Piše: Mladen Crnogorčević

U Lastvi ili-ti Podlastvi grbaljskoj, po više državne ceste, ima manastir i u njemu saborna
crkva Roždestva Bogorodice. Već u XIV vijeku tu je opstojala manastirska crkva, kojoj
se jedva razaznaju pošljednji tragovi.
Grbaljska knežina Ljubanovića nosi po njoj ime Knežine Sv. Gospođe (Contea di S.
Maria).
Današnja crkva je „lađa” srednje veličine i ima zvonik na preslicu su tri okna. Do crkve
četiri ovelike ćelije, tako da svaka grbaljska knežina ima ćeliju svoju. Tu ima i trijemova i
nekoliko podruma. U manastiru je i ovelik zdenac. Nešto su podalje izvor Vodica i potok
Drenovštica.
Manastir je bio nekada veoma bogat: imao je svoje mlinove, śenokose i velike hrastove
šume. Mjesto nije zdravo. Parohija, pod koju spada ovaj manastir, ima pod sobom sela:
Lastvu, Goroviće, Prijevor, Bratešiće, i zaseoke Svinjišta i Seoca.
Crkva je živopisana: izrada je smjesa srpsko-grčke škole. Živopisani su samo svodovi, a
nijesu prestavljeni ni svetitelji Nemanjići, kao što je to vidjeti po drugim crkvama
grbaljskin. Glavni su nedostatci perspektivne pogreške, neprirodni izraz i neskladne
boje.

Na sâmom je svodu prestavljena Bogomati, a u naokolo su slike i čitavi redovi svetitelja

sa zapisima [na grčkome jeziku, prim]: „ХВ… ΝВАПТIΝYХЪ ИПАТАТΝ ТY XV ОПРОТ
СIМΝОИ — СТΝ ТРΝФОИОС — СТΝ ЄVГЄГИОС — СТИ КИТОРС…”
U oltaru su živopisani u velikom formatu likovi Isusa Hrista i Bogomatere, a u naokolo
slike i zapisi [grčki, prim]: „И ГЕΝИСИС ТY ХР — ΝАΝАГСЬI ТY ХР — СОЛОМО…”
U istome oltaru pod lijevom rukom Bogomatere ima zapis ispisan u novije doba: „† a…
u manastir pod Lastvu da se zna vo posljedna vremena ponovi se iz nova saliž s
pločama vo obiteli seju i dvoje vratah, tri prozora pri prepodobneišem k[i]r igumanom
Grigoriom Bučinom ot blagočestivago mjesta Gerblja na otoki, sagradi se nova kužina i
terpezarija do kužine i skala kamena i mlin uljani i kostala je cekina… pomja gdi v crkvi
siji preporučujem… služ… i obite… pom… v stom…”
U ćelijskom zidu, pri ulaznim vratima crkvenim, ima grobnica, u kojoj su sahranjeni
manastirski jeromonasi. Na grobnici je rezan natpis iz prve polovine prošloga vijeka,
glasi: „si grob mazima [Maksima, prim] ieromonah mileševca. vječna jemu pamjet
(1740)”.
Natpis, rezan na manastirskoj petohljebnici glasi: „sie petihlebniče sakova igumen
Georgije manastira grbalskago lastve sa bratijeju  hramu Roždestvu stie. va ljeto
(1736). Rukodjelisa stomi Radič iz Novoga. B[o]g da prosti”.
U spomenicima naše uže otadžbine nahodimo spomena o ovome manastiru u prvoj
četvrti XV. v[ijeka].
Godine 1419. neki Nikola Ercegović, iz grbaljskoga sela Vranovića, zavještao je ovome
manastiru cekin svijeća ,,da mu gore pred dušom mrtvijeh, a za zdravlje živijeh“.
Nešto kasnije utvrđena je u manastiru ustanova grbaljska (Zakonik) na Mitrov-dan 1427.
godine. Ona se sastoji od 126 tačaka. Objelodanio je Vuk Vit. Vrčević 1851. g. pa
kasnije prenio u svoje „razne članke“ (Dubrovnik, 1891.)
Manastir je obnovljen prvi put 1700. godiine.
1732. zavještao je Stanko Nihović [Mihović] iz Lastve svoju zemlju u istome selu
crnogorskim mitropolitima Danilu i Savi Petroviću-Njegošu: u manastiru lastovskom
prebivao je tada jeromonah Isaija, suvremenik igumana Đorđija [Georgija] i jeromonaha
Maksima Mileševca.
Kaluđer Teodosije Mrković [Mrkojević], rodom Maina, koji je za mitropolita Save
Petrovića-Njegoša vodio svjetovne stvari u Crnoj Gori, dohodio je u manastir lastovski
1789. da razgleda zemlje zavještane Crnogorskim Mitropolitima.
Za đenerala Bradia (Brady) hranila se u istome manastiru vojnička džebana za obranu
od Francuza. Manastir je obnovljen po drugi put 1812, a pošto izgori 1869. bude
opravljen po treći put 1874. godine.
Od prve polovine našega vijeka u manastiru je bila smještena narodna škola, u kojoj
kaluđeri poučavahu staro-slovenski jezik, crkveno pojanje, računanje i t.d.
Spominju se jeromonasi — učitelji: Mojsije Vukšić, rodom sa Sutvare, koji je našem
čuvenom novelisti S. M. Ljubiši podao osnovu pripovijetke „Prokleti kam“. Njegovi su
prejemnici: Teofan Milošević, rodom iz sela Šišića, koji je ostavljao monaški čin i opet u
nj stupao, dok umre kao monah u 96. godini života (1883. godine); iguman Grigorije
Bućin, za koga je manastir obnovljen (1812. godine); Visarion Ljubiša, koji poznije
postade Crnogorski Mitropolit; i Visokopr[osvećeni] gosp. Mitrofan Ban, današnji
Crnogorsko-Brdski Mitropolit.
U doba 1867-1892. godine manastirska škola ostane zatvorena, dok se pretvori u javnu
osnovnu školu.
Iz Lastve je rodom arhimandrit Stefan Vučetić ili-ti Vukotić, za mletačke vlade privrženik
ruskog dvora, koji je sa toga bio prinuđen predizati u Crnu Goru 1789, a poznije je vodio
pregovore između crnogorskoga mitropolita Petra I. Petrovića-Njegoša i austrijskoga
barona Rukavine [crnogorski mitropolit Petar I je Vučetića-Vukotića proizveo u
arhimandrita, pa 1804. raščinio jer je bio akter ruske zavjere protiv njega, prim].

Po sačuvanim otiscima razaznaje se oblik pečata (okruglog vida, prelazećeg u oval),

kojim se je on služio. Lice pečata (28-30 mm) prestavlja okrunjen grb; po više diže se
orao, a iznad orla kruna s krstom, što podržavaju dva ljudska lika po stranama. U okolo
zapis: „печатъ Архим... Стефана Вукотича”.
U manastirskoj riznici hrani se jedan тѵпїконъ (ustav), štampan u Moskvi, u kojemu ima
rukopisna bilješka iz 1793. i u njoj spomenuto, kako je tu knjigu donio iste godine iz
Moskve u Lastvu jeromonah Stefan Vučetić.
Ima i jedan минеi [minej], koji je priložio „tajni savjetnik ordena svetoga Aleksandra
kavaler ilirski graf Sava Vladisavić”. Nema zabilježene godine, ali je knjiga bez sumnje
priložena u prvoj polovini prošloga vijeka, a njen priložnik zacijelo je onaj glasoviti
Hercegnovljanin, koji se proslavio kao ruski diplomat za vlade Petra Velikoga.
Okolica lastovskoga manastira bila je znatna u vrlo stara vremena. U blizini su razvale
negdašnjega Milin-grada; u mjesnosti zvanoj Tamnice ima ozidina starih dvorova i
vješto izrađenih arhitekturnih ulomaka: stupova, podstupina, dovratnika i golemih
poklopnica. Žaliti je, što se sa oskudice pisanih spomenika ne može saznati što pobliže
o prošlosti takove mjesnosti.
Pri moru, među rtom Trstenim i Budvanskom lukom, po dnu Mrčeva polja, a prema
visokome Spasu, ima pusto žalo, zvano Jaz, gdje je opet, kako narodno predanje
kazuje, opstajao Šebe-grad. U preistorijsko doba rekli bi da je ravan Mrčeva polja
zapremalo more, koje kao da je osleklo u potonjim evolucijama.
Knez Đurađ [Jurij] Dolgoruki, vraćajući se sa svoga pohoda u Crnoj Gori, za vlade
Šćepana Maloga, 1769. krenuo je ispod Jaza na brodu Lazara Jankovića
Hercegnovljanina, i poveo sa sobom patrijarha Brkića [Vasilija, bivšeg arhiepiskopa
pećkog, koji je proćeran iz Crne Gore, doslovno spašavajući glavu, prim], kneza
Vojnovića i Marka Tanovića.