Očigledna destruktivnost

Vrlo različita od destruktivnosti su neka duboko ukopana arhaička

iskustva koja modernom promatraču često izgledaju kao do¬
kazi čovjekove urođene destruktivnosti. Pa ipak, pobliža analiza
može pokazati da, iako uzrokuju destruktivna djela, njihov mo¬
tiv nije strast za destrukcijom.
Jedan primjer je strast za prolijevanjem krvi, često nazivana
»krvoločnost«. Pustiti nečiju krv znači praktično ubiti ga, pa su
tako »ubijanje« i »prolijevanje krvi« sinonimi. Ipak se postavlja
pitanje ne postoji li možda arhaično zadovoljstvo u prolijevanju
krvi koje je različito od zadovoljstva ubijanja.
Na dubokom, arhaičkom stupnju iskustva, krv je veoma poseb¬
na supstancija. Sasvim općenito bila je izjednačavana sa životom
i životnom moći i jedna je od tri svete supstancije koje emanira¬
ju iz tijela. Druge dvije su sjeme i mlijeko. Sjeme označava muž¬
jaka, dok mlijeko označava ženku i majčinstvo, a oba su, u mno¬
gim kultovima i ritualima, smatrani svetim. Krv transcendira raz¬
liku između mužjaka i ženke. U najdubljim slojevima iskustva
prolijevanjem krvi se magijski posiže za samom životnom moći.
Dobro je poznata upotreba krvi u religijske svrhe. Svećenici
hebrejskog hrama razmazivali su krv ubijenih životinja kao dio
službe; svećenici Azteka nudili su svojim bogovima još kucajuća
srca svojih žrtava. U mnogim ritualnim običajima bratstvo se
simbolički dokazivalo miješanjem krvi.
Budući da je krv »sok života«, pijenje krvi se u mnogim sluča¬
jevima doživljava kao povećavanje životne energije. U Bakovim
orgijama kao i u ritualima koji su posvećeni Cereri, dio misterije
se sastojao od jedenja krvavog, prijesnog mesa životinja. Na dionizijskim
svečanostima na Kreti učesnici su običavali odgrizati
meso živih životinja. Takvi rituali se također mogu naći u vezi s
mnogim htonskim bogovima i boginjama. (J. Bryant, 1775). J. G.
Q7
Bourke spominje da su Arijci, koji su zauzeli Indiju, prezirali sta¬
rosjedilačke Dasyue jer su jeli nekuhano ljudsko i životinjsko
meso, a svoje prirodno gađenje su izražavali nazivajući ih »prijesnožderima
«.1 Uz to pijenje krvi i jedenje prijesnog mesa veoma
su usko vezani običaji o kojima se izvještava na osnovu promat¬
ranja još postojećih primitivnih plemena. U nekim religijskim
ceremonijama dužnost je Indijanaca Hamatsa iz sjeverne Kanade
da zagrizu ruku, nogu ili prsa čovjeka.2 Da je pijenje krvi smat¬
rano ozdravljujućim, moglo se vidjeti još nedavno. Postojao je
bugarski običaj da se jako uplašenom čovjeku da trepćuće srce
upravo ubijene golubice, što bi mu pomoglo da se oporavi od
straha. (J. G. Bourke, 1913). Čak u tako visoko razvijenoj religiji
kao što je rimski katolicizam nalazimo arhaički obred pijenja
vina nakon što je posvećeno kao Kristova krv; pretpostaviti da je
taj ritual izraz destruktivnih pobuda (impulses) više no afirmacije
života i izraz zajedništva predstavljalo bi redukcionističko iskriv¬
ljenje.
Modernom čovjeku prolijevanje krvi izgleda kao čista destruk¬
tivnost. Naravno, s »realističkog« stajališta ono jest ono što jest,
ali ako se ne promatra sam čin već i njegovo značenje u najdub¬
ljim i najarhaičkijim slojevima iskustva, dolazi se do drugačijeg
zaključka. Prolijevanjem vlastite krvi ili krvi drugoga dolazi se u
kontakt sa životnom silom; to može biti opojan doživljaj na arhaičkoj
razini, a ponuditi krv bogovima može značiti najsvetiju
odanost; želja za destrukcijom nije neophodan motiv.
Slična razmatranja primjenjuju se također na fenomen kani¬
balizma. Oni koji dokazuju čovjekovu urođenu destruktivnost če¬
sto upotrebljavaju kanibalizam kao glavni argument za dokaz svo¬
je teorije. Oni se usredotočuju na činjenicu da su u pećinama
Choukoutiena nađene lubanje iz kojih je mozak bio izvađen s do¬
nje strane. Mislilo se da je to učinjeno da bi se mogao pojesti
mozak čiji se okus ubojicama, navodno, sviđao. Postoji, naravno,
i ta mogućnost, iako ona više odgovara gledištu modernog potro¬
šača. Vjerojatnije objašnjenje je da je mozak bio upotrijebljen
u magijsko-ritualne svrhe. Kao što je ranije navedeno, taj stav
je zauzeo A. C. Blanc (1961) koji je otkrio veliku sličnost između
lubanja pekinškog čovjeka i lubanja pronađenih u Monte Circeou,
a koje su gotovo pola milijuna godina mlađe. Ako je ta interpre¬
tacija ispravna, isto vrijedi za ritualni kanibalizam i ritualno pije¬
nje i prolijevanje krvi.
Dakako, neritualni kanibalizam je bio zajednički običaj »primi¬
tivnih« ljudi posljednjih stoljeća. Iz svega što znamo o karakteru
98
lovaca-sakupljača hrane koji još danas žive i iz svega što možemo
pretpostaviti o prethistorijskim lovcima možemo zaključiti da
nisu bili ubojice, te da je vrlo nevjerojatno da su bili kanibali.
Kao što je Mumford to jezgrovito izrazio: »Upravo kao što je pri¬
mitivan čovjek nesposoban za naša masovna vršenja okrutnosti,
mučenja i istrebljenja, tako je možda bio potpuno nevin u pogle¬
du ubijanja čovjeka radi hrane«. (L. Mumford, 1967).
Upravo iznesene primjedbe treba smatrati upozorenjem protiv
nepromišljene interpretacije koja cjelokupno destruktivno po¬
našanje smatra posljedicom destruktivnog instinkta radije no da
prizna učestalost religijskih i nedestruktivnih motiva takvog po¬
našanja. Cilj tih primjedbi nije minimaliziranje provale stvarne
okrutnosti i destruktivnosti kojima se sada posvećujemo.
Spontani oblici
Destruktivnost3 se javlja u dva oblika: spontanom i u obliku povezanom
s karakternom strukturom. Pod prvim mislim na pro¬
valu uspavanih (ne nužno potisnutih) destruktivnih pobuda (im¬
pulses) koje aktiviraju izvanredne okolnosti, za razliku od stalnog,
iako ne uvijek izraženog, prisustva destruktivnih crta u ka¬
rakteru.
Povijesni zapis
Najobimnija — i najužasnija — dokumentacija o prividno spontanim
oblicima destruktivnosti nalazi se u zapisima civilizirane
povijesti. Povijest rata je izvještaj o nemilosrdnom i bezobzirnom
ubijanju i mučenju čije su žrtve ljudi, žene i djeca. Mnoge od tih
pojava pružaju utisak orgija destrukcije u kojima ni konvencionalni
istinski moralni faktori nemaju nikakav inhibitorni efekt.
Ubijanje je još najblaža manifestacija destruktivnosti. No orgije
se nisu na tome zaustavile: muškarce su kastrirali, ženama vadili
utrobu, zatvorenike razapinjali na križ ili bacali među lavove.
Teško da postoji destruktivni čin koji bi ljudska mašta mogla
smisliti, a koji se neprestano ne izražava. Bili smo svjedoci takvog
pomahnitalog uzajamnog ubijanja stotina hiljada hindusa i
muslimana za vrijeme podjele u Indiji, te u Indoneziji za vrijeme
komunističkih čistki 1965, gdje je, prema raznim izvorima,
pobijeno između četiri stotine tisuća i milijun stvarnih i navodnih
99
komunista zajedno s mnogim Kinezima. (M. Caldwell, 1968). Nije
potrebno dalje detaljnije opisivati manifestacije ljudske destruk¬
tivnosti: one su dobro poznate i često ih citiraju oni koji žele do¬
kazati da je destruktivnost urođena, kao na primjer D. Freeman
(1964).
Što se tiče uzroka destruktivnosti, njima ćemo se baviti u ras¬
pravi o sadizmu i nekrofiliji. Ovdje sam spomenuo te provale da
bih iznio primjere za destruktivnost koja nije vezana uz karakter¬
nu strukturu, kao što je slučaj sa sadističkim i nekrofilnim ka¬
rakterom. Ali te destruktivne eksplozije nisu spontane u smislu
da izbijaju bez ikakvog razloga. Na prvom mjestu uvijek postoje
izvanjski uvjeti koji ih stimuliraju, kao što su ratovi, religijski
ili politički sukobi, siromaštvo, krajnja dosada i beznačajnost po¬
jedinca. Zatim, njihovi razlozi su subjektivni: krajnja grupna nar¬
cisoidnost u nacionalnim ili religijskim terminima, kao u Indiji,
izvjesna sklonost stanju transa, kao u dijelovima Indonezije. Ne
pojavljuje se iznenada ljudska priroda, već destruktivni poten¬
cijal koji se hrani određenim stalnim stanjima i mobilizira izne¬
nadnim traumatičnim događajima. Bez tih provocirajućih fakto¬
ra destruktivna energija u tim ljudima izgleda da je uspavana;
nije, kao destruktivni karakter, stalni tekući izvor energije.
Osvetnička destruktivnost
Osvetnička destruktivnost je spontana reakcija na intenzivnu i
nepravednu patnju koju podnosi osoba ili članovi grupe, s ko¬
jom se ona identificira. Od normalne defenzivne agresije razliku¬
je se u dva vida: (1) javlja se nakon učinjene štete i, prema tome,
nije obrana od ugrožavajuće opasnosti. (2) mnogo je većeg inten¬
ziteta i često okrutna, požudna i nezasitna. Sam jezik tu posebnu
kvalitetu osvete izražava pojmom »žeđ za osvetom«.
Jedva da je potrebno naglašavati koliko je raširena osvetnička
agresija i među pojedincima i među grupama. U obliku krvne
osvete nalazimo je kao instituciju praktično rasprostranjenu po
cijelom svijetu: u istočnoj i sjeveroistočnoj Africi, gornjem Kon¬
gu, zapadnoj Africi, među mnogim graničnim plemenima u sjeve¬
roistočnoj Indiji, Bengalu, Novoj Gvineji, Polineziji, Korzici (do¬
nedavno), a bila je rasprostranjena i među urođenicima Sjeverne
Amerike (R. M. Davie, 1929). Krvna osveta je sveta dužnost koja
pada na člana obitelji, klana ili plemena koji mora ubiti člana
odgovarajuće grupe ako je netko od njegovih ljudi bio ubijen.
100
Za razliku od jednostavne kazne gdje se zločin ispašta kažnjava¬
njem ubojice ili onih kojima on pripada, u slučaju krvne osvete
niz ne završava kažnjavanjem agresora. Ubijanje radi kazne pred¬
stavlja novo ubijanje koje, zauzvrat, obavezuje članove kažnjene
Krupe da kazne kaznitelja, i tako u beskraj. Teoretski, krvna os¬
veta je beskrajni lanac, koji pokatkad vodi do istrebljenja poro¬
dica ili širih grupa. Krvnu osvetu čak nalazimo — iako kao iznim¬
ku — među vrlo miroljubivim narodima kao što su Grenlanđani
koji ne znaju što je to rat, iako Davie piše: »Vršenje (krvne osve¬
te, prim. prev.) je samo neznatno razvijeno, a dužnost, u pravilu,
izgleda da teško ne opterećuje preživjele«. (M. R. Davie, 1929)
Izraz osvete nije samo krvna osveta, već su to svi oblici kažnja¬
vanja — od primitivnih do modernih. (K. A. Menninger, 1968).
Klasični primjer je lex talionis Starog zavjeta. Prijetnju kažnja¬
vanja zlodjela do treće i četvrte generacije također treba smatra¬
li izrazom osvete boga čijim se zapovijedima ljudi ne pokorava¬
ju, premda izgleda da je bilo pokušaja da se oslabi tradicionalna
koncepcija dodavanjem »i koji će biti milostiv do hiljadite gene¬
racije«. Istu je ideju moguće naći u mnogim primitivnim društvi¬
ma — na primjer u zakonu Yakuta koji kaže: »Krv čovjeka, ako
je prolivena, zahtijeva ispaštanje.« Među Yakutima djeca ubije¬
noga osvećuju se djeci ubojice do devete generacije. (M. R. Davie,
1929)
Ne može se negirati da krvna osveta i krivični zakon, loši ka¬
kvi jesu, ipak imaju određenu društvenu funkciju u održanju
društvene stabilnosti. Potpunu snagu strasti za osvetom moguće
je vidjeti u onim primjerima gdje te funkcije nema. Tako je velik
broj Nijemaca bio motiviran željom za osvetom zbog gubitka
rata iz 1914—1918, posebno zbog nepravednosti versajskog mirov¬
nog ugovora u njegovim materijalnim odredbama, a naročito u
zahtjevu da jedino njemačka vlada bude proglašena odgovornom
za izbijanje rata. Poznato je da stvarne i navodne grozote mogu
raspaliti najintenzivniji bijes i osvetoljubivost. Hitler je prije na¬
pada na Ćehoslovačku svoju propagandu usredotočio na navodno
zlostavljanje njemačke manjine u toj zemlji; veliki pokolj u Indo¬
neziji 1965. godine na početku je bio rasplamsan pričom o pobuni
nekih generala koji su se suprotstavili Sukarnu. Jedan primjer
žeđi za osvetom koja se održala gotovo dvije tisuće godina je re¬
akcija na navodno ubojstvo Isusa od strane Jevreja; povik »ubo¬
jice Krista« tradicionalno je jedan od glavnih uzroka žestokog
antisemitizma.
101
Zašto je osveta tako duboko uvriježena i intenzivna strast?
Mogu iznijeti samo neka razmišljanja. Razmotrimo prvo ideju da
je osveta u nekom smislu magični čin. Destruiranjem onoga tko
je počinio grozotu njegovo djelo se magijski poništava. To je još
danas izraženo u izreci da je putem kazne »kriminalac platio svoj
dug«; bar u teoriji on je nakon izdržane kazne isti kao i onaj koji
nikada nije počinio zločin. Za osvetu se može reći da je magijska
nadoknada; no čak pretpostavljajući da je tome tako, zašto je
želja za nadoknadom tako intenzivna? Možda je čovjek obdaren
elementarnim osjećajem pravednosti; to je moguće, jer postoji
duboko ukorijenjen osjećaj »egzistencijalne jednakosti«: sve nas
su rodile majke, jednom smo bili nemoćna djeca i svi ćemo umri¬
jeti.4 Iako se čovjek često ne može obraniti od štetnih nasrtaja
na sebe, u svojoj želji za osvetom on pokušava, magijski, negirati
nanošenje ozljede. (čini se da zavist5 ima isti korijen. Kain se nije
mogao pomiriti s činjenicom da je odbačen, dok je njegov brat
prihvaćen. Odbacivanje je bilo neopravdano i nije bilo u njego¬
voj moći da ga izmijeni; ta temeljna nepravda pobudila je takvu
zavist da je dug mogao biti izravnan jedino ubojstvom Abela.) Ali
mora da postoji nešto više u uzroku osvete. Izgleda da čovjek
uzima pravdu u svoje ruke kada to ne uspije bogu ili svjetovnim
vlastima. Kao da se u svojoj strasti za osvetom čovjek uzdiže do
uloge boga i anđela osvete. Čin osvete može biti njegov najveći
trenutak upravo zbog tog samouzdizanja.
Razmišljajmo i dalje. Okrutnosti kao što su fizičko sakaćenje,
kastracija i mučenje, oskvrnjuju minimalne zahtjeve za sviješću
koja je zajednička svim ljudima. Da li je strast za osvetom nad
onima koji počinjaju takva neljudska djela mobilizirana tom ele¬
mentarnom sviješću? Ili je, možda, uz to obrana projekcionim
sredstvom protiv svijesti o vlastioj destruktivnosti: oni su — a
ne ja — destruktivni i okrutni?
Odgovori na ta pitanja zahtijevaju daljnja proučavanja feno¬
mena osvete.
Dosadašnja razmatranja, međutim, izgleda da podržavaju sta¬
jalište da je strast za osvetom tako duboko uvriježena da upravo
tjera na zaključak da je prisutna u svim ljudima. No ta pretpo¬
stavka ne odgovara činjenicama. Premda je zaista rasprostranje¬
na, razlike u stupnju osvetoljubivosti su tolike da izgleda da neke
kulture6 i pojedinci posjeduju samo njene minimalne tragove.
Moraju postojati faktori koji objašnjavaju razliku. Jedan takav
faktor je oskudica nasuprot obilju. Osoba — ili grupa — koja
ima povjerenje u život i koja u njemu uživa, čija materijalna
102
sredstva ne moraju biti obilna, ali su dovoljna, te osoba-grupa
ne zapada u škrtost, bit će manje pohlepna za nadoknadom štete
nego brižna, zgrtačka osoba koja se boji da nikada neće moći
nadoknaditi svoje gubitke.
Ovoliko se može iznijeti s određenim stupnjem vjerojatnosti:
žeđ za osvetom može nastati na liniji na čijem se jednom kraju
nalaze ljudi u kojima ništa neće pobuditi želju za osvetom; to su
ljudi koji su dostigli stupanj razvoja koji je u budističkim ili
kršćanskim terminima ideal za sve ljude. Na drugom kraju su oni
koji imaju brižljiv, zgrtački ili krajnje narcisoidan karakter, u ko¬
lima će čak mala povreda izazvati intenzivnu čežnju za osvetom,
laj tip ljudi ilustrira čovjek kome je ukradeno nešto novca i koji
želi da lopov bude strogo kažnjen; ili profesor, kojeg je student
omalovažavao, pa zbog toga o njemu piše loš izvještaj kada se od
njega zatraži preporuka; ili kupac s kojim se prodavač »loše«
ophodio, i koji se žali upravi i želi da čovjek bude otpušten. U
svim navedenim slučajevima radi se o karakteru u kome je osveta
stalno prisutno svojstvo.