CENTRALNO GRIJANJE NA DRVA (KRUTA

GORIVA)

Piše Igor Pesocki

Ova sezona grijanja je za mene „jubilarna“ deseta godina, od kada sam u našoj kući u vlastitoj
režiji napravio centralno grijanje na drva. Do sada je kompletan sistem funkcionisao potpuno
besprijekorno, pa sam odlučio da ovim putem prikažem neke detalje grijanja, kao i neke stvari na
koje treba obratiti pažnju prilikom samogradnje. Ovo se uglavnom odnosi na porodične objekte
veličine do najviše 150-200 kvadrata, pošto se u mom slučaju radi o grijanju na etažni kotao.
Našim grijanjem zagrijavam približno 130 m2 prostora, unutar kuće sa prizemljem i spratom
povezanim unutrašnjim stepenicama. Kuća je malterisana, nema dodatnu vanjsku izolaciju,
jedino je tavanski plafon dobro izolovan, a ugrađena drvena stolarija dihtuje sasvim solidno.
Prosjek potrošnje bukovih drva nam je bio oko 17 kubika po sezoni grijanja, ali se to zbog sve
blažih zima u posljednje vrijeme smanjilo na nekih 15 kubika. Prosječnu temperaturu unutar kuće
održavamo na nekih 22-23 C, a temperaturna regulacija se izvodi preko kotla. Nalaganje i
čišćenje kotla je slično kao kod svakog klasičnog šporeta na drva, jedino što se ubacuje nešto
više drva. Najteži posao oko održavanja sistema je generalno čišćenje kotla i dimnjaka, koje
obavim jednom godišnje pred početak sezone grijanja.

Čovjek koji je tehnički „potkovan“ i ima barem malo iskustva sa vodoinstalaterskim radovima,
može slobodno krenuti u samogradnju malog jednostavnog sistema centralnog grijanja na drva,
prateći uputstva u ovom tekstu. Ali i za one koji ne smatraju da su spremni za jedan takav
poduhvat, a željeli bi da u kući imaju slično grijanje, moglo bi biti korisno da pročitaju ovaj sadržaj.
Centralno grijanje nije baš jeftina investicija, ali na ovaj način se može shodno platežnim
mogućnostima, parcijalno nabavljati adekvatan materijal. Isto tako, danas ima svakakvih
„majstora“, pa čovjek može barem približno procijeniti šta je dobro urađeno, a šta loše.
Zavisno od objekta koji treba zagrijavati i sopstvenih potreba, postoje razni načini izrade
centralnog grijanja. Prije desetak godina u Crnoj Gori je bio vrlo slab izbor komponenti za
centralno grijanje, tako da bih danas ovaj isti sistem vjerovatno napravio malo drugačije.
Međutim, sasvim sam zadovoljan postignutim rezultatima, a onima koji krenu da sami prave neki
sličan sistem, ovaj tekst umnogome može olakšati izradu.
Dakle ovdje se radi o dvocijevnom, otvorenom sistemu, sa etažnim kotlom EKO CET 23
(Centrometal) i panelnim radijatorima.
Dvocijevni sistem znači, da od strane kotla prema svakom grijačem tijelu dolaze paralelno dvije
cijevi (dovod i odvod). Inače postoji i jednocijevni sistem iz radijatora u radijator, koji definitivno ne
preporučujem, pa o tome neću ni da pišem.
Otvoreni sistem znači, da je u njemu ugrađena ekspanziona posuda otvorenog tipa, o čemu će
biti riječi nešto kasnije.
Kotlovi koji se ugrađuju unutar objekta koji se zagrijava, uobičajeno se zovu „etažni“ (jedino
kaminski kotlovi ne spadaju u tu „kategoriju“). To naravno ne znači, da se tim kotlovima može
grijati samo jedan sprat. Oni zagrijavaju prostoriju u kojoj se nalaze, kao i sve ostale prostorije,
preko radijatora koji su cijevima spojeni na kotao, a koji mogu biti i na gornjem spratu.
Neki modeli etažnih kotlova, poput klasičnog šporeta na drva, imaju ugrađenu i pećnicu. Imamo i
standardne kotlove za centralno grijanje na kruta goriva, koji se montiraju u kotlarnice. Oni su
nešto drugačije konstrukcije, ali princip njihovog spajanja na centralno grijanje je isti.

Na slici se može primjetiti da je kotao sa desnim priključkom za dimnjak, dok je meni bio potreban
lijevi. Prije desetak godina ovdje je bila mala potražnja za takvim kotlovima, a samim tim još
manja ponuda. Iako je taj kotao i nešto veće snage nego što bi trebalo, tada sam bio sretan da
sam dobio i ovo. Ko se odluči za izradu etažnog grijanja, naravno ne mora to praviti na način
kako sam ga ja napravio. Ova dugačka dimovodna cijev se može potpuno izbjeći, jer su etažni
kotlovi još predviđeni da se priključuju na dimnjak bočno i sa zadnje strane.

Na slici je panelni radijator tip 22 (koji je najčešće u upotrebi), dimenzije 600 x 1200 mm. Panelni
radijatori su najjeftinije riješenje za grijanje prostorija, izrađeni su od čeličnog lima debljine
najčešće 1,25 mm. Zavisno od veličine i tipa, određuje se i njihova maksimalna snaga. Svaki
proizvođač daje uz svoju ponudu radijatora i tabelu sa podacima o dimenzijama i snazi
radijatora.
Osim „limenih“ radijatora, postoje još aluminijumski i gusani. Oni su nešto skuplji, ali to je sve
stvar vlastitog izbora. Što se tiče trajnosti, gusani radijatori mogu trajati generacijama i polako se
ponovo vraćaju „u modu“. Za aluminijske radijatore kažu da su navodno zbog veće otpornosti na
koroziju trajniji od limenih. Lično smatram da je to zabluda i da sve zapravo zavisi od kvaliteta
izrade jednih ili drugih radijatora. Ukoliko se sistem pravilno održava, svaki radijator može trajati
jako dugo.

U kupatilu se najčešće koriste cijevni radijatori, kojih danas također ima raznih veličina i snaga.
Kada sam ja radio grijanje, ponuda takvih radijatora ovdje je bila nikakva, pa sam ih morao praviti
u kućnoj režiji od željeznih profila, koji se mogu naći u svakom stovarištu građevinskog materijala.
Izgled mojih radijatora nije baš savršen, ali u svakom slučaju su funkcionalni i pouzdani. Inače
debljina zidova cijevi i kutija je 2 mm, a sve sam vario jeftinim elektro-lučnim aparatom. Zbog
određenih okolnosti prilikom gradnje objekta, kod spajanja ovih radijatora napravio sam jedno
„solomonsko riješenje“ – na jednoj liniji sam spojio redno dva radijatora. Pošto se radi o
kupatilima, nisam stavljao ventile za regulaciju topline, nego sam samo podesio protok vode kroz
prigušne ventile. Ovo kod mene funkcioniše sasvim solidno, ali ovakav način spajanja ne
preporučujem, ipak svaki radijator treba biti priključen na odvojenu liniju.

Za one koji su vješti u varenju i imaju mali kompresor, preporučio bih jedino da se sami pozabave
sa izradom ovakvih radijatora. Cijevni radijatori nisu baš jeftini, a u kućnoj radionici se mogu
napraviti bez većih problema. Dimenzije radijatora se mogu prilagoditi prostoru, a toplotna jačina
radijatora se može približno odrediti prema veličini već postojećih industrijskih radijatora
(pogledati neki katalog). Treba računati i na to, da se na takve radijatore često zakače na sušenje
komadi sitnog veša. U tom slučaju grijanje je nešto slabije, tako da se ti radijatori mogu slobodno
napraviti nešto veći, od onoga što se dobije proračunom toplotnih gubitaka.

Na četvrtastim profilima sa strane gdje se zavaruju cijevi, treba izbušiti rupe za protok vode (kod
mene su 2 x 8 mm), a na gornje i donje krajeve se zavare pocinčani mufovi od ½ cola za
priključke. Koliko god varioc bio spretan, ovdje ipak ima nekoliko desetina varova, pa postoji
velika mogućnost da neki od njih neće biti 100% zadihtovani. Zbog toga je neophodno napraviti
„atest“ pod pritiskom. Da bi se to izvelo, treba dobro zatvoriti sve priključke na radijatoru.

To se napravi uz pomoć pocinčanih čepova od ½ cola, malo kudjelje i masti za podmazivanje.

Prethodno treba naći jedan ventil sa stare auto-gume, izbušiti jedan od pocinčanih čepova i u
rupu čvrsto nabiti taj ventil.
Kada je radijator dobro zadihtovan, preko ventila treba da se u njega napumpa zrak pod pritiskom
5-6 bara. Zatim se uzme jedna četka za farbanje, umoči se u vodu i sa njom se premazuju
zavarena mjesta (ako se radi sa šavnim profilima, provjeriti i svaki šav po dužini, za svaki slučaj
prilikom izrade postaviti šavove sa unutrašnje strane radijatora). Ako postoji nekakva rupica, čuti
će se pištanje i na tom mjestu će se pojaviti mali zračni mjehurići. Treba obilježiti ta mjesta
flomasterom, popraviti varove i ponoviti cijeli postupak, sve dok radijator nije savršeno
zadihtovan.
Radijator se može još za svaki slučaj ostaviti neko vrijeme pod pritiskom, koji treba preko ventila
kontrolisati manometrom. Ako je sve u redu, radijator se može prelakirati i nakon toga je spreman
za ugradnju.

Gdje je ugrađeno centralno grijanje na drva, uobičajeno je i da se bojler za grijanje sanitarne

vode priključi na sistem. Za to je potrebno nabaviti kombinovani bojler sa priključkom na centralno
grijanje, ili kod starijih modela bojlera naknadno ugraditi izmjenjivač toplote. I ja sam planirao
takav način grijanja vode, ostavio sam opcione priključke i trase za cijevi, ali do danas nisam
završio taj dio posla. Razlog za to je malo bizaran, jednostavno čekam da mi se postojeći
električni bojler pokvari i da ga zamjenim za kombinovani. Model bojlera je takav da na žalost ne
mogu naknadno ugraditi izmjenjivač topline, a nikako da mi krepa već nekih 13-14 godina. Stalno
je uključen, a ni grijač nikada nije pregorio.

U svom sistemu sam koristio cijevi od mekog bakra, namotane u kolut od 50 m i presvučene
plastičnom zaštitom. To je najkvalitetnije, ali i daleko najskuplje riješenje. Tada su bile u ponudi
alu-plast cijevi, koje su bile približno tri puta jeftinije, ali za njih nisam tada mogao nabaviti fiting
koji bi se mogao koristiti po sistemu „uradi sam“. Danas se mogu kupiti vrlo jeftino sve vrste
priključnih kompresionih spojnica za te cijevi, koje se vrlo jednostavno montiraju. Te spojnice su
slične ovima za bakarne cijevi, ali o fitingu za aluplast cijevi i spajanju nešto kasnije.

Lijevo je „holenderski“ fiting sa gumenim semeringom, pogodan za direktno spajanje bakarne

cijevi na razdjelnike i ventile. Desno je kompresioni fiting za običan prelaz sa bakarne cijevi od 15
mm na priključak od ½ cola. Potrebno je samo sa dva viljuškasta ključa te matice čvrsto navrnuti
na navoj i spoj je završen.
Cijevi se od kotla moraju razvesti preko razdjelnika, prema svakom radijatoru pojedinačno, a ja
sam to uradio na ovaj način. Ovo možda izgleda malo komplikovano, ali to je zbog toga što sam
koristio već kupljenu pocinčanu cijev od jednog cola, kako bih uštedio na bakarnim cijevima, koje
su dosta skuplje. Zbog ovako široko postavljenih cijevi, imam grijanje i unutar plakara, koje se
može koristiti za sušenje obuće, mokrih rukavica i slično.
Na slici se vidi i cirkulaciona pumpa kao „srce“ sistema, a tu je i alternativno napajanje pumpe u
slučajevima kada nestane struje. Kompletan plakar je također moj ručni rad.
Osim funkcionalnosti i pouzdanosti, ne treba zanemariti ni estetiku cijelog sistema. Kod mene su
praktično sve cijevi sakrivene (osim u donjem kupatilu) i sprovedene ćoškovima ispod podne
obloge.

Ovo bi bio nekakav kratki uvod, a sada da idemo na posao.

1. Prije nego što se počnu bilo kakve kalkulacije oko grijanja, mora se napraviti proračun toplotnih
gubitaka unutar objekta za svaku prostoriju pojedinačno.
Ovdje je prikazan jednostavan dijagram, koji sam skenirao iz jednog starog tehničkog priručnika
„Rade Končar“ iz 1963. godine i po kojem sam napravio proračun za moje grijanje.
Danas postoje razne metode za „superprecizno“ izračunavanje toplotnih gubitaka objekata.
Međutim, pitanje je koliko to ima nekakvog smisla, jer je termika pri zagrijavanju nekog objekta
toliko fleksibilna i inertna, da je nemoguće napraviti savršeno tačan proračun toplotnih gubitaka.
Još ako se uzme u obzir, da svaka osoba ima svoj „subjektivni osjećaj toplote“, da su danas
promjene vanjske temperature nagle i nepredvidive, da svaka porodica ima svoju „dinamiku“
ulaženja, izlaženja, provjetravanja prostorija, onda je jasno da kod ovakvih proračuna razlika
može biti plus- minus i do par stotina vati toplotne energije po prostoriji.
Kako bi iskoristili priloženi dijagram, potrebno je prvo izmjeriti i izračunati kubikažu svake
prostorije. Iz dijagrama se sa lijeve strane očita vrijednost kW/C i to se ubaci u priloženu
jednačinu. Razliku između vanjske i unutrašnje temperature je najbolje izračunati na način, da se
za vanjsku temperaturu uzme neki dnevni prosjek hladnijih dana u godini. Npr. prosječnog
zimskog dana je najviša temperatura 0 C, a najniža - 10 C. Prosjek za takve dane je -5 C. U
prostoriji želite tada imati temperaturu od 22 C. U tom slučaju razlika između vanjske i unutrašnje
temperature je 27 C.
Ovaj dijagram je pravljen za malterisane zidove bez dodatne vanjske izolacije. Ako na zidovima
postoji izolacija, krajnji proračun se može smanjiti 15-25%, zavisno od toga koliko određena
prostorija ima vanjskih zidova.

Sada znamo kolike snage približno treba biti radijator u svakoj prostoriji. Nakon toga treba sabrati
toplotne gubitke svih prostorija i time dobijamo podatak, kolike snage treba biti kotao za centralno
grijanje. Kotao na čvrsto gorivo može biti nešto jači od proračuna, ali ne više od 15-20%. Previše
jak kotao stvara probleme prilikom sagorijevanja, posebno u prelaznom periodu, početak i kraj
zime.

2. Slijedeća vrlo važna stvar kod centralnog grijanja na drva je dimnjak.

Loše urađen dimnjak može uzrokovati velike neprijatnosti, posebno kod etažnih kotlova koji se
nalaze unutar objekta. Ako je neki dimnjak bio funkcionalan kod običnog šporeta na drva,
ne mora značiti da će biti adekvatan za kotao za centralno grijanje!
Za razliku od običnog šporeta, gdje vatra gori stalno većim ili manjim intenzitetom, kod kotla
postoji situacija da se vatra potpuno izgasi. U momentu kada voda u sistemu dostigne zadatu
temperaturu, aktivira se mehanički termostat, koji zatvara dovod zraka u ložište kotla. To se
uglavnom dešava u prelaznom periodu, kada su vanjske temperature nešto više. U tom momentu
unutar kotla se stvara veća količina dima, koju dimnjak mora „usisati“ kako ne bi nekontrolisano
izašao iz kotla i zadimio prostoriju u kojoj se kotao nalazi.
Iz tog razloga, dimnjak bi trebao imati dimenzije po preporuci proizvođača kotla. Isto tako, svaki
dio dimnjaka koji se nalazi izvan objekta, mora biti dobro izolovan, kako bi sačuvao unutrašnju
temperaturu koja stvara uzgon, odnosno promaju unutar dimnjaka.

Iako sam prilikom gradnje kuće unaprijed planirao centralno grijanje, nisam obraćao toliko pažnje
na dimnjak, već sam ga napravio od crvenih blokova (20x20x25) sa rupom promjera 15 cm.
Proizvođač je za moj kotao predvidio dimnjak sa promjerom unutrašnjeg otvora minimalno 16 cm,
ali se u praksi pokazalo da taj jedan centimetar ne predstavlja veći problem.

Inače kod mene je dimnjak postavljen u centru kuće (visina nešto preko 7 m), preko blokova sam
ozidao još jedan sloj od malih punih cigli, a „hladan“ dio dimnjaka koji se nalazi na tavanu,
izolovan je još sa 10 cm kamene vune i gipsanim pločama. Dimnjak čistim jednom godišnje pred
početak sezone grijanja i pri tome je dovoljno da čeličnu četku na slici provučem samo jednom od
vrha do dna dimnjaka.

Po meni je dimnjak jedna od najspornijih tačaka centralnog grijanja na drva. Od dimnjaka

umnogome zavisi kvalitet sagorijevanja goriva u kotlu i samim tim funkcionisanje i trajnost kotla.
Ako niste potpuno sigurni u kvalitet vašeg postojećeg dimnjaka ili planirate dograditi novi dimnjak,
možda je najbolje da se prvo konsultujete sa nekim ko je za to stručan. U svakom slučaju, ako je
dimnjak eliminisan kao potencijalni problem, može se pristupiti slijedećoj fazi planiranja sistema
grijanja, u kojoj sve zavisi od vaše kreativnosti i spretnosti.

3. Slijedeće je planiranje pozicija za postavljanje radijatora, cijevi, kotla i ostale opreme.

Najoptimalnije mjesto za radijatore je ispod prozora ili u neposrednoj blizini vanjskih vrata, zbog
smjera strujanja toplog zraka kroz prostoriju. Panelni radijatori se izrađuju u raznim veličinama i
potrebno je odabrati adekvatne radijatore shodno prostoru i toplotnom proračunu.

Tabela sa dimenzijama i snagom panelnih radijatora za temperaturu ΔT- 60 (90/70/20). Crveno

su obilježeni radijatori Tip 22 koji se najčešće koriste. Razlike u snazi zavisno od proizvođača
mogu biti do stotinjak vati. (ko želi aluminijske ili gusane radijatore, može potražiti podatke o
njima preko interneta).

Potrebno je odrediti neko mjesto u objektu gdje će se montirati razdjelnici, cirkulaciona pumpa i
ostali elementi grijanja. Nije neophodno da se to montira u istoj prostoriji gdje se nalazi kotao (kao
što je to u mom primjeru), ali isto tako to ne bi smjelo biti suviše daleko od kotla.
U ovoj fazi treba razmotriti mogućnost postavljanja ekspanzione posude za sistem. Što se tiče
ekspanzije vode u sistemu, postoje otvoreni i zatvoreni sistemi. Prije nego što se odlučite za
vrstu sistema, pročitajte obavezno ovo – Otvoreni i zatvoreni sistem centralnog grijanja.
Znači najoptimalnija pozicija za montažu razdjelnika, pumpe i ostalih elemenata, bila bi :
- u blizini kotla,
- na mjestu gdje je najlakše priključiti ekspanzionu posudu (otvoreni sistem), odnosno gdje ta
posuda svojim volumenom neće funkcionalno i estetski smetati (zatvoreni sistem),
- na mjestu odakle će biti najlakše razvesti cijevi prema svim prostorijama u objektu.
U blizini te pozicije treba još postaviti strujni priključak za napajanje pumpe, dovod vode sa
gradskog vodovoda i odvod vode izvan objekta (to se može izvesti i alu-plast cijevima promjera
npr. 20 mm). Dovod i odvod vode su potrebni kako bi se priključili obavezni zaštitni elementi kotla
kod zatvorenog sistema. Kod otvorenog sistema to nije neophodno, ali je poželjno.
Ovdje je prikazan jedan jednostavan razvod zatvorenog sistema centralnog grijanja.

Od cijevi bih preporučio neke od alu-plast modela, jer se lako savijaju i ugrađuju, jeftine su i nisu
potrebni dodatni međuspojevi na jednoj trasi. Što manje spojeva u sistemu grijanja, to je sistem
pouzdaniji. Isto tako, priključivanje tih cijevi na radijatore i ostale elemente grijanja, vrlo je
jednostavno uz pomoć tipskih spojnih priključaka, koji su napravljeni specijalno za te namjene.
Ukoliko se centralno grijanje ugrađuje u nezavršeni objekat, cijevi se mogu postavljati na pod,
tako da dođu ispod završne podne obloge (parket, laminat, keramika). Cijevi bi trebalo polagati u
sami ugao između zida i poda. Ako će se kasnije na pod montirati laminat ili parket, nije poželjno
da se te trase skraćuju dijagonalno preko poda, jer bi kasnije mogle zbog vrućine da rasuše i
oštete podnu oblogu. Cijevi se mogu također montirati i u zidove, ali u svakom slučaju treba
obratiti pažnju, da nekakvim naknadnim bušenjem ne dođe do oštećenja cijevi, jer je saniranje
takvih oštećenja vrlo mučan posao. Ukoliko se centralno grijanje ugrađuje u već završeni objekat,
treba tražiti najoptimalnija riješenja za sprovođenje cijevi, kako bi sve bilo funcionalno i estetski
prihvatljivo. Jedan od načina maskiranja cijevi je korištenje plastičnih kanala za elektro-instalacije.
Ti kanali se proizvode u raznim dimenzijama, nisu skupi, a mogu sasvim pristojno pokriti cijevi. Ili
ako nekome ne smeta da gleda cijevi po zidovima, onda ne treba stavljati ništa.

Zbog lakšeg praćenja ovog bloga, podijeliti ću daljnji tekst na slijedeće cjeline:

- Specifikacija materijala i zaštitni elementi centralnog grijanja, (link)

- proračun za cijevi,
- proračun fitinga za instalaciju,
- cirkulaciona pumpa i alternativno napajanje pumpe,
- zaštitni elementi za instalaciju centralnog grijanja,

- Korisne preporuke i detalji prilikom izrade centralnog grijanja, (link)

- alat i pribor za izradu instalacije grijanja,

- montaža radijatora na zid,
- montaža cijevi centralnog grijanja,
- montaža kotla,
- pričvršćivanje elemenata instalacije grijanja na zid,
- električno spajanje cirkulacione pumpe,
- prvo usipanje vode i ispitivanje kompletnog sistema na curenje vode pod pritiskom,
- prvo puštanje grijanja u rad i balansiranje sistema,
- još neka pitanja vezano za izradu sistema centralnog grijanja,
(link još nije završen)

- Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja. (link)

- čišćenje sistema grijanja,

- provjera cirkulacione pumpe i održavanje alternativnog napajanja,
- kontrola termoventila i sigurnosnog ventila,
- odzračivanje funkcionalnog sistema grijanja,
- kontrola pritiska sistema i dosipanje vode,
- princip rada kotla za centralno grijanje na kruta goriva,
- stvaranje kondenzata u kotlu i par savjeta za riješavanje problema sa kondenzacijom,
- priprema drva za sezonu grijanja,
- mješajući ventil - ima li smisla njegova ugradnja?
- očitavanje vrijednosti temperature i pritiska sa mjernih instrumenata u sistemu,
- regulacija vlažnosti zraka u prostorijama koje se griju radijatorima,
- još nekoliko uobičajenih pitanja u vezi korištenja centralnog grijanja,
(link još nije završen)

- Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja. (link)

zatvoreni sistem
- odabir ekspanzione posude,
- određivanje pritiska u instalaciji i ekspanzionoj posudi,
- montaža ekspanzione posude,

otvoreni sistem
- izrada i montaža ekspanzione posude,
- princip rada i karakteristike otvorene protočne ekspanzione posude,

kratak osvrt na prednosti i mane oba sistema centralnog grijanja.

Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja

(centralno grijanje na kruta goriva)

Svaki sistem centralnog grijanja napunjen je vodom, koja prenosi toplinu od kotla u kojem se
zagrijava, prema radijatorima koji zagrijavaju pojedinačne prostorije. Također može cirkulisati
kroz druge izmjenjivače topline, kao npr. u kombinovanim bojlerima za zagrijavanje vode u
domaćinstvu.
Voda se prilikom zagrijavanja širi, odnosno povećava svoj volumen, a kasnije kada se ohladi,
vraća se u prvobitno stanje. Drugim riječima, kod zagrijanog sistema centralnog grijanja stvara se
„višak“ vode, koji se mora negdje „skladištiti“, a kada se sistem ohladi, ta voda treba da se vrati
natrag.
Zbog toga postoje ekspanzione posude, koje prihvataju taj „višak“ vode i ne dozvoljavaju da se u
sistemu centralnog grijanja stvori suviše veliki pritisak usljed širenja vode.
Taj pritisak usljed nepravilne izrade grijanja i nepoštovanja mjera zaštite, može uzrokovati
snažnu eksploziju u sistemu sa teškim posljedicama!
Iz tog razloga bih molio da se ovaj tekst prouči do kraja!

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

ZATVORENI SISTEM CENTRALNOG GRIJANJA

Osnovna karakteristika kod zatvorenog sistema je osilacija pritiska, u zavisnosti od temperature
vode u sistemu. Velike razlike pritiska značajno utiču na vijek trajanja svih komponenti unutar
sistema, a posebno na trajnost kotla. Kod zatvorenog sistema poželjno bi bilo da razlike pritiska
između hladnog i zagrijanog sistema ne prelaze 0,3 – 0,4 bara.

Razni "majstori" daju paušalne savjete, kako da se odredi pritisak kod zatvorenog sistema, što je
vrlo pogrešno! Kod zatvorenog sistema postoji samo jedan način za određivanje pritiska, koji
ću opisati u slijedećem tekstu.

Da bi znali kolika ekspanziona posuda vam je potrebna i koliki pritisak ćete staviti na hladnom
sistemu (20 C), potrebno je znati dva podatka :
- kolika je ukupna visina sistema, od najdonje tačke ( računa se tačka gdje se nalazi ugrađeni
manometar u blizini kotla ili na samom kotlu) pa do najviše postavljene cijevi ili radijatora,
- kolika je približna ukupna količina vode u sistemu.

Da bi se izračunala ukupna količina vode, potrebno je sabrati podatke o količini vode unutar kotla,
svakog radijatora (ti podaci se nalaze u tehničkoj dokumentaciji), zatim količini vode u cijevima
( približna dužina cijevi se pomnoži sa količinom vode/metru cijevi) i tome se doda još 2-3 litra
vode u razdjelnicima, pumpi, ventilima.
U prilogu je tabela renomiranog proizvođača opreme za centralna grijanja "Elbi". Iz priložene
tabele, prema dobijenim podacima se izabere odgovarajuća ekspanziona posuda.
Na primjer, u sistemu imate 200 litara vode, a visina sistema je 4 metra. Prema ovoj tabeli, za
sistem je odgovarajuća posuda ER12 CE od 12 litara. (gledati na drugu i petu kolonu)
Lično bih preporučio da izaberete ekspanzionu posudu "za broj veću", jer razlika u cijeni nije
mnogo veća, a razlika u pritisku sistema toplo/hladno će se dosta smanjiti. Zatvorena
ekspanziona posuda u funkcionalnom smislu ne može biti prevelika, može biti samo preskupa, ali
nikako nije dobro ako je premala.
Da bi se odredio pravilan pritisak u sistemu, svaki metar visine sistema se pomnoži sa 0,1 bar i
tome se doda još plus 0,2 - 0,4 bara. Kod prvog sipanja vode u sistem, preporučio bih nešto veći
pritisak (dodavanje do + 0,4 bara), jer će u toku početnog perioda nalaganja, nakon manuelnog
odzračivanja, polako izlaziti preostali zrak iz sistema i pritisak će sam opadati. Kada se sistem
stabilizuje, dovoljno je da se pritisak ostavi na + 0,2 bara, koji bi trebao ujedno biti početni pritisak
kod približne temperature sistema od 20 C.

Zatvorena ekspanziona posuda se sastoji od hermetički zatvorene limene posude, u kojoj se

nalazi gumena membrana. U prostoru sa membranom se nalazi plin dušik (azot), koji je
napumpan pod određenim pritiskom. Taj pritisak za manje posude iznosi (fabrički napumpano)
uglavnom 1 - 1,5 bara. Plin dušik se stavlja zbog povećanja trajnosti membrane, ali ako je
potrebno, može se dopumpati i običan zrak uz pomoć pumpe za auto-gume. Prije ugradnje
zatvorene ekspanzione posude, obavezno treba izjednačiti pritisak u posudi, sa
proračunatim pritiskom za sistem grijanja!
Znači imate sistem od npr. 4 metra visine, to iznosi 0,4 bara plus 0,2 bara = 0,6 bara. Na posudi,
najčešće na suprotnoj strani od priključka, treba se nalaziti jedan ventil, koji izgleda kao ventil na
auto-gumi. Uz pomoć malo preciznijeg manometra za gume, uglavnom je potrebno ispustiti plin iz
posude do potrebnog pritiska, što na prikazanom primjeru iznosi 0,6 bara. Taj podatak treba
pribilježiti na za to određeno mjesto na posudi kao na slici. Ako na posudi nema takve naljepnice,
onda to treba obilježiti na neki drugi način.

Kako da korigujete pritisak u ekspanzionoj posudi bez skidanja posude možete pročitati ovdje.

Da bi se objasnilo, zašto je potrebno uskladiti pritisak ekspanzione posude i sistema grijanja,

može se krenuti u dvije krajnosti. Uzmimo da je projektovani pritisak u sistemu 1 bar.

Prva krajnost - pritisak u posudi je npr. 3 bara

U malim sistemima centralnog grijanja, maksimalni pritisak koji se može postići ograničen je
sigurnosnim ventilom, koji se otvara na 2,5 - 3 bara, zavisno od izvedbe. Kod zatvorenih sistema,
ugradnja tog ventila je obavezna, kako bi se spriječila eventualna eksplozija sistema usljed neke
nepredviđene havarije.
Ovaj slučaj je sličan, kao da ekspanziona posuda nije uopšte ugrađena. Sada zamislite da
naložite takav sistem, pritisak bi naglo porastao sa 1 bar na 2,5 -3 bara (voda ne bi mogla ući u
posudu) i aktivirao bi se sigurnosni ventil (voda bi iscurila iz sistema), a temperatura vode ne bi
bila ni približna radnoj temperaturi.
Druga krajnost - u posudi nema pritiska, odnosno on iznosi 0 bara
To je sličan slučaj kao kada je gumena membrana u posudi oštećena, pri čemu posuda mora da
se zamjeni. Prilikom usipanja vode u sistem, posuda bi se većim dijelom napunila vodom i time bi
se značajno smanjila korisna zapremina posude. Prilikom nalaganja takvog sistema, pritisak bi
također porastao sa 1 bar do krajnje granice od 2,5 - 3 bara, doduše nešto sporije nego u prvom
slučaju. Bila bi postignuta radna temperatura sistema, ali preko sigurnosnog ventila bi izašla
određena količina vode, tako da bi i pritisak, kada se sistem ohladi, bio značajno manji od
početnih 1 bar.

Zaključak je lako izvesti, potrebno je usaglasiti pritisak u posudi sa pritiskom instalacije i jedino u
tom slučaju se dobija optimalno iskorištenje korisne zapremine posude kao i najmanje oscilacija u
pritisku. Ako malo bolje obratite pažnju na gornju tabelu, primjetiti ćete, da se sa povećanjem
visine sistema (proračunatog pritiska), smanjuje iskoristivost zapremine posude. Drugim riječima,
ako kod iste posude bez razloga povećate pritisak u sistemu, biti će i veće oscilacije pritiska u
radu toplo/hladno, bez obzira što su pritisci u posudi i sistemu usaglašeni. Nadam se da je ovo
dovoljno razumljivo, jer stvarno ne znam kako da to bolje objasnim. (na slikama su proizvoljne
temperature, pritisci i oblici membrane, cilj je bio samo da se pojasni ovaj problem)

Kod prizemnih sistema, gdje su svi elementi grijanja smješteni približno u istoj ravni,
preporučio bih da se početni pritisak postavi na 0,4 - 0,5 bara, zavisno od toga na kojoj visini je
montirana cirkulaciona pumpa. Kod pojedinih proizvođača pumpi može se u tehničkim
karakteristikama pročitati, da je za ispravan rad pumpe, na njoj potreban minimalan pritisak od
0,3 bara. Da bi se to postiglo, u ovakvim slučajevima je poželjno montirati pumpu na što nižoj
tački, odnosno na povratnoj cijevi prema kotlu.

Montaža zatvorene ekspanzione posude

Zatvorena ekspanziona posuda se može montirati negdje na zid u blizini kotla za grijanje i spojiti
na povratni vod prema kotlu. Izuzetak su posude veće zapremine koje imaju već ugrađeno
postolje za montažu na pod. Veza između posude i sistema se može izvesti sa jednom cijevi
manjeg promjera npr. aluplast 16 – 20 mm. Priključak posude bi trebao biti približno u visini
manometra za mjerenje pritiska, kako bi se usklađivanje pritiska u sistemu sa podešenim
pritiskom u posudi izvelo što preciznije.
Po pravilu na vezi između posude i kotla ne bi smjelo biti nikakvih zapornih elemenata. Međutim
neko danas ugrađuje te posude i preko ventila, kako bi se u slučaju oštećenja membrane, posuda
mogla što brže zamijeniti bez izbacivanja vode iz sistema. U tome vidim nekakvu opravdanost, ali
bi u tom slučaju trebalo ugraditi isključivo kuglasti ventil, kod kojeg se prema položaju ručice
odmah vidi da li je otvoren ili zatvoren. Ako je cijev prema posudi nešto veće dužine, bilo bi
poželjno da se negdje kod priključka ugradi i odzračni ventil.
Ekspanziona posuda će vršiti svoju funkciju bez obzira u kojem položaju se montira. Međutim
ipak bih preporučio da se pri montaži okrene tako, da ventil za korekciju pritiska u posudi stoji
prema dole. Ako bi postojala nekakva sumnja da je membrana u posudi oštećena, to se može
lako provjeriti pažljivim i brzim pritiskom na iglu ventila. Ukoliko bi iz ventila kapala voda, to bi bio
znak da se posuda mora zamijeniti. Naravno takve provjere treba vršiti samo u krajnjem slučaju,
kako se ne bi poremetio ranije podešeni pritisak u posudi.

Na kraju, vezano za složenije male zatvorene sisteme centralnog grijanja sa ugrađenim toplotnim
spremnicima (puffer), još jedna tabela sa velikim ekspanzionim posudama.

Pozitivna strana zatvorenog sistema,

- jednostavna i brza ugradnja zatvorene ekspanzione posude, na svim vrstama centralnog
grijanja.

Negativne strane zatvorenog sistema,

- oscilacije u pritisku prilikom zagrijavanja sistema, koje utiču na trajnost svih komponenti grijanja,
a posebno varenih limenih kotlova. Uz termičku dilataciju limova prilikom zagrijavanja kotla,
djelovanje raznih štetnih kondenzata koji se stvaraju zbog lošeg goriva i loše projektovanih
sistema grijanja - previsok pritisak i velike oscilacije pritiska u sistemu su najčešći uzrok brzog
stradanja kotla! Prilikom učestalih jačih promjena pritiska, dolazi do „napuhavanja i ispuhavanja“
kotla, koja nisu vidljiva golim okom, ali stvaraju „zamor materijala“ posebno na kritičnim mjestima
kao što su varovi. Nestručno podešen pritisak u sistemu može skratiti vijek trajanja limenog kotla i
do nekoliko puta.

- zatvorena ekspanziona posuda zbog svoje konstrukcije ima ograničeni rok trajanja.

- obavezna je ugradnja dodatnog sigurnosnog ventila, kao i zaštitnog termoventila koji nešto
poskupljuju izradu grijanja. Isto tako je potrebna redovna kontrola istih, kao i kontrola pritiska u
sistemu.

- konstantni problemi prilikom odzračivanja sistema, ukoliko u sistemu postoji dosta „zračnih
džepova“, a automatski odzračni ventili nisu pravilno postavljeni, ili čak nema mogućnosti da se
ugrade na kritična mjesta.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

OTVORENI SISTEM CENTRALNOG GRIJANJA

Otvoreni sistem centralnog grijanja se karakteriše svojom pouzdanošću i trajnošću, posebno kod
grijanja sa kotlovima na čvrsta goriva. Sam naziv „otvoreni“ znači da sistem na najgornjoj tački
ekspanzione posude ima odušak, kroz koji slobodno cirkuliše zrak, zavisno o količini vode u
posudi. Pritisak u ovakvom sistemu grijanja je skoro potpuno isti, bez obzira na temperaturu vode
u sistemu. Pritisak iznosi onoliko kolika je visina sistema, mjerena od manometra kod kotla do
visine nivoa vode u ekspanzionoj posudi ( svaki metar visine – 0,1 bar pritiska). U prizemnim
objektima bi trebalo obratiti pažnju na to, da visina između cirkulacione pumpe i nivoa vode u
posudi bude minimalno 3 metra, što obezbijeđuje pritisak za pravilan rad pumpe ( min. 0,3 bara).

Na žalost malo firmi proizvodi otvorene ekspanzione posude (znam samo za „Centrometal“), tako
da oni koji prave otvoreni sistem, većinom sami prave i ekspanzionu posudu.
Otvoreni sistem, odnosno otvorena ekspanziona posuda, mogu se napraviti na dva načina.
- ekspanziona posuda priključena sa jednom cijevi,
- ekspanziona posuda priključena sa dvije cijevi (protočna)
Protočna posuda je neuporedivo bolja, a sama izrada i ugradnja ne iziskuju mnogo više posla i
materijala nego za posudu u prvom slučaju. Zbog toga ću u daljnjem tekstu obraditi samo taj
način.
Prije početka izrade otvorene posude, potrebno je utvrditi da li u objektu postoje tehničke
pretpostavke za izradu otvorenog sistema centralnog grijanja?
Otvorena posuda se postavlja iznad najviše tačke sistema grijanja, uglavnom na tavan objekta,
jedan kraj posude se priključuje na polazni vod, a drugi na povratni vod kotla. Ta veza između
kotla i posude trebala bi biti direktna, vertikalna i što je moguće više pravolinijska, bez ikakvih
dodatnih priključaka i ventila. Znači ako postoji mogućnost da se kroz objekat napravi trasa za
cijevi koje vežu kotao i posudu, zatim ako se za posudu može obezbijediti adekvatno mjesto,
onda se može i ugraditi otvoreni sistem.

Prilikom izrade otvorenog sistema, trebamo jedino znati kolika je količina vode u sistemu, kako bi
približno dimenzionisali otvorenu posudu. Koeficijent širenja vode je 0,035 za razliku temperature
vode od 14 C do 90 C.
Ako u sistemu imamo 200 litara vode, na navedenoj razlici temperature voda će povećati svoju
zapreminu za 200 x 0,035 = 7 litara. Ekspanziona posuda mora imati toliki kapacitet da primi
određenu količinu vode za rezervu (proizvoljno 10-15 litara), plus tih 7 litara i plus da ostane još
malo slobodnog prostora, kako pri maksimalnoj ekspanziji voda ne bi baš bila na samoj granici da
počne prelivati. Ovdje bi bila dovoljna posuda od 20 – 25 litara, ali pošto na tržištu baš nema
nekakve ponude tih posuda, može se korisiti posuda one veličine koja vam se nađe pri ruci.
Izrada otvorene ekspanzione posude

Te posude se najčešće prave od starog električnog bojlera za zagrijavanje sanitarne vode,

zapremine 30 – 50 litara (ako je u sistemu puffer, onda je i posuda shodno tome veća).
- potrebno je kupiti 3 pocinčane vodovodne niple od ½ cola i jednu od ¾ cola ( za odušak poz. 8),
iz starog bojlera izvaditi pocinčanu posudu i dobro je očistiti sa unutrašnje strane.
- na posudi treba izbušiti rupe, a posuda se može okrenuti i vertikalno, važno je samo da rupe
budu približno raspoređene kao na slici. Rupe trebaju biti tolikog promjera da se u njih mogu
ubaciti navoji nipli.
- niple treba zavariti za posudu i ako je moguće, ofarbati varena mjesta iznutra i izvana
kvalitetnijim zaštitnim premazom.
- iako prilikom eksploatacije u posudi praktično nema pritiska, bilo bi poželjno da se posuda ispita
na nepropusnost pod pritiskom npr. 1,5 bara. Stari bojleri su bačeni najčešće zato što negdje
procure, pa je potrebno i to evn. zakrpiti.
- kao što se vidi na slici, kroz posudu cirkuliše topla voda iz kotla i zato ju je potrebno toplinski
izolovati. Prilikom montaže treba obratiti pažnju na to da se ostavi dovoljno prostora oko posude
za postavljanje izolacije. Izolovanje se može uraditi oblaganjem kompletne posude sa staklenom
ili kamenom vunom debljine 5 cm. Od kartona se može iskrojiti i napraviti završna oplata, kojom
se prekrije izolacija na posudi. Vanjska površina limene posude je relativno mala i samim tim uz
dodatak izolacije, toplotni gubici su na njoj neznatni (kreću se na nivou energetskih gubitaka tog
nekadašnjeg bojlera, dok je bio u upotrebi).
Pronašao sam podatak da energetski gubici kod standardnog bojlera od npr. 50 l iznose 1,15
kWh / 24 h. To je mjereno pri temperaturi vode od 65 C i temperaturi okoline od 20 C. U našem
slučaju prosječnu temperaturu vode u posudi možemo računati na istom nivou. Prosječna
temperatura okoline može se kretati za 10 – 30 stupnjeva niže, zavisno od prosječne vanjske
dnevne temperature, odnosno podneblja gdje se nalazi objekat. Međutim gore opisana izolacija je
mnogo bolja od one koja se stavlja na standardne električne bojlere, a i posuda nije napunjena
vodom do vrha, već je ispunjena možda jednom trećinom do polovinom svoje zapremine. Kada bi
se sve sabralo i oduzelo, mislim da energetski gubitak posude u prosjeku ne bi trebao prelaziti
nekih 40 – 50 W po satu, što je naspram snage nekog manjeg kotla za grijanje od npr. 17 kW
stvarno zanemarivo.
Moju eksp. posudu sam pravio od stare posude kamionskog kompresora od 30 litara, pošto mi se
tada nekako "našla pri ruci". Priključci su malo drugačije postavljeni nego na gornjoj slici, jer sam
koristio stare priključke na posudi, kako bih što više izbjegao zavarivanje.

Ovako napravljena posuda, osim što služi da primi ekspanziju vode prilikom zagrijavanja kotla,
ima i slijedeće funkcije :

- odušak na otvorenoj ekspanzionoj posudi (poz. 8) služi kao sigurnosni ventil kod zatvorenog
sistema. Ovakav „sigurnosni ventil“ je neuporedivo bolji od onog kod zatvorenog sistema.
Prilikom eventualne havarije (npr. otkazivanje pumpe i pregrijavanje sistema), taj „ventil“
reaguje odmah ispuštanjem vode odnosno vodene pare, bez prethodnog značajnog povećanja
pritiska u sistemu. Kod zatvorenog sistema sigurnosni ventil se aktivira tek nakon stvaranja
pritiska od 2,5 – 3 bara!

- jedna vrlo velika prednost otvorenog sistema sa protočnom posudom, a o čemu se rijetko gdje
može nešto pročitati, je automatsko odzračivanje kompletnog sistema grijanja i to već
nakon prvog nalaganja!
To znači da u sistemu praktično nisu potrebni nikakvi automatski odzračni lončići!

- može se reći da ovako izvedena otvorena posuda djelomično služi i kao „čudotvorni“
četveroputni ventil, pošto se povratni vod sa toplom vodom iz posude vraća direktno na povratni
hladni vod na kotlu. Time se donekle povisuje temperatura vode koja se vraća u kotao. (o
četveroputnim ventilima i ostalim glupostima nešto malo kasnije).

Kao što se vidi na gore priloženoj slici, unutar sistema grijanja imamo praktično dva nezavisna
cirkulaciona kruga – jedan je preko pumpe, kotla i radijatora, a drugi između posude i kotla.
Između posude i kotla postoji takozvana „gravitaciona cirkulacija“ pri čemu topla voda sa manjom
gustoćom odlazi prema gore, a hladna obrnuto.
Ovaj proces se odvija i kod izgašenog sistema grijanja, sa tendencijom da se temperatura vode u
kotlu i posudi izjednači. Ova cirkulacija je spora, ali dovoljna da ne dođe do smrzavanja vode u
ekspanzionoj posudi na tavanu i u najhladnijoj zimi.
Uključena cirkulaciona pumpa svojim potiskom ubrzava cirkulaciju u krugu kotao – posuda i time
se stvaraju još neki pozitivni efekti.

Svi oni koji su imali problema sa „žuborećim“ radijatorima i odzračivanjem zatvorenog sistema
grijanja, znaju kako ta pojava može ići na živce. Kod sistema centralnog grijanja zrak dolazi
zajedno sa vodom koja se usipa, ali to nije sve. Kada zagrijavate na šporetu vodu u loncu,
možete primjetiti da sa dna lonca izlaze nekakvi zračni mjehurići. Ta pojava se dešava i unutar
kotla za centralno grijanje i to će trajati sve dok slobodni molekuli kisika (i ostalih zračnih
sastojaka) iz vode ne izađu napolje. Ti zračni mjehurići zajedno sa vodom kruže kroz sistem,
premještajući se iz jednog „zračnog džepa“ u drugi, težeći da odu u neku „gornju zonu“ i
stvarajući pri tome neugodan zvuk u radijatorima. Ako kod zatvorenog sistema automatski
odzračni lončići nisu postavljeni kako treba, onda dolazi do problema.
Na gore priloženoj slici lijevo se vidi, na koji način treba montirati cijevi od kotla prema
razdjelnicima i prema ekspanzionoj posudi, da bi odzračivanje bilo uspješno. Kao što se vidi,
važno je da cijev prema posudi stoji vertikalno, a prema razdjelnicima horizontalno.

Pri tome glavna cijev iz kotla ne treba striktno biti u toj visini. Kod mene npr. polazni vod iz kotla
ide prema dole, dok je sa druge strane zida priključak sa posudom i razdjelnikom izveden dosta
iznad visine kotla.
Inače ovakav način spajanja ipak ne bih preporučio, a nešto više o tome u temi Korisne
preporuke i detalji pri izradi centralnog grijanja.

Prilikom prvog usipanja vode u sistem, potrebno je samo preko običnih odzračnih ventila odzračiti
svaki radijator i odzračiti cirkulacionu pumpu. Ako u sistemu postoji još neki veći „zračni džep“,
koji bi mogao potpuno spriječiti cirkulaciju vode kroz sistem, na ta mjesta također treba staviti
običan odzračni ventil. Ili jednostavno kratkim odvajanjem cijevi sa npr. obližnjeg radijatora
izbaciti zrak.
Nakon toga treba manuelno uključiti pumpu i provjeriti da li postoji cirkulacija vode kroz sve
elemente grijanja. To je lako utvrditi, jer će se iz radijatora, kotla i pumpe čuti karakteritično
„žuborenje“ vode, koje označava prisutnost zraka u sistemu. Nakon toga treba naložiti kotao i
pustiti grijanje u rad. Nakon nekog vremena će žuborenje u sistemu prestati, a u potpuno tihoj
prostoriji iz radijatora će se čuti samo blagi tupi metalni zvuk, koji označava da je praktično svaki
milimetar unutrašnjeg prostora radijatora ispunjen vodom. Nakon ovog postupka taj sistem
praktično više nikada ne treba odzračivati.
Preporučio bih da se polazna cijev prema ekspanzionoj posudi izvede sa nešto većim promjerom
npr. alu-plast promjera barem 20 mm (ili više ako je veći sistem), dok je za povratnu cijev
dovoljan promjer od 16 mm. Takve cijevi će obezbijediti sasvim dovoljan protok vode prilikom
eventualne havarije, kao i odgovarajuću gravitacionu cirkulaciju.
Na odušak posude (poz. 8) treba montirati cijev (promjera ¾ cola ili više za veći sistem), čiji drugi
kraj će biti izvan objekta (obično na vanjskoj strani krova). Ako je ta cijev nešto duža, prilikom
montaže treba obratiti pažnju da se postavi pod nekim nagibom, koji će spriječavati da se u cijevi
skuplja kondenzovana voda, kako ne bi došlo do zaleđivanja te vode i začepljenja cijevi. Na
samom izlazu cijevi može se pričvrstiti i nekakva zaštitna sitna mrežica, koja će spriječiti ulazak
raznih insekata i evn. začepljenje cijevi. Tu mrežicu samo lagano pričvrstite, kako bi pri evn.
izlasku vode sama spala sa cijevi.
Prilikom rada grijanja voda u sistemu lagano isparava, tako da bi u početku malo češće trebalo
kontrolisati njezin nivo preko plastičnog crijeva (poz. 7).
Kasnije je dovoljno kontrolisati nivo pred početak sezone grijanja. Bilo bi poželjno da se voda po
potrebi dosipa direktno u ekspanzionu posudu, npr. preko oduška za zrak.

Ako ipak želite potpuno eliminisati dosipanje vode, možete napraviti kondenzator za vodenu paru
od neke nerđajuće posude kao na slici.
Ovu posudu sam napravio eksperimentalno od prohromskog lima, spojena je na odušak (poz.8) i
iz nje odlazi izvod preko krova. Na donjoj strani je plastično prozirno crijevo za kontrolu nivoa
vode u ekspanzionoj posudi. Proces je vrlo jednostavan, vodena para iz ekspanzione posude
odlazi u kondenzacionu posudu, tu se hladi, ponovo pretvara u vodu i kroz plastično crijevo vraća
natrag u sistem. Nakon ugradnje te posude, nisam više nikada dosipao vodu u sistem.
Preporučio bih jedino, da se zbog sigurnosti za vezu između posuda i izlaz prema krovu, koriste
cijevi nešto većeg promjera nego na slici (npr. aluplast 26 mm ili pocinčana cijev ¾ cola, može i
više za veći sistem).

Negativna strana otvorenog sistema

- nemogućnost ugradnje ekspanzione posude u svakom objektu (niski objekti bez tavana,
nezgodan unutrašnji raspored prostorija i sl.)

Pozitivne strane otvorenog sistema

- otvorena (protočna) ekspanziona posuda je višefunkcionalna, čime se čitavi sistem

pojednostavljuje i samim tim postaje pouzdaniji u radu,

- sigurnost kod otvorenog sistema je na mnogo višem nivou nego kod zatvorenog, samim tim
zahtjeva manju kontrolu,

- trajnost svih komponenti kod otvorenog sistema centralnog grijanja je mnogo veća nego kod
zatvorenog sistema.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

ZAKLJUČAK:
Osim jednostavnije ugradnje zatvorene ekspanzione posude, ne postoji niti jedan jedini razlog
koji bi išao u prilog zatvorenom sistemu!
Zato definitivno preporučujem ugradnju otvorenog (protočnog) sistema, svuda gdje god je to
tehnički izvodljivo!
Ako ne vjerujete u ovo što sam napisao, proučite slobodno neku tehničku literaturu vezanu za
ovu problematiku, ali gledajte da ta literatura bude stara barem nekih 30-40 godina. Plašim se da
današnji „stručnjaci“ vole mnogo da izmišljaju toplu vodu.
Dodatna objašnjenja u vezi hidrostatičkog pritiska vodenog stuba možete pročitati ovdje u
temi „Očitavanje vrijednosti temperature i pritiska sa mjernih instrumenata u sistemu“.

OPREZ, u posljednje vrijeme neke firme su neobjašnjivo uvele nove garantne uslove, po
kojima ne priznaju garanciju na svoje proizvode, ukoliko su ugrađeni u otvorenom sistemu
grijanja (npr. pojedini panelni radijatori). Obratite pažnju na to i izbjegavajte takve
proizvode!
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

U raznim tehničkim forumima mogu se ponekad pročitati polemike oko toga, koji sistem
centralnog grijanja je bolji – otvoreni ili zatvoreni?
U istim forumima razni „majstori“ favorizuju zatvoreni sistem i što je još gore, navode čitaoce da u
svoje sisteme grijanja „napumpavaju“ prekomjerni pritisak i to bez ikakvog logičnog obrazloženja!
Isti „majstori“ ponekad tvrde, da je otvoreni sistem centralnog grijanja „prevaziđen i zastarjeo“, što
je po meni jedna notorna glupost. Također pokušavaju pomoću raznih zabluda obrazložiti tu
glupost, a evo neke od njih:

- otvoreni sistem je preko ekspanzione posude više izložen koroziji nego zatvoreni.
To apsolutno nije tačno! Da bi se mogao odvijati proces hemijske korozije, osim vode je
potreban i kisik. Prilikom prvog usipanja vode u centralno grijanje i otvoreni i zatvoreni sistemi
su podjednako izloženi koroziji. To je prvenstveno iz razloga, što u sanitarnoj vodi koja se sipa u
sisteme postoje slobodni molekuli kisika, koji se postepeno oslobađaju prilikom zagrijavanja vode
i izlaze iz sistema. Kod zatvorenog sistema izlaze kroz automatske odzračne ventile, a kod
otvorenog sistema preko ekspanzione posude. Kisik u obje vrste sistema može naknadno
ući samo preko vode koja se naknadno dosipa. Ili da pokušam to dočarati na drugi način. U
akvarijumu ukrasne ribice „udišu“ upravo taj kisik. Da bi te ribice preživjele, neophodno je pored
akvarijuma postaviti malu motornu pumpu, koja će preko cjevčice upumpavati zrak sa kisikom
na dno akvarijuma, ili treba učestalo mijenjati vodu. Kao još jedan dokaz ovoj tvrdnji, mogu
poslužiti moji cijevni radijatori ručne izrade. Oni su napravljeni od običnih željeznih
građevinskih šavnih profila (debljine 2 mm), vareni amaterskim aparatom i već desetu godinu
ništa ne puštaju. Jedini element grijanja koji može biti izložen koroziji je otvorena ekspanziona
posuda, ali ona je iznutra pocinčana ako se radi od starog bojlera.
Upravo zbog gore navedenog, nije poželjno mijenjati ili ispuštati vodu iz sistema
centralnog grijanja, osim u slučaju kada je neophodna popravka ili rekonstrukcija
sistema!

- voda u otvorenoj ekspanzionoj posudi na tavanu se smrzne pri niskim temperaturama i stvori
„čep“ koji dovodi do eksplozije sistema.
Kod jednostavne jednocijevne otvorene posude to je moguće, ukoliko se posuda dobro termički
ne izoluje. Kod „protočne“ otvorene posude, tako nešto je apsolutno nemoguće, jer postoji
konstantan protok vode između kotla i posude, čak i kada je grijanje isključeno!

- kod niskog pritiska u sistemu (ispod 1 bar!), dolazi do pojave kavitacije na lopaticama protočne
pumpe, koja oštećuje pumpu.
Ova originalna izmišljotina je nešto novijeg datuma i namijenjena je mlađim ljudima koji nisu imali
dodira sa centralnim grijanjem, a i nisu baš tehnički potkovani. Još nisam čuo za slučaj, da je od
kavitacije stradala protočna pumpa malog sistema grijanja (50-100W). Inače kavitacija je jedna
još uvijek nedovoljno proučena pojava, koja pravi oštećenja na brodskim elisama, turbinama
snažnih vodenih pumpi i slično. Kod pumpe u malom sistemu centralnog grijanja može jedino
doći do problema sa cirkulacijom, odnosno savlađivanjem otpora vode pri prolasku kroz sistem,
ukoliko je na pumpi pritisak manji od 0,3 bara. Pretpostavke su da je u ovom slučaju kavitacija
uzročnik slabijeg potiska pumpe, ali o nekakvom oštećenju pumpe nema ni govora.
Uostalom kako onda objasniti, zbog čega se ne kvare pumpe za izbacivanje vode iz veš-mašina i
mašina za suđe, iako je na njima pritisak vode u prosjeku oko 0,05 bara?
Ili primjer moje pumpe, na kojoj je pritisak manji od 0,5 bara. Već desetu godinu radi potpuno
nečujno, kao prvog dana kada je ugrađena.

- pri većem pritisku u sistemu je veća iskoristivost grijanja.

Na ovo bih samo odgovorio, da sistem centralnog grijanja i ekspres lonac nisu isto.

Sve to me je navelo da se pitam, pa zašto se to radi?

Mali sistemi centralnih grijanja se ne prave od jučer, naprotiv, postoje već decenijama. Nekada su
kotlovi na čvrsta goriva trajali prosječno 20–30 godina, a danas ?!?
„Majstori“ nas ubjeđuju kako je danas normalno da sadašnji kotlovi traju mizernih 5-6 godina ili
čak i kraće, jer zaboga, današnji nivo kvaliteta izrade je strašno opao! Ali da li je to baš tako?
Do prije nekoliko godina, u tehnologiji izrade malih sistema centralnog grijanja nije se uopšte
znalo za nekakve troputne i četveroputne ventile. Ajde da kažemo, da upotrebom tih ventila u
nekim specifičnim slučajevima, stvarno možemo postići neke pozitivne efekte. Ali da li su oni baš
neophodni u svakom sistemu grijanja na čvrsta goriva? Čitao sam negdje, da danas neke firme
čak uslovljavaju garanciju njihovog kotla ugradnjom tih ventila, kako bi navodno kotlovi duže
trajali! (naravno mislim pri tome na djelomično vraćanje tople vode na povratni vod kotla).
Kada sam kupio 2005. godine moj etažni kotao, u shemama za montažu nije bilo tog 4-putnog
ventila. Danas uz taj kotao dobijete uputstvo za ugradnju sa tim ventilom, doduše ne znam da li s
tim uslovljavaju i garanciju.
Inače o velikoj prevari zvanoj „miš ventil“ možete naći više detalja na stranici „Korisne preporuke
kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja“ u temi „Mješajući ventil - ima li smisla
njegova ugradnja?“. Pročitajte obavezno i komentare na dnu te stranice, naravno ako je uspijete
otvoriti. Naime nešto sumnjam da se ta strana blokira upravo zbog navedenog sadržaja.

„Tlak hladnog sistema mora biti minimalno 1,0 bar-a (najviše 1,8 bar-a).“
Ovo je citat iz najnovijeg uputstva za upotrebu i montažu etažnog kotla BIO CET 17
(Centrometal). Nigdje nije naglašeno o kojem sistemu se radi, niti zašto bi pritisak hladnog
sistema trebao biti baš 1-1,8 bara!? Nekoliko stranica prije toga, u tom istom uputstvu, za isti
kotao, između ostalog je objavljena i shema spajanja na otvoreni sistem.
Da li je ovo uputstvo pisala nekakva sekretarica ili dispečer iz navedene firme? Ne bih rekao, prije
će biti da je to napisalo neko stručno lice, koje je jednostavno dobilo nalog da napiše takvu
glupost.
Preveliki pritisci u sistemu uzrokuju znatno kraći vijek trajanja kotla. Nameće se logično
pitanje, zašto bi proizvođač kotla namjerno obmanjivao sopstvene kupce i u uputstvu
davao savjete kojima će znatno smanjiti rok trajanja svog proizvoda???

Kod proizvodnje takvih kotlova i ostale visokotlačne opreme, očito postoji nekakva „tehnička
kvaka“. Naime svaki visokotlačni proizvod, pa tako i kotao za centralno grijanje, mora biti
atestiran između ostalog i na određeni pritisak, pa tek onda može ići u slobodnu prodaju. To je
svakako i jedan od EU tehničkih standarda koji se mora ispoštovati. Kada se napravi kotao koji
zadovoljava propisani atest, takav proizvod bi u nekim optimalnim uslovima mogao trajati
izuzetno dugo. Takvom politikom, firme koje proizvode kotlove na duži rok ne mogu ostvariti
planirane profite, jer će i onako malo tržište biti brzo zasićeno.
I sada dolazimo do recepta za poslovanje, barem kod ovakvih vrsta proizvoda. Dakle prvo treba
napraviti jedan solidan, kvalitetan kotao, koji će zadovoljavati sve ateste i EU standarde. Zatim
treba postaviti neke „tehničke standarde za montažu i upotrebu“, kojima će se skratiti vijek
trajanja tog istog kotla na jedan „pristojan“ period, pri kojem ekonomija proizvođača kotlova i
opreme neće biti ugrožena.
I bez brige, ovo nije karakteristično samo za „Centrometal“, ista sranja se mogu naći i kod
renomiranih brendova kao što su „Bosch“, „Viessmann", „Buderus",...

Stvar je vrlo jednostavna, treba se samo malo osvrnuti oko sebe. Živimo u svijetu, gdje je sve
podređeno profitu, pa tako i nauka. Kojoj to korporaciji odgovara da njezini tehnički
proizvodi traju decenijama ili ne daj Bože vječno???
To danas jednostavno ne postoji. I onaj po današnjim mjerilima najkvalitetniji i najskuplji tehnički
proizvod, mora imati ograničeni rok trajanja.
Osim toga sve što se proizvede, mora se naravno i prodati, inače cijela priča ne bi imala nikakvog
smisla.
Ali ovo je tema o centralnom grijanju, pa da se vratim ponovo na to. Spomenuo sam negdje u
blogu jednocjevni sistem centralnog grijanja. To je toliko „dobar“ sistem, da jednostavno nisam
htjeo da gubim moje dragocijeno vrijeme, kako bih nešto pisao o tome. Kada sam pravio grijanje,
jedini koji su mi predlagali jednocijevni sistem bili su trgovci!!!
Naravno, cilj im je bio da mi utrape skupu opremu koju niko neće da kupi. Možda takvi sistemi
mogu naći primjenu u nekim izuzetno rijetkim slučajevima, ali to ovdje svakako nije taj slučaj.
Slična je stvar i sa 3-putnim i 4-putnim ventilima. Kupi, plati, ugradi, plati, a šta ćeš poslije sa tim
– ma koga je briga?
Po forumima čitam kako „entuzijasti“ ugrađuju sebi u centralno grijanje na drva po tonu
elektronike i nekakvih dodatnih uređaja, kako bi im grijanje bilo „konfornije“. Drva se moraju
rezati, cijepati, slagati, skladištiti, prenositi, ubacivati u kotao, čistiti pepeo (naravno sve to u
velikim količinama) i gdje je tu konfor???
Šta god da ugradite od tog „konfora“ u svoj sistem centralnog grijanja na drva, možete samo da
ga zakomplikujete i smanjite njegovu trajnost i pouzdanost.Grijanje na drva nikada nije bilo
konforno i nikada neće ni biti ! Tačka završena priča !

Kao što sam već naveo, sva roba pa i sistemi centralnog grijanja, danas moraju biti napravljeni na
način, ne da toliko služe ljudima, već da donose profit. Profit ide u džep proizvođača opreme,
ovlaštenim distributerima, ovlaštenim (i neovlaštenim) serviserima, kao i anonimusima u raznim
forumima, koji svojim „savjetima“ vrlo često, nekada i agresivno, navode auditorijum na pogrešna
riješenja. Zbog toga je gore opisani otvoreni sistem centralnog grijanja (po meni skoro pa
savršen) bukvalno „smrt“ za sve navedene persone i zbog svoje trajnosti je „tabu tema“ u ovom
području.

Korisne preporuke i detalji pri izradi centralnog grijanja

Kada se razmišlja o grijanju, treba imati na umu da se grijemo praktično pola svoga života.
Stavka za grijanje je vrlo važna u svakom kućnom budžetu i zato bi to trebalo vrlo pažljivo
planirati prilikom gradnje svakog stambenog objekta.
Ogrijevna drva su oduvijek bila „najnekonforniji“, ali i najjeftiniji energent za grijanje. Upravo je ta
cijena kod nas bila presudni razlog za ugradnju centralnog grijanja na drva. I kako dolaze sve
teža vremena, pokazuje se da je za nas ovakav izbor bio potpuno ispravan.
Za takav način grijanja smo se odlučili prije nego što su napravljeni nacrti za kuću, tako da je
dobar dio „infrastrukture“ centralnog grijanja, bio ubačen prije unutrašnjih završnih radova. U toku
gradnje kuće, tražio sam nekog majstora koji bi nam ugradio grijanje. Međutim, kako je koji
majstor došao, svaki nam je u vezi grijanja ispričao neku drugu priču.
To me je podstaklo da sam potražim nekakvu literaturu i krenem u samogradnju. Tada nismo
imali internet (možda je tako bilo i bolje), već sam koristio časopise „Sam svoj majstor“ i još po
neku tehničku literaturu, koja mi se našla pri ruci. Prethodno sam u kući sam napravio vodovodnu
instalaciju, što me je ohrabrilo da krenem i u ovaj poduhvat. Ovdje mali sistemi centralnih grijanja
na drva nemaju baš nekakvu tradiciju, tako da nisam imao mogućnosti još sa nekim razmijeniti
iskustva u tom poslu. Prve godine grijanja bilo je tu dosta eksperimentisanja, ali sam na kraju ipak
uspio napraviti jedan pouzdan sistem, koji i danas besprijekorno funkcioniše.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Prije početka samogradnje grijanja, jedno od prvih pitanja bilo bi – šta je potrebno od mašina i
alata kako bi se taj projekat počeo i završio do kraja?
Najoptimalnije bi bilo da već imate neku malu kućnu radionicu, opremljenu sa nekim osnovnim
alatima i mašinama. Ukoliko bi nešto i nedostajalo od potrebnog pribora za izradu grijanja, danas
se to može jeftino kupiti i kasnije eventualno iskoristiti za neki drugi posao. Pošto imam jednu
solidno opremljenu radionicu za više vrsta zanata, teško mi je da se prisjetim baš svakog alata
koji sam koristio pri izradi grijanja. Pokušati ću ipak da izdvojim barem neke najosnovnije stvari.
Kao što se vidi na slici, tu su neke osnovne stvari koje su uobičajene za jednu kućnu radionicu.
Bravarska stega, čekić, viljuškasti ključevi, vaser vaga, kliješta za vodu, skalper, komplet turpija
za metal,...
Od ovih stvari bih preporučio npr. metalni metar u kutiji min. dužine 5 metara, univerzalni odvijač
koji ima prihvat za mašinski krstasti vrh (bit), kao i mali bonsek za rezanje metala i plastike dužine
150 mm. Mali bonsek je odličan alat za precizno rezanje cijevi, samo za njega treba naći
kvalitetne rezne listove. Ako nema malog, može se koristiti i bonsek standardne veličine.

Ovdje se vidi par „alata“ za savijanje cijevi. Aluplast cijevi od 16 i 20 mm se lako ispravljaju i
savijaju rukom. Međutim ako želite saviti cijev sa što manjim lukom, onda je sigurnije da se to radi
uz pomoć spiralnih čeličnih opruga kao na slici. Za te dimenzije cijevi postoje unutrašnje i vanjske
opruge, koje ne dozvoljavaju da se cijevi prilikom savijanja „precvikaju“. Za izradu grijanja
uglavnom su dovoljne vanjske opruge.

Bilo bi dobro imati i nekakvu alatku za završnu obradu krajeva cijevi, na koje se montira fiting.
Ovaj jednostavni fabrički plavi „ključ“ je napravljen od plastike i ima profile kojima se mogu
izravnati svi unutrašnji presjeci aluplast cijevi.
Za aluplast 16, 20, 26 i 32 mm odgovarajući unutrašnji presjeci su 12, 16, 20 i 26 mm. Ako ne
možete naći taj "ključ" kao na slici, sličnu alatku vam može napraviti svaki majstor na drebanku
za 15-20 minuta (može i šipka od metala, sa svake strane po dva presjeka koje samo treba fino
izglačati).
Ako se odlučite da ipak odradite dio instalacije sa pocinčanim cijevima, potrebne su vam colovne
nareznice za cijevi. Da bih mogao savijati bakrene cijevi, morao sam napraviti skalameriju koja se
vidi na slici gore (za primjer je stavljena aluplast cijev). Sa takvim alatom se mogu savijati samo
cijevi od mekanog bakra, koje se isporučuju u kolutovima. Ravne bakrene cijevi nemojte ni
pokušavati da savijate.
Zavisno od toga na koji način ćete razvoditi cijevi, više ili manje će vam biti potrebna udarna
bušilica / štemerica. Ako se cijevi vode kroz zidove, treba imati svrdla odgovarajućeg promjera i
dužine. Za pričvršćivanje na zid radijatora, razdjelnika, ekspanzione posude, držača ili kanala za
cijevi, treba imati svrdla manjeg promjera.
Ovu štemericu imam već godinama i sa njom sam završio praktično sve instalacije u kući.
Ovakve amaterske mašine mogu se danas nabaviti vrlo jeftino.

Pri izradi držača razdjelnika i možda nekih drugih nosećih metalnih elemenata, dobro će doći
mala ugaona brusilica, tocilo i jednostavna bušilica.
Ako hoćete sami napraviti otvorenu ekspanzionu posudu i evn. cijevne radijatore, onda morate
imati aparat za zavarivanje i jedan mali kompresor sa priključkom za pumpanje guma sa
manometrom. Naravno potrebno je i izvjesno iskustvo u zavarivanju.

Kao što se vidi na slikama, radi se o amaterskoj opremi koju možete nabaviti u svakoj malo bolje
opremljenoj radnji sa alatima i mašinama. Majstori koji se profesionalno bave ugradnjom grijanja
trebalo bi da imaju i profesionalnu opremu. Npr. za rezanje aluplast cijevi postoje specijalna
kliješta, kojima se brzo i precizno obradi kraj cijevi.
Međutim za onoga ko samo za sebe pravi grijanje po sistemu „uradi sam“, svakako će biti
vrijedniji mali bonsek, kojim se kasnije mogu rezati razne druge stvari. Obrađivanje priključaka za
fitinge će trajati nešto duže, ali ako ste pedantni, biti ćete sigurni da je svaki detalj u vašem
sistemu napravljen onako kako treba.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Montaža radijatora na zid

Prilikom kupovine panelnih i cijevnih radijatora, u kompletu za montažu se već nalaze nosači za
kačenje radijatora na zid. Kod ostalih vrsta radijatora, konzole za kačenje se uglavnom kupuju
odvojeno.
Radijatori se postavljaju po nekakvom pravilu na visini 12 – 15 cm od poda. Tu visinu treba
ukalkulisati prilikom montaže nosača radijatora na zid. Negdje sam našao i podatak, da bi razmak
između radijatora i zida trebao biti min. 3 cm. Po tome bi trebalo između zida i nosača radijatora
postaviti nekakve dodatne podmetače, jer su barem kod mene nosači za centimetar tanji. Ja to
nisam uradio, jer u uputstvu za montažu tako nešto nije bilo predviđeno, niti sam u kompletu sa
radijatorima dobio podmetače.

Mislim da je mnogo važnije obratiti pažnju na to, da se nosači radijatora pričvrste na zid što je
moguće čvršće, jer su radijatori prilično teški posebno kad se još napune vodom. Pri tome treba
paziti na nekakav minimalni nagib, koji će omogučiti da radijatorski ventil ostane potopljen u vodi,
a da se pri tome ne naruši estetski izgled radijatora.
Kod dobro izvedenog sistema, gornja zona radijatora bi trebala tokom rada grijanja, da se
potpuno ispuni vodom. Zrak koji se nakon prvog usipanja vode nalazi u radijatoru, trebao bi
tokom cirkulacije vode, zajedno sa vodom otići u neki „viši dio“ sistema.
Ako se radi o prizemnom zatvorenom sistemu grijanja, to bi mogle biti cijevi koje su postavljene
npr. negdje ispod plafona. Ako su sve cijevi postavljene nisko, u krajnjem slučaju ulogu „najviše
tačke“ sistema može preuzeti cijevni radijator u kupatilu, pošto se on obično postavlja na većoj
visini.
U svakom slučaju na najviše tačke zatvorenog sistema treba montirati automatske odzračne
ventile, kako bi zrak mogao izaći iz sistema i kako se tokom rada ne bi čulo karakteristično
„žuborenje“ vode.
Kod više-etažnih zatvorenih sistema može se desiti slučaj, da su upravo sami ti radijatori na
najvišem spratu i najviša tačka sistema. U tom slučaju može doći do velikuh problema sa
grijanjem na tim radijatorima, ukoliko se ne obrati pažnja na njihov nagib. Čak i kada su pravilno
nivelisani, takvi radijatori se mogu potpuno odzračiti jedino na način, da se cijevi na tom spratu
postave na veću visinu od radijatora (sa automatskim odzračnim ventilom), ili da se ugradi sistem
sa otvorenom protočnom posudom.
Prilikom obilježavanja mjesta gdje treba montirati nosače, najbolje je pomoću vaser vage na zidu
nacrtati horizontalne linije, u razmaku i visini rupa gdje bi trebale doći tiple za šarafe.
Zatim treba obilježiti tačke gdje će se bušiti rupe, sa jedne strane malo ispod linije, a sa druge
strane malo iznad linije. Uz pomoć neke duže ravne letve, olovkom se može povući linija kroz te
obilježene tačke i iz malo veće udaljenosti pogledati da li je taj nagib i estetski prihvatljiv.
Nemojte započinjati bušenje rupa, sve dok niste potpuno sigurni da su nagib, kao i svi
razmaci između obilježenih tačaka ispravni!
Jednom izbušenu rupu u zidu je teško „pomjeriti“ za koji centimetar, a da se pri tome ta tačka
značajno ne oslabi prilikom pričvršćivanja nosača.

Ukoliko se napravi pogrešan nagib, kod takvog radijatora može doći i do potpunog izostanka
cirkulacije vode. „Majstori“ koji iz neznanja ili aljkavosti na ovakav način montiraju radijatore,
uglavnom enormnim povećanjem pritiska u zatvorenom sistemu grijanja, pokušavaju istisnuti zrak
iz radijatora. Neću ni da pišem koliko je to štetno za cijeli sistem, a takvi radijatori će u zatvorenim
sistemima uvijek biti nepoželjni „zračni rezervoari“.
Ovakve greške se mogu eliminisati jedino ispravljanjem radijatora ili ako je ugrađen otvoreni
protočni sistem - uspostavljanjem elementarne cirkulacije vode kroz radijator, sve dok se cijeli
sistem preko ekspanzione posude ne odzrači.
Evo jedan „tip“ kako da efikasno i čvrsto utvrdite nosače radijatora za zid. Zidova ima raznih, sa
boljim ili lošijim malterom, pa se često dešava da vam plastična tipla u zidu proklizava prilikom
uvrtanja šarafa.
Prilikom bušenja rupe, prvo koristite svrdlo za broj manje od promjera tiple. Zatim na bušilicu
stavite svrdlo istog promjera kao tipla i proširite rupu u zidu, ali prethodno isključite udarni
mehanizam na bušilici. Kod gore prikazane udarne bušilice, udarni mehanizam ne može da se
isključi, ali se zato može koristiti obična bušilica.
Ako vam je ta rupa i dalje sumnjiva, uzmite takozvanu „Epoxy repair“ dvokomponentnu masu,
koja se može naći u prodavnicama boja i lakova. To je štapić sličan plastelinu, zapakovan u
plastičnu kutiju kao na slici (moj „Epoxy“ je proizvod firme „Bison“, ali ima i drugih firmi koje
proizvode tu masu). Taj štapić je sastavljen iz dvije komponente, koje se nakon spajanja stvrdnu
poput kamena.

Oštrim skalperom treba odsijeći jedan komadić mase debljine od par milimetara, zajedno sa
omotačem. Omotač sa tog komadića treba skinuti i masu prstima dobro ugnječiti sve dok ne
dobije ujednačenu boju. Pripremljenom masom obložite tiplu i sve skupa ubacite nekako u rupu
na zidu. Ta cijela procedura može trajati najduže 4 – 5 minuta, jer se Epoxy vrlo brzo stvrdnjava.
Zbog toga treba pripremiti samo onoliku količinu mase, koja se može upotrijebiti u tom vremenu.
Nakon desetak minuta možete zavrnuti šaraf u tiplu.
Ovaj „tip“ se može koristiti za pričvršćivanje i svih ostalih elemenata grijanja na zid, kao i drugih
stvari u domaćinstvu.

Ukoliko niti ovaj način ne pomaže, onda treba razmisliti o kupovini stojeće konzole za radijator
koja ima oslonac na podu.

Naravno, prilikom priključivanja cijevi na radijatore, treba paziti da se na radijatorski ventil priključi
dolazni (vrući) vod od kotla, a dole na prigušni ventil odlazni (hladni) vod prema kotlu. Ponekada
se kod radijatora pojavi potreba, da se dolazni i odlazni priključak naprave na donjoj strani
radijatora, što je također ispravno.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Montaža cijevi centralnog grijanja

Ovako postavljene cijevi na izlazu kotla mogu nekako proći kod malih sistema centralnog grijanja,
ali svakako nisu primjer kako bi to trebalo da se radi. Kod velikih sistema grijanja ovakav način
spajanja bi bio teško prihvatljiv. U tim slučajevima se pravi detaljna projektna dokumentacija, sa
proračunatim nagibima i presjecima cijevi, kako bi se što više ujednačio i smanjio otpor prolaska
vode kroz cijeli sistem.
U ovom slučaju bilo bi ispravnije da sam priključak polaznog voda na zidu postavio u visini
priključka na kotlu ili nešto više. Isto tako bi bilo poželjno izvoditi spojeve sa što manje komada
koljenastog fitinga, što ovdje nije slučaj. Kada sam pravio grijanje, kod nas je ponuda adekvatnog
fitinga bila jako loša, pa sam se snalazio kako sam znao i umio. Kod mene je problem bio
estetske prirode, odnosno nastojao sam primaknuti kotao sa zadnje strane što bliže zidu, ali tako
da ga mogu lako spojiti i odspojiti sa razdjelnika.

Kod ovako postavljenih cijevi u samom kotlu se stvarao veliki „zračni džep“, koji mi je pravio
probleme prilikom odzračivanja sistema. Prethodno sam po savjetu jednog majstora, napravio
otvoreni sistem sa jednocijevnom posudom. Međutim takva posuda „izvlači“ zrak iz sistema vrlo
sporo, zbog nedostatka cirkulacije vode kroz cijev, kojom je spojena na kotao.
Ovaj problem se mogao riješiti naknadnom ugradnjom odzračnog lončića direktno na izlazni
priključak iza kotla. Međutim, ipak sam odlučio da se malo poigram sa ekspanzionom posudom,
pa sam napravio protočnu posudu sa dvije cijevi. Prepravkom posude sam u potpunosti
eliminisao problem odzračivanja, što sam i opisao u dijelu Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog
grijanja.

Kada se centralno grijanje naknadno ugrađuje u objekat, iz raznih tehničkih ili estetskih razloga
teško je izbjeći pravljenje „zračnih džepova“. Svaka cijev koja se montira prema gore, pa onda
opet silazi dole, predstavlja potencijalnu tačku gdje se može zadržavati zrak. Na takve cijevi koje
su ujedno i najviša tačka sistema, po pravilu se montiraju obični ili automatski odzračni ventili /
lončići (zatvoreni sistem). Te cijevi se u gornjoj zoni prekinu i ponovo spoje preko „T“ spojnice,
tako da se srednji kraj spojnice okrene prema gore i na njega se montira ventil.
U tako postavljenim cijevima u nekoj donjoj zoni, zrak koji se eventualno zadrži nakon usipanja
vode, izaći će prije ili kasnije tokom rada grijanja. Važno je samo da taj zrak u početku ne
zaustavi cirkulaciju vode kroz taj dio sistema.
Izuzetak je jedino glavna cijev od polaznog voda kotla i to kod zatvorenog sistema grijanja (i kod
„jednocijevnog“ otvorenog sistema, kao što je to bilo kod mene). U kotlu se tokom grijanja u
početku oslobađa veća količina zračnih sastojaka iz vode. Zbog toga bi trebalo i na tu cijev
montirati automatski odzračni ventil.

Ako preko visoko montiranih cijevi (npr. preko tavana) treba povezati više radijatora u jednom
dijelu objekta, onda je praktičnije od razdjelnika sprovesti samo jednu polaznu i jednu povratnu
cijev većeg promjera. Na mjestu gdje se te dvije cijevi spuštaju, negdje u visini radijatora se
montiraju račve, sa kojih se tanjim cijevima nastavlja prema svakom radijatoru pojedinačno. Na
taj način je na cijevi potrebno montirati samo dva odzračna ventila.

Prilikom planiranja razvoda cijevi u grijanju, uvijek se ide od većeg promjera cijevi prema manjem.
Kod kotlova snage do nekih 25 kW izlazni priključci su se ranije izvodili u promjeru od 1 col, što je
kod visokotemperaturnog proračuna (ΔT 60 – 90/70/20) dovoljan presjek za cirkulaciju vode kod
navedene snage kotla.
Danas se i kod manjih kotlova izlazni priključci često izvode sa nešto većim presjekom (5/4 cola),
međutim u takvim slučajevima se na izlazu može odmah smanjiti presjek redukcijom na 1 col i
nastaviti istim presjekom cijevi prema razdjelnicima.

Temperaturni standard (visokotemperaturni) ΔT 60 – 90/70/20 u praksi označava:

- temperatura polaznog voda od 90 ºC,
- temperatura povratnog voda od 70 ºC,
- temperatura zagrijavane prostorije od 20 ºC,
- (90 C + 70 ºC) / 2 = 80 ºC; 80 ºC – 20 ºC = 60 ºC (ΔT 60)
U praksi se pokazuje da ukoliko pravite toplotne proračune prema ovom standardu, teško da ćete
ikada biti prinuđeni nalagati kotao na veću temperaturu od 80 ºC pri nekoj normalnoj eksploataciji
grijanja.

Svaka cijev koja prolazi kroz prostor koji nije predviđen za grijanje, treba biti dobro toplotno
izolovana. Danas se mogu nabaviti razni izolacioni materijali predviđeni baš za te svrhe, ali može
se i improvizovati npr. uz pomoć staklene / kamene vune i stavljanje oplate od pocinčanog lima,
plastike, drveta, kartona i slično.
Kod kotlova koji su montirani u kotlovnicama, poželjno je izolovati sve toplovodne cijevi, kako bi
se što više smanjili toplotni gubici.
Ponekad je kotlovnica udaljena od objekta koji se preko nje zagrijava, pa tu treba obratiti posebnu
pažnju pri izolaciji glavnog polaznog i povratnog voda. U takvom slučaju ne treba štediti na
izolaciji, ne samo zbog toplotnih gubitaka, već i zbog opasnosti od smrzavanja vode u cijevima
ukoliko grijanje radi sa prekidima. Cijevi se mogu montirati podzemno i nadzemno, ali u svakom
slučaju je potrebna dodatna zaštita od vlage i atmosferskih uticaja.

Mislim da je najjeftinija varijanta za podzemnu montažu - smještanje toplovodnih cijevi sa

izolacijom u jednu kanalizacionu plastičnu cijev promjera 160 mm. Prethodno bi trebalo iskopati
kanal od kotlovnice do objekta, širine nešto više od promjera kanalizacione cijevi i dubine barem
60 cm. Cijevi od polaznog i povratnog voda bi trebalo konopom ili ljepljivom trakom povezati tako
da budu priljubljene jedna uz drugu cijelom dužinom kanala. Nakon toga se obje cijevi zajedno
ravnomjerno sa svih strana oblože komadima staklene ili kamene vune. Ti komadi se učvrste uz
pomoć npr. široke ljepljive trake (za pakete), tako da se od toplovodnih cijevi i izolacije formira
valjak, čiji promjer neće prelaziti 160 mm. Preko svega se zatim navuče plastična kanalizaciona
cijev.
Taj posao bi trebalo raditi parcijalno sa elementima cijevi ne dužim od 2 m, kako se izolacija
prilikom navlačenja cijevi ne bi oštetila. Kod svakog sastava treba dobro nagurati izolaciju, kako
između toplovodnih i kanalizacione cijevi ne bi ostajale šupljine. Isto tako treba obratiti pažnju pri
montaži gumenih semeringa i spojeva između elemenata cijevi, kako u izolaciju ne bi prodirala
voda. Pri spajanju se gumeni semerinzi mogu prethodno premazati silikonom ili nekom sličnom
ljepljivom masom za dihtovanje. Početak i kraj cijevi također treba obezbijediti od prodiranja
vode.

Nadzemna montaža je pogodna u slučaju kada je udaljenost između kotlovnice i objekta kraća, a
tu se može primjeniti isti način postavljanja izolacije. U tom slučaju bih preporučio oplatu od
pocinčanih limenih cijevi promjera 120 – 150 mm i to za svaku toplovodnu cijev pojedinačno.
Mogu se koristiti dimovodne cijevi tog promjera, s tim da bi prethodno trebalo možda malo
doraditi spojne sastave, kako bi izolacija bila bolje zaštićena od vode. Pri montaži bi šavovi na
cijevima trebali biti okrenuti prema dole, a ako se cijevi postavljaju pod nekim nagibom, treba ih
spajati tako da se voda sliva sa cijevi na cijev. Pri pravljenju sastava također bi bilo poželjno
koristiti neku masu za dihtovanje na bazi silikona uz neku kombinaciju sa pop nitnama.

Ovakav način izolacije se može primjeniti i u slučaju da želite sprovesti grijanje iz kuće u neki
pomoćni objekat.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Montaža kotla za centralno grijanje

Etažni kotlovi za centralno grijanje na drva najčešće se montiraju u kuhinju. Kako bi se kotao
estetski uklopio u taj prostor, potrebno ga je, što je moguće više primaknuti zidu. Tu se postavlja
problem, jer se svi priključci za instalaciju nalaze na zadnjoj strani kotla. Izuzetak je jedino
dimovodna cijev, koja se zavisno od modela kotla, osim sa zadnje strane može montirati bočno ili
sa gornje ploče.
Zbog toga, prije konačnog postavljanja kotla neophodno je isplanirati i izmjeriti svaki detalj u vezi
spajanja cijevi. Iza kotla kasnije neće biti prostora za bilo kakve intervencije i zato sve izvode
treba sprovesti lijevo ili desno od kotla. Isto tako, ako se montira kratka dimovodna cijev sa
zadnje ili bočne strane, otvor na dimnjaku i rozeta se moraju postaviti milimetarski precizno.
To bi ujedno bio prvi dio posla prilikom montaže. Prvo završite dimovodni priključak i postavite
kotao u „radni“ položaj, kako bi se uvjerili da je sve upasovano kako treba. Nakon toga možete
odmaknuti kotao od zida i započeti sa obradom ostalih priključaka.

Kod današnjih etažnih kotlova na zadnjoj strani se uglavnom nalaze slijedeći priključci:
- priključak polaznog i priključak povratnog voda (najčešće vanjski navoj 1 col),
- ulazni i izlazni priključak izmjenjivača topline za zaštitni termoventil ( vanjski navoj od 3/8 do 1/2
cola),
- otvor za smještanje ležišta osjetnika zaštitnog termoventila (unutrašnji navoj ½ cola),
- priključak za električni termostat, preko kojeg se uključuje i isključuje cirkulaciona pumpa.
Najjednostavnije riješenje za spajanje tih priključaka na instalaciju grijanja je preko aluplast cijevi
(osim naravno električnog priključka). Te cijevi se lako obrađuju, spajaju i po potrebi savijaju, a
holenderske spojnice omogućuju da ih i nakon montaže možete uvijek po potrebi jednostavno
odspojiti od sistema. Naravno ne treba pri tome pretjerivati, jer ovo ipak nisu baštenska crijeva.
Spajanje i odspajanje treba vršiti pažljivo, kako se ne bi oštetio gumeni zaptivni prsten. Ako se
odspajanje vrši nakon neke duže upotrebe grijanja, prije montaže bi trebalo staviti novi gumeni
prsten, a mesingane dijelove očistiti od oksida nekom abrazivnom polir pastom kao npr. „Purol“.
Oprez, kada jednom upresujete kompresioni prsten navrtanjem holenderske matice,
mesingani konusni uložak u cijevi se više ne može izvaditi !
Ukoliko vam se ipak desi da promijenite plan spajanja, možete „spasiti“ taj fiting tako da pomjerite
kompresioni prsten i uzdužno prerežete cijev, ali pažljivo da se ne ošteti unutrašnji gumeni prsten
i mesingani priključak.

Na priključak polaznog i povratnog voda možete direktno navrnuti pocinčano željezno koljeno od
1 col, pa na to nastaviti prelazom (poluspojnicom) koji ima sa jedne strane vanjski navoj od 1 col,
a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev od 32 mm (za manji sistem do 17-18
kW snage može i 26 mm). Može i kombinovano koljeno koje ima sa jedne strane unutrašnji navoj
od 1 col, a sa druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev.
Prilikom navrtanja koljena na priključke kotla, pazite na ugao pod kojim postavljate koljena. Kada
namontirate cijevi, one moraju izaći na drugom kraju u visini predviđenih tačaka gdje se kasnije
spajaju na sistem.
Prilikom rezanja cijevi na potrebnu dužinu, ostavite par centimetara viška za svaki slučaj. Ako
toplovodna cijev mora prolaziti pored dimovodne cijevi, nastojte je postaviti tako da ide ispod
dimovodne cijevi i to u razmaku od barem 10 cm.

Ukoliko ugrađujete zaštitni termoventil (kod zatvorenog sistema je obavezan), isti je postupak i za
spajanje cijevi na priključke izmjenjivača topline, jedino se koriste tanke aluplast cijevi od 16 mm
(i ako treba redukcija sa 3/8 na 1/2 cola). Pri tome kraj jedne cijevi se spaja na termoventil, a kraj
druge negdje gdje ste planirali odvod vode izvan objekta. Termoventil može biti preko
vodovodnog priključka fiksiran na zidu (kao kod mene) ili na neki drugi način.
Kod nekih kotlova je priključak izmjenjivača topline zavaren za posudu kotla. Međutim ima kotlova
kod kojih je izmjenjivač topline „zadihtovan“ uz pomoć gumenog dihtunga i niple, koja ujedno služi
kao vanjski priključak na kotlu (takav slučaj je kod mene). U tom slučaju nastojte da pažljivo
namontirate koljeno na tu niplu, kako se ona ne bi okretala u svom ležištu. Isto tako kasnije
prilikom ispitivanja sistema treba malo bolje obratiti pažnju na te spojeve, da nema nekakvog
curenja vode.
Sa zaštitnim termoventilom dobiti ćete i ležište za osjetnik (sondu), koje treba zavrnuti u za to
predviđen otvor na kotlu ( ½ cola). Tu bi se kasnije mogao eventualno pojaviti problem, jer je
pitanje da li ćete osjetnik moći ubaciti u ležište kada je kotao postavljen na svoje mjesto. Zato na
vrijeme razmislite o redosljedu i načinu montaže termoventila.
Ako ne montirate termoventil, taj otvor treba zatvoriti pocinčanim čepom od ½ cola.

Prilikom montaže pocinčana koljena uvijek prvo navrnite na „suho“ bez kudjelje i masti, kako bi
ustanovili da li su navoji čisti i da bi vidjeli do koje granice se koljena mogu zavrnuti bez
pretjeranog zatezanja. Pri tome pazite i da ugao koljena bude u odgovarajućem položaju, zbog
kasnijeg montiranja cijevi. Ako vam se čini da taj ugao koljena nije dobar, probajte ga navrnuti na
drugi navoj ili uzeti drugo koljeno.

Na kleme priključka električnog termostata priključite trožilni kabal PGP 3 x 1,5 mm2 (trebalo bi
biti dovoljno nekih 2 metra). Drugi kraj toga kabla se kasnije preko male razvodne kutije spaja na
invertor, odnosno na jednu sklopku za manuelno uključivanje cirkulacione pumpe.
Na uzemljenje (masu) spojite žuto-zelenu žicu!
Prilikom spajanja električnog dijela instalacije višak kabla nemojte kidati, već ga nekako smotajte i
položite kasnije iza kotla.

Dalje sve zavisi od toga kako ste planirali montažu ostalih elemenata sistema, odnosno hoćete li
te elemente montirati pored kotla ili sa druge strane zida.

Ako pravite zatvoreni sistem grijanja, na polaznom vodu prije spajanja na razdjelnik planirajte
montažu sigurnosnog ventila. To možete izvesti ugradnjom jedne željezne pocinčane „T“ spojnice
od 1 cola. Srednji kraj spojnice okrenite prema gore i na njega preko redukcije montirajte
sigurnosni ventil. Drugi kraj ventila treba spojiti na odvod kao kod zaštitnog termoventila.
Na povratnom vodu na isti način planirajte odvojak za priključenje zatvorene ekspanzione
posude, kao i ventila za usipanje i izbacivanje vode iz sistema (ukoliko u montažnoj shemi kotla
stoji nešto drugačiji raspored spajanja elemenata koje sam naveo u odnosu na polazni / povratni
vod i ako je time uslovljena garancija, onda se pridržavajte toga što stoji u uputstvu).

Ako pravite otvoreni sistem grijanja, prije razdjelnika ostavite na polaznom i povratnom vodu
priključak za otvorenu ekspanzionu posudu, na način kako sam to već opisao u dijelu „Zatvoreni i
otvoreni sistem centralnog grijanja“. Ne zaboravite i na ventil za usipanje / izbacivanje vode iz
sistema.
Na slici je prikazana pozadina mojeg kotla sa gore opisanim elementima. Mogu se uočiti željezna
pocinčana koljena od 1 col na glavnim vodovima, sa kojih je nastavljeno pocinčanim cijevima isto
tako od 1 col. Montaža sa ovim cijevima je bila jako mučna, tako da to ne bih nikome preporučio.
Inače razmak između kotla i zida iznosi oko 70 mm, što je za ovaj kotao i najmanji razmak koji se
mogao postići.

Prilikom montaže kotlova u kotlovnicama montaža je mnogo jednostavnija, jer se već i prema
uputama za montažu treba pridržavati nekih minimalnih razmaka između kotla i zidova. U ovom
slučaju bih jedino preporučio, da se prije početka montaže instalacije dobro prouči uputstvo za
čišćenje i održavanje kotla, kako kasnije pri održavanju ne bi bespotrebno smetali pojedini
elementi grijanja.

Do sada ste već mogli primjetiti, da u instalaciji nisam predvidio ugradnju mješajućeg ventila,
kojim neki proizvođači kotlova uslovljavaju garanciju na novi kotao. Uloga tog ventila bi trebala biti
da „zaštiti kotao od kondenzacije“, što je zapravo obična prevara, a o čemu sam detaljnije pisao
na strani „Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja“ u temi
„Mješajući ventil - ima li smisla njegova ugradnja?“.
U ovom slučaju jedino mogu preporučiti, da kupite neki kotao čiji proizvođač ne zahtijeva
ugradnju tog ventila, ili ako već morate, da taj ventil ugradite prema priloženoj shemi u tehničkom
uputstvu kotla. Također bih preporučio da tako ugrađeni mješajući ventil fiksirate u potpuno
otvorenom položaju, odnosno na način kao da uopšte nije ni ugrađen. Svako daljnje
„eksperimentisanje“ s tim ventilom moglo bi dovesti do problema sa grijanjem, o čemu sam već
pisao u gore navedenoj temi.
_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Pričvršćivanje elemenata instalacije grijanja na zid

Cijevi, razdjelnici i ostali elementi centralnog grijanja mogu se montirati na razne načine, zavisno
od prostora u kojem se nalaze. Možete kupiti i gotove razvodne ormariće sa ugrađenim
razdjelnicima, ali to je već skuplja varijanta.
Ovdje ću prikazati neke detalje, kako sam sa minimalnim ulaganjem sasvim dobro učvrstio
pojedine elemente grijanja.

Kod pričvršćivanja razdjelnika koristio sam kratke komade daske od tvrdog drveta (može hrast,
bukva i sl, debljine 2 – 3 cm), na koje sam zašarafio metalne šelne oblikovane po elementima koji
se pričvršćuju.
Ovdje je i primjer izrade kompletne metalne armature sa šelnama, koja je odbijena od zida par
centimetara uz pomoć drvenih letvica. Kada su razdjelnici dobro ukrućeni i malo odmaknuti od
zida, lakše je praviti sve priključke sa cijevima. Prije pritezanja šelni, možete između postaviti
komad malo debljeg presovanog kartona ili kože, kako se toplina ne bi prenosila sa razdjelnika na
armaturu.

Ako se ta instalacija nalazi unutar stambenog objekta, možete kasnije sve to pokriti jednim malim
drvenim plakarom.

Ukoliko ih ne stavljate u kanale, duže trase cijevi, koje su položene izvana, mogu se također
pričvršćivati sa raznim vrstama šelni.
Ako radite zatvoreni sistem i imate malu ekspanzionu posudu sa utisnutim žlijebom kao na slici,
možete je pričvrstiti na zid i na ovaj način. Tu je potreban komad građevinske armaturne žice
promjera 6 mm, koja se zavari po sredini (zadnja strana) za metalni flah sa rupama, a krajevi se
obrade kao na slici. Tu je od alata potrebna još jedna nareznica za izradu navoja od 6 mm.

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Električno spajanje cirkulacione pumpe

Nekada su se cirkulacione pumpe centralnog grijanja, početkom sezone grijanja direktno

priključivale na struju, a krajem sezone isključivale. Tako su praktično bile uključene cijelu zimu
24 sata dnevno. Zbog toga se još uvijek mogu naći kotlovi, koji nemaju ugrađen termo-prekidač.
U takvim slučajevima može se naknadno dograditi vanjski termo-prekidač, koji se montira na
polaznom vrućem vodu odmah kod kotla.
Ugrađeni termo-prekidači su fabrički podešeni tako, da uključuju pumpu kada temperatura vode u
kotlu dostigne 65 ºC ili malo više, a isključuju se kada temperatura vode padne na 60 ºC. Na taj
način u kotlovskoj posudi se stalno održava određena temperatura vode, koja smanjuje štetnu
kondenzaciju. Pri tome se također značajno smanjuje vrijeme rada pumpe, čime se produžava
njezin rok trajanja i štedi električna energija.
Ukoliko ste priključeni na jednu pouzdanu električnu mrežu, kod koje tokom cijele zime nema
isključivanja električne energije, onda možete spojiti pumpu prema ovoj osnovnoj električnoj
shemi. Treba ipak računati na to, da svaki ispad cirkulacione pumpe kod zagrijanog kotla na
čvrsta goriva, sasvim izvjesno uzrokuje pregrijavanje vode u kotlu. Zato u ovom slučaju morate
obratiti posebnu pažnju kod zaštitnih elementa grijanja, koji se ugrađuju u sistem.

Manuelni prekidač služi za isprobavanje pumpe u hladnom sistemu, a može poslužiti i za

uključenje pumpe ukoliko bi došlo do kvara termo-prekidača, što se doduše u praksi rijetko
dešava. Bilo bi poželjno da se položaji na tom prekidaču obilježe sa uključeno / isključeno, kako
ne bi došlo do toga da pumpa nenamjerno ostane stalno uključena.
Za izvođenje ove električne instalacije mogu se koristiti nadžbukni prekidač i razvodna kutija, a
kablovi mogu biti PGP 3x1,5 mm2.

Ako tokom zime imate problema sa isključivanjima struje iz električne mreže, onda bi trebali
ugraditi alternativno napajanje za pumpu. Ono će obezbijediti da pri nestanku struje, punjenje
drva u kotlu izgori do kraja, u jednom potpuno normalnom režimu rada bez pregrijavanja kotla. Pri
kratkotrajnim isključenjima struje, kotao se može normalno nalagati kao da isključenja nije ni bilo.
Kod nestanka struje invertor automatski prebacuje napajanje pumpe sa akumulatora, a kada
dođe struja, automatski se prebacuje na napajanje iz mreže uz dopunjavanje akumulatora.

U slučaju kada nestane struje, invertori uglavnom troše dosta struje iz akumulatora i kada na
njima nije spojeno vanjsko opterećenje. To se dešava u slučaju kada je pri nestanku struje termo-
prekidač na kotlu isključen, a samim tim i cirkulaciona pumpa.
Ako imate problem sa učestalim isključenjima struje (kao što je to kod nas), možete zamoliti
nekog elektroničara za pomoć, da vam iznutra prespoji invertor na način, da se uključuje i
isključuje preko termo-prekidača na kotlu. Kod te prepravke treba samo paziti, da se kod
isključenog termo-prekidača ne poremeti funkcija dopunjavanja akumulatora. Na taj način struja
iz akumulatora se može najoptimalnije iskoristiti.

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Prvo usipanje vode i ispitivanje kompletnog sistema na curenje vode pod pritiskom

Kada ste konačno sastavili sve te spojeve na radijatorima, razdjelnicima, ventilima, kotlu,
ekspanzionoj posudi i ostalim elementima, došao je i onaj „trenutak istine“ kada treba ispitati,
hoće li negdje procuriti voda.
Spojevi colovnih navoja fitinga sa kudjeljom i tovatnom mašću za ležajeve možda izgledaju
nekako jadno i nesigurno. Međutim to je samo prividno, jer oni se koriste već decenijama kod
vodovodnih instalacija, gdje su pritisci vode višestruko veći od normalnog radnog pritiska u
malom centralnom grijanju. Morate biti prilično nespretni pri izradi tih spojeva, ili da ste toliki
baksuz da naletite na nekakav napukli fiting, pa da vam procuri voda na takvom spoju. Međutim
ima i drugih stvari na koje treba obratiti pažnju prilikom izvođenja ovog testa.

Za ovo ispitivanje prvo treba pripremiti jedno baštensko crijevo odgovarajuće dužine, kako bi s
njim mogli usipati i evn. ispustiti vodu iz instalacije grijanja negdje izvan objekta. Na krajeve
crijeva treba čvrsto namontirati holenderske priključke od ¾ cola (ti spojevi moraju izdržati pritisak
vode, koji je prisutan u vašoj vodovodnoj instalaciji). Jedan kraj se priključuje na mali kuglasti
ventil na dnu instalacije grijanja, a drugi negdje na slavinu npr. od priključka za veš-mašinu. Kada
ste priključili crijevo, prvo lagano otvorite vodovodnu slavinu, da bi provjerili spojeve na crijevu.
Pošto se ova provjera vrši uz pomoć pritiska vode u vašoj vodovodnoj instalaciji, bilo bi najbolje
da se to radi negdje u jesen, kada nema povećane potrošnje vode zbog nalivanja i kada je
pritisak vode najveći. Tada su temperature zraka već nešto niže i stvaraju se uslovi za prvo
nalaganje sistema grijanja.

KOD ZATVORENOG SISTEMA POTREBNO JE URADITI SLIJEDEĆE:

- otvoriti sve radijatorske i prigušne ventile (dovoljno je za 3 – 4 kruga, u temi ispod ove pročitajte
kako se može otvoriti prigušni ventil), otvoriti ventile na glavnom vodu kod pumpe i zatvoriti sve
odzračne ventile na radijatorima kao i odzračne lončiće,

- preko montiranog crijeva iz vodovodne slavine pustiti vodu u sistem grijanja, dok se pritisak na
manometru ne popne na 1 – 1,5 bara,

- otvarati jedan po jedan odzračni ventil na radijatorima, sve dok iz njih ne izađe zrak i počne
curiti voda. Usput treba kontrolisati pritisak u instalaciji i po potrebi dodavati vodu iz slavine.

- isti postupak treba uraditi i na automatskim odzračnim ventilima, svuda gdje ste ih montirali u
sistemu (i automatske odzrake se mogu manuelno otvoriti), kao i na cirkulacionoj pumpi,

- još jednom provjerite pritisak na manometru da bude 1 – 1,5 bara, dospite po potrebi vodu i
uključite manuelno cirkulacionu pumpu (ako pumpa ima više brzina, uključite je na najvišu). Ako
ste ugradili pumpu preko invertora (UPS), možete na kratko isključiti taj uređaj sa električne
mreže, kako bi provjerili kako pumpa funkcioniše preko tog alternativnog napajanja.

- ostavite pumpu neka radi tako pola sata – sat vremena, a u međuvremenu vizuelno provjerite,
da li ima vidljivog curenja vode na nekom od elemenata instalacije. Isto tako poslušajte, da li se iz
radijatora kod ventila čuje karakteristično šuškanje vode, koje označava prisustvo cirkulacije vode
kroz taj krug (pri tome možete malo zavrnuti radijatorski ventil).
Ukoliko primjetite vidljivo curenje vode, odmah prekinite ispitivanje. Zatvorite vodovodnu slavinu i
ventil za usipanje vode, odspojite crijevo i preko njega izbacite vodu iz instalacije izvan objekta.
Nakon toga možete sanirati mjesto curenja vode.
Pošto cijeli sistem još nije balansiran, može se desiti da izostane cirkulacija vode u radijatorima
koji su najudaljeniji od pumpe. U tom slučaju prije provjere tih radijatora, privremeno zatvorite
radijatorske ventile na bližim radijatorima.
Ukoliko i dalje u nekom od radijatora nema cirkulacije vode, moguće je da se na dolaznom vodu
(priključen na gornji ventil) stvorio „zračni čep“. Provjerite još jednom položaj cijevi prema
radijatoru i po potrebi ugradite na najvišu tačku te cijevi odzračni ventil,

- ako je sve u redu, isključite pumpu i ponovite još jednom cijeli postupak odzračivanja, kao što je
gore opisano,

- nakon usipanja vode i prvog odzračivanja sistema, može se krenuti na provjeru sigurnosnog
ventila. U većini slučajeva pritisak kućne vodovodne instalacije je dovoljan da aktivira sigurnosni
ventil centralnog grijanja (2, 5 – 3 bara). Potrebno je samo pustiti vodu da se usipa u instalaciju i
pratiti pritisak na manometru sistema. Nakon aktiviranja sigurnosnog ventila, voda će preko njega
izlaziti iz sistema, sve dok se pritisak vode ne prepolovi. Pri tome taj ventil zna biti dosta bučan,
tako da vas to ne uplaši.

Ako pritisak vode u vodovodnoj instalaciji ipak nije dovoljan za ovu probu, može se improvizovati
tako, da se negdje sa vrha sistema skine jedan odzračni ventil i na njegovo mjesto privremeno
zavrne pocinčani čep sa ubačenim automobilskim ventilom (ovo je objašnjeno na početku bloga u
vezi ispitivanja cijevnih radijatora). Preko tog ventila se može ručnom pumpom ili kompresorom
ubaciti pritisak zraka do granice kod koje se aktivira sigurnosni ventil (sistem mora biti ispunjen
vodom do tog improvizovanog čepa). Nakon završenog ovakvog ispitivanja sigurnosnog
ventila, nemojte zaboraviti da vratite odzračni ventil na svoje mjesto!

- nakon probe sigurnosnog ventila, ponovo treba usuti vodu i podignuti pritisak u sistemu na 2,2 –
2,5 bara. Ostavite to neka stoji tako nekoliko sati, sa povremenom kontrolom svih elemenata
grijanja. Na kraju pritisak može neznatno i da padne, ali to ne mora značiti da postoji curenje
vode u sistemu.

Ukoliko na instalaciji ima nekakvog sitnog vlaženja ili kapanja vode, sada je jedinstvena
prilika da se to otkrije i sanira. Kasnije kada se grijanje pusti u rad, voda će od topline brzo
isparavati i ta mjesta će biti teško uočljiva.

Osim svih sastava koje ste napravili, treba dobro pregledati i unutrašnjost kotla. Skinite sve
elemente sa kotla, koji se inače uklanjaju prilikom čišćenja i održavanja. Dobro pregledajte sva
zavarena mjesta i sastave na kotlovskoj posudi unutar ložišta i koliko je moguće sa vanjske
strane posude. Ako bi eventualno uočili neko mjesto gdje izlazi voda, mnogo je lakše
reklamirati novi kotao koji još nije naložen, od onoga koji je već upotrebljavan!

Ako ste ugradili aluminijske radijatore, dobro pregledajte svaki spoj između rebara! Aluminijski
radijatori se obično isporučuju u pakovanju od 10 spojenih elemenata. Kasnije se rastavljanjem i
prespajanjem od tih rebara kombinuju radijatori odgovarajuće veličine prema toplotnim
potrebama objekta. Tako isporučeni radijatori nisu atestirani i ponekad se dešava da su napukli
na spojevima između rebara.
Kod izrade druge instalacije sa tim radijatorima, imao sam jedan takav slučaj. Jedno rebro je bilo
napuklo i to ne ono koje sam ja spajao, nego rebro koje je već bilo spojeno u onom „paketu“ od
10 komada. Prilikom reklamacije napuklog rebra, imao sam priliku da vidim magacin, sa
povelikom gomilom tih oštećenih radijatorskih rebara, raznih veličina i modela.

Ako ste pronašli bilo kakvo curenje vode u instalaciji, to sanirajte i ponovite cijeli ispitni postupak.
Kada ste sigurni da je sve ispravno, ispustite vodu iz sistema do početnog pritiska za prvo
nalaganje centralnog grijanja (visina sistema x 0,1 bar ¸+ 0,4 bara, ako ste zaboravili pročitajte
ponovo „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“)

KOD OTVORENOG SISTEMA POTREBNO JE URADITI SLIJEDEĆE:

- kod otvorene ekspanzione posude zatvorite otvor od oduška za zrak. Na otvor možete
privremeno montirati nekakav ventil ili slavinu, kako bi prilikom puštanja vode u sistem, napunili
vodom i ekspanzionu posudu. Ako niste sigurni da vaša ekspanziona posuda može izdržati nešto
oko 1,5 bara pritiska, odspojite otvorenu ekspanzionu posudu i krajeve cijevi od priključaka
hermetički zatvorite. To se može improvizovati uz pomoć pocinčanih mufova i čepova,

- napraviti postupak punjenja i prvog odzračivanja instalacije, identično kao kod zatvorenog
sistema (pročitati gore do provjere sigurnosnog ventila),

- pošto u ovom sistemu nema sigurnosnog ventila, ta faza provjere se preskače i prelazi se na
provjeru na curenje vode pod pritiskom. Za taj test je dovoljno da se u sistem ubaci voda pod
pritiskom 1,8 – 2 bara (pročitati gore na šta treba obratiti pažnju),

- kada ste ustanovili da je sve u redu, možete ispustiti vodu negdje do visine priključka
ekspanzione posude (pri tome se možete poslužiti manometrom, visina od manometra do
priključka x 0,1 bar) . Skinite sa oduška na posudi privremeno ugrađeni ventil, odnosno vratite
ekspanzionu posudu u prvobitni položaj,

- uspite vodu u posudu do odgovarajućeg nivoa za prvo nalaganje centralnog grijanja.

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Prvo puštanje grijanja u rad i balansiranje sistema

Svaka ozbiljnija firma ili privatnik koji se bave montažom centralnih grijanja, poslati će svog
majstora ne samo prilikom prvog puštanja grijanja u rad, već i početkom naredne sezone grijanja.
Osim uobičajenih kontrola i podešavanja, tom prilikom je potrebno upoznati korisnika centralnog
grijanja sa svim karakteristikama i postupcima prilikom opsluživanja jednog takvog sistema.
Naravno ako ste sami napravili svoje grijanje i ako ste proučili ovaj kompletan blog, ne samo da
ste upoznati sa tim sistemom, već možete i samostalno da ga održavate i servisirate bez
pozivanja majstora.

Prije nego što se naloži kotao, potrebno je napraviti jedno „preliminarno“ balansiranje sistema.
Kod uključene cirkulacione pumpe i kod potpuno otvorenih radijatorskih ventila, protok vode kroz
svaki radijator, odnosno grijaće tijelo, trebao bi da bude približno isti. Međutim svako od grijaćih
tijela se nalazi na različitoj udaljenosti od pumpe, samim tim su spojena cijevima različitih dužina i
promjera, sa više ili manje krivina. To uzrokuje različite otpore prilikom prolaska vode u svakom
radijatorskom krugu. Kod tako neujednačene cirkulacije vode, radijatori će grijati različitim
intenzitetom, a moglo bi se desiti i da radijatori koji su najudaljeniji od pumpe ostanu potpuno
hladni. Zbog toga je potrebno izjednačiti taj protok vode, podešavanjem malih prigušnih ventila,
koji se montiraju na povratnom vodu radijatora.

Sa ventila se odvrne metalni ili plastični poklopac i odgovarajućim alatom ventil se zavrtanjem
zatvori do kraja. Zavisno od modela ventila, to se može napraviti najčešće uz pomoć ravnog
odvijača ili imbus ključa.
Zatim treba približno odrediti udaljenost radijatora naspram pumpe, odnosno kod onih najbližih
radijatora odvrnuti prigušni ventil za 1 – 1,5 krug, onih malo daljih za 1,5 – 2 kruga i sve tako do
najdaljih radijatora kod kojih ventil možete odvrnuti za 3 – 4 kruga. Kod radijatora vrlo velike
snage taj ventil možete odvrnuti za 0,5 do 1 krug više, ali to je već stvar slobodne procjene. (neke
ventile je potrebno odvrnuti za par krugova prije nego što uopšte počnu puštati vodu. Obratite
pažnju na to!)

Nakon balansiranja možete krenuti sa nalaganjem kotla. Pošto se prvo puštanje sistema u rad
vrši sa punom snagom grijanja, bilo bi dobro da se za to odabere neki malo hladniji dan. Prije
punjenja kotla drvima, provjerite da u ložištu nije ostao kakav alat ili neki drugi predmet.
Potpaljivanje se vrši kao kod svakog šporeta na drva, s tim da ložište kotla možete napuniti
drvima do vrha. Regulator ulaska zraka u ložište postavite na maksimum, a trebalo bi i da
pogledate u uputstvu za upotrebu kotla, koji su još postupci potrebni prilikom startovanja grijanja
za dotični kotao. Kod mene npr. kod potpaljivanja kotla treba otvoriti jednu klapnu na
dimovodnom kanalu, koja se zatvara kada se vatra dobro razgori.
Ako niste sigurni da li su vam svi radijatorski ventili otvoreni, kao i eventualno još neki drugi ventili
koje ste ugradili u razvod sistema, još uvijek imate vremena da sve to provjerite, prije nego što se
podigne temperatura vode u kotlu. Provjerite također da li je cirkulaciona pumpa priključena na
izvor električne energije. Ako pumpa ima više brzina, uključite je na srednju ili višu brzinu.

Kod svakog prvog nalaganja novog kotla, neizbježno je stvaranje neugodnog mirisa koji se stvara
sagorijevanjem premaza koji se koriste za zaštitu metalnih površina. Taj neugodan miris će
nestati nakon nekoliko sati intenzivnog nalaganja kotla. Ako ste pravili novi dimnjak za ovu
instalaciju, iz njega će moguće na početku izlaziti gusti dim, odnosno vodena para, sve dok se ta
vlaga iz njega ne isuši.

Budite prisutni u blizini kotla, sve dok se temperatura vode na kotlovskom termometru ne podigne
na 65 ºC ili nešto malo više, kako bi se uvjerili da je termostatska sklopka uključila cirkulacionu
pumpu. Ako u kotlu nemate ugrađeni termostat, već naknadno dograđeni vanjski termostat,
podesite ga tako da se uključi kod temperature od 65 ºC očitane na kotlovskom termometru.
Kod zatvorenog sistema pritisak na manometru bi u početku trebao samo neznatno da se
poveća, zavisno od veličine kotlovske posude.

Kada se uključi cirkulaciona pumpa, temperatura na vanjskom termometru (na polaznom vodu) bi
trebala naglo da poraste. Nakon toga možete provjeriti radijatore po prostorijama, da li su počeli
da se zagrijavaju.
U radijatorima kao i u cijelom sistemu čuti ćete neugodno šuštanje i klokotanje vode, kao
posljedicu kretanja većih zračnih mjehura kroz instalaciju. U gornjim zonama radijatora, kotla, kao
i u drugim dijelovima instalacije gdje su „zračni džepovi“, nalazi se veća količina zraka, koja ovom
prilikom ubrzano izlazi iz instalacije grijanja, odnosno kod zatvorenog sistema odlazi u više
dijelove instalacije.
Kod onih koji nisu nikada do sada pravili instalaciju grijanja, to može stvarati neugodan osjećaj pa
čak i strah da je nešto krenulo naopako. I to je između ostalog jedan od razloga, zašto je kod
prvog nalaganja sistema potrebno prisustvo majstora koji je pravio grijanje. Ovo je normalna
pojava, koja bi trebala većim dijelom da prestane nakon prvog nalaganja kotla, a nešto kasnije i u
potpunosti.

Kada „prva tura“ vruće vode iz kotlovske posude ode u radijatore, hladna voda iz radijatora će
otići u kotao i cirkulaciona pumpa će se isključiti. Zagrijavanjem vode u radijatorima ti ciklusi
uključenja i isključenja pumpe će prestati, a pošto je termostat za regulaciju ulaska zraka u ložište
otvoren na maksimum i temperatura vode u cijelom sistemu će doći do maksimuma. Pri tome bi
očitavanjem na kotlovskom termometru trebalo pazti da ona ne prelazi 90 ºC, odnosno po
potrebi zatvoriti dovod zraka u ložište.

U zatvorenom sistemu grijanja kod maksimalne temperature imamo i najviši pritisak vode u
instalaciji. Kretanje pritiska možemo pratiti preko manometra i ako je ugrađena odgovarajuća
ekspanziona posuda, on ne bi trebao da poraste za više od 0,5 bara od početnog pritiska na
hladno.

Kod kotlova koji imaju termostat za zrak izveden sa polugom i lančićem (samson), ovom prilikom
se taj termostat može podesiti, skraćenjem ili produženjem lančića. Kod etažnih kotlova taj
termostat je uglavnom već fabrički podešen.
Ostavite da punjenje drva u kotlu izgori do kraja, uz stalnu kontrolu temperature vode. Nakon
toga ostavite da se kompletna instalacija grijanja ohladi (najbolje preko noći), kako bi mogli u
sistem dosuti vodu.

Mogli ste već primjetiti, da dosta postupaka vezanih za centralno grijanje zavisi od vrste
ekspanzione posude koju ste ugradili u njega, pa je tako i kod prvog puštanja grijanja u rad. Ova
faza se izvodi, ne samo kako bi se grijanje ispitalo na punoj snazi, već i da se izbaci što više
zraka iz „zračnih džepova“ u instalaciji. Naravno, što je više izašlo zraka iz sistema, to će se više
smanjiti nivo vode, odnosno pritisak u sistemu.

- kod sistema sa ugrađenom otvorenom protočnom ekspanzionom posudom, preko oduška za

zrak dopunite vodu do odgovarajućeg nivoa. Bilo bi preporučljivo da se za to upotrijebi vruća
voda iz sanitarnog bojlera ili da se ova radnja odloži za koji dan, dok se voda u posudi potpuno
ne ohladi. Kod ovog sistema nije potrebno više nikakvo dodatno odzračivanje instalacije.
Korištenjem grijanja će se još jedno izvjesno vrijeme oslobađati razni zračni sastojci rastvoreni u
vodi, koji će odlaziti direktno u ekspanzionu posudu. Za to vrijeme je potrebno samo nešto češće
kontrolisati nivo i po potrebi dosipati vodu u posudu.

- kod sistema sa ugrađenom jednostavnom otvorenom ekspanzionom posudom, potrebno je kao

gore dosuti vodu preko oduška za zrak do odgovarajućeg nivoa. Provjerite preko svih odzračnih
ventila u sistemu, da li je još negdje preostao zrak u instalaciji. Isto kao gore, u narednom periodu
korištenja grijanja, biti će potrebna češća kontrola nivoa i dosipanje vode u posudu, kao i
eventualno odzračivanje sistema.

- kod sistema sa ugrađenom zatvorenom ekspanzionom posudom, dosipanje vode se vrši uz

pomoć crijeva, kako je to već opisano u prethodnoj temi prvog usipanja vode u sistem (prije nego
što priključite crijevo na vodovodnu slavinu, napunite ga do vrha sa vodom, kako bi u instalaciju
ušlo što manje zraka). Prije nego što započnete sa ovom radnjom, uključite manuelno
cirkulacionu pumpu da radi 15 – 20 minuta, kako bi se voda u kotlovskoj posudi potpuno
rashladila.
Inače kada god dosipate vodu na ovaj način, radite to isključivo kod hladnog sistema!
Nakon dosipanja vode, još jednom preko odzračnih ventila manuelno odzračite cijeli sistem. Kao
što sam već naveo, rastvoreni zračni sastojci se oslobađaju još neko vrijeme iz vode i u ovom
slučaju će izlaziti preko automatskih odzračnih ventila. Pritisak vode će zbog toga još neko
vrijeme lagano padati, pa će se sistem u tom periodu morati povremeno dopunjavati vodom i
eventualno ručno odzračivati. Zato je poželjno da se u tom periodu pritisak podesi na visinu
sistema (m) x 0,1 bar plus 0,4 bara (Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja). Kada se
sistem stabilizuje, taj pritisak može da se smanji na + 0,2 bara.

Nakon prvog puštanja grijanja u rad, vaš sistem centralnog grijanja je spreman za zimsku
sezonu. Jedino što se može još uraditi je dodatno balansiranje sistema. Ako imate ugrađenu
cirkulacionu pumpu sa više brzina, prije toga je uključite na najnižu brzinu i ostavite je trajno u
tom položaju. Dodatno balansiranje se može napraviti približno, na osnovu brzine zagrijavanja
svakog radijatora prilikom startovanja grijanja i to manjim korekcijama već podešenih prigušnih
ventila na radijatorima. Pri tome naravno svi radijatorski ventili trebaju biti potpuno otvoreni.

Ostale stvari koje su važne kod korištenja centralnog grijanja na drva, mogu se naći u
temi "Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema centralnog grijanja".

_____________________________________________________________________________
_____________________________________________

Još neka pitanja vezano za izradu sistema centralnog grijanja

- može li se napraviti centralno grijanje na drva sa podnim grijanjem?

Može ali... samo djelomično u kombinaciji sa radijatorskim grijanjem. Prema nekim ispitivanjima,
temperatura podne obloge prilikom grijanja prostorija gdje se najviše boravi, ne bi smjela prelaziti
30 ºC. Kod viših temperatura prilikom dužeg boravka može doći do nelagodnog osjećaja, kao i do
problema sa krvotokom u nogama.
Tako niska temperatura grijaćeg tijela nije pogodna za kotlove na kruta goriva, gdje temperatura
vode u kotlu ne bi trebala da bude manja od 60 ºC. Ali uz pomoć 4-putnog ventila i odgovarajuće
elektronske regulacije, bilo bi moguće da se napravi jedan odvojak sa razdjelnika, preko kojeg bi
se podešavala nešto niža temperatura vode u podnom grijanju. Zbog grube regulacije
zagrijavanja kotla, jedan veći dio objekta bi trebao da se zagrijava preko radijatora.
Kod podnog grijanja treba također uzeti u obzir slijedeće – da bi dobili adekvatnu temperaturu
zraka u prostoriji sa tako niskom temperaturom podne obloge, objekat u cjelosti mora imati
kvalitetnu vanjsku izolaciju. Zato mislim da ova tema više nije u domenu sistema „uradi sam“, već
bi to trebalo prepustiti nekoj stručnoj osobi.
Međutim ipak nešto možete onako „odokativno“ napraviti, pod uslovom da je vaš objekat u fazi
izgradnje. Prije postavljanja podne keramike u kupatilu, možete uz postojeće radijatore dodatno
položiti na pod još par strukova aluplast cijevi 16 mm oko kade i nešto slično u ulaznom hodniku,
ako tamo planirate keramiku. Ta cijev se može spojiti na razdjelnik preko dva jednostavna ventila,
kao svaki radijator. To se može napraviti direktno u betonu bez posebne izolacije, jer tih 10 – 20
metara cijevi neće praviti neki veliki toplotni gubitak. Tu nije toliko bitna temperaturna regulacija
vode koja prolazi kroz cijev, jer se u tim prostorijama ne boravi dugo. Svakako je prijatnije kada
izlazeći iz kade stanete na toplu podlogu, a i takav pod se brže suši.

- može li se napraviti centralno grijanje bez cirkulacione pumpe?

Može ali... pri tome bi morali biti ispunjeni određeni uslovi prilikom odabira i montaže cijevi, kao i
položaja kotla za centralno grijanje. U tom slučaju bi voda cirkulisala uz pomoć gravitacione
cirkulacije, odnosno topla voda manje gustoće bi išla prema gore a hladna obrnuto. Kotao bi
morao biti montiran ispod nivoa svih grijaćih tijela, a cijevi bi trebale biti većeg promjera i
postavljene tako da je otpor pri prolasku vode kroz njh minimalan. Takav način izrade grijanja se
rijetko gdje više primjenjuje, "a kod izrade etažnog grijanja, praktično je nemoguće ispuniti gore
zadane uslove."
Ovaj zadnji dio sam stavio pod navodnike, pošto je jedan od čitaoca bloga stavio primjedbu na tu
tvrdnju. Naknadnim pretraživanjem ustanovio sam da je vjerovatno ipak moguće izvesti
gravitacionu cirkulaciju i kod etažnog grijanja. Pretpostavljam da se to izvodi montažom polazne
cijevi sa kotla do plafona prostorije, koja bi trebala biti dosta većeg promjera nego što je
uobičajeno. Nakon toga bi se polazne cijevi trebale razvoditi prema radijatorima ispod plafona, a
povratne cijevi u visini poda.
Pošto nemam nikakve proračune za takav način, niti sam ga isprobao u praksi, ostaviti ću ovu
tvrdnju sa rezervom.

- kako zaštiti instalaciju od smrzavanja, kod povremenog korištenja objekta tokom zime?

U ovom slučaju ljudi znaju često izbaciti vodu iz kompletne instalacije grijanja. To svakako ne bih
preporučio, jer nakon izbacivanja vode, na svim unutrašnjim željeznim površinama u instalaciji,
dolazi do intenzivnog stvaranja korozije. Osim toga, svaki puta je potrebno odraditi kompletnu
proceduru, kao kad se grijanje prvi puta pušta u rad.
Kao jedno od trajnijih riješenja za ovaj problem jeste usipanje antifriza u instalaciju grijanja, kao
kod motornih vozila.
Također je moguća paralelna ugradnja nekog manjeg električnog kotla za centralno grijanje, koji
bi se automatski uključivao kada temperatura u objektu dođe do kritične granice smrzavanja. Za
to bi trebali imati adekvatan trofazni priključak u objektu, kao i stabilno snabdjevanje električnom
energijom tokom zime.
Ove dvije zadnje opcije su dosta skupe, ali onaj ko može sebi da priušti prazan objekat sve sa
ugrađenim centralnim grijanjem, trebalo bi da ima dosta novca i za zaštitu tog grijanja.

- da li treba ugrađivati sigurnosni ventil kod otvorenog sistema grijanja?

Ovo pitanje sam već obradio u temi „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog grijanja“, ali se ipak
vraćam na to, kako bih još dodatno razjasnio neke stvari. Ako su između kotla i ekspanzione
posude pravilno postavljene cijevi adekvatnog presjeka i ako je ekspanziona posuda dobro
zaštićena od zamrzavanja (jednostavna posuda sa jednom cijevi), nema nikakve potrebe za
ugradnjom sigurnosnog ventila. Ali ako neko ima fobiju od nekakve mogućnosti eksplozije u
instalaciji, može slobodno dodatno ugraditi sigurnosni ventil. Taj ventil se nikada neće aktivirati,
ali ako to predstavlja nekakvu psihološku sigurnost, zašto da ne?

Zapravo ovo pitanje sam postavio ovdje zbog drugog razloga. Naime u nekim od slučajeva gdje
ne postoje tehničke pretpostavke za ugradnju otvorenog sistema, moguće je napraviti i jedan
„hibridni“ otvoreni sistem. U tom slučaju jedna jednostavna otvorena ekspanziona posuda mogla
bi se priključiti na bilo koju tačku u sistemu, pod uslovom da od te tačke do kotla nema zapornih
elemenata. To bi mogao biti npr. dolazni (vrući) vod nekog od radijatora u instalaciji grijanja. Pri
tome se podrazumijeva da ta posuda mora biti postavljena iznad najviše tačke sistema koja je
ispunjena vodom (min. 3 metra visine od pumpe), da posuda mora biti zaštićena od smrzavanja i
da ima odušak koji je sproveden negdje izvan objekta.
Tako postavljena posuda bi u potpunosti funkcionisala kao svaka druga jednostavna otvorena
ekspanziona posuda. U ovom slučaju jedino je sporno, kako će se sistem grijanja ponašati u
slučaju havarije, odnosno pregrijavanja vode u kotlu? Cijevi između posude i kotla bile bi manjeg
promjera, sa dosta krivina i bočnih priključaka, pa bi time i otpor vode pri nagloj ekspanziji bio
mnogo veći. Ali zato se kod kotla ugrade sigurnosni i zaštitni termo-ventil isto kao u zatvorenom
sistemu grijanja.
Ovakav način spajanja se nigdje ne spominje, iako ne postoji niti jedan argument protiv, koji bi bio
zasnovan na zakonima fizike ili hemije. Ovo jednostavno „nije propisno“ moguće zbog nekih
tehnokratskih i birokratskih razloga. Međutim, ako radite grijanje u svojoj režiji, ovo možete
slobodno primjeniti. Na ovaj način se također može relativno lako preraditi jedan zatvoreni sistem,
u jedan mnogo bolji otvoreni sistem centralnog grijanja.
Na ovaj način bi bili pošteđeni svakodnevne kontrole pritiska u sistemu, a i instalacija grijanja bi
trajala duže, zbog izostanka oscilacija pritiska kod toplog / hladnog sistema. Jedino što bi
ponekad trebalo kontrolisati, to je nivo vode u ekspanzionoj posudi.
Inače ovaj tekst sam trebao objaviti u sklopu teme „Zatvoreni i otvoreni sistem centralnog
grijanja“, ali tamo sam već naveo dosta stvari, koje će vjerovatno stvoriti prilične glavobolje kod
mnogo profesionalnih „centralaša“.
Korisne preporuke kod opsluživanja i održavanja sistema
centralnog grijanja
PRIPREMA SISTEMA CENTRALNOG GRIJANJA ZA ZIMSKI PERIOD

Čišćenje sistema grijanja

Kod svakog grijanja na kruta goriva, pa tako i kod centralnog grijanja, jedna od najvažnijih radnji
pri održavanju je čišćenje svih dimovodnih kanala. Ukoliko je sistem grijanja dobro dimenzionisan
i ako se tokom zime koriste dobro osušena drva, dovoljno je da se to čišćenje napravi jednom
godišnje. To se može obaviti odmah nakon završetka sezone grijanja, ili nešto kasnije. Ja svoj
sistem čistim pred sami početak sezone grijanja, jer se kod nas ponekad dešava da nam tokom
ljeta u dimnjak upadnu ptice.
Čišćenje kotla za etažno grijanje je jedan prilično prljav posao, jer se prilikom struganja
dimovodnih kanala u kotlu stvara vrlo fina crna prašina od gareži, koja se širi cijelom prostorijom
gdje se kotao nalazi. To se ne vidi na prvi pogled, ali ako povučete prstom npr. po namještaju
vidjeti ćete o čemu se radi.
Da bi se spriječilo širenje te prašine, prostor oko kotla treba nekako izolovati. Za to koristim tanku
plastičnu foliju za jednokratnu upotrebu dimenzije 4 x 5 m, koja se koristi prilikom farbanja za
zaštitu namještaja. Tu foliju pričvrstim za plafon u kuhinji uz pomoć papirne ljepljive trake,
formirajući tako jednu malu „komoru“ oko kotla. Nakon završenog čišćenja na foliji će se nataložiti
ta crna prašina, pa je treba pažljivo skinuti i odložiti u smeće. Površina zida i poda oko kotla se
odmah očiste usisivačem za prašinu i čišćenje je time završeno.
Ako se radi o etažnom kotlu kao što je moj, potrebno je skinuti gornju ploču i par elemenata koji
se nalaze u unutrašnjim dimovodnim kanalima kotla. Te dijelove kao i evn. dimovodnu cijev
najbolje je iznijeti negdje na dvorište i očistiti sa čeličnom četkom. Detaljnija uputstva za
demontažu kotla prilikom čišćenja, trebala bi se nalaziti u tehničkoj dokumentaciji tog kotla.

Ovdje su prikazane alatke koje koristim za čišćenje kotla, kao i četka za čišćenje dimnjaka. Za tu
svrhu sam napravio još dvije masivnije strugalice od debljeg željeznog flaha, jer se skrama od
gareži na unutrašnjim stijenkama kotla nešto teže skida. Prilikom čišćenja treba koristiti i nekakve
zaštitne rukavice, ne samo zbog prljavštine, nego i zato što su unutrašnje površine kotla prilično
grube i svaki dodir može da iritira kožu na rukama. Ko ima problema sa prašinom, bilo bi poželjno
da koristi i nekakvu zaštitnu masku za disanje.
Prilikom izrade svakog dimnjaka trebalo bi razmišljati i o načinu njegovog održavanja. Kod mojeg
dimnjaka je dovoljno da jednom provučem okruglu čeličnu četku na slici, od početka do kraja
dimnjaka. Pri tome izbacim gareži negdje oko dvije trećine velike kante od jupola.

Kod čišćenja kotlova centralnog grijanja koji se nalaze u kotlovnici, biti ćete svakako pošteđeni
zaštićivanja prostorije od gareži. Međutim prilikom demontaže i unutrašnjem prilazu takvim
kotlovima, uglavnom ima nešto više posla. Pri tome svakako treba koristiti uputstva za održavanje
iz tehničke dokumentacije dotičnog kotla. Za utjehu onima koji imaju etažne kotlove može biti
činjenica, da je kod njih iskoristivost grijanja nešto malo veća, jer se ne troši energija na
zagrijavanje kotlovnice.

Čitao sam negdje na internetu savjet, da se pred početak sezone grijanja skidaju radijatori kako
bi se iz njih izbacio talog, zbog navodno „bolje cirkulacije vode kroz radijatore“.
Ukoliko imate ugrađeno jednostavno centralno grijanje sa etažnim ili nekim drugim kotlom na
kruta goriva, bez ugrađenih toplotnih spremnika, ne slušajte takve savjete, jer je to najbolji
način kako da ubrzanom unutrašnjom korozijom brže uništite svoje radijatore i druge
elemente sistema grijanja!
Unutrašnje ispiranje radijatora je poželjno jedino u slučaju ako vršite generalni remont cijelog
sistema, ili ako prilikom rekonstrukcije ili nove izrade sistema grijanja ugrađujete neke provjerene
polovne radijatore.
Unutar sistema se stvara talog koji se sastoji od mješavine kamenca iz vode, korozije i raznog
sitnog smeća i prljavštine koja je preostala prilikom izrade sistema. U donjoj zoni radijatora postoji
prostor u kojem se sakuplja taj talog. Međutim taj prostor je dovoljno velik da primi popriličnu
količinu taloga i da pri tome voda kroz radijator cirkuliše bez ikakvih problema.
Kamenac će se taložiti na dno radijatora onoliko dugo dok se potpuno ne izdvoji iz vode, odnosno
dok ta voda u sistemu ne „omekša“.
Korozija u sistemu se stvara hemijskom reakcijom vode i slobodnih molekula kisika koji su
rastvoreni u vodi, kao i u dijelovima koji nisu dobro odzračeni. Taj kisik zagrijavanjem vode polako
izlazi iz sistema kroz odzračne ventile ili preko otvorene ekspanzione posude. Nakon određenog
perioda korištenja grijanja, u vodi više neće biti slobodnih molekula kisika, pa će i proces korozije
na željeznim površinama u sistemu biti prekinut. Ako bi ispirali radijatore, u sistem bi trebalo
ponovo ubaciti svježu vodu sa kisikom (i kamencem) i taj cijeli proces korozije bi krenuo iz
početka.
Upravo zbog gore navedenog, nije poželjno mijenjati ili ispuštati vodu iz sistema
centralnog grijanja, osim u slučaju kada je neophodna popravka ili rekonstrukcija
sistema!

Naravno, nije svejedno da li u jednom malom sistemu centralnog grijanja imate 100, 200 ili
2200 litara vode. Što je veća količina vode, srazmjerno tome je veća i količina kamenca, kao i
količina slobodnih molekula kisika. Zbog toga je mali sistem sa ugrađenim velikim toplotnim
spremnicima neuporedivo više izložen koroziji, nego neki jednostavan sistem centralnog
grijanja. Isto tako ako je takav sistem zatvorenog tipa, praktično ga je nemoguće potpuno
odzračiti, a u toku svake sezone grijanja u njega je potrebno i do nekoliko puta dosipati vodu i
podizati pritisak sistema. To je jedan od razloga, zašto sam protivnik skupih i komplikovanih
sistema centralnog grijanja na drva, bez obzira na „konfor“ koji pružaju.

Jedina intervencija koju bih preporučio kod radijatora u vezi čišćenja je uklanjanje prašine i
paučine, koja se tokom godine skuplja iza radijatora i u kanalima radijatora kroz koje cirkuliše
topli zrak. To čišćenje i nije toliko neophodno, jer se time kod samog grijanja neće ništa bitno
promijeniti. Međutim unutar prostora koji se zagrijava, cirkulisati će manje prašine kroz zrak, što
je bolje za zdravlje posebno kod astmatičara.
Kod panelnih radijatora taj zahvat nije baš tako jednostavan, zato što unutar radijatora ima veliki
broj uskih kanala. Najjednostavniji način da se ukloni prašina iz kanala je ispuhivanjem pomoću
malog zračnog kompresora i čišćenje sa uskom mekanom četkom. Na panelnim radijatorima se
gornja rešetka može jednostavno ukloniti, samo prvo treba jedan bočni limeni poklopac skinuti, a
drugi olabaviti.
Taj posao bi se mogao obaviti npr. pred farbanje unutrašnjih zidova u objektu, jer kasnije i onako
morate napraviti generalno čišćenje prostorija.

Nakon završenog čišćenja, ne zaboravite prekontrolisati stanje vatrostalnih zaptivnih pletenica na

vratima ložišta kotla. Oštećene ili odljepljene vatrostalne zaptivke moraju se odmah zamijeniti
odnosno zalijepiti. Pri saniranju treba koristiti specijalna ljepila za te namjene, koja podnose
visoke temperature (do 1000 C).

Vrlo je važno da je ložište kotla dobro zadihtovano, kako zrak ne bi nekontrolisano ulazio u taj
prostor, mimo automatskog regulatora protoka zraka ugrađenog na kotlu. Za duži vijek trajanja
vatrostalnih zaptivki, poželjno je da ih nakon čišćenja kotla premažete sa grafitnom mašću uz
pomoć neke tvrđe četkice.

Održavanje alternativnog napajanja strujom za cirkulacionu pumpu

Invertor (UPS) koji pretvara struju iz akumulatora u izmjeničnu struju napona 220 V, ne zahtijeva
nekakvo posebno održavanje. Međutim olovni automobilski akumulatori, koji se najčešće koriste
za napajanje uređaja, zahtijevaju povremenu kontrolu i „kondicioniranje“ (pražnjenje do kraja pa
onda max. punjenje).
Ljudi često griješe, montiranjem starog ispravnog akumulatora sa automobila na invertor. Kod
alternativnog napajanja vrlo je bitno da akumulator ima što veći realni kapacitet. Taj kapacitet se
tokom upotrebe u motornom vozilu vremenom smanjuje. Vaš automobil će bez problema upaliti i
sa akumulatorom koji ima samo 30 – 40 % od svog nazivnog kapaciteta. Međutim vaš će invertor
sa takvim akumulatorom moći raditi samo 30 – 40 % vremena, naspram novog akumulatora istog
nazivnog kapaciteta. Iz tog razloga na invertor uvijek trebate spojiti novi akumulator!
Možete i kombinovati zamjenu akumulatora na vašem automobilu, na način da novi akumulator
priključite na invertor, a akumulator koji je prethodno služio za sistem grijanja ugradite u
automobil. Naravno to pod uslovom da je veličina akumulatora u oba slučaja ista. Na taj način
ćete optimalno iskoristiti svaki akumulator. (za grijanje je poželjno da se stavi akumulator 55 – 75
Ah)

Kontrola cirkulacione pumpe pred nalaganje sistema

Nakon dugog mirovanja, motor u cirkulacionoj pumpi ponekad zna da zablokira, jer se rotor
zalijepi za piksne u kojima se okreće, zbog kamenca i drugih naslaga iz vode.
Zato treba uvijek prije početka sezone grijanja, manuelno uključiti pumpu i uvjeriti se da ispravno
funcioniše. Pri uključivanju i isključivanju pumpe, na manometru za mjerenje pritiska sistema
možete uočiti blagi otklon kazaljke (oko 0,1 bar) i to je pouzdani znak da je pumpa ispravna.

Ukoliko se kazaljka manometra ne pomjera, uključenu pumpu lagano udarite po kučištu nekim
drvenim predmetom.
Ako ni nakon toga nema otklona kazaljke na manometru, isključite pumpu, odvrnite čep za
odzračivanje pumpe i odvrtačem malo zaokrenite rotor pumpe. Prije skidanja čepa pripremite
jednu krpu, koju ćete držati ispod pumpe, jer će tu iscuriti malo vode (pri odzračivanju pumpe
dovoljno je malo odvrnuti taj čep, dok ne počne da kaplje voda i onda se zavrne).

Naravno pumpa može da ne radi i iz nekog drugog razloga, ali ovo je najčešći slučaj blokiranja
pumpe.

Kontrola sigurnosnih elemenata grijanja

Kod zatvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti zaštitni termo-ventil i sigurnosni
ventil.

Zaštitni termo-ventil je spojen direktno na priključak gradskog vodovoda, tako da bi na njemu

pritisak vode trebao biti približno kao na svim kućnim slavinama.
Provjeru vršite pritiskom na plastičnu kapicu ventila, čime se ventil otvara i pušta vodu iz
vodovoda kroz izmjenjivač toplote ugrađen u kotlu. (opruga venila je prilično jaka, tako da kapicu
treba pritisnuti malo jače) Voda iz izmjenjivača toplote treba da izađe kroz cijevi negdje izvan
objekta, zavisno od toga kako ste izveli tu instalaciju.
Za one koji nisu pravili sistem grijanja moram naglasiti još jednom, voda koja protiče kroz taj
ventil, nema nikakve veze sa vodom u vašem sistemu grijanja.
Držite taj ventil otvoren nekih pola minuta do minut, kako bi iz cijevi izmjenjivača toplote izašao
kamenac, odnosno iz vodovodnih cijevi razne nečistoće i zrak koji su se skupili zbog dugotrajnog
mirovanja. Time je provjera tog ventila završena.
Plastičnu kapicu sigurnosnog ventila okrenite za pola kruga u smjeru kazaljke, koja je na njoj
obilježena. To uradite brzim pokretom, samo toliko da se na kratko oslobodi opruga ventila
(preskoči zub) i propusti malo vode. Voda koja protiče kroz taj ventil je iz sistema grijanja i
svako duže ispuštanje vode će smanjiti pritisak u sistemu.
Time je provjera i ovog ventila završena.

Kod otvorenog sistema pred početak grijanja treba provjeriti nivo vode u otvorenoj ekspanzionoj
posudi i po potrebi dosuti vodu.

Odzračivanje funkcionalnog sistema centralnog grijanja

Odzračivanje se svodi uglavnom na ispuštanje zraka iz sistema preko montiranih odzračnih

ventila, kao i iz cirkulacione pumpe (gore je već objašnjen način i za odzračivanje pumpe).
To je najbolje uraditi početkom sezone grijanja u toku prvog nalaganja kotla. Svuda gdje je
prisutan zrak čuti će se karakteristično žuborenje i šuškanje vode.
Odzračivanje se vrši samo po potrebi, što zavisi o vrsti sistema i vremenu kada i kako je sistem
napravljen. Ako se radi o dvoetažnom objektu, uglavnom je dovoljno odzračiti samo radijatore na
spratu, odnosno najviše tačke sistema. Pri tome treba pomoću odvijača odvrnuti šaraf na
odzračnom ventilu i pustiti da zrak izađe kroz mali ispust na ventilu, sve dok ne počne da curi
voda. Nakon toga zavrnete šaraf i odzračivanje na tom ventilu je završeno.
Ako imate kostantne probleme sa zrakom u nekom od radijatora, na isti možete jednostavno
montirati automatski odzračni ventil, koji vrši funkciju kao svaki odzračni lončić. Razlika u veličini
između običnog i automatskog ventila (desno) je neznatna kao što se vidi na slici.
Postupak zamjene ventila je jednostavan. Kada je grijanje isključeno, zavrnite do kraja
radijatorski ventil i ispod njega prigušni ventil. Za prigušni ventil ćete trebati jedan odvijač ili imbus
ključ, zavisno od izvedbe.
Prilikom zavrtanja prigušnog ventila zapamtite koliko ste pri tome napravili
krugova! Nakon ove intervencije morate ga vratiti u isti položaj kako je stajao ranije.
Zatim možete na drugoj strani radijatora odvrnuti odzračni ventil. Prethodno stavite ispod
radijatora nekakvu posudu, jer bi tu moglo iscuriti malo vode. Ako postoji mogućnost, možete i
podići taj kraj radijatora za koji centimetar i podmetnuti nešto ispod njega dok se ne završi
zamjena ventila.

Ako su radijatorski i prigušni ventil već duži niz godina ugrađeni i u upotrebi na radijatoru, možda i
nije baš najbolja ideja da se ta zamjena odzračnih ventila vrši u toku sezone grijanja. Zna se
desiti da gumeni semering u tim ventilima vremenom istrune i nakon te intervencije prokaplje
(posebno kod prigušnog venila). Zato bih u takvim slučajevima preporučio da se ta zamjena vrši
izvan sezone grijanja.

Kontrola pritiska u zatvorenom sistemu i eventualno dosipanje vode u sistem

Ukoliko je vaš sistem grijanja na čvrsta goriva propisno napravljen, proračunati pritisak vašeg
sistema bi trebao biti obilježen na ekspanzionoj posudi, kao što je to opisano u dijelu Zatvoreni i
otvoreni sistem centralnog grijanja.
U tom slučaju je dovoljno korigovati proračunati pritisak, dosipanjem vode kroz slavinu na
najnižem dijelu sistema, što se može očitati na manometru.
Prilikom dosipanja vode u sistem, prvo napunite crijevo do vrha sa vodom, pa tek onda ga
priključite na slavinu od vodovodnog priključka! Na taj način ćete u sistem ubaciti manje
zraka.
Nikada ne dosipajte vodu u zagrijani kotao! Ako je sistem ohlađen, a u kotlu još uvijek ima
vruće vode, uključite manuelno cirkulacionu pumpu na 15 – 20 minuta da se voda rashladi.
Ako nije izvršena korekcija pritiska u ekspanzionoj posudi, to možete i naknadno napraviti bez
skidanja ekspanzione posude slijedećim redosljedom:

- odredite pravilan pritisak za vaš sistem (pročitati gore navedenu temu za zatvoreni sistem),
- pronađite negdje na najdonjoj tački vašeg sistema grijanja mali ventil sa metalnim poklopcem
kao na slici,
- pripremite jedno baštensko crijevo odgovarajuće dužine, kojim ćete moći ispustiti vodu izvan
objekta, odnosno usipati vodu u sistem preko najbliže vodovodne slavine (npr. priključak za vodu
od veš-mašine). Na oba kraja tog crijeva treba čvrsto namontirati holenderske priključke od ¾
cola za priključivanje na slavine,
- ispustite ili dospite vodu preko tog crijeva u sistem grijanja, tako da pritisak na manometru
sistema pokazuje nešto manji pritisak od onog koji ste prethodno izračunali za vaš sistem
(dovoljno je za 0,1 bar - ne ispuštajte svu vodu iz sistema!),
- pronađite na ekspanzionoj posudi korekcioni ventil i nekim preciznijim manometrom za auto-
gume naštelujte proračunati pritisak za vaš sistem,
- i na kraju dopunite sistem vodom kako bi se pritisak u sistemu izjednačio ili bio neznatno veći od
pritiska u ekspanzionoj posudi (do 0,1 bar).

Opisani postupak je predviđen samo za male jednostavne sisteme centralnog grijanja na kruta
goriva. Kod grijanja na neke druge energente, gdje se proces regulacije grijanja vrši elektronski
(npr. plinski kotlovi), ponekad je elektronika namještena tako, da blokira grijanje ukoliko je u
sistemu pritisak manji od 1 bar.

Kod malih zatvorenih sistema grijanja na kruta goriva (bez toplotnih spremnika), zračni sastojci
koji su bili rastvoreni u vodi, trebali bi u potpunosti izaći iz sistema nakon prve sezone grijanja.
Pošto je hlapljenje vode kod takvih sistema neznatno, dosipanje vode odnosno korekcije pritiska
kasnije se mogu vršiti svakih nekoliko godina (na nivou + / – 0,05 bara). Isto tako razlika pritiska u
radu toplo / hladno je stalno konstantna. To je važno za rano otkrivanje eventualnog curenja vode
iz sistema ili oštećenja ekspanzione posude. U tim slučajevima već neznatni brzi pad pritiska od
0,1 – 0,2 bara može biti alarm da u sistemu nešto nije u redu.
Na slici je manometar / termometar u jednom jednostavnom zatvorenom sistemu sa
projektovanim pritiskom od 0,6 bara. Ta instalacija grijanja je napravljena prije sedam godina, a
prve godine je na tom sistemu vršeno par korekcija pritiska, dok se sistem nije stabilizovao.
Nakon toga naredna korekcija je napravljena prije dvije godine , dosipanjem vode za 0,1 bar
pritiska, jer je kazaljka manometra kod hladnog sistema tada stajala nešto ispod 0,6 bara.
Kao što se vidi na slici, kazaljka manometra na hladno i sada blago prelazi projektovani pritisak
od 0,6 bara. Ukoliko ne bude potrebe za nekakav remont, ovakav sistem može da radi narednih
nekoliko godina bez ikakvih korekcija pritiska.

PRIPREMA DRVA ZA ZIMU I STVARANJE KONDENZACIJE U KOTLU CENTRALNOG

GRIJANJA

Da bi se shvatila ova tema, potrebno je poznavati barem osnovne principe rada kotla za grijanje
na drva, kao i princip sagorijevanja drveta. Ova tema je malo opširnija, ali ću pokušati da to
objasnim u najkraćim crtama.

Princip rada kotla za centralno grijanje na drva

Kotao centralnog grijanja na drva možete posmatrati kao jednu zatvorenu metalnu posudu,
izuzetno nepravilnog oblika, u čijoj sredini se nalaže vatra. U posudi se nalazi voda koja se
zagrijava i preko polaznog priključka na posudi odlazi u sistem grijanja. Prolazeći kroz sistem
grijanja voda se rashlađuje i vraća natrag preko povratnog priključka na posudi.
Posuda kotla je oblikovana tako, da vatra i vrući dim unutar kotla zagrijavaju tu posudu na što
većoj površini. Drugim riječima, što je ta površina veća, veći je i stepen iskoristivosti kotla. Kod
kotlova visokog stepena iskoristivosti, čak i rešetka na kojoj gore drva je izrađena od cijevi kroz
koje cirkuliše voda, odnosno i rešetka je dio te zatvorene posude.

Ko je nalagao običan šporet na drva, zna da se jačina vatre može grubo regulisati podešavanjem
malog otvora za dovod zraka, koji se obično nalazi na vratima ložišta.
Kod kotla za centralno grijanje na drva, koristi se isti princip regulacije jačine vatre. Razlika je
jedino u tome, što se taj otvor za dovod zraka u ložište kotla otvara i zatvara automatski, zavisno
od toga kolika je temperatura vode u posudi kotla.
Kada voda u kotlu postigne zadanu temperaturu, poklopac regulatora ulaska zraka u ložište se
zatvara i tada dolazi do nepotpunog sagorijevanja drveta u kotlu. Topla voda se uz pomoć
cirkulacione pumpe sprovodi kroz radijatore u sistemu, preko radijatora se hladi i ponovo vraća u
kotao. Kako se voda u kotlu hladi, termostat ponovo otvara poklopac regulatora zraka na ložištu i
tada dolazi do potpunog sagorijevanja drveta u kotlu.
Ti ciklusi se ponavljaju cijelo vrijeme sve dok se kotao nalaže. Naravno sagorijevanje drveta u
kotlu nije samo „crno-bijelo“, već ima i onih međufaza kada drva gore jednim umjerenim
intenzitetom. To bi bilo i najoptimalnije, ali je teško održivo zato što na sagorijevanje utiče mnogo
raznih vanjskih faktora. Kod potpunog sagorijevanja unutrašnjost dimnjaka se više zagrije i bolje
„usisava“ plinove iz kotla. Isto se dešava i kada je veća razlika vanjske temperature i unutrašnje
temperature u okolini kotla. Različita drva, različite veličine isto tako gore različitim intenzitetom
itd.

Stvaranje kondenzata u kotlu

Vrijeme nepotpunog sagorijevanja duže traje u prelaznom periodu grijanja, odnosno početkom i
krajem zime. Kod nepotpunog sagorijevanja drveta dolazi do pojave „suhe destilacije drveta“ i pri
tome se stvara veliki broj raznih sastojaka. Za nas je ovdje najvažniji kondenzat, koji se razlaže
na katran i octenu kiselinu. Katran se koristi u industriji kao antikorozivno sredstvo, međutim
octena kiselina nagriza metalne površine unutar ložišta kotla, posebno ako se unutar ložišta
pojavljuje u tečnom stanju.
Katran ne može dovesti do oštećenja unutrašnjih zidova kotlovske posude, ali može značajno
smanjiti efikasnost zagrijavanja kotla. Naime tanki sloj katrana koji u toku nepotpunog
sagorijevanja nastane na zidovima ložišta, u fazi potpunog sagorijevanja djelomično izgori i
ostavlja iza sebe tanak sloj gareži. Kod slijedećeg ciklusa nepotpunog sagorijevanja, katran će se
kondenzovati na taj sloj gareži, pa onda opet izgoriti. Izmjenama ciklusa potpunog i nepotpunog
sagorijevanja taj sloj gareži će postajati sve deblji, stvarajući pri tome nepoželjnu izolaciju između
vatre i unutrašnjih zidova kotla.
Zato bi tokom zime trebalo povremeno uklanjati te naslage gareži struganjem sa žaračem
ili nekim drugim prikladnim alatom, ili korištenjem hemijskih sredstava koja su
namijenjena za tu svrhu. Ako se čišćenje izvodi struganjem, dovoljno je samo skinuti grube
naslage gareži, bez struganja tankog sloja katrana sa zidova ložišta. Učestalost čišćenja naravno
zavisi od količine katrana koji se kondenzuje u kotlu.

Stvaranje kondenzata u ovakvim kotlovima je praktično neizbježno, ali se njegov uticaj kao i
količina može značajno smanjiti na više načina.

- što su drva bolje osušena, biti će i neuporedivo manje kondenzata, a posebno kiselinskih
sastojaka,
- što se bolje dimenzioniše cijeli sistem, ravnomjernije će se rasporediti ciklusi potpunog i
nepotpunog sagorijevanja drveta. Kod potpunog sagorijevanja drveta sagorijeva odnosno
isparava i kondenzat,
- pravilna izrada kotlovnice za kotlove koji su projektovani za takvu montažu.

Priprema drva za sezonu grijanja

Dosta ljudi koji imaju centralno grijanje na drva, najčešće iz materijalnih razloga zanemaruje
pravovremeno obezbjeđivanje drva za zimsku sezonu. Ipak treba računati na to, da je kod jednog
dobro napravljenog sistema skoro nemoguće grijanje na sirova drva!
Kod sagorijevanja sirovih drva se stvara enormno velika količina kondenzata, koji vrlo brzo stvara
velike naslage katrana i gareži u dimovodnim kanalima kotla kao i u dimnjaku. Takav sistem bi se
već na početku sezone grijanja začepio i trebalo bi ga čistiti možda i preko deset puta tokom
jedne zime. Isto tako bi kotao bio izložen velikom uticaju korozije i njegov vijek trajanja bi bio
značajno smanjen.
Kada se vatra u vašem kotlu dobro razgori, možda primjetite nekakav čudan šuštajući zvuk iz
ložišta, kao kada se prospe malo vode po žaru. Ako polako otvorite vrata ložišta, možete primjetiti
poneku cjepanicu kojoj na presjeku izlazi tečnost zajedno sa mjehurićima zraka. Nalaganje sa
takvim drvima, sasvim sigurno dovodi do povećane kondenzacije u kotlu.
Zato bi već krajem tekuće sezone grijanja trebalo početi sa pripremom drva za slijedeću zimu.
Iscijepana drva bi trebalo skladištiti u dobro provjetravanim drvljanicima ili pod nadstrešnicama,
gdje bi bila zaštićena od atmosferskih padavina.
Bez obzira što kotlovi za centralno grijanje na drva imaju dosta veliko ložište, da bi se drva bolje
osušila, režite ih i cijepajte isto onako kako bi to radili za obični šporet na drva!

Par savjeta za riješavanje problema sa kondenzacijom u kotlu

Na početku bloga sam postavio jedan jednostavan način za izračunavanje potrebne snage
radijatora u objektu. Prilikom montaže grijanja trebalo bi se držati th proračuna, kao i snage kotla
koja ne bi smjela biti mnogo veća od ukupne snage radijatora (najviše 15 – 20%). To je iz razloga
kako bi se našao nekakav „kompromis“ između vremena potpunog i nepotpunog sagorijevanja
drveta.
Ako je kotao mnogo veće snage od ugrađenih radijatora, većinu vremena će raditi prigušeno u
režimu nepotpunog sagorijevanja. Koliko god da su drva koja nalažete osušena, u ložištu kotla će
ipak doći do procesa suhe destilacije drveta i više ili manje će se stvarati kondenzat. To je zbog
toga što se drva ne mogu potpuno razgoriti, osim kod početnog dnevnog nalaganja i nakon
svakog dopunjavanja kotla drvima. Na taj način ne mogu u potpunosti sagoriti niti sastojci
kondenzata.
U ovakvim slučajevima se često preporuča ugradnja toplotnog spremnika, kako bi se napravilo
dodatno „toplotno opterećenje“ za kotao. Pri tome je zamišljeno da kotao radi u režimu potpunog
sagorijevanja, zagrijavajući istovremeno radijatore i vodu u toplotnom spremniku do određene
temperature. Ta zagrijana voda se iz spremnika kasnije preko sistema regulacije odvodi u
radijatore za zagrijavanje objekta.
Neki tvrde da su kod ovakvih sistema ostvarili uštede kod potrošnje drva, u šta ja lično čisto
sumnjam. Prilikom konstantnog potpunog sagorijevanja drva, odnosno pri maksimalnom plamenu
u ložištu, iskoristivost kotla je najniža jer velika količina toplotne energije odlazi kroz
dimnjak! Kod ovoga su izuzetak jedino pirolitički kotlovi kod kojih je način sagorijevanja drveta
drugačiji (konstantan rad u režimu nepotpunog sagorijevanja) i gdje se odmah pri ugradnji
preporučuje i ugradnja toplotnog spremnika.
Uz nešto veću potrošnju drva, kod naknadne ugradnje toplotnog spremnika je potrebna
komplikovana i skupa regulacija, a i pojavljuju se još dodatni problemi koje sam ovdje već opisao
u gornjem tekstu.
Jedan efikasan način za smanjenje kondenzacije kod prejakih kotlova je češće nalaganje sa
manjom količinom drva, prije svega u prelaznim periodima grijanja. Pri tome bi regulator protoka
zraka trebao biti više otvoren, približno kao kada grijete objekat u hladnijem periodu. Taj način i ja
koristim, pošto mi je kotao jači za par kilovata od proračunate maksimalne snage koja mi je
potrebna. Takav način nalaganja nije neki problem kod etažnih kotlova, ali nije baš zgodan ako
vam je kotlovnica izvan kuće.
Ako bi kotao za grijanje bio manje snage od snage radijatora, većinu vremena bi radio u režimu
potpunog sagorijevanja, Ne bi bilo kondenzacije, ali bi potrošnja drva bila mnogo veća nego kod
nešto jačeg kotla. Također kod većih hladnoća objekat se ne bi mogao adekvatno zagrijati.
Zbog toga je najjeftinije i najjednostavnije riješenje - odabir kotla odgovarajuće snage.

Kod nepotpunog sagorijevanja octena kiselina je uglavnom u plinovitom stanju, dok se katran
pojavljuje u gustom tečnom stanju. Prilikom otvaranja regulatora protoka zraka, pojačava se vatra
u ložištu i katran sagorijeva, a kiselinski plinovi se razgrađuju i izlaze kroz dimnjak.
Ukoliko se u režimu nepotpunog sagorijevanja voda u kotlu iz nekog razloga naglo rashladi ili je
kotao konstantno izložen strujanju hladnog zraka, onda dolazi do problema. Kiselina će iz svojeg
plinovitog agregatnog stanja preći u tečno i kondenzovati će se u obliku kapljica na tim „hladnim“
nižim dijelovima ložišta. Time započinje agresivno nagrizanje korozijom na metalnim površinama
u ložištu.

To pothlađivanje vode je karakteristično za kotlove koji su smješteni u improvizovanim

kotlovnicama, kroz koje je omogućeno strujanje vanjskog hladnog zraka. U ekstremnim
slučajevima može doći i do kondenzacije vlage iz zraka na vanjskim površinama kotlovske
posude. Pri tome se pojavljuje voda oko kotla i stiče se utisak kao da je kotao procurio.
U takvim slučajevima je neophodno oko kotla sanirati i izolovati zidove i vrata, ili ako se kotao
nalazi u nekoj većoj prostoriji koja se ne može zagrijati, jednostavno zidovima pregraditi kotao i
time napraviti odvojenu prostoriju kao kotlovnicu.
Prilikom saniranja, kao i prilikom izgradnje nove kotlovnice (ako je sve potpuno zadihtovano),
treba ostaviti negdje u gornjoj zoni prostorije mali otvor za ulaz zraka, koji je potreban za pravilno
sagorijevanje drveta u kotlu. Taj otvor može biti nešto manji od površine presjeka dimovodne
cijevi na kotlu.

Naglo pothlađivanje vode može da se desi i kod etažnih kotlova na drva. Ja sam imao jedan
takav slučaj, kada smo tokom zime na nekoliko dana imali veći broj gostiju u kući. Inače smo
navikli da su nam sva unutrašnja vrata u prizemlju otvorena. U tom periodu posjeta intenzivno se
ulazilo i izlazilo na sva vanjska vrata kuće i prizemlje se teško zagrijavalo. Tada sam pojačao
grijanje na kotlu, međutim nisam uspio postići željenu temperaturu u prizemlju. U tom periodu, pri
izbacivanju pepela iz kotla sam primjetio enormnu količinu tečnog katrana, a i mala rešetka iza
donjih vrata ložišta bila je sva žuta od korozije. Bio sam prisiljen da uvedem „kućni red“ otvaranja
i zatvaranja svih vrata u prizemlju i nakon toga više nije bilo kondenzacije.

Ova pojava se može jednostavno objasniti. Termostati (osjetnici termostata) koji regulišu protok
zraka kroz ložište, ugrađuju se u gornju zonu kotla (na suprotnoj strani od priključaka polaznog i
povratnog voda) gdje je temperatura vode i najviša. Hladan zrak koji ulazi u objekat struji donjom
zonom prostorije i time se naglo rashlađuje donji dio posude kotla kao i radijatori. Ako kotao u
tom trenutku radi u režimu nepotpunog sagorijevanja (termostat registruje postignutu zadanu
temperaturu vode), osjetnik termostata neće odmah reagovati i otvoriti poklopac za protok zraka.
Time će biti spriječeno pojačavanje vatre u kotlu, a donji dio kotla će se rashladiti ispod kritične
granice. Tada kiselinski sastojci koji su bili u plinovitom stanju, prelaze u tečno stanje i slivaju se
niz zidove ložišta.

Naglo pothlađivanje vode u kotlu može se desiti i samo preko radijatora npr. prilikom zagrijavanja
poslovnih prostora gdje se često otvaraju vanjska vrata kao što su kafići, prodajni prostori i slično.
U tim slučajevima bi trebalo pomoću četveroputnog ventila ili na neki drugi način obezbjediti, da
se dio tople vode iz kotla vraća na povratni vod i time povisi temperatura vode u donjoj zoni
posude kotla.
Također se kod prvog jutarnjeg nalaganja preporučuje, otvaranje regulatora protoka zraka na
maksimum, sve dok radijatori u sistemu ne postignu radnu temperaturu. Uglavnom je dovoljno
ostaviti kotao da radi do pola sata u tom režimu potpunog sagorijevanja, čime se spriječava
kondenzacija u kotlu i podiže temperatura unutar dimnjaka.

Nadam se da će oni koji imaju problem sa kondenzacijom u kotlu, u ovom tekstu pronaći razloge i
riješenje svog problema.

Mješajući ventil - ima li smisla njegova ugradnja?

Mogli ste već primjetiti da u mojim shemama i tekstovima o izradi centralnog grijanja, kod kotla
nisam predvidio ugradnju mješajućeg ventila (u nastavku „miš ventil“ prema njemačkoj riječi
„mischventil“, mischen - miješati). Ugradnja tih ventila se preporučuje posljednjih možda 10-15
godina, dok se u zadnje vrijeme njihovom ugradnjom već uslovljava i garancija na kotao. Kao
glavni razlog ugradnje navodi se „zaštita kotla od kondenzacije“.
Taj ventil funkcioniše na način, da jedan dio vruće vode iz polaznog voda vraća natrag u kotao,
sa ciljem da se povisi temperatura vode koja se vraća iz radijatora preko povratnog voda u kotao.
Temperatura povratnog voda kod kotla prema najnovijim „proračunima“ trebala bi biti 60 ºC ili
viša.

Još prilikom izrade bloga shvatio sam da je to obična prevara, a sada uz već mnogobrojna
negativna iskustva uzrokovana ugradnjom tih ventila, mogu malo detaljnije da se osvrnem na taj
problem.

Uvijek kada pišem „kondenzacija u kotlu“, pod tim pojmom podrazumijevam prvenstveno
kondenzaciju katrana. Katran ima visoku temperaturu tačke vrelišta, pa samim tim i temperaturu
kod koje počinje da se kondenzuje na unutrašnjim zidovima kotla. Zbog njegovog složenog
hemijskog sastava i složenih uslova prilikom njegovog nastajanja, nemoguće je precizno odrediti
njegovu tačku vrelišta, ali možemo računati da se ona kreće od nekih 250 ºC pa sve do preko
400 ºC.
Drugim riječima, kada se steknu uslovi za suhu destilaciju drva u ložištu kotla (nepotpuno
sagorijevanje), uz pomoć miš ventila možete održavati temperaturu vode u kotlovskoj
posudi i na samoj granici ključanja, ali kondenzaciju katrana nećete spriječiti !!!
A ako imate katrana u ložištu kotla, onda postoji i potencijalna mogućnost kondenzovanja octene
kiseline, kao i drugih produkata suhe destilacije drveta. Tačka vrelišta octene kiseline iznosi nekih
118 ºC, dok je tačka rosišta (kondenzacije) znatno niža i zavisi od mnogobrojnih faktora koji su
vrlo promjenjivi u haotičnim uslovima koji vladaju u jednom ložištu kotla prilikom sagorijevanja
drveta.
Upravo iz tog razloga je nemoguće precizno odrediti temperaturu vode u kotlovskoj
posudi, kod koje bi započela kondenzacija octene kiseline na zidovima ložišta i
dimovodnih kanala kotla!!!

Kao jedan jednostavan primjer, navesti ću temperaturne uslove koji su zastupljeni u mojoj
instalaciji grijanja. Već na početku bloga naveo sam da je moj kotao nešto jači nego što bi
trebalo, a prosjek zimskih temperatura je posljednjih godina porastao, tako da je u mojem slučaju
taj odnos snage i toplotnih gubitaka objekta još nepovoljniji. Iz tog razloga realne temperature
vrućeg voda kod mene većinu vremena ne prelaze 60 ºC (na kotlu nekih 70 - 75 ºC). Drugim
riječima, cijeli sistem većinu vremena radi u nekom niskotemperaturnom režimu.
Na povratnom vodu nemam ugrađen termometar, ali mogu pretpostaviti da se nakon podizanja
temperature u cijelom sistemu, na njemu temperature kreću u rasponu od nekih 25 - 50 ºC.
Bez obzira na tako niske temperature povratnog voda, normalnom upotrebom kotla
nemam kondenzacije octene kiseline!
Prisustvo kondenzacije kiseline može se vrlo lako vizuelno utvrditi kroz crvenkaste fleke
karakteristične za koroziju, koje se tokom nalaganja pojavljuju na zidovima ložišta, kao i na
„suhim“ limovima unutar ložišta i prostoru za prikupljanje pepela. Samo u par navrata smo imali
kondenzaciju kiseline i to sam opisao u gornjem tekstu, pod kojim uslovima je došlo do te pojave.

Kroz komentare sam već napomenuo da je moj kotao (Centrometal EKO-CET 23) procurio
krajem pretprošle zime (2015/2016). Prilikom sanacije ložišta ustanovio sam da se lim istanjio od
njegove fabričke debljine 4 mm, do manje od 1 mm i to samo u zoni žara!
Da budem precizniji, to je jedna linija širine par centimetara kružno po cijelom ložištu, u visini
nekih desetak centimetara od rešetke ložišta. Kada se ide od te linije prema gore, isto nekih
desetak centimetara, lim je tu već imao pristojnu debljinu od 3 - 3,5 mm. Ista stvar je bila i kod
samih sastava cjevaste rešetke (rosta) sa bočnim zidovima ložišta, što je bilo sasvim dovoljno da
se tu navare novi komadi lima.
Takva pozicija oštećenja lima može se objasniti načinom nalaganja kotla. Naime kako bi smanjili
kondenzaciju katrana, nalažemo kotao malim količinama drveta, tako da su „udarne“ temperature
prilikom nalaganja upravo u zoni ložišta gdje se lim drastično istanjio. Inače nikada ne izbacujem
pepeo sa rešetke, već na pepelu nalažem novu vatru, tako da je i ta zona žara malo podignuta.
Da je kotao korišten „punim kapacitetom“, pretpostavljam da bi površina oštećenog lima bila
mnogo veća.
U svakom slučaju oštećenja lima pokazuju da njihov uzrok nije kondenzacija već
kontinuirano izlaganje visokoj temperaturi, tako da se taj uzrok može pripisati isključivo
kvalitetu i debljini lima od kojeg je izrađeno ložište kotla!
Kroz razne kontakte došao sam do informacije, da kotlovi ovog modela traju oko 5 - 10 godina,
tako da je ovaj moj kotao trajao i jednu sezonu duže od tog najdužeg roka.

Poslije svega što sam naveo, mogao bih npr. pokušati eksperimentom da utvrdim, kod koje
temperature vode na povratnom vodu mojeg kotla počinje kondenzacija kiseline? Onda nakon
jednog mjerenja dođem recimo do podatka da je to temperatura od 21 ºC.
Da li taj podatak može biti relevantan? Naravno da ne može, ali je još manje relevantan podatak
da je to temperatura od 60 ºC ili viša. Temperatura vode u kotlovskoj posudi je samo jedan manje
bitan faktor od par važnijih faktora koji mogu uticati na kondenzaciju kiseline u kotlu. Gore sam
već naveo najvažnije, a to su dobro osušena drva i topla prostorija u kojoj se nalazi kotao.
Ako su ta dva uslova ispunjena, pri normalnoj eksploataciji grijanja temperatura vode na
povratnom vodu kotla može biti daleko niža od 60 ºC i svaka ugradnja miš ventila u tom
slučaju postaje besmislena! Da bi se održavala odgovarajuća temperatura vode u kotlu,
sasvim je dovoljan termostatski prekidač za uključivanje i isključivanje cirkulacione
pumpe!

Osim što je ugradnja miš ventila besmislena, da vidimo koje su još štetne posljedice njegove
ugradnje?

Ako prilikom grijanja postavite miš ventil u položaj kod kojeg npr. 60% vode odlazi u radijatore, a
40% vode se vraća natrag u kotao, srazmjerno tome će se smanjiti i protok vode kroz radijatore.
Drugim riječima, pritisak vode kroz radijatorski krug se smanjuje i postoji mogućnost da
najudaljeniji radijatori u sistemu ostanu potpuno hladni. Ako pokušate dodatno balansirati
radijatore, pa onda opet okretati miš ventil, doći će do potpunog debalansa sistema i može doći
do problema sa grijanjem kompletnog objekta.
To je i najčešći problem kod ugradnje tog ventila, a ako ste nasjeli na priču kako na povratnom
vodu treba biti temperatura od 60 ºC ili više, možda ćete pokušati potražiti pomoć na nekom
tehničkom forumu koji se bavi ovom problematikom. Onda će se pojaviti „stručna ekipa“ koja će
vam savjetovati da ugradite još jednu pumpu u radijatorski krug, pa još hidrauličku skretnicu, pa
možda i neki prestrujni ventil, pa i kakav nepovratni ventil, eto toliko da se nađe.
Da bi cijela ta skalamerija mogla uopšte funkcionisati, potrebna je naravno i regulaciona
elektronika koja bi upravljala sa radom obje pumpe i naravno dodatnim elektromotorom na miš
ventilu. I dok bi trepnuli, iz džepa bi vam iscurilo nekoliko stotina eura, da bi pri tome imali jedan
komplikovan sistem, kojim ste u principu dobili jedno veliko - ništa.

Ako bi kakvim slučajem ipak uspjeli pronaći neki položaj ventila, kod kojeg bi grijanje bilo
podnošljivo, a temperatura na povratnom vodu bi se koliko toliko podigla, imali bi jedan inertan
sistem koji bi mnogo sporije zagrijavao vodu do radne temperature. Neki tvrde da se ugradnjom
miš ventila ostvaruju uštede u gorivu, pa ako se to može nazvati uštedom, onda neka im bude.

Prilikom okretanja miš ventila i usklađivanja sa radom regulatora protoka zraka na kotlu, doći će
do situacije da su periodi nepotpunog sagorijevanja duži, nego kada ne bi bilo miš ventila. Samim
tim ne samo da ne biste spriječili kondenzaciju, već bi ste je i povećali.

Može se desiti da neka neupućena osoba okrene taj miš ventil u položaj, pri kojem se
potpuno premoštavaju ulazni i izlazni vod na kotlu i tada će naravno doći do pregrijavanja
kotla. Ako još ima nekakvih problema sa zaštitnim mjerama na kotlu, može doći do teških
posljedica!

Zato ako ste već prinuđeni da zbog garancije na kotao ugradite miš ventil, preporučio bih da se
taj ventil fiksira u potpuno otvorenom položaju, odnosno kao da uopšte nije ni
ugrađen. Na taj način ste ispunili uslove proizvođača kotlova, a taj miš ventil će služiti eto kao
„garantni kupon“.

U tehničkom smislu, ugradnja miš ventila na kotlove ovakvih sistema grijanja predstavlja običnu
budalaštinu, ali u komercijalnom smislu predstavlja i te kako veliku dobit. Zato je ovo područje
zbog velikog broja nepoznanica izuzetno pogodno raznim bjelosvjetskim „stručnjacima“ za
manipulacije i lov u mutnom, a sve sa ciljem ostvarivanja dodatnog profita firmama /
korporacijama koje se bave proizvodnjom i distribucijom toplotne opreme.
(obrazloženje ove tvrdnje sa konkretnim primjerima možete pročitati na dnu ove strane u
komentarima).

Očitavanje vrijednosti temperature i pritiska sa mjernih instrumenata u sistemu

Uglavnom na svim kotlovima za centralno grijanje, već su fabrički ugrađeni manometar i

termometar za mjerenje pritiska i temperature vode u sistemu. Zbog boljeg praćenja ta dva
parametra, uobičajeno je da se ugrađuju još dodatni manometar i termometar negdje na polazni
vod, a u nekim slučajevima i na više tačaka u sistemu.
Dodatni instrumenti se ugrađuju tako, da su odmah uočljivi pri ulasku u kotlovnicu, odnosno pri
pogledu na razvodni dio instalacije grijanja.

Prilikom mjerenja temperature kod zagrijanog sistema, dolazi do razlike očitane temperature
između kotlovskog i vanjskog termometra (na polaznom "vrućem" vodu). Kotlovski termometar
može da pokazuje i do 15 C višu temperaturu, ali to ne treba da vas zabrinjava.
Oba termometra su vjerovatno ispravna, a do ove pojave dolazi zbog pozicije gdje su smješteni
senzori termometara. Kotlovska posuda sa vodom je izuzetno nepravilnog oblika, pa je i
cirkulacija vode kroz tu posudu dosta neravnomjerna. U onom dijelu posude gdje je cirkulacija
vode najsporija, temperatura vode će biti i najviša. Upravo na te tačke se montiraju senzori
kotlovskih termometara. Tako vanjski termometar pokazuje realnu temperaturu vode koja odlazi u
radijatore, a kotlovski termometar u tom trenutku pokazuje temperaturu vode u najtoplijem dijelu
kotlovske posude.
Kod hladnog sistema oba termometra bi trebalo da pokazuju približno istu temperaturu.

Prilikom očitavanja pritiska u sistemu, također može doći do razlika između dva instrumenta.
Međutim te razlike bi trebale biti minimalne i zavise od toga na kojoj visini su montirani
manometri. Ako su npr. dva manometra montirana na visinskoj razlici od 1 metar, donji
manometar bi trebao pokazivati viši pritisak za 0,1 bar.
Isto tako na pokazivanje manometra utiče rad cirkulacione pumpe, pa se otklon kazaljke može
smanjiti ili povećati za oko 0,1 bar, zavisno od toga kako je manometar montiran naspram
pumpe.
Inače pritisak vode u instalaciji grijanja se i kod otvorenog i kod zatvorenog sistema bazira na
hidrostatičkom pritisku vodenog stuba (svaki metar visine vodenog stuba – 0,1 bar pritiska).
Shodno zakonu o spojenim posudama, pravilo hidrostatičkog pritiska vodenog stuba važi u bilo
kojoj tački jedne instalacije centralnog grijanja.

Kod otvorenog sistema se visina vodenog stuba mjeri od manometra, do visine nivoa vode u
ekspanzionoj posudi. U ovom slučaju manometri ne igraju neku bitnu ulogu, jer su promjene
pritiska pri radu grijanja zanemarive.
Kod zagrijanog sistema visina nivoa vode u ekspanzionoj posudi može narasti za npr. 10 - 20 cm,
što pretvoreno u pritisak iznosi 0,01 - 0,02 bara, odnosno predstavlja veličinu koja se ne može ni
očitati na gruboj skali manometra grijanja.

Kod zatvorenog sistema se visina vodenog stuba mjeri od manometra, do najviše tačke u sistemu
koja mora biti ispunjena vodom. Tome se ubacivanjem vode u instalaciju dodaje još oko 0,2 bara
pritiska, što je ekvivalentno kao da ste na najvišoj tački sistema vertikalno montirali jednu cijev
dužine 2 metra, koja je ispunjena do vrha sa vodom. Tada možemo reći da je cijeli sistem
„potopljen“, odnosno da je u potpunosti ispunjen sa vodom.
Voda se ne može kompresovati poput plina, pa se postavlja pitanje, kako se voda može
„upumpati“ u zatvoreni sistem? Jednostavno, skoro svaki element u instalaciji grijanja je više ili
manje fleksibilan, pa se na račun neznatnog izobličenja tih komponenti može ubaciti jedna manja
količina vode, sve dok se ne postigne zadani pritisak (pri tome se podrazumijeva da je cijeli
sistem potpuno odzračen).
Prilikom zagrijavanja zatvorenog sistema voda se širi i pritisak u sistemu varira, iako ekspanziona
posuda preuzima taj „višak“ vode. Isto tako vrlo mali gubitak vode uzrokuje vidljivi pad pritiska
vode u sistemu. Zato u ovom slučaju manometri igraju važnu ulogu, zbog praćenja ispravnosti
rada kompletne instalacije grijanja.

Regulacija vlažnosti zraka u prostorijama koje se griju radijatorima

Prilikom rada centralnog grijanja, radijatori isušuju zrak u prostorijama koje se zagrijavaju.
Previše suh zrak u prostorijama može uzrokovati smetnje na disajnim organima, glavobolje i
moguće još neke druge zdravstvene probleme. Da bi se to izbjeglo, na radijatore možete zakačiti
nekakve posude, u koje se po potrebi usipa voda, koja će usljed zagrijavanja isparavati i vlažiti
zrak.
Naravno, vrlo je važno i u kojem podneblju se nalazi vaš stambeni objekat. Kod nas su npr. zime
vrlo vlažne, tako da prikazane keramičke posude na radijatoru više služe kao ukras, nego što
imaju praktičnu funkciju. U krajevima gdje su zimi prisutni suhi sjeverni vjetrovi, svakako bi trebalo
dodatno ovlaživati prostorije.
Bilo bi poželjno da u prostorijama gdje se najviše boravi, osim sobnog termometra postavite i
jedan higrometar. Tako možete pratiti vlažnost zraka u prostoriji i održavati je u optimalnim
granicama od 40 – 70 % vlage (na slici je primjer jedne klasične kombinacije analognog
termometra, barometra i higrometra).
Također bi bilo poželjno da se prostorije provjetravaju 2 – 3 puta dnevno, otvaranjem prozora ili
vrata na par minuta, kako bi došlo do potpune izmjene zraka u prostorijama. Na taj način će se
izbaciti ustajali zrak iz prostorije, a zidovi se neće rashladiti. Nakon zatvaranja prozora i vrata,
temperatura će se vrlo brzo vratiti na onu prije provjetravanja, a boravak u prostoriji će biti mnogo
zdraviji i prijatniji.

Još nekoliko uobičajenih pitanja u vezi korištenja centralnog grijanja

- da li je dobro sušiti veš na radijatorima?

Ne ! Savremeni radijatori su konstruisani tako, da oslobađaju što više topline uz što manje
vanjske dimenzije. Panelni i aluminijski radijatori zagrijavaju prostorije na dva načina –
isijavanjem topline sa prednje površine radijatora i konvektorskim grijanjem, odnosno protokom
toplog zraka kroz sredinu radijatora. Ako te radijatore pokrijete mokrim vešom, prekida se
strujanje zraka kroz sredinu radijatora i značajno se smanjuje njegova moć grijanja. U nekim
slučajevima bi moglo doći čak i do pregrijavanja vode u kotlu.
Kod klasičnih gusanih radijatora situacija je nešto drugačija, pošto nemaju konvektorskih
površina. Međutim svako sušenje veša na radijatorima uzrokuje i povećanu vlažnost zraka u
prostorijama, što može dovesti do kondenzacije vode i stvaranja buđi na zidovima.
Jedino se na cijevnim radijatorima u kupatilima može sušiti sitniji veš (uz češće provjetravanje
kupatila), ali pri tome onda treba računati na smanjenje temperature zraka unutar tih prostorija.
Specifikacija materijala i zaštitni elementi centralnog
grijanja
U ovoj fazi bi već trebalo imati predodžbu, kako bi grijanje trebalo da izgleda. To je faza u kojoj
morate maksimalno izraziti svoju kreativnost i snalažljivost, kako bi najoptimalnije posložili sve
elemente grijanja shodno karakteristikama vašeg životnog prostora.
Da bi mogli imati kompletan pregled nad izradom grijanja, najbolje je nacrtati jednu jednostavnu
skicu unutrašnjeg rasporeda prostorija unutar objekta. U tu skicu se unesu svi elementi grijanja i
trase kuda prolaze cijevi.

Ovdje je jedan predlog, kako bi to moglo približno da izgleda. Zavisno od platežnih mogućnosti,
sav materijal se može nabavljati parcijalno, sve dok se ne dođe do kotla za grijanje, koji je i
najskuplja stavka u sistemu grijanja.
I naravno, sa izradom grijanja ne bi trebalo krenuti u kasnu jesen, jer ako nešto zapne, postoji
mogućnost da se nećete ogrijati predstojeću zimu.

Proračun dužine cijevi za instalaciju

Pošto ste već odredili mjesto gdje će stajati „razvodni ormarić“ (razdjelnici, cirkulaciona pumpa,
termometar/manometar, nosači cijele skalamerije, priključak ekspanzione posude), potrebno je
dobro razmisliti kuda se najoptimalnije mogu sprovesti cijevi od radijatora do tog „sabirnog
mjesta“. Ako cijevi nije moguće sprovoditi kroz pod, može se ići donjim dijelom zidova. Gdje se ne
može ići donjim dijelom zidova, treba planirati postavljanje cijevi u gornju zonu ispod plafona, pa
ako treba i preko tavana. Ranije sam spomenuo smještanje cijevi u plastične kanale za električne
instalacije. Na taj način se cijevi mogu solidno zamaskirati, a ti kanali se kasnije mogu i prefarbati
istom farbom kao i zidovi. Prilikom planiranja montaže kanala (držača cijevi), treba obratiti pažnju
na položaj električnih utičnica i prekidača na zidovima, kako prilikom bušenja zidova ne bi došlo
do oštećenja električne instalacije unutar zidova. Isto važi i za vodovodnu instalaciju u
prostorijama sa mokrim čvorom.
Ovdje je prikazan primjer smještanja cijevi u PVC kanale unutar jedne garaže. Kanali su nešto
većih dimenzija, zbog dodatka toplinske izolacije na cijevima. Ipak smo ovdje odlučili da
iskoristimo dio toplotnog gubitka na cijevima za malo „podgrijavanje garaže“ i probušili rupe na
kanalima, kako bi se sa cijevi mogla isijavati toplina.
U unutrašnjosti stambenih objekata ne treba dodatno izolovati cijevi, tako da kanali mogu biti
manjih dimenzija (npr. 20 x 40 za dvije aluplast cijevi promjera 16 mm).

Moja je preporuka da se razvod pravi od aluplast cijevi kao jednim od solidnih i najjeftinijih
riješenja. Te cijevi se proizvode i isporučuju u kolutovima od 100 i više metara, tako da se skoro
svaki spoj između radijatora i razdjelnika može napraviti iz jednog komada. Zavisno od rasporeda
prostorija, od razdjelnika se također mogu voditi dvije cijevi većeg promjera, pa uz pomoć T račvi,
odvajati cijevima manjeg promjera prema radijatorima. Međutim nije poželjno da se ti spojevi
stavljaju u pod, ili zatvaraju na neki sličan način gdje bi bili nepristupačni.
Evo još jedan koristan podatak za aluplast cijevi – preko jedne linije sa cijevima promjera 16
mm mogu se priključiti radijatori najviše do 4,5 kW snage, a preko cijevi promjera 20 mm
najviše do 8 kW snage, za temperature sistema 75 C/65 C (preuzeto iz kataloga za „Wiroflex“
cijevi). Ovaj podatak bih ipak uzeo sa rezervom, jer tu nisu ukalkulisane dužine cijevi.

Kada su konačno definisane trase za polaganje cijevi, za svaku prostoriju treba izmjeriti potrebnu
dužinu cijevi od radijatora do razdjelnika (ili račve). Na krajevima cijevi treba planirati za svaki
slučaj malo viška (10-15 cm) i ne zaboraviti da je dovodni priključak na radijatoru nešto malo viši.
Podatak o dužini cijevi ubaciti u skicu po priključnim mjestima.
Ako ste se odlučili za ugradnju otvorenog sistema, treba izmjeriti dužinu cijevi od razdjelnika do
mjesta gdje je planirana montaža ekspanzione posude i također ubaciti te dimenzije u skicu
(cijevi promjera 16 mm i 20 mm).
Ako ste se odlučili za zatvoreni sistem, treba izmjeriti potrebnu dužinu cijevi za odvod izvan
objekta i dovod vode iz gradskog vodovoda do mjesta sa razdjelnikom ili kotla (cijevi promjera 20
mm). Za otvoreni sistem ovo nije obavezno, ali je preporučljivo.

Ostaju još cijevi za spajanje kotla na razdjelnik. Kotlovi manjih snaga uglavnom imaju navojne
priključke od jednog cola za polazni i povratni vod. Za priključak na razdjelnike mogu se koristiti
ravne aluplast cijevi od 32 mm (za manji sistem može i 26 mm). Takve cijevi se teško savijaju, pa
je tu potrebno prilikom spajanja koristiti odgovarajući koljenasti fiting. Treba izbjegavati montažu
aluplast cijevi u neposrednoj blizini dimovodne cijevi kotla, pa to prilikom planiranja spajanja treba
uzeti u obzir.

Kada se završi proračun dužine svih cijevi, može se izračunati približna količina vode u cijevima.
Taj podatak će biti potreban prilikom određivanja veličine ekspanzione posude.
Količina vode u cijevi po metru dužine:
FI 16 mm - 0,113 litara
FI 20 mm - 0,200 litara
FI 26 mm - 0,314 litara
FI 32 mm - 0,530 litara
O tome kako odabrati ekspanzionu posudu, može se pogledati ovdje.

Proračun fitinga za instalaciju

Kada majstori za centralna grijanja dođu montirati sistem, sa sobom donesu u kolima masu
fitinga za razne namjene i raznih veličina. U tom slučaju nije potrebno vršiti nikakve proračune,
već se na licu mjesta koristi fiting koji je u datoj situaciji najoptimalniji. Kada se završi posao,
jednostavno se popiše sve što je ugrađeno.
Kod samogradnje je to malo teže, posebno danas kada u ponudi imate fitinge raznih proizvođača
i namjena. Međutim, na kraju se sve svodi na spojeve sa colovnim navojima, kakve imamo i kod
svake klasične vodovodne instalacije. Preporučio bih, da se svuda gdje je to moguće, koristi
željezni pocinčani fiting za vodovodne instalacije. Taj fiting je najjeftiniji, a u potpunosti ispunjava
sve uslove za sistem centralnog grijanja. Čak može bez problema da se koristi i stari očuvani
pocinčani fiting. Fitinzi koji su specijalno namijenjeni za centralna grijanja dosta su skuplji, a
posebno ako ih proizvodi neka brendirana firma.
Kada se radi o prelazima sa aluplast cijevi na ostatak instalacije, tu treba uzimati originalne nove
kompresione spojnice. I tu postoje razlike u cijenama zavisno od proizvođača i gdje ih kupujete.
Na slikama je prikazan mesingani pocinčani fiting za aluplast cijevi od firme „Wirofleks“. Lijevo je
jedna „T“ račva od 1 col sa vanjskim navojima i kopresione spojnice za cijevi od 20 i 26 mm.
Desno je kompresiona spojnica sa prelazom od aluplast cijevi 16 mm na navoj od ½ cola. Kod
ovih fitinga postoje praktično sve opcije spajanja i prelaza, uz veliki asortiman raznih elemenata.
Za spajanje na aluplast cijevi, potrebna su samo dva viljuškasta ključa kao kod fitinga za bakrene
cijevi.

Ono što je izvjesno i što se može planirati, to je fiting koji se ugrađuje kod svakog radijatora.

Na svakom radijatoru treba biti montiran radijatorski (ručni ili termostatski) ventil, prigušni ventil i
odzračni ventil. Na slikama je prikazan aluminijski radijator sa radijatorskim termostatskim
ventilom, spojen preko aluplast cijevi.
Zavisno od toga kako su postavljene cijevi kod radijatora, montiraju se ravni i ugaoni ventili. Na
slikama su prikazani ugaoni radijatorski i ugaoni prigušni ventil, koji se i najčešće koriste.

Konkretno su prikazani „Herz“ ventili, čiji je jedan kraj (navoj ½ cola, preko holendera) zavrnut u
radijator, a na izlazu ventila je vanjski navoj od ¾ colapostavljen pod uglom od 90 stupnjeva.
Na tom navoju je zavrnuto koljeno koje sa jedne strane ima unutrašnji navoj od ¾ cola, a sa
druge strane kompresionu spojnicu za aluplast cijev.
Namjerno detaljišem i naglašavam ovu situaciju, jer u praksi postoje i ventili koji na izlazu
imaju unutrašnji navoj od ½ cola, za koji je potrebno koljeno sa vanjskim navojem od ½ cola.
Drugim riječima, prvo morate potražiti radnje koje su dobro opskrbljene sa opremom za centralno
grijanje, a onda po mogućnosti, ovakve stvari kupiti na jednom mjestu, kako bi na licu mjesta
mogli iskombinovati ono šta vam je potrebno.

Termostatski ventili automatski regulišu protok tople vode kroz radijator zavisno od temperature
prostorije, međutim za centralno grijanje na kruta goriva ne bih preporučio njihovu montažu na
radijatore. Ako ipak postoji potreba za to, onda bih preporučio da se takvi ventili montiraju na
najviše 2-3 radijatora. Ti radijatori mogu biti „za broj veći“ od onih koji su projektovani toplotnim
proračunom (prostorije koje se često provjetravaju npr. zbog pušenja, prostorije kod kojih postoji
potreba čestog korištenja vanjskih vrata i sl.). Kod grijanja na kruta goriva, u određenim
situacijama termoventili mogu praviti probleme sa pregrijavanjem kotla!

Prilikom pakovanja panelnih radijatora, neki proizvođači u kompletu za montažu prilažu i

odzračne ventile, tako da to treba prvo provjeriti, prije nego se krene u kupovinu tih ventila. Kod
odabira radijatorskih i prigušnih ventila, preporučio bih da se odaberu neki malo kvalitetniji.
Zamjena jeftinih ventila nije baš prijatna, posebno ako prokaplju usred zime.
Ovdje su slike dva razvoda, na kojima se vide jednostavni razdjelnici za radijatore. To su zapravo
cijevi promjera 1 cola, koje na jednom kraju imaju vanjski, a na drugom unutrašnji navoj također 1
cola. Po sredini su izliveni izvodi sa navojima od ½ cola za priključak cijevi od radijatora.
Razdjelnika ima raznih modela i veličina obzirom na broj priključaka za radijatore. Da bi se
povećao broj priključaka, mogu se po potrebi i vezati u seriju. Optimalno bi bilo da su svi radijatori
spojeni na jednu grupu razdjelnika, odnosno na jednom mjestu. Međutim, ako se radi o većem
spratnom objektu, onda je nekada racionalnije razvoditi cijevi sa dvije ili više grupa razdjelnika.

Do sada je već poznato koliko je radijatora i ostalih grijačih tijela planirano u vašem sistemu
grijanja, pa se tako može planirati i veličina razdjelnika. Dakle za svaki radijator treba po jedan
priključak na dovodnom i jedan priključak na odvodnom razdjelniku.
- prilikom kupovine treba odmah razmotriti opciju, da se aluplast cijevi direktno spajaju na
razdjelnike, pomoću tipskih „holender“ spojnica. Te spojnice se najčešće prodaju odvojeno, tako
da bi njihovo pasovanje trebalo provjeriti na licu mjesta (ukoliko se ne radi o proizvodima iste
firme).
- zamišljeni priključak od kotla do razdjelnika, bilo bi najbolje skicirati na papir sa svim krivinama,
kako bi se na licu mjesta mogao odabrati adekvatan koljenasti fiting.
- svuda gdje god su još planirani spojevi sa aluplast cijevima (spajanje ekspanzione posude,
cijevi za odvod i dovod sanitarne vode, možda neke opcione rezerve), treba nabaviti kompresione
spojnice-prelaze sa aluplast cijevi od 16 ili 20 mm na navoj od ½ ili ¾ cola.
- od sitnog fitinga koji se nabavlja u specijalizovanim radnjama, preporučio bih još kuglasti ventil
od ½ cola sa metalnim poklopcem, za usipanje i ispuštanje vode iz sistema (vidi se na desnoj slici
dole lijevo).
- dva kuglasta ventila od 1 cola kod pumpe, kao i sav ostali željezni pocinčani fiting, mogu se
nabaviti u svakoj malo bolje opskrbljenoj gvožđari.

Cirkulaciona pumpa i zaštitni elementi za instalaciju centralnog grijanja na drva

Uloga cirkulacione pumpe je da stvara cirkulaciju vode između kotla i svakog radijatora u sistemu
grijanja. Za razliku od drugih sistema centralnog grijanja, grijanje sa kotlovima na čvrsto gorivo je
u pogledu cirkulacije vode vrlo zahtjevno. Kada je kotao naložen, potrebno je izvjesno vrijeme
dok drva/ugalj ne sagore do kraja. Ukoliko iz nekog razloga pumpa u tom momentu prekine sa
radom, neminovno dolazi do pregrijavanja kotla i eventualne havarije sistema, ukoliko se ne
ispoštuju određene mjere zaštite.
Danas se na tržištu mogu nabaviti razne jeftine pumpe sumnjivog kvaliteta, koje svakako ne bih
preporučio za ugradnju. Ako želite jedan pouzdan sistem, onda ugradite pumpu od renomiranih
proizvođača kao što su „Grundfos“ iz serije UP Basic 25-6, ili „Wilo“ iz serije STAR RSB 25-6 (za
manje sisteme kod obje firme može i 25-4). To su modeli sa holenderskim priključkom, koje se
jednostavno montiraju i priključuju.
U mojem sistemu je već desetu sezonu grijanja ugrađena pumpa „Grundfos“ UP Basic 25/6, koja
i sada radi potpuno nečujno kao prvog dana kada je ugrađena.
Da bi imali pouzdanu cirkulaciju vode, potrebno je obezbijediti i pouzdano napajanje pumpe
električnom energijom. Na žalost i danas u 21. vijeku dešavaju se prekidi u napajanju električnom
energijom, negdje rijeđe, a negdje češće kao što je kod nas slučaj.
Zato treba obezbijediti alternativno napajanje cirkulacione pumpe strujom, barem za vrijeme dok
drva/ugalj potpuno ne sagore u kotlu. Za takav slučaj se koriste invertori (UPS), koji pretvaraju
istosmjernu struju iz akumulatora u izmjeničnu struju 220 V za napajanje pumpe. Iako navedene
pumpe rade u opsegu snage
40-90 W, preporučio bih invertor barem 200 W snage, kako ne bi radio baš na granici svojih
mogućnosti.
Danas na tržištu postoji velika ponuda tih uređaja, međutim ipak bih preporučio da se raspitate o
tome u radnji koja je specijalizovana za centralna grijanja. Oni uglavnom iz iskustva mogu
preporučiti određeni uređaj, ili i sami već imaju u ponudi adekvatne pretvarače.

U mojem sistemu se od samog početka nalazi invertor prikazan na slici (srebrna kutija gore). Iako
je nekakve kineske proizvodnje, do sada se nije nikada kvario, iako se u ovih desetak godina
aktivirao sigurno par stotina puta. Invertor se prilikom nestanka struje automatski uključuje i
prebacuje napajanje pumpe preko akumulatora. Kada dođe struja, ponovo automatski prebacuje
napajanje na električnu mrežu, puni akumulator i kasnije održava na akumulatoru konstantan
napon . Kod mene je struja punjenja preko invertora prilično mala, tako da sam nabavio i jedan
jači punjač za auto-akumulatore, kako bih skratio vrijeme punjenja.
Inače invertor sam nabavio u istoj radnji gdje sam kupio kotao i većinu materijala za centralno
grijanje.

Bez obzira na kvalitetnu pumpu i alternativno napajanje, ne treba ništa prepuštati slučaju. Zbog
toga se moraju ispoštovati i ostale mjere za sigurnost sistema grijanja.
Ukoliko ugrađujete otvoreni sistem grijanja, već ste u startu pošteđeni strahova od teže havarije
sistema. Kod takvog sistema nije potreban sigurnosni ventil, jer u najgorem slučaju voda iz
sistema iscuri preko ekspanzione posude negdje preko vašeg krova. Do sada nisam nikada imao
takav slučaj, tako da mogu samo pretpostaviti, da takva situacija ipak stvara neugodan osjećaj.
Zbog toga bih ipak preporučio ugradnju jedne od obaveznih mjera kod zaštite zatvorenog
sistema grijanja, a to je zaštitni termo-ventil.

Svi savremeni kotlovi za loženje na kruta goriva trebali bi da imaju ugrađen izmjenjivač topline
unutar posude sa vodom. Ko je gledao kako se pravi rakija, zna da destilat rakije mora da se
ohladi prolazeći kroz jednu spiralnu cijev, zaronjenu u bure napunjeno hladnom vodom. Slična
cijev se nalazi i u kotlu za centralno grijanje, samo je proces koji se tu odvija obrnut. Ukoliko bi
bila prekinuta cirkulacija vode kroz sistem, drva/ugalj bi nastavili zagrijavati vodu u kotlu (bez
obzira što bi se preko mehaničkog termostata u kotlu zatvorio dovod zraka u ložište) i takva voda
bi proključala. Međutim, ako se kroz spiralu ugrađenu u kotlu pusti da teče hladna voda iz
vodovoda, od ključanja vode u kotlu nema ništa. Za to se brine zaštitni termo-ventil, koji se polako
počinje otvarati na temperaturi vode 96-97 C i počne puštati vodu iz vodovoda kroz izmjenjivač
topline u kotlu. Pri tome se temperatura vode u kotlu održava na samoj granici ključanja.
Zaštitni termo-ventil se može ugraditi na kotao ili direktno na dovod vode kao na slikama. Važno
je da se sonda iz termo-ventila ubaci na za to predviđeno mjesto u kotlu i da se u instalaciji
obezbijedi slobodan izlaz vode izvan objekta.

Ukoliko ugrađujete zatvoreni sistem grijanja, osim zaštitnog termo-ventila obavezan je

i sigurnosni ventil, koji mora biti ugrađen na kotlu, onako kako je predviđeno uputstvom za
montažu. Sigurnosni ventil se kod ključanja vode jednostavno otvori na određenom pritisku (za
male sisteme 2,5 do 3 bara) i ispusti vodu iz sistema, spriječavajući da dođe do eksplozije kotla.

Od ostale opreme za centralno grijanje, možete ugraditi i mjerne instrumente kojima se prati
temperatura i pritisak u sistemu (manometar i termometar). Ti instrumenti su većinom ugrađeni
na kotlove, ali ih je poželjno postaviti barem na još jednu tačku sistema. Postavljaju se tako da su
odmah uočljivi, uglavnom negdje na polaznom vodu iz kotla. Kod zatvorenog sistema grijanja
poželjno je da se manometar postavi u visini priključka na ekspanzionoj posudi, zbog preciznijeg
podešavanja pritiska sistema na hladno.