Knjige.

Club
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
Annie Ernaux
Les années

ANNIE
ERNAUX

S francuskoga prevela
Vlatka Valentić

oceanmore

2
 Knjige.Club Books

Imamo samo vlastitu povijest, a ona nam ne pripada.

José Ortega Y Gasset

- Da. Zaboravit će nas. Takva nam je već sudbina i ne može se ništa učiniti.
Doći će vrijeme kad će ovo, što se nama danas čini ozbiljnim, značajnim i
jako važnim, pasti u zaborav, ili se činiti nevažnim. I zanimljivo, mi sada
uopće ne možemo znati što će se zapravo smatrati uzvišenim, važnim, a
što jadnim i smiješnim. (...) Može se tako dogoditi da se naš sadašnji život,
s kojim se mi sada mirimo, s vremenom učini čudnim, neudobnim, glupim,
nedovoljno moralnim, možda čak i grešnim...

Anton Čehov1

1
prema prijevodu Milana Bogdanovića

3
 Knjige.Club Books

Sve će slike nestati.

žena koja je čučnula da se u po bijela dana pomokri iza barake koja služi kao
kafić na obodu ruševina u Yvetotu nakon rata pa se zadignute suknje
uspravila da navuče gaćice i vratila se u kafić

suzno lice Alide Valli dok pleše s Georgesom Wilsonom u filmu Nakon duge
odsutnosti

muškarac s kojim se mimoiđeš na pločniku u Padovi u ljetu 1990., kojemu su

šake srasle s ramenima i automatski te podsjeti na talidomid koji su trideset
godina prije propisivali trudnicama protiv mučnine, a pritom i na vic koji je
poslije kružio: buduća majka plete opremu za dijete i u pravilnim se
razmacima kljuka talidomidima, svaki red jedna tableta. Zgrožena joj
prijateljica kaže, zar ne znaš da možeš roditi dijete bez ruku, a ona odgovara,
ma znam, samo ne znam plesti rukave

Claude Pieplu na čelu legionarske postrojbe, sa zastavom u jednoj ruci dok

drugom rukom vodi kozu, u nekom filmu sa sastavom Les Charlots

ona veličanstvena gospođa koja je bolovala od Alzheimerove bolesti, u kuti

na cvjetiće kao i sve ostale stanarke umirovljeničkog doma, samo što se ona
zagrnula plavim šalom i neumorno je grabila hodnicima, ohola držanja poput
vojvotkinje Guermantes u Bulonjskoj šumi, i podsjećala je na Céleste Albaret
u jednom nastupu u emisiji Bernarda Pivota

na ljetnoj kazališnoj pozornici, žena zatvorena u sanduk koji su muškarci

probadali srebrnim kopljima - izišla je živa i zdrava jer je to bio
mađioničarski trik pod naslovom Mučeništvo jedne žene

mumije u prnjavoj čipki koje vise na zidovima kapucinskog samostana u

Palermu

4
 Knjige.Club Books

lice Simone Signoret na plakatu za Therese Raquin

cipelica koja se okreće na postolju u prodavaonici lanca André u Ulici Le Gros-

Horloge u Rouenu, a oko nje se bez prestanka vrti ista rečenica: „beba buja u
obući Babybotte“

neznanac na Kolodvoru Termini u Rimu, koji je dopola spustio roletu u

odjeljku prvog razreda pa je iz profila, nevidljiv iznad struka, klatio
spolovilom prema mladim putnicama nalakćenima na ogradu u vlaku na
peronu prekoputa

lik u kinoreklami za deterdžent za pranje posuđa Paic Vaisselle, koji je veselo

razbijao prljave tanjure umjesto da ih opere. Glas u offu strogo kaže „to nije
rješenje!“, a tip u očaju pogleda gledatelje: „ali što je rješenje?“

plaža u Arenys de Maru pokraj željezničke pruge, hotelski gost koji je sličio
Zappyju Maxu

novorođenče koje su podignuli uvis poput oderana zeca u rađaonici u Klinici

Pasteur u Cauderanu, a za pola sata eto ti ga odjevena od glave do pete, spava
na boku u krevetiću pokriveno do ramena, samo mu jedna ručica viri

prštav lik glumca Philippea Lemairea, muža Juliette Gréco

u televizijskoj reklami, otac koji se skriva iza novina i neuspješno pokušava

ustima hvatati čokoladna zrnca Picorettes koja baca uvis po uzoru na
kćerkicu

kuća sa sjenicom od loze, koja je šezdesetih godina bila hotel na broju 90 A

obale Zattere u Veneciji

stotine skamenjenih lica koja su vlasti fotografirale prije deportacije u logore,

na zidovima galerije u Tokijskoj palači u Parizu sredinom osamdesetih
godina

zahod iznad rijeke u dvorištu iza kuće u Lillebonneu, kako voda pljuska i
polako odnosi izmet pomiješan s papirom

5
 Knjige.Club Books

sve sumračne slike ranih godina, s provedricama jedne ljetne nedjelje, prizori
iz snova u kojima se pokojni roditelji vraćaju u život, gdje hodaš cestama za
koje ne znaš gdje su

slika Scarlett O’Hare na stubama, kako vuče jenkijevskog vojnika kojeg je

upravo ubila - kako trči ulicama Atlante u potrazi za liječnikom za Melanie
koja je pred porođajem

Molly Bloom kako leži kraj muža i prisjeća se svoga prvog poljupca i govori
da da da

Elizabeth Drummond, koju su zajedno s roditeljima ubili na cesti kraj Lursa

1952.

stvarne slike ili slike iz mašte, slike koje te prate i u san

slike trenutka okupane svjetlom koje pripada samo njima

Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama
djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni.
Slika na kojima si se kao djevojčica našla među drugim bićima koja su nestala
prije nego što si ti došla na svijet, kao što nama vlastita djeca kao mališani u
sjećanju stoje kraj roditelja i suučenika. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju
svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput
spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića
iz mašte, san i povijest.

U hipu će se poništiti tisuće riječi kojima su se imenovale stvari, lica ljudi,

postupci i osjećaji, svijet se dovodio u red, srce je brže kucalo, a spolovilo se
vlažilo.

slogani, grafiti na uličnim fasadama i zahodskim zidovima, poezija i prosti

vicevi, naslovi

anamneza, epigon, noem, teoretski: pojmovi zapisani u bilježnicu zajedno s

definicijama da ne moraš svaki put gledati u rječnik

6
 Knjige.Club Books

fraze koje su drugi rabili bez razmišljanja, a ti si mislila da to nikad nećeš biti
u stanju: neprijeporno je, nameće se zaključak

strašne rečenice koje je valjalo zaboraviti, otpornije od drugih baš zbog

napora koji si uložila da ih potisneš: izgledaš kao ocvala kurva

što muškarci noću govore u krevetu: Radi sa mnom što god hoćeš, tvoja sam
igračka

postojati znači ispijati se bez žeđi

što ste radili 11. rujna 2001.?

in illo tempore nedjeljom na misi

stari šajser, dići fertutmu, bog bogova! jesi tutlek! Zastarjeli izrazi koje
slučajno ponovno čujemo i iznenada su dragocjeni kao predmeti koje smo
izgubili pa ih opet našli i čudimo se kako su se oteli zaboravu

riječi koje ćeš kao gesla zauvijek povezivati s određenim osobama - s

određenim mjestom na državnoj cesti broj 14, jer ih je neki putnik u autu
izgovorio upravo kada ste onuda prolazili i sada više kraj tog mjesta ne
možeš proći da te te iste riječi ne zaskoče kao zakopani vodoskoci u Ljetnom
dvorcu Petra Velikoga koji šiknu kad stupiš na njih

primjeri iz gramatike, citati, uvrede, pjesme, rečenice koje si zapisivala u

tinejdžerske bilježnice

pater Trublet je skupljao, skupljao, skupljao

slava je za ženu blještavo oplakivanje sreće

naše sjećanje prebiva izvan nas, u kišnu dahu vremena

redovnici je vrhunac živjeti kao djevica i umrijeti kao svetica

kad je bal nek je bal

7
 Knjige.Club Books

za sreću je kupila prasence u srcu / na sajmu za sto groša / u nas sto groša nije
cijena loša

moja je priča o jednoj ljubavi

možemo li štolivećati vilicom? Možemo li kakosezove djetetu staviti u

bočicu?

(divan nije čovjek, ali je čovjek divan, eto ti ga na, Tigana, pozdrav s korza na
Korzici, gdje je mali? Mali je u Africi, gore gore gore gore, riba ribi grize rep:
igre riječima koje smo tisuću puta čuli i odavno nam nisu ni neobične ni
smiješne, nego su iritantno otrcane, njima smo samo zbijali obiteljske redove
i nestale su kad se bračni par raspao, no iako su bile neumjesne,
nesklapne izvan bivšega klana, znale bi nam se opet naći na jeziku - nakon
dugih godina odvojena života od njega u biti ništa drugo nije preostalo)

riječi za koje se čudimo da su ikad postojale, mastoc za krupan (iz

Flaubertova pisma Louise Colet), pioncer za drijemati (iz pisma George Sand
Flaubertu)

latinski, engleski, ruski naučen u roku od šest mjeseci radi sovjetskog

ljubavnika, od kojeg je ostalo samo da sviđanja, ja tebja ljublju harašo

što je brak? Kompromitantan kompromis

metafore koje su se tako izlizale da se čudiš kad ih se drugi usude upotrijebiti:

šećer na kraju

o Majko pokopana izvan prvog vrta

kako se fraza „pedalirati mimo bicikla“ za uzaludan trud pretvorila u

„pedalirati u kupusu“ za prazni hod i u „pedalirati u mlincu“ za vrtnju ukrug,
da bi naposljetku svi ti izrazi jednostavno zastarjeli

muške riječi koje ti nisu bile drage: svršiti, drkati

8
 Knjige.Club Books

riječi koje si naučila tijekom školovanja, koje su ti pružale osjećaj da

svladavaš složenost svijeta. Kad bi položila ispit, isparile bi brže nego što si
ih usvojila

rečenice koje su roditelji i bake i djedovi ponavljali, koje su te živcirale, a

pamtila si ih življe od njihovih lica nakon što su umrli: ne zabadaj nos u tuđe
stvari

kratkovječne marke starih proizvoda, šampon Dulsol, čokolada Cardon, kava

Nadi, koje bi te razgalile više od poznatih maraka kad bi ih se sjetila, poput
neke prisne uspomene koja se ne da podijeliti

Ždralovi lete

Marijana moje mladosti

astrologinja gospođa Soleil još je među nama

svijet pati od nedostatka vjere u neku transcendentalnu istinu

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od

kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz
otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u
riječi.

U razgovorima oko prazničnog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti
lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekoga dalekog naraštaja.

Ovalna fotografija je u sepiji, zalijepljena u korice sa zlatnim obrubom i

zaštićena listom reljefna prozirna papira. Pod njom, Photo-Moderne, Ridel,
Lillebonne (S. Inf.). Tel. 80. Krupno dojenče durljive donje usne i smeđe kose
u velikoj kovrči navrh glave polugolo sjedi na jastuku nasred izrezbarena
stola. Nejasna pozadina, vijenac stola, vezena košuljica koja se zadignula na
trbuhu - djetetu ruka pokriva spolovilo - i naramenica koja je s ramena spala
na debeljuškastu ručicu trebali bi podsjećati na prikaz amora ili anđelćića u
slikarstvu. Sva je rodbina zacijelo primila primjerak fotografije pa je
nastojala utvrditi na koga je dijete. Ovaj dokument iz obiteljskog arhiva -

9
 Knjige.Club Books

zacijelo iz 1941. - nužno tumačimo kao obredno uprizorenje dolaska na svijet

u malograđanskom ključu.

Druga fotografija s potpisom istog fotografa - no korice su od običnijeg papira

i više nema zlatnog ruba - vjerojatno namijenjena distribuciji u istom
obiteljskom krugu, prikazuje djevojčicu staru otprilike četiri godine,
ozbiljnu, gotovo žalosnu unatoč milu bucmastu lišcu pod kratkom kosom s
razdjeljkom po sredini, pričvršćenom ukosnicama na kojima su leptiraste
vrpčice. Lijeva ruka počiva na istom izrezbarenom stolu u stilu Luja XVI., vidi
se cio. Izgleda utegnuto u bluzici i suknji s naramenicama koju joj
sprijeda zadiže ispupčen trbuh, možda znak rahitisa (oko 1944.). Još dvije
malene fotografije cik-cak rubova, vjerojatno iz iste godine, prikazuju istu
djevojčicu, ali vitkiju, u haljinici na volane i s puf-rukavima. Na prvoj se
obješenjački stisnula uz goru od žene, stamena tijela u haljini na široke pruge
i kose uvijene u velike kovrče. Na drugoj diže lijevu šaku, a desna joj je u ruci
visoka muškarca u svijetlu sakou i hlačama na crtu, nehajna držanja. Obje
su fotografije snimljene istog dana na nekome popločanom dvorištu pred
zidićem ovjenčanim cvjetnom lijehom. Nad glavama je razapeto uže za
sušenje rublja na kojem je ostala jedna štipaljka.

Prazničnih dana nakon rata, kad su se obroci otezali u beskraj, iz ništavila bi

se pomolilo i profiliralo vrijeme koje je već počelo i roditelji kao da su zurili
u nj kad bi im se pogled zamutio i zaboravili bi nam odgovoriti: vrijeme
u kojem nas nije bilo i nikad nas neće biti, prijašnje vrijeme. Glasovi oko stola
miješali su se i tkali su veliku pripovijest kolektivnih događaja pa ćemo tako
i sami povjerovati da smo im svjedočili.
Neumorno su pripovijedali o ledenoj zimi 1942., gladi i stočnoj korabi,
opskrbi i duhanu na točkice, bombardiranjima
aurori borealis koja je najavila rat
biciklima i tačkama na cestama u vrijeme povlačenja naših, opljačkanim
dućanima
stradalnicima koji su kopali po ruševinama u potrazi za vlastitim novcem
i fotografijama
dolasku Nijemaca - svatko bi rekao kamo točno, u koji grad - uvijek
pristojnim Englezima, besramnim Amerikancima, kolaboracionistima,
susjedu u pokretu otpora. djevojci X kojoj su nakon oslobođenja obrijali glavu
kako je Le Havre sravnjen sa zemljom i nije ostao kamen na kamenu, o crnom
tržištu
propagandi
kako su Švabe u bijegu prešle Seinu kod Caudebeca na lipsalim konjima

10
 Knjige.Club Books

seljanki koja je opako prdnula u odjeljku vlaka u kojem su sjedili Nijemci

i svima koji su se ondje našli objavila: „ako im ne možemo reći, neka omirišu“

Na zajedničkom temelju gladi i straha, sve se prepričavalo u prvom licu

množine i neodređenim subjektom.

Govorili su o Pétainu i slijegali ramenima, bio je prestar i već senilan kad su

ga izvukli u nedostatku boljega. Oponašali su let i tutnjavu raketa V-2 koje su
se obrtale u letu, glumili su negdašnju grozu i u najdramatičnijim
su trenutcima tobože razmatrali a što sad da održe napetost.

Bila je to pripovijest prepuna nasilja, razaranja i žrtava, a izlagali su je sa

žarom koji je s vremena na vrijeme kanda pobijalo svečano i ganuto „ne
ponovilo se nikad više“ i za njim tajac, poput upozorenja upućena nekoj
neznanoj vlasti, grizodušja zbog užitka.

No govorili su samo o onome što su vidjeli, što se uz jelo i piće moglo ponovno
proživjeti. Nisu imali dovoljno dara ni uvjerenja da bi mogli govoriti o onome
za što su znali, ali nisu sami doživjeli. Pa tako ni o tome kako su
židovska djeca ukrcavana u vlakove za Auschwitz, ni o truplima umrlih od
gladi koja su jutrom skupljana u Varšavskom getu, ni o 10 000 stupnjeva u
Hirošimi. To je stvorilo dojam koji poslije ni nastava povijesti, ni
dokumentarci ni igrani filmovi neće raspršiti: da ni krematoriji ni
atomska bomba ne pripadaju istom dobu kao maslac s crnog tržišta, uzbune
i silasci u podrum.
Za usporedbu su vukli paralele s prethodnim ratom, Velikim ratom iz
1914. u kojem se - za razliku od ovoga - pobjeda izvojevala u krvi i slavi,
muškim ratom o kojem su žene za stolom slušale pune poštovanja. Govorili
su o bitkama u dolini Aisne i za Verdun, o žrtvama bojnih otrova, zvonima 11.
studenoga 1918. Nabrajali su sela kamo se nije vratio nijedan sin koji je
otišao na bojište. Vojnike u blatu rovova uspoređivali su sa zarobljenicima iz
1940., koji su pet godina proveli na suhome i toplome da im na glavu nije pala
nijedna bomba. Prepirali su se tko je bio veći junak i tko je imao manje sreće.

Vraćali su se u vremena kada ni sami još nisu došli na svijet, na Krimski rat i
Francusko-pruski rat 1870. i kako su Parižani jeli štakore.

U minulim vremenima iz priča bilo je samo ratova i gladi.

11
 Knjige.Club Books

Za kraj bi zapjevali O bijelo vince i Pariški cvijet i urlali tekst pripjeva plava
bijela crvena naša je domovina, u zaglušnom zboru. Krilili su ruke i smijali se,
i ovo smo popili Švabama.

Djeca nisu slušala, brže-bolje pobjegla bi od stola čim bi im se dopustilo, da

iskoriste prazničnu opću popustljivost i upuste se u zabranjene igre, skaču
po krevetima i ljuljaju se naglavačke. No sve su pamtila. U usporedbi s
čudesnim vremenom čije epizode - poraz i povlačenje, zbjeg, okupaciju,
iskrcavanje, pobjedu - još dugo neće znati točno poredati, bezimeno doba u
kojem će rasti bit će im sumorno. Žalila su što još nisu došla na svijet, ili su
bila novorođenčad, kad je valjalo masovno uzeti put pod noge i ciganski
spavati u slami. Trajno će žaliti za tim neproživljenim vremenom. Tuđa će
sjećanja u njima raspirivati potajnu nostalgiju za dobom koje su za
dlaku propustila i nadu da će ga jednog dana ipak doživjeti.

Od raskošne epopeje preostali su samo sivi i nijemi tragovi bunkera

usječenih u litice, nepregledne gomile krša u gradovima. Iz ruševina su se
pomaljali hrđavi predmeti, iskrivljene olupine željeznih okvira kreveta.
Stradali trgovci dućane su otvarali u privremenim barakama na obodu
ruševina. Granate previđene u razminiranju dječarcima bi u igri eksplodirale
u krilu. Novine su upozoravale: ne dirajte streljivo! Liječnici su vadili krajnike
djeci osjetljiva grla, a mališani bi se iz anestezije eterom budili u vrisci; tjerali
bi ih da piju kipuće mlijeko. Na izblijedjelim plakatima general de Gaulle pod
vojničkom je šiltericom iz poluprofila gledao u daljinu. Nedjeljom popodne
igrali smo čovječe, ne ljuti se i kartali smo mistigri.
Mahnitost koja je nastupila nakon oslobođenja jenjala je. Sada su ljudi
mislili samo na izlaske i svijet je bio pun žudnji koje je trebalo istog časa
utoliti. Sve što bi se pojavilo prvi put nakon rata izazvalo bi navalu:
banane, srećke Državne lutrije, vatromet. Cijele četvrti, od bake koju
pridržavaju kćeri do dojenčadi u kolicima, hrlile su u zabavište, na
lampionske povorke, u cirkus Bouglione gdje bi ih rulja zamalo zgazila. U
molitvi i raspjevani, ljudi su masovno izišli na cestu da dočekaju kip
Majke Božje Bulonjske i sutradan su ga kilometrima pratili u nastavku puta.
Iskoristili bi svaku priliku, bila svjetovna ili vjerska, da budu vani i zajedno,
kao da su i dalje žudjeli za kolektivnim životom. Nedjeljom navečer, u
autobusima na povratku s mora, kršni mladići u kratkim hlačama popeli bi
se na krovni prtljažnik i pjevali da se sve ori. Psi su slobodno lutali i parili se
nasred ulice.
No čak se i to vrijeme počelo pretakati u uspomenu na zlatne dane i ljude
bi zapeklo kako su prohujali kad bi na radiju čuli Sjećam se lijepih nedjelja...

12
 Knjige.Club Books

Ma da, sad daleko, daleko sve je to. Sad su pak djeca žalila što su u razdoblju
nakon oslobođenja bila premalena da bi ga istinski doživjela.

No rasli smo spokojno, „sretni što smo živi i znamo na čemu smo“ u jeku
preporuka da ne diramo nepoznate predmete i vječna kukanja zbog
racionirane opskrbe, točkica za ulje i šećer, kukuruznoga kruha koji teško
pada na želudac, koksa koji ne grije, Hoće li za Božić biti čokolade i pekmeza?
Krenuli smo u školu s pločicama i držačima za pisaljke i prolazili kraj
zemljišta gdje su raščistili ruševine i poravnali ih za obnovu. Igrali smo ide
maca oko tebe, dodavanja prstena i igre u kolu i pjevali smo Vilime, zdravo,
jesi li ručao, loptali smo se na zidu uz Cigančice mala, kud si putovala, ruku
pod ruku išli smo gore-dolje školskim dvorištem i izvikivali tko je za skrivača.
Dobili bismo svrab i uši i gušili ih pod ručnicima natopljenim losionom Marie
Rose. Jedno za drugim penjali smo se u kombi za rendgensku dijagnostiku
tuberkuloze i nismo skidali kapute i šalove. Na prvom smo se liječničkom
pregledu smijali od srama što stojimo u gaćicama u ambulanti koju lelujav
plavi plamen u posudi denaturiranog alkohola na stolu kraj medicinske
sestre nije grijao. Uskoro ćemo povodom prvog Dana mladih u bjelini od
glave do pete uz klicanje mnoštva u povorci proći ulicama do trkališta gdje
ćemo, između neba i mokre trave, uz drečavu glazbu iz razglasa izvesti „slet“
u ozračju veličanstvene samoće.
U govorima su ponavljali da je na nama budućnost.

U bučnu višeglasju prazničnih ručkova, prije nego što bi izbile svađe i smrtne
uvrede, do nas je, u prepletu s pričom o ratu, u mrvicama doprla i druga
velika pripovijest, priča o početcima.
Pomaljali su se muškarci i žene koji su često nosili samo srodnički naslov,
„otac“, „djed“, „prabaka“, svedeni na karakternu crtu, smiješnu ili tragičnu
dogodovštinu, španjolsku gripu, moždanu kap ili udarac konjskoga kopita,
što god im je već došlo glave - kao i djeca koja nisu doživjela našu dob, četa
likova koje nikad nećemo upoznati. Godinama, i ne bez muke, rasplitale su se
niti srodstva dok naposljetku nismo jasno razgraničili „obje strane“ obitelji i
dok one koji su nam nešto po krvi nismo razlučili od onih koji nam nisu
„ništa“.
Obiteljska i društvena pripovijest jedno su te isto. Glasovi za stolom
razgraničavali su prostore mladosti: selo i seoska dobra gdje su muškarci od
pamtivijeka bili težaci, a djevojke služavke, tvornicu gdje su se svi upoznali,
gdje su se družili i gdje su se vjenčali, sitnu trgovinu do koje su se vinuli oni
najambiciozniji. Skicirali su priče u kojima su jedini osobni događaji bila
rođenja, vjenčanja i sprovodi, gdje se putovalo samo u postrojbe u
13
 Knjige.Club Books

dalekim garnizonskim gradovima: živote koje je potpuno zaokupio rad koji

čovjeka surovo melje, pogibelji alkohola. Škola je bila mitska pozadina,
kratko zlatno doba u kojem je učitelj bio surov bog oboružan željeznim
ravnalom i davao im je po prstima.

Glasovi su prenosili baštinu siromaštva i oskudice koja je prethodila ratu i

restrikcijama, sezali su u vajkadašnju noć „davnih dana“ i nabrajali njihove
užitke i jade, običaje i mudrosti. Kako je bilo:
živjeti u kući zemljana poda
nositi klompe
igrati se krpenom lutkom prati rublje u lugu djetetu u noćnu košulju u
visini pupka ušiti džepić s češnjima češnjaka da ne dobije gliste
slušati roditelje i dobivati zaušnice, a što bi tek bilo da sam bila
bezobrazna

Popisivali su neznanja, sve što je nekad bilo nepoznato i nezamislivo:

jesti crveno meso, naranče
imati socijalno osiguranje i dječji doplatak, otići u mirovinu sa šezdeset
pet godina
otići na odmor

Podsjećali su na izvore ponosa:

štrajkove iz 1936., Narodnu frontu, kako radnik nekoć nije bio nitko i ništa

Kad bismo mi maleni ponovno sjeli za stol na slastice, ostali bismo slušati
pikantne priče kojih se okupljeni više nisu ustručavali sada kad su se na kraju
obroka opustili i zaboravili mlade uši, kao i pjesme iz mladosti naših roditelja
o Parizu, o djevojkama koje su pale na niske grane, uličarkama, skitnicama s
gradskih vrata: Kršnog Riđana, Lastavicu iz predgrađa, Duhan koji motaš
prstima, duboko dirljive strastvene romanse u koje se pjevačica sklopljenih
očiju uživjela cijelim tijelom, a mamile su suze koje su se brisale krajičkom
ubrusa. Nama bi pak dali da sustolnike razgalimo Snježnom zvijezdom.
Iz ruke u ruku išle su potamnjele fotografije čije su poleđine umrljali svi
prsti koji su ih držali na prošlim ručkovima pa se mješavina kave i masti
rasplinula u neku neodredivu boju. U ukočenim i ozbiljnim mladencima
i svatovima koji su se u nekoliko redova nizali duž zida nismo prepoznavali
ni vlastite roditelje ni ikoga drugoga. Ni u dojenčetu nejasna spola koje je
polugolo sjedilo na jastuku nisi vidjela sebe, nego nekoga drugog, stvora
koji je pripadao nekomu nijemom i nedostupnom vremenu.

14
 Knjige.Club Books

Neposredno nakon rata, za stolom beskrajnih prazničnih ručkova, u jeku

smijeha i uzvika, daj, za smrt uvijek ima vremena! kroz tuđe smo uspomene
nalazili svoje mjesto u svijetu.
Sjećanje na prošlost nije se od tijela do tijela iz zabiti francuskog i
europskog sela prenosilo samo pričama, nego i onim kako se hodalo, sjedilo,
govorilo i smijalo, kako se dozivalo na ulici, kako se jelo, uzimalo predmete u
ruke. Ta se baština ne vidi na fotografijama, a onkraj pojedinačnih razlika i
raskoraka između dobrote jednih i nevaljalosti drugih, povezivala je rodbinu,
susjede i sve za koje se govorilo da su ljudi našeg soja. Bila je popis navika,
pregled gesta koje su oblikovala djetinjstva u polju i mladosti u radionicama,
i druga djetinjstva prije njih, unatrag sve do zaborava:
jedeš mljackavo, tako da se vidi kako se hrana u otvorenim ustima
postupno preobražava, usne brišeš komadićem kruha i na kraju tako pomno
počistiš tanjur da ga i bez pranja možeš spremiti na mjesto, lupaš žlicom
po dnu zdjelice, na kraju večere se protegneš. Svakodnevno umivaš samo
lice, sve ostalo pereš ovisno o tome koliko je prljavo, ruke i podlaktice nakon
posla, djeci noge i koljena ljeti navečer, a velika kupanja čuvaš za
blagdane stvari grabiš silovito, lupaš vratima. Sve činiš grubo, bilo da hvataš
zeca za uši, nekoga ljubiš u obraz, grliš dijete. U danima trzavica
demonstrativno ulaziš i izlaziš, stružeš stolicama,
hodaš dugim koracima i mašeš rukama, sjedaš tako da se stropoštaš na
stolicu, starice pritom zariju šaku u krilo, a kad ustaješ, hitrim pokretom ruke
izvučeš komad suknje koji ti se uhvatio između guzova
muškarcima je vječno nešto na ramenima, lopata, daske i vreće krumpira,
umorna djeca na povratku sa sajma
žene među koljenima i bedrima drže mlinac za kavu, bocu koju treba
odčepiti, kokoš koju treba zaklati i pustiti da krv iscuri u lavor
u svakoj prilici govoriš glasno i gunđavo, kao da se čovjek oduvijek mora
rogušiti na svemir.

Jezik, izmesaren francuski pomiješan s narodnim narječjem, išao je podruku

s gromkim i krepkim glasovima, tijelima utegnutim u radne kute i
kombinezone, prizemnicama s komadićem vrta, popodnevnim lavežom pasa
i mukom koji prethodi svađama, baš kao što su gramatička pravila i književni
francuski bili vezani uz neutralan ton učiteljičina glasa i njezine bijele ruke.
Bio je to jezik bez pohvala i laskanja, u kojemu je bilo prodorne kiše,
sivih šljunčanih plaža pod strminama litica, noćnih posuda koje se prazne na
gnojištu i težačkog vina, izražajno sredstvo vjerovanja i naputaka:

15
 Knjige.Club Books

slušaj Mjesec jer on određuje čas rođenja i branje poriluka i upravlja

dosadnom borbom protiv dječjih glista ne prkosi izmjeni godišnjih doba tako
što ćeš skinuti kaput i čarape, zecu pripustiti zečicu ili sijati salatu, nego se
drži načela sve u svoje vrijeme, postoji dragocjeno razdoblje između
„preranoga“ i „prekasnoga“ koje je teško prikazati brojkom, a u kojem
priroda pokaže dobru volju; djeca i mačići koji na svijet dođu zimi rastu
slabije od ostalih, a ožujsko sunce izluđuje
na opekline nanesi sirov krumpir ili neka „žarenje ugasi“ susjeda koja zna
čarobne riječi; porezotine vidaj mokraćom
poštuj kruh, u zrnu pšenice vidi se Božje lice

Poput svakog jezika, i taj je uspostavljao hijerarhije i stigmatizirao zabušante,

raspuštene žene, „pohotnike“ i probisvijete, djecu „propalitete“; hvalio je
„sposobne“ ljude i ozbiljne djevojke, prepoznavao je ljude na položaju i velike
zvjerke i korio je: život će ti pokazati gdje ti je mjesto.
Izražavao je razumne želje i nade - da nađeš uredan posao, da nisi na
vjetrometini, da imaš što jesti i da umreš u krevetu
granice - ne traži nemoguće i kruha povrh pogače, budi sretan s onim što
imaš
strepnju od putovanja i nepoznatoga, jer kad se ne mičeš od kuće, svaki
ti se grad čini nakraj svijeta.
ponos i uvredu, ako smo sa sela, ne znači da smo gluplji od drugih.

No za razliku od roditelja, mi nismo izostajali iz škole da bismo sijali repicu,

tresli jabuke ili vezali suho granje. Školski je kalendar zamijenio izmjenu
godišnjih doba. Godine pred nama bile su razredi, a oni su se slagali jedan na
drugi kao prostorno-vremenske dimenzije koje bi se otvorile u listopadu i
zatvorile u srpnju. Na početku školske godine u modar smo papir umatali
rabljene udžbenike koje smo naslijedili od učenika iz prethodne generacije.
Gledali smo njihova traljavo obrisana imena na prvom listu i riječi koje su
podcrtali i činilo nam se da preuzimamo štafetu, a oni nas, stigavši na cilj,
potiču da u godini dana usvojimo sve to znanje. Napamet smo učili pjesme
Mauricea Rollinata, Jeana Richepina, Emilea Verhaerena, Rosemonde Gérard
i popijevke Lijepa jelo, šumska kraljice, Eto njega nedjeljom s krasnom
majskom haljinom. Trudili smo se da bez greške pišemo diktate iz djela
Mauricea Genevoixa, La Varendea, Émilea Mosellyja, Ernesta Perochona. I
kao pjesmicu smo recitirali gramatička pravila književnoga francuskog. Čim
bismo se vratili kući, bez razmišljanja bismo se prebacili natrag na izvorni
jezik na kojem nismo morali misliti o riječima, nego samo paziti što se smije
reći, a što ne: na jezik koji se pripijao uz tijelo, vezan uz pljuske, miris varikine

16
 Knjige.Club Books

na kutama, jabuke koje se peku cijele zime, žubor kad pišaš u noćnu posudu
i roditeljsko hrkanje.
Ne bi nas pogodilo kad bi netko umro.

Crno-bijela fotografija djevojčice u tamnu kupaćem kostimu na šljunčanoj

plaži. U pozadini, litice. Ona sjedi na ravnu kamenu, jedre je noge ispružila
ravno preda se, nalaktila se na kamen sklopljenih očiju, lagano je
naherila glavu i osmjehuje se. Jednu je smeđu pletenicu prebacila sprijeda,
drugu je ostavila na leđima. Sve upućuje na želju da pozira kao zvijezde u
filmskom časopisu Svijet filma ili na reklami za Ambre Solaire, da pobjegne
iz vlastitoga ponižavajućeg i beznačajnog tijela djevojčice. Bedra i nadlaktice
su joj svjetliji, ocrtavaju haljinu i znak su da je tom djetetu izlet ili boravak na
moru iznimka, a ne pravilo. Plaža je pusta. Na poleđini: kolovoz
1949., Sotteville-sur-Mer.
Samo što nije navršila devet godina. Na praznicima je s ocem kod strica i
strine, obrtnika užara. Majka joj je ostala u Yvetotu, vodi trgovinu živežnim
namirnicama s kafićem koja se nikad ne zatvara. Ona joj obično splete kosu u
dvije čvrste pletenice pa joj ih pričvrsti u vijenac oko glave ukosnicama na
kopču i vrpcama. Ili joj ni otac ni strina ne znaju tako pričvrstiti pletenice ili
koristi majčinu odsutnost da ih nosi puštene.
Teško je reći na što misli ili o čemu sanja, kako gleda na godine koje su
prošle od oslobođenja, čega se spontano sjeti.
Možda su joj preostale još samo ove slike, koje će se oprijeti osipanju
sjećanja:
dolazak u grad u ruševinama i kako je kuja koja se tjerala pobjegla
prvi dan škole poslije uskrsnih blagdana, ona ne poznaje nikoga
veliki izlet s cijelom majčinom obitelji u Fécamp, vlakom drvenih klupa:
baka nosi šešir od crne rižine slame, a bratići se skidaju na šljunčanoj plaži i
pokazuju gole guzove
jastučić za igle u obliku klompe koji je za Božić izradila od komada košulje
Nisam ja tako lud s Bourvilom
tajne igre, štipanje ušnih školjki kvačicama za zastore.

Možda godine školovanja koje su iza nje vidi kao maratonsko razdoblje: tri
razreda koja je svladala, raspored školskih klupa, katedre i ploče, suučenice:
Françoise C. kojoj zavidi jer se glupira s kapom u obliku mačje glave, koja
ju je na odmoru zamolila da joj posudi rupčić pa se u njega obilno useknula,
zgužvala ga je, vratila joj ga i onda je trkom pobjegla, a ona se sama cijeli

17
 Knjige.Club Books

odmor osjećala ukaljanom i posramljenom s tim prljavim rupčićem u džepu

kaputa.
Évelyne J. kojoj je ispod klupe stavila ruku u gaćice i dodirnula ljepljivu
grudicu F. s kojom nitko nije razgovarao, koju su poslali na promjenu zraka,
koja je došla na liječnički pregled u plavim dječačkim gaćama mrljavim od
kakice i sve su je djevojčice gledale i smijale su joj se prošla ljeta, već u dalekoj
prošlosti, ono žarko ljeto kad su presušile cisterne i bunari, a susjedi su s
vrčevima čekali u redu pred hidrantom, kad je Robic osvojio Tour de France
- i ono drugo, kišno, kad je s majkom i tetom skupljala dagnje na plaži u
Veules-les-Rosesu pa su se nagnule nad jamu, na litici, i vidjele kako
iskopavaju nekoga mrtvog vojnika, njega i druge, da ih zakopaju negdje
drugdje.

Osim ako, kao obično, nije radije kombinirala fantazije izvedene iz knjiga iz
biblioteke Zelena knjižnica ili priča iz tjednika za djevojčice Suzette i snove o
vlastitoj budućnosti nadahnute osjećajima koje u njoj bude ljubavne pjesme
s radija.

U glavi se vrlo vjerojatno ne bavi političkim zbivanjima i crnom kronikom,

svime što će poslije prepoznati kao dio krajolika svog djetinjstva, skupom
stvari koje su se znale i bile su u zraku, Vincentom Auriolom, ratom u
Indokini, svjetskim prvakom u boksu Marcelom Cerdanom, gangsterom
Ludim Pierrotom i trovačicom arsenikom Marie Besnard.

Sigurno je samo, žudi odrasti. I da se ovoga ne sjeća:

kad su joj prvi put, pred fotografijom dojenčeta koje u košuljici sjedi na
jastuku u nizu drugih, istih takvih ovalnih i čađavih fotografija, rekli „to si ti“,
i kad je u toj debeljuškastoj tuđinki. koja je u nekome minulom
vremenu vodila neki svoj zagonetan život, htjela-ne htjela morala vidjeti
sebe.

Francuska je bila golema i sastojala se od stanovništva koje se oštro

razlikovalo po tome što jede i kako govori; u srpnju su zemljom krstarili
trkači Tour de Francea čije su se etape pratile na Michelinovoj karti koju
smo pričvrstili na kuhinjski zid. Većina bi ljudi cijeli život provela u istom
krugu od pedesetak kilometara. Kad bi se u crkvi pobjedonosno zaorila
pjesma Kod nas vladaj, Kraljice, znali smo da se to „kod nas“ odnosi na
mjesto gdje živimo, gradić, u najboljem slučaju departman. Prvi je veći grad
već bio egzotika. Ostatak svijeta bio je nestvaran. Oni najučeniji ili

18
 Knjige.Club Books

intelektualno ambiciozni upisali bi se u program predavanja „Upoznajmo

svijet“. Drugi su čitali Reader's Digest ili mjesečnik Sazviježđe, “svijet na
francuskome“. Omamljeno bismo sanjarili nad razglednicom iz Bizerte koju
je poslao bratić sa služenja vojnog roka u Tunisu.
Pariz je bio simbol ljepote i moći, zagonetna, zastrašujuća cjelina u kojoj
bi svaka ulica koja se spomene u novinama ili se pojavi u reklamama -
Bulevar Barbès, Ulica Gazan. Jean Mineur, Avenija Les Champs-Élysées 116 -
raspirila maštu. Ljudi koji su nekoć ondje živjeli, ili su samo posjetili grad i
vidjeli Eiffelov toranj, dobili bi auru viših bića. U predvečerje dugih
prašnjavih dana ljetnih praznika dočekivali smo ekspresni vlak i
gledali putnike koji su bili negdje drugdje i sad su se iskrcavali s prtljagom,
vrećicama iz robne kuće Printemps, hodočasnike na povratku iz Lourdesa.
Pjesme koje su spominjale nepoznate krajeve, jug zemlje, Pireneje -
Baskijski fandango, Planine Italije, Meksiko - budile su čežnju. U zalasku
sunca, u oblacima koje je rubila ružičasta boja, vidjela si maharadže i indijske
palače. Tužila si se roditeljima „nikad nikamo ne idemo! „, a oni su
začuđeno odgovarali: „Kamo bi išla, što ti ovdje fali?“

Sve što smo imali u kućama bilo je kupljeno prije rata. Lonci su bili garavi,
bez ručica, s lavora se ogulio emajl, vrčevi su imali rupe koje su se čepile
metalnim pločicama. Kaputi su se krpali, ovratnici košulja posuvraćali su
se, stara svečana odjeća prenamijenila bi se u odjeću za svaki dan. Majke su
očajavale jer nikako da prestanemo rasti, morale su nam dužiti haljine
komadima tkanine i kupovati broj veće cipele koje bismo već dogodine
prerasli. Sve je moralo moći poslužiti, pernica, kutija za boje Lefranc
i ambalaža keksa Lu s maslacem. Ništa se nije bacalo. Iz noćnih se posuda
gnojio vrt, balega konja koji bi prošli ulicom skupljala se za lonce s cvijećem,
u novine se umotavalo povrće, trpalo ih se u mokre cipele da se osuše i njima
smo se brisali na zahodu.
Svega nam je nedostajalo. Predmeta, slika, zabave, objašnjenja čovjeka i
svijeta: ta su se svodila na vjeronauk i korizmene propovijedi velečasnog
Riqueta, Najnovije sutrašnje vijesti koje je na radiju gromkim glasom
čitala Geneviève Tabouis i priče žena koje su popodne uz kavu govorile o sebi
i ogovarale susjede. Djeca su dugo vjerovala u Djeda Mraza i u to da rode
donose novorođenčad.

Ljudi su išli pješice ili biciklom, pravilnim kretnjama: muškarci su širili

koljena i porube hlača pritezali štipaljkama, ženama bi uske suknje stisnule
stražnjicu, spokojnim su ulicama iscrtavali glatke krivulje. Zvučna je
kulisa bila tišina i bicikl je mjerio brzinu života.

19
 Knjige.Club Books

Živjelo se u neposrednoj blizini govana. Smijali smo im se.

U svakoj je obitelji bilo mrtve djece. Odnosile su ih iznenadne bolesti za koje

nije bilo lijeka, dijareja, konvulzije, difterija. Od njihova bi kratka boravka na
zemlji ostao samo nadgrobni spomenik u obliku dječjega krevetića željezne
ogradice s natpisom „anđeo nebeski“ fotografije koje su se pokazivale uz
kradomično otiranje suza, prigušeni, gotovo vedri razgovori koji su strašili
živu djecu jer su mislila da su i njima dani odbrojeni. Moći će odahnuti tek sa
svojih dvanaest-petnaest godina, kad prebole hripavac, ospice i kozice,
zaušnjake i upale uha, bronhitis iz zime u zimu, kad izbjegnu tuberkulozu
i meningitis i kad ljudi kažu da su se razjačala. Zasad su bila „ratna djeca“,
bljedunjava, slabokrvna, s bijelim mrljama na noktima, i morala su gutati
riblje ulje i sredstvo protiv glista Lune, žvakati pastile Jessel, stupati na
vagu kod ljekarnika i umotavati se u šalove da se slučajno ne prehlade, jesti
juhu da narastu i držati se uspravno da ne bi morala nositi željezne steznike.
Novorođenčadi je sada bilo na sve strane i malene su cijepili, bdjeli su nad
njima i svakih su ih mjesec dana nosili na vaganje dojenčadi u vijećnicu.
Prema novinskim naslovima, i dalje je umiralo pedeset tisuća dojenčadi na
godinu.
Nitko se nije bojao urođene maloumnosti. Bojali smo se ludila jer je
zagonetno i nenadano pogađalo normalne ljude.

Mutna i oštećena fotografija djevojčice koja stoji pred ogradom na mostu. Ima
kratku kosu, tanka bedra, kvrgava koljena. Tuče sunce pa je oči zasjenila
rukom. Smije se. Na poleđini piše Ginette 1937. Na grobu: umrla u dobi od šest
godina na Veliki četvrtak 1938. Starija je sestra djevojčice s plaže u Sotteville-
sur-Meru.

Dječaci i djevojčice svugdje su bili dva svijeta. Dječaci su bili bučna bića, nisu
znali za suze, uvijek su bili spremni nešto bacati, kamenje, kestene, petarde,
grude ledenjače. Prostačili su i čitali su Tarzana i Bibi Fricotina. Djevojčice su
ih se bojale, opominjalo ih se da ne budu kao oni, da biraju mirne igre poput
igara u kolu, školice, dodavanja prstena. Zimi su se četvrtkom igrale učiteljice
starom dugmadi ili papirnatim likovima manekenki koje bi izrezale iz
časopisa Modni odjek pa bi ih rasprostrle na kuhinjskom stolu. Majke i škola
poticale su ih da tužakaju i omiljena je prijetnja bila „reći ću te!“. Jedna su
drugu dozivale ej, mala!, slušale su i šaptom, s rukom na ustima, ponavljale su
proste priče, krišom su se podsmjehivale priči o Mariji Goretti koja je radije
umrla nego da s momkom učini ono što su one jedva čekale da im bude
20
 Knjige.Club Books

dopušteno i pritom su se zgražale nad vlastitom poročnosti, o kojoj odrasli

nisu imali pojma. Sanjale su o tome da im narastu sise i dlake i o krvavim
ulošcima u gaćicama. Dotle su čitale stripove o Becassine i Srebrne klizaljke
P.-J. Stahla, U obitelji Hectora Malota, sa školom su išle u kino na
Gospodina Vincenta, Veliki cirkus i Bitku za prugu, filmove koji su krijepili
duh, dizali moral i potiskivali mračne misli. No znale su da su stvarnost i
budućnost u filmovima Martine Carol i časopisima čiji su naslovi - Nas dvoje,
Ispovijesti i Intima - nagoviještali poželjnu i zabranjenu nečednost.

Zgrade koje su građene u sklopu obnove nicale su iz tla uz povremen cvilež

okretnih dizalica. Došao je kraj restrikcijama i počele su stizati novotarije, u
dovoljno velikim razmacima da ih ljudi dočekaju u radosnu čudu i u
razgovoru procjenjuju i prepiru se koliko su korisne. Pojavljivale su se kao u
bajkama, kao nešto nepredvidljivo i nečuveno. Za svakoga ponešto, Bicove
kemijske olovke, šampon u vrećicama, stolnjaci od voštanog platna
Bulgomme i Gerflexove podne obloge, Tampax i kreme za odstranjivanje
neželjenih dlačica, Gilacovi plastični proizvodi, poliester, neonske cijevi,
mliječna čokolada s lješnjacima, Solexovi mopedi i pasta za zube s klorofilom.
Ljudi nisu mogli doći k sebi koliko se vremena štedjelo zahvaljujući instant-
juhama iz vrećice, ekspres-loncima i majonezi u tubi, konzervirano im je voće
i povrće bilo draže od svježega i smatralo se da je otmjenije ponuditi kompot
nego ubrane kruške, kao i grašak iz limenke umjesto vrtnoga.

„Probavljivost“ hrane, vitamini i „držanje linije“ počeli su visoko kotirati.

Čudili smo se izumima koji su brisali stoljeća ljudskih radnji i napora i
najavljivali su doba kad ćemo dići sve četiri u zrak. Blatilo ih se: perilicu
se optuživalo da haba rublje, televizor da kvari oči i da se zbog njega liježe u
nedoba. Promatrali smo te simbole napretka i društvene nadmoći kod
susjeda i zavidjeli im. U gradu su se stariji momci pravili važnima na
vespama i vrtjeli se oko djevojaka. Kočili bi se od ponosa kad bi koju posjeli
iza sebe, a ona bi, s rupcem vezanim ispod brade, momka obujmila s leđa da
ne padne. Kad bi gledala kako se praskavo udaljavaju ulicom, došlo bi ti da
istog časa budeš tri godine starija.

Reklame su nametljivo zaneseno trubile o vrlinama stvari: Lévitan, namještaj

s jamstvom za trajnost! Chantelle, steznik koji se ne nabire! Lesieur, triput bolje
ulje! Radosno su pjevale dop, dop, dopadljivi šampon Dop, Colgate, Colgate,
zubi za pet, sanjarski, Kad je Elle u kući, u kući je sreća, glasom Luisa Marianoa
pjevušile su grudnjak Lou za ženu od ukusa. Dok smo pisali zadaće za
kuhinjskim stolom, reklame i pjesme na Radio Luxembourgu ulijevale su

21
 Knjige.Club Books

sigurnost u sreću u budućnosti i osjećali smo da nas okružuju odsutne stvari

koje ćemo poslije smjeti kupovati. Dok si čekala da budeš dovoljno odrasla za
ruž Baiser i parfem Bourjois, na B kao bajka, skupljala si plastične figurice
životinja skrivene u paketima kave i sličice iz La Fontaineovih basni iz omota
čokolade Menier, koje su se đorale na školskom odmoru.
Imali smo vremena žudjeti za stvarima, plastičnom pernicom. cipelama s
gumenim potplatom, zlatnim satom. Ne bi nas razočarale kad bismo ih se
domogli. Pokazivali bismo ih drugima da im se dive. Ti su predmeti imali
nešto zagonetno i čarobno što se ne bi iscrpio u promatranju i baratanju. Kad
bismo ih se domogli, obrtali bismo ih u svim smjerovima i od njih smo uporno
očekivali bogtepitaj što.

Napredak je bio obzor svakog života. Značio je blagostanje. zdravu djecu,

kuće s mnogo svjetla i uličnu rasvjetu, znanje, sve što okreće leđa mraku sela
i ratu. Bio je u plastici i ultrapasu. antibioticima i naknadama
socijalnog osiguranja, tekućoj vodi u sudoperu i kanalizaciji,
dječjim kolonijama, daljnjem školovanju i atomu. Treba ići ukorak s
vremenom. opetovali su ljudi da dokažu kako su pametni i širokih pogleda.
Trinaestogodišnjaci su u školi pisali sastavke o „dobrobitima električne
struje“ ili u obliku odgovora „nekomu tko pred vama ocrnjuje modemi
svijet“. Roditelji su tvrdili: mladi će se u to razumjeti bolje nego mi.
U stvarnosti, djeca i roditelji, braća i sestre u skučenim su stambenim
prostorima morali spavati u istoj sobi, i dalje su se prali u lavom, nuždu
obavljali u poljskom zahodu, higijenski ulošci bili su od frotira i namakali su
se u kanti studene vode da se isperu od krvi. Dječje prehlade i bronhitisi
liječili su se oblozima od gorušice. Roditelji bi protiv gripe popili aspirin s
grogom. Muškarci su u po bijela dana pišali uza zid. a školovanje je
izazivalo nepovjerenje, bojazan da će ti se. po nekoj nejasnoj kazni. to što
pucaš previsoko obiti o glavu pa ćeš od znanja prolupati. Nijedna usta nisu
imala sve zube. Vremena, govorili su ljudi, nisu za sve ista.

Dani su išli starim tijekom, ritam im je davalo ponavljanje istih zabava mimo
obilja i novotarija. U proljeće, eto ti opet prvih pričesti. Dana mladih,
crkvenog proštenja i cirkusa Pinder: slonovi bi u paradi svojom sivom
silinom na ulici u hipu stvorili čep. U srpnju smo na radiju pratili Tour de
France i u albume lijepili fotografije Geminianija. Darrigadea i Coppija koje
smo izrezivali iz novina. Jesen bi donijela zabavište s vrtuljcima i štandovima.
Za cijelu bismo se godinu nauživati autića za sudaranje u zveketu metalnih
šipki i frcanju iskri, uz glas koji je grmio: ožežite dečki i cure! nek' bolidi jure!
Na lutrijskoj pozornici, uvijek isti momak crveno našminkana nosa oponašao
je Bourvila, a žena koja je na hladnoći duboko obnažila poprsje mamila je i

22
 Knjige.Club Books

obećavala seksi predstavu. „Folies-Bergere od ponoći do dva ujutro“,

zabranjenu za mlade od šesnaest godina. Na licima odvažnih koji su zašli iza
zastora i odande su se vračali zbijajući šale, vrebali smo nagovještaje onoga
što su vidjeli. U vonju ustajale vode i životinjske masti njušili smo pohotu.
Poslije ćemo biti dovoljno odrasli da zadignemo zastor šatora. Tri žene u
bikinijima plesale su bez glazbe na drvenoj pozornici. Svjetlo se ugasilo pa se
opet upalilo: žene su ostale nepomične, golih prsa, pred oskudnom publikom
koja je stajala na asfaltu Općinskog trga. Vani je iz zvučnika treštala pjesma
Darija Morena Ey mambo, mambo italiano.

Religija je bila službeni okvir života i upravljala je vremenom. Novine su

nudile jelovnike za doba korizme, a poštanski mu je katolički kalendar
bilježio dionice, od sedamdesetnice do Uskrsa. Petkom se nije jelo
meso. Nedjeljna je misa i dalje bila prilika da presvučeš rublje, prvi put
odjeneš nov komad odjeće, iziđeš u šeširu, s torbicom i rukavicama, vidiš
ljude i budeš viđen, da pogledom pratiš ministrante. Za sve je bila vanjski
znak ćudoređa i jamstvo određene sudbine pisano osobitim
jezikom, latinskim. Svakog smo tjedna iz molitvenika čitali iste molitve i
trpjeli obrednu dosadu propovijedi da se odolijevanjem pročistimo za užitke
poput piletine za ručak i kolača iz slastičarnice, odlaska u kino. Nastavnici i
učeni ljudi besprijekorna vladanja nisu vjerovali ni u što, no to je kanda bilo
odstupanje od pravila. Religija je bila jedino vrelo morala i čovjeku je pružala
dostojanstvo bez kojeg bismo živjeli kao pseta. Crkveni je zakon bio jači od
svih ostalih i samo je on mogao dati legitimnost životnim prekretnicama:
„Tko se ne vjenča u crkvi, nije se ni vjenčao“, tvrdio je katekizam. I to je
vrijedilo samo za katoličanstvo, druge su religije bile u zabludi ili besmislene.
Na odmoru u školskom dvorištu urlali smo Muhamed je bio prorok / Velikog
Alaha/Prodavao je kikiriki/Na tržnici u Biskri / Da je barem lješnjake/bolje
nego zjake/Ali njih ne prodaje/ Alah (triput).

Nestrpljivo si čekala prvu pričest, slavni preduvjet za sve važne stvari koje su
pred tobom, za mjesečnicu, svjedodžbu o završenoj pučkoj školi, prijelaz u
više razrede. U crkvenim klupama, odvojeni središnjim prolazom, dječaci
u tamnim odijelima s florom na rukavu i djevojčice u dugim haljinama s
bijelim velom sličili su mladencima, a kad se za deset godina dvoje po dvoje
ponovno ovdje nađu, to će i biti. Nakon što smo na večernjoj molitvi
jednoglasno zagrmjeli odričem se Sotone i zauvijek se vežem uz Isusa, dalje
smo se mogli poštedjeti vjerske prakse. Kao uvedeni kršćani, opremili smo se
onim što je nužno i dovoljno da bismo osjetili da pripadamo dominantnoj
zajednici i budemo sigurni da ima nečega nakon smrti.

23
 Knjige.Club Books

Svi su znali razlikovati što je red, a što nije, Dobro i Zlo: vrijednosti si čitala u
pogledu kojim su te drugi gledali. Malene su se djevojčice po odjeći
razlikovale od djevojčica u pubertetu, one od djevojaka, djevojke od mladih
žena, majke od baka, radnice od trgovkinja i službenica. Bogati su za odveć
otmjene prodavačice i tipkačice govorili „sav joj je imetak u odjeći“.

Bile državne ili privatne, sve su škole bile slične, ondje se prenosilo fiksno
znanje u tišini, redu i poštovanju hijerarhija, krajnje pokorno: obuci kutu,
stani u vrstu kad zvoni, ustani kad uđe ravnateljica, ali ne i kad uđe
nadzornica, nabavi propisane bilježnice, pera i olovke, ne odgovaraj
na primjedbe, zimi ne dolazi u hlačama ako preko njih nisi odjenula suknju.
Samo nastavnici imaju pravo postavljati pitanja. Ako ne razumiješ neku riječ
ili objašnjenje, sama si kriva. Ponosno smo se podvrgavali strogim
pravilima i zatočeništvu, kao da je to neka povlastica. Odora koju su nametale
privatne ustanove bila je vidljiv pečat njihova savršenstva.

Programi se nisu mijenjali, u petoj se godini školovanja obrađivao Molèreov

Liječnik protiv volje, u šestoj Scapinove spletke, Racineovi Pravdaši i Hugoova
Sirotinja u sedmoj, Corneilleov Cid u osmoj itd. - a ni udžbenici: Malet-Isaac
za povijest, Demangeon za zemljopis, Carpentier-Fialip za engleski. Taj se
korpus znanja prenosio manjini kojoj se vlastita umnost i intelektualna
nadmoć potvrđivala iz godine u godinu, od rosa rosam do Jedino sam na Rim
kivna iz Corneilleova Horacija, preko Chaslesove relacije i trigonometrije,
dok je većina i dalje rješavala zadatke s vlakovima, učila računati u glavi i
na završnom usmenom ispitu pučke škole pjevala Marseljezu. Svjedodžbe
pučke škole i mala matura bile su događaji, slavile su ih i novine i objavljivale
imena laureata. Oni koji bi na ispitu zakazali, u ranoj su dobi upoznali teret
sramote, pokazali su se nesposobnima. Svi govori koji su hvalili obrazovanje
zakrivali su kako je škrto rasprostranjeno.
Kad bi na ulici srela bivšu suučenicu s kojom si u pučkoj školi dijelila
klupu, a ona sada uči zanat ili pohađa trgovačku školu, ne bi ti palo na pamet
da se zaustaviš i porazgovaraš s njom, kao što ni bilježnikova kći, čija
je isprana preplanulost nakon povratka sa skijanja dokazivala viši položaj na
društvenoj ljestvici, tebe izvan škole ne bi ni pogledala.

Vladanje se ocjenjivalo na temelju marljivosti, truda i volje. Na dan dodjele

nagrada primali smo knjige koje su veličale junaštvo pionira zrakoplovstva,
vojskovođa i kolonizatora, Mermoza, Leclerca, de Lattre de
Tassignyja, Lyauteya.

24
 Knjige.Club Books

Ni svagdašnja hrabrost nije ostala zapostavljena, valjalo se diviti ocu

obitelji, „tom pustolovu suvremena svijeta“ (Péguy), „skromnu životu
dosadnih i olakih zadaća“ (Verlaine), u sastavcima komentirati citate iz
djela Georgesa Duhamela i Saint-Exupéryja, „što nas o energičnosti uče
Corneilleovi junaci“, pokazati kako „ljubav prema obitelji vodi do ljubavi
prema domovini“ i da „rad tjera tri velika zla, dosadu, poroke i oskudicu“
(Voltaire). Čitao se strip-časopis Junačan i katolički tjednik za djevojčice
Junačne duše.

Da bi mladež krepkije prionula uz te ideale i tjelesno očvrsnula, da bi se

klonila zamki lijenosti i zatupljujućih zabava (čitanja i kina) i da odgoje
„momke na mjestu“ i “pristojne, vedre i ispravne djevojke“, obiteljima se
preporučivalo da djecu upišu u izviđačke udruge poput Vučića, Pionira,
Planinki i Pčelica, Križara i pokreta Francas. Navečer oko logorske vatre ili na
stazi u zoru, u vojnički srčanu mahanju zastavom, uz melodiju Ja volim
logor svoj, gradila se čarobna sprega prirode, reda i morala. S naslovnica
Katoličkog života i dnevnika L'Humanite ozarena su lica gledala u budućnost.
Ta zdrava mladež, sinovi i kćeri Francuske, preuzet će štafetu starijeg
naraštaja iz pokreta otpora, kako je kliknuo predsjednik Rene Coty u dirljivu
govoru u srpnju 1954. na Kolodvorskom trgu, nad glavama učenika koje su
razvrstali po školama, dok su nebom pred oluju plovili bijeli oblaci ljeta u
kojem će kišiti bez predaha.

Znala si da se negdje ispod ideala i bistrih pogleda prostire neki bezobličan,

ljigav predio koji ima svoje riječi i predmete, slike i oblike ponašanja: ondje
su nevjenčane majke, trgovanje bijelim robljem, plakati za film
Caroline Cherie, kondomi, zagonetne reklame za „intimnu higijenu, diskrecija
zajamčena“, naslovnice časopisa Zdravlje, „žene su plodne samo tri dana na
mjesec“, izvanbračna djeca, povrede ćudoređa, Janet Marshall koju je Robert
Avril zadavio njezinim vlastitim grudnjakom u šumi, preljub, riječi kao što su
lezbijka, peder, požuda, grijesi koje ne možeš priznati na ispovijedi, spontani
pobačaji, nepoćudne vragolije, zabranjene knjige, pjesma Jer u šumi kraj
Chavillea o neželjenim posljedicama ljubovanja na branju đurđica, slobodne
veze, i tako unedogled. Gomila neopisivih stvari - koje samo odrasli smiju
znati - a sve se svode na spolne organe i njihovu svrhu. Društvo je u svemu
sumnjalo na seks i posvuda mu vidjelo znakove, u dubokim izrezima oko
vrata, uskim suknjama, crvenu laku za nokte, crnu rublju, bikiniju, miješanju
spolova, mraku kinodvorana, javnim zahodima, Tarzanovim mišićima,
ženama koje puše i križaju noge, kad si na nastavi dodiruješ kosu itd. Bio je
prvo mjerilo kojim se ocjenjivalo djevojke i kojim ih se dijelilo na „pristojne“

25
 Knjige.Club Books

i „nevaljalice“. “Moralna kategorizacija“ tjednih filmova izvješena

na crkvenim vratima ticala se samo njega.
No nadmudrila bi budne oči i išla bi u kino na Maninu, djevojku bez velova
i Buru u tijelu s Françoise Amoul. Htjela si sličiti junakinjama, biti slobodna i
ponašati se kao one. No između knjiga i filmova s jedne i diktata društva s
druge strane sterao se prostor zabrane i moralne osude: nikakvo
poistovjećivanje nije dolazilo u obzir.
U tim uvjetima čekale su te beskrajne godine samozadovoljavanja dok
naposljetku ne budeš smjela voditi ljubav u braku. Valjalo je živjeti s čežnjom
za tim užitkom koji si smatrala namijenjenim isključivo odraslima, a ona
je tražila da je utažiš pod svaku cijenu, unatoč svim pokušajima da je odagnaš
i molitvama: nametala ti je tajnu koja te je svrstavala među perverznjake,
histerike i kurve.
U Larousseovu je enciklopedijskom rječniku pisalo: onanija: ukupnost
sredstava kojima se umjetno izaziva seksualni užitak. Onanija često uzrokuje
veoma teške nesreće, stoga djecu na pragu puberteta treba držati na oku.
Izmjenice valja primjenjivati bromide, hidroterapiju, gimnastiku, tjelovježbu,
planinski zrak, terapije na bazi željeza i arsenika.
U krevetu ili na zahodu samozadovoljavala si se naočigled cijelog društva.

Momci su ponosno odlazili na služenje vojnog roka i u odorama su nam bili

naočiti. Na dan novačenja navečer bi obišli sve kafićem kako bi proslavili
dično priznanje da su sada pravi muškarci. Prije vojnog roka još ih se
smatralo balavcima i nisu kotirali ni na tržištu rada ni kao ženici. Poslije će
moći imati ženu i djecu. Odora u kojoj su se kočoperili po susjedstvu kad bi
došli na dopust davala im je domoljubnu ljepotu i potencijal za žrtvovanje.
Nad njima je lebdjela sjena pobjedonosnih ratnih veterana i američkih
vojnika. Gruba tkanina vojničke jakne o koju bi se očešala kad bi stala na
prste da ih poljubiš opipljivo je obilježila potpuno razgraničenje svjetova
muškaraca i žena. Kad bi ih vidjela, preplavio bi te neki osjećaj junaštva.
Ispod površine vječno istoga, lanjskih cirkuskih plakata s fotografijom
Rogera Lanzaca, prvopričesničkih spomenica koje su se dijelile u razredu,
emisije Šansonijerski klub na Radio Luxembourgu, novih je žudnji iz dana
u dan bilo sve više. Nedjeljom popodne jatili smo se pred televizorom u
izlogu prodavaonice električnih uređaja. Kafići su ulagali u kupnju
prijamnika da privuku goste. Obroncima brda vijugale su staze za motokros
i povazdan smo gledali zaglušne mašine u usponu i spustu. Trgovački je svijet
bio sve nestrpljiviji i remetio je kolotečinu gradskog života novim devizama
poput „inicijative“ i “dinamičnosti“. Dvotjedni sajam trgovine nametnuo se
kao još jedno posvećenje proljeća, povrh zabavišta i crkvenog proštenja. Na
ulicama središta grada rika razglasa ispresijecana pjesmama Annie Cordy i

26
 Knjige.Club Books

Eddieja Constantinea mamila je na kupnju i priliku da osvojite Simcu ili

komplet namještaja za blagovaonicu. Na pozornici na Općinskom trgu neki je
mjesni voditelj zabavljao publiku vicevima Rogera Nicolasa i Jeana Richarda
i vrbovao je kandidate za pjevačko natjecanje ili kviz Sve ili ništa, kao na
radiju. U kutu pozornice na prijestolju je sjedila okrunjena kraljica trgovine.
Roba vam se nametala u duhu zabave. Ljudi su govorili „malo za promjenu“
ili „ne smiješ se zabiti u kuću, to čovjeka zatupi“.

Među mladima srednjeg sloja zavladala je neka raspršena radost, priređivali

su tulume, izmišljali su nov jezik, u svaku su rečenicu ubacivali izraze „šuga“,
„u tri čina“, „perfa“ i “perfektno“, iz vica su oponašali snobovski naglasak,
igrali su stolni nogomet i generaciju svojih roditelja nazivali su “starkeljama“.
Podsmjehivali su se Yvette Horner, Tinu Rossiju i Bourvilu. Svi su smeteno
tražili uzore za naše doba. Oduševljavao ih je Gilbert Bécaud i kako su se na
njegovu koncertu razbijala sjedala. Na radiju su slušali Europe 1, postaju koja
je puštala samo glazbu, pjesme i reklame.

Na crno-bijeloj fotografiji, dvije djevojke na vrtnoj stazi, rame uz rame, obje

su prekrižile ruke iza leđa. U pozadini je grmlje i visok zid od opeke, a nad
njima nebo s velikim bijelim oblacima. Na poleđini fotografije: lipanj 1955.,
u parku internata Sveti Mihovil.
Lijeva je djevojka viša, kratke plave „razbarušene“ frizure, u svijetloj
haljini i soknama, lice joj je u sjeni. Desna je brineta kratke kovrčave kose, s
naočalama na okruglu licu visoka čela obasjana svjetlom, u tamnu puloveru
kratkih rukava i suknji na točkice. Obje su u balerinkama, brineta na bosu
nogu. Za fotografiranje su očito skinule školske kute.
Iako brinetu ne prepoznajemo kao djevojčicu s pletenicama s plaže, koja
je jednako tako mogla postati plavojka, djevojčičina je svijest njezina, a ne
plavojčina: našla se u tom tijelu, s jedinstvenim sjećanjem koje jamči da je
djevojčina kovrčava kosa posljedica trajne ondulacije na koju obredno ide u
svibnju još od prve pričesti, da joj je suknja prekrojena haljina od prošlog
ljeta koja joj je postala preuskom, a pulover joj je isplela susjeda. A na temelju
predodžbi i doživljaja četrnaest i pol godina stare brinete s naočalama, tekst
ovdje može izvući nešto što se provlačilo kroz pedesete godine i na platnu
pojedinačna sjećanja uhvatiti odbljesak kolektivne povijesti.
Izuzmemo li balerinke, ništa u izgledu te tinejdžerke nema veze s onim
„što se nosi“ dok se u modnim časopisima i velegradskim dućanima viđaju
poluduge i duge škotske suknje, crni puloveri i krupni medaljoni,
konjski repovi sa šiškama po uzoru na Audrey Hepburn u Prazniku u Rimu.
Fotografija je mogla biti snimljena i krajem četrdesetih ili početkom
27
 Knjige.Club Books

šezdesetih godina. Za sve koji su na svijet došli poslije, jednostavno je stara,

pripada njihovoj pretpovijesti u kojoj se svi životi koji im prethode svode na
istu razinu. Međutim, svjetlo koje sa strane obasjava djevojčino lice i pulover
između ispupčenih prsa za nju je bilo doživljaj topline lipanjskog sunca
godine koja, za povjesničare i svakoga tko ju je doživio, ne može biti nijedna
druga nego 1955.
Možda nije svjesna jaza koji je dijeli od ostalih djevojaka iz razreda, onih
s kojima se ni u snu ne bi mogla slikati. Taj se jaz vidi u njihovim zabavama,
kako provode vrijeme izvan škole, u načinu života općenito, i udaljava je i od
finih cura i od onih koje već rade po uredima i radionicama. Ili možda može
procijeniti što ih dijeli, ali time ne razbija glavu.
Još nikad nije bila u Parizu, sto četrdeset kilometara odatle, ni na bilo
kakvu tulumu, nema gramofon. Dok piše zadaće, sluša pjesme na radiju,
zapisuje riječi u blok i vrti ih u glavi po cijele dane dok hoda, u školi na
satu, govorio si, govorio si da je voliš, što si učinio toj ljubavi da sad plače na
kiši.
Ne razgovara s momcima, ali neprestano misli na njih. Htjela bi smjeti
našminkati usne, nositi ženske čarape i visoke potpetice - sokana se srami,
skida ih kad iziđe iz kuće - da pokaže da se svrstala u kategoriju djevojaka i
da je se može slijediti na ulici. S tim ciljem nedjeljom ujutro nakon mise „visi“
u gradu u društvu dviju-triju prijateljica iz iste „skromne“ sredine i vječno
pazi da ne prekrši strogi majčin zakon tad i tad („kad kažem da imaš izlaz do
tad i tad, to znači do tad i tad i ni minutu duže“). Kad ima zabranu izlaska,
nadoknađuje ju čitanjem romana u nastavcima u novinama, čita Rod iz
Mogadora, Da nitko ne umre, Moju rođakinju Rachel, Citadelu. Iz svoje
kože neprestano bježi u priče i susrete iz mašte koji navečer pod pokrivačem
završavaju orgazmom. Sanja o sebi kao o kurvi, divi se i plavojci s fotografije
i drugim djevojkama iz višeg razreda, a one je podsjećaju kako joj je
vlastito tijelo ljepljivo i muljavo. Htjela bi biti one.
U kinu je gledala Ulicu, Raspopa, Ohole, Kiše Ranchipura, Ljepoticu iz
Cádiza. Filmova koje želi pogledati, a zabranjeni su joj - poput Djece ljubavi,
Nezrela žita i Prijateljica noći - ima više nego filmova koji su joj dopušteni.
(Moguć sažetak života provincijske tinejdžerke: odlasci u grad,
sanjarenje, samozadovoljavanje i čekanje.)

Što joj je u glavi o svijetu, osim znanja koja je stekla do osme godine
školovanja: koji tragovi događaja i vijesti čovjeka poslije navedu da kaže
„sjećam se“ na neki podsjetnik koji slučajno čuje?
veliki željeznički štrajk u ljeto 1953.
pad Dien Bien Phua

28
 Knjige.Club Books

Staljinova smrt koju je radio objavio jednoga studenog jutra u ožujku

netom prije odlaska u školu
kako pučkoškolci čekaju u redu pred kantinom da popiju čašu mlijeka u
kampanji koju je pokrenuo premijer Mendés-France
pokrivač sastavljen od pletiva svih učenica poslan abbé Pierreu, o čijoj
bradi zbijaju prostačke šale
masovno cijepljenje protiv boginja, cijeli se grad cijepio u gradskoj
vijećnici nakon nekoliko smrtnih slučajeva u Vannesu
poplave u Nizozemskoj
Vjerojatno joj u mislima nisu nedavne žrtve zasjede u Alžiru, najnovija
epizoda nemira za koje će tek poslije doznati da su izbili na Sve Svete 1954. i
sjetit će se sebe na taj dan, kako je sjedila u svojoj sobi kraj prozora, s nogama
na krevetu, i gledala kako gosti u kući prekoputa jedan za drugim izlaze u vrt
da se pomokre iza zida bez prozora, tako da neće zaboraviti ni datum ustanka
u Alžiru ni to sisvetsko popodne od kojeg će joj ostati jedna jasna slika, nešto
kao čista činjenica: kako je neka mlada žena čučnula u travi kao da će snijeti
jaje pa se uspravila usput spuštajući suknju.
U isti pretinac nedopuštenih sjećanja pohranjuje i druge stvari koje bi
bilo nezamislivo, sramno ili ludo opisati riječima:
smeđu mrlju na plahti koju joj je majka naslijedila od bake umrle prije tri
godine - neizbrisivu mrlju koja je silovito privlači i odbija, kao da je živa
prizor između roditelja, u nedjelju uoči prijamnog ispita za prijelaz u više
razrede, kad joj je otac htio ubiti majku pa ju je odvukao u podrum do klade
u kojoj je stajao zariven kosir
uspomenu koje se sjeti svakog dana kad na ulici na putu u školu prođe
kraj nasipa na kojem je jedne siječanjske nedjelje prije dvije godine vidjela
kako neka malena djevojčica u kratku kaputu u igri zabija stopalo u
ilovaču koju je preplavila voda. Otisak je ondje bio i sutradan i ostao je
mjesecima.

Ljetni će praznici biti dugo razdoblje dosade, bavljenja sitnicama da ispuni

dane:
slušat će završnicu svake dionice Tour de Francea, lijepiti fotografije
pobjednika u posebnu bilježnicu
bilježit će brojeve departmana s registarskih pločica automobila koje vidi
na ulici
u regionalnim će novinama čitati sažetke filmova koje neće pogledati,
knjiga koje neće pročitati

29
 Knjige.Club Books

izvest će prsten za ubrus istiskivat će mitesere bez losiona za čišćenje i

kriški limuna
ići će u grad kupiti šampon i neku knjigu iz Larousseove biblioteke lektira
pa će oborena pogleda proći kraj kafića gdje se momci igraju na fliperu
Budućnost je odveć nepregledna da bi je zamišljala, doći će i točka.
Kad na školskom dvorištu čuje kako predškolke pjevaju Berimo ružu da
ne uvene, čini joj se da je veoma davno bila dijete.

Na obiteljskim ručkovima polovicom pedesetih godina tinejdžeri su sjedili za

stolom i slušali razgovore, ali u njima nisu sudjelovali, pristojno su se
smješkali na šale koje im nisu bile smiješne, na povoljne ocjene
vlastitoga tjelesnog razvoja, zabašureno sablažnjive opaske na koje su se
trebali crvenjeti i odgovarali su samo na oprezna pitanja o školi jer još nisu
bili spremni punopravno se uključiti u opći razgovor, iako su vino, likeri i
blaže cigarete dopuštene uz slastice značili da polako ulaze u krug odraslih.
Prepuštali su se dobroćudnosti prazničnog stola, gdje se grubost kojom
društvo inače sudi smekša i pretvori u popustljivu srdačnost, a lanjski smrtni
neprijatelji se mire i jedno drugomu dodaju zdjelicu s majonezom. Lagano su
se dosađivali, ali opet ne i toliko da bi radije bili na sutrašnjem satu
matematike.
Nakon osvrta na svako jelo koje bi se našlo na stolu, podsjećanja na
prethodne prilike u kojima su ga jeli i savjeta o najboljem načinu pripreme,
društvo je raspravljalo o tome postoje li doista leteći tanjuri, o Sputnjiku i
pitanju tko će prvi stupiti na Mjesec, Amerikanci ili Rusi, o naseljima abbé
Pierrea za zbrinjavanje beskućnika i skupoći. Na tapetu bi se naposljetku
ponovno našao rat. Prisjećali su se egzodusa, bombardiranja, poratnih
restrikcija, zazoua, golfskih hlača. Bio je to roman o našem rođenju i ranu
djetinjstvu i slušala si ga s nekom neodredivom nostalgijom, kao što si sa
žarom recitirala Sjeti se, Barbara, stihove koje si prepisala u svoju bilježnicu
s pjesmama. No u tonu glasova osjećalo se udaljavanje. Nešto je otišlo
s pokojnim bakama i djedovima koji su preživjeli oba rata, uz odrastanje
djece i završetak obnove gradova, napredak i kupnju namještaja na otplatu.
Uspomene na oskudicu u doba okupacije i na seljačko djetinjstvo spojile su
se u vremenu koje je bilo pa prošlo. Ljudi su silno vjerovali da se sada živi
bolje.
Već se više nije spominjala predaleka, preegzotična Indokina - „dvije
vreće riže koje vise svaka na svom kraju bambusova štapa“, kako je pisalo u
udžbeniku iz zemljopisa - izgubljena bez previše žaljenja kod Dien Bien Phua,
gdje su se borile samo usijane glave, dragovoljci bez zanata. Taj sukob nikad
nije bio dio ničije sadašnjosti. Ugođaj nisu htjeli kvariti ni spomenom nereda
u Alžiru, nitko zapravo nije znao kako su počeli. No svi su se slagali, a i mi

30
 Knjige.Club Books

zajedno s njima, o tome smo učili za malu maturu: Alžir je sa svoja tri
departmana bio Francuska, baš kao i velik dio Afrike, gdje su se u atlasu naši
posjedi prostirali na pola kontinenta. Ustanak je trebalo ugušiti, očistiti
„gnijezda felaga“, hitrih koljača čija se izdajnička sjena vidjela na maslinastu
licu inače mila torbara prljana sidija koji prodaje prostirke. Kao u vojničkoj
pjesmi Travadja la moukère, Arapi i njihove riječi bili su redovit predmet
sprdnje, a usto je vladalo uvjerenje da su divljaci. Pa naravno da su onamo
poslali nove i stare vojne obveznike da uspostave red, iako su svi smatrali
kako je nesreća da roditelji ostanu bez dvadesetogodišnjeg sina koji se baš
trebao ženiti, a sad su mu regionalne novine objavile fotografiju s legendom
„poginuo u zasjedi“. Bile su to pojedinačne tragedije, pogibija ovdje-ondje.
Nije bilo ni neprijatelja, ni boraca, ni bitaka. Nismo imali osjećaj da smo u
ratu. Sljedeći će rat doći s istoka, ruskim tenkovima kao u Budimpešti, da
uništi slobodni svijet i nema smisla kretati u zbjeg kao 1940., pred
atomskom bombom nemamo nikakvih izgleda. Već je na Sueskom kanalu
bilo gusto.
Nitko nije spominjao koncentracijske logore, osim usputno, kad bi rekli
da je netko izgubio roditelje u Buchemvaldu, nakon čega bi slijedio muk
duboke žalosti. Ta se tema prometnula u privatnu nesreću.

Uza slastice više se nisu pjevale domoljubne pjesme iz razdoblja nakon

oslobođenja. Roditelji su pjevušili Pričaj mi o ljubavi, starija mladež Meksiko,
a djeca Baka mi je bila kaubojka. Nas bi bilo odveć sram otpjevati
Snježnu zvijezdu kao nekad. Na nagovaranje da zapjevamo pretvarali smo se
da nijednu pjesmu ne znamo cijelu, bili smo sigurni da bi Brassens i Brel bili
šaka u oko u blaženstvu poslije jela, da su najprikladnije one pjesme koje su
već posvetila druga okupljanja oko stola i suze koje su se brisale krajičkom
ubrusa. Silovito smo se opirali otkrivanju glazbenog ukusa koji drugi nisu
mogli razumjeti: nisu znali ni riječ engleskoga osim fuckyou, što su
naučili nakon oslobođenja, i nisu čuli za Platterse i Billa Haleyja.
No sutradan, u tišini školske čitaonice, uz osjećaj praznine koji bi te
preplavio, bila si svjesna da ti je, koliko god si se branila i vjerovala da si izvan
svega i dosađuješ se, prethodni dan bio pravi praznik.

Šačica mladih koja je imala sreću da se nastavi školovati našla se u beskrajno

sporoj kolotečini i uz redovitu zvonjavu za sat, ispravke školskih zadaća s
tromjesečja, beskrajna tumačenja Corneilleova Čine i Racineove Ifigenije i
prevođenje Ciceronova Pro Milone činilo im se da se nikad ništa ne događa.
Bilježili smo što su pisci rekli o životu, otkrivali radosti promišljanja sebe u
iskričavim frazama: postojati znači ispijati se bez žeđi. Hvatala nas je

31
 Knjige.Club Books

mučnina i osjećaj besmisla. Smolasto tinejdžersko tijelo spojilo se sa

„suvišnim“ bićem egzistencijalizma. U fascikl si lijepila fotografije Brigitte
Bardot u I Bog stvori ženu, u drvo školskih klupa urezivali smo inicijale
Jamesa Deana. Prepisivala si Prevertove pjesme i tekstove
Brassensovih šansona, Ja sam klipan i Prva cura, koje su na radiju
bile zabranjene. Krišom si čitala Dobar dan, tugo i Tri rasprave o teoriji
seksualnosti. Područje žudnji i zabrana poprimalo je goleme razmjere.
Nazirala se mogućnost svijeta bez grijeha. Odrasli su slutili da su nas modemi
pisci iskvarili i da više ništa ne poštujemo.

Sad ti je prioritet bio gramofon i barem nekoliko ploča, skupi predmeti u

kojima možeš uživati sama, beskonačno, dok ti se ne smuči, ili u društvu:
predmeti koji su te svrstavali u najnaprednije pleme mladosti, među
imućne gimnazijalke koje nose kapute đubretarce, roditelje zovu “starcima“
i na rastanku govore ćao.
Džeza, crnačkih duhovnih pjesama i rock-n-rolla nikad dosta. Sve što se
pjevalo na engleskome prožimala je neka zagonetna ljepota. Dream, love,
heart, čiste riječi bez praktične primjene, ulijevale su osjećaj da postoji neki
viši svijet. U potaji svoje sobe upuštala si se u samotne orgije vrteći jednu te
istu ploču: bilo je to kao droga od koje izgubiš glavu, tijelo ti eksplodira i
otvori se nov svijet ljubavi i žestine, a on se pretapao sa tulumima, kamo
nikako da te puste. Elvis Presley, Bill Haley, Armstrong i Plattersi bili su
utjelovljenja modernoga, budućnosti, pjevali su za nas mlade i samo za nas i
pomeli su staromodnost naših roditelja i neznanje seljačina, Zemlju smiješka,
Andréa Claveaua i Line Renaud. Osjećala si da pripadaš krugu upućenih. No
svejedno bi te na Ljubavnike za jedan dan Édith Piaf podilazili žmarci.

I opet bi se našla u tišini praznika, među provincijskim zvukovima koje čuješ

jasno, svaki za sebe: ženske korake na putu u dućan, fijuk automobila u
prolazu, lupu čekića iz varionice. Sati su se trošili u mrvicama, radnje se
rastezale, razvrstavala si lanjske zadaće, pospremala si ormar, čitala si roman
i nastojala si da ga ne dočitaš prebrzo. Gledala si se u zrcalu, nisi mogla
dočekati da ti kosa dovoljno naraste da je možeš vezati u konjski
rep. Iščekivala si malo vjerojatan posjet kakve prijateljice. Na večeri su ti
morali čupati riječi iz usta, ostavljala si hranu na tanjuru pa bi te korili: „Da si
u ratu bila gladna, sada ne bi izvolijevala.“ Kao opreka žudnjama koje su te
prale postavljala se mudrost granica: „Previše tražiš od života.“

Djevojke i momci družili su se u odvojenim klapama koje bi se sretale

nedjeljom poslije mise ili u kinu, gledali su se i naposljetku su morali probiti
led. Momci su oponašali nastavnike, igrali su se riječima i premetali su

32
 Knjige.Club Books

slogove, jedan drugoga nazivali su „junferom“, upadali su si u riječ: “skrati

priču, puna je rupa“, „znaš kako kažu ribe, šuti i plivaj dalje“, „idi doma, vidi
jesam li tamo“. Iz štosa su govorili tiho da ih se ne razumije, a onda bi
poviknuli „od drkanja gubiš sluh“. Tobože bi pokrivali oči kad bi koji pokazao
natekle desni pa bi vikali „užasa smo se nagledali u ratu“. Smatrali su da imaju
pravo reći što god im padne na pamet, postavljali su se kao autoriteti
verbalnog izražaja i humora. Puštali su poplave prostačkih viceva,
pjevušili lascivne pjesme. Djevojke su se suzdržano smješkale. Ta im
predstava nije nužno bila smiješna, no momci su je priredili vrteći se oko njih
pa su mogle biti ponosne. Od njih su učile nove riječi i izraze pa će pred
drugim djevojkama ispasti napredne kad kažu ići u krpe, čehla itd. No i momci
i djevojke sa strepnjom su se pitali o čemu bi mogli razgovarati kad se nađu
nasamo udvoje i radoznala brižnost klape morala nas je podupirati do
samoga kraja da bismo se najzad odvažili na prvi sudar.

Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti možda se mjeri svjetlom koje oblije

tlo između sjena, preleti preko lica, ocrta nabore haljine: sumračnom
jasnoćom koja nema veze s dobom dana kad je crno-bijela fotografija
snimljena.
Na ovoj fotografiji visoka djevojka poluduge i ravne tamne kose, okrugla
lica, žmirkava od sunca koje joj tuče u oči, stoji iskosa, blago je izbacila bok
da istakne oblinu bedara koja sapinje ravna midisuknja tako da
pritom izgledaju vitkije. Svjetlo joj je okrznulo desnu jagodicu, naglašava joj
prsa koja strše ispod pulovera odakle viri bijeli bubi-ovratnik. Jedna joj se
ruka ne vidi, druga visi, zavrnula je rukav iznad ručnog sata i krupne šake.
Vidno se razlikuje od fotografije iz školskog vrta. Osim jagodica i oblika sada
već punijih prsa, ništa nas ne podsjeća na djevojku s naočalama od prije dvije
godine. Pozira u dvorištu koje gleda na ulicu, pred niskom šupom
sklepanih vrata, kakve viđamo na selu i u predgrađima. U pozadini se na nebu
ističu debla triju stabala posađenih na visoku nasipu. Na poleđini: 1957,
Yvetot.
U trenutku kad se nasmiješila vjerojatno misli samo na sebe, na ovu svoju
sliku koja će ovjekovječiti novu djevojku u koju osjeća da se pretvara:
dok na otočiću svoje sobe sluša Sidneya Becheta, Édith Piaf i jeftine džez-
longplejke iz pretplate dok u blokić bilježi životne pouke - koje imaju težinu
istine jer ih nalazi u knjigama: jedina je prava sreća ona koje smo svjesni dok
je osjećamo

Sad je svjesna gdje je na društvenoj ljestvici - doma nemaju ni hladnjak ni

kupaonicu, zahod je u dvorištu i još nije bila u Parizu - suučenice je šiju. Nada
33
 Knjige.Club Books

se da toga nisu svjesne, ili joj opraštaju jer je „fora“ i „okej“, kaže „moja gajba“
i „vuna mi je“.
Svu energiju troši na to da „ima ono nešto“. I dalje je muče naočale za
kratkovidnost koje joj smanje oči pa izgleda „štreberski“. Kad ih skine, ne
prepoznaje nikoga na ulici.
Kad se zamišlja u najdaljoj budućnosti - nakon mature - vlastito tijelo i
izgled oblikuje prema uzorima iz ženskih časopisa: vitka je, duge kose koja
joj valovito pada na ramena, sliči Marini Vlady u Vještici. Negdje radi kao
učiteljica, možda na selu, ima svoj auto, Citroën 2CV ili Renault 4CV, što je
vrhunski znak osamostaljenja, slobodna je i neovisna. Preko te slike pada
sjena nekog muškarca, neznanca kojeg će upoznati kao u Mouloudjijevoj
pjesmi Jednog dana, vidjet ćeš, ili će jedno drugomu pohrliti u zagrljaj kao
Michèle Morgan i Gérard Philipe na kraju Oholih. Sigurna je da se mora
„čuvati za nj“ i osjeća da se ogriješila o veliku ljubav jer je već sama
upoznala užitak. Iako je u blok zapisala dane kad nema straha od začeća
prema Oginovoj metodi, sva je u osjećajima. Seks i ljubav nemaju veze jedno
s drugim.
Život poslije mature za nju su stube koje vode uvis i gube se u magli.

U onom oskudnom sjećanju koje ti sa šesnaest godina treba da možeš

djelovati i postojati, vlastito djetinjstvo vidi kao svojevrstan nijemi film u boji,
gdje se javljaju i miješaju slike tenkova i ruševina, pokojni starci, rukom
rađene čestitke za Majčin dan, stripovi o Bécassine, povlačenje za prvu
pričest, loptanje na zidu. Ne želi se sjećati ni manje davnih godina, tu je sve
nespretno i sramno, prerušavanje u varijetetsku plesačicu, kovrčava trajna,
sokne.

Ne može znati da će od te 1957. godine upamtiti:

bar kockarnice na plaži u Fecampu gdje ju je, jedne nedjelje popodne,
opčinio usamljen par koji se tijesno stisnuo na podiju i plesao polagan bluz.
Žena je bila visoka i plavokosa, u bijeloj plisiranoj suknji na tanke falte.
Roditelji, koje je dovukla protiv volje, pitaju se imaju li dovoljno novca da
plate to što piju
ledeni zahod na školskom dvorištu, kamo mora sići jednog dana u veljači
usred sata matematike zbog napadaja crijevne viroze pa misli na Roquentina
u parku, sama sebi kaže: nebo je prazno i Bog ne odgovara, nema ime za taj
osjećaj napuštenosti, dok joj zima ježi bedra, a utroba joj se grči od bola. Ni
za osjećaj koji je preplavi na ovom istom dvorištu s fotografije, kad je u gradu
zabavište i iza stabala grme zvučnici, a glazba i najave stapaju se
u nerazumljiv žamor. Kao da ona sama ne sudjeluje u slavlju, kao da se
odvojila od nečega što je bilo prije.
34
 Knjige.Club Books

Zacijelo se i sve što dozna o svijetu u njoj prelama u osjete, osjećaje i slike,
bez traga ideologija iz kojih su informacije potekle. Tako vidi:
Europu koju je raspolutio golem željezni zid, na zapadu su sunce i boje,
na istoku tama, studen, snijeg i sovjetski tenkovi koji će jednog dana prijeći
francusku granicu i prodrijeti u Pariz kao u Budimpeštu: opsjednuta je
imenima Imre Nagyja i Kadárá, s vremena na vrijeme ih sriče
Alžir, gdje zemlju prži sunce i natapa krv, potkopan zasjedama oko kojih
se vrte čovječuljci u lepršavim humusima, kao u prikazu osvajanja Alžira
1830. kojeg se sjeća iz povijesnog udžbenika za sedmi razred, a ilustrira ga
slika Osvajanje Abdulkadirova tabora poginule vojnike u gorju Aures koji sliče
Rimbaudovu Spavaču u dolini: leže u pijesku gdje pljušti svjetlo i imaju dvije
rujne rane s desne strane
Te predodžbe vjerojatno odaju da odobrava gušenje pobune, no u tome
ju je uvelike poljuljala fotografija objavljena u mjesnu listu, na kojoj mladi
pomodno odjeveni Francuzi raspravljaju na izlazu iz gimnazije u Bab el-
Ouedu: kao da je stvar za koju dvadesetogodišnji vojnici ginu sada bila manje
opravdana.
Ništa se od toga ne spominje u dnevniku koji je počela voditi, u kojem
visokoparno i sentimentalno opisuje kako se dosađuje i čeka ljubav.
Zabilježila je da mora napisati rad o Corneilleovu Polieuktu, no draži su joj
romani Françoise Sagan jer „u biti jesu nemoralni, ali ipak imaju prizvuk
istine“.

Ljudi su se više nego ikad uzdali da će im stvari donijeti bolji život. Ovisno o
mogućnostima, štednjak na ugljen zamijenili bi plinskim, drveni stol
prekriven voštanim platnom stolom s ultrapasom, Renault 4CV
Renaultom Dauphine, britvu i glačalo od lijevana željeza
električnim uređajima, metalni kuhinjski pribor plastičnim. Najžuđeniji i
najskuplji predmet bio je automobil, sinonim slobode, potpune vlasti nad
prostorom, na određen način i svijetom. Onoga tko nauči voziti i dobije
dozvolu smatralo se pobjednikom i okolina je to slavila kao malu maturu.
Ljudi su upisivali dopisne tečajeve da nauče crtati, engleski, džiju-džicu,
birotehniku. U današnje vrijeme, govorili su, treba znati više nego prije. Neki
se nisu bojali otputovati na odmor u inozemstvo bez znanja stranog jezika, o
čemu je svjedočila naljepnica F na registarskoj pločici. Nedjeljom su plaže
vrvjele tijelima u bikinijima koja su se nehajno izlagala pogledima i suncu.
Žene su sve rjeđe ostajale sjediti na šljunku ili močiti samo noge zadignute
suknje. Ako si bio stidljiv ili nisi sudjelovao u grupnim radostima, rekli bi da
si kompleksaš. Bio je to osvit „društva dokolice“.

35
 Knjige.Club Books

No živcirali su se zbog politike, zbog šefova vlade koji se mijenjaju svaka dva
mjeseca i mladih koje nemilice šalju u smrt u zasjedama. Ljudi su htjeli mir u
Alžiru, ali ne i još jedan Dien Bien Phu. Glasali su za Poujadea. Ponavljali su
„kamo to vodi“. Državni udar u Alžiru 13. svibnja izazvao je rasulo, gomilali
su kilograme šećera i litre ulja da se pripreme za građanski rat. Vjerovali su
da Alžir i Francusku ne može spasiti nitko osim generala de Gaullea. Laknulo
im je kad je spasilac iz 1940. velikodušno pristao na povratak da zemlju
dovede u red - kao da ih štiti duga sjena čovjeka čiji je stas, vječni predmet
šale, bio vidljiv dokaz njegovih nadljudskih moći.
Nama je u uspomeni ostalo ispijeno lice s plakata u porušenu gradu,
vojnička kapa i predratni brčić: nismo čuli poziv 18. lipnja 1940. pa su nas
zgranuli i razočarali mesnati obrazi i čupave obrve kao u kakva
pretila bilježnika, glas u koji se uvuklo staračko drhtanje. Lik povratnika iz
Colombeya groteskno nam je dao do znanja koliko nam je vremena prošlo od
djetinjstva do danas. I zamjerali smo mu što je tako brzo, dok smo mi
ponavljali sinuse i kosinuse i književnost iz Lagardeove i Michardove čitanke,
stavio točku na nešto u čemu smo vidjeli početak revolucije.

„Položiti obje mature“ - prvu na kraju pretposljednjeg i drugu na kraju

završnog razreda gimnazije - bio je neprijeporan znak intelektualne nadmoći
i sigurnosti u budući društveni uspjeh. Većini su daljnji ispiti i natječaji
bili manje važni, jednostavno im je bilo drago da su „dotle dogurali“.

Uz melodiju Mosta na rijeci Kwai činilo nam se da nam počinje najljepše ljeto
u životu. Položena matura dala nam je društvenu potvrdu, kao da smo
dokazali da nismo nevrijedni povjerenja koje su nam iskazali odrasli.
Roditelji su organizirali posjete rodbini i prijateljima da objave slavnu vijest.
Uvijek bi se našao netko tko bi se našalio, „i ja sam maturirao, u školi života!“.
Onda je srpanj neprimjetno počeo sličiti lanjskom srpnju, s razvučenim
rasporedom čitanja i slušanja ploča, počinjanja pisanja pjesama. Euforija je
jenjala. Uspjeh bi ponovno počela cijeniti tek kad bi se sjetila kakve bi
praznike imala da je izostao. Prava bi nagrada za maturu bila da doživiš
ljubav kao u Marijani moje mladosti. Dotle si očijukala, potajice si se
sastajala s momkom koji je na svakom spoju pipao sve niže i niže i kojeg ćeš
uskoro ostaviti jer ne kaniš izgubiti nevinost s dečkom kojeg tvoje prijateljice
zovu rumenko.

Prostor se tog ili nekog drugog ljeta napokon počeo širiti. Oni najbogatiji
putovali su u Englesku, ili na Azurnu obalu s roditeljima. Drugi su otišli u
dječje kolonije kao voditelji, mogli su promijeniti zrak, upoznati Francusku i
najesen si platiti udžbenike. Jezdili su seoskim putovima i pjevali Riki kikiriki

36
 Knjige.Club Books

s desetkom cvrkutavih dječaka ili djevojčica koje su im se lijepile kao

priljepci, s grickalicama i priborom protiv zmijskih ugriza u torbi preko
ramena. Primili su prvu plaću, dobili broj socijalnog osiguranja. Bili
su ponosni na vlastitu odgovornost, privremeno su nastupali kao nositelji
svjetovnoga republikanskog ideala koji se radosno ostvarivao „metodama
aktivna odgoja“. Nadgledali su Laviće koji su se u gaćicama redali pred
slavinama da operu zube i umiju se, bučne stolove za kojima je riža
na mlijeku izazivala oduševljene urlike, i bili su uvjereni da sudjeluju u
uspostavi pravedna, skladna i blagotvorna modela reda. Sve u svemu,
praznici su bili iscrpljujući i izvor ponosa. I bila si sigurna da ih nikad nećeš
zaboraviti dok si, opijena novinom miješanog društva, napokon daleko od
roditeljskih pogleda, u trapericama i s Gauloiseom u ruci preskakivala po
dvije stube do podruma odakle je dopirala glazba s tuluma, preplavljena
osjećajem čiste, krhke mladosti, kao da ti je suđeno da na kraju praznika
pogineš poput djevojke iz filma Plesala je jedno ljeto. Upravo si zbog toga
mahnitog osjećaja nakon sentiša završila na poljskom krevetu ili na plaži s
muškim spolovilom - dotad si ga vidjela samo na slici, a čak i tada... - i
sjemenom u ustima, jer si se u posljednji čas sjetila Oginova kalendara i
odbila raširiti noge. Svitao je blijed, beznačajan dan. Preko riječi koje si htjela
zaboraviti čim si ih čula, uzmi mi kurac, puši mi, morala si ispisati riječi
ljubavne pjesme, to je jutro bilo jučer, bilo je jučer i već je daleko,
uljepšati, sastaviti sentimentalnu bajku o „prvom putu“ i uspomenu na
propalo razdjevičenje zaviti u sjetu. Kada to nije išlo, kupovala si eklere i
bombone, utapala si tugu u kremi i šećeru ili si je izbacivala anoreksijom. No
jedno je bilo sigurno, više se nikad nećeš moći sjetiti kakav je svijet bio prije
nego što si se prvi put stisnula uz nečije golo tijelo.

Djevojkama je vječno prijetila sramota. U odijevanju i šminkanju sve bi im za

tili čas proglasili pretjeranim: prekratkim predugim, preizrezanim,
preuskim, preprozirnim. Kolike su im potpetice, s kim se druže, kad izlaze,
kad se vraćaju kući, kakvo im je međunožje gaćica iz mjeseca u mjesec: sve
im je bilo pod sveprisutnim povećalom društva. Kad su morale napustiti
obiteljsko okrilje, društvo ih je smještalo u djevojačke studentske domove i
odvajalo ih je od momaka da ih zaštiti od muškaraca i poroka. Ništa, ni pamet,
ni učenost, ni ljepota, nije bilo važnije od djevojčine seksualne reputacije,
odnosno vrijednosti na bračnom tržištu, i majke su nad kćerima bdjele
kao svojedobno njihove majke nad njima: ako spavaš s nekim prije braka,
više te nitko neće htjeti - osim, podrazumijeva se, odgovarajućega bračnog
škarta muške vrste, invalida, luđaka ili, još gore, razvedena muškarca.
Neudana majka izgubila je svaku vrijednost i više se nije imala čemu nadati,
osim možda muškarcu koji bi se žrtvovao i prihvatio i nju i plod njezina
grijeha.
37
 Knjige.Club Books

Ljubavi su se sve do braka razvijale pod budnim okom i sudom drugih.

No svejedno si očijukala i svaki put si išla sve dalje i dalje, izvodila si stvari
koje se nisu smjele spomenuti nigdje osim u medicinskim priručnicima,
felaciju, kunilinktus, povremeno i analni seks. Momci su prezirali
prezervative i odbijali su prekid snošaja kojem su pribjegavali njihovi očevi.
Sanjala si o kontracepcijskim pilulama koje su se, prema pričama, prodavale
u Njemačkoj. Subotom su se djevojke pod bijelim velovima udavale kao na
traci i onda bi za šest mjeseci rađale navodnu jedru nedonoščad. Rastrzana
između slobode Brigitte Bardot, momaka koji su te zadirkivali da
djevičanstvo škodi zdravlju te roditeljskih i crkvenih propisa, nisi imala
izbora. Nitko nije postavljao pitanje dokad će pobačaj i život u divljem braku
biti zabranjeni. Naznake kolektivnih promjena ne vide se u obilježjima
pojedinačnih života, osim možda u očaju i zamoru koji će masu pojedinaca u
isti čas navesti da potajice pomisle „znači, ništa se nikad neće promijeniti“.

Na crno-bijeloj skupnoj fotografiji umetnutoj u reljefne korice, dvadeset šest

djevojaka stoje u tri reda jedan iznad drugoga na dvorištu pod kestenom,
pred pročeljem čiji bi prozori malenih okana bez razlike mogli
pripadati samostanu, školi ili bolnici. Sve su u svijetlim kutama pa sliče zboru
medicinskih sestara.
Ispod fotografije rukopisom je zabilježeno: Gimnazija Ivane Orleanske -
Rouen - maturantice filozofijskog smjera 1958.-1959. Imena učenica nema,
kao da ste, kad je predsjednica razreda dijelila fotografije, bile sigurne da
čete sva upamtiti. Zacijelo se nisi mogla zamisliti kako za četrdeset godina
kao postarija žene gledaš svojedobno poznata lica i na toj razrednoj
fotografiji vidiš samo tri reda sablasti blistavih i netremičnih pogleda.
Djevojke u prvom redu sjede na školskim stolicama, sklopile su u ruke u
krilu, noge su im pružene i stisnute, ili podvučene ispod stolice, samo ih je
jedna prekrižila. Djevojke u drugom redu - koje stoje - i u trećem - te su se
popele na klupu - vide se samo iznad bokova. Samo ih šest drži ruke u
džepovima, što je onomad bio znak lošeg odgoja, pa to upućuje da su
gimnaziju uglavnom pohađale djevojke iz građanskih obitelji. Sve, osim
njih četiriju, gledaju u objektiv s blagim osmijehom. Više se ne zna što vide -
fotografa, zid? Druge učenice?

Ona je u drugom redu, treća slijeva. Tinejdžerku u izazovnoj pozi s prethodne

fotografije otprije jedva dvije godine teško je prepoznati u djevojci koja
ponovno nosi naočale, a kosu je začešljala u rep iz kojeg joj je na vratu
pobjegao pramen. Ozbiljan joj izgled ne ublažavaju ni valovite šiške. Ništa joj
na licu ne odaje da cijelo njezino biće zaokuplja momak koji ju je tog ljeta
38
 Knjige.Club Books

napola razdjevičio, o čemu svjedoče krvave gaćice koje krišom čuva u ormaru
između knjiga. A ni što radi: kako hoda ulicama nakon nastave u nadi da će
ga vidjeti, vrača se u djevojački dom i plače, kako provodi sate nad temom
koju mora obraditi u eseju i ništa joj nije jasno, bez prestanka pušta Only You
kad se subotom vrati k roditeljima, prejeda se kruhom, keksima i čokoladom.
Ništa ne odaje breme živog biča odakle se mora otrgnuti da bi usvojila
jezik filozofije. Da bit i kategorički imperativ potisnu tijelo, želju za hranom,
opsjednutost menstrualnom krvlju koja je presušila. Mora
promišljati stvarnost da bi prestala biti stvarnom, pretvorila se u
nešto apstraktno, neopipljivo, plod inteligencije. Za nekoliko će tjedana
prestati jesti, kupit će tablete za mršavljenje Neo-Antigrés, svest će se na
čistu svijest. Kad se nakon nastave vraća Bulevarom Marne koji rube
štandovi zabavišta, treštava je glazba slijedi poput nesreće.
Dvadeset šest djevojaka na fotografiji sve međusobno ne razgovaraju.
Svaka razgovara s njih desetak ostale ignorira i one ignoriraju nju. Sve
nagonski znaju kako treba postupiti kad se sretnu nedaleko od gimnazije,
hoće li jedna drugu pričekati, samo se nasmiješiti, pretvarati se da se ne vide.
Međutim, od sata metafizike do sata tjelesnoga, svijesti im bilježe sve glasove
koji se na prozivci odazivaju s „ovdje“, sve tjelesne i odjevne osobitosti
drugih, tako da svaka djevojka u razredu u sebi u malome nosi osobnosti svih
ostalih dvadeset pet. Sve u svemu, ovim razredom neprestano kola dvadeset
i šest pogleda na svijet opterećenih sudovima i osjećajima. Ona ne bi znala
reći kako je vide druge, najveća joj je želja da je ne vide, želi biti među onima
na koje se nitko ne obazire, dobrim učenicama koje ne blistaju i nisu okretne
na jeziku. Ne želi priznati da joj roditelji vode dućan-kafić. Srami se jer je
opsjednuta hranom, jer je izgubila mjesečnicu, jer ne zna što je hypokhagne2,
nosi jaknu od imitacije, a ne od pravog antilopa. Osjeća se veoma
usamljenom. Čita Otresitost Rosamond Lehmann i sve što nađe iz
biblioteke Suvremeni pjesnici, Superviellea, Milosza, Apollinairea, Znam li,
ljubavi, voliš li me još.
Ako je jedno od najmoćnijih alata samospoznaje sposobnost da u svakoj
životnoj dobi i svakoj godini života ustanovimo kako vidimo prošlost, kakvo
sjećanje možemo pripisati toj djevojci iz drugog reda? Možda još pamti samo
prethodno ljeto i to je sjećanje praktički bez slika, uklapanje tijela kojeg
nema, muškog tijela. Ona u sebi miri dva cilja za budućnost: 1. da postane
vitka i plavokosa, 2. da bude slobodna, samostalna i korisna svijetu. U
mašti se vidi kao Mylène Demongeot i Simone de Beauvoir.

2
Niža pripremna godina za humanističke studije na prestižnim francuskim visokoškolskim
ustanovama (grandes écoles); op. prev.
39
 Knjige.Club Books

Iako su i dalje mobilizirali vojnike za Alžir, bilo je to doba nade i volje, velikih
planova za zemlju, more i nebo, velikih riječi i velike žalosti, za Gérardom
Philipeom i Camusom. Na pomolu su putnički brod France, Renault Caravelle
i Concorde, školovanje do šesnaeste godine, domovi kulture, zajedničko
tržište i, prije ili poslije, mir u Alžiru. Već smo imali novi franak, plastične
vrpčice za pletenje privjesaka, aromatizirane jogurte, mlijeko u tetrapaku i
tranzistor. Prvi si put mogao slušati glazbu bilo gdje, svirala ti je u pijesku na
plaži kraj glave, na ulici u hodu. Tranzistor je bio izvor radosti dotad
nepoznate vrste, mogao si biti sam i ne biti sam, gospodariti zvukovima i
raznolikošću svijeta.

A mladih je bilo sve više i više. Vladao je manjak učitelja pa su nas već s
osamnaest godina i položenom maturom mogli poslati u razred da
petogodišnjake učimo čitati. Nudili su nam zabavne sadržaje, hulahup,
časopis Bok, škvadro i zabavnu emisiju Mlade godine i tvrde glave, nismo ništa
smjeli, ni glasati, ni voditi ljubav, ni reći svoje mišljenje. Da dobiješ riječ, prvo
si morao dokazati da se uklapaš u društveni kalup, „otići“ u prosvjetu,
zaposliti se u pošti, na željeznici, kod Michelina ili Gillettea, u osiguranju:
„zarađivati za život“. Budućnost je bila puki zbroj iskustava koja se
ponavljaju, vojni rok od dvadeset četiri mjeseca, posao, brak, djeca. Od nas se
očekivalo da neupitno nastavimo tradiciju. Sučelice toj
propisanoj budućnosti, maglovito smo žudjeli dugo ostati mladima. Diskurs i
institucije kaskali su za našim željama, no jaz između iskazivoga u društvu i
našega neiskazivog činio nam se prirodnim i nezalječivim: nismo to mogli ni
misliti, nego samo osjetiti, svatko za sebe u dubini duše dok smo gledali Do
posljednjeg daha.

Ljudima je bila puna kapa Alžira, OAS-ovih bombi na prozorskim daskama u

Parizu, atentata na de Gaullea u Petit-Clamartu, buđenja uz vijest o pokušaju
državnog udara nepoznatih generala koji su remetili kretanje prema miru i
„samoodređenju“. Priviknuli su se na ideju o neovisnosti i na legitimnost
Fronte nacionalnog oslobođenja, naučili su imena njezinih čelnika Ben Belle
i Ferhata Abbasa. Žudnja za srećom i mirom išla je podruku s ustoličenjem
određenog načela pravde, dotad nezamislivom dekolonizacijom. Međutim, i
dalje su očitovali jednaku bojazan, ili u najboljem slučaju ravnodušnost
prema “Arapima“. Izbjegavali su ih i ignorirali jer se nikad nisu pomirili s
činjenicom da njihovim ulicama hodaju osobe čija braća preko Sredozemnog
mora ubijaju Francuze. A kad bi radnik doseljenik na ulici sreo Francuze,
shvaćao je - brže i jasnije nego oni - da nosi lice neprijatelja. Činilo nam se
kako je naravna stvar da doseljenici žive u divljim naseljima i rade na traci ili
u jamama, da su im u listopadu zabranili prosvjed, a onda ga krajnje nasilno

40
 Knjige.Club Books

ugušili, a tomu bismo, da smo znali, možda pridodali i podatak da su njih

stotinjak bacili u Seinu. [Kad poslije doznamo što se dogodilo 17. listopada
1961., nećemo moći reći što smo tada znali, sjećat ćemo se samo da je vrijeme
bilo ugodno i bližio se početak akademske godine. Bit će nam nelagodno što
nismo znali - iako su vlasti i novine dale sve od sebe da ne doznamo - kao da
neznanje i šutnju nikad ne možeš nadoknaditi. I uz najbolju volju nećemo
uočiti sličnost između provale mržnje u napadu degolovske policije
na Alžirce u listopadu i napada na prosvjednike protiv OAS-a u veljači
sljedeće godine. Veza između devetero mrtvih koje su satjerali uza rešetke u
postaji metroa Charonne i nebrojenih mrtvih iz Seine neće se uspostaviti.]
Nitko se nije zapitao jesu li sporazumi iz Éviana bili pobjeda ili poraz,
nastupilo je olakšanje i početak zaborava. Nismo marili što će dalje biti, ni za
alžirske Francuze i harkije preko mora, a ni za ovdašnje Alžirce. Nadali
smo se da ćemo sljedećeg ljeta uspjeti otići u Španjolsku: tko god je bio, rekao
je da je bagatela.

Ljudi su se naviknuli na nasilje i na podijeljeni svijet: Istok / Zapad, mužik

Hruščov / mlada zvijezda Kennedy, Peppone / don Camillo, Kršćanska
studentska mladež / Komunistički studentski savez, ljevičarski list
L'Humanité I desničarski L'Aurore, Franco / Tito, katolici / komunjare. Izvana
ih je poklopio hladni rat, no iznutra su se osjećali sigurnima. Izuzmemo li
sindikalne govore i njihovo kodirano nasilje, nisu se tužili, pustili su da im
vlasti upravljaju, slušali su Jeana Nochera kako im iz večeri u večer popuje na
radiju i nisu se uzbuđivali što nema nikakve koristi od štrajkova. Kad su na
referendumu u listopadu glasali „za“, volja da općim pravom glasa
izaberu predsjednika Republike bila je manje važna od tajne želje da im de
Gaulle ostane predsjednik do kraja života, ako već ne i zauvijek.

Dotle smo mi učili za prvostupničku diplomu i slušali tranzistor. Išli smo na

Cléo od pet do sedam, Prošle godinu u Marienbadu, Bergmana, Bunuela i
talijanske filmove. Voljeli smo Lea Ferréa, Barbaru, Jeana Ferrata, Lenyja
Escuderoa i Claudea Nougaroa. Čitali smo Hara-Kiri. Činilo nam se da
nemamo ništa zajedničko s yeyeovcima koji su govorili Nikad čuo za Hitlera i
njihovim idolima koji su bili mlađi od nas, djevojkama s kečkama i
pjesmicama za školski odmor i momkom koji je zavijao i valjao se
po pozornici. Činilo nam se da nas nikad neće dostići, mi smo kraj njih bili
poput staraca. Možda ćemo i mi umrijeti pod de Gaulleom.
No nismo bili odrasli. Seksualni život i dalje nam je bio oskudan i u potaji,
progonila nas je mogućnost da nam se „zalomi“. Seksa prije braka nije smjelo
biti. Momci su mislili da lascivnim aluzijama pokazuju kako su erotski
upućeni, no znali su samo izbaciti sjeme negdje na tijelu djevojke, gdje god bi

41
 Knjige.Club Books

im već ona oprezno dopustila. Djevojke nisu pouzdano znale jesu li još
djevice, seksualnost je bila neriješeno pitanje o kojem su satima pametovale
u sobama studentskog doma kamo nijedan momak nije imao pristup.
Informacije su crple iz knjiga, čitale su Kinseyjev izvještaj da se uvjere kako
je u redu uživati u seksu. Naslijedile su sram svojih majki. Muškarci su još
imali svoje, a žene svoje riječi. Nisu govorile ni “svršiti“ ni „kurac“, ništa,
gadilo im se imenovati organe osim kad bi osobitim, bezbojnim glasom rekle
„vagina“ ili „penis“. One najodvažnije diskretno bi se obratile savjetnici u
tajnoj organizaciji Planirano roditeljstvo, gdje bi im propisali gumenu
dijafragmu, a one bi se mučile da je umetnu.
Nisu slutile da se momci koji sjede kraj njih u klupama predavaonica boje
njihovih tijela. Da im na posve nevina pitanja ne odgovaraju jednosložnim
riječima zato što ih preziru, nego jer se boje kakve komplikacije nosi klopka
djevojačkog spolovila i sve u svemu draže im je da navečer sami podrkaju.
Ako se već nisu na vrijeme prepale u borovoj šumici ili na pijesku Costa
Brave, vrijeme bi stalo kad bi međunožje gaćica danima ostalo besprijekorno
bijelo. Trebalo je „riješiti stvar“ ovako ili onako - bogate su djevojke išle u
Švicarsku, ostale bi završile u kuhinji neke nepoznate i nestručne žene koja
je sondu prokuhavala u loncu. Čitala si Simone de Beauvoir, no od toga nisi
imala ništa osim potvrde da je nesreća imati maternicu. I tako su djevojke i
dalje tri tjedna na mjesec mjerile temperaturu kao da su bolesne i računale
opasna razdoblja. Živjele su u dvama različitim vremenima, u onome koje je
svima zajedničko, vremenu referata i praznika, i u drugome, hirovitom,
prijetećem vremenu koje svaki čas može stati, smrtonosnu vremenu vlastite
krvi.

U predavaonicama su profesori s kravatama opuse pisaca objašnjavali na

temelju njihovih životopisa, govorili su „gospodin“ Andé Malraux i „gospođa“
Yourcenar da pokažu poštovanje za žive osobe i zadavali nam samo pokojne
autore. Nismo se usudili citirati Freuda jer smo se bojali zajedljivih
primjedaba i loših ocjena, jedva smo se usudili spomenuti Bachelarda i
Studije o ljudskom vremenu Georgesa Pouleta. Smatrali smo da očitujemo
veliku intelektualnu neovisnost kad bismo na početku referata proglasili da
treba „odbaciti etikete“ i da je Sentimentalni odgoj „prvi moderni roman“.
Prijatelji su jedni drugima darivali knjige s posvetama. Bilo je to vrijeme
Kafke, Dostojevskoga, Virginije Woolf, Lawrencea Durrella. Otkrili smo „novi
roman“, Butora, Robbe-Grilleta, Sollersa, Nathalie Sarraute, htjeli smo da
nam se svidi, no u životu nam nije bio od velike pomoći.
Draži su nam bili tekstovi s riječima i rečenicama koje su sažimale život,
i naš i život dostavljača i čistačica iz studentskoga grada, no ipak su nas
razlučivali jer smo si mi, za razliku od njih, „postavljali pitanja“. Trebali smo

42
 Knjige.Club Books

riječi koje će nam omogućiti da objasnimo sebe i svijet, koje nam diktiraju
moral: „otuđenje“ i njegove satelite, „prijetvornost“ i „nečistu savjest“,
„imanentnost“ i „transcendentnost“. Sve smo vrednovali mjerilom
„autentičnosti“. Da se nismo bojali raskola s roditeljima koji su jednako
osuđivali razvod i komuniste, bili bismo se učlanili u Partiju. U kafiću, usred
graje i dima, odjednom bi sve oko tebe izgubilo smisao, osjetio bi se kao
tuđinac, bez prošlosti i budućnosti, kao „jalova strast“.
Kad bi se u ožujku dani produžili i kad bi postalo odveć toplo za zimsku
odjeću - nije na pomolu samo ljeto, nego i život kao takav, bez oblika i bez
plana - na putu prema fakultetu ponavljali smo the time is out of joint, life is a
tale told by an idiot full of sound and fury signifying nothing. S prijateljima smo
razgovarali o tome kako bismo najradije počinili samoubojstvo: tabletama, u
vreći za spavanje u sijeri Guadalajare.

Na nedjeljnim ručkovima sredinom šezdesetih godina, kad bi roditelji

iskoristili prisutnost studenta - koji se vratio kući za vikend da mu se opere
rublje - pa bi pozvali obitelj i prijatelje, oko stola se raspravljalo o tome kako
je niknuo supermarket i sagrađen je gradski bazen, o Renaultu četvorci i
Citroenu Ami 6. Oni koji su kupili televizor raspravljali su o izgledu ministara
i spikerica, a o zvijezdama s ekrana govorili su kao da žive u istom stubištu.
Vidjeli su kako Raymond Olivier priprema flambirani odrezak s paprom,
gledali su zdravstvenu emisiju Igora Barrèrea ili zabavnu „Sve zvijezde“ i kao
da im je to dalo pravo da vode glavnu riječ. Kad bi se oni koji nisu imali
televizor i nisu čuli ni za Zitronea, ni za Anne-Marie Peyson i bebe u mlincu
za meso Jean-Christophea Avertyja ukočili i ponašali se nezainteresirano,
vratili bi se na bliske i zajedničke teme: kako najbolje pripremiti zečetinu,
povlastice državnih službenika, koja mesnica pruža najbolju uslugu.
Spominjali su 2000. godinu, računali koliko je vjerojatno da će tada još biti
živi, koliko će godina imati. Iz vica su zamišljali život na kraju stoljeća, kako
će obroke zamijeniti tablete i sve će raditi roboti, kako ćemo graditi kuće na
Mjesecu. Brzo bi prestali: ljude nije bilo briga kako će živjeti za četrdeset
godina, nego samo da budu živi.
Činilo nam se da za goste oduševljene našim školovanjem i roditelje -
zbog džeparca i opranog i izglačanog rublja koje ćemo sa sobom odnijeti -
moramo žrtvovati sate koje smo mogli posvetiti čitanju Valova
Virginije Woolf ili Stoetzelove Društvene psihologije, pa smo drage volje i
nespretno sudjelovali u razgovoru. Htjeli-ne htjeli, primjećivali smo kako oni
kruhom čiste tanjur, kako tresu šalicu da otope šećer, s poštovanjem kažu
„osoba na položaju“ i odjednom smo obiteljsku sredinu vidjeli izvana kao
zatvoren svijet kojemu više ne pripadamo. Ideje kojima smo se bavili nisu
imale veze s bolestima, povrćem koje treba saditi dok se Mjesec puni,

43
 Knjige.Club Books

otkazima u tvornici, ni s čim o čemu se ovdje razgovaralo. Zato im nismo

htjeli govoriti o sebi i o svojim predavanjima, pazili smo da im ni u čemu ne
proturječimo, kao da ćemo srušiti njihova uvjerenja ako izjavimo da nismo
sigurni hoćemo li poslije naći dobar posao i hoćemo li otići u prosvjetu, kao
da ćemo ih uvrijediti i da će posumnjati u naše sposobnosti.
Društvo više nisu uzbuđivale uspomene na okupaciju i bombardiranja.
Nitko nije raspirivao stare osjećaje. Kad bi netko na kraju obroka rekao i ovo
smo popili Švabama, bio je to samo citat.
I nama se činilo da velike poratne nedjelje, Pariški cvijet i O bijelo vince,
pripadaju nekomu prošlom vremenu, vremenu djetinjstva o kojem nismo
htjeli ništa čuti, a ako bi ga kakav stric pokušao oživiti, „sjećaš se kako sam
te učio voziti bicikl?“, činio nam se starim. U žamoru glasova, riječi i izraza
koje smo slušali otkako smo živi, ali ih više nismo spontano rabili, bilo nam
je kao da plutamo među neraspoznatljivim slikama drugih nedjelja i
ronimo sve do vremena o kojem su nam pripovijedali kad bismo se vratili na
slastice nakon previše igre, prije pjesama u koje se danas više nikomu nije
dalo upuštati.

Na ovoj crno-bijeloj fotografiji u prvom planu na trbuhu leže tri djevojke i

momak, vidi im se samo gornji dio tijela, ostatak je na kosini. Iza njih su dva
momka, jedan je na nogama i prignut, ocrtava se na nebu, drugi kleči i
pruženom rukom kao da gnjavi jednu od djevojaka. U pozadini je dolina u
nekakvoj izmaglici. Na poleđini fotografije: Studentski grad. Mont-Saint-
Aignan. Lipanj 63. Brigitte, Alain, Annie, Gérald, Annie, Ferrid.
Ona je djevojka u sredini, kose u uvojcima po uzoru na George Sand,
širokih golih ramena, „najženstvenija“. Stisnute joj šake neobično vire ispod
poprsja na tlu. Nema naočale. Fotografija je snimljena u razdoblju
između polaganja ispita i objave rezultata. Vrijeme je besanih noći, rasprava
u barovima i studentskim sobama u gradu, milovanja gole kože na rubu
nepromišljenosti uz La Javanaise. Popodnevnog drijemeža iz kojeg se budi
s osjećajem krivnje jer je napustila svijet, kao onog dana kad se probudila i
shvatila da je debelo prespavala 1 our de France i Jacquesa Anquetila. Sada
sudjeluje u slavlju, a dosađuje se. Druge dvije djevojke s fotografije
pripadaju građanskom sloju. Ne osjeća se kao da joj je tu mjesto, snažnija je i
usamljenija. Kad se previše druži s njima i zajedno idu na tulume, kao da joj
je to ispod časti. Sad joj se čini i da više nema veze s radničkim svijetom
svog djetinjstva, roditeljskom sitnom trgovinom. Prešla je na drugu stranu,
no ne bi znala reći čega, život koji je ostao iza nje tvore nepovezane slike. Kao
da nije nigdje, osim u znanju i književnosti.

44
 Knjige.Club Books

U ovom trenutku nije moguće sastaviti popis apstraktnih znanja te

djevojke, a ni njezinih lektira: studij modeme književnosti koji dovršava tek
otprilike upućuje na kojoj je razini. Gutala je egzistencijalizam i nadrealizam,
čitala je Dostojevskoga i Kafku, pročitala je cijelog Flauberta, jednako
strastveno čita nove autore, Le Clézioa i novi roman, kao da samo suvremene
knjige mogu dati najtočniji uvid u svijet ovdje i sada.
Studij joj nije samo sredstvo bijega od siromaštva: čini joj se da je i
najbolje oruđe u borbi da ne učma u ženskoj sudbini koju sažalijeva, protiv
napasti da izgubi svoje ja u korist muškarca (vidi fotografiju iz gimnazije
od prije pet godina), u koju je i sama upala i sada je se srami. Nema ni
najmanju želju za udajom i djecom, majčinstvo i intelektualni život čine joj se
nespojivima. Sigurna je da bi ionako bila loša majka. Ideal joj je slobodna
veza iz pjesme Andréa Bretona.
Ima trenutaka kad osjeća da joj je sve što je naučila teret. U tijelu je mlada,
a razmišlja staro. U dnevniku je zapisala da se osjeća „prezasićenom
svenamjenskim idejama, teorijama“, da „traži drugi jezik“, želi se
„vratiti iskonskoj čistoći“, sanja o pisanju na nepoznatu jeziku. Riječi su joj
„sitan vez na porubu pokrova od mraka“. Druge rečenice pobijaju taj zamor.
„Ja sam htijenje i žudnja.“ Ne kaže za čime.

Budućnost vidi kao duge crvene stube sa Soutineove slike koju je

reproducirao list Štivo za sve, a ona ju je izrezala i zalijepila na zid svoje sobe
u studentskom gradu.
Katkad zastane nad slikama iz djetinjstva, nad prvim danom škole,
zabavištem među ruševinama, praznicima u Sotteville-sur-Meru itd. Zamišlja
i sebe za dvadeset godina, kako se pokušava prisjetiti razgovora koje
danas svi vode, o komunizmu, samoubojstvu i kontracepciji. Ta je žena od
dvadeset godina poslije samo ideja, sablast. Nikad neće doživjeti tu dob.
Kad je čovjek vidi na fotografiji, kao krasnu jedru djevojku, ne bi pomislio
da se najviše boji ludila, misli da je samo pisanje - ili možda muškarac - mogu
spasiti, barem nakratko. Počela je pisati roman u kojem se unutar nekog „ja“
koje funkcionira kao dvojnik, odvojeno od nje same, izmjenjuju slike
prošlosti i sadašnjosti, noćni snovi i zamišljanje budućnosti.
Sigurna je da nema nikakvu „osobnost“.

Njezin život nema nikakve veze s poviješću, koja je ipak ostavila traga u
uspomeni na studen i sivilo jednog ožujka (štrajk rudara) i sparinu jednog
vikenda za Duhove (smrt pape Ivana XXIII.), u prijateljevoj rečenici „Za
dva dana počinje svjetski rat“ (kubanska kriza), podudaranju noći provedene
na plesu u Zajednici studenata i pokušaja državnog udara generala Salana,
Challea itd. Njezino vrijeme nije ni vrijeme velikih događaja ni dnevnih
45
 Knjige.Club Books

vijesti, “žutilo“ prezire: u njezinu vremenu figurira samo ona. Za nekoliko će

mjeseci atentat na Kennedyja u Dallasu dočekati ravnodušnije nego smrt
Marilyn Monroe prethodnog ljeta, jer će joj mjesečnica kasniti četiri tjedna.

Novotarije su stizale sve brže i prošlost je uzmicala. Ljudi se nisu pitali koliko
su korisne, samo su ih željeli imati i patili su što nemaju dovoljno novca da si
ih odmah priušte. Ispisivanje čekova prešlo im je u naviku, otkrili
su “pogodnosti plaćanja“, Sofincove kredite. Nisu se ustezali pred novim,
ponosno su rabili usisavač i električno sušilo za kosu. Znatiželja je prevladala
nepovjerenje. Otkrili su sirovu i flambiranu hranu, tartarski odrezak i
odrezak s paprom, začine i kečap, paniranu ribu, instant-pire, smrznuti
grašak, palminu srčiku, losion poslije brijanja, pjenu za kupanje Obao, hranu
za pse Canigou. Stare Coopove i Familistèreove prodavaonice ustupile su
mjesto samoposluživanjima, a kupce je oduševljavalo što mogu dirati robu
prije nego što je plate. Ljudi su se osjećali slobodnima, nikoga nisu ništa pitali.
Salon namještaja Galeries Barbès svake je večeri kupce dočekivao
besplatnim švedskim stolom u seljačkom stilu. Mladi parovi iz srednjeg sloja
kupovali su statusne simbole: Hellemovu kafetijeru, Diorovu Eau sauvage,
FM radioprijamnik, hi-fi liniju, venecijanere i jutene tapete, dnevnu sobu od
tikovine, madrac Dunlopillo, sekreter ili ormar s pisaćom konzolom -
komade namještaja čije su nazive znali samo iz romana.

Zalazili su u antikvarnice, gostima su posluživali dimljeni losos, avokado s

račićima i goveđi fondue, čitali su Playboy i Lui, Barbarellu, Le Nouvel
Observateur, Teilharda de Chardina, časopis Planet, maštali su nad malim
oglasima za „luksuzne stanove“ s garderobom u „urbanim vilama“ - već je
sam naziv sugerirao raskoš - prvi su put putovali zrakoplovom, prikrivali su
tjeskobu i ushićivali su se kad bi pod sobom vidjeli zelene i zlatne
četverokute, živcirali su se što još nisu dobili telefon, a zahtjev su predali
prije godinu dana. Drugi su pak telefon smatrali nepotrebnim pa su i dalje
odlazili u poštu, gdje bi ih službenica poslala u govornicu i birala broj umjesto
njih.
Ljudi se nisu dosađivali, htjeli su sve iskoristiti.
Prema popularnoj knjižici Misli za 1985., budućnost je trebala biti svijetla,
teške i prljave poslove trebali su preuzeti roboti, a kultura i znanje trebali su
biti dostupni svima. Prvo presađivanje srca u dalekoj Južnoafričkoj Republici
maglovito smo doživljavali kao korak prema iskorjenjivanju smrti.

Obilje stvari zakrivalo je nestašicu ideja i to koliko su se vjerovanja otrčala.

46
 Knjige.Club Books

Mladi nastavnici rabili su Lagardeovu i Michardovu čitanku iz vlastitih

gimnazijskih dana, dijelili su pluseve i na tromjesečju su zadavali školske
zadaće, stupali su u sindikate koji su u svakom biltenu tvrdili da
„Vlasti popuštaju!“. Zabranjena je Redovnica Jacquesa Rivettea, erotska se
literatura naručivala poštom od naklade Le Terrain Vague. Sartre i Simone
de Beauvoir odbijali su nastupiti na televiziji (ali nitko nije mario).
Potrošene vrijednosti i jezici nisu se dali. Kad se poslije budemo prisjećali
dobroćudna i brundava glasa medvjedića Mendè u Laku noć, djeco, činit će
nam se da nas je iz večeri u večer na spavanje spremao de Gaulle.

Kroz društvo su u svim smjerovima strujale migracije, seljaci su se s planina

spuštali u nizine, studente su iz središta gradova izgnali u kampuse na
brdima, u Nanterreu su živjeli u istom blatu s doseljenicima iz divljih naselja.
I Francuzi povratnici i obitelji nekadašnjih alžirskih boraca za neovisnost
napustili su prizemnice s poljskim zahodima i svi su se zajedno našli u
socijalnim zgradurinama pod slovom F i brojkom. No ljudi nisu htjeli biti
zajedno, htjeli su samo centralno grijanje, svijetle zidove i kupaonicu.

Zakon je dopustio ono najzabranjenije, nešto što smo smatrali posve

nedostupnim, kontracepcijsku pilulu. Ti je se od liječnika nisi usudila tražiti,
a on je nije nudio, osobito ako nisi bila u braku. To bi bilo nećudoredno.
Slutila si da bi ti pilula stubokom promijenila život, jezivo bi
slobodno raspolagala vlastitim tijelom. Slobodno kao muškarac.

Diljem svijeta mladi su silovito dizali glas. Vijetnamski rat bio im je povod za
pobunu, a Maovih stotinu cvjetova povod za sanjarenje. Probudila se čista
radost, izražavali su je Beatlesi. Dovoljno da njih čuješ pa poželiš biti
sretan. Šašavost je došla na svoje s Antoineom, Ninom Ferrerom i Jacquesom
Dutroncom. Sređeni odrasli pretvarali su se da ništa ne vide, slušali su kviz
Tirlipot na RTL-u, Mauricea Birauda na Europe 1 i Saint-Granierovu Minutu
zdravog razuma, uspoređivali su ljepotu televizijskih spikerica, pitali su se
hoće li nova Édith Piaf biti Mireille Mathieu ili Georgette Lemaire. Jedva su
odahnuli od Alžira, bili su siti ratova, nelagodno su gledali kako izraelski
tenkovi gaze Naserove vojnike, smeteni što se ponovno postavlja pitanje koje
su smatrali riješenim i preobražajem žrtava u pobjednike.

Sva su ljeta na kraju postala ista, bilo je sve teže baviti se samo sobom,
imperativ „samoostvarenja“ iscrpio se u usamljenosti i razgovorima u istim
kafićima, osjećali smo da se mladost pretvara u neko neodređeno i
sumorno trajanje, uviđali smo da par na društvenoj ljestvici kotira bolje nego
47
 Knjige.Club Books

samaštvo, pa smo se zaljubljivali odlučnije nego prije i tko je načas zanemario

Oginov kalendar, naći će se u braku i na pragu roditeljstva. Susret jajne
stanice i spermatozoida ubrzao bi živote pojedinaca. Studenti bi do diplome
radili kao suradnici u nastavi ili anketari, držali su privatnu poduku. Odlazak
u Alžir ili u supsaharsku Afriku na civilno služenje vojnog roka bio je
privlačan kao pustolovina, posljednja moguća odgoda prije nego što se
skrasiš.

Kad bi mladi parovi dobili stalan posao, otvorili bi račun u banci i potrošački
kredit da nabave hladnjak sa zamrzivačem, kombinirani plinski i električni
štednjak itd., i iznenadili bi se kad bi zahvaljujući braku ustanovili kako su
siromašni i što im sve nedostaje: prije nisu slutili ni koliko te stvari stoje, ni
da im trebaju, a sada se potreba podrazumijevala. Preko noći prometnuli su
se u odrasle ljude i roditelji su im napokon, bez straha da će ih otpiliti, mogli
prenositi znanja o praktičnoj strani života, štednji, skrbi za djecu, čišćenju
podova. Bilo ti je čudno, ali godilo ti je što te oslovljavaju s „gospođo“ i tuđim
prezimenom. Sad su ti hrana i ciklusi hranjenja dvaput na dan bili trajna
briga. Počela si revno pohoditi dotad slabo poznata mjesta, Casinova
samoposluživanja, odjele prehrane Prisunica i Nouvelles Galeries.
Proplamsaji žudnje za bezbrižnosti, za starim životom, večernjim izlaskom s
društvom ili odlaskom u kino, ugasit će se kada dođe dijete na koje si bez
prestanka mislila u mračnoj dvorani gledajući Sreću Agnés Varde, kako je
maleno i samo u kolijevci, i pohitala bi k njemu čim bi se vratila kući pa bi ti
laknulo kad bi vidjela da diše i mirno spava stisnutih šačica. Tako bismo
kupili televizor - što je bila točka na i u procesu uklapanja u društvo.
Nedjeljom popodne gledali bismo Vitezove neba i U naručju vještice.
Prostor se sužavao, vrijeme je poprimalo pravilan ritam u taktu radnog
vremena, jaslica, kupanja djeteta i crtića Čarobni vrtuljak, subotnje nabave.
Otkrivali smo sreću uredna života. Osobni planovi - slikanje, sviranje, pisanje
- sve su više blijedjeli pa nas je hvatala sjeta, no blažilo ju je zadovoljstvo
sudjelovanja u obiteljskim planovima.
Svi smo nevjerojatno brzo stvarali sićušne nepropusne i sjedilačke ćelije,
družili smo se kao mladi parovi i mladi roditelji: samci nisu imali pojma o
računima, dječjim kašicama Blédina i doktoru Spocku pa smo ih smatrali
nezrelom vrstom čija nas je sloboda kretanja negdje vrijeđala.

Nije nam padalo na pamet da vlastito životno iskustvo sagledamo u svjetlu

političkih govora ili svjetskih zbivanja.

Samo smo si priuštili da glasamo protiv de Gaullea, a za poletna kandidata

čije nas je ime mutno podsjećalo na godine francuskog Alžira, Françoisa

48
 Knjige.Club Books

Mitterranda. U osobnoj nam životnoj kolotečini povijest nije značila ništa.

Jednostavno smo bili sretni ili nesretni, kako koji dan.
Što smo više uranjali u ono što smo nazivali stvarnošću, u posao i obitelj,
osjećaj nestvarnosti je rastao.

U sunčana popodneva, mlade su žene na klupama u parku nadzirale igru u

pješčaniku i razgovarale su o pelenama i hranjenju djece. Omladinsko
brbljanje i povjeravanje iz doba kad su se bez kraja i konca međusobno
pratile kući sada kao da im je bilo daleka prošlost. Nije im išlo u glavu kako
su živjele nekoć, prije uvrh glave tri godine, i žalile su što to nisu bolje
iskoristile. Ušle su u svijet Brige: hrane, rublja, dječjih bolesti. Mislile su da
nikad neće sličiti vlastitim majkama: sada su ih naslijedile, no bile su
opuštenije, čitanje Drugog spola i reklama Moulinex emancipira ženu
podupirali su ih u nehaju, pa su, za razliku od majki, poricale svaku vrijednost
stvarima kojima su se silom prilika bavile, iako nisu znale zašto.

Mladi parovi grozničavo su i sa strepnjom pozivali svojtu u goste da pokažu

kako su se lijepo okućili i imaju više ukusa od ostatka pomlatka, pa kad bi se
podičila venecijanerima, dala gostima da opipaju plišani tapecirung kauča i
osluhnu snagu zvučnika te kad bi izvadila svadbeni servis - no nisi imala
dovoljno čaša - i nakon što bi se svi uspjeli smjestiti za stolom i komentirati
kako se jede goveđi fondue - recept si našla u časopisu Elle - počeli
bi malograđanski razgovori o poslu, godišnjem odmoru i automobilima,
trilerima o San-Antoniou, Dutroncovim pjesmama, kako Antoine ima dugu
kosu, kako je Alice Sapritch ružna. Rasprave o tome je li bračnom paru
isplativije da žena bude kućanica ili da radi izvan kuće bile su nezaobilazne.
Zafrkavali smo se na račun de Gaullea: Francuzi, ja vas razumijem! Živio
slobodni Quebec! (kad ga je Mitterrand natjerao u drugi krug izbora, kao da je
dao zeleno svjetlo za porugu i otkrio da je Charles Drugokružni - kako ga je
otad redovito nazivao satirički Le Canard enchainé - senilan). Hvalili smo
pamet i poštenje Mendès-Francea i nagađali o budućnosti Giscarda
d’Estainga, Defferrea, Rocarda. Za stolom su pljuštale dobroćudno razrožne i
podrugljive primjedbe o debaklu tajnih službi u Alžiru, Mauriacu i njegovu
prigušenu hihotu, Malrauxovim tikovima (nekoć smo u njemu vidjeli
revolucionara Chena iz Ljudske sudbine, a sada ti je bilo dovoljno da ga vidiš
u onome njegovom baloneru na službenim ceremonijama da izgubiš vjeru u
književnost).
Na usnama starijih od pedeset godina od rata su ostale samo osobne
anegdote, pune hvalisanja, koje su mlađi od trideset godina doživljavali kao
staračko lupetanje. Smatrali smo da tim stvarima služe
komemoracijski govori i polaganje vijenaca. Imenima iz doba Četvrte

49
 Knjige.Club Books

Republike poput Bidaulta ili Pinaya nismo mogli pridružiti nikakve određene
likove, samo smo znali da smo „tada već bili rođeni“ i jedino smo po gnjevu
koji su i dalje izazivali - „ona gnjida Guy Mollet!“ - u čudu mogli zaključiti da
su nekoć bili važni. Alžir smo preboljeli, prometnuo se u interesni teritorij i
mladim je nastavnicima bio financijski zanimljiv.
Kontracepciju nismo spominjali jer bi za obiteljskim stolom previše
uznemirila duhove. Riječ pobačaj nije se mogla ni izgovoriti.

Za slastice bi promijenila tanjure, prilično bi te potištilo što goveđi fondue

nije izazvao očekivane čestitke, tek znatiželju i komentare koji su te
razočarali - kad se sjetiš koliko si se gnjavila oko umaka - čak su te blago
omalovažavali. Poslije kave, kad bi raspremila stol, priredili biste partiju
bridža. Svekru je viski povisio ton i ohrapavio glas. Zar je moguće da se još
govorilo Deset tisuća Engleza završilo je u Temzi jer nisu adutirali? Usred
blaženih lica novopečene obitelji, gugutanja djeteta kojemu je bilo dosta
popodnevnog spavanja, protrnula bi od nekog osjećaja prolaznosti. Čudila si
se da si ovdje, da si dobila ono za čim si žudjela, muškarca, dijete, stan.

Na crno-bijeloj fotografiji snimljenoj u interijeru, mlada žena i dječačić sjede

jedno kraj drugoga na krevetu s ukrasnim jastucima koji služi kao kauč, iza
njih je prozor s prozirnim zastorima, na zidu neki afrički predmet. Ona je u
kompletu od svijetla džerseja, vestici s majicom i suknji iznad koljena. Kosa
joj je i dalje u tamnim, nesimetričnim uvojcima: ističe joj puni oval lica, a širok
joj osmijeh zadiže jagodice. Ni frizura ni komplet nisu u skladu sa slikom koja
će se poslije stvoriti o 1966. ili 1967., modi koju je pokrenula Mary Quant
odgovara samo kratka suknja. Žena mališana drži za rame: on ima živahne
oči, doima se pozornim, u dolčeviti je i hlačama pidžame, otvorio je usta i vide
mu se zubići, fotograf ga je uhvatio dok nešto govori. Na poleđini fotografije:
Ulica Loverchy, zima 67. Dakle, fotografiju je snimio ovdje nevidljivi on,
prevrtljivi i djetinjasti student koji se u manje od četiri godine pretvorio u
supruga i oca, na rukovodećem položaju u planinskom gradiću. Fotografija je
sigurno nedjeljna, to je jedini dan kad mogu biti zajedno i dok se krčka
mirisan ručak, a dijete tepa i slaže Legove kocke, dok se popravlja vodokotlić
i u pozadini svira Bachov Glazbeni dar, oni grade zajedničke uspomene i
učvršćuju vlastito uvjerenje da su sve u svemu sretni. Fotografija se uklapa u
to zdanje, dugoročno ukotvljuje „malenu obitelj“ i funkcionira kao zalog
trajanja za djetetove bake i djedove kojima su je također poslali.
U tome konkretnom trenutku u zimi 1967. - 1968. ona uživa u čahuri koju
njih troje tvore - a može je razbiti telefonski poziv ili zvono na vratima - i
zacijelo ne misli ni na što, privremeno pošteđena zadataka kojima je

50
 Knjige.Club Books

održavanje te čahure osnovni cilj: što treba kupiti, kako stojimo s čistim
rubljem, što kuhaš za večeru; nema neprestanih predviđanja neposredne
budućnosti koje dodatno komplicira vanjska dimenzija njezinih obveza,
nastavnički posao. U obiteljskim trenutcima osjeća, ne misli.
Misli koje doživljava kao one prave dolaze joj kad je sama ili u šetnji s
djetetom. Za nju prave misli nisu razmišljanja o tome kako ljudi govore ili
kako se odijevaju, o visini pločnika na koji treba podignuti dječja kolica,
o zabrani Paravana Jeana Geneta i ratu u Vijetnamu, nego pitanja o njoj
samoj, o bivanju i imanju, postojanju. Produbljuju letimične osjete koji se ne
daju prenijeti drugima, sve o čemu bi pisala u svojoj knjizi kad bi imala
vremena za pisanje - više ne stigne ni čitati. U dnevniku koji otvara veoma
rijetko, kao da time ugrožava obiteljsku čahuru i više nema pravo na
unutarnji život, zapisala je: „Više nemam nikakve ideje. Više ne nastojim
objasniti vlastiti život i „postala sam prava malograđanka“. Čini joj se da je
skrenula s puta prema negdašnjim ciljevima, da sada napreduje samo u
materijalnom smislu. „Bojim se da ću se zakopati u ovome mirnom i
udobnom životu i da neću biti ni svjesna da živim.“ No već u trenutku tog
uvida zna da se nije spremna odreći svega čega u tom dnevniku nema:
zajedničkog života, prisnosti u istom prostoru, stana kamo hita čim joj završi
nastava, spavanja udvoje, jutarnjeg zujanja električnoga brijaćeg aparata,
večernje priče Tri praščića, ponavljanja za koje misli da ga mrzi i koje ju
vezuje, no čim se makne na tri dana da ode položiti stručni ispit, osjeti koliko
joj nedostaje - svega od čega je zaboli srce kad zamisli da bi to slučajno mogla
izgubiti.
Ne mašta o sebi se kao prije, na plaži sljedećeg ljeta ili kao o spisateljici
koja objavljuje prvu knjigu. Budućnost se ocrtava u točnim materijalnim
okvirima, u prijelazu na bolji posao, promaknućima i stečevinama,
djetetovu kretanju u malu školu: to nisu snovi, nego predviđanja. Često se
vraća slikama iz svoga samačkog života, vidi se na ulicama gradova kojima je
hodala, u sobama u kojima je stanovala - u djevojačkom domu u Rouenu, kao
au pair u Finchleyju, na praznicima u Rimu u pansionu u Ulici Servija Tulija.
Čini joj se da njezina ja i dalje ondje postoje. Sve u svemu, prošlost i
budućnost zamijenile su mjesta i sada žudi za prošlošću umjesto za
budućnošću: da se vrati u tu sobu u Rimu na ljeto 1963. U dnevniku: „Krajnje
narcisoidno, želim vlastitu prošlost vidjeti crno na bijelome i tako biti kakva
nisam“ i „Progoni me određena slika žene. Možda da krenem u tom smjeru“.
Na slici Dorothee Tanning, koju je vidjela prije tri godine na izložbi u Parizu,
žena golih prsa stoji ispred niza poluotvorenih vrata. Naslov slike bio je
Rođendan. Misli da prikazuje njezin život i da živi u toj slici kao što je
svojedobno živjela u Zameo ih vjetar ili u Jane Eyre, a poslije u Mučnini.
Kako čita koju knjigu, Ka svjetioniku ili Svjetlosne godine Sergea Rezvanija,
pita se bi li i sama mogla tako ispripovijedati vlastiti život.
51
 Knjige.Club Books

Prolete joj slike roditelja u normandijskom gradiću, majke kako skida

kutu da ode na večernju misu, oca kako se vraća iz vrta s lopatom na ramenu,
polagana svijeta koji i dalje postoji, nestvarniji od kakva filma, daleko
od svijeta kojemu ona pripada, moderna, kulturna svijeta koji ide naprijed,
no teško je reći prema čemu.
Zbivanja u svijetu i zbivanja u njezinu životu ne prepliću se: dva su
usporedna slijeda, jedan apstraktan od pukih informacija koje zaboravlja
kako ih prima, dok drugi tvore statični kadrovi.

U svako doba, pored onoga što je ljudima prirodno činiti i govoriti, pored
onoga što nas i knjige i reklame u metrou i vicevi uče da treba misliti, postoje
sve moguće stvari o kojima društvo šuti da nije ni svjesno da šuti pa one
koji te stvari osjećaju, iako ih ne znaju imenovati, osuđuje na samotnu
tjeskobu. Jednog se dana ta šutnja razbije, naglo ili malo-pomalo, i o napokon
priznatim stvarima poteku riječi, dok se u pozadini oblikuju nove šutnje.

Poslije će se novinari i povjesničari rado naveliko prisjećati rečenice Pierrea

Viansson-Pontéa u Le Mondeu nekoliko mjeseci prije svibnja 1968.,
Francuska se dosađuje!. Bez problema ćemo se sjetiti sebe, u sumornim
slikama punim mrzovolje koju ne možemo datirati, nedjelja
pred televizorom i Anne-Marie Peysson, i pouzdano ćemo znati da je svima
bilo jednako, svijet nam se ukipio u jednoličnu sivilu. Televizija će pak, sa
svojom fiksnom ikonografijom i minimalnim ansamblom, nametnuti verziju
događaja ne varietur i dojam da smo te godine svi imali između osamnaest i
dvadeset pet godina i bacali ulične kamene kocke na interventnu policiju s
rupčićem preko usta. Snimke kamera toliko su se ponavljale da smo potisnuli
slike iz vlastite svibanjske povijesti, koje nisu bile ni znamenite - prazni
Kolodvorski trg jedne nedjelje, bez putnika i bez novina na kioscima - ni
slavne - kad smo se bojali da će nam ponestati novca (brže-bolje smo ga
podignuli iz banke), goriva i prije svega hrane, pa smo u Carrefourovu
samoposluživanju dupkom punili kolica jer smo naslijedili uspomene na
doba gladi.

Bilo je to proljeće kao svako drugo, s pljuskovitim travnjem i kasnim

Uskrsom. Gledali smo zimske Olimpijske igre i Jean-Claudea Killyja, čitali smo
Elise ili pravi život, ponosno smo Renault 8 zamijenili Fiatom, s drugim
razredom opće gimnazije počeli smo obrađivati Candidea i tek smo površno
pratili nemire na pariškim sveučilištima o kojima je izvješćivao radio. Kao
obično, vlasti će ih suzbiti. No Sorbona se zatvorila, otkazali su nam
pismeni dio stručnih ispita, bilo je sukoba s policijom. Jedne smo večeri na
52
 Knjige.Club Books

radiju Europe 1 čuli da su u Latinskoj četvrti niknule barikade kao prije deset
godina u Alžiru, pljuštali su molotovljevi kokteli, bilo je ranjenih. Tu smo
shvatili da se nešto zbiva i sutradan se više nismo imali volje vratiti
uobičajenu životu. Bili smo neodlučni, angažirali smo se, okupljali. Obustavili
smo rad bez nekoga određenog razloga i zahtjeva: zarazilo nas je, jer što ti
preostaje kad se dogodi nešto neočekivano, možeš samo čekati. Nismo znali
što će biti sutra i nismo se trudili doznati. To je bilo neko drugo vrijeme.
Mi koji se zapravo nikad nismo pomirili s činjenicom da smo u radnom
odnosu i u biti nismo htjeli stvari koje smo kupovali, u neznatno mlađim
studentima koji su bacali kamene kocke na interventnu policiju vidjeli
smo sebe. U naše su ime vlastima predbacivali godine cenzure i represije,
nasilno suzbijanje prosvjeda protiv rata u Alžiru, rasističke napade, zabranu
Redovnice i dužnosničke crne Citroëne DS. Osvećivali su se za svu sputanost
našeg mladenaštva, pristojnu šutnju u predavaonicama, sram što potajice
dovodimo momke u studentski dom. S pariškim plamenim večerima
solidarizirali smo se iz dna duše, iz vlastitih satrtih žudnji i malodušja u
pokornosti. Bilo nam je žao što to nismo prije doživjeli, no smatrali smo
da imamo sreću što nas je snašlo na početku karijere.
Iznenada je 1936. iz obiteljskih priča postala stvarnost.

Gledali smo i slušali što nikad u životu nismo ni vidjeli ni čuli i što smo
smatrali nemogućim. Mjesta poput sveučilišta, tvornica i kazališta, čiju su
funkciju određivala pravila na snazi od pamtivijeka i kamo je pristup imala
samo određena populacija, sada su se otvarala svima i svakome i ondje se
radilo sve osim onoga čemu su bila namijenjena: raspravljalo se, jelo, spavalo,
ljubovalo. Institucijskih i svetih mjesta više nije bilo. Nastavnici i učenici,
mladi i stari, rukovodioci i radnici međusobno su razgovarali, živa je riječ
čudesno rastakala hijerarhije i udaljenosti. Raskrstili smo s govorničkim
oprezom, uljudnim i biranim jezikom, staloženim tonom i perifrazama,
distancom kojom su - sada smo shvaćali - moćnici i njihove sluge - gle samo
Michela Droita - nametali prevlast. Glasovi nabijeni osjećajima zborili su
surovo iskreno, jedni su drugima bez isprike upadali u riječ. Lica su
izražavala gnjev, prijezir, užitak. Sloboda ponašanja i energija tijela zračile su
iz svih pora. Ako je to revolucija, počela je, bola je oči u raspojasanim i
opuštenim tijelima koja su sjedila gdje su stigla. Kad se ponovno pojavio de
Gaulle - odakle se stvorio? nadali smo se da je otišao jednom za svagda - i
kad je, kriveći usta od gađenja, rekao „reforma da, mesopust ne“, iako nismo
znali što riječ znači, osjetili smo sav aristokratski prijezir koji je u njemu
izazivala buna, svedena na riječ koja evocira karnalnost, životinjsko previ
janje i razularene nagone.

53
 Knjige.Club Books

Nismo bili svjesni da se ne profilira nikakav radnički vođa. Čelnici

Komunističke partije i sindikati i dalje su paternalistički diktirali potrebe i
zahtjeve. Žurno su se upustili u pregovore s vladom - koja pak više gotovo
uopće nije popuštala - kao da je najbolje što mogu postići rast kupovne moći
i pomicanje dobi za starosnu mirovinu. Doživjeli smo hladni tuš kad smo ih
nakon sklapanja sporazuma iz Ulice Grenelle gledali kako riječima koje smo
još prije tri tjedna zaboravili pompozno objavljuju „mjere“ na koje su vlasti
„pristale“. Nada nam se vratila kad je „baza odbila grenelsko odreknuće i
poslije Mendés-Franceova istupa na stadionu Charlety. Ponovno smo
potonuli u sumnju kad je raspuštena Skupština i najavljeni su izbori. Kad smo
vidjeli kako je Avenijom Les Champs-Élysées krenula mrka gomila s
Debréom i Malrauxom - čije nadahnuto oronulo lice više nije moglo prikriti
njegovu servilnost - ruku podruku s ostalim društvom u lažnu i turobnu
bratstvu, shvatili smo da se svemu bliži kraj. Sada smo se morali suočiti
s činjenicom da postoje dva svijeta i da se treba opredijeliti. Na izborima nije
bilo biranja, služili su samo za ponovno ustoličenje ljudi od položaja.
Polovina mladih ionako još nije navršila dvadeset i jednu godinu, nisu mogli
glasati. Savez sindikata CGT i Komunistička partija zapovjedili su povratak u
tvornice i gimnazije. Zaključili smo da su nas njihovi glasnogovornici
polagana govora ili hrapava glasa lažnih seljaka pošteno preveslali. Već su
bili na glasu kao “interesni saveznici vlasti“ i staljinistički izdajice, što
će sindikalni predstavnici i predstavnice u radnom okružju simbolizirati još
godinama i svi će ih imati na piku.

Ispiti su se nastavili, ponovno su vozili vlakovi, poteklo je gorivo. Mogli smo

otputovati na odmor. Tko se početkom srpnja našao u Parizu na
proputovanju iz provincije i autobusom prešao grad od kolodvora do
kolodvora, osjetio je kako se drmusa na obnovljenoj kaldrmi kao da se ništa
nije dogodilo. Kad se za koji tjedan vratio, vidio je prostranstvo glatka asfalta
na kojem više nije bilo trešnje i pitao se kamo su nestale sve one tone
kamenih kocaka. U dva se mjeseca kanda dogodilo više nego u deset
godina, no mi nismo stigli ništa poduzeti. Nešto smo u nekom trenutku
propustili, ali nismo znali kada točno - ili smo samo ostali prekriženih ruku.

Svi su počeli vjerovati da nas u budućnosti čeka nasilje, bilo je to pitanje

mjeseci, najviše godine dana. Predviđali smo frku najesen, onda na proljeće
[i tako sve dok ne prestanemo misliti na to pa ćemo, kad poslije nađemo neke
stare traperice, reći „ove su preživjele svibanj 1968.“]. Jedni su se nadali „još
jednom svibnju“, radili su na njemu i na uspostavi novog društva, a drugi su
od te reprize strepili i opirali su joj se, strpali su Gabrielle Russier u zatvor i
u svakom su dugokosu mladiću njušili „ljevičara“, odobravali su zakon protiv

54
 Knjige.Club Books

prosvjeda i sve su osuđivali. Na poslu su se ljudi dijelili u dvije kategorije, na

svibanjske štrajkaše i one koji su odbili štrajkati, a između njih je vladao
jednak ostracizam. Sad smo ljude razvrstavali na osnovi svibnja šezdeset
osme: kad bismo nekoga upoznali, pitali smo se na kojoj je strani u ono doba
bio. Oba su tabora bila jednako nasilna i praštanja nije bilo.

Mi koji u želji da promijenimo društvo nismo gledali dalje od socijalističke

stranke PSU, otkrivali smo maoiste i trockiste, na vidjelo je odjednom izišla
masa ideja i koncepata. Posvuda su se javljali pokreti, knjige i časopisi,
filozofi, kritičari, sociolozi: Bourdieu, Foucault, Barthes, Lacan, Chomsky,
Baudrillard, Wilhelm Reich, Ivan lllich, Tel Quel, strukturalna analiza,
naratologija, ekologija. Ovako ili onako, bilo na račun Bourdieuovih
Nasljednika ili švedske knjižice o seksualnim položajima, sve je vodilo u
smjeru neke nove inteligencije i preobrazbe svijeta. U poplavi dotad
nečuvenih jezika nismo znali čega bismo se prvo prihvatili i čudili smo se
kako za sve to nismo prije čuli. U roku od mjesec dana nadoknadili smo
godine. I bilo nam je lakše kad smo ponovno naišli na Simone de Beauvoir s
njezinim turbanom i Sartrea, ostarjele, ali ratobornije nego ikad i dirljive,
iako od njih nismo mogli naučiti ništa novo. André Breton, nažalost, umro je
dvije godine prerano.

Sve što smo dotad smatrali prirodnim došlo je u pitanje. Preispitivali smo svu
stvarnost, obitelj, obrazovanje, zatvor, rad, praznike, ludilo, reklamu, baš kao
i riječi onoga tko kritizira, i prozivali smo ga da se duboko zamisli nad
vlastitim ishodištem: odakle se ti javljaš? Društvo je prestalo funkcionirati
naivno. Kupnja automobila, ocjenjivanje zadaća, porođaj, sve je imalo smisao.
Ništa nam na planetu nije smjelo biti strano, ni oceani ni ubojstvo u
Bruay-en-Artoisu, sve su borbe bile naše, Allendeov Čile i Kuba, Vijetnam i
Čehoslovačka. Ocjenjivali smo sustave, tražili modele. Cijeli smo svijet
čitali politički. „Oslobođenje“ je bilo ključna riječ.

Svaki predstavnik određene skupine, stanja ili nepravde mogao se slobodno

oglasiti, bio intelektualac ili ne, i slušali bi ga. Tko god je nešto doživio kao
žena, homoseksualac, klasni prebjeg, osoba lišena slobode, seljak
ili maloljetnik, imao je pravo reći ja. Razmišljanje o sebi u kolektivnim
okvirima izazivalo je svojevrstan ushit. Glasnogovornici su se javljali
spontano: prostitutke, radnici štrajkaši. Lipov radnik Charles Piaget bio je
poznatiji od istoimenog psihologa kojim su nam probijali uši
na predavanjima iz filozofije [nismo ni slutili da će jednog dana Piaget za nas
ostati samo luksuzna draguljarnica iz reklama u časopisima kod frizera].

55
 Knjige.Club Books

Sad su momci i djevojke posvuda bili zajedno, više nije bilo dodjele nagrada,
školskih zadaća i kuta, a brojčane su ocjene zamijenile slovčane od A do E.
Učenici su se u školskom dvorištu ljubili, pušili su i teme eseja
naglas proglašavali debilnima ili genijalnima.
Eksperimentirali smo sa strukturalnom gramatikom, semantičkim
poljima i izotopijama, Freinetovom pedagogijom. Odustali smo od Comeillea
i Boileaua i zamijenili ih Borisom Vianom, Ionescom, pjesmama
Bobyja Lapointea i Colette Magny, časopisom Pilot i stripovima. Zadavali smo
učenicima da pišu roman ili dnevnik, a neprijateljstvo kolega koji su se
šezdeset osme pritajili u zbornici i roditelja koji su podizali prašinu jer su se
kod nas za lektiru čitali Lovac u žitu i Unučad stoljeća samo nam je ulijevalo
dodatnu upornost.
S dvosatnih rasprava o drogi, onečišćenju okoliša ili rasizmu vraćali smo
se u nekoj vrsti pijanstva, a duboko nas je u duši morila sumnja da učenike
nismo ništa naučili, pitali smo se pedaliramo li mimo bicikla i ima li uopće
ikakve koristi od škole. Jedno je pitanje potezalo drugo i tako u beskraj.
Drukčije misliti, govoriti, pisati, raditi, postojati: smatrali smo da ne
možemo ništa izgubiti ako sve pokušamo.
Svijet je rođen 1968.

Kad smo jednog jutra u studenome doznali za smrt generala de Gaullea, načas
smo ostali u nevjerici - znači da smo ga ipak smatrali besmrtnim - a onda smo
shvatili do koje smo ga mjere za godinu i pol dana zaboravili. Njegova je smrt
obilježila kraj vremena prije svibnja šezdeset osme, godine koje su ostale
daleko iza nas.
No iz dana u dan, od školskog zvona do školskog zvona, uz glasove
Alberta Simona i Madame Soleil na Europe 1, subotnji odrezak s pomfritom,
klauna Smješka i večernju Žensku minutu Annick Beauchamp, nisi
bila svjesna kako se stvari razvijaju. Možda si se trebala načas zaustaviti da
bi to osjetila i zamisliti se, primjerice, nad učenicima koji su sjeli na tlo na
suncu u dvorištu gimnazije nakon pogibije radnika Pierrea Overneya, kojeg
je ubio neki Renaultov zaštitar. Od tog si trenutka upamtila samo osobit okus
ožujskog popodneva, no kad se vrijeme koje ostaje iza čovjeka pretvori u
povijest, postat će slikom prvoga mirnog prosvjeda.

Stare priče više nisu palile. Rugali smo se osjećaju krivnje, svi smo mi
judeokreteni, osuđivali smo seksualnu sušu, a za ženu nije bilo gore uvrede od
mrzle pizde. Časopis Roditelji frigidne je žene poučavao da se stimuliraju
pred zrcalom raširenih nogu. U letku koji se dijelio u gimnazijama, doktor
Carpentier učenike je poticao da se samozadovoljavaju ne bi li doskočili
dosadi na nastavi. U milovanjima odraslih i djece više nije bilo nikakva
56
 Knjige.Club Books

zla. Preporučivalo se sve što je nekoć bilo zabranjeno i grješni tabu. Naviknuli
smo se na spolovila na filmskom platnu, no zadržali bismo dah da ne odamo
kako nam je pri srcu kad je Marlon Brando sodomizirao Mariju Schneider.

U želji da se usavršimo, kupovali smo crvenu švedsku knjižicu s fotografijama

koje su prikazivale sve moguće položaje i išli smo u kino na edukativni film
Tehnike tjelesne ljubavi. Razmišljali smo o seksu utroje. No nikako da se
odvažimo i počnemo pred djecom hodati goli, što je do jučer bilo sablažnjivo.
Diskurs užitka uvukao se u sve. Valjalo je uživati dok čitaš, pišeš, kupaš
se, obavljaš veliku nuždu. Bila je to glavna svrha ljudskog djelovanja.

Žene su se zamislile nad vlastitom sudbinom. Svitalo nam je da smo zakinute

za seksualnu i stvaralačku slobodu i sve što je dostupno muškarcima.
Samoubojstvo Gabrielle Russier potreslo nas je kao samoubojstvo nepoznate
sestre i vrijeđalo nas je kako Pompidou prefrigano citira Eluardov stih koji
nitko ne razumije da ne bi morao reći što stvarno misli o njezinu slučaju.
Pokret za emancipaciju žena širio se i izvan Pariza. Na kioscima se pojavio
list Crvena krpa, čitale smo Ženskog eunuha Germaine Greer, Spolnu politiku
Kate Millet, Zatomljenu kreativnost Suzanne Horer i Jeanne Socquet s
mješavinom oduševljenja i nemoći koja te ispuni kad u knjizi otkriješ neku
istinu o samoj sebi. Trgnule smo se iz bračne učmalosti, sjedile smo na podu
ispod plakata na kojem je pisalo Žena bez muškaraca riba je bez bicikla i
retrospektivno sagledavale vlastite živote, činilo nam se da smo u stanju
ostaviti muža i djecu, osloboditi se svih spona i pisati sirovim jezikom. Kad
bismo se vratile kući, odlučnost bi nam splasnula, navro bi osjećaj krivnje.
Više nismo znale kako bismo se emancipirale, odakle početi - ni zašto. Svaka
se uvjeravala da njezin muškarac nije ni falokrat ni mačo. I kolebale smo se
između diskursa - onih koji su promicali jednaka prava muškaraca i žena i
napadali patrijarhat, i onih koji su davali prednost svemu ženskomu,
mjesečnici, dojenju i kuhanju juhe od poriluka. No prvi smo put vlastiti život
vidjele kao pohod na slobodu i to je štošta mijenjalo. Osjećaju da su žene
prirodno manje vrijedne je odzvonilo.

Nećeš upamtiti ni dan ni mjesec - no bilo je proljeće - nego samo da si u

tjedniku Le Nouvel Observateur pročitala sva imena 343 žene koje su objavile
da su ilegalno pobacile, od prvog do posljednjeg - znači, bilo ih je tako mnogo,
a ti si bila tako sama sa sondom i plahtama poprskanim krvlju. Unatoč
osudama, priključila si se pobornicima ukidanja zakona iz 1920. i prava na
medicinski pobačaj za sve. Umnažala si letke na fotokopirki u gimnaziji i
ubacivala ih u poštanske sandučiće kad bi pao mrak. Gledale smo
57
 Knjige.Club Books

dokumentarac o pobačaju Priče o A., potajno smo vodile trudnice u privatni

stan gdje bi im liječnici aktivisti besplatno isisali neželjeni zametak. Ekspres-
lonac za sterilizaciju opreme i pumpa za bicikl s obrnutim mehanizmom bili
su dovoljni: doktor Karman pojednostavnio je postupak pobačaja na crno,
sad je bio i sigurniji. Pribavljale smo adrese u Londonu i Amsterdamu. Ilegala
je bila uzbudljiva, kao da smo obnovili pokret otpora ili nastavljamo rad
Jeansonove mreže iz doba rata u Alžiru. Simbol te loze bila je odvjetnica
Gisèle Halimi, koja je branila Djamilu Boupachu, prelijepa pod bljeskalicama
novinara nakon suđenja u Bobignyju - a aktivisti udruge Pravo na život i
profesor Lejeune, koji je na televiziji prikazivao fetuse da izazove
zgražanje, simbolizirali su Vichy. Jednoga subotnjeg popodneva na tisuće
smo po najgorem suncu razdraženo prosvjedovali pod transparentima i
pogleda uprta u nebo bez oblačka pokrajine Dauphine, osjećali smo se
pozvanima da prvi put u povijesti stavimo točku na krvavo umiranje žena
koje se opetuje tisućljećima. Pa tko bi nas mogao zaboraviti?

Revoluciju smo krojili svatko sebi po mjeri, ovisno o dobi, struci, društvenom
staležu, interesima i starim osjećajima krivnje, htjeli-ne htjeli prihvaćali smo
imperative zabave, uživanja i inteligencije - nećeš valjda umrijeti glup.
Jedni su pušili travu, živjeli su u komunama, uhljebili bi se kao radnici u
Renaultu ili bi se zaputili u Katmandu, drugi bi otišli na tjedan dana u
Tabarku, čitali su listove Charlie Hebdo, Fluide glacial, L’Écho des savanes,
Tankonala-sante, Métal hurlant, La Gueule ouverte, lijepili su
cvjetne preslikače na automobilska vrata, a po sobama crvene postere s
likom Che Guevare i djevojčice s opeklinama od napalma, nosili su maovska
odijela ili pončo, živjeli su na podu na jastucima, palili su mirisne štapiće,
kupovali su travarske pripravke, išli su na predstave Grand Magic Circusa,
Posljednji tango u Parizu i Emanuelle, obnavljali su staru seljačku kuću u
Ardècheu, pretplatili su se na Pedeset milijuna potrošača zbog pesticida u
maslacu, hodali su bez grudnjaka, ostavljali su časopis Lui na stolu
djeci nadohvat, tražili su da ih djeca frendovski zovu imenom.

Uzore se tražilo u prostoru i vremenu, u Indiji i gorju Cévennes, u egzotici i

seljačkom životu. Težilo se čistoći.

Kad već nisu digli ruke i od posla i od stana i preselili se na selo, što su vječno
odlagali, iako su bili sigurni da će si to kad-tad priuštiti, oni najgladniji
preporoda na odmor su odlazili u zabačena sela u surovim krajevima,
prezirali su plaže gdje se pržiš na suncu dok si ne spržiš mozak i bezlični
rodni kraj koji je industrijalizacija „devastirala“. S druge su pak strane

58
 Knjige.Club Books

sirotim seljacima iz škrtih predjela koji se stoljećima ne mijenjaju pripisivali

autentičnost. Tko je htio ući u povijest, najviše se divio kako je krug godišnjih
doba i nepromjenjivih navika briše - i oni bi mu isti seljaci u bescjenje prodali
kakvu staru kolibu.

Ili su pak praznike provodili u zemljama istočnog bloka. Na sivim ulicama

razbijenih pločnika, pred škrtim državnim dućanima s robom bez marke
umotanom u grub papir, gdje su stanove obnoć rasvjetljavale gole žarulje
koje su visjele sa stropa, činilo im se da hodaju kroz polagan svijet bez
dražesti iz poratnih godina, koji u svemu oskudijeva. Osjećaj je bio sladak i
neopisiv. No nikad ondje ne bi živjeli. Kući su se vraćali s vezenim bluzama i
rakijom. Željeli su da na svijetu uvijek bude zemalja gdje nema napretka da
se tako mogu vratiti u prošlost.

U ljetnim večerima početkom sedamdesetih godina, uz miris suhe zemlje i

majčine dušice, oko velika seljačkog stola kupljena za jedva tisuću franaka
kod nekog staretinara, uz ražnjiće i ratatouille - valjalo je misliti i na
vegetarijance - okupilo bi se društvo koje se međusobno nije poznavalo,
Parižani koji su obnavljali kuću u susjedstvu, ruksakaši u prolazu, ljubitelji
šetnji prirodom i slikanja na svili, parovi s djecom i bez djece, razbarušeni
muškarci, divlje omladinke, zrele žene u indijskim haljinama.
Nakon suzdržljiva početka, iako bi svi smjesta prešli na ti, poveo bi se
razgovor o umjetnim bojama i hormonima u hrani, seksologiji i radu na tijelu,
antigimnastici, tehnikama Françoise Mézières, Rogersovoj metodi, jogi,
„porođaju bez nasilja“ Frederica Leboyera, homeopatiji i soji,
samoupravljanju i tvornici satova Lip, Renéu Dumontu. Pitali su se je li bolje
da djeca idu u školu ili da se školuju kod kuće, je li Ajax u prahu otrovan, jesu
li joga i grupna terapija korisne, je li dvosatno radno vrijeme utopija,
trebaju li žene zahtijevati da se izjednače s muškarcima ili tražiti jednakost u
različitosti. Razmatrali su kako se najbolje hraniti, doći na svijet, odgajati
djecu, liječiti se, poučavati, skladno živjeti sam sa sobom, s drugima i
prirodom i kako pobjeći od društva. Kako se izraziti: u keramici, tkanju,
sviranju gitare, izradi nakita, kazalištu, pisanju. Nad svime je lebdjela neka
silna i neodređena želja za stvaranjem. Svi su se navodno bavili nekom
umjetnošću, ili su se namjeravali baviti. Slagali su se da su sve umjetnosti
jednako vrijedne, a ako ne slikaš ili ne sviraš flautu, uvijek možeš krenuti na
psihoanalizu i stvarati sam sebe.

Svu smo djecu stavili na spavanje u istu sobu pa su do mile volje izvodila
gluposti, iako smo im forme radi zabranili da „prave rusvaj“, pa smo pili
domaću žesticu susjeda seljaka - njega se zvalo samo na aperitiv - i razgovor

59
 Knjige.Club Books

je skrenuo prema seksualnom snatrenju, pitanjima jesmo li hetero ili homo,

priznanjima, prvom orgazmu. Divljakuša je objavila „volim srati“. Te smo se
ljetne večeri našli među ljudima s kojima nemamo veze, daleko od obiteljskih
obroka i mrskih obreda i ushićeno nam se činilo da se otvaramo svijetu u svoj
njegovoj raznolikosti. Činilo nam se da smo opet omladinci.
Nikomu nije padalo na pamet da spomene rat, Auschwitz i logore, a ni
zbivanja u Alžiru, to je bila gotova stvar, govorilo se samo o Hirošimi i
nuklearnoj budućnosti. Od dugih stoljeća seljačkog života, koji nas je
kanda zapahnuo u mirisnoj noći u makiji, do tog trenutka u kolovozu 1973.
ništa se nije dogodilo.
Netko je počeo svirati gitaru i pjevati Poput stabla u gradu Maximea Le
Forestiera i Quilapayunov Duerme negrito - slušali smo oborena pogleda.
Polijegat ćemo kako tko stigne na poljske ležajeve u staroj svilari, ne znajući
bismo li radije vodili ljubav sa susjedom zdesna ili slijeva ili ni s kim. San bi
nas svladao prije nego što bismo se opredijelili, bili smo u sedmom nebu,
potkrijepili smo vjeru u stil života koji smo jedni drugima cijele
večeri prodavali - daleko od „primitivaca“ koji su se gužvali u kampovima
vandejskih ljetovališta.

Društvo je dobilo ime, sada se nazivalo „potrošačkim društvom“. Bila je to

neprijeporna činjenica: bila nam draga ili žalosna, tako je kako je i više nema
povratka. Kad su skočile cijene goriva, nakratko smo se sledili. Trošenje
je bilo u zraku, odlučno smo hohštaplirali u zgrtanju stvari i imovine. Kupili
smo hladnjak s dvojim vratima, nepromišljeni Renault 5, priuštili smo si
tjedan dana zimovanja u Flaineu, apartman na moru u La Grande-Motte. Stari
smo televizor zamijenili novim. Na ekranu u boji svijet je bio ljepši, interijeri
poželjniji. Više nije bilo udaljenosti koju je strog gotovo tragičan negativ
crno-bijele tehnike stvarao između televizije i svagdašnjeg života.
Reklame su nas učile kako treba živjeti, ponašati se, opremati kuću: bile
su kulturni instruktori društva. Djeca su tražila Évianovu mineralnu s voćnim
okusima „jer je jača“, Cadburyjeve kekse, topljeni sir Kiri,
prijenosni gramofon s utorom za ploču da mogu slušati pjesmu iz Mačaka iz
visokog društva i Župnikovu služavku Annie Cordy, autić na daljinsko
upravljanje i lutku Barbie. Roditelji su se nadali da uza sve što im daju poslije
neće propušiti hašiš. A mi koji nismo nasjeli, koji smo s učenicima ozbiljno
razmatrali opasnosti reklama i u temi školske zadaće pitali „je li posjedovanje
stvari izvor sreće?“, u Fnacu smo kupili hi-fi liniju, Grundigov
radiokasetofon, kameru superosmicu marke Bell & Howell i smatrali smo da
modeme stečevine rabimo u pametne svrhe. Konzumerizam se za nas i kroza
nas pročišćavao.

60
 Knjige.Club Books

Ideali iz svibnja šezdeset osme pretvarali su se u predmete i zabavu.

Zbunili smo se kad smo se uz pucketanje projektora prvi put vidjeli kako
hodamo, mičemo usnama i nijemo se smijemo na platnu koje smo razapeli u
dnevnoj sobi. Čudili smo se sebi, vlastitim gestama. Osjećaj je bio nov, zacijelo
su se u sedamnaestom stoljeću ljudi tako osjećali kad bi se vidjeli u zrcalu, a
naše bake i djedovi pred svojim prvim fotoportretima. Nismo se usuđivali
komentirati vlastitu pomutnju, radije smo na platnu promatrali druge,
rodbinu i prijatelje, jer su bolje odgovarali slici koju smo o njima već imali.
Još je strasnije bilo čuti vlastiti glas s magnetofona. Više nikad nećemo moći
zaboraviti taj glas koji čuju drugi. Bolje smo upoznavali sebe i pritom
smo gubili bezbrižnost.
Prema tome kako smo se odijevali, u majice bez rukava, klompe i trapez-
hlače, što smo čitali (Le Nouvel Obs), što nas je ljutilo (nuklearno oružje i
deterdženti u morima), što smo prihvaćali (hipije), smatrali smo da idemo
ukorak s vremenom - pa smo bili sigurni da u svakoj prilici imamo pravo. Naši
roditelji i svi koji su prevalili pedesetu pripadali su drugim vremenima, što
se očitovalo i u njihovim tvrdnjama da žele razumjeti mlade. Mi smo njihova
mišljenja i savjete primali isključivo informativno. I nismo kanili ostarjeti.

Prvi kadar filma prikazuje ulazna vrata koja se odškrinu - mrak je - pa se

zatvore i onda se opet otvore. Bane dječačić: neodlučan je, u narančastoj
jakni, kapi s naušnjacima, trepće. Evo još jednoga, manjeg, pod kapuljačom
plave vjetrovke s bijelim krznom. Starije se dijete uzvrpolji, maleni se ukipi,
staklasto zuri, čini ti se da se slika zamrznula. Sad ulazi žena u dugom
strukiranom smeđem kaputu, od kapuljače joj ne vidiš lice. U naručju nosi
dvije kutije jednu na drugoj, a iz njih vire namirnice. Ramenom gurne vrata.
Nestane iz kadra, vrati se bez kutija, skida kaput i vješa ga na samostojeću
vješalicu za kapute, okrene se prema kameri i kratko se osmjehne pa obori
pogled, jarko je magnezijevo svjetlo zaslijepi.
Gotovo bi se moglo reći da je mršava, slabo se šminka, na sebi ima smeđe
Kartingove hlače, rastezljive i bez rasporka, pulover na smeđe i žute pruge.
Kestenjastu poludugu kosu pričvrstila je ukosnicom. Izraz joj je lica nekako
asketski i tužan - ili razočaran, osmijeh previše kasni da bi bio spontan.
Kretnje joj odaju naglost i/ili živčanost. Evo opet djece, stoje pred njom. Sve
troje ne znaju što bi sa sobom, miču rukama i nogama na okupu pred
kamerom u koju gledaju sada kad su se naviknuli na oštro svjetlo. Očito šute.
Čini ti se da poziraju za fotografiju koja nikako da se snimi. Stariji dječak
digne ruku i groteskno salutira iskrivljenih usana i sklopljenih vjeđa. Kamera
61
 Knjige.Club Books

šara po dekoracijama estetske i novčane vrijednosti, odrednicama

građanskog ukusa, škrinji i visećoj svjetiljci od mliječnog stakla.
Snimku je snimio on, njezin muž, kad se vratila kući iz kupnje usput
pokupivši djecu poslije škole. Na etiketi filmske vrpce piše naslov Obiteljski
život 72.-73. Uvijek on snima.
Prema mjerilima ženskih časopisa, ona na van pripada kategoriji u
porastu, aktivnim tridesetogodišnjakinjama koje nastoje pomiriti posao i
majčinstvo i stalo im je da ostanu ženstvene i moderne. Kad pobrojiš
sva mjesta kuda prođe u jednom danu (školu, Carrefourov supermarket,
mesnicu, kemijsku čistionicu itd.), vožnji Austinovim Minijem od pedijatra,
preko džuda starijeg sina i keramičarske grupe koju pohađa mlađi do
pošte, kad izračunaš koliko joj vremena ode na svaki zadatak, na nastavu i
ispravljanje zadaća, pripremu doručka i dječje odjeće, rublja za pranje i
ručka, na nabavu svega osim kruha - njega on donese na povratku s posla -
uočavaš:
naoko nejednaku podjelu između rada u kući i izvan kuće, plaćenog rada
(2/3) i kućanskih poslova, uključujući i odgoj djece (1/3)
široku lepezu zadataka
česte posjete trgovinama
gotovo potpun izostanak praznog hoda
Ta računica - u koju se ne upušta jer je u neku ruku ponosna što brzo
obavlja stvari koje ne traže ni dosjetljivost ni preobrazbu - ne može sama po
sebi objasniti njezino novo stanje duha.
Svoju struku doživljava kao vječno manjkavu i šarlatansku, u dnevniku je
zapisala „kao nastavnik sam rastrzana“. Prepuna je energije, želje za učenjem
i iskušavanjem novih stvari, sjeća se što je zapisala s dvadeset dvije godine:
„ako do svoje dvadeset pete ne ostvarim što sam si obećala i ne napišem
roman, ubit ću se“. Opsjeda je pitanje bi li u nekome drugom životu bila
sretnija: koliko je to plod svibnja šezdeset osme? Čini joj se da ga je promašila
jer se već tada previše skrasila.
Počela je o sebi razmišljati izvan bračnog i obiteljskog života.
Studentske joj godine više nisu predmet nostalgične žudnje. Vidi ih kao
doba vlastitoga intelektualnog pogospođivanja, raskola sa svijetom iz kojeg
je potekla. Nekoć romantično sjećanje sada postaje kritičko. Često se prisjeća
prizora iz djetinjstva, kako je majka na nju vikala poslije ćeš nam pljunuti u
lice, kako su momci kružili na vespama poslije mise, i sebe s kovrčavom
trajnom kao na fotografiji u internatskom vrtu, kako je rasprostrla zadaće na
stolu prekrivenu masnim voštanim platnom za kojim joj otac „užina“ - sjeća
se i riječi, poput zaboravljena jezika - pa što je čitala, Ispovijedi i ljubiće M.
Delly, Marianoovih pjesama, kako je visoko kotirala u školi i nisko u društvu

62
 Knjige.Club Books

- što se na fotografijama ne vidi - svega što je potisnula kao sramno, a sada to

vrijedi ponovno izvući na vidjelo, rasprostrti na svjetlu inteligencije. Kako
je uspomene oslobađaju tereta poniženja, budućnost se ponovno pretvara u
polje djelovanja. Borba za pravo žene na pobačaj i protiv društvene nepravde
za nju je isto što i nastojanje da shvati kako je sama postala ova današnja
žena.

Među uspomenama na netom protekle godine, nijednu ne vidi kao sliku

sreće:
zima 1969. - 1970. crno-bijela je zbog pepeljasta neba i snijega koji je
obilno napadao i na pločnicima se u sivim krpama zadržao do travnja: ona ih
je u hodu namjerno tražila da ih zdrobi čizmama i pridonese razaranju te
beskrajne zime koju povezuje s požarom u plesnjaku u Saint-Laurent-du-
Pontu u departmanu Isêre, iako je izgorio tek sljedeće zime.
na trgu u Saint-Paul-de-Venceu, Yves Montand boća u ružičastoj košulji,
blago trbušast, poslije svakog bacanja zadovoljno i samodopadno luta
pogledom među turistima koji su se okupili na pristojnoj udaljenosti iza
ograde, istog onog ljeta kad je Gabrielle Ruissier u zatvoru i zatim po
povratku u svoj stan počini samoubojstvo toplice u Saint-Honoré-les-Bainsu,
bazen gdje djeca puštaju brodiće na navijanje, Hotel Park gdje s njima boravi
tri tjedna i koji joj se poslije stopi s pansionom u romanu Netko Roberta
Pingeta.
U nepodnošljivu predjelu sjećanja nalazi sliku oca na samrti, mrtvaca u
odijelu koje je na sebi imao samo jednom, na njezinu vjenčanju, i kako ga u
najlonskoj vreći iz spavaće sobe spuštaju u prizemlje stubama koje
su preuske za lijes.

Od političkih zbivanja ostaju puke sitnice: s televizije, sablažnjiv prizor

udruživanja Pierrea Mendès-Francea i Defferrea za potrebe predsjedničke
kampanje, i kako je tada pomislila „ali zašto se Mendès-France nije
kandidirao sam“, pa trenutak kad se Alain Poher u posljednjem govoru prije
drugoga kruga počešao po nosu i njoj se učinilo da će ga na račun te geste
pred svekolikim gledateljstvom Pompidou pobijediti.

Čini joj se da ne zna za godine. Starije žene u njoj svakako bude mladenačku
drskost i svisoka gleda na žene u menopauzi. Teško da će sama dotle
dogurati. Ne uzbuđuje se na pretkazanje da će umrijeti s pedeset dvije
godine misli da je to prihvatljiva dob za smrt.

63
 Knjige.Club Books

Pričalo se da će na proljeće biti frke, pa na jesen. Nikad ništa od toga.

Gimnazijalci, autonomaši, zeleni, protivnici nuklearnog naoružanja,
prigovaratelji savjesti, feministkinje, homoseksualci osnivali su akcijske
odbore, inicijative su buktjele na sve strane, no nisu se spajale. Možda je bilo
previše potresa drugdje u svijetu, od Čehoslovačke do beskrajnog rata u
Vijetnamu, pokolja na Olimpijskim igrama u Münchenu i niza vojnih hunta u
Grčkoj. Vlasti i Raymond Marcellin ispotiha su suzbijali „ljevičarenje“.
A Pompidou je umro naglo, mislili su da samo ima hemoroide. U zbornici su
ponovno osvanuli sindikalni plakati koji su najavljivali da će štrajk tog i tog
datuma u znak prosvjeda protiv „pogoršanja naših uvjeta rada“
natjerati “vlasti na uzmak“. Maštanje o budućnosti svelo se na zaokruživanje
praznika u rokovniku već na samom početku školske godine.

Čitali smo Charlie Hebdo i Libération i to nas je držalo u uvjerenju da

pripadamo nekoj revolucionarnoj, zanesenoj zajednici, i unatoč svemu
radimo na reprizi svibnja šezdeset osme.

Solženjicin nam je donio „gulag“, nama je to bilo otkrivenje: unio je pomutnju

i zacrnio obzor revolucije. S reklamnih plakata za banku neki je tip jeziva
osmijeha prolaznicima gledao u oči i govorio Zanima me vaš
novac. Naposljetku smo se priklonili Savezu ljevice i njegovu zajedničkom
programu, na kraju krajeva, to nam je bilo nešto posve novo. U razdoblju
između 11. rujna 1973. -kad smo na suncu pratili prosvjed protiv Pinocheta
nakon atentata na Allendea, dok je desnica likovala nad završetkom „te
žalosne čileanske priče“ - i proljeća 1974. - kad smo se smjestili pred
televizorom da svjedočimo sučeljavanju Mitterranda i Giscarda d’Estainga,
koje su najavljivali kao velik događaj - prestali smo vjerovati da će se svibanj
šezdeset osme ponoviti. Sljedećeg proljeća, zbog tople kiše u ožujku ili
travnju, jedne večeri nakon sjednice razrednog vijeća uhvatio te osjećaj da bi
se nešto moglo dogoditi, a u isti ti je mah bilo jasno da je to puka tlapnja. U
proljeće se više neće događati ništa, ni u Parizu ni u Pragu.

Za mandata Giscarda d’Estainga živjet ćemo u „naprednu liberalnu društvu“.

Ništa više nije bilo ni politički ni društveno, nego ili je bilo moderno, ili nije.
Sve je bilo stvar modemiteta. Ljudi su brkali pojmove „slobodan“
i “liberalan“, mislili su da će im društvo s tom etiketom dati najveća prava i
najviše svojina.
Nije da nam je bilo pretjerano dosadno. Čak je i nas, koji smo u izbornoj
noći isključili televizor čim smo čuli kako je Giscard izustio „svaka čast mom
suparniku“ kroz napućene usne kao rafal prdaca, smelo pravo glasa s
osamnaest godina, sporazumna rastava braka i rasprava o prijedlogu zakona
64
 Knjige.Club Books

o pobačaju, a bila si na rubu suza od bijesa kada se Simone Veil u Skupštini

sama branila od pomahnitalih muškaraca iz vlastita tabora i ustoličila si je u
svom panteonu kraj druge Simone, de Beauvoir - čiji te je prvi televizijski
nastup u intervjuu rastužio, pojavila se s turbanom i crvenim noktima, poput
kakve gatalice, njezino je vrijeme prošlo, nije si to smjela priuštiti - i više se
nisi uzrujavala kad su učenici Simone Veil brkali s filozofkinjom koju si
katkad citirala na nastavi. No s elegantnim smo predsjednikom definitivno
raskrstili kad je odbio pomilovati Ranuccija, osuđenog na smrt usred ljeta u
kojem nije pala ni kap kiše, vrela ljeta kakva odavno nije bilo.

U modi je bio nehaj, „namigivanje“. Moralno je negodovanje zastarjelo. Bilo

nam je smiješno čitati naslove Pušačice i Vlažne gaćice na filmskim plakatima,
nismo propuštali nijedan istup Jean-Louisa Boryja u ulozi dežurne
„tetke“. Nije nam išlo u glavu da su svojedobno zabranili Redovnicu. No bilo
nam je teško priznati koliko nas je uzdrmao prizor iz Plesačica valcera u
kojem žena doji Patricka Dewaerea umjesto vlastita dojenčeta.
Rječnik uvriježena morala zamijenili smo riječima koje su postupke,
oblike ponašanja i osjećaje mjerile aršinom užitka, „frustracije“ i
„zadovoljenja“. Sada je kroza svijet trebalo ići „opušteno“, ležerno, s
mješavinom sigurnosti u sebe i ravnodušnosti prema drugima.

Ljudi su više nego ikad prije sanjali o životu na selu, daleko od „smoga“, od
„relacije kuća-posao“, „geta“ u predgrađu i tamošnjih „huligana“. No svejedno
su se jatili u gradovima, u naseljima nebodera ili obiteljskih kućica, ovisno o
vlastitim mogućnostima.
A mi mlađi od trideset pet godina, sjetni pri pomisli da ćemo se „zabiti“,
ostarjeti i umrijeti u istom provincijskom gradu srednje veličine - zar nikad
nećemo doprijeti do pariškog bazena, gdje je u našoj mašti tutnjalo i frcale su
iskre i već bismo od Dijona osjetili kako nas privlači jer bi vlak naglo jurnuo i
bez zaustavljanja bjesomučno potegnuo sve do sivih zidova pariškoga
Lionskog kolodvora? Bila je to neizbježna putanja životnog uspjeha, apoteoza
moderniteta.
Sainte-Geneviève-des-Bois, Ville-d’Avray, Chilly-Mazarin, Le Petit-
Clamart, Villiers-le-Bel: imena su zvučala ljupko i povijesno, podsjećala su na
filmove ili na atentat na de Gaullea, ili nam nisu baš ništa značila, nismo ih
znali smjestiti na karti, znali smo samo da se nalaze u čarobnu krugu unutar
kojeg, gdje god da jesmo, možemo doći do Latinske četvrti i popiti café creme
u Saint-Germainu kao Reggiani. Trebalo je samo izbjegavati Sarcelles, La
Courneuve i Saint-Denis s velikim udjelom “stranog stanovništva“ u
„socijalnoj gradnji“, na tako lošem glasu da su ušli i u školske udžbenike.
65
 Knjige.Club Books

Odselili smo se. Preselili smo se u gradić koji je niknuo četrdeset

kilometara od pariške obodne ceste. U kuću lagane gradnje u naselju pred
dovršenjem, u bojama kakva odmarališta, gdje su ulice nosile imena cvijeća.
Kad si zalupio vrata, zvučalo je kao da si u bungalovu. Pod okriljem neba
pokrajine Île-de-France, mjesto je bilo tiho, uz polje koje je presijecao niz
dalekovodnih stupova.
Dalje je bilo zelenih površina, staklenih zdanja i upravnih nebodera,
protezala se pješačka zona, a druga su naselja povezivali pješački mostovi
iznad prometnica. Gradiću nisi mogao odrediti granice. Činilo nam se
da plutamo na preveliku prostoru, život se razvodnjavao Ondje nije imalo
smisla šetati, u najboljem si slučaju mogao poći na trčanje u trenirci i ne
gledati oko sebe. U tijelu smo još nosili pečat staroga grada, ulica s
automobilima i pločnika s prolaznicima.
Kad smo se iz provincije preselili u parišku regiju, vrijeme se ubrzalo.
Drukčije smo doživljavali trajanje. Navečer ti se činilo da nisi obavila ništa
osim rastresene nastave pred živčanim učenicima.

Život u pariškoj regiji značio je:

da si se našao u predjelu čiju geografiju ne možeš dokučiti, mrsi je pleter
prometnica kojima se putuje samo automobilom
da ne možeš izbjeći prizor invazije robe sabrane na praznim zemljištima
ili postrojene duž ceste u šarenu kordonu skladišta čije nazivlje odaje
megalomaniju - Tousalon: sve za dnevnu sobu, Svijet sagova, Cuircenter -
pa reklame komercijalnih radiopostaja odjednom zvuče neobično stvarno:
Saint-Maclou, nego što
Da u onome što vidiš ne nalaziš neki sretan ustroj.

Presadili smo se u drugu prostorno-vremensku dimenziju, drugi svijet,

vjerojatno svijet budućnosti. Zato ga je bilo tako teško definirati, samo smo
ga osjećali u prolazu preko prilaza Plavom tornju, među ljudima koje
nikad nećemo upoznati i skejterima. Znali smo da nas ovdje ima na tisuće, na
milijune do pariške četvrti La Défense, a nikad nismo mislili na druge.
Pariz ovdje nije bio stvaran. Isprva smo se iscrpljivali i srijedom i
nedjeljom onamo vodili djecu da im pokažemo Eiffelov toranj i Muzej
voštanih figura Grévin, Seinu s turističkog broda. Povijesne znamenitosti
poput Versaillesa i Chantillyja, o kojima smo kao djeca sanjali, a sada smo na
putokazima vidjeli da su posve blizu, više nas nisu mamile. Nedjeljom
popodne ostali bismo kod kuće, gledali smo satirički dnevnik Mali reporter i
obavljali smo sitne popravke.

66
 Knjige.Club Books

Silom prilika najčešće smo pohađali veliki trokatni trgovački centar, gdje je
zrak bio mlak, a zvukovi prigušeni bez obzira na gužvu, pod staklenim
svodom, s vodoskocima i klupama i prolazima koje je osvjetljavalo
blago svjetlo, u opreci s nemilosrdnom rasvjetom izloga i unutrašnjosti
dućana slijepljenih jedan na drugi bez razmaka - gdje nismo morali gurati
vrata, nego smo slobodno ulazili i izlazili, nismo morali reći ni dobar dan ni
doviđenja. Nadohvat ruke, dosežni bez ikakva obreda, odjeća i hrana nikad
nisu bili ljepši. Dućani su nosili imena od milja - Krpice, Papirnica, Vragolija -
što je prekopavanju po robi pružalo neku djetinju nekažnjivost. I činilo
nam se da ne starimo.
Više nisi bila ona ista koja je kupovala u Prisunicu ili u Nouvelles Galeries.
Od Dartyja do Pier Importa, u nama je rasla želja za kupovanjem, kao da ćemo
s pekaćem za vafle ili japanskom svjetiljkom postati drugi ljudi, jednako kao
što smo s petnaest godina mislili da će nas preobraziti knjiško znanje i
rock’n'roll.

Klizili smo kroz neku prigušenu sadašnjost, a nismo znali reći je li stvar
preseljenja u grad bez prošlosti ili nedogledna perspektiva „napredna
liberalna društva“, ili slučajan stjecaj i jednoga i drugoga. Išli smo u kino na
Kosu. U zrakoplovu koji je junaka odnio u Vijetnam, na stratište smo otišli mi
sami i naše iluzije iz šezdeset osme.

Kako su tjedni prolazili, a mi smo vječno bili u istom optjecaju i vrtjeli smo se
po parkiralištima, sve će nam biti sve manje čudno. Iznenađeno ćemo shvatiti
da smo se uklopili u krug goleme i maglovite populacije čija nerazgovijetna
tutnjava s autoceste svakog jutra i svake večeri kao da nam ulijeva nevidljivu
i moćnu stvarnost. Otkrit ćemo Pariz, naučiti gdje je koji arondisman, ulica,
postaja metroa, gdje su najbolja mjesta za silazak na peronu ako loviš
presjedanje. Napokon ćemo se odvažiti vlastitim autom odvesti do Trgova
Étoile i Concorde. Kad izbijemo na Gennevillierski most i naglo nam pukne
pogled na nepregledni Pariz, ushićeno ćemo osjetiti da pripadamo tom
silnom i treperavom životu i kao da ćemo osobno doživjeti promaknuće. Više
nećemo htjeti natrag u nešto što ćemo sada doživljavati kao svugdje istu
provinciju. I jedne večeri, dok se vlak bude probijao kroz noć koju
su istočkale crveno-plave neonske reklame pariške regije, učinit će ti se da je
grad u Haute-Savoie odakle si se prije tri godine odselila na kraju svijeta.

Završio je rat u Vijetnamu. Toliko smo toga proživjeli otkako je počeo da nam
je postao dio života. Na dan pada Saigona shvatili smo kako nam nikad nije
palo na pamet da bi Amerikanci mogli doživjeti poraz. Napokon su plaćali za
67
 Knjige.Club Books

napalm, za djevojčicu u bijegu kroz rižino polje čiji nam je poster visio na
zidu. Osjećali smo radost i umor kao kad nešto napokon postigneš. No valjalo
se otrijezniti. Televizija je prikazivala grozdove ljudi koji su se stiskali na
brodicama u bijegu iz komunističkog Vijetnama. U Kambodži, civilizirana
faca dobroćudnoga kralja Sihanuka, pretplatnika na Canard enchâiné,
nije mogla prikriti surovost Crvenih Kmera. Umro je Mao i sjetila si se kako
si jednoga zimskog jutra u kuhinji uoči odlaska u školu čula usklik: Umro je
Staljin. U pozadini boga rijeke stotinu cvjetova otkrili smo zločinačku
družbu na čelu s udovicom Jiang Qing. U neposrednoj blizini, na našim
granicama, Crvene brigade i skupina Baader-Meinhof otimali su industrijalce
i državnike, koje su poslije nalazili mrtve u prtljažnicima automobila kao
zadnje mafijaše. Nada u revoluciju postala je sramotom i nismo se usuđivali
reći da nas je samoubojstvo Ulrike Meinhof u zatvorskoj ćeliji rastužilo. Iz
nekoga nejasnog razloga, kad je Althusser jedne nedjelje ujutro zadavio
suprugu u bračnoj postelji, činit će nam se da se njegov zločin u istoj mjeri
može pripisati i marksizmu koji je utjelovljivao i nekome duševnom
problemu.

Na televiziji su se pojavili „novi filozofi“, okomili su se na „ideologije“, mahali

Solženjicinom i gulagom da pokopaju sanjare o revoluciji. Za razliku od
Sartrea, za kojeg se govorilo da je posenilio i koji je i dalje odbijao nastupati
na televiziji, ili Simone de Beauvoir i njezine rafalne dikcije, bili su mladi i
našu su savjest „pozivali na red“ riječima koje su svi razumjeli, ljudima su
vraćali vjeru u njihovu inteligenciju. Bilo je zabavno gledati kako se
moralno zgražaju, no nije nam bilo jasno što time hoće postići - osim
odgovoriti ljude od glasanja za Savez ljevice.
Za nas koje su u djetinjstvu učili da si dobrim djelima spašavamo dušu,
na nastavi filozofije da živimo prema Kantovu kategoričkom imperativu radi
tako da tvoje djelovanje može postati opće načelo djelovanja, a Marx i Sartre
učili su nas da mijenjamo svijet - i koji smo šezdeset osme vjerovali da ćemo
ga promijeniti - tu nije bilo nikakve nade.

Službeni glasovi šutjeli su o predgrađima i došljačkim obiteljima koje su se u

socijalnim stanovima našle u susjedstvu starih stanara, a oni su im zamjerali
što ne govore i ne jedu „kao mi“. Bile su to nejasne i slabo poznate populacije,
nasumično združeni ljudi koji su izvukli kraći kraj, predodžba o sreći koja je
usisavala društvo njima je bila izvan domašaja i tako „zakinutima“ nije im
bilo druge nego da žive u „kokošinjcima“ gdje ionako nitko nije mogao
zamisliti da bi mogao biti sretan. Doseljeništvo je i dalje nosilo lice radnika
pod zaštitnom kacigom na dnu iskopa u radovima na cesti i smetlara na
kamionu, postojalo je isključivo u gospodarske svrhe. Tako su u

68
 Knjige.Club Books

kreposnoj godišnjoj razrednoj debati pobjedonosno tvrdili naši učenici,

uvjereni da nema boljeg argumenta protiv rasizma: trebamo ih za poslove
koje Francuzi više ne žele obavljati.

Samo je ono što bi se prikazalo na televiziji bilo priznato kao stvarno. Svi su
imali prijamnik u boji. Starci bi ga uključili u podne na početku programa i
navečer bi zaspali pred testnom slikom. Vjernici su misu zimi mogli
pratiti kod kuće u emisiji Dan gospodnji. Kućanice su glačale uza sapunice na
prvom programu ili popodnevni magazin Danas za gospođe na drugome.
Majke bi djecu utišale uz program Srijedom u gostima i Čarobni svijet Walta
Disneyja. Televizija je za sve bila neposredno raspoloživa i jeftina zabava, a
supruge su bile mirne jer im je muževe držala kod kuće uza Sportsku nedjelju.
Uljuljkivala nas je postojanom i neopipljivom brižnošću koja je lebdjela na
jednoobrazno nasmiješenim i suosjećajnim licima voditelja (Jacquesa
Martina i Stephanea Collaroa), u njihovu dobroćudnu izrazu (kod Bernarda
Pivota, Alaina Decauxa). Sve nas je više povezivala u istim radoznalostima,
strahovima i zadovoljstvima: hoće li naći gnusnog ubojicu malenog Philippea
Bertranda i otetog baruna Empaina, hoće li uloviti gangstera Mesrinea, hoće
li se ajatolah Homeini vratiti u Iran? Nepresušno je nudila nove događaje i
zanimljivosti koje smo mogli navoditi. Pružala nam je informacije o medicini,
povijesti, zemljopisu, životinjama itd. Raslo je opće znanje, sretno,
neobvezno znanje na koje smo se - za razliku od školskoga - pozivali samo u
razgovoru, a uvodile su ga rečenice poput rekli su ili bilo je na televiziji, pa ti
biraj radi li se o distanciranju od izvora ili o dokazu istinitosti.
Samo su nastavnici televiziju optuživali da djecu odalečuje od knjige i
sterilizira im maštu. Djeci se živo fućkalo, na sav su glas pjevala himnu Malog
reportera, oponašala su glasove mačka Silvestra i kanarinca Čičija, uživala su
u sprdanju s reklamom za supermarket Mamut slama cijene: mama cijeni
slamu, a Muppeti su im bili napeti.

Televizija je iz dana u dan neprestano i upoprijeko bilježila svijet. Rađala se

nova vrsta sjećanja. Iz magme tisuća virtualnih stvari, viđenih, zaboravljenih
i lišenih popratna komentara, isplivat će duge reklame, najmarkantnija
ili sveprisutna lica, neobični ili nasilni prizori: sve će se međusobno
preklapati pa će se činiti da su Jean Seberg i Aldo Moro nađeni mrtvi u istom
autu.
Vrijeme se činilo još sumornijim jer su se zaredale smrti intelektualaca i
pjevača. Za Barthesa je bilo prerano. Na Sartreovu smo smrt već pomišljali i
došla je veličanstveno, lijes je ispratilo milijun ljudi i Simone de Beauvoir je
tijekom ukopa skliznuo turban. Sartre je poživio dvostruko duže od Camusa,
kojeg smo zajedno s Gerardom Philipeom pokopali u zimi s 1959. na 1960.

69
 Knjige.Club Books

Više su nas smele Brelova i Brassensova smrt, kao i svojedobno smrt

Édith Piaf, kao da su nas oni trebali pratiti do kraja života, iako ih više baš i
nismo slušali jer nam je prvi bio odveć moralan, drugi simpatično
anarhoidan, i draži su nam bili Renaud i Souchon. Posve druga priča bila je
smiješna pogibija Claudea Françoisa, koji je umro od strujnog udara u kadi
uoči prvoga kruga parlamentarnih izbora - koje je ljevica izgubila, iako su svi
očekivali da će ih dobiti - ili kako je smrt pokosila Joea Dassina, praktički
našeg vršnjaka, pa su nam se proljeće 1975., pad Saigona i proplamsaj nade
s kojim smo povezivali njegovo Bablje ljeto odjednom činili silno dalekima.

Krajem sedamdesetih godina, na tradicionalnim obiteljskim ručkovima koji

su se održali unatoč geografskoj raspršenosti pojedinih članova, sjećanje se
kratilo.
Uz jakobove kapice, goveđu pečenku koja se kupovala kod mesara, a ne u
supermarketu, i krokete od krumpira - iz zamrzivača, ali ukusne kao prave,
uvjeravalo se goste - vodili su se razgovori o automobilima i uspoređivale su
se marke, razgovaralo se o namjerama gradnje ili kupnje kuće za obnovu,
posljednjem godišnjem odmoru, trošenju vremena i stvari. Nagonski
smo izbjegavali teme koje su budile stare društvene čežnje i kulturne razlike
pa smo razmatrali zajedničku sadašnjost, bombaške napade na Korzici,
terorizam u Španjolskoj i Irskoj, Bokassine dijamante, pamflet iz pera
„Hasard d’Estina“, Colucheovu kandidaturu na predsjedničkim izborima,
Björna Borga, boju za hranu E123, filmove, Veliko žderanje, koje su gledali svi
osim djedova i baka koji nikad nisu išli u kino, Manhattan, koji su
gledali samo pomodari. Žene bi se uzgred uspjele posavjetovati o kućanskim
pitanjima - slaganju plahti na gumicu, habanju traperica na koljenima, kako
solju ukloniti mrlje od vina sa stolnjaka - no monopol nad temama razgovora
držali su muškarci.

Nabrajanje uspomena iz rata i doba okupacije je presušilo, samo bi ih oni

najstariji usput oživili uz slastice i šampanjac, a slušalo ih se s istim
osmijehom kao kad bi spominjali Mauricea Chevaliera i Josephine Baker.
Veza s prošlošću se gubila. Predaja se svodila na sadašnjost.
Roditeljima su djeca bila goruća tema, međusobno su uspoređivali
odgojne metode, dokle i što toleriraju od stvari koje su njima samima
svojedobno bile nezamislive, što zabranjuju i što dopuštaju (pilulu, tulume,
cigarete, mopede). Raspravljali su o blagodatima privatnog školstva, koristi
od učenja njemačkoga, boravaka u inozemstvu radi učenja jezika. Željeli su
da djeca pohađaju više razrede u dobroj školi, željeli su im dobar
70
 Knjige.Club Books

program, dobru gimnaziju, dobre nastavnike - bili su opsjednuti potrebom

da djeci pruže sve najbolje, sve što će im bez muke osigurati uspjeh za koji su
odgovornima smatrali isključivo sebe.
Umjesto vremena mrtvih nastupilo je vrijeme djece.

Kad bismo mlade oprezno pitali kako se zabavljaju i što slušaju, odgovarali
su krotko, kratko i nepovjerljivo, uvjereni da nas zapravo ne zanima što vole,
nego da eventualno tražimo naznake nečega što ni njima samima nije posve
jasno, možda njihova skrivena bića, a u njega nas nisu željeli uputiti.
Zbunjivale su nas njihove igre uloga, ratne igrice i junačka fantastika, laknulo
bi nam kad bi spomenuli Gospodara prstenova i Beatlese, a ne samo
Pink Floyd i Sex Pistolse, hard-rock kojim su nas pilili cijeli bogovetni dan. Kad
bismo ih vidjeli onako mile u puloverima na V-izrez preko kariranih košulja,
s pristojnim frizurama, mislili smo da barem zasad nema straha da završe u
drogi, shizofreniji ili na burzi.
Poslije slastica, zamolili bismo najmlađe da nam pokažu slike od čavlića i
konca, kako su spretni s Rubikovom kockom i kako na glasoviru sviraju
Debussyjeva Malog crnca, iako ih nitko, na roditeljsku ljutnju, zapravo ne bi
slušao. Kolebali bismo se, no naposljetku bismo odustali od toga da obiteljsko
okupljanje završimo društvenom igrom: mladi nisu igrali bridž, starci su se
pribojavali Scrabblea, a Monopoly je predugo trajao.

Na pragu osamdesetih, desetljeća u kojem ćemo sami navršiti četrdeset

godina, preplavljeni slatkim umorom upisavši se u tradiciju, mi smo pak
kružili pogledom oko stola po licima koja su na protusvjetlu potamnjela i
letimice smo ostali zatečeni čudnovatim ponavljanjem obreda u kojem smo
se sada našli u sredini između dvaju naraštaja. Zavrtjelo nam se od
nepromjenjivosti, kao da se u društvu ništa nije pomaknulo. Odjednom nam
se činilo da su glasovi koji žagore odvojeni od tijela i znali smo da te upravo
na obiteljskom ručku može nenadano spopasti ludilo, tako da zaurlaš i
prevrneš stol.

Na vlastitu želju i želju države, koju su provodile banke i stambene

štedionice, postali smo „stanovlasnicima“. Ostvarenje tog sna, to društveno
postignuće, saželo je vrijeme i bračne parove dovelo korak bliže starosti: tu
će zajedno živjeti do smrti. Preko zaposlenja, braka i djece, prevalili su put
obnavljanja vrste koji je sada zacementirao kredit na dvadeset godina. Sami
svoji majstori, do besvijesti su ličili zidove i mijenjali tapete. Na mahove bi ih
hvatala želja da se vrate u prošlost. Zavidjeli su mladima koji su, na opće
odobravanje, „živjeli nevjenčano“, što njima samima svojedobno nije bilo
71
 Knjige.Club Books

dopušteno. Oko njih je sve vrvjelo razvodima. Pokušali su s erotskim

filmovima i rubljem. Žene su tako dugo vodile ljubav s jednim te
istim muškarcem da im se činilo da su ponovno postale djevice. Činilo im se
da im se razmak između mjesečnica skraćuje. Vlastiti su život uspoređivale
sa životom neudanih i razvedenih žena, sjetno su promatrale mladu
ruksakašicu koja je sjedila na tlu ispred kolodvora i mirne duše
ispijala tetrapak mlijeka. Da ispitaju koliko su sposobne živjeti bez muža,
popodne bi same otišle u kino i drhtale u sebi, uvjerene da svi znaju kako im
ondje nije mjesto.
U povratku na veletržište zavođenja otkrile bi da se ponovno izlažu
zgodama i nezgodama svijeta iz kojeg su ih brak i materinstvo udaljili. Htjele
su poći na odmor bez muža i bez djece pa bi shvatile da ih pri pomisli na
samotno putovanje i samovanje u hotelu hvata tjeskoba. Ovisno o danu,
kolebale su se između straha i želje da sve napuste i ponovno se osamostale.
Da bi spoznale što doista žele i da se ohrabre, išle su u kino na Ženu pod
utjecajem i Identifikaciju jedne žene, čitale su Ljevoruku ženu i Vjernu
ženu. Odluci o razlazu prethodili bi mjeseci novih bračnih svađa i umornih
pomirbi, razgovori s prijateljicama, pripremni nagovještaji bračnog
neslaganja roditeljima koji su te u doba vjenčanja upozorili: u ovoj kući
rastava ne dolazi u obzir. U raskidu je inventura namještaja i kućanskih
aparata koje valja podijeliti vjerojatno obilježila točku bez povratka.
Sastavljao se popis predmeta koji su se skupili tijekom petnaest godina:
sag 300 franaka
hi-fi linija 10 000
akvarij 1000
zrcalo iz Maroka 200
krevet 2000
pleteni naslonjači 1000 ormarić za lijekove 50 itd.

Natezali smo se, vagali smo tržišnu vrijednost stvari („to više ne vrijedi
ništa“) i njihovu uporabnu vrijednost („meni auto treba više nego tebi“). Sve
za čime smo zajedno žudjeli kad smo se okućili, što smo si sa
zadovoljstvom priuštili i što se stopilo s pozadinom ili
svakodnevnom uporabom, ponovno je dobilo prvotni status predmeta
koji ima svoju cijenu. Kao što je popis stvari koje treba nabaviti, od lonaca do
posteljine, u svoje vrijeme učvrstio brak na duge pruge, sada je popis stvari
za podjelu imovine dao opipljivost raskidu. Prekrižio je zajedničke
radoznalosti i želje, naručivanje iz kataloga poslije večere, kolebanje između
dvaju modela štednjaka kod Dartyja, opasan prijevoz naslonjača kupljena na
sajmu starina na krovu auta jednoga ljetnog popodneva. Inventar je potvrdio
smrt bračnog para. Dalje je trebalo angažirati odvjetnika, pretočiti vlastitu
72
 Knjige.Club Books

priču u pravni jezik koji će iz raskida jednim potezom odstraniti svaku strast,
gurnuti ga u banalnost i anonimnost „raspuštanja bračne zajednice“. U isti
nas je mah spopadala želja da pobjegnemo i da ostanemo gdje jesmo, no
predosjećale smo da više nema natrag, bile smo se spremne upustiti u
srcolom rastave, podnijeti pljusak prijetnji i uvreda i sitničarenje, bile smo
spremne živjeti s dvostruko manje novca, spremne na sve da
ponovno osjetimo žudnju za nekom budućnosti.

Fotografija u boji: žena, dječačić od nekih dvanaest godina i muškarac, stoje

daleko jedno od drugoga i svatko sa svojom sjenom, kao da tvore trokut na
prašnjavu platou koji se bijeli na suncu, ispred zdanja koje bi moglo
biti muzej. Muškarac je desno, snimljen sleđa, u crnome od glave do pete u
odijelu u Maovu stilu, podignuo je ruke uvis i kamerom snima zdanje. U
pozadini, vrh trokuta je dječačić, okrenut licem, u kratkim hlačama i majici
s nečitljivim natpisom, drži neki crni predmet, vjerojatno futrolu kamere.
Lijevo, u prvom planu i uhvaćena iz poluprofila, žena je u zelenoj haljini
labavoj u struku, u stilu između svenamjenskog i hipijevskog. Drži debelu
knjigu, zacijelo turistički vodič. Kosa joj je strogo začešljana iza ušiju, otkriva
okruglo lice koje je od svjetla neprepoznatljivo. Pod haljinom blagih linija
donji joj dio tijela izgleda krupno. I žena i dijete doimaju se kao da ih je
fotograf ulovio u hodu, u posljednjem su se trenutku okrenuli prema
objektivu i nasmiješili su se kad ih je upozorio. Na poleđini je bilješka:
Španjolska, srpanj 80.
Na toj je obiteljskoj fotografiji ona supruga i majka, a snimio ju je četvrti
član, stariji sin omladinac. Unatoč široku osmijehu, začešljana kosa, povijena
ramena i bezobličan pad haljine znak su da je umorna i nije je briga hoće li se
ikomu svidjeti.

Ovdje, po pripeci, na neprepoznatljivu mjestu nekoga turističkog razgleda,

ona zacijelo ne misli ni na što izvan obiteljskog mjehurića koji Peugeotom
305 krstari od paradora do tapas-barova i povijesnih znamenitosti s trima
zvjezdicama u vodiču u strahu da će im ETA probušiti gume. U tome
zatvorenom svijetu na otvorenome privremeno se riješila mnogostrukih
briga koje u njezinu rokovniku nalazimo u krnjim tragovima -
mijenjanja posteljine, naručivanja pečenke, razrednog vijeća itd. - i ostala je
na milost i nemilost vlastitoj pojačanoj svijesti: od odlaska iz pariške regije
po kiši koja je lijevala, nije se u stanju otresti svoga bračnog jada, grude
nemoći, zamjeranja, zanemarenosti. Taj jad filtrira njezin odnos
prema svijetu. Krajolicima pozornost pridaje samo izdaleka, tek u prolazu
kraj industrijskih zona na ulazu u gradove, po obrisima trgovačke grdosije

73
 Knjige.Club Books

koja se diže u ravnici i nestanku magarčića primjećuje da se Španjolska

od Francove smrti promijenila. Na terasama kavana uočava samo žene
kojima bi dala trideset pet do pedeset godina, na licima im traži tragove sreće
ili nesreće i pita se „kako se one snalaze?“. No katkad, dok s drugoga kraja
kakva bara gleda kako joj djeca s ocem igraju elektroničke igre, srce joj se
para pri pomisli na patnju koju bi rastavom unijela u tako miran svijet.

Od tog će putovanja u Španjolsku upamtiti sljedeće trenutke:

kako na Plazi Mayor u Salamanci, dok su ispijali piće u sjeni, nije mogla
odvratiti pogled od žene od četrdesetak godina, za koju bi čovjek rekao da je
pristojna kućanica i majka - bluza na cvjetiće, suknja do koljena i torbica - a
pod arkadama je mamila mušterije
kako ju je u hotelu Escurial u Toledu u noći probudilo neko stenjanje pa
je odjurila u susjednu sobu da vidi kako su djeca. Mimo su spavala. Kad se
vratila u krevet, muž i ona su shvatili da to neka žena svršava bez kraja
i konca i da njezini krikovi odzvanjaju od zidova dvorišta i čuju se u svim
sobama otvorenih prozora. Masturbirala je kraj usnulog muža, bilo je to jače
od nje
kako je u Pamploni, gdje su proveli tri dana u doba svetkovine svetog
Fermina, jednog popodneva zadrijemala sama na krevetu i osjećala se kao s
osamnaest godina u svom odjeljku u djevojačkom domu, kao da je u
onom istom tijelu i u istoj samoći, jednako bezvoljna. Iz kreveta je čula kako
gradom prolazi glazba i povorka glavonja i nigdje se ne zaustavlja. Preplavio
ju je stari osjećaj da sama ne sudjeluje u slavlju.

Tog joj se ljeta 1980. doba vlastite mladosti ukazalo kao neki bezgraničan
prostor pun svjetla gdje je ona u svakom kutku i obuhvaća ga pogledom iz
sadašnje perspektive, no ništa jasno ne razabire. Ne ide joj u glavu da je taj
svijet ostao iza nje. Te godine prvi put shvaća strašan smisao rečenice imam
samo jedan život. Možda se već vidi kao staricu iz Zmije u njedrima - filma koji
ju je uzdrmao jednog drugog ljeta, ljeta „velike suše“ kad je na jari sve bilo
nestvarno - kako oduzeta i nijema, sva u suzama, neumorno promatra
fotografije na zidovima dok se stalno vrte iste pjesme. Filmovi koje želi
pogledati i koje je u posljednje vrijeme gledala u njoj tkaju fabule u
kojima traži vlastiti život. Wanda, Sasvim obična priča. Od njih traži da joj
zacrtaju budućnost.
Čini joj se da joj se za petama sama od sebe piše neka knjiga, ona samo
treba živjeti: no ondje nema ničega.

74
 Knjige.Club Books

Iz mrtvila smo se izvukli da toga nismo bili ni svjesni.

Ljudi su društvo i politiku promatrali veselo i podsmješljivo kao Coluche.
Djeca su znala sve njegove „zabranjene skečeve“ i svi su ponavljali „to je novo,
ispod čekića“. Njegova slika Francuske koja se „valja od smijeha“ odgovarala
je našoj i ushićivalo nas je što se želi kandidirati za predsjednika, iako nismo
kanili ići do kraja i svetogrdno se ogriješiti o opće pravo glasa tako što ćemo
glasati za njega. Likovali smo kad smo doznali da je bahati Giscard d’Estaing
primio dijamante od afričkog vlastodršca za kojeg se sumnjalo da u
zamrzivaču drži trupla svojih neprijatelja. U obratu čije ishodište nismo
razabirali, istinu, napredak i mladost više nije utjelovljivao on, nego
Mitterrand. On je pak zagovarao slobodu radija, refundaciju troškova
pobačaja, odlazak u mirovinu sa šezdeset godina, 39-satni radni tjedan,
ukidanje smrtne kazne itd. Sad je imao auru suverenosti koju je pojačavao
njegov portret sa selom i crkvenim zvonikom u pozadini: bjelodanost
koja korijene vuče iz starih uspomena.
Iz praznovjerja smo držali jezik za zubima. Prizvali bismo nesreću da
priznamo kako smo sigurni da će ljevica pobijediti. Krilatica „izbori su za
budale“ pripadala je minulim vremenima.

Iako se na TV ekranu pojavila čudna rasterasta slika Françoisa Mitterranda,

i dalje nam nije išlo u glavu. Onda smo shvatili da smo cijeli svoj zreli život
proveli pod vladama koje nisu bile naše: dvadeset tri godine, izuzmemo li
jedan jedini svibanj, samo smo beznadno tonuli i politika nas nikad nije
usrećila. Bili smo ogorčeni kao da su nas u mladosti pokrali. Poslije toliko
vremena, jedne maglovite nedjeljne večeri u svibnju koji je brisao
šezdesetosmaški neuspjeh, vratili smo se u povijest s cijelom četom ljudi,
mladih, žena, radnika, nastavnika, umjetnika, homoseksualaca, medicinskih
sestara, poštara, i željeli smo je ponovno ispisati. Opet je bila je 1936.,
Narodna fronta naših roditelja, oslobođenje, šezdeset osma koja će ovaj put
uspjeti. Trebali smo lirski zanos i dirljivost, Mitterrandovu ružu u Panteonu,
Jeana Jaurèsa i Jeana Moulina, Vrijeme trešanja i Gdje rudari žive Pierrea
Bacheleta. Osjećajne riječi koje smo doživljavali kao iskrene jer ih odavno
nismo čuli. Trebalo je ponovno zaposjesti prošlost, iznova osvojiti Bastillu,
opiti se simbolima i nostalgijom prije nego što se suočimo s budućnosti.
Suze radosnice Mendès-Francea kad ga je Mitterrand zagrlio bile su i naše.
Smijali smo se trtarenju imućnih koji su šibali u Švicarsku da novac spreme
na sigurno, svisoka smo umirivali tajnice koje su bile uvjerene da će im
nacionalizirati stanove. Atentat na Ivana Pavla II. kojeg je nastrijelio neki
Turčin pao je u nevrijeme i zaboravili smo ga.

75
 Knjige.Club Books

Sve nam se činilo mogućim. Sve je bilo novo. Četiri ministra komunista
promatrali smo znatiželjno kao da su neka egzotična vrsta, čudili smo se što
ne izgledaju sovjetski i što govore bez Marchaisova ili Lajoiniejeva
naglaska. Raznježili bismo se kad bismo vidjeli zastupnike s lulama i kozjim
bradicama nalik na studente iz šezdesetih. Činilo nam se da se lakše diše, da
je život mlađi. U optjecaj su se vratile riječi poput buržoazije i društvene
klase. Jezik se razuzdao. Na autocestama na putu na godišnji odmor do daske
bismo navinuli kasete Iron Maiden i Davida Grosexea na radiju Carbone 14 i
činilo nam se da se pred nama otvara novo doba.
Nikad otkad pamtimo nije u tako malo mjeseci dopušteno tako mnogo
toga (što ćemo smjesta zaboraviti jer nam je povratak na staro postao
nezamisliv). Ukinuta je smrtna kazna, pobačaj refundiran, ilegalni
doseljenici legalizirani, homoseksualnost dopuštena, godišnji odmori
produženi za tjedan dana, radni tjedan skraćen za sat vremena itd. No spokoj
se narušio. Vlasti su tražile novac, posuđivale su od nas, devalvirale su valutu
i kontroliranim su tečajem sprečavale odljev franka iz zemlje. Raspoloženje
se smrknulo, diskurs se okretao prema kažnjavanju - „strogim mjerama“ i
„stezanju remena“, kao da je nezakonito imati više vremena, novca i prava,
kao da se moramo vratiti nekomu prirodnom redu koji diktiraju ekonomisti.
Mitterrand je prestao spominjati „narod ljevice“. Još mu nismo previše
zamjerali, nije bio Thatcherica koja je pustila Bobbyja Sandsa da umre i
poslala vojnike u smrt na Falklandima. No 10. svibnja prometnuo se
u neugodnu, gotovo smiješnu uspomenu. Činilo nam se da je nacionaliziranje
imovine, rast plaća, skraćivanje radnog vremena, sve što smo smatrali
ostvarenjem pravde i dolaskom novog društva, bilo samo dio goleme
komemoracije za Narodnu frontu, štovanja pokopanih ideala u koje
celebranti možda više nisu vjerovali. Sam je događaj izostao. Država se
ponovno udaljavala od nas.
Približavala se medijima. Političari su na televiziji nastupali u
uprizorenjima kojima je glazba davala svečan i tragičan ton, hinili su da se
podvrgavaju ispitivanju i govore istinu. Kad bismo ih čuli kako bez
oklijevanja pucaju silne brojke i nikad ih ništa ne smete, slutili smo da
su pitanja dobili unaprijed. Kao u maturalnim radovima, cilj je bio „uvjeriti“.
Smjenjivali su se iz tjedna u tjedan, dobra večer gospođi Georgini Dufoix,
dobra večer gospodinu Pasqui, dobra večer gospodinu Briceu Lalondeu. Ne
bismo upamtili ništa osim jedne „efektne rečenice“ koju ne bismo ni
primijetili da je nije uočilo sokolovo oko novinara pa su je pobjedonosno
pustili u optjecaj.
Činjenice, materijalna i nematerijalna stvarnost, nezaposleni, prodaja
automobila i knjiga, vjerojatnost oboljenja od raka i smrti, „povoljna“ i
„nepovoljna“ mišljenja, prikazivali su nam se u brojkama i postotcima.
Pedeset pet posto Francuza smatra da je Arapa previše, trideset posto
76
 Knjige.Club Books

posjeduje videorekorder. Dva milijuna nezaposlenih. Brojke nisu izražavale

ništa osim predodređenosti i determinizma.

Ne bismo znali točno reći kad je gospodarska kriza, mutna i bezoblična

datost, za sve postala počelom i objašnjenjem svijeta, izvjesnošću apsolutnog
zla. No bila je upravo to kad nam je Yves Montand u trodijelnom odijelu, uz
potporu lista Libération - koji više doista nije bio onaj Sartreov - objasnio da
je čudesni lijek za krizu u poduzetništvu, čiju će pak eshatološku ljepotu
poslije utjeloviti slika i glas Catherine Deneuve u službi Sueske banke: hvalit
će njezino otvaranje privatnom kapitalu dok se visoka raskošna vrata novca
- za razliku od vrata u Kafkinu Procesu na koja će nas podsjetiti - polagano
otvaraju.
Poduzetništvo je bilo prirodni zakon: moderno i inteligentno, spasit će
svijet. (Nismo shvaćali zašto onda tvornice otpuštaju radnike i zatvaraju se.)
Od „ideologija“ i njihovih „šupljih fraza“ nismo mogli ništa očekivati. “Klasna
borba“, „angažman“, opreka između „kapitala i rada“ mamili su sućutne
osmijehe. Izišavši iz uporabe, neke riječi kao da su izgubile smisao. Javljale su
se druge i nametale su se u ocjenjivanju pojedinaca i
postupaka: “performance“, „izazov“, „dobit“. „Uspjeh“ je dosegnuo status
transcendentalne vrijednosti, definirao je „pobjedničku Francusku“ od Paul-
Loupa Sulitzera do Philippea de Villiersa i u zvijezde je kovao čovjeka koji je
„počeo od nule“, Bernarda Tapiea. Bilo je to vrijeme okretnih na jeziku.
Nismo im vjerovali. Sledili bismo se kad bismo prekoputa perona na
postaji prigradskog vlaka u Nanterreu, kraj sveučilišta, ugledali divovsku
kraticu ANPE zavoda za zapošljavanje na zgradi od siva betona. Bilo je toliko
prosjaka, a sada i prosjakinja, da smo naposljetku zaključili kako je to novo
zanimanje. Novac je, zahvaljujući bankovnim karticama, postao nevidljiv.
Kad već nije bilo nade, valjalo je „otvoriti srce“ bedževima, prosvjedima,
koncertima i pločama protiv gladi, rasizma i siromaštva, za mir u svijetu,
pokret Solidarnost, pomoć beskućnicima u hrani, puštanje na slobodu
Nelsona Mandele i Jean-Paula Kaufmanna.

U glavi su nam predgrađa bila mutni obrisi betonskih blokova i blatnih

parcela na okretištima autobusa i prigradskog vlaka u smjeru sjevera,
stubišta koja bazde po mokraći, razbijeni prozori i pokvarena dizala,
narkomanske igle u podrumima. „Mladi iz predgrađa“ bili su zasebna
kategorija mladeži: bili su necivilizirani i nekako zastrašujući i nisu imali
bogzna što francusko čak i ako su bili rođeni u Francuskoj, a hvalevrijedni
nastavnici, murja i vatrogasci hrabro su se „suočavali“ s njima na
njihovu teritoriju. „Dijalog kultura“ svodio se na preuzimanje njihova govora
77
 Knjige.Club Books

i oponašanja naglaska, obrtanja slova i slogova po uzoru na njih, govorilo se

„pakšu“ i „šipu pimpu“. Dobili su kolektivno ime koje je u isti mah označavalo
podrijetlo, boju kože i govor: les Bears. Posprdno im se podmetalo da govore
Francusku. Bilo ih je mnogo, nismo ih poznavali.
Ponovno je iskrsnuo neki ekstremni desničar, Jean-Marie Le Pen, kojeg
smo se sjećali iz davnijih dana kad je nosio crni povez preko oka kao Moshe
Dayan.

Na rubu gradova, divovska skladišta otvorena nedjeljom, zatvorene tržnice,

nudila su brda cipela, alata i namještaja. Hipermarketi su samo rasli,
nekadašnja kolica zamijenili su većima kojima si jedva mogao dodirnuti dno
kad bi se nagnuo. Nabavili smo novi televizor da imamo SCART-utičnicu za
videorekorder. Ljude su novotarije uspokojavale, bili su sigurni u postojan
napredak i nisu ga morali zamišljati. Predmete su dočekivali bez čuđenja i
tjeskobe, kao dodatak osobnoj slobodi i užitku. S kompaktnim diskovima više
nisi morao ustajati svakih petnaest minuta da okreneš ploču, daljinski
upravljač ti je omogućavao da se cijelu večer ne makneš s kauča. Videokasete
su ostvarile veliki san kućnoga kina. Na konzolama pionirske mreže Minitel
pretraživali smo telefonski imenik i vozni red vlakova, horoskop i erotske
stranice. Naposljetku si sve imao doma, nisi morao ni od koga ništa tražiti:
kod kuće, bez srama, mogao si u krupnom planu gledati spolovila i spermu.
Čuđenje je splasnulo. Zaboravljali smo da to svojedobno nismo mogli ni
zamisliti. Sad nam je bilo pred očima. I što si od toga imao - ništa. Samo
zadovoljštinu da su ti sada posve nekažnjeno dostupni nekoć
zabranjeni užitci.

S Walkmanom je glazba prvi put ušla u tijelo, mogao si živjeti u njoj, ograditi
se od svijeta.

Mladi su bili razumni, u bitnim su stvarima razmišljali kao mi. U gimnaziji

nisu stvarali nered, nisu se bunili protiv programa, pravila i autoriteta i mirili
su se s dosadom na nastavi. Izvan škole bi oživjeli. Imali su svoj
PlayStation, igraću konzolu Atari, igrali su igre uloga, zagrijali su se za kućna
računala i morali smo im kupiti prvi model, One 1, na televiziji su gledali
magazin Djeca rocka, skeč-emisiju Blesani i non-stop videospotove na kraju
programa, čitali su Stephena Kinga i, nama za ljubav, časopis za gimnazijalce
Phosphore. Slušali su funk, hard rock ili rockabilly. Od ploča do Walkmana,
živjeli su s glazbom. „Otkvačili bi se“ na tulumima, sigurno su pušili travu.
Učili su. Bili su škrti na riječima o vlastitoj budućnosti. Hladnjak i kuhinjske
ormariće otvarali su bez pitanja i jeli pudinge Danette, instant-rezance
Bolinos i Nutellu kad god bi se sjetili, s curom su spavali kod nas u stanu. Nisu

78
 Knjige.Club Books

stizali na sve, i na sport i na slikarstvo, na kinoklub i školske ekskurzije. Ništa

nam nisu zamjerali. Novinari su ih nazivali “generacijom boli me đon“.
Djevojčice i dječaci od male su škole rasli zajedno i, koliko se nama činilo,
bezazleno i ravnopravno. Govorili su istim grubim i prostačkim jezikom,
međusobno si dijelili šupčine i slali se u kurac. Smatrali smo da „samosvojno“
i „prirodno“ doživljavaju sve što je nas u njihovim godinama mučilo, seks,
nastavnike i roditelje. Oprezno smo ih ispitivali da nas ne optuže da smo
naporni i da im idemo na živce. Davali smo im slobodu za kakvom smo sami
onomad žudjeli, a nismo je mogli imati, no i dalje smo motrili kako se
ponašaju i kako šute, nenapadnom tehnikom koja se s majke na kćer prenosi
s koljena na koljeno. Njihovu smo samostalnost i neovisnost promatrali
u čudu i zadovoljno: kao nešto što je izvojevao niz naraštaja.
Oni su nas učili o toleranciji, pacifizmu i ekologiji. Politika ih nije
zanimala, no prigrlili su sve širokogrudne krilatice i njima po mjeri skrojen
antirasistički slogan Ne diraj mi frenda, kupovali su ploče za pomoć gladnima
u Etiopiji, solidarizirali su se s prosvjednim maršem druge generacije
afričkog doseljeništva. Cjepidlačili su oko “prava na različitost“. Imali su
moralne poglede na svijet. Bili su nam simpatični.

Na prazničnim ručkovima sve smo manje spominjali prošlost. U društvu

mladih nije imalo smisla iskopavati slavne priče o tome kako smo došli na
svijet, a ratova i mržnje među narodima gnušali smo se jednako kao i oni.
Nismo spominjali ni Alžir, ni Čile, ni Vijetnam, ni svibanj šezdeset osme, ni
borbu za pravo na pobačaj. Vlastita su nam djeca bila jedini suvremenici.
Negdašnja su vremena napustila obiteljski stol, kopnjela su iz tijela i
glasova očevidaca. Prešla su na televiziju, u obliku arhivskih snimki uz
komentar glasa koji je dolazio niotkud. „Dužnost sjećanja“ bila je
građanska obveza, znak ispravne savjesti, nova vrsta domoljublja. Nakon
četrdeset godina mirenja s ravnodušjem prema genocidu nad Židovima -
nismo mogli reći da je film Noć i magla privukao mase, kao ni knjige Prima
Levija i Roberta Antelmea - kao da smo napokon osjetili sram, no bio je to
zakašnjeli sram. Tek je uz dokumentarac Šoa čovjekova svijest užasnuto
sagledala dokle njezina neljudskost može ići.

Probudila se strast za rodoslovljem. Ljudi su pohodili općinske urede u

rodnom kraju i skupljali rodne i smrtne listove, opčinjeno i razočarano
proučavali su nijeme knjige u kojima su se navodila samo imena, datumi i
zanimanja: Jacques-Napoleon Thuillier, rođen 3. srpnja 1807., nadničar,
Florestine-Pélagie Chevalier, tkalja. Vezivali smo se za obiteljske fotografije i
predmete, čudili smo se kako smo ih olako gubili u sedamdesetima, a danas

79
 Knjige.Club Books

nam silno nedostaju. Osjećali smo potrebu za „povratkom na izvor

. Imperativ „korijena“ čuo se sa svih strana.
Dotad je identitet značio samo iskaznicu s fotografijom u novčaniku, no
sada je postao veliko pitanje. Nitko nije točno znao u čemu se sastoji. U
svakom je slučaju bio nešto što treba posjedovati, ponovno otkriti, steći,
potvrditi, izraziti. Vrhunsko, dragocjeno dobro.
Na svijetu je bilo žena koje su se pokrivale od glave do pete.

Tijelo, čiju smo „kondiciju“ održavali džogingom, fitnessom i aerobikom, a

unutarnju čistoću Évianovom vodom i jogurtima, sve se više idealiziralo.
Tijelo je mislilo za nas. Trebale smo si priuštiti seksualni „procvat“.
Čitale smo Raspravu o milovanju doktora Leleua da se usavršimo Žene su
ponovno počele nositi najlonke i steznike i tvrdile su da to prije svega čine
„za sebe“. Sa svih su nas strana nagovarali da si „ugodimo“.
Četrdesetogodišnji su parovi gledali porniće na televiziji Canal+. Pred
neumornim penisima i obrijanim stidnicama u krupnom planu obuzela bi ih
neka tehnička žudnja, daleka iskra koja više nije imala veze s vatrom koja ih
je prije deset ili dvadeset godina jedno drugomu gurnula u naručje tako da ni
cipele nisu stigli izuti. Na vrhuncu su govorili „svršavam“ kao glumci. Zaspali
bi zadovoljni jer su se osjećali kao normalni ljudi.

Nade i očekivanja više se nisu ticale stvari, nego očuvanja tijela i vječne
mladosti. Zdravlje je bilo pravo, a bolest nepravda koju je trebalo što prije
ispraviti.
Djeca više nisu dobivala gliste i gotovo uopće nisu umirala. Bebe iz
epruvete bile su uobičajena pojava, umorna srca i bubrege zamjenjivalo se
organima pokojnika.
Govna i smrt morali su ostati nevidljivi.
Radije nismo spominjali novootkrivene bolesti za koje nije bilo lijeka.
Poput bolesti koja je zvučala njemački, Alzheimerove, od koje su starci ludjeli
i zaboravljali imena i lica. I bolesti koju si mogao pokupiti analnim seksom i
iglama, a bila je kazna za homoseksualce i narkomane ili, u najgorem slučaju,
peh za šačicu primatelja krvi.

Katoličanstvo se neprimjetno povuklo iz naših života. Njegov nauk i običaji

više se nisu prenosili s koljena na koljeno. Izuzmemo li nekoliko obreda, više
nam nije bilo potrebno da bismo slovili kao pristojni ljudi. Kao da je predugo
služilo i u dva su ga tisućljeća milijarde molitvi, misa i procesija otrčale. Laki
80
 Knjige.Club Books

i smrtni grijesi, Božje i crkvene zapovijedi, milost i teološke vrline pripadali

su nerazumljivu rječniku i zastarjelu načinu razmišljanja. U doba seksualne
slobode, bludnost, vragolaste priče o redovnicama i prostačke pjesme poput
Župnika iz Camareta više nikoga nisu uzbuđivale. Crkva više nije
terorizirala pubertetsku maštu, više nije propisivala spolne odnose i žensko
se tijelo oslobodilo njezine vlasti. Izgubivši svoje glavno polje djelovanja,
seks, izgubila je sve. Izvan nastave filozofije ideja Boga nije bila ni neupitno
valjana ni ozbiljan predmet rasprave. U drvo školske klupe neki je učenik
urezao: Bog postoji, ugazio sam u njega.
Novi je papa Poljak bio zvijezda, no to nije ništa mijenjalo na stvari. Bio je
politički junak zapadne slobode, Lech Walesa u svjetskim razmjerima.
Njegov istočnoeuropski naglasak, bijela halja, kako je govorio „ne bojte se“ i
ljubio tlo po iskrcaju iz zrakoplova bili su dio predstave kao bacanje gaćica
na Madonninim koncertima.
(Roditelji djece iz privatnih škola jedne su tople ožujske nedjelje izišli na
masovni prosvjed, no svi su znali da Bog s tim nema veze. Bila je to stvar
vjere, ali svjetovne vjere: vjere u proizvod koji će im djeci zajamčiti uspjeh.)

Tridesetominutna videokaseta snimljena u drugom razredu gimnazije u

naselju Vitry-sur-Seine u veljači 1985. Ona je žena za stolom kakvi su u
uporabi u svim školskim ustanovama od šezdesetih godina. Njoj prekoputa
učenici sjede na stolicama u nasumičnim grupicama, uglavnom su djevojke,
nekoliko Afrikanki ili Antilki, Magrebljanki. Neke su našminkane, u
puloverima duboka izreza, s ciganskim naušnicama. Ona govori o pisanju,
životu i položaju žene, blago povišenim glasom, uz oklijevanja, prekide
i ponavljanja, osobito kad joj postave kakvo pitanje. Kao da se bori s
potrebom da sve uzme u obzir i opsjeda je neka sveukupnost koju samo ona
vidi, a onda izgovori rečenicu koja ne bude bogzna kako originalna. Maše
rukama, ima velike šake, često ih provlači kroz bujnu riđu kosu, no
bez živčanosti i trzajući kretnji s kućne snimke na superosmici otprije
trinaest godina. U usporedbi s fotografijom iz Španjolske, jagodice su joj
manje istaknute, a oval lica i čeljust jasnije se ocrtavaju. Smije se, smijucka -
znak stidljivosti, ili nehotičan ostatak hihotava mladenaštva u radničkoj
obitelji, u stilu naivke koja priznaje vlastitu beznačajnost - no lice joj je
spokojno i ozbiljno kad miruje. Slabo je našminkana, bez pudera (koža joj se
sjaji), u izrez tijesne jarkozelene košulje utaknula je crven rubac. Donji dio
tijela ne vidi joj se od stola. Ne nosi nikakav nakit. Netko je pita:
Kako ste u našoj dobi zamišljali svoj život? Čemu ste se nadali?
Odgovor (polagan): Morala bih razmisliti... Da se vratim u vrijeme kad
sam imala šesnaest godina, da budem sigurna... trebalo bi mi najmanje sat

81
 Knjige.Club Books

vremena. (Glas joj je odjednom prodoran, napet.) Vi živite 1985., danas žene
same odlučuju hoće li rađati i kada, i izvan braka. Prije dvadeset je godina to
bilo nemoguće!
Vjerojatno je u ovoj „komunikacijskoj situaciji“ hvala malodušnost kad
uvidi da raspon iskustva žene u dobi između šesnaest i četrdeset četiri godine
može prenijeti samo svagdašnjim riječima i stereotipima. (Morala bi
ponovno uroniti u vlastite slike iz drugog razreda gimnazije i dugo se u njima
namakati, prisjetiti se pjesama, naći stare bilježnice, iznova pročitati svoj
dnevnik.)
U ovom je životnom trenutku razvedena, živi sama sa sinovima, ima
ljubavnika. Morala je prodati kuću kupljenu prije devet godina zajedno s
namještajem i čudi se kako je pritom bila ravnodušna. Lišena je
materijalnog vlasništva i slobodna. Kao da je brak bio puka međuigra, čini joj
se da nastavlja vlastito mladenaštvo ondje gdje ga je prekinula, ponovno
iščekuje kao prije, trči na spoj u cipelama na visoke potpetice, diraju je
ljubavne pjesme. Žudnje su iste, no ne srami ih se potpuno zadovoljiti,
u stanju je reći „hoću se poševiti“. „Seksualnu revoluciju , već prastar obrat
vrijednosti u odnosu na one iz doba prije šezdeset osme, sada ostvaruje
upravo u žudnu prepuštanju tijela, no pritom je svjesna i krhke divote
vlastite dobi. Boji se starenja i da će joj miris krvi nedostajati. Nedavno je iz
službena dopisa doznala da joj imenovanje na sadašnjemu radnom mjestu
traje do 2000. i skamenila se. Dosad joj je taj datum bio nestvaran.

Na djecu uglavnom ne misli, kao što ni kao dijete i djevojka nije mislila na
roditelje: djeca su dio nje. Više nije supruga pa više nije ni ista majka, nego je
prije spoj sestre, prijateljice, voditeljice, organizatorice svakodnevice koja je
od razvoda opuštenija: svatko jede kad hoće, s pladnjem na koljenima pred
televizorom. Ona ih često gleda u čudu Znači da je silno čekanje da odrastu,
sve od kašica od žita rica s medom, preko prvih dana škole u nižim, pa u
višim razredima, na kraju dalo ove kršne momke o kojima, sluti, ne zna
gotovo ništa. Bez njih se ne bi znala orijentirati u vremenu. Kad vidi mališane
u pješčaniku u parkiću, čudi se što se već prisjeća djetinjstva vlastite djece i
ono joj se čini silno dalekim.
Važni trenutci u životu sada su joj popodnevni sastanci s ljubavnikom u
hotelskoj sobi u Ulici Danielle-Casanova i posjeti majci u bolnici, u stacionaru.
Toliko su se prepleli da joj se katkad čini kako se vrte oko jednog te istog bića.
Kada majci koja ne zna za sebe miluje kosu i kožu, taj dodir kao da je ravan
erotskim gestama s ljubavnikom. Nakon ljubovanja ugnijezdi se uz njegovo
krupno tijelo i uz buku prometa u pozadini u polusnu se prisjeća kada se prije
tako izležavala tijekom dana: nedjeljom u Yvetotu dok je kao dijete čitala
naslonjena na majčina leđa, kao au pair u Engleskoj umotana u deku kraj

82
 Knjige.Club Books

električne peći, u hotelu Maisonnave u Pamploni. Svaki se put morala izvući

iz te slatke obamrlosti, ustati, pisati zadaće, izići na ulicu, raditi, postojati kao
društveno biće. U tim trenutcima misli da bi se njezin život mogao prikazati
kao dvije osi koje se sijeku, gdje je na vodoravnoj sve što joj se ikad dogodilo,
sve što je u bilo kojem trenutku vidjela i čula, dok se okomita, na kojoj je samo
nekoliko slika, sunovraća u mrak.
Sada kad opet ima svoju samoću i otkriva misli i osjete koje bračni život
baca u zasjenak, palo joj je na pamet da bi mogla napisati „svojevrsnu žensku
sudbinu“ smještenu u razdoblje između 1940. i 1985., nešto
kao Maupassantov Jedan život, i prikazati protjecanje vremena u sebi i izvan
sebe, u povijesti, „totalni roman“ koji bi završio lišavanjem bića i stvari,
roditelja i muža, djece koja odlaze od kuće, prodajom namještaja. Boji se da
će se izgubiti u mnoštvu predmeta koji su dio stvarnosti koju valja pohvatati.
No kako da ustroji to sjećanje u kojem su se nagomilali događaji i
zanimljivosti, tisuće dana koji su je doveli do današnjega?

Već s ove udaljenosti, od 10. svibnja 1981. preostaje samo slika sredovječne
žene koja polagano šeće s psom pustom ulicom, a za točno dvije minute sve
će televizijske i radijske postaje objaviti ime budućeg predsjednika
Republike i Michel Rocard iskočit će na ekranu kao tjeran uzgonom. Svi na
Bastillu!
A od nedavne prošlosti:
smrt Michela Foucaulta, od sepse prema objavi Le Mondea, krajem lipnja,
nakon ili prije masovna prosvjeda privatnih škola s bezbrojnim plisiranim
suknjama i bijelim bluzama - i dvije godine prije toga, smrt Romy
Schneider, koja je bila prelijepa u Sitnicama koje život znače, a ona ju je prvi
put gledala u Mladenačkim godinama jedne kraljice, isprekidano, jer joj je
filmsko platno zaklanjala glava momka koji ju je ljubio u posljednjem redu
kinodvorane, koji je tomu tradicionalno služio
kako su vozači kamiona blokirali ceste uoči školskih zimskih praznika
kako metalci - koje je povezivala s Lipovim radnicima - spaljuju gume na
tračnicama, a ona čita Riječi i stvari u superbrzom vlaku TGV koji je zapeo na
pruzi.

Slutili smo da ništa ne može spriječiti povratak desnice na vlast na sljedećim

izborima. Da se mora ostvariti sudbina koju proriču ankete i da će neizbježno
doći do onoga dosad neviđena stanja, „kohabitacije“, kao da je to neka
nepriznata žudnja koju mediji zdušno raspiruju. Ljevičarska je vlada prema
svemu sudeći kiksala gdje god je stigla: od robovskih pripravničkih poslova

83
 Knjige.Club Books

za mlade, elegantnog Fabiusa kojem je Chirac na televiziji pokazao gdje mu

je mjesto i Jaruzelskoga s mafijaškim tamnim naočalama na prijamu u
Elizejsku palaču do sabotaže Rainbow Warriora. Čak je i talačka kriza u
Libanonu, u sukobu u kojem nam ništa nije bilo jasno, došla u zao
čas, živciralo nas je što nas iz večeri u večer podsjećaju da su Jean-Paul
Kaufmann, Marcel Carton i Marcel Fontaine još uvijek zatočeni: što smo mi
tu mogli? Ovisno o tome kojem su taboru pripadali, ljudi su se kostriješili ili
zgražali. Ni zime, koje su bile hladnije nego inače, sa snijegom u Parizu i
minus dvadeset pet stupnjeva u departmanu Nièvre, nisu slutile na dobro.
Svugdje su oko nas ljudi potiho umirali od side ili su preživljavali kao
podrtine. Živjeli smo u žalosti. Svake večeri, kad bi Pierre Desproges svoju
Kroniku obične mržnje završio riječima: „Što se tiče ožujka, politički posve
nepristrano mogu reći kako bih se iznenadio da preživi zimu“, mi smo to
tumačili kao da ljevica neće preživjeti zimu.
Desnica se vratila na vlast i sve je odlučno vraćala na staro:
denacionalizirala je, ukinula je porez na bogatstvo i odobrenje inspekcije
rada kao uvjet za otpuštanje radnika. Mjere nisu usrećile bogzna koga.
Ponovno smo zavoljeli Mitterranda.
Umrla je Simone de Beauvoir, a i Jean Genet, taj nam je travanj stvarno
omrznuo: uostalom, u pokrajini Île-de-France još je padao snijeg. I svibanj
nam je bio mrzak, iako nas havarija nuklearne elektrane u SSSR-u nije
pretjerano uznemirila. Katastrofu koju Rusi nisu uspjeli zataškati valjalo je
pripisati njihovoj nesposobnosti i - iako nam je Gorbačov bio simpatičan -
njihovoj neljudskosti, baš kao i gulag, no nas se nije ticala. Jednoga sparnog
lipanjskog popodneva gimnazijalci su po povratku s maturalnih ispita
doznali da je Coluche poginuo na motociklu na nekoj mirnoj cesti.

Ratovi diljem svijeta išli su svojim tijekom. Naše je zanimanje za njih bilo
obrnuto proporcionalno njihovu trajanju i udaljenosti, a prije svega je ovisilo
o eventualnoj upletenosti zapadnjaka. Ne bismo znali reći koliko se već
godina Iranci i Iračani međusobno ubijaju i otkad Rusi nastoje zauzdati
Afganistance. Još smo manje znali objasniti zašto, u biti smo vjerovali da više
i sami ne znaju, i reda radi smo potpisivali peticije vezane uza sukobe čije
smo uzroke zaboravili. Brkali smo zaraćene strane u Libanonu, šijite i sunite
i kršćane povrh njih. Nije nam bilo jasno kako se ljudi mogu klati zbog vjere:
eto ti dokaza da su ostali na nižem stupnju razvoja. Mi smo ideju rata
prekrižili. Na ulici više nismo viđali momke u odori, a vojni rok bio je tlaka
koju su svi nastojali izbjeći. Više nije bilo temelja za antimilitarizam, pjesma
Dezerter Borisa Viana odnosila se na minula vremena. Bili bismo najsretniji
da posvuda pošalju plave kacige i da zavedu vječni mir. Mi smo bili
civilizirani, sve smo više pazili na higijenu i njegovanost, sve smo više rabili

84
 Knjige.Club Books

proizvode protiv neugodnih mirisa tijela i životnog prostora. Smijali smo se:
„Bog je mrtav, Marx je mrtav, a ni meni baš nije najbolje.“ Imali smo smisla za
šalu.

Usamljene terorističke akcije, čiji bi počinitelji iščeznuli pa dalje švrljali

svijetom, poput Carlosa, nisu nas pretjerano uzbuđivale. Prvi napad u rujnu,
netom poslije početka školske godine, vjerojatno ne bismo ni upamtili da se
u razmacima od nekoliko dana nisu zaredale nove bombe, redovito na javnim
mjestima, tako da ne bismo stigli doći k sebi, a televizija ne bi uspjela iscrpsti
prethodni napad. Kad se poslije budemo zapitali u kojem smo
trenutku pomislili da nam je neki nevidljiv neprijatelj objavio rat, sjetit ćemo
se Ulice Rennes, onoga vrelog popodneva jedne srijede, i kako smo smjesta
telefonirali rodbini i prijateljima da provjerimo nisu li se slučajno ondje
našli kad je bomba bačena iz Mercedesa pobila prolaznike pred robnom
kućom Tati. Ljudi su i dalje rabili javni prijevoz, no u metrou i prigradskim
vlakovima zrak se tiho zgusnuo. Sjeli bismo i pogledom tražili „sumnjive“
sportske torbe pod nogama suputnika, osobito onih koje smo
mogli poistovjetiti sa skupinom kojoj su se napadi prešutno pripisivali, to
jest Arapima. Odjednom svjesni smrti koja vreba, silovito smo osjećali
vlastito tijelo i sadašnjost.
Očekivali smo nova krvoprolića, bili smo sigurni da ih vlasti ne mogu
spriječiti. Nije se dogodilo ništa. Kako su prolazili dani, prestali smo se bojati
i gledati pod sjedala. Rafal eksplozija naglo je prestao, a mi nismo doznali
zašto, baš kao što nismo znali ni zašto je počeo, no tako nam je laknulo da
nismo ni marili. Napadi „krvavog tjedna“, kako su ga naknadno prozvali,
nisu bili događaj i većini nisu promijenili život, izuzmemo li drukčiji doživljaj
sebe na javnim mjestima, s osjećajem tjeskobe i prepuštenosti sudbini koji se
raspršio čim je opasnost jenjala. Poginulima i ranjenima nismo znali imena,
tvorili su bezimenu kategoriju „žrtava rujanskih napada“ s potkategorijom
„žrtava napada iz Ulice Rennes“ jer su one bile najbrojnije i jer je pogibija u
ulici gdje si se slučajno našao u prolazu bila još strašnija. (Naravno, imena
generalnog direktora Renaulta Georgesa Bessea i generala Audrana bit će
nam poznatija: njih je izrešetala ekstremistička skupina Izravna akcija, koja
je, smatrali smo, pobrkala desetljeća i krenula tragom Crvenih brigada i
Baader-Meinhofa.)

Budući da nije bilo prvi put i da smo sami to već doživjeli, pomislili smo da se
nešto doista događa kad su studenti i gimnazijalci za dva mjeseca izišli na
ulice u znak prosvjeda protiv Devaquetova prijedloga zakona. Nismo
se usudili nadati, čudili smo se: zimska nas je repriza svibnja 1968.
pomladila. No pokazali su nam gdje nam je mjesto, na transparentima im je

85
 Knjige.Club Books

pisalo 68. smo prerasli, 86. smo dorasli. Nismo im zamjerali, bili su pristojni,
nisu bacali kamenje i na televiziji su govorili staloženo, na prosvjedu su nas
očarali stihovima koje su pjevali na melodije dječjih pjesmica - samo su Louis
Pauwels i Le Figaro mogli proglasiti da boluju od „side na mozgu“. Prvi put
smo novi naraštaj doživjeli kao silnu, dojmljivu stvarnost: djevojke su bile u
prvim redovima s momcima, bilo je doseljeničke djece, svi su nosili traperice.
Brojnost im je dala zrelost - zar smo mi već tako stari? Dvadesetdvogodišnji
momak koji je na fotografijama izgledao kao dijete poginuo je od batina
interventne policije u Ulici Monsieur-le-Prince. Smrknuti, na tisuće smo u
prosvjednoj povorci pratili transparente s njegovim imenom, Malik
Oussekine. Vlada je odustala od zakona, prosvjednici su se vratili na fakultet i
u gimnaziju. Bili su pragmatični. Nisu kanili mijenjati društvo, samo nisu
htjeli da im itko podmeće klipove dok si u njemu nastoje stvoriti mjesto pod
suncem.
A iako smo mi znali da „siguran posao“ i novac ne jamče sreću, htjeli-ne
htjeli prije svega smo im upravo tu sreću željeli.

Gradovi su se širili sve dalje i dalje u prirodu, načičkala su je nova, ružičasta

sela, bez povrtnjaka i kokošinjaca, gdje psi nisu smjeli lutati. Krajolik su
išarale autoceste, oko Pariza su se preplitale u svojevrsnoj zračnoj
osmici. Ljudi su sve više sati provodili u tihim i udobnim automobilima
velikih prozora, uz glazbu. Bila su to prijelazna boravišta, sve više osobna i
obiteljska, kamo više nismo puštali neznance - autostopiranje je izumrlo -
nego smo pjevali, svađali smo se i međusobno povjeravali pogleda uprta u
cestu, ne gledajući suvozača, ili smo se prepuštali uspomenama. Auto je bio i
otvoreno i zatvoreno mjesto, a ljudi u automobilima koje smo pretjecali
svodili su se na letimične profile, bića bez tijela, i užasavali smo se
surove stvarnosti kad bismo ih vidjeli kao skršene lutke izvaljene na
sjedalima u automobilskoj nesreći.
U dugotrajnoj samotnoj vožnji istom brzinom i automatic! odavno
poznatih kretnji gubili smo osjećaj vlastita tijela, kao da auto vozi sam od
sebe. Doline i ravnice promicale bi u široku, zaobljenu kretanju. Od čovjeka
je ostao samo pogled koji je iz prozirne kabine pucao sve do kraja pokretnog
obzora, golema i krhka svijest koja je ispunjavala prostor i sav svijet onkraj
njega. Znali smo pomisliti kako je dovoljno da ti pukne guma ili iskrsne kakva
zapreka kao u Stvarima koje život znače da ta svijest zauvijek nestane.

Medijsko vrijeme, koje je uvijek grozničavije, tjeralo nas je da mislimo na

predsjedničke izbore, odbrojavalo je preostale mjesece i tjedne. Ljudi su
radije gledali lutkarski politički zvjerinjak Tupež Show na TF1, koji je
istančanija publika prezirala - pratila je Blesane na Canalu+, oni su bili „sirovi,

86
 Knjige.Club Books

ali nikad prostački“, prema onomad popularnu mjerilu razlike - slušali su

kako Desireless pjeva Voyage voyage i sanjali su o sljedećem godišnjem
odmoru. Bilo nam je dovoljno što smo se sada morali bojati voditi ljubav jer
je ispalo da sida nije samo bolest homoseksualaca i narkomana kao što se
mislilo. Predah od prestanka straha da ćemo zatrudnjeti do straha od
seropozitivnosti za nas je bio prekratak.
U svakom slučaju, u usporedbi s 1981., oduševljenje nam je splasnulo,
više nismo imali ni očekivanja ni nade, samo smo željeli zadržati Mitterranda
da ne dobijemo Chiraca. Zvali smo ga Striko, uspokojavao nas je, bio
je centraš okružen japijevskim ministrima i desničari ga se više nisu nimalo
bojali. Komunistička partija gubila je priključak, zaglavila je u Brežnjevljevu
dobu, Gorbačovljeva perestrojka i glasnost su je postarale. Le Pen je bio
„nezaobilazna“ pojava koja je plijenila fascinaciju i jezu novinara. Polovici
ljudi bio je „čovjek koji naglas govori što Francuzi potiho misle“, to jest da
imamo previše doseljenika.

Mitterrandov nam je reizbor vratio mir. Bolje živjeti bez ikakvih očekivanja
pod vlašću ljevice, nego se vječno živcirati pod vlašću desnice. Kako nam dani
budu išli u nepovrat, te predsjedničke izbore nećemo pamtiti
kao prekretnicu, nego samo kao pozadinu proljeća u kojem smo doznali da je
Pierre Desproges umro od raka i smijali smo se kako odavno nismo
obiteljima Groseille i Duquesnoy u Dugoj mirnoj rijeci, filmu koji kao da je bio
snimljen da ljude potakne da glasaju za Mitterranda.
Jedva ćemo se sjećati popratnih događaja koji su došli kao naručeni -
oslobađanja talaca u Libanonu, priče bez kraja i konca, pokolja Kanaka u špilji
na otoku Ouvéa - kao i televizijskog sučeljavanja u kojem je Chirac tražio da
mu Mitterrand pogleda u oči i zajamči da je vjerojatna laž istina pa smo se
prepali, a zatim nam je laknulo kad potonji, dosljedan sebi, nije ni trepnuo.
Ništa se nije zapravo dogodilo, samo su uvođenjem zajamčene minimalne
pomoći izišli ususret siromašnima i obećali da će prebojiti stubišta u
socijalnim naseljima - izišli su ususret populaciji koja je bila dovoljno brojna
da je prozovemo „socijalno isključenom“. Karitativna djelatnost postala je
institucionalna. Prosjačenje se iz velegrada proširilo i drugdje, na ulaze u
provincijske supermarkete i ljeti na plaže. Javljale su se nove tehnike,
klečanje ruku raširenih kao na križu, neupadljivo moljakanje sitniša ispod
glasa, a novi su se uleti habali brže od najlonskih vrećica koje su postale
simbolom bijede. Beskućnici su bili dio gradske scenografije baš kao i
reklame. Ljudi su gubili volju, sirotinje je bilo previše, ljutila ih je
vlastita nemoć - kako svakomu udijeliti? Bilo im je lakše kad bi ubrzali korak
pred ležećim tijelima u hodnicima metroa da ih njihova nepokretnost ne
pokoleba. Na državnom su radiju industrijske korporacije odašiljale rajske

87
 Knjige.Club Books

poruke, Dobro došli u svijet Rhone-Poulenc, svijet izazova, a mi smo se pitali

komu se obraćaju.

Odvraćali smo pogled. Vijest da je ajatolah Homeini pisca indijskog podrijetla

Salmana Rushdieja osudio na smrt samo zato što je u knjizi uvrijedio
Muhameda obišla je cijeli svijet i mi nismo mogli doći k sebi. (I papa je
osuđivao na smrt zabranom prezervativa, no te su smrti bile anonimne i
odgođene.) I tako su se tri djevojke koje su u školu uporno dolazile s
maramama na glavi sada doimale kao zatočnice natražnjačkog i
ženomrzačkog muslimanskog fundamentalizma i napokon su ljudima dale
priliku da misle i natuknu kako se Arapi razlikuju od ostalih doseljenika.
Ustanovili su da su pretjerano susretljivi, a Rocard je bezbrojnoj masi već
olakšao savjest kad je izjavio da „Francuska ne može na se preuzeti
svu bijedu ovoga svijeta“.

Novosti su došle s Istoka. Čarobne riječi perestrojka i glasnost beskrajno su

nas ushićivale. Mijenjala nam se slika o SSSR-u, zaboravljali smo gulag i
tenkove u Pragu, sad smo primjećivali ono po čemu sliči nama i Zapadu:
slobodu tiska, Freuda, rock i traperice, frizure i lijepa modema odijela „novih
Rusa“. Očekivali smo svojevrsno stapanje komunizma i demokracije,
tržišnoga gospodarstva i Lenjinova planiranja, oktobarsku revoluciju koja će
sretno završiti - čak smo se tomu nadali. Oduševljavali su nas kineski
studenti s malenim okruglim naočalama metalnih okvira koji su se okupili na
trgu Tiananmen. Vjerovali smo da će pobijediti sve dok se nisu pojavili
tenkovi, opet tenkovi, i istupio je neki mladić, sam i sićušan - tu ćemo sliku
vidjeti desetke puta, poput posljednjega, prekrasna kadra nekog filma - iste
nedjelje kad je na igralištu turnira Roland Garros Michael Chang pobijedio u
finalu, tako da će se student s Tiananmena stopiti s tenisačem, iako nas je
Chang silno živcirao jer se opetovano križao.
14. srpnja 1989. navečer, na kraju siva i vruća dana, s kauča odakle smo
gledali kozmopolitsku paradu Jean-Paula Goudea uz komentar u offu
Frederica Mitterranda, činilo nam se da smo zaslužni za sve svjetske ustanke
i revolucije, od ukidanja ropstva do brodogradilišta u Gdansku i trga
Tiananmen. Pred očima su nam prošli svi narodi svijeta, sve prošle, sadašnje
i buduće borbe, i sve je bilo plod francuske revolucije. Kad je Jessye Norman
zapjevala Marseljezu u plavo-bijelo-crvenoj haljini koja je lepršala na
umjetnom vjetru, obuzeo nas je drevan i đački osjećaj, navala ponosa i
povijesti.

Istočni Nijemci putovali su preko granice, sa svijećama su se jatili oko crkava

da sruše Honeckera. Pao je Berlinski zid. U to se doba sve zbivalo po kratkom

88
 Knjige.Club Books

postupku, tirane se smicalo nakon jednosatnih suđenja, otkrivale su se

grobnice pune trupala prljavih od zemlje. Događale su se nezamislive stvari -
nekoć smo očito mislili da je komunizam besmrtan - a naši su osjećaji
kaskali za stvarnošću. Činilo nam se da nas zbivanja nadilaze, zavidjeli smo
istočnim Europljanima što proživljavaju takve trenutke. Onda smo vidjeli
kako hrle u dućane Zapadnog Berlina i sažalili smo se nad njihovom
groznom odjećom i vrećama banana. Bili su dirljivo neiskusni potrošači.
Zatim nas je pak ozlojedila slika te kolektivne gladi za materijalnim dobrima,
bez zadrške i bez razlike. Nisu bili na visini čiste i apstraktne slobode koju
smo im mi skovali. Naviknuli smo tugovati zbog naroda „pod komunističkim
jarmom“, no sad smo s negodovanjem promatrali kako barataju slobodom.
Bili su nam draži dok nisu imali ničega pa su u redovima čekali kobasice i
knjige, a mi smo mogli uživati u nadmoći i sreći što pripadamo „slobodnom
svijetu“.

Na mjestu maglovita svijeta „iza željezne zavjese sad su se lučile pojedine

nacije. Ponovno se ujedinila Njemačka, za koju je Mauriac rekao da je toliko
voli da je sretan što postoje dvije. Krenule su glasine da je politici odzvonilo.
Najavljivao se „novi svjetski poredak“. Bližio se kraj povijesti, demokracija se
trebala protegnuti na cijeli svijet. Nikad nismo tako čvrsto vjerovali da je
svijet krenuo u novu smjeru. Usred pasje vrućine, mlitava se rutina ljetnih
praznika uzdrmala. Na novinskim je naslovnicama osvanuo golem naslov
„Sadam Husein izvršio invaziju na Kuvajt“ i podsjetio nas na naslov u isto
doba prije pedeset godina, čije smo slike često viđali, „Njemačka izvršila
invaziju na Poljsku“. U samo nekoliko dana, zapadne su se sile digle na oružje
da podupru Sjedinjene Države, Francuska se šepurila nosačem Clemenceau
i razmatrala mobilizaciju kao u doba rata u Alžiru. Treći svjetski rat bio je
gotova stvar ako se Sadam Husein ne povuče iz Kuvajta.
Javila se potreba za ratom, kao da ljudima odavno nedostaje događaja i
zavide na onima koje su dotad gledali samo na televiziji. Žudnja da obnove
staru tragediju. Zahvaljujući najbezličnijem od svih američkih predsjednika,
borit ćemo se protiv „novog Hitlera“. Pacifiste smo podsjećali na München.
Ljude je opčinila čarolija medijskog pojednostavljivanja i, sigurni u
tehnološku istančanost bombi, vjerovali su u „čist rat“, „inteligentno oružje“
i „kirurške udare“, a dnevnik Libération pisao je o „visokociviliziranom ratu“
Oteo nam se velik uzdah ratoborna i vrla olakšanja. „Isprašiti Sadama“
značilo je pravedan rat, „opravdan rat“ i - iako to nitko nije rekao - legitimnu
priliku da se obračunamo sa zamršenim arapskim svijetom, čija su nas djeca
iz predgrađa i pokrivene djevojke s vremena na vrijeme živcirali, no
sretnom igrom slučaja, sada su mirovali.

89
 Knjige.Club Books

Nas koji smo s Mitterrandom raskrstili kad se pojavio na televiziji i

bezizražajnim glasom rekao „progovorit će oružje“ te nismo podnosili
oduševljenu propagandu u prilog „Pustinjskoj oluji“, iz večeri u večer
oraspoložio bi samo satirički Lutkarski dnevnik, a iz tjedna u
tjedan antimilitaristički časopis Debela Berta. Toga maglovitog i hladnog
siječnja ulice su bile puste, a kina i kazališta prazni.
Sadam je obećavao zagonetnu „bitku nad bitkama“. Nikako da počne.
Ciljevi rata bili su sve manje jasni. Bombe su u Bagdadu odnosile tisuće
nevidljivih žrtava. Ratovanje je sramno prestalo jedne nedjelje u veljači,
kad su irački vojnici u povlačenju izginuli u pustinji. Okršaj je završavao bez
završetka, „vrag“ Sadam Husein ostao je na vlasti, Iraku je nametnut
embargo. Osjećali smo se posramljenima jer smo se dali uvući, poniženima
jer smo misli i osjećaje danima ulagali u fikciju koju je satkala CNN-ova
propaganda. Više nismo htjeli ni čuti za „novi svjetski poredak“.

SSSR, na koji više nismo mislili, uzdrmao je ljeto brljavim državnim udarom
starih staljinističkih konzervi. Gorbačov je izgubio autoritet, najavljivali su
kaos, no u roku od nekoliko sati otklonjen je zahvaljujući sitnooku
grubijanu koji se nekim čudom popeo navrh tenka i dočekali su ga kao junaka
slobode. Stvar su izveli vješto, SSSR je nestao i pretvorio se u Rusku
Federaciju, predsjednik je bio Boris Jeljcin, a Lenjingradu su vratili ime Sankt
Peterburg pa se bilo lakše snaći u Dostojevskomu.

Žene se kao skupinu više nego ikad držalo na oku, revno se razglabalo o
njihovu ponašanju, ukusu i žudnjama, pridavala im se nelagodna i
pobjedonosna pozornost. Sada su navodno „imale sve“, „bile su svugdje“ i
djevojčicama je „u školi išlo bolje nego dječacima“. Kao obično, znakove
emancipacije tražilo se u ženskim tijelima, odjevnoj i seksualnoj smionosti.
Govorile su o „upucavanju frajerima“, otkrivale maštarije, u časopisu Elle
pitale su se jesu li „dobre u krevetu“ i to je bilo dokaz da su slobodne i
ravnopravne muškarcima. U vječnu pokazivanju sisa i bedara u reklamama
trebalo je vidjeti počast ljepoti. Feminizam je bio stara osvetoljubiva
ideologija bez smisla za humor koju mlade žene više nisu trebale i gledale
su je svisoka, sigurne u vlastitu snagu i ravnopravnost. (No i dalje su čitale
više romana nego muškarci, kao da im je trebalo da vlastitu životu daju neki
oblik iz mašte.) „Hvala vam, muškarci, što volite žene“, glasio je naslov u
nekom ženskom listu. Ženske su borbe tonule u zaborav i samo se njih u
službenom sjećanju nije oživljavalo.
Zahvaljujući piluli, sada su žene gospodarile životom, no to se nije davalo
na velika zvona.

90
 Knjige.Club Books

Nas koje smo pobacivale u kuhinjama, razvodile se i vjerovale da će druge

imati koristi od naših nastojanja da se izborimo za slobodu obuzeo je silan
umor. Više nismo znale je li ženske revolucije uopće bilo. Krvi je bilo i
poslije pedesete. Više nije imala jednaku boju i miris kao prije, bila je to neka
varljiva krv. No tješio nas je taj pravilni metar vremena koji smo mogle
održati do smrti. Nosile smo traperice, tajice i majice poput
petnaestogodišnjakinja, poput njih za stalnog smo ljubavnika govorile
„moj dečko“. Kako smo starjele, više si nismo znale za godine. Kad bismo na
radiju Nostalgie čule Only You ili Capriju je kraj, preplavila bi nas neka
mladenačka milina, sadašnjost bi nabujala i vratila nas u dvadesete godine. U
usporedbi s vlastitim majkama koje su se u menopauzi znojile i povlačile u
sebe, činilo nam se da smo nadmudrile vrijeme.

(Mlade su žene sanjale o tome da nađu muškarca kojeg će vezati uza se, a
ženama preko pedesete kojima je to davno pošlo za rukom bilo je dosta.)

Djeca, osobito sinovi, teško su napuštala obiteljsku kuću, pun hladnjak,

oprano rublje, pozadinski šum djetinjstva. Posve nevino vodila su ljubav u
sobi do naše. Uljuljala su se u produženu mladost, svijet ih nije čekao. A mi
smo ih i dalje hranile i brinule smo se za njih i činilo nam se da živimo u uvijek
istom vremenu, bez prekida.

Na fotografiji je žena snimljena s lica, do bokova, u grmovitu vrtu. Pramenovi

duge plavoriđe kose rasuli su joj se po ovratniku debela crna kaputa: širok je
i izgleda skupo. Preko lijevog je ramena prebacila kraj bombonski ružičasta
šala, neobično je uzak u odnosu na kaput. U naručju drži crno-bijelu mačku,
od onih najobičnijih, i smješka se pogleda uprta u objektiv, lagano nagnute
glave, blago zavodnički. Usne su joj ispale veoma ružičaste, vjerojatno ih je
istaknula sjajilom koje joj pristaje uz šal. Razdjeljak u kosi joj je svjetliji, vidi
se izrast. Punina ovala lica i visoke jagodice u mladenačkoj su opreci s
podočnjacima i mrežom tankih bora na čelu. Kaput je preširok da bi se vidjelo
koliko je krupna, no šake i zapešća koji vire iz rukava i pridržavaju mačku
mršavi su, ispupčenih zglobova. Fotografija je zimska, blijedo sunce kupa
kožu lica i ruku, busene suhe trave, golo granje na nejasnoj pozadini raslinja
s nizom zgrada u daljini. Na poleđini: Cergy 3. veljače 92.
Ona odiše nekim obuzdanim prepuštanjem, doima se „ispunjenom“,
štono bi za žene između četrdeset i pedeset pet godina rekli ženski časopisi.
Fotografija je snimljena u vrtu podno kuće gdje živi sama s tom mačkom,
jednoipolgodišnjom ženkom. Prije deset godina ovdje su joj živjeli muž,
dvojica tinejdžera, povremeno i majka. Ona je bila osovina kotača koji se bez
91
 Knjige.Club Books

nje ne bi mogao vrtjeti, odlučivala je o svemu od pranja posteljine do

rezerviranja hotela za godišnji odmor. Muž joj je daleko, ponovno se oženio i
ima još jedno dijete, majka joj je pokojna, sinovi više ne žive s njom. Vedro je
svjesna tog razvlašćenja i vidi ga kao neizbježan dio životnog puta. Kad
kupuje u supermarketu Auchan, više ne treba kolica, dovoljna joj je košarica.
U hraniteljicu se ponovno pretvara samo vikendom kad joj se sinovi vrate
kući. Izvan obveza na poslu, nastave i zadaća, vrijeme posvećuje vlastitim
užitcima i željama, štivu, filmovima, telefonu, dopisivanju i ljubavnim
pustolovinama. Vječna materijalna i moralna skrb za druge, koja joj je
obilježila bračni i obiteljski život, sada je popustila. Zamijenio ju je manje
naporan humanitarni angažman. Osjeća da u tom otpuštanju obveza i
otvaranju novih mogućnosti prati trendove za žene preko tridesete iz
srednjeg i višeg sloja koje naznačuju Elle i Marie Claire.

Svako toliko gola se promatra u zrcalu u kupaonici: grudi i trup su joj sitni,
struk veoma izražen, trbuh lagano zaobljen, bedra teška, s podvoljkom iznad
koljena. Spolovilo joj je vidljivije sada kad su joj se dlake prorijedile, stidnica
je malena u usporedbi s onima iz pornića. Blizu prepona ima dvije modre
pruge, ostatke strija iz trudnoće. Čudi se: ima isto tijelo otkako je sa svojih
šesnaest godina prestala rasti.

U času kada nježno gleda u objektiv - zacijelo je fotografira neki muškarac -

ona o sebi misli kao o ženi koja je prije tri godine doživjela silovitu strast
prema nekom Rusu. Više ne živi u onodobnoj žudnji i boli, iako je još svjesna
oblika tog stanja, no muškarčevo se lice sve više udaljava i sve je otužnije.
Željela bi se sjetiti kako je na nj mislila kad je otišao iz Francuske, pod kakvom
je bujicom slika tada potonula, a on je u njoj ostao zapečaćen kao
u svetohraništu.

Od majke pamti oči, ruke, siluetu: ne i glas, ili samo apstraktno, bez teksture.
Pravi se glas izgubio, nestao je bez ikakva tvarna traga. No često joj na jezik
spontano dođu rečenice koje bi joj majka upotrijebila u istom kontekstu,
izrazi za koje se ne sjeća da ih je sama prije rabila, “omara je“, „nije mi dao do
riječi“, „jedan po jedan, kao na ispovijedi“ itd. Kao da na njezina usta govori
majka, a s njom i cijela jedna loza. U drugim joj prilikama navire u rečenice
koje je majka izgovarala nakon što je oboljela od Alzheimerove bolesti i čija
je neumjesnost otkrivala koliko joj se duševno stanje promijenilo: „donesi mi
krpa da si imam čime brisati guzicu“.

92
 Knjige.Club Books

Majčino tijelo i nazočnost vrate joj se u bljesku, tu je s njom. Za razliku od

onih prvih, uvriježenih, te su rečenice jedinstvene i jedno jedino biče na
svijetu, njezina majka, na njih zauvijek drži monopol.
Muža se gotovo nikad ne sjeti, no svejedno u sebi nosi trag njihova
zajedničkog života i sklonosti koje joj je prenio, ljubav prema Bachu i
sakralnoj glazbi, jutarnjem soku od naranče itd. Kad joj pred očima prolete
slike iz tog života - poput one iz Annecyja, kad je u dućanima starog
dijela grada grozničavo tražila sastojke za badnjačku večeru, bio im je to prvi
Božić s djetetom, imala je dvadeset pet godina - pita se bi li htjela još biti
ondje. Želi reći da ne bi, no zna da pitanje nema smisla, da nijedno pitanje
o onome što je prošlo nema smisla.

Dok čeka na blagajni u supermarketu, katkad se sjeti koliko je puta tako

stajala u redu kolica više-manje punih hrane. Vidi mutne obrise žena, samih
ili s djecom koja se vrte oko kolica, žena bez lica koje se razlikuju samo
po frizuri - niska punđa, kratka ili poluduga kosa, kaciga - i odjeći - onaj
maksi-kaput iz sedamdesetih, onaj crni, tričetvrt, iz osamdesetih - kao da su
njezine slike, odvojene, izvađene jedna iz druge poput babuški. Zamišlja se na
istome mjestu za deset-petnaest godina, kolica punih slatkiša ili igračaka za
unuke koji još nisu došli na svijet. Ta joj žena izgleda jednako nevjerojatno
kao što joj je kao djevojci od dvadeset pet godina izgledala žena od četrdeset:
nije mogla ni zamisliti da će jednog dana biti u njezinoj koži, a ta je pak žena
danas već iza nje.

Kad je muči nesanica, pokušava se u tančine prisjetiti soba u kojima je

spavala: sobe koju je do svoje trinaeste godine dijelila s roditeljima, sobe u
studentskom gradu, u stanu u Annecyju prekoputa groblja. Kreće od vrata i
metodično prati zidove. Predmeti koji se pojavljuju redovito su vezani uz
neku gestu, nešto jedinstveno: u sobi u dječjoj koloniji gdje je radila kao
voditeljica, zrcalo nad umivaonikom na kojem su muški kolege njezinom
crvenom zubnom pastom Dijamant-caklina napisali „živjele kurve“,
plava svjetiljka u sobi u Rimu od koje bi je stresla struja kad god bi je upalila.
U tim se sobama nikad ne vidi jasno kao na fotografiji, nego mutno, kao u
filmu na kodiranu kanalu, kao obris, frizuru, kretnje - kako se naginje preko
prozora, pere kosu - i položaje, kako sjedi za pisaćim stolom ili leži na krevetu
- i katkad kao da se vrati u negdašnje tijelo, ali ne kao u snu: prije je u nekomu
slavnom tijelu, poput tijela koje bi prema katoličkom vjerovanju
trebalo uskrsnuti nakon smrti tako da ne osjeća ni bol ni užitak, ni hladnoću,
ni toplinu, ni potrebu za mokrenjem. Ne zna što traži u tim inventurama:
možda gomilanjem uspomena o predmetima želi ponovno postati osoba koja
je bila u ovom ili onom trenutku.

93
 Knjige.Club Books

Rado bi te mnogostruke, nevezane i neusklađene slike sebe spojila nitima

neke priče, vlastita postojanja od rođenja u vrijeme Drugoga svjetskog rata
do danas. Postojanja koje jest jedinstveno, ali se pritom stapa s
kretanjem cijelog naraštaja. Kad se lati posla, svaki put naleti na
iste probleme: kako ujedno prikazati prolaženje povijesnog vremena,
mijenjanje stvari, ideja, običaja, i intimu te žene, kako poklopiti fresku
četrdeset pet godina i traganje za nekim jastvom izvan povijesti, jastvom
neizvjesnih trenutaka koje je s dvadeset godina pretakala u pjesme poput
Samoće. Najviše je muči izbor između „ja“ i „ona“. To „ja“ ima nešto previše
trajno, skučeno i zagušljivo, „ona“ je previše vanjska i udaljena. Svoju knjigu
koja još ne postoji, dojam koji bi knjiga trebala stvoriti, vidi kao vlastitu
uspomenu na roman Zameo ih vjetar koji je čitala s dvanaest godina, poslije
na U traganju za izgubljenim vremenom i nedavno i na Život i sudbinu: kao
potok svjetla i sjene na licima. No ne zna čime to postići. Ako već ne
otkrivenju, nada se da barem nekom znaku, slučajnu poklapanju, poput
madlenice umočene u čaj kod Marcela Prousta.
Budućnost joj je manje ta knjiga, više sljedeći muškarac kojim će se
zanijeti, kupnja nove odjeće, čekanje, pismo, telefonski poziv, poruka na
sekretarici.

Uzbuđenje oko zbivanja u svijetu je splasnulo. Neočekivano je bilo zamorno.

Pomelo nas je nešto neopipljivo. Prostor iskustva gubio je poznate obrise.
Kako su se godine gomilale, šezdeset osma i osamdeset prva, koje su
nam služile kao orijentiri, sve su više blijedjele. Pad Zida bio je nova
razdjelnica, a nju nije bilo potrebno datirati. Nije označavao kraj povijesti,
nego samo kraj povijesti koju je moguće ispripovijedati.
Zemlje u središtu i na istoku Europe - kojih u našem zemljopisnom
imaginariju dosad nije bilo - kao da su se množile jer su se bez prestanka
dijelile po „etničkim skupinama“: taj ih je izraz razlučivao od nas i
ozbiljnih populacija, podrazumijevao je zaostalost, a vjerski preporodi i
netrpeljivost su je dokazivali.
Jugoslavijom je harao rat, ulicama su zviždali metci nevidljivih strijelaca,
snajperista. No iako su granate nemilice ubijale prolaznike i raznosile
tisućljetne mostove, a stari su nas „novi filozofi“ korili, trsili su se da nas
posrame i do besvijesti ponavljali da je „Sarajevo samo dva sata leta od
Pariza“, mi smo bili iscrpljeni, emocionalno smo se previše potrošili tijekom
Zaljevskog rata, i to uludo. Savjest se povlačila. Hrvatima, Kosovarima i
ostalima zamjerali smo što se kolju kao divljaci umjesto da se ugledaju u nas.
Činilo nam se da ne pripadamo istoj Europi.

94
 Knjige.Club Books

Alžir se kupao u krvi. Pod maskiranim licima Oružane islamske skupine

vidjeli smo lica pripadnika Fronte nacionalnog oslobođenja. Ni Alžirci nisu
znali iskoristiti svoju slobodu, no otad je prošlo mnogo vremena, a mi kao da
smo odlučili da od proglašenja neovisnosti o tome više nikad nećemo
razmišljati. Još nas je manje zanimalo što se zbiva u Ruandi jer nismo
razabirali jesu li Hutui pozitivci, a Tutsiji negativci, ili obrnuto. Pri pomisli
na Afriku oduvijek bismo malaksali. Prešutno smo se slagali da pripada
vremenu prije našega, s barbarskim običajima i velmožama koji posjeduju
dvorce u Francuskoj, a njezinim jadima nikad kraja. Obeshrabrivala nas je
kao kontinent.

Izlazak na referendum o prihvaćanju Ugovora iz Maastrichta bio je

apstraktna gesta i malo nam je nedostajalo da zaboravimo glasati, unatoč
naputcima skupine za pritisak koja je okupljala „slavne“: nismo znali zašto bi
oni u tu stvar bili upućeniji od nas. Uvriježilo se da medijske ličnosti ljudima
diktiraju kako razmišljati i postupati. Naravno, desnica će pobijediti ljevicu
na parlamentarnim izborima u ožujku i obnoviti kohabitaciju s
Mitterrandom. On je bio iznemogao starac upalih, odveć blistavih
očiju, bezbojna glasa, olupina šefa države koji je objavama da boluje od raka
i ima kćer za koju se nije znalo potpisao da napušta politiku, a onkraj svojih
lukavstava i kompromitiranja u našim je očima sada bio samo strašna
utvara “vremena koje je preostalo“. Smogao je snage da novinare optuži da
su „pseta“ kad si je njegov negdašnji premijer Beregovoy prosvirao mozak na
obali Loire, no znali smo da se sitni Rus nije ubio zbog nekakva stana, nego
jer je izdao vlastito podrijetlo i ideale u zakulisju političke moći - i zatim
ropski podnio sva moguća poniženja da se ondje zadrži.

Anomija se širila. Jezik je sve više gubio stvarnost, apstrakcija je bila znak
intelektualne odličnosti. Kompetitivnost, nestabilnost, konkurentnost,
fleksibilnost, bile su modni krik. Živjeli smo u aseptičnu diskursu. Slušali smo
na pola uha, daljinski upravljač skratio je trajanje dosađivanja.
Slika društva raspršivala se na „subjekte“, prije svega seksualne:
svingere, transseksualce, incest, pedofiliju, gole sise na plažama, za ili protiv,
a ljudi su se suočavali s činjenicama i oblicima ponašanja s kojima uglavnom
nisu imali nikakva osobna iskustva, no bez obzira na to jesu li ih odobravali
ili odbijali, pretpostavljali su da su široko rasprostranjeni, ili čak norma.
Povjeravanja se više nisu svodila na anonimna pisma čitateljica i noćne
glasove u kontakt-emisiji Halo, Macha, nego su poprimila tijela i lica u
krupnom planu, a mi ih nismo mogli prestati gledati, zapanjeni kako se svi ti
ljudi usuđuju pripovijedati vlastite intimne priče pred tisućama gledatelja i
sretni što toliko doznajemo o tuđim životima. Prigušeni žamor

95
 Knjige.Club Books

društvene stvarnosti utopio se u reklamnoj euforiji, anketama i burzovnim

tečajima, „gospodarstvo se oporavlja“.

Iz trećeg svijeta i negdašnjeg istočnog bloka silom prilika pristizali su oni koje
je objedinio zlokoban naziv „ilegalci“: trpali su ih u Hotel Arcade u zračnoj
luci Roissy i nastojali su što veći broj vratiti onamo odakle su došli na temelju
Pasquinih zakona. Zaboravili smo Ne diraj mi frenda i da su „doseljenici
bogatstvo Francuske“. Trebalo se „boriti protiv divlje imigracije“, „sačuvati
nacionalnu koheziju“. Rečenica Michela Rocarda o Francuskoj i bijedi ovog
svijeta kolala je kao zasljepljujući dokaz i većina je razumjela što
podrazumijeva, a neizrecivo je: već imamo i previše doseljenika.
Između ostaloga, ljudi su odbijali predodžbu da sada živimo u
doseljeničkom društvu. Godinama su uporno vjerovali da su obitelji iz Crne
Afrike i Magreba koje se tiskaju na rubovima gradova samo u prolazu, da će
se jednog dana zajedno sa svojim potomstvom vratiti odakle su došle i za
sobom će ostaviti brazdu egzotike i žaljenja, baš kao svojedobno izgubljene
kolonije. Sad su shvatili da će ostati. „Treća generacija“ profilirala se kao nov
val imigracije, unutarnje imigracije koja je nadimala, opkoljavala gradove i
plavila gimnazije u predgrađu, Zavod za zapošljavanje, prigradske vlakove
pariškog sjevera i Aveniju Les Champs-Élysées na Staru godinu. Bila je
to opasna populacija koju se vječno ignoriralo i neprestano držalo na oku čak
i kad je samo maštala - što je ljude žuljalo, jer se okretala drugamo, prema
Alžiru i Palestini. Službeno su je nazivali „pomlatkom imigracije“, a
u svakodnevnom životu Arapima i crncima, ili počudnije, Beurs i Blacks. Kao
informatičari, tajnice ili zaštitari, oni su za se govorili da su Francuzi, što je
drugima potajice zvučalo uvrnuto, poput silom prisvojene počasti na koju još
nisu stekli pravo.

Trgovački su se prostori množili i širili su se i zemljištima izvan naselja, kao

betonski kvadri načičkani natpisima čitljivim s autoceste. Na tim mjestima
okorjela potrošaštva kupovalo se u minimalistički ogoljenu okružju, svaki je
blok u sovjetskom stilu gradnje u čudovišnim količinama sadržavao sve
moguće proizvode unutar po jedine lepeze, od cipela i odječe do opreme
„uradi sam“, a bio je tu i McDonald’s za nagradu djeci. U susjedstvu se
hipermarket protezao na dvije tisuće četvornih metara hrane i druge robe, a
u svakoj je kategoriji bilo zastupljeno desetak robnih maraka. Nabava je
zahtijevala više vremena i bila je kompliciranija, osobito za ljude koji su iz
mjeseca u mjesec raspolagali samo minimalcem. Obilje zapadnjačkog
bogatstva nudilo se oku i prstima u usporednim prolazima među policama s

96
 Knjige.Club Books

robom koje su se od početka središnjeg prolaza sterale unedogled.

No malokad smo dizali pogled.
Bilo je to mjesto naglih osjećaja bez presedana: znatiželje, iznenađenja,
zbunjenosti, želje, gnušanja - bljeskovitih okršaja između nagona i razuma.
Tijekom radnog tjedna bilo je odredište popodnevne šetnje, prilika za izlazak
za parove u mirovini koji bi polako punili kolica. Subotom su se ondje jatile
cijele obitelji i nehajno bi uživale u blizini žuđenih predmeta.
Bilo da smo pritom uživali ili smo se živcirali, radovali se ili se deprimirali
- kako koji dan - gomilanje stvari za koje bismo poslije tvrdili da „više ne
možemo bez njih“ sve nam je više magnetski upravljalo životom.
Slušajući najnoviju pjesmu Alaina Souchona Sentimentalna masa, bilo nam je
kao da smo preskočili stotinu godina, promatramo se iz perspektive ljudi iz
budućnosti i bili smo pod sjetnim dojmom da nas nešto nosi i mi tu ništa ne
možemo.
Ipak bismo oklijevali pred kupnjom nova uređaja [„dosad sam se
snalazila i bez toga“) za koji će trebati mrzovoljno pročitati upute i naučiti
njime baratati, dok naposljetku ne bismo popustili pod pritiskom drugih
koji su ga kovali u zvijezde („vidjet ćeš, promijenit će ti život“) kao da je to
cijena koju treba platiti na putu prema većoj slobodi i sreći. Pri prvom smo
se puštanju u pogon bojali, onda su se javile nepoznate senzacije, no smjesta
su jenjale pa smo ih zaboravili kad smo se naviknuli: kako smo se zbunili kad
smo na telefonskoj sekretarici ćuli glasove koje smo mogli pohranjivati kao
predmete i preslušati još deset puta, kako smo bili u sedmom nebu kad se na
bijelu papiru iz telefaksa pomolila netom ispisana ljubavna izjava. Neobična
prisutnost odsutnih bića bila je tako snažna da smo se osjećali krivima kad se
ne bismo javili na telefon, nego bismo pustili da se javi sekretarica i ukipili
bismo se u umišljenu strahu da će nas netko čuti ako izazovemo bilo kakav
šum.
Unatoč najavama da će se svi „kompjuterizirati , mi nismo kanili nabaviti
računalo. Bilo je prvi predmet pred kojim smo se osjećali nedoraslima.
Puštali smo da ga drugi svladaju i zavidjeli im.

Nije bilo većega straha od straha od side. Ispijena i izobličena lica slavnih
samrtnika, od Hervéa Guiberta do Freddyja Mercuryja - koji je u posljednjem
videospotu bio neusporedivo ljepši nego prije s onim zečjim zubima -
dokazivala su da se radi o nadnaravnoj „pošasti“, prvom znaku prokletstva
bačena na kraj tisućljeća, posljednjem sudu. Držali smo se podalje od
seropozitivnih - na svijetu ih je bilo tri milijuna - a vlasti su u
moralizatorskim televizijskim spotovima davale sve od sebe ne bi li
nas uvjerile da ih ne smijemo doživljavati kao gubavce. Strah od side zauzeo
je mjesto zaboravljena straha djevojke koja zatrudni izvan braka. Sumnja da

97
 Knjige.Club Books

imate sidu bila je ravna osudi: Ima li Isabelle Adjani sidu? Već je odlazak na
tesliranje bio sumnjiv i priznanje neopisive zastrane. Testirali ste se krišom,
u bolnici pod brojem, u čekaonici se niste usuđivali pogledati susjede. Samo
su zaraženi transfuzijama krvi prije deset godina imali pravo na sućut: da
daju oduška vlastitu strahu od tuđe krvi, ljudi su odobravali kad su ministre
i jednog liječnika izveli pred Visoki sud pod optužbom za „trovanje“. No sve
u svemu, prilagodili smo se. Naviknuli smo se nositi prezervativ u torbi. Ne
bismo ga iskoristili, to nam se ujedno činilo i nepotrebnim i kao uvreda
partneru - no poslije bismo smjesta požalili, otišli bismo se testirati i čekali
smo nalaze uvjereni da ćemo umrijeti. Na vijest da nećemo, bilo je neopisivo
lijepo i blaženo samo postojati i hodati ulicom. No valjalo je birati između
vjernosti i prezervativa. Baš kad se uživanje u svakom pogledu nametnulo
kao imperativ, seksualna je sloboda ponovno postala neostvarivom.
Mladi su slušali emisije Doca i Difoola na postaji Fun Radio, živjeli su
preko ušiju u seksu i nisu odavali svoje tajne.

Broj nezaposlenih u Francuskoj bio je ravan broju seropozitivnih na cijelom

planetu. U crkvama je u molbama u podnožju kipova pisalo „molim te da mi
otac nađe posao“. Svi su zahtijevali da se stane na kraj nezaposlenosti,
toj drugoj „pošasti“, no nitko nije vjerovao da je to moguće izvesti,
prometnulo se u iracionalnu nadu, ideal koji se na ovome svijetu više nikad
neće ostvariti. „Konkretnih“ znakova (mira, gospodarskog oporavka,
smanjenja konkurencije na tržištu rada) koje su uprizorivali stisci ruke - kao
kad su se rukovali Arafat i Ehud Barak - bilo je u obilju. Nas nije zanimalo jesu
li pravi ili lažni. Gdje ćeš veće sreće nego kad, na kraju radnog dana, nakon što
se među prvima proguraš u prepuni prigradski vlak i mic po mic dođeš tik do
sjedala uz prolaz pa se strpiš na nogama još tri postaje, napokon sjedneš i
sklopiš oči - ili rješavaš križaljku.

Na opće veliko olakšanje, beskućnicima su našli beskoristan posao, da

prodaju ulične novine Ulična svjetiljka i Ulica, kojima je sadržaj bio jednako
otrcan kao i kolporterova odjeća, a bacali smo ih nepročitane. Na temelju
toga tobožnjeg rada ljudi su mogli razlučiti dobre beskućnike koji su željeli
raditi i one koji su spavali u beskonačnu pijanstvu izvaljeni na klupama u
metrou i vani sa svojim psima. Ljeti bi se preselili prema jugu. Gradonačelnici
su im zabranjivali lijeganje u pješačkim zonama namijenjenim urednoj
trgovačkoj aktivnosti. Zimi bi ih nekoliko umrlo od hladnoće, ljeti od vrućine.

Bližili su se predsjednički izbori, no nismo očekivali da će nam bogzna kako

promijeniti život (ni kolektivni ni bilo koji drugi), sve smo nade potrošili na
Mitterranda. Jacques Delors bio bi nam jedini simpatičan kandidat, no držao

98
 Knjige.Club Books

nas je u iščekivanju pa je odustao. Izbori više nisu bili događaj, nego zabavna
međuigra, predstava u kojoj su glavni glumci na televiziji bila trojica
popriličnih bezveznjaka, dva jadnika - napuhani Balladur i nevoljki Jospin, i
živčani, šašavi Chirac: kao da je s Mitterrandom iz izbora nestala i ozbiljnost.
Poslije ćemo se manje sjećati kandidata i što su govorili, bolje ćemo pamtiti
njihove lutke koje smo iz večeri u večer gledali na Canalu+: Jospina kao
bezazlenog Jo-Joa koji vozi autić vijugavim cestama začarana kraljevstva,
Chiraca kao parodiju abbé Pierrea u redovničkoj halji, Sarkozyja kao
izdajničku podmuklicu koji se besramno ulizuje gušavu Balladuru, Roberta
Huea s torbom preko ramena u stilu sedamdesetih godina, kojem su se mladi
rugali, i čut ćemo hit na koji su ludovale lutke iz drugog skeča Lutkarskog
dnevnika, The Rhythm of the Night. Ni u što nismo vjerovali, no kad smo po
ozarenim novinarskim facama shvatili da je pobijedio Chirac, kad smo vidjeli
kako fina mladež i gospođe iz otmjenih četvrti vrište od radosti, shvatili smo
da je vrag odnio šalu. Vrijeme je bilo kao usred ljeta, obitelji su se zadržavale
na terasama kafića, sutradan je bio neradni dan, izbori kao da se nisu ni
dogodili.
Dok smo slušali Chiraca, morali smo se potruditi da nam dođe do mozga
da je on predsjednik, odviknuti se od Mitterranda. Neprimjetno nizanje
godina u kojima je on tvorio pozadinu epohe zgusnulo se u blok.
Četrnaest godina: nismo željeli toliko ostarjeli. Mladi nisu računali i nije ih
bilo briga. Mitterrand je bio njihov de Gaulle, s njim su odrasli i četrnaest im
je godina bilo sasvim dovoljno.

Usred devedesetih, za nedjeljnim ručkom na kojem smo uspjeli okupiti djecu

na pragu tridesete i njihove prijatelje/prijateljice - od lani su se promijenili,
u obiteljskom su krugu bili samo na proputovanju, ušli bi i smjesta bi izišli -
uz janjeći but - ili bilo koje drugo jelo koje, u nedostatku vremena, novca ili
vještine sigurno neće jesti nigdje drugdje nego kod nas - i bocu saint-juliena
ili chassagne-montracheta - da odgojimo ta nepca naviknuta na Coca-Colu i
pivo - nitko nije šljivio prošlost. Glavnu riječ vodili su muški glasovi i
najozbiljnija su im tema bile performance vlastite „mašine“ - nama je mašina
i dalje značila auto pa smo izraz teško povezivali s računalom - usporedba
PC-a i Maca, „memorije“ i „programi“. Mi smo dobroćudno čekali da odustanu
od toga odbojnoga, hermetičnog jezika u koji se nismo željeli uputiti i vrate se
na razgovor o zajedničkim temama. Spominjali su najnoviju naslovnicu
Charlie Hebdoa, najnoviju emisiju magazina medijske kritike Zamrznuta
slika, seriju Dosjei X, citirali su američke i japanske filmove, preporučivali su
nam da pogledamo Čovjek grize psa i Pse iz rezervoara, čiji su uvodni prizor
oduševljeno prepričavali, nježno su se rugali našem kuruznom glazbenom

99
 Knjige.Club Books

ukusu i nudili su da nam posude najnovijeg Arthura H.-a. Sprdali su se s

dnevnim zbivanjima kao u Lutkarskom dnevniku na Canalu+, koji im je uz
Libération bio svakodnevni izvor informacija i odbijali su se sažaliti nad bilo
čijom nesrećom uz odsječan komentar „svatko ima svoja sranja“. Bili su u
ironičnu odmaku od svijeta. Njihove su nas iskričave replike i jezična
okretnost zapanjile i posramile, bojali smo se da ćemo ispasti spori i
nespretni. Uz njih smo obnavljali zalihu riječi u optjecaju među mladima,
davali su nam umjesne primjere uporabe da bismo smo i sami u vlastitu
rječniku znali baratati izrazima poput „brijačine“ i “do jaja“ i da bismo naučili
izricati stvari njihovim jezikom.
Zadovoljna u ulozi povremene hraniteljice, gledala si ih kako jedu i od
svega uzimaju repete. Poslije su se. uz šampanjac, prisjećali televizijskih
emisija, proizvoda, reklama i odjevnih moda iz doba svog djetinjstva
i mladenaštva. Spominjali su fantomke, zakrpe za koljena protiv habanja
hlača, slogan tuna je fina, WC-drobilicu Sanibroyeur SFA, kekse s pekmezom
Trois Chatons, crtić Uvrnute utrke, klauna Smješka, Zeguta. sličice Stanlija
i Olija itd. U bujici predmeta iz zajedničke prošlosti ponio bi je natjecateljski
duh pa su se nadmetali citatima i u toj su se nepreglednoj i beskorisnoj riznici
sjećanja ponovno doimali poput mališana.
Popodnevno se svjetlo promijenilo. Zatišja između valova uzbuđenja bila
su sve duža. Prijedlog za partiju Scrabblea, koja bi izazvala prepirke, mudro
je otpao. U mirisu kave i cigareta - prema prešutnu dogovoru, marihuanu
nitko nije iznosio na vidjelo - uživala si u slatku obredu koji ti je svojedobno
bio tako naporan da si od njega htjela pobjeći jednom za svagda, a sada si ga,
onkraj raspada braka, smrti djedova i baka i općeg udaljavanja, nastavljala uz
bijeli stolnjak, srebrninu i reprezentativan komad mesa te nedjelje u proljeće
1995. Gledala si i slušala tu djecu koja su sada odrasli ljudi i pitala si se što vas
povezuje - ni krv ni geni, samo sadašnjost koju grade tisuće zajedničkih dana,
riječi i gesta, obroka, vožnji automobilom, gomile zajedničkih iskustava čijih
tragova nismo ni svjesni.
Na odlasku bi te četiri puta poljubili. Navečer bi se sjetila kako im je drago
bilo što ručaju kod tebe sa svojim prijateljima i bila si sretna što još možeš
udovoljiti njihovoj najstarijoj i najosnovnijoj potrebi, potrebi za hranom. U
beskrajnoj brizi za njih, koju je hranilo i uvjerenje da smo sami u njihovoj
dobi bili jači, doživljavali smo ih kao krhka bića pred kojima je bezoblična
budućnost.

Po vrućini na kraju srpnja doznali smo da je na postaji metroa Saint-Michel

eksplodirala bomba, sa Chiracom su očito ponovno počeli i napadi. Opet smo
refleksno telefonirali bližnjima i sve dok im ne bismo čuli glas, bili smo
uvjereni da ih je, ma gdje sve drugdje mogli biti, slučaj doveo upravo u taj

100
 Knjige.Club Books

vlak i taj vagon prigradskog vlaka linije B, baš u tom trenutku. Bilo je mrtvih
i ozlijeđenih, raznesenih nogu. No bližilo se doba masovnih godišnjih odmora
u kolovozu, nismo se htjeli uzrujavati. Hodnicima u metrou hodali smo uz
glas koji nas je molio da prijavimo napuštene pakete i vlastitu smo sudbinu
svatko za sebe prepuštali na milost i nemilost mjerama sigurnosti.
Za nekoliko tjedana, kad nam je Saint-Michel već ishlapio iz sjećanja,
slijedio je niz bombaških napada u kojima je upotrijebljena neobična
kombinacija ekspres-lonca, čavala i plinskih boca: poput filma pratili
smo potjeru za mladićem iz lionskog predgrađa, „zagonetnim Kelkalom“, i
kako su ga policajci izrešetali prije nego što je uspio izgovoriti ijednu riječ.
Ljetno je računanje vremena prvi put trajalo do kraja listopada. Bila je
to jesen topline i svjetla. Tko se osim rodbine i preživjelih sjećao žrtava s
postaje Saint-Michel, čija imena nigdje nisu pisala - valjda da ne straše
korisnike metroa, koji su ionako bili silno živčani zbog kašnjenja
vlakova “uzrokovanih tehničkim problemom“, „teških putničkih nesreća“,
kako bi se reklo kad bi netko završio pod vlakom - poginulih koji su u zaborav
pali brže od žrtava iz Ulice Rennes, otprije čak devet godina, ili još davnijih. iz
Ulice Les Rosiers? Događaji bi izblijedjeli prije nego što bi dospjeli u priču.
Bešćutnost je rasla.

Svijet robe i reklama i svijet političkih govora supostojali su na televiziji, no

nisu se presijecali. U jednom je vladala lagoda i poticanje na uživanje, u
drugom žrtvovanje i ograničenja uza sve zlokobnije fraze poput
„globalizacije razmjene roba i usluga“, „nužne modernizacije“. Trebalo nam
je vremena da Juppéov plan prevedemo u slike svagdašnjeg života i shvatimo
da nas veslaju, no dojadilo nam je što nam se tako oholo i svisoka predbacuje
da nismo „pragmatični“. Mirovina i socijalno osiguranje bili su posljednji
tragovi državne skrbi, svojevrsna čvrsta točka usred svega što je prohujalo.
Željezničari i poštari prekinuli su rad, kao i nastavnici i sve javne službe.
Pariz i drugi veliki gradovi grcali su u nerazmrsivim prometnim krkljancima,
ljudi su kupovali bicikle da mogu prometovati i hodali su u
žurnim povorkama u prosinačkim noćima. Bio je to zimski štrajk odraslih
ljudi, miran i tmuran, bez nasilja i ushita. Podsjetili smo se na razglobljeno
vrijeme velikih štrajkova, trebalo je računati na kašnjenje, snalaženje kako
god znaš i privremena rješenja. U tijelima i gestama probudila se mitologija,
ustrajno hodanje Parizom bez metroa i autobusa bilo je čin sjećanja. Glas
Pierrea Bourdieua na Lionskom kolodvoru povezao je 1968. i 1995.
Vraćala nam se vjera. Staloženo nas je bodrila nova terminologija, „drukčiji
svijet“, stvaranje „socijalne Europe“. Ljudi su ponavljali da već godinama tako
ne razgovaraju: nije im išlo u glavu. Štrajk je prije bio u govoru nego u

101
 Knjige.Club Books

djelovanju. Juppe je povukao plan. Došao je Božić. Valjalo je doći k sebi,

strpjeti se, baviti se darovima. Prosinačkim je danima došao kraj, nisu tvorili
nikakvu priču. Ostala nam je samo slika gomile koja klipše kroz mrak. Nismo
znali je li to bio posljednji veliki štrajk stoljeća ili početak buđenja. Za nas je
nešto počinjalo, prisjećali smo se Eluardovih stihova: /diljem svijeta/bje ih
malo/svak mišljaše da je sam /odjednom postadoše svjetina.

Između onoga što još nije i onoga što jest svijest se načas isprazni. Gledali
smo golem naslov na naslovnici Le Mondea UMRO FRANÇOIS MITTERRAND I NIŠTA
NAM NIJE BILO JASNO. MNOŠTVO SE PONOVNO OKUPLJALO KAO U PROSINCU, PO mraku na
Trgu Bastille. I dalje smo trebali zajedništvo, a morila nas je samoća. Sjetili
smo se kako je 10. svibnja 1981. u vijećnici u Chäteau-Chinonu Mitterrand,
doznavši da je izabran za predsjednika Republike, promrmljao: “Ma nemoj
mi reći.“

Bili smo razdraženi. Valovi straha, ozlojeđenosti i veselja burkali su tijek

dana koji su prolazili bez iznenađenja. Prestali smo jesti meso zbog „kravljeg
ludila“ od kojeg će se u sljedećem desetljeću navodno masovno
umirati. Sablaznili smo se pred prizorom sjekire koja provaljuje vrata crkve
kamo se sklonila skupina ilegalnih doseljenika. Nenadan osjećaj nepravde,
proplamsaji suosjećanja ili savjesti, na ulice su potjerali rijeku ljudi. Stotinu
tisuća prosvjednika radosno je marširalo protiv Debréova prijedloga zakona
kojim je trebalo olakšati izgon stranaca, na ruksacima su nosili bedževe sa
slikom crna kovčega i riječima: „Tko je sljedeći?“ Kod kuće su ih spremili u
ladicu za uspomenu. Ljudi su potpisivali peticije i zaboravljali im svrhu,
zaboravljali su i da su ih uopće potpisali - tko bi više znao tko je taj Abu-
Jamal? Preko noći bi se zamorili. Izmjenjivali su se izljevi osjećaja i
beživotnost, prosvjedi i mirenje sa stanjem. Riječ „borba“ kao marksistički je
atavizam izgubila vrijednost i postala je predmetom sprdnje, a „branjenje
prava“ prije svega se odnosilo na prava potrošača.

Osjećaji poput domoljublja i časti izišli iz uporabe, više ih nismo osjećali, činili
su nam se smiješnima, pripadali su manje vrijednim vremenima i
ugnjetavanim populacijama. O sramu se trubilo na sve strane i više nije bio
što je bio nekad, nego samo privremena smetnja, prolazna ogrebotina na egu
- a poštovanje je prije svega bilo zahtjev toga istog ega da ga drugi priznaju.
Za „dobrotu“ i „dobre ljude“ više nigdje nisi čuo. Više se nisi ponosio
postignućima, nego onim što jesi: žena, gej, provincijalac, Židov, Arapin itd.
Najviše se poticao mutan osjećaj opasnosti vezane uz pikselizirane likove
„Rumunja“, „divljaka“ iz predgrađa, otimača torbi, silovatelja i pedofila te
102
 Knjige.Club Books

tamnoputa terorista, kao i uz hodnike metroa, Sjeverni kolodvor i departman

Seine-Saint-Denis - a potkrepljivale su ga emisije kanala TF1 i M6 i razglas s
objavama: „Pozor, na ovoj postaji možda operiraju džepari“ ili „Prijavite
svaki napušten paket“: osjećaj nesigurnosti.

Nije bilo točne riječi za dojam da u isti mah i stagniramo i mijenjamo se.
Nesposobnima da pojmimo što se zbiva, jedna je riječ krenula od usta do
usta: „vrijednosti“ - nije se preciziralo koje - a paušalno je osuđivala mlade,
prosvjetu, pornografiju, prijedlog zakona o životnom partnerstvu,
legalizaciju marihuane i opadanje pismenosti. Drugi su se sprdali s tim
„novim moralnim poretkom“, “političkom korektnosti“ i „konfekcijskim
razmišljanjem“, navijali su za transgresiju i odobravali
Houellebecqov cinizam. U srazu jezika na televiziji nije bilo velike buke.
Mireille Dumas, Jean-Luc Delarue, ženski časopisi i mjesečnik
Psychologies neumorno su nas bombardirali objašnjenjima čovjekove psihe:
nismo doznali bogzna što, no sada je svatko mogao roditelje pozvati na red i
tješilo nas je što možemo vlastito iskustvo stopiti s iskustvima drugih.
Chiracu je puhnulo da raspusti Nacionalnu skupštinu i ljevica je na račun
te predstave dobila izbore, a Jospin je postao premijerom. Bila je to naknada
za razočaranje one večeri u svibnju 1995., vratili smo se na manje zlo,
na mjere koje su imale prizvuk slobode, jednakosti i velikodušnosti i
odgovarale su našoj želji da svi imaju pravo na dobre stvari u životu, na
zdravlje s općim zdravstvenim osiguranjem i na vrijeme za sebe s
tridesetpetosatnim radnim tjednom, makar sve drugo ostalo isto. I
nećemo 2000. godinu provesti pod vlašću desnice.

Trgovački je poredak pojačavao stegu i nametao svoj vratolomni ritam. Roba

obilježena crtičnim kodom s pokretne je trake brže dolazila do kolica, a cijena
transakcije očitala bi se u sekundi uz neupadljiv pisak. Oprema za novu
školsku godinu našla bi se na dućanskim policama prije nego što bi djeca
uopće otišla na ljetne praznike, igračke za Božić dan nakon Svih Svetih, a
kupaći kostimi u veljači. Vrijeme stvari usisavalo nas je i prisiljavalo
da neprestano živimo dva mjeseca unaprijed. Ljudi su hitali na „iznimna
otvaranja“ dućana nedjeljom i produžene dane do jedanaest navečer, prvi
dan rasprodaja bio je medijski događaj. „Proći jeftinije“ i „iskoristiti
akciju“ bila su neprijeporna načela, obveza. Trgovački centar
s hipermarketom i prodavaonicama u nizu postao nam je glavno stanište,
mjesto staložena užitka i neiscrpne kontemplacije predmeta, bez nasilja, pod
zaštitom mišićavih zaštitara. Onamo su bake i djedovi vodili unuke da
vide koze i kokoši izložene na stelji bez mirisa i pod umjetnim svjetlom, koje

103
 Knjige.Club Books

će već sutradan zamijeniti bretonski specijaliteti ili ogrlice i kipići iz serijske

proizvodnje koji se prodaju pod afričke rukotvorine, posljednji ostatci
kolonijalne povijesti. Mladima, osobito onima koji se u društvu nisu mogli
drukčije istaknuti, osobnu su vrijednost osiguravale odjevne marke, L'Oréal,
jer ga zaslužujem. A mi, sitničavi preziratelji potrošačkog društva,
podlegnuli bismo želji za parom čizama koje bi ti, kao svojedobno prvi par
sunčanih naočala, pa minisuknja i trapezice, nakratko stvorile iluziju da si
nova osoba. Ljude je manje zanimalo posjedovanje, na policama Zare i H&M-
a prije su tražili taj osjećaj koji su im nove stvari pružale istog časa i bez
napora: dodatak bića.
I nije se starjelo. Stvari oko nas nisu trajale dovoljno dugo da bi dogurale
do starosti, bjesomučno smo ih zamjenjivali i obnavljali. Pamćenje ih nije
stizalo povezati sa životnim trenutcima.

„Mobilni telefon“ bio je najčudesniji od svih novih predmeta i najviše nas je

uznemiravao. Nikad ni u snu ne bismo pomislili da ćemo jednog dana šetati s
telefonom u džepu i telefonirati bilo kada i s bilo kojeg mjesta. Bilo nam
je čudno vidjeti ljude kako na ulici razgovaraju sami sa sobom, a na uho
prislanjaju telefon. Kad smo prvi put u vagonu prigradskog vlaka ili na
blagajni u samoposluživanju čuli zvonjavu iz vlastite torbe, lecnuli smo se i
grozničavo tražili dugme za javljanje uz neki osjećaj srama i nelagode: tijelo
bi ti naglo privuklo pozornost drugih ljudi kad bi rekla „molim“ i nastavila
riječima koje nisu bile namijenjene tuđim ušima. S druge strane, ljutili smo
se kad bi se kraj nas glas nekog neznanca javio na poziv: našli smo se u klopci
tuđeg života za koji je naš bio ništavan, i taj nam je sada nametao svoju
bljutavu svakodnevicu, otrcane brige i žudnje koje bi svojedobno ostale u
prostoru stana ili telefonske govornice.

Pravi je ispit tehnološke hrabrosti bio „prijelaz“ na računalo: baratanje

računalom označavalo je viši stupanj pristupa modemitetu, drukčiju, novu
inteligenciju. Bilo je bahat predmet koji je tražio brze reflekse i
neobičnu preciznost kretnji šake, a na nerazumljivom je engleskome
neprestano nudio „opcije“ kojima se trebalo smjesta pokoriti - bilo je
nemilosrdan i pakostan predmet koji bi progutao pismo koje smo upravo
napisali i skrio ga negdje u dubini utrobe. Neprestano nas je bacalo u
očaj. Ponižavalo nas je. Bunili smo se protiv njega: „Što mi je pak sad učinilo!“
No ta se pomutnja dala zaboraviti. Kupili smo modem da možemo na
internet, dobili smo adresu elektroničke pošte i opčinjeno „surfali“ cijelim
svijetom na AltaVisti.

104
 Knjige.Club Books

Novi su predmeti nekako silovali i tijelo i duh, no to bi nasilje uporabom brzo

nestalo. Postali su lagani. (Kao obično, djeca i mladi rabili su ih lako i bez
pitanja.)

Činilo nam se da pisači stroj, njegovo škljocanje i dodatna oprema, korektor,

šablone i indigo-papir, pripadaju nekom dalekom, nezamislivom vremenu.
No kad bismo se sjetili kako smo prije nekoliko godina telefonirali osobi X iz
govornice u zahodu kafića ili kako smo jedne večeri na Olivettiju tipkali
pismo osobi P, morali smo priznati da su i bez mobitela i mejla životna sreća
i patnja ista stvar.

Na pozadini bljedoplava neba i gotovo puste pješčane plaže izbrazdane poput

preorana polja, ističe se malena, zbijena skupina, dvije žene i dva muškarca:
četiri se lica stišću jedno uz drugo, a sunce koje pada slijeva svako od njih
dijeli na predio tame i predio svjetla. Muškarci su u sredini, slični su,
tridesetogodišnjaci iste visine i stasa, jedan počinje ćelavjeti, drugi je već
dobrano ćelav, obojica se već nekoliko dana ne briju. Desni za rame drži
sitnu djevojku crne kose koja joj uokviruje oči i pune obraze. Druga žena s
krajnje lijeve strane neodređenih je zrelih godina - svjetlo joj ističe bore na
čelu, narumenila je jagodice, oblik lica joj je mekši. Ošišana je na kacigu, nosi
bež pulover i labavo vezan šal, biserne naušnice i torbu preko ramena: daje
dojam imućne gradske žene na vikendu na obali Normandije.
Smješka se blago i odsutno, kao nastavnici ili roditelji kad ih fotografiraš
same s mladima (tako pokazuju da su itekako svjesni generacijskog jaza).
Sve četvero gledaju u objektiv, tijela i lica ukipjela su se u položaju koji
potječe još od početaka fotografije: hoće posvjedočiti da su bili zajedno, na
istome mjestu i istog dana, uhvaćeni su u trenutku kad im na pameti
nije ništa drugo osim „lijepo nam je“. Na poleđini: Trouville, ožujak 1999.

Ona je žena s rumenilom na obrazima, tridesetogodišnjaci su joj sinovi, mlada

crnka djevojka je starijeg sina, djevojka mlađega fotografira. Ona već
godinama lijepo zarađuje kao „viša nastavnica“ i svima plaća te vikende na
moru u želji da djeci nastavi pružati materijalnu sreću i nadoknadi im
moguće životne patnje za koje se osjeća odgovornom jer ih je ona donijela na
svijet. Pomirila se s činjenicom da unatoč svim diplomama i dalje rade
na određeno vrijeme, ili honorarno, ili su na burzi, kako koji mjesec, a žive u
sadašnjosti glazbe, američkih serija i videoigara kao da su još i do daljnjega
studenti, ili pak siromašni umjetnici, pripadnici boeme iz minulih vremena
koja je danas sveprisutna, i silno su daleko od toga da se „skrase“ kao ona u
njihovim godinama. (Ne zna je li njihov društveni nehaj stvaran ili hinjen.)

105
 Knjige.Club Books

Prošetali su do hotela Roches Noires, do stuba koje nose ime Marguerite

Duras i natrag. Možda u toj polaganosti u rastresenoj kontemplaciji na
grupnoj šetnji, nasumičnu i isprekidanu prilagođavanju koraka, dok gleda
leđa i noge sinova koji hodaju ispred nje sa svojim partnericama i sluša
njihove duboke glasove, nju hvata svojevrsna nevjerica. Kako je moguće da
su ti muškarci njezina djeca? (Nosila ih je pod srcem, no čini joj se da to nije
dovoljan razlog.) Da nije nesvjesno nastojala ponoviti dvojstvo svojih
roditelja kako bi pred sobom imala isto što i iza sebe, da bi dobila jednako
sidrište u svijetu? Možda se na toj plaži sjetila kako joj je mati, kad bi je vidjela
kako hoda između sinova omladinaca, svaki put zadivljeno i u čudu
uskliknula: „kakvi veliki dečki!“, kao da je svjetsko čudo što joj je kći majka
dvojice kršnih momaka koji su već za glavu viši od nje, i takoreći je nedolično
što su u tijelu žene koja će za nju zauvijek ostati njezinom curicom rasla dva
muška djeteta, a ne dvije djevojčice.

Sigurno, kao i u drugim prorijeđenim prilikama kad se nađe s njima i s

vremena na vrijeme ponovno preuzme majčinsku ulogu, ona osjeća da joj
majčinska spona nije dovoljna, da treba ljubavnika, prisnost s drugom
osobom koju pruža samo spolni čin i koja je tješi u prolaznim sukobima sa
sinovima. Mladić s kojim provodi ostale vikende često joj bude dosadan,
živcira je što nedjeljom ujutro gleda Telefoot, no da ga se odrekne, ne bi
više imala komu prepričavati svagdašnje beznačajne događaje i postupke,
pretakati svakodnevicu u riječi. Više ne bi ni iščekivala, gledala bi čipkaste
tange i čarape u komodi i govorila bi si da više ničemu ne služe, a kad čuje
Sea, Sex and Sun, osjećala bi se isključenom iz svijeta milovanja, žudnje i
umora, lišenom budućnosti. Taj je gubitak, kad ga u ovom času zamisli,
silovito veže za momka kao za “posljednju ljubav“.
Kad bolje razmisli, zna da u njihovoj vezi, barem što se nje tiče, seks nije
ono glavno: momak joj služi da ponovno proživi što je mislila da više nikad
neće proživjeti. Kad je odvede na večeru u Jumbo, ili je dočeka s Doorsima pa
vode ljubav na madracu na podu u njegovoj ledenoj garsonijeri, njoj se čini
da ponavlja prizore iz vlastitoga studentskog života, trenutke koji su se već
dogodili. Sada ih ne proživljava za ozbiljno, no upravo to ponavljanje daje
dozu stvarnosti njezinoj mladosti, prvim iskustvima, “prvim putovima“ koji
su je onomad zaskočili i ošamutili pa nisu imali smisla. Nemaju ni danas,
ponavljanje popunjava prazninu i stvara iluziju zatvaranja kruga. U dnevniku
piše: „Iščupao me je iz moje generacije. No ne pripadam ni njegovoj. U
vremenu nisam nigdje. On je anđeo koji oživljava prošlost, koji
ovjekovječuje.“
Uza nj, u polusnu nakon ljubovanja nedjeljom popodne, često padne u
neko osobito stanje. Više ne zna odakle, iz kojih gradova, do nje izvana dopire

106
 Knjige.Club Books

buka prometa, koraci i riječi. U isti je mah u svom odjeljku u

djevojačkom domu, u hotelskoj sobi - u Španjolskoj u ljetu 1980., u Lilleu zimi
s P.-om - u krevetu kao dijete, sklupčana kraj usnule majke. Čini joj se da je u
isti mah u više trenutaka u životu i oni plutaju jedan iznad drugoga. Svijest i
tijelo obuzima joj vrijeme kakvo ne poznaje, vrijeme u kojem se sadašnjost i
prošlost preslojavaju bez miješanja, u kojem joj se čini da se letimice vraća u
sve prijašnje oblike svog bića. Na taj je osjećaj tu i tamo već naišla - možda ga
mogu izazvati i droge, no ona ih nikad nije kušala jer za nju nema užitka do
užitka bistra uma - no sada ga doživljava u svojevrsnu uvećanju, usporeno.
Dala mu je ime: osjećaj palimpsesta, no ako se pouzda u rječničku
definiciju “rukopisa s kojeg je sastrugan prvotni tekst i na njegovu mjestu
napisan novi“, ta riječ nije posve prikladna. Vidi ga kao moguće oruđe
spoznaje - ne samo za sebe nego i općenito, gotovo znanstveno - no ne zna
čega. U planu da piše o ženi koja živi od 1940. do danas, koji je sve
više zaokuplja utoliko što se osjeća jadnom, čak krivom što nikako da ga
ostvari, željela bi krenuti baš od tog osjećaja, zacijelo pod Proustovim
utjecajem, iz potrebe da svoj pothvat utemelji na stvarnu iskustvu.
Taj je osjećaj kroz niz bezdana postupno vuče daleko od riječi i bilo kakva
jezika prema prvim godinama bez sjećanja i ružičastoj toplini kolijevke - kao
u Rođendanu, slici Dorothee Tanning - briše njezine postupke i događaje, sve
što je naučila i mislila, sve za čim je žudjela i što ju je iz godine u godinu vodilo
ovamo, u ovaj krevet s ovim mladim muškarcem: poništava njezinu povijest.
A ona bi, naprotiv, u svojoj knjizi željela sačuvati sve što je sve vrijeme bilo
oko nje, sačuvati svoje okolnosti. Nije li i sam taj osjećaj stvar povijesti i
mijena u životima žena i muškaraca, činjenice da ga s pedeset osam godina
uz dvadesetdevetogodišnjeg muškarca može doživjeti bez ikakve krivnje, ali
i bez ponosa? Ne zna reći je li „osjećaj palimpsesta“ moćnije heuristički od
drugog osjećaja koji je također često hvata - da su njezin život i sva njezina
„ja“ u likovima iz knjiga i filmova, da je ona žena iz Sue Amosa Kolleka i žena
iz Claire Dolan, filmova koje je nedavno gledala, ili Jane Eyre, ili Molly Bloom
- ili Dalida.

Dogodine će biti u mirovini. Već baca nastavne pripreme, bilješke o knjigama

i tekstovima koje je rabila, rješava se sve stare ambalaže vlastita života kao
da hoće raščistiti radnu površinu za pisanje jer ga više nema na temelju čega
odgađati. U pospremanju naleti na rečenicu s početka Života Henryja
Brularda: „Bliži mi se pedeseta, krajnje je vrijeme da se upoznam.“ Prepisala
ju je s trideset sedam godina - u međuvremenu je dostigla i prestigla
Stendhalovu dob.
Godina 2000. bila je na pomolu. Nije nam išlo u glavu da ćemo je baš mi
imati sreću doživjeti. Mislili smo da je šteta umrijeti i propustiti je. Nismo

107
 Knjige.Club Books

mogli zamisliti da bi sve moglo proći glatko, najavljivali su nekakav

informatički “bug“, planetarni poremećaj, crnu rupu koja navješćuje kraj
svijeta, povratak divljaštvu i nagonima. Iza nas se dvadeseto stoljeće
zatvaralo neumoljivim nizanjem pregleda, sve se popisivalo, razvrstavalo,
ocjenjivalo: otkrića, književna i umjetnička djela, ratovi i ideologije, kao da
u dvadeset i prvo stoljeće trebamo uči izbrisana pamćenja. Neko ozbiljno i
optužujuće vrijeme - za sve smo trebali polagati račune - nadvijalo se nad
nama i lišavalo nas je vlastitih uspomena, onoga što za nas nikad nije bilo
neko “stoljeće“, nego samo protjecanje godina među kojima su se jedne
isticale više, druge manje, ovisno o tome kako nam se mijenjao život. U
nadolazećem će stoljeću ljudi koje smo poznavali u djetinjstvu, a više ih
nema, roditelji i djedovi i bake, postati definitivno pokojnima.

Devedesete, desetljeće na izmaku, za nas nisu imale osobita značenja: bile su

godine razočaranja. Kad smo vidjeli što se zbiva u Iraku - koji su Sjedinjene
Države izgladnjivale i redovito mu prijetile „zračnim udarima“ i gdje su djeca
umirala bez lijekova - u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, u Čečeniji, na
Kosovu, u Alžiru itd., radije se nismo prisjećali Clintonova rukovanja s
Arafatom u Camp Davidu, najave „novoga svjetskog poretka“, a ni Jeljcina na
tenku: zapravo gotovo ničega, osim dalekih maglovitih večeri u prosincu
1995. i valjda posljednjega velikog štrajka ovog stoljeća. Možda i lijepe i
nesretne princeze Diane koja je poginula u automobilskoj nesreći kod
Mosta Alma i plave haljine Monice Lewinsky umrljane sjemenom Billa
Clintona. Prije svega, htjeli smo se sjećati Svjetskoga nogometnog prvenstva.
Ljudi bi se bili rado vratili u tjedne iščekivanja i okupljanja pred televizorom
u tihim gradovima kojima su krstarili dostavljači pizze, tjedne koji su iz
utakmice u utakmicu vodili do one nedjelje i onog trenutka kad smo u općoj
galami i ekstazi mogli svi zajedno umrijeti od sreće što smo pobijedili - samo
što smo doživjeli nešto posve suprotno od smrti - i kad smo se masovno
prepustili jednoj jedinoj želji, jednoj jedinoj slici, jednoj jedinoj priči -
reklame za Évian i Leader Price sa Zidaneovim licem na zidovima metroa bile
tek smiješni ostatci tih blještavih dana.
Pred nama nije bilo ničega.

Došlo je posljednje ljeto - sve nam je bilo posljednje. Ljudi su se još jednom
okupili. Autom su hitali prema liticama La Manchea da vide kako će Mjesec u
podne pomračiti Sunce, jatili su se u pariškim parkovima. Osvježilo je,
zavladao je sumrak. Jedva smo čekali da se Sunce vrati, no u isti smo mah
željeli ostati u toj čudnoj noći, činilo nam se da ubrzano proživljavamo
izumiranje ljudskog roda. Pred očima pod tamnim naočalama proletjeli su
nam milijuni kozmičkih godina. Slijepa lica uprta u nebo kao da su čekala

108
 Knjige.Club Books

silazak kakva boga ili blijedog jahača Apokalipse. Sunce se ponovno pojavilo
i ljudi su pljeskali. Sljedeća će pomrčina Sunca biti 2081. i mi je nećemo
doživjeti.

Ušli smo u 2000. Mimo vatrometa i uobičajene gradske euforije, nije se

dogodilo ništa spomena vrijedno. Razočarali smo se, najavljivani „bug“ bio je
obmana. Razmeđe je bilo šest dana prije u nevremenu koje su već
nazivali “velikom olujom“ i kao da je izbilo niotkuda. U roku od nekoliko
noćnih sati srušilo je tisuće dalekovoda, sravnilo šume sa zemljom, počupalo
krovove, prohujalo sa sjevera prema jugu i sa zapada prema istoku i obzirno
odnijelo samo desetak žrtava koje su se našle na pogrešnu mjestu u pogrešno
vrijeme. Jutarnje je sunce spokojno obasjalo osakaćeni krajolik, lijep kao što
samo opustošena zemlja zna biti lijepa. Tu je počelo treće tisućljeće. (Palo
nam je na pamet da se priroda zagonetno osvećuje.)

Ništa se nije promijenilo osim što smo počeli pisati neobičnu dvojku umjesto
jedinice, koja se kemijskoj olovci i dalje znala omaknuti dok smo datirali
čekove. U nastavku zime koja je bila blaga i kišovita kao i prethodne,
uz podsjećanje na „europske direktive“ iz Bruxellesa i „bum start-up
poduzeća“, umjesto očekivana oduševljenja zavladala je svojevrsna sjeta.
Socijalisti su bezlično upravljali zemljom. Prosvjedi su se prorijedili. Više
nismo sudjelovali na skupovima potpore ilegalnim doseljenicima.
Nekoliko mjeseci nakon početka novog stoljeća, zrakoplov za bogate
kojim nitko iz našega kruga nikad nije letio srušio se u Gonesseu i brzo je
iščeznuo iz sjećanja, ostao je u de Gaulleovu dobu. Sitan, leden i
nedokučivo ambiciozan čovjek po prezimenu koje je barem bilo
lako izgovoriti, Putin, zamijenio je pijanduru Jeljcina i obećavao je da će
„Čečence tamaniti i po zahodima“. Rusija više nije budila ni nadu ni strah,
samo trajnu tugu. Povukla nam se iz mašte - koju su pak Amerikanci
zaposjeli protiv naše volje, poput divovska stabla čija se krošnja nadvila nad
cijelim svijetom. Sve su nam više išli na živce sa svojim moralizatorskim
govorancijama, dioničarima i mirovinskim fondovima, onečišćavanjem
planeta i gađenjem prema našim sirevima. Da bismo naznačili kako je njihova
prevlast u biti skučena i temelji se na oružju i gospodarskoj moči, obično smo
ih određivali riječju „drskost“. Tim su osvajačima nafta i dolari bili jedini
ideali. Njihove vrijednosti i načela - uzdaj se u se i u svoje kljuse - nisu
ulijevali nadu nikomu drugom i mi smo sanjali o “drukčijem svijetu“.

Na prvi je pogled to bilo nešto u što nisi mogao povjerovati - kao što će se
poslije vidjeti na snimci na kojoj George W. Bush, poput izgubljena djeteta,
109
 Knjige.Club Books

uopće ne reagira kad mu na uho šapnu vijest - nisi to mogao ni zamisliti ni

osjetiti, mogao si samo opetovano gledati kako se tog popodneva polovicom
rujna na televizijskom ekranu menhetnski neboderi blizanci ruše jedan za
drugim - u New Yorku je bilo jutro, no nama će zauvijek ostati poslijepodne -
kao da će od silna gledanja snimki stvar postati stvarnom. Ostali smo
skamenjeni, nikako da dođemo k sebi, i mobitelom smo zapanjenost dijelili
sa što više drugih ljudi.
Krenula je poplava istupa i analiza. Čisti se događaj rasplinjavao.
Kostriješili smo se na Le Mondeov proglas: “Svi smo mi Amerikanci“. Slika
svijeta odjednom se okrenula naglavce, šačica fanatika iz nazadnih zemalja
naoružana skalpelima za karton u manje od dva sata sravnila je simbole
američke moći. Snebivali smo se nad njihovim čudesnim pothvatom.
Predbacivali smo si što smo svojedobno mislili da su Sjedinjene Države
nepobjedive, ovo je bila osveta za tu iluziju. Sjećali smo se jednoga drugog 11.
rujna i atentata na Allendea. Nešto se plaćalo. Poslije će biti vremena za sućut
i razmišljanje o posljedicama. Sad je bilo važno reći gdje smo, kako, od koga
ili kojim putem doznali za napad na Twin Towers. Oni malobrojni koji nisu
doznali istog dana ostat će pod dojmom da su propustili sastanak s ostatkom
svijeta.

I svatko je razbijao glavu da se sjeti što je radio upravo u trenutku kad je prvi
zrakoplov pogodio neboder Svjetskoga trgovačkog centra, dok su se parovi
bacali u prazno držeći se za ruke. Jedno s drugim nije imalo nikakve
veze, osim što smo bili živi u istom trenutku kad i tri tisuće ljudskih bića koje
će izginuti, a toga četvrt sata prije nisu bila svjesna. Kako se jedan prisjećao
da je bio kod zubara, drugi na ulici, treći kod kuće s knjigom,
zaprepašteni tom suvremenošću shvaćali smo da svatko na svijetu živi sam
za sebe i povezuje nas jednaka neizvjesnost. A u istome neznanju u kojem
smo živjeli dok smo promatrali Van Goghovo platno u Muzeju Orsay
nesvjesni što se te sekunde zbiva na Manhattanu, naći ćemo se u
trenutku vlastite smrti. No sad smo u besmislenu nizanju dana sačuvali taj
sat koji je sadržavao i razaranje nebodera Svjetskoga trgovačkog centra i
posjet zubaru ili tehnički pregled automobila.
Jedanaesti rujna potisnuo je sve datume koje smo dotle pamtili. Sada se
govorilo „poslije 11. rujna“, jednoga jedinoga dana, kao što se nekoć govorilo
„poslije Auschwitza“. Tu je počinjalo tko bi znao što. I vrijeme se globaliziralo.

Kad poslije budemo razmišljali o događajima koje ćemo, nakon oklijevanja,

smjestiti u 2001. - o oluji u Parizu za vikend 15. kolovoza, pokolju u štedionici
u Cergy-Pontoiseu, reality-seriji Loft Story, objavljivanju Seksualnog života
Catherine Millet - iznenadit ćemo se kad shvatimo da su prethodili 11. rujnu

110
 Knjige.Club Books

i da se ni po čemu ne razlikuju od potonjih zbivanja u listopadu ili studenome.

Nastavili su plutati u prošlosti, nevezani s događajem za koji smo sada morali
priznati da ga zapravo nismo doživjeli.

Strah nas je spopao da nismo stigli ni razmisliti, u svijet se uvukla neka

mračna sila spremna izvesti najgore užase bilo gdje na planetu, omotnice
pune bijela praha ubijale su primatelje, Le Monde je u naslovu
spominjao “Nadolazeći rat“. Predsjednik Sjedinjenih Država George W. Bush,
bezbojni sin prethodnoga, čiji je izbor nakon beskrajna prebrajanja glasova
bio smijurija, objavio je rat između civilizacija, između Dobra i Zla.
Terorizam je dobio ime - Al-Qaida; religiju - islam; domovinu - Afganistan.
Više nisi smio spavati, morao si biti na oprezu dok je svijeta i vijeka. Bili smo
se prisiljeni povesti za američkim strahom pa su nam solidarnost i sućut
splasnule. Rugali smo se Amerikancima jer nisu bili sposobni uhvatiti bin
Ladena i mulu Omara, koji je otperjao na motociklu i ispario.
Predodžba o muslimanskom svijetu se preokrenula. Mozaik muškaraca u
haljama i žena pokrivenih poput blaženih djevica, goniča deva, trbušnih
plesova, minareta i mujezina više nije bio nešto daleko, šaroliko i
zaostalo, nego moderna sila. Ljudima je bilo teško povezati moderan život i
hodočašća u Meku, djevojku pod čadorom i doktorski studij na Sveučilištu u
Teheranu. Muslima ne više nisi mogao smetnuti s uma. Milijarda i
dvjesto milijuna.
(Milijarda i tristo milijuna Kineza koji su vjerovali jedino u ekonomiju i
punom parom su radili na proizvodnji jeftine robe za zapadno tržište bila je
samo daleka tišina.)

Religija je ponovno bila u trendu, samo ne naša religija u koju više nismo
vjerovali i koju smo odbili prenijeti novomu naraštaju, a u biti je ostala jedina
legitimna i najbolja, ako već moramo rangirati. Desetica njezine krunice,
crkvene pjesme i riba petkom pripadale su muzeju djetinjstva: Kršćanin sam,
to ponos je moj.
Razliku između Francuza „francuske korjenike“ -time smo sve rekli, tu su
i stablo i zemlja - i „potomaka imigracije“ ništa nije pokolebalo. Kad je
predsjednik Republike u govorima spominjao „francuski narod“,
podrazumijevalo se da se radi o cjelini - širokogrudnoj cjelini izvan svake
sumnje o ksenofobiji - koja je uključivala Victora Hugoa, osvajanje Bastille,
seljake, učitelje i svećenike, abbé Pierrea i de Gaullea, Bernarda Pivota,
Asterixa, babu Denis iz reklama za perilice i Coluchea, sve Marie i Patricke.
Nije uključivala Fatimu, Alija i Boubacara, one koji su u superkmarketima
kupovali halal i poštovali ramazan. Pogotovo nije uključivala „mlade iz
problematičnih predgrađa“, koji su kapuljačama natučenima na oči i

111
 Knjige.Club Books

nehajnim držanjem neupitno davali do znanja da su podmukli i lijeni, u

sigurnoj uvertiri da nešto kuhaju. U nekomu nejasnom smislu bili su
domorodci u unutarnjoj koloniji nad kojom smo izgubili vlast.
Jezik je postojano gradio podjelu između nas i njih, zatvarao ih je u
„zajednice“ i „geta“ i „zone bezakonja“ prepuštene trgovini drogom i
„grupnim silovanjima“, pretvarao ih je u divljake. Francuzi su zabrinuti,
tvrdili su novinari. Prema anketama - koje su diktirale atmosferu - ljude je
najviše mučio nedostatak sigurnosti. Nitko to nije otvoreno govorio, no
ugroza je nosila lice tamnopute populacije u sjeni i okretnih hordi koje su
poštenim ljudima otimale mobitele.

Prijelaz na euro nakratko nam je odvratio pozornost. Već nakon tjedan dana
više nas nije zanimalo iz koje su zemlje došle nove kovanice. Bila je to hladna
valuta čistih malenih novčanica, bez slika i metafora, euro je bio euro i točka
- gotovo nestvaran novac bez težine i varljiv, kresao je cijene pa nam se činilo
da je u dućanima sve jeftino, a nad obračunom plaće da smo siromašni. Bilo
nam je silno čudno zamisliti Španjolsku bez cijena u pesetima uz tapase i
sangriju, Italiju bez hotelskih noćenja za stotine tisuća lira. Nismo imali
dovoljno vremena da bismo uzdisali za stvarima. Umro je Pierre Bourdieu,
kritički intelektualac kojeg je javnost slabo poznavala, nismo ni znali da je
bolestan. Nije nam dao vremena ni da se snađemo, da predvidimo kako će
biti bez njega. Neka je čudna, potmula tuga kolala među onima koje je čitanje
njegovih knjiga oslobodilo. Bojali smo se da će se njegove riječi u nama
izbrisati kao Sartreove, sada već silno daleke. Da će svijet stavova biti jači od
nas.

Tako su nas svibanjski predsjednički izbori još više obeshrabrivali. Repriza

prethodnih iz 1995. s istim akterima,
Chiracom i Jospinom (koji se povodio za Tonyjem Blairom i zazirao od
riječi „socijalistički“, no vjerojatno će pobijediti). Čudili smo se kad bismo se
sjetili napetosti i gorčine prvih mjeseci 1981. Tada smo, barem u
sjećanju, nekamo išli. Čak nam se i 1995. činila boljom. Nismo znali što nas je
više ubijalo u pojam, mediji i njihove ankete, u koga imate povjerenja ,
komentari svisoka, političari i njihova obećanja da će smanjiti stopu
nezaposlenosti i pokrpati rupu u budžetu Socijalnog osiguranja, ili vječno
pokvarene pokretne stube na kolodvoru, redovi na blagajnama u Carrefouru
i pošti, rumunjske prosjakinje, sve stvari zbog kojih je bacanje listića u
glasačku kutiju bilo jednako besmisleno kao i sudjelovanje u nagradnoj igri u
trgovačkom centru. A lutke iz Lutkarskog dnevnika na Canalu+ više nisu bile
smiješne. Više nas nitko nije zastupao pa je bilo sasvim u redu da prije svega
ugodimo sebi. Glasanje se prometnulo u privatnu stvar, stvar osjećaja. Čekali

112
 Knjige.Club Books

smo što će nam puhnuti u posljednji čas Arlette Laguiller, Christiane Taubira
ili Zeleni. Da nije bilo navike i prastare uspomene na „biračku dužnost“,
ne bismo se dali inkomodirati jedne travanjske nedjelje usred proljetnih
praznika.

Začudo, od te travanjske nedjelje pamtimo samo da je bila veoma sunčana i

topla, no ne sjećamo se ni čime smo se bavili ni sati uoči objave izbornih
rezultata, jedino možda da smo očekivali zabavnu večer. I dogodilo se.
Izronio je čovjek koji je već dvadeset godina izgovarao antisemitske i
rasističke užase, demagog grimase pune mržnje koji je podilazio puku, i
mrtav hladan dotukao Jospina. Više nije bilo ljevice. Politička lakoća življenja
kopnjela je.

Gdje smo pogriješili? Što smo učinili? Možda smo ipak trebali glasati za
Jospina umjesto za Laguillericu. Savjest nam se kovitlala u rascjepu između
nevine geste bacanja listića u glasačku kutiju i kolektivnog ishoda.
Udovoljili smo vlastitoj želji i to nam se obilo o glavu. Za ovo je netko morao
biti kriv i diskurs srama na svim je ustima zamijenio priču o nesigurnosti koja
je još jučer bila glavna. Digla se mahnita hajka za odgovornima: televizijski su
dnevnici neprestano vrtjeli jadno lice djedice Voisea kojeg su huligani
premlatili i zapalili njegovu straćaru, prali su one koji nisu izišli na izbore,
one koji su glasali za zelene, trockiste i komuniste. Mediji su „davali
riječ“ nijemim glasovima koji su glasali za Le Pena. Radnici i blagajnice izišli
su iz sjene pa su ih oprezno ispitivali da nam smjesta i bezizgledno razjasne
stvar.
No nismo stigli razmišljati, već nas je ponijela groznica opće mobilizacije
za spas demokracije, poziv na glasanje za Chiraca (uz savjete kako ostati čiste
duše dok bacaš listić u kutiju: navuci rukavice i začepi nos, smrdljiv je glas
bolji od smrtonosnoga). Kreposno i gromko jednoglasje krotko nas je porinulo
u masu i među prvomajske krilatice: Halt Führeru Le Penu, Ne bojte se,
oduprite se, Dopizdilo mi je I’ve got the balls Tengo las bolas, 17,3%
na Hitlerovoj ljestvici. Mladi su se vratili s praznika i govorili su da im sve to
sliči na svjetsko prvenstvo u nogometu. Pod sivim nebom na krcatom Trgu
Republike, iza natiskanih leđa goleme povorke koja nikako da krene,
preplavila nas je sumnja. Osjećali smo se kao statisti na snimanju filma o
tridesetim godinama. U zraku je bilo neke sporazumne prijetvornosti.
Pomirili smo se da ćemo izići na izbore i glasati za Chiraca. Po izlasku s
biračkog mjesta, činilo nam se da smo učinili nešto izvan svake pameti. Kad
smo navečer na televiziji vidjeli more lica koja su se dizala prema Chiracu i
urlala Chichi, volimo te, dok se iznad glava vijorila tanana ručica pokreta SOS
Rasizam, mislili smo: kakvi kreteni.

113
 Knjige.Club Books

Od tih ćemo se predsjedničkih izbora poslije sjećati samo mjeseca i dana

prvoga kruga, 21. travnja, kao da se forsirani drugi krug s izlaznosti od
osamdeset posto nije računao. Je li još uopće bilo moguće glasati?

Gledali smo kako desnica ponovno zauzima sve položaje. Iste govorancije
koje su od nas tražile da se prilagodimo tržištu i globalizaciji i isti zahtjevi da
radimo više i duže ponovno su navirali iz usta premijera čije su nas
prezime, Raffarin, pogrbljeno držanje i izlizana ljubaznost podsjećali na
bilježnika iz pedesetih godina pod čijim teškim korakom škripi uredski
parket. Jedva da smo se ogorčili kad je progovorio o „visokoj“ i „niskoj“
Francuskoj kao u devetnaestom stoljeću. Odvraćali smo pogled. Čak su i Plavi
ispali iz natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Koreji. Došli smo k sebi.
Kolovoško je sunce grijalo kožu. Sklopljenih očiju, na pijesku, bili smo ona
ista žena, isti muškarac. Uživali smo u vlastitu tijelu, onom istom tijelu iz
djetinjstva na šljunčanim plažama u Normandiji, s davnih praznika na Costa
Bravi. Još smo jednom uskrsnuli iz vremena zavijeni svjetlom.
Otvorili smo oči i vidjeli kako u more ulazi žena odjevena od glave do
pete, u jakni i dugoj haljini, s muslimanskom maramom preko kose. Muškarac
golih prsa.
U kratkim hlačama, držao ju je za ruku. Prizor je bio biblijski i njegova nas
je ljepota silno rastužila.

Mjesta na kojima se izlagala roba bila su sve veća, sve ljepša, sve šarenija i
besprijekorno čista u usporedbi s postajama metroa, poštom i državnim
gimnazijama, i svakog su se jutra ponovno rađala u sjaju i obilju prvog dana
u rajskom vrtu.
Da jedemo čašicu na dan, u godini dana ne bismo uspjeli kušati sve vrste
jogurta i mliječnih deserata. Postojali su različiti proizvodi za depilaciju
muških i ženskih pazuha, dnevni ulošci za tange, vlažne maramice, „kreativni
recepti“ i „pečene grickalice“ za mačke, koje su se dijelile na odrasle, mlade,
starije, kućne. Dalekovidnim industrijalcima nije promaknuo nijedan dio
ljudskog tijela i nijedna od njegovih funkcija. Prehrambeni su proizvodi bili
ili „posni“ ili „obogaćeni“ nevidljivim tvarima, vitaminima, kiselinama omega-
3, vlaknima. Sve što postoji - zrak, toplina i hladnoća, trava i mravi, znojenje
i hrkanje - bilo je povod za beskrajno gomilanje robe i proizvoda za njezino
održavanje u neprestanim potpodjelama stvarnosti i množenju stvari.
Trgovačka mašta nije znala za granice. U vlastitu je korist pripajala sve jezike,
od ekološkoga do psihološkoga, kitila se humanizmom i socijalnom pravdom,

114
 Knjige.Club Books

bodrila nas da se „svi zajedno borimo protiv skupoće“, propisivala je „ugodite

si“, „prođite jeftinije“. Orkestrirala je proslave tradicionalnih blagdana,
Božića i Valentinova, pratila ramazan. Bila je moral, filozofija, neprijeporan
oblik naših života. Život. Onaj pravi. Auchan.
Bila je to blaga i sretna diktatura protiv koje se nismo bunili, trebalo se
samo zaštititi od njezinih ekscesa, odgojiti potrošača - što je bila osnovna
definicija pojedinca. Za sve, uključujući i ilegalne doseljenike koji su se tiskali
na brodici nadomak španjolske obale, lice slobode bio je trgovački centar i
hipermarketi koji pucaju od obilja. Bilo je normalno da proizvodi dolaze iz
cijelog svijeta i slobodno kolaju, dok ljude vraćaju s granica. U nastojanju da
ih prijeđu, neki su se zatvarali u kamione, pretvarali su se da su i sami
beživotna roba i umirali su od gušenja kad bi ih vozač zaboravio na
lipanjskom suncu na parkiralištu u Doveru.

Distributeri robe široke potrošnje bili su tako brižni da su osigurali ponudu

za sirotinju: proizvode bez marke, u rinfuzi, niske kvalitete, konzerviranu
govedinu i jetrenu paštetu, koji su imućne podsjećali na nestašice i
politiku stezanja remena u nekadašnjim zemljama istočnog bloka.

I tako se dogodilo ono što su u sedamdesetim godinama najavljivali Debord i

Dumont - nije li i Le Clezio o tome napisao roman? Kako smo to mogli
dopustiti? No nisu se sva predviđanja obistinila. Nismo bili prištavi, nije
nam se gulila koža kao u Hirošimi, na ulici nam nisu trebale plinske maske.
Naprotiv, bili smo ljepši i zdraviji i bilo je sve teže zamisliti da ćemo umrijeti
od bolesti. Mogli smo mirne duše pustiti da treće tisućljeće ide svojim
tijekom.
Sjetili bismo se kako su nam roditelji predbacivali; „budi sretan s onim
što imaš“. Sad smo znali da sve što imamo nije dovoljno za sreću. No zbog
toga se nismo kanili odreći stvari. Neki možda jesu zakinuti i „isključeni“. no
to je očito cijena koju treba platiti, nužna kvota ljudskih života koje treba
žrtvovati da bi većina dalje uživala.

Jedna je reklama poručivala: Novac, seks, droga: birajte novac.

Prešli smo na DVD-čitače, digitalne fotoaparate, MP3-walkmane, ADSL, ravni

zaslon, stalno smo se unapređivali. Stati bi značilo pristati na starenje. Koža
se vidno habala, habanje je neprimjetno djelovalo i u tijelu, a svijet nas je
napajao novotarijama. Mi smo se habali, a svijet je išao naprijed: kretali smo
se u suprotnim smjerovima.

115
 Knjige.Club Books

Pitanja koja je postavljala pojava novih tehnologija dokidala su se jedna

za drugima jer smo ih rabili nagonski i bez razmišljanja. Ljudi koji se nisu
znali služiti računalom ili digitalnim walkmanom nestat će kao
svojedobno oni koji nisu znali baratati telefonom ili perilicom za rublje.

Pred blijedim očima starica u umirovljeničkim domovima vrtjela se

beskrajna parada reklama za proizvode i uređaje za koje one nikad nisu ni
slutile da bi im mogli zatrebati i nije bilo nikakvih izgleda da će ih ikad
posjedovati.

Tempiranje stvari nas je pregazilo. Dugo smo održavali ravnotežu između

iščekivanja i pojave novina, između nemanja i stjecanja, no sada je popustila.
Novo više nije izazivalo ni osude ni oduševljenje, više nije opsjedalo maštu.
Tvorilo je uobičajeni životni okvir. Možda će i sam pojam novoga nestati, kao
što je već gotovo iščeznuo pojam napretka: na to smo bili osuđeni, Nazirali
smo beskrajne mogućnosti svega. Mrtvi su živima ostavljali srca, jetra,
bubrege, oči, kožu, jajne su se stanice prenosile iz maternice u maternicu i
šezdesetogodišnjakinje su rađale. Lifting je zaustavljao vrijeme na licima. Na
televiziji je Mylene Demongeot bila ista bajna lutka koju smo gledali u Budi
lijepa i šuti, savršeno uščuvana još od 1958.
Zavrtjelo bi nam se u glavi pri pomisli na kloniranje, na djecu u umjetnim
maternicama, usatke u mozgu, wearables - engleski je djelovao dodatno
čudno i tlačiteljski - na posve nerazlučenu spolnost: zaboravljali smo da će te
stvari i oblici ponašanja još neko vrijeme postojati usporedno s
nekadašnjima.
No lakoća svega još nas je znala načas ošamutiti pa bismo za nov proizvod
na tržištu govorili: „genijalna stvar“.

Slutili smo da će se unutar jednoga životnog vijeka pojaviti nezamislive stvari

na koje će se ljudi naviknuti kao što su se u veoma kratku roku naviknuli na
mobitel, računalo, iPod i GPS. Uznemiravalo nas je što ne možemo
zamisliti način života za deset godina, a kamoli vlastitu prilagodbu još
nepoznatim tehnologijama. (Hoće li jednog dana ljudski mozak sadržavati
zapis cijele čovjekove povijesti, svega što je ikad učinio, rekao, vidio i čuo?)
Živjeli smo u obilju svega, informacija i „stručnih mišljenja“. Svaki se
događaj smjesta promišljao, bilo da se radilo o načinima ponašanja, tijelu,
orgazmu ili eutanaziji. O svemu se raspravljalo, sve se dešifriralo. Od
„ovisnosti“ i „otpornosti“ do „žalovanja“, bilo je bezbroj načina da vlastiti
život i osjećaje pretočimo u riječi. Depresija. alkoholizam, frigidnost,
anoreksija, nesretno djetinjstvo: više se ništa nije proživljavalo uzalud.
Savjesti je godilo prenošenje iskustava i maštarija. Kolektivno je
116
 Knjige.Club Books

samopromatranje nudilo modele na temelju kojih ćemo riječima izraziti

sebe. Um je bio sve hitriji, djeca su sve ranije počinjala učiti, a mladi su šizili
kako je škola spora i na mobitelu tipkali SMS-ove tristo na sat.

U općem preplitanju pojmova bilo je sve teže naći neku rečenicu za sebe,
rečenicu koju ćeš izgovoriti u sebi pa će ti biti lakše u životu.

Na internetu je bilo dovoljno upisati ključnu riječ da nam izlista tisuće

„sajtova“ koji su nam bez reda nudili dijelove rečenica i komadiće teksta, a
oni su nas pak vukli prema drugima u uzbudljivoj potrazi za blagom: pravi su
nalasci tonuli u moru svega i svačega što nismo tražili. Činilo nam se da
možemo obuhvatiti sva znanja, sagledati stvari sa svih mogućih gledišta koja
nam novim i surovim jezikom otvaraju blogovi. Informirati se o simptomima
raka grla, receptu za musaku, godinama Catherine Deneuve, vremenskoj
prognozi za Osaku, uzgoju hortenzija i marihuane, japanskom utjecaju na
razvoj Kine - igrati poker, snimati filmove i glazbu, kupiti sve, bijele miševe i
revolvere, Viagru i umjetne penise, sve prodati i preprodati. Razgovarati s
neznancima, vrijeđati ih i zavoditi, izmisliti si novu osobnost. Drugi su ljudi
ondje bili bestjelesni, bez glasa, mirisa i gesta, nisu mogli doprijeti do nas.
Jedino je bitno bilo što možemo raditi s njima, zakon razmjene, užitak. Silna
žudnja za moći i nekažnjivosti došla je na svoje. Krčili smo si put kroza svijet
objekata bez subjekata. Internet je svijet zasljepljujuće preobražavao u
diskurs.

Vrijeme se mjerilo skakutavim i hitrim klikanjem miša na ekranu.

U roku od manje od dvije minute mogla si naći prijateljice iz drugog C razreda

Gimnazije Camille-Jullian u Bordeauxu školske godine 1980. - 1981., pjesmu
Marie-Josée Neuville, članak iz lista L’Humanite iz 1988. godine. Potragu za
izgubljenim vremenom vodili smo na webu. Istog smo časa mogli doći do
arhiva i svih starih stvari za koje nismo ni slutili da ćemo ih ikad više uspjeti
naći. Sjećanje je postalo neiscrpno, no vrijeme je izgubilo dubinu koju su
odavali miris i žućenje papira, uha na stranicama, odlomak koji je podcrtala
neka nepoznata ruka. Našli smo se u beskrajnoj sadašnjosti.
Nemilice smo je htjeli „sačuvati“ pa smo mahnito snimali fotografije i
filmove koje si mogao pogledati na licu mjesta. S novom društvenom
namjenom, stotine slika iz svih mogućih prijateljevanja prebacivale su se
na računalo i pohranjivale u mape - koje smo rijetko otvarali. Važna je bila
snimka, hvatanje i udvostručavanje života koji smo bilježili u hodu: trešnje u
cvatu, hotelske sobe u Strasbourgu, djeteta netom nakon dolaska na svijet.

117
 Knjige.Club Books

U cijelosti smo konzervirali život: mjesta, susrete, prizore, predmete.

Digitalnom smo tehnologijom iscrpili stvarnost.

Ma kako raznoliki bili prizori, krajolici i ljudi na fotografijama i u filmovima

razvrstanim po datumu koje smo pregledavali na ekranu, sve je kupalo
svjetlo jednog jedinstvenog vremena. Profilirao se drugi, fluidan
oblik prošlosti s niskim sadržajem stvarnih uspomena. Slika je bilo previše
da bismo se na svakoj zadržali i prisjetili se okolnosti u kojima je snimljena.
Na njima smo živjeli bestežinski, preobraženo. Tragovi su nam se množili i
to je dokidalo osjećaj vremena koje prolazi.
Bilo je neobično pomisliti da će zahvaljujući DVD-ima i drugim medijima
budući naraštaji znati sve o našoj najprisnijoj svagdašnjici, gestama, o našem
namještaju i rublju, kako smo jeli, govorili i vodili ljubav.
Maglovitost prethodnih stoljeća kopnjela je od aparata na tronošcu
u fotoatelijeru do digitalne kamere u spavaćoj sobi, a sada će zauvijek nestati.
Uskrsnuli smo unaprijed.

U sebi smo pak nosili golemo i mutno sjećanje na svijet. Od gotovo svega
ostale su nam samo riječi, pojedinosti, imena: po uzoru na Georgesa Pereca
mogli smo reći „sjećam se“ za baruna Empaina, čokoladna zrnca
Picorettes, Beregovoyove čarape, Devaqueta, Falklandski rat, Benco za
doručak. No to nisu bile prave uspomene, uspomenama smo uporno nazivali
nešto drugo: markere epohe.

Mediji su proces sjećanja i zaborava preuzeli na sebe. Obilježavali su sve što

se obilježiti dalo, apel abbé Pierrea, smrti Françoisa Mitterranda i Marguerite
Duras, početke i krajeve ratova, čovjekovo stupanje na Mjesec, Černobil, 11.
rujna. Svakog je dana bila nekakva obljetnica, obljetnica nekog zakona,
zločina, početka nekog suđenja. Vrijeme su dijelili na godine yéyéa,
hipijevskog pokreta i side, ljude na de Gaulleovu ili
Mitterrandovu generaciju, šezdesetosmaše, baby-boomere, digitalni naraštaj.
Nama je mjesto bilo svugdje i nigdje. Naših godina tu nije bilo.

Preobražavali smo se. Nismo znali kakav ćemo oblik poprimiti.

Mjesec je, kad bismo noću podignuli pogled, postojano obasjavao svijet čiju
smo nepreglednost i vrevu milijardi ljudi osjećali u sebi. Svijest se širila na
cijelu površinu planeta, prema drugim galaktikama. Beskraj više nije bio plod
mašte. Zato nam je bilo nezamislivo da ćemo jednog dana umrijeti.

118
 Knjige.Club Books

Kad bi pokušao nabrojiti što se sve dogodilo izvan tvog unutarnjeg svijeta,
nakon 11. rujna vidio si bljeskovite događaje, nizanje iščekivanja i strahova,
beskrajnih trajanja i eksplozija koje bi te skamenile ili bi te silovito pogodile -
lajtmotiv je bio „više ništa neće biti kao prije“ - a onda bi sve nestalo
zaboravljeno i neriješeno i dogodine ili čak sljedećeg mjeseca to bismo
obilježili kao daleku povijest. Tako je bilo s prvim krugom predsjedničkih
izbora 21. travnja 2002., s ratom u Iraku - koji je na svu sreću prošao bez nas
- agonijom Ivana Pavla II., drugim papom kojemu nismo uspjeli zapamtiti ni
ime, kamoli redni broj, kolodvorom Atocha, velikim slavljem u večeri
odbijanja Ustava Europske unije na referendumu 2005., požarnim
noćima nereda u predgrađima, Florence Aubenas, terorističkim napadima u
Londonu, ratom u Libanonu između Izraela i Hezbolaha, cunamijem.
Sadamom Huseinom za kojeg se nije znalo kada su ga izvukli iz rupe i objesili,
opskurnim epidemijama, SARS-om, ptičjom gripom, virusom CHIKV. U
nepreglednu ljetu koje je donijelo val pasjih vrućina, miješali su nam se
američki vojnici koje su iz Iraka slali u najlonskim vrećama i starčići koji su
svisnuli od vrućine i trpali su ih u hladnjače na veletržnici u Rungisu.

Sve nas je deprimiralo. Sjedinjene Države gospodarile su vremenom i

prostorom i zauzimale ih kako im drago, prema vlastitim potrebama i
interesima. Bogati su se posvuda bogatili, a siromašni su siromašili. Ljudi
su spavali u šatorima duž pariške obodne ceste. Mladi su se podsmjehivali:
„dobro došli u svijet govana“ i kratko se bunili. Samo su umirovljenici bili
zadovoljni, gledali su kako bi potrošili novac, putovali su na Tajland, švrljali
su eBayem i platformom za upoznavanje Meetic. Odakle je mogla doći
pobuna?

Nama najzanimljivije i najvažnije svagdašnje informacije ticale su se

sutrašnjih vremenskih prilika: monitori sa suncem i oblacima na postajama
prigradskog vlaka, almanaška pretkazanja koja su nam iz dana u dan pružala
priliku da se radujemo ili žalimo, istodobna nepredvidljivost i postojanost
meteorološkog vremena nad čijim smo se promjenama pod utjecajem
ljudskog djelovanja zgražali.

Okrutna retorika nije zazirala od niskih udaraca i naišla je na odobravanje

većine televizijskih gledatelja koji se nisu uzbuđivali kad je ministar
unutarnjih poslova izjavio da “ološ“ iz predgrađa želi „očistiti Karcherom“.
Mahalo se starim vrijednostima, redom, radom, nacionalnim identitetom,
nabijalo ih se prijetnjama neprijateljima koje su “čestiti ljudi“ mogli
prepoznati u kome im drago: u nezaposlenima, mladima iz predgrađa,
ilegalnim doseljenicima, radnicima na crno, lopovima i silovateljima itd.

119
 Knjige.Club Books

Tako malo riječi odavno nije proširilo toliku vjeru - ljudi su im nasjedali kao
da im se zavrtjelo u glavi od svih mogućih analiza i informacija, kao da su se
od gnušanja nad sedam milijuna siromaha, nad beskućnicima i stopom
nezaposlenosti okrenuli pojednostavljivanju. Prema anketama,
77% ispitanika smatra da je pravosuđe odveć popustljivo
prema prijestupnicima. Stari novi filozofi na televiziji tupili su prastare priče,
umro je abbé Pierre, Lutkarski dnevnik više nije bio duhovit, Charlie Hebdo
derao je po prastarim kivnjama. Slutili smo da ništa neće spriječiti
Sarkozyjev izbor za predsjednika, ni ljude da dođu na svoje. Ponovno se javila
želja za služenjem i pokoravanjem čelniku.

Trgovačko je vrijeme još zdušnije nagrizalo kalendarsko. Već je Božić,

uzdisali su ljudi kad bi dan nakon Svih Svetih igračke i čokolade zatrpale
hipermarkete, pa se tjednima nisu mogli oteti stisku najvećega godišnjeg
blagdana koji nas prisiljava da vlastito biće, samoću i kupovnu moć
odmjeravamo s društvom, kao da je božićna večer kruna cijelog života - i to
ih je tjeralo u očaj. Od te bi slike čovjeku došlo da zaspi krajem studenoga i
probudi se početkom sljedeće godine. Stupali smo u najgore razdoblje žudnje
i prijezira prema stvarima, vrhunac potrošaštva - u kojem smo ipak
sudjelovali u pregrijanim prostorima, redovima na blagajnama i gnušanju,
kao da je to žrtva koju treba prinijeti, dužnost trošenja prema tko zna kojem
bogu za tko znak kakav spas, mireći se s odlukom da „napravimo nešto za
Božić“, smislimo kako ćemo okititi jelku i jelovnik za ručak.

Usred toga prvog desetljeća dvadeset prvog stoljeća, koje nikad nisi nazivala
nultim godinama, za stolom bi okupila djecu na pragu četrdesete - iako su se
u trapericama i konversicama i dalje doimali kao tinejdžeri -
njihove partnere i partnerice - iste već nekoliko godina - i unuke, a priključila
bi im i muškarca koji se iz prolaznoga tajnog ljubavnika prometnuo u stabilnu
vezu i sada je imao pristup obiteljskim okupljanjima. Razgovor bi u
početku vrvio ping-pong pitanjima: o poslu, je li nesiguran ili ugrožen jer je
tvrtka promijenila vlasnika i provodi racionalizaciju, o prijevozu, radnom
vremenu i godišnjim odmorima, koliko tko puši na dan i hoće li prestati,
o slobodnim aktivnostima, fotografiji i glazbi, skidanju sadržaja s interneta,
nedavnim nabavama novotarija, najnovijoj verziji Windowsa, najnovijem
modelu mobitela, tehnologiji 3G, odnosu prema potrošnji i korištenju
vremena. O svemu što bi omogućilo da ažuriraju međusobno poznanstvo,
procijene stilove života i da se svatko u sebi može tješiti kako je njegov ili
njezin odličan.

120
 Knjige.Club Books

Prepirali su se o filmovima, uspoređivali kritike iz listova Telerama,

Libération i Les Inrocks ili Technikart, naglas su se oduševljavali američkim
serijama Dva metra pod zemljom i 24, nagovarali su te da pogledaš barem
jednu epizodu iako su bili sigurni da nećeš - htjeli su te poučiti, ali nisu dali
da se njih poučava i očito su bili uvjereni da su sada više u tijeku sa svijetom
nego ti.
Poveo se razgovor o predstojećim predsjedničkim izborima. Nadmetali
su se tko će se više sprdati s kampanjom, ljuti što ih kljukaju dvobojem Ségo-
Sarko, rugali su se „pravednom poretku“ i „koristi za sve“
socijalističke kandidatkinje Ségolène Royal, kako mlako i dobro odgojeno
niže šuplje faze, ježili su se pred Sarkoovim populističkim darom i njegovim
nezadrživim usponom. Slagali su se da nisu u stanju izabrati između Bovea,
Voyneticc ili Besancenota. U biti im se nije dalo ni za koga glasati, bili su
sigurni da im ovi izbori neće promijeniti život, u najboljem su se slučaju mogli
nadati da sa socijalističkom predsjednicom neće biti gore. Naposljetku su
došli do velike teme, medija, kako manipuliraju mišljenjem javnosti i kako ih
izbjeći. Vjerovali su samo YouTubeu, Wikipediji, Rezo.netu i Acrimedu na
internetu. Kritika medija bila je važnija od samih informacija.
Sve je bilo predmet poruge i vesela bećarskog fatalizma. U predgrađima
će opet buknuti, za izraelsko-palestinski sukob nije bilo lijeka. A svijet je išao
u propast s globalnim zatopljenjem, otapanjem ledenjaka i pomorom pčela.
Netko je uskliknuo: „kad smo već kod toga“, što je s ptičjom gripom? A Ariel
Sharon, je li još u komi? To je pokrenulo nabrajanje drugih zaboravljenih
stvari: a SARS, a afera Clearstream, a pokret protiv nezaposlenosti - ne toliko
u nastojanju da se istakne kolektivna amnezija, nego da se osudi vlast medija
nad ljudskom imaginacijom. Zgražali su se kako neposredna prošlost
iščezava.
Više nije bilo ni sjećanja ni pripovijedanja, samo podsjećanje na
sedamdesete godine koje su se sada doimale poželjnima i nama koji smo ih
proživjeli i njima koji su onomad bili premladi i pamtili su samo predmete,
emisije, glazbu, zakrpe na koljenima, klauna Smješka, gramofon s utorom,
Travoltu i Groznicu subotnje večeri.
U tom živahnom nabacivanju nitko nije imao strpljivosti za priče.

Ti si slušala i nenametljivo si se uključivala, pazila si da nastupaš kao

moderatorica i da „priključeni“ gosti ne ostanu po strani, držala si se iznad
dosluha koji tvore partnerske i rodbinske veze, spremna odagnati već prve
trzaje razdora i trpjela si ruganje vlastitoj tehnološkoj nepismenosti. Osjećala
si se kao popustljiva poglavarica jednoobrazno tinejdžerskog plemena koja
ni sama ne zna za godine - nikako da shvatiš da si baka, kao da taj naslov
zauvijek pripada tvojim bakama i njihova mu smrt tu bit nimalo ne mijenja.

121
 Knjige.Club Books

I ovaj put, među zbijenim tijelima, u dodavanju sitnih predjela i gusjih

jetara, žvakanju i šalama i izbjegavanju ozbiljnih razgovora, gradila se
neopipljiva stvarnost blagdanskog ručka. Kad bi se ti na koju minutu
udaljila da popušiš cigaretu ili pogledaš kako napreduje purica u pećnici, pa
po povratku za žamorni stol više ne bi znala koja je tema došla na red, osjetila
bi snagu i gustoću te stvarnosti. I tu se opetovalo nešto iz djetinjstva. Prastar i
zlaćan prizor, s ljudima koji sjede oko stola zamućenih lica, u nerazgovjetnu
mrmoru glasova.

Nakon kave, orno bi na televizor priključili novu Nintendovu igraću konzolu

Wii pa bi igrali virtualni tenis ili boksali i mahnito bi vrištali i psovali pred
ekranom, dok bi se mališani neumorno igrali skrivača po svim sobama, a
sinoćnje bi darove ostavili razbacane po podu. Svi bi se vratili za stol da se
osvježe Perrierom ili Colom. Tajac bi najavio da slijedi pokret. Gledalo se na
sat. Vrijeme blagdanskog ručka, koje nema kazaljke, polako se rasplinjavalo.
Skupljale su se igračke, plišanci i sva oprema bez koje se s djecom nikamo ne
ide. Poslije izljeva osjećaja i zahvala na odlasku, naredbe djeci da daju pusu i
kruga pitanja „nismo ništa zaboravili?“, ponovno bi se uspostavili privatni
svjetovi parova i zatim bi se razišli svaki u svoj auto. Kod tebe bi zavladala
tišina. Ponovno bi skratila stol, uključila perilicu za posuđe. Pokupila bi neki
komad lutkine odjeće koji je ostao ispod stolice. Blaženo umornoj, i ovaj ti se
put činilo da si ih sve „lijepo ugostila“ i skladno odradila sve dionice obreda
u kojem si sada ti najstariji stup.

Na ovoj fotografiji, odabranoj među stotinama slika uloženih u foto-fascikle

ili pohranjenih u digitalnoj mapi, postarija žena plavoriđe kose, u crnu
puloveru dubljeg izreza, sjedi u šarenu naslonjaču - praktički se prevalila - i
objema rukama grli djevojčicu u trapericama i bljedozelenu puloveru s
ovratnikom na patentni zatvarač: ona joj se naherila u krilu preko
prekriženih nogu, od kojih se vidi samo jedno koljeno, utegnuto u crnu
najlonku. Lica su im blizu, blago se razilaze, ženino je lice blijedo, no
mjestimice se rumeni nakon jela: pomalo je ispijeno, čelo mu šaraju tanke
bore, osmjehuje se. Djetetovo je lice tamno, velikih ozbiljnih smeđih očiju,
nešto govori. Sliče samo po razbarušenoj frizuri jednake dužine, i jednoj
i drugoj pramenovi sprijeda padaju po vratu. Ženine ruke istaknutih
zglobova, gotovo čvornate, u prvom planu na fotografiji doimaju se
prevelikima. Njezin osmijeh, kako gleda u objektiv, kako prigrljuje dijete -
manje u znak posjedovanja, više kao da prinosi dar - sve to daje na prizor
smjene generacija: baka predstavlja unuku. U pozadini su police knjižnice na
kojima plastificirani hrptovi biblioteke Pléiade hvataju odbljeske svjetla. Dva

122
 Knjige.Club Books

se imena ističu: Pavese, Elfriede Jelinek. Tradicionalni dekor intelektualke,

kod koje drugi mediji kulturnih sadržaja, DVD-i, CD-i i videokasete, stoje
odvojeno od knjiga, kao da ne pripadaju istoj sferi i nemaju isto dostojanstvo.
Na poleđini: Cergy, 25. prosinca 2006.

Ona je žena na fotografiji, između tog lica i njezina sadašnjeg lica ne postoji
vidan raskorak, još nije izgubila ništa više od onoga što će neizbježno izgubiti
(no ne želi zamišljati kada i kako), i kada gleda tu ženu, s visokom
dozom sigurnosti može reći: to sam ja = ne pokazujem dodatne tragove
starenja. Na te tragove ne misli, općenito bježi od istine - ne o svojoj dobi od
šezdeset šest godina, nego o tome kako tu dob doživljavaju veoma mladi
ljudi, i nema osjećaj da se razlikuje od žena starih četrdeset pet-
pedeset godina, koje joj pak tu iluziju razbiju u razgovoru, bez pakosti, jer joj
daju do znanja da ne pripada njihovoj generaciji i da je vide kao što ona sama
vidi žene od osamdeset godina: kao staricu. Za razliku od mladenaštva, kad
je bila sigurna da je druga osoba iz godine u godinu, ili čak iz mjeseca u
mjesec, a svijet se oko nje ne mijenja, sada se sama osjeća nepokretnom u
jurećem svijetu. Pa ipak, između prethodne fotografije na plaži u Trouvilleu i
ove s proslave Božića 2006. dogodio se određen broj stvari, a zanemarimo li
snagu i trajanje bure koja se podigla oko svake od njih, kao i njihove moguće
uzročno-posljedične veze, popis je sljedeći:
raskid s muškarcem kojeg je nazivala mladićem, čemu je potajno, polako
i uporno težila, a neopozivo se na nj odlučila one subote u rujnu 1999. kad je
gledala kako se na travi bacaka i dugim minutama trzavo ugiba linjak kojeg je
on upecao, a ona ga je s njim te večeri zgađeno pojela

odlazak u mirovinu, koji joj je veoma dugo bio krajnja točka koju je u
budućnosti mogla zamisliti, baš kao i menopauza prije nje. Nastavne
pripreme i dnevnici čitanja na temelju kojih je pripreme pisala preko noći su
izgubili svaku svrhu. Prestala je rabiti stručni jezik koji je naučila da bi mogla
tumačiti tekstove pa joj je ispario i sada, kad uzalud mozga o nazivu neke
stilske figure, kao vlastita majka kad se ne bi mogla sjetiti imena nekog
cvijeta, mora priznati: „to sam nekad znala“

ljubomora prema mladićevoj novoj sredovječnoj partnerici, kao da si je

morala naći zanimaciju sada kad u mirovini ima više vremena - ili se
„pomladiti“ ljubavnom patnjom kakvu joj on nikad nije priuštio dok su bili
zajedno: ljubomora koju je tjednima njegovala kao da će od nje napraviti
karijeru, sve dok joj naposljetku nije ostala samo jedna želja, da je se riješi

123
 Knjige.Club Books

rak koji se, prema svemu sudeći, probudi u prsima svih žena njezine dobi, a
sama ga je dočekala kao gotovo normalnu pojavu jer nam se stvari kojih se
najviše bojimo naposljetku i dogode. Istodobno je doznala da partnerica
starijeg sina nosi dijete - djevojčicu, poslije je otkrio ultrazvuk - dok je ona od
kemoterapije potpuno izgubila kosu. Silno ju je kosnulo kako je brzo, bez
odgode, dobila zamjenu na ovome svijetu

u tom međuvremenu, između sigurna rođenja djeteta i njezine moguće smrti,

susret s mlađim muškarcem kod kojeg je privlači blagost i ljubav prema
svemu što nadahnjuje, knjigama, glazbi i filmovima - čudesna slučajnost koja
joj pruža priliku da ljubavlju i erotikom pobijedi smrt - nakon čega im se
odnos nastavlja u izmjeni nazočnosti i odsutnosti, na različitim adresama, što
je jedina shema koja im odgovara jer im je teško i biti i ne biti zajedno

Smrt, u dobi od šesnaest godina, one obične crno-bijele mačke, koja se

godinama masno gegala dok se na kraju nije sasušila i ostala slabašna kao na
fotografiji iz zime 1992., koju je zakopala u vrtnoj zemlji usred ljetne
vrućine dok su susjedi skakali u bazen i urlali. Bila joj je to prva takva gesta u
životu i činilo joj se da pokapa sve svoje pokojnike, roditelje, posljednju tetu
s majčine strane, starijeg muškarca koji joj je bio prvi ljubavnik nakon
rastave i ostali su prijatelji, a umro je od srčanog udara dva ljeta prije - i da
najavljuje vlastiti pokop.
U usporedbi s drugim stvarima koje je doživjela u davnoj prošlosti, čini
joj se da joj ti događaji, bili sretni ili nesretni, nisu nimalo promijenili način
razmišljanja, ukus i interese: oko pedesete su joj se ustalili i nekako je
iznutra učvrstili. Ondje prestaje niz jazova koji dijele sve njezine likove iz
prošlosti. U njoj se najviše promijenio doživljaj vremena, doživljaj vlastita
položaja u vremenu. Tako će u čudu ustanoviti da je, dok su u školi pisali
diktat na Colettein tekst, spisateljica još bila živa - i da je njezina baka, koja je
imala dvanaest godina kad je umro Victor Hugo, zacijelo mogla iskoristiti
neradni dan proglašen za njegov sprovod (no tada je sigurno već radila u
polju). I dok se sve više udaljava od gubitka roditelja, od čega je prošlo već
dvadeset i četrdeset godina, a njezin način života i razmišljanja ni po čemu
ne sliči njihovomu - „okretali bi se u grobu“ da je vide - čini joj se da im je sve
bliže. Kako se vrijeme pred njom objektivno skraćuje, sve se više i proteže,
od njezina rođenja naovamo i onkraj njezine smrti, kad zamisli da će za
trideset-četrdeset godina za nju reći da je doživjela rat u Alžiru kao što su za
njezine prabake i pradjedove govorili da su „doživjeli rat 1870.“.
Izgubila je svoj osjećaj za budućnost, ono bezgranično platno na koje je
projicirala vlastite geste i postupke, iščekivanje nepoznatih i dobrih stvari
koje bi je ispunilo kad bi se ujesen Bulevarom Marne uputila prema

124
 Knjige.Club Books

fakultetu, kad je dočitala Mandarine, ili kad bi poslije u životu nakon nastave
uskočila u svoj Austin Mini da ode po djecu u školu, i još poslije, nakon
razvoda i majčine smrti, kad je prvi put putovala u Sjedinjene Države, a u
glavi joj se vrtjela Amerika Joea Dassina, pa i prije tri godine, kad je bacila
novčić u Fontanu Trevi sa željom da se vrati u Rim.

Zamijenio ga je osjećaj hitnje i taj je osjećaj razdire. Boji se da će joj se

sjećanje, kako bude starjela, ponovno zamutiti i da će zanijemjeli kao u prvim
godinama života - koje više neće pamtiti. Kad se pokuša sjetiti kolega
iz planinske gimnazije gdje je predavala dvije godine, već sada vidi figure i
lica, katkad i krajnje oštro, ali nije ih u stanju „spojiti s imenima“. Očajnički se
nastoji sjetiti imena koje joj izmiče, poklopiti osobu i ime, kao da
lijepi razlomljene polovice. Možda će se jednog dana i stvari i njihovi nazivi
razići i više neće znati pretočiti zbilju u riječi, preostat će joj samo neizreciva
stvarnost. Sada je čas da pisanjem oblikuje svoju buduću odsutnost i
počne pisati tu knjigu koja se još svodi samo na skicu i tisuće bilježaka, a prati
joj život već više od dvadeset godina i mora se protezati na sve duže i duže
vrijeme.

Oblik koji bi joj mogao obujmiti život više ne nastoji izvesti iz osjećaja koji je
hvata kad sklopljenih očiju lezi na suncu na plaži ili u hotelskoj sobi, osjećaja
da se umnaža i tjelesno postoji na više mjesta iz vlastita života, da je ušla u
palimpsestno vrijeme. Dosad je taj osjećaj nije odveo nikamo, ni u pisanju ni
u bilo kakvoj spoznaji. Poput minuta neposredno nakon orgazma, on joj
ulijeva želju za pisanjem i to je sve.
A kako briše riječi, slike, predmete i ljude, već na neki način pretkazuje,
ako ne smrt, u najmanju ruku stanje u kojem će se naći jednog dana kada,
poput veoma starih ljudi, odluta u zadubljenu promatranju - uglavnom manje
maglovitu zbog „starosne degeneracije makule“ - stabala, sinova i unučadi,
potpuno lišena kulture i povijesti - i vlastite i svjetske, ili kad, oboljela od
Alzheimerove bolesti, više neće znati koji je dan, mjesec ili godišnje doba.

Njoj je, naprotiv, bitno obuhvatiti vijek koji tvori njezin boravak na Zemlji u
određenu razdoblju, vrijeme koje je proteklo kroz nju, svijet koji je zabilježila
pukim življenjem. Slutnju o obliku svoje knjige izvukla je pak iz drugog
osjećaja, osjećaja koji je preplavi kad joj se na račun zamrznute slike iz
sjećanja - slike sebe u bolničkom krevetu s drugom djecom kojoj su nakon
rata izvadili krajnike, ili u autobusu koji putuje s kraja nakraj Pariza u
srpnju 1968. - učini da se stapa s nekom nerazgovijetnom cjelinom iz koje
naprezanjem kritičke svijesti uspijeva jedan po jedan izvući elemente od
kojih se sastoji, običaje, geste, riječi itd. Taj sićušni trenutak iz prošlosti raste,

125
 Knjige.Club Books

otvara se prema obzoru koji je istodobno i pokretan i jednolik, obzoru jedne

ili više godina. Tu, u duboku, gotovo zasljepljujućem zadovoljstvu - koje joj
slika iz osobna sjećanja sama po sebi ne pruža - nalazi neku silnu
kolektivnom koja joj obuzima i svijest i cijelo biće. Isti osjećaj ima Kad je sama
u autu na autocesti: dio je neodredive cjelokupnosti svijeta sadašnjice, svega
najbližega i najudaljenijega.

Stoga se oblik njezine knjige može profilirati samo iz uranjanja u slike iz

vlastita sjećanja u nastojanju da izdvoji specifične znakove doba ili više-
manje izvjesne godine kojoj pripadaju - i da ih postupno poveže s drugima,
da pokuša ponovno čuti riječi koje su ljudi izgovarali, komentare o
događajima i predmetima obrane iz mase govora u optjecaju: da pokuša čuti
onu graju koja neprestano formulira što smo i što trebamo biti, misliti i
vjerovati, čega se bojati, čemu se nadati. Upotrijebit će biljeg svijeta u sebi i
svojim suvremenicima da rekonstruira neko zajedničko vrijeme, vrijeme
koje iz davnina sipi do danas - da u pojedinačnu sjećanju nađe sjećanje na
kolektivno sjećanje i tako prikaže proživljenu dimenziju povijesti.

Neće se prisjećati u uobičajenu smislu riječi, s ciljem da u priču pretoči jedan

život, da se objasni. U sebe će zaviriti samo da bi ondje našla svijet, sjećanje
na njegove prošle dane i predodžbe koje su tada vladale, da pojmi kako su se
u njezinu doživljaju mijenjale ideje, vjerovanja i osjećajnost, kako su se
preobražavali ljudi i subjekt - možda ništavno u usporedbi doživljajem
njezine unuke i koga god tko bude živio 2070. Da uđe u trag osjećajima koji su
već tu, a još nemaju ime, poput osjećaja koji je tjera na pisanje.

Bit će to klizna pripovijest u apsolutnom i neprekidnom nesvršenom prošlom

vremenu koje u hodu proždire sadašnje sve do posljednje slike jednog života.
Bujicu će u pravilnim razmacima ustavljati fotografije i filmske sekvence,
hvatat će niz tjelesnih oblika i društvenih položaja njezina bića - bit će to
zamrznute slike sjećanja, ali i izvješća o razvoju njezina postojanja, o onome
po čemu je to postojanje bilo posebno, i to ne na račun elemenata vanjskoga
života (društvene putanje, struke), ili elemenata unutarnjeg života (misli i
težnji, želje za pisanjem), nego na temelju njihove kombinacije, koja svaki put
bude jedinstvena. Toj „neprestano drugoj“ s fotografija zrcalno će odgovarati
„ona“ iz teksta.
U djelu koje doživljava kao svojevrsnu neosobnu autobiografiju neće biti
nikakvoga „ja“ - zamijenit će ga neodređeni subjekt i „mi“ - kao da je na nju
došao red da pripovijeda o prijašnjim vremenima.

126
 Knjige.Club Books

Kad je nekoć u svojoj studentskoj sobi željela pisati, nadala se da će otkriti

neki nepoznat jezik kojim će poput vidovnjakinje gonetati zagonetke. Gotovu
je knjigu zamišljala i kao otkrivanje vlastitoga dubinskog bića drugima, neko
uzvišeno postignuće, diku - sve bi dala da postane “pisac“, kao što je kao
dijete željela zaspati i probuditi se kao Scarlett O’Hara. Onda su joj u surovim
razredima s četrdeset učenika, za kolicima u supermarketu i na klupama u
parku kraj dječjih kolica ti snovi ishlapjeli. Nikakav neizreciv svijet nije kao
čarolijom šiknuo iz nadahnutih riječi i ona će dovijeka pisati samo u okvirima
vlastita jezika, jezika koji je svima zajednički, a njoj je bio jedino oruđe za
djelovanje protiv onoga što je ogorčuje. Tada je knjiga koju je kanila napisati
bila sredstvo borbe. Od te težnje nije odustala, no sada bi, više nego išta
drugo, željela uhvatiti svjetlo koje kupa lica koja su postala
nevidljivima, stolove koji škripe pod teretom iščeznule hrane, svjetlo koje je
postojalo već u nedjeljnim pričama iz djetinjstva i sveudilj pada na sve što se
proživi, čim se proživi, neko prijašnje svjetlo. Sačuvati

maleno zabavište u Bazoches-sur-Hoëneu s autićima za sudaranje

hotelsku sobu u Ulici Beauvoisine, u Rouenu, nedaleko od knjižare Lepouzé

gdje je Cayatte snimio jedan prizor iz filma Umrijeti od ljubavi

točionik vina u Carrefouru u Ulici Le Parmelan u Annecyju

Oslonila sam se na ljepotu svijeta // u rukama sam držala miris godišnjih doba

vrtuljak u toplicama u Saint-Honoré-les-Bainsu

veoma mladu ženu u crvenu kaputu koja na nogostupu prati teturava

muškarca kojeg je izvukla iz kavane Le Duguesclin zimi u La Roche-Posayu

film Nevažni ljudi

napola poderan reklamni plakat minitelske stranice za ljubavne sastanke

3615 Ulla u podnožju obronka u Fleury-sur-Andelleu

bar i džuboks koji je svirao Apache u Tally Ho Corneru u Finchleyju

kuću na kraju vrta u Aveniji Edmond Rostand broj 35 u Villiers-le-Belu

127
 Knjige.Club Books

pogled crno-bijele mačke u trenutku kad je injekcija uspavljuje

muškarca u pidžami i papučama koji je u umirovljeničkom domu u mjestu

Pontoise svakog popodneva u suzama molio posjetitelje da mu nazovu sina i
pružao im prljav komadić papira na kojem je pisao broj telefona

ženu s fotografije koju je Hocine snimio poslije pokolja u Benthali u Alžiru,

koja podsjeća na pietu

zasljepljujuće sunce na zidovima groblja San Michele kad gledaš iz sjene

Fondamenta Nuove

Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti.

Scan: mikirapaic
Obrada: Pocahontas

128