POUZDANOST KONSTRUKCIJA

4. Probabilistički postupak utvrđivanja

pouzdanosti konstrukcija

Prof. dr. sc. Bernardin Peroš

Prof. dr. sc. Rašid Hadžović
 SADRŽAJ

1. Pregled tehničke regulative u građevinarstvu

2. Uvod u teoriju pouzdanosti
3. Deterministički i probabilistički pristup
4. Otpornost i djelovanja na konstrukciju: veličine stohastičkog
modela
5. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
6. Inženjerstvo pouzdanosti
7. Primjeri proračuna pouzdanosti inženjerskih konstrukcija
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

4. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

1. Osnovni koncept pouzdanosti s probabilističkog stajališta

U analizi sigurnosti konstrukcija probabilističkim postupkom pretpostavlja se da su ispunjen

neki nužni zahtjevi kod određivanja mjere za stupanj sigurnosti i to:

1) mora biti primjenjiva na sve materijale, konstruktivne sustave i načine djelovanja i

naprezanja;

2) mora se moći definirati s raspoloživim statističkim podacima baznih varijabli (općenito su

poznate samo srednje vrijednosti i koeficijent varijacije);

3) mora biti razvidna, tj. utjecaj pojedinih uzroka nesigurnosti mora biti raspoznatljiv;

4) kod dimenzioniranja konstrukcija iz mjere se na jednostavan način moraju izvesti koeficijenti

sigurnosti;

5) mora biti neovisna (invarijantna) o analitičkom formuliranju graničnog stanja (krajnjeg ili

uporabljivosti).

Ove zahtjeve, pogotovo invarijantnosti, može ispuniti samo vjerojatnost otkazivanja nosivosti
3
kao mjera za stupanj sigurnosti.
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ako za neki element sada znamo krivulju gustoće (učestalosti) pojave ekstremnih djelovanja

(iz kombinacije djelovanja) u vremenu trajanja objekta T fSs , kao i krivulju gustoće

(učestalosti) pojave otpornosti tog elementa f r iR ako su te dvije veličine međusobno

neovisne, onda možemo dobiti vjerojatnost otkazivanja nosivosti tog elementa iz izraza:


s 
  S   f S s   f R rdr ds
Pf  P R (4.1)
  

Crtež 4.1 Određivanje vjerojatnosti otkazivanja nosivosti za slučaj dvije bazne varijable

Vjerojatnost neke pojave para veličina s , r  jednak je produktu

* *
f s *  f r * .
S R
Znači neku

vrijednost fS s* treba pomnožiti sa svim vrijednostima f r , gdje je r  s , i tako

*
dalje za sve
R

vrijednosti fS s, kako bi suma svih tih produkata dala vjerojatnost otkazivanja nosivosti

elementa. 4
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Trebalo bi međutim uzeti još u obzir dvije činjenice:

a) uslijed korozije, starenja, oštećenja s vremenom se smanjuje nosivost konstrukcije,

b) što dulje konstrukcija traje, to postoji sve veća vjerojatnost nastupanja ekstremnih

intenziteta djelovanja.

Slikovito se to može prikazati pomicanjem gustoće djelovanja u desno, a krivulje gustoće

otpornosti u lijevo nakon određenog vremenskog perioda T .

T TT
pf  pf

Crtež 4.2 Određivanje povećanja vjerojatnosti otkazivanja nosivosti u vremenskom periodu T

5
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovo je predmet istraživanja posebne grane teorije sigurnosti konstrukcija tzv. teorije “trajnosti”

konstrukcija.

Promotrimo sada na primjeru nosača IPB 300 St.37, naprezanog savijanjem (kojemu smo

karakteristične statističke vrijednosti već prije izračunali) uz pretpostavku da je djelovanje

slučajna veličina i pogledajmo kolika je vjerojatnost otkazivanja nosivosti tog elementa.

Neka je nosač prosta greda i dimenzioniran u determinističkom postupku s koeficijentom

sigurnosti   1.5 :


F 240
  1.5  F ..... nominalna granica tečenja
dop 160

 dop ..... dopušteni napon

Svodimo jednadžbu graničnog stanja u probabilističkom postupku:

R–S=0 (4.2)

na razinu napona 

M pl
R ......... granica tečenja kao slučajna veličina  F
Wpl

q  l2 6
S
8 Wpl
......... napon od djelovanja opterećenja kao slučajna veličina  s
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Otkazivanje nosivosti nastupa kada je:

R < S, R i S slučajne veličine

Z = R - S ..... veličina stanja nosivosti Z < 0 ..... otkazivanje nosivosti

Karakteristične statističke vrijednosti za otpornost konstrukcije kao slučajne veličine (podaci iz

prije navedenog primjera otpornosti za IPB-300 st-37):

R  280 N /mm2 - srednja vrijednost granice tečenja

 R  17.9 N/ mm2 - standardna devijacija za slučaj osipanja samo granice tečenja

 R  22.5 N/ mm2 - standardna devijacija za slučaj osipanja ostalih veličina

VR  0.0645 - koeficijent varijacije za slučaj osipanja samo granice tečenja

VR  0.08 - koeficijent varijacije za slučaj osipanja ostalih veličina

7
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Karakteristične statističke vrijednosti za djelovanje na konstrukciju kao slučajne veličine

(Podaci pretpostavljeni - prema literaturi):

S  125 N / mm2 - srednja vrijednost napona od djelovanja opterećenja kao slučajne

veličine

 S 19 N / mm 2 - standardna devijacija napona od djelovanja opterećenja kao slučajne

veličine

VS  0.15 - koeficijent varijacije od djelovanja opterećenja kao slučajne veličine

Ako pretpostavimo normalnu (Gauss-ovu) razdiobu i za otpornost i za djelovanja kao slučajne

veličine, dobivamo dijagrame gustoće na crtežu 4.3.

8
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

fS(s); fR(r)

0.2

f S (s) uz VS = 0.15 f R(r) uz VR= 0.064

(osipanje samo s F )

0.1 s R s R= 22.5(17.9) N/mm 2

s S Ss = 19 N/mm2

f R (r) uz VR= 0.08

(osipanje sve veličine)

200 300 400

S=125 N/mm2 100 r,s
2
S q=160 N/mm nominalna
2
zona sigurnosti
R p=240N/mm

R=280 N/mm2

Crtež 4.3 Gauss-ova razdioba otpornosti i djelovanja za nosač IPB 300

Fraktile za nominalne vrijednosti otpornosti i djelovanja su:

R p  R  kp   R (4.3)
Sq  S  k q   S (4.4)
R  Rp
k p  2.2 (4.5)
R
Sq  S
k q 1.84 (4.6)
S 9
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Vjerojatnost otkazivanja nosivosti ovog elementa može se izračunati pomoću indeksa

pouzdanosti  (o koeficijentu će se kasnije više reći), a izraz za njega glasi:

RS 280 125

Z    5.26 (4.7)
Z  R2  2
S 22.52  192

Izraz za vjerojatnost otkazivanja nosivosti glasi (kasnije će biti prikazan izvod):


1 1
 t2
Pf 
2
 e 2 dt (standardni oblik funkcije gustoće) (4.8)


Iz tablica možemo dobiti za   5.26 :

Pf 10 7

Znači da je pouzdanost promatranog elementa uz prihvaćene pretpostavke takva da će od

deset miliona identičnih elemenata jedan doživjeti havariju.

10
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ako sada smatramo ovu vjerojatnost otkazivanja nosivosti prestrogom, možemo kod

dimenzioniranja u determinističkom postupku smanjiti koeficijent sigurnosti   i tako približiti

krivulju gustoće otpornosti (R) krivulji gustoće djelovanja (S) i tako dobiti manji koeficijent

pouzdanosti  , a time i željenu veću vjerojatnost otkazivanja nosivosti.

Ostaje, međutim, problem koju vjerojatnost otkazivanja nosivosti smatramo još prihvatljivom.

Rađeni su čak pokušaji na bazi ekonomskih pokazatelja utvrditi potrebni stupanj sigurnosti, ali

su oni odbačeni već i iz psiholoških razloga (ekonomski rizik ne može se nametnuti onome, koji

ne odlučuje a izlaže se opasnosti).

Ne smije se zaboraviti da mi iz naših probabilističkih analiza pouzdanosti konstrukcija i ne

dobivamo apsolutne vrijednosti vjerojatnosti otkazivanja nosivosti iz razloga nedovoljno

pristupačnih statističkih podataka kao i nepotpune adekvatnosti jednadžbi graničnih stanja

stvarnog ponašanja konstrukcije.

11
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Iz tih razloga dobivene vjerojatnosti otkazivanja nosivosti možemo smatrati samo operativnim

veličinama, za stupanj sigurnosti naših konstrukcija.

To znači da možemo samo uspoređivati postignute stupnjeve sigurnosti konstrukcija i njenih

elemenata dimenzioniranih po dosadašnjim propisima, i to konstrukcija i elemenata različitih kako

po primijenjenom materijalu, te konstruktivnom tipu i načinu naprezanja, tako i za različite vrste

djelovanja.

Prema tome, ako ne znamo apsolutne vjerojatnosti otkazivanja nosivosti, onda kao mjerodavnu

veličinu za stupanj sigurnosti ubuduće dimenzioniranih konstrukcija treba odabrati onu

vrijednost koju dobivamo iz dosadašnjeg iskustva u pogledu sigurnosti konstrukcija. Treba

znači ispitati koje smo stupnjeve sigurnosti izražene s vjerojatnosti otkazivanja nosivosti kao

operativnom veličinom dobivali kod konstrukcija i njenih elemenata dimenzioniranih prema

sada važećim propisima, pa onda iz dosadašnjeg iskustva odabrati vjerojatnost otkazivanja

nosivosti kao stupanj sigurnosti za buduće konstrukcije. To je tzv. postupak “kalibriranja”

dosadašnjih konstrukcija.
12
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
Ovdje bi trebalo odmah spomenuti, da mi upravo iz razloga, što su naše vjerojatnosti

otkazivanja nosivosti konstrukcija samo operativne veličine i ne odabiremo tu vjerojatnost kao

stupanj pouzdanosti (sigurnosti). Već, da ne bi sami sebe doveli u zabludu, da su to apsolutne

vrijednosti vjerojatnosti otkazivanja nosivosti kao stupanj sigurnosti odabiremo vrijednost njene

inverzne funkcije tzv. indeks pouzdanosti . Na tako odabrane stupnjeve sigurnosti možemo

onda ujednačiti sve u buduće dimenzionirane konstrukcije.

4.2. Metode probabilističkog postupka

Veličina stanja nosivosti konstrukcije je, kao što je već rečeno, u općem slučaju funkcija

čitavog niza baznih varijabli i to kako otpornosti tako i djelovanja:

Z  ZX , X , X ,..., X ; Y , Y , Y ,..., Y  (4.9)

1 2 3 n 1 2 3 n

X1 ,X 2 ,X3 ,...,X n bazne varijable otpornosti

Y1 ,Y2 ,Y3 ,...,Yn bazne varijable djelovanja

Svaka od tih baznih varijabli, kao slučajna veličina, određena je svojom funkcijom gustoće:

f Xi X i  za bazne varijable otpornosti

13
f YiY i za bazne varijable djelovanja
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Sve ove bazne varijable X ii Y i trebaju biti međusobno statistički neovisne. Ukoliko to nisu

treba ih ili svesti na neovisne ili spojiti ovisne u jednu.

U tome slučaju vjerojatnost pojave f određene

Z
vrijednosti veličine stanja nosivosti Z 
*
*

jednaka je sumi produkata vjerojatnosti pojave svake pojedine bazne varijable, a koje daju

upravo tu vrijednost Z :
*

f  f f  f  ...  f ; f  f f  ... f 

*

Z X1 X2 X3 Xn Y1 Y2 Y3 Ym
za Z*

Funkcija gustoće fz, kao što je poznato, sastoji se od svih pojedinačnih vrijednosti f za
Z
svaku *

pojedinu vrijednost Z* .

Otkazivanje nosivosti nastupa kod kombinacije onih varijabli X i iY  kada

i je Z < 0.

Prema tome vjerojatnost otkazivanja nosivosti konstrukcije je:

nm 
   f X  f X  f X  ...  fX ;f Y  f Y 2  f Y3  ... f Ym dX 1dX dX
p f ......
Z0 1 2 3 n 1 2 ...dX
3 dYn dY 1dY 2...dY3 m (4.10)

14
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Znači za utvrđivanje vjerojatnosti otkazivanja nosivosti mora se u principu riješiti višestruki

integral (n+m) produkta funkcija svih baznih varijabli preko područja za koje vrijednost veličine

stanja nosivosti biva manja od nule.

To je egzaktni postupak, ali matematički vrlo složen, u kojem se mora provoditi teška i

mukotrpna operacija integracije. Ako uzmemo u obzir neegzaktnost ulaznih podataka

(statističke vrijednosti i kriterij otkazivanja nosivosti), onda očito točnost rezultata ne odgovara

uloženom trudu.

Za inženjerske istraživačke zadatke potrebno je uvesti pojednostavljene metode u kojima se

izbjegava potreba višestruke integracije, a da se ipak dobije relativno dobra vrijednost

vjerojatnosti otkazivanja nosivosti kao operativne veličine.

Za svakodnevnu inženjersku praksu dimenzioniranja konstrukcija niti direktna primjena

probabilističkog postupka danas još nije prikladna. Zato se indirektno uvode u formalno

deterministički postupak samo neki parametri koji imaju probabilističko značenje te je ta

metoda zapravo semi-probabilistička [18].

15
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

U biti, danas razlikujemo četiri razine probabilističkih metoda za određivanje sigurnosti nosivih

konstrukcija.

Razina IV - Ova razina sigurnosti se temelji na odabranoj funkciji cilja kod dimenzioniranja

konstrukcija, gdje se u optimalizaciji troškova gradnje uzimaju u obzir i moguće

štete kod otkazivanja nosivosti. Primjena metode je ograničena i koristi se samo

u pojedinim istraživanjima.

Razina III - Egzaktni postupak. To je najviša razina u kojoj se dokaz dostatne nosivost

zasniva na primjeni teorije vjerojatnosti i to tako da se u proračun uključuju

stvarne funkcije razdiobe svih slučajnih veličina i zatim preko višestruke

integracije provjerava koja je vjerojatnost otkazivanja nosivosti postignuta. Danas

se ova metoda vrlo rijetko koristi u inženjerskoj praksi i to samo za specijalne

konstrukcije kao što su npr. bušeće pomorske platforme (offshore konstrukcije),

nuklearne elektrane itd, s kojima nema dovoljno iskustva.

16
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Razina II - Metoda drugog momenta i prvog reda. To je simplificirani postupak, koji

omogućava izbjegavanje višestruke integracije. Sastoji se u tome da se od

statističkih podataka slučajnih veličina, koje ulaze u jednadžbe graničnog stanja

izračunavaju samo srednja vrijednost i standardna devijacija (to je metoda

drugog momenta). Za samu razdiobu usvoje se već poznate po mogućnosti

jednostavne zakonitosti (najčešće normalna). Linearizacijom izraza za jednadžbu

graničnog stanja (metoda I reda) i primjenom proširenog zakona

rasprostiranja pogreške izračuna se tzv. indeks pouzdanosti . Indeks

pouzdanosti  je zapravo inverzna funkcija vjerojatnosti otkazivanja nosivosti, ali

u ovoj metodi razine II njega usvajamo kao mjeru za stupanj sigurnosti.

Metoda danas služi za rješavanje inženjerskih probabilističkih zadaća, a

posebno za postupak tzv. “kalibracije” konstrukcija, kao i za određivanje

parcijalnih koeficijenata sigurnosti za metodu razine I (semiprobabilistička

metoda).
17
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Kao najprikladniji u ovoj metodi smatra se danas postupak Hasofer-Lind.

Očekuje se, da će se u skoroj budućnosti i dimenzioniranje konstrukcija provoditi

po ovoj metodi.

Razina I - Semiprobabilistički postupak. To je formalno deterministička metoda u

postupku identično s dosadašnjim dokazom nosivosti pomoću graničnih stanja.

Jedino se unaprijed determinirani parametri u jednadžbama graničnog stanja

utvrđuju probabilističkom i statističkom metodom. To su tzv. karakteristične

vrijednosti otpornosti i djelovanja na konstrukciju (zapravo su to današnje

nominalne odnosno normirane vrijednosti). Gdje god je to moguće s obzirom na

raspoložive statističke podatke, izračunavaju se kao unaprijed dogovorene

fraktile baznih varijabli kao slučajnih veličina. Svakoj od tih karakterističnih

veličina, kao njezin pojedini multiplikator dodjeljuje se u jednadžbi graničnog

stanja tzv. parcijalni koeficijent sigurnosti, koji pokriva sve nepouzdanosti te

bazne varijable. Ovi parcijalni koeficijenti sigurnosti, kako je već rečeno,

18
izračunavaju se u principu po metodi razine II.
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ova metoda razine I tzv. semiprobabilistička metoda, danas je usvojena kao

postupak dokaza nosivosti i za sve nove propise koji se primjenjuju u

svakodnevnoj inženjerskoj praksi (Eurocode). Time je uveden probabilistički

pristup u suvremene propise, a da inženjer praktičar neće trebati poznavati

stvarni probabilistički postupak. Ovaj postupak moraju poznavati samo

sastavljači normi i propisa, ali i ocjenjivači prikladnosti karakterističnih vrijednosti

i parcijalnih koeficijenata sigurnosti prijedloga međunarodnih propisa za primjenu

u pojedinim zemljama s obzirom na pojave djelovanja te na njenu tehničku,

ekonomsku, socijalnu i humanu razinu (poglavlje 5. - Državni dokument za

primjenu).

19
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

4.3. Probabilistička metoda razine II

Kako je ranije rečeno, u većini je slučajeva nemoguće dobiti apsolutnu vrijednost vjerojatnosti
otkazivanja nosivosti. S jedne strane su podaci o učestalosti čimbenika otpornosti i djelovanja

poznati samo u okolici srednjih vrijednosti te su jednoznačni izričaji o stvaranim razdiobama

neostvarivi. S druge strane, iznalaženje vjerojatnosti otkazivanja nosivosti zahtjeva višestruku

integraciju integrala koji se ne daju riješiti u zatvorenom obliku. Kod djelovanja više čimbenika,

kao slučajnih veličina, to ima za posljedicu nesavladivi numerički napor.

Prema tome, vjerojatnost otkazivanja nosivosti može ući u promatranje sigurnosti konstrukcija

samo kao fiktivna računska vrijednost i to dobivamo iz nekih idealiziranih pretpostavki. Iz toga

razloga mogu se pomoću tako dobivenih vrijednosti samo uspoređivati pouzdanosti različitih

konstrukcija i njihovih elemenata međusobno. Upravo navedena metoda drugog momenta i

prvog reda – probabilistička razina II omogućila je pojednostavljenja u definiranju jednadžbe

graničnog stanja.

20
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Na tom putu pojednostavljenja postupka utvrđivanja vjerojatosti otkazivanja nosivosti bilo je

raznih pokušaja dok se nije iznašao danas smatran najprikladniji način tzv. postupak Hasofer-

Lind.

Kod toga treba odmah primijetiti da su homogenost i točnost postupka s jedne strane i

jednostavnost rukovanja u svakodnevnoj praksi s druge strane međusobno suprotnih zahtjeva.

U počecima pokušalo se izračunati vjerojatnost otkazivanja nosivosti iz pojednostavljenog

modela otpornost-djelovanje:

p f  pS  R   F s f s ds
R S (4.11)


Kod tog postupka ostaju poteškoće u rješavanju integrala i za tako pojednostavljeni model

otpornost-djelovanje kao i za potrebu globalne ocjene osipanja otpornosti i djelovanja.

Postupak ne omogućava transparentnost i zahtjeva vrlo složeno rukovanje.

Pomanjkanje podataka o stvarnoj razdiobi slučajnih veličina djelovanja i otpornosti potakle su

prof. Basler-a razvoju jednog pojednostavljenog postupka, gdje se slučajne veličine opisuju

samo s dva parametra, srednjom vrijednosti i standardnom devijacijom. Ova dva parametra se
21
vrlo lako dobiju iz prikupljenih statističkih podataka.
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovaj približni postupak zove se metoda drugog momenta. Često se zove i “teorija sigurnosti

prvoga reda”. U ovoj metodi se integriranje zamjenjuje iznalaženjem srednje vrijednosti i

osipanja ukupne razdiobe pomoću zakona rasprostiranja pogreške.

Uvodimo novu veličinu “Veličina stanja nosivosti” (“Safety margine”):

Z=R–S (4.12.)

(pretpostavljamo normalnu razdiobu R i S, onda je i Z slučajna veličina normalne razdiobe)

Basler polazi od osnovne ideje da je pouzdanost nekog elementa određena ovom veličinom i

njenim osipanjem, t.j. srednjom vrijednosti:

Z  R S (4.13)

i standardnom devijacijom iz zakona rasprostiranja pogreške:

 z   z  2
2 2

 z    R   
 S    R   S
2 2
(4.14)
 r  s
 Z   Z  

22
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Utjecaj Z i z na sigurnost vidljiv je iz crteža 4.4.

Crtež 4.4 Vjerojatnost otkazivanja nosivosti pf za slučaj dvije bazne varijable

Očito je otkazivanje nosivosti direktno proporcionalno Z a obrnuto proporcionalno Z . Zato

Basler uvodi kao mjeru za stupanj sigurnosti kvocijent ovih veličina kojeg zove “koeficijent

varijacije dimenzioniranja”:

z
Vz  (4.15) 23
Z
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Što je Vz manje to je vjerojatnost otkazivanja nosivosti manja i obrnuto.

Povezanost Baslerove mjere za stupanj sigurnosti i fiktivne vjerojatnosti otkazivanja nosivosti

može se lako prikazati ako je npr. razdioba veličine stanja nosivosti Z normalna (Gauss-ova):

 Z Z 
0
1
pf  pZ  0    
exp 2 
dz (4.16)
 z 2   2 z 

Ako prevedemo u standardni oblik uvrštavanjem:

Z Z
 (4.17)
z

dobiva se:

Z

1 z
 2 
pf   exp d  . (4.18)
2   2

pri čemu je  Z   1
(“koeficijent varijacije dimenzioniranja”).
Z VZ

24
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovaj integral Gauss-ove gustoće nije integrabilan, ali je tabelarno prikazan u priručnicima.

Basler je ostao na globalnoj usporedbi otpornosti i djelovanja.

Prof. Cornell razvija Baslerovu ideju, ali predlaže da se kao mjera stupnja sigurnosti navede

recipročna vrijednost Baslerovog “koeficijenta varijacije dimenzioniranja”:

Z Zr,s
  odnosno: Z   z (4.19)
z 1

 z  
2 2 2
 z

    R   S 
   
 r Z  s Z  

Ova veličina  zvala se najprije “indeks sigurnosti” a poslije je općenitije preimenovana u

“indeks pouzdanosti”. Indeks pouzdanosti se danas općenito prihvaća kao mjera za stupanj

sigurnosti konstrukcije već i zato da ne dođe u zabludu da je vjerojatnost otkazivanja nosivosti

apsolutna a ne relativna mjera.

Veći indeks pouzdanosti pokazuje i veću pouzdanost konstrukcije.

Za buduće dimenzioniranje konstrukcije treba u propisima odrediti samo zahtijevani indeks

pouzdanosti  i onda dimenzionirati element konstrukcije tako da bude:

(4.20)
2 2
Z  r  s    R  S
25
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Prema prijedlogu prof. Lind-a da bi se razdvojio utjecaj djelovanja od otpornosti uvodi se

linearizacija izraza pod korijenom:

R 2 S 2     
R S (4.21)
1
gdje se α kreće u granicama od do 1. Cornell preporuča 0.75.
2

Ako uvrstimo da je:

R S
VR  i V S (4.22)
r s

onda dobivamo uvjet za pouzdanost:

1   VR  r  1   VS  s (4.23)

Cornell-ov postupak ispunjava samo neke od zahtjeva koji se postavljaju na mjeru za stupanj
sigurnosti a to su: može se definirati s raspoloživim statističkim podacima (srednja vrijednost i

koeficijent varijacije); on je transparentan (raspoznatljiv je utjecaj pojedinih uzroka

nesigurnosti), i jednostavan je za rukovanje u praksi. Međutim, ne ispunjava uvjete za primjenu

na sve materijale i uvjet invarijancije ( indeks pouzdanosti  ovisan je o formulaciji jednadžbe

graničnog stanja). 26
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Na jednom primjeru možemo ilustrirati ovaj nedostatak invarijantnosti.

Jednadžba graničnog stanja može se formulirati na dva u izričaju potpuno identična izraza:

r
Z1  r  s  0 i Z 2 1  0 (4.24)
s

Prirodno bi trebala vjerojatnost otkazivanja nosivosti biti neovisna o analitičkoj formulaciji

uvjeta otkazivanja nosivosti.

Znači u oba slučaja formulacije (Z1 i Z2) morali bi dobiti identičnu vrijednost za indeks

pouzdanosti b .

Međutim vidjet ćemo da u Cornell-ovom postupku ne dobivamo pravu vrijednost  u slučaju

kada je veličina stanja nosivosti Z određena funkcionalnom, a ne linearnom jednadžbom

graničnog stanja.

Naime, standardne devijacije od Z1 i Z2 dobivaju se u ovom postupku “drugog momenta” preko

razvoja funkcije u Taylor-ov red oko srednjih vrijednosti.

Srednja vrijednost iznosi: 27

IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

r
Z1  r  s i Z2  1  0 (4.25)
s

a standardne devijacije su:

 z 
2 2
z
z  

 R   
 s
 S 

(4.26)
r Z   Z 

  r 
2 2
1
Z1  R  S
2 2
i Z2     R     S  (4.27)
s   s 

odavde iz izraza dobivamo:

Z r s r s
 ; 1   2 (4.28)
z R  S
2 2
r
2

 R    S 
2

 s 

Najveći nedostatak Cornell-ovog postupka jest, to što pouzdanost konstrukcije ovisi o

analitičkom formuliranju izričaja, koji je u fizikalnom pogledu identičan.

Razlog ove pojave da u slučaju linearne ovisnosti dobivamo egzaktno rješenje, a kod

funkcionalne samo jedno približno rješenje, jest u tome što u Cornell-ovom postupku razvoj u

Taylor-ov red provodimo u točki gdje sve bazne varijable (u ovom primjeru globalne R i S)

imaju srednju vrijednost. 28

IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovaj nedostatak u postupku uspjeli su otkloniti tek Hasofer i Lind 1974. godine [7], a time

omogućiti dobivanje egzaktnog rješenja.

4.4. Prikaz postupka Hasofer-Lind

Najprije će biti prikazan postupak Hasofer-Lind na dvodimenzionalnom modelu djelovanje-

otpornost (crtež 4.5).

Osnovni preduvjet u postupku Hasofer-Lind jest da slučajne varijable R-otpornost i S-

djelovanje slijede normalnu (Gauss-ovu) razdiobu. U koliko to nije slučaj treba druge razdiobe

svesti na normalnu (poslije će biti prikazan pojednostavljeni postupak za ovo svođenje).

U slučaju normalne razdiobe R i S nepravilne linije jednake vjerojatnosti veličine stanja

nosivosti Z postaju koncentrične elipse čije zajedničko središte ima koordinate srednjih

vrijednosti, a mjere na glavnim osima iznose višekratnik od R odnosno S . Jednadžba

graničnog stanja je pravac gr,s  r  s  0 (linearna jednadžba). Računska vjerojatnost

otkazivanja nosivosti iznosi, kao što je poznato:

29
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

pf   f r  f s dr ds
rs0
R S (4.29)

Radi pojednostavljenja integracije transformira se koordinatni sustav tako da mu ishodište leži

u točki gdje su r i s , (srednje vrijednosti otpornosti i djelovanja), a jedinične vrijednosti na osima

izražene su kao R i S .

Crtež 4.5 Grafički prikaz postupka Hasofer-Lind na 2D modelu

30
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
Time dobijamo nove varijable:

rr ss
rˆ ; sˆ (4.30)
R S

i novu jednažbu graničnog stanja (gornje vrijednosti uvrštene u gr,s  r  s  0 ):

gˆrˆ,sˆ  rˆ   sˆ   r  s 0 (4.31)

R S

Prikazano grafički, elipse postaju koncentrične kružnice, s ishodištem je u njihovu središtu,

crtež 4.6.
ˆr r  r
R

gˆˆr,sˆ ˆrR  sˆS  r  s  0

0 s s
sˆ
 *
T r̂ ,ŝ *
 S

frˆ,sˆ rˆ,sˆ f , ,

nema
otkazivanja otkazivanje
nosivosti nosivosti
31
Crtež 4.6 Transformirani koordinatni sustav dviju baznih varijabli
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Sada rotiramo koordinatni sustav da os η bude okomita na pravac koji predočuje jednadžbu

graničnog stanja.

Zbog centralne simetrije zvonaste plohe vjerojatnosti u normiranom sustavu vrijedi:

1  
2 2

frˆ,sˆ rˆ,sˆ f, ,  e 2 (4.32)

2

Vjerojatnost otkazivanja nosivosti može se dakle izračunati kao:

    2   2    2
1 1 1
pf    f ,d  d 
 
,
2
e

2 
2 
e
2 d d 
2
e

2
d   (4.33)

2
1   2
 e d  1 -
2 
zbognormiranosti

Prema tome i u Hasofer-Lind postupku mjera za stupanj sigurnosti izražena je indeksom

pouzdanosti  . Zorno je predočen indeks pouzdanosti  kao udaljenost ishodišta (0) do točke

(T), gdje okomica iz ishodišta pogađa pravac jednadžbe graničnog stanja. U tom se slučaju

analitički dobije  kao apsolutni član jednadžbe tog pravca u Hess-ovom normalnom obliku:

R S r  s
  rˆ  sˆ 0 (4.34)
 
2
R
2
S  2
R
2
S  2R  2
S

32
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

prema:

 r  s (4.35)
 2R  2
S

(što je ista vrijednost kao i u Cornell-om postupku, jer je jednadžba graničnog stanja linerarna).
Kod nelinearne jednadžbe graničnog stanja (krivulja) mora se u točki te jednadžbe, koja je

najbliža ishodištu krivulje, njena funkcija aproksimirati tangentom koja se dobije razvojem

Taylor-ovog reda.

Najkraća udaljenost te tangente od ishodišta je indeks pouzdanosti , a dobiva se iz Hess-

ovog normalnog oblika za pravac.

Točka na krivulji jednadžbe graničnog stanja najbliža ishodištu je tzv. reperna (referentna) točka

u kojoj je otkazivanje nosivosti najvjerojatnije duž čitave krivulje jednadžbe graničnog stanja,

crtež 4.7.

33
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

ˆr r  r
R

sˆ* cos 
y
s s
sˆ
 S

ˆr* sin 

T r̂ * ,ŝ* 

nema otkazivanje
otkazivanja nosivosti
nosivosti fˆr,sˆrˆ, sˆ

Crtež 4.7 Grafički prikaz indeksa pouzdanosti prema postupku Hasofer-Lind

Prema tome, definicija za Hasofer-Lind-ov indeks pouzdanosti  kao mjera za stupanj

sigurnosti glasi:

indeks pouzdanosti  je uvijek udaljenost od točke, gdje sve varijable imaju srednju vrijednost

do točke na krivulji jednadžbe graničnog stanja, u kojoj je vjerojatnost otkazivanja nosivosti

najveća.

34
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Promotrimo sada općeniti slučaj, kada ima više baznih varijabli, između kojih postoji u

jednadžbi graničnog stanja funkcionalna veza (nelinearna). Općenito opet vrijedi pravilo da je

indeks pouzdanosti  opet udaljenost od točke gdje sve varijable imaju srednju vrijednost do

točke gdje je najveća vjerojatnost otkazivanja nosivosti na višedimenzionalnoj plohi jednadžbe

graničnog stanja.

Pretpostavimo da je pouzdanost neke konstrukcije funkcija od “n” nezavisnih varijabli

X1 , X2 , X3 do X
n
 . Sve varijable su određene sa srednjim vrijednostima X
i
i standardnim

devijacijama x . i

Slučajne varijable imaju u n-dimenzionalnom prostoru koordinantne osi X1 , X 2 , X3 ... Xn i

gustoću razdiobe veličine stanja nosivosti f x ,x

1
,x ...x
2 3
X1 , X 2 , X3 ...X n .
n

Jednadžba graničnog stanja (uvjet otkazivanja nosivosti) dana je s:

gX  gX , X , X ,..., X  0 (jednadžba superplohe) (4.36)

1 2 3 n

i dijeli “n” dimenzionalni prostor u područje otkazivanja nosivosti i opstanka konstrukcije

(sigurna konstrukcija).
35
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Radi jednostavnijeg određivanja indeksa pouzdanosti  normiramo koordinate X i n-

dimenzionalnog prostora:

X  Xi
Xˆi  i (4.37)
x i

Indeks pouzdanosti  odgovara najkraćoj udaljenosti od ishodišta transformiranog sustava do

superplohe jednažbe graničnog stanja tj. do točke koju na transformiranoj superplohi pogađa

okomica iz ishodišta.

Transformirana superploha jednadžbe graničnog stanja je:

 
g Xˆ  gˆ Xˆ1 ,Xˆ2 ,Xˆ3 ,...,Xˆn  0  (4.38)
Da bi se odredila dužina koja odgovara indeksu pouzdanosti , treba u točki, gdje okomica

pogađa superplohu, provesti linearizaciju jednadžbe graničnog stanja (uvjet otkazivanja

nosivosti) razvojem u Taylor-ov red. Koordinate te točke označimo s X :*i

  
gˆ Xˆ  gˆ Xˆ * 
n
gˆ Xˆ    Xˆ  Xˆ  0 *
(4.39)
Xˆ
i1 
gˆ* i i
i

Jednadžba predstavlja superravninu koja tangira superplohu, odnosno možemo pisati:


gˆ X
gˆ Xˆ
n

ˆ
 Xˆi

 ˆˆ
n
 
ˆ *  gˆ X
X ˆ * 0 (4.40) 36
i1 
gˆ* gˆ* i
X i i1 
X i
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

U Hess-ovom normalnom obliku jednadžbe ove supertangencijalne ravnine u repernoj

(referentnoj) točki glase:

 n

 Xˆ   0
Xi i (4.41)
i1

gdje je:



gˆ Xˆ
gˆ*
X̂ i
X 
i
i1
1
(4.42)
n  ˆ
 
2 2

  ĝ X 
 j1 X ˆ j gˆ 
*

 


n ˆ ˆ
g X  ˆ * gˆ X̂ *
X  
Xˆ i
i1 
gˆ* i

 1
(4.43)
 

n gˆ Xˆ 

2 2

 i1  Xˆ i 
 
gˆ*
 

37
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
i:

ˆ *   
X (4.44)
i X i

Ako sada pređemo natrag u prvobitni koordinatni sustav gdje je:

X  Xi ˆ * X
*
X i
Xˆi  i ; X i
; (4.45)
X X
i
i i

a: 
gˆ Xˆ

gX
 X (4.46)
Xˆ i X i
gˆ* g* i

onda dobivamo indeks pouzdanosti  izražen s prvobitnim koordinatama izvornog sustava:


ˆ
ĝ X   X X  gX 
* *

X i g* i i i
  i1 1
(4.47)
n gX 
2 2

  g*
 X  
i1 X i
i



sa:
X *i  Xi   X    X
i i
..... koordinate reperne (referentne) točke

i:
gX 
 X
X g
*

 X i
i

i 1
(4.48)
n gX 
2 2

    
 j1  X j
*
g Xj

  

38
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

gdje je X - faktor utjecaja (senzitivnosti) koji je identičan s kosinusom kuta koji zatvara
i

odgovarajuća os bazne varijable s pravcem indeksa pouzdanosti  ( X - pokazuje utjecaj i

pojedine varijable na pouzdanost).

Kod linearne jednadžbe graničnog stanja može se indeks pouzdanosti  direktno izračunati iz

navedenih izraza dok je kod funkcionalne veze među varijablama (nelinearna jednadžba

graničnog stanja) potrebno provoditi iterativni postupak.

Za linearnu jednadžbu graničnog stanja:

n
gX  Z  a o   a i X i (4.49)
i1

dobiva se izraz za :
a o   a i  Xi
n


  i1 (4.50)
n

 a   i i
2

i1

Vjerojatnost otkazivanja nosivosti dobije se kako je poznato iz standardnog oblika normalne

(Gauss-ove) gustoće:

1
p f  
2
t
e
2
dt (4.51) 39
2 
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovaj izraz nije integrabilan, ali postoje gotove tablice.

Dobra aproksimacija dobije se razvojem gornjeg izraza u red za  > 0:

   1n 1 3  5 ... 2n  1

2
1 1 1 1 3
1   e 2   3  5 ... (4.52)
2     2n1 

Ostatak je manji od prvog zanemarenog člana.

Gore navedni odnos između indeksa pouzdanosti  i vjerojatnost otkazivanja nosivosti prikazan

pomoću gustoće u standardnom obliku, strogo uzevši, vrijedi samo za linerane jednadžbe

otkazivanja nosivosti. Kod nelinearnih jednažbi granica otkazivanja nosivosti nije pravac već

krivulja (u dvodimenzionalnom modelu kod više varijabli nije superravnina već zakrivljena

superploha).

U dvodimezionalnom modelu djelovanje-otpornost (R,S) to se može grafički prikazati, prema

crtežu 4.8.

40
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Crtež 4.8 Stanje otkazivanja nosivosti za sustav nelinearnih jednadžbi na 2D modelu

Očito okomita ravnina položena kroz pravac odsijeca volumen vjerojatnosti otkazivanja

nosivosti, koji je manji od volumena kojeg odsijeca cilindrična ploha položena kroz konkavnu

krivulju, a veći od volumena kojega odsijeca cilindrična ploha konveksne krivulje.

Prema tome, pf,1< pf,2< pf,3, što znači da linearizacija jednadžbe graničnog stanja u repernoj

(referentnoj) točki dovodi do ocjene premale vjerojatnosti otkazivanja nosivosti za slučaj

konkavne jednadžbe graničnog stanja. 41

IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
Možemo nad dvodimenzionalnim modelom djelovanje-otpornost odrediti moguću najveću

gornju granicu, koja nekoj vrijednosti indeksa pouzdanosti  izračunatoj iz linearizirane

jednadžbe, daje odgovarajuću najveću vjerojatnost otkazivanja nosivosti.

To će biti slučaj za teorijski primjer kada se konkavna krivulja jednadžbe graničnog stanja

približava kružnici, crtež 4.9.

42
Crtež 4.9 Grafički prikaz slučaja kada jednadžba graničnog stanja prelazi u kružnicu
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Analitički izraz za vjerojatnost otkazivanja nosivosti ima oblik:

2
rˆ sˆ
2

ˆ ˆ  r,s drds1 
1
p f  1   fR,S ˆ ˆ  2 drds
2 2
e (4.53)
2

U polarnim kordinatama, r  tsin  i s  t cos :


t 2
1 2 
 t  2

2

pf  1  d  t e 2 dt  11  e 2   e 2
 
(4.54)
2 0 0 0

Vrijednosti vjerojatnosti otkazivanja nosivosti dobivene iz linearizirane jednadžbe najviše se

mogu razlikovati vrijednosti dobivene iz vrijednosti jednadžbe kružnice za jedan red potencije

(10).

Budući da je to ekstremni slučaj, to znači da u praksi po Hasofer-Lind-u predložena

linearizacija u repernoj (referentnoj) točki u cjelosti zadovoljava.

Da je Hasofer-Lind-ov postupak invarijantan s obzirom na formulaciju jednadžbe graničnog

stanja možemo se uvjeriti na prikazanom primjeru:

Z1g 1  r  s  0 Z 2g 2  1  0 (identični fizikalni

r
i izričaj) (4.55)
s

43
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

r  r i R
s  s i S

Iz izraza:


n
   X X  gX 
ˆ
gˆ X * *

X i g* i i i
  i1 1
(4.56)
n gX 
2 2

  g*
 X  
i1 X i
i



dobivamo za slučaj dvije varijable X1=r i X2=s:

r s
Z1  1 uz r *  s*  0 (4.57)
  2
R
2
S

a za:

r*
   1    r 
* *
*

*
2
s s r r 1
Z2   2  s s* s* (4.58)
 r * 
2
1
2

 *   R    *  S  2

s   s 

r*
uz  1 0 tj. r *  *s:
s*

dobivamo opet:

 2 r  s
44
što je   1 (4.59)
 2R  2
S
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija
Znači Hasofer-Lind-ov postupak je invarijantan s obzirom na formuliranje jednadžbe graničnog

stanja.

Kako su vrijednosti bazne varijable u repernoj (referentnoj) točki dane s:

X *i X i   i  i (4.60)
a koeficijent  je
i također funkcija od X*i, to se indeks pouzdanosti  može dobiti, za slučaj da

jednadžba graničnog stanja nije linearna, samo iterativnim postupkom sukcesivne

aproksimacije.
4.5. Aproksimacijska metoda Paloheimo - Hannus
Na temelju definicije indeksa pouzdanosti  prema Hasofer-Lind-u, isti se može interpretirati

kao faktor fraktile normalne (Gauss-ove) razdiobe pf   .

Crtež 4.10 Vjerojatnost otkazivanja nosivosti iskazana indeksom pouzdanosti 

Kod toga se neovisno o stvarnom tipu razdiobe uvijek pretpostavlja da sve varijable slijede 45
normalnu razdiobu.
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

U stvarnim problemima u praksi dolaze razne bazne varijable kao slučajne veličine s različitim

razdiobama. U takvom slučaju vrijedi pretpostavka da i te varijable normalne razdiobe daju

dobre približne vrijednosti indeksa pouzdanosti  samo ako se vrijednosti repernih (referentnih)

točaka:

X *i  X   X    X  X1  X    VX 
i i i i
(4.61)

nalaze u blizini srednjih vrijednosti Xi .

Kod većih udaljenosti tj. kod većih vrijednosti X   V može

iX
doći do većih odstupanja od
i

željene razine sigurnosti. U tom slučaju veliko pojednostavljenje i aproksimacijsko svođenje

raznih tipova razdioba na normalnu razdiobu daje postupak Paloheimo-Hannus. Svakoj

pojedinoj baznoj varijabli, koja ima različitu razdiobu od normalne, odabire se u izrazu za

repernu (referentnu) vrijednost drugi faktor fraktile od normalnog N i to upravo onaj koji se

dobiva iz stvarne razdiobe uz jednaku računsku vjerojatnost otkazivanja nosivosti koja

odgovara faktoru fraktile  N za normalnu razdiobu.

46
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Izraz za vrijednost bazne varijable u repernoj (referentnoj) točki može glasiti npr.:

X *i  X   X   Exp  X
i i
(4.62)

gdje je:  N  N   p f   Exp  Exp  (4.63)

Za praktičnu primjenu može se za ovo svođenje s  N na Exp koristiti slijedeći dijagram na

crtežu 4.11 za sve prikazane razdiobe.

Primjer za Gumbelovu razdiobu

Crtež 4.11 Dijagram Paloheimo-Hannus za aproksimacijsko svođenje 

47
na normalnu razdiobu
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Paloheimo-Hannus su testirali ovaj svoj pojednostavljeni postupak i dobili relativno mala

odstupanja.
U praktičnom postupku ovo aproksimacijsko svođenje na normalnu razdiobu provodi se

redukcijom koeficijenta varijacije u izrazu za vrijednost bazne varijable u repernoj (referentnoj)

točki:

 Exp 
  X  N   VX 
X *i  X  1 (4.64)
 
i i
N

Exp
 V X  VXred  k  V X (4.65)
N i i i

Za svođenje Gumbel-ove razdiobe (ExI) na normalnu, što je i najčešći slučaj u praksi, može se

E I
koristiti tablica 4.1, gdje je k  x
, X*i X1   x k  V 
N i xi

48
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Tablica 4.1 Aproksimacijsko svođenje ExI (Gumbel-ova razdioba) na N (normalna razdioba) prema
postupku Paloheimo-Hannus

c  N  ExI k
10-1 1.50 1.50 1.00
10-2 2.25 3.00 1.30
10-3 3.10 4.90 1.60
10-4 3.60 6.60 1.80
10-5 4.25 8.40 2.00
10-6 4.70 10.20 2.20
10-7 5.20 12.00 2.30
10-8 6.50 14.00 2.15
10-9 7.00 16.00 2.30
10-10 7.50 18.00 2.40
10-11 8.00 20.00 2.50
10-12 8.50 22.00 2.60
10-13 9.00 24.00 2.70
10-14 9.50 26.00 2.75

Treba napomenuti da evolucijom elektroničkih računala danas više nije problem kada

se pojedine bazne varijable kao slučajne veličine opisuju s različitim razdiobama, pa je

moguć egzaktniji proračun indeksa pouzdanosti  (vidi primjere 3, 5 i 6).

49
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

4.6. Daljnji noviji postupci određivanja indeksa pouzdanosti 

Sam analitički postupak određivanja vrijednosti indeksa pouzdanosti  posljednjih se godina

sukcesivno usavršavao i dalje od Basler-a, Cornell-a, Hasofer-Linda, preko A.D. Kiurgehian-a,

Bayesian-a, Shinozuke, Rackwitza, Hohenbichlera, Breituna i drugih.

Kako je ranije izloženo, točka koja je izabrana za linearizaciju na ravnini (reperna točka “T”)

ona je točka koja ima minimalnu udaljenost od transformiranog ishodišta:

T  L1D1 x  Z (4.66)
gdje je: D – dijagonalna matrica  , a iL – trokutasta matrica dobivena iz Choleski-jeve

korelacijske matrice R  ,tako da je R=LLT.

ij

Udaljenost reperne točke T od transformiranog ishodišta identična je indeksu pouzdanosti 

definiranog postupkom Hasofer-Lind kao indeksom pouzdanosti  prvog reda, drugog
momenta kako je prikazano na slijedećem crtežu s dvije bazne varijable.

50
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Crtež 4.12 Indeks pouzdanosti prema metodi prvog reda drugog momenta (FOSM)

Ovako određene vrijednosti indeksa pouzdanosti  mogu imati nedostatak kod stupnjevanja

vrijednosti, što znači, da uvijek veća vrijednost  ne podrazumijeva i najveću sigurnost

konstrukcije.

51
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Ovaj problem riješen je daljnjim istraživanjima tako što se originalni prostor X transformira u

standardni normalni prostor U preko rotacijske simetrične funkcije gustoće n(u) ( vidi crtež

6.1 u poglavlju 6.).

Sada se indeks pouzdanosti  može iskazati u obliku:

  1 1 p  (4.67)

f

Na ovaj način dolazi do primjene metoda pouzdanosti potpune razdiobe FORM i SORM (First-

Order Reliability Method and Second-Order Reliability Method), tj. problem pouzdanosti

konstrukcija rješava se izvan veličine drugog momenta. Više o ovim metodama biti će kazano u

6. poglavlju.

Daljnji racionalniji pristup kod određivanja  dao je Bayesian [14] gdje se u analizi pouzdanosti

pored osnovnih varijabli analizira i utjecaj kod procjene greške (statistička nesigurnost,

neadekvatnost matematičkog modela i utjecaj ljudskog faktora).

52
IV. Probabilistički postupak utvrđivanja pouzdanosti konstrukcija

Karakteristično za ovaj pristup je to što se kod analize pouzdanosti navedeni utjecaj kod
procjene greške (Q) uzima u račun kao slučajna varijabla. Vrijednost otkazivanja nosivosti pisat

će se u obliku:

pf   p f Qf Q Q  dQ  E p f Q  (4.68)

gdje E p Q označava srednju vrijednost otkazivanja nosivosti kod ovog pristupa, a
f

odgovarajuća vrijednost indeksa pouzdanosti  može se pisati u obliku:

   1 1 p . (4.69)
f

Treba naglasiti da vrijednost  proizlazi iz istog tretmana slučajnih varijabli (R,S) i utjecaja
procjene greške (statistička neadekvatnost opisa varijabli, neadekvatnost matematičkog
modela i utjecaja ljudskog faktora) u analizi pouzdanosti konstrukcija.

53