Professional Documents
Culture Documents
Boris Ponomarjov - MUSTAFA GOLUBIĆ - TAJNI AGENT STALJINA
Boris Ponomarjov - MUSTAFA GOLUBIĆ - TAJNI AGENT STALJINA
BORIS PONOMARJOV
MUSTAFA GOLUBIĆ –
TAJNI AGENT STALjINA
Lapidus
Ovo je priča o čoveku koji je svojim životom na divan i
tragičan način povezao dva najvažnija događaja XX veka: Prvi i
Drugi svetski rat. ,,On je bio krivac za Prvi, pošto je neposredno
rukovodio ubistvom austrijskog nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu
28. juna 1914. godine. U Drugom svetskom ratu, u junu 1941.
godine, on i sam gine u mučilištima Gestapoa, gde je dospeo na
osnovu anonimne dojave jednog od rukovodilaca Komunističke
partije Jugoslavije. Vreme između dva rata, koje se celoj Evropi
činilo mirnim, za Mustafu Golubića je bilo vreme neprekidnih
zavera, atentata, političkih ubistava i otmica. Proveo ga je između
otmice generala Kutepova u ubistva Trockog. O njegovom životu,
borbi, zabludama se pripoveda u ovom romanu.
Atentat u Sarajevu
Hapšenje u Sarajevu posle atentata 28.06.1914.
General Dušan Simović
General Dušan Simović i Kralj Petar II
Hapšenje Ramona Merkadera
Ramon Merkader
Kalemegdan sa ušćem Save u Dunav
Kanjon reke Drine je po dubini drugi kanjon u Evropi. Reku je proslavio
pisac Ivo Andrić, koji je za roman “Na Drini ćuprija” dobio Nobelovu
nagradu.
Reka Drina (Zelenka) – dužina 346 km. Čudesno krivuda duž srpsko-
bosanske granice među gustim zelenim obroncima i planinama. Rađa se
pored mesta Šćepan polje, spajanjem reka Tare i Pive. Uliva se u reku
Savu. Stotinama godina je bila granica između Zapadnog i Istočnog
rimskog carstva, a kasnije između katoličkog i pravoslavnog naroda.
Kalemegdan sa ušćem
Dobra mirna vremena
Golubić stoji na početku perona sa nekakvim gospodinom. Na
njemu je besno odelo, moderna kravata. Govori nemački.
- Zadržaću se u Novom Sadu dan-dva, zatim nedelju dana u
Beču i vraćam se u Beograd. Ako moji kompanjoni ne budu imali
ništa protiv, možemo potpisati sva potrebna dokumenta po mom
povratku? Važi?
- Važi gospodine Fogel, – složi se s njim sagovornik.
U tom trenutku pored njih prolazi nosač sa stvarima. Za njim
ide mlada lepa žena. U rukama ima nekoliko kutija za šešire i
kišobran-štap. Kada je prolazila pored Golubića, jedna od kutija
ispade na peron. Mustafa, koji odavno prati pogledom damu-lepoticu,
u trenu lovi kutiju i sa učtivim naklonom pruža ženi.
- Zahvaljujem se, – reče ona na srpskom, i odjednom se,
začuđeno zagleda u Mustafu ogromnim lepim očima i zastade. To je
Jelisaveta Mančić – devojčica, koja je davno bila svedok skoka
Mustafe Golubića sa železničkog mosta preko Save.
- Je li sa Vama sve u redu? – ljubazno je upita na nemačkom.
- Danke šen, – pomalo zbunjeno odgovori ona i pođe za
nosačem, osvrnuvši se nekoliko puta na Golubića.
- Kakva lepotica, – primećuje njegov sagovornik. – Čekam
Vas s nestrpljenjem i nadam se da ćete ubediti Vaše prijatelje. Do
skorog viđenja. Aufiderzen.
- Aufiderzen.
Golubić sedi u sredini vagon-restorana prepunog putnika. Za
stolom za dvoje on sam. Ulazi Mančićeva. Zaustavlja se. Osvrće se
po sali, ugleda Golubića, i polako, kao da premišlja, uputi se ka
njegovom stolu.
- Izvinite. Da li smetam?
- Naprotiv, biće mi veoma drago, – takođe na nemačkom
odgovori ovaj.
Mančićeva seda i prilično otvoreno razgleda Mustafu. Vadi
kutiju dugih tankih cigareta, uzima jednu, polako je gnječi.
- Ne smeta Vam?
- Taman posla. Ja sam okoreli pušač, – pokazuje na lulu
pored. Mustafa pali šibicu. Pripaljuje.
- Srpkinja ste ili?
- Srpkinja. Nekad davno imalo smo Mađare u rodbini, ali vrlo,
vrlo davno. A vi?
- I ja sam mešanac. Ima u meni srpske krvi, ali to su vrlo
davni koreni. Može čaša šampanjca?
- Kako? Odmah da pređemo na šampanjac? Nismo se ni
upoznali.
- Upravo predlažem šampanjac da proslavimo naš susret i
poznanstvo.
- Vi smatrate... Ustvari, hvala, sa zadovoljstvom.
Golubić naručuje flašu šampanjca i prelazeći na srpski, sa
jakim naglaskom upita konobara šta preporučuje za meze i za jelo.
Saslušavši upitno pogleda Mančićevu. Ova nešto zapitkuje i na kraju
naručuje. Kada se konobar udaljio, devojka se uz osmeh obrati
Golubiću na svom maternjem jeziku: A vi gospodine...?
- Fogel, – ljubazno dopunjuje ovaj.
- Gospodine Fogel. Prilično dobro govorite srpski.
- Veoma ste ljubazni, madam.
- Madmuazel, – sada ga na francuskom ispravi Mančićeva.
- Izvinite madmuazel...? - takođe na francuskom izvinjava se
Mustafa.
- Mančić. Jelisaveta Mančić.
- Ja sam Vilhelm Fogel. Vrlo mi je drago da vas upoznam
madmuazel Elizafet. Živeli!
- I meni takođe. U Vaše zdravlje.
- Ako nije tajna, putujete li daleko?
- Ne, u Srbiji ništa nije daleko. Putujem do Novog Sada. Tamo
živim, mada bih htela da se prebacim u Beograd.
- Kakva sreća. I ja putujem do Novog Sada, i ostajem tamo
oko nedelju dana. Živeli!
Peron u Novom Sadu. Nema mnogo putnika, tako da Golubić,
koji stoji kraj prvog vagona odmah spazi Mančićevu, kojoj kondukter
pomaže da istovari stvari. Pozvavši zviždukom nosača, Mustafa se
brzim korakom, kao da se plaši da će ga preduhitriti neko, zaputi ka
njoj.
- Dozvolite da Vam pomognem? – ljubeći ruku dami, upita
on.
- Hvala Vam gospodine Vilhelme. Čudno, ali niko me nije
sačekao, – ne skrivajući svoje zadovoljstvo zbog opštenja sa
Mustafom, zahvaljuje se Jelisaveta.
Kroz dvadesetak minuta kočija sa Mančićevom i Golubićem
prilazi lepoj dvospratnici. Mustafa spretno iskače i pomaže dami da
siđe, pridržavajući je za lakat, prati do ulaza. Pred njima se upravo
otvaraju vrata i iz kuće izlazi mlađi čovek i mlada žena. Oni radosno
pozdraviše Mančićevu niskim naklonom i prihvatiše njene stvari.
- Ovo je moja kuvarica i njen muž, koji joj pomaže u
domaćinstvu, – objašnjava Jelisaveta i u nedoumici zastade ispred
svog ulaza. Golubić shvati njenu trenutnu zbunjenost.
- Gospođa Jelizafet, hteo bih skupiti snage i pozvati Vas da
večerate sa mnom. Ne odbijajte me, molim Vas. Predlažem, ako
nemate ništa protiv, da se nađemo ovde večeras u 8, da se prošetamo
i oko 9 da odemo do restorana „Kraj vode“. Već sam bio tamo,
dopalo mi se. Vi možda znate neko privlačnije mesto, u tom slučaju
ja unapred prihvatam svaki Vaš predlog.
- Pa ne znam šta da kažem... Nekako za danas nisam ništa
planirala. Uostalom, šta pričam. Naravno da se slažem. Hvala vam
gospodine Fogel.
- Vilhelm, ako dozvolite.
- Izvinite gospodine Vilhelme. Čekam vas večeras u 8.
* * *
Golubić s buketom cveća izlazi iza ugla i ide prema kući
Mančićeve i ugleda je sa nekim mladićem pored ulaza. Razgovaraju
o nečemu. Ustvari, uglavnom govori žena, koja se sve vreme osvrće
u pravcu iz kojeg po njenom mišljenju, treba da se pojavi Mustafa.
Mladić je pažljivo sluša, pokatkad klimne glavom. Najzad, muškarac
se naglo okreće i kreće suprotnom pravcu od Mustafe. Golubić
nestaje iza ugla kuće i uznemireno osmatra. Ulica ispred njega je
pusta. Na sekundu o nečemu razmišlja, zatim, donevši odluku,
pojavljuje se iza ugla. Mančićeva još uvek stoji ispred ulaza svoje
kuće.
- Dobro veče madmuazel. Vi to mene čekate napolju?
Polaskan sam.
Uzima njenu ruku i ljubi je.
- Šta, već ste stigli? Koliko je sati. Izvinite. Malo su me
zadržali. Neočekivana poseta. Idemo u kuću. Dok se ja presvučem,
poslužiće Vas odličnom turskom kafom. Pođimo.
* * *
Golubić i Mančićeva šetaju ruku pod ruku dunavskim kejom.
Rano letnje veče. Mlada žena ima na sebi lepu večernju haljinu.
Mustafa sa neskrivenim oduševljenjem posmatra svoju saputnicu, što
ga ne ometa da prati šta se dešava oko njega. U trenutku mu se
učinilo da vidi mladića s kojim se Mančićeva razgovarala ispred
svoje kuće. Lice mu se napreže, međutim, laknulo mu je kad je
shvatio da je pogrešio. Uz sve to veoma vešto učestvuje u živom
razgovoru. Susreću brojne parove u šetnji. Odjednom, mlada žena,
poravnavši se s njim, zaustavi se i radosnim glasom viknu: „Mustafa!
Zdravo Mustafa“ i krete prema njemu. Golubić, kao da se ništa nije
desilo, nastavlja svoj put. Jelisaveta se začuđeno osvrće da vidi koga
to tako glasno dozivaju.
- Čudno. Mislim da se Vama obraća gospodine Vilhelme.
Mustafa se takođe okreće. Lice bez trunke zbunjenosti.
- Ne, očigledno je pogrešila.
Okreće se i vuče svoju saputnicu napred. Devojka koja ga je
pozvala zbunjeno gleda za njim. Prilazi joj muškarac i nešto joj
govori. Čuju se samo odlomci razgovora.
- Ma nije, nije. Nemoguće... Sigurno znam... On je u Beču.
Idemo sestro.
On odvlači svoju saputnicu, koja se još nekoliko puta
osvrnula.
Golubić, primetivši zbunjen pogled svoje dame, pojašnjava.
- Čudna stvar, mene stranca već nekoliko puta mešaju sa
nekakvim Mustafom. Čudno.
Jelisaveta sa blagim smeškom sluša njegovo pravdanje.
Zaustavljaju se nedaleko od mosta preko Dunava.
- Kakav divan most, zar ne? Može da parira poznatim bečkim
mostovima na Dunavu.
- A znate Vilhelme, – polako govori Mančićeva, i dalje se
smeškajući svojim tajanstvenim osmehom. Jednom davno bila sam
očevidac jednog bezumnog i veoma smelog postupka. Bila sam tada
još uvek dete. Videla sam kako je jedan student skočio u vodu s
mosta na Savi u Beogradu. Verovatno znate taj most. Veoma je
visoko i mora da je strašno stajati nad vodom na toj visini i spremati
se da skočiš u nju. A što je najzanimljivije – žena se okrete
saputniku, i gledajući ga pravo u oči završi, – sećam se kako se zvao.
Taj bezumnik i junak zvao se Mustafa Golubić, i bio je student.
Golubić je prividno potpuno miran primio te reči, samo mu je
u dnu oka nešto zadrhtalo, i on nehotice obgrli svojim jakim rukama
njena ramena.
- Zaista je bezumnik, taj Vaš stari poznanik. Ali mi moramo
da idemo, dok nisu pojeli sve što je ukusno u restoranu.
Ali i dalje su stajali, i muškarac je i dalje grlio ženu, a ona ga
je puna poverenja i nežnosti posmatrala odozdo, ne skidajući svoj
poluosmeh.
* * *
Spavaća soba u kući Mančićeve. Jelisaveta i Mustafa leže u
ogromnom krevetu. On leži preko jorgana u lepom ogrtaču. U
zubima mu nezapaljena lula. Ženina glava mu je na grudima.
- Zaljubila sam se u tebe još onda, na obali Save. Dobro sam
zapamtila tvoje lice. Javljalo mi se u snu sve ove godine, sve dok te
nisam srela. I onda na peronu sam te odmah prepoznala i zamalo
nisam presvisnula od sreće i straha da ćeš opet nestati. Reci mi,
priznaj, to si bio ti, Mustafa Golubiću?
Mustafa joj poljupcem zatvori usta.
- Posle... kasnije... ispričaću ti... važi? Bolje ti meni sad
ispričaj s kim si cvrkutala pre nego što sam ja došao?
- Šta? Video si ga?
U potrazi za kraljem
Jedan od Golubićevih pomoćnika i saboraca u teškom poslu
obaveštajca-ilegalca Stilinović se seća.
„Mustafa mi je zakazao sastanak u bečkom parku, gde je uvek
bilo mnogo ljudi i gde je bilo dovoljno teško primetiti da li te neko
prati. Ali mi smo znali takve aleje gde je jako dobra preglednost tako
da je bilo nemoguće prići nam neprimećeno. Ja sam kao i uvek došao
mnogo ranije, zato što nisam mogao da obuzdam radost zbog
predstojećeg susreta sa tim predivnim čovekom. Znao sam da ću čuti
mnogo zanimljivih priča i uputstava u vezi pravila ponašanja i
konspiracije, koje ne samo da je bilo neophodno izvršavati, nego i
veoma interesantno slušati. Ali bio je još jedan razlog upravo na
temu konspiracije. Došavši na dogovoreno mesto ranije, imao sam
mogućnosti da pažljivo sve osmotrim, da proučim lica i ponašanje
ljudi koji bi se pojavili ovde odmah po mom dolasku.
Zatim, pola sata pre sastanka, ustao bih i krenuo alejom.
Neočekivano bih se zaustavljao oko različitih kioska gde se prodaju
suveniri. U njihovim staklima video bih odraz ljudi koji se kreću u
istom pravcu. Ako bih ugledao nekog od onih ko je prišao klupama
odmah posle mene, morao bih dugo da proveravam da nije to moj
,,rep“.
Za sad je sve u redu. Hajde da skrenemo tom uskom stazom.
Tu će mojim pratiocima biti teško. Ah da, znao sam da će mi se
odvezati pertla na cipeli. Izuću je skroz. Tako, istresli smo kamičak,
– da mi se ne bi tu uvukao. Sad treba obuti cipelu. Ali gde sesti? Na
ovoj stazi nema klupe. Onda ćemo odskakutati tamo do onog drveta,
naslanjamo se na njega tako da se vidi deo staze kojom sam prošao.
Odlično, nema nikoga. Znači čist sam. E sad mogu i do Mustafe. On
će ionako doći kasnije, ili mi se tako samo čini. Ako me je on naučio
svemu ovome, mogu misliti kakve lukave provere vrši on.
Jednom sam u ulici Vilhelma Velikog sreo Golubića u
raskošnom odelu, sa raskošnom lepoticom koja ga je držala pod ruku
i nešto veselo i žustro pričala na nemačkom. Mustafa je u rukama
nosio malog psića. Od iznenađenja i sreće zaboravio sam sve na
svetu i jurnuo ka njemu. Nisam uspeo ni da zinem kad me je on
prezrivo odmerio od glave do pete, i surovo mi tresnuo u lice: „Gubi
se!“, i videvši da se ja ne pomeram s mesta, ponovio: „Rekoh, gubi
se!“
Par je, kao da se ništa nije desilo nastavio dalje, a ja sam i
dalje stajao, plamteći od stida i užasa. „Šta sam uradio! Zaboravio
sam sve čemu me je on tako strpljivo učio, a glavno je – nikada mu
ne prilaziti dok on ne da znak. Sad neće hteti da čuje za mene“.
A evo ga.
- Zdravo druže. Kako je, Marjane? Dobro. To je jedino dobro,
zasmeja se Mustafa, tapšući Stilinovića po leđima.
- Mora hitno da se ide za Zagreb.
Tako sam potpuno neočekivano dobijao od njega nove
zadatke i naloge.
* * *
Golubić, susrevši se u „Astoriji" sa Marjanom Stilinovićem,
ponovo je zapodenuo razgovor o kralju Aleksandru Karađorđeviću.
- Aleksandra treba ubiti. Ubeđen sam da je to najvažnije
pitanje jugoslovenske revolucionarne politike. Ključno pitanje. Ja
drugi izlaz ne vidim. Ubeđen sam da će to učiniti predstavnik tvoje
generacije revolucionara. Podsećaš me na Gavrila Principa. I on je
imao takvo bledo, usko lice i plamteće oči. Lice sanjara i
revolucionara. Samo mladi ljudi sa vatrenim pogledom mogu da
budu pravi revolucionari. Takvi su bili i ostali moji prijatelji. Srpski
revolucionar, ukoliko želi da pobedi, mora biti istovremeno i umetnik
i konspirator, borac i stradalnik. On je i mučenik i monah, čovek
zapadnih manira i razbojnik, koji je u svakom trenutku spreman da
uz povik „Ura“ povede u boj za spas nesrećnih i ugnjetenih.
Većina njih iz sadašnje generacije su sitni doušnici,
kancelarijski pacovi. Mnogo misle, mnogo brbljaju, a treba delovati.
- Recite Mustafa, šta se desilo sa Stejićem? Čitao sam novine
iz tog perioda, zašto nije uspeo atentat?
- Spasoje je junak momak. On je sve uradio pravilno. Tog
zlikovca Aleksandra spasila je samo slučajnost. Nažalost, nemoguće
je sve predvideti. Bomba, koju je Stejić bacio pod automobil kralja
na uglu Kneza Miloša i Masarikove, pogodila je kablove i zatim pala
iza ivičnjaka. E, samo da je bacio malo niže.
- A šta je bilo sa Stejićem?
- Mi smo sve vreme bili pored da napravimo gužvu i
pomognemo mu da pobegne. Ali on nije hteo da beži. Hteo je da
iskoristi pištolj, ali je pogodio rame telohranitelja, a onda su ga
savladali. Ispostavilo se da je napolju bilo mnogo policajaca u civilu.
- Ali i Vi ste bili tamo? A Vas svi poznaju. To je bilo veoma
rizično.
- E moj druže Marjane. Potpuno si u pravu. Prekršio sam
pravila konspiracije. Naravno da sam bio maskiran. Teško me je bilo
prepoznati, ali da su posumnjali, nagrabusio bih. Posle onog
razgovora sa kraljem, stalno su mi za petama bili njegovi psi tragači.
Ponekad mi se činilo da mi dišu u potiljak.
- Razgovarali ste s kraljem? Kako se to desilo gospodine
Golubiću?
- O, pa kralj i ja smo stari znanci. A desilo se to l. juna 1918.
godine. Sedeo sam za stolom ispred hotela ,,Moskva“ sa jednim
prijateljem, kada se kraljeva kočija pojavila na Terazijama iz pravca
Knez Mihailove ulice.
Nekoliko ljudi su bili svedoci tog razgovora. Kada je kočija
bila na samo nekoliko metara od bašte hotela, iza jednog stola naglo
je ustao Mustafa i za tili čas se našao na kolovozu. Kralj ga je
prepoznao i naredio kočijašu da stane, mada mu se na licu video
nemir.
- Zašto ste ubili pukovnika Apisa, Vaše veličanstvo? –
prostrelio ga je svojim oštrim pogledom Golubić.
- Sud ga je osudio na smrt, Mustafa, – glasnim sigurnim
glasom odgovori kralj.
- Ubili ste nevinog čoveka, – ponavljao je bled Mustafa. I ja
sam nevin ispaštao kaznu.
- Već sam ti objasnio – sud ga je osudio.
Ne slušajući kralja, Golubić mu pripreti prstom.
- Samo da znate. Vi ste ubili njega, a ja ću uskoro ubiti Vas.
- Šta si se navrz’o na mene k’o mraz na gola čoveka. – Kralj
dade znak kočijašu da krene, a sam se okrete Mustafi i dodade.
- Dobro je da si me upozorio. Sad bar znam kako treba s
tobom postupati.
Kočije kretoše napred, a Mustafa ostade da stoji, prateći ih
pogledom.
- Šta ćeš sad da radiš ludi čoveče? – pritrča mu drug.
- A šta da radim? Pasoš u šake pa preko granice. Srećom nije
daleko.
Stilinović je slušao Golubića netremice.
- A sad bih ja hteo tebe da zamolim druže moje Marijane, da
pođeš u Beograd i saznaš šta se tamo radi za realizaciju novog plana.
Ovaj put ga neću ispustiti. Nemam pravo na to. Nešto mi tamo
oklevaju. Dao sam reč kralju da ću ga ubiti 1918. godine, a sad je
1924. Načeka se Aleksandar.
- Ako ti nešto treba Mustafa, ja sam ti uvek na raspolaganju.
Samo mi reci kako si prošao na Solunskom procesu, pošto si bio
blizak s Apisom?
- Da-a bilo je to teško vreme. Mene je na zahtev srpske
policije izručila Francuska, gde sam bio na studijama, kako bi mogli
da me uhapse. Sudije su tražile od mene da potvrdim glavnu ulogu
Dimitrijevića – Apisa u pripremi atentata. Ali svi smo mi bili vezani
zakletvom i zajedničkim ciljem.
Kada sam odbio da govorim ono što se od mene tražilo, ja sam
se iz svedoka pretvorio u okrivljenog. Osudili su me na godinu dana
prinudnog rada, ali prijatelji su mi pomogli da pobegnem na Krf.
Znaš, tamo se desilo nešto neočekivano i čudno. Rat, vreme
provedeno u zatvoru za vreme procesa, prinudni rad, – sve mi je to
oduzelo mnogo snage, i u prvo vreme sam se samo izležavao i jeo.
Zatim sam počeo svakodnevno da šetam, naravno samo uveče. Mene
su tada mnogi poznavali, – objasnio je on. – I taman sam se spremao
da se prebacim u Evropu, kad su se jedne večeri u tesnoj uličici na
mene bacila trojica krupnih muškaraca. Nisu ništa zahtevali, samo su
me udarali. Branio sam se kako sam mogao. A što je glavno, nazivali
su me turskim kučkinim sinom i turskim špijunom. Možeš da
zamisliš? Mene heroja iz turskih ratova psovali su kao turskog
špijuna. Bez obzira na modrice, bilo mi je čak smešno. Zatim sam
saznao da je taj napad delo ruku Ljube Jovanovića – ministra
unutrašnjih poslova. Zamolio je nekoga od svojih kolega sa ostrva da
prouči teroristu, crnorukca, robijaša, a najvažnije turskog špijuna.
Tako ja izvukoh deblji kraj.
* * *
Stilinović je otputovao u Beograd 1924. godine i saznao da su
ljudi, koje je Golubić spremao za atentat na kralja Aleksandra,
promenili odluku. Zaključili su da će Srbi osuditi ne samo ubistvo
već i sam pokušaj ubistva kralja. Morao je i Golubić da menja svoje
planove.
Na to ga je primorao još jedan ozbiljan razlog. Iskusni
konspirator Mustafa, osetio je da i sam postaje meta terorista. U Beču
se pojavio izvesni Sava Nikolić koji je doputovao iz Beograda. Pošto
je puno vremena proveo u blizini Golubića, Nikolić je shvatio da mu
neće poći za rukom da išta sazna i odlučio da isprovocira Mustafu.
Direktno u kafani, gde su se skupljali uglavnom doseljenici iz Srbije,
on je podrugljivo upitao Golubića, kad će više taj obećan kralju
atentat, o kojem pričaju i vrapci na grani. Pobesneli Mustafa se kao
jastreb bacio na Savu. Čarka zamalo da se završi banalnom tučom.
Golubić je nestao iz Beča na duže vreme. Ali Nikolića, u kojem je on
lako prepoznao policajca provokatora, nije zaboravio.
* * *
Golubićev život se dalje tako odvijao da on nije mogao da
ispuni zakletvu datu u spomen pokojnog Dimitrijevića Apisa, – da će
ubiti kralja Aleksandra Karađorđevića. S jedne strane – kralj je bio
dovoljno oprezan, a s druge – u razvoj događaja umešale su se neke
nove političke snage.
- Znaš li ti, dragi moj druže Pavle, – zagonetno upita Golubić
svog druga i pomoćniku, vrativši se sa nekakvog ilegalnog sastanka,
- da su se naši planovi u vezi Aleksandra izmenili?
- Kako? – zabezeknu se ovaj.
- Da! Menjaju se iz korena. Sećaš se da sam uporno tražio da
se povežem s Pavelićevim ustašama? Ali bezuspešno. A sad su nam
se oni isprečili na putu. Ispostavilo se da su se protiv našeg Ace digle
dovoljno jake snage, uključujući i Pavelićeve bombaše.
Potrebna je izvesna digresija da bi se objasnilo ono što se
desilo u 16 časova i 20 minuta u francuskoj luci Marsej. Katoličko
stanovništvo Hrvatske stalno je istupalo kao vojno-politički protivnik
pravoslavne Srbije. Sukob iz kojeg je Hrvatska, uživajući podršku
moćne Austrougarske, često izlazila kao pobednik. Ali, koristeći svoj
položaj pobednika u Prvom svetskom ratu, srpski kralj se 1921.
godine proglasio kraljem Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 6. januara
1929. godine – kraljem Jugoslavije. U izvesnoj meri on je ostvario
Golubićeve snove o ujedinjenju Južnih Slovena. Zato su neki Srbi –
kandidati za ubistvo kralja odbili da učestvuju u atentatu na njega.
Hrvatska se od samog početka protivila planovima kralja –
Srbina. Tako je nastala Ustaška Hrvatska revolucionarna organizacija
koju je predvodio Ante Pavelić. Članovi organizacije zvali su se
ustaše, to jest ustanici.
- I ti ćeš prepustiti ustašama pravo da se obračunaju sa
Aleksandrom?
- E da je samo njima... svašta se tu umešalo. Dokazano je da
su umešani bugarski teroristi, a što je najvažnije, Nemci. U Parizu su
uspostavljeni kontakti nemačkog vojnog atešea sa rukovodiocem
makedonske terorističke organizacije Vančom Mihajlovim. Nadam
se da sada shvataš kakve su se sile tamo sjatile. Mislim da je bolje da
im se ne smetamo, već naprotiv, da obezbedimo svim našim ljudima
stopostotni alibi.
Sve je bilo rešeno 9. oktobra 1934. godine u Marseju.
Francuski ministar inostranih poslova Luj Bartu, koji je sanjao da
organizuje antinemačku mediteransku Antantu, dočekao je u
marsejskoj luci kralja Jugoslavije, koje je doplovio na torpednom
razaraču. Seli su u običan auto, a ne u blindiran, kako je predviđeno
bezbednosnom instrukcijom, i krenuli centralnim pariskim ulicama
ka gradskoj većnici. Umesto propisanog konvoja motociklista,
kolonu je pratilo nekoliko policajaca na konjima. Propisana brzina
kretanja je iz nepoznatih razloga smanjena sa 20 kilometara na
minimalnih 4 kilometra na sat. Na taj način, nemačka obaveštajna
služba dobija jedinstvenu šansu da se jednim udarcem obračuna sa
dvojicom svojih neprijatelja. Očigledno je da su teroristima
obezbeđeni svi uslovi. Izabranog i specijalno obučenog izvršioca,
Bugarina Vladu Černozemskog, poznatog policiji mnogih zemalja
pod nadimkom Vlado Šofer, prikrivalo je nekoliko ljudi koji su stigli
u Marsej raznim putevima i u različito vreme. Jedan od njih trebalo je
da baci nekoliko bombi u gomilu besposličara, kako bi se stvorila
panika i omogućilo bekstvo izvršioca operacije. Bugarin je
hladnokrvno usmrtio kralja Aleksandra i ministra Luja Bartua. Nije
bilo šanse da se spasu. Ali i sam ubica je nastradao. Jedan od
policajaca uspeo je da ga dva puta tresne sabljom po glavi. Vlado
Šofer pao je pod noge gomile, koja je posle eksplozije bombe,
suprotno logici, umesto da se baci u stranu, pojurila ka automobilu da
vidi šta je ostalo od žrtava. Trčali su preko palog teroriste. Ipak su ga
do bolnice dovezli živog. Pronašli su kod njega pasoš na ime Čeha –
Petra Kelemana. Dokument je bio original. Saznavši sve to, Mustafa,
koji se i sam mnogo puta bavio „dobijanjem" originalnih
jugoslovenskih pasoša, sa kojima su njegove kolege putovale svuda
po svetu, prokomentarisao je tu vest u smislu – ako država uzme
stvar u svoje ruke, onda će dokumenta uvek biti besprekorna.
Ali za najvažniji dokument, koji razotkriva sve razmere
marsejske operacije pod nazivom „Tevtonski mač“, Golubić nije
znao. A nije ni mogao znati, pošto je on otkriven posle njegove smrti.
To je bio odgovor pomoćnika nemačkog vojnog atašea u Parizu,
Hansa Špajdela, na pitanje Hermana Geringa o tome kako idu
pripreme za nanošenje udarca neprijatelju. Evo šta je odgovorio
ataše: „U skladu sa Vašim uputstvima priprema operacije „Tevtonski
mač“ je već završena. Detaljno sam razmotrio s gospodinom Vančom
Mihajlovim sve postojeće mogućnosti. Odlučili smo da operaciju
izvedemo u Marseju. Tamo će se sresti obe ličnosti koje nas
interesuju. Vlado Šofer je spreman". Tako je tuđom i ne baš
prijateljskom rukom osvećen veliki srpski patriota Dragutin
Dimitrijević Apis.
Pozornica događanja Pariz
Stan bivšeg ministra Privremene vlade Tretjakova S. N. u
Parizu u ulici Kolizej 29. Tretjakov – agent OGPU, sa slušalicama
prisluškuje sastanak koji sprat niže, u svom kabinetu, održava general
Miler – novi rukovodilac ROVS (Ruski opštevojni savez).
- Gospodo, detaljno sam se upoznao sa delatnošću regionalnih
odeljenja ROVS i smatram da nesistemski atentati koje oni
organizuju, napadi na sovjetske ustanove i podmetanje požara u
magacine – nisu ništa drugo do sitni ubodi špenadle.
Čuju se nerazgovetni glasovi koji se nešto protive generalu.
- Izvinite zbog oštrine gospodo, ali to je nažalost istina. Šta
smo time dobili? Praktično ništa, osim toga što su svaki spaljeni
magacin boljševici koristili da se narod još više okupi oko svoje
kriminalne vlasti. Naš zadatak je da spremamo krupne operacije
protiv nje. Moramo biti spremni na partizanski rat. „Toljaga
narodnog rata“, koristeći slova velikog Lava Tolstoja, mora da se
obruši na glave „sovdepa". Predlažem da se organizuju kursevi za
pripremu oficira ROVS i obuku mladih članova organizacije za
ratno-diverzantske akcije. Formirati ih treba ovde, u Parizu i u
Berlinu. Već sam započeo konsultacije po tom pitanju sa nemačkom
obaveštajnom službom. Predlažem da general Nikolaj Nikolajevič
Golovin rukovodi kursevima, slažete li se? Hvala! Ima li neko da nije
saglasan sa ovim imenovanjem?
Čuju se glasovi: „Tako je! On je za to pogodan. Kakvo
neslaganje?
- Hvala gospodo. Izvolite Nikolaje Nikolajeviču, krenite već
danas. Hvala svima gospodo. Sledeći sastanak je u utorak.
Tretjakov skida slušalice. „Dakle tako, gospodo draga. Znači
partizanski rat. Malo im je smrti. Setio se gospodin svoje krvave
uprave u Severnoj oblasti. Još ćemo da vidimo ko će koga“.
***
Moskovski hotel ,,Luks“ (kasnije hotel „Centraljnaja"). Ovde
žive strani saradnici Kominterne i gosti – predstavnici različitih
komunističkih pratija sveta, koji dolaze u Moskvu na beskrajne
sastanke. Ovde provode vreme saradnici obaveštajnih službi u
pauzama između operacija. Upravo je ovde mnogo vremena proveo
Mustafa Golubić, koji je imao svoju jednokrevetnu sobu, koja je
gledala na polumračni ,,bunar“ unutrašnjeg dvorišta.
Obično bi Golubić ležao na krevetu sa nerazdvojnom lulom u
zubima. Često mu je navraćao Pavle Bastajić, koji je živeo u tom
istom hotelu. Dugo bi se u priči prisećali Srbije i rodne Bosne. Rodna
mesta su im često dolazila u nemirnim košmarnim snovima. Ponekad
bi se raspravljali, ali veoma retko. Ovaj njihov razgovor tek što je
počeo.
- I ko će to da bude ovaj put, druže? – pita Pavle Mustafu.
- Ovaj put će to da bude niko drugi do general Miler.
- Sadašnji vođa ROVS?
- On. Hozjajin je dobro prosudio. Kao prvo, Miler se suviše
kočoperi, sprema u SSSR partizanski rat. Kao drugo, treba pokazati
da će svako ko zameni Kutepova završiti na isti način, da ćemo
skloniti svakog koga budemo hteli. Od same vrhuške. To je
sofisticiran psihološki potez, zar ne?
- Ma šta tu ima. Jasno k’o dan. Treba seći u korenu, – složi se
Pavle, – tako se ostali neće navaditi.
- Ako treba, seći ćemo. A do tada, druže moj Pavle, otpevajde
mi onu našu bosansku. Odavno mi nisi pevao.
Čuje se bosanska sevdalinka. Mustafa sluša zatvorenih očiju.
* * *
Rodoljub Čolaković i Golubić šetaju Parizom.
- Lepo ste se vi ovde snašli. Centralni komitet KPJ u Parizu.
Ko je to smislio? Ali moram te razočarati. Nije sve tako glatko kao
što ti misliš. Ja uskoro odlazim, i mislim, na dugo. Ne znam da li
ćemo se još sresti. Zato slušaj i pamti. Ne daj im da te upetljaju.
- Mujaga, kome to ,,njima“? U šta upetljaju?
- Tim tvojim iz CK. Ti si za ono što oni rade tele blentavo.
Oni su majstori da ispletu intrige. Nagledao sam se kako svi redom
trčkaraju u kominternovsku kadrovsku službu. Najvažnije im je da
ugode Dimitrovu i Manuiljskom, a ovi kao bogovi, sve oni odlučuju
za druge. Čuvaj ih se brate. Taj Broz te povezuje s Gorkićem, a on je
engleski špijun.
Rodoljub zaneme.
- Šta pričaš to Mujaga? Šta ti je? Od koga si čuo tu glupost?
- Ćuti brate, ćuti. Ne mogu ti reći od koga sam čuo, ali Gorkić
je gotov. (Milan Gorkić – pravo ime Josip Čižinski. Od 1932. do
1937. g. bio je sekretar CK KPJ. Represiran je i streljan 1937.
godine. Posmrtno je rehabilitovan 1953. g.) I ako te Josip Broz
poveže s njim – i ti si gotov. Znaš šta? Idi ti lepo kući u Srbiju. Rat
je, veliki rat, i u takva vremena treba biti kod kuće u Otadžbini.
U međuvremenu
Njujork. Rudolf Blum i Golubić prilaze zgradi.
- Marko, šta imamo ovde? – obraća se Blum Mustafi.
- Onako. Jedan gadić. Rešio da nas pređe. Urednik novina
„Napred", Albert Hlebec iz Slovenije. Imamo problem s njim,
moramo da se objasnimo.
Urednikova soba. Stisnuvši u desnoj ruci lulu, Mustafa
strogim glasom ispituje urednika, onižeg bledunjavog čovečuljka.
- I otkad ti tako misliš? Dobio si pare od nas i sad si nam
okrenuo leđa?
- Kako otkad? Pa ja sam zato i otišao bogu iza leđa da bih
mogao da mislim i radim kako ja hoću.
- Zapamti, od danas i ubuduće, mislićeš i pisati onako kako
nama odgovara.
- Moje novine će i dalje pisati onako kako su pisale i do juče.
Do današnjeg dana sam bio sa vama u vanbračnoj zajednici.
Mustafa se namršti i krenu da korača po sobi. Zatim se naglo
zaustavi i nagnu prema Hlebecu.
- Taj razvod može skupo da te košta. I tebe i svakog ko izda
Kominternu.
- Niste valjda prevalili toliki put zbog mene i moje novinice?
- A šta ako jesmo?
Hlebec preblede i teško uzdahnu. Uplašenim očima pokuša da
ulovi Mustafin pogled u nadi da se ovaj šali. Ali još više ga je
preplašio.
- Uh kako bih ti sad rado natrljao uši.
- Smiri se Marko, umeša se Blum. – Nije vredan tvog gneva, –
pokuša on da umiri Mustafu, uzevši ga za ruku. Ali ovaj oslobodi
ruku i gnevno završi.
- Pogledaću sledeći broj. Ako produžiš po starom, potrudiću
se da to ne prođe nekažnjeno.
Sledećeg dana lokalne novine su izašle sa saopštenjem da je
izdavač novina ,,Napred“ izvršio samoubistvo, obesivši se u svojoj
redakciji.
- Evo još jedan posao obavljen. – Mustafa zadovoljno odloži
novine u stranu.
- Šta još imaš na umu, dragi Marko? – upita Blum.
- Saznaćeš kasnije, dragi moj druže. Hajde da se dogovorimo
da se nađemo nedaleko od aerodroma za dva dana. Koji auto imaš?
Koje su tablice? Gde ti je zgodno da me pokupiš? Dobro,
dogovoreno.
* * *
Blum zaustavlja auto. Skoro odmah ulazi u njega Golubić i
seda na zadnje sedište. Glatko izbrijan, sa tamnim naočarima.
- Slušaj me, molim te. Čim budem gotov, odmah dođi u zonu
za odlaske. Direktno na ulaz, što je moguće bliže. A do tad uključi
radio na talas 32.
Golubić nešto petlja na zadnjem sedištu, a Blum sluša vesti.
„Novosti u vezi pljačke ofisa firme „Braća Rozen". Uprkos
naporima policije, osumnjičen za pljačku, državljanin Nemačke
Hofman, još uvek nije nigde pronađen. Policija smatra da bi leš
muškarca pronađen nedaleko od ofisa firme, koji po opisu liči na
Hofmana, mogao zaista biti on. Šef lokalnog odeljenja policije
smatra, da su izvršioca pljačke mogli likvidirati njegovi ortaci, pošto
im je predao novac. Istraga se nastavlja".
- Marko, ovo je tvoja legenda? Šta imaš nameru sad da uradiš?
Kako misliš da napustiš zemlju?
- Ne sekiraj se za mene. Jako nam je bio potreban novac. Sad
ga imamo. Ja sam spreman. Ajde, požuri. Kad ja izađem, ostavi auto
i dođi u salu za odlaske. Biću pored izlaza za Meksiko. Ne prilazi
blizu. Ako ja prođem, ti odmah idi.
Mustafa izlazi iz kola sa štakama u rukama. Ima jednu nogu.
Prilično brzo se upućuje ka ulaznim vratima. Šokirani Blum gleda
kako prilazi pultu, devojci u uniformi pruža pasoš i kartu i nešto
veselo ćaska s njom. Ona mu se zauzvrat osmehuje i potvrdno klima
glavom. Najzad Mustafa prolazi iza pulta i dugačkim hodnikom ide
prema toaletu. Evo ga u kabini, odvezuje nogu i masira je. Boli ga.
Seda i grize usne. Vadi veštačke brkove, lepi ih i oprezno se oslanja
na povređenu nogu. Prilazi ogledalu. Pušta vodu. Jednim pokretnom
menja frizuru, još jednom pritiska brkove i izlazi u prolaz.
Golubić zatvorenih očiju sedi na sedištu u avionu. Ali ne
spava. Pre očima mu je fotografija porodice Hlebeca, koju je video u
kabinetu urednika. Na njoj je mršava bolešljikava žena sa krupnim
setnim očima i četiri devojčice sa istim takvim uplašenim pogledom.
Mustafa teško uzdahnu. Zašto li mu je tako nelagodno u duši?
Slučaj s generalom Milerom u Parizu
Narodni komesar unutrašnjih poslova N. Ježov referiše J.
Staljinu.
- Kome ste odlučili da poverite slučaj generala Milera, druže
Ježov? Znam da su Vaši zamenici završili sa pripremom plana. Ne
možemo više trpeti te nedotučene generale. Vreme je da im konačno
iščupamo žalac. Zbog političke situacije u Nemačkoj, ne smemo
dopustiti da belogardejci udruže svoje snage sa nemačkim fašistima.
- Svi ljudi su već određeni druže Staljin. Odlučili smo da
rukovođenje operacijom poverimo zameniku načelnika inostranog
odeljenja drugu Špigelgalsu. Kao pomoć dodeljeni su mu iskusni
obaveštajci: Georgij Kosenko, Veniamin Gražulj i Mihail Grigoijev.
Osim toga, kao pomoć su uključene rezidenture Francuske, Belgije,
Nemačke i mobilna grupa Omega. Glavni zadatak da izmami Milera
treba da obavi general Skoblin. Suština operacije je da Skoblin
pozove Milera na pregovore sa predstavnicima nemačke obaveštajne
službe.
- General Skoblin. Koliko se ja sećam on je imao neke
nesuglasice s Milerom. Čini mi se da je Miler smenio Skoblina u
štabu. Ali to je interesantno. Pokušajte, samo nemojte ponoviti
grešku kao u slučaju Kutepova. Imajte na umu drugovi, da beli
generali imaju slabo srce. Očigledno su ga preopteretili kad su se dali
u beg pred Vorošilovim i Buđonovim.
Kabinet generala Milera. Za stolom sede dvojica: general
Miler i Skoblin. Skoblin – lep vitak 45-godišnjak, s kratko
podšišanim crnim brkovima. Odeven je u kicoško civilno odelo. U
njegovom načinu komunikacije pada u oči čudna osobina. On ne
gleda u oči sagovornika. Njegov pogled stalno bludi negde okolo.
- Sve je u redu Jevgenije Karloviču. Oba Nemca su već u
Parizu. Predlažu da se vidite 22. septembra u 13.00 časova. Mislim
da ćemo se naći oko pola jedan na uglu ulice Žasmin i ulice Rafe i
oko jedan ćemo biti na dogovorenom mestu.
- Dogovoreno Nikolaj Vladimirovič.
* * *
22.septembar l937.g. Kancelarija ROVS u ulici Kolizej 29.
Miler pruža koverat svom pomoćniku generalu Kusonskom
P.V.
- Imam za Vas neobičnu molbu generale. Ako mi se nešto
desi, molim Vas da otvorite ovaj koverat. Ako ne, vratićete ga lično
meni.
- Razumem Jevgenije Karloviču.
Miler izlazi iz kancelarije. U ruci nosi tamno-smeđu akt tašnu.
Uskoro se susreće sa Skoblinom i srdačno se pozdravlja s njim.
- Predlažem da pođemo peške Jevgenije Karloviču. To je
bukvalno par minuta odavde, u bulevaru Montmoransi.
Generali koračaju bez žurbe, razgovorajući o nečemu. Skoblin
se zaustavlja ispred velike vile, smeštene u dnu dvorišta zasađenog
kestenom. Ulaze u dvorište gde ih sačekuje Mustafa Golubić.
- Izvolite u kuću, gospodin major Štroman i gospodin Verner
vas očekuju, – govori on na nemačkom.
Generali mirno ulaze u zgradu. Kroz pet minuta nekoliko ljudi
iznosi iz zgrade dugačak i verovatno prilično težak sanduk i ubacuju
ga u sivi kamion koji je upravo ušao u dvorište zgrade.
* * *
Francuska luka Havr. Sivi kamion sa diplomatskim tablicama
zaustavlja se ispred prolaza „Marija Uljanova". Sovjetski mornari
pažljivo unose onaj isti sanduk. Uskoro se brod sirenom oprašta od
luke i isplovljava.
* * *
Nijedan učesnik u otmici generala još nije znao da je oprezni i
dovoljno lukavi Miler rešio da se osigura i u ostavljenoj poruci
napisao da ide na sastanak koji je organizovao general Skoblin.
Upravo nad njim se nadvila smrtna opasnost razotkrivanja. Milerova
žena zahteva od Kusonskog da prijavi nestanak muža u policiji. Ovaj
se setio koverte koju je ostavio Miler, otvara, vadi cedulju i čita
naglas.
„Danas imam sastanak u pola jedan sa generalom Skoblinim
na uglu ulice Žasmin i ulice Rafe, i on treba da krene sa mnom na
sastanak sa jednim nemačkim oficirom, vojnim atašeom pri
limitrofnim državama, Štromanom i sa gospodinom Vernerom, pri
ovdašnjoj ambasadi. Obojica dobro govore ruski. Sastanak se
održava na inicijativu Skoblina. Možda je to klopka, i za svaki slučaj
ostavljam ovu poruku. General E. Miler, 22.septembar 1937. godine.
- Kapetane, hitno pošaljite oficira po generala Skoblina. Hitno,
vrlo hitno.
- Da gospodine generale, ali sad je skoro jedan sat posle
ponoći.
- To je potpuno nebitno. Recite oficiru da bez ikakvih
objašnjenja dostavi Skoblina ovde. Neka se pozove na moje
naređenje.
Skoblina su spasili neobično prisustvo duha i staloženost.
Kada su mu pročitali Milerovu poruku on je potpuno prirodno
odglumio iznenađenje i tražio da se prekine neslana šala. Zbunjeni
pomoćnici nestalog generala odlučili su da se posavetuju i zamolili
ga da sačeka u prijemnoj sobi. Skoblinu je bilo dovoljno tih par
trenutaka da nestane iz štaba i jednim mahom se popne sprat iznad u
stan Tretjakova.
Informacija. General Skoblin je pobegao iz Francuske. Za
vreme građanskog rata u Španiji poginuo je tokom bombardovanja
Barselone. To je po jednoj verziji. Po drugoj – likvidirali su ga agenti
OGPU. Njegovu ženu, pevačicu Nadeždu Plevickaju, izvođača
ruskih narodnih pesama, kojoj je tokom jedne turneje u Americi
muzička pratnja bio veliki Sergej Rahmanjinov, uhapsila je francuska
policije i osuđena je na dugotrajnu kaznu. Umrla je u francuskom
zatvoru 1941. godine. Bivšeg ministra privremene vlade, Tretjakova
streljali su Nemci 1943. godine kao sovjetskog špijuna.
General Miler je već 29. septembra bio isporučen u
Lenjingrad, a odatle u Moskvu. Držali su ga pod imenom Petra
Vasiljeviča Ivanova u unutrašnjem zatvoru Lubjanke. Streljao ga je
komandant NKVD Vasilij Blohin 11. maja 1939. godine.
Prve sumnje
Rodoljub Čolaković ulazi u Golubićevu sobu u hotelu ,,Luks“
i zatiče ga, kao i obično, kako leži na krevetu u odelu. Na komodi
pored – III tom „Kapitala" Karla Marksa. Po beležniku se vidi da je
polovinu knjige Mustafa već savladao. Leži nepomično, sa rukama
ispod glave.
- Mustafa, o čemu se radi? Šta ti je? Već treću nedelju ležiš
tako. Šta se desilo?
- Ti mene pitaš šta se desilo? To ja tebe treba da pitam. I tebe i
ostale partijske funkcionere. I pitao bih, ali nemam više koga. Gde je
Simo Marković? Gde je Gorkić? Gde je Vojo Vujović? Vujović
Radomir? Gde je general Kralj? (Ima osnova tvrdnja da je Kralj bio
uhapšen kad je Golubić „iščeprkao" nešto protiv njega.) Gde su svi
oni? Gde su svi jugoslovneski saradnici Kominterne? Ja imam pravo
da pitam, ja nisam partijski radnik. Ja sam bio i ostao vojnik. Ne
mogu da shvatim kako se moglo desiti da su svi koji su predstavljali
KPJ ispali izdajnici? Gde ste gledali, koga ste primali, koga ste birali
za svoje rukovodioce? Da li ti je jasno da se nikom ne može
verovati? Primoravaju nas da pratimo jedini druge i međusobno se
cinkarimo, – a to je nepodnošljivo. To je odvratno.
Glas Golubića se otima kontroli, on skoro viče i trese svog
druga za ramena. – Feđa mi je rekao u poverenju, – ja ti verujem, ali
ako ti nekome... svojim ću te rukama... jesi me razumeo? (Feđa
Alilujev – brat Staljinove žene).
- Šta da razumem? Kome ja mogu da kažem? O čemu ti to? Ni
nema više nikoga.
- Znači, ovako. Feđa mi je rekao da je uhapšeno preko 700
jugoslovena: Srba, Crnogoraca, Hrvata, Slovenaca. Ostao je samo taj
Valter, to jest Josip Broz Tito i Kardelj. Ostali su – trockisti.
Trockizam – to je rđa. On razjeda duše. On se zavlači u svaku poru.
A glavni vinovnik – gde je? On se krije u Meksiku. Treba ga naći,
iskopati ga kao školjku iz ljušture. Ja ću ga iskopati.
* * *
Moskva slavi Prvi maj. Topao sunčan dan. Golubić, držeći za
ruke lepu devojku svetlo smeđe kose, zajedno sa demonstrantima
silazi Vasiljevskim spustom.
- Zar nije predivno? Zar nije veselo Raule? Priznaj da si imao
sreće što sada živiš u Moskvi, što nema rata, što si živ. Priznaj da je
to predivno.
- Naravno, priznajem. Lepo je što sam živ, što je ovako
veselo. I što te volim.
- Stvarno me voliš? Onda me poljubi.
Par se zaustavlja i ljubi. Devojka se odvaja od pratioca i
okreće se oko sebe kao u valceru.
- Kako je lepo živeti u našoj zemlji. To je najbolja i najsrećnja
zemlja na svetu. Kakva sreća kad se osećaš slobodno. Čovek sam
može da bira svoj put. Čovek može sve da postigne. Evo ja hoću da
budem novinar i biću. Još dve godine na fakultetu... i čeka te
zanimljiv posao.
Devojka ponovo uzima Mustafu pod ruku i privija se uz njega.
Jesi li ti zadovoljan svojim pravnim fakultetom? Izvini, ali zar
nije dosadno stalno učiti te zakone? Život treba da bude slobodan od
njih. Svi treba da žive u miru jedni sa drugima. Što si se ućutao?
Razumem. Verovatno misliš na svoju Španiju? Sigurno je lepa?
Ostavio si tamo devojku? Ne laži. Ne verujem ti. Takav lep
muškarac, a da nemaš devojku. A... ipak imaš. Koju? Mene? Mene? I
ja tebe volim. Reci mi moj Raule, kakvi su nam planovi za danas?
Danas, kad su svi veseli i srećni i mi takođe treba da se radujemo.
Ljudmila i Raul-Mustafa su pored Boljšog teatra.
- Pa dobro, „Boris Godunov", nek bude „Boris Godunov“.
Upoznaću te jednom sa mojim prijateljem. On je Srbin, kako samo
peva srpske, a tek bosanske pesme.
Tamna sala pozorišta. Čuje se: „Tiho tiho, čedo. Nisam ja tvoj
zlotvor..."
Golubić sluša napeto, upalih obraza. Celim telom zadrhti na
svako „tiho tiho, čedo“. Nešto u njegovom raspoloženju se prenosi i
na Ljudmilu, ona uzima njegovu ruku u svoju i ponekad ga zabrinuto
pogleda.
Susret sa prošlošću
Trojica gestapovaca unose u ćeliju Golubića, vezanog za
stolicu. Nije u stanju da sedi pravo, zato visi preko užadi. Glava
mlitavo pada na grudi. Prislonivši stolicu uza zid fašisti bogoradaju i
izlaze. Dvojica muškaraca koji se nalaze u sobi prilaze Mustafi.
- Kako si Mujaga? Strpi se, sad ću da ti isperem ranu. Doneo
sam tople vode i hipermangan. Znao sam da će te dovući u takvom
stanju.
Sređuju ranjenog izmučenog Golubića.
- Ima li ijedno mesto na telu po kojem te nisu tukli? – Mustafa
jedva podiže glavu i odrično maše glavom.
Zatim, jedva razmičući slepljene od zapečene krvi usne
šapuće.
- Evo šta su mi uradili, a znam da su i Pavlu Bastajiću. Takve
ljude uništavaju. Da sam znao da takvi ljudi pate u tamnici, sve bih
digao na noge da ih izbavim.
Otvaraju se vrata na ćeliji i ulaze dvojica. Jedan u belom
doktorskom mantilu, drugi – u civilnom odelu. Preko lica mu je
dugačak ožiljak, koji nestaje na vratu ispod kragne sakoa. Prilazi
stolici i dugo posmatra Golubića. U očima mu je i čuđenje i strah.
Prstom pokazuje doktoru na umirućeg čoveka.
- To je taj poznati i neuhvatljivi Mustafa Golubić. Znala ga je
cela zemlja. Šta mu uradiše te budale Nemci? Oni ni ne znaju ko je
on. Ganjao sam ga po celoj Evropi, i da sam ga tada uhvatio, ne bih
morao više da radim.
- Ej Mustafa! Čuješ li me? Pogledaj me. Poznaješ li me? Ne.
A možda ti je poznat ovaj ožiljak kojim si me ukrasio za ceo život?
Maznuo me čakijom po grlu, srećom malo si promašio. Ili sam se ja
izmakao. Ni ne sećam se više. Zato sam ostao živ. Šta, setio si se?
Ajde seti se. Sećaš se Beča i naše svađe do tuče u kafani zbog
atentata na kralja Aleksandra? Vidim, vidim da se sećaš. Da, ja sam
Sava Nikolić.
* * *
Menza za saradnike Kominterne u hotelu ,,Luks“. Desno
pored prozora sa zastorima od belog tila, ručaju Golubić i Bastajić.
Ulazi grupa jugoslovenskih komunista na čelu sa Josipom Brozom i
Kardeljem. Oni sedaju za susedni sto. Razgovaraju na
srpskohrvatskom.
- Naši zemljaci, – prelazeći na engleski, reče Mustafa.
- Znam. Onaj tamo s jakom vilicom, to je Josip Broz. Veliki
čovek, a verovatno će biti još veći.
- A to je onaj što je ratovao na strani austrijanaca protiv Rusije
i bio zarobljen.
- Ma šta kažeš? Kako se on ovde našao?
- Radio je kod njih u obaveštajnoj službi. Zatim je stupio u
Komunističku partiju Jugoslavije. Vatreni komunista i
internacionalista. Čak se oženio Nemicom, pripadnicom komunista.
Ajde završavaj, idemo.
Odlaze. Josip Broz pažljivo gleda za njima. Zatim se okreće
ka Kardelju.
- Ko su ovi, poznaješ li ih?
- Valjda su neki Englezi.
- Englezi? A meni se učinilo da razumeju naš razgovor.
- Ne znam. Mada mi je se onaj visoki učinio poznatim
odnekud. Kao da sam ga već negde video, sve sam prekopao, ne –
nismo se sretali. Ma, đavo da ih nosi. Bolje mi reci šta da radimo s
Blagojem Parovićem?
- Šta je s njim?
- On je ovde u menzi napravio skandal konobarici. Meso koje
su mu doneli bilo je smrdljivo. On mi je tako rekao, i znaš šta je
dodao: Ja, veli, ako mi partija naredi, ješću i govna, ali meso je zaista
smrdelo.
- A ti?
- Ukorio sam ga, i upozorio, ako on umesto zahvalnosti
ruskim drugovima bude pravio skandale, izneću pitanje njegovog
ponašanja na sastanku naše partijske ćelije.
- Ako si, Milan ih je mnogo raspustio. Suviše je blag.
Slučaj u Marseju
Pred Mustafom se prostirao Marsej, okupan žarkim južnim
suncem. Nove kuće od belog ili sivkastog kamena elegantno su se
rasule po okolnim brdašcima, obgrljavajući rivu u starom gradu.
Široki prozori zastakljeni savremenim, posebno prozirnim staklom,
pod zracima sunca, na mestima su plamteli jarkim sjajnim
plamenom. Na najvišem brežuljku, koji kao da zatvara grad, uzdiže
se hram Majke Božije – zastupnice, koji Francuzi nazivaju
Marijinskom crkvom. Hram je iznutra bogato dekorisan vitražima
koje su radili najpoznatii savremeni umetnici. Brežuljak na kojem se
nalazio bio je malo izdvojen od gusto naseljenog grada, što je isticalo
njegovu vezu s nedirnutom prirodom. Jaki naleti vetra ponekad bi
podigli prašinu prikupljenu na brežuljcima i podizali je u vidu manjih
vrtloga. Oni bi se žurno spuštali ka podnožju hrama i nestajali, kao
da se klanjaju pred nogama Bogorodice.
Polako puštajući dimove iz svoje nerazdvojne lule, Golubić je
sa znatiželjom razgledao grad u kojem je boravio pre dvadesetak
godina. Sećanje mu skoro ništa nije govorilo o toj njegovoj prvoj
poseti. Ali glavna Mustafina pažnja bila je usmerena na ulaz
sedmospratnice koja se ničim nije izdvajala. Iza njenih masivnih
hrastovih vrata, ukrašenim zavaravajućim natpisom „Arhitektonski
biro“, nalazila se aviaciona laboratorija, u kojoj su mladi avio-
konstruktori iz cele zemlje pokušavali da naprave najsavršeniji
istrebljivač na svetu.
Na preplanulim nasmejanim licima pešaka nije bilo ni senke
brige niti straha za svoju budućnost. I mada su nedaleko odavde, u
Španiji, već praštale puške i padali oboreni avioni, Francuzi su i dalje
bili najveselija i najbezbrižnija nacija. U kafe bi malo-malo upadala
jata mladih Francuskinja, koje su uz ćeretanje i zvonki smeh jele svoj
kroasan i zapijale ga jakom mirisnom kafom, i izlazile napolje,
nestajući u gradu okupanom suncem. Verovatno je zbog njih
Golubiću stalno odzvanjala u ušima melodija pesmice vojvode iz
„Rigoleta" „Žena je varljiva". „Aha, čini mi se da je to ona“, prekide
on svoje nemo pevanje. Teška vrata laboratorije su se otvorila i na
ulicu su izašle dve zgodne mlade žene. Mustafa je znao da su to dve
najbolje, najpedantnije i najbrže crtačice tajnog konstruktorskog
biroa. Obe su bile neudate, obe su volele lep provod. I obe su bile
brinete, samo što je Žil bila crnooka, a lutkasto Izabelino lice krasile
su krupne plave oči. Upravo je ona bila objekat budućeg udvaranja
obaveštajca.
Nedelja je proletela neprimetno. Danju je Mustafa spavao, a u
duge letnje večeri i tople noći mogao je da zabavlja drugarice. Bilo
mu je potrebno da Izabel sama smisli način kako da ostane s njim
nasamo. Osetio je da se sviđa devojci, ali bilo je opasno razdvajati je
od Žil. Verovatno su stručnjaci za bezbednost dali instrukcije
zaposlenim o mogućoj opasnosti pojavljivanja okolo nepoznatih
ljudi. Zato je on sa velikim olakšanjem saslušao žalbu devojke kako
joj se drugarica prehladila i ostala da leži kući s temperaturom. Čak
je zaboravio da napravi „odgovarajući" izraz lica.
- Čemu se raduješ, Odiseju? – začudila se Izabel. Ona je
bolesna, a ti se raduješ.
- Ma ne, – pokuša on da se opravda, – iskreno mi je žao...
mada, da budem iskren, nekako nisam navikao da se družim utroje.
- A s kojom od nas bi ti hteo da se družiš u dvoje? – upita ona
i odjednom se zasmeja. – Pa naravno, jasno je. Pošto je ona bolesna,
znači ti želiš da se družiš sa onom koja je zdrava. Ne verujem da ti se
sedi pored bolesničke postelje.
- Ma ne, nije uopšte zbog toga.
- A zbog čega?
- Zbog toga što me tvoje oči potsećaju na more mog
detinjstva. Ne na ovakvo, kao što je ovde u Marseju, već na sinje
more mog Jadrana. Gledajući tvoje oči, ja uranjam u moje
detinjstvo... To je tako lepo.
Par je bez žurbe prošao pored čipkaste katedrale sa dva tornja
– Sen Vinsent de Pol, koja je Golubića pomalo podsećala na poznatu
kelnsku katedralu. Kratko su se zadržali pored spomenika vojnicima
„Garde Mobile", što su inače činili svakodnevno.
- Teška sećanja za Francuze. Rat je izgubljen, a mnogi od tih
vojnika, prikazanih na postamentu, nisu se vratili kućama. A svi oni
su tada imali manje godina nego ja sada. Rat je užasna stvar.
- Govoriš kao da znaš šta je rat.
- Znam i to ne iz priča.
Izabel se zaustavi i zagleda u njegovo lice.
- Ne šališ se?
Golubić joj je ispričao kako je on, mladi italijan, student,
1912. godine dobrovoljno otišao da se bori protiv Turaka za
oslobođenje Grčke, pošto su njegovi preci po ocu bili Grci. To o
čemu je on pričao bila je skoro istina, uključujući detalje bitaka,
nazive gradove i sela koja su oslobađali od glavoseča janinskog paše,
zbog čega je njegova priča zvučala veoma ubedljivo. Žena je veoma
emotivno reagovala na neka potresna mesta, čvrsto ga stežući za
lakat, na koji se oslanjala.
Dalje je pričao kako se vratio studiranju na univerzitet u Beču
i u Parizu, postao diplomirani istoričar umetnosti i zaposlio se kao
profesor.
U međuvremenu su se našli nedaleko od dvorca Lonšam i
Mustafa je potkrepio svoju priču objašnjavajući arhitekturu dvorca, i
dokazujući time svoju obrazovanost.
- Kako interesantno ti pričaš. Tebe čovek može slušati
beskonačno, ali ja sam veoma gladna, izvini.
- O da, profesorska krasnorečivost. Izvinite madmuazel. Mi
smo pored luke. Znam jedan prijatan restorančić tamo. Šta kažeš na
jedan bujabes?
- To je malo teško za uveče, ali jako ukusno.
- Onda napred, tamo ćemo dobiti pravu riblju čorbu uz dobro
belo vino.
- Zašto ga zoveš „bujabes"? – sedeći u taksiju, zainteresova se
Izabel – u Marseju govore „bajabes".
- Da, primetio sam to, verovatno ste Vi u pravu, tako je
jednostavnije za izgovor.
* * *
Romansa se se postepeno razvijala, što je odmah primetila Žil
koja se vratila na posao. Ona je sad i sama smišljala razloge kako bi
drugaricu ostavila nasamo sa Mustafom. Šetajući sa devojkom on se
trudio da bira usamljena mesta, što je naišlo na njeno prećutno
razumevanje, ali zbog drugih razloga. Vrlo često su razgovori
prelazili na vojne teme – ipak su događaji u susednoj Španiji počeli
da utiču na svest Francuza. Jednom je ona pitala svog kavaljera o
rezultatima Prvog svetskog rata. Broj poginulih i obogaljenih koji je
izgovorio Golubić, izazvao je kod Izabel stanje bezmalo šoka.
- Jesi li siguran? Ali to je užasno. Dvadeset miliona ljudi. O
čemu mi mislimo?
- Sudeći po Nemačkoj, ljudi misle samo na revanš. Ne bih da
te razočaram, ali za mene je pitanje novog svetskog rata potpuno
izvesno.
- A to znači novih dvadeset miliona žrtava?
- Plašim se da će biti mnogo više. Sve ove mirne godine
najveći umovi čovečanstva su se jedino bavili pronalascima novog
oružja i poboljšanjem starog.
- Da, u pravu si. Znam da se na to troše ogromne pare.
- Draga Izabel, zašto se ti tako brineš? Arhitektura nije oružje.
Samo ti mirno radi svoj omiljeni posao.
- Grešiš Odiseju.
Žena je zaćutala i neko vreme sedela ćutke. Po svemu se
videlo da se ona s mukom savladava da ne podeli sa svojim
prijateljem nešto jako važno. U svakom slučaju bar za nju lično.
Golubić je nije požurivao, znajući da je jako važno da ona sama
odluči.
- Grešiš dragi. Mi se ne bavimo arhitekturom. Mi radimo
avione. Vojne avione koji će rušiti prelepe zgrade, koje su stvorile
arhitekte.
Mustafa je odglumio neverovatno iznenađenje.
- Zar ti nisi inženjer?
- Ne, ja sam tehnički crtač, ali ja sam jako važna za
aviokonstruktore. Ja sam njihov glavni pomoćnik.
Golubić je video da je Izabel savladala unutrašnju barijeru i da
je sada spremna da podeli sve što zna o svom super strogo
poverljivom poslu. On je samo uzeo njene ruke i prineo ih usnama.
- Da, ja i Žil pomažemo da se napravi ono što će zatim ubijati.
Sad sam to jasno shvatila. A šta da radim? Na mogu da napustim taj
posao. Dobro me plaćaju, tako da mogu da izdržavam celu porodicu.
Šta da radim, reci mi? Ti si tako pametan, toliko si toga video i
preživeo.
Mustafa je veoma oprezno objasnio ženi koja se uz njega
privila, da mnogo zavisi od toga u čijim rukama će biti oružje. U
rukama agresora to je oružje koje donosi smrt ljudima. U rukama
zemalja koje se bore protiv agresora, to je sredstvo za spašavanje
mirnog stanovništva. U agresore je on svrstao Nemačku, ispričavši
ono što je on video u Berlinu za vreme pogroma Jevreja. U
protivnike fašizma svrstao je Francusku i Englesku, a posle izvesnog
kolebanja i Sovjetski Savez.
- Jako mi je žao što u agresore moram da svrstam i moju
voljenu Italiju. – Fašista Musolini je nasankao moje zemljake –
miroljubive i pune života.
- A može li se rat nekako zaustaviti? Sprečiti?
- Mislim da se agresor može samo silom zaustaviti. Ako oni
znaju da njihov protivnik poseduje moćno odbrambeno oružje,
zaziraće da započnu klanicu.
- Kako bih želela da nekako pomognem onima koje ti nazivaš
antifašistima. Ali kako i na koji način?
Direktan odgovor na to pitanje za Golubića je prestavljao
veliku opasnost, zato se on ograničio na primere ljudi koji su
dobrovoljno stupili u redove Španske revolucionarne armije, ili su
poput Ernesta Hemingveja, kao novinari, pisali istinu o građanskom
ratu. Na rastanku je obećao da će razgovarati sa svojim prijateljima
sa univerziteta. Poljubio je Izabel strasno, i zamolio da nikom ne
priča o ovom razgovoru.
Nastavili su da se viđaju, ponekad u društvu Žil. Opasnu temu
više nisu pominjali, čak ni kad su bili nasamo.
Uskoro je rukovodstvo posavetovalo Golubića da napusti
Marsej pod nekim zgodnim izgovorom, uverivši ga da će mu naći
zamenu, pošto su rad sa ženom smatrali perspektivnim.
Izabelinom ogorčenju nije bilo kraja, kada joj je saopštio da će
morati da otputuje na par nedelja. Zamolila ga je da sačeka sa
odlaskom do petka, zato što će u četvrtak ona imati večernje
dežurstvo, posle čega će moći da budu ceo dan zajedno.
Na tom sastanku, u sobi koju je Mustafa iznajmio u hotelu na
aveniji što vodi za Nicu, ona mu je neočekivano uručila veliku
količinu crteža letilice, koje je mogla da iznese ispod odeće, kao i
film sa fotografijama aviacionog motora, koji je pronašla u jednom
od sefova sa crtežima.
- Znam da te uvlačim u opasnu avanturu, ali te molim da
uzmeš ova dokumenta. To je sve što ja mogu da uradim da bih
sprečila rat. Ne želim da ljudi poput tebe opet idu da ginu za one koji
sede i ništa ne rade. Molim te, voljeni moj. Čekaću te da se vratiš. A
sada dođi, želim da znaš koliko te volim.
Kada je otkriven nestanak dokumentacije, ona je već davno
bila u Moskvi. Mustafa je saznao da su crtačice suspendovali s posla
dok je trajala istraga, ali protiv njih nisu pronađeni dokazi, i one su
vraćene na posao. A u ruke sovjetskih aviokonstruktora dospeli su
crteži vrlo interesantnog aviona.
Glavni neprijatelj u tom trenutku
U kabinetu Staljina su Dimitrov, Berija i Sudoplatov. Staljin
šeta po kabinetu sa lulom u ruci.
- Moram da Vam kažem, druže Dimitrov, da vi tamo u
Kominterni mnogo besposličite. A neki vaši saradnici direktno
pomažu našim neprijateljima. Nama se protivi samo jedan čovek. U
celom trockističkom pokretu, osim samog Trockog, nema ni jedne
značajne figure. Ipak, trockizam postoji kao ideologija. Znači treba
ukloniti tu jednu jedinu značajnu figuru. To je zadatak za naše
organe. A Vaš je zadatak, druže Dimitrov, da organizujete rad na
ideološkom frontu, kako bi sami meksikanci zahtevali da taj izdajnik
svetske revolucije bude izgnan iz njihove zemlje. Nadam se da je to
jasno?
- Tako je druže Staljin, jasno. Danas ćemo razmotriti Vaše
dragocene smernice.
- Vrlo dobro, slobodni ste druže Dimitrov.
- A šta je s našim organima? – obrati se Staljin ostalima, kada
se za Dimitrovim zatvoriše vrata. – Nadam se da imate nameru da
postupite odlučnije, nego ti pekmezi iz Kominterne?
- Da, druže Staljin. Pohapsili smo prethodno izdajničko
rukovodstvo inostranog odeljenja NKVD. Spremni smo da ozbiljno
aktiviramo rad tog odeljenja, zato predlažem da za novog
rukovodioca odredite druga Sudoplatova.
Sudoplatov odmah skoči na noge.
- Dobro, dobro, sedite druže Sudoplatov. Pogledao sam Vašu
biografiju. Dobra, ratna biografija. Polažemo nade u Vas.
Sudoplatov opet pokušava da ustane, ali Staljin ga zaustavlja
blagim pokretom ruke.
- Svima treba da vam je jasno, da imamo vrlo malo vremena.
Fašizam će uskoro započeti rat, zato Trockog, kao pomagača fašizma
treba likvidirati tokom ove godine. Dakle, šta ti predlažeš Lavrentije?
- Formirali smo udarnu grupu od meksičkih i španskih
komunista pod uslovnim nazivom „Konj“. Već su im pridružene naše
mobilne grupe iz Evrope, kao i Grigulović koji se lepo odomaćio u
Americi. Celom operacijom će neposredno rukovoditi Sudoplatov, a
na mestu operacije radi Ejtington, ilegalno ime ,,Tom“. Pomaže mu
Golubić koji Vam je dobro poznat, ovaj put pod pseudonimom
,,Filipe“. Za svaki slučaj formiramo još jednu grupu ,,Mati“. To su
španski komunisti koji su nam beskrajno odani druže Staljin.
Verujem da će operacija ,,Patka“ proći uspešno.
- Vrlo dobar naziv za operaciju, i dobro je što ste uključili
grupu Mustafe Golubića, to su pouzdani i provereni ljudi. Želim vam
uspeh. O toku operacije – obaveštavajte me lično.
- Dobro druže Staljin.
Meksiko – poprište borbe
Meksiko. Kuća u predgrađu. U spavaćoj sobi su Golubić i
Frida Kalo, žena poznatog meksičkog umetnika Diega Rivijere. Frida
u lakom prozračnom penjoaru, hramajući, ide do niskog stočića,
uzima dve čaše s vinom i vraća se u široki krevet.
- Viljeme, za jedino radi čega vredi živeti – za ljubav! Čekaj,
može se živeti i radi umetnosti. Onda jednostavno za tebe moj strasni
Bosanac. Interesantno, ali u ljubavnim strastima ne zaostaješ za
vatrenim Meksikancima. Uzgred, čija je ovo kuća?
Mustafa ispi vino i poljubi pripijenu uz njega ženu.
- Ovo je kuća jednog mog dobrog prijatelja. Ne boj se, neće
nas izdati.
- A ja se i ne bojim. Ako treba neka se on plaši. A može li moj
muž ovog puta da zna da si u Meksiku?
- Bolje da ne zna. Ovog puta sam došao poslom. Nemam
nameru da se viđam s njim... slušaj, a zašto je tvoj muž izbacio tog
poznatog ruskog revolucionara? Pisale se novine da oni više nisu
prijatelji.
- Kao prvo, on nije Rus, nego Jevrej. A drugo, Diego je počeo
da sumnja da ima nešto između mene i Lava. Priznajem da nije bilo
bez osnova. Ja ne mogu da odbijem muškarca ako me on želi. U
mojim venama teče vrela krv. Ne budi ljubomoran, bolji si od njega.
Mada pomalo lagiš. Rekao si da si došao ovde poslom. Ali kakva ti
možeš imati druga posla osim ljubavnih? Ti si rođeni ljubavnik.
Žigolo. Isto kao i ja. Brzo mi reci da si došao isključivo zbog mene,
inače ću te zadaviti. Ne, ne moraš da odgovoriš, svakako ću te
zadaviti.
Ljubavnici nestaju u strasnom zagrljaju.
O svojim posebnim odnosima sa Golubićem, temperamentna
Frida je otvoreno ispričala srpskom novinaru Mariću: „On – Bosanac
dolazio je i pred rat poslom u Meksiko.. Bili smo veoma bliski...
mnogo više od prijatelja.. I on me je uvek upozoravao da li sme moj
muž da zna da je on ovde ili ne“.
* * *
U baru „Kit i Ket“ koji se nalazi u centru Meksika, omiljenom
mestu meksičkih umetnika i boema, u posebnom separeu „pirovali"
su Sikejros, Riviera i Grigorij Rabinovič – predstavnik sovjetskog
Crvenog krsta u Njujorku – jedan od rukovodilaca operacije za
likvidaciju L. Trockog. To je Mustafa Golubić.
- Drugovi, operacija ,,Patka“ je potpuno spremna. Oružje i
maskirna odela su već tu. Sad je na vas red. Moram da vam
prenesem, da rukovodstvo Kominterne polaže nade u vas. Neprijatelj
svetskog komunističkog pokreta mora biti likvidiran.
- Recite, molim Vas, a drug Staljin, zna li za ovu operaciju? –
interesovao se Sikejros. Na njegovom finom ženstvenom licu pojavi
se nemir.
- Ja vam ne mogu tačno reći drugovi, ali vi znate da se
Kominterna uvek rukovodi direktivama druga Staljina. Znači, vašoj
grupi će biti pridodana još jedna manja grupa profesionalaca, kojima
ne možemo uskratiti učešće u operaciji. Zapamtite njihova imena:
Martines, Alvares i Himenes. Oni su zaslužili tu čast. Naći ćemo se
na dogovorenom mestu.
* * *
Noć između 23. i 24. maja 1940. godine prema kući-
utvrđenju Trockog, tiho su se privukla četiri automobila. Iz njih su
poiskakali ljudi obučeni u vojne i policijske uniforme i za tili čas se
stvorili pored zida zgrade.
Sikejros, odeven u majorski mundir, kuca na vrata.
- Ko je, – upita čuvar Robert Šeldon Hart.
- Otvaraj, Amur, to sam ja, – odgovori Sikejros.
Hart odškrinu vrata, kroz koja momentalno nagrnuše
napadači. Odmah otvoriše žestoku vatru iz automata. Neko je bacio
granatu u pravcu stražarske prostorije.
- Ipak treba proveriti spavaću sobu, – viknu Sikejros.
- Ja ću to uraditi. Čovek s maskom, figurom i glasom sličnim
Griguloviću, nestade u vratima. Zaustavivši se oko vrata spavaće
sobe on otvori ubistvenu paljbu po krevetima.
- Idemo, idemo, – ponovo viče Sikejros. – Amure, ideš li s
nama. Ne smemo te ostaviti.
Grupa jurnu prema izlazu.
U kući zavlada tišina koju je remetio dečji glas.
- Deko, deko, gde si?
- Bože moj! Oni su uzeli Sevu! – obuzet užasom viče Trocki,
ostavši da leži ispod kreveta. Njegova žena skače na noge i trči u
unukovu sobu u plamenu. Dečak je već iskočio u dvorište i potrčao u
pravcu čuvarske kućice, vukući ranjenu nogu.
***
Auto izlazi u dvorište vile i zaustavlja se pored visokog
drveća. Iz njega izlazi jedan od braće Arenal i čuvar Trockog – Hart.
U autu su Sikejros, koji je već skinuo veštačku bradu i Grigulevič.
- Ne smemo ga ostaviti živog. Video me je, nervozno govori
poslednji.
- Molio sam te da se maskiraš. Sad sam rešavaj svoj problem.
- A da mi pomogneš. Nekako mi je nezgodno.
- Ne, druže. Od mene je dosta i ono u kući. Tamo je čini mi se
vrištalo dete.
Grigulevič bogoradajući izađe iz auta. Zatim ga obiđe od
pozadi i nađe se iza Hartovih leđa.
- Alal ti vera druže. Da nije bilo tebe namučili bismo se s
kapijom. A i digla bi se nepotrebna buka, – Arenal pohvali Harta.
Ovaj ne stiže da odgovori. Grigulevič mu je pucao u potiljak.
- Jesi li poludeo? – dreknu Arenal. – Pa to je naš drug.
- Nemam pravo da ga ostavim u životu. Video je sve nas. Ne
možemo ostavljati u životu takvog svedoka, – jako malo ga
poznajemo. Osim toga, gde da ga krijemo i kako da ga izvedemo iz
zemlje?
- Bože moj, prošaputa Arenal,k – lako je ubiti svoga.
- Ako nekad budeš morao da ubiješ mene za opšte dobro,
molim te uradi to bez razmišljanja. On je još jedan bezimeni heroj i
žrtva svetske revolucije.
* * *
U vili gde se Golubić viđao sa Fridom Kalo, sami su on i
Karlos Kontreras. On je italijanski komunista Vittorio Vidali.
Mustafa besno odbacuje novine.
- Oni su upropastili celu stvar. Molim te samo pogledaj šta
pišu novine. Ti nesposobnjakovići prosuli su u tri sobe više od dvesta
metaka, a praktično nikog nisu pogodili. Samo je jedan metak
okrznuo kožu na nozi unuka ,,Patke“.
- A ja sam ti, ako se sećaš, govorio da se taj slučaj ne sme
prepustiti umetniku.
- Bio nam je potreban čovek poznat u Meksiku, ali on nije bio
sam. A gde su bili Španci? Ako išta znaju – znaju da pucaju.
Dođavola! Sad će ,,Tom“ morati da odgovara centrali.
* * *
Kuća Trockog. Jedan od čuvara prikucava na zid dasku, na
kojoj je napisano: ,,U znak sećanja na Roberta Šeldona Harta, 1915-
1940, kojeg je ubio Staljin".
* * *
Kabinet Staljina. Berija podnosi izveštaj. Bled je i očito
zabrinut:
- ,,Tom“ javalja o neuspehu, druže Staljin. Dana 24. maja
1940. g. izvršen je napad na kuću Trockog u Meksiku. Najpotpunije
o okolnostima izveštavaju američke novine ,World telegraf’. U vezi
onoga što se dogodilo, dobili smo iz Amerike dojavu od našeg
čoveka. Ovako stvari stoje:
- O našoj nesreći Vi znate iz novina detaljno. Izveštaj će vam
biti predat kada se ja ili „Filipe" izvučemo iz zemlje.
Za sad su svi ljudi zdravi i čitavi, a deo je napustio zemlju.
- Ako ne bude posebnih komplikacija, kroz 2-3 nedelje ćemo
pristupiti ispravljanju greške, pošto su sve rezerve iscrpljene.
- Za završetak posla treba mi još 10-15 hiljada dolara, koje
treba hitno poslati.
- Preuzimajući na sebe krivicu u potpunosti za taj užasni
neuspeh, spreman sam da na Vaš prvi poziv doputujem, kako bih
primio kaznu koja sleduje za takav neuspeh. 30. maja. Tom“.
Staljin, koji je sve to vreme sedeo za stolom, s kamenim licem
je saslušao izveštaj, kod poslednjih reči malo se opustio i ustao iza
stola. Ćutke je prošetao po kabinetu. Zaustavio se pored dugačkog
stola sa zelenom čojom i pažljivo pogledao skamenjene Beriju i
Sudoplatova.
- A gde je sad taj Ejtingon?
- On je već u Moskvi, druže Staljin. Razrađujemo plan
,,Mati“.
Dobar naziv plana. Baš kao kod Maksima Gorkog. Dopala mi
se neposrednost druga Ejtingtona. To je boljševička neposrednost.
On pošteno priznaje svoju krivicu i spreman je da ispravi grešku. I to
je isto boljševički. Evo šta ja mislim: hajde da damo drugu Ejtingonu
punu samostalnost u donošenju odluke na licu mesta. Nećemo od
njega tražiti usaglašavanje sa centralom svakakvih sitnica i detalja.
Neka on sam odabere potrebne ljude. Ako mu bude potrebna pomoć,
mi ćemo mu je odmah pružiti. A što se tiče para, ne treba cicijašiti
kad je u pitanju tako blagorodna i za zemlju potrebna stvar. Dajte mu
ne trideset, nego trista hiljada dolara. Mislim da će tako biti ispravno.
* * *
Poznata vila u Meksiku. Golubić na vratima pozdravja lepog,
mladog čoveka.
- Dobar dan druže Babiću. Ili ste Vi sada već Frenk Džekson?
Bolje da Vas zovem Frenk. Znam za Babića, pošto sam ja lično
intervenisao za Vaš originalni jugoslovenski pasoš. Ja sam Filipe,
Pablov pomoćnik. Ovih dana bolje da se ne viđate s njim. Recite, da
li ste spremni da izvršite nalog centrale?
- Da. Već sam rekao Pablu, da ne menjam datu reč. Svestan
sam koliko je to odgovoran i počasni zadatak.
- Dobro, Frenk. Drago mi je. Ti si dostojan sin svoje majke.
Zapamti. Operacija je planirana za 20. avgust. Tvoja poznanica
Silvija je otputovala, to je dobro – neće te zamajavati i smetati. Pablo
i mati će te čekati na rastojanju sto metara od kuće u dva odvojena
auta. Kad izađeš iz kuće možeš trčati ili levo prema autu majke, ili
desno – prema Pablovom autu. Ovo drugo je poželjnije. Pablo će biti
smireniji od majke. Brzo nestanite, ostalo mi preuzimamo na sebe.
Srećno Ramone. Doviđenja.
* * *
Pozno leto u Beogradu. Mančićeva i Golubić lagano šetaju
centrom grada.
- Drago mi je što si najzad zaboravio tu svoju Evropu i došao
u Beograd. Toliko si zauzet, jako me retko posećuješ. Ali ja vidim da
si zbog nečeg jako zabrinut. Kupio si sve moguće novine, kao da
čekaš neko važno saopštenje. Šta si danas zanimljivo pročitao u
novinama? Tako si hmiknuo, da ne znam jesi li se iznervirao ili
obradovao?
- Da, zaista očekujem loše vesti iz Nemačke. Ali danas me je
šokirala jedna vest iz Meksika. Novine pišu da je u Meksiku ubijen
Lav Trocki. Znam da ne voliš politiku, ali sigurno si za njega čula.
- Pa nisam baš do te mere apolitična da ne znam ko je Trocki.
- Eto, ubio ga je neki mladi udvarač njegove sekretarice.
Moguće iz ljubomore. Nisam zbog toga hmiknuo, već zato što je Lav
Trocki kao dopisnik boravio u Beogradu. Čak je napisao članak o
ubistvu nadvojvode Ferdinanda. Osim toga, poznavao je jednog od
učesnika sarajevskog atentata – Vladimira Gaćinovića.
- A i ti si ga poznavao? Jesi. A šta se s njim desilo?
- Umro je u Švajcarskoj, u Bernu. Kružile su glasine da je
ubijen. Možda je izgovorio nešto što nije trebalo. Možda baš tom
Trockom. To niko ne zna.
Jelisaveta korača neko vreme ćutke, oborivši oči i nervozno
čupkajući rese svilene marame. Zatim podiže pogled prema svom
prijatelju.
- Mustafa, da li bi ti mogao da ubiješ čoveka?
Mustafa je pogleda začuđeno. A onda se u njegovim očima
ukaza razumevanje. Oćutao je malo, kao da razmišlja o pitanju, i
odgovorio, pažljivo birajući reči.
- Naravno. Ja sam tri puta bio u ratu. Videla si mi ožiljke.
- Ne, ne mislim na to... ne na takvo ubistvo... iz daljine. Nego
da li bi mogao ubiti čoveka kojeg poznaješ?
Golubić odgovara posle izvesne pauze.
- Verovatno bih mogao. U svakom muškarcu spava ratnik. Ali
to je vrlo teoretsko pitanje. Sve zavisi od okolnosti. Zavisi šta je taj
poznat mi čovek uradio. A zašto pitaš?
Onako. Nešto sam se rastužila zbog tvojih novosti. A reci mi
plašiš li se ti smrti?
- Znaš Liza, kada godinama slušaš iznad glave kako fijuču
meci i zvižde mine, i svaka od njih svakog trenutka može da te
raskomada, postepeno se navikneš na to. Počinješ sve da prihvataš
kao težak krvav posao. Neizbežan posao.
- A veruješ li ti u boga, moj dragi, moj voljeni Mujko?
Umesto odgovora, Mustafa samo uzdahnu.
- Moliću se za tebe. Ništa se ti ne boj. Ja ću tako boga moliti,
da ti se ništa ne može desiti.
Par se zaustavlja pored manje fontane oko koje trčkaraju
dečica. Golubić ih neko vreme posmatra s neskrivenom tugom.
Mančićeva primećuje njegov tužni pogled.
- Da li si nekad želeo da imaš decu, Mujko?, – upita ona,
privijajući se uz njega.
- Uvek sam želeo, kao i svi normalni ljudi. Samo mi život nije
dozvolio. Prvo rat, onda besparica. Kad sam bio u Rusiji zbog
„Crvenog krsta“ imao sam tamo vezu, ali ta žena nikad ne bi mogla
doći u Jugoslaviju. A ja ne bih mogao da živim bez moje Srbije. A
onda sam sreo tebe, ljubavi moja.
- A zašto ne bismo razmislili o deci zajedno?
- Bojim se draga da je sada pomalo kasno. Ne zbog godina.
Plašim se novog rata. Bio sam u Nemačkoj. Video sam kako
predstavnici najcivilizovanije evropske nacije, koji nas Srbe ne
smatraju za ljude, ubijaju Jevreje i pljačkaju njihove kuće. Sad
gledam ovu decu i pitam se šta ih čeka kroz godinu-dve. Šta čeka sve
nas? Razumi me. Novi rat će biti mnogo strašniji. Meni ne ginu
rovovi, a tebe ću poslati na selo. Tamo će biti najbezbednije. U selo,
još dalje u planine. Jednom rečju Lizice, ode ti u partizane.
- Fu, tako to pričaš kao da se već desilo. Kao da je rat već
počeo.
- Da draga moja. Okupacija Poljske i jeste njegov početak.
Nećemo više tužne teme. Htela si u bioskop. Izvini, ne mogu s
tobom. Imam sastanak, ali kratak. Čekam te kod kuće sa flašom vina,
imaj na umu. Zato ne očijukaj tamo u bioskopu. Nećeš imati vremena
za to.
Veče. Mančićeva izlazi iz bioskopa i polako ide kući. Utonula
je u svoje, očito nevesele misli. Penje sa na trem, polako otvara
ulazna vrata i na prstima prilazi vratima dnevne sobe. Oprezno otvara
vrata i vidi Mustafu koji sedi sa slušalicama ispred male radiostanice
kako zapisuje Morzeovom azbukom. Jelisaveta uplašeno pritvara
vrata i izlazi napolje. Prošetavši se malo oko kuće ona se ponovo
penje na trem i namerno trupće po stepenicama i zveckajući
ključevima otvara vrata. Otvoriviši ih, odmah pade u Mustafin
zagrljaj.
- Hej, na smrt si me preplašio. Jesi ti to mene čekao iza vrata?
- Kako da ne. Gde je on?
- Koji on? – prihvatajući igru, zbunjeno i zavodnički pita
Jelisaveta.
- Kako koji? Tvoj udvarač, koji te dopratio do kuće i pokušao
da te poljubi. Evo razmazao ti je sav karmin. Ili te je ipak poljubio?
Noge ću mu polomiti.
- Smiri se, oterala sam ga. Ugovorila sam drugi da...
Mustafa joj ne dade da završi, pritisnu joj poljubac na usne.
* * *
Neverovatne koincidencije i paralele se ponekad dešavaju u
životu. Dva čoveka, dva revolucionara: Mustafa Golubić i Lav
Trocki. Život ih je odveo opasnim stazama političkih borbi i
evropskih ratova sasvim blizu. Neverovatno blizu jednog drugom.
Obojica su rano ušli u revolucionarnu borbu. Trocki je deset
godina stariji od Golubića. Ta razlika se očuvala u glavnim
dogođajima iz njihove biografije. Trocki je prvi put je bio uhapšen sa
19 godina. Mustafu je osudio vojni sud u Solunu kad mu je bilo 28
godina. Obojica su bili osuđeni na dve godine. Ali nije to najvažnije,
već nešto drugo.
U periodu od 1912-1913. godine, Golubić je aktivni učesnik
balkanskih ratova. Novinar Trocki, predstavnik novina „Ukrajinska
misao“ u Srbiji, izveštava o toku bitaka, boravi u Makedoniji i
Bugarskoj. Jedan oslobađa svoju otadžbinu od turskog jarma, sa
oružjem u ruci brani je od bugarskog agresora. Drugi, pridržavajući
se pacifističkih stavova, što se teško povezuje sa likom budućeg
vatrenog borca Trockog, objavljuje veliki broj članaka sa
oslobođenih teritorija Makedonije i Bugarske. Neki od njih su
otvoreno antisrpski i svedoče o autorovom dubokom nerazumevanju
sve složenosti vekovnih etničkih i političko-ekonomskih odnosa
naroda koji žive na Balkanu.
U junu 1914. godine Mustafa u Sarajevu neposredno rukovodi
atentatom na austrijskog prestolonaslednika, a Trocki, boraveći u
Beogradu, u svom članku naziva mladobosance dečurlijom koja su
izazvala rat. Očigledno da Lav Davidovič, bez sistematskog visokog
obrazovanja, nije znao Aristotelove premise o razlikovanju povoda,
koji je doveo do rata, od njegovog uzroka.
I u narednim godinama, životi te dvojice ljudi se stalno
ukrštaju. Golubić postaje rukovodeći saradnik tajnog odeljenja
Kominterne, čiji je jedan od rukovodilaca bio Trocki. Istovremeno
Mustafa je agent vojne obaveštajne službe, dok je Trocki na čelu
Revolucionarnog vojnog saveta (Revvoensoveta), kome se vojna
obaveštajna služba podčinjava.
Ali sa svakom godinom njihovi putevi se sve više udaljavaju.
Golubić postaje dosledan revolucionar-internacionalista, čiji je cilj
revolucionarni preobražaj ne neke pojedinačne zemlje, već pobeda
radničke klase u celom svetu. Istovremeno pretendovanje Trockog na
liderstvo u revolucionarnom pokretu odvode ga sve dalje u sektaške i
opozicione vode. Njega interesuje samo jedno – lična uloga i mesto u
svetskom radničkom pokretu. Za vodeće mesto on je spreman da
plati čak direktnom izdajom interesa tog pokreta i sklapanjem
dogovora sa fašističkim režimom Nemačke.
Poguban uticaj trockizma Golubić je video ne samo na
primeru Komunističke partije Jugoslavije, već i na primeru drugih
partija koje su bile članice Kominterne. Naročito ga je pogađalo to,
što Trocki vodi ciljanu borbu lično protiv Staljina, koji je za Mustafu
ostao ne samo lični prijatelj i učitelj, nego i priznat vođa celog
svetskog proletarijata.
* * *
Ponovo Staljinov kabinet. Vođa sluša svog pomoćnika
Poskrebiševa: „Drugu Staljinu J. V. Grupa radnika NKVD je l940.
godine uspešno izvela specijalni zadatak. NKVD SSSR moli da se
ordenom SSSR-a nagradi šest drugova, koji su učestvovali u
izvršenju tog zadatka. Molim Vašu saglasnost. Narodni komesar
unutrašnjih poslova (L. Berija).
- Čitajte nacrt naredbe.
- Za izvršenje specijalnog zadatka nagraditi ordenom Lenjina
– Merkader Karidad Ramonovnu, Ejtingona Nauma Isakoviča;
ordenom Crvene zastave – Vasiljevskog Lava Petroviča, Sudoplatova
Pavla Anatoljeviča; ordenima Crvene zvezde – Griguloviča Josifa
Romualjdoviča i Pasteljnjak Pavla Pantelejmonoviča.
Staljin uzima papir i krupno ispisuje olovku:
„Saglasan" (bez publikacije).
* * *
Moskva. U stanu su Karidat Merkader i Ejtingon. Na stolu
flaše votke, konjaka, vina. Žena je već malo popila. Tiho plače.
- Pij, pij druže Pablo, ili kako ono beše. Pij! Ovo vino
„Napareuli" nam je poslao Berija. Čitaj etiketu. Vidiš. Berba 1907.
Carsko vino. Sad ga piju glavni boljševici. Šta tiše, nema tiše. Koga
ja sada da se plašim?
Žena se naginje ka stolu i šapuće svom šefu i ljubavniku:
- Nisam im više potrebna. Znaju me u inostranstvu. Postalo je
opasno koristiti me. Ali oni takođe znaju da ja više nisam ona stara...
Karidad Merkader to nije samo Karidad Merkader, već najcrnji
ubica... Stani... Ne prekidaj me... Ajde, pij. Ti najbolje znaš da sam
putovala po celoj Evropi, tražeći čekiste koji su napustili domovinu,
da bih ih nemilosrdno ubijala. Učinila sam i više od toga!... Pretvorila
sam u ubicu mog sina Ramona. Učinila sam to zbog njih.. videla sam
svog sina koji izlazi iz kuće Trockog, vezanog, okrvavljenog... ja čak
nisam smela da mu priđem... morala sam da bežim od njega... A sada
je on u zatvoru. I on... boji se svojih šefova... svojih gazda... On je
odbio da pobegne iz zatvora, mada smo mogli lako da to
organizujemo. Zašto? Ne, ti mi reci zašto? Ćutiš, zato što ih se i ti
plašiš... I ja se plašim. Dali su mi orden. Hvala. Orden u zamenu za
moj život.
Smiri se draga, smiri se. Dođi da te zagrlim. Eto. Sad će ti dati
da se odmoriš. Ali nisu te zaboravili. Kad im zatrebaju verni odvažni
ljudi, pozvaće te. Ti ćeš još mnogo toga učiniti.
* * *
Staljin, njegova žena Nadežda, njena majka i Mustafa Golubić
sede za trpezarijskim stolom. Doduše ručak je već gotov. Muškarci
piju vino iz dubokih čaša.
- Baš lepo druže Mustafa što ste se upoznali sa mojom taštom
u Kislovodsku. Inače ne bih imao tu čast da Vas upoznam. Ajde još
po jednu čašu. Sudeći po Vašim prstima, vi ste pušač? I čini mi se,
druže Mustafa, da Vi pušite lulu, baš kao i ja. Eto, pogodio sam,
zasmeja se Staljin.
- A da zapalimo po jednu lulu prijateljstva? A? Nemate ništa
protiv?
Staljin i Golubić sede u foteljama sami u specijalnoj sobi za
pušenje. Polako i odmereno puštaju tanke pramenove gustog dima iz
lule. Staljin se naginje sasvim blizu Golubićevom licu.
- Dobro je što sam te upoznao Mustafa, – neočekivano pređe
na ti.
- Ti si pravi nacional patriota – revolucionar. Uskoro, vrlo
brzo ćeš postati pravi internacionalista. Meni, – posebno naglašava
reč „meni“, – Meni su potrebni takvi hrabri, odani ljudi koji ne
brbljaju o liberalizmu i humanizmu, već dejstvuju, hvataju se svakog
posla, koji je potreban svetskoj revoluciji. Sakupi u šaku svoje
najvernije i najodanije prijatelje. Imam za vas posao. To nije
jednostavna stvar. To je za istoriju. Onakvu kakvu si već napravio u
Sarajevu.
Mustafa polako korača Crvenim trgom, ne primećujući ništa
oko sebe. Oči mu radosno sijaju.
Svakodnevica revolucionarne borbe
Kancelarija Centralnog komiteta Komunističke partije
Jugoslavije u Parizu. U sobi Milan Gorkić – prvi sekretar partije,
inteligentan, obrazovan čovek, prijatnih manira. Po sobi nervozno
korača Rodoljub Čolaković, naizmenično se zagledajući u lice
Svetislava Stefanovića i Petka Milanovića, koji pažljivo slušaju tihi
razgovor Golubića i Gorkića. Mustafa sedi pored otvorenog prozora
sa svojom nerazdvojnom lulom u ruci.
- On je, vidite, došao da nam prenese nezadovoljstvo druga
Dimitrova našim radom. Bože moj! Ja vrlo poštujem te ljude, ali
kako oni mogu da sude o našem radu, i o uslovima u kojima se on
odvija, samo na osnovu naših dojava i izveštaja.
- Nadam se da mu to nisi rekao? – tiho upita Mustafa, –
pažljivo razgledajući nešto u svojoj luli. – Jasno ti je da to ne smeš
učiniti.
- Ne tako direktno, ali rekao sam mu ponešto o onome šta ja
mislim o tome.
- On je i meni dosađivao. Tražio je da ja dam principijelnu
partijsku ocenu stanja stvari i rada CK, – uključi se u njihov razgovor
Sreten Žujović. – Rekao sam da to pitanje mora da se razmotri na
našem zajedničkom sastanku, gde svi mogu da iznesu svoj stav.
- Uzgred, a šta ti misliš o njemu? Jesi li se viđao u Moskvi s
njim i njegovim „drugovima" – Đilasom i Kardeljom – upita Mustafu
Gorkić.
- Video sam ga nekoliko puta u Kominterni, razmenili smo par
reči, ali s Josipom nisam razgovarao. Nikada nisam ni bio s njim
nasamo. Gde je on sad?
- Sada je on kod Zdenka Rajha. Proverava finansijske knjige.
Centrala hoće da zna na šta mi trošimo partijski novac.
- Proverava finansijske knjige... komunista-revolucionar..
nekakva birokratska organizacija. Sednice, zapisnici, izveštaji,
knjigovodstvo, pisarnica... šta se to s vama dešava dragi moji? Nije
valjda da se revolucija ne diže bez svega toga?
Vrata kabineta se naglo otvaraju, ulazi Josip Brzo Tito. Za
njim Žujović s gomilom kancelarijskih fascikli.
Josip Broz, izrazito poslovan, energičan. Govori autoritativno,
tonom rukovodioca, kome se ne sme protivrečiti, za njim se mogu
samo zapisivati mudre misli i uputstva.
- Pogledao sam vaša finansijska dokumenta. Nešto mi nije
jasno. Na primer, kao ste izveli da sačuvate sav novac od partijskih
članarina kao i pomoć? Objasnite mi od čega ste živeli, radili, ili
niste ni radili?
- Već sam te molio druže Broz da ne donosiš ishitrene
zaključke već da se upoznaš sa realnim stanjem stvari, – počinje da
pada u vatru Gorkić. – I molim te zadrži za sebe taj mentorski ton.
Pred tobom nisu balavci, i nemamo ništa manje partijskog staža od
tebe. Zato učiti nas...
- Smiri se. Za svakog je korisno da uči. Tako nas je učio
Lenjin, – lenjo mu uzvraća Tito, zagledajući se u lica prisutnih.
Njegov pogled se susreće s Golubićem. Ovaj sedi sa neutralnim i
nezainteresovanim izrazom na licu, vrteći vrhom izglancane cipele.
Tito se namršti i zaćuta. Očito da ne želi da nastavi razgovor u
prisustvu Golubića. Ovaj shvata, ustaje i polako izlazi iz kabineta, ne
pozdravljajući se.
- A ovaj, često ovde biva? – upita Broz, čim mu ugleda leđa.
Svi ćute. Najzad Gorkić objašnjava.
- Naša vrata su otvorena za svakoga, naročito za zemljake.
Ljudi dolaze s raznim pitanjima. Neko i sa problemima. A naši su
razvejani po celoj Evropi.
- A ovaj, čime se on bavi?
- Mi se nekako nismo posebno zanimali za to. Znam da radi na
liniji „Crvenog krsta“, ali ne znam tačno. I, kako stoje naše finansije?
– skrete temu Gorkić.
- Evo, pitao sam kako ste uspeli da sačuvate pare? Od čega ste
živeli?
- Vrlo jednostavno druže Broz. Mi smo sav dobijen novac
stavili u razne banke, a živimo i radimo od kamate.
- Aha. Rentijeri znači. Gle, gle.
* * *
Priča Čolaković: „Sreo sam Mustafu potpuno neočekivano u
jednom od pariskih muzeja. Bio sam s damom i pokušavao da je
očaram svojim poznavanjem savremenog slikarstva, veoma sam se
trudio. Moj kitnjast govor prekinuo je poznati zajedljivi glas“.
- Izvinite što Vas prekidam, ali ne mogu da ne izrazim
divljenje Vašem govoru, mada su neke misli, po mom mišljenju
donekle sporne.
Naglo se okrenuvši Čolaković od radosti pljesnu rukama:
„Dragi moj“, – ućutao sam, pošto nisam znao pod kojim imenom
Mustafa tumara po Parizu, ali više od svega me je šokirao njegov
izgled. Izmršavio, pocrvenelih upalih očiju. U primetno proređenoj
kosi belasalo se mnogo sedih vlasi.
- Da, da, to sam ja. – shvatio je moju pauzu Golubić, i
okrenuvši se mojoj saputnici, predstavi joj se polunaklonom.
- Gavrilo Stilinović – profesor povjesti umjetnosti na
zagrebačkom sveučilištu. Prijatelji, ako mi je sudbina već udesila
ovaj sastanak, dozvolite mi da vas pozovem na večeru.
Čolaković nastavlja sa svojom pričom.
„Seli smo u jedan od mnogobrojnih restorančića. Mustafa je
bio vidno nervozan. Još sam usput primetio da sve vreme pokušava
da otkrije da li ga neko prati. Uskoro se moja pretpostavka potvrdila.
Nismo stigli ništa ni da poručimo, kad je Mustafa predložio da
menjamo restoran. Zatim još jedan, pa još jedan. Moja dama se
umorila, nije mogla da shvati šta mi tražimo i zamolila je da ode
kući. S tugom i dubokim saosećanjem sam posmatrao lice mog
velikog prijatelja. Jasno mi je da je posle nekoliko decenija života u
ilegali, tog neobičnog i izuzetnog obaveštajca, zadesila profesionalna
bolest – manija gonjenja. Znao sam da će ga to sada pratiti do kraja
života, i da će nalazeći se među svojima, u svojoj zemlji, da se osvrće
i s nemirom zagleda u lica, pokušavajući da otkrije svog progonitelja.
Bilo mi ga je žao do suza...“
* * *
Dan je. Ali Mustafa po svom običaju spava na krevetu
odeven. U snu vidi scenu streljanja Davidovića-Apisa. Vojnici stoje u
krugu. U centru trojica osuđenih oficira. Dobro se vidi jedino
Apisovo lice. On je veoma nervozan, puši bez prestanka, jedva
uspevajući da pusti dim. Neko iz komandira streljačkog voda: „Puši
već četvrto paklo, otkako smo krenuli".
I evo osuđeni već stoje u pripremljenim jamama. Apisu je
ivica nešto iznad kolena. Dvojica vezani užetom za stub stoje pozadi.
Apis nije vezan. Razležu se pucnjevi. Od prodornog zvuka Golubić u
postelji drhti celim telom, kao da pucaju tu u njegovoj sobi. Dim se
razilazi. Apis leži, ali jama mu je očito mala. Glava i ramena su na
ivici. On se pomera i polako ustaje. Sve ga boli. Celo njegovo
ogromno telo se trese od bola i užasa. Mustafa se vrti u postelji. Apis
viče vojnicima: „Momci, budite precizniji. Ajde, ajde, ne budite
malodušni. Nišanite u glavu i ovde“, – govori on, upirući prstom u
svoje srce. Pucanj. Apis pada i leži nepomično.
Musafa, teško dišući, sedi na krevetu.
Specijalni zadatak
Noć. U Golubićevoj sobi u hotelu ,,Luks“ ulaze oficiri sa
šapkama na glavi sa obodom boje različka: „Spremite se. Brzo.
Idemo“.
- Da ponesem stvari?
- U vezi stvari nije bila instrukcija.
Prozori na automobilu su sa zastorima. Šuma. Zgrada. Ulaze
unutra. Dočekuje ih general. Ulaze u mračni kabinet. U uglu sto sa
upaljenom lampom. Iza stola ustaje Staljin.
- Izvini Mustafa što ti ne dadoše da spavaš.
- Ništa, druže Staljine.
- Ništa, ništa, ali izgledaš mi jako umorno. Primetno si
smršao. Dođi ovamo za ovaj stočić, da popijemo po jedan dobar
konjak. Ili možda nešto drugo? Da pojačam svetlo?
- Ne treba druže Staljine. Sve je dobro.
- Onda, sipaj, molim te i meni starom čiki. Ne, stariji sam
puno od tebe, ali ja više sedim za stolom, a ti se motaš po celom
svetu.
Staljin lukavo začkilji.
- Znam sve o tebi. Budi mi zdrav dragi moj Mustafa. Uzmi
limuna, odlično ide posle čašice konjaka, – govorio je Staljin nekako
usiljeno.
- Hvala druže Staljine. Jeste da sam umoran, što ste vi dobro
primetili, ali spreman sam da izvršim svaki Vaš nalog.
- A da ipak malo uzmeš predaha? Da odeš na Kavkaz da se
odmoriš. Ti znaš kako je lepo na Kavkazu – u Staljinovom glasu
provejava pritajena seta.
- Dobro, dobro, vidim da te moj predlog vređa, – Staljin se
pažljivo zagleda u sagovornikove oči. – Teška su vremena. Nikome
nije lako. Ali ti si mi jako potreban u Beogradu, Mustafa. Jako. Bliži
se rat. Veliki i opasan rat. Meni je, inače, veoma potreban vojni savez
sa Srbijom. Razumeš li me? Ti moraš i možeš to da uradiš. Upravo ti,
a ne Tito. Molim te da odeš. Lično te ja molim. Nadam se da kao i
pre veruješ u našu pravednu stvar? Ne ljuti se, vidim da veruješ, zato
te i molim da se vratiš u Beograd. Prvo se promuvaj po Evropi. I
molim te, bez bilo kakvih rizika. Ajde, Mustafa, verujem u tebe.
Samo u tebe.
Bio je mart 1940. godine.
Golubić sedi na klupi u Aleksandrovskom vrtu pored Kremlja.
Utonuo u misli, očito nevesele misli:
,,Eh Mujaga, Mujaga. Sam sediš, sam živiš, sam spavaš. Što si
sam Mujaga"? I dodaje, gledajući u pravcu Kremlja: ,,I on je isto
sam, sasvim sam“.
Ustaje i polako, teško pomerajući noge, nekako starački hoda
stazom vrta. Glava mu je oborena, uvučena u ramena.
* * *
Otkad te nisam video, moj druže Mustafa, – široko raširenim
rukama dočekuje gosta Dušan Simović, general srpske armije. – Gde
si ti sve ovo vreme? Ček, da te vidim. Dobar si, dobar. Sad bi ti
pristajao mundir. Video sam te samo sa epoletama poručnika. A sad
bi ti sledovalo, minimum pukovnika. Nedostajao si nam. Prođi,
prođi, dragi.
Odgovorivši na pozdrav, Golubić prođe po kabinetu i zaustavi
se, čekajući domaćina.
- Evo, ovuda, izvoli, pokaza mu mali stočić u uglu kabineta.
Sto serviran zakuskom i flašama.
- Čekaj, čekaj, daj prvo da popijemo za one koji više nisu sa
nama. Šta sad piješ? Sigurno francuski konjak, ili možda dobar viski?
Ili votku?
- Ne, gospodine generale, rođen sam kao Srbin i umreću kao
Srbin. Morao sam da pijem sve i svašta, ali najviše volim našu
staromanastirsku rakiju.
- Za stare prijatelje i dalje sam Dušan. Neka generala za ove
mlađe. – Za one naše prijatelje, sa kojima i poginuti nije bilo strašno.
A sad, pričaj, šta ima.
* * *
- Eto to je cela moja „Odiseja", – završi Mustafa. – Da nije u
pitanju sudbina Srbije, moglo bi se i u mirovanje.
- Neka, ne preteruj. Kakva penzija u našim godinama. Evo ja
još uvek letim i ne mislim da batalim. Hajmo još po jednu, pa da
pređemo na stvar. Vidim ti po očima da imaš nešto važno.
Razgovorali su veoma dugo. Ađutant je ulazio i izlazio. Nešto
menjao na stočiću. Donosio kafu sada već za veliki sto. Menjao
pepeljaru.
- Znači, garnizoni će krenuti za tobom. Dobra nam je
obaveštajna služba, blage veze nemaju. Ali vi, svaka vam čast. Takav
posao ste odradili i nigde ništa nije procurilo.
Ranije, kada bi se u Srbiji nešto spremalo, najpre bi se na
pijaci povela rasprava vredi li ili ne vredi počinjati.
Sad se glava lako gubi, zato jezik za zube. Sve mora biti
dobro. Mi ćemo naći načina da ljude izvedemo na ulicu, a dalje je sve
vaša, oficirska stvar. Vaše odbijanje da rasterate narod po kućama,
nateraće ih da odu, ne može da ih ne natera. A čim odu, odmah u
Moskvu. Tamo je sve već spremno.
- Nek nam je Bog u pomoći. Spasi i sačuvaj našu napaćenu
Otadžbinu. Živela Srbija! – podiže ruku Simović.
- Živela Srbija – ponovi Golubić.
* * *
Zanimljivo je prebirati po fotografijama tih martovskih dana:
na većini od njih radosna, uzbuđena lica brojnih ljudi na ulicama
raznih gradova Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine.
Parole u Srbiji: Živela Srbija! Živelo srpsko junaštvo! Srbija i Rusija
– sestre zauvek. Demonstracije su održane u svim većim gradovima
Jugoslavije.
A na ovoj zaista istorijskoj fotografiji vidi se kako grupica
ministara napušta zgradu vlade. U susret im idu ljudi u vojnim
uniformama. A na jednoj je general Simović u paradnom mundiru,
potpisuje nekakve papire.
A ovo je već noćna Moskva. U kabinetu u Kremlju sede
Simović i Molotov, potpisuju ugovor. Banket sala. Božini Simiću
koji stoji po strani, prilazi Staljin sa čašom vina, predlaže da
nazdrave.
- Čestitam i zahvaljujem se gospodine Simiću. Odlično,
odlično ste odradili svoj deo posla. Prenesite Mustafi moje pozdrave.
Još jednom hvala, – i približivši se neočekivano Simićevom licu, sa
izvesnom dozom pritajene zavisti, dodade: „Daaa, „Crna ruka“, – i
udalji se i ostavi samog i zabezeknutog sagovornika.
A evo i jutarnjih novina sa krupnim naslovima: „Moskva i
Beograd potpisali ugovor o uzajamnoj pomoći u slučaju napada na
jednu od zemalja".
Berlin. Hitler besan, korača po kabinetu.
- Jesu li oni u Beogradu poludeli? Ja ne mogu ništa da
započnem dok mi se to dešava na Jugu. Pukovniče, pišite naređenje:
„Feldmaršalu Kejtelu i generalu Jodlu. Naređujem da se početak
operacije po planu „Barbarosa" prenese na 22. jun 1941. godine.
Dalje: Direktiva broj?
- 25, moj fireru.
Direktiva broj 25. Naređujem svim snagama, raspoređenim na
tom pravcu, da krenu u napad na Jugoslaviju. Zauzeti Beograd u
najkraćem roku. Adolf Hitler.
Provera
Velika soba osvetljena stonom lampom. Na prozore su
navučene debele, teške zavese. Na masivnom pisaćem stolu pisaća
mašina. Na njoj neko kuca, ali ne vidi se lice. Vide se šamo šake i
prsti muškarca koji kuca. Vidi se veliki prsten na domalom prstu
desne ruke. S leđa se vidi da on završava kucanje, vadi papir,
pažljivo čita tekst, savija list i stavlja u unurašnji džep sakoa,
prebačenog preko naslona stolice. Neko oprezno kuca na vrata.
- Uđite. Ko je to?
- To smo mi. Ne smetamo? – u sobu ulaze Milovan Đilas i
Aleksandar Ranković, – najbliži Titovi saradnici.
- Uđite, uđite drugovi. Nešto ste danas poranili. Nešto se
dogodilo?
- Ne, nije se ništa dogodilo. Ali dešavaju se neke čudne stvari,
pa smo hteli da se posavetujemo s tobom.
- Dakle, o čemu se radi?
- Radi se, evo o čemu, – poče da objašnjava Ranković, visok,
blago pogrbljen muškarac, dugačkog ovalnog lica, na kojem se
izdvajao poveći nos. – Neki naši drugovi, i to dobro provereni
drugovi, počeli su da otkazuju izvršenje partijskih zadataka.
- Kakva je to novost? A koji su razlozi? – prekide ga Tito.
- O tome se i radi, – umeša se u razgovor Đilas.
Svi oni tvrde da rade po zadatku nekog važnog i poznatog
čoveka. Ime mu ne nazivaju, ali utvrdili smo da im naloge daje jedan
isti čovek.
- Najčudnije od svega je to, zamišljeno se umeša Ranković, –
što ti ljudi pristaju da rade za njega bez konsultacija sa nama. On je
poslao Voju Nikolića u Niš, Sela Jovanovića negde u okolinu
Leskovca i Vranja. Oko njega se još okupljaju i Matija Vidaković,
Čile Kovačević, Radivoje Uvalić, Čeda Popović, Čeda Kruševac,
Miloš Mamić... zatim onaj Ranko Stefanović, braća Kusovac.
- Tako, znači, – zamisli se Tito. – Znate šta drugovi, trebalo bi
nabaviti njegovu fotografiju pod hitno. Ali to treba učiniti
neprimetno. Je li to izvodljivo?
- Mislim da neće biti teško. Čak znam ko bi to mogao da nam
uradi, – uveravao je Đilas.
- Samo oprezno, – okrenu se ka njemu Tito, da ne isprepadate
čoveka.
Ranković i Đilas se rukuju sa Titom i odlaze.
Tito zamišljeno korača po sobi. Na njegovom autoritativnom,
samouverenom licu, vidi se nemir.
- Ko bi to mogao biti? Ko bi mogao biti? Nije valjda – onaj?
A što da ne? Nešto davno ništa nisam čuo o njemu. I niko mi nije
javio da je on u Beogradu. Kad li se vratio? Nije ni važno kad. Važno
je – zbog čega. I sa kakvim ovlašćenjima? I zašto Moskva ćuti? Zašto
niko nije javio? Takav lik, tu pred nosom. Misli, misli Josipe. To
može da bude veoma opasno. Šuškalo se u Kominterni da on i
Staljin... tako, tako. Baš lepo.
Mora se hitno nešto preduzeti. Ne, prvo treba utvrditi da li je
to on, a tek onda nešto činiti. Gle iznenađenja. Možda da zamolim
Georgija? Ne, ne radi se to tako. Polako, razmisli. Što bi rekli Rusi
„дров бы не наломать."1
1
дров бы не наломать – ne skršiti drveće u značenju ne počiniti mnogo
grešaka (prim. prev.)
za koji još treba i da doplaćuješ. Ali stvar je drugovi veoma ozbiljna i
zahteva mnogo vremena.
- A da li bi mogao da nam pokažeš svog poslodavca? – upita
Ranković. – Možda i nama nešto zapadne?
Čile odrično odmahuje glavom.
- Malo teže. Ne verujem da bi on želeo da se sretne. Veoma je
zauzet. A o čemu se radi? Nešto se desilo?
- Slušaj, ako je teško da se nađemo, možda da nam pokažeš
njegovu fotografiju, da znamo s kim imaš posla?
- To mogu. To ću vam učiniti.
- Samo nemoj da ga isprepadaš. Uradi to neprimetno. Što
džabe čoveka da sekiraš.
- A da vi niste nešto smislili? Nije valjda da ste naumili da ga
likvidirate?
- Jašta, nemamo pametnija posla. Kako možeš tako nešto da
nas pitaš, šta ti pada napamet? Naravno, jasno ti je da ne moramo da
ti se ispovedamo.
- Pitam onako, za svaki slučaj, – nasmeši se Vasa. – Mutna su
ovo vremena, nemaš pojma gde je ko.
- Ne, – umiri ga Ranković, – nego jedan naš drug hoće da
proveri da li su se negde sretali ranije. Recimo u Moskvi.
- Aha, jasno... Samo u njega nemojte da sumnjate. Ako mislite
na onoga na koga i ja mislim, to je odan čovek. Odaniji i pouzdaniji
ne postoji.
- Odan, zavisi čemu je odan.
- On je, između ostalog, bio ,,mladobosanac“, a zatim zajedno
sa Dimitrijevićem-Apisom član „Crne ruke“. I na Sarajevo, tačnije na
prestolonaslednika Ferdinanda je digao ruku. Sve naše ratove proveo
je u stroju Tankosića, odlikovan je „zlatnim krstom" za hrabrost.
- Ako je on? – videlo se da su oba sabesednika potrešeni
saznanjem. – Onda ga sigurno znamo.
- Naravno da ga znate. Kad vidite sliku, znaćete. Njega svi
znaju. Hajdemo ovako: prekosutra se nalazimo ovde. Odgovara?
- Dobro. Ako ne budemo sami, neko od nas će prići. Neko
koga ti dobro znaš, da se ne muvamo previše.
* * *
Đilas i Ranković kod Tita u konspirativnom stanu, u dobro
poznatoj sobi sa navučenim zastorima. Tito zaprepašćeno posmatra
fotografiju koju su mu doneli. Na njoj je Mustafa Golubić. Sudeći po
njegovom statičnom, mirnom izgledu, fotografija nije načinjena
iznenada, neprimetno za njega. Tito je očito nervozan, ali ostavlja
utisak da ništa novo nije saznao.
- A ovaj. Znam ga... Znači, ništa ne preduzimati, ja sve znam.
- A šta ćemo s našim ljudima? – zbunjeno pita Ranković.
- Rekao sam, ništa ne raditi. Ja ću sam sve rešiti i saopštiću
vam. Šta još ima interesantno?
Tito je sam u sobi. Zbunjen je. Hoda iz jednog ugla u drugi.
„Evo ko je organizovao sve te demonstracije. I prevrat. A ja se čudim
što se to naši oficiri odjednom pokrenuše. I sporazum sa Moskvom je
sigurno njegovih ruku delo. To već ne valja. To nije dobro i opasno
je. Zašto Moskva ćuti? Možda oni sigurno znaju ko je sve to odradio?
A šta ako je neko od njegovih ljudi bio u Moskvi na potpisivanju tog
sporazuma koji se pojavio niotkuda. A moji – alal im vera. Niko ništa
ne zna. Pola partije radi sa strane, a oni spavaju. Sve sam moraš da
radiš, apsolutno sam za sve. Polako, smiri se. Moram sve na miru
izanalizirati i doneti odluku. Jedinu ispravnu. Čvor se mora preseći
dok još ima šanse da sve preokrenem u svoju korist“. I uz ciničan
smešak dodade: ,,u svoju... i u korist partije takođe".
Veče. Zvuk pisaće mašine, i opet se ne vidi osoba koja kuca
na njoj. Vide se samo šake ruku i krupni prsten na domalom prstu
desne ruke. Krupnim slovima na listu piše:
Mustafa Golubić, rodom iz Stoca, iz Hercegovine.
Kroz nekoliko meseci Tito je naredio da se pronađu i
likvidiraju svi članovi udarne grupe Mustafe Golubića.
Umesto epiloga
Kasno veče na obali Dunava. Sa druge strane reke je
Rumunija. U sumraku se čuje šuštanje i ubrzo se ukazaše dve muške
prilike koje se oprezno prikradaju.
- Gotovo druže pukovniče, to je to mesto. Juče sam proverio,k
– kraj same vode su dva balvana. Daću vam pojas i pomoći ću vam
da se vežete. Onda ćemo gurnuti balvane u vodu i zbogom. A sad
hajde da večeramo i čekamo dok se skroz ne smrkne.
- Hvala ti, ali nije mi sad do jela. Da ne zaboravim, evo ti
uzmi, – pruža saputniku paket. – zapamti pukovniče, to je jako važan
dokument. Do te mere važan i oštar, da može da obori ubicu naše
partije. U slučaju opasnosti mora se potopiti, ne sme im dopasti šaka.
- Razumeo sam Vas generale. A sad bi ipak bilo bolje da
pojedemo nešto. Trebaće nam snage. Dunav je široka i moćna reka.
Moramo se sve vreme držati zajedno. Tiho! Izgleda da neko ide.
U tami se čuju zvuci koraka nekolicine ljudi.
- Pazi, to je ovde negde. Dobro sam čuo. Vas dvojica siđite do
vode. Pregledajte da nema čamca ili splava. A mi idemo gore. Oružje
na gotovs.
Razilaze se. Neko vreme se čuje samo teško disanje i šum
koraka. Odjednom krik.
- Stoj! Pucaću!
Razleže se pucanj.
- Pazi, naoružani su. Stoj! Pucam!
- Skačite generale, skačite! Spašavajte se, ja ću ih zadržati.
Pucnjevi, pucnjevi, krici i iznenadni jauk.
* * *
Veliki kabinet, ogroman. Na sredini je veliki polirani sto.
Pored zadnjeg zida, poprečno u odnosu na veliki sto za nekoliko
osoba, stoji drugi kancelarijski sto za jednu osobu. Za stolom sedi
gazda. U toj ogromnoj prostoriji, on ne samo da izgleda usamljen i
jadan, već i nakazno malen. Kucanje na vratima. Gazda kabineta
podiže pogled s papira.
- Uđi.
Ulazi okretan omalen oficir za poverljive poslove. Kucka
potpeticama i staje mirno.
- I..?
- Novosti s granice.
- Govori!
- Pri pokušaju prelaska granice sa Rumunijom ubijen je
general pukovnik Arsa Jovanović.
- I.
- Kod njega je nađena ova fascikla.
- Daj ovamo.
Oficir prilazi stolu i stavlja fasciklu. Zatim, ne okrećući se,
vraća se do vrata.
- Šta je tu?
- Ne mogu znati. Niko nije raspečaćivao.
- Bio je sam?
- Ne, bilo ih je dvojica.
Ovaj što ispituje začuđeno podiže obrvu.
- Šta je s njim?
Teško je reći. Nisu našli telo.
- Tražite još. Angažujte čuvara bova – posebno naglašavajući
reč „čuvar bova“, reče on, neka sazna s one strane, šta znaju oni. Ako
ima nešto odmah dođite meni.
- Razumem, – izlazi iz kabineta.
Gazda nervozno dobuje prstima po stolu. Zatim ustaje, uzima
fasciklu i nestrpljivo skida s nje nepromočivi papir. Ispod je
najobičnija kancelarijska fascikla. Gazda je drži u rukama, na
njegovim debelim prstima – prstenje sa krupnim kamenom. Na
fascikli piše: „Dosije Mustafe Golubića".
- Ovaj! Opet ovaj!
Naglim pokretom otvara korice – fascikla je prazna.
Epilog
Vedro letnje jutro. Mladi par, očigledno zaljubljen, prilazi
manjem skveru preko puta Skupštine u Beogradu. Držeći se za ruke,
prilaze i pažljivo razgledaju male spomen ploče, nedavno postavljene
na mestima gde su sahranjeni narodni heroji, koji su položili živote
za otadžbinu. Bilo je očito da traže nečiji grob.
- Ne sećaš se bar približno gde se nalazi? – zbog nečega
šapućući upita devojka.
- Tu negde, takođe šapatom odgovori ovaj, – ne brini, naći
ćemo uskoro. Nema ih tako mnogo. Mislim da je ovde.
- Gle, tamo ima neko, – prekida ga devojka.
Prateći njen pogled, mladić ugleda iza gustog žbuna jorgovana
stariju sedokosu ženu, koja kleči ispred nadgrobne ploče. U rukama
je držala buket poljskog cveća. Videlo se da nešto govori ili čita
molitvu, povremeno se sagibajući nad pločom.
Mladi su oprezno obišli žbun i zastali pred jednim grobom,
našavši se iza leđa žene, utonule u žalost.
- Tiho, nećemo joj smetati, – prošaputa u uvo devojke
kavaljer. – Mislim da je ona baš na Mustafinom grobu. Nije mu
valjda rođaka? Kad bi s njom popričali.
- Tiše, ne smetaj.
Kroz desetak minuta žena je položila cveće na ploču, i
priljubivši se čelom, bez reči ostala tako neko vreme. Zatim je
celivala ploču i pokušala da ustane ali nije mogla. Posle drugog
neuspelog pokušaja mladić pusti ruku svoje saputnice i pritrča ženi.
- Dozvolite da vam pomognem.
Podigavši se uz pomoć mladića, žena ga pomilova pogledom
po licu, i ćuteći mu klimnu glavom. Zatim je mahinalno stresla
haljinu i krenula nesigurno kratko ošišanim travnjakom. Interesantno,
ko li je ona, i koga li je oplakivala?
Pogodio sam, bila je na Golubićevom grobu. Ali ko je ona?
Koliko ja znam, on nema živih rođaka. A jesi li čula šta je govorila,
tačnije molila. Nisi. Molila je Boga da oprosti Mustafi njegove grehe,
pre svega ubistva ljudi koje je bio prinuđen da izvrši. Govorila je da
je ubijao samo otvorene neprijatelje Srbije i svih Južnih Slovena, i
ipak tražila za njega oproštaj. Na kraju je rekla: „Ti si milostiv
Gospode. Svojim patnjama Mustafa je zaslužio tvoje praštanje.
Oprosti mu i pomiluj ga“. Potrešen sam. Bože! Kakvi ljudi!
Poslednja informacija
Godine 1944. Crvena armija i jugoslovenski partizani su
oslobodili Beograd. Posmrtni ostaci Mustafe Golubića su preneti u
Moskvu i sahranjeni uz vojne počasti.
Lapidus
Spomen ploča Mustafi Golubiću na Novom groblju u Beogradu
Sadržaj
Predgovor
Pre mnogo godina
1941. godina
Mlada Bosna
Početak borbe
Marksista početnik
Ratnik
Izdaja
Zakletva
Atentat
Prvi svetski rat
Prvo putovanje u Rusiju
Prvi put u Rusiji
Kralj igra belim
Rastanak
Novi stari prijatelji
Posle rata s fašistima
Štiteći revoluciju
Tajni rat pre rata
Dobra mirna vremena
U potrazi za kraljem
Pozornica događanja Pariz
U međuvremenu
Slučaj s generalom Milerom u Parizu
Prve sumnje
Susret sa prošlošću
Slučaj u Marseju
Glavni neprijatelj u tom trenutku
Meksiko – poprište borbe
Svakodnevica revolucionarne borbe
Specijalni zadatak
Provera
Umesto epiloga
Epilog
Spomen ploča Mustafi Golubiću na Novom groblju u Beogradu
Poslednja informacija