Ruralna geografija

Udžb eni k Sveuči lišt a u Z ag rebu Ag ronomskog fa ku ltet a

 Ruralna geografija

Procesi, odjeci i iskustva

u ruralnom restrukturiranju

M i c h a e l Wo o d s

Prevele
Olgica Klepač i suradnice

Urednica prijevoda
Nataša Bokan

Sveučilište u Zagrebu
Agronomski fakultet
Zagreb
2020
Autor: Michael Woods

Naslov: Ruralna geografija: procesi, odjeci i iskustva u ruralnom restrukturiranju

Naslov izvornika: Rural geography: processes, responses and experiences in rural restructuring
Copyright © Michael Woods 2005
Copyright © Sage Publications Ltd 2005

Nakladnik hrvatskog izdanja: Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, 2020

Copyright © Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet

Recenzenti/ce:
Anita Bušljeta Tonković
Aleksandar Lukić
Đurđica Žutinić

Prevoditeljice: Olgica Klepač i suradnice

Prijevod po poglavljima:
doc. dr. sc. Nataša Bokan – 8. i dio 11. poglavlja
mag. ing. agr. Anja Hižak – 3. poglavlje
mag. ing. agr. Lina Ille – 13. poglavlje
mag. ing. agr. Marija Jurić – 1. i 2. poglavlje
dipl. soc. Olgica Klepač – 4., 5., 6., 7., 15., 16., 17., 18., 19., 20., 21. i 22. poglavlje
mag. ing. agr. Samantha Lujić – 10. i 12. poglavlje
doc. dr. sc. Ornella Mikuš – dio 11. poglavlja
dr. sc. Olga Orlić – 9. poglavlje
dr. sc. Jelena Puđak – 14. poglavlje
Urednica prijevoda: Nataša Bokan

Slika na naslovnici: Marta Ehrlich - Tompa: Masline, 1936. / Moderna galerija, MG-4569
Foto Goran Vranić © Moderna galerija, Zagreb

Objavljivanje knjige potpomoglo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001069971.
ISBN 978-953-8276-11-8
 Sažeti s adr ž aj

PRVI DIO UVOD U RURALNU GEOGRAFIJU 1

1. Definiranje ruralnog 3

2. Razumijevanje ruralnog 17

DRUGI DIO PROCESI RURALNOG RESTRUKTURIRANJA 27

3. Globalizacija, modernost i ruralni svijet 29

4. Promjene u poljoprivredi 43

5. Ruralna ekonomija u promjenama 65

6. Društvene i demografske promjene 77

7. Zajednice u promjenama: restrukturiranje ruralnih usluga 95

8. Okolišne promjene i ruralna područja 115

TREĆI DIO ODGOVORI NA RURALNO RESTRUKTURIRANJE 131

9. Ruralna politika i odgovor na restrukturiranje 133

10. Ruralni razvoj i regeneracija 149

11. Ruralno upravljanje 163

12. Rasprodaja sela 175

I
 13. Zaštita ruralnog okoliša 189

14. Ruralni sukobi 213

ČETVRTI DIO ISKUSTVA S RURALNIM RESTRUKTURIRANJEM 223

15. Promjene u ruralnim životnim stilovima 225

16. Živjeti na selu: stanovanje, zdravlje i kriminal 233

17. Odrastanje i starenje na selu 249

18. Raditi na selu 261

19. Skriveni ruralni životi: siromaštvo i društvena isključenost 273

20. Ruralnost, nacionalni identitet i etnicitet 285

21. Alternativni ruralni stilovi života 297

PETI DIO ZAKLJUČCI 303

22. Ponovno promišljanje ruralnog 305

II
 Sad r ž aj

Predgovor Paula Clokea XIII

Zahvale XV

PRVI DIO UVOD U RURALNU GEOGRAFIJU 1

1. Definiranje ruralnog 3

Uvod 3

Zašto se baviti ruralnim? 4

Opisne definicije 5

Indeksi ruralnosti 6

Sociokulturne definicije 9

Ruralno kao lokalitet 9

Ruralno kao društvena reprezentacija 10

Promišljanje ruralnosti u dva engleska sela: studija slučaja 13

Sažetak 14

2. Razumijevanje ruralnog 17

Uvod 17

III
 Geografska tradicija 18

Sociološka tradicija 19

Antropološka tradicija 20

Političko-ekonomski pristup 22

Ruralna istraživanja i kulturni obrat 23

Sažetak 25

DRUGI DIO PROCESI RURALNOG RESTRUKTURIRANJA 27

3. Globalizacija, modernost i ruralni svijet 29

Uvod 29

Modernost, tehnologija i društvene promjene 30

Globalizacija i ruralno 32

Ekonomska globalizacija 33

Globalizacija mobilnosti 37

Kulturna globalizacija 38

Odupiranje globalizaciji 38

Sažetak 40

4. Promjene u poljoprivredi 43

Uvod 43

Kalifornija: laboratorij kapitalističke poljoprivrede 44

Državne intervencije u poljoprivredi 46

Produktivistička poljoprivreda 48

IV
 Kriza poljoprivredne proizvodnje 51

Postproduktivistička tranzicija 56

Budućnost poljoprivredne proizvodnje? 60

Sažetak 62

5. Ruralna ekonomija u promjenama 65

Uvod 65

Šumarstvo, ribarstvo i rudarstvo: promjenjiva sudbina primarnog sektora 66

Industrijska proizvodnja 68

Uslužni sektor u ruralnim područjima 70

Rad na daljinu u seoskom prostoru 73

Sažetak 74

6. Društvene i demografske promjene 77

Uvod 77

Od urbanizacije do kontraurbanizacije 77

Ruralna depopulacija 77

Populacijski preokret 78

Pokretači kontraurbanizacije 80

Ponovna procjena kontraurbanizacije 83

Klasna rekompozicija u ruralnim područjima 89

Gentrifikacija 91

Sekundarno stanovanje 92

V
 Sažetak 93

7. Zajednice u promjenama: restrukturiranje ruralnih usluga 95

Uvod 95

Konceptualiziranje zajednice 96

Zajednice u praksi: tri studije slučaja 97

Nestanak ruralnih usluga 100

Engleska 100

Francuska 103

Sjedinjene Američke Države 103

Dostupnost usluga i javni prijevoz u ruralnim područjima 106

Prevladavanje izolacije: od poštanskih narudžbi do interneta 109

Sažetak 112

8. Okolišne promjene i ruralna područja 115

Uvod 115

Ruralnost i priroda 116

Poljoprivreda i ruralni okoliš 118

Nestajanje staništa, flore i faune 118

Zagađenje vodotokova 121

Erozija tla i iscrpljivanje vodonosnika 123

Urbanizacija i fizički razvoj seoskog područja 123

Klimatske promjene 125

VI
 Poljoprivreda 126

Turizam 128

Ljudske zajednice 128

Sažetak 129

TREĆI DIO ODGOVORI NA RURALNO RESTRUKTURIRANJE 131

9. Ruralna politika i odgovor na restrukturiranje 133

Uvod 133

Enigma ruralne politike 134

Prema integriranoj ruralnoj politici 135

Proces kreiranja politika 136

Poljoprivredna politička zajednica 141

Od političkih zajednica do tematskih mreža 141

Izazovi ruralne politike 142

Novi Zeland: deregulacija 143

Europska unija: diversifikacija 144

Sjedinjene Američke Države: protekcionizam 145

Sažetak 146

10. Ruralni razvoj i regeneracija 149

Uvod 149

Državna intervencija i razvoj odozgo 150

Ruralna regeneracija pristupom odozdo 152

VII
 Ruralni razvoj i endogeni razvoj u EU 153

Gastroturizam i seljačke tržnice 156

Regeneracija malih gradova 158

Granice ruralnog razvoja? 161

Sažetak 162

11. Ruralno upravljanje 163

Uvod 163

Od paternalizma do upravljanja 164

Karakteristike ruralnog upravljanja 166

Partnerstvo 167

Angažman u zajednici i aktivno građanstvo 169

Pitanja koja ruralno upravljanje izaziva 171

Sažetak 172

12. Rasprodaja sela 175

Uvod 175

Komodifikacija ruralnog 176

Mjesta ruralne proizvodnje kao turističke atrakcije 178

Komodifikacija ruralnog nasljeđa 178

Izmišljeni ruralni krajolici 183

Utjelovljena iskustva ruralnog avanturizma 184

Ruralno kao marketinški alat 185

VIII
 Sažetak 186

13. Zaštita ruralnog okoliša 189

Uvod 189

Zaštićena područja 190

Nacionalni parkovi 190

Druga zaštićena područja 199

Planiranje upotrebe zemljišta i kontrola izgradnje 200

Sustav planiranja u Engleskoj i Walesu 201

Kontrola izgradnje u Sjevernoj Americi 203

Agrookolišne mjere 205

Životinje i ruralni okoliš 210

Sažetak 211

14. Ruralni sukobi 213

Uvod 213

Osporavanje razvoja sela 215

Stambena gradnja u ruralnoj Britaniji 216

Sukobi oko ruralnih resursa 217

Lov i ruralni način života 218

Sažetak 220

ČETVRTI DIO ISKUSTVA S RURALNIM RESTRUKTURIRANJEM 223

15. Promjene u ruralnim životnim stilovima 225

IX
 Uvod 225
Priče poljoprivrednika o poljoprivrednom restrukturiranju na Novom
226
Zelandu

Priče seljaka o promjenama u zajednici u južnoj Engleskoj 227

Zanemarena područja ruralne geografije 228

Rod i ruralno 229

Sažetak 231

16. Živjeti na selu: stanovanje, zdravlje i kriminal 233

Uvod 233

Ruralno stanovanje 233

Kvaliteta ruralnog stanovanja 235

Cjenovno dostupno ruralno stanovanje 237

Socijalno stanovanje u ruralnom području 239

Zdravlje u ruralnom području 239

Pružanje zdravstvene zaštite u ruralnom području 240

Zdravlje i ruralni stilovi života: stres i droga 240

Kriminal i ruralne zajednice 242

Sažetak 245

17. Odrastanje i starenje na selu 249

Uvod 249

Ruralno djetinjstvo 249

Prostori slobode i pravila 250

X
 Mjesta zavisnosti 251

Mladi odrasli u ruralnim zajednicama 253

Ruralna seksualnost 254

Iseljavanje i (za)ostajanje 256

Starije ruralno stanovništvo 257

Sažetak 259

18. Raditi na selu 261

Uvod 261

Pronalaženje posla u ruralnom području 262

Rod i ruralna zaposlenost 265

Radnici migranti u ruralnoj ekonomiji 267

Dnevne migracije 269

Sažetak 271

19. Skriveni ruralni životi: siromaštvo i društvena isključenost 273

Uvod 273

Dokazi ruralnog siromaštva 275

Iskustvo ruralnog siromaštva 279

Sažetak 283

20. Ruralnost, nacionalni identitet i etnicitet 285

Uvod 285

Ruralnost i nacionalni identitet 286

XI
 Osporavanje ruralnog kao bjelačkog prostora 287

Crnačko iskustvo u ruralnoj Americi 289

Ruralnosti prvih nacija 290

Sažetak 294

21. Alternativni ruralni stilovi života 297

Uvod 297

Putnici i ruralnost 297

Alternativne ruralne zajednice 299

Militantne reakcionarske ruralnosti 300

Sažetak 302

PETI DIO ZAKLJUČCI 303

22. Ponovno promišljanje ruralnog 305

Selo u različitosti 305

Procesi, odjeci i iskustva 305

Ponovno promišljanje ruralnosti 307

Bibliografija 311

Kazalo 331

Pogovor 347

XII
 Pr ed govor

Iako je povijest geografije prepuna referencija i naglasaka na regije, zemlje i zajednice koje se
mogu smatrati ruralnima, ruralna geografija kao specifičan smjer geografskih istraživanja pojavila se
prije samo trideset godina i može se reći da je zaživjela tijekom 1980-ih. U tom relativno kratkom
razdoblju uvelike se skupljala i razmatrala građa o promjenjivoj prirodi ruralnosti i ruralnih područ-
ja, a ne treba zanemariti ni pokušaje da se opišu širi teorijski okviri i uvidi u domenu proučavanja ru-
ralnoga. Takvi pokušaji, ponekad djelotvorni, ponekad posrnuli, omogućili su naglašavanje raznih
aspekata - prostora, društva, politike, ekonomije, kulture i prirode (i njihove isprepletenosti) - u
našem razumijevanju ruralnog i umjesto da predstavljaju niz smjena epizodnih paradigmi, prikazali
su slojevit pejzaž teorijskog istraživanja.
Mnogi bi od nas zaključili da je pravo vrijeme za promišljanje o tim pristupima i njihovim posti-
gnućima. Što smo naučili o ruralnosti kao objektu žudnje, fokusu procesa, društvene konstrukcije i
koliko smo sposobni razumjeti razne načine na koje je ruralnost restrukturirana i rekomponirana?
U kojoj je mjeri ruralna geografija na zadovoljavajući način uspostavljena kao struka, jesu li napose
njezina pitanja legitimna kategorija istraživanja te u kojoj su mjeri ruralni geografi bili uvjerljivi u
afirmiranju fenomena ruralnog kao važnoga? Je li ruralna geografija bila zavedena romantičnom
i nostalgičnom privlačnošću idilične ruralnosti ili je bila uspješna u otkrivanju kulturnih slojeva
idile kako bi razotkrila problematičniju stranu socijalne marginalizacije, siromaštva i beskućništva
u ruralnoj sredini?
Knjiga Mikea Woodsa izvrstan je i pravovremen doprinos prijeko potrebnom pretresanju tih
pitanja. Riječ je o jasnom, živahnom, informativnom i angažiranom obuhvatu ruralnog restruk-
turiranja, odnosno procesima i praksama koje vode promjenama ruralnoga i višestrukih ekonom-
sko-političkih i sociokulturnih odgovora na te ruralne promjene. Mike je vodeći znanstvenik koji se
bavi istraživanjem postavljanja agende u ruralnoj politici i upravljanju, pa je neosporno relevantan
da sažme stanje i najveća dostignuća ruralne geografije. K tomu, on je posebno usmjeren na pro-
blematiku zbog koje će vjerojatno ruralnost postati još prijepornije područje. Tradicionalne prakse
proizvodnje hrane bit će ispresijecane političkim i etičkim pitanjima u vezi s hranom, zdravljem i
krajobrazom. Ruralna idila već je napuknuta distopijskim slikama smrti, razaranja i praznina na-
kon izbijanja bolesti slinavke i šapa. Urbani potrošači inzistiraju na većem pravu glasa o obilježjima
hrane, uzgoju, krajobrazu, čak i o etici tradicionalnih ruralnih praksi poput lova. Čini se da urbana
vlada inzistira da sudjeluje u odlukama o izgledu sela i o selu kao nositelju stambenog i ekonomskog
rasta. Kreiranjem politike u Bruxellesu nastavlja se upravljati bezglavom politikom ruralne ekono-
mije. Nasuprot tomu, ruralna identitetska politika sve glasnije i očitije pridonosi tim raspravama
navodno ujedinjenim stavovima ljudi sa sela.

XIII
 Nema sumnje da će ruralnost i selo nastaviti postojati kao različita diskurzivna područja u sva-
kodnevnom životu, no također je jasno da je mnogo različitih sela i mnogo različitih prostora ru-
ralnosti. Knjiga Mikea Woodsa daje znanstveni okvir na temelju kojeg možemo oblikovati vlastita
shvaćanja o tome kako se ruralnost rekonstruira. Woodsov je izazov da takva shvaćanja budu politič-
ki osviještena i relevantna, ali i osjetljiva i otvorena prema različitostima. Nadam se da ćete prihvatiti
taj izazov kritički i radikalno jer u vašem odgovoru, i u onima poput vašeg, krije se zdravlje i utjecaj
budućih ruralnih geografija.

Paul Cloke
Sveučilište u Bristolu

XIV
 Z ahva le

Stvaranje udžbenika poput ovoga proces je otkrivanja, istraživanja, propitkivanja, odabira, us-
poređivanja, sinteze, uređivanja i reprezentacije. Ono se nužno oslanja na rad i ideje brojnih geo-
grafa, sociologa i drugih istraživača ruralnog, kojima su pripisane zasluge u tekstu. Osim objavljenih
radova i knjiga koje su navedene u bibliografiji, vodila su me, informirala i inspirirala brojna kon-
ferencijska izlaganja, seminarske prezentacije, diskusije i neformalni razgovori koji su mi dali nove
uvide, predložili svježe načine pristupanju temama, doveli me do različitih tekstova i čitanja, teorija
i studija slučajeva te me uveli u ruralna istraživanja izvan Velike Britanije. Zahvalan sam prijateljima
i kolegama iz ruralno-istraživačke zajednice na ovim nehotičnim doprinosima, koje nije lako citirati
formalno.
Također sam dobio inspiraciju i stekao uvide od svojih kolega i studenata s Instituta za geografiju
i znanost o Zemlji na Sveučilištu u Walesu, Aberystwyth, u živahnoj, dinamičnoj i gostoljubivoj
atmosferi koja je i olakšavala, a povremeno i ometala pisanje ove knjige. Posebno bih želio zahvaliti
na podršci kolegama i studentima istraživačima s kojima sam imao zadovoljstvo surađivati na ru-
ralnim istraživanjima: Billu Edwardsu, Marku Goodwinu, Jonu Andersonu, Grahamu Gardneru,
Rachel Hughes, Simonu Pembertonu, Catherine Walkley, Eldinu Fahmyju, Owainu Hammondsu
i Suzie Watkin.
Također sam zahvalan Robertu Rojeku i Davidu Mainwaringu u Sageu na njihovu pažljivom
upravljanju ovim projektom, kao i recenzentima prijašnjih nacrta rukopisa na darežljivim komen-
tarima i sugestijama.
Većinu ilustracija u knjizi izradio je Ian Gulley u Institutskom uredu za crtanje u Aberystwythu,
koji je prepoznatljiv po vještini uočavanja detalja.
Autor i izdavači žele zahvaliti sljedećim osobama na dozvoli za reprodukciju materijala:
Slika 1.2., reproducirana iz P. Cloke (1977) „An index of rurality for England and Wales”, Regional
Studies, 11, slika 2, str. 44, i P. Cloke i G. Edwards (1986) „Rurality in England and Wales
1981: a replication of the 1971 index”, Regional Studies, 20, slika 2, str. 293, uz ljubaznu
dozvolu Taylor i Francis Ltd. (www.tandf.co.uk/journals)
Slika 7.1., reproducirana iz R. Liepins (2000) „New energies for old ideas”, Journal of Rural Studies,
16, str. 25-30, slika 1, uz dozvolu Elseviera. Autorsko pravo 2000.
Slika 8.3., reproducirana iz karata Tranquil Area koju je objavila Kampanja za zaštitu ruralne En-
gleske (Campaign to Protect Rural England), uz ljubaznu dozvolu Kampanje za zaštitu
ruralne Engleske. Autorsko pravo Kampanje za zaštitu ruralne Engleske i Agencije za selo
(Countryside Agency), listopad 1995.

XV
Slika 11.1., reproducirana iz B. Edwards, M. Goodwin, S. Pemberton and M. Woods (2000) Par-
tnership Working in Rural Regeneration, slika 1, str. 7, uz ljubaznu dozvolu Policy Press.
Pokušali smo pronaći sve vlasnike autorskih prava, a ako neki nisu navedeni ili ako se bilo kakav
podatak može dodati, izdavači će rado prvom prilikom potrebno ispraviti.

***
Urednica prijevoda zahvaljuje svima koji su pridonijeli objavi ove knjige. Ponajprije hvala kolegi-
cama studenticama Mariji Jurić, Anji Hižak, Lini Ille i Samanthi Lujić koje su entuzijastično prevele
prvih nekoliko poglavlja i kolegici Olgici Klepač koja je prevela najveći dio knjige. Također urednica
zahvaljuje kolegicama i kolegama iz različitih znanstvenih područja koji su pomogli u prijevodu
pojedinih stručnih izraza i savjetima olakšali uredničke intervencije, ponajviše Mariji Cerjak, Lari-
ju Hadelanu, Andrei Knez, Željki Mesić, Ornelli Mikuš, Tomislavu Mikušu, Orlandi Obad, Olgi
Orlić, Petri Pereković, Toniju Safneru, Marini Tomić, Branki Turkalj, Tomislavu Uzelcu i Heleni
Virić Gašparić, recenzentu Aleksandru Lukiću te recenzenticama Đurđici Žutinić i Aniti Bušljeti
Tonković na pomnom čitanju, a Martini Pavić na lekturi. Na pomoći u posljednjim čitanjima, kako
bismo slučajne pogreške iščistili iz teksta, zahvaljujem Olgici Klepač i Orlandi Obad, a za preostale
moguće pogreške odgovorna je urednica. Modernoj galeriji i njezinim djelatnicima zahvaljujemo na
ljubaznom ustupanju slike za naslovnicu.

XVI
 Prvi dio

UVOD U
RURALNU GEOGRAFIJU
 1. Definiranje ruralnog

Uvod
Razbistrite um i promislite o riječi „ruralno”. Kakvu sliku vidite? Možda zelene valovite nizine
južne Engleske ili prostrane američke prerije? Možda zlatne jesenske šumovite krajeve u Novoj En-
gleskoj ili skandinavske šume? Rocky Mountain ili sunčanu divljinu Australije? Ima li ljudi u vašoj
slici ruralnog? Ako ima, što rade? Rade li? Ili su možda turisti? Koliko im je godina? Koje su rase?
Jesu li muškarci ili žene? Bogati ili siromašni? Zamišljate li zgrade u kontekstu ruralnog? Možda ne-
običnu slamnatu kolibu ili bijelo oličen salaš? Možda ranč ili jednostavnu brvnaru? Vidite li oronulu
kuću, jedva podobnu za život ili bezlično, moderno imanje? Postoji li bilo kakav dokaz ekonomske
aktivnosti? Poljoprivredna proizvodnja, možda, ali uočavate li dvorište sa životinjama na otvore-
nom, kao što nam to dječje slikovnice sugeriraju, ili vidite kavezni uzgoj nesilica ili pak beskrajna
polja industrijski proizvedena kukuruza? Možda vidite kamenolom, rudare ili šumare. No što je s
tvornicama ili laboratorijima s visokom tehnologijom ili uredskim kompleksima? Ima li ondje trgo-
vina, banaka ili škola ili su pretvorene u kuće za odmor? Postoje li ceste ili promet u vašoj slici? Ima
li zločina ili bilo kakvog znaka policije u patroli? Uočavate li problem sa zdravljem, alkoholizmom ili
narkomanijom? Tko je vlasnik zemljišta koje zamišljate? Tko ima pristup tom zemljištu?
Imate li i dalje jasnu sliku o tome što vam „ruralno” znači ili pomišljate da je definiranje ruralnog
složenije nego što ste mislili? Nažalost, nema jednostavne, standardne definicije. Bez obzira na to
kakvu ste sliku ruralnog zamislili, vjerojatno će biti drukčija od one koju je stvorila osoba koja sjedi
pokraj vas dok čitate ovu knjigu. To ne znači da svi imamo različito razumijevanje ruralnosti. Naša
percepcija oblikovana je širokim spektrom utjecaja koje dijelimo s drugim ljudima: gdje živimo,
kamo idemo na odmor, koje filmove gledamo, koje knjige čitamo. Lokalne i nacionalne kulturne
tradicije također su važne, kao i ono što smo naučili u školi, što smo pročitali u novinama i politička
propaganda koju provode interesne društvene grupe. U nekim zemljama ruralno nije široko upo-
trebljavan koncept, ali posjetitelji tih zemalja prepoznat će prostore koji izgledaju ruralno. Prema
tome, ako naše razumijevanje onoga što je ruralno nije specifično individualno, barem je kulturno
uvjetovano. Netko tko živi u prenaseljenom selu jugoistočne Engleske vjerojatno drukčije doživljava
ruralnost od nekoga tko živi u najdubljem dijelu Sjeverne Dakote. Primjerice, obitelj u ruralnom po-
dručju Novog Zelanda koja se bavi poljoprivredom imat će drukčije ideje od turista iz Amsterdama
koji živi u gradskom središtu.

3
 Ipak, ako je ruralno tako nejasan i dvosmislen pojam, kako je moguće govoriti o ruralnim stu-
dijima, ruralnoj geografiji ili ruralnoj sociologiji? U ovom poglavlju predstavit ćemo razne načine
na koje su znanstvenici pokušali definirati ruralno te navesti prednosti i mane svakog pristupa prije
nego što konačno opišemo kako ćemo u knjizi pristupiti konceptu ruralnosti.
Zašto se baviti ruralnim?
Dakle, ako je koncept „ruralno” tako teško
definirati, zašto se uopće baviti njime? Ponaj-
prije, razlike između urbanog i ruralnog, grada
i sela, imaju dugu povijesnu pozadinu i veliku
kulturnu važnost. Raymond Williams, jedan od
vodećih kroničara engleskog jezika i književno-
sti, zapazio je da su:
„selo” i „grad” vrlo moćne riječi, što
ne začuđuje ako se prisjetimo što
predstavljaju u iskustvu ljudskih za-
jednica... Snažni su se osjećaji nakupili
i generalizirali o stvarnim naseljima,
koja su u realnoj povijesti bila zapra-
vo zapanjujuće raznolika. O selu je
nastala ideja prirodnog načina života:
mira, nevinosti i jednostavne vrline. O
gradu je nastala ideja središta učenja,
komunikacije, svjetla. Razvile su se i
snažne neprijateljske asocijacije: na
grad kao svjetsko mjesto, mjesto buke
i ambicije; a na selo kao mjesto zao-
stalosti, neznanja, ograničenosti. Taj
kontrast između sela i grada, kao te-
meljnih načina života, seže još u doba
klasike (Williams, 1973, str. 1).
Ta kulturna tradicija tako je duboka da je
razlikovanje grada i sela jedan od instinktivnih
načina na koje se stvara poredak u svijetu. Me-
đutim, u akademskoj upotrebi ruralno je noviji
termin. Primjerice, sociolog Marc Mormont
smatrao je da se upotreba ruralnog kao akadem-
skog koncepta razvila tijekom 1920-ih i 1930-ih
godina - u vrijeme kada je selo prolazilo velike
društvene i ekonomske transformacije - u po-
kušaju da se definiraju osnovne karakteristike
ruralnog društva suočenog s naglom urbaniza-
cijom i industrijalizacijom (Mormont, 1990).
Vrlo često definicije ruralnog društva oslikavale
4
su određene moralne vrijednosti, povezujući ru-
ralno sa skladom, stabilnosti i umjerenosti. One
više osuđujuće ideje o urbano-ruralnoj dihoto-
miji s vremenom su odstranjene iz akademske
misli, no razlikovanje ostaje korisno za istraži-
vače iz najmanje dvaju razloga.
Prvo, mnoge vlade službeno razlikuju urba-
na i ruralna područja i upravljaju njima preko
raznih institucija i vodeći se različitim politi-
kama. Primjerice, u Engleskoj vlada je u stude-
nome 2000. objavila dvije odvojene politike,
urbanu politiku i ruralnu politiku, a drugom će
većinom upravljati Odjel za okoliš, hranu i ru-
ralna pitanja (Department of the Environment,
Food and Rural Affairs) i bit će implementira-
na putem vladine Agencije za selo (Countryside
Agency).
Drugo, mnogi ljudi koji žive u ruralnim po-
dručjima smatraju se ruralnim stanovništvom
koje živi ruralnim načinom života. Taj osjećaj
identiteta tako je snažan da kada su suočeni s
problemima kao što su nezaposlenost, pad glav-
ne djelatnosti (kao što je poljoprivreda) ili gu-
bitak lokalnih usluga oni ne stvaraju solidarne
odnose s ljudima koji prolaze iste probleme u
urbanim područjima, nego utvrđuju svoju ru-
ralnu solidarnost kao osnovu za otpor uočenoj
„urbanoj prijetnji”. Primjer toga ponovno je Ve-
lika Britanija, gdje se u rujnu 2002. više od 400
000 ljudi pridružilo protestu u Londonu u or-
ganizaciji Seoskog saveza (Countryside Allian-
ce) kao znak protesta protiv uočenog nemara
središnje vlade prema ruralnim područjima i ru-
ralnim interesima (više o tome u poglavlju 14).
Ta dva čimbenika znače da, iako istraživači
mogu identificirati iste socijalne i ekonomske
procese u ruralnim i urbanim područjima, tako-
đer su svjesni da se ti procesi događaju u različi-
tom političkom okruženju i da reakcije pogođe-
nih ljudi mogu biti različite. Međutim, analiza
tih razlika vodi nas natrag na problem onog što
mi podrazumijevamo pod ruralnim. Halfacree
je identificirao četiri široka pristupa prema ko-
jima su istraživači definirali ruralno. To su: (i)
opisne definicije; (ii) sociokulturne definicije;
(iii) ruralno kao lokalitet; i (iv) ruralno kao
društvena reprezentacija. Predstavit ćemo i kri-
tizirati svaki od tih pristupa (Halfacree, 1993).
Opisne definicije
Opisne definicije ruralnosti temelje se na
pretpostavci da se ruralna i urbana područja
mogu jasno geografski razlikovati na temelju
socioprostornih karakteristika, što je izmjereno
raznim statističkim pokazateljima. Najjedno-
stavniji način da se to učini jest broj stanovnika,
što je pristup usvojen u većini službenih defini-
cija ruralnih područja. Naposljetku čini se da je
to logično - svi znamo da mali i veliki gradovi
imaju brojnije stanovništvo od sela i raspršenih
ruralnih zajednica. No s koliko točno stanov-
nika ruralno područje postaje urbano? Kao
što tablica 1.1. pokazuje, u različitim zemljama
znatno varira maksimalan broj stanovnika ru-
ralnog naselja koji dopuštaju službene definicije
ruralnih i urbanih područja.
Također, postoje i drugi problemi. Prvo,
evidentiranje stanovništva ovisi o granicama
područja o kojem je riječ. Primjerice, ako se broj
stanovnika grada u kojem živim, Aberystwyth
u Zapadnom Walesu, mjeri po službenim gra-
nicama, dolazi se do broja malo manjeg od 10
000 - dovoljno da se kvalificira kao ruralno
prema nekim definicijama. Ipak, granica zajed-
nice taman presijeca sveučilišni kampus. Ako se
računa ukupno stanovništvo zaista izgrađenog
gradskog područja, pravi broj bliži je 20 000.
Slično tomu, postoje mnogi ruralni okruzi u
SAD-u koji imaju veće stanovništvo od mnogih
urbanih područja, jednostavno zato što zahva-
ćaju mnogo širi teritorij.
Drugo, sâm broj stanovnika ne otkriva ništa
o funkcijama naselja ili odnosima naselja s okol-
nim lokalnim područjem. Grad od 1000 ljudi
u Nebraski može biti određen urbani centar za
raspršeno seosko stanovništvo, ali selo od 1000

Tablica 1.1. Službene definicije ruralnih naselja na osnovi broja stanovnika

Definiciju Maks. stanovništvo
Napomene
upotrebljava ruralnog naselja

Island 300 Minimalno stanovništvo urbane administrativne jedinice

(+ gustoća stanovništva manja od 400/km2) definicija
Kanada 1 000
popisa stanovništva
Francuska 2 000

SAD 2 500 Definicija popisa

Engleska 10 000 Definicija Agencije za selo (Countryside Agency)

Ujedinjeni narodi 20 000

Japan 30 000 Minimalno stanovništvo urbane administrativne jedinice

5
ljudi u Massachusettsu može se smatrati rural-
nim u kontekstu te regije. Treće, razlike teme-
ljene isključivo na stanovništvu su arbitrarne i
umjetne. Zašto bi se naselje s 999 stanovnika
klasificiralo kao ruralno, a ono s 1000 stanov-
nika kao urbano? Kakvu razliku čini ta jedna
osoba?
Neke službene definicije ruralnosti pristu-
pile su tim problemima razvijanjem sofisticira-
nijih modela koji uključuju i gustoću naselje-
nosti, vrstu upotrebe zemljišta i udaljenost od
urbanih centara. U mnogim zemljama vladine
agencije koriste se različitim definicijama. Pri-
mjerice, mrežna stranica Instituta za istraživanje
ruralne politike (Rural Policy Research Institute)
(www.rupri.org) razmatra devet definicija koje
se upotrebljavaju u dijelovima vlade Sjedinje-
nih Američkih Država, dok se u Ujedinjenom
Kraljevstvu nedavno procijenilo da postoji više
od trideset definicija ruralnih područja koje ra-
zličite vladine agencije upotrebljavaju (ODPM,
2002). Mnoge od njih zapravo su negativne
definicije jer postavljaju karakteristike urbanih
područja te označuju ruralnim sve što ne za-
dovoljava te kriterije. Tri primjera tog pristu-
pa upotrebljavaju se u popisima SAD-a, UK i
Američkog ureda za proračun i upravljanje (US
Office of Budget and Management):
• Popis stanovništva u SAD-u (US census)
definira urbana područja kao sav onaj te-
ritorij, stanovništvo i stambene jedinice u
mjestima od 2500 ili više osoba objedinje-
nih u velike gradove, sela, naselja (osim na
Aljasci i u New Yorku) i male gradove (osim
u šest država Nove Engleske, New Yorku i
Wisconsinu). Sve drugo klasificirano je kao
ruralno.
• Popis u Velikoj Britaniji (UK census) za
određivanje urbanog područja koristi se
načinom upotrebe zemljišta definirajući ga
kao bilo koje područje koje zauzima više od
dvadeset kontinuiranih hektara zemljišta za
potrebe grada - uključujući trajne struktu-
re prometnih koridora (ceste, željeznice i
kanali), transportne elemente (parkirališta,
6
zračne luke, servisne stanice itd.), kameno-
lome i rudnike i bilo koji otvoreni prostor
okružen izgrađenim zemljištem. Sve drugo
klasificirano je kao ruralno.
• Američki ured za proračun i upravljanje
(US Office of Budget and Management)
metropolitanskim područjem definira ba-
rem jedan središnji okrug sa stanovništvom
većim od 50 000, plus bilo koji susjedni
okrug koji ima bliske ekonomske i društvene
odnose sa središnjim okrugom - definirano
u kontekstu putovanja na posao, gustoće i
rasta stanovništva. Sve izvan metropolitan-
skog područja klasificira se kao nemetropo-
litanski okrug (slika 1.1.). U istraživanjima
i analizama politika u Sjedinjenim Američ-
kim Državama nemetropolitanski okruzi
najčešće su upotrebljavana definicija rural-
nog područja.
Kako bilo, sve tri navedene definicije mogu
se kritizirati na istim osnovama. Prvo, dihoto-
mne su po tome što ruralna područja suprot-
stavljaju urbanima i ne priznaju ništa između.
Drugo, temelje se na vrlo malom skupu indi-
katora koji malo toga otkrivaju o društvenim i
ekonomskim procesima koji oblikuju urbana i
ruralna naselja. Treće, ruralna područja rezidu-
alna su kategorija, zbog čega se tretiraju kao ho-
mogena, bez priznavanja njihove raznolikosti.
Indeksi ruralnosti
U pokušaju da prepoznaju razlike među
stupnjevima ruralnosti i nadiđu probleme koji
su nastali definiranjem ruralnog područja upo-
trebljavajući samo jedan ili dva pokazatelja,
Cloke (1977) te Cloke i Edwards (1986) osmi-
slili su indeks ruralnosti za područja lokalne
samouprave u Engleskoj i Walesu koristeći se
nizom statističkih podataka iz popisa 1971. i
1981. godine. Značajno je što nisu upotreblja-
vani samo indikatori za stanovništvo (uključu-
jući i gustoću stanovništva, promjene, uselja-
vanje i iseljavanje te starosni profil) nego i za
opremljenost domaćinstva (postotak domaćin-
stava s toplom vodom, fiksnim kupaonicama i
 Metropolitanski okrug
Nemetropolitanski okrug
Slika 1.1. Klasifikacija Američkog ureda za proračun i upravljanje metropolitanskih i nemetropoli-
tanskih okruga u SAD-u
Izvor: Ministarstvo poljoprivrede SAD-a, Služba za ekonomska istraživanja
unutrašnjim WC-ima), strukturu zanimanja
(postotak radne snage zaposlene u poljoprivre-
di), obrasce putovanja na posao i udaljenost do
urbanih centara. Ti indikatori uvršteni su u for-
mulu koja smješta općine u jednu od pet kate-
gorija - izrazito ruralni, srednje ruralni, srednje
neruralni, izrazito neruralni i urbani (slika 1.2.).
Iako su indeksi ruralnosti značili pobolj-
šanje jednostavnih dihotomnih definicija, to
i dalje potiče niz ključnih pitanja. Prvo, zašto
izabrati baš te pokazatelje? Što nam, primjeri-
ce, može reći postotak domaćinstava s fiksnom
kadom o ruralnosti? Drugo, kako je utvrđen
ponder među različitim pokazateljima? Je li u
određivanju ruralnosti zaposlenost u poljopri-
vredi važnija od gustoće stanovništva? Treće,
kako su odabrane granice među pet različitih
kategorija? U kojem trenutku na toj umjetnoj
skali, izrađenoj prema formuli, srednje ruralno
područje postaje srednje neruralno područje?
Ipak, još je problematičniji učinak korište-
nja područja lokalne samouprave kao osnove
klasifikacije. Pogledajte dvije karte na slici 1.2.
Na karti iz 1971. postoje mnoge izolirane točke
crnih urbanih područja rasprostranjenih širom
Engleske i Walesa. Ipak, na karti iz 1981. su
nestale. Je li Britanija odjednom postala rural-
na tijekom tih deset godina? Ne, lokalne su se
vlasti reorganizirale 1974. i mnoge male urbane
općine stopile su se s okolnim ruralnim područ-
jima da bi se stvorile nove, veće općine, od kojih
je većina, kada se upotrijebi formula iz 1981.,
ispala ruralna. Sve što se dogodilo jest da se pro-
mijenila skala prema kojoj je izračunat indeks.
Metodološki nedostaci mogu se pronaći
u svim deskriptivnim pristupima koji se upo-
trebljavaju za definiranje ruralnosti, a pravi,
temeljni problem, kako ga je prepoznao Halfa-
cree (1993), jest „što deskriptivne metode samo
opisuju ruralno, one ga ne definiraju” (str. 24).
7
 a. Izrazito ruralni
Srednje ruralni
Srednje neruralni
Izrazito neruralni
Urbani okruzi

b. Izrazito ruralni
Srednje ruralni
Srednje neruralni
Izrazito neruralni
Urbani okruzi

Slika 1.2. Indeksi ruralnosti za Englesku i Wales, izračunato iz Popisa 1971. (a) i 1981. (b)
Izvor: Cloke, 1977; Cloke i Edwards, 1986.

8
Opisne definicije jednostavno odražavaju
preduvjerenja o tome kakva ruralna područja
trebaju biti, no ne objašnjavaju zašto su takva
(ili zašto nisu).
Sociokulturne definicije
Kao što se opisnim definicijama pokušalo
utvrditi ruralne teritorije, tako se sociokultur-
nim definicijama pokušalo identificirati ruralna
društva. U tim pristupima razlike između urba-
nog i ruralnog društva temeljile su se na vredno-
tama i ponašanju stanovnika te na društvenim
i kulturnim karakteristikama zajednica. Dva
su najpoznatija primjera modeli koje su razvili
Ferdinand Tönnies i Louis Wirth. Tönnies je
temeljio svoju razliku na društvenim vezama
unutar ruralnih i urbanih područja uspoređuju-
ći Gemeinschaft, ili zajednicu, koju je identifici-
rao s ruralnim, s Gesellschaft, ili društvom, iden-
tificiranim s urbanim obilježjima (vidi Tönnies,
1963). Wirth (1938) u međuvremenu predlaže
da je urbani život dinamičan, nestabilan i bezli-
čan, gdje urbani stanovnik ima različite kontak-
te ostvarene poslovno, kod kuće i u slobodno
vrijeme, dok je ruralni život bio stabilan, inte-
Tablica 1.2. Neke urbane/ruralne dihotomije u sociokulturnim definicijama
Autor Urbano
Becker Sekularno
Durkheim Organska solidarnost
Maine Ugovor
Redfield Urbano društvo
Spencer Industrijsko
Tönnies Gesellschaft
Weber Racionalno
Izvor: prema Phillips i Williams, 1984; Reissman, 1964.
griran i slojevit, gdje isti ljudi dolaze u kontakt u
različitim kontekstima. I drugi su autori posta-
vili slične dihotomije (tablica 1.2.).
Takve dihotomije prenaglasile su kontrast
urbanih i ruralnih društava. Kao odgovor osmi-
šljen je koncept ruralno-urbanog kontinuuma,
upućujući na to da se u zajednicama mogu pre-
poznati različiti stupnjevi posjedovanja urbanih
i ruralnih karakteristika. Međutim, Pahl je kri-
tizirao ruralno-urbani kontinuum zbog nastav-
ljanja pojednostavljivanja dinamike društvenih
i prostornih sredina, tvrdeći da su neki ljudi iz
grada, ali nisu u gradu, dok su drugi u gradu, ali
nisu iz grada (Phillips i Williams, 1984, str. 13;
Pahl, 1968). Pahl je u svojem radu identificirao
tzv. urbana društva u ruralnom Hertfordshireu,
dok su Young i Wilmott (1957) utvrdili navod-
ne karakteristike ruralnih zajednica u london-
skom East Endu.
Ruralno kao lokalitet
Treći pristup definiranju ruralnih područja
razlikuje se od prethodnih dvaju fokusirajući
se na procese koji bi mogli stvoriti prepoznat-
ljive seoske lokalitete. Taj je pristup bio pod
Neurbano ili ruralno
Sveto
Mehanička solidarnost
Status
Narodno društvo
Vojno
Gemeinschaft
Tradicionalno
9
utjecajem šire geografske debate kasnih 1980-
ih kojom se promišljalo u kojoj mjeri lokalne
strukture mogu oblikovati ishode društvenih
i ekonomskih procesa. Ako bi se, kao što neki
autori tvrde, „efekt lokaliteta” mogao identifici-
rati, ne bi li tada bilo moguće razlikovati urbane
i ruralne lokalitete? Stoga je izazov bio u tome
da se utvrde strukturna obilježja koja bi mogla
to omogućiti: kao što je Halfacree (1993) napo-
menuo, „ako se ruralne lokalitete želi prepozna-
ti i izučavati kao samostalne kategorije, mora
biti pažljivo definirano ono što ih čini ruralni-
ma” (str. 28).
Halfacree (1993) navodi tri osnovna načina
na koje se to pokušalo učiniti. Prvo, predloženo
je da ruralni prostor treba povezati s primarnom
proizvodnjom (kao što je poljoprivreda) ili s
„konkurentskim sektorom”. Ipak, kako Halfa-
cree napominje, „mnogi urbani lokaliteti mogu
biti slično klasificirani” (str. 28). Drugo, predlo-
ženo je da niska gustoća stanovništva stvara pre-
poznatljive veze između ruralnog i kolektivne
potrošnje. No ponovno Halfacree napominje
da je i ta tvrdnja diskutabilna, pogotovo „s obzi-
rom na pad značaja udaljenosti” (str. 28). Treće,
ruralne lokalitete poistovjećuje se s posebnom
ulogom u potrošnji, uključujući i kolektivnu po-
trošnju turističkih mjesta i privatnu potrošnju
useljenika koji kupuju kuće. Međutim, nije ja-
sno kako se to razlikuje od gentrificiranih grad-
skih naselja i lokaliteta urbane baštine.
Pristup ruralnoga kao lokaliteta podbacio
je jer nijedno strukturno obilježje za koje se
tvrdilo da je ruralno nije dokazano kao jedin-
stveno ili suštinski ruralno. Umjesto toga, njime
je jednostavno naglašeno da se čini da isti druš-
tveni i ekonomski procesi djeluju u takozvanim
urbanim i ruralnim područjima. Stoga je 1990.
Hoggart predložio da je došlo vrijeme da se „iz-
baci ruralno”, tvrdeći da je to bila zbunjujuća
kaotična koncepcija koja ne objašnjava dovolj-
no toga:
Široka kategorija „ruralno” zamagljena
je, bilo da je cilj opis ili teorijska eva-
luacija, jer međururalne razlike mogu
10
biti goleme, a ruralno-urbane sličnosti
mogu biti jasne (Hoggart, 1990, str.
245).
Pa zašto onda i dalje govorimo o ruralnom,
nakon više od deset godina? Zato što, kao što
je već navedeno, bez obzira na to što bi znan-
stvenici mogli reći o teškoćama definiranja ru-
ralnih područja, još postoje milijuni ljudi koji
sebe smatraju „ruralnima”, da žive u ruralnim
područjima i slijede ruralni način života. Istra-
živanje tih shvaćanja temelj je za četvrti pristup.
Ruralno kao društvena reprezentacija
„Postoji alternativni način definiranja rural-
nosti”, piše Halfacree, „koji inicijalno ne zahti-
jeva od nas da izdvojimo uzročne strukture koje
djeluju na ruralnoj razini. Ta alternativa nastaje
jer su ruralno i njegovi sinonimi riječi i pojmovi
koje ljudi shvaćaju i upotrebljavaju u svakodnev-
nom govoru” (Halfacree, 1993, str. 29). Umje-
sto da pokuša identificirati određene društve-
ne karakteristike ili ekonomske strukture koje
su prepoznatljive za ruralna područja, pristup
društvenog reprezentiranja počinje pitanjem
koje simbole, znakove i slike ljudi dočaravaju
kada promišljaju o ruralnom. To zapravo daje
jasniji i fleksibilniji način definiranja ruralno-
sti, koji može, primjerice, prihvatiti posljedice
društvene i ekonomske promjene u ruralnim
sredinama. Kao što je Mormont (1990) tvrdio,
društvene i ekonomske promjene znače da više
ne postoji jedan ruralni prostor koji se može
funkcionalno definirati. Umjesto toga mnogo je
zamišljenih društvenih prostora koji zauzimaju
isti teritorij.
Pitanje definiranja ruralnosti time posta-
je „kako ljudi konstruiraju sebe kao ruralne”,
podrazumijevajući ruralnost kao stanje uma.
Formalnim rječnikom, ruralnost je društveno
konstruirana (vidi okvir 1.1.), a „ruralno postaje
svijet društvenih, moralnih i kulturnih vred-
nota u kojem ruralno stanovništvo sudjeluje”
(Cloke i Milbourne, 1992, str. 360).
Taj pristup prebacuje pozornost sa statistič-
kih karakteristika ruralnih područja na ljude
 Okvir 1.1. Ključni pojam
Društvena konstrukcija: Način na koji ljudi pripisuju sebi, mjestu, objektu ili ideji iden-
titet opisujući ga određenim društvenim, kulturnim, estetskim i ideološkim obilježji-
ma. Društveni konstrukt postoji u onoj mjeri u kojoj ljudi smatraju da postoji.

koji ondje žive ili dolaze u posjet. To upućuje na
to da područje ne postaje ruralno zbog ekono-
mije, gustoće stanovništva ili drugih struktur-
nih obilježja, nego zato što ga ljudi koji ondje
žive ili se njime koriste smatraju ruralnim. Ljudi
imaju preduvjerenja o tome što ruralnost znači
- stvorena putem televizije, filmova, književ-
nosti, odmora, životnog iskustva itd. - i koriste
se tim znanjem kako bi identificirali određena
područja, krajobraze, životne stilove, aktivno-
sti, ljude i tako dalje kao ruralne (vidi na primjer
okvir 1.2.). To ima uzročno djelovanje. Ako lju-
di smatraju da žive u ruralnom području i imaju
viziju kako bi ruralni život trebao izgledati, to
može utjecati na njihove stavove i ponašanje.
Slično tomu, ljudi mogu biti motivirani da za-
štite sliku sela kakva bi prema njima trebala biti
ako osjete da je ona ugrožena - primjerice ra-
zvojem stambene infrastrukture. Dakle, budu-
ći da različiti ljudi na različit način društveno
konstruiraju ruralno, sukobi mogu nastati oko
toga što točno znači biti ruralan i kako bi rural-
na područja trebala izgledati.
Različiti načini na koje je ruralno društve-
no konstruirano mogu se opisati kao različiti
diskursi ruralnosti. Diskurs u tom smislu znači
način razumijevanja svijeta (vidi okvir 1.3.), a
samim time diskursi ruralnosti načini su razu-
mijevanja ruralnog. Kao što Halfacree (1993)
komentira, „naši pokušaji definiranja ruralnog
mogu se nazvati akademskim diskursima jer su
oni konstrukti znanstvenika koji pokušavaju
shvatiti i objasniti društveni svijet te snalaziti
se u njemu” (str. 31). Znanstvenici nisu jedini
koji stvaraju diskurse. Frouws (1998) opisuje
neke političke diskurse koji su oblikovali mi-
šljenje nizozemske vlade o ruralnim područji-
ma. Među njima su poljoprivredno-ruralistički
diskurs, u kojem su interesi poljoprivrede prio-
ritet i „poljoprivrednike se smatra glavnim kre-
atorima i nositeljima ruralnog kao društvenog,
ekonomskog i kulturnog prostora” (Frouws
1998, str. 59); utilitaristički diskurs, u kojem se
problemi ruralnih područja smatraju posljedi-
com nerazvijenosti i potrebne su inicijative ru-
ralnog razvoja za integraciju ruralnih područja

Okvir 1.2. Što je ruralno? Gledišta iz ruralne Britanije

Početkom 2002. britanska udruga Seoski savez (Countryside Alliance), koja predstavlja
tradicionalne, prolovačke i propoljoprivredne ruralne interese, pitala je svoje članove što
znači biti ruralan i kako ruralno treba definirati. Ovo su neki odgovori na pitanje „Što je
ruralno?”:
• „Rijetko naseljeno područje, npr. sela, zaseoci i mali gradovi, koje zahtijeva putovanje
zbog pogodnosti kojih nema u lokalitetu, npr. kino, banka, supermarket.”
• „Ruralno treba definirati kao područja u kojima je primarna upotreba zemljišta za poljopri-
vredu. U to bi trebalo uključiti i konjičke aktivnosti. Treba obuhvatiti i turističke aktivnosti.
Sela spavaonice treba isključiti (definicija sela spavaonice treba biti ono selo u kojem više
od polovine zaposlenog stanovništva putuje više od 15 milja [25 kilometara] na posao).”
• „Ruralno je jednako tako stanje uma koliko je i stvarno mjesto. To je prihvaćanje i razu-
mijevanje stvari i ljudi koji žive u pretežno poljoprivrednom području te prakse i tradi-
cije.”
(Nastavlja se)

11
 Okvir 1.2. nastavak
• „Ruralno je gledanje zvijezda u vedroj noći, udisanje nezagađenog zraka, gledanje divljih
životinja u njihovu prirodnom staništu, spavanje bez konstantne buke prometa. Ljepota
prirode u pejzažu, šumama, živicama itd.”
• „Živjeti i raditi na selu - s ukorijenjenošću u selo iz djetinjstva. Razumijevanje sela i
nesentimentalan stav prema životinjama, i divljim i pripitomljenim.”
• „Ruralno je mjesto gdje se primjećuju nepoznati automobili.”

Za više priloga pogledajte www.countryside-alliance.org/policyhwhatis/index.xhtm

u moderna tržišta i socioekonomske strukture; naglašen pastoralni krajolik i zamišljeni mir

i hedonistički diskurs, u kojem se selo predstav-
lja kao prostor za odmor i rekreaciju i idealno
selo doživljava se na temelju prirodnih ljepota
i atraktivnosti.
Jednako su važni i laički diskursi ruralnosti
koji nastaju i reproduciraju se kod običnih ljudi
u njihovu svakodnevnom životu te popularni
diskursi ruralnosti koji se šire putem kulturnih
medija, uključujući umjetnost, književnost,
televiziju i film. Te dvije vrste diskursa usko su
povezane jer će laički diskursi neizbježno biti
pod utjecajem popularnih diskursa, a donekle
je moguće i da se dogodi obrnuto. Jedan od
najvažnijih popularnih diskursa ruralnosti jest
onaj o ruralnoj idili (Bunce, 2003). To predstav-
lja sliku idealizirane ruralnosti u kojoj je često
i tišina, kao što Little i Austin (1996) i Short
(1991) opisuju:
Ruralni život povezan je s jednostav-
nim, nedužnim, izvornijim društvom u
kojem tradicionalne vrijednosti i dalje
postoje, a životi su stvarniji. Razono-
da, prijateljstva, obiteljski odnosi, čak i
zaposlenost smatraju se nekako iskre-
nijim i autentičnijim, neopterećeni laž-
nim i neiskrenim zamkama gradskog
života ili sumnjivim vrijednostima koje
su s njima povezane (Little i Austin,
1996, str. 102).
[selo] se prikazuje kao manje užurban
način života, gdje ljudi prate godišnja
doba, a ne burzu, gdje imaju više vre-
mena jedni za druge i žive u organskoj
zajednici u kojoj svatko ima svoje mje-

Okvir 1.3. Ključni pojam

Diskurs: Postoji mnogo definicija o tome što je diskurs te se taj termin nerijetko upotre-
bljava prilično široko. Jednostavno rečeno, diskursi strukturiraju način na koji doživljavamo
svijet. To su skupovi ideja, uvjerenja i shvaćanja koji oblikuju način na koji djelujemo. Često
smo pod utjecajem određenih diskursa koji se promoviraju putem medija, obrazovanja ili
onoga što nazivamo zdrav razum. Derek Gregory u „Rječniku socijalne geografije” (The
dictionary of human geography) identificira tri važna aspekta diskursa.
(1) Diskursi nisu nezavisne, apstraktne ideje, nego su materijalno usađeni u svakodnevni
život. Oni oblikuju ono što radimo i obnavljaju se preko naših djela.
(2) Diskursi stvaraju naš „svijet koji uzimamo zdravo za gotovo”. Oni naturaliziraju određe-
ni pogled na svijet i smještaju u njega nas i druge.
(3) Diskursi uvijek stvaraju parcijalno, umješteno znanje odražavajući okolnosti u kojima
živimo. Odlikuju ih odnosi moći i znanja i uvijek su otvoreni za osporavanje i prego-
varanje.

12
 sto i autentičnu ulogu. Selo je postalo
utočište od modernosti (Short, 1991,
str. 34).
Iako je ruralna idila mit, poticala je ljude da
posjete selo kao turisti i da se presele onamo. Za
mnoge od njih elementi ruralne idile ispreple-
teni su s proživljenim iskustvom, čime stvaraju
laičke diskurse koji se nikada do kraja ne pokla-
paju sa stvarnošću. Ostali laički diskursi više su
utemeljeni na svakodnevnom životu i mogu biti
cinični, čak i negativni prema ruralnom životu.
Promišljanje ruralnosti u dva
engleska sela: studija slučaja
Primjeri laičkih diskursa ruralnosti dostu-
pni su u izvještajima dviju etnografskih stu-
dija zajednica u ruralnoj južnoj Engleskoj u
ranim 1990-ima - jedna je studija Michaela
Bella (1994) u selu Childerleyu (pseudonim)
u Hampshireu, a druga je ona Owaina Jonesa
(1995) u neimenovanom selu u Somersetu. Ta
sela slična su po tome što su na udaljenosti od
većeg grada koju stanovnici prelaze zbog posla
i njihovo je stanovništvo spoj starosjedioca, lo-
kalnih stanovnika i novijih doseljenika.
Bell je u Childerleyu pronašao brojne dose-
ljenike koji su opisali ruralni karakter sela uspo-
ređujući ga s gradićima ili gradovima iz kojih su
se doselili. Takve su usporedbe uglavnom nagla-
šavale različit tempo života:
U gradovima ljudi se žure. To je razli-
ka! U gradovima si u automobilu [zbog
svega]. Imao sam susjedu, živio sam
ondje trinaest godina. Ali nikada nisam
razgovarao s njom jer ona bi izašla iz
kuće, ušla u svoj automobil, otišla, vra-
tila se i ušla u kuću. Ovdje je tempo
mnogo sporiji (doseljenik, citirao Bell,
1994, str. 91-92).
Život je ovdje onakav kakav je bio u
prošlosti. Osjećate kao da se trebate
zaključati svake noći. Kada smo se tek
doselili ovdje, mislili smo da trebamo
zatvarati vrata iza nas na dnu brda
kada se noću vratimo kući (doseljenik,
citirao Bell, 1994, str. 93).
Utjecaj ruralne idile može se vidjeti u oba
ta zapažanja, no Bell napominje da su čak i oni
koji su govorili s najviše oduševljenja o idealu
sela često ublažavali izjave. Osim toga, percep-
ciju sela kao sporijeg tempa života dijele mno-
gi stanovnici koji ondje dulje žive. Bell citira
jednog 18-godišnjeg sina poljoprivrednika koji
komentira da „ruralno za početak znači mirniji
način života. Ne znam. Može se nazvati bijegom
od gradskog žrvnja” (str. 91).
Zaista postoji mnogo zajedničkih elemena-
ta u opisu ruralnosti, koji su Bell i Jones zabi-
lježili u svim dijelovima zajednica koje su istra-
živali, i koji odražavaju i geografske i društvene
čimbenike. Prvo, geografski je kontekst važan.
Jones je snimao seljaka koji je predložio da ru-
ralno znači „nedostatak industrije, prometa, tr-
govina, ureda, gustog okruženja koje je izgradio
čovjek” (str. 43) i drugog koji je komentirao da
je selo bilo ruralno jer „nije bilo urbanih sadr-
žaja, odnosno industrije, ulične rasvjete” (str.
43). Poljoprivreda je također mnogima važna.
Ponovno, Jones je prenio komentare jednog sta-
novnika koji je rekao, „mi smo sretni što imamo
nekoliko lokalnih farmi, životinje pasu u polji-
ma. Traktori idu uz i niz put. Nije uvijek blago-
slov!” (str. 42)
Drugo, ruralni život bio je povezan s osjeća-
jem složnosti zajednice, a ljudi navode primjere
iz svojeg iskustva:
mala zajednica ohrabrila me da se di-
jelom uključim, tako da mogu upoznati
druge seljake i podržati seoske sadrža-
je kao što su dvorana, crkva, pub i ra-
zna događanja (seljanin, citirao Jones,
1995., str. 44).
Ljudi imaju vremena, vremena za ži-
vot, vremena za razgovor, što mislim
da je super. Mislim, čak i u našoj ma-
loj seoskoj trgovini oni imaju vremena
uslužiti nekoga, ne očekuju da će se
žuriti okolo, sve sam uzeti i izletiti van
što brže (seljanin, citirao Bell, 1994,
str. 91).
13
 Treće, Bell primjećuje da su mnogi seljani
smatrali da je ruralni život bio bliži prirodi nego
urbani život. Prisutnost životinja bio je simbol
toga. Bell citira jednog stanovnika koji je rekao
da ga je riječ selo navela da misli na „šume, polja,
oranice, ovce, krave, šetnje u koje ide, šumovite
doline, rupe jazavaca, rupe lisica, zečeve, puno
djetlića koje vidite, jelene” (str. 90); dok Jones
navodi jedan komentar da je selo bilo ruralno
jer „redovito zaglavimo iza krava na njihovu po-
vratku s mužnje. Čujemo ovce, ptice, traktore
i sl.” (str. 42). Za neke, međutim, ruralni život
nije značio samo gledanje prirode nego i razumi-
jevanje prirode. Znanje o godišnjim dobima, bo-
tanici, lovu i tradicionalnim kulinarskim meto-
dama upotrebljavalo se za raspoznavanje pravog
ruralnog stanovništva. Kao što je jedna nedavna
doseljenica u Childerleyu - iako potječe iz ru-
ralne obitelji - rekla Bellu: „Moja tetka uvijek
mi je govorila da ja ne mogu biti seoska djevojka
dok ne naučim jesti kuhanog zeca” (str. 104).
Ipak, i Bell i Jones naišli su na ljude koji su
smatrali da njihovo selo više nije ruralno ili ba-
rem da je izgubilo nešto od ruralnog identiteta.
To je često zbog slabljenja poljoprivrede. Jedan
seljanin rekao je Jonesu da „vrlo malo (seoskih)
ljudi radi u poljoprivredi, tako da nije više rural-
no kao što je bilo prije 20 ili 30 godina” (str. 42),
dok Bell ponavlja komentar da Childerley „nije
zapravo ruralno područje… Nije više toliko far-
merski ovdje” (str. 96).

Sažetak
Ruralno je jedna od onih sjajnih riječi za koju svi misle da znaju što znači, ali koju je zapravo vrlo
teško precizno definirati. Pokušaji znanstvenika da definiraju i ograniče ruralna područja i ruralna
društva uvijek su nailazili na probleme, katkad jer su razlike koje su podvukli bile prilično proizvolj-
ne, katkad zato što su prenaglasili razlike između grada i sela, a katkad jer nisu dovoljno naglasili
raznolikosti sela. Stoga nije iznenađujuće što su krajem 1980-ih neki geografi sugerirali da se ruralno
kao kategorija analiziranja napusti.
Ipak, koncept ruralnosti i dalje je važan jer nam otkriva kako ljudi razmišljaju o svojem identite-
tu i svakodnevnom životu. Dominantan pristup u ruralnim studijama jest onaj koji ruralnost sma-
tra društvenim konstruktom. To znači da geografi više ne pokušavaju povući precizne granice oko
ruralnih područja, a sociolozi više ne nastoje identificirati ključne karakteristike ruralnog društva.
Umjesto toga, istraživači ruralnog pokušavaju shvatiti kako određena mjesta, stvari, tradicije, prakse
i ljudi bivaju identificirani kao ruralni i kako to djeluje na našu svakodnevicu.
To je pristup kojim smo se koristili u ovoj knjizi. To nije knjiga o geografiji teritorijalno razgra-
ničenih ruralnih područja, ni o izrazito ruralnim društvenim procesima. Zaista, mnogi procesi o
kojima ćemo raspravljati također djeluju u urbanim sredinama i urbanom društvu. Umjesto toga,
knjiga se bavi propitivanjem procesa koji oblikuju iskustva ljudi i shvaćanja suvremene ruralnosti - i
reakcija pojedinaca i institucija kako bi zaštitili i promovirali određene ideje o ruralnosti. Knjiga je
strukturirana u četiri dijela. Nakon početnog, uvodnog dijela drugi dio ispituje procese koji oblikuju
suvremeno selo, uključujući procese ekonomskih, društvenih, demografskih i ekoloških promjena.
Treće poglavlje istražuje odgovore na te procese, uključujući političke reakcije i strategije za ruralni
razvoj i očuvanje. Naposljetku, četvrti dio istražuje kako ljudi doživljavaju ruralne promjene u svo-
jim životima.

14
Daljnje čitanje
Za više o različitim pristupima definiranja ruralnosti i o tome kako pojedinci druš-
tveno konstruiraju ruralnost, pročitajte dva ključna rada Keitha Halfacreea: „Locality
and social representation: space, discourses and alternative definitions of the rural”
u Journal of rural studies, volumen 9, stranice 23-37 (1993) i „Talking about rurality:
social representations of the rural as expressed by residents of six English parishes”
u Journal of Rural Studies, volumen 11, stranice 1-20 (1995). Za više informacija o
studijama slučaja pogledajte knjigu Michaela Bella „Childerley: nature and morality
in a country village” (University of Chicago Press, 1994) i rad Owaina Jonesa „Lay
discourses of the rural: developments and implications for rural studies” u Journal of
Rural Studies, volumen 11, stranice 35-49 (1995). O konceptu ruralne idile detaljno
raspravlja Michael Bunce u tekstu „Reproducing rural idylls”, u knjizi Paula Clokea (ur.),
„Country visions” (Pearson, 2003).

Internetske stranice
Različite definicije ruralnosti koje se upotrebljavaju u SAD-u opisuje i o njima rasprav-
lja Institut za istraživanje ruralne politike na www.rupri.org. Za više doprinosa debati
Seoskog saveza (Countryside Alliance) na temu „Što je ruralno?” vidi www.countrysi-
de-alliance.org/policy/whatis/index.html

15
 2. Razumijevanje ruralnog

Uvod
U prethodnom poglavlju otkrili smo kako je teško jednostavno opisati ruralno, a kao znanstve-
nici društvenog područja koji se bave ruralnim temama trebamo moći ne samo opisati procese obli-
kovanja ruralnog i njihove posljedice nego moramo pokušati i razumjeti te procese te predložiti, a i
kritizirati objašnjenja zašto određeni procesi funkcioniraju na određen način na određenim mjesti-
ma i zašto imaju određene posljedice. Da bismo to učinili, moramo se koristiti teorijom. Upotreba
teorije može zvučati kao zastrašujući plan jer se čini kao teška filozofija, ali zapravo svi se mi rutinski
koristimo teorijama u svakodnevnom životu. Svi mi implicitno upotrebljavamo znanstvene teorije
kad god uključimo svjetlo ili otvorimo vrata i sami stvaramo vlastite teorije, primjerice kada nagađa-
mo o razvoju radnje u omiljenoj TV sapunici ili analiziramo nastup naših sportskih ekipa.
Neke su teorije empirijske jer su izvedene isključivo iz dokaza promatranih u određenom kon-
tekstu. Primjerice, ja mogu stvoriti teoriju o zatvaranju seoske trgovine na osnovi zapažanja o bro-
ju ljudi koji kupuju, pregledavanja njezinih računa i ispitivanja lokalnog stanovništva o tome gdje
kupuju, što može upućivati na to da se trgovina zatvorila jer stanovnici sve više obavljaju kupnju u
obližnjem gradu. Druge su teorije konceptualne jer se koriste modelima i konceptima koji su razvi-
jeni na generaliziranoj ili apstraktnoj razini. Primjerice, u objašnjenju zašto se moja seoska trgovina
zatvorila mogao bih navesti marksističku teoriju tvrdeći da je potreba kapitalističkih korporacija da
povećaju dobit potaknula širenje supermarketa koji snižavaju cijene u odnosu na lokalne trgovine i
time odvlače kupce.
Tradicionalno su mnoge studije u području ruralnih istraživanja bile empirijske, ali u posljednjih
25 godina razvila se kritičnija ruralna društvena znanost koja se u analizi koristila nizom konceptu-
alnih teorija, uključujući i ekonomsko-političke koncepte (koji su izvedeni iz marksističke teorije),
feminističke teorije i poststrukturalizam. Pristup koji različiti istraživači usvajaju pod utjecajem je
njihove znanstvene discipline i obrazovanja. Suvremeno područje ruralnih istraživanja jest inter-
disciplinarno, sa sličnim vrstama istraživanja koje provode geografi, sociolozi, antropolozi, agrarni
ekonomisti, planeri i politolozi. Međutim, poddiscipline su nekad bile odvojenije, fokusirajući se
na različite predmete istraživanja i oslanjajući se na različite koncepte, modele i društvene teorije.
Prema tome, na početku ovog poglavlja opisuju se karakteristike triju glavnih tradicija - geografske,
sociološke i antropološke - i doprinos koji su dale razvoju suvremenog područja ruralnih istraživa-
nja, a zatim se nastavlja govoriti o dva konceptualna pristupa koja su utjecala na sva područja rural-
nih istraživanja u posljednjih 25 godina - ekonomsko-političkom pristupu i kulturalnom pristupu.

17
Geografska tradicija
Ruralna geografija pojavila se kao posebna
poddisciplina 1950-ih, kad je dominacija regi-
onalne geografije polako slabjela. Budući da je
osnovna tema regionalne geografije bila inte-
rakcija ljudi i okoliša, najviše je istraživanja bilo
provedeno u ruralnim područjima, što znači da
je i prije 1950-ih glavnina toga što je socijalna
geografija istražila bila de facto u području ru-
ralne geografije. Međutim, kako je proučavanje
urbanih područja postalo moderno u okviru
novog smjera geografije fokusiranog na geograf-
ske procese, ruralna geografija nastala je od osta-
taka starog pristupa i bila marginalizirana unu-
tar geografije sve dok nije revitalizirana u ranim
1970-ima s novom integriranom perspektivom.
Ključne teme kojima se bavila ruralna geogra-
fija u tom razdoblju od 1960. do 1980. mogu
se podijeliti u tri glavna područja (vidi također
tablicu 2.1.):
• Agrarna geografija. Taj interes odražava eko-
nomsku važnost poljoprivrede u poslijerat-
noj eri i političke težnje da se poljoprivreda
modernizira. Grupa za proučavanje ruralne
geografije Instituta britanskih geografa bila
je poznata kao Grupa za istraživanje agrarne
geografije do 1974., čak i do kraja 1970-ih
godina se više od 40 posto istraživanja u bri-
tanskoj ruralnoj geografiji bilo je posvećeno
poljoprivredi (Clark, 1979). Teme istraži-
vanja uključivale su strukturne promjene u
poljoprivredi, obrasce upotrebe poljopri-
vrednog zemljišta, sustav poljoprivrednih
gospodarstava (farmi) i socijalnu agrarnu
geografiju.
• Organizacija i utjecaj ljudskih aktivnosti na
ruralni prostor. To je uključivalo istraživanja
o distribuciji stanovništva i migracijama,
kao i prometne mreže i obrasce ruralnih
naselja. U neposrednom poslijeratnom
razdoblju analiza je bila usmjerena na kla-
sifikaciju ruralnih oblika naselja, primjeri-
ce u Sharpeovu klasičnom tekstu iz 1946.
The anatomy of a village (Anatomija jednog
18
sela). Kasnije, ovaj pristup postaje primje-
njeniji prebacujući pozornost na probleme
planiranja ruralnih naselja.
• Ruralni krajobraz i upotreba zemljišta. Taj je
pristup, u težnji da opiše i objasni evoluciju
ruralnog krajobraza, kombinirao elemente
prethodnih dvaju pristupa. Istraživanja u
tom području bila su posebno važna u geo-
grafiji Sjeverne Amerike i uvelike su poveza-
na s radom Johna Frasera Harta (vidi Hart,
1975; Hart, 1998) te Grupom za suvremenu
poljoprivredu i upotrebu ruralnog zemljišta
pri Udruženju američkih geografa (pozna-
tog kao CARLU) (Contemporary Agricul-
ture and Rural Land Use Speciality Group
of the Association of American Geographers).
CARLU se tek 2002. spojio s Grupom za
ruralni razvoj kako bi oformili novu Grupu
za ruralnu geografiju (Rural Development
Speciality Group, Rural Geography Speciality
Group).
Ti tradicionalni pristupi ruralnoj geografiji
težili su biti uvelike empirijski, uz prilično malo
angažmana oko konceptualnih ideja.
Kao što je Cloke (1989a) prokomentirao,
„kada su suočeni s potrebom da podupiru istra-
živanja konceptualnim okvirom, mnogi ruralni
geografi radije se koncentriraju na svoj primarni
interes, a to je empirijsko istraživanje ruralnih
pitanja” (str. 164); ili kao što John Fraser Hart
opisuje vlastiti pristup: „Trudim se shvatiti što
vidim dok lutam kroz ruralna područja i do-
punjavam svoja zapažanja podacima iz popisa i
kartama temeljenim na tim podacima (mrežna
stranica Sveučilišta u Minnesoti). U mjeri u ko-
joj je teorija upotrijebljena, ovo je nerijetko bilo
ograničeno na primjenu prostornih modela, kao
što je model Von Thünena o upotrebi zemljišta
i Christallerova teorija centralnog mjesta. Ti su
modeli zapravo generalizirani kartografski pri-
kazi empirijskih zapažanja i ne samo da su često
zakazivali kada se izuzmu iz svojih originalnih
konteksta, oni nisu otkrili ništa o društvenim,
ekonomskim i političkim procesima koji su
stvorili proučavani fenomen.
Tablica 2.1. Naslovi poglavlja iz odabranih udžbenika ruralne geografije

Ruralna depopulacija; Ljudi na selu; Urbanizacija na selu;

Clout (1972)
Rural geography
(Ruralna geografija)
Hart (1975)
The look of the land
(Izgled zemlje)
Phillips and Williams (1984)
Rural Britain: a social
geography (Ruralna Britanija:
socijalna geografija)
Gilg (1985)
An introduction to rural
geography
(Uvod u ruralnu geografiju)
Planiranje upotrebe zemljišta; Strukturne promjene u poljop-
rivredi; Šumarstvo kao korisnik ruralnog zemljišta; Evaluacija
krajobraza; Racionalizacija naselja u ruralnim područjima;
Proizvodnja na selu; Putnički prijevoz u ruralnoj Britaniji; Inte-
grirano upravljanje selom
Biljni pokrivač; Neki osnovni koncepti; Podjela zemljišta u
Britaniji; Podjela zemljišta u Americi; Veličina farme i zakup
farme; Zapošljavanje na farmi i upravljanje farmom; Čimbenici
koji utječu na odluke poljoprivrednika; Poljoprivredne zgrade;
Poljoprivredne regije i seoska gospodarstva; Vrste kuća i sela;
Rudarstvo, šumarstvo i rekreacija; Promjene u američkom selu
Ruralna ekonomija I: živjeti od zemlje; Ruralna ekonomija II:
nepoljoprivredna zaposlenost; Stanovništvo i društvene
promjene; Stanovanje; Transport i dostupnost; Planiranje;
Usluge i maloprodaja; Rekreacija i slobodno vrijeme;
Deprivacija; Politička pitanja i budućnost
Agrarna geografija; Šumarstvo, rudarstvo i natjecanje za upotre-
bu zemljišta; Ruralna naselja i stanovanje; Ruralno stanovništvo
i zaposlenost; Ruralni transport, pružanje usluga i deprivacija;
Ruralna rekreacija i turizam; Upotreba zemljišta i krajobraz;
Ruralno planiranje i upravljanje zemljištem

Sve u svemu, doprinos geografske tradicije
području suvremenih ruralnih istraživanja bio
je troslojan. Prvo, donio je senzibilitet za pro-
stor i prostorne razlike; drugo, donio je zabri-
nutost za krajobraz; i treće, donio je interes za
međudjelovanje ljudi i okoliša, koje se sada pro-
mišlja na nove načine.
Sociološka tradicija
Počeci ruralne sociologije mogu se pratiti
od prijelaza XIX. u XX. stoljeće. Prvi sveuči-
lišni kolegij iz ruralne sociologije u Sjevernoj
Americi predavao se na Sveučilištu u Chicagu
1894., a zatim i drugi na Sveučilištu u Michiga-
nu 1902. godine. Međutim, tek je poslije Prvog
svjetskog rata ruralna sociologija zaista zaživje-
la, uz brzo širenje u Europi i Sjevernoj Americi,
a simbolički početak bio je osnivanje časopisa
Rural sociology 1936. godine. Suočavanje rural-
nih društava s bujajućom urbanizacijom i indu-
strijalizacijom koje su poticala ruralna društva
na promjenu, uvelike je potaknulo popularnost
ruralne sociologije u međuratnom razdoblju.
Zaista, rana ruralna sociologija imala je jaku
moralnu agendu, uz bliske veze s crkvama u
Europi i Sjevernoj Americi te političkim pokre-
tima, poput Komisije za seoski život (Commis-
sion on Country Life), koju je 1908. utemeljio
predsjednik Roosevelt. Kako Mormont (1990)
bilježi, ta moralna agenda imala je dva, često
kontradiktorna, elementa: „s jedne strane po-
stojao je pokret (poljoprivredne) modernizacije
koji je pokušavao transformirati strukture ru-
ralnog svijeta, kako bi ga tehnički i ekonomski
integrirao u moderni industrijalizirani svijet.
S druge strane bio je (u većoj mjeri ideološki)
pokret otpora prema društvenim i političkim
napetostima toga vremena” (str. 23).

19
 Osvrćući se na ta dva pritiska, ruralna socio-
logija razvila je niz žarišta istraživanja, od kojih
se ističu njih četiri (vidi također tablicu 2.2.):
• Ruralno društvo nasuprot urbanom društvu.
Kao što je rečeno u prethodnom poglavlju,
identifikacija razlika između ruralnog i ur-
banog društva bila je glavna briga sociološke
tradicije.
• Društveni odnosi u ruralnim područjima.
Sociolozi su istraživali društvene strukture
ruralnih zajednica, uključujući i ulogu srod-
ničkih mreža, hijerarhijske sustave i važnost
institucija kao što je crkva.
• Agrarna sociologija. Ona se razlikovala od
agrarne geografije na dva važna načina:
prvo, proučavanjem poljoprivrednog ku-
ćanstva kao društvene jedinice; i drugo,
proučavanjem radnih odnosa između gos-
podarstva i radnika na gospodarstvu.
• Promjene u ruralnom društvu. Utjecaj mo-
dernizacije na promjene u društvu bila je
uobičajena tema koja se provlačila kroz ru-
ralnu sociologiju. Za neke istraživače ulo-
ga sociologije bila je da pomogne ruralnoj
modernizaciji, dok je za druge to bilo pro-
učavanje karakterističnih aspekata ruralnog
društva koji bi mogli biti izgubljeni.
Iako je većina ruralno-socioloških istraži-
vanja uvijek imala snažnu praktičnu dimen-
ziju, ruralna sociologija u cjelini se više bavila
konceptualnim teorijama nego što je to slučaj
s ruralnom geografijom. Sociokulturni pristup
definiranju ruralnosti, o kojem smo raspravljali
u prethodnom poglavlju, uvelike je bio razvijen
u ruralnoj sociologiji. Osim što su empirijski
testirali neke dihotomije ruralnog i urbanog
društva, ruralni sociolozi također su unijeli taj
kontekst u društvene teorije vodećih mislilaca
kao što su Ferdinand Tönnies, Max Weber i
Emile Durkheim, koji su izgradili ideje o rural-
nim i urbanim društvima u sklopu svojih kon-
ceptualizacija modernog društva. Od 1950-ih
do 1970-ih godina koncept ruralno-urbanog
kontinuuma postao je glavni predmet rasprave
u okviru ruralne sociologije.
20
Zaista, jedan od glavnih doprinosa socio-
loške tradicije suvremenom području ruralnih
istraživanja jest razumijevanje kako percepcije
o ruralno-urbanim razlikama i dalje postoje u
laičkim diskursima ruralnosti. Drugi ključni
doprinosi uključuju istraživanja društvenih od-
nosa i društvenih struktura; nastavak važnosti
kućanstva kao jedinice analize; i bavljenje pro-
blematikom pružanja usluga socijalne skrbi u
ruralnim područjima, kao što su zdravstvo, ob-
razovanje i stanovanje.
Antropološka tradicija
Antropološka i sociološka tradicija znatno
se preklapaju, posebno jer su se mnoga ruralna
antropološka istraživanja bavila upravo društve-
nim strukturama i procesima. Međutim, razlika
je metodološka, pri čemu se antropologija kori-
sti metodom etnografije, što uključuje da istra-
živači žive neko vrijeme u ruralnim zajednicama
koje proučavaju. Najvažniji su doprinosi antro-
pološke tradicije brojne studije ruralnih zajed-
nica provedene u Velikoj Britaniji i Irskoj 1940-
ih i 1950-ih (vidi tablicu 2.3.). Te studije bile su
sveobuhvatna istraživanja pojedinačnih zajed-
nica kojima se pokušalo integrirati istraživanja
društvene strukture, ekonomske aktivnosti,
obitelji i kućanstva, religije, politike i kulturnih
djelatnosti. Iako su te studije zajednica u osnovi
bile intenzivan empirijski rad, neki su istraživači
upotrijebili teorijske koncepte kako bi pokušali
razumjeti zajednice koje su proučavali. Mnogi
su nastojali identificirati karakteristike ruralnog
društva predložene sociokulturnim teorijama;
dok se, primjerice, Frankenberg (1966) kori-
stio studijama zajednica za pozicioniranje devet
zajednica duž ruralno-urbanog kontinuuma.
Ostali istraživači unijeli su koncepte razvijene
u antropološkom istraživanju zemalja u razvoju
je, primjerice, Erving Goffman (1959) pojmovi-
ma prednjeg i stražnjeg plana objasnio je aspek-
te socijalne interakcije u ruralnim zajednicama.
U institucionalnom smislu antropologija
nije tako jaka u suvremenim ruralnim istraži-
vanjima kao geografija ili sociologija (osim u
Tablica 2.2. Naslovi poglavlja iz odabranih udžbenika ruralne sociologije

Razlika između urbane i ruralne zajednice; Tipovi zajednice

kao posljedica različitih okolišnih utjecaja; Ruralni i urbani
rast; Društvena narav ruralnog problema; Prednosti i nedo-
staci života na farmi; Poboljšanje poljoprivredne proizvodn-
Gillette (1913) je; Poboljšanje poslovne strane poljoprivredne proizvodnje;
Poboljšanje transporta i komunikacije; Društveni aspekti
Constructive rural sociology zemljišta i rada u SAD-u; Ruralno zdravlje i zdravstvo;
Privlačnost života na farmi; Socijalizacija seoskog života;
Ruralne socijalne institucije i njihovo unaprjeđenje; Dobrot-
vorne, popravne i kaznene ustanove u ruralnom području;
Društvena istraživanja ruralnoga
Ruralni svijet i pozicija klase farmera-seljaka u Velikom
Sorokin i Zimmerman (1929) društvu; Tjelesne i vitalne osobine ruralno-urbanog sta-
novništva; Ruralno-urbana inteligencija, iskustvo i psihološki
Principles of rural-urban sociology procesi; Profil ruralno-urbanog ponašanja, institucije i kultu-
ra; Ruralno-urbana migracija
Šta je ruralno?; Konceptualni okvir; Ruralni načini života u
Jones (1973) Britaniji; Ruralna socijalna struktura i organizacija I: obitelj
i susjedstvo; Ruralna socijalna struktura i organizacija II: ru-
Rural life ralna zajednica; Promjene u suvremenom ruralnom društvu;
Ruralno-urbano međudjelovanje i ruralne promjene

Tablica 2.3. Neke studije ruralnih zajednica na Britanskom otočju

Luogh i Rynamona, Co. Clare,
Arensberg (1937); Arensberg i Kimball (1948)
Republic of Ireland

Rees (1950) Llanfihangel-yng-Ngwynfa, Wales

Williams (1956) Gosforth, Cumberland

Frankenberg (1957) Glynceiriog, Wales

Dennis, Henriques and Slaughter (1957) ‘Ashton’, Yorkshire

Stacey (1960) Banbury, Oxfordshire

Littlejohn (1964) Westrigg, Northumberland

Williams (1963) Ashworthy, Devon

Strathern (1981) (istraživanje provedeno 1960-ih) Elmdon, Essex

21
Australiji, gdje se mnogo ruralnih istraživanja
provodi u antropološkim odjelima), no naslje-
đe antropološke tradicije važno je na tri načina.
Prvo, ruralna zajednica nastavlja biti glavni fo-
kus istraživanja u području ruralnih istraživa-
nja; drugo, antropološka tradicija pridonijela je
trajnom interesu za ruralni identitet; i treće, u
suvremenim ruralnim istraživanjima oživljene
su etnografske studije zajednica kao metodološ-
ki pristup, što je prikazano, primjerice, u studiji
Michaela Bella o Childerleyu, o kojoj smo ra-
spravljali u prethodnom poglavlju (Bell, 1994).
Političko-ekonomski pristup
Ako tri navedene tradicije upućuju na po-
četke ruralnih istraživanja, početak razvoja su-
vremenog područja ruralnih istraživanja, kakvo
danas poznajemo, možemo pratiti od paradoksa
s kojim su suočena ruralna istraživanja u 1970-
ima. Iako su provedena mnoga raznovrsna em-
pirijska ruralna istraživanja, kritičari su isticali
da su se ruralna istraživanja teorijski pogubila,
da se nisu uklopila u nova dostignuća u društve-
noj teoriji te da nemaju mnogo toga reći o re-
levantnosti istraživanja izvan specifičnih okol-
nosti u kojima je istraživanje provedeno (Buttel
i Newby, 1980; Cloke, 1989a). Većina ruralnih
istraživanja provodila se ugovorno za vladine
agencije ili velike korporacije i imala je tenden-
ciju nekritički pratiti ciljeve koje su postavile te
moćne institucije. Nasuprot tomu, 1970-e do-
nijele su novu ključnu prednost koja se pojavlju-
je na drugim mjestima u društvenim znanosti-
ma zahvaljujući angažmanu s neomarksističkim
političko-ekonomskim teorijama o funkcioni-
ranju kapitalizma (vidi okvir 2.1.). One pretpo-
stavljaju da se društvene, ekonomske i političke
strukture koje upravljaju modernim svijetom
oblikuju osnovnom potrebom kapitalističkog
načina proizvodnje da stvara profit. Kapitali-
zam, tvrdi se, zahtijeva polarizaciju društva u
različite klase, buržoaziju i proletarijat; kapita-
lizam zahtijeva da se ekonomske politike, insti-
tucije i prostori organiziraju tako da pomognu
proizvodnji po najnižoj cijeni; kapitalizam za-
htijeva da se podržava masovna potrošnja da bi
se stvorila potražnja za robom te kapitalizam
zahtijeva i stvara nejednake prostore bogatstva
i mogućnosti. Primjena tih ideja transformirala
je druga područja, kao što je područje urbanih
istraživanja, pa neki mlađi istraživači počinju
razmatrati bi li se iste teorijske ideje mogle uve-
sti u ruralna istraživanja.
Političko-ekonomski pristup stoga je uve-
den na nekoliko projekata u okviru ruralne
sociologije, posebno je primjenjiv na istraži-
vanje Howarda Newbyja i njegovih suradnika
o odnosima poljoprivrednog rada i ruralnim
strukturama moći u engleskoj regiji East Anglia
(Newby, 1977; Newby i dr., 1978). Utjecaj tih
prvih istraživanja ubrzo se proširio i unutar i
izvan ruralne sociologije i do ranih 1980-ih or-
ganizacije kao što su Rural Economy and Society
Study Group (Grupa za istraživanje ruralne eko-
nomije i društva) - osnovana u Ujedinjenom
Kraljevstvu 1978. - stvorile su u području ru-
ralnih istraživanja interdisciplinarni prostor za
političko-ekonomska istraživanja.
Kao što su Buttel i Newby (1980) zamije-
tili, uvođenje političko-ekonomskog pristupa

Okvir 2.1. Ključni pojam

Politička ekonomija: Znanost o odnosima između proizvodnje, distribucije i akumu-
lacije kapitala, moći političkih aranžmana u regulaciji ekonomije i utjecaju ekonomski
determiniranih odnosa na socijalnu, ekonomsku i geografsku organizaciju. U suvre-
menoj geografiji termin politička ekonomija primjenjuje se na studije koje su pod utje-
cajem marksističkih teorija, posebno onih s naglaskom na društvene karakteristike
kapitalističkih društava, uključujući i socijalne nejednakosti i imperativ akumulacije
kapitala.

22
dovelo je ne samo do novih načina razmišljanja
unutar ruralnih studija nego i do novih polja
istraživanja. Konkretno, u području ruralnih
studija mogu se identificirati četiri ključna po-
dručja istraživanja s političko-ekonomskim pri-
stupom:
• Poljoprivreda kao kapitalističko poduzeće.
Prema političko-ekonomskom pristupu po-
ljoprivreda djeluje na jednak način kao bilo
koji drugi oblik kapitalističke proizvodnje
tražeći da maksimizira profit. Iz te perspek-
tive restrukturiranje poljoprivrede u poslije-
ratnom razdoblju (vidi poglavlje 4) vođeno
je interesima akumulacije kapitala, a odnos
poljoprivrednika i radnika na farmi pretva-
ra se u izrabljivački odnos.
• Klasa. Tradicionalna ruralna istraživanja
imala su tendenciju naglasiti solidarnost za-
jednice iznad klasnih razlika, ali je politič-
ko-ekonomski pristup to obrnuo istražujući
klasne sukobe i ugnjetavanje. Klasa je tako-
đer postala osnova za analizu promjene sta-
novništva u ruralnim područjima, pri čemu
su kasnija istraživanja u 1980-ima i 1990-
ima proučavala ulogu novog sloja, uslužne
klase koja migrira u ruralna područja i efekt
doseljene srednje klase na raseljavanje sta-
novnika radničke klase ili gentrifikaciju (o
oba ta pitanja govori se u poglavlju 6).
• Promjene u ruralnoj ekonomiji. Politič-
ko-ekonomski pristup povezao je ekonom-
ske promjene u ruralnom području sa širim
transformacijama u kapitalističkoj ekono-
miji. Primjerice, premještanje proizvodnje
iz urbanog u ruralni prostor objašnjeno je
preseljenjem proizvodnje u jeftinija okruže-
nja. Slično tomu, marksističkim konceptom
„robe” objasnilo se kako su ruralni krajobra-
zi i načini života upakirani za prodaju i kon-
zumaciju putem turizma i rekreacije (vidi
poglavlje 12).
• Država. Političko-ekonomski pristup ne
vidi državu kao neutralnu administraciju,
nego kao sudionika u stvaranju povoljnih
uvjeta za kapitalizam. Kao takvu, ruralni
istraživači analizirali su ulogu države u po-
dručjima kao što su poljoprivredna politika
i planiranje.
Pristup zasnovan na teorijama političke eko-
nomije uvelike je utjecao na ruralna istraživanja
dajući okvir kroz koji bi se proučavanje ruralnih
ekonomija i društava moglo povezati sa širim
društvenim i ekonomskim procesima. To je po-
moglo da se istakne kako ruralna područja ne
postoje kao izolirana, izdvojena područja, nego
su oblikovana i pod utjecajem aktera i događaja
izvan ruralnog prostora. Političko-ekonomski
pristup također je omogućio razvoj radikalnijih
ruralnih istraživanja koja su se nastojala koristiti
istraživanjima kako bi razotkrila socijalne i eko-
nomske nejednakosti na selu i preispitale uspo-
stavljene strukture moći. Međutim, taj pristup
ima i ograničenja. Iz perspektive političke eko-
nomije ne može se identificirati dovoljno zajed-
ničkih karakterističnih osobina ruralnih pod-
ručja koje bi omogućile pozicioniranje ruralnog
kao izdvojenog predmeta istraživanja. Umjesto
toga, logika političko-ekonomskog pristupa
vodi do tretiranja ruralnih lokaliteta kao jedne
od vrsta lokaliteta, drugim riječima, fokusira se
na lokalno umjesto na ruralno. Naglasak u po-
litičkoj ekonomiji na ekonomske strukture i ko-
lektivne identitete, kao što su klase, također zna-
či da individualna djelatnost i osobna iskustva
postaju marginalizirana u analizi. Tako je 1990-
ih u ruralnim istraživanjima ponovno naglasak
na pokušaju da se ponovno stavi ljude u središte
inkulturacijom političko-ekonomskih pristupa.
Ruralna istraživanja i kulturni obrat
Potkraj 1980-ih socijalna geografija i op-
ćenito društvene znanosti ušle su u ono što je
poslije nazvano kulturnim obratom. Time se
zagovaralo novo razumijevanje kulture kao po-
sljedice diskursa kojima ljudi označavaju svoj
identitet i iskustva i koji su neprestano u pro-
cesu osporavanja i pregovaranja pa su kulturni
geografi počeli istraživati prostorne odnose i
značenje mjesta putem pitanja identiteta, re-
prezentacije i potrošnje. Kao što Cloke (1997a)
23
primjećuje, kulturni obrat pomogao je oživlja-
vanju područja ruralnih istraživanja, čineći taj
novi angažman oko ruralnosti istodobno cije-
njenim i uzbudljivim. Ruralni geografi, primje-
rice, upotrijebili su ideje o identitetu i reprezen-
taciji da bi istražili načine na koje se ruralnost
diskurzivno konstruira, kao što je navedeno u
prethodnom poglavlju. Osim toga, nekoliko
ključnih problema koji su šire razrađeni u kul-
turnoj geografiji, uključujući prostornost priro-
de, krajobraza i drugotnosti (vidi poglavlje 15),
rezultirali su konstruktivnim angažmanom oko
ruralnih prostora i okoliša.
Cloke (1997a) navodi četiri područja „odu-
ševljenja” u ruralnim istraživanjima sredinom
1990-ih koja odražavaju utjecaj kulturnog obra-
ta:
• Odnosi prirode i društva. Istraživači ruralnog
bavili su se važnosti prirode u stvaranju ru-
ralnosti i načinima na koje je ruralni prostor
ugrađen u odnos između ljudi i prirode. To
uključuje zanimanje za prostore životinja i
flore, neljudsko djelovanje i hibridne oblike
te percepciju okoliša i krajobraza (od kojih
su neki istraženi u poglavljima 8 i 13).
• Diskursi ruralnog iskustva i zamišljanja.
Osim proučavanja društvene konstrukcije
ruralnosti (vidi poglavlje 1), razvijen je širok
spektar istraživanja koja proučavaju različite
ruralne životne stilove i iskustva, s poseb-
nim naglaskom na prethodno zanemarene
„druge” ruralne skupine (vidi poglavlje 15 i
sljedeća poglavlja).
• Simbolički narativi ruralne kulture. Kultur-
ni obrat također je usmjerio pozornost na
načine na koje se ruralnost predstavlja u
različitim medijima i kako takva predstav-
ljanja pridonose reprodukciji diskursa rural-
nosti. Primjerice, istraživanje se fokusiralo
na povijest i nasljeđe ruralnog simbolizma
(kao što je pastoralna umjetnost) koji su
reproducirani u suvremenoj vrsti potrošnje
i na predstavljanje ruralnog prostora, kraj-
obraza i života u suvremenim popularnim
medijima (vidi poglavlje 11).
24
• Kretanje. Konačno, počelo se istraživati as-
pekte pokretljivosti u ruralnom prostoru,
uključujući, primjerice, proučavanje turiz-
ma i putovanja, kao i alternativne stilove
ruralnog života koji uključuju oblike noma-
dizma i tribalizma (vidi poglavlje 21).
U posljednje vrijeme razvijena su nova
područja istraživanja koja se mogu dodati na-
vedenima, uključujući posebno proučavanje
prostora hrane kojima se istražuje povezanost
proizvodnje, potrošnje i reprezentacije (Good-
man, 2001), kultura poljoprivrednog načina ži-
vota (Morris i Evans, 2004) i tijelo u ruralnom
prostoru i utjelovljena iskustva ruralnosti (Li-
ttle i Leyshon, 2003).
Međutim, Cloke (1997a) također navodi
zabrinutost u vezi s pet implikacija kulturnog
obrata. Prve tri odnose se na percipiranu slabost
radikalnih ruralnih istraživanja koja se proširila
s političko-ekonomskim pristupom. Cloke pro-
pituje je li naglasak na identitet u kulturalnom
pristupu pretvorio „posvećenost emancipator-
skim društvenim praksama i politikama u po-
svećenost političkom osnaživanju zadovoljstva”
(str. 373), zamjenjujući politiku osuđivanja
politikom identiteta. Isto tako, pita je li otvo-
renost kulturnih pristupa različitim moralnim
stavovima promovirala moralno razmišljanje
koje je iznad i slobodno od društvenog interesa.
Spajajući te probleme, Cloke kao treće dovodi
u pitanje sposobnost kulturalnih istraživanja da
imaju primijenjene rezultate, posebno imajući
u vidu da su kreatori politike često sumnjičavi
prema sposobnosti generaliziranja na temelju
kvalitativnog istraživanja. Četvrta bojazan od-
nosi se na to što se istraživanje reprezentacije
ruralnog fokusiralo na zavodljivije narative vi-
soke kulture kao što su umjetnost i književnost
na račun drugih narativa koji su uže vezani za
svakodnevni život većine ljudi. Konačno, Cloke
upozorava na istraživački turizam kada se govo-
ri o ruralnoj drugosti, pri čemu se provode par-
cijalna istraživanja marginaliziranih grupa u ru-
ralnom prostoru, ali „bez potrebne pozornosti
prema važnosti suzdržanog, empatičnog i kon-
tekstualiziranog istraživanja koje se provodi u od tih kritika, primjerice, na onu o popularnim
jasnim i prihvatljivim etičkim okolnostima” (str. oblicima kulturne reprezentacije ruralnosti kao
374). Kasnija su istraživanja odgovorila na neke što je televizija, no druge ostaju neriješene.

Sažetak
Preporod područja ruralnih istraživanja posljednjih godina mnogo duguje kreativnosti koja se
stvorila fuzijom ideja iz različitih disciplinarnih tradicija i uvođenjem novih teorijskih perspektiva
od političke ekonomije i feminizma do postmodernizma i poststrukturalizma. Međutim, to nije
bila linearna povijest u kojoj jedna dominantna teorija zamjenjuje drugu. Kao što je Cloke (1997a)
primijetio, „područje ruralnih istraživanja prošlo je kroz različite konceptualne fascinacije, a rezul-
tat je često radije bio njihova zanimljiva mješavina nego neka jasna paradigmatska smjena jedne u
drugu” (str. 369). Ruralni istraživači postali su vješti u razumijevanju kako posebne teorijske ideje
mogu pomoći u rasvjetljavanju određenih aspekata ruralne ekonomije i društva. Iako se mora voditi
računa da se ne kombiniraju nespojivi svjetonazori, u ovoj knjizi slijedimo takav eklektički pristup.
Analiza procesa društvenog, ekonomskog i političkog restrukturiranja koji preoblikuju ruralna po-
dručja, primjerice, provodit će se u političko-ekonomskom okviru; dok rasprava o iskustvima ljudi
iz ruralnog života mnogo duguje kulturnom obratu. Te će teorijske referencije, međutim, biti impli-
citne radije nego eksplicitne u pojedinim poglavljima, a na njih će uglavnom upućivati objašnjenja i
primjene različitih ključnih koncepata. Na taj se način nadam da ću pokazati da teorijski oblikovana
ruralna istraživanja ne moraju biti teška ili izazovna, nego da mogu stvoriti neizmjerne mogućnosti
za razumijevanje sela koje se mijenja.

Za daljnje čitanje
Tri članka Paula Clokea podloga su za daljnju diskusiju o nastanku različitih teorijskih
utjecaja u području ruralnih istraživanja. Prvo, njegovo se poglavlje „Rural geography
and political economyˮ („O ruralnoj geografiji i političkoj ekonomijiˮ) u prvom tomu
Richarda Peeta i Nigela Thrifta (ur.) „New models in geography: the political economy
perspectiveˮ („Novi modeli u geografiji: perspektiva političke ekonomijeˮ) (Unwin Hy-
man, 1989) detaljno bavi pojavom političko-ekonomskog pristupa u ruralnoj geografiji
i raspravlja pitanja njegove primjene. Drugo, njegov uvodni članak „Country backwa-
ter to virtual village? Rural studies and ‘the cultural turn' ” („Od seoske žabokrečine do
virtualnog sela: ruralna istraživanja i 'kulturni obrat' ˮ) u Journal for rural studies, god.
13, str. 367-375 (1997) kritički prikazuje utjecaj kulturnog obrata u području ruralnih
istraživanja. Napokon, poglavlje „(En)culturing political economy: a life in the day of
rural geographer” („Učenje političke ekonomije: život u danu ruralnog geografaˮ), u P.
Cloke, M. Doel, D. Matless, M. Phillips i N. Thrift „Writing the ruralˮ („Pisanje rural-
nogˮ) (Paul Chapman, 1994) donosi osobnu priču kako su različita teorijska kretanja
(uz druge čimbenike) utjecala na Clokeov rad.

25
 Drugi dio

PROCESI RURALNOG
RESTRUKTURIRANJA
 3. Globalizacija, modernost i ruralni svijet

Uvod
Jedna od ključnih tema ove knjige jest selo u promjenama. O tim promjenama koje se događa-
ju u ruralnim područjima u posljednjih pedesetak godina svjedoče krajobrazi ruralnih područja u
razvijenom svijetu - razlijevajuće širenje ruralnih naselja, nove ceste i dalekovodi, promjena izgle-
da polja, novi oblici poljoprivrednih i industrijskih zgrada, pošumljavanje i krčenje šuma te mnogi
drugi znakovi pomaže nam da dokučimo i interpretiramo zaštićene i ruralne krajobraze i predjele.
Nije se promijenio samo izgled ruralnog područja. Usmeni narativi ljudi koji su živjeli u ruralnim
zajednicama tijekom druge polovine 20. stoljeća često sadržavaju objašnjenja o promjenama koje
su iskusili, uključujući mnoge promjene koje se tiču neopipljivih karakteristika koje se spominju u
prvom poglavlju, a često su u središtu laičkih definicija ruralnosti, poput osjećaja za zajednicu, soli-
darnosti, društvenog poretka i mirnoće. Isto tako, lako je pronaći statističke podatke koji se odnose
na stupanj promjena društvenih i ekonomskih karakteristika ruralnih područja - smanjenje zapo-
slenosti u poljoprivredi, doseljavanje novih stanovnika, zatvaranje seoskih usluga itd.
Doživljaj promjena pojačava zalaganje političkih grupa koje promjene smatraju prijetnjom ru-
ralnosti, čime se žele oduprijeti daljnjim promjenama i zaštititi one aspekte ruralnog svijeta za koje
misle da se gube. Kada su seoski prosvjednici marširali iz četiriju perifernih regija Britanije kako bi
se pridružili 125 000 drugih prosvjednika na Seoskom skupu (Countryside Rally) u londonskom
Hyde Parku u srpnju 1997. - događaju koji je organizirala udruga Seoski savez (Countryside Allian-
ce) ponajprije kako bi protestirali protiv pokušaja zabrane lova divljih životinja pomoću lovačkih
pasa - novine The Guardian citirale su jednog prosvjednika koji je tvrdio da su „ljudi sa sela” speci-
fična kultura koja je pod jednakom prijetnjom kao bilo koje urođeničko pleme u prašumi (Woods,
2003a).
Takva upozorenja odaju dojam hitnosti, no jesu li suvremene ruralne promjene uistinu nešto
novo? U travnju 2000. 250 „ruralnih lidera” okupilo se u Kansas Cityju da bi raspravili o izazovi-
ma u politikama s kojima se suočava ruralna Amerika. Kao što je rekao jedan od sudionika konfe-
rencije: „U zoru 21. stoljeća ruralna Amerika suočava se s dosad neviđenim promjenama”, a zatim
je nastavio: „U posljednjih najmanje pola stoljeća mnoge ruralne zajednice zabilježile su mnoge
demografske i ekonomske uspone i padove” ( Johnson 2000, str. 7). Povjesničar bi vjerojatno taj
vremenski raspon dodatno proširio. Poanta je da je problem velikog dijela suvremene retorike o
ruralnoj promjeni taj da ona sugerira lažnu dihotomiju između dinamične i prijeteće ruralne sa-

29
dašnjosti i stabilne, romantizirane ruralne prošlosti. Još preciznije, ruralno se može prepoznati kao
trajni prostor promjena - ponekad u mnogo većoj i razornijoj mjeri od današnje. Jesu li promjene
koje su se u posljednjim desetljećima dogodile u ruralnim regijama Sjeverne Amerike, Australije i
Novog Zelanda zaista značajnije od onih koje su uslijedile nakon dolaska europskih doseljenika od
16. stoljeća? Jesu li suvremene ruralne promjene u Europi zaista jednako opsežne kao i one tijekom
poljoprivredne revolucije u 18. i 19. stoljeću ili one tijekom slavnog razdoblja industrijalizacije i
urbanizacije na prijelazu u 20. stoljeće?
U svakom slučaju, suvremene ruralne promjene odlikuju dva obilježja. Prva je brzina i upornost
promjena. Ruralne ekonomije i društva ne samo da se mijenjaju nego se mijenjaju stalno i brzo, pod
utjecajem uzastopnih trendova i inovacija koji pristižu poput plimnih valova. Ta velika brzina mi-
jena potaknuta je tempom razvoja tehnoloških inovacija i društvenih reformi u kasnoj modernosti.
Drugo je obilježje cjelokupnost i povezanost promjena. Mnogi povijesni primjeri ruralnih promjena,
poput ograđivanja obradivih površina u Britaniji u 18. stoljeću, bili su revolucionarni za one pod
izravnim utjecajem, ali i prostorno ograničeni. S druge strane, današnji procesi ruralnih promjena
odjekuju u cijelom svijetu. Čini se da su ruralni prostori usko povezani globalnim društvenim i
ekonomskim procesima koji u okolnostima napredne globalizacije obuhvaćaju i ruralna i urbana
područja.
Ovo se poglavlje detaljnije bavi tim obilježjima radi identificiranja nekih ključnih procesa pro-
mjena i prikaza poneke posljedice, naglašavajući teme o kojima će biti više govora u sljedećim po-
glavljima. Povezujući učinke modernosti i globalizacije, u zaključku tvrdimo da kumulativni učinci
procesa koji se odvijaju u okviru tih dvaju koncepata omogućuju da govorimo o ruralnom restruk-
turiranju.

Modernost, tehnologija i društvene darda seoskog stanovništva, smanjujući tako

promjene
„Čini se da se često pretpostavlja”, piše Da-
vid Matless, „da je englesko selo na strani tra-
dicije naspram modernosti, pri čemu su ta dva
pojma suprotna” (1994, str. 79). Kao što se u
diskursima ruralnih promjena često pojavljuje
lažna dihotomija između dinamične ruralne sa-
dašnjosti i nepromjenjive ruralne prošlosti, oni
su također promovirali podjednako problemati-
čan dualizam modernog grada i tradicionalnog
sela. Prema Matlessu, takvo razlikovanje nije
korisno i može dovoditi do pogrešnih zaključa-
ka, no služi kao prikladna fantazija podjednako
za zagovaratelje i protivnike ruralnih promjena.
Za prezervacionističke pokrete tradicija znači
red i izdržljivost ruralnog društva nasuprot mo-
ralnom neredu i nesigurnosti modernosti. Za
reformiste je modernizacija ključ za poticanje
ruralnih ekonomija i podizanje životnog stan-
nejednakosti s urbanim područjima. U tom
smislu modernizacija često označava programe
razvoja infrastrukture poput opskrbe strujom,
izgradnje cesta i renovacije ruralnih kuća. Ta-
kvi projekti ostavili su znatan trag na ruralnom
krajoliku, ali još je važnije što su ruralnom sta-
novništvu omogućili sudjelovanje u novom po-
trošačkom društvu i kupnju tehnoloških inova-
cija koje mogu promijeniti njihove živote.
Popis tehnoloških inovacija koje su promi-
jenile određene aspekte ruralnog društvenog i
gospodarskog života je dug, a za ilustraciju mo-
žemo istaknuti tri primjera. Prvo uzmimo u ob-
zir hlađenje hrane. Razvoj tehnologije hlađenja
hrane, za komercijalnu i kućnu upotrebu, imao
je revolucionarni utjecaj na naš odnos prema
hrani u razvijenom svijetu. Postalo je moguće
hranu transportirati na velikim udaljenostima
od mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje te se

30
ona više ne mora konzumirati samo u određe-
no godišnje doba. Hlađenje hrane potaknulo je
razvoj novih industrija i korporacija za preradu
hrane te omogućilo razvoj supermarketa. Takve
promjene pomogle su da poljoprivreda postane
globalna, potaknule su specijalizaciju poljopri-
vrednika i ojačale tvrtke koje se bave preradom
i prodajom hrane nauštrb poljoprivrednika.
Na razini domaćinstva hlađenje hrane promi-
jenilo je kupovne navike potrošača u ruralnim
područjima, smanjujući njihovu ovisnost o lo-
kalnim dobavljačima i omogućujući manje re-
dovite odlaske u kupnju u supermarkete u gra-
dovima, a što je pridonijelo zatvaranju ruralnih
trgovina i usluga.
Na sličan način razvoj motornih vozila pro-
mijenio je prakse i u proizvodnji i u potrošnji
u ruralnim područjima. Komercijalna poljo-
privredna vozila, poput traktora i kombajna,
promijenila su ratarstvo i smanjila potrebu za
poljoprivrednom radnom snagom, pridonose-
ći smanjenju važnosti poljoprivrede kao izvora
zaposlenja u ruralnim područjima. U međuvre-
menu porast privatnih vozila utjecao je na pove-
ćanje mobilnosti ruralnog stanovništva i oslabio
veze s ruralnom zajednicom. Postalo je moguće
svakodnevno putovati na posao, što je poticalo
kontraurbanizaciju (ili protuurbanizaciju) i pre-
kidanje veze između mjesta stanovanja i rada.
Olakšan je i masovni turizam, što je oživjelo
gospodarstvo određenih ruralnih područja, ali
ostavljajući pritom posljedice za okoliš.
Treće, razvoj telekomunikacijskih tehno-
logija ublažio je neke probleme udaljenosti i
perifernosti, karakteristične za mnoga ruralna
područja. Na jednoj razini to je značilo da za
neke novije, slobodne industrije, poput bioteh-
nologije i telematike, ruralne lokacije nisu više
nepogodne, čime je omogućeno, kao što ističe
Howard Newby, „ruralnim područjima da se
natječu u zapošljavanju ravnopravno s gradovi-
ma” prvi put od industrijske revolucije (citirano
u Marsden et al., 1993, str. 2). Na drugoj razini
stanovnici ruralnog područja danas su potrošači
istih kulturnih dobara i iskustava kao i urbano
stanovništvo putem televizije, radija i interneta,
a privlačnost lokaliziranih ruralnih tradicija,
događaja i kulturnih praksi smanjena je usprkos
nedavnim samoniklim pokušajima oživljavanja
takvih aktivnosti.
Osim toga, utjecaj modernizacije na ruralna
područja ne odnosi se samo na tehnološke ino-
vacije. Utjecaj su imale i društvene promjene s
obzirom na to da su se pojavljivali slični trendo-
vi u ruralnim i urbanim područjima. Primjerice,
smanjenje važnosti organizirane religije (izra-
ženije u Europi, Australiji i na Novom Zelandu
nego u SAD-u) negativno je utjecalo na važnost
i moć crkvi i kapela kao jednih od tradicional-
nih elemenata ruralnih zajednica. Masovno
sudjelovanje u srednjoškolskom i visokom obra-
zovanju u razvijenom svijetu u međuvremenu je
izmijenilo živote mladog seoskog stanovništva,
izdvajajući mnoge od njih iz zajednice radi od-
laska na koledž ili sveučilište, čime se ograničava
njihova mogućnost povratka zbog nedostatka
poslova za visokoobrazovane osobe.
Ti su procesi u skladu s laičkim razumijeva-
njem pojma „modernizacija”, no oni predstav-
ljaju i transformaciju u ruralnim društvima koja
je odraz više filozofskog shvaćanja modernosti.
To znači da je jedno od temeljnih obilježja mo-
dernosti razdvajanje prirodnog i ljudskog. Mo-
dernizacija je svakako utjecala na to razdvajanje
u ruralnom društvu, smanjujući zaposlenost u
zanimanjima koja uključuju izravan kontakt s
prirodnim svijetom (primjerice poljoprivreda i
šumarstvo); uvodeći u obradu zemlje tehnolo-
gije osmišljene tako da se umiješaju između rad-
nika i prirode ili pak da manipuliraju prirodom
ili joj se odupiru; razvijajući tehnologije kojima
se smanjuje osjetljivost ruralnih društava na pri-
rodne fenomene, poput teškog terena ili suro-
va vremena; i smanjujući kulturnu povezanost
ruralnih ljudi s prirodom putem, primjerice, fe-
stivala kojima se slave godišnja doba. Moderna
poljoprivreda i prehrambeni marketing udalja-
vaju potrošače hrane od samog mjesta i procesa
proizvodnje (tako da ankete često pokazuju da
djeca imaju vrlo oskudna znanja o tome odakle
31
dolazi hrana koju konzumiraju), a sama priroda
postala je ograničena na rezervate i nacionalne
parkove.
Kako se 20. stoljeće bližilo kraju, istaknuto
je da prelazimo iz ere modernosti u stanje pos-
tmodernosti, u kojemu se red, struktura i ideali
modernizma razlažu u svijet koji više karakteri-
ziraju protjecanje, fluidnost i mnogostrukost.
Postmodernost se ne odnosi na poništavanje
(čak ni na kraj) opisane modernizacije ruralnog
prostora , no odnosi se na promjenu u pristupu
i percepciji onih koji žive u ruralnom prostoru
i oblikuju ga, kao i znanstvenika koji ga poku-
šavaju istražiti. Postmoderno ruralno manje je
precizno određeno i ograničeno od modernog
ruralnog - zamagljene granice ruralnog i urba-
nog tumače se različitim vrstama egzistiranja u
istom prostoru koji ljudi iz svojih različitih gle-
dišta različito društveno konstruiraju (vidi po-
glavlje 1). Postmoderno selo možda se očituje
i u odbijanju nekih idealističkih uvjerenja mo-
dernizacije, kao što je porast skepticizma prema
znanosti zbog pojave straha od bolesti poveza-
nih s hranom i otpora prema genetički modifi-
ciranoj poljoprivredi, kao i pokušaji doseljenika
koji se žele vratiti prirodi kako bi poništili mo-
dernističko razdvajanje prirodnog i ljudskog. O
tome će ponovno biti riječi u sljedećim poglav-
ljima (vidi poglavlja 4, 15 i 21).
Globalizacija i ruralno
Ruralna područja razvijenog svijeta bila su
podložna utjecajima globalne trgovine i migra-
cija otkad su prvi europski istraživači uveli nove
usjeve iz novih kolonija u svoje zemlje, a prvi
europski naseljenici počeli krotiti divljinu Ame-
rike, Australije i Novog Zelanda. Ipak kao jedna
od najvažnijih sila našeg vremena globalizacija
se ne shvaća kao kretanje dobara, ljudi i kapitala
diljem svijeta, nego kao kompleksna povezanost
i međuovisnost lokaliteta diljem svijeta (vidi
okvir 3.1.).
Dakle, bit je globalizacije moć - nedosta-
tak moći ruralnih regija da kontroliraju vlastitu
budućnost i sve veća podložnost ruralnih regija
mrežama i procesima moći koji se neprestano
iznova stvaraju i provode na globalnoj razini.
Moć globalnog kapitalizma i, slijedom toga,
globalnih korporacija jasan je primjer toga i jed-
nako se očituje u tradicionalnim ruralnim gos-
podarskim sektorima poput poljoprivrede kao i
u svakoj drugoj industriji. No globalizacija se ne
odnosi samo na trgovinu ili korporativno vla-
sništvo. Štoviše, Pieterse (1996) tvrdi da globa-
lizaciju ne bi trebalo promatrati kao monolitnu,
postoji mnogo globalizacija, katkad kontradik-
tornih, uvijek fluidnih i nerijetko neizvjesnih.
Kao što Gray i Lawrence (2001) pokazuju u
istraživanju ruralne Australije u kontekstu glo-
balizacije, Pieterseova tvrdnja predstavlja razu-
mijevanje mnogih načina na koje različiti oblici
globalizacije utječu na ruralna područja, kao i
mogućnosti koje postoje za aktere da na njih
reagiraju.
U ovom poglavlju raspravljamo o trima
oblicima globalizacije koji su posebno važni za
suvremena ruralna društva - ekonomskoj glo-
balizaciji, globalizaciji mobilnosti i globaliza-
ciji vrijednosti - i istražujemo njihove uloge u
usmjeravanju ruralnih promjena i posljedica za
ruralna društva.

Okvir 3.1. Ključni pojam

Globalizacija: Kompleksna povezanost i međuovisnost lokaliteta diljem svijeta koja
odražava sažimanje vremena i prostora. Held i sur. (1999) definirali su je kao „proširi-
vanje, produbljivanje i ubrzavanje međusobne povezanosti na svjetskoj razini u svim
aspektima suvremenog društvenog života, od kulturnog do kriminalnog, od financij-
skog do duhovnog” (str. 2). Smisao neizbježnog povezivanja još je snažnije izrazio Al-
brow (1990), za kojega su globalizacija „svi oni procesi koji narode svijeta povezuju u
jedno svjetsko društvo, globalno društvo” (str. 9).

32
Ekonomska globalizacija
Pojam „globalne ekonomije” najvjerojatnije
dočarava sliku nebodera na Manhattanu ili ure-
da burze dionica. Ipak najbliskiji svakodnevni
kontakt većine s globalnom ekonomijom jest u
lokalnim supermarketima. Ondje se na polica-
ma nalazi red do reda prehrambenih proizvo-
da koji potječu iz cijelog svijeta, prerađuju ih i
prodaju globalne korporacije, a usmjereni su
na globalno tržište i često promovirani putem
multinacionalnih reklamnih kampanja. Kao
što prikazuje tablica 3.1., hrana koju pojedete
u jednom obroku vjerojatno je putovala dalje
nego što ćete vi tijekom cijele godine. Lokacija
supermarketa nije važna; svi proizvodi navedeni
u tablici 3.1. za Iowu uzgojeni su u toj državi,
no supermarketi, koji kupuju od korporacija
koje proizvode hranu ili na veletržnicama (slika
3.1.), odlučit će se za najpovoljniju, najprodava-
niju ili najprikladniju opciju bez obzira na po-
drijetlo. Čak ako se i prodaju lokalni proizvodi,
mogli su doći zaobilaznim putem. Istraživanjem
za britansku televiziju utvrđeno je da je govedi-
na dobivena od stoke uzgojene u Južnom Wa-
lesu transportirana otprilike 800 kilometara do
klaonice, pogona za preradu i pakiranje te cen-
tra za distribuciju prije prodaje u supermarketu
u blizini farme na kojoj je uzgojena (Guardian,
10. svibnja 2003.).
Globalizacija trgovine jedna je od triju glav-
nih obilježja ekonomske globalizacije koja utje-
ču na ruralne ekonomije i društva i sve je inten-
zivnija. Prema Bruinsmi (2003), poljoprivreda
je doživjela prvi val globalizacije u kasnom 19.
stoljeću, slijedom uvođenja putovanja željezni-
com i parobrodom, čime su se smanjili troš-
kovi transporta preko Atlantskog oceana, kao
i razlike u cijeni. Nakon Prvog svjetskog rata

Tablica 3.1. Približan put koji prođu prehrambeni proizvodi od mjesta podrijetla do mjesta konzu-
macije u Iowi i Londonu

Cedar Falls, Iowa London, Engleska

Proizvod Mjesto podrijetla km Proizvod Mjesto podrijetla km

Piletina Colorado 1 085 Piletina Tajland 10 689

Krumpir Idaho 2 100 Krumpir Izrael 3 519

Mrkva Kalifornija 2 735 Mrkva Južna Afrika 9 620

Rajčica Kalifornija 2 735 Rajčica Saudijska Arabija 4 936

Gljive Pennsylvania 1 290 Škampi Indonezija 11 710

Salata Kalifornija 2 735 Salata Španjolska 1 541

Jabuke Washington 2 300 Jabuke SAD 16 303

Rotkvice Florida 1 930 Grašak Južna Afrika 9 620

Izvor: Pirog et al., 2001; Guardian, Prilog o hrani, 10. svibnja 2003.

33
razina globalne trgovine naglo se smanjila, pri
čemu je između 1929. i 1933. izvoz iz SAD-a
pao za 40%, a uvoz za 30%. Ipak, nakon Drugog
svjetskog rata globalna trgovina stabilno je ra-
sla, obuhvaćajući i znatan udio poljoprivrednih
proizvoda.
Kao što pokazuje tablica 3.2., udio mlijeka
i mliječnih proizvoda proizvedenih za izvoz
više se nego udvostručio između 1964. i 1966.
i 1997. i 1999., a udio izvezenog mesa peradi
više se nego utrostručio. Drugi sektori ruralne
ekonomije na sličan su način uključeni u tijek
globalne trgovine. Primjerice, šumarstvo je sve
više dio globalne industrije, pri čemu na izvoz
otpada 30% svjetske proizvodnje piljenog drva,
30% proizvodnje panela na bazi drva te 7%
proizvodnje industrijske oblovine (Bruinsma,
2003).
Slika 3.1. Veletržnica Rungis, Pariz, Centri kao ovaj glavna su čvorišta u globalnoj poljoprivrednoj
ekonomiji
Izvor: Woods, privatna kolekcija
34
Prilagodba novoj globalnoj ekonomiji re-
zultirala je mnogim važnim promjenama u
poljoprivrednoj praksi u razvijenom svijetu, s
posrednim utjecajem na širu ruralnu zajednicu.
Poljoprivredna gospodarstva postala su specija-
liziranija s obzirom na to da je potreba za po-
nudom raznolikog asortimana poljoprivrednih
proizvoda lokalnim tržnicama nestala, a veću
profitabilnost moguće je bilo postići maksi-
miziranjem prodaje malog broja proizvoda
prehrambenim kompanijama i supermarketi-
ma; veze poljoprivrednika i lokalnih ruralnih
zajednica oslabjele su s nestankom prodajne
transakcije; a poljoprivreda je postala osjetljivija
na globalne gospodarske čimbenike (slika 3.2.).
Britanska poljoprivreda zapala je u krizu u ka-
snim 1990-ima, uključujući jednu godinu kad je
prosječan prihod na farmi pao za 46 posto.
Tablica 3.2. Svjetski izvoz odabranih stočarskih proizvoda u postotku cjelokupne svjetske konzu-
macije

1964. – 66. 1974. – 76. 1984. – 86. 1997. – 99.

Goveđi proizvodi 9,4 10,3 12,2 16,4

Svinjsko meso 5,7 6,0 7,9 9,6

Meso peradi 4,0 4,7 6,3 13,9

Sve meso 7,4 7,9 9,4 12,7

Mlijeko i mliječni proizvodi 6,0 7,6 11,1 2,8

Izvor: Bruinsma, 2003.

Tu je krizu pospješilo smanjenje prihoda od

izvoza, kao posljedica prijašnje zabrane izvoza
britanske govedine koju je nametnula Europska
unija zbog epidemije kravljeg ludila.
Drugo obilježje ekonomske globalizacije
koje utječe na ruralna područja jest rast global-
nih korporacija. To je također najeksplicitnije
izraženo u poljoprivredi. Primjerice, globalnim
tržištem sjemena dominiraju samo četiri korpo-
racije - Monsanto, Syngenta, DuPont i Aventis.
Više od 80% izvoza kukuruza iz SAD-a i više od
65% izvoza soje kontroliraju tri tvrtke (Bruin-
sma, 2003). Tri kompanije upravljaju s više od
75% maloprodajnog sustava hrane u Australiji
(Bruinsma, 2003). Povrh toga, mnoge pojedi-
načne kompanije koje dominiraju pojedinim
sektorima povezuju se zajedničkim ulaganjima
i strateškim savezima u tri klastera lanaca hrane,
koje predvode korporacije Cargill i Monsanto,
ConAgra te Novartis i Archer Daniels Midland
(Hendrickson i Heffernan, 2002). Kao što je
prikazano u okviru 3.2., ti klasteri lanaca hrane
doista djeluju globalno, vertikalno i horizontal- Slika 3.2. Burger „Mc Farmer” koji je reklami-
no integrirajući različite dijelove procesa proi- rao ovaj restoran brze hrane u Švicarskoj aludira
zvodnje hrane tako da imaju kontrolu, u skladu na pokušaj odgovaranja na lokalni ukus, ali za-
sa sloganom ConAgre, „od sjemena do police”. pravo predstavlja homogenizaciju i korporativi-
Moć je tih klastera golema. Uz to što su najveći zaciju potrošnje hrane
vlasnici zemlje i poslodavci u mnogim ruralnim Izvor: Woods, privatna kolekcija

35
područjima, zbog dominacije u preradi hrane
utjecajni su u određivanju cijena koje se plaća-
ju poljoprivrednicima, a njihova uključenost u
istraživanje i razvoj mogla bi im omogućiti da
oblikuju budući smjer poljoprivrede. Nije slu-
čajnost da su Monsanto i Novartis predvodnici
razvoja GM tehnologije, što će biti prikazano u
četvrtom poglavlju.
Korporativno udruživanje nije ništa manje
izraženo u sektoru maloprodaje hrane. Više od
40% prodaje u tom sektoru u SAD-u odnosi
se na pet lanaca supermarketa - Kroger, Al-
bertsons, Wal-Mart, Safeway i Ahold USA - od
kojih se neke počinju globalno širiti. Wal-Mart
trenutačno posluje u Ujedinjenom Kraljevstvu,
Njemačkoj, Argentini, Brazilu, Kanadi i Mek-
siku, ima zajedničke pothvate u Kini i Koreji.
Ahold ima udjele u Nizozemskoj, Latinskoj
Americi, Portugalu, Španjolskoj, Poljskoj, Češ-
koj, Skandinaviji i na Dalekom istoku. S druge
strane, francuski lanac supermarketa Carrefour
najveći je trgovački lanac u Brazilu, Argentini,
Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Belgiji i na Taj-
vanu (Hendrickson i Heffernan, 2002). Super-
marketi imaju dvostruki utjecaj u ruralnim po-
dručjima. Kao veliki kupci od poljoprivrednika
i poljoprivrednih zadruga imaju veliku moć nad
početnim cijenama. A kao velike trgovce s mo-
gućnošću da ponude niže cijene od malih trgo-
vina, supermarkete se također optužuje da pri-
donose zatvaranju neovisnih ruralnih trgovina
te specijaliziranih mesnica, pekarnica i voćarni
u malim gradovima i selima (vidi poglavlje 7).
Treće obilježje ekonomske globalizacije koje
utječe na ruralna područja jest porast važnosti
globalnih regulatornih okvira. Kako ruralne
ekonomije postaju integrirane u globalne trgo-
vinske mreže, tako se umanjuje kapacitet nacio-

Okvir 3.2. Klaster lanaca hrane Novartis/ADM

Novartis je nastao spajanjem tvrtki CIBA-Geigy i Sandoz, čime je osnovana najveća
svjetska agrokemijska kompanija, koja je 1997. zauzimala 15% globalnog agrokemij-
skog tržišta. Nakon toga udružili su se s AstraZenecom, čime su povezali proizvodnju
sjemena i kemijsku industriju, tako pokrenuvši Syngentu, jednu od pet vodećih glo-
balnih kompanija u proizvodnji sjemena. Novartis je ušao u zajednički pothvat pod
nazivom Wilson Seeds s Land o’Lakesom, poljoprivrednom zadrugom koja također
sudjeluje u zajedničkom pothvatu s Archer Daniels Midlandom (ADM), vodećom kom-
panijom u skupljanju žitarica i preradi hrane. Udio ADM-a u poljoprivrednim zadruga-
ma, uključujući Growmark, Countrymark, United Grain Growers i Farmland Industries,
omogućuje mu pristup znatnom dijelu sjevernoameričke poljoprivrede, uključujući
75% kanadskog tržišta kukuruza i soje te 50% tržišta kukuruza i soje u SAD-u. ADM
posjeduje 50% A.C. Toepfera, njemačke korporacije koja je jedna od najvećih svjet-
skih kompanija u trgovini žitaricama, a sudjeluje u zajedničkom pothvatu s kineskom
vladom. Ima udio u tvrtkama koje se bave preradom vlažnog i suhog kukuruza, riže,
kikirikija, životinjske hrane, pšenice, uljarica i slada, uključujući investicije u Meksiku,
Nizozemskoj, Francuskoj, Britaniji, Boliviji, Brazilu i Paragvaju. ADM u vlasništvu ima
Haldane Foods u Ujedinjenom Kraljevstvu i proizvodi vegetarijansku varijantu Har-
vest Burgera u SAD-u, dok Novartis posjeduje dječju hranu Gerber. Kao takav klaster
ima udjele u svim razinama proizvodnje u svim svjetskim državama i od „sjemena
do policeˮ. Stvaranje klastera zajedničkim pothvatima omogućilo je Novartisu pristup
preradi hrane, a ADM-u dalo izravnu vezu s poljoprivrednicima.

Za više detalja vidi Mary Hendrickson i William Heffernan (2002) Opening spaces
through relocalization: locating potential resistance in the weaknesses of the glo-
bal food system. Sociologia Ruralis, 42, 347-369.

36
nalnih vlada za reguliranje ekonomskog života
ruralnih regija, pri čemu moć prelazi na tijela
više razine, poput Svjetske trgovinske organi-
zacije (eng. World Trade Organization, WTO).
Poljoprivreda je jedna od najspornijih žarišnih
tema u pregovorima pri utvrđivanju politika
WTO-a s obzirom na to da je WTO-ov temelj-
ni plan liberalizacije trgovine (koji podržavaju
agroprehrambeni konglomerati i brojne zemlje
poljoprivredne izvoznice) u sukobu s nacional-
nim političkim pritiscima u Europi i SAD-u
usmjerenim na zaštitu unutarnjih poljoprivred-
nih tržišta (više u poglavlju 9). Razrješavanje
te bezizlazne situacije odrazit će se na poljo-
privredna gospodarstva i ruralne zajednice, pri
čemu je moguće da, ako prevlada slobodna trgo-
vina, nestanu potpore i mehanizmi održavanja
cijena koji su desetljećima učinkovito podupira-
li poljoprivredu u nekim periferijskim ruralnim
područjima (poglavlja 4 i 9).
Globalizacija mobilnosti
Globalizacijom nije liberalizirana samo mo-
bilnost roba i kapitala nego i mobilnost ljudi.
Tehnološki razvoj znači da možemo putovati
diljem svijeta relativno brzo i relativno povolj-
no. Za putnike iz najrazvijenijih svjetskih ze-
malja birokratske obveze poput viza i dozvola
postupno su ublažene, a mnogi od nas imaju
mogućnost učinkovito sudjelovati u globalnom
tržištu rada. Masovna je migracija, naravno, već
dugo važan čimbenik u razvoju ruralnih društa-
va (vidi poglavlje 6), ali kretanje ljudi u ruralna
područja i iz njih danas je drukčije jer se mora
promatrati u kontekstu povećane globalne
mobilnosti. Primjerice, tijek migracija više nije
ponajprije jednosmjerna sila. Mnoga ruralna
područja možda doživljavaju imigraciju zbog
kontraurbanizacije, no to može prikriti trenu-
tačnu situaciju u kojoj postoji i znatna emigra-
cija i u kojoj se ljudi kreću u ruralna područja i
iz njih (kao i unutar njih) nekoliko puta tijekom
života. Jedna od posljedica toga jest da su ljudi
postali manje vezani uz određeno mjesto i stoga
su povezanost i stabilnost koje su nekad posto-
jale u ruralnim područjima narušene. O tim će
temama biti više riječi u poglavlju 6, dok će o
daljnjim implikacijama stanovanja u ruralnim
područjima biti riječi u poglavlju 16.
Većina migracija u ruralna područja i dalje je
iz mjesta u istoj državi, no postoji i imigracijski
tijek izravno u ruralna područja. To ponajprije
odražava mobilnost i onih imućnih i onih siro-
mašnih u okviru globalizacije. S jedne strane, to
uključuje kupnju kuće za odmor i drugog doma
za bogate strance, kao i trajnije selidbe pojedi-
naca koji žele započeti novi život. Primjerice,
svake godine više od 20 000 Britanaca kupuje
posjed u ruralnom području Francuske (Hog-
gart i Buller, 1995). S druge strane, imigracija
odražava ovisnost mnogih radno intenzivnih
oblika poljoprivrede o radnicima migrantima,
posebice u SAD-u. Prosječno je 69 posto svih
sezonskih poljoprivrednih radnika stranog po-
drijetla, uključujući više od 90 posto sezonske
radne snage u Kaliforniji (Bruinsma, 2003).
Većina dolazi iz Meksika, kao dio duge tradicije
koja traje gotovo od početka 20. stoljeća (Mit-
chell, 1996), što je važan čimbenik u povijesti
američkog poljoprivrednog kapitalizma. Ipak,
kao što ćemo raspraviti u poglavlju 18, radnici
migranti nerijetko su bili podvrgnuti ekstre-
mnom iskorištavanju, bijednoj plaći i lošim rad-
nim uvjetima. Nadalje, svaki oblik imigracije
može izazvati etničke i kulturološke napetosti
u ruralnim zajednicama, posebice kad se smatra
da novi dolasci prijete nacionalističkim idejama
o ruralnosti ili lokalnim kulturnim tradicijama i
jezicima. Kao takav, rasizam se sve više zamjeću-
je kao problem u mnogim ruralnim područjima
(vidi poglavlje 20).
Iako je privremena, globalna mobilnost ta-
kođer uključuje porast globalnog turizma pa
je 2001. oko 692 milijuna ljudi provelo odmor
izvan zemlje svojeg prebivališta. Turizam na
daleke relacije odigrao je glavnu ulogu u oživ-
ljavanju ruralnih ekonomija, pri čemu je Novi
Zeland stekao globalnu reputaciju kao središte
ruralnog pustolovnog turizma (vidi poglavlje
12). Ipak, jačanje turizma također donosi druš-
37
tvene i okolišne izazove za ruralna područja,
uključujući potrebu za strukturnim promjena-
ma u njihovim lokalnim ekonomijama i, poput
drugih oblika globalizacije, uključuje gubitak
moći ruralnih zajednica s obzirom na to da je
način na koji se njihova ruralnost predstavlja i
promovira oblikovan tako da postane poželjan
i usklađen s postojećim idejama međunarodnih
turista (Cater i Smith, 2003).
Kulturna globalizacija
Treća dimenzija globalizacije jest rast glo-
balnih medija i pojava globalne masovne kul-
ture, utemeljene na uživanju u istim filmovi-
ma, TV programu, književnosti, glazbi itd. U
toj globalnoj kulturi velik dio našeg doživljaja
i znanja o seoskom području proizlazi iz fil-
mova, knjiga i televizijskih emisija u kojima je
ruralni život prikazan stilizirano i u kojima su
regionalne različitosti između, primjerice, seo-
skog dvorišta u Engleskoj i seoskog dvorišta u
Pennsylvaniji zanemarene. Naše znanje o pri-
rodi često je utemeljeno na dječjoj književnosti,
Disneyjevim filmovima i emisijama o prirodi
- koji nerijetko humaniziraju životinje - više
nego na stvarnoj interakciji s prirodom na selu.
Posljedica je toga, tvrde aktivisti, nedostatak ra-
zumijevanja ruralnog života i ruralnih tradicija,
što vodi do nesuglasica vezanih uz prakse poput
lova i nekih metoda poljoprivrednog uzgoja.
Primjerice, promotivni članak za prolovačku
britansku udrugu Seoski savez (Countryside
Alliance) navodi da je „generacija odgojena na
Pustolovinama šumske družine, filmovima Wal-
ta Disneyja i posjetima tematskim parkovima
laka meta za interesne grupe koje iskorištavaju
takav nedostatak razumijevanja seoskog pod-
ručja” (Hanbury-Tension, 1997, str. 92). Osim
toga, u nedavno objavljenoj knjizi koja slavi lov
u Americi tvrdi se da će „pokušaji upravljanja
prirodom nakon takve vrtićke i crtane slike ka-
kvu Bambi prikazuje i potiče... ubrzo dovesti do
ekološke katastrofe... a Bambi - ta čudovišna,
neprirodna holivudska propagandna zvijer -
mora umrijeti” (Petersen, 2000, str. 158).
38
Širenje takvih ujednačenih kulturnih re-
ferencija pridonosi širem procesu globalizacije
vrijednosti, u kojem su određene zapadnjačke
vrijednosti i načela integrirani u međunarodne
sporazume i povelje te djeluju globalno. Pri-
mjerice, to uključuje Europsku konvenciju o
ljudskim pravima i Međunarodni sud za ratne
zločine, ali i promociju globalnih ekoloških
standarda i prava životinja. Spomenute inicija-
tive potječu iz znanstvenih i filozofskih diskursa
pa mogu voditi do zaključaka različitih od la-
ičkog razumijevanja prirode kakvo se prenosi
među ruralnim stanovništvom. Prema tome, pri
njihovoj provedbi mogu se pojaviti konflikti.
Primjerice, stranka Chasse, Pêche, Nature et Tra-
dition (lov, ribolov, priroda i tradicija) dobila je
12 posto glasova na izborima za Europski parla-
ment 1999. u Francuskoj izražavajući opoziciju
EU direktivi kojom bi se skratila sezona lova na
ptice selice, što su oni predstavili kao dio šireg
napada na autohtone ruralne vrijednosti.
Odupiranje globalizaciji
Globalizacija nije svemoguća. Kao što je već
rečeno, možda je ispravnije razmišljati o posto-
janju različitih globalizacija, od kojih su neke
kontradiktorne i koje predstavljaju brojne mo-
gućnosti za otpor i pobijanje. U suvremenom
selu primjeri otpora globalizaciji vidljivi su kada
poljoprivrednici blokiraju luke ili distribucijske
centre kako bi protestirali protiv uvoza ili cijena
koje plaćaju supermarketi; kada se prolovač-
ke udruge ujedine radi zaštite svojeg „sporta”;
i kada se ekološki aktivisti bore protiv naftnih
korporacija u ruralnoj Aljasci ili kompanija koje
sijeku drveće u šumama Pacifičkog sjeverozapa-
da (vidi okvir 3.3.).
Otpor globalizaciji ne treba imati oblik
izravnog sukobljavanja. Hendrickson i Heffer-
nan (2002) smatraju da primjerice globalni
agroprehrambeni kompleks ima brojne slabe
točke koje omogućuju poljoprivrednicima,
radnicima i potrošačima razvoj alternativnih
struktura. Citiraju primjer Kansas City Food
Circlea, koji udružuje lokalne proizvođače i
potrošače u sustavu koji izostavlja korporativ-
nog posrednika i ponovno povezuje zajednicu s
lokalnim izvorima hrane. Drugi primjeri uklju-
čuju promociju seljačkih tržnica koje omogu-
ćuju proizvođačima da prodaju svoje proizvode
izravno lokalnim potrošačima (vidi poglavlje
10; a također i Holloway i Kneafsey, 2000) i ta-
lijanski pokret „spore hrane” kojemu je cilj odu-
prijeti se globalnom širenju američke brze hrane
i promovirati iznimnu kvalitetu tradicionalne
regionalne kuhinje (Miele i Murdoch, 2002).
Mobilizirana je i lokalna inicijativa s ciljem da
reagira na povlačenje usluga transnacionalnih
korporacija iz ruralnih područja osnivanjem
lokalnih trgovina, mjera kreditiranja i sustava
prijevoza.

Okvir 3.3. José Bové i antiglobalizacijski prosvjedi

U kolovozu 1999. skupina poljoprivrednika iz Confédération Paysanne (Saveza malih
poljoprivrednika) uhićena je zbog „demontiranjaˮ novog McDonald’sova restorana u
francuskom gradiću Millauu. Vođa prosvjeda José Bové i njegovi pristalice prosvjed
su predstavili kao dio trajne borbe protiv globalizacije i njezina utjecaja na francusku
poljoprivredu. Confédération Paysanne vodila je kampanje od 1970-ih uime malih po-
ljoprivrednika, a prethodni prosvjedi uključivali su suprotstavljanje velikom kompleksu
za baterijski (kavezni) uzgoj pilića i testiranju genetički modificiranih usjeva. Mnogi
članovi imali su i koristi od određenih aspekata globalizacije, a incidenti u Millauu po-
taknuli su tipična previranja u politici globalne trgovine. Kao odgovor na EU-ovu za-
branu uvoza hormonski tretirane govedine, SAD je udvostručio carinske tarife za broj-
ne europske prehrambene proizvode, uključujući sir Roquefort, u proizvodnji kojega
je bilo zaposleno više od 1300 ljudi u regiji Millauu. Bové i njegovi pristalice zaključili
su da je u pozadini „trgovinskog rata” zapravo ambicija američkih agroprehrambenih
kompleksa da ostvare dominaciju na europskom tržištu otvaranjem modificiranoj hra-
ni poput hormonski tretirane govedine, a na štetu europskih poljoprivrednika. Stoga
su svoj odgovor usmjerili prema uvoznim i izvoznim tarifama McDonald’sa - tvrtke
koja je simbolizirala globalizaciju predvođenu SAD-om i promociju jeftine, homoge-
nizirane hrane, ili malbouffe. Na suđenju u lipnju 2000. Bové je predstavio tu analizu
pozivajući kao svjedoke aktiviste koji se bore za okoliš, pravo na zemlju i protiv globa-
lizacije. Okupljanje ispred suda, u kojemu je sudjelovalo više od 20 000 prosvjednika
protiv globalizacije, pomoglo je pretvaranju pravnog procesa u ono što su francuske
novine Libération nazvale „suđenjem globalizaciji”.

Za detalje vidi José Bové i François Dufour (2001) „The world is not for sale: farmers aga-
inst junk food (Verso)ˮ; („Svijet nije na prodaju: poljoprivrednici protiv junk fooda (Verso)ˮ);
Michael Woods (2004), „Politics and protest in the contemporary countrysideˮ („Politika
i prosvjedi u suvremenom seluˮ), u L. Holloway i M. Kneafsey (ur.), Geographies of Rural
Societies and Cultures (Ashgate).

39
 Sažetak
Ruralna područja oduvijek su bila prostori promjena, oblikovani ekonomskim ciklusima, trgo-
vinskim fluktuacijama, novim tehnologijama, migracijskim tokovima, političkim prevratima i oko-
lišnim preduvjetima. No, u kasnom 20. stoljeću - i ranom 21. – u ruralnim područjima diljem
razvijenog svijeta dogodile su se promjene obilježene intenzitetom, ustrajnošću i sveobuhvatnošću.
Potaknute silama tehnološke i društvene modernizacije te globalizacije, suvremene ruralne promje-
ne utjecale su na sve aspekte ruralnog života - od navika u kućanstvima seoskih obitelji do odluka o
investicijama globalnih agroprehrambenih korporacija; od vlasništva ruralnog posjeda do upravlja-
nja ruralnim okolišem. Zbog svega toga može se reći da selo prolazi proces restrukturiranja.
Restrukturiranje je široko upotrebljavan pojam u suvremenom području ruralnih istraživanja,
no i njegovo značenje može biti prilično šaroliko. Ponekad se restrukturiranje odnosi na samu činje-
nicu da se događaju promjene, dok u drugim slučajevima ima precizniju i više teorijski utemeljenu
primjenu. Hoggart i Paniagua (2001) tvrde da je koncept izgubio na vrijednosti pretjeranom upo-
trebom i pogrešnom primjenom te smatraju da je potrebna pažljivija uporaba:
Ako promatramo društvene promjene iz jednog stanja u drugo, restrukturiranje treba
obuhvaćati i glavne kvalitativne, a ne samo kvantitativne promjene u društvenim struk-
turama i praksama. Ako ne želimo trivijalizirati koncept, njegovu je upotrebu potrebno
ograničiti na transformacije koje su i međusobno povezane i višedimenzionalne; u osta-
lim slučajevima imamo deskriptore koji su i više nego prikladni, kao što je industrijaliza-
cija, reorganizacija lokalne samouprave, izborno prestrojavanje i porast konzumerizma.
Da objasnimo, za nas restrukturiranje nije promjena u jednom „sektoruˮ koja ima broj-
ne utjecaje na druge sektore. Restrukturiranje uključuje temeljne promjene u mnogim
sferama života, pri čemu su procesi promjene uzročno-posljedično povezani (Hoggart i
Paniagua, 2001, str. 42).
Iz ove perspektive promjene specifične za određeni sektor, poput diversifikacije poljoprivredne
proizvodnje ili zatvaranja seoskih škola, ne mogu se smatrati restrukturiranjem same po sebi. No u
širem kontekstu mogu se interpretirati kao lokalni izrazi povezanih procesa ruralnog restrukturi-
ranja potaknuti globalizacijom, tehnološkim inovacijama i društvenom modernizacijom. Ruralno
restrukturiranje u tom smislu proizvelo je niz uzročno povezanih posljedica u brojnim sektorima, i
to posljedica koje su istodobno kvalitativne i mjerljive.
Ova knjiga slijedi logiku prikazane analize istražujući potom kako ruralno restrukturiranje
funkcionira i kako se izražava kroz promjene u poljoprivredi, široj ruralnoj ekonomiji, društvenom
sastavu ruralnog stanovništva, organizaciji ruralnih zajednica i usluga te upravljanju ruralnim oko-
lišem. Potom slijedi proučavanje odgovora na ruralno restrukturiranje onih koji su odgovorni za
upravljanje ruralnim područjima kao i onih koji žive u ruralnim područjima, a na kraju se istražuju
iskustva suočavanja ruralnog stanovništva s promjenama ruralnog u suvremenom selu.

40
Za daljnje čitanje
Relativno je malo objavljenih radova koji eksplicitno ispituju iskustva ruralnih područ-
ja u okviru globalizacije. Najbolji pregled, koji je napisan iz perspektive ruralne Austra-
lije, i sadržava opširan i općenit materijal o globalizaciji daje knjiga Iana Graya i Geoffa
Lawrencea A Future of Regional Australia (Cambridge University Press, 2001). Za više o
globalizaciji poljoprivrede, a posebice o ulozi globalnih klastera lanaca hrane pročitajte
rad Mary Hendrickson i Williama Heffernana "Opening spaces through relocalization:
locating potential resistance in the weaknesses of the global food system" ("otvara-
nje prostora kroz relokalizaciju: traženje potencijalnog otpora u slabostima globalnog
prehrambenog sustava"), u Sociologia Ruralis, volumen 42, stranice 347-369 (2002).
Za više o ruralnom restrukturiranju i debatama o primjeni tog koncepta pročitajte rad
Keitha Hoggarta i Angela Paniaguae What rural restructuring? u Journal of Rural Studies,
volumen 17, stranice 41-62 (2001).

41
 4. Promjene u poljoprivredi

Uvod
Poljoprivreda je jedan od najmoćnijih i najtrajnijih simbola ruralnosti. Stoljećima je u većini ru-
ralnih regija bila ne samo dominantan izvor zaposlenja nego i pokretačka snaga ruralne ekonomije,
imajući prožimajući utjecaj na organizacije ruralnog društva i kulture. Središnja važnost poljoprivre-
de na selu očita je i danas u mnogim diskursima o ruralnosti, o čemu smo raspravljali u poglavlju 1.
Ipak, osnovni element restrukturiranja ruralnog područja tijekom posljednjeg stoljeća u razvijenim
zemljama bile su korjenite promjene upravo poljoprivrede, u kojima je vidljivo pomicanje poljopri-
vredne proizvodnje iz središta prema periferiji, što je iskusila većina stanovnika ruralnih područja.
U mnogim razvijenim zemljama, uključujući Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Ujedinjeno
Kraljevstvo i Francusku, manje od petine ruralnog stanovništva egzistencijalno je ovisno o poljo-
privredi, znatno manje nego prije samo dvadeset ili trideset godina (vidi tablicu 4.1.). I u drugim
zemljama dogodili su se slični dramatični pomaci – primjerice u Španjolskoj je 1970. od deset rural-
nih stanovnika njih više od osam ovisilo o poljoprivredi, a do 2000. taj se broj smanjio na jedan od
tri poljoprivrednika. U pojedinim područjima poljoprivreda je, naravno, i dalje glavni poslodavac,
ali takva su mjesta sve više ograničena na udaljene ruralne regije, a čak i u takvim lokalitetima poljo-
privredna proizvodnja nerijetko je važna, ali ne i dominantna na lokalnome tržištu rada.
Promjena pozicije poljoprivrede unutar ruralnih ekonomija i društava posljedica je reformi koje
su transformirale praktično svaki aspekt poljoprivredne proizvodnje u razvijenim zemljama od kraja
Drugog svjetskog rata. Tijekom tog razdoblja poljoprivredna su se gospodarstva sve više uključivala
u modernu kapitalističku ekonomiju. To ne znači da se svako pojedino gospodarstvo vodi kao ka-
pitalističko poduzeće na način da postoji podjela između vlasnika i radnika, čak se i mnoga tradici-
onalna gospodarstva, kojima upravlja obitelj, moraju uključiti u kapitalističko tržište da bi prodali
svoje proizvode, stoga su podložni hirovima i zahtjevima kapitalizma. Taj je utjecaj transformativan
jer je kapitalizam dinamička sila koja zahtijeva stalne inovacije kako bi se maksimizirale profitne
marže i osigurala reprodukcija kapitala. Ostatak ovog poglavlja ispituje kako kapitalistički imperativ
stvara promjene u poljoprivrednoj organizaciji i praksi te postavlja pitanja o posljedicama za širu
seosku sredinu.

43
Tablica 4.1. Stanovništvo ovisno o poljoprivredi izraženo u postotku od ukupnog ruralnog stanov-
ništva izabranih zemalja 1950. - 2000.

1950. 1960. 1970. 1980. 1990. 2000.

Kanada 54,1 45,6 34,5 29,6 15,6 12,0

Danska 80,2 68,1 55,1 42,9 36,6 25,3

Francuska 70,5 58,7 47,0 30,9 21,1 13,6

Njemačka 82,0 62,9 42,9 40,0 26,7 20,2

Mađarska 90,7 71,7 53,8 47,5 44,8 33,9

Irska 68,2 67,6 54,6 41,6 33,2 24,8

Italija 96,2 75,8 52,6 37,8 25,8 16,1

Japan 95,9 85,4 65,7 44,1 30,8 18,2

Španjolska - 94,4 85,0 67,4 47,8 32,7

Švedska 66,8 44,1 49,1 40,8 29,3 21,1

UK 34,6 27,9 24,3 23,0 19,6 16,8

SAD 36,4 23,5 17,3 14,1 12,2 9,7

Napomena: Ti statistički pokazatelji upotrebljavaju definicije ruralnih područja pojedine zemlje na

koju se odnose, stoga nisu izravno usporedivi. U svim je slučajevima moguće da mali udjeli stanov-
ništva ovisnih o poljoprivredi žive u područjima klasificiranima kao urbana
Izvor: The Food & Agriculture Organization (FAO), www.fao.org

Kalifornija: laboratorij kapitalističke

poljoprivrede
Kalifornija je jedna od vodećih poljopri-
vrednih ekonomija na svijetu i proizvođač jed-
nog od najvećeg broja usjeva i poljoprivrednih
proizvoda. Geografi koji se bave poljoprivred-
nim područjem često su njezinu plodnost pripi-
sivali okolišnim čimbenicima, posebno razno-
likosti mikroklime u Kaliforniji. Ipak, kako je
Dick Walker ustvrdio, to objašnjenje umanjuje
razmjere u kojima je kalifornijska poljoprivreda
razvijena u relativno kratkom razdoblju na po-
četku dvadesetog stoljeća. Između 1905. i 1940.
ukupna proizvodnja kalifornijske poljoprivrede
porasla je od s oko pet milijardi dolara godišnje
na više od 20 milijardi dolara i do 1920-ih ta je
savezna država postala najveći poljoprivredni
proizvođač u Sjedinjenim Američkim Država-

44
ma. Nagli procvat poljoprivredne ekonomije
bio je važan čimbenik u privlačenju tisuća mi-
granata u Kaliforniju tijekom 1920-ih i 1930-
ih, uključujući i radnu snagu u poljoprivredi
koja je bježala od uništenja izazvanih pješčanim
olujama (eng. dust bowl) na američkom Sred-
njem zapadu. Ti su se migranti, čija je iskustva
živopisno zabilježio John Steinbeck u noveli
Plodovi gnjeva [The Grapes of Wrath], preselili
u Kaliforniju u potrazi za bogatstvom i potjeri
za američkim snom koji je ideološki posve kapi-
talistički. Tako Walker promiče političko-eko-
nomsku analizu kalifornijske poljoprivrede u
kojoj taj laboratorij poljoprivredne proizvodnje
otkriva kao kapitalističku industriju (Walker,
2001; vidi također Henderson, 1998).
Povjesničari su korijene poljoprivrednog
kapitalizma otkrili u nekim dijelovima sjeverne
Europe u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću,
ali Kalifornija na prijelazu u dvadeseto stoljeće
predstavlja široku primjenu kapitalističkih na-
čela u poljoprivredi oslobođenu od ograničenja
koja su u Europi postavljali aristokratski zemljo-
posjednici ili djelomično samodostatna seljačka
gospodarstva. Štoviše, razvoj poljoprivrede u
Kaliforniji bio je posve usuglašen s razvojem
šireg „kapitalizma resursa” koji obuhvaća ru-
darstvo, ekstrakciju plina i nafte, šumarstvo,
ribarstvo i proizvodnju hidroenergije (Walker,
2001). Osmišljavanjem inovacija i razvojem
strategija, tehnika i tehnologija koje su potom
postale ključna obilježja moderne poljoprivrede
širom razvijenog svijeta, Kalifornija je postala
laboratorij kapitalističke poljoprivrede.
Walker tvrdi da je razvoj poljoprivrednih
gospodarstava pokrenut ulaganjima sitne bur-
žoazije u poljoprivredu, od čega su neka dola-
zila od samih migranata, neka od poduzetnika
u rastućim urbanim središtima, a ponajviše
od dobiti ostvarene u rudarstvu i eksploataciji
minerala. Moderni bankarski sustav razvijen
je radi lakšeg kruženja kapitala u Kaliforniji, a
s obzirom na to da su štedionicama zabranjena
ulaganja u rudarstvo, ulaganja su preusmjerena
u poljoprivredu (Henderson, 1998). Najveća
banka u Sjedinjenim Američkim Državama na-
stala je spajanjem banaka u gradovima kojima
je glavna gospodarska djelatnost poljoprivreda
sa sustavom kreditnih aranžmana proširenih
na poljoprivrednike koji „nisu samo osiguravali
kapital, bio je to također odličan instrument za
nadilaženje vremensko-prostornih diskontinu-
iteta u poljoprivrednoj proizvodnji i prodaji”
(Walker, 2001, str. 184). Istodobno je pritisak
povrata uloženog vodio inovacijama u poljopri-
vrednoj organizaciji i praksi radi uvećanja vri-
jednosti proizvodnje.
Suha su se područja navodnjavala, a močvar-
na su zemljišta isušena, oba uz državne potpore,
razvijena su gnojiva i eksperimentiralo se kako
bi se unaprijedila kvaliteta tla i nagib zemljišta.
Slični napori poduzimali su se i za unaprjeđenje
kvalitete biljaka i stoke koji su poljoprivredne
sirovine. Masovni uvoz biljnih vrsta iz cijelog
svijeta u kasnom devetnaestom stoljeću otvorio
je put razvoju velikih rasadnika i industrije sje-
mena za opskrbu industrijske poljoprivrede, a
potom i razvoju biotehnološke industrije.
Industrijska poljoprivreda uvedena je da
bi se povećala protočnost procesa od sirovine
do proizvoda, čemu su masovni uzgoj peradi i
zatvaranje mliječnih krava u staje bez pristupa
ispustu i ispaši u Kaliforniji prokrčili put u ra-
nom dvadesetom stoljeću. Mnoge industrijske
farme imale su potrebe za radnom snagom, ali
zbog visokih troškova kapitalnih dobara u Ka-
liforniji radna snaga morala je biti jeftina. Kako
Mitchell (1996) primjećuje, „masovna, kapital-
no intenzivna poljoprivreda nije se jednostavno
mogla osloniti na obiteljsku proizvodnju: usjevi
bi istrunuli prije nego bi se stigli obrati, niti se
mogla osloniti isključivo na lokalnu ponudu
radne snage za takav privremeni rad. U tom
slučaju lokalni poljoprivrednici morali bi platiti
godišnje ukupne troškove plaće svojih radnika
(i njihovih obitelji) iz sezonske dobiti” (str. 59).
Stoga su radnici migranti i iz drugih dijelova
Sjedinjenih Američkih Država te Meksika i
Azije popunili potrebe za radnom snagom,
stvarajući poljoprivrednu radnu snagu koja nije
45
imala paternalističke veze sa zemljoposjedni-
kom kakve su pratile radnike u Europi.
Kapitalističku poljoprivredu kao sustav
akumulacije kapitala obilježava ne samo eksplo-
atacija radnika nego, među ostalim, i stvaranje
dodane vrijednosti putem lanca roba. Inicijalna
tržišta za kalifornijsku poljoprivredu stvorili su
bujajući gradovi San Francisco, Los Angeles i
San Diego, ali je kapitalizam zahtijevao stvara-
nje novih tržišta i tržišta s većom potražnjom.
Stoga su poljoprivrednici osnivali zadruge kako
bi poboljšali preradu i prodaju svojih proizvoda.
Razvoj željezničkih i pomorskih veza olakšao je
izvoz, a znatno se ulagalo i u konzerviranje hra-
ne te je do kraja devetnaestog stoljeća Kaliforni-
ja imala najveću industriju na svijetu za konzer-
viranje. Zamrznuta hrana i mlijeko u prahu bile
su dodatne inovacije u zemlji. Kalifornija je ta-
kođer bila središte razvoja modernih supermar-
keta tijekom 1920-ih i 1930-ih, prije svega lan-
ca Safeway, čime je stvorila nov oblik masovne
maloprodaje hrane. Štoviše, kao dio potrage za
novim tržištima, kalifornijska industrija prerade
hrane predvodila je razvoj novih prehrambenih
proizvoda, kao što su voćni kokteli, čime su se
stvarali novi poljoprivredni proizvodi, ali i novi
zahtjevi za poljoprivredu.
Sve te inovacije prenesene su u nekom obli-
ku u druge dijelove Sjeverne Amerike, Europe
i razvijenog svijeta kao ključni elementi u re-
strukturiranju poljoprivrede. Jedino je drugdje
bilo teže osigurati početne kapitalne investici-
je. Tako je u mnogim zemljama država morala
subvencijama i potporama osigurati investicije
za nabavu kapitalnih dobara u poljoprivredi (to
jest nabavu strojeva, sjemena, gnojiva, kemikali-
ja i tako dalje).
Državne intervencije u poljoprivredi
Državne intervencije u poljoprivredi odra-
žavaju dvostruku svrhu poljoprivrede u kapi-
talističkoj ekonomiji. Poljoprivreda je sama
po sebi sredstvo reprodukcije kapitala, ali ona
treba osigurati i sirovine za industriju te hranu
za radnike i potrošače. Ta druga svrha može se
46
smatrati dijelom uloge socijalne regulacije ka-
pitalističke države – drugim riječima, vlada ima
interes osigurati uvjete da poljoprivreda proiz-
vede dovoljno hrane za stanovništvo u toj zem-
lji po cijeni koja je pristupačna, dok istodobno
poljoprivredi omogućuje da funkcionira poput
kapitalističkog poduzeća. Uz to, vlade imaju in-
teres i kontrolirati nejednak ekonomski razvoj
regija (barem kada je riječ o održavanju porezne
osnovice i izbjegavanju pojave prekomjernog
kretanja stanovništva) i time pomagati rural-
nim ekonomijama da se održe. Oba ta impera-
tiva dovela su do znatnog uključivanja države u
regulaciju i poticanje poljoprivrede primjenom
raznih metoda.
Jedan od ranijih primjera vladina djelovanja
u svrhu potpore poljoprivredi bilo je osnivanje
Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih Ame-
ričkih Država [eng. United States Department
of Agriculture (USDA)] 1862., s djelokrugom
rada u distribuciji sjemena i sadnica poljopri-
vrednicima, zajedno s informacijama o tome
kako ih upotrijebiti. Uslijedilo je osnivanje fa-
kulteta (eng. land grand colleges) na kojima se
podučavala agronomija i koji su trebali pomoći
da se poljoprivreda modernizira, a koji su se fi-
nancirali putem državno dodijeljene zemlje. Do
ranog dvadesetog stoljeća rastuća politička moć
pokreta američkih poljoprivrednika, uz povre-
mene poljoprivredne krize i brigu o padajućoj
stopi razvoja novih poljoprivrednih gospodar-
stava, potaknula je nove strategije izravnih dr-
žavnih intervencija na poljoprivrednom tržištu.
Federalni zakon o poljoprivrednim zajmovima
iz 1916. uveo je izravnu financijsku pomoć vla-
de Sjedinjenih Američkih Država osnivanju za-
druga, McNary-Haugenov zakon je 1927. uveo
je prve fiksne cijene za poljoprivredne proizvo-
de, a 1930-ih osnivane su prodajne ustanove i
mehanizmi za kontrolu proizvodnje. Zajedno,
te su američke inicijative bile preteča četiriju ti-
pova državnih intervencija u poljoprivredi: pu-
tem obuke; putem cjenovne potpore, uključuju-
ći i otkup viška proizvoda; putem oglašavanja; i
putem kontrole proizvodnje.
 Slične odredbe usvojene su i u drugim ze-
mljama. Ministarstvo poljoprivrede bilo je
jedno od prvih ministarstava koje je osnovala
kanadska federalna vlada 1860-ih s odgovor-
nošću za poljoprivredna istraživanja i obuku.
Kanadska je vlada 1930-ih počela ulagati u
poljoprivredno tržište, primjerice osnivanjem
Kanadskog odbora za pšenicu (Canadian Whe-
at Board) kasnih 1940-ih kao jedinog otkuplji-
vača pšenice, zobi i ječma namijenjenog izvozu
i stočne hrane za domaće tržište. Slično tomu,
australska vlada osnovala je Odbor za pšenicu
(Wheat Board) 1948., a 1960-ih uvela je inter-
vencijske mehanizme za stabilizaciju u sektoru
vune.
U Europi su državne intervencije oblikova-
ne posljedicama dvaju svjetskih ratova. Uz to
što je rat poremetio (i u nekim dijelovima Eu-
rope uništio) proizvodnju na poljoprivrednim
gospodarstvima, trgovinska ograničenja smanji-
la su zalihe mnogih dobara, a potrebu prehranji-
vanja vojske tijekom ratova zamijenila je, nakon
njihova završetka, važnost prehranjivanja pro-
gnanih i rastućeg urbanog stanovništva. Cje-
novnu potporu prva je uvela Britanija tijekom
Prvog svjetskog rata, a nakon Drugog svjet-
skog rata ta su načela najeksplicitnije ugrađena
1947. u Zakonu o poljoprivredi [Agriculture
Act] koji je ustanovio sustav zajamčenih cijena
za poljoprivrednike, kao i državnu uključenost
u prodaju, obuku i regulaciju poljoprivrednih
nadnica. Slične ciljeve donosi i dio Ugovora iz
Rima [Treaty of Rome] iz 1957. koji oblikuje
Zajedničku poljoprivrednu politiku (Common
Agricultural Policy; CAP) nove Europske eko-
nomske zajednice (EEZ) (koja će kasnije posta-
ti Europska unija) (vidi okvir 4.1.).
Zajednička poljoprivredna politika bila je
kamen temeljac u razvoju kapitalističke poljo-
privrede na četiri načina. Prvo, bila je prvi ugo-
vor koji je regulirao poljoprivredu na transna-
cionalnoj razini i time je označila važan korak
prema reguliranoj globalnoj poljoprivrednoj
ekonomiji. Drugo, stvorila je zajedničko po-
ljoprivredno tržište Europe istovjetno onom u
Sjedinjenim Američkim Državama i poljopri-
vredni izvoz sposoban za natjecanje sa Sjedinje-
nim Američkim Državama (i drugim važnim
izvoznicima uključujući Australiju, Kanadu i
Novi Zeland) u globalnoj trgovini. Treće, u po-
trazi da osigura životne standarde za „poljopri-
vrednu zajednicu”, povezala je poljoprivrednu
proizvodnju sa širom ruralnom zajednicom na
način koji odražava činjenicu da je tada više od
polovine ruralnog stanovništva EEZ-a bilo ovi-
sno o poljoprivredi, a što je naknadne pokušaje
reformi činilo složenijima.
Četvrto, postavila je kao prvi cilj bezuvjet-
ni porast poljoprivredne produktivnosti, tako
jasno izražavajući imperativ koji je već bio po-
kretačka snaga u Sjevernoj Americi, Australiji,
Ujedinjenom Kraljevstvu i na Novom Zelandu
i koji je obuhvaćen pojmom „produktivizam”
(vidi okvir 4.2.).

Okvir 4.1. Zajednička poljoprivredna politika

Zajednička poljoprivredna politika za ciljeve će imati: (a) povećati poljoprivrednu pro-
duktivnost promicanjem tehničkog napretka te osiguravanjem racionalnog razvoja
poljoprivredne proizvodnje i optimalnog korištenja čimbenika proizvodnje, posebno
radne snage; (b) na taj način osigurati pravedne životne standarde poljoprivredne za-
jednice, posebno povećanjem individualnih prihoda osoba uključenih u poljoprivredu;
(c) stabilizirati tržišta; (d) osigurati dostatnu opskrbu hranom; (e) osigurati da hrana do-
lazi do potrošača po razumnim cijenama. (Članak 39 Ugovora iz Rima (1957), citirano
u Winter, 1996, str. 118)

47
Produktivistička poljoprivreda
Uspon produktivističke poljoprivrede na-
kon Drugog svjetskog rata obilježen je pro-
mjenama na trima strukturnim dimenzijama
– intenzifikaciji, koncentraciji i specijalizaciji
(Bowler, 1985, vidi također Ilbery i Bowler,
1998). Intenzifikacija uključuje težnju za višom
produktivnošću pomoću znatne kapitalizacije
poljoprivrede, a što podrazumijeva znatna ula-
ganja u mehanizaciju i infrastrukturu gospodar-
stava te povećanjem upotrebe agrokemikalija
i drugih oblika biotehnologije. Dokazi za to
vidljivi su diljem razvijenog svijeta. U Kanadi
je, primjerice, kupnja herbicida skočila s 53,3
milijuna kanadskih dolara 1973. na 121,4 mi-
lijuna kanadskih dolara 1976., dok je upotreba
dušičnih gnojiva u ravničarskim pokrajinama
Kanade porasla desetorostruko, s 50,4 tisuća
tona 1948. godine na 569,9 tisuća tona 1979.
(Wilson, 1981). Ukupna upotreba mineralnih
gnojiva slično je porasla i u Europi, iako prema
manje dramatičnoj stopi (tablica 4.2.).
Prerijske savezne države u Sjedinjenim
Američkim Državama istodobno su bile svjedo-
ci transformativnog utjecaja brzog napretka u
poljoprivrednoj mehanizaciji tijekom 1960-ih i
1970-ih: „Broj i cijena traktora su se udvostruči-
li i potom učetverostručili u razdoblju od neko-
liko godina, kao što je slučaj i sa specijaliziranom
mašinerijom za obradu pojedinih usjeva. To je
omogućilo radniku da obradi velike površine u
jednom danu” (Manning, 1997: 151-152). Pri-
vlačnost golemih strojeva nije bila ograničena
na Sjedinjene Američke Države. Prodaja velikih
traktora s pogonom na četiri kotača u Walesu
je porasla s manje od 100 1977. na 1500 1992.
godine (Harvey, 1998).
Okvir 4.2. Ključni pojam
Produktivizam: dominantan politički trend u poljoprivredi od 1940-ih do sredine
1980-ih. Središnji cilj bio je povećanje poljoprivredne proizvodnje. To je obuhvaćalo
intenzifikaciju i industrijalizaciju poljoprivrede, uključujući i upotrebu agrokemikalija,
mehanizacije i specijalizacije poljoprivrednih gospodarstava. Taj su sustav sufinanci-
rale državne potpore.
48
Cilj koncentracije bio je postizanje mak-
simalne isplativosti stvaranjem velikih poljo-
privrednih jedinica. Prosječna je veličina gos-
podarstva 1951. godine u Manitobi, Kanada,
bila 137 hektara, a 1976. 240 hektara (Wilson,
1981). Tijekom istog razdoblja prosječna veli-
čina gospodarstva u Engleskoj i Walesu porasla
je s manje od 40 hektara na gotovo 50 hektara i
potom do 1983. na više od 60 hektara (Marsden
i sur., 1993). Sličan se trend nastavio u 1980-ima
u mnogim razvijenim zemljama (tablica 4.3.).
Posljedica toga bilo je smanjenje broja gos-
podarstava. Primjerice, broj gospodarstava u
Kanadi pao je za 40% između 1961. i 1986., a
u Australiji je broj gospodarstava pao za četvrti-
nu tijekom 25 godina (Gray i Lawrence, 2001;
Wilson, 1981).
Učinkovitost se također promicala okrup-
njavanjem u lancu roba. Gospodarstva su se
usmjerila na ugovaranje s jednim kupcem, bilo
državno sponzoriranim prodajnim tijelom, bilo
prehrambeno prerađivačkim kompanijama i
trgovcima na malo. Ranih 1980-ih 95% pera-
di i graška u Ujedinjenom Kraljevstvu uzgo-
jeno je pod ugovorima s prerađivačima hrane,
kao i 65% jaja, 50% svinja i 100% šećerne repe
(Bowler, 1985).
Specijalizacija je također povećavala isplati-
vost. Ulaganja u skupu specijaliziranu mehani-
zaciju prilagođenu jednom usjevu značila su da
se nije poticala raznolikost, a isto je vrijedilo i
za spremnost prodaje jednog proizvoda jednom
ugovorenom otkupljivaču. Tako je proizvodnja
određenog poljoprivrednog proizvoda postala
koncentrirana na manje većih gospodarstava.
Primjerice, porast prosječne površine za uzgoj
žitarica po gospodarstvu u Ujedinjenom Kra-
Tablica 4.2. Upotreba mineralnih gnojiva (dušičnih, fosfornih i kalijevih) u četiri zapadnoeuropske
zemlje

Upotreba (tisuće tona)

1956. 1965. 1975. 1985.

Zapadna Njemačka 2 114 2 897 3 300 3 185

Francuska 1 924 3 123 4 850 5 694

Nizozemska 468 566 638 701

UK - 1555 1 800 2 544

Izvor: Ilbery i Bowler, 1998.

Tablica 4.3. Veličina poljoprivrednih imanja u sedam zemalja zapadne Europe 1975. i 1987.

Manje od 10 ha (%) 10 – 50 ha (%) Više od 50 ha (%)

1975. 1987. 1975. 1987. 1975. 1987.

Danska 32,5 19,0 59,9 64,0 7,6 17,0

Njemačka 54,3 49,6 42,8 44,6 2,9 5,8

Francuska 41,4 35,0 48,0 48,2 10,6 16,8

Irska 31,6 31,2 59,8 59,8 8,6 9,0

Italija 88,6 89,2 10,0 9,4 1,4 1,4

Nizozemska 52,4 49,7 45,6 46,4 2,0 3,9

UK 26,2 30,8 44,3 38,1 29,5 31,1

Izvor: Winter, 1996.

49
ljevstvu od 81% između 1961. i 1981. pratilo
je smanjenje broja gospodarstava koje uzgajaju
žitarice od 27% (Ilbery, 1985). U Kanadi je ka-
snih 1980-ih 5% najuspješnijih peradarskih gos-
podarstava prema prodaji tvorilo 75% ukupne
prodaje (Troughton, 1992).
Specijalizacija je imala i druge oblike. Kako
se zapošljavanje u poljoprivredi restrukturiralo,
radnike na poljoprivrednim gospodarstvima
koji su potpisivali ugovore s jedinim poslo-
davcem zamijenili su specijalizirani poljopri-
vrednici koji su prema potrebi radili za brojna
gospodarstva, primjerice kao vozači kombajna
tijekom žetve. Primjetno je, primjerice, da dok
se u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom
1990-ih zapošljavanje u poljoprivredi nastavi-
lo smanjivati, zapošljavanje u poljoprivrednim
uslugama poraslo je za 27% između 1990. i
1996. (Rural Policy Research Institute, 2003).
Te promjene u poljoprivrednoj praksi i
organizaciji imale su brojne posljedice za širu
ruralnu ekonomiju, društvo i okoliš. Prvo, po-
kazale su se posljedice u krajobrazu kako se
veličina oranica povećavala, živica micala, paš-
njaci preoravali i novi usjevi uvodili. Nadalje,
manje vidljiva, ali ozbiljna okolišna posljedica
tiče se onečišćenja, erozije tla i gubitka stani-
šta, o čemu detaljnije raspravljamo u poglavlju
8. Drugo, važne društvene posljedice nastale
su kao rezultat izmještanja poljoprivrede iz za-
jednica. Upotreba mehanizacije značila je da
je potrebno manje radne snage u poljoprivre-
di – procijenjeno je da se ukupna količina rada
na gospodarstvima u Sjedinjenim Američkim
Državama smanjila za trećinu između 1950.
i 1970. godine (Coppock, 1984) – tako da je
smanjena poljoprivredna proizvodnja kao izvor
zapošljavanja u ruralnim zajednicama. U Fran-
cuskoj je, primjerice, više od pet milijuna ljudi
bilo zaposleno u poljoprivredi 1954., a samo tri
milijuna 1968. i dva milijuna 1975. (INSEE,
1993). Kako su poljoprivrednici sve više svoje
proizvode prodavali tvrtkama za preradu hrane
i supermarketima, a ne više putem lokalnih tr-
govina i tržnica i kako je vlasništvo nad gospo-
50
darstvima sve više odlazilo u ruke korporacija i
posjednika koji ne žive na njima, odnosi unutar
zajednica također su oslabljeni.
Treće, preoblikovanje tradicionalnih poljo-
privrednih područja imalo je prostorne poslje-
dice. Koncentracija poljoprivredne proizvodnje
uključivala je regionalnu specijalizaciju prema
proizvodnim sektorima kao što su mljekarstvo
i proizvodnja voća; u drugim regijama, pak,
cilj dobivanja državnih subvencija promijenio
je nekadašnju poljoprivrednu ravnotežu te su,
primjerice, veliki dijelovi države Illinois i Iowa
pretvoreni iz pašnjaka u oranice u 1970-ima i
1980-ima (Manning, 1997). Intenzivna, ko-
mercijalna poljoprivreda ustanovljena je prvi
put i u nekim perifernim regijama, kao što su
Andaluzija u Španjolskoj, dok je u drugim ma-
nje poželjnim ruralnim regijama poljoprivreda
slabjela po prosječnoj stopi kako su individual-
na gospodarstva otkrivala da se ne mogu natje-
cati na globaliziranom poljoprivrednom tržištu.
Četvrto, industrijalizacija poljoprivrede
imala je političke i ekonomske posljedice time
što je prebacila moć individualnih poljopri-
vrednika u ruke korporacija uključenih u razli-
čite stadije lanca opskrbe. Sve veća prisutnost
korporacija u poljoprivredi ključno je obilježje
produktivističke, kapitalističke poljoprivrede.
Korporativni zemljoposjednici postali su sve
važniji u posebnim proizvodnim sektorima
(primjerice voće, šećer) i u određenim regijama
(kao što su Kalifornija i Florida). Jedna kom-
panija u Tasmaniji, primjerice, posjeduje 80%
zemlje upotrebljavane za uzgoj hmelja (Gray i
Lawrence, 2001).
Druga vrsta specijaliziranih korporacija po-
javila se u obliku ugovornog poljoprivrednog
poduzetništva, čiji su klijenti zemljoposjednici.
Jedna od najvećih takvih tvrtki u Ujedinjenom
Kraljevstvu, Velcourt, obrađivala je sredinom
1990-ih gotovo 25 000 hektara (60 000 jutara)
uime osiguravajućih kompanija, mirovinskih
fondova i privatnih zemljoposjednika (Harvey,
1998). Ipak, korporativna moć najizrazitije je
narasla povećanjem ovisnosti nezavisnih i obi-
teljskih poljoprivrednika o relativno malom
broju kompanija koje su im i dobavljači i kupci.
S jedne strane, poljoprivrednici se oslanjaju na
ograničen broj kompanija za nabavu sjemena,
agrokemikalija i strojeva. S druge strane, osla-
njaju se na jednako malen broj kompanija koje
kupuju njihove proizvode. Na Novom Zelandu
su 1992. tri vodeće prerađivačke kompanije
proizvodile više od tri četvrtine mliječnih pro-
izvoda, što je porast s 42%, koliko su proizvodili
1960., a slični trendovi koncentracije vidljivi
su i u drugim sektorima (tablica 4.4.) (Le He-
ron, 1993). Kako je istaknuto u poglavlju 3,
mnoge kompanije uključene u različite stadije
procesa povezane su dioničarstvom i strateškim
savezništvima u globalne klastere lanaca hrane
kojima dominiraju velike transnacionalne kor-
poracije uključujući Monsanto, Cargill i ConA-
gra. Takva vertikalna integracija stvara se radi
uvećanja povrata na kapital, a jedan od načina
za postizanje toga jest smanjivanje isplata po-
ljoprivrednicima tako da samo mali udio cijene
hrane u supermarketima pronađe put natrag do
proizvođača (slika 4.1.).
Tablica 4.4. Korporacijska koncentracija u primarnoj preradi na Novom Zelandu
Postotak proizvedenih proizvoda
triju vodećih prerađivačkih kompanija
1960.
Mlijeko i mliječni proizvodi 42,0
Zamrznuto meso 37,5
Čišćenje i odmašćivanje vune 34,2
Prerada voća i povrća 78,5
Izvor: LeHeron, 1993.
Kriza poljoprivredne proizvodnje
Produktivistička era u poljoprivredi imala je
duboke i dalekosežne posljedice za ruralnu eko-
nomiju, društvo i okoliš razvijenih zemalja. Neki
od njih mogu se smatrati (ovisno o perspektivi)
pozitivnima, neki negativnima; neki su ciljevi
bili namjerni, drugi su postali nenamjeravane
posljedice (vidi okvir 4.3.). Ipak, u skladu sa svo-
jim središnjim ciljem povećanja poljoprivredne
proizvodnje, produktivizam je bio neporecivo
uspješan. Između 1961. i 1990. poljoprivredna
proizvodnja u razvijenim zemljama povećana je
za oko 62%, toliko uspješno, doista, da razvijeni
svijet danas proizvodi više poljoprivredne hrane
nego se može prodati na tržištu uz zaradu (to
nije isto što i premašivanje zahtjeva za zalihama
na domaćoj razini – za Ujedinjeno Kraljevstvo
je, primjerice, 2000. procijenjeno da je samodo-
statno samo za 79% domaće hrane). Umjesto
toga, prekomjernu proizvodnju podupirali su
mehanizmi podržavanja cijena i vlade su in-
tervenirale otkupom viškova proizvoda prema
dogovorenoj minimalnoj cijeni. Kako pokazuje
slika 4.2., 1980. Europska zajednica skladištila
je gotovo pet milijuna tona viškova pšenice; do
1982. ukupni uskladišteni viškovi porasli su na
gotovo sedam milijuna tona.
1986. 1992.
- 75,0
- 67,0
50,0 -
80+ -
51
 cijena u supermarketu
cijena koju dobivaju
poljoprivrednici
Mlijeko

Pilići
Svinjski odresci

Krumpiri
Salata Iceberg

Rajčice
Jabuke
Jaja

Slika 4.1. Tipični postotak cijene poljoprivrednih proizvoda u supermarketima koji dobiju poljo-
privrednici u Ujedinjenom Kraljevstvu 1999.
Izvor: The Independent, 28. kolovoz 1998.

Okvir 4.3. Bolest – nepredviđena posljedica produktivizma?

Upotreba biotehnologije za uništavanje ili kontrolu biljnih i životinjskih bolesti bila je
jedno od sredstava kojima su poljoprivrednici pokušali povećati produktivnost tije-
kom produktivističke ere. Ironično, ipak, za neke tehnike upotrebljavane u produktivi-
stičkoj poljoprivredi pretpostavlja se da su pomogle širenju nekih bolesti, čak i nastan-
ku novih bolesti stoke. Prvi slučaj goveđe spongioformne encefalopatije (GSE; bovine
spongiform encephalopathy; BSE) (poznate kao kravlje ludilo) službeno je potvrđen kod
stoke 1986. u Engleskoj. Poremećaj rada mozga, GSE, bio je nov kod stoke, ali slična
bolest, grebež, već je dugo pogađala ovce. Ubrzo je ustanovljeno da je bolest vjero-
jatno proistekla iz ostataka zaraženih ovaca kojima se hranila stoka – što je dio široke
prakse hranjenja prirodno biljožderne stoke, poput goveda, jeftinom industrijskom
hranom proizvedenom iz nusproizvoda zaklanih životinja, uključujući pileći izmet,
svinjske iznutrice i goveđe ostatke (Macnaghten i Urry, 1998). Između 1986. i 1996.
više od 160 000 slučajeva GSE-a potvrđeno je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zaraženo
je barem 54% stada mliječnih goveda i 34% rasplodnih stada goveda (Woods, 1998a).
Slijedom uvođenja zabrane uključivanja ovčjih ostataka za ishranu životinja 1988.,
slučajevi bolesti bivali su sve rjeđi, ali i dalje je ostala velika zabrinutost. Ako se GSE
prenijela s ovaca na goveda, može li se KSE prenijeti na ljude konzumacijom zaražene
govedine? Može li, doista, to biti nov oblik sličnog poremećaja u radu ljudskog mozga,
Creutzfeld-Jakobove bolesti (CJD) koja je zabilježena tijekom 1980-ih?

52
 Okvir 4.3. nastavak
Kada su u ožujku 1996. znanstvenici britanske vlade izvijestili da je izlaganje agensi-
ma GSE-a „najvjerojatnija interpretacija” uzroka nove varijante CJD-a, posljedice su
bile drastične. Europska unija proglasila je hitnu zabranu izvoza britanske govedine, a
prodaja govedine u Ujedinjenom Kraljevstvu naglo se smanjila. U pokušajima povrata
potrošačkog povjerenja i obnove izvoza vlada je započela strategiju istrebljenja koja je
uključivala klanje više od milijun grla goveda i koja je stajala više od dva i pol milijardi
funti (Macnaghten i Urry, 1998). GSE je stavljena pod kontrolu u Ujedinjenom Kra-
ljevstvu, ali i dalje predstavlja opasnost. Slučajevi su se pojavljivali u Europi, primjerice
Francuskoj, Švicarskoj, a osobito u Njemačkoj – gdje je panika dovela do ostavke mini-
stra i proglašenja člana Stranke zelenih, koji je bio predan reformiranju produktivistič-
ke proizvodnje, novim ministrom poljoprivrede. Izolirani incidenti u Kanadi u svibnju
2003. i Sjedinjenim Američkim Državama u prosincu 2003. podigli su strahove da se
bolest proširila na Sjevernu Ameriku. Britanski uzgoj jedva se oporavio od GSE-a kada
se 2001. pojavila druga epidemija – ovaj put bolesti slinavke i šapa (foot and mouth
disease; FMD). Za razliku od GSE-a, slinavka i šap nisu nova bolest. Endemična je u
mnogim dijelovima razvijenog svijeta, no u većini je ipak iskorijenjena, a smatra se jed-
nom od najozbiljnijih bolesti u poljoprivredi. Uglavnom nije smrtonosna za zaražene
životinje, ali smanjuje produktivnost pa izaziva strah jer predstavlja ekonomsku prijet-
nju. Dodatno, može se širiti među vrstama i zaraziti sve papkare, poput goveda, ovaca
i svinja. Izbijanje bolesti u Britaniji 2001. bila je najgora svjetska epidemija slinavke
i šapa i dok se moderna poljoprivreda ne može okriviti da je izvor bolesti, njezine
prakse osnažile su brzinu i doseg epidemije. Velika gustoća stoke na gospodarstvima i
posebno prijevoz životinja na velike udaljenosti preko zemlje do centraliziranih tržišta
stokom i klaonica pomogli su brzom širenju bolesti diljem Britanije. I ovaj je put epi-
demija stavljena pod kontrolu samo odstranjivanjem velikih razmjera, od više od četiri
milijuna rizičnih životinja, i zatvaranjem važnih dijelova britanskog seoskog prostora
za javni pristup, što se neizravno, ali znatno odrazilo na druge dijelove ruralne ekono-
mije, posebno turizam.

Za više detalja vidi internetske stranice istrage vlade Ujedinjenog Kraljevstva o epidemi-
jama bolesti GSE te slinavke i šapa: http://www.bsereview.org.uk/, i https://www.gov.uk/
guidance/foot-and-mouth-disease. Za više o KSE vidi P. Macnaghten i J. Urry (1998) Con-
tested Natures (Sage), poglavlje 8; M.Woods (1998) Mad cows and hounded deer: political
representations of animals in the British countryside. Environment and Planning A, 30,
1219-1234.

Iako je takozvana pšenična planina ('wheat
mountain') naknadno (privremeno) smanje-
na, zalihe maslaca, goveđih trupova i drugih
proizvoda su porasle. Taj je sustav bio ključan
element produktivističke politike, namijenjen
garantiranju stabilnih primanja za poljoprivred-
nike, ali je zbog prekomjerne proizvodnje bio
teret za društvo kao cjelinu. Do 1984. provedba
Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) troši-
la je 70% budžeta Europske zajednice, a četvrti-
na tog iznosa bila je namijenjena za skladištenje
viškova proizvoda. Stvarni troškovi skladištenja
bili su gotovo pet puta veći nego 1973. godine
(Winter, 1996).
U pokušaju oslobađanja od pritiska pretje-
rane proizvodnje sve najveće poljoprivredne
nacije započele su potragu za novim tržištima
povećanjem izvoza. Rezultat je bio žestoko na-
tjecanje, mjestimični „trgovinski ratovi” između
glavnih ekonomskih blokova i kriza svjetskih

53
 obična pšenica
Slika 4.2. Zalihe viškova na skladištu u Europskoj zajednici 1980. - 1992.
Izvor: Winter, 1996.
cijena roba. Veliki proizvođači, koji su se djelo-
tvorno mogli nadmetati – i koji su svakako bili
u prednosti zbog naravi nacionalnih subvencija
– financijski su bili na dobitku tijekom tog raz-
doblja, ali za manje poljoprivrednike, izloženije
kolebanjima cijena i osjetljivije na utjecaje uvoza
na domaća tržišta, to je bio uvod u krizu poljo-
privrednih gospodarstava.
U Sjedinjenim Američkim Državama pro-
blem prekomjerne proizvodnje usložnjen je
sušom i posebice rastućim kamatnim stopama.
Otkad je prokrčio put u Kaliforniji na prijelazu
stoljeća, kredit je bio katalizator poljoprivred-
ne modernizacije. Posebno tijekom 1960-ih i
1970-ih poljoprivrednike se ohrabrivalo da po-
suđuju novac za ulaganje u strojeve i prilagod-
bu gospodarstava. Dugovi poljoprivrednika u
SAD-u gotovo su se udvostručili između 1970. i
1980. (LeHeron, 1993). To je bilo održivo tako
dugo dok su kamatne stope ostajale niske, cijene
roba stabilne, a vrijednost zemljišta rasla (u Iowi,
54
maslac goveđi trupovi
primjerice, cijene obradivog zemljišta gotovo su
se učetverostručile tijekom 1970-ih, vidi Stock,
1996). Međutim, ranih 1980-ih dogodio se
slom cijena roba istodobno s fiskalnim pritisci-
ma koji su gurnuli kamatne stope u SAD-u pre-
ma dvoznamenkastim iznosima. Procijenjeno je
da tijekom sljedećeg desetljeća 200 000 do 300
000 poljoprivrednika nije moglo plaćati svoje
zajmove, mnogi od njih bili su iz poljoprivred-
nog pojasa (eng. farmbelt) u Iowi, Minnesoti i
Wisconsinu (Dudley, 2000). Na vrhuncu krize
1986. - 1987. gotovo milijun ljudi – poljopri-
vrednika i njihovih obitelji – prisiljeno je napu-
stiti poljoprivredu na 12 mjeseci (Dyer, 1998).
Kriza gospodarstava korjenito je promijenila
američku poljoprivredu, smanjujući komerci-
jalnu važnost malih obiteljskih gospodarstava,
ali je sadržavala i dublje osobne značenje za
individue i zajednice koji su bili pod njezinim
utjecajem (vidi okvir 4.4.). Među vidljivim po-
sljedicama bili su problemi sa stresom i poveća-
Okvir 4.4. Osobne priče o krizi gospodarstava
Ljudsku stranu krize gospodarstava u Sjedinjenim Američkim Državama otkrivaju in-
tervjui koje su proveli Kathryn Marie Dudley u Minnesoti i Janet Fitchen u državi New
York s farmerskim obiteljima. Jedan poljoprivredni par koji je intervjuirala Dudley,
Dick i Diana opisao je koloplet okolnosti koji je njihovo gospodarstvo gurnuo u krizu.
Oni su 1970-ih kupili zemlju s niskom kamatnom stopom od 6% i uzeli drugi zajam
za troškove pokretanja proizvodnje. 1982. godine, međutim, slabi urod i zbog rastuće
kamatne stope kasnili su otplatom. Da bi financirali proljetnu sjetvu, 1984. morali su
pregovarati o novom kamatnom paketu, konsolidirajući dugove hipotekom na zemlju
– ali s novom kamatnom stopom od 11%. Kako su 1985. kamatne stope dosegle vrhu-
nac od 19%, njihova je prosječna kamatna uplata iznosila 1000 dolara na tjedan. Da bi
nastavili poljoprivrednu proizvodnju, bili su prisiljeni pozajmiti novac od „zajmodavca
u krajnjoj nuždiˮ, Uprave za poljoprivredna kućanstva (Farmers Home Administration),
koja im je dala drugu hipoteku na njihovu zemlju i novi operativni zajam sa subvenci-
oniranim kamatnim stopama. S tim je paketom gospodarstvo moglo dosegnuti samo
točku pokrića dugovanja, a par se za pokrivanje životnih troškova oslanjao na ženinu
plaću od učiteljskog posla. Nakon tog iskustva obitelj je i dalje u dugovima i ogorčena
je zbog načina na koji su se prema njima odnosili te zbog mogućnosti za koje smatraju
da su im uskraćene, iako su drugima pružene.

Dick i Diane preživjeli su krizu gospodarstva. Len i Yolanda, poljoprivredni par koji je
intervjuirala Fitchen, nisu. Za njih se financijski pritisak 1980-ih dogodio istodobno
s odlukom njihove djece da pronađu posao izvan gospodarstva. Posljednja kap koja
je prelila čašu bila je dodatna naknada koju su morali platiti za predaju mlijeka jer su
bili jedino gospodarstvo duž udaljene ceste. Kako je Len objasnio: „Jedini način da se
nosimo sa svim tim bio bi da se proširimo. Prije 25 godina obiteljsko gospodarstvo
moglo je preživjeti s 25 krava, ali danas moraš imati barem 50 – i mi jednostavno ne bi
mogli sav posao obaviti samiˮ (Fitchen, 1991:25). Len i Yolanda prodali su svoju stoku
kao dio državnog otkupa, opremu su prodali na dražbi, a gospodarstvo su prodali
doseljeniku iz grada.

Za više o ovima i drugim pričama o krizi gospodarstava vidi Kathryn Marie Dudley (2000)
Debt and Dispossession: Farm Loss in America’s Heartland (University of Chicago Press);
Janet Fitchen (1991) Endangered Spaces, Enduring Places: Change, Identity and Survival
in Rural America (Westview Press).

Okvir 4.5. Ključni pojam

Postproduktivistička tranzicija: opći pojam koji se odnosi na promjene u poljopri-
vrednoj politici i praksi koja je naglasak prebacila s proizvodnje na stvaranje održivije
poljoprivrede. Postproduktivistička tranzicija (PPT) vođena je skupom inicijativa koje
ciljaju promicati razne društvene i ekonomske ciljeve. Kako već sam pojam „tranzicijaˮ
nagoviješta, koncept ne pretpostavlja nagli prijelaz s produktivističkog smjera (q.v.),
nego prije postupan proces reforme i prilagodbe.

55
ne stope samoubojstava u ruralnim zajednicama
(Dudley, 2000) te rastuća politička alijenacija,
što je dijelom osnažilo podršku ekstremnim de-
sničarskim militantnim grupama (Dyer, 1998;
Stock, 1996).
Smanjenje kamatnih stopa, uz prilagod-
be u poljoprivrednom sektoru, s vremenom je
ublažilo gospodarsku krizu u Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama, ali ključni problem pretjera-
ne proizvodnje je ostao. O stalnim naporima
donosioca političkih odluka oko dogovaranja
znatnih reformi poljoprivredne politike u Eu-
ropi i Sjedinjenim Američkim Državama, važ-
nosti poljoprivrede u međunarodnim trgovin-
skim pregovorima te radikalnom putu koji je
odabrao Novi Zeland raspravljamo u poglavlju
9. Ipak, pogrešno bi bilo pretpostaviti da pro-
duktivizam ostaje nekontroliran. Od 1980-ih su
godina brojne inicijative usvojene kako bi se po-
ljoprivreda postupno reformirala preusmjera-
vanjem vladinih potpora dalje od proizvodnje.
Implementacija tih mjera opisuje se kao „post-
produktivistička tranzicija” (okvir 4.5.).
Postproduktivistička tranzicija
Kada se usporedi s fokusiranim prodorom
produktivizma, postproduktivistička tranzicija
mnogo je maglovitiji, višestrani pojam. Jasno
je da označava pomak od produktivizma, ali je
manje izvjesno prema čemu. Neki elementi po-
stproduktivističkog smjera naglašavaju ekološke
ciljeve kao što su pošumljavanje (vidi poglavlje
13); drugi ističu društvene ciljeve kao što su
zaštita obiteljskih gospodarstava, no ipak te-
meljno u promjeni politike kao cjelini jest inte-
res za pronalazak ekonomski održivog modela
poljoprivrede bez šteta koje se poistovjećuju
s produktivizmom. U najširem smislu smatra
se da postproduktivistička tranzicija uključuje
četiri ključne komponente – ekstenzifikaciju;
diversifikaciju poljoprivrednog gospodarstva;
naglasak na agrookolišne mjere; i stvaranje do-
dane vrijednosti poljoprivrednim proizvodima.
Ekstenzifikacija je usmjerena preokreta-
nju intenzifikacije poljoprivrede, usporavanju
56
proizvodnje i smanjivanju količine kemikalija
i drugih umjetnih unosa koje upotrebljavaju
poljoprivrednici. To se dijelom promiče ukida-
njem ili ograničavanjem potpora intenzivnoj
proizvodnji, ali i putem specifičnih inicijativa
koje aktivno ohrabruju ekstenzivnije oblike
poljoprivrede kao što je privremeno mirovanje
zemljišta. Jedan od najistaknutijih primjera
toga jest program ugara koji je Europska unija
pokrenula na dobrovoljnoj osnovi 1988. godi-
ne. Pod tom mjerom uzgajivači dobivaju odšte-
tu za stavljanje u mirovanje i izvan proizvodnje
barem 20% obradivog zemljišta na minimalno
pet godina. Međutim, inicijalne projekcije da će
šest milijuna hektara biti izuzeto iz proizvodnje
pokazale su se pretjerano optimističnima jer je
manje od dva milijuna hektara (ili 2,6% obra-
dive površine u Europskoj uniji) uključeno u
prvoj fazi programa. Sudjelovanje se znatnije
povećalo nakon uvođenja mjere obveznog stav-
ljanja zemljišta u mirovanje za uzgajivače žitari-
ca 1992. (tablica 4.5.) i do 2001. uključivalo je
12,4% obradive zemlje u Europskoj uniji.
Diversifikacija poljoprivrednog gospodarstva
teži smanjenju ovisnosti poljoprivrednih ku-
ćanstava o poljoprivrednoj proizvodnji kako
bi gospodarstva ostala održiva kao društvene i
ekonomske jedinice čak i kada se proizvodnja
smanjuje. Tehnički, diversifikacija gospodarstva
odnosi se samo na „razvoj netradicionalnih (al-
ternativnih) oblika poduzetništva na gospodar-
stvima” (Ilbery, 1992:102). Međutim, uz priho-
de članova gospodarstava izvan gospodarstava
diversifikacija pridonosi višestrukosti aktivnosti
(pluriaktivnosti), koju opisuju Ilbery i Bowler
(1998) kao „stvaranje dohotka poljoprivrednih
kućanstava iz izvora na i/ili izvan gospodarstava
kao dodatka prihodima iz primarne poljopri-
vredne proizvodnje” (str. 75). Diversifikaciju
gospodarstava poticale su izravne potpore, za-
jmovi i programi obuke. Tip diversifikacijskih
aktivnosti koje gospodarstva usvajaju ovisi o
lokaciji i strukturi gospodarstava, interesima
kućanstava i potencijalnom tržištu, a važni pri-
mjeri uključuju razvoj agroturizma, trgovina
Tablica 4.5. Zemlja u mirovanju pod programom ugara Europske Unije

Zemlja u mirovanju (tisuće hektara)

1988. - 1992. 1993. - 1994. 2001. - 2002.

Austrija - - 103,9

Belgija 0,9 19 27,5

Danska 12,8 208 217,7

Finska - - 198,0

Francuska 235,5 1.578 1 575,8

Njemačka 479,3 1.050 1 156,2

Grčka 0,7 15 45,7

Irska 3,5 36 36,4

Italija 721,8 195 232,9

Luksemburg 0,1 2 2,1

Nizozemska 15,4 8 22,6

Portugal - 61 99,1

Španjolska 103,2 875 1 610,6

Švedska - - 269,2

Ujedinjeno Kraljevstvo 152,7 568 847,9

Europska unija ukupno 1 725,8 4.605 6 445,6

Izvor: Ilbery i Bowler, 1998; Europska Unija DGVI

57
Tablica 4.6. Nepoljoprivredni dohodak poljoprivrednika i njihovih supružnika u Engleskoj 1997.
– 1998.
Prosječni doho- Prosječni doho-
% poljoprivredni-
dak (sva gospo- dak (na gospo-
ka s dohotkom
darstva) darstvu)
Nepoljoprivredni dohodak na gos-
podarstvu (npr. turizam, trgovina 4 £ 200 5 600
na gospodarstvu)

Dohodak izvan gospodarstva 58 4 800 8 400

Od kojeg: samozaposlenost 8 800 9 900

Zaposlenost 14 1 600 11 100

Socijalne naknade 18 200 1 300

Investicije, mirovine itd. 40 2 200 5 500

Sav nepoljoprivredni dohodak 58 5 000 8 600

Sav dohodak od pluriaktivnosti

(isključuje socijalne naknade, 23 2 600 11 200
investicije, mirovine itd.)
Izvor: Cabinet Office, 2000.

na gospodarstvima, centara za jahanje, preradu ćanstava bavilo višestrukim aktivnostima, ali i

hrane na mjestu uzgoja, „uberi vlastito voće”
inicijativa i obrtničkih trgovina, kao i diversifi-
kaciju uzgoja novih usjeva i životinja.
Važnost prihoda od višestrukih aktivnosti
raste kako se smanjuju izravni prihodi od po-
ljoprivrede zbog stalnih kolebanja cijena roba.
Prosječna poljoprivredna obitelj u Sjedinje-
nim Američkim Državama 1997. zarađivala je
više od 88% svog dohotka iz izvora izvan gos-
podarstva, od čega više od pola (ekvivalentno
prosjeku od 25 000 dolara po gospodarstvu)
od zaposlenja izvan gospodarstva ( Johnson,
2000). Slično tomu, u Engleskoj je 1997. - 98.
više od četvrtine gospodarstava ostvarivalo pri-
hode od pluriaktivnosti opet velikim dijelom
zaposlenjem izvan gospodarstava (tablica 4.6.).
Istraživanja upućuju na to da se diljem Europe
u kasnim 1980-ima 58% poljoprivrednih ku-
58
da se razina pluriaktivnosti znatno razlikovala
među regijama, u rasponu od 27% u Picardie
(Francuska) i 33% u Andaluziji (Španjolska)
do 72% u Zapadnoj Bothniji (Švedska) i 81% u
Freyung-Grafenauu (Njemačka) (Fuller, 1990;
Ilbery i Bowler, 1998). Doista, razina uključe-
nosti gospodarstava u pluriaktivnost odraz je
brojnih čimbenika, među kojima su i relativna
uspješnost lokalno dominantnog poljoprivred-
nog sektora, mogućnosti za zapošljavanje izvan
gospodarstva ili za diversifikaciju na gospodar-
stvima te povijesna, društvena i ekonomska
struktura. Tako su Campagne i suradnici (1990)
odredili tri tipa pluriaktivnosti koji se pojavljuju
u različitim regijama Francuske. U Languedocu
su pronašli dugu povijest pluriaktivnosti, od ko-
jih se dohodak ulagao u gospodarstva.
Suprotno tomu, u poljoprivredno marginalnijoj
regiji Savoie bavljenje različitim djelatnostima
izvan gospodarstva bilo je nužno za preživljava-
nje, dok je u naprednoj, plodnoj regiji Picardie
pluriaktivnost bila uvelike poduzetnička, uklju-
čujući poduzetništvo na poljoprivrednim gos-
podarstvima.
Naglasak na agrookolišnim mjerama ned-
vojbeno je i oblik ekstenzifikacije i doprinos
diversifikaciji, ali ima drukčiju logiku. Ono
prepoznaje ulogu koju poljoprivreda ima u
stvaranju i održavanju ruralnog krajobraza, ali
pokušava izravno nagraditi poljoprivrednike
za njihove napore u očuvanju prirode na selu,
odbacivanjem shvaćanja da je to samo nuspro-
izvod poljoprivredne proizvodnje. Pod takvim
inicijativama poljoprivrednicima se plaćalo
za obnovu živica, zidova, jezera i voćnjaka, za
održavanje nogostupa i prolaza koji olakšavaju
javni pristup, za provedbu planova upravljanja
osjetljivim staništima, i – u nekim dijelovima
Sjedinjenih Američkih Država – jednostavno
za održavanje gospodarstava u poljoprivrednoj
upotrebi, bez obzira na stupanj proizvodnje.
Politički, međutim, neki su se poljoprivrednici
usprotivili tome da budu prisiljeni postati „ču-
vari parkova”, dok su drugi kritičari tvrdili da
programi nagrađuju pogrešne poljoprivrednike:
Dobiti potporu za obnavljanje livade ili
sadnju nove živice znači da si morao naj-
prije uništiti original. Poljoprivrednici koji
su najviše dobili od agrookolišnih isplata
oni su koji su napravili najveću štetu ti-
jekom pomahnitalih godina bezrezervne
proizvodnje (Harvey, 1998:60-61).
Konačno, četvrta strategija bila je osposo-
biti gospodarstva da snize razinu proizvodnje
stvaranjem dodatne vrijednosti njihovim proi-
zvodima, posebno specijalizacijom za kvalitetne
proizvode koji su regionalno brendirani i mogu
se prodati iznad nominalne vrijednosti. Od
1992. specifičnoj regionalnoj hrani u Europ-
skoj uniji dodjeljuje se zaštićena oznaka izvor-
nosti (ZOI) ili zaštićena oznaka zemljopisnog
podrijetla (ZOZP) da bi se ograničila upotre-
ba brendiranja temeljenog na mjestu. Primjeri
uključuju parmsku šunku, belfortski sir i krum-
pire Jersey Royal. Čak i bez statusa zaštite ogla-
šavanje regionalno brendirane hrane može upu-
ćivati na kvalitetu i tako povećati maloprodajnu
cijenu. Kneafsey i suradnici (2001), primjerice,
raspravljaju o oglašavanju regionalne hrane iz
Walesa, uključujući velšku crnu govedinu, janje-
tinu Saltmarsh te govedinu i ružičastu teletinu s
poluotoka Llŷn (Llŷn Rosé Veal).
Razne inicijative koje su okupljene pod
nazivnikom „postproduktivistička tranzicija”,
kako je gore napomenuto, počele su mijenja-
ti značajke poljoprivredne politike i prakse.
Međutim, upitan je doseg do kojeg one zaista
donose korjenite strukturne promjene u po-
ljoprivredi. Evans i suradnici (2002) kritiziraju
koncept „postproduktivizam” i na empirijskoj
i na teorijskoj razini. Empirijski, tvrde da su
dokazi postproduktivizma selektivno prezenti-
rani. Neka proglašena obilježja tranzicije, kao
što je diversifikacija gospodarstava uvođenjem
novih usjeva (primjerice noćurka) i životinja
(kao što su ljame), i dalje odražavaju logiku pro-
duktivizma; dok druge promatrane promjene,
kao što je ekstenzifikacija, mogu proizići iz čim-
benika koji ne odražavaju postproduktivizam
– a koji su s različitim entuzijazmom podupi-
rale različite vlade. Štoviše, prilično je dokaza
da je snaga produktivizma i dalje velika. Kako
Evans i suradnici (2002) napominju, „čini se da
političko isticanje potrebe da poljoprivrednici
moraju biti sposobni za natjecanje na liberali-
ziranom globalnom tržištu stavlja veći naglasak
diljem svijeta na daljnje opstajanje produktivi-
stičkih načela (str. 316), i to se može pronaći na
primjeru deregulacije poljoprivrede na Novom
Zelandu (vidi poglavlje 9). Zaista, vlada Uje-
dinjenog Kraljevstva 2000. i 2001. utrošila je
2636,8 milijuna funti na potpore poljoprivred-
noj proizvodnji, a samo 376,1 milijun funti na
postproduktivističke djelatnosti, uključujući
ugar, diversifikaciju gospodarstava i agrookoliš-
ne mjere.
59
 Na teorijskim temeljima Evans i suradnici
(2002) tvrde da pojam postproduktivističke
tranzicije pretpostavlja pojednostavljeni duali-
zam između produktivističke ere, koja vjerojat-
no nikada nije bila jednostavna koliko se pret-
postavlja, i postproduktivističke ere, za koju su
dokazi u najboljem slučaju sporni. Složenost u
poljoprivrednim promjenama tijekom posljed-
njih godina dvadesetog stoljeća bila je donekle
zanemarena u debatama koje su se usredotočile
na vrijeme pojavljivanja i kategorizaciju post-
produktivističke tranzicije i koje su propustile
uključiti bihevioralna istraživanja i istraživanja
orijentirana na aktere u ruralnim promjenama
(Wilson, 2001) i razjašnjenja dinamike na razi-
ni gospodarstva (Argent, 2002). Wilson (2001)
predlaže modificirani koncept koji će skrenuti
pozornost s poljoprivrede na sveobuhvatne ru-
ralne promjene i usvajanje novog termina koji
bolje prikazuje širu sliku. Evans i suradnici
(2002) su, međutim, mnogo izravniji te opisuju
postproduktivizam kao „ono što odvlači pozor-
nost od razvoja teorijski zasnovanih perspektiva
o poljoprivredi” (str. 325) i predlažu da se po-
jam napusti u korist kritičnijeg, raznolikijeg an-
gažmana uz širu društvenu i ekonomsku teoriju.
Budućnost poljoprivredne
proizvodnje?
Kakav god bio ishod stalnih sukoba o re-
formama poljoprivredne politike, budućnost
poljoprivredne proizvodnje već oblikuju tran-
snacionalne korporacije koje dominiraju poslo-
vanjem u poljoprivredi i sektorom maloprodaje.
Više nego ikada poljoprivreda dvadeset i prvog
stoljeća vodi se kapitalističkim imperativom
maksimalnog uvećanja povrata na ulaganja.
Međutim, to u sve većoj mjeri podrazumijeva
unaprjeđenje kvalitete proizvoda nasuprot po-
većavanju proizvodnje. Mnoge strategije nami-
jenjene postizanju tog cilja oslanjaju se na teh-
nike i metode razvijene u produktivističkoj eri,
a od njih je najkontroverznija upotreba genetič-
kog inženjerstva za modificiranje usjeva i stoke.
Genetička modifikacija (GM) uključuje iz-
mjene DNK biljaka i životinja da bi se potisnu-
la ili naglasila određena svojstva. Tako se mogu
proizvesti genetički modificirani organizmi
(GMO) koji su otporni na viruse, kukce i herbi-
cide, koji bi bili veći ili produktivniji u odnosu
na svoje prirodno stanje ili koji bi privlačniji po-
trošačima – tako što su sočniji ili svjetlije boje
(tablica 4.7.). Oni koji podržavaju GM tvrde
da ona nudi potencijal održavanja poljopri-

Tablica 4.7. Neki komercijalno dostupni genetički modificirani organizmi (GMO)

Svrha genetičke
GMO Modifikacija Izvor gena
modifikacije
Smanjenje štete od
Kukuruz Otpornost na kukce Bacillus thuringiensis
kukaca
Veća kontrola nad kor-
Soja Tolerantnost na herbicide Streptomyces spp.
ovom
Smanjenje štete od
Pamuk Otpornost na kukce Bacillus thuringiensis
insekata
Escherichia coli Proizvodnja kimozina ili Upotreba u proizvodnji
Krave
K12 renina sira
Proizvodi različite vari-
Karanfili Promjena boje Frezija
jante cvijeća
Izvor: Bruinsma, 2003.

60
vredne produktivnosti bez intenzivnog uzgoja.
Oni ističu da GM usjevi ne škode okolišu jer
mogu biti modificirani tako da sami proizvode
toksine koji ubijaju nametnike time smanjujući
potrebu za prskanjem zemljišta kemikalijama.
Otporni GM organizmi te vrste posebno se za-
govaraju kao rješenje za glad u zemljama u ra-
zvoju, u uvjerenju da bi štitili žetvu od bolesti
ili štetnika. Međutim, bojazni o kvaliteti hrane
umanjili su povjerenje javnosti u biotehnologiju
te postoji velika sumnja u sigurnost GM orga-
nizama i posljedica koje mogu imati na okoliš.
Protivnici tvrde da su dugoročne zdravstvene
posljedice genetičke modifikacije nepoznate i
boje se izumiranja tradicionalnih vrsta usjeva
– ponajprije zato što se boje da će strano opra-
šivanje prenijeti genetički modificirane gene na
ne-GM biljke. Zato odluke o tome dopustiti li
sadnju GM usjeva sve se izrazitije politiziraju u
mnogim zemljama, što je, primjerice, postalo
jedno od osnovnih pitanja općih izbora 2002.
na Novom Zelandu. Štoviše, širenje GM poljo-
privrede i dalje će koncentrirati moć velikih kor-
poracija u lancu roba jer se modificirano sjeme
mora nabavljati od biotehnoloških kompanija
koje posjeduju patente.
Između 1996. i 2001. područje uzgoja GM
usjeva globalno se povećalo tridesetorostruko,
s 1,7 milijuna hektara na 52,6 milijuna hektara
(Bruinsma, 2003). Ipak, 69% te površine nalazi
se u Sjedinjenim Američkim Državama, a 22%
u Argentini, dok je ostatak raspoređen među
samo 11 drugih država. Posljedica je toga izni-
mno polariziran poljoprivredni prostor. GM
usjevi sada čine 61% srednjoameričkog pamuka
(op. prev. Gossypium hirsutum) proizvedenog
u Sjedinjenim Američkim Državama i 54% sve
soje (USDA, 2000). Ipak, u mnogim drugim
zemljama uzgoj je ograničen na testna mjesta
(kao što je u Ujedinjenom Kraljevstvu) ili spe-
cifične, neprehrambene usjeve (kao u Francu-
skoj i Španjolskoj). GM hrana također je velik
problem u globalnim trgovinskim pregovorima
jer Europska unija inzistira na označavanju svih
proizvoda uključujući i GMO. S obzirom na
ograničene mogućnosti trgovanja i neka razoča-
ranja rezultatima uzgoja GMO, postoje pokaza-
telji da stopa rasta GM poljoprivrede usporava i
da se proizvodnja GMO-a u Sjevernoj Americi
smanjuje u prvim godinama novog stoljeća.
Ekološka poljoprivreda često se predstavlja
kao potpuna suprotnost GM i kao alternativni
model buduće poljoprivrede. Ekološki uzgoj
zabranjuje upotrebu sintetičkih kemijskih gno-
jiva i pesticida, izvanjske unose svodi na naj-
manju mjeru, a ponajviše upotrebljava resurse
gospodarstva te prirodnih proizvoda i procesa.
Zagovornici tvrde da ekološki uzgoj proizvodi
kvalitetniju i zdraviju hranu tako da unatoč ni-
žoj razini proizvodnje u odnosu na konvencio-
nalnu poljoprivredu ekološki proizvodi mogu
postići višu tržišnu cijenu. Stoga je prelazak na
ekološku proizvodnju postao vrlo atraktivan
poljoprivrednicima koji su suočeni s ekonom-
skim teškoćama konvencionalne poljoprivrede.
Ukupan broj certificiranih ekoloških gospodar-
stava u zapadnoj Europi i Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama utrostručio se između 1995.
i 2000. i do 2000. uključivao je 2,4% poljopri-
vrednog zemljišta u Europi te 0,22% u SAD-u
(Bruinsma, 2003). Slično tomu, vrijednost eko-
loške proizvodnje na Novom Zelandu za izvo-
zno tržište povećala se s 0,05 milijuna američkih
dolara 1990. na više od 30 milijuna američkih
dolara 2000. (Campbell i Liepins, 2001).
U tom ranom razdoblju ekološka poljopri-
vreda često se poistovjećivala sa sitnom, neko-
mercijalnom proizvodnjom i samodostatnošću,
no kako je važnost ekološke proizvodnje rasla,
tako je ona postala još jedan oblik kapitalističke
poljoprivrede. Anketna istraživanja provedena
u Danskoj i Ontariju pokazala su da je vjerojat-
nije da su oni koji su nedavno prešli na ekološku
proizvodnju motivirani profitom, u odnosu na
prijašnje „preobraćenike” te da su manje vođe-
ni samo brigom za okoliš (Hall i Mogyorody,
2001; Michelsen, 2001); a postoje i pojedini
pokazatelji koji upućuju na „konvencionaliza-
ciju” onih ekoloških proizvođača koji su se spe-
cijalizirali i/ili povećali veličinu zemljišta (Hall
61
i Mogyorody, 2001). Nadalje, kako su ekološki supermarket odbacio vlastitu odluku, pojavila
proizvođači sve više ulazili u glavne tržišne to- se zabrinutost za održivost potrošačkih zahtjeva
kove, postali su sve ovisniji o korporativnim za ekološkim proizvodima te time potencijala
prerađivačima hrane i trgovcima na malo. Jedan za širenje ekološke poljoprivredne proizvodnje.
od najznačajnijih procvata ekološke proizvod-
nje u Ujedinjenom Kraljevstvu omogućila je
odluka lanca supermarketa Iceland 2000. godi-
ne da prebaci cijeli asortiman povrtnih marki na
ekološke. Međutim, kada je godinu dana poslije

Sažetak
Poljoprivreda se u razvijenom svijetu korjenito izmijenila od početka dvadesetog stoljeća. Od
samog srca ruralnog života poljoprivredna proizvodnja gurnuta je na margine ruralne ekonomije
kada je riječ o zaposlenju i njegovu doprinosu proizvodnji, ali zadržala je neizmjernu simboličku
moć koja vrlo složenima čini bilo koji pokušaj daljnjih gospodarskih reformi. Mnoge promjene u
poljoprivredi nametnute su ruralnim područjima vanjskim pritiscima. Doista, daleko od toga da
su glavni pokretači promjena, poljoprivrednici su samo jedna od četiri grupe ključnih aktera koji
su oblikovali razvoj moderne poljoprivrede. Prvo, političko-ekonomska analiza poljoprivrede kao
kapitalističke industrije otkriva važnost vlasnika kapitala – uključujući investitore, banke i poljo-
privredno-prehrambene korporacije, kao i neke zemljoposjednike – u promicanju modernizacije
poljoprivrede kao sredstva maksimiziranja dobiti. Uključivanje poljoprivrednika u komplekse la-
naca opskrbe hranom kojima dominiraju korporacije za proizvodnju sjemena, preradu hrane i ma-
loprodaju dovodi do toga da je sve više odluka o budućnosti poljoprivrede u rukama korporacija.
Drugo, poljoprivreda ipak nije nesputano slobodno tržište, nego je jedan od najreguliranijih dije-
lova globalne ekonomije. To znači da je država ključan akter. Uobičajeno su državne intervencije u
poljoprivredi podržavale kapitalističku eksploataciju apsorbiranjem rizika putem potpora i zajam-
čenih cijena. Također, nacionalni poljoprivredni interesi upravljali su trgovinskom politikom pa je
poljoprivreda ostala ključan interes u trgovinskim sukobima (vidi poglavlje 9). Novije reforme po-
ljoprivredne politike usmjerile su državne potpore prema neekonomskim aspektima poljoprivredne
proizvodnje, kao što je očuvanje krajobraza. Vjerojatno to nije antikapitalistički pomak, nego prije
prepoznavanje promjenjive vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u ruralnoj ekonomiji koja je sve
više određena konzumacijom, a ne proizvodnjom (vidi poglavlje 12). Treće, poljoprivreda se, kao i
sve kapitalističke industrije, oslanja na konzumaciju, stoga su potrošači moćna grupa aktera. Cijena
koju smo spremni platiti za svoju hranu, zabrinutost za kvalitetu hrane, zainteresiranost za podrije-
tlo hrane ili pak izostanak takvog interesa te različite preferencije prema lokalnim, ekološkim proi-
zvodima, vegetarijanska prehrana i tako dalje, sve to ima mikroutjecaj koji se odražava na lanac roba
i povratno utječe na isplativost određenog sektora poljoprivredne proizvodnje. Konačno, tu su i
sami poljoprivrednici koji pod utjecajem navedenih vanjskih pritisaka moraju donositi odluke kako
u skladu s time upravljati vlastitim gospodarstvom. To je vidljivo, primjerice, u nevoljkosti mnogih
poljoprivrednika da diversificiraju svoje djelatnosti.
Kompleksna mreža aktera uključenih u donošenje odluka vezanih za poljoprivredu znači da bilo
koji pokušaj razumijevanja promjena u poljoprivredi, uključujući one opisane u ovom poglavlju,
nužno umanjuje složenu dinamiku, nesuglasja i diskontinuitete koji tvore stvarnost poljoprivrednih

62
promjena kakva je ona na terenu. Štoviše, usredotočenost na poljoprivredu umjetno razdvaja po-
ljoprivredu od šire ruralne ekonomije i promjena u drugim sektorima. Time se bavimo u sljedećem
poglavlju.

Za daljnje čitanje
Postoji pravo bogatstvo literature o raznim aspektima poljoprivrede i promjenama
u poljoprivredi. Za početak poglavlje koje su napisali Brian Ilbery i Ian Bowler „From
agricultural productivism to post-productivismˮ („Od poljoprivrednog produktivizma
prema postproduktivizmuˮ), u B. Ilbery (ur.), Geografija ruralne promjene [The Goeo-
graphy of Rural Change] (Addison Wesley Longman, 1998) predstavlja dobar pregled
tranzicije od produktivizma prema postproduktivizmu iz prevladavajuće europske
perspektive. Za ravnotežu David Goodman, Bernardo Sorj i John Wilkinson (1987) Od
uzgoja do biotehnologije [From Farming to Biotechnology] (Blackwell, 1987) predstavlja
uvelike američki narativ o usponu biotehnologije u poljoprivredi. Razvoj poljoprivrede
kao kapitalističke industrije istaknut je u istraživanjima o Kaliforniji koje su proveli
George Henderson i Richard Walker, konkretno Walkerova „Kalifornijska zlatna cesta
prema bogatstvu: prirodna bogatstva i regionalni kapitalizam, 1848. - 1940.ˮ [Cali-
fornia’s golden road to riches: natural resources and regional capitalism, 1848-1940], u
Godišnjaku Društva američkih geografa [Annals of the Association of American Geo-
graphers], volumen 91, stranice 167-199 (2001), i Hendersonova „Kalifornija i izmi-
šljotine kapitalaˮ [California and the Fictions of Capital] (Oxford University Press, 1998).
Humaniju stranu poljoprivrednih promjena otkrivaju Kathryn Marie Dudley u Dug i
oduzimanje imanja: gubitak gospodarstava u američkoj unutrašnjosti [Debt and Dis-
possession: Farm Loss in America’s Heartland] (University of Chicago Press, 2000) i An-
drew O’Hagan u Kraj britanske poljoprivredne proizvodnje [The End of British Farming]
(Profile Books, 2001). Za više o postproduktivističkoj debati vidi Nick Evans, Carol
Morris i Michael Winter, „Konceptualizacija poljoprivrede: kritika postproduktivizma
kao nove ortodoksijeˮ [Conceptualizing agriculture: a critique of post-productivism as the
new orthodoxy], u Progress in Human Geography, volumen 26, stranice 313-332 (2002).

Internetske stranice
Opsežne ažurne statistike o poljoprivredi dostupne su na brojnim internetskim strani-
cama uključujući i one Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (eng.
FAO; Food and Agriculture Organisation) (www.fao.org), Ministarstva poljoprivrede
Sjedinjenih Američkih Država (eng. USDA; United States Department of Agriculture)
(www.nass.usda.gov), Opće uprave za poljoprivredu Europske unije (eng. DGVI; Di-
rectorate-General for Agriculture) (europa.eu.int/comm/agriculture/indeks_en.htm),
Odjela za okoliš, hranu i ruralna pitanja Ujedinjenog Kraljevstva (eng. DEFRA; De-
partment of Environment, Food and Rural Affairs) (www.defra.gov.uk/esg/), australskog
Ureda za poljoprivredu i ekonomiku resursa (Bureau of Agriculture and Resource Econo-
mics) (www.agriculture.gov.au/abares) i novozelandskog Ministarstva poljoprivrede i
šumarstva (Ministry of Agriculture and Forestry), koji je danas dio Ministry for Primary
Industries (www.mpi.govt.nz).

63
 5. Ruralna ekonomija u promjenama

Uvod
Transformacija poljoprivrede samo je polovina priče o promjenama u ruralnoj ekonomiji tije-
kom proteklog stoljeća. Druge tradicionalne ruralne ekonomske djelatnosti, kao što su šumarstvo,
ribarstvo, rudarstvo i eksploatacija kamena, doživjele su sličnu sudbinu i slično smanjenje razine
zaposlenosti. Istodobno, zaposlenost je rasla u ruralnim područjima u proizvodnji, turizmu i usluž-
nom sektoru. Između 1969. i 1997. ruralni okruzi Sjedinjenih Američkih Država izgubili su gotovo
750 000 radnih mjesta u poljoprivredi, ali dobili njih više od 827 000 u proizvodnji (Isserman,
2000). U ruralnom području Kanade šest od deset radnika trenutačno je zaposleno u uslužnom
sektoru (Trant i Brinkman, 1992), kao i gotovo polovina radne snage u ruralnim područjima Fran-
cuske (INSEE, 1998) i sedam od deset radnika u ruralnom području Engleske (Countryside Agency,
2003).
Pomak ravnoteže ruralne ekonomije od primarne djelatnosti, temeljene na iskorištavanju pri-
rodnih resursa, prema sekundarnom i tercijarnom sektoru rezultat je niza povezanih procesa koji
djeluju na različitim razinama, od lokalne do globalne. Oni uključuju trendove u globalnom eko-
nomskom restrukturiranju kao što su liberalizacija globalne trgovine i sve „labavija” narav ekonom-
skog poduzetništva zbog tehnološkog napretka koji smanjuje ovisnost o određenim resursima na
određenim mjestima; kao i lokalno uvjetovane čimbenike kao što su poboljšana infrastruktura u
ruralnim područjima i viši stupanj obrazovanja ruralnog stanovništva. Zajedno su ti čimbenici pro-
mijenili relativnu poziciju ruralnih područja u prostornoj podjeli rada u naprednom kapitalizmu
kroz koji „različiti oblici ekonomske djelatnosti uključuju ili iskorištavaju prostorne nejednakosti
da bi maksimizirali profite” (Massey, 1994). Povijesno su se mogućnosti koje je pružala dostupnost
prirodnih resursa, poput nerazvijene zemlje te strukture ruralnog zemljoposjedništva i zapošljava-
nja, iskorištavale za razvoj kapitalizma resursa (eng. resource capitalism). U novije vrijeme ruralna su
područja privlačna investitorima zbog nižih cijena zemljišta, nižih poreza i nižih nadnica, zelenih
područja na kojima se planira razvoj i estetski kvalitetnijeg okoliša. Međutim, ruralna područja mo-
raju se ravnopravno natjecati na globalnoj razini, što znači da se glavni izvori zaposlenja, kao što su
tvornice i pozivni centri, mogu iznenada preseliti u neku od zemalja u razvoju koja ima niže nadnice.
Ovo poglavlje istražuje ruralnu ekonomiju koja se mijenja, fokusirajući se redom na promjenjive
okolnosti u šumarstvu, ribarstvu i rudarstvu, proizvodnoj industriji i uslužnom sektoru. Raspravlja-
mo i o čimbenicima koji su doveli do tih promjena, istražujemo njihov utjecaj na ruralne zajednice i
razmatramo perspektive za razvoj ruralnih ekonomija u uvjetima napredne globalizacije.

65
Šumarstvo, ribarstvo i rudarstvo:
promjenjiva sudbina primarnog
sektora
Tijekom prve polovine dvadesetog stoljeća
dominacija poljoprivrede u ruralnim ekono-
mijama nadmetala se jedino s nadmoći ostalih
lokalnih primarnih djelatnosti koje iskorišta-
vaju prirodne sirovine, kao što su šumarstvo,
ribarstvo, rudarstvo i vađenje kamena. Često
su ti sektori bili povezani tokovima investici-
ja, vlasništva i zaposlenja. Walker (2001), pri-
mjerice, u doba razvoja kapitalizma resursa u
Kaliforniji utvrđuje obrasce isprepletenosti in-
vesticija između vađenja minerala, šumarstva i
poljoprivrede – obrasce koji su se reproducirali
u drugim regijama. Na drugoj razini radnici bi u
mnogim ruralnim zajednicama podijelili svoje
zaposlenje između rudarenja i rada na gospodar-
stvu ili ribarstva i rada na gospodarstvu, ovisno
o godišnjem dobu i potražnji za određenim pro-
izvodima. Ipak, u nekim su zajednicama lokalni
rudnici, kamenolomi, ribarstvo ili šumarstvo
bili jedini važan izvor zapošljavanja, pogotovo
ondje gdje je ekonomski potencijal tih djelatno-
sti daleko nadilazio onaj poljoprivredni. Tako,
dok je općenito smanjenje zaposlenja u tim sek-
torima možda imalo malen utjecaj na ruralna
područja u cjelini, posljedice za pojedine lokal-
ne zajednice često su bile vrlo snažne, ponekad
stvarajući „džepove” ekstremne deprivacije u
relativno prosperitetnoj ruralnoj regiji.
U nekim regijama nestajala je cijela indu-
strijska proizvodnja. Posljednji rudnik kositra
u Cornwallu na jugozapadu Engleske zatvoren
je 1998., gaseći industriju koja je imala povijest
dugu 2000 godina i koja je na svom vrhuncu
u kasnom devetnaestom stoljeću zapošljavala
pedesetak tisuća ljudi iz okruga. U drugim re-
gijama zapošljavanje u rudarstvu, šumarstvu ili
ribarstvu smanjivalo se na sve manji broj zajed-
nica, čak se i u tim zajednicama broj zaposlenih
u dominantnoj gospodarskoj grani smanjio. U
Kanadi je 1976. bilo 80 ruralnih zajednica u ko-
jima je više od 30% radne snage bilo zaposleno
66
u šumarstvu ili obradi drva (i time su klasifici-
rane kao „gradovi jedne gospodarske grane”),
uz 54 zajednice ovisne o rudarstvu i 38 o ri-
barstvu (Clemenson, 1992). Tijekom sljedećih
deset godina šumarstvo i ribarstvo doživjeli su
ekonomska previranja. Zaposlenost je u kanad-
skom šumarstvu 1980. pala s više od 300 000 na
260 tisuća 1982., dok je kasne 1982., na vrhun-
cu recesije, polovina rudnika privremeno za-
tvorena. Utjecaj na zajednice koje su pogođene
bio je dramatičan. Dva rudarska grada u regiji
Labrador nestala su kada su se njihovi rudnici
željezne rude zatvorili – Schefferville, gdje je
stanovništvo palo s 3500 stanovnika 1976. na
320 stanovnika 1986., i Gagnon, gdje je ostalo
samo pet stanovnika do 1986. od 3400 stanov-
nika iz 1976. godine. U drugim zajednicama
zaposlenost se u primarnim industrijskim sek-
torima srozala (tablica 5.1.) i za neke, kao što su
Marathon, Ontario, to je značilo zamjenu ovi-
snosti o obradi celuloze dvostrukom ovisnošću
o celulozi i rudarstvu (Clemenson, 1992). Samo
je ribarstvo relativno napredovalo tijekom tog
razdoblja, u kojem je zaposlenost u preradi ribe
u atlantskoj Kanadi naglo rasla u dva kratka na-
vrata kasnih 1970-ih i sredinom 1980-ih.
Sudbinu nekih zajednica ovisnih o šumar-
stvu, rudarstvu ili ribarstvu određuju trendovi
specifični za pojedine industrijske grane i lokal-
ne okolnosti. Ipak, na općenitijoj razini tri su
ključna čimbenika koja su dovodila do gubitka
poslova u sva tri sektora. Prvo, resursi koji se
iskorištavaju mogu biti iscrpljeni. Minerali su
osobito ograničen resurs te su i razdoblja većeg
zapošljavanja u rudarstvu u ruralnim regijama
nerijetko kratka. Drugo, poslovanje se može
obustaviti kao neisplativo bilo zbog smanjenja
potražnje potrošača bilo zbog konkurencije. Sve
tri grane, i rudarstvo, i šumarstvo i ribarstvo,
osjetljive su na konkurenciju u globalnoj ekono-
miji. Treće, s iskorištavanjem resursa sve se više
povezuju ekološke opasnosti, donoseći bojazan
oko onečišćenja, degradacije krajobraza i ugro-
ženosti biljnih i životinjskih staništa.
Tablica 5.1. Postotak radne snage zaposlene u primarnim djelatnostima za 172 kanadske zajednice
određene prema ovisnosti o ribarstvu, rudarstvu ili preradi drva 1976.
Ribarske zajednice Rudarske zajednice
1976. 1981. 1986. 1976.
Više od 30 30 33 34 54
15 - 29 0 5 4 0
Manje od 15 0 0 0 0
Izvor: Clemenson, 1992.
Tako McManus (2002), u studiji o šumar-
skoj politici u Britanskoj Kolumbiji [Kanada]
i Novom Južnom Walesu [Australija], ističe da
„regulacija šumarstva uključuje ne samo politič-
ku moć grada (Victorije i Ottawe u Kanadi te
Sydneya i Canberre u Australiji) i tržišnu moć
(koncentriranu u Vancouveru, Sydneyu i Toki-
ju) nego i moć glasača (uvelike u Vancouveru i
Sydneyu)” (str. 855). Šumarska industrija (koja
izravno zapošljava oko 82 000 ljudi u Britanskoj
Kolumbiji, neizravno podupire dodatnih 300
000 ljudi i pridonosi bruto domaćem proizvodu
te pokrajine sa 16%) mora stoga uravnoteživati
komercijalne imperative s ekološkim regulativa-
ma čiji je cilj smanjenje proizvodnje te nadzor
nad prirodom i lokacijama za sječu šuma (Mc-
Manus, 2002).
Potencijalni utjecaj ekoloških pritisaka na
zajednice koje ovise o šumarstvu ilustrira slučaj
okruga Catron u Novom Meksiku. Rijetko na-
seljen okrug od 2700 stanovnika oslanjao se na
uzgoj stoke, sječu šuma i obradu drva do 1990.,
kada je vlada SAD-a oštro ograničila sječu u tom
području da bi se zaštitila meksička pjegava sova
(op. prev. Strix occidentalis lucida). Zatvaranjem
pilane izgubljeno je stotinu poslova, dok je ne-
zaposlenost u okrugu 1995. porasla na 10,8% –
što je dvostruko više od prosjeka SAD-a gotovo
četvrtina stanovništva pala je ispod razine siro-
Zajednice čija je osnova
prerada drva
1981. 1986. 1976. 1981. 1986.
42 24 80 52 37
11 22 0 27 40
1 8 0 1 3
maštva (Walley, 2000).
Ribarske zajednice u kanadskom Newfo-
unlandu i Labradoru bile su pod pritiskom na
sva tri navedena načina. Kako Kennedy (1997)
bilježi, konkurencija i niske cijene postupno su
tijekom dvadesetog stoljeća izjedale ribarsku
djelatnost, a 1960-ih se 16 000 ljudi odselilo iz
priobalnih mjesta u sklopu vladinih programa
raseljavanja. Tehnološka modernizacija u 1970-
ima i proširenje kanadske ribarske jurisdikcije
na 200 milja [320 kilometara] pomogli su da se
industrija obnovi, no ubrzo se lokalna ribarska
flota suočila s obnovljenom konkurencijom u
vidu industrijskih koća iz Europe i drugih dije-
lova Sjeverne Amerike. Povrh toga, intenzivno
je ribarstvo ozbiljno iscrpilo fond bakalara. Pod
pritiscima ekoloških aktivista kanadska je vlada
1992. zaustavila izlov sjevernog bakalara u po-
kušaju da omogući obnovu ribljeg fonda. Mo-
ratorij je trenutačno doveo do gubitka 20 000
radnih mjesta, s daljnjih 10 000 izgubljenih rad-
nih mjesta u sljedećoj godini. Iako su ribarima i
radnicima u prerađivačkim postrojenjima ispla-
ćene nadoknade te su uvedeni vladini progra-
mi za razvoj alternativnih izvora zapošljavanja,
uključujući one u području visoke tehnologije,
akvakulture, turizma i rudarstva, zatvaranje je
ozbiljno narušilo ruralnu ekonomiju te je pove-
ćalo probleme siromaštva i iseljavanja.
67
Industrijska proizvodnja
Ako se poljoprivreda i šumarstvo uobiča-
jeno povezuju s ruralnim područjem, onda se
vjerojatno proizvodnja najprije poistovjećuje s
urbanim područjem. U popularnim prikazima
proizvodnju dočarava slika velike tvornice iz
koje se izdiže dim i plovi iznad beskrajnih nizo-
va radničkih kuća, u stilu britanskog slikara L.
S. Lowryja. Ipak, ne samo da industrijska pro-
izvodnja ima dugu povijest u mnogim malim
gradovima i ruralnim zajednicama – pogotovo
u preradi poljoprivrednih, ribljih i drvnih proi-
zvoda – nego smo i potkraj dvadesetog stoljeća
u razvijenim zemljama svjedočili premještanju
proizvodnih poslova iz urbanih u ruralna pod-
ručja. Između 1960. i 1991. u ruralnim područ-
jima Engleske, Škotske i Walesa otvorila se go-
tovo četvrtina milijuna poslova u proizvodnji,
dok se u svim drugim područjima broj poslova
u proizvodnji smanjio (tablica 5.2.) (North,
1998). Slično tomu, u Sjedinjenim Američkim
Državama između 1960. i 1980., a prije fluktu-
acija tijekom recesije u 1980-ima, zapošljavanje
se u proizvodnji u ruralnim okruzima povećalo
za 47% – daleko iznad nacionalnog prosjeka
(North, 1998; USDA, 2000). Kao posljedica
toga, danas je u proizvodnji i u Sjedinjenim
Američkim Državama i u Francuskoj zaposleno
više radne snage iz ruralnih područja nego iz ur-
banih područja (INSEE, 1998; USDA, 2000).
Ipak, treba napomenuti da je i dalje većina za-
poslenosti u proizvodnji i glavnina industrijske
proizvodnje koncentrirana u urbanim područ-
jima.
Urbano-ruralno premještanje proizvodnje
uključivalo je dva važna razdoblja širenja. Prvo,
1940-ih do 1960-ih bilo je razdoblje apsolutnog
širenja kada je raslo zapošljavanje u proizvodnji
i u urbanim i u ruralnim regijama, iako brže u
ruralnim područjima. Primjerice, zaposlenost u
proizvodnji u Sjedinjenim Američkim Država-
ma u 1960-ima povećala se u urbanim područ-
jima za 15%, a u ruralnim područjima za 31%
(North, 1998).
68
Tablica 5.2. Neto promjena broja proizvodnih
poslova u Engleskoj, Walesu i Škotskoj 1960. -
1991.
Broj poslova
London -979 000
Konurbacije -1 392 000
Samostalni gradovi -631 000
Veliki gradovi -388 000
Mali gradovi -284 000
Ruralna područja +238 000
Ukupno Engleska, Wales i
-3 443 000
Škotska
Izvor: North, 1998.
Drugo, 1970-e, 1980-e i 1990-e bile su pre-
vladavajuće razdoblje relativnog širenja kada se
zaposlenje u proizvodnji smanjivalo sporije u
ruralnim nego urbanim područjima – ili se čak
u nekim slučajevima povećalo usprkos općem
trendu, što je bio slučaj u Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama tijekom 1970-ih i Ujedinje-
nom Kraljevstvu tijekom 1980-ih (Townsend,
1993).
North (1998) smješta te promjene u kon-
tekst globalnog restrukturiranja proizvođačke
industrije. Te je promjene, ističe, obilježio pre-
lazak sa sustava masovne proizvodnje prema
fleksibilnoj proizvodnji, što je omogućilo podu-
zećima da postanu u manjoj mjeri ukorijenjena
u svoju lokaciju. U sve globaliziranijoj ekono-
miji korporacije traže lokacije gdje se troškovi
proizvodnje mogu smanjiti na najmanju mjeru,
a istodobno zadržati pristup visokoprofitnim
tržištima. U takvim se okolnostima proizvod-
nja premjestila iz uhodanog industrijskog gos-
podarstva u Europi i Sjevernoj Americi prema
Pacifičkom obruču (posebno Japanu, Tajvanu,
Maleziji i Južnoj Koreji) i zemljama u razvoju.
No potraga za konkurentskim prednostima u
proizvodnom procesu djelovala je i na nacional-
noj razini, gdje se smatralo da ruralna područja
nude povoljnije uvjete nego urbane lokacije.
North (1998) raspravlja o različitim varijanta-
ma na temelju kojih daje četiri objašnjenja urba-
no-ruralnog premještanja:
• Hipoteza ograničene lokacije [the constrained
location hypothesis] objašnjava da je kvaliteta
i količina prostora u urbanim područjima
postala manje dostupna poduzećima te su se
stoga ona relocirala u ruralna područja koja
nude prostor za širenje (Fothergill i Gudgin,
1982).
• Hipoteza troškova proizvodnje [the pro-
duction cost hypothesis] tvrdi da poduzeća
koja se premještaju nastoje ostvariti profit
tako što iskorištavaju prednosti u razlikama
proizvodnih troškova u različitim prosto-
rima, posebno nadnica i cijena zemlje, koji
su uglavnom niži u ruralnim područjima
(Tyler i suradnici, 1988).
• Hipoteza filtriranja prema dolje [the fil-
ter-down hypothesis] povezuje industrijsku
lokaciju s ciklusom proizvodnje, upozora-
vajući da urbane lokacije u ranim stadijima
razvoja proizvodnje osiguravaju pristup
kvalificiranoj radnoj snazi i specijalističkom
znanju, ali da je u kasnijim razvojnim faza-
ma proizvodnja sve više rutinska te se može
premjestiti u ruralna područja kako bi se
smanjili troškovi (Markusen, 1985).
• Hipoteza restrukturiranja kapitala [the capi-
tal restructuring hypothesis] nudi širi pogled
na situaciju, tvrdeći da različite faze aku-
mulacije kapitala imaju različite potrebe za
radnom snagom i lokacijom. Pretpostavlja
da su unapređenja u tehnologiji i proizvod-
nom procesu smanjila ovisnost proizvodnje
o koncentraciji kvalificirane radne snage te
omogućili preseljenje u ruralna područja
gdje se mogu iskoristiti pogodnosti nižih
troškova rada, nižeg stupnja sindikalnog
udruživanja i radničke borbenosti te neri-
jetko zarobljujućeg tržišta rada s malo alter-
nativnih izvora zaposlenja (Massey, 1984;
Storper i Walker, 1984).
Peta teza, hipoteza o rezidencijalnim prefe-
rencijama [the residential preference hypothesis],
razlikuje se od ostalih jer stavlja fokus na po-
kretanje novih poslovanja nasuprot preseljenju
postojećih tvrtki. Prema toj tezi poduzetnici
odabiru razvoj novih poslova na ruralnim lo-
kacijama jer život koji one nude doživljavaju
kvalitetnijim (Gould i Keeble, 1984). Navede-
ne hipoteze ne treba nužno shvaćati kao suko-
bljene modele; one prije odražavaju složenost
urbano-ruralnog premještanja proizvodnje kao
mješavine različitih procesa proisteklih iz razli-
čitih imperativa.
Doista, treba upozoriti da je mnogo toga
povezano s pitanjem urbano-ruralnog pre-
mještanja proizvodnje. Prvo, urbano-ruralno
premještanje uvelike je sektorski specifično.
Tradicionalne prerađivačke industrije, kao što
su prehrambena, drvna i proizvodnja papira,
konzerviranje ribe i tekstilna industrija, koje
su nekada dominirale u ruralnim gradovima s
jednom gospodarskom granom, bitno su sla-
bjele, često s razarajućim posljedicama za za-
jednice u kojima je postojala takva industrija.
Rast proizvodnje posebno je povezan s lakom
industrijom, visokotehnološkom industrijom
i područjima proizvodnje dobara određenih
niša, uključujući i proizvodnju kvalitetnih pre-
hrambenih proizvoda.
Drugo, urbano-ruralno premještanje bilo
je prostorno specifično. Estall (1983) osporava
konvencionalna shvaćanja o premještanju pro-
izvodnje u Sjedinjenim Američkim Državama
pokazujući da je rast bio najveći u ruralnim
okruzima neposredno uz metropolitanska pod-
ručja i da je regionalno premještanje iz sjevernih
u južne države, kako u ruralna tako i u urbana
mjesta, bilo važnije od urbano-ruralnog premje-
štanja per se. Prostorna koncentracija posebno je
izražena u sektoru visoke tehnologije – označe-
nog kao jedne od industrija ruralnog rasta.
69
Primjerice, iako se između 1981. i 1989. u rural-
nim područjima Britanije zaposlenost u visoko-
tehnološkoj industriji povećala općenito za 12%
usporedno sa smanjenjem u urbanim područji-
ma, rast je bio istaknut u tri regije. Tri puta više
ljudi zaposleno je 1989. u visokotehnološkim
industrijama u Jugoistočnoj Engleskoj nego u
bilo kojoj drugoj regiji, a veliki dio ruralnog ra-
sta koncentrirao se na nekoliko ključnih mjesta,
kao što je Cambridge (North, 1998).
Treće, urbano-ruralni prijelaz promijenio
je značajke proizvodnje u ruralnim područji-
ma. Tvornice nisu toliko povezane s lokalnim
zajednicama kao prije, manja je vjerojatnost
da će upotrebljavati lokalne prirodne resurse i
manja je vjerojatnost da ih posjeduje netko iz
lokalne zajednice. Priroda posla koji se obavlja
također se promijenila kao dio nove prostorne
podjele rada. North (1998) primjećuje: „tvrdi
se da je vjerojatnije da će ruralna mjesta i mali
gradovi privući one poslove koji su više rutinski,
manje tehnički napredni, montažnog tipa i koji
zahtijevaju ponajprije polukvalificirane radnike
prije nego one poslove koji zahtijevaju visoko
tehnički obučenu i kvalificiranu radnu snagu”
(str. 172).
Četvrto, mnoge odrednice za koje se pret-
postavlja da pridonose premještanju iz urbanog
u ruralno također jačaju ranjivost ruralne proi-
zvodnje u natjecanju s proizvodnjom zemalja u
razvoju i otpuštanju u recesiji. Ruralna područja
glede nadnica mogu, primjerice, nadvladati ur-
bane lokacije, ali ne i zemlje u razvoju. Korpora-
tivna spajanja i preuzimanja pretvorila su rural-
na područja u ekonomije podružnica u kojima
budućnost lokalnih tvornica ovisi o odlukama
odbora, koje se vjerojatno donose na drugom
kontinentu, i gdje se strategije donose na glo-
balnoj razini. Nadalje, niže stope sindikalnog
udruživanja znače da se korporacijama može
pružiti manje otpora pri zatvaranju ruralnih
podružnih tvornica nego onih u borbenijim,
manjim i većim gradovima (Winson, 1997).
Korporacijama može biti jednostavnije za-
tvoriti tvornicu u selu ili malom gradu nego u
70
urbanom području, ali je utjecaj na lokalnu za-
jednicu češće ozbiljniji s obzirom na to da je gu-
bitak poslova proporcionalno važniji u odnosu
na veličinu lokalne populacije. To je ilustrirala
Fitchen (1991) u studiji slučaja ruralnog New
Yorka. Tvornica o kojoj je riječ započela je kao
tkaonica, ali je promijenila vlasnike i proizvod-
ne linije nekoliko puta i sredinom 1980-ih vla-
snik joj je bila podružnica njujorške kompanije
smještene u St. Louisu, koja je proizvodila plas-
tičnu bolničku opremu. Zapošljavala je oko 500
radnika, najviše žena, koji su zarađivali između
7,3 dolara po satu za nekvalificirane radnike na
pokretnoj traci i 12 dolara po satu za činovnička
radna mjesta. Od zaposlenika 155 ih je živjelo
u neposrednoj lokalnoj zajednici od oko 600
kućanstava. Tvornica je zatvorena 1989., kada
je proizvodnja preseljena u Meksiko, gdje su
nadnice bile prosječno 1,25 dolara po satu. Ot-
puštanje je pogodilo svako četvrto kućanstvo u
toj lokalnoj zajednici i od 365 bivših radnika
koji su se prijavili u programe pomoći za pro-
nalazak posla samo ih je 20 pronašlo novi posao
do trenutka zatvaranja tvornice. Kako Fitchen
navodi govoreći o natpisu kojim se oglašavala
prodaja tvornice, „[natpis je] objavio poruku
koja zahvaća i utjelovljuje promjene u proizvod-
nji u ovom desetljeću: ironiju postojanja dobrih
postrojenja i dobrih radnika, ali bez posla” (str.
72).
Uslužni sektor u ruralnim
područjima
Na prvi pogled čini se da je stabilan rast
uslužnog sektora u ruralnim područjima su-
protnost promjenjivoj sudbini proizvođačke
industrije. Zaposlenost u uslužnom sektoru u
ruralnim područjima progresivno je rasla tije-
kom dvadesetog stoljeća te je on postao glavni
izvor zaposlenja u ruralnim regijama diljem ra-
zvijenog svijeta. Međutim, postoji sklonost da
se važnost uslužnog sektora preuveličava time
što se velik i raznolik raspon aktivnosti smješta
pod tim „kišobranskim” pojmom.
 Radna mjesta u uslužnom sektoru uključuju
visoko plaćene odvjetnike, financijere i burzov-
ne mešetare kao i čistače, trgovačke pomoćnike
i njegovatelje; uključuju učitelje i vozače kami-
ona, liječnike i konobare. Kako prikazuju tabli-
ce 5.3. i 5.4. za Englesku i Sjedinjene Američke
Države, kada se razlože u grupe gospodarskih
djelatnosti, slabi dojam prevladavanja uslužnih
djelatnosti – najveće područje djelatnosti usluž-
nog sektora u ruralnim dijelovima Sjedinjenih
Američkih Država, maloprodaja, zapošljava
ugrubo jednak udio radne snage kao i proizvod-
nja. Štoviše, različiti su odnosi udjela zaposleno-
sti u različitim djelatnostima uslužnog sektora u
različitim ruralnim regijama te se može postavi-
ti hipoteza da su različiti i procesi koji pogone
njihov razvoj.
Rast zaposlenosti u uslužnom sektoru u ru-
ralnim područjima može se stoga razložiti na
četiri komponente. Prvo, postoji širenje sektora
javnih usluga, uključujući obrazovanje, zdrav-
stvo i javnu upravu. Od kraja Drugog svjetskog
rata razvoj i sve sveobuhvatnija pokrivenost
pružanja javnih usluga u ruralnim područjima
te doseg i kvaliteta opskrbe uslugama škola,
bolnica i drugih institucija stvorili su nove mo-
gućnosti zapošljavanja u ruralnim područjima.
Štoviše, važnost javnog sektora kao velikog po-
slodavca, poput škole, bolnice ili zatvora, bit će
Tablica 5.3. Zaposlenost u uslužnom sektoru u Engleskoj 2001.
Distribucija, hotelijerstvo i ugostiteljstvo
Bankarstvo, financije, osiguranje itd.
Javna uprava, obrazovanje i zdravstvo
Druge usluge
Ukupno uslužni sektor
Izvor: Countryside Agency, 2003.
sve veća za mala ruralna u odnosu na veća ur-
bana tržišta rada. Stoga javni sektor može biti
zaslužan i za do četvrtine ili i više ukupne zapo-
slenosti u udaljenim ruralnim područjima (vidi
tablicu 5.3.), pri čemu je, primjerice, USDA
(United States Department of Agriculture) više
od 200 ruralnih okruga u Sjedinjenim Američ-
kim Državama klasificiralo kao ovisnima o dr-
žavnom zapošljavanju.
Drugo, rast konzumerizma potaknuo je ši-
renje maloprodajnog sektora i sektora usluga
za dokoličarske aktivnosti, i u ruralnim i u ur-
banim područjima. Doista, maloprodajni lanci
i oni koji se bave aktivnostima za provođenje
slobodnog vremena često ciljaju na ruralne gra-
diće i njihovo zaleđe kao nova tržišta za širenje,
što je neravnomjerno povećavalo zaposlenost u
uslužnom sektoru na takvim mjestima. Dodu-
še, takva ulaganja pridonosila su i prostornom
restrukturiranju usluga u ruralnim područjima
(vidi poglavlje 7), koje obilježava zatvaranje
seoskih trgovina, automehaničarskih radionica
i smještaja, što je potencijalno vodilo smanjenju
zaposlenosti u maloprodaji i ugostiteljstvu u
nekim manjim ruralnim zajednicama. Nadalje,
tipovi poslova koje otvara moderna maloproda-
ja i ugostiteljstvo često su manje plaćeni, povre-
meni i/ili skraćenog radnog vremena.
Udaljena Dostupnija
Urbana (%)
ruralna (%) ruralna (%)
27,6 25,9 23,7
10,6 17,4 22,0
25,1 22,7 23,7
4,5 5,1 5,3
67,8 71,1 74,7
71
Tablica 5.4. Zaposlenost u uslužnom sektoru u Sjedinjenim Američkim Državama 1996.
Maloprodajna trgovina
Uprava
Financije, osiguranje i prodaja nekretnina
Prijevoz, komunikacije i komunalne usluge
Veletrgovina
Druge usluge
Ukupno uslužni sektor
Izvor: www.rupri.org
U udaljenim ruralnim okruzima Engleske više
od polovine radnika zaposlenih u djelatnostima
distribucije, hotelijerstva i ugostiteljstva, pri-
mjerice, radi na ugovore sa skraćenim radnim
vremenom (Countryside Agency, 2003) (vidi
poglavlje 18).
Treće, porast zaposlenosti u distribuciji i
uslugama za aktivnosti provođenja slobodnog
vremena također odražava i rastući značaj tu-
rizma u mnogim ruralnim područjima. Jedna
od popratnih pojava izbijanja bolesti slinavke
i šapa u Britaniji 2001. (vidi okvir 4.3.) bila je
naglašavanje doprinosa turizma ruralnoj ekono-
miji. Procijenjeno je da je u ruralnim dijelovima
Engleske otprilike 380 000 poslova ovisno o tu-
rizmu, s dodatnih 25 000 u ruralnim dijelovima
Walesa, a izračunato je da turisti potroše više od
10 milijardi funti godišnje u ruralnim područ-
jima Engleske i Walesa (Vladin ured, 2000).
Isto tako, hoteli i moteli sami zapošljavaju oko
310 000 ljudi u ruralnim dijelovima Sjedinjenih
Američkih Država (Isserman, 2000). Turizam
se često ističe kao sredstvo regeneracije ruralnih
72
Ruralna (%) Urbana (%)
17 17
16 14
5 8
4 5
3 5
23 32
68 81
zajednica koje su ekonomski propadale slablje-
njem poljoprivrede, primarne proizvodnje ili
prerade, što nadahnjuje neke uspješne inicija-
tive poput one bivše pilane grada Chemainusa
na otoku Vancouver (vidi poglavlje 12). Ipak,
Butler i Clark (1992) upozoravaju da je „za pro-
micanje turizma najteža okolnost to što je rural-
na ekonomija već oslabljena jer turizam stvara
izraženo neuravnoteženu distribuciju dohoda-
ka i zaposlenja. Bolji je kao dodatak uspješnim
i raznovrsnim ekonomijama nego kao glavni
potporanj razvoja” (str. 175). Izvan obalnih re-
gija i nacionalnih parkova potencijal da turizam
znatno pridonese ruralnom zapošljavanju može
biti ograničen.
Četvrto, ruralna područja na periferiji me-
tropolitanskih centara ostvarila su porast zapo-
šljavanja u uslužnom sektoru zbog premještanja
poslodavaca iz financijskog sektora i korpora-
tivnih uslužnih kompanija. Murdoch i Mar-
sden (1994), primjerice, bilježe premještanje
osiguravateljskih, bankarskih i drugih financij-
skih kompanija iz Londona u provincijski grad
Aylesbury, udaljen 40 milja [65 kilometara] od
centra grada. Procesi koji stoje u pozadini tog
premještanja slični su onima u pozadini prese-
ljenja proizvodne industrije – manja potreba za
njezinom koncentracijom uz percipirane pred-
nosti većeg prostora, nižih zemljišnih, poreznih
i troškova nadnica i veća kvaliteta okoliša. Ipak,
poduzeća u tim sektorima teže čvrstoj integra-
ciji u urbano-ruralne mreže i specifičnim trži-
štima rada te je time njihovo sezanje u udaljena
ruralna područja ograničeno.
Dakle, razvoj uslužnog sektora u ruralnim
područjima regionalno se sektorski razlikovao.
Za udaljenija ruralna područja vjerojatnija je
veća ovisnost o turizmu ili poslovima u javnom
sektoru, dok ruralna područja bliža gradovima
mogu imati koristi od relokacije financijskih
i poslovnih usluga. Dodatno uz radna mjesta
uslužnog sektora u ruralnim područjima, u
uslužnom sektoru među stanovništvom dostu-
pnijih ruralnih područja dominiraju radnici
koji putuju na posao iz obližnjih gradova i grad-
skih središta. Ta posljednja praksa ističe da je
većina aktivnosti uslužnog sektora i dalje urba-
nocentrična te da i dalje postoje infrastrukturne
barijere za širenje zapošljavanja u uslužnom sek-
toru u ruralnim područjima. No neki smatraju
da se takve barijere mogu ukloniti razvojem
informacijske tehnologije i pojavom rada na da-
ljinu (teleworking).
Rad na daljinu u seoskom prostoru
Ljudi više ne moraju putovati u gradove
na posao. Mnogi poslovi danas mogu pu-
tovati do radnika upotrebom suvremenih
tehnologija – revitalizirajući tradicionalne
ruralne zajednice… i postoji želja sve ve-
ćeg broja ljudi da postignu bolju kvalitetu
života, izbjegavajući stres i onečišćenje
dnevnih migracija, i preuzmu aktivnije
uloge u svakodnevici svojih zajednica
(Acorn Televillages brochure, citirano u
Clark, 2000, str. 19).
Citat iznad oslikava težnje novog sektora
unutar ruralne ekonomije koji nastaje razvojem
informacijskih i telekomunikacijskih tehnolo-
gija. Tvrdi se da su napredak u računalnoj teh-
nologiji i razvoj interneta, uz porast zanimanja
u području informacija, stvorili mogućnosti
da pojedinci sve više rade od kuće, koristeći se
telekomunikacijama za razgovor sa svojim po-
slodavcem (teleworking) (Clark, 2000). Nadalje,
neki autori ističu da prostorna fleksibilnost ta-
kvog rada navješćuje deurbanizaciju zaposlenja
(Huws i suradnici, 1990), a njezin su potencijal
iskoristile mnoge ruralne razvojne agencije koje
su promicale razvoj ruralnog rada na daljinu
pružajući izobrazbu i infrastrukturu, koja uk-
ljučuje pokretne „telekućice” ili informacijske
centre koji omogućuju pristup informacijskim i
komunikacijskim tehnologijama (Clark, 2000).
Clark (2000) identificira 152 djelatne „te-
lekućice” na britanskom otočju 1999. koje su
bile koncentrirane u perifernim ruralnim regi-
jama kao što su Wales, jugozapadna Engleska i
sjeverna Škotska te većinom u malim selima ili
udaljenim ruralnim lokacijama. Mnoge teleku-
ćice djelovale su kao "klirinške kuće" (clearing
houses) i unajmljivale radnike na daljinu koji su
radili uobičajene poslove kao što su oglašavanje,
tajnički poslovi, prijevod i nakladništvo. Me-
đutim, Clarkovi podaci upućuju da opća razina
zaposlenosti u radu na daljinu ostaje niska te da
je rast tog sektora u ruralnim područjima ogra-
ničen neprekinutom važnošću kontakta licem u
lice u poslovanju te niskom kvalitetom ruralne
telekomunikacijske infrastrukture.
73
 Sažetak
Postoji jasan kvantitativni preokret u ruralnoj ekonomiji tijekom prošlog stoljeća. Statistički
podaci o zaposlenosti, tipu poslovanja i ostvarivanju prihoda pokazuju da je prevlast djelatnosti te-
meljenih na proizvodnji, uključujući poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo, rudarstvo i ekstrakciju mi-
nerala, koja je postojala u ranom dvadesetom stoljeću, zamijenila ekonomija uvelike orijentirana na
pružanje usluga. Taj je prijelaz također obilježen i kvalitativnom promjenom naravi ekonomije, pri
čemu su zamjetna tri trenda. Prvo, ruralna se ekonomija na lokalnoj razini sve više fragmentira, stva-
rajući širok raspon mogućnosti zaposlenja za ruralno stanovništvo, ali i povećavajući nesigurnost.
Suvremena ruralna ekonomija fluidnija je od prijašnje ekonomije temeljene na jednoj gospodarskoj
grani i sada je manje sigurnih poslova. Kako bi dobili pristup zaposlenju u bolje plaćenim poslovi-
ma, potencijalni zaposlenici nerijetko moraju napustiti ruralna područja da bi stekli potrebnu na-
obrazbu ili kvalifikacije, dok niskokvalificirane poslove često obilježavaju niske plaće i privremeni
ugovori. O implikacijama tih promjena za ljude koji žive i rade u ruralnim područjima raspravljamo
u kasnijim poglavljima (vidi poglavlja 15, 17 i 18).
Drugo, ruralne ekonomije postale su sve više ovisne o vanjskim čimbenicima. Tradicionalne
djelatnosti kao što su poljoprivreda i rudarstvo oslanjale su se na izvoz proizvoda u manje i veće
gradove, ali farme i rudnici pretežno su bili u lokalnom vlasništvu te je zarađeni dohodak kružio
unutar ruralne ekonomije. Suvremena ruralna ekonomija ovisna je ne samo o izvanjskom dohotku
(na primjer u obliku investicija, državnih potpora, poljoprivrednog izvoza ili turističke potrošnje)
nego sada i velik dio dobiti otječe natrag vanjskim matičnim kompanijama i investitorima. Također,
moć donošenja ekonomskih odluka koncentrirana je kod vanjskih aktera tako da je oslabljen stupanj
kontrole ruralnih zajednica nad njihovom ekonomskom budućnošću.
Konačno, dogodio se i diskurzivni zaokret u načinu na koji se ruralne ekonomije zamišljaju i
predstavljaju. Od koncipiranja ruralnog kao prostora proizvodnje, ono se sada shvaća kao prostor
konzumacije. To uključuje i aktivnosti potrošnje u seoskoj sredini (podržavajući uslužni sektor), ali
i potrošnju samog seoskog prostora – prije svega putem turizma, ali i ulaganja u stanovanje, oglaša-
vanje „ruralnih” obrta i specifičnu brendiranu hranu te upotrebu ruralnih lokacija za film i televiziju
(vidi poglavlje 12). Diskurzivni pomak reproducira se u vladinim politikama i sukobima, kao što su
oni između sječe šuma i zaštite prirode, gdje se prioritet daje zaštiti idealiziranog ruralnog okoliša
koji privlači potrošače, a ne interesima proizvodnje (vidi također poglavlje 14).

74
Za daljnje čitanje
Nekoliko je sveobuhvatnih prikaza ekonomskog restrukturiranja u ruralnim područ-
jima. Poglavlje Davida Northa o ruralnoj industrijalizaciji u B. Ilbery (ur.), Geografija
ruralne promjene [The Geography of Rural Change] (Addison Wesley Longman, 1998)
usredotočuje se uvelike na proizvodnju, ali obuhvaća i sadržaj od šire važnosti, dok
je knjiga Michaela Clarka Rad na daljinu u seoskom prostoru [Teleworking in the Coun-
tryside] (Ashgate, 2000) detaljna studija rada na daljinu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Za
studije slučaja i više informacija o specifičnom sektorskom restrukturiranju vidi članak
Trevora Barnesa i Rogera Haytera, „Gradić koji je to učinio: fleksibilna akumulacija i
odgovor zajedniceˮ [The little town that did: flexible accumulation and community res-
ponse], u časopisu Regionalne studije [Regional studies], volumen 26, stranice 617-663
(1992), za studiju o zatvaranju pilane u Chemainusu, Kanada, a također vidi i opis
zatvaranja tvornice u ruralnom području države New York u knjizi Janet Fitchen Ugro-
ženi prostori, izdržljiva mjesta: Promjena, identitet i preživljavanje u ruralnoj Ameri-
ci [Endangered Spaces, Enduring Places: Change, Identity and Survival in Rural America]
(Westview Press, 1991).

Internetske stranice
Detaljni statistički podaci i objašnjenja o ruralnim ekonomijama Ujedinjenog Kraljev-
stva i Sjedinjenih Američkih Država mogu se pronaći u izvješćima Stanje seoskih pro-
stora [State of the Countryside reports] (https://www.nalc.gov.uk/news/entry/1153-
new-report-highlights-the-state-of-rural-services-in-england) i na internetskim
stranicama Instituta za istraživanje ruralne politike [Rural Policy Research Institute]
(www.rupri.org).

75
 6. Društvene i demografske promjene

Uvod
U razdoblju od gotovo dva stoljeća stanovništvo ruralnih područja onoga što danas smatramo
razvijenim svijetom prošlo je metaforičku vožnju „vlakom smrti”. Od stabilnog rasta stanovništva
na početku devetnaestog stoljeća ruralna područja izgubila su znatne udjele stanovništva u korist
gradova u toj eri ubrzane urbanizacije tijekom kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, prije
nego što je smjer preokrenut 1960-ih i 1970-ih, kada su se seoska područja ponovno počela na-
stanjivati. Konačno, na početku dvadeset prvog stoljeća situacija je mnogo nejasnija s općenitom
tendencijom prema porastu ruralnog stanovništva, ali koju presijecaju suprotstavljena nacionalna,
regionalna, lokalna i demografska kretanja. Kako se broj stanovnika u ruralnim područjima mije-
njao, tako se mijenjao i njihov sastav. Ruralno je stanovništvo danas starije i s više pripadnika srednje
klase nego što je to bilo prije 30 ili 40 godina. Nadalje, ta kretanja usložnjavaju se posljedicama su-
djelovanja useljenika srednje klase na ruralnim tržištima nekretnina. U ovom poglavlju ispitujemo
detaljnije te promjene. U prvoj polovini poglavlja govorimo kronološki o prostornim promjenama
stanovništva i raspravljamo o procesima koji su do tih promjena doveli. U drugoj polovini potom
analiziramo rekompoziciju ili klasno preslagivanje ruralnog stanovništva s naglaskom na porast
srednje klase i posljedice za ruralno tržište nekretnina.

Od urbanizacije do kontraurbanizacije novništvo ruralnih područja smanjilo se za oko

Ruralna depopulacija
Polovina stanovništva Engleske i Walesa
1851. živjela je u ruralnim područjima. Stolje-
će poslije, 1951., ondje je živjela samo petina
stanovništva. Depopulacija britanskog seoskog
područja koju pokazuju ti brojevi bila je proces
masovne migracije koja se ponavljala diljem svi-
jeta otkako je industrijalizacija zaživjela. Izme-
đu 1851. i 1951. stanovništvo Engleske i Walesa
poraslo je za 26 milijuna ljudi (ili 144%), ali sta-
pola milijuna ljudi (ili 5%) (Saville, 1957). Naj-
većim su se dijelom te promjene događale na vr-
huncu industrijalizacije od sredine devetnaestog
stoljeća do 1920-ih, kada je migrante privlačila
mogućnost većih nadnica u gradskoj industriji
i veća mogućnost zapošljavanja u gradovima u
odnosu na ruralna područja, gdje su rani sta-
diji poljoprivredne modernizacije smanjili broj
poljoprivrednika te su proizvodnja i rudarstvo
slabjeli. Dolazak željeznice olakšao je ruralnu
depopulaciju time što je povećao mobilnost lju-

77
di sa sela, a napredak u obrazovanju i komuni-
kacijama potaknuo je društvenu mobilnost, pri
čemu su migracije bile povezane s potrebom za
ostvarenjem viših aspiracija i privlačnošću veli-
kih mogućnosti nezavisnosti i slobode u grado-
vima, malima i velikima, u usporedbi sa zatvo-
renim i izoliranim svijetom ruralnih zajednica
(Lewis, 1998; Saville, 1957).
Tijek depopulacije nije bio jednolik. Peri-
ferniji ruralni okruzi Engleske i Walesa doživjeli
su snažniju depopulaciju od onih bliže novim
metropolitanskim središtima i taj se uzorak
ponavljao na lokalnoj razini, gdje su se manja
i udaljenija sela brže smanjivala nego trgovišta
(Lewis, 1998). Stope i smjerovi migracija tako-
đer su se s vremenom mijenjali. Stanovništvo
Rutlanda u Engleskoj, primjerice, smanjivalo se
u svim desetljećima između 1851. i 1931., osim
od 1901. do 1911., kada je poraslo za 3,2% (Sa-
ville, 1957). Do 1920-ih urbanizacija u zemlji
počela se usporavati kada je ekonomska depre-
sija smanjila mogućnosti zapošljavanja u grado-
vima i kada je srednja klasa započela kretanje
u suprotnom smjeru, prema novorazvijajućim
predgrađima.
Proces ruralne depopulacije ponavljao se i
drugdje u Europi – iako često u kasnijim i br-
žim vremenskim okvirima. U Irskoj je na nacio-
nalnoj razini, primjerice, udio stanovništva koje
je živjelo u selima s manje od 1500 stanovnika
pao sa 71,7% 1901. na 63,5% 1936. te na 46,7%
1971., pri čemu je iseljavanje uzrokovano ogra-
ničenim ekonomskim i društvenim mogućno-
stima dostupnima u seoskoj sredini (Hannan,
1970).
Izvan Europe 1900. postojali su veliki dije-
lovi ruralne Sjeverne Amerike, Australije i No-
vog Zelanda koje su tek tada Europljani prvi put
naseljavali. Ipak, širenje urbanih područja na
nacionalnoj je razini premašivalo naseljavanje
ruralnog prostora te su se u naseljenijim regija-
ma mogli identificirati slični procesi migracija iz
ruralnog u urbano. Stope rasta urbanog stanov-
ništva u Kanadi bile su barem dvostruko veće od
onih u ruralnim područjima od ranog devetna-
78
estog stoljeća do 1930-ih, s tim da je urbano sta-
novništvo nadmašilo ono ruralno ubrzo nakon
1921. (Bollman i Biggs, 1992).
Populacijski preokret
Obrtanje ruralno-urbanih migracijskih ti-
jekova prvi su zamijetili demografski analitičari
u Sjedinjenim Državama ranih 1970-ih. Novi
fenomen, koji je Berry (1976) nazvao „kon-
traurbanizacijom” [eng. counterurbanization]
(vidi okvir 6.1.), potvrdio je i zabilježio cijeli niz
studija tijekom sljedećih nekoliko godina, prije
svega rad Bournea i Logana (1976) te Vining i
Kontuly (1978) koji su pokazali da „populacij-
ski preokret” nije primjetan samo u Sjedinje-
nim Američkim Državama (tablica 6.1.) nego i
u Kanadi, Australiji te većini zapadne Europe.
U Ujedinjenom Kraljevstvu najbrži rast stanov-
ništva, i 1970-ih i 1980-ih, dogodio se u pre-
težno ruralnim okruzima, pri čemu je u godini
prije popisa stanovništva 1981. zabilježeno da je
oko 100 000 ljudi migriralo izravno iz urbanih
u ruralna područja (Lewis, 1998; Serow, 1991).
Općenito, stanovništvo metropolitanskog po-
dručja Ujedinjenog Kraljevstva smanjilo se za
6,5% između 1971. i 1981., dok se ono neme-
tropolitanskih okruga povećalo za 6% (Serow,
1991). U drugim europskim zemljama razlike
su bile manje izražene, ali ipak prisutne: neto
migracijska stopa u ruralna područja u Nizo-
zemskoj iznosila je 1970-ih oko 2% godišnje;
u Francuskoj je bila 1,3% 1982.; a u Zapadnoj
Njemačkoj 0,7% tijekom ranih 1980-ih (Serow,
1991). Kanada je također pokazala mješovitije
trendove, pri čemu je migracija iz urbanog u ru-
ralno prevladavala od 1971. do u 1980-ima, ali
stopa rasta stanovništva u ruralnim područjima
premašila je stope urbanog rasta samo kratko
razdoblje između 1971. i 1976. (slika 6.1.).
Kako pokazuju podaci za Kanadu, kon-
traurbanizacija se treba smatrati mješavinom
procesa populacijskih promjena, a ne jedinstve-
nim, dosljednim i jednosmjernim tijekom. Neki
autori, primjerice, razlikuju decentralizaciju, ili
migraciju iz gradova u obližnja ruralna pod-
ručja, i dekoncentraciju, ili migraciju iz velikih
gradova u ruralna područja u drugim regijama.
Decentralizacija je povezana s dnevnim migra-
cijama (eng. commuting), dok dekoncentracija
često uključuje veću promjenu životnog stila. U
Sjedinjenim Američkim Državama povezana je
s migracijama u zapadne države i južni sunčani
pojas (sunbelt), a u Ujedinjenom Kraljevstvu s
migracijama u periferne ruralne regije kao što
su jugozapad Engleske, središnji Wales i sjever
Penina. Zaključujući na temelju analiza koje je
provodio od sredine 1970-ih tijekom sljedećeg
dvadesetogodišnjeg razdoblja, Lewis (1998)
tvrdi da se mogu prepoznati četiri zajedničke
odrednice kontraurbanizacije. Prvo, premješta-
nje nižih upravnih ispostava iz urbanih centara
na lokalnu razinu, čime raste urbana hijerarhija
u ruralnim područjima.
Drugo, rast stanovništva širi se proširenom su-
burbanizacijom. Treće, postoje dinamične stope
rasta zabilježene izvan metropolitanskih pod-
ručja, posebno u udaljenim ruralnim područ-
jima. Četvrto, postoji kretanje stanovništva iz
tradicionalno urbanih industrijskih područja
u ruralna mjesta koja su poželjnija prema oko-
lišnim kriterijima. Ta zapažanja naznačuju da je
prijelaz stanovništva iz urbanog u ruralno, koji
implicira kontraurbanizacija, ispresijecan razli-
čitim regionalnim tijekovima, čemu ćemo se
vratiti u sljedećim odjeljcima.
Vining i Strauss (1977) proglasili su kon-
traurbanizaciju „čistim prekidom s prošlošću”.
Berry je bio sličnog uvjerenja o povijesnoj važ-
nosti „preokreta” izjavivši:

Okvir 6.1. Ključni pojam

Kontraurbanizacija: kretanje stanovništva iz urbanih u ruralna područja. Uobičajeno
se povezuje s migracijama iz grada u selo, ali na nju upućuju i različite stope rasta
stanovništva ruralnih i urbanih područja. Kontraurbanizacija može uključivati i decen-
tralizaciju – migraciju iz manjih i većih gradova u okolna ruralna područja – i dekon-
centraciju – međuregionalnu migraciju iz metropolitanskih područja u ruralne okruge.

Tablica 6.1. Populacijski preokret u Sjedinjenim Američkim Državama, 1960. - 1973.

Godišnja promjena Godišnja

broja stanovnika (%) neto migracija (%)

1960. - 1970. 1970. - 1973. 1960. - 1970. 1970. - 1973.

Metropolitanski okruzi 1,7 1,0 0,5 0,1

Nemetropolitanski okruzi 0,4 1,4 -0,6 0,7

Potpuno ruralni okruzi -0,5 1,4 -1,2 1,0

Ukupno
1,3 1,1 0,2 0,3
Sjedinjene Američke Države
Izvor: Champion, 1989.

79
 1981. - 86. Urbano

1976. - 81. Urbano

1971. - 76. Ruralno

1966. - 71. Urbano

iz urbanog u ruralno
iz ruralnog u urbano
Broj migranata (u tisućama)
Slika 6.1. Migracijski tijekovi u Kanadi 1966. - 1986. i najbrža stopa rasta stanovništva (desno)
Izvor: Bollman i Biggs, 1992.
Tablica 6.3. Promjena broja stanovnika u urba-
Točka preokreta dosegnuta je u urbanom nim i ruralnim okruzima Engleske 1981. - 2001.
iskustvu Amerike. Kontraurbanizacija je
nadomjestila urbanizaciju kao dominan- 1981. - 1991. - 1981. -
tnu silnicu oblikovanja nacionalnih obra- 1991. (%) 2001. (%) 2001. (%)
zaca naseljavanja (Berry, 1976, str. 17). Ruralni
+7,1 +4,9 +12,4
Sumnje prema uvjerljivosti tih ranih objava okruzi
pojavile su se 1980-ih, kada su se stope kontrau- Urbani
+1,4 +0,9 +2,4
rbanizacije usporile ili se čak obrtale u mnogim okruzi
zemljama. Međutim, dugoročnija perspektiva Ukupno
+3,0 +2,0 +5,0
tijekom posljednje četvrtine dvadesetog sto- Engleska
ljeća nagovještava da su migracije iz urbanog u Izvor: Countryside Agency, 2003.
ruralno i dalje prevladavajući trend, barem kada
govorimo o Sjedinjenim Američkim Državama
i Engleskoj (tablica 6.2. i 6.3.), iako pod određe- Pokretači kontraurbanizacije
nim uvjetima, o kojima raspravljamo kasnije u Kontraurbanizacija je posljedica ekonom-
ovom poglavlju. skog restrukturiranja i urbanih i ruralnih dru-
štava, zajedno s društvenim i tehnološkim
Tablica 6.2. Neto migracijska stopa u ruralne i promjenama koje znače da su ljudi fizički i druš-
urbane okruge u Sjedinjenim Američkim Drža- tveno mobilniji nego što su to bile prethodne
vama 1980. - 1997. generacije. Kako Kontuly (1998) sažima, stu-
1980. - 1990. 1990. - 1997. dije su ponudile širok raspon objašnjenja kon-
(%) (%) traurbanizacije, koje se mogu grupirati prema
šest osnovnih pokretača:
Ruralno -2,8 4,0 • Ekonomski ciklički čimbenici, uključujući po-
slovne cikluse, rast lokaliziranog zapošljava-
Urbano 3,8 2,1
nja u rudarstvu, turizmu i obrani te cikličke
Izvor: www.rupri.org na bazi USDA ERS sta- obrasce kapitalnih ulaganja u nekretnine i
tističkih podataka poslovanje;

80
 • Ekonomski strukturalni čimbenici, uklju-
čujući dekoncentraciju poslova u ruralnim
područjima u novoj prostornoj podjeli rada
(vidi također poglavlje 5);
• Prostorni i okolišni čimbenici, uključujući
društvene i ekološke probleme u urbanim
područjima, stambenu dostupnost i troško-
ve te privlačnost sadržaja ruralnog okoliša;
• Socioekonomski i sociokulturni čimbenici,
uključujući demografski sastav koji se mije-
nja, povećanje državne socijalne pomoći te
promjene u rezidencijalnim preferencijama
i društvenim vrijednostima;
• Vladine politike, uključujući izravne inicija-
tive za promicanje ruralnog razvoja ili pri-
vlačenje useljavanja u ruralna područja te
unaprjeđenje obrazovanja, zdravstva i dru-
gih javnih usluga u ruralnim područjima;
• Tehnološke inovacije, uključujući unaprjeđe-
nje prometnih veza i telekomunikacija.
Ti čimbenici promijenili su okolnosti u
kojima pojedinci odlučuju o tome gdje živjeti.
U nekim su slučajevima nastala nova ograniče-
nja, primjerice premještanje mnogih proizvod-
nih i uslužnih poslova iz urbanog u ruralno
zbog ekonomskog restrukturiranja značio je
da mogućnosti zapošljavanja mogu biti veće u
ruralnim regijama nego u susjednim urbanim
regijama. U drugim su slučajevima ekonomsko
restrukturiranje, društvene i kulturne promjene
te tehnološke inovacije uklonili ograničenja za
pojedince tako da se odluke o mjestu prebivanja
sve više mogu donositi na osnovi aspiracijskih
odrednica, uključujući i percipiranu kvalitetu
života u ruralnim područjima.
Da „ruralnost” ima važnost kao „čimbenik
privlačenja” (pull factor) u migracijama, pokaza-
la su ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju
da bi većina urbanog stanovništva u zemljama
kao što su UK i Kanada rado živjela u seoskoj
sredini kada bi bili u mogućnosti (Bollman i
Biggs, 1992; Halfacree, 1994). Halfacreejevo
istraživanje o useljenicima u sela u Lancashi-
reu i Devonu u Engleskoj pokazuje da je goto-
vo polovina ispitanika izjavila da im je ruralni
karakter područja bio „vrlo važan” pri donoše-
nju odluke o preseljenju u usporedbi s ostalim
čimbenicima. Manje od jednog od deset dose-
ljenika izjavilo je da je ruralni karakter neva-
žan (Halfacree, 1994). Slične zaključke iznosi i
Crump (2003) u okrugu Sonoma, Kalifornija.
Smješten 50 milja [80 kilometara] sjeverno od
San Francisca, okrug Sonoma pretežno je rural-
no područje koje je imalo koristi od spoja de-
centralizacije i dekoncentracije stanovništva, pri
čemu se stanovništvo okruga povećalo za 53%
između 1970. i 2000. godine. Crump je doznao
da je za 50% onih koji su se doselili u ruralni-
je predjele okruga ruralni okoliš bio najvažnija
odrednica njihove migracijske odluke. Čak je
i u suburbanom predjelu okruga više od polo-
vine doseljenika navelo ruralni okoliš kao vrlo
važan ili najvažniji čimbenik. Sve ostale čimbe-
nike koje Crump grupira kao one koji se odno-
se na ruralno okruženje, uključujući atraktivan
okoliš, obližnji otvoreni prostor i privatnost,
najčešće je navodila većina useljenika ruralnog
okruga.
Crumpovo grupiranje ruralnih čimbenika
odražava sadržaj ruralnog kao socijalne kon-
strukcije, kako što smo raspravljali u poglavlju
1, pri čemu različita obilježja imaju manju ili
veću važnost za različite ljude. Privlačnost ru-
ralnog kao mjesta življenja prema tome se ra-
zlikuje za različite useljenike. U Halfacreejevu
istraživanju (1994) zabilježen je širok raspon
ključnih privlačnih faktora ruralnog života koje
su useljenici navodili, uključujući otvorenost i
estetsku kvalitetu okoliša i sporiji tempo živo-
ta te snažniji osjećaj zajednice, kao i vrijedno-
sne prosudbe, primjerice o seoskoj sredini kao
boljem mjestu za odgajanje djece (vidi okvir
6.2.). Projekcije vrijednosnih prosudbi o rural-
nom prostoru i ruralnom društvu uvode po-
litičku dimenziju u migracije koje naknadno
mogu pridonijeti pojavi lokalnih sukoba (vidi
poglavlje 14). Halfacree, primjerice, identifici-
ra konzervativne, rasističke ogranke u manjem
dijelu ruralnih useljenika u Engleskoj za koje je
seoska sredina privlačna kao monoetnički i mo-
81
nokulturni prostor, dok, nasuprot tomu, Jones
i suradnici (2003) izvještavaju kako je važnost
ruralnog okoliša, kao glavne silnice privlačenja
za većinu useljenika na jug gorja Appalachia,
SAD, pridonio rastu aktivnosti zaštite okoliša
u toj regiji.
Aspiracijske su migracije, dakle, važna kom-
ponenta u kontraurbanizaciji, ali većini uselje-
nika privlačnost ruralnog bit će samo jedna od
mnogih odrednica koja utječe na taj višefazni
proces odlučivanja o nizu odluka, o preseljenju,
odabiru područja preseljenja, odabiru zajedni-
ce u kojoj će osoba živjeti i odabiru određene
nekretnine. No za sve useljenike život u rural-
nim područjima nije pitanje odabira – Harper
(1991) je više od petine ispitanika u svojoj stu-
diji klasificirala kao stanovnike s ograničenim
izborom, čiji su rezidencijalni odabiri pod kon-

Okvir 6.2. Važnost ruralnosti u migracijskim odlukama

Studije Keitha Halfacreeja o useljavanju u ruralne zajednice dvaju engleskih okruga,
Devonu i Lancashireu, otkrivaju ne samo važnost ruralnih odrednica u odlukama ljudi
na preseljenje nego i brojne razloge zašto ljudi smatraju ruralni život i ruralna mjesta
privlačnima. Kako Halfacree prikazuje kroz citate svojih anketiranih ispitanika, ti ra-
zlozi vezuju se i uz kvalitetu okoliša i kvalitetu društvenog okruženja, kao i uz druge
čimbenike poput privatnosti, mogućnosti za provođenje slobodnog vremena i upo-
znatost s područjem.
Kvaliteta okoliša
„Htjeli smo se preseliti u… ljepše područje”
„Tiše – manje prometa. Poput seoskog, ali ne previše izolirano. Lijepo je vidjeti
polje i sl.”
„Htjeli smo više prirodnog okruženja”
„Prostor, manje ljudi, vrijeme za disanje i razmišljanje”

Kvaliteta društvenog okruženja

„Biti u tišem i ugodnijem, opuštenom području”
„Tražiti mirniji okoliš”
„Maknuti se od svega”
„Pobjeći od jurnjave za uspjehom – bolji način života”
„Tempo života – sporiji… više atmosfere zajedništva”

Drugi čimbenici
„Želja za dodatnom zemljom, mirom i privatnošću”
„Volim aktivnosti na otvorenom – cijeli život volim pješačenje, cijenim selo i tako
dalje”
„[Mogu] izići kroz ulazna vrata u selo, ne trebam voziti”
„Žena je odrasla u ruralnom području. Gotovo sam oduvijek bio ruralan”
Za više vidi K. Halfacree (1994) Važnost „ruralnog” u stvaranju kontraurbanizacije: do-
kazi iz Engleske u 1980-ima [The importance of ‘the rural’ in the constitution of coun-
terurbanization: evidence from England in the 1980s], Sociologia Ruralis, 34, 164-189.

82
trolom rukovoditelja lokalne uprave ili stam-
benih udruženja vlasnika nekretnina ili čije je
stanovanje vezano uz posao koji obavljaju, a u ši-
rem smislu mnogo je migranata koji su zapravo
primorani preseliti se u ruralno područje zbog
zaposlenja ili obiteljskih veza. Štoviše, mnoge
doseljenike privlače regionalna obilježja koja
nemaju mnogo veze s ruralnošću pojedinog
okruga. Walmsley i suradnici (1995) u Austra-
liji su otkrili da su klima, životni stil i okoliš te
bolje poslovne i stambene mogućnosti ključni
čimbenici koji usmjeravaju migracije prema
ruralnom obalnom području sjevernog Novog
Južnog Walesa.
Ponovna procjena kontraurbanizacije
Kontraurbanizacija je bila jedan od osnov-
nih pojmova koji su znanstvenici koji se bave
ruralnim upotrebljavali tijekom posljednjih ne-
koliko desetljeća, no dokazi prikupljeni u tom
razdoblju navode na potrebu da mu kritički
pristupimo (Mitchell, 2004). Jasno je da je era
ustrajne ruralne depopulacije završila i da sada
snažna struja urbano-ruralne migracije prido-
nosi povećanju stanovništva u mnogim rural-
nim područjima. Međutim, dinamika promjena
među stanovništvom u suvremenoj seoskoj sre-
dini nije tako jednosmjerna kako to nagovješta-
1970.
Austrija
Belgija
Francuska
Njemačka
Island
Irska
Nizozemska
Španjolska
Švedska
Švicarska
UK
= kontraurbanizacija
Slika 6.2. Prevladavanje kontraurbanizacije i urbanizacije za 11 europskih zemalja
Izvor: Kontuly, 1998.
va uobičajena upotreba pojma „kontraurbaniza-
cija”. Konkretnije, četiri su važne napomene.
Prvo, naglasak koji se stavlja na kontraur-
banizaciju u angloameričkoj literaturi podcje-
njuje različitost nacionalnih smjerova kretanja.
Tezu o kontraurbanizaciji promiču istraživači
u Sjedinjenim Američkim Državama – gdje
je populacijski preokret posebno upadljiv – i
Ujedinjenog Kraljevstva – gdje konzistentno
prevladavaju migracije iz urbanog u ruralno. U
mnogim je drugim zemljama važnost kontraur-
banizacije bila manja. Kontuly (1998) bilježi da
se u mnogim europskim zemljama u 1980-ima
plima kontraurbanizacije okrenula natrag pre-
ma urbanizaciji ili barem u razdoblje neodređe-
nog kretanja (slika 6.2.). U nekim je zemljama,
uključujući Finsku i Portugal, urbanizacija osta-
la prevladavajući smjer 1970-ih i 1980-ih.
Drugo, postoje regionalne razlike u dinami-
ci kretanja stanovništva i ti regionalni čimbenici
mogu biti važniji od ruralnih čimbenika u tu-
mačenju migracija. Regionalna neujednačenost
kontraurbanizacije vidljiva je u Sjevernoj Ame-
rici, gdje ruralna područja i Kanade i Sjedinje-
nih Američkih Država obuhvaćaju velike i razli-
čite teritorije. Migracije iz urbanog u ruralno u
Kanadi imaju oblik ponajprije decentralizacije,
s rastom stanovništva koncentriranim u rural-
1980. 1990.
= urbanizacija = bez dominantnog
trenda
83
nim okruzima najbližima metropolitanskim
centrima doline St. Lawrence i južne Britanske
Kolumbije (Bollman i Biggs, 1992). Udaljeni-
je su ruralne regije središnje i sjeverne Kanade,
suprotno tomu, pretrpjele znatnu depopulaci-
ju Newfoundlanda, primjerice, gdje se između
1996. i 2001. stanovništvo smanjilo za 7%, u
Yukonu za 6,8% i na Sjeverozapadnim teritori-
jima za 5,8%. Iz tog je razloga kanadska vlada
usvojila političke mjere kojima pokušava ohra-
briti doseljavanje stranih državljana izravno u
ruralna područja kako bi se zaustavio pad sta-
novništva.
U Sjedinjenim Američkim Državama de-
koncentracija stanovništva ključna je odrednica
kontraurbanizacije, ali na regionalno selektivan
način. Više od tri četvrtine porasta stanovništva
u ruralnim područjima pojavilo se u zapad-
nim i južnim državama između 1990. i 1997.,
ponajprije Arizoni, Nevadi, Idahou, Oregonu
i Washingtonu, što je bilo potaknuto spletom
čimbenika okoliša, životnog stila i mogućnosti
zapošljavanja, a što je također povećalo i urbano
stanovništvo u tim regijama. Nasuprot tomu,
velikim dijelom prerijskog pojasa stanovništvo
ruralnih okruga se smanjuje, katkada i za više
od 10%, kako se tradicionalni izvori zaposlenja,
poput poljoprivrede, smanjuju (slika 6.3.).
Polarizacija seoske sredine u zone rasta sta-
novništva i smanjivanja stanovništva vidljiva
je i u Francuskoj i u Australiji. Rast ruralnog
stanovništva u Australiji bio je usredotočen u
ruralnom obalnom pojasu Novog Južnog Wa-
lesa, Victorije i Queenslanda te u rijetko nase-
ljenim regijama Zapadne Australije i Sjevernog
teritorija, gdje je, suprotno trendu, zaposlenost
u poljoprivredi porasla (Hugo, 1994). Među-
tim, istodobno je 120 ruralnih općina izgubilo
više od 1% stanovništva u samo jednoj godini,
1998. - 1999., većinom u unutrašnjosti u po-
ljoprivrednom području uzgoja pšenice, ovaca
i području suhih pašnjaka (Kenyon i Black,
2001). Ukupno je otprilike 75 sela izgubilo više
od petine stanovništva između 1976. i 1998.,
s padom stanovništva za više od trećine u na-
84
jekstremnijim slučajevima, kao što su Buloke
u Victoriji i Isisford u Queenslandu (Kenyon i
Black, 2001). Slično tomu, u Francuskoj je pre-
vladavajući trend kontraurbanizacije maskirao
probleme ozbiljne depopulacije u brojnim ma-
lim selima, pogotovo u pokrajinama Auvergne,
Limousin, Lorraine i dijelovima Bretanje, Nor-
mandije i Pirineja gdje zaposlenost u poljopri-
vredi ostaje razmjerno visoka (INSEE, 1995).
Predviđa se da će do 2015. oko 1500 francuskih
sela i zaselaka može zaista nestati (Lichfield,
1998).
Treće, čak i u područjima rasta ruralnog sta-
novništva mogu postojati džepovi lokalne depopu-
lacije. Ujedinjeno Kraljevstvo ima najizraženiji i
najdosljedniji obrazac kontraurbanizacije među
razvijenim zemljama, ali čak i u onim dijelovi-
ma britanske seoske sredine koji bilježe najbrži
rast stanovništva dinamika tih promjena može
biti posve različita od jedne do druge zajednice.
Weekley (1988) pokazuje da se gotovo polovini
svih ruralnih zajednica u engleskom Istočnom
Midlandsu s manje od 1000 stanovnika 1981.
smanjilo stanovništvo u odnosu na 1971.; dok
Spencer (1997) pronalazi da je jedna od triju
općina u grofoviji Južni Oxfordshire – jednom
od najbrže rastućih ruralnih predjela – izgubi-
la stanovništvo između 1961. i 1991. godine.
Do lokalnih prostora s nejednolikim ruralnim
migracijama dovodi spoj rezidencijalnih pre-
ferencija pojedinih migranata i dostupnost
nekretnina. Zalihe nekretnina u Ujedinjenom
Kraljevstvu regulira sustav planiranja koji kon-
trolira razvoj ograničavanjem nove gradnje i
time ograničavanjem kapaciteta rasta stanov-
ništva u području vrijednog okoliša, vrlo malim
zajednicama i „stisnutim” ruralnim prostorima
(vidi okvir 6.3.). Kako tvrdi Spencer (1997),
politika planiranja nije oblikovana objektivno,
nego predstavlja ishod asimetričnih odnosa
moći između planerskih tijela i zemljovlasnika,
pri čemu su planeri težili tomu da spriječe rast
u slabije naseljenim zajednicama, što je moglo
potaknuti lokaliziranu depopulaciju.
 Promjena broja stanovnika povećanje od 50% i više
1990.-2000. povećanje od 25-49,9%
povećanje od 13,2-24,9%

1990. - 2000.
povećanje od 0-13,1%
smanjenje od 0,1-10%
smanjenje za više od 10%

Izvor: podaci Popisa stanovništva SAD-a

500 km 500 km 500 km

Slika 6.3. Promjene u broju stanovnika prema okruzima u Sjedinjenim Američkim Državama

85
 Četvrto, kontraurbanizacija može prikriti
razne migracijske obrasce različitih dobnih i druš-
tvenih skupina. Prevladavanje kontraurbaniza-
cije u mnogim razvijenim zemljama u znatnom
razdoblju kasnog dvadesetog stoljeća prikrilo je
stalno neto iseljavanje mladih iz ruralnih pod-
ručja. Čak i tijekom naznačenog populacijskog
preokreta 1975. - 76. više od 14 000 mladih lju-
di između 18 i 24 godine migriralo je iz ruralnih
okruga Sjedinjenih Američkih Država nego što
se uselilo, a taj neto odljev pojačao se 1980-ih
(tablica 6.4.). Slično tomu, 44 od 48 nemetro-
politanska okruga Australije doživjela su neto
iseljavanje onih u dobi od 15 do 24 godine iz-
među 1986. i 1991. (Gray i Lawrence, 2001).
Iseljavanje mladih ljudi iz ruralnih područja
posljedica je i izbora i okolnosti. Mnogim mla-
dim ljudima odraslima na selu gradovi su i dalje
privlačni kao mjesta mogućnosti koje im nisu
dostupne u ruralnim zajednicama. Do drugih
migracijskih odluka dovode ograničene mo-
gućnosti zapošljavanja (koje često odražavaju
smanjenje zaposlenja u poljoprivredi i drugim
tradicionalnim djelatnostima) ili, u nekim po-

Okvir 6.3. Planiranje i kontraurbanizacija u ruralnoj Britaniji

Gradnja nekretnina u Ujedinjenom Kraljevstvu regulira se sustavom gradskog i okruž-
nog planiranja. Nova gradnja zahtijeva odobrenje lokalnih planerskih tijela, a ono se
dodjeljuje prema smjerovima zacrtanima u lokalnim planovima koji se povremeno
mijenjaju. Planovi određuju koje je zemljište predviđeno za gradnju i zemljište gdje
gradnja uobičajeno nije dopuštena, što odražava regionalne i nacionalne smjernice.
Primjena tog sustava planiranja utjecala je na prostornu raširenost kontraurbanizacije
u Ujedinjenom Kraljevstvu na dvije razine. Prvo, jedna od najranijih strategija susta-
va planiranja nakon Drugog svjetskog rata bila je određivanje zelenih pojaseva oko
velikih gradova kako bi se kontroliralo urbano širenje. Gradnja u zelenim pojasevima
strogo je zabranjena, čime se potiče urbane iseljenike da „preskaču” zelene pojaseve
i sele se u dalje ruralne okruge (za primjere vidi Murdoch i Marsden, 1994, o grofoviji
Buckingham). To je potaknulo kontraurbanizaciju koja je postala dominantan trend
naseljavanja u UK nasuprot suburbanizaciji. Drugo, na lokalnoj razini, mnoga su vijeća
usvojila smjernice za planiranje koje novu gradnju smještaju u „ključna naselja”. Tako je
i rast stanovništva u tim naseljima uglavnom bujao, dok je u ostalim zajednicama nova
gradnja zabranjena, što ograničava zalihe nekretnina i potencijalno vodi stagnaciji ili
smanjenju stanovništva. Oblikovanje planerskih politika nije objektivan proces, on re-
flektira odnos moći u ruralnim mjestima. Kako Spencer (1997) tvrdi, planerska politika
često je pristrana i ide u korist interesima zemljoposjednika, koji mogu pokušati isko-
ristiti komercijalnu vrijednost svoje zemlje putem izgradnje ili na drugi način, mogu
pokušati spriječiti gradnju kako bi izbjegli slabljenje temelja svoje moći. Stanovnici koji
pripadaju srednjoj klasi također su se mobilizirali protiv gradnje kako bi održali ogra-
ničenima zalihe nekretnina, što održava i vrijednost nekretnina visokom te time štiti
ekskluzivnost određenih ruralnih zajednica (Murdoch i Marsden, 1994) (vidi raspravu
o „srednjoj klasi na selu” kasnije u ovom poglavlju). Neiznenađujuće, planerska politika
i kontrola gradnje postale su ključne žarišne točke političkog sukoba u suvremenoj
ruralnoj Britaniji (vidi poglavlje 14).

Za više vidi Jonathan Murdoch and Terry Marsden (1994) Rekonstituiranje ruralnosti [Re-
constituting Rurality] (UCL Press); David Spencer (1997) Ponovno razmatranje kontrau-
rbanizacije i ruralne depopulacije: zemljovlasnici, planeri i procesi ruralnog razvoja [Co-
unterurbanisation and rural depopulation revisited: landowners, planners and the rural
development process], Journal of Rural Studies, 13, 75 - 92.

86
Tablica 6.4. Neto migracija u (+)/iz (-) nemetropolitanskih područja Sjedinjenih Američkih Dr-
žava (tisuće)
Dob (god) 1975. - 1976. 1983. - 1984.
18 – 24 -14,4
29 – 29 +22,0
30 – 39 +8,3
60 i više +7,7
Izvor: Fulton i suradnici, 1997.
dručjima, nesposobnosti plaćanja napuhanih
cijena nekretnina. Najvažnije od svega, širenje
visokog obrazovanja znači da brojni mladi ljudi
napuštaju ruralne zajednice zbog pohađanja ve-
leučilišta ili sveučilišta i da su ograničeni u mo-
gućnostima povratka zbog manjka prikladnih
poslova za visoko obrazovane osobe u mnogim
ruralnim područjima.
Neki će se vratiti kako se životne mogućno-
sti budu stvarale i kako se njihove osobne okol-
nosti budu mijenjale. Istraživači nisu mnogo
pozornosti posvećivali mjerenju brojčane važ-
nosti povratne migracije u kontraurbanizaciji,
ali na osnovi zabilježenih opažanja u nekoliko
zemalja može se zaključiti da barem poveća ma-
njina migracija iz urbanog u ruralno nije ona
novopridošlih, nego ona povratnika. Povratnici
se uglavnom lakše integriraju u zajednicu i neri-
jetko osjećaju predanost mjestu koja vodi radu
za opće dobro. Kako Fitchen primjećuje u rural-
nom dijelu države New York:
Ti povratnici imaju važne uloge u zajed-
nici. Rade u planerskim uredima, vode
zavode za obuku zaposlenika i rade kao
školski ravnatelji, voditelji uvjetnih otpu-
sta i tako dalje. U slobodno vrijeme obav-
ljaju dužnosti voditelja u zajednici na ra-
zličitim položajima, od voditelja izviđača
do koordinatora kampanja za recikliranje.
1985. - 1986. 1992. - 1993.
-33,6 -39,6 -7,3
-18,2 -26,2 -3,5
-4,5 -1,8 +10,3
+2,2 +4,8 +6,5
Ti odrasli ljudi nekada su bili mladi koji su
jedva čekali da napuste dom i odu na stu-
dij te su se zaklinjali da se nakon fakulte-
ta nikada neće vratiti jer za njih nije bilo
ni karijere ni društvenog života u rodnom
gradu (Fitchen, 1991, str. 93).
Na drugoj strani dobne ljestvice tijek use-
ljavanja u ruralna područja pojačavaju migra-
cije umirovljenika. Fulton i suradnici (1997),
primjerice, 1992. - 93. bilježe neto migraciju
od otprilike 6500 ljudi starijih od 60 godina
u nemetropolitanska područja Sjedinjenih
Američkih Država. Velik dio umirovljeničke
migracije prostorno je koncentriran na ruralne
obalne okruge i druga područja „odmarališta”
s posebnim trendovima zamijećenima u regija-
ma kao što su jugozapadna Engleska i austral-
ski obalni pojas Queenslanda i Novog Južnog
Walesa. U Sjedinjenim Američkik Državama je
190 okruga klasificirano kao „okruzi umirovlje-
ničkih odredišta” (većinom duž zapadne obale,
na Rocky Mountainsu i Floridi), što su bila mje-
sta s najbržim rastom u Sjedinjenim Američkih
Državama 1990-ih s neto migracijskim dobit-
kom od više od 17% između 1990. i 1997. (Ru-
ral Policy Research Institute, 2003).
Posljedica tako različitih demografskih kre-
tanja bila je polarizacija profila stanovnika u
ruralnim i urbanim područjima. Slika 6.4. us-
87
 Dob 0 - 19 20 - 34
Powys Južni Lakeland
Ruralni okruzi
Slika 6.4. Dobni profili za dva ruralna i dva urbana okruga u Engleskoj i Walesu iz Popisa stanov-
ništva 2001.
Izvor: na osnovi podataka koje je objavio Ured za nacionalnu statistiku
(Office of National Statistics)
poređuje dobne profile dvaju ruralnih okruga
u Ujedinjenom Kraljevstvu s profilima dvaju
velikih gradova. U dva ruralna okruga, Powys u
Walesu i Južni Lakeland na sjeverozapadu En-
gleske, više od dvije petine stanovništva starije
je od 50, a oko 15% starije je od 70 godina, no
znatno je manje stanovnika u dobi između 20 i
35 godina u odnosu na nacionalni prosjek. Na-
suprot tomu, u dva grada, Cardiffu i Manche-
steru, otprilike jedan od četiri stanovnika u dobi
je između 20 i 35 godina, ali manje od trećine su
stariji od 50 i samo je jedan od deset stariji od 70
godina. O posljedicama tih trendova za iskustvo
življenja, i mladih ljudi i onih starijih u rural-
nim područjima, raspravljamo u poglavlju 17.
Migracijski tijekovi u ruralna područja i iz
njih ne razlikuju se samo prema dobi migranata
nego i prema dohotku i društvenoj klasi. Poka-
zatelji tih trendova kompleksniji su nego u slu-
čaju dobi i sugeriraju da postoje brojna i složena
kretanja koja su utjecala na migracijske smje-
rove različitih društvenih skupina u različitim
88
30 - 49 50 - 64 65+
Cardiff Manchester Engleska i Wales
Urbani okruzi
razdobljima. Postoje, primjerice, neki podaci o
useljavanju u ruralna područja grupa s niskim
dohocima. Fitchen (1991) opisuje drugu skupi-
nu povratnih migranata koji su napustili ruralne
zajednice u potrazi za poslom, ali su se nakon
neuspjeha vratili kući nezaposleni. Hugo i Bell
(1998), pak, u Australiji identificiraju trend
migracija upravljenih socijalnim stanjem, koje
odražavaju činjenicu da, iako su vladine isplate
socijalne pomoći jednake diljem zemlje, životni
troškovi mogu biti manji u ruralnim područji-
ma. Međutim, u velikom dijelu Europe i mno-
gim najbrže rastućim dijelovima ruralne Sjever-
ne Amerike kontraurbanizacija je bila povezana
s migracijama srednje klase. Analiza Fultona
i suradnika (1997), primjerice, pokazuje da je
postojalo neto useljavanje radnika viših „plavih
ovratnika” i „bijelih ovratnika” u ruralne dije-
love Sjedinjenih Američkih Država i sredinom
1970-ih i početkom 1990-ih usporedno s neto
iseljavanjem radnika zanimanja nižih plavih i
bijelih ovratnika. Ondje gdje se pojavljuje takva
razlikovna migracija, dolazi do rekompozicije
društvenih klasa u ruralnim zajednicama koja
može postati samoreproducirajuća kako cijene
nekretnina rastu, a useljenici se srednje klase
mobiliziraju protiv nove gradnje, o čemu ra-
spravljamo u ostatku ovog poglavlja.
Klasna rekompozicija u ruralnim
područjima
Tradicionalno se klasna struktura ruralnog
društva temeljila na vlasničkim odnosima. Po-
sjedovanje zemlje nije donosilo samo status
nego i moć u ruralnoj ekonomiji, kojoj je os-
nova eksploatacija zemlje putem poljoprivrede,
šumarstva, rudarstva i tako dalje (vidi poglavlja
4 i 5). Zemljoposjednici su ostvarivali dobit od
ekonomske djelatnosti na zemlji te su kontroli-
rali i mogućnosti zapošljavanja i stanovanja za
ruralnu radničku klasu. Sa svoje strane, ruralna
radnička klasa bila je podstanarska klasa, u ko-
joj je mnogima smještaj ovisio o poslodavcu.
Međutim, restrukturiranje ruralne ekonomije
u kasnom dvadesetom stoljeću potkopalo je tu
klasnu strukturu. Smanjenjem zaposlenosti u
poljoprivredi, uz širenje ekonomskih djelatno-
sti čija osnova nije zemlja te rast usluga javnog
stanovanja u ruralnim područjima, smanjila se
moć i status klase zemljoposjednika. To ipak
nije proizvelo besklasno društvo, nego je prije
označilo prijelaz prema novoj klasnoj strukturi
temeljenoj na zanimanju, pri čemu je poziciju
od središnje važnosti dobila rastuća srednja kla-
sa.
Rast ruralne srednje klase bio je posljedi-
ca i restrukturiranja ruralnog tržišta rada (vidi
poglavlje 5) i prevladavanja pripadnika srednje
klase u procesima kontraurbanizacije. Dakle,
širok je raspon pozadina iz kojih pripadnici ru-
ralne srednje klase dolaze i načina na koje pri-
padnicima srednje klase postaju. Štoviše, pojam
„srednja klasa” okuplja raznolika zanimanja i
statuse zaposlenja i širok spektar razina prihoda
kućanstava, toliko da je ruralnoj srednjoj klasi
teško pripisati bilo koji uobičajen skup vrijed-
nosti ili interesa. Kao takva, ruralna srednja
klasa nije skladan, jedinstven akter koji djeluje
u preoblikovanju ruralnih zajednica, nego je
sastavljena od mnogih „frakcija” među kojima
mogu nastati napetosti i sukobi koji pak mogu
usmjeravati dinamiku promjena u ruralnom po-
dručju na lokalnoj razini (Cloke i Thrift, 1987).
Ruralni istraživači poseban su interes pokazivali
za ulogu frakcija profesionalaca i menadžera,
poznatih kao uslužna klasa (vidi okvir 6.4.).
Važnost uslužne klase za ruralno restruktu-
riranje proizlazi iz pet ključnih odrednica. Prvo,
premještanje proizvodnih zanimanja iz urbanog
u ruralno područje kao dio šireg restrukturira-
nja proizvodnih djelatnosti (vidi poglavlje 5),
posebno širenje visokotehnološke industrije u
ruralna područja, stvorili su rukovoditeljska
i tehnička radna mjesta uslužne klase u rural-
nim lokalitetima. To je bilo iznimno važno u
zemljama kao što su Sjedinjene Američke Dr-
žave i Njemačka, gdje je pojava uslužne klase
povezana s usponom znanstvenog upravljanja u

Okvir 6.4. Ključni pojam

Uslužna klasa (eng. service class): riječ je o frakcijama srednje klase onih zaposlenih u
profesionalnim, upravljačkim i administrativnim zanimanjima. Pojam potječe iz marksi-
stičke analize klasa i odražava činjenicu da članovi te klase nisu ni vlasnici kapitala niti
eksploatiraju radnike, nego prije uslužuju kapital davanjem usluga specijalističkih vje-
ština višeg reda i upravljanjem kapitalističkim poduzećima. Zanimanja uslužne klase
nalaze se i u privatnom sektoru (primjerice voditelji, inženjeri, računovođe, odvjetnici)
i javnom sektoru (primjerice učitelji, liječnici, državni službenici, planeri), a općenito ih
obilježava „nagli brojčani rast, visok stupanj obrazovnih kvalifikacija, znatna autono-
mija i sloboda odlučivanja u poslu, prilično visoki dohoci… mogućnosti napredovanja
između različitih poduzeća i relativna rezidencijalna sloboda” (Urry, 1995, str. 209).

89
privatnoj industriji (Lash i Urry, 1987). Drugo,
relokacija poslodavaca u uslužnom sektoru, pa
time i administrativnih funkcija u ruralnim je
područjima (opet vidi poglavlje 5) potaknula i
useljavanje uslužne klase zaposlene na tim po-
slovima i stvarala nove mogućnosti zaposlenja
u zanimanjima uslužne klase za lokalno sta-
novništvo. Treće, širenje infrastrukture javnih
usluga u ruralna područja stvorilo je više po-
slova uslužne klase, kao što su učitelji, liječnici
i dužnosnici lokalnih uprava, posebno u UK,
gdje je javni sektor važan izvor zaposlenja usluž-
ne klase (Lash i Urry, 1987). Četvrto, kao što je
istaknuto u okviru 6.4., uslužnu klasu obilježava
relativna rezidencijalna mobilnost. Mogućnosti
zaposlenja za mnoga zanimanja uslužne klase
postoje i diljem urbanih i ruralnih regija i člano-
vi uslužne klase uglavnom mogu lako mijenjati
poslodavce, što znači da su manje ograničeni
u donošenju odluka o stanovanju i u većoj su
mogućnosti slijediti motivaciju kvalitete života
(Urry, 1995). Radno vrijeme i uvjeti pripadnika
uslužne klase također znače da oni tvore neraz-
mjeran udio onih koji dnevno putuju na posao
u grad. Peto, neki analitičari tvrde da u kulturi
uslužne klase postoji snažna identifikacija sa se-
oskom sredinom i idealima ruralne idile. Kako
komentira Thrift:
Pripadnici uslužne klase snažno su naklo-
njeni ruralnom idealu/idili… više od osta-
lih klasa oni imaju kapacitet da nešto na-
prave s tom naklonošću. Svoj izbor mogu
iskazati na dva načina. Prije svega, mogu
pokušati zadržati okoliš u kojem žive ru-
ralnim koliko god je moguće. Takav pro-
ces djeluje na brojnim razinama. Domovi
se mogu prekriti tapetama Laure Ashley
i opremiti prugastim borovim namješta-
jem. Promjene koje se ne slažu s ukusom
uslužne klase mogu se zaobići u ime za-
štite… drugo, ona može kolonizirati pod-
ručja u kojima prije nije postojala uslužna
klasa… i oblikovati ih prema svojoj zamisli
(Thrift, 1987, str. 78-79).
90
Istraživanja u UK pokazala su da je između
1970. i 1988. otprilike 40% useljenika u rural-
na područja pripadalo uslužnoj klasi, dvostru-
ko više od udjela uslužne klase u do tadašnjem
stanovništvu toga područja (Halfacree, 1992,
citirano u Urry, 1995). 1990-ih Cloke, Phillips i
suradnici (1995) iznijeli su podatke u tri studije
slučaja da su gotovo dvije trećine stanovnika u
područjima Cotswolds i Berkshire u Engleskoj
i Gower u Walesu bili pripadnici uslužne klase.
Štoviše, samo je među stanovnicima starijima
od 40 godina uslužna klasa bila u manjini.
Važnost uslužne klase nije samo u brojčanoj
snazi nego i – kako je pokazano gore – u aktiv-
noj uključenosti članova uslužne klase u lokalnu
upravu i vođenje zajednice. Pripadnici uslužne
klase dobro se snalaze u političkim aktivnostima
zbog visokog obrazovanja, dobrih komunikacij-
skih, organizacijskih i drugih profesionalnih
vještina, snažnih mreža, slobodnog vremena i
novca te – ključno – motivacije da brane svoj
ulog u ruralnu idilu. Kako Cloke i Goodwin
(1992) primjećuju, „Kolonizacijom su [uselje-
nici uslužne klase] zavladali lokalnom politi-
kom i upotrebljavaju svoju moć da bi promi-
cali vlastite uske interese koji predstavljaju vrlo
partikularne ideje o tome što ruralna zajednica
i razvoj trebaju biti” (str. 328). U jugozapad-
nom engleskom okrugu Somerset, primjerice,
više od polovine Okružnog vijeća 1995. bilo je
iz uslužne klase, a to se odražavalo u programu
koji je uključivao suprotstavljanje stambenoj
gradnji i lovu (vidi Woods, 1997, 1998b). Iako
su istraživanja o uslužnoj klasi koncentrirana u
Ujedinjenom Kraljevstvu, slični primjeri mogu
se pronaći i drugdje. Walker (1999), primjerice,
ističe ulogu vođa koju su useljenici uslužne klase
preuzimali u protestima protiv predloženog od-
lagališta otpada na ruralnim rubovima Toronta.
Ipak, teza o uslužnoj klasi ima i kritičare.
Urry (1995) pokazuje da postoje pripadnici
i drugih klasa, izuzev uslužne, koji se snažno
identificiraju sa seoskim prostorom i da postoje
mnogi pripadnici uslužne klase koji ne sudjeluju
u ruralnim aktivnostima. Murdoch i Marsden
(1994) još energičnije dovode u pitanje pretpo-
stavku o prevlasti prepoznatljive kulture uslužne
klase u ruralnim područjima komentirajući da
„ne postoji jedna kultura povezana sa srednjom
klasom u ruralnom području Buckinghamshi-
rea, iako se možemo složiti da te kulture posta-
ju hegemonijske” (str. 45). Kao odgovor na to,
Cloke, Phillips i suradnici (1995) upozoravaju
da je ta kritika pogrešno iščitavanje originalnog
argumenta, smatrajući da „se nikada nije tvrdi-
lo da je uslužna klasa identična srednjoj klasi ili
da svim ruralnim područjima dominira usluž-
na klasa; prije je riječ o tome da se smatra kako
uslužna klasa sve više postaje važna frakcija sta-
novnika srednje klase u određenom ruralnom
području” (str. 228).
Kako bilo, rekompozicija klasne strukture
mnogih ruralnih područja neporeciva je či-
njenica, a rastuća srednjoklasna narav mnogih
ruralnih zajednica reproducira se ne samo po-
litičkom intervencijom nego i kao jednostavna
posljedica sudjelovanja srednje klase na rural-
nom tržištu nekretnina. Daljnja je karakteri-
stika uslužne klase da njezini pripadnici imaju
relativno visoke dohotke i stoga su u dobroj
poziciji za natjecanje na sve skupljem ruralnom
stambenom tržištu. Takvo nadmetanje podiže
cijene nekretnina i isključuje potencijalne kupce
s nižim dohocima. U mnogim regijama, kao što
je južna Engleska, bivšim nekretninama radnič-
ke klase, kao što su male kuće u nizu, vrijednost
je porasla iznad platežnog dosega kupaca rad-
ničke klase zbog nadmetanja i obnove kao dijela
procesa ruralne gentrifikacije (vidi okvir 6.5.).
Gentrifikacija
Gentrifikacija ruralnih zajednica uključuje
ne samo rekompoziciju klasne strukture, kojom
zajednice stjeću sve izraženija obilježja srednje
klase, nego i restrukturiranje tržišta lokalnih
nekretnina, zbog čega se kućanstva manjih pri-
hoda pojačano iseljavaju. U urbanim je područ-
jima gentrifikacija bila povezana s izgradnjom
nekretnina gdje su špekulanti otkupljivali za-
puštene ili zanemarene kuće ili zgrade, obnav-
ljali ih i prodavali po mnogo višoj cijeni. Taj se
proces do određene mjere ponavljao u ruralnim
područjima kako su investitori iz srednje klase
i useljenici kupovali relativno povoljna imanja,
kao što su poljoprivredne vikendice, unaprje-
đivali njihovu vrijednost preuređenjem i ob-
navljanjem, nadogradnjom i modernizacijom
objekata. Međutim, ruralna gentrifikacija može
se pojaviti i bez unapređivanja nekretnina, jed-
nostavno kao proizvod natjecanja za ograniče-
ne stambene zalihe koje podižu cijene zajedno
s opiranjem pripadnika srednje klase daljnjoj
stambenoj izgradnji, pogotovo izgradnji povolj-
nih stanova ili kuća.
Proces ruralne gentrifikacije i njegove po-
sljedice najbolje pokazuju dva primjera iz UK
1990-ih. Prvi primjer odnosi se na četiri sela u
Goweru, ruralnom području blizu grada Swan-
sea na obali Južnog Walesa (Cloke i suradnici,
1998; Phillips, 1993). Iskustvo kontraurbani-
zacije u Goweru tipično je kao i ono mnogih
dijelova Ujedinjenog Kraljevstva. Znatan udio
useljenika došao je iz obližnjih gradića i gra-
dova u Južnom Walesu, ali mnogi su stigli i iz

Okvir 6.5. Ključni pojam

Gentrifikacija: rekonstrukcija nekretnina od bogatih doseljenika i za njih, koja vodi
iseljavanju skupine ljudi s nižim dohocima koji više ne mogu platiti napuhane cijene
nekretnina. Izvorno skovan kao pojam koji se odnosi na obnovu urbanih susjedstava,
kao što su Lower East Side u New Yorku i Islington u Londonu, odnedavno se primje-
njuje na ruralne zajednice u kojima kolonizacija srednje klase (ili uslužne klase) povisu-
je cijene nekretnina i isključuje kupce s nižim dohocima.

91
većih udaljenosti iz drugih dijelova Engleske i
Walesa, uključujući i London, West Midlands i
sjeverozapad Engleske. Također je znatan bio i
broj povratnih migranata, posebno iz Londona.
Dok su mnogi useljenici došli zbog zaposlenja
ili obiteljskih razloga, Cloke i suradnici ističu da
mnogi su ljudi s kojima smo razgovarali
ocrtavali očekivanja od ruralnog živo-
ta koja su uključivala ideje o tome da je
život na selu način bijega ili smanjivanja
rizika modernog života. Posebno su se
često isticali izrazi poput zajednice, obi-
telji, okoliša i sigurnosti (osobito za djecu)
kao razlozi preseljenja u Gower (Cloke i
suradnici, 1998, str. 179).
Takvo prizivanje ruralne idile dobilo je ma-
terijalniji izraz obnavljanjem i preuređivanjem
nekretnina koje je slijedilo ruralističke ideale
iz časopisa o životnim stilovima. Oko trećine
kućanstava u četiri sela znatno je unaprijeđeno
i gotovo je četvrtina kućevlasnika kupila nekret-
nine imajući u vidu potencijale preprodajne vri-
jednosti. Posljedični porast vrijednosti nekret-
nina proizveo je učinak „iznajmljivačkog jaza”
jer su troškovi stanovanja brzo porasli izvan do-
sega lokalnih stanovnika s niskim primanjima.
U većini gentrificiranih kućanstava glavni hra-
nitelj pripadao je uslužnoj klasi; ipak, istraživa-
nje je također otkrilo znatan dio „marginalnih
gentrifikatora”, koji nisu bili uspješni u ulasku u
glavni tok tržišta nekretnina, ali koji su kupili i
obnovili dotrajale kuće.
Drugi primjer vezuje se uz sela Boxford i
Gornji Basildon u Berkshireu, malo više od 90
kilometara (50 milja) zapadno od Londona.
Ta dva sela doživjela su znatno useljavanje te
je 1998. oko trećine stanovnika živjelo u nji-
ma kraće od pet godina (Phillips, 2002). Ipak,
dok je useljavanje u Gornji Basildon olakšano
ekstenzivnom novom stanogradnjom (s brojem
stanova u selu udvostručenim između 1951.
i 1991.), broj je kućanstava u Boxfordu ostao
manje-više nepromijenjen. Tako su useljenici
morali kupiti postojeće kuće, s cijenama na-
puhanim zbog ograničenog broja kuća (koje
92
je štitila – neuspješno – opozicija predloženoj
stambenoj novogradnji). Ograničena zaliha
nekretnina u Boxfordu također je potaknula
marginalnu gentrifikaciju putem kupnje i mo-
difikacije bivših općinskih stanova u javnom
vlasništvu, ali u obje zajednice gentrifikacija je
pridonijela klasnom preslagivanju koje je poka-
zalo snagu uslužne klase koja se u tri desetljeća
udvostručila da bi 1991. činila oko polovine sta-
novništva u oba sela.
Sekundarno stanovanje
Oblik gentrifikacije koji ima veći utjecaj
u ruralnim zajednicama nego u urbanim po-
dručjima jest ona u kojoj pripadnici srednje
klase koji žive u gradovima kupuju nekretnine
kao kuće za odmor ili vikendice. Opseg i status
vlasništva kuća za odmor razlikuje se između
zemalja i odražava kulturne razlike. U Skandi-
naviji i Sjevernoj Americi posjedovanje drugog
doma uobičajeno je od 1930-ih i nadilazi klasne
podjele. U južnoj Europi posjedovanje kuće za
odmor povezano je s ruralnom depopulacijom i
obiteljima koje su se odselile, ali zadržavaju ima-
nja u rodnim selima. Kategorija posjedovanja
kuće za odmor u tim zemljama može biti vrlo
široka i uključiva te je tako, primjerice, u Šved-
skoj 1970. gotovo jedno od četiri kućanstva po-
sjedovalo kuću za odmor (Gallent i Tewdwr-Jo-
nes, 2000). Ipak, u Ujedinjenom Kraljevstvu i
sjevernoj Europi, izuzev Skandinavije, posjedo-
vanje kuče za odmor u većoj je mjeri ograniče-
no i ima naglašeniji karakter srednje klase te je
stoga očitiji vid gentrifikacije. Kuće za odmor
kupuju se kao investicije, pri čemu se iskorištava
razlika u cijenama između tržišta urbanih i peri-
fernih ruralnih nekretnina. Ipak, kako tijekom
vremena potražnja za kućama za odmor podiže
cijene i kako se češće kupuju manje kuće, koje bi
inače mogle postati nečija prva nekretnina, tako
lokalni mladi ljudi s niskim primanjima koji bi
voljeli postati kupci bivaju isključeni.
Štoviše, kako je veća vjerojatnost da će se
kupnja drugih stanova prostorno koncentrirati,
često u obalnim ili zimskim sportskim odmara-
lištima, sezonski boravak u njima može pridoni-
jeti dramatičnom smanjenju stalnog stanovniš-
tva u tim izvornim zajednicama. To ima snažan
utjecaj na život zajednice, uključujući zatvara-
nje lokalnih trgovina i usluga zbog smanjenja
potražnje. Takvi udari mogu stvoriti napetosti
između lokalnog stanovništva i vlasnika drugih
domova, pogotovo ako postoje i kulturne razli-
ke. Primjerice, u slučajevima u kojima su druge
domove kupili nevelški govornici u dijelovima
Walesa u kojima se govori velški neki aktivisti
smatraju ključnom odrednicom smanjenja upo-
rabe jezika u mnogim selima – iako su novija
istraživanja pokazala da drugi domovi u okru-
zima gdje se govori velški čine samo oko 4-5%
ukupnog stambenog fonda (Gallent i suradnici,
2003).
Potencijal za napetosti pojavljuje se također
u ruralnim dijelovima Francuske, gdje je otprili-
ke dva milijuna kuća za odmor. Mnoge od njih
posjeduju francuski urbani stanovnici, ali zna-
tan su dio kupili Britanci; procijenjeno je da ih
više od 200 000 posjeduje domove u Francuskoj,
iako taj broj uključuje stalne stanovnike, kao i
vlasnike koji posjeduju kuće za godišnje odmore
(Hoggart i Buller, 1995). Britance privlače niže
cijene nekretnina u Francuskoj te romantizirani
šarm rijetko naseljene Francuske nasuprot ur-
baniziranijem britanskom selu. Stoga britanski
kupci često kupuju nekretnine koje zahtijevaju
obnovu u područjima u kojima se broj stanovni-
ka smanjuje i tako djeluju izvan glavnog tržišta
nekretnina, čime izbjegavaju sukobe s lokalnim
zajednicama unatoč drukčijim kulturnim kon-
cepcijama ruralnosti (Gallent i Tewdwr-Jones,
2000; Hoggart i Buller, 1995). Vjerojatnost za
nastanak tenzija veća je između ruralnog sta-
novništva i francuskih vlasnika kuća za odmor
koji mjesto na selu vide kao bijeg iz grada i za
koje je, u odnosu na Britance, manje vjerojatno
da će se integrirati u trajnu lokalnu zajednicu.

Sažetak
Društveno restrukturiranje ruralnih prostora napredovalo je s ekonomskim restrukturiranjem
tijekom prošlog stoljeća. Promjene u prostornoj podjeli rada, uključujući opadanje tradicionalnih
djelatnosti, kao što je poljoprivreda, te razvoj novih mogućnosti zapošljavanja u rastućem uslužnom
sektoru, u različitim su razdobljima i na različite načine utjecale na migracijske obrasce, što poti-
skujući, što privlačeći ljude na relaciji selo - grad. Šira društvena kretanja također su bila značajna,
uključujući, među ostalim, porast učestalosti posjedovanja privatnog vozila, tehnološki napredak,
širenje visokog obrazovanja i produljenje životnog vijeka. Te su različite odrednice zajedno dovele
do prevladavajućeg tijeka iseljavanja iz ruralnih područja tijekom prve polovine dvadesetog stoljeća,
koji je u mnogim regijama preokrenut u trend kontraurbanizacije u posljednja tri desetljeća dvade-
setog stoljeća. Ipak, postoje znatne regionalne i lokalne razlike u migracijskim obrascima koje prido-
nose sve većoj raznolikosti prostora ruralnog stanovništva. Štoviše, razlike u migracijskim obrascima
između različitih dobnih skupina i društvenih klasa preoblikuju demografsku strukturu ruralnog
stanovništva. Stanovništvo mnogih ruralnih zajednica postaje sve starije kako mladi ljudi napuštaju
seosku sredinu zbog obrazovanja i zaposlenja, a stariji se ljudi useljavaju kada odu u mirovinu. U
mnogim zajednicama također sve više prevladava srednja klasa, što je trend koji se samoreproducira
kako „stambeno natjecanje” pripadnika srednje klase podiže cijene nekretnina iznad platežnog do-
sega lokalnih vlasnika s nižim primanjima.
Kako se ruralno stanovništvo preslaguje, tako se mijenja i narav života u zajednici. Solidarnost
ruralnih zajednica gdje stanovnici dijele zajedničke vrijednosti i referentne točke te gdje se često
mogla pratiti prisutnost određene obitelji u selu nekoliko stoljeća unatrag, raznijela je dinamika

93
promjena u stanovništvu. Taj udar na sastav i skladnost zajednica, a posebno na potražnju za uslu-
gama i sadržajima koji su tradicionalno bili žarišna točka života zajednice, istražujemo u sljedećem
poglavlju.

Za daljnje čitanje
Zbornik radova Migracije u ruralna područja [Migration Into Rural Areas] (Wiley,
1998), koji su uredili Paul Boyle i Keith Halfacree, daje dobar pregled relativno re-
centnih istraživanja o promjenama u ruralnom stanovništvu, uključujući poglavlja o
kontraurbanizaciji, migracijama „vođenima socijalnim stanjem” [welfare-led], klasnoj
rekompoziciji i gentrifikaciji te primjerima iz Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Ame-
ričkih Država, Australije i Europe. Dobar krtički ovrt na literaturu o kontraurbanizaciji
može se pronaći u Claire Mitchell, „Davanje smisla kontraurbanizaciji” [Making sense of
counterurbanization], Journal of Rural Studies, volumen 20, stranice 15-34 (2004). Više
o uslužnoj klasi i ruralnim promjenama vidi poglavlje Johna Urryja „Seoska sredina
srednje klase?” [A middle-class countryside?], u T. Butler i M. Savage (ur.), Društvena
promjena i srednje klase [Social Change and the Middle Classes] (UCL Press, 1995), a za
više o ruralnoj gentrifikaciji vidi Martin Phillips, „Ruralna gentrifikacija i procesi klasne
kolonizacije” [Rural gentrification and the process of class colonisation], u Journal of Rural
Studies, volumen 9, stranice 123-140 (1993), i Phillips, „Proizvodnja, simbolizacija i so-
cijalizacija gentrifikacije: dojmovi iz dva berkširska sela” [The production, symbolization
and socialization of gentrification: impressions from two Berkshire villages] u Transactions
of the Institute of British Geographers, volumen 27, stranice 282-308 (2002).

Internetske stranice
Detaljni statistički podaci o stanovništvu dostupni su na internetskim stranicama na-
cionalnih statističkih i popisnih ureda, uključujući one Sjedinjenih Američkih Drža-
va (www.census.gov), Ujedinjenog Kraljevstva (https://www.ons.gov.uk/) i Australije
(www.abs.gov.au). Internetska stranica popisa stanovništva Novog Zelanda ima pose-
ban dio o ruralnom Novom Zelandu (www.stats.govt.nz), dok internetska stranica ka-
nadskog popisa stanovništva uključuje detaljne karte unutarnjih migracijskih obrazaca
(www12.statcan.gc.ca/census-recensement/index-eng.cfm).

94
 7. Zajednice u promjenama:
restrukturiranje ruralnih usluga

Uvod
„Zajednica” je jedna od najsnažnijih riječi povezanih s ruralnošću. Mnogi rani sociolozi ideju
zajednice shvaćaju kao srž razlikovanja ruralnog života i urbanog života (vidi poglavlje 1). Ferdinand
Tönnies je, primjerice, suprotstavio nadmoćnost gemeinschafta ili zajednice u ruralnim područjima,
čije su osnove „bliski ljudski odnosi razvijeni srodstvom… zajedničkim obitavalištem te… suradnjom
i usklađenim djelovanjem za društveno dobro” (Harper, 1989, str. 162), onoj gesellschafta ili društva
u urbanom prostoru, gdje su odnosi zasnovani na formalnoj razmjeni i ugovoru. Iako su kasniji au-
tori kritizirali pretjerano jednostavnu prirodu tog dualizma, zajednica ostaje snažan element laičkog
diskursa o ruralnosti i uobičajen je termin u dokumentima ruralne politike. Međutim, i dalje osta-
je uvelike nejasno što zajednica znači u tim različitim kontekstima. U laičkom diskursu upotreba
pojma „zajednica” često znači učestale kvalitetne društvene interakcije među pojedincima, snažne
društvene mreže i dijeljenje osjećaja identiteta (Bell, 1994; Jones, 1997), ali takva obilježja postoje
više kao nejasne apstrakcije nego bilo što konkretno i mjerljivo. U političkom diskursu „zajednica”
može na različite načine biti priručni pojam koji se odnosi na administrativni teritorij, ili na javnost,
ili normativni pojam samoorganizirane skupine ljudi. Čak i u akademskom diskursu značenje pojma
„zajednica” može biti teško uhvatljivo.
Stoga je zajednice najbolje razmatrati kao multidimenzionalne entitete. U prvom dijelu ovog
poglavlja raspravljamo o jednom takvom pristupu, koji konceptualizira zajednicu kao sastavljenu od
četiri elementa: od ljudi, značenja, praksi te mjesta/struktura (Liepins, 2000a). Prednost usvajanja
takve perspektive jest ta što ona naglašava načine na koje su različite dimenzije zajednice međuza-
visne i sutvorbene, tako da utjecaj socijalnog i ekonomskog restrukturiranja bilo kojeg elementa
zajednice ima šire implikacije. Zatvaranje trgovina i ustanova koje su djelovale kao mjesta sastajanja
članova zajednice, primjerice, mogu promijeniti obrasce svakodnevnih praksi zajednice, strukturu
socijalne interakcije zajednice i značenja koja članovi pripisuju zajednici. Drugi dio poglavlja slijedi
tu liniju razmišljanja usredotočujući se na obrasce pružanja usluga u ruralnim zajednicama koji se
mijenjaju, s primjerima iz Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Francuske. Po-
glavlje se nastavlja ispitivanjem problema dostupnosti u ruralnim područjima koji i dalje osnažuje
važnost društvene zajednice na istom geografskom prostoru te se konačno razmatraju neke strate-
gije koje su usvojene da bi se nadišli problemi perifernosti i izolacije kada je riječ o pružanju usluga
u ruralnim područjima.

95
Konceptualiziranje zajednice
Značenje pojma „zajednica” može biti teško
uhvatljivo čak i u akademskom diskursu. Lie-
pins (2000a) tvrdi da su u području ruralnih
istraživanja upotrebljavana četiri glavna pristu-
pa zajednici, no nijedan nije idealan. Prva dva,
strukturalno-funkcionalistički pristup – koji za-
jednice smatra posebnim i stabilnim entitetima
s vidljivim značajkama – i etnografski pristup
– koji nastoji pronaći i zabilježiti življenu bit
zajednice – moguće je kritizirati jer podrazu-
mijevaju da zajednice postoje te stoga ne mogu
mnogo toga reći o tome kako su zajednice na-
stale. Treći pristup, minimalistički, jednostavno
uključuje pozivanje na zajednicu kao načina da
odredi razinu istraživanja ili široko određenog
društvenog kolektiviteta. Četvrto, istraživa-
či su se usredotočili na društvenu konstrukciju
značenja i simbolizma koji se vezuje uz pojam
zajednice. Ipak, taj posljednji pristup doživio
je kritiku da umanjuje važnost stvarnih praksi i
fizičkih elemenata u stvaranju zajednica i za od-
vajanje simboličkih reprezentacija zajednice od
društvenih odnosa koji ih proizvode.
Da bi se odmaknula od tih konvencionalnih
pristupa, Liepins (2000a) predlaže petu per-
spektivu koja prepoznaje da su zajednice „druš-
tveni kolektiviteti velike raznolikosti”. Ona
tvrdi da „barem privremeno, zajednica se može
pojmiti kao društveni fenomen [sic] koji ujedi-
njuje ljude u njihovoj sposobnosti da zajednički
razgovaraju čak i kada zauzimaju različite pozi-
cije i imaju različite suprotstavljene identitete”
(str. 27). Nadalje, Liepins sugerira da se prostori
u kojima se zajednica odigrava mogu shvatiti
tako da uključuju „i materijalna mjesta ispunje-
na zajedničkim aktivnostima, i simboličke i me-
taforičke prostore u kojima se ljudi povezuju u
zajednicu čak i kada su na različitim fizičkim ili
društvenim pozicijama” (str. 28). Ta posljednja
misao znači da zajednice ne trebaju nužno biti
geografski entiteti (možemo zamisliti, primjeri-
ce, poljoprivrednu zajednicu ili poslovnu zajed-
nicu ili homoseksualnu zajednicu), ali Liepin-
96
sina definicija također dopušta da se zajednici
pristupa u geografskim terminima čak i kada je
stanovništvo određenog teritorija prošlo znatno
restrukturiranje.
Model koji je Liepins razvila predstavlja za-
jednicu sastavljenu od četiriju elemenata: ljudi,
značenja, praksi i prostora/struktura. Ljudi čine
jezgru zajednice jer se zajednica stvara društve-
nim zajedništvom i vezama, i sudjeluju u zajed-
nici svojom uključenošću putem tri elementa,
značenja, prakse i prostori/strukture (slika 7.1.).
Prvo, ljudi stvaraju simboličke reprezenta-
cije zajednice oblikovanjem značenja o svojim
odnosima i identitetima. Značajno je da, tvr-
di Liepins, takve ideje ne trebaju univerzalno
prihvaćati svi članovi zajednice i da zajednice
jednako tvore osporavana značenja koliko i ona
zajednička. Drugo, zajednice se materijalno
iskazuju praksama i aktivnostima u kojima su-
djeluju njezini članovi. One uključuju rutinske
svakodnevne interakcije sa susjedima kao i služ-
bene događaje, tako da
kruženje značenja i sjećanja putem bilte-
na i sastanaka, razmjena dobara i usluga
u lokalnoj trgovini ili ambulanti; stvaranje
i održavanje društvenih grupa i rituala; i
djelovanje lokalnih upravljačkih odbora
sve su primjeri načina na koje možemo
pratiti prakse zajednice (Liepins, 2000a,
str. 31-32).
Treće, kulturna i ekonomska dimenzija ži-
vota zajednice pojavljuju se u određenim pro-
storima i putem posebnih struktura, koje se
mogu iščitavati kao metaforičko i materijalno
utjelovljenje zajednice. One uključuju škole,
dvorane, ulične uglove i parkove koji služe kao
mjesta sastajanja zajednice, uz ostale struktu-
re kao što su novine i internetske stranice koje
omogućuju društveni kolektivitet.
Liepins tvrdi da se ta četiri elementa za-
jednice uzajamno tvore. Kako pokazuje slika
7.1., značenja legitimiraju prakse koje povratno
omogućuju kruženje i preispitivanje značenja.
Prakse se također pojavljuju u prostorima i pu-
tem struktura, ali i oblikuju te prostore i struk-
 1 ZNAČENJA - legitimne prakse
2 PRAKSE - omogućuju kruženje i propitkivanje značenja
3 PRAKSE - pojavljuju se u prostorima i putem struktura te oblikuju te prostore i strukture
4 PROSTORI I STRUKTURE - djeluju na to kako se prakse mogu pojaviti
5 PROSTORI I STRUKTURE - omogućuju materijalizaciju značenja
6 ZNAČENJA - utjelovljena su u prostorima i strukturama
Slika 7.1. Sastavni dijelovi i dinamike zajednice
Izvor: Liepins, 2000a

ture, dok prostori i strukture djeluju na to kako
se prakse pojavljuju. Konačno, prostori i struk-
ture olakšavaju materijaliziranje značenja te su
značenja utjelovljena u procesima i strukturama
(Liepins, 2000a).
Zajednice u praksi: tri studije slučaja
Liepins (2000b) predstavlja primjenu svog
modela putem tri studije slučaja triju ruralnih
zajednica u Australiji i na Novom Zelandu.
Tri zajednice – Duaringa u središnjem dijelu
Queenslanda, Newstead u središnjem dijelu
Victorije te Kurow na South Islandu, Novi Ze-
land – dijele širok zajednički makroekonomski
i politički kontekst, uključujući slabljenje poljo-
privrede, neoliberalnu vladinu politiku, povije-
snu ovisnost o poljoprivrednoj proizvodnji, a i
te su lokacije podjednako udaljene od velikih
gradova. Ipak, one također predstavljaju razli-
čite lokalne društvene, ekonomske i kulturne
kontekste, različita prioritetna pitanja i različite
lokalne reakcije na šire procese promjena (tabli-
ca 7.1.).
U sve tri studije slučaja stanovnici su opisu-
jući mjesto govorili o zajednici na dva načina.
Prvo, značenje zajednice izražavali su smješta-
njem lokaliteta u širi kontekst. Tako su govorili
o topografskim značajkama – „mala zajednica
ugniježđena u podnožju brda” (Kurow) – ili,
uobičajenije, povijesnoj funkciji održavanja po-

97
Tablica 7.1. Ključne karakteristike triju zajednica iz studija slučaja
Duaringa Newstaed Kurow
(Queensland) (Victoria) (South Island)

Stanovništvo <500 <800 <1000

Vrsta poljoprivredne Govedarstvo, žitarice i Mješovito - ovčarstvo Pretežno ovčarstvo

proizvodnje pamuk i usjevi
Stanovništvo Aboridžini Dnevni migranti Korisnici
(abecedno) Poljoprivredne obitelji Poljoprivredne obitelji Poljoprivredne obitelji
Zaposlenici u sektoru Skupine s alterna- Zaposlenici u sektoru
usluga tivnim životnim stilom usluga
Zaposlenici lokalne Zaposlenici u sektoru
uprave usluga
Lokacijski aspekti Glavna autocesta, 1 sat Autocesta manje Autocesta manje
od regionalnog središta važnosti, 1,5 sati od važnosti, 1,5 sati od
(Rockhampton) glavnog grada regionalnog središta
(Melbourne) (Dunedin)
Usluge Benzinska crpka/tr- Pekarnica Benzinska crpka
govina Pošta Mjesna trgovina
Pošta Hoteli Hoteli
Hotel Osnovna škola Područna škola
Osnovna škola Mesnica Supermarketi
Uredi regionalne Opskrba poljoprivred- Opskrba poljoprivred-
uprave nim proizvodima nim proizvodima
Prijevoznička po-
duzeća
Ključna kretanja i Smanjenje zaposle- Gubitak lokalnog Stezanje lokalne
problemi nosti vijeća ekonomije
Depopulacija Rastuća raznolikost Depopulacija
stanovništva
Izvor: Liepins, 2000b

ljoprivrede tako da je identitet zajednice pove- Značenja zajednice reproduciraju se putem

zan s identitetom poljoprivredne proizvodnje.
Drugo, stanovnici su prepoznavali heteroge-
nost svojih zajednica. U Kurowu i Duaringi to
je dobilo negativno značenje sugerirajući kako
ta fragmentacija predstavlja prijetnju zajednici.
Suprotno tomu, stanovnici Newsteada, koji su
iskusili najznačajniju društvenu rekompoziciju
useljavanjem dnevnih migranata i onih s alter-
nativnim životnim stilom, smatrali su da zajed-
nica na pozitivan način promiče raznolikost i
toleranciju kao dio svojeg identiteta.
zajedničkih praksa u kojima članovi zajednice
djeluju jedni s drugima. U tim studijama slučaja
pošta, automehaničar, škola, trgovina i hotel ili
gostionica tvore ključna mjesta prakse unutar
zajednice:
Njima, [zajednica] je njihovo lokalno sre-
dište. [Odlazak u] mesnicu, pekarnicu,
i mliječni bar i slično, ta je jezgra ondje
zbog ljudi koji dolaze u gradić i nabavljaju
što trebaju (stanovnik Newsteada, citira-
no u Liepins, 2000b, str. 333).

98
 Doznaš o stvarima koje se događaju u
Duaringai preko pošte i škole. Odlazak
u poštu, i, moram reći da postoji školski
bilten. I usmena riječ. Vidim solidan broj
ljudi u školi (stanovnik Duaringae, citira-
no u Liepins, 2000b, str. 333).
Dodatno se održavaju redovita društvena
događanja koja pomažu promicanju zajednič-
kih praksi, što uključuje tržnicu, ljetni festival,
cvjetnu izložbu i ples u Kurowu; bullarama, hu-
manitarni dan golfa, dan utrke jurećih doktora
i isprobavanje blata na rijeci Dawson u Duarin-
gai; te tržnica, školska svečanost i koncert Dana
Australije u Newsteadu. Događaji poput tih te
spomenute usluge i sadržaji također oblikuju
neke prostore u kojima se zajednica pojavljuje
(vidi također sliku 7.2.). Kako komentira Lie-
pins,
ta mjesta nisu samo materijalni prostori
nego također oblikuju lokus interakcije,
bilo da se ostvaruje preko sporta, dana
zajednice ili dokoličarskih aktivnosti. U
svakom slučaju, sam prostor resurs je
Slika 7.2. Događaji kao što je ovaj općinski ples oglašen u Lompocu, Kalifornija – koji se promovira
kao glavni svjetski grad sjemena – dio su praksi kojima se stvaraju zajednice
Izvor: Woods, privatna kolekcija
putem kojeg se ljudi uključuju u različite
oblike zajedničke interakcije. To je mjesto
na kojem zajednica postaje društveno
utjelovljena i vidljiva (bez obzira na to ko-
liko privremeno) unutar društvenog i kul-
turnog života zajednice (Liepins, 2000b,
str. 336).
Razmišljati o zajednici razmatranjem nje-
zinih značenja, praksi i prostora te struktura
pruža koristan smjer prema analizi procesa i po-
sljedica ruralnih promjena na dva načina. Prvo,
ističe se kako procesi društvenog i ekonomskog
restrukturiranja utječu na zajednice i na mate-
rijalan i na nematerijalan način. Smanjivanje
važnosti poljoprivrede, primjerice, utjecat će na
prostore i strukture ruralne zajednice kako se
smanjuje važnost mjesta kao što su stočni sajmo-
vi, promijenit će zajedničke prakse kako nestaju
druženja u klubovima mladih poljoprivrednika
ili na poljoprivrednim izložbama i izmijenit će
značenja zajednice kako slabi identifikacija s po-
ljoprivredom. Drugo, taj pristup otkriva kako se
promjena može pojaviti preko različitih eleme-
99
nata zajednice i putem dinamike između znače-
nja, praksi, prostora i struktura koja se mijenja.
U Liepinsinim studijama slučaja poseban je na-
glasak na važnosti usluga i sadržaja u zajednici,
kojim se upućuje kako bi njihov nestanak ili bilo
kakva promjena njihovih obilježja znatno pro-
mijenio značenja, prakse te prostore i strukture
određene zajednice.
Nestanak ruralnih usluga
Postojalo je vrijeme kada je idealizirana sli-
ka ruralnih zajednica bila gotovo stvarna. Sva-
ki gradić imao je svoju banku, poštanski ured
i trgovinu. Svako selo imalo je svoju crkvu, tr-
govinu i gostionicu. Više ne. Racionalizacija te
zatvaranje i privatnih i javnih usluga u ruralnim
zajednicama jedna je od najvidljivijih pojava su-
vremenih promjena seoskih sredina. Kao mno-
gi procesi o kojima raspravljamo u ovoj knjizi,
nestanak ruralnih usluga posljedica je i svepro-
žimajućih globalnih društvenih i ekonomskih
procesa te nacionalnih i regionalnih čimbenika.
Prvo, u kapitalizmu postoje ekonomske sile koje
znače da nezavisni trgovci više nisu tako uobiča-
jeni zbog procesa u kojima su veće korporacije
otkupile lokalna poduzeća te su potom proveli
racionalizaciju mreže svojih trgovina, zatvara-
njem onih za koje su prosudili da nisu unosne.
Bilo kojem manjem, nezavisnom poduzeću koje
opstaje teško je natjecati se s velikim korpora-
cijama, a mnogi bivaju i izbačeni iz poslovanja.
Drugo, postoje društvene sile koje su promije-
nile potrošačke navike. Mobilnije stanovniš-
tvo manje je ovisno o trgovinama i sadržajima
unutar njihova mjesta stanovanja, a oni koji
svakodnevno putuju na posao mogu čak sma-
trati prikladnijim da kupnju obavljaju izvan sela
u trgovačkim centrima ili velikim gradovima.
Tehnološki napredak poput hladnjaka znače da
potrošači mogu rjeđe odlaziti u kupnju te ku-
povati velike količine i da supermarketi mogu
ponuditi širok izbor dobara uvezenih iz cijelog
svijeta. Treće, ipak, postoje nacionalne i regio-
nalne odrednice koje odražavaju kulturne razli-
ke i prostore ruralnih naselja u oblikovanju sa-
100
dašnjih trendova pružanja usluga. Za ilustraciju
toga, ovaj odjeljak predstavlja tri nacionalne
perspektive o promjenjivim sudbinama rural-
nih usluga, iz Engleske, Francuske i Sjedinjenih
Američkih Država.
Engleska
Većina ruralnih općina u Engleskoj nema
ni trgovinu mješovite robe ni seosku trgovinu.
Samo malo više od polovine njih ima poštanski
ured i sličan udio ima osnovnu školu. Manje od
jedne od pet općina ima liječničku ordinaciju
(tablica 7.2.). Ti brojevi, zabilježeni 2000., po-
sljedica su procesa koncentracije kojim su mno-
ge javne i komercijalne usluge nestale iz manjih
sela da bi postale dostupne u većim selima i ma-
njim gradovima. Kako tablica 7.2. pokazuje, op-
ćine s manje od 200 stanovnika od društvenih
sadržaja u pravilu imaju samo gostionicu i druš-
tveni dom. Sela s između 500 i 1000 stanovnika
uglavnom imaju poštanski ured, osnovnu školu
i omladinski klub kao i gostionicu i društveni
dom, dok gotovo sve velike općine imaju po-
štanski ured, osnovnu školu, gostionicu, druš-
tveni dom i omladinski klub. Ta jasna veza ve-
ličine sela i usluga sugerira ne samo da postoji
grub populacijski prag nužan da određeni sa-
držaji budu održivi nego i da sadržaji u većim
naseljima služe i neposrednoj zajednici i onima
u susjednim manjim selima.
Razvoj tog obrasca pružanja usluga oslikan
je u studiji slučaja u Crewkerneu, gradiću od oko
6000 stanovnika na jugozapadu Engleske koji
djeluje kao uslužni centar za 18 susjednih sela
sa stanovništvom između 50 do 2000 stanovni-
ka. Držeći korak s mnogim sličnim gradićima,
Crewkerne je doživio znatan rast pod utjecajem
kontraurbanizacije, pri čemu je između 1971.
i 1986. godine stanovništvo naraslo za 23%.
Četiri susjedna sela također su iskusila rast sta-
novništva od 25% ili više tijekom tog razdoblja,
no u tri sela stanovništvo se smanjilo i, ukupno
gledajući, šest sela imalo je manje stanovnika
na kraju dvadesetog stoljeća nego na početku.
Ipak, i sela čije je stanovništvo raslo i ona koja su
Tablica 7.2. Postoci ruralnih općina u Engleskoj koje imaju ključne javne i komercijalne usluge,
2000.
Stanovništvo
Sve općine
100 - 199 500 - 999 3000 - 9999

Poštanski ured 54 22 67 93

Banka ili stambena štedionica 9 n/a n/a n/a

Trgovina mješovite robe 29 7 26 78

Mala seoska trgovina 29 10 35 52

Benzinska crpka 19 4 16 64

Gostionica 75 63 58 92

Osnovna škola 52 13 71 94

Seoski ili društveni dom 85 72 93 96

Omladinski klub 51 23 58 91

Liječnička ordinacija 14 1 7 64

Izvor: Countryside Agency, 2001.

gubila stanovništvo, gubila su sadržaje i usluge.
Godine 1902. više je usluga postojalo u selima
nego u Crewkerneu. Čak i najmanja naselja
imala su i seosku trgovinu i kovača, dok su se
najveća naselja, s oko 1300 stanovnika, ponosila
dvjema školama, sedam gostionica, policijskom
postajom, poštanskim uredom, praonicom te
20 prodavaonica ili trgovaca na malo, uključu-
jući trgovce prehrambenih proizvoda, pekare,
mesare, trgovce ugljenom te prodavače duhana.
Prvi val koncentracije nastupio je 1910-ih,
1920-ih i 1930-ih pod zajedničkim utjecajem
uvođenja prvih autobusnih linija – omogućuju-
ći stanovnicima sela lakše putovanje u obližnji
gradić – i znatne depopulacije nekih manjih na-
selja, što je premjestilo ravnotežu sadržaja sa sela
u gradić (slika 7.3.). Drugi val počeo je nakon
Drugog svjetskog rata pod skupnim utjecajem
povećanja posjedovanja automobila, premješta-
nja obrazaca zaposlenja, restrukturiranja javnih
usluga zbog uspostave socijalne države te poslje-
dica smanjivanja ekonomske održivosti manjih
poduzeća.
Udar na pojedine zajednice bio je snažan. U
jednom je selu, primjerice, raspon usluga koje
je imalo 1939., a koji je uključivao dvije gosti-
onice, dvije pekare, poštanski ured, školu, pro-
davaonicu duhana, osiguravatelja i popravljača
bicikala, 1953. spao na samo poštanski ured
i jednu gostionicu. Taj obrazac koncentracije
nastavljen je sporijim tempom tijekom druge
polovine stoljeća (slika 7.4.) tako da je do 2000.
raspon sadržaja čak i u najvećim selima smanjen
na dvije gostionice, poštanski ured, školu, dvije

101
 Crewkerne Sela

1902. 1910. 1919. 1931. 1939. 1950. 1965. 1970. 1981. 1989.
Slika 7.3. Broj javnih i komercijalnih usluga i sadržaja u gradiću Crewkerneu i okolnim selima u
jugozapadnoj Engleskoj 1902. - 1989.
Izvor: Woods, izvorno istraživanje

1902. 1910. 1919. 1931. 1939. 1950. 1965. 1970. 1981. 1989.

trgovine mješovitom robom i kiosci itd.

prehrambenim proizvodima maloprodaja ostale hrane
neprehrambena maloprodaja trgovina vozila i
automehaničarske radnje
profesionalne usluge škole
hoteli, gostionice i restorani policijske postaje
poštanski uredi/trgovine
medicinske usluge
praonice, frizeri

Slika 7.4. Broj ključnih usluga i sadržaja u osamnaest sela u jugozapadnoj Engleskoj 1902. - 1989.
(agregirani zbroj)
Izvor: Woods, izvorno istraživanje

102
prodavaonice mješovitom robom, benzinsku
crpku, seoski dom te prodavaonicu brze hrane.
Na početku dvadeset i prvog stoljeća u ti-
jeku je treći val koncentracije u kojem izgrad-
nja supermarketa i trgovačkih kompleksa na
gradskim rubovima velikih obližnjih gradova
povlači trgovinu iz samog Crewkernea i vodi za-
tvaranju prehrambenih prodavaonica i drugih
maloprodajnih trgovina. Jedine djelatnosti koje
pokazuju porast, bilo u Crewkerneu ili okol-
nim selima, one su povezane s dokoličarskom
potrošnjom – ponajprije gostionice, restorani,
specijalizirana maloprodaja kao što su prodava-
onice lončarije i društveni domovi.
Francuska
Dva ključna čimbenika stvorila su različit
obrazac pružanja usluga u ruralnom području
u Francuskoj od onoga u Engleskoj. Prvo, fran-
cuski potrošači i dalje pokazuju veću sklonost
kupnji svježih proizvoda, posebno lokalnih
proizvoda, nego engleski potrošači. To je pomo-
glo održanju i lokalnih tržnica, koje su i dalje
važan društveni prostor većine francuskih gra-
dića, i specijaliziranih trgovina hrane na malo
kao što su mesari i pekari. Drugo, lokalna upra-
va na razini sela u Francuskoj – komuna – ima
široke ovlasti, uključujući odgovornost za po-
liciju, društvene usluge i osnovno obrazovanje.
Posljedično, mnoge ruralne zajednice u Francu-
skoj imaju razinu pružanja usluga mnogo višu
od one u jednako velikim selima u Engleskoj
(tablica 7.3.). Ipak, kako također pokazuje ta-
blica 7.3., pokrivenost ključnim uslugama u
ruralnim komunama smanjena je tijekom 1980-
ih i postoje dokazi da je taj silazni trend bio još
snažniji u 1990-ima. U regiji Poitou-Charentes,
primjerice, 131 komuna izgubila je svoju po-
sljednju trgovinu prehrambenim proizvodima
između 1988. i 1995. (Soumagne, 1995); dok
se diljem Francuske 12% banaka u izoliranim
ruralnim komunama zatvorilo između 1988. i
1994. (INSEE, 1998).
Ukidanje usluga u ruralnim područjima
Francuske osobito je povezano s depopulaci-
jom. Lichfield (1998) opisuje selo Valliѐres u
Creuseu, naselje od 500 stanovnika s daljnjim
smanjenjem tog broja. Unatoč malom broju sta-
novnika Valliѐres se 1998. mogao pohvaliti s pet
kafića, dva restorana, dvije trgovine prehrambe-
nim namirnicama, dva mesara, pekarom, želje-
zarijom, dvije trgovine električnim proizvodi-
ma, dvije trgovine mješovitom robom, bankom,
automehaničarskom radionicom, ljekarnom
i poštanskim uredom. Ipak, kako Lichfield
iznosi, „drugih šest trgovina ili gostionica oko
glavnog trga je zatvoreno. Slastičarnica niz ulicu
ima veliki natpis á vendre (prodaje se). Na vanj-
skom jelovniku hotela dvoja vrata niže niz ulicu
piše hôtel fermé définitivement (hotel trajno za-
tvoren)” str.12.
Sjedinjene Američke Države
Depopulacija i nestanak usluga u ruralnom
području također su čvrsto povezani i u Sjedi-
njenim Američkim Državama. Okrug McPher-
son u Nebraski karakterističan je za mnoge dije-
love američke ruralne unutrašnjosti – od 1920.
okrug je izgubio dvije trećine stanovništva kao
i 19% ureda i 58 školskih distrikta (Gorelick,
2000). Općenitije, racionalizaciju pružanja
usluga u ruralnim zajednicama vodile su eko-
nomske strategije čiji je cilj bio uvećavanje pro-
fita u privatnom sektoru i smanjivanje troškova
u javnom sektoru. U privatnom je sektoru tra-
dicionalna "glavna ulica nezavisnih trgovaca na
malo narušena gradnjom korporativnih lanaca,
supermarketa, trgovačkih centara i komercijal-
nih centara izvan grada" (Vias, 2004).
Oni su u ruralnom području često smješteni
na raskrižjima autocesta i mogu privući mušte-
rije iz širokog područja, odvlačeći trgovinu iz
dućana i usluga u ruralnim zajednicama. Wal-
Mart, najveći supermarket u Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama, izgradio je tržišnu poziciju
maloprodajom ponajprije u ruralnim područ-
jima, otvaranjem prodavaonica u više od 1100
malih ruralnih gradova (Farley, 2003). U jav-
nom sektoru zdravstveni su sadržaji, socijalne
usluge, knjižnice i škole (vidi također okvir 7.1.)
103
suženi pod pritiscima naglašavanja isplativosti.
Kako Fitchen (1991) objašnjava,
zato što model isplativosti procjenjuje
vrijednost programa ne prema tome što
on donosi ljudima ili zajednicama, nego
prema tome koliko stoji po osobi kojoj
je usluga pružena, on pogoršava učinke
porasta cijena usluga u ruralnom područ-
ju… on pridonosi povećanju centralizacije
usluga i ostavlja neke ruralne stanovnike
bez njih (str. 155).
Primjerice, kao rezultat tržišnih pritisaka
i mjera obuzdavanja troškova u Sjedinjenim
Američkim Državama između 1980. i 1988.
zatvorena je 161 od 2700 ruralnih bolnica (Fi-
tchen, 1991). Profesionalizacija javnih usluga,
Tablica 7.3. Postotak ruralnih komuna u Francuskoj koje imaju ključne javne i komercijalne usluge,
1988., i promjene između 1980. i 1988. godine
Ruralni centri
Pekara 79,6 (-1,0)
koju prati porast očekivanja o potrebnim kva-
lifikacijama i stupnju obučenosti zaposlenika
kao što su knjižničari i ambulantno osoblje,
stvorila je također problem zapošljavanja u ru-
ralnim područjima. Više od 22 milijuna ljudi
u ruralnoj Americi živi u područjima koja su
službeno označena kao područja s nedostatkom
zdravstvenih stručnjaka (eng. Health Professions
Shortage Areas) ili područja bez medicinskih
usluga (eng. Medically Unserved Areas) (Rural
Policy Research Institute, 2003).
Ipak, gubitak usluga u ruralnim područjima
nije bio univerzalan. Odmorišna područja u
ruralnim dijelovima SAD-a, kao što su dijelovi
Rocky Mountainsa, često su doživljavala širenje
lokalnih usluga i sadržaja zajedno s rastućim
Sela oko Izolirane
ruralnih centara ruralne zajednice
26,8 (-2,3) 35,7 (-2,0)

Trgovina mješovitom robom 81,5 (-8,0) 34,1 (-11,1) 45,9 (-9,6)

Supermarket 64,1 (+13,6) 1,0 (+0,5) 5,4 (+2,6)

Trgovina odjećom 63,3 (+2,2) 3,1 (-0,3) 12,4 (-0,2)

Poštanski ured 71,2 (-0,1) 18,3 (n/a) 31,6 (n/a)

Banka 61,4 (+0,2) 2,7 (=) 12,4 (+0,2)

Liječnička ordinacija 74,8 (n/a) 10,2 (n/a) 20,3 (n/a)

Osnovna škola 96,9 (n/a) 67,4 (n/a) 61,7 (n/a)

Sportski teren 83,5 (+4,4) 35,4 (+6,7) 36,9 (+3,0)

Knjižnica 89,1 (+5,4) 58,8 (+7,3) 60,5 (+6,4)

Kino 41,6 (-2,4) 0,3 (-0,3) 4,1 (-0,9)

Izvor: INSEE, 1998.

104
Okvir 7.1. Ruralne škole
Za mnoge je ruralne zajednice ruralna škola više od obrazovne ustanove, ona je i
ključna točka života zajednice. Događajima na kojima se skupljaju sredstva za škole i
razgovori na vratima škole između roditelja služe i kao mjesta i strukture preko kojih
se izvodi zajednica. Prijateljstva stvorena među djecom u školi mogu oblikovati druš-
tvene mreže ruralne zajednice desetljećima koja slijede. Školski hodnici upotrebljavaju
se kao sastajališta na kojima se okuplja zajednica. Štoviše, (ne)postojanje škole može
utjecati na privlačnost sela useljenicima, s time da je manje vjerojatno da će se u sela
bez škole doseliti obitelji s djecom školske dobi, a to pridonosi disproporcionalnom
starenju takvih zajednica. Stoga ne iznenađuje što su prijedlozi o zatvaranju ruralnih
škola vrlo sporni i često se suočavaju s velikim otporom (slika 7.5.). Kako Mormont
(1987) primjećuje, „seoska škola tvori simbol… lokalne autonomije. Njihovo zatvara-
nje postaje točka prilično značajnog suprotstavljanja dok god stanovnici osjećaju ne
samo da im je uskraćena usluga za koju smatraju da na nju imaju pravo nego i da im je
uskraćena lokalna institucija s kojom se mogu identificirati” (str. 564). Ipak, racionali-
zacija ruralnih škola bila je obilježje nedavnih obrazovnih politika u brojnim zemljama
uključujući Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu, Novi Zeland,
Irsku, Njemačku, Švedsku i Finsku (Ribchester i Edwards, 1999; Robinson, 1990). U
Francuskoj je između 1988. i 1994. više od 1400 komuna izgubilo svoju školu (INSEE,
1998); dok je u Sjedinjenim Američkim Državama između 1986. i 1987. te 1993. i
1994. zatvoreno 415 malih ruralnih škola (NCES, 1997).
Ruralne škole posebno su ranjive kada se podvrgavaju analizama isplativosti jer po-
pulacijski i demografski trendovi znače da mnoge imaju vrlo nizak (i često smanjujući)
broj upisanih. Oko 2700 osnovnih škola u Engleskoj (15%) ima manje od 100 upisanih
učenika, kao i više od 9000 škola u Sjedinjenim Američkim Državama (10% svih škola)
– škole koje prevladavaju u ruralnim područjima. Između 1996. i 2000. u Sjedinjenim
Američkim Državama upis se smanjio za desetinu ili više u 38% škola (Beeson i Stran-
ge, 2003). Kako se broj učenika u školama smanjuje, trošak po učeniku za rad škole
povećava se zbog fiksnih troškova održavanja zgrade i osoblja. Tako je zabilježeno da
je ministar obrazovanja Novog Zelanda opravdavao zatvaranja ruralnih škola 2003.
kao proces prebacivanja sredstava od održavanja zgrada na „stvari koje se direktno
tiču obrazovanja” (Manawatu Evening Standard, 17. lipnja 2003). Zatvaranje ruralnih
škola također može nastati i zbog teškoća provedbe nacionalnih obrazovnih strategija
(kao što su testovi ili zajednički kurikul), manjka zapošljavanja nastavnika te promjena
u organizaciji lokalnih obrazovnih tijela, ili, prijeporno, na osnovi pedagoških argume-
nata.
U novije se vrijeme pedagoški argumenti u korist malih škola koriste za usporavanje
ili zaustavljanje zatvaranja ruralnih škola. Ipak, škole u ruralnim područjima i dalje se
suočavaju s izazovima zbog viših troškova po jedinici, nedostatka resursa i smanjenja
upisa. Ruralne škole često su ovisne o volonterskoj pomoći i u mnogim slučajevima
troškovi se smanjuju dijeljenjem resursa i objedinjavanjem administracije škola ili škol-
skih distrikta.

Za više o pružanju usluga ruralnog obrazovanja u Britaniji vidi Chris Ribchester i Bill Edwar-
ds (1999) Centar i lokalno: politike i praksa u pružanju usluga ruralnog obrazovanja [The
centre and the local: policy and practice in rural education provision]. Journal of Rural
Studies, 15, 49-63.

105
stanovništvom. Iako, mnogi novi poslovni pot-
hvati usmjereni su više na potrošnju za provođe-
nje slobodnog vremena nego za svrhe zadovolja-
vanja svakodnevnih potreba lokalne zajednice.
Jedna je takva zajednica Ridgway, Colorado,
čija se stanovništvo u dva desetljeća od 1975.
udvostručilo na više od tisuću ljudi i koja dodat-
no privlači turiste i sezonske stanovnike. Nove
usluge uključuju knjižnicu i kiropraktičara, kao
i pekaru, željezariju, restorane brze hrane te pro-
davaonice prehrambenim proizvodima. Kako
Decker opisuje:
Starije stanovništvo više ne prepoznaje
gradić. Na starom željezničkom dvorištu
sada je zgrada u kojoj se nalazi praoni-
ca, ured za prodaju nekretnina i trgovina
uredskom opremom. Na glavnom grad-
skom raskrižju iznikla su dva minimarketa
i benzinska crpka, kao i druga gradska
prodavaonica alkoholnih pića. Nove trgo-
vine i butici smješteni su na mjestu starog
hangara za održavanje lokomotiva. Lokal-
ni kapučino kauboji sada se mogu opu-
štati u kafićima dok gone svoje dionice u
Wall Street Journalu... Nove trgovine uz
ulicu nude gvatemalsku odjeću i namje-
štaj, svježe cvijeće, motocikle, antikni na-
mještaj i reprodukcije, donje rublje, sedla,
poplune, kaubojsku odjeću i kolekcionar-
ske predmete. Četiri restorana poslužuju
sve, od tjestenine, enchilada i jastogovih
repova do alfalfa klica i kruha od tikvica
(Decker, 1998, str. 93).
Takve nove promjene utjecat će na mjesta i
strukturu zajednice jednako koliko i zatvaranje
prodavaonica i usluga.
Dostupnost usluga i javni prijevoz u
ruralnim područjima
Mijenjanje obrasca pružanja usluga u ru-
ralnim područjima utjecalo je na zajednice mi-
jenjanjem mjesta i struktura na kojima i kroz
koje se zajednica „odvija”, ali oni mijenjaju i za-
jednice stvaranjem novih podjela između onih
stanovnika koji lakše dolaze do usluga izvan sela
ili gradića, i onih čija je mobilnost ograničenija.
Na jednoj razini racionalizacija i koncentracija
106
usluga u ruralnim područjima odražava poveća-
nje stupnja mobilnosti. Ljudi su spremniji puto-
vati dalje za kupnju ili da bi došli do osnovnih
usluga i za većinu onih koji rade izvan njihova
mjesta stanovanja može biti pogodnije kupova-
ti ili koristiti određene usluge u gradu u kojem
rade. Stoga je moguće reći da je prostorno re-
strukturiranje usluga u ruralnom području jed-
nostavno dio poboljšanja svakodnevnog života
zajednice. Međutim, restrukturiranje pružanja
usluga na taj način isključuje velik dio ljudi u
selima koji nemaju kontrolu nad vlastitom mo-
bilnošću.
Taj je utjecaj najbolje mjeriti ne brojem za-
jednica s osnovnim uslugama ili bez njih, nego
radije udaljenošću koju ljudi moraju prijeći da
bi došli do osnovnih usluga ili sadržaja. Dokazi
iz Britanije i Francuske pokazuju da te udalje-
nosti mogu biti prilično velike. Od deset ku-
ćanstava u Engleskoj, njih se devet nalazi unutar
dva kilometra (1,25 milja) od poštanskog ureda
i osnovne škole, ali se od tri ruralna kućanstva
manje od dva nalazi unutar iste udaljenosti od
banke, bankomata, supermarketa, srednje škole
ili liječničke ordinacije (tablica 7.4.). Stanovnici
izoliranih sela bez osnovnih usluga u Francu-
skoj 1988. morali su prosječno putovati šest ki-
lometara do najbliže pekare, sedam kilometara
do najbližeg poštanskog ureda, 10 kilometara
do najbližeg supermarketa, 10 kilometara do
najbliže banke i 18 kilometara do najbliže pro-
davaonice odjećom (INSEE, 1998). U svakom
slučaju, udaljenost se znatno povećala od 1980.
godine.
Relativno visoka gustoća naseljenosti u En-
gleskoj znači da samo mali postotak ruralnih
kućanstava treba prelaziti velike udaljenosti da
bi pristupio osnovnim uslugama, no pokazuje
se da je vjerojatnije da su ta kućanstva geograf-
ski koncentrirana u najruralnijim dijelovima
zemlje. Primjerice, oko 29 000 ruralnih kućan-
stava koja su više od četiri kilometra udaljena od
najbližeg poštanskog ureda, smješteno je pretež-
no u sjevernom gorju i dijelovima jugozapadne
Engleske i Istočne Anglije. Slično tomu, veliki
Slika 7.5. Protest protiv prijedloga zatvaranja seoske škole u Llangurigu, središnji Wales, ljeto 2003.
Izvor: Woods, privatna kolekcija
dijelovi sjevernog gorja, velških Marches, Dor-
seta, Devona i Cornwalla nalaze se više od osam
kilometara od najbližeg supermarketa.
U manje gusto naseljenim zemljama, uklju-
čujući Sjedinjene Američke Države, Kanadu i
Australiju, udaljenosti zabačenih sela od usluga
ove vrste mogu se mjeriti u stotinama kilome-
tara. Osnovno pravilo vrijedi u oba konteksta,
ali ipak je vjerojatnije da će udaljene i izolirane
ruralne zajednice imati osnovne usluge i sadrža-
je u odnosu na veličinom jednaka naselja koja
su smještena bliže urbanim područjima, ali i da
će biti više udaljeni od onih usluga koje nemaju
(vidi okvir 7.2.).
Udaljenosti od nekoliko kilometara lako
je prijeći automobilom, ali za one ruralne sta-
novnike koji ne mogu voziti ili ne posjeduju
automobil, bilo koje putovanje koje uključuje
napuštanje vlastitih naselja može biti teško. Jed-
no od četrnaest ruralnih kućanstava u Sjedinje-
nim Američkim Državama ne posjeduje vozilo,
a ipak 80% ruralnih okruga nema javni auto-
busni prijevoz (Rural Policy Research Institute,
2003). Samo polovina ruralnih naselja u Engle-
skoj, i trećina sela u Francuskoj, imaju dnevne
autobusne linije. Usluga javnog prijevoza nagri-
žena je istim računicama isplativosti kao i kod
ostalih usluga, što prati ukidanje linija kada broj
putnika padne ispod održivog praga. U nekim
107
Tablica 7.4. Postoci ruralnih kućanstava u Engleskoj unutar dva kilometra, četiri kilometra i osam
kilometara udaljenih od ključnih javnih i komercijalnih usluga, 2000.

Ruralna kućanstva unutar udaljenosti od najbliže usluge

2 km 4 km 8 km

Poštanski ured 93,5 99,5 -

Banka 58,1 78,4 96,7

Bankomat 61,1 79,3 96,2

Supermarket 60,9 79,0 96,0

Osnovna škola 91,6 99,0 -

Srednja škola 57,2 78,2 96,3

Liječnička ordinacija 66,1 85,8 98,5

Bolnica - 44,7 74,1

Centar za zapošljavanje (burza rada) - 42,5 72,4

Ured Agencije za socijalna davanja - 15,7 36,4

Izvor: Countryside Agency, 2001.

zemljama vlade su stremile jamčenju neprofi- besplatno prevoze putnike do supermarketa u

tabilnih linija, ali uspon neoliberalnih praksi
1980-ih i 1990-ih obeshrabrio je takve strate-
gije te je primjerice, javni prijevoz u Ujedinje-
nom Kraljevstvu doživio deregulaciju u kasnim
1980-ima s posljedičnim restrukturiranjem ru-
ralnih prijevozničkih usluga. Brojne zajednice
odgovorile su iskušavanjem alternativnih prije-
voznih inicijativa kao zamjenama za komercijal-
ne usluge. Godine 2001. 20% ruralnih općina
u Engleskoj imalo je prijevozne programe nazo-
vi-za-vožnju (eng. dial-a-ride), dok je 17% ima-
lo servise seoskog miniautobusa ili taksija. Ipak,
u 16% ruralnih zajednica važan oblik javnog
prijevoza pružaju autobusi supermarketa koji
108
susjednom gradu, tako olakšavajući preusmjera-
vanje trgovine od nezavisnih prodavača na malo
prema supermarketima.
Važno je da su mnoge usluge koje su najudalje-
nije od većine sela – uključujući bolnice, zavode
za zapošljavanje i urede za socijalna davanja –
one za čije je korisnike najmanje vjerojatno da
imaju vlastiti privatni prijevoz. To ih dovodi u
dvostruko nepovoljan položaj koji je razlikov-
no obilježje socijalne isključenosti u ruralnim
područjima (vidi poglavlje 19). Slični problemi
pojavljuju se i kada je riječ o pristupu financij-
skim uslugama jer i koncentracija bankarskih
podružnica stvara nove prostore financijske
 Okvir 7.2. Izolirane ruralne zajednice: otoci zapadne Irske
Za mnoge zabačene ruralne zajednice izolacija je dio njihova narativnog značenja.
Zajednice se definiraju i opisuju same sebe u odnosu na svoju odsječenost i slabu
dostupnost i upotrebljavaju takva značenja da bi konstruirali prakse unutar zajednice
koje promiču samodostatnost. Male otočne zajednice zapadne obale Irske prvorazre-
dan su primjer toga, a uključuju devet otoka koje su istraživali Cross i Nutley (1999)
– Arranmore, Beare, Cape Clear, Clare, Inishbofin, Inisheer, Inishturk, Sherkin i Tory.
Otoci imaju stanovništvo veličine od 78 do 596 stanovnika i svi su doživjeli znatnu
depopulaciju tijekom dvadesetog stoljeća – iako su četiri zabilježila porast stanovniš-
tva između 1981. i 1991. godine. Nužno je da se pružanje usluga na otoku pažljivo
uravnoteži s razinom trgovine koju malobrojno stanovništvo može održati i potreba-
ma koje su posljedica teškog pristupa kopnu. Svih devet otoka imalo je 1991. trgovinu
prehrambenih proizvoda, gostionicu ili klub, medicinsku njegu i osnovnu školu. Svi
osim najmanjeg otoka imali su svećenika koji je živio na otoku, a pet ih je posjedovalo
hotel. Ipak, samo dva otoka imala su srednju školu i samo je najveći otok imao liječnika
koji je živio na otoku. Čak i osnovne usluge bilo je teško dobiti. Dnevne novine bile
su dostupne samo na četiri otoka, a svježe mlijeko nije bilo dostupno na dva otoka.
Dakle, otočani su bili uvelike ovisni o putovanjima na kopno da bi pristupili mnogim
uslugama, no transportne veze do mnogih otoka bile su loše. Dnevne trajektne linije
tijekom cijele godine vozile su samo na tri otoka, a još pet ih je imalo vezu samo tije-
kom ljeta. Najmanji otok, Inishturk, nije imao trajektnu liniju, „a stanovnici su ovisili
o tjednim poštanskim brodovima ili o otočnim ribarskim čamcima” (str. 322). Unatoč
vladinim potporama za prijevozne linije, uključujući poštanske brodove i helikopterske
linije, zajednice nisu imale mnogo drugih mogućnosti osim pomiriti se s nižim stup-
njem pružanja usluga nego se to drugdje očekuje.

Za više detalja vidi Michael Cross i Stephen Nutley (1999) Odsječenost i dostupnost: male
otočne zajednice zapadne Irske [Insularity and accessibility: the small island communities
of Western Ireland]. Journal of Rural Studies, 15, 317-330.

isključenosti. Napori da se bankarske usluge
provode drugačijim kanalima putem drugih
poslovnica, kao što su poštanski uredi, mogu
i sami biti potkopani zatvaranjem poštanskih
podružnica, što se kompenzira porastom posje-
dovanja automobila u zahvaćenim zajednicama.
Prevladavanje izolacije: od
poštanskih narudžbi do interneta
Brojna su izolirana gospodarstva i naselja u
zabačenim ruralnim područjima koja su oduvi-
jek bila izvan dosega glavnog tijeka komercijal-
nih i javnih usluga. Takva su kućanstva bila pove-
zana sa zdravstvom, obrazovanjem i kupnjom u
najvećoj mjeri putem poštanskih usluga, teleko-
munikacija, mobilnih usluga i, u novije vrijeme,
interneta. Vrlo rano, još od 1872., Pokrovitelji
zemljoradnje (eng. The Patrons of Husbandry),
društvena i obrazovna organizacija za američke
poljoprivrednike, poznata i kao Grange (farma),
pokrenula je službu naručivanja putem pošte za
svoje članove. Do 1900. Farma je svojim poslo-
vanjem potisnula ono Sears-Roebuckovih ka-
taloga, koji su prodavali ruralnim kućanstvima
diljem Sjedinjenih Američkih Država sve od
cipela do automobila. U Europi mobilne i putu-
juće usluge masovno se usvajaju nakon Drugog
svjetskog rata kao sredstvo dostavljanja velikog
raspona usluga ruralnim zajednicama, uključu-
jući knjižnice i zdravstvenu zaštitu, prehrambe-
ne proizvode, čak i kinopredstave.

109
 Slično tomu, u Australiji je uveden zračni
prijevoz da bi pomogao da pružanje zdravstve-
ne zaštite bude dostupno i na velikim ruralnim
područjima. Ipak, takve usluge podvrgnute su
procjenama isplativosti kao što je bio slučaj i
sa stacioniranim sadržajima, i kako je ruralno
stanovništvo postajalo pokretljivije, tako su se
zahtjevi za putujućim uslugama smanjivali te su
mnoge ukinute.
U kasnom dvadesetom stoljeću moguć-
nosti koje je donijela nova telekomunikacijska
tehnologija gorljivo su upotrijebljene kao alat
za smanjivanje ruralne izolacije. Novi Zeland
pokrenuo je 1922. dopisnu školu za djecu u ru-
ralnim područjima, a 1970-ih uvećanom upora-
bom radioemitiranja i kaseta proširili su uslugu.
Australija je slično tomu od 1951. razvila 12
“škola u eteru” upotrebom dvosmjerne radioko-
munikacije. Jedna takva škola, smještena u Port
Augustai, južna Australija, 1978. poučavala je
80-90 učenika koji su živjeli i na udaljenosti do
700 kilometara (Nash, 1980).
Nedavno je pozornost usmjerena na po-
tencijal interneta za osiguravanje ruralnom
stanovništvu pristupa zdravstvenoj zaštiti,
obrazovanju i usavršavanju, bankarskim uslu-
Ruralna kućanstva
Manje od
Dohodovni razred ($000)
Slika 7.6. Postotak ruralnih i urbanih kućanstava u Sjedinjenim Američkim Državama s pristupom
mrežnim uslugama, 1999, prema dohodovnom razredu
Izvor: Fox i Porca, 2000.
110
gama, zabavi, izvorima informacija, i naravno,
internetskoj kupnji. Ipak, isto kao i kod razvoja
rada na daljinu (vidi poglavlje 5), upotrebljivost
interneta radi osiguravanja usluga u ruralnim
područjima ograničena je infrastrukturom in-
formacijske tehnologije (IT) u ruralnim po-
dručjima. Pilot-projekt 1995. za povezivanje
škola u ruralnom dijelu Sjeverne Karoline susta-
vom optičkih kabela, primjerice, pokazao je da
tipični trošak srednje škole iznosi između 110
000 do 150 000 dolara za kupnju opreme i do
50 000 dolara godišnje za telefonske račune -
znatno opterećenje za malu ruralnu školu (Mar-
shall, 2000). Na razini kućanstava 1998. je 40%
ruralnih kućanstava u Sjedinjenim Američkim
Državama posjedovalo računalo, što je niži po-
stotak od onoga u urbanim područjima, dok
je postotak ruralnih kućanstava s pristupom
internetskim uslugama niži od onoga urbanih
kućanstva u svakom dohodovnom razredu (sli-
ka 7.6.) (Fox i Porca, 2000). U istraživanjima se
identificirao sličan „digitalni rascjep” u Brita-
niji, gdje manje od 6% stanovništva perifernih
ruralnih područja sudjeluje u internetskoj kup-
nji - manje nego u bilo kojem drugom dijelu
zemlje (slika 7.7.).
Urbana kućanstva
Iznad
 Česti online kupci kao % uku-
pnog stanovništva, 2000.
više od 15%
10 - 15%
7,5 - 9,9%
5 - 7,4%
manje od 5%

0 100 200 km

Slika 7.7. Česti online kupci kao postotak odraslog stanovništva, prema okruzima Velike Britanije,
2000.
Izvor: CACI, 2000.

111
 Sažetak
Ruralne zajednice se mijenjaju. Društveni i ekonomski trendovi, koji uključuju slabljenje poljo-
privrede, premještanje prostorne podjele rada, depopulaciju i kontraurbanizaciju te porast razine
mobilnosti, utjecali su na strukturu i povezanost ruralnih zajednica. Promjene također proizlaze i iz
samih zajednica s obzirom na to da je restrukturiranje javnih i komercijalnih usluga i sadržaja promi-
jenilo dinamiku života u zajednicama. Zajednice su više od samo usluga, ali promjene u pružanju ru-
ralnih usluga imale su posebno važne posljedice za zajednice, a koje se mogu analizirati primjenom
Liepinsina modela zajednice prema kojem zajednicu tvore značenja, prakse te mjesta i strukture.
Prvo, racionalizacija pružanja usluga može utjecati na značenja zajednica koja se prenose među
lokalnim stanovništvom. Kako se trgovine, banke i bolnice te druge ključne usluge zatvaraju, zna-
čenja gradića koji su se definirali kao uslužni centri za okolno ruralno područje dovode se u pitanje.
Slično tomu, osjećaj nezavisnosti manjih sela može potkopati gubitak osnovnih funkcija, a njihovo
daljnje uključivanje u uslužno polje većih urbanih naselja može voditi osporavanju ruralnog identi-
teta zajednice.
Drugo, kako Liepins opisuje u svojim studijama slučaja, središnju važnost za prakticiranje zajed-
nice imaju svakodnevna interakcija u trgovinama i poštanskim uredima te događajima povezanima
sa školom i društvenim domovima. Tako zatvaranje trgovina, škola i drugih društvenih ustanova i
sadržaja uklanja cijeli sloj praksi zajednice i smanjuje mogućnosti redovite interakcije članova za-
jednice. Time se, treće, gašenje ruralnih usluga može povezati s premještanjem mjesta i struktura
zajednice iz javnih prostora prodavaonica, škola, poštanskih ureda, glavne ulice i seoskih trgova u
privatne prostore vrtova stambenih naselja, stražnja dvorišta i trijemove. To premještanje potiče
proces fragmentacije zajednica kako se stanovnici sve više povlače i sve više sudjeluju u odnosima
samo s najbližim susjedima i društvenim mrežama nasuprot prijašnjim odnosima na otvorenijim i
uključivijim mjestima seoske interakcije.
Stoga, dok se pojam povijesno homogene ruralne zajednice može osporiti, neosporno je da su-
vremene ruralne promjene promiču bujanje različitih zajednica u ruralnom prostoru. Jedno selo ili
gradić mogu imati različite zajednice koje supostoje (ponekad se preklapajući, ponekad ne), svaka sa
svojim značenjima, praksama te mjestima i strukturama koje stvaraju granice isključivosti. Ruralno
stanovništvo također može sudjelovati u različitim zajednicama na različitim razinama - u njihovu
zaseoku, u široj općini, u području lokalnog grada kojem gravitiraju i tako dalje - ali sposobnost
pojedinaca da sudjeluju u zajednicama viših razina ovisit će o dostupnosti prijevoza, čime se stvaraju
strukture društvene isključenosti. Konačno, pojedinci se dodatno mogu identificirati s određenim
interesnim zajednicama koje mogu smatrati važnijima od povezivanja s geografskom zajednicom.
Ti obrasci pomjeranja zajednice važni su za mjere koje se uvode kao reakcija na te ruralne pro-
mjene s obzirom na to da se nijedan pokušaj uključivanja zajednica u provedbu ruralnog razvoja ili
drugih političkih inicijativa ne može izravno povezati s odijeljenim geografskim zajednicama, ali
moraju biti osjetljivi i uključivi s obzirom na višestruke ruralne zajednice koje sada postoje.

112
Za daljnje čitanje
Pristup u kojem se o ruralnim zajednicama razmatra prema njihovim značenjima, prak-
sama te mjestima i strukturama Ruth Liepins dalje je razvila u članku „Nova snaga za
staru ideju: prerada pristupa ΄zajednici΄ u suvremenim ruralnim studijima” [New ener-
gies for an old idea: reworking approaches to “community” in contemporary rural studies],
objavljenom u Journal of Rural Studies, volumen 16, stranice 23-35 (2000); i „Ispiti-
vanje ruralnosti kroz “zajednicu”: diskursi, prakse i prostori koji oblikuju australske i
novozelandske ΄zajednice΄ [Exploring rurality trough “community”: discourses, practices
and spaces shaping Australian and New Zealand rural “communities”], u Journal of Rural
Studies, volumen 16, stranice 325-341 (2000). Prvi rad postavlja model unutar raspra-
ve o pristupima „zajednici” u području ruralnih istraživanja, dok se drugi rad usredo-
točuje na studije slučaja u Australiji i na Novom Zelandu, ispitujući utjecaj ruralnih
promjena na zajednice. Iscrpni opisi pružanja usluga u ruralnim područjima često su
vrlo specifični prema određenom tipu usluge i određenoj zemlji ili regiji, a mnogi su
već zastarjeli. Ipak, rad Seana Whitea, Cliffa Guza i Garyja Higgsa, „Promjene u pruža-
nju usluga u ruralnim područjima. Drugi dio: Promjene u pružanju usluga poštanskih
ureda u središnjem Walesu: procjena bazirana na GIS-u” [Changes in service provision
in rural areas. Part 2: Changes in post office provision in Mid Wales: a GIS-based evalua-
tion], u Journal of Rural Studies, volumen 13, stranice 451-465 (1997), daje empirijsku
studiju o pružanju usluga poštanskog ureda, dok Alexander Viasov, „Veće trgovine,
više trgovina, ili bez trgovina: putovi restrukturacije maloprodaje u ruralnoj Americi”
[Bigger stores, more stores, or no stores: paths of retail restructuring in rural America], u
Journal of Rural Studies, volumen 20, stranice 303-318 (2004), raspravlja o trendovima
u maloprodaji u ruralnim područjima Sjedinjenih Američkih Država.

Internetske stranice
Detaljni statistički podaci iz anketnog istraživanja 2001. o ruralnim uslugama u En-
gleskoj dostupni su na internetskim stranicama Agencije za selo (Countryside Agency)
(https://www.gov.uk/government/statistical-data-sets/rural-services-series). Strani-
ce nude GIS karte udaljenosti od ključnih usluga i cijele podatkovne tablice odgovora
ispitanika.

113
 8. Okolišne promjene i ruralna područja

Uvod
Ako je zajednica prva asocijacija na ruralnost (vidi poglavlje 7), onda je priroda druga. Može se
tvrditi da više nema zaista „prirodnih” mjesta, da je čovjek oblikovao u većoj ili manjoj mjeri sva ru-
ralna područja, ali prevladavajuće prirodne značajke i elementi ruralnog krajobraza i dalje su vidljivo
najkarakterističnija značajka. Poznata asocijacija sela s prirodom i okolišem djelomično objašnjava
zašto se ruralni krajobrazi i mijesta cijene u modernom društvu i zašto je ruralna idila tako privlač-
na, no to također naglašava ranjivost ruralnog okoliša. Možemo cijeniti selo kao mjesto prirode,
no često se prema okolišu na selu ne ponašamo dobro. Doista, mnogi ključni procesi društvenih i
ekonomskih promjena u ruralnim područjima u prošlom stoljeću uvelike su negativno utjecali na
okoliš.
U ovom poglavlju istražujemo okolišne promjene u ruralnim područjima usredotočujući se na
tri osobito istaknuta procesa: degradacija okoliša modernom poljoprivredom, uključujući zagađe-
nje, trovanje i uništavanje staništa; urbano prodiranje i širenje izgrađenog okoliša unutar ruralnih
područja, što ponovno uzrokuje zagađenje i uništavanje staništa; i važnost ruralnog u globalnim
klimatskim promjenama, uključujući mogući utjecaj na geografiju poljoprivrede i turizma. Razina
zabrinutosti povezana sa svakim od tih procesa, a time i reakcije koje se smatraju prikladnima, pod
utjecajem su filozofije prirode koju smo usvojili. Iz jedne perspektive priroda se smatra otpornom i
sposobnom prilagoditi se na promjene, dok se iz druge prirodu smatra krhkom te da je treba štititi.
U nastavku prvog dijela poglavlja raspravljamo o tim različitim perspektivama, pri čemu detaljnije
promišljamo o povezanosti ruralnosti i prirode.

115
Ruralnost i priroda
Identifikacija sela s prirodom plod je fun-
damentalnih dualizama u zapadnjačkoj kulturi
između prirode i društva te prirode i civilizacije
koji su historijski oblikovali odvojenost grada i
sela u literaturi, umjetnosti i politikama uprav-
ljanja. Poistovjećivanje ruralnosti s prirodom
također je proizvelo mentalne slike prostora
u kojima se selo smatra čišćim, plemenitijim i
očuvanijim prostorom od grada (vidi Bunce,
1994; Macnaghten i Urry, 1998; Short, 1991).
Nadalje, ti različiti pojmovi preneseni su u laički
diskurs putem kojih pojedinci definiraju svoje
ruralne identitete i shvaćaju mjesta kao rural-
na (vidi poglavlje 1). Bell, primjerice, naglaša-
va važnost koja se polaže na prirodu u laičkom
diskursu stanovnika njegove anonimne studije
slučaja u selu Childerley:
Iako stanovnici sela nipošto nisu sigurni
da je Childerley mjesto prirode, oni nima-
lo ne sumnjaju da takva mjesta postoje.
Štoviše, ne sumnjaju da postoje seoski
načini života i ljudi koji ih žive. Bliska po-
vezanost s prirodom, smatraju, najsigur-
niji je način za identificiranje tih načina
i ljudi. Moralna osnova seoskog života…
počiva na toj sigurnosti (Bell, 1994, str.
120).
Ta prilično romantizirana povezanost rural-
nosti i prirode temelji se na tri ključna elementa.
Prvo, ruralni krajobraz percipira se kao prirodni
krajobraz. On se razlikuje od urbanog krajobra-
za istaknuto ekološkim obilježjima, uključujući
floru, faunu i relativno neizmijenjenu fizičku
geomorfologiju. Iako sâm koncept krajobraza
podrazumijeva spoj ekološkog i ljudskog, pri-
sutnost ljudskih tvorevina tolerira se u diskursu
ruralnog okoliša ako su u osnovi biološke (pri-
mjerice, usjevi, šuma, pašnjak, vinogradi) ili se
koriste lokalnim prirodnim resursima u manjim
građevinama koje se uklapaju u prevladavajuću
estetiku krajobraza (primjerice suhozidi, kame-
ne kućice, izolirane štale) (Woods, 2003b).
Drugo, ruralne aktivnosti definirane su kao
one koje se koriste prirodom ili rade s njom. Tako
116
se poljoprivreda, šumarstvo, ribarenje, lov i obr-
ti poput pletenja košara smatraju intrinzično ru-
ralnim na način na koji, primjerice, proizvodna
industrija, računovodstvo ili skatebordanje to
nisu. Treće, smatra se da postoje ruralno sta-
novništvo, koje se može prepoznati po znanju i
senzibilnosti prema prirodi. Pretpostavlja se da
je istinsko ruralno stanovništvo u skladu s go-
dišnjim dobima, razumije vremenske prilike i
poznaje lokalni biljni i životinjski svijet (Bell,
1994; Short, 1991).
Kao što je slučaj s mnogim elementima u
socijalnoj konstrukciji ruralnosti (vidi poglavlje
1), spomenute asocijacije idealizirane su ideje
koje je teško empirijski dokazati. No to su snaž-
ne ideje jer stvaraju proširen stav da su zaštita
prirode i zaštita sela ista stvar a to je oblikovalo
način na koji se percipira i reagira na okolišne
promjene u ruralnim područjima.
S jedne strane pogled na prirodu kao čistu,
idiličnu i ranjivu dovodi do stava da ruralni
okoliš treba zaštitu od ljudske intervencije.
Ljudska aktivnost u ruralnom prostoru smatra
se prihvatljivom samo ako podrazumijeva rad u
prirodi i stvara predmete ili građevine koje od-
govaraju prirodnoj estetici (opisano gore). Pro-
mjene koje donose veliku količinu stranog ma-
terijala (kao što je asfalt ili metal) ili modernu
tehnologiju u ruralni krajobraz ili koje se čine
neproporcionalne u odnosu na morfologiju
područja smatraju se neprirodnima i nepriklad-
nima (Woods, 2003b). Isto tako, tehnološke
inovacije u poljoprivredi koje uključuju sinte-
tička kemijska sredstva ili manipulaciju prirode
(GM usjevi, primjerice) smatraju se štetnima za
okoliš. Iz te prirodnjačko-ruralne perspektive
ta odvojenost ljudskog od prirodnog svijeta, a
koja je osnovna karakteristika modernosti (vidi
poglavlje 3), nagrizla je održive oblike ruralnog
življenja i stvorila ekološke probleme koje se
sada smatra ugrožavajućima za narav sela.
S druge strane, iz utilitarne perspektive
ruralnog okoliša priroda je istodobno divlja
i otporna. Iz te perspektive ruralno u svom
„prirodnom” stanju jest divljina koja zahtijeva
pripitomljavanje putem gradnje cesta, mosto-
va, elektrifikacije i slično, kako bi ju se učinilo
prikladnom za ljudske aktivnosti. Istodobno,
ruralni prostor predstavlja se kao prostor koji
nudi mogućnost iskorištavanja prirodnih re-
sursa za ljudske djelatnosti - rudarenjem, ka-
menolomima, šumarstvom i poljoprivredom,
gradnjom akumulacijskih jezera, hidroelektrana
i vjetroelektrana. Vjeruje se da je ta otporna pri-
roda sposobna podnijeti učinke takvog razvoja i
prilagoditi se znanstvenim inovacijama u poljo-
privredi (Woods, 2003b). Te dvije perspektive
nude suprotstavljene pristupe tome kako pro-
cjenjivati okolišne promjene u ruralnom pro-
storu. One pružaju različit smjer zaključivanja
o tome koje promjene predstavljaju probleme
i koja su to prikladna rješenja za popravljanje
nastale štete. U svakom slučaju obje perspektive
prepoznaju da se ruralni okoliš mijenja i da su
te promjene nastale zbog niza utjecaja - poljo-
privrednih praksi, šumarstva i primarne proi-
zvodnje; urbanizacije i građevinskog razvoja;
posljedica turizma i dokoličarskih aktivnosti; pa
i okolišnih procesa koji potječu izvan ruralnog
prostora (okvir 8.1.).

Okvir 8.1. Čimbenici okolišnih promjena u ruralnim područjima

Poljoprivredne prakse
• Upotreba pesticida
• Upotreba kemijskih gnojiva
• Povećanje prinosa
• Uklanjanje živice
• Uništavanje staništa
• Specijalizacija - smanjivanje biljnih vrsta

Urbanizacija i građevinski razvoj

• Gubitak slobodnog prostora za kuće i sl.
• Gradnja cesta i sl.
• Povećano zagađenje
• Potreba za navodnjavanjem, vodom, kanalizacijom
• Zagađenje bukom i svjetlošću

Vanjski procesi
• Kisele kiše
• Trošenje pitke vode
• Globalno zagrijavanje
• Nizvodno zagađenje

Šumarstvo i primarna proizvodnja

• Deforestacija
• Pošumljavanje močvarnog područja
• Sadnja neautohtonih vrsta
• Štete nastale rudarenjem i kamenolomima
• Poplavljivanje zemljišta zbog akumulacije
Turizam i dokoličarske aktivnosti
• Zahtjevi za dodatnim uslugama, smještaj, parkiranje i sl.
• Erozija pješačkih staza i sl.
• Štete na stablima, biljkama, stijenama i sl.
• Smeće
• Uznemiravanje biljnog i životinjskog svijeta

117
Poljoprivreda i ruralni okoliš
Moderna, kapitalistička poljoprivreda
preokrenula je odnos prema prirodi. Tradicio-
nalna poljoprivreda ovisila je o prirodi, bila je
ograničena vrstom tla, klimom i topografijom i
bila u milosti ili nemilosti vremenskih prilika,
štetnika i bolesti. Ipak, za pionire moderne po-
ljoprivrede ta ograničenja i rizici predstavljali
su izgubljeni kapital, stoga su se počeli koristiti
novim tehnologijama da bi kontrolirali, uprav-
ljali i modificirali okolišne uvjete. Od davno
osmišljenog navodnjavanja i oplemenjivanja
preko popravljanja brežuljaka i tla do napredne
biotehnologije i upotrebe agrokemikalija, po-
ljoprivredne prakse koje su razvijane mijenjale
su okoliš da bi povećale produktivnost (također
vidi poglavlje 4).
Prvo veće upozorenje da bi takva poljopri-
vredna modernizacija mogla voditi ozbiljnim
ekološkim problemima pojavilo se već u 1930-
ima kada se udružilo previše ispaše, pretvaranje
livada u oranice i suša u američkoj preriji i uzro-
kovalo katastrofu zvanu dust bowl (okvir 8.2.).
To iskustvo rezultiralo je ponovnom sadnjom
travnjaka u prerijskim saveznim državama i uvo-
đenjem vladinih programa zaštite tla, no funda-
mentalnih promjena nije bilo. Poljoprivredne
prakse koje su dovele do problema - promjene
u upotrebi tla, uklanjanje vegetacije, preveliko
stočarenje i preveliko iskorištavanje vodnih re-
zervi ne samo da su se nastavile nego su se pod
utjecajem produktivizma i intenzivirale.
Drugo veliko upozorenje dogodilo se 1962.,
kada je objavljeno pionirsko djelo Tiho proljeće
(Silent spring) američke znanstvenice Rachel
Carson. Carson je tvrdila da povećana upotreba
anorganskih kemikalija u poljoprivredi, poput
pesticida, herbicida, insekticida itd., dovodi do
rizika da Zemlja postane neprikladna za život.
Dokazala je kako toksične kemikalije putuju
kroz hranidbeni lanac uništavajući populacije
životinja i bilja te istražila potencijalne prijetnje
za ljudsko zdravlje. Posebno je naglasila ekstre-
mnu toksičnost kemikalije DDT, uvedenu u
118
upotrebu 1943., ponajviše u pesticidima, što je
Carson dokazala da je uzrokovalo brojna uginu-
ća ptica, riba i sisavaca koji nisu bili ciljana sku-
pina za navedene pesticide. Pored svega, Carson
je kritički napala kulturu biotehnologije i stav
da prirodu treba kontrolirati:
Kontrola prirode fraza je nastala iz aro-
gancije potekle iz neandertalskog doba
biologije i filozofije, kada se smatralo da
priroda postoji zbog čovjekove koristi…
Naša je uznemiravajuća nesreća da se ta-
kva primitivna znanost udružila s najmo-
dernijim zastrašujućim oružjem koje ju je
okrenulo protiv insekata, a time i protiv
zemlje (Carson, 1963, str. 243).
Tiho proljeće dramatično je utjecalo na po-
ljoprivrednu politiku. Upotreba DDT-a bila je
zabranjena i poduzete su mjere za kontrolu naj-
većih prekoračenja upotrebe pesticida. No, po-
novno, poljoprivredne prakse koje su dovele do
problema ostale su u temelju nepromijenjene.
Poljoprivrednici su nastavili upotrebljavati
pesticide i druga kemijska sredstva, a biotehno-
loške kompanije nastavile su pokušavati kontro-
lirati prirodu.
Ruralni okoliš znatno se izmijenio praksama
industrijske i produktivističke poljoprivrede te
se i dalje mijenja. Ti utjecaji mogu se grupirati u
tri dimenzije - uništavanje staništa i nestajanje
flore i faune; zagađenje vodotokova i erozija tla;
poplave i smanjivanje vodonosnog sloja.
Nestajanje staništa, flore i faune
Mjera do koje se gubitak divljih biljaka i
životinja smatra ekološkim problemom uzro-
kovanim poljoprivrednom praksom ovisi o
perspektivi. Neko uništavanje flore i faune po-
ljoprivrednici čine namjerno jer pokušavaju
iskorijeniti štetnike i korove i na ovaj ili onaj na-
čin uvijek je bilo dio poljoprivrede. Razlika koju
donosi industrijska poljoprivreda jest u tome
što se upotrebljavaju kemikalije poput pesticida
i herbicida koje proizvode više štete od biološ-
kih i ručnih metoda i mogu imati nepredviđe-
ne posljedice drugdje u prehrambenom lancu.
Okvir 8.2. Dust bowl
Velika ravnica u središnjem dijelu Sjedinjenih Američkih Država područje je prirod-
nih livada. Ipak, u ranom dvadesetom stoljeću ona se industrijskom poljoprivredom
transformirala. Najprije je krenulo intenzivno stočarstvo, koje je dovelo do previše
ispaše i time stanjivanje vegetacijskog pokrivača. Zatim su se poljoprivrednici preselili
u unosniji ratarski sektor, preoravajući pašnjake. Duž južnih nizina u Kanzasu, Kolo-
radu, Nebraski, Oklahomi i Teksasu otprilike 11 milijuna jutara [4,4 milijuna ha] livada
preorano je za ratarske usjeve od 1914. do 1919. Između 1925. i 1930. daljnjih 5,3
milijuna jutara [2,1 milijun ha] pretvoreno je u oranice (Manning, 1997). Motiv je bio
ekonomski. Kao što Worster (1979) navodi, „do tada farmer na zapadu više nije htio
proizvoditi samo za sebe i svoju obitelj. Više od ijednog drugog dijela poljoprivrede u
zemlji on je bio kotačić u međunarodnom mehanizmu. Dok god je išlo, on se kotrljao.
No da se odjednom zaustavio, bio bi uništen” (str. 89).
Promjene u upotrebi zemljišta uklonile su vegetaciju i oslabile tlo. To se moglo tole-
rirati u neobično kišnim godinama 1920-ih, što je ohrabrivalo širenje u okolišno naj-
marginalnije regije, posebno kad su farmeri bili pod pritiskom zbog velike ekonomske
depresije. Međutim, 1931. kiša nije pala. Prosječna količina padalina u toj regiji od
1931. do 1936. bila je samo 69 posto od uobičajene razine. U tim sušnim uvjetima
tlo se isušilo i pretvorilo u prašinu, a s premalo vegetacije koja bi zadržala zemlju, tlo
je ubrzano erodiralo snažnim vjetrovima koji su podigli snažne pješčane oluje. Najpo-
gođenije područje bila je regija gdje prevlaka u Oklahomi presijeca Kanzas, Kolorado,
New Mexico i Teksas, no od 1935. do 1940. snažna erozija zbog vjetra povremeno se
širila i zahvatila cijelu zapadnu polovinu Kanzasa, velike dijelove jugoistočnog Kolora-
da i regiju uzgoja pamuka u sjevernom Teksasu (Worster, 1979).
Na vrhuncu oluja, u proljeće 1935. Sveučilište u Wichiti u Kanzasu izmjerilo je oblak
od otprilike pet milijuna tona prašine koja je prekrila više od 30 kvadratnih milja [77
kvadratnih kilometara] grada (Manning, 1997). Najgora pojedinačna oluja, 14. travnja
1935. - Crna nedjelja - putovala je od sjevernog Kanzasa do Teksasa, pri čemu je za-
mračivala danje svjetlo dulje od četiri sata. Sljedećeg je dana Washington Evening Star
u svojem izvještaju skovao pojam „prašnjava zdjela kontinenta” (the dust bowl of the
continent) (Worster, 1979). Suočeni s kombinacijom suše i pješčanih oluja, usjevi su
podbacili ili bili sasvim uništeni, a stoka je umirala od gladi. Nanosima prašine unište-
ne su i građevine i poljoprivredne zgrade, a znatno se povećala pojava bolesti dišnog
sustava. Posljedice dust bowla, uz poljoprivrednu depresiju, dovele su do velike razine
siromaštva, posebno u području prevlake u Oklahomi, sjevernom Teksasu i jugozapad-
nom Kanzasu. Više od tri milijuna ljudi napustilo je to područje 1930-ih - mnogi su se
iselili u Kaliforniju. Neki okruzi u najpogođenijim zonama izgubili su između trećine i
polovine stanovništva (Worster, 1979).

Do 1940. pješčane oluje su se prorijedile. Povratak devet milijuna jutara napuštenog

poljoprivrednog zemljišta prirodi pomoglo je stabiliziranju okolišnih uvjeta, vladini
programi zaštite tla djelovali su da se obnove livadna područja i šumski zaštitni pojas.
Unatoč tim naporima erozija tla i dalje je bila ozbiljan problem u regiji.
Za više o dust bowl, njezinim uzrocima i posljedicama vidi Richard Manning (1997) Gra-
ssland (Penguin); Donald Worster (1979) Dust Bowl: the Southern Plains in the 1930s
(Oxford University Press).

119
Slično tomu, uništavanje staništa mnogim je
poljoprivrednicima poznata i prihvaćena nus-
pojava nastojanja da se poveća produktivnost.
Koristeći se idejom otporne prirode, tvrdit će
da priroda može podnijeti povremene gubitke
živice, jezerca ili livade. Okolištarci, s druge stra-
ne, ustraju u tome da nagomilani gubici takvih
staništa ozbiljno ugrožavaju populacije izvornih
vrsta.
Moderna poljoprivreda ponajprije utječe na
divlji biljni i životinjski svijet putem tri proce-
sa poljoprivredne modernizacije od kojih svaki
teži povećati poljoprivrednu proizvodnju ili
dohodak. Prvo, staništa se gube modifikacijom
poljoprivrednog zemljišta. Ostvarivanje visoke
produktivnosti vodi poljoprivrednike prema
tome da smanjuju količinu nekorištenog ze-
mljišta na gospodarstvu, pri čemu djelotvorna
upotreba mehanizacije poput žitnog kombajna
preferira velika, neprekinuta polja. Ti su čimbe-
nici doveli do razloga za uklanjanjem živice koja
je prije omeđivala polja. Između 1945. i 1985.
22 posto živice u Engleskoj i Walesu uklonjeno
je ili na drugi način izgubljeno, pri čemu je tije-
kom 1970-ih svake godine nestajalo oko 8000
kilometara živice (Green, 1996). Sljedeća treći-
na od preostale živice nestala je između 1984. i
1993. (slika 8.1.). U živicama je zabilježeno oko
trećine izvornih britanskih biljnih vrsta, no,
kao što Green (1996) ističe, samo oko 250 njih
redovito se nalazi u živicama i nije im ugrožen
opstanak uklanjanjem živice. Green upozorava
da je još ozbiljniji utjecaj gubitka mjesta za pare-
nje životinja, što vodi smanjenju populacija. Tri
od četiri vrste nizinskih sisavaca razmnožavaju
se u živici, kao i sedam od deset vrsta autohto-
nih ptica i četiri od deset vrsta leptira (Green,
1996).
Drugo, staništa se gube putem promjena
u upotrebi zemljišta u ekonomske svrhe. Viša
razina povrata uloženog kod intenzivne obra-
de zemlje nego kod tradicionalnog stočarenja
potaknula je prenamjenu velikih područja
pašnjaka u oranice. U Europi prenamjenu u
oranice podupirale su potpore iz Zajedničke
120
poljoprivredne politike pa i nakon što su pot-
pore ukinute tržišne sile nastavile su diktirati taj
trend. Tako je između 1992. i 1997. izgubljeno
122 227 ha trajnih travnjaka (4,1% ukupnih) u
Engleskoj i Walesu - što je ekvivalent području
od sto nogometnih igrališta koji nestaju svakog
dana (Wilson, 1999). Utjecaj može imati i po-
trošačka moda. Područje voćnjaka u Engleskoj
i Walesu smanjeno je sa 62 000 ha 1970. na 26
000 ha 2002. jer su supermarketi prestali kupo-
vati domaće jabuke i kruške u korist povoljnijeg
uvoznog voća (DEFRA, 2003).
Treće, na biljke i životinje utječe upotreba
kemijskih sredstava, pesticida i herbicida. Kao
što je Carson navela, uvođenje novih kemikalija
poput DDT-a i drugih kloriranih ugljikohidra-
ta u poljoprivrednu upotrebu donijelo je smr-
tonosne toksine u hranidbeni lanac. Green je
sažeo utjecaj na ptice i sisavce predatore:
U Britaniji su zbog konzumacije sjemenja
masovno izumrle uzgojene ptice, golubo-
vi, fazani i vrane te njihovi predatori, po-
sebno ptice grabljivice i lisice, i to osobito
u područjima gdje se uzgajao kukuruz u
Istočnoj Angliji. Populacija zlatnog orla
drastično je smanjena, a sivi sokol postao
je rijedak u cijeloj zemlji: do 1963. po-
pulacija u UK smanjena je na samo 44%
od 700 parova koji su se parili 1939. U
drugim dijelovima svijeta pad je bio i veći:
u SAD smanjena je za 85%. Istraživanje
Nature Conservancy u UK potkrijepilo je
podacima da su uzrok tomu novi pestici-
di. Dieldrin (koji se upotrebljavao na sje-
menju kako bi ga se zaštitilo od sive žitne
muhe) i Aldrin (upotrebljavan u zaštiti
ovaca od parazita) ušli su duž hranidbe-
nog lanca sve do predatora (Green, 1996,
str. 208).
Kao dodatak trovanju, DDT i slični pestici-
di štete populaciji ptica tako što stanjuju ljusku
jajeta kod nekih vrsta, smanjujući udio uspješne
reprodukcije. Primjerice, stanjivanje ljuske jaje-
ta u smeđeg pelikana u Južnoj Karolini dovelo je
do pada spolno aktivnih populacija sa 5000 pa-
rova 1960. na 1250 parova 1969. (Hall, 1987).
 Duljina živice/graničnih zidova (10³ km)
Broj jezeraca (u 1000)
Živica Jezerca
Slika 8.1. Proširenost odabranih obilježja gospodarstava u Velikoj Britaniji (jezerca i zidovi odnose
se na Englesku, Wales i Škotsku, a živica samo na Englesku i Wales)
Izvor: Cabinet Office, 2000.
Druge vrste pesticida i herbicida utječu na sma-
njivanje količine hrane (Green, 1996).
Spomenuti procesi zajednički djeluju na
uništavanje staništa. Primjerice, nestanak 97%
livada divljeg cvijeća u UK od 1960-ih poslje-
dica je ne samo prenamjene u oranice nego i
upotrebe herbicida na preostalim travnjacima i
lošeg upravljanja zemljištem. Slično tomu, živi-
ca koja je ostavljena in situ iscrpljena je kemika-
lijama bilo izravnim nanošenjem, bilo nanosima
s obližnjih polja, u toj mjeri da:
ondje gdje živica preživljava na poljopri-
vrednim površinama, život u njoj uglav-
nom je vrlo ograničen. Ponekad je sve
što ostane od nekad bogate flore neko-
liko robusnih korova otpornih na herbi-
cide poput čekinjaste broćike ili drugih
kao što su šumska krasuljica, gigantska
šapika, rana pahovka i stoklasa, kojima
pogoduje gnojivo, a na štetu manje kom-
petitivnih vrsta (Green, 1996, str. 206).
Nadalje, često je utjecaj na prirodni svijet
intenziviran kombinacijom tih procesa. Popu-
lacije su mnogih vrsta ptica, primjerice, bile po-
gođene ne samo izravnim kemijskim trovanjem
nego i gubitkom mjesta za gniježđenje u živici
te smanjenjem hrane zbog upotrebe insekticida
i herbicida. Kao što pokazuje tablica 8.1., broj
1984.
1990.
1993.
1996.
Zidovi
mnogih ptica dramatično je smanjen (također
vidi Harvey, 1998). Ukupno, populacija 12
vrsta ptica u poljoprivrednim staništima u En-
gleskoj smanjena je za 58 posto između 1978. i
1998. godine.
Neki pokazatelji govore da nedavne promje-
ne u poljoprivrednoj politici i praksi, uključuju-
ći uvođenje agrookolišnih mjera (vidi poglavlje
13) i porast ekološke poljoprivrede (vidi poglav-
lje 4), počinju obrtati proces (pr)opadanja bilj-
nog i životinjskog svijeta. Studije u UK pokazu-
ju da je od 92 promatrane vrste ptica, paukova,
glista i divljeg cvijeća njih 30 uočeno u većem
broju na ekološkim nego na konvencionalnim
gospodarstvima te da su populacije leptira u po-
rastu na onim gospodarstvima s agrookolišnim
projektima. No kad se to usporedi s gubitkom
populacija u posljednjih 50 godina, takav opo-
ravak vrlo je malen.
Zagađenje vodotokova
Intenzivna upotreba kemikalija u poljopri-
vredi također je povećala zagađenje vodotokova
koji otječu s poljoprivrednog zemljišta. Ponov-
no, nešto od toga posljedica je pesticida, koji
ulaze u vodotokove preko površinskih voda ili
putem otapanja kroz tlo. Jednom kad dospiju
121
Tablica 8.1. Promjene u populacijama odabranih britanskih ptica u poljoprivrednim staništima
Jarebica
Velika strnadica (poljoprivredno stanište)
Vivci (poljoprivredno stanište)
Poljska ševa (poljoprivredno stanište)
Juričica (poljoprivredno stanište)
Vjetruša
Izvor: Britanska Fondacija za ptice (Opći popis ptica), www.bto.org/birdtrends
u rijeke i jezera, pesticidi mogu smanjiti razinu
razmnožavanja kod riba i drugih vodenih orga-
nizama, kao i smanjiti kvalitetu vode od stan-
dardne kvalitete za ljudsku upotrebu. 1993. je u
uzorcima uzetima iz rijeka u Engleskoj i Walesu
pronađeno da je koncentracija herbicida atrazi-
na prelazila za 11% EU standarde za pitku vodu
(Harvey, 1998).
No najozbiljniji oblik zagađenja povezanog
s poljoprivredom jest onaj od nitrata i fosfata iz
mineralnog gnojiva. Godišnja upotreba mine-
ralnog gnojiva na bazi nitrogena u UK pove-
ćana je od 200 000 tona u 1950. na 1 600 000
tona u 1985. (Winter, 1996), a razine upotrebe
slične su i u drugim dijelovima Europske unije.
Tretiranje usjeva nitrogenim gnojivom znatno
povećava produktivnost, no također povećava
i produktivnost najraširenijih korova, poput
koprive, koja posljedično monopolizira živice
i rubove, dominirajući nad manje kompeti-
tivnim vrstama. Kada se ispiru u vodotokove,
preko erodiranih čestica zemlje stvaraju sličan
rezultat:
122
% promjene
1968. - 1999. 1994. - 1999.
-85 -33
-88 -38
-40 -2
-52 -10
-47 +2
-4 +2
Slučajna eutrofikacija takvih voda ima
identičan ekološki učinak kao namjerna
upotreba na livadama gdje povećavaju
urod usjeva. Snažniji su vodeni korovi fa-
vorizirani i oni rapidno reduciraju diver-
zitet ekosustava tako što nadvladavaju
druge biljke koje nestaju, kao i životinje
povezane s njima. U vodi je taj učinak
uvećan (iz)umiranjem riba i drugih vode-
nih životinja, do čega dolazi zbog deoksi-
genacije koja pak nastaje slomom aerob-
nih mikroba zbog pretjerane proizvodnje
biljaka. Na rijeci Rother u Sussexu 1973.
tisuće je slatkovodnih riba, morskih pa-
strva i bezupki uginulo od tih uzroka i
nagomilalo se u usmrđenoj masi koja je
otjecala duž doline (Green, 1996, str.
211-212).
Otprilike 300 000 tona nitrata ispušta se u
britanske rijeke svake godine, s posebno viso-
kim koncentracijama u vodotokovima u blizini
obrađenih poljoprivrednih površina (Harvey,
1998). U Sjedinjenim Američkim Državama
više od deset kilograma po hektaru nitrata nala-
zi svoj put od oranica u Iowi, Illinoisu, Indiani
i Ohiu do sustava rijeke Mississippi, s kumula-
tivnim nanosima nitrogena koji s vremenom
stvaraju 15 000 četvornih kilometara hipok-
sične zone (ili mrtve zone, op. prev.) u Mek-
sičkom zaljevu gdje ljeti nema dovoljno kisika
da se održi postojeća populacija riba i školjaka
(USDA, 1997). Dok se nitratno zagađenje po-
vezuje s ratarskom poljoprivredom, do sličnih
učinaka može doći od zagađenja vodotokova
stočnim gnojem i otpadnim vodama. Stočni
gnoj zagađuje 80 puta više od kućne kanalizaci-
je, a otpadne vode zagađuju čak do 170 puta više
(Lowe et al., 1997).
Poljoprivredno zagađenje može biti prijet-
nja ljudskom zdravlju ako su zagađene zalihe
pitke vode. Postoji snažna korelacija između
niske kvalitete vode i područja intenzivne po-
ljoprivrede. Dijelovi Engleske sa zalihama pitke
vode koja je niža od standarda Europske unije u
kasnim 1980-ima uključivala je najveće dijelo-
ve ratarske poljoprivrede, dijelove East Anglije,
Vale of York i Salisbury Plain (Ward i Seymour,
1992); dok je 1999. voda na samo dva od 50
uzoraka s rijeka u Bretanji, Francuska, smatrana
prihvatljivom (Diry, 2000.)
Erozija tla i iscrpljivanje vodonosnika
Unatoč iskustvu dust bowl i programima
zaštite tla koje je kao reakciju provodila vlada
SAD-a, erozija tla ostaje osnovni problem u
ruralnim područjima. Određeni stupanj ero-
zije tla je prirodan, no prakse moderne poljo-
privrede mogu intenzivirati taj proces iznad
prihvatljive razine. Erozija se osobito pogoršava
odstranjivanjem vegetacije - uključujući prena-
mjenu pašnjaka u oranice, uništavanje živice i
deforestaciju - stvaranjem većih polja, napušta-
njem rotacije u korist specijalizacije, upotrebom
velikih strojeva koji trebaju ići uz i niz obronke,
a ne uz ocrtane smjerove (Green, 1996; Harvey,
1998; USDA, 1997). Oko 2,8 milijardi tona
zemlje erodiralo je s oranica u SAD-u 1982. i
dok su programi zaštite uspjeli 1992. reducirati
taj broj na 1,9 tona, razine erozije bile su i dalje
više nego dvostruko veće od prihvatljivih u oko
devet posto oranica, uključujući velike površine
Teksasa, istočnog Kolorada, Montane i središ-
njih ravnica Sjeverne Karoline (USDA, 1997).
Poljoprivredne prakse koje izazivaju eroziju
tla kontraproduktivne su na način da je jedna
od osnovnih posljedica upravo smanjena pro-
duktivnost tla. Erozija tla također pridonosi
destrukciji staništa s obzirom na to da izvorne
biljke više ne mogu preživjeti na ogoljenom po-
vršinskom tlu, pa sve do zagađenja vodotokova
pesticidima i nitratima te lokalnih poplava. Na
jugu Europe erozija tla, povezana s prenamje-
nom tradicionalnih oblika uzgoja u intenzivnu
oraničnu proizvodnju, pridonijela je prikrada-
jućoj dezertifikaciji, posebno u južnoj Italiji,
južno-središnjoj Španjolskoj i gorskoj Grčkoj.
Pokušaji da se zadrži razina produktivnosti u
takvim uvjetima podupiru se navodnjavanjem,
koje zauzvrat može stvoriti okolišne probleme
iscrpljivanja vodonosnika ako razina potrošnje
prijeđe razinu obnavljanja putem oborina. Teš-
ko iscrpljivanje podzemnih voda zabilježeno je
u mnogim dijelovima SAD-a, uključujući masiv
Ogallala ili vodonosnik High Plains koji osigu-
rava vodu za otprilike osam milijuna hektara (ili
pet posto ukupne poljoprivredne površine u
SAD-u) od sjevera Teksasa do Južne Dakote i
Wyominga i gdje je preiscrpljivanje rezultiralo
padom razine vode za više od 30 metara (100
stopa) u najpogođenijim područjima (USDA,
1997).
Urbanizacija i fizički razvoj seoskog
područja
Promjene u ruralnom okolišu također se
javljaju razvojem seoskog područja. Gradnja
građevina, cesta, parkirališta, aerodroma i elek-
trana, uz sve druge trajne strukture, smatra se
unošenjem neprirodne urbane prisutnosti u
ruralni prostor. Osim što može biti nekoheren-
tan, takav razvoj ima mjerljiv okolišni utjecaj
putem odstranjivanja vegetacije, remećenja hi-
droloških sustava i uništavanja staništa. Razvoj
seoskog područja može, ovisno o okolnostima,
biti potaknut bilo ruralnim, društvenim i eko-
123
nomskim promjenama, bilo nametnut putem
vanjskih aktera. Općenito, razvoj je povezan s
jednim od četiri procesa.
Prvo, postoji kontinuirano urbano prisvaja-
nje ruralnog prostora. Područje urbaniziranog
prostora u SAD-u više se nego udvostručilo, od
10,3 milijuna hektara 1960. na 22,6 milijuna
hektara 1990. i predviđeno je da će prijeći 25
milijuna hektara do 2000. (Heimlich i Ander-
son, 2001). Takva razina ekspanzije mnogo je
veća od rasta urbanog stanovništva i odražava
društvena kretanja prema manjim kućanstvima
i rezidencijalnim preferencijama prema rjeđoj
stambenoj naseljenosti, što podupire i suburba-
ni razvoj. Osnovna posljedica toga jest da se na
periferiji grada kapacitet za poljoprivredu sve
više sužava (što trenutačno iznosi oko trećine
ukupne poljoprivredne proizvodnje u SAD-u).
Između 1982. i 1992. gotovo 1,7 milijuna hek-
tara oranica u SAD-u prenamijenilo se u razvoj-
no zemljište, od čega 68 posto za stanovanje, a
procjenjuje se da je to urbano razlijevanje rijetke
gustoće smanjilo vrijednost poljoprivredne pro-
izvodnje u Središnjoj ravnici Kalifornije za dvije
milijarde svake godine (USDA, 1997). Drugi
okolišni utjecaji uključuju destrukciju staništa,
gubitak estetski valoriziranog rekreacijskog po-
dručja, lokalne probleme odlaganja otpada, op-
skrbu vodom, poremećaje sustava odvodnje, od
kojih posljednje može dovesti do poplavljivanja
i klizišta (Rome, 2001).
Nacionalne i lokalne vlade usvojile su broj-
ne inicijative kako bi ograničile urbano razlije-
vanje, uključujući procese planiranja i kontrole
(vidi poglavlje 13), i od rasprodaje zaštitile ze-
mljište zelenog pojasa koje je u javnom vlasniš-
tvu (Rome, 2001). No posljedica može biti da
razvoj jednostavno preskoči zaštićeno područje
i nastavi u okolnim ruralnim područjima. Do-
datno, tako rast stanovništva u ruralnim po-
dručjima stvara zahtjeve u pogledu razvoja unu-
tar samih seoskih područja. Oko 80 posto nove
stambene gradnje u Sjedinjenim Američkim
Državama između 1994. i 1997. smješteno je
izvan urbanih područja (Heimlich i Anderson,
124
2001). Slično tomu, u ruralnim dijelovima UK,
kao što je Dorset, znatna količina nove stambe-
ne gradnje događa se u ruralnim zajednicama,
posebno u malim gradovima (tablica 8.2. i slika
8.2.). Pretpostavljamo da će se takva kretanja
nastaviti. Politike planiranja upotrebe zemljišta
u UK projicirale su da će do 2016. biti potrebno
izgraditi 2,2 milijuna novih kuća u ruralnim po-
dručjima, zauzvrat izazivajući gorljivu političku
debatu (vidi poglavlje 14).
Treće, promjena socijalnog i ekonomskog
karaktera seoskog područja stvorila je zahtjeve
za razvoj nove infrastrukture, uključujući ceste,
parkirališta, kanalizacijske sustave i trgovač-
ke sadržaje. Pritisak prema takvoj vrsti razvo-
ja stvara se ne samo porastom stanovništva i
gradnjom kuća nego i porastom putovanja na
posao, relokacije industrijskih pogona i ureda
i širenjem turizma (Robinson, 1992). Osnovna
infrastruktura poput cesta i željeznice također
prolazi kroz ruralna područja kako bi povezala
urbana središta. Vizualno remećenje ruralnog
krajobraza i fizička destrukcija staništa postala
su ključna mjesta oko kojih se mobiliziraju oko-
lišni protesti pa se prosvjeduje protiv, primjeri-
ce, novih cesta u različitim dijelovima svijeta,
od Newburryja i Twyford Downa u Engleskoj,
okruga Wyoming u državi New York, na me-
đudržavnoj cesti 69 u Indiani i u Thueringenu
u Njemačkoj. Suptilnije okolišne posljedice
razvoja u ruralnim područjima porast su svje-
tlosnog zagađenja i zagađenja bukom. Primje-
rice, britanska interesna skupina, Kampanja za
zaštitu ruralne Engleske (CPRE - Campaign to
Protect Rural England) tvrdi da je opseg mirnih
područja u Engleskoj - definiranih udaljenošću
od osnovnih izvora zagađenja bukom kao što su
važne prometnice, aerodromi i elektrane - od
1960-ih do 1990-ih smanjen za 21 posto (slika
8.3.).
Četvrto, ruralne lokacije najradije se biraju
za veliku, štetnu i na drugi način osjetljivu upo-
trebu zemljišta, čija je gradnja ili lakša ili izazi-
va manje otpora u manje naseljenim regijama.
To uključuje aerodrome, skladišta, elektrane,
zatvore i vojne kampove. Kao i sâm okolišni
utjecaj gradnje, u nekim slučajevima i narav
upotrebe zemljišta može dovesti do novih eko-
loških rizika. Primjerice, ruralni Okrug Tooele
u Utahu sadržava tvornicu magnezija, privatni
deponij nuklearnog otpada niske razine, tri tok-
sična kemijska skladišta i vojno skladište koje
sadržava polovinu američkog kemijskog oružja.
Godine 1999. došlo je do sukoba Vlade i lokal-
ne plemenske uprave oko gradnje postrojenja
u rezervatu Skull Valley Goshute za privreme-
no skladištenje nuklearnog otpada visoke razi-
ne, koji se namjeravalo naknadno odložiti na
predložen (i jednako kontroverzan) deponij na
planini Yuca, Nevada. Dok su plemenski vođe
tvrdili da je postrojenje potrebno jer će stvoriti
radna mjesta u rezervatu, država je izrazila širu
javnu zabrinutost zbog zagađenja radioaktiv-
nim materijalom (Wald, 1999).
Klimatske promjene
Ruralne okolišne promjene nisu posljedica
samo ljudske aktivnosti u ruralnom prostoru
nego su izazvane i globalnim okolišnim proce-
sima, kao što su globalne klimatske promjene.
Sada postoji važan znanstveni konsenzus da je
ljudska aktivnost povećala atmosfersku koncen-
traciju stakleničkih plinova - ugljičnog dioksi-
da, metana, dušikova oksida, klorofluorougljika
i ozona - i kao rezultat toga globalna klima se
mijenja i izgledno je da će se dramatično promi-
jeniti tijekom sljedećeg stoljeća. Ključni utjecaji
koje je identificirao Međuvladin panel o klimat-
skim promjenama (IPCC - Intergovernmental
Panel on Climate Change) su povećanje ukupne
globalne prosječne temperature između 1,4 i
5,8 stupnjeva do 2100., više maksimalne tem-
perature i povećane minimalne temperature u
većini kopnenih područja, intenzivnije oborine
i globalno povećanje razine mora za 10 do 50
centimetara do 2050. (IPCC, 2001).

Tablica 8.2. Nove kuće izgrađene u Dorsetu, Engleska, 1994. - 2002., prema broju stanovnika u
župi
Broj novih % novih kuća % ukupnog Prosječni broj
Stanovništvo u Broj
kuća izgrađenih izgrađenih u stanovništva novih kuća po
općini 1994. općina
1994. - 2002. okrugu u okrugu općinama
<250 121 202 1,3 3,5 1,7

250 - 499 52 484 3,2 5,0 9,3

500 - 999 38 959 6,4 7,9 25,2

1000 - 2499 27 1 555 10,3 9,3 57,6

2500 - 4999 10 1 392 9,3 10,0 139,2

5000 - 9999 13 4 267 28,4 26,7 328,2

10 000 - 19 999 4 3 063 20,4 15,2 765,8

>20 000 2 3 122 20,8 22,3 1 561,0

Izvor: Okružno vijeće Dorseta

125
Slika 8.2. Nove kuće u selu Burton Bradstock, Dorset, sagrađene u lokalnom stilu korištenjem ob-
novljenog kamena
Izvor: Woods, privatna kolekcija
Ruralna područja pridonose klimatskim
promjenama proizvodnjom stakleničkih pli-
nova (posebno metana), a mogu i pomoći
ublažiti klimatske promjene putem sekvestra-
cije ugljika poljoprivrednim kulturama i šuma-
ma (Bruinsma, 2003; Rosenzweig and Hillel,
1998). Štoviše, ekonomije i društva u ruralnim
područjima osjetljivi su na okolišne posljedice
klimatskih promjena. Iako je modeliranje utje-
caja klimatskih promjena neprecizna znanost i
različiti modeli variraju u predviđanjima, broj
vjerojatnih posljedica može se prepoznati u po-
ljoprivredi, turizmu i ljudskim zajednicama.
Poljoprivreda
Povećane koncentracije ugljičnog dioksida
u atmosferi teoretski bi trebale povećati fotosin-
tezu i stimulirati veću proizvodnju poljopri-
vrednih usjeva, no ipak IPCC i drugi znan-
stvenici tvrde da će se ta prednost vjerojatno
126
izjednačiti s negativnim utjecajima kao što su
propadanje usjeva zbog previsoke temperature
i ekstremnih klimatskih uvjeta, suša, degradaci-
je tla te promjena u razini štetnika i oboljenja
(IPCC, 2001; Rosenzweig i Hillel, 1998). Utje-
caj klimatskih promjena na poljoprivredu vjero-
jatno će se prostorno razlikovati. Produktivnost
prinosa najvjerojatnije će porasti u regijama više
geografske širine poput Kanade, Skandinavije i
Rusije, dok se predviđa da će se produktivnost
najviše smanjiti u tropskim regijama (Rosen-
zweig i Hillel, 1998). Posljedično to znači da
će od klimatskih promjena najviše patiti siro-
mašnije zemlje u razvoju, dok će neke razvijene
zemlje moguće biti u poziciji da će profitirati od
novih trgovačkih mogućnosti. U svakom slu-
čaju, izgledno je da će se čak i u razvijenim ze-
mljama dogoditi znatnije promjene u geografiji
poljoprivredne proizvodnje.
 Rane 1990-te

Polumirna područja
Mirna područja

200 km
100
0
Rane 1960-te

Slika 8.3. Mirna područja u Engleskoj (zatamnjeno) u 1960-ima i 1990-ima, prema izračunu Cam-
paign to Protect Rural England (CPRE)
Izvor: CPRE

127
 Predvidjelo se da će u Novom Južnom Wa-
lesu, u Australiji, povećane temperature, sma-
njena vlažnost tla, češće snažne kiše i smanjen
riječni dotok negativno utjecati na poljopri-
vrednu proizvodnju. Očekuje se da će se površi-
na obradive zemlje smanjiti kao posljedica suše
i degradacije tla, a da će povećana koncentracija
ugljičnog dioksida smanjiti kvalitetu žita. Slič-
no tomu, smatra se da će povećana incidencija
toplinskog stresa za stoku do 2030. smanjiti
proizvodnju mlijeka u Novom Južnom Walesu
za oko četiri posto (Harrison, 2001). Pretpo-
stavlja se da će se uzgoj maslina i citrusa u Euro-
pi preseliti u sjevernije krajeve kako mediteran-
ska područja budu izložena suši (Rosenzweig
i Hillel, 1998). U UK mogu se introducirati
nove kulture poput mornarskog graha nudeći
poljoprivrednicima priliku za diversifikaciju
(Holloway i Ibery, 1997). No najvažniji eko-
nomski utjecaj vjerojatno će se dogoditi u Sje-
vernoj Americi, gdje češće suše i toplinski valovi
mogu znatno reducirati proizvodnju prinosa u
prerijskim regijama, posebno u južnim ravni-
cama (Rosenzweig i Hillel, 1998). Neki sma-
traju da su produljene suše 1988. u američkom
žitnom pojasu kada su prinosi smanjeni za 40
posto predznak budućih problema. Druge, pak,
regije poput Kanade, područje Velikih jezera i
pacifičke države mogu doživjeti porast u ratar-
skoj proizvodnji kako budu postajale prikladniji
okoliš za poljoprivredu.
Turizam
Klimatske promjene izazov su i za zimski
i za ljetni turizam u ruralnim regijama. Porast
temperature već sada smanjuje pokrivenost sni-
jegom u planinskim područjima, ugrožavajući
tako industriju zimskih sportova na Novom
Zelandu, u Alpama i na Rocky Mountain. Na
ljetni turizam, s druge strane, vjerojatno će utje-
cati problem opskrbe vodom i toplinski stresovi
u područjima poput južne Europe, a povećanje
razine mora i izloženost tajfunima u ruralnim
obalnim dijelovima Australije. Ruralne ekono-
mije koje su se diversificirale od poljoprivrede
128
prema turizmu možda će se morati dodatno
ekonomski restrukturirati. Međutim, u isto
vrijeme režim duljih i toplijih ljeta mogao bi se
iskoristiti za poticanje seoskog turizma u umje-
renijem pojasu na sjeveru Europe i u Sjevernoj
Americi, pružajući tako nove mogućnosti za
ekonomsku diversifikaciju (IPCC, 2001).
Ljudske zajednice
Osim ekonomskih izazova u poljoprivredi
i turizmu, klimatske promjene također mogu
izravno utjecati na svakodnevni život ljudi u
ruralnim područjima. Niska gustoća naseljeno-
sti u nekim ruralnim regijama već sada odraža-
va surove okolišne uvjete, a mnogi su posebno
izloženi ekstremnim vremenskim prilikama
poput oluja, tornada, poplava i suša, što se sve
predviđa da će se povećati s globalnim zagrija-
vanjem. Dodatno, kulture nekih urođeničkih
zajednica u udaljenim ruralnim regijama ugro-
žene su utjecajem klimatskih promjena na biljni
i životinjski svijet.
Oba procesa sasvim su vidljiva na Aljasci,
gdje temperature rastu deset puta više od glo-
balnog prosjeka. Od 1960. prosječna zimska
temperatura na Aljasci porasla je za 4,5 stup-
njeva, što je rezultiralo manjom količinom
snijega, ledenjaci se povlače i tundra se topi.
Otapanje permafrosta uzrokovalo je probleme
klizanja tla, a štete na zgradama i cestama koje
su stradale od klizišta iznose više od 30 miliju-
na dolara godišnje. Okolišne promjene također
su uzrokovale presušivanje izvora i rijeka - jer
im nedostaje sezonsko otapanje - i poremetili
su se hranidbeni obrasci biljnog i životinjskog
svijeta, kao što su primjerice karibua i polarnih
medvjeda, smanjujući tako njihov broj. Te pro-
mjene ugrožavaju i tradicionalnu kulturu lova i
ribolova Gwich’in ljudi koji žive iznad Arktič-
kog kruga (Campbell, 2001).
Važno je, dakako, da mnoge strategije pro-
movirane kako bi ublažile ljudski utjecaj na
klimatske promjene također stvaraju izazove
s aspekta ruralnog života. Primjerice, kazneni
porezi na benzin i dizel usmjereni da smanje
potrošnju fosilnih goriva imaju disproporciona-
lan utjecaj na ruralna područja, gdje mnogi sta-
novnici ovise o upotrebi privatnih vozila kako
bi došli do posla, škola i važnih institucija - na
što su upozorili protesti poljoprivrednika protiv
visokih poreza na gorivo u Europi u rujnu 2000.
godine.
Štoviše, ikakav suštinski prijelaz na obnov-
ljive izvore energije ovisi o gradnji velikog broja
elektrana obnovljivih izvora, posebno hidroe-
lektrana i vjetroparkova u ruralnim lokacijama
koje mogu zadovoljiti njihove potrebe. Takav
razvoj neizbježno utječe na neposredan lokalni
okoliš kao i što se sukobljava s estetskim shvaća-
njem ruralnog krajobraza (vidi okvir 8.3.).

Okvir 8.3. Dvojba okolištaraca: vjetroagregati u ruralnim lokacijama

Upregnuti snagu vjetra ključan je element u prijelazu na obnovljivu energiju. Komer-
cijalne vjetroelektrane razvile su se u Danskoj ranih 1980-ih, a ubrzo ih je slijedila
Kalifornija, gdje je od postavljanja prvog vjetroparka 1981. do 1991. proradilo gotovo
16 000 vjetroturbina (Gipe, 1995). U UK se želi do 2010. energijom vjetra proizvesti
10% nacionalne opskrbe strujom (Woods, 2003b).
Iako su u nekim mjestima izgrađene vjetroturbine za opskrbu pojedinih zajednica, naj-
više komercijalnih vjetroelektrana izgrađeno je u golema postrojenja koja su najčešće
smještena u ruralnoj sredini. Ipak, takav razvoj sve više osporavaju lokalni protestni
pokreti u UK, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što Brittan (2001)
naglašava, prigovori vjetroturbinama često su estetski, ali u mnogim slučajevima oni
također naglašavaju ekološku štetu u neposrednom okolišu.
Jedan takav slučaj odnosi se na prijedlog iz 2000. da se izgradi vjetropark s 39 vjetro-
turbina u Cefn Croes u Kambrijskom gorju u Walesu. U to vrijeme predloženi vjetro-
park bio je najveći u UK i promovirali su ga zastupnici poput Friends of the Earth kao
važan doprinos razvoju obnovljive energije i ublažavanje globalnog zagrijavanja. Me-
đutim, glasna protestna kampanja, koju je podržala lokalna Stranka zelenih i Kampanja
za zaštitu ruralnog Walesa, naglasila je ne samo vizualni utjecaj na krajobraz nego i
lokalni biljni i životinjski svijet (Woods, 2003).
Za više informacija vidi Michael Woods (2003b) Conflicting environmental visions of the
rural: razvoj vjetroparka u srednjem Walesu. Sociologia Ruralis, 43 (3), 271-288.

Sažetak
Iako je okoliš ruralnih područja degradiran ljudskom eksploatacijom ruralnog prostora, priro-
da je i dalje u središtu postojećih shvaćanja ruralnosti. Moderna poljoprivreda distancirala se od
prirode do te mjere da su prakse poput uklanjanja živice te upotreba pesticida i mineralnih gnojiva
optužene za smanjenje populacija biljnih i životinjskih vrsta. Turisti, privučeni prirodom ruralnih
krajobraza, pridonose ekološkim problemima kao što su erozija, zagađenje i gubitak zemljišta zbog
građevinskog razvoja. Slično tomu, kontraurbanizacija - djelomično motivirana laičkim diskursom
o ruralnom kao prirodnom prostoru - stvorila je potrebu za stambenom gradnjom, gradnjom cesta
i druge infrastrukture te pridonijela svjetlosnom zagađenju i gubitku mira i tišine.

129
 Istodobno, ruralna područja pod utjecajem su posljedica globalnih ekoloških promjena, uk-
ljučujući globalno zagrijavanje. Te posljedice znatno mogu izmijeniti obrasce poljoprivredne proi-
zvodnje i turizma, kao što mogu uzrokovati i štetu na imanjima i infrastrukturi te ugroziti kulturne
prakse lokalnih stanovnika. Kao takvi, procesi promjena ruralnog okoliša imaju ciklični karakter.
Stvoreni su ili pojačani ljudskom aktivnošću, a povratno utječu također na ljudske aktivnosti. Od-
govor društva na pitanje promjena u ruralnom okolišu ovisi o tome kako se percipira priroda u tom
društvu. Iz utilitarne perspektive određena mjera okolišnih promjena ne zabrinjava jer se prirodu
smatra dovoljno fleksibilnom da se prilagodi. S druge strane, iz prirodnjačko-ruralističke perspekti-
ve okolišne promjene već su rezultirale u nenadoknadivoj šteti za prirodu i treba hitno djelovati da bi
se zaustavile ili smanjile daljnje promjene. Međutim, pronalaženje prikladnih načina djelovanja nei-
zbježno podrazumijeva kompromise. Primjerice, mjere za zaštitu prirodnih staništa mogu uključiti
besprimjernu razinu regulacije poljoprivrede, dok inicijative usmjerene na ublažavanje klimatskih
promjena, poput postavljanja vjetroelektrana, može znatno utjecati na neposredan lokalni okoliš.
Stoga, iako se provode brojni programi i mjere zaštite (vidi poglavlje 13), primjeren odgovor na
promjene u ruralnom okolišu ostaje najveći izvor konflikata na selu (vidi poglavlje 14).

Za daljnje čitanje
Knjige Countryside conservation Bryna Greena (Spon, 1996) i The killing of the coun-
tryside (Vintage, 1998) detaljno raspravljaju o mnogim izazovima za ruralni okoliš,
posebno povezanima s poljoprivredom, iako iz izrazito britanske perspektive. U me-
đuvremenu Adam Rome u knjizi Bulldozer in the countryside (Cambridge University
Press, 2001) daje povijesni pregled urbane ekspanzije u američko seosko područje i
ekološkog pokreta koji se zauzvrat javlja. Za pregled potencijalnih utjecaja globalnih
klimatskih promjena na poljoprivredu vidi Cynthia Rosenzweig i Darrell Hillel, Climate
change and global harvest (Oxford University Press, 1998).

Internetske stranice
Na internetu su dostupni brojni izvještaji o klimatskim promjenama, uključujući one
National Assessment Synthesis Team u SAD-u (www.gcrio.org/NationalAssessment)
i Odjela za okoliš, hranu i ruralna pitanja u UK (www.gov.uk/government/collections/
climate-change-guidance).
Izvještaji i (subjektivni) izračuni drugih utjecaja na ruralni okoliš dostupni su na strani-
cama brojnih udruga, pa tako i Campaign to Protect Rural England (https://www.cpre.
org.uk/) i Scenic America (www.scenic.org).

130
 Treći dio

ODGOVORI NA RURALNO
RESTRUKTURIRANJE
 9. Ruralna politika i odgovor na restrukturiranje

Uvod
Kao što je opisano u prethodnim poglavljima, ruralna područja razvijenog svijeta prošla su ve-
like socijalne, ekonomske i okolišne promjene tijekom prošlih nekoliko desetljeća. Sljedeći dio ove
knjige usmjeren je na reakcije donositelja politika i samih ruralnih zajednica na te promjene. Po-
glavlja koja slijede istražuju strategije ruralnog razvoja, reforme u načinima upravljanja ruralnim
područjima, prepakiravanje sela za novu, na potrošnji temeljenu ekonomiju, inicijative za zaštitu
ruralnog okoliša i pojavu ruralnih političkih konflikata. U svakom od tih slučajeva odgovore na
ruralno restrukturiranje oblikovali su brojni akteri, unutar i izvan ruralnog prostora, što uključuje
lokalne stanovnike, poslodavce, turiste, korporacije te – najvažnije – vlade. Sve prakse koje ćemo
opisati u nekoliko sljedećih poglavlja u pogledu ruralnog razvoja, očuvanja, upravljanja i komodi-
kifacije ruralnog podrazumijevaju ili su pod utjecajem usvajanja pojedinih vladinih politika. Slično
tomu, ruralni politički sukobi uglavnom su usmjereni na određene vladine politike. S obzirom na
to, ovim poglavljem nastojimo pružiti uvod u treći dio knjige istražujući procese pomoću kojih se
stvara ruralna politika. Počinjemo propitivanjem što znači ruralna politika i raspravljanjem o tome
kako restrukturiranje utječe na način na koji vlade pristupaju ruralnoj politici. Poglavlje nastavljamo
opisivanjem kako se politike donose, prije nego što se u zaključku usmjerimo na jedan od ključnih
izazova politike – reformu poljoprivredne trgovine – kao ilustraciju toga kako su različite vlade
usvojile različite politike za sličan problem.

133
Enigma ruralne politike
Ono što prvo treba uočiti kod ruralne po-
litike jest da je riječ o neuhvatljivom i zago-
netnom pojmu. Vladini dokumenti i mrežne
stranice uglavnom daju vrlo malo eksplicitnih
referencija o samoj ruralnoj politici i uistinu
relativno malo zemalja ima vladin odjel za ru-
ralnu politiku (ili sličan naziv) – Ujedinjeno
Kraljevstvo i Irska spomena su vrijedne iznim-
ke. Do određenog stupnja neuhvatljivost rural-
ne politike odražava činjenicu da postoji cijeli
spektar politika – zdravstvenih, obrazovnih,
prometnih, pravnih, upravnih i tako dalje –
koje se odnose na ruralna područja isto onoliko
koliko se odnose na urbana područja, ali koje
nisu nazvane ruralnim politikama. Ipak, posto-
je i područja drugih politika koje se ponajprije
ili pretežno tiču ruralnog prostora i ruralnih
aktivnosti: poljoprivreda, šumarstvo, ruralni
ekonomski razvoj te, nedvojbeno, suštinski di-
jelovi politika planiranja uporabe zemljišta i za-
štite okoliša. Činjenica da su se sve donedavno
ta različita područja politike u vrlo maloj mjeri
povezivala otkriva mnogo o autoritetu koje je
selo steklo i načinu na koji se donositelji odlu-
ka odnose prema važnosti i potrebama ruralnog
društva i ekonomije.
Bonnen (1992), primjerice, tvrdi da SAD
nije uspio razviti koherentnu ruralnu politiku
zbog naglaska na poljoprivredu i snage poljo-
privrednog lobija. On ističe da vladine politike
usvojene u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću nisu
bile fokusirane na ruralne zajednice i ljude, nego
su bile industrijske politike čiji je cilj bio podu-
pirati poljoprivredu, šumarstvo i rudarstvo.
Stoga su se u upravljanju ruralnom Amerikom
institucionalne strukture, uključujući posebno
Ministarstvo poljoprivrede SAD-a (USDA),
orijentirale prema tim interesima. Kako je ulo-
ga države u reguliranju i podupiranju poljopri-
vrede rasla, tako je ruralna politika u SAD-u
u stvarnosti postala poljoprivredna politika,
a sindikati poljoprivrednika postali su sve jači
kao kontrolori u procesu kreiranja politika (vidi
134
također Browne, 2001a, 2001b). Iako su se po-
javile zagovaračke skupine radi predstavljanja,
primjerice, ruralnih zadruga za električnu ener-
giju i pružatelja zdravstvenih usluga u ruralnim
područjima, njihova je pozornost uglavnom
bila usmjerena na predstavljanje ruralnih intere-
sa u okviru područja njihovih vlastitih politika,
a ne u želji da promoviraju inkluzivnije ruralne
politike ili u želji za zajedničkim radom kako bi
stvorili nepoljoprivredni ruralni lobi. Nadalje,
jednom kad je poljoprivredna interesna skupina
stekla kontrolu nad većinom vladinih troškova
u ruralnim područjima, oni nisu željeli podr-
žavati promjenu politika koje bi težile usmje-
ravanju sredstava prema smanjivanju ruralnog
siromaštva ili za oporavak zajednica koje pro-
padaju. Kao što je Browne (2001a) primijetio,
„unutar ovih institucionalnih struktura daleko
je od toga da se alternativna nacionalna ruralna
politika smatrala nečim dobrim. Ako bi se usvo-
jila, mogla bi dovesti do rezova u financiranju
projekata farmi ili čak skepticizma samih teme-
lja postojeće politike” (str. 49).
Slično protežiranje poljoprivrede oblikova-
lo je i britansku ruralnu politiku koja se razvila
nakon Drugog svjetskog rata. Iako je tijekom
ratnog razdoblja odrađen niz izvještaja širokog
raspona o ruralnoj Britaniji, njihove su prepo-
ruke implementirane putem nekoliko različitih
zakonskih propisa (Acts of Parliament), što je
potaknulo stvaranje segmentirane strukture po-
litika. U toj strukturi poljoprivreda, zaštita oko-
liša, planiranje upotrebe zemljišta i ekonomski
razvoj bili su tretirani kao paralelna, ali odvo-
jena područja politike za koja su odgovorni ra-
zličiti vladini odjeli i različite vladine agencije
koje surađuju s različitim interesnim skupinama
(Winter, 1996). Stoga je poljoprivreda bila u
nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, ribar-
stva i hrane (Ministry for Agriculture, Fisheries
and Food), zaštita okoliša bila je u domeni Odje-
la za okoliš (Department for the Environment) i
Komisije za selo (Countryside Commision), dok
je ekonomski razvoj bio u nadležnosti Odjela za
trgovinu i industriju (Department of Trade and
Industry) i Komisije za ruralni razvoj (Rural De-
velopment Commision).
Strukturiranje procesa ruralne politike na
taj način imalo je četiri ključne posljedice. Prvo,
poljoprivreda je izdignuta iznad drugih rural-
nih interesa tako da joj je dodijeljen poseban
odjel vlade i vlastita ministarska pozicija. Dru-
go, kao najvidljivija „ruralna” prisutnost u vladi,
poljoprivredne odjele počelo se smatrati pred-
stavnicima sela dok su oni zapravo predstavljali
samo jedan sektor ruralnog društva. Treće, kre-
iranje poljoprivrednih politika odvijalo se u va-
kuumu i bilo je zaštićeno od brige o nepoljopri-
vrednim interesima. Četvrto, nepoljoprivredno
selo postalo je podređeno poljoprivrednom i
bilo marginalizirano u smislu politika koje su se
provodile. Problemi poput ruralnog siromaštva
bili su učinkovito konstruirani kao neproblema-
tični jer nije bilo nikoga tko bi o tome govorio u
okviru procesa kreiranja politika.
Prema integriranoj ruralnoj politici
Kako je društveno i ekonomsko restruk-
turiranje napredovalo, segmentiranje ruralne
politike postalo je sve neodrživije. Slabljenje
ekonomske važnosti poljoprivrede dovelo je u
pitanje njezinu privilegiranu poziciju, pri čemu
nije manje važno ni to što je postalo očigledno
da je poljoprivredna politika bila dio problema
– poticanje strategije poljoprivredne moderni-
zacije koje je degradiralo ruralni okoliš, drastič-
no smanjilo količinu radne snage na farmama i
rezultiralo prekomjernom proizvodnjom (vidi
poglavlje 4). Ipak, tako utvrđen proces poljo-
privredne politike koji je često dovodio do krize
poput kravljeg ludila te epidemije slinavke i šapa
u UK te straha od kravljeg ludila u Njemačkoj
prisiljen je na znatne promjene u strukturi po-
litika. U isto vrijeme kreatori ruralnih politika,
stručnjaci i promatrači postali su sve svjesniji
da se brojni problemi koji nastaju ruralnim re-
strukturiranjem mogu riješiti samo integrira-
njem različitih slojeva vladinih politika koje se
odnose na selo.
Jedna od najistaknutijih inicijativa vlade
UK za razvijanje integrirane ruralne politike
bila je donošenje akcijskog plana „Bijela knjiga
za ruralna područja” (‘Rural White Papers’)
1995. i 1996. za Englesku, Škotsku i Wales. Ti
dokumenti bili su integrirana priopćenja o vla-
dinim politikama o širokom skupu tema koje
se tiču ruralnih područja, od poljoprivrede do
telekomunikacija, od stanovanja do društvenog
doma te šumarstva i sporta. Štoviše, oni su ek-
splicitno potvrdili raznolik karakter suvreme-
nog seoskog prostora te pokazali potrebu da
stvore integriraniju ruralnu politiku:
Trebamo kontinuirano pronalaziti ravno-
težu između suprotstavljenih interesa i
proturječnih nastojanja. Poljoprivrednici i
šumari koji se brinu o 80% zemlje, entu-
zijastični zaštitari flore i faune, starih gra-
đevina i tradicijskih zanata; one koji stva-
raju nove poslove kako bi njima zamijenili
stare; doseljenici koji žele ostvariti svoju
ruralnu idilu; lutalice i ljubitelji sportova
na selu; oni koji uživaju u pticama, treni-
ranju konja ili jahanju po konjskim staza-
ma; vlasnici imanja i ljudi čiji korijeni sežu
duboko u ruralnu Englesku – potrebno
je uskladiti interese i njih i mnogih dru-
gih koji žive i rade na selu. (DoE/MAFF,
1995, str. 86).
Međutim, kritičari su ustvrdili da je Bijela
knjiga i dalje pod utjecajem načina razmišljanja
starih političkih struktura, da u osnovi nisu pro-
mijenile postojeće poljoprivredne politike te da
nisu uspjele razviti uistinu integriran pristup.
Kao što Hodge (1996) tvrdi, „imamo osjećaj da
na kraju Bijele knjige nedostaje poglavlje za ru-
ralno. Ono koje bi ocrtavalo međuodnose rural-
ne politike i između ruralnih okolnosti te širih
socijalnih, ekonomskih i okolišnih promjena”
(str. 336). Ipak, Bijela knjiga za ruralna područ-
ja iz 1995. i 1996. označila je početak tranzicije
prema integriranoj ruralnoj politici u UK, koja
se potom razvila u drugu Bijelu knjigu za rural-
na područja za Englesku, objavljenu 2000. te u
spajanje Ministarstva poljoprivrede, ribarstva
i hrane s Odjelom za okoliš u 2001. kako bi se
135
stvorio Odjel za okoliš, hranu i ruralna pitanja
(DEFRA - Department for the Environment,
Food and Rural Affairs).
U Australiji je zaživio drukčiji pristup, on-
dje je vlada 2000. sazvala Regionalni australski
sastanak na vrhu (Regional Australia Summit)
kako bi okupila predstavnike različitih ruralnih
interesa. Na sastanku se uz njegovih 12 radnih
skupina razmatrao širok niz tema, uključujući
infrastrukturu, zdravlje, dobrobit zajednice, po-
dupiranje poduzetništva, dodavanje vrijednosti
zajednicama poljoprivrednika, nove industrije,
vođenje zajednice, obrazovanje i održivo uprav-
ljanje resursima. Ishodi rasprava o tim temama
integrirani su u završni izvještaj koji je strukturi-
ran u tri strateška područja - osnaživanje zajed-
nice, ekonomski i poslovni razvoj u regionalnim
zajednicama te pravičnost usluga u regionalnim
zajednicama. Kao takav, moglo bi se reći da je
australski pristup inkluzivniji i svrsishodniji od
britanskog pristupa te da je uključio vrstu stra-
teške analize čiji izostanak u britanskoj Bijeloj
knjizi oplakuje Hodge (1996). Ipak, iako je au-
stralska vlada namjeravala provoditi preporuke
proizišle sa sastanka na vrhu, njihova prolazna
narav i njihov polunezavisan status znači da
sastanak na vrhu nije sam po sebi promijenio
strukturu donošenja politika.
Britanski i australski slučaj ističu neke izazo-
ve s kojima se suočava razvoj integrirane rural-
ne politike. Obje su inicijative bile nedvojbeno
više simbolične nego suštinske i u oba su slučaja
mnogi akteri, institucije i stavovi povezani sa
starom segmentiranom strukturom politika
ostali involvirani u novoj strukturi i mogli su
nastaviti pritiskati za vlastite partikularne sek-
torske interese. Stoga, kako bi se razumjelo kako
ruralna politika koja se stvara može odgovoriti
na ruralno restrukturiranje, najprije je potrebno
krenuti korak unatrag i shvatiti kako se kreira
politika.
Proces kreiranja politika
Određen način na koji se ruralna politi-
ka kreira varira od zemlje do zemlje i, ovisno
136
o institucionalnoj strukturi države, u nju su
uključene različite razine vlada, prevladavajuće
političke ideologije i u različitoj mjeri snažni ra-
zličiti institucionalni akteri. Međutim, u osnovi
će proces stvaranja politika u svim slučajevima
uključivati pregovore između državnih institu-
cija odgovornih za formuliranje politike - bilo
nacionalne, nadnacionalne, regionalne ili lokal-
ne razine – agencije odgovorne za provođenje
politike te udruge koje se zalažu za ishod ili pro-
tiv ishoda određenih politika (vidi okvir 9.1.).
Priroda odnosa između tih različitih aktera
može biti čvrsta ili slaba, stabilna ili nestabilna,
dogovorna ili konfliktna, kao što je opisano u
nizu različitih modela kreiranja politike.
Politički analitičari uobičajeno su razliko-
vali pluralističke i korporativističke modele kre-
iranja politika. Prema pluralističkom modelu,
politika je otvorena prema utjecaju velikog bro-
ja skupina koje pak odgovaraju članovima po-
kreta odozdo. Vlada se percipira pasivnom i kao
onom koja dodjeljuje resurse i kreira politiku
već prema različitoj moći konkurentnih lobija.
Nasuprot tomu, korporativistički model uklju-
čuje odnos između države i ograničenog broja
interesnih skupina koje predstavljaju najveće
ekonomske interese. Država igra aktivnu ulogu
u provođenju politike, a interesne skupine pot-
puno su uključene u kreiranje politika i njiho-
vu implementaciju, radeći tako na korist svojih
članova. Kreiranje politike stoga poprima oblik
cjenkanja, razrješavajući konflikte između ra-
zličitih ekonomskih interesa (Marsh i Rhodes,
1992). Autori poput Granta (1983) i Wintera
(1996) smatrali su da je zatvorena struktura kre-
iranja poljoprivredne politike sredinom 20. sto-
ljeća bila oblik korporativizma, međutim to je
kritizirao Smith (1992), koji tvrdi da su farmeri
rijetko bili uključeni u implementaciju politike,
da struktura poljoprivredne politike nije namje-
ravala rješavati konflikte i da je pregovaranje
bilo ograničeno.
Umjesto toga, Smith i drugi autori promo-
viraju alternativni model političkih mreža. U
suprotnosti s polaritetom pluralističko/korpo-
Okvir 9.1. Institucionalni akteri u stvaranju ruralne politike
Globalna razina

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) – nadnacionalno tijelo od 146 zemalja članica,

odgovorno za pregovaranje o međunarodnim trgovinskim ugovorima s ciljem smanje-
nja carina i uklanjanja trgovinskih barijera. Utječe na ruralnu politiku putem ugovora o
trgovini poljoprivrednim proizvodima, šumarskim proizvodima itd. U kreiranju politika
WTO-a dominiraju najveće industrijske zemlje, osobito SAD.

Nadnacionalna razina

Europska unija (EU) – organizacija 25 zemalja članica u Europi. Nadležna je za Zajednič-

ku poljoprivrednu politiku (ZPP; CAP) i financiranje ruralnog razvoja putem europskih
strukturnih fondova. Politiku kreira Vijeće ministara (Council of Ministers) - koje se
sastoji od ministara zemalja članica - i kojim upravlja Komisija - koja se sastoji od
povjerenika koje imenuju zemlje članice, a svaki od njih predsjeda Glavnom upravom
(Directorate-General - DG). Glavna uprava za poljoprivredu, okoliš i regionalnu politiku
najviše se bavi ruralnom politikom.
Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) – sporazum koji olakšava slo-
bodnu trgovinu između SAD-a, Kanade i Meksika, uključivši i brojne poljoprivredne i
šumarske proizvode. Nema nezavisnu strukturu kreiranja politika.
Grupa Cairns – savez 18 zemalja poljoprivrednih izvoznika uključujući Australiju, Ka-
nadu, Novi Zeland, Južnoafričku Republiku i Argentinu. Stvorena je 1986. kako bi lo-
birala za globalnu slobodnu trgovinu u poljoprivredi.

Nacionalna razina

Vladini odjeli – nadležni za predlaganje, uvođenje i provođenje politika. Niz različitih

odjela može se zanimati za ruralnu politiku (uključujući i odjel zdravstva, obrazovanja,
transporta itd.), ali za ruralnu politiku najvažniji su odjeli za poljoprivredu i/ili ruralna
pitanja. Važni primjeri su:
• Ministarstvo poljoprivrede SAD-a (USDA) – osnovan 1862., ima više od 100 000
zaposlenih. Nadležan je za poljoprivredu i poljoprivrednu trgovinu, ruralni razvoj,
sigurnost hrane, prirodne resurse i okoliš u SAD-u.
• Odjel za okoliš, hranu i ruralna pitanja (DEFRA) – odjel vlade UK, stvoren 2001. spa-
janjem Ministarstva za poljoprivredu i Odjela za okoliš. Odgovoran je za poljopri-
vredu, šumarstvo, ribarstvo, sigurnost hrane, ruralni razvoj, dobrobit životinja te
zaštitu okoliša.
Vladine agencije – nadležne za implementaciju ruralnih politika. Agencije uglavnom
imaju posebnu nadležnost za zaštitu okoliša, nacionalne parkove, šumarstvo, ruralni
razvoj itd. Važni primjeri su:
• Služba SAD-a za šume (US Forest Service) – upravlja sa 155 državnih šuma i 20 dr-
žavnih travnjaka u SAD-u.
• Služba za očuvanje prirodnih resursa (Natural Resources Conservation Service - NRCS)
– radi s poljoprivrednicima, rančerima i zemljoposjednicama u SAD-u kako bi ra-
zvijali dobrovoljne planove zaštite.

137
 Okvir 9.1. nastavak
• Agencija sa selo (Countryside Agency) – UK vladina agencija odgovorna za podr-
žavanje razvoja ruralnih zajednica, zaštitu sela i rekreativnog pristupa ruralnom
zemljištu u Engleskoj.

Podnacionalna razina

Podnacionalne regionalne vlade mogu imati određenu nadležnost za područje poljo-

privrede, planiranja, zaštite, ruralnog razvoja, zdravstva i obrazovanja. Primjeri uklju-
čuju savezne države SAD-a i Australije, kanadske provincije, njemačke pokrajine i de-
centralizirane vlade Škotske, Walesa te Sjeverne Irske u UK.

Udruge – poljoprivreda

Poljoprivredne udruge tradicionalno su najutjecajniji nevladini akteri u oblikovanju

ruralne politike. Važni primjeri su:
• Poljoprivredni ured (Farm Bureau) - farmeri iz SAD-a, sindikat, pet milijuna članova,
osnovani 1919. s federalnom strukturom udruženja na okružnoj i državnoj razini.
• Nacionalni sindikat poljoprivrednika (National Farmers’ Union - NFU) (SAD) – sindikat
poljoprivrednika u SAD-u, 300 000 članova, osnovan 1902. godine.
• Nacionalni sindikat poljoprivrednika (National Farmers’ Union - NFU) (UK) – najveći
britanski sindikat poljoprivrednika, 90 000 članova, osnovan 1908. godine.
• Nacionalno udruženje poljoprivrednika (National Farmers’ Federation) - osnovano
1979. kao koalicija državnih poljoprivrednih organizacija i trgovačkih komora kako
bi osigurali jedinstven glas za australsku poljoprivredu.
• Udruženi poljoprivrednici Novog Zelanda (Federated Farmers of New Zealand) – sin-
dikat poljoprivrednika, 18 000 obitelji i pojedinačnih članova, osnovan 1945. go-
dine.
• Fédération Nationale des Syndicats d’Exploitants Agricoles (FNSEA) – najveći francu-
ski sindikat poljoprivrednika.
• Comité des Organizations Professionnelles Agricoles (COPA) - koalicija sindikata po-
ljoprivrednika koji zastupaju interese poljoprivrednika na razini Europske unije.

Udruge – ostale

Ruralna politika sve više obuhvaća širok raspon ostalih udruga, uključujući društva za
zaštitu, lobije za lov, kampanje protiv ruralnog siromaštva te industrijske organizacije.
Važni primjeri su:
• Seoski savez (Countryside Alliance) – britanska udruga koja se zalaže za lov, 100
000 članova, koja sve više lobira za niz ruralnih pitanja, uključujući poljoprivredu i
dostupnost usluga.
• Kampanja za zaštitu ruralne Engleske (Campaign to Protect Rural England - CPRE)
– britanska udruga za očuvanje okoliša osnovana 1926. s ciljem pružanja otpora
urbanizaciji. Prethodno su poznati po nazivu Vijeće za očuvanje ruralne Engleske
(Council for the Preservation of Rural England).
• Prijatelji zemlje (Friends of the Earth) – međunarodna ekološka udruga uključena
u ruralnu politiku zbog zanimanja za ruralni okoliš i genetički modificirane usjeve.

138
 Okvir 9.1. nastavak
• Sierra Club – američka udruga za očuvanje okoliša osnovana 1892. godine. Trenu-
tačno ima više od 700 000 članova u SAD-u.
• Nacionalno udruženje za ruralno zdravlje (National Rural Health Association) – in-
dustrijska organizacija koja predstavlja pružatelje zdravstvenih usluga i s tim po-
vezane udruge u SAD-u.
• Ruralna koalicija (Rural Coalition) – udruženje progresivnih ruralnih udruga u SAD-u
i Meksiku, uključujući, među ostalim, udruge radnika u poljoprivredi, lokalne eko-
loške organizacije te udruge za organsku poljoprivredu.

rativističkog dualizma, prema modelu politič-
kih mreža postoje različiti stupnjevi interakcije
između vlada i interesnih skupina, koji variraju
od labavih „tematskih mreža” na jednom kraju
do zatvorenih, čvrstih „političkih zajednica” na
drugom (vidi okvir 9.2.). I dok tematske mreže
imaju veliko, nestabilno članstvo, promjenjiv
pristup kreatorima politike i promjenjiv utje-
caj na politike, političke zajednice karakterizira
ograničeno, stalno članstvo, čest i visokokva-
litetan pristup i konzistentan utjecaj (tablica
9.1.). Između ta dva ekstrema nalaze se stabilne
i restriktivne profesionalne mreže koje pred-
stavljaju specifična zanimanja poput liječnika;
međuvladine mreže podnacionalnih vladinih
organizacija i proizvođačke mreže koje u kreira-
nju politika predstavljaju interese proizvođača,
a čije članstvo i utjecaj variraju s ekonomskim
trendovima (Marsh i Rhodes, 1992).
Pristup političke mreže temelji se na dvije
ključne pretpostavke. Prvo, kreiranje politika
zbiva se u brojnim različitim segmentima, a sva-
ki od njih dostupan je samo ograničenom raspo-
nu skupina: i drugo, kreiranje politika uključuje
odnos između državnih institucija i interesnih
skupina koje u osiguravanju resursa ovise jedne
o drugima. Vlada, primjerice, može osigurati
financije, ali može ovisiti o interesnim skupina-
ma koje bi okupile radničku zadrugu na terenu.
Političke mreže pružaju strukturu tim odnosi-
ma tako što definiraju uloge uključenih aktera,
odlučujući koje će se teme uključiti u politički
plan, a koje isključiti te postavljaju pravila igre
koja oblikuju ponašanje skupina koje sudjeluju.
Nadalje, razlikovanjem više tipova politič-
kih mreža pretpostavlja se da interesne skupine
imaju različit stupanj utjecaja i pristupa vladaju-
ćim kreatorima politika. Prema tome možemo
razlikovati insajderske skupine (insider groups)
koje djeluju u okviru političkih zajednica i vlada
ih smatra legitimnim te se redovito s njima kon-
zultira; i autsajderske skupine (outsider groups)
koje su isključene iz političkih zajednica i čiji su
kontakti s vladom manje učestali i manje utje-
cajni (Grant, 2000; Winter, 1996). U kontek-
stu ruralnih politika veliki sindikati poljopri-
vrednika i etablirane udruge za zaštitu prirode
poput CPRE i Sierra Cluba mogu se smatrati
insajderskom skupinom, dok bi autsajderske
skupine uključivale manje sindikate poljopri-
vrednika, sindikate radnika u poljoprivredi,
militantne skupine za ruralne proteste i borce
protiv ruralnog siromaštva. Ekološke udruge i
udruge potrošača nedvojbeno su se prebacile iz
statusa autsajdera u barem djelomično insajder-
ski status.
Kada se primijeni na ruralne politike, okvir
političkih mreža otkriva da je došlo do jasnog
prijelaza u posljednja dva desetljeća od struktu-
re kreiranja politika, organizirane oko niza spe-
cijaliziranih i autonomnih političkih zajednica,
do otvorenijeg, manje stabilnog niza tematskih
mreža sa širim spektrom nadležnosti. To je
najočitije u slučaju poljoprivredne političke za-
jednice u UK i SAD-u.

139
 Okvir 9.2. Ključni pojam
Politička mreža: skup organizacija, uključujući i državne institucije i interesne skupine,
povezane odnosom međuovisnosti o resursima i stoga uključene u stvaranje politika
u određenom području politike.
Politička zajednica: oblik najčvršće povezane političke mreže koji uključuje ograničen
broj aktera koji sudjeluju u stabilnom međuovisnom odnosu, koji čvrsto kontroliraju
određeno područje politike.
Tematska mreža: najlabaviji oblik političke mreže koji uključuje širok raspon skupina s
ograničenom međuovisnošću, s promjenjivim sudjelovanjem u procesu kreiranja poli-
tika u određenom političkom području.

Tablica 9.1. Karakteristike političke zajednice i tematske mreže

Politička zajednica Tematske mreže

Broj sudionika Vrlo ograničen. Neke su sk- Brojno, nestalno članstvo

Interesi sudionika
Učestalost interakcije
Kontinuitet
Konsenzus
Distribucija resursa unutar
mreže
Distribucija resursa unutar
sudjelujućih organizacija
Moć
Izvor: Marsh i Rhodes, 1992, Winter, 1996.
upine svjesno isključene
Ekonomski i/ili profesionalni
interesi dominiraju
Česta visokokvalitetna inter-
akcija o svemu povezanom s
političkim pitanjima
Članstvo, vrijednosti i isho-
di konzistentni su tijekom
vremena
Sudionici dijele temeljne vrijed- Postoji određena doza dogovo-
nosti i prihvaćaju legitimnost
ishoda
Svi sudionici imaju resurse;
osnovna vrsta odnosa jest
razmjena
Hijerarhijski, vođe mogu
prenositi odluke članovima
Uravnotežena moć među
članovima. Jedna skupina može
dominirati, ali sve skupine
moraju biti na dobitku ako
zajednica želi opstati
Obuhvaća opseg različitih
interesa
Kontakti fluktuiraju u učestalo-
sti i intenzitetu
Pristup znatno fluktuira
ra, ali uvijek je prisutan sukob
Pojedini sudionici mogu imati
resurse, ali oni su ograničeni i
temeljni je odnos konzultativan
Promjenjiva i raznolika distri-
bucija i kapacitet reguliranja
članstva
Nejednaka moć, odražava
se u nejednakim resursima i
nejednakom pristupu. Pojed-
ini sudionici ostvaruju koristi
nauštrb drugih

140
Poljoprivredna politička zajednica
Kreiranje poljoprivrednih politika u poslije-
ratnoj Britaniji i SAD-u opisao je Smith (1993)
kao „paradigmatski slučaj zatvorene političke
zajednice” (str. 101). U SAD-u politička za-
jednica obuhvaća United States Department of
Agriculture (USDA), kongresne poljoprivred-
ne odbore i tri glavne udruge poljoprivrednika
– Poljoprivredni ured (Farm Bureau), National
Farmers Union (NFU) i Grange. Ta čvrsto po-
vezana skupina učinkovito je kontrolirala poljo-
privrednu politiku od 1930-ih do 1970-ih go-
dina, nadgledajući uspon produktivizma (vidi
poglavlje 4). U isto vrijeme isključili su iz procesa
kreiranja politika manje sindikate poljoprivred-
nika, ekološke i potrošačke udruge, nepoljopri-
vredne članove Kongresa, pa i Ured za proračun
(Bureau of the Budget) i Bijelu kuću. Sudionici
političke zajednice dijelili su ideologiju koja je
oblikovala smjer politike i bili su ovisni jedni o
drugima zbog resursa. USDA je imala kapacitet
dostaviti željene ishode za poljoprivredne sindi-
kate, ali se oslanjala na konzultativnu strukturu
sindikata. Sindikati su zauzvrat pružali izbornu
potporu članovima Kongresa koji su podržavali
njihovu agendu (Smith, 1993).
U UK slična primarna politička zajednica,
koju je sačinjavalo Ministarstvo poljoprivrede,
ribarstva i hrane (MAFF), i Nacionalni sindi-
kat poljoprivrednika (National Farmers' Uni-
on, NFU) bili su blisko uključeni u kreiranje
politika iz dana u dan, ali su povlačili članstvo
iz sekundarnih zajednica kao što su Društvo
zemljoposjednika (Country Landowners’ Asso-
ciation), prerađivači hrane i sindikati poljopri-
vrednih radnika, za konzultacije o specifičnim
temama. Međutim, potpuno su bile isključene
ekološke, potrošačke i udruge za dobrobit živo-
tinja. Kao i u SAD-u, britanska poljoprivredna
politička zajednica, dijelila je istu ideološku
predanost produktivizmu i predstavljala je me-
đuovisan odnos u kojem ja MAFF osigurao
jedinstven centar donošenja odluka, a NFU je
pružala podršku farmera u osiguravanju ishoda
politika (Smith, 1992, 1993). Nakon pristupa-
nja UK Europskoj zajednici (sada EU) 1973.
godine, dodana je još jedna dimenzija putem
pridržavanja Zajedničke poljoprivredne poli-
tike. Etablirana politička zajednica nastavila je
kontrolirati poljoprivrednu politiku u UK, ali
je također imala utjecaj putem svojih predstav-
nika u političkoj zajednici koja je djelovala na
europskoj razini, uključujući Glavnu upravu
za poljoprivredu (znanu kao DG VI) i COPA,
Organizaciju europskih poljoprivrednika (Smi-
th, 1993).
Aktivnosti poljoprivrednih političkih za-
jednica rezultirale su državnim intervencijama
u poljoprivredi, neupitnom ekspanzijom po-
ljoprivredne proizvodnje i davanjem prioriteta
poljoprivredi pred potrošačkim i ekološkim in-
teresima. No oni su također nedvojbeno uklju-
čivali prekomjernu proizvodnju, degradaciju
okoliša i strahove u vezi s kvalitetom hrane, do
čega je došlo jer je politička zajednica racionali-
zirala da nema potrebe slušati disidentske glaso-
ve. Kao što je Smith primijetio:
Isključivanjem skupina koje se ne slažu s
poljoprivrednom politikom zajednica je u
mogućnosti izjaviti da postoji konsenzus
o poljoprivrednoj politici. Kao posljedica
toga, konsenzus znači da postoji samo
jedna moguća poljoprivredna politika i
da stoga ne postoji potreba za predstav-
ljanjem potrošača, s obzirom na to da
zajednica osigurava da je poljoprivredna
politika u njihovu interesu (Smith, 1992,
str. 32).
Od političkih zajednica do tematskih
mreža
Ekskluzivnost političkih zajednica postala
je njihova pogubna slabost s obzirom na to da je
nedostatak nepoljoprivrednih ruralnih interesa
ograničio njihovu sposobnost da se prilagode
promjenjivu karakteru sela. Kako je ekonomska
važnost poljoprivrede slabjela, a ona turizma i
uslužnog sektora jačala, tako je privilegiranje
poljoprivrede nad drugim ekonomskim intere-
sima postalo sve manje opravdano. Kriza poljo-
privrede 1980. i kasniji problemi smanjenja pri-
141
hoda farmi stvorili su tenzije u poljoprivrednoj
zajednici dovodeći u pitanje legitimnost sindi-
kata poljoprivrednika uključenih u političku
zajednicu. U međuvremenu rast neoliberalnih
vlada u 1980-ima stvorio je političku klimu koja
nije gajila simpatije prema naglašavanju državne
intervencije koja je bila temeljno ideološko na-
čelo političke zajednice.
Poljoprivredna zajednica u SAD-u počela
se raspadati u tematske mreže u 1970-ima, kako
su se javljale tenzije između sindikata poljopri-
vrednika koji su u njima sudjelovali, i kako je Bi-
jela kuća – autsajder u tom kontekstu – počela
snažnije gurati vlastitu poljoprivrednu agendu.
Smith (1989) tvrdi da smo 1980-ih u UK svje-
dočili zaokretu prema pluralističkom kreiranju
politike s obzirom na to da su vladajuća neolibe-
ralna Konzervativna stranka i sve glasniji eko-
loški aktivisti propitivali pretpostavke političke
zajednice. Objavljivanje Bijele knjige za ruralna
područja 1995. - 96. zasigurno je označilo jasan
prekid sa zatvorenom političkom zajednicom.
Održane konzultacije iznjedrile su otprilike 380
odgovora udruga i pojedinaca (tablica 9.2.), dok
je daljnjih 1300 ljudi pridonijelo javnoj raspravi
o ruralnoj politici koju je provodila televizijska
emisija. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da
je sada ruralna politika u UK pluralistička. Na-
čin na koji je vlada 2001. riješila epidemiju šapa
i slinavke, primjerice, pokazao je kontinuiran
utjecaj Nacionalnog sindikata poljoprivredni-
ka. Stoga bi se u UK, kao i u SAD-u, kreiranje
ruralne politike moglo smatrati više tematskom
mrežom, u kojoj velika skupina različitih grupa
može sudjelovati, dok istodobno neke grupe na-
stavljaju imati veći pristup kreatorima politika
nego druge.
Izazovi ruralne politike
Kretanja prema integriranijoj ruralnoj po-
litici i prema uključivanju otvorenijih mreža u
kreiranju politika su oboje, sami po sebi, znakovi
izazova s kojima se suočavaju vlade pri usvajanju
odgovarajućih reakcija na ruralno restrukturira-
nje. Odmicanjem od prethodne segmentirane
142
ruralne politike i uvođenjem šireg raspona akte-
ra u proces kreiranja politika vlade su ustanovile
potrebu za novim načinom razmišljanja, čak i
za fundamentalnim promjenama u načinu na
koji se ruralnim područjima upravlja i regulira.
Izazovi s kojima se susreću suvremeni kreatori
ruralnih politika su raznoliki i brojni te uklju-
čuju teme koje se tiču obnavljanja ruralnih
ekonomija, očuvanja ruralnog okoliša, podrške
ruralnim zajednicama i njihovim ustanovama
te ublažavanja ruralnog siromaštva i depriva-
cije. Odgovori koje daju politike na mnoge od
tih izazova istraženi su u sljedećim poglavljima
(vid poglavlja 10, 11, 13, 14). A u ostatku ovog
poglavlja fokusirat ćemo se na ključne teme u
reformiranju poljoprivredne politike, pri čemu
promišljamo o načinima na koje nacionalni po-
litički konteksti mogu usvajati različite strategi-
je odgovarajući na iste široke probleme.
O pozadini reformi poljoprivredne politike
naširoko se raspravljalo u poglavlju 4. Kao što je
detaljno izneseno u tom poglavlju, produktivi-
stičke politike koje su vodile poljoprivredu tije-
kom sredine 20. stoljeća rezultirale se situacijom
u kojoj se stvara više poljoprivrednih proizvoda
nego što se može prodati po odgovarajućoj tr-
žišnoj cijeni u razvijenim zemljama. Nadalje,
pritisak na poljoprivredne cijene, u kombinaci-
ji s drugim čimbenicima poput velikih dugova
farmi zbog investiranja u modernizaciju, doveo
je do razdoblja ozbiljne ekonomske recesije u
poljoprivredi, poput farmerske krize u SAD-u
sredinom 1980-ih i kasnim 1990-ima, na No-
vom Zelandu 1980-ih te u UK u kasnim 1990-
ima. Ključni izazovi s kojima se susreću vlade u
odnosu na poljoprivredu su stoga:
1. Pronaći nova tržišta za poljoprivredne
proizvode, uključujući izvozna tržišta,
istodobno štiteći domaće tržište za do-
maće proizvode.
2. Smanjiti trošak vlade na poljoprivredu
istodobno štiteći sposobnost za opstoj-
nost malih i marginalnih farmi koje ovi-
se o potporama.
Tablica 9.2. Odgovori dobiveni tijekom rasprave za Bijelu knjigu za ruralna područja za Englesku
1995. po kategorijama ispitanika

Kategorija Broj Primjeri

CPRE, National Trust, Kraljevsko udruženje za zaštitu
Tijela za očuvanje okoliša 51
ptica
Biznis 50 Booker Countryside d.o.o.

Pojedinci 49

Lokalna vlada 47

Akademske institucije 26 Centar za ruralnu ekonomiju

NFU, Udruženje zemljoposjednika, Udruženje malih
Profesionalna tijela 26
poljoprivrednika, Institut za ovlaštene šumare
Dobrovoljne organizacije 26 Ženski institut, Ruralni glas
Komisija za ruralni razvoj, Engleska priroda, Nacionalna
Vladine agencije 20
uprava za rijeke
Drugo 57
Izvor: DoE/MAFF, 1995.

3. Uravnotežiti ekonomske interese po- od onih u Australiji i na Novom Zelandu. Na

ljoprivrede s ekološkim i potrošačkim
interesima.
Regulacija globalne trgovine poljoprivred-
nim proizvodima posebice je osjetljivo područ-
je pri rješavanju tih pitanja. Za glavne izvoznike
poput Australije i Novog Zelanda ekspanzija
slobodne trgovine osigurala bi dodatna tržišta
za njihove proizvode i podržala ekonomsko
zdravlje njihovih farmi. U Europi i SAD-u,
međutim, slika je složenija. Pojedine veće far-
me i poljoprivredna poduzeća imali bi koristi
od više slobodne trgovine, ali to isto može biti
prijetnja malim poljoprivrednicima koji su ovi-
sniji o domaćem tržištu i koji se često ne mogu
učinkovito natjecati s izvoznicima bez pomoći
vlade. Imajući to na umu, politička snaga poljo-
privrednih lobija u Europi i SAD-u znači da su
te vlade imale tendenciju usvajati oprezniji stav
prema dereguliranju poljoprivredne trgovine
temelju toga možemo identificirati usvajanje
triju različitih strategija poljoprivrednih refor-
mi, one na Novom Zelandu, one u Europskoj
uniji i one u SAD-u.
Novi Zeland: deregulacija
Poljoprivreda najviše pridonosi ekonomiji
Novog Zelanda i sredinom 1980-ih godina za-
uzimala je 57 posto nacionalnog izvoza (Cloke,
1989b). U poslijeratnom razdoblju poljopri-
vrednu izvoznu industriju podržavala je znatna
državna intervencija, koja je uključivala potpo-
re kako bi se potaknulo povećanje proizvodnje
i rad tržišnih odbora u državnom vlasništvu.
Ipak, u ranim 1980-ima novozelandska poljo-
privreda suočila se sa sličnim problemima kao i
oni u drugim dijelovima razvijenog svijeta te je
stoga iskusila slične pritiske da reformira poljo-
privrednu politiku. Odgovor Novog Zelanda,

143
međutim, diktirao je oštar zaokret u prevlada-
vajućoj nacionalnoj političkoj ideologiji koja je
slijedila nakon izbora Radničke vlade Davida
Langea 1984. godine. Lange i njegov ministar
financija Roger Douglas uveli su niz neolibe-
ralnih politika radi restrukturiranja uloge dr-
žave, slične onima koje je provodila Reaganova
Nova desna vlada u SAD-u i ona M. Thatcher
u UK. Međutim, za razliku od njih, Langove
su reforme također primijenjene i na poljopri-
vredu. Potpora cijenama i potpore za gnojiva,
pesticide, dostavu vode te navodnjavanje povu-
čene su ili smanjene; ukinuti su porezni bodovi
i koncesije; a subvencionirane kamatne stope
za farme podignute su na komercijalnu razinu
(Cloke, 1989b, Cloke i Le Heron 1994; Le He-
ron 1993). Djelomično su te reforme potaknute
širom brigom o smanjivanju nacionalnog duga,
s obzirom na to da je između 1980. i 1985. dvije
i pol milijarde novozelandskih dolara potroše-
nih na podršku farmama većim dijelom financi-
rano prekomorskim zaduživanjem (Cloke i Le
Heron, 1994).
Važno je spomenuti da je paket reformi
dobio široku podršku poljoprivrednog lobija,
iako je Sindikat udruženih poljoprivrednika
bio međusobno podijeljen, s time da su mali
poljoprivrednici bili zabrinuti zbog učinka gu-
bitka potpora. Do određene mjere te su se brige
pokazale opravdanima s obzirom na to da su ne-
posredne posljedice deregulacije uključile pad
dohotka na farmama, povećanu zaduženost far-
mi, promjene u praksama na farmi i zatvaranje
nekih farmi. Međutim, stopa zatvaranja manje
ekonomski održivih farmi bila je sporija od one
koja se predviđala u to vrijeme, što je bilo 8000
– 10 000 na godinu (Cloke, 1989b), i zagovor-
nici su tvrdili da su reforme ojačale sposobnost
novozelandskih poljoprivrednih izvoznika da
se natječu na globalnim tržištima. Ipak, poljo-
privreda Novog Zelanda nije izbjegla ekonom-
ske pritiske s kojima se tijekom 1990-ih suočila
poljoprivreda u međunarodnom kontekstu te
kao što su Le Heron i Roche (1999) zabilježili,
proklamirana je deregulacija iz 1980-ih na kra-
144
ju ispala više reregulacija kako bi se udovoljilo
zahtjevima izvoznih tržišta, globalnih agropre-
hrambenih korporacija i supermarketa.
Europska unija: diversifikacija
Reformu poljoprivredne politike u EU
potaknula je trostruka briga o pretjeranoj pro-
izvodnji, degradaciji okoliša i financijskim
troškovima Zajedničke poljoprivredne politike
(ZPP) (vidi poglavlje 4). Iako se od ranih 1980-
ih pokušalo provesti povremene reforme, priti-
sak da se provedu temeljne promjene postao je
sve akutniji s približavanjem proširenja EU na
istočnu Europu. Deset novih članica koje su se
priključile 2004. imalo je znatno poljoprivred-
no stanovništvo i uključiti ih u ZPP prema po-
stojećim uvjetima znatno bi povećalo troškove
EU na podršku farmama. Struktura kreiranja
politika EU zahtijeva jedinstven dogovor ze-
malja članica o većim reformama; stoga, dok su
pojedini reformatori zahtijevali deregulaciju u
novozelandskom stilu, to je blokirano kao po-
litički neprihvatljivo u zemljama s mnogo malih
farmera koji imaju znatne koristi od EU potpo-
ra, poput Francuske i Irske. Kompromis je stoga
bila upotreba EU fondova za poticanje diversi-
fikacije, i individualnih farmi, i šire ruralne eko-
nomije. To je uključivalo dva ključna elementa.
Prvo, modulacija progresivno nadmašuje
izravna plaćanja velikim poljoprivrednicima či-
neći, u teoriji, dostupna sredstva koja mogu biti
usmjerena prema fondu ruralnog razvoja (Lowe
et al. 2002). Nastavno na ugovor iz 2003. o re-
formi ZPP-a isplate velikim poljoprivrednicima
smanjit će se za pet posto do 2007. godine. Dru-
go, rasparivanje plaćanja prekida veze između
potpora farmama i proizvodnje, tako da će na-
kon reforme 2003. farme dobivati jednu isplatu
koja se temelji na prethodnim primanjima i nije
povezana s proizvodnjom. Međutim, Francuska
je ispregovarala koncesije u dogovoru iz 2003. i
ZPP reforma nastavlja biti vrlo sporno političko
pitanje, s brojnim kritičarima koji tvrde da re-
forme nisu provedene u dovoljnoj mjeri.
Sjedinjene Američke Države: posto poljoprivrednih plaćanja ići će u samo 10
protekcionizam posto farmi, a udruge obiteljskih gospodarstava
lobirale su za temeljitije reforme. Što se među-
Poljoprivredna politika u Sjedinjenim Ame- narodne razine tiče, Sumner (2003) tvrdi da će
ričkim Državama redovito se revidira svakih pet američki protekcionizam teže sklopiti sporazum
godina izglasavanjem novog Zakona o poljo- s WTO-om s obzirom na to da će pregovarači
privredi (Dixon i Hapke, 2003). U teoriji to bi SAD-a imati sve manje manevarskog prostora,
trebalo stvoriti bolje mogućnosti za reforme u a razvijene zemlje mogu slijediti primjer SAD-a
SAD-u nego što postoje u brojnim drugim ze- i usvojiti protekcionizam, dok će pozornost Ca-
mljama. No dospijeće Zakona o poljoprivredi iz irns Grupe koja se zalaže za slobodnu trgovinu
2002. (formalno znanog kao Zakon o sigurnosti nastaviti biti fokusirana na SAD, a ne na zemlje
farmi i ruralnih investicija) dočekano je propit- koje imaju više razine potpora poput članica
kivanjem je li moguće provesti važne reforme u EU, Švicarske i Japana (tablica 9.3.).
politici koja je i dalje u svojoj biti produktivi-
stička sa snažnim naglaskom na potpore i odr-
žavanje cijena. Optimizam je djelomice nastao Tablica 9.3. Potpore prema postotku poljopri-
zbog sve većeg pritiska na SAD (i EU) da sma- vrednog prometa, kasne 1990-e
nje potpore i uklone carine kao dio pregovora
s WTO-om o sporazumu o slobodnoj trgovini Švicarska 76
u poljoprivredi. Međutim, međunarodne priti-
ske u konačnici su nadglasali domaći politički Japan 69
pritisci iz dva smjera. Prvo, interesi agrobiznisa
imaju svoj utjecaj putem njihovih bliskih veza Europska unija 42
s republikanskom vladom. Drugo, mainstream
poljoprivredne udruge lobirale su među člano- Sjedinjene Američke Države 16
vima Kongresa putem svojih ruralnih birača. S
izborima za kongres iz 2003., koji su rezultira- Australija 9
li rubnim rezultatom predsjedničkih izbora iz
2000., ruralna su područja dobila veću izbornu
Novi Zeland 3
važnost i donositelji zakona razmišljali su o po-
tencijalnim posljedicama reformiranja potpora Izvor: The Guardian, 26. studenoga 1999.
ili carina za svoje poljoprivredne birače (vidi
okvir 9.3.).
Ishod Zakona o poljoprivredi iz 2002. bio je
stoga da dodatno utvrdi potpore, s povećanjem
podrške za poljoprivrednu proizvodnju. Uzev-
ši to zajedno s nastavkom nametanja carina na
odabranu uvoznu hranu (uključujući i stopo-
stotno povećanje carine za sir Roquefort 1999.
koji je izazvao protest Bovéa protiv McDo-
nald’sa u Francuskoj – vidi poglavlje 3), Zakon
o poljoprivredi predlaže da SAD slijedi politiku
protekcionizma u rješavanju poljoprivrednih
problema. Ipak, poljoprivredni interesi koji su
pritom zaštićeni su oni agrobiznisa. Šezdeset

145
 Okvir 9.3. Lokalni učinci reforme politika – šećer iz Louisiane
Šećerna trska obrađuje se u Louisiani od 19. stoljeća i industrija trenutačno zapošljava
oko 27 000 ljudi u 25 općina na jugu države. Godine 2002. uzgajivači šećera ostvari-
vali su oko 46 centi po kilogramu (21 c po lb) za svoje proizvode – više nego dvostruko
od iznosa na svjetskom tržištu, i nastavili su zadržavati umjetno visoku cijenu putem
politike održavanja cijena. Tom politikom vlada SAD-a kontrolira potražnju sustavom
kvota za domaću proizvodnju (alokacija za Louisianu je iznosila 1,4 milijuna tona u
2004.) i ograničava uvoz, koji je k tomu podložan carinama. Vlada također intervenira
tako da otkupljuje šećer od farmera po 40 centi za kilogram (18 po lb) kada tržišne
cijene padnu ispod ove razine. Međutim, pod NAFTA-om carine na meksički šećer
prestat će se koristiti do 2008. godine. Kada se to dogodi, viškovi zaliha meksičkog
šećera kojima se trenutačno trguje po svjetskom tržištu vjerojatno će se umjesto toga
izvesti u SAD, gdje mogu zaraditi više istodobno prodajući ispod cijene domaće pro-
izvedenog šećera. Kao posljedica toga, predviđa se da će uvoz iz Meksika iznositi 16
posto potrošnje šećera u SAD-u do 2011., a cijena američkog šećera prepolovit će se
do 2012. godine. Utjecaj na područja kao što je južna Louisiana, gdje je uzgoj šećerne
trske glavna ekonomska aktivnost, može biti snažan, vodeći do zatvaranja farmi i pre-
rađivačkih pogona, nezaposlenosti i iseljavanja. Kako takav, šećer je bio glavna tema u
izborima za Senat u Louisiani 2002. godine.

Izvor: John M. Biers (2003) Gorkoslatka budućnost [Bittersweet future]. The Times-Pi-
cayune, 9. ožujka, str. F1-2.

Sažetak
Socijalno i ekonomsko restrukturiranje suvremenog sela zahtijevalo je promjene u državnim
ruralnim politikama. One nisu uključivale samo reforme načina na koji se podržava i regulira po-
ljoprivreda nego i, kao što će pokazati poglavlja koja slijede, nove strategije za ruralni gospodarski
razvoj i nove inicijative za očuvanje ruralnog okoliša. Kao dio ovog pregleda politika, razdvajanje
politika za poljoprivredu, zaštitu okoliša, planiranje upotrebe zemljišta, ruralni razvoj itd., što je
obilježavalo upravljanje ruralnim područijima u brojnim zemljama tijekom 20. stoljeća, počelo se
napuštati u korist novog naglaska na integriranu ruralnu politiku. U isto vrijeme zatvorene političke
zajednice koje su kontrolirale ta segmentirana područja politika su se dezintegrirale, pri čemu se
u ruralnu politiku sada involvirao mnogo širi raspon interesnih skupina koje su – čineći dio otvo-
renijih, ali također i manje stabilnih i koherentnih, tematskih mreža. To je zauzvrat otvorilo vrata
razmatranju radikalnih, fundamentalnih političkih reformi, a vlade i interesne skupine uče jedne
od drugih kao dio međunarodne razmjene političkih ideja. Ipak, kao što pokazuje slučaj reforme
poljoprivredne politike, čak i ako su vlade u različitim zemljama suočene sa sličnim problemima
te dijele slične ideološke pozicije, odluke koje usvajaju mogu biti vrlo različite ovisno o domaćim
političkim okolnostima.

146
Za daljnje čitanje
Prikaz razvoja ruralne politike u SAD-u i UK dali su William P. Browne, „Neuspjeh
Nacionalne ruralne politike: Institucije i interesi” [The Failure of National Rural Policy:
Institutions and Interests] (Georgetown University Press, 2001), i Michael Winter „Ru-
ralna politika” [Rural Politics] (Routledge, 1996). Winterova knjiga također raspravlja o
različitim modelima kreiranja politika. Poljoprivredne političke zajednice u UK i SAD-u
detaljno istražuje Martin J. Smith u knjizi „Pritisak, moć i politika” [Pressure, Power and
Policy] (Harvester Wheatsheaf, 1993). Pozadinu suvremenih debata o reformi poljo-
privredne politike pruža knjiga Richarda Le Herona „Globalizirana poljoprivreda” [Glo-
balized Agriculture] (Pergamon, 1993), u kojoj se ispituje deregulacija poljoprivrede na
Novom Zelandu i pitanja poljoprivredne politike u SAD-u i Europskoj uniji, kakva su
bila ranih 1990-ih.

Internetske stranice
Informacije o Zakonu o poljoprivredi iz 2002. mogu se pronaći na mrežnoj stranici
USDA, uključujući i puni tekst Zakona (www.fsa.usda.gov/programs-and-services/
farm-bill/index). Detaljan, ali ključan sažetak i komentar pružila je Ruralna koalicija
(Rural Coalition), udruga koja je provodila kampanju za radikalnu reformu (https://
www.ruralco.org/farm-bill). Pojedinosti o reformama Zajedničke poljoprivredne poli-
tike Europske unije dogovorene 2003. dostupne su na mrežnoj stranici Glavne uprave
za poljoprivredu EU (ec.europa.eu/agriculture/index_en). Kratak sažetak također je
dostupan na stranici Odjela za okoliš, hranu i ruralna pitanja UK. (www.gov.uk/gover-
nment/collections/common-agricultural-policy-reform).

147
 10. Ruralni razvoj i regeneracija

Uvod
Vlade su zainteresirane za ekonomski razvoj ruralnih područja iz brojnih razloga. Prvo, postoji
obrazloženje koje proistječe iz ideje države blagostanja, prema kojem vlade imaju dužnost podupi-
rati osnovne razine socijalnog blagostanja i promicati jednakost svojih građana. Vlade zato interve-
niraju kako bi poboljšale životne uvjete ljudi u ruralnom području i ulažu u infrastrukturu kako bi
omogućili javne službe. Također potiču ekonomski razvoj u slučajevima kada manjak ili povlačenje
odgovarajućih ekonomskih aktivnosti uzrokuje veliku nezaposlenost i siromaštvo. Drugo, postoji
ekonomski razlog da kapitalističke države podržavaju poslove kako bi stvorile akumulaciju kapitala.
To bi moglo podrazumijevati uvođenje napredne infrastrukture koja omogućuje poduzetništvu u
ruralnim regijama da se razvije i da se eksploatiraju ruralni resursi, i ublažavanje rizika, primjerice,
osiguravajući zajmove s niskim kamatama i sudjelovanjem u obuci radne snage. Treće, postoji „agro-
okolišno” obrazloženje prema kojem država treba djelovati u interesu društva kao cjeline kako bi osi-
gurala da se zemlja i resursi pravilno održavaju i razborito upotrebljavaju. Konačno, tu je i prostorno
upravljanje stanovništvom. Depopulacija ruralnih područja početkom 20. stoljeća pokazuje da je
prirodna reakcija ljudi na ekonomsku depresiju da se sele u mjesta gdje ima posla. Međutim, takve
velike migracije stvaraju nestabilnost i zahtijevaju od vlade rekonfiguraciju u opskrbljenosti javnim
službama. Iz upravljačke perspektive bolje je za državu da ulaže u ekonomski razvoj slabije razvijenih
regija i time umanjuje razloge za iseljavanje.
Posljednje obrazloženje objedinjuje ruralni i regionalni razvoj. Vlade u ruralnim područjima
mogu poticati oba tipa razvoja, ali su oni različiti, s različitim ciljevima i opsegom. Primjerice, Struk-
turni fondovi EU uključuju obje, potpore za ruralni razvoj putem projekata LEADER (vidi okvir
10.2. u ovom poglavlju), koji je zamišljen kako bi pomogao u prilagodbi ruralne ekonomije nakon
slabljenja poljoprivrede, i podršku za regionalni razvoj putem cilja 1, zamišljen da podigne razinu
BDP-a u najsiromašnijim europskim ruralnim regijama, kojih je mnogo.
Postoji terminološka razlika između pojmova „razvoj” i „regeneracija”. Iako se oni upotreblja-
vaju kao istoznačnice, zapravo impliciraju različite procese. Razvoj sugerira progresivnu promjenu
ili modernizaciju. Tako je opskrba električnom energijom u ruralnim dijelovima SAD-a zasigurno
bio projekt ruralnog razvoja. Regeneracija, s druge strane, sugerira u većoj mjeri ciklički proces - da
postoji bujna ekonomija koja je oslabjela i zahtijeva korektivne akcije kako bi se vratila u nekadašnje
stanje. Inicijative usmjerene na preokretanje nazadovanja malih ruralnih gradova ili na nadoknađi-

149
vanje izgubljenih poslova u poljoprivredi ili industriji mogle bi biti opisane kao strategija ruralne
regeneracije. Povrh toga, razlika između razvoja i regeneracije može se smatrati i dijelom smjene
paradigme u politikama, koja je naglasak na pristup odozgo ruralnog razvoja, karakteriziran veli-
kim državnim infrastrukturnim projektima, zamijenila naglaskom na pristup odozdo ruralne rege-
neracije, koji obilježavaju mali projekti koje vodi zajednica, oslanjajući se na domaće resurse. Ovo
poglavlje istražuje obje strane te tranzicije, najprije ukratko opisujući državno vođen pristup razvoja
odozgo, a potom detaljnije razmatrajući pristup regeneraciji ruralne ekonomije odozdo.

Državna intervencija i razvoj odozgo
Država ima dugu tradiciju intervencija u ru-
ralnom razvoju. U Sjevernoj Americi, Australiji
i na Novom Zelandu državna uključenost do-
vela je do stvaranja telekomunikacijske poveza-
nosti i ostale infrastrukture koja je podržavala
europsko naseljavanje ruralnih regija gdje su
de facto vježbali ruralni razvoj, što je često bilo
povezano s olakšavanjem širenja kapitalizma te-
meljenog na resursima. Slično tomu, osnivanje
Land Grant Colleges u SAD-u 1860. bilo je dio
strategije ranog ruralnog razvoja temeljenog na
poljoprivredi. U međuvremenu, u Europi, vla-
da Ujedinjenog Kraljevstva je 1910. uspostavila
Komisiju za ruralni razvoj (Rural Development
Commision) s inicijalnom idejom da podupiru
razvoj malih ruralnih industrija. Stoga ne izne-
nađuje što su, kad su se u jeku pada zaposlenosti
na farmama vlade suočile s ruralnim ekonom-
skim promjenama, odlučili racionalizirati pro-
blem kao potrebu za modernizacijom ruralnih
područja i odabranih državnih investicija u in-
frastrukturu kao prvo sredstvo spasa.
Jedan od takvih najvećih i najranijih proje-
kata bio je Tennessee Valley Authority (TVA)
na jugozapadu SAD-a. Projektiran 1933. kao
dio Rooseveltova New Deala („Nova raspo-
djela“) kako bi se smanjila ekonomska recesija,
TVA je obuhvaćao izgradnju niza od devet bra-
na u dužini od 1045 kilometara rijeke Tennes-
see između Knoxvillea, Tennesseeja i Paducah,
Kentucky, zajedno s osam elektrana, dvije ke-
mijske tvornice i 11 brana na pritocima rijeke
(Martin, 1956.). Osim što je omogućio sustav
za kontrolu od poplava, projekt TVA imao je za
cilj stimulirati ekonomski razvoj na tri glavna
načina. Prvi, energija koja se dobiva iz TVA op-
skrbljuje industrije u regiji. Drugo, kemijska in-
dustrija proizvodi nitratna gnojiva koja pomažu
u poljoprivrednoj modernizaciji. Treće, projekti
gradnje i upravljanja sami su predstavljali velik
broj novih poslova. Ove su posljedice imale
velik utjecaj u toj regiji gdje je 1933. u brojnim
okruzima više od 50% obitelji primalo socijalnu
pomoć. Oko 170 000 ljudi iz regije koji su 1940.
bili nezaposleni, bili su nanovo zaposleni 1950.,
s više od 20 000 novih radnih mjesta u kemijskoj
industriji između 1939. i 1947. i 12 000 u me-
talurgiji (Martin, 1956). Ukupno, TVA projekt
rezultirao je smjenom u strukturi zaposlenosti u
regiji, od poljoprivrede do industrije, trgovine i
usluga. Iako, kako Lapping i sur. (1989) tvrde,
uspjeh TVA kao strategije za ruralni razvoj bio
je mješavina:
Gradovi su rasli i ruralna su područja dalj-
nji urbani razvoj opskrbljivala potrebnom
radnom snagom i prirodnim resursima.
TVA je zapravo ostvario teoriju polariza-
cije rasta (growth pole theory), pri čemu je
razvoj koncentriran u većim mjestima, a
ruralna su se područja organizirala oko
tih stupova razvoja ili središta. Moguć-
nosti i bogatstvo navodno su se slijevali
iz gradova u zaleđe i na taj način ruralni
su se prihodi trebali povećati i kvaliteta
života poboljšati. Iako je to bio slučaj (do
neke mjere), regija kao cjelina ostala je
siromašna i podložna daljnjoj okolišnoj
degradaciji i ekonomskoj dislokaciji (Lap-
ping i sur., 1989, str. 32-33).
Proizvođačka industrija također je predstav-
ljala temelj pristupa odozgo ruralnog razvoja u
Europi. Primjerice, u Republici Irskoj Industrial
Development Authority (IDA) 1949. osmisli-

150
la je strategiju kupnje zemljišta i unaprjeđenja
tvorničkih zgrada kako bi stimulirali razvoj
proizvođačke industrije u ruralnom dijelu za-
padne Irske. Između 1972. i 1981. oko polovina
naprednih proizvodnih pogona izgrađenih u
Irskoj bilo je smješteno u 11 zapadnih ruralnih
okruga; posebno u središtu rasta u Galwayu i
Zračnoj luci Shannon (Robinson, 1990). Kao
posljedica, 60-ih i 70-ih godina zaposlenost u
industriji u zapadnoj Irskoj porasla je za oko 45
%, što je bilo znatno više nego u ostatku Irske
(slika 10.1.).
Sličnu su strategiju u UK proveli Develop-
ment Board for Rural Wales (DBRW) (osno-
van 1976., zamijenivši prethodno osnovanog
1957.) i Highland and Islands Development
Board (HIDB) (osnovan 1965.), dvije državne
agencije odgovorne za promoviranje ekonom-
skog razvoja u perifernim ruralnim područjima
Walesa i Škotske. Obje su agencije kupovale
zemljište za industrijska poduzeća gradeći na-
predne pogone kako bi privukle proizvođačke
investicije, i kao u Irskoj i Tennesseeju, većina
realiziranog ekonomskog rasta bila je koncen-
Zapad Irske
% povećanja
1926. - 61.
Slika 10.1. Povećanje zaposlenosti u industriji u Republici Irskoj 1926. - 1981.
Izvor: Robinson, 1990.
trirana u središtima rasta poput Newtowna u
Walesu te Inverness i Fort William u Škotskoj,
dok su se drugi dijelovi regije nastavili suočava-
ti s problemima ekonomskog pada i iseljavanja.
Dodatno, DBRW i HIDB pokušali su kompen-
zirati tu posljedicu omogućavanjem potpora
manjim ruralnim poduzećima u turizmu, ribar-
stvu i obrtničkoj proizvodnji, no te su aktivno-
sti u osnovi ostajale unutar paradigme pristupa
odozgo više nego su stimulirale pristup odozdo
(Robinson, 1990).
Strategija pristupa odozgo državne interven-
cije u ruralnom razvoju ostvarila je brojne uspje-
he, uključujući stvaranje milijuna novih radnih
mjesta koja su zamijenila ona izgubljena kao
dio modernizacije poljoprivrede; usporavanje,
i u nekim regijama, obrtanja mjera migracije iz
ruralnih područja; poboljšanje komunikacijske
i komunalne infrastrukture i relativni prosperi-
tet za gradiće koji su odabrani za središta rasta.
Unatoč tomu, pristup odozgo ruralnog razvoja
može biti kritiziran u dvije ključne točke.
Prvo, pristup odozgo ruralnog razvoja ovisi
o vanjskim investicijama. Rijetko traži njegova-
Ostali dijelovi Irske
1961. - 71. 1971. - 81.
151
nje rasta iznutra, iz izvorne ruralne ekonomije,
a zbog toga što vanjski investitori žele povrat
svojih investicija, profit koji se stvara u novim
tvornicama i drugi novi investitori najčešće su
izvezeni izvan lokaliteta umjesto da ostaju u
lokalnoj ekonomiji. Ruralna područja također
su mnogo ranjivija na korporativne odluke koje
oblikuju ekonomski trendovi, pa kompanije
koje su razvojne agencije dovele mogu poslje-
dično zatvoriti svoje podružnice ako se povolj-
niji uvjeti nađu negdje drugdje.
Drugo, obilježje strategije koja provodi
pristup odozgo može stvoriti demokratski defi-
cit. Iako su neki planovi, poput TVA, uključili
sudjelovanje građana, općenito se smatra da je
sudjelovanje lokalnih stanovnika limitirano. To
može značiti da lokalno stanovništvo nije htje-
lo razvoj koji je donesen ni radna mjesta koja
su otvorena. To također može stvoriti rizik od
korupcije ili da se fondovima ruralnog razvoja
financiraju isprazni projekti (vidi okvir 10.1.).
Strukturni fondovi EU za ekonomski razvoj
bili su restrukturirani potkraj 1980-ih upravo iz
tih specifičnih razloga, slijedeći zabrinutost da
fondovi zapravo financiraju „pogrešne aktere”
(Smith, 1998, str. 227).
Ruralna regeneracija pristupom
odozdo
Prijelaz na pristup odozdo u ruralnom ra-
zvoju uključuje promjenu načina upravljanja
ruralnim razvojem i promjenu u vrstama ak-
tivnosti koje se promoviraju putem razvojnih
inicijativa. U suprotnosti s državno vođenim
upravljanjem strategijom pristupa odozgo rural-
ni razvoj s pristupom odozdo vode sâme lokal-
ne zajednice. Njih se ohrabruje da prepoznaju
probleme s kojima su suočene, da pronađu pri-
kladna rješenja i da kreiraju i provedu projekte
regeneracije. Obično se trebaju prijaviti kako bi
povukli javna sredstva za provođenje projekata,
često kao dio natjecanja, i obično se od njih oče-
kuje da prikupe sredstva iz više različitih izvora
putem partnerstva (vidi poglavlje 11). S obzi-
rom na to, uloga države promijenila se od (do)
nositelja ruralnog razvoja do facilitatora ruralne
regeneracije (Edwards, 1998; Moseley, 2003).
Slično tomu, forma i fokus ruralnog razvo-
ja također su se promijenili. U većini slučajeva
fokus više nije na privlačenju stranih investitora
nego na unaprjeđivanju lokalnih, endogenih
resursa – poznato pod nazivom endogeni razvoj

Okvir 10.1. Ruralni razvoj u Japanu

Jedna je od ključnih briga politike ruralnog razvoja u Japanu bila što rastuće urbano
stanovništvo gubi dodir sa svojim ruralnim korijenima. U prilog tomu japanska je vla-
da potkraj 1980-ih svakom gradiću i selu dala iznos od 100 milijuna yena (oko pola
milijuna eura ili 0,8 milijuna dolara) za koje su dobili upute da ih iskoriste kreativno
na projekte za revitalizaciju duha rodnog gradića ruralnog Japana. To je u osnovi pri-
mjer ruralno razvojne strategije s pristupom odozgo, koja je rezultirala brojnim skupim
ispraznim projektima. U Tsuni na otoku Awaji glavnina utrošenog novca otišla je na 63
kilograma (139 lb) poluga zlata - u to vrijeme najveći blok zlata na svijetu - koji je bio
izložen u gradu kao turistička atrakcija. Drugi je grad utrošio novac u gradnju piramide
od novčanica; drugi su gradili tematske parkove i plaćali putovanja stanovnicima. Stra-
tegija je modificirana 2001. s prijedlogom za obnovu sela, programom u kojem bi 600
milijardi yena bilo utrošeno na podršku projektima za promicanje razmjene između
urbanih i ruralnih stanovnika.

Izvor: Jonathan Watts (2001) Rural Japan braced for new riches. Guardian, 27. rujna, str.
19.

152
(Ray, 1997). U mnogim slučajevima primarni
fokus možda neće biti na ekonomskom razvoju,
nego na razvoju zajednice – nastojeći izgraditi
kapacitet zajednice da obnove vlastitu ekono-
miju. Razvoj zajednice viđen je kao nužna kom-
ponenta ruralnog razvoja, ne samo zbog toga da
zajednice mogu preuzeti odgovornost za obno-
vu bez pomoći države nego i zato da ekonomski
razvoj ne vodi socijalnoj polarizaciji unutar ru-
ralnih lokaliteta (Edwards, 1998; Lapping i sur.,
1989; Moseley, 2003).
Važno je što je pristup odozdo dobio pot-
poru od stručnjaka za ruralni razvoj i neolibe-
ralnih političara koji su tražili način da restruk-
turiraju državu. Za prve pristup odozdo znači
osnaživanje lokalnih zajednica i razvoj strategi-
ja za regeneraciju koje su usklađene s lokalnim
potrebama i lokalnim okolišem. Za potonje pri-
stup odozdo znači da je odgovornost za ruralni
razvoj prebačena s države na građane, što je u
skladu sa, u širem smislu, „oslobađanja države”
niza područja aktivnosti te da ona može reduci-
rati svoje troškove za ruralni razvoj.
Ruralni razvoj i endogeni razvoj u EU
Najobuhvatniji program ruralnog razvoja
vodi Europska unija putem svojih Strukturnih
fondova. Kao što okvir 10.2. pokazuje, potpora
EU ruralnom razvoju daje se dvama različitim
mehanizmima. Prvo, broj ruralnih regija kvali-
ficira se ciljevima regionalne politike EU (slika
10.2.). To uključuje najsiromašnije regije koje
se nalaze pod ciljem 1, kao što su južna Italija,
zapadna Irska, Cornwall i zapadni Wales u UK,
i veliki dijelovi ruralne Skandinavije; i „konver-
gentne” regije financirane pod ciljem 2, uklju-
čujući velike dijelove ruralne Francuske, Italije
i Engleske (dodatno, neke regije koje više nisu
uvrštene u kategoriju pune potpore primaju
prijelaznu potporu, uključujući dijelove rural-
ne Škotske i Irske). Financiranje u oba cilja do-
stupno je i za urbane regije, a ruralna područja
uključuju oko 29% stanovništva obuhvaćenog
ciljem 2.
Drugo, inicijativa LEADER potiče rural-
ni razvoj što spada pod nadzor Glavne upra-
ve za poljoprivredu (Directorate-General for
Agriculture). Sad u svojoj trećoj fazi program
LEADER provodi se putem 938 lokalnih ak-
cijskih grupa u 25 članica EU. Dok programi
regionalnih politika i dalje imaju elemente pri-
stupa odozgo (npr. u financiranju prometne
infrastrukture), LEADER je čvrsto ukorijenjen
u pristupu odozdo. Više od 86% sredstava u
programu usmjereno je na strategije integrira-
nog teritorijalnog razvoja, eksperimentalne pi-
lot-projekte temeljene na pristupu odozdo (EU,
2003). Načela na kojima se temelji LEADER
program (u širem smislu i politike ruralnog ra-
zvoja EU) artikulirana su u Deklaraciji iz Corka
koju su objavili sudionici Europske konferencije
za ruralni razvoj, održane u Irskoj 1996. (okvir
10.3.), a u kojoj jasno iznose filozofiju ruralne
regeneracije odozdo.
Ray (2000) opisuje LEADER kao labora-
torij za endogeni ruralni razvoj jer je svaka sku-
pina LEADER trebala „tragati za inovativnim
idejama koje neće samo pomoći socioekonom-
skoj održivosti u zajednici nego će i služiti kao
primjer ostalim područjima” (str. 166). Tražeći
inovacije u ruralnom razvoju putem eksperi-
mentiranja samoniklih inicijativa stanovnika,
program LEADER, kako tvrdi Ray, obuhvaća
suštinske principe endogenog razvoja - pred-
vođen zajednicom, teritorijalno fokusiran ra-
zvoj koji maksimizira „zadržavanje prednosti
lokalnih teritorija cijeneći i koristeći lokalne
resurse – fizičke i ljudske” (str. 166). Koliko je
dosljedno taj program proveden u praksu pu-
tem lokalnih skupina LEADER, propitalo se
empirijskim istraživanjima. Primjerice, u Nje-
mačkoj je LEADER opisan kao konzervativna
sila koja ublažava radikalnije ideje o ruralnom
razvoju (Bruckmeier, 2000); dok Storey (1999)
pokazuje zabrinutost oko stupnja lokalne par-
ticipacije u mjerama LEADER-a u Irskoj. Ipak,
ukupno gledajući, projekti koje LEADER po-
država nagovještavaju kvalitativnu preobrazbu
naravi ruralnog razvoja, s mnogo projekata koji
153
 Okvir 10.2. EU programi za ruralni i regionalni razvoj
Regionalni razvoj

Potpora za regionalni razvoj osigurana je putem tri cilja Strukturnih fondova:

• Cilj 1: razviti najsiromašnije regije unutar EU. Da bi stekle pravo na potporu, regije
moraju imati najviše 75% BDP-a u odnosu na prosjek EU ili manje od osam sta-
novnika po četvornom kilometru (dominantno u Skandinaviji). Regije pogodne za
financiranje pod ciljem 1 u razdoblju 2000. - 2006. uključuju 22% stanovništva EU
i primit će pomoć u ukupnom iznosu višem od 135 milijardi eura.
• Cilj 2: revitalizirati područja koja su suočena sa strukturnim teškoćama, uključujući
industrijske, ruralne, urbane i o ribarstvu ovisne regije. Da bi stekla pravo na financi-
ranje, ruralna područja moraju imati gustoću stanovništva manju od 100 stanov-
nika po četvornom kilometru ili udio radne snage zaposlene u poljoprivredi koja
je najmanje dvostruko veća od prosjeka EU, a stopu nezaposlenosti veću od EU
prosjeka ili depopulaciju. Regije pogodne za cilj 2 financirane u razdoblju 2000. -
2006. uključuju 18% stanovništva EU i financirane iz fonda koji ukupno iznosi 20
milijardi eura.
• Cilj 3: podržavati obrazovanje, obučavanje i zapošljavanje. Cilj 3 nema teritorijalnih
ograničenja, jedino što regije iz cilja 1 nisu obuhvaćene.
Prije 2000. specifičan cilj strukturnih fondova (cilj 5b) podržavao je restrukturiranje
ruralnih regija. To je sve uklopljeno u novi cilj 2 za krug financiranja u razdoblju 2000.
- 2006.

Ruralni razvoj

LEADER+ (Liaison entre actions de développement de l’économie rurale – veza među ak-
tivnostima razvoja ruralnog gospodarstva) - jedna od četiri inicijative Zajednice (ostali
su INTERREG, EQUAL i URBAN). LEADER je posebno stvoren za potporu ruralnom
razvoju. Njegove tri akcije uključuju potporu pristupu odozdo teritorijalnog razvoja,
potporu za međuteritorijalnu i transnacionalnu suradnju te umreženost svih ruralnih
regija.
Osnovan 1991., LEADER je sada u trećem obličju (LEADER+) i provodi se putem lo-
kalnih akcijskih skupina koje se mogu osnovati u bilo kojem ruralnom području. Uku-
pan iznos od 2,105 milijuna eura dostupan je iz Europskog fonda za smjernice i jam-
stva u poljoprivredi (European Agricultural Guarantee and Guidance Fund, EAGGF) za
2000. – 2006., za koje se očekuje da će biti sufinancirano s oko 2,941 milijun eura iz
drugih javnih i privatnih izvora.

Za više informacija vidi ec.europa.eu/regional_policy/en/ (cilj 1 i cilj 2) i enrd.ec.europa.eu/

leader-clld_en (LEADER+)

154
 Regije pogodne za
fondove pod ciljem 1

Regije pogodne za
prijelaznu potporu

Slika 10.2. Regije koje se financiraju pod ciljem 1 Strukturnih fondova 2000. - 2006.
Izvor: temeljeno na podacima Europske komisije

155
 Okvir 10.3. Deklaracija iz Corka
Potpora za diversifikaciju ekonomske i društvene djelatnosti mora se fokusirati na
osiguravanje okvira za samoodržive privatne i na zajednici zasnovane inicijative: inve-
sticije, tehnička pomoć, poslovni servisi, prikladna infrastruktura, obrazovanje, trenin-
zi, uključivanje prednosti informacijske tehnologije, jačanje uloge malih gradova kao
sastavnih dijelova ruralnih područja i ključnih razvojnih čimbenika, promoviranje ra-
zvoja održivih ruralnih zajednica i obnavljanja sela… Politike bi trebale promicati rural-
ni razvoj koji sadržava kvalitete i privlačnost europskog ruralnog krajobraza (prirodni
resursi, bioraznolikost i kulturni identitet), tako da njihova upotreba u sadašnjim gene-
racijama ne ugrozi mogućnosti budućih generacija. S obzirom na raznolikost ruralnih
područja u zemljama Unije, politike ruralnog razvoja moraju slijediti načelo supsidijar-
nosti. Moraju biti što više decentralizirane i temeljene na partnerstvu i suradnji svih
razina (lokalna, regionalna, nacionalna i europska). Naglasak mora biti na participaciji i
pristupu odozdo, koji potiču kreativnost i solidarnost ruralnih zajednica. Ruralni razvoj
mora biti lokalan i predvođen zajednicom unutar koherentnog europskog okvira.

Izvadak iz Deklaracije iz Corka: Živo selo (The Cork Declaration: A Living Countryside),
objavljena na Europskoj konferenciji za ruralni razvoj, studeni 1996.

su usmjereni na izgradnju kapaciteta i valorizi- Gastroturizam i seljačke tržnice

ranje proizvoda (tablica 10.1.) (isto se odnosi na
Česta tema endogenog ruralnog razvoja jest
projekte financirane iz EU regionalnih razvoj-
dodavanje vrijednosti postojećim ruralnim kraj-
nih fondova, vidi Ward i McNicholas, 1998).
obrazima, ambijentu i proizvodima. To može
Kako okvir 10.4. pokazuje, mnogi projekti
uključiti „prepakiravanje” ruralnih lokaliteta
imaju snažnu ekološku komponentu i kao takvi
kako bi privukli turiste, primjerice naglašavajući
ne pridonose samo endogenom razvoju nego i
lokalne tradicije i baštinu na lokalne tradicije i
održivom razvoju (vidi također Mosely, 1995).
nasljeđa, o čemu detaljnije govorimo u poglav-
lju 12. To također može uključivati nov pristup
Tablica 10.1. Osnovni interesi skupina u pro- poljoprivredi, promovirajući ekonomski razvoj,
gramu LEADER I ne putem poljoprivredne modernizacije nego
naglašavanjem tradicionalne hrane i izravne
Broj skupina prodaje kod farmera i lokalnih proizvođača.
Promoviranje ruralnog Kako je Bessiѐr (1998) primijetio, regionalna
71 hrana i gastronomija postali su važan element
turizma
u ruralnom turizmu. Ruralna područja sâma se
Obuka i razvoj ljudskih promoviraju turistima putem svoje specifične
40
potencijala hrane, upotrebljavajući oznake poput appellati-
Dodavanje vrijednosti poljo- on d’origine contrôlée u Francuskoj kako bi sami
38
privrednim proizvodima sebe definirali, i putem marketinških inicijativa
Podržavanje malih poduzeća podržane putem fondova za ruralni razvoj. Po-
34 vrh toga, mjesta lokalne proizvodnje hrane, kao
i obrtničke proizvodnje
što su farme, mljekare, sirane, vinarije i pivovare,
Razvoj uravnoteženijeg
34 dodatno se promoviraju kao turističke atrakcije,
portfelja
stvarajući dodatni prihod (slika 10.3.).
Izvor: Moseley, 1995.

156
 Okvir 10.4. Primjeri projekata koje je podržao LEADER
Garfagnana, Italija: uvod u tehnike zelenog šumarskog inženjerstva zasnovanog na
upotrebi endogenih resursa i prirodnih materijala u svrhu revitaliziranja lokalnih šu-
marskih zadruga. U regiji je stvoreno oko 120 novih poslova u šumarskim zadrugama
između 1995. i 1999.
Waterford, Republika Irska: upotreba biljnih uređaja kao sredstva za pročišćavanje
otpadnih voda s farmi. U lagunama su bile zasađene biljke i naseljene ribe s namjerom
da se stvori turistička atrakcija i reducira zagađenje.
Les Combrailles, Francuska: razvoj projekta stanovanja za nove stanovnike u obližnjem
području Pays de Menat s praznim objektima, a u kojem raste zaposlenost, pomažu-
ći tako smanjenju potrebe za novom gradnjom i obnavljanju vikendica i napuštenih
zgrada.
Carmarthenshire, UK: promocija turizma razvojem informacijskih ploča i literature na
temu Zemlja povijesti i legendi, s doprinosom lokalnih ljudi.

Izvor: časopis LEADER II, razni svesci 1999. – 2001.

Seljačke tržnice sve su uobičajeniji dio en-
dogenog ruralnog razvoja, dijelom zato što
pridonose regeneraciji na tri razine. Ne samo
da pridonose gastroturizmu nego pomažu po-
držati lokalnu preradu hrane na malo, što po-
ljoprivrednicima može povećati prihode izbje-
gavajući provizije veletrgovaca i prekupaca. Na
temelju modela iz Francuske gdje se tjedno
održava 6000 tržnica, sada se u SAD-u održava
oko 3000 tržnica, a njihov broj ubrzano raste i u
UK, prva je otvorena u Bathu 1997., 2000. ih je
bilo 200, a 2002. njih 450. Na seljačkim tržnica-
ma u SAD-u potrošači godišnje potroše više od
milijarde dolara, a u UK su 2001./2. potrošili
oko 166 milijuna funti (Holloway i Kneafsey,
2000; NFU, 2002). Kao što Holloway i Kneaf-
sey (2000) opisuju, tržnice se uklapaju u ideju o
lokalizmu, kvaliteti, autentičnosti i zajedništvu,
čime se istodobno mogu smatrati alternativnim
prostorima koji se suprotstavljaju dominaciji
supermarketa i globalnih poljoprivredno-pre-
hrambenih korporacija i reakcionarna i nostal-
gična mjesta koja stvaraju dojam ruralne idile.
Unatoč tomu moramo istaknuti tri napo-
mene povezane s očiglednim uspjehom seljač-
kih tržnica. Prvo, studija slučaja koju su proveli
Holloway i Kneafsey o stratfordskim seljačkim
tržnicama u Engleskoj pokazuju da postoji
znatan stupanj izmjenjivanja štandova koji su
prisutni na tržnici iz mjeseca u mjesec. Drugo,
seljačke tržnice favoriziraju određene proizvode
naspram drugih. Holloway i Kneafsey (2000)
zabilježili su da se u Stratfordu najčešće kupuje
povrće, jaja, sok od jabuke, sir i med. Seljačke
tržnice nude manje mogućnosti za uzgajivača
stoke, koji prevladavaju u siromašnijim rural-
nim regijama. Treće, i povezano s navedenim,
postoji očita prostorna koncentracija u raspo-
redu seljačkih tržnica. Većina tržnica u SAD-u
smještena je u metropolitanskim regijama ili
pokraj njih (slika 10.4.), uključujući gradske trž-
nice poput one na Union Square Greenmarketu
u New Yorku (slika 10.5.) u kojem proizvođači
iz obližnjih ruralnih područja prodaju grad-
skom stanovništvu. U suprotnosti s tim, rural-
nije države kao što su Montana i Georgia 1998.
imale su svaka samo sedam seljačkih tržnica, a
Wyoming je imao šest. Slično tomu, porast bro-
ja seljačkih tržnica u UK se najprije dogodio u
južnoj Engleskoj, a ne u perifernijim ruralnim
regijama Walesa, Škotske i sjeverne Engleske.
Seljačke tržnice tako pružaju ilustraciju za to da

157
iako je u ruralnoj regeneraciji s pristupom odoz-
do transfer ideja važan, endogeni razvoj također
znači pronaći pravo rješenje za lokalne proble-
me i prepoznati da ista strategija neće funkcio-
nirati na svim mjestima.
Slika 10.3. Turistički letak koji promovira po-
sjećivanje lokalnih proizvođača hrane u zapad-
nom Walesu
Izvor: Woods, privatna kolekcija
158
Regeneracija malih gradova
Regeneracija malih gradova poseban je i va-
žan izazov u ruralnom razvoju. Mali su gradovi
ključna čvorišta u ruralnoj ekonomiji. Osim što
imaju povijesnu ulogu kao uslužna središta u
ruralnim područjima, prijelaz ruralne zaposle-
nosti u zemljoradnji na onu u industriji i usluž-
nim djelatnostima načinila je od gradića glavna
središta zapošljavanja na ruralnom tržištu rada
(vidi poglavlje 5). Oni su također apsorbira-
li disproporcionalni udio rasta stanovništva i
novu stambenu gradnju i mjesta su društvenog
ulaganja u selo (uključujući javne službe kao što
su obrazovanje i zdravstvo, ali također i umjet-
ničke i kulturne ustanove i događaje) (Edwards
i sur., 2003). Međutim, u mnogim su se malim
gradovima dogodili znatni ekonomski problemi
u vidu zatvaranja tvornica i ostalih tradicional-
nih zanimanja i mnogi su manje prosperitetni
nego njihove susjedne ruralne zajednice. Tr-
govine i usluge možda su izgubljeni jer se sada
nalaze u komercijalnim centrima izvan grada
ili u obližnjim većim gradovima (vidi poglavlje
7). Stoga bi manji gradovi trebali regeneriranje
iznutra, a moguć je i efekt kojim bi regeneracija
malih gradova potaknula ekonomiju šireg rural-
nog područja.
Taj je diskurs artikuliran u Bijeloj knjizi za
ruralna područja, strateškom dokumentu vla-
de UK za Englesku iz 2000., u kojem su cijelo
poglavlje posvetili regeneraciji malih gradova ili
trgovišta. Kako dokument kaže, trgovišta igraju
ključnu ulogu u pomaganju ruralnim zajednica-
ma da napreduju i u regeneriranju depriviranih
regija (MAFF/DETR, 2000, str. 74). Projekti
za pomoć malim gradovima postali su fokus
ekonomskog razvoja i to su bila mjesta na koji-
ma se ispunjavaju potrebe ljudi za uslužnim dje-
latnostima, što je potom preneseno na pristup
odozdo koji je Agencija za selo (Countryside
Agency) provodila u inicijativi „Sistematski za
trgovišta” (‘Market Town Healthcheck’), u ko-
joj se gradiće pozvalo da sami procijene vlastitu
situaciju i dogovore akcijske planove za regene-
raciju (Edwards i sur., 2003).
 saveznim državama 1998.
Broj seljačkih tržnica po

Manje od 10
Više od 200
100 do 200
50 do 99
25 do 49
10 do 24

Slika 10.4. Rasprostranjenost seljačkih tržnica u Sjedinjenim Američkim Državama, 1998.

Izvor: na temelju Price i Harris, 2000.

159
Slika 10.5. Zelena tržnica na Union Squareu u New York Cityu
Izvor: Woods, privatna kolekcija
Uspješna strategija regeneracije za male
gradove računa na postizanje odgovarajuće
kombinacije lokalnih resursa i izvanjske po-
moći. Kenyon i Black (2001) u priručniku za
regeneraciju malih gradova u Australiji tvrde da
uspješan projekt dijeli brojna ključna obilježja:
vrijeme, primjena zajedničkog planiranja pro-
cesa, entuzijastično lokalno vodstvo, pozitivno
vjerovanje u grad i njegovu budućnost, lokalno
poduzetništvo, volja lokalnih ljudi da pripomo-
gnu financijskim resursima, pametna upotreba
vanjskih resursa, nova društvena umreženost
koja aktivno podržava nove ideje te usmjerenost
na mlade iz lokalne zajednice (vidi okvir 10.5.)
(vidi također Herbert-Cheshire, 2003). Mnogi
australski primjeri koje su razmatrali Kenyon
i Black uključuju neke elemente izravnog eko-
nomskog investiranja i stvaranja radnih mjesta,
međutim u natjecanju za projekt regeneracije
često se običan popravak i renovacija izgra-
đenog okoliša malih gradova smatra jednako
vrijednim. Nacionalni program oživljavanja
glavne ulice u SAD-u podupirao je od 1979.
160
do 1989. regeneraciju u više od 200 malih gra-
dova, uključujući više od 650 obnova fasada i
600 rehabilitacijskih projekata (Lapping i sur.,
1989). Inicijative su provodili projektni me-
nadžeri zaposleni u svakom od gradova da rade
s dionicima, uključujući trgovce, bankare, civil-
ne udruge, lokalne uprave, medije i stanovnike,
na implementiranju tri razine projekta. To su
bili: prvo, diversifikacija središta gradova, uk-
ljučujući prenamjenu neiskorištenih etaža za
stanovanje i urede, te privlačenje novih trgovi-
na. Drugo, renovacija glavnih ulica, a posebno
povijesnih zgrada, zajedno s usvajanjem politi-
ka dizajniranja novih zgrada. Treće, aktivnosti
za promociju središta malih gradova kao mjesta
za kupnju, život i rad: aktivnosti mogu varirati
od dijeljenja torbi za kupnju s posebnim logom
mjesta do objavljivanja popisa gradskih trgovi-
na i obrta ili sponzoriranje posebnih događanja
poput obrtničkih sajmova, seljačkih tržnica i
uličnih rasprodaja (Lapping i sur., 1989, str.
293).
 Okvir 10.5. Regeneracija malih gradova - Deloraine, Tasmanija
Deloraine je mali grad s 2100 stanovnika smješten na sjeverozapadu australskog oto-
ka Tasmanije. Kao i mnogi mali gradovi, njihova ekonomija stradala je od slabljenja
poljoprivrede, a otvaranje autoceste 1990. rezultiralo je zatvaranjem 12 poduzeća.
Također, u gradu su se sukobili lokalno stanovništvo i doseljenici koji su vodili alter-
nativne stilove života. Regeneracija grada uključivala je brojne elemente, osnivanje
poslovnog centra koji će podupirati razvoj i osposobljavanje za lokalno poduzetniš-
tvo; otvaranje odlagališta otpada i reciklažnog dvorišta; uljepšavanje mjesta i parkova;
sponzoriranje reklama na autocestama koje privlače turiste u grad; organizacija godiš-
njeg Tasmanijskog sajma obrtništva, koji je privukao oko 30 000 posjetitelja; zajed-
nički projekt Umjetnost na svili, u sklopu kojeg je izrađena slika lokalnog područja na
57 četvornih metara koji je postao turistička atrakcija. Ti su projekti privukli izvanjska
sredstva gdje je bilo prikladno, a pokrenula ih je i vodila lokalna zajednica. Kenyon i
Black (2001) su kao ključne elemente u regeneraciji Delorainea identificirali prisutnost
snažnog vjerovanja i očekivanja, vodstvo lokalne uprave i snažnu usmjerenost na mla-
de ljude. Grad je imenovan Australskom zajednicom godine 1997. kao znak priznanja
za to postignuće.

Za više informacija vidi Peter Kenyon i Alan Black (ur.) (2001) Small Town Renewal: Over-
view and Case Studies (Barton, australia. Izvještaj za Rural Industries Research and Deve-
lopment Corporation. Available at: www.rirdc.gov.au/fullreports/hcc.html

Granice ruralnog razvoja? fondove (Edwards i sur., 2000; Jones i Little,

Endogeni razvoj s pristupom odozdo mož-
da je postao moderan pristup za rješavanje pro-
blema ruralne ekonomije, ali nije bez problema.
U istraživanju o ruralnom razvoju u zapadnoj
Irskoj McDonagh (2001) upućuje na „frustra-
cije razvoja odozdo” (str. 128), što uključuje
teškoće s koordinacijom i predstavljanjem ra-
zličitih interesa lokalnog stanovništva i zabri-
nutost da ključne skupine koje vode inicijative
ne predstavljaju nužno potrebe šire zajednice. I
brojni drugi autori postavljali su pitanja u vezi
s odgovornosti i moći te stupnjem u kojem ra-
zličiti dijelovi zajednice aktivno sudjeluju u od-
lukama i projektima (vidi Edwards i sur., 2000,
2003; Storey, 1999), o čemu dalje govorimo u
sljedećem poglavlju.
Također postoje nagovještaji da premje-
štanje odgovornosti za ruralni razvoj s države
na lokalne zajednice stvara prostorno nerav-
nomjernu regeneraciju s obzirom na to da su
neke zajednice spremnije pokrenuti projekte
ili konkurirati na natječajima za javne i druge
2000). Povrh toga, postoje neke ruralne zajed-
nice za koje je gotovo nemoguće da regeneriraju
nekadašnje tradicionalne ekonomske djelatno-
sti koje su oslabjele ili nestale. Kako Herbert-C-
heshire (2000, 2003) primjećuje u proučavanju
australskih seoskih gradova, ta strategija ne
samo da daje lažne nade gradovima koji slijede
‘recept’ za regeneraciju i pritom ne uspijevaju
od nje izvući korist nego također sugerira da je
za neuspjeh odgovorna sâma lokalna zajednica.
Mali je korak od takvog razmišljanja do racio-
nalnog opravdanja povlačenja državne pomoći
za razvoj određenih neekonomičnih lokaliteta.
Takvo je viđenje 2000. dao australski ekonomist
Gordon Forth sljedeći logiku da će mnogi od
tih gradova nastaviti (pr)opadati i stanovništvo
će se ne samo smanjiti nego i postati siromašnije
i sve više deprivilegirano (Gearing i Beh, 2000).
Iako su ta tumačenja tada izazvala snažan otpor,
potpuno povlačenje države od odgovornosti za
ruralni razvoj u najnerazvijenijim regijama i nije
previše različito od nedavne promjene smjera u
politici ruralnog razvoja.

161
 Sažetak
U posljednjih četvrt stoljeća pojavila se nova paradigma u ruralnom razvoju i regeneraciji, koja
je zamijenila prijašnji naglasak na pristupu odozgo, državno vođen razvoj putem velikih infrastruk-
turnih projekata i industrijalizacije, dok je pristup odozdo temeljen na endogenom razvoju. Taj novi
pristup traži načine na koje regenerirati ruralna područja unaprjeđujući i stvarajući dodanu vrijed-
nost lokalnim resursima, i onim fizičkim i onim ljudskim, u skladu s prioritetima i preferencijama
lokalne zajednice. Kao takvog snažno ga se zagovaralo, i kao oblik osnaživanja ruralnih zajednica
i kao korak prema održivijem ekonomskom razvoju. Međutim, razvoj odozdo ili endogeni, ruralni
razvoj nije rješenje za sve ruralne nevolje. Nisu se sva ruralna područja jednako sposobna regene-
rirati unaprjeđenjem svojih endogenih resursa i nisu sve ruralne zajednice jednako opremljene za
uspješno natjecanje za vanjske fondove i potpore. S obzirom na to, moglo bi se i tvrditi da je zamje-
na paradigme u ruralnom razvoju zapravo pridonijela stvaranju prostorno neujednačenog ruralnog
razvoja.

Za daljnje čitanje
Pregled teorije i prakse ruralnog razvoja s europskim studijama slučaja iznio je Mal-
colm Moseley u knjizi Rural Development: Principles and Practice (Sage, 2003). Za
više o programu LEADER EU-a vidjeti tematski broj časopisa Sociologia Ruralis iz trav-
nja 2000., koji obuhvaća članke o studijama primjene LEADER-a u Italiji, Španjolskoj,
Francuskoj, Njemačkoj i UK. Dodatni materijali o seljačkim tržnicama mogu se pronaći
u članku Lewis Holloway i Moye Kneafsey, „Reading the spaces of the farmers’ mar-
ket: a case study from the United Kingdomˮ, Sociologia Ruralis, godište 40, stranice
285-289 (2000). O regeneraciji malih gradova iz britanske perspektive govore Bill
Edwards, Mark Goodwin i Michael Woods u tekstu „Citizenship, community and par-
ticipation in small towns: a case study of regeneration partnershipsˮ, u zborniku rado-
va urednika R. Imrie i M. Raco, Urban Renaissance: New Labour, Community and Urban
Policy (Policy Press, 2003); a iz australske perspektive o tome piše Lynda Herbert-C-
heshire u članku „Translating policy: power and action in Australia’s country townsˮ,
Sociologia Ruralis, godište 43, stranice 454-473 (2003).

Internetske stranice
Informacije o programu Europske unije za regionalni i ruralni razvoj mogu se pronaći
na mrežnim stranicama EU. Detalji o ciljevima 1 i 2: ec.europa.eu/regional_policy/
en/; detalji o LEADER+ dostupni su na enrd.ec.europa.eu/leader-clld_en. Internetski
izvori također su dostupni o seljačkim tržnicama u UK (http://www.farma.org.uk/) i
onima u SAD-u (www.localharvest.com/farmers-markets) te o nacionalnom programu
oživljavanja glavne ulice (National Main Street Program) (www.mainstreet.org/home).

162
 11. Ruralno upravljanje

Uvod
Strukture putem kojih se upravlja ruralnim područjima razlikuju se među zemljama ovisno o
ustavnom poretku, prevladavajućoj političkoj ideologiji i povijesnim okolnostima. Primjerice, Sje-
dinjene Američke Države i Francuska oslanjaju se na snažne vladine institucije na razini sela koje
imaju znatnu autonomiju i moć usvajati one politike koje odražavaju lokalne okolnosti i lokalna
mišljenja. Suprotno tomu, lokalna vlada na Novom Zelandu i u UK ima mnogo manje autonomije i
mnogo manje nadležnosti te je u svojem djelovanju i politikama mnogo čvršće vođena s nacionalne,
središnje državne razine. Te razlike vrlo su važne studentima koji se bave ruralnim društvima s ob-
zirom na to da će oni odlučivati o tome na kojoj će razini proučavati donošenje odluka i posljedice
promjena u ruralnom društvu te također određivati koje su posljedice restrukturiranja nastale u
ruralnoj sredini, a koje su nametnute izvana.
Unatoč različitim administrativnim strukturama u većini su zemalja lokalne ruralne uprave po-
sljednjih desetljeća doživjele znatne promjene. Narav i vrijeme tih promjena ponovno variraju od
zemlje do zemlje, no općenito govoreći, ruralne uprave izmijenile su se od paternalističke ere u ra-
nom dvadesetom stoljeću preko etatističke ere sredinom dvadesetog stoljeća do nove ere upravljanja
(‘governance’) na prijelazu u dvadeset i prvo stoljeće. Taj prijelaz reflektira ruralno restrukturiranje
i njegov je dio te ima važne implikacije za oblikovanje i provođenje ruralne politike, za uređenje
ruralnih društava, ekonomiju i okoliš te distribuciju moći u seoskim područjima. U ovom poglavlju
istražujemo te teme, najprije kratko se osvrnuvši na promjenu načina upravljanja, a zatim se fokusi-
rajući na novu strukturu ruralnog upravljanja, njegova obilježja i pitanja koja iz takvog upravljanja
proizlaze.

163
Od paternalizma do upravljanja
Povijesno gledajući, distribucija moći u
ruralnim društvima bila je određena kontro-
lom resursa, a posebno kontrolom zemljišta.
U ekonomiji temeljenoj na primarnim djelat-
nostima vlasništvo nad zemljom bilo je ključ
ekonomskog bogatstva, a donosilo je sa sobom
i radnike i zakupce koji su u mnogim slučajevi-
ma bili ovisni o zemljovlasniku u pogledu posla
i smještaja. Bogatstvo je zauzvrat omogućivalo
zemljoposjednicima da kupuju druga rijetka do-
bra poput transporta i poklanjalo im je vrijeme
da sudjeluju u javnim službama i vlasti. Zemlja
i bogatstvo također su donosili status u skla-
du s popularnim diskursom koji neformalno
postavlja pravila rukovođenja (u) ruralnim za-
jednicama. Zajedno, društveni status, vrijeme i
bogatstvo omogućivali su pristup ekskluzivnim
klubovima, privatnim zabavama i društvenim
mrežama u kojima se odvijaju politički i finan-
cijski dogovori (Woods, 1997).
Struktura zemljovlasništva u Europi naslje-
đe je feudalizma. Obitelji koje su posjedovale
većinu zemlje i formirale vodeću društvenu kla-
su u ruralnim društvima početkom dvadesetog
stoljeća bili su pretežno aristokratski potomci
feudalaca, zajedno s brojnim industrijskim ka-
pitalistima koji su pokupovali zemlju kako bi
ostvarili status i moć koje je ona donosila. Za
razliku od toga, europsko naseljavanje ruralne
Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda
trebalo je biti egalitarnije u svojim nastojanji-
ma. No i ondje su poduzetnici koji su izgradili
rudnike i najveće farme i rančeve vrlo brzo po-
čeli vladati. Kao što Mattson (1997) primjećuje,
u rubnim regijama
istaknuto obilježje lokalnog vodstva bio
je pripisan utjecaj temeljen na bogatstvu
i poziciji. Budući da je ondje udio nepi-
smenih bio znatno veći u usporedbi s gra-
dovima duž obale, ljudi su dobivali ista-
knute položaje na temelju karizmatskih
vještina vođenja i ekonomskog utjecaja.
164
Tako su veliki zemljoposjednici, lokalni tr-
govci i zemljišni špekulanti postali sâma
vlast (str. 127).
Međutim, paternalizam je značio više od
same koncentracije moći među ekonomskom
elitom. Pod paternalističkom vlašću elite su na-
pustile mnoge konvencionalne dužnosti uprav-
ljanja nadomještajući ih svojim vlastitim privat-
nim kanalima. Upravo su zemljoposjednici i
vlasnici poduzeća razvili lokalnu infrastrukturu
i vodili ekonomski razvoj. Osigurali su gradnju
kuća i radna mjesta, a benevolentniji su donirali
sredstva školama i bolnicama te podupirali lo-
kalne dobrotvorne organizacije. Zato je uloga
države, uključujući i lokalnu vlast, bila ograni-
čena.
Sredinom dvadesetog stoljeća paternalizam
je bilo sve teže održavati. Aristokratske elite u
Europi počele su se smanjivati i brojčano i u bo-
gatstvu te su se počele povlačiti iz uloge lokal-
nih političkih vođa (Woods, 1997). Elementi
paternalističke kulture su opstali i zajednice su
se okrenule velikim poljoprivrednicima da pru-
že vodstvo pretpostavljajući njihovu ulogu ‘vla-
stelina’ (Newby i sur., 1978). Međutim, ni nova
poljoprivredna elita ni trgovci i profesionalci
koji su već formirali vodeće elite u malim ru-
ralnim gradovima nisu imali kapacitet da pruže
vrstu privatne vlasti koja je karakterizirala pa-
ternalizam. Umjesto toga koristili su se svojom
moći putem mašinerije lokalne uprave, čijim su
uredima dominirali (vidi okvir 11.1.).
Država je, ponajprije oblikovanjem lokal-
ne uprave, proširila svoje djelovanje u ruralna
područja. No novu etatističku eru obilježila je
fundamentalna kontradikcija. S jedne strane,
ekspanzija izabrane lokalne uprave predstavljala
je demokratizaciju ruralnog društva nakon eli-
tizma paternalizma. Oliveira Baptista (1995),
primjerice, navodi da je uvođenje demokratske
lokalne uprave u Portugalu nakon završetka
Salazarove diktature 1974. “dalo građanima
mogućnost da se suprotstave onima koji su eko-
nomski kontrolirali teritorij upravljajući lokal-
nim područjem” (str. 319) i pomoglo stvoriti
 Okvir 11.1. Promjena ruralne strukture moći u Somersetu, Engleska
Godine 1906. 67 članova Vijeća okruga Somerset, u jugozapadnoj Engleskoj, uključilo
je u svoj rad 26 zemljoposjednika i najmanje osam farmera. Od 22 vijećnika 15 je
bilo velikih zemljoposjednika. Dominacija te većinom aristokratske zemljoposjednič-
ke elite bila je tipična za većinu ruralne Engleske u to doba i počivala je na tri izvora
moći: kontroli dobara, ponajprije zemljišta; upotrebi pokroviteljstva i utjecaju putem
ekskluzivnih mreža zasnovanih na srodstvu, lovu i zabavama na ladanju; i na ‘diskursu
seoske gospode’ koji je pozicionirao gospodu kao poglavare ruralnog stanovništva i
time ih smatrao prirodnim vođama ruralnog društva.
Međutim, moć elita oslabjela je nakon Prvog svjetskog rata, porezima na nasljedstvo i
recesijom koja je ubrzala rasprodaju zemlje i dovela do povlačenja aristokratskih obi-
telji s vodećih pozicija ili čak do potpunog napuštanja seoske sredine. Njihovo mjesto
zauzela je nova elita malih farmera, trgovaca i drugih ruralnih aktera poput poštanskih
činovnika, svećenika i liječnika, koje podupiru srodni diskursi ‘agrarne zajednice’ i ‘or-
ganske zajednice’ koja je pozicionirala jednako farmere i istaknute ljude u zajednici
kao prikladne članove ruralne uprave. Godine 1935. od 74 okružna vijećnika bilo je 12
malih farmera, najmanje 15 vijećnika iz poslovnog miljea i smanjena je skupina od 17
većih zemljoposjednika. Farmeri su dominirali općinskim vijećima i vijećima ruralnih
okruga, dok su trgovci bili nadmoćni u vijećima malih gradova i općinskim vijećima u
okrugu.
Tijekom posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća Somerset je ponovno prošao znat-
no društveno i ekonomsko restrukturiranje, uključujući u najvećoj mjeri useljavanje
velikog broja stanovnika srednje klase koja se uglavnom nije identificirala sa zami-
šljenom ‘organskom zajednicom’, a motivirana je vrlo različitim diskursom mjesta u
svojem poimanju ruralnosti. Nova srednja klasa nije se osjećala nadmoćno u odnosu
na postojeće elite i počela se natjecati za pozicije u lokalnoj upravi. Godine 1995.
samo su dvoje od 57 članova Vijeća okruga Somerset bili ‘zemljišne gospode’, četvero
su bili farmeri, a devetero su bili nastavnici ili bivši nastavnici te ih je desetero bilo za-
poslenih u drugim institucijama javnog sektora. Starije elite nastavile su biti prisutne
u većoj mjeri u imenovanim pozicijama u lokalnim upravama, uključujući suce, lokalne
zdravstvene ustanove i vijeća nacionalnih parkova. Tako se lokalna struktura moći u
Somersetu pomaknula od dominacije zatvorene i ekskluzivne elite na početku dvade-
setog stoljeća do fragmentirane strukture s mini elitama koje se međusobno natječu
pri kraju stoljeća.

Za više informacija vidjeti Michael Woods (1997) Discourses of power and rurality: local
politics in Somerset in the 20th century. Political Geography, 16, 453-478.

osnovu s koje se problem ruralnog propadanja
može početi rješavati. U zemljama poput UK,
Francuske i Sjedinjenih Američkih Država ta-
kva očigledna demokratizacija uključivala je ne
samo lokalne uprave nego i participaciju izabra-
nih predstavnika poljoprivrednika u različita
tijela odgovorna za izradu poljoprivredne poli-
tike.
No, s druge strane, etatistička era podrazu-
mijevala je besprimjernu razinu centralizacije i
odražavala potrebu države da intervenira u ru-
ralna područja kako bi podržala kapitalističku
ekonomsku aktivnost. Kao što smo objasnili
u prijašnjim poglavljima (vidi poglavlja 4, 9 i
10), to je uključivalo zajamčeno poljoprivred-
no tržište i cijene; apsorbiranje rizika putem

165
davanja potpora poljoprivrednim investicijama
i modernizaciji; osiguravanje stabilne opskrbe
energijom i resursima putem nacionalizirane
industrije; zaštitu poljoprivrednog zemljišta
kontrolom razvoja upotrebe zemljišta; promo-
viranje dokoličarske potrošnje reguliranjem
ruralnih aktivnosti za provođenje slobodnog
vremena; i reguliranje kretanja stanovništva
ulaganjem u ruralni razvoj. Kako bi se postigli ti
ciljevi, osnovana su nova državna tijela - uklju-
čujući poljoprivredne interventne odbore, služ-
be nacionalnih parkova i šuma, službe za zaštitu
okoliša, državna komunalna poduzeća i ruralne
razvojne agencije - koja su djelovala u rural-
nom prostoru paralelno uz strukture izabrane
lokalne uprave, no uglavnom bez demokratske
participacije lokalnog stanovništva.
Etatistička era sama je dovela do svojeg kraja
zbog pritisaka koji su dolazili iz, ali i izvan rural-
nog prostora. Na jednoj razini restrukturiranje
ruralne uprave bilo je dio šireg procesa državnog
restrukturiranja potaknutog ekonomskim i ide-
ološkim čimbenicima. To je uključivalo promje-
nu potreba kapitalističke proizvodnje; zabri-
nutost za rastuće troškove države blagostanja;
javno protivljenje visokim poreznim stopama;
nedjelotvornost poduzeća u vlasništvu države i
moć sindikata javnog sektora; izbor vlade Nove
desnice 1980-ih koja se posvetila ideologiji ‘mi-
nimalne države’, osnaživanja pojedinaca, aktiv-
no građanstvo i angažman poslovnog znanja.
Na drugoj razini procesi društvenog i ekonom-
skog restrukturiranja u ruralnim područjima ta-
kođer su narušili elemente etatističke strukture
i stvorili razlog za reformu. To se pokrenulo pu-
tem pet ključnih promjena (Woods i Goodwin,
2003):
• Smanjivanje državnih aktivnosti u rural-
nim upravama, uključujući deregulaciju u
sektorima poljoprivrede i transporta, priva-
tizaciju agencija i tvrtki u državnom vlasniš-
tvu i angažman privatnog sektora i sektora
dobrovoljnih organizacija na funkcijama u
lokalnoj upravi.
166
• Prijenos odgovornosti s države na ‘aktivne
građane’ i angažman zajednica putem par-
tnerstva na lokalnoj razini.
• Veća koordinacija provođenja ruralne po-
litike, uključujući spajanje vladinih odjela
i agencija te formiranje partnerstava među
različitim državnim razinama i sektorima.
• Zamjena nekih specifičnih ruralnih institu-
cija regionalnim tijelima zaduženima isto-
dobno za ruralna i urbana područja.
• Reforme u izabranim lokalnim upravama,
uključujući promjene u ovlastima, financija-
ma i teritorijima lokalnih vijeća.
Smatra se da sve te promjene zajedno pred-
stavljaju tranziciju od sustava ‘ruralne uprave’ na
sustav ‘ruralnog upravljanja’ (vidi okvir 11.2.).
Karakteristike ruralnog upravljanja
Koncept upravljanja prvi su razvili istraživa-
či urbanog područja 1980-ih, koji su proučavali
kako se autoritet izabrane lokalne uprave kom-
promitira rastućim uplitanjem privatnog sekto-
ra u donošenje i provođenje urbanih politika i
uspostavljanjem neizabranih agencija kojima se
daje ovlast nad područjima poput ekonomskog
razvoja ( Jessop, 1995; Rhodes, 1996; Stoker,
2000). Neko je vrijeme taj sustav ‘novog lokal-
nog upravljanja’ implicitno smatran intrinzično
urbanim fenomenom. Ipak, gotovo neprimjet-
no, isti procesi odvili su se u ruralnim područ-
jima. Do sredine 1990-ih pojavilo se cijelo po-
dručje ruralnog upravljanja koje je uključivalo
ne samo ustanovljene državne institucije nego
i cijeli niz partnerstava, građanskih inicijativa,
međuvladinih organizacija, poslovnih foruma
i sufinancirajućih aranžmana, uključujući pri-
mjerice LEADER akcijske skupine u Europi
(vidi poglavlje 10) i partnerstva za upravljanje
slivnim područjima u Sjedinjenim Američkim
Državama. Kao što Goodwin primjećuje,
Pokazuje se da su ove zamršene hije-
rarhije, koje sve više upravljaju ruralnim
područjima u kompleksnoj mreži među-
ovisnosti, sada omiljeni mehanizmi za
 Okvir 11.2. Ključni pojam
Upravljanje: Novi stil upravljanja koji djeluje ne samo putem mehanizma suverene
države nego i putem povezanih institucija, agencija, partnerstava i inicijativa u kojima
granice među javnim, privatnim i dobrovoljnim sektorom postaju zamagljene. Akteri
i organizacije uključene u upravljanje u različitoj su mjeri stabilne i trajne, preuzimaju
različite oblike i djeluju na različitim razinama, višoj, nižoj ili upravo onoj nacije-države.

oblikovanje ruralne politike i omogućiva-
nja usluga na svakoj razini, od lokalne do
europske. Na svim razinama u službenim
izjavama naglašava se uloga partnerstva
i umrežavanja iznad formalnih državnih
struktura (Goodwin, 1998, str. 6).
Međutim, ta promjena od uprave prema
upravljanju implicira više nego samo promjenu
institucionalnog okvira. Ona također uključuje
promjenu u stilu, retorici i diskursu upravljanja.
Više se ne podrazumijeva da država ima mo-
nopol u upravljanju i sada je prilično nejasna
podjela odgovornosti između države i drugih
sektora. Država više nije ta koja isporučuje javna
dobra nego je više facilitator koji omogućuje da
zajednice same sobom upravljaju. Slično tomu,
smatra se da legitimitet upravljanja dolazi iz
izravne participacije građana i dionika u uprav-
ljačkim aktivnostima, a ne više iz izbornog man-
data tradicionalne uprave (vidi također okvir
11.3).
Iz tih ideja proizlazi potvrda nastanka rural-
nog upravljanja, a koja se može iščitati iz dvije
ključne sastavnice povezivanja: partnerska su-
radnja te angažman zajednice i aktivno građan-
stvo.
Partnerstvo
Partnerski odnos srž je ideje o upravljanju
i može se manifestirati na više načina. Raditi u
partnerstvu može značiti da organizacije drže
skupne sastanke ili su uključene u konzultativne
forume, da postoji sufinanciranje projekta ili da
dvije ili više organizacija rade na istom projek-
tu. Najkonkretnije su partnerske organizacije
definirali Edwards i sur. (2000) kao „formalno
ili djelomično formalno tijelo koje se sastoji
od dva ili više partnera, ali s prepoznatljivom
financijskom i administrativnom strukturom
i identitetom koji se razlikuje od pojedinačnih
partnera koji čine partnerstvo, a stvoreno je da
se partnerski resursi združe na način da postanu

Okvir 11.3. Pet tvrdnji o upravljanju

1. Upravljanje se odnosi na složen skup institucija i aktera koji proizlaze iz vlade, ali
i izvan nje.
2. Upravljanje predstavlja zamagljivanje granica i odgovornosti za rješavanje socijal-
nih i ekonomskih pitanja.
3. Upravljanje ovisi o snazi institucija uključenih u zajedničko djelovanje.
4. Upravljanje podrazumijeva autonomne samoupravne mreže aktera.
5. Upravljanje cijeni sposobnost za obavljanje zadataka koja ne počiva na moći vlade
da naređuje ili se koristi autoritetom. Upravljanje vidi vladu kao onu koja je spo-
sobna upotrebljavati nove alate za upravljanje i vođenje.
Iz teksta Gerryja Stokera (1996) “Governance as theory: five propositions mimeo”, citirano
iz teksta Marka Goodwina (1998) “The governance of rural areas: some emerging research
issues and agendas. Journal of Rural Studies, 14, 5-12.

167
sposobni djelovati u svrhu postizanja određenih
ciljeva” (str. 2-3). Sve vrste tih dogovora proši-
rile su se diljem ruralnih područja tako da su
Edwards i sur. (2003) zabilježili:
Detaljnije istraživanje organizacija koje
djeluju u bilo kojem malom gradu ili rural-
nom području u Engleskoj ili Walesu vje-
rojatno će otkriti da su skupine kao što su
LEADER, Local Agenda 21, partnerstva
za usavršavanje, zajednička poduzeća,
građanski forumi, programi ruralnog ra-
zvoja i brojne skupine usredotočene na
marketing, ocjenjivanje proizvoda, održi-
vi razvoj, transport ili turizam organizira-
ne kao neka vrsta partnerstva, koje je sa-
stavljeno od raznih organizacija, najčešće
javnog, privatnog i dobrovoljnog sektora.
U upravljanju ruralnim područjem prevla-
davaju tri tipa partnerstva. Prvo je strateško par-
tnerstvo koje je usmjereno koordinaciji politika
i inicijativa raznih državnih agencija koje dje-
luju u ruralnom području, uključujući one koji
djeluju na drugim razinama ili u drugim sekto-
rima. U nekim slučajevima strateško partner-
stvo također uključuje i ostale skupine dionika
kao što su sindikati poljoprivrednika, udruženja
poduzeća i predstavnici dobrovoljnih organiza-
cija. National Rural Development Partnership
(NRDP) u Sjedinjenim Američkim Država-
ma najbolji je primjer strateškog partnerstva.
Osnovana 1990., NRDP je mreža 40 državnih
agencija i nacionalnih organizacija koje imaju
za cilj identificirati dupliciranje programa ili
nedostatke usluga u ruralnom području, uspo-
stavu suradnje i usklađivanje, širenje informa-
cija i predstavljanje ruralnih interesa u procesu
kreiranja politika. Djeluje na dvije razine naci-
onalnog partnerstva: kao Nacionalno vijeće za
ruralni razvoj koje podržava 36 Saveznih vijeća
za ruralni razvoj (State Rural Development Co-
uncils) koji su i sami partneri državnih agencija
i ključnih dionika privatnog i neprofitnog sek-
tora (Radin i sur., 1996).
Drugo, postoji izvršno partnerstvo koje je
osnovano na lokalnoj razini kako bi upravljalo
provedbom određene politike ili inicijative. Lo-
168
kalna uprava uglavnom je ključni partner, a dru-
gi partneri mogu uključivati odgovarajuće tijelo
za financiranje, gospodarsku komoru, agencije
ili poduzeća lokalnog razvoja, civilne ili građan-
ske udruge i skupine koje predstavljaju posebne
dijelove zajednice, primjerice mlade ljude. Izvrš-
na partnerstva uglavnom su uključena u proved-
bu projekata ruralnog razvoja, štoviše partner-
stvo je postalo uvjet mnogih programa ruralnog
razvoja. Westholm i sur. (1999) istraživali su,
primjerice, lokalna partnerstva ruralnog razvoja
u Europi, od kojih su mnoga proizvod inicijati-
va ruralnog razvoja EU (vidi poglavlje 10). Oni
otkrivaju široku primjenu načela partnerstva,
ali i znatne varijacije u obliku i strukturi par-
tnerskih organizacija koje proizlaze iz različitih
političkih konteksta i tradicije civilnog društva
zemalja članica.
Nadalje, Westholm i sur. (1999) prikazuju
kako je EU bila pokretačka snaga u promicanju
provođenja partnerstva u Europi te je partner-
stvo postajalo sve važnija značajka domaćih
programa ruralnog razvoja (vidi okvir 11.4.).
Edwards i sur. (2000) zabilježili su da se broj
partnerstava nadležnih za regeneraciju ruralnog
područja u tri susjedna samoupravna područja
u Velikoj Britaniji 1993. godine povećao s ma-
nje od 20 na više od 140 u 1999. godini.
Izvršna partnerstva sve su više angažirana u
provedbi mjera upravljanja okolišem. Sudjelo-
vanje svih dionika, uključujući vladine agenci-
je, skupine za zaštitu okoliša, korisnike resursa
i lokalnu zajednicu, smatra se važnim korakom
u stvaranju podijeljene odgovornosti i izgradnje
dogovora oko okolišnih pitanja.
Partnerstvo za integrirani ekosustav i uprav-
ljanje vodama uspostavljeno je u brojnim pre-
djelima ruralne Amerike, pretežito na zapadu
SAD-a (Swanson, 2001) i putem programa Bri-
ge o zemljištu (Landcare programme) u Austra-
liji (Lockie, 1999b; Sobels i sur., 2001).
Treće, savjetodavno partnerstvo djeluje na
različitim razinama putem mehanizama uklju-
čivanja zajednice u proces upravljanja, kao što
ćemo raspravljati u nastavku.
 Okvir 11.4. Ruralni izazov
Ruralni izazov bio je projekt regeneracije koju je vodila Komisija za ruralni razvoj (Rural
Development Commision) u Engleskoj u razdoblju od 1994. do 1997. godine, a koja je
financirala 24 lokalna projekta u četiri godišnja natječaja za financijsku potporu. Na-
tječaji su imali dvije etape, od kojih je jedan projekt odabran da ide dalje u svakom od
16 okruga koji su se kvalificirali za sudjelovanje u svakoj godini programa i od kojih je
šest projekata bilo financirano na godišnjoj razini. Kao što su Jones i Little (2000) zabi-
lježili, 18 projekata financiranih od 1994. do 1997. godine variralo je u vrijednosti od
1,5 milijuna funti za inicijative opskrbe mobilnom informatičkom opremom, sadržaje
za dokolicu ili usavršavanje mladih u ruralnom području u Somersetu do 13 milijuna
funti za razvoj poduzetničkog parka i Eco Tech centra u Swaffhamu u Norfolku. Uvjeti
natječaja nalagali su da prijavitelji budu u partnerskom odnosu koji obuhvaća javne i
privatne partnere te lokalne zajednice. Snaga partnerskog djelovanja također je bila
i dio kriterija korištenog u vrednovanju prijava, pri čemu su se bodovale ponude koje
su imale „najveći udio ulaganja iz privatnog sektora” (str. 175), a to je uključivalo širok
raspon partnera. Kao što je u vodiču projekta navedeno, Ruralni izazov imao je za
cilj stimulirati organizacije koje još nisu uključene u regeneraciju ruralnih područja da
se pridruže lokalnim partnerima. Prijava je trebala pokazati da je u obzir uzet širok
raspon interesa i da su kao partneri uključeni i ključni partneri iz privatnog, javnog,
dobrovoljnog sektora za koje je ponuda od izravnog interesa, primjerice lokalni zapo-
slenici, policija, škole, fakulteti, zdravstvene ustanoveˮ (citat iz Jones i Little, str. 176).
Ipak, Jones i Little prikazuju da je proces stvaranja partnerstva daleko od toga da bude
neposredan. Ograničen opseg privatnog sektora u ruralnim područjima i jaka ovisnost
o malim poduzećima značili su da je bilo teško pridobiti privatni sektor kao partnera,
a osobito njihovo financiranje. Udruge u ruralnim zajednicama često su nalazile da
je njihovo sudjelovanje ugroženo zbog nedostatka resursa. Tako su u partnerstvima
uglavnom dominirale institucije javnog sektora, uključujući vijeća lokalne samoupra-
ve. U nekim slučajevima čak su stvorena „lažna partnerstva” s nekim partnerima koji
su sudjelovali samo na papiru da bi prijava zadovoljila uvjete natječaja.

Za još vidi Owain Jones i Jo Little (2000) Rural challenge(s): partnership and new rural
governance. Journal of Rural Studies, 16, 171-183.

Angažman u zajednici i aktivno koje putem anketa, provođenja ocjenjivanja i

građanstvo
Promicanje sudjelovanja u zajednici kao
središnjeg načela upravljanja razvijalo se s jača-
njem angažmana zajednice u ruralnom razvoju,
kao što smo raspravljali u prethodnom poglav-
lju. U oba slučaja izravno uključivanje može se
promatrati kao osnaživanje lokalnih stanovnika
i prijenos odgovornosti s države na same građa-
ne. To je učinjeno poticanjem osnivanja udruga
u zajednici, kao što su udruženja stanovnika,
građanske udruge i društva za očuvanje baštine
sela, da se udružuju u partnerske organizacije
javnih sastanaka izravno surađuju s lokalnim
stanovništvom.
Edwards (1998) je utvrdio da se zajedničko
angažiranje u upravljanju ruralnom Britanijom
postupno usvaja od ranih 1980-ih. No sve do
1990-ih izravno uključivanje lokalne zajednice
nije bilo ključno načelo ruralne politike u služ-
benim dokumentima i događanjima, kao što su
Bijela knjiga za ruralna područja (British Rural
White Papers) 1995/6 (Edwards, 1998; Mur-
doch, 1997) i konferencija Pozitivna ruralna
budućnost (Positive Rural Futures) u Queen-

169
slandu u Australiji 1998. (Herbert-Cheshire,
2000). Tako je uključivanje zajednice postalo
standardna praksa ne samo u ruralnom razvoju
i projektima regeneracije (Aigner i sur., 2001;
Edwards, 1998; Lapping i sur., 1989) nego i
širom drugih domena ruralnog upravljanja uk-
ljučujući obrazovanje (Ribchester i Edwards,
1999), prevenciju kriminala (Yarwood i Edwar-
ds, 1995), javni pristup seoskoj sredini (Parker,
1999), stanovanje i beskućništvo (Cloke i sur.,
2000).
Međutim, uključivanje ‘zajednice’ sve je
samo ne jednostavno u doba kad su ruralne za-
jednice sve više rascjepkane (vidi poglavlje 7).
U nekim slučajevima lokalno vijeće angažirano
je kao „predstavnik” zajednice, ali širi pritisak
na uključivanje zajednice može se shvatiti kao
tiha kritika uključenosti lokalne uprave koja
je izabrana na izborima. Umjesto toga potiče
se da partnerstva obuhvate širok raspon udru-
ga iz zajednice koje će predstavljati širi presjek
Broj partnerstava
1992. 1993. 1994. 1995.
Godina
Slika 11.1. Broj partnerstava u području ruralne regeneracije koja djeluju u Ceredigionu, Powysu i
Shropshireu, Engleska, 1992. - 1999.
Izvor: Edwards i sur., 2000.
170
stanovništva, a u nekim se projektima posebno
traži da partneri predstavljaju posebnu skupinu
stanovništva, kao što su primjerice mladi ljudi.
Učinkovit zajednički angažman tako po-
čiva na aktivnom sudjelovanju članova zajed-
nice. Promicanje angažmana zajednice blisko
je promicanju aktivnog građanstva – diskursa
prema kojem pojedinac ima i pravo tražiti rješe-
nje svojeg problema, ali i odgovornost da u tome
aktivno sudjeluje (Herbert-Cheshire, 2000;
Parker, 2002; Woods 2004b). U najmanju ruku
aktivno građanstvo može jednostavno značiti
glasanje na lokalnim izborima ili ispunjavanje
lokalnih anketa, ali također može značiti i po-
kretanje pojedinca da postane vođa u zajednici.
To posljednje posebno je razvijeno putem pro-
grama obuke za vođenje u zajednici, kao što je
program Stvaranje ruralnih voditelja (Building
Rural Leaders) u Queenslandu ili inicijativa Za-
klade W. K. Kellogga Rural America Initiative u
SAD-u (vidi okvir 11.5.).
1996. 1997. 1998. 1999.
 Okvir 11.5. Osposobljavanje za vođenje u Vermontu
Ekološko partnerstvo u zajednicama (en. EPIC – Environmental Partnerships in Commu-
nities) inicijativa je za regeneraciju u Vermontu, na sjeveroistoku Sjedinjenih Američkih
Država. Osnovao ju je i pokrenuo fakultet sa Sveučilišta u Vermontu, a inicijativa je
imala za cilj pomoći zajednicama u razvoju strategija za održivi ruralni razvoj. Njezino
djelovanje uključuje osposobljavanje voditelja programa koje se sastoji od serije ve-
černjih sastanaka tijekom deset tjedana, s odmorom preko vikenda. Tijekom radionica
„sudionici igraju uloge, vježbaju kako se nositi s napetostima oko lokalnih izazova (kao
što je smještanje odlagališta otpada), uče kako doći do resursa, kako dati intervju na
televiziji, pisati priopćenje za javnost i uvjeriti novinara da pišu o njihovim aktivnosti-
maˮ (Richardson, 2000, str. 112-113). Od sudionika tečaja, koje su imenovali postojeći
voditelji u ruralnim zajednicama, očekuje se da se vrate u svoje zajednice i preuzmu
ulogu voditelja.

Za više vidjeti Jean Richardson (2000) Partnerships in Communities: Reweaving the Fabric
of Rural America (Island Press).

Pitanja koja ruralno upravljanje Drugo, preispitivao se legitimitet i odgovor-

izaziva
„Novi” sustav ruralnog upravljanja još se
razvija, no kod znanstvenika se već sada množe
pitanja o djelovanju i posljedicama koje će doni-
jeti raspodjela moći u ruralnim društvima. Ov-
dje nema prostora za raspravu o svim mogućim
izazovima, ali možemo izdvojiti šest ključnih.
Prvo, postoji zabrinutost zbog ekskluzivno-
sti struktura ruralnog upravljanja. U partner-
stvu i zajedničkom angažmanu može se površno
upotrebljavati jezik uključivanja, a istodobno
koncentrirati moć u manjim skupinama posto-
jećih organizacija i pojedinaca. Marginalnije
skupine u zajednici mogu se naći isključene čak
i ako su u žarištu inicijative. Primjerice, Cloke
i sur. (2000) opisuju kako je jedno partnerstvo
usmjereno beskućništvu izostavilo beskućni-
ke iz sudjelovanja. Radna kultura u ruralnom
upravljanju može također biti isključujuća. Li-
ttle i Jones (2000) tvrde da naglasak na natjeca-
nju i angažmanu privatnog sektora u ruralnom
upravljanju te odluke o tipu inicijative koja će
se podržati u programu regeneracije kao što je
Ruralni izazov odražavaju tipično muške prakse
načina rada i vrednote.
nost nove upravljačke strukture. Dok su iza-
brane vladine institucije odgovorne građanima
putem izbora i legitimiraju se na temelju svojeg
demokratskog mandata, organi upravljanja kao
što je partnerstvo legitimiraju se samo širinom
uključenih organizacija i odgovorne su samo
svojim partnerskim organizacijama i ulagači-
ma (Edwars i sur., 2000). Nadalje, budući da
institut tradicionalne, izabrane, lokalne vlasti
opstaje, on mora naći novi način da postigne le-
gitimitet. Welch (2002), putem studija slučaja o
ruralnoj lokalnoj vlasti u Australiji i na Novom
Zelandu, prikazuje da je legitimitet od velike
važnosti za one uključene i da donekle proizlazi
iz uključenosti lokalnih vijeća u partnerstva i s
ostalim skupinama u zajednici.
Treće, retorika partnerstva često je potko-
pana nejednakim sposobnostima različitih par-
tnera. Zajednica kao partner uglavnom nema
čime pridonijeti osim vremenom i mišljenjem,
dok je doprinose privatnog sektora kao partnera
u ruralnom prostoru teško naći (Edwards i sur.,
2000; Jones i Little, 2000; Welch, 2002). Zato
partner iz javnog sektora ima tendenciju domi-
nirati.

171
Doprinosi zajednice mogu također biti ograni-
čeni potrebom da se postigne konsenzus izme-
đu partnera i načelom zajedničke odgovornosti
(Edwards i sur., 2000; Westholm i sur., 1999).
Četvrto, partnerstvo i druge inicijative ve-
zane uz određeni projekt ili natječaj mogu imati
vrlo kratak vijek trajanja. Dugotrajnija partner-
stva uglavnom potroše mnogo vremena i ener-
gije samo na održavanje stabilnosti. Zato insti-
tucionalni okvir ruralnog upravljanja može biti
vrlo nestabilan (Edwards i sur., 2000., 2001).
Peto, nova područja i opseg ruralnog uprav-
ljanja bili su stvoreni zajedno s uspostavom no-
vog partnerstva ili otprilike s preustrojem iza-
brane lokalne vlasti. Problemi u suradnji mogu
se pojaviti između preklapajućih institucija i
partnera koji djeluju na različito definiranim
područjima pa odgovornost upravljačkih tijela
prema lokalnom stanovništvu postaje dodatno
zbunjujuća.
Naposljetku, kako je država raspodijelila
svoje odgovornosti ‘zajednicama’, tako je i ide-
ja jedinstvene pomoći države bila zanemarena.
Omogućivanje određenih sadržaja unutar za-
jednice ili dostupnost fondova za ekonomski
razvoj može ovisiti o sposobnosti te zajednice
da organizira odgovarajuće partnerstvo i da se
natječe za novčana sredstva. Stoga se tvrdilo da
ruralno upravljanje stvara geografsku neujedna-
čenost među zajednicama ‘bogatima partner-
stvom’ i onima ‘siromašnima partnerstvom’, što
u ruralnim područjima može biti vrlo izraženo
(Edwards i sur., 2000, 2001).

Sažetak
Strukture putem kojih se upravlja ruralnim područjima znatno su se promijenile tijekom pro-
teklog stoljeća, šire odražavajući posljedice ruralnog restrukturiranja i obrasce državnog restruk-
turiranja. Suštinski paternalistički sustav s početka dvadesetog stoljeća postupno je zamijenila
centralizirana i obuhvatnija struktura lokalne uprave putem državnih institucija, a koja je zauzvrat
bila preoblikovana tijekom posljednja dva desetljeća na način da su odgovornost i nadležnost bile
proširene na širu mrežu dionika unutar i izvan države u novom sustavu ruralnog upravljanja. Taj pri-
jelaz utjecao je na strukturu moći u ruralnim područjima, što je u različitim trenucima pogodovalo
različitim elitama. Doista, unatoč demokratskom okviru izbora lokalne vlasti i govoru uključivosti
u upravljanju, svaki oblik vladanja prešutno daje prednost nekim glasovima u odnosu na druge i
proizvodi koncentraciju moći u skladu s raspodjelom vrijednih resursa. Tako su zemljoposjednici
stvorili elitu u ruralnoj Europi u eri paternalizma, dok su s novom strukturom ruralnog upravljanja
institucije koje omogućuju financiranje i upravitelji koji sjede u partnerskim odborima ti koji uži-
vaju nejednak utjecaj. Sustav ruralnog upravljanja, i dalje u nastajanju, posebno izaziva zabrinutost
glede moći i odgovornosti. Teškoća s kojom se susreću mnogi partneri iz dobrovoljnog sektora i
same zajednice postizanje je ravnopravnog sudjelovanja s partnerima iz javnog sektora i nedostatak
snažnog ruralnog privatnog sektora, zbog čega neki analitičari upozoravaju da upravljanje nije mno-
go više od samog nastavka starog načina vladanja pod drukčijim imenom (Edwards i sur., 2001).
Ipak, ako moć i nije prenesena na upravljanje, odgovornost svakako jest. Naglašavanje pritom pristu-
pa odozdo, endogenog razvoja (poglavlje 10) i načela novog ruralnog upravljanja upućuje na to da
je odgovornost za oblikovanje budućnosti ruralnih područja prenesena s države na same zajednice.
Mnoge je zajednice ta promjena osnažila, ali kao što Herbert-Cheshire (2000) bilježi, zajednice se
‘(nepravedno) može smatrati odgovornima za bilo koji propust u poboljšanju svojih uvjeta zato što
ih se smatra manjkavima u poduzetničkim vještinama ili zato što se same nisu željele mijenjati’ (str.
210).

172
Za daljnje čitanje
Tematski broj Journal of Rural Studies objavljen 1998. (godište 14, broj 1) dobra je po-
četna točka, s brojnim člancima posvećenim temama vezanim uz ruralno upravljanje,
uključujući radove Marka Godwina „The governance of rural areas: some emerging re-
search issues and agendasˮ (stranice 5-12) i Billa Edwardsa „Charting the discourse of
community action: perspectives from practice in rural Wales” (stranice 63-78). Radovi
u časopisu ponajprije se odnose na Ujedinjeno Kraljevstvo, a perspektiva Australije,
Novog Zelanda i Sjedinjenih Američkih Država može se pronaći kod Lynde Herbert-C-
heshire, „Contemporary strategies for rural community development in Australia: a
governmentality perspectiveˮ, Journal of Rural Studies, godište 16, stranice 203-215
(2000); Richarda Welcha, „Legitimacy of rural local government in the new governan-
ce environment”, Journal of Rural Studies, godište 18, stranice 443-459 (2002); Beryla
Radina i sur., New Governance for Rural America (University of Kansas Press, 1996).

173
 12. Rasprodaja sela

Uvod
Jedan od najvažnijih elemenata ruralnog restrukturiranja bio je prijelaz s ekonomije temeljene
na proizvodnji na ekonomiju temeljenu na potrošnji (poglavlje 5). Potrošački utemeljena ruralna
ekonomija širokog je raspona i uključuje mnoge aktivnosti, od financijskih usluga do maloprodaje,
no njezina je najvidljivija sastavnica turizam. Precizne statističke podatke za ruralni turizam i njegov
doprinos ruralnoj ekonomiji teško je pronaći, posebice one koji bi omogućivali usporedbu. Unatoč
tomu, na važnost ruralnog turizma upućuje ovih nekoliko slikovitih činjenica i brojeva:
• Od svih domaćih turističkih noćenja u UK 2001. godine 23 posto činile su lokacije na selu.
• Ruralni je turizam u Galwayu, Republika Irska, ostvario 659 000 posjetitelja 1999. godine, a
onaj u susjednom okrugu Clare 310 000 posjetitelja. Ruralni je turizam u Galwayu ostvario
prihod od 101 milijun irskih funti, a onaj u Clareu 122 milijuna irskih funti.
• U okrugu Cochise, Arizona, 81 000 posjetitelja potrošila je oko milijun dolara 1994. godine.
• U ruralnom području Andaluzije, u Španjolskoj, ostvareno je više od 200 000 turističkih
noćenja u 2002. godini. Od 1999. do 2002. broj ruralno-turističkih agencija u regiji porastao
je za 50 posto.
• Na Novom Zelandu postoji od 15 000 do 18 000 poduzeća povezanih s ruralnim turizmom.
Dok ti brojevi daju koristan, kratak uvid u doprinos turizma u pojedinim ruralnim mjestima,
također treba spomenuti da tip i važnost ruralnog turizma znatno varira među regijama. Neke regije,
kao što su nacionalni parkovi u Sjevernoj Americi, europske Alpe, Lake District u Engleskoj i Škot-
sko visočje, imaju dugu povijest turizma koja seže još u 19. stoljeće. U drugim, tradicionalno poljo-
privrednim regijama turizam se u znatnijoj mjeri tek odnedavno počeo razvijati. Osim toga, vrste
aktivnosti dnevnih turista na mjestima za rekreaciju u urbano-ruralnom pojasu bit će vrlo različite
od onih ‘pustolovnih turista’ u udaljenijim regijama Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda.
Porast ruralnog turizma odražava opće širenje turizma svih vrsta i pomak u popularnosti od
tradicionalnih obalnih odmarališta do šireg raspona turističkih iskustava, koje Walmsley (2003) po-
vezuje s usponom društva orijentiranog na životni stil i slobodno vrijeme. Ti su socijetalni trendovi
stvorili mogućnosti na koje su ruralni prostori pokušali odgovoriti. U mnogim regijama turizam
se promovira kao dio strategije endogenog ruralnog razvoja (vidi poglavlje 10), kao što Walmsley
napominje da je turizam došao kao lijek za opadajuće ruralne zajednice.

175
Turizam se također promovira kao dio diversifikacije poljoprivrednog gospodarstva (poglavlje 4).
Shaw i Williams (2002) procjenjuju da je 1990. godine 20 posto farmi u UK bilo uključeno u neki
oblik turizma, a taj je broj sada zasigurno znatno veći. Gotovo dvije trećine turističkih agencija za
posjet farmama u New Yorku je od 1986. do 1991. proširilo poslovanje (Hilchey, 1993), dok šest
farmerskih zadruga za smještaj u regiji koju pokriva Turistička uprava Istočne Engleske (East of En-
gland Tourist Board) zajedno ostvaruje godišnji bruto dohodak od 1,6 milijuna funti.
Na taj način ruralni turizam obuhvaća širok spektar aktivnosti. Butler (1998) razlikuje tradici-
onalne aktivnosti, kao što su vožnja, hodanje, posjećivanje povijesnih mjesta, piknik, razgledava-
nje i ribolov, i nove aktivnosti koje uključuju motorne sanjke, brdsko bicikliranje, off-road vožnje i
sportove izdržljivosti. Ipak, korisnija klasifikacija mogla bi dijeliti one turističke aktivnosti koje su
smještene u ruralnom području, ali nisu nužno ruralne po karakteru i one aktivnosti koje aktivno
uključuju ruralni krajobraz, okoliš, kulturu i tradiciju. Prvi bi mogao uključivati tematske parkove
i samostalna odmarališta kao što je Center Parcs, kao i sasvim sigurno mnoge vrste izleta i tečajeva
temeljenih na aktivnom odmoru. Druga kategorija, pak, uključuje planinarenje, odmor na farmi,
tradicionalne obrtničke atrakcije i sve one uzbudljive oblike angažmana u prirodi putem avanturi-
stičkog turizma. Ono što povezuje drugu skupinu naglasak je na ‘ruralno’ kako ga turisti vide (Urry,
2002). Govoreći o ‘pogledu turista’ (tourist gaze), Urry stavlja pozornost na turizam kao proces
gledanja, doživljavanja, razumijevanja i predstavljanja mjesta drukčijeg od svakidašnjeg i običnog.
Pogled turista stoga ima transformativni utjecaj. Turisti transformiraju ruralno mjesto koje se prila-
gođava kako bi zadovoljilo njihova preduvjerenja i očekivanja; a sama su ruralna mjesta upakirana,
reklamirana, a čak u nekim slučajevima i izmijenjena prema očekivanim turističkim vizijama kako
bi ih usmjerili i iskoristili.

Komodifikacija ruralnog Cloke (1992) pokazuje da je komodifikacija

Važnost potrage za iskustvom, što je svoj-
stveno turističkom pogledu, sugerira da bi u
sljedećem koraku mogli ići i dalje od tvrdnje da
se selo promijenilo od ekonomije temeljene na
proizvodnji na ekonomiju temeljenu na potroš-
nji i predložiti da se ruralna ekonomija promi-
jenila od one oslonjene na eksploataciju okoliša
na onu oslonjenu na eksploataciju estetske pri-
vlačnosti sela. Kao posljedica toga promijenila
se relativna vrijednost različitih aspekata rural-
nog okoliša. Ruralno se sve rjeđe cijeni zbog po-
tencijala proizvodnje, a češće zbog mogućnosti
koje nudi za turizam i ostale oblike estetske kon-
zumacije, primjerice upotrebe ruralne destinaci-
je kao mjesta snimanja filma. Drugim riječima,
selo je postalo roba (12.1.), koja se može kupiti
i prodati putem potrošačkih praksi u turizmu,
ulaganja u nekretnine doseljenika, marketinga
ruralnih zanata i proizvoda, upotrebe ruralnih
predodžbi za prodaju drugih proizvoda.
sela nastala iz višestrukih razloga, uključujući
ne samo slabljenje ekonomske naklonjenosti
poljoprivredi i šumarstvu u usporedbi s rastom
važnosti turizma nego i uspon društva u kojem
su brendovi, oznake i simboli osnove pomoću
kojih shvaćamo svijet i pritisak koji se vrši na
kompanije da maksimiziraju vrijednost iz sred-
stava kojima raspolažu. Tako bi komad ruralnog
zemljišta mogao istodobno biti iskorišten kao
proizvodna vrijednost i kao razmjenska vrijed-
nost (vidi, primjerice, odjeljak niže o marketin-
gu hidroelektrana, skladišta i šuma kao turistič-
kih atrakcija). Kao takva, komodifikacija je dio
paketa kapitalističke ekonomije u ruralnim po-
dručjima koja se, kako Cloke opisuje, pojavljuje
na različite načine uključujući:
Selo kao ekskluzivno mjesto za život; ru-
ralne zajednice kao kontekst koji se može
prodati i kupiti; ruralni stilovi života koji
se mogu kolonizirati; simboli ruralne kul-

176
 ture koji se mogu izraditi, upakirati i pla-
sirati; ruralni krajolici s novim rasponom
potencijala od onih po načelu „plati ulaz”
u nacionalnim parkovima do eksplozije
tematskih parkova; ruralna proizvodnja u
rasponu od nedavno komodificirane hra-
ne do učinka industrijskih postrojenja čije
su ih potencijalne ili stvarne posljedice
onečišćenja dovele iz urbanih lokaliteta
(Cloke, 1992, str. 293).
Kao i sva ostala roba, selo se pakira i pro-
daje tako da privuče što veći broj potencijalnih
potrošača. U ruralnom kontekstu krajobrazi,
okoliš, tradicije i prakse koje imaju najveću
razmjensku vrijednost najbliže su prilagođeni
pojmu seoske idile. U tu svrhu marketing rural-
nih područja često znači prepakiravanje i repre-
zentiranje ruralnih prostora i značajki kako bi
se naglasile karakteristike povezane s ruralnom
idilom (vidi poglavlje 1).
Proučavanjem promidžbenog materijala za
ruralne turističke atrakcije u Walesu i jugoza-
padnoj Engleskoj Cloke (1993) identificirao je
pet ponavljajućih tema koje ilustriraju taj nagla-
sak. Prvo, ruralni krajobraz kao okvir na koji se
često referiraju, osobito atrakcije koje su isklju-
čene iz poljoprivrede poput tematskog parka
Oakwood u Walesu, koji navodi svoju lokaciju
na tridesetak hektara prekrasnog seoskog krajo-
lika u Pembrokeshireu (str. 62). Drugo, priroda
se naglašava upućivanjem na životinje i biljke
koje čine dio doživljaja posjetitelja, kao primje-
rice u ‘Mliječnoj stazi i Centru Sjevernog De-
vona za ptice grabljivice’, koja obećava ‘zabavno
iskustvo na farmi. Pomuzi kravu! Pomazi bebe
Okvir 12.1. Ključni pojam
Roba: predmet koji je proizveden u svrhu da bude zamijenjen (da bude kupljen i pro-
dan).
Komodifikacija: kada vrijednost objekta za koju može biti prodan (njegova razmjen-
ska vrijednost) premašuje njegovu uporabnu vrijednost. Drugim riječima, predmet je
vrednovan prema nekim kulturnim i estetskim kriterijima iznad svoje stvarne upotre-
bljivosti. Kad je neki objekt komodificiran, on postane izmješten („apstrahiran”) od
svoje upotrebe i rasprave o potrebi za njom.
životinja i hrani ih na bočicu!’ (str. 62). Treće,
povijest je snažno prisutna kao važna sastavnica
u društvenoj konstrukciji sela, kao i četvrto, obi-
telj. Konačno, promovira se i dostupnost proi-
zvoda ruralnih obrta ili posluživanje seoske hra-
ne, ‘gotovo u svim slučajevima komodifikacije
sela koji se predstavljaju u brošurama stvaraju
dojam da su određeni zanatski proizvodi i neka
vrsta osvježenja na neki način dio cjelokupnog
paketa seoskog iskustva’ (str. 63).
Slične je teme prepoznao i Hopkins (1998)
u istraživanju ‘simboličkog sela’ konstruiranog u
promotivnom materijalu za ruralno-turističke
atrakcije u južnom Ontariju, u Kanadi. I ondje
se često naglašava priroda, uključujući prikaze
specifičnih životinja, kao i privlačnost okoliša,
te tema obitelji, zajednice i povijesti. Hopkins
ističe kako se te poruke prenose putem promo-
tivnog materijala u većini slučajeva, tekstualno i
vizualno. To uključuje logotipe atrakcija, od ko-
jih većina simbolizira prirodu ili okoliš u nekom
obliku, kao što je ovaj logo za obiteljski kamp:
Još jedna šumska životinja – ovoga puta
bistrog oka, veseli medvjedić – opisan
je kako stoji uspravno pržeći hot dog
na štapu iznad logorske vatre. Mitovi o
‘nevinosti’, ‘djetinjstvu’, ‘hrani’ i ‘pripito-
mljenoj prirodi’ još jednom predstavljaju
simbole. Iako postoje i drugi mitovi koji
se pojavljuju uz logorsku vatru: ‘roman-
tika’, ‘druženje’, ‘ljeto’, ‘doba besmrtnosti’
i ‘divljina’. To je jednostavan vizualni znak
koji uspješno zahvaća prirodne radosti,
možda i izvorna zadovoljstva kampiranja
u zabačenom šumskom krajoliku (Hop-
kins, 1998, str. 76).
177
 U ostatku ovog poglavlja govorimo o raznim
studijama slučaja koje ilustriraju pet istaknutih
elemenata komodifikacije sela: marketing rural-
nih mjesta proizvodnje kao turističkih atrakci-
ja; prepakiravanje ruralnog nasljeđa; promocija
‘izmišljenih’ seoskih krajobraza; ruralno kao
mjesto za ekstremna iskustva putem avanturi-
stičkog turizma; i uporaba sela kao brenda za
prodaju robe i proizvoda urbanim potrošačima.
Mjesta ruralne proizvodnje kao
turističke atrakcije
Taj pomak od ekonomije utemeljene na
proizvodnji na onu utemeljenu na potrošnji
nije samo uzeo maha na razini sela kao cjelini
nego i u poslovnim praksama individualnih
poduzeća. Mnoga poljoprivredna gospodarstva
proširila su svoju djelatnost na turizam kako bi
diversificirala izvore dohotka i time bila manje
ovisna o poljoprivredi. To najčešće uključuje za-
radu od smještaja na gospodarstvu, uključujući
noćenje s doručkom, vikendice u kojima turisti
sami kuhaju i kampove. Eksperimentiralo se ta-
kođer i s trgovinama na gospodarstvu, stazama
u prirodi, konjušnicama i ribolovnim jezerima,
ali u svim tim slučajevima farme i dalje ostaju
primarno radno poljoprivredno poduzeće. Do-
segnuta je i daljnja razina apstrakcije, pa su se
tako brojne farme nanovo osmislile kao ‘seoski
parkovi’, zamjenjujući krajobraze i prakse prave
farme s onima koji reflektiraju idealiziranu sliku
farme (slika 12.1.). Primjerice, farmerska atrak-
cija Farmer Giles u Wiltshireu, u Engleskoj opi-
sana je u njihovu reklamnom letku kao sigurno
okruženje gdje obitelji ‘uživaju zajedno učeći o
načinima rada na farmi u prošlosti i sadašnjosti.
Možeš maziti, timariti, hraniti na bočicu ili iz
ruke različite životinje u brojnim konjušnicama
ili na dvorištu’.
Na isti način na koji seoski parkovi igraju na
kartu pročišćene slike poljoprivrede u ruralnoj
idili, šume su također komodificirane jer se u
popularnim diskursima ruralnosti šumski pej-
zaž iznimno cijeni. Donedavno šume su se sadile
i vodile kao trgovačko poduzeće za proizvodnju
178
greda, s vrlo malim javnim pristupom. Među-
tim, upravitelji šuma sve više shvaćaju da šume
nemaju samo upotrebnu vrijednost u smislu
drvne građe nego i razmjensku vrijednost koja
bi se mogla eksploatirati putem rekreacijskih
aktivnosti. Primjerice, u UK šumarsko poduze-
će Forest Enterprise - polutrgovačko tijelo koje
je sada odgovorno za upravljanje britanskim
državnim šumama - aktivno promovira svoje
posjede kao turističku atrakciju i razvilo je sadr-
žaje uključujući centre za posjetitelje, mjesta za
piknike, označene staze, umjetničke instalacije i
brdske biciklističke staze.
Važno je da Forest Enterprise u promociji
svojih šuma kombinira uobičajene teme priro-
de, krajobraza, mira i divljine s edukacijskom
sastavnicom putem koje pokušavaju informirati
javnost o očuvanju prirode, upravljanju šumama
i trgovini drvnom građom. Ta obrazovna agen-
da istaknuto je obilježje i Seymour Demonstra-
tion Forest na sjevernom rubu Vancouvera, u
Kanadi. Prvotno zatvoren dio područja sliva
Greater Vancouver Water District, ta je šuma
otvorena 1987. ‘kako bi javnosti pružila prili-
ku za edukaciju i rekreaciju’ (reklamni letak).
Te su atrakcije uključivale 1,6 kilometara duge
staze integriranog upravljanja resursima s inter-
pretacijskim brošurama i oznakama duž staze
(slika 12.2.) koji su ‘davali dobar pregled ciklusa
upravljanja šumama’ (letak).
Komodifikacija ruralnog nasljeđa
Spomenuti primjeri prevode ruralno u robu
ističući motive iz prirode, okoliša i krajobraza
koji su ključni elementi u društvenoj konstruk-
ciji ruralne idile. Daljnja je odlika ‘ruralne idile’
nostalgija i dojam da je seoski krajolik manje
promijenjen i iskvaren modernizacijom nego
gradovi. Upravo se na to uvjerenje pozivaju oni
koji žele komodificirati ruralno nasljeđe kao
način da privuku turiste. To uključuje mjesta na
kojima se sjećanje na prošlost upotrebljava kao
strategija za regeneraciju koja je uslijedila nakon
kolapsa tradicionalnog uporišta gospodarstva, a
najistaknutiji primjer toga pronalazimo u Che-
Slika 12.1. Reklamni leci za atrakcije seoskih parkova u Engleskoj
Izvor: Woods, privatna kolekcija
mainusu na otoku Vancouveru, u Kanadi. Na-
kon što je 1983. zatvorena gradska pilana, čime
su izgubljena 654 radna mjesta, poduzete su ra-
zne mjere za regeneraciju, od kojih je jedan bio
malen projekt oslikavanja pet murala sa scena-
ma iz lokalne prošlosti. Neočekivana reakcija na
projekt stimulirala je veću inicijativu za kreiranje
Festivala murala s 32 murala i šest skulptura koji
su dovršeni do 1992., koji svi prikazuju agrarno
nasljeđe i ono prvih doseljenika iz tog područja
(slika 12.3.). Murali su postala važna turistička
atrakcija, s više od četvrtine milijuna posjetitelja
svake godine (Barnes i Hayter, 1992), a inicijati-
vu su kopirali drugi gradovi, kao što je Sheffield
na Tasmaniji (Walmsley, 2003).
Murali u Chemainusu nužno uključuju
potrošnju reprezentacije prošlosti s vremenske
distance. No drugi su slični pothvati pokušali
rekonstruirati ruralnu povijest kako bi posjeti-
teljima ponudili mogućnost da izravno dožive
prošlost. Wilson (1992) opisuje četiri primje-
ra u sjevernom dijelu gorja Appalachia, jednoj
od najdepriviranijih ruralnih regija SAD-a,
za koje Wilson tvrdi da predstavljaju ‘istinski
primjer prostora u krizi, sa starim planinama i
riječnim dolinama koji su u proteklih šezdeset
godina svjedočili koliziji različitih i izoliranih
regionalnih kultura s nemilosrdnim projektima
modernog razvoja (str. 206). Od četiri mjesta,
dva – Dollywood i Heritage SAD – javna su i
komercijalna poduzeća u kojima je ruralno na-
sljeđe dio paketa za prodaju turistima. Promidž-
beni materijali za Dollywood, tematski park
koji je uredila i čija je vlasnica country pjevačica
179
Slika 12.2. Interpretacijska ploča u Seymour Demonstration Forest, Vancouver
Izvor: Woods, privatna kolekcija
Dolly Parton u gradu Pigeon Forgeu, Tennes-
see, pozivaju posjetitelje da „dožive jedino mje-
sto u Americi gdje su tradicija i ponos Smokies
(planina) oživjeli uz stara vremena rukotvorina,
predivnih scena, filmova, zabave i prijateljskog
naroda te Dollyne vedre glazbe” (brošura Do-
llywood). Kako Wilson opisuje, planinsko na-
sljeđe reproducira se u Dollywoodu materijal-
nom reprezentacijom – zgradama, tkalačkim
stanovima, alatima s farmi, bendžima, lulama
od klipa kukuruza, daskama za pranje rublja i
Biblijom – simbolično oslikanim na majicama
kratkih rukava, šalicama i posterima koji se pro-
daju u suvenirnici. Osim materijalnog, Wilson
tvrdi da Dollywood također komodificira ideju
cjelovitog, jednostavnog ruralnog doma:
Ljudi su ovako nekoć živjeli, bilo je jed-
nostavno, ali cjelovito. Činjenica da Do-
lly više ne živi na taj način je irelevantna.
180
Ono što fascinira jest ta izvještačenost...
Dollywood potvrđuje da je naš odnos
prema tome što je ostalo ili nije ostalo od
kulture te planine prepun ironije (Wilson,
1992, str. 211).
Moralna agenda koja se implicira u repre-
zentaciji ruralnog nasljeđa u Dollywoodu, u
sada zatvorenom kršćanskom imanju Heritage
USA (Nasljeđe SAD-a), u blizini Charlottea
u Sjevernoj Karolini eksplicitno je prikazana.
Na imanju Heritage USA upotrijebili su tradi-
ciju kao vodič i opravdanje za moralnu viziju u
sadašnjosti, koja ima materijalnu manifestaciju
u krajobrazu mjesta. Wilson čak komentira da
je Heritage USA teško opisati a da se ne upo-
trijebe navodni znaci svakih nekoliko riječi.
Postoji „parna” lokomotiva, „stara” farma s
„brvnarom”, „korzo” („Main Street”), trgovački
centar s „georgijanskom” arhitekturom. Unutar
većine zgrada okruženi smo klimatskim uređa-
jima, mirisima, diskretnom glazbom „od jučer
i danas” (str. 214). To je uključivalo Farmland
USA (Farme SAD-a), u promidžbenim letcima
opisan kao „tračak seoskog života 19. stoljeća”,
a koji je sjedinio dvosmislen prikaz vremena i
prostora u svojoj stereotipnoj zbirci viktorijan-
skih kuća i staja, zoološkog vrta sa životinjama
koje posjetitelji mogu dodirivati, konja i vožnji
kočijom, vjetrenjača, rustikalnih radionica i se-
oske crkvice.
Sasvim suprotno, Muzej Appalachia u
Norrisu, Tennessee, sebe predstavlja kao „na svi-
jetu najautentičnija i najpotpunija replika živo-
ta prvih europskih doseljenika”. Muzej sadržava
više od 20 „autentičnih” koliba i ostalih struktu-
ra na otvorenom, preseljenih s različitih mjesta
iz regije, ali koje su bile umjetno uređene i na-
mještene u muzeju da prenesu „izgled prostora
„u kojem se živi”, težeći prije svega autentično-
sti” (muzejska brošura) (vidi sliku 12.4.). Kao i
u slučaju Dollywooda, izložena materijalna re-
Slika 12.3. Murali s prikazima ruralnog nasljeđa u Chemainusu, otok Vancouver
Izvor: Woods, privatna kolekcija
prezentacija ondje je da naznači dublju poruku,
artikuliranu u izjavi osnivača muzeja “izvornu
lozu naroda s gorja Appalachia koja nestaje čine
neki od najizvrsnijih ljudi na svijetu” (muzejska
brošura). Ipak, Wilson upućuje na selektivnost
predstavljanja:
Priče su stvorene da odvedu posjetite-
lje natrag u prošle dane: godine pobjede
nad pustoši i divljaštvom. Gledao sam, ali
nisam pronašao nikakav zapis o godina-
ma koje su uslijedile, a donijele gubitke:
gubitak zemlje zbog erozije, od poplave
iz rezervoara, siromaštvo i sve teško-
će modernog života. Ne postoje tragovi
događaja zbog kojih su ta mjesta nestala
sredinom 20. stoljeća. Niti postoji ikakvo
saznanje o kulturi koja je prethodila bje-
lačkoj. Tako da smo ostali pitajući se kako
našu sadašnjost povezati s tim predme-
tima i zgradama (Wilson, 1992, str. 207).
Posljednje mjesto, Cades Cove, ima vjero-
jatno najveće pravo na autentičnost. Bila je to
jednom živuća zajednica, ali je stanovništvo ise-
181
Slika 12.4. Izložba interijera planinske kućice u Muzeju Appalachia
Izvor: Woods, privatna kolekcija

Slika 12.5. Ostaci nekadašnje zajednice Cades Cove u Great Smoky Mountains
Izvor: Woods, privatna kolekcija

182
ljeno nakon otvaranja nacionalnog parka Great
Smoky Mountains 1934. (vidi također okvir
13.1.). Većina je zgrada bila uništena, ali su neke
ostale stajati kao reprezentativan primjer proš-
log načina života i sada su izolirane, a služe kao
mjesto za zaustavljanje na kružnoj obilaznoj vo-
žnji – prazne kolibe i staje, škola, crkva, kovače-
va radionica i mlin (slika 12.5.). Građevine nisu
namještene i nema čuvara ni interpretativnih
ploča. Za Wilsona nedostatak dodatnih mate-
rijala čini Cades Cove autentičnijim od ostalih
mjesta, ali taj je zaključak otvoren za raspravu.
National Park Service prilično dobro održava te
prazne građevine u Cades Coveu, no one govo-
re vrlo malo o ljudima koji su nekoć ondje živje-
li, navikama koje su imali i tegobama s kojima su
se suočavali. Umjesto toga zgrade su neutralne
posude u koje posjetitelji mogu uliti svoje vlasti-
te idealizirane slike o povijesti života na planini,
a da im to ne poremete drukčiji narativi.
Mjesta o kojima Wilson raspravlja ogla-
šavaju se kao slika ne samo ruralnog nasljeđa
nego, još izričitije, kao nasljeđa planine u ru-
ralnom dijelu gorja Appalachia. Upućivanje na
konkretno mjesto jest važno jer se na taj način
mjesta ruralnog nasljeđa i sve ono povezano
s njime kao simbolom regionalne posebnosti
postavlja nasuprot globalizaciji i homogeni-
zaciji (vidi poglavlje 3). Ta upotreba ruralnog
nasljeđa kao izraza lokalnog identiteta može se
također primijetiti i drugdje. U regiji Darlana u
središnjoj Švedskoj brojna sela imaju sačuvane
spomenike kulture, ili hembygdsgård, uglavnom
usmjerene na napuštene farme. Ta mjesta, koja
Crang (1999) opisuje kao apstrahirana od re-
alnosti prošlog ruralnog života kao i povijesni
park Appalachia, čuvaju se kao prikaz ruralnih
temelja kulture Darlana, koju se zauzvrat smatra
glasovitom kulturom Šveđana.
Izmišljeni ruralni krajolici
Nostalgične ideje o ruralnom nasljeđu pru-
žaju okvir za stvaranje turističkog pogleda na
selo, ali pogled turista oblikuje se i izmišljenim
prikazima ruralnog života i krajobraza u filmo-
vima, televizijskim emisijama i književnosti.
Uistinu, upotreba ruralnih mjesta kao lokacije
za snimanje filmova sama je po sebi oblik komo-
difikacije, koji pruža dodatan izvor prihoda za
zemljovlasnike – 1999. je na filmskom festivalu
u Cannesu predstavljena CD baza podataka s
oko 400 britanskih farmi koje nude „tihe, tra-
dicionalne i spektakularne” lokacije za snimanje
filmova. Ruralna mjesta koja su setovi za uspješ-
ne filmove ili televizijske serije, osim što dobi-
vaju lokacijske naknade, mogu također očeki-
vati povećanje turizma jer ljubitelji tih serija i
filmova putuju da vide kako ta mjesta izgledaju
u „pravom životu”. Primjerice, Mordue (1999)
raspravlja o primjeru iz Goathlanda, sela od
450 stanovnika u North Yorkshire Moors u
Engleskoj koje je od 1991. bilo lokacija za sni-
manje popularne britanske televizijske drame
Heartbeat (Otkucaj srca). Kao posljedica serije,
turistički posjeti Goathlandu povećali su se od
oko 200 000 na godinu na više od 1,2 milijuna.
Serija prikazuje život seoskog policajca u izmi-
šljenom selu Aidensfieldu u 1960-ima. Dok će
neke posjetitelje Goathlanda privući krajobraz
prikazan u seriji, drugi će tragati za romantizira-
nim, jednostavnim i sporijim ruralnim životom
koji serija predstavlja.
Turistički pogled usmjeren na ruralne loka-
cije koje služe kao mjesta za izmišljene priče če-
sto zamagljuje razlike između pravog i fiktivnog
sela, a s vremena to može imati transformativni
učinak na okoliš „pravih” lokacija. Primjerice, u
Goathlandu dijelovi mjesta snimanja serije Ot-
kucaj srca ostali su dio trajnog „krajolika” sela,
osobito pročelje seoske trgovine, postavši sre-
dišnje mjesto koje turiste povezuje s fiktivnim
mjestom koje traže. Primjer još razrađenijeg
fiktivnog krajolika nalazimo u Cavendishu na
Otoku princa Edwarda u Kanadi, koji je bio
mjesto snimanja za ekranizaciju popularnog
dječjeg romana Anne od zelenih zabata (Anne of
Green Gables) spisateljice L. M. Montgomery.
Roman, objavljen 1908., govori o siročetu koje
su posvojili farmer i njegova žena i ruralnom
djetinjstvu u kojem ono uživa. Stoga, kao što
183
 Okvir 12.2. Anne od Zelenih zabata
Vani je rasla golema trešnja, tako blizu da su njezine grane udarale po kući, a bile su
tako gusto osute cvatom da se lišće jedva vidjelo. Sa svake strane kuće bio je povelik
voćnjak, jedan s jabukama, a drugi s trešnjama, koje su sve bile u cvatu, a trava je bila
prepuna maslačaka. Nešto niže, u vrtu, ružičastim cvatom cvali su jorgovani, a s jutar-
njim povjetarcem njihov je opojno sladak miris prodirao i u sobu.
Ispod vrta zeleno se polje, gusto pokriveno djetelinom, spuštalo niz padinu u dolinu
gdje je tekao potok i gdje je raslo mnoštvo bijelih breza, koje su se skladno izdizale
iznad raslinja koje je pokazivalo kako lijepe mogu biti paprati i mahovine i općenito
sve te šumske biljke.

Izvadak iz L. M. Montgomery, izdanje 1968, Anne of Green Gables, Toronto: McGraw-Hill

Ryerson, str. 33-34 (prijevod Darka Brdarića u izdanju V.B.Z-a, 1997).

je bilo i s Otkucajem srca i Goathlandom, po-
sjetitelji su i u Cavendish dolazili u potrazi za
romantiziranom ruralnom prošlošću. Kako
Squire (1992) primjećuje, izrazito dočaravajući
i maštoviti prikazi Montgomeryjeve potaknuli
su stvaranje prototipa kanadske pastoralne idile
(vidi okvir 12.2.).
Iako se Cavendish poistovjećivao sa se-
lom Avonlea iz romana, neki aspekti fikcijskog
krajolika izmišljeni su ili izmijenjeni, tako da se
stvarni prostor Cavendisha i izmišljeni prostor
Avonleaa potpuno ne podudaraju. Suočeni s
razlikama između to dvoje, turisti koji u Ca-
vendish dolaze zbog romana preferiraju onaj
izmišljeni, kao što to radi i ustanova Kanadskih
parkova (Parks Canada) u svojem menadžmen-
tu ‘Zelenih zabata’ u Nacionalnom parku Otok
princa Edwarda. Kako je Squire zabilježio:
Ustanova Kanadski parkovi, u svojoj
strategiji interpretiranja Zelenih zabata,
shvaća da povijesna autentičnost mora
ponekad biti u sukobu s književnom toč-
nošću. Razvoj mjesta usmjeravao se de-
taljno slijedeći roman i jedino ako bi se to
pokazalo neuvjerljivim, upotrebljavala bi
se „informacija o stvarnoj farmi koja je tu
postojala”, ili sličnoj farmi iz 19. stoljeća
(Squire, 1992, str. 143).
Tako Squire tvrdi da dok Montgomeryjeva
premjestila elemente Otoka princa Edwarda u
roman, turistička je industrija pokrenula proces
„dajući onom što je izmišljeno stvaran identitet
putem brojnih turističkih atrakcija” (str. 143).
Utjelovljena iskustva ruralnog
avanturizma
Ruralni okoliš u velikoj je mjeri postao
mjesto za turistička iskustva koja idu dalje od
konvencionalnih načina odmaranja tražeći
avanture. To uključuje ne samo sudjelovanje u
tradicionalnim aktivnostima na otvorenom kao
što je vožnja kanuom, hodanje i skijanje nego i
niz novijih avanturističkih turističkih iskustava
kao što su jedrenje, bungee jumping, snowboar-
ding i kanjoning. Te aktivnosti zahtijevaju druk-
čiji oblik uključenosti turista u ruralni okoliš
od onog u tradicionalnom razgledavanju opi-
sanom u odjeljku iznad. Kako Cloke i Perkins
(1998) tvrde, avanturistički turizam više je od
„turističkog pogleda”, on je utjelovljeno iskustvo
koje se temelji na „bivanju, činjenju, dodiriva-
nju i gledanju” (str. 189).
Avanturistički turizam postao je važna re-
kreativna – i ekonomska – djelatnost u brojnim
ruralnim regijama, uključujući Rocky Mounta-
ins, Britansku Kolumbiju, Novu Englesku, Ka-
liforniju i, možda najvažnije, Južni otok Novog
Zelanda. Procjene govore da se svake godine
oko 150 000 - 200 000 posjetitelja Novog Ze-
landa vozi skuterima, a oko 50 000 - 100 000

184
sudjeluje u bungee jumpingu, penjanju/špilja-
renju, brdskom bicikliranju i raftingu (Clo-
ke i Perkins, 1998, Swarbrooke i sur., 2003).
Središte je većine tih aktivnosti Queenstown
u unutrašnjosti otoka, grad koji je bio zimsko
sportsko odmaralište od 1950-ih, ali čiji su se
ekonomija i stanovništvo naglo proširili otka-
ko se bave avanturističkim turizmom (Cater i
Smith, 2003). Kako Cloke i Perkins primjećuju,
prirodne pretpostavke i mogućnosti za avan-
turizam spojene su u komodifikaciju Queen-
stowna: „avantura i uzbuđenje u slikovitom pri-
rodnom krajobrazu obilježava iskustvo turista
i time potpiruje mitove mjesta tako društveno
proizvodeći prostore” (str. 201). Osmišljene
na osnovi individualnih turističkih aktivnosti,
lokacije za avanturističko iskustvo u dubokom
ruralnom okolišu važne su iz dva razloga. Prvo,
obećavaju odvesti turiste dalje od utabanih staza
na mjesta koja su dostupna jedino na avanturi-
stički način:
Kombinacija skijanja, raftinga, brdskog bi-
ciklizma i kajakinga i netaknutih krajolika,
izvrsne hrane i Kiwi gostoljubivosti. Vidi
atrakcije po kojima je ova zemlja čuvena,
potom otiđi s poznate staze da upoznaš
Aotearoa na način na koji ga jedino lokal-
ni ljudi poznaju (brošura Alpine Excellen-
ce, citirana u Cloke i Perkins, 1998, str.
202).
Drugo, avanturistički se turizam predstavlja
kao utjelovljeno iskustvo koje uključuje svlada-
vanje izazova prirode. Avanture „uključuju istra-
živanje neoznačenog terena; doživljaj opasnosti
i adrenalinskog ushićenja prošlih istraživača;
putovanje kroz neukrotivo; viđenje neviđenog;
općenito borba s odvažnošću, osobna hrabrost
i tehnološka stručnost protiv prirodnih barijera
– i pobjeđivanje” (str. 204).
Na taj način avanturistički turizam također
pridonosi komodifikaciji ruralnih mjesta stva-
ranjem različitih, povijesno-društvenih kon-
strukata ruralnog, u ovom slučaju ne kao pasto-
ralne idile nego kao divljine i mjesta za avanture.
Ruralno kao marketinški alat
Svi su prijašnji primjeri uključivali komo-
difikaciju ruralnog za potrošnju u samom ru-
ralnom prostoru. No kao roba, „ruralnost” je
pokretljiva, što joj omogućuje da se poveže s
drugim proizvodima koji se prodaju i kupuju
u urbanom okruženju. Povrh toga, vrijednost
je tih drugih roba poboljšana zbog njihove po-
vezanosti s percipiranom kvalitetom ruralnosti.
Očit je primjer toga upotreba „ruralnih” bren-
dova i simbola u marketingu hrane i rukotvo-
rina. Primjerice, Hinrichs (1996) raspravlja o
konstruiranju Vermonta kao osebujnog rural-
nog mjesta, što potom omogućuje označavanje
proizvoda markicom „Proizvedeno u Vermon-
tu”, koja upućuje na „određene standarde kva-
litete, jasno povezane s pozitivnim aspektima
krajobraza, tradicije i mjesta, a koje podupire
općenitija promocija Vermonta” (str. 269).
Međutim, proizvodi koji su označeni ozna-
kama ruralnoga ne moraju nužno imati rural-
no podrijetlo. Oni samo trebaju označavati stil
života koji korespondira s urbanim aspiracija-
ma prema ruralnoj kulturi srednje klase. Kako
Thrift (1989) navodi, „selo i baština spojeni su i
pomiješani s potrošačkom kulturom. Selo i ba-
ština prodaju proizvode, a zauzvrat ti proizvodi
jačaju čuvanje te tradicije” (str. 30; originalni
kurziv).
Među najistaknutijim primjerima toga jest
odjeća, uključujući voštane Barbour jakne i Go-
re-tex odjeću za boravak na otvorenom te auto-
mobili – većinom s pogonom na četiri kotača
i terenci – gdje ruralne predodžbe često doča-
ravaju macho, muževnu povezanost s ruralnim
koja obećava osvajanje prirode i divljine. Pri-
mjerice, jedna reklama za Land Rover u kasnim
1990-ima prikazivala je automobil smješten na
padini s koje se proteže pogled na pustu vrišti-
nu, uz natpis „Nedjelja, i sve bi ovo moglo biti
tvoje”, eksplicitno prikazujući automobil kao
ključ za vikend-konzumaciju ruralne idile za
stanovnike grada.
185
 Sažetak
Komodifikacija sela dio je kontinuiranog ekonomskog restrukturiranja ruralnih područja. Kako
su se tradicionalne, proizvodno usmjerene ekonomske djelatnosti smanjivale, tako je „razmjenska
vrijednost” ruralnog okoliša i krajobraza sve više nadmašivala njegovu „uporabnu vrijednost”. Zapa-
kirano da odgovara popularnoj društvenoj konstrukciji ruralnosti, selo kao roba ima mnogo kupaca.
To ne uključuje samo turiste nego i doseljenike, preseljena poduzeća, filmske produkcije, avanturi-
ste, rekreativce, potrošače prvoklasne seljačke hrane i rukotvorina i urbano stanovništvo koje nosi
Gore-tex odjeću, voze SUV i imaju kuhinje u seoskom stilu.
Proces komodifikacije tako mijenja ruralni prostor i stvara sukobe. Kako bi selo učinili robom,
reprezentacije ruralnog određene su tako da izvrću dinamiku i raznolikost ruralnog društva i pro-
stora. Povrh toga, kako se biraju marketinški prikazi koji su u skladu s prijašnjim očekivanjima po-
trošača, prikazivanje je češće mit nego što prikazuje stvaran život određenog mjesta i koriste se no-
stalgičnim idejama o ruralnoj idili ili referencijama na filmske, televizijske ili prikaze iz književnosti.
Stoga se sukobi mogu pojaviti zbog načina na koji se neko mjesto predstavlja – i zbog posljedica
komodifikacije. Turizam velikih razmjera može stvoriti društvene, ekonomske i okolišne probleme,
uključujući prometnu zakrčenost, erozije pješačkih staza, povećanje cijena nekretnina i preveliku
ovisnost o sezonskom zapošljavanju te prilagođavanje trgovina i usluga turistima više nego potre-
bama lokalnog stanovništva. Lokalni stanovnici također mogu osjećati da gube kontrolu nad iden-
titetom mjesta, a oni uključeni u tradicionalnije ekonomske sektore, primjerice poljoprivrednici,
mogu smatrati da je njihov interes ograničen zbog interesa turizma ili drugih potrošačkih praksi.
Primjerice, jednom kada se ruralni krajobraz počne cijeniti više zbog estetske privlačnosti nego pro-
izvođačkog potencijala, zaštita vizualnog izgleda krajobraza ima veću ekonomsku vrijednost nego
modernizacija poljoprivrednih praksi koje ga mogu izmijeniti, kao što je uklanjanje živica. Rural-
nim se sukobima podrobnije bavimo u 14. poglavlju, dok u sljedećem poglavlju proučavamo šire
probleme očuvanja seoskog područja.

186
Za daljnje čitanje
Koncept komodifikacije sela najobuhvatnije je predstavio Paul Cloke u zborniku ra-
dova urednice Sue Glyptis Leisure and the Environment (Belhaven, 1993), knjizi koja
nažalost nije široko dostupna. Kraći prilozi postoje u brojnim drugim člancima koje
smo citirali u ovom poglavlju. Studije slučaja o kojima smo diskutirali preporučujemo
pročitati u cjelini u svojim izvornim publikacijama. Više o reprezentaciji ruralnog na-
sljeđa gorja Appalachia pogledajte u knjizi Alexandera Wilsona, The Culture of Nature:
North American Landscape from Disney to the Exxon Valdez (Blackwell, 1992); više o
turizmu u North Yorkshire Moors inspiriranom TV serijama pročitajte u članku Toma
Morduea, „Heartbeat country: conflicting values, coinciding visions”, u Environment
and Planning A, volumen 31, stranice 629-646 (1999); više o Anne od Zelenih zabata
i Otoku princa Edwarda pogledajte poglavlje Sheelaghe Squire „Ways of seeing, ways
of being: literature, place and tourism u L. M. Montgomery’s Prince Edward Island”, u
P. Simpson-Housley i G. Norcliffe (ur.), A Few Acres of Snow: Literary and Artistic Ima-
ges of Canada (Dundurn Press, 1992). O avanturističkom turizmu na Novom Zelandu
govore Paul Cloke i Harvey Perkins u članku „Cracking the canyon with the awesome
foursome: representations of adventure tourism in New Zealand”, u Environment and
Planning D: Society and Space, volumen 16, stranice 185-218 (1998) te Carl Cater i
Louise Smith u „New country visions: adventurous bodies in rural tourism”, u P. Cloke
(ur.) Country Visions (Pearson, 2003).

Internetske stranice
Brojne turističke atrakcije koje smo spomenuli u ovom poglavlju imaju svoje internet-
ske stranice, koje također prenose njihovu specifičnu reprezentaciju ruralnosti. One
uključuju:

Farmer Giles Working Farm Park www.farmergiles.co.uk (trajno zatvoreno)

Rays Farm www.virtual-shropshire.co.uk/rays-farm/
Umberslade Children’s Farm www.umbersladefarm.co.uk
Seymour Demonstration Forest www. gvrd.be.ca/LSCR/
Chemainus murals www.chemainus.com
Dollywood www. dollywood.com
Museum of Appalachia www.museumofappalachia.com
Cades Cove www.cadescove.net/auto_tour.htm
Green Gables Park www.annesociety.org/anne/
Queenstown, New Zealand www.queenstown-nz.co.nz

187
 13. Zaštita ruralnog okoliša

Uvod
Zaštita ruralnog okoliša već više od sto pedeset godina izazov je i vladi i aktivistima. Još su sredi-
nom 19. stoljeća američki pisci poput Ralpha Walda Emersona i Henryja Thoreaua zagovarali nuž-
nost zaštite veličanstvene divljine Sjeverne Amerike od naseljavanja, obrade zemlje i razvoja. Slično
tomu, i u Velikoj Britaniji romantičarski pisci William Wordsworth, John Ruskin i William Morris
promicali su estetsku vrijednost sela i seoskog krajobraza, što je 1895. dovelo do osnivanja Naci-
onalne zaklade (National Trust), dobrotvorne organizacije koja je kupovala zemljišta s vrijednim
krajobrazima i povijesnim lokacijama u svrhu njihova očuvanja kao javnog dobra. Time je započela
praksa očuvanja ruralnih područja privatnim filantropskim pothvatima. U međuvremenu proglaše-
njem prvog nacionalnog parka Yellowstone 1872. i pionirskim radom Gifforda Pinchota kao prvog
voditelja Američke šumarske službe (US Forestry Service) osnovane 1909., uspostavljena je uloga
države u očuvanju ruralnog okoliša. Pinchot je uveo utilitaristički model očuvanja, kombinirajući
zaštitu okoliša s upravljanjem ekonomskim resursima.
Rani zagovaratelji očuvanja ruralnog okoliša u pravilu su bili motivirani estetskim vrijednostima
pastoralnih ili divljih krajobraza, pri čemu su ih često vodila religijska uvjerenja ili su ih povezivali s
važnošću takvih krajobraza za nacionalni i kulturni identitet (Bunce, 1994; Green, 1996). Pincho-
tov pristup očuvanju razlikovao se od njih u tome što je naglašavao materijalne koristi očuvanja za
ruralnu ekonomiju zahtijevajući maksimalno održive prinose u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu
kontroliranim iskorištavanjem i upravljanjem biološkim resursima. Poslije se javio društveni eko-
loški pokret koji je pridonio daljnjem ‘ozelenjavanju’ ruralne politike, a temeljio se na znanstvenim
analizama o štetama u ruralnom okolišu (vidi poglavlje 8) i ponekad etičkim načelima filozofije
„dubinske ekologije” (Green, 1996). Ti različiti razlozi za zaštitu ruralnih područja urodili su ra-
zličitim ciljevima ekoloških inicijativa. Tako su estetski razlozi očuvanja povezani s prezervacijskim
inicijativama koje zagovaraju održavanje ruralnog krajobraza u gotovo nepromijenjenom stanju. Za
razliku od toga, utilitaristički pristup, koji se temelji na materijalnoj koristi, podupire konzervacijske
projekte koji podrazumijevaju upravljanje dobrima bez prekomjernog iskorištavanja. Oba ta pristu-
pa slijede modernistički pristup prema kojem su priroda i kultura odvojene (vidi poglavlje 3) sma-
trajući da je moguće istodobno zaštititi i očuvati prirodu te podržati razvoj ruralnog područja (pri-
mjerice stvaranjem određenih „zaštićenih krajobraza” ili pažljivim iskorištavanjem dobara). Noviji
val ekološkog pokreta suštinski preispituje ruralne politike zahtijevajući da u kreiranju svih drugih
politika utjecaj na okoliš bude prioritet. Tako, primjerice, izgradnja novih prometnica u ruralnim

189
područjima više ne bi bila glavni element ruralnog razvoja, nego potencijalna opasnost za okoliš.
Različite motivacije za zaštitu ruralnog okoliša također upozoravaju na to da opasnosti za ru-
ralni okoliš uzrokuju različitu količinu zabrinutosti, koja se također razlikuje ovisno o tome kad
i gdje se te opasnosti pojavljuju. U vrijeme ranog prezervacionističkog pokreta očuvanja prirode
glavna prijetnja bili su industrijalizacija i širenje gradova. No, kako je detaljno opisano u poglavlju 8,
okolišne promjene u ruralnim područjima u posljednjem stoljeću posljedica su utjecaja mnogo više
čimbenika, uključujući i razvoj samih ruralnih područja i utjecaj modernih poljoprivrednih praksi.
S obzirom na to, napori koji se ulažu u očuvanje i zaštitu ruralnih područja sastoje se od različi-
tih strategija, usmjerenih na rješavanje različitih problema i temeljenih na različitim razlozima. U
ovom poglavlju razmatrat ćemo tri takva pristupa. Prvi pristup obuhvaća određivanje i imenovanje
„zaštićenih područja” u ruralnim područjima gdje se upotreba zemljišta i upravljanje njime strogo
kontrolira. Drugi pristup uključuje politike planiranja upotrebe zemljišta kako bi se na općenitijoj
razini regulirao razvoj ruralnog područja. Posljednji, treći pristup, sastoji se od promicanja agrooko-
lišnih mjera za smanjenje štetnih učinaka moderne poljoprivrede i poticanja poljoprivrede koja štiti
prirodu. Naposljetku, u ovom poglavlju raspravljat ćemo i o životinjama te načinima na koje se želi
vratiti i zaštititi stare pasmine stoke kao i reintroducirati nestale autohtone vrste divljih životinja.

Zaštićena područja i uz iznimno ograničene dozvole pristupa ona

Načelo koje se krije u pozadini zaštićenih
područja podrazumijeva da su određeni rural-
ni krajobrazi ili predjeli ruralnog okoliša tolike
estetske, kulturne ili znanstvene vrijednosti da
zahtijevaju zaštitu od štetnog ljudskog djelo-
vanja te se imenuju zaštićenim područjima.
Zaštićena područja određuju se tako da se štiti
najosjetljivija i najvrjednija obilježja ruralnog
okoliša dok se istodobno dopušta razvoj širih
ruralnih sredina. Najpoznatiji oblik zaštite
prirodnog područja jest nacionalni park, što je
zapravo oznaka za samo jednu razinu zaštite u
klasifikaciji zaštićenih područja. Međunarodni
savez za očuvanje prirode (World Conservation
Union, također poznat kao IUCN) klasificira
zaštićena područja od strogih znanstvenih re-
zervata s vrlo ograničenim pristupom u znan-
stvene svrhe do zaštićenih područja u kojima se
upravlja iskorištavanjem prirodnih resursa, no
uz nadzor i brigu o održivosti (tablica 13.1.).
Osim što se zaštićena područja razlikuju prema
razini zaštite i upravljanja, variraju i u veličini,
od malih prirodnih rezervata do nacionalnih
parkova koji se prostiru na više tisuća četvornih
kilometara, i u stupnju dopuštene ljudske ak-
tivnosti u njima. Najstrože zaštićena područja
su nenaseljena, a primjerice zaštićena područja
razine V, zaštićeni krajobrazi, prema klasifikaciji
IUCN, su naseljena, no stanovništvo mora ži-
vjeti u ravnoteži s očuvanjem prirode.
Nacionalni parkovi
Prvi nacionalni park na svijetu osnovan je
1872. u Yellowstoneu, Wyoming. Osnivanje
tog parka uslijedilo je nakon više desetljeća lo-
biranja skupine ljudi koja je u većoj mjeri bila
motivirana željom da se pokaže svijetu da Sje-
dinjene Američke Države imaju obilje prirod-
nih čuda koja pariraju Europi te da su to javna
dobra, a ne mjesta stvaranja privatnog profita,
nego istinskim namjerama da zaštite prirodu
(Runte, 1997; Sellars, 1997). Zabrinutost da bi
prekrasan krajobraz Yosemite doline u Kalifor-
niji mogao postati mjestom koje će iskorištavati
privatni poduzetnici potaknula je predsjedni-
ka Abrahama Lincolna da 1864. oduzme vla-
sništvo i nadležnost nad područjem saveznoj
državi Kaliforniji i uspostavi tada prototip
nacionalnog parka (Yosemite je 1890. progla-
šen pravim nacionalnim parkom). Pronalazak
brojnih izvanrednih gejzira, vodopada, kanjona
i ostataka artefakata koji su upućivali na trago-

190
Tablica 13.1. IUCN klasifikacija zaštićenih područja
Kategorija upravljanja zaštićenim
Opis prema ciljevima upravljanja
područjima
Ia Strogi prirodni rezervat
Strogo zaštićeno područje kojim se upravlja u znan-
stvene svrhe/u svrhu zaštite divljine
Ib Područje divljine
Zaštićeno područje, pretežno nenaseljeno, kojim se
II Nacionalni park upravlja radi zaštite ekosustava i rekreacije posje-
titelja
Zaštićeno područje kojim se upravlja radi zaštite
III Spomenik prirode
specifičnih prirodnih značajki
Područje upravljanja staništima/ Zaštićeno područje kojim se upravlja da bi se zaštiti-
IV
vrstama lo određenu vrstu ili stanište
Zaštićeno područje u kojem se teži uravnotežiti
V Zaštićeni kopneni/morski krajobraz
aktivnosti ljudi i očuvanje prirode
Zaštićeno područje kojim se upravlja radi održive
VI Zaštićeno gospodarsko područje
upotrebe prirodnih ekosustava
Izvor: www.iucn.org

ve drevnih civilizacija odredilo je Yellowstone brzo niknula na području Britanskog Carstva

kao mjesto na kojem bi SAD mogao pokazati
svoju predanost zaštiti kulturne baštine (Runte,
1997). Nacionalni parkovi tek su poslije postali
mjesta koja se smatraju vrijednima zbog zaštite
divljine, a činjenica da je Yellowstone štitio div-
ljinu od svojeg osnutka bila je samo slučajnost i
nehotično stvoren uzor.
Doista, još su dva presedana propisana u
Yellowstoneu također slučajna - uključenost
cjelokupnog teritorija (zakonodavci nisu bili
sigurni jesu li sva bogatstva tog područja već ot-
krivena) te vlasništvo Vlade Sjedinjenih Ame-
ričkih Država (u to vrijeme država Wyoming
nije imala svoju vladu). Yellowstone je bez ob-
zira na slučajnost tih začetaka postao modelom
prema kojem će se stvarati nacionalni parkovi.
Nacionalni su parkovi tako bili usredotočeni na
iznimnu prirodu ili izvanredne kulturne feno-
mene, na obuhvaćanje velikog teritorija, na to da
potpuno budu u javnom vlasništvu, nenaseljeni,
bez komercijalnog iskorištavanja i pod upravom
vlade u ime države. Iako se osnivanje nacional-
nih parkova sporo širilo SAD-om, ideja je vrlo
te su osnovani nacionalni parkovi u Australiji
(1879.), Kanadi (1885.) i na Novom Zelandu
(1887.), svi temeljeni na modelu Yellowstonea.
No model Yellowstonea nije se lako presli-
kao u Europu u kojoj više nije bilo toliko velikih
nenaseljenih područja, ali se tijekom ranog dva-
desetog stoljeća javila zabrinutost zbog prijetnji
koje je urbanizacija predstavljala za ruralni krajo-
braz. Sredinom 20. stoljeća osnivani su nacio-
nalni parkovi, no prema jednom od dvaju kom-
promisnih modela. U zemljama poput Irske,
Italije i Švicarske upotrebljavao se izvorni mo-
del Yellowstonea (razina II prema klasifikaciji
IUCN) s javnim vlasništvom, nenaseljenošću i
strogom upravom, no s ograničenjem na manje
površine koje su mogli proglasiti nacionalnim
parkom. Za razliku od toga, u Ujedinjenom
Kraljevstvu i Njemačkoj nacionalnim su parko-
vima proglašene veće površine, koje su, među-
tim, uključivale i privatno posjedovanu zemlju
i bile naseljene te je prema tome razina zaštite
bila niža (razina V prema klasifikaciji IUCN).
Francuska je upotrijebila mješovit, inovativni

191
pristup u kojem se jezgra vrijednog područja
klasificirala kao nacionalni park razine II pre-
ma klasifikaciji IUCN, a periferija tog područja
klasificirala se prema modelu sličnom onome u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao posljedica toga,
naziv „nacionalni park” upotrebljava se u cije-
lom svijetu, no njegovo značenje znatno varira
od zemlje do zemlje (vidi tablicu 13.2.)
Te se razlike mogu ilustrirati detaljnijim
proučavanjem sustava nacionalnih parkova u
SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. U SAD-u je
do 2003. osnovano 56 nacionalnih parkova, od
kojih su mnogi izvorno bili klasificirani kao na-
cionalni spomenici, a tek su poslije uzdignuti na
razinu nacionalnih parkova. Širenje nacional-
nih parkova odvijalo se u četiri faze. Najprije su
se širili na područjima relativne divljine zapad-
nih saveznih država prema presedanu parkova
Yellowstone i Yosemite. Prvo širenje uključivalo
je nacionalne parkove Grand Canyon (1919),
Sequoia (1890) i Rocky Mountain (1915) i ma-
nja područja, Hot Springs u Arkansasu (1921)
osnovan za zaštitu termalnih izvora te Wind
Cave u Južnoj Dakoti (1903). Sljedeće pro-
širenje potaknuli su putnici s istoka na zapad
zemlje, koji su lobirali za stvaranje nacionalnih
parkova i u istočnom dijelu SAD-a. Prvi rezultat
bio je osnutak nacionalnog parka Great Smokey
Mountains (vidi okvir 13.1.). Osnivanje nacio-
nalnih parkova na istoku zemlje bilo je otežano
zato što su to bila već naseljena područja te je
trebalo provesti niz zahtjevnih mjera, pregova-
ranja, kompliciranih kupnji zemljišta i prese-
ljenja stanovništva. Sve je to razlogom manjeg
broja osnovanih nacionalnih parkova istočno
od Mississippija (slika 13.1.). Treće proširenje
dogodilo se 1980. godine donošenjem zakona
Alaska Lands Act (Zemljišni zakon Aljaske).
Taj je zakon omogućio osnivanje sedam naci-
onalnih parkova u saveznoj državi Aljasci te
proširenje i preimenovanje nacionalnog parka
Mount McKinley (osnovanog 1917.) (Runte,
1997). Aljaški nacionalni parkovi pokrivaju
golemo područje krajobraza iznimne ljepote i
znanstvene važnosti, a ukupnom su površinom
192
veća od Engleske. Naposljetku, nekoliko je naci-
onalnih parkova osnovano nakon 1990. - De-
ath Valley i Joshua Tree u Kaliforniji (oba osno-
vana zakonom Desert Protection Act iz 1994.),
Black Canyon of the Gunisson u Koloradu
(1999), Cuyahoga Valley u Ohiu (2000), Great
Sand Dunes u Koloradu (2000) i Congaree u
Južnoj Karolini (2003).
Strategije upravljanja koje je usvojila Služba
nacionalnih parkova (National Park Service)
s vremenom su se također mijenjale te se pri-
lagodile suvremenim problemima i praksama
zaštite. Primjerice, 1920-ih Služba je iz nacio-
nalnog parka Yellowstone istrijebila sivog vuka
kao mjeru upravljanja predatorima, a 1995. su
ih reintroducirali u park (Sellars, 1997). Tako-
đer, stvaranje ravnoteže između zaštite prirode
i rekreacije i javne upotrebe parkova izazov je
još od vremena kada u parkovima Yosemite i
Yellowstone nije bilo masovnog turizma. Omo-
gućivanje mjesta za kampiranje, centri za posje-
titelje i pješačke staze - sve su to važne dužno-
sti Službe nacionalnih parkova, no u današnje
doba zahtjevi za rekreaciju u nacionalnim par-
kovima prelaze u sukob s očuvanjem tih pod-
ručja, posebno u najnetaknutijim nacionalnim
parkovima poput aljaških. Slično tomu, kao
što su se zemljišta ocijenjena kao komercijalno
važna nekada isključivala iz nacionalnih parko-
va, u recentno se vrijeme osnivanje aljaških na-
cionalnih parkova našlo u sukobu s poslovnim
svijetom koji ta područja vidi kao potencijal za
izvlačenje nafte i rude. Sukobi oko izgradnje
cjevovoda i cesta preko površina parkova i dalje
traju kao i oko stalnih zahtjeva za dozvole za lov
i komercijalni ribolov unutar nacionalnih par-
kova.
Temelji za osnivanje nacionalnih parkova
u Ujedinjenom Kraljevstvu bila su dva vladina
izvješća tijekom Drugog svjetskog rata, Scott
Report, o upotrebi zemljišta u ruralnim po-
dručjima (1942) koji je prepoznao potrebu za
očuvanjem ruralnih krajobraza od štete koju bi
prouzrokovala urbanizacija i industrijski razvoj,
te Dower Report o nacionalnim parkovima
 Tablica 13.2. Usporedba nacionalnih parkova u osam zemalja, 2003.

Broj Posljednji Najveći Najmanji Prosječna Upravljanje/

Prvi osnovani površinom površinom površina Stanovništvo Vlasništvo zemlje
parkova osnovani (km2) (km2) (km2) gospodarenje

Gates of Arctic Službe naciona-

SAD 56 Yellowstone 1872. Congare 2003. Hot Spring 22 3.917 Nenaseljen Javno
34.287 lnih parkova
Većina parkova ne-
Imenovani
Wood Buffalo St. Lawrence
a naseljena. Poneki
Kanada 42 Banff 1885. Sirmilik 1999 5.344 Javno nadležni nacio-
44.840 Islands 8,7 gradići i nomads-
nalni park
ko stanovništvo
Svi parkovi su Imenovana tije-
Cairngorms Cairngorms The Broads Većinom privatno
Velika Britanija 13 Peak District 1951. 1.407 naseljeni. Raspon la nacionalnih
2003b 3.800 303 (cca. 75%)
2.200 - 43.000 parkova
Duchas državna
Ballycroy Wicklow The Burren
Irska 6 Killarney 1932. 99 Nenaseljen Javno agencija za
1998. Mountains 159 16,7
baštinu
Les Cévennes
Les Iles de Port Nenaseljen u Imenovano
La Guadeloupe (913 core;
Francuska 7 La Vanoise 1963. Cros 37 (ukup- 530 središtu, naseljen Mješovito administrativno
1989. 3.214 ukupna
na površina) na periferiji vijeće
površina)
Schleswig –
Bayrischer Wald Holsteinisches Ograničeno loka- Nadležnost
Njemačka 13 Hanich 1997. Jasmund 30 731 Mješovito
1970. Wattenmeer lno stanovništvo lokalne uprave
4.400
Royal (NSW) Kakadu (NT) The Palms Nadležnost
Australija 516C 500 Nenaseljen Javno
1879. 13.000 (QL) 0,12 državne uprave
Odjel za
Rakiura Fiordland Abel Tas-
Novi Zeland 14 Tongariro 1887. 2.204 Nenaseljen Javno zaštitu
2001. 12.570 man
okoliša
a
Gulf Islands National Park predložen 2003.; b South Downs i New Forest National Parks predloženi 2003.; c ne uključuje parkove predložene 2003.

193
Slika 13.1. Nacionalni parkovi u SAD-u, 2003.

194
u Engleskoj i Walesu (1945) koji je predložio
okvire za uspostavu nacionalnih parkova. Godi-
ne 1949. uslijedio je zakon National Parks and
Access to the Countryside Act, nakon kojeg
su osnovani prvi parkovi, Peak District i Lake
District, u travnju i svibnju 1951. Nadalje, od
1951. do 1957. osnovano je osam nacionalnih
parkova, pretežito u gorskim područjima za-
padne i sjeverne Engleske i Walesa, iako su neki
osnovani i u neposrednoj blizini glavnih urba-
nih središta (ponajprije Peak District, Yorkshire
Dales i Northumberland) (slika 13.2.).
Oba su izvješća, i Scott i Dower, urbanizaci-
ju i industrijalizaciju smatrala najvećom prijet-
njom za ruralni okoliš i prema tome je osnovna
funkcija novih nacionalnih parkova bila stroga
kontrola i nadzor nad upotrebom zemljišta.
Važno je napomenuti da se poljoprivreda sma-
trala načinom zaštite okoliša i zato nisu uspo-
stavljena specifična ograničenja za poljopri-
vrednu praksu u nacionalnim parkovima. Kao
što su MacEwen i MacEwen (1982) istaknuli,
to se pokazalo „kobnom pogreškom” (str. 10)
sustava jer je moderna, produktivistička po-
ljoprivredna proizvodnja drastično izmijenila
krajobraz i naštetila prirodnim staništima div-
ljih vrsta (vidi poglavlja 4 i 8). To je potaknulo
sukobe unutar mnogih nacionalnih parkova,
posebno u nacionalnom parku Exmoor, gdje su
se vrištine pretvarale u pašnjake, što je dovelo
do posebne istrage (Lowe i sur., 1986; Winter,
1996). Slično tomu, na površinama nacionalnih
parkova teoretski je bilo dopušteno rudarenje,
hidroelektrane, akumulacijska jezera, vojne
vježbe i izgradnja autocesta, iako se u izvješću
Dower preporučilo da „bi se takve radnje mogle
dopustiti isključivo ako je jasno utvrđeno da su
od nacionalnog interesa te ako za njih ne posto-
ji alternativno područje” (Williams, 1985, str.
360). U praksi neuspjeh nadležne službe nacio-
nalnih parkova u sprječavanju vojnih vježbi ve-
likih razmjera u nacionalnim parkovima Brecon
Beacons, Northumberland i Dartmoor, provo-
đenja zaobilaznice Okehampton preko dijela
nacionalnog parka Dartmoor, ili izgradnje nu-
klearne elektrane Trawsfynydd u nacionalnom
parku Snowdonia (vidi okvir 13.1.) pokazali su
slabost i nedostatke britanskog sustava nacio-
nalnih parkova i predmetom su brojnih kritika
(MacEwen i MacEwen, 1982).
Ujedinjeno Kraljevstvo nije moglo primije-
niti američki model nacionalnih parkova zbog
odavno naseljenih i obrađenih područja koja
se nisu mogla prenamijeniti u javno vlasništvo,
niti se stanovništvo moglo raseliti. Osim toga,
tri su četvrtine zemljišta na kojima se nalaze
nacionalni parkovi u Engleskoj i Walesu u pri-
vatnom vlasništvu, a 40 posto su poljoprivredne
površine. Prevladavanje je privatnog vlasništva,
među ostalim, oblikovalo upotrebu nacionalnih
parkova za rekreaciju. Unatoč tome što su naci-
onalni parkovi postali velike turističke atrakcije,
sve do zakona Countryside and Rights of Way
Act iz 2000. pristup javnosti bio je ograničen na
određene staze s „pravom prolaska” i površine u
vlasništvu filantropskih organizacija poput Na-
cionalne zaklade (National Trust).
Iako se privatno vlasništvo prihvaćalo, mno-
gi su se vlasnici opirali osnivanju nacionalnih
parkova. Protivljenje zemljoposjednika tako je
priječilo osnutak nacionalnih parkova u Škot-
skoj tijekom 1950-ih, a otpor zemljoposjednika
predloženom nacionalnom parku Cambrian
Mountains u središnjem Walesu potpuno je za-
ustavio formiranje novih nacionalnih parkova
diljem Engleske i Walesa 1960-ih. Nacionalni
parkovi ponovno su osnivani tek od 1990-ih,
kada je The Broads formalno prihvaćen kao na-
cionalni park, a uspostavljena su i prva dva naci-
onalna parka u Škotskoj te predložena još dva u
južnoj Engleskoj (vidi sliku 13.2.).
Nacionalni parkovi u SAD-u i Ujedinje-
nom Kraljevstvu predstavljaju vrlo različite mo-
dele, no dijele dva problema, koji se pojavljuju i
u drugim zemljama. Prvi je problem održavanje
ravnoteže između nacionalnih i lokalnih intere-
sa. Sam naziv „nacionalni park” upućuje da bi
upravljanje parkovima trebalo nadilaziti lokalne
interese i da je to nacionalna odgovornost.
195
 nacionalni parkovi

predloženi nacionalni
parkovi (2004)

Slika 13.2. Osnovani i predloženi nacionalni parkovi u Velikoj Britaniji, 2003.

196
Okvir 13.1. Usporedba nacionalnih parkova Great Smokey Mountains i Snowdonia
Razlike među nacionalnim parkovima u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu mogu se
detaljnije razmotriti usporedbom dvaju parkova slične veličine - Nacionalnog parka
Great Smokey Mountains smještenog na granici saveznih država Sjeverna Karolina
i Tennessee (2110 km2) i Nacionalnog parka Snowdonia na sjeverozapadu Wale-
sa (2142 km2). Nacionalni park Great Smokey Mountains osnovan je 1934. nakon
kampanje koju je vodila gospođa Willis P. Davis iz Knoxvillea, inspirirana nacionalnim
parkovima iz zapadnih saveznih država. Međutim, područje Smokey Mountains (Gre-
at je poslije dodala Komisija nacionalnih parkova (National Park Commision)) u to je
vrijeme bilo naseljeno i obrađeno, sa znatnom djelatnošću sječe drva. Osnivanje parka
značilo je da se zemlja mora otkupiti od privatnih vlasnika, a sredstva su se prikupila
javnim pozivom i donacijom pet milijuna dolara od obitelji Rockefeller. Neki zemljopo-
sjednici ipak su se opirali prodaji svojih imanja te je uspostavljen neobičan kompromis
s određenim brojem obitelji iz Cades Covea (sada turistička atrakcija - vidi poglavlje
12) koje su od uspostave nacionalnog parka u doživotnom najmu. Ipak, stanovništvo
se većinom preselilo (ironično je da je europsko naseljavanje na tom području omogu-
ćeno prijašnjim preseljenjem naroda Cherokee 1830-ih).
Danas u području Great Smokey Mountains dominiraju šume koje su dom za više od
130 vrsta drveća, 4000 drugih biljnih vrsta i divlje životinje poput smeđeg medvjeda,
losa i crvenog vuka - reintroduciranog 1991. uz pomoć Službe nacionalnih parkova.
Područje je priznato kao međunarodni rezervat biosfere i mjesto svjetske baštine.
Kroz nacionalni park prolazi samo jedna velika cesta (sagrađena kao dio sadržaja na-
cionalnog parka (NP)) te je veći dio parka dostupan samo neasfaltiranim cestama i
pješačkim stazama. U svakom slučaju to je najposjećeniji nacionalni park u SAD-u, s
više od devet milijuna posjetitelja godišnje, pretežno od lipnja do listopada. Sadržaji
kojima upravlja Služba NP sastoje se od devet lokacija za kampiranje, pet konjušnica
za jahanje, površina za piknik, staza kroz prirodu, tri centra za posjetitelje i vidikovca
na najvišem vrhu parka, Clingman’s Dome (2023 metra). Ekološki problemi uključuju
zagađenje vode, oboljenja biljaka i životinja te zagađenost zraka koja dolazi čak s po-
dručja Clevelanda u Ohiu i Birminghama u Alabami. Prosječna vidljivost na vidikovcu
Newfoundland Gap smanjila se sa 145 kilometara (90 milja) na 35 kilometara (22
milje) u 50 godina, a zabilježena je i šteta na biljkama od sulfata i ozonskog zagađenja.
Nacionalni park Snowdonia treći je nacionalni park osnovan u listopadu 1951. u Uje-
dinjenom Kraljevstvu, zahvaća pretežito planinsko područje, a uključuje i najviši te
treći najviši vrh u Walesu - Snowdon (1084 m) i Cader Idris (892 m). Dijelovi parka
proglašeni su svjetskim rezervatima biosfere i mjestima svjetske baštine. Kao i svi
nacionalni parkovi u Ujedinjenom Kraljevstvu, Snowdonia je naseljena i većinom u
privatnom vlasništvu. Privatni posjedi čine 69,9%, dok je 15,8% je u vlasništvu Šumar-
ske komisije (Forestry Commission), 8,9% dobrotvorne organizacije National Trust,
1,7% Vijeća za seoska područja Walesa (Countryside Council for Wales) i samo 1,2%
u vlasništvu samog nacionalnog parka (National Park Authority). 26 267 stanovnika
uglavnom živi u gradićima i selima, kao što su Dolgellau i Bala, sa strogo ograničenom
izgradnjom izvan tih naselja. Bivši rudarski gradić Blaenau Ffestiniog isključen je iz
samog nacionalnog parka iako je potpuno okružen njime.

197
 Okvir 13.1. nastavak
Zbog otpora zemljoposjednika prema osnivanju nacionalnog parka lokalna zajednica
odbila je osnivanje neovisnog tijela za planiranje, prema uzoru na Lake District i Peak
District, pa je nadležnost dodijeljena zajedničkom odboru koji su činili odabrani okruž-
ni vijećnici. Upravno tijelo nacionalnog parka naposljetku je 1995. steklo nezavisni
status i danas se sastoji od predstavnika lokalne uprave i članova koje imenuje Velška
skupština (Welsh Assembly). Uprava raspolaže budžetom od oko pet milijuna britan-
skih funti i ima 120 zaposlenika.
U parku prevladava poljoprivredno zemljište. Gotovo 45% nacionalnog parka je
otvoren prostor, ponajviše močvarni pašnjaci, kojima je javnost nedavno stekla pra-
vo pristupa. Daljnjih 31% površine ograđeno je poljoprivredno zemljište (ponovno
uglavnom za ispašu), a 15% pokriveno je šumom. Poljoprivreda je i dalje važna za
lokalnu ekonomiju, no istodobno poljoprivredna modernizacija jedan je od najvećih
ekoloških problema s kojima se nacionalni park suočava. Posljednjih se godina te pro-
bleme pokušava umanjiti putem agrookolišnih mjera. Malo kontroverzniji lokalni izvor
zaposlenja bila je nuklearna elektrana Trawsfynydd, sagrađena od 1959. do 1965. u
srcu nacionalnog parka, zbog čega su ekološki aktivisti optužili park za nesposobnost
da kontrolira izgradnju. Elektrana je zatvorena 1993. i prolazi postupke sanacije i raz-
gradnje.
Snowdonia je treći najposjećeniji nacionalni park u Britaniji s oko 10 milijuna noćenja
godišnje. Nešto manje od polovine posjeta su dnevni izleti i aktivnosti rekreativnog
tipa, a park uspješno kombinira tradicionalne aktivnosti poput razgledavanja s onim
više avanturističkima. Ipak, oba ta tipa aktivnosti stvaraju pritisak na okoliš u nacio-
nalnom parku. Poseban je problem prometna zagušenost i zagađenje zraka ispušnim
plinovima iz vozila pa je uvedena posebna pristojba na ulazak u nacionalni park privat-
nim vozilima tzv. pristojba na zagušenost, kojom se potiče upotreba javnog prijevoza.

Za više vidi www.nps.gov/grsm/index.htm i www.snowdonia-npa.gov.uk

Prema tome, u SAD-u, Kanadi i na Novom
Zelandu upravu parkova vode nacionalne vladi-
ne agencije koje imaju vrlo malo doticaja s lo-
kalnim zajednicama. Unatoč tome što je većina
parkova u tim zemljama pretežno nenaseljena,
postoje susjedna naselja koja su za parkove zain-
teresirana iz određenih ekonomskih i kulturnih
razloga. U brojnim nacionalnim parkovima i
dalje žive male zajednice domorodačkog sta-
novništva, čiji opstanak, dobrobit te kultura
(posebice lov) ovise o upravljanju parkovima
te mogu biti u izravnom sukobu s prioritetima
zaštite okoliša. U zemljama gdje su nacionalni
parkovi naseljeniji, lokalne zajednice mnogo
aktivnije sudjeluju u upravljanju parkovima.
Nacionalnim parkovima u Njemačkoj upravlja
se unutar uobičajenog sustava lokalne uprave,
dok u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj
parkovima upravljaju neovisni odbori u kojima
uz imenovane vladine dužnosnike sjede i iza-
brani predstavnici iz lokalnih zajednica. Ipak,
to ne sprječava prosvjede lokalnog stanovništva
protiv nedemokratske uprave ili činjenicu da
lokalne ekonomske interese te prava vlasništva
nadglasavaju vanjski interesi i dužnosnici.
Drugi je problem upotreba nacionalnih par-
kova za rekreaciju. Naime, kako je popularnost
ruralnog turizma rasla (vidi poglavlje 12), naci-
onalni parkovi postali su žarištima u kojima se
iskorištava ruralni okoliš, posebice putem aktiv-
nosti koje podrazumijevaju neku vrstu pustolo-
vine na otvorenom ili povezivanje s prirodom.

198
Tablica 13.3. Zaštićena područja u Ujedinjenom Kraljevstvu, 2002.
Ukupna
Oznaka Broj
površina (km2)
Područje iznimne prirodne
50
ljepote (AONB)
Nacionalna panorama 40
Mjesto iznimnog znanstvenog
6.578
interesa (SSSI)
Nacionalni prirodni rezervat 396
Lokalni prirodni rezervat 807
Izvor: Whitaker’s Almanack, 2003.
Te aktivnosti uobičajeno uključuju kampiranje,
pješačenje i razgledavanje automobilom (glavne
aktivnosti posjetitelja u britanskim nacional-
nim parkovima prema anketi iz 1994.), no sve
češće i pustolovni turizam, poput pješačenja na
duge staze i vožnje helikopterom. Najveći broj
posjeta imaju nacionalni parkovi relativno lako
dostupni iz urbanih središta ili oni s dugom tu-
rističkom tradicijom, no sve češće i vrlo udaljeni
nacionalni parkovi poput Denali ili Gates of
Arctic na Aljasci postaju turističke destinacije.
Slabo posjećeni i zaštićeni od velikog broja po-
sjetitelja jedino su iznimno nedostupni parkovi,
poput nacionalnog parka Ivvavik u arktičkom
dijelu Kanade koji je 1995. imao samo 170 po-
sjetitelja. Rekreacija je tako postala jedna od
glavnih djelatnosti nacionalnih parkova, koja
znatno ekonomski utječe i na obližnje zajed-
nice. Doista, uspostava novih nacionalnih par-
kova u Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu u
posljednjih 20 godina zapravo je kombinirana
posljedica anticipirane ekonomske koristi i želje
za očuvanjem prirode. Ipak, turizam je stvorio
pritisak na okoliš nacionalnih parkova te zaga-
đenje, erozije i stalni zahtjevi za izgradnju cesta,
Napomene
Samo Engleska, Wales i Sjeverna
24.087 Irska. Potrebna konzervacija flore,
faune i obilježja krajobraza
10.018 Samo Škotska. Jednako kao AONB
Znanstveno važna mjesta s regulaci-
22.863
jom određenih aktivnosti
Mjesta određena za zaštitu i prouča-
2.405 vanje flore i faune. Pod upravom
nacionalnih agencija za zaštitu
Mjesta očuvanja prirode pod upravom
455 lokalnih nadležnih tijela i zaklada za
zaštitu
parkirališta i novih sadržaja postaju stalni teret
upravljanju nacionalnim parkovima. Želja da se
uravnoteži rekreacija i zaštita prirode potaknula
je Federaciju nacionalnih parkova Europe (Fe-
deration of Nature and National Parks of Euro-
pe - EUROPARC Federation) da promovira
održivi turizam podržavajući aktivnosti poput
pješačenja, penjanja, bicikliranja, fotografiranja,
školskih posjeta i kampova u prirodi, a odvraća
od izgradnje velikih hotela, parkova za razono-
du i odmarališta kao i od posjeta velikih skupi-
na, skijanja te upotrebe motoriziranih brodova
i terenskih vozila.
Druga zaštićena područja
Nacionalni parkovi samo su dio mreže za-
štićenih područja, a koja su namijenjena upravo
očuvanju seoskog područja i prirode. Primjeri-
ce, u Ujedinjenom Kraljevstvu uz nacionalne
parkove tu su područja iznimne prirodne lje-
pote (Areas of Outstanding Natural Beauty),
nacionalne panorame (National Scenic Areas),
mjesta od iznimnog znanstvenog interesa (Sites
of Special Scientific Interest) i prirodni rezervati
(Nature reserves) (tablica 13.3.), dok u Australiji
199
nacionalni parkovi čine samo 43% od 604 000
četvornih kilometara zaštićenih područja. Svr-
ha uspostave drugih oblika zaštićenih područja
najčešće se od one nacionalnog parka razlikuje
na tri načina. Prvo, neki oblici zaštite vrlo su
slični onome nacionalnih parkova, no mjere za-
štite primjenjuju se, primjerice, samo na jedno
prirodno svojstvo ili specifičan krajobraz. Tako
je, primjerice, Američka služba nacionalnih par-
kova (US National Parks Service) među ostalim
odgovorna i za upravljanje 70 nacionalnih spo-
menika posebne prirodne vrijednosti ili povi-
jesne baštine, zatim deset nacionalnih obalnih
područja pod zaštitom, četiri jezerska područja,
šest nacionalnih rijeka i devet nacionalnih div-
ljih i panoramskih rijeka, kao i za nacionalne
povijesne parkove, nacionalna bojna polja, naci-
onalne spomenike i nacionalne povijesne loka-
cije koje su zaštićene zbog povijesne i kulturne
važnosti. Također, odgovorna je i za nacionalna
rekreativna područja, panoramske staze i parki-
rališta koji su iznimno važni za rekreaciju. Dru-
go, zaštićena područja mogu prepoznati mjesta
panoramske ili kulturne vrijednosti, ali im pruža
razinu zaštite i kontrole nižu od one u nacional-
nim parkovima. Područja iznimne prirodne lje-
pote (AONB) u Engleskoj i Walesu službeno se
smatraju jednako važnima kao i nacionalni par-
kovi i provode posebne mjere kako bi se zaštitile
prirodne značajke, no donedavno nisu imala ne-
ovisnu upravljačku strukturu i nisu zadužena za
provođenje istih konzervacijskih i rekreativnih
pravila kao i nacionalni parkovi (Green, 1996;
Winter, 1996). Treće, neka zaštićena područja
u većoj mjeri štite prirodna staništa i divlje vrste
biljaka i životinja zbog provođenja znanstvenih
istraživanja. Primjerice, mjesta posebnog znan-
stvenog interesa (Sites of Special Scientific In-
terest - SSSI) u Ujedinjenom Kraljevstvu štite
osjetljiva staništa u rasponu od pojedinačnih
kolonija jedne divlje vrste pa do cijelih ekosu-
stava poput šuma i močvara. Mjesta posebnog
znanstvenog interesa dobivaju još u sustavu
planiranja specifičnu zaštitu od gradnje, a kon-
troliraju i upotrebu zemljišta za poljoprivredu.
200
Zemljoposjednici su ograničeni u aktivnostima
koje smiju poduzimati te moraju obavijestiti
nadležna tijela za zaštitu o svakom zahvatu koji
bi mogao utjecati na okoliš. Međutim, u praksi
se oslanjanje na dobrovoljnu suradnju zemljo-
posjednika pokazalo lošim i teškim za pravilno
provođenje te je u razdoblju od 1982. do 1989.
godine gotovo četvrtina SSSI-ja nastradala i u
nekoj mjeri bila oštećena (Winter, 1996). U
SAD-u je uvedena dodatna zaštita prirodnih
staništa i divljim vrstama uspostavom nacional-
nih rezervata (national preserves), skloništa za
divlje vrste (wildlife refuges) i područja divljine
(wilderness areas), a mnoga se od tih područja
preklapaju s nacionalnim parkovima. Ta bi po-
dručja u praksi trebala imati minimalni kontakt
s ljudskom aktivnošću pa je motornim vozilima
ili opemi zabranjen prilaz (Runte, 1997). No i
dalje se javljaju sukobi zbog neusklađenosti že-
lja za očuvanjem i zaštitom i onih ekonomskog
karaktera. Tako je američka vlada 2001. iznijela
planove za dozvolu bušenja i vađenja nafte na
području Alaska Wildlife utočišta (Alaska Wi-
ldlife Refuge).
Planiranje upotrebe zemljišta i
kontrola izgradnje
Zaštićena područja omogućuju očuvanje
najvrjednijeg ruralnog okoliša, no pokrivaju
samo male površine ruralnog prostora. Obiljež-
ja i izgled „svakidašnjeg seoskog okoliša” izvan
tih zaštićenih područja izloženi su promjena-
ma i opasnostima koje nosi razvoj i izgradnja
na tim površinama (vidi poglavlje 8). Mnoge
su zemlje, kako bi zaštitile ruralne krajeve od
nekontrolirane izgradnje i iskorištavanja, uve-
le sustav planske upotrebe zemljišta. Planska
upotreba zemljišta ne upotrebljava se samo da
bi se kontrolirala izgradnja i da bi proaktivno
poticala ekonomski razvoj i osiguravala infra-
strukturu nego je funkcija kontrole gradnje i ra-
zvoja u kontekstu ruralnih područja najvažnija
(vidi Cloke, 1988; Hall, 2002; Lapping i sur.,
1989). No postoje velike razlike između oblika
i opsega sustava planiranja te razine zaštite ru-
ralnog okoliša koje različite zemlje osiguravaju.
U zapadnoj Europi razvoj i izgradnja u rural-
nom području strogo su kontrolirani i postoje
stroga pravila na razini obuhvatnih nacionalnih
okvira planiranja. Za razliku od toga, u SAD-u
i Australiji regulativa o upotrebi zemljišta izvan
zaštićenih područja mnogo je liberalnija i ona
ograničenja izgradnje koje postoje dolaze s lo-
kalne razine te nema sveobuhvatne nacionalne
strategije rješavanja tih pitanja. U ovom ćemo
odjeljku usporediti visokoregulirani sustav u
Velikoj Britaniji s fragmentiranijim pristupom
kontrole izgradnje koji se primjenjuje u SAD-u.
Sustav planiranja u Engleskoj i
Walesu
Uvođenje modernog sustava planiranja u
Engleskoj i Walesu 1947. zakonom Town and
Country Planning Act smatra se pobjedom bo-
raca za zaštitu ruralnog okoliša od urbanizacije
i industrijskog razvoja. Kao što je Hall (2002)
primijetio, zakonom iz 1947. uspješno je na-
cionalizirano pravo na izgradnju u Engleskoj i
Walesu tako da je država putem lokalnih službi
za planiranje odlučivala na kojem zemljištu se
smije graditi, a na kojem ne. Zemljoposjednici
su smjeli graditi na svojem imanju samo uz do-
zvolu nadležne službe za planiranje. Tako je dr-
žava kontrolirala što se i gdje gradi, a određena
područja štitila od izgradnje.
Taj sustav djeluje prema načelu odozgo. Za-
kon o planiranju sastavljen je na nacionalnoj ra-
zini, a smjernice kojima se zakon tumači izdaju
ministri za planiranje u Engleskoj i Walesu. Do-
datna objašnjenja i smjernice mogu se izdavati i
na regionalnoj razini, a na regionalnim konfe-
rencijama za planiranje, koje su sastavljene od
lokalnih nadležnih institucija u regiji, zajedno
odlučuju o kvotama za stambenu izgradnju u
Engleskoj. Nacionalna i regionalna politika,
putem okružnih vijeća, sastavlja strukturne
planove kojima se postavlja okvir za upotrebu
zemljišta i kontrolu izgradnje na određenom
području, također i putem područnih vijeća za
lokalno planiranje koja izabiru određene par-
cele za izgradnju prema načelu zajednica-do-za-
jednice (vidi Murdoch i Abram, 2002; te
Murdoch i Marsden, 1994 za primjer o Buckin-
ghamshireu). U slučajevima gdje su se okružno
i područno vijeće sjedinili u jedan organ lokalne
vlasti (kao što je u Walesu) kreira se jedinstven
plan izgradnje koji objedinjuje ulogu struktur-
nog plana i lokalnog plana. Službe nacionalnih
parkova također su zadužene za izradu posebnih
planova za svoj teritorij. Jednom kad se planovi
usvoje, oni postaju propis prema kojem se izda-
ju dozvole za izgradnju. Ako zemljoposjednik
ili građevinar želi graditi na određenom zemlji-
štu (ili preurediti postojeću građevinu), mora se
prijaviti lokalnoj nadležnoj službi za planiranje
(uobičajeno je to okružno vijeće) kako bi do-
bio lokacijsku dozvolu. Takva dozvola izdaje se
samo ako se zemljište nalazi na području koje je
određeno za takvu vrstu izgradnje i ako prijed-
log zadovoljava sve kriterije, primjerice u vezi s
kvalitetom građevinskog materijala ili u vezi sa
sigurnosti pristupa vozila.
Razdvajanje urbanog i ruralnog prostora
ključno je načelo britanskog sustava planiranja
od samih početaka (Murdoch i Lowe, 2003).
Njegova je primjena bila najvidljivija u stvara-
nju zelenih pojaseva oko metropolitanskih po-
dručja u kojima je strogo zabranjena bilo kakva
izgradnja. Prvi zeleni pojas oko Londona pro-
glašen je 1947. i poslije proširen tako da sada
pokriva krug širine do 80 kilometara (50 milja)
(Hall, 2002). Nakon toga ustanovljeni su i dru-
gi zeleni pojasevi oko većih britanskih gradova i
konurbacija. Pokazali su se iznimno uspješnima
u izvornoj namjeri da ograniče urbano razlije-
vanje kao i da zaštite poljoprivredno zemljište
te da omoguće zadržavanje seoskog okoliša koji
bi služio za rekreaciju obližnjeg gradskog sta-
novništva. Međutim, zeleni pojasevi pridonijeli
su i kontraurbanizaciji (vidi poglavlje 6) ogra-
ničavajući širenje predgrađa, čime se potaknu-
lo preskakanje zelenog pojasa i naseljavanje u
ruralnim područjima izvan pojasa (Murdoch i
Marsden, 1994). Kao posljedica toga, stvorio se
velik pritisak na ta okolna ruralna područja te
201
se kasnih 1990-ih raspravljalo o prijedlogu da se
dopusti izgradnja unutar zelenih pojaseva oko
Bradforda, Newclastlea i Hertfordshirea (vidi
poglavlje 14). Nadalje, ograničavanje izgradnje
unutar zelenih pojaseva uzrokovalo je i pad ci-
jena nekretnina te su tako te nekretnine postale
ekskluzivna područja za pripadnike srednje kla-
se (Murdoch i Marsden, 1994).
Razdvajanje ruralnog i urbanog prostora
primjenjuje se i u praksi lokalnog planiranja ši-
rih ruralnih regija te se nova gradnja koncentri-
ra u malim gradovima i velikim selima. Različite
službe za planiranje primjenjuju različite strate-
gije za postizanje tog cilja. Najčešće se u struk-
turnim planovima identificiraju „ključna nase-
lja”, prema čemu se određuje u kojim gradovima
i selima će se planirati proširenje, dok u ostalim
naseljima izgradnja ostaje strogo ograničena
(Cloke, 1983; Cloke i Little, 1990). Neke služ-
be za planiranje provode praksu koncentriranja
u trgovačkim gradićima ili stroge zabrane grad-
nje u cijelom području (Cloke i Little, 1990).
Ipak, u svim tim slučajevima lokalni planovi
sadrže „građevne površine” oko gradića i sela
na koje je ograničena izgradnja te se time priječi
slobodna izgradnja u širem području.
Sve u svemu, sustav planiranja u Engleskoj
i Walesu pokazao se uspješnim u racionalnom
i sustavnom reguliranju izgradnje u ruralnim
područjima, u općem sprječavanju izgradnji
nesređenih i neprikladnih građevina koje bi
narušile izgled ruralnog krajobraza, u očuvanju
ruralnog karaktera malih sela, ograničavanju
urbanog širenja, zaštiti poljoprivrednih površi-
na te osjetljivog i ugroženog okoliša. No ipak,
sustavu se mogu uputiti i mnoge kritike. Prvo,
politika planiranja više se brine o tome gdje će
se graditi nego što će se graditi. Čak i građevine
s malim utjecajem na okoliš izrađene od prirod-
nih materijala i uklopljene u krajobraz zabra-
njene su u širem ruralnom području, no nove
nastambe unutar građevnih površina u pravilu
ne trebaju zadovoljiti nikakve zahtjeve za uskla-
đenosti s lokalnim arhitektonskim stilom ili
vrstom građevinskog materijala. Nadalje, poljo-
202
privreda je uvelike izuzeta iz sustava planiranja.
Poljoprivredne se građevine mogu graditi izvan
građevnih površina bez lokacijskih dozvola, a
službe nadležne za planiranje nemaju ovlasti
to spriječiti. Tako poljoprivrednici svojevoljno
mogu uklanjati živice, što drastično može izmi-
jeniti izgled krajobraza. Treće, sustav planiranja
manje je učinkovit u kontroli izgradnje infra-
strukture velikih razmjera u ruralnom prostoru.
Prijedlozi za izgradnju novih cesta, elektrana,
zračnih luka i sličnih projekata izazivaju prili-
čan otpor te se o njima često odlučuje putem
javnih rasprava, no unatoč tome rijetko ih se
odbacuje. Javne rasprave skupe su i vremenski
zahtjevne, ponekad traju i nekoliko godina, što
je 2002. dovelo do vladina prijedloga o novim
procedurama usmjerenim ubrzanju procesa pla-
niranja velikih projekata, no za koje su udruge
za zaštitu sela ocijenile da će rezultirati još slabi-
jom zaštitom seoskog područja.
Četvrto, proces planiranja izgradnje favori-
zira interese srednjeg sloja. O izradi strukturnih
i lokalnih planova teoretski se dogovara i demo-
kratski odlučuje, no skupine koje imaju najviše
utjecaja na taj proces srednja su klasa koja pre-
vladava u lokalnim upravama ruralnih sredina i
koja može mobilizirati najviše resursa za lobira-
nje među planerima i predstaviti svoje interese
odgovarajućim formalnim izražavanjem. Kao
posljedica toga, izgradnja je uglavnom ograni-
čena u selima s većinom stanovništva srednjeg
sloja, a koncentrira se u gradićima i selima s
mješovitijim stanovništvom. Takva praksa stva-
ra samoobnavljajući sustav jer se zbog manjka
ponude mijenjaju cijene nekretnina, tj. cijene
u selima gdje je izgradnja najviše limitirana ra-
stu, što dodatno onemogućuje nižim slojevima
kupnju. Murdoch i Marsden (1994) to su, na
primjeru Buckinghamshirea prema sjeverozapa-
du od Londona, opisali kao stvaranje prostora
srednje klase:
Rezultat je ljupki potez ruralnog kraj-
obraza usred urbane sredine. S Milton
Keynesom na sjeveru, zelenim pojasom i
Londonom na jugu borba za očuvanjem
 ruralnog u Aylesbury Valeu nije nimalo
laka. No društvena struktura u mjestu
implicira da bi se mogla okupiti velika ko-
ličina aktera kako bi se organizirala opo-
zicija neželjenoj izgradnji. Kako status
mjesta raste, tako će područje postajati
sve atraktivnije stanovnicima koji su za-
ustavljeni izvan mjesta. Prema tome, na-
tjecanje za resurse, posebno nekretnine,
i dalje će se povećavati, a to će još više
onemogućiti ostanak ili preseljenje u to
područje onima slabijeg imovinskog sta-
tusa. Srednjoklasni imidž mjesta na taj će
način ostati postojan (Murdoch i Mars-
den, 1994, str. 229).
Naposljetku, sustav planiranja koji slijedi
pristup odozgo znači da je planiranje na lokal-
noj razini podložno širim procesima. Kao što
ćemo prikazati u sljedećem poglavlju, to je po-
stalo izrazito vidljivo 1990-ih, kada se od lokal-
nih uprava tražilo da izrade planove u koje će
uklopiti 2,2 milijuna novih stanova u ruralnom
dijelu Engleske, što je pokrenulo široko raspro-
stranjene sukobe.
Kontrola izgradnje u Sjevernoj
Americi
Ne postoji sveobuhvatan nacionalni okvir
za kontrolu izgradnje u Sjedinjenim Američ-
kim Državama, a ni u Kanadi. Nadležnost nad
planiranjem upotrebe zemljišta potpuno je u
domeni saveznih država, provincija i lokalnih
uprava. Upravo zbog te rascjepkanosti nadlež-
nosti među različitim agencijama i institucija-
ma učinkovitost sustava planiranja izgradnje
uvelike je ograničena. Pokušaji stvaranja integri-
ranijeg pristupa planiranju provedeni su putem
osnivanja povjerenstava za planiranje u brojnim
urbanih regijama, primjerice u New Yorku, Cal-
garyju i Edmontonu (Hall, 2002). Regionalni
planovi ne bave se samo kontrolom izgradnje,
mnogi od njih obuhvaćaju i mjere zaštite po-
ljoprivrednog zemljišta i slobodnih zelenih po-
vršina za rekreaciju. Međutim, takvi su planovi
više savjetodavni nego zakonski obvezujući i ne
pružaju zaštitu ruralnog prostora.
Iako odbori za planiranje postoje u američ-
kim lokalnim upravama, oni su općenito potka-
pacitirani i nedostaje im ovlasti za provođenje
ciljeva. U SAD-u upotreba zemljišta u većoj je
mjeri regulirana procesom zoniranja koji, iako
djeluje paralelno s procesom planiranja, od
njega je odvojen, provodi ga zasebno nadležno
tijelo, a primjenjuje se putem zakona o javnom
zdravstvu (Hall, 2002). Zoniranjem se odre-
đuje različite zemljišne površine za različitu
namjenu, poput zone za stambene objekte, in-
dustrijske zone, trgovačke zone i slično. Među-
tim, upotreba zoniranja kao načina da se zaštiti
slobodne, zelene površine bila je ograničenog
dosega. Samo su tri savezne države, Hawaii,
Oregon i Wisconsin, uvele zakone o zoniranju
za područje cijele države koji su dopuštali da
zemljište bude određeno za isključivo poljopri-
vrednu upotrebu (Lapping i sur., 1989; Rome,
2001). Osim toga i neke općine zonirale su ve-
like građevne površine kao poljoprivredne kako
bi se dodatno zaštitile od bilo kakve izgradnje
(Hall, 2002). Ipak, cijeli sustav zoniranja samo
je djelomično učinkovit u reguliranju izgradnje
te graditelji uglavnom istjeraju po svome, a po-
sebno zato što Ustav SAD-a daje pravo zemljo-
posjednicima da svoje zemljište razvijaju kako
žele (Hall, 2002; Rome, 2001).
Kako im nedostaje nešto poput britanskog
zakona o planiranju u ruralnim područjima,
kojim su se nacionalizirala prava na izgradnju,
institucije u SAD-u, želeći nadzirati izgradnju,
uvele su mjere koje su im omogućile pravo služ-
nosti - kupnju prava na odlučivanje o razvoju
poljoprivrednog zemljišta.
Programe očuvanja poljoprivrednog zemlji-
šta upotrebljava više saveznih država, okruga
i općina, ponajviše u sjeveroistočnom dijelu
SAD-a, te zajedno obuhvaćaju više od 730 000
hektara (1,8 milijuna jutara) zaštićene zemlje po
cijeni od više od dvije milijarde američkih dolara
(Sokolow i Zurbrugg, 2003). Najveća je pokri-
venost u Marylandu, Pennsylvaniji i Vermontu,
a financijski je najzahtjevniji bio okrug Howard
(Howard County) u Marylandu, koji je utrošio
203
Tablica 13.4. Očuvane poljoprivredne površine putem 46 programa izvlaštenja u 15 saveznih dr-
žava u SAD-u
Troškovi
Razina provođenja Očuvano zemljište
Savezna država Hektari (u milijunima
programa u jutrima
dolara)

Maryland Okrug, lokalno 105 019 259 307 464,6+*

Pennsylvania Okrug, lokalno 60 286 148 861 394,0

Vermont Državno 40 763 100 651 56,8

Kalifornija Okrug, lokalno 34 189 84 418 102,4

Delaware Državno 26 478 65 377 69,5

Massachusetts Državno 21 384 52 800 135,0

Kolorado Okrug, lokalno 20 589 50 788 75,1

New Jersey Okrug, lokalno 20 153 49 761 254,3

Connecticut Lokalno 11 684 28 850 84,2

Washington Okrug, lokalno 6 693 16 527 62,1

New York Okrug, lokalno 3 669 9 060 68,3

Virginia Lokalno 2 570 6 346 13,5

Wisconsin Lokalno 836 2 064 3,38

Michigan Lokalno 752 1 856 6,0

Sjeverna Karolina Okrug 508 1 255 2,6

* brojevi nedostupni za dva programa u Marylandu

Izvor: Sokolow i Zurbrugg, 2003.

204
više od 193 milijuna dolara za stjecanje prava
služnosti, i država Massachusetts koja je utroši-
la 135,9 milijuna dolara. I u ostalim dijelovima
države Maryland također postoje slične važne
inicijative, kao i u Pennsylvaniji, Kaliforniji i
Vermontu (tablica 13.4.). Isplate zemljoposjed-
nicima poznate kao „izvlastice” daju se kako
bi se nadoknadila razlika u vrijednosti između
poljoprivrednog zemljišta i građevinskog ze-
mljišta te po hektaru iznose otprilike 810 dolara
(2000 po jutru), iako iznos može znatno varirati
ovisno o lokaciji. Financiranje se osigurava iz
lokalnih poreza, izdavanja obveznica i potpora
federalne, saveznih i lokalnih uprava. Federalno
financiranje putem programa Farmland Prote-
ction uvedeno je 1996. i do 2003. dovelo je do
više od trostrukog povećanja zaštićenih poljo-
privrednih površina. Dodatnih je milijardu do-
lara federalnih sredstava dodijeljeno programu
putem zakona Farm Security and Rural Inves-
tment Act donesenog 2002. godine.
Drugdje su upotrebljavani porezni poticaji
kao mehanizam poticanja zemljoposjednika
da poljoprivredno zemljište zadrže u poljopri-
vrednoj upotrebi. Te vrste mjera provode se
u svim saveznim državama SAD-a i u kanad-
skim provincijama, a uključeni su i Kalifornija
i New York, gdje zemljoposjednici imaju pore-
znu olakšicu ako pristanu na određeno vrijeme
zemlju upotrebljavati u poljoprivredne svrhe
(Beesley, 1999; Hall, 2002), a također i Mic-
higan, Wisconsin i Alberta, gdje su uvedeni
niži porezi za farme (Beesley, 1999). Još jedan
alternativni pristup koji se koristi olakšicama
jest uvođenje poljoprivrednih predjela, a po-
drazumijeva zajedničke dobrovoljne sporazume
među poljoprivrednicima da održavaju povr-
šine u poljoprivrednoj upotrebi u određenim
poljoprivrednim predjelima. Zauzvrat ti poljo-
privrednici dobivaju povlastice poput odgode
plaćanja poreza ili izuzeća od tužbi za smetanje
posjeda (Beesley, 1999; Lapping i sur., 1989).
Iako je 1970-ih više od trećine poljoprivrednog
zemljišta u državi New York bilo uključeno u
poljoprivredne predjele, pokazalo se da je taj
pristup manje učinkovit za ruralna područja u
neposrednoj blizini urbanih sredina koje su pod
velikim građevinskim pritiskom nego za one
gdje je izgradnja manje nužna (Lapping i sur.,
1989).
Posljednji pristup kontroliranju izgradnje
u ruralnim područjima u Sjevernoj Americi
kupnja je zemljišta od javne uprave koja njime
upravlja u korist javne upotrebe. Taj se model
upotrebljava u nacionalnim parkovima, ali i
na nižim razinama, u okruzima i općinama za
zaštitu osjetljivog okoliša od urbanog razvoja.
Primjerice, San Francisco je 1960-ih i 1970-ih
uspostavio de facto zeleni pojas oko grada kori-
steći se tom mjerom. No 1970-ih mnoge lokalne
uprave shvatile su kako su cijene zemljišta previ-
še porasle da bi se dalje mogle kupovati velike
površine neizgrađenog zemljišta (Rome, 2001).
Privatne i općinske zemljišne zaklade također su
kupovale slobodne površine kako bi ih zaštitile
od izgradnje te je kasnih 1980-ih bilo ukupno
više od 900 zemljišnih zaklada koje su upravljale
s više od 810 000 hektara (dva milijuna jutara)
poljoprivrednog zemljišta (Beesley, 1999).
Ukupno, procjene učinkovitosti strategija
upravljanja izgradnjom u Sjevernoj Americi
su različite. Individualni su se programi poka-
zali iznimno učinkovitima na lokalnoj razini,
uspješno štiteći površine koje bi inače bile isko-
rištene za izgradnju, no većina otvorenih po-
vršina u ruralnom prostoru ostaje nezaštićena.
Ta količina različitih primijenjenih pristupa,
troškovi mnogih od njih i manjak zakonski
obvezujuće provedbe onemogućili su stvaranje
sveobuhvatne i usklađene strategije planiranja
te umanjili razinu zaštite ruralnih površina koja
se može održati.
Agrookolišne mjere
Osnovni cilj politika očuvanja ruralnih po-
dručja tijekom većeg dijela 20. stoljeća bio je za-
štita ruralnog okoliša od urbanizacije. U većini
najstrože zaštićenih područja, poput nacional-
nih parkova u Sjevernoj Americi, Australiji i na
Novom Zelandu, zabranjena je i poljoprivredna
205
 Okvir 13.2. Pošumljavanje ruralnog krajolika
Prirodno stanje većine ruralnih dijelova Europe je šuma, no stoljeća obrade zemlje
smanjila su šumske površine u korist onih poljoprivrednih, a potom urbanizacije. Me-
đutim, posljednjih se desetljeća javljaju inicijative kojima se žele povećati autohtona
šumska područja pošumljavanjem neiskorištenih poljoprivrednih površina. U Engle-
skoj je 1086. godine površina šumskih područja činila 15%, a do 1890. godine sma-
njena je na samo 4,8%. Tek u 20. stoljeću šumske površine povećale su se zbog sadnje
industrijske crnogorice, a 1980-ih uvedena je politika sadnje širokolisnih šuma. Mjera
Farm Woodland Scheme (poslije Farm Woodland Premium Scheme - FWPS) provo-
dila se kao dio agrookolišnog programa Europske unije, a prema toj mjeri zemljopo-
sjednicima se plaćalo i do 195 funti po hektaru obradive zemlje koju bi pošumili ši-
rokolisnim drvećem. Zbog dugoročnog cilja pošumljavanja širokolisnim bjelogoričnim
vrstama isplate su osigurane za 40 godina za hrast i bukvu, za 30 godina za druge
širokolisne vrste i za 20 godina za ostale vrste drveća (Mather, 1998). 1995. - 1996.
putem ove mjere isplaćeno je ukupno 3,6 milijuna funti, a još je dodatnih 16,1 mili-
jun funti isplaćeno u sklopu mjere Woodland Grant Scheme kojom upravlja Šumar-
ska komisija (Forestry Commission). Pošumljavanje se, osim toga, poticalo i putem
velikih projekata, kao što je Domaća šuma (National Forest), uspostavljen 1991. na
području bivšeg rudnika ugljena u ruralnom dijelu English Midlands, a slične su se
mjere provodile i na području Lancashirea i Bristola. Cilj projekta Domaća šuma bio je
zasaditi 30 milijuna stabala na trećini površine od 500 četvornih kilometara koristeći
se mješovitom strategijom koja je obuhvaćala kupnju zemlje putem poduzeća Forest
Enterprise (komercijalni ogranak Šumarske komisije) i putem zaklade Woodland Trust
(humanitarna zaklada), zatim razvoj općinskih šuma i potpore za dobrovoljno pošu-
mljavanje na poljoprivrednim imanjima te podršku FWPS-a (Cloke i sur., 1996). Osim
poboljšanja kvalitete okoliša, projekti poput Domaće šume teže stvoriti područja za
rekreaciju kojima bi se poticao turizam i ekonomska regeneracija.
Slična je mjera provedena i u Irskoj, koja je također u povijesti pretrpjela velik gubitak
šuma, na način da su proslavili novi milenij sadnjom šuma People’s Millennium Fore-
sts. Financiranjem iz privatnih donacija, putem projekta je na 16 lokacija diljem zemlje
posađeno stablo za svako kućanstvo u Irskoj. Svako je kućanstvo dobilo certifikat s
detaljima lokacije „njihova” stabla koje su mogli pronaći i posjetiti uz pomoć karte s
koordinatama (slika 13.3.).

Oba projekta, i English National Forest i People’s Millennium Forest, trudili su se uklju-
čiti lokalno stanovništvo u pošumljavanje ruralnih područja. Međutim, kako opisuju
Cloke i suradnici (1996), odnos javnosti prema šumama je podijeljen i utemeljen na
duboko usađenim kulturnim predodžbama. Dok neki šume doživljavaju kao „živa mje-
sta koja dišu, kao spokojna mjesta u kojima ljudi i divljina mogu postojati u mirnom
suživotu i sreći” (str. 569), drugi gledaju šume sa strahom i vide ih kao mjesta koja
čovjeka mogu obaviti i preplaviti. Ako govorimo o upotrebi šume, također postoje do-
življalji koji se na sličan način razlikuju, pa tako šuma naizmjenično može biti sklonište
ili mjesto bez nadzora, posebice u zajednicama koje su u blizini starijih šuma i šuma
za uzgojne svrhe (Marsden i sur., 2003). Iako postoje određene sumnje o postignući-
ma mjere Farm Woodland Scheme (vidi Mather, 1998), kombinacijom plaćanja putem
agrookolišnog programa, velikih šumarskih projekata i prirodnog rasta vegetacije na
zapuštenom zemljištu uspješno se povećala površina šumskog pokrova diljem Engle-
ske do 8,4%, koliko je iznosila 2000. godine.

206
 Okvir 13.2. nastavak
Za više o projektu National Forest i javnom mnijenju o šumama pogledati Paul Cloke, Paul
Milbourne i Chris Thomas (1996) The English National Forest: local reactions to plans for
renegotiated nature-society relations in the countryside. Transactions of the Institute of
British Geographers, 21, 552-571.
Za više o ruralnom šumarstvu općenito pogledati poglavlje Alexandera Mathera u Brian
Ilbery (ur.) (1998) The Geography of Rural Change (Longman). Više informacija o English
National Forest dostupno je na www.nationalforest.org, a o Irish People’s Millennium Fore-
sts na www.millenniumforests.com.

djelatnost, no na općenitijoj razini poljopri- usmjerene na jedan od specifičnih ciljeva, dok

vreda se ili nije smatrala problemom ili se čak
držala saveznikom očuvanja ruralnog okoliša.
Politike kontrole izgradnje provodile su se radi
očuvanja vrijednosti same prirode, no jednako
tako i radi zaštite zemljišta za poljoprivredu.
Međutim, od 1950-ih široko je prihvaćeno
shvaćanje da je moderna poljoprivreda štetna
za ruralni okoliš (vidi poglavlje 7) i da su agro-
okolišne mjere nužne kako bi se poljoprivredna
praksa izmijenila.
Budući da agrookolišne mjere uključuju
ekstenzifikaciju poljoprivrede, slučajno su se
poklopile sa smanjenjem poljoprivredne proi-
zvodnje u postproduktivističkoj tranziciji (vidi
poglavlje 4). Agrookolišne mjere prve je uvela
Europska unija kao dio paketa reformi Zajed-
ničke poljoprivredne politike 1980-ih, a u SAD
su uvedene nakon lobiranja aktivističkih udruga
za zaštitu okoliša 1985., što je prethodilo zako-
nu Farm Security Act. Mjere su stekle popular-
nost i podršku tijekom vala ekološkog osvješta-
vanja društva 1980-ih godina, a kao posljedica
toga proširene su te osnažene daljnjim refor-
mama poljoprivredne politike (Potter, 1998;
Swanson, 1993; Winter, 1996).
Agrookolišne mjere mogu biti usmjerene
na širok raspon ciljeva, primjerice na smanje-
nje upotrebe kemikalija, kontrolu zagađenja,
prenamjenu oranica u travnjake, borbu protiv
erozije tla, smanjenje gustoće stoke, poticanje
ekološke poljoprivrede te pošumljavanje i odr-
žavanje šuma (vidi okvir 13.2.). Neke su mjere
druge upotrebljavaju integralniji pristup unutar
određenog ciljanog područja.
Jedna od prvih takvih mjera uvedenih u
Britaniji uključivala je određivanje 28 okolišno
osjetljivih područja (Environmentally Sensitive
Areas, ESAs), ukupne površine 16 889 četvor-
nih kilometara, odabrana na temelju njihove
okolišne vrijednosti i potencijala za promovi-
ranje tradicionalne poljoprivrede, čime su se
željele spriječiti daljnje štete za okoliš (Winter,
1996). Poljoprivrednici s područja ESA mogu
dobiti novčanu potporu prema veličini poljo-
privrednog zemljišta ako sklope ugovor o gos-
podarenju zemljištem koji u pravilu propisuje
ograničenu upotrebu gnojiva, gustoću stoke,
zabranu upotrebe herbicida i pesticida, ograni-
čenja uvođenju novog navodnjavanja i postav-
ljanju nove ograde te se moraju obvezati da će
održavati značajke krajobraza kao što su živice,
jarci, šume, zidovi i štagljevi.
Dok je program ESA u Ujedinjenom Kra-
ljevstvu pokrivao velik broj okolišnih i kon-
zervacijskih problema, u SAD-u je program
Conservation Reserve Program (CRP) uveden
zakonom Farm Bill Act 1985. te se isprva bavio
samo problemom erozije tla. U sklopu progra-
ma poljoprivrednicima se plaćalo oko 60 dolara
po hektaru zemlje da zaštite zemljište izrazito
sklono eroziji, primjerice sadnjom stabala ili
travnjaka (Potter, 1998; Swanson, 1993). Kao i
kod većine agrookolišnih mjera, razlozi provo-
đenja programa bili su i kontrola proizvodnje i

207
Slika 13.3. Karta mjesta sadnje stabala u sklopu projekta People’s Millennium Forest u Cullentra
Wood, okrug Sligo, Irska
Izvor: Woods, privatna kolekcija
zaštita okoliša, no kritičari programa isticali su
kako se USDA (United States Department of
Agriculture) u prvom valu njegova provođenja
više brinuo o prvom nego drugom cilju i da su
usmjeravali program u područja u kojima se
moglo provesti najveće smanjenje proizvodnje,
a ne u ona koja su bila izložena najvećem riziku
od erozije (Potter, 1998). Međutim, ipak se do
1992. putem tog programa obuhvatilo 14,5 mi-
lijuna hektara zemlje (11% ukupnih obrađenih
površina u SAD), a procjenjuje se da se erozija
tla smanjila za 22%, što čini 700 milijuna tona
zemlje godišnje koja zbog mjera zaštite nije
erodirala (Potter, 1998). Štoviše, 1991. ciljevi
CRP-a proširili su se na ugrađivanje sustava fil-
triranja u vodotoke, zaštitu područja s izvorima,
208
opće poboljšanje kvalitete vode u zemlji kao i
određivanje zaštićenih područja. Također uve-
dene su dvije nove, usporedne mjere, Wetlands
Reserve Program i Agricultural Water Quality
Protection Program (Green, 1996).
CRP i njegovi dodaci, koji se koriste finan-
cijskim potporama kako bi se pomoću poljopri-
vrede očuvao okoliš, podudaraju se s većinom
agrookolišnog programa EU. U isto vrijeme
kada i CRP, u SAD-u je uvedena i politika
Conservation Compliance koja je za razliku od
CRP-a sadržavala i negativne sankcije. Tom je
mjerom propisano da poljoprivrednici u praksu
uvedu odobren plan očuvanja okoliša kojim su
potvrđivali da njihova djelatnost neće ozbiljno
pridonijeti eroziji tla (Potter 1998; Swanson,
1993). Oni poljoprivrednici koji do 1. siječnja
1995. nisu uveli te planove izgubili su pravo na
federalne potpore uključujući vezana plaćanja,
osiguranje nasada i sredstva naknade štete od
elementarnih nepogoda. Neke savezne države,
poput Iowe, otišle su i korak dalje te uvele stroge
zakone za zaštitu od erozije tla i zagađenja vode
s prijetnjom sudskog progona u slučaju nepo-
štovanja zakona (Simon, 2002).
Kontrola proizvodnje nije jedina pozitiv-
na nuspojava agrookolišnih mjera. Program
Landcare u Australiji kombinira konzervaciju
s promoviranjem društvenog sudjelovanja u
upravljanju okolišem. Zemljoposjednike i po-
ljoprivrednike potiče se na suradnju s ostalim
sudionicima programa Landcare u rješavanju
problema degradacije tla prema načelima sa-
mopomoći, kooperacije i lokaliziranih akcija
(Lockie, 1999a, 1999b). Mjera Tir Cymen pro-
vedena u Walesu i njezin nasljednik, Tir Gofal,
uključili su agrookolišne pothvate u ciljeve šireg
područja ruralnog razvoja. Plaćajući poljopri-
vrednicima koji su se uključivali u te mjere za
održavanje prirodnog izgleda i obilježja okoliša
na svojim imanjima, mjerama se željelo podu-
prijeti održivost tradicijskih oblika poljoprivre-
de u ruralnoj ekonomiji kao i stvaranje novih
radnih mjesta. Ukupno, izračunalo se da je mje-
rom Tir Cymen dobiveno 29 dana rada za do-
brobit okoliša u tri pilot-područja tog projekta,
što se očitovalo tijekom duljeg razdoblja zapo-
slenosti sezonskih radnika na poljoprivrednim
gospodarstvima (Banks i Marsden, 2000).
Agrookolišne mjere temelje se na dobro-
voljnom sudjelovanju poljoprivrednika i zato
njihova učinkovitost uvijek ovisi o procjenama
poljoprivrednika o koristi potpora i subvencija
koje im te mjere obećavaju u odnosu na troš-
kove i trud koji treba uložiti, a i na smanjenje
proizvodnje. Iako je prihvaćanje takvih mjera
u početcima bilo skromno te su i dalje geograf-
ski neujednačene, danas se agrookolišne mjere
primjenjuju na velikom broju poljoprivrednih
gospodarstava. Procjenjuje se da je do 2000. oko
20% poljoprivrednih površina EU uključeno u
neku vrstu okolišnih mjera, dok u Australiji u
programu Landcare sudjeluje 30% farmi ( Jun-
tti i Potter, 2002; Lockie, 1999a). U agrooko-
lišnim mjerama češće sudjeluju mladi poljopri-
vrednici te oni skloniji poduzetništvu, a razlozi
za sudjelovanje koje poljoprivrednici navode
vrlo su različiti. Primjerice, istraživanje Wilsona
i Harta (2001) o dvjema agrookolišnim mjera-
ma u UK pokazalo je da bi polovina sudionika
odustala od mjera konzervacije ako bi se finan-
cijski poticaji ukinuli, ali je istraživanje također
pokazalo da postoji sve više naznaka koje upu-
ćuju da se mijenja, odnosno povećava svijest
tih poljoprivrednika o okolišnim problemima i
zaštiti prirode. Time su Wilson i Hart potvrdili
nalaze prethodnih istraživanja i zaključili da se
sudionici u agrookolišnim programima mogu
podijeliti na „aktivne provoditelje”, motivirane
okolišnim čimbenicima, i „pasivne provodite-
lje” za koje su financijske potpore bile ključne za
sudjelovanje te je bilo malo potrebnih izmjena u
njihovoj poljoprivrednoj praksi i menadžmen-
tu. Uz njih odredili su i neprovoditelje koji se
također dijele na „uvjetne neprovoditelje”, koji
bi se mogli uključiti u mjere uz drugačije uvjete,
te „opiruće neprovoditelje”, koji se snažno proti-
ve sudjelovanju (Wilson i Hart, 2001).
Također, doneseni su različiti zaključci o
učinkovitosti agrookolišnih mjera u zaštiti ru-
ralnog okoliša. Specifični ciljevi vrlo se često
ostvare, ali oni nemaju nužno širi utjecaj na
okoliš. Winter (1999) iznosi svoju zabrinutost
zbog halo-efekta, pri čemu se poljoprivrednici
uključeni u neku od agrookolišnih mjera pridr-
žavaju jedne aktivnosti (primjerice ispaša na teš-
kom terenu neravnih pašnjaka), ali to nadokna-
đuju intenzivirajući proizvodnju na drugome
mjestu, a Lockie (1999b) smatra da mjera Landca-
re u Australiji zapravo pridonosi intenziviranju
poljoprivrede. Malo pozitivnije, istraživanja
u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazala su da su
agrookolišne mjere uspjele povećati populaciju
leptira, kukaca i ptica.
209
Životinje i ruralni okoliš
Inicijative za zaštitu ruralnog okoliša pri-
marno su se bavile očuvanjem krajobraza i sta-
ništa od daljnje degradacije, a tek u maloj mjeri
projektima vraćanja bogatstva biljnog i životinj-
skog svijeta ili obnavljanja zanemarenih obiljež-
ja krajobraza. Samo su se u manjem broju slu-
čajeva poduzimale ambicioznije mjere kojima
se htio obnoviti izgubljen ruralni okoliš. Te su
mjere uključivale oporavak od poljoprivredne
proizvodnje u mnogim nacionalnim parkovima,
pošumljavanje i reintrodukciju nekada autohto-
nih vrsta životinja. Životinje su važne za prirod-
ne ekosustave, a vrijedne su i za reprezentaciju
ruralnih krajeva posjetiteljima. Zato je i zaštita
divljih životinja važan cilj mnogih inicijativa
očuvanja prirode, posebice onih usmjerenih na
očuvanje prirodnih staništa, što se provodi na
temelju znanstvenih spoznaja, a često ih podr-
žava i šire društvo koje je naklonjeno ranjivoj i
vrlo prepoznatljivoj fauni poput ptica, leptira i
smeđeg medvjeda. Treba istaknuti da se mnogo
manje pažnje pridaje važnoj ulozi stoke za ru-
ralni krajobraz i homogenizaciji stoke kroz se-
lektivni rasplod te dominaciji najproduktivnijih
pasmina zbog produktivistički orijentirane po-
ljoprivrede (Yarwood i Evans, 2000). Iako po-
stoje projekti očuvanja rijetkih pasmina goveda,
ovaca, svinja i druge stoke, slika koja se stvara
o tim vrstama manje je istaknuta u odnosu na
divlje životinjske vrste (Yarwood i Evans, 2000).
Malo su kontroverznije inicijative za rein-
trodukciju namjerno istrijebljenih vrsta u pro-
teklom razdoblju, vrsta koje se tada smatralo ne-
kompatibilnima s modernom poljoprivredom.
Možda je najambicioznija takva mjera projekt
Buffalo Commons u području Velikih ravni-
ca (The Great Plains) u SAD-u putem kojeg
se trebala obnoviti populacija bizona, gotovo
potpuno istrijebljena tijekom 19. stoljeća zbog
sporta (lova) i trgovine krznom, no i zbog toga
što se istrebljenje bizona smatralo preduvjetom
za razvoj komercijalnog stočarstva na ranče-
vima (Manning, 1997). Posljednjih desetljeća
krda bizona reintroducirana su na više manjih
210
lokacija u području nizina, no u skladu s idejom
Buffalo Commons bizoni su se vratili i slobod-
no lutaju u području od Montane i Sjeverne Da-
kote pa na jug do Teksasa. Kao što su zamislili
osnivači projekta, Frank i Deborah Popper, ta
se inicijativa temelji na projekciji o neprekidnoj
depopulaciji i smanjenju poljoprivrede na po-
dručju nizina, što bi stvorilo mogućnost za vra-
ćanje poljoprivrednog uzgoja na neograđenim
zajedničkim pašnjacima. Kako Popper i Popper
(1999) opisuju, projekt Buffalo Commons,
osim toga što je detaljan prijedlog nove regio-
nalne ekonomije temeljene na turizmu, lovu,
mesu i koži bizona kao i iskorištavanju autoh-
tonog bilja ujedno je metafora (vidi i Manning,
1997; Popper i Popper, 1987).
No primjećuju i da je ta metafora dobila
vlastiti život na više različitih načina preko ra-
zličitih zagovaratelja te inicijative u regiji, no i
onih koji joj se protive uključujući zemljopo-
sjednike i rančere koji strahuju od gubitka prava
vlasništva i marginalizacije njihovih trgovačkih
aktivnosti.
Daljnje protivljenje vezano je uz mjere
koje ciljaju reintroducirati vrste koje se smatra
nametnicima u poljoprivredi. Protivljenje ze-
mljoposjednika smatra se glavnim krivcem ne-
uspjeha vraćanja dabrova u Škotsku, a projekti
vraćanja velikih mesojeda poput vukova izazvali
su žestok otpor na brojnim mjestima. Primjeri-
ce, Brownlow (2000) opisuje kako se prijedlog
vraćanja sivog vuka u planine Adirondack u
državi New York susreo sa snažnim otporom
lokalnih stanovnika zbog njihove kulturne kon-
strukcije vuka, prema kojoj je vuk viđen kao na-
metnik, nepripadnik ruralnog naselja i opasnost
za stoku i ranjive vrste poput srna. Nadalje, te se
prijedloge smatralo pokušajem urbanih zaštita-
ra okoliša da nametnu svoju ideologiju u rural-
ne krajeve. Taj slučaj u skladu je s idejama o glo-
balizaciji vrijednosti, o čemu smo raspravljali u
3. poglavlju, gdje smo spomenuli globaliziranu
okolišnu ideologiju koja promovira standarde
očuvanja okoliša koji su u neskladu s lokalnim
laičkim poznavanjem prirode i ruralnosti.
 Sažetak
Zaštita prirodnog okoliša počela je imati velik utjecaj na način upravljanja ruralnim prostorom.
Ozelenjavanje ruralnih politika odgovor je na mnoge čimbenike povezane s ruralnim restrukturira-
njem. Prvo, porasla je svijest o šteti koju su moderna poljoprivreda, urbanizacija i izgradnja donijele
ruralnom okolišu (vidi poglavlje 7), što je uz sve veće širenje ekološkog pokreta dovelo do pove-
ćanja društvene podrške za rješavanje nastalih problema. Drugo, kako je prevelika poljoprivredna
proizvodnja postala velik problem poljoprivredne politike (vidi poglavlje 4), obrazloženja koja su
davali zaštitari okoliša o potrebi da se reducira intenzitet poljoprivrede postala su sve zanimljivija
donositeljima politika. Treće, ekonomsko restrukturiranje ruralnog prostora komodificiralo je ru-
ralna područja i pretvorilo ih u prostor potrošnje više nego u prostor proizvodnje (vidi poglavlje 12)
te je tako postalo ekonomski razboritije štititi estetski vrijedne krajobraze nego degradirati okoliš
eksploatiranjem resursa. Sjedinjeni, ti su imperativi stvorili skup interesa koji su doveli do ozelenja-
vanja ruralne politike.
Unutar širokog spektra zaštite ruralnog okoliša javlja se niz mjera i inicijativa koje se bave mno-
gim specifičnim problemima koristeći se različitim pristupima i strategijama. Neke se oslanjaju na
dobrovoljno sudjelovanje, neki se koriste obvezujućim mjerama putem zakona. Također, neke mjere
upotrebljavaju financijske i druge pozitivne poticaje kako bi potaknule očuvanje okoliša, a druge
se pak koriste negativnim sankcijama za one koji se ne pridržavaju propisanih pravila. Razlikuju se
i po tome što određene mjere uključuju poljoprivrednike, zemljoposjednike i ostale tradicionalne
korisnike ruralnog prostora, dok druge ciljaju na fundamentalnije promjene u načinu upotrebe ru-
ralnog prostora. Čak se i kod samih zaštitara okoliša javljaju razlike u ciljevima i metodama. Iako
pojam „konzervacija” ponajprije znači zaštitu prirodnog svijeta, zapravo se odnosi na prihvaćanje
umjerenih promjena koje se događaju s vremenom. Za razliku od toga, pojam „prezervacija” mnogo
je stroži i ne dopušta promjene uzrokovane ljudskom djelatnošću. Oba pojma ipak kao početnu
točku uzimaju trenutačno stanje ruralnog okoliša te se po tome razlikuju od mjera koje za cilj imaju
rekonstrukciju okoliša iz prošlosti.
Osim toga, bilo koja inicijativa usmjerena na zaštitu okoliša i dalje može naići na otpor i protiv-
ljenje poljoprivrednika, zemljoposjednika, građevinskih investitora, lovaca, tvrtki za sječu drveća,
naftnih i drugih sličnih kompanija koji su vrlo često zabrinuti za svoju ekonomsku korist, dobrobit i
prava kojima, prema njihovu mišljenju, ne bi trebalo pretpostavljati interese životinja i biljaka.
Znanstvena i filozofska obrazloženja okolišnih projekata mogu se osporavati, posebice zbog lo-
kalnih laičkih poimanja prirode kojima brane status quo. Otpor se također može pronaći u dojmu
ruralnog stanovništva da je riječ o tuđim urbanim vrijednostima koje se pridaju okolišu i nameću
ruralnom stanovništvu. Prema tome, ekološki problemi pokazali su se plodnim tlom za sukobe u
ruralnim područjima, o čemu ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju.

211
 Za daljnje čitanje
Opsežni opisi mjera za zaštitu ruralnog krajobraza, zaštićenih područja i agrookolišnih
mjera uglavnom su dostupni iz britanske perspektive, primjerice u knjizi Bryna Gree-
na Countryside Conservation (Spon, 1996) i Michaela Wintera Rural Politics: Policies
for Agriculture, Forestry and the Environment (Routledge, 1996). Priču o nacionalnim
parkovima u SAD-u detaljno je opisao Alfred Runte u National Parks: The American
Experience (Univerisity of Nebraska Press, 1997). Adam Rome u The Bulldozer in the
Countryside (Cambridge University Press, 2001) raspravlja o nizu pokušaja ograniča-
vanja urbanog širenja u američkim ruralnim predjelima. Strategije kontrole izgradnje i
mjere očuvanja obradivih površina opisuje više autora u zborniku koji su uredili Owen
Furuseth i Mark Lapping Contested Countryside: The Rural Urban Fringe in North Ame-
rica (Ashgate, 1999). Za više o australskom programu Landcare proučiti rad Stewarta
Lockieja, a rad Clivea Pottera proučava agrookolišne politike u Europi. Preporučujemo
pročitati i S. Lockie, The state, rural environments and globalisation: „action at a distan-
ce” via the Australian Landcare program, u B. Ilbery (ur.), The Geography of Rural Change
(Addison Wesley Longman, 1998); i C. Morris i C. Potter, Recruiting the new conserva-
tionists: farmers’ adoption of agri-environmental schemes in the UK, Journal of Rural
Studies, volumen 11, stranice 51-63 (1995).

Internetske stranice
Više informacija o nacionalnim parkovima može se pronaći na mnogo službenih inter-
netskih stranica, poput the British Council for National Parks (www.cnp.org.uk), Bri-
tish Association of National Park Authorities (nationalparks.uk), Parks Canada (www.
pc.gc.ca), Irish National Heritage Service (www.duchas.ie/en/NaturalHeritage/Natio-
nalParks), New Zealand Department of Conservation (www.doc.govt.nz) i United Sta-
tes National Park Service (www.nps.gov), kao i na pouzdanim neslužbenim stranicama
za američke nacionalne parkove (www.nationalparks.org). Internetska stranica Odjela
za okoliš, hranu i ruralna pitanja UK (www.gov.uk/government/organisations/depar-
tment-for-environment-food-rural-affairs) pruža detaljan pregled politike planiranja i
agrookolišnih mjera u Britaniji, a stranica American Farmland Trusta (www.farmland.
org) nudi informacije o programima zaštite poljoprivrednih površina i agrookolišnim
mjerama u SAD-u. Za više o australskom programu Landcare vidjeti Landcare Austra-
lia (landcareaustralia.org.au) i National Landcare Program (www.agriculture.gov.au/
ag-farm-food/natural-resources/landcare).

212
 14. Ruralni sukobi

Uvod
Društveno i ekonomsko restrukturiranje pretvorilo je ruralno područje u mnogo kompleksniji
prostor nego što je nekad bio. U prošlosti ekonomska dominacija poljoprivrede i drugih industrija
koje su se oslanjale na eksploataciju resursa te relativna stabilnost ruralnih zajednica značila je da
hegemonijski diskurs može predstavljati ruralno kao homogeni prostor te su takve homogenizirane
reprezentacije služile kao baza za formiranje ruralnih politika i organizaciju ruralnog života. Primje-
rice, snažna identifikacija ruralnog prostora s poljoprivredom značila je da su interesi poljoprivrede
prioritetni pri formiranju ruralnih politika (vidi poglavlje 9) i da je ruralni život organiziran oko
proizvodnje hrane. Međutim, proces restrukturiranja urušio je takve jednostavne reprezentacije
(Mormont, 1990). Danas postoji mnogo reprezentacija ruralnog na istom prostoru, oblikovanih
različitim društvenim konstrukcijama stvarnosti (vidi poglavlje 1) te različitim ekonomskim i ideo-
loškim interesima. U nekim slučajevima različite reprezentacije ruralnog prostora mogu supostojati,
ali iz toga često slijede implikacije nekompatibilnosti pri upravljanju ruralnim prostorom. Postoji,
primjerice, inherentna proturječnost između reprezentacije rurala kao radne zajednice u kojoj je za-
poslenost osigurana eksploatacijom prirodnih resursa i reprezentacije rurala kao mjesta ugodnog za
život, čija se privlačnost krije u odsutnosti industrije i zaštiti okoliša; ili između reprezentacije livade
kao polja koja se upotrebljava za poljoprivrednu proizvodnju i reprezentacije livade kao staništa
rijetkih biljaka i insekata koje treba zaštititi. Takve napetosti podupiru tezu koju Mormont (1990)
opisuje kao ‘simboličnu bitku oko ruralnosti’ (p. 35), u kojoj je mnogostrukost sukoba izazvana
legitimnošću ili prikladnošću različitih smjerova razvoja, inicijativa i politika u ruralnom prostoru.
Ruralni sukobi kreću se od prepirki oko relativno parohijalnih pitanja poput buke i mirisa s
farmi, pristupa putevima i opskrbe uličnom rasvjetom, do protesta protiv širenja naselja, industrije,
cesta, odlagališta otpada i elektrana i do rasprava oko odredbe i upravljanja zaštićenim područjima,
poljoprivrednih praksi i regulacije ruralnih aktivnosti poput lova. U osvit društvenog i ekonomskog
restrukturiranja ruralni su se sukobi najprije pojavljivali na lokalnoj razini – na kojoj je zadiranje
u svakodnevni život najizravnije. Međutim, u mnogim slučajevima sukobi su uključivali ne samo
lokalne aktere nego pojedince, skupine za pritisak, kompanije i agencije koje su se nalazile izvan
neposrednog ruralnog područja. U tim slučajevima dolazi do dizanja ruralnih sukoba na višu razinu
jer su aktivisti prisiljeni angažirati se u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj politici u pokušajima da
promjene političke odluke (za primjere vidi Murdoch i Marsden, 1995; Woods, 1998b, 1998c).
Istodobno, mobilizacija ruralnih aktivista bila je odgovor na percipiranje prijetnje ruralnim zajed-

213
nicama, okolišu i kulturi od političkih inicijativa nacionalne vlade da uvede reformu poljoprivrede,
nove konzervatorske mjere, restrukturira javne servise, regulira lov i promovira javni pristup selu
(Woods, 2003a). Na taj su se način ruralni problemi u mnogim zemljama od 1980-ih pomaknuli
s margina u mainstream političke debate. Naravno, oduvijek je postojala određena razina političke
debate o ruralnoj politici, no, kako je prikazano u poglavlju 9, većina te debate tradicionalno je
kanalizirana u relativno zatvorene, privatne političke mreže. Ruralni protesti koji su se pojavljivali s
vremena na vrijeme usredotočeni su oko pitanja privatnog vlasništva, zaštite okoliša ili sektorski spe-
cifičnih neslaganja, najviše s obzirom na poljoprivrednu politiku (vidi okvir 14.1.). U transformaciji
koja je trajala posljednja dva desetljeća ‘ruralna politika’ zamijenjena je novom ‘politikom rurala’ u
kojoj je sâmo značenje i regulacija ruralnog prostora ključno pitanje (Woods, 2003a). Ili riječima
Mormonta:
ako i postoji pitanje rurala, ono se više ne tiče problema u poljoprivredi ili određenih aspe-
kata životnih uvjeta u ruralnom prostoru, nego se tiče određenih funkcija ruralnog prostora
i tipa razvoja koji u tom prostoru treba poticati (Mormont, 1987, str. 562).
U ovom poglavlju tematiziramo tri tipa ruralnih sukoba koji su svojstveni novoj ‘politici rurala’.
Prvi tip tiče se razvoja ruralnog prostora i sukoba između planiranja koje promovira potrebu za
razvojem i između brige oko utjecaja na okoliš i gubitka ‘ruralnog karaktera’. Druga studija slučaja
bavi se sukobom oko upotrebe prirodnih resursa u ruralnom prostoru i ravnoteže između poljopri-
vrednih i interesa zaštite okoliša. Treći tip sukoba odnosi se na prijetnju ‘ruralnom načinu života’,
koja se zamjećuje u pokušajima zabrane ili regulacije lova na divlje životinje. Poglavlje zaključujemo
raspravom o pojavi šireg ‘ruralnog pokreta’ koji se sastoji od skupina angažiranih oko šireg spektra
pitanja kako bi obranili ili promovirali određene reprezentacije ruralnog identiteta.

Okvir 14.1. Protesti poljoprivrednika

Politička mobilizacija poljoprivrednika igrala je važnu ulogu u oblikovanju povijesnog
tijeka ruralne politike i zakona. Udruživanje poljoprivrednika potkraj 19. i početkom
20. stoljeća osnažilo je položaj poljoprivrede postavivši je u središte ruralne politi-
ke. Ipak, iako su poljoprivredna udruženja bila inkorporirana u poljoprivrednu politiku
(vidi poglavlje 9), protesti i demonstracije poljoprivrednika u mnogim su se zemljama
nastavili, bilo da su nastavili pritisak na političare ili u svrhu izražavanja neslaganja ne-
kih skupina poljoprivrednika s načinom na koji su mainstream udruženja predstavljala
poljoprivredne interese. Potonja motivacija stajala je iza protesta Američkog poljo-
privrednog pokreta (American Agricultural Movement (AAM)) 1970-ih godina. AAM,
labava organizacija malih poljoprivrednika, organizirala je dva ‘traktorska’ protesta u
Washington, DC-u gdje su zahtijevali povećanje potpora za poljoprivredne proizvo-
de te mjeru za pomoć oko poljoprivrednih dugova. Prvi traktorski protest, u siječnju
1978., doveo je 3000 poljoprivrednika u glavni grad, dok je drugi, u veljači 1979.,
uzrokovao prometni zastoj s kolonom traktora dugom 40 kilometara (Stock, 1996).
Nezadovoljstvo mainstream poljoprivrednim udruženjima također je potaknulo peri-
odične proteste militantnih poljoprivrednika u Francuskoj od 1950-ih godina prošlog
stoljeća uglavnom usmjerenih na trgovinske politike i s prijedloge reformi Zajednič-
ke poljoprivredne politike Europske unije (ZPP) koja je prijetila smanjiti dohodak po-
ljoprivrednika. Blokade cesta, pruga i luka, masovne demonstracije, grafiti i otmice
kamiona koji su prevozili uvozno meso, ali i povremeno nasilje činili su dio protesta
francuskih poljoprivrednika (Naylor, 1994).

214
 Okvir 14.1. nastavak
Ta tradicija najvidljivije je nastavljena u radu Confédération Paysanne (vidi također
okvir 3.3.), iako s progresivnijim, antiglobalističkim zaokretom.
Godina 1990-ih pad cijena poljoprivrednih proizvoda i kolaps tradicionalne poljopri-
vredne politike isprovocirali su kod poljoprivrednika u UK, Irskoj i Australiji taktike
protestiranja. Prvi protest u UK podignut je u zimu 1997. - 1998. godine zbog uvo-
za iz Irske, koristeći se impromptu blokadom trajektnih luka. Kako se širila recesija
u poljoprivrednom sektoru, protesti koji su uslijedili, a koje je organizirala radikalna
grassroots skupina Farmeri za akciju (Farmers for Action), bili su usmjereni prema su-
permarketima, tvornicama za preradu hrane, mljekarama i siranama (Woods, 2004a).
Jedan od najpoznatijih događaja bio je kada su se u prosincu 2000. poljoprivrednici
udružili s prijevoznicima i blokirali naftne rafinerije i skladišta goriva, kao dio niza pro-
testa širom Europe protiv novih poreza na gorivo.

Za više o poljoprivrednim protestima u SAD-u, Francuskoj i UK vidi Catherine McNicol

Stock (1996) Rural Radicals (Cornell University Press); Eric Naylor (1994) Unionism, pea-
sant protest and the reform of French agriculture, Journal of Rural Studies, 10, 263-273; i
Michael Woods (2004) Politics and protest in the contemporary countryside, u L. Holloway
i M. Kneafsey (ur.), „Geographies of Rural Societies and Cultures“ (Ashgate).

Osporavanje razvoja sela nju resursa; i kako je izgradnja naselja i tvornica

Razvoj izgrađenog okoliša postao je česta
tema ruralnih sukoba iz niza razloga. Projekti
izgradnje uključuju znatne i vidljive promjene
u ruralnom krajobrazu koji potencijalno utječu
na veći broj ljudi u okolnom prostoru te također
predstavljaju jasan, opipljiv objekt zbog kojeg se
pokreće protest. Ti projekti također otvaraju
pitanja koja su važna za nekoliko različitih dis-
kursa ruralnosti.
Iz perspektive vladinih dužnosnika i pla-
nera, primjerice, smještanje velikih razvojnih
projekata na selo konvencionalno se smatralo
prihvatljivim i prikladnim. Dostupnost zemlji-
šta i relativno slaba gustoća naseljenosti učinili
su ruralna područja atraktivnim lokacijama za
velike ili škodljive razvojne projekte poput elek-
trana, zračnih luka i odlagališta otpada koji bi
bili neprihvatljivi u gusto naseljenim urbanim
područjima. Slično tomu, uobičajeno se sma-
tralo kako ruralni prostor treba biti ispresijecan
autocestama i prugama koje povezuju velike
gradove; kako je gradnja akumulacija i brana
dio ruralne ekonomije temeljene na iskorištava-
nužan dio regionalnih razvojnih strategija.
Potpora razvojnim projektima također je
dolazila od lokalnih vlasti i ruralnog poduzet-
ništva za koje je razvoj infrastrukture nužan dio
modernizacije ruralnih prostora. Stoga su nova
naselja bila potrebna kako bi privukla doseljeni-
ke i zamijenila postojeće substandardno stano-
vanje; industrijska postrojenja i turističke atrak-
cije potrebni su kako bi stvorili radna mjesta
ondje gdje je poljoprivreda u padu; a nove ceste,
pruge i aerodromi potrebni su kako bi ublažili
ekonomske nedostatke periferije.
Ti prorazvojni diskursi dominirali su u ru-
ralnoj politici do kraja 20. stoljeća, kada su ih
počeli osporavati antirazvojni aktivisti. Protesti
protiv razvoja često su pobuđivali zabrinutost
oko utjecaja na okoliš, uključujući štete u ranji-
vim krajolicima i staništima; no također su bili
motivirani i brigom za estetsku kvalitetu rural-
nog prostora kakvu predstavlja ideal ‘ruralne
idile’ (vidi poglavlje 1). Prijedlozi za razvoj ru-
ralnih prostora tako su se osporavali na temelju
tvrdnji da će nova infrastruktura dezintegrirati

215
krajobraz, narušiti mir sela bukom ili svjetlo-
snim zagađenjem, kompromitirati ‘ruralni ka-
rakter’ malih naselja ili uvesti prakse upotrebe
zemlje koje su percipirane kao ‘urbane’ ili barem
‘neruralne’.
Pojava sukoba organiziranih na liniji tih
argumenata često se povezivala s kontraurba-
nizacijom i, s obzirom na to, postoji opasnost
od percepcije tih sukoba kao sukoba između
lokalnog stanovništva i doseljenika. Primjerice,
Spain (1993) identificira sukob oko razvoja u
Okrugu Lancaster, Virginia, kao borbu između
došljaka ili doseljenika, koji više vrednuju kvali-
tetu i očuvanje okoliša, i starosjedioca, kojima je
draži ekonomski rast i pogodnosti koje on nosi.
Slična distinkcija zabilježena je u nastupima lo-
kalnih političara u ruralnim dijelovima u južnoj
Engleskoj (Woods, 1998b).
S druge strane, podrobnija analiza otkriva
da je situacija često mnogo složenija nego što
to dihotomija lokalci/doseljenici sugerira. Kao
što Spain primjećuje, mnogi doseljenici zai-
sta imaju bolji pristup resursima nego lokalno
stanovništvo te se mogu bolje politički mobi-
lizirati. Međutim, to je često refleksija klasne
strukture kontraurbanizacije i sukobi koji su
opisani samo u terminima nejednakog pristu-
pa resursima mogli bi točnije biti opisani kao
klasni sukobi nego kao sukobi između lokalaca
i pridošlica. Doseljenici imaju određenu moti-
vaciju da se protive razvojnim projektima ako ih
percipiraju kao prijetnju njihovu financijskom
i emotivnom ulaganju u ruralni prostor, ali ta
motivacija može biti zajednička motivaciji lo-
kalnih stanovnika koji su uložili u nekretnine ili
su snažno emotivno vezani za mjesto u kojem
žive. Također postoje rascjepi unutar skupina
doseljenika i lokalnog stanovništva. Primjerice,
jedna skupina doseljenika, naviknula na osvijet-
ljene ulice u gradu, može predložiti uvođenje
ulične rasvjete radi sigurnosnih razloga, ali joj
se može protiviti druga skupina koja preferira
odsutnost umjetne rasvjete kao dio ruralnog
karaktera zajednice. Stoga je mnogo korisnije
gledati na stavove prema razvojnim projektima
216
kao posljedicu različitih diskursa o ruralnosti
koji presijecaju kategorije klase, duljine boravka
u mjestu, dobi i sl., a na sukobe oko razvoja kao
posljedicu stvaranja ad hoc koalicija aktera mo-
tiviranih različitim obrazloženjima.
Stambena gradnja u ruralnoj
Britaniji
Složenost sukoba oko razvoja u ruralnim
područjima može se demonstrirati na primjeru
sukoba oko razvoja novih naselja u ruralnim po-
dručjima UK. Gradnja novih naselja kontrover-
zna je u svim razvijenim zemljama jer implicira
porast stanovništva koji sa sobom nosi zahtjeve
za novom infrastrukturom i lako se može shvati-
ti kao ‘urbanizacija’ (vidi poglavlja 9 i 13). Kako
je prikazano u poglavlju 13, radi takvog shva-
ćanja gradnja novih naselja u ruralnoj Britaniji
regulira se procesom planiranja kojima se odre-
đuje i količina i lokacija novih građevina. Peri-
odične planove izrađuju demokratski izabrana
lokalna vijeća putem procesa koji uključuje sa-
vjetovanja s dionicima i javnošću (vidi Murdo-
ch i Abram, 2002; Murdoch i Marsden, 1994).
Aktivističke skupine koje predstavljaju i gradi-
telje i zaštitare pokušavaju utjecati na zaključke
tih procesa kroz prigovore na javnim uvidima i
lobiranje kod donositelja odluka, no do 1990-ih
godina postojao je opći konsenzus kojim se po-
drazumijevalo da je izvan zelenog pojasa i naci-
onalnih parkova određen stupanj gradnje novih
naselja nužan i izvediv bez znatnog narušavanja
ruralnog okoliša.
Priprema novih planova sredinom 1990-ih
ipak je bila mnogo kontroverznija. Projekcije
kretanja stanovništva, temeljene na trendovima
kontraurbanizacije i predviđenim promjena-
ma društvenog ponašanja, procijenile su da će
u Engleskoj između 1991. i 2006. godine biti
potrebna izgradnja 4,4 milijuna novih stanova
te da će polovinu njih trebati izgraditi na ne-
izgrađenom zemljištu u ruralnim područjima.
Ti brojevi dogovoreni su na razini nacionalne
vlade, podijeljeni su okruzima na regionalnim
konferencijama o planiranju i ugrađeni u lokal-
ne strukturne planove prije nego što su privukli
pozornost javnosti kada su okružna vijeća zatra-
žila da ih uklope u lokalne prostorne planove.
Slučaj Somerseta, ruralne općine na jugozapadu
Engleske, a kojoj je između 1991. i 2016. godi-
ne dodijeljena kvota od 50 000 novih stanova
ilustrira višestruke sukobe koji su uslijedili (Wo-
ods, 1998b).
Sukob oko predložene izgradnje novih na-
selja dogodio se na tri razine. Prvo, organizirana
je kampanja kojom se tražilo od lokalnog vijeća
da se usprotivi zadanoj kvoti. Aktivisti, među
kojima i lokalci i doseljenici, udruge za zaštitu
okoliša i ekološke udruge naglašavali su utjecaj
na okoliš i gubitak ruralnog karaktera prostora.
Predsjednik lokalne podružnice Vijeća za zašti-
tu ruralne Engleske (danas Kampanje za zaštitu
ruralne Engleske - Campaign to Protect Rural
England - CPRE) izjavio je, primjerice, za lo-
kalne novine da će ‘način života na selu koji se
polako razvijao tijekom stoljeća, sada biti izbri-
san jednim potezom’ (citirano u Woods, 1998b,
str. 20). Takvo predstavljanje reflektira tipičan
diskurs ruralnosti doseljenika i onog srednje
klase, ali kampanju su podržali i vijećnici koji
su stali uz interese lokalne radničke klase koja se
protivila izgradnji kuća za doseljenike kada na
tržištu nije postojalo dovoljno financijski pri-
stupačnih kuća za lokalno stanovništvo.
Drugo, debata o srednjoročnom razvoju
novih naselja bacila je svjetlo na niz lokalnih su-
koba u kojima su se prosvjednici protivili dono-
šenju žurnih planova za izgradnju kuća. U tim
slučajevima opozicija se mobilizirala oko per-
cipirane prijetnje da će gradnja narušiti izgled
ruralnog krajobraza, karakter sela i prirodna sta-
ništa. Najmanje je jedan sugovornik u lokalnim
medijima bio eksplicitan o vlastitoj motivaciji
za obranu svojeg uloga u ruralnu idilu:
Protivimo se bilo kakvoj izgradnji. Mi smo
došli ovdje s imanja u Tauntonu [najveći
grad u Somersetu] radi pejzaža i privat-
nosti, i to nije bilo jeftino (citirano u Wo-
ods, 1998b, str. 20).
U Somersetu broj prorazvojnih zastupnika
bio je ograničen. Oni koji su bili spremni govo-
riti javno, iznose da je razvoj potreban kako bi
se izgradile nove kuće za lokalno stanovništvo,
spriječio gubitak poslovnih prilika te jednostav-
no u ime ‘napretka’. Uglavnom, inercija sustava
planiranja išla je u prilog toj manjini. Unatoč
velikom prosvjedovanju općinsko vijeće moglo
je učiniti vrlo malo kako bi promijenili prostor-
ne planove, a da se ne uvedu znatne promjene u
politici na nacionalnoj razini. Stoga, treće, kam-
panja u Somersetu zajedno je s ostalima postala
dio nacionalne kampanje koju je organizirao
CPRE protiv cilja da se izgradi 2,2 milijuna no-
vih kuća u ruralnim područjima Engleske, i koji
su predstavljali plan destrukcije engleskog sela.
Tek je ta kampanja na nacionalnoj razini posti-
gla uspjeh, izborivši se za skromno smanjenje
količine nove gradnje u ruralnim područjima.
Sukobi oko ruralnih resursa
Sukobi oko ruralnih resursa imaju dugu
povijest, no sve veći naglasak koji se stavlja na
zaštitu prirode i sve manja ekonomska važnost
primarnih djelatnosti, uključujući poljoprivre-
du i šumarstvo, znači da se prihvatljiva upotreba
resursa vratila kao vruće političko pitanje koje
u sukobe unosi različite reprezentacije ruralnog
prostora. Žarišna točka u sukobima oko resursa
uključuje upravljanje poljoprivrednim površi-
nama i šumarstvom. Šuma Great Bear Rainfo-
rest duž obale Britanske Kolumbije u Kanadi
bila je, primjerice, u središtu sukoba drvne in-
dustrije i konzervacionista zbog utjecaja krčenja
šuma na prirodne ekosustave, koji je organiza-
cija Wilderness Committee u svojoj kampanji
predstavila kao izbor između komercijalnog
šumarstva i prirode.
Jedan od najvažnijih sukoba oko ruralnih
resursa proteklih godina smješten je niže, na
zapadnoj obali Sjeverne Amerike, u regiji Kla-
math u južnom Oregonu i sjevernoj Kaliforniji.
Ta je regija visoka pustinja koju presijeca rije-
ka Klamath s povezanim močvarama. Godine
1905. Bureau of Reclamation donio je ambici-
217
ozan projekt poljoprivredne proizvodnje koji
se oslanja na prisvajanje močvarnih područja i
navodnjavanje pustinje putem izgrađene mreže
koja danas uključuje sedam brana, 45 pogona za
pumpanje, gotovo 300 kilometara kanala i 830
kilometara cijevi za navodnjavanje (LaDuke,
2002). Gotovo 100 000 hektara farmi i poljo-
privrednog zemljišta oslanja se na vodu iz ovog
projekta koji je na poljoprivredno zemljište
preusmjerio 25% godišnjeg toka rijeke. Regija
je reklamirana kao model obnavljanja razvođa
i očuvanja bioraznolikosti, međutim tenzije iz-
među različitih korisnika zbog ograničenih ko-
ličina vode – uključujući ratare i stočare, domi-
cilno Klamath pleme i biljni i životinjski svijet
– duboko su ukorijenjene (Doremus i Tarlock,
2003).
U ljeto 2001. velika suša dramatično je sma-
njila razinu vode u Gornjem Klamath jezeru,
ugrožavajući opstanak priljepuša i lososa Coho.
Prema odredbama Zakona o ugroženim vrstama
(Endangered Species Act), projekt-menadžeri
zatvorili su ulaze u sustave navodnjavanja, za-
državajući dotok vode u jezero, ali odsijecajući
opskrbu za navodnjavanje za čak 90%. Kada su
usjevi propali, to se odrazilo na prihode i ne-
koliko je poljoprivrednika bankrotiralo. Kao
reakciju na to, ratari, stočari i njihovi pristalice
organizirali su protest građanskog neposluha,
uključujući neovlašten pokušaj prosvjednika da
4. srpnja otvore sustav za navodnjavanje.
Iznadprosječne količine otopljenog snijega
pomogle su da se ista kriza izbjegne 2002., me-
đutim sukob između poljoprivrednika i kon-
zervacionista se nastavio, uz ogorčenost poljo-
privrednika koji su smatrali da je njihov interes
stavljen iza interesa riba. Napetosti su se tako-
đer pojavile i unutar poljoprivredne zajednice,
između onih koji su htjeli prodati zemlju i onih
koji su smatrali da će pad u broju poljoprivred-
nika ugroziti opstanak trgovaca mehanizacijom,
gnojivima i sjemenom, na taj način dovodeći u
opasnost cijelu ruralnu zajednicu.
218
Lov i ruralni način života
U poglavlju 3 pokazali smo kako je jedan od
najvažnijih utjecaja procesa globalizacije u ru-
ralnim krajevima bio ‘globalizacija vrijednosti’.
Konkretno, potkraj 20. stoljeća svjedočili smo
širenju i popularizaciji niza vrednota vezanih
uz interakciju čovjeka s prirodom, što je uvelo
nove standarde zaštite okoliša i promoviralo
ideje prava životinja. Te vrednote – koje su za-
snovane na mješavini ekološke filozofije, zelene
ideologije, znanstvenih prikaza i laičkog znanja
o pitomoj prirodi – često su u suprotnosti sa
shvaćanjem prirode koje formira dio tradici-
onalne ruralne kulture i znanja. S obzirom na
to, kad su vlade i agencije pokušale uvesti nove
zakone i regulatorne okvire zasnovane na no-
vim, globaliziranim, okolišnim vrednotama koji
se odnose na tradicionalne ruralne aktivnosti,
došlo je do sukoba. To se manifestira, primje-
rice, u sukobima oko dobrobiti životinja u po-
ljoprivrednoj proizvodnji, uključujući upotrebu
baterijskog uzgoja i transporta živih životinja
(Buller i Morris, 2003). Međutim, pitanje koje
je dovelo do najvažnijeg sukoba ticalo se lova.
Lov je iznimno simbolička aktivnost u
mnogim tradicionalnim diskursima ruralno-
sti. On predstavlja ruralni način života koji je
isprepleten s prirodom, u kojoj ljudi iskušavaju
vlastitu inteligenciju protiv prirodnih sila kako
bi preživjeli i koji u konačnici demonstriraju
svoju moć i kontrolu nad prirodom. Ipak, iz
perspektive globalnih vrednota o pravima živo-
tinja lov je predstavljen kao okrutna i barbarska
aktivnost. Rastući utjecaj potonje pozicije unu-
tar društva u cjelini doveo je do usvajanja novih
zakona i mjera koje ciljaju regulirati ili zabraniti
lov u nekim zemljama uključujući Francusku,
Belgiju i, uz najveće kontroverzije, Ujedinjeno
Kraljevstvo.
Debata u UK fokusirala se na lov divljih si-
savaca, uključujući lov sa psima na lisice i jelene.
Taj tipično britanski način lova provode organi-
zirane skupine, s utreniranim psima koji slijede
miris divljači dok za njima idu lovci, često na
konjima. Lov i rituali povezani s njima bili su
važan dio ruralne kulture, barem od ranog de-
vetnaestog stoljeća, te su također bili elementi
održavanja elitističke ruralne strukture moći
(Woods, 1997) i žarišna točka aktivnosti u za-
jednici (Cox i sur., 1994; Cox i Winter, 1997).
Iako lov ostaje važna aktivnost za određeni dio
ruralnog stanovništva te na određenim lokali-
tetima (Milbourne, 2003a, 2003b), prisutnost
lova na britanskom selu u cjelini je prorijeđena
doseljavanjem, padom poljoprivrednog sektora
i promjenom društvenih stavova.
Protivljenje lovu u UK također ima dugu
povijest, koju je dijelom poticala briga za prava
životinja i dijelom klasna politika. Od 1945.
bilo je nekoliko pokušaja uvođenja zakonske
zabrane lova psima na divlje sisavce, posebice
1980-ih i 1990-ih godina. Na općim izborima
1997. na vlast su došle i laburistička vlada s ma-
nifestom kojim se obvezuje osigurati slobodni
izbor na lov, i, kako ju je javnost percipirala,
antilovna većina u Donjem domu parlamenta.
Zakon za zabranu lova ubrzo je iznesen, ali nije
prošao u parlamentarnim procedurama. Uslije-
dili su i drugi pokušaji, ali snaga opozicije koju
je pokrenuo prolovački lobi poremetila je vladin
entuzijazam za zabranu te dovela do niza be-
zizlaznih položaja i neriješenih pitanja. Zahtjevi
za objektivnije dokaze rezultirali su osnivanjem
neovisne komisije da procijeni utjecaj potenci-
jalne zabrane na ruralnu ekonomiju i društvo
(Burnsova istraga, Burns Inquiry), dok je novo-
osnovani parlament u Škotskoj preduhitrio UK
izglasavanjem zabrane u prosincu 2001. godine.
Argument protiv lova uglavnom se zasniva
na pravima životinja, a aktivisti koji se zalažu za
lov unaprijedili su svoj argument poistovjećuju-
ći lov s ruralnošću na način da napad na lovstvo
postaje napad na ruralnost. Tri su elementa te
strategije. Prvo, lov se predstavlja kao ključan as-
pekt ruralnog načina života. Zabrana lova zna-
čila bi gubitak radnih mjesta, uklanjanje žarišne
točke života u zajednici i povećanje društvene
isključenosti (vidi Woods, 1998c). Drugo,
znanstvena i etička baza zabrane dovedene su u
pitanje ruralnom reprezentacijom prirode pre-
ma kojoj je lov potpuno prirodan, a ulovljene
životinje ne trpe nepotrebnu okrutnost te da je
lov potreban kako bi se kontrolirao broj štetoči-
na na oranicama (Woods, 2000). Zabraniti lov
stoga bi značilo ignorirati razboritost ruralnog
društva. Treće, osporava se pravo urbanocen-
tričnog društva da nametne vlastite vrednote u
prostor sela. Stoga je sukob oko lova prikazan
kao sukob između ruralnog i urbanog u kojem
se ruralno predstavlja kao gubitnika, braneći ci-
vilne slobode i prava.
Povezanost lova i ruralnosti naglašavala se
u taktikama prolovačkih aktivista. Smatrajući
kako pitanje lova samo po sebi neće privući do-
statnu podršku javnosti koja bi poduprijela zau-
stavljanje donošenja zakona, aktivisti su osnova-
li skupinu za pritisak Seoski savez (Countryside
Alliance) i predstavili lov kao samo jedno po-
dručje ruralnih obilježja koje smatraju ugrože-
nim tvrdeći da je ruralni način života napadnut
zbog pogrešno vođene urbane vlade.
Tu su poruku pronosili u nizu protesta,
uključujući tri masovna prosvjeda u Londonu:
Countryside Rally (srpanj 1997.), Countryside
March (ožujak 1998.) i Liberty and Livelihood
March (rujan 2002.). U porukama na prosvje-
dima naglasili su niz problema, uključujući re-
cesiju u poljoprivredi, stambenu gradnju i zatva-
ranje ustanova i usluga u ruralnom području, no
obrana lova ostala je glavnom motivacijom i or-
ganizatora i većine sudionika (Woods, 2004a).
Tema lova dominirala je na transparentima i
plakatima koje su nosili prosvjednici, a istodob-
no su mnogi slogani naglašavali ruralno-urbani
sukob i napad na selo (slika 14.1.).
Strategija Seoskog saveza bila je predstaviti
britansko selo kao ono koje podupire lov. Me-
đutim, realnost restrukturiranog sela mnogo je
složenija. Čak i unutar ruralnih područja po-
stoji mnogo ljudi koji se protive lovu i diskursi
ruralnosti koji podupiru zabranu. Lov je, pri-
mjerice, prikazan kao oskvrnjivanje rurala kao
prostora prirode te kao aktivnost koja je uvred-
ljiva za ostale korisnike ruralnog prostora poput
219
šetača i izletnika (Woods, 1998c, 2000). Kao jednako kao i sukob između ruralnog i urbanog
takav, sukob oko lova je unutarruralni sukob društva.

Slika 14.1. Lov poistovjećen s civilnim slobodama, 2002. u Londonu, u Prosvjedu za slobodu i
preživljavanje (Liberty and Livelihood March)
Izvor: Woods, privatna kolekcija

Sažetak
Studije slučaja u ovom poglavlju prikazuju indikativnu ilustraciju vrsta problema oko kojih su se
posljednjih godina razvili ruralni sukobi. Argumenti koji se upotrebljavaju, akteri koji su uključeni
i određen način na koji se značenje i pravila ruralnosti dovode u pitanje u svakom slučaju ovise o
kontekstu. Ipak, postoje zajedničke teme i pravilnosti koje se pojavljuju u različitim specifičnim
sukobima i koje reflektiraju utjecaj širih diskursa ruralnosti. Primjerice, Seoski savez (Countryside
Alliance) u Britaniji pokazao je kako se može povezati niz različitih problema u zajedničku temu,
a to je obrana ruralnog od gradskog upletanja. Ipak, slika ruralnog koju brani Seoski savez (Coun-
tryside Alliance) temelji se na specifičnom diskursu koji poistovjećuje ruralnost s poljoprivredom,
privatnim zemljovlasništvom, homogenom zajednicom i tradicionalnim aktivnostima poput lova.
Taj je diskurs sam po sebi isključujući te ga ne prihvaćaju mnogi suvremeni stanovnici britanskog
sela. Stoga ne iznenađuje što će se pristalice tog diskursa naći pred nizom sukoba s obzirom na to da
se pretpostavke diskursa dovode u pitanje u sve složenijem ruralnom svijetu stvorenom restrukturi-
ranjem. Osim toga, postoje druge aktivističke udruge koje žele stvoriti vezu između ruralnih sukoba,
ali s prilično drukčijeg gledišta. Confédération Paysanne u Francuskoj je, primjerice, povezala eko-
nomske interese malih farmera, ekološke probleme i kontraglobalizaciju (Woods, 2004a). Ruralna

220
koalicija (Rural Coalition) u Sjedinjenim Američkim Državama na sličan način povezuje održivu
poljoprivredu, zaštitu okoliša, pitanja društvene pravde, urođeničkih naroda i prava manjina te ra-
zvoj zajednice. Progresivnu ruralnu politiku tog tipa također uvode skupine koje žele istražiti alter-
nativne ruralne stilove života, poput gradnje kuća s niskim utjecajem na okoliš, kako prikazujemo
u poglavlju 21.
Zajedno, različiti ruralni prosvjedi i mnogo malih neformalnih protesta fokusirani na lokalne
sukobe važna su politička mobilizacija pojedinaca oko pitanja ruralnog identiteta. Te skupine sve
više poprimaju oblik novog društvenog pokreta (Woods, 2003a). Poput ostalih društvenih pokreta,
novonastajući ruralni pokret labavo je strukturirana skupina autonomnih grupa, bez organizacij-
skog centra, određenih vođa ili koherentne ideologije te je ujedinjen jedino stavljanjem naglaska na
ruralni identitet. Međutim postoji neslaganje oko toga što ruralnost znači, s najmanje tri različite
struje (Woods, 2003a):
• Reaktivni ruralizam koji uključuje mobilizaciju samodefiniranog ‘tradicionalnog’ ruralnog
stanovništva koje brani navodno povijesni, prirodni i agrarno usmjeren ruralni način života.
• Progresivni ruralizam koji se suprotstavlja aktivnostima i razvojnim projektima koji su u
sukobu s diskursom jednostavnog, prirodi bliskog, lokaliziranog i samodostatnog ruralnog
društva.
• Aspiracijski ruralizam koji uključuje mobilizaciju doseljenika i istomišljenika u obrani vla-
stitih financijskih i emotivnih ulaganja u ruralne lokalitete, želeći promovirati inicijative za
(p)održavanje zamišljene ruralne idile opirući se razvojnim projektima koji ugrožavaju za-
mišljen ruralni ideal.
Svaka od navedenih struja ruralizma nudi motivaciju aktivistima da se bore protiv percipira-
nih vanjskih prijetnji ruralnosti. U nekim slučajevima stvaraju se udruženja između skupina koje
predstavljaju različite struje, primjerice u protestima protiv izgradnje novih prometnica. Međutim, i
među tim različitim strujama ruralizma također postoje nesuglasja oko kojih se stvaraju sukobi unu-
tar ruralnog razvoja, nudeći suprotstavljene strane u Mormontovoj ‘simboličnoj borbi za ruralnost’.

221
 Za daljnje čitanje
Za više o stvaranju politike ruralnog i ruralnom pokretu vidi Marc Mormont, The emer-
gence of rural struggles and their ideological effects, International Journal of Urban and
Regional Research, volumen 7, stranice 559-575 (1987) i Michael Woods, Deconstru-
cting rural protest: the emergence of a new social movement, Journal of Rural Studies,
volumen 19, stranice 309-325 (2003) - dva članka izdana u razdoblju od 16 godina u
različitim fazama politizacije rurala. Mnogi znanstveni članci i poglavlja u zbornicima
nude više informacija o različitim aspektima debate oko lova u Britaniji, uključujući
dva članka autora Paula Milbournea: The complexities of hunting in rural England and
Wales, Sociologia Ruralis, volumen 43, stranice 289-308 (2003b) i Hunting ruralities:
nature, society and culture in “hunt countries” of England and Wales, Journal of Rural
Studies, volumen 19, stranice 157-171 (2003a) – oba članka donose rezultate Burn-
sove istrage o lovu. Michael Woods, Researching rural conflicts: hunting, local politics
and actor-networks, Journal of Rural Studies, volumen 14, stranice 321-340 (1998),
istražuje pokušaj zabrane lova na jelene u dijelu južne Engleske, dok doprinos Wood-
sa u Fantastic Mr Fox? Representing animals in the hunting debate, u C. Philo and C.
Wilbert (ur.), Animal Spaces, Beastly Places (Routledge, 2000) analizira upotrebu jezika
i slika u debati oko lova. Više o studiji slučaja politike stambene gradnje u ruralnim
dijelovima Engleske vidjeti M. Woods, Advocating rurality? The repositioning of rural
local government, Journal of Rural Studies, volumen 14, stranice 13-26 (1998). Za više
o sukobima oko regulacije vode u Klamath regiji vidjeti H. Doremus i A. D. Tarlock,
Fish, farms, and the clash of cultures in the Klamath basin, Ecology Law Quarterly,
volumen 30, stranice 279-350 (2003).

Internetske stranice
Postoji mnogo internetskih stranica s informacijama koje se tiču sukoba o kojima smo
u ovom poglavlju raspravljali, mnoge od kojih uređuju aktivističke skupine na bilo ko-
joj strani debate. Za više o stambenoj gradnji u Britaniji vidjeti internetsku stranicu
Campaign to Protect Rural England (www.cpre.org.uk ) i House Builders’ Federation
(www.hbf.co.uk ). Za više o sukobu Klamath vidjeti stranicu http://www.klamathba-
sincrisis.org/index.htm za poljoprivrednu perspektivu, i stranicu Klamath Basin Co-
alition (www.klamathbasin.info) za perspektivu konzervacionista. Glavna prolovačka
organizacija u Britaniji je Countryside Alliance (www.countryside-alliance.org), dok je
glavna antilovna grupa League Against Cruel Sports (www.league.org.uk). The Wi-
ldlife Network (hot.virtual-pc.com/wildnet/wildnet.shtml) zagovara ‘srednji put’ u
reguliranju lova. Izvještaj vladine komisije o utjecaju zabrane lova psima na ruralnu
ekonomiju i društvo, zajedno s istraživanjem i dodatnim materijalima, dostupan je na
arhiviranoj stranici www.huntinginquiry.gov.uk.

222
 Četvrti dio

ISKUSTVA S RURALNIM
RESTRUKTURIRANJEM
 15. Promjene u ruralnim životnim stilovima

Uvod
U prethodnim poglavljima ove knjige raspravljali smo o društvenim i ekonomskim promjenama
koje su utjecale na ruralna područja tijekom proteklog stoljeća i reakcijama na te promjene koje su se
događale u ruralnim zajednicama, vladama i drugim donositeljima politika. Najveći je dio rasprave
neizbježno bio usredotočen na strukturne promjene, institucije i politike. U ovom, posljednjem
dijelu knjige usmjerit ćemo pozornost na ljude koji žive i rade u seoskoj sredini i njihova iskustva s
ruralnim restrukturiranjem i njegovim posljedicama. Kako smo istaknuli u poglavlju 3, Hoggart i
Paniagua (2001) tvrdili su da ruralno restrukturiranje uključuje i kvalitativne i kvantitativne pro-
mjene. Proučavajući promjenjivu prirodu ruralnih životnih stilova i slušajući osobne narative samih
ljudi o tim promjenama, pronalazimo tragove kvalitativnih aspekata ruralnog restrukturiranja koji-
ma dopunjavamo kvantitativne pokazatelje koje smo opisali u brojnim prošlim poglavljima.
Razlika između životnih stilova ruralnog stanovništva danas i onih od prije jednog stoljeća jest
golema. U ranom dvadesetom stoljeću ruralne su živote obilježavali insularnost, nedostatak tehno-
loških uređaja, snažna društvena hijerarhija i moralni okvir života u zajednici te duboka uključenost
u poljoprivredni rad i povezanost s prirodnim svijetom. Primjerice, Humphries i Hopwood (2000)
prenose sjećanja stanovnika ruralnog dijela Engleske iz 1920-ih i 1930-ih, u kojima su istaknuta
obilježja teškog rada i izolacije:
Radio bih subotom, navečer, odmalena obavljajući sve one težačke poslove na gospodar-
stvu, mnogo ranije nego je većina drugih mladića morala. Čak i kao dječak od pet godina
morao sam ići u polje u određenim godišnjim dobima. Sjećam se da je moj otac vilama
iskapao krumpire, moja majka ih je skupljala, a ja sam iza držao veliku košaru - veliku kao
ja - skupljajući ono što smo zvali the chats, a to su bili sitni krumpiri za svinje (Albert Gillett,
seosko dijete, citirano u Humphries i Hopwood, 2000, str. 34-35).
Bili smo posve izolirani. Nije bilo drugih gospodarstava oko nas barem tri do pet milja [pet
do osam kilometara]. A najbliža zgrada, Bigland Hall, bila je udaljena oko milje i pol [dva i
pol kilometra] od nas. O, nismo imali vijesti iz vanjskog svijeta jer nije bilo prijema [radija] i
nikada nismo imali novine; morali bismo hodati dvije i pol milje [četiri kilometra] da bismo
došli do njih, a ionako si ih nismo mogli priuštiti. Živjela sam samo od danas do sutra s
onime što bi mi moj muž rekao kad bi došao. On mi je govorio tko je umro, tko je kupio
gospodarstvo i tko se selio: zanimljive vjestice (Marian Atkinson, žena poljoprivrednika,
citirano u Humphries i Hopwood, 2000, str. 130).

225
 Elementi tih životnih stilova romantizirali su se kao dio mita o ruralnoj idili (vidi poglavlje 1).
Međutim, za one koji su ih vodili, to su bili životi u siromaštvu, u lošem zdravlju i ograničenih mo-
gućnosti. Modernizacija ruralnog društva za mnoge je ljude u ruralnim područjima značila emanci-
paciju. Stoga je priča o ruralnom restrukturiranju složena i ne može se predstavljati kao potpuno po-
zitivna ili potpuno negativna. Takva ispremiješana iskustva i osjećaji također su vidljivi u narativima
nedavnih promjena ruralnog konteksta. Studije slučaja koje ćemo spomenuti donose osobne priče o
promjenama iz dviju različitih zajednica - poljoprivrednog sela na Novom Zelandu u okolnostima
liberalizacije poljoprivrede 1980-ih i 1990-ih; i sela u južnoj Engleskoj u okolnostima kontraurba-
nizacije i gentrifikacije. U svakom od tih slučajeva priče prenose dubok osjećaj promjene koja je
povezana s dubokim vezama s mjestom i ruralnim identitetom, a također otkrivaju i nepredviđenost
individualnih stavova prema promjenama i reakcija pojedinaca na njih.

Priče poljoprivrednika o Tradicija nas drži ovdje. I samo bliskost.

poljoprivrednom restrukturiranju na
Novom Zelandu
Novozelandska je poljoprivredna zajednica
doživjela jednu od najnaglijih i najtežih epi-
zoda ekonomskog restrukturiranja od svih ru-
ralnih djelatnosti, nakon reformi koje je vlada
Novog Zelanda uvela sredinom 1980-ih kako
bi deregulirala poljoprivredu, ukinuvši potpo-
re i prisilivši poljoprivrednike da se natječu na
otvorenom, slobodnom tržištu (za više detalja
vidi poglavlje 9). Kako je Sarah Johnsen (2003)
primijetila, većina opisa deregulacije i restruk-
turiranja poljoprivrednog sektora koje je potom
uslijedilo, napisana je iz makroekonomske per-
spektive na osnovi statističkih podataka na na-
cionalnoj razini. Za razliku od toga, Johnsen, u
studiji slučaja provedenoj u Waihemou na Juž-
nom Otoku, ispituje narative poljoprivrednih
obitelji o iskustvu s restrukturiranjem. Ona je
otkrila kako su poljoprivrednici u početku po-
navljali konvencionalno prihvaćenu retoriku
da je deregulacija „dobra stvar” koja će osnažiti
poljoprivredu Novog Zelanda. No kada ih je pi-
tala o njihovim iskustvima, poljoprivrednici su
često pričali drukčiju priču u kojoj su naglašava-
li bol koju su doživjeli i nejednaku sposobnost
gospodarstava da se uhvate u koštac s izazovima.
Bitni elementi u tim bolnim iskustvima
poljoprivrednika, koji su se borili u novim eko-
nomskim okolnostima, obuhvaćali su osjećaj
duboke obuzetosti poljoprivredom kao tradici-
je i načina života te vezanosti za određeno selo:
Stvarno je teško… napustiti poljoprivredu
značilo bi stvarno izići iz naše zone kom-
fora na neki način. Stvarno je teško pre-
kinuti s onim što poznaješ i otisnuti se u
nepoznato, iako ponekad poželim da smo
u stanju to učiniti (poljoprivrednik, citira-
no u Johnsen, 2003, str. 140).
Sjećam se da su jedne godine cijene bile
posebno loše. I jedva se isplatilo ekonom-
ski… isplatilo se zbog zdravlja i blagosta-
nja tvojih ovaca, ali ekonomski se jedva
isplatilo voditi ih na ispašu, strići ih. Jed-
nostavno nije bilo povrata tvog uloženog
novca. Do trenutka kad bih isplatio nad-
nice i troškove uloženog i to. Bilo je baš
ludo. Jako rastužuje, obeshrabruje, raditi
teško cijelu godinu na mjestu do kojeg ti
je jako stalo i poslovati s gubitkom (po-
ljoprivrednica, citirano u Johnsen, 2003,
str. 141).
Za mnoge je poljoprivrednike predanost
mjestu činila vlastiti narativ, bila je to priča o
tome kako je gospodarstvo izgrađeno teškim
radom. Tako su bili isprepleteni način preživ-
ljavanja, stil života, životna povijest i mjesto
življenja:
Mi smo zapravo dobili kredit i kupili smo
sve odjednom. Dakle, napravili smo tu
veliku investiciju. Nismo bili poput mno-
gih drugih obitelji koje su se pripremale
da sin preuzme imanje. Sva naša ušteđe-
vina otišla je na to, a kupili smo ga prije
nego smo se vjenčali… U toj fazi toliko
smo toga dali da bi bilo naše. Uložili smo
svoj novac u to i nadogradili sve ograde i

226
 druge stvari. I djevojke [naše kćeri] bile su
jako povezane s gospodarstvom, pretpo-
stavljam. Uvijek su išle s nama… i pretpo-
stavljam da s tim povezujemo lijepe osje-
ćaje. Napustiti to… pretpostavljam da ću
to morati učiniti jednog dana. Ali mislim
da će mi to biti jako teško (poljoprivred-
nica, citirano u Johnsen, 2003, str. 142).
Gubitak gospodarstva ili nesposobnost da
se na zemlji uzgoji sve što se može često su stva-
rali osjećaj razočaranja, neuspjeha i krivnje:
Bio sam razočaran što nismo uspjeli odr-
žati gospodarstvo na određenoj razini...
znate, neka gospodarstva su jednostav-
no, dražesna... poput izložbenih primje-
raka su, zar ne? Volio bih da sam mogao
više uložiti u gospodarstvo nego što je-
smo. Uvijek je ljepše ostaviti zemlju u
boljem stanju nego u kojem si je zatekao,
za sljedeće generacije. Lijepo je vidjeti da
je mjesto obrađeno do punog potenci-
jala. Mi jednostavno nismo to bili u sta-
nju (poljoprivrednik, citirano u Johnsen,
2003, str. 144).
Takve osjećaje oblikovao je i službeni dis-
kurs, koji je implicirao da u sustavu dereguli-
rane poljoprivrede „dobri poljoprivrednici”
ostvaruju uspjeh, dok „loši poljoprivrednici”
propadaju. Ipak, Johnsen otkriva da su sami
poljoprivrednici odbacivali to pojednostavljeno
tumačenje te su radije upućivali na postojanje
različitih utjecaja na razini gospodarstava. Jo-
hnsen tvrdi da su na iskustva i način na koji su
poljoprivrednici reagirali na promjene utjecali
čimbenici na razini poljoprivrednog gospodar-
stva, kućanstva i imanja, a obuhvaćali su razi-
nu zaduženosti poljoprivrednog gospodarstva,
podjelu rada u kućanstvu i stadij u životnom
ciklusu obitelji te veličinu i kvalitetu zemlje na
gospodarstvu; kao što su na njih utjecali i rod,
znanje, iskustvo, vrijednosti i stavovi, ciljevi i
doživljaj mjesta pojedinog poljoprivrednika
te širi kontekst uključujući i lokalne biofizičke
uvjete, obilježja lokalne ekonomije i lokalne po-
ljoprivredne kulture.
Priče seljaka o promjenama u
zajednici u južnoj Engleskoj
Childerley (pseudonim) tipično je selo u
južnoj Engleskoj. Michael Bell, koji je ranih
1990-ih u svrhu etnografskog istraživanja pro-
veo šest mjeseci živeći u tom selu, primjećuje
kako ono nema ni iznimne vizure ni zanimlji-
ve građevine, a nije ni mjesto velike izgradnje
novih kuća (Bell, 1994). Kako smo već naveli u
prvom poglavlju, Childerley je dovoljno malo i
povijesno mjesto da ga njegovi stanovnici do-
življavaju ruralnim i za mnoge od njih ruralnost
sela osnažuje upravo viđenje da ono nudi vezu
s načinom života kakav je nekad bio. Ipak, Bell
također napominje da Childerley, kao i mnoge
zajednice na rubnim dijelovima londonskog po-
jasa dnevnih migracija, prolazi važne društvene
promjene tijekom posljednja četiri desetljeća
kako dolaze novi, bogatiji doseljenici (vidi ta-
kođer poglavlje 6). Narativi o ruralnom živo-
tu koje Bellu iznose seoski stanovnici stoga su
snažno nabijeni sviješću o promjenama u selu, a
koje se očituju i fizički i društveno:
Postalo je sterilno. Kao da je izgubio svo-
ju bit. Sada se sve čuva i pere i boji, ali,
ono što ja mislim, srce mjesta je nestalo.
Zgrade se održavaju, ali karakter je izgu-
bljen.
Velik je problem to što je duh zajednice
nestao ili je barem jako smanjen. Više ne
postoji zajednička svrha, zajednički cilj.
To je ono što je potrebno da bi se mjesto
održalo skupa. Ne mogu zapravo vidjeti
kamo sve to vodi (stanovnici Childerleya,
citirano u Bell, 1994, str. 95-96).
Ideja gubitka duha zajednice važno je obi-
lježje priča stanovnika sela, pomoću kojeg mo-
žemo opisati način na koji su se obrasci društve-
ne interakcije promijenili od onih kolektivnih
djelovanja unutar općine, orijentiranih prema
unutra, prema onima koja su orijentirana i šire
se prema van, oblikujući se po individualistič-
kom stilu života. Kako Bell navodi, mnogi su
stariji stanovnici o tim promjenama govorili s
osjećajem žaljenja:
227
 Više mi se sviđao starinski život sela.
Bilo je vrlo prijateljski, poput jedne velike
obitelji. Uvijek smo se posjećivali. Nije ti
trebala televizija. Samo si otišao van i pi-
tao nekoga. Ako se nešto dogodilo, ako
je netko bio bolestan ili nešto, svi su to
znali dovoljno brzo. Kada sam ja bila dje-
vojčica, sam si se zabavljao. Čitao si, žene
su šile, mi smo kartali. Slušali bismo radio.
Bio si neovisniji. Svi su znali jedni druge.
Sada te susjedi ne znaju. Više nije isto
(dugogodišnja stanovnica, citirano u Bell,
1994, str. 98).
Čak i noviji doseljenici ponavljaju priču o
izgubljenoj zajednici, priznajući da je prorjeđi-
vanje odnosa, koje se primjećuje, rezultat razli-
čitih životnih stilova koje oni slijede u uspored-
bi s onima tradicionalnima:
Mislim da to ima neke veze s našim karak-
terima... Pretpostavljam da neki ljudi po-
stanu prijatelji sa svojim susjedima jer su
to ljudi koji žive vrata do njih. Mislim da
se trudimo sprijateljiti s njima samo ako
su nam slični na neki način (menadžerski
savjetnik i nedavni doseljenik, citirano u
Bell, 1994, str. 98).
Međutim, promjene u stilovima života tako-
đer su se pripisivale i ekonomskim i društvenim
promjenama unutar postojećeg sela, posebno
smanjenju fizičkog rada u poljoprivredi i sla-
bljenju paternalističke klasne strukture. Iako su
sjećanja na stara vremena pretežno naglašavala
težak život, neki stariji seljaci, kao što je bivši
djelatnik u prodaji nekretnina kojeg Bell citira,
osvrću se na bivša vremena s nostalgijom tvrdeći
„bilo je bolje” (Bell, 1994, str. 116, naglasak u
izvorniku).
Zanemarena područja ruralne
geografije
Priče pojedinaca, koje citiraju Johnsen i
Bell, duboko su osobne i oblikovane su konkret-
nim obilježjima, okolnostima i iskustvima tih
ljudi. To je „umješteno znanje” koje se stvara iz
konkretnih pojedinačnih pozicija i perspektiva
(Hanson, 1992). Isto se može reći i za priče koje
iznose istraživači ruralnoga u znanstvenim knji-
228
gama i člancima koje pišemo. Mi ruralnom pri-
lazimo iz specifičnog, društvenog i obrazovnog
okvira i sa sobom donosimo specifične interese,
pristranosti i pretpostavke koje ulaze u istraži-
vanja i analize koje provodimo. Nije slučajnost
da su u prevladavajućoj struji ruralnih istraživa-
nja tijekom cijelog dvadesetog stoljeća ruralni
istraživači bili većinom bijelci, pripadnici sred-
nje klase, muškarci srednje dobi, usredotočeni
gotovo isključivo na aspekte ruralnih aktivnosti
koje također uključuju bijelce, pripadnike sred-
nje klase i muškarce srednjih godina - poljopri-
vrednu proizvodnju, industriju, iskorištavanje
resursa, kreiranje politika i planiranje.
Taj je zaključak uvjerljivo istaknuo Chris
Philo 1992. u članku objavljenom u Journal of
Rural Studies. Članak naslova „Zanemarena po-
dručja ruralne geografije” [Neglected rural geo-
graphies] potaknut je Philovim čitanjem knjige
ekološkog autora Colina Warda, Dijete na selu
[The Child in the Country] (Ward, 1990). Kako
Philo (1992) opisuje, Ward istražuje okolnosti i
iskustva djece u britanskoj seoskoj sredini i daje
uvide u ruralni život koji u to vrijeme gotovo
uopće nije postojao u akademskim istraživanji-
ma ruralnog područja (za kasnija istraživanja o
djeci na selu vidi poglavlje 17). Za Philoa zane-
marivanje djece u ruralnim istraživanjima, koje
ističe Wardova knjiga, otkriva širi problem za-
nemarivanja i drugih ruralnih iskustava u glav-
noj struji istraživanja ruralnih tema, a koja su
vodila uznemirujuće pogrešnom prikazivanju
ruralnih iskustava:
Ostaje opasnost prikazivanja britanskih
ljudi na selu (ili barem onih za koje se čini
da su važni u oblikovanju i osjećanju lo-
kalnog područja) kao da su svi „Gospodin
Prosječni”: kao zaposleni muškarac, koji
zarađuje dovoljno za život, bijelac i vje-
rojatno Englez, heteroseksualan i neka-
ko bez seksualnosti, tjelesno sposoban i
zdravog razuma i bez drugih osobitosti,
(recimo) religijskih vjerovanja ili političkih
uvjerenja (Philo, 1992, str. 200).
Nastavljajući se na to, Philo je postavio iza-
zov za ruralne geografe i srodne istraživače da
ozbiljno shvate „druge” koji također zauzimaju
ruralni prostor:
Zašto ruralni geografi ne bi ispitivali druš-
tvene odnose zdravlja i bolesti ili tjelesne
sposobnosti i invalidnosti, i dok to rade,
zašto ne bi istražili specifične prostore
koji su povezani s „drugošću”, primjerice
s bolesti, fizičkom i mentalnom invalid-
nosti koji se prostiru ruralnim okružjem.
I zašto ruralni geografi ne bi promišljali o
društvenim odnosima seksualnosti, zašto
ne razmatraju mogućnost da nepostoja-
nje ekvivalenta homoseksualnim ili lez-
bijskim „getima” i mrežama, koje opisuju
urbani geografi, na selu upozorava zapra-
vo na nedostatak takvih fenomena jer su
usko isprepletene ruralne zajednice mje-
sta koja ne opraštaju izražavanje alterna-
tivnih seksualnosti? I zašto također ne bi
razmišljali o mnoštvenosti ostalih „drugo-
sti”: Roma i putnika svih vrsta, „hipija no-
vog doba”, ljudi alternativnog stila života
koji su u potrazi za društvom, beskućnika
i skitnica, svih koji se kreću složenim pro-
storima i diljem stvarnog ruralnog pro-
stora i onog unutar njihove mašte (Philo,
1992, str. 202).
Rezultat tog izazova bio je val istraživanja
tijekom 1990-ih koja su težila prepoznati i pro-
učiti različitost iskustava u seoskom prostoru,
od kojih su mnoga upotrebljavala kvalitativnu
metodologiju s ciljem, kako Milbourne (1997a)
komentira navodeći Duncana i Leya (1993), da
maknu iz središta proučavanja “privilegirana
mjesta iz kojih proizlazi slika” ruralnog (Dun-
can i Lay, 1993, str. 2) i da omogući „polifoniju
glasova” (str. 8) iz rurala (vidi također Cloke i
Little, 1997).
O nekima od tih studija raspravljamo u slje-
dećim poglavljima, dajući uvid, među ostalim,
u ruralne prostore djece, starijih, radnika mi-
granata, domorodačkih naroda, etničkih manji-
na, gej i lezbijskih zajednica te putnika. Nema
sumnje da su takva istraživanja pridonijela pu-
nijem, senzibilnijem razumijevanju suvremenog
ruralnog života, no i ona su doživjela kritike.
Primjerice, Little (1999) iznosi zabrinutost
zbog nedostatka teorijske rasprave o pojmovima
„drugi” i „isti” tvrdeći da,
previše je istraživanja prilično olako
označavalo skupine ili pojedince kao
„druge” uz naizgled premalo znanja o od-
nosima moći i procesima transgresije koje
uključuje takvo kategoriziranje. Studije o
ruralnim drugima ne mogu se i ne smiju
provoditi bez napomene o tome koja je
osnova određenog oblika drugosti; zašto
su određeni identiteti „odrugovljeni”, tko
gubi, a tko dobiva takvim pozicioniranjem
i tko su oni koji su „isti” (Little, 1999, str.
438).
Da bi se to postiglo, Little ističe da ruralna
istraživanja moraju uključiti proučavanje uloge
širih struktura moći kao što su rasizam, patrijar-
hat i homofobija. Slično tomu, Little kritizira
studije ruralnih drugih zbog njihova statičnog
shvaćanja grupnih i individualnih identiteta,
čime zanemaruju stupanj u kojem su identite-
ti nesigurni i podložni promjeni. Dakle, još je
mnogo prostora za napredak daljnjih istraživa-
nja „zanemarenih prostora ruralnih geografija”,
ako žele biti više od oblika „akademskog turiz-
ma” kroz iskustva nekritički definiranih grupa
„drugih”.
Rod i ruralno
Najbrojnija skupina „drugih”, marginalizira-
na u glavnoj struji područja ruralnih istraživa-
nja su žene. Praktički jedina pažnja poklonjena
ženama u tradicionalnim ruralnim istraživanji-
ma svodi se na nekoliko socioloških studija o
poljoprivrednim kućanstvima u kojima se žene
pojavljuju samo u unaprijed pretpostavljenoj
sporednoj ulozi prema kojoj žena ima dužnost
upravljanja kućanstvom ili brige o djeci ili pak
sekundarne ekonomske aktivnosti (taj se stereo-
tip i dalje održava u mnogim medijskim repre-
zentacijama žena na gospodarstvu - vidi Morris
i Evans, 2001). Kako Whatmore i suradnici
(1994) primjećuju, poljoprivredna „obitelj”
“uzima se kao organski entitet kojem se pristu-
pa putem jednog pojedinca koji ga predstavlja
- poljoprivrednik, ili glava kućanstva, oboje u
229
maskulino definiranim terminima” (str. 3), što
izravno pridonosi nevidljivosti žena u akadem-
skom prikazivanju ruralnog života.
Unatoč popularizaciji feminističke teori-
je u socijalnoj geografiji i s njom povezanim
društvenim znanostima 1980-ih godina, njezi-
na primjena u ruralnim istraživanjima ostala je
ograničena. Feminističke perspektive uvedene
su u studije o ženama na gospodarstvima (Ga-
sson, 1980, 1992; Sachs, 1983, 1991; Whatmo-
re, 1990, 1991), na tržištu rada (Little, 1991),
u životu zajednice (Middleton, 1986; Stebbing,
1984) i u ekološkom aktivizmu (Sachs, 1994),
no one su ostale, Friedlandinim (1991) riječi-
ma, „sivom literaturom” (str. 315). Ipak, takve
su studije pokazale nužnost uvođenja roda u
analizu ruralnih promjena, kako ističu Whata-
more i suradnici:
Oni koji osporavaju ruralno restrukturira-
nje oslanjaju se na, i povratno, preobliku-
ju rodne odnose; osnažujući i slabeći po-
zicije moći žena (i muškaraca) na različite
načine na različitim mjestima, što je do-
datno usložnjeno njihovom ispresijeca-
nošću s drugim ôsima društvenih odnosa
moći, posebno klase, „rase” i etniciteta
(Whatmore i suradnici, 1994, str. 2).
Little i Austin (1996) istraživale su jedan
aspekt toga, putem studije slučaja proučavajući
kako u selu East Harptree, u jugozapadnoj En-
gleskoj, koncept ruralne idile utječe na svakod-
nevni život žena. Posebno su se usredotočile na
važnost koja se u ruralnoj idili pridaje zajednici
i obitelji. Osjećaj zajednice bio je snažno izražen
u odgovorima žena u tom selu, posebno među
useljenicama, ali i održavanje funkcionalne za-
jednice također postavlja određena očekivanja
pred žene, kako jedan stanovnik primjećuje da,
velik dio organiziranja obavljaju žene, ali
ne isključivo. Muškarci se uključuju oko
seoskog nogometa. Tijekom tjedna žene
vode selo (citirano u Little i Austin, 1996,
str. 108).
Slično tomu, žene u tom selu također su uo-
bičajeno iznosile uvjerenje da je seoska sredina
230
„bolja” okolina za podizanje obitelji, čak i ako
su im praktični aspekti brige i osiguravanje pri-
jevoza za djecu stvarali teškoće, posebno za žene
zaposlene na puno radno vrijeme. Stoga, Little
i Austin ističu postojanje visokog udjela žena
koje su zapravo postale majke „s punim radnim
vremenom”, a nekoliko je žena bilo svjesno da se
njihovi životi i identiteti u selu vrte oko njihove
majčinske uloge. Na isti je način postojala i svi-
jest da se žene bez djece mogu osjećati isključe-
ne iz aktivnosti zajednice:
Bilo bi pomalo osamljujuće ovdje bez
djece. Sve se organizira oko djece... Dje-
ca ti daju opravdanje za prisutnost u selu
(mlada majka, citirano u Little i Austin,
1996, str. 106).
Tako Little i Austin tvrde da aspekti rural-
ne idile služe ojačavanju tradicionalnih rodnih
odnosa i uloga, uključujući majčinstvo i važnost
žena u zajednici. Kako zaključuju, „ti aspekti ru-
ralnog načina života koji žene najviše cijene oni
su koji im donose najmanje mogućnosti izbora
(primjerice o zaposlenju ili kućanskim obaveza-
ma) izvan njihovih konvencionalnih uloga” (str.
110).
Studija Little i Austin također je važna jer
označava prijelaz od radova usredotočenih na
strukturne dimenzije rodnih razlika u ruralnim
društvima prema radovima koji su zainteresira-
ni za istraživanje toga kako se rodni identiteti i
ruralnosti mogu uzajamno stvarati. Taj je drugi
aspekt od sredine 1990-ih postao važniji kako je
broj istraživanja o rodu i ruralnome rastao. Pri-
mjerice, jedan nedavniji pregled rodnih istra-
živanja u području ruralnih studija navodi da
ne samo da su rodna istraživanja počela bujati
nego da i sâmo ruralno potiče nove perspekti-
ve o rodu, kako „značenja povezana s ruralnim
mjestima i kulturama daju nove uvide za ispiti-
vanje spolnih identiteta, primjerice odnosa iz-
među rodnog identiteta i tijela” (Little i Panelli,
2003, str. 286). Prihvaćanje rodne dimenzije sve
je učestalije u istraživanjima širokog raspona
ruralnih tema. Zato u ovoj knjizi svjesno nismo
napisali posebno poglavlje o rodu, nego o nje- ljamo o rodu u kontekstu mladenačkih životnih
mu, osim u ovom kratkom uvodnom odjeljku, stilova i seksualnosti, zaposlenosti i alternativ-
govorimo u kasnijim poglavljima gdje rasprav- nih ruralnih životnih stilova.

Sažetak
Razumijevanje prirode i dinamike suvremenog sela zahtijeva ne samo poznavanje strukturnih
promjena i njihovih statističkih podataka te institucionalnih i političkih odgovora nego i prihva-
ćanje toga kako ruralno restrukturiranje doživljavaju ljudi koji žive i rade u ruralnim područjima i
kako se sami životni stilovi mijenjaju. U poglavljima ovog završnog dijela knjige usmjerili smo se na
iskustva s ruralnim restrukturiranjem. Usredotočili smo se na nekoliko ključnih aspekata ruralnog
života - na kvalitetu ruralnog stanovanja i zdravlja te strah od kriminala u ruralnim područjima
(poglavlje 16); na životne stilove djece, mladih i starijih ljudi u ruralnim zajednicama (poglavlje 17);
zaposlenost i poslovni život (poglavlje 18); siromaštvo, deprivaciju i beskućništvo (poglavlje 19);
položaj etničkih manjina i domorodačkih zajednica u ruralnim područjima (poglavlje 20); te poku-
šaje ostvarivanja „alternativnih” ruralnih stilova života (poglavlje 21). Kako bismo rečeno smjestili u
kontekst, u tim poglavljima opisujemo strukturne promjene, navođenjem statističkih podataka kada
su primjereni, raspravljamo i o politikama, a važan smo prostor također dali glasovima samih ljudi
na selu koji govore o svojim iskustvima.

Za daljnje čitanje
Više o dvjema studijama slučaja o poljoprivrednicima s Novog Zelanda, odnosno iz
engleskog sela Childerley, može se pronaći u Sarah Johnsen, „Otkrivena mogućnost:
iskustva s ruralnim restrukturiranjem novozelandskih poljoprivrednika” [Contingency
revealed: New Zealand farmers’ experiences of agricultural restructuring], Sociologia Rura-
lis, volumen 43, stranice 128-153 (2003), i Michael Bell, Childerley: Priroda i moralnost
na selu [Nature and Morality in a Country Village] (University of Chicago Press, 1994).
Članak Chrisa Philoa „Zanemarena područja ruralne geografije: pregled” [Neglected
rural geographies: a review], u Journal of Rural Studies, volumen 8, stranice 193-207
(1992), i dalje je osnovna literatura za studente koji uče o ruralnom društvu, dok se
rasprava o širenju interesa u ruralnim istraživanjima prema uključivanju „podrugovlje-
nih” društvenih skupina može naći u uvodu zbornika koji su uredili Paul Cloke i Jo Li-
ttle, Osporene kulture sela [Contested Countryside Cultures] (Routledge, 1997), te Paul
Milbourne, Otkrivanje ruralnih „drugih”: reprezentacija, moć i identitet na britanskom
selu [Revealing Rural ‘Others’: Representation, Power and Identity in the British Countrysi-
de] (Pinter, 1997). Za više o rodu i ruralnom vidi nedavne radove Jo Little i suradnika
koji uključuju: J. Little, Rod i ruralna geografija [Gender and Rural Geography] (Prentice
Hall, 2002); J. Little i P. Austin, „Žene i ruralna idila” [Women and the rural idyll], Jour-
nal of Rural Studies, volumen 12, stranice 101-111 (1996); J. Little i R. Panelli, „Rodna
istraživanja u ruralnoj geografiji” [Gender research in rural geography], Gender, Place
and Culture, volumen 10, stranice 281-289 (2003).

231
 16. Živjeti na selu: stanovanje, zdravlje i kriminal

Uvod
Je li život bolji na selu? Mnogi ljudi očito misle tako. Istraživanje javnog mnijenja među Britan-
cima kasnih 1990-ih pokazalo je da 71% ispitanika vjeruje da je kvaliteta života bolja u ruralnim
područjima, a 66% njih izjavljuje da bi živjeli na selu kada tomu ne bi bilo prepreka (Vladin ured,
2000 [Cabinet Office]). Slično tomu, 59% Kanađana koji žive u urbanim središtima izjavilo je u an-
ketnom istraživanju 1989. godine kako bi voljeli živjeti u mjestu koje je „ruralnije”, dok je 85% sta-
novnika poljoprivrednih gospodarstava zabilježilo da su zadovoljni svojom trenutačnom lokacijom
(Bollman i Briggs, 1992). U pozadini tih težnji za ruralnim životom kriju se stereotipne slike grada
i sela. One u velikoj mjeri uključuju percepciju o relativnoj kvaliteti stanovanja i zdravlja te stupnju
kriminala - kao ključnim čimbenicima kvalitete života. Uobičajeno se slika pitoreskne, prostrane
ruralne kuće smještene u ugodnom, zdravom i nezagađenom okolišu u kojem nema kriminala su-
protstavlja slici pretrpanih, nekvalitetnih ili monotonih urbanih zgrada u zagađenom i nezdravom
okolišu u kojem je kriminala puno, a na ulicama je opasno. U ovom poglavlju kritički razmatramo
te pojednostavljene reprezentacije istraživanjem stvarnih uvjeta stanovanja na selu, zdravlja i zdrav-
stvene zaštite te razine kriminala.

Ruralno stanovanje područjima, iako su cijene zemljišta uglavnom

Jedan od najsnažnijih elemenata mita o
ruralnoj idili slika je kućice u cvijeću kao ide-
ala seoskog imanja. Međutim, malo ruralnog
stanovništva živi u takvim kućama, a stvarnost
ruralnog stanovanja mnogo je složenija od tog
stereotipnog prikaza. Jones i Tonts (2003) na-
vode pet obilježja ruralnog stanovanja koja su
opisana u istraživanju za Australsko vijeće za
istraživanje stanovanja (Australian Housing
Research Council). Prvo, standard stanovanja
općenito je niži u manjim gradovima nego ve-
ćim naseljima. Drugo, troškovi izgradnje u ru-
ralnim područjima viši su od onih u urbanim
niže. Treće, u ruralnim su područjima dostupni-
je jeftinije, starije kuće, ali nekretnine mogu biti
lošije kvalitete i teže dostupne od onih u urba-
nim područjima. Četvrto, troškovi održavanja
stambenog prostora znatno su viši u ruralnim
područjima. Naposljetku, opskrba smještajem
za iznajmljivanje u ruralnim je područjima česta
ograničena.
Halseth i Rosenberg (1995) istodobno upo-
zoravaju da treba izbjegavati generaliziranje o
obilježjima ruralnog stanovanja. Promatrajući
ruralna područja u Kanadi, oni tvrde da posto-
je velike regionalne razlike u prevladavajućem

233
tipu stanovanja i dinamici stambenog tržišta.
Lokacije unutar onoga što nazivaju „ruralno-re-
kreativna seoska sredina” oko urbanih središta
često obilježava prostorno intenzivna izgradnja
na malim parcelama koje je lako razlikovati od
prostranijih nekretnina u okolnom ruralnom
području. Štoviše, njihova studija slučaja upu-
ćuje da postoje velike razlike u veličini i opre-
mljenosti između različitih lokaliteta te između
različitih tipova vlasnika unutar istog lokaliteta.
Primjerice, u području Cultus Lake u Britan-
skoj Kolumbiji u Kanadi kuće „preobraćenika”
koji su nedavno pretvorili svoje vikendice u stal-
no prebivalište bile su općenito manje, s manje
soba i sadržaja nego one stalnih stanovnika (ta-
blica 16.1.).
Važnost lokalnih odrednica u oblikovanju
dinamike ruralnog stanovanja oslikavaju i Jones
i Tonts (2003) u studiji slučaja koju su proveli
u Narroginu, u zapadnoj Australiji. Narrogin,
gradić od 4500 stanovnika, smješten 190 kilo-
metara jugoistočno od Pertha, razvio se kao že-
ljezničko čvorište i sada je regionalni uslužni i
administrativni centar. U lokalnim stambenim
zalihama prevladavaju nekretnine u kojima žive
njihovi vlasnici (64%), ali one uključuju i pri-
vatne stanove za iznajmljivanje (22%) te javni
smještaj za iznajmljivanje (10%) - pritom po-
sljednji uključuje nekretnine koje su 1950-ih i
1960-ih izgradila državna stambena tijela i že-
ljeznička kompanija u državnom vlasništvu, kao
što je slučaj i s nedavnom izgradnjom. Neki od
starijih javnih stanova prodani su stanarima, a
mnogo onoga što je preostalo procjenjuje se da
je u stanju propadanja. Stanovništvo Narrogina
vrlo je pokretljivo i uključuje veliku skupinu
„spiralista”, mladih radnika u javnom sektoru
koji provode dvije do tri godine u Narroginu
prije nego što napreduju na više položaje. Kako
bilježe Jones i Tonts, „spiralisti” teže tome da
ne kupuju nekretnine, nego ovise o privatnom
smještaju za iznajmljivanje, čime stvaraju pri-
tisak potražnje na ograničenu zalihu stanova,
što povećava stanarine i marginalizira lokalne
stanovnike nižih primanja osuđene na nekretni-
ne lošije kvalitete. Istodobno, Narrogin je, kao

Tablica 16.1. Obilježja kuća koje posjeduju stalni stanovnici i „preobraćenici” na dva ruralna loka-
liteta u Kanadi
Rideau Lakes Cultus Lake
(Ontario) (Britanska Kolumbija)
Stalni Preobraćenici Stalni Preobraćenici
(%) (%) (%) (%)
Veličina zemljišta > 10 000 četvornih
75,8 80,5 75,7 5,0
stopa (930 četvornih metara)
Veličina kuće < 1500 četvornih stopa
39 48,4 45,9 81,8
(140 četvornih metara)
Prizemnice (single-storey) 39,5 62,6 57,8 62,2

Tri sobe ili manje 2,4 10,5 10,5 22,2

Sedam soba ili više 40,0 30,3 31,6 8,9

Dvije ili više kupaonica 52,0 63,2 63,2 44,4

Izvor: Halseth i Rosenberg, 1995.

234
i mnogi gradići, privukao zapošljavanje, uslu-
ge i stanovnike iz okolnog ruralnog područja,
znatno povećavajući vrijednost nekretnina u
gradu. Dvostruka isključenost kućanstava s ni-
žim primanjima, i s tržišta privatnih stanova za
iznajmljivanje i s tržišta stanova koji se prodaju,
osobito je diskriminirajuća prema domorodač-
koj zajednici Noongar, koja je u posljednjih 40
godina postupno uvučena u stambeno tržište,
ali koja ostaje najviše koncentrirana u javnim
stanovima loše kvalitete. Jones i Tonts (2003)
ističu da su svi ti procesi zajedno doveli do sma-
njivanja potražnje za tradicionalnim „trosob-
nim obiteljskim kućama na četvrtini jutra/oko
1000 četvornih metara” (str. 57) i povećanja
potražnje za širim rasponom stambenih mo-
gućnosti, posebice iznajmljivanja. Oni tvrde da,
stoga, u Narroginu postoji neusklađenost izme-
đu obilježja stanovništva i vrsta stanova koji su
u ponudi.
Iako su radovi Halsetha i Rosenberga te
Jonesa i Tontsa proizišli iz specifičnih studija
slučaja, opažanja koja iznose o složenosti ru-
ralnog stanovanja imaju dalekosežniju važnost.
Konkretno, iz tih su studija proizišle tri ključ-
ne dimenzije važne za razumijevanje ruralnog
stanovanja: kvaliteta stanovanja, platežna do-
stupnost i raspoloživost javnih stanova koji se
iznajmljuju.
Kvaliteta ruralnog stanovanja
Promoviranje velikih, dobro održavanih
i skupih ruralnih nekretnina, koje oglašavaju
agencije za nekretnine obraćajući se doselje-
nicima srednje klase, prikriva postojanje loših
stambenih uvjeta u kojima živi brojno ruralno
stanovništvo. Problemi stanovanja u ruralnom
području posljedica su brojnih čimbenika. Prvo,
velik dio ruralnih stanova starije je od urbanih i
njihovo se stanje jednostavno s vremenom po-
goršalo. Kako ruralna područja nisu prošla pro-
grame obnove propadajućih dijelova grada (eng.
slum clearance) sredinom dvadesetog stoljeća u
istom opsegu kao što je bio slučaj s urbanim
područjima, stari, substandardni stanovi često
nisu porušeni te i dalje postoje. Drugo, velik
dio starijeg ruralnog stambenog smještaja bio je
vezan uz poslove u poljoprivredi ili drugim pre-
vladavajućim lokalnim djelatnostima. Kako se
zaposlenje u tim sektorima smanjivalo i kako su
ruralna područja doživjela depopulaciju, gomi-
la stanova postala je zapuštena i oronula. Treće,
relativna udaljenost i izolacija mnogih ruralnih
zajednica ograničila je mogućnosti povezivanja
ruralnih stambenih objekata s infrastrukturom
koja se u urbanim područjima uzimala zdravo
za gotovo, uključujući elektroenergetsku mrežu,
vodovod i kanalizaciju. Četvrto, stara ruralna
imanja počela su se vrednovati zbog estetike i
nasljeđa te su se poduzimale mjere kako bi se
očuvao njihov izgled i integritet. Stoga, propisi
o planiranju u zemljama kao što je Ujedinjeno
Kraljevstvo mogu otežati rušenje, proširivanje
ili popravljanje starih ruralnih imanja koji bi
promijenili izgled, posebice u nacionalnim par-
kovima te područjima kulturno i krajobrazno
zaštićenih sela (vidi također poglavlje 13).
Ipak, kada je riječ o općoj kvaliteti ruralnog
stanovanja, ostvaren je važan napredak. Jedna
od devet kuća u ruralnom dijelu Britanije se
1940-ih smatrala „nepogodnom za stanovanje”,
a jednoj od tri bio je „potreban popravak”. Do
1980-ih udio onih kuća koje su se smatrale „ne-
pogodnima” pao je na na oko jednu od dvadeset
(Robinson, 1992), iako su neki autori tvrdili
da je broj onih substandardnih ponovno pora-
stao 1980-ih (Rogers, 1987). Slično tomu, broj
substandardnih stambenih jedinica u ruralnim
dijelovima Sjedinjenih Američkih Država sma-
njen je s više od tri milijuna 1970. na 1,8 mili-
juna 1997. godine (Furuseth, 1998). Međutim,
ispodprosječno stanovanje u SAD-u definirano
je ili kao nedostatak potpunog vodovoda ili kao
prenapučenost s više od 1,1 osobom po sobi -
stvarno stanje zgrade se ne razmatra. Da se ono
uzima u obzir, udio substandarnog stanovanja
vjerojatno bi bio znatno viši. Primjerice, istraži-
vanje provedeno 1990-ih u četiri područja ru-
ralnog Walesa pokazalo je da 12,4% kućanstava
stanuje u nekretnini sa strukturnim nedostaci-
235
ma koji uključuju vlagu, krov koji prokišnjava,
loše izgrađene zidove i žbuku te probleme s vra-
tima i prozorima (Cloke i sur., 1997).
Uvjeti ruralnog stanovanja znatno se ra-
zlikuju među regijama. Više od četvrtine svih
substandardnih ruralnih stanova u Sjedinjenim
Američkim Državama 1990. godine bilo je kon-
centrirano u tri države, Aljasci, Arizoni te No-
vom Meksiku - državama koje također imaju i
iznadprosječnu razinu ruralnog siromaštva (Fu-
ruseth, 1998). Što se lokalne razine tiče, Cloke
i sur. (1997) izvještavaju o razlikama u udjelima
kućanstava s osnovnim sadržajima u četiri stu-
dije slučaja provedene u područjima ruralnog
Walesa (tablica 16.2.). Sve četiri studije slučaja
provedene su u područjima s iznadprosječnim
razinama substandarnog stanovanja. Loši stam-
beni uvjeti također prevladavaju među određe-
nim društvenim skupinama i tipovima stanova-
nja. Za skupine starijih i onih s nižim prihodima
vjerojatnije je da će kvaliteta njihova stanovanja
biti ispod standarda te je vjerojatnije da će ne-
kretnine za iznajmljivanje biti lošije kvalitete od
onih u kojima žive njihovi vlasnici.
Fitchen (1991) primjećuje da lokalna upra-
va često oklijeva i nerado proglašava stanove
substandardnima zbog nedostatka alternativ-
nog smještaja koji bi si stanovnici mogli priu-

Tablica 16.2. Kućanstva bez osnovnih sadržaja u četiri područja ruralnog Walesa

Betws-y- Devil’s Tanat Valley Teifi Valley

Kućanstva bez: Ukupno (%)
Coed (%) Bridge (%) (%) (%)
Elektroenergetska
0,0 1,8 3,2 0,8 1,4
mreža

Plinovod 68,0 99,1 97,6 98,0 90,7

Vodovod 3,2 16,4 10,8 3,9 8,6

Kanalizacija 9,2 59,5 22,0 14,7 26,3

Isključiva upotreba
2,0 3,1 2,1 1,2 2,1
WC-a s ispiranjem

Voda iz slavine 0,4 0,9 1,7 1,2 1,0

Tekuća topla voda 2,0 4,5 3,0 1,6 2,6

Ugrađeni kada ili

3,2 4,1 3,4 1,6 3,0
tuš
Plinsko ili električ-
1,6 1,4 3,4 2,3 2,2
no kuhalo

Centralno grijanje 27,6 26,2 30,7 13,7 24,4

Kućanstva sa struk-
6,8 19,6 12,1 12,0 12,4
turnim nedostacima
Izvor: prema Cloke i suradnici, 1997.

236
štiti. Mogućnost da si netko može priuštiti sta-
novanje i kvaliteta stanovanja usko su povezani
problemi. Stanovi loše kvalitete su u uporabi
jer su jeftini, a stanari k tomu često nemaju mo-
gućnost preurediti nekretninu. Također, jeftini,
substandardni stanovi privlačni su kupcima
srednje klase koji se doseljavaju i traže nekret-
ninu za preuređenje. Tako se kvaliteta ruralnog
stanovanja dijelom poboljšavala gentrifikacijom
(vidi poglavlje 6), ali posljedica je toga bio po-
rast vrijednosti nekretnina do razine koja nadi-
lazi platežne mogućnosti lokalnih kućanstava s
nižim primanjima, izazivajući problem dostu-
pnosti stanova koje si stanovnici mogu priuštiti.
Cjenovno dostupno ruralno
stanovanje
Unatoč trendu kontraurbanizacije tijekom
kasnog dvadesetog stoljeća izgradnja novih sta-
nova općenito je napredovala sporijim tempom
u ruralnim područjima nego u urbanim. Poslje-
dica toga bila je stvaranje pritiska na postojeći
stambeni fond, porasle su cijene nekretnina i
stanarina. Doseljenici srednje klase su, narav-
no, u boljem položaju za natjecanje na takvom
tržištu ruralnog stanovanja od lokalnog stanov-
ništva s niže plaćenim poslovima, čime jedno
od ključnih pitanja ruralne politike postaje ne-
dostatak stanovanja koje si ti stanovnici mogu
priuštiti. Više od 60% ruralnih kućanstava u
Kanadi smatra da je cjenovno dostupno stano-
vanje problem (Furuseth, 1998). Istodobno, u
Sjedinjenim Američkim Državama 70% siro-
mašnih ruralnih kućanstava troši više od 30%
bruto dohotka na troškove stanovanja u odnosu
na 24% svih ruralnih kućanstava (Whitener,
1997). Kada se teškoće u pokrivanju stambenih
troškova pridodaju neodgovarajućoj opremlje-
nosti i prenapučenosti, procjenjuje se da više
od četvrtine ruralnih kućanstava u Sjedinjenim
Američkim Državama ima velikih stambenih
problema.
Jedan od najdrastičnijih porasta cijena ru-
ralnih nekretnina dogodio se u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Pokrenut udruženim djelovanjem
znatnih migracija iz urbanog u ruralno, strogih
planerskih propisa o izgradnji novih stambenih
kuća i liberalizacije hipotekarnih kredita, cijene
nekretnina u ruralnom području eksponenci-
jalno su rasle od 1980-ih. Između 1998. i 2003.
godine prosječna cijena stambenih nekretnina
u većini ruralnih okruga povećala se za barem
70%, s najvećim porastom u perifernijim po-
dručjima, kao što su Broadland u Norfolku,
South Holland u Lincolnshireu i South Shrop-
shireu (slika 16.1.). Iako je tempo porasta bio
sporiji u područjima dugotrajnijeg intenzivnog
useljavanja, kao što su Aylesbury Vale i New Fo-
rest, prosječna je cijena na tim mjestima 2003.
dosegla 200 000 funti. Također, kako pokazuje
slika 16.1., nekretnine s tržišnog dna dosegle
su jedno od najbržih povećanja, pa su se tako
prosječne cijene stana ili apartmana u ruralnim
okruzima u pet godina udvostručile. Tu stopu
napuhavanja cijena nije pratio prosječni porast
dohotka, čime je pogoršan problem cjenov-
no dostupnih stanova. U velikom dijelu južne
Engleske su prosječne cijene nekretnina barem
četiri i pol puta više od prosječnog godišnjeg
prihoda kućanstva i za više od osam puta više od
prosječnog dohotka na mnogim mjestima u ko-
jima postoji velika potražnja, kao što su Exmo-
or, South Devon, Cotswolds i dijelovi Sussexa,
kao i dijelovi Lake Districta. Jaz koji postoji u
platežnim mogućnostima posebno je težak
za mlade ljude s nižim primanjima. Wilcox je
u svojem istraživanju 2003. identificirao 11
okruga u ruralnom dijelu južne Engleske gdje
su cijene prve nekretnine za više od 4,76 puta
nadilazile prosječni godišnji dohodak mladih
kućanstava u dobi do 40 godina - što je veće
odstupanje od onog u najskupljim dijelovima
Londona.
U Sjedinjenim Američkim Državama ci-
jene ruralnih nekretnina podigla je povećana
potražnja koju je stvorila kontraurbanizacija
zajedno s ograničenom ponudom zbog stro-
gih propisa o upotrebi zemljišta i građevinskih
propisa te nevoljkosti građevinara da grade jef-
tine stanove. Ipak, Fitchen (1991) bilježi da je
237
Prosječna cijena (u 000 funti)
Slika 16.1. Prosječne cijene stambenih nekretnina u pet engleskih ruralnih kotara, 1998. i 2003.
godine
Izvor: prema podacima Zemljišnog registra
porast troškova bio posebno izražen u slučaju
nekretnina za iznajmljivanje, čime su najteže
pogođena kućanstva s nižim primanjima. Ona
izvještava da je 1989. u jednom ruralnom okru-
gu New Yorka dvije trećine primatelja socijalne
pomoći plaćalo stanarine koje su nadilazile nji-
hove naknade za smještaj za više od 100 dolara
mjesečno. Jedan odgovor bio je brz rast broja
pokretnih domova kao jeftinije alternative za
stanovanje. Broj pokretnih domova u ruralnim
dijelovima Sjedinjenih Američkih Država pora-
stao je za 61% tijekom 1980-ih, tako da su do
1990. udomljavali 16,5% ruralnog stanovništva
(Furuseth, 1998). U 17 saveznih država, uglav-
nom na jugu i zapadu, pokretni domovi činili su
više od petine ruralnog stambenog fonda. Me-
đutim, Fitchen (1991) primjećuje da su troškovi
pokretnih domova također znatno porasli i oni
238
Sve nekretnine 2003.
Sve nekretnine 1998.
Stanovi 2003.
Stanovi 1998.
uključuju brojne skrivene izdatke, primjerice za
električnu energiju i kerozin. Tako ona citira
jednog ruralnog stanovnika koji govori o pro-
blemu cjenovno dostupnog smještaja:
Moj najstariji sin radi u građevinarstvu,
na poslovima iskopavanja. Tamo je sada,
ima puno posla, u gradnji novih koliba i
kuća. On je jako dobar u tome, no mora
se preseliti s mjesta na kojem živi, a ne
može naći stan koji si može priuštiti. Na-
vala iz grada grozno je podigla cijene sta-
novanja. Pokušavamo mu pomoći da kupi
zemlju za prikolicu, ali čak su i cijene toga
otišle u nebo. Još si je nedavno mogao
kupiti zemlju za prikolicu za samo 200
ili 300 dolara. Sada stoji do 1000 dolara
- samo za mjesto za prikolicu (stanovnik
ruralnog dijela države New York, citirano
u Fitchen 1991, str. 106).
 Inicijative za omogućivanje cjenovno do-
stupnog stanovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu
uključivale su donošenje odredbi planiranja ko-
jima se zahtijevalo da građevinari u novogradnji
osiguraju dio jeftinijih stanova te mjere ‘za kup-
nju doma’ koje pružaju pomoć kućanstvima s
niskim prihodima ili u određenim zanimanjima
da kupe nekretninu. Međutim, dok su te strate-
gije odražavale prioritet posjedovanja životnog
prostora, mnoga ruralna kućanstva nižih prima-
nja ovisna su o unajmljenim nekretninama te je
problem cjenovno dostupnih stanova u ruralnoj
Britaniji osnažen smanjenjem zaliha socijalnih
stanova za iznajmljivanje.
Socijalno stanovanje u ruralnom
području
Britanija je, kao i mnoge druge zemlje, sre-
dinom dvadesetog stoljeća odgovorila na izazo-
ve loše kvalitete ruralnog stanovanja i smanjenja
ruralnog smještaja koji je uvjetovan poslom op-
sežnim programima gradnje javnih ili socijalnih
stanova koje bi iznajmljivala lokalna nadležna
tijela. Iako su ruralne lokalne uprave navodno u
manjoj mjeri osiguravale socijalno stanovanje u
odnosu na urbane, a često dolazi i do stigmatizi-
ranja zbog fizičkog odvajanja socijalnih stanova
od privatnog fonda na lokacijama na rubovima
sela, programi ipak jesu stvorili razumno, cje-
novno dostupno, stanovanje za ruralna kućan-
stva s niskim prihodima. Tijekom 1980-ih i
1990-ih oko trećine korisnika ruralnih socijal-
nih stanova otkupilo je stanove pod propisom
„pravo-na-otkup” koji je uvela konzervativna
vlada (Hoggart, 1995). Vijećima nije bilo do-
pušteno da investiraju prihode u novu gradnju,
a dodatna ograničenja na financiranje lokalne
uprave značila su da je vrlo malo dodatnih sta-
nova izgrađeno kako bi se nadomjestio prodani
fond. Umjesto toga, primarna odgovornost za
pružanje usluga socijalnog stanovanja premje-
stila se na nezavisna stambena udruženja, no
to je dovelo do zabrinutosti zbog količine nove
izgradnje koju su provodila stambena udruženja
te njihove djelotvornosti u ruralnim područji-
ma (Milbourne, 1998). Ti čimbenici znatno su
smanjili zalihu socijalnih stanova za najam u
ruralnim područjima Ujedinjenog Kraljevstva.
Godine 1999. bilo je 684 000 socijalnih stam-
benih jedinica dostupno u ruralnom dijelu En-
gleske (oko 14% od ukupnog stambenog fonda)
u usporedbi sa 711 000 jedinica 1990. godine
(Cloke i sur., 2002). Tako je privatizacija soci-
jalnog stanovanja u Ujedinjenom Kraljevstvu
i drugdje (za primjer iz Australije vidi Jones i
Tonts, 2003) smanjila dostupne mogućnosti
stanovnicima nižih primanja i pridonijela po-
većanju ruralnog beskućništva, o čemu ćemo
govoriti u poglavlju 19.
Zdravlje u ruralnom području
Drugi element mita o ruralnoj idili jest taj
da je ruralni život zdraviji od gradskog života.
Statistički podaci koji podržavaju tu tvrdnju su
različiti. Podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva i Ka-
nade upućuju na to da su u ruralnim područjima
niže stope smrtnosti i dulji životni vijek (Vladin
ured [Cabinet Office], 2000; Wilkins, 1992); ali
drugi podaci iz Sjeverne Amerike, Ujedinjenog
Kraljevstva i Australije upozoravaju da su u ru-
ralnim područjima više stope nesreća i raširenije
kronične bolesti (Gesler i Ricketts, 1992; Gray
i Lawrence, 2001; Senior i sur., 2000; Wilkins,
1992). Primjerice, Cloke i sur. (1997) utvrdili su
da je u ruralnom dijelu Walesa 44% stanovnika
prijavilo ozbiljan zdravstveni problem u odno-
su na 17% u Walesu kao cjelini. Očigledno loše
zdravlje ruralnog stanovništva odraz je brojnih
čimbenika, uključujući relativno stariji profil
ruralnog stanovništva (osnažen umirovljenič-
kim useljavanjem) i relativno lošije zdravlje
domorodačkih zajednica u ruralnim dijelovima
Australije, Novog Zelanda i Sjeverne Amerike.
Lokalne prostorne razlike u razini lošeg zdravlja
također upućuju na deprivaciju kao važnog čim-
benika (Senior i sur., 2000). Međutim, ti čim-
benici ne objašnjavaju potpuno urbano-ruralne
razlike i neki utjecaji moraju se također pripisati
specifičnim ruralnim problemima vezanima uz
zdravlje i zdravstvenu zaštitu, posebno proble-
239
mima pružanja zdravstvenih usluga te društve-
nim i ekonomskim uvjetima ruralnog načina
života.
Pružanje zdravstvene zaštite u
ruralnom području
Osiguravanje zdravstvene zaštite u ruralnim
područjima suočava se s brojnim teškoćama, od
kojih je većina povezana s relativnom izolacijom
i rijetkom gustoćom naseljenosti ruralnih regi-
ja. Održavanje zdravstvenih ustanova skuplje je
u ruralnim područjima, razina njihove upotre-
be i popunjenosti često je niža nego u urbanim
središtima, a održivost njihovih specijalističkih
ordinacija vrlo je slaba. Čak i u zemljama s op-
sežnim javnim zdravstvenim uslugama, kao što
je Ujedinjeno Kraljevstvo, dostupnost zdrav-
stvenih usluga u ruralnim područjima može
prilično varirati. Trećina ruralnog stanovništva
Engleske živi više od dva kilometra od najbliže
liječničke ordinacije, a više od polovine živi če-
tiri ili više kilometara od najbliže bolnice (vidi
poglavlje 7). U većim kontinentalnim zemlja-
ma, kao što su Australija, Kanada i Sjedinjene
Američke Države, te udaljenosti mogu biti i vi-
šestruko veće. Problemi pružanja zdravstvenih
usluga u ruralnim područjima SAD-a pojačani
su zatvaranjem ruralnih bolnica zbog pritisaka
da se specijaliziraju i budu isplative te istodobno
niskim udjelom ruralnog stanovništva koje ima
zdravstveno osiguranje - 1996. godine samo ih
je 53,7% bilo zdravstveno osigurano (Vistnes
i Monheil, 1997). Zdravstvene ustanove koje
postoje znaju biti loše opremljene, pa tako pri-
mjerice u polovini ruralnih bolnica u Novom
Južnom Walesu u Australiji nedostaje dijagno-
stička oprema za liječenje dišnih i srčanih bole-
sti (Lawrence, 1990).
Daljnji je problem pronalaženje i zadržava-
nje obučenih zdravstvenih stručnjaka. Spletovi
osobnih i profesionalnih čimbenika često re-
zultiraju time da se liječnici i drugi zdravstve-
ni stručnjaci ne odlučuju za život u ruralnim
područjima. Ti čimbenici uključuju ograniče-
ne mogućnosti za specijalizaciju, nedostatak
240
dodatnih institucionalnih usluga, probleme
pronalaska prikladnog smještaja i zaposlenja za
članove obitelji te očekivanja koja se postavljaju
pred jedinog zdravstvenog stručnjaka u malom
gradu (Gordon i sur., 1992). Posljedica je toga
da mnoge periferne ruralne regije imaju ne-
dostatak zdravstvenih stručnjaka. Primjerice,
u Novom Južnom Walesu, u Australiji, omjer
stručnjaka i stanovništva u ruralnom zapadnom
dijelu države iznosi 1:1500, a za usporedbu taj
je omjer u metropolitanskom području 1:30
(Lawrence, 1990).
Zdravlje i ruralni stilovi života: stres
i droga
Seoska se sredina uobičajeno povezuje s
mirom i tišinom, a ipak za mnoge ljude ruralni
život može biti stresno iskustvo, izazvano izo-
lacijom, pritiskom da se uklope, nemogućnošću
da se pobjegne ili skrije od usko povezane zajed-
nice, nedostatkom raznolike zabave i ograniče-
njima ekonomskog restrukturiranja, posebice
poljoprivrede. Anketno istraživanje provedeno
među britanskim poljoprivrednicima 2001.
pokazalo je da 40% njih smatra kako je vođe-
nje njihova gospodarstva „neprestano stresno”
(Lloyds TSB Agriculture, 2001). Gray i Lawren-
ce (2001) sažeto zaključuju kako stres povezan s
poljoprivrednim restrukturiranjem u Australiji
može voditi raspadu brakova, bolesti, nesanici
te agresivnom i nasilnom ponašanju. Štoviše,
inicijative uspostavljene s ciljem suočavanja s
problemima ruralnog stresa zbog epidemija bo-
lesti slinavke i šapa u Ujedinjenom Kraljevstvu
2001. zabilježile su porast samoubojstava među
farmerima. Mnogi od tih problema, uključujući
samoubojstva, također su se mogli primijetiti
i u drugim dijelovima ruralnog stanovništva.
Primjerice, Nacionalni savez za ruralno zdravlje
(National Rural Health Alliance) u Australiji
ustanovio je da su stope samoubojstava među
muškarcima između 15 i 24 godine u ruralnim
područjima dvostruko veće od onih u urbanim
područjima (Gray i Lawrence, 2001). Mental-
no zdravlje općenito može biti velik problem
u ruralnim područjima, dijelom zbog teškoće
dobivanja primjerene pomoći, a dijelom zbog
povećane vidljivosti onih koji se bore s nekim
mentalnim zdravstvenim problemom u malim
ruralnim zajednicama (vidi Philo i Parr, 2003).
Visoke razine stresa također su povezane s
visokom razinom zloupotrebe opojnih droga.
Dok je problem alkoholizma u ruralnim zajed-
nicama već dugo poznat, brige oko zloupotrebe
droga zadobile su interes javnosti tek u posljed-
njih deset godina. Anketno istraživanje 1998.
u Britaniji upozorilo je da je više od četvrtine
djece u dobi od 14 i 15 godina probalo nezako-
nite droge - postotak viši od onoga za urbana
područja (Odjel školskog zdravstvenog obrazo-
vanja [School Health Education Unit], 1998).
Slično tomu, istraživanje u susjednim ruralnim
i urbanim zajednicama u Škotskoj ustanovilo
je da je četiri od deset četrnaestogodišnjaka i
petnaestogodišnjaka probalo nezakonite droge
na oba mjesta, s konzumacijom kanabisa kao
daleko najčešće droge (tablica 16.3.) (Forsyth i
Barnard, 1999). No studija je otkrila i da su se
razine upotrebe droge znatno razlikovale među
školama u ruralnom okrugu i da se te varijacije
ne mogu objasniti izmjerenom deprivacijom.
Točnije, Forsyth i Barnard (1999) tvrde, na
isprobavanje droga u ruralnim zajednicama
utječe dostupnost određenih droga i lokalne
subkulture. Takvi nalazi u skladu su s iskustvi-
ma mladog ruralnog korisnika droge citiranog u
novinama Guardian:
Što bismo drugo trebali raditi? Ne možeš
ići u gostionicu jer su velike šanse da su
ti roditelji ondje. Ne možeš kupiti piće u
trgovini jer si odrastao s ljudima koji se
nalaze iza pulta i znaju koliko ti je godi-
na. Nema omladinskog kluba, gostionica

Tablica 16.3. Postotak djece od 14 i 15 godina u susjednim selima i gradovima u području Škotske
koji govore o upotrebi droga
Perth i Kinross Dundee
Sve škole
(ruralno područje) (urbano područje)

Upotreba bilo koje droge 43,0 44,7 43,9

Kanabis 42,4 43,0 42,7

Amfetamini 11,0 13,1 12,1

Psilocibin 9,8 7,3 8,5

LSD 5,4 9,6 7,5

Temazepam 5,9 5,9 5,9

Ecstasy 3,3 5,4 4,4

Kokain 2,6 3,3 2,8

Heroin 2,6 1,4 2,0

Izvor: prema Forsyth i Barnard, 1999.

241
 je izvan dopuštenih granica, a roditelji
mlađe djece ne vole da visimo na dječ-
jim igralištima. Pa bi išli na rekreacijsko
područje na rubovima sela napušiti se...
trava, čarobne gljive i LSD su droge koje
najčešće koristimo, a katkad bi uzeli i
malo speeda kada dođe u selo (mladi lju-
di iz sela, citirano u Guardian, 11. ožujka
1998).
Zloupotreba droga u ruralnom području
nije ograničena na mlade. U Zapadnoj Virdži-
niji zdravstvene ustanove izrazile su zabrinutost
oko razine zloupotrebe OxyContina, tablete
protiv bolova koje se dobivaju na recept, a koja
je poznata i kao „seljački heroin” (hillbilly hero-
in), među ruralnim stanovništvom svih godišta
(Borger, 2001). Razine ovisnosti takve su da se
vjeruje da je 80% počinjenih zločina u nekim
ruralnim gradovima povezano sa zloupotrebom
OxyContina. U drugom kontekstu Cocklin i
sur. (1999) opisuju široko raširenu upotrebu ka-
nabisa u Northlandu, na Novom Zelandu, na-
vođenjem opažanja službenika lokalne policije,
Upotreba kanabisa široko je raširen pro-
blem u cijeloj zajednici. Generacije prola-
ze, zatvaramo i mlade i stare, dok se prije
uvijek smatralo da je to droga mladih ljudi
i sve to. Nalazimo je u cijelom rasponu;
bilo bi pogrešno reći da je to znatno ma-
nje problem Maora nego što je problem
Pakeha, to je problem cijele zajednice
(Cocklin i sur., 1999, str. 249).
Cocklinu i sur. (1999) sugovornici su opisa-
li kanabis kao „mehanizam nošenja sa stresom”,
ali je upotreba kanabisa u Northlandu također
povezana s njegovom dostupnošću i važnosti
te regije kao središta proizvodnje marihuane.
Kako izvještavaju Cocklin i sur. (1999), od uku-
pnog broja zapljena novozelandske policije u
Northlandu je zaplijenjeno oko četvrtine bilja-
ka kanabisa. Ipak, unatoč društvenim posljedi-
cama uzgoj kanabisa mnogi stanovnici smatraju
zaslužnim za dodatne izvore prihoda, za unap-
ređenje uvjeta života te kao „pomoć održavanju
na životu jedne od ekonomski najjadnijih regija
u zemlji” (Cocklin i sur., 1999, str. 248).
242
Kriminal i ruralne zajednice
Treći je element mita o ruralnoj idili, ve-
zan uz kvalitetu života, vjerovanje da na selu
nema kriminala i da je ono sigurnije mjesto za
život. Statistički su podaci tu pozitivniji nego za
zdravlje. Kako pokazuju podaci iz Ujedinjenog
Kraljevstva i Kanade, stupanj prijavljenih zlo-
čina znatno je niži u ruralnim nego u urbanim
područjima (tablica 16.4.).
Općenito, upola je manje vjerojatno da će
ruralno stanovništvo biti žrtvom kaznenih djela
protiv imovine, kao što su pljačka ili krađa vo-
zila, nego stanovnici centra grada, iako je vjero-
jatnost da će biti žrtva nasilnog kaznenog djela
manja. Ukupno, analiza prijavljenih kaznenih
djela u Škotskoj upućuje da je na svaki zločin
počinjen u ruralnom području više od četiri po-
činjeno u urbanim okruzima (Anderson, 1999).
Postoje neki dokazi o porastu stupnja kriminala
u ruralnim područjima, posebno porasta na-
silnih zločina i pljački, što je smanjilo razliku
u odnosu na urbana područja, no to se temelji
na dugotrajnom trendu u većini regija u kojem,
kako McCullagh (1999) ističe za ruralnu Irsku,
zločini rastu „od zanemarivog do niskog” (str.
32).
Anderson (1999) primjećuje da, unatoč
nekim razlikama, općenit profil kriminalnih
radnji u ruralnim područjima nije znatno ra-
zličit od onog u urbanim područjima. Ipak, tri
su vrste kaznenih djela koja autori uobičajeno
povezuju s ruralnim kriminalom. Prva su vrsta
ona koja bismo mogli nazvati „djela bezakonja”
(vjerojatno odražavajući dugu ruralnu tradi-
ciju, vidi Mingay, 1989). Primjerice, Okihoro
(1997), opisujući kriminal u maloj kanadskoj
ribarskoj zajednici, naglasak stavlja na krivolov,
nezakonite destilerije (moonshining) i sitnu ko-
rupciju. Slično tomu, Yarwood (2001) navodi
da su studije u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama povezale ruralni kriminal s nezakonitom
proizvodnjom droga, aktivnostima paravojnih
skupina i oružana kaznena djela (Weisheit i
Wells, 1996) te razbojništvo vezano uz gorivo i
vozila (Meyer i Baker, 1982), a da je krađa stoke
zabilježena kao problem u Ujedinjenom Kra-
ljevstvu.
Drugi je tip kaznenih djela povezan s ru-
ralnim kriminalom međuljudsko nasilje, koji u
ruralnim područjima čini veći udio prijavljenih
zločina nego u urbanima. Ona uključuju nasil-
na djela, često pod utjecajem alkohola, između
malih mjesnih suparnika (Gilling i Pierpoint,
1999), i neprijavljeno nasilje u obitelji (McCu-
llagh, 1999; Williams, 1999).
Treći tip ruralnog kriminala, koji se uobi-
čajeno prepoznaje, su društveni neredi. Vanda-
lizam je glavni oblik ruralnog kriminala, dok
su se farmeri u Britaniji žalili na nedopušten
ulazak na posjed, oštećivanje imanja i uzne-
miravanje stoke (Yarwood, 2001). Međutim,
mnogi percipirani „zločini” drušvenog nereda
jednostavno se odnose na ponašanje koje je
osuđeno kao „neprimjereno” (Creswell, 1996)
i odražava napetosti unutar zajednice između
dobnih skupina ili klasa (Stenson i Watt, 1999).
Kolika je podudarnost stvarnih slučajeva kri-
minala i percepcije kriminala, oslikava Yarwo-
odova i Gardnerova studija slučaja (2000) u
ruralnoj općini u Worcestershireu, u Engleskoj.
Prijavljeni kriminal u općini relativno je nizak
i nije neuobičajen za ruralne zajednice u regiji
Tablica 16.4. Postotak osoba ili kućanstava koji su prijavili da su bili žrtva zločina
Engleska i Wales (1995)
Ruralno Urbano
Krađe vozila 15,7 20,1
Vandalizam 8,0 10,9
Pljačka 3,9 6,3
Osobno kazneno djelo 3,9 6,3
Izvor: Vladin ured [Cabinet Office], 2000.; Norris i Johal, 1992.
(tablica 16.5.), ali percepcija kriminaliteta raši-
renija je iako nejednoliko raspoređena. Više od
polovine stanovnika tvrdilo je da zna nekog u
općini tko je bio žrtva pljačke ili krađe vozila, ali
znanje o specifičnim kriminalnim djelima koja
pogađaju farmere, kao što su nedopušten ulazak
na posjed, zadržava se unutar poljoprivredne
zajednice. To iskrivljuje percepciju rizika od
kriminala, iako općenito stanovnici nisu zabri-
nuti oko kriminala. Samo provala (oko koje je
zabrinuto oko 32% stanovnika), krađa vozila
(26%) i krađa vlasništva iz vozila (23%) izazi-
vaju velik stupanj zabrinutosti. S druge strane,
pitanja „antisocijalnog ponašanja”, uključujući
„mlade koji vise okolo”, puno je veći udio sta-
novnika izdvojio kao probleme (tablica 16.6.).
Neki su stanovnici spojili dva problema i time
za kriminal krivili one skupine koje se najčešće
doživljava „neumjesnima”:
Vjerujem da 90% provala vrše putnici koji
raznose letke za posao dok rade u ovom
području.
Imamo velik problem s vandalima, onima
od 12 do 25 godina koji nemaju što ra-
diti pa pronalaze zabavu na drugi način
(stanovnici citirani u Yarwood i Gardner,
2000, str. 407).
Kanada (1987)
Centar
Ruralno Urbano
grada
26,0 3,6 5,9
10,6 4,2 7,6
10,3 3,2 6,4
10,3 11,4 15,8
243
Tablica 16.5. Iskustva s kriminalom u engleskoj općini

Ispitanici koji su bili žrtve Ispitanici koji znaju nekoga tko je

kriminala u općini (%) bio žrtva kriminala u općini (%)

Provala 15 69

Pokušaj provale 7 47

Nanošenje štete vlasništvu 4 6

Nanošenje štete vozilu 7 9

Krađa vozila 7 50

Krađa vlasništva iz vozila 5 31

Pljačka 0,3 2

Džeparenje/krađa torbe 1 5

Ometanje stoke 2 6

Nedopušten ulazak na posjed 13 13

Nasilje 0,3 8

Prijetnja nasiljem 3 3

Verbalni napad 2 2

Rasno uznemiravanje 0,3 1

Seksualni napad 0,3 2

Izvor: Yarwood i Gardner, 2000.

244
Tablica 16.6. Postotak stanovnika engleske općine koji različita pitanja percipiraju kao probleme
„Problem” ili veliki problem” „Nije problem”
(%) (%)

„Mladi ljudi vise okolo” 53 44

Smeće/otpad 39 55

Promet 55 39

Psi 65 31

Raspačavanje droge 7 69

Pijanci 12 74

Glasna glazba/zabave 11 73

Grafiti 14 75

„Putnici” 47 46

Izvor: prilagođeno iz Yarwood i Gardner, 2000.

Percepcija „neumjesnog ponašanja”, koja je patrola u ruralnim područjima i razvoj alter-

negdje snažnija zbog posljedica restrukturira-
nja, pridonijela je rastu straha od kriminala u
ruralnim područjima, a uz to su uvezeni i neki
urbani strahovi i očekivanja doseljenika, kao i
slučajevi koji privlače veliku pozornost kao što
je onaj Tonyja Martina, britanskog farmera koji
je zatvoren nakon što je 2000. godine ustrijelio
provalnika na svojem zabačenom gospodar-
stvu u Norfolku. Izražavanje takvih bojazni
uključuje i kampanje za povećanje policijskih
nativnih sigurnosnih strategija kao što su pro-
grami „susjedskog nadzora” (Neighbourhood
Watch) (Yarwood i Edwards, 1995), ograđene
zajednice (gated communities) (Phillips, 2000),
nadzor videokamerama (Williams i sur., 2000),
korporativno sponzoriranje policijskih usluga,
pokretne policijske postaje i zapošljavanje pri-
vatnih zaštitarskih tvrtki.

Sažetak
Život u seoskoj sredini nije homogeno iskustvo. Dok neki stanovnici - općenito oni bogatiji
- mogu uživati u životnom stilu koji barem naginje modelu ruralne idile, za mnoge ljude u ru-
ralnom području kvalitetu života pogoršava loše stanovanje, loše zdravlje ili strah od kriminala i
društvenog nereda. Cjenovno dostupno stanovanje dobre kvalitete glavni je problem u mnogim
ruralnim zajednicama. Kako kontraurbanizacija stvara potražnju za ruralnim nekretninama, kućan-
stva s nižim primanjima sve se češće nalaze u situaciji da se ne uspijevaju natjecati te su prisiljeni na

245
jeftin, ali substandarni smještaj. Loše zdravlje također prevladava u mnogim ruralnim zajednicama,
s iznadprosječnim stopama kroničnih bolesti koje dodatno otežavaju problemi pristupa zdravstve-
nim uslugama i ustanovama. Stres zbog izolacije, odsječenosti i ruralnog restrukturiranja također su
pridonijeli razvoju bolesti, alkoholizma i zloupotreba droga. Iako su stope kriminala niže u seoskim
sredinama u odnosu na grad, velik dio ruralnih stanovnika žrtve su kriminala, a još ih mnogo više
živi u strahu od kriminala ili kulturne prijetnje „neprimjerenog ponašanja”.
Štoviše, često su isti ljudi zahvaćeni tim različitim problemima. Vjerojatnije je da će stanovnici
substandardnog stanovanja patiti od lošeg zdravlja; postoji veza između upotrebe droga i kriminala,
tako da je vjerojatnije da će zajednice s problemima s drogom imati i veće stope kriminala, kao i na-
selja s nekvalitetnijim stanovanjem. Ruralno stanovništvo koje upadne u tu zamku nisu „Gospodin
Prosječni”, za kojeg Philo (1992) ukazuje da je tradicionalo u fokusu ruralnih istraživanja (vidi po-
glavlje 15). Prije će biti da su oni, oni ranjivi u društvu, „zanemareni ruralni drugi”: stariji, pojedinci
koji žive u siromaštvu, domorodačke zajednice. Ruralne načine života tih skupina ljudi razmatramo
detaljnije u nekoliko sljedećih poglavlja.

Za daljnje čitanje
O temama o kojima raspravljamo u ovom poglavlju pisalo se u velikom broju knjiga i
članaka. Jedna od nekoliko studija koja je okupila različite aspekte teme jest ona Janet
Fitchen Ugroženi prostori, trajna mjesta: Promjena, identitet i preživljavanje u rural-
noj Americi [Endangered Spaces, Enduring Places: Change, Identity and Survival in Rural
America] (Westview Press, 1991), koja uključuje kratke dijelove o stanovanju i zdravlju
u državi New York. Roy Jones i Matthew Tonts i „Prijelaz i raznolikost u ruralnom sta-
novanju: slučaj Narrogin, zapadna Australija” [Transition and diversity in rural housing
provision: the case of Narrogin, Western Australia], Australian Geographer, volumen 34,
stranice 47-59 (2003) daje dobru empirijski utemeljenu raspravu o problemima sta-
novanja u ruralnom prostoru koji imaju važnost i izvan Australije. Za više o restruk-
turiranju socijalnog stanovanja u Britaniji vidi Paul Milbourne, „Lokalni odgovori na
središnje državno restrukturiranje socijalnog stanovanja u ruralnim područjima” [Local
responses to central state restructuring of social housing provision in rural areas],
Journal of Rural Studies, volumen 14, stranice 167-184 (1998). Mnogo je literature
o ruralnom zdravlju, uključujući brojne specijalizirane časopise. Zbornik koji su ure-
dili Wilbert Gesler i Thomas Ricketts, Zdravlje u ruralnoj Sjevernoj Americi: Geografija
pružanja usluga zdravstvene zaštite [Health in Rural North America: The Geography of
Health Care Services and Delivery] (Rutgers University Press, 1992) daje pregled nekih
ključnih tema iz geografske perspektive. Za pregled istraživanja o ruralnom kriminalu
vidi Richard Yarwoodov, „Kriminal i policijska djelatnost u britanskoj seoskoj sredini:
neki prijedlozi za suvremena geografska istraživanja” [Crime and policing in the Bri-
tish countryside: some agendas for contemporary geographical research], Sociologia
Ruralis, volumen 41, stranice 201-219 (2001). „Strah od kriminala, kulturna prijetnja i
seoska sredina” [Fear of crime, cultural threat and the countryside] autora Yarwooda i
Gardnera, u Area, volumen 32, stranice 403-412 (2000), dobra je empirijska studija o
percepciji ruralnog kriminala i kulturnih prijetnji.

246
Internetske stranice
Internetske stranice Vijeća za pomoć oko stambenih pitanja (Housing Assistance Coun-
cil) (www.ruralhome.org) uključuju niz podataka o ruralnom stanovanju u Sjedinjenim
Američkim Državama, dok internetska stranica Nacionalnog centra za ruralnu prav-
du i prevenciju kriminala (National Center on Rural Justice and Crime Prevention) danas
više ne postoji, no postoji stranica Institute on Family and Neighborhood Life (www.
clemson.edu/cbshs/centers-institutes/ifnl/documents/your-day/rural_crime_facts.
pdf) koja uključuje informacije o ruralnom kriminalu u Sjedinjenim Američkim Država-
ma. Podatke o cijenama stanova i u ruralnim i urbanim područjima Ujedinjenog Kra-
ljevstva mogu se naći na internetskim stranicama Zemljišnog registra (Land Registry)
(www.gov.uk/government/organisations/land-registry). Također u Ujedinjenom Kra-
ljevstvu internetska stranica Društva za kriminalitet i nerede u Sussexu [Sussex Cri-
me and Disorder Partnership] (www.westsussex.gov.uk/fire-emergencies-and-crime/
crime-prevention/safer-west-sussex-partnership-swsp/) uključuje interaktivne karte
prijavljenih kriminalnih djela prema četvrtima, što omogućuje korisniku usporedbe
obrazaca kriminala u urbanim i ruralnim područjima. Za više o ruralnim zdravstvenim
pitanjima vidi Analizu Centra za ruralnu zdravstvenu politiku (Centre for Rural Heal-
th Policy Analysis) (http://www.rupri.org/areas-of-work/health-policy/) u Sjedinjenim
Američkim Državama, i Nacionalnog centra za ruralno zdravlje i skrb (National Centre
for Rural Health and Care) (www.ncrhc.org ) za Ujedinjeno Kraljevstvo. Stranica Institu-
ta za ruralno zdravlje (Institute of Rural Health) više nije aktivna.

247
 17. Odrastanje i starenje na selu

Uvod
U fokusu konvencionalnih ruralnih istraživanja uobičajeno su bili oni elementi ruralnih dje-
latnosti koji čine iskustvo većine radno aktivnog stanovništva: ekonomska djelatnost, zaposlenost,
upravljanje poljoprivrednim gospodarstvom, posjedovanje imovine i donošenje odluka o migracija-
ma, da spomenemo neke primjere. Slično tomu, studije ruralnih zajednica bile su usredotočene na
društvene interakcije među pripadnicima odraslog radno aktivnog stanovništva. U usporedbi s tim
vrlo je malo pozornosti posvećeno onom ruralnom stanovništvu koje se nalazi na krajevima dobnog
spektra - mladima i starijima. Nedvojbeno je da je način života upravo tih skupina pod najvažni-
jim utjecajem i najviše je oblikovan ruralnim kontekstom. U ovom poglavlju proučavamo iskustva
ruralnog života među skupinama u tri životne faze: djece, mladih koji prelaze u odraslost i starijih.
Istražujemo njihov doživljaj ruralnosti i ruralnih zajednica te prostore njihova ruralnog života.

Ruralno djetinjstvo Ideja da je selo sigurno mjesto za odgajanje dje-

Seoska sredina u dječjoj je književnosti po-
pularno mjesto radnje. Od knjiga Medo Winnie
zvani Pooh (Winnie-the-Pooh) i Vjetar u vrbama
(Wind in the Willows) preko Lastavice i Ama-
zonke (Swallows and Amazons) te Pet prijate-
lja (Famous Five) do suvremenih priča poput
Pustolovine šumske družine (The Animals of
Farthing Wood), dječja književnost nije samo
oslikavala ruralnu idilu nego i selo kao mjesto
idiličnog djetinjstva. U tim se pričama selo
predstavlja kao mjesto zabave, pustolovina i slo-
bode, ali i zaštićenosti i sigurnosti. Kako Jones
(1997) primjećuje, takve književne asocijacije
oblikuju snažan kulturni diskurs koji napaja
popularne ideje o ruralnom djetinjstvu (iako
Horton, 2003, tvrdi da je dječja književnost
podržavala različite reprezentacije ruralnog).
ce uobičajeno se navodi kao razlog preseljenja
u ruralna područja, a sigurnost je tema koja se
stalno iznova ponavlja u narativima odraslih o
ruralnom djetinjstvu:
Mislim da smo svjesno odlučili da se
preselimo, biti negdje gdje mogu imati,
znate, više slobode da trče okolo i, znate,
stvarati prijateljstva i sve to skupa, a da
se ne moram brinuti da su na sigurnom
(majka doseljenica, Engleska, citirano u
Valentine, 1997a, str. 140).
Pa, mislim da je to ugodan okoliš, relativ-
no je tiho, sigurno, po pitanju prometa i
takvih stvari. Ugodna zajednica. Pa mi-
slim da pruža idilične mogućnosti za dje-
cu… a ti možeš gledati kako rastu i igraju
se u potoku (otac, Engleska, citirano u
Jones, 2000, str. 33).

249
 Narativi same djece o ruralnom životu ta-
kođer odražavaju takva vjerovanja. U studiji
slučaja u sjevernoj Škotskoj Glendinning i sur.
(2003) otkrili su da se više od 80% djece izme-
đu 11 i 16 godina složilo s tvrdnjom da je „ovo
dobro mjesto za odrastanje”, a više od 80% dje-
ce od 15 i 16 godina složilo se s tvrdnjom da je
„ovo sigurno mjesto za život mladih” (str. 137).
Navode izjave dviju tinejdžerica koje iznose mi-
šljenje,
Mislim da je dobro za djecu. Mnogo je
sigurnije.
Ne moraš stalno zaključavati vrata.
Prilično je sigurno. Mama i tata te mogu
pustiti na ulicu, ili gdje god, kada si mali ili
preko ulice kad ideš svojim poslom.
Možeš sam otići do parka, ili s prijateljem,
a da te oni ne moraju odvesti i dovesti.
(djevojke od 15 i 16 godina, Škotska, citi-
rano u Glendinning i sur., 2003, str. 138).
„Sigurnost” u ovom kontekstu, očito, ima
brojna različita, paralelna značenja. Ona uklju-
čuju sigurnost od prometa i drugih okolišnih
opasnosti povezanih s urbanim prostorom,
kao i sigurnost od opasnosti zločina. Također
uključuju sigurnost od nepoželjnih kulturnih
utjecaja, kako primjećuje jedan roditelj, citi-
ran u Valentine (1997a), „nisu pod pritiskom u
smislu da ne moraju imati trenirku Adidas, ne
moraju imati najnoviju videoigricu, čini se” (str.
140). Nadalje, percepcija ruralnog kao „sigur-
nog mjesta” za djecu manifestira se i geografski,
u stupnju autonomije koju su roditelji spremni
dati djeci da bez nadzora idu kamo žele - ba-
rem unutar prostornih ograničenja sela ( Jones,
2000).
Na taj način prostore u kojima se kreću
ruralna djeca obilježava dualizam koji sadrži
brojne suprotstavljene tvrdnje. S jedne strane,
ruralno je prostor slobode i nezavisnosti za dje-
cu, ali samo unutar okvira koji reguliraju odra-
sli. S druge strane, ruralno je prostor zavisnosti,
u kojem se djeca često oslanjaju na roditelje za
prijevoz, ali gdje prostorna dinamika, primjeri-
250
ce putovanja u školu, stvara nezavisna mjesta in-
terakcije i oblikovanja identiteta. Ta dva aspekta
mogu se naizmjence propitivati.
Prostori slobode i pravila
Idilično djetinjstvo na selu iz knjiga i popu-
larnih predodžbi uključuju znatnu količinu slo-
bode da se po želji luta otvorenim prostorom.
Autobiografski opisi ruralnih djetinjstava, od
ranog do sredine dvadesetog stoljeća, često na-
vode uspomene na pješačenje ili bicikliranje na
velikim udaljenostima te upotrebu polja, šuma i
rijeka kao širokih prostora za igru ( Jones, 1997;
Valentine, 1997a). Jones (2000) primjećuje da
djeca i dalje upotrebljavaju prirodna i izgrađena
obilježja ruralnog prostora za igru, iako unutar
manjih prostornih raspona:
Neka djeca imaju ograničenu slobodu da
upotrebljavaju određene prostore. Pri-
mjerice, na jednom kraju sela staza slijedi
potok i na jednom je mjestu nadsvođena
drvećem gdje je dolina prilično strma, što
stvara osjećaj privatnog, tajnog mjesta.
Brojne skupine djece koristile su se tim
mjestom poznatim kao jazbina (the den)
za sastajanje i za razne aktivnosti. To je
zabilježeno na mnogim kartama koje su
djeca iscrtavala, a dva prijatelja... rekla su
mi da je jazbina „mjesto gdje možeš sjedi-
ti i razgovarati daleko od svih drugih... svi
su u kući, sve je tijesno, pa ideš do jazbi-
ne”. Drugi prostor koji su upotrebljavale
generacije seoske djece jedno je od pre-
ostalih dvorišta od farme s dvije staje, a
koje je također ucrtano u dječjim kartama
(Jones, 2000, str. 35).
U potrazi za prostorima izvan roditeljskog
nadzora ruralna djeca postaju vješta u iskori-
štavanju propusnosti fizičkih i metaforičkih
granica, od ograda vrtova do pravila o tome da
ne ulaze na privatne posjede. To često uključuje
prekoračivanje prostornog poretka u selu koji su
postavili odrasli. Ward (1990) govori o „pretje-
ranom uređenju” ruralnog prostora koje ogra-
ničava dječje kretanje, uključujući postavljanje
ograda oko polja i šuma te povećanje upotrebe
zemljišta za stanovanje i industriju, smatraju-
ći da djeca postaju „žrtve općinske želje da sve
počisti i poreže svaku vlat trave… [i] …da sva-
kom komadiću zemlje dâ komercijalno isplativu
upotrebu” (Ward, 1990, str. 94; vidi također
Philo, 1992). Tako se dječji narativi o njihovim
prostorima često osvrću na sukobe s odraslima i
zaštitnički nastrojene zemljovlasnike i stanovni-
ke koji to što djeca „vise okolo” doživljavaju kao
smetnju ili kulturnu prijetnju:
O, bilo mi je sedam i hodao sam okolo s
Holly, a njoj je bilo osam. Prošli smo kroz
vrtove u Moreton Pinkneyu i preko mo-
sta koji vodi preko Westly Hilla i stajali
smo na vrhu i bacali jabuke dolje u rje-
čicu i taj je čovjek izašao iz kuće i… on je
samo nekako planuo i potpuno pocrvenio
poput rajčice i izderao se: „MIČITE SE S
MOSTA, ODMAH” i tlo se zatreslo. Tako
smo otrčali dolje, a on je rekao: „Ako vas
opet vidim gore, zvat ću policiju.” (dese-
togodišnja djevojčica, Engleska, citirano
u Matthews i sur., 2000, str. 144-145).
Bio sam… na livadi. Svi su moji prijatelji
bili tamo, bio mi je rođendan. Svi smo se
okolo vozili na livadi i došli smo do kapije
i ta je žena rekla, „Nije vam dopušteno tu,
prestanite se voziti, uništit ćete travu”, a
nije čak ni kupila zemlju (devetogodišnja
djevojčica, Engleska, citirano u Matthews
i sur., 2000, str. 146).
Dječjim ruralnim prostorima također
upravljaju roditelji koji nameću pravila o tome
kamo im je dopušteno ići. Kako napominju
Matthews i sur. (2000), „roditeljske interpre-
tacije dobrog života rijetko nadilaze neposred-
ni fizički okvir sela” (str. 145), tako da stvarna
udaljenost koja je dopuštena djeci sa sela bez
pratnje može biti znatno kraća nego ona urbane
djece. Daljnje regulacije javljaju se kao poslje-
dica vremena utrošenog na putovanje u školu u
drugom naselju i načina na koji je organizirano
čuvanje djece navečer, vikendima i praznicima
(vidi okvir 17.1.).
Mjesta zavisnosti
Mit o idiličnom seoskom djetinjstvu isto
tako pretpostavlja da je život ruralne djece
snažno usredotočen na naselje u kojem žive.
Međutim, zatvaranje ruralnih škola, smanjenje
ponude ruralnih usluga i promjene obiteljskih
obrazaca kupovanja i provođenja slobodnog
vremena (vidi poglavlje 7) proširili su društvene
prostore djece na selu. Prijatelji koji se steknu
u školi mogu živjeti u drugom selu ili gradiću.
Kada se to spoji s nevoljkošću roditelja da do-
puste djeci da samostalno pješače ili bicikliraju
na velike udaljenosti, djeca koja se žele naći s
prijateljima - ili koristiti se sadržajima kao što
su trgovine, omladinski klubovi ili kino - po-
staju sve više ovisna o prijevozu svojih roditelja.
Možemo to usporediti s ruralnim i urbanim
distriktima u Švedskoj, gdje je Tillberg Mattson
(2002) analizirao dječje dnevnike putovanja
kako bi pokazao da dok djeca u gradu putuju
prosječno oko dva kilometra na dan biciklom
ili pješice, za djecu na selu taj je prosjek iznosio
samo 0,3 kilometra, iako djeca na selu prosječ-
no prijeđu četiri puta veće udaljenosti od one u
gradu svaki dan i dva puta veće udaljenosti zbog
hobija. Na više od polovine putovanja do mjesta
za provođenje slobodnog vremena koja naprave
ruralna djeca, i na trećinu putovanja za posjet
prijateljima, vozili su ih njihovi roditelji. Kako
Glendinning i sur. (2003) bilježe, ovisnost o
roditeljskom prijevozu ograničava dječje aktiv-
nosti:
Definitivno sam se osjećao izostavljeno
kada sam bio mlađi jer bilo je tako teš-
ko. Sve je zahtijevalo toliko organiziranja.
Svaku i najmanju stvar koju si htio napra-
viti, netko te morao odvesti. Nisi mogao
samo šmugnuti i vratiti se bilo kada. I
morao si biti ondje u određeno vrijeme
da bi se vratio, inače si bio mrtav (seda-
mnaestogodišnjak, Škotska, citirano u
Glendinning i sur., 2003, str. 140).
Ovisnost o roditeljima za prijevoz upućuje
na ograničene usluge javnog prijevoza u rural-
nim područjima.
251
 Okvir 17.1. Ruralno čuvanje djece
Tradicionalni diskursi o rodu u seoskoj sredini naglašavaju ulogu žene kao domaćice
i važnost obitelji kao okvira za odgoj djece. Međutim, žene su sve više zaposlene na
ruralnom tržištu rada (vidi poglavlje 18), a rekompozicija ruralnog stanovništva razbila
je mreže skrbi temeljene na proširenoj obitelji i susjedstvu, stvarajući tako potražnju
za formalnijim oblicima aranžmana za čuvanje djece. Primjerice, studija u Devonu, na
jugozapadu Engleske iznosi podatke da se 28% anketiranih roditelja koristi uslugama
jaslica ili registriranih dadilja (od čega je 50% ispitanika zaposlenih puno radno vrije-
me), a 47% za čuvanje djece upotrebljava igraonice za djecu ili bebe koje su tek proho-
dale (Halliday i Little, 2001). Međutim, službene ustanove za čuvanje djece u ruralnim
područjima slabije su rasprostranjene od onih u urbanim područjima.

Stoga studije i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Sjedinjenim Američkim Državama otkri-

vaju da je i dalje vjerojatnije da će se roditelji na selu oslanjati na neformalne oblike
čuvanja djece, uključujući članove obitelji i susjede, nego roditelji u gradu (Casper,
1996; Halliday i Little, 2001). Slično tomu, ruralne obitelji mogu se pripremiti da će
morati prelaziti znatne udaljenosti kako bi pronašli odgovarajuću skrb za djecu (Halli-
day i Little, 2001). Oblik čuvanja djece utječe na mjesta na kojima se djeca igraju. Smi-
th i Barker (2001) izvještavaju da su izvanškolski klubovi važna mjesta za susretanje i
igranje s drugom djecom koja nude mogućnosti za igru koju drugdje u ruralnoj zajed-
nici ne mogu ostvariti. U nekim slučajevima to uključuje eksplicitne aktivnosti kojima
se povezuju s ruralnim okolišem, primjerice dopuštanjem pristupa poljima i posjetima
farmama. Neka djeca, dakle, u tim kontroliranim i nadziranim aktivnostima mogu u
većoj mjeri doživjeti nešto od „idiličnog seoskog djetinjstva” nego u svojem vlastitom
nestrukturiranom vremenu igre.

Za više vidi Joyce Halliday i Jo Little (2001) Među ženama: istraživanje stvarnosti ruralne
skrbi o djeci [Amongst women: exploring the reality of rural childcare], Sociologia Rura-
lis, 41, 423-437; Fiona Smith i John Barker (2001) Komodifikacija seoske sredine: utjecaj
izvanškolske brige na ruralni okoliš dječje igre [Commodifying the countryside: the impact
of out-of-school care on rural landscapes of children’s play]. Area, 33, 169-176.

Ondje gdje djeca i mladi mogu samostalno
upotrebljavati javni prijevoz, autobusi i vlakovi
mogu biti važna mjesta društvene interakcije.
Ward (1990) ističe „kulturu školskog autobusa”
i oblike društvenosti i mikroprostorne orga-
nizacije koji se razvijaju, uključujući raspored
sjedenja u autobusu. Želja ruralnih mladih da
odlaze u lokalni gradić također je dijelom po-
vezana s pronalaženjem prostora za druženje, a
gdje su izvan vidika roditelja i susjeda. Doista,
susjedni gradovi postali su tako važno mjesto i
za obrazovanje i za provođenje slobodnog vre-
mena djece na selu da Tillberg Mattson (2002)
postavlja pitanje do koje su mjere oni „zaista
odrasli u ruralnom području” (str. 446).
Kako djeca odrastaju, pritisak da se mogu
nezavisno kretati znači da često postoji očekiva-
nje da mladi nauče voziti čim to zakonski mogu
i da nabave vlastiti automobil - što oboje može
biti skupo (Storey i Brannen, 2000). Troškovi
prijevoza općenito su čimbenik koji pridonosi
tome da odgajanje djece u ruralnoj sredini zahti-
jeva mnogo resursa i time pridonosi društvenoj
polarizaciji u ruralnim zajednicama. Primjerice,
Davis i Ridge (1997) izvještavaju da gotovo po-
lovina djece iz kućanstava s nižim primanjima
koja školu pohađaju u Somersetu, u Engleskoj,
nije imala pristup automobilu, što je dodatno
ograničavalo njihovu mogućnost da sudjeluju u
društvenim aktivnostima.

252
Jedna je djevojka izjavila:
Ponekad toliko toga propustiš… mislim,
ako stvarno jako želim negdje otići, a to je
onako samo do navečer… a postoji, kao,
samo jedan autobus dnevno, otišla bih po
danu i ostala do navečer. Ali ne postoji,
nekih dana jednostavno nema autobusa
(djevojka od 13 godina, Engleska, citirano
u Davis i Ridge, 1997, str. 51).
Troškovi vezani uz učlanjenje u klubove i
društva te plaćanje za izvanškolske aktivnosti
također mogu biti vrlo visoki i time isključujući,
tako da djeca iz kućanstava s nižim primanjima
imaju drukčija iskustva ruralnog djetinjstva od
svojih vršnjaka iz obitelji s višim primanjima.
Štoviše, te razlike mogu biti uočljivije i nagla-
šenije u ruralnim zajednicama nego u urbanim
područjima zbog manje prostorne segregacije
društvenih skupina te je vjerojatnije da će djeca
imati prijatelje različitog društvenog podrijetla.
Mladi odrasli u ruralnim zajednicama
Iskustva ruralnog života mladih odraslih
ljudi obojena su širim kulturnim referentnim
točkama. Ako ih usporedimo s percipiranim
stilom života mladih u gradu, mladi ljudi u ru-
ralnim područjima uglavnom izražavaju osjećaj
sadržajne deprivacije. Primjerice, Glendinning
i sur. (2003) bilježe da se 87% djevojaka i 75%
mladića od 15 i 16 godina, koje su intervjuira-
li u ruralnom dijelu sjeverne Škotske, složilo s
tvrdnjom da „ovdje nema ničega što bi mladi
poput mene radili”, dok 67% djevojaka i 53%
mladića smatra da je premalo trgovina koje pro-
daju stvari koje oni žele. Prema tome, zadovolj-
stvo ruralnim životom mladih ljudi smanjuje se
s dobi (slika 17.1.).
Uz pomanjkanje trgovina i zabavnih sadr-
žaja, ruralnim zajednicama često nedostaju i
specifični sadržaji za mlade ljude. Primjerice,
samo polovina ruralnih općina u Engleskoj
ima klub mladih ili drugi oblik formalne skupi-
ne za mlade ljude (Countryside Agency, 2001).
Smatra se da nedostatak formalnih sadržaja
za mlade pridonosi problemima maloljetnog
ispijanja alkohola, upotrebe droga te vandaliz-
ma u ruralnim područjima (vidi poglavlje 16).
Dodatno, postoji mogućnost razvoja napetosti
unutar zajednica jer ostali stanovnici doživljava-
ju okupljanje mladih na javnim prostorima kao
prijetnju. Također je moguće izbijanje nasilnijih
oblika ponašanja zbog suprotstavljanja mladih
procesima društvenog restrukturiranja, što se
može manifestirati sukobima između lokalaca i
novopridošlica ( Jones, 2002).
Stoga, stil života mladih u ruralnim sredina-
ma ima vlastitu prostornu i političku dinamiku,
što pokazuju Panelli i sur. (2002) u studiji slu-
čaja provedenoj u Alexandri, gradiću od 4600
stanovnika na Novom Zelandu.
U intervjuima i fokus-grupama s tinejdže-
rima od 13 do 18 godina Panelli i sur. (2002)
identificirali su brojne načine na koje mladi
strukturiraju svoju zajednicu, uključujući par-
kove za vožnju skejta, srednju školu, park, pro-
davaonicu brze hrane KFC (Kentucky Fried
Chicken) i glavnu ulicu. Međutim, ta su mjesta
opisana kao prostori marginalizacije, kao mjesta
gdje se mladi ljudi okupljaju ne svojim izborom,
nego zato što se osjećaju isključeni s drugih
mjesta ili nemaju ustanova kao što su trgovački
centri:
Gradska knjižnica pomalo je čudna. Knjiž-
ničarke te gledaju čudno kao da ćemo
ukrasti knjige. Rečeno nam je da nam nije
dopušteno ulaziti u jaknama u knjižnicu
da ne bismo ukrali knjige. Ipak, školska
knjižnica je super (petnaestogodišnjaki-
nja, Novi Zeland, citirano u Panelli i sur.,
2002, str. 116).
Neke trgovine ne vole da ulaze tinejdžeri.
Misle da bi oni mogli nešto ukrasti (seda-
mnaestogodišnjak, Novi Zeland, Panelli i
sur., 2002, str. 116).
Iskustva s marginalizacijom razlikuju se
među mladim ljudima ovisno o njihovim inte-
resima i lokalnim povezanostima. Primjerice,
neki napominju da se najbolje organizirane
aktivnosti za mlade u gradu vrte oko sporta te
je malo toga što mogu raditi oni koje sport ne
253
 djevojčice dječaci

11-12 godina 13-14 godina 15-16 godina

Slika 17.1. Postotak mladih u ruralnom dijelu sjeverne Škotske koji se slaže s tvrdnjom da je ruralna
zajednica „dobro mjesto za život mladih poput mene”
Izvor: temeljeno na podacima iz Glendinning i sur., 2003.

zanima. Štoviše, dok mnogi mladi osjećaju da su
dio zajednice jer znaju ljude, drugi su govorili o
tome da se osjećaju isključeno na rasnoj ili nekoj
drugoj osnovi.
U tom kontekstu Panelli i sur. (2002) upu-
ćuju da mladi u gradu aktivno pregovaraju i
sklapaju „politike mladih”, od kojih opisuju tri
strategije. Prvo, mladi pregovaraju oko svojega
mjesta u zajednici kroz suptilne oblike zauzima-
nja prostora. To uključuje i implicitne aktivno-
sti kao što su dijeljenje javnog prostora glavne
ulice s drugim korisnicima i eksplicitnije borbe
za, primjerice, vožnju skejtborda gradskim uli-
cama. Drugo, izravni izazovi katkad su osuđeni
na upravljanje prostorom, pri čemu je kamen
spoticanja opet vožnja skejtborda. Jedan skejter
opisao je odbacivanje svrstavanja skejborda kao
„vozila” (što ih isključuje s pločnika) na način da
su pokušali koristiti drive-through prodavaonice
brze hrane. Treće, mladi stvaraju vlastiti osje-
ćaj „kreativnog sudjelovanja” putem aktivnosti
koje, iako marginalizirane, pružaju osjećaj spo-
sobnosti djelovanja, kao što su pušenje i bacanje
petardi u napuštenoj šupi. Marginalna priroda
tih aktivnosti, međutim, znači da su one često
privremene i postoje samo dok privlače pozor-
nost odraslih.
Ruralna seksualnost
Odsječenost ruralnih zajednica može biti
posebno otežavajuća okolnost za mlade kada ot-
krivaju i iskušavaju svoju seksualnost. Tradicio-
nalni ruralni diskursi reproduciraju stereotipne
reprezentacije rodnih uloga za koje se očekuje
da im se mladi prilagode. Te su reprezentacije i
geografski i povijesno konstruirane, a izvor im

254
je u reprodukciji poljoprivredne radne snage.
Tako je ženstvenost konstruirana u pojmovima
postignuća u domaćinstvu, uključujući maj-
činstvo, ali i reprezentacijama mladih žena kao
povučenih, skromnih i doličnih (Little, 2002).
Muškost se, istodobno, također konstruira pu-
tem pojma ruralnog, posebno putem poveza-
nosti sa snažnom muškošću ilustriranom u slici
kauboja ili pionirskih osvajača (Campbell i Bell,
2000). Izvedba ruralne muškosti time se poi-
stovjećuje s poljoprivrednim radom (Liepins,
2000c; Saugeres, 2002), ali kako je ta slika blije-
djela, stvoreni su alternativni izrazi, primjerice
macho kulturom ispijanja alkohola (Campbell,
2000).
Little (2002) tvrdi da su ti ruralni konstruk-
ti roda „snažno upisani u pretpostavljenu hete-
roseksualnost” (str. 160). Kako Bell i Valentine
(1995) ističu, reprezentacije roda i seksualnosti
u ruralnom društvu slijede strog moralni kod,
tako da se „ruralnost povezuje s „jednostavnim
životom”, s hegemonijskom seksualnosti (cr-
kvenim vjenčanjima, monogamijom, hetero-
seksualnošću)” (str. 115). Povijesni korijeni tog
moralnog koda u poljoprivrednoj ekonomiji ta-
kođer strukturiraju rituale pronalaska partnera
unutar ruralnog društva, a čiji je interes podr-
žavanje temeljnog načela obiteljskog gospodar-
stva na način da pomažu mladim farmerima da
pronađu buduće supruge. Za olakšavanje tog
procesa i za nadilaženje izolacije farmerskog ži-
vota u nekim se ruralnim regijama organiziraju
događanja za upoznavanje samaca, kao što su
godišnji festival upoznavanja u mjestu Lisdoon-
varna, u zapadnoj Irskoj (slika 17.2.) i isto tako
farmerski ples u Middlemarchu, na Novom Ze-
landu (Little, 2003).
Hegemonija heteroseksualnih vrijednosti
u ruralnom društvu tradicionalno podupire
snažne predrasude protiv homoseksualnosti.
Kako Fellows (1996) opisuje u slučaju rural-
nog Srednjeg zapada Sjedinjenih Američkih
Država, na homoseksualnost se gledalo kao na
„neprirodni fenomen grada koji nema nikakvu
važnost u ruralnom životu” (str. 18) (vidi tako-
đer Bell, 2000). Kramer (1995) slično prikazuje
iskustva gejeva i lezbijki u zabačenom ruralnom
gradiću Minotu (34 000 stanovnika) u Sjever-
noj Dakoti. Kramer iznosi detalje o prikrivenim
strategijama koje upotrebljavaju homoseksualni
muškarci i žene pri iskazivanju svojeg homo-
seksualnog identiteta i upoznavanju seksualnih
partnera, a koje uključuju i identificiranje tajnih
„seksualnih trgova” kao što su odmorišta uz au-
tocestu, park ili željeznički vijadukt. Upotreba
tih mjesta uključuje rizik te većina gej i lezbij-
skih stanovnika preferira strategiju povremenog
putovanja u velike gradove.
Godine 1979. pokušala se, osnivanjem gej
i lezbijske udruge te otvaranjem knjižare za
odrasle, stvoriti veća javna prisutnost homosek-
sualne zajednice u gradiću. Udruga je ugašena
za manje od godinu dana nakon javnog suprot-
stavljanja i zastrašivanja. Knjižara je preživjela
dulje i osigurala je pristup medijima i literaturi
s homoseksualnom tematikom. Međutim, šira
zajednica i dalje je bila loše informirana o ho-
moseksualnosti, pa Kramer primjećuje:
Mnogi muškarci s kojima sam došao u
kontakt u Minotu imali su netočnu sliku
toga što znači biti gej, definirajući homo-
seksualce kao feminizirane, transvestite
koji žive u velikim gradovima (slika koju
su propagirali lokalni mediji u izvještava-
nju o gej paradama), kao sklone pedera-
stiji ili na neki drugi način nemoralnima
ili devijantnima. Nasuprot tomu, te su
osobe sebe vidjele kao previše „normal-
ne” da bi bile gej ili su vlastito ponašanje
doživljavale kao privremenu fazu, koja se
može pripisati snažnom libidu ili utjecaju
alkohola (Kramer, 1995, str. 210).
Povlačenje razlike između homoseksualne
aktivnosti i homoseksualnog identiteta jest,
tvrdi Kramer, istaknuto obilježje ruralne homo-
seksualnosti. Dok se protivi općem prihvaćanju
homoseksualnosti, ono biva dijelom kulture
isprobavanja koja dopušta mladim ljudima da
osporavaju konvencionalne seksualne moralne
norme ruralnosti i putem homoseksualnog i he-
teroseksualnog ponašanja. To uključuje i otvo-
255
Slika 17.2. Lisdoonvarna, Irska, lokacija godišnjeg festivala upoznavanja samaca za ruralne farmer-
ske obitelji
Izvor: Woods, privatna kolekcija
rene gej i lezbijske istupe, a i eksperimentiranje
s modom i promiskuitetnim heteroseksualnim
ponašanjem.
Iseljavanje i (za)ostajanje
Unatoč kritikama o nedostatku sadržaja i
insularnoj prirodi ruralnih zajednica, mnogi
mladi ljudi zapravo žele ostati u području svo-
jega doma - ali su im mogućnosti da uspiju u
tome ograničene. Težnja za visokim obrazova-
njem uobičajeno znači napuštanje ruralnih za-
jednica zbog pohađanja koledža i sveučilišta u
urbanim područjima, a manjak poslova u rural-
nim područjima za one s diplomom ograničava
mogućnosti onima koji napuštaju ruralna pod-
ručja zbog obrazovanja da se vrate. Dok visoko
obrazovanje omogućuje ulaz na nacionalno tr-
žište rada, oni mladi koji ostaju u mjestu često
su ograničeni na lokalno tržište rada obilježe-
no slabo plaćenim, nesigurnim i neinspirativ-
256
nim poslovima koji nude malo mogućnosti za
napredovanje u karijeri (Rugg i Jones, 1999).
Pronalazak prikladnog, cjenovno dostupnog
stanovanja također je otežano mladim ljudima
u ruralnim područjima, što čini dodatni potisni
čimbenik za iseljavanje mladih.
Štoviše, u studiji o ruralnoj Irskoj Ni Laoire
(2001) upozorava da postoje pozitivne i nega-
tivne konotacije povezane s odlukom o iseljenju
i isto tako o ostanku, posebno za mladiće. Dok je
iseljavanje povezano s heroizmom i slobodom,
oni koji (za)ostaju mogu biti stigmatizirani.
Iako je iseljavanje mladića iz ruralnih područja
manje vjerojatno nego ono djevojaka, negativno
vrednovanje ostanka u ruralnom području pri-
donosi njihovom prerađivanju toga što je rural-
na muškost i potencijalno dovodi do problema
s depresijom, mentalnim bolestima i rizika od
samoubojstva (Ni Laoire, 2001). Hajesz i Dawe
(1997) slično primjećuju, na Newfounlandu i
Labradoru, da postoji shvaćanje onih koji od-
laze kao pametnih, a oni koji ostaju smatraju
se gubitnicima, što utječe na odluke mladih o
iseljavanju. Ipak, iako pronalaze da dvije trećine
ili više mladih vjeruje da će napustiti područje
svojega doma, Hajesz i Dawe također otkriva-
ju da bi većina mladih željela ostati kada ne bi
postojala ograničenja za to i da mnogi koji odu
zadrže prebivalište te se često vraćaju živjeti u
područje ruralnog doma.
Starije ruralno stanovništvo
Ruralno stanovništvo stari. U Sjedinjenim
Američkim Državama 1980. 13% stanovništva
nemetropolitanskih okruga bilo je starije od
65 godina; do 2001. njihov udio povećao se na
20% (Laws i Harper, 1992; ERS, 2002). Slični
trendovi zabilježeni su i drugdje u razvijenim
zemljama (vidi poglavlje 6). Starenje ruralnog
stanovništva proizvod je brojnih odvojenih, ali
paralelnih procesa. Prvo, obiteljska se struktu-
ra ruralnog stanovništva promijenila. Dok je
poljoprivreda nekada bila povezana s velikim
obiteljima, smanjenje broja poljoprivrednog
stanovništva i modernizacija poljoprivrede,
koja ju je učinila manje ovisnom o obiteljskoj
radnoj snazi, pridonijeli su smanjenju prosječne
veličine obitelji i odatle je ostao neravnomjerno
veći broj starijih ljudi među poljoprivrednim
stanovništvom (Laws i Harper, 1992). Drugo,
iseljavanje mladih ljudi znači da su stariji ljudi
nadzastupljeni u ostatku ruralnog stanovništva
u odnosu na nacionalni prosjek. Treće, starije
ruralno stanovništvo u nekim je područjima
snažno poraslo useljavanjem umirovljenika.
Ti su procesi također doveli do diferenciranih
prostora starijih ljudi na selu, pri čemu se oni
koncentriraju u određenim ruralnim područji-
ma. Ona uključuju vrlo mala naselja sa snažnom
poljoprivrednom prisutnošću; udaljena i eko-
nomski siromašna područja iz kojih se znatno
iseljava; i područja koja su atraktivna kao umi-
rovljenička odredišta, posebice obalna područja
(Laws i Harper, 1992).
Laws i Harper (1992) napominju kako se „u
gotovo svim pokazateljima zdravlja, dohotka,
pristupa uslugama, itd., pokazuje da je ruralno
starije stanovništvo u nepovoljnom položaju”
(str. 102). Međutim, ta generalizacija podcje-
njuje stupanj stratifikacije unutar ruralnog sta-
rijeg stanovništva. Siromaštvo je glavni problem
za mnoge starije ljude u ruralnim područjima,
posebice one koji ovise o malim mirovinama.
Veća je vjerojatnost da će stariji ljudi živjeti u si-
romaštvu nego što je to za ruralno stanovništvo
u cjelini. Međutim, također je i mnogo bogatih
umirovljenika u ruralnim zajednicama koji su
pridonijeli procesima gentrifikacije i klasne re-
kompozicije (vidi poglavlje 6). Štoviše, resursi
dostupni starijem ruralnom stanovništvu uveli-
ke oblikuju njihov način života. Život u rural-
nom području za starije stanovnike mnogo je
lakši ako si pojedinac može priuštiti automobil,
platiti privatnu zdravstvenu njegu, kućnu i vr-
tlarsku pomoć i dostavu kupljenih stvari. Oni
koji žive s ograničenim sredstvima nalaze da je
njihov pristup uslugama i sudjelovanju u druš-
tvenim aktivnostima ozbiljno sužen. Ipak, jed-
no iskustvo koje dijeli većina starijeg ruralnog
stanovništva prelazak je iz stanja nezavisnosti u
stanje zavisnosti tijekom starenja.
Sam okoliš ruralnog područja čini gubitak
nezavisnosti problematičnim, a kako Chalmers
i Joseph (1998) raspravljaju u kontekstu Novog
Zelanda, utjecaji ruralnog restrukturiranja do-
datno povećaju nastale teškoće. To je posebno
istaknuto na dva načina. Prvo, postoji neraz-
mjer između ograničene pokretljivosti mno-
gih starijih stanovnika i procesa racionalizacije
ruralnih usluga. Gant i Smith (1991) u studiji
slučaja o Cotswoldsu u Engleskoj pronašli su
znatne razlike u geografskom kretanju, u raz-
doblju od jednog mjeseca, „nezavisnih” starijih
stanovnika koji su bili dobrog zdravlja i onih u
„zavisnim” kućanstvima u kojima jedan ili više
članova imaju neku ozbiljnu zdravstvenu tego-
bu. Dok su „nezavisni” stanovnici putovali pri-
lično mnogo i prilično često u susjedne gradiće
u kupnju prehrambenih proizvoda, u ljekarnu,
257
poštanski ured i bolnice, oni iz „zavisnih” ku-
ćanstava bili su uvelike ograničeni na vlastito
selo, s tek rijetkim odlascima do određenih sadr-
žaja u gradićima. Stoga, smanjenje broja trgovi-
na, poštanskih ureda, banaka i drugih osnovnih
usluga u selima i malim gradovima (poglavlje 7)
dodatno pogoršava nepovoljnu poziciju onog
starijeg ruralnog stanovništva koje je u manjoj
mjeri nezavisno. Starije ruralno stanovništvo
Novog Zelanda, koje su intervjuirali Chalmers
i Joseph (1998), izrazilo je ljutnju prema podu-
zećima i vladinim agencijama čije su strategije
racionalizacije zatvorile lokalne podružnice:
Vrlo sam ljut na banku Novog Zelanda. Iz-
gubili su pet računa iz naše obitelji kad su
se preselili. Nismo bili sretni kad se pošta
zatvorila ili kada je Vijeće okruga Mata-
mata nestalo s lica zemlje.
Nakon ukidanja usluga u Tirauu ono više
nije privlačno starijim ljudima za život.
(stariji stanovnici, Novi Zeland, citirano u
Chalmers i Joseph, 1998, str. 162).
Drugo, stariji stanovnici izmješteni su iz
zajednice nakon što je došlo do društvene re-
kompozicije. Rowles (1983, 1988) tvrdi da su se
stariji stanovnici, koji su sudjelovali u njegovoj
studiji o ruralnom području Appalachia, u do-
bivanju pomoći od susjeda kako su postajali sve
ovisniji, mogli oslanjati na „društvene zasluge”
koje su prikupili tijekom života u zajednici. Me-
đutim, „zajednice” mnogih starijih stanovnika u
kojima su gradili svoje društvene zasluge sada su
bitno nagrižene. Restrukturiranje stanovništva,
gašenje seoskih usluga, fragmentiranje obite-
lji, povećana dnevna pokretljivost i neizbježne
smrti prijatelja i partnera znače da mreže u za-
jednici u kojima su sudjelovali možda više ne
258
postoje. Sada mogu otkriti da u zajednici po-
znaju tek nekoliko ljudi te da im je teško shva-
titi nove obrasce ruralnog života. Jones (1993)
prepričava taj osjećaj izmještenosti koji je izra-
žen u pričama starijeg ruralnog stanovništva u
središnjem Walesu:
Lijepo je vidjeti da ljudi dolaze ponovno
živjeti u dolinu nakon što su kuće stajale
prazne toliko godina. Mnoge od njih go-
tovo su potpuno propale jer su ljudi mo-
rali otići i tražiti posao. Volim vidjeti kako
opet gori svjetlo na prozoru i dim izlazi
iz dimnjaka. Prijevoz sada nije problem
kada svi imaju automobile. Ali ako nemaš
automobil, postoji samo autobus petkom.
Nekada je bilo linije svaki dan dok svi nisu
dobili automobile. Linije su smanjene na
tri tjedno, a onda i na samo jednom. Ne-
maš više izbora kada ćeš u grad. Neka-
da su postojale jeftine karte „sajmenog
dana” za vlak svakog ponedjeljka, pa je
mnogo ljudi išlo skupa prodavati i kupo-
vati. Sada smo samo ja i gospođa Daniel
na autobusu petkom jer svi drugi imaju
vlastiti automobil (starija žena, Wales, ci-
tirano u Jones, 1993, str. 24).
Iskustva starijih ljudi koji žive u ruralnim
područjima tako imaju i vremensku i geograf-
sku dimenziju. Njihov način života i ograniče-
nja koja su im nametnuta dijelom smo opisali
i protumačili putem pojma ruralnosti i u uspo-
redbi s drugim većim naseljima. Ali ako govo-
rimo o stanovnicima koji su živjeli u zajednici
neko vrijeme, možda i cijeli život, sadašnja isku-
stva ruralnog života također treba tumačiti i
putem procesa dugoročnih ruralnih promjena i
sjećanja na to kakav je život nekada bio.
 Sažetak
Uvjeti određenog ruralnog područja oblikuju iskustva djece, mladih i starijih stanovnika seoske
sredine. Probleme s pristupom uslugama, lošim javnim prijevozom i ovisnošću o drugima dijele i
mladi i stari. Suprotno tomu, vrijednosti ruralne zajednice koje često stariji ističu protiv promjena
koje s vremenom dolaze također su vrijednosti za koje mladi stanovnici često smatraju da ih ugnjeta-
vaju i guše. I mladi i stariji usvajaju strategije za nošenje s pritiscima ruralnog života, a posebno pri-
tiscima ruralnog restrukturiranja. Tako stvaraju vlastite ruralne prostore i iskustva koja su iznenađu-
juće različita od onih radnog stanovništva koje je tako često prevladavalo u ruralnim istraživanjima.

Za daljnje čitanje
Posljednjih godina objavljen je velik broj članaka i knjiga o djeci i mladima u ruralnom
području. Oni uključuju seriju radova u posebnom izdanju Journal of Rural Studies, o
„mladim ruralnim životima” godine 2002. (volumen 18, broj 2). Druga ključna djela
uključuju Glendinning i sur. „Ruralne zajednice i dobrobit: dobro mjesto za odrasta-
nje?” [Rural communities and well-being: a good place to grow up?], u Sociologial Re-
view, volumen 51, stranice 129-156 (2003); Owain Jones (2000) „Osjetljivi prostori:
čistoća, nered, djetinjstvo i prostor” [Melting geography: purity, disorder, childhood and
space], u Sarah Holloway i Gill Valentine (ur.), Dječji prostori: igranje, življenje, učenje
[Children’s Geographies: Playing, Living, Learning] (Routledge, 2000); Hugh Matthews i
sur., „Odrastati u seoskoj sredini: djeca i ruralna idila [Growing up in the countryside:
children and the rural idyll], u Journal of Rural Studies, volumen 16, stranice 141-153
(2000); Ruth Panelli i sur., „Sami stvaramo vlastitu zabavu”: iščitavanje politika mladih
s (u) zajednici [„We make our own fun”: reading the politics of youth with(in) com-
munity], u Sociologia Ruralis, volumen 42, stranice 106-130 (2002); i Gill Valentine,
„Sigurno mjesto odrastanja? Roditeljstvo, percepcije sigurnosti djece i ruralna idila” [A
safe place to grow up? Parenting, perceptions of children’s safety and the rural idyll],
u Journal of Rural Studies, volumen 13, stranice 137-148 (1997). O pitanjima povezani-
ma s rodnim identitetima i seksualnosti u seoskoj sredini opsežnije raspravlja Jo Little
u knjizi Rod i ruralni prostori [Gender and Rural Geographies] (Prentice Hall, 2002) te
tematskom broju Rural sociology o ruralnoj muškosti 2000. godine (volumen 65, broj
4). Manje je objavljivano o starijima u ruralnim područjima, ali kvalitetna je, empirijski
utemeljena rasprava studija o starijim stanovnicima u mjestu Tirau, na Novom Ze-
landu, u Lex Chalmers i Alan Joseph, „Ruralne promjene i stariji u ruralnim mjestima:
tumačenja iz Novog Zelanda” [Rural change and the elderly in rural places: commenta-
ries from New Zealand], Journal of Rural Studies, volumen 14, stranice 155-166 (1998).

259
 Internetske stranice
Mnogo je internetskih stranica koje daju mladima u ruralnim područjima priliku da
govore o svojim iskustvima ili koje su povezane s organizacijama koje daju podršku
mladima na selu. One uključuju Ruralnu mrežu mladih Australije [Young Australians
Rural Network], danas Future Farmers Network (www.futurefarmers.com.au), skupinu
za mlade koji rade u ruralnim djelatnostima; internetsku stranicu Heywire (www.abc.
net.au/heywire/), Australski dugoemitirajući radijski program usmjeren mladima u ru-
ralnim područjima; Glas ruralnih mladih [Rural Youth Voice] (enrd.ec.europa.eu/news-
events/news/giving-voice-rural-youth_en), projekt u kojem se radi s ruralnim mladim
ljudima dobi između 13 i 19 godina u zapadnoj Engleskoj; te Nacionalno vijeće mreže
ruralne mladeži [National Rural Youth Network Council] (realm.net/rural) u Kanadi. Iz-
vještaji iz prve ruke o gej, lezbijskim i biseksualnim mladim ljudima u ruralnim područ-
jima Sjedinjenih Američkih Država mogu se pronaći na internetskim stranicama Youth
Resources (youth.gov/search/node/youth topics lgbtq youth).

260
 18. Raditi na selu

Uvod
Restrukturiranje ruralne ekonomije nije promijenilo samo ekonomske sektore u kojima su ljudi
na selu radili nego i prirodu rada u samoj seoskoj sredini. Kako se zaposlenost u poljoprivredi, šu-
marstvu, rudarstvu i drugim tradicionalnim ruralnim djelatnostima smanjila, a zaposlenost u uslu-
gama porasla, tako su i zahtjevi za ruralnom radnom snagom iznova postavljeni. U ovom poglavlju
proučavamo promjene u ruralnoj zaposlenosti i promjene u iskustvu rada u seoskoj sredini tijekom
prošlog stoljeća. Najprije ćemo prikazati načine na koje se ruralna radna snaga restrukturirala, a
zatim ćemo raspravu usmjeriti na suvremena iskustva pronalaženja posla u ruralnom području, pro-
mjene rodne dinamike u sudjelovanju na ruralnom tržištu rada, iskustva radnika migranata i, konač-
no, važnost dnevnih putovanja na posao i iskustva dnevnih migranata.
Studija Howarda Newbyja o radnicima na poljoprivrednim gospodarstvima u istočnoj Engle-
skoj, Radnik pun poštovanja [Deferential Worker] (1977), predstavlja tradicionalni model ruralne
zaposlenosti. Newby opisuje oblik zaposlenosti koji uokviruju paternalistički i specifični odnosi po-
slodavca i radnika. Većina radnika na farmi težila je zadržavanju jednog posla doživotno, mnogi su
živjeli u vezanom kućanstvu i velik je broj njih radio u istom selu u kojem su rođeni ili u susjednom.
Sam je posao bio težak, manualni rad, većinom na otvorenom i u svim vremenskim uvjetima. Nije
zahtijevao nikakve službene kvalifikacije ili obuku, ali uključivao je posebna, stručna znanja koja su
se usvajala ili na poslu ili su se prenosila s generacije na generaciju u ruralnoj zajednici. Prema mo-
dernim standardima, to nije bio visokokvalificiran posao, ali bio je siguran i stabilan te posao koji je,
u društvu koje je uvelike usmjereno na poljoprivredu, cijenjen.
Modernizacija poljoprivrede tijekom dvadesetog stoljeća promijenila je ulogu poljoprivrednog
posla (vidi također poglavlje 4). U Britaniji je broj unajmljenih radnika na gospodarstvima 1940-
ih naglo smanjen s više od 800 000 na manje od 300 000 1990-ih (Clark, 1991). Dok je 1931. na
gospodarstvu bilo zaposleno gotovo tri radnika po jednom farmeru, 1987. godine taj je odnos bio
1,1:1. Radnicima koji su preostali na gospodarstvima uvođenjem mehanizacije promijenila se priro-
da posla, koji je sve više zahtijevao kvalificirane radnike. Uvedeni su službeni programi obuke, a viši
stupanj kvalifikacija odražavao se i u iznadprosječnim nadnicama u usporedbi s istovjetnim polo-
žajima bez dodatnog obrazovanja (Clark, 1991). Osim toga, više je radnika na gospodarstvima bilo
povremeno zaposleno, radeći na više gospodarstava prema potrebi, ili su radili dio radnog vremena
ili sezonski, dok je širenje korporativne proizvodnje hrane u Engleskoj i Walesu od 1972. do 1977.
godine pridonijelo porastu broja plaćenih upravitelja gospodarstava za 61% (Clark, 1991).

261
 Izvan poljoprivrede, rast uslužnog sektora, kao najvećeg poslodavca na selu, pridonio je polariza-
ciji ruralnog rada. Na jednoj razini, premještanje sjedišta uslužnog sektora i visokotehnoloških dje-
latnosti te širenje javnog sektora u ruralnim područjima povećali su broj upravljačkih, profesional-
nih i kvalificiranih tehničkih poslova. Međutim, takvi poslovi često zapošljavaju ljude iz regionalnog
ili nacionalnog fonda radne snage i mogu se prije povezati s migracijama pripadnika srednje klase
nego s osiguravanjem posla za postojeće lokalno stanovništvo. Na drugoj razini, poslovi u turizmu,
ugostiteljstvu, maloprodaji, pozivnim centrima i dostavi javnih usluga - što su sve rastuća područja
- ne traže visoke kvalifikacije, nisko su plaćeni, nesigurni su i često privremeni ili sezonski. U ru-
ralnim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država 2002. godine oko 42% radnika bilo je zaposleno
na poslovima koji su tražili niske kvalifikacije, u usporedbi s 36% radnika u Sjedinjenim Američkim
Državama kao cjelini, i pritom se u prethodnom desetljeću znatno smanjio jaz između razine poslo-
va s niskim i visokim kvalifikacijama. Analitičari sugeriraju da taj trend odražava odvijanje promjena
u ruralnoj zaposlenosti od proizvodnje prema uslužnom sektoru, ali ističu i da je ona blago iskrivlje-
na prelaskom na poslove s niskim kvalifikacijama unutar uslužnog sektora (Gibbs i Kusmin, 2003).
Daljnje je obilježje suvremene ruralne radne snage koncentracija zaposlenosti u malim podu-
zećima. Iako postoje varijacije između zemalja, općenito oko polovine zaposlenih u pretežno rural-
nim regijama rade u poduzećima s manje od 20 zaposlenih, u odnosu na oko trećine zaposlenih u
pretežno urbanim regijama (tablica 18.1.). Podaci iz Skandinavije također upućuju na to da je od
sredine 1980-ih do sredine 1990-ih stupanj koncentracije zaposlenosti u manjim poduzećima po-
rastao (Foss, 1997). Slično tomu, u ruralnim regijama obično je viša razina samozaposlenosti nego
u urbanim područjima, a također u ruralnim područjima postoji više ljudi koji imaju više poslova s
nepunim radnim vremenom ili više slabo plaćenih poslova, uključujući i kombiniranje samozapo-
slenosti i plaćenog zaposlenja.

Pronalaženje posla u ruralnom od kojih su mnoge posljedica strukturalnih obi-

području
Mogućnosti zapošljavanja u ruralnim po-
dručjima oblikuju regionalne i lokalne odred-
nice, koje uključuju strukturu ekonomije, po-
vijest industrijalizacije i demografski profil, kao
i njihove ruralne okolnosti. Stoga ne postoji
konzistentan obrazac stupnja zaposlenosti i ne-
zaposlenosti u ruralnim područjima u odnosu
na onaj u urbanim područjima. U brojnim ze-
mljama, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo,
Belgiju i Japan, stopa nezaposlenosti u ruralnim
regijama znatno je niža od onih u urbanim regi-
jama, a ipak u mnogim drugim zemljama, uklju-
čujući Kanadu, Italiju i Novi Zeland, viša je od
onih u urbanim središtima (Von Meyer, 1997).
No u oba konteksta iskustvo pronalaženja pri-
mjerenog zaposlenja u ruralnoj zajednici može
biti opterećeno nizom uobičajenih poteškoća,
lježja ruralne sredine i ruralnog društva.
Istraživanje u tri područja u Engleskoj i Wa-
lesu - pristupačnome mjestu u Suffolku, manje
pristupačnome mjestu u Lincolnshireu (Hodge
i sur., 2002; Monk i sur., 1999) te u četiri udalje-
na ruralna mjesta u središnjem Walesu (Cloke i
sur., 1997) - otkrilo je brojne prepreke pri do-
bivanju plaćenog zaposlenja. Prvo, tradicional-
na uska povezanost ruralnih zajednica i mala
veličina poduzeća znači da mnogi poslodavci
zaposlenike pronalaze putem neformalnih mre-
ža. Oko petine anketiranih zaposlenika u sre-
dišnjem Walesu posao je pronašlo preporukom
prijatelja ili izravnim osobnim raspitivanjem, a
slična iskustva zabilježena su i u Lincolnshireu:
Lincolnshire se jako, jako oslanja na infor-
macije iz prve ruke. Mnoga poduzeća i ne
oglašavaju natječaje za poslove. [Jedna
firma] ne mogu se čak ni sjetiti da je ogla-

262
Tablica 18.1. Postoci zaposlenih u poduzećima različitih veličina

Broj zaposlenika po poduzeću

1-9 10 - 19 20 - 49 50 - 99 100+

Norveška

Pretežno ruralne regije 40 13 15 11 21

Pretežno urbane regije 27 12 15 12 34

Finska

Pretežno ruralne regije 39 14 17 8 22

Pretežno urbane regije 18 11 16 12 43

Švicarska

Pretežno ruralne regije 34 16 19 12 18

Pretežno urbane regije 22 12 16 12 38

Ujedinjeno Kraljevstvo

Pretežno ruralne regije 25 20 17 12 27

Pretežno urbane regije 17 14 13 13 44

Izvor: prilagođeno prema Foss, 1997.

sila, ali dobio sam posao odlaskom tamo i
predajom obrasca za prijavu, uhvatio sam
posao “od usta do usta”. Izvorno sam po-
sao na kojem sam sada dobio putem raz-
govora s poznanicima (muškarac, Engle-
ska, citirano u Monk i sur., 1999, str. 25).
Pa, mislim, znate, stvari se jednostavno
pojave, zar ne, u pubu ili netko nešto
kaže. Da, to je jedini način na koji nala-
zim posao (muškarac, Engleska, citirano u
Monk i sur., 1999, str. 25).
Takve neformalne prakse zapošljavanja dje-
luju diskriminirajuće u korist lokalnih stanov-
nika koji se otprije poznaju i mogu otežati do-
seljenicima da uopće doznaju za slobodna radna
mjesta te da se na njih prijave.
Drugo, pristup prijevozu može biti velika
prepreka. Ograničene mogućnosti zapošljava-
nja u većini ruralnih zajednica zahtijevaju da se
za pronalazak posla putuje u susjedne gradove
ili drugamo u široj ruralnoj regiji.

263
 Pojedincima koji su ovisni o javnom prije-
vozu to može znatno smanjiti mogućnosti. Pro-
blem prijevoza može postati samoreproducira-
jući ako si pojedinci ne mogu priuštiti vožnju
automobilom na posao bez dobivanja posla, a
ne mogu dobiti posao, a da ne posjeduju auto-
mobil:
Bio sam na nekoliko intervjua, jedan je
bio u [tvornici hrane] i rekli su, zbog mog
prijevoza, autobusi nisu dovoljno dobri,
zbog rasporeda, to je bila jedina stvar
koja mi se ispriječila. Isto je bilo [s dru-
gom tvornicom], rekli su da mogu dobiti
stalni posao ako imam pouzdani prijevoz,
a ne autobusni [žena, Engleska, citirano u
Monk i sur., 1999, str. 26-27).
Tako sam bio malo u situaciji „kvaka 22”.
Nisam mogao dobiti posao, nisam mogao
uzeti auto dok ne dobijem posao, a nisam
mogao dobiti posao dok ne nabavim auto
(muškarac, Engleska, citirano u Monk i
sur., 1999, str. 27).
Time dolazimo do treće prepreke. Ima li se
u vidu da mnogi ruralni poslovi imaju niske pla-
će, troškovi uključivanja na tržište rada mogu
biti prepreka. U tri istraživačka područja Lin-
colnshirea, Suffolka i središnjeg Walesa prosječ-
ni dohodak muškarca bio je između 77% i 84%
nacionalnog prosjeka (Cloke i sur., 1997; Monk
i sur., 1999). Nakon plaćanja poreza četvrtina
radnika zaposlenih na puno radno vrijeme obu-
hvaćenih istraživanjem u Lincolnshireu tjedno
bi kući donijelo manje od 150 britanskih fun-
ti, od čega su trebali platiti troškove prijevoza i
stanovanja koji su općenito viši nego što bi bili
u urbanom području te, u mnogim slučajevima,
i troškove skrbi za djecu. Monk i sur. (1999)
iznose primjere pojedinaca koji su se morali
ograničiti na poslove koji zahtijevaju manje
kvalifikacija i manje su plaćeni u blizini njihova
prebivališta jer bi prednosti bolje plaćenog po-
sla za kvalificirane radnike udaljenije od njihova
prebivališta poništili troškovi prijevoza.
Četvrto, nakon što se sva ta različita ograni-
čenja prihvate, mnogi ruralni radnici otkriju da
vještine i kvalifikacije koje imaju nisu u skladu s
264
poslovima koji su dostupni. To može biti pro-
blem prekvalificiranosti, primjerice kao rezul-
tat nedostatka mogućnosti za one s diplomom
u ruralnim područjima, ili toga da činovničke
vještine razvijene na poslovima u gradu nemaju
jasnu primjenu u ruralnim područjima. Tako-
đer, problem mogu predstavljati vještine razvi-
jene u tradicionalnim djelatnostima, kao što je
poljoprivreda, kada se mogućnosti za posao u
tim sektorima smanjuju, a te se vještine ne mogu
lako prenijeti na druge vrste poslova:
Pretpostavljam da sam ograničen time
što zapravo znam raditi jer sam stekao
iskustvo rada na zemlji, i u vrtu i to, znate,
bez potrebnih kvalifikacija ste ograničeni
u tome na što možete ići ili na koji se po-
sao zapravo možete prijaviti. Tražio sam
druge poslove, ali samo kao vrtlar (muš-
karac, Engleska, citirano u Monk i sur.,
1999, str. 24).
Stoga su čak i u ruralnim regijama, gdje se
nezaposlenost ne smatra velikim problemom,
mnogi ograničeni na poslove koji ne koriste
u potpunosti njihove vještine ili kvalifikacije.
Tako nastaju dva modela zaposlenosti u dva po-
dručja. Prvi je onaj obično kratkoročne, često
privremene ili sezonske zaposlenosti ispresije-
cane razdobljima nezaposlenosti. Primjerice,
Looker (1997) izvještava da je više mladih ljudi
anketiranih u ruralnim mjestima u Kanadi po-
vlačilo sredstva iz osiguranja za nezaposlenost
od onih u urbanim lokalitetima (tablica 18.2.).
Drugi je model onaj dugotrajne zaposlenosti na
istom poslu, ali više zbog nedostatka alternative
nego zbog vlastitog izbora. U tradicionalnim
zanimanjima, kao što su rad na poljoprivred-
nim gospodarstvima, mogućnosti potrage za
novim poslom mogu biti dodatno ograničene
ovisnošću o stanovanju koji osigurava posloda-
vac i koje je vezano za određeni tip posla (Monk
i sur., 1999).
Tablica 18.2. Radna iskustva mladih u ruralnim i urbanim lokalitetima u Kanadi
Povlačili osiguranje u slučaju nezaposlenosti
Preferirali sezonski rad plus osiguranje u slučaju
nezaposlenosti
Ušli u vladin program
Imali posao s punim radnim vremenom
Dali otkaz
Pokrenuli vlastiti posao
Izvor: Looker, 1997.
Rod i ruralna zaposlenost
Jedna od najistaknutijih promjena u rural-
noj zaposlenosti bio je preokret u rodnoj rav-
noteži radne snage. U drugoj polovini dvade-
setog stoljeća broj žena u plaćenim poslovima
znatno je porastao, iako je stopa uključenosti
žena u radnu snagu ostala niža u ruralnim
nego urbanim područjima (Little, 1997; Von
Meyer, 1997). To je djelomično odraz promje-
ne u stavovima prema ženama i muškarcima te
zapošljavanju unutar poljoprivredne zajednice.
Povijesno gledajući, žene su bile potpuno uklju-
čene u rad na gospodarstvu, ali kako Hunter i
Riney-Kehrberg (2002) opisuju, tijekom ka-
snog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća
nastaju novi konstrukti rodnih uloga u kojima
je poljoprivredni rad poistovjećen s muškošću,
a žene na gospodarstvima povezane su s ulogom
domaćice. To „orodnjavanje” (gendering) uloga
smanjilo je važnost i podcijenilo doprinos žena
ekonomskom funkcioniranju poljoprivrednog
gospodarstva. Kako Little primjećuje,
Žene farmera gotovo su uvijek bile odgo-
vorne za većinu - ako ne i sve - kućanske
poslove u poljoprivrednom kućanstvu.
Ruralni ispitanici Urbani ispitanici
(%) (%)
50 23
18 5
20 15
68 74
32 46
3 8
One su bile glavne za dužnosti kuhanja,
čišćenja, kupnje i brige o djeci povezane
s kućanstvom, a očekivalo se da te duž-
nosti izvršavaju bez obzira na to koje još
poslove rade na gospodarstvu - bili oni
rutinski ili od izvanredne važnosti (Little,
2002, str. 105).
„Ostali” posao na gospodarstvu uključuje
oboje, i administrativne i manualne zadatke. U
studiji provedenoj u južnoj Engleskoj ustanov-
ljeno je da se 85% žena na gospodarstvima ba-
vilo odgovaranjem na upite i narudžbama, 70%
bilo je uključeno u manualni rad na gospodar-
stvu, a 65% bilo je odgovorno za vođenje knjiga
i druge administrativne dužnosti (Whatmore,
1991). Gotovo trećina žena u studiji redovito
je preuzimala manualne zadatke na gospodar-
stvu - u skladu s dokazima iz Skandinavije da
žene sve više pobijaju rodne stereotipove svojim
uključivanjem u sve aspekte poljoprivrede i vla-
stitim se postignućem uspostavljaju kao nezavi-
sne poljoprivrednice (Silvasti, 2003).
Žene su također bile predvodnice strategija
prilagodbi na restrukturiranje uključivanjem u
diversifikaciju na gospodarstvu i izvan njega. Na
gospodarstvima su žene često bile odgovorne za
265
razvijanje novih inicijativa kao što su farmerske
trgovine, smještaj s doručkom, obrtničko podu-
zetništvo i obrazovne aktivnosti (Gasson i Win-
ter, 1992; Little, 2002). Dohodak koji zarađu-
ju žene od zaposlenja s punim ili djelomičnim
radnim vremenom izvan gospodarstava, u nizu
različitih zanimanja, osigurava znatan dodatak
financijama gospodarstva u vremenima kada je
dohodak od poljoprivredne proizvodnje ogra-
ničen (Kelly i Shortall, 2002). Uključenost žena
iz poljoprivrednog stanovništva u plaćenom za-
poslenju u Kanadi premašila je nacionalni pro-
sjek ranih 1970-ih i iznosi više od 60% (Dion
i Welsh, 1992). U drugoj je studiji u Manitobi
utvrđeno da je 1992. godine 55% supruga far-
mera imalo zaposlenje izvan gospodarstva (Sta-
bler i Rounds, 1997). Jednako kao i financijsku
dobit, zaposlenje izvan gospodarstva ženama
daje i identitet i ulogu koja je neovisna o farmi
te koja osporava konvencionalne rodne odnose
u poljoprivrednom kućanstvu (Kelly i Shortall,
2002). Ipak, ako se od žena i dalje očekuje da
imaju glavnu ulogu u kućanskim poslovima,
zaposlenje, bilo na gospodarstvu ili izvan njega,
može samo povećati količinu posla koje žene na
gospodarstvima moraju obavljati.
Istodobno, žene su preuzele mnoge od no-
vokreiranih poslova u rastućim sektorima rural-
ne ekonomije. Primjerice, u ruralnim je područ-
jima zapošljavanje žena u turizmu znatno više u
odnosu na urbana područja te su 1990. godine u
Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi i Njemačkoj
žene držale više od polovice poslova u ruralnom
turizmu (Bontron i Lasnier, 1997). Sveukupno,
poslovi koje uobičajeno obavljaju ruralne žene
odražavaju cijeli raspon zanimanja, od profesi-
onalnih položaja, posebno u odgojno-obrazov-
nom radu i zdravstvenoj njezi, do činovničkih
poslova, tvorničkih traka, čišćenja i čuvanja
djece (Little, 1997). U nekim su područjima ru-
ralne razvojne agencije razradile posebne strate-
gije za povećanje mogućnosti zapošljavanja žena
(Little, 1991), ali kako Little (2002) ističe, ve-
ćina ruralnih razvojnih strategija ne posvećuje
mnogo pozornosti specifičnim pitanjima uklju-
266
čenosti žena u tržište rada. S obzirom na to, rast
ženskog zapošljavanja u ruralnim područjima
više je posljedica potražnje nego ponude. Žene
sa sela žele razbiti stereotipove i postati nezavi-
sne osobe koje samostalno zarađuju. Žene s pro-
fesijom koje se doseljavaju na selo posebno paze
da zadrže karijeru. No zapošljavanje žena može i
biti posljedica potrebe kućanstva za dvostrukim
dohotkom kako bi se mogle platiti visoke cijene
ruralnih imanja.
Stimulaciju za zapošljavanje progutaju troš-
kovi i prepreke, posebno oni vezani uz obitelj-
ske obveze. Primjerice, Little (1997) navodi
izjave žena koje je intervjuirala u dva engleska
sela, a koje su osjećale da su im mogućnosti za-
pošljavanja ograničene zbog očekivanja koja su
im nametnuta, da budu majke na puno radno
vrijeme, ili zbog teškoća pronalaženja priklad-
nih i cjenovno dostupnih usluga čuvanja djece
(vidi također poglavlje 17):
Natezanje s malom djecom uvijek je na
majci i očekuje se da ona osigura čuva-
nje djece. Prije mog sadašnjeg posla [kao
tajnice] radila sam kao čistačica i vozila
kombi s ribom da bih se uskladila sa škol-
skim rasporedom (majka, Engleska, citira-
no u Little, 1997, str. 150).
U ruralnim zajednicama velika je potražnja
za poslovima koji se mogu uskladiti sa školskim
rasporedom. U skladu s tim, u studijama pro-
vedenima u Engleskoj i Kanadi istraživači su
identificirali vrlo visoke stope zaposlenosti žena
sa sela koje imaju skraćeno radno vrijeme (Li-
ttle i Austin, 1996; Leach, 1999), a takve žene
u ruralnim područjima često doživljavaju rela-
tivno loše radne uvjete. Osim toga, ograničeno
vrijeme koje žene mogu raditi uzrokuje njihovu
znatnu podzaposlenost. Više od polovine zapo-
slenih žena koje su 1993. godine Little i Austin
(1996) anketirale u engleskoj ruralnoj zajednici
bile su zaposlene na poslovima koji nisu zahtije-
vali njihove kvalifikacije ili educiranost.
Radni život ruralnih žena stoga je iznimno
složen i često uključuje spletove formalnih i ne-
formalnih te plaćenih i neplaćenih aktivnosti.
U studiji u ruralnom dijelu Vermonta Nelson
(1999) je pronašla da je većina i žena i muškara-
ca bila angažirana u nekim aktivnostima stvara-
nja dodatnog dohotka izvan svog glavnog posla
te da je većina kućanstava poduzela neki oblik
samostalnog obavljanja usluga, kao što su odr-
žavanje automobila, uzgajanje povrća, držanje
životinja za meso ili jaja ili sječa drveća za ogrjev.
Ipak, Nelson tvrdi da su postojale znatne rodne
razlike u načinu na koji su muškarci i žene prila-
zili tim dodatnim aktivnostima. Vjerojatnije je
bilo da će muškarci imati drugi službeni posao,
da će biti službeno samozaposleni i da će u većoj
mjeri biti uključeni u aktivnosti samoopskrbe.
Važno je to što su se te aktivnosti za muškarce
često odvijale izvan doma i posvećeno im je
odvojeno vrijeme, a ženske su dodatne ekonom-
ske aktivnosti bile u većoj mjeri neformalne i
smještene u domu, uključujući šivanje, pletenje,
izradu rukotvorina, čuvanje djece i pružanje
njege, uređivanje doma i uzgajanje povrća. Ti
su zadaci često spajani s njihovim drugim aktiv-
nostima, posebno kućanskim poslom. Dok bi
muškarci brigu o djeci smatrali vremenom kada
nisu uključeni u ekonomski korisne aktivnosti,
žene su brigu o djeci često provodile uz ostale
poslove:
Kada on čuva djecu, ne može raditi ni-
šta drugo… ja mogu kuhati i prati rublje,
i čistiti kuću, i raditi za stolom, i brinuti o
djetetu, ali on ne može (majka, Vermont,
citirano u Nelson, 1999, str. 528).
Nelson tvrdi da takav, različit pristup do-
datnim aktivnostima i dalje osnažuje muške
privilegije u ruralnom kućanstvu te podcjenjuje
posao koji žene obavljaju u ruralnoj sredini.
Radnici migranti u ruralnoj ekonomiji
Modernizacija poljoprivrede možda je sma-
njila poljoprivrednu radnu snagu, ali postoje
tipovi poljoprivrede, posebno oblici uzgaja-
nja povrća i voća, koji su, iako sezonski, i dalje
vrlo radno intenzivni. Međutim, zbog potrebe
za radnom snagom takva gospodarstva često
posežu za radnicima migrantima. Kako smo
spomenuli u poglavlju 3, upošljavanje radnika
migranata iz zemalja u razvoju kao radnu snagu
u ruralnom području razvijenih zemalja može
se smatrati jednim oblikom globalizacije mo-
bilnosti, pri čemu poslodavci putem transnacio-
nalnih mreža pronalaze radnike za niskokvalifi-
cirane, marginalne i obično privremene poslove.
Procijenjeno je da je 69% svih sezonskih radni-
ka na farmama u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama rođeno izvan te zemlje, uključujući više od
90% sezonske radne snage u Kaliforniji (Bruin-
sma, 2003). U Europi je ovisnost o radnicima
migrantima manje raširena, no ipak je velika.
Hoggart i Mendoza (1999) izvještavaju kako su
1995. godine afrički radnici migranti činili više
od 5% poljoprivredne radne snage u tri španjol-
ske provincije, Murciji, Almeriji i Cáceresu, te
da je u poljoprivredi u Španjolskoj bilo zaposle-
no 32% migrantske radne snage iz Afrike. Slično
tomu, procjenjuje se da u Ujedinjenom Kraljev-
stvu na gospodarstvima u Istočnoj Angliji radi
oko 20 000 stranih radnika, uključujući Litavce,
Ruse, Portugalce, Makedonce, Latvijce, Poljake,
Ukrajince, Bugare i Kineze.
Kalifornijska je poljoprivreda od sredine
dvadesetog stoljeća ovisna o radnicima mi-
grantima iz Meksika. Nagli razvoj intenzivne,
kapitalističke poljoprivrede u Kaliforniji po-
četkom stoljeća (vidi poglavlje 4) najprije je
privukao masovne migracije iz drugih dijelova
Sjedinjenih Američkih Država. Naporan posao,
eksploatacija i siromaštvo migranata opisani su
u djelima Johna Steinbecka, posebno u romanu
Plodovi gnjeva (The Grapes of Wrath) (1939).
No radikalizacija i sindikalizacija radne snage
na poljoprivrednim gospodarstvima, u borbi
za bolje uvjete, stvorila je sukob s poslodavcima
koji su tako krenuli u potragu za „poslušnijim”
radnicima, onima bez političkih stremljenja
te se u proizvodnji počela zapošljavati strana,
migrantska radna snaga (Mitchell, 1996). Pro-
cjenjuje se da je od 1924. do 1930. godine u
San Joaquin Valley svake godine stizalo 58 000
meksičkih i latinoameričkih radnika, a još ih je
mnogo više zaposleno u losanđeleskom prioba-
267
lju (glavni izvor radnika nakratko je bila i istoč-
na Azija, uključujući Kinu, Japan i Filipine).
Kako Mitchell (1996) opisuje, zapošljavanje
radnika migranata od samog su početka pratili
rasistički stavovi i ponašanje. Neljudski radni
uvjeti i niske nadnice su se podrazumijevali, a
migranti su živjeli u siromaštvu u rasno strati-
ficiranim radničkim kampovima. Iskorištavanje
je bilo prikriveno prikazivanjem ruralne idile
koja se upotrebljavala za privlačenje migrana-
ta, obećavajući im da će njihove obitelji „moći
pronaći zdrav, ispunjen život na selu ako izaberu
ljeta provesti u berbi” (Mitchell, 1996, str. 83).
No kako Mitchell kasnije zaključuje, obećana
ruralna idila „bila je izgrađena na stalnoj, upor-
noj objektifikaciji radne snage i rasizmu prema
radnicima migrantima” (str. 107).
Radnici na farmama u Kaliforniji su se
1975. izborili za podršku sindikata uzgajivača,
ali do 2002. godine je od 600 000 poljoprivred-
nih radnika u državi samo 27 000 uključeno u
sindikate pa je odnos poslodavaca prema njima
i dalje izrabljujući. Tri četvrtine radnika migra-
nata na gospodarstvima zarađuje manje od 10
000 dolara na godinu, a njih 90% nema zdrav-
stveno osiguranje (Campbell, 2002). Dostupno
stanovanje ostalo je ograničeno te je mnogo mi-
granata prisiljeno spavati u pretrpanim kampo-
vima, hostelima ili na otvorenom. Kako je jedan
radnik rekao Los Angeles Timesu: „Kada nam
trebaju osigurati mjesto za spavanje, mnogi vla-
snici okreću glavu. Kažu: ‘To nije moj problem’.
Nije ih briga što se događa noću dok god se slje-
dećeg jutra pojaviš na poslu” (Glionna, 2002,
str. B1). Problem se djelomično riješio kada su
2002. godine vlasnici vinograda i lokalno sta-
novništvo u Napa Valleyu izglasali propis da
se u okrugu utrostruči broj stanova za radnike
migrante. Osim toga, 2002. su radnici na farma-
ma počeli političku mobilizaciju, zalažući se za
uključivanje u sindikate i bolje radne uvjete, a
koja se proširila diljem Sjedinjenih Američkih
Država.
Uključivanje radnika migranata u europsku
poljoprivredu ima kraću povijest i povezano
268
je sa širenjem mogućnosti zapošljavanja rural-
nog stanovništva. Hoggart i Mendoza (1999)
objašnjavaju porast afričkih radnika migranata
u Španjolskoj time što su španjolski radnici od-
bijali sezonske poljoprivredne poslove u korist
boljih mogućnosti, primjerice u turizmu. Time
poljoprivreda omogućuje ulaz na španjolsko tr-
žište rada afričkim migrantima koji i sami teže
kasnijem prelasku na neki drugi posao. Iako
su uvjeti rijetko izrabljivački, zaposlenja koja u
Španjolskoj prihvaćaju radnici migranti opisuju
kao „rad za koji nisu potrebne razvijene vještine,
s niskom plaćom, zanimanja povezana s nižim
društvenim statusom, s kratkim razdobljima
zaposlenosti u poslovima koji rijetko nude mo-
gućnosti napredovanja” (Hoggart i Mendoza,
1999, str. 554).
Zapošljavanje radnika migranata počelo se
širiti s poljoprivrede na druge sektore ruralne
ekonomije. Međutim, dok se za poljoprivredu
može reći da radnici migranti rješavaju pitanje
nestašice radne snage, u drugim industrijskim
sektorima oni mogu izmjestiti postojeću radnu
snagu. Primjerice, Selby i sur. (2001) rasprav-
ljaju o zapošljavanju Meksikanki u restoranima
specijaliziranima za rakove u Sjevernoj Karoli-
ni. Zapošljavanje radnika iz Meksika počelo je
kao posljedica pritiska strane konkurencije te
nemogućnosti smanjivanja troškova za lokal-
nu, pretežno crnačku radnu snagu. Žene koje
su ispitivali Selby i sur. (2001) zaposlene su kao
skupljačice rakova u malim restoranima, gdje su
izvlačile meso rakova iz ljuske. Sve skupljačice
rakova u poduzeću bile su žene, uključujući 12
Meksikanki, te tri, starije, bijele žene, koje su bile
povezane s vlasnicima pa nisu izgubile posao
prelaskom na migrantsku radnu snagu, odra-
žavajući tako orodnjavanje industrije rakovima.
Vizni režim bio je takav da su meksičke radnice
bile u osnovi vezane za posao, ali radni su uvjeti
bili razumni s plaćanjem prema obavljenom po-
slu te su teoretski mogle zaraditi znatno iznad
minimalne nadnice. No prostorna i društvena
organizacija radnog okoliša jasno je pokazivala
podčinjeni status radnica migrantkinja. Iako
Selby i sur. (2001) ističu da su meksičke i bijele
žene imale mnogo toga zajedničkog, primjećuju
da je među njima bilo vrlo malo interakcije:
U glavnoj prostoriji tri bijele žene sjede
za stolom dok izvlače meso iz rakova.
Žene uvijek sjede skupa, radeći i katkad
pjevajući religijske pjesme, razgovarajući
i smijući se. Na drugoj strani sobe 12 la-
tinoameričkih žena stoji oko stola i radi u
tišini… Nema primjetnog kontakta izme-
đu dviju grupa skupljačica kako dan od-
miče (Selby i sur., 2001, str. 239).
Dok se meksičke žene osjećaju osnaženima
zbog zarade koju ostvaruju i šalju kući za obra-
zovanje svoje djece ili poboljšanje stanovanja,
njihova je radna egzistencija vrlo jasno obilježe-
na kao privremena i odvojena od lokalne, bijele
zajednice.
Dnevne migracije
Ruralno restrukturiranje dovelo je do izmje-
štanja mjesta rada i mjesta prebivanja većine ru-
ralnog stanovništva. Dok su u pretežno poljo-
privrednim ekonomijama rad i prebivanje bili
snažno povezani unutar posebnih koherentnih
zajednica, danas ograničen broj mogućnosti
zapošljavanja u ruralnim zajednicama znači da
je dnevno putovanje na posao izvan prebivali-
šta postalo pravilo većini radnika iz ruralnih
područja. Za tri četvrtine nemetropolitanskih
okruga u Sjedinjenim Američkim Državama
stopa dnevnih migracija viša je od 35%. U Au-
striji gotovo 30% stanovnika iz pretežno rural-
nih regija putuju na posao, kao i više od 15% u
Kanadi i oko 10% stanovnika pretežno ruralnih
regija u Velikoj Britaniji i Njemačkoj (Schindeg-
ger i Krajasits, 1997). Stope dnevne emigracije
predvidljivo se povećavaju smanjivanjem veli-
čine naselja prebivališta (vidi sliku 18.1.), kao i
udaljenošću od većih urbanih središta. Sveuku-
pno su dnevne migracije u porastu. Broj dnev-
nih migranata u pretežno ruralnim regijama u
Kanadi od 1980. do 1990. godine povećao se
za više od 50%, a u Ujedinjenom Kraljevstvu za
oko 25% u istom razdoblju (Schindegger i Kra-
jasits, 1997).
Ti zbirni podaci prikrivaju neke procese
dnevnih migracija unutar ruralnih područja.
Primjerice, analiza podataka u Kanadi otkriva
da se više od 20% svih dnevnih migracija odvija
unutar ruralnih područja ili između različitih
ruralnih područja. Dnevne migracije iz ruralnih
područja u urbana središta čine 11% svih dnev-
nih migracija, a gotovo su tri puta više od pu-
tovanja iz urbanih područja na posao u seoskoj
sredini (Green i Meyer, 1997a). Druga studija u
gradskoj općini Wilmot, koja se nalazi unutar
zone dnevnih migracija Kitchener/Waterloo,
Ontario, dodatno dočarava složenost dnevnih
migracija (Thomson i Mitchell, 1998). Oko
polovine članova kućanstava u gradskoj općini
dnevno je putovala na posao u urbanim sredi-
štima Waterloo, Kitchener ili Cambridge. Od
preostalih kućanstava većina je stanovnika radi-
la kod kuće, a manjina je radila drugdje unutar
općine. Dok je stopa dnevnih migracija viša za
one koji su se doselili u odnosu na dugotrajnije
stanovnike, Thomson i Mitchell (1998) navode
i da su u gotovo četvrtini kućanstava novih do-
seljenika oba roditelja radila od kuće. Oni stoga
zaključuju da, iako su dnevne migracije prevla-
davajuće, „ne može se zanemariti činjenica da
novi stanovnici pronalaze, ili stvaraju, plaćeno
zaposlenje u seoskoj sredini” (str. 196-197).
Kanadsko istraživanje također je dovelo u
pitanje percepciju toga da su dnevne migraci-
je povezane s useljenicima srednje klase. Iako
malo više radnika zaposlenih u profesionalnim
i upravljačkim zanimanjima ukupno jesu dnev-
ni migranti u odnosu na one drugih zanimanja,
dnevne migracije ruralnog stanovništva nisu
veće u tim zanimanjima od dnevnih migracija u
manualnim ili niskokvalificiranim zanimanjima
(Green i Meyer, 1997b). Doista, u Ujedinje-
nom Kraljevstvu Monk i sur. (1999) primijetili
su da su neki nekvalificirani radnici bili spremni
prelaziti velike udaljenosti i trošiti mnogo vre-
mena kako bi se zaposlili. Kako opisuje jedan
muškarac čiji navod izdvajaju, dnevne migracije
na velike udaljenosti mogu imati štetne učinke
na zdravlje i obiteljske odnose:
269
 unutarnje dnevne migracije vanjske dnevne migracije
Veličina naselja

Slika 18.1. Zbirne stope dnevnih migracija prema veličini naselja u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama
Izvor: Fuguitt, 1991.

Moraš razmišljati o tome koliko je Pe- drugim mjestima (tablica 18.3.). Za zajednice
terborough udaljen od [prebivališta]. To čija većina stanovništva radi u drugim naseljima
je 50 milja [80 kilometara], je li. Nas bi to može značiti da će trgovinski promet pasti
pokupili… ali trebali smo ustati u četiri ispod razine na kojoj se usluge i sadržaji mogu
sata ujutro, pokupili bi nas u pet, došli
održati, prisiljavajući ih na zatvaranje. To po-
bismo tamo u šest… bilo je to 12 sati na
dan… ne bismo došli kući do 8 navečer…
vratno smanjuje mogućnosti zapošljavanja u ta-
dva sata bih proveo sa svojom ženom… kvim zajednicama i pridonosi tome da neka sela
[djeca] su već bila u krevetu dotad i nisam zapravo postaju „spavaonice”.
ih nikada mogao vidjeti… i bilo je, zbog
svega toga sam se razbolio… i trebalo mi
je tri mjeseca da se oporavim (muškarac,
Engleska, citirano u Monk i sur., 1999,
str. 27-28).
Svakodnevno putovanje na posao može
imati i štetne učinke na zajednicu. Erringto-
novo istraživanje (1997) u selu u Berkshireu,
u londonskom pojasu dnevnih migracija, po-
kazalo je da je mnogo manja vjerojatnost da
će stanovnici koji rade izvan sela, u odnosu na
one koji rade u selu, koristiti trgovine i sadržaje
u selu te da će vjerojatnije koristiti sadržaje na

270
Tablica 18.3. Godišnji udio ukupnog broja posjeta pojedinim ustanovama u berkširskom selu za
one koji rade u selu i one koji rade izvan sela, ispitani uzorak (n=55)
Stanovnici koji rade u Stanovnici koji rade
selu (%) izvan sela (%)

Banka 88 12

Poštanski ured 64 36

Novinski kiosk 58 42

Pekarnica 63 37

Ljekarna 67 33

Prodavaonica prehrambenih proizvoda 64 36

Trgovina odjećom 66 34

Pub 53 47

Crkva 46 54

Liječnička ordinacija 46 54

Izvor: Errington, 1997.

Sažetak
Ekonomsko restrukturiranje preoblikovalo je ruralno tržište rada. Kako se smanjivala ovisnost o
poljoprivrednim i drugim poslovima temeljenima na eksploataciji resursa, širio se raspon mogućih
zanimanja u ruralnim područjima. Obilježja ruralne radne snage također su se promijenila, žene su
se sve više počele zapošljavati, a strani radnici migranti popunjavali su ispražnjena radna mjesta u
bazičnim, poljoprivrednim i drugim poslovima koji ne zahtijevaju posebne kvalifikacije. Međutim,
unatoč raširenim promjenama, pronalazak posla pojedincima koji žive u ruralnim područjima može
biti težak i pun prepreka, uključujući probleme dostupnog prijevoza, dostupnosti skrbi za djecu
i nestašice prikladnih zanimanja za stručnjake. Stoga su mnogi ljudi zaposleni na poslovima koji
ne koriste u potpunosti njihove vještine, kvalifikacije ili obrazovanje. To također znači da mnogi
stanovnici na selu zarađuju manje od njihova teoretskog dohodovnog potencijala te su zarobljeni u
nisko plaćenim poslovima, što pridonosi problemu siromaštva i deprivacije u ruralnom društvu, o
čemu raspravljamo u sljedećem poglavlju.

271
 Za daljnje čitanje
Izdanje koje su uredili Ray Bollman i John Bryden, Ruralna zaposlenost: međunarodne
perspektive [Rural Employment: An International Perspective] (CAB International, 1997),
sadržava statističke analize širokog raspona tema koje se tiču obrazaca ruralnog za-
poslenja, uključujući dnevne migracije, s primjerima iz Europe i Sjeverne Amerike.
Međutim, snažna ekonomska usredotočenost te knjige ne otkriva mnogo o stvarnim
iskustvima ljudi koji rade u seoskoj sredini, što u većoj mjeri donose Ian Hodge i sur.
u „Prepreke uključenosti na rezidualna ruralna tržišta rada” [Barriers to participation
in residual rural labour markets], Work, Employment and Society, volumen 16, stranice
457-476 (2002). Za više o rodu i ruralnoj zaposlenosti vidi dva poglavlja Jo Little:
„Marginalnost zaposlenosti i samoidentitet žena” [Employment marginality and wo-
men’s self-identity], u P. Cloke i J. Little (ur.) Osporene kulture seoske sredine [Contested
Countryside Cultures] (Routledge, 1997), i poglavlje 5 u „Rod i ruralni prostori” [Gender
and Rural Geographies] autorice Jo Little (Prentice Hall, 2002).
U knjizi Dona Mitchella Laž zemlje: Migrantski radnici i kalifornijski okoliš [The Lie of the
Land: Migrant Workers and the California Landscape] (University of Minnesota Press,
1996) raspravlja se o povijesnim dimenzijama migrantskog rada u kalifornijskoj poljo-
privredi. Za raspravu o suvremenijim iskustvima vidi rad Keitha Hoggarta i Cristobala
Mendoze „Afrički imigrantski radnici u španjolskoj poljoprivredi” [African immigrant
workers in Spanish agriculture], Sociologia Ruralis, volumen 39, stranice 538-562 (1999),
te rad Emily Selby, Deborah Dixon i Holly Hapke „Žensko mjesto u industriji prerade
rakova Istočne Karoline” [A woman’s place in the crab processing industry of Eastern Ca-
rolina], Gender, Place and Culture, volumen 8, stranice 229-253 (2001).

Internetske stranice
Više informacija o radnicima migrantima u poljoprivredi u Sjedinjenim Američkim Dr-
žavama i kampanjama za poboljšanje njihovih radnih uvjeta može se pronaći na inter-
netskim stranicama Radnik na gospodarstvu (Farmworkers) (www.farmworkers.org) i
internetskim stranicama Ruralna koalicija (Rural Coalition) (www.ruralco.org).

272
 19. Skriveni ruralni životi:
siromaštvo i društvena isključenost

Uvod
U prethodna smo tri poglavlja istaknuli brojne procese i iskustva koji su pridonijeli deprivaciji i
siromaštvu u ruralnim područjima: probleme pristupa kvalitetnom i cjenovno dostupnom stanova-
nju te teret dugova koji snose ruralna kućanstva koja otplaćuju nekretninu (poglavlje 16), probleme
ovisnosti starijih stanovnika o ruralnim uslugama koje se racionaliziraju (poglavlje 17) i probleme u
pronalaženju primjerenog zaposlenja koji vode podzaposlenosti i prevladavanju niskodohodovnog
zaposlenja (poglavlje 18). No cijeli je taj dijapazon ruralnog siromaštva često skriven. Kako Furuseth
(1998) primjećuje, „za većinu stanovnika industrijaliziranih zemalja, koji žive u urbanim i subur-
banim mjestima, pojam ruralno prenosi ugodnu sliku pitoresknog gradića i otvorenog prirodnog
prostora naseljenog uspješnim farmerima i drugim stanovnicima srednje klase ili njima sličnima”
(str. 233).
Marginalizacija ruralnog siromaštva (ili njegovih gotovo sinonima, „deprivacije” i „društvene
isključenosti” - vidi okvir 19.1.) ima tri značajke. Prvo, iskustva siromaštva u ruralnim područjima
su rascjepkana. Deprivirana kućanstva uglavnom nisu okupljena u prepoznatljive teritorijalne jedi-
nice, nego u ruralnim zajednicama često postoje velike razlike u dohotku i bogatstvu. Primjerice,
Milbourne tvrdi da
kućanstva koja žive u siromaštvu u malim i raštrkanim ruralnim naseljima često su skrivena,
nasuprot vidljivoj koncentraciji siromaštva u urbanim, a posebno užim gradskim središtima.
Doista, u mnogim seoskim područjima „bogata” i „siromašna” kućanstva uglavnom nisu
prostorno odijeljena - tamo ne postoje predgrađa i centar grada, već „ruralna sirotinja”
često živi tik uz bogatije stanovnike (Milbourne, 1997b, str. 94-95).
Drugo, diskurs ruralne idile skriva postojanje ruralnog siromaštva. Idealističke slike ruralne idi-
le, čini se, ne dopuštaju mogućnost da postoji siromaštvo u ruralnoj sredini i odatle dolazi shvaćanje
koje taj diskurs pretpostavlja, i unutar i izvan seoske sredine, da deprivacija ne može biti prisutna
(Cloke, 1997b; Woodward, 1996). Štoviše, diskurs ruralne idile može pogoršati ruralnu deprivaciju
jer slavi aspekte seoskog života, među njima i izolaciju, nedostatak stanova i odsutnost djelatnosti,
koji pridonose društvenoj isključenosti. Slično tomu, visoko cijenjeni okoliš koji je povezan s mi-
rom i tišinom, a koji dijeli ruralno stanovništvo svih društvenih položaja, neki pojedinci prikazuju
kao „nadoknadu” za materijalnu deprivaciju tako da, dok ruralna kućanstva mogu imati isti stupanj
materijalne deprivacije kao i urbana kućanstva, njihovo se iskustvo siromaštva procjenjuje manje
ozbiljnim:

273
 Okvir 19.1. Ključni pojam
Siromaštvo, deprivacija i društvena isključenost: Ovi se pojmovi često koriste naiz-
mjenično, ali zapravo imaju blago različita značenja. Siromaštvo (poverty) apsolutno je
stanje koje se odnosi na ekonomski položaj i sposobnost kućanstva ili pojedinca. Za
kućanstva se može reći da žive „u siromaštvu” ili „ispod granice siromaštva” s obzirom
na službene (kao što je u Sjedinjenim Američkim Državama) ili akademske definicije
(kao što je u Ujedinjenom Kraljevstvu). Deprivacija ili uskraćenost (deprivation) relativan
je pojam koji upućuje na to da zajednice, kućanstva ili pojedinci imaju manje resursa
nego drugi. Uobičajeno se o deprivaciji govori kada se opisuju nečije ekonomske okol-
nosti, ali može se povezati i sa zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem, prijevozom,
pristupom uslugama... Međutim, upotreba pojma deprivacija u ruralnom kontekstu
doživjela je kritike jer brojno ruralno stanovništvo ne prihvaća da ruralna kućanstva
mogu biti deprivirana (vidi Woodward, 1996). Pojam društvena isključenost (social
exclusion) stekao je popularnost posljednjih godina među donosiocima politika, kao i
među znanstvenicima. I on je širi pojam od siromaštva, usredotočen na načine na koje
su kućanstva i pojedinci marginalizirani od glavnih društvenih tokova. Ipak, kritike
ovog pojma ističu da se on ne bavi korijenskim uzrocima siromaštva, implicirajući da
se rješenja problema nalaze u obrazovanju, obuci i programima društvene integracije
radije nego u raspodjeli bogatstva. Debata o prikladnoj upotrebi ovih pojmova u po-
dručju ruralnih istraživanja se nastavlja. U ovom poglavlju najčešće koristimo pojam
„siromaštvo”, „deprivaciju” povremeno upotrebljavamo kada govorimo o relativno ne-
povoljnom položaju, a „društvenu isključenost” kada govorimo o marginalizaciji unutar
ruralnog društva.

tako se siromašne zanemaruje smatrajući ih „zadovoljnima” svojim (nezahtjevnim) rural-

nim životom, a oni bogatiji ne mogu pomiriti ideju siromaštva s idealiziranim zamišljenim
prostorom sela te se tako svaki materijalni dokaz siromaštva kulturalno odstranjuje (Cloke,
Goodwin i sur., 1995, str. 354).
Treće, diskurs ruralne idile također stvara skup moralnih vrijednosti koje djeluju protiv prizna-
vanja siromaštva u ruralnim područjima. Prema njima, ruralni je život povezan s otpornošću, ustraj-
nošću i oslonjenošću na vlastite snage. Stoga se na one pojedince i kućanstva koja osiromaše može
gledati ne samo kao na uvredu ruralnoj idili nego i kao na „promašaje” i „beskorisnu sirotinju”. Tako
čak i materijalno deprivirana kućanstva nevoljko priznaju svoje okolnosti te tako pridonose repro-
dukciji stava da ruralno siromaštvo ne postoji:
U tom smislu siromašni, zajedno s bogatijima, nesvjesno sudjeluju u skrivanju vlastitog
siromaštva poricanjem njegova postojanja. Vrijednosti koje se nalaze u srži ruralne idile
rezultiraju time da siromašni podnose svoju materijalnu deprivaciju zbog prednosti koje
pripisuju tim simbolima ruralne idile: obitelji, radnoj etici i zdravlju. I kada materijalna depri-
vacija postane previše kronična, prema mjerilu pojedinog područja, te je siromašni moraju
priznati, sram ih prisiljava da to taje i snalaze se u tom siromaštvu u najvećoj mogućoj tišini
(Fabes i sur., 1983, str. 55-56).
U pokušaju da se odmakne od bezizlaznih debata o identificiranju deprivacije u ruralnim po-
dručjima i prikladnoj upotrebi terminologije Woodward (1996) predlaže da se jaz između akadem-
skog i laičkog razumijevanja treba premostiti i poziva da se u istraživanjima ruralnog života uzimaju
u obzir stavovi i vjerovanja različitih skupina ljudi koje žive u ruralnim područjima.

274
 U ovom poglavlju pokušavamo prihvatiti taj prijedlog tako da raspravljamo i o pokazateljima ru-
ralnog siromaštva i o iskustvima ljudi u ruralnom području koji žive u deprivaciji ili s njom. Najprije
iznosimo dokaze o ruralnom siromaštvu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Ujedinje-
nom Kraljevstvu, a potom slijedi rasprava o posebnim studijama slučajeva i narativima o ruralnom
siromaštvu. U poglavlju se zatim usredotočujemo na posebne okolnosti beskućnika u ruralnim po-
dručjima i zaključujemo razmatranjem reakcija na probleme ruralnog siromaštva.

Dokazi ruralnog siromaštva nim zajednicama nego u urbanim susjedstvima,

Opće je poznato da je mjerenje siromaštva
u ruralnim područjima problematično. Osim
kulturne percepcije ruralnosti i siromaštva, o
čemu smo već govorili, treba reći i da se indika-
tori deprivacije razvijeni u urbanom kontekstu
ne mogu jednostavno upotrijebiti u ruralnim
okolnostima. Iako postoje veze urbanog i rural-
nog siromaštva, brojne su i razlike u naglašeno-
sti ključnih problema. Ograničena dostupnost,
visoki troškovi usluga po stanovniku, slaba op-
skrbljenost uslugama i problem dostupnosti sta-
novanja glavne su sastavnice ruralne deprivacije
koje su manje značajne u urbanim područjima
(Furuseth, 1998). Nasuprot tome, problemi
prenaseljenosti, kriminala i zagađenog okoliša
općenito su manje važni za ruralnu deprivaciju
u odnosu na urbanu. Slično tomu, kako smo na-
pomenuli u poglavlju 18, podiskorištenost kva-
lifikacija veći je problem u ruralnim područjima
od stvarne nezaposlenosti, dok je nezaposlenost
ključni pokazatelj urbane deprivacije. Milbour-
ne (1997b) također primjećuje da je vjerojatnije
da će ruralno siromaštvo „biti obilježje većeg
udjela kućanstava čiji su članovi zaposleni, obi-
telji vjenčanog para i starijih, a u manjoj mjeri
slučajeva jednoroditeljskih obitelji nego u me-
tropolitanskim područjima” (str. 98).
Daljnji problemi proizlaze iz pokazatelja
deprivacije nastalih na osnovi prostora. Jedinice
lokalne uprave u ruralnim područjima pokriva-
ju šire i raznolikije teritorije nego urbana pod-
ručja i, posljedično, postoji učinak ujednačava-
nja prikupljenih statističkih podataka. Štoviše,
kako smo već napomenuli, veće je raspršenje ku-
ćanstava različitih dohodovnih razina u rural-
čak i na razini malih mjesta postojanje manjine
depriviranih kućanstava može biti prikriveno
blagostanjem većine kućanstava. Kako bi se
izbjegle te nepreciznosti, radilo se na razvoju
prostorno osjetljivijih pokazatelja, ali mnogi od
tih pokušaja još su u početnim stadijima.
Bez obzira na ta ograničenja, postojeći po-
kazatelji deprivacije dokazuju da je ruralno siro-
maštvo rasprostranjenije nego što se smatra. U
Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je služ-
beno određena granica siromaštva prema razini
dohotka i nužnog budžeta za hranu i osnovne
kućne potrepštine, pri izračunu za 1997. godinu
utvrđeno je da je 15,9% stanovništva nemetro-
politanskih okruga živjelo u siromaštvu u od-
nosu na 13,2% metropolitanskog stanovništva
(Nord, 1999). Slično tomu, u Kanadi je postav-
ljena „granica niskog dohotka” na 62% ili više
kućnog budžeta potrošenog na hranu, odjeću i
stanovanje, a 1986. godine je 16% ruralnih ku-
ćanstava prešlo taj prag (Reimer i sur., 1992). Taj
postotak bio je niži nego onaj u urbanim sredi-
štima, ali dijelom zbog razlika unutar ruralnih
regija. Udio kućanstava u ruralnim naseljima s
manje od 5000 stanovnika, uključujući farme,
koja su upadala ispod granice niskog dohotka
bio je otprilike jednak onom u gradovima s više
od 50 000 stanovnika, a Reimer i sur. (1992)
ističu da razlike u troškovima života znače da su
ruralna kućanstva dosegla prag siromaštva s ni-
žom razinom dohotka od urbanih kućanstava.
U Ujedinjenom Kraljevstvu ne postoji služ-
bena definicija siromaštva ekvivalentna onoj u
SAD-u, ali istraživanja u 1990-ima primjenjiva-
la su Townsendov indikator koji kao kućanstva

275
na granici siromaštva ili ispod nje određuje ona
kućanstva čiji je dohodak manji od 140% od
prava na državni dodatak na dohodak. Upotre-
bom te mjere istraživanje je otkrilo da je u 12
istraženih ruralnih područja 23,4% kućanstava
bilo na granici siromaštva, s postotkom u poje-
dinim područjima u rasponu od 12,8% u Che-
shireu do 39,2% u Northumberlandu (Cloke,
1997b); Cloke i sur., 1994; Milbourne, 1997b).
Dva alternativna indikatora, usporedba do-
hotka kućanstva s aritmetičkom sredinom, od-
nosno medijanom dohotka, upućuju na to da
postoje i veće razine siromaštva (Cloke, 1997b).
Podaci i za Sjedinjene Američke Države i
za Ujedinjeno Kraljevstvo nadalje upozorava-
ju na to da postoje velike varijacije u stupnju
siromaštva među različitim društvenim sku-
pinama u seoskoj sredini i među različitim ru-
ralnim mjestima. Primjerice, u Kanadi je 1986.
godine izračunato da 28% ruralnih obitelji živi
ispod praga niskog dohotka u odnosu na 13%
samaca u ruralnim područjima (Reimer i sur.,
1992). Ta neravnoteža pojavljuje se i u Sjedinje-
nim Američkim Državama, gdje je zabilježeno
da je 61% ruralnih siromašnih u kućanstvima
s dvoje odraslih (Porter, 1989) i gdje je 1996.
godine izračunato da 24% djece na selu živi u
siromaštvu, u usporedbi s 22% djece u metro-
politanskim područjima (Dagata, 1999). Porter
(1989) također ističe da, u usporedbi s urbanim
siromašnima, ruralni siromašni su u Sjedinje-
nim Američkim Državama nerazmjerno bijeli
i nerazmjerno stariji. Slično tomu, istraživanje
Clokea i sur. (1994) u Engleskoj upućuje na to
da je siromaštvo izraženije u određenim druš-
tvenim skupinama, posebno samačkim stari-
jim kućanstvima, kućanstvima dugogodišnjih
stalnih stanovnika i onima s užom rodbinom
u blizini, onima koja žive u socijalnom stanu te
onima bez pristupa automobilu (tablica 19.1.).
Ti nalazi podupiru tvrdnje o klasnoj rekompo-
ziciji koja se pojavljuje s kontraurbanizacijom
(vidi poglavlje 6), pri čemu je siromaštvo rašire-
nije među lokalnim stanovništvom nego među
doseljenicima, no treba napomenuti i da su
276
područja s najraširenijim siromaštvom ujedno
ona koja privlače velik broj useljenika s niskim
dohotkom.
Geografski obrazac ruralnog siromaštva
odražava prostornu distribuciju tih skupina u
riziku od siromaštva u kombinaciji s odrednica-
ma koje se tiču strukture lokalne ekonomije i tr-
žišta rada. U Sjedinjenim Američkim Državama
1990. godine bilo je 765 nemetropolitanskih
okruga s više od 20% stanovništva ispod granice
siromaštva - znatno manje nego 1960. godine,
kada je 2083 okruga bilo u istoj poziciji. No u
535 okruga stopa siromaštva nadilazila je 20%
stanovništva u svakoj od godina - 1960., 1970.,
1980. i 1990. Kako slika 19.1. pokazuje, većina
tih „dugotrajno siromašnih okruga” nalazi se u
južnim državama i u području Appalachia, uka-
zujući na regionalnu rasprostranjenost siromaš-
tva u Sjedinjenim Američkim Državama. Go-
tovo trećina ruralnih siromašnih 1990. godine
bila je koncentrirana u tim okruzima, s prosječ-
no 29% stanovništva u dugotrajno siromašnim
okruzima koje živi ispod granice siromaštva.
U tim su okruzima stope nezaposlenosti bile
znatno više od ruralnog prosjeka, a prosječni
dohodak upadljivo niži. Ustrajno siromaštvo u
tim područjima rezultat je kombinacije fizičkih,
društvenih i ekonomskih odrednica, pri čemu
te okruge obilježavaju obrasci rijetke naseljeno-
sti, smanjenja temeljnih djelatnosti, dugotrajnih
niskih nadnica i visoke razine invalidnosti koji
utječu na sudjelovanje na tržištu rada (Lapping
i sur., 1989).
Jedna od najistaknutijih značajki ruralnog
siromaštva prisutnost je „radničke sirotinje”,
pojedinaca koji su zaposleni, često u uslužnom
sektoru, ali koji imaju niske plaće i ograničene
povlastice zaposlenika poput zdravstvenog osi-
guranja (Lapping i sur., 1989). Porter (1989)
pronalazi da su gotovo dvije trećine siromašnih
ruralnih kućanstava u Sjedinjenim Američkim
Državama imale barem jednog zaposlenog čla-
na, gotovo četvrtina imala je dva zaposlena čla-
na, dok su usporedni podaci za urbana područja
51%, odnosno 16%. Time je ključni čimbenik
Tablica 19.1. Društvene skupine s 20% ili više kućanstava koja su na granici siromaštva ili ispod nje
u 12 ruralnih lokaliteta u Engleskoj
Kućanstva s jednom starijom osobom
Kućanstva s dvije starije osobe
Kućanstva s dvije odrasle, ne starije, osobe
Kućanstvo u kojem osoba prebiva manje od 5 godina
Kućanstvo u kojem osoba prebiva između 5 i 15 godina
Kućanstvo u kojem osoba prebiva više od 15 godina
Uža obitelj živi u blizini
Potpuno vlasništvo nad kućom
Kućanstvo u socijalno unajmljenoj nekretnini
Kućanstvo bez pristupa privatnom vozilu
Izvor: Milbourne, 1997b
u objašnjenju ruralnog siromaštva prevladava-
nje ekonomije niskih nadnica, posebno kada
se udruži s višim prosječnim osnovnim troš-
kovima ruralnih kućanstava kao što su gorivo i
prijevoz. U Sjedinjenim Američkim Državama
2002. godine jedan od četiri radnika od 25 go-
dina zarađivao je manje od ponderiranog praga
siromaštva od 18 390 dolara na godinu u od-
nosu na jednog od šest urbanih radnika (ERS,
2003a). Oni koji primaju niske plaće posebno
su koncentrirani u poljoprivredi, proizvodnji,
maloprodaji i uslugama - sektorima koji sku-
pno čine 71% ruralnih zaposlenika u Sjedinje-
nim Američkim Državama. Doista, šire gleda-
jući, prosječna tjedna zarada 2002. godine u
nemetropolitanskim okruzima bila je 20% niža
od onih u metropolitanskim okruzima (ERS,
2003b).
% na granici ili ispod granice
siromaštva
41,8
27,4
20,5
24,1
31,8
42,4
60,0
34,1
47,1
42,4
Slična slika vidljiva je i u Ujedinjenom Kra-
ljevstvu, gdje je prosječna zarada u perifernim
ruralnim lokalitetima do 25% niža od nacional-
nog prosjeka (Cabinet Office, 2000). U više od
četvrtine kućanstava u ruralnom Walesu sredi-
nom 1990-ih godišnja bruto plaća prvih dvoje
odraslih hranitelja bila je niža od 5000 funti - s
mjestima unutar regije gdje je udio bio znatno
viši (Cloke i sur., 1997).
Nadalje, studija slučaja u Engleskoj i Walesu
utvrdila je da je između trećine i polovine ku-
ćanstava u ruralnim područjima primilo manje
od 8000 funti godišnje bruto plaće za prvo dvo-
je hranitelja u kućanstvu (tablica 19.2.).
277
 Nemetropolitanski okruzi sa stopom siromaštva
od 20% ili više 1959., 1969., 1979., 1989. i 1999.
godine

Slika 19.1. Dugotrajno siromašni okruzi u ruralnim dijelovima SAD-a, 1990.

Izvor: temeljeno na podacima Instituta za istraživanje ruralne politike (Rural Policy Research In-
stitute)

278
Tablica 19.2. Kućanstva u kojima je bruto nacionalna plaća prvih dvoje odraslih bila niža od 8000
funti u osam studija slučaja u Engleskoj i Walesu sredinom 1990-ih
Engleska % Wales
Northumberland 53,4
North Yorkshire 50,5
Devon 46,9
Shropshire 33,0
Izvor: Cloke i sur., 1997.
Iskustvo ruralnog siromaštva
Individualna iskustva ruralnog siromaštva
snažno su oblikovana geografskim kontekstom.
Primjerice, siromašna kućanstva u bogatijim ru-
ralnim zajednicama mogu osjećati „dvostruku
depriviranost” jer nisu samo uskraćeni u odnosu
na nacionalni prosjek nego i time što se lokalni
pritisak okoline da se postigne očekivani životni
stil temelji na iznadprosječno visokom dohot-
ku. Pojedinci u tom položaju obično neće javno
pokazati svoje siromaštvo. Kako smo objasnili
na početku ovog poglavlja, poricanje ruralne
deprivacije osnovni je element u narativima o
siromaštvu na selu u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Woodward (1996) primjećuje da se ruralno si-
romaštvo često percipira kao povijesni anakro-
nizam pa ljudi zaduženi za upravljanje seoskim
karitativnim aktivnostima ističu da njihova
funkcija postaje nepotrebna. U pozadini je te
percepcije povezivanje siromaštva s bijedom
i pretpostavka da ono mora imati jasnu, mate-
rijalnu manifestaciju. To ima dvostruku impli-
kaciju. Siromaštvo koje je skriveno iza prilično
uglednih, dobro održavanih fasada imanja igno-
rira se, dok se u potrazi za primjerima ruralnog
siromaštva može upućivati na ruševne kućice i
slično, čiji se stanovnici ne moraju zapravo sma-
trati depriviranima. Kako izvještavaju Cloke i
sur. (1997) te Milbourne (1997b), očekivanja
%
Betws-y-Coed 43,6
Devil’s Bridge 41,1
Tanat Valley 37,0
Teifi Valley 36,3
da siromaštvo ima materijalni izraz očita su i u
opisima ruralnog stanovništva u Engleskoj i Wa-
lesu kada govore o deprivaciji koju vide u svojim
mjestima. Oni često spominju niske dohotke,
ograničene mogućnosti zapošljavanja, stanje
okoliša te nedostatak javnog prijevoza i usluga:
[Postoji] nedostatak lokalnog zapošljava-
nja i niske nadnice [i] deprivacija pove-
zana s poljoprivrednom politikom (umi-
rovljenik, Wales, citirano u Milbourne,
1997b, str. 110).
Zaposlenje nije dostupno, ne pravi poslo-
vi. [Trebamo] više dohotke i bolje poslo-
ve. Previše je čudnih poslova - ne pravih
poslova (36-godišnji muškarac, Wales, ci-
tirano u Milbourne, 1997b, str. 110).
[Postoji] nedostatak smještaja koji si ljudi
mogu priuštiti, manjak novca, manjak iz-
bora poslova (50-godišnjak, Wales, citira-
no u Milbourne, 1997b, str. 111).
[Trebamo] unapređenje vodoopskrbe,
unapređenje telefonskih linija, pobolj-
šanje vezano uz zagađenost rijeka u po-
dručju… unapređenje policijskih usluga.
(stanovnik, Wales, citirano u Cloke i sur.,
1997, str. 131).
Međutim, te izjave prenose prilično distan-
ciranu uključenost u pitanja ruralnog siromaš-
tva. One ne otkrivaju ništa o tome kako materi-
jalna deprivacija zapravo utječe na način života i
279
na odluke onih koji su njome pogođeni ili kako
pojedinci mogu osjećati mnogostruke oblike
deprivacije. Više nalaza o tome dobili smo iz
ruralnih regija gdje je siromaštvo i prisutnije i
šire prepoznato, kao što je područje Appalachia
na istoku Sjedinjenih Američkih Država te po-
dručje na sjevernom dijelu države New York. U
tim se regijama nalaze skupine okruga dugotraj-
nog siromaštva, iako Cloke i sur. (1997b) tvr-
de da mnogi ljudi u području Appalachia nisu
skloni prihvaćanju „stigmatizirajuće etikete
‘siromašnih’ i ‘depriviranih’” (str. 265). Fitchen
(1991) smatra da se siromaštvo u toj regiji u pra-
vilu manifestira u tri oblika životnih okolnosti,
a njezini opisi tih mjesta upućuju na dinamiku
ruralnog siromaštva.
Prvo, Fitchen tvrdi da postoje džepovi
dugotrajnog međugeneracijskog siromaštva u
rijetko naseljenom ruralnom području. To su
lokacije s lošim uvjetima za poljoprivredu, gdje
se obitelji koje ondje prebivaju nisu prilagodi-
le na mogućnosti zapošljavanja u regionalnim
gradićima i gradovima. Kako Fitchen opisuje,
društvena isključenost takvih kućanstava ima
osnovu u njihovu ekonomskom statusu, ali
osnažuju ga prostorna izolacija i kulturno ste-
reotipiziranje:
Društvenu odvojenost od šire urbane
zajednice verbalno izražavaju: označava-
ju je kao „vanjski svijet”. Nasuprot tome,
šira zajednica opisuje ljude koji žive u ru-
ralnim džepovima siromaštva pogrdnim
imenima poput „siromašno bijelo smeće”
(poor white trash), „ljudi iz šupa” (shack
people) ili „ljudi koji žive poput životinja”.
Njihov društveni život gotovo je potpu-
no zatvoren u neposredno susjedstvo ili
unutar skupine susjedstava sličnog lošeg
ekonomskog stanja koje povezuje geo-
grafska blizina, srodstvo, brak, razmjena
automobila te zajedničko siromaštvo i
stigma (Fitchen, 1991, str. 119).
Drugo, siromaštvo je povezano s ljudima
niskih primanja koji žive u unajmljenim sta-
novima u gradićima ili selima. Ti gradići i sela
uglavnom se nalaze na perifernijim ruralnim
280
područjima i udaljeni su od glavnih izvora za-
pošljavanja. Manjak mogućnosti zapošljavanja
potiče iseljavanje, ostavljajući viškove zbog toga
jeftinih stanova koje su naseljavali stanari koji si
nisu mogli priuštiti smještaj u gradovima. Veći-
na stanova je nekvalitetna, a ipak stanarine su i
dalje veliko opterećenje za budžete stanara, od
kojih mnogi ovise o socijalnoj pomoći. Mnoga
sela nemaju javni prijevoz pa je nezaposlenost
pojačana ne samo nestašicom lokalnih poslova
nego i teškoćama putovanja na posao drugamo.
Treće, Fitchen pronalazi siromaštvo u rastu-
ćem broju naselja s prikolicama (trailer parks)
i neformalnim skupinama kamp-kućica u toj
regiji. Smještaj u kamp-kućicama porastao je
kao stambena opcija koju si ljudi relativno lak-
še mogu priuštiti (vidi poglavlje 16), iako su
se s potražnjom troškovi kupovanja kamp-ku-
ćica također povećali, a njihovo održavanje
može uključivati brojne skrivene troškove koji
su stanovnicima s niskim primanjima visoki.
Kamp-kućice mogu biti prostorno neprimjere-
ne za obitelji i u mnogima je skupo grijanje zbog
loše izolacije. Sve se više takva naselja stigma-
tizira kao mjesta siromaštva. Fitchenin prikaz
jednog stanovnika naselja kamp-kućica oslikava
ukupnu deprivaciju koju doživljava brojno siro-
mašno ruralno stanovništvo:
Sandy ima dvadeset godina. Ona živi u
naselju kamp-kućica u malom selu i sama
skrbi za sebe i svoje dijete. Socijalna služ-
ba željela je da nađe posao, a i ona se
sama očajnički željela riješiti socijalne po-
moći. Jedini posao koji je mogla dobiti bio
je posao s trideset sati na tjedan, za 4,05
dolara na sat, u supermarketu u gradu. To
je stavlja ispod granice siromaštva, čak i
uz bonove za hranu i zdravstvenu zašti-
tu za siromašne njezin dohodak nije do-
statan. Bila je na razgovoru u restoranu
brze hrane za drugi posao na pola radnog
vremena, ali bilo joj je nemoguće uskladi-
ti smjene na dva posla jer je u restoranu
informacije o rasporedu za sljedeći tjedan
dobivala tek u petak. Uz to, i dalje ne bi
imala zdravstvenu zaštitu. Odlučila je da
neće nastaviti raditi. Konačno, kada je
 počela previše kasniti s plaćanjem stana-
rine, Sandy se odselila prijatelju (Fitchen,
1991, str. 132).
Cjelokupno iskustvo ruralnog siromaštva
ne zahvaća samo pojedince nego može biti i me-
đugeneracijsko. Cloke (1997b) prepričava priču
stanovnika maloga grada u Kansasu, zabilježenu
u časopisu Newsweek:
Siromaštvo se prenosi s jedne generacije
na drugu: to je jedino naslijeđe siromaš-
nih. Ida Swalley udala se s 15 da bi pobje-
gla od očuha alkoholičara. Sada s 43 go-
dine rastavljena je od četvrtog supruga i
živi u sirotinjskom stanu od 200 dolara na
mjesec, čiji je vlasnik vjerojatno od onih
koji zarađuju od najma loše održavanih
stanova u sirotinjskim urbanim četvrtima.
Taj kućerak Swalley dijeli sa 17-godišnjim
sinom te zvjerinjakom insekata i miševa.
Stara naprava za hvatanje muha jedina
je dekoracija na zidu. Kanzaška vrućina
zagrijava smrdljiv zrak prema 100 stup-
njeva i pogoršava Swalleyine srčane te-
gobe. Ona tvrdi da bi se situacija mogla
popraviti kada njezin novi dečko izađe
iz zatvora. Najveća joj je želja da život
nekako bude bolji njezinoj kćeri Carol
Sue, 26, i dvogodišnjoj unuci Jacqueline
Ruth. Ali taj san može biti varljiv. Carol
Sue Stevens zarađuje samo 3,85 dolara
na sat kao kućna njegovateljica. Njezin
život, kao i život njezine majke, bio je sli-
jed seoske romanse s muškarcem koji je
bio sklon alkoholu i nasilju. Malu Jacque-
line Ruth, osim majke, odgaja i trenutačni
dečko Carol Sue, ali dijete nema nijedno
roditeljsko prezime… „Ako završimo u ne-
koj borbi za skrbništvo, ne želim da već u
sudnici koristi prezime svog oca” (McCor-
mick, 1988, str. 22).
Doživljaje ruralnog siromaštva oblikuju
sveobuhvatni procesi restrukturiranja, ali u sva-
kom individualnom slučaju početna okolnost
nezaposlenosti ili niskih primanja ima potenci-
jal spiralnog umnažanja problema lošeg zdrav-
lja, kriminala, upotrebe droge, alkoholizma,
raspada obitelji i beskućništva (vidi okvir 19.2.).
Mnoga od tih iskustava dijele i urbana siromaš-
na kućanstva, ali specifičnost ruralnih mjesta
utječe na sposobnost pojedinaca da izbjegnu
siromaštvo i utječu na oblikovanje stavova šireg
društva prema depriviranima.
281
 Okvir 19.2. Ruralno beskućništvo
Relativna nevidljivost ruralnog siromaštva posebno dolazi do izražaja kada je riječ o
problemu beskućništva. Ne samo zato što je ruralno beskućništvo prikriveno diskur-
som ruralne idile (Cloke i sur., 2001a, 2002) nego i zato što je često doslovno manje
vidljivo nego urbano beskućništvo. Ruralno beskućništvo manje se poistovjećuje sa
surovim spavanjem na ulici, a više s prolaznim stanovanjem u privremenom smje-
štaju, hostelima, napuštenim zgradama ili nedragovoljnom stanovanju kod prijatelja
i rodbine. Populacija ruralnih beskućnika raspršenija je nego u urbanim područjima
i sustavno je podzastupljena u službenim popisima (Cloke i sur., 2001b; Lawrence,
1995). Zbog toga nadležnim lokalnim vladinim institucijama, kao i javnosti, može lako
promaknuti opseg problema ruralnog beskućništva.

Bez obzira na nedostatke službenih podataka, statistički pokazatelji ipak upozoravaju

na znatan i rastući problem ruralnog beskućništva. Primjerice, 1996. godine bilo je
gotovo 16 000 registriranih beskućničkih kućanstava u ruralnim dijelovima Engleske
ili 14,4% od nacionalnog zbroja (Cloke i sur., 2002). Dok je taj broj 1992. godine bio
ispod nacionalnog prosjeka i krajnje nizak, beskućništvo je otad u izrazito ruralnim
okruzima poraslo za više od 12%, a više od četvrtine tijela lokalne uprave izvijestilo je
o porastu beskućništva za više od 25%. U Sjedinjenim Američkim Državama Lawrence
(1995) iznosi procijenjene stope beskućništva u ruralnim okruzima u Iowi koje govore
da je 70 beskućnika na 1000 stanovnika, s prosječnom stopom oko 20 beskućnika na
1000 stanovnika, što su iznosi veći od onih za New York, Los Angeles ili Washington.

Beskućništvo u ruralnim područjima također može imati drugačije uzroke od onog u

urbanim područjima. Elementi stanovanja, uključujući ukidanje kratkoročnog stano-
davstva, hipotekarna dugovanja i gubitak unajmljenog smještaja ili smještaja vezanog
uz posao koji osigurava poslodavac te drugi razlozi važni su za pojavu beskućništva
u ruralnom u odnosu na ono u urbanom području (Cloke i sur., 2002). Individualna
objašnjenja ruralnog beskućništva koja su skupili Cloke i sur. (2002) ističu brojne do-
gađaje koji su često dio procesa kako netko postane beskućnik, a uključuju gubitak
posla, prekid veze, obiteljske razmirice i bolest, no nedostatak stanovanja koje si oso-
ba može priuštiti, uz teškoće pristupa socijalnom stanovanju, najčešći je čimbenik koji
gura i inače ugrožene ljude u beskućništvo. Objašnjenja ističu povezanost ruralnog i
urbanog beskućništva kada, primjerice, ekonomski migranti iz ruralnih područja po-
staju beskućnici u gradovima, a beskućnici iz gradića i gradova sele se u ruralna pod-
ručja koja smatraju sigurnijim, jeftinijim i općenito ugodnijom okolinom. Doista, iskazi
koje bilježe Cloke i sur. (2002) upućuju na to da periodična mobilnost beskućnika
između urbanih i ruralnih mjesta nije neuobičajena.

Za više vidi Paul Cloke, Paul Milbourne i Rebekah Widdowfield (2002) Ruralno beskućniš-
tvo [Rural Homelessness] (Policy Press); Paul Cloke, Paul Milbourne i Rebekah Widdowfield
(2001) Beskućništvo i ruralnost: istraživanje veza u lokalnim prostorima ruralne Engleske
[Homlessness and rurality: exploring connections in local spaces of rural England]. Socio-
logia Ruralis, 41, 438-453; i Mark Lawrence (1995) Ruralno beskućništvo: geografija bez
geografije [Rural homelessness: a geography without geography. Journal of Rural Studies,
11, 297-307.

282
 Sažetak
Siromaštvo u ruralnim područjima rasprostranjeno je i dugotrajno, no ipak je njegova prisut-
nost često prikrivena raspršenošću i snažnim diskursom ruralne idile. Skrivena priroda ruralnog
siromaštva može sprečavati razvoj ruralnih politika i inicijativa za suočavanje s tim problemom.
Općenito, pokušaji rješavanja problema ruralnog siromaštva poprimaju jedan od dva oblika. Prvo,
ublažavanje siromaštva može postati cilj strategije ruralnog razvoja (vidi poglavlje 10). Međutim,
tvrdi se da je taj pristup samo djelomično uspješan. Inicijative ekonomskog razvoja mogu stvoriti
nove poslove, no ne postoje jamstva da će te poslove dobiti lokalni stanovnici koji žive u siromaš-
tvu, da će oni moći prevladati prepreke prema zapošljavanju kao što je prijevoz, da će nadnice biti
dovoljne za porast prihoda ili da će te promjene utjecati na neekonomske odrednice njihove depri-
vacije. Drugo, kućanstva i pojedinci koji žive u siromaštvu ili su blizu granice siromaštva podupiru
se državnom socijalnom pomoći. No opet, socijalna su primanja često nedovoljna da bi one koji ih
primaju izvukla iz siromaštva, a programi koji se usvajaju kao dio nacionalnih sustava socijalne skrbi
mogu biti loše prilagođeni posebnim okolnostima ruralnog siromaštva. Nadalje, Cloke tvrdi da su
socijalne reforme u skladu s ideologijom Nove desnice 1980-ih i 1990-ih pridonijele problemu ru-
ralnog siromaštva time što su oslabile socijalne sigurnosne mreže. Doista, noviji programi naknada
za nezaposlene i siromašne koje su uvjetovane radom ili drugim aktivnostima (workfare) i poticanje
zapošljavanja, primjerice putem osposobljavanja nezaposlenih ili naknada poslodavcima za zapo-
šljavanje (welfare to work), kritizirani su da nisu djelotvorni u ruralnim područjima zbog drugačije
prirode ruralnog siromaštva, ruralne ekonomije i tržišta rada.
Stoga se sve veći naglasak stavlja na samopomoć i volontiranje kao strategije za suočavanje s
ruralnim siromaštvom. To uključuje oblike uzajamnosti u zajednici kao što su pučke kuhinje (soup
kitchens), banke hrane (food banks) i kreditne zadruge (credit unions), kao i razvijanje neformalnih
mreža i mehanizama suočavanja samih depriviranih kućanstava. Osim toga, odgovor na ruralno
siromaštvo koji se ponavlja kroz povijest i dalje je mogućnost - migracije. Javne institucije u Kalifor-
niji pokušale su djelovati na problem nezaposlenosti bivših poljoprivrednih radnika ohrabrivanjem
da se isele na istok u države poput Kansasa, Iowe i Nebraske, gdje su postojali poslovi za nekvalifici-
ranu radnu snagu u proizvodnji kao što je pakiranje mesa. Međutim, sâma migracija skup je proces,
čiji troškovi mogu nadilaziti sredstva mnogih ruralnih kućanstava zarobljenih u okolnostima više-
struke deprivacije.

283
 Za daljnje čitanje
O obilježjima, dinamici i relativnom zanemarivanju ruralnog siromaštva te pokazate-
ljima iz Engleske i Walesa raspravlja Paul Cloke u tekstu „Siromašna zemlja: margina-
lizacija, siromaštvo i ruralnost” [Poor country: marginalization, poverty and rurality], u P.
Cloke i J. Little (ur.), Osporene kulture seoske sredine [Contested Countryside Cultures]
(Routledge, 1997); i Paul Milbourne u tekstu „Skriveno od pogleda: siromaštvo i mar-
ginalizacija u ruralnoj Britaniji” [Hidden from view: poverty and marginalization in rural
Britain], u P. Milbourne (ur.), Otkrivanje ruralnih „drugih”: reprezentacija, moć i identitet
u britanskoj seoskoj sredini [Revealing Rural “Others”: Representation, Power and Identity
in the British Countryside] (Pinter, 1997). O percipiranoj nekompatibilnosti između de-
privacije i diskursa ruralne idile raspravlja detaljnije Rachel Woodward u svom članku
„‘Deprivacija’ i ‘ruralno’: ispitivanje kontradiktornih diskursa” [‘Deprivation’ and ‘the ru-
ral’: an investigation into contradictory discourses], u Journal of Rural Studies, volumen
12, stranice 55-67 (1996). Studija Janet Fitchen o ruralnim zajednicama u državi New
York uključuje detaljnu raspravu o problemima ruralnog siromaštva, naglašavajući na-
čin na koji višestruki čimbenici pridonose deprivaciji; vidi Ugroženi prostori, izdržava-
juća mjesta: promjena, identitet i preživljavanje u ruralnoj Americi [Endangered Spaces,
Enduring Places: Change, Identity and Survival in Rural America] (Westview Press, 1991).

Internetske stranice
Više informacija o ruralnom siromaštvu u Sjedinjenim Američkim Državama može se
pronaći na internetskim stranicama Istraživačkog centra ruralnog siromaštva (Rural
Poverty Research Centre) www.rprconline.org. The Countryside Agency (koja je sada dio
Natural England) u Engleskoj bavi se problemom društvene isključenosti u ruralnim
područjima, kako je detaljno prikazano na njihovim stranicama (www.gov.uk/govern-
ment/organisations/natural-england).

284
 20. Ruralnost, nacionalni identitet i etnicitet

Uvod
Selo je dugo imalo važnu ulogu u uspostavljanju nacionalnih identiteta. Gradovi se mogu slaviti
kao simboli civilizacije i mogu biti pozornica za monumentalne prostore moći koji slave nacional-
nu snagu, ali oni potiču i sumnju jer su „zdjele za taljenje” (melting pot) različitih ljudi i ideja, gdje
se nacionalne vrijednosti i principi mogu ugroziti povezivanjem sa stranim ljudima i utjecajima.
Short (1991) tvrdi da se izrazi takve moralne geografije mogu pronaći u povijesti koja seže sve do
prvog stoljeća pr. Kr. i zapisa rimskog pisca Cicerona, a pojavljuju se i danas. Selo je, nasuprot tome,
predstavljeno kao nevin, čišći prostor u kojem nacionalne vrijednosti i nacionalni identiteti ostaju
izvorni.
Međutim, tanka je crta između predstavljanja ruralnih područja kao mjesta nacionalne čistoće i
njihova predstavljanja kao mjesta etničke ili rasne čistoće. U razvijenim zemljama to znači predstav-
ljati selo kao „bijeli prostor” iz kojeg su ljudi nebjelačkog etničkog podrijetla prešutno ili otvoreno
isključeni. Tu predrasudu osnaživale su različite društvene i ekonomske odrednice koje su utje-
cale na okupljanje nebjelačkog stanovništva u urbanim središtima pa je nebjelačkog stanovništva
u mnogim ruralnim područjima vrlo malo, a koje ima iskustvo duboke izolacije i diskriminacije.
Istodobno, bijele nacionalne elite marginaliziraju i diskriminiraju postojeće nebjelačko ruralno
stanovništvo, osobito crnačko stanovništvo na jugu Sjedinjenih Američkih Država i domorodačke
manjine Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda, pri čemu njihovo ruralno podrijetlo koriste
kao prednost u njihovoj eksploataciji.
Kako bismo dublje istražili te teme, ovo poglavlje počinjemo detaljnijom raspravom o diskur-
zivnoj vezi ruralnosti i nacionalnog identiteta te konstrukciji ruralnog kao „bijelog” prostora. U
ostatku poglavlja zatim ispitujemo nebjelačka iskustva ruralnosti, razmatrajući kako ljudi različitog
etničkog podrijetla koji žive u ruralnom prostoru ili ga koriste za rekreaciju doživljavaju isključenost
i rasizam. Potom u poglavlju opisujemo iznimku od modela bjelačkog sela, pretežno crnačke ruralne
okruge na jugu Sjedinjenih Američkih Država, ali ističemo da su takva područja doživljavala sustav-
nu kolektivnu isključenost i marginalizaciju. Na kraju poglavlja propitujemo drugu iznimku koja
se odnosi na ruralnost domorodačkih naroda u Sjevernoj Americi, Australiji i na Novom Zelandu,
ponovno primjećujući da su takve zajednice sustavno marginalizirane i isključivane iz dominantnog
ruralnog društva.

285
Ruralnost i nacionalni identitet
Povezanost nacionalnog identiteta s ru-
ralnošću uključivala je ideje o krajolicima i ru-
ralnom životu. Krajolici, kako Daniels (1993)
tvrdi, oslikavaju naciju dajući konstrukciji iden-
titeta vizualni oblik: „Kao obrazac moralnog
poretka i estetske harmonije, određeni krajolici
postižu status nacionalnih ikona” (str. 5). Karak-
teristični ruralni krajolici stoga su cijenjeni kao
poznati simboli nacionalnog identiteta - ame-
ričke prerije, australsko zaleđe, škotsko visočje
te brežuljci i doline Engleske. Takvi krajolici
mogu djelovati kao nadahnuće i utjeha. Daniels
(1993) iznova primjećuje da su „zaštitničke sli-
ke krajolika imale ulogu u kulturnom otporu
izvanjskim napadima” (str. 7).
Istodobno, ruralni je život konstruiran u
nacionalnom diskursu kao časniji od života u
gradu. Primjerice, francuski filozof iz 18. stolje-
ća Jean-Jacques Rousseau tvrdio je da su „seoski
ljudi oni koji čine naciju” (citirano u Lehning,
1995, str. 12), a seljačka se klasa često smatrala
pravim primjerom nacionalnoga karaktera. Ne
samo što su seoski ljudi slavljeni kao hranitelji
nacije nego su i poimani kao manje „zagađeni”
stranim idejama i sklonostima od gradskih sta-
novnika te bližima tradicionalnom načinu ži-
vota koji nekako priziva podrijetlo nacije. Kako
Ramet (1996) opisuje u članku koji prati veze
ruralnog stanovništva i srpskog nacionalizma
1990-ih, „ruralno drži da je čišće od grada; da
čuva stare vrijednosti koje je grad ukaljao” (str.
71). Ti se prikazi ruralnog života jasno zasniva-
ju na izdržljivosti poljoprivrednog društva, ali u
naglasku koji daju tradiciji i stabilnosti osjeti se
suvremeni diskurs ruralne idile.
Ruralni prostor može biti i unutrašnjost
(heartland) i granica ( frontier) nacije. Identifi-
kacija s granicom važan je element nacionalnog
identiteta Sjedinjenih Američkih Država, Ka-
nade i Australije:
Za države Novog svijeta izgradnja nacija
bila je usko povezana s osvajanjem divlji-
ne. Diljem Amerike i Australije nacional-
286
nu je povijest činilo stvaranje zemlje od
šuma i travnjaka. Preobrazba divljine ima
posebno mjesto u njihovu nacionalnom
identitetu (Short, 1991, str. 19).
Dakle, širenje Sjedinjenih Američkih Drža-
va u divljinu zapada predstavlja ne samo simbo-
ličko odmicanje od Europe nego pruža prostor
u kojem se mlada nacija može potvrditi osvaja-
njem prirode. U toj tezi granice ključna osoba
nije seljak nego onaj koji krči put (pioneer) -
pustolov čija hrabrost, odlučnost i snalažljivost
navodno utjelovljuju nacionalni karakter i čiji
su duhovni potomci, tvrdi se, obiteljski farme-
ri i rančeri suvremene ruralne Amerike. Štovi-
še, kako smo objasnili u poglavlju 13, divljina
je Sjedinjenim Američkim Državama također
pružila mjesto kulturne i prirodne važnosti, što
je mladoj zemlji brzo osiguralo nasljeđe kojim
će parirati europskim nacijama, uspostavljajući
podlogu za stvaranje nacionalnih parkova.
Engleska je dobar primjer reprezentacije sela
kao nacionalne srži. Iako je Engleska od 1861.
godine pretežno industrijska i urbana zemlja,
ideologija „engleskosti” (Englishness) je, kako
primjećuje Howkins (1986), „do zadivljujućeg
stupnja ruralna. Što je još važnije, velik dio en-
gleskog ideala je ruralan” (str. 62; originalni na-
glasak). Howkins je pronašao tu identifikaciju
„engleskosti” s ruralnošću u kasnom 19. i ranom
20. stoljeću i eri imperijalnog širenja. Proces ko-
lonizacije vodili su vojni časnici i službenici iz
slojeva nižeg plemstva, od kojih su mnogi odra-
sli na seoskim imanjima. Stoga,
sâm globalni doseg engleskog imperi-
jalizma u strane zemlje pratio je i kom-
penzirao sentimentalnost za ugodnim
ambijentom doma, slamnatim kolibama i
vrtovima na pastoralnom ladanju. Unutar
Velike Britanije vrebala je Mala Engleska
(Daniels, 1993, str. 6).
Taj se diskurs do Prvoga svjetskog rata učvr-
stio u popularnim predodžbama i prikazima
Engleske, kao što je kultna slika Johna Con-
stablea „Kola sa sijenom” (The Haywain), kao
prikaza zemlje za čiju se obranu bore oružane
snage (Daniels, 1993; Howkins, 1986). Isto-
dobno, rat i vrijeme neposredno nakon njega
svjedočili su nagloj urbanizaciji koja je prijetila
samom ruralnom krajobrazu koji se reproduci-
rao kao utjelovljenje „engleskosti”. Potaknuto
tom percipiranom prijetnjom, vizija ruralne En-
gleske počela se samopropitivati, paradoksalno
je predstavljana i kao bezvremenska i otporna, i
kao krhka i ugrožena. Na takvu se interpretaciju
pozvao premijer međuratnog razdoblja Stanley
Baldwin u poznatom govoru kojim je slavio po-
ljoprivredu i selo kao mjesto postojanosti engle-
skog nacionalnog identiteta:
Za mene Engleska je zemlja i zemlja je En-
gleska… zvukovi Engleske, zvonjava čeki-
ća na nakovnju seoske kovačnice, kosac
u rosno jutro, zvuk oštrenja srpa i prizor
orača kako uzoravaju obronke brežuljaka,
pogled koji se u Engleskoj može vidjeti
otkada je Engleska zemlja i koji će se vi-
djeti u Engleskoj dugo nakon što Carstvo
iščezne i kada svaki rad u Engleskoj pre-
stane, stoljećima je jedan od vječnih pri-
zora Engleske (govor Stanleyja Baldwina,
1924, citirano u Paxman, 1998, str. 143).
Ipak, kako Paxman primjećuje, ruralni pri-
zori koje Baldwin opisuje bili su povijesno za-
starjeli čak i u vrijeme kada je o njima govorio
1924. godine. Kao i u drugim zemljama, ruralna
idila koja se reproducirala u srži engleskog naci-
onalnog identiteta uvijek je bila više povijesna
fantazija nego opipljiva stvarnost. Osim toga,
temeljila se na određenim regionalnim krajo-
brazima, onima „južnih sela” središnje, južne
Engleske, koji su isticali „jednoličan krajobraz
s glatkim, golim, valovitim brežuljcima prošara-
nim šumama” (Brace, 1999, str. 92). Periferniji
ruralni krajobrazi zapadnih vriština, sjevernoga
gorja i istočnih močvara, kao i industrijalizira-
nija seoska područja Midlandsa, bili su isključe-
ni iz vizije idealne Engleske.
U uspostavljanju veze između sela i nacio-
nalnog identiteta na način koji je slavio čisto-
ću seoskih ljudi i manjak kontakta sa stranim
utjecajima te kojim se ruralni prostor stavio u
položaj skladišta povijesnih nacionalnih vri-
jednosti, reprezentacije tog tipa su, eksplicitno
ili implicitno, poistovjećivale ruralno s homo-
genom etničkom grupom. Posljedica je toga da
su pripadnici etničkih grupa nedominantnog
nacionalnog etniciteta često bili isključeni iz
diskurzivne reprezentacije ruralne idile i doživ-
ljavali su rasističku diskriminaciju kada bi zauzi-
mali i koristili ruralne prostore. U ostatku ovog
poglavlja ispitujemo konstrukciju ruralnog kao
bjelačkog prostora te isključenost i rasizam ljudi
različitog etničkog podrijetla koji žive u rural-
nim područjima ili upotrebljavaju ruralni pro-
stor za rekreaciju.
Osporavanje ruralnog kao bjelačkog
prostora
Poistovjećivanje ruralne idile s nacional-
nim identitetom pružilo je prividno opravdanje
rasističkim konstrukcijama sela kao „bijelog”
prostora, što je dodatno osnaživalo prostornu
dinamiku useljavanja. Blizina zračnim i velikim
morskim lukama, ustanovljene etničke zajedni-
ce i veći stupanj institucionalne potpore uselje-
nicima pogodovali su tome da su gradovi bili
prvotna odredišta useljenika. Primjerice, samo
je 5% imigracije u Sjedinjene Američke Države
od 1990. do 1999. godine izravno usmjereno u
ruralne okruge (Isserman, 2000). Međutim, čak
i „udomaćeni” i „u zemlji rođeni” pripadnici et-
ničkih manjina uglavnom su prostorno koncen-
trirani u urbanim područjima. Etničke manjine
su 1991. godine činile 6,2% stanovništva Ujedi-
njenog Kraljevstva, ali samo 1,6% stanovništva
ruralnih okruga; slični obrasci ponavljaju se i
drugdje te bjelačke etničke grupe čine većinu
ruralnog stanovništva u najvećem dijelu Euro-
pe, Australije, Novog Zelanda, Kanade i sjever-
nih dijelova Sjedinjenih Američkih Država. O
glavnim iznimkama od tog obrasca - pretežno
crnačkim i latinoameričkim okruzima južnog
dijela Sjedinjenih Američkih Država i domoro-
dačkim zajednicama - raspravljamo kasnije u
ovom poglavlju.
Kombinacija demografskih kretanja i kul-
turnih predrasuda znači da je identificiranje sela
kao „bijelog” prostora postalo samoreproduci-
287
rajuće. Rasistički stavovi mala su, ali istaknuta
odrednica kontraurbanizacije (vidi poglavlje 6),
koja osnažuje bjelačku percepciju u kojoj je
„etnicitet” viđen kao „neprimjeren” u seoskoj
sredini, što odražava Drugotnost ljudi
druge boje kože. U bjelačkoj imaginaciji
ljudi druge boje kože zatvoreni su u gra-
dovima predstavljajući urbani, „strani”
okoliš, a „bijeli” okoliš ruralnosti usklađen
je s „urođeništvom” i s odsutnošću zla ili
opasnosti. Stvoren je stav da su ljudi dru-
ge boje kože nepozvani nametnuli selu
svoja etnička udruženja (Agyeman i Spo-
oner, 1997, str. 199).
Takvi isključivi diskursi znače da mnogi
obojeni ljudi ruralna područja doživljavaju
prijetećim mjestima u kojima nisu dobrodošli.
Takvu geografiju straha i isključenosti artikuli-
rala je britanska fotografkinja crne rase Ingrid
Pollard, čija je kolekcija Pastoralna međuigra
(Pastoral Interludes) uključivala autoportrete u
ruralnom okolišu. U opisu jedne fotografije Po-
llard piše: „Mislila sam da će mi se svidjeti Lake
District, gdje sam lutala osamljena kao crno lice
u moru bijelog. Odlazak na selo uvijek je praćen
osjećajem nelagode, strepnje”; dok jednu drugu
jednostavno opisuje: „osjećaj da ne pripadam;
šetnje proplancima u lišću s bejzbolskom pali-
com pokraj sebe” (citirano u Kinsman, 1995,
str. 310 i str. 302).
Ti prikazi rase i ruralnosti utječu na svakod-
nevna iskustva ljudi druge boje kože koji žive
u ruralnim područjima. Iako ne postoji jedno,
standardno iskustvo i iako su mnogi ljudi druge
boje kože dobrodošli i integrirani u ruralnim
zajednicama, Agyeman i Spooner (1997) ističu
brojne izvještaje u ruralnim dijelovima Engleske
koji upozoravaju na „veliku količinu rasnog na-
silja, uznemiravanja, omalovažavanja i netrpelji-
vosti koje izaziva mješavina neznanja, nekritič-
kog prihvaćanja stereotipova i otpora dolasku
useljenika” (str. 203). Navode da je institucio-
nalni rasizam često uočljiv u ruralnim područji-
ma te da su javnim službama i poslodavcima jed-
nake mogućnosti samo mrtvo slovo na papiru.
Slučajevi rasnog kriminala, uključujući nasilne
288
napade i rasno zlostavljanje, također su u većem
broju zabilježeni u mnogim ruralnim dijelovi-
ma Engleske i Walesa nego u urbanim područ-
jima, s obzirom na broj stanovnika pripadnika
etničkih manjina (slika 20.1.).
Doživljaj sela kao prijetećeg i okoliša koji ih
čini nepoželjnima također obeshrabruje osobe
druge boje kože da odlaze u ruralna područja
zbog rekreacije. Prema istraživanjima u Britaniji
utvrđeno je da je za pripadnike etničkih manji-
na, u odnosu na ostale društvene grupe, naj-
manje izgledno da će se rekreirati u ruralnom
području. Kako Agyeman i Spooner (1997)
navode, to je dijelom posljedica ekonomskih i
vremenskih čimbenika, no odražava i osjećaj
straha, kako bilježi Malik:
Činilo se da je više riječ o iščekivanju
vrijeđanja ili neprihvaćanja na selu nego
o izravnim iskustvima rasizma u nekim
prethodnim dolascima, što odvraća mno-
ge od toga da uopće idu na selo, a dru-
gima onemogućuje potpuni osjećaj sigur-
nosti i opuštenosti dok su ondje (Malik,
1992, str. 32).
Ruralni je rasizam u Ujedinjenom Kraljev-
stvu i dalje uvelike skrivena pojava, prikrivena
činjenicom da mali broj ljudi druge boje kože
živi u ruralnim područjima te sredstvima koja
se koriste za opravdavanje rasističkih uvjerenja.
Tako se rasno motivirana migracija u ruralna
područja prikriva kao migracija „u potrazi za
kvalitetom života”, a rasne predrasude odbacuju
se i tumače kao lokalna nesklonost doseljenici-
ma bez obzira na njihovo podrijetlo (Agyeman
i Spooner, 1997). Kako bi se takvi stavovi doveli
u pitanje i kako bi se više ljudi druge boje kože
ohrabrilo na putovanja u ruralna područja, po-
krenute su inicijative koje uključuju i rad Crne
ekološke mreže (Black Environmental Network)
te programe koje provode nacionalni parkovi,
a postoje i dokazi da su takvi pokušaji naišli na
pozitivne reakcije, posebno među mlađim cr-
nim i azijskim Britancima koji uživanje na selu
doživljavaju kao svoje pravo jednako kao što je
to pravo drugih građana.
 pretežno urbana pretežno ruralna mješovito urbana i rural.
ia

Ch ll
re

ia

lk

est et
cia
ale

se

wy
id

sse
a
br

br

s
hi

fo
ha
nw

er

or

er
ys
W

Po
Su
um

m
es

or
ur

M
om

D
se
or

Cu

N
h

ed
er
th

iC
ut

iS
M

yf
or

So

W
on

D
on
N

Av
ev
D

Slika 20.1. Policijska područja u Engleskoj i Walesu s najvećim brojem slučajeva rasnog kriminala,
prema postotku zahvaćenog stanovništva etničkih manjina, 1999. – 2000.
Izvor: temeljeno na informacijama iz Observera, 18. veljače 2001.

Crnačko iskustvo u ruralnoj Americi mnogih sadržaja i usluga za crnačke zajedni-

Važna iznimka od konstrukcije ruralnih
prostora kao „bijelih prostora” uključuje 77
nemetropolitanskih okruga u južnom dijelu
Sjedinjenih Američkih Država gdje Afroameri-
kanci čine većinu stanovništva. Ti okruzi, koji
se pretežno nalaze u dolini rijeke Mississippi i
bivšem pojasu uzgoja pamuka i duhana u Ala-
bami, Georgiji i Sjevernoj Karolini, vidljivo su
i snažno ukorijenjeni u posebnoj društvenoj,
ekonomskoj i političkoj povijesti. Koncentraci-
ja Afroamerikanaca u tim područjima odražava
povijest ropstva i njegova ukidanja, ali daljnja
društvena, ekonomska i geografska marginali-
zacija tih zajednica naslijeđe je okorjele rasne
diskriminacije i represije u toj regiji. U kasnom
je 19. stoljeću takozvani zakon Jima Crowa u
mnogim južnjačkim državama ozakonio segre-
gaciju crnog i bijelog stanovništva te odredio
odvojene škole, bolnice, javne parkove, prijevoz,
stanove, restorane i kazališta. Kako je standard
ce bio beziznimno niži u odnosu na sadržaje i
usluge za bjelačke zajednice, segregacija je osna-
živala društvenu i geografsku izolaciju ruralnih
Afroamerikanaca na Jugu (Snipp, 1996). Osim
toga, ruralne crnačke zajednice bile su ekonom-
ski u nepovoljnijem položaju ne samo zbog lo-
šeg obrazovanja i ograničenih mogućnosti nego
i zbog diskriminacije pri zapošljavanju i praksi
napoličarenja, gdje su oslobođeni robovi koji
nisu imali vlastite zemlje radili na dijelu zemlje
bijelih posjednika u zamjenu za dio profita.
Međutim, taj sustav napoličarenja okrutno su
iskorištavali bijeli zemljoposjednici te su crne
uzgajivače često „prozivali” da duguju novac
zemljoposjedniku i rijetko su mogli zaraditi
dovoljno da si osiguraju izlaz iz teškog, fizički i
mentalno štetnog rada (Harris, 1995).
Od 1920. do 1950. godine iseljavanjem se
afroameričko stanovništvo u južnjačkim drža-
vama smanjilo za 20%. Posljednjih se desetljeća

289
stanovništvo stabiliziralo i 1990. je na rural-
nom Jugu živjelo oko 15% od ukupnog broja
Afroamerikanaca u Sjedinjenim Američkim
Državama (Snipp, 1996). Dugoročno gledajući,
crnačke su migracije iz ruralnog u urbano po-
većale društvenu polarizaciju unutar populacije
Afroamerikanaca jer nastanak urbane crnačke
srednje klase nije pratio njihov razvoj u rural-
nim okruzima Juga koji su ostali ekonomski
marginalizirani:
Bez obzira na njihovu ustrajnost, ruralne
crnačke zajednice postale su „zaostala
mjesta” na mnogo načina. Iako se mno-
go pisalo o povratku Afroamerikanaca na
Jug i južnjačkom ekonomskom procva-
tu 1970-ih i 1980-ih, taj razvoj nije po-
mladio ruralne crnačke zajednice. Mno-
go toga upućuje na to da je ekonomski
razvoj na Jugu bio izrazito nejednolik,
koncentriran u urbanim područjima, i da
je zaobilazio Afroamerikance u ruralnim
mjestima (Snipp, 1996, str. 131).
Većina ruralnih crnačkih okruga klasifici-
rana je kao dugotrajno siromašni okruzi (vidi
poglavlje 19), a 1989. godine gotovo polovina
(47,8%) crnačkih kućanstava u ruralnim okru-
zima u kojima su crnci činili većinu klasificirana
je kao kućanstva koja žive u siromaštvu (Cro-
martie, 1999). Uz to što su ekonomski margina-
lizirani, ruralni Afroamerikanci također su po-
vijesno bili isključeni s pozicija političke moći u
velikom dijelu ruralnog Juga nasuprot stabilnoj
manjini bijele elite čije su se pozicije izvorno te-
meljile na segregaciji. Ozbiljno suprotstavljanje
toj političkoj marginalizaciji počelo je tek na
kraju 20. stoljeća, kada su crnci u velikoj mjeri
birani u lokalna politička tijela.
Jednu od najokrutnijih diskriminacija u
Sjedinjenim Američkim Državama doživjeli su
crni poljoprivrednici. Ondje je 1920. godine
bilo više od 925 000 crnih farmera, što je činilo
jednog od sedam američkih farmera. Godine
1982. samo je jedan od 67 farmera bio crnac,
a 1992. bilo je manje od 19 000 crnih farmera.
Kombinacija pritisaka ekonomskog restruktu-
riranja i institucionalnog rasizma vodila je do
290
stvarnog iskorjenjivanja crnačke poljoprivred-
ne zajednice. Crnačka gospodarstva oduvijek
su bila mala i samim time loše opremljena za
natjecanje u sve izraženije komercijaliziranoj
i globaliziranoj poljoprivrednoj industrijskoj
proizvodnji koja se razvila tijekom 20. stolje-
ća (vidi poglavlje 14). Međutim, dok su vlade
snažno podupirale i subvencionirale prilagodbu
bijelih poljoprivrednika, pomoć crnačkim uzga-
jivačima bila je ograničenija i u većoj mjeri uvje-
tovana. Crni uzgajivači doživjeli su teškoće u
dobivanju zajmova komercijalnih banaka te su
bili ovisni o zajmovima Ministarstva poljopri-
vrede Sjedinjenih Američkih Država (USDA),
koji su se općenito doživljavali kao „posljednja
slamka spasa”. USDA je, pak, obrađivao prijave
crnih poljoprivrednika sporije od prijava bijelih
farmera i naplaćivao im je veću kamatnu stopu
(Sheppard, 1999). Crni farmeri bili su suočeni i
s velikim rasizmom, diskriminacijom i vrijeđa-
njem lokalnih službenika ministarstva u mno-
gim područjima na Jugu. Tek su 1999. godine
nagodbe u parnicama dokazale tvrdnje mnogih
crnih farmera o institucionalnom rasizmu te je
USDA pristao isplatiti odštete od ukupno 300
milijuna dolara crnim farmerima čija su građan-
ska prava narušena.
Ruralnost prvih nacija
Iznimka od pravila o ruralnom kao „bijelom
prostoru” jest i ruralnost prvih nacija, domo-
rodačkih ljudi u Sjevernoj Americi, Australiji i
na Novom Zelandu. Prije europske kolonizaci-
je prve nacije bile su u osnovi ruralna društva,
no u procesu kolonizacije domorocima je bila
oduzeta zemlja i prisiljeni su na život u rezer-
vatima koji su bili pretežno smješteni u ruralnoj
sredini. Istodobno, ponovno „zamišljanje” seo-
skog prostora novih nacija - Australije, Novog
Zelanda, Kanade i Sjedinjenih Američkih Drža-
va - ogolilo je ruralni prostor od odnosa i zna-
čenja prvih nacija te nametnulo novo značenje
koje zanemaruje trajnu prisutnost domorodač-
kih zajednica u tom prostoru (vidi okvir 20.1.).
Ruralni prostori stanovnika prvih nacija stoga
su prostori ugnjetavanja i podređivanja. Kako
Snipp (1996) tvrdi govoreći o rezervatima ame-
ričkih starosjedioca u Sjedinjenim Američkim
Državama,
izvorni motiv za stvaranje rezervata u 19.
stoljeću bio je izolirati i zatvoriti američke
Indijance u područja udaljena od glavnih
tokova američkog društva. Očekivalo se
kako, s vremenom, obrazovanjem, kr-
šćanskim preobraćenjem i drugim mje-
rama oblikovanima za „civiliziranje” ame-
ričkih Indijanaca, rezervati neće više biti
potrebni (Snipp, 1996, str. 127).
Usredotočenost na rezervate bila je, barem
u 19. stoljeću, povezana s uskraćivanjem samo-
dostatnosti američkim starosjediocima jer su im
bili zabranjeni lov izvan rezervata i posjedovanje
oružja, čime su postajali sve ovisniji o živežnim
namirnicama koje im je osiguravala vojska. Tije-
kom 20. stoljeća koncentracija starosjedilačkog
stanovništva u ruralnim područjima razrijeđena
je iseljavanjem u urbana središta. Godine 1990.
malo manje od polovine stanovništva američkih
starosjedioca u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama i dalje je živjelo u ruralnim područjima,
uglavnom u rezervatima, iako postoje regional-
ne razlike (Snipp, 1996). Dok je starosjedilačko
stanovništvo u Kaliforniji pretežno urbano, u
planinskim državama i na Aljasci pretežno je
ruralno, čineći većinu u 27 nemetropolitanskih
okruga (Brewer i Suchan, 2001; Snipp i Sande-
fur, 1988).
Ekonomske odrednice imale su velik utjecaj
na migracije američkih starosjedioca iz rezer-
vata u gradove. Američki starosjedioci mnogo
su više uključeni u tržište rada u urbanim nego
ruralnim područjima, a viši su i njihovi godiš-
nji prihodi za oko 20 - 25% (Snistr i Sander-
fur, 1988). Ekonomski kapaciteti rezervata
ograničeni su nižom kvalitetom tla, kulturnim
stavovima prema iskorištavanju okoliša, izo-
stankom industrijalizacije i manjkom kapitala.
Iako je zemlja mnogih rezervata bogata mine-
ralima i drugim prirodnim resursima, njihova
eksploatacija ovisna je o vanjskom kapitalu za
financiranje pa mnogo ostvarenog bogatstva
ne stiže do starosjedilačkih zajednica. Stoga su
rezervati američkih starosjedioca često poveza-
ni s visokim razinama siromaštva. Polovina je
američkih starosjedioca, iz ruralnih okruga u
kojima čine većinu, 1989. godine živjela ispod
granice siromaštva, a 1997. zabilježeno je da je
većina radne snage u brojnim rezervatima neza-
poslena, uključujući rezervat Siouxa Cheyenne
River (Cheyene River Sioux Reservation) ( Južna
Dakota, 80% nezaposlenih), Rezervat Rocky
Boy (Rocky Boy’s Reservation) (Montana, 77%)
i Chippewa rezervat Red Lake (Red Lake Chi-
ppewa Reservation) (Minnesota, 62%) (Cornell,
2000).
No Cornell (2000) bilježi i mnogo niže sto-
pe nezaposlenosti u mnogim drugim rezervati-
ma, a koje upućuju na to da postoji polarizacija
okolnosti u kojima se nalaze različite skupine
američkih starosjedioca u različitim ruralnim
regijama, na što upućuju i podaci o promjenama
razine siromaštva u rezervatima 1980-ih (slika
20.2.). Relativno bogatstvo ili oskudica rezerva-
ta mogu odražavati stupanj njihove geografske
izolacije, a time i njihovu sposobnost da isko-
riste obližnje tržište rada, ali odražavaju i razi-
nu do koje pojedini rezervati koriste prednosti
svog suverenog statusa za razvoj tržišnih aktiv-
nosti u nekoj niši, kao što su prodaja duhanskih
proizvoda oslobođenih od plaćanja poreza i,
najvažnije, kockarski turizam (Snipp, 1996).
Snipp (1996) primjećuje da su, kao posljed-
nja preostala zemlja, rezervati američkih sta-
rosjedilaca postali središnja mjesta urođeničke
kulture i društvenog života. Nizom sporazuma
i zakonskih ugovora plemenskim je skupinama
dodijeljen određeni stupanj samoupravljanja
u rezervatima koji im dopušta upravljanje ze-
mljom u skladu s njihovom tradicijom. Me-
đutim, to potvrđivanje ruralnosti prvih nacija
strogo je ograničeno samo na teritorij samih
rezervata. Radikalniji proces odvija se u Au-
straliji nakon što je 1993. godine donesen Za-
kon izvornog vlasništva (Native Title Act) (a i
na Novom Zelandu pitanje je „prava na zemlju”
291
 Okvir 20.1. Mit o kanadskom ruralnom sjeveru
Povezanost ruralnosti i nacionalnog identiteta te diskurzivno isključenje domorodač-
kih naroda iz takvih zamišljenih prostora oslikavaju reprezentaciju ruralnog sjevera
Kanade. Shields (1991) opisuje reprodukciju mita „Istinski sjever, snažan i slobodan”
(True North Strong and Free) kao ključnu sastavnicu diskursa kanadskog nacionalnog
identiteta, koji je sjeverne regije zemlje postavio na poziciju duhovne nacionalne jez-
gre i kao protutežu gradovima južne Kanade u kojima prebiva većina stanovništva.
Kako Shields primjećuje, „za većinu Kanađana koji govore engleski ΄Sjever΄ nije samo
činjenična geografska regija nego i zamišljena zona: granica, divljina, prazni ΄prostor΄
koji je, viđen s juga Kanade, bijel, prazan” (str. 165). To je, nastavlja Shields, „prazna
stranica na koju se mogu skicirati slike suštine ΄kanadskosti΄, kao i slike u suprotno-
sti s kojom se definira nečija urbana egzistencija” (str. 165). Međutim, reprezentacija
Sjevera kao praznog prostora poriče prisutnost i naslijeđe inuitskih zajednica u regi-
ji. Mjera do koje se priznaje prisutnost Inuita upotrebljava oblike reprezentacije koji
osnažuju paradoksalnu percepciju inuitskog načina života istodobno kao grubog i teš-
kog, tako predstavljajući žilav kanadski nacionalni karakter, i kao inferiornog civilizaciji
urbanog juga. Primjerice, Shields ističe da je u filmovima o „Sjeveru”, „zbog micanja
krovova iglua da bi se omogućilo snimanje života unutar njega, nužno bilo da njihovi
stanovnici budu potpuno odjeveni na temperaturama ispod nule, što je vodilo ideji da
su iglui neugodne i hladne nastambe” (str. 176).
Štoviše, napetosti između reprezentacija „Sjevera” kao zaleđa bogatog resursima i kao
kulturne jezgre zemlje koja treba zaštitu, „dale su osnovu za paternalističku politiku
razvoja Sjevera i ʽciviliziranjaʼ Inuita, pri čemu je malo moći dano stanovnicima Sjeve-
ra” (str. 165). Ustavni status Sjeverozapadnih teritorija i teritorija Yukon poricao im je
autonomiju kakvu su imale južne provincije i značio je da su uvelike pod upravom juga
u „nacionalnom interesu”. Od 1980-ih nadalje zahtjevi za samoupravu oblikovali su
središnji cilj kampanja za prava starosjedioca u Kanadi, što je vodilo uspostavi novog
teritorija Nunavut 1999. godine, što na jeziku inuktitut znači „naša zemlja”. Inuiti čine
85% stanovništva od samo 29 000 stanovnika koji se nalaze na dva milijuna četvornih
kilometara teritorija od Sjeverozapadnih teritorija prema sjeveru i zapadno od Hudson
Baya.

Za više vidi poglavlje 4 u knjizi Roba Shieldsa (1991) Mjesta na rubovima [Places on the
Margin] (Routledge).

snažno politički istaknuto). On omogućuje „za-
jednicama starosjedilaca s urođeničkim identi-
tetom” (Aboridžina) da traže svoja prava na one
ruralne teritorije s kojima mogu dokazati pove-
zanost prema tradicionalnom pravu i običajima.
Priznanje prava na vlasništvo daje zajednicama
starosjedilaca pravo sudjelovanja u upravljanju
teritorijem, čime uvodi promjene u prakse po-
stojećih vlasnika ruralne zemlje i upravljačkih
tijela. To potencijalno može donijeti i ekonom-
ske pogodnosti uz sklopljene ugovore o rudare-
nju i istraživanju prirodnih resursa te odštete za
prijašnje vladine djelatnosti (Davies, 2003). Do
lipnja 2001. godine podneseno je više od tisuću
prijava za starosjedilačka vlasnička prava kojima
je pokrivena većina ruralnog područja Australi-
je, uključujući većinu Zapadne Australije, iako
je spor proces priznavanja značio da je samo
nekolicina dobila rješenja. Davies objašnjava
da je program imao dalekosežne implikacije za
ruralnu Australiju i za položaj starosjedilačkih
zajednica unutar nje:

292

Slika 20.2. Promjene u odraslom stanovništvu u odabranim rezervatima s prihodima ispod službe-
ne granice siromaštva, 1977. - 1989.
Izvor: temeljeno na Cornell, 2000.
Priznavanje „starosjedilačkog vlasničkog
prava” otvorilo je vrata starosjediocima
da se uključe kao suradnici u upravljanju
zemljom koja je od davnina njihova. Pro-
ces utvrđivanja vlasništva učinio je tra-
dicionalno vlasništvo nad zemljom, koja
je osnova starosjedilačkih zakona i me-
hanizama upravljanja, sve više vidljivim.
Zakonska ograničenja pri priznavanju
domorodačkog prava vlasništva čine teš-
ko održivim konzervativne stavove da je
starosjedilačko pravo vlasništva prijetnja
nestarosjedilačkim vlasničkim pravima i
interesima (Davies, 2003, str. 41).
%
Ipak, priznavanje domorodačkih vlasničkih
prava nije dovelo do vraćanja zemlje starosjedi-
ocima ili potpunog osnaživanja starosjedilačkih
grupa. Vrlo je malo zemlje koja je u vlasništvu
organizacija Aboridžina i otočana Torres Strait,
ili kojom u njihovo ime upravlja Starosjedilačko
zemljišno udruženje (Indigenous Land Corpora-
tion), predano u zahtjevima za vlasništvo zbog
shvaćanja da ne postoji velika dodatna korist
koju bi mogli ostvariti. Nadalje, Davies potvr-
đuje da postoji raskorak između mjesta za koja
se podnose zahtjevi za starosjedilačka vlasnička
prava i mjesta gdje australski starosjedioci zaista
žive.
293
 Iako starosjedioci čine oko petine stanov-
ništva udaljenih i pustih dijelova u unutrašnjo-
sti Australije, gotovo tri četvrtine starosjedilaca
živi u urbanim područjima. Starosjedilačke
zajednice koje podnose zahtjeve za teritorij ne
moraju prebivati na zemlji nad kojom traže svo-
ja prava pa proces starosjedilačkih prava sam po
sebi ne predstavlja okvir za smanjivanje druš-
tvene i ekonomske deprivacije starosjedilačkih
zajednica u ruralnim dijelovima Australije.

Sažetak
Diskurzivno povezivanje ruralnosti s nacionalnim identitetom pridonijelo je marginalizaciji i is-
ključenosti etničkog stanovništva koje se ne uklapa u prevladavajuće konstrukcije nacionalnog etni-
citeta. U velikom dijelu ruralnih područja Europe i mnogim ruralnim dijelovima Sjeverne Amerike,
Australije i Novog Zelanda, čije je stanovništvo pretežno bijelo, reprodukcija takvog diskursa poja-
čava osjećaj prijetnje i isključenosti koji doživljavaju mnogi nebijeli stanovnici i posjetitelji. U regi-
jama s povijesno većom prisutnošću nebjelačkog stanovništva, uključujući pretežno crnačke ruralne
zajednice na jugu Sjedinjenih Američkih Država i starosjedilačke zajednice prvih naroda Sjeverne
Amerike, Australije i Novog Zelanda, relativnu društvenu i ekonomsku deprivaciju tih skupina poja-
čava povijest ugnjetavanja te ekonomske, kulturne i političke marginalizacije. Iako se posljednjih go-
dina poduzimaju napori za priznavanje i ispravljanje ili kompenziranje povijesne nepravde, što uk-
ljučuje i strategije koje podupiru ekonomski razvoj, prepoznavanje starosjedilačkih vlasničkih prava
i uvođenje većeg stupnja samoupravljanja, položaj mnogih nebijelih ljudi u ruralnim područjima i
dalje je obilježen siromaštvom i izolacijom. Štoviše, povezivanje ruralnosti i nacionalnog identiteta
i dalje uzima danak čineći ruralna područja mjestom nacionalističkog i rasističkog djelovanja. U
svojim najumjerenijim oblicima oni uključuju usvajanje nacionalnih simbola u kampanjama usmje-
renima na obranu ruralnih interesa. Primjerice, niz prosvjeda u Londonu, koje je organizirao Seoski
savez (Countryside Alliance), branio je lov sa psima koristeći nacionalističku ikonografiju kao što su
zastave te poistovjetio percipiranu prijetnju njihovu ruralnom načinu života s prijetnjom „britan-
skim vrijednostima”. Ekstremniji primjeri na prijelazu u 21. stoljeće uključuju podršku na izborima,
temeljenu na ruralnom stanovništvu, kratkotrajne antiimigracijske stranke Jedna nacija (One Nati-
on) u Australiji te uspostavljanje ekstremnih, desničarskih, rasističkih paravojnih skupina u rural-
nim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država. Paravojne skupine jedan su od oblika „alternativnog
ruralnog načina života”, o kojem ćemo govoriti u sljedećem poglavlju.

294
Za daljnje čitanje
O vezama ruralnosti i nacionalnog identiteta raspravljali su brojni autori. Knjiga Step-
hena Danielsa Polja vizija: Krajobrazne predodžbe i nacionalni identitet u Engleskoj i Sjedi-
njenim Američkim Državama [Fields of Vision: Landscape Imagery and National Identity in
England and the United States] (Polity Press, 1993) opsežna je studija o važnosti okoliša
za nacionalni identitet u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, a poglavlje 8 u
knjizi Jeremyja Paxmana Englez: Slika ljudi [The English: A Portrait of a People] (Michael
Joseph, 1998) pristupačna je rasprava o ulozi ruralnosti u engleskom nacionalnom
identitetu. Julian Agyeman i Rachel Spooner potanko ispituju iskustva etničkih ma-
njina u ruralnim područjima u svom poglavlju u zborniku koji su uredili P. Cloke i J.
Little (ur.) Osporene kulture seoske sredine [Contested Countryside Cultures] (Routledge,
1997), s posebnim naglaskom na Ujedinjeno Kraljevstvo. Matthew Snipp (1996) u
članku „Razumijevanje rase i etniciteta u ruralnoj Americi” [Understanding race and
ethnicity in rural America], Rural Sociology, volumen 61, stranice 125-142, pruža op-
sežan pregled studija o rasi i ruralnim društvima u Sjedinjenim Američkim Državama.
Proces potvrđivanja starosjedilačkog vlasničkog prava na zemlju u Australiji detaljno
propituje Jocelyn Davies u „Suvremenim prostorima starosjedilačkih prava i interesa
u ruralnoj Australiji” [Contemporary geographies of indigenous rights and interests in rural
Australia], Australian Geographer, volumen 34, stranice 19-45 (2003).

Internetske stranice
Daljnje informacije vezane uz mnoge teme o kojima raspravljamo u ovom poglavlju
mogu se naći na brojnim internetskim stranicama, uključujući one grupa za pritisak
i vladinih agencija uključenih u neke od opisanih problema. One uključuju Crnu eko-
lošku mrežu [Black Environmental Network] (www.ben-network.org.uk), organizaciju u
Ujedinjenom Kraljevstvu koja potiče etničke manjine na veće korištenje seoske sre-
dine za rekreaciju; Nacionalnu udrugu crnih poljoprivrednika [National Black Farmers
Association] (www.blackfarmers.org) i Udrugu crnih poljoprivrednika i proizvođača
[Black Farmers and Agriculturalist Association] (http://mybfaa.us/), obje zagovaračke
udruge koje zastupaju interese crnih uzgajivača u Sjedinjenim Američkim Državama,
te Nacionalni sud za starosjedilačka vlasnička prava [National Native Title Tribunal]
(http://www.nntt.gov.au/Pages/Home-Page.aspx), tijelo zaduženo za provedbu pro-
cesa starosjedilačkih zahtjeva za priznavanje vlasničkih prava u Australiji.

295
 21. Alternativni ruralni stilovi života

Uvod
Ideja „bijega na selo” važan je retorički izraz u diskursima ruralnosti. Želja za bijegom iz grada
važan je element kontraurbanizacije srednje klase (vidi poglavlje 6) koja se uobičajeno shvaća kao
bijeg od stresa i intenziteta urbanog života u usporeniju, mirniju okolinu. No Valentine (1997b)
tvrdi da „usredotočenost ruralne geografije na ideju bijele srednje klase o ruralnoj idili zamagljuje
činjenicu da ‘druge’ grupe također idealiziraju ruralno kao mirno, sigurno mjesto i teže uspostav-
ljaju vlastite verzije života u zajednici daleko od grada” (str. 119). Ruralna idila kojoj teže te druge
grupe često ne uključuje promjenu životnog stila, nego bijeg na selo kako bi pronašli prostor (fizički
i psihički) za ostvarenje životnog stila koji je u gradu sputan predrasudama te društvenim i ekonom-
skim pritiscima. Međutim, težnja takvim alternativnim ruralnim životnim stilovima nije uvijek u
skladu s ruralnom idilom srednje klase, posebno ako ona dovodi u pitanje konvencionalna shvaćanja
vlasničkih prava ili promiče nekonvencionalne seksualne orijentacije pa je moguć nastanak sukoba.
U ovom poglavlju istražujemo tri primjera alternativnih ruralnih životnih stilova - new age putnike
u Ujedinjenom Kraljevstvu; eksperimentalne utopijske zajednice zasnovane na ekološkim načelima
ili seksualnosti; te paravojne pokrete u Sjedinjenim Američkim Državama.

Putnici i ruralnost preko ruralnih prostora na putovanjima između

Unatoč popularnoj reprezentaciji ruralnih
zajednica kao mjesta stabilnosti i čak izolacije,
postoji duga povijest putujućeg stanovništva u
seoskoj sredini. U Europi su Romi imali razli-
čit životni stil i kulturu koja je bila dio ruralnog
iskustva stoljećima, preklapajući se s glavnim
tijekovima ruralne kulture u događajima poput
sajmova konja. Slično tomu, Cresswell (2001)
opisuje povijesna iskustva skitnica u Americi,
koja su bila i ruralna i urbana, u nekim se sluča-
jevima oslanjajući na rad u poljoprivredi i pra-
ćenje žetvenih ciklusa Srednjeg zapada ili uz za-
padnu obalu, a u drugim slučajevima kretanjem
gradova. I život Roma i skitnica romantizira se
tako da utjelovljuje slobodu otvorenih seoskih
predjela - treba se, primjerice, sjetiti Toadove
pustolovine u ciganskim kolima u knjizi Vjetar
u vrbama Kennetha Grahama. No obje su gru-
pe doživljavale znatnu diskriminaciju i potla-
čivanje te ih se često prikazivalo kao prijetnju
sjedilačkom ruralnom životu, a predrasude su
se stvarale i o njihovoj mobilnosti i o njihovu
nepripadanju (MacLaughlin, 1999).
Nastanak novih nomadskih kultura kao
alternativnih modernih životnih stilova nadah-
nut je romantičnom vizijom ruralnog putnika

297
koji ide od mjesta do mjesta, ali suočava se i
sa sumnjom i neprijateljstvom drugih rural-
nih stanovnika. Među najistaknutijim novim
nomadima su putnici novog doba (new age) u
Ujedinjenom Kraljevstvu, kontrakultura koja
se razvila iz festivalskih krugova u 1970-ima
(McKay, 1996). U odbacivanju modernog,
konzumerističkog društva putnička kultura
poistovjetila se s romantičnim ruralizmom i
usvojila polunomadski životni stil koji se veći-
nom odvija u ruralnom prostoru. Procjenjuje se
da je krajem 1980-ih putnička zajednica diljem
Ujedinjenog Kraljevstva brojila 8000 ljudi koji
putuju i žive u otprilike 2000 vozila (McKay,
1996). Brojne skupine tih novodobnih putnika
uključivale su se kasnih 1980-ih i u 1990-ima u
proteste protiv gradnje novih cesta, a zajednica
putnika dobivala je nove članove iz redova eko-
loških prosvjednika.
Diskurs ruralnosti koji putnici izražavaju
uvelike proizlazi iz ideje ruralne idile, često upo-
trebljavajući jezik i slike koji imaju snažan odjek
i među doseljenicima srednje klase:
Izgled je prilično romantičan. To je engle-
ski san zapravo, zar ne? - ono o čemu ve-
ćina Engleza mašta: stabla, polja, sve one
slike iz [Thomas Hardyjevog] Tess of the
d’Urbervilles [Tessa iz porodice D’Urbervi-
lle] (Jeremy, putnik, Engleska, citirano u
McKay, 1996, str. 47-48).
Jedan je putnik, kojeg navode Lowe i Shaw
(1993), čak poistovjetio životni stil s onim
koji prikazuju The Archers, dugo prikazivana
BBC-jeva radijska serija koja je bila smještena
na selu, a sebe je opisivala kao „svakodnevnu
priču seoskog naroda”:
The Archers… toliko su popularni. Na neki
način su kultni putnicima. To je sapunica
na koju sam se navukao. Ona prikazuje
ljude poput nas (Jay, putnik, Engleska, ci-
tirano u Lowe i Shaw, 1993, str. 59).
U ovom je diskursu poistovjećivanje rural-
nog sa slobodom ključno, ali putnici često do-
znaju kako je, u težnji za idealiziranim ruralnim
životnim stilom, njihova sloboda ugrožena ne-
298
prijateljstvom zemljoposjednika i lokalnog sta-
novništva. Stoga oni dovode u pitanje principe
privatnog vlasništva i tradicionalne predrasude:
Ne mislim da bi trebao biti zločin željeti
tako živjeti, željeti radije živjeti u rural-
nom području nego u velikom gradu. A
nemoguće je otići i unajmiti vikendicu ili
imanje ili kupiti neko. Osim za one koji
su rođeni na selu, ruralna Britanija je za
bogate. Ona je za ljude koji si mogu pri-
uštiti kupiti vikendicu ili otići u mirovinu
na selo. Za mene, ako želim živjeti s pro-
storom oko sebe i drvećem i brdima i šu-
mom, jedini mogući način, osim onoga da
spavam na otvorenom, jest kupiti vozilo
i živjeti tako (Shannon, putnik, citirano u
Lowe i Shaw, 1993, str. 240).
Očito je. Ovce imaju sve. Mi nemamo
ništa. Pogledajte kroz prozor. Na svakom
polju koje pogledate su ovce… One za-
pravo ne zarađuju, one samo sjede u po-
lju i govore, „Ja sam ovca. Ovo je polje
za ovce, stoga ništa drugo nije dopušte-
no ovdje”. Ne možeš tamo šetati psa, ne
možeš čak ni otići na ovčje polje. Meni je
tako očito koliko zemlje ovce imaju, toliko
rali po kvadratu ovaca [sic], i koliko malo
zemlje mi imamo (Decker John, putnik,
citirano u Lowe i Shaw, 1993, str. 104).
Napetosti između putnika i interesa rural-
nog zemljišta najotvorenije su prerasle u sukob
zbog pristupa drevnom kamenom krugu u
Stonehengeu. Putnici se od 1970-ih sastaju na
godišnjem festivalu sredinom ljeta kod Stone-
hengea, nacionalnog simbola koji je ispunjen
misticizmom.
Međutim, rastući je broj putnika koji su po-
sjećivali festival 1980-ih izazvao otpor lokalnih
zemljoposjednika i agencije za baštinu koja je
upravljala mjestom te su oni pokrenuli pravne
postupke kako bi spriječili dolazak putnika do
Stonehengea. Nakon što je oko Stonehengea
sredinom ljeta uvedena zona isključenja, poče-
la je igra izdržljivosti između policije i putnika
koji su pokušavali doći do lokacije nekoliko
sljedećih godina, a koja je buknula u poznatom
okršaju 1985., kasnije prozvanom „bitka na
polju graha”, za koju Sibley (1997) smatra da je
označila točku preokreta kada je riječ o stavovi-
ma prema putnicima u seoskoj sredini.
Sukob kod Stonehengea je tako bio važna
odrednica uređenja zakona za kontrolu i regu-
laciju kretanja u seoskom prostoru, posebno
Zakona kaznenog prava i javnog reda (Criminal
Justice and Public Order Act) iz 1994. godine
(Sibley, 1997). Kako Halfacree (1996) opisuje,
parlamentarne debate o tom zakonu izrazile su
uznemirenost srednje klase ruralne Britanije od
putnika koje su smatrali prijetnjom njihovoj ru-
ralnoj idili. Putnici su predstavljeni kao oni koji
uznemiravaju mirnoću ruralnog života, a jedan
član Parlamenta ustvrdio je,
novodobni putnici napravili su neke straš-
ne budalaštine: oni su zaposjeli mirnu
seosku sredinu, pregazili mirna sela, oteli
su se kontroli i održavali raveove koji su
trajali i nekoliko dana pokazujući pot-
puno neuvažavanje područja (citirano u
Halfacree, 1996, str. 62).
Također ih se opisivalo kao „vizualnu štetu”
ili „prljavu stranu urbanog života” (Halfacree,
1996, str. 63) koja unosi nered u ruralni okoliš,
a optuživalo ih se i da remete prostorni i druš-
tveni poredak ruralnog prostora, primjerice,
odbijanjem prihvaćanja konvencija vlasništva:
Novodobni putnici, čini se, nemaju želju
smjestiti se ili skućiti na odobrenim mje-
stima, nego jednostavno žele nesmetano
lutati selom (član Parlamenta, citirano u
Halfacree, 1996, str. 58).
Važno je napomenuti da se jasno isticalo da
novodobni putnici nisu isto što i Romi, što ih
je postavljalo izvan ruralne zajednice, dijelom
zbog shvaćanja da se oni ne slažu s onim što se
smatralo ruralnom radnom etikom:
Istinski Cigani su s nama stoljećima. Njih
se tolerira - doista pozdravlja - u rural-
noj zajednici, gdje redovito pomažu u že-
tvama i obavljaju druge usputne poslove
u gospodarstvu i kućanstvu. Ali sada su
dobili svoje parazite, hipije i otpadnike -
općenito zvane New Age putnicima - koji
ne rade, koji ne žele raditi, ali vjeruju da,
zato što Cigani imaju prividno pravo luta-
ti seoskom sredinom po volji, i oni mogu
činiti isto na račun lokalnih poreznih ob-
veznika (član Gornjeg doma engleskog
Parlamenta, citirano u Halfacree, 1996,
str. 59).
Alternativne ruralne zajednice
Dok novodobni putnici utjelovljuju strate-
giju polunomadizma u seoskom prostoru, al-
ternativni ruralni životni stilovi ostvaruju se ra-
zvojem novih oblika naseljenih zajednica, iako
na načelima koja se uvelike razlikuju od tradi-
cionalnih poimanja ruralne zajednice. Neke od
tih zajednica ustanovljene su kao ogranak kon-
trakulture putnika koju smo prethodno opisali.
Najpoznatija je Tipi Valley u zapadnom Walesu
osnovana 1976. godine, zajednica od oko 200
stanovnika naseljenih u pedeset do šezdeset
šatora u udaljenoj ruralnoj dolini. S očitim po-
zivanjem na američku starosjedilačku kulturu,
Tipi Valley sebe predstavlja kao eksperiment
u obliku ekološki prihvatljiva ruralnog života.
No, kako McKay (1996) primjećuje, „namjer-
nim smještanjem na margine, dalje od žarišta
većinske kulture - gotovo od bilo koje kulture
- razvila se kao središte nastanjeno autentič-
nim veteranima i idealistima, okružena vlasti-
tim marginalnim tipovima, problematičnim
slučajevima” (str. 57; originalni naglasak). Tipi
Valley također je primio kritike da je nedovolj-
no samodostatan i ovisan o državnim davanjima
i vanjskim resursima, a suočio se i s pokušajima
lokalnih upravnih tijela da ih isele pod optuž-
bom da je zajednica „neovlašteno prešla s po-
ljoprivredne na stambenu upotrebu zemljišta”
(McKay, 1996, str. 52).
Osnivači Tipi Valleya bili su dio duge tra-
dicije utopijskih skupina koje su koristile odije-
ljenost, prostor i izolaciju, koju pružaju ruralne
lokacije, za uspostavljanje zajednice koja pro-
miče nove načine života. One uključuju, pri-
mjerice, različite religijske skupine i zajednice
koje promiču određene oblike uzgoja ili uprav-
ljanja okolišem. Osim toga, uključuju inicijative
osmišljene za uspostavljanje zajednica koje svo-
299
je pripadnike mogu osloboditi ugnjetavačkih
struktura rasizma, diskriminacije ljudi s razli-
čitim vrstama invaliditeta (ableism) ili homo-
fobije. Valentine (1997b) raspravlja o nastanku
separatističkih lezbijskih zajednica u ruralnim
dijelovima Sjedinjenih Američkih Država koje
su prerasle u velik pokret 1970-ih. Unatoč
uobičajenom povezivanju ruralnog društva s
homofobijom (vidi poglavlje 17), lezbijske se-
paratistice izabirale su ruralne lokacije jer pru-
žaju mogućnost kontrole širokog prostora, čime
omogućuju razvoj radikalnih oblika društvene i
ekonomske organizacije:
Održavanje lezbijskog prostora i čuvanje
zemljišta od muškog silovanja i njegovih
kemikalija doživljavamo kao politički čin
aktivnog otpora. Zajedničkom borbom
radimo protiv patrijarhalnog uvjetova-
nja te pokušavamo raditi i živjeti zajed-
no u skladu jedni s drugima i s prirodom
(stanovnica Vominške zemljišne zadruge
(ili Womyn) u Wisconsinu [Wisconsin
Womyn’s Land Co-operative], citirano u
Cheney, 1985, str. 132).
U separatističkim zajednicama pokušalo se
stvoriti lezbijsko feminističko društvo koje je
nehijerarhijsko i samodostatno. Stare vještine,
poput paljenja vatre i proizvodnje biljnih lijeko-
va, ponovno su se otkrivale, a zajednice su aktiv-
no poticale distinktivnu žensku kulturu izraže-
nu jezikom, glazbom, književnošću i poviješću.
Valentine (1997b) tako bilježi, „one su stvorile
vrlo politiziranu viziju ruralne idile” (str. 112).
No Valentine opisuje i napetosti i razlike
koje su nastajale unutar zajednice, dok su suko-
bi nastajali zbog pitanja koja su se odnosila na
upravljanje zemljom, praksu monogamije na-
suprot nemonogamiji i prisutnost muške djece
u zajednici. Stoga Valentine (1997b) zaključuje
da su se „lezbijski idealistički pokušaji da uspo-
stave ‘idilični’ način života na selu očito rastočili
jer su, kao što je slučaj i s tradicionalnim vizi-
jama bijele srednje klase o ‘ruralnoj zajednici’,
pokušaji stvaranja jedinstva i zajedničkih nači-
na življenja stvorili granice i isključenost” (str.
118-119).
300
Militantne reakcionarske ruralnosti
Primjeri o kojima smo raspravljali predstav-
ljaju pokušaje razvoja, nazovimo ih općenito,
progresivnih alternativnih životnih stilova u
ruralnim područjima, a sukobi koje smo spo-
menuli često su nastajali kada bi se progresivne
vrijednosti novih zajednica sudarale s konzer-
vativizmom tradicionalnih ruralnih društava.
Međutim, alternativne ruralne zajednice us-
postavljale su i reakcionarnije, desničarske
skupine za koje je selo privlačno dijelom zbog
njegove povezanosti s idejom „čistog” ruralnog
prostora i relativno monokulturnog društva
(vidi poglavlje 20), a dijelom jer izolirane loka-
cije omogućuju djelovanje izvan nadzora drža-
ve. Najistaknutija su takva udruženja militantni
pokreti u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kako Kimmel i Ferber (2000) ističu, militantni
pokreti labav su skup paravojnih grupacija koje
ujedinjuje nepovjerenje prema vladi i paranoja
da globalnu politiku vodi urotnička elita te koje
su se naoružale za pružanje otpora. Njihov je
svjetonazor rasistički i antisemitski, oslonjen na
posebna shvaćanja muškosti i na fundamentali-
stičke interpretacije kršćanstva. Mnogi članovi
paravojnih skupina također vjeruju da izmi-
canjem od vlasti federalne vlade, primjerice,
izbjegavanjem plaćanja poreza, postaju suvereni
pojedinci. Svoje pravo na to ističu shvaćanjem
sebe kao „prirodnih građana”, rođenih i othra-
njenih u Sjedinjenim Američkim Državama, za
razliku od „građana Četrnaestog amandmana”,
koji uključuju imigrante koji polažu prisegu
Ustavu te Amerikance koji se podvrgavaju vlasti
federalne vlade plaćanjem poreza, primanjem
socijalne pomoći i dobivanjem vozačkih dozvo-
la, rodnih listova i slično (Dyer, 1998).
Većinom muški članovi militantnih pokreta
došli su iz svih krajeva Sjedinjenih Američkih
Država, često iz niže srednje klase, kao što su
mali poljoprivrednici, trgovci, obrtnici i kvali-
ficirani radnici - profesionalne skupine koje su
u najvećoj mjeri ogorčene poreznim optereće-
njima i manjkom ekonomske pomoći vlade, ili
ugrožene kompeticijskim sudjelovanjem nebje-
lačkih etničkih grupa na tržištu rada (Kimmel
i Ferber, 2000). Isto tako, militantne zajednice
privlače udaljena ruralna područja, a posebno
su prisutne u Montani i Idahou. Kimmel i Fer-
ber smatraju da članovi militantnih skupina do-
laze u ruralna područja jer
traže društvo istomišljenika u područjima
relativno udaljenim od nebijelaca i Žido-
va, gdje se mogu organizirati, prolaziti
obuku i graditi zaštitničke utvrde. Mnoge
skupine usmjerene su na zasnivanje uto-
čišta u ruralnim zajednicama gdje mogu
uvježbavati vojne taktike, stvarati priču-
ve hrane i naoružanja, usavršavati vješti-
ne preživljavanja i postati samodostatni
u pripremama za Armagedon, „problem
godine 2000.” (Y2K; ili “milenijska greš-
ka u programu”), konačni rasni rat ili bilo
koju katastrofu koju predviđaju (Kimmel i
Ferber, 2000, str. 590).
Uoči 2000. godine (Y2K) neke militantne
skupine ustanovile su „zavjetne zajednice” kao
pripremu za dolazak nebjelačkih izbjeglica za
koje su vjerovali da će napuštati američke gra-
dove kada se sruši kompjutorski sustav i prekinu
socijalne isplate. U predviđenoj borbi za zalihe
hrane, „zavjetne zajednice” naoružavale su se i
trenirale za obranu resursa svojih bijelih članova
(Kimmel i Ferber, 2000).
Dodatno, ruralna područja su za ekstre-
mističke skupine područje regrutacije. Mitsku
povijest militarističkog pokreta povezuju sa
snažnom tradicijom radikalizma ruralnih pro-
izvođača u Sjedinjenim Američkim Državama,
na osnovama ideologije lokalizma i osvetništva
(Stock, 1996), pa se postavljaju kao branitelji
ruralne Amerike.
Ta poruka ima primamljivu draž u rural-
nim zajednicama koje su pretrpjele krizu gos-
podarstava, depopulaciju, gubitak usluga i in-
frastrukture, ekološke degradacije, siromaštva
i lošeg zdravlja (Dyer, 1998; Kimmel i Ferber,
2000; Stock, 1996). Kako Dyer (1998) ističe,
ideje suverenista o povlačenju od plaćanja po-
reza naišle su na prihvaćanje ruralnih ljudi koji
se bore s preživljavanjem i koji smatraju da su
javni izdaci u prevelikoj mjeri usmjereni pre-
ma (nebjelačkim) urbanim zajednicama. Stoga
Dyer u militantnom diskursu pronalazi otvore-
nu opasnost za odnos između ruralne Amerike
i vlade Sjedinjenih Američkih Država: „Ideja je
da, ako federalna vlada ne želi pomoći ruralnoj
Americi, tada će jednostavno ruralna Amerika
upravljati sama sobom ne obazirući se na save-
znu vlast” (str. 174).
301
 Sažetak
Nitko nema isključivo vlasništvo nad ruralnom idilom. Za cijeli dijapazon različitih skupina s
različitim podrijetlom i poviješću te s vrlo različitim ideološkim, kulturnim i filozofskim utjecajima
selo nudi bijeg od pritisaka i zahtjeva gradskog života te prostor u kojem je moguće izgraditi nov,
idealistički način života. Ruralna područja tako sve više imaju ulogu domaćina za različite alternativ-
ne stilove života i zajednice koje se ne podvrgavaju konvencionalnom razumijevanju ruralnog života
i ruralnih zajednica. Mnogi pripadnici takvih zajednica - bilo da je riječ o naseljenosti na određe-
nome mjestu, kao što su Tipi Valley i separatističke lezbijske zajednice, o labavijim vezama putujućeg
stanovništva kao što su novodobni putnici ili regionalno koncentriranim grupacijama zasnovanima
na određenim ideološkim pozicijama i načinu života, kao što su militantni pokreti - vjeruju da
će im otvoreni prostor seoskih predjela dopustiti razvoj željenih stilova života bez ometanja. Ipak,
prakse takvih alternativnih ruralnih životnih stilova često nisu usklađene s mnogim vrijednostima,
načelima i uvjerenjima ustanovljenih ruralnih zajednica, što stvara napetosti između tih dviju sku-
pina. Stoga su ruralna područja ponekad manje prostor bijega, a više mjesto sukoba u kojem se
odvijaju borbe moći između grupa različitih stilova života, od kojih svaka traži vlastitu ruralnu idilu.

Za daljnje čitanje
O prijepornim ruralnim stilovima života novodobnih putnika i eksperimentalnoj alter-
nativnoj zajednici u Tipi Valleyu raspravlja detaljnije George McKay u knjizi Nerazumna
djela ljepote [Senseless Acts of Beauty] (Verso, 1996). Keith Halfacree razmatra prikazi-
vanje putnika kao prijetnju ruralnoj idili srednje klase koji daju britanski parlamentarci,
u „Neprikladni u seoskoj sredini: putnici i ‘ruralna idila’” [Out of place in the countryside:
travellers and the “rural idyll”], Antipode, volumen 29, stranice 42-71 (1996). Za više
o lezbijskim separatističkim zajednicama u ruralnim dijelovima Sjedinjenih Američkih
Država vidi poglavlje Gill Valentine u zborniku radova urednik P. Cloke i J. Little (ur.),
Osporene kulture seoske sredine [Contested Countryside Cultures] (Routledge, 1997). O
ekstremističkim desničarskim militantnim pokretima u ruralnim dijelovima Sjedinjenih
Američkih Država potanko se raspravlja u brojnim studijama, ali posebno je zanimljiva
knjiga Joea Dyera Žetva bijesa [Harvest of Rage] (Westview, 1998) i članak Michaela
Kimella i Abby Ferber „’Bijeli muškarci su ova nacija’: desničarske paravojske i obnova
muškosti u ruralnoj Americi” [“White men are this nation”: right-wing militias and the
restauration of rural American masculinity], u Rural Sociology, volumen 65, stranice
582-604 (2000). Knjiga Carol McNichol Stock Ruralni radikali: bijes pravednika u ame-
ričkoj žitnici [Rural Radicals: Righteous Rage in the American Grain] (Cornell University
Press, 1996) pruža detaljan povijesni kontekst.

302
 Peti dio

ZAKLJUČCI
 22. Ponovno promišljanje ruralnog
Selo u različitosti
Postoje mnoge različite seoske sredine. Ra-
zlikuju ih krajobrazi i okoliš; povijest, obrasci
naseljavanja i gustoća naseljenosti; relativna
izolacija ili blizina metropolitanskim središti-
ma; ekonomska struktura, vrsta poljoprivredne
proizvodnje, industrijski razvoj i iskustva s eko-
nomskim promjenama te obrasci migracija i re-
kompozicije stanovništva. Čak i unutar jednog
ruralnog područja ljudi će imati vrlo različite
ideje o tome što znači ruralno. Neki će tvrditi
da ljudi koji se poistovjećuju s ruralnim mora-
ju biti rođeni na selu, da moraju biti uronjeni
u tradicionalno, ruralno, narodno znanje te u
praksi održavati tradicionalne načine ruralnog
života, poput lova. Drugi će istaknuti pravo da
kupe svoje mjesto u seoskoj sredini te pokušati
kupnjom nekretnine ili uživanjem u ruralnoj
rekreaciji ostvariti ideju ruralnog života koja je
često snažno oblikovana medijskim slikama. Na
iskustva i očekivanja od ruralnog života utjecaj
imaju socioekonomski status, rod, dob, etnicitet
i seksualna orijentacija pojedinca, kao i druga
osobna obilježja.
Ta različitost znači da je teško dati jednu,
objektivnu definiciju ruralnog koja bi se mogla
upotrebljavati za određivanje ruralnih i urbanih
prostora ili za razlikovanje ruralnih društava i
ekonomija od onih urbanih. Ipak, to ne znači da
koncept „ruralno” nema vrijednost za geografe i
društvene znanstvenike. Ruralno je i dalje izni-
mno moćan pojam modernog društva, a razli-
čiti načini na koje ljudi i institucije društveno
konstruiraju ruralnost imaju stvarne učinke na
restrukturiranje područja za koja se tvrdi da su
ruralna, na reakcije na to restrukturiranje te na
individualna iskustva zbog ruralnih promjena.
Raznolikost seoskih sredina nije novost.
Istaknute razlike postoje dugo, unatoč poku-
šajima geografa i društvenih znanstvenika da
nametnu strogu definiciju “ruralnosti” ili po-
kušajima kreatora politika da svedu ruralno
na praktičan i lako upotrebljiv, objedinjujući
koncept kao što je poljoprivreda. Međutim,
moguće je tvrditi da je ekonomsko i društveno
restrukturiranje posljednjih desetljeća poveća-
lo različitost među seoskim sredinama, dok se
smanjila razlika ruralnih i urbanih prostora.
Procesi, odjeci i iskustva
U ovoj knjizi nastojali smo analizirati suvre-
meno ruralno restrukturiranje razmatranjem
njegovih glavnih procesa, odgovora lokalnih
zajednica i vlada te iskustava ljudi koji žive i
rade u ruralnom prostoru ili ga koriste. Suvre-
meno doba ruralnog restrukturiranja odvaja se
i razlikuje od ranijih promjena u ruralnom svi-
jetu tempom i ustrajnošću te totalnošću i među-
povezanošću promjena koje smo iskusili tijekom
dvadesetog i ranog dvadeset prvog stoljeća. Ta
obilježja odražavaju način na koji su dva svepro-
žimajuća procesa transformacije, a koji su utje-
cali i na ruralna i na urbana područja, usmjera-
vala nedavne ruralne promjene - modernizacija
i globalizacija.
305
 Mnogi procesi ruralnog restrukturiranja
uključuju pojam modernizacije. Primjerice,
promjene u praksama poljoprivredne proi-
zvodnje unaprijeđene su pod okriljem „poljo-
privredne modernizacije”, što je značilo speci-
jalizaciju, okrupnjavanje zemljišta te upotrebu
agrokemikalija i druge tehnologije za povećanje
proizvodnje (poglavlje 4). Kao posljedica toga,
broj ljudi zaposlen u poljoprivredi smanjen je
toliko da je poljoprivredna proizvodnja izgubila
mjesto glavnog izvora ruralnog zapošljavanja, a
nastali su problemi pretjerane proizvodnje i de-
gradacije okoliša. U drugim dijelovima ruralnih
ekonomija otvarale su se mogućnosti zapošlja-
vanja zbog „modernizacije” proizvodnje i gos-
podarskih sektora koji su omogućili preseljenje
tvornica i ureda u ruralna područja (poglavlje
5). „Modernizacija” u obliku tehnoloških ino-
vacija promijenila je obrasce svakodnevnog ži-
vota na selu, posebno razvojem prijevoza, kon-
zerviranjem hrane i komunikacijom. S jedne je
strane takav razvoj podigao kvalitetu života u
ruralnim područjima čineći ih poželjnijim mje-
stom za život i potičući kontraurbanizaciju (po-
glavlje 6); s druge strane, tehnološke inovacije
koje su omogućile ljudima veću pokretljivost i
manju ovisnost o lokalnoj kupnji svježe hrane
udaljili su trgovinu od seoskih dućana pridono-
seći racionalizaciji i zatvaranju mnogih ruralnih
trgovina i usluga (poglavlje 7).
Globalizacija je usko povezana s moderni-
zacijom s obzirom na to da je jedan od učinaka
modernizacije sužavanje vremena i prostora.
Kako smo istaknuli u poglavlju 3, globalizacija
ima mnogo strana, a tri imaju poseban utjecaj
na ruralna područja. Prvo, ekonomska globa-
lizacija znači da se hrana i drugi poljoprivred-
ni proizvodi, kao i ostali tradicionalni ruralni
proizvodi poput drvne građe, u sve većoj mjeri
razmjenjuju na globalnom tržištu te da su time
ekonomske okolnosti poljoprivrednika i rural-
nih proizvođača pod snažnim utjecajem uvjeta
na globalnom tržištu (poglavlja 3 i 4).
Dodatno, na tim tržištima uvelike prevla-
dava mali broj transnacionalnih korporacija i
306
klastera lanaca roba. Drugo, globalizacija mo-
bilnosti povećala je tokove ljudi u i kroz ruralni
prostor te izvan njega, ne samo na regionalnoj i
nacionalnoj razini nego i međunarodnoj. Broj-
na su ruralna područja postala visoko ovisna o
stranim turistima (vidi poglavlje 12), a u nekim
ruralnim područjima znatne količine nekret-
nina kupuju stranci kao svoja trajna prebivali-
šta ili vikendice. Na drugom kraju ekonomske
ljestvice strani migrantski radnici čine ključni
dio radne snage za sezonske, radno zahtjevne
oblike poljoprivrede, uključujući voćarstvo i
vinogradarstvo (poglavlje 18). Treće, globaliza-
cija vrijednosti nagrizla je stare ruralne kulture.
Konzervativizam i konformizam tradicionalnih
ruralnih društava suočen je s isticanjem vrijed-
nosti pluralizma i tolerancije, izraženih poseb-
no preoblikovanjem rodnih odnosa i stavova
prema seksualnosti i rasi (vidi poglavlja 15, 17
i 20). Slično tomu, prevladavanje globaliziranih
vrijednosti zaštite okoliša i prava životinja nad
ruralnim laičkim diskursom o prirodi potaknu-
lo je usvajanje strožih mjera za zaštitu ruralnog
okoliša, ali i sukobe zbog praksi u poljoprivredi,
upravljanja resursima i lova (poglavlja 13 i 14).
Posljedice restrukturiranja zahtijevale su
reakcije i od države, i od ruralnih zajednica i
stanovnika. Državi je - uključujući nacional-
nu, regionalnu i lokalnu upravu te druge javne
institucije odgovorne za upravljanje dijelovima
ruralne ekonomije, društva i okoliša - u inte-
resu da odgovori na pritiske ruralnog restruktu-
riranja, ne samo iz perspektive socijalne države
nego i zbog podržavanja kapitalističke akumu-
lacije te zbog praktičnih upravljačkih razloga
održavanja reda u suočavanju s regionalnim
nejednakostima i izbjegavanja nekontroliranog
kretanja stanovništva. Stoga načini na koje dr-
žava odgovara na to uključuju reforme poljopri-
vredne politike kako bi se potaknulo udaljava-
nje od produktivizma (poglavlje 4); reguliranje
svjetske trgovine poljoprivrednim i drugim do-
brima (poglavlje 9); ulaganje u programe rural-
nog razvoja (poglavlje 10); reguliranje korište-
nja zemljišta i izgradnje te inicijative za zaštitu
ruralnog okoliša (poglavlje 13). Reakcije države
na restrukturiranje također obuhvaćaju pro-
mjenu načina upravljanja ruralnim prostorom
(poglavlje 11) te uključivanje novih aktera u
proces kreiranja politika (poglavlje 9). No reak-
cije na ruralno restrukturiranje nisu prepuštene
samo državi. Na lokalnoj razini, sâmo ruralno
stanovništvo i zajednice također reagiraju pu-
tem različitih lokalnih aktivnosti samopomoći
i poduzetništva, pothvatima iskorištavanja ko-
modifikacije sela (poglavlje 12) i političkom
mobilizacijom za obranu onih aspekata rural-
nog života, kulture i okoliša koje smatraju ugro-
ženima (poglavlje 14).
Proces ruralnog restrukturiranja i reakcije
na njega suštinski su promijenili iskustvo življe-
nja na selu. To je važno samo po sebi te upućuje
na to da se razmatranjem iskustava ljudi i zajed-
nica ruralnim promjenama može razriješiti spor
koji postavljaju Hoggart i Paniagua (2001) da
restrukturiranje (kao suprotnost pukoj promje-
ni) zahtijeva „znatno prilagođavanje različitih
sfera života, pri čemu su procesi promjena kau-
zalno povezani” (str. 42) te imaju i kvantitativ-
ne i kvalitativne manifestacije. Kako poglavlja u
posljednjem dijelu ove knjige pokazuju, brojni
su dokazi o kvalitativnom pomaku u iskustvima
života u seoskoj sredini, pri čemu se promjene
često doživljavaju kao posljedice brojnih među-
sobno isprepletenih procesa. Štoviše, ne postoji
jedno zajedničko iskustvo ruralne promjene,
nego mnogo različitih, kontekstualnih priča.
Mit o ruralnoj idili može pretpostavljati da
je ruralni život siguran, miran i prosperitetan,
ali mnogim je ruralnim stanovnicima život
ograničen i sužen siromaštvom, lošim stambe-
nim uvjetima, lošim zdravljem, predrasudama
i nedostatkom mogućnosti (poglavlja 16-20).
U nekim su slučajevima iskustva s ruralnim
restrukturiranjem djelovala osnažujuće - danas
općenito postoji veća tolerancija prema rasnim
i seksualnim različitostima u ruralnim zajedni-
cama, a više je i mogućnosti zapošljavanja za ru-
ralne žene. No u drugim je slučajevima ruralno
restrukturiranje pogoršalo probleme nezaposle-
nosti i nedostatka poslova pogodnih za kvalifi-
ciranu radnu snagu, niske dostupnosti usluga i
radnih mjesta te manjka cjenovno dostupnog
stanovanja (poglavlja 16 i 18).
Ponovno promišljanje ruralnosti
Praćenje procesa ruralnog restrukturiranja
i njihovih posljedica može nas odvesti do po-
novna promišljanja načina na koji pristupamo
ruralnom, kao studenti i istraživači. Koncept
ruralnog kao društvene konstrukcije, kako smo
opisali u poglavlju 1 i nadalje kroz knjigu, vrlo
je koristan u razotkrivanju razlika i sukoba u se-
oskoj sredini, ali odnedavno istraživači ruralnog
sve više razmišljaju onkraj percepcija i reprezen-
tacija ruralnog, a pokušavaju zahvatiti načine na
koje se ruralno izvodi i stvara.
Proučavanje izvođenja ruralnosti omoguću-
je istraživačima da se odmaknu od razmišljanja
o ruralnom kao prostorno utvrđenom entitetu
i da se usredotoče na način na koji je ruralnost
(ili posebni načini bivanja ruralnim) ukorijenje-
na u društvenim praksama. Tako se, primjerice,
tradicionalna obiteljska gospodarstva mogu
shvatiti kao poseban način izvođenja ruralnog
načina života, a isto vrijedi i za sudjelovanje u
„tradicionalnim ruralnim sportovima” kao što
su lov ili streljaštvo. Shvaćanje tih aktivnosti
kao izvedbi ruralnosti može nam pomoći da
razumijemo zašto percipirane prijetnje za nji-
hove prakse mogu proizvesti duboku ljutnju
i političku mobilizaciju (Woods, 2003a). Na
kolektivnijoj razini, model zajednice R. Liepins
(2000a), kako smo objasnili u poglavlju 7, po-
lazište je za promišljanje o izvođenju ruralnih
zajednica, i preko svakodnevnih praksi i stvar-
nih događaja poput sajmova, priredbi i drugih
događanja u zajednici. Konačno, konzumacija
komodificiranog sela sve više obuhvaća ne samo
usmjeravanje turističkog pogleda na reprezen-
taciju zamišljene ruralne idile nego i aktivnu
uključenost s utjelovljenim ruralnim izvedba-
ma putem oblika pustolovnog turizma (Cater i
Smith, 2003).
307
 Istodobno, propitivanje toga kako se rural-
no uspostavlja pokrenulo je razmišljanje o ru-
ralnom kao „hibridnom prostoru”, kao skupu
složenih međuodnosa društvenih i prirodnih
entiteta. Selo je, tvrdi se, sustvoreno sposob-
nošću djelovanja i ljudskih i neljudskih aktera
(zamislite, primjerice, kakav je položaj životinja
na selu, ili koje su to nepredviđene posljedice
bolesti poput kravljeg ludila te slinavke i šapa, ili
ekstremnih vremenskih neprilika). Još jednom,
proučavanje ruralnog u smislu hibridnosti po-
maže kako bi se naglasile raznolikost i dinamič-
nost sela. Kako Jonathan Murdoch ističe,
Selo je hibrid. Reći to znači naglasiti da
ga definiraju mreže sačinjene od hete-
rogenih entiteta usklađenih na različite
načine. To također znači pretpostaviti da
te mreže omogućavaju ponešto različita
sela: ne postoji jedno gledište s kojeg je
moguće zahvatiti cjelokupnost odnosa u
ruralnoj ili seoskoj sredini. Stoga se „re-
gionalizirane” perspektive mogu usvojiti
jedino prihvaćajući da će mreže i fluidni
prostori izbjeći njihovu pogledu; usre-
dotočenost na mreže i fluidne prostore
poremetit će shvaćanje jednostavno odi-
jeljenih i stabilnih ruralnih prostora, ali će
i proizvesti suprotna i katkad kontradik-
torna shvaćanja ruralnih procesa (Murdo-
ch i Lowe, 2003, str. 274).
Usredotočenost na hibridnost, mreže i
„fluidni prostor” javlja se usporedo s drugim
smjerovima koji su se pojavili u ruralnim istraži-
vanjima. Prvo, oživio je interes za međupoveza-
nost prirode i ruralnosti koja uključuje i analizu
kulture prirode (vidi Milbourne, 2003c) i su-
radnju između socijalnih i fizičkih geografa (te
šire, društvenih i prirodnih znanstvenika) - pri
čemu se ovo posljednje postavlja kao cilj velikih
istraživačkih programa u Ujedinjenom Kraljev-
stvu 2003. godine.
Drugo, postoje novi pokušaji proučavanja
uzajamnih utjecaja grada i sela te slučajeva ur-
bano-ruralne hibridnosti. To može uključivati,
primjerice, istraživanje kako procesi koji obliku-
ju ruralne prostore djeluju i kroz urbani prostor
308
te kako pronalaženje rješenja za pitanja poli-
tičkih mjera može uključiti i ruralno i urbano
djelovanje. Kontraurbanizacija očito uključuje
iseljavanje iz urbanih okruga, kao i doseljavanje
u one ruralne. Slično tomu, preseljenje nekih
vrsta proizvodnih i uslužnih djelatnosti u ru-
ralne lokacije suštinski je povezano s procesom
urbanog ekonomskog restrukturiranja. Nadalje,
upotreba ruralnog prostora urbanih stanovnika,
posebno za rekreaciju, stvara skupove preklapa-
jućih ruralnih i urbanih interesa. Neki ruralni
istraživači počinju istraživati tu povezanost, pri-
mjerice praćenjem različitih dijelova lanca hra-
ne od proizvodnje do konzumacije, a postoji još
vrlo širok prostor za takve studije.
Treće, postoji rastući interes za interakciju
globalne i lokalne razine ruralnog restrukturi-
ranja, a time i za pitanja o ruralnim promjena-
ma izvan razvijenih zemalja. U ovoj smo knjizi
namjerno naglasak stavili na ruralna područja
u razvijenim zemljama - a kao takve smo de-
finirali Sjevernu Ameriku, Europu, Australiju,
Novi Zeland i Japan - i isključili razmatranja
ruralnog u zemljama u razvoju. Bez obzira na
razlike koje smo prethodno objasnili, brojna
su strukturna obilježja zajednička ruralnim
područjima u većini razvijenih zemalja. Prvo,
poljoprivredna proizvodnja i druge ekonomske
aktivnosti u ruralnom prostoru imaju gotovo u
potpunosti komercijalnu svrhu, a ne više samo-
dostatnost. Drugo, komercijalno iskorištavanje
ruralnih resursa provodi se na kapitalističkom
ekonomskom slobodnom tržištu. Treće, sva,
osim najudaljenijih ruralnih područja, imaju
osnovnu infrastrukturu koja uključuje opskrbu
električnom energijom i vodom. Četvrto, drža-
va prihvaća načela općeg prava na javne usluge
diljem svog teritorija. Peto, stanovništvo je u
cjelini dostatno bogato da plaća komodificirane
ruralne krajobraze, stilove života, stvari i isku-
stva.
Konačno, postoji zajedničko konzumiranje
filmova, televizijskog programa, književnosti i
glazbe koji utječu na to kako se ruralno perci-
pira.
 Nijedno od tih obilježja općenito se ne
pronalazi u zemljama u razvoju. Međutim, u
zemljama u razvoju postoje mjesta na koja se
neka od navedenih obilježja mogu primijeniti
te se tako mnoge značajke ruralnog restruktu-
riranja opisane u ovoj knjizi mogu pronaći i u
određenim kontekstima u zemljama u razvoju.
Nadalje, brojni problemi s kojima se suočavaju
ruralna područja suvremenih, razvijenih zema-
lja imaju dimenzije koje se odnose na zemlje u
razvoju. Primjerice, odluke donesene u prego-
vorima o globalnoj trgovini u poljoprivredi imat
će snažan utjecaj na poljoprivredne zajednice i u
razvijenim i u zemljama u razvoju (poglavlje 9).
Slično tomu, radnici migranti često čine most
između ruralnih ekonomija razvijenih zemalja
u kojima rade i ruralnih područja zemalja u ra-
zvoju iz kojih su došli (poglavlje 18). Tu su po-
vezanost prepoznali i zagovaračke udruge koje
oformljuju veze između grupa u razvijenim i ze-
mljama u razvoju, pa je tako jedan od ključnih
izazova za ruralnu geografiju upravo veće bav-
ljenje međupovezanostima ruralnog iskustva u
razvijenim i zemljama u razvoju.
Kao studenti ruralne geografije ili neke dru-
ge povezane discipline koja se bavi ruralnim
društvom, ne biste trebali biti pasivni proma-
trači takvog razvoja, nego možete i sami dati
doprinos. Poglavlja i dijelovi ove knjige pružaju
neizbježno kratak uvod u raspon tema i pitanja
u suvremenoj ruralnoj geografiji. Slijedeći pri-
jedloge za daljnje čitanje, možete pronaći više
informacija o temama koje vas zanimaju, ali
nećete pronaći konačne odgovore na pitanja na
način da se o njima reklo sve. Proces restruktu-
riranja koji još traje možda je promijenio okol-
nosti, ili su možda usvojene nove politike otkad
je tekst napisan. Opservacije iz jednog ruralnog
konteksta možda neće biti primjenjive u dru-
gom. Ali uvijek postoji mogućnost da se dođe
do nove perspektive o nekoj temi, novog načina
promatranja ili razmatranja nekog problema.
Tada će vas, nadamo se, ova knjiga nadahnuti
da postavite vlastita pitanja o suvremenom selu
i načinima na koje se ono mijenja. Naznačene
internetske stranice na kraju svakog poglavlja
pomoći će vam da sami pogledate aktualne sta-
tističke podatke, da pročitate izvorne izvještaje i
medijske objave, da doznate o politikama te ot-
krijete gledišta različitih ruralnih udruga i usta-
nova. S tim resursima možete provesti vlastito
istraživanje na diplomskim i postdiplomskim
projektima i pridonijeti našem širem razumije-
vanju različitog, dinamičnog i složenog mjesta
kakvo je selo dvadeset i prvog stoljeća.
309
 Bibliografija
Agyeman, J. i Spooner, R. (1997) Ethnicity and the
rural environment, u P. Cloke i J. Little (ur.), Con-
tested Countryside Cultures. London and New
York: Routledge. .. 197-217.
Aigner, S.M., Flora, C.B. i Herandez, J.M. (2001)
The premise and promise of citizenship and civil
society for renewing democracies and empowering
sustainable communities, Sociological Inquiry, 71,
493-507.
Albrow, M. (1990) Introduction, u M. Albrow i E.
King (ur.), Globalisation, Knowledge and Society.
London: Sage.
Anderson, S. (1999) Crime and social change in rural
Scotland, u G. Dingwall i S.R. Moody (ur.), Cri-
me and Conflict in the Countryside. Cardiff, UK:
University of Wales Press, str. 45-59.
Arensberg, CM. (1937) The Irish Countryman. New
York, NY: Macmillan.
Arensberg, CM. i Kimball, ST. (1948) Family and
Community in Ireland. London: Peter Smith.
Argent, N. (2002) From pillar to post? In search of
the post-productivist countryside in Australia, Au-
stralian Geographer, 33, 97-114.
Banks, J. i Marsden, T. (2000) Integrating agri-envi-
ronment policy, farming systems and rural deve-
lopment: Tir Cymen in Wales, Sociologia Ruralis,
40, 466-481.
Barnes, T. i Hayter, R. (1992) The little town that
did: flexible accumulation and community res-
ponse in Chemainus, British Columbia, Regional
Studies, 26, 617-663.
Beesley, K.B. (1999) Agricultural land preservation
in North America: a review and survey of expert
opinion, u O.J. Furuseth i M.B. Lapping (ur.),
Contested Countryside: The Rural Urban Fringe
in North America. Aldershot, UK and Brookfield,
VT: Ashgate. str. 57-92.
Beeson, E. i Strange, M. (2003) Why Rural Matters
2003: The Continuing Need for Every State to
Take Action on Rural Education. Washington,
DC: Rural Schools and Community Trust.
Bell, D. (2000) Farm boys and wild men: rurality,
masculinity and homosexuality, Rural Sociology,
65, 547-561.
Bell, D. i Valentine, G. (1995) Queer country: rural
lesbian and gay lives, Journal of Rural Studies, 11,
113-122.
Bell, M.M. (1994) Childerley: Nature and Morality
in a Country Village. Chicago: University of Chi-
cago Press.
Berry, B. (ur.) (1976) Urbanisation and Counter-ur-
banisation. Beverly Hills, CA: Sage.
Bessiere, J. (1998) Local development and heritage:
traditional food and cuisine as tourist attractions
in rural areas, Sociologia Ruralis, 38, 21-34.
Biers, J.M. (2003) Bittersweet future, The Times-Pi-
cayune, 9 March, str. F1-2.
Bollman, R.D. i Briggs, B. (1992) Rural and small
town Canada: an overview, in R.D. Bollman
(ur.), Rural and Small Town Canada. Toronto:
Thompson Educational Publishing.
Bollman, R.D. i Bryden, J.M. (ur.) (1997) Rural Em-
ployment: An International Perspective. Wallin-
gford, UK: CAB International.
Bonnen, J.T. (1992) Why is there no coherent US
rural policy?, Policy Studies Journal, 20,190-201.
311
Bontron, J-C. i Lasnier, N. (1997) Tourism: a poten-
tial source of rural employment, u R.D. Bollman i
J.M. Bryden (ur.), Rural Employment: An Interna-
tional Perspective. Wallingford, UK: CAB Inter-
national, str. 427-446.
Borger, J. (2001) Hillbilly heroin: the painkiller abu-
se wrecking lives in West Virginia, Guardian, 25
June, p. 3.
Bourne, L. i Logan, M. (1976) Changing urbanizati-
on patterns at the margin: the examples of Austra-
lia and Canada, u B. Berry (ur.), Urbanisation and
Counterurbanisation. Beverly Hills, CA:Sage. str.
111-143.
Bove, J. i Dufour, F. (2001) The World Is Not For
Sale: Farmers against Junk Food. London and
New York: Verso.
Bowler, I. (1985) Some consequences of the indu-
strialization of agriculture in the European Com-
munity, u M.J. Healey i B.W. Ilbery (ur.), The In-
dustrialisation of the Countryside. Norwich, UK:
GeoBooks. str. 75-98.
Boyle, P. i Halfacree, K. (1998) Migration Into Rural
Areas. Chichester: Wiley.
Brace, C. (1999) Finding England everywhere: re-
gional identity and the construction of national
identity, 1890-1940, Ecumene, 6, 90-109.
Brewer, C.A. i Suchan, T.A. (2001) Mapping Census
2000: The Geography of US Diversity. Redlands,
CA: ESRI Press.
Brittan, G.G. (2001) Wind, energy, landscape: re-
conciling nature and technology, Philosophy and
Geography, 4, 169-184.
Browne, W.R (2001a) The Failure of National Rural
Policy: Institutions and Interests. Washington,
DC: Georgetown University Press.
Browne, W.R (2001b) Rural failure: the linkage
between policy and lobbies, Policy Studies Jour-
nal, 29, 108-117.
Brownlow, A. (2000) A wolf in the garden: ideology
and change in the Adirondack landscape, u C. Phi-
lo i C. Wilbert (ur.), Animal Spaces, Beastly Places.
London i New York: Routledge. str. 141-158.
Bruckmeier, K. (2000) LEADER in Germany and
the discourse of autonomous regional develop-
ment, Sociologia Ruralis, 40, 219-227.
Bruinsma, J. (ur.) (2003) World Agriculture: towards
2015/2030 - an FAO Perspective. London: Ear-
312
thscan.
Buller, H. i Morris, C. (2003) Farm animal welfa-
re: a new repertoire of nature-society relations or
modernism re-embedded?, Sociologia Ruralis, 43,
216-237.
Bunce, M. (1994) The Countryside Ideal. London:
Routledge.
Bunce, M. (2003) Reproducing rural idylls, u P. Clo-
ke (ur.), Country Visions. Harlow, UK: Pearson,
str. 14-30.
Butler, R. (1998) Rural recreation and tourism, u B.
Ilbery (ur.), The Geography of Rural Change. Har-
low, UK: Addison Wesley Longman, str. 211-232.
Butler, R. i Clark, G. (1992) Tourism u rural areas:
Canada i the United Kingdom, in I.R. Bowler,
C.R. Bryant and M.D. Nellis (ur.), Contemporary
Rural Systems in Transition, volume 2: Economy
and Society. Wallingford, UK: CAB Internatio-
nal, str. 166-183.
Buttel, F. i Newby, H. (ur.) (1980) The Rural Socio-
logy of Advanced Societies: Critical Perspectives.
Montclair, NJ: Allanheld i London: Croom Held.
Cabinet Office (2000) Sharing the Nation’s Prospe-
rity: Economic, Social and Environmental Condi-
tions in the Countryside. A Report to the Prime
Minister by the Cabinet Office. London: Cabinet
Office.
CACI (2000) Who’s Buying Online? London:
CACI.
Campagne, P., Carrere, G. i Valceschini, E. (1990)
Three agricultural regions of France: three types of
pluriactivity, Journal of Rural Studies, 4, 415-422.
Campbell, D. (2001) Greenhouse melts Alaska’s tri-
bal ways, Guardian, 16 July, p. 11.
Campbell, D. (2002) Farmworkers set out to harvest
rights, Guardian, 17 August, p. 17.
Campbell, H. (2000) The glass phallus: pub(lic) mas-
culinity and drinking in rural New Zealand, Rural
Sociology, 65, str. 562-581.
Campbell, H. i Bell, M.M. (2000) The question of
rural masculinities, Rural Sociology, 65, 532-546.
Campbell, H. i Liepins, R. (2001) Naming organ-ics:
understanding organic standards in New Zealand
as a discursive field, Sociologia Ruralis, 41, 21-39.
Carson, R. (1962) Silent Spring. Cambridge, MA:
Riverside Press; (1963) London: Hamilton.
Casper, L.M. (1996) Who’s Minding Our Prescho-
olers?, Current Population Reports, Household
Economic Studies P70-53. Washington, DC: US
Bureau of the Census.
Cater, C. i Smith, L. (2003) New country visions:
adventurous bodies in rural tourism, u P. Cloke
(ur.), Country Visions. Harlow, UK: Pearson, str.
195-217.
Chalmers, A.I. i Joseph, A.E. (1998) Rural change
and the elderly in rural places: commentaries from
New Zealand, Journal of Rural Studies, 14, 155-
166.
Champion, A. (ur.) (1989) Counterurbanization.
London: Edward Arnold.
Cheney, J. (1985) Lesbian Land. Minneapolis, MN:
Word Weavers.
Clark, G. (1979) Current research in rural geograp-
hy, Area, 11, 51-52.
Clark, G. (1991) People working in farming: the
changing nature of farmwork, u T. Champion i C.
Watkins (ur.), People in the Countryside. London:
Paul Chapman, str. 67-83.
Clark, M.A. (2000) Teleworking in the Countryside.
Aldershot, UK: Ashgate.
Clemenson, H. (1992) Are single industry towns
diversifying? An examination of fishing, forestry
and mining towns, u R.D. Bollman (ur.), Rural
and Small Town Canada. Toronto: Thompson
Educational Publishing, str. 151-166.
Cloke, P. (1977) An index of rurality for England
and Wales, Regional Studies, 11, 31-46.
Cloke, P. (1983) An Introduction to Rural Settle-
ment Planning. London and New York: Methuen.
Cloke, P. (ur.) (1988) Policies and Plans for Rural
People: An International Perspective. London:
Unwin Hyman.
Cloke, P. (1989a) Rural geography and political eco-
nomy, u R. Peet i N. Thrift (ur.), New Models in
Geography: The Political Economy Perspective,
Volume 1. London: Unwin Hyman. str. 164-197
Cloke, P. (1989b) State deregulation and New Ze-
aland’s agricultural sector, Sociologia Ruralis, 29,
34-48.
Cloke, P. (1992) The countryside: development, con-
servation and an increasingly marketable commo-
dity, u P. Cloke (ur.), Policy and Change in Thatc-
her’s Britain. Oxford, UK: Pergamon Press.
Cloke, P. (1993) The countryside as commodity:
new rural spaces for leisure, u S. Glyptis (ur.), Le-
isure and the Environment: Essays in Honour of
Professor J.A. Patmore. London: Belhaven Press,
str. 53-67.
Cloke, P. (1994) (En)culturing political economy: a
life in the day of a ΄rural geographer΄, u P. Cloke,
M. Doel, D. Matless, M. Phillips i N. Thrift, Wri-
ting the Rural. London: Paul Chapman, str. 149-
190.
Cloke, P. (1997a) Country backwater to virtual villa-
ge? Rural studies and the cultural turn’, Journal of
Rural Studies, 13, 367-375.
Cloke, P. (1997b) Poor country: marginalization,
poverty and rurality, u P. Cloke i J. Little (ur.),
Contested Countryside Cultures. London and
New York: Routledge. str. 252-271.
Cloke, P. i Edwards, G. (1986) Rurality in England
and Wales 1981: a replication of the 1971 index,
Journal of Rural Studies, 20, 289-306.
Cloke, P. i Goodwin, M. (1992) Conceptualizing
countryside change: from post-Fordism to rural
structured coherence, Transactions of the Institute
of British Geographers, 17, 321-336.
Cloke, P. i Le Heron, R. (1994) Agricultural dere-
gulation: the case of New Zealand, u P. Lowe, T.
Marsden i S. Whatmore (ur.), Regulating Agricul-
ture. London: David Fulton, str. 104-126.
Cloke, P. i Little, J. (1990) The Rural State? Oxford,
UK: Oxford University Press.
Cloke, P. i Little, J. (ur.) (1997) Contested Coun-
tryside Cultures. London and New York: Rou-
tledge.
Cloke, P. i Milbourne, P. (1992) Deprivation and li-
festyles in rural Wales: II Rurality and the cultural
dimension, Journal of Rural Studies, 8, 359-371.
Cloke, P. i Perkins, H.C. (1998) ‘Cracking the canyon
with the awesome foursome’: representations of
adventure tourism in New Zealand, Environment
and Planning D: Society and Space, 16, 185-218.
Cloke, P. i Thrift, N. (1987) Intra-class conflict in
rural areas, Journal of Rural Studies, 3, 321-333.
Cloke, P., Goodwin, M. i Milbourne, P. (1997) Rural
Wales: Community and Marginalization. Cardiff,
UK: University of Wales Press.
Cloke, P., Goodwin, M., Milbourne, P. i Thomas, C.
(1995) Deprivation, poverty and marginalisation
313
 in rural lifestyles in England and Wales, Journal of
Rural Studies, 11, 351-366.
Cloke, P., Milbourne, P. i Thomas, C. (1994) Life-
styles in Rural England. London: Rural Develop-
ment Commission.
Cloke, P., Milbourne, P. i Thomas, C. (1996) The
English National Forest: local reactions to plans
for renegotiated nature-society relations in the co-
untryside, Transactions of the Institute of British
Geographers, 21, 552-571.
Cloke, P., Milbourne, P. i Widdowfield, R. (2000)
Partnership and policy networks in rural local go-
vernance: homelessness in Taunton, Public Admi-
nistration, 78, 111-133.
Cloke, P., Milbourne, P. i Widdowfield, R. (2001a)
Homelessness and rurality: exploring connections
in local spaces of rural England, Sociologia Rura-
lis, 41, 438-453.
Cloke, P., Milbourne, P. i Widdowfield, R. (2001b)
Making the homeless count? Enumerating rough
sleepers and the distortion of homelessness, Policy
and Politics, 29, 259-279.
Cloke, P., Milbourne, P. i Widdowfield, R. (2002)
Rural Homelessness: Issues, Experiences and Poli-
cy Responses. Bristol, UK: Policy Press.
Cloke, P., Phillips, M. i Thrift, N. (1995) The new
middle classes and the social constructs of rural
living, u T. Butler i M. Savage (ur.), Social Change
and the Middle Classes. London: UCL Press, str.
220-238.
Cloke, P., Phillips, M. i Thrift, N. (1998) Class, co-
lonization and lifestyle strategies in Gower, u P.
Boyle i K. Halfacree (ur.), Migration Into Rural
Areas. Chichester, UK: Wiley, str. 166-185.
Clout, H.D. (1972) Rural Geography: An Introdu-
ctory Survey. Oxford: Pergamon Press.
Cocklin, C, Walker, L. i Blunden, G. (1999) Canna-
bis highs and lows: sustaining and dislocating rural
communities in Northland, New Zealand, Journal
of Rural Studies, 15, 241-255.
Coppock, T. (1984) Agriculture in Developed Co-
untries. London: Macmillan.
Cornell, S. (2000) Enhancing rural leadership and
institutions, in Center for the Study of Rural Ame-
rica (ur.), Beyond Agriculture: New Policies for
Rural America. Kansas City: The Federal Reserve
Bank of Kansas City. str. 103-120.
314
Countryside Agency (2001) Rural Services in 2000.
London: Countryside Agency.
Countryside Agency (2003) State of the Countrysi-
de 2003. London: Countryside Agency.
Cox, G. i Winter, M. (1997) The beleaguered ‘other’:
hunt followers in the countryside, in P. Milbourne
(ur.), Revealing Rural Others: Representation, Po-
wer and Identity in the British Countryside. Lon-
don: Pinter, str. 75-88.
Cox, G., Hallett, J. i Winter, M. (1994) Hunting the
wild red deer: the social organisation and ritual of
a ‘rural’ institution, Sociologia Ruralis, 34,
190-205.
Crang, M. (1999) Nation, region and homeland:
history and tradition in Darlana, Sweden, Ecume-
ne, 6, 447-470.
Cresswell, T. (1996) In Place/Out of Place: Geo-
graphy, Ideology and Transgression. Minneapolis,
MN: University of Minnesota Press.
Cresswell, T. (2001) The Tramp in America. Lon-
don: Reaktion Books.
Cromartie, J.B. (1999) Minority counties are ge-
ographically clustered, Rural Conditions and
Trends, 9, 14-19.
Cross, M. i Nutley, S. (1999) Insularity and accessi-
bility: the small island communities of Western
Ireland, Journal of Rural Studies, 15, 317-330.
Crump, J. (2003) Finding a place in the country:
exurban and suburban development in Sonoma
County, California, Environment and Behavior,
35, 187-202.
Dagata, E. (1999) The socioeconomic well-being of
rural children lags behind that of urban children,
Rural Conditions and Trends, 9, 85-90.
Daniels, S. (1993) Fields of Vision: Landscape Ima-
gery and National Identity in England and the
United States. Cambridge, UK: Polity Press.
Davies, J. (2003) Contemporary geographies of in-
digenous rights and interests in rural Australia,
Australian Geographer, 34, 19-45.
Davis, J. i Ridge, T. (1997) Same Scenery, Different
Lifestyle: Rural Children on a Low Income. Lon-
don: The Children’s Society.
Decker, PR. (1998) Old Fences, New Neighbors. Tu-
cson, AZ: University of Arizona Press.
DEFRA (Department for the Environment, Food
 and Rural Affairs) (2002) England Rural Develop-
ment Plan. London: The Stationery Office.
DEFRA (2003) Agriculture in the United Kingdom
2002. London: The Stationery Office.
Dennis, N., Henriques, F.M. i Slaughter, C. (1957)
Coal is our Life. London: Eyre and Spottiswoode.
Dion, M. i Welsh, S. (1992) Participation of women
in the labour force: a comparison of farm wo-
men and all women in Canada, u R.D. Bollman
(ur.), Rural and Small Town Canada. Toronto:
Thompson Educational Publishing, str. 225-244.
Diry, J-P. (2000) Campagnes d’Europe: des espaces
en mutation. Documentation photographique no.
8018. Paris: La Documentation Française.
Dixon, D.P. i Hapke, H.M. (2003) Cultivating dis-
course: the social construction of agricultural le-
gislation, Annals of the Association of American
Geographers, 93, 142-164.
DoE/MAFF (Department of the Environment and
the Ministry for Agriculture, Fisheries and Food)
(1995) Rural England: The Rural White Paper.
London: The Stationery Office.
Doremus, H. i Tarlock, A.D. (2003) Fish, farms, and
the clash of cultures in the Klamath basin, Ecology
Law Quarterly, 30, 279-350.
Dudley, K.M. (2000) Debt and Dispossession: Farm
Loss in America’s Heartland. Chicago: University
of Chicago Press.
Duncan, J. i Ley, D. (ur.) (1993) Writing Worlds.
London: Routledge.
Dyer, J. (1998) Harvest of Rage. Boulder, CO: We-
stview Press.
Edwards, B. (1998) Charting the discourse of com-
munity action: perspectives from practice in rural
Wales, Journal of Rural Studies, 14, 63-78.
Edwards, B., Goodwin, M. i Woods, M. (2003) Ci-
tizenship, community and participation in small
towns: a case study of regeneration partnerships,
u R. Imrie and M. Raco (ur.), Urban Renaissance:
New Labour, Community and Urban Policy. Bri-
stol, UK: Policy Press, str. 181-204.
Edwards, B., Goodwin, M., Pemberton, S. i Woods,
M. (2000) Partnership Working in Rural Regene-
ration. Bristol, UK: Policy Press.
Edwards, B., Goodwin, M., Pemberton, S. i Woods,
M. (2001) Partnership, power and scale in rural
governance, Environment and Planning C: Go-
vernment and Policy, 19, 289-310.
Errington, A. (1997) Rural employment issues in the
periurban fringe, u R.D. Bollman i J.M. Bryden,
Rural Employment: An International Perspective.
Wallingford, UK: CAB International, str. 205-
224.
ERS (2002) Rural population and migration: rural
elderly. USDA Economic Research Service, Brie-
fing Room [Online]. Available at www.ers. usda.
gov/Briefing/Population/elderly/
ERS (2003a) Rural labour and education: rural
low-wage employment. USDA Economic Resear-
ch Service, Briefing Room [Online]. Available at
www.ers.usda.gov/Briefing/laborandeducation/
Iwemployment/
ERS (2003b) Rural labour and education: rural ear-
nings. USDA Economic Research Service, Brie-
fing Room [Online]. Available at www.ers.usda.
gov/Briefing/laborandeducation/earnings/
Estall, R.C. (1983) The decentralization of manufa-
cturing industry: recent American experience in
perspective, Geoforum, 14,133-147.
European Union (2003) Europa: European Union
Information On-line, available at europa.eu.int
Evans, N. i Yarwood, R. (2000) The politicization of
livestock: rare breeds and countryside conservati-
on, Sociologia Ruralis, 40, 228-248.
Evans, N., Morris, C. i Winter, M. (2002) Conceptu-
alizing agriculture: a critique of post-productivism
as the new orthodoxy, Progress in Human Geo-
graphy, 26, 313-332.
Fabes, R., Worsley, L. i Howard, M. (1983) The
Myth of the Rural Idyll. Leicester, UK: Child Po-
verty Action Group.
Farley, G. (2003) The Wal-Martization of rural Ame-
rica and other things, OzarksWatch, The Magazine
of the Ozarks, 2 (2), 12-13.
Fellows, W. (1996) Farm Boys: Lives of Gay Men in
the Rural Midwest. Madison, WI: University of
Wisconsin Press.
Fitchen, J.M. (1991) Endangered Spaces, Enduring
Places: Change, Identity and Survival in Rural
America. Boulder, CO: Westview Press.
Forsyth, A.J.M. i Barnard, M. (1999) Contrasting le-
vels of adolescent drug use between adjacent urban
and rural communities in Scotland, Addiction, 94,
1707-1718.
315
Foss, O. (1997) Establishment structure, job flows
and rural employment, u R.D. Bollman i J.M. Bry-
den (ur.), Rural Employment: An International
Perspective. Wallingford, UK: CAB Internatio-
nal, str. 239-254.
Fothergill, S. i Gudgin, G. (1982) Unequal Growth:
Urban and Regional Employment Change in the
UK. London: Heinemann.
Fox, W.F. i Porca, S. (2000) Investing in rural infra-
structure, u Center for the Study of Rural America
(ur.), Beyond Agriculture: New Policies for Rural
America. Kansas City: The Federal Reserve Bank
of Kansas City. str. 63-90.
Frankenberg, R. (1957) Village on the Border. Lon-
don: Cohen and West.
Frankenberg, R. (1966) Communities in Britain.
Harmondsworth, UK: Penguin.
Friedland, W. (1991) Women and agriculture in
the United States: a state of the art assessment, u
W. Friedland, L. Busch, F. Buttel i A. Rudy (ur.),
Towards a New Political Economy of Agriculture.
Boulder, CO: Westview. str. 315-338.
Frouws, J. (1998) The contested redefinition of the
countryside: an analysis of rural discourses in the
Netherlands, Sociologia Ruralis, 38, 54-68.
Fuguitt, G.V. (1991) Commuting and the rural-ur-
ban hierarchy, Journal of Rural Studies, 7, 459-
466.
Fuller, A.J. (1990) From part-time farming to plu-
ri-activity: a decade of change in rural Europe, Jo-
urnal of Rural Studies, 6, 361-373.
Fulton, J.A., Fuguitt, G. i Gibson, R.M. (1997) Re-
cent changes in metropolitan to non-metropolitan
migration streams, Rural Sociology, 62, 363-384.
Furuseth, O. (1998) Service provision and social de-
privation, u B. Ilbery (ur.), The Geography of Ru-
ral Change. Harlow, UK: Longman, str. 233-256.
Furuseth, O. i Lapping, M. (ur.) (1999) Contested
Countryside: The Rural Urban Fringe in North
America. Aldershot, UK: Ashgate.
Gallent, N. i Tewdwr-Jones, M. (2000) Rural Second
Homes in Europe. Aldershot, UK: Ashgate.
Gallent, N., Mace, A. i Tewdwr-Jones, M. (2003)
Dispelling a myth? Second homes in rural Wales,
Area, 35, 271-284.
Gant, R. i Smith, J. (1991) The elderly and disabled
in rural areas: travel patterns in the north Cot-
316
swolds, u T. Champion i C. Watkins (ur.), People
in the Countryside. London: Paul Chapman, str.
108-124.
Gasson, R. (1980) Roles of farm women in England,
Sociologia Ruralis, 20, 165-180.
Gasson, R. (1992) Farmers’ wives and their contri-
bution to farm business, Journal of Agricultural
Economics, 43, 74-87.
Gasson, R. i Winter, M. (1992) Gender relations and
farm household pluriactivity, Journal of Rural Stu-
dies, 8, 573-584.
Gearing, A. i Beh, M. (2000) Let tiny towns die says
expert, Brisbane Courier Mail, 5 July, p. 3.
Gesler, W.M. i Ricketts, T.C. (ur.) (1992) Health in
Rural North America: The Geography of Health
Care Services and Delivery. New Brunswick, NJ:
Rutgers University Press.
Gibbs, R. i Kusmin, L. (2003) Low-skill workers are a
declining share of all rural workers, Amber Waves,
June 2003 available online at www. ers.usda.gov/
AmberWaves/June03/findings/Low skillWork.
htm
Gilg, A. (1985) An Introduction to Rural Geograp-
hy. London: Edward Arnold.
Gillette, J.M. (1913) Constructive Rural Sociology.
New York, NY: Sturgis and Walton.
Gilling, D. i Pierpoint, H. (1999) Crime prevention
in rural areas, u G. Dingwall i S.R. Moody (ur.),
Crime and Conflict in the Countryside. Cardiff,
UK: University of Wales Press, str. 114-129.
Gipe, P. (1995) Wind Energy Comes of Age. New
York: Wiley.
Glendinning, A., Nuttall, M., Hendry, L., Kloep, M.
i Wood, S. (2003) Rural communities and well-be-
ing: a good place to grow up?, The Sociological
Review, 51, 129-156.
Glionna, J.M. (2002) Napa growers to build housing
for harvesters, Los Angeles Times, 19 March, str.
B1 & B4.
Goffman, E. (1959) The Presentation of Self in
Everyday Life. New York: Doubleday.
Goodman, D., Sorj, B. i Wilkinson, J. (1987) From
Farming to Biotechnology. Oxford, UK i New
York: Basil Blackwell.
Goodman, D. (2001) Ontology matters: the relati-
onal materiality of nature and agro-food studies,
 Sociologia Ruralis, 41, 182-200.
Goodwin, M. (1998) The governance of rural areas:
some emerging research issues and agendas, Jour-
nal of Rural Studies, 14, 5-12.
Gordon, R.J., Meister, J.S. i Hughes, R.G. (1992)
Accounting for shortages of rural physicians: push
and pull factors, u W.M. Gesler i T.C. Ricketts
(ur.), Health in Rural North America: The Geo-
graphy of Health Care Services and Delivery. New
Brunswick, NJ: Rutgers University Press, str. 153-
178.
Gorelick, S. (2000) Facing the farm crisis, The Ecolo-
gist, 30 (4), 28-31.
Gould, A. i Keeble, D. (1984) New firms and rural
industrialisation in East Anglia, Regional Studies,
18, 189-202.
Grant, W. (1983) The National Farmers Union: the
classic case of incorporation?, u D. Marsh (ur.),
Pressure Politics. London: Junction Books, str.
129-143.
Grant, W. (2000) Pressure Groups and British Politi-
cs. Basingstoke, UK: Macmillan.
Gray, I. i Lawrence, G. (2001) A Future for Regional
Australia. Cambridge, UK and Oakleigh, Austra-
lia: Cambridge University Press.
Green, B. (1996) Countryside Conservation. Lon-
don: E & FN Spon.
Green, M.B. i Meyer, S.R (1997a) An overview of
commuting in Canada with special emphasis on
rural commuting and employment, Journal of Ru-
ral Studies, 13, 163-175.
Green, M.B. i Meyer, S.R (1997b) Occupational
stratification of rural commuting, u R.D. Bollman
i J.M. Bryden, Rural Employment: An Internatio-
nal Perspective. Wallingford, UK: CAB Internati-
onal, str. 225-238.
Gregory, D. (1994) Discourse, u R.J. Johnston, D.
Gregory i D.M. Smith (ur.), The Dictionary of
Human Geography, Third Edition. Oxford, UK
and Cambridge, MA: Blackwell. p. 136.
Hajesz, D. i Dawe, S.R (1997) De-mythologizing
rural youth exodus, u R.D. Bollman i J.M. Bryden
(ur.), Rural Employment: An International Per-
spective. Wallingford, UK: CAB International,
str. 114-135.
Halfacree, K. (1992) The Importance of Spatial Re-
presentations in Residential Migration to Rural
England in the 1980s. Unpublished PhD thesis,
Lancaster University.
Halfacree, K. (1993) Locality and social representa-
tion: space, discourse and alternative definitions of
the rural, Journal of Rural Studies, 9, 23-37.
Halfacree, K. (1994) The importance of ‘the rural’ in
the constitution of counterurbanization: evidence
from England in the 1980s, Sociologia Ruralis, 34,
164-189.
Halfacree, K. (1995) Talking about rurality: social
representations of the rural as expressed by resi-
dents of six English parishes, Journal of Rural Stu-
dies, 11, 1-20.
Halfacree, K. (1996) Out of place in the countryside:
travellers and the ‘rural idyll’, Antipode, 29,42-71.
Hall, A. i Mogyorody, V. (2001) Organic farmers in
Ontario: an examination of the conventionalizati-
on argument, Sociologia Ruralis, 41, 399-422.
Hall, P. (2002) Urban and Regional Planning, 2nd
edn. London and New York: Routledge.
Hall, R.J. (1987) Impact of pesticides on bird popu-
lations, u G.J. Marco, R.M. Hollingworth i W. Du-
rham (ur.), Silent Spring Revisited. Washington,
DC: American Chemical Society, str. 85-111.
Halliday, J. i Little, J. (2001) Amongst women:
exploring the reality of rural childcare, Sociologia
Ruralis, 41, 423-437.
Halseth, G. i Rosenberg, M. (1995) Complexity in
the rural Canadian housing landscape, The Cana-
dian Geographer, 39, 336-352.
Hanbury-Tenison, R. (1997) Life in the Countrysi-
de, Geographical Magazine, November, str. 88-95
(sponsored feature).
Hannan, D.F. (1970) Rural Exodus. London: Cha-
pman.
Hanson, S. (1992) Geography and feminism: worlds
in collision?, Annals of the Association of Ameri-
can Geographers, 82, 569-586.
Harper, S. (1989) The British rural community: an
overview of perspectives, Journal of Rural Studies,
5, 161-184.
Harper, S. (1991) People moving to the countryside,
u T. Champion i C. Watkins (ur.), People in the
Countryside. London: Paul Chapman, str. 22-37.
Harris, T. (1995) Sharecropping, u Davidson, C.N.
i Wagner-Martin, L. (ur.), The Oxford Compani-
317
 on to Women’s Writing in the United States. New
York: Oxford University Press.
Harrison, A. (2001) Climate Change and Agricultu-
re in NSW: The Challenge for Rural Communi-
ties. Sydney, NSW: Nature Conservation Council
of New South Wales.
Hart, J.F. (1975) The Look of the Land. Englewood
Cliffs, CA: Prentice Hall.
Hart, J.F. (1998) The Rural Landscape. Baltimore,
MD i London: Johns Hopkins University Press.
Harvey, G. (1998) The Killing of the Countryside.
London: Vintage.
Heimlich, R.E. i Anderson, W.D. (2001) Develop-
ment at the Urban Fringe and Beyond. ERS Agri-
cultural Economic Report No. 803. Washington,
DC: USDA Economic Research Service.
Held, D., McGrew, A., Goldblatt, D. i Perraton, J.
(1999) Global Transformations: Politics, Econo-
mics and Culture. Cambridge, UK: Polity Press.
Henderson, G. (1998) California and the Fictions of
Capital. New York: Oxford University Press.
Hendrickson, M. i Heffernan, W.D. (2002) Opening
spaces through relocalization: locating potential
resistance in the weaknesses of the global food
system, Sociologia Ruralis, A2, 347-369.
Herbert-Cheshire, L. (2000) Contemporary stra-
tegies for rural community development in Au-
stralia: a governmentality perspective, Journal of
Rural Studies, 16, 203-215.
Herbert-Cheshire, L. (2003) Translating policy: po-
wer and action in Australia’s country towns, Socio-
logia Ruralis, 43, 454-473.
Hilchey, D. (1993) Agritourism in New York State:
Opportunities and Challenges in Farm-based Re-
creation and Hospitality. Ithaca, NY: Department
of Rural Sociology, Cornell University.
Hinrichs, C.C. (1996) Consuming images: making
and marketing Vermont as a distinctive rural pla-
ce, u E.M. DuPuis i P. Vandergeest (ur.), Creating
the Countryside. Philadelphia: Temple University
Press, str. 259-278.
Hodge, I. (1996) On penguins on icebergs: The Ru-
ral White Paper and the assumption of rural poli-
cy, Journal of Rural Studies, 12, 331-337.
Hodge, I., Dunn, J., Monk, S. i Fitzgerald, M. (2002)
Barriers to participation in residual rural labour
markets, Work, Employment and Society, 16, 457-
318
476.
Hoggart, K. (1990) Let’s do away with rural, Journal
of Rural Studies, 6, 245-257.
Hoggart, K. (1995) The changing geography of
council house sales in England and Wales, 1978-
1990, Tijdschrift voor Economische en Sociale
Geografie, 86, 137-149.
Hoggart, K. i Buller, H. (1995) Geographical di-
fferences in British property acquisitions in rural
France, Geographical Journal, 161, 69-78.
Hoggart, K. i Mendoza, C. (1999) African immi-
grant workers in Spanish agriculture, Sociologia
Ruralis, 39, 538-562.
Hoggart, K. i Paniagua, A. (2001) What rural restru-
cturing?, Journal of Rural Studies, 17, 41-62.
Holloway, L. i Ilbery, B. (1997) Global warming and
navy beans: decision making by farmers and food
companies in the UK, Journal of Rural Studies, 13,
343-355.
Holloway, L. i Kneafsey, M. (2000) Reading the spa-
ces of the farmer’s market: a case study from the
United Kingdom, Sociologia Ruralis, 40, 285-299.
Hopkins, J. (1998) Signs of the post-rural: marke-
ting myths of a symbolic countryside, Geografiska
Annaler, 80B, 65-81.
Horton, J. (2003) Different genres, different visions?
The changing countryside in postwar British chil-
dren’s literature, u P. Cloke (ur.), Country Visions.
Harlow, UK: Pearson, str. 73-92.
Howkins, A. (1986) The discovery of rural England,
u R. Colls i P. Dodd (ur.), Englishness: Politics and
Culture, 1880-1920. London: Croom Helm, str.
62-88.
Hugo, G. (1994) The turnaround in Australia: some
first observations from the 1991 Census, Austra-
lian Geographer, 25, 1-17.
Hugo, G. i Bell, M. (1998) The hypothesis of welfa-
re-led migration to rural areas: the Australian case,
u P. Boyle i K. Halfacree (ur.), Migration into Ru-
ral Areas. Chichester, UK: Wiley.
Humphries, S. i Hopwood, B. (2000) Green and
Pleasant Land. London: Channel 4 Books/ Ma-
cmillan.
Hunter, K. i Riney-Kehrberg, P. (2002) Rural dau-
ghters in Australia, New Zealand and the United
States: an historical perspective, Journal of Rural
Studies, 18, 135-144.
Huws, U., Korte, W.B. i Robinson, S. (1990) Te-
lework: Towards the Elusive Office. Chichester,
UK: Wiley.
Ilbery, B. (1985) Agricultural Geography. Oxford:
Oxford University Press.
Ilbery, B. (1992) State-assisted farm diversification
in the United Kingdom, u R. Bowler, C.R. Bryant
i M.D. Nellis (ur.), Contemporary Rural Systems
in Transition, Volume 1: Agriculture and Environ-
ment. Wallingford, UK: CAB International, str.
100-116.
Ilbery, B. i Bowler, I. (1998) From agricultural pro-
ductivism to post-productivism, u B. Ilbery (ur.),
The Geography of Rural Change. Harlow: Addi-
son Wesley Longman, str. 57-84.
INSEE (1993) Les Agriculteurs. Paris: INSEE.
INSEE (1995) La Population de la France. Paris:
INSEE.
INSEE (1998) Les Campagnes et leurs villes. Paris:
INSEE.
IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Chan-
ge) (2001) Climate Change 2001: Impacts, Adap-
tion and Vulnerability. Contribution of Working
Group II to the Third Assessment Report of the
Intergovernmental Panel on Climate Change.
Cambridge, UK, i New York: Cambridge Univer-
sity Press.
Isserman, A.M. (2000) Creating new economic
opportunities: the competitive advantages of ru-
ral America in the next century, u Center for the
Study of Rural America (ur.), Beyond Agriculture:
New Policies for Rural America. Kansas City: The
Federal Reserve Bank of Kansas City. str. 123-142.
Jessop, B. (1995) The regulation approach, gover-
nance and post-Fordism: alternative perspectives
on economic and political change?, Economy and
Society, 24, 307-333.
Johnsen, S. (2003) Contingency revealed: New Zea-
land farmers’ experiences of agricultural restructu-
ring, Sociologia Ruralis, 43, 128-153.
Johnson, T.G. (2000) The rural economy in a new
century, in Center for the Study of Rural America
(ur.), Beyond Agriculture: New Policies for Rural
America. Kansas City: The Federal Reserve Bank
of Kansas City. str. 7-20.
Jones, G.E. (1973) Rural Life. London: Longman.
Jones, J. (2002) The cultural symbolism of disordered
and deviant behaviour: young people’s experiences
in a Welsh rural market town, Journal of Rural
Studies, 18, 213-218.
Jones, N. (1993) Living in Rural Wales. Llandysul,
UK: Gomer.
Jones, O. (1995) Lay discourses of the rural: develop-
ment and implications for rural studies, Journal of
Rural Studies, 11, 35-49.
Jones, O. (1997) Little figures, big shadows: country
childhood stories, u P. Cloke i J. Little (ur.), Con-
tested Countryside Cultures. London and New
York: Routledge. str. 158-179.
Jones, O. (2000) Melting geography: purity, disor-
der, childhood and space, u S.L. Holloway i G.
Valentine (ur.), Children’s Geographies: Playing,
Living, Learning. London and New York: Rou-
tledge. str. 29-47.
Jones, O. i Little, J. (2000) Rural challenge(s): par-
tnership and new rural governance, Journal of Ru-
ral Studies, 16, 171-183.
Jones, R. i Tonts, M. (2003) Transition and diversity
in rural housing provision: the case of Narrogin,
Western Australia, Australian Geographer, 34, 47-
59.
Jones, R.E., Fly, J.M., Talley, J. i Cordell, H.K. (2003)
Green migration into rural America: the new
frontier of environmentalism?, Society and Natu-
ral Resources, 16, 221-238.
Juntti, M. i Potter, C. (2002) Interpreting and rein-
terpreting agri-environmental policy: communi-
cation, goals and knowledge in the implementati-
on process, Sociologia Ruralis, 42, 215-232.
Kelly, R. i Shortall, S. (2002) ‘Farmer’s wives’: wo-
men who are off-farm breadwinners and the im-
plications for on-farm gender relations, Journal of
Sociology, 38, 327-343.
Kennedy, J.C. (1997) At the crossroads: Newfound-
land and Labrador communities in a changing
international context, Canadian Review of Socio-
logy and Anthropology, 34, 297-317.
Kenyon, P. i Black, A. (ur.) (2001) Small Town Re-
newal: Overview and Case studies. Barton, Au-
stralia: Rural Industries Research and Develop-
ment Corporation.
Kimmel, M. i Ferber, A.L. (2000) ‘White men are
this nation’: right-wing militias and the restora-
tion of rural American masculinity, Rural Socio-
319
 logy, 65, 582-604.
Kinsman, P. (1995) Landscape, race and national
identity: the photography of Ingrid Pollard, Area,
27, 300-310.
Kneafsey, M., Ilbery, B. i Jenkins, T. (2001) Explo-
ring the dimensions of culture economies in rural
West Wales, Sociologia Ruralis, 41, 296-310.
Kontuly, T. (1998) Contrasting the counter-urbani-
sation experience in European nations, u P. Boyle
i K. Halfacree (ur.), Migration Into Rural Areas.
Chichester, UK: Wiley, str. 61-78.
Kramer, J.L. (1995) Bachelor farmers and spin-sters:
gay and lesbian identities and communities in ru-
ral North Dakota, u D. Bell i G. Valentine (ur.),
Mapping Desire: Geographies of Sexualities. Lon-
don and New York: Routledge. str. 200-213.
LaDuke, W. (2002) Klamath water, Klamath life,
Earth Island Journal, 17.
Lapping, M.B., Daniels, T.L. i Keller, J.W. (1989)
Rural Planning and Development in the United
States. New York: Guilford.
Lash, S. i Urry, J. (1987) The End of Organized Capi-
talism. Cambridge, UK: Polity Press.
Lawrence, G. (1990) Agricultural restructuring and
rural social change in Australia, u T. Marsden, P.
Lowe i S. Whatmore (ur.), Rural Restructuring,
Global Processes and their Responses. London:
David Fulton, str. 101-128.
Lawrence, M. (1995) Rural homelessness: a geograp-
hy without a geography, Journal of Rural Studies,
11, 297-307.
Laws, G. i Harper, S. (1992) Rural ageing: perspe-
ctives from the US and UK, u I.R. Bowler, C.R.
Bryant i M.D. Nellis (ur.), Contemporary Rural
Systems in Transition: Volume 2, Economy and
Society. Wallingford, UK: CAB International, str.
96-109.
Leach, B. (1999) Transforming rural livelihoods:
gender, work and restructuring in three Ontario
communities, u S. Neysmith (ur.), Restructuring
Caring Labour. New York: Oxford University
Press.
Le Heron, R. (1993) Globalized Agriculture. Lon-
don: Pergamon Press.
Le Heron, R. i Roche, M. (1999) Rapid reregulation,
agricultural restructuring and the reimag-ing of
agriculture in New Zealand, Rural Sociology, 64,
320
203-218.
Lehning, J. (1995) Peasant and French: Cultural
Contact in Rural France during the Nineteenth
Century. Cambridge: Cambridge University Pre-
ss.
Lewis, G. (1998) Rural migration and demographic
change, u B. Ilbery (ur.), The Geography of Rural
Change. Harlow: Addison Wesley Longman, str.
131-160.
Lichfield, J. (1998) The death of the French coun-
tryside, Independent on Sunday Review, 8 March,
12-15.
Liepins, R. (2000a) New energies for an old idea:
reworking approaches to ‘community’ in contem-
porary rural studies, Journal of Rural Studies, 16,
23-35.
Liepins, R. (2000b) Exploring rurality through ‘com-
munity’: discourses, practices and spaces shaping
Australian and New Zealand rural ‘communities’,
Journal of Rural Studies, 16, 325-341.
Liepins, R. (2000c) Making men: the construction
and representation of agriculture-based masculi-
nities in Australia and New Zealand, Rural Soci-
ology, 65, 605-620.
Little, J. (1991) Women in the rural labour market:
a policy evaluation, u T. Champion i C. Watkins
(ur.), People in the Countryside. London: Paul
Chapman, str. 96-107.
Little, J. (1997) Employment marginality and wo-
men’s self-identity, u P. Cloke i J. Little (ur.), Con-
tested Countryside Cultures. London and New
York: Routledge. str. 138-157.
Little, J. (1999) Otherness, representation and the
cultural construction of rurality, Progress in Hu-
man Geography, 23, 437-442.
Little, J. (2002) Gender and Rural Geography. Har-
low, UK: Prentice Hall.
Little, J. (2003) Riding the rural love train: hetero-
sexuality and the rural community, Sociologia Ru-
ralis, 43, 401-417.
Little, J. i Austin, P. (1996) Women and the rural
idyll, Journal of Rural Studies, 12, 101-111.
Little, J. i Jones, O. (2000) Masculinity, gender and
rural policy, Rural Sociology, 65, 621-639.
Little, J. i Leyshon, M. (2003) Embodied rural geo-
graphies: developing research agendas, Progress in
Human Geography, 27, 257-272.
Little, J. i Panelli, R. (2003) Gender research in rural
geography, Gender, Place and Culture, 10, 281-
289.
Littlejohn, J. (1964) Westrigg: The Sociology of a
Cheviot Parish. London: Routledge and Kegan
Paul.
Lloyds TSB Agriculture (2001) Focus on Farming:
Survey Results 2001. London: Lloyds TSB.
Lockie, S. (1999a) The state, rural environments
and globalisation: ‘action at a distance’ via the
Australian Landcare program, Environment and
Planning A, 31, 597-611.
Lockie, S. (1999b) Community movements and cor-
porate images: Landcare in Australia, Rural Socio-
logy, 64, 219-233.
Looker, E.D. (1997) Rural-urban differences in yo-
uth transition to adulthood, u R.D. Bollman i J.M.
Bryden, Rural Employment: An International
Perspective. Wallingford, UK: CAB Internatio-
nal, str. 85-98.
Lowe, P., Buller, H. i Ward, N. (2002) Setting the
next agenda? British and French approaches to the
second pillar of the Common Agricultural Policy,
Journal of Rural Studies, 18, 1-17.
Lowe, P., Clark, J., Seymour, S. i Ward, N. (1997)
Moralizing the Environment: Countryside Chan-
ge, Farming and Pollution. London: UCL Press.
Lowe, P., Cox, G., MacEwen, M., O’Riordan, T. i
Winter, M. (1986) Countryside Conflicts: The
Politics of Farming, Forestry and Conservation.
London: Gower.
Lowe, R. i Shaw, W. (1993) Travellers: Voices of the
New Age Nomads. London: Fourth Estate.
MacEwen, A. i MacEwen, M. (1982) National Parks:
Conservation or Cosmetics? London: Allen &
Unwin.
MacLaughlln, J. (1999) Nation-building, social
closure and anti-traveller racism in Ireland, Soci-
ology, 33, 129-151.
Macnaghten, P. i Urry, J. (1998) Contested Natures.
London and Thousand Oaks, CA: Sage.
MAFF/DETR (2000) Our Countryside: the future.
A fair deal for rural England. London: The Stati-
onery Office.
Malik, S. (1992) Colours of the countryside - a whi-
ter shade of pale, Ecos, 13, 33-40.
Manning, R. (1997) Grassland: The History, Bio-
logy, Politics and Promise of the American Prairie.
New York: Penguin Books.
Markusen, A. (1985) Profit Cycles, Oligopoly and
Regional Development. Cambridge, MA: MIT
Press.
Marsden, T, Milbourne, P., Kitchen, L. i Bishop, K.
(2003) Communities in nature: the construction
and understanding of forest natures, Sociologia
Ruralis, 43, 238-256.
Marsden, T, Murdoch, J., Lowe, P., Munton, R. i
Flynn, A. (1993) Constructing the Countryside.
London: UCL Press.
Marsh, D. i Rhodes, R. (ur.) (1992) Policy Networks
in British Governance. Oxford, UK: Oxford Uni-
versity Press.
Marshall, R. (2000) Rural policy in a new century,
in Center for the Study of Rural America (ur.),
Beyond Agriculture: New Policies for Rural Ame-
rica. Kansas City: The Federal Reserve Bank of
Kansas City. str. 25-46.
Martin, R.C. (1956) TVA: The First Twenty Years.
Tuscaloosa, AL: University of Alabama Press and
Knoxville, TN: University of Tennessee Press.
Massey, D. (1984) Spatial Divisions of Labour. Lon-
don: Macmillan.
Massey, D. (1994) Space, Place and Gender. Cam-
bridge, UK: Polity Press.
Mather, A. (1998) The changing role of forests, u B.
Ilbery (ur.), The Geography of Rural Change. Har-
low, UK: Longman, str. 106-127.
Matless, D. (1994) Doing the English village, 1945-
90: an essay in imaginative geography, u P. Cloke,
M. Doel, D. Matless, M. Phillips i N. Thrift, Wri-
ting the Rural. London: Paul Chapman, str. 7-88.
Matthews, H., Taylor, M., Sherwood, K., Tucker, F. i
Limb, M. (2000) Growing up in the countryside:
children and the rural idyll, Journal of Rural Stu-
dies, 16, 141-153.
Mattson, G.A. (1997) Redefining the American
small town: community governance, Journal of
Rural Studies, 13, 121-130.
McCormick, J. (1988) America’s third world,
Newsweek, 8 August, str. 20-24.
McCullagh, C. (1999) Rural crime in the Republic
of Ireland, u G. Dingwall i S.R. Moody (ur.), Cri-
me and Conflict in the Countryside. Cardiff, UK:
321
 University of Wales Press, str. 29-44.
McDonagh, J. (2001) Renegotiating Rural Develop-
ment in Ireland. Aldershot, UK: Ashgate.
McKay, G. (1996) Senseless Acts of Beauty. London
and New York: Verso.
McManus, P. (2002) The potential and limits of
progressive neopluralism: a comparative study of
forest politics in Coastal British Columbia and
South East New South Wales during the 1990s,
Environment and Planning A, 34, 845-865.
Meyer, F. i Baker, R. (1982) Problems of developing
crime policy for rural areas, u W. Browne i D.
Hadwinger (ur.), Rural Policy Problems: Chan-
ging Dimensions. Lexington, KY: Lexington Bo-
oks, str. 171-179.
Michelsen, J. (2001) Organic farming in a regulatory
perspective: the Danish case, Sociologia Ruralis,
41, 62-84.
Middleton, A. (1986) Marking boundaries: men’s
space and women’s space in a Yorkshire village, u
T. Bradley, P. Lowe i S. Wright (ur.), Deprivation
and Welfare in Rural Areas. Norwich, UK: Geo
Books.
Miele, M. i Murdoch, J. (2002) The practical aesthe-
tics of traditional cuisines: slow food in Tuscany,
Sociologia Ruralis, 42, 312-328.
Milbourne, P. (1997a) Introduction: challenging the
rural: representation, power and identity in the
British countryside, u P. Milbourne (ur.), Revea-
ling Rural ‘Others’: Representation, Power and
Identity in the British Countryside. London: Pin-
ter, str. 1-12.
Milbourne, P. (1997b) Hidden from view: poverty
and marginalization in rural Britain, u P. Milbour-
ne (ur.), Revealing Rural ‘Others’: Representation,
Power and Identity in the British Countryside.
London: Pinter, str. 89-116.
Milbourne, P. (1998) Local responses to central state
restructuring of social housing provision in rural
areas, Journal of Rural Studies, 14, 167-184.
Milbourne, P. (2003a) The complexities of hunting
in rural England and Wales, Sociologia Ruralis, 43,
289-308.
Milbourne, P. (2003b) Hunting ruralities: nature,
society and culture in ‘hunt countries’ of England
and Wales, Journal of Rural Studies, 19, 157-171.
Milbourne, P. (2003c) Nature-Society-Rurality: Ma-
322
king Critical Connections, Sociologia Ruralis, 43,
193-195.
Mingay, G. (ur.) (1989) The Unquiet Countryside.
London: Routledge.
Mitchell, C.J.A. (2004) Making sense of counter-ur-
banization, Journal of Rural Studies, 20, 15-34.
Mitchell, D. (1996) The Lie of the Land: Migrant
Workers and the California Landscape. Minnea-
polis, MN: University of Minnesota Press.
Monk, S., Dunn, J., Fitzgerald, M. i Hodge, I. (1999)
Finding Work in Rural Areas. York, UK: York Pu-
blishing Services.
Mordue, T. (1999) Heartbeat country: conflicting
values, coinciding visions, Environment and
Planning A, 31, 629-646.
Mormont, M. (1987) The emergence of rural
struggles and their ideological effects, Internati-
onal Journal of Urban and Regional Research, 7,
559-575.
Mormont, M. (1990) Who is rural? Or, How to be
rural: Towards a sociology of the rural, u T. Mar-
sden, P. Lowe i S. Whatmore (ur.), Rural Restru-
cturing: Global Processes and Their Responses.
London: David Fulton, str. 21-44.
Morris, C. i Potter, C. (1995) Recruiting the new
conservationists: farmers’ adoption of agri-envi-
ronmental schemes in the UK, Journal of Rural
Studies, 11, 51-63.
Morris, C. i Evans, N. (2001) Cheesemakers are
always women: gendered representations of farm
life in the agricultural press, Gender, Place and
Culture, 8, 375-390.
Morris, C. i Evans, N. (2004) Agricultural turns, ge-
ographical turns: retrospect and prospect, Journal
of Rural Studies, 20, 95-111.
Moseley, M. (1995) Policy and practice: the envi-
ronmental component of LEADER, Journal of
Environmental Planning and Management, 38,
245-252.
Moseley, M. (2003) Rural Development. London:
Sage.
Murdoch, J. (1997) The shifting territory of govern-
ment: some insights from the Rural White Paper,
Area, 29, 109-118.
Murdoch, J. (2003) Co-constructing the countrysi-
de: hybrid networks and the extensive self, u P.
Cloke (ur.), Country Visions. London: Pearson,
 str. 263-282.
Murdoch, J. i Abram, S. (2002) Rationalities of
Planning. Aldershot: Ashgate.
Murdoch, J. i Lowe, P. (2003) The preservation pa-
radox: modernism, environmentalism and the po-
litics of spatial division, Transactions of the Insti-
tute of British Geographers, 28, 318-332.
Murdoch, J. i Marsden, T. (1994) Reconstituting Ru-
rality. London: UCL Press.
Murdoch, J. i Marsden, T. (1995) The spatiallzation
of politics: local and national actor-spaces in envi-
ronmental conflict, Transactions of the Institute of
British Geographers, 20, 368-380.
Nash, R. (1980) Schooling in Rural Societies. Lon-
don and New York: Methuen.
Naylor, E.L. (1994) Unionism, peasant protest and
the reform of French agriculture, Journal of Rural
Studies, 10, 263-273.
NCES (National Center for Education Statistics)
(1997) Statistical Analysis Report: Characteristics
of Small and Rural School Districts. Washington,
DC: NCES.
Nelson, M.K. (1999) Between paid and unpaid
work: gender patterns in supplemental economic
activities among white, rural families, Gender and
Society, 13, 518-539.
Newby, H. (1977) The Deferential Worker. London:
Allen Lane.
Newby, H., Bell, C, Rose, D. i Saunders, P. (1978)
Property, Paternalism and Power: Class and Con-
trol in Rural England. London: Hutchinson.
NFU (National Farmers’ Union) (2002) Farmers’
Markets: A Business Survey. London: NFU.
Ni Laoire, C. (2001) A matter of life and death?
Men, masculinities and staying ‘behind’ in rural
Ireland, Sociología Ruralis, 41, 220-236.
Nord, M. (1999) Rural poverty remains unobserved,
Rural Conditions and Trends, 8, 18-21.
Norris, D.A. i Johal, K. (1992) Social indicators
from the General Social Survey: some urban-rural
differences, u R.D. Bollman (ur.), Rural and Small
Town Canada. Toronto: Thompson Educational
Publishing, str. 357-368.
North, D. (1998) Rural industrialization, u B. Ilbery
(ur.), The Geography of Rural Change. Harlow:
Addison Wesley Longman, str. 161-188.
ODPM (2002) A Review of Urban and Rural Area
Definitions: Project Report. London: Office of
the Deputy Prime Minister.
O’Hagan, A. (2001) The End of British Farming.
London: Profile Books.
Okihoro, N.P. (1997) Mounties, Moose and Moons-
hine. Toronto: University of Toronto Press.
Oliveira Baptista, F. (1995) Agriculture, rural society
and the land question in Portugal, Sociologia Ru-
ralis, 35, 309-325.
Pahl, R.E. (1968) The rural-urban continuum, u R.E.
Pahl (ur.), Readings in Urban Sociology. Oxford,
UK: Pergamon Press.
Panelli, R., Nairn, K. i McCormack, J. (2002) ‘We
make our own fun’: reading the politics of youth
with(in) community, Sociologia Ruralis, 42, 106-
130.
Parker, G. (1999) Rights, symbolic violence and the
micro-politics of the rural: the case of the Pari-
sh Paths Partnership Scheme, Environment and
Planning A, 31, 1207-1222.
Parker, G. (2002) Citizenships, Contingency and the
Countryside: Rights, Culture, Land and the Envi-
ronment. London: Routledge.
Paxman, J. (1998) The English: A Portrait of a Peo-
ple. London: Michael Joseph.
Petersen, D. (2000) Heartsblood: Hunting, Spiritu-
ality and Wildness in America. Washington, DC:
Island Press.
Phillips, D. i Williams, A. (1984) Rural Britain: A
Social Geography. Oxford, UK: Blackwell.
Phillips, M. (1993) Rural gentrification and the pro-
cess of class colonisation, Journal of Rural Studies,
9, 123-140.
Phillips, M. (2002) The production, symbolization
and socialization of gentrification: impressions
from two Berkshire villages, Transactions of the
Institute of British Geographers, 27, 282-308.
Philo, C. (1992) Neglected rural geographies: a re-
view, Journal of Rural Studies, 8, 193-207.
Philo, C. i Parr, H. (2003) Rural madness: a geo-
graphical reading and critique of the rural mental
health literature, Journal of Rural Studies, 19, 259-
281.
Pieterse, J. (1996) Globalisation as hybridization,
u M. Featherstone, S. Lash, i R. Robertson (ur.),
323
 Global Modernities. London: Sage. str. 45-68.
Pirog, R., Van Pelt, T, Enshayan, K. i Cook, E. (2001)
Food, Fuel and Freeways: An Iowa Perspective on
How Far Food Travels, Fuel Usage and Greenho-
use Gas Emissions. Ames, IA: Leopold Center for
Sustainable Agriculture.
Popper, D.E. i Popper, F. (1987) The Great Plains:
from dust to dust, Planning, 53, 12-18.
Popper, D.E. i Popper, F. (1999) The Buffalo Com-
mons: metaphor as method, The Geographical
Review, 89, 491-510.
Porter, K. (1989) Poverty in Rural America: A Nati-
onal Overview. Washington, DC: Center on Bud-
get and Policy Priorities.
Potter, C. (1998) Conserving nature: agri-environ-
mental policy development and change, u B. Il-
bery (ur.), The Geography of Rural Change. Har-
low: Addison Wesley Longman, str. 85-106.
Price, C.C. i Harris, J.M. (2000) Increasing Food
Recovery From Farmers’ Markets: A Preliminary
Analysis. Report FANRR-4. Washington, DC:
USDA Economic Research Service.
Radin, B., Agranoff, R., Bowman, A., Buntz, G., Ott,
J.S., Romzek, B. i Wilson, R. (1996) New Gover-
nance for Rural America. Lawrence, KS: Universi-
ty of Kansas Press.
Ramet, S. (1996) Nationalism and the ‘idiocy’ of the
countryside: the case of Serbia, Ethnic and Racial
Studies, 19, 70-86.
Ray, C. (1997) Towards a theory of the dialectic of
rural development, Sociologia Ruralis, 37, 345-
362.
Ray, C. (2000) The EU LEADER programme: rural
development laboratory, Sociologia Ruralis, 40,
163-171.
Rees, A.D. (1950) Life in a Welsh Countryside. Car-
diff: University of Wales Press.
Reimer, B., Ricard, I. i Shaver, F.M. (1992) Rural de-
privation: a preliminary analysis of census and tax
family data, u R.D. Bollman (ur.), Rural and Small
Town Canada. Toronto: Thompson Educational
Publishing, str. 319-336.
Reissman, L. (1964) The Urban Process. New York:
Free Press.
Rhodes, R.A.W. (1996) The new governance: gover-
ning without government, Political Studies, 44,
652-667.
324
Ribchester, C. i Edwards, B. (1999) The centre and
the local: policy and practice in rural education
provision, Journal of Rural Studies, 15, 49-63.
Richardson, J. (2000) Partnerships in Communities:
Reweaving the Fabric of Rural America. Washin-
gton, DC: Island Press.
Robinson, G. (1990) Conflict and Change in the
Countryside. Chichester, UK: Wiley.
Robinson, G. (1992) The provision of rural housing:
policies in the United Kingdom, u I.R. Bowler, C.
R. Bryant i M.D. Nellis (ur.), Contemporary Ru-
ral Systems in Transition. Volume 2: Economy and
Society. Wallingford, UK: CAB International. str.
110-126.
Rogers, A. (1987) Issues in English rural housing: an
assessment and prospect, u D. MacGregor, D. Ro-
bertson i M. Shucksmith (ur.), Rural Housing in
Scotland: Recent Research and Policy. Aberdeen:
Aberdeen University Press.
Rome, A. (2001) The Bulldozer in the Countryside.
Cambridge, UK and New York: Cambridge Uni-
versity Press.
Rosenzweig, C. i Hillel, D. (1998) Climate Change
and the Global Harvest. Oxford, UK i New York:
Oxford University Press.
Rowles, G. (1983) Place and personal identity in old
age: observations from Appalachia. Journal of En-
vironmental Psychology, 3, 299-313.
Rowles, G. (1988) What’s rural about rural aging?
An Astralachian perspective, Journal of Rural Stu-
dies, 4, 115-124.
Rugg, J. i Jones, A. (1999) Getting a Job, Finding a
Home: Rural Youth Transitions. Bristol, UK: Po-
licy Press.
Runte, A. (1997) National Parks: The American
Experience. Lincoln, NE: University of Nebraska
Press.
Rural Policy Research Institute (2003) The rural in
numbers, available at: www.rupri.org.
Sachs, C. (1983) Invisible Farmers: Women’s Work
in Agricultural Production. Totowa, NJ: Rhine-
hart Allenheld.
Sachs, C. (1991) Women’s work and food: a com-
parative perspective, Journal of Rural Studies, 7,
49-56.
Sachs, C. (1994) Rural women’s environmental acti-
vism in the USA, u S. Whatmore, T. Marsden i P.
 Lowe (ur.), Gender and Rurality. London: David
Fulton, str. 117-135.
Saugeres, L. (2002) Of tractors and men: mas-culi-
nity, technology and power in a French farming
community, Sociologia Ruralis, 42, 143-159.
Saville, J. (1957) Rural Depopulation in England and
Wales, 1851-1951. London: Routledge & Kegan
Paul.
Schindegger, F. i Krajasits, C. (1997) Commuting:
its importance for rural employment analysis, u
R.D. Bollman i J.M. Bryden, Rural Employment:
An International Perspective. Wallingford, UK:
CAB International, str. 164-176.
Schools Health Education Unit (1998) Young Peo-
ple and Illegal Drugs in 1998. Exeter, UK: Schools
Health Education Unit.
Selby, E.F., Dixon, D.P. i Hapke, H.P. (2001) A
woman’s place in the crab processing industry of
Eastern Carolina, Gender, Place and Culture, 8,
229-253.
Sellars, R.W. (1997) Preserving Nature in the Natio-
nal Parks. New Haven, CT: Yale University Press.
Senior, M., Williams, H. i Higgs, G. (2000) Ur-
ban-rural mortality differentials: controlling for
material deprivation, Social Science and Medicine,
51, 289-305.
Serow, W. (1991) Recent trends and future prospects
for urban-rural migration in Europe, Sociologia
Ruralis, 31, 269-280.
Sharpe, T. (1946) The Anatomy of a Village. Har-
mondsworth, UK: Penguin.
Shaw, G. i Williams, A.M. (2002) Critical Issues in
Tourism: A Geographical Perspective. Oxford,
UK: Blackwell.
Sheppard, B.O. (1999) Black farmers and institutio-
nalized racism, The Black Business Journal, availa-
ble online at www.bbjonline.com
Shields, R. (1991) Places on the Margin: Alternative
Geographies of Modernity. London: Routledge.
Short, J.R. (1991) Imagined Country. London: Ro-
utledge.
Sibley, D. (1997) Endangering the sacred: nomads,
youth cultures and the English countryside, u
P. Cloke i J. Little (ur.), Contested Countryside
Cultures. London and New York: Routledge. str.
218-231.
Silvastl, T. (2003) Bending borders of gendered labo-
ur division on farms: the case of Finland, Sociolo-
gia Ruralis, 43, 154-166.
Simon, S. (2002) Iowa’s tough stand against runoff
is gaining support, Los Angeles Times, 19 March,
p. A8.
Smith, A. (1998) The politics of economic develop-
ment In a French rural area, u N. Walzer i B.D. Ja-
cobs (ur.), Public - Private Partnership for Local
Economic Development. Westport, CT and Lon-
don: Praeger. str. 227-241.
Smith, F. i Barker, J. (2001) Commodifying the co-
untryside: the impact of out-of-school care on ru-
ral landscapes of children’s play, Area, 33, 169-176.
Smith, M.J. (1989) Changing policy agendas and po-
licy communities: agricultural issues in the 1930s
and 1980s, Public Administration, 67, 149-165.
Smith, M.J. (1992) The agricultural policy com-
munity: maintaining a closed relationship, u D.
Marsh i R. Rhodes (ur.), Policy Networks in Bri-
tish Governance. Oxford, UK: Oxford University
Press, str. 27-50.
Smith, M.J. (1993) Pressure, Power and Policy. He-
mel Hempstead, UK: Harvester Wheatsheaf.
Snipp, CM. (1996) Understanding race and ethnici-
ty in rural America, Rural Sociology, 61, 125-142.
Snipp, CM. i Sandefur, G.D. (1988) Earnings of
American Indians and Alaskan Natives: the effe-
cts of residence and migration, Social Forces, 66,
994-1008.
Sobels, J., Curtis, A. i Lockie, S. (2001) The role
of Landcare group networks in rural Australia:
exploring the contribution of social capital, Jour-
nal of Rural Studies, 17, 265-276.
Sokolow, A.D. i Zurbrugg, A. (2003) A National
View of Agricultural Easement Programs: Profiles
and Maps - Report 1. Washington, DC: American
Farmland Trust.
Sorokin, P. i Zimmerman, C. (1929) Principles of
Rural-Urban Sociology. New York, NY: Henry
Holt.
Soumagne, J. (1995) Deprise commerciale dans les
zones rurales profondes et nouvelles polarisations,
u R. Béteille i S. Montagné-Villette (ur.), Le ‘Rural
Profond’ Français. Paris: SEDES. str. 31-44.
Spain, D. (1993) Been-heres versus come-heres:
negotiating conflicting community identities. Jo-
325
 urnal of the American Planning Association, 59,
156-171.
Spencer, D. (1997) Counterurbanisation and rural
depopulation revisited: landowners, planners and
the rural development process, Journal of Rural
Studies, 13, 75-92.
Squire, S.J. (1992) Ways of seeing, ways of being: li-
terature, place and tourism in L.M. Montgomery’s
Prince Edward Island, u P. Simpson-Housley i G.
Norcliffe (ur.), A Few Acres of Snow: Literary and
Artistic Images of Canada. Toronto: Dundurn
Press, str. 137-147.
Stabler, J. i Rounds, R.C. (1997) Commuting and ru-
ral employment on the Canadian Prairies, u R.D.
Bollman i J.M. Bryden (ur.), Rural Employment:
An International Perspective. Wallingford, UK:
CAB International, str. 193-204.
Stacey, M. (1960) Tradition and Change: a Study of
Banbury. Oxford: Oxford University Press.
Stebbing, S. (1984) Women’s roles and rural society,
u T. Bradley i P. Lowe (ur.), Locality and Rurality:
Economy and Society in Rural Regions. Norwich,
UK: Geo Books.
Stenson, K. i Watt, P. (1999) Crime, risk and gover-
nance in a southern English village, u G. Dingwall
i S.R. Moody (ur.), Crime and Conflict in the Co-
untryside. Cardiff, UK: University of Wales Press,
str. 76-93.
Stock, CM. (1996) Rural Radicals: Righteous Rage
in the American Grain. Ithaca, NY: Cornell Uni-
versity Press.
Stoker, G. (ur.) (2000) The New Politics of British
Local Governance. London: Macmillan.
Storey, D. (1999) Issues of integration, participation
and empowerment in rural development: the case
of LEADER in the Republic of Ireland, Journal of
Rural Studies, 15, 307-315.
Storey, R i Brannen, J. (2000) Young People and
Transport in Rural Areas. Leicester, UK: Youth
Work Press/Joseph Rowntree Foundation.
Storper, M. i Walker, R. (1984) The spatial division
of labour: labour and the location of industries,
u L. Sawyers i W. Tabb (ur.), Sunbelt/Snowbelt:
Urban Development and Regional Restructuring.
New York: Oxford University Press.
Strathern, M. (1981) Kinship at the Core. Cambrid-
ge: Cambridge University Press.
326
Sumner, D.A. (2003) Implications of the US Farm
Bill of 2002 for agricultural trade and trade ne-
gotiations, Australian Journal of Agricultural and
Resource Economics, 46, 99-122.
Swanson, L. (1993) Agro-environmentalism: the
political economy of soil erosion in the USA, u S.
Harper (ur.), The Greening of Rural Policy. Lon-
don: Belhaven. str. 99-118.
Swanson, L.E. (2001) Rural policy and direct local
participation: democracy, inclusiveness, collective
agency and locality-based policy, Rural Sociology,
66, 1-21.
Swarbrooke, J., Beard, C, Leckie, S. i Pomfret, G.
(2003) Adventure Tourism. Oxford, UK i Boston,
MA: Butterworth- Heinemann.
Thomson, M.L. i Mitchell, C.J.A. (1998) Residents
of the urban field: a study of Wilmot township,
Ontario, Canada, Journal of Rural Studies, 14,
185-202.
Thrift, N. (1987) Manufacturing rural geography, Jo-
urnal of Rural Studies, 3, 77-81.
Thrift, N. (1989) Images of social change, u C. Ha-
mnett, L. McDowell i P. Sarre (ur.), The Changing
Social Structure. London: Sage, str. 12-42.
Tillberg Mattson, K. (2002) Children’s (indepen-
dent mobility and parents’ chauffeuring in the
town and the countryside, Tijdschrift voor Econo-
mische en Sociale Geografie, 93, 443-453.
Tonnies, F. (1963) Community and Society. New
York: Harper and Row.
Townsend, A. (1993) The urban-rural cycle in the
Thatcher growth years, Transactions of the Insti-
tute of British Geographers, 18, 207-221.
Trant, M. i Brinkman, G. (1992) Products and com-
petitiveness of rural Canada, in R.D. Bollman
(ur.), Rural and Small Town Canada. Toronto:
Thompson Educational Publishing, str. 69-90.
Troughton, M., (1992) The restructuring of agricul-
ture: the Canadian example, u I.R. Bowler, C.R.
Bryant i M.D. Nellis (ur.), Contemporary Rural
Systems in Transition, Volume 1: Agriculture and
Environment. Wallingford, UK: CAB Internatio-
nal, str. 29-42.
Tyler, P., Moore, B. i Rhodes, J. (1988) Geographi-
cal variation in industrial costs, Scottish Journal of
Political Economy, 35, 22-50.
Urry, J. (1995) A middle-class countryside?, u T.
 Butler i M. Savage (ur.), Social Change and the
Middle Classes. London: UCL Press, str. 205-219.
Urry, J. (2002) 77je Tourist Gaze, 2nd edn. London,
UK and Thousand Oaks, CA: Sage.
USDA (United States Department of Agriculture)
(1997) America’s Private Land: A Geography of
Hope. Washington, DC: USDA.
USDA (United States Department of Agriculture)
(2000) Agriculture Factbook 2000. Washington,
DC: United States Department of Agriculture.
Valentine, G. (1997a) A safe place to grow up? Paren-
ting, perceptions of children’s safety and the rural
idyll, Journal of Rural Studies, 13, 137-148.
Valentine, G. (1997b) Making space: lesbian separa-
tist communities in the United States, u P. Cloke
i J. Little (ur.), Contested Countryside Cultures.
London and New York: Routledge. str. 109-122.
Vias, A.C. (2004) Bigger stores, more stores, or no
stores: paths of retail restructuring in rural Ameri-
ca, Journal of Rural Studies, 20, 303-318.
Vining, D. i Kontuly, T. (1978) Population dispersal
from major metropolitan regions: an international
comparison, International Regional Science Re-
view, 3, 49-73.
Vining, D. i Strauss, A. (1977) A demonstration that
the current déconcentration of population in the
United States is a clean break with the past, Envi-
ronment and Planning A, 9, 751-758.
Vistnes, J. i Monheil, A. (1997) Health Insurance
Strategies of the Civilian Non-Institutionalised
Population. Medical Experts Panel Survey Rese-
arch Report. Rockville, MD: Agency for Health
Care Policy Research.
Von Meyer, H. (1997) Rural employment in OECD
countries: structure and dynamics of regional la-
bour markets, u R.D. Bollman i J.M. Bryden, Ru-
ral Employment: An International Perspective.
Wallingford, UK: CAB International, str. 3-21.
Wald, M.L. (1999) Tribe in Utah fights for nuclear
waste dump, New York Times, 18 April, p. 16.
Walker, G. (1999) Contesting the countryside and
changing social composition in the greater To-
ronto area, u O.J. Furuseth i M.B. Lapping (ur.),
Contested Countryside: The Rural Urban Fringe
in North America. Aldershot, UK and Brookfield,
VT: Ashgate. str. 33-56.
Walker, R.A. (2001) California’s golden road to ri-
ches: natural resources and regional capitalism,
1848-1940, Annals of the Association of Ameri-
can Geographers, 91,167-199.
Walley, J.Z. (2000) Blueprint for the destruction
of rural America? Available at www. paragonpo-
wer-house.org/blueprint_for_the_destruction_
of.htm
Walmsley, D.J. (2003) Rural tourism: a case of life-
style-led opportunities, Australian Geographer,
34, 61-72.
Walmsley, D.J., Epps, W.R. i Duncan, C.J. (1995)
The New South Wales North Coast, 1986-1991:
Who Moved Where, Why and With What Effe-
ct? Canberra: Australian Government Publishing
Service.
Ward, C. (1990) The Child in the Country, 2nd edn.
London: Bedford Square Press.
Ward, N. i McNicholas, K. (1998) Reconfiguring ru-
ral development in the UK: Objective 5b and the
new rural governance, Journal of Rural Studies, 14,
27-40.
Ward, N. i Seymour, S. (1992) Pesticides, pollution
and sustainability, u R. Bowler, OR. Bryant i M.D.
Nellis (ur.), Contemporary Rural Systems in Tran-
sition, Volume 1: Agriculture and Environment.
Walllngford, UK: CAB International.
Watts, J. (2001) Rural Japan braced for new riches,
Guardian, 27 September, p. 19.
Weekley, I. (1988) Rural depopulation and coun-
ter-urbanisation: a paradox, Area, 20, 127-134.
Weisheit, R. i Wells, L. (1996) Rural crime and ju-
stice: implications for theory and research, Crime
and Delinquency, 42, 379-397.
Welch, R. (2002) Legitimacy of rural local govern-
ment in the new governance environment, Journal
of Rural Studies, 18, 443-459.
Westholm, E., Moseley, M. i Stenlâs, N. (1999) Local
Partnerships and Rural Development in Europe.
Falun, Sweden: Darlana Research Institute.
Whatmore, S. (1990) Farming Women: Gender,
Work and Family Enterprise. London: Macmillan.
Whatmore, S. (1991) Lifecycle or patriarchy? Gen-
der divisions in family farming, Journal of Rural
Studies, 7, 71-76.
Whatmore, S., Marsden, T. i Lowe, P. (1994) Femi-
nist perspectives in rural studies, u S. Whatmore,
T. Marsden i R Lowe (ur.), Gender andRurality.
327
 London: David Fulton, str. 1-30.
White, S.D., Guy, CM. i Higgs, G. (1997) Changes
in service provision in rural areas. Part 2: Changes
in post office provision in Mid Wales: a GIS-based
evaluation, Journal of Rural Studies, 13, 451-465.
Whitener, L. (1997) Rural housing conditions im-
prove but affordability continues to be a problem,
Rural Conditions and Trends, 8, 70-74.
Wilcox, S. (2003) Can Work - Can’t Buy. York, UK:
York Publishing Services.
Wilkins, R. (1992) Health of the rural population:
selected indicators, u R.D. Bollman, (ur.), Rural
and Small Town Canada. Toronto: Thompson
Educational Publishing.
Williams, B. (1999) Rural victims of crime, u G. Din-
gwall i S.R. Moody (ur.), Crime and Conflict in
the Countryside. Cardiff, UK: University of Wa-
les Press, str. 160-183.
Williams, K., Johnstone, C. i Goodwin, M. (2000)
CCTV surveillance in urban Britain: beyond the
rhetoric of crime prevention, u J. Gold i G. Revill
(ur.), Landscapes of Defence. London: Prentice
Hall. str. 168-187.
Williams, M.V. (1985) National park policy 1942-
1984, Journal of Planning and Environ-mental
Law, 359-377.
Williams, R. (1973) The Country and the City. Lon-
don: Chatto and Windus.
Williams, W.M. (1956) The Sociology of an English
Village: Gosforth. London: Routledge and Kegan
Paul.
Williams, W.M. (1963) A West Country Village:
Ashworthy. London: Routledge and Kegan Paul.
Wilson, A. (1992) The Culture of Nature: North
American Landscape from Disney to the Exxon
Valdez. Cambridge, MA i Oxford, UK: Blackwell.
Wilson, B. (1981) Beyond the Harvest: Canadian
Grain at the Crossroads. Saskatoon, Saskatc-
hewan: Western Producer Prairie Books.
Wilson, G. (2001) From productivism to post-pro-
ductivism ... and back again? Exploring the (un)
changed natural and mental landscapes of Europe-
an agriculture, Transactions of the Institute of Bri-
tish Geographers, 26, 77-102.
Wilson, G. i Hart, K. (2001) Farmer participation
in agri-environmental schemes: towards conser-
vation-oriented thinking?, Sociologia Ruralis, 41,
328
254-274.
Wilson, J. (1999) Green and pleasant land ‘at risk’ as
meadows disastrear, Guardian, 15 March, p. 4.
Winson, A. (1997) Does class consciousness exist in
rural communities? The impact of restructuring
and plant shutdowns in rural Canada, Rural Soci-
ology, 62, 429-453.
Winter, M. (1996) Rural Politics. London and New
York: Routledge.
Wirth, L. (1938) Urbanism as a way of life, American
Journal of Sociology, 44, 1-24.
Woods, M. (1997) Discourses of power and rurality:
local politics in Somerset in the 20th century, Poli-
tical Geography, 16, 453-478.
Woods, M. (1998a) Mad cows and hounded deer:
political representations of animals in the British
countryside, Environment and Planning A, 30,
1219-1234.
Woods, M. (1998b) Advocating rurality? The reposi-
tioning of rural local government, Journal of Rural
Studies, 14, 13-26.
Woods, M. (1998c) Researching rural conflicts: hun-
ting, local politics and actor-networks, Journal of
Rural Studies, 14, 321-340.
Woods, M. (2000) Fantastic Mr Fox? Representing
animals in the hunting debate, u C. Philo i C. Wi-
lbert (ur.), Animal Spaces, Beastly Places. London:
Routledge. str. 182-202.
Woods, M. (2003a) Deconstructing rural protest:
the emergence of a new social movement, Journal
of Rural Studies, 19, 309-325.
Woods, M. (2003b) Conflicting environmental vi-
sions of the rural: windfarm development in Mid
Wales, Sociologia Ruralis, 43, 271-288.
Woods, M. (2004a) Politics and protest in the con-
temporary countryside, u L. Holloway i M. Kne-
afsey (ur.), The Geographies of Rural Societies and
Cultures. Aldershot, UK: Ashgate.
Woods, M. (2004b) Political articulation: the moda-
lities of new critical politics of rural citizenship, u
P. Cloke, T. Marsden i P. Mooney (ur.), The Han-
dbook of Rural Studies. London and Thousand
Oaks, CA: Sage.
Woods, M. i Goodwin, M. (2003) Applying the ru-
ral: governance and policy in rural areas, u P. Clo-
ke (ur.), Country Visions. London: Pearson, str.
245-262.
Woodward, R. (1996) ‘Deprivation’ and ‘the rural’:
an investigation into contradictory discourses, Jo-
urnal of Rural Studies, 12, 55-67.
Worster, D. (1979) Dust Bowl: The Southern Plains
in the 1930s. New York: Oxford University Press.
Yarwood, R. (2001) Crime and policing in the Bri-
tish countryside: some agendas for contemporary
geographical research, Sociologia Ruralis, 41, 201-
219.
Yarwood, R. i Edwards, B. (1995) Voluntary action
in rural areas: the case of Neighbourhood Watch,
Journal of Rural Studies, 11, 447-461.
Yarwood, R. i Evans, N. (2000) Taking stock of farm
animals and rurality, u C. Philo i C. Wilbert (ur.),
Animal Spaces, Beastly Places. London and New
York: Routledge. str. 98-114.
Yarwood, R. i Gardner, G. (2000) Fear of crime,
cultural threat and the countryside, Area, 32, 403-
412.
Young, M. i Willmott, P. (1957) Family and Kinship
in East London. London: Routledge and Kegan
Paul.
329
Kazalo

Agencija sa selo 138, 158 autsajderske skupine 139

Agrarna geografija 18-20 avanturistički turizam 184-5
Agricultural Water Quality Protection Pro- Baldwin, Stanley 287
gram 208 banke 45, 62, 100-1, 103, 106, 108, 112,
agrookolišne mjere 59, 121, 205-9 271
Agyeman, J. 288 Kalifornija 45
aktivno građanstvo 162-71 udaljenost 106
Alaska Lands Act vidi Zemljišni zakon Alja- Barker, J. 252
ske (1980) Barnard, M. 241
Albrow, M. 32 Bell, D. 255
Alexandra 253-4 Bell, M. 13-4, 22, 88, 116, 227-8
alkoholizam 241, 281 Berry, B. 78, 79-80
Američka služba nacionalnih parkova [US beskućništvo 282
National Parks Service] 192, 200
Bijela knjiga za ruralna područja 135-6,
Američki poljoprivredni pokret (AAM) 142, 143, 158, 169
214-5
biotehnologija 52, 118
Američki ured za proračun i upravljanje 6
Black, A. 160
Anderson, S. 242-3
bolest
Anne od zelenih zabata 183-4
CJD 52-3
antropološka tradicija 20-2
GSE 35, 52-3, 135
Archer Daniels Midland (ADM) 36
poljoprivreda 52-3
aspiracijske migracije 82
slinavka i šap 53, 72, 135
aspiracijski ruralizam 221
bolnice 71, 240
Austin, P. 12, 230
Bonnen, J. T. 134
autobusne linije 101, 107-8, 252
Bourne, L. 78
automobili 31
Bové, José 39
djeca 251-3
Bowler, I. 56, 58
nestajanje usluga 101-2, 107
Boxford 92

331
 brendovi 185 Confédération Paysanne 39, 215, 220
Briga o zemljištu, program [Landcare pro- Conservation Compliance politika 208-9
gramme] 209 Conservation Reserve Program (CRP) 207,
broj stanovnika 5-6 208
Browne, W. P. 134 Cork Declaration 153, 156
Bruinsma, J. 33-5 Cornell, S. 291
Buffalo Commons, projekt 210 Countryside and Rights of Way Act (2000)
Butler, R. 72, 176 195
Buttel, R. 22-3 Crang, M. 183
Cades Cove 181-3 Cresswell, T. 297
Campagne, P. 58-9 Crewkerne 100-3
Carmarthenshire 157 Cross, M. 109
Carrefour 36 Crump, J. 81
Carson, Rachel 118 čuvanje djece 252
Cavendish 183-4 Daniels, S. 286
Chalmers, A. I. 257 Davies, J. 292-4
Chasse, Peche, Nature et Tradition, stranka Davis, J. 252-3
38 Dawe, S. R 256-7
Chemainus 72, 178-9 decentralizacija 79, 83-4
Childerley 13-14, 22, 116, 227-8 Decker, P. R. 106
Christaller, 18 dekoncentracija 79, 84
CJD (Creutzfeld-Jakobova bolest) 52-3 Deloraine 161
cjenovne potpore 37, 46, 47, 51, 144, 145 demografske promjene 77-94
cjenovno dostupno stanovanje 237-9 depopulacija 77-8, 83
Clark, G. 72 Francuska 103
Clark, M.A. 73 Sjedinjene Američke Države 103-6
Cloke, P. 18, 90, 91-2, 176-7 deregulacija, poljoprivreda Novog Zelanda
avanturistički turizam 184-5 143-4
indeksi ruralnosti 6-8 Development Board for Rural Wales
(DBRW) 151
komodifikacija 176, 177
diskursi ruralnog iskustva 24
kulturni obrat 23, 24
diskursi ruralnosti 11-12
pošumljavanje 206-7
divljina 189, 191, 286
siromaštvo 273-4, 276, 279-80, 281
djeca 230, 249-60
stanovanje 236
sigurnost 249-50
Cocklin, C. 242
zanemarena područja ruralne geografije
Comité des Organizations Professionelles
227
Agricoles (COPA) 138, 141
dnevne migracije na posao 31, 269-70

332
dobrovoljni sektor 105, 143, 166-9 Edwards, G. 6-8
dohodak ekološka poljoprivreda 61, 121
gentrifikacija 91-2 Ekološko partnerstvo u zajednicama
migracijski tijekovi 88-9 (EPIC) 171
siromaštvo 273-84 ekonomska globalizacija 33-7
stariji ljudi 257 ekonomske promjene 23, 65-75
dokoličarske aktivnosti, okolišne promjene ekstenzifikacija poljoprivrede 56, 59, 207
117 Emerson, Ralph Waldo 189
Dollywood 179-181 empirijske teorije 17
Douglas, Roger 144 endogeni razvoj 152-8, 162, 172
Dower Report 195 English National Forest 206-7
droga 240-2, 253 erozija tla 50, 123
društvena isključenost 112, 273-84 Errington, A. 270
društvena klasa 23, 93 Estall, R. C. 69
gentrifikacija 91-2 etatistička era 163, 164, 165, 166
migracijski tijekovi 88-9 etnicitet 37, 285-295
rekompozicija 89-91, 276 etnografski pristup 96
ruralni sukob 213 Europska unija (EU) 47, 137, 141
sustav planiranja 200-3 agrookolišne mjere 206, 207, 208
društvena konstrukcija 10-11, 14 cilj 1 149, 153
rod, rodne uloge 255, 265 diversifikacija 144
ruralnost 116 GM hrana 61
zajednice 96 kravlje ludilo 52
društvena reprezentacija 10-13 LEADER 149, 153-7, 166
društvene promjene 31-2, 77-94 planine hrane 53
društveni kolektiviteti 96 razvojne inicijative 168
Društvo zemljoposjednika 141 strukturni fondovi 149-50, 152-4
država 23, 306-7 stvaranje dodatne vrijednosti 59
upravljanje 163-73 ugar 56
državne intervencije 149 vidi također Zajednička poljoprivredna
poljoprivreda 46-7, 62 politika (ZPP)
razvoj odozgo 150-2 Evans, N. 59
Duaringa 97-99 Fabes, R. 274
Dudley, Kathryn Marie 55 Farm Bill (1985) vidi Zakon o poljoprivredi
(1985)
dust bowl 118-9
Farmland USA 181
Dyer, J. 301
Farm Security Act (1985) 212
Edwards, B. 167-8, 169-70

333
 Farm Security and Rural Investment Act globalna trgovina, poljoprivreda 143
(2002) 205 globalne korporacije 35
Farm Woodland Scheme 206-7 globalni regulatorni okvir 36-7
Federalni zakon o poljoprivrednim zajmo- GM tehnologija 32, 36, 60-61
vima (1916)] 46
gnojiva 48, 122
Federation Nationale des Syndicats d’Explo-
Goathland 183
itants Agricoles (FNSEA) 138
Goffman, Erving 20
Fellows, W. 255
Goodwin, M. 90, 166-7
feminizam 230
Grange 109, 141
Ferber, A. L. 300-1
Grant, W. 136
fikcijski (ruralni krajolici) vidi izmišljeni ru-
ralni krajolici Gray, I. 32, 240
filmske lokacije 183 Great Bear Rainforest 217
financijske usluge 72-3, 108-9 Great Smoky Mountains 183, 192, 197-8
Kalifornija 45 Green, B. 120-3
udaljenost 106 Gregory, Derek 12
Fitchen, J.M. 55, 70, 87, 88-9, 104, 236-8, Grupa Cairns 137, 145
280-1 Grupa za istraživanje ruralne ekonomije i
Forest Enterprise 178, 206 društva 22
Forsyth, A. J. M. 241 Grupa za proučavanje ruralne geografije 18
Forth, Gordon 161 Grupa za ruralnu geografiju 18
Frankenberg, R. 20 Grupa za suvremenu poljoprivredu i upo-
trebu ruralnog zemljišta (CARLU) 18
Frouws, J. 11-2
GSE (goveđa spongioformna encefalopati-
Fulton, J. A. 87, 88-9
ja) 35, 52-3, 135
Furuseth, O. 273
Hajesz, D. 256-7
Gant, R. 257-8
Halfacree, K. 5, 7, 10, 11, 81, 82, 299
Garfagnana 157
Halliday, J. 252
gastroturizam 156-8
Hall, P. 201
Gemeinschaft 9,95
halo-efekt 209
gentrifikacija 91-2
Halseth, G. 233-4
Gesellschaft 9, 95
Harper, S. 82-3, 257
Glavna uprava za poljoprivredu (DG VI)
Hart, John Fraser 18
141
Hart, K. 209
Glendinning, A. 250, 251, 253-4
Harvey, G. 59
globalizacija 29-41, 305-6
Heartbeat 183
otpor 38-9
hedonistički diskurs 12
poljoprivrede 32-4, 59-60
Heffernan, W. D. 38-9
vrijednosti 38, 210, 218, 306

334
Held, D. 32 nacionalni 285-295
Hendrickson, M. 38-9 ruralni sukob 214
Herbert-Cheshire, L. 161, 172 Ilbery, B. 56
herbicidi 48, 60, 118, 120, 121 Industrial Development Authority (IDA)
Heritage USA 179, 180 150
hibridnost 308 industrijalizacija 50, 77-8
Highland and Islands Development Bord industrijska poljoprivreda 45
(HIDB) 151 industrijska proizvodnja 68-70
Hillel, D. 126, 128 razvoj 150-2
Hinrichs, C.C. 185 zaposlenost 65
hipoteza filtriranja prema dolje 69 informacijska tehnologija 73
hipoteza ograničene lokacije 69 insajderske skupine 139
hipoteza o rezidencijalnim preferencijama insekticidi 118
69 Institut britanskih geografa 18
hipoteza restrukturiranja kapitala 69 Institut za istraživanje ruralne politike 6
hipoteza troškova proizvodnje 69 intenzifikacija poljoprivrede 48, 50
hladnjak 30-1, 100 Internet
Hodge, I. 135 kupovina 109-11
Hoggart, K. 10, 40, 225, 267, 268, 307 rad na daljinu 73
Holloway, L. 157-8 IPCC vidi Međuvladin panel o klimatskim
homoseksualnost 254-6, 300 promjenama
Hopkins, J. 177 iscrpljivanje vodonosnika 123
Hopwood, B. 225 isključenost 108, 273-84
Howkins, A. 286 etnicitet 287-8
hrana 35-6 upravljanje 181
ekološka 61 isprazni projekti 152
GM 61 istraživački turizam 24-5
modernizacija 30-1 izmišljeni ruralni krajolici 38, 178, 183-4,
planine 53 249
regionalna 59 iznajmljivački jaz 92
Hugo, G. 88 izolacija
humana geografija vidi socijalna geografija Zapadna Irska 109
Humphries, S. 225 zdravstvena zaštita 240
Hunter, K. 265 izvršno partnerstvo 168
Iceland 62 javni prijevoz/transport 101, 107-8
identitet 4 autobusne usluge 101, 107-8, 252
kulturni obrat 23-4 barijere pri zapošljavanju 263-4

335
 djeca 261-3 Kontuly, T. 78, 80-1, 83
željeznica 77-8 korporativistički modeli 136
Johnsen, Sarah 226-7 korporativni zemljoposjednici 50
Jones, O. 13, 14, 169, 171, 249, 250 krajobraz 18
Jones, N. 258 degradacija 66
Jones, R. 233, 234-5 komodifikacija 177
Jones, R. E. 81-2 nacionalni identitet 286
Joseph, A. E. 257-8 posljedice promjena u poljoprivredi 50,
kamenolom 66 62
Kampanja za zaštitu ruralne Engleske priroda 116
(CPRE) 124, 127, 138, 139, 145, 217 Kramer, J. L. 255
kanabis 242 kravlje ludilo vidi GSE
Kanadski odbor za pšenicu 47 kriminal 233-7
Kansas City Food Circle 38-9 kriza poljoprivrednih gospodarstava 54-6,
kapitalizam 22, 23, 65 141, 142
gašenje usluga 100 kuće za odmor 37, 92-93 vidi također se-
kundarno stanovanje
moć 32
kulturna globalizacija 38
poljoprivreda 43-6, 47, 60, 62
kulturni obrat 23-5
Kennedy, J. C. 67
Kurow 97-100
Kenyon, P. 160
kvaliteta života 69, 81, 90, 233, 288
Kimmel, M. 300
laički diskursi ruralnosti 12
Klamath 217-8
lanac roba 48
klaster lanaca hrane 35, 36, 51
klasteri 306
klimatske promjene 125-6
poljoprivreda 61
Kneafsey, M. 59, 157
Land Grant Colleges 150
Komisija za ruralni razvoj 143, 150, 169
Landcare programme vidi Briga o zemljištu,
Komisija za seoski život 19
program
komodifikacija 176-7, 178-3, 185, 186
Lange, David 144
kompleksi lanaca opskrbe hranom 62
Lapping, M. B. 150
koncentracija poljoprivrede 48
Lash, S. 90
konceptualne teorije 17
Lawrence, G. 32, 240
kontraurbanizacija 37, 78-89, 306
Laws, G. 257
društvena klasa 89
LEADER mjere 149, 153-6, 166
ekološke promjene 129
legitimitet, upravljanje 171
Gower 91-2
Le Heron, R. 144
zeleni pojas 201
Les Combrailles 157
kontrola proizvodnje 207-8

336
Lewis, G. 79 migracije 306
liberalizacija trgovine 37 aspiracijske 82
Lichfield, J. 103 cijene nekretnina 237
Liepins, R. 96-100, 112, 307 dohodak 88-9
liječnička ordinacija, udaljenost 106, 240 društvena klasa 88-9
Lincoln, President Abraham 190 etnicitet 287-8, 289-90
Little, J. 12, 169, 171, 229, 230, 255, 265-6 globalizacija 37-8
Lockie, S. 209 mladi ljudi 31, 86-7, 93, 256
Logan, M. 78 radnici migranti 37, 45, 267-9, 306
lokaliteti 9-10, 23 ruralni sukob 216
Looker, E. D. 264 stariji ljudi 87-8, 93, 265
lov 38, 218-20, 294 vidi također kontraurbanizacija
Lowe, R. 298-9 migracije upravljene socijalnim stanjem 89
MacEwen, A. 195 Milbourne, P. 229, 273, 275, 279
Malik, S. 288 minimalistički pristup, zajednice 96
marginalizacija, mladi ljudi 253-4 Ministarstva poljoprivrede Sjedinjenih
marketing 185 Američkih Država (USDA) 46, 134, 137,
141, 208, 290
marksizam 17, 22, 23
Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i hra-
Marsden, T. 72-3, 90-1, 202-3
ne, UK (MAFF) 141
Martin, Tony 245
Mitchell, C.J.A. 269
Massey, D. 65
Mitchell, D. 45, 268
Matless, David 30
mjesta posebnog znanstvenog interesa
Matthews, H. 251 (SSSI) 200
Mattson, G. A. 164 mladi ljudi 249-60
McDonagh, J. 161 migracija 31, 86-7, 93, 256
McDonalds, antiglobalizacijski protesti 39 visoko obrazovanje 31, 87, 256
McKay, G. 299 zločin 243
McManus, P. 67 mobilnost
McNary-Hangenov zakon (1927) 46 globalizacija 37-8, 306
mediji, kulturalna globalizacija 38 kulturni obrat 24
Međunarodni savez za očuvanje prirode modernizacija 306
(IUCN) 190, 191-2
nestanak usluga 100, 101, 106
Međuvladin panel o klimatskim promjena-
stariji 257-8
ma (IPCC) 125
vidi također migracije
Mendoza, C. 267, 268
moć, globalizacija 32
mentalne slike prostora 116
model o upotrebi zemljišta 18
mentalno zdravlje 240-1

337
 modernizacija 19-20, 306 rezervati 291
modernost 29-41, 116 vidi također zaposlenost
Monk, S. 263, 264, 269-70 Ni Laoire, C. 256
Montgomery, L. M. 183-4 nitrati, zagađenje 122-3
moralnost, kulturni obrat 24-5 North, D. 68, 69, 70
Mordue, T. 183 Novartis 35, 36
Mormont, M. 4, 10, 19, 105, 213, 214 nuklearni otpad 125
Morris, William 189 Nutley, S. 109
Murdoch, J. 72-3, 90-1, 202-3, 308 obitelji 230
Muzej Appalachia 181, 182 obrazovanje
Nacionalna zaklada 189, 195 promjene 31
Nacionalne panorame 199 vidi također škole
nacionalni identitet 285-295 visoko 31, 86-7, 256
nacionalni parkovi 190-199 odgovornost, upravljanje 171
Nacionalni program oživljavanja glavne uli- Odjel za okoliš, hranu i ruralna pitanja
ce 160 (DEFRA) 135-6, 137
Nacionalni savez za ruralno zdravlje 240 okolišne promjene 115-30
Nacionalni sindikat poljoprivrednika okolišno osjetljiva područja (ESAs) 207
(NFU) 138, 141, 142 Oliveira Baptista, F. 164-5
Nacionalno udruženje poljoprivrednika onečišćenje 66
138
okolišne promjene 117
Nacionalno udruženje za ruralno zdravlje
posljedice promjena u poljoprivredi 50
139
vodotokovi 121
Nacionalno vijeće za ruralni razvoj 168
osposobljavanje za vođenje 171
Narrogin 234-5
OxyContin 242
nasilje 243, 288
Pahl, R. E. 9
nasljeđe 178-83
Panelli, R. 253-4
marketing 185
Paniagua, A. 40, 225, 307
National Parks and Access to the Coun-
tryside Act (1949) 195 paravojne skupine 294, 300-1
National Rural Development Partnership partnerstvo 167-70, 171-2
(NRDP) 168 paternalizam 163, 164-6, 172
Nelson, M.K. 267 Paxman, J. 287
neomarksizam 22 People’s Millennium Forests 206-7
nestajanje staništa 50, 118-21 Perkins, H. C. 185
Newby, Howard 22-3, 31, 261 pesticidi 118, 120
Newstead 97-100 Phillips, M. 90
nezaposlenost 262, 264 Philo, Chris 228-9, 246

338
Pieterse, J. 32
Pinchot, Gifford 189
planiranje upotrebe zemljišta 200-3
pluralistički modeli 136
pluriaktivnost, poljoprivreda 56, 58
pljačka 242-3
područja iznimne prirodne ljepote
(AONB) 200
pokretni domovi 238
vidi također smještaj u prikolicama
pokret spore hrane 39
Pokrovitelji zemljoradnje vidi Grange
političko ekonomski pristup 22-3, 24, 25,
45
politika 133-47
diskurs 11
mreže 136, 139, 140
zajednice 139, 140, 141
politika ključnih naselja 202
politike
mladi 254
ruralni sukob 214-21
Pollard, Ingrid 288
poljoprivreda 13-4, 74
agrookolišne mjere 121, 205-9
diversifikacija, EU 144
državna intervencija 46-7
dust bowl u SAD-u 119
ekstenzifikacija 56, 59, 207
etnicitet 290
geografska tradicija 18
globalizacija 33-4, 60
globalna trgovina 142-3
globalni regulatorni okvir 36-7
poljoprivredna diversifikacija 56-58, 59, 62,
intenzifikacija 48, 50
144, 176, 178
Kalifornija 44-6
Poljoprivredni ured 138, 141
Kanada 47, 48, 50
popis stanovništva 6
kapitalističko poduzeće 23
komodifikacija 176-7
koncentracija 48-50
kontrola izgradnje 203
kriminal 242-3
kriza poljoprivrednih gospodarstava,
SAD 56-8, 141, 142
moć supermarketa 36
modernizacija 20, 306
nacionalni parkovi 195
Novi Zeland 143-4, 226-7
okolišne promjene 116-7, 118-22, 125-
8, 19-30
poljoprivredna diversifikacija 55, 57, 59,
62, 144, 176, 178
poljoprivredno-ruralistički diskurs 11
postproduktivistička tranzicija 55-60
prekomjerna proizvodnja 51, 54
promjena 43-63
protekcionizam, SAD 145
put prehrambenih proizvoda 33-4
radnici migranti 37, 45
ruralna politika 134-5
ruralni sukob 213, 214-5, 217-8
seljačke tržnice 39, 156-7
slabljenje 14
sociologija 20
specijalizacija 48, 50
stariji ljudi 257
stres 240
tehnološka inovacija 30, 31
zaposlenost 43, 44-6, 50, 65, 261-2,
265-6, 267-9, 306
životni stil 225-6
339
 Popper, Deborah 210 protekcionizam, SAD 145
Popper, Frank 210 protuurbanizacija vidi kontraurbanizacija
popularni diskursi ruralnosti 12 putnici 297-9
porezne olakšice, kontrola razvoja 205 put prehrambenih proizvoda 33-4
Porter, K. 276-8 rad na daljinu 73
postmodernost 32 Ramet, S. 286
postproduktivistička tranzicija 55-60 rasizam 37, 81, 268, 285, 287-90, 294
poštanske narudžbe 109-11 rasprodaja sela 175-87
poštanski uredi, udaljenost 106 Ray, C. 153
potpore 37, 59 razvoj 149-62
EU 144 građevne površine 202
Novi Zeland 143-4 Japan 152
povratne migracije 87-9 kontrola izgradnje 200-1, 203-5
Pozitivna ruralna budućnost, konferencija okolišne promjene 123-5
169 osporavanje 223-4
prednji i stražnji plan 20 razvoj odozdo 161-2, 172
Prijatelji Zemlje 138 razvoj odozgo 150-2
prijevoz reaktivni ruralizam 221
barijere pri zapošljavanju 263-4 regeneracija 149-62
djeca 251-3 regeneracija malih gradova 158-61
siromaštvo 280 regeneracija odozdo 152, 153
stariji ljudi 257, 258 Regionalni australski sastanak na vrhu 136
vidi također automobili; javni prijevoz regionalni razvoj 154
priroda 14 Reimer, B. 275
agrookolišne mjere 59 reintrodukcija 210
komodifikacija 177 reintrodukcija bizona 210
odnos društva 24 reintrodukcija vuka 210
okolišne promjene 115-30 rekreacija 178
povratak 32 etničke manjine 288
ruralnost 115-7 nacionalni parkovi 192, 198-9
prirodni rezervati 199 okolišne promjene 117
produktivizam, poljoprivreda 47-54, 59 religija, opadanje 31
programi očuvanja poljoprivrednog zemlji- rezervati 291
šta 203
ribarstvo 65, 66-7
progresivni ruralizam 221
Ridge, T. 252
proizvodnja stakleničkih plinova 125-6
Rimski ugovori (1957) vidi Ugovori iz Rima
propisi „prava-na-otkup” 239
Riney-Kehrberg, P. 265

340
roba 23, 176, 185 sekundarno stanovanje 37, 92
Roche, M. 144 Selby, E. F. 268-9
rod 229-31 seljačke tržnice 39, 156-7, 159
uloge 254 seoski parkovi 178
zaposlenost 265-7 Seoski savez [Countryside Alliance] 4, 11-
Romi 297, 299 12, 29, 38, 138, 219, 220, 294, 304
Roosevelt, President 19, 150 separatističke zajednice 300
Rosenberg, M. 233-4 Seymour Demonstration Forest 178, 180
Rosenzweig, C. 126, 128 Shaw, G. 176
Rousseau, Jean-Jacques 286 Shaw, W. 298
Rowles, G. 258 Shields, Rob 292
rudarstvo 65, 66-7, 74 Short, J. R. 12-3, 285, 286
ruralna idila 12, 13, 116, 157, 178, 307 Sibley, D. 298-9
alternativni životno stilovi 297, 298, Sierra Club 139
302 sigurnost 249-50
društvena klasa 90 simbolički narativi 24
gentrifikacija 92 simboličko selo 177
izmišljeni krajolici 183-4 simbolizam, zajednice 96
marketing 185 sindikati 70, 139, 141, 144
nacionalni identitet 286-7 NFU 138, 141, 142
nostalgija 178 poljoprivredno gospodarstvo 268
rod 230 protesti poljoprivrednika 214-15
ruralni sukob 215, 217 siromaštvo 273-284
separatističke zajednice 300 etnicitet 290
siromaštvo 273-4 rezervati 291
stanovanje 233 stariji ljudi 257
zdravlje 239 Sistematski za trgovišta 158
životni stil 226 sjeme
Ruralna koalicija 139, 220 globalno tržište 35
ruralna geografija 18-9, 297, 309 GM poljoprivreda 61
ruralna sociologija 19-22 Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj tr-
ruralni izazov 169, 171 govini (NAFTA) 137
ruralno-urbani kontinuum 9, 20 skitnice 297
Ruskin, John 189 skupine prvih nacija 290-4
savjetodavno partnerstvo 168 slinavka i šap 53, 72, 135
Scott Report 192 slobodna trgovina 37, 143
seksualnost, mladi ljudi 254-6 slobodno vrijeme vidi dokoličarske aktiv-

341
 nosti stariji ljudi 87-8, 93, 249-60
Služba SAD-a za šume [US Forest Service] starosjedilačko stanovništvo 290-4
137 Stonehenge 298-9
Služba za očuvanje prirodnih resursa Storey, D. 153
(NRCS) 137
Strauss, A. 79-80
smanjenje populacije ptica 120, 121
stres 240-2
Smith, F. 252
strukturalno-funkcionalistički pristup 96
Smith, J. 257
sukobi 213-22
Smith, M. J. 136, 141, 142
sukobi oko resursa 217
smještaj u prikolicama 280-1
Sumner, D.A. 145
vidi također pokretni domovi
supermarketi 36
Snipp, CM. 289-90
autobusne linije 108
Snowdonia, nacionalni park 197-8
ekološka poljoprivreda 62
socijalna geografija 12, 18-9, 23, 230
globalizacija 33
socijalno stanovanje 239
Kalifornija 46
sociokulturni pristup 9, 20
udaljenost 106-7
sociološka tradicija 19-20
uvoz 123
Somerset
sustav planiranja 84, 86, 124, 200-3
stanovanje 217
sustav planiranja odozgo 203
Vijeće okruga 165
sustav socijalne skrbi 283
Spain, D. 216
svjetlosno zagađenje 124
specijalizacija poljoprivrede 48, 50
Svjetska trgovinska organizacija (WTO)
Spencer, D. 84, 86 37, 137, 145
Spooner, R. 288 šećer, Louisiana 146
Squire, S. J. 184 škole 71
stambena udruženja 239 Australija i Novi Zeland 110
stanovanje 233-46 Internet 110
beskućništvo 282 udaljenost 106
cjenovna dostupnost 237-9 zatvaranje 100, 103, 105
drugi domovi 37, 92 Šumarska komisija 206
kuće za odmor 37 šumarstvo 65, 66-7
kvaliteta 235-7 globalizacija 34
okolišne promjene 117, 123-5 okolišne promjene 117
pokretni domovi 238 pošumljavanje 206-7
ruralni sukobi 215-7 promocija 178
socijalno 239 ruralni sukobi 217
zeleni pojasevi 201-2 tehnološke inovacije 30-1, 306

342
 industrija visoke tehnologije 69-70 udruge 138-9
nestanak usluga 100 Udruženi poljoprivrednici Novog Zelanda
poljoprivreda 48 138, 144
priroda 116-7 Udruženje američkih geografa 18
putovanje 37 ugar 55, 59
telekomunikacijska tehnologija 31 Ugovori iz Rima (Treaty of Rome) 47
tematske mreže 139, 140, 142 uklanjanje živice 120, 121, 123
Tennessee Valley Authority (TVA) 150, umirovljenička migracija 87, 93, 257-8
151 umješteno znanje 228
teorija centralnog mjesta 18 upravljanje 163-73
Thomson, M. L. 269 urbanizacija 77-8, 83, 123-5, 287
Thoreau, Henry 189 okolišne promjene 117
Thrift, N. 90, 185 stanovanje 216
Tiho proljeće 118 Urry, J. 90-1, 176
Tillberg Mattson, K. 251, 252 US National Parks Service vidi Američka
Tipi Valley 299 služba nacionalnih parkova
Tir Cymen mjera 209 usluge
Tönnies, Ferdinand 9, 95 diskriminacija, SAD 289
Tonts, M.233, 234-5 nestanak 100-6, 112, 257, 306
Town and Country Planning Act (1947) restrukturiranje 95-113
201 udaljenost 106-9
tradicija 30 usluge za dokoličarske aktivnosti 71-72
trgovine uslužna klasa 89-91
okolišne promjene 127 uslužni sektor 65, 70-3, 90, 262
ruralna Francuska 105 utilitaristički diskurs 11-2
zatvaranje 36-7, 71, 102-105, 316 utilitarizam
trgovinski ratovi, poljoprivreda 53 okolišne promjene 116-7, 130
trgovište 158 zaštita 189
turistički pogled 176, 183 utjelovljeno iskustvo 184-5
turizam 37, 65, 72, 74, 306 Valentine, G. 250, 255, 298, 300
hrana 156-8 Vallières 103
klimatske promjene 128 vandalizam 243, 253
nacionalni parkovi 195, 198-9 Velcourt 50-1
okolišne promjene 117,130 Vermont 185, 267
rasprodaja 175-87 vertikalna integracija 51
vozila, promjena 31 Vining, D. 78, 79
žene 266 vinogradi 116, 268, 306

343
 visokotehnološka industrija 69-70 alternativne 299-10
vjetroagregati 129 angažman 169-70
vodotokovi, zagađenje 121 južna Engleska 227-8
volonterski sektor vidi dobrovoljni sektor klimatske promjene 128-9
Von Thunen, 18 osjećaj 13
vrijednosti političke 139, 140, 141
globalizacija 38, 210, 218, 306 razvoj 152
razvoj 156 restrukturiranje usluga 95-113
stvaranje dodatne 59 rod 230
Walker, G. 90 separatističke 300
Walker, R. A. 44-5, 66 starije osobe 258
Wal-Mart 36, 103 studije 20
Walmsley, D. J. 83, 175 upravljanje 169-73
Ward, C. 228, 250-1, 22 zavjetne 301
Waterford 157 Zajednička poljoprivredna politika (ZPP)
Weekley, I. 84 47, 53, 137, 141, 207
Welch, R. 171 potpore 120
Westholm, E. 168 protesti poljoprivrednika 214-5
Wetlands Reserve Program 208 reforma 144
Whatmore, S. 229-30 zakoni o zoniranju 203
Wilcox, S. 237 Zakon izvornog vlasništva (1993) 291-2
Williams, A. M. 176 Zakon Jima Crowa 289
Williams, Raymond 4 Zakon kaznenog prava i javnog reda (1994)
299
Wilson, A. 179-81, 83
Zakon o poljoprivredi (1947) 47
Wilson, G. 60, 216
Zakon o poljoprivredi (1985) 207
Winter, M. 136, 209
Zakon o poljoprivredi (2002) 145
Wirth, Louis 9
Zakon o ugroženim vrstama 218
Woodland Grant Scheme 206
zanemarena područja 228-9
Woodland Trust 206
zaposlenost 261-72
Woodward, R. 274, 279
ekonomske promjene 65-75
Wordsworth, William 189
modernizacija 31
Worster, D. 119
poljoprivreda 43, 44-6, 50, 261-2, 265-
Yarwood, R. 242-3
6, 267-9, 306
Yellowstone, nacionalni park 189, 190, 191
rad na daljinu 73
Yosemite, nacionalni park 190, 192
radnici migranti 37, 45, 267-8, 306
zagađenje bukom 124
sezonski 37
zajednice 22, 307

344
 siromaštvo 276-7, 279 zeleni pojasevi 86, 124, 201-2, 205
Tennessee Valley Authority (TVA) 150 Zemljišni zakon Aljaske (1980) 192
uslužni sektor 70-3 zemljovlasništvo 164
zaposlenost na skraćeno radno vrijeme 71- željeznica 77-8
2, 266 životinje 66, 210
zaštićena oznaka izvornosti (ZOI) 59 dobrobit 218-9¬
zaštićena oznaka zemljopisnog podrije- opadanje broja ptica 120, 121
tla (ZOZP) 59
prava 306
zaštićena područja 190-200
reintrodukcija 210
zaštita 67, 189-212, 306
životni stil
ruralni sukob 217-8
alternativni 297-302
životinje 210
promjene 225-31
zavjetne zajednice 301
zdravlje 233-47
zdravstvena skrb 240

345
 Pogovor

Prijevodom udžbenika Ruralna geografija željeli smo barem dijelom nadoknaditi nedostatak
sličnog udžbenika na izvorno hrvatskom jeziku. Sveobuhvatni, bilo disciplinarni ili interdisciplinar-
ni, udžbenik koji se bavi društvenim, ekonomskim, političkim i okolišnim procesima u ruralnim po-
dručjima na hrvatskom jeziku do sada nije postojao. Ovaj udžbenik namijenjen je prvenstveno stu-
denticama i studentima, a njegov interdisciplinarni pristup čini ga prikladnim za brojne znanstvene
discipline i studijske programe kao što su geografija, sociologija, agronomija, kulturna antropologija
i druge programe koji se bave temama ruralnoga društva i prostora. Nadamo se da će ova knjiga biti
korisna i zanimljiva i mnogima drugima – djelatnicima javne uprave, udrugama koje predstavlja-
ju različite stanovnike i aspekte razvoja ruralnih područja, lokalnim akcijskim grupama, različitim
udruženjima poljoprivrednika i drugih aktera na selu te svima onima zainteresiranima za ruralno.
Današnje globalizirano društvo svojim procesima dopire u sve društvene pore što predstavlja
jednu od postavki ove knjige – ruralno restrukturiranje pod utjecajem globalizacije prelijeva se
kroz sve aspekte života u ruralu i teško je naći područje društvenoga života koje njime nije prožeto
i uvjetovano. Također, suvremeni društveni procesi, naizgled nepovezani s ruralnošću, poput mi-
gracija ili COVID-19 krize, itekako se očituju i u ruralnim područjima, ruralnoj ekonomiji, demo-
grafskim kretanjima, okolišnim promjenama i kulturnim mijenama. Dakako, u Ruralnoj geografiji
se pandemija koronavirusa ne spominje jer je knjiga pisana desetljeće i pol ranije, kao što u knjizi
nisu spomenute ni najnovije politike ruralnog razvoja no to bitno ne umanjuje aktualnost knjige.
Knjigu aktualnom i suvremenom čine i pristup i teme obrađene u njoj pa tako, primjerice, promjene
u poljoprivredi, demografske promjene, kao i skriveni životi u ruralnim zajednicama, rasprodaja sela
i okolišne politike predstavljaju tekuće i još uvijek otvorene izazove s kojima se suočavaju pojedinci,
institucije i društvo u cjelini. Aktualnom je čini i činjenica da u ruralnim područjima u Hrvatskoj
tek odnedavno započinju procesi o kojima se u knjizi govori, a kroz koje su ruralna područja za-
padnoeuropskih zemalja prolazila pred više desetljeća. Također, nove ruralne politike i primjena
novih principa upravljanja ruralnim zajednicama u Hrvatskoj još su u povojima i predstavljaju ve-
liki izazov, a istraživanja iskustava ljudi uslijed ruralnog restrukturiranja rijetka su i disperzirana u
različitim disciplinama i institucijama stoga se nadamo da će ova interdisciplinarna knjiga umanjiti
jaz između njih, potaknuti nova istraživanja i proširiti razumijevanje i interes za ruralno. Na koncu,
autor, Mike Woods tek planira početi pisati novo izdanje koje se nadamo u budućnosti također
prevesti i objaviti.

347
 Prijevod knjige Ruralna geografija započeo je kao entuzijastičan, volonterski studentski projekt.
To cijelom projektu daje poseban značaj i poticaj budućim generacijama da pokreću i sudjeluju u
sličnim, solidarnim pothvatima. Zajednički rad studenata i studentica s profesoricama i profesorima
koji rezultira objavom prijevoda udžbenika pokazuje koliko plodna i vrijedna takva suradnja može
biti. Nadamo se da će knjiga čitateljima i čitateljicama pomoći u razumijevanju promjena kroz koje
kao društvo prolazimo, kao i pobuditi interes za toliko zanemareno ruralno.

Urednica

348
Na financijskoj podršci nakladnik zahvaljuje tvrtki Georg d.o.o.
 Udžbenik Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta

Nakladnik hrvatskog izdanja: Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet, 2020

Lektura i korektura: Martina Pavić

Prijelom i priprema za tisak: Samir Hadžiavdić

Tisak: Kerschoffset d.o.o. za grafičku djelatnost i nakladništvo

Naklada: 300 primjeraka

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 001069971.
ISBN 978-953-8276-11-8