasvim odudara od starih, u
doba ilirizma stvorenih i odonda ustaljenih negativnih stereotipa o prošlosti Mađara: »U
povjestnici ugarskoj i hrvatskoj zapažamo tečajem vjekova kadkada struje, što oživljavaju
monotoni tiek dogadjaja (...) struje koje smjeraju na podpunu nezavisnosti slobodu
zemalja krune Stjepanove. Te težnje tinjaju u stanovitim epohama pod pepelom, dok ih
na jednom ne razpiri koji genij, što ulaže život svoj za te ciljeve. U XVII. i XVIII. vieku
je takova struja doba Rákóczija I. i IL, Zrinskoga, Frankopana, Vesselćnyija itd.
Pa šta je mađarska revolucija od 1848.1849. drugo, van nastavak revolucije u XVII.
i XVIII. vieku. Koja je razlika? Ovdje je demokracija preuzela poslie manje od dvie sto
ljeta zastavu magj. nezavisnosti i slobode iz ruku aristokracije u XVII. viekul«?*
Autor serije »Kossuth L. i Hrvati« nastavlja u istome tonu, doduše oprezan je i ne
želi zauzeti otvoreno stajalište o tome, što je Hrvatska trebala učiniti 1848. godine, ali
ipak spominje da je postojala alternativa: »Veoma je težko, pa to prepuštam nepristranoj,
al samo nepristranoj historiji budućnosti, da rekne svoj u glede toga, da li smo 1848. po-
činili mi Hrvati pogriešku il ne, je li nam opravdano, što smo podupirali Beč il bi bolje
bilo, da smo pristali uz zastavu nezavisnosti Ugarske, staviv uvjete slične zahtjevima čl.
42. sabora od god. 1861.«
U nastavku prvog članka i u drugome članku autor malo polemizira sa stavovima
Kossutha o ilirizmu i njegovim bečkim vezama, odnosno o mađarskoj politici prema
Hrvatskoj prije godine 1848., ali i citira Kossuthovo prisjećanje njegovih razgovora s
premijerom Batthyányijem pri kojemu je ministar-predsjednik prve slobodne mađarske
vlade ispričao mu sadržaj pregovora koje je vodio s banom Jelačićem ljeti 1848. godine.
153 Novi list, VIL, br. 61, 2. 3. 1905.

154 1. dio serije Kossuth L. i Hrvati, Novi list, 2. 3. 1905.
Batthyány je tvrdio da rada Jelačić nije htio prihvatiti njegove mirovne ponude, nego mu
je jasno rekao da zastupa interese austrijskog centralizma, to jest jedinstvo austrijske mo-
narhije. [Novi list ovo ne citira bez razloga, zapravo putem toga sugerira da je i aktualna
bečka politika slična i ne treba joj služiti!
Na kraju ovoga članka JVovi list citira Kossuthove misli o Hrvatskoj iz jednog nje-
govog pisma od 24. veljače 1859. godine »Hrvatska nije narodnost već narod, koji po-
sjeduje zaokruženi teritorij. Ako joj je dodijala sveza s Magjarskom, pa hoće, da bude
neodvisna (nu neodvisna, a ne austrijska provincija!), to ćemo pristati na to pod neznat-
nim uvjetima (...). Ali Hrvatska ne može da bude nezavisna, ako to nije i Magjarska.
Neka nam dakle Hrvati pruže ruke u pomoć, da sbacimo austrijski jaram.«? Poruka
za suvremenike iz 1905. godine je jasna, ovaj članak Novoga lista je bez dvojbe u službi
politike novoga kursa i pripremanja buduće Riječke rezolucije.
Novi list u nastavcima serije citira još mnoge slične stavove Kossutha i piše o njego-
vim političkim akcijama u emigraciji kojima je htio postići savez s Hrvatima, odnosno
sa Srbijom. Na završetku posljednjeg, petog nastavka Novi list sažeto i jasno prenosi
čitateljstvu razloge objavljivanja toga podlistka i ponavlja aktualnu političku poruku ove
serije: »Pokupili smo eto nekoje izjave staroga Kossutha o Hrvatskoj i Hrvatima, koje će
nekoje stvari prikazati u drugome svjetlu, nego se u nas obično uzima. Ali Kossuthovih
izjava se nisu držali na žalost njegovi sunarodnjaci. Kossuth L. je nudio savez i prijatelj-
stvo Hrvatima, jer je vidio da bez njih i proti njima ne može Ugarska mimo Austriju. Da
osigura Ugarsku od Austrije nudio je Deák bieli list. U ove dane nije izlišno na sve ovo
opet podsjetiti.«7?
Još u ožujku, sljedeći korak prema pomirbi s Mađarima (odnosno s mađarskom
oporbom) učinio je Ante Trumbié na stranicama zadarskog Narodnog lista. Ovaj njegov
članak obično se uzima kao početak pomirenja s Mađarima radi zajedničke borbe protiv
Austrije, međutim, vidjeli smo da /Vovi list prednjači u propagandnoj djelatnosti novoga
kursa. Irumbićev članak, dakle, nije prvi pokušaj svjesnog mijenjanja slike Mađara, ali
ima veliko značenje zbog političke težine samoga autora, jer je Trumbić vodeća osoba u
krugu dalmatinskih pravaša. Članak nosi naslov »Dalmacija između Austrije i Ugarske«.
U tom članku Trumbić oštrim riječima osuđuje austrijsku politiku kao štetnu za Dalma-
ciju, ali kritizira i dugogodišnju hrvatsku politiku mađarskih liberala. Upozorava mađar-
sku javnost da je u Hrvatskoj nastalo silno neprijateljstvo prema Mađarima, »u kojem se
skriva za Ugarsku očita pogibelj.«!?7 Istodobno, međutim, pruža ruku pomirenja Mađa-
rima. Za moju temu je posebno zanimljivo da je Trumbić čitatelje (i to ne samo Hrvate,
nego i Mađare — pri pisanju ovoga teksta ugledni dalmatinski političar je zasigurno
mislio i na budući odjek svoga članka u ugarskoj javnosti) podsjetio na krvave protuma-
đarske nemire iz 1883. i 1903. godine i tvrdio da među hrvatskim seljacima vlada velika
mržnja protiv Mađara, što svaki odgovoran hrvatski i mađarski političar treba uzeti u
155 2. nastavak podlistka Kossuth L. i Hrvati, Novi list, 3. 3. 1905.

156 5. dio serije Kossuth L. i Hrvati, Novi list, 6. 3. 1905.
157. Dalmacija u borbi između Austrije i Ugarske, Narodni list, XLIV., br. 20, 11. 3. 1905.
obzir, a ti negativni osjećaji se mogu ukloniti jedino, ako će se promijeniti aktualno

nepovoljno stanje, što je posljedica Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868.: «Svaki patriota
hrvatski i ugarski, komu fanatizam nije opio um, mora da tomu stanju traži lijeka, a taj
lijek može se naći samo u korjenitom poboljšanju položaja Hrvatske.«?* Irumbić piše
da ukoliko Mađari udovoljavaju opravdanim zahtjevima Hrvata, oni će im pružati pot-
poru u njihovoj borbi za neovisnost: »Samo Hrvatska primirena i zadovoljena može biti
najjače sredstvo i zalog reinkorporacije Dalmacije ne samo, nego i potpora Ugarskoj i |
njenoj borbi za nezavisnost od Austrije.«'* Trumbić, dakle ne nudi bezuvjetnu suradnju,
ipak, njegova ponuda je naišla na vrlo pozitivan prijam u tisku mađarskih nezavišnjaka.
Mađarski dnevni list Budapesti Hirlap, po svojim stavovima blizak nezavišnjacima
u istom broju u kojemu donosi sažeti prikaz Trumbićeva članka, objavljuje i prikaz ne-
kog drugog napisa iz hrvatskoga tiska što je nastao tjedan dana prije, a izašao u Novome
listu.'9 Radi se o članku bivšeg splitskog gradonačelnika Vinka Milića, čiji je originalni
naslov »Državni položaj Dalmacije«. Milić u svome tekstu predstavlja reinkorporaciju
Dalmacije ne samo kao hrvatski interes, nego tvrdi da je to dobro i za Mađare. Milić piše
da se dalmatinski Hrvati ne trebaju bojati Mađara, ali i Hrvati i Mađari imaju razloga
bojati se Nijemaca. Mađarski list upozorava svoje čitatelje na te napise i sugerira mjero-
davnim faktorima mađarske politike da skrenu pozornost na njih i da računaju s ovim
novim smjerom hrvatske politike. Nova hrvatska propaganda, dakle, bilježi svoje prve
uspjehe već na proljeće 1905. godine. |
Medijsku borbu za promjenu raspoloženja javnosti prema Mađarima, odnosno pri-
premanje terena za sklapanje savezništva između hrvatske i mađarske oporbe nastavlja
Supilo na stranicama /Vovoga lista. Ovdje moram podsjetiti na dva njegova — inače u
krugu hrvatskih stručnjaka dobro poznata — članka koji su tiskani u njegovom listu
krajem ožujka, odnosno na samom kraju travnja 1905. godine. Radi se o člancima pod
naslovima »Madžaronski Jelačići«, odnosno »Hrvatska i Ugarska«. Prvi članak je Supilo
pisao protiv Tomašića i pristaša politike »khuenovaca» koji su napadali mađarsku opo-
rbu, a time služili interesima Beča. Supilo je optužio Tomašića da ovo radi po narudžbi
Khuena-Hédervárya. Supilova optužba je bila utemeljena. 15! U drugome članku Supilo
je dao obrise nove politike prema Mađarima. Svoje argumente u prilog promadarskoj
politici Supilo je istodobno namijenio i hrvatskome čitateljstvu, ali i potencijalnim ma-
đarskim saveznicima. U polemici s pogledima Obzora na istu problematiku Supilo tvr-
di da nije dovoljno čekati razvoj događaja, niti treba tražiti preduvjete, ili garancije za
158 Narodni list, 11. 3. 1905.

159 Isto,
160 Sadržaj Trumbićeva i Milićeva članka s pozitivnim komentarom objavljuje Budapesti Hirlap 16. 3. 1905. (Milićev
članak Državni položaj Dalmacije, Novi list, 4. 3. 1905.). Supilo je putem pisma obavijestio Trumbića o pozitivnom
odjeku njegova članka u mađarskom tisku. Vidi: H. Hajdarhodžić-R.Arneri-H.Morović-M.Nemec: Koresponden-
cija Frana Supila iz perioda 1891-1914. Arhivski vjesnik, Zagreb, 1963. str. 115.
161 Madžaronski Jelačići, Novi list, VIIL., br. 84, 25. 3. 1905. Supilo je bio u pravu! Što potvrđuje korespondencija Khuena
i Tomašića. Vidi Petrinović nav. dj. 68.—69., odnosno Josip Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771—1939. 2. izdanje,
Zagreb, 2003. str. 289.—290. Inače kasnije Supilo se nije odnosio neprijateljski prema Tomašiću i priznao da na svoj
način (koji je doduše oprečan Supilovoj metodi) i on radi za interes Hrvata. Petrinović nav. dj. 137.
Hrvatsku od mađarske oporbe, nego treba stati uz nju, pružati joj potporu u borbi za
»odjeljenje Ugarske«. Supilo tvrdi: »Svaka kombinacija s Austrijom za Hrvatsku je jedna
veća pogibelj od Nijemaca. Svako odjeljenje Ugarske je jedna probit za nas, pogotovo,
ako mi zajedno s Ugarskom učinimo od Karpata do Kotora jaku liniju obrane.« Supilo
misli da pri tome Hrvati se trebaju oslanjati na slavensku braću s Juga — to jest na Srbe.
Supilo odbacuje tradicionalnu hrvatsku pritužbenu politiku, smatra da je došlo vrijeme
za akciju. Prema Supilu hrvatsko pitanje u toj političkoj akciji treba povezati s ugarskim
protiv Ugarske, nego uz nju, a prema Beču, u slozi sa Srbima.«
162
pitanjem, ali »ne
Novi listu svibnju 1905. godine nastavlja svoju propagandu u prilog politici novoga
kursa. Propagandni potez, što sam nazvao svjesnim mijenjanjem slike Mađara dokazuje
i članak koji je krajem svibnja izašao u Novome listu pod naslovom »Fragmenti iz histo-
rije«.'? Autor članka naglašava da su u zajedničkoj hrvatsko-mađarskoj povijesti domi-
nirali pozitivni odnosi i donosi niz primjera da bi potvrdio tu svoju tezu. Ove tvrdnje
su uostalom bile uobičajene u režimskim Narodnim novinama, ali predstavljaju novost
na stranicama jednog oporbenog lista. Na početku članka stoji stara stereotipna tvrdnja
koju uvijek iznova naglašavaju u hrvatskoj javnosti, kada dolazi do poboljšanja hrvat-
sko—madarskih odnosa, ili kada ih nastoje popraviti: »Poviest nas uči, da tečajem čitavo-
ga velikog razdoblja od sedam stotina godina odnošaji izmedju Magjara i Hrvata bijahu
ukupno dobri i srdačni, kako ih je teško naći za tako dugo doba u poviesti ikojih drugih
dvaju naroda.« U nastavku, međutim, autor članka »Fragmenti iz historije« donosi i
nekoliko pažnje vrijednih argumenata u prilog svoje spomenute teze: »Pri mienjanju
dinastija vidimo kako Hrvati i Magjari to važno pitanje smatraju tako zajedničkim, da se
u njemu eventualno razilaze ne kao narodi, nego kao stranke. Karla Dračkoga kandidira
jedna hrvatska stranka, ali odmah i u Ugarskoj ova kandidatura dobiva pristaša. Pa dok
proti njemu stoji jaka frakcija Magjara, takovu neprijateljsku frakciju nalazi on i u Hrva-
ta.« Ova — inače sa stajališta suvremene povijesne znanosti sasvim ispravna — tvrdnja
predstavlja novost za tadašnju hrvatsku čitateljsku publiku koju su od doba ilirizma, od
povijesnog rada Šveara, preko studije Franje Račkoga, pa i djela hrvatskih književnika
poput Šenoe i Franje Markovića odgajali u tome duhu da su Hrvati krajem 14. stoljeća
vodili borbu za oslobođenje Hrvatske od mađarske prevlasti!
Autor članka uz druge pozitivne primjere iz zajedničke prošlosti, ne bez razloga,
naglašava razdoblje na kraju 17. stoljeća, čak i prenaglašava važnost tadašnje hrvatsko—
mađarske suradnje protiv bečkog apsolutizma, čime jasno aludira na aktualno političko
stanje: »Vrhunac ove narodne uzajamnosti nalazimo u tragičnom otporu za Leopolda
naprama prvom ozbiljnom atentatu Beča na prava kraljevina Ugarske i Hrvatske.«'* I
162 Hrvatska i Ugarska, Novi list, VIII, br. 119, 30. 4. 1905. Obzorje pod istim naslovom (Hrvatska i Ugarska) objavio
članak u kojemu upozorava da prije sklapanja novog saveza s Ugarskom treba formulirati uvjete i metode (sporazu-
mijevanja): »Ali iz današnjeg stanja neizvjesnosti u Hrvatskoj, držimo, moći je izaći samo tako, da spram Ugarske
formuliraju predlozi i način, po kojem bi Hrvatska mogla s Ugarskom.« Obzor, br. 98, 28. 4. 1905.
163 Fragmenti iz historije, Novi list, VIIL, br. 131, 13. 5. 1905.
164 Novi list, 13. 5. 1905.
Isto.
u nastavku ovoga napisa autor oštro kritizira politiku Beča i predstavlja je kao najvećeg
krivca zbog sijanja razdora među Hrvatima i Mađarima u novije doba. U skladu s tradi-
cionalnim starčevićanskim učenjem, Austriju (i Habsburgovce) predstavlja kao notorne
protivnike slobode naroda koji neprestano nastoje uvoditi apsolutizam. Naravno, autor
članka naglašava da baš zato ne treba očekivati hrvatsku slobodu od Beča, već od surad-
nje s narodima koji se bore za slobodu.
U međuvremenu, kako znamo, iza kulisa započela je sve intenzivnija suradnja izme-
đu hrvatskih političara, pristaša politike novoga kursa i vodećih osoba iz redova mađar-
ske oporbe.!“ Politička situacija je bila obećavajuća za hrvatske političare. Kriza dualiz-
ma je postajala sve dublja, Franjo Josip I. je pregazio europska načela parlamentarizma
i umjesto da je povjerio sastavljanje vlade pobjedniku na parlamentarnim izborima u
Ugarskoj, imenovao je jednoga generala za premijera s ciljem slamanja otpora protiv du-
alizma među Mađarima. Mađarskoj bi oporbi dobro došao saveznik izvana i radosno je
pozdravila znakove približavanja od strane dijela hrvatskih političara. Pristasama novoga
kursa je predstavljao teži zadatak uvjeravanje svojih kolega, pa i javnosti u Banskoj Hr-
vatskoj. Krugovi oko Napredne stranke, pa i uz nju vezana Napredna omladina s jakim
utjecajem među studentima na Sveučilištu u Zagrebu, a na kraju i vodstvo Hrvatske
stranke prava (neki među njima sigurno uz stanovite rezerve) prihvatili su novu politiku.
Od listova u Banskoj Hrvatskoj prvo je naprednjački Pokret stao uz bok Novome listu.
Obzor, taj tradicionalni protivnik mađarske politike (a ponekad i kritičar svega što je
mađarsko) jedno je vrijeme još oklijevao. Čak je i pripreme za sastanak hrvatskih opor-
benih političara u Rijeci dočekao s izvjesnom rezerviranošću, iako je istodobno kritizirao
Tomašićeve (stare) madarone i frankovce koji su odbili sudjelovanje na konferenciji.“
Zbog svega navedenoga je Pokret (koji je vjerojatno ne slučajno, baš uoči Riječke rezo-
lucije 1. listopada postao dnevni list) ukorio uredništvo Obzora pripisavši mu prevrulji-
vost: »Za Tomašića, protiv Tomašića, za magjarsku koaliciju — protiv nje, za Supila — i
protiv njega, dok konačno nije prevladalo, je je tako naginjala većina javnog mnenja u
Hrvatskoj, za Tomašića protiv Magjara.«*
Pokret 2. listopada izvještava o srdačnom dočeku hrvatskih sveučilištaraca u Budim-
pešti (ovom posjetu pridaje veliku važnost i Novi list). U istome broju Pokret u članku
pod naslovom »Što sada?« poziva Hrvate da slijede primjer Mađara, neka odbace ne-
slogu, stranačke razmirice i neka se ujedine i »da se krene zajednički u rad za narod i
otadžbinu«. Naravno, ovaj poziv ima direktne veze s nadolazećim sastankom hrvatskih
oporbenih političara u Rijeci. Vrijedi ipak nešto citirati iz toga napisa koji me svojim
tonom podsjeća na nekadašnje članke u ilirskom tisku u kojima se tražilo od hrvatskih
Uz pomoć Mórica Esterházya (a zasigurno i Supila) Trumbić se 11. 6. 1905. sastao s Ferencom Kossuthom u Bu- .
166
dimpešti. Sin Lajosa Kossutha je ostavio dobar dojam na dalmatinskog političara, pa je Trumbić i nakon trideset
godina u svojima memoarima nastojao ne pripisati mu odgovornost za neuspjeh politike savezništva s Mađarima
1907. godine, nego je (ne bez temelja— D.S.) krivicu za slom hrvatsko-mađarske suradnje prebacio na premijera
Wekerleu. U: A. Trumbić: Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, Zagreb, 1936. odnosno A. "Trumbić: Izabrani
politički spisi, Golden marketing, Zagreb, 1998, sur. 98.—179. O Kossuthu i Wekerleu isto str. 174.—176
167 Pred riečki sastanak, Obzor, br. 226, 1. 10. 1905.
168 Pokret, L., br. 5, 5. 10. 1905.
domoljuba da u interesu vlastite domovine slijede »dobru peldu Magjarov«: »Madžari

pružaju nam najbolji primjer, kako treba raditi u momentima, kada je opća stvar naroda
i otadžbine u pogibelji. Kao uvijek prije, tako su i sada kod njih zanijemile sve razlike
stranačkog nuanciranja izmedju onih, koji nijesu i ne će da budu nikakvo orudje tudje
eksploatacije. Andraši i Košut, Banfi i Ziči idu ruku o ruku, ne pitaju se sada za razlike
stranačke, kamo li da se čisti protestant nateže o vjerske stvari sa čistim katolikom. Eg-
zistencija naroda i njegov napredak prvi su uslov opstanka... I u Madžarskoj je pravda:
opstanak i napredak naroda na jednoj, revizija na drugoj strani. Košut i družba onamo,
Khuen, Tisza i družba ovamo.«!? Novinar Pokreta na kraju članka i otvoreno predlaže
da tako treba postupati i u Hrvatskoj.
Sasvim prirodno, Pokret odmah 4. listopada pozdravlja Riječku rezoluciju. U opšir-
nijem članku 5. listopada analizira samu novu, rezolucionašku politiku, ali i najavljuje
novu metodu borbe protiv domaćih političkih protivnika: »U Pešti je snaga naših ma-
gjarona i tamo ih treba potražiti.«" Pokret pozdravlja Riječku rezoluciju, jer je jasno
označila put kojom Hrvatska treba krenuti i da će svim strankama u Ugarskoj postati
jasno pod kojim uvjetima mogu računati na pomoć sa strane Hrvata. Pokret brani potpi-
snike rezolucije od Hrvatskoga Prava u kojemu su oni proglašeni izdajnicima. Istodobno
upozorava Mađare da hrvatska podrška njihovoj borbi protiv Austrije nije bezuvjetna:
»Ako pak vlastodržci u Ugarskoj budu i nadalje htjeli provadjati Tiszinu politiku, poli-
tiku liberalne stranke i ako će i dalje nastojati da otkinu komad po komad od onoga što
nam je zakonom zajamčeno, to će se zacijelo hrvatske opozicionalne stranke onom istom
žestinom i žilavošću boriti protiv tih vlastodržaca bio to Fejervary, ili Košut, kao što su
se dvadeset godina borili protiv Khuena i liberalne stranke.«'“ Pristaše politike novoga
kursa, pa i sam Pokret su nakon raskida s Košutovcima 1907. godine stvarno održali
svoju riječ i djelovali u duhu citiranog upozorenja. Inače Pokret je tijekom listopada
1905. godine nastavio propagirati novo savezništvo s Mađarima i braniti rezolucionašku
politiku od napada frankovaca i drugih protivnika novoga kursa iz redova stranke braće
Radić, kršćanskih socijala i starih unionista.
Odmah nakon prihvaćanja Riječke rezolucije, međutim, i Obzor se priključio pro-
pagatorima politike novoga kursa i počeo pozitivno pisati o Mađarima, odnosno mađar-
skoj oporbenoj koaliciji. Obzor 5. listopada oduševljeno pozdravlja rezoluciju: »Sigurno
ne pretjerujemo, ako kažemo da je riječka rezolucija jedan od najvažnijih dogadjaja iz
posljednjih dvadeset godina hrvatske politike.« Obzor čak uspoređuje važnost rezolucije
s važnošću glasovitog zakonskog članka XLII. iz godine 1861.!7*
Priprema sklapanja saveza može se nazvati uspješnom. Mađarski odjek Riječke re-
zolucije — naime u glasilima mađarske oporbene koalicije, odnosno u krugu njenih
političara — bio je izvanredan. Tekst pozdravnog brzojava Ferenca Kossutha poslanog
169 Pokret, 1., br. 2, 2. 10. 1905.

170 Pokret, 5. 10. 1905.
171 Isto.
172 Obzor, br. 229, 5. 10. 1905.
hrvatskim zastupnicima prenijeli su kako mađarski oporbeni listovi, tako i hrvatski li-
stovi koji su podupirali politiku novoga kursa. Budimpeštanski listovi bliski mađarskoj
oporbenoj koaliciji (Egyetértés, Budapesti Hírlap, Budapest, Budapesti Napló) su u listo-
padu 1905. redom objavljivali tekstove u kojima se pozdravlja i podupire novu hrvatsku
politiku. Članak lista Zgyetértés naslova »Hrvatska ruka pomirenja« patetična je tirada
protiv austrijske tiranije i uz novo madarsko-hrvatsko bratstvo. Iz članka je, međutim,
očito i u kojoj mjeri madarska strana ne razumije korelacije hrvatske povijesti proteklih
više od pola stoljeća, stvarne nacionalne ciljeve Hrvata. Pisac članka naglašava kako se
mađarska oporba oduvijek zauzimala za to da se Dalmaciju treba ponovno pripojiti Hr-
vatskoj i Slavoniji. Značaj Riječke rezolucije visoko cijeni iz aspekta borbe protiv Beča:
»Vjerujemo kako će ogroman značaj Riječke rezolucije shvatiti i u Beču (ist u somu nije pogrije-
Sio — op. D. 5.). Suočit će se i sa starim prijateljima po oružju u bitci koja se sada treba voditi, u
kojoj ne može biti uspostavljen mir sve dok se oholost Nijemaca ne ponizi, te nacionalna prava
ne pobijede divlju samovolju.«'?
Naravno, i list Budapest, najbliži Nezavisnoj stranci, pozdravio je Riječku rezoluciju.

List u članku naslova »Hrvati uz mađarsku stvar« gestu hrvatskih zastupnika cijeni po-
sebno iz razloga što hrvatsku oporbu smatra vjerodostojnom, stvarnim predstavnikom
hrvatske javnosti, nasuprot Narodnoj stranci koju na vlasti drži svega 50 tisuća birača
(a kako to Budapest primjećuje, i od njih je 30 tisuća službenika). No ustvari ni autor
ovoga lista ne razumije razloge ranijih hrvatsko-madarskih sukoba, iako suprotno listu
Egyetćrtćs, postojanje protivljenja ne pripisuje isključivo intrigama Beča (iako ni tu ne
može nedostajati osuda austrijskih spletki):
»Samo su veliki nesporazumi mogli biti razlozi dosada tomu da su Hrvatskom vladale protuma-
đarske struje. No neosporno je da je velikim nesporazumima pridonijela i hrvatska vlada koja
uvijek puše u jednu tikvu s mađarskim liberalnim vladama, te austrijski spletkarski utjecaj koji je
uvijek potpirivao nesuglasice i trvenja između javnoga mnijenja dvaju naroda.«
Istovremeno, autor članka obećava:

»Ako Hrvati pošteno budu podupirali mađarsku koaliciju u ostvarivanju postavljenih ciljeva, na-
ime u borbi za mađarski zapovjedni jezik: mogu biti uvjereni da će mađarska koalicija, ako dođe
na vlast, cijeniti opravdanć i zakonite želje Hrvata.«
U članku ima i konkretnih obećanja: izborna reforma, u hrvatskim pukovnijama

hrvatski zapovjedni jezik i, naravno, ponovno pripajanje Dalmacije, kako bi ta pokrajina
»izbjegla iz ubojitih pandži Austrije, gdje sve više čami i umire.«/7*
Listu Budapesti Htrlap dao je intervju i Vinko Milić koji je tada još obnašao dužnost
gradonačelnika Splita." Hrvatski političar je ovako argumentirao u korist ponovnog
pripajanja Dalmacije:
173 Egyetćrtćs, 5. listopada 1905.

174. Budapest, 5. listopada 1905. Zanimljivo je napomenuti kako je list Budapesti Napló sutradan prenio najvažnije
dijelove članka lista Budapest. (Budapesti Napló, 6. listopada 1905.)
175 Budapesti Htrlap, 6. listopada 1905.
»Mađarska će u slučaju gospodarske samostalnosti biti upućena na Dalmaciju — a Dalmacija će

se neosporno vratiti na put razvoja, gospodarskog blagostanja i prosperiteta, kada vanjskotrgovin-
ski promet Mađarske bude išao preko dalmatinskih luka.«
Shodno logici stranačkopolitičkoga suprotstavljanja, list liberala, Az Ujsđg je, pak,

kritizirao pristaše Riječke rezolucije i mađarske političke snage koje su surađivale s nji-
ma. Valja citirati, posebno iz članka naslova »Hrvatska avantura«!*, on se naime —
unatoč neprijateljskomu tonu — pokazao kao puno realniji ocjenjivač stanja i još bolji
proricatelj. Ukazao je da se hrvatske političare koje Ferenc Kossuth i njegovi partneri
sada smatraju braćom, ne tako davno još smatralo najoštrijim protivnicima Mađara te da
su oni organizirali protumađarske pokrete. Stoga Az Ujsdg smatra neprirodnim (točnije,
koristi puno žešći izraz i služi se atributom »pohotan«) savez te hrvatske političke struje i
mađarske koalicije. Po mišljenju lista Az Ujsđg, tekst Riječke rezolucije je velikohrvatski
program.
»Neka, dakle, obala od Trsta do Budve bude hrvatska. Time su programom krenuli u mađarsko—
hrvatski mir. To su ekstremni listovi koalicije prihvatili urlikom pobjede. Treba međutim znati
da šezdesetsedmaško krilo mađarske koalicije ima averziju prema tom savezu. Ali dalmatinski
mamac i tu djeluje.«
List upozorava kako bi u smislu madarsko-hrvatske nagodbe pokrajinu trebalo pri-

pojiti Hrvatskoj, a ne neposredno Mađarskoj, te da je Ferenc Kossuth već i obećao Dal-
maciju Hrvatima. List Az Ujsdg je zapravo dobro uočio kako je tu s hrvatske strane riječ o
taktičkom savezu te da Supilovi sljedbenici planiraju uspostavu nekakve južnoslavenske
državne jedinice koja se ima ostvariti pomoću Budimpešte, iako tada još nije bilo jasno
u kojim širim državnim okvirima (to jest unutar Habsburške Monarhije, ili izdvojeno
iz nje).7 Sam Supilo se samo nakon poraza rezolucijske politike i Friedjungova procesa
koji ga je udaljio iz redova Hrvatsko-srpske koalicije okrenuo konačno protiv Habs-
burške Monarhije. U svakom slučaju, činjenica je da su od političara koji su pripremali
Riječku rezoluciju mnogi emigrirali na samome početku Prvoga svjetskog rata (među
njima i Supilo i Trumbić) te su osnovali Jugoslavenski odbor u Parizu koji je u vodećim
krugovima Antante već lobirao za jedinstvenu jugoslavensku državu koja se ima uteme-
ljiti raspadom Monarhije.
Narednih mjeseci je, međutim, Franjo Josip I. koji je u interesu očuvanja dualistič-
koga sustava prekršio i načela parlamentarizma, uspješno natjerao na uzmicanje, te na
odustajanje od zahtjeva i načela mađarsku koaliciju koja je u proljeće 1906. odustala od
politike pasivnoga otpora te je u interesu stjecanja vlasti na kraju prihvatila vladanje na
176 Az Ujsdg, 8. listopada 1905.

177 Prema Istvánu Dolmányosu, tragom neuspjeha savezničke politike mađarske i hrvatske oporbe prestala je šansa za
suštinsko poboljšanje, uspostavljanje bližih madarsko-hrvatskih veza (Dolmányos Istvan: A koalicid az 1905-1906.
évi kormányzati válsdg idején, Akadémiai Kiadó, Budapest, 1976.). Time se moram suglasiti, iako ne vidim je
li uopće postojala šansa u danim okolnostima za promjenu unutarnjeg uređenja Monarhije koja se temeljila na
kompliciranim i osjetljivim kompromisima. Jasno je vidljivo, međutim, da početkom dvadesetoga stoljeća nije
bilo značajne hrvatske političke snage koja ne bi željela korjenitu promjenu državnopravnoga stanja i teritorijalnog
opsega Hrvatske, što se nije moglo dogoditi bez raspada dualističkoga sustava.
temeljima šezdesetsedme. To je, međutim, neizbježno značilo obrat i u odnosu prema

pristašama hrvatskoga novoga kursa, odnosno hrvatskim zahtjevima. Supilo, Trumbić
i njihovi saveznici u Hrvatskoj i Slavoniji su, međutim, u interesu postizanja minimal.
noga cilja (to jest skidanja s vlasti hrvatske Narodne stranke koja je vodila khuenovsku
politiku) u tom trenutku još ustrajali u svojim ranijim pogledima, te se tako ton tekstova
vezanih za Mađare u listovima Pokret, Obzor i Novi list uglavnom nije promijenio, iako
su se već pokazivali znakovi trvenja. Nakon što je peštanska vlada napokon u svibnju
1906. omogućila izbornu pobjedu Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj, stara proma-
đarska Narodna stranka slomila se isto kao i njegov negdašnji podupiratelj, mađarska
Slobodoumna stranka. Nakon toga, od tri spomenuta hrvatska glasila uglavnom je samo
Novi listostao i dalje glavnim promicateljem nove politike i ujedno nove slike o Mađari-
ma te je nastojao, naravno iz taktičkih razloga, ublažiti utjecaje novijih mađarsko—hrvat-
skih konflikata koji su se u drugoj polovici 1906. i početkom 1907. godine već tu i tamo
pojavljivali. Taj se ton, naravno, korjenito izmijenio u svibnju 1907. godine, nakon što
je ugarsko Vijeće ministara izglasalo tekst Željezničke pragmatike, zakonskog prijedloga
o uređivanju radnih odnosa na željeznici, zajedno s jezičnim paragrafom koji je vrijeđao
Hrvate, te su predstavnici Hrvatsko-srpske koalicije pokrenuli opstrukcijsku borbu u
peštanskom zajedničkom parlamentu.
Politici novoga kursa, hrvatsko-mađarskoj pomirbi, te upoznavanju mađarske čita-
teljske publike s hrvatskim stajalištem, hrvatskom povijesti i pristupu povijesti, kao i s
hrvatskom kulturom i književnošću služila je Croatia, hrvatski časopis pokrenut u Bu-
dimpešti 1906. godine, kojeg je izdavao i uređivao Juraj Gašparac (kasnije je u uređivanju
sudjelovao i Teodor Škrbić, kao i Veljko Petrović, srpski pisač podrijetlom iz Bačke koji
je kasnije ostvario značajnu književničku karijeru). List je, sukladno deklariranim cilje-
vima, prikazivao pozitivnu sliku o Mađarima, a istovremeno je pokušavao protumačiti
Mađarima hrvatsko stajalište. U predgovoru prvog broja Croatie (objavljeno je ukupno
sedam brojeva između travnja i prosinca 1906., ali od toga su bila dva dvobroja i list 1907.
više nije izlazio) Juraj Gašparac rekao je kako je njihov cilj »srušiti ustaljene predrasude i
pripremiti teren za iskren i pravedan sporazum između mađarskog i hrvatskog naroda.«"*
Pripremanje nove hrvatsko-mađarske nagodbe i uzajamno upoznavanje stavova i
kulture jedni drugih smatrao je najvažnijim i Frano Supilo u pismu upućenom ured-
ništvu. Croatia je na brojnim područjima pokušavala udovoljiti toj zadaći. U njoj su
objavljene političke analize koje su nastojale mađarske čitatelje upoznati s političkom
situacijom u Hrvatskoj, odnosno s temeljima hrvatsko-mađarske političke nagodbe.
Takvi su bili npr. članak Frana Potočnjaka naslova »Ideja vodilja nagodbe mađarskog i
hrvatsko-srpskog naroda« 7? ili Svetozara Pribićevića naslova »Realni temelji nagodbe«,
dok Josip Smodlaka u članku »Dalmacija i Mađari« obrazlaže potrebu ujedinjenja te po-
krajine i banske Hrvatske, te iznosi prednost toga za Mađarsku. Naravno, nije propustio
naglasiti kako u Dalmaciji (sada) vrlo vole Mađare i da su dalmatinski hrvatski političari
178 Croatia, I., Budimpešta, travanj 1906.

179 Croatia, YL., svibanj 1906. Tekstovi Pribičevića i Smodlake također se nalaze u II. broju Croatie.
337
Hrvati u Habsburškoj Monarhiji (1849.—1918.)
inicijatori i zagovornici nove hrvatske politike koja traži dogovor s Mađarima. Autor je
mađarskoga čitatelja koji je o tomu uglavnom bio potpuno neinformiran želio upoznati
s ulogom Dalmacije u hrvatskoj povijesti i povijesti umjetnosti.
Iznimno je značajna bila uloga Croatie u prijenosu hrvatske književnosti na mađar-
ski jezik. U njoj su mjesto imali pisci, pjesnici kao Ivo Vojnović (čija je drama 1907. s
velikim uspjehom i prikazana u Budimpešti), te Mirko Bogović, Ksaver Šandor Gjalski,
Janko Leskovar, Srbi Milan Rakić, Jovan Dučić i dr. S mađarske strane zagovornik hr-
vatske kazališne kulture (i organizator uprizorenja hrvatskih komada) bio je Elek So-
Iymosi o čijoj se je djelatnosti obavještavalo na stranicama Croatie." S hrvatske strane
planirano je da će se u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu uprizoriti Madá-
chevu Čovjekovu tragedijušto , je s aspekta naše teme važno i stoga što tada već nekih
petnaestak godina hrvatska kazališta nisu prikazivala mađarske komade. Zbog neusp jeha
hrvatsko-mađarske nagodbe i zaustavljanja hrvatsko-mađarskoga približavanja i ti su
kazališni planovi odgođeni. Ali na kraju je 1914. godine, kao svojevrsni pozitivni odjek
na politiku Istvána Tisze prema Hrvatima koji je težio k kompromisu, najizvrsnija ma-
darska drama 19. stoljeća se na kraju ipak predstavila na sceni zagrebačkoga Hrvatskog
narodnog kazališta.
Političke snage na koje nije utjecala promadarska propaganda

novoga kursa: protumadarska politika hrvatskih protivnika
Riječke rezolucije između 1905. i 1907.
Navedeni primjeri doista svjedoče o odlučnom pozitivnom obratu u hrvatsko-mađar-
skim odnosima. Međutim, nisu sve hrvatske političke snage tako razmišljale. Proaustrij-
ska trijalisticka Frankova Starčevićeva hrvatska stranka prava (bivša Čista stranka prava)
i Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka vodile su kontinuirano protumađarsku poli-
tiku. Njihovi listovi, Zlrvatsko Pravo i Dom ustrajali su u prikazivanju tradicionalne slike
o Mađarima kao neprijateljima, nastale još od ilirizma. Frank je odmah nakon objav-
ljivanja Riječke rezolucije organizirao narodne mitinge protiv politike novoga kursa. U
svojim govorima, kao i na stranicama glasila Hrvatsko Pravo napadao je »one koji teže k
novoj hrvatsko-mađarskoj nagodbi«, kao izdajice hrvatske stvari i mlade mađarone. Po
njegovu mišljenju, pitanje mađarskog zapovjednog jezika Hrvati ne mogu poduprijeti
jer »mađarska vojska« bi samo rezultirala jačanjem mađarske vlasti, pokušajem ostva-
rivanja mađarskih imperijalnih snova, te novijim ugnjetavanjem balkanskih naroda i
Hrvata.!?! Prema Hrvatskom Pravu, nova mađarska politika ima iste ciljeve kao nekada,
to jest balkansko osvajanje, a Hrvatska bi bila prva žrtva te mađarske politike osvajanja.
180 Solymosi Elek: Horvát-magyar miivćszkedćs, illetve Pár szó a horvát testvćrekhez, Croatia l., odnosno broj III-IV.
181 Hrvatsko Pravo, 20. rujna 1905. Frankov list je već za vrijeme priprema Riječke rezolucije takvim argumentima
napadao hrvatske političke snage koje su se kanile pomiriti s Mađarima. A na mitingu održanom u Slavonskom
Brodu nakon izglasanja rezolucije hrvatske pristaše »nove nagodbe« nazivao je izdajicama, te po njegovu mišljenju
Frankovci su izdali proglas protiv Riječke rezolucije.'*? A u članku naslova »Zablude

mladih mađarona« Hrvatsko Pravo optužilo je hrvatske i srpske političare koji su izgla-
sali rezoluciju da pripreme teren za spomenutu mađarsku politiku.'?. Dok u drugom
tekstu više od pola godine kasnije kritizira poglede Hrvatsko-srpske koalicije vezano za
jugoslavensko jedinstvo, koje je po njegovu mišljenju svega dvije godine nakon velikih
protumađarskih prosvjeda u Hrvatskoj ponovno odveo Hrvate na stranu »od koje nam
dolazi već 37 godina svako zlo i nevolja« (to jest, u Peštu, D. Š.).! Prema članku, Ferenc |
Kossuth tako zapravo podupire jugoslavensku politiku (koja prijeti jedinstvu Monarhije
— D. Š.). Takvi napadi frankovaca dobivali su podstrek iz krugova prestlonasljednika
Franje Ferdinanda kojemu nimalo nije bio po volji politički obrat u Hrvatskoj, te novo
hrvatsko-mađarsko prijateljstvo i savezništvo!#.
Druga hrvatska politička sila u usponu, Seljačka stranka braće Radić je u napadu
protiv Riječke rezolucije i Mađara djelomice stajala na starim, starčevićevskim temelji-
ma, te je vjerojatno i vlastitom političkom jačanju željela pridonijeti okretanjem protiv
Koalicije. Radićevci su već u jesen 1905. izdali brošuru naslova »Hrvati i Mađari ili Hr-
vatska politika i Riječka rezolucija«'**. Braća Radić nisu odbacili ideju jugoslavenskoga
narodnog jedinstva, stoga su se istovremeno suprotstavljali Franku i njegovoj stranci.
Osnovna poruka radićevske brošure glasila je: »Ni Beč, ni Pešta.« To je ustvari podgrija-
vanje izvornih ideja Starčevića (od njih se razlikuje samo utoliko da nacionalnu borbu
želi temeljiti na seljaštvu). Povijesni dio brošure je ponavljanje ranijih stereotipa: malo-
brojni Mađari putem asimilacije manjina žele vladati i voditi imperijalističku politiku.
Pojavljuje se u njoj još i razdvajanje pojma Mađarske-Ugarske, što su ranije razradili
Mažuranić i Rački. Novo je u njoj da vezano za asimilaciju spominje novije mađarizira-
nje naziva naselja.
Radićevci su odbacili rezolucijsku politiku. Po njihovu mišljenju, s Mađarima se ne
smije dogovarati je »Dok je neprijatelj u kući, s njim se ne pogađa«. Prema Radićevima,
s Mađarima se smije razgovarati samo uz ispunjavanje triju uvjeta: 1.) ukidanje svakog
znaka uporabe mađarske dominacije (mađarski simboli, mađarski jezik itd.) u Hrvat-
skoj; 2.) uvođenje potpune gospodarske samostalnosti Hrvatske (»/Ni filira u Pestu«); na-
cionalnim manjinama u Mađarskoj treba dati slobode. List braće Radić, Dom, je tijekom
1905., 1906. i 1907. objavio brojne protumađarske članke. Oštro je napadao mađarsko
useljavanje u Slavoniju (»Tuđinci u banskoj Hrvatskoj«)!*7, Kossuthovu novu mađarsku
»mađarska vojska« znači samo da ako se ona ostvari, Hrvate će silom pomađariti, naime Mađari već i sada »bez
vojske nas ugnjetavaju, što će biti s nama ako stvore mađarsku vojsku.« (Citira Novi list, 19. listopada 1905.)
182 Izjava egzekutivnog odbora Starčevićanske hrvatske stranke prava o Riečkoj rezoluciji, Hrvatsko Pravo, 14. listopada
1905.
183 Zablude mladih mađarona, Hrvatsko Pravo, 27. listopada 1905.
184 Hrvatsko Pravo, 26. srpnja 1906.
185 O tomu dasu doista u skladu s namjerama spomenutih krugova frankovci napadali politiku Hrvatsko-srpske koali-
cije. Vidi: Gross, Mirjana: Hrvatska politika velikoaustrijskoga kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda,
Casopis za suvremenu povijest, br. 72, 1970., str. 9.—74.
186 Antun i Stjepan Radić: Hrvati i Mađari ili Hrvatska politika i Riječka rezolucija, Zagreb, 1905.
187 Tuđinci u banskoj Hrvatskoj, Dom, br. 22, 1907.
olitiku i općenito predmnijevane i stvarne mađarske težnje k hegemoniji. (»Mađari

ostaju Mađari«)"*, a prije svega napadao je promađarsku politiku Koalicije i glasila koja
su istu propagirala (Obzor, Hrvatska, Pokret, Novi list). Istina, ni pristaše novoga kursa
nisu ostali dužni i u Novom listu su optužili kako Franka tako i Radiće da onaj tko danas
u Hrvatskoj ne stoji uz Mađare, sluga je Beča.
Najniža točka u mađarsko—hrvatskim odnosima 1912.—1913. i

privremeno rješavanje krize
Od tada pa nadalje budimpeštanske su vlade posve uzaludno, godinama pokušavale u
Hrvatskoj svoriti promađarsku političku silu. Izbore su uzastopce dobivale protuma-
đarske snage (Hrvatsko-srpska koalicija 1908., dok 1910. donosi napredak trijalistič-
kih pravaških grupacija). Vezano za izbore 1910. valja naglasiti, kako su u odnosu na
prijašnje održani na temelju puno šireg izbornog prava (broj birača s dotadašnjih jedva
2% porastao je na blizu 10%). Zahvaljujući tomu jača jedan novi čimbenik: Hrvat-
ska pučka seljačka stranka, osnovana 1904. od strane braće Radić (Antuna i Stjepana),
osvaja osam saborskih mandata, upozorivši kako bi uvođenje općeg izbornog prava u
hrvatskom političkom životu doista moglo izazvati radikalne promjene.!? Od novih
političkih formacija, pored već spomenute liberalne i projugoslavenske Napredne stran-
ke, izrasle početkom dvadesetog stoljeća iz skupina radikalnih studenata i dijela zrelijih
liberala, trebamo istaknuti i izlazak organiziranih katolika na političku scenu. Papinske
pobudnice iz posljednje trećine devetnaestog i s početka dvadesetog stoljeća o odnosu
crkve i društva diljem Monarhije, pa tako od 1900. i u hrvatskim zemljama, pokrenu-
le su katoličke političke pokrete. Te godine održan je prvi hrvatski katolički kongres,
nakon kojeg je pod pokroviteljstvom krčkoga biskupa Antuna Mahnića oformljen Hr-
vatski katolički pokret." Političko djelovanje pokreta, s jedne strane, obilježile su ideje
kršćanskoga socijalizma, a s druge strane suprotstavljanje ekspanziji liberalizma. Poseban
naglasak stavljen je na pridobivanje studenata i srednjoškolske mladeži, što je rezultiralo
osnivanjem brojnih udruženja. Najpoznatije od svih bilo je društvo »Domagoj«, dok se
kao najuglednije glasilo pokreta afirmirao tjednik Hrvatska straža.
U tom razodblju u bansku su dužnost uzalud uzdizani političari, koji su pretežito
(ali ne i uvijek) uzimali u obzir navodne mađarske interese, poput Pavla Raucha (1908.—
188 Mađari ostaju Mađari, Dom, 23, 1907. Zanimljivo je napomenuti članak Doma »Madari u Hrvatskoj« (br. 22,
1908.), koji govori o karakterističnom slučaju koje je uznemirivalo onodobnu hrvatsku javnost. Mađarski željeznič-
ki službenik imena Glembay (!) poslao je brzojav u Budimpeštu sa sljedećim tekstom: »Primite iskreni prijateljski
pozdrav iz danas još stranog, ali ne dugo stranog Zagreba.« Dom i Hrvatsko Pravo su tu izjavu tumačili kao mađarsku
prijetnju. Prezime službenika kasnije se pojavljuje u djelima Miroslava Krleže.
189 Mark Biondich, Stjepan Radić, the Croat Peasant Party, and the politics of mass mobilization, 1904 — 1928, Univer-
sity of Toronto Press, 2000. i Edi Miloš, »La »pensée nationale« d'Antun Radić : le périodique Dom (1899-1904)
et la »croaticité««, Prilozi za istraživanje brvatske filozofske baštine, br. 1(77), sv. 39., 2013., str. 263.—313.
190 Hrvatski katolički pokret: zbornik radova, Zlatko Matijević (ur.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
1910.), Nikole Tomašića (1910.—1912.), ili Slavka Cuvaja (1912.—1913.), presudni dio
javnosti neopozivo je raskinuo s Budimpeštom, pa su banovi uspijevali vladati tek mimo
Sabora, zanemarujući ustavna prava. Premda je Karlo Khuen—Héderváry nakon uzdi-
zanja na vlast Stranke rada pokušao — i to ne bez uspjeha — sklopiti sporazum s Hr-
vatsko-srpskom koalicijom (koju je, definitivno okrenuvši leđa Budimpešti, još ranije
“napustio Frano Supilo), što je jedino rezultiralo porazom Koalicije na izborima 1910,
i napredovanjem pristaša trijalizma. Ipak, potonji nisu uspjeli ostvariti u praksi svoje
planove.?' Ujedinjena Stranka prava 1912. čak je prihvatila i jedan trijalistički memo-
randum, poslavši ga čelnicima Monarhije, no bez ikakva uspjeha. Pokazalo se kako u
Beču i Pešti premoć imaju pobornici dualizma.
Unutarnjopolitičke prilike u Hrvatskoj dodatno je pogoršala aneksijska kriza 1908.
godine, kada su pravosudna tijela Habsburške Monarhije, uslijed sukoba s Kraljevinom
Srbijom, pokrenule proces i protiv srpskih političara iz Hrvatske. U povijesne anale
taj događaj ušao je pod imenom zagrebački Veleizdajnički proces. Većina optuženika
je osuđena, izazvavši vrlo negativan odjek u inozemstvu. Premda je onodobno javno
mnijenje južnoslavenskih zemalja Monarhije sve optuženike držalo nevinima, danas već
znamo kako optužbe nisu bile u cijelosti neosnovane, iako se na optuženičkoj klupi nisu
u svakom slučaju nalazili oni, koji su doista održavali protuzakonite odnose sa Srbijom.
Poslije 1918. takve su aktivnosti (koje su u novoj južnoslavenskoj državi predstavljale
zaslugu) priznali Adam i Valerijan, braća vođe Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pri-
bićevića, osuđeni na po 12 godina.!?
Istodobno, profesor Heinrich Friedjung u jednom od vodećih bečkih listova (Neue
Freie Presse) napao je istaknutog političara Hrvatsko-srpske koalicije Frana Supila i nje-
gove stranačke kolege, optuživši ih za tajnu suradnju sa srpskim čelnicima, pri čemu se
pozivao na beogradske izvore. Sve je završilo sudskim procesom. Supilo je tužio autora
članka, koji je »dokaze« (zapravo, samo kopije dokumenata) dobio od ministra vanjskih
poslova Aehrenthala, a on ih primio od austro-ugarskog veleposlanstva u Srbiji. Tako-
zvani Friedjungov proces dobio je velik publicitet u međunarodnoj javnosti, nanijevši
— nakon što se dokazalo da su spisi krivotvorine — veliku štetu ugledu Monarhije.
O uzrujanom i pretjerano negativnom raspoloženju javnosti svjedoči i članak zna-
menitog hrvatskoga pjesnika, pisca i publicista Antuna Gustava Matoša pod naslovom
»Zagrebači Baedeker«, objavljen 1911. u dnevniku Hrvatska sloboda: napis govori o put-
niku, koji se budi u vlaku, a Zagreb prepoznaje tek ugledavši upravnu zgradu Mađarskih
željeznica. Članak ističe da prava ondje imaju samo Mađari. Zagrebačko je groblje lijepo,
191 Budimpešta se oštro suprotstavljala trijalizmu, što je hrvatske stranke tog uvjerenja okrenulo prema Beču, premda
to nije urodilo stvarnom podrškom i opipljivim obećanjima za ostvarenje njihovih ideja. Vidjeti: László Katus:
Horvátország és a horvát kćrdćs tórténete, odnosno pobliže: A trialista tórekvések erósódése és kudarca, u: Péter
Hanák (ur.): Magyarorszdg tórténete tiz kotetben VIL, 2. ispravljeno izdanje, Akadémiai Kiad6, Budimpešta, str.
1055.—1059.
192. Mislav Gabelica, »Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine«, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 2014., str.
131.157.
193 Vidjeti: Dragutin Pavličević: Povijest Hrvatske, 2. izdanje, Zagreb, 2000., str. 302.
jer u tom je gradu dobro samo mrtvima. O Saboru pak govori, kako su tamo uhićena hr-
vatska prava, a » Tu mađaroni Hrvatsku prodavaju, onak bez vage, kak krepanu kobilu.«?*
Nepromjenjivost dualističkoga ustroja, kao i neuspjesi hrvatskih unutarnjopolitic-
kih snaga (i to podjednako pobornika trijalizma i Hrvatsko-srpske koalicije) ogorčili su
i revoltirali mnoge, posebice pripadnike mlađih naraštaja. To je doprinijelo širenju pro-
tumadarskog raspoloženja, koje je dodatno raspireno uvođenjem otvorenog apsolutizma
1912. godine. Uslijed toga među najradikalnijima pojavljuje se politički terorizam. Na
političke aktere koji su djelovali prema prohtjevima Budimpešte, Cuvajem i Škerlecom,
izvršeno je više pokušaja atentata." U suspendiranju hrvatskoga ustava 1912. određenu
ulogu odigrali su i međunarodni razlozi: Balkanski ratovi dodatno su zaoštrili ionako
napetu unutarnjopolitičku stvarnost Hrvatske. Uspjesi Srbije među hrvatskim pobor-
nicima južnoslavenskog jedinstva izazvali su veliko oduševljenje i potkrepljivali otpor
prema postojećem uređenju. Odjeci Balkanskih ratova i vijesti o srpskim vojnim uspje-
sima nedvojbeno su tjerali vodu na mlin pristaša sjedinjenja južnoslavenskih zemalja
(konačno napuštanje Budimpešte i okretanje ka Beogradu mlađih generacija slikovito
opisuju Krležine »Zastave«).
Kada je Istvan Tisza 1913. konačno smijenio omraženog kraljevskog namjesnika
Cuvaja, zamijenivši ga Ivanom Škrlecom, iznova pokrenuvši pregovore s Hrvatsko—srp-
skom koalicijom, koja je u cijelosti potpala pod utjecaj vođe Srpske samostalne stranke
Svetozara Pibićevića, ugarski premijer nije bio svjestan da taj srpski političar iz Hrvatske
(ne računajući željezničku pragmatiku) kompromis s Budimpeštom — na štetu hrvat-
skih interesa — traži po neposrednom nalogu srpskoga premijera Nikole Pašića. Dakle,
ugarska je vlada, uključujući i Khuena-Héderváryja, pozadinskog savjetnika za hrvatska
pitanja, uzalud vjerovala da je ponovno našla političku snagu koja prihvaća ugarsko—hr-
vatsku državnu zajednicu. Premda je među hrvatskim članovima Koalicije zacijelo bilo
i takvih, Pribićević je popustljivost iskazivao iz posve drugačijih razloga (Pašić mu je
poručio, kako slabljenje Mađara u datom trenutku ne ide u korak sa srpskim interesima
— naime, Srbiji je trebalo vremena za oporavak od gubiraka u Balkanskim ratovima, te
je tek nakon toga mogla pomišljati na planove usmjerene protiv Monarhije).!** Mađar-
ske političare zavarala je i činjenica, da su prigodom njegova posjeta Zagrebu u siječnju
1914. saborski zastupnici Istv4na Tiszu pozdravili ustavši, s pljeskom, što se mađarskom
političaru u Hrvatskoj nije dogodilo od 1868. godine.'?" Uslijed zagrijavanja političkih
odnosa u Zagrebu je napokon premijerno prikazana čuvena Madácheva drama »Čovje-
194 Zagrebački Baedeker, rvatska sloboda, 16. rujna 1911.

195 Počinitelji nisu uvijek djelovali usamljeno. Jedan od atentatora na Cuvaja, Luka Jukić, oružanu je obuku dobio u
Beogradu od terorističke organizacije Crna ruka, a eksploziv je također nabavio u Srbiji. Vidjeti: Pavličević 2000.,
str. 304. i Josip Horvat, Pobuna omladine 1911—1914, pr. Branko Matan, SDK Prosvjeta, Zagreb, 2006., Znakovito
je kako se više mladih, radikalnih jugoslavenskih nacionalističkih atentatora (Kamilo Horvatin, Vladimir Čerina,
August Cesarec) nakon jedva deset godina pojavljuje među osnivačima jednog drugog eksremističkog pokreta —
komunističke partije.
196 Pašićevu poruku donosi: Krizman, Bogdan: Pogovor. Skica za biografiju Svetozara Pribićevića (1875--1936.), u: S.
Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990., str. 282.
197 Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske 1936-1938., 2. izdanje, Zagreb, 1990.,str. 327.
kova tragedija«. Poneki političari iz redova Koalicije, poput Ljube Babića — poznatijeg
pod literarnim pseudonimom Ksaver Šandor Gjalski — i drugih, održavali su dobre
osobne veze s članovima mađarske političke elite (»kao u dobra stara vremena«). U svo.
jim autobiografskim memoarima, pisanim u ozračju razočaranja jugoslavenskom drža_
vom, Gjalski o Tiszi, pa čak i Wekerleu piše vrlo pozitivno:
»Kano predsjedatelj delegacije dolazio sam mnogo i vrlo često u priliku, da govorim s mađarskim .
državnicima i ministarskim predsjednicima. (...) Spominjem to, jer sam tako došao u prigodu da
se sastanem s ministrom predsjednikom grofom Tiszom. Tako sam upoznao jednoga od najvećih
i najgenijalnijih državnika. U saobraćaju s njime, čovjek je gotovo neprekidno osjećao tu njegovu
umnu i karakternu veličinu. I mada je od njega strujala neprestance hladnoća i upornost pravoga
kalvinca, ipak je svojim iskrenim, poštenim i pravo kavalirskim načinom osvajao čovjeka.«!
Istodobno, o Wekerleu je napisao sljedeće:

»Uz Tiszu rado se sjećam također ministra predsjednika Sándora Wekerlea, koji je dašto rado
dolazio u konflikt s istinom, ali je imao ljubazan, jovijalan i nimalo ishitren način, a svojom je
lavljom glavom silio čovjeka da mu bude simpatičan.«
Međutim, veći dio hrvatske javnosti zasigurno nije dijelio takva stajališta o otjelov-
ljenjima mađarske »aristokratske politike« (tako ih je doživljavao i Miroslav Krleža na
čije negativno mišljenje o grofu Iiszi utjecao i mađarski pjesnik Endre Ady koji je toga
političara duboko mrzio). S jedne strane, već smo se i ranije osvjedočili o negativnom
stavu hrvatskoga tiska prema Istvánu liszi, a kompromis iz 1913. tijekom naredne go-
dine počeli su odbijati već i dotadašnji birači Koalicije.
Većina mađarske javnosti u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća nije shvaćala
situaciju u Hrvatskoj, precijenivši snagu, sposobnosti i mogućnosti Mađarske u odnosu
na hrvatsko—južnoslavenske narode. Na hrvatska unutarnjopolitička stremljenja dobro-
hotno je gledao tek mali broj ljudi, malobrojni su bili i poznavatelji hrvatske povijesti,
a još manje je bilo onih koji su joj pristupali s empatijom i razumijevanjem (k njima
pribrajamo Rezsća Havassa i Józsefa Bajzu). Premda nije simpatizirao s nastojanjima za
ujedinjenjem Hrvata, koje je onodobna mađarska javnost nazivala velikohrvatskima'?
tadašnji znameniti mađarski pisac Ferenc Herczegh dobro je poznavao Hrvate, posebice
situaciju u Dalmaciji, iznijevši u svom djelu »Na krilima vjetrova« viđenje hrvatsko—dal-
matinskog odnosa i kritiku suvremenih mađarskih stajališta, to jest ignoriranja hrvatskih
političkih realnosti.
»Neukusni talijanski iredentizam u Dalmaciji i Istri nakon posljednjeg talijanskog rata nagnao je
Austriju da podrži slavenski element. Budući da su Slaveni počev od srednjeg vijeka ionako bili
tek umjetno potiskivani, cijela je Dalmacija nevjerojatno brzo, rekao bih, pred mojim očima,
198 Ksaver Šandor Gjalski: Rukovet autobiografskih zapisaka, u: Zjubav lajtanta Milića u druge pripovijetke, Zagreb,
1923., str. 215.—216. (Citira ga: István Lókós: A kaptolići a Ludovikdig, Budimpešta, 1997., str. 63.)
199 U onodobom mađarskom tisku velikohrvatskima se nisu nazivale samo aspiracije koje su uključivale i Bosnu i Her-
cegovinu, već se pod tim podrazumijevao i temeljni hrvatski nacionalni koncept sjedinjenja Dalmacije, Hrvatske
i Slavonije, koje je postojao od 17. stoljeća, te je službeno, na papiru priznat i Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz
1868. godine.
pohrvaćena. Od polumilijunskog dalmatinskog stanovništva na popisu 1890. tek se tri posto

izjasnilo Talijanima (a na popisu stanovništva 1900. samo 2%! — D. Š.) — četiri petine goleme
većine čine Hrvati, a jedu petinu Srbi. U Dalmaciji ne postoji posebna dalmatinska nacionalna
svijest, kao što ne postoji ni poseban erdeljski narod. Stanovnici obale i najudaljenijih otoka su
Hrvati, i to, usudio bih se reći, svjesniji od svojih prekodravskih sunarodnjaka.«**
Mađarsku je politiku Herczegh stoga smatrao promašenom, jer se nasuprot hrvatske

većine oslanjala na talijansku manjinu. Budući da je dulje vremena živio u primorju,
se Talijani podjednako
potvrđivali su ga i osobni doživljaji — bio je potpuno svjestan da
žele riješiti Monarhije i Ugarske, neovisno o tome, što su govorili u lice mađarskim po-
litičarima i putnicima,
»Moje mi pošteno uvjerenje govori, kako simpatije dalmatinskih Talijana, iako nam povremeno
golicaju nacionalnu sujetu, u stvarnoj politici ne vrijede ni lulu duhana.«
Herczegh, nadalje, primjećuje i sljedeće: »Dok su Dalmatinci ranije preko Hrvatske

namigivali Mađarskoj, danas radikalni Hrvati to stalno čine prema Dalmaciji, kao kri-
stalizacijskoj točki katoličkih i ostalih Južnih Slavena Habsburškoga Carstva.«
Herczegh ovdje nedvojbeno misli na pravaše, uljuljane u trijalističke snove, odaši-
ljajući na kraju poruku onom dijelu mađarske javnosti, koji se odavao nerealnim fan-
tazmama:
»Bilo bi dobro, ako bi to imali u vidu i oni mađarski imperijalisti, koji maštaju o tome, da u Dal-
maciji mogu pustiti korijen nad glavama Hrvata.«
Naseljavanje u vrijeme dualizma: Mađari, Nijemci, Zidovi,

Cesi, Slovaci
Ne računajući srednji vijek, prvi Židovi na teritoriju Banske Hrvatske nastanjuju se
tek krajem 18. stoljeća. Godine 1608., u vrijeme protureformacije, Hrvatski je sabor
uskratio pravo stalnog boravka svim nekatolicima (uključujući i protestante, što je 1729.
posebno potvrdio u odnosu na Židove), koji su se nakon 1753. mogli naseljavati samo
u nekim gradovima pod vojnom upravom. Naravno, oni su i prije toga, poglavito iz
mađarskih i austrijskih krajeva, dolazili na sajmove, ali se nisu mogli naseljavati. Uslijed
dekreta Josipa II. donesenog 1783. situacija se donekle promijenila (premda Židovima
nije dopuštena kupnja, tek najam nekretnina): u većemu broju, poglavito iz Mađarske,
počeli su pristizati židovski doseljenici. Prema jednoj statistici iz 1806. od 57 članova
zagrebačke židovske zajednice u tom gradu rođeno je samo 12, dok je njih 43 došlo iz
Mađarske, prvenstveno iz Nagykanizse. Dinamika doseljavanja isprva je spora,“" 1846.
200 Ferenc Herczegh: Szelek szárnyán, Budimpešta, 1905., u: Herczegh Ferenc ósszes mitvei, Budimpešta, 1939., str.
38.—39.
201 O povijesti Židova u Hrvatskoj vidjeti: Gyula Diamant: A zoid6k tórténete Horvdtorszdgban az egyenjogüsdgig, Bu-
dimpešta, 1912., odnosno G. Schwarz: Povijest zagrebačke Židovske općine od osnutka do 50—ih godina 19. vijeka.
Zagreb, 1939., te V. Nedomački — S. Goldstein: Jevrejske općine u jugoslavenskim zemljama, u: Židovi na tlu
u Hrvatskoj živi svega 2000 Židova. Značajno doseljavanje počelo je poslije 1848.—
1849., također iz smjera Mađarske. Podaci popisa stanovništva iz 1869. govore kako je
u Hrvatskoj i Slavoniji tada živjelo 9876 Židova, što je za 4653 više od podatka iz 1857,
Pobliže, u Osijeku je živjelo 1027, Zagrebu 864, a u Vukovaru više od 500 građana ži-
dovske vjere. Njihov ukupni boj 1880. već iznosi 13 488, a 1900. godine 20 032 osoba,
Emancipacija hrvatskih Židova uslijedila je tek 1873., kada je Hrvatski sabor, pod
upravljanjem liberalnoga bana Ivana Mažuranića prihvatio zakon o ravnopravnosti.
Gyula Diamant tvrdi, kako su židovski doseljenici u etnički izmiješanoj Slavoniji živjeli
u tolerantnijem okruženju u odnosu na sjeverozapadne hrvatske krajeve,“ Zagrebački
trgovci 1836. i 1848. pokušali su protjerati svoje židovske konkurente, čemu se banska
vlast u oba slučaja suprotstavila. Od tadašnjih prominentnih prelata katoličke crkve za-
grebački se nadbiskup Haulik protivio, dok je đakovački biskup Strossmayer podržavao
emancipaciju Židova.
Značajan broj hrvatskih Židova 1848. stao je uz Mađare, što ih je po prvi pur, zbog
povezanosti s Mađarima, učinilo merom napada.? Istodobno, poznata nam je i činje-
nica da su se u vrijeme narodnog pokreta u Hrvatskoj 1883. dogodili izgredi na štetu
nekolicine seoskih židovskih trgovaca zbog njihovog stranog (mađarskog) podrijetla.2%“
Među mađarskim židovskim poduzetnicima pridošlim u Hrvatsku u vrijeme dualizma
ističe se obitelj Guttman, koja je 1884. u Belišću osnovala jedan od najvećih drvnoindu-
strijskih pogona u Hrvatskoj.
Prema podacima koje iznosi Elek Fćnyes, 1840. u Hrvatskoj je živjelo svega 5000
Mađara. Ta zajednica sastojala se od ostatka stanovništva srednjovjekovne Vukovske i
Srijemske županije, koji je preživjeo tursku okupaciju i pretežno ispovijedao kalvinsku
vjeru (Retfala, Hrastin, Korod i Laslovo u današnjoj Hrvatskoj), U vrijeme dualizma,
djelomice zbog niskih cijena poljoprivrednog zemljišta nakon razvojačenja Vojne kraji-
ne, dolazi do masovnog naseljavanja Mađara u Hrvatskoj i Slavoniji. Godine 1890., ne
računajući Baranjski trokut i Međimurje, koji su tada pripadali Mađarskoj, u Hrvatskoj
je živjelo već 55 842 Mađara, dok njihov broj 1900. iznosi 75 485, a 1910 — kada
doseljenje već značajno jenjava — 87 494: te godine ukupan broj Mađara u Hrvatskoj,
uključujući Rijeku, Međimurje i Baranjski trokut bio je otprilike 123 000.26
Jugoslavije, Zagreb, 1988. Dio o Hrvatskoj i Slavoniji: str.136.—141. U najnovije vrijeme: Melita Švob: Židovi u
Hrvatskoj — židovske zajednice (Jews in Croatia — Jewish Communities), svezak 1.—2., Zagreb, 2004.
202 Diamant 1912., str. 43.
203 O položaju Židova (1848.—1849., odnosno u vrijeme neoapsolutizma) vidjeti: M. Gross: Položaj i uloga Židova na
početku modernizacije, u: Počeci moderne Hrvatske, Zagreb, 1984. str. 360.—369.
204 Dragutin Pavličević: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb, 1980.
205 Ovdje se na povijest Mađara u Hrvatskoj osvrćem samo ukratko, djelomice jer ova naklada uz seriju o povijesti susjed-
nih naroda kani objaviti i kratke sinteze o Mađarima u susjednim zemljama. Istodobno, skrećem pozornost čitatelja
na sljedeća djela: Lajos Arday (ur.): Fojezetek a borvdtorszdgi magyarok tórténetéból (i tanulmányok), Budimpešta, 1994.
Tijekom posljednjih desetljeća objavljeno je više studija, pa čak i monografija o sudbini mađarski doseljenika u vrijeme
dualizma i Julijanskoj akciji: Ferenc Bernics: A Julidn akció (Egy »magyarságmentó egyesiilet« tevékenysége Horvátor-
szágban és Bosznia-Hercgovinában és a jelen 1904—1992), Pečuh, 1994., Béla Makkai: Végudr vagy htaf0?Az idegenben
éló magyarság nemzeti gondozdsa Horvdtorszdgban és Bosznia-Hercegovindban (1904—1920), Budimpesta, 2003.
206 Vidjeti: László Sebók 1994., A borvátorszdgi magyarok a statisztikdk tükrében, sw. 135.—159.
Asimilacija i pohrvaćenje Mađara doseljenih uslijed spontane gospodarske migracije

odvijali su se vrlo brzim tempom, pa je budimpeštanska vlada u cilju kočenja tih procesa
1904. pokrenula akciju. Ugarska vlada dodijelila je značajna sredstva Julijanskom udru-
ženju, zaduženom prvenstveno za osnivanje i održavanje škola. Ovdje citirana stručna
literatura posvećena toj temi s pravom kritizira netolerantan stav onodobne hrvatske
politike i javnosti prema doseljenicima i mađarskim školama, premda valja naglasiti,
kako su cijene poljoprivrednog zemljišta za mađarske doseljenike bile vrlo povoljne, a
hrvatske bezemljaše i sitne posjednike nepristupačno visoke — u to vrijeme iz Hrvatske
se u Ameriku iseljava više desetina tisuća seljaka. Samo između 1900. i 1913. Zagrebač-
ku županiju napustilo je 60 000, a Modruško-riječku županiju 50 000 ljudi.
lako je to pitanje potaknuto u Saboru, hrvatska banska vlada zbog nedostatka sred-
stava nije uspijevala poticati kupnju poljoprivrednog zemljištva u Vojnoj krajini od stra-
ne bezemljaša. Dok su Mađarske željeznice i vlada (potonja preko Julijanske akcije)
donirali sredstva dobro opremljenim mađarskim školama, vršeći pritisak na hrvatsku
vladu u cilju dopuštanja rada mađarskim privatnim školama, ugarsko Ministarstvo vjere
i nastave 1913. odbilo je registriraciju udruženja za privatne škole bačkih Bunjevaca.
Međutim, mađarski doseljenici nisu bili isključivo zemljoradnici. Dolazio je i velik broj
činovnika (zaposlenih u zajedničkim uredima), zanatskih radnika i željezničara. Godine
1910. Mađari iznose 73% vodećih činovnika i 40% radnika mreže Mađarskih željeznica
u Hrvatskoj (1903. Mađari čine 65,27%, a Hrvati samo 34,39% željezničara).
Zajednice Mađara u Hrvatskoj i Hrvata u Mađarskoj, koje su oko 1910. (unutar
trianonskih granica) podjednako imale oko 100.000 članova, prema podacima popisa
stanovništva danas broje znatno manje od 20 000 ljudi. Tragični događaji u dvadesetom
stoljeću, kao i procesi nasilne i spontane asimilacije ugrozili su opstojnost obje zajednice.
Značajno je bilo i doseljavanje Nijemaca, Čeha i Slovaka. Dok 1850. u Hrvatskoj
živi samo 7903 Nijemaca, taj broj 1890. raste na 117 493, dok ih 1910. u Hrvatskoj i
Slavoniji već živi 134 078. Broj njemačkih doseljenika rastao je u Istri, a opadao u Dal-
maciji.?“ Na teritorij Vojne krajine, privučen jeftinim poljoprivrednim zemljištem, sti-
gao je velik broj njemačkih zemljoradnika, a u hrvatskoj industriji važnu ulogu dobivaju
njemački inženjeri, tehničari i stručni radnici. Omjer Nijemaca u industriji, trgovini i
financijama 1910. doseže 1296.5 Dok je broj Čeha ranije bio neznatan, 1910. u Hr-
vatskoj ih ima već 32 000: prvenstveno ih pronalazimo u industriji, trgovini i uslugama.
Od neznatnog broja 1850. slovačka zajednica u razdoblju između 1811. i 1910. porasla
je do broja od 21 613 ljudi.
207 Vidjeti: Arnold Suppan: Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918), Zagreb, 1999., str. 93.-96.
208 Sidak — Gross — Karaman — Šepić 1968., str. 290.
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu

Pokušaj pomirenja Hrvatsko-srpske koalicije i vlade Istvána Tisze nije uspio korjenito pro-
mijeniti hrvatsko-madarske odnose, što možemo pripisati nedostatnom utjecaju koji je
ostvario na drZavno-pravni položaj Hrvatske. Istini za volju, godina 1914. napokon je do-
nijela pomak: struktura hrvatska vlade proširena je samostalnom upravom za gospodarska
Pitanja, no pitanje financijske samostalnosti nakon izbijanja Prvog svjetskog rata skinuto
je s dnevnog reda. Koalicija je tijekom cijelog razdoblja rata istrajavala pri sustavu nagodbe
iz 1868., pokušavajući — neovisno o uvjerenju svojih članova — stišati političke nezado-
voljnike. Sarajevski atentat raspirio je plamen protusrpstva, u Sarajevu i Zagrebu održani
su spontani prosvjedi, a vlasti su započele hajku protiv brojnih istaknutih srpskih ličnosti,
prepoznavši u njima — s pravom ili bez njega— moguću petu kolonu Srbije. Frankovačka
Stranka prava oštro je napadala Koaliciju, pozivajući na sjedinjenje hrvatskih zemalja Mo-
narhije, pri čemu je uživala podršku austrijskih vojnih krugova, a u cilju onemogućivanja
pristaša južnoslavenskog jedinstva bila je spremna prihvatiti čak i uvođenje vojne uprave
(što je ugarskoj vladi, naravno, bilo posve neprihvatljivo).
Nakon što je u srpnju 1914. raspušten na neizvjesno vrijeme, Sabor se ponovno sazi-
va u ljeto 1915.: parlamentarni sustav neprekinuto je funkcionirao cijelo vrijeme rata,20%
Tako su se Koalicija i banska vlada (posebice prije ustoličenja Karla IV.) bavili poglavito
praktičnim pitanjima, bez ozbiljnije političke inicijative, oporba je neometano iznosila
svoje stavove, a posebice od 1917. Sabor postaje poprištem ozbiljnih državno-pravnih
rasprava.
Na početku rata raspoloženje hrvatskih narodnih masa nije se znatno razlikovalo
od raspoloženja u Ugarskoj, gdje se pozdravljala kaznena ekspedicija protiv Srbije, no
politička elita i intelektualci bili su puno skeptičniji, dok su neki naprosto priželjkivali
poraz Monarhije. Takvo raspoloženje najbolje dočaravaju riječi Stjepana Radića: »Za nas
Hrvate bit će jedina sreća ako i u ovom ratu bude Austro-Ugarska potpuno poražena, ali
da nakon toga ostane na okupu. Pobjeda Austro-Ugarske u savezu s Njemačkom cara
Vilima, bila bi katastrofa za sve narode Austro-Ugarske, izuzev Nijemce i Mađare. Rasap
Austro-Ugarske pak bila bi katastrofa za sve narode Monarhije, uključivši čak Nijemce
i Mađare.«2!"
Stanovništvo hrvatskih zemalja (uključujući Hrvate, Srbe i Bosanske Muslimane)
pretrpjelo je goleme žrtve u velikom ratu koji je uzrokovao slom Monarhije. Premda je
pučanstvo Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine tvorilo tek 10% uku-
pnog stanovništva Austro-Ugarske, u tim zemljama mobilizirano je 13-1496 pripadni-
209 Opširnije kod. Bogdan Krizman: Hrvatska zu prvome svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1989. i Ivo Perić: Hrvatski
državni sabor, knj. 2., Zagreb 2000.
210 Vidjeti: Vladimir Maček: Memoari, Zagreb, 1992., str. 38. Radić je zacijelo mislio da su ratni porazi 1859. i 1866.
godine doprinijeli preustroju Habsburške Monarhije, a novi bi poraz omogućio uvođenje federalnog ustroja umje-
sto dualizma. Uostalom, Hrvatska pučka seljačka stranka do 1918. odgovarajuće državno-pravno rješenje tražila
je u okviru Monarhije, budući da ideja južnoslavenskog jedinstva unatoč nezadovoljstvu s peštanskom ili bečkom
vladom nije prožimala hrvatsko seljaštvo.
ka zajedničke vojske.?! Hrvatske domobranske puovnije i hrvatske pukovnije zajednič-

ke vojske ratovale su unutar i izvan granica Monarhije, prvo u Srbiji, potom u Galiciji, a
kasnije na talijanskoj bojišnici. U Srbiji, odnosno na bojišnici na rijeci Soči posebno se
istakla 42. domobranska pješačka divizija, nazvana Vražjom divizijom, koja je na počet-
ku rata bila pod zapovjedništvom Stjepana Sarkotića. U zapovjedništvu austro-ugarske
vojske djelovalo je više hrvatskih generala (odnosno generala rođenih u Hrvatskoj ili Bo-
sni i Hercegovini). Najpoznatiji od svih bio je Svetozar Borojević (premda pravoslavac,
deklarirani Hrvat), koji se istaknuo u bitkama na Soci.??
Službena historiografija obje Jugoslavije isticala je da su se hrvatski vojnici borili za
tuđe interese. Na dezertiranja i druženja na bojišnici osvrtali su se mnogi povjesničari
i pisci. Ratne novele vrsnog hrvatskog pisca Miroslava Krleže, koje na doista potresan
način opisuju patnje jednostavnih hrvatskih vojnika i malih ljudi u paklu rata, bile su
obvezna školska lektira brojnih naraštaja. No ne smijemo prešutjeti da su »hrvatske pu-
kovnije po bojnoj spremnosti bile među najboljima.«^? Hrvatski su se vojnici posebno
istaknuli na talijanskoj fronti, pri čemu su ih osim vjernosti caru zacijelo motivirali i
nacionalni osjećaji, budući da je talijanski neprijatelj pretendirao na hrvatski teritorij.
Jedino u tom svjetlu možemo shvatiti zašto su neke hrvatske jedinice razmještene na
talijanskoj bojišnici u kasnijoj fazi rata (nakon što je 1917. na ruskoj fronti doista spla-
snulo oduševljenje hrvatskih domobrana), čak i poslije potpisivanja primirja u Padovi u
studenom 1918. još uvijek pružale otpor.
Hrvatske i bosanske postrojbe u bespoštednim borbama doživjele su teške gubitke.
Na bojišnicama Prvog svjetskog rata poginulo je ukupno 190.000 vojnika mobiliziranih
na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz više stotina tisuća ranjenih i jednako to-
liko zarobljenih na ruskoj i talijanskoj bojisnici.?!* Pučanstvo se zbog ogromnih gubitaka
postupno okrenulo protiv rata, a do 1918. umnožio se broj bijegova i odbijanja poziva
u vojsku. Dezerteri su se skrivali u šumama, po čemu su nazvani »zelenim kadrom«: u
pojedinim dijelovima Slavonije, primjerice, do kraja rata prevladala je opća nesigurnost,
pravi svijet razbojnika. Zeleni kadar je pljačkao i ubijao, sve češće napadajući vlakove,
sela, pa čak i veća naselja. Osim toga, zeleni je kadar u Slavoniji počinio brojne izgrede
na račun doseljenika, Nijemaca, Židova i Mađara.
Civilno stanovništvo od samog početka rata pogodile su mnoge patnje i neimaština,
a rano je nastupila i nestašica prehrambenih namirnica. Na jugu Hrvatske, u Dalmaciji u
posljednje dvije godine rata bjesnjela je prava glad: seljačke obitelji iz sjeverne Hrvatske i
211 lvo Goldstein: Hrvatska 1918—2008., EPH-Liber, Zagreb, 2008., str. 8.

212 Vidjeti zbornik radova Feldmarsal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.—1920.), pr. Marino Manin, Hrvatski
institut za povijest, 2012.
213 Vidjeti: Péter Hanák: Magyarország tórténete 7. 1890—1918., Akadémiai Kiadó, Budapest, 1983., Poglavlje pod
naslovom Magyarország az elsó világháborüban (autor: József Galántai), II. svezak, str. 1113.
214 Na početku rata u srpsko je zarobljeništvo dospjelo 35—40 000 hrvatskih vojnika. Srpska vojska krajem 1915. preko
Albanije izbjegla je na Krf. Tijekom povlačenja Srbi su sa sobom poveli i oko 60 000 austro-ugarskih zarobljenika,
od kojih su preživjeli tek malobrojni. (Vidjeti: Ivo Perić: Hrvati u vrijeme Prvog svjetskog rata, u: Povijest Hrvata,
Zagreb, 2005. Druga knjiga, str. 605.
Slavonije pomogle su privremenim udomljavanjem 17 000 dalmatinske djece, a najmla-

da populacija dolazila je i iz Istre te Bosne i Hercegovine.??
Planovi za političko rješenje, hrvatska i mađarska stajališta o

državnopravnim odnosima
U vrijeme Prvog svjetskog rata nastale su brojne kombinacije na temu rješavanja juž-
noslavenskog pitanja u okviru Monarhije — međutim, sva rješenja osim trijalistickog
i dualističkog modela, sve do sloma Austro-Ugarske, najistrajnije su odbijali upravo
mađarski vodeći politički krugovi, Tisza i Nacionalna stranka rada. U razdoblju nakon
okupacije Srbije u Ugarskoj se rađaju brojne koncepcije preuređenja Balkana, uključu-
jući rješavanje hrvatskoga i bosanskoga pitanja. Određeni planovi s imperijalnim kono-
tacijama (zasnovani na ideji trajne mađarske supremaciji u regiji) stremili su ka potpunoj
promjeni ugarsko-hrvatske (i naravno, austro-ugarske) nagodbe. Tako su neki planovi,
primjerice, predviđali potpuno pripojenje Slavonije, Bosne i Hercegovine, te Dalmacije
Ugarskoj, ignorirajući u cijelosti ne samo hrvatske političke interese, već i ranije rečene
procese hrvatske nacionalne integracije tijekom proteklih nekoliko desetljeća, koje su
opisali dobro upućeni mađarski stručnjaci (Havass, Hercegh, Bajza). Naravno, vlada
Istvána Tisze nije podržavala takve, politički itekako značajne ideje, koje su proizlazile iz
precjenjivanja snage i utjecaja Ugarske, a bile usmjerene k narušavanju državno—pravnog
ustroja i osjetljive ravnoteže dvojne Monarhije. Ipak, istini za volju, valja istaći kako
ugarska vlada istodobno nije podržala ni druga, za Hrvatsku povoljna rješenja.
Ovdje se želimo baviti isključivo onim akcijama i konceptima hrvatskih političkih
aktera i inteligencije, koji su rješavanje hrvatskoga pitanja zamišljali u okviru Monarhi-
je — proces stvaranja južnoslavenske države i relevantne događaje u razdoblju između
1914. i 1918. donosi sljedeće poglavlje.?!*
Promjena državno-pravnog položaja, izvojevanog golemim ratnim žrtvama, u Hr-
vatskoj se potiče već 1914. Ban Ivan Škrlec o tome je izjavio sljedeće:
»Hrvati su uvjereni da su stekli prava na to da poslije rata ishode sebi velike nacionalne ciljeve.«2'7
Oslanjajući se na austrijske časničke krugove zastupnici iz redova Frankove Stranke

prava sve su glasnije lobirali za trijalistički preustroj Monarhije, čemu se ugarska vlada
odlučno suprotstavljala — premijer Tisza ta je nastojanja ocijenio sljedećim riječima:
»Velik dio Hrvata avanturistički tumara stranputicama trijalističkoga velikohrvatstva«.
215 Mira Kolar Dimitrijević: Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Hrvatski institut za povijest,
Slavonski Brod, 2008.
216 O traženju rješenja unutar Monarhije vidjeti; Krizman, Bogdan: Hruatska u Prvom svjetskom ratu, Zagreb, 1989.
Poglavlje » Traganje za čarobnom formulom«, str. 245.—298., te Tuđman, Franjo: Hrvatska u monarhističkoj Jugosla-
viji, 3. poglavlje: Nacrti za stvaranje posebne hrvatske države i za rješenje južnoslavenskoga pitanja u podunavskoj
Monarhiji preuređenoj na federalističkoj osnovi, Zagreb, 1993., str. 145.—175.
217 U: Magyarorszdg tórténete 7. rész, svezak 2., str. 113. Sljedeći citat Tisze nalazi se na istom mjestu.
Premda se u Hrvatskom saboru tijekom 1915. već otvoreno raspravljalo o mogućoj

promjeni drZavno-pravnog položaja, te su ideje — barem djelomice — izglednima po-
stale tek nakon smrti dualizmu do kraja privrženog Franje Josipa i stupanja na prijestolje
Karla IV. Naime, novi je monarh u cilju spašavanja države iskazivao znake naklonosti
ka drZavno-pravnim rješenjima koja nadilaze dualizam. Nije slučajno da su političko
ispipavanje, zakulisni ili otvoreni, parlamentarni nastupi, odnosno razni nacrti, prome-
morije, knjige i proglasi zamah dobili upravo počev od 1917. godine. Među najčešće
spominjanim akcijama za trijalistički preustroj države nalazi se Svibanjska deklaracija
jugoslavenskih (dalmatinskih, istarskih i slovenskih) zastupnika, prihvaćena u Carevin-
skom vijeću, sazvanom od strane Karla IV. — međutim, autori tog proglasa — prema
njihovom kasnijem priznanju — zapravo nisu htjeli preustrojiti, nego dokinuti Habs-
buršku Monarhiju. Tako je jedan od autora teksta, Slovenac Janez Krek izjavio:
»Svibanjska deklaracija računa s Habzburškom monarhijom samo u tom slučaju, ako opća svjet-
ska konstelacija ne bi nikako dopuštala, da se osnuje potpuno slobodna jugoslavenska država
zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom.«?
Za razliku od njih članovi Čiste stranke prava, značajni bosanski akteri javnog živo-
ta, poput sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, odnosno vrsni intelektualac Ivo Pilar,
koji se suprotstavljao jugoslavenskom konceptu, ozbiljno su smatrali da opstanak Mo-
narhije služi hrvatskim interesima, te su predlagali razna rješenja, formalno i naizgled
težeći usklađivanju trijalizma i dualizma.“'? Premda su isprva i oni pozdravljali Svibanj-
sku deklaraciju, brzo su shvatili kako je njezin pravi cilj rušenje Monarhije. Stadler i
krug njegovih pristaša stoga u ljeto 1917. Karlu IV. sastavlja promemoriju, predloživši
da se u sklopu općeg preustroja Monarhije stvori administrativna jedinica sastavljene od
Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, te Bosne i Hercegovine, koja bi se poput Bosne Austriji
i Ugarskoj pridružila kao kondominij (teritorij pod zajedničkom upravom).?? Najkva-
litetniji koncept, odnosno knjigu i proglas, i to podjednako na hrvatskom i njemačkom
jeziku napisao je Ivo Pilar (koji je vjerojatno sudjelovao i u izradi koncepta promemo-
rije), Od 1918. Pilar je — imajući u vidu osjetljivu ravnotežu austro-ugarskih odnosa
— pokušao svoje, zapravo trijalističke ideje usuglasiti s dualističkim sustavom. Ipak, na
koncu je otvoreno zagovarao trijalističko rješenje, smatrajući ga jedinom mogućnošću
za opstanak Monarhije.“
218 U: Matijević, Zlatko: Slom politike katoličkog jugoslavenstva, Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine
SHS (1919—1929.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998., str. 62. Originalno u Petar Grgec: Janez Ev. Krek
(27. XI. 1865. — 8. X. 1917.) U: Janez Ev. Krek: Socijalni eseji, govori i nacrti, Požega (1920.) I. dio XII-XIII. Po
Grgecu je Krek računao i s jednom i drugom opcijom.
219 Zlatko Matijević: »DrZavno-pravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera: od
Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovačkih katolika (kolovoz-prosinac 1917. godine)«, Go-
disnjak Pilar, br. 1, Zagreb, 2001., str. 117.—131 i isti, »Reakcije frankovačkih pravaša na »Svibanjsku deklaraciju«
i njezine promicatelje: (1917.—1918.)«, Rtječki teološki časopis, br. 1(23), 2004., str. 233.—268.
220 Promemoria über die Lósung der südslavischen Frage. Od novijih djela o Stadlerovoj političkoj ulozi vidjeti: Grijak,
Zoran: Politička djelatnost vrhbosanskoga nadbiskupa Stadlera, Zagreb, 2001.
221 Najpoznatija Pilarova djela su Svjetski rat i Hrvati, Zagreb, 1915. i 1917. pretisak 2014.; Die südslavische frage
und der Weltkrieg. Ubersichtliche Darstellung des Gesamt—Problems, Wien, 1918, hrvatski: /užnoslavensko pitanje,
U posljednja dva desetljeća postojanja ugarsko-hrvatske državne zajednice odnosi Hr-

vata i Mađara postat će bar malo diferenciraniji, jer će se pojaviti novi faktori u mađarskoj
politici, pristaše novih ideologija, kao građanski radikali ili seljačke stranke, odnosno oja-
čati, kao socijaldemokrati. Pristup Hrvatima i hrvatskom pitanju kod građanskih radikala
i socijaldemokrata sadrži nove elemente koji se odudaraju od tradicionalnih modela za
rješavanje državnopravnih pitanja. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bit će raznih kombina- .
cija za rješenje južnoslavenskog pitanja u okvirima Monarhije, ali sve trijalističke i druge
modele izvan dualističkog sustava upravo će Tisza i vodeći mađarski krugovi najupornije
odbijati sve do sloma Austro-Ugarske. Ipak i kod Mađara je bilo istaknutih intelektualaca
koji nisu dijelili stavove većine mađarske političke elite, nego su predlagali druga rješenja
koja bi bila daleko pravednija za Hrvate i druge Južne Slavene u Monarhiji. Takvi su bili
József Bajza, unuk poznatog istoimenog mađarskog pjesnika iz doba preporoda, budući
predstojnik katedre za hrvatski jezik na budimpeštanskom sveučilištu, te, doduše, s dru-
gih svjetonazorskih polazišta i Oszkár Jászi, sociolog, publicist i političar, vodeća osoba
u pokretu građanskih radikala. Oni su u razdoblju od 1914. do 1918. godine dosljedno
zahtijevali priznanje i poštovanje prava Hrvatske." Istini na volju, politički pogledi te
dvojice mađarskih intelektualaca u znatnoj mjeri su se razlikovali: obojica su održavali
veze s određenim hrvatskim političkim i intelektualnim krugovima čiji su stavovi u velikoj
mjeri utjecali na stajališta tih Mađara. Jászi je imao jače veze s pristašama Hrvatsko-srpske
koalicije, dok je Bajza gajio izrazitu sklonost prema pravašima.
Oszkár Jászi (1875.—1957.) napisao je više uvodnika o hrvatskom (pa i jugosla-
venskom pitanju) u listovima-stjegonošama ideja građanskih radikala, pristaša novog
liberalizma Világ i Huszadik Század, a objavio ih je zajedno s drugim svojim publici-
stičkim tekstovima u posebnoj knjizi pod naslovom Na granici prošlosti i budućnosti još
prije sloma Austro-Ugarske Monarhije (Budimpešta, travanj 1918. godine). Do kraja
Prvog svjetskog rata je i J4szi (kao uostalom svi intelektualci i političari u Mađarskoj) raz-
mišljao u okvirima Dunavske monarhije i nije prihvaćao južnoslavensko rješenje izvan
Prikaz cjelokupnog stanja, Zagreb, 1943. O Pilarovoj političkoj djelatnosti u vrijeme Prvog svjetskog rata i njegovim
planovima za rješavanje hrvatskoga pitanja vidjeti: Matijević, Zlatko: Hrvatsko—madarski državnopravni odnosi u
svjetlu političkih koncepcija Dr. Ive Pilara, u: Milan Kruhek (ur.): Hroatsbo—madarski odnosi 1102—1918., Zbornik
radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., str. 287.—302.
222 Saživotom i djelom Oszkára Jászia mađarska historiografija već se i prije 1990. godine mnogo bavila, a u posljednja
dva desetljeća koja su u intelekrualnom životu Mađarske potekla u znaku dominacije liberalizma, ovoj nezaobila-
znoj figuri u povijesti liberalnih i ljevičarskih ideja u podunavskoj regiji bilo je posvećeno nekoliko monografija i
mnoštvo studija, ponovo su mu objavljena djela,dnevnik, korespondencija, članci itd. Najtemeljitiju monografiju
o njemu napisao je Gyórgy Litván (Gy. Litván 2003.: Jászi Oszkár, Osiris Kiadó, Budapest). Za razliku od Jászia,
o Józsefu Bajzi i njegovom djelu ne postoji nijedna monografija, a ne računajući uvodnu studiju Lászlóa T6tha za
izdanje Bajzinih sabranih članaka 1941. godine o hrvatskom pitanju, niti jedna studija. Istina je da je u političkoj
povijesti Mađarske konzervativni znanstvenik i publicist Bajza igrao znatno manje važnu ulogu, nego novinar,
znanstvenik, a jedno vrijeme i aktivni političar Jászi, pa djelomično i time možemo objasniti manje zanimanje
mađarske znanstvene javnosti za njegovu osobu. Međutim, kao izvrstan poznavatelj kulture, povijesti i političkog
života južnoslavenskih naroda u hrvatskom pitanju pokazao se dalekovidnijim od svog ljevičarskog suvremenika, a
povijest dvaju jugoslavenskih pokusa dokazala je da je Bajza bio u pravu u svojim predviđanjima.
225 Otszkár Jászi: Melt és jovć batárán, Budapest, 1918. 4prilis. (Na granici sadašnjosti i prošlosti, Budimpešta, travanj
1918.)
njezinih granica. U svojim poznatim djelima o narodnosnom pitanju u Ugarskoj koja

je objavio prije 1914. godine zagovarao je prava nacionalnih manjina strogo u okvirima
teritorijalne cjelovitosti povijesne Ugarske, dakle prihvaćao je potpunu kulturnu auto-
nomiju narodnosti na ugarskom prostoru s pravom slobodnije uporabe materinskog
jezika itd., ali bez prava na teritorijalnu autonomiju (osim u pitanju Hrvatske). Tada
je u svojim uvodnicima za list Világ odlučno kritizirao politiku budimpeštanskih vlada
prema Hrvatskoj. Oštro je osudio kršenja Hrvatsko-ugarske nagodbe, a poglavito ap-
solutizam za vrijeme bana Cuvaja, a istodobno zagovarao proširenje autonomnih prava
Hrvatske. Od Jászijevih članaka, koji su u travnju 1918. godine ponovo ugledali svjetlo
dana u spomenutoj zbirci njegovih publicističkih radova, istaknuo bih dva napisa. Jedan
od njih je objavljen u listu VilZg 5. srpnja 1914. godine, dakle tjedan dana nakon sara-
jevskog atentata i 23 dana prije uručenja austro-ugarskog ultimatuma srpskoj vladi, to
jest neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Članak nosi naslov »Južnoslavensko
more« (A délszláv tenger). U članku je Jászi oštro kritizirao politiku Habsburške Mo-
narhije prema južnoslavenskim narodima, i uskogrudnu politiku Budimpešte prema
Hrvatskoj. Osudio je vodeće krugove Monarhije, jer su Južne Slavene šikanirali polu-
apsolutističkim metodama, a Srbiju htjeli ugušiti. Jászi je s gnušanjem pisao o tome da
su Hrvatsku nastojali pacificirati »Cuvajevom strahovladom«. Zalagao se za proširenje
hrvatske autonomije i za miroljubivu politiku prema Beogradu:
»Potisnuti težnje Južnih Slavena u dvadesetom stoljeću sada je već očigledno sasvim nemoguće.
Dakle, umjesto toga treba ih njegovati i razvijati unutar Monarhije. Treba podržati i jačati mate-
rijalnu i kulturnu nadmoć Zagreba nad Beogradom, treba izgraditi sustav slobode i blagostanja
koji bi usmjerio simpatije i čežnje svih Južnih Slavena prema Zagrebu. Sa slobodnim i širokim
home rule-om (samoupravom) treba omogućiti da slavenstvo bez prepreke može realizirati svoje
gospodarske i duhovne snage. Prema Kraljevini Srbiji pak treba voditi politiku mira.«22*
Tri godine kasnije u članku »Južnoslavenska renesansa« (A délszláv renaissance, Vi-

lág, 16. 9. 1917.) Jászi je dao i konkretne prijedloge za rješenje južnoslavenskog pitanja.
I dalje se zalagao za rješenje unutar okvira Habsburške Monarhije, štoviše (inače, vidjet
ćemo dalje, tada još u savršenom skladu s tadašnjim Bajzinim shvaćanjima o rješenju
hrvatskog pitanja), Jászi je bio protiv trijalističkog rješenja i umjesto takve preobrazbe
čitave države predložio promjenu položaja Hrvatske unutar Zemalja krune Svetoga Stje-
pana. Umjesto postojećeg sustava subdualizma u kojemu su Mađari privilegirani u od-
nosu na Hrvate, Jászi je zahtijevao potpunu ravnopravnost Hrvatske prema Ugarskoj. Po
toj koncepciji Hrvatska (kojoj bi Jászi priključio i Dalmaciju te Bosnu i Hercegovinu),
dakle ispravnije rečeno: hrvatske zemlje uistinu bi imale status ravnopravnih pridruže-
nih kraljevstava prema Ugarskoj, dakle hrvatska i mađarska država bi stvarno postale
potpuno ravnopravne regna socia, ali bi prema Austriji, odnosno austrijskim zemljama
Habsburgovaca činile jednu državnu zajednicu. Kako je mađarski autor tvrdio, »Deáko-
vo djelo ne bi trebalo osakatiti, već proširiti« — što znači da je još uvijek razmišljao u
okvirima Nagodbe. Jászi je u tom članku uzeo u obzir i srpsko pitanje, odnosno mode-
224 J4szi: A délszláv tenger, Világ, 1914. 7. 5. (Južnoslavensko more, Budimpešta 5. 7. 1914.)
lirao i situaciju nakon rata. Po njegovom mišljenju prosperirajuća Hrvatska (i Slavonija

i Dalmacija) nakon rata bi tražila vezu sa Srbijom, ali to na kraju ne bi vodilo odcjeplje-
nju, nego bi se nerazvijeni Beograd i Kragujevac orijentirali prema daleko razvijenijem
Zagrebu, Dubrovniku, Splitu i Sarajevu.
Uoči sloma Austro-Ugarske, početkom listopada 1918. godine, Jászi je objavio
svoju veliku koncepciju o ujedinjenim podunavskim državama. Mađarski autor je ovo
djelo naslova »Budućnost Monarhije«. Slom dualizma i ujedinjene podunavske države
napisao zapravo pola godine prije vojničkog poraza Centralnih sila, dakle onda, kada je
još bilo smisla nuditi takva rješenja, ali ga je uspio objaviti tek u listopadu, kada se on
doduše još uvijek nadao da je moguće postići pravedno rješenje nacionalnog pitanja u
regiji i nije znao da su u međuvremenu vodeće sile Antante promijenile svoje prijašnje
stajalište i umjesto federalizacije Habsburške Monarhije i nekih širih konfederalnih rje-
šenja na području od Baltika do Jadrana zadovoljit će se nakon razbijanja podunavske
monarhije sa stvaranjem poljske, čehoslovačke, rumunjske i jugoslavenske države, jer
će i u Londonu i u Parizu pogrešno misliti da će ove državne formacije srednje veličine
predstavljati dovoljnu veliku prepreku i pred širenjem boljševizma iz sovjetske Rusije, a
i pred budućim, preporođenim njemačkim ekspanzionizmom.^?
Jászi je u ovom djelu zagovarao federaciju podunavskih naroda, slično Lajosu
Kossuthu. Za razliku od svojih ranijih stavova, više nije smatrao realnim očuvanje ugar-
sko-hrvatske državne zajednice, nego je prihvatio kao novo rješenje formiranje Ilirije,
to jest jugoslavenske države u koju bi osim Hrvatske, Slavonije, Dalmacije (i slavenski
dijelovi Istre), Kranjske i Štajerske (odnosno njeni dijelovi sa slovenskom većinom) te
Bosne i Hercegovine trebale ući i Srbija i Crna Gora. Iako je mađarski autor smatrao da
bi južnoslavenske državne jedinice bivše Austro-Ugarske i same bile sposobne formirari
prosperirajuću državu, snaga narodne svijesti Južnih Slavena iz države pod vlašću Habs-
burgovaca već je bila toliko velika da se srpstvo izvan Monarhije više nije moglo odvo-
jiti od njih. Rješenje makedonskog pitanja vidio je u »pravednoj» podjeli Makedonije
između Srbije i Bugarske. Ta nova jugoslavenska država, koja bi bila u federativnom/
konfederalnom odnosu s Mađarskom, i drugim podunavskim državama, imala bi oko
1,7 tisuća četvornih kilometara područja i preko 10 milijuna stanovnika (Jaszi je i dalje
mislio očuvati cjelovitost užeg ugarskog područja).
»Nova Ilirija bi trebala obuhvatiti sve hrvatske, srpske i slovenske teritorije. Ujedinjenjem Hrvat-
ske i Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine i svih kompaktnih slovenskih područja sa
današnjom Srbijom i Crnom Gorom nastala bi jedna snažna, jedinstvena država s oko 170 tisuća
četvornih kilometara područja i s oko 10 milijuna stanovnika. Pravedna podjela makedonskih
područja između nje i Bugarske bi ojačala novu državu a istodobno nestao kamen spoticaja koji
je temelj današnjem ogročenom srpsko-bugarskom antagonizmu.«25
Mađarski je autor i dalje bio čvrsto uvjeren da bi Hrvati i Slovenci u novoj »ilirskoj»
državi imali barem virtualno vodeću ulogu zbog njihove kulturne nadmoći. Vjerske
225 Jászi, Oszkár: A Monarchia jčvdje. A dualizmus bukdsa 6 a Dunai Egyesült Allamok. (Budućnost Monarhije. Pad
dualizma i Sjedinjene Podunavske Države), Budapest, listopad 1918.
226 Jászi: A Monarchia jóvóje ..., str. 40.
razlike je pak smatrao nevažnima, odnosno mislio je da su te prepreke savladive. Vrijedi

citirati samoga autora i njegove naizgled vrlo lijepe, ali pomalo i naivne stavove:
»Doduše, samo manji dio naroda nove države bi pripadao rimokatoličkoj crkvi, ali kultura ovoga
dijela toliko je starija i intenzivnija, a općenito cijelo srpsko—hrvatsko područje u gospodarstvu i
kulturi toliko ovisno o Srednjoj Europi da bi nova Ilirija zasigurno postala više zapadnokršćanska,
nego bizantinska tvorevina: iako u podunavskoj demokratskoj konfederaciji suprotnosti zapad-
nog i istočnog kršćanstva ne bi igrale veću ulogu, nego suprotnost katolicizma i protestantizma u
Zapadnoj i Srednjoj Europi. Nova jugoslavenska država bi, sa centrom vjerojatno u Sarajevu, sub
specie aeternitatis riješila ono pitanje koje je zapalilo našu Europu: više ništa ne bi sprječavalo da
ovaj genijalan i nadasve temperamentan narod slobodno razvija svoje prirodne resurse na veliku
korist podunavskog saveza i čitave Europe.«“
Mađarski ljevičarski intelektualac i političar očigledno je prihvatio temelje jugosla-

venske ideje, i to njezinog unitarističkog modela, o čemu svjedoči činjenica da je govorio
o »genijalnom i temperamentnom narodu« u jednini, a drugdje u tekstu rabio i izraz
srpskohrvatski narod, ali se još uvijek nadao da je moguće stvoriti konfederaciju ili savez
ravnopravnih nacionalnih država podunavske regije.
Međutim, nakon sloma Austro-Ugarske Jászi se u potpunosti pomirio s idejom for-
miranja nove, od Podunavske monarhije odcijepljene, sasvim samostalne jugoslavenske
države s vodstvom Beograda. Nije slučajno da će vlada Mihálya Károlyija (koja je nastala
u vrijeme sloma Austro-Ugarske) u kojoj je Jászi od početka studenog 1918. do siječnja
1919. godine obnašao ministarsku dužnost i bio ministar za nacionalne manjine, bez
oklijevanja priznati odluku Hrvatskoga sabora od 29. listopada 1918. godine i pomirit
će se s rasformiranjem osamstoljetne ugarsko—hrvatske državne zajednice, a ubrzo i pri-
hvatiti stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.“
Već na samom početku našega razdoblja, a poglavito 1918. godine i kasnije, drugi
istaknuti mađarski intelektualac, konzervativni liberal József Bajza iznijet će drukčije
stavove o hrvatskom i južnoslavenskom pitanju nego njegov zemljak i suvremenik Jászi.
Kroatist József Bajza (1885.—1938.) svoje znanje je o hrvatskom jeziku, kulturi i povi-
jesti, a ponajviše hrvatskoj politici, koje je stekao na studiju slavistike na budimpeštan-
skom sveučilištu, usavršio tijekom dugih razgovora s kolegom i prijateljem Milanom
Sufflayem dok su zajedno radili u Mađarskom narodnom muzeju u Budimpešti. Bajza
je u svojim člancima izuzetno pozitivno pisao o hrvatskoj kulturi i povijesti, zahtijevao
od mađarskih vlasti poštovanje hrvatskih prava, ali vjerojatno pod utjecajem ŠufHaya
i druge dvojice njegovih prijatelja, Pavla Raucha i Ive Franka postao odlučnim pro-
tivnikom jugoslavenske ideje, smatrajući da će Hrvati u zajednici sa Srbima izgubiti
svoju zasebnost i identitet.?* Poslije Prvog svjetskog rata Bajza se neprestano zalagao i u
mađarskoj i međunarodnoj javnosti za prava Hrvata i bio odlučan borac protiv srpske
227 Jászi: A Monarchia jóvóje ..., str. 40-41.

228 Naravno, ovo priznanje sa strane aktualne mađarske vlade imalo je isključivo simbolično značenje.
229 Njegovi publicistički tekstovi o hrvatskom pitanju, uključujuci i članke koje je publicirao prije 1918., sabrani su i
objavljeni u obliku knjige tri godine nakon njegove smrti. József Bajza: A horvdt kćrdćs. Vdlogatott tanutmdnyok. Za
tisak priredio i uvodnu studiju napisao: L4szl6 T6th, Budapest, 1941.
hegemonije nad Hrvatima. Nakon ubojstva svoga prijatelja Milana Sufflaya, zlodjela
policijskih agenata beogradskog režima, nastojao je upoznati međunarodnu javnost s
pravim karakterom diktature kralja Aleksandra. Nakon Sufflayeve smrti organizirao je
međunarodnu prosvjednu akciju kojoj su se priključili istaknuti znanstvenici i književ-
nici, među njima i nobelovci.
Bajza je uz svoje znanstvene radove o kroatističkim temama već prije Prvog svjetskog .
rata počeo pisati i publicističke tekstove o Hrvatskoj. U njima je podvrgao analizi i oštroj
kritici hrvatsku politiku budimpeštanske vlade. Svoje članke je objavljivao u listovima
Magyar Hirlap, Magyar Szemle, Budapesti Szemle, Politika itd. Međutim, za razliku od
prijašnjih kritičara hrvatske politike Središnje vlade u mađarskim medijima, odnosno u
većem dijelu mađarskog tiska (uključujući i Magyar Hirlap u kojemu je tada Bajza najvi-
še publicirao), talentirani znanstvenik i dobar poznavatelj političke situacijeu Hrvatskoj
nije predbacio peštanskoj vladi nedovoljno strogo postupanje prema buntovnim Hrvati-
ma, nego je tvrdio da su ti »buntovni« Hrvati u pravu i da krivicu za nemire u Hrvatskoj
snose mađarske vlade koje su kršile Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine. Vidjeli
smo da je tako postupio i Jászi, jer je i on osudio kršenje Hrvatsko-ugarske nagodbe od
strane mađarske vlade. I on je kritizirao Cuvajev apsolutizam. Međutim, članke Bajze
i Jászia čitala je različita čitateljska publika. Veći dio pripadnika srednje klase imao je
konzervativne, ili konzervativno-liberalne stavove i samo je manji dio intelektualaca iz
srednjih slojeva mađarskog društva prihvaćao ideje građanskog radikalizma ili socijalde-
mokracije. U očima većeg dijela obrazovane čitateljske publike pak znatno veću težinu
imao je Bajza, unuk legendarnog lika mađarskog narodnog preporoda, nego Jászi, poto-
mak židovskih doseljenika (bez obzira na to, što prije Prvog svjetskog rata kod Mađara
antisemitizam ni blizu nije bio toliko jak kao nakon 1919. godine). Dakle, ne smijemo
promatrati njihov utjecaj na tadašnju javnost iz današnje perspektive. Naime, djelo-
mično već od kasnog razdoblja Kádárovog socijalizma, Jászi je postao vrlo popularan u
krugovima mađarskih intelektualaca, upravo zbog svoje tolerantne narodnosne politike
i naprednih političkih gledišta (iako on sam nikad nije postao komunist). Nakon 1990.
godine i promjene političkog sustava, Jászi je postao gotovo kultna ličnost za mađarske
liberale i u protekla dva desetljeća bio je puno poznatiji i popularniji nego u vlastito
doba, kada je vršio utjecaj na prilično tanak sloj pretežito mladih intelektualaca.
Bajza je bio deset godina mlađi od Jászia, pa se negdje baš uoči Prvog svjetskog rata
počeo aktivno baviti publicistikom. Već u svojim prvim napisima podvrgnuo je oštroj
kritici hrvatsku politiku budimpeštanskih vlada, ali ne samo zbog povreda Nagodbe
iz 1868. i demokratskih prava Hrvata za vrijeme Cuvajevog apsolutizma, nego i zbog
toga što je Budimpešta za svog hrvatskog partnera odabrala Hrvatsko-srpsku koaliciju
za koju je Bajza sa sigurnošću znao tvrditi da su u službi jugoslavenske ideje i njihov
je krajnji cilj stvaranje jugoslavenske države izvan okvira Habsburške Monarhije. On
je bio uvjeren da je mađarska politika napravila krupnu grešku kada je sklopila pakt s
Hrvatsko-srpskom koalicijom, umjesto da je pokušala postići kompromis sa Čistom
strankom prava. Po Bajzinom mišljenju — koje je iznio u svome članku »Pobjeda Hr-
vatsko-srpske koalicije« (A szerb-horvát koalíció gyózelme ) u listu Magyar Hírlap 21.
studenog 1913. godine, kompromis Tisze i bana Škrleca dugoročno će koristiti samo
Beogradu. Bajza nije vidio nikakve garancije da će kompromis između Hrvatsko-srpske
koalicije i budimpeštanske vlade donijeti pravu hrvatsko-mađarsku pomirbu. Bajza je
uzeo u zaštitu hrvatsku nacionalnu ideju nasuprot jugoslavenskoj misli: po njegovu mi-
šljenju pravi Hrvati su se ili povukli iz političkog života, ili se pod zastavom trijalizma
žele odcijepiti od Mađarske, a to je posljedica promašene hrvatske politike peštanskih
vlada. Bajza gotovo proročanskim rečenicama završava svoj članak:
»Možda će hrvatsko-srpskoj koaliciji biti dovoljno samo par godina da bude na vlasti, pa će ispod
Drave našom krivicom propasti jedna nacija i gromkim glasom odzvanjati na ulicama Zagreba
himna kralja Petra.«
Bajza se nakon mjesec dana još jednom vratio na tu temu i u članku »Poslije hrvat-
skih izbora« (Horvat választás ut4n) 18. prosinca 1913. godine, također u Magyar Hírla-
pu, ponovo je potvrdio svoje viđenje hrvatske situacije i mogućnosti pravog kompromisa
koji bi bio koristan i Hrvatima i Mađarima. Po njegovom mišljenju samo i isključivo
bi pravaši (čije bi dvije međusobno suprotstavljene frakcije on najradije pomirio) mogli
biti jedina brana pred balkansko-srpskom bujicom koja prijeti uništenjem zasebnog
hrvatskog nacionalnog karaktera. Bajza je bio uvjeren da Budimpešta može i smije tražiti
kompromisno rješenje samo s onim snagama hrvatske političke scene kojima nije cilj
razbijanje Monarhije. On je vjerovao u to da može uvjeriti Hrvate da im Mađari mogu
biti najbolji prijatelji i pomoćnici u borbi protiv srpskih presizanja. Mađarski autor je
tvrdio da je najveći, neoprostivi grijeh Skrlecovog političkog rješenja da je frankovce
koji bi po Bajzinom mišljenju bili voljni približiti se Mađarima, ukoliko bi Pešta uzela
u obzir njihove nacionalne zahtjeve, potisnuo u pozadinu i izložio progonima. Bajza je
ionako bio uvjeren da »treba udovoljiti svim opravdanim zahtjevima zemalja družica, jer
upravljanje kaplarskom palicom nigdje, pa ni u Hrvatskoj ne može donijeti plodove.«
Bajza je i kasnije nastavio upozoravati mađarsku javnost na pojave koje su isto-
dobno izrazito protumađarske i prosrpske i koje nisu bezazlene za budućnost opstanka
Monarhije. U članku »Odgođena kriza« (Elhalasztott válság, također Magyar Hirlap,
29. 4. 1914.) Bajza je skrenuo pozornost mađarske javnosti na članak Viktora Čerine u
listu Vibor pod naslovom »U gradu cinizma« (radi se o Zagrebu), u kojemu se negiraju
sve vrijednosti mađarske kulture i općenito se oštro vrijeđaju Mađari, a mađarski autor
posebno upozorava čitatelje da su ti napadi u službi srpske politike, jer Čerina kao rje-
šenje nudi: treba Zagreb prisiliti da prihvati duh i razum onog herojskog grada čije ime
je Beograd!
U članku »Rješenje hrvatske krize« (A horvát válság megoldása) u listu Uj nemzedćk
8. srpnja 1917. godine Bajza je upozorio mađarske čitatelje da bi u Hrvatskoj trebalo
proširiti izborno pravo na široke slojeve društva i istodobno svakako bi trebalo promi-
jeniti izbornu geometriju Tomašićevog prosrpskog izbornog režima koji favorizira kra-
jeve sa srpskom većinom na štetu područja s hrvatskom većinom i time onemogućava
bolje izborne rezultate pravaša, odnosno onih političkih snaga koje su za hrvatsko, a ne
jugoslavensko rješenje hrvatskog pitanja. Bajza je naveo i konkretne primjere: prema
važećem hrvatskom izbornom zakonu u jednom izbornom okrugu u Ličko-krbavskoj

županiji (gdje Srbi žive u velikom broju) jednoga saborskog zastupnika bira 20 tisuća
birača, dok u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko—križevačkoj županiji koje imaju
hrvatsku većinu jedan izborni okrug čini 34, 35, odnosno čak 37 tisuća birača, pa ta
situacija jasno pogoduje Hrvatsko-srpskoj koaliciji koja u čistim hrvatskim krajevima
bilježi slabije izborne rezultate!
Iste godine u članku »Hrvatske stvari« (Horvat dolgok, Uj Nemzedćk, 29.7. 1917.)
Bajza je upozorio mađarsku javnost da službena politika mađarske vlade i dalje sve čini
da bi favorizirala Hrvatsko-srpsku koaliciju protiv pravaša, a sada u toj igri imaju svoj
udio i građanski radikali i novi liberali. Bajza naime citira govor pravaškog zastupnika
Živka Petričića (inače starčevićanca, dakle ne frankovca) koji je u svom govoru u Hrvat-
skom saboru 20. 07. 1917. tvrdio da je Oszkár Jászi uz pomoć ministra pravosuđa Janosa
Vázsonyija postigao kod Andrássyja (odnosno preko njega kod vladara Karla IV.) da za
hrvatskoga bana imenuje umjesto Pavla Raucha kandidata i miljenika koalicije Mihalo-
vića. Bajza je upozorio i na članak u Jászijevom novom broju časopisa Vi/g u kojemu je
autor hvalio i Jászija i Vázsonyija i tvrdio da »svi mađarski i hrvatski demokrati« trebaju
biti zahvalni njima, jer su onemogućili nastojanja frankovaca. Bajza ovaj Jászijev čin nije
smatrao nimalo hvalevrijednim.
Bajza je najbolje sažeo svoje prijedloge za rješenje hrvatskog pitanja, a istodobno
naglasio svoj politički credo, odnosno zašto podržava hrvatsku, a ne jugoslavensku poli-
tičku opciju u članku »Hrvatska ideja« (A horvát eszme) u listu Magyar Hfrlap, 6. srpnja
1918. godine. U članku Bajza se zalaže za korjenitu reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe
iz 1868. godine, ali uz garanciju da će Hrvatska voditi hrvatsku (to jest ne jugoslavensku)
politiku. Također oštro kritizira hrvatsku politiku svih budimpeštanskih vlada od 1905.
sve do 1918. godine, jer su odbacile i narodnjake (unioniste) i pravaše i oslanjale se na
— kako tvrdi Bajza — projugoslavensku Hrvatsko-srpsku koaliciju. Iz ove situacije, po
Bajzi, postoji izlaz, postoji rješenje koje će odgovarati Hrvatima, a istodobno neće ugro-
ziti opstanak ugarsko—hrvatske državne zajednice, odnosno same Ugarske i Habsburške
monarhije.
»Iz ove stranputice izlazak može donijeti samo velikodušna hrvatska politika: treba pomiriti ideju
unije s hrvatskom (nacionalnom) idejom. To da ova politika ima sve izglede za uspjeh, najbolje
garantira činjenica, što široke mase hrvatskog naroda nisu zaražene od jugoslavenske pošasti. Da
ni hrvatski radikali, Stranka prava, ne mogu biti prepreka pred ostvarenjem te politike dokazao
bih pozivanjem na činjenicu da već je otac Stranke prava, Ante Starčević, prepoznao da ne postoje
narodi koji bi bili u tolikoj mjeri upućeni jedan na drugoga kao Hrvati i Mađari.«
Istina je da je Starčević svojedobno — naravno, prije sklapanja Austro-ugarske na-

godbe — stvarno smatrao Austrijance (i Habsburge) opasnijim za hrvatske interese,
nego Mađare i u slučaju da Mađari priznaju Hrvatsku za ravnopravnog partnera, bio za
suradnju s njima, dok je takvu kooperaciju s Austrijom u potpunosti odbacio. Ali 1918.
bilo je prekasno za obnavljanje mađarsko—hrvatske državne unije, to je trebalo napraviti
prije puno godina, ili bar nekoliko godina ranije. Bajza je naravno htio spasiti Podunav-
sku monarhiju, jer je dobro slutio da bi njezin raspad imao tragične posljedice za čitavu
mađarsku naciju. On je bio u pravu kada je tvrdio da jugoslavenska ideja razgrađuje dr-
žavu (to jest Monarhiju), a hrvatska nacionalna ideja je gradi (međutim, ideju Ive Pilara
i njegov plan za reorganizaciju Habsburškog carstva koji je izniou memorandumu Karlu
IV. Bajza nije podržao, jer ga je smatrao trijalizmom usađenom u dualizam, a on je ipak
zadržao hrvatsko—ugarsku zajednicu bez austrijskog uplitanja).?*
Na kraju članka Bajza je dao i objašnjenje svoje osobne motivacije bavljenja hrvat-
sko-mađarskim odnosima i rekao, zašto se zalaže za hrvatsku ideju, a ne jugoslavensku:
»I zbog svoje obiteljske tradicije i svoje djelatnosti svim žilama sam vezan za mađarsku kulturu,
ali sam usvojio i hrvatsku kulturu i ona ne živi u meni kao neka tuđa masa, već je u potpunosti
ugrađena u moj živčani sustav. Zato mi je interes hrvatskog naroda uvijek pri srcu, a protiv jugo-
slavenske ideje se ne borim samo zato što je to mađarski interes, nego i zbog toga, što bi njezina
pobjeda predstavljala uništenje jednog od najplemenitijih i meni najbližeg etnika zapadne kultu-
re: a to je hrvatski narod. «^!
Bajza je u članku »Hrvatska kriza« (A horvát válság, časopis Politka, kolovoz-rujan

1918.) još uvijek gajio nadu da je moguće spriječiti raspad osmostoljetne ugarsko—-hrvat-
ske zajednice i osujetiti stvaranje Jugoslavije. Bajza je tvrdio da su u hrvatsko—madarskim
sporovima oko MÁV—a — Mađarskih (kraljevskih) državnih željeznica, financijskih pi-
tanja itd. skoro u potpunosti Hrvati u pravu. On je oštro osudio ekstremne planove
nekih mađarskih krugova iz doba Prvog svjetskog rata po kojima je trebalo odcijepiti
Slavoniju od Hrvatske te je zajedno s Bosnom i Hercegovinom i Dalmacijom pripojiti
Ugarskoj. Bajza je nasuprot tomu tvrdio da je Slavonija u potpunosti integrirana u hr-
vatstvo. Onodobnu ideju o kreiranju mađarskog teritorijalnog koridora do Rijeke Bajza
je nazvao suludim planom, jer bi presjekao krajeve s najčištom hrvatskom većinom.
Umjesto toga Bajza je predložio hitno ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i omogućiva-
nje potpuno ravnopravnog položaja Hrvatske prema Ugarskoj. Doduše, u pogledu Bo-
sne Bajza je bio za samostalno bošnjačko rješenje, ali bi ostavio mogućnost da se Bosna
plebiscitarno odluči, hoće li biti dio federalizirane Ugarske u obliku samostalne državne
jedinice, ili bi se prvo združila s Hrvatskom.?** Ponovo je naglasio da je pružanje potpore
Hrvatsko-srpskoj koaliciji promašaj peštanske politike, jer je ona Hrvatsku pretvorila u
leglo korupcije, potisnula u pozadinu hrvatski element i priprema rasprodaju Hrvatske
(Bajza ovdje ne kaže, ali sudeći po njegovim drugim napisima vjerojatno misli na proda-
ju Hrvatske Beogradu).
Bajza je doživio raspad Austro—Ugarske i s ogorčenjem pratio sudbinu Hrvata u no-
vostvorenoj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Ne želim ovdje dati pregled publicistike
Józsefa Bajze u čitavom međuratnom razdoblju, samo bih prikazao njegovu reakciju
na položaj Hrvatske na samom početku života Hrvata u novostvorenoj državi. Radi se
230 O Pilarovim planovima za rješenje hrvatskog pitanja vidi Matijević, Zlatko (2004): Hrvatsko-mađarski držav-
nopravni odnosi u svjetlu političkih koncepcija Dr, Ive Pilara. U: Hrvatsko-mađarski odnosi 1102— 1918. Zbornik
radova, Milan Kruhek (ur.), Hrvatski institut za povijest Zagreb, str. 287—302.
23] Bajza: A horvát válság megoldása. Magyar Hírlap, 8. srpnja 1918.
232 Bajza je svoje poglede o bosanskom pitanju iznio u članku Bošnjačka ideja (A bosnyák eszme), Magyar Hirlap, 28.
7.1918.
o članku »Odcjepljena Hrvatska« (Az elszakadt Horvátország) u listu Budapesti Szemle

(siječanj 1919.). Evo, kako je Bajza vidio položaj Hrvatske u novoutemeljenom »raju«
jugoslavenskih naroda:
»Danas Hrvatska nije drugo, već banat s nekakvom autonomijom u Velikoj Srbiji. Do jučer je
Hrvatska bila ovisna o Budimpešti, a sada o Beogradu« — tvrdio je mađarski autor i nastavio:
»Budimpešta unatoč svakoj uskogrudnosti nije predstavljala opasnost za nacionalni karakter hr-
vatskog naroda. Beograd je pak Hrvate uvijek smatrao Srbima, a sada će ih pokušati uistinu
pretvoriti u Srbe.«
Srećom, Bajzine se najcrnje slutnje ipak nisu ostvarile i hrvatski je narod preživio oba
jugoslavenska pokusa. Ali dok je Oszkár Jászi na kraju prvog svjetskog rata povjerovao u
mogućnost sretnog zajedničkog života svih jugoslavenskih naroda u državnoj zajednici
pod vodstvom Beograda, József Bajza bio je uvjeren da Hrvati neće dobro proći u savezu
s Beogradom. Povijest dvadesetog stoljeća u većoj je mjeri potvrdila Bajzina predviđanja.
Premda je velik dio hrvatske javnosti poslije izbijanja Prvog svjetskog rata bio privre-
meno obilježen antisrpskim sentimentom, nije iščezlo ni protumađarstvo. To se djelomice
može pojasniti činjenicom, što su do hrvatske javnosti procurile informacije o onim ma-
darskim planovima preuređenja Podunavske monarhije, koji su se na Hrvate odražavali
nepovoljno, odnosno nemogućnošću ostvarivanja za njih povoljnih rješenja. U odnosima
Zagreba i Budimpešte nije učinjen pomak. Stjepan Radić u takvom ozračju, 1917. u Hr-
vatskom saboru određuje sljedeće, nove smjernice poslijeratne hrvatske politike:
»Nadalje, hrvatski kurs može značiti to: potpuna emancipacija Hrvatske od Ugarske, posvemaš-
nje odstranjenje svega onoga, što ide za mađarizacijom kraljevine Hrvatske, bezodvlačno od-
stranjenje svih mađarskih činovnikah iz Hrvatske, treće, bezodvlačno zatvorenje svih mađarskih
škola, koje su osnovale Zeljeznice.«???
Nije urodila plodom ni južnoslavenska turneja Istvána Tisze u rujnu 1918., podu-
zeta na poticaj Karla IV. Tisza se u Sarajevu suočava sa separatističkim stremljenjima i
neprijateljskim raspoloženjem. Njegov ljutit ispad protiv srpskih i hrvatskih zastupnika,
koji su mu predali memorandum sročen u duhu južnoslavenske samostalnosti (»Mađar-
ska je dovoljno jaka, da prije nego što propadne, razbije svoje neprijatelje«) nije postigao
cilj, pa su ga članovi delegacije naprosto ostavili, okrenuvši mu leda.?** Tisza je sutradan
233 Saborski dnevnik, 1913.—1918., svezak V., str. 478. Hrvatsko-mađarski povijesni odnosi u razdoblju između
1907. i 1918. padaju na najnižu razinu. Nagomilanu mržnju i antipatiju možemo upoznati iz djela Béle Makkaija
o slavonskoj akciji, koje donosi brojne primjere svakodnevnih kontakata iz tog razdoblja. Béla Makkai: Végudr, vagy
hiafo. Az idegenben éló magyarsdg nemzeti gondolkozdsa Horvdtorszdgban és Bosznia-Hercegovindban (1904—1920),
Lucidus Kiadó, Budapest, 2003.
234 O Tiszinom posjetu vidjeti: Krizman 1989., str. 251.—256 kao i Grijak, Zoran: »Dr. Ivo Pilar's Lecture, Held on
the Premises of the Austrian Political Association on 12th October 1918, Within the Context of His Concepts of
the Constitutional Reform of the Austro-Hungarian Monarchy«, Pilar: časopis za društvene i humanističke studije,
sv. 2., br. 4, 2007., str. 11.—30. Na mađarskom jeziku: Sandor Tonelli: Tisza I[stuén utolsó dtja (Sarkotić Istudn báró
vezćrezredes, Bosznia-Hercegovina utolsó tartomdnyfončkćnek napldja), Segedin, 1941., odnosno: Béla Nádasdy: Az
utolsó kisćrlet 1918, Budimpešta, 1938. Sarkotić je bio pristaša trijalizma, stoga je sutradan organizirao susret Tisze
i Pilara, koji nije polučio uspjeha. Mađarski premijer je, uostalom, priznao, kako u posljednje dvije godine rata
nije bio temeljito izvješćen o južnoslavenskoj situaciji. Valja pridodati, kako od njegovog favorita Pribićevića ili
zamjenika vođe Koalicije, Dušana Popovića (koji je uživao Tiszino potpuno povjerenje u vrijeme rata) nipošto nije
mogao dobiti iskrene i vjerodostojni obavijesti.
primio pravaški nastrojenog Ivu Pilara, zainteresiranog za opstanak Monarhije, no i dalje

je kruto istrajavao u svom dualističkom stavu. Međutim, tada za trijalističko rješenje već
ionako nije bilo ni vremena, ni mogućnosti. Takav državno-pravni ustroj imao je izgle-
da 1917., ili najkasnije prije nastupa proljeća 1918., kada sile Antante još nisu donijele
konačnu odluku o razbijanju Monarhije, no Tisza i mnoštvo drugih sudionika mađar-
skoga javnog života, na žalost, planove suprotne dualizmu odbijali su čak i u vezi Poljaka,
iskazujući još manju naklonost prema takvim nakanama u južnoslavenskom prostoru.^?
Događaji koji dovode do raspada Austro-Ugarske Monarhije ubrzavaju se u listo-
padu 1918. Premda je ljubljanski Narodni svet (Narodno vijeće), sabor južnoslavenskih
žitelja austrijskog dijela Monarhije, osnovan već u srpnju 1918., zagrebačko Narodno vi-
jeće Slovenaca, Hrvata i Srba, preuzevši upravljanje nad cjelokupnim teritorijem nasta-
njenim Slovencima, Hrvatima i Srbima (to jest, Hrvatskom i Slavonijom pod ugarskom
krunom, te Bosnom i Hercegovinom kao kondominijem), nastaje tek 6. listopada 1918.
Hrvatsko-srpska koalicija svoju unionističku (promađarsku) masku skinula je tek 12.
listopada, pridruživši se pod Pribićevićevim vodstvom zagrebačkom Narodnom vijeću
Slovenaca, Hrvata i Srba, opredijeljenom za stvaranje jedinstvene južnoslavenske države.
Dužnost predsjednika Vijeća preuzima Slovenac Anton Korošec. Proglas Karla IV. od
16. listopada o federalizaciji Monarhije više nije utjecao na događaje u južnoslavenskom
prostoru, posebice s obzirom na balkanske uspjehe francuskih i srpskih postrojbi (Bu-
garska doživljava vojni slom, a austro-ugarska i njemačka vojska započinju povlačenje
pred nadirućim silama Antante). U to vrijeme, 17. listopada, István Tisza u Ugarskom
saboru priznaje ratni poraz). István Tisza (poput Sándora Wekerlea) tek tada mijenja
svoju hrvatsku politiku. Dana 22. listopada Tisza prima Ivu Franka i Aleksandra Hor-
vata, predstavnike Stranke prava. Priznaje zabludu svoje ranije politike i hrvatsko pravo
na neovisnost. To se, međutim, može smatrati tek simboličnom gestom (tri dana nakon
toga, navodno, ponovno je zagovarao održivost državne zajednice). Tada su Hrvatska i
Bosna i Hercegovina za Mađarsku već bile neopozivo izgubljene.?*
Zagrebačko Narodno vijeće u međuvremenu raspravlja o sazivanju Hrvatskoga sa-
bora (čemu se naročito protivi Pribićević), a na koncu razvrgavanje stoljetnih veza s
Budimpeštom i Bečom ipak izriče hrvatsko zakonodavno tijelo. O proširenosti pro-
tumađarskih osjećaja među ostalim svjedoči činjenica da je osim saborskih zastupnika
razvrgnuće osamstoljetne hrvatsko-mađarske državne zajednice od 29. listopada 1918.
pozdravila i većina hrvatskoga društva — nazočna golema masa jednostrani raskid slavila
je kao oslobođenje.
235 Tisza je bio duboko uvjeren da Mađarska može opstati isključivo u okvirima dualističke Monarhije, ne prihvaćajući
nikakvo rješenje koje je slabilo mađarsku vodeću ulogu. Iz tog razloga suprotstavljao se i poljskim trijalističkim
inicijativama (sjedinjenje poljskih područja pod ruskom okupacijom i Galicije u okviru Monarhije). Zbog poto-
njeg dobio je kritike i od Gyule Andrássyja ml., koji je pristajao na rečeno. Vidjeti: Gábor Vermes: Tisza ftvdn,
Századvég Kiadó, Budimpešta, str. 346.
236 Tiszi je to otvoreno rekao jedan mađarski dužnosnik zajedničkog Ministarstva vanjskih poslova, grof Lajos Am-
brózy. (Vermes 1994., str. 479.—480.)
POGLAVLJE DVANAESTO
Hrvatska u prvoj Jugoslaviji
remda je ideja jugoslavenskog jedinstva — čiji su glavni predstavnici od Gundulića i

Križanića do Gaja i Strossmayera bili Hrvati (a tek manjim dijelom Slovenci ili Srbi)
— proistekla iz Hrvatske, 1918. stvorena zajednička država ni izdaleka nije sličila na
vizije njezinih idejnih začetnika. Ispostavilo se da su zamisli Srba i Hrvata o unutarnjem -
ustroju nove države bile dijametralno suprotne (potonji ni u najgorem košmaru nisu
očekivali da će se u novoj južnoslavenskoj državi potpuno dokinuti povijesna hrvatska
autonomija, što se upravo dogodilo). Naravno, u stvarnosti nadmoćna srpska strana
uspjela je nauštrb Hrvata, Slovenaca i ostalih južnoslavenskih naroda, odnosno manjina
(Mađara, Albanaca, Nijemaca) nametnuti svoje zamisli, što je hrvatsku stranu, koja je
uložila velike napore u stvaranje zajedničke države — prema riječima znamenitog pisca,
Miroslava Krleže — navelo da već dan nakon njezinog osnivanja počne tražiti izlaz iz
okrutne stvarnosti suživota,
Južnoslavenska država stvorena u prosincu 1918. načelno je bila nacionalna dr-
žava Srba, Hrvata i Slovenaca, to jest ostvarenje ideje južnoslavenskog jedinstva iz 19.
stoljeća. U stvarnosti, međutim, nikad nije nastala jedinstvena južnoslavenska nacija.
Prvenstveni razlog neuspjeha je što su Srbe, Hrvate i Slovence unatoč jezičnoj srodnosti
obilježavali samosvojna nacionalna obilježja i posebna politička, drZavno-pravna i po-
vijesna tradicija, odnosno po mnogo čemu različita društvena struktura. Konfesionalne
razlike između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata i Slovenaca bile su jednim dijelom
izvorom, a drugim dijelom pospješivačem rečenih razlika. Ipak, u razdoblju kojem se
bavi ovo poglavlje crkve nisu igrale glavnu ulogu, borba se vodila na političkoj bojišnici,
u nacionalnom ruhu. Do godine 1918. Slovence, Hrvate i Srbe podjednako je karakte-
rizirala posebna nacionalna svijest, pa stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije zapravo
više nije bilo izgledno. Istodobno, tu činjenicu za vrijeme postojanja Kraljevine Jugo-
slavije nisu primali k znanju niti oni hrvatski, slovenski i srpski unitaristički krugovi u
1 Stvarne odnose u prvoj južnoslavenskoj državi bolje bi odražavao naslov »Hrvati u prvoj Jugoslaviji«, budući da je
po prvi put poslije 1100 godina Hrvatska između 1921. i 1939. u cijelosti nestala s mapa, rasplinivši svoju držav
nost — sukladno ustavu — u jugoslavenskoj državi, opstajući samo virtualno, u svijesti hrvatskoga naroda.
2 Najujednačenije o ishodištu nacionalnih problema u prvoj Jugoslaviji i južnoslavenskom pitanju i danas govori
djelo Ive Banca: The National Question in Yugoslavia. Origins, History, Politics, Cornell University Press, London-lt-
haca, 1984., odnosno na hrvatskom jeziku: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika. 1. izdanje:
1988., 2. izdanje: 1995. U daljnjem tekstu: Banac 1995., Nacionalno pitanje. Krležine riječi, izgovorene poslije
Radićeva ubojstva, pomalo pretjeruju: znatan dio hrvatskog stanovništva u razdoblju između 1918. i 1928. (a
donekle i kasnije) unatoč nezadovoljstvu novu je državi ipak prihvaćao kao realnost (dok su neki Hrvati, zbog vjere
u jugoslavenski unitarizam ili karijerizma pronašli svoju računicu i surađivali s Beogradom).
Hrvatska u prvoj Jugoslaviji 361
Hrvatskoj, sastavljeni od političara i intelektualaca, koji su smatrali da se južnoslavensko

jedinstvo može stvoriti na umjetan način, niti srpska elita u Srbiji — izuzev dijela srpske
elite, koji je godine 1939. sklopio kompromis sa Hrvatima. Jugoslavenske unitarističke
organizacije, koje u širenju svojih ideja često nisu prezale ni od nasilnih sredstava, polu-
čile su neuspjeh.?
Unatoč svemu, odgovornost za jačanje (i posebice nerazrješivost) podrivačkih na-
cionalnih suprotnosti u prvoj Jugoslaviji snosi prvenstveno srpska politička elita, koja
jeu razdoblju parlamentarizma između 1918. i 1929., te kraljevske diktature, službeno
uvedene u cilju promicanja jugoslavenskog unitarizma, podjednako radila na izgradnji i
jačanju srpske hegemonije, onemogućujući suživot s nesrpskim narodima. Velikosrpski
politički krugovi nasuprot Hrvatima i Slovencima oslanjali su se na kralja, vojsku pod
srpskom dominacijom i žandarmeriju, izigravajući demokratska pravila igre u interesu
dovođenja Srbije u što povoljniji gospodarski i politički položaj. Među Makedoncima
provodili su nasilnu srbizaciju, a Srbima su smatrali i bosanske Muslimane, odnosno
Crnogorce.
Premda se na neke odluke i stavove, odnosno pojedine nedosljedne korake i prečesto
pribjegavanje sredstvu parlamentarne opstrukcije od strane čelnika Hrvatske (između
1919. i 1925. republikanske) seljačke stranke, Stjepana Radića, a potom Vladka Ma-
čeka može gledati kritički (posebice na Radićevu oštru, ponekad uvredljivu antisrpsku
retoriku), ne smijemo smetnuti s uma da beogradska politička elita između 1918. i
1939. nije htjela ni čuti za najvažnije hrvatske zahtjeve, posebice federalizaciju zemlje,
što je, zapravao, bilo jednako s poricanjem postojanja posebne hrvatske nacije! Na tom
polju nije bilo značajnih razlika između čelnika Radikalne stranke, sklone čestom krše-
nju demokratskih načela i Demokratske stranke, deklarativno privržene demokratskom
političkom djelovanju. Primjena načela jednostavne većine u višenacionalnoj državi i
sama je po sebi u suštinskom smislu nedemokratična, budući da zaštitu prava pojedi-
nih zajednica može jamčiti samo federalizacija, ili uvođenje nekih drugih mehanizama
odlučivanja koji uzimaju u obzir interese manjina. Međutim, prihvaćanje federalizacije
— osim što bi beogradsku elitu lišilo financijskih prednosti — zapravo bi bilo priznanje
nemogućnosti stvaranja jednistvene južnoslavenske nacije.
Za razliku od Nijemaca, koji su sklopili vješt kompromis s beogradskom elitom,
unatoč klauzulama Trianonskog sporazuma o zaštiti manjina, među ostalim, i Mađari
Najpoznatija bila je ORJUNA, Organizacija jugoslavenskih nacionalista, koja se sa svojim političkim protivnici-
ma — u konačnici bezuspješno — obračunavala javnim akcijama, jedva sankcioniranim ili ignoriranim od strane
nadležnih tijela, služeći se među ostalim fizičkim nasiljem. Kasnije je sličnu organizaciju osnovala i radikalna hrvat-
ska nacionalistička mladež (HANAO — Hrvatska narodna omladina), upuštajući se u ulične okršaje s članovima
ORJUNE. Jugoslavenskom unitarizmu nenaklonjenu srpsku mladež okupljala je organizacija SRNAO (Srpska
nacionalna omladina), koja je mogla računati na podršku veće vladajuće stranke srpskih radikala, unitaristička na-
silnička ORJUNA nastala je neposredno pod pokroviteljstvom ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribićevića,
pa je u borbi protiv HANAO-a uživala potporu, a u najmanju ruku blagonaklonost žandarmerije. (Pavličević, Dra-
gutin: Povijest Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 346.—347.) Protiv hrvatskih »separatista« nastupale su i razne četničke
organizacije. Vidi i: Ivan Bošković: Orjuna : ideologija i književnost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. i
Stevo Đurašković: Ideologija Organizacije jugoslovenskih nacionalista : (Orjuna), Casopis za suvremenu povijest, br.
1,2011., str. 225.—247.
su bili diskriminirani na bezbroj načina, a neposredno nakon 1918., te 1934. bili su

otvoreno proganjani.“ Rečeni ugovor nije se odnosio na manjine pripojene Srbiji prije
1914., pa su te zajednice — posebice albanska — otvoreno ugnjetavane.
Parlamentarni sustav je zakazao, a kraljevska diktatura uvedena 1929. tek je privre-
meno ublažila napetost — zapravo, diktatura je dodatno pogoršala odnose državotvor-
nih naroda, posebice Hrvata i Srba. Godine 1939., u predvečerje Drugog svjetskog rata,
uslijed zakašnjelog kompromisa jednog dijela srpske elite i Hrvatske seljačke stranke
stvorena je Banovina Hrvatska, koja je dvadeset godina ranije mogla biti jačim temeljem
državne zajednice, no tada je već bila samo prvi korak k raspadu Jugoslavije. Poku-
šaj stvaranja prve južnoslavenske države nije izdržao ispit vremena: država se u travnju
1941., uslijed napada sila Osovine raspala za nekoliko dana.
Put do ujedinjenja Južnih Slavena (1914.—1918.)

Većina južnoslavenskih (naravno, prvenstveno hrvatskih i slovenskih) političara — kako
smo vidjeli u prethodnom poglavlju — sve do 1918. budućnost svojih naroda zamiš-
ljala je u okviru Dunavske Monarhije, počevši razmatrati budućnost izvan habsburške
države kao realnu mogućnost tek uslijed bliskog poraza Centralnih sila u svjetskom
ratu. Događaji Prvog svjetskog rata od dvije, međusobno različite hrvatske nacionalne
koncepcije na koncu su otvorili put ostvarenju ideje južnoslavenskog jedinstva. Istini za
volju, različitost nazora srpskih političara iz Srbije, odnosno Monarhije, te hrvatskih i
slovenskih političara do godine 1918. izišla je na vidjelo. Vrijedi posvetiti nešto više po-
zornosti nastanku nove južnoslavenske države, budući da je velik broj problema koji su
teretili hrvatsko-srpske odnose između dva rata iskrsnuo već na pregovorima o ustroju
državne zajednice.
Pristaše južnoslavenske ideje poslije 1914. djelovali su u inozemstvu — prvo u Rimui
Parizu, a potom u Londonu — s ciljem pridobivanja vodećih sila Antante i srpske vlade za
svoj cilj, stvaranje velike i jedinstvene Jugoslavije protegnute između Karavanki i Vardara.
Bili su malobrojni, a 1914. njihov poduhvat činio se bezizglednim. U to vrijeme niti jedna
vodeća sila Antante nije težila razbijanju Austro-Ugarske Monarhije: slično Velikoj Brita-
niji i Francuskoj čak ni Rusija nije uvrstila dokidanje habsburške države među svoje ratne
ciljeve, a bez toga plan stvaranja Velike Jugoslavije nije bio više od pukoga sna?
Ante Trumbić, Frano Supilo i znameniti kipar Ivan Meštrović, skupa s drugim hr-
vatskim emigranstkim političarima iz Austro-Ugarske i manjim dijelom Slovencima
ban |
4 O sudbini mađarske manjine u Kraljevini SHS vidjeti: A. Sajti Enikó: Kényszerpályán. Magyarok Jugoszldvid
1918-1941, Szeged, 1997., te Mesaroš, Šandor: Položaj Mađara u Vojvodini 1918—1929., Novi Sad, 1981. i Mađari
u Vojvodini 1929-1941., Novi Sad, 1989.
malena grupa emi-
5 — Hrvatski povjesničar Dušan Bilandžić misli da je Antanta željela opstanak Austro-Ugarske, a
koja je sebe smatrala
granata nazvana Jugoslavenskim odborom, sastavljena pretežno od dalmatinskih političara,
bez
predstavnicom svih Južnih Slavena »krenula je zapravo u političku avanturu jer se Jugoslavija ne može stvoriti
rušenja Austro-Ugarske, a nju saveznici žele održati.« (Bilandžić, D.: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing,
Zagreb, 1999., str. 53.)
te Srbima iz Bosne i Hercegovine, 22. studenog 1914. u Firenci sklapaju sporazum o

osnivanju Jugoslavenskog odbora. Srpska se vlada također zalagala za osnivanje jedne
emigrantske organizacije, koju je kanila upotrijebiti kao instrument svoje politike.“ Prva
sjednica tog tijela održana je 30. travnja 1915. u Parizu, no na koncu Odbor je svoje
sjedište premjestio u London, diplomatsko središte Antante." Prvi veliki politički uspjeh
Jugoslavenskog odbora bilo je prihvaćanje koncepta stvaranja jedinstvene južnoslaven-
ske države izvan okvira Monarhije (to jest, u zajedništvu sa Srbijom) od strane hrvatskih
iseljenika u SAD-u, o čemu svjedoči deklaracija hrvatskih emigrantskih organizacija
izdana u Chicagu 15. ožujka 1915.
Od članova Jugoslavenskog odbora najaktivnijim se pokazao nadareni političar
Frano Supilo. Premda su hrvatski protivnici jedinstvene južnoslavenske države oštro
napadali Supila zbog njegova udjela u stvaranju Jugoslavije, a hrvatska historiografija
isticala njegovu borbu sa srpskom vladom u interesu federalnog uređenja nove države,
te lobiranje za hrvatsku stvar nakon napuštanja Odbora 1916. godine, taj dalmatinski
političar zapravo nikad nije napustio ideju jedinstvene južnoslavenske države (istina,
sazdane od ravnopravnih država-članica). Ipak, mišljenja smo da je s hrvatskog motri-
šta Supilova glavna zasluga spoznaja da diplomatski krugovi Antante hrvatske zemlje u
sklopu Habsburške Monarhije smatraju potencijalnom nagradom za savezničke države.
To je pak značilo da bi se u poratnom uređenju (u slučaju pobjede Antante) pretežiti dio
hrvatskoga etničkog prostora mogao podijeliti između Italije i Srbije. Supilo je smatrao
kako se taj, za Hrvate pogubni plan može spriječiti samo na jedan način, sjedinjenjem
svih hrvatskih zemalja sa Srbijom u sklopu velike, jedinstvene južnoslavenske države. Na
pregovoru s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Sazonovom održanom u Pe-
trogradu u ožujku 1915. Supilo je shvatio, kako Antanta želi pridobiti Italiju — izvorno
saveznicu Centralnih sila — nudeći Rimu pozamašan teritorij na istočnoj obali Jadrana,
to jest u većinski hrvatskoj Dalmaciji (Rusija je tim putem htjela rasteretiti svoju vojsku,
s obzirom da je predviđala da će Monarhija u slučaju talijanskog napada pregrupirati
vojsku s istočne bojišnice, što se u konačnici obistinilo).
Britanski premijer Herbert Asquit i ministar vanjskih poslova Edward Grey već su
ranije, tijekom njegova boravka u Londonu izvijestili Supila o talijanskim teritorijalnim
pretenzijama, nakon čega je dalmatinski političar učino sve kako bi mobilizirao srpsku
Šepić, Dragovan: Srpska vlada i počeci Jugoslavenskog odbora, Historijski zbornik, 13., br. 1-4, 1960., str. 10. Ju-
goslavenski odbor kasnije je podržala i srpska vlada, no najviše novca stiglo je od hrvatskih emigranata iz Amerike.
Supilo i Trumbić živjeli su od tih donacija, a od srbijanske vlade — da bi očuvali neovisnost — nikad nisu primali
financijsku potporu.
Postoji opširna literatura o radu, dokumentima i ulozi Jugoslavenskog odbora u ujedinjenju. Vrijedi posvetiti malo
više pozornosti pregovorima Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, budući da su na njima iskrsnuli svi budući
problemi prve Jugoslavije. Prvu sintetsku obradu teme objavila je češka autorica Milada Paulova, pod naslovom
Jugoslavenski odbor, Prosvjetna nakladna zadruga, Zagreb, 1925. Dokumenti o aktivnosti Odbora objavljeni su u
više svezaka, ponajprije djelo Ferde Šišića Dokumenti o postanku kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1914-1919.),
Zagreb, 1920., odnosno Mandić, Ante: Fragmenti za historiju ujedinjenja. Povodom četrdesetogodišnjice osnivanja
jugoslavenskog odbora, Zagreb, 1956.
M. Paulova govori kako je Asquit razgovarajući sa Supilom na karti hrvatskoga političara označio Trst i Istru, upitav-
ši ga što misli o njihovom dodjeljivanju Italiji. Supilo se oštro suprotstavio, no čini se da nije uvjerio svog britanskog
partnera (Paulova, M. 1925., str. 19).
vladu i njezine britanske saveznike protiv tog plana. Na odluke velesila, naravno, nije
mogao utjecati, pa tako nije uspio spriječiti da britanski, francuski i ruski saveznici 26,
travnja 1915. s Talijanima sklope Londonski ugovor, kojim im je uz Trst, Istru, Rijeku
i Kvarnerske otoke ponuđen i velik dio Dalmacije (uključujući Zadar i Šibenik). Save-
znici nakon 1918. ipak nisu u cijelosti zadovoljili talijanske teritorijalne zahtjeve, čemu
su velikim dijelom doprinijeli promjena francuske i britanske politike u vezi jugoslave-
skog pitanja, odnosno stav SAD-a i osobna pomoć predsjednika Wilsona južnoslaven-
skim narodima (dok je pozicije Rima slabio slabašan ratni učinak talijanske vojske). Vijest
o Londonskom ugovoru ubrzala je organiziranje južnoslavenskih emigranata s područja
Monarhije, uslijed čega se u Parizu 30. travnja 1915. osniva Jugoslavenski odbor. Glavni
pokrovitelj Odbora u Velikoj Britaniji bili su Wickham Steed, Robert William Seton—
Watson i Arthur Evans, koji su Supila redovito povezivali s vodećim dužnosnicima britan-
ske vlade (hrvatski političar posebno prisne odnose gajio je s ministrom vanjskih poslova :
Greyem, a primao ga je i premijer Asquit, dok je s Jugoslavenskim odborom redovito pre-
govarao i Balfour, kasniji šef britanske diplomacije). Supilo je u memorandumu iz siječnja
1915. po prvi put pojasnio Greyu, kako jedna federalizirana Habsburška Monarhija ne bi
išla u korak s britanskim i jugoslavenskim interesima, jer bi samo jačala njemačke pozicije,
dok velika, jedinstvena južnoslavenska federacija, izdvojena iz habsburških okvira sprečava
njemačko širenje prema britanskim dominijima na Bliskom istoku, pa čak i Indiji.?
Pregovarajući sa srpskim dužnosnicima u ime Jugoslavenskog odbora Frano Supilo
je brzo shvatio kako se srpska vlada — premda je 7. prosinca 1914. u memorandumu iz
Niša među svoje ratne ciljeve uvrstila oslobađanje srpske, hrvatske i slovenske braće —
uopće ne oduševljava idejom o stvaranju velike južnoslavenske zajednice koja obuhvaća
Hrvate, pa čak i Slovence, već novu državu u najmanju ruku želi urediti prema svojim
zamislima. Frano Supilo novu je južnoslavensku državu kanio položiti na temelje fede-
ralnosti i jednakosti svih naroda. Za razliku od toga srpskog premijer Nikola Pašić bio je
spreman pristati na proširenu Srbiju, koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju
i dio Bačke, uz odgovarajući izlaz na Jadransko more.
Zapravo, srpski je premijer pri svojim kalkulacijama baratao s dva programa, mi-
nimalnim i maksimalnim. Minimalni program predviđao je opstanak Austro-Ugarske
Monarhije, pri čemu bi Srbija nakon pobjede Antante zadobila značajan teritorij, a veći-
na Hrvata (i Slovenaca) ostala u sklopu habsburške države. Maksimalni program računao
je s raspadom Monarhije i stvaranjem velike Jugoslavije, prema Pašiću pod isključivim
vodstvom Srbije i organizirane po francuskom modelu cetralizirane nacionalne države.
Pašić je svoj stav u vezi rečenog jasno izrazio u pismu upućenom Jovanu Jovanoviću
Pižonu 5. listopada 1918, govoreći kako
»Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u more jedne Jugoslavije: Srbija
neće da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju.«'?
9 OSupilovu memorandumu Greyu iz siječnja 1915. vidjeti: Šepić, Dragovan: Pisma i memorandumi Frana Supila
1914—1917., Beograd, 1967., dokument br. 8., Petrinović, Ivo: Politička misao Frana Supila, Split, 1988., str.
164—165., te Ignic Romsics: A trianoni békeszerzódés, Osiris Zsebkonyvek, Budapest, 2001., str. 47.—48.
10 Šepić, Dragovan: Zalija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914—1918., Zagreb, 1970., str. 358., odnosno Banac
1995, str. 105.
Čelnici Srpske narodne radikalne stranke bili su poprilično nepovjerljivi prema hr-
vatskim i slovenskim emigrantima, te općenito nastojanjima hrvatske i slovenske poli-
tike. Naime, Pašić se — ne posve bez osnove — pribojavao kako integracija katoličkih
Hrvata i Slovenaca, odnosno pravoslavnih Srba u novoj državi neće teći nesmetano.
Srpski premijer stoga je bio spremniji prihvatiti stvaranje države koja bi objedinila sve
Srbe, bez današnje Slovenije, misleći usto kako bi bilo najpovoljnije da u sklop nove
Velike Srbije uđe što manje Hrvata." Propaganda Jugoslavenskog odbora, međutim,
nije bila uspješna samo u gradovima Zapadne Europe, već je utjecala i na Srbe u Srbiji,
odnosno posredno na Hrvate, Slovence i Srbe u Monarhiji. Supilo je boraveći u proljeće
1915. u Srbiji također promicao jugoslavensku ideju (organiziravši tribine i pišući u
tamošnjim glasilima), uspjevši zainteresirati pripadnike srpske vojske i javnost za gran-
diozni plan južnoslavenskog jedinstva. Njegova akcija, naravno, izazvala je negodovanje
srpske i ruske vlade (koja se još nije željela otvoreno opredijeliti za razbijanje Habsburške
Monarhije, što je predstavljalo preduvjet južnoslavenskog jedinstva).
Godine 1915. Supilo je Pašića još uspoređivao s Cavourom, ujediniteljem Italije, a
Srbiju s Pijemontom.'* Naredne 1916. već je shvatio da je model ujedinjenja koji nude
Srbi opasan po hrvatske interese. Srpski premijer Jugoslavenski odbor ionako nije sma-
trao ravnopravnim pregovaračkim partnerom, namjenjujući mu isključivo diplomatsko
lobiranje i političku propagandu. Stav srpskih čelnika nije promijenio ni vojni slom kra-
jem 1915. (uslijed zajedničkog napada njemačkih, austro-ugarskih i bugarskih snaga),
niti okupacija Srbije od strane Centralnih slila i emigriranje vlade na Krf. Položaj Srbije
jačala je uspješna evakuacija jednog dijela vojske, što joj je omogućilo opstanak među
zaraćenim stranama i povećalo vrijednost u očima saveznika, koji su srpske postrojbe
uskoro uputili na solunsku bojišnicu, otvorenu 1916. Jugoslavenski odbor svog je pred-
stavnika u Rusiju poslao već 1915. (uz pristanak srpske i ruske vlade), kako bi vrbovao
austro-ugarske južnoslavenske ratne zarobljenike-dobrovoljce u srpsku vojsku. Na tom
zadatku usporedno su radili i časnici srpske vojske. Jugoslavenski odbor dobrovoljačku
je legiju pripojenu srpskoj vojsci želio nazvati jugoslavenskom, za što srpski vojni stožer
nije htio ni čuti, pa je postrojba stvorena pod nazivom Srpski dobrovoljački korpus. Iz
tog razloga hrvatski i slovenski vojnici Monarhije često su radije birali produžetak ratnog
zarobljeništva u Rusiji (istini za volju, hrvatski i slovenski pripadnici časničkog zbora
koji su vrijedili za osvještenije pristaše jugoslavenske ideje prijavljivali su se u većem bro-
ju). Isprva su se u dobrovoljački korpus, upućen 1916. u Dobrudžu, a 1917. na solunsku
bojišnicu prijavljivali samo srpski vojnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Ugarske.
Međutim, krajem rata srpskoj vojsci osim srpskih pristupa i veći broj hrvatskih, odnosno
11 U Srbiji se u ono vrijeme često mislilo (a misli se i danas) da je u novu državu s Hrvatima ušao pravi trojanski
konj (Stanković, Đorđe: Nikola Pašić i Hrvati 1918-1923., Beograd, 1995. Citira ga László Bíró u djelu A királyi
Jugoszlávia: a délszláv népek elsó kózós állama, u: Arvay V. — Bodnár E. — Demeter G.: A Balkdn és a keleti kćrdćs
a nagybatalmi politikdban, Hungarovox Kiadó, Debrecen, str. 181.) O rečenim Pašićevim zamislima o poželjnim
žiteljima nove države govorio je hercegovački Srbin i član Jugoslavenskog odbora Nikola Stojanović. Vidjeti: Man-
dić 1956., Fragmenti za historiju... str. 76.
12 Supilov dopis Pašiću od 11. travnja 1915. Vidjeti: Dr. Mandić, Ante 1956., Fragmenti za historiju... str. 154.
slovenskih ratnih zarobljenika s ruskog, a potom talijanskog ratista. Prestolonasljednik

Aleksandar raspustio je dobrovoljačke postrojbe upućene na solunsku bojišnicu, integri-
ravši ih u sklop srpske vojske — učinio je tek jedan simboličan ustupak, preimenovavši
dotadašnju Vardarsku diviziju u Jugoslavensku.'?
Prema nekim procjenama broj dobrovaljaca na solunskoj bojišnici bio je približno
jednak s brojem pripadnika regularne srpske vojske, iz čega proizlazi da su dobrovoljci
(pored puno mnogoljudnijih francuskih i drugih savezničkih trupa) odigrali važnu ulo-
gu u probijanju fronte i oslobađanju Srbije. Unatoč tome srpska elita prve Jugoslavije
neprekidno se nazivala osloboditeljicom Južnih Slavena nekadašnje Habsburške Monar-
hije, kao da sve zasluge u stvaranju nove države pripadaju Srbima iz Srbije, za što im valja
iskazivati hvalu (izraženu u konkretnim materijalnim žrtvama, višim porezima itd.).'
Već 1916. Supilo je zbog rečenog srpskog stava bio mišljenja da Srbi pokazuju sve
više takvu nakanu da Hrate anektiraju, umjesto da ih mame na dragovoljno ujedinjenje
i da misle zadržati političku hegemoniju zajedno sa svim privilegijama.
Situaciju je na sličan način procijenio i Ante Trumbić: razgovori sa srpskim političari-
ma uvjerili su ga da »to za naš hrvatski, zapadni dio, ne bi bilo nikakvo oslobođenje, nego
jedno novo osvajanje«?. Unatoč takvom stavu, iznesenom u privatnoj korespondenciji,
Trumbić je nastavio pregovore sa Srbima, boreći se svim snagama za ujedinjenje. Supilo
se pak uskoro, nakon što je ustvrdio da ga ne podržavaju u borbi sa srpskom vladom za
prihvaćanje federacije, razmimoišao s članovima Jugoslavenskog odbora. Razočarani se
hrvatski političar u lipnju 1916. odriče svog položaja u Odboru (otada će najvažniju ulogu
u organizaciji imati predsjednik Ante Trumbić, nekadašnji Supilov dalmatinski pravaški
suborac), upozorivši kolege: jugoslavensko pitanje razriješit će se na pravedan način jedino
ako se između zapada i istoka nove države uspostavi ranopravan, partnerski odnos.
Otada pa sve do prihvaćanja Krfske deklaracije Supilo je u vodećim krugovima An-
tante lobirao u cilju zasebnog rješavanja hrvatskog pitanja. U svom memorandumu upu-
ćenom britanskom ministru vanjskih poslova Greyu, sastavljenom u to vrijeme, Supilo
se ponovno založio za stvaranje federativne južnoslavenske države.'“ Pašić je, uostalom,
smatrao kako se pregovori o ustavnom uređenju nove južnoslavenske države mogu od-
13 Mandié 1956, str. 49.

14 Prema statistikama Jugoslavenskog odbora u svibnju 1917. iz Rusije se u pravcu Soluna brodovima Antante (narav-
no, ne preko Crnog mora, već zaobilaznim putem) uputilo 19 472 vojnika i 779 časnika, kojima se 1. kolovoza
pridružilo dodatnih 2000 vojnika i 112 časnika, čemu valja pridodati i južnoslavenske dobrovoljce s talijanske bo-
jišnice. U redovima srpske vojske na solunskoj fronti borilo se 55 000 vojnika, što je činilo otpilike petinu ondašnjih
snaga Antante (Mandić 1956., str, 74.). Pozivajući se na vojvodu Mišića, legendarnog srpskog generala sa solunske
fronte Svetozar Pribičević 1928. godine ustvrdio je kako su južnoslavenski dobrovoljci iz Monarhije s brojem od
oko 28 000 vojnika činili polovicu srpske vojske, pa se velike pobjede mogu zahvaliti djelomice i njihovom zala-
ganju, iz čega proizlazi da je stvaranje Jugoslavije zajednička zasluga, a ne samo rezultat angažmana Srba iz Srbije,
kako su to na kraju rata Pašić i poratna srpska elita često naglašavali odgovarajući na pritužbe o ugrožavanju prava
Hrvata, Slovenaca, odnosno hrvatskih i vojvođanskih Srba. (Pribićević, S.: Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb,
Globus, 1990. str. 52., izvorno: La dictature du roi Alexandre, Paris, 1933.)
15 Šepić, Dragovan 1967., str. 126.
16 — Memorandum u kojem je uvjeravao britanskog političara o tome da opstati i zaustaviti njemačku ekspanziju može
samo federalno uređena južnoslavenska država, Supilo jej vjerojatno napisao u sudenom 1916. u: Frano Supilo:
Politički spisi. Clancilgovorilpismalmemorandumi, Šepić, Dragovan (ur.), Zagreb, 1970. str. 521.—523. Supilo je bri-
ložiti do završetka rata, odnosno stvarnog sjedinjenja. Na hrvatsku zabrinutost premijer

je odgovorio da je dugi život pod stranom vlašću usadio one ideje u glavi hrvatskih inte-
lektualaca zbog kojih ne smatraju prirodnim da Srbija vodi političke poslove kao što je
vodila i vojničke poslove.
Pregovaračke pozicije Srbije 1917. godine, međutim, naglo su oslabjele: carski su-
stav Rusije, glavna potpora srpske vlade (koji usto nije bio naklonjen stvaranju jedin-
stvene južnoslavenske države s nepravoslavnom komponentom, već je podržavao ve-
likosrpske težnje), srušen je u tzv. Februarskoj revoluciji. Premda se nova ruska vlada
odlučila za nastavak rata, ministar vanjskih poslova Pavel Miljukov — jednim dijelom
pod utjecajem Supila, a drugim dijelom Antante — pokazao se spremnim podržati stva-
ranje jedinstvene, velike južnoslavenske države. lako u Londonu i Parizu tada još nije
donesena konačna odluka o dokidanju Habsburške Monarhije, stavovi Jugoslavenskog
odbora prihvaćeni su sa simpatijom.
Istodobno, Pašić je — kako je kasnije sam tvrdio — pozvavši predsjednika i više
članova Jugoslavenskog odbora na Krf u cilju pregovaranja o stvaranju jedinstvene juž-
noslavenske države želio zaraditi poene kod svojih zapadnih saveznika. Pregovori Od-
bora i srpske vlade trajali su od 5. lipnja do 20. srpnja 1917. Pregovarače je na što
skoriji sporazum poticala i činjenica da su južnoslavenski zastupnici u austrijskom par-
lamentu (Slovenci, dalmatinski Hrvati i Srbi) — članovi Jugoslavenskog kluba — 30.
svibnja 1917. izdali (naizgled trijalistički) proglas o budućnosti južnoslavenskih naroda
u okviru Habsburške Monarhije, prihvaćen 5. lipnja i u Hrvatskom saboru od strane
jedne pravaške frakcije. Rješavanje južnoslavenskog pitanja u okvirima Monarhije bilo
je jednako protivno interesima srpske vlade i Jugoslavenskog odbora. Iz tog razloga u
Krfskoj deklaraciji od 20. srpnja 1917. srpska je vlada prihvatila da će ubuduće uložiti
napor u oslobađanje i ujedinjenje svih Južnih Slavena, a buduća država obuhvatiti sva tri
plemena istog južnoslavenskog naroda (Srbe, Hrvate i Slovence), čiji će se nazivi istaći u
imenu novostvorene državne zajednice. Jugoslavenski je pak odbor prihvatio da glavnim
gradom nove države postane Beograd, na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića.
Pregovori se nisu dotaknuli pitanje ustavnog uređenja (Trumbić nije imao hrabrosti
spomenuti federalizaciju), a odluka je ostavljena za vrijeme poslije pobjede: utanačeno
je tek toliko da ustav nove države mora prihvatiti ustavotvorna narodna skupština, i to
kvalificiranom (dvotrećinskom) većinom.
Supilo je pozdravio deklaraciju, smatrajući kako se Srbija napokon i javno očitovala
o podršci južnoslavenskom jedinstvu. Nakon prihvaćanja Krfske deklaracije, ispunjen
novim nadama pomirio se sa srpskim premijerom Pašićem, premda je uskoro doživio
nova razočaranja, a nakon pogoršanja zdravstvenoga stanja, oronule duše i tijela umro
je u rujnu 1917. Krfska je deklaracija u Zagrebu i Ljubljani primljena s mješovitim,
kontradiktornim osjećajima, štoviše, gdjekad i neprijateljski, i to ne samo među pobor-
nicima trijalizma. Brojni hrvatski političari (ne bez osnove) smatrali su da se hrvatske
tanskom ministru vanjskih poslova ranije poslao više memoranduma, pojašnjavajući svoje ideje koje je podupirao i
Seton- Watson.
zemlje ponajprije trebaju sjediniti unutar Monarhije, a odluka o budućnosti, sa Srbijom

ili bez nje, treba se donijeti tek nakon toga.
Uostalom, razbijanje Austro-Ugarske Monarhije nije konačno odlučeno sve do
1918. godine. Wilson, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, koje su se u rat uklju-
čile na strani Antante, zahtijevao je tek autonomiju za »ugnjetene« narode habsburške
države. Predsjednik Wilson i britanski premijer Lloyd George još su i u siječnju 1918.
narodima Habsburške Monarhije obećavali samo autonomiju, tada još ne želeći raspad
države. Londonski, pariški i rimski vlastodršci tek su se u rano proljeće i početkom lje-
ta 1918., poslije neuspjeha mirovne inicijative Karla IV. (kojem su itekako doprinijeli
neki krugovi unutar Antante i Centralnih sila), odnosno naizgled konačnog pristajanja
Monarhije uz Njemačku (Ugovorom iz Spaa od 15. svibnja 1918.) odlučili za stvaranje
novih država na području Austro-Ugarske. Pariški vladajući krugovi smatrali su (u čemu
im se kasnije pridružio i službeni London) da se u cilju suzbijanja boljševičke (sovjetske)
prijetnje između Baltika i Jadrana trebaju stvoriti nove države srednjih veličina (Poljska,
Čehoslovačka, Velika Rumunjska i Jugoslavija), koje će istodobno u poratnom razdoblju
— oslanjajući se na svoje zapadne saveznike — sprječavati ponovno oživljavanje njemač-
kog hegemonizma."
Prvi potez (barem javno) povukla je Italija, prihvativši organizaciju konferencije
»ugnjetenih« naroda Monarhije u Rimu 18.08.1918. (no valja pridodati da ulogu služ-
benog organizatora nije preuzela talijanska vlada, već New Europe u suradnji s nekim
talijanskim političarima). Sudionici rimske konferencije (južnoslavensku delegaciju
predvodio je Trumbić) zahtijevali su dokidanje Austro-Ugarske Monarhije i osnivanje
novih država »ugnjetenih naroda«. Prisutni južnoslavenski, češki, rumunjski i poljski
emigranti u ime svojih naroda iznijeli su sljedeću tvrdnju:
»Svi nazočni narodi u Austro-Ugarskoj vide sredstvo njemačke vlasti, odnosno glavnu prepreku
ostvarenja njihovih prava i postizanja ciljeva.«?
Poslije stanovitog vremena britanska i francuska vlada (Foreign Office učinio je to

već u svibnju) podržale su njihova nastojanja, što je, zapravo, značilo da ne žele opstanak
Monarhije. Zanimljivo je da talijanska vlada nije službeno podržala završni dokument
konferencije: stvaranje jake južnoslavenske države na istočnoj obali Jadrana nije joj bilo
po volji. Italija je južnoslavensko jedinstvo nevoljko prihvatila tek u kasnu jesen 1918."
Još je u ljeto iste godine predsjednik Srpskog društva Velike Britanije Wickham
Steed — koji je ranije zajedno sa Seton-Watsonom na stranicama tiskovine /Vew Europe
promicao ideju jedinstvene južnoslavenske države — organizirao konferenciju u cilju
pripreme stvaranja nove države. Ova priredba bila je već puno više od puke razmje-
17 Beneševo geslo iz 1916. (»Razbijte Austro-Ugarsku!«) tekje postupno pretvoreno u službenu politiku Antante, na-
kon ozbiljnih pozadinskih borbi, lobiranja i na utjecaj raznih neformalnih gospodarskih i političkih snaga. Vidjeti:
Ferenc Fejtó: Rekviem egy hajdanvolt birodalomért, Budapest, Minerva — Atlantisz — Medvetánc, 1990.
18 Citat u: Lajos Arday: Térkép csata utdn. Magyarországa brit külpolitikdban 1918—1919., Magvetó, Budapest, 1990.,
str. 57.
19 Vidjeti: Šepić, Dragovan: Ztalija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914—1918., Zagreb, 1970.
ne mišljenja emigrantskih političara i njihovih britanskih simpatizera: pored članova

Jugoslavenskog odbora i utjecajnih britanskih intelektualaca vijećanju su nazočili mi-
nistar vanjskih poslova Balfour, francuski veleposlanik u Londonu i diplomati drugih
sila Antante, srpski ministar vanjskih poslova Jovanović, odnosno Eduard Beneš u ime
Čehoslovačkog odbora, kojeg je Antanta u to vrijeme već priznala kao službenu stranku
u pregovorima. Poslije pregovora izdana je deklaracija o potrebi sjedinjenja svih Srba,
Hrvata i Slovenaca u istu državu. To je istodobno značilo i pristanak saveznika na stva-
ranje jedinstvene južnoslavenske države (Balfour je izrijekom naglasio, kako ne prihvaća
opstanak Austro-Ugarske Monarhije).?
Vodeće sile Antante — nakon što su se odrekle očuvanja Monarhije — smatrale
su (i to pogrešno) da se trebaju stvoriti što veće drZave-nasljednice, koje će se kasnije
moći odupirati pritisku oporavljene Njemačke. Iz tog razloga saveznici nisu prihvatili
srpsku namjeru stvaranja proširene Srbije, već su vršili pritisak na srpsku vladu, navodeći
je da prihvati ideju stvaranja Velike Jugoslavije od Alpa do Vardara, koja bi osim svih
Srba obuhvaćala i sve Hrvate i Slovence. U listopadu 1918., nakon probijanja solunske
fronte, dok su srpska vojska i saveznici napredovali u dubini srpskog teritorija, Pašić je
ponovno započeo pregovore o stvaranju Velike Srbije u Parizu, Rimu i Londonu, pred-
stavljajući Krfsku deklaraciju kao propagandni potez srpske strane, a ne službeni, obve-
zujući dokument ovjeren premijerskim potpisom. O neophodosti stvaranja Jugoslavije
uvjeravao ga je ponajprije 8. listopada 1918. Wickham Steed, i to bez većeg uspjeha,
iako je pribjegao i vršenju pritiska preko javnosti: u listu /Vew Europe upravo u to vrije-
me objavljeni su napisi o rečenoj temi. Steed je o svemu još isti dan izvijestio Balfoura.“'
Britanski ministar vanjskih poslova na koncu je uvjerio Pašića da osim prihvaćanja je-
dinstvene južnoslavenske države nema drugog izbora, jer je to nakana saveznika (prije
razgovora sa srpskim premijerom Balfour je prije podne primio Antu Irumbića, kojeg je
uvjerio da London podržava stvaranje jugoslavenske države).
Međutim, još i početkom studenog vodila se ogorčena rasprava između Jugoslaven-
skog odbora, Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (uspostavljenog u međuvremenu u
Zagrebu), te srpske vlade o tome, hoće li nova država biti federacija ravnopravnih naroda ili
izrazito centralizirana tvorevina sa središtem u Beogradu. Zavađene strane na koncu je oko
pregovaračkog stola između 5. i 9. studenog u Ženevi okupila Antanta: Ženevskom dekla-
racijom srpski je premijer nevoljko pristao na federalno uređenje države. Međutim, to nije
učinio dobrovoljno, nego isključivo zbog pritiska Velike Britanije, Francuske i Sjedninje-
nih Američkih Država (Wilson se već i vezi preustroja Monarhije zauzimao za federalizam,
na kojem je istrajao i u pitanju nove jugoslavenske države). Dana 7. studenog Pašić je
primio brzojav od francuskog predsjednika Poincarća, kojim ga je isti, služeći se krupnim
riječima nagovarao na prihvaćanje federacije (i ujedno Velike Jugoslavije):
20 Mandić 1956., str. 72.

21 Seton- Watson, Steed i krug okupljen oko časopisa Mew Europe imao je golem utjecaj na britansku politiku, utjećući
uvelike i na sudbinu Mađarske. Vidjeti: Romsics Ignac 2001., str. 71.—72.
22 Mandić 1956., str. 74.—75. Balfour je osobno upozorio Pašića, kako sveznici Krfsku deklaraciju, ovjerenu potpisom
srpskog premijera ne smatraju propagandnim materijalom, već ozbiljnom izjavom namjere.
c
»... njegova iskrena želja, da se cijelo jugoslavensko pleme javi kao jedna duša, bez ikakve i naj-
manje podjele, i da to sada više nego ikad, zahtijevaju naši životni interesi.«2?
Pašić nije mogao ispustiti iz vida vitalne interese svojih francuskih saveznika. Protić
i drugi političari radikalne stranke vijest o Ženevskoj deklaraciji primili su s indignaci-
jom, a Pašić je po povratku u nedavno oslobođeni Beograd povukao obećanje o usposta-
vi federacije. Ipak, valja naglasiti kako Antanta — za razliku od Čehoslovačkog odbora
— nije prihvatila Jugoslavenski odbor, niti Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba,
osnovano 29. listopada 1918. u Zagrebu kao službene pregovarače, što je srpsku vladu
dovelo u povlašten položaj.
Nakon što je napredujuća srpska vojska u jesen 1918. preuzela ulogu glavnog čim-
benika ujedinjenja, čemu je — iako to nipošto nije bio cilj Rima — uveliko doprinijela
i sve brža talijanska okupacija istočne obale Jadrana (zbog koje su hrvatski i slovenski
političari i sami sve glasnije pozivali na sjedinjenje sa Srbijom), Pašić je s lakoćom povu-
kao svoje ženevsko obećanje. Potpredsjednik zagrebačkog Narodnog vijeća Slovenaca,
Hrvata i Srba, Svetozar Pribićević, također je učinio sve što je mogao u cilju sjedinje-
nja, poručivši srpskome premijeru da zanemari Zenevsku dekaraciju. Istodobno, regent
Aleksandar Karađorđević bio je također pristaša centralizirane države sa središtem u
Beogradu — sve te okolnosti poprilično su ograničile mogućnosti hrvatskih političara.
Osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

Brojni članovi hrvatske političke elite, ponajviše pripadnici mlađeg naraštaja na kraju
Prvog svjetskog rata još su iskreno vjerovali u spasonosnost južnoslavenske ideje, pa je
Hrvatski sabor 29. listopada 1918. zdušno raskinuo državno-pravne veze s Monarhi-
jom, proglasivši istodobno Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Nova država načelno je
obuhvaćala sav južnoslavenski teritorij Habsburške Monarhije, pa tako i današnju Slove-
niju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu. Sabornici zasigurno nisu ni pomišljali
da se Sabor u sljedećih dvadeset godina uopće neće sazivati. Prilikom dokidanja veze s
Ugarskom zacijelo se nisu prisjetili proročkih riječi Ferenca Deáka, upućenih Jovanu
Živkoviću 1868. godine:
»Znadem da se u Hrvatskoj mašta o nekoj vrsti južnoslavenske imperije. (...) Ako se ta želja ikada
ostvari — zapamtite to — njezino središte bit će Beograd, a ne Zagreb.«
Naravno, postavlja se pitanje: je li Hrvatska imala drugog izbora u datim političkim

okolnostima? Vrlo je vjerojatno da bi Antanta u slučaju glasovanja protiv sjedinjenja
nagradila svoje ratne saveznike, Talijane i Srbe, na štetu hrvatskog etničkog teritorija.
Beogradski političari odbacili su Ženevski sporazum, smatrajući da se ujedinjenje
može provesti jedino ako se zanemare njegova federalistička načela i osigura srpska pre-
vlast. U međuvremenu, pak, mimo zagrebačkog Narodnog vijeća radili su na pripremi
23 Mandié 1956., str. 86. U

371
sjedinjenja u Bosni i Hercegovini, Bačkoj, Banatu i Srijemu. Zagrebačko Narodno vijeće

nije imalo kontrolu nad situacijom: provincijom je divljao takozvani zeleni kadar, raz-
bojničke družine sačinjene od dezertera (poharavši cjelokupna sela, pa čak i Novu Gra-
dišku), ostaci stare državne uprave bili su u rasulu, a seljaci zahtijevali podjelu zemlje (što
je Narodno vijeće, uostalom, obećalo tijekom studenog). Talijanska vojska u Dalmaciji
redom je zauzimala otoke i gradove, i to ne samo na obali, već i u unutrašnjosti (ušavši,
među ostalim, u Knin, te brojna naselja koja im nisu pripadala ni u smislu Londonskog
sporazuma iz 1915.). Narodno vijeće nije imalo snage postaviti novu vojsku, oklijevalo
je: iako ispočetka nije htjelo da u zemlju uđu veće srpske snage, nije se isticalo u organi-
zaciji novih oružanih snaga, premda je posljednji zapovjednik carske i kraljevske mor-
narice, admiral Miklós Horthy na zapovijed Karla IV. cjelokupnu flotu Austro-Ugarske
Monarhije predao predstavnicima zagrebačke vlade, stavivši na raspolaganje sredstva
podobna za pružanje otpora talijanskoj okupaciji.“
Zagrebačko Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba 24. studenog 1918., uz odre-
đenu zadršku, na prijedlog srpskog političara iz Hrvatske Svetozara Pribićevića konačno
je prihvatilo beogradske uvjete ujedinjenja. Istini za volju, Narodno vijeće prihvatilo
je i jednu opreznu, obvezujuću instrukciju zastupnicima koja je zagovarala uvođenje
decentraliziranog ustrojstva države, te su je izaslanici upućeni u Beograd u načelu trebali
poštivati. Zastupnik Seljačke stranke Stjepan Radić, međutim, nazočnima se obratio
govorom dramatična tona, upozorivši na opasnost koja proizlazi iz napuštanja hrvat-
ske državnosti. Dobrovoljno napušanje autonomije, za koju su se toliko dugo borili
s Budimpeštom, nazvao je nerazumljivim. Međutim, članovi Narodnog vijeća nisu se
obazirali na Radića, a svojom izjavom da je to tijelo — stvoreno neizbornim putem —
nelegitimno i nije ovlašteno za zastupanje narodnih interesa izazvao je gnjev (Pribićević
je prema njemu nastupio prijeteći u toj mjeri, da je Radić otputovao u Prag na nekoliko
tjedana, te je u dane ujedinjenja izbivao iz zemlje).
Delegacija Narodnog vijeća na koncu je otputovala u Beograd, ne poštujući čak ni
dobivene, vrlo suzdržane instrukcije. Pročitan je proglas delegacije, kojim su priznati
nova država, kraljevina i vlast srpske dinastije, no 1. prosinca 1918. (istog dana kada je
rumunjska narodna skupština u Alba Iuliji proglasila osnivanje Velike Rumunjske) Alek-
sandar Karađorđević u nazočnosti poslanika srpske skupštine nije odgovorio na proglas
Narodnog vijeća, već je svečano proglasio osnivanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Dana 20. prosinca ustoličena je i nova, privremena vlada, na čelu sa Stojanom Pro-
tićem, političarem Srpske radikalne stranke, dok je za zamjenika premijera imenovan
predsjednik zagrebačkog Narodnog vijeća, Slovenac Anton Korošec. Nacionalni omjer
24 Talijani su na tu gestu reagirali vrlo gnjevno, budući da je južnoslavenska država s jakom flotom ugrožavala njihove
pozicije u području Jadrana, te se ubrzo u jednoj diverzantskoj akciji dignuli u zrak zapovjedni brod Viribus Unitis,
pri čemu je život izgubio i novi hrvatski glavni zapovjednik mornarice Janko Vuković Podkapelski. Iz Horthyjevih
memoara razvidno je da predstavnici zagrebačkog Narodnog vijeća nisu bili na visini zadatka, budući da su dolazeći
na pulsku primopredaju flote smetnuli s uma kako trebaju izabrati novog glavnog zapovjednika. Na koncu su ipak
nevoljko prihvatili prijedlog dotadašnjeg admirala — na čelo flote privremeno je postavljen Vuković, zamjenik za-
povjednika Horthyjeva admiralskog broda. Horthy je smatrao da su Karla IV. na stavljanje flote pod zapovjedništvo
Narodnog vijeća nagovorili generali hrvatskoga podrijetla. (Horthy Miklós: Emlékirataim, Európa-História Kiadó,
Budapest, 1993., str. 11.) Antanta je flotu kasnije podijelila između Italije i Jugoslavije.
među članovima novonastale vlade uglavnom je pratio odnose državotvornih naroda

(11, odnosno zajedno s premijerom 12 Srba, 5 Hrvata, 2 Crnogorca, 2 Slovenca i 1
Musliman). Predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić dobio je dužnost mini-
stra vanjskih poslova, što je bilo za Hrvate od velike važnosti: dalmatinski je političar,
naime, upotrijebio sav svoj ugled i veze unutar Antante kako bi pokušao obraniti svoju
domovinu i istočnojadranski prostor od talijanske ekspanzije.
Ukupna površina nove države, priznata raznim mirovnim ugovorima (Trianonski
ugovor, ugovori iz Saint-Germaina i Neullyja, odnosno Rapallski ugovor s Italijom)
iznosila je 248 978 m?. Od ukupno 11 984 000 stanovnika države udio Srba (skupa
s Crnogorcima) bio je 43%, Hrvati su iznosili 23%, Slovenci 8,5%, Makedonci 5%
(premda su njih automatski ubrajali među Srbe), a Muslimani 6%. Do takvih podataka
došlo se naknadnim kalkulacijama, budući da su se u statistikama prve Jugoslavije od
državotvornih južnoslavenskih naroda zasebno isticali samo Slovenci, dok su Srbi, Hr-
vati, Crnogorci i Muslimani svrstavani u istu skupinu, pa je u načelu »srpskohrvatski«
živalj u novoj državi činio 7496—nu većinu. Pored toga u njoj je živjelo otprilike 4,296
Nijemaca, 3,9% Mađara i 3,7% Albanaca (ukupno oko 14,5% stanovništva pripadalo
je nekoj nejužnoslavenskoj manjini).?
Ujedinjenje je, dakle, ostvareno. Hrvatske domobranske pukovnije stacionirane u
Zagrebu 5. prosinca 1918. prosvjedovale su protiv sjedinjenja i dokidanja tradicijskih
oblika hrvatske državnosti. Prosvjed je bio spontan, nije ga organizirala Stranka prava.
Međutim, masovnu demonstraciju na kojoj se veličala hrvatska republika i neovisnost, a
povremeno uzvikivale i socijalističke parole krvavo su razbile redarstvene snage Narod-
noga vijeća, ostavivši za sobom 13 mrtvih i 17 ranjenih. Novi ministar unutarnjih po-
slova, Svetozar Pribićević, pobrinuo se za raspuštanje hrvatskih domobranskih postrojbi,
stvorenih temeljem hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine (istodobno je raspušten
i vojni odsjek Narodnog vjeća), kako bi se o javnom redu i miru brinula pridošla srpska
vojska. Najveći dio časničkog zbora hrvatskih domobranskih pukovnija je raspušten,
dok su vojnici nakon prosinca 1918. upućivani u srpske vojarne. Ministar Pribićević u
cilju revitalizacije teško oštećene srbijanske prometne infrastrukture u značajnoj (prema
Hrvatima prevelikoj) mjeri koristio je vozni park, željezničke vagone i lokomotive bivšeg
austro-ugarskog teritorija. Rekvizicije su bile česte i u drugim gospodarskim granama, a
seljacima se često oduzimala stoka za potrebe vojske za neznatnu naknadu.
Hrvatski seljaci stoga su smatrali da se srpska vojska ponaša okupatorski. Pojedine
mjere novih tijela vlasti usto su šokirale hrvatsko stanovništvo, naviklo na civiliziranije
uvjete austro-ugarske pravne države. Najuvredljivije bilo je uvođenje tjelesnog kažnja-
vanja batinanjem (Radić navodi kako se na taj način u razdoblju između 1918. i 1923.
kaznilo 30 000 seljaka, uključujući žene i djecu). Taj ponižavajući oblik kažnjavanja u
Hrvatskoj prije 1918. bio je već pola stoljeća nepoznat.
25 Rotschild, Joseph: /ugosziđvia tórténete a két vildghdboru kózàtt, Szeged, 1996., str 7., odnosno tablica 1.
26. Matković, Hrvoje: Povijest Jugoslavije (1918-1991), PIP, Hrvatski pogled, Zagreb, 1998., str. 84. Prema drugim
podacima bilo je 15 mrtvih i 20 ranjenih. (Goldstein, Ivo: Hrvatska 1918—2008, EPH Liber, Zagreb, 2008., str.
30.)
Seljaci su se protivili i u Srbiji ustaljenom, u Hrvatskoj nepoznatom načinu eviden-

tiranja stoke žigosanjem (primjerice konja popisanih od strane vojske). Hrvatski seljaci
strahovali su da je pravi cilj tih aktivnosti zapravo rekvizicija, a budući da se tijela vlasti
nisu isticala u informiranju, u nekim dijelovima zemlje seljaci su pružali ozbiljan otpor,
a ponegdje su izbile i lokalne pobune koje je vojska, naravno, gušila nasilno, u krvi.
Nezadovoljstvo Hrvata dodatno je razbuktao Rapallski ugovor, koji je Pašićeva vlada
sklopila 13. studenog 1918., prepustivši Italiji značajan hrvatski teritorij (cijelu Istru, otoke
Cres i Lošinj, no u Dalmaciji samo Zadar, te otoke Lastovo i Palagružu). Radić i Hrvatska
republikanska seljačka stranka oštro su prosvjedovali u ime seljačke »Republike Hrvatske«
protiv sporazuma sklopljenog od strane »Kraljevina Srbije i Italije« na štetu Hrvatske. Ipak,
valja reći, da se nisu sjedinili sa Srbijom Hrvati bi se našli među gubitnicima, a Antanta bi
istočnu obalu Jadrana (osim izlaza na more darovanog Srbiji) bez obzira na interese većin-
skog hrvatskog stanovništva dodijelila svojim talijanskim saveznicima.?
Nezadovoljstvo Hrvata raspirivala je i činjenica da je Beograd sve do 1939. zadržao po-
liticku i gospodarsku vlast, oslanjajući se na skoro potpuno srpsku žandarmeriju i vojsku.
Hrvati, koji su sačinjavali otprilike četvrtinu ukupnog stanovništva, 1938. godine u časnič-
kom zboru vojske sudjelovali su u omjeru od tek 10%, dok su podaci o broju generala još
više poražavajući: od 165 generala — pored dva Slovenca — samo su dvojica bili Hrvati.
Istini za volju, i taj se omjer može zahvaliti isključivo ratnoj mornarici, budući da je nova
država zbog stručnosti na tom području bila primorana angažirati Hrvate. Međutim, broj
hrvatskih časnika u kopnenim postrojbama bio je praktički neznatan.“ Vojska Kraljevine
SHS preuzela je vrlo malo starih hrvatskih časnika, što možemo protumačiti nepovjere-
njem beogradskih vlasti prema ljudima koji su u rati u vojsci Monarhije ratovali protiv
Srbije (Rumunji od toga nisu pravili problem), no potpuno ignoriranje stoljetne hrvatske
vojničke tradicije nije jačalo, već slabilo novu državu. Rečena tradicija bila je nezaobilazna:
Hrvati su u Prvom svjetskom ratu činili više od 15% generalskog zbora Austro-Ugarske
Monarhije (57 od ukupno 375 generala i admirala) — dakle, Hrvati su u vrhu carske i
kraljevske vojske sudjelovali u omjeru koji je nadmašivao njihov udio u ukupnom stanov-
ništvu Monarhije. Razočarani i uglavnom nezaposleni časnici bivše vojske prometnuli su
se u najljuće neprijatelje jugoslavenskog sustava, igrajući od 1918. glavnu ulogu u raznim
emigrantskim organizacijama, a kasnije su se mnogi pridružili ustaškom pokretu.
Slično tomu o srpskoj dominaciji svjedoči i činjenica (koja se — izuzev Titova doba
— prešućivala i prešućuje od strane srpskih historiografa) da su dužnost premijera —
27 Sudbina Rijeke bila je vrlo specifična. U načelu trebalaje postati slobodan grad-država poput Danziga, no 12. rujna
1919. grad je na čelu svojih paravojnih trupa zauzeo pjesnik, avanturist i profašistički političar Gabriele D'Annun-
zio. Paravojne jedinice kasnije je zamijenila regularna vojska, a grad i luka — osim Sušaka — praktički su postali
dijelom Italije, što je 1924. konačno priznala i jugoslavenska vlada, dovedena pred gotov čin. Takav razvoj događaja
za Rijeku, odsječenu od zaleđa, bio je nepovoljan u gospodarskom smislu. Istodobno, srednjoeuropska trgovina
sve više usmjeravala se prema Trstu, što je dokazivalo kako Talijanima grad zapravo i nije bio potreban (ugarska je
vlada svojedobno riječku luku izgradila kako bi bila konkurencija austrijskom Trstu), zahtijevali su ga isključivo
iz etničkih razloga i zbog prestiža. Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji ostala je samo jedna značajna luka, ona u Splitu
(budući da je Zadar pripao Italiji).
28 Jelavich, Barbara: A Balkdn tortćnete, sv. 1.—2., Osiris Kiadó, 1996., Budapest, 2. svezak, str. 139.
29 Rotschild, J. 1996., str. 103.
izuzev jednog kratkog, polugodišnjeg razdoblja (Anton Korošec bio je Slovenac) uvijek
obnašali srpski političari, i to 38 puta u 39 vlada. Na čelu najvažnijih ministarstava
također su stajali Srbi: svih 39 ministara obrane Stare Jugoslavije izišlo je iz redova tog
naroda, što vrijedi i za vanjske poslove — osim Hrvata Trumbića između 1918. i 1920,
— diplomacijom su uvijek upravljali Srbi, što vrijedi i za unutarnje poslove (osim raz-
doblja između ljeta 1928. i siječnja 1929., te između 1935. i 1938., kada se na toj duž-
nosti nalazio Slovenac Korošec), na čijem se čelu uvijek nalazio Srbin, čovjek od kraljeva
povjerenja. Od početaka do sporazuma Hrvata i Srba od ukupno 656 ministara te države
bilo je 452 Srba, 49 Slovenca, 18 Muslimana i 137 Hrvata, od kojih 111 nisu postavile
hrvatske stranke u beogradskoj skupštini, već se radilo o ljudima koji su u parlamentar-
nom razoblju priklanjali vladi usprkos njihovu protivljenju, dok se u vrijeme diktature
to bili Hrvati koji su režimu služili iz vlastitih interesa, obično »disidenti«, ili kako su ih
tada zvali »renegati« iz nekadašnjih demokratskih stranaka.??
Naravno, ti se događaji ponekad objašnjavaju i time što su hrvatski političari u
vrijeme Austro-Ugarske bili u oporbi i nisu stekli iskustva na vlasti (dok su oni Hrvati
koji su imali takvih iskustava bili smatrani mađaronima i isključivani iz vlasti, ili često
prisiljavani da emigriraju). Premda je srpska elita to činila pozivajući se na sigurnost i
interese nove države, moramo se složiti sa sljedećim riječima američkog povjesničara
Josepha Rotschilda:
»Isključivanje iz službe toliko velikog broja nesrspkih službenika, diplomata i vojnika sa strane
srbijanske elite samo zato, što su dobili obuku u Habsburškom carstvu i zato navodno bili nepo-
uzdani, bila je kratkovidnost koja je proturječila i jugoslavenskoj ideji.«
Jedna se višenacionalna država, usto, ne može dugoročno održati ako ne postoji, ili
je narušeno povjerenje među konstitutivnim narodima, o čemu srpska elita, na žalost,
između 1918. i 1939. nije previše vodila računa.
Slične proporcije obilježavale su i državna tijela, iako je tomu pridonijela i činjenica
da je takav angažman iziskivao preseljenje u Beograd (Slovenci su to činili u nešto većem
broju od Hrvata). Osim toga Radić, a potom i Maček — premda ne uvijek jednako —
prosvjedujući protiv centralitičke vladavine odvraćali su Hrvate od zapošljavanja u dr-
žavnim tijelima, provodeći politiku apstinencije. Do ulaska u vladu od strane Hrvatske
seljačke stranke 1925., međutim, Srbi — među njima i oni iz Srbije — odnijeli su pre-
vagu i u lokalnoj, hrvatskoj administraciji. Tvrdnja da Hrvati — koji za razliku od Srba
nisu imali matičnu zemlju — ne posjeduju drZavno-pravna iskustva bila je naprosto
neistinta, budući da su profesionalnost i znanje činovnika hrvatske autonomne uprave,
školovanih u dobro organiziranom sustavu Austro-Ugarske zacijelo nadmašivala razinu
srpske administracije iz 1914. godine.?!
30 Bicanic, Rudolf: Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Zagreb, 1938., str. 63.—67., Jelavich 1996., str. 138.—139.,
Rotschild 1996., str. 104,
31 > Mišljenje da su Hrvati, koji nisu imali vlastitu državu, pa su stoga nesposobni za obnašanje administrativnih dužnosti,
toliko uvriježeno u međuratnoj srpskoj javnosti, bile je posve neosnovano. Dapače, kako piše J. Rotschild, u novoj
državi » Tehnička razina činovničkog sustava... bila je niža od one u Austro-Ugarskoj.« (Rotschild 1996., str. 47.)
Borba Stjepana Radića za ravnopravnost Hrvata prije usvajanje

ustava
Političar seljačkoga podrijetla Stjepan Radić (1871.—1928) već je u jesen 1918. slutio što
Hrvatima može donijeti nova država sa središtem u Beogradu. Naredne 1919. godine po-
stalo mu je potpuno jasno da se Hrvatska našla u stupici. Nakon toga je odbio sudjelovati u
radu beogradske privremene narodne Skupštine, zalažući se za stvaranje hrvatske republike
koja bi se uz ostale južnoslavenske narode vezivala samo labava konfederacija, pridodav-
ši stoga imenu stranke pridjev »republikanska« (Hrvatska republikanska seljačka stranka).
Stranački aktivisti počeli su prikupljati potpise u interesu stvaranja neutralne hrvatske seljač-
ke republike, uspjevši u proljeće za nekoliko mjeseci 1919. zbrojati više od 120 000 potpisa
— brojka nije bila veća sami iz razloga što su vlasti uskoro zabranile i spriječile kampanju.
Uspjeh kampanje prikupljanja potpisa, a potom i nadmoćna izborna pobjeda Seljač-
ke stranke dokazali su da je proces hrvatske nacionalne integracije — posebice na teri-
toriju nekadašnje Hrvatske i Slavonije — itekako uznapredovao, te hrvatska nacionalna
ideja nije svojstvena samo jednom uskom, gradansko-intelektualnom sloju. Uostalom,
dokumenti hrvatskog narodnog pokreta 1903. razvidno potvrđuju, kako je hrvatska
nacionalna misao bila duboko ukorijenjena već i među seljacima (a valja naglasiti i či-
njenicu da je pravaška ideja pustila puno dublje korijene od južnoslavenskog jedinstva).
Pored svega, Radićev republikanski pokret na površinu je izbacio i nesuglasice seljaka i
tradicionalnih vladajućih slojeva (»gospode«, pod kojom se osim starog plemstva mislilo
i na cjelokupnu građansku elitu).
Usto možemo primijetiti i tradicionalnog pravnog shvaćanja, prisutnog od srednjeg
vijeka: hrvatski seljaci pridržavali su se svojih zakonom (ranije običajnim pravom) za-
jamčenih prava (pravica). Europski Zapad (bez obzira radi li se o središtu ili periferiji) u
Srednjem je vijeku obilježavao isprepleteni sustav prava, privilegija i ugovornih odnosa
(premda različitih u odnosu na plemstvo, građane i seljake), što je utjecalo i na svijest
seoskog stanovništva. Proširivanje prava u 19. stoljeću zapravo je samo ujednačilo pravni
32 Više hrvatskih povjesničara smatra da Radić nikad nije potpuno napustio ideju južnoslavenskog jedinstva (premda se
o tome povremeno izjašnjavao na vrlo maglovit način), premda je shvatio kako je stvaranje jugoslavenske nacije nedo-
stižno, te nova država može funkcionirati isključivo u federativnom obliku. S druge stane, Ivo Banac dokazuje da je
Radić između 1918. i 1921. težio ka postizanju potpune hrvatske neovisnosti, premda je taj stav naglašavao tek u pri-
vatnoj korespodenciji ili u kontaktima sa strancima (Vidjeti: Banac 1995, Nacionalno pitanje. .., str. 192.—193.). Radić
je bez vanjske potpore taj cilj i sam smatrao neostvarivim, dok je interes Antante bila jedinstvena, velika južnoslavenska
država. Činjenica je da je prilikom Radićeva posjeta Mađarskoj 1923. godine potaknuto pitanje samostalne hrvatske
države, a izrađen je čak i nacrt sporazuma koji su srpske vlasti pronašle nakon Radićeva uhićenja 1925. Istodobno,
hrvatski političar taj cilj nije želio postići oružanom pobunom, odbivši takav navodni mađarski prijedlog (Vinaver,
Vuk: Jugoslavija i Mađarska 1918-1933, Beograd, 1971., str. 244. i 279.). Maček je u Beču 15. listopada 1928. za-
tražio mađarsku podršku za proglašenje neovisne Hrvatske od pročelnika političkog odjela mađarskog Ministarstva
vanjskih poslova, Gábora Apora. Taj cilj i on je kanio postići bez oružane borbe: smatrao je da se neovisnost treba
samo deklarirati, nakon čega će odmah uslijediti priznanje od strane Italije, Mađarske, Austrije, Engleske i Bugarske,
a Beograd bi morao prihvatiti gotov čin. Mađarski diplomar taj plan ocijenio je kao naivan i nije ga podržao. (Vidjeti:
Ormos Maria: Merćnylet Marseille-ben, Budapest, 1984., str. 60.) Na istom mjestu navode se i izvješća mađarskog
Ministarstva vanjskih poslova iz 1929., u kojima se tvrdi da Mačeks Italijom pregovara o oružanom ustanku — ako je
to uopće potaknuto, političar Seljačke stranke zacijelo nije mislio ozbiljno. Ništa ne ukazuje na naoružavanje Hrvatske
seljačke stranke sve do mnogo kasnijeg ustrojavanja Seljačke i građanske zaštite.
položaj društvenih slojeva, zadržavajući temeljna načela. Premda je u istočnom dijelu

Austro-Ugarske Monarhije, pa tako i Hrvatskoj, demokracija zbog ograničenog prava
glasa bila na nedostatnoj razini, pravna je država funkcionirala.
U Srbiji, poput ostalih dijelova Balkana pod osmanskom vlasti, prevladavalo je po-
sve drugo shvaćanje prava: zajednice uopće nisu bile zaštićene bedemima zakona, a aktu-
alnoj vlasti otvarale su se veće mogućnosti za despotizam i ignoriranje postojećih zakona,
Srbiju su poslije 1903. (barem za muškarce) obilježavala široka izborna prava, sustav je u
načelu bio demokratičniji od onog u Monarhiji, no pravna je država stajala na klimavim
nogama. Srbijanska vladajuća elita (Narodna radikalna stranka), usto, između 1903,
i 1914. imala je tek slabu oporbu (slično vladajućim strankama prije 1203. — jedina
razlika među njima bila je što su radikali imali jaku društvenu podršku). Beogradska po-
liticka elita nije bila naučena na postojanje ozbiljne oporbene snage, pa je — ocijenivši
hrvatski otpor kao udar na državu — najčešće pribjegavala nasilnim metodama.??
Centralistički nastrojeni srbijanski vladajući krugovi nisu imali sluha, niti su htjeli poslu-
šati hrvatske zahtjeve, a još veći problem proistekao je iz toga što su otpor pripisivali Radiću,
odnosno djelovanju uske grupe hrvatskih političara (zbog čega je dvadesetih veliki broj srbi-
janskih političara Radićevu likvidaciju smatrao poželjnom, smatrajući da bi to riješilo pro-
bleme nove države). Beogradska elita dugo nije shvaćala da Hrvatska seljačka stranka doista
zastupa većinu hrvatskoga društva, što lojalni, unitaristički hrvatski političari i intelektualci
nikako ne mogu promijeniti — usađivanje odozgo jugoslavenske ideje sa srpskim predzna-
kom u hrvatske glave naprosto nije bilo moguće (što je posve jasno dokazalo da se nacija ne
može smatrati pukom intelektualnom strukturom, kojom se upravlja odozgo).“
O stavovima hrvatskog seljaštva i (malo)građanstva vrijedi se ponešto detaljnije
osvrnuti na memoare Ivana Meštrovića:
»Sve želje nezadovoljnog Zagreba u taj čas sastojale su se u tomu, i sve bi bilo, po njihovu, savr-
šeno riješeno da se dozvoli hrvatska zastava i da se obavi krundbena parada u Zagrebu i da im
"Kral stanuje bar nekoliko meseci med njima. A kod seljaka da mu ne diraju stoku. A ako je ipak
uzmu, da je po vrijednosti plate, da ga ne sile da se kune srpskom kralju Petru, koga nije ni vidio i
"koji se ni zaklel da bu poštival naše hrvatske pravice", a njegovi soldati su batinali ljude. Najčešći
odgovor je bio, kad su ih zvali na zakletvu: — Zakaj bi se ja njemu klel, kad se on nije nama zaklel.
Naj se on prije zakune nama, da bu poštival naše pravice, pa se bumo i mi njemu radi zakleli.«?
Javno raspoloženje u Hrvatskoj u suštini nije promijenila ni agrarna reforma, koju

je zagrebačko Narodno vijeće obećalo već u studenom, kako bi smirilo nezadovoljne
33 Nikola Pašić, najutjecajniji srpski političar nije prihvaćao nikakvo rješenje osim centralizma. Smatrao je da federacija
uopće ne dolazi u obzir, jer se Hrvati i Srbi naprosto ne mogu razgraničiti. Tako je u jednom govoru održanom u Beogra-
48.
du naglasio, kako je »Hrvatsku i Bosnu ...silom stvorio neprijatelj — Austrija, Turska i Mađarska.« (Republika, broj
Beograd, 1923., u: Tuđman, Franjo: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji (1918—1 941), 1. svezak, 1993., str. 373.
34 Srpska elita doista je smatrala nezamislivim stvaranje jedinstvene južnoslavenske države srpskog karaktera, što uop-
će nije tajila. O tome je, uostalom, Jozsef Bajza 1919. napisao sljedeće: »Danas Hrvatska nije više od autonomne
nije
banovine Velike Srbije. (A 1921. dokinuta je i ta autonomija — D. S.) Uza svu uskogrudost Budimpešta nikad
ugrožavala nacionalnu samosvojnost Hrvata. Beograd je Hrvate uvij ek smatrao Srbima, pa ih sad nastoji doista u to
i pretvoriti.« (Bajza J.: Az elszakadt Horvdtorszdg, Budapesti Szemle, lipanj 1919.)
35 Meštrović, Ivan: Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., str. 128.,
izvorno izdanje: Buenos Aires, 1961.
seljake. Regent Aleksandar zemljišnu reformu i dokidanje ostataka feudalnih odnosa

u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini (premda je kolonat u cijelosti ukinut tek u vrijeme
Titove Jugoslavije) obećao je deklaracijom od 6. siječnja 1919. Već u veljači izdane su
uredbe vlade o provedbi zemljišne reforme.“ Uredbama su se u cijeloj zemlji kanili
uspostaviti odnosi slični onima u Srbiji (gdje je poslije izgona turskih i muslimanskih
zemljoposjednika već u zadnjim desetljećima 19. stoljeća prevladao sitni posjed), no
zemljišna reforma osim društvenih imala je i nacionalne ciljeve: poljoprivredno zemljište
htjelo se »nacionalizirati«, odnosno strano (njemačko i mađarsko) vlasništvo zamijeniti
južnoslavenskim. Tomu je služilo i naseljavanje bezzemljaša iz gorskih krajeva u Slavoni-
ji, Podravini i Baranji (a ponajviše, naravno, u Bačkoj i Banatu). Pretežiti dio kolonista u
svim rečenim regijama pripadao je srpskom narodu, što velikim dijelom vrijedi i za one
dobrovoljce Prvog svjetskog rata kojima je dodijeljena zemlja. Broj Srba nadmašivao je
Hrvate čak i u Slavoniji, premda je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Dalmaciji bilo podosta
hrvatskih bezzemljaša. Lokalnim korisnicima prava dodijeljivano je prosječno manje od
3 katasterska jutra, kolonistima 7, a dobrovoljcima 8 jutara. Nezadovoljstvo lokalnih hr-
vatskih seljaka bilo je posve razumljivo, iako su prošli daleko bolje od nejužnoslavenskih
bezzemljaša (Mađara, Albanaca i Nijemaca), koji nisu dobili ništa.?7
S hrvatskog motrišta agrarna je reforma imala još jedan nacionalno-politicki utje-
caj: praktički je dokinula materijalne osnove bitka stare hrvatske aristokracije i imućnog
srednjeg plemstva (zabranjeno je korištenje prinčevskih, grofovskih i barunskih titula).
Država je u načelu plaćala odštetu za veleposjede obuhvaćene zemljišnom reformom,
no to se u stvarnosti nije nikada događalo — odštetni postupci trajali su desetljećima,
pri čemu su rečene obitelji potpuno osiromašile. Jedan dio stranaca nakon dugih par-
nica uspio je dobiti odštetu, premda je značajan dio posjeda u Hrvatskoj uspjela vratiti
samo obitelj Thurn und Taxis. Tijekom agrarne reforme svjesno su oduzimani posjedi
ne samo onim pripadnicima mađarske aristokracije, koji su igrali važnu ulogu u hrvat-
skoj povijesti, poput obitelji Batthyányi (iz čijih je redova izišlo više hrvatskih banova u
18. stoljeću) ili Khuen-Héderváry, već i zagorskog (hrvatska grana Erd6dyja, te obitelji
Rauch, Bedeković i Drašković), odnosno slavonskog hrvatskog plemstva (Pejačevića,
Jankovića). To je istodobno predstavljalo i udar na nositelje hrvatske državnosti, budući
da su rečeni gubitkom gospodarske moći marginalizirani i u političkom smislu, ili otišli
u emigraciju.
36 O položaju hrvatske poljoprivrede i utjecaju agrarne reforme podrobnije u potpoglavlju o hrvatskom gospodarstvu.
Više će o tom problemu pisati Zdenka Šimončić Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hi rvatskoj: 1918.—1941.,
Hrvatski institut za povijest, AGM, Zagreb, 1997.
37 Vidjeti: A. Sajti Enikó 1997, str. 98. Premda smo to već u poglavlju o dualizmu istaknuli, valja ponovno naglasiti da
u Hrvatskoj prije 1918. nije bilo previše veleposjeda, a njihov broj i u Slavoniji je bio manji od onog u Ugarskoj. U
sjeverozapadnoj Hrvatskoj i ranije je prevladavao sitni posjed. Na takovo stanje ukazuje činjenica da jeu Hrvatsko
podijeljeno svega 300 000 hektara poljoprivrednog zemljišta, dok je u Bosni i Hercegovini (gdje u doba babsburške
vladavine nisu mijenjani vlasnički odnosi iz osmanskog razdoblja) agrarnom reformom buhvaćeno 1,3 milijuna, a
u Makedoniji 600 000 hektara veleposjeda. Vidjeri: Palotás Emil: Keler-Európa tórténete u 20. szdzad elió felében,
Osiris, Budapest, 2003., str. 402.
38 Kolar-Dimitrijevié Mira: Zbivanja u agraru, kolonizacija i njezini odrazi na nacionalni sastav pučanstva u kolonizi-
ranim krajevima Hrvatske 1919-1931, u: Povijest Hrvata. Treća knjiga. Od 1918 do danas, Zagreb, Školska knjiga,
2007. Podaci o uništavanju hrvatske aristokracije i plemstva: str. 48.—50.
Radić se u cilju rješavanja hrvatskoga problema obratio dopisom američkom

predsjedniku Wilsonu, te uputio memorandum mirovnoj konferenciji u Versailles,
Naravno, pomoć niotkuda nije stizala. Antanta je već odavno odlučila podržati juž-
noslavensku državu pod srpskim vodstvom. Radić je poslije toga — unatoč zastupnič-
kom imunitetu — uhićen i bez presude zadržan u pritvoru 339 dana. Unatoč tomu (ili
upravo zbog toga) 28. studenog 1920. Radićeva stranka na izborima za ustavotvornu
narodnu skupštinu zadobila je 50 mandata, postavši najjačom hrvatskom političkom
snagom. Na lokalnim izborima u Zagrebu, međutim, najviše glasova dobili su komu-
nisti, imajući i na izborima za ustavotvornu skupštinu — ne računajući neke izborne
jedinice u Makedoniji i Croj Gori — najveću podršku upravo u hrvatskim (i sloven-
skim) gradovima. Premda je Hrvatski blok u Zagrebu po brojevu glasova nadmašio
Hrvatsku republikansku seljačku stranku, Radićeva stranka odnijela je nadmoćnu po-
bjedu na teritoriju nekadašnje banske Hrvatske i Slavonije. Stranke s programom
južnoslavenskog jedinstva — zbog talijanske prijetnje — privremeno su dominirale
samo u Dalmaciji (Hrvatska republikanska seljačka stranka već na izborima 1923,
godine ostvarila je napredak, premda 1920. u toj južnoj hrvatskoj pokrajini još nije
postavila izbornu listu).
Radić je odlučio da nema smisla sudjelovati u radu Narodne skupštine, smatrajući
— zajedno s većinom hrvatskih birača — da je upitna legtimnost ujedinjenja prove-
denog 1918. godine. Umjesto toga pred desecima tisuća pristaša 8. prosinca 1920. u
Zagrebu Radić se zauzeo za stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike. Ta je ideja,
istini za volju, bila prilično maglovita, a nije bio jasan ni odnos te hrvatske državne tvo-
revine prema ostalim južnoslavenskim narodima.
Vidovdanski ustav
Na unutarnje odnose prve jedinstvene južnoslavenske države već od njezina osnutka

utjecao je čitav niz destabilizirajućih čimbenika — unatoč povremeno nasilnoj centra-
lizaciji prve tri godine njezina postojanja obilježila je opća nedorečenost: da je većina
zastupnika ustavotvorne skupštine prepoznala potrebu prihvaćanja federativnog mo-
dela nacionalni su se odnosi (prvenstveno hrvatsko-srpski, koji su najsnažnije utjecali
na sudbinu države) mogli razvijati i povoljnije. Dakako, pristaše federacije u skupštini
ostali su u manjini, pa su mnogi, uvidjevši tu činjenicu, apstinirali od pojavljivanja u
Beogradu, a komunisti su 1921., sukladno uredbi o zaštiti poretka iz 1920. isključeni iz
rada ustavotvornog tijela.
Dvije vladajuće stranke, srpska Narodna radikalna, odnosno Demokratska stranka
— sastavljena pretežito od zastupnika srpskoga naroda i privržena idejama južnoslaven-
skog unitarizma — jednosmisleno su zagovarale jak, centralistički ustav, zasnovan na do-
kidanju svih vrsta povijesne autonomije i samostalnosti, premda su od 419 zastupničkih
39 Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada Pavičić, Zagreb, 1999.
mjesta u Skupštini ukupno posjedovale samo 183 mandata. Međutim, prema važećim
zakonskim propisima za prihvaćanje ustava bila je potrebna natpolovična većina (50%
plus jedan glas; dakle, za prihvaćanje centralističkog sustava trebalo je 210 zastupnič-
kih glasova). Ustavotvorna skupština, na poprilično neuobičajen način, nije propisala
dvotrećinsku većinu, premda je to bio dio Krfske deklaracije i sporazuma između Jugo-
slavenskog odbora i srpske vlade. (Trumbić i njegovi suradnici su upravo u dvotrećinskoj
većini prepoznavali jamstvo da će ustav nove države počivati na konsenzusu državo-
tvornih naroda.) Pristaše centralizma na koncu su političkom trgovinom, obećanjima i
kupnjom zastupnika uspješno osigurali potrebnu većinu.
Ustav nove države prihvaćen je 28. lipnja 1921., na dan svetog Vida (koji je ujedno
spomendan Kosovske bitke iz 1389. te dan sarajevskog atentata), pa je stoga u onodob-
nom tisku prozvan Vidovdanskim ustavom (što je kasnije preuzela i historiografija).
Dakle, 28. lipnja 1921. ustav nove države prihvaćen je unatoč tomu što većina
hrvatskih zastupnika (Radićevih pristaša i komunista, koji su se također suprotstavljali
centralističkim težnjama) nije sudjelovala u glasovanju, a nazočni zastupnici svih drugih
hrvatskih stranaka, među ostalim i Ante Trumbić glasovali su protiv — slično je postu-
pio i zastupnički klub Slovenske narodne stranke, najjače političke snage Slovenaca, pa
možemo reći da su srpske političke stranke ustav »progurale« kroz Skupštinu nasuprot
volje Hrvata (i velike većine Slovenaca). Novoprihvaćeni ustav Kraljevine SHS ugledao
se na francuski model nacionalne države, a zastupnici Demokratske stranke otvoreno
su zagovarali što skorije stapanje »jednog troimenog naroda« i uklanjanje »plemenskih«
razlika. Srpski radikali manje su se zanosili takvim unitarističkim idejama, premda su
u cilju uvođenja i održavanja centralizma pribjegavali jugoslavenskoj unitarističkoj re-
torici. Zapravo, radikali su u prvi plan stavljali srpske nacionalne interese (nipošto se,
primjerice, nisu odricali srpskog etnonima u imenu države), a integralistička stremljenja
koalicijskog partnera prihvaćali su samo u slučaju ako ni u kojoj mjeri nisu ugrožavala
srpske interese. U tekstu ustava, inače, u duhu kompromisa dvije rečene stranke naiz-
mjence su se rabili izrazi »jedan troimeni narod« i »jedan narod — tri plemena«.
Autori ustava svjesno su dokinuli svaku povijesnu, teritorijalne samostalnost, oci-
jenivši je kao nositeljicu separatizma. Nakon prihvaćanja ustava, Hrvatska — koja je
do 1918. bila u državnoj zajednici s Ugarskom, čuvajući cijelo vrijeme suživota tisu-
ćugodišnju tradiciju državnosti — podijeljena je na šest proizvoljno ustrojenih oblasti.
Nova uredba, koja je obajvljena kao kraljevska 1922. godine, a na snagu je stupila tek
kasnije, državu je podijelila na 33 međusobno nepovezane upravne jedinice podređene
Beogradu, veličine do 800 tisuća (ali u većini slučajeva manje) stanovnika, ustrojivši
sustav vrlo sličan francuskim županijama (department). Takav ustroj uveden je i u Bosni
i Hercegovini, odnosno Crnoj Gori. Nestale su — barem u načelu — i stare granice
Srbije, no srpski narod to nije doživljavao kao gubitak. Naprotiv, ujedinjenje zemlje u
Srbiji je doživljeno kao dobitak, dok su se vanjske granice šest bosanskohercegovačkih
oblasti poklapale s nekadašnjim pokrajinskim granicama. Određeni vodeći krugovi u Sr-
biji doista su vjerovali da će se na zasadima centralizma raviti jedinstvena jugoslavenska
nacija, u čemu ih je podržavao nemali dio hrvatske (i slovenske) inteligencije. Ipak, valja
naglasiti da je broj pristaša jugoslavenskog unitarizma poslije 1918., a posebice 1921,

među Hrvatima i Slovencima drastično opao.
Parlamentarna demokracija bila je načelno zajamčena ustavom, no u rukama vladara
parla-
ostale su važne ovlasti, slabeći ulogu parlamenta. Sukladno ustavu, naime, pored
menta djelomičnu zakonodavnu ovlast imao je i kralj, koji je mogao uložiti veto na sve
i u izvršnoj vla-
zakone, sprečavajući njihovo stupanje na snagu. Kralj je, usto, imao udio
sti, budući da je vlada istodobno bila odgovorna Skupštini i vladaru. Uz premijera čak je
mogao predlagati i ministre. Naravno, rečene odredbe mogle bi biti i puka formalnost,
no kralj Aleksandar, ustoličen poslije smrti svoga oca Petra, u razdoblju između 1921. i
vlasti
1929. godine, redovito se uplitao u politiku, do te mjere da su od ukupno 23 krize
unutar kratke, osmogodišnje jugoslavenske parlamentarne epohe samo dvije prouzročile
parlamentarne stranke, a 21 put pad vlade izazvale su kraljeve zakulisne akcije i pritisak na
zastupnike. U situacijama kada je smatrao da je parlamentartna većina vladajuće stranke
u opasnosti (npr. 1923., kada su zastupnici Hrvatske republikanske seljačke stranke htjeli
preuzeti mandat) kralj je jednostavno raspuštao parlament, kako bi vlada ostala na vlasti
do sljedećeg skupštinskog saziva.“ Sve to samo po sebi, i bez nacionalnih suprotnost koje
su razdirale zemlju, bilo je dovoljno za destabilizaciju unutarnjopolitičkog stanja. Zbog
nedostatka jakog, financijski neovisnog i učenog srednjeg sloja, osim višenacionalne juž-
Balkana,
noslavenske države, parlamentarna demokracija u međuratnom razdoblju diljem
pa tako i u nacionalno homogenijoj Bugarskoj i Grčkoj ili Velikoj Rumunjskoj, državi sa
70—postotnom rumunjskom većinom, iskazivala je znakove nestabilnosti, što je prije—ka-
regije
snije posvuda rezultiralo uvođenjem diktature (u Albaniji, najnerazvijenijoj državi
parlamentarni eksperiment 1924. trajao je svega nekoliko mjeseci).
Politika Hrvatske (republikanske) seljačke stranke između 1921.1

1929. godine
Radić i njegova stranka od 1921. do 1925. u zemlji i inozemstvu otvoreno su se borili
for-
protiv novog državnog ustroja, za skoro potpunu samostalnost Hrvatske (odnosno
a
miranje labave konfederacije)." Hrvatska republikanska seljačka stranka na izborim
kim
1923. postigla je golem uspjeh, osvojivši 70 mandata, izašavši s listama u svim hrvats
iu
krajevima (uključujući Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, te Bačku). Stranka je čak
Sloveniji dobila dva mandata. Ostale hrvatske stranke odigrale su marginalnu ulogu,
in-
osvojivši tek nekoliko zastupničkih mjesta. Seljačka stranka nedvojbeno je zastupala
terese širokih narodnih masa, što je beogradska elita i dalje pokušavala ignorirati.
Nakon toga vođa stranke pokušao je pobuditi interes za hrvatskim pitanjem u ino-
stvar
zemstvu: 1923. preko Mađarske putuje u Austriju, kako bi podršku za hrvatsku
40 Petranović, Branko: Jstorija Jugoslavije 1918.—1988., Beograd, 1988., str. 78.

ion, 1904-1928, Toronto
4l Bionidch, Mark: Stjepan Radić, the Croat Peasant Party, and the politics of mass mobilizat
University Press, 2000.
tražio prvo u Beču, a potom u Londonu. U Budimpešti potpisuje tajni sporazum, no

suradnja HRSS-a i mađarske vlade nije zaživjela. Nakon neopozive odbijenice Londona
Radić je shvatio da nekadašnje sile Antante ne žele istupiti protiv Kraljevine SHS, te
zapadne vlade ne zanimaju Hrvati i položaj demokracije u južnoslavenskoj državi, koja
je uživala njihovu podršku. Potom je podršku tražio u Moskvi. Radićeva stranka učlanila
se u Seljačku internacionalu (krovnu organizaciju europskih lijevih seljačkih stanaka),
premda nije imala nikakve veze s komunističkim idejama.“ Vođa Seljačke stranke brzo
je shvatio da od Sovjeta ne može očekivati nikakvu pomoć, pa je u zemlji naložio uspo-
stavu saveza s Demokratskom strankom srbijanskog političara Ljubomira Davidovića
(Davidovićeva i Pribićevićeva Demokratska stranka — osnovana 1919. — 1923. doživ-
ljava raskol pa je posljednji osnovao Samostalnu demokratsku stranku koja se oslanja na
tzv. prečanske Srbe i jugoslavenske integraliste).
Dio zastupnika HRSS-a odlazi u beogradsku Skupštinu i aktivira svoj mandat, što
pomaže oporbi da sruši vladu Nikole Pašića i Svetozara Pribićevića. Radić se 1924. vraća
u domovinu. Istodobno, Davidović formira vladu s Jugoslavenskom muslimanskom
organizacijom (JMO) Mehmeda Spahe i Koroščevom Slovenskom pučkom strankom,
koju HRSS podržava izvana. Srpski oporbeni demokrati, protivnici kvaziparlamentar-
nog vidovdanskog sustava, kritizirali su Radića što nije otvoreno stao uz Davidovica.
Vođa Seljačke stranke na kraju je čak uskratio podršku njegovoj vladi, smatrajući da
postoji šansa za demokatizaciju države. Međutim, valja istaći da su Demokratska stranka
i ostale srbijanske političke snage demokratskoga uvjerenja oštro odbijale mogućnost
federalizacije zemlje, te po tom pitanju nisu bile nimalo sklonije koncesijama od Radi-
kalne stranke. U kasnu jesen 1924. zadatak formiranja vlade kralj je ponovno povjerio
radikalima i Pribićevićevoj Samostalnoj demokratskoj stranci, koji nisu uspjeli postići
parlamentarnu većinu, pa je vladar raspisao nove izbore u veljači 1925. U parlamentar-
nom razdoblju Kraljevine SHS održana su ukupno četiri izbora (1922., 1923., 1925.
i 1927.), dakle, niti jedan saziv nije ispunio svoj mandat, što nedvojbeno ukazuje na
nestabilnost.
U siječnju 1925. Pašićeva je vlada zakon o državnoj sigurnosti — izvorno done-
sen protiv komunista — proširila i na HRSS, uhitivši Radića. Na vrlo svojevit način
zabranjen je i HRSS: stranački zastupnički kandidati, premda ne u bojama stranke,
sudjelovali su u izborima (pretpostavlja se da su kralj i Pašić stranačkog vođu uhitili kako
bi ga »smekšali«, prisilili na suradnju, što ujedno objašnjava nedosljednu zabranu rada
stranke). Radićevoj stranci uhićenje je više koristilo, nego štetilo: na izborima 1925.
dobila je 523 827 glasova, preuzevši zastupanje cjelokupnog hrvatskog naroda. Istini
Za volju, stranka je osvojila 67 mandata (dodatno povećavši broj hrvatskih pristaša, ali
bez osvojenog mandata u Sloveniji). Radikali su osvojili 142 zastupnička mjesta, dok je
HRSS izbio u poziciju druge najjače stranke. Valja naglasiti da je veličina izbornih jedi-
42 Mira Kolar Dimitrijević, Put Stj epana Radića u Moskvu i pristup Hrvatske republikanske seljačke stranke u Seljač-
ku internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, (1972), br. 3, str. 7.—29.
43 Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj: 1918.—1935., Hrvatski institut za povijest — Dom i svijet, Zagreb,
2002.
nica bila različita, a izborni zakon cijelo vrijeme parlamentarnog sustava pogodovao je
srpskim strankama. Tako je, primjerice, 1925. za jedan zastupnički mandat u Beogradu
trebalo 2712, dok je za isto u Zagrebu trebalo čak 4954 glasova.“
Nažalost, vlada je u cilju manipuliranja izborama pribjegavala i drugim nedemo-
kratskim rješenjima. Uostalom, teško je govoriti o pravoj demokraciji u državi gdje su
politička ubojstva stalno bila na dnevnom redu (u prvih deset godina postojanja Kralje- .
vine SHS, navodno, dogodilo se oko 600 takvih teških kaznenih djela iz političkih po-
buda), a na temelju »gumenog paragrafa« antikomunističkog zakona o državnoj sigur-
nosti utamničeni su deseci tisuća ljudi.“ Taj zakonski članak načelno nije ograničavao
slobodu govora, izuzev slučajeva »ugrožavanja Države« ili javnog morala. Na temelju tog
zakonskog članka, zbog autorovih antimilitarističkih i ljevičarskih stavova, primjerice,
Hrvatsko narodno kazalište skinulo je s repertoara Krležinu »Galiciju«.“*
Stjepan Radić 1925. sklopio je kompromis s vladajućom srpskom Radikalnom
strankom, odrekavši se republikanskoga programa i prihvativši dužnost u vladi — Radić
se nadao da će kao dio vlasti lakše postići izmjenu centralističkog, za Hrvate štetnog
Vidovdanskog ustava, te federalitički preustroj države. Njegov plan pokazao se pream-
bicioznim — naime, radikali su smatrali kako su priznavanjem Vidovdanskog ustava od
strane HSS—a sva otvorena pitanja u vezi unutarnjeg ustroja države neopozivo skinuta
s dnevnog reda. Taj Radićev potez, koji je razočarao mnoge njegove pristaše, završio je
neuspjehom: niti Pašić, niti njegov nasljednik u premijerskoj dužnosti (također iz redova
Radikalne stranke) Nikola Uzunović nisu pristajali na ozbiljne ustupke Hrvatima. S hr-
vatskog motrišta jedini stvarni prinos ostvaren je u početku djelovanja zajedničke vlade:
HSS je u državnoj upravi na onim područjima gdje su živjeli Hrvati namjestio svoje
kadrove. Istodobno, stranka u području agrara, problema u vezi kreditiranja seljaka te
konačnog dokidanja institucije kolonata u Dalmaciji nije postigla rezultate, premda se
na čelu ministarstva poljoprivrede jedno vrijeme nalazio Pavle Radić, nećak stranačkog
šefa. Krajem 1927. HSS se ponovno povlači u oporbu. Hrvatski su birači na izborima
1927. kaznili Hrvatsku seljačku stranku, koja je dobila 100 tisuća glasova manje, što je i
tako bilo dovoljno za osvajanje 61 mandata. Premda su taj put do izražaja došle i druge
hrvatske političke snage, vodeća uloga HSS-a nije bila u opasnosti.
Radić je 1927. uspio oformiti koaliciju HSS—a i Samostalne demokratske stranke,
koja je uživala popularnost među hrvatskim Srbima. Stranački vođa Svetozar Pribiće-
vić, svojim ustrajavanjem na jugoslavenskom unitarizmu i forsiranjem centralističkog
modela, poslije 1918. s hrvatskog gledišta odigrao je negativnu ulogu — međutim, Pri-
bićević se u međuvremenu — nakon što su njegovi birači, prvenstveno pripadnici srp-
skog stanovništva nekadašnje Habsburške Monarhije (iako su njegova glavna baza bili
Kordun i Banija) izražavali sve veće nezadovoljstvo s politikom Beograda — suprotstavio
44. Enikó A. Sajti 1997., str. 42

45 Krleža, Miroslav: Deset krvavih godina, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990., str. 619.—620. Krleža svoje podatke uzima
iz brošure demokratsko nastrojenog beogradskog odvjetnika Rajka Jovanovića, koja je objavljena 1928.: Jovanović,
Rajko: Glavnjača kao sistem, Zagreb, 1928.
46 Goldstein, Ivo 2008., str. 63.
kvazidemokratskom vidovdanskom režimu. Ta »prečanska« koalicija (imenom »prečani«

Srbijanci su nazivali stanovnike s one strane Dunava, Drine i Save), nazvana »Seljačko—
demokratskom koalicijom« ozbiljno je ugrozila vodeću ulogu beogradske elite. Radikali
su zadržali vlast uz pomoć Jugoslavenske muslimanske organizacije i Slovenske pučke
stranke, no Radić je tim potezom beogradske vladajuće krugove neopozivo okrenuo
protiv sebe." Pojedini političari Radikalne stranke odlučili su se za obračun s njim i
cjelokupnom »prečanskom« oporbom. Parlamentarni zastupnik vladajućih srpskih ra-
dikala Puniša Račić 20. lipnja 1928. u beogradskoj Skupštini — za vrijeme rasprave o
Nettunskom sporazumu, sklopljenom s Italijom i osporavanom od strane Hrvata —
izvršio je atentat na čelnike Hrvatske stranke, uslijed čega je ranjeni Stjepan Radić 8.
kolovoza podlegao ozljedama.
Ubojstvo najpopularnijeg hrvatskog političara zadalo je težak udarac ideji juž-
noslavenskog jedinstva, hrvatsko-srpskom suživotu i cijeloj državi.“ Ta akcija nije bila
izolirana pojava, tih dana pogubljeno je više lokalnih vođa HSS—a. Izvršeni teroristič-
ki čin i ravnodušno ponašanje srpske vladajuće stranke u Hrvatskoj su izazvali veliku
ogorčenost. Već dan poslije atentata, 21. lipnja u Zagrebu su održani golemi prosvjedi,
pri čemu je dio mase počeo zahtijevati hrvatsku neovisnost. Policija je (slično kasnijim
demonstracijama) nasilno razbila prosvjed, poginula su tri prosvjednika, dok ih je više
teško ranjeno. Raspoloženje u provinciji bilo je napeto. Južnoslavenska država našla se
na rubu građanskog rata.
Seljačko-demokratska koalicija 1928., nakon atentata zahtijevala je raspuštanje
Skupštine i raspisivanje novih izbora, odnosno demokratizaciju države i uspostavljanje
ravnopravnosti naroda (to jest federativnog ustroja). Kralj Aleksandar nije bio spreman za
tako obimne koncesije. Premda je iz taktičkih razloga ranjenom Radiću ponudio moguć-
nost formiranja vlade, raspuštanje parlamenta uvjetovao je pristankom ostalih stranaka,
što radikali, naravno, nipošto nisu podržavali. Radić je ponudu odbio i 8. srpnja otputo-
vao u Zagreb. Na koncu je kralj nedugo uoči Radićeve smrti, zbog napete situacije ipak
raspustio vladu, te po prvi (i posljednji) put u povijesti, 28. srpnja 1928. predsjednikom
vlade imenovao jednog nesrpskog političara, Antona Korošeca, čelnika Slovenske pučke
stranke. Među pozitivne aktivnosti Koroščeve vlade (s gledišta stanovništva teritorija ne-
kadašnje Austro-Ugarske Monarhije) ubraja se unifikacija poreznog sustava (premda se
stvarno ujednačavanje poreznog sustava dogodilo tek u vrijeme diktature, poslije 1930.)
47 Sama činjenica da se srbijanska elita nasuprot koaliciji Radić-Pribićević oslanjala na stranke Slovenaca i Muslima-
na, dokazuje da se prilike u prvoj Jugoslaviji ne mogu gledati uprošteno, svevši na konstantnu suprotstavljenost
Hrvata i Srba, ili suprotnost Srednje Europe i Balkana, premda su doista bila prisutna oba spomenuta problema.
Vidjeti: Jozsef Juhász: Volt egyszer egy Jugoszldvia, Aula, Budapest, 1999., str. 55.
48 Zagrebački dnevni list Novosti jasno je spoznao posljedice atentata, napisavši sljedeće: »Zla ruka je pogodila ravno
u srce narodnog jedinstva, propast će jugoslavenska ideja.« (Naslov članka: Oprostite! Osvetićemo vas! Novosti,
21. i23. 6. 1928., cit. Tuđman 1993., I. svezak, str. 512.). Kasnije su pojedini srpski i inozemni autori umanjivali
važnost atentata, no 1928. u pucnjavi koja se dogodila u beogradskoj Skupštini nisu poginula samo tri hrvatska
političara. Stjepan Radić za većinu Hrvata značio je ono što je za Mađare 1848. bio Lajos Kossuth. Dakle, nešto
slično beogradskom atentatu dogodilo bi se da je netko u ožujku 1848. prilikom njegove posjete Beču ubio Lajosa
Kossutha — što Austrijancima, naravno, nije padalo na pamet.
Istodobno, Skupština je u vrijeme njegove vlade (koja je doživjela šest mjeseci), u odsut-
nosti zastupnika Seljačko-demokratske koalcije ratificirala Nettunski sporazum.
Prema memoarima Svetozara Pribićevića kralj Aleksandar Karađorđević tada je (u
lipnju 1928.) potaknuo ideju izdvajanja Hrvatske (i Slovenije) iz južnoslavenske države,
naravno, duž granice koja bi odgovarala srpskoj strani (Virovitica — rijeka Una — Bihać
— Knin). To je ležeći u svom bolničkom krevetu odbio vođa Hrvatske seljačke stranke |
Sjepan Radić, a jednako tako postupio je i njegov koalicijski partner, predstavnik hrvat-
skih Srba, Svetozar Pribicevic.?
Uvođenje diktature
Kralj se na posljetku umjesto amputacijskog rješenja, to jest, izdvajanja Hrvata i Slove-
naca, odlučio za uvođenje diktature. Time je kanio osigurati opstanak Velike Jugosla-
vije, koja je više odgovarala interesima Antante (stoga je kraljeva odluka u službenom
Londonu i Parizu prihvaćena s razumijevanjem). Diktatura od 6. siječnja 1929. načelno
je imala nadnacionalni karakter (zabranjene su političke organizacije »plemenskog« —
hrvatskog, slovenskog, srpskog — imena), no zapravo je služila ciljevima Beograda (koji
je pod krinkom diktature nesmetano nastavio provoditi financijskih manevre na štetu
hrvatskih krajeva). Država je podijeljena na devet, povijesno neutemeljenih, proizvolj-
nih upravnih cjelina — banovina, prozvanih većinom po rijekama. Slovenci su prošli
prilično dobro, našavši se jedinstveno u granicama Dravske banovine, dok je hrvatski
etnički teritorij podijeljen u pretežno dvije banovine (Savsku i Primorsku), s tim da je
dio Istočne Slavonije pripojen većinski srpskoj Dunavskoj, a Dubrovnik Zetskoj bano-
vini. Utvrđene granice u šest su banovina jamčile srpsku većinu (npr. u odnosu na Ma-
kedonce, bosanske Muslimane ili nejužnoslavenske manjine). Jugoslavenska nacional-
na integracija u parlamentarnim je okvirima doživjela slom, pa se pristupilo njezinom
ostvarivanju pomoću otvorene sile. Promijenjeno je također i ime države — iz naziva su
odstranjena imena pojedinih naroda, te je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju.
Osim političkih stranaka zabranjen je rad i većini građanskih udruga, suspendi-
rane su građanske slobode. Sustav je održavan silom, a žandarski teror dosezao razinu
nepodnošljivog: žrtve su se brojale u stotinama (stručna literatura navodi proturječne
podatke), dok je više tisuća ljudi uhićeno. Učestalom iznuđivanju priznanja mučenjem
usprotivili su se čak i zastupnici (jedine) vladajuće stranke, ustrojene od strane kralja."
Diktatura se sa svojim političkim protivnicima obračunavala na brutalan način.
Agenti tajne policije ubijali su oporbenjake na otvorenoj ulici. Najveći odjek u međuna-
49 Pribićević, Svetozar: Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb, 1990., str. 67.—69. (izvorno izdanje: La dictature du roi
Alexandre, Paris, 1933). Vidjeti još: Tuđman 1993., I. svezak, str. 516.—519.
50 Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije: 1918.—1991.—2003., drugo izdanje, Naklada Pavičić, 2003.
51 Protiv režimskog terora istupio je, primjerice, i Ivo Elegović, pripadnik vladajuće stranke u (podrazumijeva se:
jednostranačkoj) Skupštini sazvanoj 1931. — razlog njegovog prosvjedovanja bilo je brutalno mučenje (mladića
i djevojaka, podjednako) uhićenih sudionika zagrebačkog studentskog prosvjeda 1932. godine. Na temelju skup-
štinskog zapisnika slučaj navodi: Čulinović, Ferdo: Jugoslavija između dva vata, sv. 1.—2., Zagreb, 1961., 2. svezak,
51.—52. str. Zastupnik je razgovarao sa žrtvama, a u svom govoru detaljno opisao policijska mučenja.
ETSETIETS
BOND o Dunavska
Pam "banovina
im nt
jt
^ \
rimors
“PI
Zetskà-han
Karta 13.: Kraljevina Jugoslavija 1929.

(1.državna granica na kopnu 2. granica banovine 3. morska granica)
rodnoj javnosti imalo je ubojstvo Milana Sufflayja, renomiranog znanstvenika i uteme-

ljitelja albanologije, koji je zbog svojih oporbenjačkih nazora usmrćen od ruke režimskih
agenata u jednoj zagrebačkoj ulici, u pol bijela dana (dvije godine kasnije pred svojom
kućom ubijen je i prethodno višekratno zatvarani potpredsjednik Seljačke stranke, Josip
Predavec). Jozsef Bajza, mađarski prijatelj hrvatskoga znanstvenika pokrenuo je medu-
narodnu protestnu kampanju protiv jugoslavenske diktature — akciji su se pridružili
brojni nobelovci, a Albert Einstein režim kralja Aleksandra osudio je na naslovnici Zhe
New Yok Timesa. Tim nastupom ozbiljno je urušen međunarodni ugled Jugoslavije.??
Djelomice i iz tog razloga kralj Aleksandar 1931. donekle je promijenio politiku,
obdarivši narod oktroiranim ustavom, kojim je predviđeno održavanje parlamentarnih
52. Znanstvenik je prije atentata primio više smrtnih prijetnji. Neposredni naručitelj atentata bio je zagrebački vođa
prosrpske organizacije Mlada Jugoslavija, no cjelokupna akcija planirana je tjedan dana ranije u kući generala Beli
Markovića, zapovjednika zagrebačke vojne oblasti. Cohen, Phillip J.: Tajni rat Srbije. Propaganda i manipulacije
poviješću, Zagreb, 1997., str. 40.
izbora. Hrvati su protiv izbora 1931., održanih u cilju legitimiranja jednostranačja pro-
svjedovali neizlaskom. Tako je, primjerice, u Primorskoj banovini glasovalo samo 34%
birača. Oporba je počela dolaziti k sebi krajem 1932. — rezolucijom (Zagrebačke pun-
ktacije) od 7. studenog iste godine osudila je srpsku hegemoniju i diktaturu, zalažući se
za federalizaciju zemlje. Premda su se u izradu rezolucije uključili i pojedini srpski politi-
čari iz redova nekadašnje Seljačko-demokratske koalicije, uhićen je jedino Vladko Ma-
ček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke. Teror je u međuvremenu urodio terorom.
Osnivanje, ideologija i djelatnost ustaškog pokreta do Marseilleskog

atentata 1929. godine
Jedna skupina hrvatskih emigranata 1930. (prema neslužbenoj ustaškoj propagandi već
1929., odnosno mišljenju pojedinih povjesničara tek 1932.) na diktaturu i velikosrp-
sku hegemoniju reagirala je osnivanjem ustaškog pokreta, odbacivši pacifizam HSS-a
i proglasivši oružanu borbu protiv beogradskog režima. Osnivač ustaškog pokreta bio
je Ante Pavelić (1889.—1959.).5* Taj odvjetnik, nekadašnji član radikalnih, Frankovih
pravaša između 1927. i 1928. bio je zastupnik u beogradskoj Skupštini. Pokret je osno-
van u Italiji, pod nazivom Ustaša — Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO).
Značenje pomalo arhaične riječi »ustaša« je »ustanik«. Deklarirani cilj ustaškog pokreta
bili su oružana borba za oslobođenje Hrvata i stvaranje (velike) hrvatske države koja bi
obuhvaća sve hrvatske zemlje. Oružana se borba zbog odnosa snaga — osim kratkovječ-
nog pokušaja dizanja bune u Lici 1932. — praktički ograničavala na političke atentate,
te diverzantske, terorističke akcije. Pavelić je iz Jugoslavije emigrirao već 1929., nakon
uvođenja diktature, odmah pronašavši utočište u fašističkoj Italiji, najljućem neprijate-
lju južnoslavenske države, zemlji koja je nastojala zadobiti dalmatinsko primorje. Iralija
je bila glavni pokrovitelj ustaškoga pokreta — Mussolini je polagao ozbiljne nade u
izbijanje općeg ustanka u Hrvatskoj, za što je s jedne strane ustašama nedostajala ma-
sovna podrška (seljaštvo je podržavalo miroljubivu borbu HSS-a), te je s druge strane
službeni Rim krivo procijenio pravu snagu diktature. Pavelić se kasnije, između 1941. i
1943. za »velikodušnu« podršku talijanskim saveznicima morao oduživari prepuštanjem
značajnog dijela Dalmacije. Ustaški se pokret ispočetka (otprilike do 1936.) — prema
programu iz 1932. i Usraškim načelima publiciranim 1934. — nije mogao smatrati
fašističkom ili nacističkom organizacijom. Ustaše su se zalagale za hrvatsku državnost,
oštro odbijajući jugoslavensku ideju i provodeći radikalnu nacionalističku, protusrpsku,
53 Novim vođom HSS-a postaje Vladimir Maček, Radićev bliski suradnik. Maček je bio puno rezerviraniji političar
manje karizme. Ljubo Boban njegove kvalitete smatra slabijima. Vidjeti: Boban, Ljubo: Maček i politika HSS-a
1928.—1941., sv. 1.—2., Zagreb, I. svezak, str. 6. S Bobanovim mišljenjem u novije vrijeme ne slaže se Hrvoje Mat-
ković, prikazujući ga na temelju memoara Mačekovih suradnika u pozitivnijem svjetlu, Matković, Hrvoje: Povijest
Hrvatske seljačke stranke, PIP, Zagreb, 1999., str. 266.—267.
54 O povijesti ustaškog pokreta prije 1941. vidjeti najnoviju, temeljitu, podacima posebno bogatu monografiju: Jareb, '
Mario: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006. Na mađarskom jeziku
nema novijih, detaljnih monografija — o ustašama i njihovim vezama s Mađarskom tijekom pripreme Marseille-
skog atentata vidjeti: Ormos M: Merénylet Marseilleben, 2. izdanje, Kossuth Kónyvkiadó, Budimpešta, 1984.
velikohrvatsku propagandu (Hrvatska do Drine). U prvoj polovici tridesetih pokret pla-

nira i izvršava terorističke napade (poput današnje baskijske ETA—a ili radikalnog krila
IRA-e), no isprva uopće ne naglašava rasističke, antisemitske ideje. Zapravo, ustaška je
organizacija unatoč svim kasnijim (uopće ne zanemarivim) fašističkim i/ili nacističkim
utjecajima ostala hrvatskim pandanom velikosrpskih prezanja, istrajavajući cijelo vrije-
me na stvaranju jake, etnocentrične hrvatske nacionalne države.
Moderni antisemitizam na tlu Hrvatske pojavljuje se na prekretnici 19. i 20. stolje-
ća. Hrvatska stranka prava, međutim, nije se ispočetka priklanjala toj ekstremnoj ideji,
budući da je u svojoj biračkoj bazi, pa i u samoj stranci imala značajan broj hrvatski na-
strojenih židovskih građana. U Stranci prava, zagovornici hrvatske neovisnosti 1895. do-
lazi do raskola. Jedno krilo priklanja se jugoslavenskoj ideji, a drugo krilo pod vodstvom
osječkog Židova, odvjetnika Josipa Franka zagovara trijalistički preustroj Monarhije,
oštro se protiveći suradnji sa Srbijom (tom je strankom do 1929. predsjedao Anre Pave-
lić). Na početku 20. stoljeća antisemitizmom obiluju upravo projugoslavenske tiskovi-
ne, koje su preko Josipa Franka zapravo napadale trijalistički koncept. Zahvaljujući tim
korijenima ustaški je pokret na početku imao više važnih članova židovskoga podrijetla
(npr. Vlado Singer ili Vladimir Schwartz, dok je Eugen Dido Kvaternik, kojeg su zbog
njegove uloge u Drugom svjetskom ratu nazivali i »ustaškim Himmlerom«, bio unuk
Josipa Franka, a u pokret ga je doveo upravo Vlado Singer).
Dakle, cilj Pavelićeva pokreta bilo je stvaranje nezavisne Hrvatske, i to putem oru-
žane borbe. Kao što smo vidjeli, ustaška organizacija građena je na temeljima pravaške
ideje o hrvatskoj neovisnosti, a svoje oštro antisrpstvo u ideološki fokus uspjela je staviti
zahvaljujući masovnom širenju protusrpskog sentimenta u Kraljevini Jugoslaviji, po-
sebice u vrijeme diktature. Unatoč tomu Pavelićev pokret prije 1941. uopće nije imao
masovnu podršku na teritoriju Hrvatske, što se dade objasniti činjenicom da njegov
pokušaj nacionale homogenizacije čak ni tijekom rata nije doživio potpun uspjeh.
Ustaški pokret već 1929. počeo je surađivati s Unutrašnjom makedonskom revolu-
cionarnom organizacijom (VMRO), koja je iz svojih baza u Bugarskoj izvršavala oru-
žane (terorističke) napade protiv jugoslavenskih vlasti u Makedoniji. Ustašama je bila
neophodna pomoć te renomirane makedonske organizacije, vične baratanju oružjem i
organizaciji atentata (i sam marseilleski atentator bio je instruktor ustaša, koji ih je u Jan-
kapuszti podučavao gađanje). Pavelić se u Sofiji sreo sa Vančom Mihajlovim, voditeljem
makedonske organizacije, gdje su dogovorili način borbe protiv Jugoslavije. Jugoslaven-
ski sud obojicu je u odsutnosti osudio na smrt.
Druga, manje značajna, no javnosti (barem poslije marseilleskog atentata) puno
Poznatija ustaška baza bila je u Mađarskoj. Ustaše se uz tajnu podršku mađarske vlade
(odnosno Ministarstva obrane, na čijem je čelu bio Gyula Gómbós) uspostavile tajnu
35 Vidjeti: Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu. Poglavlje: Židovi u ustaškom pokretu i državnom aparatu. Zagreb,
2006., str. 619.—625. Međutim, Singeraje Pavelić 1941., nakon što je kritizirao Poglavnika, dao ubiti — usto, znao
je podosta o Pavelićevim poslovima u Italiji, a i zbog svog podrijetla, u odnosima s Nijemcima predstavljao je teret
za rukovodstvo ustaškog pokreta.
bazu u Jankapuszti, nadomak Nagykanizse."* Mađarska je vlada već nakon 1919. počela
podržavati razne hrvatske emigrantske skupine — tako je među ostalim sin Josipa Fran-
ka, Ivo, utočište našao u Budimpešti, no on se tridesetih godina već povukao iz politike,
te — premda su ga kontaktirali — nije prihvatio suradnju s ustašama. Baza u Jankapu-
szti (službeno izbjeglički kamp, kako ju u svojim memoarima spominje i sam Mikl6s
Horthy) 1934. odigrala je važnu ulogu: dio atentatora na kralja Aleksandra pripreman .
je u tom objektu, Vođa ustaške grupe u Mađarskoj bio je nekadašnji K. und K. časnik,
Gustav Perčec. Članovi grupe pod njegovim su vodstvom izvršili više bombaških napada
na vlakove koji su prometovali iz Mađarske prema Jugoslaviji.
Ustaške aktivnosti mađarske su vlasti dovele u vrlo neugodnu situaciju, posebice
nakon što je jedna agentica jugoslavenske tajne policije, Jelka Pogorelec, zadobivši Per-
čecevo povjerenje i postavši njegovom ljubavnicom prvo u zagrebačkom tisku, a kasnije
iu formi samostalne brošure izvijestila jugoslavensku javnost o postojanju rečenog kam-
pa." Mađarske vlasti već u travnju 1934. odstranile su dio ustaša iz kampa, a u lipnju
potpuno zatvorile zalsku bazu. Nakon atentata u Marseillesu svi prominentni članovi
pokreta, koji su se na bilo koji način mogli povezati s tim događajem iz Mađarske, potaj-
no su prebačeni zrakoplovom u Italiju.
Situacija u Jugoslaviji (država je Kraljevinom Jugoslavijom nazvana u duhu unita-
rizma) bila je nerazdvojivo povezana sa stanjem u cjelokupnoj Europi. Italija je sve otvo-
renije istupala protiv Jugoslavije, a kralj Aleksandar težio ka jačanju veza s Njemačkom,
kršivši time interese Francuske. Francuska diplomacija, na čelu s ministrom vanjskih
poslova Barthouom, u to vijeme pokušavala je barem djelomice ojačati ranije savezničke
odnose, pokušavši u cilju neutralizacije Njemačke — za koju se smatralo da je još uvijek
u fazi oporavka — privući na svoju stranu njezine susjede. U ozračju takve francuske po-
litike kralj Aleksandar pozvan je u službeni posjet Francuskoj. Kralj je dugo prije polaska
objavio u tisku, kako će putovati brodom iz Dubrovnika do Marseillesa, odakle je kanio
produžiti u Pariz. Ustaše su 9. listopada 1934. u Marseillesu izvršile uspješan atentat
na kralja Aleksandra, pri čemu je ranjen i francuski ministar vanjskih poslova Barthou,
koji je preminuo na putu u bolnicu. (Atentator je bio Makedonac, član VMRO-a,
pravog imena Veličko Kerin.) Stručna i memoarska literatura sve do danas sadrži brojna
nagađanja o atentatu. Mnogi su optuživali nacističku Njemačku, no stvarni angažman
Njemačke u pripremi napada nije dokazan: dapače, službeni Berlin prognao je ustaše,
56 O bazi u Jankapuszti vidjeti: Ormos M. 1984., str. 78.—85., Jareb, M: 2006., str. 247.-256. U Italiji je postojalo
puno više mnogoljudnijih ustaških kampova za obuku, a talijanska vlada pokret je potpomagala oružjem i nov-
cem. Jareb, M. 2006., str. 256.—267. Na osnovu ustaških prisjećanja iz Jankapuszte dade se zaključiti da pokret od
mađarske vlade uopće nije primao financijsku pomoć, njegovi članovi uzdržavali su se uzgojem stoke i donacijama
iz Italije. Jareb smatra da je kamp u Jankapuszti isprva samo prihvaćao hrvatske izbjeglice koji su prelazili obližnju
mađarsko-jugoslavensku granicu: premda su kasnije doista dobili određenu vojnu obuku, broj stanovnika kampa
nikad nije bio veći od 40—50, što se ne može usporediti s talijanskim bazama za više stotina ljudi.
57 Nakon izbijanja skandala Pavelić je promptno smijenio Perčeca, nakon čega ga je u veljači 1935. u južnoj Italiji,
u kalabrijskom naselju Longobucco likvidirao Vjekoslav Servatzy (Perčecov nasljednik na čelu ustaške skupine u
Mađarskoj). Više o tome: James Sadkovich, Italija i ustaše 1927.—1937., Golden Marketing, Zagreb, 2010.
58 Barthou je ranjen u ruku: njegovu smrt prouzročila je panika francuskih sigurnosnih službi — u bolnicu je preba-
cen s velikim zakašnjenjem, praktički iskrvavivši u međuvremenu. (Mária Ormos 1984., str. 7.—9.)
389
učinivši više prijateljskih gesti prema Jugoslaviji. Istini za volju, to je bio službeni stav
njemačke vlade, dok su pojedine nacističke organizacije i dalje održavale neformalne
kontakte s osobama iz ustaškog miljea.
U to vrijeme Beograd je optuživao Rim i Budimpeštu, ublaživši kasnije, na sugestiju
francuske diplomacije (povodeći se pri tome, dakako, i zdravorazumskim argumentima)
svoju protutalijansku retoriku, predloživši kasnije Ligi naroda jedino nastup protiv Bu-
dimpešte. Baza u Jankapuszti dobila je veliki publicitet iz razloga što si je Jugoslavija protiv
slabe, poslijetrianonske Mađarske mogla priuštiti energičniji nastup, što nije smjela učiniti
u odnosu na vojno puno jaču Italiju, koja je vrijedila za velesilu. Mađarska je na koncu di-
plomatskim sredstvima prilično dobro riješila aferu, budući da niti jedna velesila nije hrjela
dovesti mađarsku vladu u još teži položaj. Najteže posljedice pretrpjela je mađarska manji-
na u Jugoslaviji: vlasti su odgovorile progonom otprilike 2700 Mađara, čije je državljanstvo
dobrim dijelom još od 1918. bilo neriješeno, uključujući i one pripadnike mađarskog
naroda, koji su služili jugoslavensku vojsku, pa su ga već odavno trebali dobiti.?
Moralnu osnovicu diplomatske i tiskovne kampanje protiv Mađarske uvelike je sla-
bila činjenica da je kralj Aleksandar u ljeto 1934. (u skladu sa svojom protuastrijskom
politikom) pružio utočište austrijskim nacističkim atentatorima na kancelara Dolfussa,
ustrojivši im na području Jugoslavije (u današnjoj Sloveniji) kamp vrlo sličan onom u
Jankapuszti. Nacistički teroristi u kampu su boravili sve do studenog 1934., nakon čega
su se na Sušaku nesmetano ukrcali u njemački brod i otputovali u Njemačku. Čini se da
je u to vrijeme pružanje podrške teroristima na štetu drugog bio ustaljen običaj među
suprostavljenim stranama.“
Ubojstvo kralja dodatno je zaoštrilo srpsko—hrvatske odnose, no očekivano uruša-
vanje jugoslavenskog režima je izostalo. Ustaškom pokretu predstojale su teške godine.
Mađarska je podršku hrvatskim radikalima svela na minimum, dok je Italija preostalih
petstotinjak ustaša internirala na Liparske otoke, gdje su životarili u teškim uvjetima, sve
dok Mussolini, nakon što je Drugi svjetski rat zahvatio Jugoslaviju, nije ponovno trebao
njihovu pomoć. O talijanskoj vanjskoj politici ovisila je i sudbina vođe ustaškog pokre-
ta: Pavelić je prvo uhićen i zatvoren, a kasnije stavljen u kućni pritvor i dugo zadržan u
izolaciji. Međutim, uoči izbijanja rata već je bio na slobodi, boraveći u Firenzi. Mussolini
je na sastanak s hrvatskim emigrantskim političarom po prvi put pristao 1941. godine.
59 Enikó A. Sajti 1997., str. 60. Prema mađarskoj evidenciji jugoslavenske vlasti u Mađarsku su prebacile 3304 osoba,
od kojih se kasnije vratilo 1566. Vidjeti: Enikó A. Sajti 1997., str. 60., odnosno Árpád Hornyák: Taldlkozdsok—üt-
kozćsek. Fejezetek a XX. szdzadi magyar-szerb kapcsolatok tórténetéból, Pečuh, 2010. str. 48.
60 Jareb, Mario 2006, str. 328. Veze austrijske legije, jugoslavenske vlade i slovenskih ekstremista, odnosno prihvat
atentatora na Dolfussa u najnovije vrijeme detaljno je obradio Dušan Nećak: Austrijska legija II, Založba Obzorja,
Maribor, 1995. Jugoslavenska historiografija sustavno je prešućivala tu činjenicu (iznova ističući Jankapusztu),
premda je bila poznata stručnjacima. Vidjeti: Mária Ormos 1984., str. 120.—121.
Popuštanje diktature. Obrat u jugoslavenskoj vanjskoj politici.

Novi premijer postavljen od namjesnika i regenta Pavla Karađorđevića, Milan Stojadi-
nović (predsjednik vlade 1935.—1938., odnosno 1938.-1939.) postupno je napustio
politiku naklonjenu Antanti, okrećući se prema sve jačoj Njemačkoj. Stojadinović je
po nalogu regenta, koji je 1935., po pvi put od uvođenja diktature tematizirao hrvat-
sko pitanje, trebao postići pomirenje s Hrvatima. Međutim, brzo se ispostavilo da ni
on nije spreman činiti ozbiljnije ustupke. Premijer, smatran za kvalitetnog financijskog
stručnjaka, pokušavao je prigrabiti što veću vlast. Premda nije bio fašist u pravom smislu
riječi, gajio je simpatije prema talijanskom sustavu: organizirao je uniformiranu omla-
dinsku gardu (zelenokošuljaše), čiji su ga članovi nazivali »vođom«, težeći usto uspostavi
korporativnog sindikalnog pokreta talijanskoga tipa. |
Tridesetih se godina i u Srbiji pojavljuju političke struje, pokreti i stranke srodne
njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu. Međutim, te snage nisu mogle postići veći
značaj i utjecaj. Skroman uspjeh tih snaga može se objasniti činjenicom da su prvenstve-
no težile ostvarivanju velikosrpske hegemonije, što su uz manje buke i retorike željeli i
vodeći krugovi srbijanske politike. O tome svjedoče i Stojadinovićeve riječi o osnivanju
ekstremnog nacionalističkog ljotićevskog Zbora: ta je organizacija besmislena, »jer Zbor
je ono, što želim i ja.« Srbijanska politička elita održavanje srpske hegemonije u Jugo-
slaviji smatrala je svojim nacionalnim interesom, pri čemu su i najekstremnije desne,
nacionalističke snage, poput Zbora i Jugoslovenske akcije nastupale s jugoslavenskih
(zapravo, velikosrpskih) pozicija. Istodobno, te su snage podjednako mrzile doista se-
paratistički VMRO ili ustaški pokret, te Hrvatsku seljačku stranku, opredijeljenu za
(jugoslavenski) federalizam.
Korijeni ovog problema sežu u vrijeme stvaranja Jugoslavije, odnosno sve do 19.
stoljeća. Tvorci onodobne srpske nacionalne ideologije, Ilija Garašanin, Vuk Stefanović
Karadžić i Vladimir Jovanović, a potom, početkom 20. stoljeća Jovan Cvijić, postavili su
cilj stvaranja srpske države koja bi uz teritorij srednjovjekovnog Dušanovog carstva obu-
hvaćala Bosnu, te srpske zemlje Habsburške Monarhije; takva, osnažena Srbija trebala je
dobiti ulogu vodeće sile Balkana. Naravno, rečeno srpsko carstvo, ujedinivši sve Srbe u
istoj državi, djelomice ili u cijelosti obuhvaćalo bi i etnički teritorij drugih naroda (Ma-
dara, Hrvata, bosanskih Muslimana, Albanaca, Bugara, Makedonaca itd.). Ideja malog
imperija, koji se širi na šetu drugih nije bila jedinstvena pojava na Balkanu — sjetimo se
samo grčke Megali ideje, ili stremljenja k stvaranju Velike Bugarske ili Albanije (a mogli
bismo istaknuti i spomenuti velikohrvatski koncept ustaškoga pokreta).
Kršćanski narodi Balkana osmanske vlasti oslobodili su se kroz krvave borbe, po-
praćene teškim izgredima, genocidom i etničkim čišćenjem. Pozornost onodobne za-
padnoeuropske javnosti zaokupljale su isključivo represivne akcije osmanskih vlasti, pri
čemu je ispustila iz vida — često vrlo svjesno uređeno — etničko čišćenje muslimanskog
stanovništva od strane kršćanskih naroda (zapadnoeuropska i američka javnost na sličan
61 Cohen, Philip J. 1997, str. 50

Hrvatska u prvoj Jugoslaviji 39]
način reagirale su i u jesen 1991., baveći se isključivo Hrvatima, ili 1992.—1995. skrećući
pozornost isključivo na Bošnjake, 1995. na krajinske Srbe, odnosno 1999. na Albance,
ispuštajući iz vida postupke suprotne strane). Sličnih događaja bilo je i tijekom balkan-
skih ratova 1912.—13. (srpske su postrojbe, primjerice, izvršile masakr nad 20 000 Alba-
naca). Srbija je Prvi svjetski rat okončala na pobjedničkoj strani, a stvaranje Jugoslavije
srpska je elita zapravo smatrala ostvarenjem nacionalne ideje iz 19. stoljeća, nastojeći
srpskom narodu — čiji je omjer u novoj državi iznosio četrdesetak posto — osigurati
vodeću ulogu. U tom cilju, uz vojsku i žandrameriju na Kosovu i Sandžaku, te u Make-
doniji, korištene su i ekstremno nacionalističke četničke postrojbe.
U ključnu ličnost srpske ekstremne desnice tijekom tridesetih izrasta Dimitrije
Ljotić, koji je već 1931., kao ministar pravosuđa diktature kralja Aleksandra predlagao
prilagođavanje jugoslavenskog ustava temeljnom zakonu fašističke Italije. Ljotić nije po-
lučio uspjeh — kralj se odlučio za pseudoparlamentarnu verziju ustava. Kraljevu dikta-
turu podržavao je čitav niz, pretežito srpskih organizacija, poput Jugoslovenske akcije,
osnovane 1930. godine, koja se zalagala za ideale totalitarne države, a svojim simbolima
i pozdravom toliko podsjećala na naciste, da ju je njemački veleposlanik u Beogradu,
Viktor von Heeren spominjao kao organizaciju srodnu nacionalsocijalizmu. Raznovr-
sne srpske (i diktaturi naklonjene slovenske) udruge veterana Prvog svjetskog rata, srp-
sko-hercegovački Zbor, Jugoslovenska akcija i Ljotićeva Otadžbina 13. listopada 1934.
(nekoliko dana nakon ubojstva kralja Aleksandra) izdale su deklaraciju o uspostavljaju
jedinstvene organizacije. Svi potpisnici deklaracije odigrali su određenu ulogu u kolabo-
racijskim srpskim vladama tijekom Drugog svjetskog rata.
Ljotić je na koncu 6. siječnja 1935. (na obljetnicu uvođenja diktature) ustrojio je-
dinstveni Zbor, koji je od studenog 1935. djelovao kao legalna stranka. Glasilom Zbora
postaje beogradski list Otadžbina. Premda je glavni cilj Ljotićeve stranke bio očuvanje
jugoslavenskog jedinstva pod srpskim vodstvom i suzbijaje hrvatsko-slovenskih fede-
ralističkih stremljenja, Ljotićevi nazori već su i tada bili pod snažnim utjecajem na-
cionalsocijalizma. Hitlera je smatrao uzorom i držao sredstvom providnosti. Ljotićev
list propagirao je antisemitizam, napadao masone, komunizam i zapadni kapitalizam.
Veleposlanik von Heeren sa zadovoljstvom je zaključio da Zbor promiče srodne ideje,
pa je organizacija od 1935. počela dobivati tajnu pomoć iz Njemačke. Zbor je, poput
rumunjske Željezne garde, svojim ideološkim stožerom smatrao pravoslavlje, održava-
jući izvrsne odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a posebice vladikom Nikolajem
Velimirovićem, čiji je klerikalni pokret »Bogomoljci« sjedinio sa Zborom.“ Međutim,
Zbor je na izborima 1935. i 1938. ostvario slabe rezultate, budući da su se njegovi ciljevi
poklapali s programima Jevtićeve i Stojadinovićeve vladajuće stranke. Srpsko biračko
tijelo detektiralo je rečeno, te je — ne želeći dijeliti glasove — podržalo vladajuću stran-
ku. Nakon što se Stojadinović odrekao profrancuske politike, okrenuvši se prema Italiji
i Njemačkoj, Nijemci su u sukobu Ljotića i premijera podržali potonjeg, stavivši mu na
raspolaganje podatke o potajnom podržavanju Zbora.
: 62 Gligorijević, Branislav: Politički pokreti i grupe s nacionalsocijalističkom ideologijom i njihova fuzija u Ljotićevom
Zboru, Žstorijski glasnik, 4., Beograd, 1965., str. 35.—83.
Najveći unutarnjopolitički sukob u vrijeme Stojadinoviceve vlade izazvalo je tzv.

pitanje konkordata, koje nije naprosto dizalo tenzije među pravoslavnom i katoličkom
crkvom, već je jasno pokazalo da značajan dio srpske elite na jugoslavenskom državnom
teritoriju prihvaća samo jednu vrstu južnoslavenskog jedinstva, onu sa srpskim predzna-
kom. Za shvaćanje takvoga stava potrebno je kratko pojašnjenje ideoloških i političkih
veza srpske elite i srpskog pravoslavlja.
Od raznovrsnih lokalnih pravoslavnih crkava u novoj državi, u svibnju 1919. stvo-
rena je Srpska pravoslavna crkva, na čelu s novoizabranim (i od Carigrada potvrđenim)
patrijarhom. Srpska je crkva u Jugoslaviji uživala povlašten položaj, o čemu među osta-
lim svjedoči činjenica da je Srpska pravoslavna crkva 1931. iz državnog proračuna dobila
79,3% više sredstava od Katoličke crkve, iako takve razlike nisu proizlazile iz sastava sta-
novništva (koji je 1931. iznosio 48,7% pravoslavnih i 37,4% katolika). Razlog za takav
tretman nisu mogli biti ni veći prihodi Katoličke crkve, koja je uslijed agrarne reforme
izgubila velik dio posjeda, pri čemu je državna kompenzacija — slično privatnim posje-
dima — uvelike kasnila. Država je obilnu potporu naplaćivala redovitim uplitanjem u
poslove Srpske pravoslavne crkve. Načela centralizma i daljinskog upravljanja — kao i
na mnogim drugim područjima — ostvarivala su se i u crkvenom životu.
Pravoslavlje je u Srbiji prije 1914. bilo državna religija — premda srpska crkva po-
slije 1918. službeno nikada nije zadobila takav položaj, srpska elita opetovano je isticala
da jugoslavenskom narodu od »stranog« katoličanstva puno više priliči pravoslavlje. Po-
znati srpski pjesnik Jovan Dučić tvrdio je kako su slavenstvo i katoličanstvo »uzajamno
protuslovni«, a Nikola Pašić držao je da »pravoslavlje više odgovara slavenskoj naravi«.*
Pojmovi srpstva i slavenstva su izjednačivani — pravi cilj bio je izgradnja jedinstvene
jugoslavenske nacije, što se u Beogradu zamišljalo kao postupno utapanje ostalih juž-
noslavenskih naroda u srpstvo (naravno, taj cilj nisu svi smatrali realnim i ostvarivim, no
mnogi su težili ka njemu). Srpski crkveni krugovi otvoreno su naglašavali da je njihov
cilj »pobjeda srpskog pravoslavlja u cijeloj zemlji«.# Usto, pozivali su i na samoobranu
od katolika:
»rimokatolici, ugrožavaju mirni razvitak građana naše države, pa je i zato potrebita protiv njih
samoobrana.«#

64 Donosi: Aleksandar Ignjatović: Vizija identiteta i modeli kulture Srpske pravoslavne ckve izvan granica Srbije
1918.—1941., u: Tihomir Cipek — Olivera Milosavljević ur.: Kultura sjećanja, Povijesni lomovi i svladavanje proš-
losti, Disput, Zagreb, 2007., str. 167.—191. Dva citata nalaze se na 189. stranici. Inače, više hrvatskih katoličkih
svećenika poslije 1918. zahtijevalo je uvođenje slavenske liturgije i dokidanje celibata u cjelokupnoj hrvatskoj
Katoličkoj crkvi, što su zagrebački nadbiskup Bauer i Vatikan odbili, smatrajući da bi to predstavljalo pretjerano,
politički motivirano približavanje pravoslavlju.
65 Donosi srpanjski broj Glasnika, službenog lista Srpske pravoslavne crkve, godište 1924. Citira: Sabrina P. Ramet:
Tri jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918-2005, Zagreb, 2009., str. 140.
66 Također iz jednog broja Glasnika, službenog lista Srpske pravoslavne crkve, godište 1932. Ramet 2009., str. 140.—
141. Onodobno srpsko razmišljanje vrlo izražajno prikazuje srpska povjesničarka Olivera Milosavljević: Stereotip o
drugima kao opravdanje (argument) nacionalizma. Primer: srpski intelektualci o Hrvatima, u: Hans-Georg Fleck
— Igor Graovac (ur.): Dijalog povjesničara/istoričara, 1. svezak, Zagreb, 2000.
Na katolike je stavljen ozbiljan pritisak, no prelazak na pravoslavlje, favoriziran od

strane državnih tijela, mnogi su prihvatili iz karijerističkih pobuda (posebice snažna bila
je povezanost srpske crkve i vojske). U razdoblju između dva rata na pravoslavlje je prešlo
više stotina tisuća katolika i protestanata. Samo između 1921. i 1931. broj pravoslavaca
u prvoj Jugoslaviji porastao je s 46,7% na 48,7%, dok je broj katolika opao s 39,3%
na 37,4%, što se nipošto ne može dovesti u vezu s demografskim podacima te dvije za-
jednice. Prirast u pravoslavaca, naime, nije nadmašivao onaj kod katolika, pa se razlika
zacijelo može pojasniti konvertitstvom.#
Srpska pravoslavna crkva i nova južnoslavenska država rečena nacionalna stremlje-
nja nastojale su krijepiti i vanjskim znacima. Počela je »ekspanzija lukovičastih glava«
(koja je u Sikulskoj zemlji dobro poznata i danas). Diljem »novooslobođenih« krajeva
nove države grade se srpske pravoslavne crkve, poglavito ondje, gdje uopće nije bilo
pravoslavaca ili su bili malobrojni (npr. u Sloveniji, Ljubljani i Mariboru, ili u Hrvatskoj
— Splitu, Dubrovniku, Korčuli, pa čak i na otoku Visu, gdje se zajednica pravoslavih
vjernika sastojala samo od nekoliko žandara i vojnih časnika).# Tomu valja pridodati,
kako u Beogradu nije odobrena gradnja katoličke katedrale, da se »ne naruši pravoslavni
karakter grada«. Glasnik srpskog svećenstva Vesnik srpske crkve 1931. napisao je
»Beogradska katolička crkva i beogradski katolici su besplodna vinjaga, pustošni skakavci, antio-
podi evangelja, moljci. Katolička crkva je stara zmija iz raja zemaljskoga.«$
Svjetovna vlast dvostrukim mjerilima uopće nije pribjegavala iz samodopadnosti,

već doista povođena ciljem sporog preusmjeravanja nepravoslavnih u »slavenskoj naravi
podobniju« konfesiju.
Tijekom 1920-ih, najkasnije do 1931. reguliran je položaj jugoslavenskih vjerskih
zajednica. Međutim, položaj katolika nije uređen (nipošto slučajno, mogli bismo reći s
obzirom na gore navedeno), premda je dvadesetih bilo više neuspjelih pokušaja. U cilju
rješavanja tog problema i ublažavanja napetosti izazvanih uvođenjem diktature kralj
Aleksandar je osobno pristupio pregovorima s Vatikanom, poradi sklapanja konkor-
dara (upoznavši, čini se, ograničenja svoje politike). Marseilleski atentat onemogućio
je kraljeva stremljenja. Godine 1935. Stojadinović je, kako bi oslabio utjecaj Hrvatske
seljačke stranke i udovoljio zahtjevima svog saveznika, slovenskog katoličkog političara
Korošeca, ponovno potaknuo pitanje konkordata, koji je ubrzo, 25. srpnja 1935. potpi-
san u Rimu. No srpski se političar prevario: premda HSS više nisu obilježavali Radićevi
67 Rogošić, Roko: Stanje Katoličke crkve u Jugoslaviji do sporazuma, Šibenik, 1940., str. 29. Rogošić tvrdi da je samo
1935. na pravoslavlje prešlo 100 000 Hrvata.
68 Od 370 pavoslavnih hramova sagrađenih u međuraću 158 podignuto je na »novooslobodenom području«. (Ignja-
tović 2007., str. 175.)
69 Citat donosi Ramet 2009., str. 140. U istom članku o Katoličkoj crkvi govori sljedeće: »Ona je luciferski latinski
duh. Antihristov duh sablazni u njoj se utjelovio«. U govoru održanom u beogradskoj Sabornoj crkvi 3. studenog
1930. Nikolaj Velimirović — u to vrijeme vladika ohridski — suprotstavio se gradnji katoličke katedrale u glavnom
gradu jedinstvene južnoslavenske države. Vidjeti: Bajza ].: A delszidv diktatura, Budapesti Szemle, 1931., listo-
pad-studeni-prosinac. Bajza navodi kako je u Zagrebu istovremeno osnovana pravoslavna arhiepiskopija i u planu
je izgradnja saborne crkve (na koncu, sve je ostalo na adaptaciji, proširenju i povećanju stare pravoslavne crkve u
središtu grada).
antiklerikalni istupi, Maček, novi stranački vođa ostao je ravnodušan prema konkordatu
(sam Maček nije bio rimokatolik, već pripadnik starokatoličke zajednice, koja je u Hr-
vatskoj nastala 1918.).
Premijer je pitanje konkordata zamrzavao dvije godine — na koncu 1937., kada je
uspostavljena ozbiljna parlamentarna suradnja srpske oporbe i HSS-a protiv vladajuće
stranke, predložio je u Skupštini ratifikaciju sporazuma. Srpska pravoslavna crkva vrlo |
je energično istupila protiv konkordata. Tvrdila je da sporazum katoličku crkvu, na
štetu drugih konfesija, dovodi u povlašten položaj. Stojadinović je potom dao izraditi
prijedlog zakona, koji nabraja sva katolicima zajamčena prava i omogućuje ih i pripad-
nicima drugih konfesija. Ipak, srpska crkva nije prestajala s napadanjem konkordata
(što dokazuje da je, zapravo, djelovala sukladno rečenim, nacionalno-politickim ciljevi-
ma), vodeći oštru protukatoličku propagandu, pribjegavavši čak i ekskomunikaciji onih
pravoslavnih zastupnika, koji su na koncu ipak ratificirali sporazum. U međuvremenu u
Beogradu izbijaju krvavi ulični sukobi žandarmerije i protivnika konkordata: nakon što
se patrijarh Varnava naglo razbolio održana je procesija za njegovo ozdravljenje, koja se
pretvorila u prosvjed protiv konkordata (Krvava litija). U okršajima je, među ostalim,
ozlijeđen jedan biskup i više svećenika.
Premijer se na kraju predao, ne usuđujući se staviti ratifikaciju pred senat, sklopiv-
ši sporazum sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je pak povukla crkvene sankcije
izrečene zastupnicima. Premda natezanje oko konkordata zbog ravnodušnosti Seljačke
stranke nije pretjerano uzdrmalo hrvatski politički život, kriza ipak nije prošla bez po-
sljedica. Članstvo raznovrsnih katoličkih omladinskih organizacija u to vrijeme neopo-
zivo je napustilo ideju južnoslavenskog, pa tako i federativnog ustroja, opredjeljujući se
sve više za potpunu samostalnost Hrvatske.“
Svojim glavnim premijerskim zadatkom Stojadinović je smatrao konsolidaciju fi-
nancija i gospodarstva, u čemu je postigao određene uspjehe. Međutim, za razliku od
regenta Pavla, ne želeći federalizaciju zemlje, uopće se nije žurio nagoditi s Hrvatima.
Premda je u siječnju 1937. u Brežicama pregovarao s Mačekom, nije postigao sporazum
o pitanjima ustava i hrvatske autonomije. Godine 1937. Stojadinović uspijeva dovesti
u red odnose s Italijom, a 1938. pušta Malu Antantu da izdahne, približavajući sve više
Jugoslaviju Silama osovine i ravnodušno promatrajući pad Čehoslovačke. Ipak, premi-
jerova nova vladajuća stranka (premda je za oporbu vrlo nepovoljan sustav podjele man-
data ostao na snazi) na izborima u prosincu 1938. osvaja puno manje glasova od svoje
prethodnice na izborima 1935. Naime, popularnost vlade nije nimalo rasla, a sustav je,
zapravo, i dalje bio pseudoparlamentaran.
Nije popuštala ni napetost među narodima, i to ne samo zbog djelovanja raznovr-
snih ekstremističkih skupina. Žandarmerija je u više navrata, posebice u vrijeme izbora
70 Veé je i Bajza upozorio, kako je Stojadinović, nakon što je konkordat dobio odbijenicu Svetog sinoda Srpske pra-
"voslavne crkve, dodao nove članke, proširivši na sve konfesije ona prava, koja su prema konkordatu trebala pripasti
katolicima. BajzaJ.: A delszliv konkordátum, Magyar Szemle, studeni 1937.
71 Goldstein 2008., str. 160. Nadbiskup Stepinac, koji je ranije bio »dobar Hrvat i dobar Jugoslaven«, od tog trenutka
sve manje je smatrao mogućim suživot Srba i Hrvata u istoj državi.
u ruralnim područjima, dolazila u sukob s lokalnim seoskim stanovništvom, koristeći

vatreno oružje. Ti događaji uvelike su revoltirali hrvatsku javnost." Tenzije su porasle
i uslijed ubojstva poznatog političara seljačke stranke Karla Brkljačića u Lici, za koje je
javnost optuživala četnike. U drugoj polovici 1930-ih u Hrvatskoj je formirano sve više
četničkih organizacija (a bio je aktivan i Zbor) — međutim, vlasti su protiv njih nastu-
pale vrlo rijetko, premda su često provocirale hrvatske susjede. Hrvatska seljačka stran-
ka reagirala je prilično nespretno, oformivši 1935. organizaciju pod imenom Hrvatska
građanska i seljačka zaštita, koja je bila naoružana samo drvenim štapovima (no 1939.,
nakon osnutka Banovine Hrvatske, opremljena je i vatrenim oružjem). Godine 1936. u
Kerestincu izbio je sukob sa zagrebačkim četnicima, pri čemu je više Srba izudarano na
smrt. Dakle, međunacionalni sukobi već su i u međuraću povemeno poprimali nasilne
oblike. Suradnja HSS-a sa Samostalnom demokratskom strankom (Seljačko-demo-
kratska koalicija) donekle je ublažavala napetosti — na koncu, 1937. u Farkašiću Maček
i Seljačko-demokratska koalicija sklapaju sporazum, stvorivši izborni blok Ujedinjene
opozicije.
Nakon takvog uvoda 11. prosinca 1938. održani su parlamentarni izbori. Na pret-
hodnim izorima 1935. vladajuća stranka dobilaje 60%, a 1938. samo 54% glasova, dok
je Ujedinjena opozicija, sastavljena od hrvatskih i srpskih stanaka s rezultata od 37%
došla na 44% glasova. Kandidati Hrvatske seljačke stranke u hrvatskim su izbornim
jedinicama postigli uvjerljivu pobjedu, a u srpskim (ili mješovitim) sredinama pobjedu
su odnijeli kandidati srpskog koalicijskog partnera, Samostalne demokratske stranke, ili
zajednički kandidati Seljačko-demokrarske koalicije. Takav se ishod zbog nepravednog
izbornog zakona nije odrazio na osvojene mandate (slično 1935. vladajuća stranka do-
bila je pet puta više mandata od oporbe): Stojadinović je ponovno uspostavio vladu, no
regentu Pavlu njegova je aktivnost ubrzo dozlogrdila.
Hrvatsko gospodarstvo u prvoj Jugoslaviji

Premda je Hrvatska u Austro-Ugarskoj vrijedila za periferiju i nalazila se među najnera-
zvijenijim područjima, u novoj državi, zajedno sa Slovenijom i odcijepljenom ugarskom
Bačkom i Banatom, našla se među najrazvijenijim krajevima. Ta činjenica nije se očito-
vala isključivo u broju zaposlenih u industrijskom sektoru i uslugama, koji je značajno
nadmašivao njihov broj u Srbiji i Crnoj Gori, nego (zahvaljujući razvijenoj privrednoj
kulturi Monarhije) i u posjedovanju specifičnog poslovnog i financijskog znanja, odno-
sno iskustava, neophodnih za osnivanje i uspješno poslovanje novih tvrtki, industrijskih
72 Tako su, primjerice, 19. veljače 1935. u Sibinju kod Broda žandari došli u sukob sa seljanima koji su se poslije mise
okupljali pred crkvom, ubivši pet i uhitivši više mještana. Sutradan su otvorili vatru na Zitelje susjednoga sela, koji
su zahtijevali puštanje uhićenih, ponovno ubiši petero ljudi. Posebno veliko ogorčenje izazvao je postupak jednog
žandara, koji je pištoljem ubio ranjenog seljaka iz neposredne blizine. Velik publicitet dobio je i jedan događaj iz
svibnja 1937.: gospićka mladež na otvorenom teretnjaku, s hrvatskim stijegovima upurila se u Senj, na koncert
sarajevskog hrvatskog pjevačkog zbora. Na njih je na putu zapucala žandarmerija, oduzevši život sedmorici mladih,
među kojima je stradala i jedna djevojka. (Pavličević, 2000., str, 375.)
pogona i trgovačkih poduzeća. Međutim, hrvatsko gospodarstvo je u dvije-tri poslije-

ratne godine pretrpjelo ozbiljne gubitke, poglavito zbog nestanka zajedničkog tržišta
Austro-Ugarske Monarhije. Prije raspada Monarhije 42% hrvatskih industrijskih proi.
zvoda plasirano je na mađarsko, a 32% na austrijsko tržište, a većina uvezenih industrij-
skih artikala također je dolazila iz ugarskog, odnosno austrijskog dijela države (pri čemu
hrvatski industrijski izvoz u Srbiju nije dostizao 196!).? I većina hrvatskih poljopri-
vrednih proizvoda završavala je na unutarnjem tržištu Monarhije. Novonastale granice
razvrgnule su žive gospodarske veze, pokidavši stoljetne međuregionalne odnose, što
su dodatno pogoršali u prvo vrijeme izrazito neprijateljski odnosi Mađarske, Austrije i
nove južnoslavenske države — naime, veze hrvatskih poduzeća i nekadašnjih trgovačkih
partnera sprječavala su i cijela vlasti (carinama i drugim administrativnim mjerama),
Unatoč svemu, velik dio jugoslavenskog izvoza dvadesetih godina bio je usmjeren ka
tržištima bivše Monarhije, što je pratio i znakovit uvoz, iako je oba smjera trgovinske
razmjene obilježavalo opadanje. Pretrpljene gubitke nakon stanovita vremena ublažile
su tržišne mogućnosti koje su se otvarale u novoj državi.
U tom razdoblju dolazi i do obvezne konverzije, zamjene službene valute, što Hrvati
i Slovenci doživljavaju kao tešku uvredu. Izvorno, godine 1918. jedna austro-ugarska
kruna vijedila je jedan srpski dinar. Prema odluci nove vlade službenom monetom po-
staje dinar, a izrečena je i obveza postupne zamjene kruna za dinare. Prvo je zabranjen
uvoz kruna iz ostalih država sljednica Austro-Ugarske, a one koje su ostale u prometu
nakon 31. siječnja 1919. označene su žigom. Međutim, žigovi su se dali lako krivotvo-
riti, pa su vlasti stare austro—ugarske novčanice u studenom 1919. počele označivati
novim markicama, pri čemu su, pozivajući se na protuinflacijske mjere, jednostavno
zadržale četvrtinu novca poslanog na žigosanje, što je u sjevernom i zapadnom dijelu
države izazvalo veliko nezadovoljstvo.““ Na koncu je izvršena zamjena kruna za dinare, i
to u omjeru 4:1, puno lošijem od tržišnog tečaja. Obvezan omjer konverzije 4:1 nije po-
gađao samo Hrvate, već — budući da im je ozbiljno obezvrijedio uštede — cjelokupno
stanovništvo područja nekadašnje Monarhije. I taj potez također je pripisan djelovanju
srpskih centralističkih krugova.^
Porezni sustav nove države bio je poprilično šarolik: stanovnici područja bivše Au-
stro— Ugarske, te Srbije i Crne Gore plaćali su poreze po različitim propisima i režimu.
U razvijenijim austro-ugarskim krajevima, pa tako i u Hrvatskoj, porezi su bili veći
(npr. porez na zemljište) od onih u Srbiji. Moglo bi se shvatiti i prihvatiti, da je u cilju
oživljavanja u ratu teško oštećenog srpskog gospodarstva, u duhu solidarnosti od pusto-
šenjima nepogođenih ili barem manje oslabljenih slovenskih, hrvatskih ili vojvođanskih
pivrednih subjekata zatražena veća participacija, primjerice privremenim uvođenjem
većih poreza za razvijenije krajeve. Međutim, beogradska vlast nije iznosila molbe, već
je prisiljavala predstavnike ostalih naroda na prihvaćanje svojih poreznih i financijskih
73 Vidjeti: László Bir6: A Szerb-Horvát-Szlovén Királyság elsó ćvei, História, 31., broj 8., 2009., str. 31.
74 Bićanić, Rudolf 1938., str. 41.42.
75 Banac, Ivo 1995., str. 180.— 181.
ideja. Porezi su u Hrvatskoj i Sloveniji još dobrih desetak godina, sve do uvođenja dikta-
ture, ostali veći od onih staroj Srbiji (najveći porezni teret snosili su Vojvođani).
Započelo je golemo ispumpavanje kapitala iz (otprilike četiri puta) razvijenijih hr-
vatskih i slovenskih krajeva (te Bačke i Banata) u Srbiju. Teritorij koji je nekoć pripadao
Austro-Ugarskoj 1920—ih proizvodio je 79% bruto nacionalnog proizvoda Kraljevine
SHS. Istodobno, hrvatske su banke posjedovale 55% bankarskog kapitala. Beograd je,
zapravo, ispumpavanje hrvatskog bankarskog kapitala započeo već utvrđivanjem nere-
alnog tečaja kruna — dinar, nastavivši taj proces nakon uvođenja diktature 1929., pod
okriljem gospodarske krize. Nije sigurno da bi srpska elita bez gospodarske krize uspjela
u svojim nakanama — međutim, godine 1931. kolapsira najveća hrvatska banka, Prva
hrvatska štedionca, koja je u dotadašnjem gospodarskom životu igrala važniju ulogu od
beogradske Narodne banke i svih ostalih srbijanskih novčarskih ustanova (ta je ustanova
dvadesetih vrijedila za jedinu doista veliku, međunarodno priznatu banku Kraljevine
SHS). Pri kraju razdoblja prve Jugoslavije, 1937. godine, državne financije već kontro-
liraju beogradski bankari.
U razdoblju između 1918. i 1937. iz uže Hrvatske godišnje je izvlačeno i u nerazvi-
jenija srbijanska područja (točnije: ponajviše u Beograd i širu okolicu) ulagano oko 3
milijarde dinara. Obnova Srbije bila je neophodna. Istini za volju, ni iznosi njemačke,
austrijske, mađarske i bugarske ratne odštete nisu bili beznačajni. Premda ta sredstva
nisu pokrivala cjelokupne troškove saniranja, bila su dovoljno velika da beogradskoj
vladi omoguće obazriviji nastup na južnoslavenskom teritoriju nekadašnje Monarhije,
kako lokalno stanovništvo participaciju u obnovi Srbije ne bi doživljavalo kao pljačku.
Hrvatski političari bili su spremni donekle prihvatiti sredstva utrošena na obnovu Srbije
i razvoj nerazvijenih krajeva zajedničke države, no nisu mogli trpjeti bez riječi rasipnost
umjetno napuhane državne administracije i vojske (sastavljenih pretežito od Srba iz Sr-
bije). U vezi vojske nije pretjerano spominjati rasipnost: naime, prva južnoslavenska
država za vojne potrebe trošila je povremeno čak 30%(!) svog proračuna, pri čemu je
skoro u cijelosti izostala modernizacija naoružanja — izvješća britanskih saveznika s
kraja tridesetih o stanju jugoslavenskih oružanih snaga ocrtavaju mračnu sliku.“ Isto-
dobno, značajna proračunska sredstva gutala je — prema svjedočanstvu suvremenika,
u odnosu na austro-ugarska vremena — poprilično glomazna korupcija, iako o njenim
dimenzijama ne raspolažemo preciznim istraživanjima i podacima.
Unatoč svemu ne možemo reći da su hrvatsko gospodarstvo međuraća obilježavali
samo negativni procesi. Početkom dvadesetih uslijedio je relativno brz oporavak od gu-
bitka tržišta Monarhije, a u više industrijskih grana došlo je do osnivanja značajnih tvor-
nica, kako bi se zamijenio uvoz iz Austrije i Madarske." Do 1939. ukupna jugoslavenska
76 Olosem stanju vojske svjedoče i francuski izvještaji. Vidjeti: István Majoros: Párizs balkáni politikájáról a huszadik
század elsó ćvtizedeiben, u: A Balkdn és a keleti kćrdćs..., 2005., str. 200.
77 Urazdoblju između 1918. i 1939. 65% industrijskih pogona otvoreno je u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini. László
Bíró 2010, str. 189. Omjer investicija, npr. izgradnje željezničke pruge u razmatranom razdoblju u Hrvatskoj je
tek 13%, dok isti u Srbiji iznosi 58% (najlošije su prošle Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora). Gustoća
hrvatske željezničke mreže i ovako je nadmašivala srpsku (6 km/100 km?, a u Srbiji 4,2%). Bíró 2010., str. 180.
industrijska proizvodnja dostigla je 190% rezultata iz 1913. godine, u čemu je značajan

udio imao rast hrvatske industrijske proizvodnje. U razdoblju između 1918. i 1938. u
Hrvatskoj su ostvarena ulaganja kapitala u vrijednosti 435 dinara (po glavi stanovnika),
što je nadmašila jedino Slovenija s 697 dinara, dok je ta vrijednost u staroj Srbiji bila
336, a Bosni i Hercegovini, te Makedoniji tek 100 dinara.“* Usto, većina ulaganja u
Hrvatskoj i Sloveniji bila je usmjerena u prerađivačku i tekstilnu industriju, proizvodnju
strojeva itd., dok je strani kapital u Bosni i Hercegovini i Srbiji pristizao prvenstveno u
proizvodnju sirovina, vađenje željeza i obojenih kovina (bakra, antimona, olova i srebra),
rudarstvo i otvaranje rudnika.
Ekonomsko-povijesne kritike, koje naglašavaju da je gospodarstvu prve Jugosla-
vije u europskoj podjeli dopala tek kolonijalna uloga dobavljača sirovina razvijenijih
država, ne odnose se, ili se tek u manjoj mjeri odnose na hrvatsku i slovensku privredu,
Hrvatska je raspolagala jedino značajnijim količinama boksita, koji je u drugoj polovici
tridesetih eksploatiran za potrebe njemačkog tržišta (pripremajući se za rat Njemačka
je uvozila sve dostupne količine boksita, kako bi priskrbila aluminij, važan za proizvod-
nju zrakoplova). Sve do izbijanja svjetske gospodarske krize 1929. godine u više grana
hrvatske industrije događaju se ozbiljne investicije: otvara se tvornica tekstila u Varaždi-
nu, kasniji Varteks (tekstilna industrija do kraja ovdje razmatranog razdoblja čini blizu
10% hrvatskog gospodarstva), u Slavonskom Brodu gradi se tvornica vagona, strojevai
mostovnih konstrukcija, nadomjestivši u velikoj mjeri raniji uvoz. Brodska tvornica če-
ličnih konstrukcija izradila je elemente brojnih novih cestovnih i željezničkih mostova,
ugrađujući ih diljem zemlje pomoću svojih stručnjaka. Premda je uz pomoć vlade dobila
konkurenciju u Smederevu i Kragujevcu, zahvaljujući kvalitetnim proizvodima brodska
je tvornica zadržala značajan tržišni položaj.
Dvadesetih godina najviše industrijskih pogona gradi se upravo u Hrvatskoj i Slo-
veniji, što se u prvom redu može protumačiti naprednijom poslovnom i financijskom
kulturom. Hrvatski gospodarski subjekti proizvodili su prvenstveno za interno, jugo-
slavensko tržište, no vremenom mnogi (poglavito njemački i židovski poduzetnici) re-
aktiviraju stare srednjoeuropske veze, pokušavajući proširiti obuhvat poslovanja. Usli-
jed toga, zapravo, hrvatsko gospodarstvo u razdoblju do 1930. i 1931. ne postiže loše
rezultate, no ranije razlike među razvijenim sjevernim-sjeverozapadnim (godine 1918.
73% industrijskih pogona nalazilo na sjeveru) i nerazvijenim južnim—jugoistočnim po-
dručjima nove države dodatno su porasle. Godine 1938. na području Hrvatske djelovalo
je 1242 tvornice, to jest 29,18% ukupnih tvornica u Jugoslaviji. Međutim, dvadesetih
godina izvršeno je više ulaganja, a hrvatska industrija bila je jača nego krajem tridese-
tih: do 1929. sagrađene su 432 nove tvornice i uloženo 1 093 242 000 dinara, dok je
u razdoblju između 1929. i 1938. izgrađeno 300 tvornica, pri čemu je investirano više
78 Macura, Miloš: Stanovništvo kao činilac privrednog razvoja Jugoslavije, Beograd, 1958., str. 13. U odnosu na ju-
goslavenski prosjek investicije u Hrvatsku iznosile su 14096. Bíró 2010., str. 191. Sveukupno, razvoju Hrvatske i
Slovenije u razdoblju međuraća približavali su se samo Beograd i podunavski krajevi Srbije (ali ne i jug): razvoj u
Vojvodini bio je manji, dok je Bosna i Hercegovina u polju ulaganja u odnosu na vrijeme Austro-Ugarske naglaše-
nije zaostajala za državnim prosjekom.
od upola manje, 524 054 000 dinara (od emblematskih tvornica druge Jugoslavije u to
je vrijeme, 1932. godine osnovana tvornica obuće Borovo). Opadanje su prouzročili
gospodarska kriza, slabljenje hrvatskih investicijskih banaka i premještanje financijskog
središta države u Beograd.?
Posustajanju impozantnog rasta hrvatskog gospodarstva iz dvadesetih godina tije-
kom narednog desetljeća pored utjecaja svjetske gospodarske krize doprinijela je i snažna
prosrpska gospodarska politika u vrijeme diktature. Više hrvatskih banaka otišlo je u ste-
čaj, zatvoreni su brojni industrijski pogoni ili je došlo do drastičnog smanjenja proizvod-
nje, ozbiljno je porasla nezaposlenost. Pad otkupnih cijena poljoprivrednih proizvoda
snažno je pogodio seljake — vlada je pokušala pomoći uvođenjem fiksnih otkupnih
cijena, koje su nadilazile one na svjetskom tržištu.
Krajem tridesetih nastupa vrijeme regionalne gospodarske ekspanzije Njemačke i
susljednog, povećanog izvoza, što je oživilo jugoslavensku privredu, unapređujući sta-
nje u Hvatskoj. Pripremajući se za rat nacistička Njemačka znatno je povećala uvoz
prehrambenih proizvoda, što je pozitivno utjecalo na jugoslavensku, odnosno hrvatsku
poljoprivredu.
Zakašnjeli kompromis. Osnivanje Banovine Hrvatske.

Regent Pavle ubrzo nakon izbora 1938. godine i manje od dva mjeseca novog premijer-
skog mandata, zbog odlaganja kompromisa s Hrvatima (rekli bismo, pučem) smijenio
je Stojadinovića, zamijenivši ga u veljači 1939. ministrom Dragišom Cvetkovićem. Pri-
bojavajući se sve veće njemačke i talijanske prevlasti, te raspada Jugoslavije, regent Pavle
i njegov beogradski politički krug u predvečerje Drugog svjetskog rata (poslije Ans-
chlussa, Münchenskog ugovora, raspada Čehoslovačke i talijanske okupacije Albanije)
pristaju na izmjenu državnog ustroja i u kasno ljeto 1939. odlučuju sklopiti kompromis
s Hrvatima.
S hrvatske strane postizanje sporazuma bila je zasluga Vladka Mačeka, političara
Seljačke stranke. Sklapanju sporazuma prethodila je šestomjesečna pozicijska borba. U
međuvremenu, u cilju vršenja pritiska na Beograd, Maček potajno pregovara i s Talija-
nima, premda ne namjerava pripojiti Hrvatsku Mussolinijevu imperiju." Uslijed hrvat-
sko-srpskih pregovora 26. kolovoza 1939. osnovana je Banovina Hrvatska, koja je obu-
79 Kolar, Mira: Gospodarske prilike na hrvatskom prostoru između dva svjetska rata, u: Povijest Hrvata, II. svezak,
Zagreb, 2007., str. 108. Međutim, M. Kolar ukazuje i na činjenicu da onodobni industrijski razvoj Hrvarske daleko
zaostaje za curopskim prosjekom. Bolje je stajala čak i tada talijanska Istra, u kojoj 1937. posluje 3529 poduzeća s
26 000 zaposlenih — u to vrijeme osnivaju se danas poznate hrvatske tvornice, poput rovinjskog pogona za kon-
zerviranje ribe i tvornice duhana. Čuvena zadarska tvornica likera također se uzdigla u vrijeme Italije — u odnosu
na doba mađarske vlasti jedino je opala industrijska proizvodnja Rijeke.
80 Tu tvrdnju u svom dnevniku iznosi talijanski ministar vanjskih poslova Ciano, no osobno mislim da Maček, tvrdeći
suprotno u svojim memoarima, govori istinu. (V. Maček: Memoari, Zagreb, 1992., str. 130.) Da je Maček doista
želio postići hrvatsku neovisnost milošću Sila osovine, zasigurno ne bi odbio takve, izrazite prijedloge njemačke
strane u ožujku 1941. (Vidjeti: Matković, Hrvoje 1999., str. 396.—397.)
hvaćala značajan dio hrvatskog etničkog teritorija. Predviđeno je i stvaranje slovenske,

odnosno — od ostalih dijelova zemlje (velik dio Bosne, Vojvodina, Srbija, Crna Gora,
Makedonija) — srpske banovine, što je bilo jednako federalizaciji. Banovina Hrvatska,
naravno, nije bila posve suverena, no u brojnim područjima — pa tako i gospodarstvu
— dobila je veliku samostalnost. Odlučena je i obnova rada Sabora (na koncu izbori
za Sabor nisu održani). Maček je uzdignut u dužnost zamjenika premijera zajedničke,
beogradske vlade, dok je ulazak HSS-a u vladu (točnije, Seljačko-demokratska koali-
cije, budući da je od pet ministara jedan bio kandidat srpske Samostalne demokratske
stranke) služio stabilizaciji unutarnjopolitičke situacije.
Takav kompromis Hrvatska seljačka stranka smatrala je tek prvim korakom: iako je
polagala pravo na dodatne ovlasti, raspad Jugoslavije nije priželjkivala. Istodobno, činje-
nica je da se stvaranje Banovine Hrvatske protivilo duhu važećeg ustava iz 1931. godine
(premda se radilo o nametnutom, nedemokratskom ustavu). Srbijanske demokratske
stranke su negodovale, smatrajući da ih je Maček u interesu hrvatske autonomije ostavio
na cjedilu. Istodobno, protivili su se i bosanski Muslimani — naime, granice Banovine
Hrvatske obuhvaćale su i bosanske, odnosno hercegovačke krajeve shrvatskom većinom,
dok se Jugoslavenska muslimanska organzacija (JMO) oduvijek zalagala za jedinstvenu
Bosnu i Hercegovinu (što, naravno, nije poštovano ni prilikom uvođenja ustroja bano-
vina 1929. godine). Velikohrvatski i velikosrpski krugovi kompromis su podjednako
smatrali izdajom, pa su u Zagrebu i Beogradu održani prosvjedi. Ustaše i njihove pristaše
podjelu Bosne i Hercegovine smatrali su neprihvatljivom, jer su smatrali da bi granica
Hrvatske trebala biti na Drini (dok su Muslimane željeli integrirati u hrvatski narod).
Osnivanje Banovine Hrvatske ujedinilo je sve pobornike velikosrpske ideje: srpske
stranke praktički jedinstveno odbile su srpsko-hrvatsku nagodbu, za koju se zalagao
regent Pavle. Ljotić je indignirano zahtijevao »promptno napuštanje hrvatskog ekspe-
rimenta«. Vlada Cvetković-Maček 1940. nakon jedne akcije Zbora (pokušaja nasilnog
osvajanja beogradskog sveučilišta, popraćenog veličanjem Hitlera i Ducea, i parolama
koje su tražile pogubljenje Židova i masona) zabranila je Ljotićev pokret: pritvoren je i
sam Ljotić, ali je ubrzo pušten na slobodu. Ljotić je nestao iz vidokruga vlasti, no usko-
ro se ponovno potajno sastao s vladikom Velimirovićem i ministrom obrane Milanom
Nedićem. Regent Aleksandar iste je godine smijenio Nedića zbog pretjerane bliskosti sa
Silama osovine. U to vrijeme, slično Telekijevoj vladi, jugoslavenske vlasti prvenstveno
su željele izbjeći uplitanje u međuvremenu otpočeti Drugi svjetski rat. Vlada je bila u
nezavidnom položaju: većina velikosrpskih snaga osuđivala je politiku regenta Pavla,
tražeći izmjenu sporazuma sa Hrvatima ili barem kao odgovor stvaranje velikosrpske
teritorijalne jedinice unutar Jugoslavije, sa središtem u Skopju (koje je u 14. stoljeću bilo
prijestolnica cara Dušana). Usporedno s tim pojedini vojni časnici razmatrali su moguć-
nost izvršenja državnog udara.
Europska povijest nije ostavila previše vremena prvom jugosalvenskom federalistič-
kom eksperimentu: Banovina Hrvatska nije se uspjela konsolidirati, pa čak ni valjano
ustrojiti — premda je dobila načelnu financijsku samostalnot, do izbijanja rata, pri-
mjerice, nije riješeno pitanje poreznih prihoda (koji su i dalje pristizali zajedničku beo-
o o
-
Karta 14.: Hrvati u prvoj Jugoslaviji 1939.

(1. morska granica sa Italijom; 2. granice između pojedinih banovina; 3. granica izmedju nekadašnje
Savske i Primorske banovine; 4. područja ostalih upravnih područja (banovina) Jugoslavije; 5. područja
Savske i Primorske Banovine koja su ušla u sastav Banovine Hrvatske; 6. područja Banovine Hrvatske koja
su do 1939. bila izvan Primorske i Savske banovine; 7. područja nekadašnje Savske i Primorske banovine
koja nisu ušla u sastav Banovine Hrvatske)
gradsku blagajnu). Iako interni odnosi u prvoj Jugoslaviji ni blizu nisu bili idealni, nego
opterećeni državnim nasiljem, despotizmom, terorizmom i teškim međunacionalnim
sukobima, njemački povjesničar Ludwig Steindorff primjećuje da je hrvatska i srpska
elita (ili barem dio njih) iznova započinjala dijalog, otvoreno raspravljajući o razlozima
napetosti, prihvativši na koncu — premda prekasno — kompromisno rješenje." Takvo
političko ponašanje u povodnju međunacionalne mržnje tijekom Drugog svjetskog rata
u cijelosti je iščezlo, a na žalost — posebice u vezi otvorenog, demokratskog raspravljanja
o problemima — nije se vratilo ni u vrijeme drugog južnoslavenskog državnog eksperi-
menta, uvelike doprinoseći njegovu propadanju.
81 Steindorff, L. 2006., Povijest Hrvatske, str. 172.

Glavna nakana vlade Cvetković-Maček bila je izbjegavanje ulaska u rat, uslijed čega
se pokušavala podjednako distancirati od nacističke Njemačke i Italije. Zapravo, tomu je
bilo podređeno i potpisivanje tzv. ugovora o vječnom prijateljstvu s mađarskom vladom,
11. prosinca 1940. godine. Cvetkoviću se, međutim, može prigovoriti što je njegova
vlada tražeći naklonost Berlina u to vrijeme (1940.) donijela prve uredbe o ograničenju
građanskih prava Židova. Premda su u odnosu na židovske zakone ostalih država regije
sadržale relativno blaže restrikcije (uvođenje numerus claususa na fakultetima, zabrana
dobavljanja hrane vojsci tvrtkama u židovskom vlasništvu), uredbe su afirmirale politiku
isključenja i time ostvarile negativan utjecaj na javnost. Uslijed protivljenja bana Ivana
Šubašića ograničenja nisu uvedena na području Banovine Hrvatske, i to ne zbog anti-
semitskog sadržaja i duhovnosti propisa, nego iz razloga što su prihvaćeni bez pristanka
hrvatske autonomne vlade.
Uvođenje uredbi, inače, predložio je Anton Korošec, član beogradske vlade i vođa
najjače slovenske političke snage, Slovenske narodne stranke, koji je samo dvije godi-
ne ranije poricao da u Jugoslaviji postoji židovsko pitanje. Antisemitskim stajalištima
priklanjali su se i određeni krugovi bliski Katoličkoj crkvi. Međutim, vodstvo Jugosla-
venske katoličke crkve, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem i na-
juglednijim katoličkim glasilom, zagrebačkim Katoličkim listom (u skladu s papinskom
pobudnicom Pija XI.), od svih sudionika jugoslavenskog društvenog života (barem u to
vrijeme, budući da je ranije i rečeni list iznosio drukčije stavove) najoštrije se suprotstav-
ljalo antisemitizmu, osuđujući sve oblike rasne diskriminacije.“
Međutim, Hitler je tada želio mir na Balkanu, ne podržavajući razbijanje Jugoslavije
(u tom razdoblju Nijemci ne pružaju nikakvu pomoć ustašama) i ne planirajući nikakav
vojni poduhvat u regiji, čak ni nakon Mussolinijevog teškog vojnog neuspjeha u Grčkoj
(Mussolini je pohod poduzeo bez Fiihrerova znanja). Svoj stav nacistički diktator mi-
jenja tek nakon iskrcavanja britanskih snaga u Grčkoj. Britanska balkanska politika u
proljeće 1941. izaziva ozbiljne poteškoće u cjelokupnoj regiji. Britanske intervencijske
postrojbe u Grčkoj bile su malobrojne i nedovoljne za obranu svojih saveznika — uspje-
le su jedino isprovocirati Nijemce, poučene Prvim svjetskim ratom i zabrinute zbog
mogućnosti otvaranja nove balkanske (solunske) bojišnice, dovevši do invazije Grčke.
Tako je britanski potez u dugoročnoj perspektivi — pobjeda u Drugom svjetskom ratu
— bio razuman, ulogu tajne službe Velike Britanije, među ostalim, na tlu Jugoslavije
možemo smatrati donekle neodgovornom.
Nijemci, naime, ni dalje nisu kanili uvući Jugoslaviju u rat, no zbog britanske nazoč-
nosti u Grčkoj stavili su jugoslavensku vladu pod pritisak, tražeći pridruživanje Trojnom
82 Nadbiskup Stepinac i na međunarodnom planu bio je poznat kao protivnik rasizma: njegov tajnik 1940. u svom
dnevniku navodi sljedeću Stepinčevu izjavu: »Očuvao nas Bog od "zaštite nacional-socijalističkog Reicha. To bi
značilo definitivnu propast za europsku civilizaciju a specijalno za hrvatski narod.« Istodobno, Stepinac je odbio
zamolbu Mile Budaka da svećenici s govornica ne kritiziraju »nacionaliste« (to jest: ustaše), odvrarivši: »Mi pobija-
mo samu zlu ideju poganskog nacionalizma kakav se pojavio u Njemačkoj, jer onakve doktrine ne može katolička
crkva da prihvati.« (Oba citata: Goldstein, 2008., str. 161.)
83 O britanskoj intervenciji u Grčkoj vidjeti: Róbert Surányi: Oroszlán az Akropoliszon. Brit intervenciók Hellászban
(1940—1945.), u: Schuller, B. — Dćnes Sokcsevits (ur.): Pillantds a Balkdnra, Pečuh, 2007., str. 26.—48.
paktu i pasivnost u slučaju njemačkog napada na Grčku. Nakon što je Cvetkovićeva vlada
potpisala sporazum, jedna skupina časnika, predvođena generalima Mirkovićem i Simovi-
ćem, precijenivši ohrabrivanja britanske tajne službe u noći između 26. i 27. ožujka 1941.
izvršila je državni udar, prisilivši regenta Pavla na ostavku i proglasivši prijevremeno Petra
I. punoljetnim.* Državni udar u Beogradu je popraćen masovnim prosvjedima, u kojima
su sudjelovali i komunisti (premda ih, unatoč tvrdnjama titoističke historiografije, nisu
samostalno organizirali). Srpski prosvjednici uzvikivali su parole »Bolje grob, nego rob!
Bolje rat, nego pakt!«, te »Nema rata bez Srba!«. U Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima
održani su samo manji prosvjedi, koje su organizirali komunisti. Za razliku od uvriježenog
mišljenja, pučistička vlada nije imala hrabrosti rasknuti Trojni pakt, pokušala je doći do
dogovora s Nijemcima, ali nije polučila uspjeh. Hitler je odmah donio odluku o zauzima-
nju i komadanju Jugoslavije. Iako je prvenstveni cilj pučista bio promjena politike regenta
Pavla prema Hrvatima, u napetoj situaciji ipak pozivaju Mačeka u vladu.??
Tako je Drugi svjetski rat zahvatio i Jugoslaviju: 6. travnja 1941. ratno zrakoplovstvo
nacističke Njemačke izvršilo je terorističko bombardiranje Beograda. Nijemci i njihovi
saveznici Jugoslaviju su dokrajčili za 11 dana, vojska se raspala umalo bez otpora (što se
ne odnosi samo na hrvatske i ostale nesrpske jedinica — čak ni čisto srpske postrojbe
nisu pružile otpor koji bi se mogao mjeriti s njihovim herojstvom u Prvom svjetskom
ratu). Unatoč općem uvjerenju, njemački napad nije potpuno iznenadio rukovodstvo
jugoslavenske vojske, koje je tri dana prije njemačke akcije primilo upozorenje od bri-
tanske tajne službe, odnosno svog vojnog atašea u Berlinu.“ Nesuvremeno naoružana
vojska, na čelu s časničkim zborom neupućenim u moderno ratovanje, razdirana među-
nacionalnim sukobima, nije mogla obraniti zemlju od nadmoćnih napadača, spremnih
na puno jači angažman. Kralj i vlada napuštaju zemlju (lete prvo u Atenu, a potom
odlaze u Kairo), a vojska 17. travnja 1941. prihvaća bezuvjetnu kapitulaciju. U vrijeme
ulaska njemačkih postrojbi u Zagreb, 10. travnja ustaški vođa Slavko Kvaternik, u ime
Ante Pavelića proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku.
84 Časnici koji su sudjelovali u pripremi državnog udara bili su u neposrednoj vezi s britanskom tajnom službom, te su
djelom i postupali na inicijativu te organizacije. Milovanović, Nikola: Pukotine kraljevstva: Rat obavještajnih službi
na tlu Jugoslavije, sv. 1.—2., Beograd, 1978., I. svezak: str. 47., 51.—52., 55. i 58., odnosno: Balfour, Niel— Mackay,
Sally: Paul of Yugoslavia: Britain Maligned Friend, London, 1980., str. 258. Na temelju britanskih dokumenata
Cohen tvrdi da su tri generala — organizatora od britanske tajne službe primila i novac. (Cohen 1997., str. 58)
85 Onodobna hrvatska javnost nije bila jedina, koja je pretpostavljala da su generali — urotnici protivnici srpsko—hr-
vatskog sporazuma. General Simović i njegovi kolege prethodno su izradili kartu Velike Srbije, čije su granice preko
Virovitice i doline Une sezale do šibenskog priobalja. Vidjeti: Jovan Dučić: Sporna pitanja Kraljevine Jugoslavije,
Knjižara Obradović, Beograd, 1990., str. 175. Simovićev krug Mačekove uvjete prihvatio je isključivo uslijed napete
međunarodne situacije: naime, Maček je svoje sudjelovanje u vladi uvjetovao prihvaćanjem Banovine Hrvatske i
(njezinih granica).
86 Balfouri Mackay 1980., str. 273., Cohen 1997., str. 63., Milovanović 1978., T. svezak, str. 315.
POGLAVLJE TRINAESTO
Hrvatska u Drugom svjetskom ratu

(1941.—1945.)
rugi svjetski rat je na hrvatskim prostorima trajao četiri godine, ali te su četiri go-
dine sručile ogromne patnje na sve slojeve stanovništva, neovisno o njihovu nacio-
nalnom, vjerskom ili društvenom statusu. Međutim, pored ratnoga razaranja i iznimno
velikoga broja žrtava taj je rar u hrvatsko društvo unio i tešku političku podijeljenost čiji
se tragovi u javnom životu i u medijima povremeno mogu nazrijeti čak i danas (više od
šezdeset godina nakon tih događaja). Razlog tomu je taj što su složena i višestruka nepri-
jateljstva u razdoblju između 1941. i 1945. među stanovnicima Hrvatske stvorila jazove
i lomove. Vodila se kompleksna i višestrana oružana borba s puno sudionika. Istodobno
se vodila narodnooslobodilačka borba protiv stranih, njemačkih i talijanskih okupatora i
ogorčeni sukob etničkoga karaktera koji je kulminirao genocidom između Hrvata i Srba
(politički motivirano prizivanje čijih uspomena još je i 1991. godine donosilo posljedi-
ce), a zatim, tragom širenja partizanskoga ustanka, došlo je i do hrvatsko-hrvatskoga
građanskog rata izazvanog političkim suprotnostima (paralelno s tim ujedno se vodila i
srpsko-srpska unutarnja borba između komunista i rojalista).
Hrvatsko se stanovništvo u toliko velikom broju borilo u redovima Titove parti-
zanske vojske (posebno između 1943. i 1945.)! da nepristrani povjesničar ne bi smio
stigmatizirati Hrvate kao narod znakom zadnjeg Hitlerova poslušnika. Čak ni ako je
činjenica da je država kojom su upravljali ustaše sve do kapitulacije ustrajala uz Njemač-
ku, štoviše, jedan dio njezinih oružanih snaga položio je oružje tek nekoliko dana nakon
nje. Unatoč tomu, još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i kasnije, srpske nacionalistič-
ke snage pokušavale su Hrvate prikazati upravo u tom svjetlu (u inozemstvu ne i bez
uspjeha). Ponajviše na način da bi ulogu Srba u antifašističkom otporu prenaglašavale,
a ulogu Hrvata prešućivale ili umanjivale, odnosno pred licem međunarodne javnosti
antifašističke Srbe bi se prikazivalo kao Srbe, dok bi Hrvati koji su se borili zajedno s
njima bili prikazivani kao Jugoslaveni (tijekom pripreme rata protiv Hrvatske 1991. go-
dine miloševićevska propaganda također se poslužila istim oruđem, proglasivši fašistič-
kima sve hrvatske političke snage). U isto vrijeme, činjenica je da je hrvatsko—hrvatski
bratoubilački rat također prouzrokovao brojne obiteljske tragedije koje dijelom nisu
zaboravljene ni do danas.
1 Omjer Hrvata koji su sudjelovali u partizanskom pokretu je u odnosu na Hrvate u cjelini veći od omjera članova
francuskoga antifašističkog otpora u odnosu na ukupno stanovništvo Francuske, ili pak pripadnika norveškoga ot-
pora u odnosu na ukupno stanovništvo Norveške. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je ukupno 46 tisuća partizana
hrvatske nacionalnosti žrtvovalo život na strani Tita. Tako Hrvatska nije neopravdano — barem u načelu — uvr-
štena među pobjednike.
Hrvatska u Drugom svjetskom ratu (1941.—1945.) 405
Osnovni povijesni problem možda bi se najbolje mogao sažeti ovako: 1941. godine
stvorena je od mnogih tako dugo priželjkivana hrvatska nacionalna država na ruševi-
nama prve Jugoslavije. No ona je rođena milošću sila Osovine, ovisila je o njima, te je
primjenjivala njihovu rasno—nacionalnu, ekstremnu isključivu politiku koja je stanov-
ništvo svrstano u druge nacionalne ili rasne kategorije lišavala temeljnih prava, dapače,
i života. Antifašistički pokret otpora, koji se borio protiv okupatora i ustaša, međutim,
umjesto samostalne hrvatske države mogao je obećati tek federativnu jedinicu unutar
ponovno stvorene Jugoslavije. S druge strane, nakon svoje pobjede partizanski pokret
pod vodstvom komunista srušeni totalitarni sustav koji je slijedio obrazac njemačkoga
nacizma i talijanskoga fašizma zamijenio je novim totalitarizmom sovjetskoga tipa, koji
se ovaj puta temeljio na klasama (i bio je obojen srpskom hegemonijom koja, iako je
u usporedbi s odnosima u Kraljevini SHS bila manje očita, ali se ipak mogla nazirati).
Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
»Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka ih
je pet al neka su slobodni i sretni.«
Ante Starčević
Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koja je proglašena 10. travnja 1941. go-
dine, a koja je u skladu sa starim, maksimalističkim hrvatskim nacionalnim težnjama i
težnjama za nacionalnom državom još iz 19. stoljeća obuhvaćala i Bosnu i Hercegovi-
nu, te je dakle bila otprilike dvostruko veća od današnje Republike Hrvatske, hrvatske
mase doživjele su kao oslobođenje od beogradske vladavine. No, nova je hrvatska država
samo u svom nazivu bila nezavisna. Iako je u načelu imala isti status kao druge države
koje su ulazile u saveznički sustav sila Osovine (Rumunjska, Bugarska, Mađarska), u
stvarnosti je njena vlada imala puno manje ovlasti u odlučivanju negoli vodstvo netom
spomenute tri države, a okupatori su se puno češće i neposrednije uplitali u unutarnje
poslove zagrebačke vlade nego recimo Mađarske, čak i nakon njene njemačke okupacije
19. ožujka 1944. godine. Sa statusom hrvatske države možda se u najvećoj mjeri može
usporediti status Slovačke. Na velikom dijelu teritorija hrvatske države bile su stacioni-
rane njemačke i talijanske postrojbe, svoje je nastajanje dugovala potpori sila Osovine,
stoga je njihov pad zapečatio i sudbinu državne tvorevine iz Drugog svjetskog rata pod
ustaškim vodstvom.
Međutim, na osnovi jugoslavenske historiografije nakon Drugog svjetskog rata, da-
našnji čitatelj teško može steći objektivnu sliku o povijesti hrvatske državne tvorevine
koja je postojala između 1941. i 1945. godine, a još manje o okolnostima njezina na-
stanka, o motivima njenih utemeljitelja kao i o tomu kakav je bio odnos Hrvata u trav-
nju 1941. godine (i kasnije) prema novoj državi. Također sve donedavna svijet je mogao
čitati samo podeblja jugoslavenska izdanja o zvjerstvima ustaša čiji su autori duboko
šutjeli o masovnim ubojstvima počinjenim od druge strane odnosno drugih strana (di-
jelom četnika, ali posebno partizana) koji su često puta bili znatnih razmjera.? Suprotno
jugoslavenskoj praksi, u velikom dijelu izdanja hrvatske emigracije (iako ni približno ne
u svima) grčevito se nastojala uljepšati prošlost koju je uljepšati nemoguće.
Osnivanje hrvatske države 1941. godine, naravno, ne može se promatrati izdvojeno
od agresije sila Osovine protiv Jugoslavije, a ne može se nazvati ni spontanom akcijom
naroda, kako su to činili pojedini hrvatski emigrantski autori (ili pak revolucijom, kako
je to službeno deklariralo ustaško vodstvo), no ne može se niti shvatiti ako ga ne stavimo
u kontekst stoljetnih borbi hrvatskih težnji za neovisnošću. Istovremeno, iako je ustaško
vodstvo stalno i na svim područjima proklamiralo postavljanje hrvatskih nacionalnih
interesa u središte pozornosti i slobodu Hrvata, ono je ustvari odbacilo suštinu pravaške
tradicije koja je hrvatsku neovisnost željela ostvariti isključivo zajedno s demokratskim
slobodama. Štoviše, sam Pavelić se o demokraciji izjašnjavao s izrazitim prijezirom, kao
o židovskoj izmišljotini, te je smatrao kako treba slijediti novi, totalitarni režim koji su
zastupali Mussolini, odnosno Hitler. Stoga njegova država ni u najmanjoj mjeri nije
odgovarala starčevićevskim zahtjevima citiranim u sloganu ovoga poglavlja.
Utjecaj ideologija talijanskih fašista i njemačkih nacista na ustaški

pokret u razdoblju između 1936. i 1941.
Nekoliko godina nakon atentata u Marseilleu, kada su u jugoslavenskoj vanjskoj po-
litici zapuhali novi vjetrovi (posebno od 1937.—1938. godine), jugoslavenski premijer
Stojadinović, koji je izgradio dobre odnose s Njemačkom i Italijom je, u cilju slabljenja
Hrvatske seljačke stranke, stvorivši svojevrsnu konkurenciju najjačoj hrvatskoj stranci,
dopustio povratak većem broju ustaških emigranata? u domovinu. U to vrijeme je u jed-
nom dijelu hrvatskoga tiska ojačala protužidovska propaganda, a pojavili su se i tekstovi
u kojima se otvoreno koketiralo s nacizmom, iako je Hrvatski narod, list Mile Budaka,
hrvatskoga pisca s ustaškim pogledima koji je također dobio dozvolu za povratak, prije
1941. godine više karakteriziralo snažno antisrpstvo te u njemu nalazimo relativno malo
antisemitskih tekstova.* Antisemitska propaganda se inače, potpuno neovisno o ustaš-
kom pokretu, već oko 1933.—1934. pojavila u hrvatskom tisku, iako nije postala prevla-
davajućim stajalištem. Takve je ideje u to vrijeme zastupao Stjepan Buć koji je između
1936. i 1939. u nekoliko navrata na priredbama različitih nacionalističkih omladinskih i
drugih društava održavao predavanja u kojima je promovirao nacionalsocijalističku ide-
2 O logoru u Jasenovcu koji su utemeljili ustaše, (do 2000. godine) objavljeno je ukupno 1106 knjiga, 1482 prisjeća:
nja i studija, te 108 svezaka dokumenata (više i na svjetskim jezicima), uglavnom u Titovoj, odnosno miloševićev-
skoj eri. Goldstein, Ivo: Hrvatska 1918-2008, Zagreb, str. 394.
3 Tadaseiz Italije kući vratio Mile Budak, koji je nakon dolaska preuzeo političko upravljanje domaćim ustaškim po-
kretom od Slavka Kvaternika, koji se nakon toga bavio samo organizacijskim pitanjima. Matković, Hrvoje: Povijest
Nezavisne Države Hrvatske, 2. prošireno izdanje, Zagreb, 2002., str. 50.
4. Golstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001., str. 100. Listovi Mlada Hrvatska i Nezavisnost puno su više
prednjačili u antisemitskoj propagandi, ali njihovi se autori tada još nisu povezali s ustaškim pokretom.
ologiju i nacističku Njemačku, odnosno u njihovim publikacijama objavljivao je članke

u kojima se propagirao nacizam. No imamo podataka i o tomu da mnogi iz redova
slušateljstva uopće nisu simpatizirali njegove poglede te da je ostao poprilično izoliran.
Međutim, u 1940. godine utemeljenu, inače potpuno beznačajnu Hrvatsku nacional-
socijalističku stranku nije se uclanio.? Sam Buć se ustašama nije priključio ni za vrijeme
postojanj a Nezavisne Države Hrvatske.“
Međutim, kako smo to već i spomenuli, najznačajnija potpora ustašama od početka
bio je najveći neprijatelj Jugoslavije, Mussolinijeva fašistička Italija, a Pavelić je tijekom
više od desetljetnoga boravka u Italiji više elemenata preuzeo iz talijanskoga političkog
sustava. Istovremeno, ustaše su neko vrijeme mogle računati i na pomoć Mađarske, no
mađarska potpora nije utjecala na pokret s ideološkoga aspekta. Pavelić se 1936. godine
pokušao približiti hitlerovskoj Njemačkoj, te su se u programu koji je tada napisao i
objavio i na njemačkom jeziku, već pojavile rasističke crte nacističke ideologije, kao i
antisemitizam koji je u to vrijeme bio potpuno nepoznat u krilu Hrvatske stranke prava
pod vodstvom Josipa Franka (Židove je apostrofirao kao neprijatelje hrvatskih težnji, te
servisere protuhrvatskoga beogradskog režima i Jugoslavije). Istina je, međutim, kako
prema njegovim navodnim »direktivama« dostavljenim 1938. godine domaćem hrvat-
skomu ustaškom pokretu ne mora se slijediti nikakav inozemni ideološki obrazac, a
pomoć dobivena od drugih naroda smije se prihvatiti samo bezuvjetno. Dvije godine
kasnije, 1940., međutim, ustaški vođa o Židovima ponovno piše kao o neprijatelju koji
se udružuje s ciljem uništavanja Hrvatske. Sukladno tomu, za vrijeme Drugog svjetskog
rata ustaše su zdušno udovoljavali svim protužidovskim očekivanjima i zahtjevima naci-
stičke njemačke vlade, no pokret je cijelo vrijeme važnijim smatrao borbu protiv Srba.
Nakon dolaska na vlast, ustaše su — kako ćemo to kasnije vidjeti — preuzeli brojne
elemente metoda provođenja vlasti fašističke Tralije i nacističke Njemačke, u brojnim
vidovima su kopirali njihov državni model. Ipak, Ivo Banac je vjerojatno u pravu kada
smatra da je ustaški pokret u osnovi (uz sve preuzete nacističke i fašističke obrasce) u pr-
vom redu bio zastupnik ekstremne nacionalističke ideologije graditelja (velike) hrvatske
nacionalne države, te je u suštini ostao pandanom onodobnih velikosrpskih težnji.“
5 Jareb, Mario: UStaško—domobranski pokret od nastanka do 1941. godine, Zagreb, 2006., str. 509.—512.
Prema Ladislausu Horyju i Martinu Broszatu, u Hrvatskoj je prije 1941. godine paralelno postojalo više pronaci-
stičkih organizacijica, njihovi ciljevi stvaranja nacionalne države bili su isti kao i u ustaša, ali nisu bili u neposrednim
kontaktima s njima (U: Hory, L. — Broszat, M.: Die kroatische ustascha Staat, Stuttgart, 1964., str. 36.)
7 Matković 2002., str. 184.
8 Banac, Ivo: Raspad Jugoslavije, Zagreb, 2001., str. 26. Banac ukazuje i da se ustaše tijekom genocida protiv jednoga
dijela Srba nisu ponašali u svojstvu nacista koji su si zacrtali dosljedno, konačno rješenje, s obzirom da su paralelno
s time poticali i katolizaciju drugoga dijela Srba, to jest njihovo integriranje među Hrvate.
Pitanja diplomatskog priznanja i granice NDH

Ustaški pokret je prije 1941. godine uistinu imao mali utjecaj na području Banovine
Hrvatske. Brojao je svega dvije tisuće članova (neki osporavaju čak i tu brojku), te nekih
dvadesetak tisuća simpatizera u krugu mladeži. Istina, potonji su, primjerice na sveuči-
lištima, tvorili prilično glasne, militantne skupine.? I Nijemci su bili svjesni toga (prema
njemačkoj procjeni, ustaše su iza sebe imali svega 2 posto hrvatskoga stanovništva, to
jest otprilike isto toliko kao i slično radikalan i ekstreman Zbor među Srbima). Nakon
državnoga udara u Beogradu 27. ožujka 1941. organiziranog uz pomoć britanskih taj-
nih službi, Hitlerovi izaslanici, Walter Malletke i Edmund Veesenmayer, upravo su se u
interesu stabilnosti nove hrvatske države koja se imala formirati, prvo obratili vođi naj-
utjecajnije hrvatske političke snage, Seljačke stranke, Vladku Mačeku, te su ga pokušali
nagovoriti na proglašenje neovisne Hrvatske, no na kraju su svi pokušaji njemačkih age-
nata da ga nagovore završili bezuspješno.'“ (Maček je simpatizirao anglosaksonske sile,
bio je uvjeren da će sile Osovine izgubiti rat, te da se sudbina Hrvatske ne smije vezati
za njemačko-talijansku osovinu). Hitler je već 27. ožujka 1941. godine donio odluku o
razbijanju Jugoslavije, te su se u interesu eventualnog osnivanja hrvatske države Nijemci
konzultirali s Talijanima. To potvrđuje prijedlog generala-pukovnika Jodla koji je 27.
ožujka u ime njemačkoga vrhovnog zapovjedništva dao talijanskom glavnom stožeru, u
kojem stoji:
»Radi unutarnjepolitičkog razbijanja jugoslavenskog državnog područja osobito je poželjno da
se u svakom smislu izlazi ususret hrvatskim težnjama za nezavisnošću i da se s Hrvatima postupa
kao s prijateljima osovine.«!!
Talijani su, međutim, jasno favorizirali ustaše, Mussolini već 28. ožujka, u Führeru
brzojavom poslanom odgovoru, Hitleru preporučuje Pavelića. Mussolini je 29. ožujka
1941. godine — prvi puta tijekom emigracije u Italiji — čak i primio Pavelića.!?
Prema svjedočanstvu mađarskih vanjskopolitičkih dokumenata, međutim, Bárdo-
ssyje (tada još kao ministar vanjskih poslova), Nijemcima preporučio Hrvatsku seljačku
9 Jelić-Butić, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 2. izdanje, Zagreb, 1978., str. 55.; Tomasevich, Jozo: War
and revolution in Yugoslavia, 1941—1945: The Chetniks, Stanford, California, 1975., str. 63., 105; Matković ospo-
rava i tu brojku od dvije tisuće: Matković 2002., str. 50; Prema Mariu Jarebu je, pak, brojka simpatizera vjerojatno
bila i veća, naime pojedina ilegalna ustaška izdanja tiskana su u 10 tisuća primjeraka, dok je Hrvatski narod koji je
uređivao Budak objavljivan u 80 tisuća primjeraka. (Jareb 2006., str. 566.—567.). Naravno, ne može se tvrditi da
je svaki čitatelj lista ujedno bio i član pokreta. Istovremeno, do svibnja 1941. godine dramatično se povećao broj
članova koji su položili ustašku prisegu, te je dostigao 100 tisuća, ali puno više podupiratelja od toga nisu stekli ni
kasnije pa bez pomoći okupatora ne bi uspjeli ostati na vlasti. (Goldstein 2008., str. 226.)
10 O okolnostima utemeljenja ustaške države vidi Krizman, Bogdan: Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1986., str. 377.—
418., 344.—376., 419.—437.; Jelić-Butić 1978., str. 59.-96. O Veesenmayeru, kao o stručnjaku, agentu i diplomatu
nacista za Istočnu Europu, vidi: Matić, Igor Phillip: Edmund Veesenmayer. Agent und Diplomat der nationalsoziali-
stischen Expansionspolitik, München, 2002. O ulozi Veesenmayera u utemeljenju NDH vidi: str. 125.—126.
11 Citira Tuđman, Franjo: Arvatska u monarbistickoj Jugoslaviji 1918-1941, svezak 2., Zagreb, 1993., str. 357.358.
Izvorno se nalazi u dokumentaciji Niirnberškog procesa. Na hrvatskom je prvi puta objavio B. Krizman. (U: Kriz-
man, B.: Hitlerov »Plan 25« protiv Jugoslavije u svjetlu Niirnberških dokumenata, Zagreb, 1953.)
12 Jareb 2006., str. 587.588.
stranku.? Dva dana nakon konzultacija s Talijanima, 30. ožujka Ribbentrop se i kod
mađarskog poslanika u Berlinu Szt6jayja informirao o hrvatskim pitanjima. Raspitivao
se o organizacijama Pavelića i Mačeka. Sztójay je u odgovoru rekao kako je Mačekova
stranka utjecajnija, ali spomenuo je i Pavelića, a i ustaše, kao političku snagu s kojom va-
lja računati. Sutradan je ministar vanjskih poslova László Bárdossy u brzojavu poslanom
Sztojayju odlučno izjavio:
»O Pavelićevoj organizaciji njemačka vlada se može informirati od talijanske vlade — s obzirom da
je Pavelić vođa talijanske ilegalne organizacije (...) S Mačekom smo u kontaktu putem našega kon-
zula u Zagrebu, te stoga prema Hrvatskoj ne želim operirati nikakvom ilegalnom organizacijom.«
Sukladno tomu, mađarska je vlada putem mađarskoga konzula Lászlóa Bartóka

početkom travnja poručila Mačeku kako bi mađarska vlada »s punim razumijevanjem
promatrala hrvatske težnje za suverenitetom«.'“
Balkanska politika Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata u prvi plan je stavljala
stabilnost lokalnih prilika, te je stoga u Rumunjskoj podupirala maršala Antonescua
koji se činio pogodnijim za izgradnju veće društvene baze, umjesto ideološki srodne
Željezne garde. Nijemci isprva uistinu nisu pretjerano vjerovali ustašama koji su uživali
potporu Talijana, ali su zato Hrvatsku seljačku stranku u prvom redu iz već gore spome-
nutoga razloga, naime zbog održavanja stabilnosti, uvjeravali da preuzme vođenje nove
hrvatske države. Tek nakon što je vođa najjače hrvatske stranke opetovano odbio pri-
jedlog Hitlerova osobnog izaslanika Edmunda Veesenmayera (štoviše, 3. travnja 1941.
godine otputovao je u jugoslavensku prijestolnicu i stupio u beogradsku pučističku vla-
du), njemačko je vodstvo osnivanje Nezavisne Države Hrvatske bilo prinuđeno povjeri-
ti Paveliću, smatranome čovjekom Talijana, i njegovim ustašama. O tomu su se Nijemci
dogovorili s talijanskim vodstvom, Hrvatsku kao interesnu sferu načelno su prepustili
Mussoliniju, a njen su sjeverni dio međutim zadržali pod svojom okupacijom. Iako su
naglašavali da neće pomoći ustašama nauštrb talijanskih interesa, u stvarnosti su iza
kulisa nastojali ostvariti i svoje interese u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Talijane nije
uzalud uznemiravala neposredna uloga Nijemaca u utemeljenju NDH). Na kraju, 10.
travnja 1941. godine, četiri dana nakon napada sila Osovine i njihovih saveznika na
Jugoslaviju, neposredno pri pristizanju njemačkih postrojbi, lokalni je vođa ustaškoga
pokreta Slavko Kvaternik u pratnji Veesenmayera ušao u zagrebački radio te je u ime
Pavelića, koji je u tom trenutku još boravio na talijanskomu tlu, proglasio Nezavisnu
Državu Hrvatsku.
13 Vise hrvatskih (ranije emigrantskih) autora je iznijelo pretpostavku da je kod stvaranja hrvatske države Mađarska
imala prvorazrednu ulogu i da je mađarska vlada dala Hitleru i Mussoliniju prvi takav prijedlog: Blažeković, Milan:
Proces protiv nadbiskupa Stepinca i međunarodni status NDH (1941.—1945.), u: Stepinac mu je ime, svezak L.,
Zagreb, 1991., str. 323.—368., odnosno Katalinić, Kazimir: Argumenti. NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Buenos Aires
— Zagreb, 1993. Ne slažem se sa svoje strane s tom pretpostavkom, naime u opreznu vanjsku politiku Pála Telekija
nije se uklapala ta ishitrenost glede razaranja Jugoslavije čime je riskirao ratno stanje s Engleskom, a to ne potvrđuju
ni mađarski vanjskopolitički dokumenti. Vidi: Sokcsevits, D.: A Független Horvat Állam és Magyarország 1941—
ben. A diplomáciai elismerés, Vil4gtortćnet, jesen-zima1997., str. 61.—65.
MOL KUM K 64. 89. cs. Bárdossy je Nijemcima ponovno preporučio Mačeka, a takvu je uputu dao i Sztojayju.
Karta 15.: Nezavisna Država Hrvatska
Oslobađanje od jugoslavenske države i utemeljenje zasebne hrvatske države hrvatske

je mase u početku ispunjavala radošću, te je službeničko osoblje Banovine Hrvatske iz
redova seljačke stranke po nalogu Mačeka ostalo na svojim mjestima.'? Naravno, kasnije
su ustaše većinu njih uklonile — zapravo sve osobe za koje su smatrali da su kompromi-
tirani u jugoslavenskoj eri. No takva je kadrovska politika izazvala poremećaje u funkcio-
niranju države, primjerice, iz jugoslavenskoga diplomatskog zbora hrvatskoga podrijetla
kojih ionako nije bilo previše nisu preuzeli nikoga (kakve je to svakodnevne probleme
stvaralo u prvo vrijeme dobro ilustrira jedno mađarsko diplomatsko izvješće, prema ko-
jem su u cilju izrade putovnica nove države bili prinuđeni zatražiti vanjsku — mađarsku
— pomoć).'* A na bosanskim područjima koja nisu pripadala Banovini Hrvatskoj, nova
15. Otomuzašto je Maček odbio njemačku ponudu te zašto i pod kojim okolnostima je izdao deklaraciju za službenike
iz redova seljačke stranke u kojem ih poziva na lojalnost prema novoj državi, vidi Boban, Ljubo: Kontroverze 12
povijesti Jugoslavije, svezak 3, Zagreb, 1990., str. 231.—265.
16 — Madarski otpravnik poslova u Zagrebu László Bartók je početkom svibnja 1941. godine stavio na raspolaganje
Lorkoviću tekstove mađarskih diplomatskih putovnica, vjerodajnica i kurirskih iskaznica. Prema njegovu izvješću
napisanom 7. svibnja mađarskom MVP-u, razlog manjka stručnjaka je taj što Pavelićevi nisu imali povjerenje u
Hrvatska u Drugom svjetskom ratu (194 1.—1945.) 411
hrvatska država ispočetka uopće nije imala na raspolaganju lojalni službenički zbor. Na
velikom dijelu istočne Hercegovine i sjeverozapadne Bosne, pak, nakon srpskog ustanka,
odnosno proširivanja talijanske okupacijske zone nisu uspjeli uspostaviti ustašku vlast.
Međutim, nova država koju su priznavale samo sile Osovine i njihovi saveznici, bila
je neovisna samo u svome nazivu: njezin teritorij je podijeljen na njemačke i talijanske
okupacijske zone. Pavelić je zauzvrat za raniju podršku Talijana prepustio Italiji najdra-
gocjeniji dio Dalmacije u kojem je hrvatski živalj činio apsolutnu većinu (sve značajne
lučke gradove). Najutjecajnija stranka hrvatskoga političkog života, Hrvatska seljačka
stranka se u travnju 1941. godine pasivizirala, a njen vođa Vladko Maček (1879.-1964.)
pokušao je taktizirati. Budući da je bio uvjeren da će sile Osovine izgubiti rat, zastupanje
stranke u jugoslavenskoj emigrantskoj vladi u Londonu ostvario je putem svog povjere-
nika Jurja Krnjevića, koga je Maček umjesto sebe ostavio u Simovićevoj vladi još prije
nego se nekoliko dana uoči napada sila Osovine iz Beograda vratio u Zagreb, a koji je
zatim zajedno s ostalim članovima vlade emigrirao. Istodobno, međutim, želeći očuvati
članstvo i snagu Hrvatske seljačke stranke za poslijeratna vremena, nije se želio sukobiti
s okupatorima i ustašama. Dapače, 10. travnja je pozvao svoje pristaše da podupru novu
državnu tvorevinu. Ali zatim se odmah pasivizirao (kasnije je požalio zbog poziva na
potporu ustašama) i od tada nadalje nije bio spreman na suradnju s ustašama.
Njegova računica nije se pokazala točnom: iako su mase iz Hrvatske seljačke stranke
s političkoga aspekta ostale dugo neaktivne, uslijed pasivne politike desno se krilo stran-
ke radije odlučilo podržati hrvatsku državnost te se priključilo ustašama, dok se onaj
znatan dio lijevoga krila koji zbog demokratskog opredjeljenja nije želio stajati na istoj
strani s ustašama koji su vladali po milosti nacističkih i fašističkih okupatora, pridružio
partizanima. Da je vodstvo stranke pokušalo organizirati samostalni pokret otpora, to
se ne bi dogodilo. Iako je činjenica i da je na početku mnogim Hrvatima, koliko god im
bile antipatične ustaške metode provođenja vlasti, izbor organiziranoga otpora protiv
hrvatske države nametao moralnu dilemu.
Pavelić je na kraju ionako zamjerio Hrvatskoj seljačkoj stranci jer je od nje očekivao
potpunu suradnju u interesu »hrvatskog pitanja«, te je posebno zamjerio što su pojedini
zastupnici HSS-a digli glas protiv progona Srba i Židova. Nijemci, vidjevši krah ustaške
vlasti i događaje koji su destabilizirali regiju, ponovno su se obratili vođi Hrvatske se-
ljačke stranke i ponovno su mu ponudili formiranje vlade, no on je opetovano odbio tu
zadaću. Nakon toga, ustaše su u jesen 1941. godine uhitile Mačeka, koji je neko vrijeme
bio zarobljenik koncentracijskoga logora u Jasenovcu, a zatim su ga držale u kućnom pri-
tvoru na njegovu imanju u Kupincu, u blizini Zagreba (a krajem rata u prijestolnici). 6.
svibnja 1945. godine pred komunistima je pobjegao na Zapad, te se nastanio u Sjedinje-
nim Američkim Državama. Hrvatska seljačka stranka nije dobila ozbiljnu ulogu poslije
1945. godine dijelom upravo zbog pogrešne politike za vrijeme Drugog svjetskog rata."
Hrvate koji su radili u jugoslavenskomu MVP-u, te su preuzeli svega jednog nižeg uredskog službenika. MOL
KUM K 63. 65. cs.
l7 Vidi: Matković, Hrvoje: Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb, 1999., poglavlje naslova »SS nakon uspostave
Nezavisne Države Hrvatske«, str. 421.—431.
Nova država je subjektom međunarodnoga prava mogla postati tek nakon diplo-
matskoga priznanja: Njemačka i Italija su usuglasili svoje korake, Obje su sile 15. travnja
službeno priznale postojanje hrvatske države. Mađarska je pričekala njemačko—talijanski
korak, te je Nezavisnu Državu Hrvatsku priznala 22. travnja. Pavelićevu hrvatsku državu
su, osim spomenutih, priznale još neke države koje su pripadale Osovini ili su joj bile
bliske (ili su pak bile okupirane vojskom sila Osovine): Slovačka, Bugarska, Rumunj-
ska, Finska, Danska, Španjolska, Japan, Mandžuko i Tajland. Argentinaje samo obećala
priznanje, ali nije realizirala svoje obećanje, a Vatikan je bio spreman priznati je samo de
facto, dok je de jure i dalje održavao veze s jugoslavenskom emigrantskom vladom.
Na kraju bih, kao zanimljivost, spomenuo kako je, prema tvrdnji negdašnjega sekre-
tara Komunističke partije Hrvatske Ante Cilige, Staljin putem sovjetskoga poslanstva u
Berlinu hrvatskom poslaniku Benzonu ponudio da će priznati hrvatsku državu, dapače,
navodno ga je u svojstvu agenta poslao komunističkim vođama u Zagreb kako bi ih izvi-
jestio o svojoj namjeri. Tito, Kardelj i Đilas su međutim odlučno odbacili tu mogućnost,
štoviše, navodno ni Pavelić nije prihvatio ovu ponudu, pa tako nije bilo ništa od sovjet-
skoga priznanja. Taj sovjetski korak se, naravno, dogodio još u zadnjoj etapi sovjetsko—
njemačkoga prijateljevanja u znaku Pakta Ribbentrop-Molotov'*. U svakom slučaju,
bila bi zanimljiva ironija povijesti da je sa sovjetske strane doista došlo do diplomatskoga
priznanja NDH. Međutim, nakon što s hrvatskom državom pod vodstvom ustaša nije
bila spremna stupiti u diplomatske odnose ni jedna druga osim spomenutih država, njen
međunarodnopravni legitimitet stajao je na prilično klimavim nogama. I temeljem te
činjenice bilo je jasno da se sudbina Nezavisne Države Hrvatske usko vezuje za sudbinu
sila Osovine koje su kumovale njenom nastanku, a to je krajem Drugoga svjetskog rata
i nagovijestilo i njenu propast.
O granicama i području NDH odluka je donesena na njemačko-talijanskim usu-
glašavanjima o raspodjeli Jugoslavije, barem u grubim crtama. Nova hrvatska država
obuhvaćala je cijelo područje negdašnje Hrvatske, Slavonije te Bosne i Hercegovine.
Nijemci nisu postavili teritorijalne zahtjeve, priznali su stare povijesne granice od pri-
je 1918. (koja se protezala između Hrvatske, odnosno Kraljevine Ugarske i Austrije).
Problemi su se pojavili s Talijanima. Mussolini je pretendirao na istočnu obalu Jadrana.
Nijemci se u načelu nisu miješali u talijansko—hrvatske teritorijalne sporove, tijekom
pregovora s talijanskim vodstvom cijelu su Nezavisnu Državu Hrvatsku uvrstili u tali-
jansku interesnu sferu. No glavni predstavnik njemačkog Vrhovnog zapovjednika pri
ministarstvu domobranstva u NDH postao je general rođen u Austriji, Edmund Glaise
von Horstenau, koji je nekoć služio u vojsci Monarhije i nije simpatizirao Talijane. On
je obavijestio Hitlera koliko su ozbiljne nesuglasice između Talijana i Hrvata zbog Dal-
macije te je preporučio da Njemačka radije podupre Hrvate. Hitler je u svom odgovoru
naložio generalu da izbjegava stvaranje napetosti između njemačke i talijanske strane te
da ne pomaže Hrvatima.
18 Ciligu cirira Karalinić, K.: Rađanje države, NDH, Tito, »hrvalsko proljeće« i 1991, Buenos Aires — Zagreb, 1994.
No, ustvari, Nijemci ne samo što su vojno okupirali sjevernu polovicu NDH, nego
su u više navrata ostvarili utjecaj čak i protivno talijanskim interesima. A i sam Hitler je
u odgovoru koji je poslao Horstenauu ukazao kako ne smeta ako u talijansko—hrvatskim
odnosima dođe do napetosti, jer će tada Nijemci moći odigrati ulogu arbitra.!? Vjerojatno
je nadajući se toj ne javnoj, ali njemačkoj pozadinskoj potpori koja se dala nazirati Pavelić
u Ljubljani odbio prijedlog talijanskoga ministra vanjskih poslova Ciana u kojem su izne-
sene maksimalne teritorijalne pretenzije. No Pavelić na kraju nije mogao izbjeći dogovor s
Talijanima, naime još je krajem ožujka obećao talijanskom vanjskopolitičkom državnom
tajniku Anfusu, a potom i samom Mussoliniju, da će ispuniti talijanske pretenzije glede
dalmatinskih gradova, iako je moguće da je i tada bio mišljenja da će svojim negdašnjim
talijanskim domaćinima pokušati platiti što manju cijenu za potporu u emigraciji.“
Stoga Pavelić nije mogao spriječiti da Italija stavi ruku na najvažnije dalmatinske
lučke gradove: u smislu Rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, uz Zadar koji
je Italija prisvojila još nakon Prvog svjetskog rata, Šibenik, Trogir, kao i najveći Split, s
apsolutnim hrvatskim većinskim stanovništvom, pa čak i hrvatsko predgrađe Rijeke,
Sušak, i svi veći otoci — osim Brača i Hvara — postali su dijelom fašističke talijanske dr-
žave. Unutar granica hrvatske države ostale su samo dvije manje značajne luke, Gruž koji
pripada Dubrovniku, te Omiš. Prepuštanje najvrjednijih područja Dalmacije odjeknulo
je iznimno negativno u hrvatskoj javnosti (pod javnosti naravno ne podrazumijevam
medije pod kontrolom ustaša). Nikada ranije nije bilo hrvatskoga političara koji bi bio
spreman izložiti svoje ime za prepuštanje tako velikih područja (npr. za vrijeme ugar-
sko-hrvatskih pregovora o nagodbi između 1866. i 1868. po teritorijalnim pitanjima
nisu bili spremni popustiti ne samo pripadnici nacionalne stranke, nego ni prougarski
unionisti). Iako je prva Jugoslavija prepustila određena obalna područja Italiji, u očima
hrvatske javnosti to je bila odgovornost Beograda.
Nakon kapitulacije Italije (8. rujna 1943.) Pavelić je uz suglasnost Nijemaca Rimske
ugovore proglasio ništavim, te je povratio cijelu Dalmaciju. Na vijest o kapitulaciji Italije
još je istu noć njemački poslanik Siegfrid Kasche telefonski stupio u kontakt s Berlinom,
odakle je odmah stigla dozvola da NDH može dobiti dalmatinsku obalu koju je Musso-
lini 1941. godine pripojio Italiji. Pavelić je još u noći uoči 9. rujna u radijskom govoru
priopćio vijest koju je 10. rujna ustaška vlada i službeno potvrdila. S obzirom na to da je,
kada se Pavelić u svibnju 1941. godine odrekao najdragocjenijega dijela Dalmacije, to
izazvalo ogromno negodovanje diljem Hrvatske, on je u povodu ponovnoga pripajanja
11. rujna 1943. godine sazvao svečani miting u Zagrebu, te je u svom govoru stvar nasto-
jao objasniti prebacujući svu odgovornost na Talijane. Tvrdio je kako je bio uvjeren da
se teritorija treba odreći samo privremeno. Ustaška je država potraživala i Rijeku i Istru,
ali Nijemci su imali druge planove: oni su za sebe željeli uspostaviti pokrajinu na obali
Jadrana, stoga Pavelićev povjerenik nije niti pušten u grad Rijeku?'.
19 Matkovié 2002., str. 168.—169.

20 Najnovija obrada veza između NDH i Italije Kisić-Kolanović, Nada: NDH i Italija. Političke veze i diplomatski
odnosi, 2001., Zagreb. Raniji prikaz teme: Krizman, Bogdan: Pavelié između Hitlera i Mussolinija, 1980., Zagreb.
21 Matković, H. 2002., str. 216.-219.
Iako su Nijemci u proljeće 1941. godine Zemun stavili pod vojnu upravu, ustaška je
vlada uspjela postići da se ta mjera u načelu proglasi privremenom, te da se grad vodi kao
dio hrvatske države. Tako je cijeli Srijem postao dijelom NDH, a ne srbijanske kvislinške
države. NDH je inače otvorio konzulat u Beogradu i održavao je diplomatske odnose s
Nedićevom Srbijom.“
Odnosi Mađarske i Nezavisne Države Hrvatske u prvih nekoliko mjeseci krenuli su.
vrlo dobro, ali nakon 9. srpnja 1941. godine i stavljanja Međimurja pod mađarsku voj-
nu upravu ti su se odnosi pogoršali, a dvije su se države još više otuđile nakon što je 16,
prosinca 1941. godine mađarski parlament odlučio o ponovnom pripajanju Međimur-
ja? Zbog toga je hrvatska vlada 7. siječnja 1942. prosvjedovala notom. Izvorno je inače
negdašnji premijer grof Istvan Bethlen još 11. travnja 1941. godine u Budimpešti na po-
vjerljivom sastanku članova Vanjskopolitičkoga odbora Mađarske nacionalne skupštine,
a koje je pozvao ministar vanjskih poslova B4rdossy, predložio da Mađarska ne povrati
cijelo Međimurje (smatrao je da bi se dio područja trebalo ponuditi kao kompenzaciju
zauzvrat za osiguranje slobodnog tranzitnog prometa prema izlazu na more)**, dok su
mađarski diplomati koji su službovali u Zagrebu davali do znanja kako bi takvo rješava-
nje pitanja Međimurja pokvarilo madarsko-hrvatske odnose te bi Hrvatsku približilo
Slovačkoj i Rumunjskoj, koje su se ionako neprijateljski odnosile prema Mađarskoj.
Ministar vanjskih poslova Mladen Lorković (kome je Pavelić tu dužnost prepustio na-
kon potpisivanja Rimskih ugovora) je u razgovoru s Ferencom Marosyjem predbacio
Mađarskoj što je prekršila etničko načelo koje je slijedila tijekom ranijih povrata područ-
ja, s obzirom da 95% stanovništva Međimurja čine Hrvati (mađarski je poslanik o tomu
izvijestio 9. srpnja 1941. godine).
Mađarski diplomati u Zagrebu su inače bili u pravu, i to u toj mjeri da su hrvatska,
slovačka i rumunjska diplomacija čak imale i blijedi pokušaj neslužbene obnove nekakve
suradnje male Antante, no te ionako slabašne težnje Nijemci su zaustavili. Činjenica je,
međutim, kako Hrvatska nije potpisala sporazum o granicama s Mađarskom i nije bila
spremna priznati Međimurje kao dio mađarske države, a pitanja koridora na more i slo-
bodne luke potiho su zaboravljena (istina, do 1943. godine NDH nije niti raspolagao sa
značajnom lukom). Također, jedva su se razvijali trgovinski odnosi između dvije države,
u što se u početku ulagalo puno nade. Štoviše, ustaše su pred hrvatskom javnosti kriti-
ziranjem Mađarske kompenzirali to što Italiju nisu smjeli kritizirati čak ni suzdržano,
barem ne pred javnosti.
22 Diplomatske odnose između srbijanske marionetske države i NDH temeljem dokumenata hrvatskoga konzulata u
Beogradu prikazuje: Vojinović, Aleksandar: NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.
23 O madarsko-hrvatskim sporovima oko Međimurja vidi: A. Sajti Enikó: Délvidék 194 1—1944. A magyar kormányok
dćlszldv politikdja, Budapest, 1987., str. 85.—97.
24 Bethlen je izjavio, kako je »prvorazredna potreba uspostavljanje prijateljskih odnosa s osamostaljenom Hrvat-
skom«. Zapis s povjerljivoga sastanka članova Vanjskopolitičkoga odbora Mađarske nacionalne skupštine pozvanih
od strane MVP-a, 11. travnja 1941., MOL KUM K 64.89. cs.
25 = Poslanik Ferenc Marosy je opetovano dao do znanja kako bi područje koje etnički ionako nije mađarsko trebalo
ostaviti Hrvatima, jer je to zalog dobrih odnosa. A u svom izvješću od 29. srpnja 1941. godine je već skrenuo po-
zornost i na novo hrvatsko-slovačko-rumunjsko prijateljevanje. MOL KUM K GA. 93. cs.
Režim Ante Pavelića
Politički sustav Nezavisne Države Hrvatske i ustaška ideologija na kojem se temeljio, djelo-
mično se doista oslanjao na hrvatske povijesne tradicije (na što se njena propaganda cijelo
vrijeme, dapače, čak i u poslijeratnoj emigraciji rado pozivala) te na ranije hrvatsko nacio-
nalno odnosno nacionalno-drZavno ideološko nasljeđe (koje je međutim bilo svojevrsno
tumačeno i iskrivljeno), odnosno na pravašku tradiciju, no ustroj države je, što se glavnih
crta tiče, bio bliži totalitarnom državnom i ideološkom modelu njenih podupiratelja i po-
krovitelja, nacističke Njemačke i fašističke Italije. Pavelić je od dva spomenuta režima, koja
su mu služila kao model, preuzeo načelo vođe — tražio je da ga se zove Poglavnikom (glav-
ni zapovjednik, predsjednik države, u biti isto kao Fiihrer ili Duce, vođa nacije). Najvaž-
nije upravno tijelo emigrantskoga ustaškog pokreta, Glavni ustaški stan (GUS — Glavno
zapovjedništvo ustaša) učinio je vodećim tijelom države, no usuštini je pravo na donošenje
svih važnih odluka zadržao za sebe, u vlastitim je rukama koncentrirao golemu vlast. lako
se članove GUS-a smatralo utjecajnim osobama u ustaškoj državi, to tijelo nije donosilo
odluke (u punom sastavu nikada nije niti zasjedalo) već Pavelić, stoga i odgovornost za
politiku NDH tereti u prvom redu (ali ne isključivo) njega.“
Pavelić je 16. travnja 1941. godine formirao vladu u kojoj je pored dužnosti pred-
sjednika vlade za sebe zadržao i upravljanje vanjskim poslovima — istovremeno je dakle
bio predsjednik države i vlade, te ministar vanjskih poslova. Pavelić je u odnosu na sve
dotadašnje hrvatske političare u vlastitim rukama koncentrirao ogromnu moć, sam je
odlučivao u praktično svim važnijim pitanjima, često puta užurbano i uzrokujući kaos
(čime donekle podsjeća na improvizacije Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata). Opće-
nito, može se reći kako ustaše nisu imale nikakvo iskustvo upravljanja državom, što bi
bio problem čak i da nisu vladali ratni uvjeti, te da vođe države nisu zastupale poglede
koje su u svakodnevnu praksu nastojale presaditi sredstvima prisile. Uz to, funkcionira-
nju države je smetnje prouzrokovalo i to što su razvili paralelne upravljačke strukture.
Organizacije koje su se vezivale uz ustaški pokret funkcionirale su paralelno s državnom
birokracijom, redovito se uplićući u njene ovlasti.
Zamjenik Pavelića (Doglavnik) bio je Slavko Kvaternik, koji je ujedno obnašao i
dužnost ministra obrane i zapovjednika oružanih snaga. Potpredsjednik vlade postao je
Osman Kulenović, kao gesta prema bosanskim muslimanima koje se smatralo Hrvati-
ma (kasnije ga je zamijenio njegov brat Džafer). Ministrom unutarnjih poslova postao
je Andrija Artuković, a na čelo resora za bogoštovlje i nastavu došao je poznati, inače
dobropišući, proustaški romanopisac (urednik Hrvatskog naroda), Mile Budak. Dnevno
vođenje vanjskih poslova Pavelić je u rangu državnog tajnika povjerio Mladenu Lorkovi-
ću. Zapovjednik Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) postao je sin mini-
stra obrane, jedan od glavnih organizatora atentata u Marseilleu, Eugen Dido Kvaternik.
Na čelo oružanoga tijela ustaškoga pokreta, Ustaške vojnice, Poglavnik je imenovao Jucu
Rukavinu. Prvi zakon nove države koji je predsjednik države potpisao 17. travnja nosio
26 O ustroju ustaške države i ulozi Pavelića vidi: Goldstein, Ivo 2008., str. 213.—223.; Matković 2002., str. 83.—112.
je naziv Zakonska odredba za obranu naroda i države, a predviđao je najtežu kaznu za

sve protivnike državnoga poretka, a osim toga utemeljio je prijeke sudove, pored kojih su
uskoro utemeljeni i pokretni prijeki sudovi. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj osim ustaš-
koga pokreta nije smjela funkcionirati ni jedna druga politička stranka, pa tako ni Hr-
vatska seljačka stranka koju se smatralo nacionalnom institucijom. Nakon što je riješeno
pitanje vanjskih granica, nova je država podijeljena na 22 upravne jedinice (veležupe).
koje su tu i tamo namjerno precrtale i prekoračile povijesnu graničnu crtu između Hr-
vatske i Bosne i Hercegovine. Područje Bosne, odnosno Hercegovine su inače nadzirali
i posebni povjerenici, Jure Francetić, te Ivo Herenčić i Mijo Babić.
Ustaška je vlast željela izgraditi totalitarni sustav. Nastojali su »ustašizirati« sve se-
gmente života (taj izraz potječe od njih!). Inače, ni tvrdnja vezana za ustaški totalitarizam
nije povjesničarska konstrukcija, novo izdanje »Načela Hrvatskog ustaškog pokreta« iz
1942. godine doslovce kaže:
»Nezavisna je Država Hrvatska totalitarna, jer preuzima na sebe potpunu, totalnu brigu za sve
slojeve naroda ... Ona je totalitarna jer teži da sve nadzire, vodi, upravlja i uređuje...«?7
Sukladno spomenutim načelima stavljeni su pod potpuni nadzor znanost, kultura,

umjetnost i športski život. Veliki dio civilnih udruga je ukinut, a tradicionalne institucije
kao što je Matica Hrvatska, stavljene su pod ustaški utjecaj.
Kao i u svim totalitarnim sustavima, i u ustaškoj državi posebna je pozornost posve-
ćena utjecaju na omladinu. Utemeljena je omladinska organizacija pod jedinstvenim,
ustaškim vodstvom: Ustaška mladež, koja je trebala okupiti svako hrvatsko dijete i mla-
du osobu između 7 i 27 godina, i koja je istovremeno služila odgoju mladih u ustaškom
duhu i njihovu nadzoru. Organizacija se dijelila na vodove prema uzrastu: mladi starosti
od 7—11 godina ulazili su u Ustašku uzdanicu, starosti od 11—15 godina u Ustaške ju-
nake, a starosti od 15-21 godinu u Ustašku Starčevićevu mladež. Unutar organizacije
Ustaške mladeži posebnu jedinicu tvorili su studenti — oni su bili Sveučilištarci. Jedan
od voda ustaške omladinske organizacije postao je Ivan Oršanić?.
Akademija znanosti i umjetnosti koja je u znak jugoslavenskog objedinjenja dobila
naziv jugoslavenska (JAZU), sada je naravno dobila hrvatski predznak (HAZU). Sa Sve-
učilišta u Zagrebu uklonjeni su predavači proglašeni slobodnim zidarima, dapače, oni
su internirani u logor pored Stare Gradiške. Iako su 1942. godine pušteni, samo su se
malobrojni uspjeli vratiti u predavače.
Ustaška je vlast donijela posebnu uredbu vezanu za hrvatski jezik. Narodne novine,
koje su smatrane službenim glasilom, 14. kolovoza 1941. godine objavile su »Pavelićev
ukaz« (Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu) kojim
je uveden stari-novi pravopis, iznenadivši sve, s obzirom da se nedugo prije nadležno
ministarstvo pod Budakovim vodstvom usuglašavajući s lingvistima zauzelo za postupni
prijelaz. Na području pravopisa vratilo se stanju prije Maretićeve reforme 1892. godine,
27 Obradio Danijel Crljen: Načela hrvatskog ustaškog pokreta, Zagreb, 1942.

28 Matkovic 2002., str. 92.
ro jest tradiciji stare zagrebačke škole. Na području pravopisa prednost su dobila eti-
mološka načela umjesto fonetičkih. Strogo se pazilo na čistoću hrvatskoga jezika te se
s najvišom doslijednošću vratilo tradiciji jezičnoga purizma iz 19. stoljeća. Ponovno su
ušli u uporabu hrvatski izrazi od prije 1918. godine koji su u jugoslavensko vrijeme istis-
nuti iz jezične prakse (također ne baš demokratskim metodama). Naravno, na području
tvorbe riječi bila je uočljiva prekomjerna revnost u pohrvaćivanju stranih riječi, ili pak u
zamjeni srpskih ili riječi koje se smatralo srpskima, hrvatskim riječima. Međutim, što se
tice jezične politike, ili pak drugih područja kulturne politike, nije to bio pravi problem,
nego nasilan nastup kojim se nastojalo nametnuti obvezno prihvaćanje jednoga jedinog
službenog smjera, što je proizlazilo iz sustine totalitarnoga sustava.“
Ustaška kulturna vlast je, međutim, davala obilnu materijalnu potporu kulturnoj,
umjetničkoj (posebno na području glazbe i likovne umjetnosti) i znanstvenoj djelatnosti
koja je bila u skladu s njenim očekivanjima, ukusom, čak i kad je na ostalim područjima
života zbog katastrofalne gospodarske situacije već došlo do teških restrikcija. Činjenica
je kako u to vrijeme nisu stvorena samo zatomljiva propagandistička djela, nego je svjetlo
dana ugledalo i nekoliko dragocjenih znanstvenih radova (posebno na području ideološ-
ki pomalo neutralnijeg istraživanja srednjega vijeka ili, pak, geografije), no osim člana-
ka izrazito ideološkoga sadržaja dragocjenom se može smatrati i 7rvatseu enciklopediju
započetu još za vrijeme Banovine Hrvatske, a nastavljenu za vrijeme Nezavisne Države
Hrvatske. Ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak je u odnosu na mogućnosti puno
novca trošio za izdavaštvo. Sa stajališta hrvatske filmske umjetnosti, pažnje vrijedno dje-
lo je igrani film o hrvatskomu skladatelju iz 19. stoljeća Vatroslavu Lisinskom (redatelj:
Oktavijan Miletić), prvo hrvatsko djelo te vrste čija je kopija sačuvana (kopije sličnih
djela nastalih prije Drugog svjetskog rata su izgubljene). Sve to, međutim, isto kao i
kulturni učinak drugih totalitarnih režima 20. stoljeća, može se smatrati samo šminkom
na licu diktature koja je u tolikim drugim aspektima bila nehumana.
Stanje hrvatskoga gospodarstva u Drugom svjetskom ratu

Na stanovništvo hrvatske države posebno je teško utjecalo teško stanje gospodarstva koje
je tijekom rata postajalo sve težim. Kako bi nadomjestila jugoslavenski dinar, ustaška je
vlada u ljeto 1941. godine uvela novu valutu, čiji je naziv prema tradicionalnom srednjo-
vjekovnom porezu na krzno kune (marturina, kunovina) postao — kuna. Tečaj dinara i
kune je vlada utvrdila u 1:1. Međutim, uskoro je započela i snažna inflacija kune. Krajem
je rata inflacija novca postala posebno velika. Hrvatsko je gospodarstvo loše stanje mo-
glo zahvaliti u prvom redu okupatorima, no u drugom redu u velikoj mjeri i ustancima
koji su postali masovnima zbog politike ustaškoga režima, odnosno djelovanju oružanih
pokreta otpora. K tomu, iako je svega 2,8% tvrtki bilo u državnomu vlasništvu“, vlast
se zbog vojne uprave redovito uplitala u rad proizvodnih pogona.
29 Samardžija, Marko: Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 2008.
30 Matković 2002., str. 120.
Istovremeno, kako Nijemci tako i Talijani radili su na snažnom izrabljivanju hr-

vatskih resursa. Obje su sile još u prvom dijelu 1941. sklopile gospodarske sporazume
koji su za hrvatsku stranu bili prilično nepovoljni. Cijelo vrijeme, ali posebno pred kraj
rata hrvatskomu je gospodarstvu posebno velike poteškoće prouzrokovalo uzdržava-
nje okupatorske njemačke vojske, na što se vlada obvezala ugovorom. Sile Osovine su
najviše polagale na pravo iskorištavanje rudnih bogatstva i sirovina NDH. Nacistički
su okupatori posebno veliku pozornost posvećivali prirodnim resursima NDH: prema
unaprijed izrađenim planovima su eksploatirali nalazišta boksita, željezne rude i soli koja
su se nalazila u njemačkoj okupacijskoj zoni — npr. rudnike soli u okolici Tuzle, ali i
veliki dio hrvatskoga šumskog fonda zadovoljavao je potrebe Reicha za drvom za ogrjev
i gradevinu.?' Od posebno velikog značaja bilo je boksitno blago NDH: rudnici u Lici,
Dalmaciji i Hercegovini davali su 500 tisuća tona godišnje (Nijemci su sklopili ugovor
s Talijanima da će oni i s područja koja su nadzirali dostavljati Nijemcima zahtijevanu
količinu boksita). NDH je pokrivao 40 posto potreba za boksitom njemačke industrije
aluminija koja je bila iznimno važna sa stajališta proizvodnje zrakoplova, ali do 1942,
godine je eksploatacija u odnosu na količinu 1938. godine smanjena za 42 posto.?
Eksploatacija željezne rude iznosila je svega jednu trećinu prijeratne količine. Razlog
smanjenja bilo je širenje partizanskoga otpora na rudničkim područjima.
Nijemci su u neograničenim količinama odvozili i žitarice. Iako je u prvim ratnim
godinama redom bio dobar urod, NDH je uskoro ipak bila prisiljena na uvoz žitarica
(npr. kukuruz je uvozio iz Rumunjske). Tomu je naravno pridonio i partizanski ustanak
koji se u međuvremenu sve više širio, jer bi se seljaci često puta samo pod vojnom prat-
njom usudili izaći na svoje njive kako bi obavili žetvu, a organiziranje toga postajalo je
sve problematičnije. Seljaci su nastojali sakriti urod pred različitim vojskama. Kasnije,
tragom jačanja antifašističkoga otpora znalo se dogoditi da bi zemljoradnici, ako bez
(njemačke ili ustaške) vojne pratnje ne bi uspjeli požeti i u skloništa prenijeti urod, isti
radije zapalili, kako ne bi hranili strane okupatore. Rat nije poštedio ni stočarstvo: već
do kraja 1941. godine životinjski je fond smanjen za 40 posto.# Uslijed toga u cijeloj je
zemlji došlo do nestašice hrane, te je uvedeno racioniranje (dobivalo se 200 grama kruha
po osobi, fizički radnici imali su pravo na 400 grama, ali kruh se pekao iz sirovine sve
lošije kakvoće).
Formiralo se, i cvjetalo, i crno tržište. Nijemci su k tomu inzistirali na sve većem
i većem broju hrvatskih gastarbajtera od broja navedenog u ugovoru. Kontingent se u
početku uglavnom sastojao od ratnih zarobljenika, osuđenika, ali nacističkoj Njemačkoj
u prvom su redu bili potrebni (vrbovani po dragovoljnoj osnovi) kvalificirani radnici,
31 O gospodarskim odnosima NDH i Njemačke, te o tomu koliko se svjesno nacistička Njemačka pripremala na ek-
sploataciju hrvatskih (i bosanskih) prirodnih resursa i koliko je točnim informacijama raspolagala o gospodarskom
potencijalu regije, vidi: Sundhaussen, Holm: Wirtschafisgeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum
1941—1945, Stuttgart, 1983., te Kolar-Dimitrijević, Mira: Hrvatsko gospodarstvo u NDH, Časopis za suvremenu
povijest, 1995., 3, str. 527.—542.
32 Sundhaussen 1983., str. 134.
33 Goldstein, I. 2008., str. 276.
međutim, njima je također osiguravala samo minimalnu skrb: dodatak na plaću trebala
im je osigurati ustaška vlada, ali isplate su sve više zapinjale. Osim toga, kada se zagrebač-
ka vlada, pozivajući se na nemogućnost funkcioniranja hrvatskoga gospodarstva zbog
manjka radne snage pokušala oduprijeti novijim njemačkim zahtjevima (produljenjem
rata na taj je način trebalo nadomjestiti njemačke radnike pozvane u Wehrmacht), na-
cisti su silom kupili i odvodili u Njemačku potrebnu radnu snagu, što jasnije od ičega
pokazuje izloženost hrvatske državne tvorevine i veliku ograničenost njezina suverenite-
ta (u drugim savezničkim državama, npr. u Mađarskoj, Nijemci tako nešto nisu činili).
1941. godine je ukupno oko 150 tisuća, a do kraja rata oko 220 tisuća Hrvata radilo dra-
govoljno ili prisilno na njemačkim radnim mjestima, a hrvatsko je gospodarstvo snažno
pogadala njihova odsutnost.?*
Jačanjem partizanskoga pokreta hrvatsko je gospodarstvo trpjelo sve veće štete, na-
ime, kako to potvrđuje i uputa Tita iz studenog 1942. godine, pokret je otpora svje-
sno uništavao proizvodna sredstva u svrhu oslabljenja NDH i okupatora. Partizani su
uništavali opremu zauzetih rudnika i pogona, zajedno s inženjerima i kvalificiranim
radnicima koji bi ponekad bili proglašeni kolaboracionistima, stoga je do kraja rata —
barem u Bosni — funkcioniralo sve manje rudnika i tvornica.* Partizani naravno nisu
štedjeli ni prometna sredstva, željezničke pruge i mostove. Od željezničkih pruga koje
su se protezale na području NDH u funkciji su bile one koje su povezivale Beograd sa
Zagrebom, odnosno Njemačkim Rajhom, te Mađarskom (istina, zbog diverzantskih
akcija samo uz veće ili manje zastoje), osim toga, uz veće ili manje zastoje funkcionirala
je uskotračna pruga u dolini rijeke Bosne prema Sarajevu, jer su Nijemci posebno pazili
na njenu obranu.
Italiji je prouzrokovalo ozbiljne poteškoće to što je na linijama Zagreb-Rijeka, od-
nosno Zagreb-Split zbog uspješnih napada partizana promet praktično u potpunosti
stao, što je Talijanima otežalo trgovinu ne samo s hrvatskom državom nego i s osta-
lim srednjoeuropskim članicama Osovine (talijanskoj vojsci posebno je velik problem
prouzrokovalo zapinjanje pošiljki nafte iz Rumunjske, odnosno njihovo kašnjenje zbog
korištenja obilaznih ruta). Vanjska je trgovina ionako zapinjala. 72 posto vanjskotrgo-
vinskog prometa NDH odvijalo se s Njemačkom (ili državama pod njemačkom okupa-
cijom), 26 posto s Italijom, a svega nekoliko posto iznosila je trgovina s Rumunjskom,
Slovačkom, Mađarskom i Bugarskom.** Hrvatska vanjskotrgovinska bilanca pozitivna
je bila jedino prema Njemačkoj — problem je bio jedino što su Nijemci stalno odgađali
podmirivanje duga.
Pred kraj rata hrvatsko je gospodarstvo doslovce bilo uništeno. Krenula je hiperin-
flacija (službeno kontrolirana cijena hrane porasla je za 2500 posto, a cijena na crnomu
34 Goldstein, I. 2008., str. 246.

35 Partizani su upropastili rad željezare u Zenici i rudnika soli u Tuzli. U bosanskim rudnicima ugljena je do 1943.
godine praktično u potpunosti prestala proizvodnja. (Matković 2002., str. 120.)
36 Nijemci bi inače — ako je to bilo u njihovu interesu — jednostavno zabranili npr. robnu razmjenu između Hr-
vatske i Rumunjske, što dokazuje kako je NDH stvarno samo u svom nazivu bila nezavisna država. (Sundhaussen
1983., str. 120.)
tržištu za 9000 posto). Jedan od razloga inflacije bio je što je 43 posto novca u prometu
utrošeno u uzdržavanje okupatorske njemačke vojske." U gradovima je nastupila teška
nestašica hrane, na brdskim područjima nastupila je glad, a situaciju su dodatno oteža-
vala bombardiranja anglosaksonskoga ratnog zrakoplovstva.
Politika nasilja
Rasističke mjere i holokaust u Hrvatskoj
Ustaška je država 30. travnja 1941. godine donijela rasističke zakone koji su se odnosili
na Židove i Rome koji su proglašeni nearijevcima (te mjere ne spominju Srbe — pro-
tiv njih su donesene druge odredbe).*? Zakonske odredbe (Zakonska odredba o držav-
ljanstvu, o rasnoj pripadnosti, nadalje o zaštiti arijevske krvi i časti Hrvatskog naroda)
pratile su nacističke niirnberške rasne zakone, iako je bilo i odstupanja: prema točki 6,
zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti, pojedini pripadnici ustaškoga pokreta židovsko-
ga podrijetla i članovi njihovih obitelji, kao osobe koje su se prije travnja 1941. godine
već dokazano borile za hrvatsku stvar, proglašeni su počasnim arijevcima, te su oslobo-
đeni svih negativnih posljedica rasističkih zakona. U uvođenju tih mjera zasigurno su
ulogu odigrala i očekivanja, dapače, povremeno i snažni zahtjevi nacističkih njemačkih
pokrovitelja (zapravo okupatora) hrvatske države za konačnim rješenjem židovskoga pi-
tanja u Hrvatskoj. Ali činjenica je i da je ustaški pokret već i neposredno prije rata bio
prožet antisemitizmom. Rasističke zakone koncipirao je sam Pavelić, a brojni članovi
ustaškoga pokreta nisu samo zbog prisile, nego dragovoljno, zdušno započeli s njihovom
provedbom u praksi (istina, još je u travnju u Zagreb stigla jedna Einsatzgruppe radi
organiziranja i provedbe protužidovskih mjera u praksi, te je prve protužidovske mjere
počinio, pa tako opljačkao i blagajnu židovske općine u Zagrebu, Gestapo, jedan dan
nakon ulaska Nijemaca u Zagreb).
Hrvatski Židovi, čiji se broj procjenjuje na nekih 36 tisuća (a zajedno s izbjeglicama
pristiglim iz država koje su Nijemci okupirali oko 40 tisuća), bez obzira na konfesio-
nalnu pripadnost, lišeni su državljanstva, prava. Već 22. travnja Židovima je zabranjen
ulazak u restorane, kavane, a kasnije i u kazališta, kina. Oni koji su živjeli u sjevernim,
uglednijim dijelovima Zagreba, počevši od 8. svibnja u roku od osam dana deložirani su,
a njihova je imovina zaplijenjena. Već 22. svibnja 1941. godine nametnuta im je obveza
37 Jelić-Butić 1978., str. 127. Podaci o crnom tržištu: Goldstein 2008., str. 274.
38 — Matković 2002., str. 175.—180.
39 O članovima ustaškoga pokreta židovskoga podrijetla vidi: Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, poglavlje naslova
Židovi u ustaškom pokretu i državnom aparatu, Zagreb, 2001., str. 618-625. O tomu da je među ustašama bilo
i osoba židovskoga podrijetla, govori se i u mađarskom diplomatskom izvješću. László Bartok u svom izvješću od
4. svibnja 1941. godine piše o protužidovskim mjerama NDH, kao i o tomu da se to ne odnosi na pripadnike
ustaškoga pokreta. Mađarski konzul nabraja tko je sve po njegovu mišljenju židovskoga podrijetla u zagrebačkomu
vodstvu, odnosno koliko ministara ima Židovke za supruge. MOL KUM K 63. 465. cs.
nošenja žute trake oko ruke s Davidovom zvijezdom, ali oblik iste nije bio jedinstven:
različita lokalna ustaška tijela primjenjivala su različite oznake (u nacističkoj Njemačkoj
takva uredba donesena je tek 15. rujna iste godine, istina, u okupiranoj Poljskoj nošenje
žute zvijezde propisano je još u rujnu 1940.). U ustaškome tisku, na stranicama vode-
ćega dnevnog lista Hrvatski narod, ali i drugih novina, kao što su Z7rvatski radnik i Novi
list, pokrenuta je snažna antisemitska propaganda koja je gotovo doslovce ponavljala an-
tižidovsku retoriku hitlerističke nacističke propagande, dodavši tvrdnju kako su Židovi
neprijatelji hrvatskoga naroda.
Nakon lišavanja prava Židova započelo je otuđivanje pojedinih njihovih dobara,
a zatim je provedeno i njihovo potpuno pljačkanje. Prvo su uhićeni članovi najboga-
tijih židovskih obitelji, od kojih se zahtijevala pozamašna količina zlata, nekih tisuću
kilograma, što su oni nakon puštanja na slobodu, nadajući se da će židovska zajednica
biti oslobođena negativnih posljedica daljnjih mjera, i prikupili te predali ustaškim vla-
stima, ali im to nije pomoglo. Židovima je uskoro potpuno onemogućena gospodarska
djelatnost, njihove su tvrtke konfiscirane. Ustaše su se pozivale na gospodarsku premoć
Židova, iako je u rukama židovskih kapitalista bilo svega 7 (!) posto dionica hrvatskih
industrijskih tvrtki (hrvatskim vlasništvom smatralo se nekih 50 posto, ostale su uglav-
nom bile u njemačkim, švicarskim i britanskim rukama, ali vlasti NDH iste nisu smjele
taknuti). U trgovinskim kompanijama Židovi su imali 23—postotni udio. Židovska
je imovina, u načelu, temeljem jedne zakonske odredbe nacionalizirana, ali su mnoge
ustaše i osobe koje su s njima surađivale pljačkale za svoj džep, a država je i kasnije samo
djelomice ispoštovala vlastite zakone te nije vratila veliki broj imovinskih predmeta koji
su dospjeli u privatne ruke.
Osobama židovskoga podrijetla također je zabranjeno zapošljavanje u intelektual-
nim zanimanjima (isključeni su iz područja kulture, umjetnosti, športa), otpušteni su
službenici za koje se smatralo da su židovskoga podrijetla, isključeni su iz odvjetničke
komore, sa sveučilišta, iz znanstvenih ustanova. Na sveučilištu u Zagrebu u akademskoj
godini 1940./41. studiralo je 293 studenta židovskoga podrijetla, a u akademskoj godini
1941./42. ostalo je svega 32 studenta proglašenih počasnim arijevcima. Židovska su
djeca isključena iz vrtića, osnovnih i srednjih škola, a mogla su se školovati samo u in-
stitucijama koja je održavala židovska općina. Zbog istiskivanja židovskih intelektualaca
uskoro je nastupio manjak stručnjaka, te su ustaše na kraju već molile talijanske vlasti
u Dalmaciji da vrate židovske liječnike i inženjere koji su tamo izbjegli (Talijani nisu
ispunili molbu. ustaša),
Potpuno isključivanje hrvatskih građana židovskoga podrijetla uskoro su pratile ak-
cije usmjerene na njihovo fizičko uništavanje. Otvoreni su prvi koncentracijski logori,
u blizini Velebita, pored Jadovna kod Gospića, odnosno na otoku Pagu, a u kolovozu
1941. godine uspostavljen je najozloglašeniji logor u okolici sela Jasenovac pored Save.
Najprije, 29. i 30. svibnja 1941. godine odvedeni su pripadnici najsamosvjesnije grupe

42 [sti, 2001.,
str. 402.
židovske mladeži u Zagrebu, članovi židovskih omladinskih udruga i športskog kluba

Makabi, nekih 165 srednjoškolaca i studenata pod izlikom »osmotjednog studentskog
prisilnog rada«, te su zajedno s drugim Židovima, Srbima i komunistima, te stranim
državljanima, prevezeni u logor Danica u Koprivnici. Kasnije su svi mladi prebačeni u
druge logore (Jasenovac, Pag, i u najviše slučajeva Jadovno), a većina njih jeu potonjem
logoru ubijena, rat je preživjelo samo njih troje.? U logoru u Jasenovcu ubijeno je 13 .
(prema Ivi Goldsteinu 17) tisuća Židova.“ Pomoću ustaških vlasti 1942. i 1943. godine
Nijemci su odveli daljnjih 7 tisuća ljudi koje su ubili u Auschwitzu.
Činjenica je da je 1943. godine nacistička Njemačka nasilno zahtijevala od vlasti
NDH snažniji nastup protiv Židova. Ali činjenica je i da je zagrebačka vlast samo nakon
određenog natezanja ispoštovala zahtjev svoga berlinskog patrona, premda na kraju nije
zaštitila ni Židove kršćanske vjere kao ni one koji su živjeli u miješanim brakovima. Ho-
lokaust je na području NDH rezultirao s ukupno 17 tisuća židovskih žrtava iz Hrvatske
i nekih 10 tisuća iz Bosne (prema drugim podacima 30 tisuća). Rat je preživjelo otprilike
20-25 posto Židova koji su živjeli u NDH. U cijeloj je Jugoslaviji od 82 tisuće Židova na
životu je ostalo njih svega 15 tisuća, a dvije trećine njih, oko 10 tisuća u Hrvatskoj.“ Većina
jenjih preživjela holokaust zahvaljujući tomu što su uspjeli izbjeći u zonu pod talijanskom
okupacijom, a talijanske vlasti nisu prijetile njihovim životima, dok su i u logorima koje su
uspostavili Talijani živjeli u relativnoj sigurnosti. U početku su u tzv. II. zoni ustaše proga-
njale Židove, te se neko vrijeme Talijani nisu uplitali. Tek nakon što su saznali da židovske
zarobljenike u logoru na otoku Pagu ustaše masovno ubijaju, talijanske vlasti naredile su da
se osobe židovskoga podrijetla s tog područja presele u logore pod vlastitom supremacijom,
što je za njih značilo spas.“ Kasnije se većina njih priključila partizanskomu pokretu, od-
nosno utočište su našli na područjima koja su kontrolirali partizani (otprilike 7 tisuća oso-
ba), a više njih uspjelo je pobjeći u inozemstvo. U Zagrebu, odnosno na područjima pod
ustaškim nadzorom, progone i torture između 1941. i 1945. preživjelo je svega nekoliko
stotina (otprilike 800), najviše tisuću Židova. Mnoge od njih skrivali su hrvatski građani (s
takvim akcijama spašavanja čitatelj se može još sresti i u dijelu o antifašističkomu otporu).
Drugi su se skrivali pod lažnim imenima, krivotvorenim ispravama, a više njih spasili su
kardinal Stepinac i drugi pripadnici klera katoličke Crkve (o djelatnosti Hrvatske katoličke
Crkve i zagrebačkoga nadbiskupa će se još također govoriti).
Romsko stanovništvo u Hrvatskoj koje je brojalo oko 15 tisuća pripadnika ustaše su
skoro u potpunosti uništile, a samo u Jasenovcu ubijeno je njih desetak tisuća.“7 Prema
43 Svob, Melita: Židovi u Hrvatskoj — židovske zajednice (Jews in Croatia — Jewish Communities), Zagreb, 2004.,
svezak I., str. 210.—211.
44 Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992., str. 72. Prema Goldsteinu, o
17 tisuća židovskih žrtava u Jasenovcu može se govoriti iz razloga što je Žerjavić uzeo u obzir samo osobe židovske
vjere, a nije uzeo u obzir one koji su evidentirani kao kršćani, kao ni izbjeglice. (Goldstein 2001, str. 342.)
45 Cohen, Philip J.: Zzjni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str. 143. (izvorno: Serbias
Secret War. Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996.).
4G Švob 2004., svezak I, str. 325.
47 Žerjavić 1992., str. 72.
drugom podatku, broj ubijenih Roma je negdje između 8,5 i 15 tisuća.“ Činjenica je da
su od članova romske zajednice u Hrvatskoj tek malobrojni preživjeli rat. Romi su samo
u Baranjskom trokutu i Međimurju, koji su pripadali Mađarskoj, u znatnijem broju pre-
živjeli veliki svjetski rat (Romi u Hrvatskoj i danas ovdje žive u najvećem broju — izuzev
romske zajednice u Zagrebu nastale nakon Drugog svjetskog rata).
Protusrpska politika ustaške države

Srbi su tvorili više od 30 posto stanovništva ustaške države koja je brojala oko 6 i pol
milijuna stanovnika (prema podacima popisa stanovništva iz 1931. godine bilo ih je
1,8 milijuna, a prema procjenama 1941. godine moglo ih je biti oko 1,9—2 milijuna.
Onodobne statistike su navodile njih 4,2 milijuna kao Hrvate, ali od toga su samo njih
3,3—3,4 milijuna bili katolici, a 600—800 000 muslimani. Sasvim točne podatke nema-
mo, ima onih koji stanovništvo NDH procjenjuju na samo 6,3 milijuna osoba — glavni
razlog odstupanja skriva se u tomu što je 1941. godine izostao aktualni popis stanov-
ništva. Činjenica je kako Srbi nisu željeli prihvatiti postojanje hrvatske države te bi je
odbijali čak i da je Hrvatska seljačka stranka preuzela na sebe vođenje NDH, no u tom
bi slučaju većina vjerojatno odabrala pasivni otpor umjesto oružane borbe, te bi tako
dočekala kraj rata. Pavelićev je sustav, međutim, protiv Srba uveo niz diskriminatornih
mjera. Pavelić je radikalni protusrpski nastup najavljivao zapravo još u emigraciji te je
isti počeo provoditi odmah nakon dolaska na vlast, ali praktičnoj provedbi te politike
svakako je pridonio sastanak s Adolfom Hitlerom u lipnju 1941. godine, tijekom kojega
ga je sam nacistički voda poticao na to:
»Ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora pedeset godina voditi nacionalno netoleran-
tnu politiku, jer iz pretjerano velike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo Ktete.«?
U svjetlu te Hitlerove izjave bila je prilično prijetvorna njemačka politika koja je od

ljeta i jeseni 1941. godine redom osudivala ustaše zbog njihova ponašanja prema Srbima
— iako su Nijemci zapravo samo iz praktičnih razloga kritizirali vodstvo NDH, jer ono
nije uspijevalo ovladati oružanim ustankom koji jeu međuvremenu izbio.??
Ustaške su vlasti prvo otpustile službenike i policajce srpskoga podrijetla, a potom
su, slično kao sa Židovima, i boljestojeće srpske građanske obitelji protjerale iz ugled-
nijih, sjevernih okruga Zagreba. U pojedinim dijelovima zemlje lokalna su tijela iz pre-
tjerane revnosti nametnuli Srbima obvezu nošenja plave trake oko ruke (na sredini sa

49 Matkovié 2002., str. 171.
50 Također su lažne njemačke i talijanske kritike o nemilosrdnosti ustaša i četnika, dijelom stoga što su i te dvije oku-
patorske vojske na području NDH ubile 45, odnosno 15 tisuća Srba (a još koliko njih u Srbiji!), te su tijekom akcija
lova na partizane ubili više tisuća zarobljenih hrvatskih i muslimanskih civila, ali još više stoga što je teror ustaša, te
genocide koji su počinili četnici omogućila agresija tih dviju velesila protiv Jugoslavije, oni su Hrvatima (Srbima,
Bošnjacima) nametnuli Pavelićevu ekipu koja nije imala nikakvo iskustvo u vođenju zemlje, a koja je već i ranije
isticala ekstremističke poglede.
slovom P — pravoslavac), ta praksa međutim nije bila proširena, budući da su se nace].

no, prema ustaškim rasnim zakonima, pravoslavci smatrali arijevcima. Ustaško vodstvo
zapravo nije bilo jedinstveno po srpskom pitanju i u početku je bilo onih među njima
koji su ih u duhu starčevićevske tradicije smatrali pravoslavnim Hrvatima (Pavelić je,
međutim, bio pristalica najradikalnijih rješenja, iako je na prvom sastanku s Hitlerom
istog uvjeravao kako su Srbi u Hrvatskoj ustvari Hrvati prešli na pravoslavlje).
Ustaše su zabranile Srpsku pravoslavnu crkvu, a pravoslavnu vjersku zajednicu nazi-
vale su starinskim nazivom, grkoistočnom. Zabranjeno je pisanje ćirilicom, te uporaba
srpskih nacionalnih simbola. Uskoro, već 5. svibnja 1941. godine ustaška je vlast do-
nijela uredbu o pravilima prijelaza s jedne vjere na drugu (u jugoslavenskoj marksistič.
koj historiografiji krivo se koristio pojam »prekrštavanje«, katolici međutim važećim
priznaju pravoslavni sakrament krštenja, katoličko svećenstvo dakle nije organiziralo
ponovno pokrštavanje). Uredba je pravoslavcima omogućila prijelaz u katoličku, pro-
testantsku i islamsku zajednicu. U gradovima, posebno oni koji su živjeli u mješovitim
brakovima, kao i negdašnji katolici koji su za vrijeme prve Jugoslavije napustili svoju
katoličku zajednicu zbog ortodoksije koju je favorizirala država, praktično su opsjedali
katoličke župe tražeći prijem, odnosno ponovni upis u Katoličku crkvu (kao što smo već
spomenuli u prvom poglavlju, tijekom dva desetljeća između dva svjetska rata u Srpsku
pravoslavnu crkvu ušlo je oko 150—200 000 ljudi).
Uskoro se, međutim, pokazalo kako suprotno tekstu odredbe, ustaške vlasti, po-
sebno u provinciji, promjenu vjeroispovijesti uopće nisu tretirale kao dragovoljni čin,
nego su masovno prisiljavale srpske seljake na katoliziranje (ili priključenje drugoj pri-
hvaćenoj vjerskoj zajednici) (u slučaju gradskog stanovništva ustvari nisu ni poticale
promjenu vjeroispovijesti jer su smatrale kako se školovaniji sloj ne može preodgojiti).
U to vrijeme je pravoslavnu crkvu privremeno napustilo oko 250 tisuća ljudi.?! U toj
proceduri promjene vjeroispovijesti, proustaški svećenici, ili pak oni koji su širenje kato-
licizma pogrešno shvaćali dragovoljno, a drugi župnici koji su zazirali od režima, ne baš
skroz dobrovoljno, pomagali. Protiv prakse prisilnog mijenjanja vjeroispovijesti kojim
se mase tjeralo na promjenu vjeroispovijesti je na svojoj sjednici održanoj od 17. do 20.
studenog 1941. nastupila i Biskupska konferencija Katoličke crkve (»prekrštavanju« u
tom obliku usprotivio se i Vatikan).
Hrvatski katolički biskupi su posebno prigovarali što ustaška tijela nisu dopuštala
ulazak pravoslavaca u Grkokatoličku crkvu, s obzirom da su tu zabranu smatrali nepri-
hvatljivim državnim uplitanjem u autonomiju katoličke zajednice. Nakon sjednice je u
pismu napisanom u ime Biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Stepinac pozvao
Pavelića da država poštuje osnovna prava grkokatolika, da garantira sigurnost njihova
života i imovine, u protivnom ne postoje »psihološki uvjeti« dragovoljne promjene vje-
roispovijesti. Problem je bio u tome što ustaška država uopće nije željela »jamčiti« prava
51 Vidijelić-Burić, Fikreta: Uszase i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945, Zagreb, 1977., str. 175.
52 Vidi Krišto, Jure: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 194 1—1945, svezak 1—11., Zagreb, 1998., svezak
L, str. 215.—224. Stepinac i biskupi to su točno znali, te je unatoč njihova oprezno koncipiranog pisma Poglavnik
itekako shvatio kako se na njega želi izvršiti moralni pritisak u interesu izmjene politike prema Srbima. Prema svje-
Srba, a u takvim okolnostima nije se moglo govoriti o uistinu dragovoljnoj promjeni

vjeroispovijesti. Dijelom zbog prosvjeda Biskupskog zbora Katoličke crkve i Vatikana,
ali najviše u cilju smanjenja napetosti (na njemački pritisak) u kasnu jesen 1941. godine
ustaše su odustale od prisilnog pokatoličenja (međutim još i 1942., dapače i kasnije, iako
u manjoj mjeri, bilo je pokatoličenja). Ozbiljne teškoće Srpske pravoslavne crkve poka-
zuje i da su tijekom akcija odmazde protiv Srba za vrijeme rata ustaše ubile 159 srpskih
svećenika, a zatvorile ili porušile više pravoslavnih crkava.
Poglavnik je, dakle, početkom 1942. odustao od politike masovnog pokatoličenja
pravoslavaca te je utemeljio Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pozivajući se na to da istočne
kršćanske zajednice svugdje po nacijama (odnosno po zemljama) raspolažu samostal-
nom (autokefalnom) crkvenom organizacijom. S obzirom da su i Nijemci pozdravili
taj korak, uskoro, u lipnju 1942. godine, započelo se je s organiziranjem nove crkve.
Voda Hrvatske pravoslavne crkve postao je ruski emigrantski svećenik, Germogen, koji
je dobio samo naslov zagrebačkog mitropolita, s obzirom da bi za njegovo imenovanje
patrijarhom trebala suglasnost carigradskog patrijarha, a hrvatska je vlada pokretanje
toga željela odgoditi do završetka rata. Iako su u redove nižega svećenstva zbog prisile
ulazili i Srbi (a nakon što je Poglavnik odlučio o utemeljenju crkve, nekoliko svećenika i
vjernika srpskoga podrijetla zatražilo je službeno — u skladu s ortodoksnim kanonskim
pravom — utemeljenje nove vjerske zajednice), novu crkvu nije priznala ne samo Srpska
pravoslavna crkva, nego su čak i nacionalne crkve Rumunjske i Bugarske koje su s Neza-
visnom Državom Hrvatskom bile u istom taboru, dugo vremena izbjegavale priznanje.
Na kraju, 1944. godine — uz veliko negodovanje Srpske pravoslavne crkve — ru-
munjski je patrijarh priznao Hrvatsku pravoslavnu crkvu, dok je bugarska surađivala
s njom: ponudila je pomoć u odgoju svećenika. Na poziv srpskoga crkvenog vodstva,
međutim, druge pravoslavne zajednice nisu željele priznati novu Hrvatsku pravoslavnu
crkvu. Utemeljenje nove organizacije je donekle ublažilo pritisak na Srbe, prestale su ak-
cije usmjerene na prisilno mijenjanje vjeroispovijesti, ponovno su se otvarale pravoslav-
ne crkve, a donekle se normalizirao i vjerski život. Tragični događaji protekle godine su,
međutim, u toj mjeri opteretili odnose Srba u Hrvatskoj i NDH, a oružani (partizanski
i četnički) je ustanak dostigao tolike dimenzije da više i nije bilo šanse za normaliziranje
situacije.
Temeljem dogovora s Nijemcima, Pavelić je još u proljeće 1941. godine preuzeo
obvezu da će NDH prihvatiti Slovence koje će se internirati iz Njemačkog Rajha (naci-
stičke su vlasti preko granice Reicha i NDH protjerali oko 80 tisuća Slovenaca, ali jedan
dio njih je produžio dalje u Srbiju), a prije toga će isti broj Srba preseliti u Srbiju. Ustaše
su službeno oko 130 tisuća Srba preselile u nedićevsku Srbiju, ali daljnji deseci tisuća
su prebjegli (ukupno 180, prema drugim procjenama nekih 200 tisuća ljudi). Nakon
docima, Pavelić je Stepinca, koji je sredstvo vršenja moralnoga pritiska na vlast u svojim pismima, dapače i u javnim
propovijedima opetovano koristio, smatrao bezobraznim te ga je jako ljutilo što se ovaj na taj način upliće u politiku.
O Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi novije vidi Požar, Petar: Hrvatska pravoslavna crkva u sadašnjosti i budućnosti,
Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., te Krišto 1998., str. 264.—277., odnosno sa srpskog aspekta: Slijepčević, Đoko:
Historija Srpske pravoslavne crkve svezak 1—3, Beograd, 2002., svezak 3., str. 91.—105.
izbijanja partizanskoga rata u kolovozu 1941. godine su, međutim, Nijemci zaustavili
akciju, jer je veliki broj izbjeglica i preseljenih osoba prouzrokovao probleme s opskrbom
na srbijanskim područjima, te je povećao nesigurnost, što je po mišljenju nacističkih
okupatora pogodovalo partizanskomu ustanku.
Već tijekom travnja su neki vodeći ustaški političari i mediji započeli snažnu pro-
tusrpsku propagandu, što su u svibnju i lipnju dodatno pojačali. Tako su u krugu Hr...
vata dalje osnažili negativan naboj prema Srbima koji je zbog dvadesetogodišnje srpske
hegemonije ionako postojao, a među onima koji su u jugoslavenska vremena, posebno
za vrijeme diktature od srbijanskih tijela trpjeli štetu, nastojalo se svjesno potpirivati
mržnju, revanšizam i želju za osvetom. Također, tvrdnja koja se često spominje vezano
za ustaše, naime da su jednu trećinu Srba odlučili internirati, drugu trećinu prisiliti na
promjenu vjeroispovijesti, a preostalu trećinu istrijebiti, dokazivo nikada nije izrečena,
tj. vjerodostojni izvori to ne potvrđuju. U praksi je, međutim, došlo do svih navedenih
protusrpskih koraka. Eugen Kvaternik je svome poznaniku, političaru iz redova Hrvat-
ske seljačke stranke (Branku Pešelju, Mačekovu tajniku) navodno još u srpnju 1941,
izjavio da, misleći na poslijeratno vrijeme, treba stvoriti svršen čin (koristio je izraz fair
accompli), treba eliminirati područja s mješovitim stanovništvom da se onemogući po-
novna uspostava starog stanja, čak ni ako bi Britanci dobili rat.?* Izjava sadržava poznatu,
brutalnu logiku etničkih čišćenja, ali je ujedno i zanimljivo da je jedan ustaški vođa već
početkom rata računao s eventualnim porazom Nijemaca.
Još 27. i 28. travnja 1941. godine pored Bjelovara došlo je do prve masovne odmaz-
de: smaknuto je 126 Srba nakon jedne diverzantske akcije, ali su nakon toga takve krva-
ve akcije postale sve učestalijima, pa u svibnju u Glini ustaški zapovjednici više ni nisu
tražili izliku za pokolj. Pojedini lokalni ustaški zapovjednici — uočavajući prve znakove
srpskoga otpora — protiv srpskoga civilnog stanovništva primjenjivali su masovnu od-
mazdu. Posebno je teška bila situacija u Hercegovini, te u pojedinim dijelovima Bosne,
gdje su u razdoblju između dva svjetska rata i nacionalni konflikti (i srpska represija) bili
snažniji. Znatan dio srpskoga civilnog stanovništva Mostara i okoline, među njima žene,
djeca i starci (kako o tomu svjedoči i pismo mostarskoga katoličkog biskupa Alojzija
Mišića što ga je 7. studenog 1941. godine napisao zagrebačkomu nadbiskupu Stepincu),
po naredbi jednoga od lokalnih ustaških zapovjednika strpan je u vlak, odvezen iz grada
u planine, gdje je bačen u provalije (tu su metodu primjenjivali i četnici, dapače, u akci-
jama odmazde tijekom 1944.—1945. i partizani protiv Hrvata, Talijana itd.).??
Ta i slična krvoprolića dovela su do toga da je u proljeće 1941. godine još tek spo-
radičan srpski oružani otpor, do lipnja poprimio sve veće dimenzije. Nakon srpskoga
ustanka koji je izbio tijekom proljeća i ranoga ljeta, ustaške su vlasti utemeljile kon-
centracijske logore gdje su masovno pogubljivali neprijatelje režima (točnije, sve koga
su smatrale neprijateljima režima). Najozloglašeniji koncentracijski logor bio je pored.
Jasenovca, gdje je u razdoblju između rujna 1941. i travnja 1945. poubijano na tisuće
54 Magaš, Branka: Croatia through History. Ibe Making of a European State, London, 2007., str. 562.
55 AHBK, S-1941-ITI. Vidi: Krišto 1998., svezak 2., str. 108.—109.
Srba, Židova, Roma i hrvatskih neprijatelja ustaškoga režima (među njima projugosla-
venski elementi, komunisti, ali i pristalice seljačke stranke). Prema podacima Žerjavića
na području NDH ubijeno je ukupno 217 tisuća građana srpske nacionalnosti (u selima
124 tisuće, u logorima, zatvorima 93 tisuće). Ubili su ih u prvom redu ustaše, u dru-
gom redu Nijemci, a tek u trećem redu Talijani. U borbama protiv okupatora i ustaša,
te u borbama između partizana i četnika palo je oko 105 tisuća naoružanih Srba (82
tisuće kao partizani, 23 tisuće kao četnici).* Kočović prenosi otprilike slične podatke.
Suprotno vjerodostojnim podacima dvojice spomenutih demografa, već 1941. godine,
a i kasnije, za vrijeme Drugog svjetskog rata, četnička propaganda, a njenim tragom i
jugoslavenska emigrantska vlada u Londonu govori o puno većem broju srpskih žrtava.
Srpska pravoslavna crkva je već u jesen 1941. godine spominjala 180 tisuća ubijenih
civila srpske nacionalnosti, tu su brojku neki kasnije čak udvostručili, a na kraju su
emigrantski srpski političari govorili o čak 600 tisuća, dapače, jedan milijun srpskih
žrtava ubijenih od ustaša.?“ Dijelom zbog izravnog utjecaja te propagande, četnici su već
tijekom rata, a 1945. godine i partizani srpske nacionalnosti masovnu osvetu smatrali
opravdanom i prirodnom. Podatke je vjerodostojnima priznala i onodobna njemačka i
mađarska diplomacija, a kasnije je i službena historiografija druge Jugoslavije broj srp-
skih žrtava procjenjivala mnogostruko većima od stvarnoga broja.
Djelovanje pokreta otpora između 1941. i 1945.
Četnici
Među Srbima u Hrvatskoj otpor se u početku razvijao tek spontano, iako su još i prije
rata postojale četničke organizacije na područjima nastanjenim Srbima, pa su iste u pro-
ljeće i rano ljeto 1941. godine mjestimično postale aktivnima.
Nakon kapitulacije, Nijemci su u okupiranoj i znatno smanjenoj Srbiji (suprotno
današnjoj Srbiji, nisu joj pripadali Srijem i Bačka, teoretski je njen dio činio Banat, no
on je ustvari bio pod neposrednom njemačkom vojnom upravom, stvarno joj je među-
tim pripadao sjeverni dio Kosova) težili k uspostavi marionetske vlade. Iako se možda
činilo očiglednim rješenjem, Nijemci su ipak oklijevali premijerom imenovati Dimi-
trija Ljotića, vođu pronacističkoga Zbora (iz istog razloga iz kojeg u Rumunjskoj nisu
podupirali dolazak na vlast Željezne garde, te su se suzdržavali, barem na početku, i od
dovođenja ustaša na vlast — nisu vjerovali da je taj pokret sa slabom potporom sposo-
ban stvoriti stabilnost u Srbiji). I sam Ljotić je radije preporučio bivšega jugoslavenskog
56 Žerjavić 1992., str. 198.-205.

57 Te su podatke preuzela i zapadna izdanja, a i u inozemstvu su pustili korijenje u znanstvenoj javnosti. (Paris,
Edmond: Genocide in Satellite Croatia, 194 1—1945, American Institute for Balkan Affairs, Chicago, 1961.). Paris
piše o 750 tisuća srpskih žrtava ubijenih od ustaša, a i 60 tisuća židovskih žrtava ubijenih na području Jugoslavije
prikazuje kao da su svi ubijeni u ustaškoj državi, kao da u Srbiji ili u drugim dijelovima bivše Jugoslavije uopće nije
bilo holokausta. (Paris 1961., str. 9.)
ministra unutarnjih poslova (inače također nacističkoga agenta) Milana Aćimovića, koji
je formirao prvu srbijansku kvislinšku vladu koja je postojala od 30. travnja do kraja
kolovoza 1941. godine.
U prvom razdoblju, od travnja do srpnja su Srbi u Srbiji, šokirani od ratnim pora-
zom, bili pasivni. U unutarnjim područjima, u jugozapadnoj Srbiji, u području Ravne
gore, bivši jugoslavenski štabski pukovnik Draža Mihailović započeo je s organiziranjem
svoga četničkog pokreta, koji je kao poslijeratni cilj postavio restauraciju Kraljevine Ju-
goslavije, odnosno etnički čiste Velike Srbije. Oni su se nadali restauraciju Jugoslavije
ostvariti uz britansku potporu. U nacrtu o unutarnjem uređenju novoformirane Kra-
ljevine Jugoslavije, što je izdano u obliku brošure, Stevan Moljević je još u ljeto 1941.
godine napisao kako žele formirati homogenu veliku srpsku državu koja će obuhvaćati
Bosnu, veliki dio hrvatske obale i Slavonije, Kosovo, Makedoniju, te Temišvar, Baju i
Pečuh. Ta bi područja očistili od svih nesrpskih elemenata. Nakon sastavljanja memo-
randuma o Velikoj Srbiji Moljević se priključio četnicima Mihailovića.??
Četnički pokret formiran na početku stoljeća u obliku dragovoljnih narodnooslo-
bodilačkih odreda je u Balkanskim ratovima, a potom u prvoj Jugoslaviji, protiv nesrp-
skoga stanovništva područja koja su novopripojena Srbiji počinio brojna nasilja, akcije
koje su završile genocidom. Tijekom Drugog svjetskog rata četnici su ubili desetke tisuća
Hrvata i Muslimana u interesu stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Mihailović je u ratne
ciljeve uvrstio ideje o Velikoj Srbiji koja se ima stvoriti etničkim čišćenjem, što dokazuje
i njegova uputa dana 20. prosinca 1941. godine četničkomu pokretu:
»Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke
čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog Zivlja«?
Službeni vođa pokreta je do 1941. godine bio Kosta Milovanović Pećanac, koji je
odmah stao na stranu Nijemaca, stoga ga je njegov rival Mihailović 1944. godine dao
uhititi i smaknuti. Mihailovića je kralj Petar II u siječnju 1942. godine unaprijedio u
generala i imenovao ga ministrom obrane jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu.
Komunistički partizanski ustanak izbio u srpnju, kojem su se privremeno priključili
i četnici Mihailovića, već je krajem kolovoza pokrenuo promjene u Beogradu. Tu je
važno napomenuti kako je antikomunizam igrao odlučujuću ulogu u unutarnjoj politici
i javnosti Kraljevine Jugoslavije podjednako. Jugoslavija je početkom 1920-ih godina
prihvatila tisuće ruskih emigranata. Tradicionalni srpski vladajući krugovi su partizanski
ustanak shvatili kao komunističku opasnost koja prijeti njihovoj moći (odnosno moći
koju trebaju vratiti nakon rata), te su zbog toga poznate beogradske javne ličnosti, po-
58 Velikosrpski projekt Stevana Moljevića (Homogena Srbija — Homogenous Serbia) vidi: Roots of Serbian Aggres-
sion. Debates/Documents/, Cartographic Reviews, Bože Čović (ur.), AGM, Zagreb, 1993., str. 151.-158.
59 Zbornik podataka i dokumenata o narodnooslobodilatkom ratu, naroda Jugoslavije, XIV. k. Dokumenti četničkog po-
kreta Draže Mihailovića, 1981—1985, Beograd, svezak I., str. 94.—95. I bošnjački povjesničar Enver Redžić ukazuje
kako su u drugom svjetskom ratu masovna ubojstva koja su četnici (zbog »prelazaka« između četnika i partizana
povremeno srpske partizanske jedinice) počinili protiv Hrvata i muslimanskih Bošnjaka uopće nije motivirano
samo osvetom zbog zlodjela ustaša, nego su ista činila dio scenarija etničkoga čišćenja. Vidi: Redžić, E.: Bosna ?
Hercegovina u drugom svjetskom ratu, Sarajevo, 1998., str. 295.—296.
znati intelektualci, pisci, likovni umjetnici potpisali antikomunistički manifest (ukupno

546 osoba — među njima su mnogi ipak ostvarili karijeru u Titovoj Jugoslaviji). Nakon
toga je 29. kolovoza 1941. godine pod vodstvom junaka iz Prvog svjetskog rata generala
Milana Nedića formirana vlada nacionalnog spasa.“ Nijemci su bili upućeni na pomoć
srpskih kolaboracionista. Zbog rata protiv Sovjetskoga Saveza u Srbiji su bile stacionira-
= pesvega tri njemačke divizije (s manjim ljudstvom, koja se umjesto tri sastojala samo od
dvije pukovnije), s uglavnom starijim rezervistima u svojim redovima.
Nedićeva vlada oslanjala se na različite postrojbe za održavanje reda (policija, žan-
darmerija), na dragovoljce Ljotića, četnike Pećanca, a od 1942. godine na tzv. Srpsku
državnu stražu, a njegove su oružane snage na strani Nijemaca sudjelovale u likvidiranju
antifašističkoga otpora, što je, dovođenjem svježih njemačkih snaga, uspjelo. U Srbiji je
od 5. prosinca 1941. do ljeta 1944. godine komunističko partizansko djelovanje praktič-
no bilo beznačajno.“ U gradovima je srbijanska vlada, dok su u provinciji četnici održa-
vali red. Nedić je, slično Mihailoviću, također želio uskrsnuti Veliku Srbiju, ali je on bio
mišljenja da će Nijemci dobiti rat, stoga je nastojao steći zasluge u njihovim očima. U tu
je svrhu 1942. godine uputio memorandum Nijemcima — imao je i njemačke podu-
piratelje — ali mu je preporučeno da odgodi ostvarivanje njegovih planova za razdoblje
nakon nakon rata. Hitler je 18. rujna 1943. bio spreman primiti srbijanskoga premijera,
ali nije podupirao oživljavanje Velike Srbije.
Mihailović se u studenom 1941. godine okrenuto protiv Tita, on je pokretanje op-
ćega ustanka smatrao preuranjenom, pogrešnom akcijom koja prijeti opstanku Srba.
Uskoro je došlo do oružanih sukoba između partizana i četnika. Mihailović je pak stupio
u kontakt s Nedićem, Ljotićem, a potom i s Nijemcima. Otada nadalje četnički je pokret
svojim glavnim ciljem smatrao sprječavanje budućeg komunističkog preuzimanja vlasti,
te se, izuzev nekoliko akcija sabotaže, praktično nije odupirao okupatorima, dapače, u
brojnim slučajevima je surađivao s njima protiv partizana. U Srbiji su, međutim, četnici
nastojali sačuvati imidž organizacije otpora: skrivali su pilote oborenih britanskih i ame-
ričkih zrakoplova, te su putem britanskoga vezista, odnosno putem radija bili u stalnom
kontaktu s Londonom.
Najmračnije poglavlje srbijanske kvislinške države bila je aktivna pomoć pružana
1941. i 1942. Nijemcima u provedbi holokausta. Srbijanska javnost sve do današnjega
dana živi u zabludi da su Srbi tijekom svjetskoga rata bili jedinstveni u spašavanju Žido-
Va, te da se holokaust u Srbiji može pripisati isključivo njemačkim okupatorima. Danas
već znamo da, kao što je to bio slučaj u Francuskoj maršala Pćtaina, tako se je i u Srbiji
stbijanskoga Pćtaina, Milana Nedića, smatranog također junakom iz Prvog svjetskog
tata, u jednom dijelu lokalnoga stanovništva također uspjelo pobuditi antisemitsko ras-
60 Ostvarnom broju srpskih kolaboranata, o protužidovstvu ne maloga dijela srpskih intelektualaca, o odnosima čet-
ničkoga pokreta i Nedićeve marionetske države, o povremenoj suradnji vidi: Cohen 1997., 2. poglavlje (srbijanska
država 1941-1944), str. 63.—106.
Nakon poraza partizanskoga pokreta u prosincu 1941. i siječnju 1942., u Srbiji je on praktično postao potpuno
beznačajnim, iako je Tito to cijelo vrijeme prikazivao drukčije. U ljeto 1942. godine je npr. ucijeloj Srbiji bilo samo
700 (1) partizana. Vidi: Simić, Pero: Tito. Fenomen stoljeća. Prva politička biografija, Zagreb, 2009., str. 185.
položenje (u Beogradu je u jesen 1941. godine njih sto tisuća posjetilo protumasonsku
izložbu), optuživši Židove za izbijanje komunističkoga partizanskog otpora. Srbijanski
antisemitizam, kao i hrvatski, također je vukao određene korijene iz 19. stoljeća. Izuzev
vladavine kneza Miloša Obrenovića, Židovi su bili u teškoj situaciji u novoformiranoj
srpskoj nacionalnoj državi, te je tek berlinski kongres uspio prisiliti srbijansko vodstvo
da ustavom zajamči ravnopravnost Židova. Također su tradicionalno imali antijuda-
ističke poglede i pojedini krugovi Srpske pravoslavne crkve. U Beogradu u Drugom
svjetskom ratu je, pak, zapisano kako su pojedini svećenici držali i propovijedi u kojima
su iskazivali antisemitske poglede. Skopski mitropolit Josif (zamjenik patrijarha koga su
Nijemci deportirali u Dachau), u siječnju 1942. je zabranio prelazak Židova u Srpsku
pravoslavnu crkvu.“
Njemački nacisti bez srbijanskih pomoćnika, Nedićeve žandarmerije i Ljotićevih
dragovoljaca koji su prikupili Židove, uopće ne bi mogli toliko bezuvjetno provesti srbi-
jansko »konačno rješenje« tijekom kojega je 92 posto lokalnoga židovskog stanovništva
u roku od nekoliko mjeseci iskorijenjeno. Činjenica je da su većinu ubojstava počinile
nacističke njemačke jedinice, ali povremeno su u ubijanjima sudjelovali i naoružani Srbi.
I znatan dio židovske imovine došao je u ruke srpskih kolaboracionista. Harald Turner,
nacistički povjerenik za to pitanje u Srbiji, je 1942. godine s oduševljenjem javio Berlinu
kako je Srbija već potpuno »Judenfrei«. U stvarnosti su se još mnogi Židovi skrivali u
provinciji, ali četnici i Ljotićevi dragovoljci su između 1942. i 1944. uhitili još 455 osoba
te su ih (neke za novčanu nagradu) predali Nijemcima.“
Srbijanska se kvislinška država u listopadu 1944. godine uslijed zajedničkog napa-
da Sovjeta i Titovih partizana urušila. Mnogi su međutim iskoristili amnestiju koju je
Tito ponudio. Komunističke su vlasti kasnije osudile, odnosno uhitile samo Nedića,
Mihailovića i relativno mali broj njihovih pristalica. Istina, osim njih su ubijeni mnogi
četnici uhićeni u svibnju 1945. godine na slovenskomu području, koji nisu bili spremni
prijeći na stranu komunista. Broj partizana je u Srbiji 1944. godine s 22 tisuće porastao
na dvjesto tisuća, dijelom regrutiranjem, a dijelom stoga što je većina četnika jedno-
stavno prešla u partizansku vojsku. I brojni zastupnici velikosrpske ideologije ostvarili
su karijeru u Titovoj Jugoslaviji. Tipičan primjer takve karijere je slučaj povjesničara i
akademika Vase Čubrilovića. Taj je znanstveni istraživač svoju karijeru započeo kao član
grupe bosanskosrpskih atentatora koja je ubila nadvojvodu Franju Ferdinanda, a 1937.
godine je, kako se to saznaje iz predgovora knjižice, ushićen Hitlerovim i Staljinovim pri-
mjerom, sastavio pažnje vrijednu knjižicu o tomu kojim bi se metodama moglo prognati
Albance iz Jugoslavije. Čubrilović je u jesen 1944, godine predao memorandum novim
62 Cohen 1997., str. 129.

63 Vidi: Manoschek, Walter: »Serbia ist Judenfrei«. Militárische Besatzungspolitik und Judenvernichtung in Serbien
194 1/42, R. Oldenbourg Verlag, München, 1995.
64 . Cohen 1997., str. 131.
65 Žerjavić, Vladimir: The Losses of Yugoslav Population in the Second World War, Geographical Papers, urednik.
Crkvenčić, Ivan — Klemenčić, Mladen, Zagreb, 1991., str. 83.—108. Podaci i tabela o promjenama brojnosti par“:
tizanske vojske nalaze se na stranicama 92.—93. Također citira Cohen 1997., str. 157.
komunističkim vlastima u kojem je razradio kako bi se moglo riješiti pitanje mađarske,

njemačke i albanske manjine u Srbiji, Vojvodini i Makedoniji. Nakon svega toga, Ču-
brilović je u prvoj Titovoj vladi dobio ministarsku fotelju.“
Filtriranje prominentnih zastupnika velikosrpske ideje u nove strukture vlasti je,
međutim, međunacionalne odnose druge Jugoslavije opteretio teškim napetostima, a
daljnji opstanak te ideje i njeno ponovno oživljenje krajem 1980—ih godina se u ne maloj
mjeri može smatrati odgovornim za pad drugoga jugoslavenskog pokusa.
Četnički pokret u Hrvatskoj

Predmet spora u hrvatsko—srpskim odnosima jest tko je započeo ubijanje u proljeće
1941. godine. Činjenica je da su srpski vojnici jugoslavenske vojske, koja se zbog poraza
i proglašavanja hrvatske države raspadala, već između 11. i 13. travnja 1941. godine
iz osvete ubijali hrvatske civile. U Derventi 17 civila, a u Čapljini su između 13. i 15.
travnja ubili 20 civila. 15. travnja su pak u Istočnoj Hercegovini jugoslavenske jedinice
srpske nacionalnosti koje su se povlačile iz Mostara ubile 5 hrvatskih civila (među njima
jednu ženu), dok su dva naselja (Cim i Iliće) zapalile, ali sličnih ubojstava bilo je i u
drugim bosanskim, hrvatskim, srijemskim naseljima (Kiseljak, Bjelovar, Siverić pored
Drniša, Srijemska Mitrovica). Istovremeno — barem u proljeće 1941. — to nisu bila
organizirana masovna ubojstva kao kasniji četnički masakri, dok su ustaške vlasti odgo-
vorile masovnim odmazdama.
Tek kasnije, kada je od srpnja, odnosno rujna 1941. godine na južnim područjima
NDH supremacija Pavelićeve države praktično prestala te se za javni red »brinula« talijan-
ska vojska, u Istočnoj Lici i Sjevernoj Dalmaciji, Istočnoj Hercegovini te Istočnoj Bosni u
cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije četnici su svjesno organizirali genocid hrvatskoga
i muslimanskoga stanovništva. Na području NDH žrtvama četničkih masakra postalo je
nekih 32 000 hrvatskih i 33 000 muslimanskih civila. Zajedno s vojnicima palim u bor-
bama protiv četnika broj žrtava dosegnuo je i stotinu tisuća.* Talijansko vojno zapovjed-
ništvo protiv takvih akcija četnika uopće nije, ili je samo privida radi reagiralo. Jedan dio
bosanskih muslimana je upravo stoga, u cilju obrane obitelji ušao u ustaški pokret, iako
66 — Cohen 1997., str. 169.—170. Čubrilovićev tajni memorandum na svjetlo dana je izišao tek nakon prestanka Titove
države: »Posle 52 godine, senzacionalni dokument iz arhivskih tajnih bunkera: Projekat akademika Vase Čubrilo-
vića o proterivanju Nemaca, Mađara Albanaca i Rumuna sa tla Jugoslavije«, Nedeljni telegraf, Beograd, 18. rujna
1996., str. 43.—45. Beogradski list to je napisao prema sljedećem arhivskom izvoru: Manjinski problem u novoj
Jugoslaviji, Arhiv Srbije, dosje Predsjedništva Narodne skupštine Srbije, br. AS-G 16—F1. Pisanje Čubrilovića iz
1937. godine o protjerivanju Albanaca vidi: Roots of Serbian Aggression, 1993., su. 114.— 134.
67 Dizdar, Zdravko: Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002.,
str. 70.—71. (izvor: AOS, Beograd, Arhiva NDH, kat. 236. reg. br. 291—2.). Moram primijetiti kako je i po mišlje-
nju Lajosa Ardayja »bratoubilački rat započeo početkom travnja 1941. godine napadima protiv hrvatskih naselja u
Hercegovini«. (Arday, L.: Reformok és kudarcok. Jugoszlévia utolsó évtizedei és ami utdna kóvetkezett, BIP, Budapest,
2002., str. 301.)
68 Vidi Dizdar, Zdravko: Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima
u Hrvatskoj tijekom drugog svjetskog rata (1941-1945), u: Jugoistočna Europa 1918—1995, Zagreb, 1996., str.
130., odnosno Isti: 2002., Četnički zločini u Bosni i Hercegovini... su. 336. Dizdar je objavio podatke iz Žerjavićeva
rukopisa,
hrvatska nacionalna svijest nije, ili je samo u maloj mjeri prožimala muslimanske mase
(suprotno velikom dijelu muslimanskih intelektualaca). Također zbog četničkih masakra,
u cilju obrane svojih naselja i rodbine, a ne zbog ustaškoga uvjerenja, brojni hrvatski mla.
di seljaci dragovoljno su pristupili oružanim postrojbama ustaške države. Istovremeno,
četnički odredi u Hrvatskoj svojom glavnom zadaćom — dok traje rat i strana okupacija
zemlje — smatrali su obranu srpskih civila, ali nakon razvoja partizanskoga ustanka pod
vodstvom komunista isto tako važnim pitanjem smatrali su i borbu protiv partizana koji su
se sastojali od »ustaša« (čitaj: Hrvata) i »Srba izdajica«. Prema četničkoj propagandi, među
partizanima u većini su bile »ustaše«, to jest Hrvati koji se protiv stvarnih interesa Srba
bore zajedno sa Srbima zavedenima znakom »židovske petokrake«, a obično bi optuživali
Židove da oni stoje iza komunističkoga pokreta.
Već u proljeće 1941. godine četnici su stupili u kontakt, štoviše postigli su sporazum
s okupatorskom talijanskom vojskom, odnosno vlastima. Četnički otpor u Hrvatskoj
bio je u neposrednom kontaktu s glavnim četničkim štabom u Srbiji: u listopadu 1941,
godine je po nalogu Mihailovića u Split pod talijanskom aneksijom stigao četnički voj-
voda Ilija Trifunović-Birčanin koji je u gradu osnovao četnički centar za područje Dal-
macije, Like, Korduna, te Zapadne Bosne i Hercegovine. Doveo je i časnike za obuku
iz sastava bivše jugoslavenske vojske. Najjače četničke jedinice djelovale su u Kninu i
u Istočnoj Hercegovini. Talijanske su im vlasti počevši od jeseni 1941. godine davale
oružje, dapače, četničke jedinice su od njih dobivale i redovitu plaću (Momčilo Dujic,
lokalni srpski svećenik postao je jedan od zapovjednika Kninjana, te je već u listopadu
1941. godine potpisao sporazum s Talijanima). Tako su Talijani bili svjesni da četnici
kliču kralju Petru te planiraju ponovnu uspostavu Jugoslavije tj. Velike Srbije ukoliko
anglosaksonski saveznici dobiju rat, procijenili su kako od djelatnosti četničkih jedinica
koje borave u talijanskoj okupacijskoj zoni mogu imati dvostruku korist: s jedne strane
mogu ih iskoristiti u borbi protiv partizana, a s druge strane mogu ih iskoristiti i protiv
hrvatske države, tj. mogu vršiti stalni pritisak na nju, čime bi ustašama još potrebnija
bila pomoć Talijana. Talijani su putem tog pritiska željeli neutralizirati i rastući njemački
utjecaj među ustašama. Poglede Nijemaca o talijansko-hrvatskim odnosima zanimljivo
prikazuje i izvješće mađarskoga poslanika u Zagrebu Marosyja iz rujna 1941. godine.
Prema istoj, njegov je njemački informator sljedećim riječima kritizirao hrvatsku politi-
ku Njemačke, te proglašenje NDH talijanskom interesnom sferom:
»Žalim Hrvate koje smo mi prvo naveli da ustanu protiv svojih jugoslavenskih partnera, a sada ih
izlažemo puno većem neprijatelju.«?
Talijanske vlasti praktično nisu, ili su samo vrlo blago sankcionirale ubojite akcije
četnika protiv hrvatskoga i muslimanskoga civilnog stanovništva (prijetile su im npr.
oduzimanjem plaće — u slučaju ako se to još jednom dogodi!). Talijani su dakle obranili
69 Dogodilo se na području Bosne da su četnici uhitili 34 partizana židovskoga podrijetla, 32 su ubili, dvojicu su
predali Nijemcima, koji su kasnije i ta dva zarobljenika ustrijelili. (Dizdar 2002., str. 356.)
70 Izvješće Ferenca Marosyja od 4. rujna 1941. godine. MOL KUM K 64.67. t. 93. cs.
Srbe od ustaša, no tijekom antipartizanskih akcija odmazde terorizirali su hrvatsko sta-

novništvo (kao i srpsko za koje su sumnjali da su partizani), su pogubili mnoštvo nevinih
talaca. Istovremeno, tolerirajući razbojništva četnika, njihove genocidne akcije protiv
Hrvata i muslimana, i sami su pridonijeli destabilizaciji NDH. Talijansko—hrvatski (a
zbog okupacije i talijansko-slovenski) odnosi doživjeli su najnižu točku u povijesti, a
cijenu toga poslije rata je platila talijanska manjina koja je tamo živjela već stoljećima.
Nijemci su puno manje vjerovali četnicima, do talijanske kapitulacije više su ih sma-
trali neprijateljima, iako su se u dva velika pohoda »lova na partizane« u prvoj polovici
1943. godine koristili njihovim uslugama. Nakon talijanske kapitulacije su se, međutim,
Nijemci dogovorili s četničkim postrojbama u Kninu pod vodstvom Momčila Đujića, te
su im dali zalihe, oružje i plaću. Istovremeno, s obzirom na ustaške saveznike, četnicima
su zabranili akcije protiv hrvatskih civila te su izjavili kako će odmah razoružati jedinice
koje se usude takvo nešto učiniti. Pavelić je uzalud u ožujku 1944. godine pokušavao po-
stići kod njemačke vlade da razoruža sve četnike u Hrvatskoj, odgovor Berlina bio je da
je za to spreman samo ako u zamjenu ustaše odmah uspostave postrojbu od 20-30 000
ljudi za borbu protiv partizana. Ustaše u proljeće 1944. godine jednostavno nisu bili u
mogućnosti to ostvariti. Hitler je sam rekao Paveliću na njihovu susretu u rujnu 1944.
godine:
»da bi bilo bolje kad bi se četnici skupa s nama borili protiv partizana, nego da ih se nezgodnim
postupkom prisili da priđu partizanima.«"!
Ustaška je vlast u kolovozu 1944. godine također uzalud pokušavala postići da se bar
iz hrvatskog doprinosa troškovima boravka njemačke vojske u Hrvatskoj ne daje četnici-
ma, Nijemci nisu bili spremni ispuniti niti taj zahtjev Zagreba. Đujić je inače — misleći
na budućnost — nastojao izbjeći osobne susrete kako s Talijanima tako i s Nijemcima i
bio je u stalnoj radijskoj vezi s Mihailovićem. Đujić je na kraju u prosincu 1944. godine
zbog snažnih napada partizana bio prisiljen povući se iz Sjeverne Dalmacije. Nijemci
su četnike željeli prebaciti kroz Hrvatsku u Sloveniju i nisu marili za Pavelićev prosvjed
(istina, u tome određena zasluga pripada i Ljotićevom posredovanju). Đujić je, među-
tim, na kraju preko hrvatske obale otišao u Istru (putem su njegove jedinice u hrvatskim
naseljima ubijale i palile), s tajnom namjerom da tamo dočeka anglosaksonske save-
znike, kako bi se pomoću njih vratio u Jugoslaviju. No to se nije dogodilo, a Đujić se
nakon rata nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama. Jugoslavenska je vlada uzalud
opetovano tražila njegovo izručenje zbog teških ratnih zločina postrojbi pod njegovim
zapovjedništvom (s druge strane, mnogi ga Srbi još i danas slave kao junaka otpora).
Pripadnici pokreta otpora: partizani

Okupatorsku njemačku vojsku je 10. travnja 1941. godine u Zagrebu znatan dio sta-
novništva pozdravio kao rušitelja omraženog sustava Kraljevine Jugoslavije, to jest kao
71 Jelić-Butić, Fikreta: Četnici u Hrvatskoj 194 1—1945, Zagreb, 1985., str. 235. 1944.—45. jeu NDH bilo oko 35—36
tisuća četnika, posebno na području Bosne i Hercegovine (Goldstein 2008, str. 292.)
osloboditelje. No prema vlastitim prisjećanjima, u masi se nalazio jedan Hrvat koji je to

euforično slavlje kasnije nazvao sramotom Hrvatske. Taj muškarac zvao se Josip Broz,
njegovo ime u pokretu bilo je Tito, a počevši od 1937. (konačno je imenovanje ustvari
dobio tek 1940.)? on je obnašao dužnost generalnog sekretara ilegalne Komunističke
partije Jugoslavije. Svoje spomenuto nezadovoljstvo naglasio je još tijekom travnja u let-
ku izdanom u ime partije, te je osudio utemeljenje NDH. Iako su nacistička Njemačka i
staljinistički Sovjetski Savez u proljeće 1941. godine službeno još bili saveznici, vodstvo
KP] je na savjetovanju u Zagrebu u svibnju 1941. poduzelo prvi korak za organiziranje
budućega pokreta otpora. (Možda jedan od najvažnijih koraka bila je uspostava stalne
radijske veze s Moskvom, tajna radio-stanica partizana bila je u Zagrebu i funkcioni-
rala je tijekom cijeloga rata, a Titov je štab, uz manje prekide, bio u kontaktu s njom.)
Oružane akcije protiv okupatora, međutim, vodstvo KPJ nije pokretalo prije 22. lipnja
1941. godine i početka njemačkoga napada na Sovjetski Savez. Tito je uskoro otputovao
u Beograd jer je smatrao kako u Srbiji treba dignuti ustanak velikih razmjera.
Komunisti koji su naspram ustaša zauzimali lijevu stranu političkog spektra, slično
svojim protivnicima, također su bili malobrojni i imali su relativno malen društveni
utjecaj. Stranka je na području Jugoslavije 1939. godine brojala šest tisuća, a 1941. go-
dine navodno osam tisuća članova (istovremeno, zbog većeg broja industrijskih radnika,
komunisti hrvatske nacionalnosti su u redovima KP] bili zastupljeni u većem broju
od njihova etničkog razmjera), dok je komunistička omladinska organizacija (SKOJ)
privukla tridesetak tisuća (u Hrvatskoj oko deset tisuća) simpatizera. Među članovi-
ma KPJ mnogi su bili veterani španjolskoga građanskog rata, kojima je pripala ključna
uloga u organiziranju oružanoga otpora. Još 1937. godine na zapovijed Kominterne
KP] je »federalizirana«, to jest u sklopu jugoslavenske, formirane su hrvatska i slovenska
komunistička partija (KPH i KPS) u podređenom odnosu prema najvišem stranačkom
vodstvu.^?
Prvi hrvatski oružani partizanski odred formiran je pored Siska odmah 22. lipnja
1941. godine (članovi su, osim jedne Srpkinje, bili komunisti hrvatske nacionalnosti),
te je taj odred sutradan proveo prvu oružanu akciju, miniranje dionice jedne lokalne
željezničke pruge. Unatoč tomu, u Titovo doba službenim početnim datumom parti-
zanskoga djelovanja u Hrvatskoj proglašen je znatno kasniji događaj — pokret Srba
72 Kominterna Tita (prvim) sekretarom CK KPJ prvi puta naziva u jesen 1940. godine, u pismu kojim je odobreno
održavanje partijske konferencije, a koja je održana u Dubravi pored Zagreba 19. listopada 1940. (Simić, Pero
2009., Tito, str. 164.—165.)
73 OTitovom partizanskom pokretu između 1945. i 1990. nastala je doslovno cijela knjižnica literature, ali su ideološ-
ka stajališta sustava državnoga socijalizma toliko snažno utjecali na autore da se često puta treba odnositi s oprezom
čak i prema publikacijama izvora. Bibliografiju važnijih djela napisanih o partizanskim ratovima Titove ere vidi:
Petranović, Branko: Zsžorija Jugoslavije 1918-1978, 2. izdanje, Nolit, Beograd, 1981., str. 613.—619. Zbog toga sam
nastojao služiti se novijom stručnom literaturom (iako i u njoj ima proturječnosti u ocjeni toga razdoblja). Oslanjao
sam se na više radova, ovdje ću ih navesti samo nekoliko, ali u fusnotama (ili u popisu literature na kraju knjige).
čitatelj može pronaći i više njih. Vidi dakle: Kolar, Mira: Antifašistička borba u Hrvarskoj i nastanak Federalne Dr-.
žave Hrvatske, u: Povijest Hrvata III. knjiga, glavni urednik Perić, Ivo, Zagreb, 2007., str. 191.—249., te Bilandžić;::
Dušan: Hrvatska moderna povijest, 1999, Zagreb; Matković, Hrvoje: Povijest Jugoslavije. Hrvatski pogled, Zagreb,
1998.; Simić, Pero 2009., 77to... str. 173.—224.
naselja Srb 27. srpnja 1941. — iako se njihova djelatnost prema mišljenju mnogih svela
na zarobljavanje 5 (!) ustaša, razaranje okolnih hrvatskih naselja i na etnička čišćenja.
U Lici, pored Gospića, četnici su u studenom 1941. godine uklonili iz svojih redova
“osobe za koje se sumnjalo da su komunisti, ali prvi ozbiljniji četničko-partizanski sukobi
na području NDH dogodili su se tek početkom travnja 1942. godine kod sela Marinci
pored Bosanskoga Grahova. Tu se, jedinica pod vodstvom hrvatskih komunista koja se
- uznatnom dijelu sastojala od dalmatinskih Hrvata, a u manjem dijelu od Srba, sukobila
- slokalnim četničkim odredom.??
| Značajna hrvatska partizanska djelatnost razvila se na dalmatinskim područjima
“pod talijanskom okupacijom gdje je KPH lokalno hrvatsko stanovništvo (posebno mla-
. de) lakše pridobilo na borbu protiv stranih okupatora, iskoristivši protuhrvatske mjere
talijanskih vlasti, te njihovu nasilnu asimilacijsku politiku uvedenu odmah nakon pripa-
janja tih područja Italiji. U Splitu je već u kolovozu organiziran opći štrajk, provedena je
- uspješna diverzantska akcija protiv jednog broda koji je prevozio ratnu opremu, a uskoro
je u regiji djelovalo čak sedam partizanskih jedinica (istina, uslijed uvođenja velikih ta-
. lijanskih snaga do kraja 1941. godine partizanska je djelatnost u Dalmaciji privremeno
potisnuta). Vodstvo KP] je, inače, 4. srpnja 1941. godine iz Beograda izdalo poziv na
“opći ustanak na cijelom području bivše jugoslavenske države, a nakon toga su do kraja
1941. Tito, a i cijeli partizanski štab, boravili u Jugozapadnoj Srbiji. Nije slučajno što
je poziv na opći ustanak Tito izdao tek nakon njemačkoga napada na Sovjetski Savez.
- Kominterna je 22. lipnja pozvala bratske stranke i pokrete na podršku sovjetskome na-
| rodu u borbi protiv fašističkih agresora, na dizanje ustanaka, kojima bi okupiranjem
njemačkih snaga barem djelomično rasteretili sovjetsku vojsku. Navodno se jugosla-
“ vensko komunističko vodstvo toliko uzdalo u brzu pobjedu Sovjeta i u skori nadmoćni
. protunapad (a ujedno i dolazak na jugoslavenske granice) da se zbog toga odlučilo za
Srbiju kao mjesto podizanja partizanskog ustanka.
Na čelu glavnog štaba hrvatskih partizanskih odreda osnovanog 26. listopada 1941.
- godine na Kordunu (Petrova gora) stajala su tri komunista hrvatske nacionalnosti, vete-
rani španjolskoga građanskog rata: Ivan Rukavina, Marko Orešković i Franjo Ogulinac—
. Seljo. Nakon što su Nijemci u listopadu te prosincu 1941. godine razbili pobunu u Srbiji
- iuglavnom likvidirali tamošnji partizanski pokret, Tito i suradnici su (u siječnju 1942.
godine nakon novog teškog poraza na području Srbije) premjestili sjedište na područje
. ustaske države, a od tada nadalje pa sve do druge polovice 1944. glavnim poprištem
.74 Vidi Jelić, Ivan: U povodu obljetnice. Novi dokumenti o događajima u Srbu 27. srpnja 1941. (građa), Časopis za
suvremenu povijest, 1991., 1.—3., str. 23, 273.—283.
75 Beljo, Ante: Slavlje nad zločinom. Blagdan sv. Ane i četnička pobuna 27. srpnja 1941, u: Hrvatsko slovo, 18. 7.
2009. U Hrvatskoj, međutim, još i danas su predmet rasprava događaji u Srbu i njegovoj okolici. Ima u redovima
ljevice, odnosno među predstavnicima Srba u Hrvatskoj onih koji inzistiraju na verziji prihvaćenoj u Titovo doba,
dapače, nedavno je obnovljen partizanski spomenik srušen 1991. godine, a troškove je pokrila inače desnocentri-
stička vlada u Zagrebu, što je u redovima glasača desnice izazvalo prilično negodovanje.
76 Nabeogradskom sastanku vodstva KP] 4. srpnja 1941. godine Đilas i Ranković naglašavali su: Sovjetski Savez će u
^ . rokuod nekoliko tjedana razbiti fašističke napadače i pojavit će se na istočnim granicama Jugoslavije. Ridley, Jasper:
Tito. Biografija, Prometej, Zagreb, 2000., str. 187. (Izvorno izdanje: 7žto. A Biography, London, 1994.).
pokreta otpora pod komunističkim vodstvom postale su Hrvatska i Bosna. Djelatnost

partizana na području NDH uglavnom se ograničavala na diverzantske akcije, na brze
napade na željeznicu, tvornice, skladišta, manje policijske stanice, ustaške garnizone,
Partizani su u posebnoj krizi bili u zimu 1941.—1942., u ne maloj mjeri stoga što su sli-
jedom pobjede sovjetskih postrojbi pred Moskvom vjerovali da će se rat uskoro završiti
te su umjesto dotadašnje političke borbe u znaku narodne fronte započeli klasnu borbu,
U čast Staljinu, na rođendan sovjetskoga diktatora, 21. prosinca 1941. godine utemeljili
su prvu proletersku brigadu čija je zastava nosila grb sa srpom i čekićem. Zaplijenili su
imovinu bogatih, kulake su proglasili neprijateljima, započeli su borbu protiv »pete ko-
lone« i smaknuli cijeli niz nedužnih ljudi.
Jedan od glavnih odgovornih za tu pogrešnu politiku klasne borbe je inače bio Mi-
lovan Đilas, ali nakon neuspjeha nastalih zbog toga kažnjeni su samo niže rangirani fa-
natici."7 Politika klasne borbe je znatno pridonijela skoro potpunom nestanku partizana
s područja Crne Gore i Srbije. Na oba su mjesta vodstvo preuzeli četnici. Osim toga,
u proljeće 1942. godine u Hrvatskoj, kao i u jesen 1941. u Srbiji, došlo je do otvore-
noga rata između pripadnika otpora pod komunističkim vodstvom i monarhističkih
četničkih postrojbi. Partizani su se, međutim, do druge polovice 1942. godine ponovno
organizirali, vratili su se politici narodne fronte (što su hrvatska i slovenska partijska
organizacija cijelo vrijeme slijedile), te su sva veća područja stavili pod kontrolu.
Nijemci su krajem 1942. i početkom 1943. shvatili, procijenili stvarnu težinu i
značaj partizana te su odmah odlučili da će pomoću ozbiljnijih snaga pokušati likvidirati
otpor. Tako je u prvoj polovici 1943. došlo do dvije najveće protupartizanske operacije.
Jugoslavenska historiografija nakon Drugog svjetskog rata sedam najvećih akcija lova na
partizane od Nijemaca i njihovih saveznika spominje kao sedam ofanziva. 4. ofanzivu
koja je trajala od siječnja do ožujka 1943. Nijemci bilježe kao operaciju Weiss. Uz Ni-
jemce su u opkoljivanju glavnih partizanskih snaga pod Titovim vodstvom sudjelovale
i talijanske, ustaške i četničke jedinice, no Tito i njegova postrojba probili su se kroz
prsten, uspješno prešli rijeku Neretvu i u Istočnoj Hercegovini razbili četnike, te ih po-
tisnuli na crnogorski teritorij (bitka na Neretvi).
Nijemci su od početka svibnja do početka lipnja pokrenuli novu akciju (operacija
Schwarz, odnosno 5. ofanziva), ponovno su opkolili glavne partizanske snage, no one
su se po cijenu teških gubitaka ponovno uspješno probile iz obruča. Sam Tito je tijekom
rata jedino tada bio ranjen i našao se u neposrednoj životnoj opasnosti. Taj se sukob
spominje kao bitka na Sutjesci (kasnije je o istoj napravljen i svjetski poznati film u
kojem je Richard Burton glumio Tita). Za Tita je bitka na Sutjesci i s političkog aspekta
bila iznimno značajna, naime krajem svibnja 1943. godine britanski promatrači koji
77 Džaja, Srećko (2004.): Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991), S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercego-
vinu, Svjetlo riječi, Sarajevo — Zagreb, 2004., str. 98. (izvorno izdanje: Die politische Realitàt des Jugoslawismus
(1918-1991); Miinchen, 2002.). Kominterna je zbog toga kritizirala KPJ te je pozvala na praćenje puta politike
narodne fronte. (Petranović 1981., str. 272.) Osim toga, među partizanima (kako i u krugovima španjolske ljevice
u građanskomu ratu) bilo je i unutarnjih sukoba, pojedine pristaše Titovoga smjera i fizički su se obračunale sa
članovima ranije protutitovske frakcije Petka Miletića. Navodno je pored Užica u jesen 1941. godine ubijeno 34
takvih unutarpartijskih neprijatelja (»petkovci«). (Ridley 2000., str. 189.).
su se priključili njegovu stožeru mogli su vidjeti koliko ozbiljne njemačke nacističke i

ralijanske fašističke snage okupiraju partizani, a primijetili su i kako se četnici bore na
strani okupatora protiv partizana (potonji su tijekom borbi duž Sutjeske i Drine ponov-
no nanijeli teški udarac konkurentom pokretu otpora). Nakon toga Nijemci više nisu
okretali tako velike protupartizanske operacije.
Jako je neosporno da su se partizani češće sukobljavali s okupatorima nego četnici,
ipak su svojim dvama najvećim neprijateljima smatrali NDH i pokret Draže Mihailo-
vića. S potonjim se zbog pitanja vlasti nad novoosnovanom jugoslavenskom državom
nisu mogli a nisu ni željeli pomiriti, iako su ih Britanci, a povremeno i Sovjeti, upućivali
na to. Štoviše, u proljeće 1943, primivši vijest o planovima zapadnih saveznika o iskrca-
vanju u Dalmaciji Tito i suradnici stupili su u kontakt čak i s generalom Glaiseom von
Horstenauom: visoko rangirano izaslanstvo partizana otputovalo je u Zagreb radi pre-
govora s Nijemcima. Službeno, pregovori su se vodili samo o razmjeni zarobljenika, no
partizanski izaslanici su ponudili, ukoliko se saveznici iskrcaju na obali (bez dogovora s
partizanskim vodstvom — što naravno Nijemcima nisu rekli), svoju spremnost oružano
se suprotstaviti britanskim i američkim snagama, ne bi li spriječili dolazak monarhista na
vlast. Istina, tu ponudu danu Nijemcima nisu bili spremni ponoviti i pred javnosti (uza-
lud je njemačka pregovaračka strana pozvala na to izaslanstvo partizana pod vodstvom
Đilasa, Kardelja i Rankovića). General Horstenau je proslijedio u Berlin ponudu Tita i
suradnika, ali suradnja nije ostvarena jer je Hitler navodno izjavio kako ne pregovara s
pobunjenicima — a s druge strane, i saveznici su odustali od otvaranja balkanske fronte
(razmjena zarobljenika je realizirana, a i tadašnja supruga Tita, majka njegova sina Miše,
Hertha Haas je zahvaljujući tomu dospjela u sjedište partizanskoga štaba).
Znatan dio Hrvata (posebno seljaci) nakon nacionalne euforije u travnju 1941. go-
dine, koja je bila kratkog vijeka, dugo je bio pasivan (osim nedovoljne obuke, slabog na-
oružanja i manjka obučenih časnika to objašnjava i slabu borbenu vrijednost regrutiranih
domobranskih postrojbi). Veliki dio građanstva hrvatskih gradova, čak i ako se veselio oslo-
bođenju od Beograda, nije se oduševljavao ustaškim idejama. To pokazuje i kada su nakon
što je Pavelićev režim u nizu protužidovskih mjera uveo obvezu nošenja žute zvijezde, za-
grebački građani više puta otvoreno negodovali zbog toga, a bilo je i slučajeva da su s odjeće
svojih židovskih sugrađana skinuli taj znak stigmatizacije. Također u brojnim slučajevima,
78 O pregovorima između Nijemaca i Titovih povjerenika vidi: Ridley, Jasper 2000., ito, str. 224.—227. Ridley piše
(citirano djelo, str. 227.), kako su partizani Moskvu izvijestili samo o razmjeni zarobljenika, no to ne odgovara
činjenicama, vidi: Malcolm, Noel: Bosnia. A Short History, London, 1994., odnosno isti: Povijest Bosne, Zagreb —
Sarajevo, 1995., str. 247. Partizani su upravo na Staljinov nalog ponudili Nijemcima da bi bili spremni sukobiti se
s anglosaksonskim saveznicima ako bi se oni iskrcali na obali, a njemačka obavještajna služba je presrela radijsku
poruku iz Moskve upućenu Titu i suradnicima. To, kao i činjenicu o pregovorima prvi puta je objavio bivši njemač-
ki obavještajac Walter Hóttl, još pedesetih godina. (Hartl, W.: Zbe Secret Front, London, 1953., str. 171.) Kasnije je
jedan od sudionika pregovora, Milovan Đilas u knjizi o partizanskom ratu priznao kako je održan takav sastanak s
Nijemcima. (Đilas, M.: Wartime, London, 1977., str. 231.—237.) Tito je inače i Staljinu na njihovu susretu u rujnu
1944. rekao da, ukoliko bi saveznici došli do ideje da se bez njihove suglasnosti iskrcaju na jugoslavenskomu po-
dručju, »bacili bismo ih u more«. Vidi: Dedijer, Vladimir et alieni: ZZistorija Jugoslavije, 2. izdanje, Beograd, 1973.,
str. 536. Historiografija Titove ere dakle nije poricala kako bi se odnosili partizani prema britanskomu iskrcaju bez
njihove suglasnosti, jedino je prešutjela da je takva ponuda dana i Nijemcima.
Hrvati su na najrazličitije načine pokušavali pomoći svojim proganjanim sugrađanima

srpskoga i židovskoga podrijetla. Zahvaljujući uspješnoj akciji spašavanja uspjelo se spasiti
više liječnika židovskoga podrijetla zajedno s obiteljima, za suzbijanje epidemije tifusa koja
je harala Bosnom, naime, nije bilo dovoljno zdravstvenoga kadra, te je ustaška vlast bila
prinuđena dopustiti njihovo zapošljavanje (ideja i ishođenje akcije kod tijela vlasti zasluga
je hrvatskoga liječnika Ante Vuletica).? Hrvatsko je seljaštvo, pak, posebno u regijama koje
su se smatrale tradicionalnom bazom Hrvatske seljačke stranke (sjeverozapadna Hrvatska,
Slavonija), na početku rata slijedilo Mačekov primjer i ostalo pasivno.
Priključenje Hrvata partizanima u početku je sprječavalo i to da je, posebno 1941,
godine, ali dijelom još i 1942. u pojedinim regijama bila prilično velika »prohodnost« iz-
među partizana i četnika, te bi se događalo da bi pojedine postrojbe s jednog dana na drugi
na svojoj kapi crvenu zvijezdu zamijenile srpskom kokardom (takvo što se, iako rijetko,
događalo još i u svibnju 1944.).*? Te ustvari četnički nastrojene partizanske jedinice pro-
vodile su akcije etničkoga čišćenja s ubojstvima hrvatskoga stanovništva na području svoga
djelovanja (npr. žrtvom takvih »partizanskih« akcija postali su: u Lici Borićevac u kojem
je živjelo 2800 bunjevačkih Hrvata, u Banovini drevno ognjište Zrinskih, Zrin, te Špano-
vica pored Pakraca, a u ta se sela Hrvati nisu usudili ponovno nastaniti ni nakon rata).?!
Paralelno s produljenjem rata stalno je raslo nezadovoljstvo protiv ustaškoga režima, stoga
se i sve veći dio hrvatskoga stanovništva NDH prikljucivalo partizanima. Broj hrvatskih
(i muslimanskih) partizana također su povećavale njemačke i talijanske akcije odmazde i
smaknuća talaca, budući da su tu metodu primjenjivali ne samo u srpskim, nego i u hrvat-
skim i muslimanskim selima, ako bi članovi okupatorskih postrojbi u njihovoj blizini bili
izloženi napadu partizana. Partizani su u pojedinim slučajevima čaki iskorištavali situaciju
i akcije su provodili upravo s ciljem »vrbovanja članova«, kako muškom stanovništvu ne-
kog naselja ne bi preostalo ništa drugo do priključiti se otporu, ili pričekati okupatore koji
dolaze s namjerom odmazde. Pismo koje je Edvard Kardelj 2. kolovoza 1941. napisao Titu
dokazuje kako su partizani svjesno koristili tu metodu:
»Kod nekih drugova postoji bojazan da represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi
itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. (hrvatskog, primj. Z.R.) sela.
A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo (hrvatsko, primj. Z.R.) na stranu srp. (srpskog,
primj. Z.R.) sela. U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuslovno dove-
sti do oružane akcije.«?
Kasniji dokument iz 1943. godine također potvrđuje kako je provociranje protiv-

ničkih odmazdi činilo organski dio partizanske taktike. Partizanski korpus Turopolja
79 Goldstein 2001., str. 215.222.

80 Najčešće se u zimu 1941-1942. i u proljeće 1943. događalo da bi se partizanska postrojba pretvorila u četničku.
(Petranović 1981., str. 270.271.)
81 Dizdar 2002., str. 172.
82 Zbornik dokumenata o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, svezak Il., 2., urednik Fabijan Trgo, voj-
noizdavački zavod "Vojno delo', Beograd, 1954. Citira ga Zdenko Radelić: FIrvatska u Jugoslaviji 1945.—1991., od
zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006. str. 32.—33. lako je izvor o tomu izdan još u Titovo doba, ta činjenica nije
unesena u povijesne sažetke, a kamoli u udžbenike.
i Posavine predložio je da se njegova jedna veća postrojba pojavi u okolici posavskoga

Trebarjeva, na području koje se smatra tradicionalnom bazom Hrvatske seljačke stranke
(zavičaj Stjepana Radića), te da pasivno hrvatsko seljaštvo uvuče u partizanski ustanak
tako da provede akcije protiv neprijateljskih vojnika, i
»da će reakcija neprijatelja bit kao i obično paljenje kuća, pljačkanje, ubijanje, itd., što će sav
tamošnji narod bez daljnjega natjerati u redove N.O. borbe.«#
Komunistički je pokret otpora dakle sve podredio svojim ratnim ciljevima, nije bi-
rao sredstva, ali treba dodati i kako je za uspjeh spomenute metode bila potrebna okrut-
nost nacističkih i fašističkih okupatora, zajedno s glupošću, njemačko i talijansko ratno
zapovjedništvo naime nije uspjelo shvatiti kako će odmazde u kojima se uništavaju sela,
umjesto da ljude odvrate od otpora, očajno stanovništvo koje je sve izgubilo otisnuti u
zagrljaj partizanskoga pokreta.
U životopisu Tita koji je napisala Enik6 A. Sajti naveden je citat koji zanimljivo
osvjetljava odnos Hrvata prema partizanima. Prema tomu, mađarski poslanik Ferenc
Marosy je u depeši napisanoj 19. studenog 1943. godine razlog rastućega otpora u krugu
Hrvata vidio ovako: |
»Glede Hrvatske, tajna partizanskoga pokreta i njegova najveća privlačnost stoji u tome da je hrvar-
ska psiha tradicionalno oporbenjačka, a Tito predstavlja jedinu vidljivu točku okupljanja ustanka
protiv postojećega. Nezadovoljstvo prema postojećemu režimu je vrlo opširno, moglo bi se reći,
opće. Maček šuti — Tito djeluje — masa dakle u njemu vidi mogućnost negacije prema režimu.«* 4
Prema ocjeni situacije koju je dao mađarski diplomat, hrvatske mase u Titu vide
antipod srbijanskomu pokretu Draže Mihailovića prihvatljiv i s hrvatskoga aspekta, ne-
ovisno o tomu što je on čovjek Moskve, to jest komunist.
Jačanju utjecaja partizana pridonijelo je i utemeljenje ZAVNOH-a (Zemaljsko anti-
fašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) u lipnju 1943. Predsjednik tijela (u koje
su uključeni i pojedini političari Hrvatske seljačke stranke koji su prešli na partizansku
stranu, kao i izvanstranački građanski političari, ali stvarno upravljanje bilo je u rukama
komunista) postao je poznati hrvatski pisac bračkog podrijetla, Vladimir Nazor. U krugu
hrvatskih komunista, ali još više u krugu stanovništva utemeljenje ZAVNOH-a smatralo
se pozitivnim korakom. Inače, valja napomenuti, kako je u srpnju 1941. godine nakon loše
organiziranog i stoga osujećenog bijega komunističkih zarobljenika iz logora u Kerestincu
jedan pripadnik otpora — navodno čuveni hrvatski ljevičarski pisac August Cesarec — u
noći prije pogubljenja napisao na zid zatvora: »Živjela sovjetska Hrvatskal« Sam Nazor
ranije je prešao partizanima u društvu drugoga čuvenog hrvatskog pjesnika, Ivana Gorana
Kovačića. Kovačić je 1943. pod naslovom Jama napisao najpotresniju poemu o patnjama,
masovnim ubojstvima u Drugom svjetskom ratu, koja je ujedno i djelo najviše umjetničke
razine, a nedugo zatim pao je u četničko zarobljeništvo i ubijen je.
83 Hrvatski državni arhiv, Zbirka dokumenata NOV i PO Hrvatske, NOV — 6/774. Radelić, nav. djelo, str. 33.
84 A. Sajti, Enik6: Tito, u: Polónyi, P: Mao. — A. Sajti, E.: Tito, Budapest, 2000., str. 254.
Nakon pada talijanske vlasti u Dalmaciji partizanski pokret postao je masovnim na

području Nezavisne Države Hrvatske (samo na području današnje Hrvatske broj pri.
padnika titoističkoga otpora do kraja 1943. porastao je na više od 100 000), a iznimno je
ojačao i u opremljenosti i naoružanju. Suprotno ranoj fazi rata, kada su među partizani-
ma na području NDH u većini bili Srbi, a hrvatski su se antifašisti u većem broju borili
u prvom redu samo na dalmatinskim područjima pod talijanskom okupacijom, počevši,
od druge polovice 1943. godine 61 posto partizanskih postrojbi u Hrvatskoj (bez Bosne)
činili su članovi pokreta otpora hrvatske nacionalnosti. Raspolažemo podacima da je
između 1941. i 1945. godine od 228 474 aktivnih partizana u Hrvatskoj (na područ-
ju današnje države, naime iz Bosne i Hercegovine ne raspolažemo uistinu pouzdanim
podacima o nacionalnosti partizana) njih 140 124 bilo je hrvatske nacionalnosti, 63
710 srpske nacionalnosti, a ostali su bili Židovi, Mađari, Česi, Talijani, Nijemci. Prema
drugom podatku, 1945. godine 60,4% partizana u Hrvatskoj bili su Hrvati, a 28,64%
Srbi. Istina, podaci o vojnim snagama strana koje su se u Drugom svjetskom ratu bo-
rile u Jugoslaviji (podrazumijevajući i stvarni broj Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika)
prilično su proturječni, a i teško je procijeniti brojnost neregularnih postrojbi.
Danas već sigurno znamo da prije rujna 1943. godine u regiji nije bilo stacionirano
više od četiri, odnosno šest njemačkih divizija. Istina, bilo je prisutno 14 talijanskih
divizija, ali Noel Malcolm s pravom ukazuje kako glavna zadaća potonjih nije bio lov
na partizane nego sprječavanje eventualnog iskrcavanja saveznika.?" Inače, 16. svibnja
1944. godine Tito je u intervjuu danom londonskomu Timesu unutar cijele jugoslaven-
ske partizanske vojske omjer Srba odredio u 44 posto, Hrvata u 30 posto, Slovenaca u
10 posto, Crnogoraca u 5 posto, a muslimana u 2,5 posto.* U posebno velikom broju
prebjegli su Zagrepčani na područja pod kontrolom partizana i priključili se Titovoj
vojsci. 1942. godine čak se i znatna grupa glumaca zagrebačkoga Hrvatskog narodnog
kazališta pridružila ustanicima te je utemeljila prvo partizansko kazalište.
Partizani su nakon 8. rujna 1943. godine razoružali 11 od 14 talijanskih divizija te
su tako stekli ozbiljnu količinu teškoga naoružanja, tenkova, motornih vozila...? Taj
podatak danas mnogi osporavaju jer se značajan dio Talijana i nije tako lako predao par-
tizanima, nego je ili prebjegao na talijanska područja, ili se branio do dolaska Nijemaca i
tek je pred njima položio oružje, dapače, čak je i vojska NDH razoružala neke talijanske
jedinice. Nakon toga ustvari više i ne možemo govoriti o partizanskoj, odnosno geril-
85 Oba podatka Jelić, Ivan: Hrvatska u ratu i revoluciji 1941-1945, Školska knjiga, Zagreb, 1978., str. 304,
86 | Podaci su proturječni kako o broju neprijateljskih, okupatorskih ili kvislinških postrojbi, tako i o broju partizana,
često puta sami sudionici namjerno daju pogrešne podatke. Tito je kako prema Britancima, tako i prema Sovjetima
preuveličao broj partizana i neprijatelja podjednako, kako bi u očima svojih saveznika povećao značaj svoga pokreta.
Povremeno su namjerno iskrivljeni i podaci koje je davao o borbama, znalo se dogoditi da su u različitim izvješćima
slanim Moskvi, kako na to ukazuje i P Simić, partizani čak tri puta »uništili« istu njemačku jedinicu. (Simić 2009.,
str. 204.) Isto tu, temeljem izvora iz jugoslavenske arhive Simić citira izvješće Tita iz 1944. godine koje je također
poslano u Moskvu, prema kojem su do kraja ljeta partizani oslobodili čak 98 jugoslavenskih gradova — toliko
gradova nije bilo u cijeloj državi! (Arhiv Jugoslavije, MF 17/46, str. 323.324.)
87 Malcolm 1995., str. 246.
88 Dzaja, Srećko M., Zagreb, 2004., str. 101.
89 Juhász Jozsef: Volt egyszer egy Jugoszlávia, Budapest, 1999., str. 102.
skoj vojsci, nego o kopnenim snagama koje odgovaraju regularnim postrojbama. Tu se

vojsku uskoro i službeno počelo nazivati Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije
(NOVJ). Veliko neprekinuto područje južno od Karlovca sve do crnogorske granice (go-
rovo pola NDH i cijela Dalmacija) došlo je u ruke partizana. Nijemci su, bojeći se iskr-
cavanja talijanskih savezničkih snaga u Hrvatskoj brzo djelovali i pomoću velikih snaga
uspjeli su povratiti veliki dio obale (grad Split je Wehrmacht pod svoj nadzor stavio 25.
rujna 1943.). Partizanska vojska povukla se na unutarnja područja, ali je tamo praktično
do kraja rata sačuvala svoje pozicije.
Vojno jačanje pokreta stvorilo je temelje za odluke II. sjednice AVNOJ—a (Antifasi-
stičko vijeće narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije) održane 27.—29. studenog 1943.
u Jajcu. AVNOJ se zauzeo za federativnu Jugoslaviju koja se sastoji od šest republika
(Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija), i službeno
je formirao narodnooslobodilačku (protu)vladu te je zabranio povratak kući kralju Petru
II. Tito (kome je AVNOJ darovao maršalsku titulu) je namjerno tempirao kongres na
vrijeme kada su saveznici održavali konferenciju u Teheranu. Čelnik KPJ je brzojavom
obavijestio Moskvu o svojim planovima, no Sovjeti u početku — vjerojatno samo s
obzirom na anglosaksonske saveznike — nisu odobravali osnivanje partizanske vlade,
dva tjedna kasnije, 15. prosinca, su je, međutim, priznali. Iako je britanska vlada i dalje
legitimnom smatrala jugoslavensku emigrantsku vladu u Londonu, u smislu sporazuma
sklopljenim u Teheranu sa Sovjetima i Amerikancima Churchill je počevši od 8. siječnja
1944. godine potporu pružao samo partizanima i definitivno je prekrižio četnike Dra-
že Mihailovića. Uskoro su i britanski časnici za vezu napustili štab četnika, dok je kao
simbolična gesta, u hrvatsko zapovjedništvo partizana, odnosno u ZAVNOH britanski
premijer kao povjerenika poslao vlastitog sina, Randolpha Churchilla (glavni povjerenik
Britanaca general Fitzroy Maclean se već znatno ranije priključio Titovu štabu). Glavni
povjerenik sovjetske vlade general Kornjejev tek je u veljači 1944. godine stigao u glavni
štab Tita, a i sovjetske pošiljke oružja i logistike tek su tijekom proljeća 1944. počele
pristizati partizanima.
Tito se još jednom našao u opasnosti tijekom rata: 25. svibnja 1944. boravio je u
Drvaru sa svojim stožerom kada su pod zapovjedništvom Otta von Skorzenyja njemačke
padobranske desantne postrojbe izvele napad na njegov stožer i samo je teškom mukom
uspio izbjeći zarobljavanje. Na kraju ga je spasio sovjetski zrakoplov (taj je sovjetski zra-
koplov na Kupreško polje stigao u pratnji nekolilo britanskih i američkih zrakoplova, a
Tito je, nimalo slučajno, povjerio sebe i svoj glavni štab, njemu, bližem savezniku). Tito
je prvo dospio na talijansko područje pod nadzorom Saveznika, a zatim je na otoku Visu
koji je bio pod zaštitom britanske flote uredio glavni stožer (tako je mogao biti na mjestu
koje se lako moglo braniti, ali ipak na domaćemu tlu). Tu je boravio narednih mjeseci,
vodio diplomatske pregovore i donosio odluke koje su odredile budućnost Jugoslavije (a
ujedno i Hrvatske) (o toj njegovoj djelatnosti detaljnije će se govoriti u poglavlju Hrvat-
ska u drugoj Jugoslaviji).
U ljeto 1944. godine Tito je značajni dio svoje vojske okupljene u zapadnomu dijelu
“bivše Jugoslavije, koja se sastojala od Hrvata, muslimanskih Bošnjaka i naravno Srba iz
Hrvatske i Bosne, pokrenuo u Srbiju, kako bi nakon dvije i pol godine pokret otpora
pod vodstvom komunista ponovno kontrolirao i istočni dio negdašnje jedinstvene ju.
goslavenske države. Titova vojska nanijela je odlučujući poraz četničkim postrojbama
Mihailovića (koji su se nakon toga, iskoristivši ponuđenu amnestiju, masovno priključili
partizanima), te je u jesen 1944. godine, zajedno sa sovjetskom vojskom, oslobodio od
njemačke vlasti Beograd, kao i sjeverni i istočni dio Srbije. Već u listopadu partizani su
kontrolirali Bačku i cijelo područje pokrajine kasnije nazvanom Vojvodinom. Makedo-
niju su Titove jedinice relativno lako stavile pod svoj nadzor nakon kapitulacije Bugara,
međutim (nedugo nakon što su u Albaniji komunistički partizani Envera Hodže uz
jugoslavensku pomoć pobijedili) na Kosovu je krajem 1944. godine nekomunistički al-
banski pokret otpora, Balli Kombetar, dignuo ustanak koji su jugoslavenske snage samo
teškim naporima uspjeli suzbiti. Na graničnim područjima Srbije i Bosne i Hercegovine,
te Crne Gore (Zelengora) partizani su preostale četnike vjerne Mihailoviću kao i njima
pribjegle Nedićeve jedinice uspjeli razbiti tek u svibnju 1945. godine.
Budući da je veći dio sovjetskih postrojbi koje su brojale oko četiristo tisuća ljudi —
sukladno sporazumu sklopljenom s Titom u rujnu 1944. u Moskvi — uskoro napustio
područje Jugoslavije, zadaću protjerivanja okupatorskih njemačkih postrojbi sa zapad-
noga dijela zemlje, te likvidiranja NDH partizanska je vojska sama trebala provesti —
iako je za proboj srijemske fronte u proljeće 1945. Titova vojska ponovno dobila značaj-
nu sovjetsku pomoć. Premda su putem regrutacije snažno povećane regularne postrojbe
(krajem rata u njima je bilo oko 800 000 ljudi), a više ni popunjavanje naoružanja nije
predstavljalo problem, ipak, prvi sukob na otvorenomu terenu između Titovih jugo-
slavenskih snaga i njemačkih okupatora (naoružanih ljudi u službi ustaša i Nijemaca),
dugo nije rezultirao uspjehom za negdašnje partizane. U Srijemu je privremeno došlo
do pozicijskog rata (kako Nijemci, tako i pristalice NDH ogorčeno i žilavo su se branili,
ne samo na srijemskoj fronti nego i u Bosni). Na kraju je proboj uspio tek uz pomoć
sovjetskih oklopnih postrojbi. Iako su u Dalmaciji već u kasnu jesen 1944. godine Titovi
vojnici brzo napredovali, u Bosni je to išlo znatno sporije te su Sarajevo uspjeli zauzeti
tek 5. travnja, dok je u Zagreb prva partizanska postrojba ušla tek 8. svibnja (nakon što
su Nijemci i ustaše prethodno vojno već ispraznili grad). Na području Slovenije borbe
su završile tek oko 15. svibnja, dok je jednu veću ustašku jedinicu kod ušća rijeke Bosne
u Savu jugoslavenska vojska uništila tek 25. svibnja.
Hrvatska Katolička crkva za vrijeme Drugog svjetskog rata

Hrvatska Katolička crkva je za vrijeme prve Jugoslavije bila u nepovoljnom položaju u
odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu koju je država favorizirala. Stoga je prema ustaško-
mu režimu koji je deklarirano podupirao katolicizam teško uspijevala stvoriti ispravan
odnos sukladan kršćanskim učenjima. Katolicizam je u hrvatskoj nacionalnoj svijesti,
u hrvatskoj nacionalnoj tradiciji zauzimao istaknuto mjesto (kao i u Poljaka ili Iraca
— iako uopće nije igrao toliko značajnu ulogu u formiranju nacionalnih ideologija ili
upravljanju političkim životom). Istodobno, članovi Katoličke crkve oduvijek su podu-

pirali hrvatske nacionalne težnje, stoga je velika većina klera pozdravila proglašavanje
hrvatske države te odcjepljenje od beogradskoga centra koji je redovito krnjio prava
katolika. Novoj hrvatskoj državi potporu je jamčio i zagrebački nadbiskup Stepinac, dok
je sarajevski nadbiskup Ivan Šarić u pozdravnim riječima poslanim Paveliću nazivao ga
osloboditeljem potlačene hrvatske nacije u Bosni, dapače, napisao je odu hvale u čast
Poglavnika. Njegov odnos s ustaškim državnim vodstvom ni kasnije se nije pogoršao,
zbog čega je 1945. godine bio prinuđen emigrirati.
Odnos ustaša prema Katoličkoj crkvi (barem u proljeće 1941.) možda najviše može-
mo usporediti s crkvenom politikom koju je zastupao general Franco?. Pojedine mjere
ustaške vlasti, kao npr. zabrana abortusa ili uredba protiv pornografije su, jasno, naišli
na odobravanje crkvenih krugova. Tako je hrvatskoj Katoličkoj crvki trebalo vremena
da prepozna suštinu režima, ali se zatim većina svećenstva nastojala držati na distanci od
utjecaja ustaške vlasti te se pokušala izvući iz gušećeg zagrljaja sustava koji je sebe glasno
nazivao katoličkim, a vodio rasističku, genocidnu politiku koja je bila u suštoj suprot-
nosti s načelima kršćanstva. Nije bilo, međutim, lako se držati na distanci, jer je i sam
Pavelić pred javnosti stalno naglašavao kako je on katolik, dok se šef RAVSIGUR-a koji
je počinio najviše masovnih ubojstava, Dido Kvaternik, redovito ispovijedao i pričešći-
vao (istina, tajnik zagrebačkoga predstavnika Vatikana u svom je dnevniku s tim u svezi
postavio pitanje: za koje je grijehe tražio oprost?).
Većina hrvatskoga klera (u zagrebačkoj dijecezi prema nadbiskupu Stepincu 85 po-
sto) ipak nije trajno postala pristalicom režima, nego je samo jedan mali dio — uglav-
nom neiskusna mladež — simpatizirao s ustašama. Relativno mali dio svećenstva stao je
i de facto u službu ustaškoga pokreta, čemu je pridonijelo i to što je nadbiskup Stepinac
već i prije rata, a i kasnije izričito pozvao kler da ne prihvati ulogu u politici, što su mu
ustaše jako zamjerile (Stepinac je, međutim, i naspram Poglavnika branio svoj stav).
Činjenica je, da je istovremeno na području Bosne i Hercegovine udio svećenika i redov-
nika koji su simpatizirali ustaše bio veći, negoli na području današnje Hrvatske. Također
ovdje, na tom troetničkom području (gdje je već i ranije postojalo međusobno rivalstvo
među trima vjerskim zajednicama), posebno značajnu ulogu igrali su nacionalistički
razlozi: bosanski i hercegovački biskupi općenito bi se veselili uspješnomu pokatoličenju
pravoslavaca što potvrđuje i izvješće mostarskoga biskupa Mišića napisano 7. studenog
1941. godine Stepincu (spomenuto i u dijelu o protusrpskoj politici ustaša). Biskup,
90 O ulozi Hrvatske katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu objavljeno je mnoštvo radova u kojima se činjenice
tumače jednostrano, pogrešno ili se, pak, prešućuju, i to ne samo iz pera komunističkih autora, ali i srpskih emi-
granata i inozemnih povjesničara (iako su neki od potonjih radili po jugoslavenskoj narudžbi, te su se služili doku-
mentima fabriciranim ili prepravljenim od komunističkih vlasti). Najozloglašeniju knjigu koja vrvi falsifikatima je
na narudžbu Titove države napisao Viktor Novak: Nova, V.: Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj,
Zagreb, 1948. Novak koji je za vrijeme rata živio u Beogradu vjerojatno se tom knjigom iskupio što je svojevremeno
1941. godine potpisao antikomunističku deklaraciju napisanu od nacista i srpskih kvislinga. U novoj hrvatskoj
djelo Krišta izdano 1998. godine, čiji drugi svezak, koji se sastoji od dokumenata, sadržava i brojne nove izvore. Ali i
od toga je važnije što u vjerodostojnom obliku, neokrnjeno prenosi ranije već poznate dokumente, koji su međutim
objavljeni tako da su određeni njihovi dijelovi namjerno ispušteni.
naime, krvoprolića osuđuje djelomice iz razloga što će to definitivno udaljiti pravoslavce

od katolika.
U historiografiji Titove ere najviše spominjani katolički svećenik koji je ušao u ustaš-
ku službu je bio mladi bosanski franjevac Miroslav Filipović-Majstorović, koji je neko
vrijeme djelovao kao, zbog svoje okrutnosti zloglasan, zapovjednik koncentracijskoga
logora u Jasenovcu. No u tekstovima napisanim o njemu redom bi se »zaboravilo« spo-
menuti da ga je bosanska redodržava, suspendirala još 1941. godine, kada unatoč nalogu
svojih pretpostavljenih nije zauzeo dodijeljenu mu župu, nego je samovoljno otišao za
kapelana jedne ustaške jedinice. Dapače, kasnije, 1942. godine je prefektura hrvatskih
franjevaca uz suglasnost rimske središnjice reda prefektura bosanske provincije Majsto-
rovića isključila iz franjevačke zajednice, dok je svim članovima reda zabranila priključi-
vanje ustaškomu pokretu. Više katoličkih laičkih udruga (Križari, Domagoj) podupiralo
je NDH, a vođa Velikoga križarskog bratstva Feliks Niedzielsky postao je jedan od za-
povjednika Ustaške mladeži, ali to ne znači da je cijelo članstvo spomenutih organizacija
prihvatilo ideje ustaškoga pokreta.
Manji i od toga, dio hrvatskih katoličkih svećenika priključio se partizanskomu po-
kretu pod vodstvom komunista. Najpoznatiji među njima bio je župnik crkve Svetoga
Marka na zagrebačkom Gornjem gradu, Svetozar Rittig, evidentiran kao pristalica jugo-
slavenskoga jedinstva, koji je kasnije, poslije rata, od Tita dobio i diplomatsku zadaću.
Na čelu Zagrebačke nadbiskupije, najveće, najvažnije dijeceze, a ujedno i na čelu
Biskupske konferencije stajao je mladi prelat, Alojzije Stepinac (1898.—1960.).?! Potječe
iz jednostavne seljačke obitelji, relativno je kasno (s 26 godina) odabrao svećenički poziv,
njegovi su ga pretpostavljeni, međutim, prepoznavši njegov talent, odmah poslali u Rim
te je postao studentom Collegium Germanic-Hungaricum. S trideset godina posvećen
je za svećenika, a s 36 godina već je bio pomoćni biskup u Zagrebu. Pri njegovu izboru
navodno je imalo izvjesnu ulogu da se 1918. iz jednog talijanskog zarobljeničkog logora
javio za dragovoljca u srpsku vojsku na solunsku frontu (istina, u borbama nije sudje-
lovao jer je zbog odugovlačenja talijanskih vlasti tek u prosincu stigao tamo). Njegova
glavna zadaća bila je priprema zaključenja konkordata između Vatikana i Beograda, što
je Srpska pravoslavna crkva osujetila. Ako ne još i ranije, Stepinac se razočaran time u
duši svakako pozdravio s idejom jedinstvene južnoslavenske države, te se kasnije do-
sljedno zauzimao za hrvatsku neovisnost. Iako ranije nije bio ni u kakvom kontaktu s
ustašama, pozdravio je stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Ustaše mu, međutim, nisu
91 O £ivotu Stepinca vidi: Benigar, Aleksa: A/ojzije Stepinac; hrvatski kardinal, Glas koncila — Hrvatska franjevačka
provincija sv. Cirila i Metoda, 2. prošireno izdanje, Zagreb, 1993. Na engleskom jeziku o Stepincu, odnosno o
procesu 1946.: Pattee, Richard: Zbe Case of Cardinal Aloysius Stepinac, Bruce Publishing Co, Milwaukee, 1953.
92 Kritičari Stepincu obično prigovaraju njegovu difamirajuću primjedbu u ožujku 1941. godine, nakon beograd-
skoga puča, o nemogućnosti srpsko—hrvatskoga suživota i o pravoslavcima. (Vidi npr. Ramet, Sabrina 2009.: 77i
Jugoslavije... str. 177.) Citat potječe iz Stepinčeva dnevnika koji, međutim, nije pisao zapravo on nego njegovi
tajnici. Tako je u dnevnik ušao ljutiti ispad nadbiskupa izazvan protuhrvatskim karakterom beogradskoga puča 27.
ožujka 1941. godine, jer su velikosrpski krugovi koji su podržavali državni udar, među njima brojni čelnici Srpske
pravoslavne Crkve tražili otkazivanje sporazuma Cvetković-Maček, nova vlada, međutim, na kraju se nije usudila
poduzeti taj korak.
vjerovale (upravo zbog njegove »jugoslavenske« prošlosti), te je Pavelić službenu prisegu

dao pred jednim zagrebačkim prigradskim župnikom koji je već i ranije bio u vezi s pokre-
tom (Vilim Cecelja). Istovremeno, prisezi je u ime evangelika nazočio zagrebački biskupski
vikar Filip Popp (kasnije biskup), a s muslimanske strane glavni zagrebački muftija Ismet
Muftić (nakon rata komunistički su pobjednici obojicu osudili na smrt i smaknuli). Nad-
biskupu su zamjerali i činjenicu što Vatikan nije priznao NDH, jer po ustašama Stepinac
nije uložio dovoljno napora u interesu priznanja. Činjenicu da je odnos ustaškoga vod-
stva i Stepinca već od početaka bio hladan, potvrđuju i mađarski diplomatski dokumenti.
Mađarski poslanik Ferenc Marosy u izvješću od 30. kolovoza 1941. piše ni manje ni više
o »hladnom odnosu između nadbiskupa i sadašnjega hrvatskog režima«, te navodi kako
ga Poglavnik potpuno ignorira. To Marosy tumači dijelom odnosima Stepinca s ranijom
jugoslavenskom vladom, kao i time da »nasilni ekscesi ustaških vlasti... ne mogu naići
na odobrenje katoličkoga prelata«. U svakom slučaju, mađarski poslanik iz opreza sve do
kolovoza 1941. godine nije posjetio zagrebačkoga nadbiskupa: »Zbog napetosti između
hrvatske vlade i nadbiskupa izbjegavao sam... dosada susret.«^?
Stepinac je počevši od 1941. postupno prepoznao karakter Pavelićeva režima koji
je bio nespojiv s katoličkim načelima. U početku je samo u privatnim pismima pisanim
Paveliću i njegovim ministrima prosvjedovao protiv teških kršenja prava i nečovječnosti,
tako npr. zbog uredbe koja je Židovima propisala obvezu nošenja žute zvijezde, ili pak
masovnoga ubojstva Srba u Glini“, osuđivao je i uništavanje sinagoga i pravoslavnih cr-
kvi, a spriječio je uništavanje srpske crkve u Zagrebu. Protiv rušenja zagrebačke sinagoge
digao je glas pred javnosti, u propovijedi na misi održanoj isti dan u katedrali:
»Svako mjesto gdje se narod Bogu moli, bilo koje vjere bio, sveto je mjesto i tko u nj dira zaslužir
će kaznu od Boga««?
Istina, u prvo vrijeme Stepinac vjerojatno iz taktičkih razloga (i naravno kao pristalica
hrvatske nacionalne države) bi obično govorio kao da su ta djela počinili neodgovorni
pojedinci, a sam režim se može popraviti. Činjenica je da se na početku snažnije zauzimao
samo za Židove prešle na katoličanstvo ili one iz mješovitih brakova, ali nakon što su u
zimu 1941.—1942. članovi židovske vjerske zajednice u Zagrebu pred njega doveli zaro-
bljenika pobjegloga iz Jasenovca koji je upoznao nadbiskupa sa stvarnim stanjem u logoru,
Stepinac je odlučnije nastupio protiv progonstva Židova. Kasnije, u svibnju, a potom i u
rujnu 1942. godine već je i u javnim govorima kritizirao sustav, posebno rasizam (javno
je rekao kako Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju), osudio je
praksu masovnih odmazdi. U pismu napisanom Paveliću 24. veljače 1943. godine (pro-
svjeduje zbog umorstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu) izravno je rekao:
93. MOL KÜM K 64 67.t.93.cs.

94 Krišto 1998, svezak II., str. 39.—40., Benigar 1993., str. 373,
95 Stefan, Ljubica. Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998., str. 54. Tu izjavu Stepinca posvjedočio je i Amiel Shomrony, tajnik
bivšega zagrebačkog glavnog rabina Shaloma Freibergera, u pismu napisanom Jerusalem Postu, u kojem je prosvje-
dovao protiv lažne tvrdnje objavljene u listu 26. srpnja 1995. godine prema kojoj zagrebački nadbiskup nije ništa
poduzeo protiv rušenja sinagoge.
»Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi
Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.« ?
Jedan od njegovih govora (točnije dijelove govora povoljne za njih) od 31. listopada
1943. godine održanog pred više tisuća ljudi, u kojem je posebno oštro kritizirao nacističku
rasnu teoriju i masovna ubojstva, partizani su širili letcima, istina, kasnije, posebno počevši
od 1944. godine kada je Stepinac počeo sve češće kritizirati komuniste, stavili su ga na listu
neprijatelja. Spomenuti govor zagrebačkoga nadbiskupa iz 1943. godine (u kojem je sma-
knuće talaca što su nacistički okupatori široko primjenjivali nazvao poganskim djelom, te
je tvrdio da ljude u redove partizana tjera upravo ogorčenost zbog takvoga nasilja i samo-
volje) izazvao je prilično negodovanje i u njemačkim krugovima, o čemu svjedoče izvješća
njemačkoga veleposlanstva u Zagrebu od 12. studenog 1943. i 10. ožujka 1944.7 Jedan od
ministara ustaške vlade Julije Makanec je zbog spomenute propovijedi 31. listopada 1943,
godine u zagrebačkom tisku (na stranicama Hrvatskoga naroda) otvoreno napao Stepinca,
što je čak i u krugu svećenika koji su simpatizirali ustaše izazvalo negodovanje. Također, u
njemačkoj diplomatskoj depeši od 28. srpnja 1944. godine navodi se kako Stepinac ima
pravilan odnos prema pravoslavcima i intelektualcima. Diplomat je time htio iznijeti po-
hvalu (naime time da se nadbiskup prema dvjema društvenim grupama ne odnosi onako
kao ustaše), Nijemci su, naime, počevši od druge polovice 1941. godine, iako iz praktičnih
razloga (zbog rasta oružanog otpora, što je rezerviralo sve više njemačkih snaga) kritizirali
protusrpsku politiku NDH. Nacistički diplomat, međutim, kritičnom oštrinom primje-
ćuje kako nadbiskup ima »blago srce prema Židovima«.%
Stepinac se i osobno ponovno zauzeo za one koje je ustaški režim proganjao (Srbe,
Židove i Hrvate drugačijih svjetonazora), spasio je život mnogima, prema nekim podaci-
ma stotinama, ili čak tisućama (naravno, pomoću svojih najbližih suradnika), među nji-
ma poznatim osobama kao što su zagrebačko-ljubljanski mitropolit Dositej ili poznati
kipar Ivan Meštrović (oslobađanje potonjega Stepinac je postigao zauzimanjem pape Pia
XII.). Prema memoarima poznatoga umjetnika, tijekom razgovora sa Stepincem (nakon
svojeg oslobođenja i prije odlaska u Rim) nadbiskup je oštro osudio politiku Poglavnika,
Meštrović je i u rujnu 1956. godine u hrvatskom časopisu Hrvatska revija koja se izda-
vala u Buenos Airesu objavio zanimljivo prisjećanje. Kiparu je jedan njegov poznanik,
zagrebački župnik, pokazao tajni nalog Stepinca (vjerojatno poslan samo suradnicima
od povjerenja) u kojem je stajalo:
»Kad Vam dođu osobe Pravoslavne ili Židovske vjere, čiji je život u opasnosti pa hoće da se sklone
prijelazom na Katoličanstvo, primite ih radi spasavanja ljudskih života. (...) Kršćanska je zadaća
i dužnost u prvom redu, da spasava ljude. Kad ovo ludilo i divljaluk prođe, ostat će u našoj Crkvi
oni, koji su ušli iz uvjerenja, a drugi će se, kad opasnost prođe, vratiti svojoj Crkvi.« ??
96 HDA, Osobni fond Ivo Politeo, 92.—94., u: Fontes Izvori za hrvatsku povijest, 2, Zagreb, 1996., 2, str. 141.
97 Fontes 1996., 2, str. 331.—332., te 339.—340.
98 Fontes 1996., 2, str. 341.—342.
99 Meštrović, Ivan: Nekoliko refleksija o Stepincu, povodom desegodisnjice njegove osude, Zrvatska revija (Buenos
Aires), rujan 1956., odnosno Nikolić, Vinko (ur.): Stepinac mu je ime, 1.—2. svezak, Kršćanska sadašnjost, I. svezak,
Zagreb, 1991., str. 449.
Hrvatska u Drugom svjetskom ratu (194 1.1945.) 447
Nažalost, prema raspoloživim izvorima, Stepinac je u odnosu na uspješne inter-

vencije u puno više slučajeva bezuspješno pokušavao intervenirati kod ustaških vlasti u
interesu proganjanih. Za takve bi intervencije nadbiskup redovito tražio pomoć Vatika-
- pa, posredovanjem apostolskoga vizitatora i predstavnika Vatikana u Hrvatskoj, opata
Giuseppea Ramira Marconea. Dokumenti o tomu potresna su štiva za povjesničara, ali
ujednoi optužnice protiv nehumanoga pavelićeva reZima.!
Odnos NDH i islamske zajednice

Hrvatska državna tvorevina pod vodstvom Pavelića, kao što smo mogli vidjeti, kao
svojevrsno ostvarivanje starih velikohrvatskih integracijskih težnji, kao ispunjenje
Starčevićeva sna, obuhvaćala je i cijelo područje Bosne i Hercegovine. U znaku pravaš-
ke tradicije ustaško je vodstvo na bosanske muslimane gledalo kao na Hrvate: nebroje-
no puta je hvalilo »Hrvate islamske vjere«, spominjalo ih se kao cvijet hrvatske nacije.
Prema službenoj politici katolički i muslimanski Hrvati bili su potpuno ravnopravni,
u načelu — a to je sadržavao i zakon o islamskoj zajednici izglasan 1942. godine —
katolicizam i islam uživali su potpuno ista prava i privilegije (u stvarnosti, međutim,
muslimani nisu imali taj dojam, ali na to ćemo se još vratiti). Poglavnik, ne bi li ugodio
muslimanskoj zajednici, potpredsjednikom vlade je imenovao Osmana Kulenovića,
a kasnije njegova brata Džafera Kulenovića. (Braća Kulenović bili su istaknute vođe
Jugoslavenske muslimanske organizacije koju je nekoć vodio Mehmed Spaho, a Mu-
- hamed Hadžihasanović, bogati trgovac koji je bio utjecajan u muslimanskoj zajednici
u Sarajevu nagovorio je Osmana da prihvati ponuđeni mu položaj, kako muslimane
u vladi ni slučajno ne bi zastupao ustaša Hakija Hadžić). Na području Bosne ljudi
islamske vjeroispovijesti u više su mjesta dospjeli na vodeće dužnosti kako u državnoj
. upravi, tako i u ustaškim organizacijama. Također je donesena odluka o tomu da će
. seu centru Zagreba podići džamija, ali na kraju je umjesto građenja nove zgrade u tu
svrhu pretvoren Dom likovnih umjetnika izrađen po projektu Ivana Meštrovića, samo
su pored njega izgrađena tri minareta.
U kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji nastojala se minimizirati ulogu muslima-
. na u ustaškomu sustavu (dapače, brojni suvremeni bosanski, ali i zapadni autori čine
isto), novija istraživanja, međutim, potvrđuju kako je na području Bosne i Hercegovine
. u ustaškim naoružanim jedinicama između 1941. i rujna 1943. njihov brojčani udio
iznosio 50,896. S druge, pak, strane, za vrijeme rata su pojedini članovi muslimanske
zajednice prigovarali što je u vodećim tijelima NDH njihova zastupljenost premala,a
tomu je doista bilo tako: od ukupno 40 ministara bilo ih je samo 4, a od 153 saborskih
zastupnika samo 11 »Hrvata islamske vjeroispovijesti«, što znači 10, odnosno 7,2 po-
_—
100. Osim pisama koje je Stepinac napisao ustaškim vođama (koje je inače 1946. godine jugoslavenski sud koji ga je osu-
dio poznavao, dapače, u njegovu korist svjedočili su i oni koje je spasio — odnosno željeli su svjedočiti, ali sudac to
nije odobrio), njegove napore za proganjane ljude najbolje dokazuju vatikanski izvori. U već citiranom izvorišnom
izdanju znatno mjesto zauzimaju dokumenti koji govore o tome: Fontes, 2, 1996., str. 363.—463.
101 Malcolm 1994.
stotnu zastupljenost, dok su otprilike 11,1% (eventualno 12 posto) 6,5 milijunskoga

stanovništva ustaške države činili islamski vjernici. Istovremeno, u državnim tijelima
(na nižoj, lokalnoj razini) i u ustaškomu pokretu brojčani udio muslimana dostigao je
12, prema nekim drugim izvorima 20—postotnu razinu.'? Činjenica je da je u ustaške, i
druge vojne jedinice organizirane od Talijana i Nijemaca, većina muslimanskih mladih
iz ruralnih područja ušla samo iz razloga što je svoju obitelj, rodno selo željela obraniti
od napada četnika, no ipak se ne može u potpunosti isključiti da je mnoge dotaknuo ;
hrvatski nacionalni integracijski proces koji je u bosanskom području već desetljećima
širio utjecaj, što je vodstvo NDH u njihovu krugu dalje pokušavalo jačati. Na kraju
Drugog svjetskog rata partizani su fizički uništili znatni dio bosanskih muslimana koji
su surađivali s ustašama, stoga nikada nećemo saznati koliki su utjecaj u njihovu krugu
doista imale hrvatske nacionalne ideje.
Odnos zagrebačkoga vodstva i muslimanske zajednice u Bosni, međutim, uopće nije
ostao bez mrlje tijekom rata. Narušavanju odnosa dijelom je pridonijelo što su četnici od
druge polovice 1941. ubili tisuće muslimana na području Istočne Bosne, te u istočnom di-
jelu Hercegovine (u manjoj mjeri, ali isto su činili i hrvatskomu stanovništvu u Dalmaciji,
odnosno na spomenutim područjima). Iz Bosne su stoga izbjegle na tisuće muslimana i
Hrvata na područja Hrvatske koja su smatrale sigurnijima, a u Zagrebu su otvoreni izbje-
glički kampovi za njih. Lokalna muslimanska elita (posebno dio koji ionako nije posebno
simpatizirao ustaše), već je počevši od jeseni 1941. godine izražavala nezadovoljstvo što
ustaške vlasti nisu u stanju zaštititi muslimansko civilno stanovništvo. Svoj su prosvjed
izražavali u obliku memoranduma dostavljenih Nijemcima, a već u prvom takvom doku-
mentu sastavljenom u jesen 1941. osudili su djela ustaša, ali u dokumentu su se pojavili i
planovi bosanske autonomije koju je trebalo uspostaviti (unutar NDH).
ležnje muslimanskih Bošnjaka za autonomijom sežu u daleku prošlost. U njiho-
vim su krugovima još i za vrijeme Austrougarske Monarhije postojale različite — kako
vjerske, tako i političke — težnje za neovisnošću, a i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije
u njihovu krugu pojavile su se ideje o autonomiji. Pristalica samostalnosti u većem je
broju bilo u krugu tradicionalnog (svojoj vjeroispovijesti privrženijeg) sloja negdašnjih
zemljoposjednika, te u krugu vođa islamske vjerske zajednice i općenito onih koji su
se više vezali uz vjerske doktrine, dok se hrvatska i u manjoj mjeri srpska orijentacija
više javljala u krugu svjetovnih intelektualaca. Tijekom Drugog svjetskog rata jedan od
podupiratelja težnji za autonomijom bila je i udruga naziva El Hidaje koja je okupljala
vođe i imame muslimanske vjerske zajednice, te organizacija Mladi Muslimani uteme-
ljena 1941. godine. Vjerojatno je u njihovu krugu nastao memorandum s datumom
od 1. studenoga 1942. adresiran na Hitlera koji detaljno razrađuje plan bošnjačkoga
autonomnog područja koje se ima uspostaviti (Župa Bosna), opisuje njegove granice
(priložena je i karta ali je ista izgubljena). Autori nacrta su za bošnjačko područje
102 Džaja 2004., str. 259.—260.

103 Dedijer, Vladimir — Miletić, Antun; Genocid nad Muslimanima 1941—1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja,
Sarajevo, 1990., str. 249.—264.
inzistirali na izlazu na more kroz dolinu Neretve, preko Metkovića do Ploča, te su, kako
bi se na tako stečenom području ostvarila muslimanska većina, predložili raseljavanje
jednoga dijela katolika i pravoslavaca. Memorandum je, inače, oštro protuustaški te
vodstvo NDH i katolike optužuje da su sve pokolje Srba u Bosni počinile katoličke
ustaše prerušene u muslimane. Ta optužba, naravno, nije bila istinita, npr. jedan od vođa
masovnog ubojstva Srba u Mostaru je bio ustaški zapovjednik muslimanskoga podrije-
da, a nije on ni približno bio jedini musliman među počiniteljima takvih ratnih zločina.
Nacrt predlaže uspostavljanje samostalnoga muslimanskog oružanog tijela i povlačenje
muslimana iz ustaških postrojbi.
Od memoranduma je ostvareno samo pitanje samostalne muslimanske oružane
jedinice, iako ne u obliku u kojem su autori to zamislili. 1943. godine ona nije orga-
nizirana kao samostalna postrojba pod muslimanskim upravljanjem, nego na prijedlog
Himmlera kao 13. SS divizija, koja je 1944. godine i službeno dobila naziv Handžar di-
vizija (po poznatom turskom oružju handžaru). Na intervenciju njemačkoga poslanika
Siegfrieda Kaschea (Pavelić ga je zamolio za to) na kraju je u tu postrojbu primljeno i
nekih 2800 katolika — časnici su, međutim, svi bili Nijemci.!* Novačenje je na početku
išlo sporo (na kraju je ta postrojba umjesto planiranih 26 tisuća brojala 22 tisuće ljudi),
a kako bi pomogao u regrutiranju, u travnju 1943. godine u Sarajevo je otputovao Amin
El Husseini, jeruzalemski glavni muftija. On je postigao da, na jedinstveni način, u
Handžar diviziji mogu raditi i tabor-imami.
Sudbina divizije bila je zanimljiva. Prvo je upućena u Francusku na obuku, gdje
je jedan njen dio pod vodstvom jednoga dočasnika katoličke i jednoga muslimanske
vjeroispovijesti u Villefranche de Rouergueu digao pobunu, te je stupio u kontakt s
francuskim otporom, no Nijemci su brzo suzbili pobunu. Budući da su u to vrijeme
i katolički i muslimanski članovi postrojbe službeno podjednako bili evidentirani kao
Hrvati, pokret je kasnije u francuskomu javnom mnijenju sačuvan kao »ustanak Hrva-
ta«. Kasnije je divizija raspoređena na područje NDH, gdje se jedan dio vojnika osuo u
borbama, a drugi je dio prešao na stranu partizana.!? Pred kraj rata značajno je porastao
ibroj muslimana među partizanima, iako je nepovjerenje prema ateističkoj komunistič-
koj ideologiji mnoge zadržalo u poduzimanju toga koraka.
Neuspjeli pokušaj spašavanja hrvatske države.

Pokušaj izlaska iz rata pod vodstvom Lorkovića i Vokića u ljeto 1944.
Nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji i ustaško vodstvo (ili barem njegov razu-
mniji dio) počelo je naslućivati da će Njemačka zasigurno izgubiti rat, te da će se naći
U opasnosti opstanak hrvatske države koja je svoju sudbinu vezala za nacistički imperij.
Ministar vanjskih poslova Mladen Lorković i ministar obrane Ante Vokić (jedan od
104. Džaja 2004., str. 250.

105 O Handžar diviziji, odnosno o njezinu ustanku u Villefrancheu novije vidi: Grmek, Mirko D. G. — Lambrichs,
Louise L. L.: Les révoltés de Villefranche. Mutinier d'un batallion de Waffen-SS d Villefranche-de Rouerge, septembre
1943, Paris, 1998.
450 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAs-
ranijih zamjenika zapovjednika elitne ustaške postrojbe, ozloglašene Crne legije) zapo.
čeli su pregovore tijekom ljeta s pojedinim predstavnicima Hrvatske seljačke stranke.
ne bi li preko njih našli put do anglosaksonskih saveznika.'% Željeli su uputiti poziy
Saveznicima da se iskrcaju na hrvatskoj strani Jadrana, planirali su razoružati njemačke
postrojbe, te nagovoriti Pavelića na ostavku i da Hrvatska seljačka stranka, koja je za
vrijeme rata bila neutralna, osnuje vladu. Međutim, osim opreznih pregovora s pripad
nicima seljačke stranke i opipavanja pulsa, uopće nije došlo do ozbiljnijega iskoraka i do
stvarnog kontakta sa saveznicima. Urotnici su pokušali i Pavelića nagovoriti na suradnju,
međutim, on se je u kolovozu 1944. godine — ne znamo točno zašto, ali vjerojatno se
nije želio odreći vlasti — okrenuo protiv svojih ministara i sam o uroti obavijestio Ni.
jemce. Zagrebačka je vlada na sjednici 30. kolovoza 1944. godine smijenila ministre te
ih je uhitila, pa obojicu prebacila u zatvor u Lepoglavi. Vodeći političar seljačke stranke
(potpredsjednik HSS-a) August Košutić pobjegao je u partizane, a ustaše su uhitile
ostale njegove stranačke kolege koji su sudjelovali u pregovorima. Predsjednik stranke
Maček, s obzirom da su ga ustaške vlasti u potpunosti odsjekle od vanjskoga svijeta, nije
sudjelovao u pokušaju izlaska iz rata. U Jasenovcu su u proljeće 1945., neposredno pred
urušavanje NDH, vjerojatno po uputi Pavelića smaknuti Lorković i Vokić, kao i dva
političara iz seljačke stranke s kojima su vodili pregovore.
Inače, od saveznika u to vrijeme nitko nije želio očuvanje hrvatske državne tvorevi-
ne, kako SAD, tako su se i Velika Britanija i Sovjetski Savez zauzeli za ponovnu uspostavu
Jugoslavije. Istina, Roosevelt je navodno još i 1943. godine pred britanskim ministrom
vanjskih poslova Anthonyjem Edenom izjavio kako između Srba i Hrvata nema ničega
zajedničkog, te da bi poslije rata samo Srbiju trebalo priznati kao samostalnu državu, a
Hrvatsku bi trebalo trajno staviti pod međunarodni protektorat!", ali to njegovo mišlje-
nje tada već nisu podupirali ni Britanci, a Sovjeti su se već i ranije zauzimali za obnovu
jedinstvene Jugoslavije.
Urušavanje Nezavisne Države Hrvatske

Nakon osujećenoga pokušaja izlaska iz rata Pavelić je do samoga kraja ustrajao na strani
nacističke Njemačke, te je tek u zadnjem trenutku započeo s diplomatskim opipavanjem
bila s ciljem spašavanja hrvatske države. Sa zapovjednikom slovenskih domobrana Leo-
nom Rupnikom kovao je planove da će se hrvatske i slovenske snage povući u Istru te će
postići da se Saveznici ondje iskrcaju. Pored ustaša, i drugi su imali pokušaje: u travnju
je vođa srpskih četnika Draža Mihailović stupio u kontakt s nadbiskupom Stepincem, a
preko njega vjerojatno i Mačekom, te je izašao s planom konfederacije (četnici su zauz-
vrat izmjene granica u Istočnoj Bosni obećali priznanje NDH). Tada međutim, Britanci
više nisu bili spremni pregovarati čak ni sa srpskim monarhističkim ustanicima koje su
nekoć podupirali, a čiji je najveći dio ionako prešao na stranu partizana. 21. travnja su
106 Matković 2002., str. 220.—226.

107 Vidi Dedijer 1973., Istorija Jugoslavije, str. 529.
general Leon Rupnik i ljubljanski nadbiskup Gregor Rožman uputili memorandum

Paveliću, Stepincu i Mačeku s ciljem stvaranja antikomunističke Srpske, hrvatske, slo-
venske nacionalne komisije koja bi uz potporu anglosaksonskih saveznika uspostavila
konfederaciju. Svi su ti planovi bili potpuno lišeni realnosti. lako to potvrđuju isklju-
čivo emigrantski ustaški izvori (u prvom redu sam Pavelić), navodno su i Sovjeti davali
prijedloge: ukoliko ustaše bez borbi propuste jedinice sovjetske vojske u smjeru Trsta,
spremni su priznati NDH. Prema riječima Pavelića, on je odbio navodnu ponudu.!9*
Nakon proboja srijemske fronte (12. travnja 1945.) jugoslavenska partizanska voj-
ska je nezaustavljivo napredovala u sjeverozapadnom — zapadnom smjeru. Dani ustaš-
koga režima, a zajedno s njim i NDH, bili su odbrojeni. Pavelić je pokušao nagovoriti
nadbiskupa Stepinca da kao /ocum tenens (namjesnik) preuzme vlast od njega, ali je nad-
biskup odbio ponudu. Stepinac je, međutim, postigao da ustaše i Nijemci ne miniraju
i ne dignu u zrak objekte od strateške važnosti u Zagrebu. Pavelić je 3. svibnja sazvao
ustašku vladu koja je povukla sve ranije rasističke mjere te je uputila memorandum
Saveznicima s ciljem spašavanja hrvatske države. Dokument je preveden na engleski
jezik i potpisali su ga svi članovi vlade, te ga je primateljima dostavio ministar Vjekoslav
Vrančić, no oni, međutim, nisu reagirali na njega. 6. svibnja su ustaše i Nijemci ispra-
znili Zagreb, sam Pavelić i vlada također su napustili grad i krenuli su put Austrije. 8. je
svibnja partizanska vojska ušla u Zagreb.
Ustaškim i domobranskim jedinicama koje su se povlačile priključile su se i tisuće
civila, strahujući od partizana (njihov broj prema današnjim procjenama dosegnuo je i
100 000). Zajedno s njima povlačilo se više desetaka tisuća Nijemaca, četnika i sloven-
skih domobrana. Broj je Hrvata ukupno — prema današnjim procjenama povjesničara —
iznosio oko 150—200 000 ljudi, iako hrvatski emigrantski, tako i onodobni britanski izvori
spominju znatno veću masu od 500 do 700 000 ljudi. Moguće je da je ova brojka dobivena
zajedno s njemačkim jedinicama, slovenskim bijelim gardistima, srpskim monarhistima te
Rusima (Kozacima) u njemačkoj službi koji su se također povlačili (iako hrvatski emigrant-
ski izvori ne dijele to mišljenje). Jedno izvješće zapovjedništva 5. korpusa britanske vojske
spominje čak 500 000 vojnika i 200 000 civila, iako je malo vjerojatno da su imali vremena
i mogućnosti točno izbrojati bjegunce." Prema partizanskomu generalu Milanu Basti
(nakon što su Britanci ratne zarobljenike predali Jugoslavenskoj armiji) na putu između
Dravograda i Maribora masu su tjerali u redovima od po četiri čovjeka. Basta je ondje vidio
kolonu dugu 60 km.!'? Prema hrvatskoj povjesničarki Martini Grahek Ravančić, budući
da je — prema prisjećanjima — između pojedinih redova od po četiri čovjeka udaljenost
bila jedan metar, na svakih tisuću metara moglo je biti 4000 zarobljenika, a ako je tvrdnja
Baste istinita, na 60 kilometara to znači blizu 250 tisuća ljudi!!
108 Matković 2002., str. 234.—236.

109 Fotografiju britanskoga dokumenta vidi: Bleiburg 1945—1995 (svezak o konferenciji), urednik Anđelko Mijatović,
Zagreb, 1995., str. 153.
110 Basta, M.: Rat je završen sedam dana kasnije, Zagreb, 1976., str. 418.
111 Grahek-Ravančić, M.: Controversies about the Croatian Victims at Bleiburg and in »Death marches«, Review of Croa-
tian History (Zagreb), 2006., L., str. 44.
Uslijed opće panike, osim članova obitelji hrvatskih vojnika i vrlo veliki broj građana
odlučio se za bijeg. Strahujući od komunističkoga preuzimanja vlasti, npr. iz Bosne i Her_
cegovine su cijele katoličke gimnazije, sa svim đacima i profesorima krenule put Zapada,
Pavelić se usput izdvojio iz mase te je posebnim putevima dospio na područje pod anglo.
saksonskim nadzorom. U Austriji je više članova ustaškoga vodstva i vlade, među njima
tadašnji predsjednik vlade Nikola Mandić, Mile Budak i još nekoliko ministara palo u
ruke britanskih okupatorskih vlasti, a one su ih izručili Jugoslaviji gdje su svi izvedeni pred
sud, osuđeni na smrt i smaknuti. Pavelić se, kada je saznao za sudbinu članova vlade, tada
već drugi puta u svomu životu povukao u potpunu ilegalu — prebjegao je u Italiju te se
nastanio u Argentini i uspio je izbjeći pozivanje na odgovornost pred sudom.
Većina hrvatskih vojnika i civila koja se povlačila, do 15. je svibnja stigla na današnju
austrijsko-slovensku granicu, dapače, većina ih je kod Bleiburga prešla u Austriju, na po-
dručje pod nadzorom britanske vojske pod zapovjedništvom generala Harolda Alexandra,
General Ivan Herečić pregovarao je s Britancima, no oni su se pozivali na dogovor među
Saveznicima, prema kojem se svaki ratni zarobljenik treba predati vladi protiv koje se borio,
a Saveznici su tada već priznavali samo vladu pod vodstvom Tita (u stvarnosti se, međutim,
konvencija iz Jalte na koju su se pozivali, odnosila samo na sovjetske državljane). Postojao
je, međutim, još jedan razlog: jugoslavenska je vojska željela ući u pokrajinu Korušku (čak
se ondje pojavilo i nekoliko partizanskih jedinica) ili barem na područje Klagenfurta —
jasno, kao i u slučaju Trsta, u interesu potvrđivanja kasnijih teritorijalnih pretenzija, dok
to Britanci nikako nisu željeli omogućiti te su stoga nastojali što brže se riješiti ratnih za-
robljenika, a zajedno s njima (inače po Churchillovom nalogu) i jugoslavenskih partizana.
Prema mišljenju više istraživača, Britanci su još danima izručivali svoje ratne zarobljenike
partizanima čak i nakon što su već saznali za njihovu sudbinu!!?,
Ne znamo točno koliko je ratnih zarobljenika i civila u Bleiburgu dospjelo u za-
robljeništvo partizana: pri polaganju oružja mnogi su uspjeli pobjeći u okolne šume
(najviše su tako bježali oni koji su bili sigurni da će ih se za njihova djela pozvati na
odgovornost, dok uz oružanu stražu nisu riskirali bijeg oni koji su smatrali kako nisu
počinili ništa za što bi ih se moglo osuditi na smrt). Britanci su većinu njih predali par-
tizanima pod zapovjedništvom generala Koste Nađa (srbijanskim postrojbama, u čijim
je redovima bilo puno četnika koji su nedavno prešli u njihove redove), koji su narednih
dana znatan dio ratnih zarobljenika te brojne civile (i žene i malu djecu), među njima
mnoge dake netom spomenutih bosanskih gimnazija koji nikada nisu nosili oružje, ubi-
li."? Između 21. i 25. svibnja, prema istraživanjima Nikolaija Tolstoya, britanska vojska
112 Prema Martini Grahek—-Ravančić (ali i više britanskih povjesničara — npr. John Corsellis, Nikolay Tolstoy — istog
je mišljenja), britansko je zapovjedništvo time prekršilo Ženevsku konvenciju. Vidi: Grahek-Ravančić, Martina
Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, HIP Zagreb, 2009., str. 377.
113 Od 548 gimnazijalaca evakuiranih 7. svibnja 1945. iz Zagreba, koje su zajedno s hrvatskim ratnim zarobljenicima
Britanci sve predali partizanima, živote je izgubilo više od 200. (Obrdalj, Tomislav: »Kolona duga više od 70 kilo-
metara..., in: Bleiburg 1945—1995, 1995., str. 134.) Istovremeno, činjenica je da su i postrojbe 2. i 4. partizanske
vojske sudjelovale u masovnim ubojstvima, a dogodilo se i da su slovenske zarobljenike dale ubiti slovenskim, Hr-
vate hrvatskim, a Srbe srpskim partizanima. Cilj je uvijek bio da se ratnoga neprijatelja koji bi se mogao pretvoriti
u potencijalnoga protivnika i u mirnodopsko vrijeme, uništi. Iako hrvatska emigrantska historiografija govori o
hrvatskom holokaustu, cilj komunističkoga vodstva koje je naredilo pokolj i isti proveo pomoću OZNE te vojno
Hrvatska u Drugom svjetskom vatu (1941.—1945.) 453
je daljnjih 12 196 Hrvata, 5480 Srba, 8263 Slovenaca i 400 Crnogoraca predala parti-
zanima koji su također uskoro ubili znatan dio zarobljenika.'!* Kada su Britanci saznali
da partizani u kratkom postupku ubijaju predane im ratne zarobljenike, zadržali su šest
tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika koje su kanili predati 1. lipnja, te su ih prebacili u
britanske logore, koji su tako i ostali u životu. Partizani su pored Bleiburga, pored Ko-
čevskoga Roga u Sloveniji i na mariborskoj cesti ukupno za svega nekoliko dana pogubili
desetke tisuća ljudi, izvršivši time najveći masovni pokolj u Europi nakon završetka
Drugog svjetskog rata'. Istraživanja u Hrvatskoj, a posebno u Sloveniji nakon 1990.
otkrila su brojne masovne grobnice. Taj je rad postao posebno intenzivnim nakon što
je 2007. godine slovenska vlada utemeljila odbor za istraživanje masovnih grobnica. ''*
Zahvaljujući tomu obavljeno je sistematsko istraživanje u već ranije otkrivenoj masov-
noj grobnici koja skriva možda najveći broj tijela, u okolici Tezna pored Maribora. Tu
u negdašnjem protutenkovskom jarku temeljem istraživanja slovenskih istraživača leži
najmanje 15 tisuća žrtava. Temeljem artefakata, prema procjenama, oko 80 posto njih
bili su članovi vojske NDH (ubijeni su negdje između 13. i 23. svibnja 1945.). Tako je
to ujedno i najveća poznata hrvatska masovna grobnica.''“ Oni koji su ostavljeni na ži-
votu, pješice su gonjeni u logore otvorene u različitim dijelovima Jugoslavije (u hrvatskoj
povijesnoj terminologiji te su kolone dobile naziv Križni put), dok su i putem ubijeni
mnogi. Njihova je selekcija počela tek u logorima, i tek su tada neki od njih izvedeni
pred sud pod optužbom počinjenja ratnih zločina. Broj žrtava jugoslavenskih odmazdi
koje su tijekom 1944-1945. proveli partizani neki procjenjuju na 250 tisuća“? , što je
možda pretjerano (no broj pogubljenih, te u logorima u nehumanim uvjetima umrlih
Hrvata, Nijemaca, Mađara, Slovenaca i Srba vjerojatno dostiže 180 tisuća).
U Titovoj Jugoslaviji najveća je šutnja okruživala bleiburške događaje (kao i druge
koji su se dogodili na jugoslavenskomu području, ali su označeni tim nazivom), koji u
određenoj mjeri do dana današnjega opterećuju hrvatsko kolektivno pamćenje. Iako je
obavještajne službe (VOS) ustvari nije bio genocid, nego likvidiranje političkoga protivnika. Tako je činjenica da je
uništenje tolikoga broja mladih muškaraca, jasno, imalo i vrlo teške demografske posljedice.
Vidi Tolstoy, Nikolay: Blajburški pokolj, u: Bleiburg 1945-1995. Međunarodni znanstveni skup, An International
symposium, Zagreb, 1995., str. 53.—63. O ulozi i odgovornosti britanskoga vojnog vodstva: Tolstoy, Nikolay: Mini-
star i pokolji. Bleiburg i Kočevski rog 1945, Zagreb, 1991.
Prema Žerjaviću, broj Hrvata pogubljenih na austrijskom, odnosno slovenskom području iznosio je oko 30-35
tisuća (daljnjih 20 tisuća ubijeno je na tzv. Križnom putu, odnosno u logorima), ali također na austrijskom, odno-
sno slovenskom području pogubljeno je više tisuća njemačkih ratnih zarobljenika, slovenskih domobrana i srpskih
četnika, te su ozbiljnom organizacijom (to je obavljala OZNA) usmrćena tijela pokopana u masovne grobnice,
odnosno teretnjacima su prevezeni u napuštene rudnike, spilje, ponikve, jame, protutenkovske i pješačke rovove.
Danas istraživačima na raspolaganju stoje brojna zapisana prisjećanja o tomu, jer su neki od tih pokolja imali
preživjele koji su se sakrili među umrlima i kasnije su se izvukli pa pobjegli, ali danas već o tome govore i negdašnji
partizani, članovi OZNA-e.
Na slovenskom području dosada je registrirano oko 600, a u Hrvatskoj 840 masovnih grobnica. Vidi: Grahek-Ra-
vančić citirano djelo, str. 203. Slovenska vlada je 2009. jednim od zadaća svoga predsjedanja Europskom unijom
smatrala da pozornost europske javnosti skrene na partizanske odmazde u Drugom svjetskom ratu.
U: Vuković, Tomislav: Intervju. Mitja Ferenc, član Komisije slovenske vlade za istraživanje masovnih grobišta.
"Naredba je morala doći od Josipa Broza Tita', Glas Koncila (Zagreb), 16. rujna 2007., str. 10.
Karapandzich, Borivoje M.: The Bloodiest Yugoslav Spring 1945. — Titos Katyns and Gulags, New York, 1980., str.
21. Noel Malcolm ne smatra pretjeranim taj podatak. (Malcolm 1995., str. 261.)
među uhićenima neosporno bilo ratnih zločinaca koji su u prethodne četiri godine i
sami slično postupali s uhićenim partizanima i civilima, te bi ih se stoga i u službenim
postupcima kaznilo smrtnom kaznom. Ali je sigurno da bi mnogi u redovnom sudskom
postupku (čak i u onodobnoj Jugoslaviji) eventualno mogli dobiti zatvorsku kaznu, dok
pretežnu većinu ročnika i civila u pravnoj državi ne bi se ni osudilo. Važno je naglasiti
kako se krajem rata ne samo većina domobranskih, nego i ustaških postrojbi sastojala od
vrlo mladih ročnika koji nisu počinili nikakve ratne zločine. Prema Milovanu Đilasu,
upravo su stoga partizani tako brzo smaknuli uhićene osobe jer su znali da na desetke
tisuća ljudi ne bi mogli osuditi na smrt čak ni partizanski sudovi. On također tvrdi kako
većina hrvatskih vojnika i civila koje su Britanci predali partizanima i koji su kasnije po-
gubljeni nisu imali nikakav krimen, bili su obični seljaci koji su, međutim, iz straha od
komunista pokušali pobjeći iz zemlje. Komunisti su tako, jasno, postupali iz političkih
razloga, u interesu eliminiranja potencijalnoga protivnika.!!?
Osvetnički pohod stao je tek sredinom srpnja, početkom kolovoza — barem što se
masovnih odmazdi, masovnih pogubljivanja bez sudske presude tiče, jer se isto u manjoj
mjeri nastavilo i u jesen 1945. Ustvari nije niti ispravno govoriti o osvetničkomu poho-
du, iako je osveta kao motivacija zasigurno bila prisutna u neposrednih počinitelja sma-
knuća (ako su žrtve pripadale drugom etniku). Ali i tomu nije tako u svakom slučaju,
povremeno je naime partizansko zapovjedništvo dalo da hrvatske zarobljenike ubiju hr-
vatski, Slovence slovenski, a Srbe srpski partizani. Iako pojedini autobiografi Tita sve do
današnjega dana pokušavaju amnestirati ili barem smanjiti njegovu ulogu u toj stvari'??,
u stvarnosti teško da je bez njegova znanja moglo doći do akcija tih razmjera, imajući
posebno u vidu da je u jesen 1944. godine dokazivo znao za odmazde sličnih razmjera u
Vojvodini.'“' Istina je da je 13. svibnja maršal navodno naložio partizanskom glavnom
štabu u Sloveniji da ne ubijaju ratne zarobljenike, no nije predvidio nikakvu konkretnu
sankciju protiv počinitelja takvih djela (na zapovijedi inače nema Titova potpisa). Upra-
vo mjere donesene u ljeto 1945. godine kojima se zaustavljaju masovni pokolji (uredba
o djelomičnoj amnestiji od 3. kolovoza) i tragom kojih je doista poboljšana situacija
dokazuju, da je to doista želio, i ranije je mogao zaustaviti pokolje. Prema prisjećanju
pojedinaca (Dilas, R. Steiner), Tito je smatrao broj likvidiranih prevelikim, jer je isti s
obzirom na budućnost smatrao lošim s političkog stajališta, ali ipak dugo nije zaustavio
smaknuća, iako je u svom govoru u Ljubljani 26. svibnja 1945. rekao kako je većinu
119 Đilas, Milovan: Victims of Repatriation, intervju u Enceunter-u, u broju od prosinca 1979. (str. 10.—42.). Citira
Beljo, Ante: YU Genocide. Bleiburg. Death Marces. UDBA (Yugoslav Secret Police), Toronto — Zagreb, 1995., str.
170. Drugo je pitanje da je za vrijeme rata i sam Đilas, pozivajući se na Staljina, partizane odgajao na bezgraniénu
mržnju protiv neprijatelja, odnosno pozvao ih je: »Ubijte ih, kao pse.« (Đilas, M.: Članci 1941-1946, Zagreb,
1947., str. 30. i 67.)
120 Ridley 2000., str. 280.—284, Na istom mjestu britanski autor odmazde protiv Mađara i Nijemaca opravdava receni-
com: »Većina ih je surađivala s okupatorima.« Ridley tvrdi i kako su partizani poštedjeli ženu i djecu. Suprotno tomu,
znamo kako su npr. u ljeto 1945. u okolini sela Okuje u blizini grada Velika Gorica odnosno Mraclina, južno od
Zagreba, u kurilovečkoj šumi partizani smaknuli više desetaka djevojaka između 14-16 godina starosti, kao članove
organizacije Ustaška omladina (a bilo je više takvih slučajeva). Valja znati da je članstvo u omladinskoj organizaciji bilo
obvezno! Vidi Ivo Banac: Fašizam i komunizam totalitarne su ideologije, Hrvatsko slovo, 18. veljače 2011.
121 Vidi: A. Sajti E. 2000., str. 275.
neprijatelja naroda već sustigla osvetnička ruka pravde. Istina, tomu je dodao i kako je
manji dio neprijatelja pobjegao, ali nije skrivao koja bi bila njihova sudbina ako bi se
ipak vratili na jugoslavensko područje:
»Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to
dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.«'??
Nisu sačuvane pisane zapovijedi kojima se naređuju likvidacije, a na kojima bi bio

potpis Tita. Prema prisjećanju potpukovnika Jefte Šašića, načelnika III. (kontraobavje-
štajnog) odjela OZNA-e, negdje između 9. i 12. svibnja 1945. godine Tito ga je pozvao
k sebi te poslao u Sloveniju zapovjednicima partizanskih postrojbi koje su se tamo borile,
s usmenom zapovijedi da ubiju zarobljene.!25 Istovremeno, ipak postoji pisani dokaz da
je o masovnim likvidacijama odlučeno na najvišoj razini partizanskoga vodstva. Desna
ruka maršala Tita i u to vrijeme njegov najvjerniji suradnik, Aleksandar Ranković, šef
OZNA-e je 15. svibnja 1945. godine napisao poruku u ime generalštaba Jugoslavenske
armije zagrebačkoj jedinici OZNA-e koja jasno dokazuje tu tvrdnju. Teško je za povje-
rovati da bi se generalštab Titu iza leđa usudio donijeti takvu odluku:
»Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo
200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno
od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.«!**
Zapovijed je polučila rezultate, narednih su dana prikupljene tisuće domobranskih

časnika i dočasnika, službenika, civila (među njima i vojnici koji su ležali u bolnicama),
te je većina njih smaknuta.'? U nalogu je inače Ranković inzistirao na snaznijem nastu-
pu protiv političara iz HSS-a, te njihovo uhićenje, čemu je novi šef lokalne OZNA-e i
udovoljio (prethodni zapovjednik smijenjen je zbog nedovoljno »energičnog« nastupa).
Vezano za Titovu odgovornost citirao bih riječi A. Sajti Enikó:
»U ideologiju o klasnom neprijatelju usvojenu od Staljina itekako se uklapalo fizičko uništava-
nje neprijatelja, a Tito ni tada, ni kasnije nije pozvao na odgovornost zapovjednike, ili pak šefa
OZNA-e Rankovića zbog ljudi ubijenih bez presuda vojnih sudova.«!?*
Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata i na Zapadu bilo odmazdi protiv

osoba koje su kolaborirale s nacistima ili ih se proglasilo kolaboracionistima, povremeno
je bilo i linča, ali tamo se uglavnom ipak nastojalo slučajeve svesti u okvire pravne države,
te osveta nigdje nije dosegla tako masovnu dimenziju — ponajviše iz razloga što demo-
122 Josip Broz Tito: Sabrana dela, svezak 28., Beograd, 1988., str. 78.
123 Vidi Simić, Pero 2009., str. 221.—222. Srpski istraživač Pero Simić, autor više knjiga i studija o Titu, koji je u
moskovskoj arhivi KGB-a u protekla dva desetljeća pronašao brojne tajne dokumente o Titu, prenosi detaljno
Šašićev iskaz.
124 Vidi Dizdar, Z. — Geiger, V. — Pojić, M. — Rupić, M.: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj
1944—1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005, dokument br. 28. str. 113. Postoji i od slovenskoga člana vrhovno-
ga partizanskog vodstva, Edvarda Kardelja, jedna zapovijed za masovna smaknuća.
125 Perić, Ivo (ur.): Povijest Hrvata, 3. svezak, od 1918. do danas, 2007., str. 268.
126 A. Sajti E. 2000., str. 275.
kratski ustavni sustavi koji su se, iako sporo, ali dosljedno ipak ponovno uspostavljali,
nisu svojim političkim ciljem smatrali fizičko uništavanje protivnika, dok jugoslavensk;
komunisti, međutim, jesu!??
»Ratni zločin nad ratnim zarobljenicima kojemu nema moralnog, političkog nj
pravnog opravdanja...« — napisao je nedavno vezano za partizanske odmazde Slavko
Goldstein, koji je i sam negdašnji pripadnik antifašističkoga otpora."? Istovremeno je
dodao kako, s obzirom na okolnosti, na krvave događaje prethodne četiri godine, sve to,
čak ako i nije prihvatljivo, u svakom je slučaju shvatljivo i objašnjivo. Ako, međutim,
prihvatimo tu argumentaciju, u tom slučaju — barem što se tiče hrvatsko-srpskih od-
nosa — kako za događaje između 1941.i 1945., tako i između 1991. i 1995., možemo
pronaći objašnjenje, racionalnu ili pak iracionalnu, ali sa stajališta aktera stvaran razlog,
motivaciju. Bitno je da za povijesničare, predstavnike znanosti, objašnjavanje masovno-
ga ubojstva kao pojave nikada ne postane opravdavanjem istoga. Činjenica je, istovre-
meno, da su spomenuti događaji (zapravo nekažnjeni ratni zločini) te slični događaji u
zaleđu nakon završetka rata imali ozbiljan utjecaj na odnos među narodima nove jugo-
slavenske države. Čak i u smislu da se desetljećima (praktično do demokratskih promje-
na) nije moglo govoriti o tom krvavom završnom akordu Drugog svjetskog rata.!? Sve
to dijelom sve do današnjih dana unosi podjelu u hrvatsko društvo, posebno u svjetlu
toga da cijela međunarodna zajednica od Hrvatske očekuje pozivanje na odgovornost
počinitelja ratnih zločina u hrvatskom ratu za neovisnost između 1991. i 1995. godine,
Žrtve Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj

»Ostaje nada da će vrijeme učiniti svoje, da će pobijediti zdrav razum te da će mit o 1 700 000
žrtava konačno biti prepušten zaboravu.«
Bogoljub Kočović
Broj jugoslavenskih žrtava Drugog svjetskog rata znanstvena istraživanja (demografa

i povjesničara) proteklih dvadeset i nešto godina — neovisno jedni o drugima, povje-
sničara i demografa hrvatske i srpske nacionalnosti podjednako — procjenjuju između
1 025 000 i 1 100 000 ljudi. Titova je Jugoslavija, međutim, pred Parišku mirovnu
konferenciju 1947. godine iznijela puno veću brojku od 1 700 000 žrtava. Vladeta
Vučković, negdašnji suradnik jugoslavenskoga Saveznog zavoda za statistiku sa sjedi-
štem u Beogradu već je u svom tekstu objavljenom u Londonu 1985. godinu otkrio
127 Prema Bancu, broj smaknutih bez sudske presude na Zapadu je bio veći samo tamo gdje je komunistički partizanski
pokret bio jak. U Francuskoj je npr. bilo 10 000, u Italiji 15 000 takvih žrtava, dok tamo gdje u oporbi nije bilo
jako komunističko krilo, bio je nizak i broj na taj način likvidiranih, u Belgiji 256, u Nizozemskoj 100. (Ivo Banac:
Hrvatsko slovo, 18. veljače 2011.)
128 Goldstein, Slavko: 1941. Godina koja se vraća, Zagreb, 2007., str. 422.
129 Od jugoslavenske i međunarodne javnosti nisu ostale prikrivene samo masovne grobnice koje se danas otkriva u sve
većemu broju, nego je 1945. godine Titov režim naredio uništenje grobova i nadgrobnih spomenika svih neprija-
teljskih vojnika (ustaša, četnika, domobrana, Nijemaca, Mađara, Bugara), ne samo zbog želje za osvetom, nego u
znaku lozinke »potpuno izbrisati prošlost«.
kako je nastao podatak koji je stvarni gubitak u ljudskim životima premašio za više od
600 000: u zavodu za statistiku Vučković i suradnici su izračunali kako je demografski
gubitak zemlje (u što ulaze i još nerođena djeca i emigranti) iznosio oko 1 700 000.
Po uputi Edvarda Kardelja (vođe jugoslavenskog izaslanstva na Pariškoj konferenciji)
podatak koji odražava demografski gubitak prikazan je kao broj stvarno ubijenih žrtava,
u nadi veće ratne odštete. U javnosti je ostao podatak od 1 700 000, te se isti još i danas
cu i tamo pojavljuje u radovima neobaviještenih zapadnih autora, ali on je od toga teže
posljedice imao sa stajališta jugoslavenske unutarnje politike. Istina, to se pokazalo tek
na prekretnici 1980-ih i 1990-ih godina.
Naime, brojka koja je od broja stvarno ubijenih bila veća za nekih 600—700 000, da-
vala je materijala nekim specifičnim kombinacijama. Već i u službenim izdanjima Titove
ere broj žrtava koje su ustaše ubile u koncentracijskom logoru u Jasenovcu procjenjivan
na 600 000. A u drugoj polovici 1980—ih godina je miloševićevska propaganda broj ubi-
| jenih u Jasenovcu, točnije broj samo srpskih žrtava procjenjivala na 700—800 000, dok
je Srpska pravoslavna crkva govorila o čak milijun jasenovačkih žrtava, dok je Radomir
Bulatović 1990. spominjao čak 1 110 929 srpskih žrtava — temeljem potpuno krivih
. metoda i neutemeljenih izračuna. Vjerodostojnost podataka od više stotina tisuća su,
inače, mnogi još u vrijeme Titova života osporavali, a po njihovu mišljenju broj žrtava
“ustaškoga logora bio je manji od 60 000, dok je prema procjeni drugih broj žrtava bio
100 000. Veći brojčani podaci (700 000 — 1 000 000, dapače, 1 100 000) daleko su od
stvarnosti i nastali su u službi političkih ciljeva.
Temeljem međusobno neovisnih istraživanja dvojica su demografa, srpski Bogoljub
Kočović i hrvatski Vladimir Žerjavić, 1980-ih godina došla do zaključka da je jugoslaven-
ski rat odnio ukupno oko 1 014 000, odnosno 1 025 000 žrtava, a najveći dio njih pao je u
borbama između različitih oružanih postrojbi (Nijemaca, Talijana, Bugara, ustaša, četnika,
komunističkih partizana), odnosno u naseljima koja su isti unistili.?" Kočović je živio u
inozemstvu i svoj je rad izdao u Londonu, ali do sličnog zaključka došao je i Žerjavić u
Hrvatskoj čija je istraživanja (barem u završnoj fazi) podupirala i židovska vjerska zajed-
nica u Zagrebu. Prema Žerjaviću, na području cijele Jugoslavije broj srpskih žrtava bio je
530 000, hrvatskih 192 000, muslimanskih 103 000, slovenskih žrtava bilo je 42 000,
crnogorskih oko 20 000, makedonskih 6 000, njemačkih 28 000, mađarskih oko 10 000.
Prema podacima Kočovića: srpskih 487 000, hrvatskih 207 000, muslimanskih 86 000,
“slovenskih 32 000, makedonskih 7 000, njemačkih 26 000, mađarskih 5 000. Kočović je
broj židovskih žrtava procijenio na 60 000, a Žerjavić na 57 000.
Prema izračunima Žerjavića, od srpskoga stanovništva ustaške države (dakle Hr-
vatska i Bosna i Hercegovina) čiji se broj 1941. procjenjivao na nekih 2 milijuna, njih
130 Vučković je to prvi puta otkrio na stranicama emigrantskog časopisa aia reć u Londonu (broj 368., listopad
1985.), odnosno ponovio je i u intervjuu danom beogradskom listu Duga u broju od 9.—23. prosinca 1989. (412.).
131 U slučaju podataka o žrtvama oslanjao sam se u prvom redu na sljedeća djela: Kočović, Bogoljub: Žrtve Drugog svet-
skog rata u Jugoslaviji, Veritas, London, 1985., (Sarajevo, 1990.), odnosno Žerjavić, Vladimir: Gubici stanovništva
Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., te Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i
Bleiburga, Globus, Zagreb, 1992.
458 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJECA 7. DO DANAS.
320 000 postalo je žrtvom borbi protiv Nijemaca, partizansko-četničkih borbi i ustaš.
kih odmazdi te genocida. Taj hrvatski demograf broj hrvatskih žrtava rata na području
NDH procjenjuje na 170 000 (za oko 30 000 manje od Kočovića), muslimanskih n4
77 000. Također prema istraživanjima Žerjavića broj žrtava koncentracijskoga logora
u Jasenovcu bio je sljedeći: Srba 45—50 000, Židova 13 000 (prema Ivi Goldsteinu
17 000), Roma 10 000, Hrvata koji su se sukobili s ustaškim režimom oko 10 000
(između 1941. i 1945. Hrvatima su pribrajali i Muslimane), to je ukupno 78-83 000
(prema Goldsteinu 87 000). Prema izračunima Kočovića po metodologiji različitoj od
Žerjavića jasenovački je logor odnio približno 70 tisuća žrtava (dosada je poimence iden-
tificirano 75 159 jasenovačkih žrtava).' Veći dio žrtava je ubijen, a manji dio bio je
žrtvom nečovječnog postupanja, pothranjenosti i bolesti. Suprotno pojedinim kasnijim
tvrdnjama, u Jasenovcu dokazivo nije bilo plinskih komora. |
Glede gubitaka unutar nacionalnih zajednica, na cijelom jugoslavenskom području
postotak muslimanskih i srpskih žrtava bio je najveći, više od 7%, a u postotnom udjelu
gubitak Muslimana donekle je bio veći od Srba. U cijeloj Jugoslaviji taj udio hrvatskih
žrtava bio je 5 posto, ali na području Bosne i Hercegovine koja je najviše bila pogođena
borbama, omjer hrvatskih žrtava, slično srpskima, također je blizu, odnosno nešto više
od 10 posto! Dok je između srpskih i hrvatskih žrtava u Hrvatskoj u odnosu na brojnost
određene zajednice velika razlika (17,3% : 3,5%), u Bosni je odstupanje svega jedan
do dva posto, ovdje su hrvatske, srpske i muslimanske zajednice pretrpjele podjednako
teške gubitke (oko 10—12 posto). Razlog tomu je što su unutar današnje Hrvatske na
brdskim područjima nastanjenim Srbima bili najjači pokreti otpora, a ujedno i odmaz-
de, dok je na bosansko—hercegovatkom području kojeg se smatralo najvažnijim terenom
otpora, rat istom surovošću pogodio sve tri zajednice.
Tragom poraza sila Osovine, kao što smo gore napisali, u svibnju 1945. godine uru-
šila se i ustaška hrvatska država. Bježeći od komunističkih partizana na zapad su krenuli
ne samo ustaše, nego i deseci tisuća hrvatskih građana. Jedan dio hrvatskih postrojbi je
u Austriji pored Bleiburga položio oružje pred britanskom vojskom, koja je, međutim,
najveći dio njih, među njima i civile, predala partizanima. Partizani su oko Bleiburga,
odnosno već na jugoslavenskomu području, duž mariborske ceste ubili oko 30-35 000
Hrvata (te još na tisuće slovenskih bijelih gardista, a također i na tisuće Srba i četnika koji
nisu prešli na stranu pobjednika). Narednih tjedana u tzv. kolonama smrti i u različitim
zarobljeničkim logorima na brzinu postavljenim u različitim dijelovima Jugoslavije još
je daljnjih 20 000 Hrvata što ubijeno, što umrlo zbog neljudskih uvjeta. O masakru u
Bleiburgu u krugu hrvatske emigracije kružile su pretjerane brojke o žrtvama od 200—
300 000, dapače, čak 500 000 Zrtava.? Osvetničke akcije protiv Hrvata i Muslimana,
iako ne u tolikoj mjeri, nastavljene su sve do 1948. (posebno u Zapadnoj Hercegovini).
132 http://www.jusp—-jasenovac.hr, odnosno Ramer, S. P. 2009., str. 45. Poimenično identificiranje žrtava je važno, ne
samo zbog točnosti brojeva, nego i zbog vraćanja identiteta, osobnosti same žrtve. Naravno,pri tomu istraživači
moraju jako paziti na točnost podataka!
133 Dapače, npr. prema Johnu Ivanu Prceli bilo je 600 tisuća hrvatskih žrtava. Prcela, J. — Živić, Dražen: Hrvatski
holokaust — dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Zagreb, 2001., str, 110.
Prema Žerjaviću, u Bleiburgu i drugdje, na jugoslavenskom području nekih 50-55 000

Hrvata i 20 000 Slovenaca, Bošnjaka i Srba postalo je Zrtvama odmazdi.“ Osim njih
ubijeno je nekih 60-70 000 Nijemaca, odnosno toliko ih je umrlo u jugoslavenskim
koncentracijskim logorima (ovo je podatak koji se odnosi na Nijemce ratne zarobljeni-
ke, podatke o žrtvama u krugu Nijemaca iz Jugoslavije vidi niže). O broju žrtava u krugu
Mađara zasada također nema potpunoga poimeničnog popisa, ima samo procjena, a
mađarski autori spominju brojke između 5 i 40 tisuća.
O broju žrtava istraživanja danas već daju sve točniju sliku, ali možda je i od toga
važnija težnja da se ubijeni (kako civili, tako i vojnici, neovisno o tomu na kojoj su se
strani borili) pred budućim naraštajima ne pojavljuju samo kao puka brojka. Danas u
Hrvatskoj u sve većem broju izdanja navode se imena i drugi podaci žrtava (eventualno i
njihove osobne sudbine), zahvaljujući čemu se iza hladne statistike u potpunosti otkriva
prava slika tragedije Drugog svjetskog rata.
Osim stvarno ubijenih, Hrvatska je pretrpjela i teške demografske gubitke: prema
popisu stanovništva iz 1948. godine u pojedinim generacijama, npr. kod onih u svojim
tridesetima bilo je za 30 (!) posto manje muškaraca no žena, što je zasigurno imalo dalj-
- nje demografske posljedice. Više desetaka tisuća hrvatskih civila je emigriralo, ali još su
značajniji udar pretrpjele manjine. Cijela njemačka manjinska zajednica u Jugoslaviji
proglašena je krivom (na hrvatskom području živjelo je oko 120 000 Nijemaca). Od
600 000 Nijemaca koji su živjeli u prijeratnoj Jugoslaviji njih 110 000 evakuirala je još
njemačka vojska. Uglavnom nisu pobjegli upravo oni koji nisu počinili ratne zločine.
Unatoč tomu, većina njih je ili neposredno prognana, ili ih se zatvorilo u sabirne logore,
a njihova je imovina oduzeta. U logorima su mnogi izgubili život (broj njemačkih civila
pomrlih u logorima procjenjuje se na najmanje 50 000)'*, a ostali su prije ili kasnije
bili prisiljeni otići, ali je prvo, naravno, radna snaga na tisuće radno sposobnih mlađih
Nijemaca (zajedno s ratnim zarobljenicima) iskorištena u izgradnji. Samo iz Hrvatske
protjerano je ukupno oko 90 000 Nijemaca.
Slična, iako donekle blaža sudbina sustigla je na kraju i talijansku manjinu. Krajem
rata partizani su ubili i mnoge od njih (iako puno manje negoli Nijemaca), ali njihova se
134 Prema Kazimiru Kataliniću, Žerjavić i Kočović krenuli su od pogrešne osnove kada su kao osnovu uzeli popis
stanovništva iz 1931. godine. Prema Kataliniću, temeljem shematizma Jugoslavenske katoličke Crkve za 1937. go-
dinu (koji je objavljen 1939. godine), te izvješća sarajevske islamske zajednice o popisu Muslimana iz 1938. godine
koji žive u bosansko-hercegovačkim kotarevima, broj katoličkih i muslimanskih žrtava odmazdi vjerojatno je bio
135 000, iako prenosi i procjenu o maksimalnom broju (198 500). Temeljem spomenutih popisa, stopa nataliteta
te dvije zajednice bila je veća od procjene dvojice spomenutih demografa, a u odnosu na to veći je i broj žrtava,
negoli ako usporedimo podatke popisa stanovništva iz 1931. godine s popisom iz 1948. godine. Vidi: Katalinić,
Kazimir: Argumenti: NDH, BiH; Bleiburg i genocid, Buenos Aires — Zagreb, 1993., str. 119.-122. odnosno Isti:
Broj bleiburških žrtava, u: 50 godina Bleiburga, Jozo Marević (ur.), Zagreb, str. 58. Temeljem masovnih grobnica
otkrivenih u Sloveniji, a sve više i u Hrvatskoj, čini se kako bi brojka, iako ne za nekoliko redova veličine, ali bi mo-
gla biti veća od Žerjavićevih izračuna, a danas pojedini istraživači broj samo hrvatskih žrtava procjenjuju na 80-90
tisuća, pa i više. O otkrivanju masovnih grobnica koje skrivaju (i) Hrvate i o mogućem broju žrtava vidi: Ferenc,
Mitja: Prikrito in očem zakrito (Priktira grobišta 60 let po koncu druge svetovne vojne), 2005., Celje, odnosno Ferenc,
Mitja — Kužatko, Želimir: Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji (Prikrita grobišča Hrvatov v Republiki
Sloveniji) Hidden Croatian Mass Graves in the Republic of Slovenia, Zagreb, 2007.
135 Prema njemačkim podacima, partizani su ubili 68 308 jugoslavenskih Nijemaca, odnosno toliko ih je umrlo u
internacijskim logorima ili na prisilnom radu, među njima 49 tisuća žena, djece i staraca. Citira: Geiger, Vladimir:
Nestanak Folksdojčera, Zagreb, 1997., str, 82.
deportacija, zanemarivši početna vremena, barem od 1947. godine sve do 1954.— 1955.
odvijala donekle sređenije (istovremeno u tzv. zoni B u Trstu između 1945. i 1947. ko.
munističke su vlasti poticale ostanak Talijana, te su tek nakon što su morale vratiti jedan
dio teritorija, započele s prisiljavanjem Talijana na iseljavanje s preostalih područja),
Proces je službeno nazvan optacijom, a optanti su se morali odreći imovine i mogućno-
sti povratka. Pojedini dijelovi Istre doslovce su opustjeli. Stanovništvo Pule početkom
1945. godine brojalo je oko 36 000 ljudi, a u veljači 1947. svega 3600. Prema podacima
Žerjavića, iz Istre (dijela pripojenog Hrvatskoj), Rijeke i Zadra otišlo je oko 188 000
ljudi, od toga 163 000 Talijana, a ostali su bili Hrvati koji su emigrirali zbog režima,
U zadnjoj fazi rata, krajem 1944. odnosno u prvim mjesecima 1945. godine u par-
tizanskih vlasti pojavila se ideja i o udaljavanju mađarske manjine u Hrvatskoj (kao i u
Vojvodini). Imamo dokaze da su u okruženju Virovitice i Bjelovara na potpuno identi-
čan način tretirani pripadnici mađarske manjine kao i Nijemci, te da su osim Mađara
koji su se priključili partizanskom pokretu i oni bili izloženi konfiskaciji cijele imovine i
deportaciji (prisilnom odlasku u Mađarsku):
»Mi smo sa brigadom preuzeli organizaciju tog iseljavanja, a postupili smo ovako: Koji Madjari
imaju nekog u partizanima, tima ne dozvoljavamo selenje iz razloga, što bismo im morali dati i
njihov imetak, kojeg bi im Švabe opljačkali i upotrijebili za rat (Mađarska, odnosno mađarsko po-
dručje susjedno Hrvatskoj još je bilo pod njemačkom okupacijom — D. Š.); oni Madjari, koji imaju
nekog u neprijateljskoj vojsci proglašuju se narodnim neprijateljima i iseljava ih se bez razlike da
li to oni hoće ili ne. Svi muškarci sposobni za vojsku od takovih idu u konc. logor, oni pak koji
nemaju nikoga ni u bandi (zj. kod neprijatelja D. S.) ni kod nas, a hoće da sele, mogu da sele,
ostavljajući imetak, a muškarci idu u logor; oni (obitelji), koji od takovih ne će da sele, moraju
poslati sposobne muškarce u NOV—u.«156
Nakon što je jugoslavensko vrhovno vodstvo, vjerojatno na preporuku Staljina, pre-

stalo proglašavati Mađare u Jugoslaviji kolektivnim krivcima, još tijekom 1945. godine
prestale su i deportacije iz Hrvatske.!?7
Hrvatske (jugoslavenske) deportacije se ustvari uklapaju u proces etničke homoge-
nizacije koji u novonastalim nacionalnim državama u prostoru od Baltika do Jadrana
traje još od 1918. godine pa sve do danas, i koji je uglavnom proveden nasilnim sred-
stvima. Razlika je nakon 1945. godine bila samo u tome da su nakon Drugog svjetskog
rata u Potsdamu pobjedničke velesile — iako službeno samo u slučaju Nijemaca — de-
klarirale načelo kolektivne krivnje, te su time blagoslovile procese koje se u suštini mogu
nazvati etničkim čišćenjem. Praktično je legalizirana masovna odmazda nad Nijemcima
i njihova deportacija, ali nisu spriječene ni akcije usmjerene prema Talijanima i Mađa-
136 Partizani, iako nisu uspjeli probiti srijemsku frontu, te nisu bili sposobni staviti pod svoj nadzor glavnu komuni-
kaciju u dolini Save, u slavonskim brdima, dapače, i u širem području Zagreba kontrolirali su sve veća područja
i svugdje su uspostavili jedinice OZNA-e. U izvješću napisanom 29. rujna 1944. zagrebačkom okrugu br. II.
OZNA-e, lokalna OZNA obavještava o deportaciji Mađara iz bjelovarskog i moslavskog okruga. (HDA, Zagreb,
1941. 4. 0.) U: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, 2005, dokument 3. i 4., str. 44.—47.
137 Žerjavić spominje podatak od 5, a Kočović od 10 tisuća vezano za mađarske gubitke, ali s obzirom na to da kod
oba autora ta brojka pokriva cjelokupni ratni gubitak Mađara u Jugoslaviji (a ne samo žrtve odmazdi), po mojemu
mišljenju njihova (pogotovo Žerjavićeva) je procjena premala.
rima. Prešutno odobrenje etničkih čišćenja u slučaju njemačke manjine nije se odnosilo
samo na Jugoslaviju, nego i na Poljsku, Mađarsku i Čehoslovačku (vidi: Benešovi dekreti
koji su, međutim, udarili i po mađarskoj manjini).
Štetni utjecaj međunarodne politike koja je na taj način tretirala nasilnu etničku ho-
mogenizaciju, kako na prostoru bivše Jugoslavije, tako i u Hrvatskoj, pokazao se između
1991.1 1995. (naravno, ne ukazujem tu na neposrednu uzročno-posljedičnu vezu, nego
na štetan učinak po moral koji je prouzročila činjenica da su se 60 godina ranije u očima
Saveznika, a ujedno i jugoslavenske javnosti ti teški zločini protiv čovječnosti i čovječan-
stva pokazali nečim što se može tolerirati). K tomu, ako je etničko čišćenje ratni zločin
koji ne zastarijeva, u najmanju je ruku čudno kako Bruxelles 2004. godine pri primanju
u EU Slovenije, Ceške, Slovačke i Poljske nije smatrao važnim da te države dadu barem
simboličnu odštetu prognanim manjinama, Nijemcima, Talijanima, Mađarima (od njih
je jedino Mađarska dala barem simboličnu odštetu svojoj njemačkoj manjini). U svje-
tlu toga svakako se može smatrati čudnim kako je pri ulasku Hrvatske u EU rješavanje
situacije izbjeglih Srba (točnije poticanje njihova povratka) imalo naglašeno mjesto u
uvjetima započinjanja pregovora, posebno ako to usporedimo sa žalosnom činjenicom
da je Češka nedavno, zauzvrat za prihvaćanje novoga europskog ustava od Europske uni-
je, dobila izuzeće od pune primjene članka o ljudskim pravima, samo kako ne bi trebala
platiti odštetu prognanim sudetskim Nijemcima.
U Hrvatskoj je u zadnje vrijeme (2011. godine) pokrenut postupak protiv nekoliko
poznatih bivših zapovjednika OZNA-e i protiv jednog partizanskog generala, što je iza-
zvalo žustru političku raspravu. Mnogi, koji se nalaze s lijeve strane političkog spektra,
ne smatraju potrebnim kopati po tim starim stvarima, a u tomu su vidjeli samo akciju
aktualne desnocentrističke vlade. Poznati hrvatski povjesničar, profesor na Sveučilištu
Yale, Ivo Banac, međutim, ima drukčije mišljenje o pitanju odgovornosti:
»Društvo koje je ravnodušno na desetke (možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog parti-
zanskog pokreta i komunističkog režima, te država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala
odgovorne za te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni bili, ne mogu se smatrati zdravim,
pravednim, demokratskim ili proeuropskim. Takvo društvo i takva država još uvijek žive u strahu
— onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom«'??
Hrvatsko društvo događaje kako iz Drugog svjetskog rata, tako i iz zadnjih ratova
može konačno probaviti samo ako otkrije masovne grobnice, na dostojan način pokopa
mrtve kojima su njihovi ubojice uskratili posljednju počast, ako imenuje odgovorne za
ratne zločine, ako pravosuđe pokrene postupak protiv njih i ako dostojno oda počast
svim žrtvama, neovisno jesu li se one borile za pravu ili krivu stranu. Samo se tako mo-
žemo nadati da se nikada više u budućnosti u povijesti Hrvatske neće pojaviti razdoblje
u kojem ljudski život ne predstavlja vrijednost.
138 Ivo Banac, spomenuto djelo. Ranije već citirani članak Banca izvorno je objavljen u tjedniku Globus, koji se više
vezuje za ljevicu, ali otprilike 40 posto članka je urednik izrezao, stoga je autor, koji se po svojim političkim pre-
ferencijama i dotadašnje stranačke pripadnosti može smatrati liberalnim, cijeli materijal objavio u desničarskom
tjedniku Hrvatsko slovo, iako ranije nije publicirao u tom mediju.
POGLAVLJE CETRNAESTO
Hrvatska u drugoj Jugoslaviji
ID anas, dvadeset godina nakon raspada drugog pokusa uspostavljanja jugoslavenskog

jedinstva, Titove Jugoslavije, u javnosti drZava-slijednica i među povjesničarima
još uvijek nailazimo na različita, dapače međusobno sukobljena mišljenja u ocjeni ju-
goslavenske države koja je postojala između 1945. i 1991.—1992., a to se pojavljuje i u
hrvatskim pristupima tom pitanju. Ima onih koji iz titovskih vremena (1945.—1980.), a
koja ispunjavaju veći dio postojanja te državne tvorevine, ističu samo pozitivne elemen-
te: značajnu modernizaciju, gospodarski i kulturni razvoj, za mnoge prihvatljiv životni
standard te slobodu putovanja. No ima i onih koji smatraju kako negativne stvari, teh-
nološko zaostajanje od razvijenoga svijeta, teške demografske štete prouzrokovane ise-
ljavanjem velikih razmjera (gastarbajteri), umjesto deklarirane uređenosti odnosa među
nacijama neriješeno nacionalno pitanje, prikrivanje nacionalnih, dapače gospodarskih
problema, odnosno posljedice krivih metoda primjenjivanih u interesu njihova rješa-
vanja, te nedostatak demokracije u duljoj, povijesnoj perspektivi imaju veću težinu od
spomenutih prednosti,
Ocjena procesa raspadanja koji se odvijao usred krvavih ratova je, naravno, ujedna-
čenija, no tijekom navođenja uzroka rata, npr. između Hrvata i Srba do dana današnjega
nema konsenzusa. Međunarodna je javnost, slično mnogim stanovnicima bivših jugo-
slavenskih republika, sklona odgovornima za izbijanje krize prozvati samo regionalne
političke aktere 1980—ih i 1990—ih godina. Stanovništvo drZava-slijednica Jugoslavije,
naravno, nije jednako doživjelo nestanak stare države te, razumljivo, Hrvati drugačije
ocjenjuju nastanak samostalne Hrvatske, negoli srpska manjina u Hrvatskoj. Građani
koji žive na različitim područjima bivše Jugoslavije često uspoređuju samo pozitivnije
razdoblje bivše države, koje je trajalo jedva jedan i pol do dva desetljeća, s tragičnim
razdobljem raspada i poteškoćama koje su prouzrokovale promjene političkog sustava.
No kao povjesničari ne smijemo zaboraviti u kojim se okolnostima pod vodstvom ko-
munista ponovno rodila jugoslavenska država koja je, iako se o tome nije govorilo, nosila
sa sobom teret krvavih radnji počinjenih od strane nove vlasti tijekom obnove države.
To je nasljedstvo Titovo vodstvo moglo imati pod kontrolom samo na način da je sta-
novništvo prisiljavalo na prihvaćanje prakse kolektivne amnezije. Tijekom gospodarske,
a zatim i političke krize osamdesetih godina ti su potisnuti sukobi i povijesni tereti svi
izbili na površinu. Također se ne smije zaboraviti niti da je, unatoč svom prividnom li-
beralizmu, jugoslavenski sustav bio diktatura državnog socijalizma koja je doduše dugo
nastojala vanjskomu svijetu pokazivati svoje ljepše lice, no upravo se pri izbijanju krize
pokazalo jasnim kako su predstavnici toga sustava nesposobni za kompromise te da su :
Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 463
prvom prigodom odabrali nasilno rješenje u interesu spašavanja jedinstva države i svoje
vlasti. Po mom mišljenju i na ratove koji su izbili u jugoslavenskom prostoru 1991. go-
dine može se primijeniti teza Slavoja Žižeka, filozofa slovenskoga podrijetla koji živi u
Londonu, prema kojoj je nasilje koje se pojavljuje na površini društva i koje »normalne«
odnose naizgled u jednom trenu poremeti, zapravo proizvod tj. manifestacija (državnog)
nasilja prikrivenog u političkom i gospodarskom sustavu koje je do tada bilo na snazi.!
Ocjena relativno dugačkog razdoblja koji obuhvaća skoro dvije generacije nije jed-
nostavna, štoviše, s obzirom da ja želim prikazati povijest Hrvatske, godinama bivše Ju-
goslavije, kako onim opterećenim problemima tako i onim uspješnim trebam pristupiti
s hrvatskog gledišta. Svjestan sam i da je titovska država brojne društvene, gospodarske i
nacionalnopolitičke probleme naslijedila iz daleke prošlosti.
Komunističko preuzimanje vlasti (1944.—1946.)

U godinama Drugog svjetskog rata partizanski je pokret u središte svoje propagan-
dističke djelatnosti u prvom redu stavio antifašističku borbu protiv okupatora i njiho-
vih domaćih slugu, za slobodu i ravnopravnost jugoslavenskih naroda, odnosno nakon
studenog 1943. godine, to jest nakon kongresa AVNOJ-a u Jajcu, borbu za uspostav-
ljanje jugoslavenske federacije sastavljene od ravnopravnih republika. To ne znači da
on uopće nije obećavao revolucionarne društvene promjene. Dapače, posebno 1941.,
odnosno početkom 1942. na područjima koja su došla u ruke partizana, mjestimice
je i u praksi ukinuo ranije drustveno-ekonomske odnose (oduzeta je ili je jednostav-
no blokirana imovina osoba proglašenih kolaboracionistima ili pak jednostavno samo
bogataša i seljaka proglašenih bogatima). A i formiranje proleterskih brigada značilo je
otvoreno deklariranje komunističke ideologije pred masama. No Tito je uvidio kako za
šire slojeve naroda pokret otpora može učiniti privlačnijim ukoliko izbjegava otvoreno
ljevičarsku politiku, te je umjesto toga u prvi plan stavio narodno—frontovski karakter,
te gore prikazane nacionalne i narodnooslobodilačke parole (inače, zasigurno isključivo
iz taktičkih, vanjskopolitičkih razloga, no i Moskva ga je upozoravala na to). Njegov
beskompromisni stav u odnosu na monarhistički četnički pokret — koji nije bio sklon
promijeniti ni na upozorenje Moskve, a niti na zahtjev Londona — je međutim jasno
pokazao kako smatra neprihvatljivim povratak političkom sustavu odnosno društvenim
odnosima prve Jugoslavije (naravno, cinični savjet Staljina, naime da Titovi ljudi mirne
duše pozovu kralja da se vrati doma, te da mu kasnije u nekom pogodnom trenutku
zabiju nož u leđa, svjedoči o tomu da su Sovjeti doista samo iz taktičkih promišljanja
predlagali suzdržanost u pitanju promjene političkog sustava).“
l Vidi: Žižek, Slavoj: O nasilju, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008. Izvorno izdanje: Žižek, S.: Violence. Six Sideways
Reflections, 2008, Great Britain, Profile Books LTD). Britansko-slovenski autor inače u svom djelu iznosi svoja raz-
mišljanja vezano uz površinsko, spektakularno nasilje (terorizam, nasilni prosvjedi) koje se pojavljuje u razvijenim
zapadnim društvima, a ne ono u jugoslavenskoj krizi.
2 Dilas Milovan: Taldikozdsok Sztdlinnal, Magvetó, Budapest, 1989., str. 179.; Dedijer, Vladimir et al: Historija
Jugoslavije, Beograd, 1973., str. 536.; Simić, Pero: Tito. Fenomen stoljeća. Politička biografija, Zagreb, 2009., str. 195.
Stvarnu namjeru partizana za vrijeme rata prepoznao je i britanski premijer Win.

ston Churchill, o čemu je posvjedočio i general Fitzroy Maclean, povjerenik kojega je
poslao Titu. Jednom, u siječnju 1944., nakon što je više mjeseci proveo u Titovu štabu,
Maclean se u Kairu susreo s Churchillom i tada se dogodio među njima sljedeći, toliko
često citirani dijalog. Maclean, iako je predložio svojoj vladi da umjesto četnika podupre
samo Titov pokret, kao čovjek konzervativnih, demokratskih političkih stavova upo. .
zorio je svoga premijera da je vođa partizana tijekom jednog razgovora koji je vodio g
njim praktično priznao da se nakon rata, istina samo postupno, priprema na promjenu
političkog sustava, dakle stvarno želi uvesti komunizam. Na to ga je Churchill prilično
cinično upitao:
»Kanite li se poslije rata preseliti u Jugoslaviju?«
Na negativni odgovor Macleana konzervativni je premijer samo rekao:

»Ni ja.. I zato, što se manje vi i ja budemo brinuli kakav će oblik vlade oni uspostaviti, to bolje
Neka to bude njihova stvar. Za nas može biti relevantno jedino koji od njih može Nijemcima
nanijeti veću štetu.«
Za Churchilla u danom povijesnom trenutku jedino je bilo bitno pobijediti Nje-

mačku, a s obzirom da je procijenio da se partizani aktivnije bore protiv Nijemaca, u
zadnjoj fazi rata samo je njima pružao (vrlo značajnu) potporu, a četnicima je odbio
pružiti bilo kakvu pomoć.“ Zbog toga je u Engleskoj Churchillova politika prema Ju-
goslaviji već u to vrijeme (1944.) bila kritizirana, a i otada je izložena kritikama. Jasper
Ridley, britanski biograf Tita, zacijelo je u pravu kada kaže da se konzervativni političar
nadao kako će na taj način uspjeti donekle udaljiti Tita od Moskve te da će se moći
ostvariti ponuda koju je kasnije dao Staljinu o raspodjeli interesnih sfera, to jest da bi
utjecaj u Jugoslaviji Moskva i London dijelili u omjeru pola—pola (fifty-fifty).* Ako je i
imao takve zamisli, Tito je u rujnu 1944. nanio težak udarac istima, kada je neočekivano
otputovao Staljinu u Moskvu na način da su o njegovu putu Britanci obaviješteni tek
putem radija. Churchill je kasnije (već i u Potsdamu) oštro kritizirao politiku Tita i KPJ,
njihove jasne težnje k uvođenju diktature, ali tada više nije bio u mogućnosti značajno
utjecati na jugoslavenske događaje.
Churchill je ranije posredno i sam pridonio političkom uspjehu KPJ: u proljeće i
ljeto 1944. godine pružio je ozbiljnu diplomacijsku pomoć Titu kako bi njegovo preuzi-
manje vlasti dobilo privid legitimnosti. Prvo, uspio je prinuditi kralja Petra II., čovjeka
konzervativnog i velikosrpskog svjetonazora da smijeni Božidara Purića, premijera vlade
u egzilu u Londonu, te da na njegovo mjesto 1944. godine imenuje člana Hrvatske
seljačke stranke, nekadašnjeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića, kao i da opozove
iz Washingtona veleposlanika Konstantina Fotica koji je pokušao vodstvo SAD-a po-
dgovoriti protiv Tira. (Fotić nije uspio jedino iz razloga što je Roosevelt jugoslavensko
3 O promjenama britanskog odnosa prema četnicima i partizanima vidi: Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povi-
jest, Zagreb, 1999., str. 156.171.
4 Ridley, Jasper: Tito. Biografija, Zagreb, 2000 ., str. 260.—261.
a. ...
Šubašić je uskoro otputovao Titu na otok Vis, gdje je partizanski generalštab bora-
vio nakon bijega iz Drvara, pod zaštitom britanske flote i ratnog zrakoplovstva. Šubašić
je uz britansko posredovanje pregovarao s Titom, ne bi li pomirio partizane s kraljem
Petrom II. i dogovorio se o formiranju nove, zajedničke vlade. Vezano uz kralja Petra
Tito nije dao izravan odgovor, a i na formiranje zajedničke vlade čekalo se još dobrih
devet mjeseci. S gledišta partizana je međutim bio značajan uspjeh što je Šubašić u kolo-
vozu 1944. u ime kralja i vlade u egzilu uputio poziv narodima Jugoslavije da podupru
jedino Titov pokret otpora. Taj apel, kao i činjenica da su zračne snage saveznika u ljeto
1944. (uz znanje i suglasnost Tita) ponovno bombardirale srbijanske gradove (među
njima i naselja koja su se smatrala bazama četnika, npr. Leskovac u južnoj Srbiji), odno-
sno prisutnost glavnine partizanskih snaga koje su prešle iz Bosne u Srbiju, a od rujna
1944. godine i prisutnost sovjetske vojske zajednički su pridonijeli tomu da se veliki
dio četnika preda te iskoristi amnestiju koju je Tito ponudio. Tada su četnici masovno
prelazili u partizane, nemalim dijelom upravo oni iz Srbije. A time je i uloga Srbije koja
je upravo u to vrijeme oslobođena uz značajnu sovjetsku pomoć značajno porasla unutar
jugoslavenskog komunističkog pokreta, a i unutar samoga vodstva. Sve dotada, do jeseni
1944. godine — suprotno tvrdnjama partizana, odnosno u cijelosti u skladu s britan-
skim, američkim, dapače i sovjetskim mišljenjima i analizama situacije — stanovništvo
buduće najmnogoljudnije jugoslavenske republike zapravo je bilo više promonarhistički
nastrojeno i konzervativno, te KPJ nakon prosinca 1941. godine nije zadržao skoro ni-
kakav utjecaj na situaciju u Srbiji.
Nakon oslobođenja Beograda Tito se ponovno sreo sa Šubašićem te se 1. studenog
1944. godine u Beogradskom sporazumu dogovorio o uvjetima formiranja vlade, no
nova je koalicijska vlada formirana tek 7. ožujka 1945. godine. Predsjednik vlade postao
je Tito, a Šubašić je dobio fotelju ministra vanjskih poslova. Osim njega, nova je vlada
imala još tri ministra iz građanskih stranaka, među njima je bio i potpredsjednik vlade,
Srbin Milan Grol. Ostale ministre dala je Narodna fronta. Iako nisu svi među njima bili
članovi KPJ, organizacijom su de facto upravljali komunisti. Postignut je dogovor i o
održavanju demokratskih, višestranačkih parlamentarnih izbora. Kao datum za održa-
vanje izbora određen je 11. studenog 1945. godine.
Znak upozorenja bila je međutim činjenica da se Tito sve otvorenije zauzimao za
savez sa Sovjetskim Savezom, te da je 11. travnja 1945. godine u Moskvi potpisao bi-
lateralni sporazum kojim je to i potvrđeno. U kolovozu je sazvana Privremena narodna
skupština u koju su pozvani i za vrijeme rata nekompromitirani građanski političari (na
sazivanje iste Tito je, pomalo nevoljko, pristao na britanski pritisak — skupštini niti
nije ostavio puno manevarskog prostora). Tito je uspio spriječiti povratak kralja u do-
5 Vidi Šepić, Dragovan: Vlada Ivana Šubašića, Globus, Zagreb, 1983.

6 Vidi Simić 2009., Malcolm 1995. i Cohen 1997.
movinu: na njegov prijedlog uspostavljeno je Namjesničko vijeće (iako je vladar već bio
punoljetan), te se Petar II. zbog britanskog pritiska, pošto se Churchill osobno založio
za to, bio prisiljen složiti s time.
Iako su građanske stranke teoretski mogle slobodno djelovati, komunisti su pa-
ralelno s pobjedom partizanske vojske, čija je brojnost putem regrutiranja porasla do
800 000, svugdje preuzeli stvarnu vlast. U potpunosti je u njihovim rukama bilo uprav-:
ljanje represivnim tijelima, a svugdje su oni upravljali i lokalnom upravom. Lokalne su
vlasti na svakom koraku sprječavale obnovu rada građanskih stranaka, »samosvjesni«
komunistički tiskari su odbijali tiskanje oporbenih listova i propagandnih materijala, a
aktivisti KPJ su — posebno mladi komunisti koje se lako moglo angažirati u te svrhe —
remetili njihove sastanke.
Hrvatska seljačka stranka, koja je imala dugu tradiciju, zbog politike čekanja za vrije-
me rata izgubila je na popularnosti, a njen je najugledniji vođa, Maček, u svibnju 1945. go-
dine emigrirao, a prihvatio ga je SAD. (Maček je poduzeo ispravan korak kada je otišao, jer
su ga komunisti još od 1942. kritizirali, a kasnije ga je njihov list, Vjesnik koji je izlazio na
području pod kontrolom partizana, u svom broju od 26. veljače 1944. godine proglasio iz-
dajnikom.) Prema Hrvatskoj seljačkoj stranci komunisti su vješto primjenjivali tzv. taktiku
salame. Ona se naime raspala na tri međusobno suprotstavljene frakcije: jedna se okupila
oko novih ministara Šubašića i Šuteja koji su preuzeli ulogu u vladi pod Titovim vodstvom.
Udovica Stjepana Radića, Marija Radić i njen krug su međutim ostali vjerni izvornom
vođi stranke, Mačeku, dok se treća grupa pod vodstvom Božidara Magovca i Franje Gažija
koji su za vrijeme rata prešli u partizane, priključila Narodnoj fronti. I Šubašić je bio sklon
tomu, da je uspio ponovno ujediniti svoju frakciju s Hrvatskom republikanskom seljač-
kom strankom. Šutej je bio mišljenja kako bi Hrvatska seljačka stranka trebala samostalno
izaći na izbore. Maček je u intervjuu danom New York Timesu 23. srpnja 1945. poslao
poruku iz emigracije: izjavio je kako je u Jugoslaviji praktično jednopartijska komunistička
diktatura (Churcill je u Potsdamu također bio istog stajališta). Stoga nije podupro pri-
padnike seljačke stranke koji su surađivali s komunistima, jer je smatrao (ne bezrazložno)
da KPJ na hrvatskim područjima glavnim protivnikom smatra upravo Hrvatsku seljačku
stranku. Maček se međutim u to vrijeme neutemeljeno nadao da će demokratski Zapad
uskoro pobijediti komunistički Istok te da će se HSS moći vratiti na vlast Na kraju su,
osim HRSS-a, ostale grupacije seljačke stranke — slično srbijanskim i slovenskim gradan-
skim strankama — bojkotirale izbore u studenom 1945. godine.
Prethodno, početkom listopada 1945. i preostali ministri iz redova građanskih
stranki izašli su iz vlade zbog teških kršenja pravila demokracije i onemogućivanja šanse
7 Udovica Stjepana Radića je 20. listopada 1945. godine pokrenula list naslova Narodni glas čovječnosti, pravice i |
slobode. Nakon što je već u prvom broj objavljen članak o tome zašto oporba bojkotira izbore, vlasti su zabranile
daljnji izlazak lista, no još prije toga su »samosvjesni tiskari« odbili tiskanje drugoga broja oporbenog lista. Goldste-
in: Hrvatska 1918—2008., EPH--Novi Liber, Zagreb, 2008., str. 379.-380. Nakon nekoliko dana pak su nepoznate
osobe bacile bombu na knjižaru obitelji Radić. (Ramer, Sabrina Petra, Tri Jugoslavije, 2009., str. 224.)
8 O politici seljačke stranke tog razdoblja vidi: Radelić, Zdenko: Hrvatska seljačka stranka 1941-1950, Hrvatski |
institut za povijest, Zagreb, 1996.
slobodnog izbora (srbijanski političar Milan Grol koji je obnašao dužnost potpredsjed-
nika vlade to je učinio još 20. kolovoza). Na kraju su 11. studenog 1945. godine birači (s
popisa birača su vlasti izbrisale njih više desetaka tisuća i na području Hrvatske, a još je
veći broj onih koji nisu niti upisani u popis birača) mogli glasati samo za liste Narodne
fronte, a druga je urna zadržana isključivo za tzv. protestne glasove. U Hrvatskoj je omjer
glasova koji su odbili Narodnu frontu bio nešto manji od 10 posto, što je zaostajalo od
državnoga prosjeka. No postoji i podatak prema kojem je diljem Jugoslavije otprilike
jedna četvrtina birača lišena prava glasa.
Vlasti su diljem države, tako i u Hrvatskoj, vršile kontinuirani pritisak na birače,
komunistički mladi aktivisti, ali i partizanske organizacije, pa čak i aktivni članovi vojske
prijetili su stanovništvu, odnosno terorizirali su ga. Dijelom kako bi ljude prisilili na
izlazak na birališta, a dijelom kako bi oni glasali za kandidate Narodne fronte i kako im
ne bi bilo na kraj pameti poslužiti se urnom rezerviranom za protestne glasove. Mnogi i
nisu smjeli svoj glas baciti u te kutije jer su bili uvjereni da se motri one koji su protiv i da
trebaju računati s teškim posljedicama. Inače su aktivisti KPJ, a i vojnici JNA, u danima
prije izbora, a posebno noću na ulicama glasno najavljivali odmazde protiv potencijalnih
protestnih birača, što je stanovništvo, s obzirom na nedavne krvave progone, zasigurno
shvatilo ozbiljno.?
No uspjeh Narodne fronte ne možemo pripisati isključivo zastrašivanju birača. Po-
jedine revolucionarne mjere nove vlasti (npr. agrarna reforma), stalno naglašavana težnja
. značajnom poboljšanju socijalnog položaja najsiromašnijih slojeva, ali i sama ratna po-
- bjeda, stjecanje Istre i Zadra, kandidate Narodne fronte učinili su istinski simpatičnima i
u redovima Hrvata. Osim toga ne smijemo zaboraviti ni na aktivne sudionike hrvatskog
partizanskog pokreta koji su zajedno sa članovima obitelji tvorili masu od više stotina
tisuća ljudi (osim toga, svaki je mladi partizan koji je naputio 14. godinu dobio pravo
glasa), a oni su zasigurno također podupirali Narodnu frontu.
Nakon blizu devedesetpostotne izborne pobjede nova je dvodomna jugoslavenska
narodna skupština 29. studenog 1945. godine proglasila republiku. Komunističko pre-
uzimanje vlasti sada je već i formalno postalo potpuno, posebno nakon što su vlade
Saveznika u prosincu 1945. priznale rezultate jugoslavenskih parlamentarnih izbora te
stupile u službene diplomatske odnose s novom vladom (iako je posebno SAD izrazio
i rezerve prema izborima koji nisu bili u skladu sa zapadnim demokratskim standardi-
ma). Ustav Federalne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) izglasan 31. siječnja 1946.
godine bio je vjerna kopija staljinističkog sovjetskog ustava. Ustav hrvatske republike je
Hrvatski sabor, koji je u srpnju 1945. godine formiran od strane ZAVNOH-a, donio
18. siječnja 1947. godine. Ovo je tijelo legitimitet dobilo na »izborima« sličnim držav-
nim izborima iz 1945. koji su održani 1946. godine.
I u Hrvatskoj je znatni dio stanovništva s olakšanjem primio kraj rata, a pojedini
siromašniji slojevi društva na početku su velikim očekivanjima gledali na KPJ, koji je
9 Radelić, Zdenko: Hrvatska u Jugoslaviji 1945-1991. Od zajedništva do razlaza, Školska knjiga, Zagreb, 2006., str.
74.—76.182.—83.
468 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA5
zbog narodnooslobodilačkog rata imao veći ugled od ostalih istočnoeuropskih komu.

nost, nije nam
nističkih stranaka. Koliko je dugo i u kojem omjeru trajala ta popular
r nam
poznato.'^ No nemali postotak Hrvata nimalo se nije veselio promjenama. Takođe
i zbog same
nije točno poznato koliki udio hrvatskog društva su oni predstavljali već
KPJ
činjenice što je javno neiskazivanje oduševljenja novim režimom bilo vrlo opasno.
enje za
je naime pomoću jugoslavenske službe za državnu sigurnost, OZNA-e (Odjelj
-
zaštitu naroda, a od 1946. UDB: Uprava državne bezbednosti, Uprava državne sigurno
ao ne
sti, popularnim nazivom Udba) terorizirao stanovništvo. Nemilosrdno je nastup
ca je da je na-
samo protiv stvarnih nego i predmnijevanih političkih protivnika. Činjeni
kon 1945. nekoliko godina još doista bilo sporadičnoga oružanog otpora na hrvatskom
m
području (i u Srbiji, ali najviše na Kosovu), no pripadnici otpora — službenim nazivo
Križarima su ih nazi-
Križari — imali su snage samo za manje, beznačajne akcije. Inače,
protiv
vali protivnici, jer bi obično nosili poveći križ, a nj ihova lozinka bila je: »Za Krista,
komunista!«!' Značaj njihova otpora i njihova stvarna politička težina je, međutim, bila
znatno manja od onoga što im je pripisivala komunistička propaganda, čiji je cilj bio
zadržati budnost protiv unutarnjeg neprijatelja. O tome svjedoči i bivši ustaški general
Ante Moškov koji je temeljem krivih vijesti o ogromnim dimenzijama hrvatskoga anti-
kako je
komunističkog otpora 1946. godine u tajnosti doputovao doma, no utvrdio je
!?
velika većina stanovništva pasivna i da uopće nije sazrela situacija za masovni ustanak,
a
Već su i masovna ubojstva počinjena krajem rata dijelom bila u službi slamanj
hrvatskog društva, ali službeni sudski postupci pokrenuti nakon svibnja 1945. godine
se uvi-
protiv aktera gospodarskog, intelektualnog i kulturnog života često su — iako ih
jek optuživalo za služenje ustaškomu režimu — pridonosili pripremi uništenja građan-
sti
skoga društva i komunističkog preuzimanja vlasti. Zapravo još u jeku borbi, aktivno
manje
OZNA-e i vojnih sudova već su 1944. i 1945. također pripremale teren za preuzi
sla-
vlasti. O tomu svjedoči više dokumenata. U izvješću od 15. siječnja 1945. jedne od
vonskih jedinica OZNA-e likvidacije bez sudske presude obrazlažu se ovako:
će sutra
»Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji
biti protiv nas«P?
Zapovjednik jedne jedinice OZNA-e koja je djelovala na području Gorskoga ko-

tara je u ljeto 1945. godine još i jasnije artikulirao političke ciljeve njihova djelovanja:
okruga odstraniti aktivnost
»...na staro oslobodjenom terenu uspjelo se do oslobodjenja čitavog
cijom ili politič-
reakcije, naročito HSS-a, koji je bio najjači neprijatelj, i to hapšenjima i likvida
2008., str. 421.422.

10 Neosporno je da je jedan dio stanovništva imao pozitivna očekivanja. Vidi: Goldstein
, 1945-1950, HIP — Dom isvijet.
11 O povijesti oružanog otpora vidi: Radelić, Zdenko: Križari — gerila u Hrvatskoj
Zagreb, 2002.
246. Moškov se uspješno vratio u
12 Vidi Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb, 2002., str.
pogubljen.
Italiju, no Amerikanci su ga uhitili, izručili su ga Jugoslaviji gdje je osuđen na smrti
Zdravko Dizdar et al, glavni
13. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti,
citirani dokumen t nalazi se na istoj stranici.
urednik: Rupić, Mate, Slavonski Brod, 2005., str. 19. Sljedeći
kim radom i čisto političkom borbom, u kojoj su izgubili pojedinci svaki ugled u narodu, tako da
ne predstavljaju nikakovu opasnost danas u narodu«
Pod političkom borbom su komunisti u ovom slučaju podrazumijevali diskrediti-

ranje, klevetu i moralno uništavanje protivnika. Citat ujedno jasno ukazuje kako u ko-
načnoj fazi rata partizani svojim glavnim protivnicima više nisu smatrali ustaše (za njih
su znali da će tragom poraza nacističke Njemačke ionako nestati s političke scene) nego
Hrvatsku seljačku stranku. KPJ/KPH je u cilju izgradnje svoje diktature želio slomiti
najveću demokratsku hrvatsku političku stranku razdoblja prije 1941., te u interesu toga
nije birao sredstva.
Tzv. Sudovi narodne časti Hrvata i Srba svojim su djelovanjem prorešetali inte-
lektualnu i gospodarsku elitu. Temeljem uredbe od 13. srpnja 1945. nije se priznavalo
diplome, akademske stupnjeve stečene na Sveučilištu u Zagrebu u razdoblju od 10.
travnja 1941. i 8. svibnja 1945., pa čak ni ispite, odnosno samo temeljem odluke po-
sebne komisije, temeljem pismenog zahtjeva dotične osobe odlučivalo se o eventualnom
ponovnom priznanju. Sa sveučilišta su isključeni predavači koji su proglašeni politički
nepouzdanima, a val smjena dostigao je i ravnatelje osnovnih škola.“ Naziv Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti je 1946. godine ponovno promijenjen u Jugoslavensku
akademiju znanosti i umjetnosti, njeno je vodstvo smijenjeno, a članstvo prorešetano.
U novom vodstvu Akademije najpoznatija ličnost postao je Miroslav Krleža koji je po-
novno preuzeo javnu ulogu i koji je progovorio nakon više od pet godina pasivnosti.
Na njegovo pomirenje s KPJ nedvojbeno je ukazivalo što je tijekom predizborne kam-
panje javno agitirao u korist Narodne fronte. Tito je procijenio da je za sustav korisno
pridobiti tako istaknutog intelektualca te je »zaboravio« ideološke rasprave nastale zbog
staljinističkih čistki između komunista i velikoga pisca uoči rata.
Promjena vlasništva strjelovitom brzinom

Najvažniji je preduvjet izgradnje novog sustava državnog socijalizma bilo preuzimanje
ekonomske vlasti. Na području Federativne Republike Hrvatske — kao i u drugim re-
publikama Jugoslavije — kao izvanredno sredstvo za uništenje materijalne egzistencije
građanstva pokazala se optužba za suradnju s okupatorima, odnosno njihovim mario-
netskim vladama, kao i optužba za ratno profiterstvo. Naravno, konfisciralo bi se cijelu
Privatnu imovinu osuđenih. Neosporno je da je među akterima hrvatskoga gospodarstva
bilo onih koji su iz uvjerenja služili i materijalno svjesno podupirali vladu NDH, te da
je bilo stvarnih ratnih profitera, no većina poduzetnika, obrtnika i trgovaca je tijekom
četiri duge, teške godine rata jednostavno samo željela opstati, spojiti kraj s krajem. No
nova je vlast prilično široko tumačila optužbu kolaboracije s ustašama, okupatorima.
Tako je gospodarskim subjektima (vlasnici, poduzetnici, obrtnici i trgovci) težak udarac
14 Vidi Perić, Ivo: Konfiskacije, sudski procesi i nacionalizacija, u: Povijest Hrvata, Ireća knjiga. Od 1918. do danas,
Skolska knjiga, Zagreb, 2007., str. 299.
nanesen također pomoću »sudova časti«. Naime, lišavanje prava izrečeno od strane suda
je skoro bez iznimke nosilo za sobom konfiskaciju cjelokupne imovine. Politbiro Cen-
tralnog komiteta Komunističke partije Slovenije je u kolovozu 1945. izrazio nadu da će
kroz djelovanje tamošnjih sudova časti 80 do 90 posto tamošnjih industrijskih tvrtki
doći u ruke države.!? Iz Hrvatske nemamo takvih izvora koji bi se odnosili na postotke,
no i čelnici Komunističke partije Hrvatske davali su izjave kojima su nastojali opravdati
takvu sudsku praksu. U Hrvatskoj je 1945. godine osuđeno oko 2500 ljudi za ratno
profiterstvo: njihova je cjelokupna imovina prešla u ruke države. Čistke su provedene
na svim razinama i postupci ni približno nisu zahvatili samo najbogatije. I u selima su
svugdje imenovani javni, tzv. narodni tužitelji, koji su zatim redom prijavljivali osum-
njičene optužujući ih za suradnju s NDH, ili zbog drugih njihovih djela nakon završetka
rata, koje se smatralo neprijateljskim činom protiv novoga sustava (npr. prodaja na crno, .
skrivanje robe itd.).
Na kraju je u Hrvatskoj na taj način (to jest putem konfiskacije) gotovo polovica
tvrtki došla u ruke države još tijekom 1945. godine, no vrlo je značajna bila i količina
oduzetih nekretnina koja je režimu omogućila da stambeno zbrine svoje pristalice koje
je ocijenio dostojnima potpore. Tijelima su pomagali prokazivači koji bi često puta iz
zavisti konstruirali lažne optužbe, no sudovi bi im obično vjerovali na riječ. U pojedi-
načnim slučajevima bilo je apsolutno jasno da su tužitelji, odnosno suci željeli steći vla-
sništvo optuženih za državu, te ih je to motiviralo pri izricanju najtežih presuda. Vrijedi
ilustrirati s nekoliko konkretnih primjera tu tvrdnju. Vlasnik jedne od najfrekventnijih
ljekarni u Zagrebu koji je na svoju nesreću imao čak i lijepu vilu na Gvozdu (u jednoj
od najelitnijih četvrti grada, tu je živio i poznati pisac Miroslav Krleža, a tu je danas i
zgrada mađarskoga veleposlanstva), u jesen 1945. godine osuđen je zbog suglasnosti(!)
s ustaškom državnom vlasti. Dakle, smrtna kazna koja se imala provesti i konfiskacija
cjelokupne imovine njegovom su sudbinom postale čak niti ne zbog aktivne suradnje ili
nekog značajnog ratnog zločina. Izvjesnog vlasnika jedne zagrebačke tvornice pak lišilo
se svega što je imao iz razloga što je za vrijeme rata ustašama stavio na raspolaganje teret-
na vozila (jasno, da to nije učinio, bio bi osuđen od strane vlasti NDH).
Paralelno s pretvorbom vlasničkih odnosa u poljoprivredi, za jedva godinu i pol
nacionalizirani su cijeli bankarski sektor, industrijske tvrtke i veletrgovina, iako je zakon
kojim je to uređeno i koji je izglasan u prosincu 1946. godine uglavnom potvrdio —
naknadno — samo konfiskacije i zapljene provedene krajem i neposredno nakon rata.
Dvojica su čelnika dvije najveće hrvatske banke (Prve hrvatske štedionice koja je imala
dugu tradiciju, osnovana je još 1847. godine, te Hrvatske opće kreditne banke) osuđe-
na na smrt i pogubljena još u studenom 1945. godine, dok su ostali vodeći bankovni
službenici pojedinačno osuđeni na 20, 18 odnosno 10 godina zatvora, a niže rangirani |
službenici na dvije do pet godina zatvora. Nisu nacionalizirane samo spomenute banke,
nego je konfiscirana i cijela privatna imovina osuđenih.!* Nacionalizacija tvrtki u vla-
15 Radelić 2006, str. 63.

16 Perié 2007., str. 301.—302.
Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 47]
sništvu Nijemaca išla je glatko, no nacionalizacija mješovitih kompanija u djelomičnom

vlasništvu zapadnih saveznika uzrokovala je vanjskopolitičke komplikacije. Sveobuhvat-
ni val nacionalizacije nije poštedio ni male posjednike: uskoro, već 1948. godine, je i
znatan postotak obrtnika i sitnih trgovaca lišen vlasništva: 1945. godine u Hrvatskoj
je bilo 12 000 sitnih trgovaca, a 1948. godine, na V. kongresu KPJ jedan od čelnika
KPH hvalisao se time da su već svi nacionalizirani." U cijelome srednjoistočnoeurop-
skom prostoru zapravo je u Jugoslaviji najbrže provedeno eliminiranje kapitalističke
ekonomije i tu je najprije ostvareno uvođenje ekonomskih uvjeta državnog socijalizma
sovjetskoga tipa.
Nova je vlast drastičnim metodama potkresala i štednje, odnosno imovinu stanov-
ništva nastalu tijekom rata. Na različitim područjima Hrvatske u razdoblju od 1941. do
1945. u prometu su bile tri valute: u NDH kuna, na područjima koja su anektirali Tali-
janilira, au Međimurju i Baranjskom trokutu mađarski pengo (osim toga još i njemačka
reichsmarka, no potonja se valuta nije mijenjala jer se i samo posjedovanje iste smatralo
dokazom bliskosti s neprijateljem). Shvarljivo je da je u novoj jugoslavenskoj državi bilo
obvezno te valute promijeniti u novi jugoslavenski dinar, no i tijekom toga koraka ustalo
se protiv bogatijih društvenih slojeva: u fond za obnovu i pomoć ratom pogođenim
područjima je u slučaju mijenjanja 5000 kuna trebalo uplatiti pet posto, kod 250 tisuća
kuna 30 posto, a u slučaju veće štednje, 70% promijenjenog iznosa.!?
Nakon korjenite promjene vlasničkih odnosa išlo se dalje u praćenju sovjetskoga
obrasca: jugoslavenski savezni parlament je već 1947. godine izglasao prvi petogodišnji
plan (jedan od onih koji su ga izradili bio je Andrija Hebrang kao odgovorni resorni mi-
nistar) koji je računao s gospodarskim rastom većim od 16 posto, te je, naravno, glavni
naglasak stavljao na razvoj teške industrije (želio je upetostručiti industrijsku proizvod-
nju u odnosu na pokazatelje iz 1939. godine). S obzirom da je u razdoblju od 1947. do
1949. u prosjeku 32 posto nacionalnog dohotka uloženo u investicije, industrijska je
proizvodnja do kraja 1947. godine dostigla 121 posto one iz 1939. godine, a do kraja
1948. godine 150 posto, i naravno, u prvom je redu rasla teška industrija. No taj je
tempo industrijalizacije po sovjetskom modelu za stanovništvo predstavljao iznimno
veliki teret.
17 Radelić 2006., str. 195. Prema tomu je početkom 1948. još bilo 5395 prodavaonica u privatnom vlasništvu, a na
kraju godine još samo 5! (Bilandžić, Dušan 1999, str. 224.) No u stvarnosti je 1952. godine još 448 prodavaonica
bilo u privatnom vlasništvu.
18 Maticka, Marijan: Zakonski propisi o vlasničkim odnosima u Jugoslaviji (1944-1948), 1992, Radovi, Zagreb; Zavod
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 123.—148. Podaci o konverziji nalaze se na
stranici 129.
19 Bilandžić, 1999., str. 238.—239. Hrvatski autor usporedbe radi navodi da je u Sjedinjenim Američkim Državama u
razdoblju između 1869-1938. godišnji prosjek investicija iznosio 13% nacionalnog dohotka, dok u prvoj Jugosla-
viji samo 5%.
Agrarna reforma
U cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, u kolovozu 1945. godine munjevitom je br.
zinom provedena agrarna reforma: svako je imanje veće od 25 ili 35 hektara — ovisno o
vrijednosti zemlje — konfiscirano bez odštete vlasniku, čime su onemogućeni ne samo
egzistencija stare zemljovlasničke klase, nego i uvjeti za djelovanje Katoličke crkve (po-
tonjoj su oduzete bolnice, sanatoriji, a i brojne nekretnine), te civilnih fondova.?? Na.
cionalizirano, odnosno konfiscirano je na području Hrvatske ukupno 390 510 hektara
poljoprivrednog zemljišta i šuma (u prvom redu u Istočnoj Slavoniji i Baranji). Od toga
oko 31 posto bilo je u vlasništvu protjeranih Nijemaca, 14,1 posto područja bilo je u
vlasništvu kapitalista i banaka, daljnjih 13% u rukama starih veleposjedničkih obitelji, a
crkveni posjedi koji su činili 12,4% područja zemljišta koje se trebalo uzeti pod državno -
upravljanje, također su ušli u nacionalni zemljišni fond. I od bogatijih je seljaka oduzet
dio posjeda iznad 25 hektara. Država je zadržala više od šezdeset posto tako stečenoga
zemljišta (npr. veliku većinu šuma). Oko 24 posto podijeljeno je lokalnomu stanovniš-
tvu, a oko 12 posto dano je naseljenicima.
Agrarna je reforma zbog toga ujedno bila popraćena i značajnom zamjenom sta-
novništva, posebno u Slavoniji i u Baranjskom trokutu. Već su u prvoj Jugoslaviji na to
područje useljeni srpski ratni dobrovoljci, oni su za vrijeme NDH lišeni posjeda, te su na
njihovo mjesto dovedeni siromašni seljaci iz Dalmacije ili Hrvatskoga zagorja (jednom
dijelu Hrvata naseljenih za vrijeme rata je 1945. godine oduzeta imovina, no na kraju
su oni koji su surađivali s pokretom otpora mogli ostati ili su preseljeni na ispražnjene
njemačke posjede).?! Nakon rata uglavnom su na zemlje protjeranih Nijemaca dovedeni
naseljenici s brdskih ili drugih pasivnih područja, dijelom Srbi, dijelom Hrvati (ukupno
je oko 12 tisuća obitelji krenulo u internu migraciju). Paralelno s kolonizacijom u Sla-
voniji i Baranji, istovremeno je iz Hrvatske oko 9 tisuća obitelji preseljeno u Vojvodinu
(oko 53 tisuće ljudi, a među njima oko 43 tisuće Srba).
Završetak komunističkog preuzimanja vlasti

Jugoslavenski su komunisti do kraja 1945. uklonili s vlasti i zadnjega građanskog politi-
čara te su uveli jednostranačku dikraturu. Federalistička je država u praksi funkcionirala
kao snažno centralizirani sustav staljinističkoga tipa, u kojem je samostalnost republika
u suštini bila samo nominalna sve do kraja 1960—ih godina. Iako je centralizacija koja
se rugala suštini federalizma nastala iz preslikavanja staljinističkoga modela, u pozadini
20 O agrarnoj reformi vidi Matica, Marijan: Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 1945. do 1948., Školska
knjiga, Zagreb, 1990.
21 O etnickim posljedicama kolonizacije u Hrvatskoj: Maticka, Marijan: Utjecaj kolonizacije na promjene nacional-
nog sastava stanovnistva Hrvatske, u: Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zagreb, 2003., str. 449,—457,
22 O kolonizaciji i agrarnoj reformi u Vojvodini vidi: Gaćeša, Nikola: Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji,
Matica Srpska, Novi Sad, 1984. U Vojvodinu su iz Bosne i Hercegovine većinom također naseljeni Srbi.
je cijelo vrijeme forsiran unitaristički jugoslavenski nacionalizam, što je u praksi više

pogodovalo srpskim interesima. Beogradsko komunističko savezno vodstvo se uskoro
obračunalo ne samo s onima koji su se zalagali za ostvarivanje hrvatske neovisnosti nego i
sonima koji su se zauzimali za istinsku federaciju koja bi unutarnju samostalnost pružala
i u praksi a ne samo po formi.
Već 1944. godine optužbom nacionalističkog zastranjenja smijenjen je s dužnosti
Andrija Hebrang, tajnik KPH odnosno CK KPJ, koji je bio iskreni pristaša federacije i
u pojedinim je gospodarskim pitanjima htio pogodovati Hrvatskoj. (Konkretno 1945.
Hebrang se sukobio s Titom odnosno partijskim vodstvom po čak dva pitanja. S jedne
strane po pitanju srijemske granice između Hrvatske i Srbije, te po pitanju tečaja pri-
mjenjivanog pri obveznoj promjeni kuna u dinare, koji je bio nepovoljan za hrvatsko
stanovništvo.) Na njegovo je mjesto imenovan bezličan, no Titu bezuvjetno odan Vla-
dimir Bakarić koji je sve do smrti 1983. godine ostao nezaobilazna figura hrvatskoga
političkog života. Hebrang je degradiran, u beogradskoj privremenoj vladi povjeren mu
je resor gospodarstva (u jugoslavenskom prelasku na socijalističko gospodarstvo postu-
pao je prema sovjetskom obrascu), no napetost između njega i Tita nije popustila te je
1946. godine, nakon što je kritizirao i samoga diktatora, udaljen čak i iz Politbiroa KPJ.
Uskoro je došlo i do progona političara seljačke stranke koji su se priključili Narodnoj
fronti: u zatvoru su završili Magovac, Gaži i više njihovih kolega (1947.); u velikom monti-
ranom sudskom procesu vođenom protiv njih zadan je konačni udarac Hrvatskoj seljačkoj
stranci (odnosno HRSS—u). Istovremeno su bivši ministri Šutej i Šubašić, te Mačekov neg-
dašnji zamjenik Košutić izbjegli uhićenje, no u potpunosti su isključeni iz javnoga života.
KP] je svjesno vodio vrlo intenzivnu propagandnu djelatnost. U propagandi je
istaknutu ulogu imala proizvodnja izmišljenih neprijatelja: gospodarski akteri, političke
stranke, civilne udruge koje su stajale na putu izgradnje modela totalirarne socijalističke
države redom su se našli na nišanu, a onaj protiv koga ili čega je partijski tisak progla-
sio borbu, u kratkom je vremenu likvidiran, eliminiran kao klasni odnosno narodni
neprijatelj ili reakcionarska organizacija. U kratkom su roku od znanosti do sporta na
svim područjima života na sceni ostali isključivo akteri koje su kontrolirali komunistička
partija i omladinske organizacije.
U mobiliziranju (a ujedno preodgoju) društva istaknutu ulogu imale su takozva-
ne radne akcije. U poslijeratnu obnovu i izgradnju se od 1946. masovno uključivalo
omladinu. Organizirane su omladinske radne brigade po dragovoljnoj osnovi (iako je
povremeno bilo i prisile) te su među članovima tih grupa mnogi s velikim entuzijazmom
sudjelovali u izgradnji (onaj tko eventualno nije bio oduševljen, tajio bi to, jer protivna
mišljenja mogla su imati imati teške posljedice). Tijekom radnih akcija omladina je
uključena u izgradnju više važnih objekata (obnova željezničke pruge Beograd-Zagreb,
odnosno izgradnja autoceste između ista dva grada, željezničke pruge Samac-Sarajevo,
23 Proizvodnja izmišljenih neprijatelja cijelo je vrijeme činila organski dio jugoslavenske propagande, eventualno su
pridjevske konstrukcije postale sofisticiranije do 1970—ih, 1980-ih godina u odnosu na primitivni, pljuvački govor
mržnje u godinama nakon rata. Glede propagandnih kampanja ranih godina koje su pratile staljinistički obrazac
vidi: Mészáros Zoltán: A korai titóizmus propaganddja, Szabadka, 2008.
Á7Á DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
Brčko-Banovići). Činjenica je međutim i da na realizaciji spomenutih velikih investicija

nisu radili samo mladi entuzijasti već masovno i politički zatvorenici i njemački ratni
zarobljenici.“ Naravno, radne se akcije u stvari nisu pokazale djelotvornim i ekonomič-
nim, no iz perspektive sustava je utjecaj na omladinu bio puno važniji od indeksa pro-
duktivnosti. Nakon što su komunisti stavili pod nadzor sva ostala područja društvenoga
života, na red je došlo i slamanje vjerskih zajednica.
Hrvatska Katolička crkva u Titovoj Jugoslaviji 1940—ih i

1950-ih godina
Komunisti su diljem Jugoslavije nastojali oslabjeti ili staviti pod državni nadzor sve vjer-
ske zajednice. Relativno su lako izašli na kraj sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja
nije imala značajnije vanjske podupiratelje i na koju je država imala jak utjecaj već i
u Kraljevini SHS (nakon smrti patrijarha Gavrila Dožića partija je srpskoj Crkvi na-
metnula kandidata koji joj je odgovarao)“, odnosno s islamskom zajednicom koja je u
potpunosti lišena imovine.* Najveći udarac zadan je hrvatskoj Katoličkoj crkvi, naime
zbog njena društvenog utjecaja i povijesne uloge na hrvatskom je području ta institucija
predstavljala najznačajniju barijeru na putu uvođenja totalitarnog modela.
Progon Katoličke crkve započeo je još krajem rata. Referentna osnova za to bila
je suradnja pojedinih katoličkih svećenika s ustašama, ali je represija odnijela znatno
više žrtava no koliko je stvarno bilo aktivnih podupiratelja Pavelićeva režima iz redova
svećenstva. Osim toga, u Istri je bilo slučaja i da je ubijen i svećenik kojeg se smatralo ak-
tivnim sudionikom antifašističkoga otpora (Miroslav Bulešić u Pazinu, 1947. godine),
što jasno pokazuje kako je stvarni cilj ubojite akcije bio zastrašivanje Katoličke crkve.
Hrvatski biskupski zbor je 1946. godine raspolagao podatkom o 243 ubijena i 89 nesta-
lih katoličkih svećenika (taj je podatak spomenuo kardinal Stepinac pred sudom). Prema
novijim podatcima — temeljem istraživanja Stjepana Kožula o razdoblju između 1945.
i 1990. — ubijeno je 583, dok je prema Anti Bakoviću ubijen 601 katolički svećenik,
redovnik, časna sestra i student teologije, većina njih između 1944. i 1951. godine. Tu
valja napomenuti kako su u službenim sudskim postupcima na smrt osuđena »samo« 32
katolička svećenika, a ostali su pogubljeni bez ikakvog službenog postupka 1945. godine
ubijeno je njih 206, a između 1945. i 1951. daljnjih trideset.
24 Na gradilištima je radilo i najmanje 50 tisuća političkih zatvorenika te 100 tisuća njemačkih ratnih zarobljenika.
(Radelić 2006., str. 218.)
25 Bilojeotpora prema Vikentiju, kandidatu kojega je podupirala drZava, dio Svetog sinoda suprotstavljen sustavu bio
je uz mitropolit Arsenija, no vlasti su ga uhitile uoči izbora 1. lipnja 1950., kako bi zastrašile biračko tijelo koje je
tako u omjeru 33:25 patrijarhom proglasio kandidata režima. Vikentije je bio zahvalan za službenu potporu te je
još iste godine izjavio: »u cijeloj zemlji caruje potpuna vjerska sloboda«. (Ramet 2009., str. 259.) Utamničeno je više
biskupa i svećenika, mitropolit Arsenije i sarajevski vikar Varnava Nastić osuđeni su na 11 godina. O progonima
Srpske pravoslavne Crkve vidi: Slijepčević, Doko: torija SPC, 3. svezak, 2002., str. 195.—197.
26 Takoder su mnogi utamničeni i među muslimanskim vjerskim vođama, zatvorene su tekije, odnosno derviške
bogomolje i škole Kurana, nacionalizirane su zaklade (vakufi). Vidi: Malcolm, Noel: Povijest Bosne..., 1995., str.
263.—264.
Neosporno je da je u redovima katoličkog svećenstva žrtve ubirala i etnička osveta,

no većinu njih su komunistički partizani ubili svjesno, u svrhu slamanja Katoličke crkve.
Partizani su 1945. godine pogubili 12 redovnika-profesora poznate franjevačke gimna-
zije u Širokom Brijegu u Hercegovini (i daljnjih 16 franjevaca). Dobro su znali koliku
ulogu ima Katolička crkva u razvoju i njegovanju hrvatske nacionalne svijesti, stoga su
nastojali onemogućiti, ili barem sprječavati njeno slobodno djelovanje.?7
Istina, prvo je Tito u lipnju 1945. godine pokušao nagovoriti zagrebačkog pomoć-
nog biskupa Franju Salisa-Seewisa i svećenstvo dijeceze, a zatim na osobnom sastanku
4. lipnja i samog zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca da se hrvatske katolike odcijepi
od Rima te da se uspostavi nacionalna katolička crkva slavenskoga karaktera (institucija
neovisna o Vatikanu, dakle izložena stranačkim i državnim tijelima, slična onoj kakva
danas funkcionira u Kini). Kardinal, koji je inače 17. svibnja 1945. godine uhićen, te
je pušten na slobodu tek nakon susreta Tita i zagrebačkoga svećenstva 2. lipnja, na taj
je prijedlog Tita odlučno rekao ne, te je u drugoj polovici 1945. godine, sve do svojeg
ponovnog uhićenja u rujnu 1946. godine stalno prosvjedovao protiv ukidanja crkvenih
škola, izvlaštenja posjeda bez naknade (i dogovora s Vatikanom), sprječavanja podučava-
nja vjeronauka u školama, kao i protuvjerske propagande. Na području ovoga potonjeg
postojala je prilična dvoličnost, npr. 1945. godine Božić je još službeno bio blagdan, a i
vodeći zagrebački list, Vjesnik, svojim je čitateljima podario božićno izdanje.? Godinu
dana kasnije, 1946. godine Božić je u istom listu bio samo skrivena vijest, a od 1947. go-
dine broj neradnih dana za Božić smanjen je na jedan (25. prosinca), a na kraju je i sam
blagdan proglašen nepoželjnim. Prvo je 1948. godine Komunistička partija tada samo
u internoj uputi naložila lokalnim vlastima da ne održe neradni dan u pogonima. Ipak,
25. prosinca 1948. godine u mnogim gradovima radnici nisu otišli na posao (iako su od
onih koji su se zauzimali za neradni dan za Božić mnogi uhićeni). U Zagrebu je pritisak
na radnike bio veći, stoga je njih 72,5% pristupilo poslu, dok je u Osijeku taj omjer
iznosio tek 21%. Na kraju je od 1949. godine na taj dan jedino u školama bio školski
praznik, a od 1951. godine više ni ondje (do demokratskih promjena 1990. Božić je bio
običan radni dan).?“
27 Dijelom različite podatke o ubijenim katoličkim svećenicima, redovnicima, časnim sestrama, studentima teologije
vidi: Radelié 2006., str. 99.—102.
28 Benigar, Aleksa: Alojzije Stepinac. Hrvatski kardinal, Roma, 1974., str. 639. Radelić 2006., str. 105., Akmadža, M
Oduzimanje imovine Katoličkoj Crkvi i crkveno—državni odnosi 1945—1966. godine, Zagreb, 2003., str. 17. i 20.
29 Vjerski su blagdani potisnuti i zamijenjeni su socijalističkim praznicima. Kulturu se nastojalo u potpunosti preo-
braziti, brojni izvrsni pisci našli su se na listi zabranjenih te nisu mogli publicirati sve do kraja pedesetih, početka
šezdesetih godina (među njima velikani hrvatske književnosti 20. stoljeća kao Tin Ujević, Gustav Krklec, Dragutin
Tadijanović). Od povijesnih ličnosti na listi zabranjenih našao se Jelačić, koga su Marx i Engels proglasili reakciona-
rom, 1947. godine uklonjen je i njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga, a potisnut je i kult Zrinskih, umjesto
njih propagiran je kult vođe seljačke bune Matije Gupca (istina, potonjega je uzdizala i Seljačka stranka, no to nije
pomelo spomen na ostale velikane nacionalne tradicije). Većina ulica je, naravno, u svim naseljima dobila nazive
po novim, komunističkim ličnostima, ili im je dodijeljeno drugo nazivlje socijalističkoga karaktera. (Radelić 2006,
Kulturna revolucija, stt. 151.—164., odnosno Potiranje i prevrednovanje tradicije, str. 164.—177.)
30 S tim u svezi imam i osobne uspomene: 1981. godine kao zagrebački student nisam mogao otputovati doma u Bu-
dimpeštu za Božić, jer je jedan od naših profesora »slučajno« od nas tražio da upravo 25. prosinca pišemo pismeni
ispitni zadatak.
Službeno je do 1952. godine teoretski bilo mogućnosti za odražvanje vjeronauka u

školama (vjeronauk u crkvi jugoslavenske su vlasti branile sve do 1953. godine), no samo
pod strogim uvjetima; oba su se roditelja trebala izjasniti žele li upisati svoje dijete na
vjeronauk (većina roditelja Hrvata željela je iskoristiti to pravo!). Nakon toga je lokaln;
župnik podnio zahtjev kotarskom uredu za pokretanje vjeronauka, no vlasti su se redo-
vito služile trikom da su s izdavanjem dozvole odugovlačile do travnja ili svibnja sljedeće
godine (dakle skoro do kraja školske godine). Paralelno sa sprječavanjem podučavanja
vjeronauka kako u medijima, tako i u školama vršila se ateistička propaganda, ali redo-
vito su organizirana i predavanja koja je bilo obvezno odslušati, ne bi li stanovništvo pri-
dobili materijalističkim idejama.*' Aktivisti partije (posebno komunistička omladina)
služili su se i sredstvima neposrednog zastrašivanja: gađali bi vjernike koji bi sudjelovali
u procesijama, provaljivali bi u župne dvore, zlostavljali bi svećenike (npr. ljubljanskog
su kardinala polili benzinom), demonstrativno bi popisivali ljude koji bi odlazili na mise
itd. Crkveni su mediji praktično (u omjeru većem od 90 posto) zabranjeni i ukinuti,
U godinama između 1948. i 1953. činjenicu da je u Jugoslaviji broj onih koji su se
izjašnjavali kao ateisti porastao s nula na 12 posto, možemo uglavnom pripisati utjecaju
propagande, a ne modernizacijskim procesima čiji je utjecaj na mase ojačao tek kasnije,
Sustav je po svaku cijenu želio eliminirati otpor katolika, zbog čega je jugoslavenski
diktator osobno sudjelovao u pripremama montiranog suđenja protiv poglavara hrvat-
ske Katoličke crkve.
Sudenje Stepincu
Stepinac je 18. rujna 1946. godine uhićen i optužen. Samo suđenje uklapa se u niz mon-
tiranih procesa koja su se vodila u zemljama sovjetskoga bloka protiv katoličkih poglava-
ra. I iz toga se vidi koliko je Tito bio vjerni Staljinov učenik. I on, a i njegovi nasljednici
nemilosrdno su se obračunali sa svojim političkim protivnicima, iako je Tito (i njegov
tim), suprotno svomu sovjetskomu mentoru, znao pokazati suzdržanost prema svojim
protivnicima (neovisno o tomu u Jugoslaviji su se još i 1980—ih vodili deseci političkih
procesa, među ostalima i protiv svećenika). Optužba je bila kolaboracija s nacizmom i
ustašama, iako je bilo općepoznato da je Stepinac za vrijeme rata više puta — javno, a
i u pismima upućenim Paveliću — dignuo glas protiv rasne diskriminacije i osuđivao
metode ustaša.
Tito se dijelom preračunao kada je smatrao da će, ako hrvatskog kardinala osudi
kao »fašista«, međunarodni protest biti manji. No u jesen 1946. godine već se razvijala
hladnoratovska konfrontacija između Zapada i Sovjetskoga Saveza. Tako je protiv suđe-
nja Stepincu, a zatim i njegova osuđivanja pretežna većina zapadnih političara i medija
nastupila u vrlo oštrom tonu, jer je u istom vidjela protucrkvenu mjeru komunističkoga
31 Vidi Jerković, Marko: Školski vjeronauk u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata (1945—1952), Diacovensia, Đako-
vo, 1993.
režima. Prosvjedovale su čak i američke židovske organizacije, a jedan od njihovih čelni-

ka Louis Breier rekao je:
»Ovaj veliki čovjek Crkve bio je optužen, da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo.
(...) On je bio jedan od rijetkih ljudi u Europi, koji su se digli protiv nacističke tiranije, u doba
kada je to bilo opasno... (...) Iza Nj. Sv. Pape Pija XII, nadbiskup Stepinac bio je najbolji zastu-
pnik progonjenih Židova u Europi«?
Naravno ni zapadne vlade, niti veliki dio zapadne javnosti nisu smatrali utemelje-
nima optužbe kreirane protiv Stepinca, iako je titovska propaganda i tada, a i kasnije
nastojala opravdati postupak jugoslavenskih vlasti montažom različitih krivotvorenih ili
iz konteksta izvučenih dokumenata, izdavanjem na zapadnim jezicima knjiga i brošura
uređenih izostavljanjem činjenica koje bi govorile u korist kardinala i slanjem istih u ino-
zemstvo. Najozloglašenija takva propagandistička knjiga bio je pamflet Viktora Novaka
naslova Magnum crimen.
Isto tako nije bila istinita ni optužba da bi Stepinac zagovarao nasilno katoliziranje
Srba. No u montiranom procesu presuda je unaprijed donesena (prije suđenja je Tito
na slovenskom Bledu usuglasio optužnicu s glavnim tužiteljem Jakovom Blaževićem).
Za svjedoke obrane sud najčešće nije pokazao ni najmanjeg interesa, ili njihova svjedo-
čenja ne bi uzeo u obzir. Kardinal koji se suprotstavio i fašističkom i komunističkom
totalitarizmu, 11. listopada 1946. godine osuđen je na 16 godina zatvora od čega je 5
godina proveo u zatvoru u Lepoglavi, a nakon toga su ga vlasti deportirale u rodno selo,
u Krašić, gdje je živio do smrti 1960. godine. Postojala su tri stvarna razloga presude:
s jedne strane kardinal nije prihvatio prijedloge Tita od 2. i 4. lipnja 1945. godine o
uspostavljanju hrvatske katoličke crkve neovisne o Vatikanu, s druge strane odlučno se
suprotstavio protucrkvenim mjerama komunista, a kao treće, Stepinac je bio pristalica
hrvatske neovisnosti (što je za KPJ koji je, iako u federativnom obliku, oživio jugosla-
vensku državu, bilo neprihvatljivo). Osim toga, kardinal kojega zatvor nije slomio, za to
se zauzeo i na javnom suđenju:
»Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim
principima saveznika, istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki
narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom Narodu?«$#
Nakon što je 1951. godine Stepinac pušten iz zatvora, za režim je bilo poželjno da
kardinal ode u inozemstvo i to su mu vlasti htjele omogućiti (Tito je navodno, još dok
je kardinal ležao u zatvoru, izjavio kako bi ga rado pustio na slobodu, no »to ne može
učiniti zbog Srba«).** Stepinac je međutim odlučio ostati, ne stoga što je po svaku cijenu
žudio za sudbinom mučenika, nego stoga što je znao da njegova prisutnost daje snagu
32 Izjava Louisa S. Breiera, ravnatelja Američkog židovskog odbora 10. listopada 1946. godine, u: Stepinac mu je ime,
1-2. svezak, urednik Nikolić, Vinko, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 1990., I. svezak, str. 222.
33 U: Stepinac mu je ime..., |. svezak, str. 34.
34 Meštrović, Ivan: Nekoliko refleksija o Stepincu, povodom desetgodišnjice njegove osude, Hrvatska revija, (Buenos
Aires), rujan 1956., odnosno Nikolić, Vinko, urednik: Stepinac mu je ime, 1-2. svezak, Kršćanska sadašnjost, Za-
greb, 1991., I. svezak, str, 447.
478 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DAN AS
vjernicima, te da njegov lik ujedno simbolizira i otpor prema sustavu. Iz tog razloga nije
otišao ni nakon 29. studenog 1952. godine kada ga je papa Pio XII. imenovao kardina_
lom, radije nije preuzeo kardinalski šešir jer je znao da ako otputuje u Rim, jugoslaven_
ske ga vlasti više nikada neće pustiti natrag u domovinu.
Jugoslavensku vlast i osobno Tita neizmjerno je razbjesnila odluka pape. S obzirom
na prinudno druženje sa Zapadom, upravo je počeo primjenjivati blaže tonove u politici
prema katolicima, kada je saznao za imenovanje Stepinca kardinalom (što je k tomu Va_
tikan priopćio upravo na nacionalni praznik Titove Jugoslavije). Jugoslavija je zbog toga
prekinula diplomatske odnose s Vatikanom. Odnosi katolika i partijske države ponovno
su se srozali do najniže točke. Režim je intenzivno forsirao stvaranje pokreta svećeničkih
udruženja — u obliku tzv. svećeničkih staleških udruženja — no Stepinac koji je živio
u unutarnjoj emigraciji oštro je osudio kompromis koji se trebao sklopiti sa sustavom, a
veliki dio svjetovnog svećenstva ga je poslušalo.
Druga je bila situacija u Bosni i Hercegovini gdje je progon protiv Crkve bio poseb-
no snažan, te je još i godinama poslije rata 60% članova Franjevačke provincije Bosne
Srebrene Camilo u zatvoru.* Osim zbog utjecaja progona, prvi s režimom sklopili su mir
upravo franjevci, vjerojatno iz razloga što su oni imali veliko povijesno iskustvo suživota
s vlastima koje nisu previše prijateljski nastrojeni prema katolicima. Činjenica je da je
njihovo svećeničko staleško udruženje, Zajednica Dobri pastir, moglo relativno slobod-
no djelovati, izdavati novine i katolički kalendar (pedesetih godina to je bilo jedino takvo
izdanje na području Jugoslavije).
Položaj Hrvatske u prvim godinama druge Jugoslavije

(1945.—1948.)
U prvim poslijeratnim godinama diktatura partijske države na svim je područjima bila
vjerna kopija modela staljinističkoga sovjetskog modela. Tito je — slično Staljinu —
imao apsolutnu moć. On je bio generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije,
predsjednik vlade, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predsjednik Narodne fronte, a
nakon 1953. godine i predsjednik federativne republike (iako se kasnije odrekao pokojih
dužnosti, to nimalo nije promijenilo njegove pozicije po pitanju moći). Uskoro se oko
Tita razvio snažan kult ličnosti. Iako je teoretski država postojala kao federacija u kojoj
na papiru države članice imaju široke ovlasti (na ovaj ili onaj način svi su jugoslaven-
ski ustavi sadržavali čak i pravo na odcjepljenje), u praksi je samostalnost članica bila
35 Ukupno, samo u Bosni i Hercegovini (o Hrvatskoj još nemamo potpuno točne podatke) utamničeno je 154 ka-
tolička svećenika i redovnika između 1945. i 1954. godine, najviše njih između 1945. i 1949., ali nije slučajno da,
dok su 1951. godine utamničena samo njih trojica, 1952. godine nakon prekida jugoslavensko-vatikanskih odnosa
već njih 19. Na istom mjestu, u isto vrijeme utamničeno je i 48 pravoslavnih svećenika i 110 muslimanskih imama.
(Radić, Radmila: Država i verske zajednice 1945—1970., Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2002., str. 29.;
Radelić 2006, str. 103.) Prema Miroslavu Akmadži u Hrvatskoj je između 1944. i 1951. utamničeno 236 svećenika
i dužnosnika Katoličke Crkve, Akmadža, Miroslav: Katolička Crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1 945-1966.,
Otokar Keršovani, Zagreb, 2004., str. 65.
“formalna jer se o svim bitnim pitanjima odlučivalo u središnjici tj. u Beogradu. To je,
naravno, bila popratna pojava koja je išla u paketu s preuzimanjem snažno centralizira-
nog sovjetskog modela, no ujedno je predstavljalo i prednost za najmnogoljudniji narod,
7a Srbe. Istina, među njima su mnogi ipak bili nezadovoljni.
Ti su predstavnici Srba, ne samo zbog gubitka otvorene hegemonije koju su imali
između dva svjetska rata, nego i zbog osnivanja zasebne bosansko—hercegovačke repu-
blike, te uspostavljanja autonomnih pokrajina kojima je podijeljen teritorij Srbije (iako
je njihova autonomija 1950-ih godina bila samo formalna), koncentraciju političke i
gospodarske vlasti u Beogradu koja je bila veća čak i od one u razdoblju kraljevske dik-
tature smatrali samo slabom kompenzacijom. Tako se glas onih koji su otvoreno nagla-
šavali svoje nezadovoljstvo, nakon uvođenja totalitarne diktature više nije čuo, njihovi
bi se argumenti počevši od šezdesetih godina povremeno čuli iz usta pojedinih članova
srbijanske komunističke partijske organizacije. Inače, 1944. i 1945. godine su se brojni
ljudi priključili Titu koji su ranije bili zastupnici velikosrpske ideje. Za njih je od svih
mogućih modela jedino centralizam bio prihvatljiv, a i kasnije su srbijanski partijski
kadrovi koji su preuzeli njihova stajališta učinili sve kako bi federacija ostala formalna,
odnosno kako bi se barem uloga središnjice u što manjoj mjeri smanjivala.
Istovremeno, činjenica je da je u saveznom vrhovnom vodstvu Titov režim nastojao
osigurati da razne republike budu otprilike u istom omjeru zastupljene, ali na srednjoj
razini rukovodstva, u oružanim i represivnim tijelima, u saveznom aparatu, a čak i u
diplomaciji Srbi su uvijek bili prezastupljeni.?* To se dijelom može objasniti time da
Tito Srbiji, koja ga ranije nije previše simpatizirala (uglavnom je bila monarhistička).
ali koja je imala relativno najveću težinu, nije mogao uskratiti gestu da Beograd postane
prijestolnicom i nove države (ta činjenica je i sama po sebi povećala brojnost Srba u
državnom aparatu). Ta prezastupljenost se s druge strane obično opravdava i time da
su hrvatski i bosanski Srbi činili okosnicu partizanske vojske, a naravno nakon toga su
i u upravljanju, vođenju nove države dobili veću ulogu. Ta potonja tvrdnja u slučaju
Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) samo je djelomično odgovarala stvarnosti. Lokalni su
Srbi bili u znatno većem omjeru zastupljeni u novim tijelima vlasti (posebno u represiv-
nim tijelima) negoli svojevremeno u partizanskom pokretu: kao što smo već spomenuli,
među partizanima u Hrvatskoj (točnije na području NDH) omjer Hrvata bio je 61%
a Srba 28%, no 1945. godine u KPH isti odnos u postotcima bio je 57 prema 39.?7
Nakon uvođenja centraliziranog modela mnoštvo je hrvatskih kadrova srednje razine
rukovodstva s partizanskom tradicijom istisnuto iz vlasti i na njihovo mjesto postavljeni
36 Po mišljenju Ive Goldsteina Tito je time, te snažnim razvojem Beograda kompenzirao Srbe, kao svojevrsnom na-
knadom što su se trebali odreći velikog dijela svojih nacionalno-vjerskih običaja, naglašavanja srpske imperijalne
ideologije, te poštivanja zasluga starih srpskih generala pobjednika u balkanskim ratovima i u prvom svjetskom
ratu, kao i poštivanja vladara Karađorđevića. (Goldstein, Ivo 2008., str, 424.)
37 To su podaci Ivetica; Ivetić, Velimir: Srbi u antifašističkoj borbi na područjima Nezavisne Države Hrvatske, Vojno-
istorijski glasnik, Beograd, 1995., Vojnoistorijski glasnik, I. svezak, str. 149.—175., podaci: str. 152.—167. Prema
jednom izdanju iz 1976. godine (Putovima Glavnog štaba Hrvatske, Zagreb, str. 49.) udio Hrvata bio je 60,2%, dok
Srba samo 24,3% (drugi su bili ostalih nacionalnosti). Istina, taj podatak ne odnosi se na cijeli NDH, nego samo
na područje Socijalističke republike Hrvatske. (Citira: Radelić 2006., str. 35.)
su Srbi. Ta je situacija za vrijeme funkcioniranja centralističkog državnog modela cijelo

vrijeme postojala.
Prema pojedinim podacima u poslijeratnim godinama u Hrvatskoj 78%, a u Bosni
i Hercegovini 82% ljudstva policije se sastojalo od Srba. Ta se situacija kasnije mijenjala,
počevši od šezdesetih godina unutar policije je rastao broj Hrvata, no još i 1984. godine
prema službenim podacima — prema godišnjaku hrvatske policije — omjer Srba unutar
hrvatske policije bio je skoro pedesetpostotni (49,9). Iako su ti podaci u Jugoslaviji bili jav-
ni, nije bilo preporučljivo uspoređivati i spominjati ih. Tko se sjeća koliku je neformalnu
vlast u socijalističkom sustavu (još i u kasnom razdoblju Titove ili pak Kadarove ere) imao
policajac koji je postupao protiv građanina, shvaća kako nije bilo svejedno tko je bio u ka-
kvoj poziciji. U Zadru, gradu s 85-postotnom hrvatskom većinom, 90 (!) posto policajaca
bili su Srbi, iako je njihov omjer u stanovništvu iznosio svega 10 do 15 posto.?
Dakle, tijekom postojanja druge Jugoslavije Srbi su u Hrvatskoj cijelo vrijeme bili
uvelike prezastupljeni u redovima policije u odnosu na njihov omjer u broju stanovniš-
tva. Iako se to obično opravdava time da hrvatsku mladež nije privlačila policijska ili
vojna karijera, u osamostaljenoj hrvatskoj državi su nakon 1991. godine odjednom oba
zanimanja postala vrlo popularna među njima. U vojsci, bar neposredno nakon završet-
ka rata situacija je bila uravnoteženija. Udio Hrvata unutar časničkoga zbora je 1945,
godine otprilike odgovarao njihovu brojčanom udjelu u stanovništvu zemlje (22,72% u
časničkom zboru JNA — 23,99% unutar jugoslavenskoga stanovništva), no do 1953,
godine njihov je udio smanjen na 20,3%, dok je udio časnika Srba s 50,97% iz 1945.
godine porastao na 57%. Ta je tendencija nastavljena cijelo vrijeme tijekom postojanja
druge Jugoslavije. Posebno su hrvatski i bosanski Srbi masovno birali vojnu karijeru u
tim desetljećima (još su 1969. godine u Jugoslaviji od 997 novaka primljenih u vojnu
školu njih 429 bili Srbi a samo njih 135 Hrvati). No, u kojoj mjeri je očuvanje, ili
pak promjena spomenutog etničkog sastava bilo pitanje političke volje dobro potvrđuje
primjer iz 1960—ih godina: u promijenjenoj političkoj situaciji Hrvati su inzistirali da
savezna tijela promijene praksu prijema u vojne škole. Istina, udio Hrvata i Slovenaca
porastao je samo u »otmjenijim« rodovima vojske koja su iziskivala veće tehničko znanje
(npr. u zrakoplovstvu): među đacima zrakoplovne dočasničke srednje škole u Mostaru
1963. godine udio Hrvata bio je 9,4% a Srba 69,3%, dok je 1969. godine taj omjer u
slučaju Hrvata porastao na 24,1%, a kod Srba se smanjio na 44,4 posto.
Srpska dominacija posebno je bila jaka u redovima uprave državne sigurnosti, tzv.
Udbe. U odnosu na Bosnu imamo podatak s kraja 1949. godine: 72% kadrova lokalne
Udbe bili su Srbi, 16,7% Muslimani i svega 6,75% Hrvati (udio hrvatskog stanovništva
u toj republici u to je vrijeme premašio 23 posto). Dodajmo tomu da je sveukupno izme-
đu 1945. i 1991. godine u Bosni i Hercegovini u službama unutarnje sigurnosti služilo
9,3% Hrvata, 23,6% Muslimana i 66,6% Srba, dok je među onima koje su oni motrili
(oni koji su imali »vlastiti« dosje) još i 1980-ih godina udio Hrvata iznosio 73,19%,
38 Ančić, Mladen: Sto »svi znaju« i što je »svima jasno. Historiografija i nacionalizam, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2008., str. 206.
muslimana 16,83%, a Srba svega 15,62%. Mislim da ti podaci govore sami za sebe, te
čitatelju otkrivaju tko je zapravo upravljao tom jugoslavenskom republikom,?? Sličan je
bio nacionalni sastav i u partijskim i državnim tijelima u Bosni: 1951. godine su dvije
rrećine članova komunističke partije te republike bili Srbi, a čak 81,05% sekretara mje-
snih partijskih organizacija, te 82,49% članova kotarskih, gradskih i okružnih partijskih
komiteta dolazilo je iz njihovih redova. Sve to uopće nije odražavalo etnički sastav u par-
tizanskom pokretu, u kojemu su bili puno uravnoteženiji odnosi između Srba, Hrvata
i Muslimana! Ne čudi što je hrvatski komunistički političar iz Bosne Cvijetin Mijatović
kasnije izjavio kako je: »bilo teško biti Hrvat u poslijeratnom razdoblju«.
U međunarodnoj javnosti, a posebno u Mađarskoj kod mnogih je izazivala i izaziva
odbojnost što je u hrvatskoj historiografiji, odnosno krajem 1960—ih godina (a zatim i
1990-ih) u Hrvatskoj predmet javnog diskursa bila prezastupljenost Srba na pojedinim
državnim radnim mjestima (iako su prije 1990. godine takve riječi mogle imati negativ-
. ne posljedice). Imre Szilágyi u svezi s tom pojavom u jednoj svojoj studiji citira Tamása
Kovácsa koji sve to uspoređuje s numerus claususom 1920—ih godina.“ Ta je tvrdnja upit-
na. Po mom mišljenju potpuno je drukčija bila situacija 1920. godine u Mađarskoj gdje
je suverena država donijela diskriminativnu odluku prema pripadnicima jedne manjine
koji su se u procesu mađarskog građanskog razvoja spontano pojavili u većem broju u
najmirnijim civilnim zanimanjima (liječnici, odvjetnici), nego u Socijalističkoj Repu-
- blici Hrvatskoj koja se nalazila u Jugoslaviji u desetljećima nakon 1945. godine, gdje
su pripadnici jedne od konstitutivnih naroda do Rankovićeva pada bili prezastupljeni u
“političkom redarstvu jedne okrutne diktature, a nakon 1966. godine i u vodstvu i repre-
- sivnom aparatu partijske države, dok je u međuvremenu službena propaganda govorila
. o ravnopravnosti naroda. Diskriminacija na radnom mjestu koju su Srbi u Hrvatskoj
pretrpjeli između 1991-1995. godine, nakon izbijanja rata, odnosno za vrijeme borbi
. nije usporediva s hrvatskim »prebrajanjima« koji se spominju prije 1990., za vrijeme
| potpuno drugačijeg povijesnog konteksta. To inače čine ne samo hrvatski i bošnjački
- autori, nego i oni strani autori koji se bave hrvatskom ili bošnjačkom poviješću (nrp.
Barbara Jelavich, Noel Malcolm, Ludwig Steindorff, Sabrina P. Ramet), jer se samo na
taj način može predočiti da su u Titovoj državi Srbi izvan Srbije u državnim tijelima
doista bili u povoljnijoj poziciji od Hrvata ili Bošnjaka.
Srpsko pitanje je u Hrvatskoj tek od 1990. godine, odnosno tijekom rata postalo
. manjinskim pitanjem, dotada su lokalni Srbi bili jedan od državotvornih naroda. Tek
tragom izbijanja borbi, počevši od 1991. godine (odnosno dijelom nakon oružanog
. ustanka Kninjana u kolovozu 1990. godine) započelo je masovno otpuštanje Srba. No
. do rata uopće ne bi došlo da ga Milošević i beogradsko političko—vojno vodstvo nisu
pokrenuli. U procesu tijekom kojeg je Srbija odabrala ratnu opciju zasigurno je odigrala
odlučujuću ulogu činjenica da su Srbi i Crnogorci činili više od dvije trećine, blizu 70%
39 Radelić 2006., str. 402. Citat Mijatovića također ondje, str 257.
40 Szilágyi: Krajina és vidéke (Szerbek és horvátok egymás ellen), u: Juhász, J. — Krausz, T. (ur.): Az gj nemzetállamok
és az etnikai tisztogatdsok Kelet-Európában 1989 utdn, E Harmattan, Budapest, 2009., str. 139.
482 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAs
časničkoga zbora JNA. A rat nije bio borba hrvatske većine i lokalne srpske manjine
nego rat Srbije, Jugoslavenske narodne armije i Hrvatske u kojem je beogradsko vodstyo
Srbe u Hrvatskoj iskoristio kao sredstvo, a 1995. godine ih prepustilo sudbini.
Položaj Hrvatske bio je prilično specifičan u novoj državi. Zahvaljujući velikom bro_
ju hrvatskih pripadnika antifašističkog otpora (i samom Titu) Hrvatska je Drugi svjetski
rat u konačnici završila na strani pobjednika, te je stekla ozbiljne teritorijalne dobitke
nauštrb Italije: najveći dio Istre, Zadar, te Rijeka i otoci Kvarnerskoga zaljeva postali su
dijelovi hrvatske republike. Granični sporovi s Italijom dijelom su riješeni 1954. (tršćan.
sko pitanje), a konačno Osimskim ugovorom 1975. godine.
Istovremeno, Hrvatska se nije mogla riješiti (a iza kulisa pojedini srpski krugovi nisu
ni dopustili da se riješi) bremenitog nasljeđa ustaške države. Narednih desetljeća svaka
hrvatska težnja za neovisnošću, ili makar i samo blaga pojava nacionalizma, u Beogradu
bi odmah pobudile sumnju u separatizam, ili bi odmah bile etiketirane kao ustaške. Po-
vrh toga, u inozemstvu je situacija bila još gora: kako Ivo Banac piše, u zapadnoj javnosti
(dodao bih, i u istočnoeuropskoj) antifašistički Hrvati (zajedno s Titom) pojavljivali bi
se kao Jugoslaveni, dok se Hrvatska spominjala kao zadnji Hitlerov poslušnik, a Hrvati
kao ustaše.“! Inozemna javnost bi vrlo često antifašistički otpor poistovjetila sa Srbima,
a tu sliku jugoslavenski diplomatski zbor koji se u znatnoj mjeri sastojao od Srba blago
rečeno nije trudio promijeniti (npr. od jugoslavenskih veleposlanika koji su službovali u
Budimpešti za četiri i pol desetljeća bio je samo jedan Hrvat).
Istovremeno, čak i za vrijeme najtežih godina centralizma nije se moglo obnoviti
monolitno državno jedinstvo kraljevske Jugoslavije, iako se našlo srpskih političara koji
su došli na tu ideju. Na kongresu SKJ 1958. godine više njih je predlagalo (naravno,
prijedlog su skrili iza ideologije socijalističkoga samoupravljanja) da bi trebalo ukinuti
republike, odnosno granice među njima, jer one sprječavaju veze socijalističkih proi-
zvođača. Na prijedlog tada većina nije reagirala, no još prije toga 1957. godine je Slove-
nac Edvard Kardelj u svom djelu napisanom o slovenskom nacionalnom pitanju oštro
kritizirao oživljavanje starog jugoslavenskog nacionalnog integracionizma i birokratski
centralizam, te se zauzeo za ravnopravnost naroda i poštivanje načela federacije. Takoder
još 1957. godine slično je razmišljao i Hrvat Vladimir Bakarić. Federalisti su ojačali tek
na VIII. kongresu SKJ, 1965. godine.“ |
Unutarnje granice jugoslavenske federacije odredila je 1945.-1946. komisija pod
vodstvom Milovana Đilasa.“ Kod određivanja republičkih granica obično su uzete
41 Banac, Ivo: Raspad Jugoslavije, Zagreb, 2001., str. 26. Nažalost, još i strani diplomati koji su službovali na licu E
mjesta imali su pogrešno polazište. Za vrijeme »Hrvatskoga proljeća«, 1970. godine je britanski generalni konzul u
Zagrebu, kritizirajući tadašnje nacionalističko ozračje, dao ničim neutemeljenu izjavu kako su nakon rata stanovni
ci Jugoslavije sebe smatrali Jugoslavenima, a ne Hrvatima, Slovencima, Makedoncima ili Srbima. Ta tvrdnja mož
biti istinita za zdušne pripadnike partizanskoga pokreta, za pobjednike (iako se zapravo čak i kod njih može uoč
posebna hrvatska, srpska itd. nacionalna svijest), ali većina stanovništva teško da je tako razmišljala, eventualno
nije smjela izraziti stvarne osjećaje. Vidi: Radelić 2006., str. 390.—391. Britanski dokument prenosi: Đilas, Milivoj
Ekskluzivno iz londonskog arhiva (I.) Tajni britanski dokumenti o Maspoku, Nacional, 21. veljače 2002.
42. Bilandžić: Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 396.—406.
43 Radelić 2006., str. 134.—151.; Pavličević: Povijest Hrvatske, 2. izdanje, Zagreb, 2000., str. 473.476.
u obzir povijesne pokrajinske odnosno državne granice, tako je velika većina granica
Hrvatske istovjetna pokrajinskim granicama Kraljevine Hrvatske-Slavonije i Dalma-
cije unutar Habsburške monarhije. Hrvatsko-slovenska granica uglavnom je istovjetna
granicama srednjovjekovne Hrvatske, odnosno tisućljetnom graničnom crtom (osim
u Istri) Kraljevine Ugarske i Svetog Rimskog Carstva nakon 1102. godine. Hrvatska s
Mađarskom također ima povijesne granice (izuzev Međimurja i Baranjskog trokuta).
Od tog povijesnog načela komisija je znatnije odstupila na dva mjesta: veliki dio Srijema
je pozivajući se na etnička načela dodijeljen Srbiji, dok je Kotorski zaljev pripao Crnoj
Gori, iako je isti prije 1918. bio dio Dalmacije i u to je vrijeme tamo još živio znatan
broj hrvatskog stanovništva. Istina je međutim da su Baranjski trokut koji je izvorno bio
mađarsko područje, a u prvoj Jugoslaviji dio Dunavske banovine sa sjedištem u Novom
Sadu, dobili Hrvati. Povijesna Bosna (pod osmanskom vlašću) je temeljem Karlovačkog
mira 1699. godine imala dva izlaza na more, a oba je područja Dubrovačka Republika
prepustila Turcima kako bi se na kopnu ogradila od mletačkih posjeda. Jedan, onaj kod
Neuma, komisija je dala Bosni i Hercegovini, čime je praktično na kopnu odsjekla Du-
brovnik i okolicu od ostalog dijela Hrvatske. Drugi izlaz koji je nekoć pripadao osman-
skoj Bosni, onaj u Kotorskom zaljevu (Sutorina), dodijeljen je Crnoj Gori.
U Istri je granica između slovenske i hrvatske republike regulirana tek krajem pede-
setih godina, no — budući da je to bila unutarnja granica — crta morske granice među
dvjema republikama nije određena. To je danas, međutim, izvor ozbiljnih napetosti iz-
među Slovenije i Hrvatske, u toj mjeri da je prva zbog toga blokirala i hrvatski proces
pristupanja EU—u.
Razlaz između Tita i Staljina

U odnosu na sudbinu naroda druge Jugoslavije, tako i Hrvata, bio je od iznimnog utje-
caja događaj iz 1948. godine koji je doveo do brojnih obrata suprotnih namjerama akte-
ra te je Titovu državu doveo u fokus zanimanja svjetske politike (a što je i od tada važnije,
na put samostalnosti), iako se tada činilo kako se Zapad već definitivno pomirio time da
ona pripada sovjetskoj interesnoj sferi.““ U Washingtonu je kao siguran znak pripadanja
sovjetskoj interesnoj sferi protumačena činjenica da je Titova Jugoslavija pod utjecajem
Moskve odbila Marshallov plan (iako ga je prvo htjela prihvatiti). Jugoslavija je zbog
situacije oko Trsta ne samo s Italijom, nego i s tri zapadne sile (SAD-om, Velikom Bri-
tanijom, Francuskom) bila u prilično napetim odnosima, a to se manifestiralo i u teškim
incidentima: jugoslavenska protuzračna obrana oborila je dva američka zrakoplova. Ju-
goslavenskim teritorijalnim pretenzijama nisu htjeli udovoljiti ne samo talijanska vlada,
44 O jugoslavensko-sovjetskim odnosima, te o razlazu između Titai Staljina vidi: Clissold, Stephen (ur.): Yugoslavia
and the Soviet Union 1939-1973. A Documentary Survey. Oxford University Press, London, 1975.; Đilas, Milovan:
Tito, Molden, Wien-München, 1980., te Isti: Zalđikozdsok Sztdlinnal, Magvetó, Budapest, 1989.; Dedijer Vladi-
mir (ur.): Dokumenti 1948., 3. svezak, Beograd, 1979.; Juhász József: Volt egyszer egy Jugoszldvia, Aula, Budapest,
1999.
nego ni američko, britansko i francusko vodstvo, a potonji su upravo u ožujku 1948.

izdali Iripartitnu deklaraciju kojom su osporavane zone namjeravali dodijeliti Italiji. Iza
jugoslavenskih teritorijalnih pretenzija prema Talijanima i Austrijancima skrivali su se
unutarnjopolitički razlozi (a to je stajalo i iza doduše ne toliko otvorenih teritorijalnih
pretenzija prema Bugarskoj i Grčkoj). Kako Jozsef Juhász piše:
»Preuzimanje slovenskih, hrvatskih i makedonskih nacionalnih ciljeva za partizansko rukovoq..
stvo bilo je važno već i zbog toga da bi se ova tri naroda u većoj mjeri identificirala s Jugoslavi-
jom.«$
Na tako stečenom području dogodila se velika zamjena stanovništva, otišao je veliki

dio talijanskog stanovništva, kao i bogatije hrvatsko građanstvo, a na njihovo su mjesto
jugoslavenske vlasti većinom doselile hrvatske siromašne seljake, ali u gradovima (Pula,
Rijeka) nastanio se i veliki broj Srba.
Jugoslavensko gospodarstvo se za svega nekoliko godina u potpunosti orijentiralo
na sovjetsko tržište, odnosno na države koje su spadale u sovjetsku zonu utjecaja. Više
od polovice kako uvoza, tako i izvoza bilo je usmjereno na to tržište, odnosno potjecalo
je otuda. Na svim područjima, od vojne industrije do kulture, sovjetsko-jugoslavenska
suradnja bila je iznimno tijesna a ujedno i vrlo intenzivna. Prije proljeća 1948. godine
ni u Moskvi, ni u Beogradu nitko nije ni pomislio na razlaz, podrazumijevajući i dvojicu
vođa, Tita i Staljina. Tito je u unutarnjoj politici vjerno preslikao Staljinov sovjetski
model, nije težio k nikakvom uistinu ozbiljnijem ideološkom odstupanju, a sve kasnije
sovjetske optužbe o Titovom revizionizmu u razdoblju između 1945. i 1950. godine
bile su potpuno neutemeljene. Jugoslavenski komunisti bili su uvjereni da je lenjin-
sko-staljinski put jedini ispravan u izgradnji socijalizma i od toga nisu željeli odstupiti.
To naravno ne znači da među njima nije bilo manjih-vecih nesuglasica, no u izbijanju
konflikta glavnu ulogu nisu igrali ideološki ili unutarnjopolitički razlozi. Činjenica je
međutim da, iako je potpora sovjetske armije u jesen 1944. godine (osobito pri probija-
nju srijemske fronte u travnju 1945.) ozbiljno pridonijela konačnoj pobjedi Titove par-
tizanske vojske, on je veliki dio države od vanjskog neprijatelja ipak očistio oslanjajući se
na vlastite snage, a s unutarnjim neprijateljima se doista obračunao vlastitim snagama,
stoga se njegov sustav, suprotno ostalim državama sovjetskoga bloka koji se tada formi-
rao, mogao oslanjati i na unutarnju bazu te svoje postojanje nije trebao zahvaliti stranim
okupatorskim silama. Istina, Tito je upravo stoga mogao smatrati da Jugoslaviji unutar
socijalističkoga bloka pripada veći manevarski prostor, značajnija vanjskopolitička sa-
mostalnost, negoli recimo Mađarskoj gdje su Rákosi i njegova ekipa na vlasti mogli biti
zahvalni isključivo Sovjetima.
Tito i jugoslavensko vodstvo su se između 1944./45. i 1948. godine — barem u
globalnim pitanjima, tako i po pitanju odnosa prema Zapadu — prilagođavali smjerni-
cama Moskve, no u užem balkanskom, odnosno srednjoeuropskom prostoru pokušali
45 Juh4sz, J. 1999., str. 125. Pa, ta identifikacija se, barem kod hrvatskog stanovništva dotičnih područja doista i do-
godila, dapače, teško da je slučajno da na područjima koja je Tito stekao od Italije i od 1990. godine neprekinuto
pobjeđuju ljevičarske stranke na hrvatskim parlamentarnim i lokalnim izborima.
su zaigrati na kartu regionalne sile, ili barem druge iza Sovjeta vodeće socijalističke drža-
ve. Albanija (gdje su Enver Hodža i komunisti dolazak na vlast dugovali Jugoslavenima)
raktično je funkcionirala kao jugoslavenski protektorat, dok je u odnosu na druge
okolne države, kako na Bugarsku, ali i Mađarsku, Titov tim iznosio različite federacijske
i konfederacijske ideje (ideju bugarsko-jugoslavenske federacije su 1945. godine odbile
zapadne sile, a 1947. godine Sovjeti). S Bugarima su se vodili konkretni pregovori, a
čak je došlo i do potpisivanja sporazuma na Bledu. Istina, jugoslavenska ideja je bila da
se Bugarsku kao jednostavnu republiku učlani u jugoslavensku federaciju (glavni grad
bi bio Beograd), dok su Bugari više razmišljali o dualističkom državnom uređenju —
inače je obje strane u okvire federacije uvelike privlačila šansa zajedničkog rješavanja
makedonskog pitanja (kako se i na albansko—jugoslavenskoj relaciji namjeravao riješiti
roblem Kosova). Osim toga, Tito je komunističke ustanike u grčkom građanskom ratu
-1946.—1949. godine podržavao još i nakon što je Staljin zauzvrat za istočnoeuropsku
hegemoniju već bio spreman prepustiti Grčku Zapadu, pa je i Jugoslavene pozvao na
prestanak pružanja neposredne pomoći.
Staljin je upravo u tom razdoblju za cilj postavio homogeniziranje socijalističkoga
bloka i proširenje neposrednijega sovjetskoga utjecaja te se jugoslavenska vanjskopoli-
tička samostalnost uopće nije uklapala u njegove zamisli. Izvorni cilj Staljina bilo je dis-
dipliniranje jugoslavenskoga partijskoga vodstva koje je sa sovjetskoga gledišta zalutalo
na odvojene staze te tješnje uklapanje Jugoslavije u socijalistički tabor, stoga je u veljači
1948. godine pozvao k sebi u Moskvu jugoslavensko i bugarsko partijsko vodstvo kako
bi ih prisilio na samokritiku, odnosno prosvijetlio Tita i Dimitrova o vanjskopolitičkom
smjeru koji su Sovjeti smatrali ispravnim. No Tito je smatrao kako će biti bolje ako ne
otputuje u sovjetsku prijestolnicu, te je umjesto sebe poslao Kardelja i Đilasa, dok je
Dimitrov otputovao spreman i na samokritiku. Staljin je podupirao dualističku jugo-
: slavensko-bugarsku federaciju, no to se nije uklapalo u jugoslavenske ideje. Sovjetski je
diktator natjerao Kardelja da potpiše dokument u kojem bi se Jugoslaveni obvezali da će
pratiti smjer moskovske vanjske politike.“
No vodstvo Komunističke partije Jugoslavije u ožujku 1948. godine osmjelilo se
i usprotivilo sovjetskomu diktatu, iako su trebali znati da je to rizičan korak, naime
Moskva, kako bi izvršila pritisak, nije bila spremna u veljači produljiti trgovinski ugovor
s Beogradom. Na sjednici najužega vodstva KPJ 1. ožujka 1948. godine Tito je jasno re-
kao kako ne kani odustati od samostalnih (balkanskih) ambicija. Odluka KPJ, uljudnog
tona, ali u kojoj se inzistira na samostalnosti razbjesnila je sovjetskog diktatora koji je
još tijekom ožujka opozvao sve sovjetske savjetnike iz Jugoslavije. Između dva partijska
vodstva vodila se korespondencija u sve grubljem tonu, no unatoč tomu, odluke done-
sene protiv KPJ na zasjedanju Informbiroa održanom u Bukureštu 20.—22. lipnja 1948.
godine zaprepastile su jugoslavensku javnost, te su, iako ne potpuno, ali donekle izne-
nadili i Tita i njegove neposredne suradnike. Rezolucijom Informbiroa KP] je isključen
(iz redova vjernih komunističkih partija, te su i osobno označeni Tito, Kardelj, Đilas i
46 0 pregovorima vidi: Dilas, Milovan: Zz/Zlkozdsok Sztdlinnal, 1989., str. 157.—170.

486 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DAN A
Ranković. A što je bilo posebno opasno, u njoj se pozvalo članstvo jugoslavenske Partije
da ukloni vođe koje su proglašeni izdajicama.
U jesen 1948. godine Sovjetski Savez i cijeli socijalistički blok prekinuli su trgovin_
ske, a zatim djelomično i diplomatske odnose s Jugoslavijom, a 1949. godine, nakon
suđenja Rajku, Informbiro je vodstvo KP] proglasio fašistima. Odnosi su postali toliko
neprijateljskima da je na granicama instaliran minski pojas, česti su bili oružani incident;
na jugoslavensko-mađarskoj granici, a slična je bila situacija i na zajedničkim granica_
ma s Albancima, Rumunjima i Bugarima. Jugoslaveni su se pribojavali sovjetske vojne
intervencije, no Staljin se na kraju nije odlučio za takvu akciju. Tito je vjerojatno kriyg
procijenio koliko daleko može ići u utakmici sa Staljinom. Na to ukazuje i da se još i
1949. godine nadao da će nekako riješiti odnose s Moskvom, inače ne bi tražio primitak
Jugoslavije u tada utemeljen Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV). Dapače, na.
kon raskida je više puta u Moskvu slao dodvoravački intonirane poruke, ne bi li na neki.
način riješio zatrovan odnos između njega i Staljina.
No u međuvremenu je Tito poduzeo uspješne korake u interesu očuvanja vlasti, te je -
sigurnosti radi još u svibnju 1948. godine dao uhititi Sretena Žujovića koji se zauzimao
za djelomično prihvaćanje sovjetskoga stajališta, te hrvatskoga komunističkog političara
Andriju Hebranga koji je doduše još ranije isključen iz najvišega vodstva, no koga je.
Staljin eventualno mogao iskoristiti i koga je Tito smatrao potencijalnim protivnikom
Hebrang je 1949. (ili 1950.) godine vrlo vjerojatno ubijen u zatvoru, nedugo uoči po
četka suđenja protiv njega. Prema službenoj verziji počinio je samoubojstvo, no većin
povjesničara danas ne vjeruje u tu verziju (kasnije inače Tito nije likvidirao ni jedno
drugog unutarpartijskog protivnika). Unatoč eliminiranju predmnijevanih glavnih pro
tivnika jugoslavenski vođa nije mogao biti potpuno siguran, no vojska i većina članov.
Rankovićeve Udbe bila je uz njega. Prema procjenama Titovih ljudi, broj članova KP
koji su simpatizirali sa sovjetskim stavovima iznosio je više od deset tisuća, a oko pe
tisuća osoba emigriralo je u države sovjetskoga bloka (među njima diplomati, partijski
dužnosnici, časnici, ali i obični članovi partije). Većina članstva partije je na kraju podu
prla Tita koji je argumentirao u korist samostalnosti Jugoslavije što je V. kongres KPJ
srpnju 1948. godine jasno i potvrdio. U međuvremenu je Titu vjerno državno i partijsk
vodstvo mobiliziralo jugoslavensko društvo u znaku samoobrane. Paralelno s time dr
žavni teror je svoje protivnike zastrašivao metodama udomaćenim u Sovjetskom Savezu
Hrvate je inače manje pogađao raskid s Moskvom nego Srbe, ili posebno Crno
gorce, jer je u redovima hrvatskih komunista bilo manje onih koji su se zauzimali z
Staljina, a vjerojatno i iz povijesnih razloga manje ih je simpatiziralo s Moskvom (kod
Slovenaca ili Albanaca još i od toga manje)." Pod optužbom da su podupirali Rezolu:
ciju Informbiroa uhićeno je ukupno 2558 hrvatskih komunista, što je — poput broje
članova KPH pod sličnim optužbama, odnosno broja osoba izbačenih iz partije — bilo
47 Banac, Ivo: With Stalin, against Tito, Cominformist Splits in Yugoslav Communism, lthaca-N.Y., 1988., str. 14
149. i 150.—151. Banac je svoje nizove podataka sastavio temeljem djela Radonjić, Radovan: /egubljena orijentacija
(Beograd, 1985.), no i noviji autori prenose slične podatke: Radelić 2006., str. 271.—275., odnosno Goldsteli
2008., str. 452.—453.
manje od jugoslavenskoga prosjeka. Iz KPH je u razdoblju od 1948. do 1952. godine

pod spomenutom optužbom isključeno ukupno 4140 članova. U Jugoslaviji je otprilike
55 tisuća članova partije — djelomično opravdano, no često puta neopravdano (Ranko-
vić je kasnije priznao skoro polovica)“ — proglašeno informbiroovcima, što je značilo
isključenje iz KPJ (potonjom kaznom kažnjeno je 60 tisuća članova partije), no njih oko
16 tisuća je završilo i u zatvoru.
Tito i njegovi suradnici s partijskim su se neprijateljima obračunali u duhu pravih
staljinista. Goli otok koji se nalazi u hrvatskom otočju, te obližnji Sveti Grgur slijedili
su uzor sovjetskoga gulaga, stražari koji su dolazili iz redova Udbe mučili su i ponižavali
robijaše (npr. morali bi premlaćivati jedni druge, robijaše bi postrojili u špalir te bi oni
trebali tući novopridošle, ili stare zatvorenike koji bi samovoljom stražara bili osuđeni
na takvu kaznu), s njima se postupalo nehumano, te su, povrh loših uvjeta bili prisiljeni
na težak i često puta potpuno besmisleni fizički rad (npr. za vrijeme najveće ljetne žege
trebali bi prenositi veliku hrpu kamenja s jednog mjesta na drugo, a potom natrag, a
usput im ne bi dali ni kapi vode). Od 2022 hrvatska informbiroovca koji su služili kaznu
na Golom otoku, zbog bolesti dobivenih uslijed mučenja ili zlostavljanja i zbog iscrplju-
jućeg rada umrlo je njih 68 (ukupno je od cca. 15 tisuća zatočenika živote izgubilo njih
četiristotinjak). Prema nekim biografima Tito nije imao saznanja o uvjetima na Golom
otoku, no ja sam mišljenja da ga sudbina zarobljenika nije ni zanimala. Oni su u očima
diktatora bili neprijatelji naroda (čitaj: partijske države) prema kojima (kako ranije ni
prema ratnim neprijateljima) nije imao milosti. List CK KPH, Naprijed, u svom broju
od 24. veljače 1950. godine prenosi izjavu Tita:
»Revolucija je surova stvar. Mi je, doduše, želimo provesti sa čim manje žrtava, sa čim manje
teškoća, ali ako bi se nešto ispriječilo pred nama na tom putu, to mora da se pokori, to mora
nestati«.?
Zatvorski je otok nakon 1959. godine službeno primao već samo obične zatvoreni-
ke, no u stvarnosti je i kasnije među njima bilo i političkih zatvorenika.
Međutim, Tito i partijsko vodstvo nisu se služili samo sredstvima zastrašivanja. On
je na kraju uspio većinu stanovništva privući uz sebe protiv moskovskih težnji što je pri-
mjerice prema jednom suvremenom britanskom diplomatskom izvješću vjerojatno du-
govao i posebno velikom strahu od Rusa koji je vladao među hrvatskim stanovništvom.
Većina naroda se tako stvarno zauzela za Titov kurs koji je zagovarao neovisnost. Na to
ukazuje i činjenica da je između 1948. i 1952. godine članstvo KPJ poraslo sa 448 tisuća
na 779 tisuća. Tito je primanje novih članova podupirao zasigurno dijelom i kako bi
osvježio svoju stranku, te kako bi i prema društvu signalizirao rast potpore koju uživa,
a ujedno i jačanje njegove moći. No u toj potpori je vjerojatno određenu ulogu imalo
i što je time unutar KPJ mogao pretvoriti u manjinu stare članove, učlanjene prije i za
48 A. Sajti Enikó: 7220, 2000.. str. 289.

| 49 Spehnjak, Katarina: Javnosti propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945—1952., Hrvatski institut
za povijest, Zagreb, 2002., str. 114. Tu punokrvnu staljinističku izjavu Tita citira i Radelić, (Radelić 2006., str. 68.)
50 Juhász József 1999., str. 130. |
vrijeme rata, među kojima je potencijalno bio veći broj eventualnih tajnih pristalica ne.
kadašnje braće po oružju, Sovjetskoga Saveza i Staljina. Tijekom pretvaranja u masovnu
stranku KPH je bio manje izbirljiv pri primitku članova: nakon 1948. godine u partiju
su primljene i osobe koje su ranije služile u oružanim snagama NDH (naravno, zasigur-
no nekadašnji regruti ili oni koji nisu imali viši čin, odnosno nisu igrali važniju ulogu u
ustaškom aparatu). U godinama neposredno nakon rata to je bilo nezamislivo, tada je
partija još čuvala predvodnički karakter, te, u svakom slučaju (barem u Hrvatskoj) nije
pustio u svoje redove nikoga tko bi se vezivao uz prethodni reZim.?!
Titov režim nije oslabio, što dokazuje i to da kada su u srpnju 1948. godine dvije ustaš-
ke diverzantske skupine od otprilike pedeset osoba prodrle u zemlju pod vodstvom Ljuba
Miloša, jednog od bivših zapovjednika logora u Jasenovcu (postoje i pretpostavke da su ak-
ciju podupirali Sovjeti)**, a jugoslavenska ih je policija sve vrlo brzo uhitila. Većina članova
grupe osuđena je na smrt i smaknuta, samo su najmlađi osuđeni na višedesetljetni zatvor.
No, raskid sa Sovjetskim Savezom nije imao samo unutarnje i vanjskopolitičke po-
sljedice nego je teško utjecao i na jugoslavensko gospodarstvo. Odlučujuća većina ju-
goslavenskog vanjskotrgovinskog prometa se naime odvijala sa Sovjetskim Savezom i
istočnoeuropskim saveznicima, te je jugoslavenska industrija u roku od nekoliko godina
postala ovisnom o uvozu sovjetskih sirovina i energije. U idejama prvog petogodišnjeg
plana o snažnoj industrijalizaciji velika uloga bila je namijenjena sovjetskoj pomoći. Ali
plan su bili prinuđeni izmijeniti u nastaloj situaciji.
Istovremeno, Tito i jugoslavenski čelnici, ne bi li kako Sovjetima, tako i svjetskoj
(ljevičarskoj) javnosti dokazali neutemeljenost optužbi (o revizionizmu) izrečenih protiv
njih, donijeli su odluku koja itekako prati Staljinov primjer: 1948.—1949. godine zapo-
čela je prisilna kolektivizacija poljoprivrede tijekom koje se u kolektivna gospodarstva
utemeljena po sovjetskom uzoru (njihovo ime u Jugoslaviji bilo je zadruga) prisilnim
sredstvima učlanjivalo seljake kojima je zemlja podijeljena jedva prije tri godine. Ulazak
u zadruge pospješili su i prisilan otkup poljoprivrednih proizvoda u nepodnošljivim,
nerealnim količinama čime se obrušivalo na privatne proizvođače (tijekom čega bi od
poljoprivrednika često oduzeli čak i sjeme za sjetvu, a primjenjivane su i metode metenja
tavana dobro poznate u Mađarskoj), nadalje teror Udbe, masovna uhićenja, maltretira-
nja seljaka. U Đakovačkom kotaru 1950. godine nije se smatrao pravim revolucionarom
onaj tko ne bi udarcima pospješivao seljake u povećanju predaje poljoprivrednih proi-
zvoda na obvezni otkup, dok je jedna od lokalnih drugarica udarcima nogom u trbuh
»poticala« seljakinje na predaju poljoprivrednih proizvoda naobvezan otkup.** Samo u
Slavoniji je 1949. godine policija u sukobima zbog obveznog otkupa poljoprivrednih -
proizvoda ubila pedeset seljaka. Kasnije je i sam ministar unutarnjih poslova Ranković |
51 Npr. 1949. godine je od članstva KPH u kotaru Zlatar njih 128 služilo u vojsci NDH, ali primljena su i dvojici
bivših ustaša (Radelić 2006., str. 255.)
52 Goldstein, Ivo: Hrvatska povijest, Novi liber, Zagreb, 2003., str. 320.
53 Goldstein 2008., str. 433. New York Times je u kolovozu 1951. — (pozivajući se na lokalni izvor) — objavio kako:
policija teretnim vozilima blokira bogatija sela za vrijeme žetve te tako oduzima od seljaka količinu žitarica koju
država zahtijeva.
= Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 489
riznao kako je u selima više od 40 (!) posto uhićenja bilo nezakonito čak i prema zako-
nima diktature (u tri kotara Istočne Slavonije Udba je uhitila svakog petog muškarca).
Broj je zadruga, sukladno težnji Komunističke partije Jugoslavije (i naravno podružni-
ce, KPH) nakon toga brzo rastao: dok je 1947. godine u Hrvatskoj bilo tek 131, 1948. go-
dine 327 »zadruga«, a 1949. godine funkcioniralo je već 1589 zadruga sovjetskoga tipa.
Zbog prisilne kolektivizacije poljoprivrede opala je proizvodnja, a situaciju su po-
. goršale dvije sušne godine, te je tako do 1950. i 1951. godine u državi došlo do nestašice
hrane, au pojedinim krajevima čak i do gladi. Na području bivše Vojne krajine Hrvatske
oko Slunja) te u bosanskoj tzv. Cazinskoj krajini je u svibnju 1950. godine došlo i do
mm
spontanih seljačkih ustanaka; zbog toga je smaknuto 18 seljaka, ali ustanak je jugosla-
. vensko vodstvo iskoristilo i za obračun unutar partije. Još iste godine više vođa KPH
srpskog podrijetla, sa slavnom partizanskom prošlosti (Dušan Brkić, Rade Žigić, Stanko
Opačić-Canica), proglašeno je informbiroovcima i isključeno je iz partije (Žigić je dos-
o pio na Goli otok i nije živ izašao iz logora). Ipak, vodilo se računa da na njihove dužnosti
- dodu komunisti također srpskoga podrijetla.?*
Jugoslavensko je vodstvo na kraju uvidjelo kako ide krivim putem: već 1951. go-
dine usporena je kolektivizacija, te kada je 1953. godine u znaku unutarnjopolitičkog
- zatopljenja omogućeno raspuštanje zadruga, seljaci su brzo iskoristili mogućnost te je
do kraja godine na hrvatskom području ostala svega 291 zadruga. Vlast nakon toga više
nije pokušavala kolektivizirati poljoprivredu, no nepovjerenje prema seljacima od strane
partije nije prestalo: pojedinačno vlasništvo nad zemljom maksimizirano je na svega 10
hektara. Maloposjednici su i kasnije bili samo tolerirani, a propaganda je hvalila rezulta-
te državnih poljoprivrednih gospodarstava. Njihovi indeksi produktivnosti proizvodnje
su zasigurno bili viši od malih posjeda, barem počevši od šezdesetih godina. Propagan-
disti su jedino smetnuli s uma da su jačanje privatnih gospodarstava sprječavale same
- komunističke vlasti. Inače, hrvatska poljoprivreda pedesetih godina nije dostigla rezul-
tate koje je imala za vrijeme kraljevske Jugoslavije (suprotno industrijskoj proizvodnji
. koju je država favorizirala i koja je već krajem 1940—ih godina na mnogim područjima
imala bolje pokazatelje negoli krajem 1930-ih godina). Uspjeh jugoslavenske, a u njemu
i hrvatske poljoprivrede odskočio je tek u drugoj polovici 1960—ih godina, jer je tada
pomoću više mjera pobuden interes seljaka za povećanjem proizvodnje, a i tehnička ra-
- zina rada je porasla kada je zahvaljujući reformama 1965. godine i privatnim gospodar-
- Svima dopuštena nabava i posjedovanje traktora i druge poljoprivredne mehanizacije.?*
. Nepovjerenje između seljaštva i komunističke partije cijelo je vrijeme ostalo uzajamno:
još i 1969. godine u 600 tisuća hrvatskih seljačkih gospodarstava komunistička je partija
imala svega 9500 članova.
54 Maticka, Marijan: Hrvatskoj seljaštvo i politika kolektivizacije (1945—1953) u: Spomenice Ljube Bobana, Zagreb,
1996., str. 365.—374.
55 Matković, Hrvoje: Povijest Jugoslavije, Hrvatski pogled, Zagreb, 1998., str. 304.
56 Bilandžić, Dušan 1999., str. 437.—439.
57 Radelić 2006., str. 325. 1945. godine su među partizanima većinu članova partije činili seljaci, istina, većina njih
nije ostala u poljoprivredi.
Titova država je 1948. godine još bila u prilično napetim odnosima sa Zapadom,
Stoga se Jugoslavija neposredno nakon raskida sa Staljinom i sovjetskim blokom našla u
međunarodnoj izolaciji. Ustvari, kako Tito, tako i Staljin su se preračunali. Tito izvor.
no uopće nije htio prekinuti s prvom socijalističkom zemljom svijeta koju je smatrao
uzorom, nije međutim mislio da će njegova težnja za samostalnošću izazvati tako oštru
sovjetsku reakciju, dok Staljin izvorno nije htio isključiti Jugoslaviju iz sovjetskoga bloka
nego upravo suprotno: htio ju je čvršće uklopiti u sovjetski blok u nastajanju. Titova je
država u prvo vrijeme platila visoku cijenu za samostalnost: gospodarska situacija je po-
stala teškom, životni standard koji je poslije rata polako postao podnošljivim, strmogla-
"vo je padao. Na kraju je Tito bio prisiljen prihvatiti pomoć Zapada, iako je netom ranije
još gordo odbio Marshallov plan. No slijedom hladnoratovske logike su kako Sjedinjene
Države, tako i Velika Britanija i druge zapadne zemlje tijekom 1949. godine nakon krat-
kog oklijevanja odlučile pomoći Jugoslaviji, štoviše tako, da Titu nisu postavile nepri-
hvatljive uvjete: pomoć nisu uvjetovale suštinskim političkim promjenama, te ne samo
što nisu zahtijevale promjenu režima, nego su čak ograničile i potporu jugoslavenskim
emigrantskim organizacijama.
Od pojavljivanja modela socijalističkog samoupravljanja do

gospodarskih reformi 1965. godine
lako su se Tito i ekipa hrabro usprotivili Sovjetima, a i unutarpartijske (stvarne ili pred-
mnijevane) unutarnje neprijatelje su udaljili iz blizine vlasti, kako pred jugoslavenskom
unutarnjom, tako i pred međunarodnom (naravno samo ljevičarskom) javnosti trebalo
je opravdati napeti odnos s vodećom socijalističkom zemljom i njegovim taborom, a
koji se pokazao trajnim. Nije moglo biti ni riječi o restauriranju kapitalizma ili uvođenju
građanske demokracije, KPJ se nije želio odreći vlasti stečene po cijenu velikih žrtava.
S obzirom da ni Zapad nije forsirao izmjenu političkog uređenja u Jugoslaviji, a i svo-
ju pomoć nije uvjetovao ideološkim očekivanjima, ili uvođenjem političkih promjena,
Tito i partijsko vodstvo mirno su se mogli odlučiti za očuvanje socijalističkoga modela.
Pitanje je bilo jedino u čemu se razlikuje jugoslavenski model od sovjetskoga i može li
se uopće graditi socijalizam koji odstupa od lenjinsko-staljinskoga modela. Odgovor
su na kraju dali ideolozi KPJ, Milovan Đilas, Edvard Kardelj i Boris Kidrič, izradom
modela socijalističkoga samoupravljanja. Posegnuli su za Marxovim učenjima i smatrali
su kako umjesto staljinističkoga modela jake partijske države u kojoj se radnici kao
najamni radnici države otuđuju od vlasti, u skladu s teorijom o odumiranju države po-
stupno treba vratiti u ruke radnika političku vlast, a kao gospodarski preduvjet, državno
vlasništvo treba pretvoriti u društveno vlasništvo (kako bi radnici prakticirali prava nad
društvenim vlasništvom). Tim ideologa uvjerio je Tita u nužnost promjena (navodno je
najteže prihvatio preimenovanje KPJ u Savez Komunista Jugoslavije, ali na kraju se na
VI. kongresu partije 1952. godine i to dogodilo).
Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 49]
Tito je u svibnju 1949. godine u govoru održanom na sjednici Skupštine u Beogra-

du iznio teoriju samoupravljanja te je time odredio zadaće. Kao prvi korak provedbe u
raksi načela koje je jako lijepo zvučalo, u proizvodnim pogonima su počevši od prosin-
ca 1949. godine utemeljena radnička vijeća. Prvo jugoslavensko radničko vijeće u Hr-
vatskoj osnovano je u cementari u Solinu kod Splita, 29. prosinca 1949. godine. Kako je
to pisalo na tamošnjoj spomen ploči, time je ostvarena Marxova krilatica da tvornica pri-
ada radnicima. Iako su izvorno vlasti odredile manji broj poduzeća za uspostavljanje
radničkih vijeća, ona su počela nicati kao gljive poslije kiše, te je na kraju u ljeto 1950.
godine radničko samoupravljanje uneseno u zakon. Sljedeća mjera bila je decentrali-
zacija previše centralizirane države, te povećanje djelokruga lokalne uprave (narodnih
odbora). U stvarnosti se kasnije pokazalo kako se partija ne odriče ni kontrole društva,
ni kontrole gospodarstva, te da socijalističko samoupravljanje u praksi nije rezultiralo
prestankom partijske države. No u početku su mnogi bili mišljenja da se proces odumi-
ranja države može čak i ubrzati. Milovan Đilas je svojim člancima objavljenim krajem
1953. godine u partijskom listu Borba pozivao na daljnje demokratiziranje sustava, no
Tiro ni tada, ni kasnije nije želio provesti stvarne izmjene u sustavu. Malobrojni hrvatski
simpatizeri Đilasa, kao direktor zagrebačkoga Narodnog lista Milan Despot smijenjeni
su, dok je njegov najodaniji pristalica Marijan Stilinović, voditelj Agitropa CK KPH
umirovljen, a zatim i isključen iz partije.?
Samoupravni socijalizam društvu nije donio stvarno samoupravljanje, on je ostao
formalno posebnom jugoslavenskom varijantom socijalističkoga režima sovjetskoga tipa
ukojem je komunistička partija cijelo vrijeme sačuvala monopol vođenja i upravljanja.
Kako je to József Juhász spretno formulirao:
»'Jugoslavenska varijanta samoupravljanja koja je ustvari postojala samo ideološki nije se pokaza-
la snagom obnove, nego samo posebnim putom koji vodi u slijepu ulicu državnoga socijalizma.«*
Obračuni unutar partije (suprotno čistkama 1948.—1949.) nisu imali veći utjecaj
na unutarnjopolitičku situaciju, na tom je području tih godina došlo do osjetljivog po-
puštanja, počevši od kulture do svakodnevnoga života. Kao što smo već spomenuli, na
javni moral u ruralnim područjima posebno je pozitivno utjecalo zaustavljanje nasilne
kolektivizacije nakon 1951. godine, odnosno raspuštanje većine poljoprivrednih zadru-
ga 1953. godine. Jačanje vanjskopolitičkoga položaja Jugoslavije te zapadnu podršku
dobro je demonstrirao Titov posjet Londonu 1953. godine tijekom kojeg je primljen s
najvećim poštovanjem, a susreo se i s kraljicom. Churchill je ranije nesuglasice prepustio
zaboravu te se prema Titu odnosio kao prema suborcu iz zajedničke antifašističke borbe
-58 Matković: Povijest Jugoslavije, 1998., su. 307.

59 Dilasovo otvaranje imao je i drugi učinak. Nastup Miroslava Krleže na drugom kongresu jugoslavenskih pisaca
1952. godine u Ljubljani značio je prekid sa socijalističkim realizmom, a to je Đilas podupirao. Počevši otada u
književnosti i likovnoj umjetnosti uočljiva je liberalizacija. Na početku je i Bakarić podupirao Đilasa, ali na vrijeme
se vratio Titu kada je osjetio da vrhovni vođa više ne želi daljnju reformu sustava. (Radelić 2006., str. 292.—296.)
60. Juhász Jozsef, Pasictól Titóig, u: Szabolcs Ottó szerk: Párbuzamos politikai portrćk Kelet—Rozep és Kelei-Európdból,
Budapest, 1994., str. 56.
492 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO D AN AS
u Drugom svjetskom ratu. No Tito je unatoč velikom prijateljevanju sa zapadnjaci.

ma s radošću primio 1955. godine mirovnu ponudu Hruščova, te je brzo normalizirao
odnose sa Sovjetskim Savezom. Paralelno s time je, međutim, usporio i proces unutar.
nje demokratizacije. Prijelazno ublažavanje između 1950. i 1954. godine zamijenilo je
prevladavanje protureformskog centralističkoga i unitarističkog smjera, te je kontrolna
uloga centra ublažena tek šezdesetih godina. U tom razdoblju pritisak koji se nadvio nad
Hrvatima donekle je pokušavao ublažiti Vladimir Bakarić, komunistički čelnik hrvar.
skoga podrijetla.
Zapadne su sile ubrzo nakon pozitivnog obrata u sovjetsko-jugoslavenskim odno.
sima zaustavile potporu Jugoslaviji, što je značio kraj uspona nazvanog i jugoslavensko
gospodarsko čudo. Stoga je došlo do prvoga pokušaja gospodarske reforme, iako jeto
1961. godine zamrlo. Šezdesetih godina je ipak došlo do zatopljenja odnosa, što jeu
prvom redu koristilo hrvatskoj kulturi i duhovnomu životu. Hrvatski su intelektualci
1967. godine digli glas protiv unitarističkih nastojanja (koja su za cilj imala nasilno inte
griranje srpskoga i hrvatskoga jezika) te su stali u zaštitu hrvatske nacionalne kulture čije
je pojedine dijelove, npr. dubrovačku renesansnu i baroknu književnost Beograd želio
prisvojiti (to je zapravo bio samo nastavak, odnosno oživljavanje borbe za nacionalnu
kulturu u 19. stoljeću odnosno između dva rata). Naravno, u razdoblju između 1945,
i 1966. glavni problem kulturne politike nije bilo nacionalno pitanje.5 Do stvarnih
promjena došlo je nakon 1966. godine kada je pao Aleksandar Ranković, zloglasni vođa
Udbe koji je od početka šezdesetih godina sve više bio pod utjecajem srpskih nacionali-
sta. Nakon njegova uklanjanja Tito je likvidirao, odnosno preobrazio i Udbu.
Mađarsko—jugoslavenski odnosi 1945.—1956.

Nakon Drugog svjetskog rata Mađarska je od svih susjeda prvo s Jugoslavijom uspjela
normalizirati odnose.“ U početku, 1945. još i nakon završetka ratnih operacija Jugo-
slaveni su se neprijateljski odnosili prema Mađarskoj. Kao što smo već spomenuli, u
Beogradu se pojavila i ideja o potpunom iseljavanju mađarske manjine. Ipak, mađarsko-
jugoslavenski odnosi su se unatoč teškomu nasljeđu iz svjetskoga rata (novosadski »hlad-
ni dani«, a zatim »krvna osveta« u Bačkoj) razvijali u pozitivnom smjeru, i to ne toliko
zahvaljujući naporima mađarske diplomacije koliko ambicijama Jugoslavije da postane
regionalnom silom. Naime, jugoslavenska partijska elita i osobno maršal Tito namijenili
su vodeću ulogu svojoj zemlji u regiji i taj su cilj nastojali postići, odnosno poduprijeti,
61 Društvena mobilnost je u prvom razdoblju bila prilično velika, nastao je novi sloj službenika, a malobrojni inte-
lektualci partije su, uz ideološki odgoj, kadrovima izdignutim iz nižih slojeva podučavali i kulturu ponašanja. U.
uredima su izdane posebne upute u interesu poštivanja i usvajanja pravila ponašanja i bontona (npr. zabranjeno je.
bacanje smeća, bacanje opušaka ili šibica u uredu, pljuvanje po podu, ali novopečenu birokraciju trebalo je naučiti
i kako se treba pravilno služiti toaletom). Kamberović, Husnija: Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od :
1945. do 1950., Tešanj, 2000., str. 15. Slične primjere možemo pronaći i u Hrvatskoj. (Radelić 2006., str. 233.)
62 O madarsko-jugoslavenskim odnosima čiji je razvoj do 1948. godine bio obećavajući, vidi: Krisztov Lazo: A f
kelet-európai nćpi demokrdcidk együttmükódéséról 1944-1948, Társadalomtudományi Intézet, Budapest, 1972.
493
pripremiti različitim konfederacijskim i federacijskim idejama, planovima (u Beogradu

se pojavila ideja jugoslavensko-albanske federacije, te jugoslavensko-bugarske, a čak i
jugoslavensko-madarske konfederacije). Zbog toga je jugoslavensko vodstvo samo ini-
ciralo poboljšanje odnosa, što je i mađarskoj diplomaciji, koja je tada bila u vrlo teško
siruaciji, itekako dobro došlo.
Tijekom uspona madarsko-jugoslavenskih odnosa vrhunac je značio posjet Tita
Mađarskoj 1947. godine. No lijepo razvijajućim odnosima Beograda i Budimpešte jed-
nim je potezom stao na kraj sovjetsko—jugoslavenski konflikt 1948. godine, razlozi ko-
jeg, suprotno onodobnom službenom stajalištu Moskve nisu bili ideološki (titoističko je
vodstvo do početka 1950-ih godina služanjski kopiralo staljinistički model sovjetskoga
državnog uređenja, te je tek nakon raskida sa Sovjetskim Savezom izradilo teoriju i prak-
su samoupravnoga socijalizma). Upravo su spomenute jugoslavenske težnje za autono-
mijom odnosno regionalne težnje izazvale oštru sovjetsku reakciju protiv »titoističke
klike« jer staljinistička supersila nije željela vidjeti konkurentni centar moći u prostoru
koji je smatrala svojom zonom utjecaja, čak i ako dotičnu zemlju vode vjerni komunisti.
> Komunisti pod vodstvom Rákosija koji su upravo tih mjeseci stekli potpunu politič-
ku vlast u Mađarskoj, u sovjetsko—jugoslavenskom konfliktu su, naravno, stali uz Sovjet-
ski Savez, što je automatski povuklo za sobom i brzo pogoršanje mađarsko—jugoslaven-
skih odnosa, te prvo prekid međupartijskih, a 1949. godine skoro i potpuno ukidanje
međudržavnih odnosa. lako i dalje nemamo uvjerljive dokaze da je Staljin doista htio
napasti Jugoslaviju, činjenica je da je znatan dio oružanih snaga susjednih socijalističkih
ržava pregrupiran na granice jugoslavenske države, tako npr. (prema jugoslavenskim
podacima) sedam od trinaest mađarskih divizija.“
. Mađarsko je vodstvo aktivno sudjelovalo u protujugoslavenskom djelovanju pod
upravljanjem Sovjeta, s obzirom da se spremno željelo prilagoditi očekivanjima Moskve.
Kasnija jugoslavenska tvrdnja da se Mátyás Rákosi možda ponadao da bi nakon raspada
Jugoslavije Hrvatsku mogao pripojiti Mađarskoj kako bi mogao obnoviti veliku srednjo-
europsku državu sličnu Habsburškoj Monarhiji, vjerojatno ipak spada u svijet bajki.“
Tito i jugoslavenska partijska elita su posebno zamjerali na snažnom protujugoslaven-
stvu mađarskoga vodstva jer su smatrali kako se mađarska vlada pokazala nezahvalnom,
naime ranije, nakon rata, Jugoslavija je učinila pozitivne korake prema Mađarskoj (to je
naravno bio i pokušaj vršenja jugoslavenskoga utjecaja na mađarsku politiku, što je npr.
u slučaju južnoslavenske manjine u Mađarskoj značilo i direktno uplitanje). Narednih
godina madarsko-jugoslavenski odnosi bili su vrlo napeti, zabilježen je cijeli niz teških
65 Dedijer 1979., 3. svezak, str. 332. I s mađarske strane bilo je onih koji su tvrdili da su postojali sovjetski planovi
za napad, te da su u njemu trebale sudjelovati i mađarske postrojbe, npr. Király Bćla: Honvédségból népbadsereg,
1989, Budapest, no novija istraživanja to nisu potvrdila. Vidi: Ritter, László: War on Titos Yugoslavia? The Hun-
garian army in early cold war soviet strategies. www.isu.etho.ch/phpe, zadnje preuzimanje 23. 11. 2010., odno-
sno Vukman, Péter: Moguénost sovjetskoga vojnog napada na Jugoslaviju po britanskim arhivskim dokumentima
(1948-1953), u: Tokovi istorije, 1—2. veljače 2009., str. 165.—176.
To je spomenuo Vladimir Dedijer, već u razdoblju iza Titove smrti kada su u srbijanskoj javnosti postale svakodnev-
nim najrazličitije fantastične teorije zavjere. (Dedijer, V.: Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Beograd, 1984.,
3. svezak, str. 418.)
incidenata na granici, iako je za iste bila odgovorna katkad jedna, a katkad druga strana,
Napetost između dviju zemalja također je povećavao i cijeli niz represivnih mjera protiy
Hrvata, Srba i Slovenaca u Mađarskoj (montirani procesi, deportacije, itd.), te aktivna
uloga u propagandističkoj kampanji protiv Jugoslavije mnogobrojnih staljinističkih ju.
goslavenskih emigranata koje je mađarska vlada prihvatila.
Nakon Staljinove smrti u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima došlo je do popu.
štanja, no to nije pratilo brzo poboljšanje u odnosima Budimpešte i Beograda. I to iz
razloga što je na čelu Partije mađarskih trudbenika stajalo isto Rákosijevo vodstvo koje
je konstruiralo montirani proces protiv Rajka i koje je općenito bilo odgovorno za čak
snažnije pogoršanje odnosa između dviju zemalja u razdoblju od 1948. do 1953. godine,
možda i od onoga što su Sovjeti očekivali (barem su to Jugoslaveni tako doživjeli). lako
je prva vlada Imrea Nagya nastojala poboljšati odnose Budimpešte i Beograda, te je to i
u međudržavnim odnosima donijelo pozitivne promjene, odnosi dviju komunističkih
partija nisu ponovno uspostavljeni sve dok je na čelu Partije mađarskih trudbenika stajao
Rákosi, to jest sve do srpnja 1956. godine (dapače, 1955. godine, nakon smjene Imre
Nagya i »ljevičarskoga« obrata Rákosijevih i poboljšanje odnosa dviju država je osjetno
usporeno). Čak i nakon smjene Rákosija koga Tito izričito nije trpio, novi mađarski stra-
nački čelnik Ernó Geró je za ponovno uspostavljanje odnosa Partije mađarskih trudbe-
nika i jugoslavenske »sestrinske stranke« trebao pomoć i u obliku intervencije sovjetsko-
ga partijskog vodstva. 1955.—1956. došlo je do normalizacije sovjetsko-jugoslavenskih
partijskih i državnih odnosa, iako ne na starim temeljima: i SKJ i Jugoslavija ostali su
nezavisni od KPSS, odnosno od Moskve.
Dok je vodstvo mađarske partije bilo nepovjerljivo prema Jugoslavenima, u krugu
intelektualaca bliskih Imreu Nagyu, dapače i u krugu širih slojeva mađarskoga društva
jugoslavenski primjer — s jedne strane očuvanje neovisnosti spram Moskve, s druge
strane model samoupravnoga socijalizma — bio je vrlo popularan. O tome svjedoči npr.
čuveni debatni dan o Jugoslaviji Kružoka Petófi, a ni uspostavljanje radničkih vijeća u
danima revolucije nije bilo neovisno o utjecaju modela samoupravnoga socijalizma. No
praćenje jugoslavenskoga obrasca bilo je spontano, te se ne može dokazati kasnija optuž-
ba sovjetskoga vodstva iznesena za vrijeme sovjetsko—jugoslavenskih napetosti zbog pri-
hvaćanja grupe Imrea Nagya u jugoslavensko veleposlanstvo u Budimpešti, prema kojoj
su Tito i njegovi imali udjela u pripremi događaja u Mađarskoj 1956. godine (drugo je
pitanje što bi se Tito veselio uspostavljanju neovisne Mađarske, ali pod komunističkim
vodstvom). Osim toga, radnička vijeća uspostavljena od strane revolucije ustvari su bile
manifestacije demokratskog samoorganiziranja mađarskog radništva, suprotno istoime-
nim južnim kolegama na koje su manje-više tijela KPJ kontinuirano provodili utjecaj.
65 Sovjeti su — bar prema prisjećanju jugoslavenskoga veleposlanika u Moskvi Mićunovića — neočekivano, iznenad-
no 2. listopada 1956. spojili Tita koji je ljetovao u Krimu s Ernóom Geróom. (Vidi: Mićunović, Veljko: Moskovske
godine 1956/1958., SN Liber, Zagreb, 1977., str. 141.) Knjiga je u skraćenoj verziji objavljena i na madarskomu
jeziku pod naslovom: 7720 kovete voltam (Interart, Budapest, 1990.). Ja sam se poslužio izvornim, zagrebačkim iz-
2.—3. studenog 1956. godine, iz kojeg saznajemo kako je Tito sovjetskomu partijskom glavnom sekretaru predložio
da se Jánosa Kádára postavi za novog vođu Mađarske umjesto Ferenca Miinnicha koji se Sovjetima više dopadao.
Inače, Jugoslaveni su bili svjesni da među Mađarima mnogi simpatiziraju s jugoslaven-

skim putom u socijalizam (odnosno u većoj mjeri s onom idealiziranom slikom koja je
u Mađara stvorena o njemu).
Tito i Mađarska revolucija 1956. godine

Jugoslavenska, a tako i hrvatska javnost, od početka listopada pokazala je živo zanimanje
za Mađarsku.“ To je samo djelomično bila posljedica madarsko-jugoslavenskih me-
dustranackih usuglašavanja, pokušaja pomirbe koji su se vodili iza kulisa uz sovjetsko
posredovanje. Mađarska unutarnja politika je učinila zaokret koji je izazvao zanimanje
jugoslavenskih novinara, odnosno tamošnje javnosti (istina, jugoslavenski je tisak već
i nakon Rákosijeva pada s većom pozornošću pratio događaje u Mađarskoj: novinar
zagrebačkoga Vjesnika, Đorđe Zelmanović, još je krajem kolovoza napravio intervju s
novim generalnim sekretarom Partije mađarskih trudbenika Ernóom Geróom, što je u
skraćenom obliku u rujnu prenio i list Szabad Nép). Rehabilitacija i ponovno pokapanje
Lászlóa Rajka i njegovih suradnika optuženih za suradnju s Titom, zatim osuđenih u
montiranom procesu i pogubljenih, živo su zanimali jugoslavensku javnost, što je shvat-
ljivo, sjetimo se samo uloge suđenja Rajku u odnosima između Jugoslavije i sovjetskoga
bloka. Zagrebački mediji su u prvim danima listopada 1956. godine ponovno posvetili
veliku pozornost rehabilitiranju Rajka i njegovih suradnika, s obzirom da je to imalo
važnu ulogu u normalizaciji odnosa između Mađarske i Jugoslavije (kako je 1949. go-
dine suđenje pridonijelo i velikom pogoršanju odnosa). I Narodni list, i Vjesnik detaljno
su izvještavali o događajima. S obzirom da su hrvatski (jugoslavenski) mediji vjerno
odražavali odnos Tita i partijskoga vodstva prema mađarskim događajima, valja preko
njih prikazati jugoslavenski odnos prema mađarskoj revoluciji.
Nakon što je mađarsko vodstvo 6. listopada i službeno najavilo da će na čelu s
Geróom mađarsko partijsko i državno izaslanstvo narednih dana službeno posjetiti Ju-
goslaviju, u zagrebačkim medijima se spektakularno povećao broj napisa vezanih uz Ma-
darsku. Vijest o posjetu koji se trebao dogoditi 15. tekućeg mjeseca Vjesnik je prenio još
isti dan u svom drugom izdanju, dok ga je Narodni list objavio sljedeći dan, 7. listopada,
u nedjeljnom izdanju. Gotovo svakoga dana objavljivane su vijesti o Mađarskoj, o poli-
tičkoj, gospodarskoj, kulturnoj suradnji odnosno o rastućim gospodarskim odnosima.
Narodni list je 9. listopada izvijestio da će zagrebački folklorni ansambl Lado gostovati
u Budimpešti. 10. listopada objavio je da se Geró vratio iz Moskve u Budimpeštu. Isti
66 O madarsko-jugoslavenskim odnosima 1956. vidi: Zratok a magyar-jugoszldv kapcsolatok tortćnetćhez. Magyar—ju-

goszláv kapcsolatok 1956. Dokumentumok, 1—2. svezak, uredili i uvodnu studiju (Madarsko-jugoslavenski odnosi
1956.) napisali: Kiss József, Ripp Zoltán i Vida István; objavljeno još: u seriji B. izdanja /ratok a magyar diplomácia
tórténtébez, 1956-1989. (urednici serije: Ormos Mária i Vida István), MTA Jelenkor—-kutató Bizottság, Budapest,
1995.
O izvješćima jugoslavenskih hrvatskih medija te medija hrvatske emigracije na zapadu o događajima 1956. vidi:
Sokcsevits Dénes: Az 1956—os magyar forradalom a horvát sajtó tükrében, Limes, 3, 2006., str. 95.—107.
dan je objavio da je na sjednici saveza mađarskih partizana osuđen kult ličnosti, a 12.
listopada prenio je vijest o uhićenju u Budimpešti djelatnika mađarske službe državne
sigurnosti koji su sudjelovali u protuzakonitim djelima, 14. je citirao izjavu službenika
jugoslavenskoga veleposlanstva Branka Draškovića koji je u povodu rehabilitiranja i po.
novnog pokapanja Rajka hvalio odlučnost Partije mađarskih trudbenika u raščišćavanju
prošlosti, dok je na koncu 14. listopada, potpisom D.B., pod naslovom »Odlučnijim
korakom« objavljen opširan članak u kojem se uoči posjeta Geróa analiziraju situaci-
ja u Mađarskoj, odnosno madarsko-jugoslavenski odnosi nakon rehabilitacije Rajka ;
suradnika koji su pogubljeni kao »Titovi špijuni«. Prema komentatoru Narodnoga lista
mađarske narodne mase imale su značajnu ulogu u nedavnom unutarnjopolitičkom
zaokretu: »Pod pritiskom javnosti krenuli su novim putem demokratizacije, jačanja vla-
davine prava i potrebnih reformi«.
Vjesnik je tih dana također učestalo objavljivao napise mađarskoga konteksta, Tako
je npr. 6. listopada obavijestio o pregovorima mađarskih i jugoslavenskih vodoprivred-
nih stručnjaka, 8. listopada detaljno je izvijestio o ponovnom pokapanju Rajka i surad-
nika (citirao je i govore), 15. listopada priopćio je kako je Imre Nagy ponovno primljen
u Partiju mađarskih trudbenika, dok je članak uredništva o situaciji u Mađarskoj pod
naslovom »Ide na bolje« također objavljen u broju od 15. listopada — dakle pri dolasku
Geróa. Oba su zagrebačka dnevna lista 16. i 17. listopada, naravno, na naslovnicama
izvijestili o pregovorima mađarskog izaslanstva u Beogradu. Varodni listje 16. listopada
na 2. stranici objavio materijal o Mađarskoj: citirao je list /Vépszava, prema kojem Rákosi
nije bio prisiljen napustiti Mađarsku iz zdravstvenih razloga nego zbog grijehova poči-
njenih protiv socijalizma. Na istoj stranici urednik zagrebačkoga dnevnog lista iz Szabad
Nćpa odabrao je citate koji naglašavaju važnost posjeta mađarskoga izaslanstva Jugosla-
viji. U Vjesniku 16. listopada uz izvješće o beogradskom programu mađarskoga izaslan-
stva također na prvoj stranici, pozivajući se na Népszava, stoji: »Rákosi je suučesnik u
zločinima Farkasa«. Narodni list je 17. i 18. na prvoj stranici izvijestio o pregovorima
mađarskoga izaslanstva u Jugoslaviji, a zatim se 20. listopada posjet Geróovih Zagrebu
prethodni dan (19. listopada) također našao na naslovnoj stranici lista. Narodni list u
broju od 21. listopada u komentaru o situaciji u Budimpešti naglašava kako
»...madarska javnost sa simpatijama prati »dosljednu borbu rukovodilaca poljskih komunista i
poljskog naroda za što korjenitiju likvidaciju političkih, privrednih i moralnih ostataka sektaštva
i staljinizma...«
Jugoslavensko vodstvo, ali i jugoslavenski, a tako i hrvatski mediji osjetno su »na-

vijali« kako bi destaljinizacija započeta u socijalističkim zemljama uspjela (to su naime
Tito i suradnici s motrišta vanjskopolitičke situacije Jugoslavije smatrali važnim). Iz tog
je razloga Savez komunista Jugoslavije pozorno pratio promjene unutarnje politike u
Poljskoj i Mađarskoj, te je stoga ocijenio pozitivno jugoslavenski, pa tako i zagrebački
tisak — (bar na početku) obrat u Mađarskoj nakon 23. listopada. U zagrebačkim mediji-
ma su inače prva detaljnija izvješća o događajima 23. (odnosno 24.) listopada objavljeni
tek 25. listopada, — istina, kao udarna vijest, na naslovnici — koja su se temeljila na
službenim priopćenjima mađarske vlade, odnosno na vijestima Mađarskoga radija (tako

su govorila o »oružanom napadu kontrarevolucionarnih bandi«, o »banditima koji su
provalili u pogone i javne zgrade«). Vjesnik 25. listopada prenosi vijest o formiranju
novog Politbiroa Partije mađarskih trudbenika, prenosi imena novih članova Central-
nog rukovodstva stranke, detaljno informira o imenovanju Imre Nagya za premijera, te
podulje citira i radijski govor Imrea Nagya održan 24. listopada. Međutim, ne može biti
slučajnost da u istom broju Vjesnik objektivno izvještava o prosvjedima 23. listopada
te prenosi važne detalje iz govora Pćtera Veresa, odnosno iz zahtjeva Saveza književnika
koje je on pročitao.
Narodni list 28. listopada pod naslovom »Situacija u Mađarskoj. U povodu tragič-
nih događaja u Budimpesti« prvi puta objavljuje komentar o revoluciji u Pešti. Na počet-
ku članka autor odmah izražava nadu da će »tragičan obrat« uskoro završiti, zahvaljujući
novim čelnicima mađarske partije i vlade. I taj je zagrebački dnevni list prosvjede odr-
žane 23. listopada popodne nazvao mirnima i konstruktivnima, te je za tragičan obrat
optužio Geróa i Hegediisa, što nisu ranije odstupili s položaja. Autor na kraju daje po-
vjerenje Nagyu i Kádáru te se nada da će njihova politika ispuniti očekivanja mađarskih
narodnih masa, da će biti sposobni stabiliziraci situaciju, te da će mjere koje su najavili
postati »čvrstom bazom izgradnje socijalizma u Mađarskoj«.
Najzanimljiviji članci zagrebačkih medija o događajima 1956. objavljeni su u Vje-
sniku. List je naime u liku Đorđa Zelmanovića, koji je rođen u Somboru i koji je dobro
govorio mađarski, imao »stručnjaka za Mađarsku«. Zelmanović je otputovao u Budim-
peštu, te je između 28. listopada i 4. studenoga slao dinamična, zanimljiva izvješća iz
kojih se moglo iščitati stvarno stanje.
Kako Narodni list, tako i Vjesnik u broju od 31. listopada prenijeli su pismo koje je
Tito 30. listopada napisao vodstvu Partiji mađarskih trudbenika, u kojem ogorčenost
mađarskih radnika, a koja je dovela do izbijanja tragičnih događaja, naziva djelomično
opravdanom, te za nastalu situaciju odgovornima proglašava Rákosijeve. Istovremeno
izražava i zabrinutost kako bi »nastavak bratoubilačke borbe« imao teške posljedice ne
samo za Mađarsku, nego i za cijeli međunarodni radnički pokret, te da bi daljnje kr-
voproliće vodu tjeralo na mlin kontrarevolucionara. Narodni list na naslovnici prenosi
samo Titovo pismo, dok su izvješća o događajima u Mađarskoj potisnuta na 2. stranicu
zbog vijesti o ratu na Bliskomu istoku. Narodni list na 2. stranici broja od 31. listopada
citira odgovor lista Szabad Nep na pisanje moskovske Pravde, u kojem mađarski list od-
bacuje što je događaje u Budimpešti sovjetski list nazvao »protunarodnom avanturom«.
Na istom mjestu Narodni list prenosi da su ustanici počeli s predajom oružja te da se
situacija polako normalizira. Zagrebački list također izvještava kako tragom poziva bu-
dimpeštanske vlade sovjetske postrojbe napuštaju mađarsku prijestolnicu, ali da radnici
68 Vidi: Zelmanović, Dorde: Mađarska jesen 1956., redigirala: Ksenija Detoni, urednik: Seid Serdarević, bez naznake
godine (2007.). (S kratkim studijama Jánosa Rainera M. o 1956., odnosno Pála E. Fehéra o odnosima Zelmanovića
i Mađara). Svezak sadržava sva izvješća zagrebačkoga novinara objavljena u Vjesniku, kao i one koja tih dana nisu
dospjela iz Budimpešte u Zagreb i koja se tako ne nalaze u mojoj studiji koju sam napisao o slici '56. u hrvatskim
medijima.
inzistiraju na potpunom povlačenju sovjetskih snaga iz države. »Zabrinutost« za sudbinu

socijalističkoga sustava u Mađarskoj iznesena u pismu Tita, te odnos Beograda prema
Moskvi imali su utjecaj na to da je predstavnik Jugoslavije bio suzdržan na glasovanju
kada je 29. listopada Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda željelo staviti na dnevni req
slučaj Mađarske.
Inače — kako to Mićunović detaljno opisuje u već spomenutim memoarima —,
Tito je od Hruščova koji ga je osobno posjetio, na Brijunima u noći s 2. na 3. studenoga
dobio informaciju o novoj sovjetskoj intervenciji koja se pripremala. Tito je dao svoj
blagoslov za sovjetsku akciju koja je za cilj imala gušenje mađarske revolucije, istovreme-
no je jugoslavenska diplomacija — uz blagoslov Beograda — u Budimpešti nagovorila
Imru Nagyja i suradnike da pobjegnu u tamošnje jugoslavensko veleposlanstvo (izvorno
su mađarski političari naime pomoć zatražili samo za svoje obitelji). Jugoslavija se zasi-
gurno nadala političkoj koristi od te akcije, no stvar je ispala naopako, jer su na kraju bili
prinuđeni vodeće političare mađarske revolucije izručiti Kádárovim ljudima (odnosno
Sovjetima).?
Narodni list u svom broju od 4. studenoga još piše o rekonstrukciji Vlade Imre Na-
gya, kako bi potom 5. studenoga kako taj, tako i drugi zagrebački list, Vjesnik, izvijestio
o sovjetskoj intervenciji i o formiranju Kádárove vlade čiji je cilj »obrana socijalističkoga
razvoja zemlje«. Titova Jugoslavija priznala je Kádárovu vladu i od tog trenutka i hrvatski
listovi u svojim izvješćima o Mađarskoj pišu o stabilizaciji socijalističkoga sustava, od-
nosno situacije. U komentaru Narodnoga lista od 6. studenoga iako s određenom rezer-
vom, ali ipak se pronalazi opravdanje za sovjetsku vojnu intervenciju te se jamči potpora
Kádáru i njegovoj vladi u borbi za obranu socijalizma. Iako zagrebački list 7. studenoga
još prenosi poziv francuskih pisaca u kojem oni istovremeno osuđuju britansko—francu-
sko—izraelsku intervenciju u Suezu, te sovjetsku intervenciju u Mađarskoj, jugoslavenski
veleposlanik pri UN—u Jože Brilej (njegov govor prenosi Narodni list u broju od 10.
studenoga) je na općoj skupštini te organizacije već, suprotno francuskomu pozivu, dao
školski primjer primjene dvostrukih mjerila (osudio je bliskoistočnu agresiju, no oko-
lišao je vezano uz sovjetsku intervenciju u Mađarskoj). Na kraju je 11. studenoga i sam
jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito, u govoru održanom u Puli pronašao opravdanje
za sovjetsku intervenciju: govorio je o jačanju reakcionističkih, kontrarevolucionarnih
elemenata koji su doveli u opasnost socijalistički sustav, iako se općenito ograđivao od
takvih intervencija. Drugo je pitanje da je zbog pojedinih formulacija u govoru ipak
nastala napetost u sovjetsko-jugoslavenskim odnosima.
Korjenito drukčija slika o Mađarskoj revoluciji stječe se kada uzmemo u ruke listove
hrvatskih emigrantskih organizacija na Zapadu. Hrvatska revija koja izlazi u Buenos Ai-
resu, veliku je pozornost posvetila mađarskoj revoluciji 1956. (iako kao časopis koji izla-
zi kvartalno zasigurno ima drukčiji pristup događajima negoli dnevni listovi ili tjednici).
Budući da je sljedeći redoviti broj objavljen već nakon sovjetske intervencije, gušenja
revolucije i ponovnog uvođenja diktature partijske države, spoznajom tih činjenica piše
69 O proturječnoj ulozi Jugoslavena vidi: Iratok, I. svezak, str. 19.—27., odnosno dokumenti, str. 159.—307.
o događajima u Mađarskoj u kasnu jesen pedesetšeste. Inače, zajednička crta svih tek-
stova objavljenih o Mađarskoj u listovima hrvatske emigracije je da na mađarsku borbu
za slobodu gledaju uzimajući u obzir i aspekte osamostaljenja Hrvatske. Hrvatska revija
u svom broju objavljenom nakon gušenja revolucije u prosincu 1956. se, zbog važnosti
događaja — s obzirom na argentinsko čitateljstvo — odaje počast mađarskoj revoluciji u
uvodniku objavljenom na dvije stranice na španjolskom jeziku. Naslov članka: »Epopeya
Hungara. Homenaje a una nacion heroica y martir« (Mađarska epopeja. Počast junačkoj
i mučeničkoj naciji). Autor članka naglašava kako Hrvati nevjerojatnu borbu Mađara
pozdravljaju ne samo iz razloga što su više od 800 godina zajednički živjeli uglavnom u
miru i bratstvu nego i stoga što je njihova tragedija i hrvatska tragedija, njihova borba za
slobodu je i borba Hrvata.
Časopis Hrvatska država izdan u Miinchenu izlazio je češće (mjesečno), a k tomu
je jedan broj objavljen dva dana nakon izbijanja mađarske revolucije, a urednik istog je,
prepoznavši značaj događaja, vijest o događajima u Mađarskoj stavio na naslovnicu pod
sljedećim naslovom: »Revolucija u Madžarskoj putokaz k slobodi«:
»U sadašnjem času svjetska javnost još ne može prosuditi sve faktore, koji su doveli do veličan-
stvenih i tragičnih događaja u Madžarskoj. Ne znamo, takodjer, što će iz tih događaja nastati.
Ali znamo, da su ljudi ustali u borbi protiv sile i da ulog krvi u povijesti nikada nije ostao bez
posljedica. Spontanim eksplozijama napaćene narodne duše izlišno je pristupati racionalnim raz-
mišljanjem o pogodnosti trenutka ustanka, o oportunosti načina i t. d. Zato nam ostaje, kao
ljudima, da se poklonimo žrtvama; kao pripadnicima Hrvatskog Naroda, koji bije isti udes, da
im se divimo, a kao političkim borcima, da uvijek imamo na umu, da ovi događaji leže na liniji
Berlin, Poznanj, Pešta...«
— a mali uokvireni tekst na naslovnici urednik Branimir Jelić zaključio je parolom:

»Sloboda!«
Kao zanimljivost napominjem kako Hrvatska (u broju od 22. studenoga 1956.),
tako i Hrvatska država (u broju 18/19. od veljače 1957.) izvješćuje o odjeku mađarske
revolucije u redovima jugoslavenskih Hrvata. Po mišljenju oba lista mnogi su simpati-
zirali akciju Mađara, dapače, navodno je Udba čak uhitila neke zagrebačke studente,
odnosno hrvatske seljake u Lici i Hercegovini jer su otvoreno poduprli antikomunistič-
ku borbu Mađara. Hrvatska je 22. studenoga 1956., pozivajući se na novinsku agenciju
hrvatskih emigranata Croatia Press objavila da je hrvatska omladina više puta otvoreno
izrazila simpatije prema mađarskim rodoljubima. Stoga je prema navodima lista »u Za-
grebu policija Tita uhitila jednu grupu studenata zagrebačkog sveučilišta. Studenti su u
zatvoru divljački pretučeni«
Minhenska Hrvatska država u veljači 1957. piše o izrazima simpatije u krugu hr-
vatskoga ruralnog stanovništva, odnosno o utjecajima Mađarske revolucije na njih (u
članku naslova Odjeci dogadjaja u Mađarskoj). Prema listu, u selu Klani, u blizini Rijeke,
37-godišnji vozač Stanko Raspor izjavio je: »/ugoslavija će biti druga Mađarska! Volio bih
vidjeti onoga tko tvrdi da u Jugoslaviji stvari idu dobro'« Drugi ga je dan Udba zajedno s
tri osobe iz njegova slušateljstva uhitila, potonji su brzo pušteni na slobodu, no Raspor
se prema priopćenju vlasti objesio u zatvoru, tijelo je vraćeno rodbini, ali nije dopušteno
da ga liječnik pregleda, međutim, navodno su na tijelu bili vidljivi tragovi strašnoga mu.
čenja. U Zapadnoj Hercegovini gdje žive Hrvati, u selu Uzarići pored Širokoga Brijega,
kada su nadležna partijska tijela htjela organizirati obuku stanovništvu kako bi objasnili
situaciju u Mađarskoj, lokalni stanovnici su prosvjedovali i netko je dobacio drugovima:
»Što nam dolazite tu održavati konferenciju? Kucnuo vam je zadnji čast« Navodno je
Udba zbog toga privela 50 ljudi. U istom članku hrvatski list iz Münchena piše i kako je
Udba oko Čapljine održala pretrese kuća strahujući od mađarskih događaja te je navod.
no pronašla oružje koje je nedavno izvučeno iz skrivenih skladišta oružja.
lako je po naredbi Tita prije 4. studenoga 1956. mađarska granica pomno čuvana,
tijekom studenoga je ipak dao otvoriti granicu i primio je oko dvadeset tisuća mađarskih
izbjeglica. Osim humanitarnih razloga, u toj su ga odluci vodili i vanjskopolitički inte-
resi, vrlo je dobro znao da će ta njegova odluka pozitivno odjeknuti u zapadnoj javnosti.
Gotovo devedeset posto prihvaćenih ljudi je na kraju otišlo na Zapad, a samo se manji
dio nastanio u Jugoslaviji.
Madarsko-jugoslavenski odnosi su nakon pogubljenja Imrea Nagya privremeno
ponovno postali napetima, no tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980—ih godina uglavnom
su bili konsolidirani i karakterizirala ih je mirna suradnja. Suvremeni dokumenti i medi-
ji svjedoče o podjednako živim odnosima na području gospodarstva i kulture." Odnosi
Tita i Kádára također su bili srdačni. Unatoč tomu ipak se osjećala i svojevrsna distanci-
ranost u odnosima dviju država. Kao članica Varšavskoga ugovora, sa sovjetskim postroj-
bama na svom teritoriju, Mađarska je bila prinuđena prilagoditi se sovjetskoj vanjskoj
politici, te su tako za vrijeme intervencije pet država članica Varšavskoga sporazuma
1968. u Čehoslovačkoj, ili intervencije Sovjeta 1979. u Afganistanu madarsko-jugo-
slavenski odnosi donekle zahladili. Izvanblokovska, nesvrstana Jugoslavija oduvijek je
održavala ako ne i osjetnu, onda barem minimalnu distancu prema mađarskom susjedu
koji je bio pod neposrednim sovjetskim utjecajem, čak i u razdobljima najintenzivnije
gospodarske i kulturne suradnje.
Hrvatsko gospodarstvo u drugoj Jugoslaviji

U hrvatskoj historiografiji još uvijek se vodi rasprava kako se s gledišta hrvatskoga gos-
podarstva može podvući bilanca desetljeća provedenih u drugoj jugoslavenskoj državi.
Veliki dio povijesnih, ekonomskih radova napravljenih za vrijeme, odnosno neposredno
nakon izdvajanja iz zajedničke države negativno ocjenjuje stanje hrvatskoga gospodar
stva u drugoj jugoslavenskoj državi, a bilancu između hrvatske republike i savezne dr-
žave te ostalih republika, u prvom redu Srbije, s hrvatskog gledišta jednoznačno smatra
nepovoljnom. Suprotno tomu, preostali pristalice bivše Titove Jugoslavije (kod kuće i u
70 Vezano uz razvoj madarsko-jugoslavenskih odnosa vidi: Arday Lajos: Reformok és kudarcok. Jugoszldvia utolsd évtize-
dei és ami utdna kóvetkezett, BIP, Budapest, 2002., vidi posebno poglavlje naslova »Međudržavni odnosi Mađarske
i Jugoslavije 1970-ih godina« i. m. str. 105.—146.
inozemstvu podjednako) naglasak radije stavljaju na četrdesetogodišnji suživot te ističu

kako je Hrvatska iz zaostale agrarno-industrijske države u Titovoj eri postala razvijenom
industrijsko-agrarnom državom.
Neosporno je da su u cijelom jugoistočnoeuropskom prostoru nakon Drugog svjet-
skog rata ubrzani modernizacijski procesi (kako na području gospodarstva i tehnologije,
tako i na području društva), u socijalističkim i kapitalističkim zemljama regije podjedna-
ko. Sve to vrijedi i za Jugoslaviju, a i za Hrvatsku u njoj. Ne smije se, međutim, zaboraviti
ni činjenica da je hrvatsko gospodarstvo i društvo još za vrijeme postojanja Habsburške
Monarhije krenulo putem uspona i građanskoga razvoja, te, koliko god se u mnogim
vidovima usporio razvoj u prvoj Jugoslaviji, osnovni procesi ipak nisu stali. Osim toga,
razvoj Jugoslavije te Hrvatske, ne smije se razmatrati zanemarujući ogromne promjene
nastale u svjetskom, odnosno europskom gospodarstvu nakon Drugog svjetskog rata. U
hrvatskom gospodarstvu Titove ere u red priča o uspjehu spada skokoviti razvoj turizma
1960-ih i 1970-ih godina. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da su temelji turizma
hrvatskog Jadrana postavljeni u austrougarskim vremenima, što ne podrazumijeva samo
konkretne investicije u turizam (npr. izgradnja prvih hotela) već i današnja popularnost
Jadrana u redovima Austrijanaca, Čeha i Mađara također korijene vuče iz toga razdoblja.
U odnosu na početak 20. stoljeća i na području turizma se pomalo usporio razvoj izme-
đu dva svjetska rata, ali nije stao. Istovremeno, masovno pojavljivanje stranih gostiju na
hrvatskoj obali 1960—ih godina koji donose doista značajan prihod najuže je povezano s
gospodarskim razvojem poslijeratne Europe i pojavljivanjem država blagostanja na zapa-
du. Jugoslavensko (hrvatsko) gospodarsko vodstvo neosporno je prepoznalo mogućnosti
koje se skrivaju u turizmu, no korijeni uspjeha hrvatskoga turizma sežu u vremena od
nekoliko desetljeća ranije i zapravo se mogu smatrati rezultatom integralnog razvoja.
Isto vrijedi i za brojne industrijske grane u Hrvatskoj koje su se nakon Drugog svjetskog
rata intenzivno razvijale, naime više poznatih hrvatskih tvornica utemeljeno je još u
austrougarska vremena, ili eventualno između dva svjetska rata. Istina, u Titovo vrijeme
sve su se dalje razvijale.
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, kako i u cijeloj Jugoslaviji,
najvažnija je bila rekonstrukcija, obnova infrastrukture, mostova, željeznica, cesta razo-
renih tijekom borbi okupatora i pripadnika otpora. Naravno, ni tu ne smijemo zabora-
viti na veliku financijsku pomoć koju je UN pružio nakon završetka rata, što je znatno
olakšalo oporavak države. Jugoslavija je dobila pomoć u ukupnoj vrijednosti od 415
milijuna dolara (pomoć se uopće nije ograničavala samo na hranu: Titova država dobila
je lokomotive, željezničke vagone, brodove, teretna vozila, strojeve, traktore, rasplodnu
stoku, kompletno opremljene bolnice)."' Nakon potpisivanja Pariškoga mirovnog ugo-
vora Jugoslaviji je pripala i značajna ratna reparacija od susjeda, odnosno bivših okupa-
torskih država (Italija, Mađarska, Bugarska odnosno Njemačka). Paralelno s obnovom
prometne infrastrukture trebalo je obnoviti tvornice i ponovno organizirati proizvod-
nju. Sve to nije bila laka zadaća, a osim toga, eliminacija kapitalističkih vlasnika i politika
71 Radelic 2006., str. 206.

koja je udarala i po građanskim intelektualcima tehničke naobrazbe u svakodnevnom je

radu prouzrokovala brojne zastoje. Unatoč poteškoćama, do kraja 1947. godine hrvat-
ska je industrija već proizvodila za 20% više no 1939. Prvi petogodišnji plan pokrenut
1947. godine na području teške industrije sadržavao je vrlo ambiciozne zamisli. Na po-
dručju metalurgije, strojarske industrije, brodogradnje i u Hrvatskoj je započeo razvoj,
ali nakon raskida između Tita i Staljina u Jugoslaviji je trebalo zaustaviti 40 posto inve- :
sticija, čija se posljedica osjećala i u hrvatskom gospodarstvu. Istodobno, jugoslavensko
je vodstvo još neko vrijeme forsiralo razvoj teške industrije, i tek od sredine pedesetih
godina započeli su s potporom lake industrije, tada se počela razvijati proizvodnja robe
široke potrošnje i prerađivačka industrija općenito.
Od sredine pedesetih godina Sjedinjene Američke Države i druge zapadne zemlje
pružale su ozbiljnu gospodarsku-financijsku pomoć jugoslavenskom gospodarstvu koje
se našlo u teškoj situaciji zbog sovjetske blokade: dale su ukupno 598,5 milijuna dolara
gospodarske potpore i 588,5 milijuna dolara vojne potpore (vojna potpora nije podra-
zumijevala samo novac nego i suvremeno američko teško naoružanje).“* Prema drugim
podacima samo je američka pomoć do 1962. godine dostigla iznos od 2,3 milijarde
dolara. Prema novijim američkim istraživanjima obavljenim početkom 1990-ih go-
dina, pomoć koju je SAD pružio bila je još veća, samo vojna pomoć iznosila je 746,5
milijuna tadašnjih dolara. Ukupno, računano po tečaju dolara 1988. godine, SAD i
druge vodeće zapadne sile Titov sustav održavali su pomoću gotovo stotinu, štoviše, 102
milijarde dolara (svi gore navedeni podaci navedeni su u starim dolarima, i ne računaju
sa znatnom inflacijom dolara koja se u međuvremenu dogodila).“ Istina, trebalo je obe-
štetiti zapadne vlasnike nedavno nacionaliziranih mješovitih kompanija u Jugoslaviji,
no Svjetska banka i privatne banke državi su pružile i još 4 milijarde dolara kredita (i tu
imajmo na umu tadašnji dolar!). Vjerojatno nije pretjerano ustvrditi kako je u našoj re-
giji Titova Jugoslavija — na području gospodarstva svakako — bila velikim dobitnikom
hladnoga rata. Ta je tvrdnja posebno istinita ako dodamo da je nakon normaliziranja
sovjetsko-jugoslavenskih odnosa, 1956. godine Hruščov galantnom gestom otpustio
ranije nagomilani dug Jugoslavije u iznosu od 822 milijuna rubalja. Drugim riječima,
Tito je neosporno vješto profitirao balansiranjem između dviju suprotstavljenih velesila,
što je postavilo temelje intenzivnog gospodarskog razvoja pedesetih godina kojega se
spominjalo kao »jugoslavensko čudo«.
To je razdoblje jugoslavenskoj državi doista donijelo intenzivni gospodarski razvoj,
u četiri godine od 1957. do 1960. industrija je godišnje rasla za 14,1%, poljoprivreda za
10,8%, a BDP u prosjeku za skoro 12% godišnje. Treba napomenuti međutim da, dok
72. A. Sajti Enikó: Tito, 2002., str. 292.

7Á Simić, Pero: Tito, 2009., str. 278.—290. Srpski autor primjećuje kako je taj iznos otprilike trostruko veći od iznosa
štete koju je Jugoslavija pretrpjela u Drugom svjetskom ratu. Ako se izneseni podaci i ne mogu smatrati stopostotno
sigurnima, mađarski čitatelj ipak može dobiti sliku o tome na čemu je baziran jugoslavenski raj na čemu je »mali
čovjek« u Mađarskoj Kádárove ere toliko zavidio.
75 Bilandžić 1999., str. 388.
je u razdoblju između 1953. i 1959. jugoslavensko gospodarstvo bilježilo 202-postotni

rast, hrvatsko je poraslo za samo 19 posto. Istina, činjenica je i da su u drugoj polovici
pedesetih godina u hrvatskoj republici pokrenute važne infrastrukturne investicije kao
ito je izgradnja Jadranske magistrale, ranije naime nisu postojale autom prohodne ce-
ste na kopnu između priobalnih gradova i turističkih mjesta. Nažalost, dok je do kraja
šezdesetih godina izgrađena, više nije bila dovoljno suvremena, budući da je veliki dio
zapadnih turista (Nijemci, Austrijanci, Talijani) dolazio automobilima, a povećani pro-
met bi se već samo izgradnjom suvremenih autocesta mogao odvijati bez zastoja . No ta
monumentalna izgradnja autocesta — iako je hrvatsko republičko vodstvo istu uvrstilo
u planove oko 1970.-1971. — bila bi toliko velika investicija da ju savezna vlada nije
mogla, a nije ni željela odobriti, te je ista ostvarena tek nakon osamostaljenja Hrvatske,
naših dana.
Intenzivan razvoj industrije je do 1959. godine, nakon postupnog obustavljanja
zapadne pomoći vidljivo usporen (nakon reguliranja sovjetsko—jugoslavenskih odnosa
zaustavljena je samo zapadna vojna pomoć, ne i gospodarska), iako se u međuvremenu
jugoslavenskom gospodarstvu otvorilo tržište sovjetskoga bloka. Slijedom problema koji
su se javili u gospodarstvu uveden je prvi jugoslavenski reformski pokušaj 1961. godine,
no on je na kraju podbacio. Pitanje gospodarskih problema (posebno investicija) nije se
slučajno pojavilo i u politici, i to upravo 1962. godine. Ali sve do 1965. nisu se dogodile
ozbiljne reforme.
Hrvatski su čelnici, zajedno sa Slovencima, već i prije 1965. godine argumentirali
u korist ideja o gospodarskoj reformi, ali Tito je tek tada stao uz njih (i iz toga se jasno
vidi kako se bez njega u drugoj Jugoslaviji nije mogla donijeti niti jedna važna mjera).
Suština reforme 1965. godine je odbacivanje socijalističke planske ekonomije i uvođenje
tržišnih uvjeta uz ostavljanje netaknutim tzv. društveno vlasništvo (bar u slučaju velikih
i srednjih poduzeća).
Gospodarski sporovi među jugoslavenskim republikama otvoreno su se pojavili tek
krajem 1960-ih godina (iza kulisa, u partijskim krugovima, pitanje se već i ranije po-
javilo). Prvi takav spor u javnost su iznijeli Slovenci 1969. godine (cestna afera — afera
oko autocesta). U Hrvatskoj najvažniji otvoreni zahtjevi hrvatskoga proljeća uglavnom
su svi bili gospodarske prirode: u gospodarskom smislu zahtijevala se veća unutarnja
samostalnost za Hrvatsku. Hrvatsko je gospodarstvo dugo vremena davalo najveći dio
ukupnih jugoslavenskih deviznih prihoda, u prosjeku 40%, a 1971. godine 51% (priho-
di u devizama uglavnom su potjecali iz turizma, izvoza i novčanih doznaka gastarbajte-
ra), dok je istovremeno — bar prema tvrdnji Hrvata — u njega relativno malo uloženo.
Ta tvrdnja po mišljenju povjesničara gospodarstva ne stoji za cijelo vrijeme postojanja
druge jugoslavenske države, jer dok je između 1950. i 1959. u odnosu na jugoslavenski
prosjek u hrvatsko gospodarstvo doista uloženo manje kapitala, od 1960-ih godina ulo-
ženo je više. Iako je 1970—ih godina sveukupno udio investicija u Hrvatskoj bio manji
76 . Matković 1998., str. 338.

77 Autocesta Zagreb-Split završena je 2005. godine.
od jugoslavenskoga prosjeka, tadaje izgrađeno najviše kampova i hotela (razvoj turistič_

ke infrastrukture smanjen je 1980—ih godina, a u drugoj, kriznoj polovici osamdesetih
godina je gotovo potpuno zastao).
U odnosu na kraj 1960-ih, početak 1970-ih godina, međutim, spomenuta tvrdnja
o nesrazmjeru kapitalnih investicija vjerojatno stoji, jer je tada Srbija, koristeći savezne
resurse, realizirala gigantske investicije kao što su hidroelektrana Đerdap, željeznička.
pruga Beograd-Bar, ili željezara Smederevo. Ipak, činjenica je da su u izgradnji turi-
stičkih objekata i infrastrukture u Dalmaciji sudjelovale i ostale republike. Inače, kod
investicija pojedinih republika na vlastitu području republički proračun bi obično po-
krivao veći dio iznosa (a tek manji dio davala bi savezna vlada), no lokalna je vlast kredit
podizala za svoj račun. Željeznička pruga Beograd-Bar je upravo stoga izazvala veliku
raspravu u ostalim republikama jer su Srbija i Crna Gora u odnosu na iznos iz sporazuma
iskoristili znatno više saveznoga novca za investiciju koja je inače bila vrlo važna za istoč-
ni dio zemlje. Istovremeno, veliki san Hrvatske (i jedan od glavnih zahtjeva hrvatsko-
ga proljeća), izgradnja autoceste Zagreb-Rijeka odnosno Zagreb-Split nije realizirana,
1972. godine izgrađena je tek 39-kilometarska dionica između hrvatske prijestolnice i
Karlovca (a još tada planirana dionica do Splita otvorena je tek u neovisnoj hrvatskoj dr-
žavi, 2005. godine). Savezna je vlada i iz ideoloških razloga forsirala izgradnju autoceste
Zagreb-Beograd (ne zaboravimo: nakon rata je autocesta koja spaja dva grada nazvana
Autoputom bratstva i jedinstva), no njome je kroz zemlju prolazio balkanski tranzitni
promet i od toga hrvatski turizam gotovo ništa nije profitirao.
Hrvatski turizam je davao dvije trećine, a povremeno čak 80% jugoslavenskih turi-
stičkih prihoda, što bi — uglavnom — završilo u rasipničkom saveznom proračunu,
Za vrijeme hrvatskoga proljeća hrvatske tvornice koje su proizvodile za izvoz smjele su
zadržati samo 7% prihoda u devizama (ostalo je obvezno trebalo konvertirati u Na-
rodnoj banci u Beogradu). Kod turističkih tvrtki u blagajni je ostajalo 12% prihoda u
devizama (nakon 1972. taj je omjer postao puno bolji). Suprotno uljepšavanim doma-
ćim prihodima koji su ponekad postojali samo na razini statistike, prihodi od deviza (a
nakon 1970. godine i zapadni krediti) koji su značili konkretan, opipljiv novac, imali su
značajnu ulogu u funkcioniranju cijeloga jugoslavenskog gospodarstva, ali i u održava-
nju savezne birokracije koja je brojala 10 tisuća, a sedamdesetih godina 14 tisuća ljudi.
U istoj je 1969. godine bilo tek 8,6% Hrvata, a 73% Srba. Istina, u centraliziranoj državi
pedesetih godina savezni birokratski aparat je bio višestruko veći. S obzirom da se prije-
stolnica nalazila na području Srbije, jasno je da je veliki broj niže rangiranih službenika
dolazio iz redova Srba. Na višim razinama općenito bi se poštivalo načelo pariteta po
nacionalno-republickoj osnovi, te su sukladno tomu i postotci u etničkom sastavu u vr-
hovnom vodstvu bili uravnoteženiji (naravno, onima koji su dolazili iz drugih republika
trebalo je osigurati i stan).
78 Inace je u Titovo doba turizam bila grana hrvatskoga gospodarstva koja se najdinamičnije razvijala, dok su 1958.
turisti na hrvatskoj obali proveli 8 milijuna 100 tisuća noćenja (1938. još samo 2,8 milijuna), 1969. već 28 miliju-
na, 1985. godine 67 milijuna 665 tisuća. (Goldstein 2003., str. 331.—332. i 354.) Isto potvrđuje i rast broja turista.
Hrvatsku je 1970. posjetilo 4 805 000, a 1985. rekordne godine 10 125 000 turista, od njih su 57,7, odnosno 54,7
posto bili stranci. (Radelić 2006, str. 531.)
Značajan dio doprinosa razvijenijih republika odnosila je glomazna vojska u čijem

su časničkom zboru (kao i u policiji) — isto kao i u prvoj Jugoslaviji — dominirali Srbi
i Crnogorci. Naravno, iste su se obveze odnosile i na Sloveniju, no kako tvrde srbijanski
ekonomisti, za najindustrijaliziraniju republiku je krajnja bilanca na tom polju pozitivna.
Slovenija je po njihovu mišljenju tim doprinosom osigurala apsorcijsku moć tržišta za
slovensku industriju." To djelomično stoji i za hrvatsku industriju, no Hrvatska je zbog
strukture industrije (npr. brodogradnja) u mnogim slučajevima apriori bila orijentirana
prema izvozu, dok su prihodi od turizma, zadržavanje doznaka gastarbajtera za nju bili
važniji od unutarnjega jugoslavenskog tržišta. Naravno, na taj argument srbijanska strana
replicira argumentom da su Hrvati jeftino kupovali hranu iz Vojvodine, što je dijelom
također istina, no raspolažući dovoljnom količinom deviza Hrvatska je mogla i uvoziti
hranu iz drugih socijalističkih država jeftinije od jugoslavenskih cijena, npr. iz Mađarske.
Istovremeno je činjenica da je hrvatski turizam profitirao od masa turista koji su do-
lazili na obalu iz Srbije (zahvaljujući njihovim potrošačkim navikama čak i od onih koji
su imali vlastitu vikendicu). Ali istina je i da su tvrtke sa sjedištem u Beogradu (npr. Ju-
goturs) također uzeli svoj dio iz turističkoga kolača hrvatske obale. Ni u jednoj saveznoj
republici nitko nije imao pravo prigovoriti ako bi tvrtka jedne savezne republike postala
dionikom na tržištu druge republike: problem je bio jedino što su za vrijeme pomanjka-
nja novca (odnosno nestašice kapitala) nakon 1979. godine srbijanske turističke tvrtke
— po mišljenju hrvatske struke) — puno lakše dolazile do kredita u saveznim bankama
sa sjedištem u Beogradu, negoli njihovi hrvatski konkurenti.
Hrvatska je plaćala velike iznose u središnju blagajnu u korist nerazvijenih područ-
ja (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija) (60 posto fonda pokrivale
su Hrvatska i Slovenija). U savezni fond za pomoć nerazvijenima trebalo je uplaćivati
oko 1,7 do 2 posto hrvatskih (slovenskih itd.) prihoda, što naizgled nije puno, no ako
promislimo kakve je probleme weimarskoj Njemačkoj predstavljalo otplaćivanje ratne
reparacije koja je također iznosila oko 2,5 posto, taj se iznos čak i ne može smatrati ma-
lim. Osim toga, između 1976. i 1980. hrvatsko je gospodarstvo već 3 posto svojeg godiš-
njega prihoda uplaćivalo u korist nerazvijenih, 1,97% neposredno u fond za nerazvijene,
0,93% posredno, putem federalnog proračuna za podršku društvene djelatnosti nerazvi-
jenih, a taj je doprinos i kasnije smanjen samo neznatno te je iznosio 2,86% hrvatskoga
bruto nacionalnog proizvoda (BNP).* Vodstvo (ali i građane) razvijenih republika po-
sebno je iritirala činjenica što su nerazvijeni nekontrolirano, često puta neodgovorno, na
promašene investicije tratili novac koji bi se imao gdje potrošiti i u republici iz koje je
potjecao (u državi koja ima regije različitoga stupnja razvijenosti shvatljivo je takvo pre-
grupiranje sredstava, no u višenacionalnoj državi to je uvijek osjetljivo pitanje). Posebno
u Hrvatskoj je bilo potencijalnog prostora za potrošiti taj novac, naime i ondje je bilo
dovoljno regija kojih se moglo ocijeniti nerazvijenima (službeno je 29 općina spadalo u
tu kategoriju). Po mišljenju Harolda Lydalla jugoslavenski su komunisti vjerovali kako
79 > Madžar, Ljubomir: Ko koga eksploatiše, u: Srpska strana rata, Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, Nebojša
Popov (ur.), Beograd, 2001., str. 203.—233.
80 Tudman, Franjo: Usudbene povjestice, Zagreb, 1995., str. 413.; Radelić 2006., str. 314.
će u roku od deset do dvadeset godina nestati razlike između razvijenih i nerazvijenih

republika, no u stvarnosti, one su samo dalje rasle, što se tako dogodilo dijelom zbog
veće stope nataliteta tamošnje populacije, a s druge strane zbog njihova nižega tehničkog
znanja i kulture rada.?! Nezadovoljstvo Hrvata, Slovenaca, Vojvođana dalje je povećava.
lo (a to je Lydall jasno dokazao) što su radnici nerazvijenih republika puno više trošili no
što su proizvodili, dok je u razvijenim republikama potrošnja radnika bila puno manja
od vrijednosti koju su proizvodili.?
Nakon uvođenja gospodarskih reformi 1965. godine uz Slovence su Hrvati naj-
ozbiljnije shvatili tržišna načela te su zbog toga vrata zatvorila brojna poduzeća koja
su poslovala s gubitkom, te je tako znatno porasla nezaposlenost. U Hrvatskoj je stopa
zaposlenosti 1964. godine ponovno dosegnuta tek 1970. godine. Spomenutih 3% hr-
vatskog bruto nacionalnog proizvoda (BNP) se moglo potrošiti i u republici, npr. u
obliku investicija za otvaranje novih radnih mjesta. Istovremeno se u nedostatku radnih
mjesta stotine tisuća Hrvata bilo prisiljeno zaposliti u Zapadnoj Europi: 1971. godine su
od 769 tisuća jugoslavenskih gastarbajtera njih 39% bili Hrvati, dok su Hrvati činili tek
22,1% ukupnoga jugoslavenskog stanovništva (u Bosni i Hercegovini su Hrvati 1971.
godine činili 20,6% stanovništva, a u redovima gastarbajtera sudjelovali u udjelu od
42,4%). Većinu jugoslavenskih gastarbajtera primilo je njemačko tržište rada (ukupno
70% onih koji su otišli u inozemstvo), no, poglavito Hrvati, dospjeli su i u prekoocean-
ske zemlje (Kanada, Australija, Novi Zeland).
Inače, prije 1970. godine je udio Hrvata među gastarbajterima bio još izraženiji
(diljem Jugoslavije označavali su ih tako, tom njemačkom riječi). Nakon uvođenja re-
forme, između 1965.—1968. gotovo polovica jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačkoj
(47,6%) bili su Hrvati. Kasnije je među gastarbajterima donekle porastao udio i pripad-
nika drugih nacionalnosti (među njima Srba), no udio Hrvata je i dalje ostao visok.
Udio onih koji su otišli iz Hrvatske time je bio najveći u Europi (7,3%) u tom razdoblju.
Usporedbe radi, u slučaju cijele Jugoslavije taj podatak je iznosio 3,9% (Portugal 5,6%,
Španjolska 3,1%, Grčka 3,2%). S hrvatskoga gledišta bilo je posebno nepovoljno što je
za nacionalno gospodarstvo uglavnom konačno izgubljena najdinamičnija, mlada radna
snaga. Demografi su temeljem podataka država primateljica ukazali kako jugoslavenske
statistike k tomu u razdoblju između 1971.—1981. nisu uzele u obzir 15% gastarbajtera
koji su se iselili, te čak 40% njihovih članova obitelji!# Istina, bilo je onih koji su se
81 Lydall, Harold: Yugoslav Socialism. Theory and Practice, Clarendon Press, 1984, Oxford, str. 188.
82 Lydall 1984., str. 176. i 179.
83 Prema Akrapu, 1991. godine su od 285 216 gastarbajtera (i članova obitelji) njih 92,2% bili Hrvati i bilo je svega
5,5% Srba, dakle udio Srba među radnicima koji su bili prisiljeni otići radiri u inozemstvo nije dostigao ni polovicu
njihova udjela unutar stanovništva Hrvatske (12,2%). (Akrap, Anđelko: Vitalna statistika i različitost depopulacij-
skih procesa u Hrvatskoj i županijama, Zagreb, 2004., Društvena istraživanja,43—44., str. 793.-815.
84 Radelić 2006., str. 427.
85 Prema izračunu pojedinih demografa iz Hrvatske je samo između 1961. i 1971. na zapad otišlo 300 tisuća ljudi.
Nejašmić, Ivica. Iseljavanje iz Hrvatske — brojčani aspekti stoljetnog procesa, u: Političko—geografika i demografska
pitanja Hrvatske, Zagreb, 1991., str. 74. Radelić napominje kako je između 1981. i 1991. broj hrvatskih gastarbaj-
tera porastao za 35,6%, ali to je rezultat pomnijeg popisa stanovništva 1991. godine. (Radelić 2006., str. 539.)
B +75. 200
BB 150-175
HB 125 . 150
100 - 125
75 - 100
50
- 75
25
- 50
10
- 25
Karta 16.: BDP u Jugoslaviji 1981.
vratili pa su od svoje ušteđevine, a obitelji i rodbina onih što su radili u inozemstvu, od

iznosa koji bi im oni slali, izgradili nove, suvremene domove te eventualno pokrenuli
manju poduzetničku djelatnost, ali većina se u domovinu vratila tek kao umirovljenik,
dok bi im djeca obično ostala u inozemstvu.
Posebno je nepovoljno bilo to iseljavanje za hrvatska ruralna područja: 80% hrvat-
skih gastarbajtera koji su do 1971. otišli na zapad, otišlo je sa sela. U selima koja su tije-
kom urbanizacijskih procesa ionako gubila svoje pučanstvo, dijelom je dobna struktura
stanovništva polako bivala sve starija , žene su preuzele većinu, a na pojedinim područ-
jima započela je postupna depopulacija naselja.** Sve je to utjecalo i na poljoprivrednu
proizvodnju, koja je u Hrvatskoj između 1963. i 1972. rasla za samo jedan posto godiš-
nje, što je bilo tek pola od jugoslavenskoga prosjeka.
86 U Hrvatskoj je udio stanovnika gradova 1931. godine iznosio 22,1%, 1948. godine 25,1%, dok 1971. godine
41%. (Radelić 2006., str. 424.)
Vidi: Akrap, Anđelko: Zapošljavanje u inozemstvu i prirodna depopulacija seoskih naselja, Društvena istraživanja,
Zagreb, 2004., str. 72.—73., odnosno 675.-699.
Ako proučavamo razvoj hrvatskoga gospodarstva u drugoj Jugoslaviji, isplati se us.

porediti BNP s pokazateljima ostalih republika. Obično se uspoređuje BNP po glavi
stanovnika republika u razdoblju između 1955. i 1988. na način da se Jugoslavija kao
cjelina uzima kao 100%: Slovenija je 1955. proizvodila 160% jugoslavenskoga prosjeka,
1988. godine 200 posto; BNP Hrvatske je u spomenutom razdoblju porastao sa 120
na samo 129 posto. BNP Srbije bez pokrajina porastao je s 80 na 100%; Vojvodine s
80 na 118 posto. Osim njih samo je još Makedonija pokazala neki rast (porasla je sa 60 |
na 65%), dok je BNP po glavi stanovnika nerazvijenih republika i Kosova — unatoč
pomoći dobivane od razvijenih, dijelom zbog visoke stope nataliteta, a dijelom zbog
loših investicija i niske produktivnosti — znatno smanjen između 1955. i 1988. (Bosna
i Hercegovina 80-65, Kosovo 40-24, Crna Gora 80-71). Temeljem toga je vidljivo
da, iako je Hrvatska bila druga najrazvijenija republika u jugoslavenskoj federaciji, te
tu poziciju nije izgubila, njeno je gospodarstvo sporije raslo od gospodarstva Slovenije,
štoviše, rast hrvatskoga BNP-a po glavi stanovnika bio je manji čak i u odnosu na užu
Srbiju i Vojvodinu. Istina, stupanj razvoja Hrvatske pokazivala je velike regionalne razli-
ke. Prema podatku iz 1981. godine BNP? po glavi stanovnika je u Zagrebu — uzmemo
li ponovno jugoslavenski prosjek kao 100% — bio na razini od 211%. Isti podatak je u
Rijeci bio 205%, u Poreču 192%, što je bilo više čak i od slovenskoga prosjeka (koji je
tada bio 178%), istovremeno su pokazatelji na nerazvijenim pasivnim brdskim područ-
jima u odnosu na prijestolnicu i razvijena obalna područja bili znatno niži od državnoga
prosjeka SFRJ.
Promjenu strukture hrvatskoga gospodarstva pokazuju sljedeći pokazatelji: udio
onih koji žive od poljoprivrede je sa 62,4% 1948. godine do 1981. godine smanjen na
15,2%. Njihovje udio 1960. još iznosio 21%, a 1987. samo 9,9%. Istovremeno je udio
zaposlenih u industriji (poglavito u teškoj industriji) između 1960. i 1987. donekle sma-
njen (1960. je 46,5%, dok 1987. iznosi 42,5%), ali temeljem ovoga pokazatelja rasla je
prerađivačka industrija (udio zaposlenih je s 27,9% 1981. godine, do 1987. porastao na
32,1%). Također je značajno porastao udio zaposlenih u sektoru usluga (1960. godine
32,5%, dok 1987. godine 47,6%).
Životni standard hrvatskoga stanovništva u Titovoj Jugoslaviji je između 1950. i
1980. godine neosporno porastao, poboljšali su se životni uvjeti, pokazatelji naobrazbe i
opće kulture. To potvrđuje i struktura potrošnje stanovništva: obitelji su još 1965. godi-
ne 48% svojih prihoda trošile na hranu, a 1980. godine već samo 39,6%, Nepismenih
je 1953. godine bilo 16,3% stanovništva , a 1981. godine 5,6%. Većina njih živjelaje u
zaostalijim, brdskim područjima, dok u razvijenijim dijelovima države njihov udio nije
znatno premašivao slovenski prosjek koji se unutar Jugoslavije smatrao najpovoljnijim
88 Sirotkovié: Hrvatsko gospodarstvo. Privredna kretanja i ekonomska politika, HAZU, Golden marketing, Zagreb, 1996.,,
str. 34. Podaci Lydalla pokazuju slične razlike između pojedinim republikama, po njegovuje mišljenju Hrvatska 1953.
godine proizvodila 114%, a 1979. godine 130 posto jugoslavenskoga prosjeka. (Lydall 1984., str. 175.)
89 Goldstein Hroatska povijest, 2003., str. 353.
90 Radelié 2006., str. 529.
9] Radelic 2006., str. 533.
Karta 17.: Nepismenost u Jugoslaviji 1981.
(svega 0,8%). Očekivani životni vijek je u slučaju muškaraca između 1953. i 1981.
porastao s 59 na 67 godina, a žena sa 63 na 75 godina. Smrtnost novorođenčadi je s
91,8 promila 1954. godine, do 1984. smanjen na 15,8 promila, ali i prirodni prirast je
u istom razdoblju s 12,1 promila pao na 2,3 promila (no u to je osim prilagodbe općim
europskim trendovima uključen i utjecaj odlaska velikoga broja mladih gastarbajtera).
Od početka 1990—ih godina i u Hrvatskoj umire više ljudi no što se rada."
Zapravo tijekom sedamdesetih, a posebno kasnije, osamdesetih godina suštinski
problem gospodarskih odnosa među republikama nije bio tko koga eksploatira, ili tko
koliko dobiva od saveznih investicija (iako je javnost najviše zanimalo upravo to pitanje),
elitu gospodarstvenika razvijenih republika je puno više zabrinjavalo što zbog nerazvi-
jenih, Jugoslavija sve više zaostaje od europskih vodećih zemalja, te se zbog toga država
umjesto integriranja udaljava od razvijenoga, zapadnog dijela Europe. Dok je 1985. go-
dine Jugoslavija proizvodila 29,2% američkog BNP-a po glavi stanovnika (a Hrvatska
92 Goldstein 2003., str. 364—355.

34%), 1989. godine već samo 25,7% (Hrvati pak 3096). Ako je hrvatsko gospodarstvo
u nečemu izgubilo doista puno (naravno, zajedno s njim i gospodarstva drugih država u
našoj regiji kojima je nametnut socijalistički sustav), onda se to manifestiralo time što je
razvoj investicija, industrije, infrastrukture (ne samo cesta, željeznica itd., nego i znan.
stvene, obrazovne, kulturne infrastrukture) daleko zaostajao od mogućih potencijala
rasta države.“
Hrvatsko proljeće
Hrvatski demokratski i nacionalni pokret koji je od kraja šezdesetih godina krenuo
prvo iz redova hrvatske komunističke partije, a koji je 1970. i 1971. godine pokrenuo
široke mase može se uklopiti u niz sličnih događaja u istočnoj Europi i slične pokre-
te u Mađarskoj 1956., Čehoslovačkoj 1968., odnosno Poljskoj (1956., 1970., 1980.,
1988.—1991.). Svaki od spomenutih pokreta istovremeno je preda se postavio nacio-
nalne odnosno demokratske ciljeve, te se zauzeo za ublažavanje socijalističke diktature,
ili — kao i Mađarska revolucija — za njegovo potpuno demontiranje. Tamo gdje su
i kolektivna (nacionalna) prava na slobodu snažno oštećena, potpuno je prirodno da
uz zahtijevanje individualnih prava važnim postaje i pravedno rješavanje nacionalnog
pitanja. Stoga su u određenoj mjeri svi spomenuti pokreti, a ne samo hrvatski, izašli i sa
zahtijevanjem nacionalnoga osamostaljenja (ili autonomiji većega stupnja). Na nesreću
Hrvata, Zapad — zasigurno iz taktičkih i geopolitičkih razloga — ne samo da nije podr-
žao njihov pokret (znamo kako su u suštini i mađarska, čehoslovačka, poljska nastojanja
dobila potporu koja se manifestirala samo tek deklarativno), nego ga je, pod utjecajem
potpuno lažne, idealizirane slike o Jugoslaviji koja je živjela u zapadnoj javnosti (ne samo
ljevičarske!) upravo osudio. Kako zapadni političari, diplomati, tako i veliki dio medija
u to su vrijeme hrvatski pokret u suglasju sa službenim stavom Beograda proglasili naci-
onalističkim, separatističkim nastojanjima. Iz izvješća koji su britanski diplomati u Za-
grebu i Beogradu slali Foreign Officeu jasno se iscrtava kako su hrvatski pokret ocijenili
iznimno opasnim po stabilnost Jugoslavije, a ujedno i cijele Europe te ga stoga nisu ni
podržali.“ Danas, u brojnim knjigama koje su na Zapadu objavljene o Jugoslaviji, ako se
i spomene demokratski karakter hrvatskoga pokreta, i tada se brže-bolje dodaje kako je
unatoč tomu bio nacionalistički. Zbog toga sve do danas hrvatsko proljeće nije zauzelo
93 Sirotković: Hrvatsko gospodarstvo, 1996., str. 75. Iz niza podataka koji on ovdje prenosi je vidljivo kako je Mađarska
bila razvijenija od Jugoslavije, 1985. godine je mađarski BDP per capita iznosio 31,2% američkog prosjeka, među-
tim, prema tom pokazatelju je hrvatsko gospodarstvo, koje je tada dostiglo 34% američkoga BDP-a, bilo razvijeno
od mađarskog. Do 1989. godine hrvatski i mađarski pokazatelji snizili su se na istu razinu (30%).
94 Radelić 2006., str. 510., odnosno Sirotković, Jakov: Hrvatsko gospodarstvo, 1996., str. 30.—31.
95 Dvoje najvažnijih čelnika hrvatskih događaja (bar unutar KPH) su za vrijeme, odnosno nakon demokratskih pro-
mjena objavili memoare koji su važan i zanimljiv izvor o tom razdoblju: Tripalo, Mika: Hrvatsko proljeće, 1989,
Zagreb, Globus; Dabčević-Kučar, Savka: 71 hrvatski snovi i stvarnost, svezak 1—2, Interpublic, Zagreb, 1997.
96 Dilas, Milivoj: Ekskluzivno iz londonskog arhiva (L.). Tajni britanski dokumenti o Maspoku, Nacional, 21. veljače
2002.
svoje zasluZeno mjesto u nizu pokreta za slobodu, revolucija u srednjoj i istocnoj Europi
protiv režima partijskih država.
Promjenom klime nakon Rankovićeva pada hrvatski su intelektualci započeli borbu
za kulturnu samostalnost što se manifestiralo 1967. godine kada su Društvo književnika
Hrvatske i Matica hrvatska izdali deklaraciju o hrvatskom jeziku (Deklaracija o nazivu
i položaju hrvatskog književnog jezika), kojoj su se priključile sve istaknute hrvatske
kulrurne i znanstvene institucije, a među potpisnicima je i renomirani književnik Mi-
roslav Krleža. Deklaracija se suprotstavlja jezičnomu unitarizmu (to jest širenju jezičnih
obilježja srpskoga jezika, što je omogućeno Novosadskim dogovorom izglasanim 1954.
godine, za vrijeme centralističko—unitarističkoga državnog uređenja, iako je teoretski i u
njemu priznata ravnopravnost dvije jezične varijante— nazivane zapadnom i istočnom).
Deklaracija zahtijeva uporabu naziva hrvatski jezik unutar Hrvatske. Grupa je srpskih
intelektualaca u Beogradu izdala protudeklaraciju u kojoj se uz slične zahtjeve zauzela
za jezična prava hrvatskih i bosanskih Srba. Tito (a zatim i partija i mediji) je žestoko
osudio obje deklaracije. Taj slučaj dobro predočava suštinski pogrešan (i, naravno, anti-
demokratski) pristup Titove politike prema nacionalnom pitanju. Umjesto da se bavila
utemeljenim, ili pak neutemeljenim zahtjevima dviju strana, dakle samim problemom
koji je neosporno postojao, snagom moćnika ušutkane su obje strane i pitanje je po-
meteno pod tepih." Zbog Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
vodstvo Matice hrvatske, članovi Društva književnika Hrvatske, te hrvatski jezikoslovci
koji su potpisali deklaraciju bili su izloženi represiji, Krleža je pak bio prisiljen podnijeti
ostavku na članstvo u CK KPH (no, nakon što ga je Tito primio, uspio je postići to da
ne treba opozvati svoj potpis, to bi naime značilo veliki udarac za njegov ugled). Mnogi
su isključeni iz partije, Franjo Tuđman je smijenjen s čela Instituta za historiju radničkog
pokreta, no tada još nitko nije utamničen, a ni reformski proces nije zaustavljen, štoviše,
krajem 1967. godine savezna je vlada donijela uredbu da se od prvog siječnja 1968.
godine svi vladini dokumenti trebaju objaviti i u hrvatskoj i u srpskoj verziji (dotada su
naime službena priopćenja objavljivana latiničnim slovima, ali srpskim jezikom). To je
opet bila samo karakteristika Titove politike: prvo bi udario po onima koji su ukazali na
problem, a nakon toga bi odlučio o nekom kompromisnom rješenju.
U hrvatskom komunističkom vodstvu su upravo 1967.—1968. godine postupno
zasjeli na čelo pristaše reformi, među kojima su najznačajniji Savka Dabčević-Kučar
i Mika Tripalo. Međutim, liberalizacija sustava imala je svoje pristaše i u slovenskom,
srbijanskom i makedonskom vodstvu. Na nesreću Hrvata, u partijskom vodstvu osta-
lih jugoslavenskih republika reformističke snage nisu prevladale (najrenomiraniji čelnici
(97. Srpskom se deklaracijom zahtijevalo da se ćirilično pismo proglasi obveznim na cijelom području Srbije, te osniva-
nje škola sa srpskim (natavnim) jezikom u Hrvatskoj i Bosni. (Bilandžić 1999., str. 516.—518.)
98 — Goldstein 2008., str. 533. Prema Goldsteinu je Deklaracija o jeziku postala uvodom hrvatskih emancipacijskih
nastojanja sljedećih godina.
99 U svojoj knjizi Bilandžić, ukazujući na suradnju reformista različite nacionalnosti, u naslovu poglavlja o tom raz-
doblju (vrlo detaljnom, uz citiranje brojnih dokumenata) upravo piše o pokušaju kompromisnoga očuvanja Jugo-
slavije. (Bilandžić 1999., str. 528.-628.)
koji su bili pristalice reformi, bili su na čelu Saveza komunista Srbije, no 1972. godine
su i oni uklonjeni). Pristalice reformi pravu su većinu uspjeli osvojiti samo u redovima
SKH. Naime, polovične reforme započete 1965. godine samo su dijelom uspjele, da.
pače, generirale su nove probleme. Stoga se hrvatsko partijsko vodstvo 1968. zauzelo
za korjenitu promjenu gospodarske politike federacije i uvođenje tržišnih mehanizama
u širem opsegu. U početku se činilo kako postoji šansa za korjenitije promjene jer je
hrvatska reformska nastojanja Tito između 1968. i 1971. godine uglavnom podupirao,
No u vrhovnomu vodstvu Saveza komunista Jugoslavije bilo je previše centralista i uni-
tarista koji su na hrvatska nastojanja (dapače, na sva reformska nastojanja) apriori gledal;
poprijeko. Nakon sjednice SKH'u siječnju 1970. godine činilo se kako reformske snage
mogu pobijediti.
Već ranije uvedeni sustav socijalističkoga samoupravljanja u hrvatskim krugovima je
naišao na pozitivan odjek, budući da su smatrali kako se u okvirima istoga može ostva-
riti određeni stupanj samostalnosti. Koristeći mogućnosti samoupravljanja predložili
su izmjenu jugoslavenskoga ustava, smanjivanje ekonomske moći federacije, povećanje
samostalnosti republika, te primjenu načela (jednakog) pariteta u saveznim tijelima.
Uskoro je jedan od najvažnijih ekonomskih zahtjeva postalo uvođenje tzv. »čistih raču-
na«. S obzirom na činjenicu koja je već spomenuta u poglavlju o hrvatskom gospodar-
stvu, naime da je Hrvatska doprinosila znatan dio jugoslavenskih deviznih prihoda, te
da su od toga hrvatske kompanije dobivale samo vrlo mali postotak, vodstvo SKH je
napokon željelo raščistiti pitanje financija između republika i federacije.? Zapravo je
shvatljivo zašto su 1970.—1971. godine Hrvati tražili veću samostalnost u raspolaganju
deviznim prihodima, kao naravno i to, zašto bi »nerazvijene« republike redovito prosvje-
dovale protiv izmjena odnosa povoljnih za njih.
Nastojanja partijskih reformista u Hrvatskoj usvojile su i hrvatske mase: pokrenut je
demokratski masovni pokret u kojem su se posebno istaknuli intelektualci grupirani oko
Matice hrvatske i studenti. Praktično su, uz reformiste SKH, Matica i studenti sve jasnije
počeli formirati tri političke grupe koje su se međusobno jasno razlikovale u temeljnim
ciljevima. Dok je SKH zahtijevao samo veću samostalnost unutar Jugoslavije, članovi dru-
gih dviju grupa, iako to javno nikada nije izrečeno, došli su do ideje samostalne hrvatske
države. Iako te dvije civilne grupe nisu javno zahtijevale višestranačje, njihovo puko posto-
janje pružalo je alternativu spram diktature državne partije. Živnuo je kulturni i književni
život, pokrenuti su novi časopisi, mediji su postali slobodnijima (najpopularniji listovi su
bili Frvatski tjednik pod uredništvom Vlade Gotovca, odnosno prilog Vjenika srijedom,
VUS). Oživjela su i povijesna istraživanja te su dnevni listovi prenosili i prisjećanja različita
od službene verzije prošlosti, posebno o razdoblju Drugog svjetskog rata.
Matica je uskoro diljem Hrvatske, a čak i u Vojvodini te Bosni i Hercegovini uspo-
stavila mrežu lokalnih organizacija čije je članstvo brzo raslo. Oko Matice se postupno
100 Prema Tripalu, udio hrvatskoga gospodarstva je u jugoslavenskom industrijskom izvozu usmjerenom na konverti-
bilna područja bilo 3796—tni, a na polju prodaje usluga za konvertibilne valute 6096—tni. (Tripalo, Mika: Hrvatsko
proljeće, 1989., str. 36.)
formirala svojevrsna »nacionalna stranka«, odnosno građanski pokret (u taj krug ulazili
su npr. Ljudevit Jonke, Vlatko Pavletić, Šime Dodan, Marko Veselica, Franjo Tuđman,
Vlado Gotovac). I sam je SKH politiku iznio pred mase (posebno počevši od proljeća
1971.). Njegovi čelnici su na masovnim zborovima velebnim govorima popularizirali
svoje reformske ideje (Mika Tripalo je prvi koristio izraz masovni pokret: Maspok).'^'
Naravno, slijedom toga bi se povremeno u tisku ili u nekim govorima pojavljivali i pri-
jedlozi koje savezno vodstvo nikako ne bi poduprlo (takvi su bili npr. da Hrvatska dobije
samostalno predstavništvo pri UN-u, kao i tadašnje sovjetske republike Bjelorusija i
Ukrajina.'? Ili na primjer, da hrvatski ročnici dvije trećine vojnoga roka provedu doma,
a ne u udaljenim područjima Jugoslavije). Prijedlozi vezani uz vojsku uopće nisu dolazili
samo od marginalnih grupa. Ivan Rukavina, negdašnji poznati partizanski zapovjednik
je predložio da se u Hrvatskoj osnuju vojne srednje škole (nije bilo ni jedne!), kako bi se
time i za hrvatsku mladež učinilo privlačnijim vojno zvanje.
Hrvatska nacionalna euforija izazvala je negativne osjećaje među lokalnim Srbima,
a taj osjećaj u njihovim krugovima dodatno su ojačali agitatori iz Beograda koji su ih
posjećivali i koji su svoj auditorij plašili ponovnim oživljavanjem ustaških užasa. Io je
dovelo do toga da su u ljeto 1971. godine u pojedinim srpskim selima u Hrvatskoj seljaci
počeli organizirati oružanu stražu. No Tito je oštro nastupio protiv te prakse te je izjavio
kako nema razloga za strah, država je sposobna jamčiti njihovu sigurnost (predsjednik je
govorio istinu, nije prijetila opasnost građanskoga rata).
Treća aktivna politička grupa nastala je na sveučilištima (posebno u Zagrebu). U
sveučilišnim omladinskim organizacijama su po prvi puta u povijesti režima čelnici
izabrani demokratski. Prvo je na zagrebačkom Sveučilištu izabran zamjenik rektora iz
redova studenata, a na najveće iznenađenje, Ivan Zvonimir Čičak pobijedio je protu-
kandidata koga je kandidirala komunistička omladinska organizacija. Sljedeće godine
su na čelo cijele sveučilišne studentske samouprave došli novi, demokratski izabrani
čelnici (Dražen Budiša, Ante Paradžik). Studenti su kontinuirano pružali podršku re-
formističkom vodstvu SKH, ali izašli su i vlastitim idejama, među njima i radikalnima,
koje su vremenom izazvale otpor ne samo centralističko—konzervativnih snaga, nego čak
i umjerenih i inače anticentralističkih reformista (Kardelj, Bakarić).
Procesu demokratizacije i nacionalne obnove, konzervativne i centralisticko-unita-
rističke snage stale su na kraj na partijskom plenumu organiziranom u vojvođanskom
Karađorđevu 1.—2. prosinca 1971. godine. Već su tjednima prije toga zahtijevali od Tita
da se uplete u procese u Hrvatskoj. (U Beogradu je tisak već odavna napadao pojave
u Hrvatskoj optužujući ih za nacionalizam.) Neposredni razlog koji je izazvao odluku
je politički štrajk zagrebačkih studenata započet 22. studenoga. I Tito se uplašio da bi
101 Steindorff: Povijest Hrvatske, 2006., str. 203.

102 Posebno članstvo Hrvatske u UN-u je 29. listopada 1971. godine pred oko tisuću studenata predložio Hrvoje
Šošić, a vođa studenata Dražen Budiša je to podupro. (Radelić 2006., str. 450.). Po mišljenju Simića, upravo je
taj prijedlog prelio čašu kod Tita koji je tada boravio u New Yorku i koji je to primio kao osobnu uvredu te je tada
odlučio definitivno da će se obračunati s Maspokom. (Tragom memoara Mirka Tepavca, Simić 2009., str. 316.)
103 Bilandžić 1999., str. 606.
5I4 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DAN AS
pokret mogao dovesti u opasnost temelje komunističkoga sustava, vođa je naime bio
uvjeren kako se iz ruku partije nikako ne smije ispustiti političko vodstvo te da se »ulica«
ne smije suštinski baviti javnim pitanjima. Prema memoarima istaknutih ličnosti hrvatskih
reformi Mika Tripala i Savke Dabčević-Kučar, i sam Leonid Brežnjev preporučio je jugo-
slavenskomu partijskom vođi udaljavanje »opasnoga« hrvatskog vodstva iz vlasti. Štoviše,
u travnju 1971. na XVII. proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ na Brijunima, Tito je
hrvatskom partijskom vodstvu, ne bi li ih uvjerio u promjenu politike, iznio argument da
ga je sovjetski vođa navodno za vrijeme sjednice telefonski nazvao i ponudio pomoć u inte-
resu suzbijanja hrvatske »kontrarevolucije« (to bi u sovjetskoj praksi dobilo utjelovljenje u
obliku prijateljskih tenkova).!* Ubrzo nakon Karadordeva (12. i 13. prosinca 1971.) smi-
jenjeno je reformističko vodstvo hrvatske partije (Tito ih nije utamničio — suzdržavao se
od pokretanja suđenja protiv partijskih čelnika). Istovremeno, još 12. prosinca uhićeni su
čelnici studenata, na što su narednih dana zagrebački studenti odgovorili prosvjedima, ali
je iste policija brutalno rastjerala. S uhićenim se studentima postupalo poprilično nemilo-
srdno, što je izazvalo i negodovanje britanskih diplomata u Zagrebu (no to se manifestiralo
samo u obliku povjerljivog izvješća poslanog svojem ministarstvu).
Niže rangirane sudionike hrvatskih demokratskih pokušaja čekale su ozbiljne re-
presije. U Hrvatskoj su 1971. godine i narednih godina tisuće podvrgnute mučenjima
radi sudjelovanja u pokretu. Vlast je najodlučnije udarila po istaknutim intelektualcima
okupljenim oko Matice (Vlado Gotovac, Marko Veselica, Šime Đodan, Franjo Tuđman
— iako je potonji tada navodno po Titovoj naredbi dobio blažu kaznu), odnosno po
prominentnim predstavnicima studenata (Budiša, Čičak, Paradžik). U Hrvatskoj je pod
optužbom protudržavnog i protunarodnog djelovanja na dulje ili kraće vrijeme 1971.
godine utamničeno 83 osobe, 1972. godine njih 427, 1973. njih 232, 1974. njih 225,
1975. njih 226, a 1976. 201 (no tamošnje su vlasti mnoge proganjale i među Hrvati-
ma u Bosni i Hercegovini i Vojvodini koji su simpatizirali s Hrvatskim proljećem).!%
Broj političkih osuđenika na dvocifrenu brojku smanjen je tek 1978. godine (tada je
temeljem spomenutih optužbi u zatvor dospjela 41 osoba), no i tada ne iz razloga što
bi strogoća vlasti popustila, nego iz razloga što se hrvatsko stanovništvo rezignirano po-
mirilo sa situacijom te se sve više suzdržavalo od iznošenja političkoga mišljenja. Osim
toga, tisuće su izgubile posao zbog sudjelovanja u nacionalnom pokretu — bez da je itko
službeno podignuo optužnicu protiv njih. Iz partije je isključeno ukupno 3140 ljudi, što
je najčešće popraćeno i gubitkom posla. Također su tisuće napustile državu, ali većina
nije zatražila politički azil nego se utopila u masi gastarbajtera (tako da rie možemo znati
točan broj emigranata). Unatoč tomu, krajem 1970-ih godina u SR Njemačkoj eviden-
tirano je oko desetak tisuća hrvatskih političkih izbjeglica.
104 Tripalo 1989., str. 151. O pitanju detaljno piše Bilandžić 1999., str. 586.—595. Iako treba primijetiti kako su to hr-
vatski čelnici napisali samo temeljem onoga što im je Tito rekao, oni naime nisu pozvani na pregovore sa sovjetskim
generalnim sekretarom partije, a i za rečeno tijekom telefonskog razgovora saznali su tek od Tita.
105 Perić, Ivo: poglavlja naslova Režimsko-komunistička represija u Hrvatskoj poslije sloma »hrvatskog proljeća«
(1971-1973), te: Nova ustavna rješenja, stari i novi problemi 1974-1980., u: Povijest Hrvata, Treća knjiga. Od
1918. do danas, 2007., str. 348. odnosno 354.
515
Najvažnija optužba protiv čelnika, sudionika hrvatskoga proljeća bila je naciona-

listička devijacija. Činjenica je da je u tom razdoblju bilo i snažnijih nacionalističkih
pojava, no za pravi ekstremizam, ili za nasilje po nacionalnoj osnovi nema primjera.
Hrvatski je pokret u prvom redu bio demokratskog karaktera. Nije slučajno što su se
aktivisti hrvatskoga proljeća 1971. godine u tako velikom broju pojavili u demokratskim
hrvatskim strankama nakon 1990. godine. Tito i ekipa (među njima i Slovenac Edvard
Kardelj i Vladimir Bakarić koji su se smatrali pristalicama federalizma) udaljavanjem
hrvatskih reformista iz vlasti nisu samo spriječili smjenu generacije (reformistički čel-
nici SKH redom su bili dvadeset do trideset godina mlađi od onih koji su ih smijenili),
nego su, nakon što su i iz ostalih republičkih partijskih organizacija potisnuli pristalice
reformi, ujedno prokockali zadnju šansu za unutarnju demokratizaciju Jugoslavije i rje-
šavanje nacionalnih pitanja internim, mirnim dijalogom. Posebno im se može zamjeriti
smjenjivanje srpskih reformista, naime skupina pod vodstvom Marka Nikezića i Latinke
Perović bila je prva u srbijanskoj politici koja nije zastupala velikosrpsku varijantu jugo-
slavizma, nego je pokušavala artikulirati vlastite, zasebne interese Srbije, te je to stajalište
moglo pružiti šansu u budućnosti za razuman dijalog među republikama.'* Tito se radi-
je odlučio za svoju uobičajenu taktiku (udariti i lijevo, i desno): to jest udario je po refor-
mistima i time je privremeno pogodovao centralisticko-konzervativnim političarima,
kako bi nakon toga Ustavom 1974. godine, ili npr. znatnom izmjenom deviznog poslo-
vanja — naknadno — ispunio brojne zahtjeve federalista, štoviše i hrvatskih reformista.
Hrvatska Katolička crkva u novoj ulozi
Početkom 1960-ih godina, nakon Stepinčeve smrti i II. Vatikanskog sabora došlo je do
zatopljenja u odnosima jugoslavenske države i katolika. To se dijelom može zahvaliti
novoj istočnoj politici Vatikana, budući da je papa Ivan XIIL, a posebno papa Pavao VI.
umjesto konfrontacije bio otvoren prema dijalogu sa socijalističkim sustavima, nadao se
naime da će zahvaljujući tomu moći poboljšati situaciju Katoličke crkve i njenih vjerni-
ka u državama sovjetskoga bloka odnosno u Jugoslaviji. Novi čelnik hrvatske katoličke
zajednice, zagrebački nadbiskup (kasnije kardinal) Franjo Šeper takođerje bio popustlji-
viji prema komunističkomu sustavu od svoga prethodnika Stepinca. Zauzvrat je i komu-
nistički sustav postao blažim. Dok se pedesetih godina na svećenike i vjernike Katoličke
crkve gledalo kao na neprijatelje, te je na VI. kongresu SKJ članovima partije nametnuta
zabrana ispovijedanja vjere (nekoliko tisuća članova isključeno je radi toga iz partije iz-
među 1955. i 1958.), 1960—ih godina tom se pitanju odnosilo s većom popustljivošću.
lako za članove SKJ (SKH) ni dalje nije bila preporučljiva religioznost, ipak više nitko
nije isključen zbog odlaska na crkveni sprovod nekog svog rođaka (pedesetih je godina
već i to bilo dovoljno za najtežu partijsku kaznu, isključenje). Partija se i prema vjernici-
ma i svećenicima odnosila s većom popustljivošću, ublažen je politički pritisak, odnosno
106 Banac, Ivo: Raspad Jugoslavije, 2001.

postale su rjeđe nasilne akcije protiv crkvenih institucija i osoba. Sekretar zagrebačkoga
gradskog odbora SKH, Mika Tripalo 1965. godine izjavio je da, iako radnička klasa ne
treba stupiti u savez s religijom, treba tražiti saveznike među religioznim ljudima.!7
Zahvaljujući tom promijenjenom pristupu ponovno je uspostavljen dijalog između
Jugoslavije i Vatikana, vlasti nisu odbijale zahtjeve svećenika za izdavanje putnih ispra-
va, komunikacija između katolika i inozemnih crkvenih organizacija postala je lakšom,
Jugoslavensko vodstvo pristalo je na ublažavanje ograničenja vjerskih sloboda, dopustilo
je ponovnu uspostavu nadležnosti Vatikana u crkvenim pitanjma. No diplomatski od-
nosi su u potpunosti uspostavljeni tek 1970. godine. Tito je tijekom svoga posjeta Italiji
1971. godine posjetio i papu Pavla VI.
Zahvaljujući promjenama, u drugoj polovici 1960-ih, te 1970—ih godina Katolič-
ka crkva je među Hrvatima djelomično uspjela vratiti svoje izgubljene pozicije, iako je
posebno u sjevernim, kontinentalnim područjima Hrvatske u prvih dvadeset godina
diktature znatno porastao broj ateista odnosno religijski indiferentnih ljudi. No to nije
bila posljedica samo nasilne protucrkvene politike i protuvjerskoga obrazovanja u ško-
lama. Ruralno stanovništvo koje je odlazilo u gradove tijekom procesa se modernizacije,
sekularizacije društva udaljilo od tradicionalnih oblika religioznosti. Nakon II. Vati-
kanskog sabora i unutar Katoličke Crkve u Hrvata vidljiva je bila snažna obnova, a kao
rezultat obnove vjere — barem u južnoj Hrvatskoj — znatno je porastao broj mladih
vjernika. Dok je 1968. godine samo 32% mladih u Dalmaciji sebe smatralo vjernikom,
1984. godine je u njihovim redovima udio religioznih porastao na 52%. Istovremeno,
u zagrebačkoj regiji (istina, taj se podatak odnosi na cjelokupno stanovništvo) još više je
smanjen broj onih koji su sebe smatrali religioznim: sa 53,1% 1969. godine na 459%,1%
lako je hrvatska katolička obnova neizravno i sama po sebi značila političku pro-
mjenu u okvirima sustava koji je službeno favorizirao ateizam, do kraja 1971. godine
Crkva nije bila u žarištu hrvatske politike. Za vrijeme unutarnjopolitičkoga popuštanja
započetog sredinom 1960—ih godina, odnosno za vrijeme hrvatskoga proljeća reformi-
stički čelnici SKH, intelektualci okupljeni oko Matice Hrvatske, te sveučilišni studenti
imali su puno važniju ulogu u nacionalnopolitičkim pitanjima, negoli katoličko sve-
ćenstvo. Nakon partijskoga plenuma u Karađorđevu, odnosno gušenja demokratskog
nacionalnog pokreta, od početka 1972. godine Katolička crkva u Hrvatskoj postala je
jedinim predstavnikom hrvatskih nacionalnih pitanja, točnije ostala je jedinom institu-
cijom koja se usudila otvoreno preuzeti na sebe zastupanje hrvatske nacionalne ideje.!?
Prvu seriju priredbi koja je obuhvatila sve hrvatske katoličke zajednice, hrvatski
su biskupi pokrenuli 1976. godine pod naslovom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata,
a zatim je 1979. godine tzv. Branimirove godine proslavljena tisuću stota obljetnica
utemeljenja prve hrvatske biskupije (knez Branimir je 879. godine utemeljio biskupiju
107. Akmadza 2004., str. 282.; Radelić 2006., str. 308.

108 Radelic 2006., str. 534—535.
109 Kako je Ivo Goldstein rekao: »U nacionalnoj apatiji sedamdesetih godina Katolička Crkva ostala je jedinim čuva-
rom hrvatstva i alternativnog društvenog sjećanja«. (Goldstein, I.: Hrvatska povijest, Zagreb, 2003., str. 358.)
Karta 18.: Hrvati u drugoj Jugoslaviji (etnička karta)
u Ninu pored Zadra). Na priredbama koje je organizirala Katolička crkva u Hrvatskoj

1970-ih i 1980-ih godina sudjelovale su velike mase, dok je stanovništvo pokazalo vi-
soki stupanj nezainteresiranosti za socijalističke državne proslave. Priredba Katoličke
crkve u Hrvatskoj koja je privukla najveće mase bio je euharistijski kongres organiziran
u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici 1984. godine, što je bila ujedno i završna priredba
svečanosti pod naslovom 77inaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Na svetoj misi sudjelovalo
je četiristo tisuća vjernika, tolika se masa za vrijeme prethodnih desetljeća državnoga
socijalizma nikada, nigdje nije pojavila. U to vrijeme je izrazito porastao i broj crkvenih
vjenčanja i krštenja.
Također treba spomenuti i Gospina ukazanja koja su započela u Međugorju u
Zapadnoj Hercegovini 1981. godine, koja su uskoro privukla velike mase, ne samo iz
hrvatskih krajeva nego i iz inozemstva. Pitanje vjerodostojnosti ukazanja podijelilo je
i vodstvo Katoličke crkve, hercegovački franjevci su ga podržali, mostarski je biskup
izrazio sumnju, no ustvari je ta pojava najneugodnija bila za bosanskohercegovačko dr-
žavno i partijsko vodstvo te je franjevac koji je bio vrlo aktivan u svezi s tim događajima
518 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO Day,
i utamničen. Inače su se državna i partijska tijela u to vrijeme već rijetko kada OtVOreng
uplitala u živote vjerskih zajednica, eventualno bi odugovlačila s izdavanjem građevin_
skih dozvola za izgradnju novih crkvi, ili bi ih sprječavala. No pomno su pazili da Cr,
ne stekne utjecaj u obrazovnim institucijama. U razdoblju nakon koncila kada je Va.
kan podupirao otvaranje prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i pravoslavnim,
Titovo vodstvo uopće nije žurilo pospješiti približavanje hrvatske katoličke zajednice ; .
Srpske pravoslavne crkve.
Izglasavanje Ustava 1974. i zadnje godine lita

Hrvatska je od 1972. do 1989. godine utonula u duboku šutnju. Na čelo SKH došlo
je ultrakonzervativno vodstvo koje je pomno pazilo da na hrvatskom tlu ne dođe do
nikakvih promjena u političkom životu. Ali Hrvatsko proljeće ipak nije bilo potpuno
neučinkovito. Tito je u znaku svoje uobičajene politike balansiranja, taktiziranja, usko-
ro potisnuo i konzervativne centraliste (uglavnom srpske nacionalnosti) te je u Ustavu
1974. kojeg je on odobrio, ali ga je izradio uglavnom Slovenac Edvard Kardelj, repu-
blikama, pa tako i Hrvatskoj, dao veću samostalnost, što je Hrvatima pomoglo poslije
1989. godine. Kardelj je u Ustav iz 1974. ugradio ne samo ustavne promjene prihvaćene
još 1971. godine, nego i brojne prijedloge reformske oporbe koja je za republike tražila
veću samostalnost, više ovlasti. Ustav iz 1974. godine koji je ujedno postao i zadnjim
prihvaćenim ustavom druge Jugoslavije, jačao je federaciju nauštrb centra, štoviše, po
mišljenju mnogih sadržavao je i konfederativne elemente. Činjenica je da su čak i na
području gospodarstva, odnosno financijske politike hrvatski zahtjevi iz 1971. godine
u više aspekata afirmirani. Hrvatske su tvrtke nakon 1972. godine mogle zadržati veći
udio svojih prihoda u devizama nego ranije, 20% umjesto 7%, dok su turističke tvrtke
umjesto 12% sada već slobodno raspolagale sa 40% deviza. Republike, odnosno lokalne
banke mogle su podizati i inozemne kredite bez suglasnosti središnje vlade i savezne
središnje banke.
To se, naravno, ni približno ne može u svakom smislu ocijeniti kao pozitivno, jer su
u nedostatku centralne kontrole pojedine republike u cilju ostvarivanja svojih prestižnih
projekata neobuzdano počele dizati kredite. To neodgovorno dizanje kredita je uvelike
pridonijelo dramatičnom povećanju vanjskoga duga Jugoslavije sedamdesetih godina,
što je anuliralo rezultate financijsko-gospodarske prilagodbe provedene početkom se-
damdesetih godina. Prije Titove smrti, 1979. godine već su se pojavili, dapače jasno su
se vidjeli znaci krize, no nisu poduzete spomena vrijedne mjere za poboljšanje situacije.
Stanje je dodatno pogoršavao drugi naftni šok 1979. godine (prvi naftni šok 1973. godi-
ne Jugoslavija je uspjela kompenzirati pomoću jeftine nafte nabavljene iz Libije).
Sedamdesetih godina, naravno, novci se uopće nisu trošili samo na loše investicije.
Hrvatska turistička infrastruktura se značajno razvijala, u velikoj su mjeri rasli hotelski
kapaciteti, a dinamično je rastao i broj stranih turista koji su posjećivali hrvatsku obalu,
kao i broj noćenja (turisti su na hrvatskoj obali 1970. godine proveli 28,5 milijuna,
1978. godine veé 49,5 milijuna nocenja, a ta je tendencija nastavljena i osamdesetih

godina: 1988. taj podatak bio je 59 370 000).!!? Tada se još ni na standardu hrvatskoga
stanovništva nisu mogli prepoznati znaci nastajuće krize, iako je krajem sedamdesetih
godina već započeo snažan rast inflacije (do 1979. godine već je dostigla 26 posto!),
ali novi zakon o socijalističkom samoupravljanju donesen 1976. godine radnicima je
dijelom osigurao još bolje mogućnosti od ranijih da u pogonima (točnije u Osnovnim
organizacijama udruženog rada) od uprave ishode rast plaća koji prati inflaciju. Iako,
tehnički razvoj i indeks produktivnosti jugoslavenskoga gospodarstva sve su više zaosta-
jali za razinom razvijenih zemalja, a i unutar zemlje se na tom polju između razvijenijeg
hrvatskog ili slovenskog gospodarstva i nerazvijenih republika dodatno povećavala raz-
lika.
No odgađalo se s intervencijom, sam Tito naime nikada nije pokazivao preveliko
zanimanje za gospodarska pitanja (nije prepoznao ni značaj naftnog šoka, ni rasta ka-
matnih stopa)!!, a njegovi ga suradnici nisu upoznali sa stvarnim stanjem stvari. Štoviše,
Tito se protivio svakoj restriktivnoj mjeri, relativno visoki životni standard bio je zalo-
gom popularnosti kako njegova političkog režima tako i njega samog. Tako je odgoda
mjera koristila Titovoj popularnosti (koja je trajala i nakon njegove smrti), produbila je
probleme u gospodarstvu i spriječila prilagodba Jugoslavije smjeni era koja se dogodila
u međunarodnom gospodarstvu, te je nakon smrti diktatora izbila teška gospodarska
kriza.
Sedamdesetih godina, međutim, na to nisu mislili ni političko vodstvo, niti široke
mase (iako je bilo financijskih stručnjaka koji su upozoravali na opasnosti rastućega
duga). Vanjskopolitičke pozicije dražve možda nikada nisu bile toliko dobre kao u tom
desetljeću. U Titovim rezidencijama (na Brijunima i u Beogradu) redali su se predsjed-
nici država i vlada zapadnoga i istočnoga bloka. Unutar pokreta nesvrstanih Jugoslavija
je uživala ogroman ugled, iako su u praksi do kraja sedamdesetih godina Fidel Castro
i Kuba unutar pokreta potisnuli u pozadinu jugoslavensko vodstvo (a preko Kubana-
ca je zapravo rastao i sovjetski utjecaj). Popularnost Tita na Zapadu bila je stalna, te
inozemstvo nije, ili je jedva primalo na znanje unutarnjopolitičke represije. Tito je bio
dobar taktičar, stoga bi, kada bi to smatrao korisnim, i pojedinim predstavnicima inte-
lektualnog života dao više prostora, dapače, njegova država nije samo tolerirala, nego je
povremeno i podupirala intelektualne radionice s kojima Tito nije bio suglasan, ali je
prepoznao propagandističku vrijednost njihove djelatnosti (iskoristive u inozemstvu).
Takva je bila npr. filozofska Korčulanska ljetna škola osnovana od strane zagrebačke
grupe Praxis, u kojoj su gostovali i poznati zapadni marksistički filozofi (Praxis je bio u
kontaktu s poznatim ljevičarskim filozofima kao što su Ernst Bloch, Erich Fromm, Jiir-
gen Habermas). Ideološki slabo obrazovani Tito je zapravo prezirao, dapače, više puta i
kritizirao filozofe koji su odstupali od dogmi državnog socijalizma kao i njihove poglede.
Istovremeno je znao kako ne predstavljaju nikakvu opasnost po režim (članovi Praxisa

111 Vidi Polónyi, P. — A. Saiti, E.: Mao — Tito, 2000., su. 299.
osudili su predstavnike hrvatskoga proljeća 1971. godine kao nacionaliste). No 1970-ih

godina, za vrijeme dogmatskoga vala koji je zavladao i u SK], i spomenuta reformska
marksistička filozofska škola bila je prinuđena obustaviti svoj rad.
1970-ih godina ni Sjedinjene Američke Države, ni zapadnoeuropske države nisu
podupirale separatističke težnje hrvatskih i drugih emigrantskih organizacija, iako su
nakon Hrvatskoga proljeća 1971. godine mnoštvu emigranata pružile utočište. Hrvar.
ska je emigracija u to vrijeme bila vrlo šarolika. Stara ustaška emigracija se i sama ras.
pala na brojne frakcije."'* Pavelićeva generacija je uglavnom ustrajala na svojim starim
pogledima, no s negdašnjim je poglavnikom 1955. godine prekinuo i Vjekoslav Maky
Luburić, osoba od njegova povjerenja, koji je u Španjolskoj osnovao novu organizaciju
čiji je cilj bila pomirba Hrvata koji su ranije bili ustaše ili partizani, u cilju ostvarivanja
samostalne Hrvatske (1969. godine ga je Udba likvidirala). Veći dio mlađe generacije se
uskoro udaljio od ustaških nazora te je političku (ne oružanu) borbu vodio u interesu
demokratske hrvatske države. U tom smjeru su Hrvatsku reviju, najpoznatiji i najkvali-
tetniji časopis hrvatske emigracije vodili urednici Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Prvo
sjedište časopisa bilo je u Buenos Airesu, a zatim je izlazio u Barceloni. Također se mir-
nim tonovima služio i urednik minhenske Hrvatske Države, Branimir Jelić.'!* Naravno,
pristalica demokratske alternative bila je i emigracija seljačke stranke u Londonu čiji je
prvak bio negdašnji istaknuti političar HSS-a Juraj Krnjević. Postojala je i organizacija
koja je željela demokratsku Jugoslaviju (među njenim članovima bilo je Srba, Hrvata a i
Slovenaca), ona je utemeljena 1963. u Velikoj Britaniji. Inače, jugoslavenske vlasti nisu
činile nikakvu razliku među emigrantima, službena je propaganda pred javnošću jugo-
slavenske države sve njih prikazivala isključivo kao ustaše, fašiste.
Stvarno je bilo emigranata koji su poticali na oružanu borbu i njihove su parole
našle pristalice imeđu mladim emigrantima. Oružana se borba, naravno, kao i tridesetih
godina, ograničavala samo na terorističke napade kojima se željelo pozornost zapadne
javnosti svrnuti na hrvatsko pitanje, no te akcije nimalo nisu koristile imidžu Hrvata u
inozemstvu. Akcija koja je u to vrijeme digla najveću prašinu bila je otmica zrakoplova
1976. godine, te ubojstvo jugoslavenskoga veleposlanika u Stockholmu 1971. godine.
Jugoslavenska tajna služba Udba i njeni slijednici nastojali su se infiltrirati u emigrantske
organizacije, dapače, služeći se sredstvima državnoga terora i sami su počinili atentate
protiv poznatih osoba u emigraciji. Udba nije ubijala samo osobe za koje se sumnjalo da
su teroristi nego i emigrantske političare. Najpoznatija žrtva jugoslavenske tajne službe
bio je poznati hrvatski intelektualac Bruno Bušić, negdašnja istaknuta ličnost hrvatskoga
proljeća, koji se, nakon što je 1975. godine oslobođen iz zatvora, nastanio u Francuskoj
112 O emigraciji vidi: Jareb, Mario: Hrvatska politička emigracija 1928—1990, u: Ljubomir Antić, urednik: Hrvatsez
politika u XX. stoljeću, urednik: Ljubomir Antić, Zbornik radova., Zagreb, 2006., str. 307.—336.
113 Inače, među jugoslavenskim emigrantima Hrvati su bili najaktivniji, oni su objavljivali i najveći broj novina, npr.
1975. godine 51,6% svih jugoslavenskih emigrantskih tiskovina. (Radelić, Zdenko: Hrvatska u Jugoslaviji (1945—
1991.), 2006., str. 578. Prema Goldsteinu, Jelić je bio u kontaktu i sa Sovjetima, te je bio spreman poduprijeti
i misao samostalne hrvatske države koja bi se međutim priključila socijalističkom taboru. (Goldstein, Hrvatska
1918—2008, 2008., str. 554.)
i uskoro je postao vodećom ličnošću emigracije. Njegov cilj bilo je ostvarivanje neovisne
(i naglašeno demokratske) Hrvatske. Ubili su ga jugoslavenski agenti u Parizu 1978.
godine.
Jugoslavenska je država opravdanom smatrala borbu protiv emigranata u kojoj se
nisu birala sredstva. Ali moralne temelje antiterorističke borbe beogradskoga vodstva
snažno osporava činjenica da je jugoslavenska vlada kako 1970—ih tako i 1980-ih go-
dina pružala ozbiljnu potporu različitim ekstremno ljevičarskim, te palestinskim tero-
rističkim grupama. Titova Jugoslavija, s obzirom na ulogu arapskih zemalja u pokretu
nesvrstanih, apriori je pružala značajnu potporu palestinskom pitanju. Jugoslavija je na-
kon Šestodnevnoga rata 1967. godine odmah prekinula diplomatske odnose s Izraelom,
štoviše, Tito je otputovao u Moskvu kako bi usuglasio svoje poteze sa Sovjetskim Save-
zom. Tito i njegovi nasljednici cijelo su vrijeme njegovali dobre odnose s Palestinskom
oslobodilačkom organizacijom, ali podupirali su i Abua Nidala i njegovu terorističku
organizaciju koja se okrenula protiv Arafata, i to u toj mjeri da je između 1980. i 1985.
ta grupa svoje zapadnoeuropske akcije organizirala iz utočišta u Beogradu.!!*
Također je uživao u gostoprimstvu Jugoslavije (a naravno i drugih socijalističkih
država, među njima Mađarske) i ozloglašeni Carlos koji je u rujnu 1976. godine proveo
ugodna tri tjedna u jugoslavenskoj državi, gdje je među ostalima navodno posjetio i otok
Brijuni (naravno, ne i Tita). Tajna služba SR Njemačke je saznala da terorist poznat i po
nadimku Šakal ondje boravi te je navodno zatražila od jugoslavenskih tijela da joj izruče
Carlosa i partnera, no Jugoslaveni su zanijekali njegovu prisutnost te su ga umjesto izru-
čenja posjeli u zrakoplov i poslali u Damask.!!?
U zemlji su hrvatski emigranti u to vrijeme imali samo jedan pokušaj oružane akcije:
1972. godine je u okolici bosanskoga Bugojna jedna skupina od 19 članova pokušala po-
krenuti oružani ustanak, ali im se nitko nije pridružio. No Jugoslavenska narodna armija
je mobilizirala ogromne snage (18 000 vojnika, to jest gotovo tisuću ljudi protiv svakog
pojedinačnog neprijatelja), te tako nisu ni imali šanse za bijeg: upucani su ili uhićeni, a
izuzev jednoga (najmlađeg) osuđeni su na smrt i pogubljeni. U okolnostima 1970—ih
godina bilo je potpuno irealno započeti oružanu borbu za neovisnost, a ako je nakon
pada Hrvatskoga proljeća 1971. godine među Hrvatima i postojalo nezadovoljstva, do-
maće je stanovništvo realno procijenilo interni odnos snaga. U unutarnjoj politici vladao
je mir, iako se osjetila neizgovorena (ili samo tajno, među četiri zida izrečena) misao:
kakva će biti sudbina Jugoslavije, Hrvatske nakon Titove smrti? Zapadni su mediji o
tome, naravno, otvoreno razmišljali. Tito je do kraja života upravljanje državom držao
u svojim rukama. Na koncu se krajem 1979. godine razbolio te je 4. svibnja 1980. go-
dine, nedugo prije 87. rođendana preminuo u bolnici u Ljubljani. Na njegovu pogrebu
okupili su se u državnci svijeta: bili su prisutni 4 kralja, 31 predsjednik republike i 22
114 Vidi Patrick Seal: A Gun for Hire. The Secret Life of the World's most notorious arab terrorist. www.american—
buddha.com/lit.abunidalpatseale.9htm, zadnje preuzimanje 24. 3. 2011.
115 John Follain: Jackal: the complete story of the legendary terrorist, 1998., str. 107.—108. books.google.hr/book-
s?isbn=1559704667, zadnje preuzimanje 24. 3. 2011. te Carlos the Jackal: Trail of Terror. Part 1 and Part 2, by
Patrick Bellamy, www.tutv.com ... Terrorists, zadnje preuzimanje 24. 3. 2011.
premijera. Onodobna jugoslavenska javnost je sa zadovoljstvom primila na znanje da ge

pojavio i sovjetski generalni sekretar partije Leonid Brežnjev, dok je bila razočarana što
je s američke strane došao samo potpredsjednik.
Uloga Josipa Broza Tita u hrvatskoj povijesti

O osobi Tita, o njegovoj povijesnoj ulozi vode se rasprave sve do današnjega dana, i to
ne samo u hrvatskoj javnosti i historiografiji. Ocjena njegova lika izaziva polemike ne
samo u državama slijednicama bivše Jugoslavije, nego i u zapadnim medijima i povije-
snoj znanosti ne uspijevaju svi potpuno objektivno analizirati njegova djela. U očima
njegovih hrvatskih (srpskih itd.) kritičara Tito je samo (!) ratni zločinac i komunistički
diktator, te to prema njihovu mišljenju potpuno zasjenjuje ostale aspekte njegova život-
nog djela, dok njegovi zaštitnici, ili u potpunosti negiraju, ili nastoje umanjiti njegovu
ulogu u poslijeratnim progonima i više ističu njegova djela pozitivna s aspekta Hrvata
(ili Jugoslavije). U očima zapadne javnosti Tito je junak antifašističkoga otpora u Dru-
gom svjetskom ratu, odnosno hrabri političar koji se suprotstavio Staljinu za vrijeme
hladnoga rata, za čijeg je života u Jugoslaviji vladao mir među narodima. Nastanku te
idealizirane slike pridonijelo je i to da znatan dio zapadnoeuropskih intelektualaca još
ni danas ne poznaje stvarnu prirodu komunističkih režima (tako i jugoslavenskog), niti
težinu njihovih zločina počinjenih protiv građana, ili im pristupaju drugim mjerilima
negoli prema zlodjelima nacističkih ili fašističkih režima.
Među građanima bivše Jugoslavije (a dijelom i Hrvatske) starijih od 50-60 godina
ime Tita isprepliće se s napola stvarnim, napola u prisjećanjima uljepšanim materijalnim
blagostanjem, relativnom socijalnom sigurnošću (naravno samo u slučaju onih koji su to
stvarno imali, naime pojam nezaposlenosti stanovnici te države nisu upoznali tek nakon
1990. godine kao npr. u Mađarskoj, nego već desetljećima ranije). Ta pomalo idealizira-
na slika koja još uvijek živi u mnogima opstala je posebno iz razloga što je, s jedne strane,
u odnosu na krvave ratove koji su pratili raspad Jugoslavije bilo koje je mirno razdoblje
moglo biti samo bolje, a s druge strane, uslijed socijalnih nepravdi i egzistencijalnih ne-
sigurnosti nastalih tijekom demokratskih promjena u cijeloj istočnoj Europi, a ne samo
u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u očima spomenutih generacija 1970-e zasigurno se mogu
činiti zlatnim godinama. Zajedno s tim, u očima spomenutih generacija pomalo raste
vrijednost životnih uvjeta u kasno Titovo doba, te se tadašnji životni standard pojavljuje
kao privlačna uspomena , neovisno o tomu da, barem u slučaju Hrvatske, o Sloveniji da
i ne govorimo, temeljem usporedbe današnjih (naravno prije svjetske krize 2008./2009.)
statističkih podaraka i pokazatelja razvoja s onima iz 1970—ih godina spomenuti osjećaji
nisu u potpunosti utemeljeni.
Josip Broz (Tito je bilo njegovo konspirativno ime iz pokreta, iako je na početku
u partiji u ilegali koristio konspirativno ime Walter) rođen je u hrvatskomu Zagorju,
sjeverozapadno od Zagreba, u Kumrovcu, 7. svibnja 1892. godine u nekoć imućnoj,
ali osiromašenoj seljačkoj obitelji (otac je hrvatskoga, a majka slovenskoga podrijetla).
Po zanimanju bravar, u Prvom svjetskom ratu je kao vojnik Austrougarske Monarhije

pao u rusko zatočeništvo, te se tamo upoznao s komunističkim idejama. 1920. vratio se
kući te je kao član Komunističke partije Jugoslavije, radeći u raznim tvornicama, prvo
obavljao legalan, a nakon zabrane partije 1921. godine ilegalan rad za partiju. 1928.
godine je uhićen i osuđen na pet godina zatvora. Nakon izdržavanja kazne emigrirao je.
Prvo je boravio u Beču gdje je 1934. godine izabran u politbiro CK SKJ, a 1935./1936.
(te 1938./1939.) godine radio je u Moskvi u Kominterni. Krajem 1936. godine vratio
se kući te je preuzeo upravljanje jugoslavenskim dijelom KPJ u zemlji. Organizirao je
utemeljenje KP Hrvatske i KP Slovenije koje su funkcionirale kao dio KPJ.
Nakon što je vodstvo partije koje je boravilo u Sovjetskom Savezu postalo žrtvom
staljinističkih čistki, od 1937. godine Tito je nastojao dobiti dužnost generalnog sekre-
tara CK SK] te u interesu postizanja toga cilja nije birao sredstva (npr. o svojim je pro-
tivnicima slao negativna izvješća u Moskvu, naravno, pisanje takvih karakterizacija u to
se vrijeme zahtijevalo i od drugih). Činjenica je međutim da su oni jugoslavenski komu-
nisti u moskovskoj emigraciji koje je Tito isključio iz partije, na kraju završili u Gulagu.
Na kraju ga je Kominterna službeno potvrdila tek 1939. godine, i tek u jednom pismu
iz 1940. godine ga ta organizacija koja upravlja internacionalnim komunističkim po-
kretom naziva generalnim sekretarom CK KP]J.!5 U Drugom svjetskom ratu od 1941.
godine vojni je i politički vođa antifašističkoga partizanskog pokreta koji se borio protiv
njemačkih okupatora i njihovih vazala. Članovi njegova pokreta su ga 1943. godine u
Jajcu proglasili maršalom, te je postao šef prijelazne vlade nove Jugoslavije. Temeljem
sporazuma sklopljenog s jugoslavenskom emigrantskom vladom u Londonu, u ožujku
1945. godine formirao je novu, višestranačku prijelaznu vladu, no još tijekom iste godi-
ne onemogućio je rad građanskih stranaka koje su bile izvan Narodne fronte. Na izbo-
rima održanim 11. studenoga 1945. godine Narodna fronta pod vodstvom komunista
je nakon potiskivanja konkurenata iz političkoga života odnijela 90—postotnu pobjedu.
Tito je nakon toga — kao prvi na prostoru od Baltika do Jadrana — izgradio diktaturu
komunističke partije, partijsku državu staljinističkoga tipa i vlastitu autokraciju popra-
ćenu snažnim kultom ličnosti. Također je relativno rano oko sebe ustrojio dvorsku svitu
i živio u luksuznim uvjetima (to je, naravno, građane njegove zemlje manje iritiralo dok
su živjeli u boljim životnim uvjetima tijekom sedamdesetih godina, negoli za vrijeme
općega siromaštva pedesetih i šezdesetih godina).
S hrvatskog gledišta značajnim se može smatrati što je Tito područje Jugoslavije, od-
nosno hrvatske republike povećao s anektiranim poluotokom Istrom (točnije njegovim
većim dijelom), Zadrom i nekoliko manjih otoka, te je finalizirao granice u Osimskom
ugovoru sklopljenim s Talijanima 1975. godine.
Tito je između 1945. i 1964. godine bio premijer. Od 1953. do 1980. bio je pred-
sjednik države, a unutar toga od 1974. godine doživotni predsjednik Jugoslavije. Nesmi-
ljeno se obračunao sa svojim političkim protivnicima nakon rata, odnosno u godinama
neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Iako njegova uloga u masovnim ubojstvima,
116 Simić, P: Tžto, 2009.. str. 164.

krvavim odmazdama 1944.—1945. godine protiv pripadnika mađarske, njemačke i t4.

lijanske manjine, te u uništavanju hrvatskih, srpskih, slovenskih, bošnjačkih, albanskih
političkih protivnika do današnjega dana nije raščišćena, ali može se utvrditi njegova
odgovornost u tim teškim ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti kao apsolutnj
vođa vojne i civilne uprave zemlje. Sve to baca tamnu sjenu na cijelo njegovo životno
djelo, čak i ako je činjenica da je tijekom svoje dugačke vladavine, političke djelatnosti
poduzeo i korake dostojne priznanja i pozitivnih ocjena kako sa strane domaće, tako ;
međunarodne javnosti.
Tito je 1948. godine, želeći očuvati samostalnost Jugoslavije, raskinuo sa Staljinom ;
sa Sovjetskim Savezom, što je u znatnoj mjeri povećalo politički značaj i geopolitički po-
ložaj kako njega tako i njegove zemlje, u uvjetima hladnoga rata. Nakon toga je 1950-ih
godina bio prinuđen nasuprot Sovjetskoga Saveza osloniti se na Zapad, ali socijalistički
politički sustav i autokraciju komunističke partije sačuvao je i u okvirima socijalističko.
ga samoupravljanja koji je proglašen posebnim, jugoslavenskim putem socijalizma (koji
je uveden 1950.—1951. godine, a kasnije, 1963., te 1974. doradivan), stoga je Milovana
Đilasa koji se zauzimao za daljnju liberalizaciju sustava 1954. godine isključio iz vodstva
KPJ, a kasnije ga je i utamničio.
Tito se 1965. godine zauzeo za gospodarsku reformu koja je u socijalističko plansko
gospodarstvo unosila tržište elemente, zatim je udaljio iz vlasti vođu centralističko-kon-
zervativnog krila Aleksandra Rankovića te je, iako u zacrtanim okvirima, dalje libera-
lizirao javni život i kulturu. Tragom reformi, novca koji su slali gastarbajteri zaposleni
u inozemstvu, a i skokovitoga rasta turizma došlo je do znatnog povećanja životnoga
standarda, što se, međutim, u drugoj polovici sedamdesetih godina uspijevalo održati
samo pomoću kredita dobivenih od Zapada, te se nakon Titove smrti država našla u
dužničkoj klopci.
Tito je unutar partije lavirajući između različitih političkih stajališta uspio neokrnje-
no održati svoju moć te je odlučujuće utjecao na unutarnju i vanjsku politiku Jugoslavije.
Od 1961. godine do smrti Tito je u pokretu nesvrstanih koje je utemeljio zajedno s egi-
patskim predsjednikom Nasserom i indijskim premijerom Nehruom prvo imao ulogu
stvarnoga, a kasnije više formalnoga čelnika. Za vrijeme hladnog rata je na čelu pokreta
koji je zastupao izvanblokovsku politiku i odbijao utrku u naoružanju Tito stekao veliki
međunarodni ugled, ali su i nesvrstane zemlje odigrale pozitivnu ulogu u ublažavanju
hladnoratovskoga suprotstavljanja dvaju vojnih blokova. Valja ipak primijetiti kako su
članovi pokreta bez iznimke njegovali bolje odnose s Moskvom nego s Washingtonom.
Međutim, krajem sedamdesetih godina je otvoreno prosovjetska Kuba stekla veću ulogu
među nesvrstanima od Jugoslavije i Tita u poodmaklim godinama.
Josip Broz se 1971. godine, približavajući se konzervativnom krilu SKJ, obračunao s
reformskim pokretima koji su zahtijevali promjene, a pojavili su se u hrvatskim i drugim
republičkim komunističkim partijama, te koje je on smatrao preradikalnim, budući da
je zastupao mišljenje kako oni prijete temeljima državnoga uređenja uljepšanog ele-
mentima socijalističkoga samoupravljanja, koji je međutim u suštini bio sličan ostalim
istočnoeuropskim režimima državnog socijalizma. Neposredno nakon toga je, među-
tim, protiv centralističkog smjera podupro izglasavanje novog Ustava 1974. godine, koji
je, preuzevši brojne zahtjeve reformista, povećao samostalnost republika i autonomnih
pokrajina. Imavši u vidu kasniju sudbinu Hrvatske važno je bilo što je Ustavom utvrde-
no pravo republika na odcjepljenje iz federacije (istina, to su pravo načelno sadržavali već
i raniji jugoslavenski ustavi). Više je njegovih suradnika tvrdilo, a odnedavno i Dušan
Bilandžić smatra kako je Tito htio olakšati razdvajanje republika jer je znao da se Jugosla-
vija ne može održati. Ako je tomu tako, veliki je problem što je »zaboravio« obavijestiti
o tomu vojsku, nego je umjesto toga uvijek poticao časnički zbor da čuva jedinstvo Ju-
goslavije. U smislu Ustava iz 1974. godine Tito je proglašen doživotnim predsjednikom
Jugoslavije, no s ciljem sprječavanja borbe za nasljedstvo i sukoba među republikama
(za razdoblje nakon Titove smrti) ukinuta je funkcija predsjednika u jednoj osobi te je
njegovo mjesto preuzelo kolektivno osmočlano predsjedništvo koje se sastojalo od izasla-
nika šest republika i dvije autonomne pokrajine, na čelu kojega su se nakon Titove smrti
godišnje, po načelu rotacije, mijenjali članovi toga tijela.
Jako je Tito desetljećima — ponekad silom, ponekad vještom politikom balansira-
nja (samo kratkoročno!) između sukobljenih interesa naroda koji su tvorili Jugoslaviju
uspijevao izbjeći da konfrontacija po nacionalnoj osnovi izbije na površinu, ta je politika
umjesto rješavanja međunacionalnih odnosa na demokratskoj osnovi rezultirala samo
time da su suprotnosti pometene pod tepih. U Titovoj Jugoslaviji ni jedna prividna ili
stvarna politička liberalizacija (nastala kao rezultat prinudnog otvaranja prema Zapadu)
nije izmijenila osnovne crte diktature partijske države, dok je stvarno demokratsko rje-
šenje Tito isto tako odbacio kao i vođe ostalih socijalističkih federacija (Čehoslovačke,
Sovjetskog Saveza). U prvom redu upravo iz razloga što je izostalo demokratsko rješenje
odnosa među državotvornim narodima, Jugoslavija je samo na površini bila »multi-
kulturni raj«, dok su je u stvarnosti razapinjale brojne ozbiljne suprotnosti te je kriza
socijalističkoga političkog i gospodarskog sustava koji je funkcionirao jednako loše kao i
u državama pod sovjetskom zonom štetno utjecala i na odnose među njenim narodima.
Pri vrednovanju Titova životnog djela ne može se zaobići činjenica da je on bio diktatori
da je upravljao sustavom koji je — unatoč svoj slobodoumnosti — građane ograničavao
u osnovnim pravima te su pojedine institucije sustava, npr. tajne službe ili vojska, koja
nikada nije niti čula za demokratsku političku kontrolu, odigrale ozbiljnu ulogu u tomu
da se raspad jedinstvene jugoslavenske države ne odvija u mirnim okolnostima, nego
usred krvava rata.
Godinu dana nakon smrti predsjednika Tita 4. svibnja 1980. godine razvio se po-
kret kosovskih Albanaca, što je rezultiralo i buđenjem srpskoga nacionalizma kojeg je
Slobodan Milošević stavio u službu ostvarivanja svojih težnji za dominacijom. Hegemo-
nistička politika koju je zastupao srbijanski partijski vođa izazvala je i ojačala slovenske
i hrvatske inicijative za stjecanjem neovisnosti, te je na kraju odigrala glavnu ulogu u
raspadu Jugoslavije. Paralelno s padom socijalističkih sustava u Istočnoj Europi i pre-
stankom sovjetske prijetnje devalvirala je i geostrateška uloga Jugoslavije. Svi su ti čim-
benici doveli u krizu, a 1991. i 1992. godine i uništili Titovo nasljeđe, ponovni pokušaj
stvaranja jedinstvene jugoslavenske države začet u Drugom svjetskom ratu.
Tito je na vrhuncu svoje moći, u specifičnim uvjetima hladnog rata uživao veliki me-
dunarodni ugled, njegova ranija djela su zaboravljena, blagonaklono se odnosilo prema
njegovu kultu ličnosti, diktatorskom prakticiranju vlasti, kako u zemlji tako i u inozemstvu
precjenjivani su rezultati koje je postigao na području pomirbe jugoslavenskih naroda,
Rekapitulirajući mišljenje možemo reći da, iako nismo suglasni sa sarkastičnim zaključ-
kom Pere Simića da je najvažnije djelo Josipa Broza on sam, smatramo kako se, gledajući
povijesnim mjerilom, Tito samo kratkoročno može nazvati uspješnim političarom. Nje-
govo veliko djelo, naime, druga Jugoslavija, nije odoljela kušnji vremena, dok je pokret
nesvrstanih država u čijem je osnivanju jugoslavenski vođa također igrao istaknutu ulogu,
u novoj međunarodnoj situaciji nakon 1989. godine potpuno izgubio svoj raniji značaj.
Povijest Hrvatske od litove smrti do stupanja Miloševića na scenu

Zadnje desetljeće prije raspada druge Jugoslavije i u Hrvatskoj je obilježeno gospodar-
sko—financijskom krizom koja se sve više razbuktavala. Gospodarska je kriza izbila iz
nekoliko razloga. Jugoslavija je od 1970—ih godina sve više izostajala iz novoga medu-
narodnog gospodarskog sustava nastalog nakon naftnih kriza, a sve je snažnije zaostajala
i na području tehnološkoga razvoja. Posebno je veliku zabrinutost u razvijenijim repu-
blikama (u Sloveniji i Hrvatskoj) izazivala činjenica da je šansa jugoslavenske države za
priključenje sve snažnijem procesu europskog integriranja u znatnoj mjeri smanjena.
Jugoslavenska industrijska tehnologija sve je više zaostajala od zapadne razine, te se zbog
toga izvoz jugoslavenskih tvrtki na Zapad postupno smanjivao (između 1970. i 1980.
godine izvoz na Zapad je s 35,8% pao na 23%). Paralelno s tim, rastao je značaj trgovine
prema Istoku, te je početkom 1980—ih godina trgovinski promet jugoslavenske države s
državama sovjetskoga bloka i sa samim Sovjetskim Savezom dostigao razinu prije 1948.
godine, izvoz u tom smjeru je za deset godina porastao s 29,55% na 48,52%!'!7 Prihodi
iz istočne trgovine neko su vrijeme prikrili strukturne probleme jugoslavenskoga gospo-
darstva, kako su i devizni prihodi iz turizma i novac koji su slali gastarbajteri pozitivno
utjecali na bilancu državnoga proračuna. 1970—ih godina sve su republike — iskoristivši
otvaranje mogućnosti da samostalno, bez suglasnosti saveznoga financijskog vodstva po-
dižu inozemne kredite — neobuzdano poslužile prilikom slobodnog podizanja kredita
i posvuda su realizirane brojne investicije, ali ni približno sve nisu bile učinkovite i eko-
nomski utemeljene. Zauzvrat je, međutim, naglo porastao vanjski dug države koji je do
1982. godine dostigao dvadeset milijardi američkih dolara. Zapadni su vjerovnici dugo
vremena vrlo lako odobravali kredite Jugoslaviji, pa je tek početkom osamdesetih godina
postalo jasno gospodarskom vodstvu zemlje kako uvjeti tih kredita nisu tako povoljni
kako su to lokalni i savezni donositelji gospodarskih odluka ranije mislili.
Kriza koja je uzela sve većeg maha zahvatila je cijelu državu, dinamika inflacije je
ubrzana (1981. godine pad vrijednosti novca već je iznosio 46%), a zatim su se prihodi
117 Simić, P. Tito, 2009., str. 347.

stanovništva postupno smanjivali, iako se to neko vrijeme nije odražavalo na potrošnju.

Budući da je izvoz pokrivao sve manji postotak uvoza (1979. godine je izvoz iznosio
48,5% uvoza), savezne vlade (vlada Milke Planinc 1982.—1986., vlada Branka Mikulića
1986.—1988.) su tijekom upravljanja krizom — što se nazivalo stabilizacijom — nasto-
jale suzbiti uvoz, što je dovelo do nestašice robe. Zbog nepromišljenog ograničenja uvoza
došlo je do nestašice i osnovnih potrošačkih artikala, zapinjala je opskrba benzinom
(prvo se samo ograničilo točenje goriva na način da su jedan dan na benzinskim crpkama
gorivo mogli kupovati vlasnici automobila s parnim registarskim brojevima, a drugi dan
s neparnim, a kasnije je uveden i sustav bonova). Nije se, ili se samo rijetko moglo doći
do deterdženta, kakaa, kave (ovo potonje je posebno uzrujalo stanovništvo zemlje koje je
tradicionalno veliki potrošač kave), jestivog ulja, čokolade itd. Stanovništvo koje je ras-
polagalo deviznom štednjom tada se odlučilo na privatni uvoz, odlazilo je u Trst i Graz,
odnosno u pogranične mađarske gradove kako bi nabavilo tu robu široke potrošnje.
Na to je vlada, ne bi li spriječila odljev deviza, prisilila građane da u danoj kalendarskoj
godini pri prvom putovanju u inozemstvo kod carinskih tijela polože depozit u relativno
značajnom iznosu, koji im je krajem godine bez kamata vraćen. To je uz galopirajuću
inflaciju predstavljalo osjetljiv gubitak, budući da je inflacija do 1989. dostigla 2685(!)
posto. Građane je ljutila i redukcija električne energije na 4 sata dnevno. Životni stan-
dard stanovništva počeo je rapidno padati: između 1979. i 1984. pao je za 34%, no taj
je pokazatelj u slučaju umirovljenika dostigao i 40 posto.!!?
Snažno su opale i investicije, a k tomu je i jugoslavensko gospodarstvo na svjetskom
tržištu postalo sve nekonkurentnijim, u nemaloj mjeri zahvaljujući sustavu socijalistič-
koga samoupravljanja koji je doduše za radnike kratkoročno bio povoljan, no dugoroč-
no je slabio produktivnost. Udio neproduktivnih radnih mjesta unutar Jugoslavije pre-
ma nekim analizama dostigao je 27 posto. Naravno, većina istih bila je u nerazvijenijim
republikama, iako ih je bilo dovoljno i u Hrvatskoj.'!?
Unatoč svemu tome u prvoj polovici 1980-ih godina nije bilo socijalnih pobuna,
prosvjeda u Jugoslaviji, a i u Hrvatskoj je sve do kraja desetljeća situacija je bila prividno
mirna. Ireba primijetiti kako je sustav i dalje nesmiljeno udarao po političkom djelovanju
koje je ocijenjeno nepoželjnim. Štoviše, u godini Titove smrti i općenito u prvoj polovici
1980—ih godina porastao je broj političkih osuđenika. Od poznatijih ličnosti hrvatskoga
proljeća tada su ponovno utamničeni Vlado Gotovac, Marko Veselica i Franjo Tuđman
(među ostalima zbog izjava danih zapadnim medijima). Po tom pitanju je sve do pojavlji-
vanja pokreta kosovskih Albanaca 1981. godine represivni aparat režima najviše pritisnuo
Hrvate: 1980. godine u Hrvatskoj je osuđeno 275 osoba pod optužbom političkog zloči-
na — uglavnom zbog kritike sustava kao verbalnog delikta — što je iznosilo 49,7% svih
političkih osuđenika u Jugoslaviji, ali i među 76 osoba osuđenih u Bosni i Hercegovini,
118 Radelić 2006., str. 493.

119. Garde, Paul: Život i smrt Jugoslavije, Ceres, Zagreb, 1996., str. 104. Garde citira Harolda Lydalla, prema kojem
bi takvo stanje u bilo kojoj drugoj zemlji izazvalo teške konflikte, a možda i revoluciju (Lydall: Yugoslavia in Crisis,
1989., str. 9.). U stvarnosti, gospodarska kriza je pridonijela kasnijem jugoslavenskom konfliktu.
odnosno 29 osoba osuđenih u Vojvodini bili su Hrvati."? Izostanak većih društvenih ne.
zadovoljstava, pokreta i štrajkova osim velikog radnog kapaciteta represivnog aparata mo.
žemo objasniti i time što je veliki dio stanovništva zahvaljujući gastarbajterima u rodbini,
ili (ne uvijek legalnim) prihodima iz turizma, a drugi dio putem krijumčarenja i ostalim
djelatnostima posredničke trgovine raspolagao sa značajnom uštedom i deviznim rezerva
ma. Tako su pokušavali spasiti životni standard koji je zbog sve manjih dohodaka padao |
(1984. godine su banke za osobne štednje isplatile 180 milijardi dinara kamate, što je veći
iznos od 144,2 milijardi dinara koliko se mjesečno trošilo za isplatu placa)."!
1980—ih godina je, paralelno s gospodarskom krizom, ubrzana i unutarnja dezinte-
gracija Jugoslavije. Počevši još od 1970—ih godina, veza između republika sve je inten-
zivnije slabjela, a osamdesetih godina se ubrzano smanjivao i trgovinski promet među
njima. Robna razmjena između republika i autonomnih pokrajina je sa 40 posto 1970,
godine, do 1978. godine pala na 32%, a do 1980. godine iznosila je svega 22,2% (do
kraja 1980—ih godina se, pak, trgovina među republikama još više smanjila)! To je jasno
signaliziralo kako su se republike dijelom zatvorile, proizvodile su za svoje unutarnje
tržište (a tu su koncentrirale i usluge i kapital), dok su na području trgovine — posebno
one razvijenije — prednost davale inozemnim tržištima. Slabost, štoviše nepostojanje
gospodarskih odnosa između republika dobro otkriva da je svega 1,5% (!) poduzeća
(samoupravne proizvodne jedinice, Osnovne organizacije udruženog rada — OOUR)
utemeljenih u pojedinim republikama imalo sjedište u drugoj republici ili autonomnoj
pokrajini. Sve to znači da je gospodarsko razdvajanje Jugoslavije krenulo znatno prije
početka političke krize! Ta činjenica uopće nije bila tajna unutar zemlje, npr. hrvatski
povjesničar Dušan Bilandžić je na to obratio pozornost još 1985. godine.'??
Također je ukazao i na to da su 1980—ih godina ubrzani unutarnji migracijski procesi
tijekom kojih su se pripadnici državotvornih naroda Jugoslavije iz republika u kojima su
u manjini odselili u svoje matične zemlje (Hrvati iz Bosne i Srbije u Hrvatsku, Srbi u Sr-
biju). Tako nisu prekinuti odnosi između kulturnih, umjetničkih i znanstvenih institucija
različitih republika, njihov je intenzitet 1980—ih godina također smanjen. Također je bilo
karakteristično da je hrvatska mladež iz Bosne (i Hercegovine) studirala na sveučilištima
u Hrvatskoj, dok su Srbi studirali na sveučilištima u Srbiji, ukoliko su svoje školovanje
željeli nastaviti izvan granica svoje republike. Odnosi su bili intenzivni pretežito samo na
području športa i pop glazbe. Naravno, i vojni rok proveden u Jugoslavenskoj narodnoj
armiji dovodio je u kontakt hrvatske mladiće s mladim generacijama drugih republika, ali
120 1980-ih godina iz političkih razloga u užoj Srbiji je osuđeno 65, u Makedoniji 9, a na području Crne Gore osuđene
su svega 2 osobe. 1981. godine nakon kosovskih pokreta Albanci su od Hrvata preuzeli apsolutno vodstvo na tom
polju. Dok su od potonjih jugoslavenski sudovi temeljem političkih optužbi osudili »samo« 81 osobu, iz redova
najbrojnije manjine u zatvor je dospjelo 300 ljudi. Između 1982. i 1986. temeljem političkih optužbi osuđeno
je 473 Hrvata i 1020 Albanaca. (Šenija, Josip: Nad hrvatskom prošlošću ni plakati ni kliktati, u: Hrvoje Glavač
urednik: Proslost je teško pitanje, 2000., Zagreb, str. 18., odn. Radelić 2006., str, 575.)
121 Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, 1999., str. 723. Ali ja iz svojih sjećanja iz Novog Sada i Zagreba znam kako je
stanovništvo bilo nezadovoljno, no osim gunđanja i tihog kritiziranja vodstva nije pokazalo otpor.
122 Bilandžić, D.: Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 19181985, Školska knjiga,
Zagreb, 1985., str. 516.
(1) srbija 3
(8) Vojvodina :
im
Kosovo
Hrvatska
Slovenija
OVO
Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Makedonija
TII] Srbi Crnogorci

= Hrvati E Albanci
n Slovenci SONS Muslimani (Bošnjaci; :
i Makedonci p Ostati (Madari, Bugari, Slovaci...)
Karta 19.: Vacionalnosti u drugoj Jugoslaviji (etnička karta)
od svojih hrvatskih prijatelja (i vojvođanskih Mađara) svojevremeno sam dobivao puno

informacija o tomu da vojni rok proveden u garnizonima u južnoj Srbiji ili udaljenoj Ma-
kedoniji te kontakti s časničkim, dočasničkim zborom, nadalje kolegama itekako različite
kulture blago rečeno nisu pridonosili jedinstvu jugoslavenskih naroda.?
Dezintegracija, razdruživanje južnoslavenske federacije, što je zapravo započelo još
1960-ih godina, odbijanjem centralističkoga modela, nakon prihvaćanja Ustava 1974.
to nije primila na znanje, a veliku većinu javnosti, štoviše i političkoga vodstva zapadne
Europe i SAD-a iznenadio je početak raspada Jugoslavije nakon 1990. godine. 1980—ih
godina kako Međunarodni monetarni fond, tako i vođe zapadnih sila podupirali su ja-
čanje jugoslavenskih centralnih institucija (npr. Narodne Banke), te su za gospodarske,
financijske probleme odgovornim proglasili zatvaranje republika. Zbog toga je 1990. i
1991. godine vanjski svijet nažalost odabrao najgore rješenje: inzistirao je na očuvanju
po svaku cijenu federacije koja se prirodnim putem desetljećima razilazila i koja je prema
znacima procesa koji su se odvijali u dubini išla u smjeru gašenja, umjesto da je sredstva
kojima je raspolagao iskoristio u cilju mirnog razdvajanja.
123 Prema istraživanju provedenom u proljeće 1990. godine svega je 26 posto Slovenaca bilo privrženo Jugoslaviji. U
slučaju Hrvata je taj omjer tada još bio veći, ali bio je ispod 50 posto (48%), dok je u krugu Srba, Crnogoraca i
bosanskih Muslimana udio pristalica jedinstvene Jugoslavije još uvijek bio vrlo visok (71, 80, odnosno 84%). Kako
u krugu Hrvata, tako i Slovenaca se tijekom 1990. i 1991. godine broj pristalica Jugoslavije brzo smanjivao, a na re-
ferendumu održanom u prosincu 1990. godine u Sloveniji, odnosno u svibnju 1991. u Hrvatskoj je udio pristalica
stare federacije u postotcima već bio jednocifreni. (Radelić 2006., str. 587.)
POGLAVLJE PETNAESTO
Samostalna Hrvatska. Trnoviti putevi

uspostavljanja neovisnosti
(x je poglavlje samo djelomiéno povijest. Te su nam godine vremenski preblizu

kako bismo mogli imati cjeloviti pregled dogadaja ili sigurno poznavati njihovu
pozadinu. Na interpretacije događaja još utječu brojni čimbenici: pripadnost politic-
koj stranci, priznati ili skrivani politički interesi, nedostatak odgovarajućih informacija
(npr. izvora) ili pak svjesno dezinformiranje, ili »nasjedanje« na takva »iznošenja činjeni-
ca« koja dovode u zabludu (to je temeljna komponenta ratne propagande). A rezultati
pojedinih vješto pripremljenih manipulacija dalje žive u javnom govoru, u medijima,
dapače, čak i u pojedinim stručnim radovima. Sve to otežava jasno viđenje stvari. Osim
toga, suvremenici (a tu ni sebe ne smatram iznimkom) ili se uopće ne, ili se samo vrlo
teško mogu riješiti subjektivnih dojmova, tradicionalnih obrazaca, stereotipnog načina
razmišljanja i emocionalnih opredjeljenja, jedino, što možda to nisu spremni priznati
svi, dok su svoje analize uvijek skloni doživljavati kao »objektivne«. Posebno u zapadnim
ocjenama Hrvatske igraju povremeno veliku ulogu ukorijenjeni negativni stereotipi, pa
i činjenicama svatko pristupa prema vlastitim simpatijama ili antipatijama.? Uz pojedine
tvrdnje Hrvata analitičari i novinari vrlo često stavljaju i neku tvrdnju Srba, tako želeći
postići objektivnost, povremeno se međutim kao srbijansko stajalište navode tvrdnje
miloševićevske propagande, što možda dotičnom stručnjaku nije poznato (glede boš-
njačko-hrvatskoga rata pak čak i oni koji uzimaju u obzir eventualne legitimne zahtjeve
Srba, u slučaju Hrvata prihvatljivim smatraju isključivo bošnjačko stajalište).
U prostoru koji se proteže od Baltika do Jadrana, drustveno-politicke promjene
koje su se dogodile tijekom dva desetljeća nakon 1989., slom državno—partijskog režima
1 Ne smijemo zaboraviti ni na djelatnost jugoslavenskih, a kasnije i drugih tajnih službi koja teško da se svodila samo
na puko stjecanje informacija. Naravno, ne možemo pisati o takvoj vrsti aktivnosti velesila, s obzirom da ne raspo-
lažemo dokazima. Više znamo međutim o akcijama jugoslavenske tajne službe, pa je tako danas već dokazano da je
na početku rata atentat protiv sjedišta židovske zajednice u Zagrebu i židovskoga groblja organizirala Jugoslavenska
vojna kontraobavještajna služba (KOS), odnosno skupina Labrador zagrebačkog korpusa JNA, s jasnim ciljem da
vanjskomu svijetu dokažu kako Hrvatskom dominira ustaški teror, Srećom, lokalna židovska zajednica stala je uz
hrvatsku vladu i time je osujetila namjeru stvarnih organizatora atentata. (Marijan, Davor: Slom Titove armije. JNA
i raspad Jugoslavije 1987—1992, Zagreb, 2008., str. 416.417.)
2 Uglavnom zbog zabluda o Jugoslaviji kao o mirnomu raju naroda, o »separatističkim nacionalističkim« Hrvatima je
apriori postojala negativna percepcija. Nažalost, i jedan dio jugoslavenskoga društva gurnuo je glavu u pijesak i nije
želio vidjeti nacionalnu mržnju koja je dalje živjela u dubini i koja je bila itekako virulentna. I sim sam, u razdoblju
od 1978. do 1987. živio u Novom Sadu i Zagrebu, a putujući državom nailazio sam na tako brojne slučajeve šovi-
nističke, ubitaéne mržnje da mi je bilo jasno kako se titovska parola o bratstvu—jedinstvu ni približno ne ostvaruje
u društvu. Intelektualci, čak i ako su znali za to, nisu se bavili time, a manji dio njih je čak i raspirivao mržnju, iako
je to moglo imati ozbiljne kaznenopravne posljedice.
Samostalna Hrvatska. Trnoviti putevi uspostavljanja neovisnosti 531
baziranog na diktaturi komunističke partije, početak demokratske tranzicije, uvođenje

višestranačja, promjena gospodarskog sustava, na nekoliko bitnih područja uglavnom
su se na isti ili sličan način dogodili i u Hrvatskoj kao i u socijalističkim državama iz so-
vjetskoga bloka. Također su uglavnom slični razlozi (činjenica da socijalističke federacije
nisu ustrojene na demokratskim temeljima, te da je jednakost među federalnim jedini-
cama često puta postojala samo na papiru, kao i »nacionalna renesansa« koja se u cijeloj
regiji pojavila među malim narodima koji su dotada bili potisnuti u drugi plan) doveli
do raspada Jugoslavije i ujedno do uspostavljanja hrvatske neovisnosti, kao i do raspada
ostalih socijalističkih federacija kao što su Sovjetski Savez i Čehoslovačka.“ Međutim, u
jednom pogledu se situacija u Jugoslaviji razlikovala od procesa u Sovjetskom Savezu i
Čehoslovačkoj. Iako je sama promjena političkog sustava, prva faza demokratske tran-
zicije provedena u mirnim okolnostima, Hrvatska se iz jugoslavenske države uspjela
osloboditi samo po cijenu krvavoga rata. Postojali su brojni razlozi za rat: mnogi od njih
već su nam poznati, no nipošto ne možemo tvrditi da nam je poznato sve o izbijanju
oružanih sukoba. A u tom pogledu posebno rat u Bosni nameće brojne upitnike. Iako
su vlade bivših jugoslavenskih republika na pritisak Haaškoga suda za ratne zločine na
području bivše Jugoslavije (ICTY) objavile brojne dokumente (odnosno kao dio sudske
dokumentacije objavio ih je sud), arhivi velesila koje su imale važan utjecaj na događaje
još nisu otvoreni, stoga se vide samo osnovne tendencije i ja se mogu primiti samo pri-
kazivanja istih.
Taj posao, međutim, s jedne strane olakšava ogromna količina strane stručne lite-
rature objavljene o jugoslavenskoj krizi i ratu (objavljene na Zapadu, odnosno u bivšim
jugoslavenskim republikama) i također nezanemariv broj stručnih knjiga u Mađarskoj
(u svakom slučaju, krizom Jugoslavije i borbama se, s malim pretjerivanjem, u zadnje
vrijeme bavilo više knjiga na mađarskom jeziku negoli s cijelom ranijom povijesti toga
prostora). S druge strane, ta ogromna količina izvora ujedno i otežava rad, dijelom zbog
povremene subjektivnosti pojedinih autora, a dijelom zbog podataka što ne može uvijek
kontrolirati. S obzirom da je ova knjiga pisana namjerom da čitatelj upozna i da mu
se objasni hrvatska povijest, u njoj se i raspad jugoslavenske države prikazuje u prvom
redu s hrvatskog gledišta, stoga se ona problematikom istočnoga dijela bivše SFRJ, npr.
Kosovom, ne bavi ili se bavi samo ovlaš. U tekstu koji slijedi dakle nastojimo prikazati
hrvatsko stajalište, dodajući kako po pitanju jugoslavenske krize, a posebno hrvatske
uloge u Bosni uopće ne postoji jedinstveno hrvatsko stajalište nego se mišljenja dijele
ovisno o stranačkoj pripadnosti.
Jako je prošlo gotovo dva desetljeća otkad je Hrvatska krenula putem osamostaljenja
od jedinstvene jugoslavenske države i već je prije gotovo petnaest godina utihnulo oružje
na hrvatskim prostorima, posljedice rata još uvijek nisu netragom nestale. Zbog zaosta-
lih nagaznih mina iz godine u godinu umiru ljudi, ili trpe trajne ozljede u negdašnjim
ratnim zonama, a zbog psihičkih trauma prouzročenih borbama svake godine brojni
3 Vidi Jubdsz József: Fóderalista elméletek és kísérletek, u: Két korszak hatdrdn, tanulmányok Kelet-Európa jelen-
kortórténetéból, UHarmattan, Budapest, 2007., str. 285.—310.
očevi (bivši ratnici) počine samoubojstvo. Ali tragično razdoblje između 1991. i 1995.
i nakon toliko godina ne odnosi samo ljudske živote, nego je ostavilo pečat i na procesu
hrvatske tranzicije, na razvoju hrvatskoga gospodarstva, a imalo je izvjesnu ulogu i u
usporavanju procesa europskih integracija.
Zbog čega Hrvatska nije uspjela u miru istupiti iz jugoslavenske federacije, je |
uopće imala šanse mirno razdvajanje jugoslavenskih republika po čehoslovačkom (ili
pak sovjetskom) obrascu, koga (jednog ili više njih) tereti odgovornost zbog rata i kakva
je bila sudbina stanovnika hrvatske države u razdoblju od skoro desetljeća i pol od zavr-
šetka borbi — sljedeći pregled nastoji dati odgovore upravo na ta pitanja.
Ubrzanje procesa koji je doveo do raspada Titove jugoslavenske

države
Jedan dio razloga koji su prouzrokovali rat koji je izbio u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. go-
dine, a nakon toga i u Bosni 1992. godine, novijega je datuma, to jest nastao je 1980-ih
godina (ili pak u razdoblju 1910.—1991.), dok je drugi dio starijega datuma te proizlazi
iz konteksta nastanka jedinstvene jugoslavenske države, odnosno iz međusobnih odno-
sa državotvornih naroda u obje jugoslavenske države. Naravno, neuspjeh eksperimenta
jugoslavenske države, slom obje Jugoslavije imali su brojne razloge. Činjenica je da je
1918. godine nova državna tvorevina u nemalom dijelu stvorena zajedničkom voljom
političke—intelekrualne elite jugoslavenskih naroda (točnije predstavnika koji su vjero-
vali u jugoslavensko jedinstvo te su se zauzimali za isto), iako su njen nastanak omogu-
ćili vanjski čimbenici: pobjeda sila Antante u Prvom svjetskom ratu, njihovi mirovni
planovi za srednju i jugoistočnu Europu (odluka o ukidanju Austrougarske Monarhije),
diplomatska posrednička djelatnost i lobiranje također su imali važnu ulogu kataliza-
tora, Istovremeno, nova je jugoslavenska država povezala regije koje su se međusobno
markantno razlikovale po stupnju gospodarsko-kulturne razvijenosti, povijesnim i po-
litičkim tradicijama, a te su razlike i nakon isteka sedam desetljeća bile jasno vidljive.
Jako je vodstvo obiju jugoslavenskih država, na svoj način, nastojalo smanjiti zao-
stalost nerazvijenijih regija, dovoljno je samo baciti pogled na karte koje prikazuju teri-
torijalnu raspodjelu bruto društvenog proizvoda ili omjer nepismenoga stanovništva u
razdoblju prije raspada druge Jugoslavije i odmah je razvidno kako su spomenute razlike
u razvoju u znatnom dijelu ostale. Razinu »sjevernih« područja koja su nekoć pripadala
Austrougarskoj Monarhiji, uspjela su pak sustići samo sjeverna (Beograd) i srednja po-
dručja Srbije prije 1918. godine. Istovremeno, unutar Hrvatske se i dalje mogla uočiti
relativna zaostalost — koja je postojala i prije 1918. godine — područja koje je ranije
činilo teritorij Vojne Krajine. Ne može se poreći da je kako 1918., tako i krajem Drugog
svjetskog rata i među Hrvatima bilo brojnih pristalica jugoslavenskoga jedinstva, no ni
1918., niti 1945. godine hrvatsko društvo nije bilo jedinstveno po tom pitanju, samo su
bili različiti razlozi iz kojih ni u jednom slučaju nije bilo moguće uspostavljanje (odno-
sno očuvanje) samostalne Hrvatske.
Samostalna Hrvatska. Trnoviti Putevi uspostavljanja neovisnosti 533
Nakon Prvog svjetskog rata ujedinjenje nije provedeno prema federalističkoj ideji
Hrvata i Slovenaca, nego prema centralističkim zamislima Srba. Komunisti su bili uvje-
reni da je najvažniji unutarnji razlog pada prve Jugoslavije bio »velikosrpski hegemoni-
zam«, te je u ne malom dijelu upravo zbog toga suštinom Titove politike (ili barem u
većem dijelu razdoblja između 1945. i 1980.) postalo ostvarivanje federalističkog uređe-
nja i balansiranje između naroda koji su tvorili Jugoslaviju. Tito nije ostavio prostora za
otvorene težnje Srba (točnije Srba iz Srbije) za dominacijom, no ograničavao je, odnosno
spriječio je i konfederacijski pokret, kao i pokret za neovisnost Hrvata. Nekoliko godina
nakon Titove smrti novo je srbijansko vodstvo razbilo upravo tu gore navedenu osjet-
ljivu ravnotežu, te je u najvećoj mjeri to postalo neposrednim uzrokom raspada druge
Jugoslavije. Tito je dobro znao da federacija može funkcionirati dok među njenim čla-
nicama postoji ravnoteža u odnosu snaga. Drugo je pitanje što tu ravnotežu nije stvorio
odnosno održavao demokratskim sredstvima (prvo se oslanjao na nemilosrdnu upravu
državne sigurnosti, Udbu, a kasnije uglavnom na snagu Jugoslavenske narodne armije).
A time je i on sam posredno pridonio tomu da i federalistička-konfederalistička dru-
ga jedinstvena jugoslavenska država doživi sudbinu centralističke Kraljevine Jugoslavije
koja je, ne računajući zadnjih godinu i pol dana njena postojanja od 1939. do 1941.,
otvoreno zastupala velikosrpske interese.
Glavni cilj Slobodana Miloševića pri dolasku na vlast (1987.) bio je (javno djelo-
mično, a u tajnosti potpuno) vraćanje centralističkoga uređenja. On je pozivajući se na
to napao federalisticko-konfederalisticko uređenje, te je kao prvi korak nastojao vratiti
»zakonska« prava srpskoga naroda, to jest stapanje autonomnih pokrajina Vojvodine i
Kosova sa Srbijom, koje su temeljem Ustava iz 1974. godine dobile veliku samostalnost.
U tome je i uspio 1989. godine, no time je praktično jednostrano uništio jugoslaven-
ski ustav, iako se unutar federacije u načelu ustav mogao mijenjati samo uz suglasnost
ostalih članica. (Istina, zahtjev Albanaca 1981. godine, »Republika Kosovo«, bio je prvi
napad na Ustav iz 1974. godine, no albanske su težnje osujećene — Milošević je pak
postigao svoj cilj.)
Demokratske promjene u H rvatskoj

Dok se reformističko slovensko vodstvo usprotivilo Miloševićevoj politici (koja se nije
zaustavila na granicama Srbije), konzervativni, uštogljeni hrvatski komunisti nisu učinili
ništa (ili barem ništa bitno), nisu stali uz Slovence, iako su oni ujedno štitili i hrvatske
interese naspram srbijanskoga stranačkog vođe koji je sve nasilnije rušio ravnotežu snaga
unutar Jugoslavije. To su razdoblje hrvatski mediji kasnije nazivali godinama sramotne
šutnje. U Hrvatskoj je promjena političke klime, s malim zakašnjenjem, krenulo tek
1989., u godini velikih istočnoeuropskih promjena, a njeni prvi znaci javili su se na
zagrebačkom Omladinskom radiju, odnosno u Društvu hrvatskih književnika.
Prvi alternativni politički pokreti — klice budućih stranaka — pojavili su se također
te godine, tako i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koja je odlučno naglašavala
nacionalni karakter, te Hrvatski socijalno-liberalni savez (HSLS) (kasnije stranka) koji

se zauzimao za građansku tranziciju. Među članovima oba pronalazimo sudionike »Hr-
vatskoga proljeća« iz 1971. godine, no njihova su se politička stajališta još i tada razli-
kovala. Višestranačje je u Hrvatskoj uvedeno tek u siječnju 1990. godine, nakon što su
unutar SKH (u prosincu) prevladali reformirani komunisti pod vodstvom Ivice Račana,
Vodstvo SKH — usporedimo li s ostalim državama regije — nije Zurilo s tom od. :
lukom koja se smatra osnovnim uvjetom demokratskih promjena. Istovremeno, unutar
Jugoslavije samo su Slovenci i Hrvati dobili mogućnost da u proljeće 1991. godine na
demokratskim izborima odluče o svojoj sudbini. A to je kasnije rezultiralo nizom pro-
blema. Pristalice staroga režima, na čelu s časnicima JNA koji su simpatizirali komuni-
ste, nisu imali namjeru priznati višestranačje i demokraciju zapadnoga tipa.
Izbori su raspisani za travanj, stoga je za organiziranje stranaka, stvaranje njihova.
identiteta i za predizbornu kampanju ostalo tek nešto više od dva mjeseca. Od novih
stranaka je na tom području uspio samo HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana. Na par-
lamentarnim izborima u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. godine Tuđmanova stranka
HDZ je, zahvaljujući kompliciranom izbornom sustavu naslijeđenom iz jugoslavenskih
vremena koji snažno preferira pobjednika, velikom većinom pobijedio (u trodomnom
republičkom parlamentu naslijeđenom iz socijalističkoga doba od 350 zastupničkih
mjesta dobila je 205), iako je za nju glasalo samo 42% birača (HDZ inače nikada, niti
na jednim hrvatskim parlamentarnim izborima nije dostigao pedeset posto). Koalicija
narodnog sporazuma koja je obuhvaćala većinu novih hrvatskih stranaka stekla je svega
nekoliko mandata (iako je dobila 15% glasova). Reformirani komunisti (SDP) pobrali
su donekle veći uspjeh, a i većina Srba u Hrvatskoj glasala je za njih. Glavni razlog tolike
pobjede HDZ-a analitičari su vidjeli u tome što su glasači dostojnu protutežu sve agre-
sivnijoj miloševićevskoj politici vidjeli u Tudmanovoj stranci koja je tijekom kampanje
najjače (po mišljenju kritičara i pretjerano) naglašavala hrvatske nacionalne interese i
ideju hrvatskoga suvereniteta. HDZ 1989.—1990. nije bio radikalan zagovornik neovi-
snosti, potpuno odcjepljenje od Jugoslavije izvorno nije činilo dio programa te stranke
(no u zadnjoj televizijskoj debati prije izbora, na izravan upit voditelja emisije, Tuđman
se zauzeo za potpunu neovisnost, ukoliko postizanje iste situacija omogući).
Jedino je Stranka prava koja je u proljeće 1990. postigla beznačajan rezultat (a tada
se još zauzimala i za ustaško nasljeđe) kampanju vodila pod parolom potpune neovisno-
sti, no većina hrvatskih birača tada još nije vidjela realnu šansu za potpuno osamosta-
ljenje republike. Prema pojedinim mišljenjima HDZ je stekao preveliku težinu što je
otežalo postizanje pune demokracije. Činjenica je međutim i da ne možemo znati kako
bi se razvijao proces demokratizacije u Hrvatskoj da nije bilo rata. Novi je hrvatski ustav
(na pojedinim mjestima skoro doslovce) preuzeo itekako demokratski ustav Savezne Re-
publike Njemačke, to jest stvorio je okvire demokratske pravne države. Drugo je pitanje
na koji način i kojim su sadržajem narednih deset godina popunjeni ti okviri, odnosno u
kojoj je mjeri polupredsjednički sustav — uveden kasnije po francuskom obrascu (gdje
je stvarna uloga predsjednika republike s jakim ovlastima u političkom upravljanju veća
od uloge premijera), a koji je bio uspješan u ratnom razdoblju — usporavao demokrat-
sku tranziciju i učvršćivanje predstavničke demokracije.* Također zbog rata potrebno je

bilo uspostaviti potpuno nacionalno jedinstvo (od kolovoza 1991. do siječnja 1993. po-
stojala je vlada nacionalnog jedinstva), te je velikim dijelom i zbog toga potpuno izostala
lustracija i suočavanje s komunističkom prošlošću u pravnom smislu.
Početak i razvoj srpske pobune

Uskoro se pokazalo kako glavnu prepreku za mirni, demokratski razvoj Hrvatske pred-
stavlja problem sasvim drukčijega karaktera. 12,2% stanovništva Hrvatske činili su Srbi,
a otprilike polovica te manjinske zajednice živjela je na području bivše Vojne Krajine
koja graniči s Bosnom i Srbijom. Komunističko vodstvo unutarnje granice nove Jugo-
slavije (izuzev srbijansko—-makedonske granice) svojevremeno nije utvrdilo temeljem et-
ničkih, nego povijesnih aspekata. Granice Hrvatske kako u Slavoniji, tako i u Dalmaciji,
poklapaju se granicom povučenom između Habsburške države, Mletačke Republike i
Osmanskoga Carstva utvrđenom Karlovačkim mirom 1699. godine (odnosno nekoliko
drugih mirovnih ugovora sklopljenih s Osmanlijama u 18. stoljeću). Odstupanje od
starih povijesnih granica postoji samo u Srijemu (to je područje do 1918. godine pripa-
dalo Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji), u Baranjskom trokutu (do Trianona je pripadao
Ugarskoj) i u Istri (koja je između 1918. i 1945. pripadala Italiji). No srpski nacionalisti
nisu priznali pravo na postojanje povijesnih granica (kao što 1920. oni i drugi nacio-
nalisti regije nisu priznavali ni prema Mađarskoj). Srbijansko vodstvo, ali i veliki dio
nacionalističke oporbe su granice Hrvatske (i drugih republika) smatrali samo »admini-
strativnim« granicama koje se, budući da se ne poklapaju s etničkim granicama, mogu
izmijeniti temeljem prava naroda na samoopredjeljenje.? Milošević je, međutim, (kako
se to uskoro pokazalo) pravo na promjenu granica zadržao samo za Srbe. Srbijanski
oporbeni čelnik Vuk Drašković je, pak, 1990.—1991. godine Zagrebu više puta nudio
izmjenu granica koje bi za sobom povukle i »humano preseljenje« hrvatskog i srpskog
stanovništva — zauzvrat priznavanju hrvatske neovisnosti. Istovremeno, otprilike mili-
jun Hrvata (22% Hrvata) živjelo je izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini te Srbiji. Isti
U takvom ustrojstvu naime vlada istovremeno odgovara i parlamentu i predsjedniku republike.

U Mađarskoj se u zadnje desetljeće često govori kako su raspadom Jugoslavije Srbi morali proživjeti svoj vlastiti
»Irianon«. Ta je usporedba, ako gledamo samo to da su veći dijelovi srpskoga naroda ostali izvan granica Srbije,
naizgled ispravna (iako je upitno kako će se zaključiti stvar Republike Srpske). Ipak, u početku srbijanska strana nije
bila sklona preuzimanju te analogije, budući da je Trianon za njih donio itekako pozitivne rezultate: zahvaljujući
mirovnom ugovoru iz 1920. godine došli su u posjed plodne Bačke i Banata. Paralela po mom mišljenju nije sretna
dijelom iz razloga što nije uputno dvije jugoslavenske države koje su gledano s povijesnog stajališta bile kratkovječne
(postojale su svega 23+46 godina) i koje su se u oba slučaja odmah raspale čim međunarodna situacija nije pogodo-
vala njihovu postojanju, usporediti s mađarskom državom koja je tolikim povijesnim nedaćama prkosila dulje od
tisuću godina. Analogija nije točna ponajviše iz razloga što, da su 1991. godine Srbi uspjeli u komadanju Hrvatske,
upravo bi Hrvati prošli onako kako su 1918.—1920. prošli Mađari: naime, da manjina (useljena za vrijeme Turaka)
uzima sa sobom novostečeno obitavalište i priključuje se svojoj matičnoj zemlji. Kada se 1990. i 1991. godine u Be-
ogradu povijesne granice Hrvatske nazivalo »administrativnima« (umjetnim, neprirodnim, neetničkim) granicama,
postupalo se isto kao što su postupali rumunjski, srbijanski itd. vođe nakon završetka Prvog svjetskog rata vezano
uz povijesne granice Mađarske.
536 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS .
je omjer u slučaju Srba 1991. godine (nakon što je Milošević 1989. ukinuo autonomiju
Kosova i Vojvodine te je ponovno objedinio pokrajine s tzv. užom Srbijom) iznosio 24
posto, dakle ne puno više od stope Hrvata.
Razlog za izbijanje sukoba između Srba u Hrvatskoj i novoizabranih hrvatskih vlasti
mnogi u manjoj-većoj mjeri pripisuju Tudmanovoj politici, no po mojoj procjeni, i
neka tolerantnija hrvatska vlast (ukoliko bi težila većoj samostalnosti republike i ne bi
prihvatila recentralizacijsku politiku Beograda) također bi se našla suočena s krajinskim
Srbima. Ako želimo shvatiti neposredne uzroke izbijanja srpsko-hrvatskoga rata, nije
zgorega promotriti političku djelatnost hrvatskih Srba počevši od 1988., odnosno odnos
Beograda prema njima počevši od 1986. godine. Srpska akademija znanosti je u Memo-
randumu objavljenom 1986. godine nadugačko razglabala o tome da su Srbi u Hrvat-
skoj u nepovoljnom položaju, da nemaju kulturne ustanove, da se njihovo iseljavanje
ubrzava (područje negdašnje Vojne Krajine ostalo je gospodarski najzaostalije područje
Hrvatske). Autori memoranduma dobro su znali, ali to naravno nisu spominjali, da ni
Hrvati u Srbiji tj. Vojvodini nemaju samostalne kulturne ustanove ni škole. Uskoro su
se u srbijanskim medijima pojavili i zahtjevi hrvatskih Srba kojima traže (teritorijalnu)
autonomiju.
U Hrvatskoj je na vlasti još bilo staro titoističko komunističko vodstvo kada su Slo-
bodan Milošević i njegovi pristaše počeli organizirati srpske političke snage u Hrvatskoj.
Miloševićevska srpska euforija nije zaobišla ni Srbe u Hrvatskoj. Vrlo rano su stupili u
kontakt s vodećim krugovima intelektualaca koji su stvorili Memorandum SANU-a.
U samom spomenutom dokumentu ujedinjenje svih Srba u jednoj državi naziva se po-
vijesnim pravom Srba. A to je već nagovijestilo kasnije događaje. Još 28. lipnja 1989.
godine, na 600. obljetnicu bitke na Kosovu polju, u Kninu je došlo do nacionalističkog
mitinga (isti dan kada je Milošević održao znameniti miting na Kosovu polju): lokalni
srpski prosvjednici izvikivali su parolu »Ovo je Srbija« (dapače, ta se parola prvi puta
pojavila u Kninu još u veljači 1989. godine na lokalnom mitingu). Sljedeće je godine
Knin postao središtem srpskoga otpora u Hrvatskoj. U Beogradu je pokrenuta i ideološ-
ka priprema hrvatsko-srpskoga konflikta. Srbijanski mediji preplavljeni su tekstovima o
zvjerstvima hrvatskih ustaša u Drugom svjetskom ratu kojima se nastojalo dokazati kako
su Hrvati »zločinačka nacija«.
Broj srpskih žrtava Drugog svjetskog rata su, ignorirajući podatke objektivnih de-
mografskih istraživanja, procijenili na više od jedan milijun. U srpskom narodu nastojali
su pobuditi strah, a preko toga mržnju i želju za osvetom (»Ni stari srpski grobovi još
nisu osvećeni« — izjavio je npr. Vuk Drašković), a srbijansko je vodstvo osporavalo ne
samo Ustav iz 1974. godine, nego sve češće i prihvatljivost granica Hrvatske. Sve hrvat-
ske stranke koje su sudjelovale na izborima u Hrvatskoj 1990—ih godina u Beogradu su
etiketirane kao ustaške, a strah od nove »ustaške« vlasti srbijanski su mediji nastojali i
umjetno poticati među Srbima u Hrvatskoj. Treba međutim primijetiti, da nije bilo laž-
ne propagande u Titovoj eri, te indoktrinacije mitom o Jasenovcu lažnim podatkom od
600—800 tisuća žrtava, a paralelno s time prešućivanja stvarne povijesti Drugog svjetskog
rata, četničkim i partizanskim odmazdama, da titovska propaganda nije svaku hrvatsku
Samostalna Hrvatska. Irnoviti putevi uspostavljanja neovisnosti 537
ambiciju za stjecanjem neovisnosti automatski proglasila pokušajem obnove ustaške dr-

žave (a ujedno svakog hrvatskog emigranta ustašom), Milošević i njegovi partneri ne
bi uspjeli tako brzo, u tako kratkom vremenu pothraniti u krajinskim Srbima strah i
potaknuti borbenu gotovost. Iako je miloševićevska propaganda namjerno pothranjivala
među hrvatskim Srbima strah od novoga hrvatskog vodstva te je svjesno optuživala sve
hrvatske političke snage (dakle ne samo HDZ) da za Srbe predstavljaju prijetnju sličnu
ustaškoj i da ih u samostalnoj hrvatskoj državi može dočekati jedino uništenje, međuna-
rodna zajednica je, nažalost — umjesto da je nastojala umiriti Srbe i posredovati između
Zagreba i Knina — posredno poklonila povjerenje takvim optužbama.
Inače, upravo je Knin bilo mjesto gdje za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše nisu
imale nikakvu vlast. Tamo su vladali Talijani i četnici koje su oni podupirali, a situacija
se nije promijenila ni za vrijeme njemačke vojne okupacije koja je krajem 1943. godine
zamijenila Talijane (stoga su uglavnom samo tamošnji Hrvati imali strašna sjećanja na
djelovanje lokalnih četnika u Drugom svjetskom ratu). Naravno, to se nije odnosilo na
druga mjesta nastanjena hrvatskim Srbima (Banija, Kordun), gdje su ustaše imali stvar-
nu vlast. Koliko su znanja zapadnih novinara o jugoslavenskim događajima u Drugom
svjetskom ratu bila daleko od stvarne povijesti toga razdoblja, dobro dokazuje serija
BBC-a naslova Smrt Jugoslavije koju je napravio britanski autorski dvojac Laura Silber i
Alan Little (odnosno knjiga koja je kasnije nastala iz serije), a posebno poglavlje naslova
»Ostatak izmasakriranog naroda«. Britanski novinari nisu imali pojma koliko su Hrvata
ubili četnici u Dalmatinskoj Zagori (Babić je rođen u Vrlici). A još su manje informacija
imali o partizanskoj odmazdi 1945. godine. Štoviše, još više su posvjedočili o potpunoj
neupućenosti kada su tvrdili da se u Titovoj Jugoslaviji nije smjelo govoriti o ubijanju
Srba.“
U krugu Srba su, osim jednostranog prizivanja povijesnih uspomena, beogradskoj
propagandi kao dobra izlika za raspirivanje straha poslužile i pojedine nepromišljene
izjave HDZ-ovih političara, te u većem dijelu stavovi Hrvatske stranke prava pod vod-
stvom Dobroslava Parage, koji su se zauzimali za Veliku Hrvatsku, odnosno rehabi-
liraciju ustaša i tijekom predizborne kampanje nosili su Pavelićeve slike. Beogradska
propaganda je, naravno, prešutjela da prizivanje prošlosti uopće nije bilo popularno u
hrvatskom društvu te da je Stranka prava vrlo slabo prošla na izborima.
Kada je novoizabrani hrvatski sabor vratio stari srednjovjekovni hrvatski grb, beo-
gradski su mediji to ocijenili kao oživljavanje ustaške tradicije (iako se poznata »šahov-
nica«, okružena socijalističkim simbolima, nalazila i u grbu SR Hrvatske). Veći dio hr-
vatskih Srba je u proljeće 1990. godine još glasao za hrvatsku reformiranu komunističku
stranku, te je Srpska demokratska stranka osnovana 17. siječnja 1990. pobijedila samo
u okolici Knina, iako je tu stranku Milošević od početka podupirao. Uspjeh SDP-a u
krugu hrvatskih Srba, naravno, nije odgovarao Miloševićevoj politici nacionalne homo-
6 Silber, Laura — Little, Allan: /ugoszlévia haldla, Budapest, 1996., str. 125.-141. Serija BBC-a time je zadala
osnovni ton, te je znatan dio britanske javnosti stavio znak jednakosti između pristalica hrvatske nacionalne države
i ustaša,
genizacije te je učinio sve kako bi hrvatske Srbe zbio u jedinstvo. Bilo je samo pitanje
vremena kada će ih, ne bi li ih iskoristio za ostvarivanje svojih velikosrpskih planova, ja.
čajući njihove strahove i zaziranje od hrvatske vlasti, pretvoriti u sredstvo svoje politike,
Na kraju je srbijanski vođa — barem u krugovima Srba negdašnje vojne krajine
— polučio uspjeh, čemu je naravno pridonijelo i to što hrvatsko političko vodstvo nije
dobro rješavalo srpsko pitanje, nije pokazalo razumijevanje ni prema zahtjevu Srba za.
autonomijom, ni prema njihovoj povijesnoj osjetljivosti. Drugo je pitanje da li bi se to-
lerantnijom politikom uspjelo spriječiti ostvarivanje miloševićevskoga scenarija.“ Danas
već znamo da je beogradski vođa imao ogroman utjecaj u Krajini, iz političkoga vod-
stva hrvatskih Srba uklonio je umjerenije osobe (iako zapravo ni Jovan Rašković, koga
se smatralo umjerenijim, ne bi bio spreman svojom domovinom prihvatiti samostalnu
Hrvatsku, nego bi se osjećao sigurno u hrvatskoj republici unutar Jugoslavije), te je na
njihovo mjesto postavio radikalnije pristalice odcjepljenja. U prvom redu zbog toga,
počevši već od lipnja 1990. godine, Srpska demokratska stranka koja je uživala Miloše-
vićevu potporu i koja je tada pobijedila još samo u okolici Knina, nije bila sklona sura-
đivati s novoizabranim hrvatskim vodstvom. Novi hrvatski sabor konstituiran je tek 30.
svibnja 1990. godine, a nacrt izmjene ustava HD Z-—ovske većine tek se u lipnju našao
pred Zastupničkim domom. Nacrt je Srbe iz konstitutivnog naroda pretvorio u državo-
tvornu nacionalnu manjinu, a uporabu ćiriličnih natpisa čija je primjena dotada svugdje
bila obvezna (i ondje gdje nisu živjeli Srbi) ograničio je na općine sa srpskom većinom.
No predstavnici SDS—a u stvari uopće nisu željeli ozbiljno pregovarati o točkama nacrta
koje se moglo osporiti i kritizirati.
Srpski zastupnici iz Knina uskoro su odbili sudjelovanje u Hrvatskom saboru (pozi-
vajući se na fingirani atentat koji je otada razotkriven), a nakon toga su na mitingu odr-
žanom 25. srpnja 1990. godine u Srbu izjavili kako ne žele živjeti u neovisnoj hrvatskoj
državi. Istovremeno je Hrvatski sabor izglasao prijedloge o izmjenama Ustava (ali novi
je Ustav izglasan tek u prosincu), brisanje atributa »socijalistička« iz naziva republike,
kao i novi=stari hrvatski grb. Nedugo zatim, 17. kolovoza 1990. godine kninski Srbi su
se otvoreno okrenuli protiv Zagreba. U Kninu su taj dan pod vodstvom Milana Babića i
Milana Martića lokalni Srbi izazvali oružani ustanak. Oružje su dijelom potajno dobivali
od JNA, i to još od lipnja 1990. godine, a dijelom im je vojska učinila dostupnim skla-
dišta oružja teritorijalne obrane (TO). Kninjani su odsjekli željezničku i (djelomično)
cestovnu komunikaciju između sjevernog i južnog (Dalmacija) dijela Hrvatske, pomo-
ću balvana digli su barikade na cestama (stoga su zagrebački mediji taj događaj nazvali
»balvan—revolucijom«), te su zatečene strane turiste natjerali na paničan bijeg.
7 Nekadašnji službenik njemačkoga ministarstva vanjskih poslova (između 1991. i 1995. načelnik odjela koji se
bavio jugoslavenskom krizom), Michael Libal je također kritizirao HDZ-ove političare zbog neosjetljivosti prema
problemima srpske manjine i njihovim povijesnim strahovima, no dodao je kako se »to ne može shvatiti kao da Hr-
vati namjeravaju sustavno kršiti ljudska i građanska prava Srba, a još manje kao dokaz budućih ustaških masovnih
ubojstava ili genocida«. Libal je također izjavio kako bi predstavljao visoki stupanj nepravde staviti znak jednakosti
između nastanka nove europske samostalne hrvatske države i ponovnoga rađanja hrvatskoga fašizma. (Libal, M.:
Njemačka politika i jugoslavenska kriza 1991-1992, Zagreb, 2004., str. 160.)
Hrvatsko ministarstvo unutarnjih poslova pokušalo je silom ukinuti nastalu nemo-

guću situaciju (u Knin su poslana 3 helikoptera), što svjedoči o tomu da hrvatska vlada
nije bila sposobna procijeniti stvarnu težinu kninske pobune. Hrvati nisu raspolagali
odgovarajućim snagama za konsolidiranje situacije, u tom je slučaju međutim bilo po-
grešno pokušati riješiti stvar silom (drugo je pitanje da ni vlasti koje imaju demokratsku
tradiciju veću od one koju je imala tadašnja hrvatska vlada ne bi se pomirile s oružanom
pobunom neke manjine). Neuspjela hrvatska akcija među hrvatskim Srbima je samo
dalje jačala težnje za odcjepljenjem, koje je beogradska propaganda još dalje raspirivala.
Danas je već jasno kako se taj datum može smatrati početkom hrvatsko-srpskog rata, ali
narednih devet mjeseci, sve do srpnja 1991. godine odvijala se borba niskoga intenziteta,
iako su se u proljeće 1991. godine nanizali sukobi u kojima su ginuli i ljudi.
Do prvog sukoba s jednom hrvatskom i jednom srpskom žrtvom došlo je 31. ožujka
1991. godine kod Plitvičkih jezera, kada je hrvatska policija oslobodila nacionalni park
okupiran od srpskih pobunjenika (no JNA je kao »neutralna« strana preotela područje za
pobunjenike). Događaj teži i od ovoga dogodio se 2. svibnja u Borovu selu pored Vuko-
vara, gdje su srbijanske paravojne snage i lokalni pobunjenici namamili u zamku hrvatsku
policijsku postrojbu i ubili 12 policajaca. Više njih je još u kolovozu 1990. godine, među
kojima i britanska javna televizija BBC, optužilo hrvatsku stranu da je prva posegnula za
silom.* Bivši predsjednik Krajine Milan Babić je međutim na Haaškom sudu priznao, jedi-
ni među srpskim vođama: »prema mome saznanju srpska strana je prva primijenila silu«.?
Pored Babića je i Milisav Sekulić, bivši general Vojske Republike Srpske Krajine
potvrdio: »Radi pomoći Jugoslovenskoj narodnoj armiji, trebalo je pobuniti Srbe na
prostorima Hrvatske prvenstveno tamo gde čine većinsko stanovništvo«.!?
Cijeli oružani ustanak pripremljen je po nalogu Beograda, uz pomoć Jovice Stani-
šića, Miloševićeva čovjeka zaduženog za tajne službe, te se praktično svjesno provociralo
zagrebačko vodstvo kako bi međunarodna zajednica Hrvate smatrala agresorom.!
Akciju hrvatskih MUP—ovaca spriječili su zrakoplovi JNA, oni su policijske he-
likoprere prisilili na povratak u Zagreb. To je bilo prvo otvoreno uplitanje savezničke
vojske na strani Srba protiv hrvatske vlade, a to se kasnije samo nastavilo. Uzalud im je
hrvatsko vodstvo nudilo kulturnu autonomiju. Teritorijalnu autonomiju naravno nije
8 Silber — Little fugosziđvia haldla, 1996., str. 141.

9 Goldstein Hrvatska 1918—2008, str. 838.
10 Sekulić, Milisav: Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel, 2000., str. 22.
11 Ustvari, Babić i lokalni policijski zapovjednik Martić su na poticaj Miloševića namjerno isprovocirali pokušaj in-
tervencije hrvatskoga MUP-a. To se jasno vidi iz Babićeva svjedočenja u suđenju Miloševiću. U njihovu političku
koncepciju uklapalo se da se hrvatska strana prikaže agresorom protiv srpske manjine pred međunarodnom zajedni-
com, te da se potvrdi beogradska optužba protiv hrvatskoga vodstva da su njihove namjere prema Srbima identične
namjerama ustaške države. Na sreću Hrvatske, na kraju ta beogradsko—kninska politička propaganda nije uspjela
spriječiti međunarodno priznanje hrvatske neovisnosti, no ipakje zapadne donositelje odluka učinila sumnjičavima
prema tadašnjoj i kasnijoj politici Zagreba prema srpskoj manjini. Kako je to utjecalo na međunarodnu ocjenu
događaja kada su Hrvati krenuli u oslobađanje vlastitih teritorija (i uspostavu međunarodno priznatih granica), te
vojnih operacija pokrenutih 1995. godine, jasno odražava optužnica Haaškoga suda u suđenju Gotovini koja za
vojnu operaciju Oluja apriori pretpostavlja da je njen cilj bilo protjerivanje srpske manjine (na to ću se pitanje u
ovom poglavlju još vratiti).
ponudilo, za što obično svi inozemni stručnjaci kritiziraju HDZ-ovsko vodstvo. Isto
tako mnogi smatraju kako je izmjena hrvatskoga Ustava 1990. godine koja je hrvatske
Srbe lišila statusa konstitutivnog naroda i priznala ih samo kao državotvorne čimbenike
ravnopravne s ostalim manjinama, imala ozbiljnu ulogu u pogoršanju hrvatsko-srpskih
odnosa. Neosporno, sa strane Hrvatskoga sabora to nije bio promišljeni korak, no u
razvoju događaja ne smije mu se pokloniti preveliki značaj, naime novi Ustav izglasan je
tek 22. prosinca 1990. godine, a tada su kninski Srbi već četvrti mjesec bili naoružani,
Inače, uzalud bi hrvatsko vodstvo nudilo teritorijalnu autonomiju, Srbi s područja bivše
vojne krajine koji su se našli pod vodstvom radikalnih političara podupiranih od strane
Beograda nisu namjeravali postati manjinom u Hrvatskoj koja bi eventualno postala
neovisnom, te su jasno rekli: u slučaju raspada Jugoslavije oni se žele priključiti Srbiji.
Inače, nekoliko dana prije izglasavanja novoga hrvatskog ustava u Kninu je progla-
šena tzv. SAO Krajina (Srpska Autonomna Oblast Krajina), dok su srpska područja u
Istočnoj Slavoniji i Srijemu 26. veljače 1991. godine deklarirala svoju autonomiju. No
ovdje su dijelovi sa srpskom većinom, koji su izdvojeni iz općina sukupnom nesrpskom
većinom, tvorili prilično isprekidani, nepovezani mozaik, naime na tim prostorima broj
Srba ukupno nije prelazio 20%, te se na tom području u drugoj polovici 1991. godine
država sa srpskom većinom mogla stvoriti samo primjenom najsurovijih etničkih čišće-
nja. Vodstvo SDS-a je uspostavu autonomnih oblasti promatralo kao prvi korak na putu
k odcjepljenju (1991.—1992. u Bosni se postupalo po istom scenariju), isto, kako su
kasnije i srpske republike stvorene na hrvatskom, a potom i bošnjačkom području sma-
trali samo međustanicom na putu pripajanja Srbiji. No hrvatska područja sa srpskom
većinom čak ni u zapadnom dijelu Krajine nisu tvorila cjelovito područje, mjestimično
su ih razdvajale općine s hrvatskom većinom (npr. srpska područja na Kordunu od ličkih
odvajao je Slunj u kojem je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo)!“, dok ga je od bosan-
skih područja sa srpskom većinom odvajalo područje Bihaća gdje su živjeli Muslimani
(Bošnjaci). A zapadno područje cijele kasnije srpske Krajine u Hrvatskoj bilo je pak
udaljeno petsto kilometara od Srbije, a između nje do Jadrana i Save kako na hrvatskom,
tako i na bosansko—hercegovačkom području od srpske matične domovine odvajala su
je područja s u potpunosti hrvatskom, odnosno bošnjačkom većinom.
lako je JNA tvrdila da je neutralna (osim što je sama naoružala krajinske Srbe), me-
đutim, mogla se kvalificirati neutralnom samo u slučaju — čak i prema tada još važećim
jugoslavenskim zakonima — da je razoružala Kninjane, da je sama preuzela kontrolu
područja i da je osigurala neometanost željezničkog i cestovnog prometa. Vojska je,
međutim, zapravo već 1990. i u prvoj polovici 1991. — kada još nije bila pod utjecajem
12 Osim toga, od 13 općina u Hrvatskoj sa srpskom većinom (4 na području bivše banske graničarske pukovnije, 2 na
Kordunu, 3 u Istočnoj Lici i 3 u Sjevernoj Dalmaciji) nije u svima bio jednako mali udio Hrvata: dokje na području
Donjega Lapca u Istočnoj Lici jedva živjelo Hrvata, u Benkovačkom okrugu u Dalmaciji njihov je broj dostigao
40%! Osim toga, u Zapadnoj Slavoniji (13. općina sa srpskom većinom) uz 46,4% Srba živjelo je 35,9% Hrvata,
ondje je živjelo ukupno 53,6% ne—Srba, to jest Srbi su tvorili samo relativnu većinu. (Živić, Dražen: Demografski
okvir i gubitci tijekom Domovinskog rata i poraća 1991-2001, u: Radelić, Z. — Marijan, D. — Barić, N. — Bing,
A. Živić, D.: Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Dražen Budiša (ur.), Školska knjiga, Zagreb, 2006., str.
456.)
Miloševića — pokušavala očuvati jedinstvenu jugoslavensku državu na način da se u pr-

vom redu željela oslanjati na Srbe, te je usprkos većini Slovenaca, Hrvara željela sačuvati
titovsku Jugoslaviju koju su nekoć zajedno stvorili Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci itd.
Time se zapravo zauzela za unitaristički jugoslavizam kojeg je zastupao kralj Aleksandar
Karađorđević. Prije akcija JNA 1990.—1991. godine, zadnji puta je režim šestosiječanj-
ske diktature (1929.) pokušao silom očuvati jedinstvo Jugoslavije koja je došla na rub
raspada — unatoč volji većine ne-srpskoga stanovništva.
U krugu vodstva JNA nije Kadijević bio prvi koji je Jugoslaviju u prvom redu želio
očuvati oslanjajući se samo na Srbe. Još od 1967. godine (nakon smjene i umirovljenja
hrvatskoga generala i ministra obrane Ivana Gošnjaka) sve se manje uzimalo u obzir
odredbu pozitivnoga jugoslavenskog zakona koji je propisivao kadrovsku politiku po
načelu (jednakog) pariteta, te je za vrijeme Nikole Ljubičića, ministra srpskoga podrije-
tla snažno porastao broj Srba u vojsci. 1980—ih godina su Branko Mamula, a od 1988.
i Kadijević već sasvim svjesno povećavali udio srpskih i crnogorskih časnika, oslanjajući
se na argument da se može vjerovati samo Srbima jer oni žele najviše očuvati jedinstvo
Jugoslavije. Dok je 1985. godine taj udio u profesionalnom časničkom zboru JNA izno-
sio 63%, u proljeće 1991. godine (još prije rata u Sloveniji) već se popeo na sedamdeset
posto.“ To je pak, za časnike značilo da raspad Jugoslavije može ugroziti njihov relativ-
no dobro plaćeni posao. Uslijed toga 1991. godine pri izazivanju rata među motivima
časničkog zbora JNA bilo je i egzistencijalnih razloga (pri raspadu Sovjetskoga Saveza
ruske je časnike Rusija i dalje mogla zapošljavati u nepromijenjenom broju,no Mala
Jugoslavija koja bi izgubila bogatije republike, nije bila sposobna za to).
Vodstvo JNA nije prihvatilo rezultate demokratskih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj.
To je išlo čak toliko daleko da se u siječnju i ožujku 1991. godine u glavama vodstva JNA
pojavila i ideja vojnoga puča. U Hrvatskoj su postrojbe JNA stavljene u pripravnost, no
u osmočlanom jugoslavenskom predsjedništvu nisu uspjeli dobiti glas bosanskoga člana,
te se stoga vojska nije usudila uvesti izvanredno stanje i srušiti vlade koje su u Hrvatskoj
i drugim republikama formirane nakon demokratskih izbora. Generalski zbor socijali-
stičke Jugoslavije koji se sastojao od poslušnih članova Komunističke partije u Titovo
vrijeme nije se naviknuo na donošenje samostalnih političkih odluka. Tek u nedostatku
jedinstvene državne partije, nakon njena raspada u siječnju 1990. godine pokušalo je
vodstvo vojske preuzeti samostalnu političku ulogu, a nakon što je to završilo neuspje-
hom u ljeto 1991. godine skoro je u potpunosti palo pod politički utjecaj Miloševića.
Jako Kadijević i njegovi kolege generali, nasuprot srbijanskom vođi koji bi se u
jesen 1991. godine zadovoljio s najvrjednijim hrvatskim područjima, sve do međuna-
rodnoga priznanja Hrvatske nisu odustali od sprječavanja hrvatskoga osamostaljenja,
13 I general Veljko Kadijević, savezni ministar obrane bio je uvjeren kako su »...Srbi i JNA dva glavna stupa obrane
Jugoslavije«. (Kadijević, V.: Moje viđenje raspada, 1993, Beograd, Politika, str. 87.) No to je stajalište, iako to sam
general nije uvidio, nespojivo ne samo s izvornom idejom jugoslavizma (istina, ne rođenom na srpskom području),
nego i s titovskim ustavom koji je priznao pravo republika na samoopredjeljenje. Inače, vodstvo JNA je igralo puno
negativniju ulogu od bivšega jugoslavenskoga kralja koji je 1929. izjavio kako ne želi ratovati s Hrvatima.
lá Goldstein: Hrvatska povijest, 2003., str. 390.
90% ili više
80-90%
70-80%
60-70
40-5096
30-4095
20-3078
10-2095
1-10%
0-1%
f" * PodručjaJ SAO Krajine

J između 1992. i 1995.
a» *. Područja koja su bila oslobođena između zime 1991. i studenog 1993.
Karta 20.: Domovinski rat i SAO Krajina
od uništavanja »hrvatskih separatista«, štoviše, bili su nezadovoljni srbijanskim vodom

što je »odustao od Slovenije«. A negodovali su i što u studenom 1991. godine, nakon
okupacije Vukovara, Milošević nije dopustio da krenu protiv Zagreba. Na kraju se ipak
nisu usudili osamostaliti od njega. Srbijanski vođa koji je dobro znao što o njemu misle
Kadijević i suradnici (te da su u proljeće 1991. godine zajedno s hrvatskim i slovenskim
vodstvom i njega samog željeli ukloniti s vlasti), 1992. godine ih je smijenio.
Činjenica je da je vodstvo JNA od početka razmišljalo o nasilnom rješenju, da je
odbijalo demokratske promjene te da je kanilo uvesti komunističku vojnu diktaturu (to
se jasno vidi iz memoara kako Kadijevića, tako i Mamule).!* Istina, na početku su bili
15 Kadijević 1993, odnosno Mamula, Branko: Slučaj Jugoslavija, CID, Podgorica, 2000.
mišljenja kako je potrebno brzo »uvođenje reda« uz malo žrtava, te da se uklanjanje de-
mokratski izabranih »nacionalističkih« vođa može riješiti lako. No kasnije, u ljeto 1991.
godine jedinstvenu jugoslavensku državu željeli su očuvati i po cijenu masovnih ubijanja
nesrpskih protivnika jugoslavenskoga modela kojeg su sami zastupali. To jasno dokazuje
govor načelnika generalštaba JNA, generala Blagoja Adžića održan 5. srpnja 1991. godi-
ne na beogradskoj vojnoj akademiji pred oko 150 časnika. U njemu je jugoslavenski ge-
neral osudio višestranačje te je nove stranke optužio za promjenu društvenoga uređenja
Jugoslavije, za uvođenje kapitalizma, za razbijanje federacije. Rekao je nadalje, da će neo-
visno o stajalištu Predsjedništva udariti svom snagom, jer nema više čekanja i povlačenja,
te da je izdaja Jugoslavije evidentna, što potvrđuju odluke Slovenije i Hrvatske i nastavio:
»Preti spoljna intervencija Nemačke, Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. Postoji namera da se
stvori golema zajednica od 130 miliona stanovnika, a to predstavlja za nas veliku opasnost, jer je
stvarno to projekt Velike Nemačke... izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja,
a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri
tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i
otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama«!$
Nakon toga je još veličao duhovnost Velike oktobarske socijalističke revolucije i

poticao je na ustrajnu borbu.
Govor je to vojnika socijaliziranog u totalitarnoj diktaturi kome nisu bitne žrtve, ni
vlastiti vojnici, ni protivnici (a kako je uskoro postalo jasno, ne samo životi suprotstav-
ljenih vojnika, nego ni civila, žena, djece) i koji upravo po cijenu života desetaka, štoviše,
stotina tisuća građana »vlastite« države želi očuvati jedinstvenu jugoslavensku državu
nekoć zamišljenu u svojstvu zajedničke domovine ravnopravnih naroda.
Stoga odgovornost vodstva i časničkoga zbora JNA za tragediju jugoslavenskoga
prostora nije znatno manja od odgovornosti Slobodana Miloševića, jer srbijanski vođa
bez potpore vojske ništa nije mogao učiniti. Naime, čak i srbijanske paravojne jedinice
koje je mobilizirao i koje su 1991.—1992. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prednjačili
u počinjenju ratnih zločina, naoružala je i opskrbljivala savezna vojska. Dapače, smjestila
ih je i u svoje baze, stoga ih se ustvari više moglo nazivati pomoćnim postrojbama."
16 Tekst govora prenosi (prevedeno na engleski jezik): Kačić, H: Serving my Country,

Institute of Social Sciencies
Pilar, Zagreb, 2002., str. 219.-221. Na srpskom s izvornog teksta dobivenog od Kačića
prenosi: Tuđman, Miroslav:
Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006., str. 115.—116.
17 Po mom mišljenju, Haaški sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY)
teško je pogriješio što protiv
jugoslavenskih generala koji su vodili vojsku nije pokrenuo poseban postupak i nedovoljno je rješenje
što Tužitelj-
stvo u optužnici protiv Miloševića poimence spominje Kadijevića i Adžića. Istovremeno,
smatram čudnim što jeza
granatiranje Dubrovnika pozvan na odgovornost jedan srpski general, a za uništenje Vukovara nitko
nije odgovarao
(isključivo su za predaju hrvatskih ratnih zarobljenika i ranjenika četnicima — koji su ih poslije
toga skoro sve
do zadnjega pogubili — pozvana na odgovornost dva bivša visokorangirana jugoslaven
ska časnika). Objašnjenje
Florence Hartmann, glasnogovornice bivše haaške tužiteljice Carle del Ponte, po mom mišljenju
nije zadovolja-
vajuće. (Hartmann, E: Mir i kazna. Tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa, Profil, Zagreb,
2007., (izvorno
Harmann, FE: Paix et Chatiment).
Rat za neovisnost
Novo hrvatsko vodstvo je zajedno sa Slovencima prvo pokušalo putem pregovora pre-
urediti unutarnje uređenje Jugoslavije, tijekom čega su se pojavile brojne varijante, oq
asimetrične federacije do konfederacije. Slobodan Milošević međutim nije bio spreman
popustiti. On je želio centraliziranu jugoslavensku državu u kojoj Srbi imaju vodeću ulo_
gu u politici i gospodarstvu. Ni Slovenci, ni Hrvati nisu željeli živjeti u takvoj Jugoslaviji,
no sve do jeseni 1991. godine ni Europska zajednica, ni SAD nisu htjeli prihvatiti raspad
jugoslavenske države blagoslovljene Versajskim, odnosno Pariškim mirovnim ugovori.
ma. Američka vlada je tek nakon raspada Sovjetskoga Saveza promijenila svoje stajalište,
Američki državni tajnik James Baker je još i pri posjetu Beogradu u lipnju 1991. godine
jasno rekao kako SAD ne podupire težnje zapadnih republika za neovisnošću te je po-
zvao na očuvanje Jugoslavije po svaku cijenu. Drugo je pitanje što su Milošević i JNA
pod tom cijenom podrazumijevali i ratno rješenje, dok ih je Baker kasnije, u jesen 1991,
godine na Općoj skupštini UN—a zbog toga osudio i proglasio agresorima./?
Njemačka je prva pokazala sklonost za diplomatsko priznavanje Slovenije i Hrvat-
ske, no to je i Bonn tek 24. kolovoza 1991. godine prvi puta signalizirao hrvatskoj vladi,
a tada je u Hrvatskoj već uvelike trajao rat. Najdulje su se Velika Britanija i dijelom
Francuska opirale raspadu jugoslavenske države. Godinu—dvije ranije, ostvarenju nje-
mačkoga jedinstva protivili su se najviše predstavnici tih dviju sila (francuski predsjednik
Mitterand i britanska premijerka Thatcher su navodno čak i Gorbačova željeli nagovo-
riti da spriječi ujedinjenje dvije Njemačke). Tada su pak smatrali kako već ujedinjena
Njemačka može steći preveliki gospodarski i politički utjecaj u regiji ako se Jugoslavija
raspadne. S gospodarskoga aspekta uopće nisu bili u pravu, njemačkom gospodarstvu
nije bio potreban raspad jugoslavenske države, i bez toga je moglo ostvariti svoje intere-
se, odnosno, njemački je kapital mogao u jednom zalogaju progutati cijelu Jugoslaviju.
Uloga Londona u očuvanju Jugoslavije po svaku cijenu (odnosno podupiranje Beograda
u takvim pokušajima) prema pojedinim kritičnim britanskim autorima bila je puno veća
no što su mnogi pretpostavljali. Prema britanskom istraživaču Carolu Hodgeu:
»Velika Britanija imala je vodeću ulogu u tome da se postigne međunarodni konsenzus: da se (od
strane međunarodne zajednice — D. $.) vojno ne intervenira u Hrvatskoj (a zatim ni u Bosni i
Hercegovini)...«
Po njegovu mišljenju kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni, britanska je politika ustvari

tajno priželjkivala pobjedu Srba jer su bili mišljenja kako im je sa stajališta aspekta sta-
bilnosti regije potrebna jaka Srbija.'?
18 Po mišljenju bivšeg američkog veleposlanika u Beogradu Warrena Zimmermanna Baker pod zloslutnim pojmom
»po svaku cijenu« nije podrazumijevao oružano rješenje.
19 Hodge, Carole: Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Detecta, Zagreb, 2007., str. 21. (izvorno: Britain and
the Balkans 1991 until present). Koliko je britanska politika krivo procijenila jugoslavensku situaciju i prošlost Ju-
goslavije, koliko su imali krivu sliku o ulozi Srba i Hrvata u Drugom svjetskom ratu (brojni su britanski političari
smatrali kako su svi Hrvati bili ustaše, a svi Srbi junački predstavnici otpora), te koliko je na njihove korake utjecao
Događaji su se brzo nizali. Nakon neuspjeha jugoslavenskih samita održanih u

zimu-proljece 1991. godine o sudbini federacije u Hrvatskoj je 19. svibnja 1991. odr-
žan referendum o pitanju neovisnosti. Od 83 posto hrvatskih građana koji su izašli
na glasanje, njih 95 posto odlučilo se za neovisnost (krajinski su Srbi održali poseban
referendum o odcjepljenju). 25. lipnja je Hrvatska (zajedno sa Slovenijom) proglasila
neovisnost, a kao odgovor na to, JNA je započela vojnu akciju protiv Slovenaca.
Nakon rata u Sloveniji, na sastanku održanom na Brijunima 7. srpnja 1991. Eu-
ropska komisija je nagovorila Hrvatsku i Sloveniju da na tri mjeseca obustave provedbu
odluke o osamostaljenju. Zapadni su se političari nadali da će se tako izbjeći eskalacija
rata u Hrvatskoj (između Hrvata i Srba već je i ranije došlo do oružanih konflikata). Be-
ogradsko vodstvo međutim nije željelo ni čuti za neovisnost Hrvatske, točnije, vodstvo
JNA se protivilo samoj neovisnosti Hrvatske, dok su srbijanski predsjednik i njegovi
pristalice eventualno bili spremni »pustiti« Hrvatsku znatno smanjenoga teritorija. Ju-
goslavenska je vojska u ljeto 1991. godine evidentno stajala u službi interesa Beograda““,
što ne čudi ako znamo da se njen časnički zbor nakon rata u Sloveniji, kada su hrvatski
i slovenski časnici napustili redove JNA, sastajao gotovo samo od Srba i Crnogoraca
(iako su se još neko vrijeme i bošnjački i makedonski časnici i regruti borili u ratu protiv
Hrvata). JNA i srpske paravojne jedinice koje je naoružala već su tijekom srpnja zauzele
povoljne strateške položaje, a u Istočnoj Slavoniji započeli su i etnička čišćenja.
Prva žrtva etničkih čišćenja bilo je hrvatsko naselje Ćelije u Istočnoj Slavoniji, isto-
vremeno sa sastankom na Brijunima, između 6. i 9. srpnja. Naredna tri mjeseca su para-
vojne jedinice naoružane i podupirane od strane JNA u desecima hrvatskih sela ubijale
civile te su prognale one koji su ostavljeni na životu. Te su krvave akcije u kasnu jesen
1991. godine postale učestalima. Od Istočne Slavonije preko doline Une do Dalmacije
u više hrvatskih naselja došlo je do masovnih ubojstava (Baćin, Škabrnja, Voćin). U
inozemnom i mađarskom tisku i danas se često može pročitati kako su susjedi napali
jedan drugog, ali tomu nije uvijek bilo tako. S jedne strane, prva tri mjeseca to su činili
»susjedi« Srbi, s druge strane, uglavnom su paravojne jedinice pristigle iz Srbije vršile
etnička čišćenja i one su počinile i napade protiv civila. Do prvih težih napada protiv
srpskih civila na područjima pod kontrolom Hrvata došlo je u listopadu 1991. godine
(npr. u Gospiću), uglavnom u ratnim zonama, ali i u Zagrebu su nepoznati počinitelji
ubili tri člana jedne srpske obitelji.?!
strah od rasta utjecaja Njemačke u regiji, naći ćemo pregršt dokaza u toj knjizi: u izjavama britanskih zastupnika i
vodećih političara, vladinih dužnosnika, te britanskih vojnih zapovjednika koji su služili u regiji nakon 1992.
20 JNA je prvi puta 5. srpnja 1991. godine jasno i na dokaziv način poslušala Miloševićevu zapovijed, što je bilo
suprotno važećemu jugoslavenskom ustavu, naime srbijanski predsjednik nije smio moći izdati zapovijed saveznoj
vojsci, nego samo predsjednik jugoslavenske federacije, no tu je dužnost tada obnašao Hrvat Stjepan Mesić čije
su zapovijedi, međutim, za obustavu borbi narednih mjeseci u potpunosti zanemarene. (Jović, Borisav: Posljednji
dani SRFJ, Beograd, 1996., str. 349.) Istovremeno Jović u svojoj knjizi upućuje na to da je JNA prikupljanje oružja
hrvatskih i slovenskih postrojbi teritorijalne obrane u svibnju 1990. godine provela u suglasnosti sa srbijanskim
vođom.
21 Goldstein 2003., Hrvatska povijest, str. 396. 13. rujna je kod Karlovca na mostu na Korani jedan hrvatski vojnik
pucao u srpske zarobljenike, ali to je bilo djelo poremećene osobe što se ne može usporediti s kasnijim svjesno
počinjenim zločinima.
5á6 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJECA 7. DO DANAS
U kolovozu je izbio otvoreni rat koji je odnio više od 22 tisuće ljudskih života, S
hrvatske strane ubijeno je 8147 vojnika i 6605 civila, na srpskoj strani 6222 osobe, od
kojih su dvije trećine vojnici, jedna trećina civili (od toga je njih 5479 rođeno u Hrvat-
skoj), a s obje strane još uvijek se nestalima smatra 1918 osoba“. Od završetka rata je
međutim 1800 bivših hrvatskih vojnika počinilo samoubojstvo, a zaostale nagazne mine
su zadnjih petnaestak godina odnijele živote oko 800 civila. Ranjeno je ukupno 37 tisu-
ća ljudi (mnogi su ostali trajnim invalidima). Od borbenih operacija i etničkih čišćenja
na hrvatska područja koja nisu bila okupirana od JNA izbjeglo je (odnosno prognano je)
otprilike 550 tisuća nesrba, dok je njih 150 tisuća otišlo u inozemstvo (Hrvati, Mađari,
Rusini, Česi, a i Srbi). Slijedom protusrpskog raspoloženja javnosti nastalog tragom
srpskog napada mnogi su Srbi izgubili radna mjesta (ne samo u policiji i tajnim služba-
ma, gdje je pitanje lojalnosti uslijed borbi bilo od životnoga značaja, nego i na civilnim
radnim mjestima). Stoga su i u hrvatskim gradovima udaljenijima od fronte mnogi Srbi
radije izabrali napuštanje zemlje (1991. godine 12%, a 1992. godine 8,6 posto Srba
rođenih u Hrvatskoj). No hrvatski Srbi su ipak upravo u tim naseljima (Zagreb, Rijeka)
ostali u većem broju. Valja naglasiti kako broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti
koji su se dragovoljno prijavili u hrvatsku vojsku nije bio malen.
JNA je inače, kao što smo gore već spomenuli, novo hrvatsko vodstvo još u ljeto
1990. proglasio kontrarevolucionarnim, te ga je (u skladu s ciljevima Miloševića, iako
u vlastitom aranžmanu) željela ukloniti već u siječnju 1991. godine. JNA, srpske para-
vojne postrojbe koje su bile pod izravnim nadzorom srbijanske tajne službe, te Vojska
SAO Krajine utemeljena 20. kolovoza 1991. godine, koja se i službeno priključila JNA,
pokrenuli su opći napad protiv Hrvatske nakon neuspjeha sovjetskoga puča protiv Gor-
bačova. Teško da je to tempiranje slučajno. Kako vodstvo JNA, tako i Milošević bili su u
kontaktu sa sovjetskim ministrom obrane, Jazovom, koji se priključio državnom udaru
u Moskvi, koji je međutim doživio neuspjeh zbog akcije ruskoga predsjednika Jeljcina.
(S njime su u Moskvi pregovarali i Kadijević i srbijanski vođa.) Vodstvo JNA, a možda i
srbijanski vođa nadali su se da će dobiti potporu za svoje planove vezano uz Jugoslaviju.
Nakon neuspjeha puča su, međutim, vjerojatno smatrali kako nemaju drugu šansu osim
brzog oružanog rješenja, prije no što bi se na bilo koji način upleli Zapadnjaci toliko
omraženi među jugoslavenskim komunističkim časnicima.
Nameće se pitanje je li Hrvatska mogla izbjeći rat, spriječiti agresiju Miloševića i
JNA, okupaciju jedne trećine svoga teritorija te ogromnu ljudsku i materijalnu štetu?
Izjava Dražena Budiše, tadašnjega šefa Hrvatske socijalno—liberalne stranke koja daje
odgovor na to pitanje glasila je, da Hrvatska nije mogla izbjeći rat, osim da se odrekla
svog temeljnog cilja, stvaranja neovisne i demokratske države.
Također se pojavljuje pitanje je li se moglo, da se hrvatskim Srbima odmah 1990.
osiguralo manjinska prava koja sadržavaju i teritorijalnu autonomiju, izbjeći pobuna
Srba i uplitanje Beograda? Odgovor i na ovo pitanje glasi — ne! Nikola Pašić je još 1918.
22 Str. 458.—478. Vidi još: Živić, Dražen: Izravni demografski gubitci (Ratni mortalitet), u: Radelić et al.: Stvaranje
hrvatske države..., 2006., str. 458.—478.
tvrdio da ne prihva Jugoslaviju u konfederativnom obliku, jer Srbi u Hrvatskoj i Slavo-

niji žele se priključiti Srbiji, neovisno o tome, što žele učiniti Hrvati.
Vojislav Šešelj je, pak, već 1990. godine govorio i pisao o stvaranju Velike Srbije, a
granice iste (kako se to vidi na karti na naslovnici lista Šešeljeve Srpske radikalne stranke)
protezale bi se od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, to jest želio je preoteti dvije
trećine Hrvatske. I sam Milošević je izjavio kako će dopustiti odlazak Hrvata iz federaci-
je, ali samo ako se prije toga sva područja gdje žive Srbi prepuste Srbiji.
JNA je prema ratnom planu na tri mjesta željela presjeći Hrvatsku, na jugu je po-
red Zadra željela izolirati Dalmaciju, na zapadu je u okolini Karlovca pokušala presjeći
hrvatsko područje, dok je, krenuvši s bosanskog teritorija u području između Drave i
Save u smjeru Virovitice željela presjeći Slavoniju. Na okruženim područjima planirali
su smlaviti hrvatski otpor, te tada od Hrvatske stvarno ne bi ostalo puno više od onoga
što se vidi s tornjeva Zagrebačke katedrale, kako je to Šešelj jednom prilikom i izjavio.
Političko vodstvo hrvatskih Srba nije željelo manjinska prava — umjesto njih privlačnim
je smatralo ulogu vodeće nacije što je nudila miloševićevska Jugoslavija. Ponovno su
izjavili da se, ako se Hrvatska odcijepi, oni žele priključiti Jugoslaviji (Srbiji). Jedan od
suradnika Milana Martića o tomu je izjavio: spreman je priznati neovisnost Hrvatske, ali
samo ako se između Krajine i Hrvata podigne veliki kineski zid.?? Ova izjava je ujedno
simbolizirala i konačan neuspjeh titovske politike koja je poticala suživot Hrvata i Srba,
S tim srpskim nastojanjima (osim izbora oružanog, nasilnog rješenja) problem je jedino
što Miloševiću, kada je podupirao pravo hrvatskih Srba na samoopredjeljenje, nije bilo
ni na kraj pameti spomenuti ili obrazložiti zašto isto pravo na samoopredjeljenje ne pri-
pada Hrvatima, Muslimanima, Albancima, Mađarima u Srbiji.?*
Tijekom hrvatsko-srpskog rata jugoslavenska vojska pod srpskim upravljanjem na
kraju nije maksimalno postigla svoje ciljeve, dijelom iz vojnih razloga. Iako je JNA još u
svibnju 1990. godine, prije konstituiranja HDZ-ove vlade oduzela oružje hrvatske te-
ritorijalne obrane, te se hrvatska vojska još i u ljeto 1991. godine organizirala tek sporo,
jugoslavenska armija nije uspjela pregaziti Hrvatsku. Dijelom iz razloga što, iako su je
pojedini stručnjaci proglasili trećom ili četvrtom najjačom vojskom u Europi, stvarno
stanje, kvaliteta (ne količina) naoružanja, školovanost časničkoga zbora, taktička znanja
i ratne vještine nisu bile najsuvremenije. Istovremeno, činjenica je i da je JNA jednu
trećinu svojih snaga bila prisiljena stacionirati u Bosni, drugu trećinu na Kosovu, pa nije
mogla riskirati da sve svoje snage koncentrira na frontama u Hrvatskoj. Neuspjesima su
pridonijele i brojne pogreške jugoslavenskih generala, npr. dugotrajna opsada Vukovara
koja je vezala prevelike snage. Jugoslavenska je artiljerija već početkom kolovoza pokre-
nula napad na Vukovar, da bi do rujna potpuno opkolila grad.“ Malobrojni branitelji
23 Goldstein 2008., Hrvatska 1918—2008, str. 748.

24 Hrvati su u Srbiji tek 2002. (!) godine priznati kao samostalna nacionalna manjina.
25 Opsada Vukovara označilaje prekretnicu u srpsko-hrvatskom ratu. Vidi: Marijan, Davor: Bitka za Vukovar, 2004.,
Slavonski Brod — Zagreb. Srbi i JNA su ustvari odnijeli samo Pirovu pobjedu: pretrpjeli su velike gubitke u ljud-
stvu, naoružanju, npr. u tenkovima, izgubili su puno vremena, a i utjecaj uništavanja grada na inozemnu javnost
naštetio je ciljevima Beograda.
grada pružili su junački otpor, u organiziranju obrane, u borbama su branitelji i njihovi

zapovjednici posvjedočili o velikoj snalažljivosti i osobnoj hrabrosti, među kojima je ge.
neral Blago Zadro poginuo, dok se glavni zapovjednik Mile Dedaković (Jastreb) uspješ_
no probio koncem opsade iz obruča.
Jugoslavenska narodna armija uništila je i sravnila grad sa zemljom, no budući da
je pokušavala provesti i nekoliko juriša, pretrpjela je ozbiljne gubitke (u svojstvu jugo- |
slavenskih vojnika, živote su tijekom opsade Vukovara izgubili i mnogi regrutirani voj.
vodanski Mađari, ali i Hrvati). Na kraju, Vukovar je pao 18. studenog. Nisu nam točno
poznati gubitci JNA (neki procjenjuju na oko šest tisuća mrtvih). S hrvatske palo strane
je 450 branitelja, a živote je izgubilo i 1350 civila, među njima 86 djece. Na hrvatskoj
strani poginulo je oko četrdesetak branitelja i civila mađarske nacionalnosti. 858 djece
izgubilo je jednog ili oba roditelja. Nakon pada u srpsko zarobljeništvo nestalo je 2630
hrvatskih vojnika i civila, većina njih kasnije je nađena u 52 masovne grobnice otkrivene:
u okolici, među kojima na obližnjoj Ovčari i 200 ranjenika te medicinskog osoblja de-
portiranih iz vukovarske bolnice. Ovčara je do danas postala spomen-mjestom vukovar-
skih žrtava.“ U Srbiju je deportirano i zatvoreno u koncentracijske logore 7000 osoba,
ne samo vojnici, nego i žene i djeca. Uhićeni hrvatski vojnici najčešće su mučenjima
prisiljavani na priznanje počinjenja ratnih zločina, iako je većina njih kasnije oslobođena
razmjenom zarobljenika, njih 325 još uvijek se vodi kao nestale.
Ozbiljnim promašajem pokazalo se i granatiranje Dubrovnika što je izazvalo veliko
međunarodno negodovanje (posebno 6. prosinca 1991. godine je stari grad, koji je spo-
menik kulture, pretrpio značajan artiljerijski napad s ratnih brodova i kopna — naoči-
gled svjetskih televizijskih kompanija). Osim toga, tu je vojska otkrila svoje teritorijalne
težnje, budući da u gradu nije bilo ni srpske manjine, niti jugoslavenske vojarne. Drug-
dje su naime pod izlikom oslobađanja vojarni koje su opkolili Hrvati napadali hrvatske
gradove u kojima se zbog malog broja srpskog stanovništva nisu mogli pozivati na zaštitu
srpske manjine. Šanse za pobjedu JNA umanjivala je i činjenica da su mladi iz Srbije
— posebno iz Vojvodine i Beograda — među njima ne samo Mađari, Hrvati, nego i
Srbi masovno bježali od regrutacije u inozemstvo, nisu naime željeli žrtvovati živote za
ostvarenje velikosrpskog sna."
Suprotno tomu, u napadnutoj Hrvatskoj većina je stanovništva zdušno podupirala
Domovinski rat, mnogi su se dragovoljno primili obrane svoga naselja, ognjišta. I iz ino-
zemstva su dolazili dragovoljci, iako (izuzev hrvatskih emigranata koji su se vraćali doma)
ne njih previše. I iz Mađarske je došlo nekoliko dragovoljaca kako bi se borili na hrvatskoj
26 Predsjednik Republike Srbije Boris Tadić je u studenom 2010. godine posjetio spomen područje Ovčaru, a nepo-
sredno poslije toga otišao je i u Paulin Dvor gdje su nakon pada Vukovara naoružani Hrvati ubili 18 srpskih civila.
Hrvatska je javnost cijenila gestu srbijanskog predsjednika, iako mnogi zamjeraju što Srbija ne preuzima odgovor-
nost za rat u Hrvatskoj, odnosno što zagovara načelo jednake odgovornosti.
27 Deseci tisuća mladih Srba iz Vojvodine i Beograda bježali su u inozemstvo od regrutacije, što je predstavljalo ozbi-
ljan problem za JNA. No u središnjim i južnim područjima Srbije bio je veći omjer onih koji su podupirali rat protiv
Hrvatske, a i u srbijanskoj releviziji mogli smo vidjeti kako beogradski narod (točnije onaj dio koji je vjerovao milo-
ševićevskoj propagandi) cvijećem pozdravlja tenkovsku kolonu koja je krenula protiv Hrvatske iz jedne beogradske
vojarne.
strani, najpoznatiji među njima bio je Eduardo Rózsa Flores koji se, zajedno sa svojom
malom međunarodnom postrojbom, uz mještane borio za obranu Laslova, maloga istočno
slavonskog mađarskog naselja još iz vremena Arpadovića. Za obranu je zemlje prema ne-
kim podacima na raspolaganju stajala vojska od 200 tisuća ljudi (i još 30 tisuća policajaca).
Tolikom broju ljudi, međutim, hrvatsko vojno vodstvo naprosto nije moglo osigurati do-
voljno oružja. Pozivu hrvatskoga vodstva odazvao se veći dio časničkoga zbora JNA hrvat-
skoga podrijetla, te je prešao u vojsku svoje domovine u nastajanju. Oni su imali značajnu
ulogu u uspostavi, izobrazbi nove hrvatske vojske, te u organiziranju obrane. Jugoslavenska
narodna armija se, pak, borila s manjkom u ljudstvu, iako je na području naoružanja uži-
vala veliku nadmoć (posao Hrvata otežavao je i embargo na uvoz oružja koji je UN uveo
protiv cijele Jugoslavije, što i nije bilo od velikoga utjecaja za dobro opremljenu JNA).*
Hrvati su do znatnije količine teškoga naoružanja mogli doći samo blokadom vojarni JNA
u hrvatskim gradovima — naravno, samo gdje se garnizon predao. Međunarodna zajedni-
ca međutim uopće nije blagonaklono promatrala hrvatske pokušaje zauzimanja vojarni, s
obzirom da je saveznu vojsku još smatrala legitimnom silom.
Osim žilavoga otpora hrvatske vojne snage koja se formirala usred borbi, s hrvat-
skoga su se gledišta na kraju pokazale povoljnima promjene nastale u jesen 1991. u po-
litici međunarodne zajednice prema Jugoslaviji. Na početku je međunarodna zajednica
uzalud pokušavala postići stvarni prekid vatre. Iako su sklopljena ukupno 14 prekida
vatre, nijedan se nije pokazao trajnim. Prema generalu Veljku Kadijeviću koji je uprav-
ljao Jugoslavenskom narodnom armijom, Tuđman je dobro vodio hrvatsku obranu te
je upravo primirjima — koje je hrvatska javnost u to vrijeme često kritizirala — nanio
puno štete jugoslavenskim snagama, s obzirom da bi uspješno slamao elan napadača i u
tim bi trenucima slabije naoružane hrvatske snage u nepovoljnom položaju uvijek došle
do predaha. Napadi protiv hrvatskih gradova (posebno Vukovara, Osijeka i Dubrovni-
ka), prizori krvavih ratova koje su prenosili mediji, etnička čišćenja, masovna ubojstva
protiv civila su pak od studenog 1991. godine veliki dio međunarodne zajednice okre-
nuli protiv Beograda te su ju, istina, u samo nekoliko mjeseci, svrstali na stranu Hrvata.
U tome je malu ulogu igrala službena (pomalo naivna) proturatna hrvatska propaganda,
na milijune zapadnih televizijskih gledatelja puno su više utjecale brutalne akcije jugo-
slavenske vojske.
28 Embargo na oružje najviše su forsirali Britanci i time su jasno pogodovali Miloševiću. Prema britanskoj istraživačici
Carole Hodge britanska je politika time svjesno nastojala pomoći Srbima, a kasnije je više puta osujetila zapadnu
vojnu intervenciju (za što bi zapravo samo Velika Britanija imala snagu), što je također bilo korisno za Srbe koji
su si dotada na bojišnici izborili povoljne pozicije. Po njenu mišljenju, šef britanske diplomacije Douglas Hurd je
nagovorio jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova Budimira Lončara (inače hrvatskoga podrijetla) da seu UN—u
ne usprotivi uvođenju embarga na uvoz naoružanja. U danoj je situaciji embargo jako otežao situaciju Hrvata koji
su se branili, dok nije utjecao na JNA. koja je raspolagala ogromnim zalihama. To što je do 1995. godine hrvatska
vojska ipak nadoknadila zaostajanje na području naoružanja, ne mijenja činjenicu da je odluka UN-a 1991. godine
Hrvatsku (a 1992. bosanske muslimane i Hrvate) dovela u iznimno tešku poziciju. (Hodge 2007., Velika Britanija
i Balkan, str. 41.) Zbog toga ne stoji tvrdnja da je Zapad Srbe već 1991. i 1992. godine proglasio jedinim krivcima
te da je pogodovao Tudmanovim nacionalistima. (Juhász, József — Márkus, László — Tálas, Pćter — Valki, László:
Kinek a békéje? Hdbori és bćke a volt Jugoscldvidban, Budapest, 2003., str. 78.—79.) Zapadni mediji nikada nisu
simpatizirali Tuđmana, no njihova nenaklonost nije se odrazila na hrvatskoga predsjednika, nego na Hrvatsku.
Istovremeno, u krugovima vodećih zapadnih intelektualaca malo je bilo onih koji

su stali uz Hrvate, u njima je itekako živjela (živi) slika o titovskoj Jugoslaviji kao o raju
naroda. Nekoliko značajnih mislilaca, kao npr. Ferenc Fejtó u Francuskoj ili poznati
filozof Alain Finkelkraut, prepoznali su opasnost u Miloševićevim težnjama i podupirali
su pitanje hrvatske neovisnosti.
Mirni raspad Sovjetskoga Saveza nakon neuspješnoga puča protiv Gorbačova u ko.
lovozu 1991. godine učinio je pak besmislenim očuvanje jedinstva Jugoslavije po svaku
cijenu. Istina, na konferenciji održanoj u Haagu 7. rujna 1991. godine na kojoj se željelo
riješiti sudbinu jugoslavenske države, britanski političar Lord Carrington je hrvatske
i slovenske čelnike još uvijek htio nagovoriti na očuvanje konfederacije, koji su, iako
zasigurno nerado, prihvatili ideju koja u tom obliku smjera očuvati Jugoslaviju. No,
na zaprepaštenje Britanaca, Milošević je odlučno odbio ideju konfederacije, naravno
iz razloga što je smatrao kako Srbi pobjeđuju na ratištima i da će moći stvoriti Veliku
Srbiju. Nakon toga je Badinterova komisija koja se sastojala od stručnjaka utvrdila da
je Jugoslavija dospjela u stanje raspadanja te je odlučila da se granice republika koje se
žele osamostaliti trebaju priznati kao međunarodne granice po načelu uti possidetis juris.
Odluka je za Hrvatsku bila povoljna, a za krajinske Srbe nepovoljna, no donositelji
odluke time nisu željeli učiniti dobro za Hrvate: odluka je naprosto izražavala strah
međunarodne zajednice od izmjene granica po etničkom načelu! Oružane borbe koje su
sve više eskalirale posrednici Europske zajednice su, posredujući među suprotstavljenim
stranama, pokušavali zaustaviti cijelim nizom prekida vatre — bezuspješno. Na kraju,
u nemaloj mjeri zahvaljujući diplomatskoj potpori Njemačke (koja je bila značajna, no
samo tomu pripisati raspad Jugoslavije — kako su to činili pojedini srpski vođe — svje-
doči o političkoj sljepoći), međunarodna je zajednica odustala od dotadašnje politike
čekanja (wait and see). A 15. siječnja 1992. godine je Europska zajednica (i cijeli niz
drugih država, među njima i Mađarska), a kasnije u travnju i SAD, Kinai Rusija priznali
su neovisnost Hrvatske (i Slovenije). Nedugo nakon tog vala priznanja, 22. svibnja, hr-
vatska je država primljena i u UN.
Europska zajednica, prije no što je priznala hrvatsku državu, 4. prosinca 1991. godi-
ne natjerala je hrvatski Sabor na izglasavanje novoga manjinskog zakona koji jamči prava
manjina, a u srpnju 1992. godine nagovorila je hrvatsku stranu i da Srbima dade teri-
torijalnu autonomiju (u glinskom i kninskom području). Hrvatski su Srbi, međutim,
kao odgovor, 19. prosinca 1991. godine proglasili neovisnu Republiku Srpsku Krajinu.
Uz posredovanje negdašnjega američkog ministra vanjskih poslova i povjerenika UN—a
Cyrusa Vancea 3. siječnja 1991. godine u Sarajevu je potpisano primirje u Hrvatskoj, a
nakon međunarodnoga priznanja je oružje stvarno i utihnulo, nasuprot prethodnih 14
primirja sklopljeni tijekom nekoliko mjeseci, što jasno pokazuje kako JNA nije željela
prekinuti borbene aktivnosti sve dok je iste smatrala dijelom jugoslavenskih unutarnjih
pitanja. Na okupirana područja došle su mirovne snage UN-a. Hrvatska vlada je željela
da međunarodne snage (UNPROFOR) dođu na vanjske granice republike, no nakon
pregovora je Zagrebu nametnuto rješenje prema očekivanjima Miloševića te su postrojbe
UN-a došle na linije fronte što je u Srbima pobudilo nadu da će ipak moći zadržati ste-
čevinu, da se odluka Badinterove komisije o granicama ipak neće primijeniti, nego da ce

umjesto nje privremena granična crta postati stalnom i da će se kasnije moći priključiti
Srbiji.
Vjerojatno se i Milošević nadao tomu, no predsjednik Krajine Milan Babić je, stra-
hujući da se pojavila ozbiljna prepreka na putu ostvarivanja Ujedinjenih Srpskih Država,
prosvjedovao protiv Vanceova plana, na što je srbijanski vođa smijenio svoju neposlušnu
kreaturu i posadio je drugoga u fotelju predsjednika Krajine. Jugoslavenska narodna ar-
mija se povukla iz Hrvatske (no znatan dio svoga naoružanja predala je vojsci krajinskih
Srba), ali na područjima okupiranim tijekom rata, neovisno o tomu je li tamo ranije
živjela hrvatska ili srpska većina (npr. Istočnu Slavoniju i Baranju su, iako su na tim
područjima prije rata i etničkoga čišćenja bili u manjini, Srbi učinili dijelom Krajine),
stvarna vlast je ostala u rukama naoružanih Srba. Hrvatska uprava nije ponovno uspo-
stavljena, a izbjeglice hrvatskoga (mađarskog, rusinskog) podrijetla nisu se mogle vratiti
u svoja sela, iako je sve to bilo propisano Vanceovim planom. Godinama se činilo kako
i u Hrvatskoj UN ima snage samo za novo ciparsko »rješenje«.
Rat u Hrvatskoj iu Bosni

U međuvremenu je 1992. godine izbio rat u Bosni u koji se umiješala i Hrvatska. Iako
je međunarodna zajednica tek u proljeće 1992. primijetila kako se i na području Bosne
i Hercegovine vodi rat, Jugoslavenska narodna armija je još u ljeto 1991. stavila pod
svoju vojnu kontrolu dvije trećine te republike. Postrojbe JNA povučene iz Slovenije
prebačene su u Bosnu, gdje su dijelom razmještene na način da otuda mogu napadati
Hrvatsku, a s druge strane, unaprijed su se pripremale za narednu akciju — za borbu
protiv Muslimana i Hrvata u Bosni. Prijestolnica, Sarajevo, opkoljeno je još u jesen
1991. godine postrojbama i artiljerijom, a zauzeto je i Kupreško polje koje je od velikoga
strateškog značaja, te je time Srednja Bosna odsječena od Hercegovine. Praktično je sve
pripremljeno i bilo je samo pitanje vremena kada će se pokrenuti stvarne borbene ope-
racije. Paralelno s vojnim pripremama vodstvo bosanskih Srba, slično vođama hrvatskih
krajinskih Srba, uopće nije skrivalo da u slučaju raspada Jugoslavije želi pripadati Srbiji.
Istina, suprotno Kninu koji je od Beograda udaljen 500 km i koji je izvorno i etnički
bio izoliran, postojbine bosanskih Srba u Istočnoj Bosni i Istočnoj Hercegovini bile su u
neposrednom kontaktu sa Srbijom i Crnom Gorom. A njihov državotvorni status nije
jamčio samo republički ustav iz 1974. godine iz Titova doba, nego i novi, izmijenjeni
ustav republike (izbori održani krajem 1990. na kojima su pobijedile stranke koje su
zastupale 3 etničke zajednice: muslimanski SDA, srpski SDS i hrvatski HDZ).
Osim toga, dok su u Hrvatskoj bili prisutni u velikom broju, činili su oko 12 posto
stanovništva, no u stvari su tvorili manjinu pored Hrvata koji su činili skoro osamdeset
posto stanovništva, u Bosni i Hercegovini iznosili su skoro jednu trećinu stanovništva
što znači da međunarodna zajednica nije smjela potpuno zanemariti njihove interese ne
samo što se ljudskih prava tiče, nego ni iz trezvenih političkih razloga. Međunarodna
zajednica zahtijevala je da se u ožujku 1992. godine održi referendum o neovisnosti

Bosne i Hercegovine, no prije toga nisu prisilili strane na postizanje stvarnoga dogovora,
odnosno nisu uzeli u obzir da se interesi triju naroda koji tvore tu jugoslavensku repu-
bliku više ne poklapaju. Nije ih zanimalo što su bosanski Srbi još ranije povukli iz parla.
menta u Sarajevu, štoviše, da su početkom 1992. godine već utemeljili i vlastitu državu
te su unaprijed najavili kako oni žele ostati u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je rano priznanje
moglo spriječiti eskaliranje rata jer je Jugoslavenska narodna armija sve do priznanja hr-
vatske neovisnosti 15. siječnja 1992. godine formalno mogla nastupati kao »legitimna«,
ili barem legalna vojska, a čim više to nije mogla, pristala je na povlačenje i nastupilo
je relativno trajno primirje. U slučaju Bosne i Hercegovine, međutim, Srbi koji su bili
dva i pol puta brojniji od krajinskih Srba te su se prema važećem novom bosanskom
ustavu također smatrali konstitutivnim narodom, nisu imali što izgubiti. S druge strane,
Milošević je u međuvremenu potpuno smijenio i vodstvo JNA koje se više nije sastojalo
od jugoslavenskih, nego od njemu bezrezervno odanih srpskih nacionalista. Dobro su se
pripremili za borbu, za što im je međunarodno diplomatsko oklijevanje ostavilo dovolj-
no vremena, te su, uzdajući se u neuplitanje međunarodne zajednice, u travnju 1992,
godine nastojali oružjem ostvariti svoje interese.
Politika Zagreba glede Bosne i Hercegovine pokazala se kontroverznom u prvoj po-
lovici 1990—ih godina. Analiza vrlo kompleksne situacije u Bosni nije zadaća ove knjige,
no valja napomenuti kako je Hrvatska prva službeno priznala Bosnu, a u prvoj etapi rata
u Bosni, od proljeća 1992. do siječnja 1993. godine, Zagreb i Sarajevo bili su saveznici
(sporadični lokalni bošnjačko—hrvatski sukobi koji su se pojavili već od druge polovine
1992. godine još se nisu pretvorili u otvoreni rat, Zagreb je i dalje pružao vojnu pomoć
vladi u Sarajevu). Ustvari, referendum o neovisnosti koji je međunarodna zajednica or-
ganizirala 28. veljače i 1. ožujka 1992. godine mogao je uspjeti samo iz razloga što su
uz Bošnjake (Muslimane) i lokalni Hrvati glasali za osamostaljenje države. Da je Zagreb
dao suprotnu uputu, referendum u Bosni bio bi neuspješan. Srbi su ga naime bojkoti-
rali, a bez hrvatskih glasova referendum bi bio nevažeći. Sve do početka 1993. godine,
do pretvaranja oružanog sukoba između bošnjačke vojske (Armija Bosne i Hercegovine
— ABiH) i lokalne hrvatske vojske (HVO) u otvoreni rat, hrvatska je vlada propuštala
pošiljke oružja koje su vladinim snagama iz Sarajeva pristizale iz različitih država (istina,
jedan dio bi zadržala kao naknadu za tranzit).
Istodobno, Hrvatska je primila oko 200 tisuća bosanskih izbjeglica (više od 70 posto
bili su Bošnjaci), a čak i za vrijeme eskalacije bošnjačko-hrvatskih oružanih sukoba (od
ljeta 1993. do veljače 1994.) izbjeglice su neometano živjele u hotelima na hrvatskoj
obali i u drugim institucijama za prihvat izbjeglica. Za njih je u manjoj mjeri skrbio UN,
a u većoj mjeri hrvatska vlada, iako je povrh toga trebala skrbiti i za velike mase ljudi pro-
gnanih s okupiranih hrvatskih područja. Hrvatska se također pobrinula za bolničku skrb
oko 15 tisuća vojnika ABiH.“ Također su u bazama hrvatskih specijalnih policijskih
29 Vidi: Marijan, Davor: Vještački nalaz o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991-1995), Časopis
za suvremenu povijest, 36., 1, 2004., str, 211.—247., odnosno Tuđman, Miroslav 2006, Vrijeme krivokletnika, str.
postrojbi prolazili obuku članovi Patriotske lige koju su Izetbegovićeva stranka, SDA, i
general Sefer Halilović osnovali u ožujku 1991. godine, iz koje je 1992. godine izrasla
ABiH. Neovisno o tomu, Sefer Halilović u nalogu danom 25. veljače 1992. godine Pa-
uiotskoj ligi za obranu Bosne Hrvate isto tako spominje kao potencijalne neprijatelje,
kao i Srbe, iako narednih mjeseci ne samo što su se zajedno borili protiv Srba, nego bez
pomoći HVO-a i Hrvatske, srpske snage koje su napadale zauzele bi još više područja.
Hrvatska je također kroz svoje područje propustila više tisuća dragovoljaca pristiglih iz
islamskih zemalja, a cijelo je vrijeme gajila dobre odnose s Turskom, štoviše i s Iranom.
No, mudžahedini koji se nisu bili navikli na tolerantni vjerski suživot što je bila lokalna
karakteristika, nažalost su na nekoliko mjesta pridonijeli pogoršanju bošnjačko-hrvat-
skih odnosa.
Činjenica je, međutim, da su Hrvati od početka podržavali podjelu Bosne na kan-
tone (naravno, to je kasnije činio i UN, a još u proljeće 1992. godine i Europska zajed-
nica, putem Cutileirova plana). Hrvati u Bosni i Hercegovini su odmah prihvatili Van-
ce-Owenov plan koji je za njih nosio povoljnu unutarnju teritorijalnu raspodjelu, no
njega su bosanski Muslimani odbacili (iako ga je predsjednik Izetbegović prvo potpisao,
istina, ranije je potpisao i Cutileirov plan, ali kasnije je u oba slučaja reterirao). Vodeća
stranka muslimanske zajednice željela je stvoriti teritorijalno, administrativno i uprav-
no jedinstvenu bošnjačku državu. Nemalim dijelom je upravo zbog Vance-Owenovog
plana dolazilo do sukoba između Hrvata i Muslimana, uslijed kojih je treća strana (Srbi)
ponovno stekla vojnu prednost.
Veliki dio međunarodnih medija i stručna literatura koja se bavi jugoslavenskim ra-
tom čvrsto vjeruje (a tako misli i većina hrvatskih političara, publicista te intelekrualaca
suprotstavljenih HDZ-u) da se hrvatski predsjednik Tuđman još 25. ožujka 1991. godi-
ne na pregovorima vođenim u Karađorđevu s Miloševićem dogovorio o raspodjeli Bosne
i Hercegovine. Suštinski dio pregovora vodio se između dvojice predsjednika u četiri
oka, nema dakle stvarnog svjedoka eventualnoga pakta, a članovi pregovaračkih izaslan-
stava i tima stručnjaka otada daju kontroverzne izjave (predsjednik Republike Hrvatske
Stjepan Mesić je, svjedočeći pred Haaškim sudom rekao kako je srbijansko-hrvatski
pakt o raspodjeli Bosne postojao — on međutim nije bio prisutan na pregovorima u Ka-
rađorđevu, te je raspolagao samo informacijama iz druge ruke). Također se razni izvori
često pozivaju na izjave hrvatskoga predsjednika Tuđmana dane u različitim prigodama
u svezi s BiH. o granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kao o najoptimalnijem
rješenju za Hrvate. Dvojica predsjednika, Tuđman i Milošević, kasnije su opetovano
384.—386.
30 Takve je izjave stvarno davao i ranije, ali jedna je njegova takva izjava postala najpoznatijom u ljeto 1995. godine
kada je na priredbi održanoj u povodu obljetnice desanta na Normandiju pred britanskim liberalnim političarom
Paddyjem Ashdownom navodno na salveti skicirao raspodjelu Bosne. Prema Miroslavu Tuđmanu, temeljem onoga
što mu je otac ispričao, on je na tu zlosretnu salvetu nacrtao samo etničke odnose u Bosni, ali prema riječima ka-
snijega visokog predstavnika predsjednik, koji je inače u to vrijeme već bio prilično podozriv, nepoznatom stranom
političaru koga je tada prvi puta vidio, izlanuo se o svojoj najskrivenijoj političkoj namjeri. Istina, jednom je bel-
gijskom novinaru Ashdown navodno izjavio: što radi tu hrvatski predsjednik, kada su se Hrvati borili protiv nas u
svjetskom ratu. Britanski političar, sudeći po tomu, nije znao da se od prisutnih aktivnih europskih predsjednika je-
poricali postojanje dogovora. Mišljenje rasprostranjeno u prvom redu u širokom krugu

onih koji osjećaju nostalgiju prema bivšoj Jugoslaviji, naime da su Zagreb i Beograd una_
prijed dogovorili cijelo (!) razdruživanje, prema mojoj ocjeni nije drugo negoli moderna
teorija zavjere.?!
To bi kasniji događaji potvrdili samo kada ne bismo uzeli u obzir niže navedene či_
njenice koje ne podržavaju teoriju zavjere. Smatram kako je više u pravu britanski povje-'
sničar Noel Malcolm kada tvrdi da su se Tuđman i dio hrvatskoga vodstva u lokalni kon.
flikt upleli uistinu duboko nakon eskaliranja rata u Bosni. I sam je bio sklon prihvatiti:
podjelu kao i priključenje pograničnih područja s hrvatskim većinskim stanovništvom
Hrvatskoj, što su poglavito zastupali zapadno-hercegovački hrvatski političari. A na tom
pravcu oni su pronašli potporu u liku Gojka Šuška, zagrebačkoga ministra obrane koji je
također hercegovačkoga podrijetla (i koji se vratio iz emigracije u Kanadi). Činjenica je
također da su, vezano uz Bosnu, još od 1992. godine i predstavnici međunarodne zajed-
nice izlazili s najrazličitijim planovima njezine unutarnje podjele. Malcolm je mišljenja:
»Vjerojatno bi bilo najpoštenije kazati da se Tuđman u ovoj prigodi ponio kao racionalan opor-
tunist. Da mu je vanjski svijet dao jasno na znanje da neće dopustiti poraz i komadanje Bosne i
Hercegovine, vjerojatno bi se on toga i držao. Ali, ako je svijet bio spreman dopustiti Srbima da
prigrabe i zadrže velik dio bosanskohercegovačkog teritorija, onda je i on želio da se domogne
svoga dijela kolaca...«*?
Istovremeno, Malcolm skreće pozornost na to da se Tuđman nije mogao otvoreno

zauzeti za komadanje Bosne već ni iz razloga što je osnovni hrvatski interes bilo vraćanje
okupiranih područja Hrvatske i ponovna uspostava međunarodno priznatih granica.
Dio hrvatskog korpusa koji su živjeli raspršeno u Srednjoj Bosni (u dijelovima udalje-
nijim od Hercegovine), odnosno u Sarajevu, više se zauzimao za jedinstvenu državu, s
obzirom da ionako ne bi imao šansu za razdvajanje. Inače, Hrvati iz BiH su tek u kolo-
vozu 1993. godine, usred bošnjačko-hrvatskoga rata proglasili svoju državu, Hrvatsku
Republiku Herceg-Bosnu, koja se praktično željela zadržati samo na konfederativnom
odnosu sa Sarajevom, dok su Bošnjaci i inozemstvo u njoj vidjeli samo prethodnicu
dino Tuđman borio između 1941.—1945. protiv nacističkih njemačkih okupatora, to jest, bio je antifašist u vrijeme
kada se za to, ako se čovjeka uhitilo, nije dobivalo priznanje nego najčešće smrtna kazna. Vidi: Tuđman, Miroslav:
Priča o Paddyu Ashdownu i Tudmanovoj salveti, Zagreb, 2002.
31 U hrvatskoj historiografiji su do danas podijeljena mišljenja o navodnom sporazumu u Karađorđevu. Bošnjački
autori u potpunosti vjeruju u njega. Ni veliki dio međunarodne stručne literature ne osporava to, a protuargumen-
tima se niti ne bave. Vjeruje u to i Darko Hudelist: Tuđman. Biografija, Zagreb, 2004., opovrgavaju Sadkovich,
James J.: Tuđman. Prva politička biografija, Zagreb, 2010., str. 365.-370., te Ivica Lučić: Karađorđevo, politički mit,
ili dogovor? Motrišta, Marica Hrvatska (Mostar), 2003., 28. listopada. Slično, kao konkretan dogovor tretiraju u
velikome dijelu stručne literature o raspadu Jugoslavije susret Mate Bobana, vođe bosanskoga HDZ-a i Radovana
Karadžića, vođe bosanskoga SDS-a u svibnju 1992. godine u Grazu, gdje su dvojica političkih vođa doista pre-
govarala o teritorijalnom uređenju, ali činjenicu postojanja stvarnoga dogovora opovrgavaju očajne i krvave borbe
koje su u Bosni narednih mjeseci Hrvati zajedno s Bošnjacima vodili protiv Srba (npr. za oslobođenje Mostara). No
budući da je Washington Post 11. svibnja 1992. godine izvijestio o »dogovoru«, te je ocijenio da Hrvatska isto tako
želi raskomadati Bosnu kao i Srbija (dapače, kao Hitler i Staljin Poljsku — list se služi tom usporedbom), »dogovor«
u Grazu je također ukorijenjen u javnoj svijesti.
32 Malcolm, Noel: Povijest Bosne, Zagreb, 1995., str. 318.—319.
odcjepljenja. Njihove ranije težnje za autonomijom, pa tako ni Hrvatska Zajednica

Herceg-Bosna osnovana 18. studenog 1991. godine u stvari još nisu značili raskid s
bosanskom državom. I HVO je temeljem bošnjačko—-hrvatskog sporazuma sklopljenog
u srpnju 1992. godine u Splitu bila legalna vojska na području Bosne i Hercegovine
(prije 1993. godine Hrvati su se u znatnom broju borili u redovima ABiH, a Bošnjaci
u postrojbama HVO-a), te se već tada planirala uspostava zajedničkog zapovjedništva,
no to se dogodilo tek nakon Washingtonskog sporazuma kojim je zaključen rat među
dvjema stranama. Po pitanju Bosne nije bilo jedinstva ni unutar vladajućega HDZ-a,
a — kako sam već spomenuo — hrvatska se oporba, počevši od ekstremne desnice preko
liberala do socijaldemokrata, jednoglasno protivila komadanju Bosne, ali se za očuvanje
jedinstva Bosne zauzelo i vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj. Oružane snage Hrvatske
stranke prava, HOS, koje su ratovale u Bosni, surađivale su s Bošnjacima.
Jedna od nezanemarivih činjenica, koja po mom mišljenju opovrgava ove teorije
zavjere, je sam rat u Hrvatskoj koji je odnio vrlo teške žrtve: blizu 23 tisuće ubijenih i
ogromne materijalne štete same po sebi dovode u sumnju postojanje takvoga dogovora
(naravno, ima i glasina da je pakt postojao ali da je srbijanski predsjednik prevario svoga
hrvatskog partnera, no to je malo vjerojatno). Smatram kako je Milošević iznimno go-
vorio istinu kada je tvrdio:
»Tuđman je rekao da želi neovisnu Hrvatsku. Ali jednostavno se nismo uspeli da se dogovorimo
— on je želio da razori savezne institucije, a ja to nisam mogao da prihvatim«.*
U Miloševićev se scenarij u ožujku 1991. godine još nije uklapalo priznavanje pot-
pune hrvatske neovisnosti, čak i ako je dao prijedlog za izmjenu unutarnjih granica
(puno je vjerojatnije da se tada još nadao da će zadržati cijelu Bosnu — zaokruženu sa za
njega važnim hrvatskim područjima). Međutim, i vezano uz to je (u nastavku gornjega
citata) dodao: »da smo uspeli da se dogovorimo...« — dakle do stvarnoga dogovora nije
došlo. 'Tri dana kasnije (28. ožujka 1991.) srbijanski i hrvatski predsjednik u Splitu su
se sastali s bošnjačkim predsjednikom Izetbegovićem. Prema pojedinim mišljenjima,
iznijeli su mu prijedlog o podjeli Bosne i Hercegovine na kantone po etničkoj osnovi,
ali sarajevski čelnik nije želio ni čuti za takvu raspodjelu, bio je naime uvjeren da boš-
njačkim nacionalnim interesima odgovara isključivo jedinstvena, unitaristička Bosna
i Hercegovina, te mu je dugoročno pred očima lebdjelo stvaranje nacionalne države s
bošnjačkom većinom, kojom upravlja bošnjačka elita.**
33 Silber, Laura — Little, Alan: Jugoszldvia haldla, 1996, Budapest, Zrínyi Kiadó, str. 180. (izvorno: The Death of
Yugoslavia, Penguin Books-BBC Books, London, 1995.). Britanski autorski dvojac ne vjeruje srbijanskom vođi, o
dogovoru piše kao o činjenici, međutim smatra kako je Milošević prevario Tuđmana i četiri mjeseca kasnije je ipak
pokrenuo totalni rat protiv Hrvatske,
34 Tuđman, Miroslav 2006., str. 159. Jedan od najbližih suradnika Miloševića, Borisav Jović, tadašnji predsjednik
predsjedništva SFRJ je 3. studenog 2003. godine pred Haaškim sudom izjavio kako ne vjeruje u dogovor o raspo-
djeli u Karađorđevu. Dijelom jer mu to Milošević nikada nije spomenuo, a s druge strane po Joviću to se uopće nije
uklapalo u tadašnju srbijansku političku koncepciju što se tiče pitanja rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj, te je
tvrdio kako su oni u proljeće 1991. godine još željeli opstanak cijele Jugoslavije. Citira: Tuđman, M. 2006, str. 149.
Prema jednom dijelu hrvatskoga stručnog tima bilo je riječi o kartama i podjeli, drugi sudionici to poriču, a prema
556 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA5
lako je Izetbegović, isto kao i Tuđman, odlučujućim smatrao isključivo stvarne il;
predmnijevane interese svoga naroda, dobro je naslutio očekivanja međunarodne zajed.
nice i tvrdio je kako želi stvoriti nadnacionalnu, jedinstvenu, demokratsku građansku
državu koja svim građanima jamči ista prava (kao svojevrsnu »rajsku« bivšu jugoslaven.
sku državu — u malom). Izetbegovića i njegovu stranku SDA beogradska je propaganda
od samih početaka optuživala da od Bosne i Hercegovine želi stvoriti fundamentali-
stičku islamsku državu, a te su se optužbe za vrijeme bošnjačko—hrvatskoga konflikta
pojavljivale i u lokalnim (hercegovačkim) i zagrebačkim medijima. Svojevremeno je
i jugoslavenski sud iščitao isto iz Islamske deklaracije koju je on napisao 1970. (iako u
njoj uopće ne spominje Bosnu). Činjenica je da je bošnjački predsjednik bio duboko
religiozan musliman za koga su društvo, moral, vjera i politika bili nerazdvojivi, ali krat-
koročno nije vidio realnu šansu za upravljanje bošnjačkom muslimanskom zajednicom
prema islamskim zakonima, tada već u znatnoj mjeri sekulariziranom.
Međutim, nedvojbeno je da nije bio ništa manje privržen postizanju bošnjačkih na-
cionalnih ciljeva, negoli Tuđman ostvarivanju hrvatskih interesa. Nasuprot Miloševiću, za
koga je srpski nacionalizam bio tek puko sredstvo za stjecanje, očuvanje i spašavanje vlasti,
Izetbegović (iako se on pred pregovaračkim partnerima razotkrio tek kasnije) i Tuđman bili
su uvjereni graditelji nacionalne države, politički nacionalisti — upravo su iz tog razloga,
za liberalne zapadne sugovornike, koji tu pojavu nisu željeli ni shvatiti ni prihvatiti, povre-
meno djelovali kao da su istupili ravno iz 19. stoljeća. A, zapravo, ni hrvatski ni bošnjački
predsjednik nisu bili krivi što se upravo zbog ranijih europskih konstelacija snaga Hrvat-
ska nije mogla osamostaliti za vremena kada je zapadnoeuropska javnost još simpatizirala
s borbama za nacionalnu neovisnost. Dok je Bošnjake, u njihovom slučaju i zakašnjela
nacionalna integracija sprječavala da se za svoju samostalnost izbore pred suosjećajnom
publikom razdoblja europske romantike (iako su prema njima još uvijek pokazivali više
razumijevanja na Zapadu, no za te su simpatije platili preveliku cijenu).
Vezano uz Hrvatsku, u pravu je bio hrvatski pisac i političar Vlado Gotovac (koji je
inače kao kandidar liberalne stranke bio Tuđmanov protivnik na predsjedničkim izbo-
rima 1997. godine), dok je u jesen 1991. godine tražio priznanje neovisnosti Hrvatske,
da istina od Europe traži previše.“ Zbog toga što je (Hrvatska) htjela postati neovisnom
u razdoblju koje je nagovještavalo svršetak povijesti, a njezina (europska) je politička
elita umjesto u jedinicama malih nacionalnih država, razmišljala u velikim, globalnim
savezima država.
Ni Izetbegović nije bio lišen nacionalne isključivosti te nije bio spreman sklopiti
kompromis ni o unutarnjoj kantonalnoj raspodjeli Bosne možda upravo iz razloga što
srbijanskim sudionicima srbijansko—hrvatskih stručnih pregovora koji su trajali do travnja 1991. godine nije bilo
nikakvog dogovora o teritorijalnim pitanjima.
35 Inače, 12. srpnja 1991. godine je i Izetbegović pregovarao u Beogradu s Miloševićem, te se navodno razgovaralo
i o raspodjeli Bosne, štoviše, pojavila se i mogućnost zajedničke srbijansko—bošnjačke države u kojoj bi premijera
davali Muslimani, rako bar tvrdi Adil Zulfikarpašić. Hrvati su se najviše bojali upravo toga, srbijansko—bošnjačkoga
pakta, to bi ih naime dovelo u potpuno podčinjeni položaj u odnosu na druge dvije strane. (Okovana Bosna, Boš-
njački institut, Zürich, 1995., str. 131., odnosno citira: Bekavac, Ivan: Jzmisljeni Tuđman, Zagreb, 2007., str. 157.)
36 — Gotovac, Vlado: Az igazság til sokat kíván Európától, Tiszatdj (Szeged), 47. godina, prosinac, 1993., str. 26.32.
(urednik hrvatske kompilacije: Kiss Gy. Csaba).
je na državu kao cjelinu gledao kao na buduću nacionalnu državu Bošnjaka koja će u
daljnjoj budućnosti isto tako biti njihova kao što je Srbija nacionalna država Srba, a
Hrvatska Hrvata. No to je ostvarivim smatrao tek u dalekoj budućnosti, a riječi je uvijek
birao oprezno. Vrijedi citirati njega samoga (iz intervjua od 7. srpnja 1990.):
»Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici (naime u BiH — D. Š.), nema ih dovoljno za
ono što bi se moglo nazvati prerastom »kvantiteta u kvalitetu«. Ta »kritična« masa bila bi negdje
oko 70 posto. A Muslimani u BiH čine tek nešto više od polovine stanovništva«.?7
U stvarnosti, 1990. godine činili su tek 42 posto (Srbi 32%, Hrvati 17,5%), ali je
nedvojbeno među njima bila najveća stopa nataliteta (premda ne onolika kao u kosovskih
Albanaca), te se u roku od nekoliko desetljeća realno moglo računati s državom možda ne i
homogenom, ali svakako s markantnom bošnjačkom većinom. Bosanskim Srbima to nije
bilo po volji, kao ni Hrvatima (posebno onima u Hercegovini koji su živjeli kompaktno
duž hrvatske granice). Potonje je razbjesnilo što Izetbegović, kada su istočno hercegovačko
naselje Ravno uništile postrojbe JNA, nije osudio taj čin, dapače, izjavio je kako to nije
njegov rat. Hrvati su to protumačili na način da Izetbegović stoga nije predsjednik Bosne i
Hercegovine nego samo Bošnjaka. Problem se nije skrivao u eventualnoj kantonalnoj unu-
tarnjoj raspodjeli. Kasnije je i međunarodna zajednica uvidjela da SDA u dalekoj buduć-
nosti ne želi ostvariti zajednicu ravnopravnih građana po zapadnom uzoru, nego ustvari
želi vodeću ulogu za svoju zajednicu, a k tomu su i suprotstavljene strane kasnije pokušale
oružjem ostvariti svoje interese. Kao i u Hrvatskoj, napadačka strana je i ovdje bila srpska
zajednica koja je uživala podršku JNA, oni su prvo posegnuli za oružjem (s jedne strane
jer su smatrali kako nema drugog rješenja, s druge strane, na polju vojne sile bili su u
ogromnoj prednosti u odnosu na svoje protivnike), a time je ugroženo postojanje cijele
republike. Umjesto unutarnje podjele je, naime, Bosni i Hercegovini prijetilo potpuno
razbijanje na dijelove kao i situacija da Bošnjacima na kraju ostane samo jedna izolirana,
srednjobosanska mini država, s čime se oni — razumljivo — nisu željeli pomiriti.
Zapravo, problem se jasno pokazao još za vrijeme međunarodnoga priznanja Bo-
sne i Hercegovine, no međunarodna zajednica nije bila spremna primiti to na znanje.
Vezano uz bošnjačko-hrvatski konflikt, onodobni mediji i kasnija stručna literatura te
Haaški sud identično tvrde da su Hrvatska i lokalne hrvatske snage (HVO) napale je-
dinice bošnjačke vojske, ABiH. Ranije sam i sam bio sklon tomu mišljenju, no otada
sam uočio više proturječnih pojava. Pročitao sam nekoliko djela, temeljem kojih sve
to više uopće ne držim tako nedvojbenim. Pojavljuje se više elemenata koji unaprijed
isplaniranu hrvatsku agresiju čine upitnom (barem u srednjoj Bosni, gdje su Hrvati iz
borbe očito izašli kao gubitnici, dok su u zapadnom dijelu Mostara pobijedili Hrvati pa
je vjerojatnije da su tamo oni bili inicijatori). Sve to više sugerira da se između bosansko
hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, između jedinica HVO-a i ABiH odvijao spontano
nastali građanski rat (odnosno nošen događajima, pokrenut ondje i tada od obje strane),
a ne unaprijed isplanirani konflikt, iako je prema mišljenju ne samo nekoliko hrvatskih
37 Izetbegović, Alija: Ja izdati ne znam, Ljiljan, Sarajevo, 1996., str. 13.

vojnih stručnjaka (npr. Davora Marijana), nego i Britanca Charlesa Shradera u Srednjoj
Bosni napadačka strana (inače pobjednička) bila ABiH. To više, što je HVO na tom po-
dručju raspolagao sa svega 8 tisuća vojnika, a ABiH s 26 tisuća (Shrader bošnjačke snage
procjenjuje višestruko većima, što je možda pretjerivanje, bar u siječnju). Pogledajmo
međutim argumente koje srednjostrujaška stručna literatura obično ne spominje, pa
tako ni ne opovrgava:
Hrvatska vojska prije 1995. godine na području Bosne i Hercegovine nije stacio-
nirala značajne vojne jedinice sposobne za provođenje ozbiljnih ofenzivnih operacija.
Njih ni u ljeto 1993. godine (kada ih je bilo najviše) nije bilo više od 1400 do 1500, što
nije dovoljna snaga za ofenzivne operacije. Ni prema procjeni UN—a, odnosno izvješću
tadašnjega glavnog tajnika Boutrosa Ghalija brojnost jedinica HV-a nije bila veća od 3,
a maksimalno 5 tisuća ljudi.
Hrvatska vojska (HV) prije 1994.—1995. ni protiv krajinskih Srba nije bila spo-
sobna provoditi uistinu značajnije akcije, teško je dakle zamisliti da bi započela veliku
osvajačku operaciju na području neke susjedne drZave.??
Hrvatska je sve do siječnja 1993. godine propuštala kroz svoje područje pošiljke
oružja namijenjene Bošnjacima (iako bi jedan dio oduzimala, naime i ona sama imala
je veliku potrebu za oružjem protiv Srba koji su još uvijek bili brojniji). Hrvatske vlasti
su, također, na molbu sarajevske vlade još i u prosincu 1992. godine prebacivale nazad
na bosansko područje (ranije pred Srbima) u Hrvatsku izbjegle mlade vojne obveznike.
Više je jedinica bošnjačke teritorijalne obrane (TO) 1992. godine formirano, naoružano
u Hrvatskoj i tako prebačeno na bosanska područja.
Većina borbi (izuzev u Mostaru) vodila se u kantonima 8 i 10 koje je Vance-Owe-
nov plan ionako dodijelio Hrvatima, u kantonima dodijeljenima Bošnjacima lokalni je
HVO ostao u okvirima ABiH i cijelo se vrijeme zajedno s Bošnjacima borio protiv Srba.
Hrvati su jedan kanton potpuno izgubili, deseci tisuća Hrvata postali su prognani-
cima, te, iako bošnjačke snage nisu uspjele osvojiti tvornicu oružja u Vitezu, sveukupno
su iz sukoba izašle kao pobjednici. To više potvrđuje da naspram bošnjačke vojske koja je
brojala 200 tisuća ljudi (prema drugim podacima samo 120 tisuća) nisu stajale regularne
jedinice Hrvatske (HV) nego tek hrvatske oružane snage u BiH, HVO, koji je brojao
oko 45 tisuća ljudi.
Prema mišljenju britanskog vojnog stručnjaka Charlesa Shradera, uspješne ofenzive
bošnjačke vojske 1993. godine iziskivale su dugoročne pripreme i planiranje, uspjeh ni
najmanje nije bio posljedicom prevrtljive vojne sreće.“ To potvrđuje i nacrt glavnog
38 Marijan, Davor: Hrvatsko ratište 1990-1995, odnosno Angažman hrvatske vojske u bošnjačko-hrvatskom ratu, u:
Radelić et al. 2006., str. 168.169.
39 Imišljenje promatrača UN-ai novinara bilo je da je »... učinkovitost hrvatskih vojnih akcija između 1991. i 1993. bila
je iznimno mala. HV na hrvatskoj fronti nije uspjela postići nikakve značajne rezultate, dok je HVO tijekom 1993.
godine u srednjoj Bosni pretrpio ozbiljne poraze...« Juhász — Márkusz — Tálas — Valki 2003., Kinek a békéje?, str.
144.). Autori pišu kako položaj HVO-a nije uspjela promijeniti ni intervencija hrvatske vojske. Nije, već i iz razloga
što HV nije ni mogao dospjeti do srednje Bosne okružene područjima pod kontrolom Srba i Bošnjaka!
40 Shrader, Chrales: Muslimansko—hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Vojna povijest 1992— 1994, Golden Marke-
ting, Zagreb, 2004., str. 115.-116.
stožera Patriotske lige osnovane od strane muslimana od 25. veljače 1992. godine u
kojem se kao potencijalnog agresora uz Srbe navodi i Hrvate, te se naređuje da se nakon
odgovarajućih priprema treba prijeći u napad i protjerati neprijatelja s područja Bosne i
Hercegovine. Piše kako stoga glavne snage bošnjačke vojske treba koncentrirati u Sred-
njoj Bosni (drugo je pitanje što bošnjačka strana nije imala dovoljnu snagu za pokretanje
takve sveobuhvatne vojne operacije, no ABiH koja je brojala najmanje 120 tisuća, a pre-
ma pojedinim, vjerojatno pretjeranim procjenama 200 tisuća ljudi, mogla se uspješno
suočiti s HVO-om koji je brojao oko 45 tisuća ljudi).“'
Bi li Tuđman, da je doista unaprijed isplanirao rat protiv Bošnjaka, pomagao nao-
ružavati protivnika kojega je planirao napasti u bliskoj budućnosti? Kako je moguće da
neki »agresor« već i na samom početku sraza profitira tek vrlo malo iz nastale situacije?
Srbi, kada su u proljeće 1992. godine napali Bošnjake i Hrvate, u kratkom su vremenu
na jednu trećinu države potisnuli dvije nacionalne zajednice koje su zajedno predstav-
ljale dvije trećine stanovništva. Isto tako, i u Hrvatskoj su JNA i srpske paravojne snage
nakon početka napada vrlo brzo zauzele jednu trećinu zemlje. Takve, ili makar samo
slične vojne uspjehe u hrvatsko-bošnjačkim borbama od siječnja 1993. do veljače 1994.
hrvatska strana nije uspjela postići, naime čak je iu Mostaru uspjela zauzeti samo zapad-
ni dio grada, a Stari grad na istočnoj obali Neretve Bošnjaci su uspješno obranili.
Time ne želim reći da HDZ pod vodstvom Mate Bobana i snage HVO-a u Herce-
govini nisu odgovorni za događaje u gradu Mostaru i njegovoj okolici u razdoblju izme-
đu svibnja 1993. i veljače 1994. Nije mi namjera opravdati ni počinitelje teških ratnih
zločina počinjenih protiv Bošnjaka (masovni pokolji u Ahmićima ili Stupnom Dolu,
otvaranje koncentracijskih logora ili razaranje staroga grada Mostara), kao ni lokalne
hrvatske političare i vojne zapovjednike čija je odgovornost dokazana i od strane među-
narodnog suda. Iz rata u Hercegovini u mađarskoj je javnosti najviše ostalo zapamćeno
razaranje mostarskoga Staroga mosta kojeg je u prilično čudnim okolnostima srušio tenk
koji je pripadao HVO-u, a jedna je zapadna televizijska kompanija slučajno iz više ku-
tova kamera prenosila događaj. Zašto je posada spomenutoga tenka 9. studenog 1993.
godine, više od pola godine nakon početka hrvatsko-bošnjačkoga sukoba razorila stra-
teški beznačajan most, vjerojatno nikada nećemo saznati jer nitko od njih nije preživio
rat... Sam grad Mostar je inače već od svibnja i lipnja 1992. godine ležao u ruševinama,
artiljerija Jugoslavenske narodne armije uništila je 80 posto javnih zgrada, te osam od
devet mostova na Neretvi.?
Činjenica je da jedan zločin ne može biti opravdanje za neki drugi, ali s obzirom
na to da se mađarski čitatelj iz međunarodnih medija (i iz mađarskih medija koji su se
ravnali vodećim međunarodnim informativnim kanalima) mogao informirati samo o
41 Halilović, Sefer: Lukava strategija, Sarajevo, 1997., Maršal, str. .164.—169.

42 Nažalost, nedavno je u mostarskom putopisu jednoga mađarskog dnevnika objavljena ne manja tvrdnja nego da su
Hrvati »poklali cjelokupno muslimansko stanovništvo Mostara«, što bi, s obzirom na činjenicu da je 1991. godine
na području mostarske općine živjelo 43 tisuće Bošnjaka, bio približno peterostruko veći broj od broja žrtava naj-
težega pokolja jugoslavenskih ratova, koji je i ICTY proglasio genocidom, onoga počinjenog u Srebrenici od vojske
bosanskih Srba u srpnju 1995. godine.
560 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS -
djelima koje su naoružani Hrvati počinili protiv Bošnjaka, a i otada je u mađarskim me-
dijima prisutno samo hrvatsko razaranje Mostara (ako se netko uopće bavi tom temom),
trebam napomenuti kako je i bošnjačka strana počinila ratne zločine, masovna ubojstva
protiv hrvatskih civila i ratnih zarobljenika (među ostalima u naseljima Grabovici, Va_
rešu, Gučoj Gori, Uzdolu). I oni su otvorili koncentracijske logore, provodili etnička
čišćenja. Rat dvaju bivših saveznika jedan protiv drugog je prema najnovijim podacima
zahtijevao otprilike podjednak broj žrtava (od 4 do 6 tisuća) s obje strane, a unutar toga
je i broj civilnih žrtava otprilike isti (otprilike dvije tisuće).“ Broj Bošnjaka izbjeglih iz
Mostara i okoline ispred HVO-a, odnosno prognanih od strane naoružanih Hrvata
procjenjuje se na pedeset tisuća, dok je broj Hrvata iz srednje Bosne prognanih od strane
ABiH, odnosno izbjeglih pred borbama dostigao 144 tisuće.
Tragičnom i besmislenom bošnjačko—hrvatskom konfliktu na kraj je stao novi, aktiv-
ni balkanski angažman SAD-a. Washingtonu je dojadila inertnost europske diplomacije
i procijenio je da britanska, francuska itd. politika usmjerena protiv vojne intervencije
predstavlja slijepu ulicu, iako se ranije ni SAD nije želio umiješati u konflikt koji je sma-
trao lokalnim. Svjetsko-politicki cilj koji je washingtonsku vladu istrgnuo iz dotadašnje
pasivnosti u prvom je redu moglo biti poboljšanje pozicija SAD-a u islamskomu svijetu.
Predsjednik Bill Clinton se nadao da će iz pomoći pružene Bošnjacima izvući korist u
mirovnom posredovanju između Izraelaca i Palestinaca. Istovremeno, Amerikanci nisu
namjeravali poslati kopnene snage protiv Srba, te tako nije preostalo drugog rješenja, doli
pomiriti Hrvate i Bošnjake, naoružati njihove vojske i nakon zračnih udara NATO-vih
snaga, njima prepustiti provedbu neizbježnih kopnenih vojnih operacija. Hrvatsku, kojoj
se tada zbog angažmana u Bosni već prijetilo sankcijama, te Hrvate u Bosni i Hercegovini
uspjelo se brzo posjesti za pregovarački stol sa sarajevskim vodstvom, te je prvo u veljači
1994. godine sklopljeno primirje, a zatim su 18. ožujka hrvatski i bošnjački predsjednik
potpisali Washingtonski sporazum. U njemu je hrvatska strana pristala na stvaranje zajed-
ničke federacije s Bošnjacima, to jest odrekla se odvojenog hrvatskog entiteta u Bosni, a
zauzvrat je dobila obećanje za budući konfederativni odnos Bosne i Hrvatske.
Zračni udari NATO-vih snaga, te zajedničke akcije HV-a, HVO-a i ABiH su u
ljeto i jesen 1995. godine donijeli preokret u bosanskom ratu te su stvorili mogućnost
za mirovne pregovore. Međutim, nakon hrvatsko-bosnjatko-srpskog mirovnog spora-
zuma potpisanog 21. studenog 1995. godine u Daytonu, brzo je zaboravljena ideja o
konfederaciji između Bosne i Hercegovine koja se našla pod međunarodnim nadzorom
43 Ovojnimicivilnim žrevama bosanskih Hrvata vidi: Ratni zločini muslimanskih bojnih postrojbi nad Hrvatima Bosne
i Hercegovine, Sarajevo, 1997. Do objavljivanja knjige poimence je popisano 1088 civilnih žrtava, među njima 120
djece, a otada se ta brojka zahvaljujući istraživanjima povećala. O žrtvama rata u Bosni dugo su kružile pretjerane
procjene, a i vlada u Sarajevu govorila je o 250 tisuća žrtava. Uz potporu norveške vlade sarajevski IstraZno-do-
kumentacioni centar započeo je poimenično popisivanje bošnjačkih, srpskih, hrvatskih žrtava rata, te je do 2008.
godine registrirao 96 749 mrtvih (temeljem istraživanja je rekao kako brojka od ovoga može biti veća za 1—2 tisuće,
to jest, procjena o četvrt milijuna žrtava srećom ne odgovara istini). Do 2008. godine ukupno je popisano 63 717
bošnjačkih, 24 797 srpskih i 7762 hrvatske žrtve. Dok je većina hrvatskih žrtava poginula u bošnjačko hrvatskom
konfliktu 1993. godine, pretežna većina bošnjačkih žrtava postala je žrtvom napada vojske bosanskih Srba 1992. i
1995. Goldstein 2008., str. 726.
i Hrvatske. Dok su u Daytonu Sibi sacuvali glavni rezultat svoga rata u Bosni, Republi-
ku Srpsku, te danas njihov premijer Milorad Dodik sve otvorenije govori o tomu da se
njegova zemlja želi izdvojiti iz Bosne i ujediniti sa Srbijom, Hrvati su se do danas u Boš-
njačko-Hrvatskoj Federaciji nedvojbeno našli u nepovoljnijem položaju. Ured visokog
predstavnika UN-a u BiH je još krajem devedesetih godina uspješno likvidirao materi-
jalnu bazu hrvatske autonomije i potisnuo političke snage prozvanih separatističkima.
Danas smo došli do toga da bošnjački premijer Federacije mirne duše može u potpunosti
ignorirati hrvatske političke stranke koje su pobijedile na izborima (HDZ u Bosni se u
međuvremenu raspao na dva dijela), te formalno udovoljavajući pravilima federacije uz
sebe u vladu uzeti hrvatske političare koje je on odabrao i koji ne uživaju potporu birača.
Hrvati u BiH su na situaciju nastalu u Daytonu uglavnom reagirali na način da se
ili nisu vratili iz emigracije (uglavnom iz Hrvatske), ili su se, iskoristivši prednosti dvoj-
noga državljanstva (točnije hrvatske putovnice) masovno zaposlili u Europskoj uniji, što
prema ranijim iskustvima obično vodi do trajnog iseljavanja (građani Hrvatske su bez
vize mogli putovati u EU, dok su bosanski građani tek nedavno dobili tu mogućnost).
Uslijed toga brojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i dalje se smanjuje i dugoročno će ta
zajednica jasno biti gubitnikom ratova bođenih između 1992. i 1995. godine.
Prve godine hrvatske neovisnosti
Nakon postizanja neovisnosti u Hrvatskoj od proljeća 1992. do proljeća 1995. godine na

bojišnici nije bilo značajnijih oružanih sukoba (usporedivih s borbama 1991.), hrvatska
je vojska dugo vremena imala snage samo za povrat manjih, strateški važnih punktova
(ne računajući oslobađanje dubrovačkog zaleđa u ljeto 1992. godine), a i takve bi akcije
međunarodna zajednica uglavnom osuđivala. Hrvatska vlada i hrvatski građani bili su
nezadovoljni politikom UN-a jer se na okupirana područja, suprotno izvornim dogovo-
rima, ni jedan Hrvat nije mogao vratiti, stoga je prisutnost UNPROFOR-a pogodovala
samo Srbima, odnosno konzervirala je rezultate etničkih čišćenja i u krajinskomu vod-
stvu je održavala na životu iluziju da će prije ili kasnije ipak uspjeti ostvariti svoje snove
o Velikoj Srbiji. Međunarodno priznanje neovisnosti je, međutim, Tuđmanu i njegovoj
stranci, HDZ-u, značilo dovoljan politički kapital da nadmoćno pobijedi na izborima
u kolovozu 1992. godine. Franjo Tuđman je tada neposredno izabran za predsjednika
Republike Hrvatske. Prethodno, 1990. godine je predsjednički mandat dobio samo od
hrvatskoga parlamenta.
Na izborima je poražena ekstremno desna Hrvatska stranka prava pod vodstvom Do-
broslava Parage, koja je stekla jedva pet mandata. U veljači 1993. godine održani su izbori
za lokalne i županijske samouprave, a izabrani su i zastupnici tzv. Županijskog doma (hr-
vatski je parlament od 1993. godine tijekom dva ciklusa bio dvodomni). Iako je na izbo-
rima najviše glasova ponovno dobio HDZ, probila se i oporba — posebno HSLS (na više
godina postao je vodećom snagom oporbe), te reorganizirana je i seljačka stranka, HSS. U
više županija i gradova pobijedila je oporba, kao primjerice u Istri lokalna stranka, Istarski
demokratski savez. Međutim, SDP koji se sastojao od negdašnjih reformiranih komunista,

1992. godine skoro nije uspio ući u parlament, jedva je prešao izborni prag. Glasovi Srba
koji su živjeli u hrvatskim velikim gradovima jačali su hrvatske oporbene stranke.
Rat je imao teške posljedice za hrvatsko gospodarstvo. Posredna i neposredna ratna
šteta procijenjena je na oko 37 milijardi dolara, a troškovi obnove uništene infrastruktu-
re (i stambenih zgrada) na približno 20 milijardi dolara. U ratnim godinama je BDP pao
na otprilike 8 milijardi dolara, što je polovina iznosa od 16 milijardi američkih dolara
koliki je bio u pretposljednjoj godini mira. BDP se smanjio već 1990. godine, a hrvatsko
je nacionalno gospodarstvo potom 1991. pretrpjelo smanjenje od 21 posto, a 1992. go-
dine daljnje 11,7-postotno smanjenje.“ Smanjio se i turizam koji se praktično ograničio
samo na Istru i otoke Kvarnera. Uz neposrednu ratnu štetu, gospodarski pad su narednih
godina dalje povećavali gubici uslijed tranzicije, gospodarske pretvorbe i privatizacije te
gubitak tržišta što se smatra posrednom ratnom štetom, naime u oštroj međunarodnoj
konkurenciji hrvatske tvrtke koje za vrijeme borbi nisu proizvodile, često puta su istisnu-
te sa svojih ranijih tržišta i često puta nisu uspjele povratiti svoje ranije pozicije.
Za vrijeme vlada koje je formirao HDZ koji je pobijedio na izborima 1992. a zatim
i 1995. godine hrvatsko se gospodarstvo samo sporo oporavljalo. Hrvatski su građani
najvećim rezultatom mogli smatrati obuzdavanje inflacije. U jesen 1993. godine uspjelo
se suzbiti inflaciju koja je promatrajući zajedno s jugoslavenskim vremenima bila vrlo
visoka već 20 godina, te je 30. svibnja 1994. godine uveden novi, stabilni novac, kuna.
Unatoč velikim poteškoćama prouzrokovanim ratom i gospodarsko-politickim de-
mokratskim promjenama velika većina hrvatskoga stanovništva je u tom razdoblju bila |
pristalica nove države i novoga sustava, nije žalila za jugoslavenskim vremenima. Dapa-
če, prema istraživanju iz 1994. godine u prostoru od Baltika do Jadrana i Crnoga mora,
od stanovništva bivših socijalističkih republika upravo su Hrvati bili najmanje podložni
nostalgiji za prošlošću. Ispitivanje je posebno provjeravalo zadovoljstvo socijalističkim
gospodarskim, odnosno političkim sustavom. U oba slučaja su Hrvati najsnažnije odbi-
jali prethodni sustav: mjereno na skali od 1 do 100 svega njih 28 posto izrazilo je zado-
voljstvo gospodarskim sustavom ere državnog socijalizma, te je samo njih 13% smatralo
boljim politički sustav prethodnoga razdoblja. U tome su od deset država u kojima je
provedeno ispitivanje završili na desetom mjestu, to jest Hrvati su u to doba za svoju si-
tuaciju koja se pogoršala uglavnom optuživali bivšu Jugoslaviju. Slično, ali ne toliko ne-
zadovoljstvo vezano uz prethodni sustav po oba pitanja pokazivalo je samo stanovništvo
Češke i Slovenije, odnosno vezano uz politički sustav: stanovništvo Rumunjske, Poljske
i Bugarske, Stanovništvo Mađarske je prema istraživanju u zadnjim mjesecima Barossove
vlade, skoro na istoj razini s Ukrajinom i Bjelorusijom, spadalo među one koji su najviše
bili nezadovoljni novim gospodarskim, štoviše i političkim sustavom.“
44. Goldstein, I. 2008., Hrvatska 1918—2008, str. 791.—792.

45 Steindorff 2006., Povijest Hrvatske, str. 219. :
46 Županov, Josip: Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Hrvatska sveučilišna naknada, Zagreb, 2002., str.
46. Prema istraživanju u Mađarskoj je 1994. godine 74(!) posto stanovništva bilo zadovoljnije gospodarskim susta-
Hrvatsko stanovništvo je poneseno i činjenicom što su njihovi sportaši napokon

počeli nizati uspjehe pod vlastitom zastavom. Počeci suvremenoga hrvatskog sporta sežu
u doba Austrougarske Monarhije: prvu olimpijsku (brončanu) medalju 1900. godine
osvojio je Milan Neralić u mačevanju. Kasnije su u brojni hrvatski sportaši u jugosla-
venskim bojama (posebno nakon Drugog svjetskog rata) osvojili zlato na olimpijskim
igrama, svjetskim ili europskim prvenstvima, no ove slavne nogometaše, košarkaše, ru-
kometaše, vaterpoliste, kanuiste, boksače publika je diljem svijeta poznavala samo kao
»jugoslavenske«. Hrvatska je 1992. prvi puta samostalno sudjelovala na olimpijskim
igrama na kojima je njena košarkaška momčad predvođena legendarnim igračem Dra-
ženom Petrovićem osvojila srebrnu medalju. Poznati tenisač, kasniji pobjednik Wim-
bledona Goran Ivanišević tada je osvojio olimpijsku broncu. Otada su hrvatska muška
rukometna vrsta, dizači utega, vaterpolisti, plivači, veslači, a na zimskim olimpijskim
igrama i skijaši osvojili 27 medalja. Najuspješnija hrvatska olimpijka je skijašica Janica
Kostelić koja je na zimskim olimpijskim igrama osvojila 4 zlatne i 2 srebrne medalje. No
najveću slavu i popularnost državi 1990-ih godina donijela je nogometna reprezentacija
koja je 1998. godine na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Francuskoj osvojila broncu.
lako je među hrvatskim stanovništvom nezadovoljstvo novim gospodarskim i po-
litičkim sustavom u razdoblju poraća nakon 1995. godine raslo, moja iskustva govore
kako ni danas (iako ovih dana u vrijeme krize ta nostalgija jača) ne postoji toliki kult
Titovih vremena kao u Bosni i Hercegovini ili Srbiji.
U Srbiji je slika ipak šarolikija, mnogi uopće ne vole »Hrvata« Tita, već su nostalgič-
ni više prema tadašnjem životnom standardu.
Završetak borbi u Hrvatskoj. Oslobodilačke ratne operacije i pad

Republike Srpske Krajine
Za izbijanje srpskohrvatskoga rata 1991. godine je, međutim, konflikt između hrvat-
skih Srba i Zagreba služio samo kao izlika. Milošević prema izvornim planovima od
Hrvatske nije želio odcijepiti samo područja u kojima su živjeli Srbi, budući da je Jugo-
slavenska narodna armija koja se pretvorila u srpsku vojsku zauzela istočnu Slavoniju s
gotovo 80% nesrpskog stanovništva, kao i Slunj i Drniš s većinskim hrvatskim stanov-
ništvom, vršila opsadu Osijeka i Zadra s također pretežnim hrvatskim stanovništvom,
ali je i Dubrovnik s više od 90—postotnim većinskim hrvatskim stanovništvom željela
učiniti dijelom Velike Srbije. Rat je dakle imao i gospodarske te imperijalističke ciljeve (s
namjerom teritorijalne otimačine). Rat se proširio na puno veća područja od onih koje
bi se stvarno moglo nazivati područjima s većinskim srpskim stanovništvom.
Srbi u Hrvatskoj — točnije onaj njihov dio koji je na području bivše Vojne krajine
i sjeverne Dalmacije u udjelu stanovništva činio 49 posto — u međuvremenu su se
vom socijalizma, a njih 68 posto je od tadašnjeg stanja demokracije smatralo boljim čak i politički sustav prethod-
noga režima!
ponovno izjasnili za odcjepljenje od Hrvatske (jednom su već u ožujku 1991. godine

deklarirali neovisnost, odnosno ostanak u Jugoslaviji), te su 19. prosinca 1991. proglasili
Republiku Srpsku Krajinu (RSK) na jednoj trećini hrvatske države okupiranoj od strane
srpskih postrojbi koju su u krvavim ratovima prvo etnički očistili od približno 300 tisuća
Hrvata, ali i Mađara, Rusina i Slovaka.*7 Na područjima zahvaćenim ratom, dio kojih su
u jesen 1991. godine kontinuirano, a zatim između 1992. i 1995. povremeno napadali
prvo JNA, a zatim vojska krajinskih Srba, dok je drugi dio privremeno okupiran (npr,
pojedine općine zapadne Slavonije, ili dubrovačko zaleđe), prema popisu stanovništva
1991. godine živjelo je ukupno 1 496 949 stanovnika. Među njima je udio Hrvata bio
62 posto, a Srba 28 posto. To jest, ne stoji tvrdnja srbijanske propagande da su pobunje-
nici i JNA željeli preuzeti vlast samo nad područjima sa srpskom većinom.“
UN je kao međunarodne granice Hrvatske (i ostalih jugoslavenskih republika),
temeljem odluke Badinterove komisije, priznao unutarnje granice među republikama
(kao što smo već spomenuli, granice titovske SR Hrvatske pratile su višestoljetne po-
vijesne granice, koje naravno nisu bile etničke granice, ali to je značilo nedostatak ne
samo za Srbe nego i za Hrvate). Budući da je samostalnu hrvatsku državu UN u svo-
je redove uključio u tim granicama, sa stajališta međunarodnog prava ta je činjenica
zapravo zapečatila sudbinu krajinske srpske državne tvorevine, naime istu nije mogla
priznati ni jedna država. »Krajina« je uz pomoć Beograda i UN—a mogla vegetirati blizu
četiri godine — no bila je odsječena od svojih prirodnih gospodarskih središta, velikih
hrvatskih gradova. Hrvatska pak nije odustala od reintegracije toga područja. Krajinsko
srpsko vodstvo, međutim, uzdajući se u podršku Beograda, nije željelo ni čuti za to te
je odbilo sve međunarodne planove koji su se na to odnosili, među njima i tzv. plan Z4
koji je Srbima nudio federativni, dapače, skoro konfederativni status. lako bi u smislu
plana Krajina bila država u državi i imala bi i vlastitu valutu. Krajišnici su u veljači 1995.
godine ipak odbili taj plan te je umjesto njega krajinska narodna skupština 16. lipnja od-
lučila o državnopravnom ujedinjenju s bosanskom Republikom Srpskom. Milan Martić
koji je od bivšega policijskog zapovjednika Knina uznapredovao u predsjednika države
(Međunarodni sud u Haagu ga je u međuvremenu zbog ratnih zločina i zločina protiv
čovječnosti osudio na 35 godina zatvora) nije bio spreman prihvatiti po RSK i Beograd
nepovoljne promjene odnosa vojnih snaga (jačanje Hrvatske) i međunarodne situacije.
Pregovori s krajinskim vodstvom nisu rezultirali uspjehom, zbog čega je (kao i za
spašavanje Bihaćke bošnjačke enklave koju su zajednički stisnuli u obruč bosanski i hr-
vatski Srbi) hrvatska vojska 4. kolovoza 1995. godine pokrenula sveobuhvatni napad na
Krajinu (operacija Oluja), uz prešutnu potporu SAD-a (i uz protivljenje Europske uni-
jo. ? Oružane snage Republike Srpske Krajine nakon tri dana su odustale od borbe (sam
47 Tijekom rata je na okupiranim hrvatskim područjima pripojenim Republici Srpskoj Krajini na kraju prema popisu
stanovništva 1991. godine u 1102 naselja živjelo 549 128 ljudi, od kojih je Srba bilo 52,4% (287 830 osoba), dok
je od 47,6% nesrba bilo 203 656 Hrvata. (Živić 2006., str. 451.)
48 Živić 2006., str. 449.
49 Hrvatska vojska je dijelom dobila američku, a dijelom i francusku pomoć za obuku, no prema britanskom vojnom
stručnjaku Timu Ripleyju hrvatski časnici koji su bivši legionari, kao npr. general Gotovina, igrali su glavnu ulogu
Knin je nakon pada bosanskoga Grahova i preuzimanja visova Dinare od strane Hrvata
postao neobranjivim), jer su se uzalud nadale da će se Beograd upustiti u otvoreni rat,
obraniti svoju krajinsku braću, kako je obećavao godinama prije. Hrvatsko vodstvo je
ispravno procijenilo očekivani intenzitet krajinskog otpora (krajinska vojska je bila u
vrlo lošem stanju), kao i činjenicu da se Beograd ne kani upustiti u otvoreni rat s Hrvat-
skom. Istodobno, za Hrvate je bilo iznimno važno brzo okončavanje ratnih operacija.
Dijelom iz razloga što, iako Milošević nije pokazao spremnost za pružanje neposredne
vojne pomoći, ipak je pružio logističku potporu snagama krajinskih Srba, te je od njih
samih očekivao dugi otpor, jer se tako mogao nadati intervenciji međunarodne zajednice
u obrani krajišnika, a njegove nade nisu bile neutemeljene.
Činjenica je da EU nije podupirao hrvatsku akciju te da je i SAD samo iz drugog
plana pružao pomoć, te nije otvoreno poticao Zagreb na napad. Danas već znamo da je
blagoslovio akciju, u prvom redu u cilju spašavanja Bihaća kojem su jedinice bosanskih i
krajinskih Srba prijetile zauzimanjem, te su Amerikanci strahovali da će se u još većim raz-
mjerima ponoviti srebrenički pokolj. Po mišljenju krajinskih Srba, srbijanski predsjednik
ih je napustio, a ima i onih koji misle da su se Milošević i Tuđman unaprijed dogovorili o
sudbini Krajine. Ja sam mišljenja kako je i to samo jedna u nizu teorija zavjere vezanih uz
jugoslavenske ratove. Srbijanski vođa je 1991. godine itekako želio i kninska područja pri-
ključiti Velikoj Srbiji, a gubitak tog područja prihvatio je tek zbog izmijenjenih okolnosti,
zbog međunarodne situacije koja je za njega postala nepovoljnom.
Samo po sebi, pad Martićeve marionetske države teško da se treba smatrati povije-
snom tragedijom, no to je istovremeno povuklo za sobom i tragični egzodus srpskoga
stanovništva nekadašnje Vojne krajine. Krajinsko je vodstvo svojom zadnjom odlukom
(prema već ranije izrađenom planu) evakuiralo Srbe koji su tamo živjeli više od četiri sto-
ljeća. Prema pojedinim mišljenjima, Martić i njegovi suradnici željeli su po cijenu patnji
izbjeglica iznuditi otvoreno vojno uplitanje Beograda. Milošević, međutim, nakon što je
1990.—1991. godine sam poticao stanovnike Krajine na pobunu, sada zbog uzdrmanoga
međunarodnog položaja Srbije nije mogao poslati u borbu jugoslavensku vojsku protiv
Hrvata te je bio prinuđen srpsko stanovništvo bivše Vojne krajine prepustiti sudbini i
time je između 180 i 200 tisuća ljudi postalo izbjeglicama.??
Hrvatsko vodstvo je pri pokretanju napada putem radija krajinske Srbe pozvalo
na ostanak, no oni su, strahujući od odmazde, poslušali zapovijed kninskoga vodstva o
u izgradnji suvremene, udarne vojske. Vidi: Tim Ripley: Zbe Operation Deliberate Force. The UN and the NATO
Campaign in Bosnia 1995, Center for Defence and International Security Studies, Lancaster, 1999., str. 82.
50 Milisav Sekulić piše kako je skupština općine Obrovac još u lipnju 1995. godine odlučila o iseljavanju civilnoga
stanovništva, te je poduzela odgovarajuće pripreme, što je prema autoru bila generalna proba kasnijih akcija. Prema
pad krajinske srpske državne tvorevine. (Sekulić 2000., Kin je pao u Beogradu, su. 148.) On također optužuje svoje
kolege u krajinskomu vodstvu da na Kordunu nisu evakuirali stanovništvo jer su se nadali da će hrvatska vojska,
ako ih okruži, masovno poubijati, te će se time dokazati da su današnji hrvatski vojnici isti kao i ustaše. Srbijanski
general s priznanjem ističe kako HV nije nasjeo na provokaciji, tu je masu Srba međutim svijet mogao vidjeti
kako traktorima i drugim vozilima prolaze kroz cijelu Hrvatsku kako bi došli do granice Srbije (Sekulić i.m., str.
203.—221.).
evakuaciji?^', te nisu vjerovali obećanjima predsjednika Tuđmana da nitko neće nastra-

dati. Jedan dio srpskog muškog stanovništva nije smio ostati jer su ranije, kao članovi
krajinske vojske ili paravojnih jedinica počinili teške ratne zločine protiv svojih hrvar-
skih susjeda, no njih je pratila i njihova rodbina bojeći se odmazde. Temeljem kasnijih
događaja njihovo nepovjerenje nije bilo neosnovano. Od ostalih malobrojnih (otprilike
8500) srpskih civila, uglavnom starih ljudi, pojedini pripadnici hrvatskih oružani snaga |
dijelom zbog individualne želje za osvetom, dijelom u spontanim akcijama, ali ne i uz
znanje središnje vlade, ubili više osoba (prema procjeni Hrvatskoga helsinškog odbora
600, prema optužnici Haaškoga suda 324 osobe) te su opljačkali, zapalili, minirali kuće
izbjeglih Srba, zasigurno kako se oni ne bi imali gdje vratiti.
Događaje je Haaški sud proglasio etničkim čišćenjem te je temeljem načela zapo-
vjedne odgovornosti podigao optužnicu protiv više hrvatskih generala, među njima i
Ante Gotovine koji je izradio planove operacije Oluja i koji je upravljao ratnim opera-
cijama na južnoj bojišnici. Istovremeno, tvrdnja haaške optužnice da je hrvatska vlada
(na čelu s predsjednikom Tuđmanom) operaciju Oluja pokrenula kako bi s tih prostora
protjerala srpsko stanovništvo, ne odgovara činjenicama: cilj operacije je bilo oslobađa-
nje okupiranih hrvatskih teritorija, funkcioniranje države Hrvatske je naime praktički
bilo onemogućeno zbog RSK. Dalmacija je na kopnu skoro potpuno bila odsječena od
Zagreba, turizam toliko važan s aspekta hrvatskoga nacionalnog gospodarstva je vegeti-
rao, odnosno ograničavao se na Istru i Kvarner (artiljerija krajinskih Srba je početkom
svake ljetne sezone pomalo gađala dalmatinske gradove koji su mu bili u dometu čime
je onemogućivao turizam). Hrvatsko vodstvo nije planiralo protjerivanje Srba, posredna
odgovornost može joj se predbaciti samo za događaje (palež, pljačke i ubojstva— točnije
njihovo nesprjecavanje) nakon završetka ratnih operacija.“
To je potvrdio pred Haaškim sudom i Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik SAD-a
u Zagrebu koji je izjavio: hrvatsko zauzimanje Krajine »nije bilo etničko čišćenje, jer
51 Vlada RSK je još od 1993. godine računala s evakuacijom civilnoga stanovništva, te je izradila i planove za takvu
akciju. Pri pokretanju napada hrvatske vojske (strahujući opkoljavanja) 4. kolovoza 1995. godine donijela je odluku
o preseljenju kninske općine (odnosno dijela Sjeverne Dalmacije i Like u srpskim rukama) u Bosnu. Citat iz teksta
odluke: ODLUČUJEMO:
1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac,
Drniš i Gračac
2. Evakuaciju sprovoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko
Orrića prema Srbu i Lapcu ... (fo jestu Bosnu — D. Š).«
RSK, Vojni savjet odbrane, Knin, 4. kolovoza 1995., 16 sati 45., No 2-3., 113—1/95. Prvi citira: Bular, Rade: Srbi
nepoželjni u Hrvatskoj, Naš glas, Zagreb, 1995. (8—9. rujna 1995.)
Nije evakuirano samo srpsko stanovništvo Knina, nego kasnije i Banije i Korduna. U okolini Topuskoga je me-
đutim hrvatska vojska opkolila Srbe te civili i oružnici nisu mogli proći prema Bosni pa su na kraju u dogovoru
s hrvatskom stranom, prošavši kroz pola Hrvatske, uz veliku pozornost međunarodnih medija došli na granicu
Hrvatske i Srbije.
52 Hrvatska je vojna policija privela 1576 osoba, 659 slučajeva (ubojstva, pljačke, palež, miniranje kuća) predano je
pravosuđu, kao počinitelji zločina identificirano je 79 hrvatskih vojnika i 274 civila. (Marijan, Davor: Hrvatsko
ratište 1990-1995, in: Stvaranje hrvatske države, Budiša (ur.), 2006., str. 186.) Slična djela protiv Srba počinili su i
članovi ABiH koji su boravili na krajinskim područjima. Obično se kritizira hrvatske sudove da su protiv počinitelja
donijeli preblage presude, iz citiranih brojki se međutim vidi da nije istinita ni tvrdnja da hrvatske vlasti nisu ništa
učinile po pitanju ratnih zločina koje su počinili Hrvati.
kada je (hrvatska) vojska ušla u gradove, tamo više nije bilo stanovnistva«.? Vodstvo
krajinskih Srba — kao što je razvidno i iz prethodno citirane isprave — samo je dalo za-
povijed za evakuaciju civila što se praktično može smatrati etničkim »samočišćenjem«.?“
No razlog tomu nije bio tek strah od osvete Hrvata: Karadžić je Srbe evakuirane iz
Krajine nastanio u okolici Banja Luke na mjesto protjeranih Hrvata i Bošnjaka. U ko-
lovozu 1995. godine je upravo s tim ciljem otuda protjerano daljnjih 22 tisuće Hrvata i
Bošnjaka, a i preostalih nekoliko tisuća Hrvata iz istočno-srijemske hrvatske zajednice
koja je nekoć brojala 30 tisuća ljudi, a koji nisu protjerani prethodnih godina, tada je
prebačeno u Hrvatsku. Istina, međunarodni tisak na to — suprotno egzodusu krajinskih
Srba — uopće nije reagirao. Milošević je pak Srbe pristigle iz Hrvatske želio nastaniti na
Kosovu (uglavnom bezuspješno, oni su radije otišli u Vojvodinu).
Istočna područja RSK koja su graničila sa Srbijom, Hrvatskoj su vraćena mirnim
putem, Erdutskim sporazumom potpisanim 1995. godine. Na američki pritisak Milo-
šević je to područje prepustio Hrvatima, iako ga je izvorno želio pripojiti Srbiji, te još
ni početkom 1995. godine nije izvršio pritisak na kninsko vodstvo u cilju prihvaćanja
plana ZA jer je isti široku autonomiju trebao osigurati samo kninskoj i glinskoj općini, a
Istočna Slavonija i Baranjski trokut u kojima izvorno nije živjelo većinsko srpsko stanov-
ništvo (omjer Srba na tom području prije etničkih čišćenja 1991. godine nije bio veći od
20-25 posto) bi se temeljem spomenutoga plana neposredno integrirali u Hrvatsku.
Istočna Slavonija i hrvatska Baranja su temeljem Erdutskoga sporazuma sklopljenog
1995. godine, 1998. godine mirno vraćene Hrvatskoj i time su uspostavljene meduna-
rodno priznate granice republike. Na tom je području u znatnom broju ostalo srpsko
stanovništvo (iako se jedan dio preselio u Srbiju, kao i oni iz okolice Sarajeva kada je
temeljem odluke UN-a prestao srpski nadzor toga područja), što jasno dokazuje da, u
slučaju da Martićevi 1995. godine nisu odbili potpuno suprotno zdravom razumu svaki
prijedlog za reintegriranje Krajine u Hrvatsku i da je to područje mirnim putem došlo
pod nadzor zagrebačke vlade, većina Srba ne bi trebala otići s tog područja. Naravno, u
procesu reintegracije pod međunarodnim nadzorom mogli su se vratiti i Hrvati protje-
rani 1991. godine (kako se i u Istočnu Slavoniju i Baranjski trokut nakon 1998. godine
vratio veći dio hrvatskoga i mađarskoga stanovništva), dok bi vodstvo koje je Milošević
nametnuo krajinskim Srbima vjerojatno izgubilo svu vlast.
Krajina je prije 1991. godine, kako sam to već bio spomenuo, imala mješovito sta-
novništvo: nakon 1995. godine u svoje se domove moglo vratiti 117 tisuća Hrvata pro-
tjeranih četiri godine ranije. Povrat izbjeglih krajinskih Srba se unatoč svim medunarod-
nim naporima pokrenuo samo vrlo sporo, dijelom i iz razloga što je Tuđmanova vlada
53 Citira: Bing, Albert, Stvaranje hrvatske države..., sw. 398.

54 fuhász — Márkusz — Tálas — Valki 2003., str. 89. O tome isto misli i njemački povjesničar Ludwig Steindorff. Po
njegovu mišljenju, korak krajinskoga srpskog vodstva odražava logiku etničkoga čišćenja: »ako se izgubi vlast nad
nekim područjem, istovremeno s time žrtvuje se i životni prostor«. (Steindorff 2006., str. 226.) Prema Goldsteinu,
krajinsko srpsko vodstvo, kako je to područje ranije očistilo od svih nesrpskih elemenata jer nije željelo živjeti za-
jedno s ljudima drugih nacionalnosti, sada je isto načelo primijenilo i na sebe i nije željelo da Srbi dalje žive »pod
hrvatskom vlasti«. (Goldstein, I. 2003., str. 420.—421.)
55 Nikica Barić: Srpska pobuna u Hrvatskoj, u: Budiša urednik, 2006., str. 272.
568 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS .
u neka naselja u kojima je ranije živjelo većinski srpsko stanovništvo nastanila hrvatske
izbjeglice iz Bosne. Nakon izbora u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine hrvatske su vla-
de sve više podupirale proces povratka Srba (do 2003. godine vratilo se 82 tisuće Srba
te, iako sporije, taj se proces nastavlja i danas), već i iz razloga što je to Europska unija
odredila kao jedan od uvjeta hrvatskoga ulaska u EU. Istovremeno, Hrvati protjerani
iz bosanske Republike Srpske i Srbije (Vojvodine), vratili su se tek u malom broju ili se
nisu vratili uopće, a ni srbijansku vladu nitko ne potiče ozbiljno da za to pruži političku
potporu.
Konsolidacija i obnova od 1995. do današnjih dana

Godina 1995., završetak rata, u najnovijoj hrvatskoj povijesti svakako se može ocijeniti
kao pozitivan obrat, čak i ako je potpuna teritorijalna cjelovitost (mirnom reintegraci-
jom Istočne Slavonije) uspostavljena tek tri godine kasnije. Istovremeno, u razdoblju
između 1995. i 2000. godine Hrvatska se morala suočiti s brojnim novim poteškoćama.
Iako među mnogim gospodarskim, društvenim problemima ta dva razdoblja možemo
uočiti i sličnosti, ipak, desetljeće i pol proteklih od 1995. godine do današnjih dana
općenito se mogu podijeliti na dva perioda: kasno Tuđmanovo doba (1995.—1999.), te
razdoblje iza 2000. godine.
Kasno Tudmanovo doba

Vojna pobjeda 1995. godine pomoću vojne akcije Oluja, te zajednički uspjeh Hrvata i
Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u rujnu iste godine predsjednika Tuđmana su potaknuli
da te, s aspekta Hrvatske neosporno značajne rezultate kapitalizira u korist svoje stran-
ke, HDZ-a. Još iste godine održani su prijevremeni parlamentarni izbori na kojima
je, sukladno očekivanjima predsjednika, pobijedila vladajuća stranka. Istina, glasalo je
svega šezdeset posto biračkoga tijela, što je pokazalo kako je jedan dio društva sve ma-
nje zadovoljan gospodarskom situacijom i političkim odnosima. Inače, u tom ciklusu
(1995.—1999.) mandate na listama ili u pojedinačnoj izbornoj jedinici osvojilo je 15
stranaka, a HDZ je ponovno postigao rezultat iznad četrdeset posto (istina, manje je
ljudi izašlo na glasovanje no 3 godine ranije).
Ozbiljniji gubitak od toga za vladajuću stranku donijeli su lokalni izbori krajem 1995.
godine: u većini velikih gradova najveći broj glasova dobila je oporba. Iako je u prijestolnici,
Zagrebu, najviše glasova (oko 40%) dobio HDZ, u skupštini su se nakon izbora oporbene
stranke udružile i izabrale gradonačelnika iz vlastitih redova. Tudman se s tim nije mogao
56 Ubiti se pak ova promjena još ne može nazivati markantnim padom: 1990. godine je HDZ-ova podrška od 41,9%
značila 1 milijun 200 tisuća birača, 1992. godine je 44,5% pokrivalo 1 176 000 birača, dok je 45,296—ni rezultat
1995. godine predstavljao mišljenje 1 milijun 100 tisuća birača, to jest tijekom 5 godina vladanja izgubili su samo
stotinjak tisuća birača.
pomiriti, no ponovno nije uspio nametnuti zastupnicima svoga kandidata. Na kraju je,
pridobivši dva zastupnika HSS-a, uspio doći do većine u skupštini, te je za gradonačelnika
postavio kandidata HDZ-a. Oporba se obratila međunarodnoj javnosti te je taj slučaj
nanio veliku štetu međunarodnoj reputaciji Hrvatske. Postupak Tuđmana neosporno nije
bio u skladu s duhom demokracije i volje birača, no međunarodni odjek je ispao preoštar.
Neosporno je da je u metodama vladanja hrvatskoga predsjednika bilo autoritarnih crta
koje su utjecale na javne medije, ali je bilo i medija koji su prenosili snažne oporbene kri-
tike. Na početku je samo riječki dnevnik, Novi list, bio bliži oporbi, a od 1997. godine je
i tada pokrenuti zagrebački Jutarnji list bio kritičan prema vladi i predsjedniku. A splitski
tjednik Feral Tribune je spram Tuđmana koristio toliko oštar i sarkastičan ton koji si u
stvarnoj diktaturi ne bi mogao priuštiti ni jedan medij (npr. ni u miloševićevskoj Srbiji). A
kada je 1996. godine vlada htjela povući dozvolu za rad u Zagrebu tada vrlo popularnog
Omladinskog radija (Radija 101), nastali su masovni prosvjedi u kojima je sudjelovalo
stotinjak tisuća ljudi, koji su na kraju protekli mirno, nije bilo policijske intervencije. Bilo
je glasina da je predsjednik, koji je inače tada boravio u SAD-u na liječenju, masu želio
rastjerati silom, te su ga, kako se prisjećaju, suradnici odgovorili od toga, ali ono što je
sigurno jest činjenica da policija na kraju nije primijenila silu, nije ulice Zagreba pretvorila
u bojišnicu, prosvjednici su mogli mirno otići svojim domovima.
Međutim, narednih se godina hrvatsko gospodarstvo vrlo sporo oporavljalo, BDP
još ni 1999. nije dostigao prijeratni prosjek. Razlozi tomu dijelom su bili gubitci i štete
nastali kao posljedica rata, a koji su, kao što smo već spomenuli, procijenjeni na oko 37
milijardi američkih dolara. Ima i onih koji ukupni gubitak tranzicije gospodarskog su-
stava procjenjuju na 254 milijardi dolara, iako bi naravno bilo pretjerano za sve to okri-
viti vladu, naime u cijeloj regiji, u svim bivšim socijalističkim državama jedan dio štete
proistekao je iz same činjenice demokratskih promjena, odnosno izbijanja na površinu
anomalija u funkcioniranju prethodnoga režima.?" Rat je osim neposredne štete nastale
na zgradama, mostovima, cestama itd., te osim prekida u proizvodnji i izvoznih gubitaka
posredno najveći gubitak prihoda prouzrokovao u turizmu. Dok je 1985. godine Jadran
posjetilo 10 125 000 turista (od toga 8 335 000 stranaca), 1995., u zadnjoj godini rata
svega 2 438 000 (1 325 000 stranaca), a i oni su putovali samo u Istru, odnosno na
Kvarner, u Dalmaciji je godinama turizam jedva i postojao. Tako je u drugoj polovici
devedesetih godina već rastao broj turista, bio je još daleko od prijeratne razine. BDP je
nakon 1995. nekoliko godina kontinuirano rastao. 1996: 5,9%; 1997: 6,8%; ali 1998.
već samo 2,5%, dok je 1999. godine privremeno bila recesija: 0,9%. Istina, hrvatsko je
gospodarstvo 2000. godine ponovno ostvarilo rast od 2,9%, a 2001. od 4,4 posto. U dr-
žavu je između 1993. i 2003. pristiglo 11,2 milijardi američkih dolara stranih ulaganja.??
Životni standard stanovništva nakon velikoga pada ratnih godina nije, ili je rastao
u vrlo maloj mjeri. Istovremeno, sve su više (posebno do kraja devedesetih godina) oči-
57 Dražen Kalogjera, Republika, 6. 1. 2001. (Citira Goldstein 2008., str. 793.)

58 Vidi Pap Norbert: Horvátország gazdaságának f6bb jellemzói a XXI. század elejćn, Balkdn Fiizetek 4., Pécs, 2006.,
str. 79.—88.
tijim postale anomalije privatizacije, gospodarske pretvorbe. Događa se inače i u razvi.

jenim demokracijama da, ukoliko je jedna stranka dugo na vlasti, njena će klijentela
postati odlučujućom kako na najvišim, tako i na najnižim razinama donošenja odluka,
što dovodi do razvoja korupcije. U državi koja je tek na početku svoga demokratskog
razvoja, a k tomu provodi i gospodarsku tranziciju, to će posebno pogodovati formalno
možda zakonitim, ali po moralnom sudu većine, nepoštenim privatizacijskim akcija.
ma. lako sama obitelj Tuđman, kao ni većina vodećih političara HDZ-a — suprotno
suvremenim optužbama oporbe — nisu postali milijunašima (to se međutim manje
odnosi na pojedine vođe HDZ-a u Bosni i Hercegovini i HVO-a), u krugu klijentele
koja se prikrpala vladajućoj stranci došlo je do brojnih, naglih bogaćenja što je iritiralo
stanovništvo.
Sam po sebi, privatizacijski model koji je izabrala hrvatska vlast bio je sličan obrascu
privatizacije koji su uveli Slovenci (a dijelom i Česi), koji se do danas, čini se, pokazao naj-
uspješnijim u prostoru od Baltičkoga mora do Jadrana. U tom modelu se inozemni kapital
uključuje samo postupno i oprezno, a štite se domaće tvrtke od konkurencije koja se naglo
obrušavaju na njih, potpomaže se jačanje tvrtki u domaćem vlasništvu i tek s određenom
fazom kašnjenja, nakon jačanja lokalnoga gospodarstva otvara se prostor za multinacio-
nalne tvrtke. Dok je u Sloveniji taj proces proveden racionalno, filtriranjem potencijalnih
kupaca, i po mogućnosti potisnuvši korupciju, u Hrvatskoj je u ostvarivanju modela toliko
uspješnog u Sloveniji došlo do brojnih ozbiljnih pogrešnih koraka kako na polju odabira
kupaca, tako i na području korupcije. Neosporno se treba smatrati pozitivnim (posebno iz
pozicije domaćih dobavljača) da su npr. u unutarnjoj trgovini mogle ojačati tvrtke u doma-
ćem vlasništvu, istovremeno se na hrvatsko gospodarstvo sručio veliki broj novih vlasnika
za koje se pokazalo da nemaju ni dovoljan kapital, a ni stručno znanje za preuzetu zadaću,
stoga su brojne tvrtke brzo otišle u stečaj, što je dovelo do ukidanja velikoga broja radnih
mjesta. Naravno, međunarodnim tvrtkama zasigurno nije odgovarala ta situacija, ali opet
su samo Hrvati bili ti koji su zbog toga negativnije percipirani u zapadnim medijima,
negoli Slovenci ili Česi koji su se potiho također odupirali multinacionalnim kompanija-
ma. Prva međunarodna megakompanija koja je stekla udjel u hrvatskom privatizacijskom
kolaču bio je Deutsche Telekom 1997. godine.
Predsjednik Tuđman koji je 1997. godine bio reizabran (iako s puno manjom po-
drškom birača negoli 1992. godine), preminuo je 10. prosinca 1999. godine. Popu-
larnost njegove stranke, HDZ-a, je međutim, već i prije predsjednikove smrti znatno
potonula, te je nedvojbeno vladalo raspoloženje za smjenu vladajućih.
Hrvatska od 2000. do današnjih dana

Slijedom izbora 3. siječnja 2000. godine 12 je stranaka steklo mandar, ali HDZ, koji je
izgubio na izborima napustila su 3 zastupnika te su utemeljila novu stranku, Demokrat- |
ski centar, te je tako u Zastupničkom domu hrvatskoga parlamenta imalo mandate13
stranaka.
Samostalna Hrvatska. Irnoviti putevi uspostavljanja neovisnosti 57I
Izbore za Zastupnički dom održane 3. siječnja 2000. godine dobila je oporba, i to

koalicija SDP-a i HSLS—a (45+23 mandata).
Program SDP-a se u načelu prilagođava programu zapadnoeuropskih socijaldemo-
kratskih stranaka. Na prvo mjesto stavlja potporu radnicima, zaposlenicima koji žive od
plaće (iako oni kasnije uopće nisu bili zadovoljni trogodišnjom djelatnošću vlade), ali
poštuje i privatno vlasništvo i slobodu poduzetništva. Stranački program stavlja značajan
naglasak na zaštitu manjina, na miran, ravnopravan partnerski odnos s Bosnom i Herce-
govinom, na jačanje eurointegracijskih težnji.
HSLS kao liberalna stranka u svom je programu veliki naglasak stavio na građanska
prava, na proširenje liberalne demokracije. Smatrao je potrebnim pronaći ravnotežu
između interesa poduzetnika i kapitala, te radnika. HSLS (a SDP također) je u svom
programu pozivao na obnovu transparentnosti javnog života te je smatrao važnim pre-
ispitivanje privatizacijskih poslova sklopljenih za vrijeme HDZ-ove vladavine koje se
smatralo sumnjivima (od toga se, međutim, gotovo ništa nije ostvarilo). U programu
stranke također su istaknuto mjesto dobile eurointegracijske težnje. 2002. godine je
između dvije vladajuće stranke, SDP-a i HSLS-a, došlo do raskola te je potonja izašla
iz vlade, ali veliki dio njenih zastupnika je pod nazivom Libra formirala novi klub te je
podupirao novu vladu Ivice Račana uspostavljenu 30. srpnja 2002.
Drugu oporbenu koaliciju (koja je nakon izbora ušla u vladajuću koaliciju s dvoj-
cem SDP—HSLS) tvorile su četiri stranke. Najjači među njima bio je HSS, to jest povi-
jesna Hrvatska seljačka stranka (16 mandata). HSS je karakteristična agrarna stranka,
zastupnica hrvatskoga seljaštva i ruralnih područja koja se zauzima za jačanje obiteljskih
gospodarstava i pravne države. Istovremeno, u programu HSS—a nalaze se i jačanje i
zaštita hrvatskog nacionalnog identiteta, te načela kršćanske filozofije, te ju je zapravo
samo protivljenje tuđmanovskoj vlasti natjerala da uđe u uglavnom ljevičarsku koaliciju.
Po snazi je u četveročlanoj koaliciji iz 2000. godine drugi bio IDS (4 mandata). IDS
je istarska regionalna stranka, te tako u njenom programu istaknuto mjesto zauzimaju
interesi i specifični problemi istarskoga poluotoka. Njen program je liberalnog karakte-
ra. Također je liberalan program zastupao i LS.
HNS je sebe definirao kao građansku centrističku stranku, ali se više smatra libe-
ralnom strankom bližom ljevici. Na iznenađenje mnogih, na izborima za predsjednika
republike održanim također u siječnju i veljači 2000. godine nije pobijedio kandidat
veće stranačke koalicije, negdašnji istaknuti predstavnik hrvatskoga proljeća, Dražen
Budiša, nego je u drugom krugu pobijedio kandidat manjega, četveročlanoga stranač-
kog saveza, Stjepan Mesić, koji je ranije bio Tuđmanov premijer, zadnji predsjednik
u predsjedništvu Jugoslavije delegiran od HDZ-a, a i predsjednik Hrvatskoga sabora.
Mesić dakle početkom devedesetih godina nije bio oporbenjak, tek se 1994. godine,
nakon Washingtonskog sporazuma kojim je zaključen bošnjačko—hrvatski rat, okrenuo
protiv Tuđmana, Mesić je svoj uspjeh ponovio i nakon pet godina, iako uz puno manju
izlaznost birača.
Vlada Ivice Račana na vlasti je bila od veljače 2000. do studenoga 2003. godine.
Vladu su formirale pobjedničke dvostranačka + četverostranačka koalicija, koje su po-
bijedile na izborima u siječnju 2000. godine (no IDS je već 2001. izašao iz koalicije),
Važan dio programa nove vlade bilo je jačanje demokratske pravne države, naglašavanje
vlasti koja odgovara parlamentu, promjena ustava, smanjivanje ovlasti predsjednika, te
proces koji su oni nazvali detuđmanizacijom, u znaku kojega je 9. studenoga 2000. godine
Hrvatski sabor izglasao izmjene ustava najavljene u vladinom programu. Iragom ustavnih
promjena nakon 2000. godine ukinut je drugi dom sabora, tzv. Županijski dom. Također
je važan dio vladina programa bilo povećanje prava manjina, omogućavanje povratka Srba
izbjeglih 1995. godine (u načelu je naravno to već i HDZ-ova vlada omogućila).
Račanova je vlada veliki naglasak stavljala na jačanje europskog i euroatlantskog in-
tegriranja. No po tom pitanju postigla je samo umjerene uspjehe. Hrvatska se priključila
NATO-vu programu Partnerstva za mir (to je željela već i Matešina vlada, međutim nije
uspjela u tome). U početku su i pregovori s EU bili obećavajući. Račanova vlada je nasto-
jala gajiti novi, ravnopravni partnerski odnos s Bosnom. Nastojala je riješiti eventualna |
sporna pitanja sa susjedima (ali npr. sa Slovenijom u tome nije uspjela), uspostavila je rela-
tivno dobre odnose s Italijom, a jačala je i već ranije uspostavljene dobrosusjedske odnose
s Mađarskom. Istovremeno, Račanova vlada se na području gospodarstva borila s brojnim
poteškoćama, strane investicije kapitala i dalje nisu rasle u odgovarajućoj mjeri, uzalud su
se prihodi od turizma do 2004. godine približili razini na kojoj su bili prije jugoslavenske
krize, 1990. godine. No brojka od deset milijuna turista na Jadranu ponovno je dostignuta
tek u drugoj polovici 2000—ih godina. Uzalud je bio značajan godišnji rast BDP—a, za-
hvaljujući čemu je hrvatski BDP skoro postigao razinu zajedničkoga učinka Srbije-Crne
Gore, Bosne i Hercegovine, Albanije i Makedonije (gospodarstvo potonjih je naime imalo
još snažniji pad od hrvatskoga, te je kod njih rast krenuo još sporije). Ako tomu dodamo
godišnje svega 2,3 postotnu inflaciju, hrvatsko je gospodarstvo bilo zrelije za pristupanje u
EU negoli rumunjsko ili bugarsko (i hrvatski BDP po glavi stanovnika bio je veći).
Vlada se trebala hrvati s financijskim poteškoćama, velikom nezaposlenosti (indu-
strija se i dalje smanjivala) i stagnacijom životnoga standarda te se nije uspjelo postići
da Bruxelles Hrvatsku uključi u drugi krug proširenja EU koji je bio aktualan 2007.
godine. Pristupanje Europskoj uniji blokirao je Haaški sud za ratne zločine počinjene na
području bivše Jugoslavije (ICTY), odnosno nesuglasica nastala u suradnji sa Sudom.
Vlada je doduše pristala da u nadležnost suda uđu i ratni zločini koje je hrvatska strana
počinila tijekom oslobodilačkih operacija koje su Hrvati pokrenuli 1995. godine, sud
je međutim inzistirao na izručenju i pozivanju na odgovornost generala pobjedničke
hrvatske vojske. Stoga su se 2002. godine velike mase hrvatskoga društva (među njima i
jedan dio glasačke baze vladajuće koalicije) okrenuli protiv Račanove vlade. Iz velikoga
vala prosvjeda profitirala je vodeća snaga oporbe, HDZ, koji je tada već vodio Ivo Sana-
der. Sve je to pridonijelo padu koalicije koja je državom vladala između 2000. i 2003.
godine.
59 Hrvatski BDP? je razinu od 1990. godine postigao tek 2004. Vidi: Stipetić, Vladimir: Laissez—fair kao ekonomska
politika Hrvatske? (prilog razmatranju hrvatske gospodarske politike u minulih 25 godina), u: Ekonomska politika
Hrvatske u 2006, Opatija, 2005., str. 9.
Na prijevremenim parlamentarnim izborima održanim krajem 2003. godine po-

novno je pobijedila bivša Tuđmanova stranka, HDZ, a u parlament je ušlo ukupno 14
stranaka. HDZ je međutim u godinama provedenim u opoziciji prošao kroz značajne
promjene. Riješio se negdašnjega desnog krila stranke, približio se centru, počeo je za-
stupati liberalnije poglede, te se u svom programu odlučno zauzeo za euroatlantsku in-
tegraciju Hrvatske. Nakon dolaska na vlast podupirao je i ulazak Hrvatske u NATO, što
je nezanemariv dio hrvatske javnosti odbijao, a nastavio je i politiku svoga prethodnika
vezano za Srbe (što je inače bio jedan od uvjeta EU za započinjanje pristupnih pregovo-
ra). Konkretnim je mjerama podupirao povratak sve većega dijela izbjeglih Srba.
Zbog izručenja generala Ante Gotovine (odnosno njegova skrivanja) koji je u juž-
nom sektoru uspješno proveo operaciju Oluja kojom su oslobođena okupirana područja
države i koji je stoga bio popularan (znatan dio stanovništva smatra ga junakom), u
proljeće 2005. godine pojavile su se nesuglasice u suradnji s Međunarodnim sudom u
Haagu. General je još za vrijeme prethodne vlade, 2001. godine, kada je saznao da je
ICTY raspisao tjeralicu protiv njega, potajno otišao u inozemstvo, a haaško tužiteljstvo
je međutim optužilo hrvatsku vladu da ne poduzima sve kako bi se Gotovinu uhitilo.
Stoga, u prvom redu pod pritiskom Velike Britanije, EU je privremeno odgodio poče-
tak pristupnih pregovora. Unija je (tragom unutarnjih lobističkih borbi i nagodbi, te
izvješća haaške tužiteljice o ocjeni novih mjera hrvatske vlade u slučaju Gotovina) 30.
listopada 2005. godine odobrila započinjanje pristupnih pregovora. Tako je Sanaderova
vlada napokon započela pristupne pregovore s Europskom unijom. Uskoro se uspjelo
riješiti i slučaj hrvatskih generala optuženih za ratne zločine, ali HDZ-u su to brojni bi-
rači zamjerili. General Gotovina je — vjerojatno uz sudjelovanje hrvatskih tajnih službi
— uhićen na španjolskom tlu te je prebačen u Haag, dok je prema drugoj verziji on sam
dopustio da ga se uhiti.
Pristupni pregovori su relativno sporo napredovali (prva Sanaderova vlada zaključila
je samo dva poglavlja). No samo u manjem dijelu iz razloga što je hrvatska strana —
izvukavši pouku iz iskustava drugih država u regiji — nastojala izboriti bolje pozicije
za hrvatsko gospodarstvo, puno više iz razloga što EU ni zbog unutarnjih problema i
sukobljenih interesa nije žurio s primitkom Hrvatske, iako četiri i pol milijunska država
ne bi značila preveliko opterećenje za proračun EU. Sanaderova vlada je ispunila svoj
četverogodišnji mandat. Njen najveći rezultat je uz započinjanje pristupnih pregovora
s EUm relativno stabilno i rastuće gospodarstvo (godišnji rast BDP-a iznosio je 4 do
5 posto)“, kao i vrlo značajno smanjenje broja i postotka nezaposlenih: dok je 2000.
godine evidentirano 400 tisuća nezaposlenih, 2008. ta je brojka iznosila 264 tisuće.$!
60 2004. godine 3,7%, 2005. godine 4,3%, 2006. godine 4,6%, 2007. godine 5,7%. Hrvatski je BDP 2008. godine
dostigao 18 800 USD po glavi stanovnika, to je bila prva godina kada su hrvatski statističari uračunali i učinak sive
ekonomije koji iznosi nekih 30 posto gospodarstva. Zbog krize je 2010. godine taj podatak smanjen na 17 500 do-
lara, (CIA World Factbook, odnosno zadnje preuzimanje 21. 4. 2011. s portala www.indwx.com. Croatia. Economy).
Situacija međutim ni prije krize nije bila toliko ružičasta, hrvatsko se gospodarstvo bori s brojnim strukturnim
problemima, jedan dio industrije je zastario, ulaganja u istraživanje i razvoj su djelomično niska, a dijelom ima
problema i s njihovom učinkovitosti.
1 Goldstein 2008, Hrvatska 1918-2008, str. 844.
Među rezultatima treba istaknuti zamašnu gradnju autocesta, iako su to započele jog
prethodne vlade. Sanaderova vlada je također poduzela pozitivne korake u obiteljskoj
politici (uvela je rodiljnu naknadu). Prema statistikama 2007. i 2008. godine (prije krj_
ze) u Hrvatskoj se stabilizirao prethodno opadajući broj rođenih, ali broj umrlih je jog
uvijek veći, te su se demografski pokazatelji samo dviju dalmatinskih županija okrenul;
u pozitivnom smjeru. Gospodarski razvoj međutim nije bio ravnomjeran unutar zemlje;
Zagreb i okolica, te Dalmacija snažnije su se razvijali negoli Istočna Slavonija, ili još uvi-
jek prilično pasivna planinska područja.“ Stanovništvo također nije dalo nedvosmislenu
ocjenu rasta životnog standarda.
Nakon izbora 25. studenoga 2007. godine Ivo Sanader je mogao formirati i drugu
vladu. Ovaj puta nije formirao manjinsku vladu uz vanjsku potporu, nego je HDZ sa
svojih 66 mandata u cilju postizanja sigurne vladajuće većine stupio u koaliciju s HSS_
om i HSLS-om (te dvije stranke imale su 6+2 mandata), odnosno sa strankom Srba
(SDSS — 3 mandata). Istovremeno, dogovorio se i s drugim zastupnicima naciona]-
nih manjina te su tako 12. siječnja 2008. godine na konstitutivnoj sjednici Hrvatskoga
sabora zastupnici novoformiranoj vladi izglasali povjerenje u omjeru 82 prema 62. U
vladi je — prvi puta od 1990. godine — mjesto dobio i ministar srpske nacionalnosti
(Slobodan Uzelac, SDSS), koji je ujedno bio i jedan od četiri potpredsjednika vlade,
Program druge Sanaderove vlade je, uz što skoriji ulazak u NATO i EU, kao glavni cilj
odredio ublažavanje regionalnih razlika na području gospodarskog razvoja. Predsjednik
Europske komisije Jose Manuel Barroso je u ožujku 2008. godine prvi puta najavio da
bi hrvatska vlada do 2009. godine mogla zaključiti sva pregovaračka poglavlja i prvi puta
se moglo čuti ne samo od hrvatskih političara, nego i iz usta šefa najvažnijega tijela EU,
kao ciljni datum, zaključivanje hrvatskih pristupnih pregovora 2010. godine.
Taj je ciljni datum kasnije promijenjen u 2011. Pri pisanju ovih redaka (travanj
2011.) još nije konačno odlučeno hoće li se u lipnju 2011. godine, za vrijeme mađarsko-
ga predsjedanja EU—om (koje zaključivanje pristupnih pregovora s Hrvatskom smatra
svojim prioritetom), na samitu šefova država članica EU donijeti odluka o pristupanju
Hrvatske, odnosno o zaključivanju pristupnih pregovora s EU, koju su odluku Hrvati
1991. godine još skoro u potpunosti podržavali, no ta je podrška danas prilično pro-
mjenjiva. Hrvatska je, međutim, 2009. godine stvarno postala punopravnom članicom
NATO-a. Tomu se, doduše, stanovništvo manje veselilo, iz različitih razloga, no veći-
na Hrvata neovisno o političkoj pripadnosti, podjednako na ljevici i desnici, nije bila
previše oduševljena ulaskom u vojni savez. Vlada se i nije usudila raspisati referendum,
no s obzirom da pravilnik NATO-a to ne zahtijeva, država je i bez da se pitao narod,
primljena u tu organizaciju.
62 Regionalne razlike su iznimno velike, te je Istočna Slavonija koja je za vrijeme dualizma bila jedna od najrazvijenijih
hrvatskih područja danas (uz nekoliko brdskih područja) najnerazvijenija. Razlog tomu je uz devalvaciju poljopri-
vrede rat, područje je do 1998. godine bilo pod nadzorom UN-a (i Srba), te su ga tako izbjegavali i investitori. Vidi:
Reményi, Péter: Horvátország térszerkezetének alapvonásai a XXI. század elejćn, Balkdn füzetek 4., Pécs, 2006., str.
57.—58. Vukovarsko-srijemska županija doseže 21% razvijenosti Hrvatske, dok Istra 150%, a Grad Zagreb 147
posto! Osijek točno 100, a Rijeka stoji na 120 posto. (Glas Slavonije, 4. svibnja 2010.)
Međutim, rast koji se činio obećavajućim (tijekom 2000—ih godina rast GDP—a
bio je kontinuiran), uzdrmao se paralelno s financijskom krizom koja je uzdrmala cijeli
svijet. Podaci o BDP-u iz 2009. godine koji su, doduše u manjem omjeru, ali još uvi-
jek pokazivali rast (+2,4%), u zadnjem kvartalu te godine već su ukazivali na recesiju,
a 2010. godine pokazivali su ozbiljni pad (-5,8%). U međuvremenu je 2009. godine
došlo do neočekivane smjene na čelu zagrebačke vlade: premijer Ivo Sanader podnio je
ostavku, ali su predstavnici vladajuće koalicije koji su u Saboru očuvali većinu, za pre-
mijerku izabrali Jadranku Kosor, također članicu HDZ-a. Novu premijerku dočekalo je
upravljanje krizom, a potom borba protiv korupcije (na čemu je inzistirao i EU). Rejting
popularnosti HDZ-a koji su se zbog upravljanja vlade krizom (restrikcije, krizni porez
nametnut radnicima, ili kako se u Hrvatskoj nazivalo »harač«, kao i ponovno rastuća
nezaposlenost) premijerku su, nakon što je spriječila neočekivani pokušaj povratka u po-
litiku svoga prethodnika, potaknuli da i u redovima političkoga vodstva započne borbu
protiv korupcije. Tragom rada posebnog istražnog tijela koje je provjeravalo zloporabe
u gospodarstvu, na nišanu istražitelja, odnosno pravosuđa prvo se našao jedan od pot-
predsjednika vladajuće koalicije, a zatim i prethodni premijer Ivo Sanader (potonji je
pobjegao u Austriju, ali je uhićen i trenutno je u ekstradicijskom pritvoru).
Jadranka Kosor je time na neki način napravila iskorak, no njena vlada nije uspjela
suzbiti gospodarsku krizu, a nezadovoljstvo stanovništva nije ublažio ni impresivni na-
predak postignut u europskim pristupnim pregovorima (u odnosu na ranije vlade) na
području zaključivanja pregovaračkih poglavlja, odnosno pravne harmonizacije. Tako
bi prema istraživanjima javnoga mnijenja ljevičarske oporbene stranke, da se 2011. go-
dine održe prijevremeni izbori, s velikom vjerojatnošću pobijedile na izborima, ipak
se ne može tvrditi da bi većina stanovništva stajala iza njih. Naime, svako istraživanje
potvrđuje kako bi bila vrlo mala spremnost za sudjelovanjem na izborima. Iako se većina
građana jako razočarala u HDZ, njihov znatan dio ipak ne gaji simpatije prema socijal-
demokratima i liberalima koji su jednom već bili na vlasti između 2000. i 2003. i koji
sada ponovno tvore oporbenu koaliciju. Osim istraživanja javnoga mnijenja to dokazuju
i predsjednički izbori održani početkom 2010. godine na kojima vladajuća stranka nije
bila u stanju istaknuti odgovarajućeg, karizmatičnog i popularnog kandidata, te je tako
pobijedila ljevica. Dapače, u drugom krugu je kandidat SDP-a Ivo Josipović pobijedio
je također nekadašnjeg socijaldemokrata Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba, koji
je sa svojom strankom raskinuo jer ga nije kandidirala za predsjednika republike. Mora-
mo međutim dodati kako u prvom krugu, kao presedan u dvadesetogodišnjoj povijesti
hrvatske demokracije, na izbore nije izašlo čak ni 50 posto birača!
63 Prema istraživanju napravljenom u jesen 2010. godine po mišljenju svega 30 posto hrvatskih građana postoji u
državi politička snaga koja zastupa njihovo političko uvjerenje, a po mišljenju njih 62% nema takve snage! Svega
25 posto građana smatralo je da je članstvo u EU dobro za Hrvatsku, po mišljenju njih 32% je loše, a njih 38%
smatralo je kako članstvo nije ni dobro ni loše. Na referendumu bi njih 40 posto glasalo za članstvo, a 43% protiv!
Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova nije vjerovalo tom istraživanju, te je prema vlastitim podacima donekle na
buraoptimistički način smatralo da bi 62-65 posto onih koji izađu na referendum glasalo za. (Ne želimo u EU a
Slovenci su nam najveći neprijatelji, Jutarnji list, 13. studenog 2010.)
576 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANag
Većina hrvatskih birača bila je razočarana već 2010. i u prvim mjesecima 2011,
godine, nije vidjela izlaz iz krize, a i natezanja oko pristupnih pregovora s EU smanji.
vala su broj onih koji podupiru pristupanje. Dijelom i domaći mediji i politička elita
ali i nadležne osobe iz EU loše su komunicirali pitanje ispunjavanja uvjeta pristupa
nja, dapače, cijeli pristupni proces. Štoviše, za zaključivanje poglavlja o gospodarstvu
hrvatska je vlada bila prinuđena prekinuti s državnom potporom brodogradilišta koja
su dosezala deset posto hrvatskoga izvoza i Dalmaciji osiguravala puno radnih mjesta,
odnosno trebala je prionuti njihovoj privatizaciji, što neizbježno donosi gubitak radnih
mjesta i proračunskih prihoda u ionako teškoj situaciji. Posebno su bile štetne izjave
koje su sugerirale kao da je pristupanje u interesu samo države koja želi pristupiti, što je
vrijeđalo svakog samosvjesnog hrvatskog birača. Naravno, slične su se pojave mogle vi-
djeti i u slučaju drugih država koje su se još ranije priključile Uniji. Stoga je popularnost
pristupanja EU već i prije 2011. godine varirala prema istraživanjima javnoga mnijenja,
između 30 i 60 posto.
Sve je to poticalo vladu da pomoću zakonodavstva, kako je to bilo u Mađarskoj prije
referenduma o ulasku u NATO, za svaki slučaj, iako nimalo demokratski, ali svrsishod-
no, prag valjanosti referenduma snizi na iznimno niskih 25 posto plus jednu osobu.
Briselske političare koji su inače itekako osjetljivi na demokratska prava to nimalo nije
smetalo, oni su, kao i u ranije spomenutom mađarskom slučaju, jasno dokazali kako
primitak država regije nije važan samo za istočni dio Europe...
Pogoršanju raspoloženja javnosti u Hrvatskoj u značajnoj je mjeri pridonijela prvo-
stupanjska presuda Haaškoga tribunala (ICTY) od 15. travnja 2011. godine u slučaju
Gotovina. Hrvate (i to uopće ne samo desnicu, nego pretežnu većinu) nije šokirala samo
visina odmjerene kazne, nego i činjenica da je po mišljenju suda onodobno hrvatsko
političko i vojno vrhovno vodstvo operaciju Oluja apriorno pokrenulo u »zločinačkoj
organizaciji« u kolovozu 1995. godine kako bi protjeralo hrvatske Srbe.** Sud je prak-
tično u potpunosti prihvatio optužbu, odnosno sudio je temeljem onoga što je hrvatsko
vodstvo reklo na sastanku na Brijunima održanom prije pokretanja akcije, odnosno ne
baš jasnih izjava izdvojenih iz stenograma spomenutoga sastanka. Te rečenice prema
optužbi dokazuju kako su Tuđman i suradnici unaprijed vidjeli štetne posljedice akcije,
te su stoga odgovorni za odlazak Srba.
Sud je odbacio argumente obrane, među njima i dokaze prema kojima je krajinsko
vodstvo samo naredilo evakuiranje stanovništva. I hrvatska je politička elita to primila sa
64 Pravni pojam ratnih zločina počinjenih u udruženom zločinačkom poduhvatu (joint criminal enterprise) je pet go-
dina poslije završetka ratova na području bivše Jugoslavije stvorio ICTY. Temeljem toga svaki vojni i politički vođa
koji odlučuje o vojnim akcijama, o ratu, ako se unaprijed može predvidjeti (foreseeable) da će akcija imati civilne
žrtve, odnosno ako njihovi vojnici počine ratne zločine, može se pozvati na odgovornost i kada za počinjenje takvih
djela nije dao zapovijed. To je u pravosuđe ušlo putem suvremenoga liberalnog razmišljanja koji odbija svaki oblik
rata, problem je jedino da je zasada ne samo ICTY, nego i novi haaški sud koji je UN utemeljio kako bi se bavio
ratnim zločinima, ICC, pokrenuo postupke isključivo protiv čelnika država manje specifične težine, kao što je npr.
Sudan, a velesile koje najviše ratuju sebe štite od pravnih postupaka. Pored toga, odluka ICTY-ja nameće još jedan
ozbiljni problem glede primjene toga pravnog načela: po mišljenju više američkih i britanskih stručnjaka to nije u
skladu s poveljom UN-a, niti s odlukama Opće skupštine UN-a. O raspravama i o samom pojmu vidi: Sadkovich,
J.J. 2010., Tudman, str. 380.—382.
zaprepaštenjem i prosvjedovala, jer je sud u potpunosti zanemario tko je bio u ratu agre-
sor a tko žrtva. Neovisno o odnosnim rezolucijama UN—a (npr. o rezoluciji Opće skup-
štine od 9. prosinca 1994. broj A/RES/19/43), u kojima se utvrđuje da su krajinske Srbe
nahuškali JNA i srbijansko političko vodstvo, te da je uz njihovu potporu utemeljena i
do 1995. godine postojala ni od koga priznata srpska marionetska država. Sud je praktic-
no osporio hrvatskoj državi pravo na oslobađajuće akcije i na uspostavu teritorijalnoga
integriteta. Sud je zanemario i da bi bihaćka bošnjačka enklava bez hrvatske vojne akcije
došla u ruke bosanskih Srba, te bi njegovim stanovnicima general Mladić s velikom
vjerojatnošću učinio isto što je nekoliko tjedana prije učinio stanovnicima Srebrenice.
95 posto hrvatskoga stanovništva odbijalo je presudu.“ Temeljem mojih osobnih
iskustava i ranijih istraživanja mnogi među njima odlučno osuđuju ratne zločine koje su
počinili pojedini hrvatski vojnici, ne mogu međutim prihvatiti haašku presudu koja uka-
zuje na kolektivnu krivnju. Naime, prema tome, onaj tko je podupirao akciju onodobnoga
hrvatskog vodstva, ili je u njoj i sam sudjelovao kao vojnik, može se do određenog stupnja,
ako i ne pravno, osjećati odgovornim, što su inače prve srbijanske reakcije snažno i nagla-
šavale, govoreći kako je, eto, dokazano da je hrvatska država »začeta u grijehu«.5é
Iz izjava međunarodnih političkih aktera danih nakon donošenja presude protiv
Gotovine izdvojio bih dvije, jer one umnogome objašnjavaju ne samo događaje 1995.
godine nego i kašnjenje u hrvatskim pristupnim pregovorima s EU. Obje su izjave dane
za zagrebački Jutarnji list. Jednu izjavu dao je Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik
SAD-a u Zagrebu koji je ponovio svoju raniju izjavu, prema kojoj u akciji Oluji:
»Etničkog čišćenja nije bilo jer vojska nije nikoga protjerala, stanovništvo je samo pobjeglo. Mož-
da su imali opravdan razlog, ali teritorij su napustili prije dolaska hrvatskih vojnih snaga.«
Galbraith je odao i jedan zanimljiv detalj: prema tome, on sam je početkom kolo-
voza 1995. godine u ime američke vlade dao prešutno odobrenje za hrvatsku akciju, jer
je smatrao da se samo tako može postići da se bihaćku enklavu i njene stanovnike spasi
od srpske okupacije i od ponavljanja srebreničkoga pokolja. Istovremeno, bivši američki
veleposlanikje naglasio kako je upozorio predsjednika Tuđmana na važnost zaštite civila.
Drugu izjavu dao je Dennis MacShane, bivši ministar za europske poslove u Blai-
rovoj vladi, koji je pak u pismenoj izjavi dostavljenoj zagrebačkom listu odobravao od-
luku Haaškoga suda, te je usput priznao da su on i njegova vlada blokirali započinjanje
65 Jutarnji list, 19. travnja 2011.

66 Izvorni politički cilj utemeljenja Haaškoga suda od strane UN-a je bio da suoči javnost država koje su sudjelovale u
ratovima između 1991. i 1995. odnosno kosovskoga rata 1998.—1999. godine s težinom počinjenih ratnih zločina,
pridonoseći time pomirbi među narodima. Djelatnost suda, međutim, čini se kako baš i nije u skladu sa spome-
nutim ciljevima. Utjecaj presude protiv Gotovine na hrvatsku javnost sam već naveo, ali želim navesti i podatke
iz istraživanja javnoga mnijenja u Srbiji 2011. godine: temeljem tog istraživanja 73(1) posto Srba nema pojma što
se dogodilo na Ovčari pored Vukovara u studenom 1991. godine, dok njih 79 posto nije znalo tko je istovremeno
bombardirao Dubrovnik (odnosno njih 40% nije znalo, prema njih 14% nitko nije napadao, a prema njih 24%
sami su Hrvati bombardirali grad — ovo potonje je tvrdila onodobna miloševićevska propaganda). Prema njih 70%
Srbija je tijekom svoje povijesti vodila samo obrambene ratove, a za raspad Jugoslavije su u 70 posto krivi Hrvati, u
33 posto Slovenci, a samo u 9 (!) posto Srbi. Podatke istraživanja koja je provela beogradska Agencija Ipsos Marke-
ting u ožujku-travnju 2010. godine u Srbiji (po narudžbi EU) citira: Jutarnji list, 19. 2. 2011.
578 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAs
hrvatskih pristupnih pregovora s EU u proljeće 2005. godine. Istovremeno, u svojoj je

izjavi djela koja su hrvatski vojnici i civili tijekom operacije Oluja počinili kao indivj.
dualnu osvetu usporedio s događajima u češkom selu Lidicama uništenom u Drugom
svjetskom ratu. Pri tome nije se zamarao činjenicom da je nacističko njemačko vodstvo
dokazano zapovjedilo nakon atentata protiv Heydricha da se unište stanovnici toga češ.
kog sela, dok Haaški sud nije uspio tako nešto dokazati za hrvatsko vodstvo ili generala
Gotovinu.“ Britanski laburistički političar je praktično stavio znak jednakosti između,
kako je on rekao, Tuđmanovih »ultranacionalista« i nacista, što dobro pokazuje do koje
mjere sretniji, zapadni dio Europe ne razumije i ne želi razumjeti stanovnike istočnih,
jugoistočnih dijelova.
Haaška presuda u travnju 2011. godine nije izazvala toliko bijes, koliko razočare-
nje i frustraciju u hrvatskomu stanovništvu, a ogroman omjer onih koji odbijaju presudu
praktično znači da je Haag zbio u nacionalno jedinstvo hrvatsko stanovništvo koje inače
odražava prilično veliku podijeljenost po stranačkoj osnovi. Smatrali su da haaška odluka u
temeljima napada hrvatsku nacionalnu državu kada — po njihovu mišljenju — osporava
legitimnost hrvatskog domovinskog, obrambenog rata, odnosno oslobođenja okupiranih
područja. Činjenica je da se javno mnijenje okrenulo protiv EU koji je suradnju s Haaškim
tribunalom odredilo kao uvjet za pristupanje: prema gore spomenutom istraživanju broj
onih koji podupiru ulazak u EU smanjen je na 23 posto (EU je i požurila objavom infor-
macije o zaključivanju dvaju pristupnih poglavlja smiriti, naravno, ne hrvatsku javnost,
eventualno hrvatsku političku elitu). Inače, s obzirom na prag valjanosti od 25 posto plus
jedan glas hrvatskoga referenduma koji se treba organizirati nakon zaključenja pristupnih
pregovora, Bruxelles nema zašto brinuti. Budući da su kako vlada, tako i vodeće oporbene
stranke proeuropski raspoložene, dobro organiziranom kampanjom može se povećati po-
stotak onih koji podupiru pristupanje. Drugo je pitanje da za budućnost ne bi bila previše
ohrabrujuća pozitivna odluka o ulasku Hrvatske u EU postignuta uz 25 do 30—postotno
sudjelovanje, to jest uz slabu društvenu potporu.
Njemački povjesničar Ludwig Wteindorff je Povijest Hrvatske koju je napisao 2006.
godine, nekoliko mjeseci nakon što su hrvatski pristupni pregovori s EU ipak dobili zele-
no svjetlo, zaključio sljedećim riječima: od sada na dalje nije potrebno postaviti pitanje u
kojem smjeru ide Hrvatska (Quo vadis, Croatia?) jer su Hrvati napokon uplovili u luku,
mogu se priključiti Europi prema kojoj su krenuli još 1990—ih (iz tog su razloga naime
pokušali osloboditi se iz Jugoslavije). Situacija je otada postala puno složenija, jer danas
u krizi nije samo Hrvatska nego i Europska Unija, a ta kriza nije ograničena samo na gos-
podarstvo i financije. Danas se zasigurno može postaviti i pitanje: Quo vadis, Europa?*
67 Objeizjave: Jutarnji list, 19. travnja 2011. MacShane je rekao i kako Gotovina nije junak, nego je kukavica i, usput,
i loš katolik. Ne znam, zašto bivši ministar Blairove vlade koja je lažnim povodom pokrenula irački rat, osjeća u sebi
tako veliku moralnu superiornost da može odlučiti tko je dobar kršćanin, a tko nije.
68 Sgodinom s proljeća 2011. završava mađarsko izdanje moje povijesti Hrvata. Odonda se mnogo što šta dogodilo
i u Hrvatskoj i u Europi: drugostupanjska, oslobađajuća presuda generalu Gotovini, ulazak Hrvatske u Europsku
uniju, tri parlamentarna izbora i tri nove vlade, paralelno sa svjetskom financijskom krizom pad proizvodnje i stan-
darda u Hrvatskoj, migrantska kriza, Brexit, napetosti među članicama Europske unije itd. Predstavljanje i analiza
tih događaja, međutim, prelaze okvire ove knjige.
POGLAVLJE SESNAESTO
Kratka povijest Hrvata u Madarskoj
He korpus u Mađarskoj s gledišta podrijetla, narječja i etnografskih značajki

jedna je od najbogatijih i najsloženijih manjinskih zajednica u zemlji.! Hrvatska
manjina u Mađarskoj se po mišljenju istraživača dijeli na najmanje sedam (a po mi-
šljenju nekih dvanaest) subetničkih skupina koje govore dijelom različitim narječjima
(kod njih su prisutna sva tri narječja hrvatskoga jezika: kajkavsko, štokavsko i čakavsko),
odnosno skupina nastalih u različitim razdobljima, međusobno i geografski odvojenih,
a koje potječu iz različitih krajeva ukupnog etničkog područja hrvatskoga matičnog
naroda (što osim današnje Hrvatske obuhvaća i pojedine dijelove Bosne i Hercegovine).
Znatan dio hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj ima svoje dvojnike, srodnike
u krugu hrvatske matične nacije iako se nekoliko njih među hrvatskim subetničkim
skupinama u Mađarskoj formiralo (baš) na području Mađarske i tu je tijekom stoljeća,
upravo zahvaljujući smještenosti u zatvorenom, izoliranom prostoru, izgradilo današnje
značajke. Dijelom zbog toga, a dijelom i zbog odvojenosti od matične nacije, odnosno
niskoga intenziteta međuetničkih veza (međusobnih, i s matičnim narodom) svijest o
nacionalnom identitetu hrvatske manjine u Mađarskoj prošao je drukčiji razvojni put
od onoga koji je prošao isti u matične nacije. Iako je i hrvatska matična nacija tijekom
nacionalnih integracijskih procesa u 19. i 20. stoljeću nastala također od nekoliko et-
ničkih skupina koje su govorile različitim narječjima (ali su dijelom imale zajedničku
povijesnu tradiciju), koheziji su pridonijeli okviri autonomije koji su predstavljali klicu
državnosti, a unutar toga posebice postojanje samostalnog resora obrazovanja. U slučaju
hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj su, međutim, politički okviri koji bi prido-
nijeli nacionalnoj integraciji do najnovijih vremena ili u potpunosti nedostajali, ili su na-
kon 1945. godine u prvi plan stavljali južnoslavensku integraciju. Unatoč svemu tome,
neovisno o individualnim razlikama, jezično—etnografskim značajkama, i hrvatske su-
betničke skupine u Mađarskoj povezuju najvažniji elementi folklora, osnovne kulturne
značajke i njihova pripadnost Rimokatoličkoj crkvi.
1 Ogjeini Hrvata u Mađarskoj dosada ni na mađarskom, ni na hrvatskom jeziku nije izrađena sinteza ili monografija
većih razmjera. Povijest, jezik i kultura pojedinih etničkih skupina su već monografski obrađeni, no uglavnom samo
na hrvatskom jeziku (1980-ih godina je izdavačka kuća Tankónyvkiadó monografije napravljene uz sudjelovanje
mađarskih autora, izvorno napisane na mađarskom jeziku o pomurskim i podravskim Hrvatima izdala samo na
hrvatskom jeziku). U Zagrebu su, pak, objavljene monografije samo o gradišćanskim i bačkim Hrvatima (o prvima
i više monografija) koje nam pružaju informacije i o onim dijelovima tih etničkih skupina koji žive na području
Mađarske, ali o ostalim hrvatskim etničkim skupinama u Mađarskoj nema takvih izdanja. Stručnu literaturu koja
se bavi hrvatskim etničkim skupinama u Mađarskoj (odnosno selekciju) čitatelj može pronaći u bibliografiji ove
knjige.
Dijelovi hrvatskog korpusa u Madarskoj su se na mjesta koja danas nastanjuju dose-

lili u različitim razdobljima i iz različitih krajeva hrvatskoga etničkog prostora, u prvom
redu bježeći pred Turcima, odnosno za vrijeme osmanske okupacije (ili nakon toga) u
razdoblju od 15. do 18. stoljeća, iako su na lijevoj obali Drave već i u doba Arpadovića
živjeli Hrvati koji su ondje bili najvjerojatnije autohtoni. Uzmemo li redoslijed uselja-
vanja, prvenstvo pripada Hrvatima iz zapadne Mađarske, novijega naziva gradišćanskim
Hrvatima koji su, nakon što su Hrvati poraženi od Turaka 1493. godine u tzv. Krbavskoj
bitci, počeli bježati prema Ugarskoj s ugroženih jugoistočnih područja Hrvatske. Ali su
i pojedine aristokratske obitelji koje su i u Hrvatskoj i na području zapadno mađarskih
županija (Sopron, Moson, Vas) podjednako imali posjede (obitelji Batthyányi, Erdódy,
Zrinski, Nikola Jurišić) organizirano preseljavale svoje hrvatske kmetove. U pismenim
izvorima toga područja prvi puta se pojavljuju 1515. godine u Eisenstadtu (Željeznom)
koji je pripadao tadašnjoj Ugarskoj. Njihovo je useljavanje kontinuirano i traje čak do
sredine 17. stoljeća. Grupe doseljenika pristiglih s različitih područja Hrvatske nisu ho-
mogene s dijalektološkog motrišta, oni su subetnička skupina s prepoznatljivim etno-
grafskim značajkama postale na području Mađarske.
Krenemo li zemljopisnim redoslijedom, sljedeću hrvatsku subetničku skupinu u
Mađarskoj istraživači nazivaju Pomurskim ili Zalskim Hrvatima. Većina se Pomurskih
Hrvata na mjesto koje danas nastanjuju doselila 1690. godine (nakon oslobađanja Ka-
njiže od Turaka), te nakon Rákóczijeva ustanka iz Međimurja koje se prostire duž su-
protne obale Mure, kao i iz onih slobodnih dijelova zapadne Hrvatske koje Turci nisu
okupirali i koji su bili prenapučeni. Ta je hrvatska subetnička skupina u Mađarskoj s
motrišta narječja i kulturnih značajki prilično homogena: svi govore kajkavski.
Podravska hrvatska subetnička skupina živi u južnom pojasu županija Somogy i
Baranya, duž hrvatsko-mađarske granične rijeke (u 17. i 18. stoljeću je i u sjevernim
dijelovima županije Somogy, pored Balatona, bilo puno hrvatskih sela). Tu je, duž sred-
njovjekovne ugarsko—hrvatske etničke granice, u zaštiti močvara i šuma Drave, po pret-
postavci nekolicine istraživača moguće da je jedan dio hrvatskoga puka iz doba Arpa-
dovića — slično Mađarima u Somogyu — preživio razdoblje turske okupacije. Sigurno
je, međutim, da je krajem 17., odnosno tijekom 18. stoljeća i ta hrvatska subetnička
skupina dobila obilno pojačanje iz Slavonije s druge strane obale, pa čak i iz hrvatskih
krajeva u Bosni, što potvrđuje činjenica da narječja nisu homogena, postoje naselja u
kojima se govori štokavski, kao i naselja u kojima se govori kajkavski.
Bošnjačko-hrvatska subetnička skupina koja živi u selima oko Pečuha (a nekoć i
u Pečuhu), kao što to i njen naziv otkriva (Bošnjak = stanovnik Bosne) potječe iz Bo-
sne, i to, prema zaključcima istraživača, iz predjela Srednje Bosne, djelomično i danas
nastanjene Hrvatima. Jedan dio njih se još za vrijeme turske okupacije nastanio u tom
dijelu županije Baranya, ali krajem 17. i početkom 18. stoljeća njima su se priključile
novije skupine, nakon što je pokušaj Habsburgovaca da oslobode Bosnu bio bezuspje-
šan. U njihovu naseljavanju veliku ulogu igrao je pečuški biskup Mátyás Ignác Radonay
(Matija Ignacije Radanović) (1687.—1703.) koji je tako želio povećati udio katoličkog
stanovništva u svojoj dijecezi.
Kratka povijest Hrvata u Madarskoj 581
Šokački Hrvati koji također žive u Baranji, odnosno dijelom u Bačkoj, potječu iz
istočne Slavonije, odnosno sjeveroistočne Bosne. Šokci većinom govore stariji oblik što-
kavske ikavice. Prvi podaci o njihovoj prisutnosti u Baranji potječu iz 16. stoljeća, ali
krajem 17. stoljeća, odnosno u prvoj polovici 16. stoljeća i njihov broj su povećavala
nova useljenja. Podrijetlo naziva Šokac nije raščišćeno, činjenica je da je u zapadnomu
dijelu Balkana to obično pogrdan izraz za Hrvata, katolika. Danas je i veliki dio Hrvata u
istočnoj Slavoniji dio te etničke podskupine, ali šokački Hrvati žive i u Vojvodini. Jedan
od narodnih običaja mohačkih Šokaca, pokladni pohod bušara, kao dio svjetske baštine
obogaćuje kulturu Mađarske.
Bunjevački Hrvati danas u Mađarskoj žive u Bačkoj (grad Baja sa širom okolicom),
ali ranije su u velikom broju živjeli i u pojedinim naseljima županije Fejér i Pest. U proš-
lom stoljeću se njihovo ime i podrijetlo povezivalo s rijekom Bunom u istočnoj Hercego-
vini, te ih se smatralo ili potpuno samostalnom južnoslavenskom etničkom skupinom,
ili katoličkim Srbima. Njihovo je podrijetlo znanost do danas već razjasnila. Njihova
pradomovina je u Hrvatskoj, duž Dinare i Svilaje, odnosno u zapadnoj Hercegovini, a
njihovo se ime vjerojatno vezuje uz kamena skloništa (bunje) koje su gradili pastiri. U
Bačku, te u jugozapadne dijelove Hrvatske (Lika, Krbava, Hrvatsko primorje, okolica
Zadra itd.) doselili su između 15. i 17. stoljeća, gdje većina njih živi i danas. Postoje
izračunima potkrijepljene pretpostavke prema kojima je gotovo jedna petina Hrvata
bunjevačkoga podrijetla. Na sjevernom dijelu Bačke njihov je broj porastao nakon pet-
naestogodišnjeg rata (1593.—1606., poznat i kao Dugi rat), a njihov je zadnji migracijski
val u trokut Baja-Sombor-Subotica stigao 1687. godine. Bunjevci govore noviji oblik
štokavske ikavice.
Podunavski, ili kako ih se još naziva racki Hrvati, koji im je naziv prilijepljen u 18.
stoljeću ali su ga i oni prihvatili, žive oko grada Kalača (Kalocsa). Iako se i stanovnike
hrvatskih naselja na otoku Csepel naziva tim imenom, oni govore istim narječjem kao
i Bunjevci, dok Hrvati u okolini Kalače (Kalocsa) govore starinskom slavonskom što-
kavskom ekavicom. Hrvati oko Kalače u 16. su se stoljeću doselili iz Slavonije i tvore
svojevrstan arhaičan otok. Vezano uz racke Hrvate treba naglasiti kako se u izvorima iz
18. stoljeća hrvatske subetničke skupine u Ugarskoj spominje brojnim nazivima (često
puta istu skupinu i s nekoliko imena), kao Hrvati, Toti, Iliri, Dalmate, Šokci, Bunjevci
itd., štoviše, tada se uvriježio, posebno u dokumentima Budimske komore, ali i drugdje,
naziv katolički Raci, iako se u srednjemu vijeku na mađarskom Racima nazivalo samo
pravoslavne stanovnike Srbije. Ta je šarolikost u nazivlju kasnije postala uzrokom broj-
nih nesporazuma. Inače, hrvatsko gradsko stanovništvo u Ugarskoj rado je sebe nazivalo
Dalmatama ili Ilirima, neovisno o tomu jesu li izvorno bili Bošnjaci, Bunjevci ili Šokci.
U povijesti Hrvata u Mađarskoj 18. i početak 19. stoljeća smatra se kao svojevrsno
zlatno doba. Ne samo njihova brojnost, nego i mjesto koje su zauzimali u mađarskomu
društvu bili su puno značajniji od današnjega. U brojnim naseljima su činili apsolutnu
ili relativnu većinu u kojima danas možda tek stari nadgrobni spomenici svjedoče o
njihovoj negdašnjoj prisutnosti. U 18. stoljeću je hrvatskih naselja bilo u sjevernom
dijelu županije Somogy, oko Balatona, tako npr. u Buzsćku, čiji poznati vez je također
582 DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANA
hrvatskoga podrijetla. Također se u to vrijeme moglo naići na hrvatska naselja u županiji

Fejćr, ali i u županijama Zala, Vas, Gyćr i Pest, bilo je puno više hrvatskih naselja nego
što ih ima danas. Počevši od druge polovice 18. stoljeća sve više naselja u kojima su do.
tada živjeli samo Hrvati postalo je naseljima s mješovitim stanovništvom, te je prvo u
gradovima, a kasnije i u selima u kojima su Hrvati bili u manjini, započela asimilacija,
istina, u to doba uglavnom kao prirodni proces.
Hrvati koji su se nastanili u Mađarskoj relativno su se lako uklopili u mađarsko
društvo. Prilagodbu je olakšala (bar u mađarskim katoličkim regijama) vjerska pripad-
nost hrvatskih useljenika. Njihov ekonomski položaj, društvena raslojenost u 18. sto-
ljeću u značajnoj mjeri odstupa od onoga što ih je karakteriziralo u 20. stoljeću. Kako
na području društvenog ustroja, tako i strukture djelatnosti Hrvati u Mađarskoj su prije
150 ili 200 godina pokazivali puno šarolikiju i kompleksniju sliku nego recimo u za-
dnjih 100 godina. Iako je najveći dio njih i tada živio na selu i bavio se poljoprivredom,
većinu su činili kmetovi, ali bilo je i hrvatskih vlastelina (plemića), tako npr. u županiji
Zala Bedekovići ili Zajgari (i među Hrvatima u zapadnoj Mađarskoj bilo je plemića),
Društveni sastav i struktura bačkih Bunjevaca se pak u 18. stoljeću mogu nazvati cjelo-
vitim, imali su naime vlastito plemstvo: Latinovići (potomak te obitelji je i eminentan
mađarski glumac Zoltan Latinovits), Rudići, Pilasanovići, Mamužići, Vidakovići, Ada-
movići, Piukovići, i još mnogi drugi, nekoliko desetaka plemićkih obitelji, a većina njih
je plemićki naslov i posjed dobila od Karla III. odnosno od Marije Terezije, i to pogla-
vito za zasluge u borbama protiv Turaka, To je plemstvo u 18. stoljeću još govorilo jezik
svojih predaka i tek se u 19. stoljeću u jeziku i svijesti potpuno pomađarilo. Bunjevci su
imali razvijeno građanstvo, koje je imalo važnu ulogu u više bačkih gradova. Naravno,
i u njih je najveću masu činilo seosko kmetstvo, no istovremeno je i među drugim hr-
vatskim podetnickim skupinama u Mađarskoj, kao Bošnjacima i Šokcima bilo gradskog
stanovništva, građanstva. Bunjevačko plemstvo je u 18. stoljeću sa znatnom težinom
sudjelovalo u političkom životu Bač-Bodroške varmeđe.
Ruralni dio hrvatskog korpusa se skoro posvuda u prvom redu bavio zemljoradnjom,
proizvodnjom žitarica, iako je i stočarstvo igralo važnu ulogu u njihovu životu, u prvom
redu nakon doseljavanja. Poglavito u prvim desetljećima nakon doseljenja (posebno oni
koji potječu iz Bosne) radije su se bavili unosnijim stočarstvom. Pečuški Hrvati Bošnjaci
su u 18. i 19. stoljeću bili poznati po kulturi grožđa i vina. Nakon oslobađanja kmeto-
va, vinogradarstvo se proširilo i u bošnjačkim selima u okolici Pečuha (kako i u krugu
drugih hrvatskih narodnih podskupina u okolici gradova), isto kao i vrtlarstvo. Među
baranjskim Bošnjacima se posebice ukorijenio uzgoj kupusa, stoga ih se pogrdno nazi-
valo i kupusarima. U hrvatskim selima oko Kalače (slično mađarskim selima u okolini)
proširila se proizvodnja začinske paprike. Pomurski Hrvati su se u drugoj polovici 19.
stoljeća bavili i konjogojstvom, uzgajali su snažne konje (pasmina međimurski konj) za
peštansku konjsku željeznicu. U krugu podravskih Hrvata raširilo se svinjogojstvo (iako
je potiskivanjem ovčarstva i u prehrani drugih hrvatskih skupina u Mađarskoj ojačala
uloga svinjetine i masti). Kod podravskih Hrvata, nadalje kod Bunjevaca i Šokaca koji
Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj 583
su živjeli uz Dunav, značajne djelatnosti bile su i riječno ribarstvo odnosno plovidba, a

među podravskim Hrvatima bilo je i onih koji su se bavili tegljenjem brodova.
Gradišćanski Hrvati u zapadnoj Mađarskoj krajem 19. stoljeća, odnosno u 20. sto-
ljeću u gradovima regije (Šopron — Sopron, Sambotel — Szombathely, štoviše i Beč)
zapošljavali su se i u industriji. Ovo potonje dogodilo se posebno iz razloga što su nakon
oslobađanja kmetova kod većine hrvatskih skupina u Mađarskoj dominirali mali posjedi
koji nisu pružali odgovarajuću egzistenciju za relativno velike obitelji. U mnogim mje-
stima, npr. kod pomurskih, zalskih Hrvata ni kvaliteta zemlje nije bila dobra, nadalje
brojna pomurska ili podravska hrvatska sela živjela su u stisku veleposjeda te su im se
mogućnosti za povećanje zemljišta otvorile tek regulacijom rijeka. Iz spomenutih razloga
značajnim se može okarakterizirati iseljavanje, posebno u krugu gradišćanskih, pomur-
skih i podravskih Hrvata, koji su kao svoje odredište najčešće birali Sjedinjene Američke
Države. Većina ih se nije niti vratila, iako bi se znalo dogoditi da se neki od njih, skupivši
manju imovinu vrati te bi u rodnom selu kupili zemljište. U boljoj su situaciji bili Šokci
i Bunjevci s plodnih baranjskih i bačkih predjela, a uz to su mnogi od njih nakon 1848.
godine raspolagali povećim zemljoposjedima.
1848. godina je i osim radi oslobađanja kmetova bila važna u životu Hrvata u Ma-
đarskoj. Sve su hrvatske etničke skupine u Ugarskoj bez izuzetaka stale uz revoluciju, u
slučaju zalskih Hrvata tomu su pridonijela i haračenja Jelačićevih graničara koji su bili
jednako nasilni u zalskim hrvatskim i mađarskim selima. Zna se za slučaj hrvatskog
svećenika u Baranji koji je bio priklonjen Jelačiću pa su ga zbog toga ugarske vlasti
privremeno uhitile. Bački su Bunjevci masovno ulazili u nacionalnu gardu, odnosno u
domobrane. U tome su osim sve više mađarski nastrojenog bunjevačkog plemstva, ulogu
imale i nesuglasice sa Srbima u Bačkoj, odnosno strah od srbijanskih paravojnih snaga.
Prije no što prijeđemo na povijest Hrvata u Mađarskoj u 20. stoljeću, obvezno mo-
ramo spomenuti hrvatsko građanstvo u Mađarskoj koje je u 18. stoljeću, odnosno počet-
kom 19. stoljeća još bilo snažno i mnogobrojno. Hrvati su u velikom broju živjeli u Bu-
dimu, posebno u Vodenom gradu, ali i u Tabanu koji je u kolektivnoj svijesti uglavnom
bio poznat po stanovnicima Srbima. U katoličkoj župi u Tabanu je još i u drugoj polovici
19. stoljeća bilo vjerskoga života na hrvatskom jeziku. Katoličko hrvatsko stanovništvo
uglavnom bosanskoga podrijetla u Budimu se pojavljuje već i u tursko doba, ali su se
oni u velikom broju doselili u mađarsku prijestolnicu nakon njezina oslobađanja 1686.
godine. Značajno hrvatsko građanstvo živjelo je u Pečuhu (Pćcs) i Segedinu (Szeged),
ali čak i u Sentandreji (Szentendre), više poznatoj po Srbima. Hrvati koji su tu živjeli,
kao i oni u Segedinu, sebe su nazivali Dalmatinima, no dok za one u Segedinu znamo
da su ustvari Bunjevci, za Hrvate u Sentandreji su pojedini istraživači dokazali da je vje-
rojatno da doista potječu iz Dalmacije. U prvoj polovici 18. stoljeća su građani hrvatske
narodnosti (Bunjevci odnosno Šokci) činili apsolutnu većinu u Baji, odnosno Mohaču
(Mohács). U 18. stoljeću su u gradovima u mirnom suživotu, ali izričito odvojeno, živjeli
različite etničke skupine u vlastitim zajednicama. Tako su pečuški, bajski ili mohački
hrvatski obrtnici i trgovci bili okupljeni u vlastitim »ilirskim« cehovima, imali su vlastite
»ilirske« župe (Parochia Illyrica), nadalje su imali svoje zastupnike u gradskim vijećima.
U Baji se npr. sve do 1965. godine članove gradskoga magistrata u jednakom omjeru
biralo među pripadnicima triju priznatih »nacija«, bunjevačkih Hrvata (odnosno Natig
Dalmatica), Nijemaca i Srba. U Baji je zapisano kako je još i 1768. godine gradski sudac
prisegu u franjevačkoj crkvi (to je bila ilirska župa) položio na hrvatskom jeziku,
Hrvatsko građanstvo u Mađarskoj je dobrim dijelom potjecalo iz Bosne koju je
tijekom ratova protiv Turaka krajem 17. stoljeća napustio veliki dio katoličkoga stanov.
ništva, te cijelokupno trgovačko i obrtničko građanstvo, koje se uglavnom nastanilo u
Ugarskoj. O tomu svjedoči i pojavljivanje pojedinih istočnjačkih obrta (npr. »tabačari«
koji su se bavili štavljenjem kože) u Budimu, odnosno Pečuhu. Cehovi »ilirskih« zlatara,
krznara, lončara, postolara i svoje su cehovske knjige vodili na hrvatskom jeziku (u Pe-
čuhu su i sačuvani takvi dokumenti). Hrvatsko građanstvo nastanjeno u Ugarskoj igralo
je važnu ulogu u obnovi više mađarskih gradova nakon turskih vremena. |
U 19. stoljeću, nakon što je hrvatsko plemstvo u Ugarskoj već ranije priklonilo
mađarskoj pripadnosti, nestalo je i hrvatsko građanstvo iz mađarskih gradova, što je ne-
gativno utjecalo na hrvatsku manjinu u Mađarskoj čija je društvena struktura dotada već
postala skoro potpuno asimetrična, sastajala se gotovo isključivo od seljaštva, eventualno
je nekoliko seoskih obrtnika tu jednoličnu sliku činilo šarolikijom. Ponegdje je bilo i in-
dustrijskih radnika koji bi svakodnevno putovali na posao, no intelektualce je uglavnom
zastupalo tek nekoliko katoličkih svećenika koji su sačuvali svoju hrvatsku pripadnost.
Mladi hrvatskoga podrijetla koji su se našli u drugim intelektualnim zanimanjima, u
drugoj polovici 19. stoljeća, odnosno u prvom dijelu 20. stoljeća su se, izuzev nekoliko
slučajeva, uglavnom svi asimilirali.
Bilo je to drukčije u 18. stoljeću kada je relativno jako hrvatsko građanstvo u Ugar-
skoj crkvama darivalo velikodušne donacije, te je osiguravalo odgovarajuće materijalno
zaleđe i za hrvatsku kulturu u Ugarskoj. Pravu bazu tzv. visoke kulture u 18. stoljeću,
odnosno u prvoj trećini 19. stoljeća predstavljali su članovi budimskoga hrvatskog fra-
njevačkog kulturnog kruga koji su se grupirali oko visoke škole franjevaca opservanata
u Budimu (do 1757. Bosanske provincije, a nakon toga Provincija sv. Ivana Kapistran-
skog), koji su se pored — pretežito jezikoslovne i historiografske — djelatnosti značaj-
ne sa stajališta hrvatskog znanstvenog djelovanja bavili i ozbiljnim književnim radom.
Osim toga, sastavili su za široku publiku brojne knjige vjerskoga sadržaja na štokavici,
štoviše, u drugoj polovici 18. stoljeća u Budimu su izdavali i hrvatski kalendar. Franjevci
su držali srednje škole i u drugim gradovima u Ugarskoj u kojima su živjeli Hrvati, tako
i u Baji i Mohaču. lako su to bile škole s latinskim nastavnim jezikom, redovnici su pri-
donijeli i organiziranju lokalnoga osnovnoškolskog obrazovanja na materinjem jeziku.
Krajem 18., početkom 19. stoljeća u brojnim hrvatskim selima osnovana je osnovna
škola s nastavom na hrvatskom jeziku (u Pečuhu je pomoću jezuita, iz privatne donacije
baruna Ivana Makara 1722. osnovana hrvatska škola).
Počevši od sredine 19. stoljeća hrvatsko plemstvo i građanstvo u Ugarskoj koje se
ubrzano asimiliralo sve je manje osiguravalo materijalno zaleđe za visoku kulturu koja se
do sredine 20. stoljeća skoro u potpunosti svela na narodnu kulturu.
Kratka povijest Hrvata u Madarskoj 585
Prije toga je međutim u krugu dviju hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj bila
uočljiva svojevrsna »nacionalno-kulturna obnova«: kod Gradišćanskih Hrvata u zapad-
noj Mađarskoj i kod bačkih Bunjevaca. Kod prvih su pionirsku ulogu odigrali pedagog
i pisac udžbenika Mihovil Naković, te svećenik-pjesnik Mate Meršić Miloradić, potonji
je pod nazivom Mase novine 1910. godine pokrenuo i novine. Kod bačkih Bunjevaca
glavnu ulogu u pokretu imao je kaločki pomoćni biskup Ivan Antunović, koji je 1870.
godine pod naslovom Bunjevačke i šokačke novine pokrenuo tjednik, ali podupirao je
1884. godine i objavu knjiženoga časopisa Neven koji je pokrenuo Mijo Mandić. U
krugu obje subetničke skupine oživjela je kulturna aktivnost, utemeljene su čitaonice,
izdavale su se knjige. (Prva hrvatska čitaonica u Mađarskoj je inače osnovana u Pečuhu
1839. godine, ali je uskoro prestala radom.) I prva politička organizacija Hrvata na
mađarskom tlu osnovana je u Bačkoj 1913. godine pod nazivom Bunjevačko-šokačka
stranka, koja je u svom statutu istaknula kako su te dvije subetničke skupine integralni
dio Hrvata. Granice povučene trianonskim mirovnim ugovorom raskolile su na dva
dijela više hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, tako i baranjske Šokce, bačke
Bunjevce i Šokce, te Gradišćanske Hrvate u zapadnoj Mađarskoj. Većina potonjih je
bila privržena Mađarskoj, što dokazuje i rezultat referenduma održanog 1921. godine u
hrvatskom naselju pored Soprona, u Koljnofu (Kópháza).
U razdoblju između dva svjetska rata Hrvati u Mađarskoj bili su izloženi znatnom
asimilacijskom pritisku, a i opće političko ozračje je, upravo zbog Trianona, bilo neprija-
teljsko prema manjinama. U školama hrvatskih naselja u Mađarskoj poučavanje hrvat-
skoga jezika skoro je u potpunosti potisnuto (izuzev naselja u zapadnoj Mađarskoj), no
unatoč tomu asimilacija je slabije utjecala na zatvorene seoske zajednice.
Hrvati u Mađarskoj su u oba svjetska rata, ratujući u austrougarskoj, odnosno ma-
darskoj vojsci, podnijeli ozbiljne žrtve.
Kratki demokratski pokušaj nakon Drugog svjetskog rata donosi kulturnu obnovu
Hrvatima u Mađarskoj. U hrvatskim naseljima u Mađarskoj redom su se osnovale škole
s hrvatskim nastavnim jezikom, osnovana je prva hrvatska (odnosno zajednička sa Srbi-
ma) srednja škola, 1946. godine u Pečuhu, a također pokrenut je 1949. godine učiteljski
smjer na višoj školi. 1946. godine utemeljena je prva domaća politička organizacija koja
je obuhvatila sve hrvatske subetničke skupine u Mađarskoj, istina, i Slovence i Srbe. To
je bio Demokratski savez južnih Slavena u Mađarskoj. Pokrenut je i politički tjednik
naslova Nase novine.
Taj uspon pokrenuo je formiranje korpusa hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj, ali
samo nekoliko godina kasnije sovjetsko-jugoslavenski raskol i pogoršanje mađarsko—ju-
goslavenskih odnosa uslijed toga, zadali su težak udarac hrvatskoj zajednici u Mađarsko j.
Za vrijeme Rákosijeve diktature uhićeni su najaktivniji predstavnici Hrvata, a mnogi su
internirani. Mjesto mladih hrvatskih učitelja, intelektualaca, nacionalnih aktivista zau-
zeli su jugoslavenski staljinistički emigranti, proširila se svijest o jugoslavenskom unita-
rističkom nacionalnom jedinstvu koja je sve umjetno integrirala. U školama, medijima
uveden je jedinstveni srpskohrvatski (ustvari srpski) jezik. Forsiranje tzv. jedinstvenog
južnoslavenskog književnog jezika u obrazovanju nanijelo je posebno velike štete u kru-
gu Gradišćanskih i zalskih Hrvata koji su govorili potpuno drukčije narječje. Možda nije
slučajno da je regionalna svijest upravo kod njih najviše ojačala nakon demokratskih
promjena 1990. godine i nakon prestanka umjetnoga jugoslavenskog jedinstva. Iz soci_
jalističkoga razdoblja pozitivnim, međutim, možemo smatrati pokretanje narodnosnih
radijskih, odnosno televizijskih programa (1953. odnosno 1980.). Kada su se 1960-ih
i 1970-ih godina mađarsko-jugoslavenski odnosi počeli poboljšavati, hrvatska manji.
na u Mađarskoj došla je u kontakt s matičnim narodom (sudjelovanje na usavršavanju
nastavnika, kulturna razmjena, slanje stipendista u ograničenom broju, malogranični
promet itd.), ali zbog relativne zatvorenosti granice i političkoga sustava ti odnosi nisu
postali intenzivnima. Uslijed događaja u Hrvatskoj 1971. godine, u hrvatskim školama
u Mađarskoj, a čak i u medijima započela je uporaba hrvatske varijante srpskohrvatskoga
jezika kojeg se dotada smatralo jedinstvenim, no školstvo je još školske godine 1960./61.
pretrpjelo teški poraz jer je jednom uredbom ministarstva ukinuta većina škola s hrvat-
skim nastavnim jezikom.
Situacija ni danas nije puno bolja, u državi rade svega tri tzv. dvojezične hrvatske
osnovne škole (Santovo, Pečuh, Budimpešta), a čak i u 9 hrvatskih sela u Mađarskoj
kojima prema popisu stanovništva živi većinsko hrvatsko stanovništvo hrvatski se jezik
predaje samo kao predmet. Istovremeno, u Pečuhu i u Budimpešti postoji dvojezična
gimnazija. Na Sveučilištu u Pečuhu funkcionira Katedra za hrvatski jezik i književnost,
a hrvatske katedre ima i u Sambotelu (Szombathely) i u Budimpešti. Ukidanje obra-
zovanja na hrvatskom jeziku, raspad tradicionalnih seljačkih zajednica, nasilna kolek-
tivizacija te okrupnjavanje seoskih škola, nasilna rajonizacija, modernizacijski procesi,
potiskivanje tradicionalne kulture seljaštva i činjenica da Hrvati u Mađarskoj pristup
suvremenoj masovnoj kulturi imaju samo na jeziku većinskoga naroda, sve je to pridoni-
jelo jačanju asimilacije koja traje od 1960—ih godina do danas. Međutim, hrvatska kul-
tura u Mađarskoj toliko često optuživana da se vrti oko književnosti i folklora, odnosno
formirani sloj hrvatskih intelektualaca kao i preostale malobrojne škole, ipak su usporile
proces promjene svijesti.
U takvim okolnostima došlo je do demokratskih promjena koje su i u život hrvatske
manjine u Mađarskoj donijele ozbiljne promjene. 1989.—1990. godine utemeljen je Sa-
vez Hrvata u Mađarskoj, a zatim postupno, paralelno s osamostaljenjem matične domo-
vine, Hrvatske, ali na inicijativu Hrvata u Mađarskoj osamostalio se (to jest odvojio se
od Srba) školski sustav Hrvata u Mađarskoj (gimnazije u Budimpešti i Pečuhu, osnovna
škola u Santovu (Hercegszántó), nadalje na Sveučilištu u Pečuhu osamostalila se Katedra
za hrvatski jezik). Također su utemeljeni i odvojeni hrvatski mediji u Mađarskoj (tjednik
Hrvatski glasnik, te radijski i televizijski program u okvirima mađarske javne televizije
odnosno radija).
1990—e godine su u životima hrvatske manjine u Mađarskoj donijele brojne daljnje
značajne promjene. 1994. godine, a zatim i 1998. i 2002. diljem države održani su lo-
kalni, odnosno državni izbori za manjinske samouprave, te su time prvi puta u povijesti
Hrvata u Mađarskoj utemeljena legitimna, demokratski putem izabrana vodeća politič-
ka tijela. Hrvatska državna samouprava je, nakon početnih poteškoća, 1999. odnosno
Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj 587
2000. godine napravila ozbiljne korake u smjeru uspostavljanja zakonom omogućene

kulturne autonomije, kada je utemeljila vlastitu izdavačku kuću, odnosno uzela je pod
vlastito upravljanje vrtić, osnovnu školu i đački dom s hrvatskim nastavnim jezikom u
Santovu. U istom desetljeću osnovano je više hrvatskih kulturnih i znanstvenih institu-
cija od državnoga značaja. Tako je 1992. godine prvo kao odjel pečuškoga Malog kaza-
lista, a od 1994. godine kao samostalna institucija otvorilo vrata i Hrvatsko kazalište.
1995. godine osnovana je Udruga hrvatskih znanstvenih istraživača koja koordinira rad
hrvatskih istraživača u Mađarskoj, te organizira znanstveno-organizacijski i istraživački
rad, a kasnije također pod okriljem Hrvatske državne samouprave i Znanstveni zavod
Hrvata u Mađarskoj. Na nevladinu inicijativu, između 1996. i 1999. objavljivan je prvi
samostalni književni časopis Hrvata u Mađarskoj pod naslovom Riječ, a od 2002. godi-
ne u pod okriljem Hrvatske državne samouprave objavljuje se kulturni časopis Pogledi.
Rezultati postignuti na polju kulturne autonomije, ako ih se tako pobroji, čine se impo-
zantnima, a zapravo se institucije bore s ozbiljnim materijalnim problemima.
Položaj Hrvata u Mađarskoj je nakon demokratskih promjena postao povoljnijim,
no asimilacijski procesi nisu zaustavljeni. U interesu očuvanja te raspršene manjine
uz snažnije inzistiranje manjinske zajednice na svojem jeziku i kulturi nužna je i veća
koncentracija potpore iz proračuna (umjesto rasipanja sredstava). Samo u tom slučaju
postoji šansa da ta malobrojna manjinska zajednica koja živi raspršena od austrijsko—
mađarsko—slovačke granice do mađarsko-srbijanske granice i krajem 21. stoljeća može
svojom kulturom doprinijeti bogatstvu Mađarske.
PRILOG
Kratak kronološki pregled
Oko 626. poslije Krista: Hrvatska su se plemena nastanila u sadašnjoj postojbini.

641. Opat Martin je po nalogu pape pohodio Dalmaciju. Prema tradiciji tada je počelo
pokrštavanje Hrvata. Međutim, prema arheološkim nalazima taj je proces pomoću
franačkih misionara — svećenika i redovnika — u unutrašnjosti završen tek u 9.
stoljeću.
Prekretnica 7.—8. stoljeća: U Panoniji i Dalmaciji nastale su hrvatske (slavenske) kne-
ževine u vazalnom odnosu prema Francima. Potonja, južna, primorska država koja
je nosila hrvatski naziv postala je trajnom državnom tvorevinom.
812. U Aachenskom miru su Franačko Carstvo i Bizant podijelili utjecaj nad istočnom
obalom Jadrana. Priobalni gradovi koji potječu još iz staroga Rima i otoci došli su
pod vlast Bizanta, a ostali dio obale i Hrvatima nastanjena kopnena područja ostala
su pod vlašću cara Karla Velikog.
845.—864. Vladavina kneza Trpimira, utemeljitelja hrvatske narodne dinastije.
852. Knez Trpimir je na području dalmatinskog naselja Rižinice utemeljio prvi benedik-
tinski samostan u Hrvatskoj. Fragment natpisa (Orate) pro duce Trepim(ero) nađen
među ruševinama crkve vrijedan je spomenik hrvatske kulture na latinskom jeziku.
Oko 864. Hrvatski plemić Domagoj protjerao je Trpimirove sinove. Ponovni mletač-
ko—hrvatski sukobi na moru.
879. Trpimirov sin, Zdeslav se pomoću Bizanta vratio prijestolje. Hrvatska je na kratko
vrijeme dospjela u vazalni odnos prema Istočnom Rimskom Carstvu.
879.—892. Za vrijeme Branimirove vladavine Hrvatska se oslobodila kako bizantskog,
tako i franačkog senioriteta, a glavni oslonac hrvatskoga kneza bio je papa Ivan VIII.
Oko 925. Hrvatski knez Tomislav (Trpimirov unuk) je kako se u Hrvatskoj tradicional-
no smatra uzeo titulu kralja.
925., 928. Prvi i Drugi splitski crkveni sabor. Nadbiskup Splita postao je metropolitom ci-
jele Dalmacije i Hrvatske. Hrvatski biskup Grgur je bezuspješno pretendirao na dužnost
metropolita. Drugi crkveni sabor ukida ninsku biskupiju i donosi odluku protiv upora-
be crkvenoslavenskoga jezika. Odluka nije urodila plodom, na hrvatskom području su
kroz cijeli srednji vijek paralelno prisutne latinska i slavenska liturgija.
Oko 969. Hrvatski kralj Stjepan Držislav, bizantski saveznik u ratu s bugarskim carem
Samuilom, od cara Bazilija II. dobiva znake kraljevske vlasti.
997.—1000. Sukob oko prijestolja i unutarnje borbe između Svetoslava, Krešimira |

Gojslava, sinova kralja Stjepana Držislava.
1000. Mletačka flota, iskoristivši hrvatske unutarnje sukobe, prvi puta zauzima dalma-
tinske gradove. No ojačali Bizant je uskoro ponovno stavio pod stvarnu kontrolu
temu Dalmaciju.
Oko 1018. Kralj Krešimir III. i njegov brat te suvladar Gojslav priznaju senioritet Ba- |
zilija II., ali se Hrvatska poslije smrti cara (1025.) oslobodila ovisnosti o Bizantu,
1058.—1074. Vladanje Petra Krešimira IV. Hrvatski vladar uzima titulu kralja Hrvatske
i Dalmacije. Dalmatinski gradovi uz nominalno poštivanje oslabjele bizantske vlasti
paralelno priznaju i vlast hrvatskoga kralja te u crkvenim obredima u molitvama
spominju ime obojice vladara.
Oko 1067. Hrvatski ban Zvonimir je pomoću svojih šurjaka Arpadovića, Gejze i La-
dislava odbacio napad istarskog markgrofa. Kvarnerski otoci i Istra do rijeke Raše
(bizantska pokrajina Dalmatia Inferior) postali su dijelom hrvatske države. — Ba-
ščanska ploča.
1074. Kralj Krešimir VI. zajedno sa svojom obitelji biva zarobljen od strane južnotali-
janskih Normana.
1075.—1089. Na hrvatskom prijestolju nalazi se Dmitar Zvonimir, zet mađarskoga kra-
lja Ladislava I. (Svetog). Zvonimir je 1075. kao vazal prisegnuo je na vjernost papi
Grguru VII.
1089.—1091. Vladavina Stjepana II., posljednjega Trpimirovića. Nakon njegove smrti u
državi je izbio sukob među velikaškim skupinama oko pitanja nasljeđivanja prijesto-
lja. Tzv. latinska stranka na hrvatsko prijestolje poziva starijega brata kraljice Jelene
(Zvonimirova udovica), ugarskoga kralja Ladislava I. (Svetog).
1091. Vojni pohod Ladislava I. (Svetog) na Hrvatsku. Ladislav je svoga nećaka Almoša
postavio za hrvatskoga kralja, nasuprot koga je skupina hrvatskog plemstva kraljem
proglasila velikaša Petra.
1091. (prema tradiciji 1094.) Ladislav I. utemeljio je Zagrebačku biskupiju.
1097. Hrvatski kralj Petar pao je u bitci s vojskom kralja Kolomana na planini Gvozd
(Alpes Ferreae), vjerojatno na današnjem planinskom lancu Velika Kapela.
Oko 1100. Nastanak Baščanske ploče, najstarijeg jezičnog spomenika napisanog gla-
goljicom, na starohrvatskom jeziku. Glagoljičko pismo i starohrvatska varijanta
crkvenoslavenskoga jezika u Hrvatskoj su se proširili početkom 10. stoljeća, te su
tijekom srednjega vijeka paralelno postojali zajedno s latinskom pismenošću. Ploča
je izvorno bila dio oltarne pregrade u crkvi benediktinskoga samostana sv. Lucije na
otoku Krku, kojom je ovjekovječeno darovnicu (zemlje) utemeljitelja, kralja Zvo-
nimira. Tu se ujedno i prvi puta spominje na hrvatskom jeziku Zvonimir i hrvatska
kraljevska titula (Zvbnimir, krale hrvatski).
1102. Koloman je u Biogradu na Moru okrunjen za hrvatskoga kralja. To je ujedno i po-

četak ugarsko—hrvatske državne zajednice koja je trajala do 1918. godine. Hrvatska
je sačuvala autonomiju, a njome su u ime kralja vladali banovi.
1105. Koloman, nakon što se dogovorio sa stanovnicima grada, ušao je u Zadar. Dao je
izgraditi zvonik na crkvi benediktinki na kojem više natpisa čuva ime mađarskoga
vladara.
1105.—1107. Koloman je stekao Trogir, Split i jedan dio dalmatinskih otoka.
1107. (ili 1108.) Koloman je diplomom potvrdio povlastice Trogira. Vjerojatno su i
drugi dalmatinski gradovi dobili slična prava.
1115.-1116. Mletački napad protiv dalmatinskih gradova. Kolomanov nasljednik Stje-
pan II. bezuspješno je pokušao vratiti gradove. Zadar je trajno (sve do 1181.) pao
pod mletačku vlast, a srednjodalmatinski gradovi su za vrijeme vladavine Bele II.
(Slijepog) ( 1131.—1141.) vraćeni pod supremaciju mađarske krune.
1167.—1180. Južna Hrvatska i dalmatinski gradovi su u rukama Bizanta. Bela III. je
1181. vratio od Bizanta cijelu Dalmaciju, a čak je i Zadar preoteo Mlečanima.
1202. Venecija je snagama IV. križarskog rata osvojio Zadar.
1217. Andrija II. svojom vojskom iz Splita mletačkim brodovima kreće u križarski vojni
pohod na Svetu Zemlju. Zauzvrat se u korist Venecije odrekao prava na Zadar.
1222. Donošenje Zlatne bule. Njene odredbe vrijede i za Slavoniju.
1242. Pohod mongolskoga vojskovođe Kadana na Hrvatsku. Kralj Bela IV. utočište
našao u dalmatinskomu Trogiru.
1270.-1322. Smanjenje kraljevske vlasti. Vladavina lokalnih plemića (Gisingovci, Ba-
bonići, Frankopani i Šubići) u Slavoniji i Hrvatskoj.
1273. Prvi opći sabor Kraljevine Slavonije u Zagrebu.
1301. Najjača plemićka dinastija, Bribirski Šubići igrali su važnu ulogu u dolaska na
mađarsko prijestolje Karla I. Roberta i Anžuvinske dinastije.
1322. U bitci kod Bliske hrvatski su knezovi slomili neograničenu vlast Mladena II.
Šubića, ali u Hrvatskoj nije obnovljena kraljevska vlast. U Slavoniji je međutim
Karlo I. Robert slomio snagu plemića.
1344.—1348. Ludovik I. (Veliki) Anžuvinski obnovio je kraljevsku vlast i u Hrvatskoj.
1346. Bezuspješan rat s Venecijom za Zadar.
1358. Zadarskim mirom je Ludovik I. (Veliki) Anžuvinski povratio dalmatinske grado-
ve od Mletačke Republike.
1383. Pobuna hrvatskih velikaša protiv kraljice Marije i njene majke Elizabete Kotro-
manić.
1385.-1386. Pobunjeni velikaši na ugarsko-hrvatsko prijestolje dovode napuljskoga
kralja Karla II. Dračkog, kojega su međutim ubrzo ubili urotnici.
1387.—1394., 1402.—1409. Borbe za prijestolje, unutarnje dinastičke borbe između

Anžuvincima naklonjenih hrvatskih i mađarskih velikaša, te kraljice Marije i njena
supruga kralja Žigmunda Luksemburškog, u koje su se upleli i bosanski kralj Tvrtko
I. i njegovi nasljednici. I'vrtko je privremeno, do smrti 1391. godine svojoj državi
osim Zadra i Dubrovnika pripojio dalmatinske gradove i Južnu Hrvatsku.
1403. Ladislava Napuljskog, sina Karla II. je u Zadru ostrogonski biskup Ivan Kanižaj
okrunio za kralja.
1409. Nakon što su se Žigmund i njegovi pristalice nametnuli u unutarnjim borbama te
povratili Hrvatsku i Dalmaciju, Ladislav Napuljski je takozvana prava na dalmatin-
ske gradove prodao Mlecima za 100 000 dukata. Još iste godine Venecija je oružjem
pokorila Zadar.
1410.-1412., 1418.—1420. Žigmund je pokušao preoteti Zadar, no u dva rata su na
kraju osim Dubrovnika svi dalmatinski gradovi došli u ruke Mlečana. Ugarsko-
hrvatska država je sačuvala samo jednu značajnu luku na sjeveru, Senj. Gubitak
priobalnih gradova je za Hrvatsku predstavljao ozbiljan gospodarski gubitak te je
pridonio slabljenju države, što je 1521. godine dovelo do brzog prelaska područja
u turske ruke.
1415. Prve turske provale na hrvatsko-slavonska područja.
1440. Mačvanski ban Ivan Talovac obranio je Beograd od vojske sultana Murata II.
1463. Pad Bosne. Matija Korvin je uspio povratiti jedan dio države, te su Jajačka i Sre-
brenička banovina, koje je osnovao, više od pola stoljeća branile hrvatska i slavonska
područja od turskih čarki.
1493. Poraz hrvatske feudalne vojske protiv turske vojske u Krbavskoj bitci. U bitci je
pao značajan dio hrvatskoga plemstva. Krenuo je bijeg hrvatskoga stanovništva iz
Hrvatske. Glavni smjer povlačenja je Italija, odnosno Slavonija koja se u to vrijeme
još činila sigurnijom, zatim u 16. stoljeću sve više Zapadna Mađarska, Austrija, pai
Moravska. Osmanska ekspanzija je Hrvatima prouzročila teške demografske gubit-
ke između 1500. i 1700., dok je stanovništvo Zapadne Europe raslo, u Hrvatskoj
se smanjivalo.
1521.-1537. Veći dio Hrvatske i manji dio Slavonije pada pod tursku vlast.
29. kolovoza 1526. Poraz kod Mohača. U bitci je sudjelovalo slavonsko plemstvo, te
nekoliko predstavnika hrvatskog visokog plemstva i biskupa.
1. siječnja 1527. Nakon Mohačke bitke hrvatski su staleži na Cetinskom saboru za
kralja izabrali Ferdinanda Habsburškog, dok je slavonsko plemstvo 6. siječnja u
Dubravi za kralja izabralo Ivana Zapolju. Započeo je građanski rat te su se na kraju
u oba dijela zemlje nametnuli pristalice Ferdinanda.
1532. Nikola Jurišić je kod Kisega zaustavio Sulejmanovu vojsku.
1566. Nikola Šubić Zrinski kapetan Sigeta i bivši hrvatski ban pao je braneći Siget.
1573. Seljačka buna u Hrvatskoj pod vodstvom Matije (Ambroza) Gupca.
1579. Započela izgradnja Karlovca. Nastankom sustava graničnih utvrda i krajiških ka-
petanija s vremenom se uspjelo zaustaviti tursku ekspanziju.
1591. Gazi Hasan—paša Predojević osvojio je važnu utvrdu hrvatskoga obrambenog
sustava, Bihać. Crta obrane je od rijeke Une definitivno premještena duž Kupe. Taj
turski napad bez objave rata početak je Petnaestogodišnjega rata.
1593. Hrvatski ban Toma Erdódy je zajedno s austrijskim trupama kod Siska pobijedio
Turke, u bitci je poginuo i bosanski Hasan- pasa.
1630. Krajišnici nastanjeni u Slavoniji uglavnom pravoslavne vjere od Ferdinanda III.
dobili su privilegije (Statua Vallachorum).
1671. Hrvatski ban Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan pod optužbom
za pripremanje urote protiv Leopolda Habsburškog pogubljeni su u Bečkome No-
vom Mjestu.
1683.—1699. Veći dio Hrvatske oslobođen od Turaka, dok je kopnena Dalmacija došla
u ruke Mlečana.
1712. Hrvatski sabor neovisno o ugarskom saboru priznaje pravo nasljedstva po ženskoj
lozi Habsburgovaca (Hrvatska pragmatička sankcija).
1745. Marija Terezija Slavoniju obnavlja na istočnom dijelu područja između Drave i
Save.
1746. Uspostava Hrvatske i Slavonske Vojne Krajine.
1767.—1779. Marija Terezija je uspostavila zasebnu hrvatsku vladu, Hrvatsko kralje-
vinsko vijeće, čime je isključila tradicionalno sudjelovanje Hrvatskoga sabora u do-
nošenju odluka izvršne vlasti, te ga je ujedno upravno (iako ne i državnopravno)
odvojila od Ugarske.
1790. Prvi ozbiljni politički sukob između ugarskih i hrvatskih staleža na saboru u Bu-
dimu. Hrvatski su staleži pozivajući se na državnopravne argumente odbili progla-
šenje mađarskog jezika službenim jezikom (zakon bi se odnosio i na Hrvatsku), a taj
je sukob postao uvertira za državnopravne borbe između ugarskih i hrvatskih staleža
u narednim desetljećima.
1805./1809.-1813. Dalmacija, odnosno južni dio Hrvatske (i jedan dio današnje Slo-
venije) padaju pod francusku vlast.
1830.—1848. Razdoblje hrvatskoga nacionalnog pokreta, ilirizma.
1830. Ljudevit Gaj u Budimu objavljuje knjigu (Kratke osnove borvatsko—slavenskog pra-
vopisanja) kojom je reformirao hrvatski pravopis.
1832. Grof Janko Drašković je izradio i u tiskanom obliku objavio (Disertaciju) svoj
politički program koji sadržava najvažnije ciljeve ilirskoga pokreta.
1835. Ljudevit Gaj je pokrenuo politički dnevni list /Vovine Horvatzke na kajkavskom
hrvatskom narječju. Od siječnja 1836. list se objavljivao pod nazivom //irske narod-
ne novine, na novom književnom jeziku na štokavskom narječju koji su izradili Gaj
i njegovi suradnici.
1841. Osnivanje prvih politickih stranaka u Hrvatskoj. Hrvatsko-ugarska stranka se

zauzimala za očuvanje ugarsko-hrvatske državne zajednice i za očuvanje kaj kavskog
narječja kao književnoga jezika. Suprotstavljena joj Ilirska narodna stranka borila se
za novi književni jezik, kratkoročno za postizanje potpuno ravnopravnoga držav.
nopravnog odnosa između Hrvatske i Ugarske, a dugoročnije za stvaranje južnosla-
venskoga jedinstva.
1842.-1845. Oštri stranacko-politicki sukobi između iliraca i mađarona.
1847. Novi Hrvatski sabor s ilirskom većinom na području cijele Hrvatske službenim
jezikom proglašava hrvatski jezik (i nastavni jezik u školama postaje hrvatski) te
zahtijeva uspostavu vlade sa sjedištem u Zagrebu, neovisne o Ugarskom namjesnič-
kom vijeću.
25. ožujka 1848. Narodna skupština u Zagrebu zahtijeva nacionalnu samostalnost i ne-
ovisnu vladu odgovornu Hrvatskom saboru. Hrvatske su zahtjeve odbili i mađarsko
vodstvo, a i bečki dvor.
rujan 1848. Ugarska nacionalna politika koja je težila k dualističkoj pretvorbi Habs-
burške Monarhije i ujedinjenju Kraljevine Ugarske te hrvatske težnje za neovisno-
šću, odnosno austro-slavenske ideje iliraca su se u proljeće i ljeto 1848. pokazale
neuskladivima. U rujnu je izbio ugarsko-hrvatski oružani konflikt. Vojna ofenziva
hrvatskoga bana Josipa Jelačića protiv Ugarske nije uspjela, 29. rujna 1848. godine
je njegove glavne snage zaustavila mađarska vojska kod Pákozda te je ban bio prinu-
den odustati od planova o okupaciji mađarske prijestolnice i rušenju vlade (dijelom
osmišljene od strane pripadnika bečkih dvorskih krugova).
4. ožujka 1849. Oktroirani ustav je odvojio Hrvatsku od Mađarske, ali ju nije spojio s
Dalmacijom, a unutar centralizirane Habsburške Monarhije osigurao je puno ma-
nje prava Hrvatima od onih koje je hrvatski narodni pokret zacrtao kao minimalni
cilj. Stoga je jedan dio razočaranih hrvatskih političara u ljeto 1849. godine počeo
oprezno približavanje mađarskoj vladi koja se borila za neovisnost. No ruska inter-
vencija i kapitulacija kod Világosa su spriječili taj proces.
1851. Uvođenje neoapsolutističkoga režima. U Hrvatskoj su isto tako dokinute građan-
ske slobode kao i u Ugarskoj, iako u Hrvatskoj nije uvedena vojna uprava.
prosinac 1852. Papa je Zagrebačku biskupiju digao na rang nadbiskupije i time je hr-
vatska katolička crkvena organizacija postala neovisnom.
1861. U Hrvatskom saboru su se zastupnici Narodne stranke koji su se našli u većini
naspram Unionističke stranke koja se borila za hrvatsko-mađarsku realnu uniju,
zauzeli za personalnu uniju s Ugarskom. Nijedna od hrvatskih političkih strana
međutim nije bila spremna dati teritorijalne ustupke vezano uz Rijeku i Međimurje.
U Hrvatskom saboru djelovanjem zastupnika Ante Starčevića i Eugena Kvaternika
nastaje koncept zahtjeva o stvaranju gotovo potpuno neovisne hrvatske države koja
bi s Habsburškom Monarhijom bila u vezi samo preko osobe vladara.
1866. Neuspješni pregovori o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. Mađarska strana inzistira na

realnoj uniji, a hrvatsko izaslanstvo koje se sastojalo od članova Narodne stranke to
je smatralo neprihvatljivim.
Studeni 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba. Nakon izborne pobjede Unionističke stran-
ke izaslanstva dvije države postigle su dogovor. Mađarska je strana Hrvate priznala
kao samostalnu »političku naciju«, dok je Hrvatsku i Slavoniju i (bar u načelu)
Dalmaciju priznala kao partnersku državu Ugarske. Dalmacija je međutim u stvari
sve do 1918. ostala austrijskom pokrajinom. Hrvati su dobili potpunu autonomiju
u unutarnjim poslovima, pravosuđu, obrazovanju i kulturi. U Hrvatskoj je jedini
službeni jezik postao hrvatski, a hrvatski su se zastupnici svojim materinjim jezikom
mogli služiti i u zajedničkom budimpeštanskom parlamentu. Hrvatska nije me-
đutim dobila gospodarsko-financijsku samostalnost što je u narednim godinama
postalo izvorom teških sukoba.
1871. Rakovička buna. Jedan od čelnika hrvatske Stranke prava Eugen Kvaternik pro-
glasio je neovisnost Hrvatske. Krajišnici se nisu priključili ustanku stoga je isti doži-
vio neuspjeh za tri dana, a pao je i Kvaternik.
1873. Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe.
1873.-1880. Tragom novoga kompromisa ugarske i hrvatske elite u Hrvatskoj je na
vlast došla Narodna (liberalna) stranka. Reforme bana Ivana Mažuranića moderni-
zirale su javnu upravu, pravosuđe i školstvo.
1883. Protuugarski i protumodernizacijski narodni pokret u Hrvatskoj.
1883.—1903. Banovanje Karla Khuena-Hedervaryja. Khuen-Hedervary je rigidnim
mjerama suzbio i potisnuo protudualističku hrvatsku oporbu, međutim moderni-
zacijski procesi pokrenuti za vrijeme bana Mažuranića su samo usporeni, ali ne i
zaustavljeni. Od sredine 1890-ih godina se i u Hrvatskoj osjetio gospodarski rast
koji je karakterizirao cijelu Austrougarsku Monarhiju.
1903. Novi protumađarski prosvjedi u Hrvatskoj.
1905. Riječka rezolucija. Hrvatski oporbeni zastupnici su pod vodstvom Frana Supila
na sastanku u Rijeci pružili ruku pomirenja protudualističkoj mađarskoj oporbi.
1906. Pomoću nove koalicijske mađarske vlade na izborima u Hrvatskoj je Hrvatsko—
srpska koalicija pobijedila staru prougarsku Narodnu stranku.
lipanj-srpanj 1907. Hrvatski su zastupnici opstrukcijom prosvjedovali u mađarskom
parlamentu protiv jezičnih odredbi Željezničarske pragmatike koja ozakonjuje
službenu uporabu mađarskoga jezika i na hrvatskim linijama mađarskih željeznica
(MAV).
1912./1913. Budimpeštanska vlada je obustavila ustavno upravljanje u Hrvatskoj.
29. listopada 1918. Hrvatski je sabor otkazao 800—godisnju hrvatsko-ugarsku državnu
zajednicu. U Zagrebu je još isti dan proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja
je obuhvaćala sva područja Austrougarske Monarhije nastanjena južnim Slavenima,

Antanta nije službeno priznala vladu u Zagrebu.
1. prosinca 1918. Stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (prve Jugoslavije).
1919.-1928. Borba Stjepana Radića i Hrvatske seljačke stranke s beogradskim vlada-
jućim krugovima za samostalnost Hrvatske, odnosno za pretvaranje južnoslavenske
države u saveznu državu.
28. lipnja 1921.Prema pravoslavnom kalendaru na dan Svetoga Vida (spomendan bitke
na Kosovu polju 1389. godine) beogradska ustavotvorna skupština je bez sugla-
snosti hrvatskih i slovenskih zastupnika izglasala ustav nove države (Vidovdanski
ustav). Novi je ustav ukinuo sve povijesne pokrajine te je uspostavio jedinstveno,
centralizirano državno uređenje.
20. lipnja 1928. Jedan zastupnik srbijanske vladajuće stranke u parlamentu u Beogradu
iz pištolja je otvorio vatru na zastupnike Hrvatske seljačke stranke: dvojica su po-
ginula, a trojica ranjena, među njima i predsjednik stranke Stjepan Radić koji je 8.
kolovoza podlegao ozljedama zadobivenim u atentatu. U Hrvatskoj je nastala situa-
cija koja bi vodila građanskom ratu. Pribičević i Vladimir Maček, novi vođa HSS-a
od kralja zahtijevaju federativni preustroj države.
6. siječnja 1929. Kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu i kao cilj postavlja
stvaranje pod svaku cijenu jedinstvene jugoslavenske nacije, te u znaku toga nasto-
janja ime države mijenja se u Kraljevinu Jugoslaviju.
1931. Kralj donosi Oktroirani ustav i raspisuje izbore na kojima je međutim sudjelovala
samo jedinstvena vladajuća stranka. Protekom nekoliko godina je međutim kralj
uvidio kako je njegova politika neuspješna te je otada razmišljao o nagodbi s Hrva-
tima.
1929.—1932. Pod vodstvom hrvatskoga emigrantskog političara Ante Pavelića uteme-
ljen je ustaški pokret koji si je kao cilj zacrtao oružanu borbu za oslobođenje Hrvat-
ske (no u nedostatku odgovarajuće masovne baze u domovini, snage je imao samo
za terorističke napade).
9. listopada 1934. Atentator makedonskoga VMRO je po nalogu hrvatskoga ustaš-
kog pokreta u Marseillesu ubio jugoslavenskoga kralja Aleksandra. Unatoč nadama
ustaškoga pokreta u krugu Hrvata nije izbila oružana pobuna i jugoslavenski se
sustav nije urušio.
26. kolovoza 1939. Temeljem sporazuma sklopljenog između jugoslavenskoga premi-
jera Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladimira Mačeka
te uz posredovanje princa Pavla kao regenta, utemeljena je Banovina Hrvatska. Hr-
vatsko-srbijanski sporazum sklopili su Hrvatska seljačka stranka koja je zastupala
većinu Hrvata i uska skupina srbijanske elite svrstana uz princa Pavla kao regenta.
6. travnja 1941. Njemačko-talijansko-bugarski napad na jugoslavensku državu. Ras-
pad prve Jugoslavije tragom napada sila Osovine.
10. travnja 1941. U Zagrebu je u ime Ante Pavelića, budućega Poglavnika, Slavko
Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Mađarska je tek nakon toga, 11.
travnja, pozivajući se na to da je Jugoslavija prestala postojati, pokrenula svoje po-
strojbe u Bačku, Baranjski trokut, Međimurje i Prekomurje.
1941.-1945. Razdoblje postojanja Nezavisne Države Hrvatske pod vodstvom ustaša.
Velikohrvatska država koja je obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu zapravo je bila pod
njemačko-talijanskom okupacijom. Ustaški režim je preuzeo rasističku politiku i
totalitarni politički sustav nacističke njemačke države, Osnovala je koncentracijske
logore gdje su ubijeni deseci tisuća ljudi. Tragom protusrpskih koraka u ljeto 1941.
u državi je izbio masovni oružani ustanak. Na brdskim područjima započeo je krvavi
međuetnički oružani sukob koji je, posebno u Bosni i Hercegovini koja je najviše
bila izložena borbama, podjednako ubirao žrtve među Srbima, Hrvatima i Musli-
manima. Dok su se rojalistički četnici borili samo za srpske interese, komunističkim
partizanima priključivalo se sve više osoba hrvatske i drugih nacionalnosti koje su
bile nezadovoljne sa sustavom i s okupatorima.
Proljeće 1943. Utemeljeno Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hr-
vatske (ZAVNOH), buduće hrvatske federalne jedinice. Prvi kongres održan je
12.—13. lipnja 1943.
29.-30. studenog 1943. Najvažnije političko tijelo komunističkoga partizanskog po-
kreta kojim je upravljao hrvatski političar Josip Broz Tito, Antifašističko vijeće na-
rodnog oslobođenja Jugoslavije, na kongresu održanom u Jajcu donio je odluku o
utemeljenju nove, federativne jugoslavenske države.
8. svibnja 1945. Partizanske postrojbe su ušle u Zagreb kojeg su Nijemci i ustaše na-
pustili.
Sredina svibnja 1945. Britanska je vojska predala partizanima ustaše, hrvatske i sloven-
ske domobrane i četnike koje je zarobila, kao i brojne civile u bijegu. U roku od ne-
koliko dana više desetaka tisuća ratnih zarobljenika i civila postalo je Zrtvom osvete
partizana, a odmazde organizirane uz odobrenje države nastavljene su do kasnoga
ljeta i jeseni 1945. godine. Teška zvjerstva počinjena su i protiv manjina (Nijemaca,
Mađara, Talijana, a protiv ovih prvih već od jeseni 1944.). Jugoslavenske vlasti su
između 1944. i 1948. skoro u potpunosti likvidirale, protjerale iz države lokalnu
njemačku manjinu, ali i većina je Talijana otišla s područja hrvatske i slovenske
republike.
1945. Tragom pobjede pokreta otpora Josipa Broza Tita ponovno je uspostavljena Jugo-
slavija koja se tada već sastojala od saveznih republika.
11. studenog 1945. Na izborima za Narodnu skupštinu kandidati socijalističke Narod-
ne fronte odnijeli su 90—postotnu pobjedu. Oporbene stranke su bojkotirale izbore
s obzirom da su vlasti kojima je upravljala Komunistička partija Jugoslavije onemo-
gućile njihovo djelovanje. Nakon glasanja 29. studenog proglašena je republika i
uvedena komunistička diktatura državne partije, staljinističkoga tipa.
31. siječnja 1946. Usvojen je ustav socijalističke savezne države izrađen po sovjetskomu
obrascu.
1945.—1946. Brza nacionalizacija gospodarstva, uvođenje socijalističke planske ekono-
mije.
11. listopada 1946. Sud u Zagrebu je u montiranom procesu na 16 godina zatvora
osudio zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Pet je godina proveo u zatvoru,
a potom se do kraja života nije mogao vratiti u svoje sjedište (umro je 1960.), u
rodnomu selu čuvali su ga u internom egzilu, u kućnom pritvoru.
20.-22. lipnja 1948. Informbiro je odlukom donesenom u Bukureštu osudio vodstvo
KPJ. Tito nije prihvatio opravdanost kritike što je rezultiralo raskidom između
Jugoslavije te staljinističkoga Sovjetskoga Saveza i njegovih satelita. Tito se stalji-
nističkim metodama obračunao sa svojim stvarnim i predmnijevanim političkim
protivnicima.
1949. Prisilna kolektivizacija u poljoprivredi u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji. Posljedica
su glad i teške društvene napetosti, lokalne pobune koje su snage državne sigurnosti
ugušile.
1951. Tito je prisiljen na otvaranje prema zapadnim silama koje su temeljem hladno-
ratovske logike gurnule u stranu ideološke razlike te su bez političkih uvjetovanja
pružile pomoć jugoslavenskoj vladi. Bez njihove značajne materijalne pomoći Ti-
tova država urušila bi se uslijed sovjetske blokade koja je paralizirala jugoslavensko
gospodarstvo.
1952. Uvođenje sustava socijalističkoga samoupravljanja.
1970.—1971. U Hrvatskoj se pojavio demokratski reformistički pokret pokrenut unutar
Saveza hrvatskih komunista, ali kojem su se uskoro priključili intelektualci, studenti
i znatan dio hrvatskoga društva. Mediji i javno djelovanje postali su slobodnijim.
Tito je u početku podupirao hrvatske reformističke težnje, među njima ideje koji-
ma bi se republikama osigurala veća gospodarska samostalnost i koje su iziskivale
promjenu ustava, no kada je prema njegovoj procjeni pokret zaprijetio autokraciji
Partije, okrenuo se protiv hrvatskoga pokreta poznatog pod nazivom »Hrvatsko
proljeće«, sličnog demokratskim pokretima u drugim socijalističkim zemljama.
1.-2. prosinca 1971. Tito je na partijskom plenumu u Karađorđevu pozvao na ostavku
reformističko vodstvo SKH (oni su zapovijedi diktatora udovoljili 12, i 13. prosin-
ca). Počeo je progon sudionika u pokretu — u narednih nekoliko godina uhićene su
stotine, tisuće su otpuštene s radnih mjesta, a nekoliko tisuća je i emigriralo.
1972.-1989. »Godine šutnje« u Hrvatskoj. Novo hrvatsko partijsko i republičko vod-
stvo poslušno je sredstvo središnje vlasti.
1974. Tito je (zajedno sa slovenskim komunističkim političarom Kardeljem) izradio
novi jugoslavenski ustav te je ishodio da savezni parlament isti prihvati, a koji je osi-
guravao znatnu samostalnost republikama, te je time djelomično i ispunio hrvatske
zahtjeve iz 1970. i 1971. godine.
4. svibnja 1980. Smrt Josipa Broza Tita. Nakon diktatorove smrti započeo je spori
raspad Jugoslavije, a čiji je prvi vidljivi znak bio albanski pokret na Kosovu 1981.
godine. Iako su mnogi promatrači očekivali raspirivanje srpsko—hrvatskih sukoba,
to je uslijedilo tek deset godina kasnije.
22.—23. travnja odnosno 6.—7. svibnja 1990. Slobodni, višestranački parlamentarni
izbori, početak procesa hrvatskoga osamostaljenja.
30. svibnja 1990. Konstituiran je prvi višestranački Sabor.
17. kolovoza 1990. Početak oružane pobune Srba u okolici Knina.
22. prosinca 1990. Hrvatski je Sabor izglasao novi Ustav Republike Hrvatske.
1991—1995 Domovinski rat u Hrvatskoj.
18. studenog 1991. Vukovar, razoren u opsadi koja je trajala više od 3 mjeseca, zauzeli
su Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne snage.
6. prosinca 1991. Najjači topnički napad JNA na Dubrovnik. Grad je podjednako
gađan s kopna i ratnih brodova, u Starom je gradu oštećeno više zgrada spomenika
kulture.
15. siječnja 1992. 15 država članica Europske zajednice (a još isti dan i Mađarska) pri-
znalo je neovisnost Hrvatske, koja je 22. svibnja iste godine primljena u UN.
1. travnja 1992. Početak rata u BiH. Jugoslavenska narodna armija i lokalne srpske
postrojbe napale su Bošnjake i Hrvate.
2. kolovoza 1992. Parlamentarni i predsjednički izbori u Hrvatskoj. U Saboru je većinu
ponovno dobio HDZ. Na predsjedničkim izborima već je u prvom krugu veliku
pobjedu odnio Franjo Tuđman koji je vodio državu u Domovinskom ratu.
travanj 1993. — veljača 1994. Bošnjačko—hrvatski rat u Srednjoj Bosni i u okolici
Mostara. Sporadičnih sukoba između Bošnjaka i Hrvata bilo je i u početnoj fazi rata
u Bosni, no od listopada 1992. godine bilo ih je sve više, ali zagrebačka je vlada sve
do siječnja 1993. godine i dalje prosljeđivala oružje i zalihe postrojbama ABiH. U
siječnju 1993. godine su se intenzivirale borbe u Srednjoj Bosni. Borba je u travnju
1993. godine prerasla u ozbiljni ratni sukob u dolini Lašve, odnosno u Mostaru i
okolici.
Veljača 1994. Potpisivanje bošnjačko—hrvatskoga primirja u Zagrebu.
18. ožujka 1994. Washingtonski sporazum između Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Dvije su strane uz posredovanje SAD-a ponovno sklopile politički i vojni savez, što
je rezultiralo time da je 1995. godine u ratu u Bosni došlo do preokreta koji je doveo
do daytonskoga mira.
10-11. rujna 1994. Prvi posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. U Zagrebu je održao
svetu misu pred više stotina tisuća (prema nekim procjenama milijun) vjernika. Hr-
vatsku je posjetio još dva puta, 1998. i 2003. godine. Prilikom svoga drugog pohoda
u hrvatskom marijanskom svetištu Mariji Bistrici zagrebačkog nadbiskupa Alojzija
Stepinca proglasio je blaženim.
1-2. svibnja 1995. Hrvatska je vojska u operaciji Bljesak oslobodila okupirane dijelove
Zapadne Slavonije.
4-7. kolovoza 1995. U operaciji Oluja koja je trajala svega četiri dana hrvatska je vojska
oslobodila južni i zapadni sektor od međunarodne zajednice nepriznate tzv. Repu-
blike Srpske Krajine koju su od 1990.—1991. kontrolirali Srbi. Srpsko je stanovniš-
tvo iz južnog i sjevernog sektora tog područja lokalna srpska vlada evakuirala, a sa.
središnjega je dijela (Kordun) većina Srba izbjegla. Nakon borbi na to područje se
moglo vratiti hrvatsko stanovništvo koje ga je 1991. godine bilo prisiljeno napustiti,
listopad 1995. Prijevremeni parlamentarni izbori. Iskoristivši uspjeh oslobodilačkoga
rata predsjednik Tuđman je raspisao izbore na kojima je ponovno pobijedio HDZ,
no formiranje oporbenih predizbornih stranačkih koalicija bilo je otežano je poviše-
nim pragom ulaska u parlament. Tada su prvi puta mogli birati i Hrvati u dijaspori,
a u Saboru su na listi mogli odlučiti o sudbini 12 mandata.
12. studenog 1995. Hrvatska vlada i predstavnici Srba u Hrvatskoj su odvojeno, u
Zagrebu odnosno Erdutu, potpisali sporazum o mirnoj reintegraciji (dolasku pod
hrvatsku upravu) okupiranih područja Istočne Slavonije i Baranje do čega će doći
nakon dvogodišnjeg privremenog upravljanja od strane UN-a.
21. studenog 1995. Potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim završavaju ratovi u Bo-
sni.
1997 Novi predsjednički izbori. Tuđman je ponovno pobijedio, no uz manju izlaznost
birača za razliku od prethodnih izbora.
15. siječnja 1998. Istočna Slavonija, Zapadni Srijem i Baranjski trokut su konačno
vraćeni Hrvatskoj.
10. prosinca 1999. Umro je Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike
Hrvatske.
3. siječnja 2000. Koalicija Socijaldemokratske partije, Hrvatske socijalno liberalne
stranke i saveza četiriju manjih stranaka pobijedila je HDZ. Novim premijerom
postaje predsjednik SDP—a Ivica Račan. Šestostranačka koalicija proglasila je ra-
skid s Tuđmanovom konzervativnom politikom i željela je ubrzati euroatlantsko
integriranje Hrvatske. Međutim, nakon početnih uspjeha vlast stranaka, koje su se
kako po unutarnjopolitičkim tako i po vanjskopolitičkim pitanjima prepirale, koje
su se djelomično raspale, i koje su dijelom ili u cijelosti napustile vladu, biračima je
donijela razočaranje.
Siječanj-veljača 2000. Na opće iznenađenje, kandidat manjega stranačkog saveza u
vladi, Stjepan Mesić je u borbi za Tuđmanovom smrću upražnjenu fotelju predsjed-
nika republike (u drugomu krugu) pobijedio Dražena Budišu koji je zastupao veću
koaliciju SDP-a i HSLS-a. Mesić je 2005. godine, iako uz znatno manju izlaznost
birača na izborima, ponovno izabran.
Studeni 2003. Prijevremeni izbori nakon kojih je ponovno HDZ formirao vladu u
prosincu 2003. godine (dobio je 43 posto glasova naspram SDP-a koji je odnio
svega 19 posto glasova) pod vodstvom Ive Sanadera koji je, osiguravši organizaciji
izvjestan liberalan ton, politiku HDZ-a pomaknuo prema centru.
listopad 2005. Europska unija je odlučila o nastavku hrvatskih pristupnih pregovora
započetih 2004. godine, ali privremeno obustavljenih u proljeće 2005.
studeni 2007. Parlamentarni izbori u Hrvatskoj koji su prvi puta bili dvostranačkoga
karaktera (u Saboru u kojem ima 140 mjesta HDZ je osvojio 66, a SDP 56 zas-
tupničkih mandata). Koalicijska pregovaranja s manjim strankama i zastupnicima
nacionalnih manjina pogodovala su HDZ-u te je 12. siječnja 2008. godine vladu
ponovno formirao Ivo Sanader .
1. travnja 2009. Skupština NATO—a prima Hrvatsku među članice saveza. Hrvatsko
je izaslanstvo 3.—4. travnja prvi puta sudjelovalo na skupštini NATO-a, a zatim je
7. travnja u Bruxellesu pred sjedištem te organizacije podignuta hrvatska zastava.
Uskoro je manji hrvatski vojni kontingent preuzeo mirovne zadaće u Afganistanu.
1. srpnja 2009. Premijer Ivo Sanader neočekivano je podnio ostavku. Nasljednicom mu
je postala njegova zamjenica, također HDZ-ovka, Jadranka Kosor kojoj je Sabor
7. srpnja izglasao povjerenje. Vlada Jadranke Kosor je zbog međunarodne financij-
sko-gospodarske krize koja je pogodila i Hrvatsku, uvela restrikcijske mjere koje su
pogadale stanovništvo.
prosinca 2009. — siječanj 2010. Kandidat SDP-a Ivo Josipović u drugom je krugu
predsjedničkih izbora pobijedio Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika koji
je ranije također bio član SDP-a.
2010. Vlada Jadranke Kosor je u suradnji s vladajućim i oporbenim klubovima parla-
mentarnih stranaka postigla ozbiljan napredak na području pristupnih pregovora s
EU i pravne harmonizacije.
15. travnja 2011. Međunarodni sud u Haagu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je generale
Antu Gotovinu i Mladena Markača osudio na 24, odnosno 18 godina zatvora. Pre-
ma prvim istraživanjima 95 posto hrvatskoga stanovništva presudu smatra nepra-
vednom i neutemeljenom te je stoga znatno opala potpora pristupanja EU (budući
da je suradnju s Haaškim sudom Bruxelles odredio kao jedan od uvjeta hrvatskoga
pristupanja te je stoga još Račanova vlada prihvatila da se operacija Oluja iz 1995.
godine kojom je oslobođena Južna Hrvatska stavi pod nadležnost Haaškoga suda).
Hrvatski vladari, hercezi, banovi,
predsjednici i premijeri
»PANONSKA HRVATSKA«
Vojnomir (792. se pojavljuje u izvorima)
Ljudevit Posavski (prije 818. — 822.)
Ratimir (827.? — 843.2)
Mutimir (oko 870.)
Braslav (u izvorima se javlja 884. i 892.)
Primorska (Dalmatinska) Hrvatska, kasnije Hrvatsko Kraljevstvo

Borna (? — 820.)
Vladislav (820. — prije 839.)
Mislav (prije 839. — prije 852.)
Domagoj (prije 864. — 878.)
Branimir (879. — poslije 888.)
Irpimirovići
Trpimir (prije 852. — prije 864.)
Zdeslav (878. — 879.)
Mutimir (prije 892. — prije 914.)
Tomislav (prije 914. — 928.)
Trpimir II. (928. — 935.)
Krešimir (935. — 945.)
Miroslav (945. — 949.)
Mihajlo Krešimir (949. — 970.)
Stjepan Držislav (970. — 995)
Svetoslav (995. — 1000.)
Krešimir Suronja (1000. — 1030.)
Gojslav (suvladar) (1000. — poslije 1019.)
Stjepan 1. (poslije 1030. — 1058.)
Petar Krešimir IV (1058. — 1074.)
Dmitar Zvonimir (Zelemćr) (1074. — 1089.)
Stjepan II. (1089. — 1090.)
Arpadovići
Almo (Álmos) (1091. — 1095.)
Svacici
Petar (oko 1093. — 1097.)
ZAJEDNICKI UGARSKO-HRVATSKI VLADARI

Arpadovići
Koloman (1102. — 1116.)
Stjepan (II. kao ugarski, III. kao hrvatski kralj, 1116. — 1131.)
Geza II. (1.) (1141. — 1162.)
Stjepan III. (IV.) (1162. i 1163. — 1172.)
Ladislav II. (1.) (1162. — 1163.)
Stjepan IV. (V.) (1163.)
Bela III. (II.) (1172. — 1196.)
Emerik I. (1196. — 1204.)
Ladislav III. (II.) (1204. — 1205.)
Andrija II. (1.) (1205. — 1235.)
Bela IV. (III.) (1235. — 1270)
Stjepan V. (VI.) (1270. — 1272.)
Ladislav IV. (III.) (1272. — 1290.)
Andrija III. (11.) (1290. — 1301.)
Anžuvinci
Karlo I. (1301.— 1342.)
Ludovik I. Veliki (1342. — 1382.)
Marija (1382. — 1385.)
Karlo II. Drački (1385. — 1386.)
Luksemburgovci
Žigmund (1387. — 1437.)
Habsburgovci
Albert (1437. — 1439.)
LadislavV. (1445. — 1457.)
Jagelovici
Vladislav I. (1440. — 1444.)
Hunjadijevi
Matija I. Korvin (1458. — 1490.)
Jagelovići
Vladislav II. (1490. — 1516.)
Ludovik II. (1516. — 1526.)
Zapolja
Ivan I. (1527. — 1540.)
vladao je samo kratko u Slavoniji,
njegov sin Ivan II. Sigismund je samo formalno nosio titulu hrv. kralja
Habsburgovci
Ferdinand I. (1527. — 1564. )
Maksimilijan (1564. — 1576.)
Rudolf (1576. — 1608.)
Matija II. (1608. — 1619.)
Ferdinand II. (1619. — 1637.)
Ferdinand III. (1637. — 1657)
Ferdinand IV. (1647. — 1654.)
Leopold I. (1657. — 1705.)
Josip I. (1705. — 1711.)
Karlo III. (1711. — 1740.)
Marija Terezija (1740. — 1780.)
Dinastija Habsburško—Lotarinška
Josip II. (1780. — 1790.)
Leopold II. (1790. — 1792.)
Franjo I. (1792. — 1835.)
FerdinandV. (1835. — 1848.)
Franjo Josip (1848./1867. — 1916.)
Karlo IV. (1916. — 1918.)
Slavonski hercezi, pripadnici kraljevske obitelji

Bela III. (I.), sin Geze II. (1.) (1161. — 1163.)
Emerik, sin Bele III. (1194. — 1196.)
Andrija II. Bele III. (1198. — 1202.)
Bela IV., sin Andrije II. (1220. — 1226.)
Koloman, mlađi sin Andrije II. (1226. — 1241.)
Stjepan V., sin Bele IV. (1245. — 1246.)

Bela, mlađi sin Bele IV. (1260. — 1269.)
Andrija, sin Stjepana V. (1274.)
Andrija III., (sin Stjepana Postuma) unuk Andrije II. (1278.)
Elizabeta Kumanka, udovica Stjepana V. (1280. — 1283.)
Tomasina Morosini, majka Andrije III. (1295. — 1300.)
Albertino Morosini, brat Tomasine (1297. — 1301.)
Stjepan Anžuvinac, sin Karla I. (prvi put 1350., drugi put 1353. — 1354.)
Margareta Bavarska, udovica hercega Stjepana (1354. — 1356.)
Karlo Drački (1371. — 1372.)
Ivaniš Korvin (1490. — 1493.)
HRVATSKI BANOVI
Za vrijeme vladavine dinastije Trpimirovića
Pribina (oko 949. — oko 970.)
Godimir (o. 970. — o. 995.)
Gvarda (o. 995. — o. 1000.)
Božeteh (o. 1000. — 1030.)
Stjepan Praska (o. 1035. — 1058.)
Gojslav (1059. — 1069.)
Dmitar Zvonimir = Zelemćr (1070. — 1073.)
Petar (1074.)
Za vrijeme vladavine dinastije Arpadovića

Ugra? (1102. i 1103)“
Sergije? (1105.)
Aleksije = Elek (prije 1141.)
Bjeloš = Belus (oko 1144. — 1156.)
- Arpa = Apa (1158.)
Bjeloš = Belus (1163. po drugi put)
Ampudije = Ampud (1164. — 1176.)
1 Temelj za listu hrvatskih banova mi je bio popis koji je dao Ivo Goldstein u knjizi: Povijest Hrvata (Zagreb, 2003.),
ali na osnovu radova i savjeta mađarskih medievista sam ih dopunio i preradio. U doba Arapadovića po stručnim
savjetima recenzenta mađarskog izdanja knjige Gábora Szeberćnyia, za razdoblje Anžuvinaca i prvu polovicu 15.
stoljeća na temelju knjige Pála Engela »Magyarorszdg vildgi arcbontológidja« izmijenio, ili dopunio Goldsteinovu
listu, dok za drugu polovicu 15. stoljeća služio sam se studijama Tamása Pálosfalvia (Vidi ih u popisu literature)
Popis banova za 16. i 17. stoljeće korigirao na temelju savjeta kolege Szabolcsa Varge. Ukoliko u mađarskoj stručnoj
literaturi nije bilo podataka za nekoga bana s Goldsteinovog spiska, ili je bilo bilo kakve nedoumice, stavio sam
upitnik. Osobe uz čije ime se nalazi samo jedna godina, samo se te godine u izvorima javljaju kao banovi,
2 One osobe kod koje su navedene samo sa svojim hrvatskim imenom, javljaju se samo kod Goldsteina, a u mađarskoj
literaturi nema podataka za njih.
Mauro = Mer, upravitelj u Primorju (exercitator) (1181.)

Dioniz = Dćnes, ban Primorja (Dalmacije) i Hrvatske, guverner Primorja (u izvorima se
javlja s promijenljivim titulama) (1181.— 1184.)
Suban (1185.)
Kalan = Kalán iz roda Bár-Kalán, pečuški biskup, upravitelj cijele Dalmacije i Hrvatske
(1193.)
Dominik? (1194. — 1195.)
Andrija = András. Protuban kralja Andrije III. (1198.)
Nikola = Miklós (1198. — 1199.)
Martin - Márton iz roda Hont-Pázmány. I on je bio protuban kralja Andrije III. (1202.)
Hipolit = Ipoch (1204.)
Merkurije = Merkur (1205. — 1206.)
Stjepan Mihaljev = Csépán, sin Mike (1206. — 1207.)
Banko = Bank iz roda Bár-Kalán (prvi put 1208. — 1209.)
Tomo? (1209.)
Bertold = Berthold, kaločki nadbiskup (1209. — 1211.)
Mihalj = Mihály i Simon iz roda Kacsic (1212.)
Martin = Marton iz roda Hontpázmány (1213.)
Jula = Gyula iz roda Kán (1213.)
Okić = Aryusz iz roda Vázsony (1214.)
Ivan = slavonski ban Janos (1215.)
Poza = Csák nb. Pósa(1216.)
Poncije de Cruce = Pontius de Cruce ? (1217.)
Banko - Bánk iz roda Bár-Kalán (drugi put 1217. — 1218.)
Jula = Gyula, ban čitave Slavonije (1219.)
Ernej? (1220. — 1221.)
Okić = Aryusz iz roda Vázsony (drugi put 1219. — 1222.)
Salamon = Salamon sin Miske (1222. — 1224.)
Aladar, = Aladár, ban čitave Slavonije (1225.)
Vojnić = Voina, primorski ban (1224. — 1226.)
Buzád iz roda Hahót (1227. — oko 1228.)?
Tamás sin Makára (prije 1229.)
Gyula iz roda Kán (1229. — 1235.)
Apaj iz roda Gutkeled (1235. — 1239.)
Miklos iz roda Gutkeled (1239. — 1241.)
Dionizije = Dćnes iz roda Türje slavonski ban (ban Primorja) i herceg »čitave« Slavonije
(dux totiusque Slavoniae) (1242. —1245.)
3 Oneosobe koje su navedene samo s mađarskim imenom (i/ii prezimenom), javljaju se samo u mađarskim stručnim
radovima i/ili izvorima, a kod Goldsteina ih nema, ili ih spominje jedanput, a drugo, ili treće njihovo banovanje
kod njega nije navedeno. I u ovim slučajevima su u ovom spisku navedeni samo njihovim mađarskim imenom, čak
i osobe hrvatskog podrijetla (jedino sam redoslijed imena i prezimena naveo po hrvatskim pravilima). Ako su osobe
navedene i u hrvatskim i mađarskim oblicima imena, to znači da se nalaze i na Goldsteinovom spisku i u mađarskoj
stručnoj literaturi.
(1245. — 1247.)
Ladislav iz Erdelja = László iz roda Kán, herceg čitave Slavonije
Rosčislav Mihajlovič (1247. — 1248.)
. — 1260.) zajed.
Stjepan Gutkeled = István, iz roda Gutkeled, ban čitave Slavonije (1248
1263.)
no s: Stjepan Babonić = Babonics István, ban Primorja (1243. —
Roland = Roland iz roda Rátót (prvi put 1261. — 1269.)
— 1270.)
Henrik Gising = Henrik Kószegi iz roda Héder (prvi put 1267.
Joakim Pektar = Joakim iz roda Gutkeled (prvi put 1270. — 1272.)
Mojs (1272.)
Joakim Pektar = Joakim iz roda Gutkeled (drugi put 1272.)
Matej Čak = Máté iz roda Csák (1272. — 1273.)
1274.)
Henrik Gising = Henrik Kószegi iz roda Héder (drugi put 1273. -
iz roda
Dioniz Babonić — u mađarskoj literaturi nije Babonić, nego Dénes
Déc (1274. — 1275.)
Ivan Gising = Iván (János)Kószegi iz roda Héder (prvi put 1275.)
1275.—1278.)
Miklos iz roda Gutkeled, ban čitave Slavonije i ban Primorja (prvi put,
Toma = Tamás iz roda Hontpázmány (1275 — 1276)
Joakim Pekrar = Joakim iz roda Gutkeled (treći put 1276 — 1277)
Roland = Roland iz roda Rátót (drugi put 1277.)
Miklós Kószegi iz roda Hćder (prvi put 1277. - 1278.)
1279.) zajedno s:
Miklós iz roda Gutkeled, ban čitave Slavonije (drugi put, 1278. —
Pavao Šubić, ban Primorja (1278. — 1309.)
Miklós Kószegi iz roda Hćder (drugi put, 1279. — 1280.)
Stjepan = István (1281.)
Déter iz roda Tétény (1280. — 1283.)
Iván Kószegi iz roda Héder (drugi put, 1284. — 1286.)
Stjepan Babonić = Babonics István (1287. — 1288.)
Radoslav = Babonics Radoszlav (prvi put, 1288.)
Ivan Gising = Iván Kószegi iz roda Héder (treći put, 1288. — 1290.)
István (1292.)
Radoslav Babonié (drugi put, 1292. — 1299.)
Stjepan Babonić = Babonics István (drugi put, 1299. — 1300.)
László (1301.)
Za vrijeme vladavine dinastije Anžuvinaca

Banovi Slavonije (regni Sclavoniae banus)
Henrik Gising = Henrik Kószegi iz roda Héder (1301. — 1309.)
Stjepan Babonić = István Babonics (1310. — 1316.)
Ivan Babonić = János Babonics istodobno i hrvatski ban (1316. — 1322.)
Nikola Omedejev - Miklós Felsólendvai (1322. — 1325.)
Mikac Prodavić = Ákos iz roda Mikcs (1325. — 1343.)
(1343. — 1346.)
Nikola Banić = Miklós iz roda Hahót istodobno i hrvatski ban
Nikola Sec = Miklós Szćcsi istodobno i hrvatski ban (1346. — 1349.)

Pavao Ugal = P4l Ugali, nosi bansku titulu, ali je zaprvo podban (1349. — 1350.)
Stjepan Lacković = Istvan Lackfi (1351. — 1353.)
Nikola Banić = Miklós iz roda Hahót (drugi put 1353. — 1356.)
Leustahije Ratot = Leusták Paksi (1356. — 1361.)
Stjepan Kanižaj = István Kanizsai zagrebački biskup — namjesnik (1362. — 1366.)
Nikola Sec = Miklós Szécsi (drugi put 1366. — 1368.)
Petar Cudar = Pćter Cudar (prvi put 1368. — 1371.)
Miklós Szécsi (treći put, 1372. — 1373.)
Pćter Cudar (drugi put, 1373. — 1381.)
Ivan i Stjepan Banić od Lendave = Banfi István i János iz Alsólendve (1381. — 1385.)
Imre Bebek (1386.)
Akos Mikcsfi (1387.)
Banovi Dalmacije i Hrvatske (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus)
Pavao Šubić = Pál Subics (1274—?), (1301. — 1311.)

Mladen Šubić = Mladen Subics (1312. — 1322.)
Janos Babonics istodobno i slavonski ban (1322.)
U periodu 1322. — 1345., na spiskovima dostojanstvenika nema osoba s titulom hrvat-
skoga bana
Miklós iz roda Hahót (prvi put 1345. — 1346.)
Nikola Sec = Miklós Szécsi (prvi put 1346. — 1349.)
Nema spomena banova (1349. — 1350.)
Stjepan Lacković = Istvan Lackfi (1350. — 1353.)
Miklós iz roda Hahót drugi put, kao ban hercega Stjepana Anžuvinca (1353. -1356.)
nema spomena banova (1356. — 1357.)
Ivan Cuz = Janos Csüz (1357. — 1358.)
Miklós Szécsi (drugi put 1358. — 1366.)
Konja Tomin Sečenj = Kónya iz Szécsénya (1366. — 1367.)
Mirko Lacković od Simontornje = Imre Lackfi (1368.)
Šimun Mauricijev = Simon Meggyesi (1360. — 1371.)
Stjepan Lacković = István Lackfi iz Csáktornye (prvi put 1371.)
Karlo Drački = herceg Durazzói Károly (prvi put 1372. — 1374.)
Miklós Szécsi treći put (1374. — 1375.)
Károly Durrazzói, herceg (drugi put 1376.)
Miklós Szécsi (četvrti put 1376. — 1380.)
Mirko Bubek - Imre Bebek (prvi put 1380. — 1383.)
István Lackfi iz Csáktornye (drugi put 1383. — 1384.)
Toma od sv. Jurja = Tamás Szentgyórgyi (1384. —1385.)
István Lackfi iz Csáktornye (treci put 1387.)
Slavonski banovi iz vremena vladavine Žigmunda Luksemburškog, Alberta

Habsburgovca, Matije Hunjadia, Vladislava II. Jagelovića i Ludovika II.
Jagelovića (od 1476. ujedinjuje se slavonska i hrvatsko—dalmatinska banska
Cast)
Ladislav od Lučenca = László Losonczi (1387. — 1389.)
Detrik Bubek = Bebek Detre (1389. — 1392.)
Ladislav Petrov = László Sárói (1392.)
Ivan Frankapan - János Frangepán (1392. — 1393.)
Detrik Bubek = Detre Bebek (drugi put, 1394. — 1397.)
Nikola Gorjanski = Miklós Garai istodobno i hrvatski ban (1397. — 1402.)
Eberhard, zagrebacki biskup i Mirko Bubek - Imre Bebek, istodobno i hrvatski banovi
(1402.)
Ladislav od Grđevca = László Fáncs iz Gordove (1402. — 1404.)
Pavao Bisen = Pál Besenyó iz Ordóge, istodobno i hrvatski ban (1402. — 1406.)
P4l Pécsi istodobno i hrvatski ban (1404. — 1406.)
Herman Celjski — Hermann Cillei, istodobno je i hrvatski ban (1406. — 1408.)
Pavao Čupor od Moslavine — P4l Csupor iz Monoszlća (1412. — 1415.)
David Lacković = David Lackfi iz Szántóa (1416. — 1418.)
Dionizije Marcali = Dćnes Marcali (1419. — 1422.)
nepopunjeno (1422. — 1423.)
Herman Celjski = Hermann Cillei (drugi put, 1423. — 1435.)
Matko Talovac = Matkó Tallóci (1435. — 1445.)
Fridrik Celjski = Frigyes Cillei (1440.)
Franko Talovac = Frank Tall6ci (1444. — 1446.)
Janos Székely iz Szentgyórgya, istodobno i hrvatski ban (1446. — 1448.)
Ulrik Celjski = Ulrik Cillei (1445. — 1456.)
Ivan Marcali = Janos Marcali (1457.)
Ivan Vitovec = Jan Vitovec, Janos Vitovec (1456. — 1459.)
Nikola Iločki = Miklós Ujlaki (1457. — 1463.)
Mirko Zapolja = Imre Szapolyai (1464. — 1465.)
Ivan Tuz od Laka = Janos Thüz iz Laka (1466. — 1470.)
Blaž Podmanicki = Balázs Magyar Podmaniczky (prvi put 1470. — 1472.)
Damjan Horvat od Licve = Damjan Horvat (litvai) (1472. — 1473.)
Ivan Ernušt = Janos Ernuszt J (1473. — 1476.)
Andrija Banić = András Bánfi (1476.)
Ladislav od Egervara = László Egervári (1477. — 1481.)
Blaž Podmanicki = Balázs Magyar Podmaniczky (1482. drugi put)
Matija Gereb = Mátyás Geréb (1483. — 1489.)
Ladislav od Egervara = László Egervári (1489. — 1493.)
Ivan Rot (1492.—1493.), možda János Both iz Lábatlana (1493.)
Mirko Derenčin = Imre Derencsényi (1493.)
Ladislav Kanižaj = László Kanizsai (1493. — 1495.)

Ivaniš Korvin = Korvin Janos (1495. — 1499.; 1502. — 1504.)
Juraj Kanižaj = Gyórgy Kanizsai (1498. — 1499.; 1508. — 1509.)
Andrija Bot od Bajne = András Both iz Bajne (1505. — 1507.; 1510. — 1511.)
Franjo Balaša = Imre Balassa (1505.)
Marko Horvat Mišljenović = Márk Horvath Miszlenovics (Kamicsáci) (1505. —1507.)
Ivan Ernušt = Janos Ernuszt iz Csáktornye (1508. — 1510.)
Juraj Kanižaj (1508. — 1510.)
Andrija Bot od Bajne (1510. — 1511.)
Mirko Perenj = Imre Perényi (1512. — 1513.)
Petar Berislavić = Péter Beriszló (1513. — 1520.)
Ivan Karlović = János Karlovics (1521. — 1524.; 1527. — 1531.)
Ivan Tahi = János Tahy (1523. — 1526.)
Franjo Batthyány = Ferenc Batthyány (1525. — 1527.)
Dalmatinsko—hrvatski banovi u doba kraljeva iz mješovitih dinastija

Dionizije od Lučenca = Dćnes Losonci (1387. — 1390.)
Detre Bebek (1390. — 1391.)
Ivan Frankopan = János Frangepán (1392. — 1393.)
Butko Kurjaković Krbavski? (1394.)*
Nikola Gorjanski = Miklós Garai ml. istodobno od 1397. i slavonski ban (1394. —
1402.)
Eberhard zagrebački biskup i Imre Bebek istodobno i slavonski banovi (1402.)
Pál Besenyó Pál iz Ordóge, istodobno i slavonski ban (1402. — 1406.)
László Fáncs iz Gordove, istodobno i slavonski ban (1402. — 1404.)
Pál Pécsi, istodobno i slavonski ban (1404. — 1406.)
Hermann Cillei, istodobno i slavonski ban (1406. — 1408.)
Nepopunjeno (1408. — 1409.)
Karlo Kurjaković Krbavski = Károly Korbáviai (1409. — 1411.)
Ivan i Pavao Kurjaković? (1410. — 1411.)
Petar Alben od Medvedgrada = Petermann Medvei (Albeni) (1411. — 1414.)
Ivan Alben od Medvedgrada - János Medvei (Albeni) (1414. — 1419.)
Ivan Nelipčić = János Nelipcsics (1419.)
Albert Ung = Albert Nagymihályi (1419.—1426.)
Nikola Frankapan I. = Miklós Frangepán (1426. — 1432.)
Ivan Frankapan = János Frangepán (1433. — 1436.)
Stjepan Frankapan = István Frangepán (1433. — 1436. i 1436. 1437.)
Matkó Tallóci istodobno je slavonski ban (1436. — 1445.)
4 Samo ga Goldstein spominje, Engel ne (u slučaju drugih imena s upitnikom ista je situacija). U slučaju biskupa
Jurja Draškovića zato su navedene različite godine kod Goldsteinove i moje liste, jer po mađarskoj literaturi obnašao
dužnost bana samo od 1567. do 1568.
Petar Talovac = PéterTallóci (1437. — 1452.)

Franko Talovac = Frank Tallóci, istodobno je i slavonski ban (1444. — 1446.)
Janos Szentgyórgyi Szćkely, istodobno je je slavonski ban (1446. — 1448.)
Ulrik Cillei, istodobno je i slavonski ban (1452.)
Ladislav Hunjad = László Hunyadi (1453.)
Pavao Horvat Špirančić = P4l Horvát (1459. — 1463.)
Stjepan Frankapan = Istvan Frangepán (1463.)
Damjan Horvat od Litve = litvai Horvát Damjan (1473. — 1476.)
U doba vladavine Habsburgovaca

Knez Krsto Frankapan = Krist6f Frangepán, ban Ivana Zapolje (1526. — 1527.)
Knez Ivan Karlović = Janos Karlovics (1527. — 1531.)
Grof Franjo Batthyány = Ferenc Batthyány (1528. — 1533.)
Šimun Erdódy = Simon Erdódy (1529. — 1534.), ban Ivana Zapolje
Grof Tomo Nádasdy = Tamás Nadasdy (1537. — 1539.)
Barun Petar Keglević = Pćter Keglevics (1537. — 1541.)
Hieronim Laski = Jeromos Laski (1540. — 1541), samo nominalno
Nikola Zrinski stariji = Miklós Zrinyi, odnosno, po tadašnjim izvorima Zrini (IV.)
(1542. — 1556.)
Grof Petar Erdódy = Péter Erdódy iz Monyorókeréka (1556. — 1567.)
Biskup Juraj Drašković (1567.—1578.) = Gyórgy II. Draskovich biskup zagrebački
(1567.—1568.)
Knez Franjo Frankapan Slunjski = Ferenc Frangepán (1567. — 1572.)
Knez Gašpar Alapić = Gáspár Alapi iz Nagykemléka (1574. — 1576.)
Barun Krsto Ungnad = Kristóf Ungnád (1575. — 1584.)
Grof Toma Erdódy = Tamás Erdódy iz Monyorókeréka (1583. — 1595.)
Biskup Gašpar Stankovački = Gáspár Sztankováchky (1596.)
Barun Ivan Drašković = Janos Draskovich II. (trakostányi) (1596. — 1607.)
Grof Tomo Erdódy = Tamás Erd6dy iz Monyorókeréka (drugi put1608. — 1615.)
Knez Benko Turoc = Benedek Türóci iz Ludbrega (1615. — 1616.)
Knez Nikola Frankapan Tržački (1617. — 1622.), Miklós Frangepán (tersattói)
Knez Juraj Zrinski = Gyórgy Zrinyi (IL) (1622. — 1627.) |
Grof Žigmund Erdódy = Zsigmond Erdódy (1627. — 1639.)
Grof Ivan Drašković II. = Janos Draskovich (II.) (1639. — 1646.)
Knez Nikola Zrinski mlađi = Miklós Zrinyi (VIL) (1647. — 1664.)
Knez Petar Zrinski = Péter Zrínyi (1665. — 1670.)
Erdódy Miklós (1670. — 1673.), privremeno je obnašao bansku čast, zatim je 5 godina
mjesto upražnjeno
Grof Nikola Erdódy = Miklós Erdódy (1678. — 1693.)
Grof Adam Baćan = Ádám Batthyány (II.) (1693. — 1703.)
Grof János Palffy = Janos P4lffy (1704. — 1732.)
Grof Ivan Drašković III. = Janos Draskovich (III.) (1732. — 1733.)

Grof Jozsef Esterh4zy = Jozsef Esterházy (1733. — 1741.)
Grof Karlo Baćan = Károly Batthy4ny (1743. — 1756.)
Grof Franjo Nádasdy = Ferenc Nádasdy (1756. — 1783.)
Grof Franjo Esterházy = Ferenc Esterházy (1783. — 1785.)
Grof Franjo Balassa = Ferenc Balassa (1785. — 1790.)
Grof Ivan Erdódy = Janos Erdódy (1790. — 1806.)
Grof Ignjat Gyulay = Ignác Gyulay (1806. — 1831.)
Barun Franjo Vlašić = Ferenc Vlasics (1832. — 1840.)
Grof Franjo Haller = Ferenc Haller (1842. — 1845.)
Barun (kasnije grof) Josip Jelačić = Jozsef Jellasich (1848. — 1859.)
Grof Ivan Coronini Cronberg (1859. — 1860.)
Barun Josip Šokčević = J6zsef Sokcsevics (1860. — 1867.)
Barun Levin Rauch = Lćvin Rauch (1868. — 1871.)
Koloman Bedeković = Kálmán Bedekovich (1871. — 1872.)
Ivan Mažuranić = Janos Mazsuranics (1873. — 1880.)
Grof Ladislav Pejačević = László Pejácsevich (1880. — 1883.)
Grof Dragutin Khuen-Héderváry = Károly Khuen-Héderváry (1883. — 1903.)
Grof Teodor Pejačević = Tivadar Pejácsevich (1903. — 1907.)
Dr. Aleksandar Rakodczaj = Sándor Rakodczay (1907. — 1908.)
Barun Pavao Rauch = Pál Rauch (1908. — 1910.)
Dr. Nikola Tomašić = Miklós Tomasics (1910. — 1912.)
Slavko Cuvaj (1912.)
Dr. Ivan barun Škrlec = Iván Skerlecz (1912. — 1917.)
Anton pl. Mihalović = Antal Mihálovich (1917. — 1919.)
Banski namjesnici
Miklós Gerendy (1536.), privremeni banski namjesnik Ferdinanda I.
Barun Petar Keglević = Péter Keglevics (1533. — 1535.)
Biskup Gašpar Stankovački = Gáspár Sztankováchky (1595. — 1596.)
Barun Ivan Drašković = Janos Draskovich (1595. — 1596.)
Biskup Martin Borković — Marton Borkovich, zagrebački biskup (1670. — 1674.)
Grof Nikola Erdódy = Miklós Erdódy (1670. — 1680.)
Biskup Juraj Haulik = Gyórgy Haulik. zagrebački biskup (1840. — 1842. i 1845. —
1848.)
Barun Levin Rauch = Lévin Rauch (1867. — 1868.)
Antun pl. Vakanović = Antal Vakanovich (1872. — 1873.)
Kraljevski komesari
Herman Ramberg (1883.)
Slavko Cuvaj (1912. — 1913.)
6I4 DINKO SOKCEVIC / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
Dr. Ivan Škrlec (1913.)
Banovi i banski namjesnici u Hrvatskoj u Kraljevini SHS

Dr. Ivan Paleček (1919.)
Dr. Tomislav Tomljenović (1919. — 1920.)
Dr. Matko Laginja (1920.)
Dr. Teodor Bošnjak (1920. — 1921.)
Dr. Tomislav Tomljenović (1921.)
Ban Banovine Hrvatske

Ivan Šubašić (1939. — 1941.)
Vladari i šefovi države u vrijeme dvije jugoslavenske države

Vladari Kraljevine SHS (Kraljevine Jugoslavije od 1929.)
Petar I. Karađoržević (1918. — 1921.)

Aleksandar I. Karađorđević (1921. —1934.)
Petar II. Karađorđević (1934. — 1945.)
Regent knez Pavao Krađorđević (1934. — 1941.)
Poglavnik Nezavisne Države Hi rvatske
Ante Pavelić (1941. — 1945.)
Predsjednici SFRJ
Ivan Ribar (1945. — 1953.)
Josip Broz Tito (1953. — 1971., od 1971. — 1980. Predsjednik Predsjedništva SFRJ)
Predsjednici predsjedništva SFRJ

Lazar Koliševski (1980.)
Cvijetin Mijatović (1980. — 1981.)
Sergej Kraigher (1981. — 1982.)
Petar Stambolić (1982. — 1983.)
Mika Špiljak (1983. — 1984.)
Veselin Đuranović (1984. — 1985.)
Radovan Vlajković (1985. — 1986.)
Sinan Hasani (1986. — 1987.)
Lazar Mojsov (1987. — 1988.)
Raif Dizdarević (1988. — 1989.)
Janez Drnovšek (1989. — 1990.)
Šefovi države i vlade u samostalnoj Republici Hrvatskoj

Predsjednici Republike
Franjo Tuđman (1990. — 1992., 1992. — 1997., 1997. — 1999.)
Stjepan Mesić (2000. — 2005., 2005. — 2010.)
Ivo Josipović (2010. — 2015.)
Kolinda Grabar-Kitarovic (2015. — )
Premijeri
Stjepan Mesić (1990.)
Josip Manolić (1990. — 1991.)
Franjo Gregurić (1991. — 1992.)
Hrvoje Šarinić (1992. — 1993.)
Nikica Valentić (1993. — 1995.)
Zlatko Mateša (1995. — 2000.)
Ivica Racan (2000. — 2003.)
Ivo Sanader (2003. — 2008., 2008. — 2009.)
Jadranka Kosor (2009. — 2011.)
Zoran Milanović (2011. — 2016.)
Tihomir Orešković (2016.)
Andrej Plenković (2016. —)
Bibliografija
(popis odabranih djela)
Sinteze, monografije, priručnici, samostalne zbirke studija

ADAMČEK, Josip
1968. Seljačka buna 1573, Zagreb.
AGOSTON, Gábor
1992. A hddolt Magyarország, Budapest.
ÁGOSTON, Gábor — OBORNI, Teréz
2000. A tizenhetedik szdzad tórténete, Budapest.
ALFOLDY, Gćza
1965. Bevolkerung und Gesellschaft der Romischen Provinz Dalmatien (mit einem Beitrag
von András Mócsy), Budapest.
AMSTADT, Jakob
1969. Die k.k. Militirgrenze 1522-1881 (mit einer Gesamtbibliographie). I-II. Würz-
burg;
ANCIC, Mladen
1997. Putanje klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću, Zadar- Mo-
star;
ANCIC, Mladen
2008. Sto »svi znaju« i što je »svima jasno«. Historiografija i nacionalizam, Zagreb;
ANDRIĆ, Stanko
1999. Čudesa svetoga Ivana Kapistrana, Slavonski Brod—Osijek;
ANON
1953.—1959. Historija naroda Jugoslavije, sv. 1.—2., Zagreb.
ANON
1974.—1975. Geografija SR Hrvatske, ]- VI.
ANON
1974.—1978. Povijest hrvatske književnosti, sv. 1.—5., Zagreb.
ANON
1983., 1979., 1983. Magyarország tórténete, Deset svezaka. 5/1—2 (1790-1848); 6/1—2
(1848—1890); 7/1—2 (1890-1918). Budapest;
ANON
2003.—2007. Povijest Hrvata, sv. 1.—3., Zagreb.
ANTOLJAK, Stjepan
1992. Hrvatska historiografija do 1918, sv. 1.—2., Zagreb.
ARATÓ, Endre
1960. A nemzetisćgi kćrdćs tórténete Magyarországon 1790-1840, I-II. Budapest.
ARATÓ, Endre
1971. Kelet-Európa tórténete a XIX. szdzad elsó felében, Budapest.
ARATÓ, Endre
1983. A magyarországi nemzetiségek nemzeti ideológiája. Budapest.
ARDAY, Lajos
1990. Tćrkćp csata után. Magyarország a brit külpolitikában 1918-1919, Magvetó, Buda- >
pest.
ARDAY, Lajos
2002. Reformok és kudarcok. Jugoszlávia utolsó évtizedei és ami utána kóvetkezett, Buda-
pest.
A. SAJTI, Enikó
1987. Délvidék 1941-1944 A magyar kormányok délszláv politikája, Budapest.
A. SAJTI, Enikó
1997. Kényszerpályán. Magyarok Jugoszldvidban 1918-1941, Szeged.
A. SAJTI, Enik6
2000. 7;to (U: Polónyi, P: Mao— A. Sajti, E. Tito), Budapest.
A. SAJTI, Enikó
2010. Biintudat és gyóztes folćny. Magyarország, Jugoszldvia és a délvidéki magyarok, Szeged.
BAKIJA, Katja
2005. Knjiga o »Dubrovniku« 1849.—1852., Zagreb.
BAJZA, József
1941. A borvát kérdés. Válogatott tanulmányok. Budapest.
BANAC, Ivo
1984. The National Question in Yugoslavia, Ithaca — London (hrvatski prijevod: 1988,
Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb).
BANAC, Ivo
1988. With Stalin, Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, Ithaca, N. Y.
BANAC, Ivo
2001. Raspad Jugoslavije, Zagreb.
BARAC, Antun
1954. Hrvatska književnostI. Književnost ilirizma, Zagreb.
BARAC, Antun
1960. Hrvatska književnost 1]. Književnost pedesetih i šezdesetih godina, Zagreb.
BARIĆ, Ernest
2006. Rode, a jezik?, Pécs.
BARIC, Nikica
2005. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990—1995, Zagreb.
BARTA, Gabor
1988. Vajon kić az orszdg?, Helikon Kiadó, Budapest.
BARTA, János ifj.
1984. A kćifejti sas drnyćkdban (Magyar história), Budapest.
BELAJ, Vitomir
1998. Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zagreb.
Bibliografija 619
BENAC, Alojz fószerk.

1979.—1987. Praistorija jugoslovenskih zemalja, sv. 1.—3. (1979.), sv. 4. (1983.), sv. 5.
(1987.), Sarajevo.
BENE, Sandor
2000. Egy kanonok hdrom kirdlysdga. Rdttkay Gyorgy borvdt históridja, Budapest.
BENE, Sándor — BORIAN Gellért
1988. Zrínyi és a vadkan, Budapest.
BENIGAR, Aleksa
1993. Alojzije Stepinac; hrvatski kardinal, 2. prošireno izdanje, Zagreb.
BEREND, T. Iván — RANKI Gyórgy
1976. Kozćp—Kelet-Eurdpa gazdasdgi fejlódése a 19-20. szdzadban, 2. izdanje, Budapest.
BERNICS, Ferenc
1994. A Julidn akció (Egy «magyarsdgmentó egyesiilet« tevékenysége Horvátorszdgban és Bo-
sznia—Hercegovindban és a jelen 1904—1992), Pécs.
BIBÓ, István
1986. Válogatott tanulmányok. Budapest.
BILANDŽIĆ, Dušan
1985. Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985,
Zagreb.
BILANDŽIĆ, Dušan
1999. Hrvatska moderna povijest, Zagreb.
BLAŽETIN, Stjepan
1998. Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas, Osijek.
BLAŽEVIĆ, Zrinka
2000. Vitezoviceva Hrvatska između stvarnosti i utopije, Zagreb.
BLAŽEVIĆ, Zrinka
2008. Ilirizam prije ilirizma, Zagreb.
BOBAN, Ljubo
1965. Sporazum Cvetković-Maček, Beograd.
BOBAN, Ljubo
1974. Maček i politika Hrvatske seljačke stranke, sv. 1.—2., Zagreb.
BOBAN, Ljubo
1987.—1990. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, sv. 1.—3., Zagreb.
BOBAN, Ljubo
1992. Hrvatske granice 1918-1991, Zagreb.
BOGDANOV, Vaso
1949. Drustvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848-49, Zagreb.
BOGDANOV, Vaso
1958. Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918, Za-
greb.
BOGDANOV, Vaso
1960.—1961. Hrvatski narodni pokret 1903/4, Zagreb.
BORI, Imre
1976. Miroslav Krleža, Ujvidćk.
BORI, Imre
1987. Tanulmányok a magyar-délszláv irodalmi kapcsolatokról, Üjvidék.
BRACEWELL, Catherine W.
1992. The Uskoks of Senj. Piracy, Banditry, and Holy War int he 16—th Century Adriatic, Itha.
ca (hrvatski prijevod: 1997, Senjski uskoci: piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu
u 16. stoljeću, Zagreb)
BRETTER, Zoltán — DEÁK, Ágnes
1995. Zszmćk a politikdban: a nacionalizmus, Pécs.
BUCZYNSKI, Alexander
1997. Gradovi Vojne krajine, sv. 1—2., Zagreb.
BUDAK, Neven
1994. Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb.
BUDAK, Neven — RAUKAR, Tomislav
2006. ZIrvatska povijest srednjeg vijeka, Zagreb.
BUDAK, Neven
2008. Hrvatska i Slavonija u ranom novom vijeku. Hrvatska povijest u ranom novom vijeku I.
kót, Zagreb.
CILIGA, Vera
1970. Slom politike Narodne stranke 1865—1880, Zagreb.
CIPEK, Tihomir
2001. ldeja hrvatske države u političkoj misli Stjepana Radića, Zagreb.
COHEN, Philip J.
1997. Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb (izvorno: 1996., Ser-
biaš Secret War. Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press,
College Station).
CORALIC, Lovorka
2004. Kraljica mora s lagunarnih sprudova: povijest Mletačke republike, Zagreb.
ČRNJA, Zvane
1964. Kulturna historija Hrvatske, Zagreb.
CSEPELI, Gyčrgy
1987. Csoporttudat— nemzettudat. Esszék, studije. Budapest.
CSEPELI, Gyórgy
1992. Nemzet dltal bomályosan, Budapest.
CSUKA, Zoltan
1963. A jugoszláv népek irodalmdnak tortćnete, Budapest.
DABINOVIĆ, Antun
1940. Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb.
DAVID, András
1977. Mostovi uzajamnosti. Poglavlja o jugoslavensko—madarskim kulturnim i književnim ve-
zama, Novi Sad.
DEDIJER, Vladimir et alieni
1973. Istorija Jugoslavije, Beograd.
DEER, József
1936. A magyar—horvát dllamkozossćg kezdetei, Budapest.
Bibliografija 621
DÉNES, Iván Zoltán

1989. Koziigayć emelt kivdlisdgorzćs. A magyar konzervattvok szerepe és értékvildga az 1840—
es években, Budapest.
DIAMANT, Gyula
1912. A zsidók tórténete Horvdtorszdgban az egyenjogüsttdsig, Budapest.
DILAS, Milovan
1977. Wartime, London.
ĐILAS, Milovan
1980. Tito, Wien — München.
DILAS, Milovan
1989. Találkozdsok Sztdlinnal, Magvetó, Budapest.
DIMITRIJEVIĆ, Stojan — TEŽAK, Gregl — TIHOMILA, Majnarić — PANDŽIĆ, Nives
1998. Prapovijest, Zagreb.
DINIC-KNEZEVIC, Dušanka
1986. Dubrovnik i Ugarska u srednjem vijeku, Novi Sad.
DIOSZEGI, István |
1991. Ulló és kalapdcs. Nemzetiségi politika Európdban a XIX. szdzadban, Budapest.
DIOSZEGI, István — ANDERLE, Ádám
1995. 20. szdzadi egyetemes türténet, Korona Kiadó, Budapest.
DIZDAR, Zdravko
2002. Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja
1991. Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb.
DOBRONIĆ, Lelja
1992. Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb.
ĐODAN, Šime
1991. Hrvatsko pitanje 1918-1990, Zagreb.
DONIA, Robert J.
2000. Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1878-1914, Zagreb —
Sarajevo (izvorno: [slam Under the Double Eagle: Muslims of Bosnia Hercegovina
1878-1914)
DUGAČKI, Zvonimir
1942. Zemljopis Hrvatske, sv. 1.—2., Zagreb.
DUKIĆ, Davor
2004. Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj knjičevnosti ranog novovjekovlja, Zadar.
DYGGVE, Einar
1996. Povijest salonitanskog kršćanstva, Split (eredeti kiadás: 1951, History of Salonitan Chri-
stianity, Oslo).
DŽAJA, Srećko M.
2004. Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercego-
vinu, Zagreb (Izvorno: 2002., Die politische Realitit des Jugoslawismus (1918-1991),
Miinchen).
FEJTO, Ferenc
1997. Rekviem egy hajdanvolt birodalomért. Ausztria-Magyarorszdg szétromboldsa, Buda-
pest.
FELCZAK, Waclaw
1969. Ugoda wegiersko-chorwacka 1868 roka, Wroclaw — Warszawa — Krakow.
FENYVESI, László
1990. Katonabistóridk Mátyds kirdly kordbol, Budapest.
FISCHER, Ferenc
2005. A kćipdlusu vildg 1945—1989, Budapest — Pécs.
FODOR, Pal
2001. A szultdn és az aranyalma. Tanulmányok az oszmán tórténelemról, Budapest.
FÓNAGY, Zoltán
2001. Modernizáció és polgárosodds, 1849—1914, Debrecen.
FORETIC, Vinko
1980. Povijest Dubrovnika do 1808. sv. 1.—2., Zagreb.
FRANGES, Ivo
1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb.
FRANKOVIĆ, Đuro
1999. Na vo mlado ljeto: godišnji običaji Hrvata u Mađarskoj, Pécs.
FRIED, Ilona
2001. Emlékek városa, Fiume, Budapest.
FRIED, István
1986. Kelet— és Kózép—Európa kózótt, Budapest.
FRIED, István
1989. Utak és tévutak Kelet-Kózép—Európa irodalmaiban, Budapest.
GACESA, Nikola
1984. Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji, Novi Sad.
GALANTAI, J6zsef
1967. Az 1867—es kiegyezćs, Budapest.
GALANTAI, József
1985. A Habsburg Monarchia alkonya. Osztrdk-magyar dualizmus 1867—1918. Budapest.
GANZA-ARAS, Tereza
1992. Politika novog kursa dalmatinskih pravasa oko Supila i Trumbića, Split.
GARDE, Paul
1996. Život is smrt Jugoslavije, Zagreb.
GEIGER, Vladimir
1997. Nestanak Folksdojčera, Zagreb.
GEIGER, Vladimir
2002. Folksdojčeri pod teretom kolektivne krivnje, Osijek.
GELLNER, Ernest
1983. Nations and Nationalism. Ithaka.
GERGELY, András — SZASZ, Zoltán
1978. Kiegyezés utdn, Budapest.
GERÓ, András
1993. A magyar polgárosodás, Budapest.
GOLDSTEIN, Ivo
1994. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb.
Bibliografija 623
GOLDSTEIN, Ivo
2001. Holokaust u Zagrebu, Zagreb.
GOLDSTEIN, Ivo
2003. Hrvatska povijest, Zagreb.
GOLDSTEIN, Ivo
2008. Hrvatska 1918—2008, Zagreb.
GOLDSTEIN, Slavko
2007. 1941. Godina koja se vraća, Zagreb.
GOLUB, Ivan
1987. Križanić, Zagreb.
GONDA, Imre — NIEDERHAUSER, Emil
1987. A Habsburgok. Egy európai jelenség. 3. izd., Budapest.
GRAHEK RAVANCIC, MARTINA
2009. Bleiburg i križni put 1945., Zagreb
GRATZ, Gusztáv
1934. A dualizmus kora. Magyarország tórténete 1867—1918, sv. 1.—2., Budapest.
GRIJAK, Zoran
2001. Politicka djelatnost vrhbosanskoga nadbiskupa Stadlera, Zagreb.
GRMEK, Mirko D.G. — LAMBRICHS, Louis L.L.
1998. Les révoltés de Villefranche Mutinier d'un batallion de Waffen-SS d Villefranche-de Ro-
uerge, septembre 1943. Paris.
GROSS, Mirjana
1960. Vladavina brvatsko—srpske koalicije 1906—1907, Beograd.
GROSS, Mirjana
1973. Povijest pravaške ideologije, Zagreb.
GROSS, Mirjana, szerk.
1981. Drustveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća, Zagreb.
GROSS, Mirjana
1985. Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860,
Zagreb.
GROSS, Mirjana
2000. Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb.
GROSS, Mirjana
2004. Vijek i djelovanje Franje Račkoga, Zagreb.
GROSS, Mirjana — SZABO, Agneza
1992. Prema hrvatskome građanskom društvu. Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj šezdesetih
i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb.
GULDESCU, Stanko
1970. Tbe Croatian—Slavonian Kingdom 1526-1792, Mouton.
GULYAS, László
2005. Kétrégió — Felvidék és Vajdasdg — sorsa az Osztrdk—Magyar Monarchidtél napjainkig,
Décs.
GYÁNI, Gábor — KOVER, Gyšrgy
1998. Magyarország társadalomtórténete. A reformkortól a mdsodik vildghdboriig, Budapest.
GYUROK, Janos
2007. A nemzet, az dllam és a nemzetiség Tito politikdjdban, Budapest.
HADROVICS, László
1944. Magyar és déli szláv szellemi kapcsolatok. Budapest.
HAHNER, Péter
2006. A régi rend alkonya. Egyetemes tórténet 1648—1815, Budapest.
HANAK, Péter
1975. Magyarország a Monarchidban. Tanulmányok. Budapest.
HANAK, Pćter
1988. A kert és a mübely. Budapest.
HAUSNER, Gábor — BENE, Sándor szerk.
2007. Zrínyiek a magyar és a horvđt bistóridban. Budapest.
HEGYI, Klára
1995. 7orok berendezkedés Magyarorszdgon (Historia Kónyvtár, Monográfiák 7), Budapest.
HEKA, László
2000. A szegedi dalmatdk, Szeged.
HEKA, László
2004. Horwdtorszdg kulturdlis ćs müvészettürténete. Bevezetć a kroatisztikdba, Szeged.
HOLJEVAC, Željko — MOAČANIN, Nenad
2007. Hrvatsko-slavonska Vojna krajina.
HOMAN, Balint
1916. Magyar pénztórténet 1000-1325, Budapest.
HOMAN, Bálint — SZEKFU, Gyula
1935. (1990.) Magyar tčrtćnet, sv. 1—2., Budapest.
HOREL, Catherine
2009. Soldaten zwischen nationalen Fronten. Die Auflosung der Militirgrenze und die En-
twicklung der koniglich ungarischen Landwehr (Honvéd) in Kroatien—Slavonien 1868—
1914, Wien.
HORNYAK, Árpád
2004. Magyar-jugoszldv diplomáciai kapcsolatok 1918—1927, Üjvidék.
HORVÁTH, Sándor
2002. Narda, Budapest.
HORY, Ladislaus — BROSZAT, Martin
1964. Die kroatische ustascha Staat, Stuttgart.
HORVAT, Josip
1936.—1938. Politička povijest Hrvatske, sv. 1.—2., Zagreb. (2. izd.: 1989.).
HORVAT, Josip
1939.—1942. Kultura Hrvata kroz 1000 godina, sv. 1—2., Zagreb (2. izd.: 1980.).
HORVAT, Josip
1940. Ante Starčević. Zagreb (2. izd.: 1990.).
HORVAT, Josip
1962. Povijest novinstva Hrvatske 1771—1939, Zagreb.
HORVÁTH, Mihály
1868. Utyeszenich Fráter Gyórgy (Martinuzzi bíboros) élete, in: Kisebb tórténeti munkdi, sv.
4., Pest.
Bibliografija 625
HORVÁTH, Mihály
1868. Huszonót év Magyarország tórténetéból 1823—16l 1848—ig, 2. izd., Pest.
HUNYADI, Gyórgy
1996. Sztereotípidk a változó kozgondolkoddsban, Budapest.
HOŠKO, Emanuel
2000. Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb.
HUDELIST, Darko
2004. Tuđman. Biografija, Zagreb.
IMAMOVIĆ, Mustafa
1998. Historija Bošnjaka, 2. izd., Sarajevo.
IVIĆ, Pavle
1986. Srpski narod i njegov jezik, Beograd.
JAKOVINA, Tvrtko
2011. Treća strana Hladnog rata, Zaprešić.
JANEKOVIĆ-ROMER, Zdenka
2003. Visegradski ugovor. Temelj Dubrovačke republike, Zagreb.
JAREB, Jere
1995. Pola stoljeća hrvatske politike, Zagreb.
JAREB, Mario
2006. Ustaško-domobranski pokret od nastanka do 1941. godine, Zagreb.
JAREB, Mario
2010. Hrvatski nacionalni simboli, Zagreb.
JASZAY, Magda
1990. Velence és Magyarország. Egy szomszédsdg kiizdelmes tortćnete, Budapest.
JÁSZAY, Pál
1846. A magyar nemzet napjai a molácsi vész után, Pest.
JÁSZI, Oszkár
1912. -A nemzeti dllamok kialakuldsa és a nemzetiségi kćrdćs, Budapest (2. izd.: 1986.).
JELAVICH, Barbara
1996. A Balkdn tórténete, sv. 1.—2., Budapest.
JELAVICH, Charles
1990. South Slav Nationalisms — Textbooks and Yugoslav Union before 1914, Ohio Univ.
Press. (HORVÁT nyelven: 1992., Južnoslavenski nacionalizmi, jugoslavensko pitanje i
udžbenici prije 1914, Zagreb)
JELČIĆ, Dubravko
1997. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb.
JELIĆ, Ivan
1978. Hrvatska u ratu i revoluciji 194 1—1945, Zagreb.
JELENIĆ, Julijan
1912.—1915. Kultura i bosanski franjevci, sv. 1.—2., Sarajevo.
JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta
1978. Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 2. kiad., Zagreb.
JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta
1985. Četnici u Hrvatskoj 1941—1945, Zagreb.
JELIĆ, Tomislav — HOLJEVAC, Željko

2006. Gradišćanski Hrvcati u Mađarskoj i Hrvati u Slovačkoj, Budapest.
JERKOVIĆ, Marko
1993. Školski vjeronauk u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata (1945—1952.), Đakovo.
JOVIĆ, Borisav
1996. Poslednji dani SFRJ, Kragujevac.
JUHASZ, József
1999. Volt egyszer egy Jugoszldvia, Budapest.
JUHÁSZ, József— MÁRKUSZ, László — TÁLAS, Péter — VALKI, László
2003.
Kinek a bćkćje? Hdborá és béke a volt Jugoszldvidban, Budapest.
KAMPUS, Ivan szerk
1995. Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata. Zagreb.
KAMPUŠ, Ivan — KARAMAN, Igor
1975. (1994.) Tisućljetni Zagreb od davnih naselja do suvremenog velegrada, Zagreb.
KARAMAN, Igor
1972. Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću, Zagreb.
KARAMAN, Igor
1989. Privredni život Banske Hrvatske od 1700 do 1850, Zagreb.
KARAMAN, Igor
1991. Industrijalizacija građanske Hrvatske 1800-1941, Zagreb.
KARAMAN, Igor
2000. Hrvatska na pragu modernizacije (1750-1918), Zagreb.
KASAPOVIĆ, Mirjana
2005. Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb.
KATALINIĆ, Kazimir
1993. Argumenti. NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Buenos Aires — Zagreb.
KATIČIĆ, RADOSLAV
1995. Illyricum mithologicum, Zagreb.
KATUS, László
1979.
A nemzetiségi kérdés és Horvátország tórténete, in: Magyarorszdg tórténete 6/2, Bu-
dapest, str. 1333.—1393.
KATUS, László
1983. A nemzetiségi kérdés és Horvátország tórténete a 20. század elejćn, in: Magyarország
tortćnete 7/2, Budapest, str. 1003.—1063.
KATUS, László
1998. A délszldv-magyar kapcsolatok tortćnete I. rz. A bezdetehtól 1 849—ig, Pćcs.
KATUS, László
2001. A kozćpkor tórténete, Budapest.
KATUS, László
2008. Sokszólami tortćnelem. Válogatott tanulmányok és cikkek, PTE BTK Torténelem
Tanszékcsoport, Pćcs,
KEMÉNY, G. Gábor
1947. A magyar nemzetiségi kérdés tórténete. I. vész. A nemzetiségi kćrdćs a torvćnjek és terve-
zetek tükrében 1790-1918, Budapest.
Bibliografija 627
KERECSENYI, Edit
1982. Povijest i materijalna kultira pomurskih Hrvata, Budapest.
KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada
2001. NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb.
KISS, Gy. Csaba
1993. Kózép—Európa, nemzetek, kisebbsćgek, Budapest.
KLAIĆ, Nada
1971. Povijest Hrvatske u ranom srednjem vijeku. Zagreb.
KLAIĆ, Nada
1976. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb.
KLAIĆ, Nada
1976. Društvena previranja i bune u Hrvatskoj, Beograd.
KLAIĆ, Nada
1982. Zagreb u srednjem vijeku, sv. l., Zagreb.
KLAIĆ, Nada
1990. Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb.
KLAIĆ, Nada
1994. Povijest Bosne, Zagreb.
KLAIĆ, Vjekoslav
1890. Bosznia tortćnete a legrćgibb kortól a kirdlysdg bukdsdig, Nagybecskerek.
KLAIĆ, Vjekoslav
1897. Bribirski knezovi od plemena Šubići, Zagreb.
KLANICZAY, Tibor
1954. Zrínyi Miklos, Budapest.
KOBOLKA, István — PAD, Norbert, ur.
2009. A Nyugat-Balkdn, Budapest.
KOMBOL, Mihovil
1945. Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb.
KORUNIĆ, Petar
1986. Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj povijesti, Zagreb.
KORUNIĆ, Petar
1989. Jugoslavizam i federalizam u hrvatskom nacionalnom preporodu 1835—1875. godine,
Zagreb.
KOSARY, Domokos
1990. Ujjdćptićs és polgárosodás 1711—1867 (Magyarok Európában III), Budapest.
KOSÁRY, Domokos
1999. Magyarország és a nemzetkózi politika 1848—1849—ben, Budapest.
KOVÁCS, Attila
2004. Foldreform és kolonizáció a Lendva—vidéken a kćt vildghdbori kozott. Lendva.
KOVÁCS, Sándor Iván
2006. Azíró Zrínyi Miklós, Budapest.
KOZÁRI, Monika
2005. A dualista rendszer (1867—1918) (Modern magyar politikai rendszerek, sorozatszerk.
Romsics I.), Budapest.
KOPECZI, Béla
1995. Nemzetkćpkutatds és a XIX. szdzadi román irodalom magyarsđekćpe, Budapest.
KOPECZI, Bćla — VÁRKONYI, Agnes
2004. II. Rdkóczi Ferenc, 3. prerađeno izd., Budapest.
KOVER, Gyórgy
1982. Iparosodds agrdrorszdgban. Magyarorszdg gazdasdgtórténete 1848—1914, Budapest.
KRASER, Karl
1997. Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der agrarischen Gesellschaft an der kroa-
tisch-slawonischen Militárgrenze (1535-1881), Wien, (na hrvatskom: 1997., Slobo-
dan seljak i vojnik, povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko—slavonskoj vojnoj krajini
(1535-1881), Zagreb).
KRESTIĆ, Vasilije
1969. Hrvatsko—ugarska nagodba 1868. godine, Beograd.
KRISTO, Gyula
1979. A feuddlis széttagolódds Magyarorszdgon, Budapest.
KRISTO, Gyula — MAKK, Ferenc
1988. Az Arpdd-hdzi uralkodćk, Budapest.
KRISTÓ, Gyula
1998. Magyarország tortćnete (895—1301), Budapest.
KRIZMAN, Bogdan
1980. Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb.
KRIZMAN, Bogdan
1986. Ante Pavelić i ustaše, Zagreb.
KRIZMAN, Bogdan
1989. Hrvatska u prvom svjetskom ratu, Zagreb.
KRUHEK, Milan
1995. Krajiške utvrde Hrvatskog kraljevstva, Zagreb.
KUŽIĆ, Krešimir
1997. Povijest Dalmatinske Zagore, Split.
LAMPE, John R.
1996. Yugoslavia as History: Twice There Was a Country, Cambridge.
LASIĆ, Stanko
1986. Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873—1910) Uvod u monografiju, Zagreb.
LISAC, Josip
2003. Hrvatska dijalektologija, Zagreb.
LOPAŠIĆ, Radoslav
1890. Bihaći bihaćka krajina, Zagreb.
LOVRENČIĆ, Rene
1972. Geneza politike «novog kursa«, Zagreb.
LOVRENOVIĆ, Dubravko
2006. Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Zagreb
— Sarajevo.
LOVRENOVIĆ, Ivan
1995. A régi Bosznia, Kalligram Kónyvkiadó, Pozsony.
Bibliografija 629
LOKOS, István
1984. Hidak jegyćben, Budapest.
LOKOS, István
1984. Magyar és délszldv irodalmi tanulmdnyok, Budapest.
LOKOS, István
1996. A horvdt irodalom tórténete, Budapest.
LOKOS, István
1997. Zrínyi eposzának horvdt epikai elózményei, Debrecen.
LOKOS, István
1997. A Kaptoltól a Ludovikđig. Horvát nemzettudat és magyarsdgélmény Miroslav Krleža
életmüvében, Budapest.
LYDALL, Harold
1984. Yugoslav Socialism. Theory and Practice, Oxford.
MACAN, Trpimir
1971. Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb (2. izd. 1990.).
MAGAŠ, Branka
2007. Croatia through History. The Making of a European State, London.
MAKK, Ferenc
1996. Magyar külpolitika (896—1196), Szeged.
MAKK, Ferenc
2000. A tizenkettedik szdzad tortćnete (Magyar Századok), Budapest.
MAKKAI, Béla
2003. Včgvdr, vagy htdfo? Az idegenben éló magyarság nemzeti gondozdsa Horvátországban és
Bosznia—Hercegovindban (1904-1920), Budapest.
MALYUSZ, Elemćr
1958. A magyar rendi dllam a Hunyadiak kordban, Budapest.
MANDIĆ, Dominik
1968. Franjevačka Bosna (Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340—1735),
R6ma.
MANDIĆ, Živko szerk.
1988. Podravski Hrvati, sv. 1.—2., Budapest.
MANDIĆ, Živko
2005. Antroponimija i toponimija bunjevačkih Hrvata u Madžarskoj, Pécs.
MARCZALI, Henrik
1881.-1888. Magyarország tórténete II. Jozsef kordban, sv. 1.—3., Budapest (pretisak: 1999.—
2000.).
MARGALITS, Ede
1900.—1902. Horudt tórténelmi repetitórium, sv. 1.—2., Budapest.
MARIJAN, Davor
2004. Bitka za Vukovar, Zagreb — Slavonski Brod.
MARIJAN, Davor
2008. Slom Titove armije. JNA i raspad Jugoslavije 1987—1992, Zagreb.
MARKI, S4ndor
1915. Rákóczi adriai tervei (Magyar Adria Kónyvtár 9. sz.), Budapest.
MATICKA, Marijan
1990. Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj od 194. do 1948, Zagreb.
MATIJEVIĆ, Zlatko
1998. Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu
Kraljevine SHS (1919-1929), Zagreb.
MATKOVIĆ, Hrvoje
1998. Povijest Jugoslavije (1918—1991). Hrvatski pogled, Zagreb.
MATKOVIĆ, Hrvoje
1999. Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb.
MATKOVIĆ, Hrvoje
2002. Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb.
MATKOVIĆ, Stjepan
2001. Čista stranka prava 1895-1903, Zagreb.
MATUZ, József
1990. Az Oszmán Birodalom tórténete, Budapest.
MAZURAN, Ive
1998. Hrvati i Osmansko carstvo, Zagreb.
MENDOL, Tibor
1948. A Balkdn foldrajza, Budapest.
MESIĆ, Stipe
1994. Kako je srušena Jugoslavija, Zagreb.
MÉSZÁROS, Sándor
1981. Položaj Mađara u Vojvodini 1918—1929, Novi Sad.
MÉSZÁROS, Sándor
1989. Mađari u Vojvodini 1929-1941, Novi Sad.
MÉSZÁROS, Zoltan
2008. A korai titoizmus propagandája, Szabadka.
SZEKFU, Gyula szerk.
1939. Mi a magyar?, Budapest.
MIJATOVIC, Andelko
1990. Ban Jelačić, Zagreb.
MIRDITA, Zef
2004. Vlasi u historiografiji, Zagreb.
MISKOLCZY, Gyula
1927. A horvdt kérdés tortćnete és irományai a vendi dllam kordban, sv. 1.—2., Budapest.
MITIĆ, Ilija
1988. Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici (od 1358. do 1815.), Zagreb.
MOAČANIN, Nenad
1997. Požega i Požeština u sklopu Osmanskog Carstva (1537-1691), Jastrebarsko.
MOAČANIN, Nenad
1999. Turska Hrvatska, Zagreb.
MOGUŠ, Milan
1998. Povijest hrvatskog književnog jezika, Nakladni zavod, Zagreb, Globus.
Bibliografija 631
MOLNAR, Antal
2002.Katolikus misszićk a hodolt Magyarorszdgon I. (1572—1647), (Humanizmus és refor-
máció), Balassi Kiadó, Budapest.
NAGY, Mariann
2002. A magyar mezógazdasdg regiondlis szerkezete a 20. szdzad elején, Budapest.
NEMEC, Kresimir
1994. Povijest hrvatskog romana, Zagreb.
NEMESKURTY, István
1975. Onfia vágta sebćt, Budapest.
NÉMETH, László
1940. Hída Drđvdn, Budapest.
NIEDERHAUSER, Emil
1972. Forrongd félsziget. A Balkdn a XIX-XX. szdzadban, Budapest.
NIEDERHAUSER, Emil
1976. Nemzetek születése Kelet-Európdban, Budapest.
NIEDERHAUSRE, Emil
1977. A nemzeti megujuldsi mozgalmak Kelet-Eurćpdban, Budapest.
NIEDERHAUSER, Emil
1995. A tortćnetirds tórténete Kelet-Európában, Budapest.
NIEDERHAUSER, Emil
2001. Kelet-Európa tortćnete (História K&nyvt4r), Budapest.
NOVAK, Grga
1972. Povijest Dubrovnika, Zagreb.
NYOMÁRKAY, István
1989. Ungarische Vorbilder der kroatischen Spracherneuerung, Budapest.
NYOMÁRKAY, István
2007. Róvid horvđt és szerb nyelvtórténet, Budapest.
ORMOS, Mária
1983. Padovától Trianonig 1918—1920, Budapest.
ORMOS, Mária
1984. Merénylet Marseille—ben, 2. izd., Budapest.
PALOTÁS, Emil
1982. Az Osztrdk-Magyar Monarchia balkáni politikdja a berlini kongresszus utdn, 1878—
1881, Budapest.
PALOTÁS, Emil
2003. Kelet-Európa tortćnete a huszadik szdzad elsó felćben, Budapest.
PARIS, Edmond
1961. Genocide in Satellite Croatia, 1941—1945, Chicago.
PATTEE, Richard
1953. The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, Milwaukee.
PAULER, Gyula
1899. A magyar nemzet tórténete az Arpddhdzi kirdlyok alatt., sv. 1.2., Budapest.
PAULOVA, Milada
1925. Jugoslavenski odbor, Zagreb.
PAVLICEVIC, Dragutin
1980. Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb.
PAVLICEVIC, Dragutin
2002. Povijest Hrvatske, Zagreb.
PÁLFFY, Géza
2000. A tizenhatodik szdzad tórténete (Magyar Századok), Budapest.
PÁLFFY, Géza
2010. A Magyar Királysdg és a Habsburg Monarchia a 16. szdzadban, Budapest.
PAB Norbert — TOTH, Jozsef
1997. Európa politikai foldrajza, Pécs.
PAD Norbert
2001. Jórésvonalak Délkelet-Európában, Pécs.
PAP, Norbert
2010. Magyarország a Balkán és a Mediterráneum vonzásában. Pécs.
PESTY, Frigyes
1880. Az eltünt régi vármegyék, sv. 1.—2., Budapest (pretisak 1988.).
PESTY, Frigyes
1885. Szdz politikai és tórténeti levél Horvátorszdgról, Budapest.
PETRANOVIC, Branko
1981. Žstorija Jugoslavije 1918—1978, 2. izd., Beograd.
PETRINOVIĆ, Ivo
1986. Ante Trumbić, Zagreb.
PETRINOVIĆ, Ivo
1988. Politička misao Frana Supila, Split.
PISZAREVICS, Sandor
1901. A magyar és a horvát Zrínyidsz, Zagreb.
POLANYI, Imre
1987. A szlovdk társadalom és polgdri nemzeti mozgalom a századfordulón (1895-1905), Bu-
dapest.
PÓTH, István
1987. Stazama prijateljstva. Članci i studije, Budapest.
POLOSKEI, Ferenc
2001. A magyar parlamentarizmus a szdzadfordulon, Budapest.
PRIBIČEVIĆ, Svetozar
1990. Diktatura kralja Aleksandra, zaključak: Bogdan KRIZMAN: Skica za biografiju Sve-
tozara Pribičevića (1875-1936), Zagreb.
PRODAN, Janja
2008. Dijalogom kroz stoljeća, Pécs.
RADIĆ, Radmila
2002. Država i verske zajednice 1945—1970, Beograd.
RADELIĆ, Zdenko
1996. Hrvatska seljačka stranka 1941-1950, Zagreb.
RADELIĆ, Zdenko
2006. Hrvatska u Jugoslaviji 1945—1991. Od zajedništva do razlaza, Zagreb.
Bibliografija 633
RADELIĆ, Zdenko — MARIJAN, Davor — BARIĆ, Nikica — BING, Albert — ŽIVIĆ,

Dražen
2006. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Zagreb.
RAMET, Sabrina Petra
2009. Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918-2005, Zagreb.
REDŽIĆ, Enver
1998. Bosna i Hercegovina u drugom svjetskom ratu, Sarajevo.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Duje
1989. Iliri i antički svijet, Split.
RESS, Imre
2004. Kapcsolatok és keresztutak. Horvátok, szerbek, bosnydkok a nemzetállam vonzásdban,
Budapest.
RIDLEY, Jasper
2000. Tito. Biografija, Zagreb (izvorno: Tito. A Biography, London, 1994.).
ROKSANDIĆ, Drago
1990. Srbi u Hrvatskoj, Zagreb.
ROMSICS, Ignac
1998. Nemzet, nemzetiség és dllam Kelet-Kozćp— és Délkelet-Európdban a 19. és 20.
szdzadban, Budapest.
ROMSICS, Ignac
2001. A trianoni békeszerzódés, Budapest.
ROTSCHILD, Joseph
1996. Jugoszldvia tórténete a kćt vildghdboru kózótt, Szeged.
SADKOVICH, James J.
2010. Tudman. Prva politička biografija, Zagreb.
SAMARDŽIJA, Marko
2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb.
ŠARINIĆ, Josip
1972. Nagodbena Hrvatska. Postanak i osnovne ustavne organizacije. Zagreb.
ŠANJEK, Franjo
1988. Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb.
ŠANJEK, Franjo
1991. Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pegled religiozne povijesti Hrvata (7—20.5t.), Zagreb.
ŠAROŠAC, Đuro
1991. Bosanski Hrvati u okolici Pečuha, Budapest.
SAROSACZ, Gyórgy
2006. Pécsi boszniai—bosnydk horvdtok, Pécs.
SASHALMI, Endre szerk.
2007. »Kelet-Európa« és a Balkdn«, 1000—1800. Intellektudlis-tórténeti konstrukcićk vagy
valás tórténeti régiók?, Pécs.
SEKULIC, Ante
1989. Bački Bunjevci i Šokci, Zagreb.
SEKULIĆ, Ante
1993. Hrvatski pisci u ugarskom Podunavlju od početaka do kraja XVIII. stoljeća, Zagreb.
SEKULIĆ, Milisav
2001. Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel.
ŠEPIĆ, Dragovan
1970. Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb.
ŠEPIĆ, Dragovan
1983. Vlada Ivana Šubašića, Zagreb.
SHRADER, Charles R.
2003. The Muslim—Croat Civil War in Central Bosnia — A Military History, 1992—1994,
College Station (na hrvatskom: Muslimansko—hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni
1992-1994, Zagreb, 2004.).
SCHWARZ, Gavro
1939. Povijest zagrebačke židovske opcine od osnutka do 50-ih godina 19. vijeka, Zagreb.
ŠIDAK, Jaroslav
1973. Studije iz hrvatske povijesti 19. stoljeća, Zagreb.
ŠIDAK, Jaroslav
1979. Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848—49, Zagreb.
ŠIDAK, Jaroslav — GROSS, Mirjana — KARAMAN, Igor — ŠEPIĆ, Dragovan
1968. Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb.
ŠIDAK, Jaroslav — FORETIC, Vinko — GRABOVAC, Julije — KARAMAN, Igor — STR-
ČIĆ, Petar — VALENTIĆ, Mirko
1990. Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret, 2. izd. Zagreb.
SIROTKOVIĆ, Jakov
1996. Hrvatsko gospodarstvo. Privredna kretanja i ekonomska politika, Zagreb.
SIMIĆ, Pero
2009. Tito. Fenomen stoljeća. Prva politička biografija, Zagreb.
ŠIŠIĆ, Ferdo
1902. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb.
ŠIŠIĆ, Ferdo
1916., 1920., 1962. Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb.
ŠIŠIČ, Ferdo
1922. Biskup Strossmayer i južnoslovenska misao, Beograd.
ŠIŠIČ, Ferdo
1925. Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb.
SLIJEPČEVIĆ, Đoko
2002. Zstorija srpske pravoslavne crkve, II. Od početka XIX. veka do kraja drugog svetskog rata,
2. izd., Beograd.
SMIČIKLAS, Tadija
1879., 1882. Poviest hrvatska, Zagreb
SOKCSEVITS, Denes
2004. Magyar mült borvát szemmel, Budapest.
ŠOKČEVIĆ, Dinko (Sokcsevits Dénes)
2006. Hrvati u očima Mađara i Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko Drave mi-
jenjala slika drugoga, Zagreb.
SOKCSEVITS, Dénes
2007. Horuwdtorszdg Kózép—Európa és a Balkdn kozott, Budapest.
Bibliografrja 635
SOKCSEVITS, Dénes — SZILAGYI, Imre — SZILÁGYI, Károly

1994. Déli szomszédaink tórténete, Budapest.
SOMOGYI, Éva
1976. A birodalmi centralizdciótól a dualizmusig. Az osztrdk-nćmet liberdlisok itja a kiegye-
zéshez, Budapest.
SOMOGYI, Éva
1981. Abszolutizmus és kiegyezés, 18491867, Budapest.
SOMOGYI, Éva
1996. Kormányzati rendszer a dualista Habsburg Monarchüdban (A kózós minisztertandcs
1867-1906), Budapest.
SPEHNJAK, Katarina
2002. Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945-1952, Zagreb.
SPIRA, Gyórgy
1980. A nemzetisćgi kćrdćs a negyvennyolcas forradalom Magyarorszdgdn, Budapest.
SPIRA, Gyórgy
2001. Hirabovszky altábornagy tévelygései Pćtervdradtol Alamécig, Üjvidék.
SPIRÓ, Gyórgy
1981. Miroslav Krleža, Budapest.
STANKOVIĆ, Đorđe B.
1985. Nikola Pasié i jugoslovensko pitanje, sv. 1.—2., Beograd.
STANKOVIC, Dorde B.
1995. Nikola Pasié i Hrvati 1918-1923, Beograd.
STANČIĆ, Nikša
1985. Hrvatski narodni preporod 1790-1848. Hrvatska u doba Ilirskog pokreta, Zagreb.
STANČIĆ, Nikša
1994. Hrvatski građanski sabor 1848—1918, in: Hrvatski sabor, Zagreb.
STANČIĆ. Nikša
2002. Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb.
ŠTEFAN, Ljubica
1998. Stepinac i Židovi, Zagreb.
ŠTEFANEC, Nataša
2001. Heretik Njegova Veličanstva. Povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu, Zagreb.
STEINDORFE Ludwig
2006. Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Zagreb.
STIPČEVIĆ, Petar
1989. Iliri. Povijest, život, kultura, 2. kiad., Zagreb.
SUIĆ, Mate |
1976. Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb.
SUNDHAUSSEN, Holm
1983. Wirtschafigeschichte Kroatiens im nationalsozialistischen Grossraum 1941-1945,
Stuttgart.
SUPPAN, Arnold
1999. Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835-1918), Zagreb.
ŠVOB, Melita
2004. Židovi u Hrvatskoj — židovske zajednice (Jews in Croatia — Jewish Communities), sv.
1.—2., Zagreb.
ŠVOGER, Vlasta
2007. Zagrebačko liberalno novinstvo 1848—1852. i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb.
SZABOLCS, Ottó
1990. Külfoldi tankonyvek magyarsdgkćpe, Budapest.
SZALAY, László
1861. A borudt kérdéshez, Pest.
SZARKA, László
1993. A szlovdkok tortćnete, Budapest.
SZARKA, László
1995. Szlovdk nemzeti fejlódés — magyar nemzetiségi politika 1867-1918, Pozsony.
SZAKÁLY, Ferenc
1981. Magyar adóztatás a torok bódoltságban, Budapest.
SZAKÁLY, Ferenc
1990. Virdgkor és hanyatlds 1440—1711 (Magyarok Európában II.), Budapest.
SZÉCHY, Károly
1896. Gróf Zrínyi Miklás 1620—1664, sv. 1.—5., Budapest.
SZILAGYI, Imre
1998. Az óndllé és demokratikus Szlovćnia létrejótte. Budapest.
SZUCS, Jenó — HANAK, Pćter
1986. Europa régiói a tórténelemben, Budapest.
SZILÁGYI, Imre
1998. Az óndlló és demokratikus Szlovćnia Ićtrejčtte, Budapest.
THIM, József
1892. A szerbek türténete a legrćgebbi kortól 1848—ig, sv. 1.—3., Budapest.
TOMASEVICH, Jozo
1975. War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: The Chetniks, Stanford, California.
TRINGLI, István
2003. Az üjkor hajnala. Magyarorszdg tórténete 1440—1541, Budapest.
TUDMAN, Franjo
1993. Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918—1941, sv. 1.—2., Zagreb.
TUĐMAN, Miroslav
2006. Vrijeme krivokletnika, Zagreb.
TURKALJ, Jasna
2009. Pravaški pokret 1878-1887, Zagreb.
URBAN, Aladár
2007. Grof Batthydny Lajos miniszterelnoksćge, fogsdga és haldla, Budapest.
UTJEŠENOVIĆ, Ognjeslav
1881. Lebensgeschichte des Cardinals Georg Utiešenović, Wien.
VALENTIĆ, Mirko
1881. Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Zagreb.
Bibliografija 637
VIDMAROVIĆ, Đuro
2008.Teme o Hrvatima u Mađarskoj. Studije, članci, prikazi, osvrti, pisma, Naklada Boško-
vić, Zagreb.
VINCE, Zlatko
1990. Putovima hrvatskoga književnog jezika, Zagreb.
VOJINOVIĆ, Aleksandar
1995. NDH u Beogradu, Zagreb.
VRANJEŠ-ŠOLJAN, Božena
1991. Stanovništvo gradova banske Hrvatske na prijelazu stoljeća (Socijalno—ekonomski sustav
i vodeći slojevi 1890-1914), Zagreb.
ŽERJAVIĆ, Vladimir
1992. Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb.
ŽIGMANOV, Tomislav
2006. Hrvati u Vojvodini danas. Traganjeza identitetom, Zagreb.
ZSOLDOS, Attila
1997. Az Arpddok és alattvalćik. Magyarország tortćnete 1301—ig, Debrecen.
ZSOLDOS, Attila
2007. Csalddi ügy IV. Béla és Istudn ifjabb kindly viszdlya az 1260—as ćvekben (Historia
Kónyvtár, Monográfiák 24), Budapest.
Studije i ćlanci iz časopisa, godišnjaka i zbornika studija

ABRAHAM, Barna:
2007. A Balkán képe a 19—20. századi magyar geopolitikai és tudományos gondolkodás-
ban, Regio, 18, 2, str. 47.—78.
ÁGOSTON, Gábor
1999. Információszerzés és kémkedés az Oszmán Birodalomban a 15—17. században, in:
Petercsák T. et al. szerk.: Informdđcićđramlds a magyar és a torok vćgvdri rendszerben,
Eger, str. 129.-156.
ANGYAL, Endre
1946. Ivan Gundulić koltćszete, bóvített külónlenyomat a Batsányi Társaság évkónyvéból,
Pćcs.
ARDAY, Lajos
1994. A horvátországi magyarok tórténete, in: Arday L. (ur.): Fejezetek a horvátországi ma-
gyarok tórténetéból (studije), Budapest, str. 9.—42.
BAJZA, József
1928. Horvat eposz Kálmán királyról, Budapesti Szemle, 211. k., str. 11.—50.
BAJZA, József
1930. Bábics-Gyalszki, Budapesti Szemle, studeni, str. 249.255.
BANAC, Ivo
1984. Main Trends in the Croat Language Question, u: Aspect of tbe Slavic Language Que-
stion, New Haven;
BARTOLIĆ, Zvonimir
1997. Prinosi za poznavanje hrvatske političke misli u Međimurju, Hrvatski Sjever, 3-4, str.
50.-57.
BERLÁSZ, Jenó
1986. Pavao Ritter Vitezović az illirizmus szülóatyja. Magyar-horvát viszony a XVII
XVIII. század fordulóján (poseban otisak), Budapest.
BÍRÓ, László
2005. A királyi Jugoszlávia: a délszláv népek elsó kózós állama, in: Árvay V.—Bodnár E.
— Demeter G.: A Balkdn és a keleti kćrdćs a nagyhatalmi politikdban, Hungarovox
Kiadó, Debrecen.
BLAŽEKOVIĆ, Milan
1991. Proces protiv nadbiskupa Stepincai međunarodni status NDH (1941-1945), Stepi-
nac mu je ime (Zagreb), sv. L., str. 323.—368.
BONA, Gabor
1987. Magyar-délszláv együtumükódési kisćrletek (1849-1867), u: Fried, Istvan (ur):
Szerbek és magyarok a Duna mentén, ll. sv., Budapest.
ĆOSIĆ, Stjepan
1995. O slomu Republike i ustroju francuske uprave u Dubrovniku 1808 i 1809, Anal;
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 33, str. 177 .—203.
ĆOSIČ, Stjepan — VEKARIĆ, Nenad
2001. Raskol dubrovačkog patricijata, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU (Dubrov-
nik), 39, str. 305.—380
ERCEG, Ivan
2001. Kratak osvrt na gospodarsku strukturu zrinsko-frankopanskog veleposjeda, Radovi
Zavoda za znanstveni rad HAZU u Varaždinu, 12113, str. 31.-42.
FANCEV, Franjo
1935 Mohačka tragedija od god. 1526. u suvremenoj hrvatskoj pjesmi, Nastavni Vjesnik
(Zagreb), Knj. XLII, 1—2, str. 18.—28.
FELCZAK, Waclaw
1993. Lengyel kózvetítés az 1848—49—es horvát-magyar konfliktusban, Tiszatdj, 12, str.
44.—53.
FERKOV, Jakov
2005. Podaci o asimilaciji pečuških i mohačkih Hrvata, in Janja Prodan szerk. /z Hrvatske
baštine u Mađarskoj. Pécs, str. 197.—223.
FONT, Marta
1997. Megjegyzćsek a horv4t-magyar perszonálunió kózépkori tórténetéhez, in: Nagy
Mariann szerk.: Híd a szdzadok felett. Tanulmányok Katus László 70. sztiletćsnapjdra,
Pécs, str. 11.—25.
FRIED, István
1989. Miroslav Krleža Monarchia karneválja, in: Fried István szerk és bev.: Monarchia—kar-
nevdl az irodalomban, Szeged, str. 98.—112.
FRIED, István
1990. A Monarchia, a magyarság, a századeló — horvát szemmel, Tekintet, 94, str. 4.—113..
Bibliografija 639
FRIED, István
1996. «Ein Kroate aus Alterčsterreich«, in: Fried I. szerk.: A »sziiksćges népszóvetség« a mtüve-
lódés tortćnetćben, Szeged, str. 79.—95.
GOLDSTEIN, Ivo
1996. Antisemitizam u Hrvatskoj. Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj, in:
UG: Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb, str. 12.—52.
GROSS, Mirjana
1970.—1972. Hrvatska politika velikoaustrijskoga kruga oko prijestolonasljednika Franje
Ferdinanda, Časopis za suvremenu povijest (Zagreb), str. 9.—74.
GUJAŠ, Josip (Gulyás József)
1970.—1971. »Nacionalna obrana« Mađara u Slavoniji na prijelomu XIX. i XX. st. u okviru
»Slavonske akcije«, Historijski zbornik (Zagreb), (poseban otisak).
HADROVICS, László
1938. A magyar sors a régi horvát kóltészetben, Apollo, 4, str. 82.—86.
HADROVICS, László
1942. Magyar-szláv irodalmi érintkezések. U: Szegfü Gyula szerk.: A magyarsdg és a szldvok,
Budapest, str. 189.—204.
HADROVICS, László
1947. Magyarok és horvátok, in: Somogyi József és Gál István szerk.: Magyarország és Kelet—
Furćpa, Budapest, str. 143.—156.
HADROVICS, László
1989. A magyar nyelv kelet-kózép-európai szellemi rokonsága, u: Balázs János (ur.):
Nyelvünk a Dunatdjon, Budapest, str. 7.—46.
HAJDU, Zoltán
2006. A magyar-horvát határ tórténeti, kózjogi, kózigazgatási kérdései 1918—ig, u: M.
Császár Zsuzsa ur.: Balkdn fiizetek, No. 4., PTE TTK FI K-MBTK, str. 18.—33.
HAJNAL, Márton
1905. Karnarutić és a Zrínyiász, EPhK (Budapest), str. 111.—124., 200.—212., 279.296.
HERMANN, Róbert
2008. Pákozdi kérdójelek, in: A Drávdtól a Lajtdig. Tanulmányok az 1848. nydri és dszi
dundntili hadi események tórténetéból, Balassi Kiadó, Budapest, str. 77.—112.
HOREL, Catherine
2007. 'Ihe Hungarians in Europe: an Image of Civilised Barbarians 19—20th centuries, u:
Bianca Valota szerk.. National Stereotypes: Correct Images and Distorted Images, Edizi-
one dell'Orso, Alessandria, str. 51.—64.
HOVARI, János
2006. Adriai és balkáni hatások a Dél-Dunántülon, u: Pap Norbert (ur.): A Balatontól az
Adridig, Pécs. str. 43.—58.
IVETIC, Velimir
1995. Srbi u antifašističkoj borbi na područjima Nezavisne Države Hrvatske, Vojnoistorijski
glasnik (Beograd) I., str. 149.—175.
KANIZAI, Marica
2011. Muška osobna imena u pomurskoj kajkavskoj mikroregiji od 1891. do 1900. godine,
u: Timea Bockovac (ur.): Hrvatski bez kompleksa. Jubilarni zbornik posvećen Ernestu
Bariću, Pécs, str. 119.126.
KARBIĆ, Damir
1999. Diplomacija hrvatskih velikaša iz roda Šubića, u: Zbornik Diplomatske akademije, 2.
k. Hrvatska diplomacija u srednjem vijeku, Zagreb, str. 225.—242.
KARBIĆ, Damir
2000. Šubići i dobri kralj Zvonimir: Prilog proučavanju upotrebe legendi u politici hrvar-
skih velikaških obitelji, u: 900 godina Bašćanske ploče, Krčki zbornik, 42. sv., posebno
izdanje, 36. knjiga, str. 271.—280.
KARBIĆ, Marija
2002. Od hrvatskog sitnog plemića do ugarskog velikaša i hrvatskog bana: Damjan Horvat
od Litve i njegova obitelj, in: Milka Jauk-Pinhak — Kiss Gy. Csaba — Nyomárkay
István szerk.: Croato—Hungarica. Uz 900 godina hrvatsko—mađarskih povijesnih veza.
A horvdt-magyar tórténelmi kapcsolatok 900 éve alkalmából, Zagreb, str. 119.—125.
KATIČIĆ, Radoslav
1983. Dva ogleda. Matija Petar Katančić i počeci novoštokavskog standardnog jezika u
Hrvata, Forum (Zagreb), XXII., 10-12. str. 539.—556.
KATIČIĆ, Radoslav
1988. Ilirci i ilirski jezik, Forum (Zagreb), LVI., 12, str. 675.—688.
KATUS, László
1960. A Tisza-kormány horvát politikája és az 1883. évi horvátországi népmozgalmak.
Poseban otisak, Budapest (originalno: Szdzadok, Budapest, 1958/ 5—6 i 93, 1959/
2-4)
KATUS, László
1970. The Economic Growth in Hungary During the Age of Dualism (1867-1914), Stu-
dia Historica (Budapest), 62, str. 35.—127.
KATUS, László
1987. A magyar politikai vezetóréteg a délszláv kérdésról 1849 és 1867 kózótt, u: Szerbek és
magyarok a Duna mentén, 2. sv., Budapest, str. 147.184.
KITANICS, Máté
2006. A Magyarországra irányuló horvát migráció a 15-18. században, u: Papp Norbert
(ur.): A Balatontól az Adridig, Pécs, str. 59.—75.
KOLAK, Arijana
2008. Između Europe i Azije: Hrvati i Mađari u propagandnom ratu, Povijesni prilozi (Za-
greb), 27. god., br. 34, str. 175.—193.
KOLUTACZ, Andrea
2006. A népesség szociális és etnikai sajátosságai Tuzla kantonban (Bosznia-Hercegovina).
in: Papp Norbert ur.: A Balatontél az Adridig, Pécs, str. 299.—315.
KORUNIC, Petar
1996. Problem istraZivanja hrvatske nacije, Spomenica Ljube Bobana (Zagreb), str. 145.—
157.
KORUNIC, Petar
1999. Porijeklo i integracija hrvatske nacije kao znanstveni problem, Zbornik Mirjan Gross
(Zagreb), str. 137.-159.
KOSÁRY, Domokos
1943. A Pesti Hírlap nacionalizmusa, Szdzadok (Budapest), str. 371.—419.
Bibliografija 641
KOVÁCS, Janos
2009. A Nyugat-Balkán természeti kórnyezete, u: Pap Norbert — Kobolka István (ur.): A
Nyugat-Balkdn, Budapest, MK KBH, str. 11.—30.
KURELAC, Miroslav
1969. Lucićev autograf djela De regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i
drugi novootkriveni Lucićevi rukopisi, Zbornik historijskog instituta JAZU, 6, str.
155.168.
LOKOS, István
1995. O mađarskom doživljajnom materijalu Krležinog ciklusa o Glembajevima, u: Hrvat-
skalMadarska. Stoljetne književne i likovno-umjetničke veze (Zagreb), str. 121.-135.
LUKÁCS, István
1996. Antun Gustav Matoš »hungaricái«, u: Fried, I. (ur.).: A »szükséges« népszóvetség a
Monarchia tortćnetćben, Szeged, str. 68.—78.
- LUKÁCS, István
1998. Ikarosz, a csatakos szárnyü, u: Fried, I. — Hódossy, A. — Kelemen, Z. (ur): (B)
irodalmi dimok — (B)irodalmi valósdg. (A Monarchia irodalmairól, mtüvészetéról),
Szeged, str. 103.118.
MADZAR, Ljubomir
2001. Ko koga eksploatiše, u: Nebojša Popov (ur.): Srpska strana rata, Trauma i katarza u
istorijskom pamćenju, Beograd, str. 203.—233.
MAJLATH, Ronald
2006. Nagyszerb elkćpzelćsek a csetnik mozgalom keretei kózótt, u: Papp Norbert (ur.): A
Balatontól az Adridig, Pécs, str. 111.—122.
MAKKAJ, Béla
1994. Református magyar iskola és szeretetház — Vukovar (1904-1919), u: Arday L. (ur.):
Fejezetek a borvátorszdgi magyarok tórténetéból, Budapest, str. 73.—84.
MAKKAI, Béla — MAKKAI VARKONYI, Ildikó
1994. A «Szlavóniai Magyar Üjság« és a horvátországi magyarság (1908-1918), u: Arday L.
(ur.): Fejezetek a horvátoországi magyarok tórténetéból, Budapest, str. 85.—108.
MANN, Jolán
2007. Mađarske teme u novinarsko—izvjestiteljskim tekstovima Marije Jurić Zagorke, u:
M. Grdešić — S. Jakobović—Fribec (ur.): Neznana junakinja — nova čitanja Zagorke,
Radovi sa znanstvenog skupa »Marija Jurić Zagorka — život, djelo, nasljede«, Za-
greb, 30. 11. — 1. 12., Zagreb, str. 61.—85.
MARGALITS, Ede
1903. Karnarutics éneke és a Zrínyiász, Szdzadok (Budapest), str. 537.—544.
MATAN, Branko
1998. Predsjednikov kolektivni autoportret, Vijenac (Zagreb), 28. siječanj VI/106.
MATICKA, Marijan
1992. Zakonski propisi o vlasničkim odnosima u Jugoslaviji (1944-1948), Radovi (Za-
greb, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu), str.
123.-148.
MATICKA, Marijan
1996. Hrvatsko seljaštvo i politika kolektivizacije (1945—1953), Spomenica Ljube Bobana
(Zagreb), str. 365.—374.
MATICKA, Marijan
2003. Utjecaj kolonizacije na promjene nacionalnog sastava stanovništva Hrvatske, Zbor-
nik Mire Kolar Dimitrijević (Zagreb), str. 449.—457.
MAŽURAN, Ive
1991. Turske provale i osvajanja u Slavoniji od kraja 14. do sredine 16. stoljeća, Peti znan-
stveni sabor Slavonije i Baranje (Osijek,) L, str. 17.—66.
M. CSASZAR, Zsuzsa
2006. Horvátország oktatási rendszerének sajátosságai, u: M. Császár, Zsuzsa (ur.): Balkdn
füzetek, No. 4., PTE TTK FI K-MBTK, str. 99.—112.
MIRKOVIC, Marija
1995. Ugarski sveci u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, u: Jadranka Damjanov (ur.): ZZrvatska/
Mađarska. Stoljetne književne i likovno—umjetničke veze. HorvdtorszdglMagyarorszdg.
Evszdzados irodalmi és képzómtüvészeti kapcsolatok, Zagreb, str. 18.—26.
MOLNAR, Antal
2000. A ferencesek Boszniában a kózépkorban és a tórók uralom elsó idószakában (13—17.
század), Limes 12, str. 39.—64.
MOLNÁR, Antal
2004. Kašićev prijevod Biblije, isusovački red i Sveta Stolica, Povijesni prilozi, 26, str. 99.—
133.
NAGY, Mariann
2001. A nemzetiségekról alkotott kép a 19. századi és 20. század eleji tudományos publici-
sztikában, u: Fischer, Ferenc — Hegediis, Katalin — Vonyó, József (ur.): A Kdrpdt-
medence vonzdsdban: Tanulmányok Polányi Imre emlékére, Pécs, str. 309.—333.
NEDOMACKI, Vidosava-Goldstein, Slavko
1988. Jevrejske općine u jugoslavenskim zemljama, Židovi na tlu Jugoslavije (Zagreb), str.
113.142.
NIKŠIĆ, Boris
1999. Ustanak Franje II. Rákóczia i Hrvatska, Riječ, Časopis za književnost i kulturu Hrva-
ta u Mađarskoj, 3, su. 18.—28.
NYOMARKAY, István
1989. A magyar és a szerbhorvát nyelv kapcsolata, u: Balázs, Janos (ur.): Nyelvünk a Du-
natdjon, Budapest, str. 291.—350.
PALFFY, Géza
2002. Horvátország és Szlavónia a XVI-XVII. századi Magyar Királyságban, u: 7a-
nulmányok a 60 éves Gecsényi Lajos tiszteletére, Fons, 9, str. 107.—123.
PALFFY, Géza
2002. Egy szlavóniai kóznemesi familia két ország szolgálatában: A budróci Budor család a
XV-—XVIII. században, Hadtórténeti Kózlemények, 115, 4, str. 923.—1007.
PALFFY, Géza
2003. Egy fontos tórténeti adalék tórténeti fóldrajzunk és kózigazgatás—tórténetünk
históriájához: az 1558—as horvát-szlavón kózós országgyülés meghívólevele, u: 7a-
nulmányok Bak Borbdla tiszteletćre, Fons, 10, 2, str. 233.—249.
PÁLOSFALVI, Tamás
2000. Cilleiek és Tallóciak. Küzdelem Szlavóniáért (1440—1448), Szdzadok 134, 1, str.
49.—66.
Bibliografija 643
PALOSFALVI, Tamás
2004. Slavonski banovi u 15. stoljeću, u: Kruhek, Milan (prir.): Zlrvatsko-mađarski odnosi
1102-1918, Zagreb, str. 45.—50.
PALOSFALVI, Tamás
2007. Grebeni Hermanfi László alnádor, I. kózlemény, Szdzadok, 141, 4, str. 843.—877.
PÁLOSFALVI, Tamás
2008. Grebeni Hermanfi László alnádor, II. kozlemény, Szdzadok, 142, 2, str. 267.-313.
PAP, Norbert
2006. Horvátország gazdaságának fóbb vonásai, in: M. Császár Zsuzsa ur.: Horwátorszdg az
Furópai Unió kapujdban. Balkdn füzetek, No. 4, PUE TTK FI K-MBTK, str. 79.—89.
PAP Sandor
2004. A Rákóczi szabadságharc tórók diplomáciája, Szdzadok, 138, 4, str. 793.—822.
PAPP Klára — if. BARTA, János
2003. A Rákóczi szabadságharc és a hazai nemzetiségek, Kisebbségkutatds, sv. 12., 2, str.
= 282.-296.
PÓTH, István |
1996.—1997. Kroatistika kod Mađara, dio 1.—2., Riječ (Budapest), 1996, 1, str. 71.—77.,
1997., 1, str. 73.—82.
PÓTH, István
1997. Iz povijesti kroatistike kod Mađara, Riječ, 4, str. 39.42.
REMÉNYI, Péter
2006. Horvátország térszerkezetének alapvonásai a XXI. Század elejćn, u: M. Császár, Zsuz-
sa ur.: Horvátország az Európai Unió kapujdban. Balkdn füzetek, No. 4., PTE TIK
FI K-MBITK, str. 57.—78.
RESS, Imre
1998. A magyar-horvát konfliktus eredói 1848-ban, Bardisdg, 1848—as külónszám, Buda-
pest, márc. 15., V, 2, str. 2090.—2094.
RESS, Imre
1998. Forradalom Zágrábban és Bécsben — egy károlyvárosi polgár szemével, Magyar Na-
DIO, 6, str. 22.27.
RESS, Imre
1999. Az 1868. évi horvát-magyar kiegyezés, Partes populorum minores. alienigenae
(Torténelmi és nemzetiségi folyóirat), »A szabadság tüze még ég...« 1848 vonzásában
Nyugat-Magyarországon c. számban, Szombathely, str. 87.—112.
SEPIC, Dragovan
1960. Srpska vlada i počeci Jugoslavenskog odbora, Historijski zbornik, (Zagreb) 13, str.
1.-45.
SMIČIKLAS, Tadija
1891. Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, Djela JAZU XI. (Zagreb), sv. TI.
SOKCSEVITS, Dćnes
1994. Slika o Mađarima u djelima nekih hrvatskih povjesničara, Vemzetkozi Szlavisztikai
NapokV. Szombathely, str. 372.-375.
SOKCSEVITS, Dćnes
1997. A Független Horvat Állam és Magyarország 1941—ben. A diplomáciai elismerés, Vi-
ldgtortćnet, 6sz—tél, str. 61.—65.
6ád DINKO ŠOKČEVIĆ / HRVATSKA OD STOLJEĆA 7. DO DANAS
SOKCSEVITS, Dénes
1998. A horvát humanizmus magyarságképe a 16. században, u: Jankovits, László — Ke-
cskemćti, Gabor (ur.): Janus Pannonius és a horvdt irodalmi hagyomdny, Pécs, str.
61.—67.
SOKCSEVITS, Dénes
1998. Magyarság mint példakép a horvát nemzeti mozgalomban, Honismeret, str. 37 .—40.
SOKCSEVITS, Dénes
1998. Magyar-horvát viszony és magyarságkép Horvátországban 1848/49-ben, Tz-
dományos Dialág (Pécs), str. 23.—26.
SOKCSEVITS, Dénes
1998. A horvátok Kossuth-képe. Vildgtortćnet, Budapest, jesen—zima, str. 56.—62.
SOKCSEVITS, Dénes
1998. Mađarski likovi i mađarske pojave u hrvatskoj književnosti druge polovice 19. stolje-
ća, Republika (Zagreb), str. 7.—8., 229.—240.
SOKCSEVITS, Dćnes
2000. Magyarságkép a XIX. század második felének horvát irodalmában. Tiszatdj (Szeged),
8, str. 98.—106.
SOKCSEVITS, Dénes
2000. Magyarország tórténete a horvát tórténettudományban 1989-1999, Regio (Buda-
pest), 2, str. 175.-187.
SOKCSEVITS, Dénes
2001. Slika Madara u Hrvata i Hrvata u Madara 1848. godine. Hrvatska 1848. i 1849.
godine, Zbornik radova Hrvatski institut za povijest (Zagreb), str. 315.—330.
SOKCSEVITS, Dćnes
2001. A horvátok magyarsigkćpe, Limes ( Tatabánya), 6, str. 27.—38.
SOKCSEVITS, Dénes
2002. U ogledalu nejasno. Mađarski milenij u očima hrvatske javnosti Kolo (Zagreb), 3,
str. 44.—57.
SOKCSEVITS, Dćnes
2003. Az iszlim kóvetói és az ortodox keresztények a 19. századi horvát kózgondolkodás-
ban, Lzmes, 1, str. 153.—162.
SOKCSEVITS, Dénes
2005. A fiumei rezolüció és az 1905 és 1907 kózótti horvát-magyar kózeledés elókészítése
a horvát sajtóban, Szdzadok 3, str. 751.—767.
SOKCSEVITS, Dénes
2005. Odjek narodnog pokreta u Hrvatskoj u mađarskoj javnosti (1903. god.), Časopis za
suvremenu povijest (Zagreb) 3, str. 665.—678.
SOKCSEVITS, Dénes
2006. Az 1956—os magyar forradalom a horvát sajtó tükrében, Lzmes, 3, str. 95.-107.
SPIESZ-BOCKOVAC, Timea
2010. Sociokulturni i sociolingvistički razlozi izumiranja jezika, u: Stjepan Blažetin (ur.):
LX. Međunarodni kroatistički skup. Zbornik radova, Pécs, str. 275.—279.
Bibliografija 645
STIPETIĆ, Vladimir
2004. Population and Gross Domestic Product of Croatia in the Light of Angus Maddi-
son's Book Ihe World Economy — A Millennial Perspective, Dubrovnik Annals, 8,
str. 109.—176.
ŠUFFLAY, Milan
1915. Zu den altesten kroatisch-ungarischen Beziehungen, Ungarische Rundschau für
historische und Soziale Wissenschaften, 4, str. 883.—896.
SVOGER, Vlasta
1998.Az 1848—49—es magyar forradalom visszhangja Horvátországban, Café Bábel (Buda-
pest), str. 27., 33.44.
SZABAD, Gyórgy
1984. Hungary s Recognition of Croatia s Self-determination in 1848 and Its Immediate
Antecedents, Király Béla szerk. East Central European Society and War int he Era of
Revolutions 1775—1856. War and Society in East Central Europe vol. 4. 13. New
York, str. 599.—609.
SZAKÁLY, Ferenc
1991. Szerbek Magyarországon — szerbek a magyar tórténelemben (Vázlat), u: Zombori,
István (ur.): A szerbek Magyarorszdgon, Szeged, str. 11.—50.
SZEBERÉNYI, Gábor
2005. A 13. századi horvát társadalom szerkezetének néhány aspektusa a Vinodolski za-
kon tükrében. Gradokmetek és várjobbágyok a Drávántülon, u: Medievisztikai 1a-
nulmányok, A IV. Medievisztikai PhD konferencia (Szeged, 9.—10 srpanj 2005.) pre-
davanje, Szeged, str. 143.—167.
SZEBERENYI, Gábor
2007. A Pacta Conventa és a kózépkori horvát nemesi társadalom (Historiográfiai átte-
kintés), in: Kozćpkortortćneti tanulmányok 5. Az V. Medievisztikai PhD—konferencia
(Szeged, 9.—10 srpanj 2005.) predavanje, Szegedi Kózépkorász Miihely, Szeged; str.
165.—179.
SZEGEDI, Rezsó
1914. A délszláv népkóltészet »Filip Madarin«—ja, Etnographia, XXIII, str. 292.—298.
SZEGEDY, Rezsó
1915. Zrinyi Miklós ésa szigeti ostrom a horvát népkóltészetben, /zK, su. 291.—299., 406.—
430.
SZILÁGYI, Imre
1996. A horvátországi romák helyzete, Regio, 7, 3. str. 69.—79.
SZILAGYI, Imre
2001. Szlovén sztereotípiák a magyarokról, Limes 6, str. 39.—56.
SZILAGYI, Imre
2009. Krajina és vidéke (Szerbek és horvátok egymás ellen), u: Juhász, József — Krausz,
Tamás (ur): Az dj nemzetállamok és az etnika tisztogatdsok Kelet-Európában 1989
utdn., Budapest, str. 133.150.
SZORENYI, László
1999. Paulus Ritter Szent László életrajza, ZK str. 3.—4., 416.—448.
TURKAIJ, Jasna
2004. Starčevićeva misao o nužnosti samostalne Hrvatske, u: Ivan Gabelica (ur.): Starčević.
Znanstveni kolokvij o 180. obljetnici rođenja, Zagreb, str. 29.—42.
VARGA, Gabor
2006. A táj változó természeti képe a Balaton és az Adriai tenger kozčtt, u: Pap, Norbert
(ur.): A Balatontol az Adridig, Pécs, str. 33.—42.
VARGA, Szabolcs:
2003. A horvát bán katonai jogkórének változása a 16. század elsó felében, Tortćnelmi Sze-
mle, XIV, str. 1.-2, 155.—174.
VARGA, Szabolcs
2008. Az 1527. évi horvát-szlavón kettós »királyválasztás« tórténete, Szdzadok, 142, 5, str.
1075.—1134.
VÉGH, Andor
2006.
Horvátország 1945 utáni etnikai térszerkezet-változásai, u: M. Császár, Zsuzsa (ur.):
Horvdtorszdg az Európai Unió kapujdban, Balkán fiizetek, No. 4, PTE TIK FI K-
MBIK, str. 42.—56.
ZSOLDOS, Attila
2001. Egész Szlavónia bánja, u: Neumann, Tibor (ur.): Tanulmányok a kózépkorról (Anale-
cta Medievalia I), Budapest — Piliscsaba, str. 270.—281.
Disertacije, rukopisi:
BENE, Sandor
2009. Illíria, vagy amit akartok. Délszláv identitás a 18. század elején. U: Identitás és kul-
türa a tórók hódoltságban, znanstvena konferencija, Esztergom, 18—20. rujna 2008.
Acs, P4l (ur.) (pred objavljivanjem);
KARBIĆ, Damir
2000. The Šubići of Bribir. A Case Study ofa Croatian Medieval Kindred, PhD Dissertation,
Central European University, Budapest.
KATUS, László
1960. A horvdt kérdés a kapitalizmus kordban, doktorska disertacija, rukopis. Budapest.
PALFFY, Géza
2008. Szent lstván birodalma a Habsburgok kozćp—europai dllamdban. A Magyar Kirdlysdg és
a Habsburg Monarchia a 16. szdzadban, akademska doktorska disertacija, Budapest
POLÁNYI, Imre
1984. Szlovdk-szlowikiai magyarsdgkép, rukopis, Pćcs.
VARGA, Szabolcs
2008. Szlavdnia berendezkedćse a kć6 kozćpkor és kora tijkor hatdrdn (1490-1540), PhD
disertacija, Pćcs.
Zahvala
Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli da ova knjiga ugleda svjetlo dana.
Zahvaljujem se svim sponzorima izdanja i osobama koji su mi pomogli pri pronalaženju

sponzora.
Također sam zahvalan uredniku knjige i svima koji su mi pomogli naći nakladnika u
Hrvatskoj.
Posebno se zahvaljujem prevoditeljima i jezičnim lektorima izdanja.
Velika hvala recenzentima hrvatskog izdanja na dragocjenim savjetima i sugestijama.

Na kraju veoma sam zahvalan svima koji su sudjelovali u pripremanju rukopisa za tisak
i mojim stalnim i vanjskim suradnicama u Mađarskom institutu koje su žrtvovale svoje
slobodno vrijeme da bi mi pomogle, ali i suradnicima Naklade Durieux koji su uistinu
učinili sve da ovaj projekt uspije.
Bilješka o autoru
Dinko Šokčević, hrvatski povjesničar i kroatist iz Mađarske, rodio se u Baji 1960. godi-
ne. U mađarskim dokumentima se zove Sakcsevits Dénes.
Škole je završio u Budimpešti. Studirao je u ondašnjoj SFRJ od 1978. u Novom
Sadu jugoslavenske jezike i književnosti, a od 1981. godine u Zagrebu povijest umjet-
nosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je u Zagrebu 1987. godine.
1990. se zaposlio kao novinar u tjedniku mađarskih Hrvata, ondašnjim Narod-
nim novinama. Iste godine je počeo raditi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta »Janus
Pannonius« u Pečuhu. Prvo je predavao povijest Balkana u okviru Odsjeka za povijest
kao gost-predavač. Iduće godine je stekao status asistenta na katedri za hrvatski jezik i
knjževnost, od 2001. je sveučilišni docent, od 2008. do 2014. pročelnik Odsjeka za kro-
atistiku. Od 2013. je viši znanstveni suradnik Instituta za povijest Mađarske akademije
znanosti u Budimpešti. Suradnik je Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj i vanjski
suradnik Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Na Sveučilištu u Pečuhu je 1999. godine doktorirao iz povijesnih znanosti na temu
Slika Mađara kod Hrvata u razdoblju od 1861. i 1918. godine. Djela piše na hrvatskom
i mađarskom jeziku. Tematski se bavi bunjevačkim Hrvatima u Bačkoj i rodnom mu
gradu Baji te hrvatsko-mađarskim odnosima u 19. i 20. stoljeću.
Već od početka 1990-ih u Pečuhu aktivno se uključio i u organizaciju mađarsko-hr-
vatskih kulturnih i znanstvenih veza. Bavi se i umjetničkim prevođenjem, prvenstveno
prijevodom pjesama.
Od 1. siječnja 2014. je ravnatelj Mađarskog instituta u Zagrebu.
Kazalo imena
Acha, ostrogonski nadbiskup 76 Andrija (Endre) II. (1.), ug.-hrv. kralj 65, 68, 77,
Ács, Pál 182 79—82, 84, 86-88, 90, 591
Aćimović, Milan 428 Andrija (Endre) III. (11.), ug.-hrv. kralj 80, 87, 89,
Adamček, Josip 107, 150, 152, 191 9]
Adamović, obitelj 582 Andrija, knez, brat Ludovika Velikog 94
Ady, Endre, mađarski pjesnik 342 Andrija, prior 59
Adžić, Blagoje, general JNA 543 Anonymus, notar kralja Bele 48, 61
Aehrenthal, Alois, barun, ministar vanjskih poslova Antalić, Ivan 191
340 Antić, Ljubomir 520
Agoston, Gabor 102, 131, 172 Antolčić, obitelj 136
Agron, ilirski kralj 14-15 Antoljak, Stjepan 63, 89
Akmadža, Miroslav 475, 478, 516 Antoljak, Stjepan 64, 89
Akrap, Anđelko 506—507 Antonescu, lon, rumunjski diktator 409
Alapić (Alapy), obitelj 136, 139 Antunović, Ivan, pomoćni biskup kalački 585
Alapić, Gašpar (Alapy Gáspár), podban 153 Anžuvinci (Anjou), dinastija 65, 67, 69, 80-82, 84—
Alben, obitelj 86 85, 87, 89—92, 104, 106, 111, 124, 591—592
Albert Habsburški, ug.—hrv. kralj 114 Apijan (Appianos) 14
Aleksandar III., papa 67—68 Apor, Gábor 375
Aleksandar Veliki, makedonski kralj 135, 215 Appendini, Fanjo Marija 212
Aleksandar, Karađorđević, kralj 354, 366, 370-371, Apponyi, Gyórgy, grof 239, 243, 245
377, 380, 383—385, 388—389, 391, 393, 400, Aquaviva, Claudio, general isusovackog reda 233
541, 596 Arafat, Jasser 521
Aleksije Komnen, bizantski car 62 Arató, Endre 209, 222, 226
Alexander, Harold, general 452 Arday, Lajos 344, 368, 431, 500
Alfoldi, Géza 16 Árpád, voda Madara 48
Alija, budimski paša 144 Arpadovici (Árpád-ház), dinastija 3, 53—56, 59—61,
Almoš (Almos, Almo), Arpadović, knez, hr. kralj 64—65, 67, 69, 73—75, 78-82, 85-86, 98,
61—62, 590 110, 549, 580, 590
Alogobotur, bugarski vojskovoda 49 Arsenije, metropolit 474
Ambrózy, Lajos, grof 359 Artuković, Andrija 415
Amiko, normanski knez 55 Artuković, Matija 314
Amruš, Milan 312 Ashdown, Paddy 553—554
Amstadt, Jakob 160 Asquit, Herbert 363—364
Anastazije, sveti 17 Auersperg, Andreas, kapetan karlovacki 154
Ančić, Mladen 40, 59, 78, 480
Andrássy, Gyula ml., grof 356, 359
Andrássy, Gyula st., grof madarski premijer, mi- B. Szabó János 128
nistar vanjskih poslova Austro-Ugarske 262, Babic, Ivo 73, 75
282—285, 289, 294, 311, Babić, Josip 221, 224
Andreis, Pavao 73 Babić, Ljubo 342
Andrić, Stanko 80, 202 Babić, Mijo 416
Andrija (Endre) I, ugarski kralj 77 Babić, Milan 538—539
Babonega, knez (Babonic) 87 Báthory, obitelj

Babonić, Ivan, ban 87, 92 Báthory, Sofija (Zsófia) 174
Babonić, obitelj 86-87, 91-92, 591 Batthyán, Tivadar 326
Babonić, Otto 87 Batthyány, Ádám II., ban 178, 181, 186
Babonić, Radoslav 87 Batthyány, Ferenc (Franjo) IL., hrvatsko-slavonsko—
Babonić, Radoslav, II. 87 dalmatinski ban 120, 126
Babonić, Stjepan I. 87 Batthyány, Karlo 189
Babonić, Stjepan II. 87 Batthyány, Kázmér 262
Babonić, Stjepan III., slavonski ban 87, 92 Batthyány, Kristóf 127
Bach, Alexander von 265—266, 268 Batthyány, Lajos, grof, madarski premijer 249, 258,
Bach, Ivan 186 260, 328-329
Baden (Badenski), Ludwig von, vojskovoda 177— Batthyány, obitelj 139—140, 160, 194, 377, 580
178 Batu-kan, mongolski voda 70—71
Bajan, avarski kagan 21, 28, 46 Bauer, Antun, nadbiskup zagrebački 392
Bajza, József 342, 348, 350—51, 352—358, 376, Bazilije I., bizantski car 29, 34, 36, 38-39, 44
385, 393—394
Bazilije II., bizantski car 52-53, 109, 589—590
Bakač (Bakács)-Erdódy, obitelj; vidi: Erdódy, obi- Bebek, Detrik, ban 86
telj
Bebek, Emerik 111
Bakač, Toma (Bakócz Tamás), zagrebački biskup,
Bebek, Filip 70
zatim ostrogonski nadbiskup 84
Bedeković, Franjo (Bedekovich Ferenc) 204, 207
Bakaric, Vladimir 473, 482, 491—492, 513, 515
Bedeković, Koloman (Bedekovich Kálmán), hrvat-
Baker, James 544
ski ban 287, 294—295
Baković, Ante 474
Bedeković, obitelj 136, 377, 582
Bakukić, Vjekoslav 235
Beér, János 259
Balassa, Ferenc (Franjo), hrvatski ban 201
Bekavac, Ivan 556
Balázs, Janos 236
Bela I., ugarski kralj 55
Balfour, Arthur James, britanski ministar vanjskih
poslova 364, 369 Bela II. (1.) Slijepi, ug.—hrv. kralj 65, 67, 86, 110,
Balfour, Niel 403 591
Bela III. (IL), ug.—hrv. kralj 49, 67—68, 70, 78—79,
Ban, Matija 299
88, 90, 110, 591
Banac, Ivo 7, 216, 235, 299, 360, 364, 375, 396,
407, 454, 456, 461, 482, 486, 515 Bela IV. (IIL), ug.-hrv. kralj 65, 67, 70-71, 74,
Bandić, Milan 575, 601 79-80, 82—86, 88—90, 104, 591
Bánffy, Dezsó 292, 333 Bela, herceg, sin Bele TV. 80
Bánffy, Janos 128 Belcredi, Richard 282
Bánffy (Banfi), obitelj 144 Bellamy, Patrick 521
Barabás, Samu 137 Bellarmino, Robert 170
Barada, Miho 54, 58 Belostenec, Ivan 234
Bárdossy, László 408—409, 414 Beloš, ban 88
Barics, Ernó (Ernest Baric) 237 Belošević, Josip 38
Barić, Nikica 540, 567 Beljo, Ante 435, 454
Bariska, Istvan 141, 144 Bem, József (Jozef Bem), general 262
Barroso, Josć Manuel 574 Bembo, Marco, knez 94
Barta, Gábor 129—130 Benac, Alojzije 13-14
Barta, István 247 Benda, Kálmán 209
Barta, János ml. 186, 191 Bene, Sándor 4, 135, 138—141, 167, 173, 182, 208,
Barthou, Louis, francuski ministar vanjskih poslova 218
388 Beneš, Eduard 368—369, 461
Bartók, László, konzul 409—410, 420 Benigar, Aleksa 444—445, 475
Basta, Milan, general 451 Benzon, Branko 412
Bastian (Baštijan), Mate 301 Bercsényi, Miklós 186
Batbaian, sin bugarskog kagana Kuvrata 28 Berislavić, obitelj 136
Kazalo imena 653
Berislavić, Petar (Beriszló Péter), hrvatski ban 75, Braslav (Braclav), slavenski (panonski) knez 36, 49,
119-120 77
Berlász, Jenó 218 Bratulić, Josip 4, 113, 296
Bernics, Ferenc 344 Breier, Louis S. 477
Bertoša, Miroslav 113, 195 Brezovački, Tituš 205
Bertoša, Slaven 156 Brežnjev, Leonid 514, 522
Bertrand, general 213 Briglević, Josip 274
Bethlen, Gábor, erdeljski knez 172, 174 Brilej, Jože 498
Bethlen, István, grof, mađarski premijer 414 Brkić, Dušan 489
Bethlen, Nikola (Miklós) 173 Brkljačić, Karlo 395
Beuc, Ivan 78 Brodarić, Stjepan, srijemski biskup 119, 181
Beust, Friedrich 282 Broszat, Martin 407
Bićanić, Rudolf 374, 398 Brozović, Dalibor 235
Bilandžić, Dušan 315, 362, 434, 464, 471, 482, Buconjié, Paškal 303
489, 502, 511, 513—514, 525, 528 Buczynski, Alexander 198—199
Bing, Albert 540, 566 Bučić, Mihovil 168
Bíró, Ferenc 201 Budak, Mile 402, 406, 408, 415—417, 452
Bíró, László 365, 396—398 Budak, Neven 22, 25, 27-28, 38—39, 45, 47—48,
Blagay, István (Stjepan Blagajski) 123 51, 53-55, 57-59, 61, 64, 301
Blagay, obitelj 141 Budec, župan bribirski 88
Blair, Tony 577—578 Budiša, Dražen 513—514, 540, 546, 566—567, 571,
Blažeković, Benedikt 168 600
Blažeković, Milan 409 Budor, obitelj 136-137
Blažević, Jakov Budrović, Nikola 212
Blažević, Jakov 477 Bukovački, Franjo 173
Blažević, Zrinka 4, 216, 218 Bulat, Rade 566
Boban, Ljubo 9, 386, 410 Bulatović, Radomir 457
Bušić, Bruno 520
Boban, Mate 554, 559
Bocskai, István, erdeljski knez 172, 174
Bodin, kralj Zete 97 Caraffa, Ferdinand Carl, general 182
Bod6, Sándor 161 Carillo, Alfonso 233
Bogdanić, Franjo 224 Carlos, Ilich Ramirez Sanchez, zvani Šakal, terorist
Bogdanov, Vaso 262, 325 521
Bogović, Mirko 225, 242, 266, 268, 274, 278, 283, Carrington, Peter, lord 550
337 Castaldo, Giovanni Battista, general 130
Bojničić, obitelj 136 Castro, Fidel 519
Bollók, Janos 48, 61 Cavour, Camillio Benso, grof 365
Bonfini, Antonio 24, 115 Cecelja, Vilim 445
Bonifačić, Antun 520 Celjo-Cega, Fani
Borelli, Frano (Francesco) 271, 298 Celjska, Barbara, kraljica 114
Borján, Gellért 173 Celjski, Herman 114
Borković, Martin, biskup 175 Celjski, obitelj 86, 114
Borna, hrvatski knez 36, 41 Celjski, Ulrik 86, 114
Bornemissza, Pál 130 Cesarec, August 271, 341, 439
Borojević, Svetozar, feldmaršal 347 Chmel, Joseph 124
Bószórményi, László 292 Churchill, Randolf 441
Bottyán, János, general 186 Churchill, Winston 441, 452, 464—466, 491
Bracewell, Catherine W. 156 Ciano, Gian Galeazzo, grof, ministar vanjskih po-
Bračuljević, Lovro 234 slova 399, 413
Branimir, hrvatski knez 39, 45, 516, 589 Ciliga, Ante 412
Branković, Juraj (Đurađ), srpski despot 102 Ciliga, Vera 281
Cipek, Tihomir 392 Dandolo, Vincenzo, guverner 211—212

Clewing, Konrad 250, 298 Daničić, Duro 236
Clissold, Stephen 483 Dante (Alighieri) 1
Cohen, Philip J 385, 390, 403, 422, 429—431, 465 Daud, bosanski sandžak-beg 116
Cornaro, Girolamo, guverner 178 Dávid, András 210, 270
Coronini, Anton 269, 271—272 Dávid, Antal 304—306
Corsellis, John 452 Davidović, Ljubo 381
Crljen, Danijel 416 Deák, Ferenc 219, 272—273, 275, 284—285, 288-
Crnojević (Čarnojević), Arsenije, patrijarh pećki 290, 292—293, 305, 329, 351, 370
196 Decije, rimski car 17
Csányi, László 261 Dedaković, Mile 548
Császár, Ferenc 239—240 Dedijer, Vladimir 437, 448, 450, 463, 483, 493
Császár, Gyórgy 270 Del Ponte, Carla 543
Cseh, Ede 290 Delimanić, Franjo 268
Csengery, Antal 281, 284, 288, 311 Delišimunović, Franjo Krištofor 188
Csengery, Lóránt 281 Delorko, Olinko 1
Csordás, Gábor 229 Demetar, Dimitrije 229
Cuvaj, Slavko 340-341, 351, 354 Demeter, Gábor 365
Cvetković, Dragiša, premijer 399—400, 402-403, Demetrije II., makedonski kralj 14
596 Demetrije, sveti 18
Cvijić, Jovan 390 Dénes, Iván Zoltan 243
Czartoryski, Adam Jerzy, knez 240, 262 Derenčin, Emerik (Derencsényi Imre), hrvatski ban
Czernkovich, Nikola 312 118
Derkos, Ivan 226
Detoni, Ksenija 497
Čak, Matej (Csák Máté) 82 Deželić,Velimir 251
Časlav, srpski vladar 49 Diamant, Gyula 343-344
Čepulo, Dalibor 287, 295 Dimitrijević, Stojan 12
Čerina, Viktor 355 Dimitrov, Georgi 485
Čerina, Vladimir 341 Dinić-Knežević, Dušanka 98
Čičak, Ivan Zvonimir 513-514 Dioklecijan, rimski car 17-18, 38, 50
Čović, Bože 221, 241, 428 Dionizije, hrvatsko-dalmatinski ban 74, 83
Črnja, Zvane 205, 240 Dionizije, tiranin Sirakuze 14
Čubrilović, Vaso 430-431 Diószegi, István 292
Čučić, Vesna 102 Dizdar, Zdravko 431—432, 438, 455, 468
Čulinović, Ferdo 384 Dlugosz, Jan 25, 215
Dobrila, Juraj, biskup 301
Ćiril, sveti 2, 232, 301, 444 Dobronić, Ljelja 83, 85—86, 93
Coralié, Lovorika 72, 94, 195 Dodik, Milorad 561
Ćosić, Stjepan 103 Dolfuss, Engelbert, kancelar 389
Cudomirié, Pribislav, comes 63 Dolmányos, István 335
Čuprilić, Mehmed-paša, veliki vezir 176 Domagoj, hrvatski knez 42-44, 589
Cuprilié, Mustafa—-paša, veliki vezir 177 Domald, Zupan (comes) Sidrage 68, 88
Cuz, Ivan, hrvatsko-dalmatinski ban 94 Dominik, zagrebacki biskup 84
Dominis, Marko Antun (Marco Antonio), biskup
Raba 169
D'Annunzio, Gabriele 373 Donat, zadarski biskup 35
Dabéevié-Kucar, Savka 510—511, 514 Donia, RobertJ. 302
Dabinovié, Ante 27 Dorotić, Andrija 211
Dabo, Mihovil 301 Dózsa, Gyórgy 153
Dalmatin, Antun 167 Dožić, Gavrilo 211
Dandolo, Andrea 77, 90 Dragnić, Ivan 168
Kazalo imena 655
Draskóczy, István 108 Emerik (Imre), knez, sveti 53

Drašković, Branko 496 Engel, P4l 65, 109, 117
Drašković, Ivan (Draskovich János) L, kraljevski Engels, Friedrich 476
tavernik140 Erceg, Ivan 150
Drašković, Ivan (Draskovich János) II., palatin 140 Erdódy (Bakács), Toma (Tamás), hrvatski ban 154,
Drašković, Ivan (Draskovich János) IV., grof 173, 593
177-178 Erdódy, Ivan (János) II., hrvatski ban 202, 204, 206
Drašković, Ivan V. 188 Erdódy, Ivan (János) III., grof 238
Drašković, Janko, grof 226—227, 230, 239, 593 Erdódy, Nikola (Miklós) IIL, hrvatski ban 173,
Drašković, Juraj, nadbiskup kaločki, kraljevski na- 175, 177-178
mjesnik 141—142, 153, 168—169 Erdódy, obitelj 133, 139, 141, 144, 150, 155, 167,
Drašković, Nikola (Draskovich Miklós), iudex cu- 171, 192, 194, 377, 580
rige, državni sudac 141, 180, 185 Erdódy, Petar (Pćter) IT., hrvatski ban 167
Drašković, obitelj 136, 139, 141, 144, 150, 171, Erdódy, Šimun (Simon), zagrebački biskup 127-
194, 377 128, 168
Drašković, Vuk 535—536 Ernuszt, Zsigmond 108
Držić, Marin 97 Esterh4zy, Imre (Emerik), grof, zagrebački biskup,
Držislav, Stjepan, hrvatski kralj 46, 52, 589—590 kasnije ostrogonski nadbiskup 188-189
Dučić, Jovan 337, 392, 403 Esterházy, Móric 332
Dudić, obitelj 136 Esterházy, Pál, palatin 175
Dugački, Zvonimir 10 Eugen Savojski, vojskovoda 178, 186
Dugović, Tit, vitez Janka Hunyadija 115 Evans, Arthur 364
Duh, prvi biskup zagrebački 76
Dujam (Domnius), sveti, biskup Salone 17, 50
Dukić, Davor 119 Fabijan, bački nadbiskup 76
Dünnewald, Hans, general 177 Fancika (Francika), kapelan 76
Dušan, srpski car 93, 99, 390, 400 Farkas, Vladimir 496
Dvornik, Franc 29 Fejćr, Georgius (Gyórgy) 238
Dvorniković, obitelj 136 Fejérváry, Géza 333
Dyggve, Einar 17 Fejtó, Ferenc 368, 550
Felczak, Waclaw 263
Felicija, normanska princeza, supruga kralja Kolo-
Dilas, Milovan 412, 435—437, 454, 463, 482—483, mana 62
485, 490—491, 510, 524 Felicijan, ostrogonski nadbiskup 65, 76-77
Dodan, Sime 513—514 Feliks, sveti 17
Đujić, Momčilo 432-433 Fćnyes, Elek 344
Fenyvesi, László 115, 161
Džaja, Srećko 164, 436, 440, 448—449 Ferdinand I. Habsburški 120, 123—134, 139, 141,
143—145, 151, 160—161, 169, 171, 180, 188,
Džajhani, arapski putopisac 49
219, 592
Ferdinand III. Habsburški, ug.-hrv. kralj 161, 593
E. Fehér, Pál 4987 Ferdinand V. Habsburški, ug.-hrv. kralj 257
Eden, Anthony, britanski ministar vanjskih poslova Ferdinand Tirolski, nadvojvoda, sin Ferdinanda I.
450 144
Eggenberg, Ruprecht von, general 154 Ferenc, Mitja 453, 459
Einstein, Albert 385 Ferhad, bosanski sandžak-beg 133, 146
Ekmečić, Milorad 263 Ferluga, Jadran 33-34
EI Husseini, Amin 449 Fermendžin, Euzebije (Eusebius) 165
El Idrisi 1 Filipović-Majstorović, Miroslav 444
Elegović, Ivo 384 Fine, John 110
Ember, Gyózó 200 Finkelkraut, Alain 550
Emerik (Imre), ug.—hrv. kralj 68, 70, 79 Fleck, Hans-Georg 392
Fodor, Pál 131 Friedjung, Heinrich 335, 340

Fodróczy, obitelj 136 Fugedi, Erik 118
Follain, John 521
Folnegović, Fran 323
Gaćeša, Nikola 472
Font, Márta 64, 90
Forčić, obitelj 136 Gaj, Ivan, ljekarnik i otac Ljudevita 13
Foretić, Vinko 96, 98, 100, 102, 206 Gaj, Ljudevit 4, 25, 214-215, 218—219, 224-229,
231, 234—236, 239—245, 247—249, 251, 254-.
Formin, zadarski biskup 50
255, 266, 271, 275, 360, 593
Fouchć, Joseph 213
Galántai, József 347
Fraknći, Vilmos 127
Galbraith, Peter 566, 577
Francetić, Jure 416
Ganza-Aras, Tereza 326—327
Frank, Ivo 353, 359, 388
Garašanin, Ilija 241, 283, 296, 390
Frank, Josip 310, 322-324, 326, 337—339, 348,
Garde, Paul 527
386—388, 407
Frankopan (Frankapan, Frangepán), obitelj 68, 71,
Gašparac, Juraj 336
Gavran, Ignacije 164
88—90, 92, 105, 106, 109, 114-115, 123,
136, 139, 141, 144, 149—151, 156, 171, 174— Gazi Husref, bosanski sandžak-beg 120, 163
175, 185, 193, 234, 591 Gaži, Franjo 466, 473
Frankopan, Bartol 89 Geiger, Vladimir 455, 459
Frankopan, Bartol II. 90 Gejza (Géza) I., ugarski kralj 55, 590
Frankopan, Bernardin 119 Gelcich, Josip 100
Frankopan, Dujam (Domnius) 89 Gelo, Jakov 195, 321
Frankopan, Fran Krsto (Frangepán Ferenc Kristóf) Gentij, ilirski kralj 15
173-174,
185, 282, 593 Geréb, László 55
Frankopan, Franjo, kalački nadbiskup 129 Geréb, Matijaš (Mátyás) , ban 117
Frankopan, Ivan 114-115 Gergely, András 246
Frankopan, Ivan II., comes 90 Germogen, patrijarh 425
Frankopan, Ivan Slunjski (Frangepán János) 128 Geró, Ernó 494—497
Frankopan, Katarina 173-174 Gertruda, kraljica, supruga Andrije II. (1.) 113
Frankopan, Krsto, hrvatski ban 83, 119—120, 127— Gimbutas, Marija 20
12 Gisingovci (Kószegi), obitelj 86-87, 92, 591
Frankopan, Martin 118 Gjalski, Ksaver Šandor (Ljubomil Babić) 337, 342
Frankopan, Matija 120 Gladstone, Wiliam Ewart 291
Frankopan, Miroslav, comes 90 Glatz, Ferenc 206
Frankopan, Nikola (Miklós), hrvatski ban 114 Glavač, Hrvoje 528
Frankopan, Vid (Guido) 89 Gligorijević, Branislav 391
Frankopan, Vid III., comes 90 Gojčo, ban 54
Frankopan, Vuk Brinjski (Frangep4n Farkas) 145 Gojslav, hrvatski kralj 52-53, 590
Frankopan, Vuk Krsto (Frangepán Farkas Kristóf) Goldstein, Ivo 18-21, 33, 36, 38, 40, 45, 47, 50,
148, 161 56—57, 77, 85, 347, 372, 382, 387, 392, 394,
Franjo I. Habsburški, austrijski car i ug.—hrv. kralj 402, 406, 408, 415, 418—423, 433, 438, 458,
207, 210, 222 466, 468, 479, 486, 488, 502, 504, 508—509,
Franjo Ferdinand, prestolonasljednik 302, 338, 430 511, 516, 519—520, 539, 541, 545, 547, 560,
Franjo Josip I., austrijski car i ug.—hrv. kralj 262, 562, 567, 569, 573
266—268, 271—272, 281—283, 285-287, 290, Goldstein, Slavko 343, 456
296—297, 306, 308—309, 319, 322—323, 332, Golub, Ivan 170
335, 349 Gómbós, Gyula, madarski premijer 387
Freiberger, Shalom 445 Gorbačov, Mihail Sergejevič 544, 546, 550, 556
Fridrik III. Habsburški, njemačko-rimski car 90, Górgei, Artur (Górgey Arthur), general 261
100, 116-117 Gorjanović Kramberger, Dragutin 13
Fried, Ilona 290 Gorjanski, Nikola, palatin 104, 108-109
Fried, Istvan 259 Gošnjak, Ivan, general 541
Kazalo imena 657
Gotovac, Vlado 512—514, 527 Halilović, Sefer, general 553, 559

Gotovina, Ante, general 539, 564, 566, 573, 576— Haller, Ferenc (Franjo), grof, hrvatski ban 242—243
578, 601 Hanák, Péter 340, 347
Gottschalk, redovnik benediktinac 42 Handžić, Adem 163
Grabovac, Filip 218 Hartmann, Florence 543
Grabovac, Julije 206 Hatežević, obitelj 136
Grafenauer, Bogo 20, 29, 31, 49, 142 Haulik, Juraj, zagrebački biskup, zatim nadbiskup
Grahek-Ravancié, Martina 451—453 230, 238, 243, 271, 277, 280, 344
Graovec, Igor 392 Hauptmann, Ljubo 28, 58
Gregorijanec, obitelj 141 Hausner, Gábor 139, 141, 167
Gregurić, Ilija 152 Havass, Rezsó 342, 348
Grey, Edward 363-364, 366 Haynau, Julius Jacob von 262
Grgin, Borislav 117 Hebrang, Andrija 471, 473, 486
Grgur VII, papa 55—56, 590 Heckenast, Gusztáv 200
Grgur (Bicskei Gergely), nadbiskup 91 Heeren, Viktor von, veleposlanik 391
Grgur Ninski, biskup 48, 50, 589 Hegedüs, András, premijer 497
Grijak, Zoran 303, 349, 358 Hegyi, Klára 161, 163
Grmek, Mirko D. G. 449 Heka, László (Ladislav Heka) 280, 289, 291
Grol, Milan 465, 467 Henning, Ursula 152
Gross, Mirjana 2, 6, 149—150, 160, 191, 198—199, Henrik Gisingovac (Kószegi Henrik) 87
266—267, 269, 277—278, 280, 282—283, 296, Heraklije bizántski car 21, 29-30, 33, 37, 51
311, 317, 319, 326, 338, 344—345 Herberstein, Johann Joseph Graf von, general 175,
Gržanić, Josip 313 178
Gubec, Ambroz (Matija) 151—153 Herczegh, Ferenc 342—343
Guldescu, Stanko 124, 126, 138 Herder, Johann Gottfried von 221, 224-225
Gumplowicz, Ludwig 26—27 Herenčić, Ivo 416
Gundulić, Ivan 4, 96, 101, 170, 216, 219, 235, 360 Hermanfi, László, vicepalatin 104,
Gunjača, Stjepan 56 Hermann, Róbert 261
Gusić, Pavao, comes 63 Heydrich, Reinhard 578
Gutkeled, Joakim (Joakim Pektar) 89 Himmler, Heinrich 449
Gutkeled, obitelj 86-87 Hitler, Adolf 391, 400, 402—404, 406, 408—409,
412—413, 415, 423—424, 429—430, 433, 437,
Gyórtfy, Gyórgy 28, 77—79
448, 482, 554
Gyurikovics, Gyórgy 61
Hocher, Johann Paul, kancelar 174
Hodge, Carole 544, 549
H. Balázs, Éva 118, 200 Hodža, Enver 442, 485
Habsburgovci, dinastija 3-4, 92, 107, 113-114, Hohenlohe, Julius Wolfgang Graf von, general 172
117-118, 121, 123-128, 130, 132, 134, 140— Hohenwart, Karl, austrijski premijer 294
142, 144, 149, 151, 155—157, 159—162, 167, Hojč, Samuel (Domoljub Horvatović) 225
169, 171-176, 178—181, 183-185, 187—191, Holjevac, Željko 143, 162
193, 196—198, 201, 205, 208, 210, 214, 218, Hóman Balint 77, 80
249, 256, 264, 271, 276, 278, 282, 286, 289, Horbec, Ivana 193
302, 319, 332, 351—352, 356, 580, 593 Horoathos, iranski vladar 27-28
Háda, Béla 292 Horstenau, Edmung Glaise von, general 412—413,
Hadrijan VI., papa 119 437
Hadrovics, László 159, 221, 227, 236 Horthy, Miklós, admiral, guverner 371, 388
Hadžić, Hakija 447 Horvat od Litve, Damjan (Litvai Horvát Damjan),
Hadžihasanović, Muhamed 447 ban 136
Hajdarhodžić, Hamdija 330 Horvat Stančić, Marko (Horvath Márk) 142, 144
Hajdü, Lajos 200 Horvat, Aleksandar 359
Hajdu, Zoltán 181, 194 Horvat, Ivan (Ivaniš) (Horvati Janos), mačvanski
Hajnóczy, József 208—210 ban 109
Horvat, Josip 230, 240, 242, 271—272, 325-326, Ivić, Aleksa 222
330, 341 Ivić, Pavle 231
Horvat, Pavao (Horváti Pál), zagrebački biskup 85, Izabela, ugarska kraljica 129—130
108 Izetbegović, Alija 553, 555-557
Horvat, Rudolf 326
Horváth (Stančić), obitelj 142
Horvath, István 63, 242 Jagelović, Ana, kraljica i supruga Ferdinanda 1. 126
Horváth, Mihály 129, 242, 248 Jagelovići, dinastija 118—119, 123, 126-127, 131,
Horvatin, Kamilo 341 138, 141-142
Hory, Ladislaus 407 Jagić, Vatroslav 26

Hoško, Franjo Emanuel 170, 209 Jambrešić, Andrija 25, 234
Hottl, Walter 437 Janeković-R&mer, Zdenka 98
Hrabovszky, János, general 258 Janković, Julije, grof 268
Hruščov, Nikita 492, 494, 498, 502 Janković, obitelj (grofovi) 190, 377
Hrvatinić, Hrvoje Vukčić 111-112 Janković, Stojan 178
Hrvatinić, obitelj 111 Jareb, Mario 386, 388—389, 407—408, 520
Hudelist, Darko554 Jászay, Magda 90, 94, 187

Hunyadi, Janos (Janko Hunjadi) 100-101, 114— Jászay, P4l 125
115, 117, 136 Jászi, Oszkár 350—354, 356, 358
Hunyadi, Ladislav (László) 86, 136, 270 Jászi, Viktor 288
Hurd, Douglas 549 Jauk-Pinhak, Milka 136, 287
Husein-paša 177 Jelačić, Josip (Jellasich) hrvatski ban 243, 248—250,
252, 254, 256—263, 265—266, 268, 271—272,
274, 280, 282, 287, 298, 313, 322, 327—330,
Ibn Rusta 39 475, 583, 594
Ibrahim, veliki vezir 144 Jelavich, Barbara 373—374, 481
Ilirik, Matija Vlacié (Matthias Flaccus Illyricus) 167 Jelena (Ilona) Lijepa (Arpadović), hrvatska kraljica
Ilocki (Ujlaki), obitelj 117 55—56, 60, 590
Irinej, biskup 18 Jelena, kneginja, kćer srpskog cara Dušana 93
Istvánffy, Nikola (Miklós) 141 Jelena, kraljica, supruga kralja Krešimira III. 47, 52
Istvánfy, obitelj 141 Jelenić, Julijan 165
Ivan I. Zapolja, ugarski kralj 123, 125—129, 132, Jelić, Branimir 499, 520
141, 593 Jelić, Ivan 435, 440
Ivan II. Žigmund Zapolja, ugarski kralj 129—131 Jelić-Burić, Fikreta 408, 420, 424, 433, 435, 440
Ivan (Jan) III. Sobieski, poljski kralj 170, 176, 178 Jerković, Marko 477
Ivan IV., papa 38 Jeronim, sveti 17
Ivan VIII., papa 45, 589 Jodl, Alfred, general pukovnik 408
Ivan X., papa 46—47 Jókai, Mór 129, 157, 192
Ivan XIIL, papa 515 Jonke, Ljudevit 233, 513
Ivan Česmički (Janus Pannonius) 116, 119 Jo6, Janos 219, 243
Ivan Đakon (Johannes Diaconus), mletački kroni- Josif, metropolit skopljanski 430
čar 44-45 Josip I. 197
Ivan Habsburški, nadvojvoda 227, 259 Josip IL Habsburško-Lotarinški, ug.-hr. kralj,
Ivan Kapistran, sveti (Kapisztrán, Szent János) 115, njem.—rimski car 175, 187, 194-195, 198,
209, 584 200—201, 205—207
Ivan od Paližne, prior vranski 109 Josipović (Josipovich), Géza, ministar 305, 311
Ivan Pavao II. (Sveti), papa 1, 599 Josipovié, Daniel Antun (Josipovich Dániel Antal),
Ivana, napuljska kraljica 94 turopoljski comes 238, 250—252, 257, 263
Ivanišević, Goran 563 Josipović, Ivo, predsjednik 575, 601
Ivanović, Franjo, veliki župan 182 Jovanović, Jovan 364, 369
Ivanović, Susana 208 Jovanović, Rajko 382
Ivetić, Velimir 479 Jovanović, Vladimir 390
Kazalo imena 659
Jović, Borisav 545, 555 Karlo II. (Karlo Drački) Anžuvinac, ug.—hrv. kralj
Jožefić, Franjo, biskup senjski 101, 120, 128 81, 85, 89, 108—109, 124, 331, 591—592
Juhász, J6zsef7, 383, 440, 481, 483—484, 487, 491, Karlo II. Anzuvinac, napuljski kralj 87, 89
531, 549, 559, 567 Karlo III. (VI.) Habsburški, njem.—rimski car i ug.—
Jukić, Ivan Frano 301 hrv. kralj 188—189, 191, 193, 197, 582
Jukić, Luka 341 Karlo IV. Habsburški, austrijski car i ug.-hrv. kralj
Junot, Jean-Andoche, maršal 213 286, 346, 349, 356—359, 368, 371
Jurić, Ivan 28 Karlo V. Habsburški, njem.—rimski car i španjolski
kralj 131-133, 144
Jurišić, Nikola (Jurisich Miklós) 123, 141, 144—
Karlo Debeli, franački car 45
145, 580, 593
Karlo Habsburški, nadvojvoda austrijski 146-147
Jurković, Ivan 143—144
Karlo Martel Anžuvinac, herceg i pretendent, sin
Justin I., bizantski car 20
Karla Dračkog 89
Justin II., bizantski car 33
Karlo Veliki, franački car 29, 31, 35, 38-40, 47,
Justinijan I., bizantski car 18—20, 33, 50, 73
113, 589 '
Karloman, istočnofranački kralj 44
Kačić, Hrvoje 543 Karlović, Ivan (Korbáviai Janos), ban 120, 123,
Kačić, Juraj, comes 63 125, 128
Kačić, obitelj 89, 90 Károlyi, Mihály 353
Kačić-Miošić, Andrija 218—219 Károlyi, Sándor 187, 191
Kadan-kan, mongolski vojskovođa 70-71, 591 Kasche, Siegfried 413, 449
Kadar, Janos 354, 480, 494, 497—498, 500, 502 Kaser, Karl 158
Kastelánffy (Kaštelanović), obitelj 141
Kadijević, Veljko, general 541—543, 546, 549
Kašić, Bartol 170, 217, 233
Kalán, pečuški biskup 68
Katalinić, Kazimir 409, 412, 459
K4ldy Nagy, Gyula 163
Katančić, Matija Petar 25, 202, 208—209, 219,
Kallay, Bćni (Benjamin), guverner Bosne i Herce-
234-235
govine 302
Katarina II. Velika, ruska carica 201
Kalogjera, Dražen 569
Katičić, Radoslav 25-27, 216, 235
Kalti, Mark 54
Katié, Lovre 33, 52
Kamberović, Husnija 492
Katona, Tamás 71
Kamenar, Đuro 309, 312
Katus, László 64, 104, 191, 259, 267—268, 272—
Kampus, Ivan 83-84, 142, 153 274, 276—277, 281, 288, 292, 304—305, 308,
Kanižaj, Ivan (Kanizsai Jánosi), ostrogonski nadbis- 310—311, 316—320, 340
kup 111, 592 Katzianer, Hans (Ivan Kacijaner) 128, 133, 145
Kara Mustafa, veliki vezir 176 Keglević, obitelj 136, 139, 141, 144, 160
Karácsonyi, János 63, 77 Keglević, Šimun 66
Karadžić, Radovan 554, 567 Kempen, Johann, šef policije 266
Karadžić, Vuk Stefanović 220—222, 231, 233-237, Kerecsényi, Laszlo, kapetan Gyule 143
279, 296—297, 299, 390 Keresztesi, Jozsef 204
Karađorđević, Pavle, regent i knez 8, 390, 394—395, Kerin, Veličko 388
399—400, 403 Kézai, Simon 48, 61
Karakala (Caracalla), rimski car 16 Khuen-Héderváry, Károly (Dragutin), grof, hrvat-
Karaman, Igor 83-84, 153, 194, 206, 296, 316— ski ban, kasnije ug. premijer 237, 290, 292,
317, 319—320, 345 305, 307—308, 312—314, 321—325, 330, 333,
Karapandzich, Borivoje M. 453 340—341, 377, 595
Karbic, Damir 71, 88—89, 91, 93, 178 Khuen-Héderváry, obitelj 237
Karbić, Marija 120, 134, 136, 152 Király, Béla 493
Kardelj, Edvard 412, 437—438, 455, 457, 482, 485, Kisić-Kolanović, Nada 413
490, 513, 515, 518, 598 Kiss Gy., Csaba 102, 136, 229, 287, 320, 556
Karlo I. (Karlo Robert) Anžuvinac, ug.-hrv. kralj Kiss, József 495
75, 87, 89-93, 104—105, 110, 124, 591 Kiss, Lajos 77
Kitaibel, Pál 13 Košćak, Vladimir 257

Klaić, Miho 300 Košutić, Augustin 450, 473
Klaić, Nada 30-31, 34, 37—39, 41—42, 44-52, 54, Kotromanić, dinastija 89, 109
56, 59—61, 65, 68, 71—77, 81-84, 87, 89-90, Kotromanić, Elizabeta, ug.—hrv. kraljica 111, 591
92—94, 104, 106, 109, 111, 113, 127-128, Kotromanić, Stjepan I., bosanski ban 89
139, 152, 185 Kotromanić, Stjepan II., bosanski ban 91, 99, 108,
Klaić, Vjekoslav 40, 43, 48, 50-51, 58, 71, 88—89, 110—111
104, 109, 124, 136, 141 Kotromanić, Stjepan Tomašević, bosanski kralj 115
Klaniczay, Tibor 171 Kovacs, Endre 262
Klemenčić, Mladen 430 Kovacs, Janos 10
Klement VII., papa 168, 217 Kovacs, Tamás 481
Klement X., papa 170 Kovačević, Desanka 111
Knezić, Karlo (Knézich Károly) 263 Kovačević, Toma, kanonik zagrebački 189
Kniezsa, István 77 Kovačić, Ivan Goran 439
Kobolka, István 10 Kožičić Benja, Šimun 119
Kocel, slavenski knez 35-36 Krajačić, Nikola 170
Kocsis, Károly 302 Kralj, Josip 209
. Kočović, Bogoljub 427, 456—460 Krasić, Stjepan 168, 233
Kókay, Gyórgy 246 Krausz, Tamás 481
Kolar--Dimitrijević, Mira 188, 195, 348, 377, 381, Krek, Janez 349
399, 418, 434, 472 Krekić, Bariša 97
Kollár, Jan 224-227 Krestić, Nikola 259
Kollowrat, Franc Anton von, grof 219, 224, 239, Krestić, Vasilije 269, 293
243, 245 Krešić, Mijo 255
Koloman Arpadović, slavonski herceg i brat Bele IV. Krešimir I., hrvatski kralj 52
70, 79—80, 82, 88 Krešimir II., Mihajlo, hrvatski kralj 52
Koloman I., ug-hrv. kralj 5, 48, 58, 61-67, 70, 73, Krešimir III., hrvatski kralj 52-53, 55, 590
81, 105, 206, 276, 590—591 Krešimir IV., Petar, hrvatski kralj 53-55, 57—58, 62,
Komobol, Mihovil 1 88, 590
Konski, obitelj 141, 151 Kristó, Gyula 49, 53, 64, 77-79, 86, 90, 109, 117
Konstantin Porfirogenet, bizantski car 3, 23, 26, Krišto, Jure 424—426, 443, 445
29—31, 33—34, 36-37, 4144, 46, 48—49, 51, Krivošić, Stjepan 321
54, 76, 88, 96, 109, 279 Krizman, Bogdan 341, 346, 348, 358, 408, 413
Konstantin V., bizantski car 33 Križanić, Juraj 4, 170, 217, 360
Kontler, László 30 Krklec, Gustav 475
Kónyi, Manó 273 Krleža, Miroslav 153, 181, 183, 251, 307, 339,
Konzul, Stjepan 167 341—342, 347, 360, 382, 469—470, 491, 511
Kópeczi, Béla 184 Krnjević, Juraj 411, 520
Kopitar, Jernej (Bartolomeus) 220—222, 224 Kršnjavi, Iso (Izidor) 322, 325
Korošec, Anton 359, 371, 374, 381, 383, 393, 402 Kriicken, Oskar von 308
Korunić, Petar 2, 5, 258, 278 Kruhek, Milan 78-79, 115, 124, 145-146, 149,
Korvin, Ivaniš (Ivan) (Korvin János, Ivanisó), her- 154, 289, 350, 357
ceg 81,117,119,129 Kružić (Krusics), obitelj 141
Kósa, László 320 Kružić, Petar, kapetan senjski 128, 133
Kosača, Stjepan Vukčić 100, 110 Kubinyi, András 108—109, 117—118
Kosáry, Domokos 206, 246 Kukari, Ugrin, comes 63
Kosor, Jaranka 575, 601 Kukuljević-Sakcinski, Ivan 6, 124, 188, 229, 236,
Kossuth, Ferenc 328, 332—333, 335, 338 238, 251, 266, 268—269, 280
Kossuth, Lajos 219, 230, 243, 245—248, 251, 253, Kulenović, Džafer 415, 447
259-260, 262, 267—268, 277, 292, 327—329, Kulenovié, Osman 415, 447
332—333, 352, 383 Kulin, bosanski ban 102, 110
Kostelić, Janica 563 Kulmer, Franjo, barun 239, 254, 259, 262, 271
Kazalo imena 661
Kumulovié, Aleksandar 170 Levaković, Rafael 168, 217, 238

Kuntić, Ljerka 267, 278 Libal, Michael 538
Kuntić-Makvić, Bruna 15 Libényi, János 267
Kurelac, Miroslav 24, 151, 173, 216—217 Ligeti, Dávid 292
Kuripešić, Benedikt 159 Lippay, Gyórgy, ostrogonski nadbiskup 173
Kurjaković, obitelj 91-92 Lisac, Josip 232
Kušević, Aurel 255 Lisinski, Vatroslav 229, 417
Kušević, Josip 223, 226 Liszt, Ferenc 270
Kušević, Milan (Kussevich Emil) 281 Little, Allan 537, 539, 555
Kušlan, Dragojlo, barun 239, 262 Lloyd George, David, premijer 368
Kuvrat, bugarski kagan 28 Lóbl, Marija Sofija, druga supruga Nikole VII.
Kuzma, vespremski biskup 76 Zrinskog 171
Kuzmanić, Ante 236, 298 Loderecker, Petr, redovnik benediktinac 233
Kužatko, Želimir 459 Lókoós, István 167, 202, 342
Kužić, Krešimir 459 Lončar, Budimir 549
Kvaternik, Eugen 267, 277—278, 282, 294, 312, Lončar, Milenko 29
594—595 Lónyay, Menyhćrt, grof, ug. premijer, ministar fi-
Kvaternik, Eugen Dido 387, 415, 426, 443 nancija 285, 311
Kvaternik, Slavko 403, 406, 409, 415, 597 Lopašić, Radoslav 154
Lorković, Mladen, ministar vanjskih poslova 195,
410, 414—415, 449—450
Lacković, Stjepan II. (Lackfi Istv4n), palatin 111 Lovrenovié, Dubravko 111
Lačnićić, Obrad, comes 63 Lovrenović, Ivan 109
Ladić, Zoran 151, 173 Luburić, Vjekoslav Maks 520
Ladislav I. Sveti, ug.—hrv. kralj 52, 55, 57, 60-63, Lučić, Ivan (Johannes Lucius, Lucić) 26, 29, 32, 73,
64, 66, 76—79, 81—82, 218, 590 75,217
Ladislav III., ug.—hrv. kralj 73 Lučić, Ivica 554
Ladislav IV., ug.—hrv. kralj 75, 80, 86, 89 Ludovik I. Veliki Anžuvinac; vidi: Ljudevit I. Veliki
Ladislav V., ug.—hrv. kralj 86, 100, 114 Ludovik II. Jagelović; vii: Ljudevit II.
Ladislav Napuljski Anžuvinac, ug.-hrv. protukralj Ludvig Njemački, franački vladar 44
85, 109, 111, 592 Luj XIV., francuski kralj 172-173, 176, 186
Lajkovics, János 208 Lydall, Harold 505—506, 508, 527
Lambrichs, Louise L. L. 449
Laskaris, Marija, kraljica 71, 83
Ljotić, Dimitrije 391, 400, 427, 429—430, 433
Laszowski, Emilij 104, 251
Ljubicié, Nikola, ministar 541
Latinovié (Latinovics), obitelj 582
Latour, Theodor Baillet von, austrijski ministar rata
Ljubić, Šime 82
Ljudevit I. Veliki Anžuvinac, ug.-hrv.-poljski kralj
256
67, 69-70, 75, 81, 85, 92—95, 98, 104—106,
Laurentius, Tomin sin, sudac Gradeca 85
108, 111, 113, 591
Lazo, Krisztov 492
Ljudevit II. Jagelović, ug.-hrv.—češki kralj 100, 120,
Lenković, Ivan (Hans Lenkovitsch), kapetan senjski
123, 126, 128
145
Ljudevit, slavenski (panonski) knez 35-36, 41, 57
Lenković, Juraj, general 155
Lentulaj, Mirko 262
Leopold I. Habsburški, ug.—hrv. kralj i njem.—rim- Macan, Trpimir 51, 134, 210, 286, 300
ski car 103, 151, 170, 173-178, 181-182, Mackay, Sally 403
186, 191, 196-197, 218, 331, 593 Madean, Fitzroy, pukovnik 441, 464
Leopold II. Habsburški, ug.-hrv. kralj i njem.—rim- MacShane, Dennis 577—578
ski car 204, 207 Macura, Miloš 398
Leskovar, Janko 337 Maček, Vladko (Vladimir) 346, 361, 374—375,
Leslie, Jakob Graf von, general 177 386, 394—395, 399—400, 402—403, 408—411,
Levak, Maurizio 106 426, 438—439, 444, 450—451, 466, 473, 596
Maddison, Angus 134, 315 Marijan, Davor 530, 540, 547, 552, 558, 566
Madijevci (Madius), obitelj 53 Marjanović, Stanislav 208
Madius, Dobronja 53 Marki, S4ndor 86
Madius, Grgur (Gregorius) 53 Marković, Beli, general 385
Madžar, Ljubomir 505 Marković, Franjo 331
Magaš, Branka 300, 426 Marković, Mirko 137
Magovac, Božidar 466, 473 Markus, Tomislav 259, 262, 278
Mahnić, Antun, krčki biskup 339 Markusz, László 549, 558, 567
Majláth, J6zsef, guverner 194 Marmont, Auguste, general 211-213
Majnard, papinski legat 54 Marosy, Ferenc, veleposlanik 414, 432, 439, 445
Majnarić-Pandžić, Nives 13 Martić, Milan 538—539, 547, 564—565, 567
Majoros, Istvan 292, 397 Martin, comes (Karinjani i Lapčani) 63
Makar, Ivan Leopold, barun 584 Martin, poslanik pape Ivana IV. 38
Makar, Ivan, pukovnik 177 Martinac, pop glagoljaš 118
Makk, Ferenc 62, 65 Martinčić, obitelj '
Makkai, Béla 344, 358 Martinović, Ignacije (Ignjat) (Martinovics Ignác)
Makkai, László 61 207—210
Maksay, Ferenc 118 Martinović, obitelj 208
Maksimilijan I. Habsburški, njem.—rimski car 117 Maruša, supruga kneza Branimira 45
Maksimilijan II. Habsburški, njem.—rimski car i Maruzsa, Zoltan 292
ug.—hrv. kralj 141, 153 Marx, Karl 475, 490—491
Malcolm, Noel 109, 164, 196, 437, 440, 447, 453, Masarechi, Pietro 159
465, 474, 481, 554 Masaryk, Tomaš 323
Maleković, Vladimir 9 Máté, Mátyás; vidi: Gubec, Ambroz
Malenić, obitelj 136 Matej Ninoslav, bosanski ban 74
Malez, Mirko 13 Maticka, Marijan 471—472, 489
Malletke, Walter 408 Matić, Igor Phillip 408
Mallin, Ivo 319 Matija I. (Matijaš Korvin) Hunjadi, ug.-hrv. kralj
Malyusz, Elemér 118 4, 81, 84, 86, 90, 100.101, 104, 114—118,
Mamula, Branko 541—542 132, 136, 146, 161, 592
Mamula, Lazar, general 298 Matija II. Habsburški, ug.—hrv. kralj 148
Mamužić, obitelj 582 Matijević, Zlatko 339, 349—350, 357
Mandić, Ante 363, 365—366, 369—37 Matković, Hrvoje 372, 378, 384, 386, 399, 406—
Mandié, Dominik 163, 165 408, 411, 413, 415—417, 419—420, 423, 434,
Mandié, Mijo 585 450—451, 468, 489, 491, 503
Mandić, Nikola 303, 452 Matković, Stjepan 310, 323
Mandić, Živko 208 Matoš, Antun Gustav 249, 251—252, 263, 307, 340
Manin, Marino 194, 347 Mauricije, bizantski car 20-21
Manoschek, Walter 430 Mazzura, Šime 326
Manuel Komnen, bizantski car 68, 78-79, 88, 109 Mažuran, Ive 128, 132, 143, 155, 177-178, 182,
Marcone, Giuseppe Ramiro, apostolski vizitator 447 184, 195
Marczali, Henrik 200 Mažuranić, Antun 235
Maretić, Tomo 237, 416 Mažuranić, Ivan, pjesnik, hrvatski ban 219, 228,
Marević, Jozo 459 235—236, 239, 254—256, 268, 272, 277, 280—
Margareta, sveta (Ugarska) 71 281, 286—287, 293—297, 303—304, 321, 338,
Margetić, Lujo 28, 31, 54, 344, 595
Marija, napuljska kraljica, kćerka Stjepana V. (IV.) Medici, Cosimo 97
Arpadovića 75, 89 Medici, Francesco 97
Marija, ug.—hrv. kraljica, kćerka Ludovika Velikog Mehmed II. Osvajač, osmanski sultan 115, 162-
85, 108—109, 591 163
Marija Terezija, ug.—hrv. kraljica 182, 189, 191— Menčetić, Vladislav 101
197, 200—201, 205, 276, 302, 582, 593 Mendól, Tibor 10
Kazalo imena 663
Merényi, Krisztina 292 Miškatović, Josip 295

Mesaroš, Šandor 362 Mitić, Illija 99, 101
Mesić, Marko 178 Mitterand, Francois 544
Mesić, Stjepan 545, 553, 571, 600 Mladić, Ratko, general 577
Mészáros, Zoltan 473 Moačanin, Fedor 149, 160, 198-199
Mestrovic, Ivan 362, 376, 446—447, 477 Moačanin, Nenad 143, 158—160, 162, 164—165
Metternich, Klemens Wenzel Nepomuk Lothar, Mócsy, András 16
kancelar 219 Móga, János, general 261
Mezey, László 61 Mogaić, Ivan 152
Michelozzi, Michelozzo, firentinski graditelj 101 Moguš, Milan 225, 228, 231, 234, 236
Mićunović, Veljko, veleposlanik 494, 498 Molnár, Antal 165—166, 217
Miechowita, Maciej 215 Moljević, Stevan 428
Mihael I. Rangabe, bizantski car 35 Montecuccoli, Raimondo, general 172
Mihael IV. Paflagonac, bizantski car 53 Montesquieu , Charles-Louis de Secondat 9
Mihailović, Draža 428—430, 432—433, 437, 439, Moravcsik, Gyula 23, 29
441—442, 450 Morosini, Tomasina 87—88
Mihajlo (Boris), bugarski knez 43 Moseley, Philip E. 240
Mihajlo, humski knez 47 Moyses, Stefan 228, 245
Mihajlov, Vanča 387 Mrazovic, Matija 294
Mihalović, Antun, ban 287, 356 Mrnavić, Ivan Tomko 120, 168, 217
Mihanović, Antun 225, 229 Mrnjavčić, obitelj 136
Mijakić, Gabrijel 197 Muhić, Pavao 273
Mijatović, Anđelko 157, 260, 451 Miinnich, Ferenc 494
Mijatović, Cvijetin 481 Murat II., osmanski sultan 114, 592
Mikac (Mikcs) (iz roda Akoša, Akos), slavonski ban Murić, Petar, comes 63
92 Mussolini, Benito 386, 389, 399, 402, 406—409,
Mikalja, Jakov 233 412-413
Mikoczy, Josip (Mikóczy J6zsef) 32 Mutimir (Muncimir), hrvatski knez 45, 46
Mikulić, Branko 527 Mužić, Ivan 27
Mikulić, obitelj 136
Miletić, Antun 448
Miletić, Oktavijan 417 Nádasdy, Béla 358
Miletić, Petko 436 Nadasdy, Ferenc (Franjo) III. 173-174
Milić, Vinko, gradonačelnik Splita 330, 334 Nadasdy, Ferenc (Franjo) V., ban 192—193
Miloradić, Mate Meršić 585 Nádasdy, obitelj 160
Milosavljević, Olivera 392 Nadasdy, Toma (Tamás), palatin 144
Miloš, Ljubo 488 Nagy, Antun 225
Milošević, Slobodan 481, 525—526, 533, 535—539, Nagy, Balázs 71
541—547, 549—553, 555—556, 563, 565, 567 Nagy, Imre 494, 496—498, 500
Milovanovié, Nikola 403 Nagy, Mariann 64, 274
Milutin, srpski kralj 97 Naković, Mihovil 585
Miljukov, Pavel 367 Napoleon I. Bonaparte, francuski car 103, 199,
Minio, Girolamo, mletački comes 97 210—212, 214, 249
Mirdita, Zef 158 Napoleon III. Bonaparte, francuski car 271
Mirković, Borivoje, general 403 Napoleon, Jéróme, knez 267
Mirković, Marija 167 Nasser, Gamal Abdel 524
Mirošević, Franjo 15 Nazor, Vladimir 439
Miskolczy, Gyula 190, 194, 204, 206, 225—226, Nedić, Milan 400, 414, 429—430, 442
228, 243 Nedomački, Vidosava 343
Mislav, hrvatski knez 41 Nehru, Džavarhalal 524
Mišić, Alojzije, mostarski biskup 426, 443 Nejašmić, Ivica 506
Mišić, Živojin, vojvoda 365 Nemeskiirty, István 144
Neralić, Milan 563 Pálosfalvi, Tamás 104, 114—115

Nestor, ruski kroničar 25 Palotás, Emil 377
Neumann, Tibor 64, 78 Pap, Norbert 10, 194, 569
Neustadter, Joseph, barun, general 250, 260, 262, Pap, Sándor 187
268 Papp, Klára 186
Nidal, Abu 521 Paradžik, Ante 513—514
Niger, Toma 119 Paris, Edmond 427
Nikezić, Marko 515 Parlagi, Imre 308
Nikola I. ruski car, 240 Pasanac, Ivan 152
Nikola, Odolešev sin, sudac Gradeca 85 Pasqualino, Pietro, mletački poslanik 75
Nikolić, Vinko 446, 477, 520 Pašić, Nikola, srspki premijer, kasnije šef vlade Kra-
Nikšić, Boris 186 ljevine SHS 341, 364-367, 369—370, 373,
Novak, Drago 9 376, 381—382, 391, 546
Novak, Grga 14, 96 Patačić, obitelj 136, 151, 194
Novak, Viktor 443, 477 Pattee, Richard 444
Novaković, obitelj 136 Pauler, Gyula 63, 77
Nyomárkay, István 136, 227, 231, 287 Paulova, Milada 363
Pavao VI., papa 515—516
Pavao, sveti, apostol 17
Oborni, Teréz 129, 175 Pavelić, Ante 386—389, 403, 406—416, 420, 423—
Obradović, Dositej 220 425, 431, 433, 437, 443, 445, 447, 449—452,
Obrdalj, Tomislav 452 474, 476, 520, 537, 596—597
Obrenović, Mihailo, srpski knez 283 Pavletić, Vlatko 513
Obrenović, Miloš, srpski knez 255, 430 Pavličević, Dragutin 40, 51, 236, 297, 306, 340—
Očak, Jelena 229 341, 344, 361, 395, 482
Oderizije, opat Monte Cassina 61 Pavlinović, Mihovil 298—300
Odoakar, germanski vođa 18 Pavlović, Radomir, srpski velikaš 100
Ogulinac-Seljo, Franjo 435 Pázmány, Pćter, ostrogonski nadbiskup 167, 171,
Ohmučević, Pedro 216 228
Oktavijan (August), rimski car 16 Pećanac, Kosta Milovanović 428
Oláh, Nikola (Miklós) 181 Pejačević, Josip, barun 190
Opačić-Čanica, Stanko 489 Pejačević, Ladislav, hrvatski ban 297, 303, 306—308
Orbini, Mavro 4, 24, 216 Pejačević, Marko 190
Orešković, Marko 435 Pejačević, obitelj 377
Orlov, ruski admiral 102 Pejačević, Teodor, hrvatski ban 325
Orlovčić, Grgur, kapetan senjski 120 Perczel, Mór 261-262
Ormos, Mária 375, 386, 388—389, 495 Perčec, Gustav 388
Orseolo, obitelj 53-55 Pergošić, Ivan 138
Orseolo, Oton 52-53 Peričić, Šime 301
Orseolo, Petar II., dužd mletački 52 Perić, Ivo 241, 321—322, 346—347, 434, 455, 469—
Orsini, Ivan 470, 514
Oršić, Adam, grof 210 Perić, Olga 43
Perović, Dušan 20
Ostrogorski, Georg 21, 33-35
Oton Bavarski 91 Perović, Latinka 515
Oton, njemačko-rimski car 30 Pesty, Frigyes 77, 292
Owen, David 553, 558 Pćtain, Henri Philippe, maršal 429
Ožegović, Metel, hrvatski poslanik 248
Petar I. Karađordević, srpski kralj 355, 376, 380
Petar II. Karađorđević, jugoslavenski kralj 403, 428,
432, 441, 464—466
Pálffy, Géza 116, 121, 125, 127-128, 131, 134, Petar Svačić (Snačić), hrvatski kralj 61-62, 64, 590
136—137, 141, 146, 150, 162, 174 Pethó, obitelj 136, 143
Pálffy, Janos (Ivan), hrvatski ban 186—188, 191 Petófi, Sandor 263, 494
Kazalo imena 665
Petranovié, Branko 380, 434, 436, 438 R. Várkonyi, Agnes 184, 208
Petretić, Petar, zagrebački biskup 238 Račan, Ivica, premijer 464, 571—572, 600—601
Petričević, obitelj 136 Rački, Franjo 6, 26, 40, 44—45, 47—48, 50-51, 54,
Petričić, Živko 356 58, 60, 109—110, 266, 273, 275, 295, 309—
Petrinović, Ivo 326, 330, 364 312, 331, 338
Petrović, Dražen 563 Ráday, Pál 184
Petrović, Veljko 336 Radelić, Zdenko 439, 400
Pilar, Ivo 28, 349—350, 357-359 Radelić, Zdenko 439, 466—468, 470—471, 474—
475, 478—479, 481—482, 486—489, 491—492,
Pilasanović, obitelj 582
501, 504—508, 510, 513, 516, 520, 527—529,
Pilepić, Franjo 311
540, 546, 558
Pio II., papa (Enea Silvio Piccolomini) 24
Radetzky, Josef Wenzel, maršal 256, 259
Pio XI., papa 402
Radić, Antun 333, 338—339
Pio XII., papa 477—478
Radić, Marija 466
Pipin, Mali, franački kralj 35
Radić, Pavle 382
Piroška (Eirenć), kćer kralja Ladislava Svetog 62
Radić, Radmila 478
Piuković, obitelj 582
Radić, Stjepan 7, 223, 322-324, 333, 337-339,
Pižon, Jovan Jovanović 364 346, 358, 360—361, 371—376, 378—384, 386,
Planinc, Milka 527 393, 439, 466, 596
Plemić, obitelj 136 Radonay, Mátyás Ignác (Matija Ignacije Radano-
Pleše, Zlatko 4 vić), pečuški biskup 580
Pleurat, illirski vladar 14 Radonjić, Radovan
Plinije ml. 20 Radović, obitelj 136
Plinije st. 14 Rajačić, Josif, patrijarh karlovački 236, 258
Podmaniczky, Frigyes 269 Rajk, László 486, 494—496
Pogačnik, Jože 220 Rajmund IV., grof Toulousa 62
Pogorelec, Jelka 388 Rakic, Milan 337
Pohl, Walter 28 Rákóczi, Ferenc (Franjo) I. 173-174, 328
Poincarć, Raymond 369 Rákóczi, Ferenc (Franjo) II. 173, 184—187, 197,
Polečić, Pribislav, coznes 63 328, 580
Polić, Martin 286, 321 Rákóczi, Gyórgy (Juraj) I. 174
Pop Dukljanin (presbyter Diocleas) 23, 32, 40, 47, Rákóczi, Gyórgy (Juraj) II. 173
56 Rákosi, Mátyás 261, 484, 493—497, 585
Popović, Dušan 358 Rakovac, Dragutin 226, 239
Potočnjak, Franko 336 Ramberg, Hermann, general 306
Ramet, Sabrina Petra 392—393, 444, 458, 466, 474,
Požar, Petar 425
481
Prcela, John Ivan 458
Ranković, Aleksander 435, 437, 455, 481, 486—
Predavec, Josip 385
488, 492, 511, 524
Predojević, Hasan—paša 153—154, 593
Raspor, Stanko 499
Preradović, Petar 228
Rattkay, Adam senjski biskup 188
Pribičević, Svetozar 336, 340—341, 358—359, 361,
Rattkay, Juraj (Georgius) 4, 24—25, 122, 138, 140,
366, 370—372, 381—384, 596
182, 217-218
Pribina, ban 35, 52
Rattkay, obitelj 137, 141, 151
Pribojević, Vinko 4, 24-25, 216 Rauch, Ivan, viceban 192
Prica, Maksim 268 Rauch, Levin, barun, hrvatski ban 268, 280, 282,
Primorac, Dragan 29 284, 289, 294, 296
Prokopije 20 Rauch, obitelj 238, 377
Protić, Stojan, premijer 370—371 Rauch, Pavao, barun, hrvatski ban 339, 353, 356
Pucić, Medo 299 Raukar, Tomislav 25, 27, 38-39, 42, 45, 48, 51,
Purić, Božidar 464 53—55, 58—59, 64—65, 68, 72, 74, 79—80,
89—90, 103—104, 106, 108—109, 117, 119
Ravančić, Gordan 152 Schwarz, Gavro 343

Ravenjanin, Ivan 38 Seal, Patrick 521
Raymundus de Agiles, dvorski svećenik 62 Sebók, László 344
Redžić, Enver 428 Sedlnitzky, Josef von 228, 245
Regan, Krešimir 181, 183 Sekulié, Ante 129, 234
Remćnyi, Pćter 574 Sekulić, Milisav 539, 565
Rendić-Miočević, Duje 13 Selim I., sultan 131
Ress, Imre 6, 250, 254, 259, 263, 283, 285, 291, Semino, Ornella 28-29
302 Serdarevic, Seid 497
Ribbentrop, Joachim von 409, 412 Sermage, Karlo, grof 223
Ridley, Jasper 435—437, 454, 464 Servatzy, Vjekoslav 388
Ripley, Tim 564—565 Seton- Watson, Robert William 364, 368—369
Ripp, Zoltán 495 Sforza Pallavicini, general 144
Ritter, László 493 Shomrony, Amiel 445
Rittig, Svetozar 444 Shrader, Charles 558
Roger II., kralj Sicilije 1 Silber, Laura 537, 539, 555
Rogerije, bizanstski upravitelj 88 Simeon, biskup marčanski 162
Rogošić, Roko 393 Simeon, bugarski car 49
Rohonyi, Georgius 226 Simić, Pero 429, 434, 440, 455, 463, 465, 502,
Roksandić, Drago 161, 198 513, 523, 526
Roman III., bizantski car 53 Simokata, Teofilakt 20
Romsics, Ignác 90, 108, 131, 150, 191, 364, 369 Simović, Dušan, general, premijer 403, 411
Romul Augustul, rimski vladar 18 Singer, Vlado 387
Roosevelt, Franklin D., predsjdnik SAD 450, 464 Sinkovics, Ferenc 162
Rotschild, Joseph 372-374 Skok, Petar 39
Rózsa Flores, Eduardo 549 Skorzeny, Otto von 441
Rožman, Gregor 451 Slavac, neretvanski vladar 61
Ručić, Ivan 139 Slijepčević, Đoko 159, 222, 425, 474
Rudić, obitelj 582 Smičiklas, Tadija (Tade) 26, 46, 48, 50-51, 180,
Rudolf I., ug.—hrv. kralj (car Rudolf II.) 146, 155 231, 248
Rukavina, Ivan 435, 513 Smith, Anthony 215
Rukavina, Juco 415 Smodlaka, Josip 366
Rukavina, Matija 210 Snačić, Ivaniš Nelipčić, sin Nelipca 92, 114
Runjanin, Josif 229 Snačić, Juraj (Georgije), comes 63
Rupić, Mate 455, 468 Snačić, Nelipac cetinski župan 91—92
Rupnik, Leon, general 450—451 Snačić, Vladislava, udovica Nelipca 92
Sofija, nadvojvotkinja 262
Sokcsevits, Dćnes; vidi: Šokčević, Dinko
Sadkovich, James J. 388, 554, 576 Sokol, Vladimir 39, 77
Sajti, Enikó A. 362, 377, 382, 389, 414, 439, 454— Sokolović, Mehmed—paša, veliki vezir 130, 144,
455, 487, 502 159
Sakač, Stjepan 28 Soldo, Josip Antun 70
Salomon, ugarski kralj 55 Solymosi, Elek 337
Samuilo, bugarski (makedonski) car 52, 589 Somogyi, Eva 289
Sanader, Ivo, premijer 572-575, 601 Soós, Istvan 201
Sandor, Gáspár, barun 191 Spaho, Mehmed 447
Sarkotić, Stjepan (István), general 347, 358 Spehnjak, Katarina 487
Sashalmi, Endre 40, 175 Spira, Gyórgy 254, 258
Sava, sveti, sin kneza Nemanje 102 Stadler, Josip, nadbiskup 303, 349
Schlózer, August Ludwig von 226 Staljin, Josif Visarionovič 412, 430, 436-437, 454—
Schwarcz, Andreas 28 455, 460, 463—464, 476, 478, 483—486, 488,
Schwartz, Vladimir 387 490, 493—494, 502, 522, 524, 554
Kazalo imena 667
Stančić, Nikša 2, 278, 298-299 Szabad, Gyórgy 259

Stanišić, Jovica 539 Szabo, Agneza 272
Stanković, Dorde 365 Szabó, István Mihály 28
Starčević, Ante 4, 218, 249, 268—270, 277—282, Szabó, Jolán 161
294, 297, 302, 308—309, 313, 323, 338, 356, Szalály, Ferenc 130, 137, 143, 177, 196
405, 447, 594 Szalay, László 63, 273
Starčević, David 282, 307, 309 Szapáry, Gyula, grof 304, 308—309
Starcevic, Mile 323 Szeberényi Gábor 40, 63, 104, 106
Starčević, Šime 112 Széchen, Antal, grof 243, 251
Steed, Wickham 364, 368—369 Széchenyi, István, grof 219, 230, 245—246
Stefan Nemanja 97, 102 Széchy, Károly 139
Stefan Prvovenčani, srpski kralj 97
Székely, Lukács, kapetan Koprivnice 143
Steindorff, Ludwig 53, 56, 59, 72, 82, 97, 167, Szelepcsényi, Gyórgy, ostrogonski nadbiskup 175
211—212, 401, 481, 513, 562, 567
Szilágyi, Imre 12, 481
Stepinac, Alojzije, zagrebački nadbiskup 394, 402,
Szócs, Tibor 115
409, 422, 424—426, 443—447, 450—451, 474—
Szondi, Juraj (Gyórgy) 143
478, 515, 598—599
Stipetić, Vladimir 315, 320—321, 572
Szórényi, László 218
Stjepan, knez, sin hr. kralja Svetoslava 52, 54-55 Sztójay, Dóme, premijer 409
Stjepan I., hrvatski kralj 53, 55
Stjepan I. Sveti (I. Szent István), ugarski kralj 52—
Safaryk, Jan 25, 220-221, 224-227
53, 78, 98, 268
Šanjek, Franjo 17, 24, 37—38, 110, 119, 168—169,
Stjepan II., hrvatski kralj 55-56, 590 197,214
Stjepan II. (III.), ug.-hrv. kralj 64, 67, 591
Šarinić, Josip 293
Stjepan III. (IV.), ug.—hrv. kralj 68, 78—79, 92
Šegvić, Kerubin 27
StjepanV. (VI.), ug.—hrv. kralj 75, 79-80, 82, 86
Šenoa, August 153, 157, 331
Stjepan Anžuvinac, slavonski herceg, sin Karla Ro-
Šentija, Josip 528
berta 81
Šeper, Franjo 515
Stjepan Habsburški, palatin 260
Šeper, Mirko 37
Stilinović, Marijan 491
Stojadinović, Milan 390—395, 399, 406
Šepić, Dragovan 296, 317, 319, 326, 345, 363—
364, 366, 368, 465
Stojanović, Nikola 365
Stratimirović, Stevan, metropolit karlovački 222
Šešelj, Vojislav 547
Strčić, Petar 206 Šidak, Jaroslav 4, 110, 128, 206—207, 210, 212,
225, 241—242, 254, 258, 296, 317, 319, 345
Strossmayer, Josip Juraj, đakovački biskup 5-6,
271, 275-277, 279—284, 294—296, 298, 302,
Simetin Šegvić, Filip 323
323, 344, 360 Šimun de Keza, svećenik; vidi: Kćzai, Simon
Stulli, Bernard 91 Šimunović, Petar 136
Stulli, Joakim 212 Šipuš, Josip 225
Subotic, Jovan 236 Šišić, Ferdo 15, 24—25, 28, 36, 38, 42, 47-51, 58,
Suic, Mate 16, 19, 34 62, 112, 124, 127, 138-139, 188-189, 204,
Sulejman, veliki vezir 177 207—208, 211—212, 223-226, 250, 280, 287,
Sulejman I. Veličanstveni, osmanski sultan 102, 289—290, 363
126, 128, 130—131, 133, 143—145, 172, 176, Šižgorić, Juraj (Sisgoreus) 216
592 Škrbić, Teodor 336
Sundhaussen, Holm 418-419 Škrlec Lomnički, Ivan (Skerlecz) , hrvatski ban 341,
Supilo, Frano 326—327, 330—332, 335—336, 340, 348, 355
362—367, 595 Škrlec Lomnički, Nikola (Skerlecz Miklós), veliki
Suppan, Arnold 4, 124, 245, 345 župan zagrebački 5, 192-193, 204, 206, 226,
Surányi, Róbert 402 238
Svetoslav (Suronja), hrvatski kralj 52, 54—55, 77, Šokčević, Dinko 2, 118, 202, 236, 250, 278, 303,
590 402, 409, 495
Šokčević, Josip, hrvatski ban 269, 271—272, 277, Tepavac, Mirko 513
280, 284 Teuta, kraljica, udovica ilirskog kralja Agrona 15
Šporer, Juraj 225 Težak-Gregl, Tihomila 13
Štefan, Ljubica 445 Thallóczy, Lajos 47, 100
Štefanec, Nataša 167 "Thatcher, Margaret 544
Štoos, Pavao 223 Ihim, József 196, 263
Šubašić, Ivan, hrvatski ban 402, 464—466, 473 "Ihókóly, Imre 174
Šubić (Bribirski), obitelj 71—72, 74—75, 87-88, Thuróczy, obitelj 140, 141
91—93, 110, 124, 591 "Ihurzó, Ferenc 141
Šubić, Bogdanac (Bribirščić, Brebirski) 88 Tiberije, rimski car 16
Šubić, Grgur I., župan, zatim biskup kninski 88 Timon, Ákos 104
Šubić, Grgur II. 92 Timon, Sámuel 28
Šubić, Jakov 95 Tisza, István, grof, premijer 327, 333, 337, 341—
Šubić, Juraj I. 91 342, 346, 348, 350, 355, 358—359
Šubić, Juraj IL; vidi: Zrinski, Juraj I. Tisza, Kálmán, grof, premijer 288, 304, 306, 308,
Šubić, Miroslav 88 311
Šubić, Mladen I., hrvatski i bosanski ban 89, 91 Tito, Josip Broz 7-8, 237, 261, 322, 373, 377, 404,
Šubić, Mladen II., hrvatski i bosanski ban 75, 89— 406, 412, 419, 429—431, 434—444, 452—457,
92, 591, 462—466, 469, 473—488, 490—504, 508,
Subic, Mladen III. 92-93 511—516, 518—519, 521—527, 530, 532—533,
Šubić, Mrmonja (Marmognia), comes 63, 88 536—537, 541, 551, 563, 597—599
Šubić, Pavao, hrvatski ban i gospodar Bosne 66, 89, Tkalac, Imbro Ignjatijević 225, 250
91,93 Tkalčević, Adolf Weber 235
Šubić, Stjepko 71, 88 Tolstoy, Nikolay, grof 452—453
Šubić, Višen 88 Toma Arhiđakon 23-24, 27, 32-33, 38, 46, 56,
Šubić, Vučina 88 60—61, 63, 68, 71, 206
Sufflay, Milan 28, 63, 105, 353-354, 385 Tomasevich, Jozo 408
Šuhaj, Mirko 274 Tomašić, Franjo, barun 214,
Šulek, Bogoslav 239-240, 248, 259 Tomašić, Nikola pl., hrvatski ban 23, 330, 332,
Šušak, Gojko 554 340, 355
Švear, Ivan 25, 331 Tomislav, hrvatski kralj 45-52, 77, 589
Švob, Melita 344, 422 Tonelli Sandor 358
I6th, Istvan Gyórgy 166
Toth, László 350, 353
Tacit 20 Totila, gotski kralj 24
Tadić, Boris 548 Trenk, Franjo (Irenck Ferenc), barun 192
Tadijanović, Dragutin 475 Trgo, Fabijan 438
Tahi, Franjo (Tahy Ferenc) 152-153 Trifunović-Birčanin, Luka 432
Tahy, obitelj 136, 143 Tripalo, Mika 510—514, 516
Tálas, Pćter 549, 558, 567 Trpimir I., hrvatski knez 39, 41-45, 47, 58, 589
Talovac ( Tallóci), Franko 114 Trpimir II., hrvatski kralj 52
Talovac (Tall6ci), Ivan 114, 592 Trpimirovići, dinastija 32, 42, 44—46, 55, 57—59,
Talovac (Tallóci), Matko, slavonski ban 114 65, 67, 78
Talovac (Tallóci), obitelj 86, 114, 119 Irubar, Primož 167
Talovac (Tallóci), Petar 114 Trumbić, Ante 326, 329—330, 332, 335-336, 362—
Tekelija, Sava (Tókóly Száva, Szabbasz) 222 363, 366—369, 372, 374, 379
Teleki, Ádám 260 Tudman, Franjo, predsjednik 9, 348, 376, 383-
"Teleki, László 259 384, 408, 505, 510, 513—514, 527, 534, 536,
Teleki, Pál, premijer 267, 400, 409 549, 553—556, 559, 561, 565—571, 573, 576—
Teodorik Veliki, istočnogotski vladar 18 578, 599—600
Teodozije Veliki, rimski car 18 Tuđman, Miroslav 543, 552—555
Teodozije, biskup 45 Tugomirić, Miro(ne)g (Mirognus), comes 63
Kazalo imena 669
Tunjić, Andrija 12 Viszota, Gyula 246

Turkalj, Jasna 313 Vitez od Sredne, Ivan (Vitćz Janos) 116, 119
Turner, Harald 430 Vitezović, Pavao Ritter (Paulus Ritter) 4, 24, 122,
Tusor, Pćter 141 182, 217—219, 228, 234, 279
Tuz od Laka, Ivan (Laki Táz J4nos), slavonski ban Vitovec, Jan 114
116 Vjenceslav Češki, pretendent 91
Tuz od Laka, Osvald, zagrebački biskup 116 Vladislav I. Jagelović, ug.—hrv. kralj 114
Tvrtko I., bosanski kralj 111, 592 Vladislav II. Jagelović, ug.—hrv. kralj 75, 98, 100,
Tvrtković, Tamara 120 116—118, 120, 138—139
Vlahovié Ozaljski, Grgur 167-168
Vlahović, Grgur 167,168
Ujević, Tin 475
Vojinović, Aleksandar 414
Ulrik, markgrof istarski 86
Vojnović, Josip (Vojnovich József) 186
Ungnad, Krsto, hrvatski ban 140
Urban II., papa 61-62 Vojnović, Ivo 337
Vokić, Ante, ministar obrane 449, 450
Urban, Aladár 258
Vragović, obitelj 136
Uroš, srpski kralj 97
Vrančić, Antun (Antal Verancsics), ostrogonski
Urješenić, Juraj (Fráter Gyórgy) 119, 129-130. 146
Uzelac, Slobodan 574
nadbiskup 119, 123, 129-130, 141
Vrančić, Faust (Faustus Verancsics) 119, 233
Vrančić, Vjekoslav, ministar 451
Vakanovié, Antun, banski namjesnik 295 Vrančić, Vjekoslav, ministar 451
Valentić, Mirko 124, 161—162, 197, 199, 206, 261, Vranyczany, Ambroz 246—247, 271
321 Vraz, Stanko 228
Valki László 549, 558, 567 Vrbanić, Franjo 312
Vance, Cyrus 550, 551, 553, 558 Vrhovac, Maksimilijan, zagrebački biskup 207,
Vanino, Miroslav 170 211, 220, 224
Varga, Gábor 10 Vučina, bribirski knez 88
Varga, Szabolcs 66, 78, 104, 116, 120, 126—127, Vučković, Vladeta 456—457
133, 147 Vukčić Hrvatinić, Hrvoje; vidi: Hrvatinić, Hrvoje
Varga, Zoltán 145 Vukčić
Vecellin, istarski velikaš 56 Vukčić Kosača, Stjepan; vidi: Kosača, Stjepan Vu-
Veesenmayer, Edmund 408—409 kčić
Vekarić, Nenad 103 Vukman, Pćter 493
Vekenega, opatica 65 Vukotinović, Ljudevit 239, 268
Velimirović, Nikolaj, vladika ohridski 391, 393, Vukovics, Sebó 258
400 Vuković Podkapelski, Janko 371
Vergerius, Petrus Paulus 167 Vuković, Tomislav 453
Vermes, Gábor 359 Vuletić, Ante 438
Verseghy, Ferenc 210
Vértesi, Lázár 272
Veselica, Marko 513, 514, 527 Wekerle, Sándor, mađarski premijer 332, 342, 359
Vespazijan, rimski car 16 Wenckheim, Bela, grof, mađarski premijer 311
Veszprémy, László 48, 61 Werb6czy, Istvan 138, 234
Vetranović Čavčić, Mavro 101 Wesselényi, Ferenc, palatin 124, 151, 173-175, 208
Vetter, Antal, general 262 Wesselényi, Miklós 209, 219, 243—244, 253
Vida, István 495 Wilkes, John J. 13, 16
Vidaković, obitelj 582 Wilson, Thomas Woodrow, americki predsjednik
Vidrić, Vladimir 323 364, 368—369, 378
Vilim II., njemački car 346 Windisch-Grátz , princ 261, 262
Vinaver, Vuk 99, 375 Wolfram, Herwig 28
Vince, Zlatko 231
Zach, František 241 Zrinski, obitelj (Šubić-Zrinski, Zrínyi) 24, 92, 133,
Zadro, Blago, general 548 136, 138—139, 141, 143, 145—146, 149—151,
Zagorka, Marija Jurić 153, 324-325 161, 167, 171—172, 174—175, 185, 276, 328,
Zajc, Ivan 324 438, 475, 580
Zajgar, obitelj 582 Zxinski, Petar IV., hrvatski ban 122, 124, 139, 151,
Zakmardi Dijankovečki, Ivan (Zakmardi de Dian- 171-175, 185, 197, 282, 593
kovez, Johannes) 25, 135-136 Zsoldos, Attila 64, 78—81
Zaninović, Marin 14, 16 Zulfikarpašić, Adil 556
Zdeslav, hrvatski knez (Trpimirov sin) 44—45, 589 Zvonimir, Dmitar, hrvatski kralj 2, 47, 52, 54—57,
Zelmanović, Dorde 495, 497 59—60, 93, 127, 590
Zichy, Jenó 290
Zimmermann, Warren 544
Žerjavić, Vladimir 422, 427, 430, 431, 453, 457—
Zorić, Josip 309 460
Zrinski, Adam, sin Nikole VII. 174, 177 Žigić, Rade 489
Zrinski, Ivan, sin Petra IV. 174 Žigmund (Sigismund) Luksemburški, ug.—hr. kralj
Zrinski, Jelena (Ilona) 139, 173-174 75, 85-86, 90, 99, 109, 111—112, 114—115,
Zrinski, Juraj I. 92 161, 592
Zrinski, Juraj IV. 138 Živić, Dražen 458, 540, 546, 564
Zrinski, Juraj V., hrv.—slavonski ban 167, 171 Živković, Jovan 284, 370
Zrinski, Nikola III., otac sigetskog junaka 123, 125 Žižek, Slavoj 463
Zrinski, Nikola IV. (Nikola Šubić Zrinski, Zrinyi Žujović, Sreten 486
Mikl6s), junak Sigeta, hrv.-slavonski ban 137, Županov, Josip 562
139—140, 142—145, 148, 162, 167, 234, 282,
324, 592
Zrinski, Nikola VII. (Zrínyi Miklós), hrv.—slavonski
ban, pjesnik i vojskovoda 122, 134, 138-139,
141, 171-173,
191
OBJAVLJIVANJE KNJIGE POMOGLI SU
INA — Industrija nafte, d.d.

Institut Balassi, Budimpešta / Balassi Intézet, Budapest
Nacionalni fond za kulturu / Nemzeti Kulturális Alap NKA
ILE
Balassi
Intézet
db iibri spAiie îc

PFUOHLUDLOIHS AID

Dinko Šokčević - Hrvatska Od Stoljeća 7. Do Danas

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dinko Šokčević - Hrvatska Od Stoljeća 7. Do Danas

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Dinko Sokčević

Lea Kovdcs, Ivan Tomek i Đurđa Bubreg

DRUŠTVO MAĐARSKIH ZNANSTVENIKA I UMJETNIKA U HRVATSKOJ

CIP zapis dostupan u racunalnom katalogu

Riječ urednika (VELIMIR VISKOVIĆ)

Podrijetlo Hrvata, hrvatska etnogeneza i dolazak Hrvata

Ranosrednjovjekovna hrvatska država

Tomislavova vladavina (910.—928.) 46

s. Hrvatsko—ugarska državna zajednica u

Reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekoc

7. Polagano oživljavanje i teritorijalna rascjepkanost.

8. Doba hrvatsko—ugarskih staleških sukoba 203

9. Doba Ilirizma (1830.—1848.) 215

Korijeni ilirskog pokreta. Počeci hrvatske nacionalne misli i ideje o

Hrvatski narodni preporod. Ilirizam kao jezično—kulturni pokret 219

Kratka povijest hrvatskog jezika 231

Ilirizam kao politički pokret 238

Kossuth i Hrvati 245

10. Oružani sukob. Hrvati i Mađari 1848.—1849. godine 253

Zaoštravanje političkih odnosa u proljeće 1848. i neuspjeli pokušaji

Jedini međosobni ratni sukob osamstoljetnog mađarsko—hrvatskog suživota 260

11. Hrvati u Habsburškoj Monarhiji (1849.—1918.) 264

Hrvati i neoapsolutizam 265

Put do nagodbe (1860.—1868.) 271

Razdoblje provizorija i neuspjeh prvih pokušaja stvaranja

Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine 283

Revizija Nagodbe, Rakovička buna i banovanje Ivana Mažuranića 293

Dalmacija, Istra i Bosna i Hercegovina u procesu hrvatske nacionalne

Protumadarski i protumodernizacijski pokret 1883. godine 303

Banovanje Karla Khuena-Héderváryja 307

Nekoliko tipičnih problema hrvatsko—ugarskih odnosa iz vremena

Stabilizacijski pokušaj bana Khuena-Héderváryja. Počeci gospodarskog uspona 313

Hrvatsko gospodarstvo i društvo od sredine 19. stoljeća do 1918. 314

Slabljenje i slom stabilizacijske politike Khuena-Héderváryja 322

Protumađarski pokret 1903. Odstupanje s dužnosti Karla

Političke snage na koje nije utjecala promađarska propaganda novoga kursa:

Najniža točka u mađarsko-hrvatskim odnosima 1912.—1913. i privremeno

12. Hrvatska u prvoj Jugoslaviji

13. Hrvatska u Drugom svjetskom ratu (1941.—1945.)

Neuspjeli pokušaj spašavanja hrvatske države. Pokušaj izlaska iz rata pod

14. Hrvatska u drugoj Jugoslaviji 462

Komunističko preuzimanje vlasti (1944.—1946.) 463

15. Samostalna Hrvatska. Trnoviti putevi uspostavljanja

Ubrzanje procesa koji je doveo do raspada Titove jugoslavenske države 532

16. Kratka povijest Hrvata u Madarskoj 579

Kratak kronološki pregled 589

Hrvatski vladari, hercezi, banovi, predsjednici i premijeri 603

Biljeska o autoru 649

Kazalo imena 651

a i Hrvatske od samih početaka;

društvo, koje postupno i ekonomski napreduje. Unatoč stereotipima o mađarskoj im-

»Trebamo naučiti čitati povijest drugih naroda tako, da nds

, no želio bih već u ovom

sazia,/ma dice nel

Na južnom dijelu današnje Hrvatske (u Dubrovniku, kao i Bosni) raširila se i upo-

ces najviše napredovao u Hrvatskoj i Slavoniji koja je Hrvatsko-ugarskom nagodbom

Geografski položaj Hrvatske i njezine regije

Iliri, Kelti, Grci, Rimljani

srbijanskog područja obitavala su tračka plemena. Duž hrvatskog priobalja na sjeveru su

Lu" i hiMaia" "has, Pg € 2 i Sola dja 7 "n ON

Karta 1.: Illyricum

Pojava kršćanstva u rimsko doba

Najstarije biskupije djelovale su na južnom dijelu Panonije, u gradovima Siscia,