Urugvaj, službeni naziv Istočna Republika Urugvaj (špa.

República Oriental del Uruguay)

država je na jugoistoku Južne Amerike, smještena između Brazila na sjeveroistoku i
Argentine na zapadu te je smješten na obali Atlantskog oceana i estuariju Rio de la Plata.
Jedna je od politički i gospodarski najstabilnijih država Južne Amerike. U Urugvaju živi 3,3
milijuna ljudi,[1] od kojih 1,8 milijuna u gradskom području glavnog i najvećeg grada,
Montevidea. S površinom od oko 176.000 km², Urugvaj je zemljopisno druga najmanja
zemlja u Južnoj Americi, nakon Surinama.

Prije dolaska Portugalaca na području Urugvaja živjelo je pleme Charrúa. Nakon dolaska
Portugalaca osnovana je Colonia del Sacramento, jedno od najstarijih europskih naselja u
zemlji. Sam Montevideo je osnovan kao vojno uporište Španjolaca u ranom 18. stoljeću.
Urugvaj je stekao svoju nezavisnost između 1811. i 1828. godine. Današnji Urugvaj je
demokratska ustavna republika, s predsjednikom koji je ujedno i predsjednik Republike i
vlade.

Urugvaj zauzima prvo mjesto u Latinskoj Americi po demokraciji, blagostanju, nedostatku

korupcije,[2] e-vladi,[3] a jednako tako prvi u Južnoj Americi, kada su u pitanju slobode
medija, veličina srednje klase i prosperitet.[2] Također Urugvaj pridonosi najviše vojnika
UN-ovim mirovnim misijama od bilo koje druge južnoameričke zemlje.[2] Druga je zemlja u
regiji po pitanju gospodarske slobode, jednakosti dohotka, dohotka po stanovniku i priljeva
izravnih stranih ulaganja.[2] Urugvaj je treća najbolja zemlja na kontinentu u smislu HDI-a,
rasta BDP-a,[4] inovacija i infrastrukture.[2]

Britanski časopis The Economist, jedna od najcjenjenijih publikacija na području ekonomije,

proglasila je 2013. godine Urugvaj "državom svijeta godine".[5] Časopis je odabrao Urugvaj
iz više razloga među kojima su legalizacija korištenja marihuane i kanabisa u medicinske
svrhe (liječenje) kao prva zemlja svijeta,[6][7][8] legalizacije pobačaja i sklapanja
homoseksualnih brakova[9] te značajnog napretka u promicanju ljudskih prava i prava žena.
Zbog izražene i dugotrajne dominacije političke ljevice, koju predstavljaju stranke Široki
front i Colorado, Urugvaj se često naziva i "rajem ili obećanom zemljom za ljevičare".[10]

Etimologija
Ime "Urugvaj" dolazi iz jezika domorodačkog stanovništva Guaraní, a znači "rijeka obojanih
ptica".[11]

U vrijeme španjolskog kolonijalnog doba, a i neko vrijeme nakon toga, Urugvaj i neka
susjedna područja nazivani su Cisplatina i Banda Oriental. Narednih nekoliko godina
područje je nazivano i "Istočna obala", a nakon osamostaljenja je u konačnici postalo
República Oriental del Uruguay, u prijevodu Istočna Republika Urugvaj ili Orijentalna
Republika Urugvaj.[12]

Povijest

Umjetnički prikaz Bitke kod Las Piedrasa u kojoj je urugvajska paravojska pobijedila
španjolsku kolonijalnu vojsku i time otvorila put stvaranju neovisnosti. U spomen na veliku
pobjedu, 18. svibnja, nadnevak bitke, danas je državni praznik u Urugvaju.

Prikaz osnivanja Colonie del Sacramento, prvog portugalskog naselja na urugvajskom tlu, iz
1680. godine.
Zastava kratkotrajne kolonijalističke pokrajine Cisplatine.
Kolonizacija
Podrobniji članak o temi: Kolonizacija Južne Amerike
Prvi Europljani stigli su na područje današnjeg Urugvaja u ranom 16. stoljeću. Bili su to
Portugalci, koji su na urugvajsko tlo prvi put stupili 1512. godine.[13][14] Predstavnici
Španjolskog kolonijalnog carstva (konkvistadori) došli u Urugvaj četiri godine poslije
Portugalaca, dakle 1516. godine. I Španjolska i Portugal pokušali su kolonizirati zemlju, a
konačnu su pobjedu odnijeli Španjolci. Iako su se domorodačka plemena dugo odupirala
kolonizaciji, Španjolci su zahvaljujući potkupljivanju poglavica zlatom, srebrom i nakitom, te
jamstvom o novom životu, uspjeli izazvati izdaju i kaos među domorodcima, koji su na kraju
bili teško poraženi i odvedeni u roblje. Prvo stalno španjolsko naselje osnovano je 1624. pod
imenom Soriano na rijeci Río Negro.[15] Prvo portugalsko naselje bila je Colonia del
Sacramento, građena od 1669. do 1671. godine.[15] Budući glavni grad Montevideo osnovan
je početkom 18. stoljeća i ubrzo je postao rival Buenos Airesu preko Rio de la Plate. Ipak, u
španjolskom kolonijalnom sustavu Montevideu je pripala više vojna, a Buenos Airesu
trgovačka uloga. Iako je područje La Plate bilo uglavnom pod španjolskom kontrolom, jedan
dio posjedovali su Britanci i Portugalci, te Nizozemci kao trgovački posrednici. Od veljače
do prosinca 1807. Britanci su vršili okupaciju na Montevideo kao dio Napoleonskih ratova.
[15]

Borba za neovisnost
Podrobniji članak o temi: Borba za neovisnost Latinske Amerike
U ranom 19. stoljeću diljem Južne Amerike, pa tako i u Urugvaju (zvanom tada i Banda
Oriental, "Istočna obala") nastali su oslobodilački pokreti. Urugvajski teritorij bio je
predmetom spora novonastalih država Brazila i Argentine. Urugvajski nacionalni junak, José
Gervasio Artigas, zapoečo je 1811. oslobodilačku revoluciju protiv španjolskog kolonijalnog
uređenja porazivši sa svojom paravojskom seljaka, obrtnika i trgovaca španjolske kolonijalne
trupe u Bitci kod Las Piedrasa 18. svibnja 1811.[15][16] Mnogi povjesničari smatraju da je
upravo pobjeda kod ove bitke uspjela oživjeti revoluciju i otpor protiv kolonijalista, te je
uvelike utjecala i na poraze Španjolaca u Brazilu i Paragvaju.[17] U znak sjećanja na važnu
pobjedu, 18. svibnja danas je službeni državni praznik u Urugvaju.

Prilikom zasjedanja španjolskog kolonijalnog sabora u Buenos Airesu 1813. godine, Artigas
je Španjolcima ponudio ostanak Urugvaja kao dijela Carstva ako sam Urugvaj dobije
autonomiju i pravo na vlastitu vlast i administrativnu podjelu.[18] Također, predlagao je da
autonomija ima demokratski i federalistički sustav upravljanja, ali Španjolci su odbili oba
prijedloga i nametnuli unitarizam i centralizam na području cijelog Urugvaja.[18] Takav
razvoj situacije još je više razbijesnio revolucionare, koji su nastavili s manjim napadima na
španjolske željezničke postaje i pruge, lokalne vojarne i puškarnice te mjesta pod izravnom
upravom kolonizatora.[18]

U znak osvete, Artigas je napustio Buenos Aires i sa svojom vojskom 1815. godine osvojio
Montevideo. Osim Artigasa grad je napala i nacionalistički orijentirana Banda Oriental, koja
je na područje grada uspostavila prvu autonomiju. Iako se nisu slagali u svim stavovima,
Banda je surađivala s Artigasom i dijelom pomogla u ostvarivanju neovisnosti.[18] Na
osvojenom područje Artigas je osnovao Federalnu ligu, koja je kasnije potpala pod upravu
današnje Argentine.[18]

1816. godine, vojska od 10.000 portugalskih vojnika izvršila je invaziju na područje Bande
Oriental iz smjera Brazila. Iako su Urugvajci gotovo godinu dana odolijevali, početkom
1817. godine Portugalci su probili obrambenu liniju jugoistoku zemlje i u siječnju iste godine
osvojili Montevideo.[18] Nakon četiri mjeseca pružanja otpora, Portugalci su ostvarili
kontrolu nad cijelim gradom i područje Montevidea aneksijom pridružili Portugalskom
Brazilu i osnovali provinciju "Cisplatina". Kada se Brazil oslobodio portugalske kolonijalne
vlasti, 1821. je priključio područje pokrajine pod imenom Provincia Cisplatina, ali nakon
pobune 25. kolovoza 1825. i 500-dnevnog Cisplatinskog rata,[17] Urugvaj je izvojevao
neovisnost potvrđenu ugovorom u Montevideu 1828. Prva zakonska konstitucija vlasti
potvrđena je i otvorena za rad 18. srpnja 1830. godine.[15]

Početci života nakon neovisnosti

Urugvajski građanski rat

Manuel Oribe, vođa Blancosa (Narodne stranke).

Domorodačko stanovništvo Indijanaca Charrúa je tijekom tri stoljeća kolonizacije
desetkovano, a taj je proces kulminaciju doživio 11. travnja 1831. u masakru kod
Salsipuedesa kojeg je vodio general Fructuoso Rivera, prvi predsjednik Urugvaja. Posije tog
datuma preostali Charrúe su raspršeni i njihova je kultura prestala postojati, iako charrúanska
krv još uvijek teče žilama mnogih Urugvajaca kao rezultat miješanja španjolskog i
indijanskog stanovništva u kolonijalno doba. Četiri pripadnika naroda Charrúa – Senaqué,
zatim vođa Vaimaca Pirú, ratnik Tacuabé i njegova žena Guyunusa – odvedeni su 1833. u
Pariz i tamo pokazivani kao cirkuska atrakcija. Ropstvo je ukinuto 1846. godine.[19]

U vrijeme stjecanja neovisnosti, Urugvaj je imao sam 75.000 stanovnika.[20] Razdoblje od

1830., kada je postignuta urugvajska neovisnost, do 1904. godine ostalo je obilježeno
mnogim unutarnjim vojnim previranjima i pokušajima nasilnog preziranja vlasti. Politička
scena u Urugvaju bila je podijeljena između dvije vladajuće stranke: konzervatistički
orijentirane Narodne stranke (Blancosa) pod vodstvom predsjednika Manuela Oribe, koja se
zalagala za agrarnu reformu i gospodarske državne interese te liberalna stranka Colorado
(Crvenaši) pod vodstvom prvog predsjednika Urugvaja Fructosa Rivere, koja se zalagala za
trgovačke interese i centralizaciju države s Montevideom kao glavnim gradom. Takve
stavove podupirala je i skupina komunista, koja će 1920. godine osnovati Komunističku
partiju Urugvaja.[20]

Pripadnici stranke Colorado surađivali su s argentinskim liberalcima Unitarosima u

progonstvu, a mnogi od njih su i sudjelovali u građanskom ratu kako bi pomogli nametnuti
liberalizam i unitarizam u Urugvaju. S druge strane konzervatistički vođa Manuel Oribe bio
je vrlo usko povezan s tada vladajućim argentinskim vladarom Manuelom de Rosasom. 15.
lipnja 1838. vojska liberala pod Riverinim vodstvom je svrgnula predsjednika Oribu, koji je
pobjegao u Argentinu.[20] Ohrabren tom pobjedom, Rivera je proglasio rat Rosasu 1839.
godine. Sukob koji je sljedećih 13 godina potresao političku i ekonomsku stabilnost
Urugvaja, prozvan je Urugvajskim građanskim ratom ili "Velikim ratom".[20]

1843. godine je argentinska vojska uz pomoć prognanog Manuela Oribe, pokušala osvojiti
Montevideo i povratiti demokraciju, ali nije uspjela u svom naumu. Tako je započela
devetogodišnja opsada Montevidea, koja je ostala jednim od najpoznatijih vojnih događaja iz
"Velikog rata".[21] Urugvajci, izmoreni i ekonomski iscrpljeni od rata, željeli su što prije
skončati sukob, te su u pomoć pozvali francuske i talijanske jedinice, koje je vodio Giuseppe
Garibaldi.[21]

Paragvajski rat
Preživjeli u redovima paragvajske vojske se predaju Urugvajcima tijekom Paragvajskog rata.
Podrobniji članak o temi: Paragvajski rat
Tijekom 1845. godine često su u Urugvaju vojno intervenirali Britanci i Francuzi, kada se
god to pokazalo potrebnim da se zaustavi međunarodni sukob.[22] 1865. godine formiran je
Trojni savez između Brazila, Argentine i Urugvaja s predsjednikom Venanciom Floresom.
Savez je ubrzo nakon sklapanja ugovora o suradnji proglasio rat paragvajskom predsjedniku
Franciscu Sloanu Lópezu,[22] što je rezultiralo početkom Paragvajskog rata, zvanog i
"Ratom Trojnog saveza" te "Velikim ratom".[23]

Paragvajci su bili odani Lópezu i ratnom naporu, što je rezultiralo njihovom borbom do
krajnjih granica. Rat je potpuno uništio Paragvaj; smanjio se broj stanovništva za otprilike
525.000 od čega oko 28.000 muškaraca.[24] Tijekom sukoba Paragvajci nisu patili samo
zbog rata nego i zbog neishranjenosti, bolesti i Lópezove diktature pod kojom su brojni
mučeni i ubijeni. Argentina i Brazil su anektirali oko 140.000 četvornih kilometara
paragvajskog teritorija; Argentina je uzela velik dio regije Misiones i dio Chaca između
rijeka Bermejo i Pilcomayo; Brazil je za osvojeni teritorij povećao svoju provinciju Mato
Grosso.[25] Obje su zemlje zahtijevale veliku odštetu (koja nikad nije plaćena) i okupirale
Paragvaj do 1876. godine. Za razliku, od njih Urugvaj nije tražio nikakve teritorije, a i
Coloradosi su se pred kraj rata počeli povlačiti shvaćajući da su izgubili previše ljudi za tuđe
interese (oko 5.000 vojnika je poginula, a preživjelo svega oko 580).[23][26]

Novija povijest

Gabriel Terra, predsjednik Urugvaja u dva mandata tijekom 1930-ih godina, ostao je velik
utjecaj u daljnoj urugvajskoj povijesti.

Alfredo Baldomir, 27. urugvajski predsjednik, za čijeg se mandata odigrala Bitka kod La
Plate.
Početak 20. stoljeća
Početkom 20. stoljeća došlo je u zemlji do stanovitoga smirenja i konsolidacije, a za vrijeme
predsjednika Joséa Batllea y Ordóñeza Urugvaj je postao napredna država sa složenim
sustavom socijalne zaštite. Zbog naprednog socijalnog sustava i stabilne demokracije
Urugvaj je dobio nadimak "Švicarska Latinske Amerike".[27] Ordóñez je za predsjednika
izabran 1903. godine.[28] Sami početak njegova mandata obilježila je osmomjesečna vojna
borba s pripadnicima Blancosa, koji su nezadovoljstvo protiv novoizabranog predsjednika
započeli nakon što je njihov vođa, Aparicio Saravia, ubijen u jednoj od bitaka. Vladine snage
odnijele su pobjedu u kratkotrajnom građanskom ratu, te vratio politički sustav iz 1872.
godine.[28] Ordóñez je bio biran dva puta (1903. – 1907. i 1911. – 1915.), tijekom kojih je
učinio veliki napredak u gospodarskom razvitku zemlje i okretanjem prema budućnosti nakon
Rata za neovisnost, građanskog rata i niza manjih sukoba koji su bili ekonomski iscrpili
državu.[15]

Nemirne 1930-te
Podrobniji članci o temama: Velika gospodarska kriza, Bitka kod La Plate i Admiral Graf
von Spee
U ožujku 1931. predsjednik je postao Gabriel Terra, koji se u svom inauguracijskom govoru
posebno osvrnuo na stanje u državi nakon Velike gospodarske krize.[29] Tijekom Velike
krize, ni Urugvaj nije bio pošteđen. Mnogi su državni službenici, tajnici, odvjetnici i sudci
ostali bez posla bez otpremnine niti ikakva sredstva za život. Takvo stanje rezultiralo je
kaosom u državi, u kojem je policija više puta intervenirala silom pa i prisilnim ubojstvima.
[29] Terra je 1934. godine proveo coup d'état, odnosno državni udar, smijenivši Senat i
Urugvajski parlament.[29] Ubrzo je iste godine potvrdio i novu raspodjelu mandata i novu
vladajuću konstituciju, te si produžio predsjednički mandat.[29] Terra je proveo određene
socijalne reforme i oživio trgovinu, ali nedovoljno da bi se Urugvaj izvukao iz posljedica
Velike depresije.[29]

Na predsjedničkim izborima 1938. je za predsjednika bio izabran general Alfredo Baldomir,

bliski Terrin suradnik. Pod pritiskom demokratski orijentirane Narodne stranke, Baldomir je
raspisao i službene i slobodne parlamentarne izbore, na kojima su svi punoljetni građani
Urugvaja imali pravo glasa. Izbore su smjeli pratiti i mediji (novine, časopisi i radio), pa su to
bili i prvi izbori sa slobodom medija.[30] Odabrane zastupnike, potvrdio je i sam predsjednik
te je demokratski izabran Parlament mogao početi s radom. Iako se 1939. godine Baldomir
izjasnio neutralnim u Drugom svjetskom ratu, britanski i njemački (Admiral Graf von Spee)
bojni brodovi vodili su pomorsku bitku kod La Plate,[31] u kojoj je pobjedu odnijela
Britanska mornarica.[32] No, ključno je to što se cijela bitka odvijala poprilično blizu
urugvajske obale, na području urugvajskog teritorijalnog mora,[33] čime su se narušila
pravila međunarodnog pomorskog ratovanja.[34]

Razdoblje od 1945. do 1984.

Podrobniji članci o temama: Državni udar u Urugvaju 1973. i Tupamaros
Urugvajsko se gospodarstvo temelji na izvozu poljoprivrednih proizvoda. Dva su svjetska
rata donijela zemlji blagostanje zbog povećanog izvoza žitarica i govedine u, ratom
opustošene, europske zemlje. Nakon Drugog svjetskog rata svjetske cijene prehrambenih
proizvoda naglo su pale što je prouzročilo velike probleme urugvajskoj privredi. U 1960-ima
se počeo raspadati sustav socijalne zaštite. Vlada je izgubila potporu javnosti, osobito
studenata, radnika i obitelji niže socioekonomske klase koji su najjače osjetili posljedice
prilagodbe na marginalizaciju poljoprivrede u svjetskom gospodarstvu. Na krizu je nasiljem
odgovorila radikalno lijeva skupina Tupamaros što je potaklo vladu da pojača represivne
mjere, uključujući i ukidanje osobnih prava pod predsjednicima Jorgeom Pachecom Arecom i
njegovim nasljednikom Juanom Maríom Bordaberryjem. Na koncu je 1973. vlast u zemlji
preuzela vojska državnim udarom, čime je započelo jedanaestogodišnje razdoblje diktature u
nekoć najstabilnijoj demokraciji na kontinentu. Demokracija je ponovno uspostavljena 1984.
izborom Julia Maríe Sanguinettija za predsjednika.

Povratak demokracije (1984. – danas)

Na općim izborima u Urugvaju 1994. Julio María Sanguinetti je sa 32,3 % osvojenih glasova
izabran za novog urugvajskog predsjednika.
Na ustavnom referendumu 1980. godine odbijeno je političko preslagivanje na čelu s vojnom
huntom, što je zadalo težak udarac diktaturi.[15] Slijedeći ishod referenduma i poštujući
tadašnje javno mijenje, oružane snage su počele s demokratizacijom društva i ublažavanjem
diktature. Njezino potpuno ukidanje dogodilo se organiziranjem demokratskih općih izbora
1984. godine. Na izborima je pobijedio Julio María Sanguinetti, vođa stranke Colorado, koja
je osvojila petogodišnji predsjednički mandat i osigurala parlamentarnu većinu. Ubrzo nakon
izbora Sanguinetti je raspustio sve vojničke jedinice i smijenio sve lokalne čelnike povezane
s diktaturom vodeći se idejom provođenja lustracije.[15]

Na općim izborima 1989. godine pobijedila je domoljubne orijentirana Narodna stranka na

čelu s novoizabranim predsjednikom Luisom Albertom Lacallom. Nakon parlamentarnih i
predsjedničkih izbora 1994. Sanguinetti je ponovo izabran, a stranka Colorado je ponovo
postigla većinu u Parlamentu.[35] Oba predsjednika su nastavila provoditi ekonomske
promjene, među kojima je nacionalizacija banaka uvelike pripomogla ostvarivanju
gospodarske stabilnosti, uvođenje demografskih i rodnih poticaja te dječjih doplataka,
ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i znanost te umjerenu i kontroliranu liberalizaciju društva.

Opći izbori u Urugvaju 1999. provedeni su u okrilju novog načina glasovanja i prebrojavanja
mandata izglasanog u amandmanu izbornog zakona još 1996. godine. Promjena izbornog
zakona najviše je išla na ruku ljevičarskom političkom savezu Široki front, koji je na
izborima osvojio treće mjesto, ali s preko 30% glasova birača. Time je Narodnu stranku i
Colorado doveo u pat-poziciju i natjerao ih na suradnju kako bi sastavili Parlament. Sve do
2002., desničarske stranke su odlično surađivale, prvi put nakon gotovo stotinjak godina, da
bi te godine skupina ministara Narodne stranke, koja je osvojila drugo mjesto na izborima,
prekinuli suradnju.[15] Unatoč tome, stranke su nastavile suradnju te zajedničko provođenje
reformi. Problem im je stvaralo blago povećanje deficita i inflacija, koja se pojavila zbog
iznimnog rasta brazilskog reala, ponegdje i za više od 11%. Upravo zbog toga što su Urugvaj
i Brazil najveći uvozno-izvozni i trgovački suradnici, urugvajski peso je pao za gotovo više
od 30% i uzrokovao ranije spomenuti nagli prvo pad, a potom još jači rast cijena.[36]

Tijekom većeg dijela urugvajske povijesti na vlasti su se smjenjivale stranke Colorado i

Blanco. Međutim, na izborima 2004. pobijedila je koalicija lijevih stranaka "Široki front"
(Frente Amplio) dobivši većinu u oba parlamentarna doma, a njen je kandidat Tabaré
Vázquez postao predsjednik s apsolutnom većinom glasova (51,7 % već u prvom krugu).[37]
Široki front je pobjedu odnio i na općim izborima 2009. na kojima je njihov predsjednički
kandidat José Mujica odnio pobjedu i osvojio predsjednički mandat.[38] Mujica je pobjedu
ostvario osvajanjem 54% glasova birača,[39] i time ispunio očekivanja u predizbornim
anketama, u kojima je bio i najizgledniji kandidat za novog urugvajskog predsjednika.[40]
Dominacija Širokog fronta nastavljena je i na općim izborima 2014., na kojima je stranka
osvojila ukupno 65 zastupničkih mjesta s 56,63% glasova birača.[41] 1. ožujka 2015. izabrani
predsjednik Tabaré Vázquez položio je zakletvu i time i službeno započeo svoj petogodišnji
predsjednički mandat,[42][43] a od 2020. predsjednik je Luis Alberto Lacalle Pou.

Zemljopis

Mjestopisni zemljovid Urugvaja s označenim područjima promjene terena i reljefnih

područja.
Podrobniji članak o temi: Zemljopis Urugvaja
S 176.214 km2 površine zemlje i 142.199 km2 vode i malih riječnih otoka,[44] Urugvaj je
druga najmanja suverena država u Južnoj Americi (nakon Surinama) te treći najmanji
teritorij. Reljef se uglavnom sastoji od brežuljkastih nizina i niskih brdskih lanaca te plodnog
obalnog pojasa pokrivenog travom i idealnog za uzgoj goveda i ovaca. Urugvaj ima oko 660
km obale.

Najviši vrh zemlje je Cerro Catedral (514 m). Na jugoistoku Urugvaj izlazi na Rio de la Plata,
zajednički estuarij rijeka Urugvaj (koja čini zapadnu granicu zemlje) i Parane koja ne prolazi
kroz Urugvaj. Od ostalih rijeka ističe se jedino Rio Negro. Na obali Atlantika nalazi se
nekoliko laguna. Montevideo je najjužniji glavni grad u Americi, a treći najjužniji na svijetu
(samo se Canberra i Wellington još južnije).
Klima je u Urugvaju umjerena, ali prilično topla pa su temperature ispod nule praktički
nepoznate. Zbog ravnog reljefa zemlja je izložena brzim premještanjima vremenskih fronti, te
pamperu, hladnom i povremenom vrlo jakom vjetru koji puše s argentinskih pampa. U
Urugvaju postoj deset nacionalnih parkova.

Riječna mreža je gusta i obilna vodom. Gotovo 2/3 Urugvaja odvodnjava se rijekom Urugvaj,
kojoj je najveći pritok Río Negro. Manji dio voda otječe u jezero Mirim (Merín) i u estuarij
La Plate. Plovne rijeke su samo Urugvaj i Río Negro. Veća su jezera Mirin i Río Negro.
Najveći dio Urugvaja pokriva savana s galerijskim šumama duž rijeka. Suptropske šume po
riječnim dolinama i pristrancima pobrđa u unutrašnjosti sastoje se uglavnom od mimoza,
mirta i lovora. U istočnome primorju na pješčanim dinama rastu lovori i eukaliptusi.[45]

Okoliš
Flora
Podrobniji članak o temi: Flora Urugvaja

Erythrina crista-galli, nacionalni urugvajski cvijet.

Zaljev u blizini grada Maldonada.

Flora Urugvaja ima više od 2.500 različitih biljnih vrsta raspoređenih u oko 150 porodica
(familia). Oko 80% Urugvaja čine prerije s prevladavajućim niskim travama i grmljem. Iako
je prerija u Urugvaju slična argentinskoj travnatoj Pampi, vegetacija se razlikuje.[46][47]

U unutrašnjosti su šumska područja rijetka i zauzimaju male površine, dok je na obali

Atlantskog oceana prevladavajuća makija sa sredozemnim biljnim vrstama kao što su lovor,
maslina i smokva. Te biljne vrste uvelike su koriste u poljoprivrednoj proizvodnji ulja,
agruma i začini. Iako je šumskih područja malo, tropske šume su sjenovite i prepune različitih
grmova i stabala te prizemnica, koje pritom omogućavaju život mnogim kukcima,
vodozemcima i pticama.[48] Eukaliptus je česta biljka u šumama, a prenesena je iz Australije
u 19. stoljeću. Mnoge biljne vrste donijeli su i europski iseljenici tijekom 19. i 20. stoljeća,
među kojima su najbrojnije vinske sorte koje su omogućile brži i snažniji razvoj
vinogradarstva.

Urugvajski nacionalni cvijet je Erythrina cristagalli, u narodu često od milja zvan i "Ceibo".
[49]

Palme rastu na području departmana Rocha i Paysandú.

Obnovljiva energija
Približno 95% električne energije kojom se napajaju kućanstva i gospodarski objekti u
Urugvaju dolazi iz obnovljivih izvora energije.[50] Kako bi se udio obnovljivih izvora još
dodatno povećao država je smanjila namete na obnovljive izvore energije za gotovo 20% u
zadnjih deset godina. Jedna od rezultata takve inicijative je znatno smanjenje ugljičnog otiska
prosječnog Urugvajca.[51] Zbog tako visokog udjela proizvodnje obnovljive energije,
britanski mediji su Urugvaj proglasili jednom od energetski najčišćih zemalja na svijetu.[52]
Najviše električne energije dobiva se iz vjetroelektrana. Kako bi održao visoku količinu
proizvodnje i potrošnje obnovljive energije, Urugvaj više ne izvozi električnu struju niti
ostale energente.[53] Zanimljivo je da je do 2008. godine trećinu uvoza činila nafta, ali je iste
godina Parlament Urugvaja donio zakon o regulaciji uvoza energenata i početak izgradnje
hidro i vjetroelektrana.[54] Urugvaj uopće ne uvozi nuklearnu energiju, a energija iz
hidroelektrana sve se više mijenja za solarnu energiju, koja je još manje štetna za okoliš,
posebno rijeke.[55] zbog uspješne energetske tranzicije, mnogi Urugvaj nazivaju i
"energetskim liderom", a WWF je Urugvaj 2014. godine proglasio "zelenim liderom".[55]
Jedan od glavnih razloga uspjeha ovakve energetske politike transparentno donošenje odluka,
poticajna zakonska regulativa i snažno partnerstvo privatnog i javnog sektora. Stvaranje
povoljnih i stabilnih uvjeta privuklo je novac investitora u projekte obnovljive energije i time
rasteretilo Parlament od dijela financiranja projekata.[56]

Politika
Podrobniji članci o temama: Parlament Urugvaja i Kategorija:Urugvajske političke stranke

Palacio Legislativo u Montevideu, sjedište Urugvajskog parlamenta.

Urugvaj je predstavnička demokratska republika s predsjedničkim sustavom.[57] Članovi
vlade biraju se na razdoblje od pet godina. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Opća skupština
(Asamblea General) koja se sastoji od 30-članog senata (Cámara de Senadores) kojim
predsjeda potpredsjednik Republike i 99-članog zastupničkog doma (Cámara de
Representantes).[58] Mandat zastupnika oba doma, izabranih na općim izborima, traje 5
godina.[57]

Ustavom iz 1967. godine stvorena je institucija predsjednika, uravnotežena zakonodavnom i

sudbenom vlasti, slično kao u SAD-u. Predsjednik je istovremeno šef države i vlade, a bira ga
se na općim izborima, zajedno s potpredsjednikom, na razdoblje od 5 godina. Vladu (kabinet)
čini 13 ministara koje imenuje predsjednik.[57]

Najviši sud u zemlji je Vrhovni sud; pod njim su prizivni i niži sudovi te mirovni suci. Usto
postoje tri izborna i upravna suda, proračunski sud i vojni sudovi.[57] Uz Urugvajski izborni
sud,[59] izbore nadziru i provode i Republičko sveučilište u Urugvaju,[60] Nacionalna
udruga prosvjetnih radnika[61] i Državna banka za društveno osiguranje.[62]

U anketi iz 2010. godine, koju je proveo Latinobarómetro, rezultati pokazuju kako su u

Latinskoj Americi, Urugvajci daleko najviše zadovoljni načinom na koji demokracija
funkcionira u Republici.[63]

Tijekom većeg dijela urugvajske povijesti na vlasti su se smjenjivale stranke Colorado i

Blanco. Međutim, na izborima 2004. pobijedila je koalicija lijevih stranaka "Široki front"
(Frente Amplio) dobivši većinu u oba parlamentarna doma, a njen je kandidat Tabaré
Vázquez postao predsjednik s apsolutnom većinom glasova (51,7% već u prvom krugu).

Dominacija Širokog fronta nastavljena je i na općim izborima 2014., na kojima je stranka

osvojila ukupno 65 zastupničkih mjesta s 56,63% glasova birača. 1. ožujka 2015. izabrani
predsjednik Tabaré Vázquez položio je zakletvu i time i službeno započeo svoj petogodišnji
predsjednički mandat.

[otkrij]
v•u
Izbori u Urugvaju
Upravna podjela

Karta s departmanima Urugvaja.

Podrobniji članak o temi: Departmani u Urugvaju
Urugvaj je podijeljen na 19 departmana (špa. departamento), čija lokalna administracija
replicira podjelu izvršne i zakonodavne vlasti.[57] Svaki departman bira svoje vlasti kroz
opće pravo glasovnog sustava. Na čelu svakog od 19 departmana stoji intendant.

Departman Glavni grad Područje (km2) Stanovništvo (2011.)[64]

ArtigasArtigas11.928 73.378
Canelones Canelones 4.536 520.187
Cerro Largo Melo 13.648 84.698
Colonia Colonia del Sacramento 6.106 123.203
Durazno Durazno 11.643 57.088
Flores Trinidad 5.144 25.050
Florida Florida 10.417 67.048
Lavalleja Minas 10.016 58.815
Maldonado Maldonado 4.793 164.300
Montevideo Montevideo 530 1.319.108
Paysandú Paysandú 13.922 113.124
Río Negro Fray Bentos 9.282 54.765
Rivera Rivera 9.370 103.493
Rocha Rocha 10.551 68.088
Salto Salto 14.163 124.878
San José San José de Mayo 4.992 108.309
Soriano Mercedes 9.008 82.595
Tacuarembó Tacuarembó 15.438 90.053
Treinta y Tres Treinta y Tres 9.529 48.134
Ukupno[bilj 1]— 175.016 3.286.314
Bilješka:
(šp.) Ne obuhvaća 1.199 km2 umjetnog jezera na rijeci Rio Negro (PDF). Inačica izvorne
stranice (PDF) arhivirana 6. studenoga 2013. Pristupljeno 13. rujna 2013.
Vojska

Kružna oznaka kopnenog roda vojske.

Podrobniji članak o temi: Oružane snage Urugvaja
Urugvajska vojska nalazi se pod izravnim zapovjedništvom urugvajskog predsjednika, koji je
i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, te pod upravom ministra obrane.[15] Urugajska vojska
ima 14.000 vojnika unutar kopnene vojske, 6.000 unutar ratne mornarice i 3.000 unutar
ratnog zrakoplovstva.[65] Vojni rok po zakonu nije obvezujući, a služenju privremenog
vojnog roka (na 3, 6 ili 12 mjeseci) mogu pristupiti državljani Urugvaja stariji od 18 godina
odnoso svi oni koji su zakonski punoljetni. U slučaju rata Parlament Urugvaja može izglasati
hitnu mobilizaciju određenog broja građana u svrhu vojne službe.[1]

Od svibnja 2009. homoseksualcima je omogućeno služenje vojnog roka nakon što je ministar
obrane potpisao izmjenu zakona o pristupanju vojnoj ilipolicijskog sužbi od strane građana.
[66] Unatoč tome, bilo je beznačajno malo upita od strane takvih osoba za služenje vojnog
roka. Krajem fiskalne godine 2010., Sjedinjene Američke Države osigurale su Urugvaju 1,7
milijuna američkih dolara novčane vojne pomoći, uključujući i 480.000 dolara za obučavanje
i obrazovanje vojnika.[36]

Urugvaj je prva zemlja na svijetu po broju “mirovnjaka”, kojih pošalje u Plave kacige, vojsku
UN-a. Urugvaj je poslao ukupno 2.513 vojnika i 10 zapovjednika u mirovne misije u Africi,
Bliskom Istoku i Kavkazu.[15] Od toga broja, njih 1.136 je tijekom veljače 2010. poslano u
mirovnu misiju na Haiti (MINUSTAH) i 1.360 vojnika u DR Kongo (misija MONUC).[15]

Gospodarstvo

Slikovni prikaz najvažnijih izvoznih proizvoda Urugvaja.

Urugvajsko gospodarstvo karakteriziraju izvozno orijentiran poljoprivredni sektor, dobro
obrazovana radna snaga, visoka razina državne potrošnje i razvijeni sektor industrije. Nakon
što je u razdoblju od 1996. do 1998. bilježilo prosječni godišnji rast od 5%, gospodarstvo je u
godinama između 1999. i 2001. osjetilo negativne učinke smanjene potražnje u Argentini i
Brazilu kamo odlazi polovica urugvajskog izvoza. Unatoč ozbiljnim potresima u vanjskoj
trgovini, urugvajski su financijski pokazatelji ostali stabilnijima nego kod njegovih susjeda,
što je odraz čvrste reputacije među investitorima i investicijskog rejtinga državnih obveznica,
jednog od dva takva u Južnoj Americi. U zadnjih nekoliko godina Urugvaj je usmjerio svoje
napore na razvoj informatičke industrije i postao najvećim latinoameričkim izvoznikom
softvera.

Iako su neki dijelovi gospodarstva izbjegli veću krizu, obični građani Urugvaja jako su
pogođeni gospodarskim problemima; nezaposlenost se popela na iznad 20%, realne su se
plaće smanjile, peso je devalvirao, a stopa siromaštva dosegnula je gotovo 40%. Ovakvo
pogoršanje ekonomskih prilika dovelo je do pada popularnosti urugvajske vlade koja je
tijekom 1990-ih zastupala politiku slobodnog tržišta, te neuspjeha referenduma o privatizaciji
državne naftne i vodoopskrbne tvrtke 2003. odnosno 2004. Novoizabrana vlada Širokog
fronta (Frente Amplio) obećala je pokrenuti programe javnih radova kako bi ubrzala
zapošljavanje i smanjila siromaštvo, ali nije odustala od redovite otplate urugvajskog
vanjskog duga.

Početkom 2005., Urugvaj je bio jedina zemlja Južne Amerike koja je izvozila računala i
informatike proizvode.[67] Ujedno je i jedna d rijetkih zemalja koja je tijekom 2000-ih
uspjela smanjiti udio uvoza i povećati udio izvoza, a da se to ne odrazi loše na gospodarstvo.
Između 2004. i 2008. Urugvaj je imao rast gospodarstva od 6,7%[68] Nakon što je porez
smanjen s 33% na 21,7% u srpnju 2008., rast javne potrošnje gotovo se udvostručio.[68]
Jedina je latinoamerička zemlja koja nije doživjela gospodrstki krah, a recesija je trajala
svega dva tromjesečja.[69] Jedna je od zemalja s najnižom stopom nezaposlenosti u
Amerikama, koja se godišnje mijenja od 4,5% do 6,1%.[70] Tijekom 2010. urugvajska
industrijska proizvodnja rasla je za oko 10%, a ukupni Bruto domaći proizvod za oko 4% (u
najlošijem tromjesečju). Urugvaj je zemlja koja nema gubitaka ni u javnim službama, a u
uslužnom području poslovanja ostvaruje se dobit od preko 21,85 milijardi dolara godišnje.,
što čini 59,5% urugvajskog BDP-a.[71]

Poljoprivreda

Departman Colonia na jugozapadu zemlje poznat je po stočarstvu.

Urugvajska poljoprivreda proizvodi za svoje potrebe, a višak u iznosu 9,3% usmjeren je
isključivo na izvoz u (veće) susjedne zemlje. U poljoprivredi je zaposleno 13% ukupne radne
snage, što za razvijenu zemlju nije teret (kako se smatra, 6-7% bilo bi najbolje), već politika
poticanja OPG-ova koju provode sve političke opcije.[1] Najviši udio od 56,9% u
poljoprivredi, prema analizama Državnog statističkog zavoda i Ministarstva poljoprivrede i
gospodarstva, drže stočarstvo i govedarstvo. To je i istiniti odraz urugvajske poljoprivrede,
koja se zbog manjka obradivih površina za voće i povrće okrenula uzgoju životinja. Najviši
udio u proizvodnji žitarica ima riža, gotovo 83%, što je i više od nekih zemalja u Indokini.
[72]

Prema podatcima južnoameričkih poljoprivrednih zavoda, Urugvaj je 9. na svijetu prema

količini proizvedene soje, 12. po vuni, 14. po konjskom mesu, 17. po uzgojenim nasadima
dunja. Većina poljoprivrednih gospodarstva, njih 25 od 40 tisuća (preko 60 %), čine manja
(obiteljska) gospodarstva koja zapošljavaju 65 % svih radnika i ostvaruju više od jedne
polovine prihoda od poljoprivrede. Također, OPG-ovi imaju najviši udio u porezu, unatoč
tome što najveći dio novčanog kapitala drže velike korporacije. OPG-ovi proizvode 12 %
svih žitarica i povrća, 2 % svinjetine i 11 % mliječnih proizvoda. Glavni izvozni proizvod je
govedina, od koje se zaradi milijarda američkih dolara godišnje – na jednog Urugvajca dolazi
3,8 stočnih poljoprivrednih gospodarstava.[72]

Unatoč tome što u Urugvaju ima 12 milijuna stočnih farmi, njih 54 % nalazi se u rukama 11
% poljoprivrednika, koji po farmi nemaju više od 500 grla stoke. S druge strane, 38 %
poljoprivrednika jedva je konkurentno i sa 100 grla koje prema zakonu mogu imati.[72]

Najveća poljoprivredna tvrtka u Urugvaju je Union Agriculture Group, s više od 100

stočarskih pogona na 180.000 hektara.[73] Tvrtka u zakupu ima 1 % ukupnih poljoprivrednih
površina u Urugvaju i oko 85.000 grla divljih goveda.[74] Tvrtka je 2008. osnovana za
proizvodnju borovnica, a ubrzo je poslovanje proširila i na uzgoj riže, soje i žitarica te
stočarstvo i govedarstvo. Osim što veći dio proizvoda sama proizvodi, jedan dio otkupljuje i
od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava diljem zemlje.[75] Tvrtka se bavi i prijevozom
poljoprivrednih dobara te njihovim plasmanom na domaće tržište.[76][77]

Sredinom 1950-ih bilo je u Urugvaju 6 000 000 goveda i 25 000 000 ovaca, koje su godišnje
davale 100 000 tona vune. Tada je to bila država čije je stanovništvo jelo najviše mesa,
godišnje na osobu 115 kg. Seoski radnici živjeli su isključivo od ovčjeg mesa, a svaka obitelj
pojela bi godišnje stotinjak ovaca. Samo oko 8 % površine je obrađivano, a uzgajani su
povrće, žito i uljani plodovi. U Montevideu je izlazilo preko 15 dnevnih listova, a bilo je 20
radio-postaja.[78]

Promet

Pomorska luka Montevideo, najveća luka u Urugvaju.

Pomorski promet
Podrobniji članci o temama: Pomorska luka Montevideo i Kategorija:Lučki gradovi u
Urugvaju
Pomorska luka Montevideo, smještena u Montevidejskom zaljevu,[79] najveća je i najvažnija
urugvajska pomorska luka.[80][81] S 1,1 milijun prevezenih sanduka i kontejnera godišnje,
najprometnija je pomorska luka u cijeloj Južnoj Americi.[82] S 9 dizalica i razvijenom
infrastrukturom, to je i najmodernija luka Južne Amerike, mnogo ispred brazilskih i
argentinskih luka, koja u jednom satu natovrani između 720 i 900 kontejnera.[82] Druga
najveća pomorska luka, Nueva Palmira, nalazi se na kranjem jugozapadu zemlje, gdje je
upravo nakon izgradnje luke značajno podignut standard života. Nueva Palmira čini preko
80% dobiti od poreza departmana Soriano, čime je postala neophodna za ikakav daljnji razvoj
grada.[83]

Zračni promet
Zračna luka Punta del Este najveću dobit ostvaruje od turističkih letova.
Podrobniji članci o temama: Međunarodna zračna luka Carrasco i Popis zračnih luka u
Urugvaju
Zračni promet je uz cestovni, najrazvijenija grana urugvajskog prometa. Međunarodna zračna
luka Carrasco, najveća u zemlji, otvorena je 1947. godine s putničkim terminalom. Kasnije je
luka prošitila svoje poslovanje i na poštanski i robni promet. Godine 2003. urugvajska vlast
prenijela je administraciju, upravljanje i održavanje zračne luke na privatnu investicijsku
grupi Puerta del Sur SA, koja je 2007. započela graditi novi terminal prema nacrtima
arhitekta Rafaela Vinolya. Proširenje luke završeno je 5. listopada 2009., kada je zračna luka
ponovno svečano otvorena.[84][85] Britanski avijatički časopis »Frontier«, novi terminal
proglasio je jednim od najljepših na svijetu, a luku jednom od najboljih na svijetu. Godišnje,
kroz zračna luka prođe 4,5 milijuna putnika, čime je jedna od posjećenijih u Južnoj Americi.