Fićom po Vojvodini epizoda 1

KUZMIN

Odlučih da ove zimske dane iskoristim da bih premontirao snimljeni materijal

sa našeg putovanja koje smo nazvali Fićom po Vojvodini, a koji možete pronaći
na YouTubu u dva dijela u trajanju od po sat vremena. Da podsjetim, moj
prijatelj Mirzet Halilović Valter i ja u slobodno vrijeme putujemo oldtimerima,
najčešće sa najstarijim registrovanim Fićom u BIH koji je proizveden
1961.godine, te naše avanture zovemo FIĆOM PO BOSNI. Naše putovanje do
Kule gdje on trči trku prijateljstva od 10kilometara a o kojoj ja snimam
reportažu iskoristili smo da snimimo avanturu Fićom po Vojvodini, te smo na
Fiću nalijepili naljepnice Tuzla-Kula Fićom po Vojvodini. Našli su se neki pametni
da kažu a što to piše tako kad Tuzla nije u Vojvodini, e pa mili moji na svim
automobilima koji idu u avanture i ekspedicije piše početka i krajnja tačka
putovanja, to je neko pravilo, a želimo da i svako ko nas vidi zna odakle
dolazimo i kuda u konačnici idemo. Jasno? Valjda je. Idemo dalje.

Krenuli smo 17.06.2022. godine iz naše Tuzle, preko Majevice do Ugljevika gdje
smo posjetili jednog prijatelja, a onda lagano preko Semberije, prešli smo
granicu oko 11 sati, te prvo prošli kroz Bosut. Što znači da se nalazimo konačno
u Sremu i konačno u divnoj Vojvodini koja oduševljava svojom ljepotom.
Imamo zacrtanu putanju kretanja koja nam je većim dijelom poznata od ranije,
te smo svjesni šta nas sve očekuje na ovom putu. Divan je kićeni Srem lepo je
živet u njem, to znam odmah kada vidim tipične kućice, široke šorove i avlije
nekad vrijednih domaćina koji su znali iskoristiti plodnu ravničarsku zemlju da
od nje lijepo žive.

Fićo se lagano kotrlja po ravnici, već se dobro zagrijao na ovom putu, pazimo ga
jer ipak je star 61 godinu, i ima samo 25KS, svi koji nas vide su oduševljeni,
mašu nam i pozdravljaju, i na granici su bili oduševljeni. Red je nešto reći o
Bosutu, tom mjestu koje me , čini mi se uvijek dočeka raširenih ruku i
nagovještava da sam na ulazu i taj predivni vojvođanski svijet prepun šarenila i
stotinu čuda koja me uvijek zadive. Bosut pripada opštini Sremska Mitrovica,
ima po zadnjem popisu 1139 stanovnika, i leži na 78mnv, ime je dobio po rijeci
Bosut koja je u prošlosti nanosila muke mještanima Bosuta, rješenje je
pronađeno u izgradnji pumpne stanice. Nastavljamo dalje ka Kuzminu koji će
biti glavna tema ove epizode, jer tako je valjda suđeno. Atar između Bosuta i
Kuzmina je zasijan i drago mi je da su barem u ovom dijelu svjeta ljudi ostali
vrijedni što nije slučaj u kraju iz kojeg dolazimo Valter i ja, kod nas se na
plodnim njivama ili grade zgrade ili raste šiblje i korov.

U Kuzminu se uglavnom svi na semaforu odvajaju prema autoputu, a bijeli Fićo

iz 1961. godine ide pravo i dolazi na put koji je vjerovatno iz vremena kada je
pravljen i sam Fićo, pokrpljen je ali djeluje baš arhaično kao i neke od
napuštenih kuća koje još uvijek prkose ljepotom i predstavljaju spomenik
svojim graditeljima. Mi u Vojvodini uvijek praznik čestitamo prvo komšijama pa
onda rodbini, na osnovu ove devize neko je osmislio i taj fantastičan plan i
raspored kuća koje su pružene po šorovima, zbijene da bi sami šorovi bili široki,
a da bi iza kuća ostalo što više zemlje koja će nas hraniti i da je tu uvijek komšija
koji će u nevolji priskočiti da pomogne, u veselju da nazdravi. Vojvodina ima
svoju dušu, a u nju su dio sebe utkali svi narodi koji ovdje žive, a ima ih preko
40 raznih koji složno i vrijedno žive, rade, vesele se i može biti putuju poput
Valtera i mene.

A sada da vam predstavim taj divni Kuzmin za kojeg kažu da je jedno od

najrazvijenih sela u Sremu. Kuzmin također pripada opštini Sremska Mitrovica ,
broj stanovnika 3391 a leži na 95 metara nadmorske visine, a tu djeluje 12
udruženja građana. I šta se onda dešava, tražimo mjesto za odmor ali nigdje
hlada ni za lijeka, eh to je ravnica. Planiramo ići dalje pa stajemo ondje gdje se
Fićo pregrije, ali na putu od Kuzmina prema Erdeviku nakon što smo prešli
prugu jedan je divan drvored, eh tu hoću da snimim Fiću pa se možemo i
odmoriti. Dolazimo do drvoreda a tamo desno je jedan stari salaš, na salašu tri
prijatelja u debelom hladu pod krošnjom stoljetnog oraha sjede i piju, troše
ljetni dan i pričaju ko zna šta. Mašu nam, hajde da skrenemo i pozdravimo ih.
Tako i biva, a ljudi nas dočekuju kao svoje najrođenije, pa prosto ne čudi to što
su neki gledajući reportažu pomislili da smo svratili kod nekih starih prijatelja.
Domaćin Nenad Stanković nam je odmah napravio mjesto, kako za nas tako i za
našeg umornog Fiću kojem je hladovina bila potrebnija nego nama. Iz bunara se
vadi pivo i stavlja na sto, započinje upoznavanje i brzo pronalazimo zajednički
jezik jer smo pronašli tople ljudske duše. Salaš je sagrađen 1918. godine, i
pogledajte kako je to sve izgledalo, uživajte jer i mi smo.
Širok Dunav. Ravan Srem.
Čuvaj, svete, — ja idem!

Ne boj mi se, tugo moja stara,

ne boj mi se sremačkog bećara.
Ne vara te.
Sebe Sremac vara.
S Gorom fruškom i rođenom puškom.

Ponekad je kasno biti čovek

al’ je zato časno biti čovek —
kad si lud i kad si Sremac dovek.