SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE
SKUPINA B 2020/2021 2. upisni rok
Didaktika

Esej: Pisci slobode

Osijek, 2021.g.

STUDENT: Marija Papić

PREDAVAČ: doc. dr. sc. Renata Jukić

0
 Za ovaj esej smo trebali obraditi film Pisci slobode u kontekstu kurikuluma. Kurikulum
u školama zapravo utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i sadržaje aktivnosti,
programa, način rada s djecom sve dobi te odgojno-obrazovne ciljeve po područjima razvoja.

Priča u filmu nas vodi u 1994. godinu u srednju školu Woodrow Wilson High u Long
Beachu. Mlada učiteljica Erin Gruwell dolazi po prvi put u školu i s elanom i entuzijazmom
prilazi novom radnom mjestu. Šefica odjela Margaret Campbell ju upoznaje s načinom rada i
njezinim razredima u kojima ima oko 150 učenika. Erin ne nailazi na isti entuzijazam od strane
šefice Margaret koja govori Erin da će se njezin plan nastave morati promijeniti kako bi
odgovarao slabijim akademskim sposobnostima učenika od kojih su neki bili u maloljetničkom
zatvoru ili su članovi bandi, na nivou su čitanja nižem od svojih vršnjaka, imaju poteškoće u
učenju, služe uvjetnu kaznu i nose narukvice za praćenje. Margaret na tu djecu gleda kao da ih
nije sposobno poučiti ničemu, govori da neki od njih putuju do škole 90 minuta s 3 autobusa
te da će ih zadaće iscrpiti pa ih nije potrebno zadavati, da neke knjige neće moći shvatiti kao
Homerovu Ilijadu i Odiseju jer su daleko iznad njihovog vokabularnog i akademskog
kapaciteta. Šefica odjela gleda na Erin kao na naivnu mladu ženu koja je nespremna na ono što
ju čeka.

Nakon dobrovoljnog integracijskog programa prije dvije godine škola Wilson High je
izgubila oko 75 % najdarovitijih učenika, prije integracije su bili škola s najboljim školskim
uspjehom učenika što znači da su se vrednovali akademski uspjesi svakog pojedinog učenika.
Time je Margaret bila ponosna, sada kao da žali za tim vremenima. Tipičan je primjer „stare
škole“ gdje se cijeni trud, rad i disciplina, smatra da se ne može poučiti onoga tko ne želi biti
poučavan, odnosno, treba se odustati od takvih učenika i okrenuti ka onima koji žele biti
obrazovani. Cijela škola gaji pristup sličan Margaretinom, kurikulum je funkcionalistički,
okrenut prema akademskom osposobljavanju učenika, svrha, ciljevi i zadaće su jasno
postavljeni, striktno se drže plana i programa, njeguje se strog odnos između učitelja i učenika.
Učionice su standardno postavljene, profesori najčešće predaju i zadaju zadatke. Škola je do
sada tako funkcionirala te ravnatelja zanima samo postotak uspješnih učenika.

Pri ulasku učiteljice Erin u njezinu učionicu možemo primijetiti izgled učionice, rolete
su pokidane, stolice su trošne i išarane, cjelokupni dojam je žalostan. Učenici ne poštuju zvono,
kasne na sat, grupa učenika okreće svoje stolove kako bi pričali međusobno i odvojili se od
ostatka razreda, neki lakiraju nokte drugi crtaju u bilježnice. Prvi dan se dogodila svađa između
dva učenika što je kulminiralo tučnjavom, Erin je morala zvati zaštitara da joj pomogne.

1
Upoznaje Briana Gelforda, profesora koji predaje juniorima i počasnim nadarenim učenicima,
njegov savjet Erin je taj da izdrži još par godina na tom mjestu pa će moći poslije predavati
juniorima a njezina djeca će već nestati do tada jer većina njih prestane dolaziti na nastavu. No
Erin ne kloni duhom, misli da ako dobro odradi svoj posao možda će ti učenici stajati u redu
ispred vrata. Prvi pomak s djecom u razredu se dogodio nakon što je jedan od učenika nacrtao
podrugljiv crtež crnog kolege, Erin je rekla djeci da zaklope knjige te tu možemo vidjeti po prvi
put upotrebu skrivenog kurikuluma, odmaknula se u tom trenutku od predavanja gradiva prema
poučavanju ljudskih vrijednosti i odgoju. Po prvi put shvaća što toj djeci fali, kako razmišljaju,
koliko su puni mržnje i straha, vidi njihove međusobne podjele, željni su poštovanja, osjećaja
pripadnosti, da budu cijenjeni. Škola Wilson High svojim pristupom im ne pomaže u ostvarenju
potreba za pripadanjem, ne pokazuje da ih se cijeni, pokazuje im da nisu vrijedni obrazovanja
jer im je dala učionicu s trošnim i oštećenim namještajem, oni svoj razred nazivaju „razred za
glupe“, vide kako se odnose prema njima. Čak i kada im Erin želi dati knjige za čitanje šefica
odjela Margaret to odbija uz obrazloženje da oni te knjige neće moći ni shvatit, pokidat će ih ili
ih neće ni vratiti pa ne vidi smisao u izdavanju knjiga takvim učenicima. Škola vidi jedino cilj
u ostvarenju što boljeg i uspješnijeg prosjeka dobrih učenika, za sve ostale nema mjesta, ako se
problematičnu djecu uspije natjerati da budu poslušni i disciplinirani smatraju da su uspjeli.
Profesori podcjenjivački gledaju na skupinu djece u učionici 203, već su odustali od njih, te
odrađuju nastavu. To je zapravo skriveni kurikulum škole kojim se samo potpiruje rasna
netrpeljivost, podijeljenost i mržnja.

Nastavnica Erin sluša svoje učenike i trudi ih se razumjeti. Djeca tvrde kako bi dobili
poštovanje da ga moraju zaslužiti, štititi svoje, ne vjeruju nikome jer ih je život tome naučio,
oni „maturiraju svaki dan“ tako što preživljavaju na ulici, misle ako umreš za svoje da tako
dobiješ poštovanje, no Erin im objasni da ako umru neće dobiti poštovanje nego će samo
prestati postojati i nitko ih se neće ni sjećati.

Kako bi njeni učenici bili motivirani i sposobni za učenje ona ih mora prvo povezati i
ujediniti, cilj joj je prvo integracija kojom će učenike spojiti i pokazati im da su više slični nego
što su različiti. To ostvaruje pomoću igre „the line game“. Potom je dala svakome od učenika
dnevnik u koji će svaki dan pisati svoju priču, on se neće ocjenjivati a smisao toga je stvaranje
povjerenja i poticanje učenika na književno izražavanje. Shvatila je pomoću igre da su njeni
učenici puno toga izgubili, želi im dati nešto s čime će se moći poistovjetiti. Odluči raditi dva
dodatna posla kako bi mogla priuštiti djeci knjige koje škola ne želi dati učenicima te izlete, jer
nikada nisu bili van Long Beacha, van svojih siromašnih četvrti, punih nasilja i obračuna bandi.

2
Željela im je pokazati kako svijet zapravo izgleda. Nastavnica Gruwell smatra da njena djeca
zaslužuju više, ne misli ih samo učiti disciplini i pokornosti, ona je pomoću humanističkog i
otvorenog pristupa kurikulumu odredila ciljeve, željela ih je naučiti čitati, pisati i razmišljati
van zadanih okvira i iskustava. Uvrstila je sadržaje kojima bi poučavala kao što su igre, ples,
grupni rad, razmjestila je klupe kako bi ostvarila bolji kontakt s učenicima umjesto klasičnog
sistema gdje profesor stoji ispred ploče a djeca su ispred ili iza njega te pasivno prate
predavanje. Praktičnim i inovativnim metodama se prilagodila razredu. Erin je pronašla način
kako da ih poveže s gradivom tako što ih je učila o holokaustu, učenici su se mogli poistovjetiti
sa stradalima, humano i kulturno su se uzdigli. Ona je od djece napravila sukonstruktore
nastave, uključuje ih kroz debate, priču, ostvarila je prijateljski odnos s njima, pun povjerenja i
poštovanja, učinak i evaluacija se vide u njihovoj želji za školovanjem i obrazovanjem,
motivirala ih je, ocjene su im se popravile, počeli su rado čitati i dolaziti na sat, pronašla je
način kako da ih motivira.

Učenici su bili toliko dirnuti pričama stradalih u holokaustu te posjetom Muzeju

Tolerancije da su svojom motivacijom i zanimanjem uspjeli uključiti cijelu zajednicu,
prikupljali su sredstva kojima bi pozvali gošću govornika u školu, ženu Miep Gies koja je
skrivala obitelj Frank od nacista za vrijeme 2. svjetskog rata, o njihovom trudu i angažiranosti
čak pišu i novine. Učiteljica Erin je uspjela nagovoriti biznismena Johna Tu da donira 35
kompjutora kako bi učenici mogli svoje dnevnike prenijeti u knjigu, smatrala je kako svijet
treba znati njihovu priču. Napokon nisu bili neka djeca nego kreatori svoje sudbine, bili su
netko, postali su bitni. Po prvi put je takvo odjeljenje doživjelo upis u 3. ili 4.razred, mnogi su
se upisali u fakultet, prvi iz svojih obitelji, učiteljica Erin im je dala budućnost a na početku je
bilo pitanje hoće li dobar dio učenika uopće doživjeti osamnaestu godinu.

Smatram da je dijelom školsko osoblje i vodstvo bilo u pravu vezano za učiteljicu Erin.
Stvarno nije znala u što se upustila, na početku se našla u raznim problemima s učenicima,
pristupila im je veoma naivno, nije točno shvaćala s kojim se poteškoćama i životnim
realnostima susreću njezina djeca svaki dan kada odu iz škole. Divim se njezinoj lavljoj
upornosti kojom je uspjela pridobiti svoje učenike, njihovo povjerenje, uspjela im je pokazati
da se poštovanje ne mora zaslužiti silom i divljaštvom već da postoji i drugi način, način znanja,
međusobnog prihvaćanja, tolerancije i empatije. Učenici su njezinu učionicu gledali kao na
dom, mjesto gdje se mogu osjećati sigurno, prihvaćeno i poštovano. Na kraju je pokazala školi
kako promjene u kurikulumu i poučavanju mogu stvoriti motivaciju kod učenika za određenim
predmetom, pokazala je da znanje i obrazovanje mijenja živote. Ta djeca nisu ne poučiva, oni

3
su netko. Naše škole nisu daleko od škole Woodrow Wilson High, također koriste
funkcionalistički pristup kurikulumu, nastava je često pasivna, učitelj predaje i zadaje zadatke,
razred pomno sluša i sjedi u svojim standardno smještenim klupama, za primjenu otvorenog
kurikuluma često nema mjesta jer su nastavnici opterećeni obrađivanjem gradiva s puno djece
te se ne stigne koristiti više individualizirani pristup. Sitne i male promjene se dešavaju zbog
takvih kao što je učiteljica Erin, mislim da bi svi mogli izvući pouku iz njezinog entuzijazma.

SMJERNICE (skriveni kurikulum, samopoštovanje, vrijednosti, promišljanje, humanistički,

otvoreni i zatvoreni pristup kurikulumu, nada, kreativnost, maštovitost, odgoj, obrazovanje)

Literatura:

1. https://mzo.gov.hr/istaknute-teme/odgoj-i-obrazovanje/nacionalni-kurikulum/125

2. https://en.wikipedia.org/wiki/Museum_of_Tolerance

3. https://prezi.com/lf50bln3w61q/humanisticki-nasuprot-funkcionalistickom-kurikulumu/

4. https://hr.wikipedia.org/wiki/Skriveni_kurikulum

5. https://www.imdb.com/title/tt0463998/?ref_=ttpl_pl_tt