CRNI MAČAK

A sada sam odista bio bijedan više od bijede običnoga čovječanstva. A taj živinski skot -
kojemu sam druga prezirno uništio taj živinski skot zadaje meni - čovjeku stvorenu na sliku i
pri liku božju toliko nepodnošljive muke! Jao! Ja više ni po danu ni po noći nisam nikada
znao za blagoslov pokoja. Danju me taj stvor nije ostavljao sama ni u jednom času, a noću bih
se svakoga sata trgnuo iz neizrecivo strašnih snova da osjetim topli dah skota na mojem licu i
njegov teški pritisak nisam imao snage da stresem - utjelovljen u mòru koju kako leži vječito
na mojem srcu! Pod teretom takvih muka slabi preostatak dobra unutar mene podlegnu. Zle
misli postadoše moji jedini dobri znanci najmračnije i najhudije misli. Mrzovolja mojega
običnoga duševnog stanja poraste do mržnje na sve stvari i na čitavo čovječanstvo; dok je od
naglih, čestih i neobuzdanih provala bijesa, kojemu sam se sada slijepo prepuštao, jao,
najobičnije i najstrpljivije patila moja žena, koja se nije ni tužila.
Nekoga dana ona me je pratila radi nekoga domaćinskoga posla u podrum stare zgrade, u koju
smo se morali nastaniti zbog svojega siromaštva. Mačka me je slijedila tamo dolje niz strme
stepenice i ogorčila me do mahnitosti, jer umalo da me nije glavačke strovalila. Podižući
sjekiru i zaboravljajući u svojem gnjevu djetinjski strah koji je dotada zaustavljao moju ruku,
ja uperih udarac prema životinji, koji bi se dakako smjesta pokazao smrtno nosan da se
spustio onako kako sam ja želio. Ali taj udarac za ustavi ruka moje žene. Zbog toga smetanja
pobješnjeh gore nego sotona i povukoh svoju mišku iz njezina zahvata i zabih tu sjekiru u
njen mozak. Ona se na licu mjesta sruši mrtva bez ijednog jecaja. Pošto sam izvršio to
odvratno ubojstvo, ja se smjesta, i to s potpunom promišljenosti, prihvatih zadaće kako da
sakrijem lešinu. Znao sam da je iz kuće ne mogu ukloniti ni danju ni noću bez pogibelji da me
opaze moji susjedi. Različne osnove uđoše u moj duh. U jednome času smišljao sam da
sasiječem lešinu u sitne komadiće te da ih uništim vatrom. U drugome času odlučih da
iskopam grob za nju u podu podruma. Onda sam opet razmišljao ne bih li je bacio u zdenac u
dvorištu - ne bih li je zapakovao u sanduk kao kakvu robu po svim propisima i onda dobavio
nosača da je iznese iz kuće. Konačno se domislih nečemu što sam smatrao kudikamo boljim
izlazom od svih tih. Odlučih da je zazidam u podrum isto onako kao što je zabilježeno da su
srednjovjekovni igumani zazidavali svoje žrtve.
Za sličnu svrhu podrum je bio veoma podesan. Njegovi su zidovi bili tanko izgrađeni, a u
posljednje je vrijeme ožbukan s kraja na kraj lošom žbukom, koju je vlažnost atmosfere
sporije čila da otvrdne. Osim toga na jednom od zidova bila je izbočina prouzrokovana lažnim
kaminom ili ognjištem, a onda je zatrpana i to tako da je sličila na ostali podrum. Nisam ni
najmanje sumnjao da mogu brzo i lako podići opeke s toga mjesta, spremiti lešinu unutra i
zazidati cjelinu kako je bila prije, tako da ni jedno ljudsko oko ne uzmogne otkriti ništa
sumnjivo.
A u tome se računu nisam prevario. S pomoću poluge lako sam uklonio opeke s njihova
mjesta i pošto sam brižno položio tijelo na unutrašnji zid, ja sam ga naslonio u tom položaju
te sam ako je prije stajalo. Pošto sam nabavio žbuke, pijeska í trunja, ja sam sa svim mogućim
oprezom priredio žbuku koju nitko ne bi mogao razli kovati od stare, i njome sam sasvim
uredno premazao novu gradnju ad opeka. Kada sam završio, sa zadovoljstvom provjerih da je
sve najboljem redu. Zid nije pokazivao ni najmanjega traga da je ko razvaljen. Gruha na podu
pometena je s najsitničavijom brigom. Pogledah uokolo slavodobitnim pogledom i rekoh u
sebi: Dakle, barem ovdje moj trud nije bio uzaludan.<
Moj prvi korak zatim bio je da potražim životinju koja je bila uzrok tolike nevolje; jer sam
napokon čvrsto odlučio da je usmrtim. Da sam bio u stanju da je u tome času nađem, ne bi
bilo nikakve sumnje o njezinoj sudbini; ali se činilo da je lukava Životinja bila uznemirena
silovitošću moje srdžbe, te se okanila da izlazi preda me u mojoj sadašnjoj zlovolji. Nije
moguće ni opisati ni zamisliti duboki, blaženi osjećaj olakšanja koji je u mojim grudima
izazivala odsutnost omraženog skota. On se nije pojavio u toku noći, te sam tako barem jednu
noć, otkako sam je doveo u kuću, zdravo i spokojno spavao; da, spavao, premda bremenom
ubojstva na svojoj duši.
Drugi i treći dan prođoše, a moj mučitelj još uvijek nije dolazio, Ja i opet jednom dahnuh kao
slobodan čovjek. Nakaza je od straha zauvijek pobjegla iz kućnog prostora! Ja je više neću
opaziti! Moja je sreća bila na vrhuncu! Krivica zbog mojega crnog čina slabo me je
uznemirivala. Povedena je neka mala istraga, al sam na pitanja pripravno odgovorio. Čak je
provedena i pretraga - ali dakako da nisu otkrili ništa. Ja sam gledao na svoju buduću sreću
kao na zajamčenu stvar.
No četvrtoga dana nakon ubojstva vrlo nenadano nahrupi u kuću četica ljudi iz redarstva te se
opet lati toga da strogo pre gleda kućni prostor. Ali kako sam bio siguran da nitko ne može
otkriti moje mjesto gdje sam sahranio žrtvu, nisam osjećao uopće nikakve zabune. Činovnici
mi naložiše da ih pratim u njihovoj pretrazi. Oni su pretražili svaki zakutak ili ugao. Na kraju
krajeva, treći ili četvrti put, oni siđoše u podrum. Na meni se nije trzao ni jedan mišić. Moje je
srce udaralo spokojno kao srce čovjeka koji spava u svojoj nedužnosti. Ja sam hodao
podrumom s jednoga kraja na drugi. Ja sam savio ruke nad grudima te sam se lagodno kretao
tamo i amo. Redarstveni činovnici bili su potpuno zadovoljni i spremali su se da se udalje.
Veselje u mojem srcu bilo je prejako da bih ga mogao obuzdati. Izgarao sam od želje da
kažem barem jednu riječ u znak slavne pobjede i da dvostruko pojačam njihovu sigurnost o
mojoj nevinosti. „Gospodo“, rekoh ja konačno kada se četica već penjala stepenicama »meni
je veoma milo što sam raspršio vaše sumnje. Svima vama želim da budete zdravi i veseli i
malo uljudniji. Mimogred rečeno, ovo je veoma dobro izgrađena kuća«. (U mahnitoj želji da
kažem nešto što je zvučilo lagano, jedva sam i znao što uopće govorim.) »Mogu reći- izvrsno
sagrađena kuća. Ovi zidovi da li već odlazite, gospodo? - ovi su zidovi čvrsto sastavljeni«, i u
tom času od puke mahnitosti hvastanja ja teško prostrugah štapom trskovcem, koji sam držao
u ruci, upravo nad onim dijelom gradnje od opeke iza kojega je stajala lešina moje ljubljene
žene. Ali neka mi bog bude milostiv i neka me oslobodi iz šapa Belzebuba! Odjek mojih
udaraca još nije prestao odmnijevati kada mu odgovori neki glas iz unutrašnjosti groba!
Plakanje, u prvi mah prigušeno i isprekidano poput dječjega jecanja, koje onda brzo poteče u
dugo, glasno i neprekidno kričanje, do skrajnosti abnormalno i neljudsko urlikanje vrištavo
kukanje, napol - izraz užasa, a napol izraz trijumfa, takvo kakvo bi se moglo dići samo iz
pakla zajednički iz grla svih osuđenih u njihovoj muci i demona koji kliču zbog njihove
propasti.
Što se u meni tada događalo, o tome ne treba ni govoriti. Onesvješćujući se, oteturah i padoh
na suprotni zid. Za trenutak četica na stepenicama osta nepomična od skrajnosti užasa i groze.
U idućem trenutku tuce žilavih ruku prihvati se rada na zidu. Potpuno ga razvališe. Lešina,
već prilično istrunula i zgrušana krvlju, stajala je osovljena pred očima promatrača. Povrh
njezine glave, s crvenim raširenim ustima i jednim žarkim okom, čučala je odvratna životinja
koja me je svojom lukavošću zavela na ubojstvo, a svojim doušničkim glasom predala
krvniku. Ja sam naime u grobnicu zazidao i tu nakazu.
Izvor: Nevenka Košutić-Brozović, Čitanka iz stranih književnosti 2, Školska knjiga, Zagreb,
1990.