Opsta neurologija

1.Funkcionalna anatomija mozga

Funkcionalna anatomija mozga je proučavanje veze između strukture i funkcije mozga. Mozak se sastoji
od različitih područja koja obavljaju različite funkcije, a ta područja su međusobno povezana mrežom
neurona.

Funkcionalna anatomija mozga je važna za razumijevanje kako mozak obavlja različite funkcije i kako se
različite strukture mozga međusobno povezuju kako bi podržale različite aspekte našeg funkcioniranja.

*Glavne strukture mozga uključuju kore velikog mozga, hipotalamus, talamus, moždano deblo,
cerebelum i kicmenu moždinu. Svaka od ovih struktura ima specifične funkcije.

Kora velikog mozga, koja se nalazi na površini mozga, igra ključnu ulogu u osjetilnim i motoričkim
funkcijama, pažnji, percepciji, pamćenju, mišljenju, govoru i društvenim interakcijama. Podjeljuje se na
četiri režnja: čeoni, temporalni, parijetalni i okcipitalni.

Hipotalamus se nalazi ispod talamusa i regulise autonomni živčani sustav, metabolizam, tjelesnu
temperaturu, glad i žeđ, te hormone.

Talamus se nalazi u sredini mozga i služi kao središnji relej za senzorne informacije koje se šalju u kore
velikog mozga.

Moždano stablo se sastoji od produžene moždine, mosta i srednjeg mozga. Ono regulira osnovne
funkcije tijela, poput disanja, srčanog ritma i probave.

Cerebelum se nalazi ispod stražnjeg dijela mozga i regulira koordinaciju pokreta, ravnotežu i motoričku
nauku.

Kicmena moždina je dio središnjeg živčanog sustava koji se nalazi unutar kicmenog stuba i prenosi
senzorne informacije od tijela do mozga, te motoričke informacije od mozga do mišića.

2.Neuroloska semiotika

Neurološka semiotika je proučavanje simptoma i znakova koji su povezani s poremećajima u

funkcionisanju nervnog sistema. Ovaj pristup koriste neurolozi kako bi dijagnostifikovali i razumeli
različite neurološke poremećaje.

Simptomi se odnose na subjektivne osjećaje i senzacije koje osoba doživljava, dok su znaci objektivni
pokazatelji koji se mogu uočiti kod pacijenta tokom neurološkog pregleda. Neurološki pregled uključuje
procjenu osjetilnih i motoričkih funkcija, ravnoteže, koordinacije i govora.
Primjeri neuroloških simptoma uključuju glavobolju, vrtoglavicu, paresteziju (trnce ili utrnulost), slabost,
gubitak osjeta, teškoće sa govorom ili gutanjem, epileptičke napade i mnoge druge. Znakovi mogu
uključivati promjene u tonusu mišića, smanjenje ili gubitak refleksa, tremor, nistagmus (brzi pokreti
očiju) i druge.

Neurološka semiotika je važna za dijagnostifikovanje i liječenje neuroloških poremećaja, jer omogućuje

neurolozima da identifikuju specifične simptome i znakove koji su karakteristični za pojedinačne
poremećaje.

3.Funkcionalna organizacija mozga (Lurijin system)

Lurijin sistem je teorija o organizaciji mozga koju je razvio neuropsiholog Aleksandr Lurija. Ova teorija se
temelji na ideji da su različiti dijelovi mozga odgovorni za različite funkcije i da su te funkcije
organizovane u tri osnovne jedinice ili bloka: senzorni blok, motorički blok i blok za obradu informacija.

Senzorni blok se sastoji od primarnih senzornih područja koja obrađuju senzorne informacije iz različitih
dijelova tijela i okoline. Motorički blok uključuje primarno motoričko područje koje je odgovorno za
kontrolu pokreta mišića. Blok za obradu informacija uključuje nekoliko područja uključujući parijetalni i
temporalni režanj koji obrađuju informacije iz senzornog i motoričkog bloka i integriraju ih u složenije
funkcije poput pažnje, jezika i pamćenja.

Lurijin sistem je takođe poznat po svojoj teoriji o lateralizaciji mozga, odnosno različitim funkcijama koje
se nalaze u lijevoj i desnoj hemisferi mozga. Lurija je predložio da lijeva hemisfera mozga igra veću ulogu
u jeziku, logici i analitičkom razmišljanju, dok desna hemisfera igra veću ulogu u vizualnoj percepciji,
prostornom razmišljanju i kreativnosti.

Lurijin sistem je imao veliki uticaj na razvoj neuropsihologije i i dalje se koristi u istraživanju organizacije
mozga i njegovih funkcija.

4.Specijalizacija hemisfera

Specijalizacija hemisfera odnosi se na različite funkcije koje se nalaze u levoj i desnoj hemisferi mozga.
Iako su obe hemisfere mozga povezane i rade zajedno, postoji neka specijalizacija funkcija između njih.

Na primer, leva hemisfera mozga je uglavnom zadužena za verbalne i analitičke funkcije, dok je desna
hemisfera mozga uglavnom zadužena za vizuelno-prostorne funkcije i emocionalne procese.

5.Funkcije frontalnog reznja

Frontalni režanj mozga obuhvata veliki broj funkcija, uključujući:

Motorička funkcija: Frontalni režanj sadrži motorička područja koja su zadužena za kontrolu pokreta
tijela. Ova područja omogućavaju koordinaciju pokreta, ravnotežu i kontrolu mišićne tenzije.
Planiranje i izvršavanje: Frontalni režanj mozga igra ključnu ulogu u planiranju i izvršavanju različitih
zadataka. Ovo područje mozga pomaže u donošenju odluka, izboru prioriteta i prilagođavanju ponašanja
u skladu sa ciljevima.

Pažnja i koncentracija: Frontalni režanj mozga igra važnu ulogu u procesima pažnje i koncentracije. On
pomaže u održavanju fokusa i omogućava nam da se usredsredimo na određene zadatke.

Radna memorija: Frontalni režanj mozga uključen je u radnu memoriju, koja nam omogućava da
zadržimo i manipulišemo kratkotrajnim informacijama.

Jezik i govor: Područja frontalnog režnja mozga igraju ključnu ulogu u govoru i jeziku, uključujući Brocino
područje koje je odgovorno za produkciju govora.

Emocionalna regulacija: Frontalni režanj mozga igra važnu ulogu u regulaciji emocionalnih odgovora. On
pomaže u inhibiciji neželjenih emocija i ponašanja, kao i u kontrolisanju impulsa i emocionalne
reaktivnosti.

jjjj

6.Funkcija parijetalnog reznja

Parijetalni režanj mozga igra važnu ulogu u različitim funkcijama, uključujući:

Senzorna percepcija: Parijetalni režanj mozga obrađuje senzorne informacije, poput taktilne (dodirne)
percepcije, temperature i bola, i informacije o položaju tijela.

Prostorna percepcija: Parijetalni režanj mozga igra ključnu ulogu u percepciji prostora i orijentaciji u
okolini. On pomaže u razumijevanju odnosa između objekata u okolini i pozicije tijela u prostoru.

Obrada brojeva: Parijetalni režanj mozga uključen je u obradu brojeva i matematičkih operacija.

Pažnja: Parijetalni režanj mozga igra ulogu u selektivnoj pažnji, koja nam omogućava da se usredsredimo
na određene senzorne informacije i ignoriramo druge.

Kretanje očiju: Parijetalni režanj mozga je uključen u koordinaciju pokreta očiju i praćenje vizuelnih
objekata.

Govor: Parijetalni režanj mozga igra ulogu u razumijevanju jezika, posebno u vezi sa sintaksom i
semantikom.

7.Funkcije temporalnog reznja

Temporalni režanj mozga igra važnu ulogu u različitim funkcijama, uključujući:

Sluh: Temporalni režanj mozga uključen je u procesiranje zvučnih informacija. On sadrži slušni korteks
koji je zadužen za prepoznavanje zvukova i razumijevanje govora.

Memorija: Temporalni režanj mozga igra ključnu ulogu u formiranju i održavanju dugoročne memorije.
On sadrži hipokampus koji je važan za stvaranje novih uspomena i konsolidaciju dugotrajnih memorija.

Prepoznavanje lica: Temporalni režanj mozga uključen je u prepoznavanje lica i drugih vizuelnih oblika.

Jezik: Temporalni režanj mozga igra ulogu u razumijevanju i produkciji govora. On sadrži Wernickeovo
područje koje je odgovorno za razumijevanje govora.

Emocije: Temporalni režanj mozga igra ulogu u obradi emocionalnih informacija. On sadrži amigdalu koja
je važna za procesuiranje emocionalnih podražaja i reakcije na njih.

Integracija senzornih informacija: Temporalni režanj mozga igra ulogu u integraciji senzornih informacija
iz različitih dijelova mozga, što nam omogućava da razumijemo složene senzorne podražaje, poput
glazbe.

8.Funkcija okcipitalnog reznja

Okcipitalni režanj mozga igra ključnu ulogu u obradi vizuelnih informacija, uključujući:

Vid: Okcipitalni režanj mozga sadrži vizualni korteks koji je odgovoran za obradu vizuelnih informacija
koje dolaze iz očiju.

Prepoznavanje vizualnih oblika: Okcipitalni režanj mozga igra važnu ulogu u prepoznavanju vizualnih
oblika, kao što su linije, uglovi i konture.

Integracija vizualnih informacija: Okcipitalni režanj mozga igra ulogu u integraciji vizualnih informacija iz
različitih dijelova mozga, što nam omogućava da razumijemo složene vizualne podražaje, poput likova i
scena.

Kontrola očnih pokreta: Okcipitalni režanj mozga uključen je u koordinaciju pokreta očiju i praćenje
vizuelnih objekata.

Snažno procesuiranje vizualnih informacija: Okcipitalni režanj mozga je vrlo snažno uskočen na vizualne
informacije te daje prioritete ovom smislu pred ostale.

9.Afazije

Afazija je poremećaj govora koji nastaje kao posledica oštećenja mozga, najčešće usled moždanog udara.
Postoji nekoliko vrsta afazije, a neke od najčešćih su:

Brokova afazija: Karakteriše se oštećenjem Brokine oblasti, koja se nalazi u levoj prednjoj moždanoj
hemisferi, i uzrokuje poteškoće u izgovoru reči i stvaranju rečenica. Osobe sa Brokovom afazijom mogu
imati problema sa gramatikom i artikulacijom, ali mogu sačuvati razumevanje govora.
Vernikeova afazija: Oštećenje u Wernickeovoj oblasti u levoj temporalnoj moždanoj hemisferi može
dovesti do Vernikeove afazije. Ovaj poremećaj karakteriše se poteškoćama u razumevanju govora i
izgovoru neadekvatnih i besmislenih reči.

Globalna afazija: Ovo je najteža vrsta afazije i može se pojaviti nakon ozbiljnog oštećenja mozga.
Karakteriše se gubitkom sposobnosti izražavanja i razumevanja govora, a često je prisutna i hemiplegija,
odnosno paraliza jedne strane tela.

Konduktivna afazija: Ovaj tip afazije karakteriše se oštećenjem neuronskih puteva koji povezuju različite
delove mozga zadužene za jezik. Osobe sa konduktivnom afazijom mogu imati poteškoće u ponavljanju
reči ili rečenica, dok mogu relativno dobro razumeti i izgovoriti reči.

Anomija: Ovo je poremećaj koji se karakteriše teškoćama u pronalaženju i izgovoru određenih reči, dok
je razumevanje govora uglavnom sačuvano. Osobe sa anomijom mogu imati poteškoće u pronalaženju
adekvatne reči koja odgovara njihovom značenju ili značenju koje žele da prenesu.

10.Apraksije

Apraksija je poremećaj motoričkih funkcija, koji se odnosi na gubitak sposobnosti izvođenja složenih
pokreta uprkos očuvanoj mišićnoj snazi i senzornim funkcijama. Postoje različite vrste apraksija, a neke
od najčešćih su:

Ideomotorna apraksija: Ova vrsta apraksije karakteriše se nemogućnošću izvođenja složenih pokreta,
kao što su vezivanje čvorova ili korišćenje pribora za jelo, uprkos očuvanoj sposobnosti izvođenja
osnovnih pokreta. Osobe sa ovom vrstom apraksije mogu imati problema sa planiranjem i
organizovanjem složenih pokreta.

Konstruktivna apraksija: Ovaj poremećaj karakteriše se poteškoćama u izvođenju građevinskih i

konstruktivnih zadataka, kao što su crtanje geometrijskih oblika ili konstruisanje predmeta od kockica.
Osobe sa konstruktivnom apraksijom mogu imati problema sa percepcijom prostora i organizacijom
pokreta.

Idejna apraksija: Ova vrsta apraksije karakteriše se nemogućnošću izvođenja složenih pokreta koji su
povezani sa korišćenjem predmeta na adekvatan način. Na primer, osoba sa idejnom apraksijom može
biti nesposobna da koristi četkicu za zube na pravilan način, uprkos očuvanoj sposobnosti korišćenja
četkice za kosu.

Buđenje apraksija: Ovo je retka vrsta apraksije koja se karakteriše nemogućnošću izvođenja složenih

pokreta kada se osoba probudi iz sna. Osobe sa buđenjem apraksijom mogu biti sposobne da izvode
složene pokrete tokom dana, ali ne i kada se probude iz sna.

Kinestetička apraksija: Ova vrsta apraksije karakteriše se nemogućnošću izvođenja pokreta koji su
povezani sa određenim aktivnostima, kao što su korišćenje alata ili sviranje instrumenta. Osobe sa
kinestetičkom apraksijom mogu imati poteškoće sa koordinacijom pokreta i izvođenjem preciznih radn