POVIJEST HRVATA U VRIJEME NARODNIH VLADARA; F.

ŠIŠIĆ

DOBA KNEZOVA

1. Južni Slaveni na početku historije

• Slaveni su kao i Iranci, Indi, Kelti, Germani, Tračani, Italici itd. u davnoj prošlosti pripadali
Indoeuropljanima.
• Indoeuropska pradomovina bi bila negdje između današnje Danske i južnije Skandinavije.
• Za najstarije sjedište Slavena Šišić uzima plodne srednjo-europske krajeve koji se nalaze
između rijeka Visle, Dnjepra, Desne, Zapadne Dvine i planinskog vijenca Karpata.
• Slaveni se dijele na: zapadne (Česi, Slovaci, Poljaci, Lužički Srbi i Polapske Slaveni), istočni (Rusi i
Ukrajinci) i južni (Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari).
• Postoje i tvrdnje o autoktonosti Hrvata i Srba u svojoj južnoj postojbini, te njihovo identificiranje s
Ilirima i Panonima – u ljetopisu monaha Nestora iz 12. stoljeća.
• U različitim tekstovima Slavene pisci nazivaju različitim imenima. Jedno takvo ime je i Venedi koje
koriste pisci iz ranije rimskog carskog doba – podrijetlo imena je nepoznato (moguće kelt. ili germ.)
• Domaće ime pak bijaše Slaveni, i to ime prvi zabilježava jedan bizantinski izvor iz 5. stoljeća.
• Istodobno s prvom pojavom imena Slaveni, spominje se i treće ime Anti.
• Ova ranija spominjanja različitog nazivlja za Slavene svjedoči nam o tome da su vjerojatno postojale
određene skupine Slavenskog stanovništva i u 1. i 2. stoljeću koje su migrirale kroz carstvo, ali prije
6. stoljeća ne može se govoriti o njihovu prodoru na balkanski poluotok.
• Po svjedočanstvu pisaca Jordana i Prokopija doznajemo da su se Slaveni dijeli u 2 skupe: zapadne
Slavene i istočne Ante, a dijelila ih je rijeka Dnjestar.
• Po Prokopijevu svjedočenju oni su govorili istim jezikom, imali iste običaje, isti oblik uprave, čak su
i fizičkim izgledom sličili, pa se mora ustvrditi da se radi o dvije skupine istoga naroda.
• Prvi narod s kojim su Slaveni došli u utjecaj bili su Skiti.
• Oni su nomadski pastiri i lovci surova života i običaja, poglavito strijelci na konju, nisu imali ni
varoši ni sela, niti su težili ikakvom osvajanju zemlje.
• Prvi Germani s kojima su se Slaveni susreli bili su Bastrani. Ušli su u zakarpatsku slavensku zemlju
do Dnjestra i Buga, ondje su se vjerojatno odigrale prve poznate nam bitke između Slavena i
Germana, a u tim bitkama Germani su pobjedili.
• Taj nomadski narod bez stoke i zemlje nije mogao živjeti bez brojnog naroda „kmetova“ među
kojima bi se smjestio gospodujući stalež. Tako je nastala najstarija nam poznata germansko-
slavenska država.
• Još jedan narod s kojim su se Slaveni sigurno susretali bili su trački Geti.
• Novi narod koji se pojavio, istočnogermansko podrijetla, poznatiji nama kao Goti, još je jače
zavladao zakarpatskim Slavenima. Njihovo najstarije poznato središte je bilo oko donje Visle, a tim
predjelima oni su sigurno gospodarili u drugoj polovici 2. stoljeća.
• 375. godine Huni su pobjedili Ostrogote (istočni Goti), uništili im državu, a istovremeno i pod
svoju vlast doveli Slavene (Ante i Venete). Ovim događajem završava mračno razdoblje
slavenskog praživota i započinje ono povijesno, a s njima i početci kretanja Južnih Slavena iz
pradomovine na jugozapad.
• Prokopije opisuje stare Južne Slavene kao izrazito snažne i visoke ljude, a njihovu put ne opisuje kao
bilu ili s plavom kosom, nego kao crvenkastu.
• Stari Južni Slaveni bili su tih i miran narod koji se poglavito bavio poljoprivredom i stočarstvom, ali
u slučaju opasnosti su znali biti divlji i okrutni.
1
 • Južni Slaveni su u najstarija vremena živjeli u zajednici su ostalim Slaveni, neovisni ni o kome,
slobodni ne trpeći nikakvog ropstva ili podaništva.
• Osnovica društvenoga života bila je porodica ili rod. Nju s činili ljudi koji su bili povezani
najtješnjima krvnim srodstvom.
• Rodom je upravljao domaćin, obično najstariji član.
• Glavno bogatstvo i imovina jednog roda bijaše blago ili stoka na pašnjacima, a dosta manju
vrijednost od stoke imala je zemlja.
• Kako kažu stariji izvori, među Južnim Slavenima nije bilo bogatih i siromašnih, svi su otprilike imali
isto, tko nije htio raditi bio je izbačen iz roda, a takve su nazivali hudi, što znači siromah ili
nevaljalac.
• Nad svim plemenima koji su činili Južne Slavene nije bilo čovjeka na vrhu da bi vladao, već su oni
od davnine živjeli u „demokraciji“.
• Kad bi se neki rod prekomjereno umnožio, jedan bi se dio odvojio i podigao novi dom negdje u
okolici staroga. Više takvih novih domova činili bi vas ili selo.
• Takvo selo koje su nastanjivali ljudi slični po krvi nazivalo se bratstvo, a kao upravitelj bratstva
bio bi postavljen starješina čelnik, kojega bi kućanstva izabrala između sebe.
• Bratstvo je imalo zajedničko prezime. Uvreda prema jednom članu bratsvta značila je uvredu
cijelom bratstvu, pa se trebalo za to osvetiti, naročito kod ubojstva – krvna osveta.
• Kao što su bratstva nastala iz jednog roda, tako su i plemena nastajali iz jednog bratstva koje se
raširilo u više sela, a svi njihovi članovi bili su povezani krvim srodstvom.
• Teritorij na kojemu je živjelo pleme zvala se župa, a dobila bi ime po plemenu, po rijeci ili po
mjestu.
• Glavar plemena bio je župan, vjerojatno i vrhovni sudac i vojskovođa čitavog plemena.
• U sredini većine južnoslavenskih župa nalazilo se njezino središte koje se zove grad. Grad se
najčešće radio u nekoj bari ili na kakvom humku, grad je bio zaštićen umjetnim utvrdama od rovova,
nasipa, plota i brvana, a kod posla gradnje sudjelovali su svi članovi te župe. U gradu se nije živjelo,
on je bio mjesto gdje se stanovništvo župe trebalo skloniti u slučaju neke opasnosti (neprijatelja).
• Južni Slaveni kao ratarski narod nisu bili ratnički narod, ali u slučaju opasnosti u župi su sebi izabrali
vojskovođu redovno plemenskog župnika koji bi ih poveo u boj. Oružje im je najčešće bilo dugo
kolje i manje koplje (sulica) vrlo zgodna za bacanje. , a upotrebljavali su i neku vrstu zastave zvanu
prapor.
• Prema zarobljenim neprijateljima su znali biti jako okrutni, čak toliko da su ih nabadali na kolce,
palili i derali im kožu.
• Vjerovali su božanstva u ljudskom obliku, samo puno savršenija, a to se poglavito ticalo vjerovanja u
prirodne sile.

2. Doseljenje Južnih Slavena u Panoniju i Dalmaciju

• Ne samo zbog nedostatka političke organizacije u svojim zemljama, nego i zbog jakih susjeda, Južni
Slaveni izričito se spominju tek u kasnijim historijskim izvorima.
• Poseban utjecaj na njih su imali germanski Goti i turanski Avari.
• Veća južnoslavenska plemena, ojačana u bitkama s neprijateljskim narodima stvarala je zajednicu
više župa na čelu s velikim županom ili knezom, sve po germanskom uzoru.
• Ovakve plemenske kneževine bile su najviši stupanj državne organizacije kod starih Slavena, a iz
toga proizlazi i zaključak da je politički život slavenski započeo na federativnom principu.
• Selidbe tih plemena nisu bile uzrokovne željom za osvajanjem, nego isključivo zbog bijega pred
nadmoćnijim neprijateljem.

2
 • Na početku svoje povijesti, Slaveni nisu bili organizirani u veliku državnu zajednicu, već su bili
skupina većeg broja plemenskih organizacija. I to je jedan od razloga zašto slavenska seoba nije
izazvala toliki val poznatih događaja kao ona germanskh naroda.
• U državama i pod vlastima različitih naroda pod kojima su Slaveni živjeli, oni su bili onaj dio
stanovništva koji je obrađivao zemlju.
• Prve provale Slavena i Anta u rimsko-bizantske provincije datira u prvu polovicu 6. stoljeća, za
vrijeme vladavine cara Justina I. Od tada dakle datira historija Južnih Slavena.
• Od 547. Slaveni počinju stvarati stalne naseobine na prekodunavskom ispražnjenom teritoriju,
odakle su se dalje prema Egejskom ili Jadranskom moru mogli dati u pljačku.
• 548./549. pod vodstvom Langobarda Ildiga, 6000 Slavena došlo je u pomoć Gotima u sjevernoj
Italiji gdje su zajedničkim snagama porazili rimsku vojsku. Ovo je prvi spomen upada Slavena u
Italiju.
• U drugoj polovici 6. stoljeća na povijesnu pozornicu stupaju po prvi put Avari, koji će odigrati
veliku ulogu u razvoju južnoslavenske historije.
• To je narod kojega su Turci s područja planine Altaja protjerali na zapad, nije poznato koje su
etničke pripadnosti. Znamo se da oko sredine 6. stoljeća dolaze Avari pod vodstvom hagana
Bajana.
• 567. godine Avari uništavaju Gepidsku državu koja nestaje, a zamjenjuje je avarski kaganat. 568.
zbog nemogućnosti života u njihovoj blizini Langobardi emigriraju iz zapadne Panonije i krenu u
Italiju, prepustivši Avarima te prostore.
• Avari ili slavenski Obri, isprva su bili miroljubivi, doselilo ih se oko 20.000, a njihovu zemlju su
sačinjavala i brojna slavenska plemena, pa se ne griješi mnogo kad se kaže avarsko-slavensko
kraljevstvo.
• Na čelu države bio je kagan ili hagan. On je bio zapovjednik vojske, odnosn onoga o čemu je ovisio
opstanak Avarske države.
• Vlast hagana nije bila apsolutna, uz njega su bili veliki dostojanstvenici jugur i kapkan, te
odlučnici koje se nazivaju tudun i tarhan.
• Središte avarske države bio je hring, odnosno prsten, to su bila naselja okružena opkopom, rovovima
i plotovima, a bilo ih je po čitavom kaganatu. Pored bogatih hringova nalazila su se bijedna i tiha
sela, naseljena podčinjenim Slavenima koji su obrađivali zemlju i privređivali za sebe i svoje
vladare.
• Glavi je cilj Avarima bilo pljačkanje, a kao ideal je lebdjela pljačka Carigrada. Vjera im je bila
šamanska, a poznat je pored vrhovnog boga (nepoznato ime), gospodar munja i svega na svijetu.
• Južno-slavenska plemena postajala su s vremenom sve jača i pred kraj 6. stoljeća naselila su
nečujno područja oko Blatnog jezera, Drave, Save i njihovih pritoka i znatan dio današnje
Hrvatske na sjeveru rijeke Kupe i današnje zapadne Slavonije.
• Za cara Justina II. Bizantinci su plaćali Avarima godišnji danak od 80.000 zlatnika, ali za vrijeme
cara Tiberija on im to uskrati. Time započe opet navaljanje Avara i vrijeme bizantsko-avarskih
sukoba što se odigravaju u najtješnjoj vezi s doseljavanjem Hrvata i Srba na njihove današnje
zemlje.
• Od svih sukoba najznačajniju su oni za vrijeme cara Heraklija (610.-641.), on je naime vodio borbu
na Istoku s Perzijom i na zapadu s Avarima i Slavenima. 614. tradicionalna je godina pada Salone.
• 626. Avari u dogovoru s Perzijncima napadnu Carigrad, ali u tome boju izgube. Od tog trenutka moć
Avara je samo opadala, a tu dolazimo do vremena doseljavanja Hrvata i Srba u današnje zemlje.

3. Teorije o doseljenju Hrvata i Srba

3
 • Ime Hrvat i Srbin veoma su tamnog podrijetla i značenja.
• Hrvat bi u osnovi trebalo značiti oklopnik ili branič, ali ta je hipoteza samo jedna od mnogih u
interpretaciji toga imena.
• O dolasku Hrvata i Srba iz pradomovine na njihova današnja „prebivališta“ donosi nam opširno
izvješće car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu „De Administrando Imperio“ od 29-36
glave.
• U tridesetoj glavi toga djela, Kazivanje o tematu Dalmacije, pisac navodi kako su Avari poslije
osvajanja Salone, naselili tu lijepu zemlju. Tada su još Hrvati živjeli u onokraju Bagibareju. Od tamo
se jedan narod odvoji pod vodstvom 5 braće i 2 sestre i navali na Avare. Poslije nekoliko godina
borbi, Hrvati nadvladaju i pokore Avare. Otada u toj zemlji žive Hrvati, ostali Hrvati žive kod
Franaka i zovu se Bijeli Hrvati i imaju svojega vođu.
• U 31. glavi, O Hrvatima i zemlji koju sada nastavaju, pisam nam te knjige navodi kako Hrvati žive u
granicama Dalmacije i potječu od nekrštenih Hrvata koji se zovu i bijeli. Ti Hrvati pribjegoše caru
Herakliju. Ime Hrvat znači „onaj koji ima mnogo zemlje“.
• Po naređenju cara Heraklia Hrvati svladaju i protjeraju odande Avare, pa se na zapovjed cara
Heraklija nastane u istoj zemlji koju su do tada nastanjivali Avari.
• U 32. glavi, pisac govori o Srbima, koji potječu od bijelih Srba, nekrštenih Srba. Srbi se po rimskom
govoru nazivaju robovi, jer je serbulom naziv za obuću robova, a Cerbulijana je jeftina i prosta
odjeća.
• Na prostoru Srbije i Paganije, Zahumlja, Trebinja i zemlje Konavala car Heraklije naseli Srbe pošto
od tamo istjeraše Avare.
• Ovaj tekst koji govori o „zapovjedi“ cara Heraklija za nasljavanje Hrvata i Srba na današnja
područja, dugo je vremena smatrana vjerodostojnom, pogotovo jer je vjerojatno da je car imao neke
zapise koje su do današnjega dana nama izgubljeni.
• Postavlja se ipak pitanje gdje je ta Velika ili Bijela Hrvatska i Bijela Srbija, odnosno koja je godina
njihova dolaska na ove prostore.
• Pored brojih povijesničara i teorija o mjestu pradomovine Hrvata i Srba, Šišić ističe da je teorija
koju iznose Rački i Jagić ona, u znanstvenim krugovima, najprihvaćenija.
• Rački naime navodi kako je pradomovina Srba i Hrvata zakarpatska zemlja iz koje se oni
spustiše u donje Podunavlje, odakle se potom raširiše po zemljama Balkanskog poluotoka.
• Jagić je ovu teoriju Račkog nadopunio time što kaže kako spominjanje Bijele Hrvatske i Srbije
samo su puka careva maštariju, koju je moguće nekom carskom namješteniku u dalmatinskim
gradovima ispričao neki od pripadnika vladajuće hrvatske ili srpske loze. Tek su na jugu postojale
Hrvatska i Srbija, a rastavljati Hrvate i Srbe prije 7. stoljeća, pravi je anahronizam, jer je to
posljedica tek pogleda iz budućeg vremena.

4. Prva dva vijeka u novoj domovini

• U naseljavanju Slavena na Balkanski poluotok treba razmotriti cijeli povijesni kontekst vremena
(borbe s Perzijom na istoku, kasnije provala Arapa), te uočiti da postoje dvije faze provala Slavena:
prva u kojoj je glavna ulogu imala težnja za pljačkanjem i druga u kojoj Slaveni žele na tom prostoru
steći trajna naselja.
• Kroz sljedeća dva stoljeća uslijed Avarske dominacije nad doseljenim Slavenima nemamo
nikakvih izravnih informacija o njima osim toga što će se u kasnije vrijeme tu razviti narodi hrvatski
i srpski.
• Nakon doseljenja, sva vlast se nalazila u rukama brojih župana i starješina i plemenskih poglavara,
dakle tu nije postoja nikakav slavenski narod, nego samo gomila bratstava i plemena.

4
 • Carstvu je bio interes od malih župa napraviti veće upravne jedinice, a kako se nebi ujednili
protiv carstva, caru je služila ona poznata slavenska „demokracija“.
• Poslije prestanka prvotne arapske opasnosti poslije opsade Carigrada iz 672., 678. Slaveni priznaše
cara svojim gospodarem, a on njima naselja na rimskoj zemlji. Tako je zavldao mir na istoku i
zapadu carstva, kaže ljetopisac.
• U to doba, na istočnom dijelu Balkanskog poluotoka dogodit će se velike promjene doseljavanjem
još jednog naroda Bugara.
• Bugari su isprva trebali biti carevi saveznici protiv Avara, no za vrijeme kagana Asparuha, oni su
pustošili bizantske zemlje sve dokle im se car nije obvezao plaćati danak 679. godine.
• Oni su bili ratnički narod koji se za razliku od pješaka Slavena, redovno borio na konjima.
• Država im je bila uređena aristokratsko-monarhistički, na čelu joj je bio kagan ili vladar od Boga, a
plemstvo su bili boljari i bagajni.
• Bugari su sebi imali osobit talent za organizaciju, ono što je oduvijek nedostajalo Slavenima.
• Bugari i Slaveni stopili su se s vremenom u jedan narod, on je bio naseljen ondje gdje su se Bugari
prvotno naselili, ima je slavenski jezik, ali ime i talent za organizaciju vojske i države bio je
bugarski.
• Ljudi koji su živjeli u primorju bili su zvani Romani, od 12. stoljeća Latini, a Slaveni su sve Romane
zvali Vlasi, a Romane u unutrašnjosti Crni Vlasi.
• Doseljavanjem Slavena u plodna polja i uz riječne doline, Vlasi odlaze u gore i bave se stočarstvo.
Od 13. stoljeća stoga Vlah više ne znači narodnost, nego zanimanje pastira ili stočara.
• Među Slavenima svakako je bilo ostataka ilirskih žitelja, ali i avarskog stanovništva, Šišić to
ponajprije vidi po tituli bana koju je ima upravitelj Gacke, Like i Krbave.
• Najbrojnija etnička skupina ipak su bili Slaven, a oni su se djelili u plemena i bratstva.
• Slaveni su zasigurno slušali kako starosjedionic nazivaju razna mjesta, rijeke, brda, pa od njih
usvojiše brojna imena.
• Papa Ivan IV. poslao je opata Martina da iskupi zarobljenike od pogana i da uzme kosti
salonitanskih svetaca, što je ovaj 641. godine i napravio. U Rim su odnesene kosti svetog Venancija
i Dujma.
• O crkvenim prilikama na obalnom prostoru svakako u obzir možemo uzeti samo Rab i Zadar kao
kakva takva središta, u kasnije vrijeme i biskupska.
• U kasnije se vrijeme spominje i Ivan Ravenjanin kao osoba koja je u splitsku prvostolnicu donije
kosti svetog Staša i Dujma. On je vjerojatno ipak izmišljeni lik, a tu reorganizaciju splitske crkve
vjerojatno je učionio papa Ivan X.
• Na prostoru između Raše i ušća Cetine, Jadranskog mora i rijeke Vrbas, podjeljena na
Liburniju i Dalmaciju, prostirala se Hrvatska.
• U bivšoj savskoj Panoniji između Drave, Save, do planinskog vijenca Risnjaka i Ličke Plješevice
širila se Panonska Hrvatska, od 17. stoljeća poznata kao Slavonija.
• Sve do početka 9. stoljeća spominje se narod koji je naselio ove krajeve isključivo pod imenom
Slaveni, dok su pod tim općim imenom bez sumlje živjela plemena Hrvati i Srbi koja će u
budućnosti izići kao stvorene političke oblasti.
• Ovo stvaranje političkih oblasti Hrvata i Srba usko je povezani s njihovim jakim susjedima,
prvenstveno s Francima na zapadu i Bugarima na istoku.

5. Prevlast franačka i krštenje

• U drugoj polovici 8. stoljeća franačka država se naglo širi posebice na istok. Propast langobardske
države 774., Furlanske 778. i Bavarske 788.
• Pod Franačku vlast dolaze i norički Slaveni ili Slovenci.

5
• Pradjedovi današnjih Slovenaca su između 568. i 595. godine prodrli na područje rimskog Norika,
od izvora Drave, Save i Mure s jedne strane do Jadranskog mora s druge.
• Prvi slovenački vojvoda Valuk (oko 640.), kao saveznik kralja Sama čiju je vrhovnu vlast po svoj
prilici priznao.
• Jedan predio tog slovenskog iskonskog teritorija se zvao Hrvati u 10. stoljeću pa je vrlo vjerojatno
da je prva politička slovenačka organizacija djelo tadašnjih Hrvata.
• Ostali poznati slovenski vladari: Borut, Gorazd, Hotimir i Volkun ili Vladuh.
• Gorazd je prvi kršteni slovenački vladar, a Hotimir je sagradio najstariju crkvu na tom području
Karantanije u čast BDM. Od svih Slavena oni su prvi primili kršćanstvo.
• Bavarska je od svoju vlast dovela Slovence 763., ali padom Bavarske pod Franke 788. pod vlast
Franaka dolaze i Slovenci.
• Kako bi dalje proširio svoju vlast Karlo Veliki je planirao avarski rat.
• 791. godine Karlo Veliki pokrenio je veliku vojsku protiv Avarskog kaganata. Posljedice ove bojne
bile su oslobađanje Kranjske i Štajerske od vlasti Avara, a ujedno je i panonski-hrvatski knez
Vojnomir, poklonivši se Karlu Velikom priznao ga za svog vrhovnog gospodara.
• Pokraj ljeta 795. pokrenu on opet vojsku pod vodstvom furlanskog markgrofa Eriha, no on nije
stupio na čelo vojske već je ratovanje prepustio Vojnomiru koji je prodro do čuvenih hringova i
odande oplijenio obilje blaga. Ovim sukobom nestala je Avarska država zauvijek.
• Kako su Panonski Hrvati u to doba bili nekršteni primiše oni vjeru pred kraj 8. stoljeća, jamačno
od akvilejskog patrijarha koji je tada stolovao u Čedadu, gdje je bilo i sjedište furlanskog
markgrofa.
• Bizantsko carstvo naprotiv u to doba bilo je u krizi oko nasljeđa koje je nakon niza slabih vladara i
regentstava bilo oslabljeno. To je omogućilo Frančku vlast i nad dalmatinskim Hrvatima.
• Furlanski markgrof Kadolah 803. godine pokorio je područje čitave dalmatinsko-hrvatske
oblasti između mora, Raše, Vrbasa i Cetine pod franačku vlast.
• U to doba su dalmatinski Hrvati priznali vlast Franaka pod čijom će vlasti ostati do 878. godine.
• Kao i u Karantaniji i Panonskoj Hrvatskoj, tako je u Dalmacija franačko gospodstvo započelo
procesom pokrštavanja Hrvata, a vršili su ga franački misionari akvilejske patrijaršije.
• Prvi kršteni hrvatski knez izrijekom je Višeslav (oko 800.), sjedište mu je bio Nin, a o tome nam
svjedoči monumentalna Višeslavova krstionica.
• 803. godine sredio je Karlo i crkvene prilike u Istri kada je akvilejskom patrijarhu Fortunatu
potvrdi njegovoj crkvi istarske biskupije.
• Ludovik Pobožni osnovao je biskupiju u Ninu, sa stolnom crkvom svetog Asela pod čiju je
jurisdikciju potpadala cijela dalmatinsko-hrvatska kneževina.
• Mirom u Aachenu 812. godine, dalmatinsko-hrvatska kneževina i Istra ostale su pod
franačkom upravom, dok je Venecija, varoši Zadar, Trogir, Split i otoci Krk, Rab i Osor
ostali pod Bizantskom upravom.
• Za vrijeme Karlova sina Ludovika Pobožnog u hrvatskoj se javljaju novi vladari, panonski knez
Ljudevit (810.-823.) i dalmatinski knez Borna (810.-821.) – po svoj prilici sin Višeslava
• Furlanski markgrof Kadolah nije dobro postupao prema Ljudevitu, čije je središte bilo u Sisku, a
upravljao nekidašnjom rimskom Savijom a možda i srijemskom panonijom.
• 818. Ljudevit je uputio poslanstvo Ludoviku, no zbog negativna odgovora, ovaj se podigao na
oružje protiv carstva.
• Znajući da je slab protiv carstva zovne u pomoć Slovence, dalmatinske Hrvate i Timočane.
Slovenci i Timočani mu pruže pomoć, no dalmatinski knez Borna ga odbije, ne htjedeći
napustiti cara.
• Novi furlanski markgrof Balderich krenio je u pohod da bi napao Slovence, no njima pohita u
pomoć Ljudevit koji odbi Baldericha.
6
 • No, u to vrijeme s juga navali i knez Borna, no Ljudevit ga dočeka na Kupi i žestoko porazi ,
Bornu je od smrti spasila njegova pretorijanska garda. U toj bitci Bornu su izdali njegovi podanici
Gačani. Na povratku u svoju kneževinu Borna ponovno pokori Gačane.
• Glas o Ljudevitovoj pobjedi odjeknuo je daleko, čak je i gradeški patrijarh Fortunat poslao svoje
zidare da pomognu Ljudevitu izgraditi utvrde.
• U proljeće 820. godine skupile su se tri franačke vojske koje su iz tri smjera trebale napasti
Ljudevita. Ovaj se zatvorio u utvrde, predao svoju zemlju paležu i pljački, no nije bio poražen ni iz
bliza. Jedini uspjeh je bilo ponovno pokoravanje Slovenaca.
• 821. godine pokrenuta je ponovno ekspedicija protiv Ljudevita, no i ova je bila bezuspješna.
• 822. godine napokon u ljeto vojske krenu protiv Ljudevita, a ovaj iz nepoznata razloga napusti
Sisak i ode u Srbiju. Odmah zatim poslao je poslanika koji je prenio poruku kako se ovaj želi
pokoriti franačkom caru, no to Franci nisu ozbiljno shvatili.
• Ljudevit ode tada kod Ljudemisla, Bornina ujaka, koji ga dade mučki ubiti u proljeće 823.
godine.
• Njegovom smrću propao je njegov plan, kako pretpostavlja Šišić, stvaranja slavenske države na
mjestu propale avarske.
• Par godina prije njegove smrti na mjesto dalmatinskom kneza sjeo je Vladislav koji je zamjenio
Bornu koje je vjerojatno umro u ljeto 821. godine.

6. Borba s Venecijom, Arapima i Bugarima

• Posljednji dana dalmatinskog kneza Borne nam nisu poznati, on se nakon početka 820. godine više
nigdje ne spominje pa je za vjerovati da je umro, a nasljedio ga je sinovac Vladislav, vjeran
franački vazal, sa sjedištem u Ninu.
• Arapi, koji su sve više jačali, 826. godine zauzeli su otok Kretu, a 827. godine Siciliju na ulazu u
Jadransko more.
• Neretljani , južnodalmatinsko pleme, širili su svoju vlast na otoke Korčulu, Mljet, Hvar i Brač,
a čak su se i dalu u gusarenje protiv Venecije, koje je od trgovine jedino i živjela.
• Venecija je najprije bila malena državica pod bizatskom upravom, no ona je svojim razvoje se izdigla
iznad toga. Osobito u vrijeme dužda Petra Tradenika, kada su razvili trgovinu s Istokom, osobito s
Arapima.
• Neretljani pošalju poslanika 830. godine u Veneciju, on se tamo pokrsti, to je dokaz da Neretljani do
tada nisu bili kršteni.
• 823. i 824. Bugari su poslali poslanstvo Franačkom caru kako bi odredili granice između svojih
država.
• Pitanje je bilo područje Braničevaca, koji su obojica vladara prisvajali, pa je izbio otvoreni rat.
• 827. godine bugarske su lađe zaplovile Dunavom i Dravom i iz Panonije istjerale knezove što su ih
Franci postavili i postavili Bugare.
• 828. furlanski markgrof Balderich je svrgnut sa svoje pozicije, a furlanska markgrofija se rasplala na
4 dijela: Furlansku, Istru, prekodunavsku Panoniju i Karantaniju.
• Rat je prekinula Omurtagova smrt 831., a već 832. njegov nasljednik Malamir došao je s darovima
pred franačkog vladara.
• Nakon ovih događaja na prijestolje dalmatinskog kneza popeo se Mislav (835.-845.), vjerojatno
Vladislavljev nasljednik, sjedište mu nije bio Nin nego Klis.

7
 • Mislav je bio pobožan vladar pa je izgradio crkvicu svetog Jurja na Putalju u Kaštelanskom
zaljevu, a sjetivši se splitske crkve darovao joj je destinu plodova i životina sa svojega kliškog
imanja, to je prvi dar splitskoj crkvi od strane hratskog zemljišta.
• Knez Mislav koristio je svoju pomorsku flotu kako bi ratovao ne samo s Arapima, nego i u pljački
Mlečana, a to su radili i Neretljani.
• Dužd Petar Tradenik pokrenio je vojnu protiv Hrvata i Neretljana kako bi ih prisilio na mir. 839. u
sv. Martinu u Poljicima ispod Splita potpisali su mir s uvjetima koji nisu poznati. Isto tako je
napravio i s Nerertvanskim knezom Druškom iste godine na jednome od neretvanskih otoka.
• Mir nije dugo trajao, već 840. dužd je napao Neretljane, no Ljudislav, vjerojatno nasljednik ili
suvladar Druškov, pobjedio ga je i pritom mu pobio 100 drugova.
• Arapi su sve više napredovali na jugu Italije, ali i prema Jadranu kasnije. 840./841. pobjedili su
Mlečane u tarentskom zaljevu i 841. ušli u Jadransko more s 36 brodova da bi na drugi dan Uskrsa
osvojili Osor, poslije toga Anconu i kasnije južnodalmatinske gradove: Budvu, Rosu i Kotor.
• Posljedice ovih Arapski pohoda posebno je osjetila mletačka republika koja je zbog brojnih gubitaka
bila napadana i od Neretljana iza 846. godine.
• U to doba dogodila se promjena i na dalmatinskom prijestolju, 845. godine umro je Mislav, a
nasljedio ga je Trpimir (845.-864.) praotac one dinastije koja će vladati Hrvatskom sve do kraja
11. stoljeća.
• Na spomeniku knez Trpimir sebe naziva Milošću Božjom knez Hrvata, a to je ujedno prvi spomen
hrvatskog imena na historijskom spomeniku. Isprava sačuvana uz taj spomenik iz 4. marta 852.
najstariji nam je poznati hrvatski diplomatički spomenik.
• Dvorac je imao u Klisu, bio je vrlo pobožan, pozvao je benediktince u svoju zemlju, a dao je i
sagraditi njima samostan u današnjim Rižinicama u kojem su živjeli benediktinci.
• 4. marta 852. godine sastali su se knez Trpimir, nadbiskup Petar u Biaćima, kneževu posjedu,
tamo je izdana isprava kojom knez osim desetine sa svojih posjeda, crkvice svetog Jurja na Putalju
dariva još jedan oveći komad zemlje oko iste te crkve sve to u čast uveličanja svete solinske crkve.
• U ovo je doba počeo sukobi između Srba i Bugara, otprilike između 839. i 842., u tom sukobu Srbi
nadvladali.
• 853. vodila se bitka između Franačkih snaga i saveza Bugara i Panonskih Hrvata, u toj borbi Franci
nadjačaju, a stanje se vrati na ono prije sukoba. Taj rat treba se voditi na prostoru istočne Bosne, gdje
se trebala nalaziti granica između Bugarske i Panonske Hrvatske.
• Pred kraj Trpimirova vladanja pada i začetak crkvenog raskola između Rima i Carigrada, ali
pokrštavanje Bugara za Mihajla Borisa.
• Bugari su primili kršćanstvo od Bizantinaca, na zimu između 864. i 865. primio je krštenje Boris,
dobio je ime Mihajlo po svojemu kumu, bizantskom caru Mihajlu III.
• U Panonskoj Hrvatskoj nakon Rastislava (838.) ne spominje se nijedno ime zasebnog kneza do
pred kraj 9. stoljeća, no nije nemoguće da njemački kralj Ludovik dao vrhovni nadzor nad tim
prostorom knezu Pribini. Pribina je aktivno sudjelovao u boji protiv Bugara i pobunjenih
Panonskih Hrvata 853. godina, umire između 860. i 861. u sukobu s Moravcima. Tada ga
nasljeđuje sin Kocelj.

7. Hrvati i Neretljani u drugoj polovici IX. stoljeća

• Od kneza Trpimira su na poimenice poznata tri sina: Petar, Zdeslav i Mutimir, ali ni jedan od njih
se nakon očeve smrti 864. ne spominje kao knez.
• Kao knez se javlja Domagoj (864.-876.) očigledno član neke druge obitelji, vjerojatno iz okolice
Knina.
• 870. franački car Ludovik skupio je jako brodovlje kako bi iz Arapske vlasti iščupao Bari, no zbog
odlaska bizantskog brodovlja iz bitke nađe se u potreba pa u pomoć pozove kneza Domagoja koji se
8
 rado odazove i dođe s jakim brodovljem. Poznato je samo dakle da je Domagoj sudjelovao u opsadi
Barija koja je završila pobjedom na juriš 871. godine.
• Ovaj događaj su iskoristili Bizantinci koji su za vrijeme Domagojeva boravka u opsadi Barija
iskoristili vrijeme i opljačkali ne samo neretljanske oblasti nego i hrvatsko primorje.
• 870. Neretljani su priznali vrhovništvo Bizanta, no na nagovor Ludovika Bizant je treba platit
odštetu Hrvatima i vratiti zarobljenike.
• Ovim je događajem učvršćena Bizantska vlast nad dalmatinskim varošima, ali i jednim dijelom
unutrašnjosti, tako da je 872. Balkanski poluotok bio podijeljen između 3 sile: Franačke, Bizanta i
Bugarske.
• Domagoj je zbog napada na Mlečane kod njih ostao zapamćen kao Najgori knez Hrvata, a i od pape
Ivana VIII. je bio upozoren da se ne bori protiv vjernika, no on za to nije previše mario.
• U to doba u Franačkoj su se dogodile brojne promjene, na vlast u Italiji došao je Karloman koji je
imao veliku želju za širenjem svojega utjecaja, tako je došao u sukob s dalmatinskim Hrvatima
koji su mu pružili otpor u potčinjenju.
• Rat je buknuo pretkraj 875. ili početkom 876., a Hrvati pod vodstvom kneza Iljka započnu borbe
na području Istarskih gradova Umaga, Sipara, Rovinja i Novigrada, ali Karlomanu pomognu Mlečani
pa ovi budu poraženi i daju se u povlačenje.
• U ovoj bitci umro je knez Domagoj, a prijateljstvo s Venecijom obnovio je njegov nasljednik
knez Iljko.
• Na strani Karlomana bio je i panonski knez Kocelj, vjerni njemački vazal.
• Hrvati su se jedno vrijeme dali pod Franačku vlast, ali su ih ovi toliko tlačili da je samo pitanje bilo
trenutka kad će izbiti pobuna.
• U pobuni Hrvati pobijaju arhonte koje su Franci bili postavili. Diže se zatim opet vojska u
Franciji te dođe u Hrvatsku gdje je bila teškom mukom nadvladala Hrvatska snaga, a u toj borbi
pomogao je Hrvate bizantski car Vasilije.
• Ovim su se ustankom iz 878. Hrvati zauvijek oslobodili franačkog vrhovništva, borba je trajala 7
godina ratovanja.
• Nakon Domagojeve smrti 876., na vlast je došao zacjelo njegov sin Iljko (876.-878.) a možda i
brat čime bi to bilo najstarije svjedočanstvo o združenoj vladavini u Hrvata.
• Poslije Iljka, na vlast dođe sin kneza Trpimira Zdeslav (878.-879.) koji je tu bio namješten od
bizantskog dvora.
• U njegovu vremenu pada pokrštavanje nepokrštenih Neretljana te plemena na jugu Cetine koja
nisu bila pokrštena (878.-880.)
• 879. u Hrvatskoj zemlji jasno su se vidjeli dvije struje, onaj koja je za vrhovništvo franačke
(Domagojevići) i ona koja je za vrhovništvo Bizanta (Trpimirovići).
• U svibnju iste godine 879. u zavjeri je ubijen knez Zdeslav, a na njegovo mjesto je stavljen
Branimir, vjerojatno sin Domagojev, jedan od narodnik prvaka, a taj se događaj odvio vjerojatno u
blizini Knina, gdje je i pronađen natpis koji spominje „slavnog kneza Zdeslava“ zar „strelicama
ubijena“.

8. Konstantin i Metodije
• U početcima kulturne historije svih Slavena, tako i Hrvata, odlučnu ulogu igraju sveta braća
Konstantin (Ćiril) i Metodije – poznatiji i kao solunska braća.
• Metodije je stari brat, ali Konstantin je od mladosti pokazao sklonost prema znanosti pa je poslan u
Carigrad gdje je postao učenik poznatog učitelja Focija, a pridodao je i sebi pridjev „filozof“.
• Na poziv cara Mihajla III. Konstantin je bio poslan u Kavkazku zemlju gdje je na poziv hagana
trebao propovjedati pravu vjeru. Ovaj se tomu pozivu odazvao, posao je izvršio, ali s malo uspjeha.
• Malo poslije toga poslana su Sveta braća na misionarski rad u Moravsku i Panoniju.
9
 • Kako predaja kaže na poziv Rastislava poslao je car Mihajlo III. 864 godine na misionarski
pohod Svetu braću koja su bila vješta u slavenskom jeziku i mogla su tamošnjim ljudima rastumačiti
Sveto Pismo.
• Za tu prigodu Konstantin je najprije sastavio alfabet, tzv. glagoljicu, te je pomoću toga pisma
Konstantin napisao na slavenskom jeziku neke odlomke Svetoga Pisma i neke liturgijske knjige.
• U području Moravske oni su vrlo uspješno izvršavali svoju zadaću misionarenja.
• Sveta braća su kroz Panonsku Hrvatsku došli do Rima gdje ih je tadašnji papa Hadrijan II.
primio s velikom počasti – to se dogodilo oko 867. godine.
• 869. Konstantin se osjećao teško bolestan, ušao je u jedan samostan, uzeo ime Ćiril i tu iste godine
umro.
• U drugoj polovici 869. godine Metodije sa svojim učenicima je otišao iz Rima, a dobio je i papino
odoborenje za svoj i bratov rad.
• 870. godine dolaskom u Blatni Grad, Metodije je postao Moravski nadbiskup.
• Tada su se pojavile neke dileme u vezi pravovaljnosti rada Svete braće, Metodije je tada otišao u
Rim na papin poziv na sinod, gdje je opravdao ne samo svoj rad, nego i slavensko pismo i crkveni
jezik.
• Papa Ivan VIII. svojom bulom iz 880. godine potvrdio „dualizam“ u Moravskoj crkvi, čime se u
crkvi mogao koristiti i latinski i slavenski jezik, što je označilo konačnu Metodovu pobjedu.
• Sveti Metodije prošao je vjerojatno i kroz Dalmaciju i Hrvatsku (881.-882.) za vrijeme kneza
Branimira, na svojemu putu u Carigrad.
• Metodije kada se vratio ponovno u Moravsku, preveo je zajedno sa dvojicom svojih učenika ostatak
crkvenih knjiga na slavenski jezik, točnije one koje nije preveo zajedno sa svojim bratom Ćirilom.
• Pošto je 885. godine Metodije umro, za njegova nasljednika je ostavio svojega učenika Gorazda.
• Gorazd je vodio veliku bitku s papom Stjepanom V. koji je bio veliki protivnik slavenskog jezika u
liturgiji. Gorazd i njegovi učenici imali su dva izbora: otići iz Moravske ili napustit slavenski jezik, a
oni su odabrali ovo prvo.
• Otišli su iz Moravske u Bugarsku i Hrvatsku te su tamo nastavili sa svojim djelovanjem, a Moravska
je država 906. godine nestala pod najezdom Mađara.

9. Hrvati potkraj 9. stoljeća

• Čim je Branimir došao na prijestolje (879.-892.) poslao je u Rim papi Ivanu VIII. kao svoga
pouzdanika Ivana Mlečanina, koji je odnio papi pismo u kojem Branimir izjavljuje svoju
neograničenu odanost i odanost svojega naroda prema papi, a to isto je učinio i ninski biskup
zatraživši od pape blagoslov za narod i zaštitu.
• Papa je primio pismo, a na blagdan Spasova 879. u bazilici Sv. Petra digao je ruke na posvetu
hrvatskog kneza Branimira i cijelog njegovog naroda.
• Papa je u svojemu pismu Branimiru izrazio veliku radost povratka Rimskoj crkvi i nazvao
Branimira svojim „milim sinom“.
• U ovo vrijeme spada i sporazum između pape Ivana VIII, cara Bazilija i patrijarha Focija, u kojem je
priznao Focija zakonitim patrijarhom, a time su ukinuti svi povodi za nesuglasice i sukobe između
dvaju kršćanskih centara.
• Činjenica je također da je u to doba Hrvatska bila na strani Rima, te da se za vrijeme kneza
Branimira potpuno odvojila od Carigrada prema kojem je Hrvatsku vodio knez Zdeslav.
• Razlog tomu možemo naći i u orjentiranost carske vojske prema Istoku jer je tada na tom području
vladala veća opasnost od neprijatelja.
10
• Vasilije je vjerojatni dobrovoljno odrekao utjecaja u Hrvatskoj, ali ne i vlasti u dalmatinskim
varošima gdje je i patrijarh Focije zadržao svoju jurisdikciju.
• Ninski biskup Teodosije koje je biskupsku čast primio od svojega metropolita Walberta, otišao
je osobno u Rim i od pape Ivana VIII. dobio potvrdu za korištenje slavenskog jezika, pored
latinskog, u crkvi, to je ona ista potvrda koju su već ranije dobili svećenici moravske crkve.
• Ovo pravo korištenja slavenskog jezika u liturigiji, pored latinskog, još je jedno priznanje golemo
nacionalnog utjecaja, koji je osiguravao opstanak Hrvatske kao samostalne kulturne jedinice na ovim
prostorima.
• Korištenje slavenskog jezika, također je bila i jedna velika prepreka u kontaktima s latinskim
biskupima iz dalmatinskih varoši koji su slavenski jezik smatrali heretičkim.
• Ninski biskup Teodosije, uz pomoć svojeg metropolita u Akvileji, nadbiskupa Walberta, pokušao je
u posjed svoje ninske crkve uzeti i splitsku, ne obrativši se pritom Rimu za odobrenje.
• Na to se oglasio papa Stjepan V. izrazivši čuđenje u tom njegovu postopku, no Teodosije mu je
odgovorio kako je samo imao želju obnoviti staru salonitansku crkvu, te od pape zatražio pallium, na
što mu je papa odgovorio da po njega dođe u Rim (887.)
• Tada nam je već Teodosije nestao s povijesne scene, ali već 892. na mjestu splitskog nadbiskupa
imamo Petra II., a u Ninu biskupa Aldefredu.
• Čini se da je u ovo doba ninska crkva prekinula veze s Akvilejom i došla pod izravnu
jurisdikciju rimske crkve.
• 882.-886. počinje vrijeme kada su dalmatinske varoši bile obavezne plaćati danak hrvatskom
vladaru, zbog teritorija koje su posjedovali zvan gradski zidina.
• Doba Branimirove vladavine obilježili su i sukobi između Venecije i Neretvljana.
• Venecijanski dužd Petar Kandijan nanio je najprije jedan poraz Neretvljanima, no pred kraj same
886. Neretljani nisu samo pobjedili Venecijance nego su i ubili samog dužda Petra.
• Kako bi sebi osigurnali nesmetanu trgovinu Jadranom, Venecijanci su se odlučili plaćati
hrvatskom knezu godišnji danak. Taj običaj plaćanja danka postojat će narednih 100 godina.
• Knez Branimir prvi je osnivač nezavisne hrvatske države, imao je ženu koja se zvala Maruša, a iz
njegova vremena ostala su nam dva kamena natpisa: jedan u crkvi u Gornjem Muću, a drugi iz
crkve sv. Mihajla u Ninu.
• Knez Branimir je umro početkom 892. godine, a naslijedio ga je najmlađi sin kneza Trpimira
Mutimir (892.-910.)
• Mutimir je vjerojatno izabran mirnim putem, narodnim izborom, a stolovao je u Biaćima kod
Trogira gdje je imao svoj dvor s velikom pratnjom po ugledu na franačke vladare.
• Mutimir je posljednji hrvatski knez, a prvi za kojega iz sačuvane isprave znamo da se nazivao
„Milošću Božjom knez Hrvata“ čim je naglasio sebe kao nezavisna vladara, koji sjedi na očinskom
prijestolju.
• Iz vremena Mutimirove vladavine poznat nam je spor između ninske i splitkse crkve oko crkvice
svetog Jurja na Putalju.
• 892. godine ispred crkve sv. Marte u Biaćima u prisustvu „narodnih prvaka“ sastale obje stranke
na sud. Dosudili su oni u korist splitske crkve, jer se Mutimir još sjećao toga darivanja kojeg je
obavio njegov otac prema splitskoj crkvi.
• Osim ovih podataka, čini se da je 895. knez Mutimir dao sagraditi jednu crkvu kod današnjeg
Uzdolja na dnu kninskog Kosova polja, ali drugih podataka o knezu nemamo osim onoga da je umro
910. godine.
• Za vrijeme Branimira i Mutimira, na čelu Panonske Hrvatske stajao je Braslav (880.-900.), vjerni
i odan franački vazal.

11
• U vrijeme ratovanja cara Arnulfa protiv moravskog kneza Svatopluka, stajao je Braslav na strani
cara, a u to vrijeme su se na ravnici oko Dunava i Tise pojavili Mađari (896. pa nadalje) koji su
tada naselili moravsku zemlju.
• Poslije kneza Mutimira u hrvatskoj se kao idući vladar javlja njegov sin Tomislav, koji je u
povijesti poznat kao prvi hrvatski KRALJ.

DOBA KRALJEVA
1. Kralj Tomislav i njegovo doba
• Mutimirov nasljednik, i po svoj prilici sin Tomislav (910.-928.) prvi se put spominje kao knez
914. godine s tadašnjim splitskim biskupom Ivanom, vjerojatno izravnim nasljednikom Petra II.
• U doba njegova prethodnika, Mađari su pod vodstvom Arpada, sina Almoševa, sišli u ravnicu oko
donje Tise i Dunava. Ovo je vrlo krupan historijski događaj, jer će Mađari kasnije imati ogromnu
ulogu u povijesti i Hrvata i Srba.
• Nedvojbeno je da su Mađari u više hordi s različitim plemenskim glavarima na čelu padali i svoje
susjede, a među njima i Hrvate.
• Hrvati su ih uspješno odbili, ali ne samo odbile nego i proširili svoj teritorij za kneza Tomislava
na područje Panonske Hrvatske sve do Drave i današnje slavonke ravnice.
• Kada se ovo sve točno dogodilo ne znam, ali znamo da je već 925. godine teritorij čitave sisačke
biskupije bio pod vrhovništvom splitske nadbiskupije, ali i pod vrhovništvom hrvatskog vladara.
• Za vjerovati je također da su župani Panonske Hrvatske stali uz jači državni organizam, što je u tom
trenutku bio Dalmcija, te da su panonski župani u svrhu priznanja Tomislava za svojega vrhovnog
poglavara slali određene darove vjernosti.
• Osim borbe protiv Mađara, hrvatski vladar Tomislav svakako je bio uključen i u sukobe svojih
istočnih susjeda Bizantskog carstva i Bugarske.
• U Tomislavov doba je srpski knez Petar Gojniković napao Neretljansku oblast koje je čitava izuzev
otoka Visa, Brača i Hvara koje je dobio Tomislav, pripale Srbiji.
• Sukob između Bizanta i Bugarske završio se 923. „izmjeno poljubaca mira“ između Simeona i cara
Romana Lekapena.
• Na nagovor pape Ivana X., bizantski car je dalmatinske otoke i varoši prepusti na jurisdikciju
rimskom papi, a na upravu i obranu Tomislavu kojega je odlikovao titulom carskog
prokonzula.
• Stvari su se ponovno zakomplicirale kada je Bugarska pod svoju upravu htjela staviti Srbiju, u ovom
sukobu sudjelovao je i hrvatski kralj Tomislav na strani Bizanta i Srbije.
• Kako kaže bizantski izvor, Tomislav je raspolagao velikom vojnom silom (100.000 pješaka i 60.000
konjanika) dok je na moru imao 80 velikih brodova (sagina).
• Vojnoj moći su odgovarali i politički uspjesi: sjedinio je Panonsku Hrvatsku s Dalmacijom u
jednu zemlju, proširio se na otoke Vis, Hvar i Brač, a zahvaljujući Bizantskih ustupcima i na
dalmatinske varoši: Zadar, Split i Trogir, te na otoke Osor, Rab i Krk.
• Svjestan svoje snage Tomislav se najkasnije 925. godine nazvao Hrvatskim kraljem (rex
Chroatorum), ovu titulu mu je potvrdio i papa koji ga u pismu iz 925. naziva Kraljem Hrvata.
• Tko je i gdje krunio Tomislava ne znamo do danas, ali te znakovite 925. godine Hrvatska se
preobrazila iz kneževine u Kraljevstvo.
• 925. godine na poziv biskupa i kralja Tomislava, papa je sazvao crkveni sinod u Splitu, u stolnoj
crkvi, a kao predsjedatelje je poslao ankonskog biskupa Ivana i palestrinskog biskupa Leona.

12
 • Papa je s poslanicima poslao i dva pisma, u njima naglašava da je do njega dopro glas da se u
dalmatinskim biskupijama širi „Metodijeva doktrina“ kojoj se on protivi – slavensko bogoslužje, te
ih sve moli da se u liturgiji služe isključivo latinskim jezikom.
• Tijek raspravljanja samo sinoda nam nije poznat, ali nam je poznato njegovih 15 kanona
(zaključaka), a jedan od njih je da se jurisdikcija salonitanko-splitske nadbiskupije proširuje na
teritorij čitavog kraljevstva Tomislava, ali humskog kneza Mihajla Viševića koji je sudjelovao na
sinodu.
• Jedan od zaključaka je bio i ukidanje ninske biskupije i premještanje njegovog biskupa Grgura u
neku od starih biskupija na njeno čelo.
• Nijedan biskup ne smije zarediti slavenskog svećenika, bez da ovaj poznaje latinski jezik i koristi se
njime u liturgiji.
• Ninski biskup, koji je do sada bio podvrgnut izravno papi to prestaje vrijediti, i sad postaje podvrgnut
izravno svome splitskom nadbiskupu.
• Na sve ove zaključe podnese protest ninski biskup Grgur, pa papa pozove obje strane u Rim da svoje
obrane iznesu pre Rimski sinod biskupa.
• Bugarskim carem se 925. godine proglasio Simeon, a već iduće godine zaratio s Hrvatima na koje je
poslao vojvodu Alogobotura, ali cijela njegova vojska bi poubijana od Hrvata. Posljedica ovoga
poraza bile su vidljeve u tome što je Simeon napustio sve vojne pohode protiv Bizanta.
• Papa Ivan X. izravno se u uključio u mirovni sporazum između Hrvatske i Bugarske, ne želeći
prvenstveno Bizantski utjecaj u tim zemljama. Mir je sklopljen 926./927., ali nije poznato pod
kojim uvjetima. Papa je morao bugarskom caru potvrditi titulu cara, poslati mu carske insignije i
priznati autokefalnost bugarske crkve. Ove pregovore vodili su papinski predstavnici biskup
Madalbert i vojvoda Ivan.
• Ovaj biskup Madabert je 928. na povratku iz Bugarske stao u Splitu i poveo još jedan crkveni sinod
o jurisdikciji salonitanske crkve nad ostalima. Na sinodu su sudjelovali svi biskupi i hrvatski vladar.
• Sinod je donio odluke bez protesta ijednog od sudionika, a potvrđen je primat splitskoj crkvi.
• Ninski biskup Grgur trebao je otići iz ninske biskupije koja je ugašena, a treba je dobiti jednu od
sljedećih biskupija: skradinsku, duvanjsku ili sisačku.
• S ovim zaključcima otišao je biskup Madalbert prema Rimu, gdje je odredbe sinoda potvrdio novi
papa Leon VI. u veljači 929. godine.
• Papa Leon VI. odredio je Grgura Ninskog kao biskupa u crkvi skradinskoj i zabranio mu je
prisvajanje sebi drugih biskupija.
• Otprilike 928. godine umro je kralj Tomislav, za njegove je vladavine osnovano Hrvatsko
kraljevstvo, proširene granice do Drave, te je država obranjena od Bugara i Mađara.

2. Nasljednici kralja Tomislava

• Historija hrvatskih vlada poslije kralja Tomislava vrlo je mračna sve do pred kraj X.stoljeća,
pa nam je jedini škrti izvor suvremenika cara Konstantina VII. Porfirogeneta.
• Kralja Tomislava nasljedio je Trpimir II.(928.-935.), jamačno njegov mlađi brat, a unuk isto
imenog hrvatskog kneza iz sredine IX. stoljeća.
• Nasljednik Trpimira II. je njegov sin Krešimir I.(935.-945.), a o njima dvojici ne znamo ništa više
nego da su uspjeli održati Hrvatsku na onoj razini na kojoj su je dobili od kralja Tomislava.
• U vrijeme kralja Trpimira II. pojavio se u narodu „čudotvorac“ Martin koji je činio brojna čudesa.
• Nakon smrti kralja Krešimira I. o čijoj vladavini ne znamo ništa, 945. godine na vlast dolaze
njegova dvojica sinova Miroslav i Mihajlo Krešimir.
• Vladavinu je preuzeo Miroslav sam (945.-949.), makar je po starom slavenskom običaju trebao
podjeliti vlast s bratom.

13
 • Zbog ovoga nezakonitog posjedovanja vlasti se izrodila buna u korist Mihajla Krešimira koju je
predvodio ban Pribina.
• U Hrvatskoj su se dogodile brojne smutnje, čak i građanski rat iz kojeg je Mihajlo Krešimir
izašao kao pobjednik, a Miroslav je bio ubijen od strane bana Pribine u nekom od sukoba.
• Tako je Mihajlo Krešimir II. (949.-969.) postao kralj, a uz njega je bio ban Pribina, koji nam je
prvi u izvorima sačuvani hrvatski ban, a znamo da je upravljao u sjevernoj Hrvatskoj u
županijama Lici, Krbavoj i Gackoj.
• Jamačno su tada i otoci Hvar i Brač ponovno došli pod upravu Neretljana, a i bizantska Dalmacija se
vratila pod upravu caru, a ostao je na snazi još samo danak koji je bio uveden za cara Bazilija oko
882.. godine koji su oni trebali redovno plaćati Bizantu.
• Šišić još navodi kako je oko 950. hrvatska moć spala i na moru i kopnu, ali za Mihajla Krešimira te
su se prilike popravile. Naime, on je nakon smrti srpskog kneza Časlava (oko 960.) povratio Bosnu,
a obnovio je i odnose s dalmatinskim otocima.
• Žena Mihajla Krešimira zvala se Jelena, a bila je pripadnica zadarske patricijske kuće Madijevaca.
Pri jednom boravku u Zadru darovala je benediktinskom samostanu Sv. Krševana u posjed selo
Diklo pokraj Zadra.
• Sagradila je ona još dvije crkve: crkvu u čast BDM u Solinu gdje se nalazi njezin grob (975.), a
i crkvu Sv. Stjepana Prvomučenika ispod Klisa, a nju e odredila za mauzolej hrvatskih kraljeva
i kraljica.
• Mihajlo Krešimir II., obnovitelj hrvatske države umro je 969. godine, a već 970. godine se
spominje kao kralj njegov sin Stjepan Držislav (969.-997.) koji je još kao kraljević učinio jednu
zadužbinu nekoj crkvi kod Knina gdje mu se spominje titula „magnus dux“.
• U ovom se vremenu pojavili u Bugarskoj hereza poznatija kao bogomilstvo (patarenstvo) koja ću u
Hrvatskoj imati važnu ulogu u 12. stoljeću.
• Bizantsko se carstvo za Stjepana Držislava sve više teritorijalno približavalo Hrvatskoj. Za cara
Konstantina VII. Porfirogeneta država se djelila na 7 tema Istoka i 12 Zapada- među ovima Zapada
jedna je bila Dalmacija.
• Bizantska tema Dalmacija se polovinom 10. stoljeća sastojala od gradova: Kotora,
Dubrovnika, Splita, Trogira i Zadra, te otoka: Vergada, Rab, Osor (Cres i Lošinj) i Krka.
• Konstantin VII. Porfirogenet opisuje Hrvatsku kao zemlju koja leži između rijeke Cetine pa do
Labina u Istri, a zemlja se dijeli na 11 županija.
• Ovaj carev opis nije potpun, naime on opisuje djelove Hrvatske koji su njemu iz nekih izvora
poznati, a pritom ne vodi računa o području sisačke biskupije i Panonske Hrvatske koja je još prije
928. i splitskog sinoda pripadala teritoriju Hrvatske.
• Car opisuje da je južnije od Hrvatske Neretljanska oblast, od Cetine do Neretve, a uzima i otoke:
Mljet, Korčulu, Brač i Hvar, a sadrži 3 županije.
• Kao sastavi dio Hrvatske države brojni povjesničari smatraju i srednjovjekovnu Bosnu u kojoj je
ujedno bila i Hrvatsko-Bugarska granica. Bosna je Hrvatskoj pripadala sve do kralja Miroslava
(945.949.), pa od kralja Mihajla Krešimira II. (960.) pa nadalje bila osnovni dio Hrvatske
države.

3. Stjepan Držislav i njegovi nasljednici

• Stjepan Držislav (969.-997.) stupio je na Hrvatsko prijestolje u vremenu kad se u jugoistočnom
susjedstvu odigravao veliki niz važnih događaja za daljnji tijek povijesti.
• Važni događaji u susjedstvu igrali su ulogu i u Hrvatskoj, bilo pitanje čiju stranu odabrati: Bizanta ili
Bugarske.
• Stjepan Držislav sebi je uz bok imao moćnog bana Godemira, a na kralja je najviše utjecao Majo,
zadarski prior i bizantski posrednik. Zato je odgovor jasan, Hrvatska se opredjelila za Bizant.
14
• Zbog sklapanja dogovora s Bizantom, bugarski car Samuilo je provalio u Hrvatsku i opljačkao je do
Zadra, ali Hrvatske nije osvojio jer se direktno zabijao u naše najtvrđe utvrde (986.-990.)
• Ova neosvojivost Hrvatske samo je još više ojačala hrvatsko-bizantske veze, a carigradski je dvor u
znak priznanja kraljevske moći i uprave nad dalmatinskim gradovima i varošima poslao
kraljevske insignije (krunu, žezlo i mač). I tako Stjepan Držislav postade prvi okrunjeni kralj
Hrvatske i Dalmacije, okrunjen je vjerojatno u Biogradu, a okrunio ga je splitski nadbiskup po
bizantskom obredu.
• Tom prlikom ga je bizantski car Vasilije II. odlikovao titulom eparha i patricija, priznavši mu
upravu nad Dalmacijom (990.)
• Bio je Stjepan Držislav i u dobrim odnosima i s Venecijom koja je njemu, kao i Neretljanima, plaća
redovan „uobičajen danak“, ali je to najednom za vrijeme dužda Petra Oreseola 996. odlučila više
ne činiti što je nakon više od stotinu godina uzrokovalo hrvatsko-mletački sukob.
• Dužd Petar Orseolo se spremao za rat, a to mu je bilo olakšano i time što je 997. umro kralj Stjepan
Držislav ostavivši za sobom tri sina: Svetoslava „Suronju“, Krešimira i Gojislava.
• Njegovi sinovi su među sobom trebali razdijeliti kraljevstvo, no kako to inače biva to se nije
dogodilo nego su se braća međusobno borila za prevlast. Stvorile su se kako to kaže suvremnik Ivan
Đakon, dvije stranke: jedna je bila za Svetoslava (997.-1000.) i njegova bana Vardu, a drugu su
činili braća Krešimir i Gojislav.
• Krešimir i Gojislav na svojoj su strani imali dalmatinske gradove koji su bili pustošeni od
Svetoslava, a oni pošto su Neretljani pošli u pomoć Svetoslavu, sebi u pomoć pozovu Petra
Orseola, koji najprije ode sve potvrditi u Carigrad, a onda intervenira pošto je dobio odobrenje od
cara za intervenciju.
• Izvor kazuje kako su se ljudi iz čitave Dalmacije slili u Zadar kako bi se poslalo pismo Petru
Orseolu, da se Dalmacija dobrovoljno i zauvijek stavila pod zaštitu Venecije (u jesen 999.)
• Petar Orseolo tada je intervenirao i pod svoju upravu postavio sve dalmatinske gradove, a u
Trogiru mu se poklonio i Krešimir, brata kralja Svetoslava „Suronje“. Pokorivši i Neretljane on se
vratio u Veneciju i okrunio titulom dužda Dalmacije čije je više godišnja hrvatska pomorska
dominacija prekinuta.
• Poslije ovoga sukoba s Petrom Orseolom više se nigdje ne spominje Svetoslav, a kao kralj se
spominje Krešimir III. (1000.-1030.) uzevši sebi za suvladara brata Gojislava (1000.-1020.)
• Dužd Petar Orseolo, 1008. godine udao je svoju kćerku Hicelu za Stjepana, sina Krešimirova,
koji je svoj odgoj dobio na duževu dvoru.
• Nakon smrti dužda Petra Orseola 1009. godine, Krešimir je vjerojatn ponovno želio uspostaviti
vlast nad Dalmacijom kakvu je imao njegov otac Stjepan Držislav, no vidimo iz izvora da mu ti
Oton Orseolo 1018. nije dopustio vrativši pod svoju odanost dalmatinske gradove i otoke.
• Otoci su, a vjerojatno i gradovi, plaćali duždu danak kao znak svoje odanosti i vjernosti.
• 1018. godine propade nacionalno-nezavisna bugarska država, a tim događajem po upravu carstva
potpadaju i Duklja, Trebinje, Zahumlje, Bosna i Srbija.
• Propast Bugarske i ostalih zemalja na balkanskom poluotoku pod bizantsku upravu svakako je bilo
znakovite i za Krešimira i Gojislava koji tada odlaze pred bizantskog cara čije vrhovništvo priznaju,
a on ih obilato nagradi i dade ima titulu patricija (potkraj 1018.), to je posljednji put da čujemo
nešto o Gojislavu.
• Jamačno je najkasnije oko toga vremena, a možda i prije (oko 1000.) došla pod državnu vlast
hrvatskog kralja i Neretvljanska oblast i od tada ona ostaje u sastavu hrvatskih zemalja kroz sva
stoljeća.
• U sljedećim godina osjetit će se neprijateljstvo ne samo Venecije nego i Bizanta prema Hrvatskoj
koja je željela veću vlast nad Dalmacijom, što će uspjeti uslijed smrti cara Vasilija II. i
protjerivanjem obitelji Orseolo iz Venecije.

15
 • 1026. kad je posljednji Orseolo napusti Veneciju, vjerojatno se je i Stjepan, sin Krešimira vratio u
Hrvatsku te postao očev suvladar.
• 1027. godine vojska pod vodstvom Stjepana napada dalmatinske gradove, a neke od njih natjera
na pokornost, vjerojatno Split i Trogir. Zadar je ostao pod upravom carstva, a otoci Krk, Osor i
Rab su ostali pod mletačkom upravom.
• Na vlast je 1030. u Hrvatskoj došao Stjepan I. (1030.-1059.) koji je želio iskoristit promjenu
dinastije u Bizantu te osvojiti Zadar, što je naposljetku i učinio uz pomoć Petra Mlečanina, ujaka
Stjepana I. - mađarskog kralja.
• No svi ovi pokušaji Krešimira III. i njegova sina Stjepana I. bilu su bezuspješni jer je carska
vlast ponovno pod svoju upravu vratila dalmatinske gradove pošto je s mjesta priora u Zadru maknu
Dobronja i postavljen novi bizantski časnik nepoznata imena.
• Iza toga vremena kao da je više pažnje Stjepan I. posvetio sjevernom dijelu svoje države uz rijeke
Dravu, Unu i Savu.
• Oko 1042. godine javlja se „hrvatski“, a to je kninski biskup Marko, što nas navodi na misao da
je ta biskupija osnovana negdje oko 1040. godine, a koja će u Hrvatskoj igrati važnu ulogu. Samo
znamo da je sve odobrio splitski metropolit, a da je to bila izrazita želja hrvatskog vladara.
• Iz pouzdanih izvora doznajemo da se jurisdikcija kninskog biskupa širila sve do rijeke Drave, a
da je taj prostor dobio i političku organizaciju, vjerojatno svjedoči i to da je njome upravlja vojno i
administrativno ban.
• U ovom razdoblju dogodila se je i provala Normana u Južnu Italiju, a već 1045. stvorena je
nezavisna normanska vlast u Južnoj Italiji.
• Gubitkom tih položaja u južnoj Italiji, carstvo je stalan dodir tada opet tražilo s Venecijom, kojoj je
tada dužd bio Dominik Kontareno koji od 1049. nosi titulu carskog patricija. Zanimljivo je i to
da je već iduće godine dobio i upravu nad Zadrom, dok su Split i Trogir ostali u domeni carstva.
• U Splitu je potkraj X. stoljeća sagrađena crkva Sv. Stjepana Prvomučenika „pod borovima“
koja će igrati važnu ulogu u kasnijoj hrvatskoj povijesti.
• O posljednjim godinama vladavine Stjepana I. ne znamo ništa zbog nestašice izvora, nagađamo
samo da je umro 1058. godine, i da je sahranjen u crkvu sv. Stjepana podno Klisa što ju je
nekoć dala sagraditi kraljica Jelena. Stjepanovi sinovi bijahu Petar Krešimir i drugi sin
nepoznata imeni koji je ima sina Stjepana, posljednjeg kralja iz dinastije Trpimirovića.

4. Kralj Petar Krešimir IV.

• Petar Krešimir IV. nosio je ime obojice svojih djedova Petra II. Orseola i Krešimira III., on je
sin Hicele i kralja Stjepana I., vjerojatno je rođen u Veneciji, a možda je i primio odgoj na
duždevu dvoru.
• On je bio okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije, ali vrijeme i mjesto toga događaja nam nije
ostalo zapisano, samo možemo nagađati da se to zbilo u Biogradu na moru gdje se tada nalazio
kraljevski dvor.
• Biograd je bio iznimno važan grad i kraljevsko središte, u njemu je već prije 1060. stolovao
biskup, tada Teodosije, a imao je i status slobodnog autonomnog grada, a važan je i zbog toga što je
tamo Petar Krešimir IV. dao sagraditi samostan sv. Ivana Evanđelista 1060. godine.
• 1059. dogodio se je lateranski sabor koji je donio svojih 13 važnih zaključaka, a da bi se ti zaključci
provodili i u Hrvatskoj ovdje je poslan opat Majnard. On je tamo poslan kako bi ukinuo običaj
svećeničke ženidbe među splitskim klerom i nošenja brade, ali i zbog širenja slavenske liturgije.
• Stigao je Majnard u Biograd i objasnio vjerojatno kralj Petru Krešimiru razloge svojega dolaska, a
zatim se uputio u Split gdje je pred biskupskim sinodom trebao iznijeti zahtjeve iz Rima.

16
• Kako kaže izvor, narod se podjelio na dvije stranke: jedna, brojnija, koju su činili niže plemstvo i
svećenstvo, koja je zastupala stavove protiv protuslavenskih sinodalnih zaključaka, i druga koja je
bila za reforme, a koju je činio kraljev dvor, više plemstvo i više svećenstvo.
• U drugoj polovici 1063. protureformistički pokret pokrenut od svećenika Vuka koji je zaveo
narod i na biskupsko mjesto posadio Zdedu koji je ni kriv ni dužan postao biskup, ali zavjera je
otkrivena, a začetnici zavjere kažnjeni. U stvari se radi o okretu koji je želi odvojiti hrvatsku
crkvu od one dalamtinske, odnono borba protiv dalmatinskih Latina.
• U aprilu 1063. bješe u Hrvatskoj mir, ali samo prividan mir jer je tinjala iskra mržnje prema
Latinima i kralju Petru Krešimiru.
• Biskup Ivan (1064.-1100.) bio je jedan od najvažnijih ličnosti u dalmatinskom kleru, za njegova
biskupovanja u Trogiru je osnovan ženski benediktinski samostan Sv. Dujma, prvi takav u
Dalmaciji, a prva opatica je bila Eufemija.
• 1069. Petar Krešimir IV. postao je gospodar cijelog dalmatinskog teritorija, sve ovo se moralo
dogoditi mirnim putem uz pristanak carske vlasti, a sve se to dogodilo u dogovoru s dalmatinskim
gradovima i njihovim predstavnicima koji su se dobrovoljno predali upravi susjednog hrvatskog
vladara.
• Ova vlast kakvu je Petar Krešimir IV. imao nad dalmatinskim gradovima razlikuje se u prevlasti
od one Tomislava (o.924.) i Stjepana Držislava (o.988.) jer su ova dvojica bili samo branitelji
dalmatinskih gradova, dok je Petar Krešimir IV. bio faktički njihov gospodar.
• Ovim krupnim diplomtski podvigom Petra Krešimira IV. je ostvarena stoljetna težnja hrvatskih
vladara za vlašću nad dalmatinskim gradovima, te titula „regnum Dalmatiae et Chroatiae“ nije
više bila gola titula već je to sada bila jedinstvena političko-administrativno i međunarodno priznati
teritorij, kojim se protezala vlast Hrvatskog kralja.
• Petar Krešimir IV. se obvezao na to da neće dirati njihova stoljetna prava, a i sama uprava gradova
bila je dana građanima samih gradova.
• Ovaj pothvat Petar Krešimir IV. ovjekovječio je darivanjem samostana Sv. Krševana u Zadru
otokom Maonom, a donaciju je napisao kraljevski dvorski kancelar, kninski biskup Anastasije.
• Ovaj trenutak je predstavljao vrhunac kralja Petra Krešimira IV., vladar koji je ujedinio čitav
hrvatski teritorij, te je u svojim kraljevskim rezidencijama, primjerice u Ninu, bio okružen brojnim
odličnicima i hrvatskim velikašima.
• U vrijeme Petra Krešimira IV. u hrvatskoj je bilo više banova, poslije Gojča, spominje se 1070.
i 1073. ban Zvonimir, vjerojatno njegov nasljednik na kraljevskom prijestolju. Vjerojatno je
jedan ban imao upravu od Raše i Gvozda do Neretve, a drugi od Gvozda do kranjsko-
karantnske među do Drave.
• U tom vremenu se izričito ne spominje banska vlast u Bosni, ona se spominje u izvorima tek 1154.,
ali za vjerovati je da je to hrvatski specificu, odnosno da se bansko dostojanstvo „udomilo“ u Bosni u
vrijeme hrvatskih vladara. Pripojenje Bosne od strane Petra Krešimira IV., bilo diplomatski ili
oružje dogodilo je vjerojatno negdje između 1058. i 1069. godine, na što nas upućuju riječi da je
„Bog proširio zemlju na kopnu i moru…“
• Koliko god da je proširio svoju vlast, stvar o kojoj se najviše trebao Petar Krešimir IV. brinuti bilo je
nasljeđe budući da nije imao sina. U ispravi iz 1066. uz njega se spominje herceg (dux) Stjepan
najvjerojatnije njegov sinovac, ali poslije dolaska bana Zvonimira na dvor kod kralja,
Stjepanovo ime se više ne spominje.
• Zašto bi kralj poslije 1070. godine za svojega nasljednika postavio bana Zvonimira, rođaka
mađarskog kralja nije nam posve jasno, čak je vjerojatno da se to nije dogodilo, no nakon kraljeve
smrti stvari se neće odviti onako kako je on za života vjerojatno želio.
• Oko 1072. godine provalili su Mađari u bizantsko carstvo, ali su se na ustanak digli i Bugari koji su
u pomoć pozvali Hrvate koji su se odazvali. Kralj je to učio vjerojatno vjerujući u to da će se na taj

17
 način riješiti svakog bizantskog vrhovništva. Bizant je ipak bio pre jak za Bugare i njegove
saveznike, a Hrvatska je tada privremeno došla u nemilost Bizanta.
• Petar Krešimir IV. umro je oko polovine 1074. godine, a sahranjen je u atriju crkve Sv.
Stjepana podno Klisa.
• Petar Krešimir IV. najslavniji je hrvatski vladar, barem kako to danas možemo vidjeti po
izvorima. Za njegove vladavine granice su bile najšire: od Drave do Neretve i od mora do
Drine.
• On je prvi hrvatski vladar koji je uspio ostvariti stoljetni san ujedinjenja dalmatinkih gradova
i otoka s Hrvatskom i s pravom je nosio naslov „Kralj Dalmacije i Hrvatske“, a iz njegova
vremena sačuvano nam je najviše diplomatičkih dokumenata.
• Veoma je vjerojatno da nam je sačuvan lik samog Petra Krešimira IV. na zagonetnoj ploči u splitkoj
krstionici koja prikazuje hrvatskog vladara, vjerojatno iz 11. stoljeća koji sjedi na prijestolju krunom
na glavi, s križem i državnom jabukom u ruci.

5. Kralj Slavac
• Poslije smrti kralja Petra Krešimira IV. u hrvatskoj je za kralja trebao biti postavljen jedini muški
član dinastije Trpimirovića, a to je kralje sinovac herceg Stjepan.
• No tada se u Hrvatskoj ponovno probudi ona protureformistička struja suzbita još 1064. godine, koja
je za kralj htjela jednog drugog čovjeka, a očigledno je imala i potporu Bizanta zbog nedavnih
događaju u Bugarskom ustanku.
• Središte toga pokreta bila je bivša Neretljanska oblast, koja se tada zvala Primorje, a na čelu joj
je bio „morski župan“ sa sjedištem u Omišu na rijeci Cetini, a njegovo ime bio je Rusin, a taj
župan je imao brata, budućeg kralja Slavca.
• Obojica su vjerojatno bili članovi oznatog plemena Kačića, plemena koje je upravljano
Neretljanskom oblasti u IX. i X. stoljeću.
• Pošto je Rusin umro još za vladavine Petra Krešimira IV. , na mjesto „morskoga župana“ došao je
jamačno njegov brat Slavac, koji će odigrati važnu ulogu u hrvatskoj povijesti, a poznat nam je jer
tradicija spominje prije kralja Dmitra Zvonimira, hrvatskog bana Slavca.
• Stoji također i to da je Slavac stajao na strani hrvatskh nezadovoljnika, a oni su ga po svemu sudeći
u drugoj polovini 1074. proglasili za kralja.
• Herceg Stjepan koji je trebao isprva izvršavati vlast nakon stričeve smrti nije to učinio, jer je shrvan
teškom bolešću odstupio s te časti.
• Kralja Slavca nisu prihvaćale dalmatinske varoši, tj. Latini, a niti hrvatski Biograd, kao ni znatan dio
hrvatskih velikaša. Kakav je bio odnos bana Zvonimira prema Slavcu nije nam poznato, no zbog
toga što znamo kako će se stvari zbiti kasnije, možemo pretpostavljati da je bio njegov protivnik.
• Herceg Stjepan koji se odrekao kraljevske časti ipak se za pomoć obratio papi Grguru VII. u
pismu gdje mu kaže da su u hrvatskoj državi ovladali heretici – Slavac.
• U siječnju 1075. obratio se papa dnaskom kralju Sweinu II. Estridsonu za pomoć, te mu rekao kako
u jednoj zemlji nedaleko od njih, veoma bogatoj, ovladaše prostački i kukavni heretici, te kako želi
da u njoj zavlada jedan od njegovih sinova, te da ih da na raspolaganje svetoj stolici.
• Brojni stručnjaci se dvoje oko ovoga pisma jer smatraju da je to upućeno pismo danskom kralju u
sebi sadrži poziv u pomoć protiv Normana koji su također bili izopćeni iz crkve, no papa gotovo
sigurno tu misli na hrvatsko-dalmatinsku kraljevinu.
• Nije nam poznat odgovor kralja Sweina II., ali po svemu sudeći on se nikada nije odazvao, no papa
je u pomoći protiv hrvatskih heretika našao drugog pomagača.
• Normanski vitezovi, osobito grof Valter i Petar, rođaci onog poznatog Roberta Gviskarda, imat će
značajnu ulogu. Naime, Valterov sin Amika II. zaigrat će značajnu ulogu u hrvatskoj povijesti.
18
 • Poslije 1072. godine, grof Amiko II. zasigurno se već nalazio negdje na jadranskoj obali uslijed
brojnih normanski osvajanja . U tom vremenu zateče ga i poziv dalmatinskih gradova, da im dođe
u pomoć protiv hrvatskog kralja Slavca.
• Ovaj poziv se dogodio iza 1074. godine, odnosno poslije smrti kralja Petra Krešimira IV., kad je u
Dubrovniku boravio papin poslanik biskup Gerard, a on i jest osoba koja je dalmatinske
gradove nagovorila da pozovu Amika u pomoć.
• Amiko se uputio prema istočnoj obali Jadrana potkraj ljeta 1075., možda iz Molfete, a o svemu je
obavješten bio i papa Grgur VII. Tijek toga vojnog pohoda nije nam poznat, znamo samo da su
Normani najprije opsjeli otok Rab, vjerojatno jako uporište Slavca, no to je prošlo bez uspjeha.
• Borbe su se vodile i na drugim stranama, a sve je završilo izvještajem iz novembra 1075. kad je
prema riječima izvještaja, Amiko zarobio hrvatskog kralja, za vjerovati je da je to bio Slavac.
• Direktna posljedica pada kralja Slavca bila je podčinjenje dalmatinskih varoši normanskoj vlasti,
gradovi: Split, Trogir, Zadar, Nin i Biograd, a također je s njihovom pomoći i skršena moć
protureformističke stranke, koja je ipak nastavila živjeti kroz tajno kultiviranje slavenske liturgije.
• Nakon protjerivanja kralja Slavca skupio se na papin poziv crkve sinod u Splitu koji je
predvodio papinski poslanik Gerard, a na njemu su sudjelovali svi biskupi (splitski nadbiskup
Lovre, zadarski Stjepan, trogirski Ivan, rapski Grgur, Prestancije biogradski, Grgur kninski i Vasilije
osorski) kao i pretsavnici različitih samostana. Na tom sinodu su se samo potvrdile odrednice iz
1060. godine , ali i one o uređenju dalmatinsko-hrvatske crkve iz 928. godine.
• Premoć normana na istočnoj obali Jadrana nije mogla dugo trajati. Tadašnji dužd Dominik Silvio
(1071.-1084.), otplovio je iz Venecije 1075. godine s brodovljem i vojskom i doskora otjerao
Amika II. i njegove Normane s dalmatinske obale.
• Dužd Dominik nametnu je svoju vlast varošima Splitu, Trogiru, Zadru i Biogradu, a možda i
Ninu, te se proglasio za dužda Dalmacije. Najvjerojatnije je u Splitu 8. veljače 1076. Dominik
sabrao mnoštvo odličnika iz tih gradova, a oni su ga proglasili za svojega gospodara, te mu
obećali kako nitko od građna niti oni samo dozivati Normane niti koju drugu vlast u Dalmaciju.

6. Kralj Dmitar Zvonimir

• Nakon pada kralja Slavca najteži udarac ionako razlomljenoj Hrvatskoj bio je ponovno zauzimanje
Dalmacije od strane mletačkoga dužda.
• U tim teškim vremenima novi hrvatski kralj postao je ban kralja Petra Krešimira IV i šurjak
tadašnjeg mađarskog kralja Geze I., Dmitar Zvonimir (1076.-1089.) „milošću Božjom knez
Hrvatske i Dalmacije“.
• Svoje prste u svemu ovome imao je i papa Grgur VII., jer očigledno vidio šansu u uspostavljanju
odnosa između sebe i hrvatskog kralja, kao onih idealnih koje je on zamišljao između pape i
svjetovnog vladara. Ne valja smetnuti s uma također da je papa imao izrazito prijateljski odnos s
tadašnjim bizatnski carem Mihajlom VII, a Carigrad se u mnogome pitalo po pitanju Dalmacije.
• Činjenica da je Dalmacija već u listopadu 1076. bila sjedinjena s Hrvatskom bez oružanog
sukoba govori nam o intervenciji bizantinaca pred čijom moći se Venecija nije smjela
suprotstaviti.
• Još u rujnu 1076. papa je odaslao u Hrvatsku legata opata Gebizona, koje je sazvao sinod u Splitu
u stolnoj crkvi. Akti sabora nam nisu poznato, ali poznato nam je zato da je nakon rješavanja
crkvenih pitanja, pozabavili su se i dovođenjem kneza Dmitra Zvonimira na hrvatsko-
dalmatinski prijesto i tako se sve preobrazilo u sabor.
• Budući da je glavna svrha dolaska papinog poslanika bilo pitanje popunjenja hrvatsko-
dalmatinskog prijestolja, 9. listopada 1076. u bazilici Sv. Petra u Solinu od strane Gebizona bio
je okrunjen kralj Dmitar Zvonimir, to se dogodilo u Solinu, jer je kralj trebao biti okrunjen na

19
 hrvatskom tlu. Kralj je od Gebizona primio kraljevske insignije (krunu, mač, žezlo i zastavu)
pošto su ga izabrali Hrvati i Dalmatinci, te obećo vjernost papi i izvršavanje svih dužnosti što ih
on od kralja bude iziskivao.
• Ovom prisegom kralja Dmitra Zvonimira potvrđena je vlast kralja Zvonimira nad Hrvatskom
i Dalmacijom, i to u onom smislu što ju je imao Petar Krešimir IV. Dokazuje također i to da je
Zvonimir bio izabran za kralja, da mu vlast nije pripadala baštinski, te dokazuje time da on nije
pripadnik dinastije Trpimirovića, makar nam je njogovo podrijetlo idalje ostalo u tami.
• Zvonimirovom prisegom jasno se razabire i formula krunidbenog akta koja se oslanja na njemačko-
rimsku tradiciju, a ima sljedeće djelove: kraljeva prisega, upit i aklamacija naroda, predaja
papine zastave, mača i žezla, miropomazanje i krunjenje. Na poslijetku slijedi intronizacija i
poklon novome kralju.
• Miropomazanje znači da kralj nije postao kraljem samo voljom naroda, nego i pristankom svete
stolice.
• Kad je okrunjen kralj Zvonimir, okrunjena je i njegova žena Jelena, u narodu prozvana
Lijepa.
• Odanost kralja Dmitra Zvonimira prema papi Grguru VII. ne treba shvatiti kao njegovu ovisnost
prema papinskoj stolici, nego više kao politički savez u kojem se Dmitar Zvonimir obvezuje na
pomoć papi u oružanom smislu, a sličnu pomoć je nudio i papa Zvonimiru.
• Hrvatski kralj se okružio brojnim odličnicima, ali s jednom razlikom u odnosu na svoje prethodnike,
hrvatsku titulu župana (latinski iuppani) zamjenjuju comites i barones. Zanimljivo je i to da se
među kraljevim ljudima nigdje u doba Zvonimira ne spominje titula bana.
• Prostor sjeverne Hratske makar nije bio pod banskom upravom pripadao je kralju Zvonimiru koji je
vjerojatno od tamo i krenuo u preuzimanje vlasti u čitavom kraljevstvu.
• Upitnije je položaj Bosne, koje je vjerojatno prije kraja Zvonimirove vlasti postala neovisna, da bi
kasnije 1089. godine došla pod vlast srpskog kralja Konstantina Bodina.
• Poslije čina krunjenja kralj i kraljica, ali i cijela svita crkvenih velikodostojnika došla je u Biograd,
prijestolnicu hrvatskih vladara iz XI. stoljeća.
• Tamo je baš u to vrijeme bio dovršen samostan sv. Ivana Evanđelista kojemu je kralj Petar
Krešimir IV. podario neke posjede još 1060., a sada je Zvonimir samo to potvrdio darovavši mu još
neke, a uz to mu je kraljica Jelena Lijepa darovala neke posjede na otoku Pašmanu tik mjesta
zvana Tkon.
• 1022. godine, papa Bendikt VIII. podigao je dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i
poslao dotadašnjem biskupu Vitalu pallium u znak nadbiskupske vlast, a dubrovačkoj je nadbiskupiji
podčinio zahumskog, srpskog, trebinjskoog, kotorskog, barskog i ucinjskog biskupa.
• Kraljevski par je šakom i kapom brojnim crkvama i samostanima dijelio posjede, kada su se vratili iz
Šibenika u Knin gdje je kralj također imao svoj dvor, oko godine 1078. bila je dovršena i nova
stolna crkva hrvatske biskupije u Kninu, posvećena BDM.
• Kralj Zvonimir kao papin saveznik gotovo je došao u sukob s njemačkim kraljem, Henrikom IV.,
koji je vjerojatno namjeravao preko svojega viteza Vecelina napasti hrvatsku zemlju, no iz papina
pisam Vecelinu iz 1079. vidimo da ga je papa svojim ukorom od toga odagnao.
• Jeli Vecelin poslušao papu ili nije, nije ni nama poznato, samo znamo da mogući sukobi između
kralja Henrika IV. i kralja Zvonimira nisu bili naročito ozbiljnog značaja za kroničare.
• Baš oko toga vremena u Hrvatsku je poslat kao papin legat Ivan, kardinal-biksup portuanski.
• On je sazvao crkveni sinod u Ninu na kojem su uz kralja sudjelovali i svi biskupi. Zaključci sinoda
nam nisu poznati, ali nam je poznato kako je kralj Zvonimir splitskom nadbiskupu Lovri darovao
crkve Sv. Stjepana, koja je bila obiteljska grobnica Trpimirovića od druge polovice X. stoljeća
i crkvu sv. Marije, obje crkve je sagradila kraljica Jelena, a ovim darivanjem Zvonimir je zacjelo
htio prekinuti s tradicijom dinastije Trpimirovića.

20
 • U predstojećim godina dogodio se i sukob normanskog vojvode Roberta Gviskarda i cara Alekseja I.
Komnena, a težnja je bila normanskog vojvode učvrtiti svoju vlast na istočnoj obali Jadrana.
• Car je u svoju pomoć pozvao Veneciju koja je na pomoć pristala tek 1082. dobivši silne povlastice
od strane Bizanta, a najviše se to odnosilo na ne plaćanje nikakvih carina u trgovini po cijelom
carstvu, dužda je idalje bio onaj Dominik Silvio.
• U svibnju 1082. godine započeo je sukob, a na strani Normana našali su se Dubrovčani i
„Dalmatinci“. Naime, pod tim nazivom smatrali su se stanovnici Dalmatinskih gradova koji su bili
pod upravom kralja Dmitra Zvonimira, a ti su gradovi oko 1081. godine prekinuli sve veze s
bizantom i potpali pod potpunu vlas kralja Zvonimira.
• Za vjerojavati je da je kralj Zvonimir pred kraj 1080. i početkom 1081. sklopio vojni savez s
normanskim vojvodom Gviskardom, a posao „Dalmatinaca“ bio je prijevoz robe, hrane i
vojnika za potrebe Gviskrdove vojske.
• Zvonimir je bio na strani normanskog vojvode sve do njegove smrti 17. srpnja 1085., čime je
ratovanje naglo završeno. Rat inače nije bio baš sretan za cara i Mlečane, jer je porazom kod Krfa
1084. s mjesta dužda maknut Dominik Silvio, a postavljen Vital Falijeri.
• Nakon završetka ovoga sukoba, car Aleksej je povjerio upravu nad tematom Dalmacijom
venecijankom duždu Vitalu, ali stvarnu vlast u dalmatinskim gradovima idalje je bila ona
Dmitra Zvonimira.
• O vlasti hrvatkog kralja svjedoči nam i Bašćanska ploča, naš najstariji jezični spomenik do
danas sačuvan na kojem je zabilježeno darivanje kralja Zvonimira prema samostanu svete Lucije u
Baški na otoku Krku.
• Izgleda dakle da je kralj Zvonimi imao stvarnu vlast nad dalmatinskim gradovima, a kao svojega
namjesnika u njima postavio je Pribimira, a to potvrđuje i isprava iz 1086. godine, koja ga
naziva „kraljevim vikarom“. Nije nemoguće da je taj namjesnik živio u Splitu, osobito jer je
Zvonimir favorizirao Split i njegovog nadbiskupa Lovru kojega je nazivao svojim „poočimom“.
• Posljednja isprava u kojoj se spominje kralj Zvonimir je ona iz 1087. godine kada na svoj
imendan 8. listopada, okružen biskupima potvrđuje pravo zadarskom samostanu sv. Marije
„kraljevske slobode“, koje im je dao još kralj Petar Krešimir IV. na Božić 1066.
• Smrću pape Grgura VII. 1085. umire i najveća potpora hrvatskom kralju, a vjerojatna prerana smrt
kraljevića Radovana, koji se posljednji put spominje 1083. onemogućila je nastavak ove dinastije
koja je odlaskom Stjepana u samostan trebala zamjeniti Trpimiroviće.
• U to je doba moguće riješenje pitanja nasljednika pokušala riješiti i njegova žena Jelena Lijepa
u pregovorima s mađarskim kraljem Ladislavom, ali o tome nemamo izravnih podataka tako da
to samo možemo nagađati.
• Novi papa je postao Urban II. koji je poznat po pozivanju zapadnih vladara na križarske vojne,
kako bi se istok i zapad ujedinili. On je naime tako pozvao i Zvonimira već 1089., a ovaj to
priopćio svemu narodu na Kosovu polju pored Knina. Ali sabrano mnoštvo nije želilo poslati
svoje ljude u daleku zemlju, pa se skovala urota protiv kralja Zvonimir koji je tu i ubijen, a kako
predaja kaže u narodnoj skupštini koje su se samo događale na otvorenom polju uz prisustvo velikog
broja ljudi.
• Kako navodi jedna kronika iz kasnijeg razoblja, poslije umorstva Zvonimirova provalio je u
Hrvatsku oružanom rukom kao osvetnik njegovo – mađarski kralj.
• Kralj Zvonimir koji je vladao nešto više od 12 godina, obnovio je Hrvatski teritorij kakav je
bio za vrijeme kralja Petra Krešimira IV., te joj je vratio međunarodni ugled naručen u
vremenu kralja Slavca.

7. Kraljevi Stjepan II. i Petar

21
• Silovita smrt kralja Zvonimira 1089. godine, vjerojatno je još jedan u nizu djela već poznate nam
protureformističke stranke.
• Kako bi se ukinule sve trzavice koje su mogle dovesti do raspada države, najviši predstavnici
plemstva i visoki kler na čelo svojeg kraljevstva postave posljednjeg Trpimirovića, Stjepana II., koji
prije toga kao laik bio zatočen u samostanu sv. Stjepana kod Splita.
• Stjepan II. kad je izišao iz samostana već je bio slaboga zdravlja i starac, ali je aklamacijom ili
izborom sabranih crkvenih i svjetovnih velikodostojnika, dalmatinskih građana i hrvatskoga naroda
bio okrunjen. Sve se to zbilo najvjerojatnije u Biogradu, prijestolnici kraljeva XI. stoljeća, a
krunjenje je jamačno izvršio splitski nadbiskup Lovro.
• Vladanje kralja Stjepana II. (1089.-1090.) bijaše jako kratko, ali iz toga kratkoga vremena
sačuvala nam se neke isprave, prva kojom je u rujnu 1089. Stjepan potvrdio splitskim
benediktincima zemljišni posjed Pusticu u Lažanima kod Splita koji su dobili još od kralja Zvonimira
1078. godine. Druga kojom je samostanu Sv. Stjepana u Splitu vratio dug „od stotinu i više zlatnik“.
• Pod predsjedanjem splitskog nadbiskupa Lovre u Splitu se odvio provincijski sinod dalmatinsko-
hrvatske crkve, na kojem je sudjelovao i kralj Stjepan II. što nam svjedoči isprava s toga sinoda.
• Sve ovo nas navodi da je Stjepan II. bio priznat dalmatinsko-hrvatski vladar čiju su vlast
priznavali i crkveni i svjetovni velikodostojnici. Naročito je važno da u njegovu posjedu nalazimo
čitavu Dalmaciju.
• Stjepan II. je umro vjerojatno negdje pred kraj 1090. godine, a pokopan je bio u grobnici
samostana sv. Stjepana „pod borovima“ kao posljednji član dinastije koja je upravljala dva i
pol stoljeća hrvatskom državom i hrvatskim narodom.
• Prije početka Stjepanove vladavine dogodio se jedan važan događaj u crkvi, a to je priznanje barske
nadbiskupije s početka 1089. godine, a pod svojom jurisdikcijom on je imao Kotor, Ucinj, Svač,
Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu i Trebinje, te kako kaže izvor sve samostane gdje se koristio
latinski, grčki i slavenski jezik.
• Preranom smrću kralja Stjepana II. težak je udarac zadesio hrvatsku državu, na čiju su površinu sada
izašle sve one zlokobne posljedice što su se prirodno nadovezivale na siloviti kraj Dmitr Zvonimira.
• Poslije njegove smrti u hrvatskoj je zavladala anarhija, među velikašima se nije mogao naći
sporazum jer nitko nije mogao položiti pravo na hrvatsko prijestolje.
• Mnogi velikaši svale svu nepravdu ovih događanja na kraljicu Jelenu Lijepu, a ona kako kaže
mađarska tradicija: „gonjena mnogim nepravdama, u pomoć zovne svojega brata kralja
Ladislava.“
• U Hrvatskoj se je u tom vremenu stvorila stranka koja je željela dakle na upražnjeno mjesto
hrvatskog vladara postaviti mađarskoga kralja Ladislava kao rođaka Dmitra Zvonimira, na što im se
ovaj odazvao, pa ako se treba i oružanom snagom suprotstaviti u borbi za kraljevsko baštinsko pravo.
• Nepoznati splitski ljetopisac nam govori kako se u Splitu skupilo 8 mudrih građana i između sebe
izabrali Petra iz plemena Kakauntova koji je trebao otić kod prejasnog kralja Ladislava, a putujući
kroz Gacku sa sobom povede još jednog Petra. Ovi dvojica ne kazujući nikome ništa odoše pred
Ladislava kojemu du rekli da su oni Hrvati, te da mu žele predati na upravu Split i cijelu
Hrvatsku.
• Uz stranku koja je bila za kralja Ladislava prislonili su se vjerojatno i drugi dalmatinski
gradovi koji su kao nekad, kada su u pomoć zvali Normane, sada stali uz mađarskog kralja
Ladislava.
• Ladislav je dakle potaknut od jednog dijela hrvatskog stanovništva u proljeće 1091. godine prešao
Dravu i krenio u pohod. Kako kaže kroničar, nitko mu se do opirao sve do međa uže Hrvatske, a to je
otprilike vijenac Gvozd. Tamo je naišao na otpor koji je zbog nesloge među braniteljima laku suzbio.

22
• U svojemu pismu montekasinskom opatu Oderiziju on kazuje kako je „stekao“ gotov već čitavu
Hrvatsku, a taj glagol steći isključuje svaki oblik osvajanja, što bi trebalo potvrditi onaj poziv
jednog dijela hrvatske države na kontrolu toga prostora.
• Ovo stjecanje se moglo dogoditi na račun nekog ranijeg ugovora između Dmitra Zvonimira i
Ladislava, koji je mogao, ali nije morao postojati, to je samo nagađanje.
• Ipak, Ladislav je za ovaj pohod i za svoja osvajanja trebao dobiti papinu potvrdu kao što je nekoć
dobit Dmitar Zvonimir prilikom krunjenja 1076. godine, a Toma Arhiđakon potvrđuje kako on nije
osvojio primorje (gradove Nin, Zadar ili Biograd) već da je čuvši da je neki narod provalio u
Mađarsku, vratio se u svoju zemlju. Ovaj narod što se spominje gotovo sigurno je poslao bizantski
car Aleksije kako bi spriječio daljnji Ladislavljev pohod.
• Kako bi naznačio da on idalje misli na pripojenje Hrvatske na već osvojeni prostor je za namjesnika
poslao svojega sinovca Almoša (1091.-1093.) koji je vrlo vjerojatno i sudjelovao u njegov vojni.
• Car je riješivši se mađarske opasnosti, poslao 1091. godine normanskog grofa Gotfrida Melfskoga
da zauzme u ime carstva dalmatinske gradove i otoke. Ovaj je tako i učinio, pa su već pred
kraj 1091. godine i gradovi i otoci su bili u sastavu bizantskog carstva.
• Ovaj dolazak normaskog grofa na dalmatinsku obalu imao je utjecaja i na obližnju Hrvatsku. Tamo
se naime protiv namještenika Almoša, između Gvozda i Neretve podigao kralj Petar (1093.-
1097.) čije je sjedište bilo u Kninu.
• O Petrovu podrijetlu nam nitko ne govori, ali Šišić u njemu naslućuje sinovca kralja Slavca, odnono
sina slavčeva brata Rusina.
• Očito je Petrovim stupanjem na vlast u Hrvatskoj za neko vrijeme zavladao mir, jer samo takvo
stanje moglo je omogućiti sastanak provincijskog sinoda u Zadru 1095. godine. S toga sinoda
nam je vidljivo da je već tada Zadar bio pod direktnom upravom Bizanta, odnosno da su sve
veze s Hrvatskom prekinute oko 1091./1092. godine.
• U to vrijeme se dogodio i jedan važan događaj u sjvernoj Hrvatskoj, a to je osnivanje zagrebačke
biskupije.
• Iz jedne ostrogotske isprave nadbiskupa Felicijana iz 1134. inače najstarije spomena ne samo na
zagrebačku biskupiju nego i na zemlju između Gvozda i Drave ili srednjovjekovnu Slavoniju uopće.
• Isprava kaže kako je kralj Ladislav nego časnog čovjek Čeha, pod imenom Duh izabrao za biskupa,
dakle biskup nije bio izabran od klera i naroda nego od kralja. To se dogodilo negdje između 1091. i
1095., najvjerojatnije 1094. godine.
• Okupacije zemlje između Drave i Gvozda, te utemeljenje zagrebačke biskupije ostali su jedini
uspjesi kralja Ladislava. Njegovi daljnji pokušaji širenja u Hrvatskoj bili su obustavljeni zbog
negodovanja pape Urbana II., pa se nakon 1091. on okrenuo prema Poljskoj i Češkoj.
• I Almoš se odrekao titule „kralja Hrvatske“ zadovoljivši se titulom hercega, dok je okupirana
zemlja dobila ime Slavonija koja je od sada u tješnjim vezama s Mađarskom.
• Kralj Ladislav je umro 29. srpnja 1095., ostavivši iza sebe samo kćerku Pirošku. Naslijedio ga je
zato najstariji sin njegova brata Geze I., pod imenom Koloman (1095.-1116.), jedan od
najvećih vladara iz mađarske kuće Arpadovića.
• Koloman je svojemu mlađem bratu Almošu dao u posjed hercegovinu svoju djedova, uz
istočnu obalu Tise, a on je krenio u pohod prema Hrvatskoj. Kako bi došao u dobar odnos s
Normanima, oženio je kćerku normanskog kneza Rogerija, koja se zvala Buzila.
• Koloman je krenio u rat protiv hrvatskog kralja Petra, a bizantski car je za to vrijeme bio zaokupljen
križarima koji su dolazili prema Carigradu. Potankosti o tom ratovanju nisu poznate, znamo
samo da je u rono proljeće 1097. godine na Gvozdu došlo do bitke u kojoj je hrvatski kralj
Petar izgubio život. U toj bitci je dakle poginuo posljednji hrvatski narodni kralj.

23
 • Ovom pobjedom također je mađarskom kralju pripao teritorij od Gvozda do morske obale. To znamo
jer je u kraljevskom gradu Biogradu po normansku princezu Buzilu došlo 5.000 konjanika pod
vodstvom Merkurije, te su oni odveli princezu u Mađarsku.

8. Hrvati i mađarski kralj Koloman

• Nakon osvajanja Hrvatske od strane Kolomana, ostalo je još upitno samo stanje dalmatinkih gradova
i otoka. Oni su i prije nego je Koloman krenio u svoj pohod protiv Hrvatske bili zauzeti od strane
Mlečana i njihovog dužda Vitala Michielija. Otprilike od svibnja 1097. godine dalmatinski su
gradovi i otoci došli pod zaštitu venecijanskog dužda.
• Stekavši vlast nad Dalmacijom dužd Vital morao je stupiti u diplomatski dobre odnose s mađarskim
kraljem Kolomanom u čijem su se susjednstvu nalazila mletačka Dalmacija. Od početka njegova
duždevanja (1096.) između dva vladara su vladali dobri odnosi koji su se nastavili i dalje, jer su
vladari stupili u sporazum kojim jedan drugome potvrđuju nedavno stečene posjede.
• Potkraj 1097. i početkom 1098. dogovoreno je to prjateljstvo između kralja Mađarske i
mletačkog dužda.
• Važna je i činjenica da se mađarski kralj naziva i kraljem Hrvatske i Dalmacije, po uzoru na svoje
prethodnike, dalmatinsko-hrvatske kraljeve, smatrajući sebe njihovim legitimnim nasljednikom,
nasljednikom kralja Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. Dakle, 1097. godine Koloman je oružje
htio sebi osigurat kraljevsku baštinu koja je bila okupirana od uzurpatora (kralja Petra).
• Najvažnija osoba uz Kolomana ostaje njegov brat Almoš, nesuđeni „kralj Hrvatske“. Među braćom
nije uvijek odnos bio idealan, naime poslije rata u Hratskoj, braća su se sastala na Tisi da se
obračunaju, no na nagovor velikaša oni se izmire.
• 1099. godine kralj Koloman je otišao ratovati u Karpate, tamo je stao opsjedati grad Peremysl, ali
gradu dođe pomoć u obliu ruskih kumanskih četa koji razbiše Mađare, a kralj se spasi brzim
bijegom.
• Te iste godine je umro i splitski biskup Lovro, biskup za vrijeme Petra Krešimira IV., Slavca,
Dmitra Zvonimira, Stjepana II. i Petra, uvijek je presudno utjecao na politiku hrvatskih vladara kao i
jedan od najuglednijih sudionika svih procesa koji su se u državi vodili.
• O utjecaju na hrvatske zemlje sukoba između Kolomana i Almoša, te Kolomanova sukoba kod
Peremysla ništa ne znamo, jer od svjedočanstva od bitke na Gvozdu i dolaska normanske princeze
Buzile u Biograd, do krunjenja Kolomana za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu nemamo
nikakvih povijesnih izvora.
• 1102. je Koloman krenio u Hrvatsku kako bi legalizirao svoje kraljevsko dostojanstvo u toj
osvojenoj zemlji. Krenio je tamo u pratnji dvojice biskupa i deset župana.
• Kralj je čuo da se Hrvati spremaju na boj pa im je poslao glasnika s porukom kako on želi s njima
sklopiti dogovor kako oni samo budu htjeli.
• Tada se sastadoše Hrvati i pošalju kralju 12 razboritih plemića od 12 hrvatskih plemena, koji kralju
daju poljubac mira i uđu s njime u dogovore.
• Oni se dogovore da kralj neće dirati u plemenitaške zemljišne posjede, da neće kralju plaćati
kakav porez, već će samo vršiti vojnu službu ako tko napadne zemlju, te će u slučaju napada
na Mađarsku trebati poslati po najmanje 10 konjanika iz svakoga plemena, do Drave, a od
Drave da su na trošak kralju. To se dogodilo 1102. godine.
• Tih 12 hrvatskih plemena predstavljalo je cijeli hrvatski narod. To su oni plemići koji su za
vrijeme kraljeva uživali sva prava i pod njima se podrazumjevao pojam Plemeniti Hrvati, a njima je
bio na čelu kralj Hrvata. Njihov odaziv kralju Kolomanu značio je dakle njegovo priznanje za
njihova gospodara.
• Koloman se, s druge strane, odrekavši se ubiranja poreza i davši im povlastice, odrekao uloge
osvajača i stavio u položaj zakontog hrvatskog kralja.

24
• Kada je Koloman došao do prijestolnog grada Biograda na moru, onda ga okruniše za kralja
starom hrvatkom krunom za zakonitog kralja Hrvatske i Dalmacije. Nije poznato tko je
okrunio Kolomana, pretpostavlja se kninski ili biogradski biskup.
• Krunjenjem Kolomana za kralja Hrvatske i Dalmacije, on se obvezao da će se i njegovi
nasljednici kruniti tom istom krunom, te da će dolaziti u Hrvatsku, kako bi u javnom saboru
riješili važne političke i društvene potrebe Hrvata. Jasno je istaknuto da su Hrvatska i
Mađarska, ma da imaju istog vladaoca dvije odvojene političke teritorije, povezane
kraljevskom ličnošću u jednu državnu zajednicu.
• Na Kolomana i njegove nasljednike je prešlo pravo da u Hrvatskoj: imenuju bana kao kraljevskog
predstavnika u zemlji, izdavanje privilegija i donacija, potvrđivanje u saboru donesenih
zakona, ubiranje poreza itd. Svi unutarnji poslovi bilo financijski, vojni, sudski,
administrativni ostali su u rukama hrvatskog plemstva. Ban i herceg (predstavnik kraljevskog
doma) mogli su se služiti vojnom silom jedino kada je zemlje bila napadnuta.
• Novoimenovnom kralju su pristuni ljudi izrazili pokornost, a on je samostanu Sv. Marije u Zadru
ponovno priznao privilegije „vječni mir i kraljevsku slobodu“.
• Krunjenje mađarskog kralja Kolomana za hrvatskoga kralja, prirodno označuje kraj prvog
razdoblja hrvatske povijesti u vremenu narodnih vladara i pune narodne neovisnosti.

25