Kozmologija 2015/.2016. – Skraćenica po pitanjima b. d.

1. UVOD U PREDMET KOZMOLOGIJE: DEFINICIJA I ODREĐENJE PREDMETA

KOZMOLOGIJA ili FILOZOFIJA PRIRODE je filozofska (metafizička) refleksija (osvrt) na materijalni svijet u kojem
živi čovjek i s kojim dijalogizira.
*odakle potreba za kozmologijom? Pa čovjek uviđa ograničenost znanstvenih disciplina (fiz, kem, bio).
*ali kozmologija nije tek osvrtanje i razmišljanje o materijalnim fenomenima ili prirodi
*kozmologiju zanima ČOVJEKOV ODNOS PREMA KOZMOSU, a to je i filozofska refleksija znanosti
*nastaje kao disciplina u 18. st., a ime joj je dao Christian Wollf
*filozofija i priroda jesu povezani (i Newton je svom djelu dao naslov 'Matematički principi filozofije prirode')
*materijalni objekt kozmologije (što proučava?): ENS MOBILE, tj. pokretno/protežno biće
*formalni objekt kozmologije (metoda proučavanja?): metafizička refleksija biti znanstvenih fenomena

2. ANIMISTIČKO-ANTROPOMORFNA SLIKA SVIJETA

*svijet je kompleksan i uvijek se otkriva djelomično: stoga su ljudi kroz povijest različito ga tumačili
*pod ovom slikom razlikujemo dva tumačenja, dvije slike svijeta
1. antropomorfna (čovjekolika) slika svijeta – za nju je karakteristična personifikacija, tj. sve ono što čovjek kuša u
vlastitoj svijesti to prenosi na svijet
- karakteristike koje i sam posjeduje (razum i osjećaji) preslikava na svijet
- također, tako čovjek izražava osjećaj za zajedništvo i duboku antropološku potrebu da komunicira sa svijetom
2. mitska/magijska slika svijeta
- svijet je zagonetan i magičan  stoga ga ljudi pokušavaju mitovima i magijom tumačiti (posebno u obredima)
- magija je duhovno, umsko i ritualno ponašanje koje želi KONTROLIRATI osobama i silama u prirodi
- ovdje je čovjekov intelekt u službi MAŠTE i OSJEĆAJA

3. NARAVNO-RACIONALNA SLIKA SVIJETA

*postepeno se dolazi do prijelaza razuma nad osjetima i maštom i ljudi svijet tumače racionalno
*dakle događa se APSTRAKCIJA i OBJEKTIVACIJA (opredmećivanje-promatranje strukture predmeta)
*razlučivanje umskog od magijskog događa se PRVO ovime:
1. razlikovanjem da postoji živa i neživa stvarnost
2. postoji neki red i pravilnost, zakonitost u pojavama
3. postoji pravilan slijed dana i godišnjih doba
4. vegetativni se ciklusi izmjenjuju.
*DRUGI korak kako prevladava razum nad osjetima i mitovima jest otkriće pojma PHISIS (priroda)
- taj pojam dolazi od grčkog glagola 'fiomai' što znači klijati, nicati
- taj nas pojam upućuje na ŽIVOT i izvorno priroda, phisis znači rađanje živoga
- kasnije taj pojam znači i UNUTARNJE POČELO RAĐANJA, NASTAJANJA, KLIJANJA
- kasnije phisis postaje sličan nekoj sili, tj. energiji koja je određena po formi (morfe)
*zaustavimo se malo na tom MORFE (FORMA, OBLIK)
1. DEMOKRIT – kod njega je oblik čisto osjetan
2. PLATON – kod njega morfe postaje eidos, tj. pojam – bit stvari
-ali već Platon razlikuje MIŠLJENJE od OSJEĆANJA (kod Demokrita vidimo samo osjetno)
-ovdje je na djelu racionaliziranje i interioriziranje (pounutrašnjenje)
3. ARISTOTEL – smatra da nema ništa u umu što prije nije bilo u osjetilima; dakle i on razlikuje osjetno i
umsko, ali s bitnim naglaskom HILEMORFIZMA – tek kada je neka stvar aktualizirana, kada je in actum ima i morfe
- Aristotel kaže da naš um pristupa konkretnom individuumu, apstrahira formu (od materije) da bi došao do
BITI i tako po Aristotelu: po formi spoznajemo bit; po morfe spoznajemo bit (kod Platona morfe je bila bit, pojam).

Aristotel je još važan jer je predložio teoriju i metodologiju znanosti.

Razvio je sustav znanosti u enciklopediju sakupljajući pri tome poznato znanje.

Dakle u ovim slikama vidimo kako se kroz povijest razvija slika i tumačenje svijeta od onog primitivnog ka realnijem.
Ali ovdje vidimo da se potpuna racionalizacija i objektivacija neće dogoditi u grčkom mentalitetu, ali niti u srednjem
vijeku. Zašto? Zato što se smatralo da je ČOVJEK CENTAR SVEMIRA.

Tako su karakteristike te grčke, ali i srednjovjekovne znanosti ove:

1. fizička znanost = znanost osjetilnih kvaliteta
2. astronomija je geocentrična
3. grčka i srednjovjekovna znanost su bitno religiozne (i kozmos ima božansko podrijetlo).
4. MEHANICISTIČKO-POZITIVNA SLIKA SVIJETA - Koje su joj značajke?

1. potpuno se odmaknula od religioznog i okrenula se laičko-sekularnoj slici svijeta.

*najpoznatiji predstavnik je PIERE LAPLACE (18./19. st.), matematičar i astronom – ideja Boga je suvišna
*važan je i AUGUSTE COMTE (18./19. st.), sociolog - Comte tvrdi da postoje tri stadija u povijesti:
1. religiozni 2. metafizički (grčk. filozofija) 3. pozitivni (njegovo doba, nova znanost).
*ovdje je problem što se Boga isključuje iz prirode, antropologije, morala, povijesti, religije, i bitka uopće

2. Kopernikanska revolucija – Kopernik otkrio:

*Zemlja nije u središtu svemira – beskonačan je broj galaksija

3. paradoks
*kroz povijest se ono OSJETNO uvijek vezivalo uz znanost
*sada je nasuprot osjeta jedino bitno RACIONALIZIRANJE i OBJEKTIVACIJA

objektivacija – oslobađanje od svih mitoloških i antropomorfnih tumačenja prirodnih fenomena;

racionalizacija – u svakom prirodnom fenomenu traženje njegove unutarnje racionalne strukture.

*ovdje su osjeti relativizirani (u spoznajnom i terminološkom smislu)

*kvalitativnu i osjetnu fiziku nadomješta KVANTITATIVNA i MATEMATIČKA FIZIKA
*GALILEO di Vincenzo Galilei (16./17. st.) tvrdi: prava znanost je matematička i to ona platonskog karaktera
(matematički realizam); a sve što postoji mora biti prevedivo na matem. elemente (slova su za nj kružnice, trokuti i dr.)

*valja priznati da je ovaj matematičko-mehanicistički pristup pridonio objektivnosti i racionalnosti znanosti

*utemeljitelji tog puta za sve druge znanosti jesu upravo GALILEI i RENE DESCARTES. Moderna znanost onog doba
postavila je zahtjev da sve svoje postavke objasni i temelji na MATEMATICI i MEHANICI.

*ali, ovaj je pristup doveo do ANTIFINALIZMA i krutog DETERMINIZMA

ANTIFINALIZAM – to je antisvrhovitost; ovdje nema mjesta kršćanskom poimanju o svrsi života
*za modernu znanost čovjek sam sebi postavlja ciljeve; djelovanje prirode mora biti lišeno antropomorfnog karaktera
*važan je i pojam TELEOLOGIJA – on označava svrhu, cilj
*prvi antifinalist je Demokrit koji je bio ateist
*ali i Aristotel je bio ateist ali je zagovarao tzv. ergon argument – postavka da svako biće i proces ima unaprijed određenu
svrhu koja mu je postavljena, ali ne od njega samog
DETERMINIZAM – determinirati nešto znači svoditi na zajednički nazivnik
*započeo je s Galileom i trajao sve do konca 19. st. (nastavljen je s Descartesom i Comteom)
*determinizam je i kada pristaše ovakvog tumačenja svijeta ljudskog tijelo svode na materijalnost
*Descartes je determinist zbog svog dualizma: tijelo je res extensa (protežna stvar), razum je res cogitans (misleća stvar)
*i Comte je sa svojim stavovima vrhunac ateizma u sociološkom smislu: sve što postoji mora biti svodivo u protežnost
*dakle ovdje je determinizam to što se matematički modeli primjenjuju na biologiju, medicinu, psihologiju, psihijatriju,
astronomiju, povijest i dr.

Ovo je tumačenje producirali velike probleme po pitanju čovjeka. Postavljene su dvije alternative koje isključuju treću:
1. čovjek je poseban predmet fizičke znanosti
2. apsolutni dualizam između materija i onoga što materija nije (ništa, duh, duhovno).
Taj dualizam nije dobar jer kad se odvaja materija od duhovnog čovjek postaje predmet dehumanizirane, objektivizirane
i mehanizirane znanosti, tj. samo puke fizike!!!

Comte je prihvaćao kao znanost: matematiku, fiziku, fiziologiju i sociologiju. A on sam je nastupao dogmatski i
metafizički iako to nije htio priznati!!!
Na tom su tragu i Ernst Haeckel (zoolog, Darwinov sljedbenik) i Herbert Spencer (filozof i sociolog).

Ovaj je pristup donio i neke dobrobiti:

1. opisivanje i predviđanje događanja
2. korištenje prirodnih sila u praktične svrhe (para – lokomotiva)
3. otkrivanje biti fenomena drukčijim putem.
5. HUMANA SLIKA SVIJETA
18. st. – njemački klasični idealizma 19. st. – industrijalizacija; spiritualizam i romantizam
20. st. – egzistencijalizam, fenomenologija i pragmatizam

U 20. st. za uočiti je dvije krajnosti:

1. antiintelektualizam i iracionalizam (nije bitna znanost; bijeg u samodostatnu idilu)
2. apsolutni dualizam filozofije i znanosti.
Za uočiti je i jedan paradoks: Naizgled je da je čovjek u znanosti, a on je zapravo iz nje prognan. Sistem ga treba samo
zato što čovjek može umovati. Stoga ova slika svijeta postavlja pitanje je li čovjek sluga, rob, je li ovo antihumano!?
Čovjek je poiman, što je isto paradoks, da je vrijedan samo po svojim učincima.

Stoga HUMANA SLIKA SVIJETA traži da čovjek bude subjekt, a ne objekt unutar kozmosa.
*to ne znači povratak na antropomorfizam, subjektivizam i relativizam
*to je nova antropocentrična slika svijeta koja ukazuje da je čovjek nenužan (kontigentan), ali uronjen u svijet
*sistem ne vlada ljudskom osobom
*čovjek ne može drugačije spoznati svijet doli osjetilima i razumom (Quidquid recipitur per modum recipientis recipitur
– Sve što je primljeno, primljeno je na vlastiti način bivstvovanja primatelja)

OGRANIČENOSTI
1. OSJETILNA – naši su osjeti često subjektivni i imaju određeni prag osjeta – stoga ne možemo apsolutno opažati
*to ne znači da se osjetna spoznaja čisto subjektivna
*koje su specifičnosti ljudskih osjeta (naspram pr. životinjskih)?
1. nemamo neki specifični osjet električnih i magnetskih sila, ni kemijskih, fizikalnih, molekularnih, atomskih
2. vidna osjetljivost skučena je na ograničeni raspon elektromagnetskog titraja (za vidljivost nam je potrebna
svjetlost), a izmiču nam ultraljubičasti titraji, gama zrake, infracrveni titraji, radiovalovi i dr.
- ovo potonje također znači da mi spoznajemo po učincima: elektricitet po toplini i svjetlu, ultraljubičaste i
rendgenske (x) zrake po kemijskim reakcijama u fotografskoj ploči; dakle čitav mikrosvijet izmiče našim osjetilima.
2. DRUGA OGRANIČENOST je ta da čovjek ne može imati drugih slika u mašti i vlastitih pojmova u razumu osim
onih koje je dobio iz direktnog osjetnog iskustva
*čovjek nikad nije pasivni promatrač koji bi promatrajući moga spoznati jer svako ljudskog opažanje nosi sa sobom
akciju i reakciju između promatrača i promatranog; promatrač ima dakle utjecaj i ulogu

U načelu, savršena i potpuna spoznaja je NEDOSTIŽNA.

Suvremena znanost ima 3 područja na kojima utjecaj promatrača više nije zanemariv.
1. subatomarna ili atomarna fizika – zbog sićušnosti predmeta, zbog promatrača koji razara predmet
2. biologija – jednostavno se u promatranjima mora uništiti živo biće (bakterija, virus)
3. psihologija – promatranje unutarnjih stanja svijesti nemoguće je bez promatrača.

DAKLE, ČOVJEK IMA NEZAMJENJIVO MJESTO U SVIJETU!

Ta aktivna participacija čovjeka u svijetu uključuje mnoge istine. Ističemo tri.
1. čovjek je cjelovito biće, karakteristično za nj je organsko jedinstvo u smislu bitka i u odnosu na sva bića
2. čovjek je vrhunac materijalnog svijeta, on daje svrhu stvarima; također postoji finalizam
3. čovjek je uklopljen i u svijet po njegovoj slobodnoj, produktivnoj, umjetničkoj i tehničkoj djelatnosti.

6. METODOLOGIJA ZNANOSTI
MZ bavi se filozofskim disciplinama: racionalizam, empirizam, pozitivizam, pragmatizam, naturalizam (biologizam).
*u najopćenitijem smislu propituje: metode, ciljeve i svrhu (temeljno i primijenjeno znanje) tih znanosti
*u užem smislu: raščlanjuje metodologijske probleme pri znanstvenom istraživanju – kod otkrivanja problema,
postavljanja hipoteze, procesa verifikacije i dr.
*PROBLEM joj je stroga scijentistička orijentacija (znanstvena)  smatra ispravnim empirijsku i egzaktnu spoznaju
*ipak fiz, kem, bio pokazuju da utjecaj PROMATRAČA nije zanemariv

7. PSIHOLOGIJA ZNANOSTI - Što čini, čime se bavi?:

(1) analizira individualnu PSIHU znanstvenika (je li on flegmatik, kolerik, sangvinik, melankolik) i kako ona utječe na
ono što istražuje
(2) zanima ju i društveno-religijska orijentacija (tipologija) znanstvenika (koji mu je tip osobnosti: kozmopolitski,
nacionalni, religijski ili neki drugi)
(3) istražuje također znanstvenikov utjecaj na eksperiment i tumačenje eksperimenta.
8. SOCIOLOGIJA ZNANOSTI Nju zanima kako se:
*(1) znanost koristi u ideološke, političke, vojne i druge svrhe. To se naziva INSTRUMENTALIZACIJA ZNANOSTI.
*(2) znanosti kroz povijest profanizirala (odvajala od sakralnog) i osamostaljivala
*(3) kako nastaju znanstvene zajednice i njezin utjecaj na istraživanje
*(4) proučava i kontekstualno-društveni utjecaj nekog istraživača na znanost i istraživanje (pr. anglosaksonski nasuprot
kontinentalnog mentaliteta ili zapadnjački nasuprot semitskog – kako koji utječe na istraživanje???)
*(5) proučava prijelomne trenutke u povijesti znanosti– kako su utjecali na narod? – Darwin, Kopernik, Freud
*(6) proučava tipologiju obrazovanja: je li neko obrazovanje u nekoj zemlji teorijsko ili praktično (pr. protestanti)
*(7) proučava forme znanja: je li znanje obrazovno/institucionalno, učinkovito (primjenjivo) ili pročišćujuće (vrline, mudrost)

9. POLITOLOGIJA ZNANOSTI
*proučava odnose između ZNANOSTI i POLITIKE
*proučava ZNANSTVENU POLITIKU neke zemlje (potiču li institucije razvitak znanosti? – to se pita PZ)
*proučava odnose ZNANOSTI i OPĆEG DOBRA
*u današnje dobra primjećujemo jednu POLITIČKU TEHNOKRACIJU – utjecaj znanosti na donošenje polit. Odluka

10. ETIKA ZNANOSTI

*proučava: ima li etika (moral) veze sa znanosti? – u londonskom društvu javlja se zahtjev odvojenosti znanosti i etike
*već je DAVID HUME tvrdio da ontologija nema veze s aksiologijom (s vrijednostima)
*HUME isto tvrdi: biti ne podrazumijeva trebati
*MAX WEBER: ne smije se skakati od bitka ka vrijednosti niti vrijednost svoditi na bitak (bitak ovdje predstavlja
filozofiju, znanost, a vrijednost ono moralno, etiku)
*u modernom društvu ATOMSKA I BIOTEHNOLOGIJA također razdvaja etiku i znanost
*zbog svega toga se javlja potreba za čistom ETIKOM ZNANOSTI kad se već etika isključuje iz same znanosti
*HANS JONAS ističe: Djeluj tako da učinci tvog djelovanja ne budu razorni za tvoj život!
*etika znanosti bavi se i opravdanošću samog istraživanja
i moralnošću eksperimentiranja prirodnim bićima
i primjenom znanstvenih otkrića poglavito u farmaciji.

11. PROMJENA PARADIGME U ZNANOSTI

Koje su nužne karakteristike jednog znanstvenika i znanosti u postmoderni?
(1) ZAJEDNIŠTVO (communalism) – znanstvena otkrića su zajedničko vlasništvo ljudi, ne osobno
(2) UNIVERZALNOST (universalim) – u znanosti nema rasnih, klasnih, rodnih, religijskih, nacionalnih uvjerenja
(3) NEPRISTRANOST (disinterestedness) – znanstvenici moraju biti objektivni
(4) ORGANIZIRANI SKEPTICIZAM (organized skepticism) – otkrića se moraju provjeravati falsifikacijom.

Treba li se znanost u postmoderni institucionalizirat? Da. Ali ona u konačnici:

a. ne daje odgovor na pitanje kako se dođe do znanstvenih postavki
b. odustaje od holističkog (cjelovitog) pogleda stvarnosti.

Veliku ulogu u modernoj znanosti odigrao je THOMAS KUHN s knjigom STRUKTURA ZNANSTVENIH
REVOLUCIJA. Temeljno polazište knjige je pojam PARADIGMA (uzorak, obrazac, primjer).
*to nije filozofski ni metafizički već teorijsko-znanstveni i pragmatični termin na kojem Kuhn temelj svoj nauk
*on objašnjava da se razvoj prirodnih znanosti događa u revolucionarnim skokovima kao promjena paradigmi

Tri su značenja paradigme.

1. GENERALGNA PARADIGMA (P1)
*to je konstelacija (skup) uvjerenja, sustava vjerovanja, ideja i teorija o nečemu
*te paradigme omogućuju nekoj zajednici model problema i kako da ga riješe – tako ljudi dolaze do SPOZNAJE ZBILJE
*ovdje je paradigma KONSENZUS između istomišljenika dok se pitaju i traže odgovore pod kišobranom paradigme
2. DISCIPLINIRANA MATRICA (P2)
*to je diskurs (razgovor) znanstvene zajednice – u konkretnom to su časopisi, znanstvene institucije, skupovi i dr.
*ona uključuje teoreme, pojmove i konstrukcije
*ponašanje i jezik akademske zajednice izgrađuje sustav znanja u sklopu dane paradigme
3. PRIMJERI I MODELI (P3)
*u sklopu generalne paradigme znanstvenici pomoću njih rješavaju zagonetke i daju odgovore na pitanja
*to je paradigma u LEKSIKOGRAFSKOM SMISLU – popisivanje, sređivanje i tumačenje
*to su primjeri koji omogućuju normalno funkcioniranje znanosti, usijecaju se u svijest
*to su uzori na kojima se uči kako se nešto čini u normalnoj znanosti – kao generalna paradigma
Paradigme utemeljuju tzv. normalnu znanost na sljedeći način:
 Najprije se pojavljuje P1 kao generalni sustav uvjerenja neke znanstvene zajednice
 Nakon toga počinje izgradnja meta-jezika i njezinih institucija što nazivamo P2
 Kao zadnje i konačno dolazi konkretno rješavanje problema na primjerima i modelima – P3
U jedinstvu svih triju paradigmi nastaje normalna znanost.
Kako dolazi do promjene paradigme?
 1. pojava anomalija – stare paradigme teško se nose s nekom novom situacijom. Te su paradigme na kušnji.
 2. nastaje predparadigmatsko stanje – svojevrsna kriza znanosti ili traženje nove paradigme.
 3. nova paradigma nastupa poput revolucije – kao obrat viđenja u konstelaciji novih pitanja i nove spoznaje.
Shema znanstvenog razvoja. PARADIGMA  NORMALNA ZNANOST  ANOMALIJE (dolaze samo po sebi, ali
i po znanstvenicima koji sumnjaju)  KRIZA  REVOLUCIJA  PROMJENA PARADIGME.

12. VELIKE TEORIJE S OBZIROM NA ISTRAŽIVANJA U ZNANOSTI

Moderna se znanost tri puta snažno utemeljila u racionalizmu. Prvi puta za vrijeme Descartesa (metodička sumnja i
maksima cogito ergo sum; res exstensa i res cogitans), drugi puta s Kantovom kritičkom filozofijom (prosvjetiteljstvo)
i Hegelovim apsolutnim racionalizmom i treći puta s tzv. bečkim krugom filozofa (pozitivizam i analitička filozofija).
Polazeći od ove tri cjeline, dolaze dva filozofa kao kruna sa svojim razumijevanjem znanja i znanosti.

LUDWIG WITTGENSTEIN 1889.-1951.

*osnova znanosti za nj: logička analiza jezika i korespondenciji teoriji istine
*rana faza njegova stvaralaštva – važno je djelo 'Logičko-filozofski traktat': izlaže spoznajnu teoriju prirodnih znanosti
*to čini razlikujući dva svijeta: IZRECIVI SVIJET ČINJENICA i NEIZRECIVI SVIJET s onu stranu činjenica
*sve što se može reći treba jasno reći, ono o čemu se ne može (znanstveno) govoriti treba šutjeti
*atomarnim ili jednostavnim rečenicama izriče se svijet činjenica - one su preslik stvarnog stanja činjenica
*znanstvena spoznaja je izricanje JASNIH REČENICA o svijetu činjenica
*znanstvena istina je slaganje između rečenica i činjenica
*rani je Wittgenstein LOGIČKI POZITIVIST i preteča analitičke filozofije

KARL POPPER 1902.-1994.

*Popper kritizira postavku bečkog kruga filozofa da su istiniti samo empirički provjerljivi iskazi
*on empirijskoj provjerljivosti suprotstavlja metodu FALSIFIKACIJE ili opovrgavanja (FALSIFIKACIONALIZAM)
*induktivnost ne može dokazati tezu SVI LABUDOVI SU BIJELI. On to tvrdnju podvrgava falsifikaciji postavljajući
tezu NE POSTOJI NIJEDAN NE BIJELI LABUD. To nije istina – početna se teza nije odhrvala njegovoj falsifikaciji.
*tu tvrdnju ne može empirijski provjeriti i ne možemo navoditi sve labudove
*ne moramo stoga odustati od verifikacije već sve, po njemu, podvrgnuti falsifikaciji
*prema Popperu znanost nije provjeravanje induktivnih zaključaka i empirijskih istina već neprestano KRITIČKO
PROPITIVANJE i OPOVRGAVANJE postojećih
*Popper kritizira sve teleološke koncepte povijesti i znanosti
*istina se ne može posjedovati – ona je u trajnom nastajanju i traženju
*po uvjerenju u objektivnu istinu Popper je: KRITIČKI REALIST/po metodi opovrgavanja teorije: KRITIČKI RACIONALIST

13. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. 60./70. god. 20. st. postmoderna počinje stavljati u pitanje sve ustaljene
forme znanja, morala, svetog, umjetnost. prokazujući što stoji u osnovi zapadnjaka za znanjem – dominacija!

1./ Poststrukturalizam. Michel Foucault: Teorija moći i diskursa. To je jedna od prvotnih kritika modernog znanja. Tu
kritiku stvara na temeljnu svog prikaza povijesnog puta zapadne kulture od antike do moderne. To opisuje kao izmjenu
različitih "epistemoloških poredaka", tj. paradigma. To pak dalje znači sljedeće: znanje, jezični diskurs i društvene
institucije nisu unaprijed dani, nisu kontinuirano stanje, nego su dinamični i promjenjivi proizvodi konstrukti posljednje
metafizičke sile – moći. Nietzscheovski, moć je ono što je u pozadini znanosti, tj. zapadnog pristupa stvarnosti.
2./ Dekonstrukcija. Jacques Derrida: Kraj logocentrizma. Pojam dekonstrukcije kod Derrida ukazuje istovremeno i na
rušenje i na građenje. Cilj: razotkriti protuslovlja zapadnog "logocentrizma" i "ontologije". Zapadno je mišljenje u
osnovi takovo da neprestano teži za konačnim utemeljenjem i "prisutnosti" što je pogrešno. Na tragu nominalističke
tradicije kritike općih univerzalnih pojmova, Derrida izvodi zaključak o kraju zapadnog logocentrizma. U širem smislu
to je teza o "kraju" utemeljenja i metodički sređena objektivnog znanja. To pak vodi prema zaključku o "kraju" znanosti
kakovu je izgradila moderna kultura.
3./ Postmoderna. Jean F. Lyotard: Postmoderno znanje. Tu govori o kraju 'velikih pripovijesti'. Preuzima pojam
postmoderne iz arhitekture i primjenjuje ga u teoriji znanja i sustavu kulture. On sam predstavlja suvremeno znanje i
znanost - kroz postmodernistički ključ tumačenja. On ne iznalazi rješenje već samo iščitava situaciju. Zaključimo,
nasuprot Kuhnovom znanstvenom konsenzusu Lyotard ističe paralogiju – mnoštvo smisla govora. Gubi se osjećaj za
jedinstvenost i cjelinu unutar znanstvenih zajednica.
14. KOLIČINA (PROTEŽNOST) KAO PRVO SVOJSTVO FIZIČKOG SVIJETA – Uvodna razmatranja i važnost pitanja
*prvo svojstvo fizičkog svijeta (materije) je KOLIČINA (protežnost, kvantitet, prostiranje, ekstrapozicija-izdvojenost)
*količina uključuje: smještenost (nekog) predmeta
rastojanje (distancu) predmeta od mojeg ja
*čovjek nije u svijetu poput vode u čaši ili čaše u sobi: njegov odnos u svijetu je odnos protežnosti
*Heidegger tvrdi: čovjek je protežan u sveukupnoj protežnosti
*što sve uključuje protežnost: prisutnost i razdaljina
razliku mojeg ja od drugoga
jedinstvo i mnogostrukost predmeta, osoba i stvari.
SVE ŠTO POSTOJI, NALAZI U PROTEŽNOSTI UVJET SVOG POSTOJANJA.

*protežnost uključuje paradoks: razdijeljenost-jedinstvo, jednost-mnogostrukost

*mi ne razumijevamo protežnost uspoređujući pojedina protežna tijela
*pojam protežnosti nam je duboko utisnut
*protežnost je uvijek spoznaje tijela
*pojam protežnosti promatra se sa subjektivnog, epistemološkog, objektivnog i ontološkog vida

*tu postoji opasnost da protežno biće svodimo na puku protežnost (to je činio Parmenid i grčki atomisti, kasnije i
mehanicistička i materijalistička filozofija svodeći biće na puku res exstensa)
*tu je opasnost zaustavljanja samo na onom osjetnom – ne priznaje se originalnost uma
*jedino um ima mogućnost shvatiti biće iznad puke protežnosti
*biće je više od protežnosti kako u ontološkom tako i u epistemološkom vidu
*biće je ono koje uvijek NOSI KOLIČINU i PROTEŽNOST
*kada govorimo o količini, uvijek treba govoriti o nositelju količine

Uz količinu pak ide dalje nužno i gibanje i stoga je očita važnost njihova (filozofskog) propitivanja:
a./ količina i gibanje su temeljne pojave, fenomeni svijeta našeg iskustvapolazna su točka za filozofiju svijeta i prirode.
b./jer je čitava povijest filozofije povezana s tom analizom: elejski monizam, demokritski atomizam, kartezijanski
mehanicizam, Leibnizova teorija monada, Kantov kriticizam.
c./jer u ovoj analizi nalazimo temeljne pojmove aristotelovske filozofije (gibanje, akt, potencija)
d./jer se pri ovoj analizi propituju istovremeno problemi o logičkim temeljima matematike (mnogo rasprava ima o tome)

Problem definiranja kvantitete:

 ne može se definirati jer se definicija određuje najbližim rodom i vrsnom razlikom
 količina je jedan vrhovni rod (kategorija) iznad kojeg nema veće
 također, ne možemo ju niti objasniti jer da bi smo ju objasnili moramo je svesti na jasniji, razgovjetniji pojam.
Međutim, ne postoje takovi pojmovi koji bi bili jasniji i razgovjetniji o količine.

Rješenje: količinu možemo naznačiti, pokazati ili opisati, bilo

a./ po odnosu prema osjetu vidu, opipu i dr. b./ pomoću primjera (veličina ili malenost neke stvari)
c./ pomoću svojstava.

Stoga, koristeći opisivanje, količinu možemo naznačiti kao:

 ono po čemu neka stvar ima dijelove izvan drugih dijelova (partes extra partes)
 ono što se može dijeliti u integralne, međusobom dopunjujuće dijelove – svaki dio može postojati kao
određeno za sebe stojeće jedinstvo.

Što su to INTEGRALNI ili KOLIČINSKI dijelovi? Oni koji sastavljaju cjelinu i u koje se cjelina može dijeljenjem
razložiti. Iste su naravi kao i cjelina
Svako protežno biće u načelu jest ograničeno, ima ili može imati granicu, među, kraj. Granica obujma se zove površina.
Granica površine je crta. Granica crte je točka. Točka je nedjeljiva i zato nije pregnuta već je samo granica protegnutog.

15. VRSTE KOLIČINE

1. CONTINUUM – NEPREKINUTO – u mogućnosti je ova količina djeljiva, ali u stvarnosti nije, jedno je u sebi
*to je pozitivan pojam ukoliko je dioba nijekanje, negacija – ovdje dioba predstavlja stvarni prestanak količine
*neprekinuto je: količina u prvotnom smislu te se na njega mora svesti bilo koja količina
*svaka je količina ili sama neprekinuta, kontinuirana ili je sastavljena od neprekinutih elementa
2. DISCONTINUUM – PREKINUTO – razdijeljena količina; svaki dio u koji je količina razdijeljena u sebi je
nerazdijeljen i zato je to jedinstvo.
*ako se dijelovi dodiruju, govorimo o dodirnutoj prekinutosti; ako su razmaknuti to je prekinuta i rastavljena protežnost
Imajući u vidu da svaka protežnost ima granicu, kontinuum možemo odrediti kao protežnost ograničenu jednom jedinom
granicom. Tako npr. voda i čaj – radi se o granici koju oni imaju u sebi. Diskontinuum pak možemo odrediti kao
protežnost u kojoj svaki dio ima svoju vlastitu granicu, različitu od granica drugih dijelova.

16. GIBANJE: STVARNOST GIBANJA – Uvodna razmatranja

*gibanje – promjena svake vrste
*prvi ga je zanijekao Parmenid pa Zenon i onda svi materijalisti; Parmenid je smatrao da se gibanjem ne dolazi do bića
jer ono već jest; tvrdi da biće ne može prijeći u nebiće jer ništavilo ne postoji, dakle gibanje ne postoji
*slično i Zenon – npr. da se strijela ne giba jer u svakoj točki miruje, a zbroj mirovanja nije gibanje
*gibanje može biti: lokalno, kvalitativno, kvantitativno i supstancijalno
*stvarnost gibanja može biti: nesvojstveno i svojstveno
-nesvojstveno: stvaranje i uništenje (ništa se ovdje ne giblje, biće nije nositelj, biće svojim bitkom započinje bivstvovati)
-svojstveno: promjena kao takova (subjekt mijenja stanje ili način bivstvovanja)

*dakle, gibanje ne uključuje samo subjekta; važna je i:

-POLAZNA TOČKA (a quo) – kraj od kojeg se kreće
-DOČETAK (ad quem) – kraj kojem se ide (ovo nije samo kraj gibanja već i cilj, svrha)
*a quo i ad quem moraju biti različiti, a na jedan način i oprečni
*PROTUSLOVNA OPREČNOST – oprečnost kod neke tvrdnje i nijekanje i obratno (pr. živo-neživo)
*KONTRARNA OPREČNOST – oprečnost dva pojma koji su najudaljeniji unutar jedne vrste (pr. bijelo-žuto)
*kod ove prve prijelaz je oštar, nema ništa između npr. živog i neživog
*u kontrarnoj oprečnosti postoji nešto srednje između 2 krajnosti; prijelaz je tu djeljiv, kontinuiran, posredan, susljedan
*od bijelog do žutog se događa promjena: mijenjati znači postojati u promjeni, a ne biti promijenjen

17. VRSTE GIBANJA

Sukladno gore opisanoj kontradiktornoj (protuslovnoj) i kontrarnoj oprečnosti postoje:
trenutačno gibanje u skokovima i kontinuirano (postupno, susljedno).
*TRENUTAČNO je KONTRADIKTORNO, tj. gibanje u širem smislu riječi
*KONTINUIRANO je KONTRARNO, tj. gibanje u užem strogom smislu riječi
*U pogledu trenutnog gibanja, subjekt zapravo i nije u gibanju – čim se gibanje pokrene ono i završava.
*trenutačno gibanje – tu podrazumijevamo supstancijalno gibanje (generatio et corruptio – nastajanje i raspadanje)
*kontinuirano gibanje – tu podrazumijevamo lokalno (mjesno, promjena mjesta), količinsko (rast, smanjenje) i
kvalitativno (preinaka kakvoće)  za kontrarno je gibanje potreban medij, prijelaz od početne t. do dočetka nije oštar
*gibanje u strogom smislu (kontinuirano) ostvaruje u sebi sva svojstva kontinuirane količine
*gibanje (promjena) je nužno svojstvo protežnosti (količine)

Analiza kontinuiranog gibanja

Samo je kontinuirano gibanje, tj. susljedni i postupni prijelaz od jednog kraja k drugom, kroz sredinu gibanje u
strogom smislu riječi. Temeljni uvjet da bi se nešto gibalo jest odsutnost krajeva a quo i ad quem. Stoga je ključna
neka srednja točka da bi se nešto zbiljski gibalo. Ali u njoj nikako ne miruje.
*ono što se giba u sebi uključuje to da se već gibalo, da se trenutno giba i da će se gibati
*uzmanjka li jedan od ovih elemenata, prestaje i samo gibanje. Iz ove analize, mogu se izvući sljedeći zaključci:
1. nositelj gibanja u gibanju nije u nijednoj točki – ni početnoj ni dočetnoj, on prolazi kroz srednju ali nije u njoj
2. krajevi a quo i ad quem ne pripadaju ontološki gibanju već su od njega (kao i ono od njih) odijeljeni. Ovo ne znači
da gibanje nema početak i dočetak već samo to da kad su oni na djelu nema gibanja. Kad je ono, nema njih.
3. lokalno je gibanje nužno kontinuirano, susljedno (sukcesivno) i vremensko  ne može u isto vrijeme biće biti u
dvije točke (A i B)  zbog toga je apsolutno gibanje (postojanje u isto vrijeme u dvije točke) apsurdno
4. dijelovi svakog kontinuiranog gibanja jesu nužno KONTINUIRANI i PROTEŽNI. Protežnost je nužna za gibanje.

18. ZAKLJUČNE ANALIZE O GIBANJU

Po Aristotelu, gibanje je akt bića u potenciji, ukoliko je takvo, naime u potenciji.
*ovo određenje gibanje nije definicija u strogom smislu riječi (složena iz najbližeg roda i vrsne razlike)
*razlog je taj što je pojam gibanja nadilazan, transcendentalan.
*gibanje je najopćenitiji od svih pojmova i u kojem se svi ostali pojmovi razrješuju. Stoga, metafizičko pitanje svih
pitanja: je li gibanje biće? Jer biće jest način bivstvovanja. No ne znači li to bitno dinamičan pojam (gibanja) svesti na
statičan pojam (bića)? Odgovor na aporiju: Pojam bića u svojoj nadilaznosti (transcendentalnosti) i analogiji obuhvaća,
kako postojano tako i stabilno biće, tako i biće kao nastajanje i gibanje. Ovo dokazujemo po Aristotelovom učenju:
1./ Gibanje je akt, a ne čista potencija. Biće nije čista sposobnost bivstvovanja već način aktualnog bivstvovanja.
2./ S druge strane, ako je gibanje akt bića, ne znači da je ono čisti akt, tj. čista forma već je aktuacija subjekta
sposobna za gibanje. U dva smisla je gibanje akt bića:
 a./ ukoliko je aktuacija postojećeg bića.
b./ ukoliko je akt koji teži prema nekom biću kao cilju samog gibanja (inače prestankom gibanja ne bi bilo
promjene, pa niti najmanje).
3./ Filozofski gledano, gibanje, kao akt bića u mogućnosti, je nesavršeni akt. Ostavlja subjektu u mogućnosti za
daljnju aktuaciju. Nesavršen je u smislu perfekcije (potpunog ispunjenja forme).
4./ Konačno, gibanje je zajedno nerazdvojivo akt i potencija, aktualna težnja neke potencije za aktuacijom.
Važno je reći: ukoliko je sposobno za aktuaciju, a to će biti ako je ispunjeno ono ukoliko je u potenciji.

19. STVARNOST PROSTORA I VREMENA – Uvodna razmatranja

*SPATIUM (prostor) i TEMPUS (vrijeme) su prvi doživljaji objektiviteta (uz jastvo)
*nisu dobiveni apstrakcijom iz iskustva već ih razum razrađuje i dijelom konstruira osvrćući se nad iskustvo i osjete
*stoga neki filozofi govore o PROSTORU i VREMENU kao razumskim bićima
*ali P i V ne mogu postojati u stvarnosti na isti način kako su i pomišljeni u umu  to ne znači relativizacija P i V
*prostor i vrijeme su stvarna bića premda u razumu dobivaju upotpunjenje

20. PROSTOR U grčkom jeziku nema odgovarajućih pojmova za nj već postoji nekoliko vrsta:
1. MATEMATIČKI PROSTOR – predmet je proučavanja geometrije i topologije
*topologija se bavi svojstvima predmeta koja postoje unatoč deformacijama poput zatezanja ili savijanja
*prostor se ne tiče necijepanja, lijepljenja, spajanja – topologiju zanima dokle i koliko je prostor kompaktan, sačuvan
*matematički prostor je, dakle, ČISTA PROTEŽNOST promatrana u sebi i za sebe i postoji neovisno o razumu
2. VIDNI PROSTOR – cjelokupno volje vida i drugih osjeta; poput slike ili pozornice u koji moraju ući drugi predmeti
*nema mnogo vidnih prostora, jedan je, uvijek smo u istom jednom prostoru u kojem predmeti ulaze i izlaze
*ovaj je prostor konačan i ograničen svojstvom OKA – kad nema oka, vidni prostor je odstranjen
*ovdje, dakle, SUBJEKT igra veliku ulogu (slično i ostala osjetila tvore svoj prostor)
3. PROSTOR MAŠTE I ZAMIŠLJENI PROSTOR – u mašti su prisutne pojedinačne, ali i sveopća slika, ukupni prostor
koji nije ograničen i konačan već se širi neodređeno u sve smjerove
*to je imaginativni prostor u koji mi aktivnim procesom dovodimo predmete, događaje i procese
*važna je naša akcija, presudna je naša volja, htijenje, nakana – MI smo ti koji dovodimo i odvodimo predmete iz mašte
*to je sličan prostor kao kad zatvorimo oči – homogena tamna protežnost  nije podloga već pravi prostor
*ipak treba razlikovati PROSTOR MAŠTE od ZAMIŠLJENOG PROSTORA
*zamišljeni prostor predstavlja preslikavanje događaja, prostora, konteksta upravo u prostoru mašte
*treba paziti da razum ne bude ovisan o ovim prostorima već da on njima upravlja
4. FIZIČKI PROSTOR – prostor (mjerljiva veličina, protežnost) koju upotrebljava pod tim imenom fizika
*fizika se bavi kinematikom (gibanjem), a time i prostorom koji je za nju mjerljiv (pr. u m, cm, m3 i dr.)

21. VRIJEME
VRIJEME (grč. hronos, lat. tempus) – neumoljivi tijek, proces
1. PSIHOLOŠKO VRIJEME – ovo vrijeme povezujemo s nečim materijalnim i za nj pretpostavljamo ove osjete:
-aktualan osjet – onaj koji je trenutno pripisan -prethodni osjet – u pamćenju, nije više aktivan
-budući osjet – u našem očekivanju je anticipiran, ali nije još aktualan.
*kontinuitet tih osjeta, koje ujedinjuje naša svijest, tvori PSIHOLOŠKO VRIJEME
*psih. vrijeme je: usredotočeno u jedinstvu svjesnog ja i usredotočeno u jedinstvu sadašnjosti
*važna su osjetila kojima vidimo da vrijeme teče (kontinuitet vremena, procjena, mjerenje, ritam)
2. FIZIČKO VRIJEME
*rekli smo da naša svijest ujedinjuje osjete i zamjećuje njihov kontinuitet
*ali ona i po vanjskom osjetu zamjećuje trajanja i susljednost vanjskih promjena i gibanja koji se prate osjetilima
*taj kontinuirani tijek vanjskih stvari i gibanja je FIZIČKO VRIJEME stvarnog svijeta našeg iskustva
*iz ovog vremena proistječe gibanje nebeskih tijela u galaksiji
*svojstva su mu: kontinuirana susljednost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
*ovdje je na djelu i suprisutnost različitih događaja
*to je jedinstvo usredotočenosti u jedini kontinuirani tijek svih stvari i događaja – jedinog i ujedinjenog egocentričnog
svijeta našeg iskustva
3. ZAMIŠLJENO VRIJEME – kao što iz prostora mašte i osjeta oblikujemo prazni prostor, tako dobivamo i ovo vrijeme
*događaje i bića smještamo u ovo vrijeme zato što je imaginarno, beskonačno
*obuhvaća apsolutno jedan kontinuirani tijek (događaje i gibanja)  ono im je uvjet postojanja
*ali zamišljeno vrijeme im prethodi, prati ih i dočekuje
*teče od beskonačne prošlosti do beskonačne budućnosti
*Aristotel je već uočio da je vrijeme nužno vezano za gibanje kao takovo
*stoga je nužno da vrijeme 'ostane' u prostoru mašte jer ga tako možemo poimati
22. PROBLEM APSOLUTNOG PROSTORA I VREMENA TE NJIHOVA RELATIVNOST

Ovdje se aps. p i v promatraju kao u sebi subzistirajuće stvarnosti. KAKVI SU APSOLUTNI PROSTOR i VRIJEME?
Neovisni i prethode svim pojedinim stvarima i događajima. Oni su sveopće prihvatilište i spremište, tj. mjesto i stanje
u koje moraju biti smještene sve pojedinačne stvari i događaji da bi mogli postojati. Dakle, to su bića koja bi bila
apsolutno prazna, ali sposobna da budu ispunjena.
To je mišljenje rasprostranjeno i kod modernog čovjeka. To je i u vezi s postkopernikanskim shvaćanjem svemira.
Slično je kao i u starom i srednjem vijeku. Demokrit je to sve prvi tvrdio.
Za njega je stvarno, tj. objektivno: a. prazno, tj. ne-biće (prostor u kojem se gibaju atomi) kao i
b. puno biće (atomi).

Ovu apsurdnost praznine, tj. ništavila bića tumači kasnije Aristotel govoreći o nemogućnosti postojanja nebića i time
praznine. To dokazuje na temelju mnogostrukosti i gibanja stvari. Jednostavno, ono što je Demokrit uzeo kao prazninu
i nebiće. Aristotel objašnjava to pojmom potencije.

Ključno za čim se išlo: odvojiti prostor i vrijeme od njima prirođene materijalnosti i događajnosti. Materijalnost vežemo
uz prostor, a događajnost uz vrijeme.

Sljedeći filozof koji je potaknuo ovu raspravu je Francisco Suarez. Sam Suarez je tu nejasan, ponekad protuslovan sam
sebi. Prazan prostor je zamišljeni, smisleni prostor. To znači, zamišljeni, prazni prostor:
a. nije stvarno biće jer je protuslovan sa samim sobom
b. već je smisleno biće u smislu nijekanja (ima, dakle, razlog postojanja).
c. smisleno, dakle, ukoliko služi našem umu da opiše apsolutno mjesto i apsolutno gibanje tijela.

Ovim se želi reći (nijekanje, apsolutno gibanje i mjesto) da možemo prihvatiti stanje tijela koje niječe ovisnost o ovom
prostoru. Dakle, ovo je zamišljeni prostor i on je nužan i koristan također za tumačenje duhovnog mjesta nematerijalnih
bića i same božanske neizmjernosti. To pak u osnovi znači: Bog je sada, tj. aktualno prisutan izvan svijeta u beskrajnim
i time zamišljenim prostorima.

Konačno, jedan od najznamenitijih fizičara Isac Newton, progovara o kategoriji apsolutnog prostora i vremena. Prema
njemu treba u fizici kao znanosti o gibanju razlikovati PRIVIDNO I STVARNO GIBANJE. Stvarno gibanje može se
definirati samo u odnosu prema stvarnom, istinitom i apsolutnom prostoru te apsolutnom vremenu. To znači da on
gibanju kao jednoj činjenici koja postoji daje univerzalni karakter za sve moguće svjetove. Apsolutni prostor i vrijeme
ne znače odnos ni prema kojem od iskustvenih prostora i vremena. Oni su predmet naših osjetila. Štoviše, u završnim
dijelovima Newton iznosi da sam Bog svojom vječnošću i posve-sadašnjošću tvori apsolutni prostor i vrijeme.
Zanimljivost je zapravo ta da Newton u svojim opisima gibanja i mehanike nigdje ne uzima apsolutno vrijeme i prostor
kao relevantne. On zbog svoj ponosa nije htio osporiti već ih je ostavio u području intuitivne spoznaje.

Suvremena tumačenja
Apsolutni prostor i vrijeme jesu apsurdni. Ne služe niti koriste razumu da opiše bilo koju stvarnu pojavu ili stvarni
odnos. Oni služe mašti. Ona kao organska moć ne može ne obazirati se na njih i ukazivati na beskonačni prostor.

Međutim, razum zbog svoje nematerijalnosti upravo može nadmašiti te okolnosti. Jer on stvari, bića, pojmove, odnose
i dr. definira kao smisleno ograničene. Stoga, upravo je razum garant da su apsolutno vrijeme i prostor bez smisla,
nemaju razumljiva smisla. Stoga, stvarni prostor tvori cjelokupnost stvarnih tijela: njihove dimenzije i njihove
prostorne suodnose. Time se ukazuje na suvišnost i apsurdnost aps. prost. i vremena.

Kao što i stvarno vrijeme tvori cjelokupnost stvarnih događaja i gibanja, tako tvori i njihove suodnose prethodnosti,
istodobnosti naknadnosti.

Zaključno: izvan fizičkog prostora i vremena nema ničeg prostornog i vremenskog. Ne postoji neko izvan svega
i neko prije svakog početka (svemira). Bog je apsolutno izvan prostoran i izvan vremenski. Stoga je problem i
fizikalna (ne)mogućnost bilokacije.

Konačno, karakteristike i problemi koji su pridavani apsolutni prostor i apsolutno vrijeme ili su čisto uobraženi ili se
mogu potpuno riješiti cjelokupnošću stvarnih tijela i stvarnih događaja u njihovim dimenzijama i mjerljivosti.