Lee

Child

DRUGI SIN


Naslov originala
Second Son (2011)

Jednog vrućeg četvrtka u kolovozu 1974. godine jedan

starac u Parizu učinio je nešto što nije nikada prije: probudio
se ujutro, ali nije ustao iz kreveta. Nije mogao. Ime mu je bilo
Laurent Moutier i već se deset dana osjećao prilično loše, a
zadnjih sedam grozno. Osjećao je da su mu ruke i noge slabe,
a prsa kao da su mu bila puna betona koji se sliježe. Znao je
što se događa. Bavio se popravljanjem namještaja i postao je
ono što su mu klijenti katkad donosili: relikt starih vremena,
bespovratno oslabio, crvotočan i truo. Nije postojao neki
određeni problem. Sve se raspadalo najednom. Tu se ništa
nije moglo. Bilo je neizbježno. Stoga je strpljivo ostao ležati i
pištavo disati, čekajući spremačicu.
 Ona je stigla u 10 sati i nije se posebno šokirala ili
iznenadila. Većina njezinih klijenata bili su stari te su umirali
više-manje redovito, a ona bi uzela nekog novog. Nazvala je
liječnika i u jednom trenutku Moutier je čuo kako kaže
»Devedeset«, očito kao odgovor na pitanje o njegovim
godinama. Rekla je to na rezigniran, ali zadovoljan način.
Način koji je govorio mnogo, kao da je u jednu riječ stao cijeli
odlomak. To ga je podsjetilo na brojne prilike kada je stajao
u svojoj radionici udišući drvenu prašinu i snažan miris
ljepila i laka te gledao neki raspadajući ormarić i rekao nešto
poput »Da vidimo«, a u sebi je zapravo već odlučio da je taj
komad namještaja za otpad.
Spremačica je dogovorila posjet liječnika za kasnije taj dan,
ali onda, kao da želi potvrditi neizgovorenu dijagnozu, pitala
je Moutiera gdje mu je adresar, kako bi mogla nazvati
njegovu obitelj. Moutier je imao adresar, ali jedina obitelj bila
mu je kći Josephine. Ipak, sama je ispunila veći dio adresara
jer se često selila. Stranica za stranicom prekriženih
poštanskih brojeva i neobičnih, dugih brojeva telefona.
Spremačica je nazvala posljednji u nizu i začula šum i jeku
poziva na veliku udaljenost, a zatim i glas koji je govorio
engleski. Budući da nije razumjela taj jezik, samo je spustila
slušalicu. Moutier je vidio kako se na trenutak premišlja, a
onda, kao da opet potvrđuje dijagnozu, otišla je potražiti
umirovljenog učitelja koji je živio dva kata ispod i kojeg je
Moutier smatrao gotovo kretenom. No koliko treba biti
dobar lingvist da prevede Ton pere va mourir u Vaš otac je na
umoru?
 Spremačica se vratila s umirovljenim učiteljem, oboje su
bili crveni od penjanja stubama, a učitelj je opet nazvao dugi
broj i tražio Josephine Moutier.
»Ne, Reacher, idiote«, rekao je Moutier, glasom koji je
trebao zagrmjeti, ali ispao je poput jedva čujne, zadihane
molbe. »Vjenčano prezime joj je Reacher. Ne znaju tko je
Josephine Moutier.«
Učitelj se ispričao pa se ispravio, tražeći Josephine Reacher.
Na trenutak je slušao, a zatim dlanom poklopio donji dio
slušalice, pogledao Moutiera i pitao: »Kako joj se zove
suprug? Vaš zet?«
»Stan«, rekao je Moutier. »Ne Stanley. Samo Stan. To mu
piše na rodnom listu. Vidio sam ga. Satnik Stan Reacher iz
korpusa američkih marinaca.«
Učitelj je prenio te podatke i opet slušao. Zatim je spustio
slušalicu. Okrenuo se i rekao: »Upravo su otišli. Prije
nekoliko dana. Cijela obitelj. Satnik Reacher razmješten je
drugdje.«

Umirovljeni učitelj iz Pariza razgovarao je sa službujućim

poručnikom u mornaričkoj bazi na Guamu u Pacifiku gdje je
Stan Reacher bio raspoređen tri mjeseca kao časnik za vezu
korpusa marinaca. Taj ugodni zadatak sad je došao kraju i
poslali su ga na Okinawu. Tri dana poslije slijedila ga je i
obitelj, putničkim avionom preko Manile. Njegova supruga
Josephine i njegova dva sina, 15-odišnji Joe i 13-godišnji Jack.
Josephine Reacher bila je vedra žena puna energije i duha. S
44 godine još je gajila znatiželju prema svijetu i bilo joj je
drago što ima priliku vidjeti njegov velik dio, pa je i dalje
tolerirala neprestana seljenja i loš smještaj.
Joe Reacher je sa svojih petnaest godina izgledao gotovo
posve odraslo. Bio je dosta viši od 180 cm i težak gotovo 100
kg, pokraj majke je bio poput diva, ali i dalje tih i zamišljen,
više nalik Clarku Kentu, nego Supermanu. Jack Reacher je s
13 godina izgledao poput vrlo grubog nacrta za nešto veće i
još ambicioznije. Njegove velike i snažne kosti bile su poput
skela oko neke goleme građevine. Još 15 cm visine i 35 kg
mišića dovršit će posao, a već su bili na putu. Imao je krupne
šake i budne oči. Bio je tih kao i njegov brat, ali ne zamišljen.
Za razliku od brata, svi su ga zvali samo prezimenom. Nitko
nije znao zašto, ali obitelj su bili Stan, Josie, Joe i Reacher.
Oduvijek je tako bilo.

Stan je dočekao obitelj na aerodromu u Futenmi te su

taksijem otišli do bungalova koji je unajmio ni kilometar od
plaže. U bungalovu je bilo vruće i zagušljivo, a ispred je bila
uska betonska ulica s obje strane omeđena jarkom. Ulica je
bila posve ravna i sve kuće u njoj bile su male i nagurane
jedna blizu druge. Na njezinom kraju vidio se plavi komad
oceana. Obitelj je već živjela na barem četrdeset različitih
mjesta i useljavanje im je već bilo rutina. Dečki su pronašli
drugu spavaću sobu te su sami morali odlučiti je li joj
potrebno čišćenje. Ako su odlučili da jest, morali su je čistiti
sami. Ako nisu, nisu. U ovome slučaju, kao i obično, Joe je
pronašao nešto oko čega bi mogao brinuti, a Reacher nije.
Stoga je ostavio Joea i uputio se prema kuhinji. Ondje je
najprije popio čašu vode, a zatim čuo loše vijesti.
 Reacherovi roditelji bili su jedno pokraj drugog, naslonjeni
na kuhinjski pult i proučavali su pismo koje je njegova majka
donijela s Guama. Reacher je vidio omotnicu. Bilo je to nešto
vezano za obrazovni sustav. Njegova je majka rekla: »Ti i Joe
morate polagati ispit prije nego što krenete ovdje u školu.«
»Zašto?« pitao je Reacher.
»Kako bi znali kamo da vas smjeste«, rekao je njegov otac.
»Zanima ih koliko ste naučili.«
»Recite im da smo naučili sve što treba. Recite im hvala, ali
ne hvala.«
»Za što?«
»Zadovoljan sam gdje jesam. Ne moram preskakati razred.
Siguran sam da i Joe misli tako.«
»Misliš da je riječ o preskakanju razreda?«
»Zar nije?«
»Nije«, rekao je njegov otac. »Riječ je o tomu hoće li vas
prebaciti u niži razred.«
»Zašto bi to učinili?«
»Nova politika«, rekla je njegova majka. »Imali ste vrlo
rascjepkano školovanje. Moraju provjeriti jeste li spremni za
viši razred.«
»To nikad prije nisu radili.«
»Zato se to zove nova politika. Za razliku od stare politike.«
»Žele da Joe polaže test? Kako bi pokazao da je spreman za
viši razred? Poludjet će.«
»Bit će u redu. Uvijek dobro riješi test.«
 »Nije riječ o tome, mama. Znaš kakav je. Shvatit će to kao
uvredu. Natjerat će se da ima 100 posto točnih odgovora. Ili
110 posto. Izludjet će se.«
»Nitko ne može imati 110 posto točnih odgovora. To nije
moguće.«
»Upravo tako. Glava će mu eksplodirati.«
»A ti?«
»Ja? Ja ću biti dobro.«
»Hoćeš li se truditi?«
»Koliko je potrebno za prolaz?«
»Vjerojatno 50 posto točnih odgovora.«
»Onda ću se ja potruditi da imam 51 posto točnih odgovora.
Ne treba tratiti trud. Kada je ispit?«
»Za tri dana. Prije početka semestra.«
»Krasno«, rekao je Reacher. »Kakav je to obrazovni sustav
u kojem ne znaju što znači >školski praznici<?«

Reacher je izašao na betonsku ulicu i pogledao prema

djeliću oceana u daljini. Bilo je to Istočno kinesko more, ne
Pacifik. Pacifik je bio u drugome smjeru. Okinawa je bila dio
otočja Ryukyu, koje je razdvajalo te dvije vodene površine.
Između Reachera i mora bilo je četrdesetak kuća s lijeve i
otprilike jednako toliko s desne strane ulice. Pretpostavljao
je da su kuće bliže njemu i dalje od mora bile domovi obitelji
marinaca, a kuće dalje od njega i bliže moru domovi
japanskih obitelji koje su ondje živjele stalno. Znao je kako
funkcioniraju nekretnine. To su samo stube do plaže.
Ljudima je to bilo važno, pa je vojska prepuštala najbolja
mjesta lokalnim stanovnicima. Ministarstvo obrane uvijek se
brinulo zbog mogućih napetosti. Osobito na Okinawi. Zračna
baza bila je u središtu Ginowana, prilično velikog grada.
Svaki put kad bi poletio transportni avion, u školama je zbog
buke nastava morala prestati na minutu-dvije.
Okrenuo je leđa Istočnom kineskom moru i krenuo prema
kopnu, duž niza identičnih malih kuća, preko raskrižja i dalje
u savršeno pravokutnu mrežu još malih, identičnih kuća. Bile
su izgrađene brzo i jeftino, ali još uvijek u dobrom stanju.
Pomno održavane. Na nekim trijemovima vidio je sitne
mjesne gospođe nalik lutkama. Pristojno bi im kimnuo
glavom, no svaka bi skrenula pogled. Nije vidio mjesnu
japansku djecu. Možda su već bili u školi. Možda je njihovo
polugodište već počelo. Okrenuo se natrag i stotinu metara
dalje naišao na Joea kako hoda uokolo, tražeći ga.
Joe je pitao: »Jesu li ti rekli za ispit?«
Reacher je kimnuo glavom.
»Ništa strašno.«
»Moramo ga proći.«
»Naravno da ćemo proći.«
»Ne, hoću reći da ga zaista moramo proći. Moramo ga
rasturiti. Moramo probiti sve granice.«
»Zašto?«
»Pokušavaju nas poniziti, Reacheru.«
»Nas? Niti nas ne poznaju.«
»Znaju ljude poput nas. Tisuće ljudi poput nas. Zato mi mo-
ramo poniziti njih. Mora ih biti sram što im je to uopće palo
na pamet. Moramo se popišati po njihovom glupom ispitu.«
»Sigurno i hoćemo. Koliko teško može biti?«
 Joe je rekao: »To je nova politika pa bi i test mogao biti nov.
U njemu bi moglo biti svašta nova.«
»Što, na primjer?«
»Nemam pojma. Moglo bi biti bilo što.«
»Ja ću dati sve od sebe.«
»Kakvo ti je opće znanje?«
»Znam da je Mickey Mantle imao postotak .303 prije deset
godina. 1.285 prije 15 godina. 1.300 prije 20 godina.
Prosječno to je .296, vrlo blizu njegovom sveukupnom
prosjeku od .298, a to mora značiti nešto.«
»Neće te pitati o Mickeyju Mantleu.«
»O kome onda?«
»To moramo saznati«, odvratio je Joe. »Imamo pravo znati.
Moramo otići u školu i pitati što je u ispitu.«
Reacher je rekao: »Ne možeš tako sa ispitima. To bi
poništilo smisao ispita, zar ne?«
»Imamo pravo barem znati iz kojih dijelova nastavnog pro-
grama će nas testirati.«
»Iz čitanja, pisanja, zbrajanja i oduzimanja. Možda i malo
dijeljenja ako imamo sreće. Znaš kako to ide. Ne brini se zbog
toga.«
»Pogrešno je.«
Reacher nije rekao ništa.

Braća Reacher hodali su natrag zajedno, prešli raskrižje i

ušli u dugu betonsku ulicu. Njihova nova kuća bila je lijevo
ispred njih. U daljini je komadić mora blještao blijedoplav na
suncu. Vidjela se i naznaka bijelog pijeska. Možda i palmi.
Između njihove kuće i mora na ulici je bilo djece. Sve su bili
dječaci. Amerikanci, crni i bijeli, ukupno dvadesetak njih. Iz
drugih obitelji marinaca. Susjedi. Bili su okupljeni ispred
svojih kuća, na jeftinom kraju ulice, tisuću stuba od plaže.
Reacher je rekao: »Hajdemo pogledati uokolo, Istočno
kinesko more.«
Joe je rekao: »Već sam ga vidio. I ti si.«
»Mogli smo se smrzavati u Koreji cijelu zimu.«
»Upravo smo bili na Guamu. Koliko plaže čovjek treba?«
»Koliko može dobiti.«
»Imamo ispit za tri dana.«
»Upravo tako. Ne moramo se brinuti o njemu danas.«
Joe je udahnuo i nastavili su dalje, prošli pokraj svoje kuće
i nastavili prema djeliću plavetnila. Dječaci ispred njih vidjeli
su ih kako dolaze. Ustali su s rubnika, prekoračili jarak te
došli do sredine ceste. Stali su ugrubo u oblik strijele,
okrenuti prema naprijed, prekriženih ruku i izbačenih prsa.
Više od dvadeset njih. Neki su imali samo deset godina, a neki
su bili godinu ili dvije stariji od Joea.
Dobrodošli u susjedstvo.
Na vrhu formacije bio je razbijač debelog vrata, star oko
šesnaest godina. Bio je sitniji od Joea, ali krupniji od
Reachera. Nosio je majicu marinaca i iznošene svijetlosmeđe
vojničke hlače. Imao je tako debele šake da mu zglobovi na
prstima nisu stršali, nego su bili uvučeni. Bio je udaljen oko
pet metara od njih i čekao.
Joe je tiho rekao: »Previše ih je«.
Reacher nije rekao ništa.
Joe je rekao: »Ne počinji ništa. Ozbiljan sam. Riješit ćemo to
poslije, ako budemo morali.«
 Reacher se nasmiješio. »Misliš, nakon ispita?«
»Moraš se uozbiljiti u vezi tog ispita.«
Hodali su dalje. Živjeli su na četrdeset mjesta. Četrdeset
različitih dobrodošlica u četrdeset različitih četvrti. Osim što
dobrodošlice nisu bile toliko različite. Sve su bile jednake.
Plemenska kultura, testosteron, hijerarhija i razni ludi
instinkti. Druga vrsta ispita.
Joe i Reacher stali su dva metra od razbijača i čekali.
Razbijač je imao velik čir na vratu. I prilično je smrdio.
Rekao je: »Vi ste novi klinci.«
Joe je rekao: »Kako si to zaključio?«
»Jučer vas nije bilo.«
»Nevjerojatna dedukcija. Jesi li razmišljao o karijeri u FBI-
u?«
Razbijač nije odgovorio na to. Reacher se nasmiješio. Mislio
je da lijevim krošeom može pogoditi izravno u čir na njegovu
vratu. To bi vjerojatno pakleno boljelo.
Razbijač je pitao: »Idete na plažu?«
»Ovdje ima plaža?« odvratio je Joe.
»Znaš da ima plaža.«
»A ti znaš kamo idemo.«
»Ovdje se naplaćuje cestarina.«
»Što?« pitao je Joe.
»Čuo si me. Morate platiti cestarinu.«
»Koliko je cestarina?«
»Još nisam odlučio«, odvratio je razbijač. »Kad vidim koliko
imate, znat ću koliko vam uzeti.«
Joe nije odgovarao.
»Shvaćaš?« pitao je.
 »Ni najmanje«, odvratio je Joe.
»Zato što si kreten. Vas dvojica ste kreteni. Čuli smo sve o
vama. Morate na ispit za kretene jer ste kreteni.«
Reacher je rekao: »Joe, to je uvreda.«
Dječak je rekao: »Znači i mali kreten govori.«
Joe je odvratio: »Jesi li vidio novi kip na trgu u Luzonu?«
»Što s njime?«
»Ispod njega su pokopali prošlog klinca koji se potukao s
mojim bratom.«
Razbijač je pogledao Reachera i rekao: »To ne zvuči baš lije-
po. Ti si psihokreten?«
»Što je to?« pitao je Reacher.
»Nešto poput psihopata.«
»Misliš da učinim što želim i poslije mi nije žao?«
»Valjda.«
Reacher je odgovorio: »U tom slučaju zaista jesam
psihopat.«
Nastupila je tišina. Čuo se samo zvuk motocikla u daljini. Pa
dva motocikla. Pa tri. Bili su daleko, ali su se približavali.
Razbijač je usmjerio pogled prema raskrižju. Iza njega se
formacija raspala. Dječaci su se vratili do rubnika i prednjih
dvorišta. Motocikl je usporio, skrenuo u ulicu i polako
nastavio po njoj. Na njemu je bio marinac u borbenoj odori.
Nije imao kacigu. Dočasnik koji se vraćao iz baze nakon
završetka smjene. Slijedila su ga još dvojica, jedan na velikom
Harleyju. Strogi očevi vraćali su se kući.
Dječak s čirom na vratu rekao je: »Završit ćemo ovo drugi
put.«
Joe je rekao: »Pazi što želiš.«
 Reacher nije rekao ništa.

Stan Reacher bio je tih čovjek po prirodi, a za doručkom

četvrtog jutra nakon preuzimanja novog zapovjednog mjesta
bio je tiši nego ikad. Zadatak koji ga je dočekao pokazao se
zahtjevnim. U Sjedinjenim Državama promijenio se
predsjednik, nešto ranije nego što je bilo očekivano, a Glavni
stožer požurio se predstaviti novom vrhovnom zapovjedniku
sve opcije koje su mu stajale na raspolaganju. Standardna
praksa. Tako je bilo na početku mandata svakog novog
predsjednika. Postojali su planovi za sve zamislive hitne
slučajeve, a oni su ih sve izvlačili na stol.
Rat u Vijetnamu bio je gotov, Koreja se pretvorila u pat
situaciju, Japanci su im bili saveznici, Sovjetski Savez bio je
isti kao i uvijek, pa je nov fokus bila Kina. U javnosti se mnogo
govorilo o detantu, ali potajno je bilo mnogo priprema za rat.
Kineze će valjati pobijediti prije ili poslije, a Stan Reacher
morat će odigrati svoju ulogu. Tako su mu rekli drugog jutra
na novom zapovjednom mjestu.
Podređene su mu bile četiri satnije pješaštva te je dobio
vrlo tajni spis u kojem je detaljno opisan njihov zadatak.
Trebali su biti sam vrh golemog koplja koje bi se iskrcalo
sjeverno od Hangzhoua i zatim se nastavilo probijati u
smjeru kazaljke na satu kako bi okružilo Šangaj. Težak
zadatak. Procjene žrtava bile su zastrašujuće. Ali i malo
pesimistične, smatrao je Stan. Upoznao je svoje podređene i
ostavili su dobar dojam na njega. Na Okinawi je uvijek bilo
teško izbjeći mentalne usporedbe s duhovima neobičnog
naraštaja marinaca koji su bili ondje trideset godina prije, ali
današnji su momci bili dobri. Vrlo dobri. Svi su dijelili
Stanovu predanost slavnoj staroj izreci: 'Cilj rata nije umrijeti
za svoju domovinu, nego natjerati protivnika da umre za
svoju'. Za pješaštvo to se svodilo na jednostavnu matematiku.
Ako protivniku možeš nanijeti dvije žrtve za svaku svoju, u
prednosti si. Ako ih možeš nanijeti pet, pobjeđuješ. Osam ili
deset, pobjeda je sigurna. A Stan je smatrao da njegovi momci
bez problema mogu postići osam ili deset.
Ali Kina je imala golemo stanovništvo. I bili su fanatični.
Borili bi se do posljednjeg čovjeka. Najprije muškarci pa
dječaci. Vjerojatno i žene. Dječaci ne stariji od njegovih
sinova. Žene poput njegove supruge. Gledao ih je kako jedu i
zamišljao slične obitelji udaljene više od 1000 kilometara
kako čine isto. Komunistička vojska unovačila bi dječaka
Joeovih godina bez razmišljanja. Čak i Reacherovih godina,
osobito ako bi bio tako krupan. A nakon njih žene. Pa
djevojčice. Stan nije bio sentimentalan niti se dvoumio.
Pucao bi u bilo kojeg neprijatelja i poslije spavao poput dje-
teta. Ali ovo su bila neobična vremena. To je bilo sigurno. Kad
dobiješ djecu, moraš razmišljati o budućnosti, ali za marinca
u borbenom rasporedu budućnost je teorija, a ne činjenica.
Nije imao pravih planova za sinove. Nije bio takva vrsta
oca. Ali pretpostavljao je da će ostati u vojsci. Što su drugo
znali? Joe će zbog svoje pameti ostati na sigurnom. Doduše,
bilo je pametnih momaka i u prvim linijama, ali Joe nije bio
borac. Bio je poput puške bez udarne igle. Fizički je imao sve
što je potrebno, ali nije imao okidač u glavi. Bio je poput
konzole za lansiranje nuklearnog projektila, pune zaštitnih
mjera, povezanih funkcija i gumba koje je valjalo pritisnuti
određenim redoslijedom. Previše je razmišljao. Dakako,
radio je to brzo, ali svako kašnjenje ili oklijevanje na početku
borbe bilo bi kobno. Čak i samo djelić sekunde. Stan je u sebi
pretpostavljao da će Joe završiti u obavještajnoj službi i da će
biti prilično dobar u svome poslu.
Njegov drugi sin bio je posve draga priča. Kad odraste, bit
će golem. Osmina tone hodajućih mišića. To je bila
zastrašujuća mogućnost. Mnogo je puta došao kući u
modricama i krvav, ali koliko je Stan znao, nije izgubio ni u
jednoj tučnjavi otkad mu je bilo pet godina. Možda nikada
nije izgubio u tučnjavi. Ni on nije imao okidač, ali na drukčiji
način od svog starijeg brata. Joe je uvijek bio u zakočenom
položaju, a Reacher uvijek na punoj automatskoj paljbi. Kad
naraste, bit će nezaustavljiv. Poput sile prirode. Nekome će
biti prava noćna mora. Doduše, nikad nije izazivao nevolje.
Majka ga je to naučila vrlo rano i vrlo dobro. Josie je znala s
takvim stvarima. Uočila je opasnost čim se pojavila. Naučila
ga je da nikada, ali baš nikada ne započinje sukob, ali da je
posve prihvatljivo reagirati ako ga netko drugi započne. A
njegova reakcija obično bi bila zapanjujući prizor. Pametni
ponesu pištolj u borbu noževima. Reacher bi ponio
hidrogensku bombu.
Ali imao je i mozga. Ne u akademskom smislu, poput Joea,
ali bio je praktičan. Inteligencija mu je vjerojatno
podjednaka, ali više usmjerena na to da što prije obavi posao,
nego na cerebralno mišljenje radi mišljenja samog. Reacher
je volio činjenice i informacije, ali ne i teoriju. Bio je
ukorijenjen u stvarnom svijetu. Stan nije imao pojma što
budućnost donosi dječaku. No znao je da će biti prekrupan da
bi stao u tenk ili u avionsku kabinu. Morat će biti nešto drugo.
Kako god, budućnost je za obojicu bila još daleko. Još su bili
djeca. Njegovi svjetlokosi dečki. Stan je znao da Joe ne
razmišlja ni o čemu nakon početka novog polugodišta, a
Reacher ni o čemu nakon četvrte šalice kave za doručak. Jack
je, kao po zapovijedi, ustao i natočio si je. A odmah nakon toga
Joe je rekao: »Danas ću otići do škole i pitati ih o tom ispitu.«
»Nećeš to učiniti«, rekao je Stan.
»Zašto ne?«
»Dva su razloga. Prvi je taj što protivniku nikada ne smiješ
pokazati strah. Drugi je što sam jučer naručio nešto i danas
očekujem dostavu.«
»Čega?«
»Telefona.«
»Mama će biti ovdje.«
»Neću«, rekla je Josie. »Moram obaviti mnogo toga izvan
kuće.«
»Neće te biti cijeli dan?«
»Vjerojatno. Moram pronaći dovoljno jeftinu trgovinu da
vas mogu nahraniti s četiri kilograma bjelančevina za svaki
obrok. Zatim moram na ručak s ostalim majkama u časnički
klub, gdje ću se vjerojatno zadržati cijelo poslijepodne ako je
Okinawa još onakva kakva je bila kad smo zadnji put bili
ovdje, a vjerojatno jest.«
»Reacher može ostati kod kuće i čekati telefon«, rekao je
Joe. »Ne treba mu dadilja.«
 »To nije bitno«, rekao je Stan. »Idi plivati, igrati bejzbol,
hvatati djevojke, ali ne idi pitati ništa o ispitu. Samo daj sve
od sebe kada dođe vrijeme testa.«

U tom je trenutku u Parizu bila vrlo kasna večer

prethodnog dana i umirovljeni učitelj opet je razgovarao
telefonom s mornaričkom bazom na Guamu. Kućna
pomoćnica šapnula mu je da bi zaista morali pokušati doći do
kćeri staroga Moutiera. Ali učitelj nije ništa uspio postići.
Službujući poručnik na Guamu nije imao osobni uvid u
planove Pentagona za Kinu, ali novo zapovjedno mjesto
Stana Reachera bilo je tajna i nijedan strani državljanin nije
smio znati za njega. Barem ne od Mornarice. Ne, gospodine.
Ni slučajno. Moutier je sa svoga kreveta napola čuo razgovor.
Malo je razumio engleski. Dovoljno da se snađe i taman
dovoljno da shvati značenje između redaka. Dobro je znao
kako vojska funkcionira. I on je bio vojnik, kao gotovo svaki
drugi europski muškarac u 20. stoljeću. Imao je već trideset
godina kad je izbio Prvi svjetski rat, ali odmah se dobrovoljno
javio i preživio je sve četiri godine, uključujući bitke kod
Verduna i na Sommi, te iz rata izašao s hrpom odličja i bez
ožiljaka duljih od prsta, a to je, statistički, bilo kao da uopće
nije imao ožiljaka. Na dan demobilizacije mrzovoljni brigadni
general bez jedne ruke i jednog oka zaželio mu je sve najbolje
i dodao, ničime izazvan: »Zapamti ovo, Moutier. Nakon
velikog rata u zemlji ostaju tri vojske: vojska invalida, vojska
ožalošćenih i vojska lopova.«
Čim se vratio u Pariz, Moutier je odmah naišao na sve tri
vojske. Ožalošćeni su bili posvuda. Majke, žene, zaručnice,
sestre, starci. Netko je rekao da bi sve osmrtnice naslagane
jedna na drugu, ako bi za svakog poginulog vojnika odvojili
jedan list papira kako bi na njemu naveli sve njegove nade i
snove, bile više od samog Eiffelovog tornja.
Lopovi su bili posvuda. Neki sami, neki u skupinama ili
bandama, neki s vezama u politici. A invalide je Moutier viđao
po cijeli dan, neke slučajnim susretom, ali mnogo više njih na
poslu jer je njegovu radionicu za popravak namještaja
rekvirirala država i naložila mu da sljedećih 10 godina
izrađuje drvene noge. Moutier je to i učinio, od dijelova
stolova koje je jeftino kupovao od propalih restorana. Bilo je
posve moguće da je u Parizu bilo veterana koji su uokolo
hodali na dijelovima namještaja s kojeg su nekoć jeli.
Desetogodišnji ugovor s vojskom istekao je tjedan prije
sloma burze 1929. Narednih deset godina bilo je teško, no
tijekom njih je upoznao ženu koja mu je uskoro postala
supruga. Ljepoticu koja je bila dovoljno budalasta da se uda
za 45-godišnjeg starca poput njega. A godinu poslije dobili su
svoje jedino dijete, djevojčicu guste kose koju su nazvali
Josephine i koja je odrasla te se udala za marinca iz New
Hampshirea u Americi i s kojom sada nikako nije bilo moguće
stupiti u kontakt, unatoč golemom broju tehnoloških
inovacija kojima je Moutier svjedočio u svome životu, a
mnoge od njih izumili su upravo Amerikanci.

Stan Reacher stavio je vojničku kapu na glavu i krenuo na

posao. Minutu poslije Josie je krenula u kupnju, s velikom
torbom i tankom lisnicom. Reacher je sjeo na rubnik, čekajući
da se dječak s čirom na vratu izađe igrati. Joe je ostao u kući.
Ali ne dugo. Pola sata poslije izašao je počešljan i u sakou.
»Idem u šetnju«, rekao je.
»Do škole?« pitao je Reacher.
»Što manje znaš, to bolje za tebe.«
»Ne ponižavaju te. Sam se ponižavaš. Kakav će osjećaj biti
imati sve točne odgovore kad već znaš koja su pitanja?«
»To je stvar principa.«
»Ne mojih principa«, rekao je Reacher. »Moj princip je da
su ispiti takvi da ih prosječni ljudi mogu proći, što mi daje
dovoljno izgleda za uspjeh da ne moram prije toga gristi
nokte.«
»Želiš da ljudi misle da si prosječan?«
»Nije me briga što misle.«
»Znaš da moramo čekati dostavu?«
»Bit ću ovdje«, rekao je Reacher. »Osim ako debeli smrdljivi
klinac izađe s toliko prijatelja da ću završiti u bolnici.«
»Nitko neće izaći ni sa kime. Svi su otišli na utakmicu
bejzbola. Jutros, autobusom. Vidio sam ih. Neće ih biti cijeli
dan.«

Telefon su dostavili baš dok je Reacher jeo užinu. Napravio

si je sendvič sa sirom i skuhao kavu i baš je bio na pola s oboje
kad je dostavljač pokucao na vrata. Sam je otvorio kutiju i
predao Reacheru telefon. Rekao je da mora zadržati kutiju.
Očito da je na otoku vladala nestašica kutija.
Telefonski aparat bio je neobičan. Reacher još nije vidio ta-
kav. Spustio ga je na pult pokraj ostataka sendviča i razgledao
ga sa svih strana. Telefon je definitivno bio strane
proizvodnje. Iz ratnih skladišta neke poražene nacije.
Pobjednička vojska naslijedila je goleme hrpe opreme.
Stotine tisuća pisaćih strojeva ovdje, stotinu tisuća dvogleda
ondje. Stotine tisuća telefona koje je samo trebalo prilagoditi
tehnologiji i zadužiti ih nekome. U pravi trenutak. Pre-
tvaranje šatora i polukružnih limenih koliba diljem svijeta u
trajne građevine od cigle sigurno je izazvalo velik pritisak na
mnoge ljude diljem svijeta. Zašto čekati da >Bell Labs< ili
>General Electric< isporuče svoje aparate kada jednostavno
možete utovariti kamion iz skladišta u Frankfurtu?
Reacher je pronašao utičnicu na kuhinjskom zidu,
priključio telefon i provjerio čuje li se zvučni signal slobodne
veze. Čuo ga je. Stoga je ostavio telefon na pultu i zaputio se
na plažu.

Plaža je bila sjajna. Bolja od većine koje je Reacher vidio.

Skinuo je majicu i cipele te se dugo kupao u toploj plavoj vodi,
a zatim izašao, legao na sunce, sklopio oči i čekao da se osuši.
Kad je opet otvorio oči, vidio je samo blještavilo s neba.
Nekoliko je puta trepnuo očima, okrenuo glavu i vidio da nije
sam. Pet metara dalje na ručniku ležala je djevojka. Bila je u
jednodijelnom kupaćem kostimu. Imala je trinaest ili
četrnaest godina. Još nije bila odrasla, ali više ni dijete. Na
koži je imala kapljice vode, a kosa joj je bila sjajna i teška.
Reacher je ustao, sav prekriven pijeskom. Nije imao
ručnika pa se obrisao majicom, a zatim je istresao i odjenuo
je. Djevojka je okrenula glavu i pitala: »Gdje živiš?«
Reacher je pokazao prstom.
»Gore uz ovu ulicu«, rekao je.
 »Smijem li se natrag vraćati s tobom?«
»Dakako. Zašto?«
»Za slučaj da su oni dečki ondje.«
»Nisu. Nema ih cijeli dan.«
»Možda se vrate ranije.«
»I tebi su srali da moraš platiti cestarinu?«
Kimnula je glavom.
»Nisam htjela platiti.«
»Što su tražili?«
»Ne želim ti reći.«
Reacher nije rekao ništa.
»Kako ti je ime?« pitala je djevojka.
»Reacher«, rekao je Reacher.
»Ja sam Helen.«
»Drago mi je, Helen.«
»Koliko si dugo ovdje?«
»Od jučer«, rekao je Reacher. »A ti?«
»Oko tjedan dana.«
»Hoćeš li dugo ostati?«
»Čini se. A ti?«
»Nisam siguran«, rekao je Reacher.
Djevojka je ustala i istresla ručnik. Bila je mršava i sitna, ali
dugih nogu. Imala je lakirane nokte na nogama. Zajedno su
sišli s pijeska i zaputili se dugom betonskom ulicom. Ispred
njih je sve bilo prazno.
»Gdje je tvoja kuća?« pitao je Reacher.
»Lijevo, blizu kraja ulice«, rekla je Helen.
»Moja je desno. Gotovo smo susjedi.«
 Reacher ju je ispratio sve do vrata, ali mama joj se već
vratila kući pa ga Helen nije pozvala unutra. Samo se slatko
nasmiješila i zahvalila mu, a Reacher je prešao ulicu do svoje
kuće gdje je i dalje bio vruće i prazno. Stoga je samo sjeo na
ulazu i malo gubio vrijeme. Dva sata poslije tri dočasnika
marinaca stigla su kući na svojim motociklima, nakon njih još
dvojica, a naposljetku i dvojica u automobilima. Pola sata
nakon toga tipični američki školski autobus stigao je s
utakmice bejzbola i iz njega je izašla cijela gomila djece iz
susjedstva, no svi su otišli kućama samo uz pokoji oštar
pogled prema Reacheru. Reacher im je uzvraćao jednako
oštrim pogledom, ali nije se micao. Djelomično i zato što nije
vidio svoju metu. A to je bilo neobično. Osvrtao se svuda oko
sebe, a kad se ispušni dim autobusa razišao, bio je siguran.
Debeli, smrdljivi razbijač s čirom na vratu nije bio u
autobusu.

Joe je naposljetku stigao kući, tih, zaokupljen mislima i

šutljiv. Nije rekao gdje je bio. Nije rekao ništa. Samo je otišao
u kuhinju, oprao ruke, provjerio ton slobodne linije na novom
telefonu, a zatim se išao istuširati, što je bilo neobično za Joea
u to doba dana. Sljedeći je, iznenađujuće, bio njihov otac.
Također tih, zaokupljen i šutljiv. I on je popio čašu vode,
provjerio signal slobodne linije na telefonu, a zatim sjeo u
dnevnu sobu. Naposljetku je stigla majka, natovarena
kupljenim namirnicama i buketom cvijeća koji su joj žene
darovale za ručkom u znak dobrodošlice. Reacher je uzeo
namirnice od nje i odnio ih u kuhinju. Vidjela je novi telefon
na pultu i malo se razvedrila. Nakon selidbe nije mogla bila
mirna dok se ne javi ocu i javi mu svoje najnovije podatke za
kontakt. Francuska je bila sedam sati iza Japana, što je značilo
da je ondje sredina jutra, dobro vrijeme za razgovor, pa je
birala dugi broj i slušala kako telefon zvoni.
Dakako, javila se kućna pomoćnica, a minutu poslije u
maloj, sparnoj kući na Okinawi zavladao je kaos.

Stan Reacher odmah je novim telefonom nazvao činovnika

svoje satnije koji je pritisnuo nekog tipa, a on je pritisnuo
drugog tipa, poput domina, i unutar 30 minuta Josie je imala
sjedalo na posljednjem civilnom letu za Toldo te večeri, a
unutar 40 i kartu za nastavak putovanja do Pariza.
Reacher je pitao: »Želiš li društvo?«
»Naravno da bih voljela«, odvratila je njegova majka. »A i
djed bi te sigurno volio vidjeti opet. Ali mogla bih biti ondje
nekoliko tjedana. Možda i dulje. A ti moraš položiti ispit, a
zatim počinje škola.«
»U školi će razumjeti. Meni ne bi smetalo propustiti nekoli-
ko tjedana škole. A ispit mogu položiti kada se vratim. A
možda i posve zaborave na njega.«
Otac mu je rekao: »Tvoja majka želi reći da si ne možemo
to priuštiti, sine. Karte za avion su skupe.«
I taksi je bio skup, ali dva sata poslije otišli su njime do
aerodroma. Taksist je bio stari Japanac i dovezao se u
velikom, uglatom Datsunu. Stan je sjeo naprijed, a Josie i
dječaci nagurali su se straga. Josie je imala malu, putnu torbu.
Joe je bio svježe istuširan, ali kosa mu više nije bila
počešljana. Vratila se u svoje uobičajeno, raščupano stanje.
Reacher je na sebi još imao soli i pijeska s plaže. Nitko nije
mnogo govorio. Reacher se vrlo dobro sjećao svog djeda. Vi-
dio ga je tri puta. Djed je imao jedan ormar pun umjetnih
udova. Nasljednici preminulih veterana još su imali obvezu
vratiti njihove proteze proizvođaču, kako bi ih on mogao
prilagoditi i zadužiti nekome drugome. To je bio dio
sporazuma iz davnih dana. Djed Moutier rekao je da bi mu
svake godine barem jedan došao na vrata. Katkad i dva ili tri
na godinu. Neke su proteze bile izrađene od nogu stolova.
Izašli su iz taksija na aerodromu. Bio je mrak i zrak je
postajao hladniji. Josie je zagrlila i poljubila Stana, zatim je
zagrlila i poljubila Joea te naposljetku zagrlila i poljubila
Reachera, a zatim ga povukla na stranu i nešto mu užurbano
prošaptala u uho. Zatim je otišla sama prema redu za check‐
in.
Stan i dečki popeli su se vanjskim stubištem do terase za
promatranje. Na pisti je čekao Boeing 707 Japan Airlinesa,
osvijetljen reflektorima i okružen pomoćnim vozilima, dok
su mu motori već radili. Uz prednja vrata stajale su stepenice
na kotačima. Iza piste pružao se noćni pogled na cijelu južnu
polovicu otoka. Njihova duga, betonska ulica bila je negdje na
jugozapadu, no udaljena više kilometara, pa je nisu mogli
razaznati. No vidjeli su da u njihovoj četvrti gore stotine
malih vatri. Bili su to dvorišni krijesovi. Iz svakog je izlazio
uski stup dima.
»Noć za smeće«, rekao je Stan. Reacher je kimnuo glavom.
Svaki otok na kojem je bio imao je problem sa smećem.
Obično se to rješavalo paljenjem na određeni dan, jednom na
tjedan, i to svega, uključujući i ostatke hrane. To je bila
tradicija u svakoj kulturi. Engleska riječ za krijes je >bonfire<
i nastala je spajanjem riječi >bone< i >fire<, odnosno >kosti<
i >vatra<. To je bilo opće poznato. Reacher je vidio mali
spaljivač na struju u njihovu stražnjem dvorištu.
»Propustili smo ga ovaj tjedan«, rekao je Stan. »Da smo
barem znali.«
»Nema veze«, rekao je Joe. »Nemamo još mnogo smeća.«
Sva trojica su čekali naslonjeni laktovima na ogradu i
vidjeli Josie kako izlazi iz zgrade ispod njih, jedna od
tridesetak putnika.
Hodala je s njima po pisti, a zatim se okrenula pri dnu
stepenica i mahnula im. Zatim je ušla u avion i više je nisu
vidjeli.

Stan i dečki gledali su polijetanje. Vidjeli su kako se avion

naginje i uspinje, kako njegova sitna svjetla nestaju s vidika i
pričekali da zaglušujuća buka utihne, a zatim su se spustili
niz metalne stepenice koje su odzvanjale, hodajući sva trojica
jedan pokraj drugog. Do kuće su hodali, što je za Stana bio
uobičajeno kada Josie nije bila s njima, a udaljenost je manja
od dvanaest kilometara. Dva sata brzog hoda. Za jednog
marinca to nije bilo ništa, a bilo je jeftinije od autobusa. Bio
je dijete velike ekonomske krize, no štedljivost njegove
obitelji iz Nove Engleske ne bi bila mnogo manja u doba
obilja. Ne trati ništa i ništa ti neće nedostajati, snalazi se i
ništa ne bacaj. Nemoj se razmetati. Njegov je otac prestao
kupovati novu odjeću s četrdeset godina jer je imao dojam da
će mu ona koju je već imao biti dovoljna do kraja života.
Kupovati novu bila bi nesmotrena rastrošnost.
 Kad su došli do svoje ulice, vatre su gotovo već izgorjele. U
zraku su bili slojevi dima i osjećao se miris pepela i spaljenog
mesa, čak i u njihovoj kući. Otišli su ravno u krevet, pokrivši
se tankim plahtama, i deset minuta poslije sve je bilo tiho.

Reacher je loše spavao. Najprije je sanjao svog djeda,

osornog starog Francuza, na neki način opremljenog s četiri
noge stola umjesto udova. Kretao se i propinjao poput
komada namještaja. Zatim ga je u ranim jutarnjim satima
probudio zvuk šuljanja u njihovu dvorištu. Mačka, neki
glodavac ili druga vrsta skupljača otpada, a zatim opet, više
sati kasnije, telefon koji je zazvonio dvaput. Prerano da bi se
njegova majka javila iz Pariza, a prekasno za vijesti o
eventualnoj kobnoj nesreći na putu u Tokio. Očito je bila riječ
o nečemu drugome, pa je oba puta ignorirao zvonjavu. Joe je
tada već ustao pa je Reacher iskoristio priliku što je ostao
sam u sobi i nastavio spavati do iza devet sati, što je za njega
bilo kasno.
Pronašao je brata i oca u kuhinji. Obojica su bili
nevjerojatno tihi i napeti, po njegovu sudu. Djed Moutier bio
je divan starac, ali devedeset godina bio je gornji rub
očekivanog životnog vijeka. Njegova smrt nije bila veliko
iznenađenje. Morao je odapeti nekad. Nitko ne živi zauvijek.
A on je već nadmašio sve izglede. Zaboga, tip je već imao
dvadeset godina kad su braća Wright prvi put poletjeli
avionom.
Reacher je skuhao kavu samo za sebe jer ju je volio jaču
nego ostatak obitelju. Napravio je tost i pahuljice s mlijekom,
pojeo sve i popio, no i dalje nitko nije progovarao.
 Naposljetku je pitao: »Što je?«
Pogled njegova oca najprije se spustio, a zatim se počeo
kretati ukoso prema gore, poput cijevi topa, i završio na točki
stola tridesetak centimetara ispred Reacherova tanjura.
Rekao je: »Telefon jutros.«
»To nije bila mama, zar ne?«
»Ne, nije.«
»Što je onda bilo?«
»U nevolji smo.«
»Svi mi?«
»Joe i ja.«
»Zašto?« pitao je Reacher. »Što se dogodilo?«
No u tome je trenutku zazvonilo zvono na vratima pa nije
dobio odgovor.
Ni Joe ni njihov otac nisu izgledali kao da se namjeravaju
pomaknuti, pa je Reacher ustao i krenuo prema hodniku. Bio
je to dostavljač, kao i dan prije. Prošao je jednak ritual.
Otvorio je kutiju, zadržao je, a Reacher u predao težak kolut
električnog kabela. Bilo ga je možda stotinu metara. Kolut je
bio veličine automobilske gume. Kabel je bio namijenjen za
kućne električne instalacije. Bio je težak i krut, omotan sivom
plastikom. Na kolut je kratkim lancem bio pričvršćen rezač
žice.
Reacher je sve ostavio na podu hodnika i vratio se u
kuhinju.
Pitao je: »Zašto trebamo električni kabel?«
»Ne trebamo«, odgovorio je njegov otac. »Naručio sam
čizme.«
»E, pa nisi ih dobio. Dobio si kolut žice.«
 Njegov je otac frustrirano uzdahnuo. »Znači, netko je pogri-
ješio.«
Joe nije rekao ništa, a to je bilo vrlo neuobičajeno. Obično
bi u takvoj situaciji krenuo s nizom spekulativnih analiza. Na
primjer, o vrsti i formatu šifri koje rabe za naručivanje,
ukazujući na činjenicu da je lako greškom zamijeniti
redoslijed brojeva. Pa bi nastavio naglas razmišljati o tome
kako su na QWERTZU tipkovnicama jedna pokraj drugih
slova koja su u abecedi daleko, pa nesmotreni operater lako
može umjesto čizama poslati električni kabel. Imao je takav
mozak. Za sve je zahtijevao objašnjenje. Ali ovaj put nije
rekao ništa. Samo je sjedio, bez riječi.
»Što se dogodilo?« pitao je Reacher opet, u tišini.
»Ništa zbog čega bi se trebao brinuti«, odgovorio je njegov
otac.
»Morat ću se zabrinuti ako se vas dvojica ne razvedrite. A
sudeći po vašem izgledu, nećete tako skoro.«
»Izgubio sam knjigu sa šiframa«, rekao je njegov otac.
»Šiframa za što?«
»Za operaciju koju ću možda morati voditi.«
»U Kini? «
»Kako znaš?«
»Što je drugo ostalo?«
»To je sada samo teorija«, rekao je njegov otac. »Samo opci-
ja. Ali postoje planovi, dakako. I bit će velika sramota ako
procure. Trenutačno bismo se trebali slagati s Kinom.«
»Ima li dovoljno informacija u knjizi da bilo tko može shva-
titi napisano?«
 »Bez problema. Sadrži prava imena dva zasebna grada i nji-
ma pripadajuće šifre, a k tome i nazive vodova i divizija.
Pametni analitičar mogao bi lako zaključiti kamo idemo, što
namjeravamo učiniti i koliko nas ide.«
»Kolika je to knjiga?«
»Riječ je o uobičajenom registratoru.«
»Tko ju je posljednji imao kod sebe?« pitao je Reacher.
»Netko od planera«, rekao je njegov otac. »Ali ja sam
odgovoran.«
»Kad si shvatio da si je izgubio?«
»Sinoć. Jutrošnjim pozivom javili su mi neuspjeh potrage
koju sam zapovjedio.«
»To nije dobro«, rekao je Reacher. »Ali zašto je Joe
umiješan?«
»Nije. To je drugi problem. I to je bio drugi poziv jutros.
Nevjerojatno, ali također je riječ o registratoru. Nedostaju
odgovori ispita. U školi. A Joe je bio ondje jučer.«
»Nisam ni vidio registrator s odgovorima«, rekao je Joe. »I
sigurno ga nisam uzeo sa sobom.«
»A što si onda radio ondje?« pitao je Reacher.
»Naposljetku, ništa. Stigao sam do ravnateljeva ureda i
rekao tajnici da želim razgovarati s njime o ispitu. Zatim sam
se predomislio i otišao.«
»Jesi li vidio registrator s odgovorima?«
»Navodno je bio na ravnateljevu stolu. Ali nisam stigao
tako daleko.«
»Dugo te nije bilo.«
»Bio sam u šetnji.«
»Oko škole?«
 »Djelomično. I drugdje.«
»Jesi li bio u zgradi škole tijekom pauze za ručak?«
Joe je kimnuo glavom.
»U tome i jest problem«, rekao je. »Misle da sam je tada
uzeo.«
»Što će se potom dogoditi?«
»Riječ je o nečasnom ponašanju. Možda me isključe na
cijelo polugodište. Ili čak na cijelu školsku godinu. A onda ću
morati ponavljati razred. Znači, ukupno dva razreda. Mogli
bismo završiti u istom razredu.«
»Mogao bi mi pisati zadaću«, rekao je Reacher.
»Nije smiješno.«
»Ne brini se. Do kraja polugodišta ionako ćemo se odseliti.«
»Možda ipak nećemo«, ubacio se njegov otac. »Ne ako mene
bace u zatvor ili me degradiraju u običnog vojnika, pa moram
bojati rubnike ostatak karijere. Mogli bismo svi zauvijek
zapeti na Okinawi.«
U tom je trenutku opet zazvonio telefon. Njihov se otac
javio.
Zvala je njihova majka, iz Pariza, u Francuskoj. Otac se
natjerao da mu glas zvuči vedrije, govorio je i slušao, a zatim
je spustio slušalicu i prenio vijesti da je njihova majka
sigurno stigla i da će stari Moutier vjerojatno živjeti još samo
nekoliko dana i da je njihova majka tužna zbog toga.
Reacher je rekao: »Idem na plažu.«

Reacher je izašao kroz vrata i pogledao prema moru. Ulica

je bila prazna. Nije bilo djece. Donio je iznenadnu odluku,
prešao na drugu stranu ulice i pokucao na Helenina vrata.
Bila je to djevojka koju je upoznao dan prije. Otvorila je vrata
i vidjela tko je, a zatim je izašla van, nagurala se pokraj njega
na vrh kućnih stuba i zatvorila vrata za sobom. Kao da ga želi
zatajiti od nekoga.
Kao da ga se srami. Shvatila je što je pomislio, pa je odmah-
nula glavom.
»Moj tata spava«, rekla je. »To je sve. Radio je cijelu noć,
premoren je. Prije jedan sat samo se srušio u krevet.«
Reacher je pitao: »Ideš sa mnom na plivanje?«
Ona je pogledala niz ulicu, vidjela da nikoga nema i rekla:
»Dakako. Daj mi pet minuta, dobro?«
Ušuljala se natrag unutra, a Reacher se okrenuo i
promatrao ulicu, napola se nadajući da će dječak s čirom na
vratu izaći van, a napola se nadajući da neće. Nije izašao.
Zatim je Helen opet izašla kroz vrata, u ljetnoj haljini koju je
odjenula preko kupaćeg kostima. U ruci je imala ručnik. Otišli
su zajedno niz ulicu, držeći korak, i jedan korak udaljeni
jedno od drugog, razgovarajući o tome gdje su živjeli i koja su
sve mjesta vidjeli. Helen se često selila, ali ipak ne koliko
Reacher. Otac joj je bio raspoređen u pozadini, pa je obično
bio dulje na istom mjestu.
Voda je ujutro bila hladnija nego poslijepodne dan prije, pa
su izašli nakon desetak minuta. Helen je dopustila Reachera
da se obriše njezinim ručnikom pa su legli zajedno na sunce,
udaljeni svega nekoliko centimetara.
»Jesi li ikada poljubio djevojku?« pitala ga je.
»Jesam«, rekao je. »Dvaput.«
»Istu djevojku dvaput ili dvije djevojke jedanput?«
»Dvije djevojke, svaku više nego jedanput.«
 »Mnogo puta?«
»Možda četiri puta svaku.«
»Gdje?«
»U usta.«
»Ne, nego gdje ste bili? U kinu ili negdje?
»Jednu u kinu, jednu u parku.«
»Ljubili ste se s jezikom?«
»Da.«
»Jesi li dobar u tomu?« pitala je.
»Ne znam«, rekao je.
»Hoćeš li mi pokazati kako se ljubi? Nikada to nisam
radila.«
On se pridigao na lakat i poljubio je u usta. Usne su joj bile
male i pokretne, a jezik hladan i vlažan. Ljubili su se petnaest
ili dvadeset sekunda, a onda se razdvojili.
»Je li ti se svidjelo?« pitao ju je.
»Pomalo«, rekla je.
»Jesam li bio dobar?«
»Ne znam. Nemam te s čime usporediti.«
»Ti si bila bolja od druge dvije koje sam poljubio«, rekao je
Reacher.
»Hvala ti«, odvratila je ona, no on nije znao na čemu mu
zahvaljuje. Na komplimentu ili na probnom poljupcu. Nije bio
siguran.

Reacher i Helen krenuli su kući zajedno i gotovo su stigli.

Imali su dvadesetak metara do odredišta kad je dječak s
čirom na vratu izašao iz svojeg dvorišta i zauzeo položaj
nasred ceste. Nosio je istu majicu marinaca i iste iznošene
hlače. Bio je sam, no vjerojatno ne zadugo.
Reacher je osjetio kako je Helen utihnula pokraj njega. Pre-
stala je hodati, a Reacher je napravio još jedan korak pa je
stao i on. Krupni dječak bio je udaljen dva metra. Sve troje bili
su na kutovima vrlo oštrog trokuta. Reacher je rekao: »Ostani
tu, Helen. Znam da bi mogla sama prebiti ovog tipa, ali nema
razloga da se oboje izlažemo smradu.«
Krupni deran samo se nasmiješio.
Rekao je: »Bili ste na plaži.«
»A mi smo mislili da je Einstein pametan«, odvratio je
Reacher.
»Koliko ste puta bili?«
»Ne znaš ti brojati do toliko.«
»Pokušavaš me naljutiti?«
Dakako, Reacher je pokušavao upravo to. Oduvijek je bio
začuđujuće krupan za svoje godine, od samog rođenja.
Njegova je majka tvrdila da je bio najveće novorođenče koje
je itko ikada vidio, no imala je dobro poznatu sklonost
dramatiziranju, pa Reacher nije previše ozbiljno shvaćao taj
podatak. Kako god bilo, bio najkrupniji ili ne, uvijek se tukao
s dvije ili tri godine starijima. Katkad i više. Stoga je u 99
posto slučajeva bio sitniji u tučnjavi jedan na jedan. Stoga se
naučio tući još kao vrlo malen dječak. Kad je sve ostalo
jednako, veličina obično pobjeđuje. Ali ne uvijek, inače bi se
boksački prvak svijeta u teškoj kategoriji određivao na vagi,
a ne u ringu. Katkad, ako je manji od dvojice brži i pametniji,
može pobijediti. Jedan od načina da budete pametniji taj je da
učinite protivnika glupljim, a to možete učiniti izazivajući
bijes. Crvena izmaglica pred očima protivnika najbolji je
prijatelj manjeg sudionika tučnjave.
Dakle, da. Reacher je pokušavao razbjesniti smrdljivog
klipana.
Ali on nije padao na to. Samo je stajao ondje i trpio uvrede,
napet, ali kontroliran. Noge su mu bile dobro postavljene, a
ramena napeta. Bio je spreman podići šake. Reacher je
napravio još jedan korak naprijed i ušao u oblak smrada.
Prvo pravilo s takvim protivnikom: nemoj dopustiti da te
ugrize. Mogao bi dobiti neku zarazu. Drugo pravilo: prati
njegove oči. Ako ostanu podignute, zamahnut će rukom. Ako
spusti pogled, udarit će nogom.
Dječak nije spuštao pogled.
Rekao je: »Ovdje je djevojka. Dobit ćeš batina pred
djevojkom. Nećeš smjeti ni proviriti van. Bit ćeš retardirani
papak ovog susjedstva. Možda ti naplatim svaki put kad
izađeš iz kuće. Možda proširim područje naplate na cijeli
otok. Možda ti naplatim dvostruko. I tebi i tvome
retardiranom bratu.«
Treće pravilo s takvim protivnikom: poremeti mu ritam.
Nemoj čekati, nemoj se povlačiti, nemoj biti izazivač, nemoj
biti podređen, nemoj razmišljati defanzivno.
Drugim riječima, četvrto pravilo: udari ga prvi.
Ali ne predvidivim zamahom lijeve ruke.
Jer peto pravilo je: u stražnjim uličicama Okinawe nema
pravila.
Reacher je svom snagom udario dječaka desnim direktom
u lice.
To mu je privuklo pozornost.
 Dječak se zaljuljao, a zatim stresao glavom i uzvratio
desnim direktom, koji je Reacher očekivao i bio spreman za
njega.
Nagnuo se lijevo i pustio da mu debela šaka prozuji pokraj
uha. Pametniji i brži. Dječak se spetljao zbog promašaja pa se
mogao samo povući i pokušati ispočetka. Krenuo je s time.
No tada je začuo zvuk motocikla. Njemu je to bilo poput
zvona na kraju runde. Bio je uvjetovan njime. Oklijevao je
kobni djelić sekunde.
Oklijevao je i Reacher, ali kraće. I to samo zbog geometrije.
On je bio okrenut tako da je gledao prema raskrižju. Malo je
pomaknuo pogled i vidio motocikl kako prolazi od sjevera
prema jugu, nastavljajući ravno po glavnoj cesti. Nije skrenuo
u njihovu ulicu. Reacher je obradio tu informaciju i zaboravio
je i prije nego što je motocikl prošao, čim je po njegovoj brzini
i položaju postalo jasno da ne može skrenuti. Nakon čega je
odmah vratio pogled na protivnika.
A on je, geometrijski, bio u slabijem položaju. On je gledao
niz ulicu, prema moru. Morao se osloniti samo na zvuk. A
zvuk je bio glasan i difuzan. Ne specifičan. Nije bilo
prostornih smjernica.
Samo režanje motora koje odzvanja. Stoga je, kao i svaka
druge životinja na zemlji kojoj je vid bolji od sluha, podlegao
svome osnovnom nagonu. Počeo je okretati glavu kako bi
pogledao iza sebe. Nije se mogao suzdržati. Djelić sekunde
poslije i zvuk mu je poslao jasnu poruku jer je postao
prigušen kad je motocikl opet zašao među zgrade u nastavku
glavne ceste, pa je shvatio što se dogodilo, zaustavio svoje
osvrtanje i opet se počeo okretati prema naprijed.
 Ali dotad je bilo prekasno. Dotad je Reacherov lijevi kroše
već bio na pola puta. Jurio je prema unutra, snažno i brzo, a
svaki izduženi mišić i tetiva u njegovu tada još vitkom, ali
žilavom tijelu, otpuštali su se savršeno koordinirano, samo s
jednim ciljem: udariti krupnom lijevom šakom u dječakov
vrat.
Potpuni uspjeh. Udarac je pogodio točno u čir, zgnječio ga,
prignječio mišiće ispod njega i odbio se od kosti, a dječak je
pao kao da se punom brzinom zaletio u konopac za sušenje
rublja. Noge su ga izdale i pao je gotovo vodoravno na beton,
raširenih ruku, poput glumca u nijemim komedijama.
Reacheru je bilo logično da ga udari nogom u glavu, ali imao
je publiku sa ženskim senzibilitetom, pa se odupro iskušenju.
Dječak je podigao lice s poda, pogledao u neodređenom
smjeru i rekao: »To je bio nepošten udarac.«
Reacher je kimnuo glavom.
»Ali znaš kako kažu, samo budale padaju na foru.«
»Završit ćemo ovo.«
Reacher je spustio pogled prema njemu.
»Meni već izgleda dovršeno.«
»Samo ti sanjaj, propalico.«
»Broji si do osam«, rekao je Reacher. »Brzo ću se vratiti.«

Reacher je brzo odveo Helen do njezine kuće, a zatim

lagano pretrčao ulicu do svoje. Ušao je u kuću, otrčao do
kuhinje i ondje pronašao svog oca kako sjedi sam.
»Gdje je Joe?« pitao je Reacher.
»Na dugoj šetnji«, odgovorio je njegov otac.
 Reacher je izašao u stražnje dvorište. Bio je to pravokutan,
betonirani prostor na kojem je bio samo stari stol za terasu s
četiri stolca i prazni spaljivač smeća. Spaljivač je izgledao
poput velike okrugle kante za smeće. Bio je izrađen od
dijagonalne čelične rešetke i imao je male metalne noge. Bio
je malo siv od starog pepela, ali nakon prethodne uporabe
ispražnjen je i očišćen. Zapravo, cijelo je stražnje dvorište
bilo pometeno. Obitelji marinaca uvijek su pomne u svemu.
Reacher se vratio u hodnik. Čučnuo je nad kolut električnog
kabela i odrezao dva metra žice s njega.
»Što radiš?« pitao je njegov otac.
»Znaš što radim, tata«, odgovorio je Reacher. »Radim ono
što ti je bila namjera. Nisi naručio čizme. Naručio si upravo
ovo što je stiglo. Učinio si to sinoć, kad je knjiga sa šiframa
nestala. Pomislio si da će novosti o tomu procuriti i da će zbog
toga druga djeca gnjaviti Joea i mene. Nisi nam mogao
donijeti noževe ili boksere, pa si nam donio najbolje što si
mogao.
Počeo je namatati debelu žicu oko šake, krug za krugom,
kao što boksač ornata ruke zavojem. Pritisnuo je podatni
metal i plastiku tako da se izravnaju.
Otac ga je pitao: »Znači, vijesti su procurile?«
»Nisu«, odgovorio je Reacher. »Ovo je nešto od prije.«
Njegov je otac provirio kroz vrata i pogledao niz ulicu.
»Možeš li srediti tog klinca?« pitao je Reachera.
»Spava li papa u šumi?«
»S njim je i prijatelj.«
»Što više, to bolje.«
»Ima i drugih koji gledaju.«
 »Uvijek ih ima.«
Reacher je počeo omatati i drugu ruku.
Otac mu je rekao: »Ostani miran, sine. Nemoj ga previše
ozlijediti. Ne želim da baš sva trojica upadnemo u nevolju
prvi tjedan.«
»Neće me otkucati.«
»Znam to. Govorim o potencijalnoj optužbi za ubojstvo na
mah.«
»Ne brini se, tata«, rekao je Reacher. »Neću ići tako
daleko.«
»Pobrini se da bude tako.«
»Ali bojim se da ću morati otići malo dalje nego inače.«
»O čemu govoriš, sine?«
»Bojim se da ću mu morati slomiti koju kost.«
»Zašto?«
»Mama mi je rekla da to učinim. Na neki način.«
»Što?«
»Na aerodromu«, rekao je Reacher. »Odvela me malo na
stranu, sjećaš se? Rekla mi je kako misli da ovo mjesto
izluđuje tebe i Joea. Rekla mi je da vas obojicu držim na oku.
Rekla je da sve ovisi o meni.«
»Tvoja majka je to rekla? Znamo sami paziti na sebe.«
»Da? Kako vam zasad ide?«
»Ali taj klinac nema veze ni sa čime.«
»Mislim da ima«, rekao je Reacher.
»Otkad? Je li rekao nešto?«
»Nije«, odgovorio je Reacher. »Ali ima i drugih osjeta osim
sluha. Na primjer, osjet mirisa.«
 Zatim je gurnuo u džepove krupne šake omotane u sivo i
opet izašao na ulicu.

Tridesetak metara dalje čekao ga je polukrug desetak

dječaka. Publika. Prebacivali su se s noge na nogu i vibrirali
od iščekivanja. Oko deset metara bliže čekao ga je smrdljivi
dječak, a kraj sebe je imao i pomoćnika. Smrdljivi dječak bio
je desno, a pomoćnik lijevo. Pomoćnik je bio Reacherove
visine, ali širok u ramenima i prsima, poput hrvača. Imao je
lice kao s plakata traženog zločinca. Ravno, grubo i opako. Ta
ramena i to lice bili su oko 90 posto njegova arsenala,
smatrao je Reacher. Bio je jedan od onih tipova koje su svi
ostavljali na miru samo zbog njegova izgleda. To je značilo da
vjerojatno nije imao mnogo prilike za stjecanje iskustva, a
možda je čak i sam vjerovao u svoju pozu. Možda ipak i nije
bio neki borac.
Postojao je samo jedan način da to sazna.
Reacher mu je prišao u širokom luku, ali brzim hodom, s
rukama i dalje u džepovima, ne usporavajući, čak ni
posljednjih nekoliko koraka, na način na koji prilazi političar
koji se voli rukovati ili fanatični propovjednik kojemu kao da
je jedini životni cilj zaželjeti nekomu srdačnu dobrodošlicu.
Pomoćnik se dao zavarati govorom tijela. Dopustio je da ga
zbuni dugo društveno uvjetovanje. Čak je i napola podigao
ruku, spreman na rukovanje.
Ne usporavajući, Reacher ga je svom snagom udario
glavom u lice.
Lijeva, desna, bum! Savršeno izvedeno, precizno i snažno.
Čista desetka. Tip je pao na leđa, a prije nego što je prešao
četvrtinu puta do tla, Reacher se okretao prema smrdljivom
dječaku i vadio ruke iz džepova.
U filmu bi se odmjeravali dugo i napeto, kao u obračunu
kod OK Corrala, mrmljajući uvrede i prijetnje, ruku
odmaknutih od bokova, podignuti na prste, možda kružeći
jedan oko drugoga, zureći jedan drugome u oči dok napetost
raste. Ali Reacher nije živio u filmovima. Živio je u stvarnome
svijetu. Ne čekajući ni djelić trenutka, udario je lijevom
šakom smrdljivog dječaka postrance u rebra. Bio je to opak
nizak udarac, poput druge brze ritmičke figure >jedan-dva<,
gdje je >jedan< bio udarac glavom.
Šaka mu je u tome trenutku bila teška barem tri kilograma,
a udario je svom snagom. Rezultat su bila tri slomljena rebra
na smrdljivom klincu, što je bio velik nedostatak jer
slomljena rebra silno bole, a svaka tjelesna aktivnost
dodatno pogoršava bol. Neki ljudi sa slomljenim rebrima ne
mogu ni kihnuti od boli.
No smrdljivi dječak nije dobio priliku napraviti ništa sa svo-
jim slomljenim rebrima. Samo se presavio poput ranjenog
bivola. Reacher mu je prišao i desnom šakom mu slomio
nekoliko rebara s druge strane. Bilo je lako. Ruke omotane
teškom žicom bile su poput kugli za rušenje. Jedini je
problem bio što ljudi ne idu uvijek u bolnicu zbog slomljenih
rebara.
Osobito ne ako su iz obitelji marinaca. Samo stave zavoj i
trpe. A Reacher ga je morao smjestiti u bolnički krevet,
okruženog cijelom zabrinutom obitelji. Barem na jednu
večer. Stoga je povukao klipanovu lijevu ruku, zgrabio je za
zglavak svojom lijevom, nespretno zbog žice, okrenuo je za
180 stupnjeva tako da je dlan bio prema gore, a unutarnja
strana lakta prema dolje, i udario svojom desnom kroz zglob,
a dječak je zaurlao i pao na koljena, a Reacher ga je milosrdno
onesvijestio aperkatom pod čeljust.
Kraj igre.
Reacher je pogledao slijeva nadesno po tihom polukrugu
promatrača i rekao: »Sljedeći?«
Nitko se nije pomicao.
Reacher je rekao: »Bilo tko?«
Nitko se nije pomicao.
»Dobro«, rekao je Reacher. »Jedno mora biti jasno. Od sada,
kako je, tako je.«
A onda se okrenuo i otišao natrag do svoje kuće.

Reacherov otac čekao je u hodniku, pomalo blijed oko očiju.

Reacher je počeo skidati žicu sa šaka i upitao: »S kime radiš
na slučaju nestanka knjige sa šiframa?«
»S jednim obavještajcem i dva vojna policajca«, odgovorio
je njegov otac.
»Možeš li ih pozvati da dođu?«
»Zašto?«
»Sve je to dio plana. Kako mi je mama rekla.«
»Želiš da dođu ovamo?«
»Da.«
»Kada?«
»Najbolje bi bilo odmah.«
Reacher je vidio da mu je riječ Georgia ostala utisnuta na
prstima, ispisana unatrag. Vjerojatno je žica ondje
proizvedena. Podignuta slova na izolaciji. Mjesto na kojemu
nikada nije bio.
Njegov je otac nazvao bazu, a Reacher je promatrao ulicu s
prozora. Zaključio je da će, uz malo sreće, trenutak biti
savršeno pogođen. I bio je, više-manje. Dvadeset minuta
poslije ispred kuće se zaustavio službeni automobil i iz njega
su izašla trojica muškaraca u odorama. Odmah nakon toga
hitna je pomoć ušla u ulicu, zaobišla njihovo parkirano vozilo
i nastavila do kuće smrdljivog dječaka. Bolničari su ga na
nosilima unijeli u kola, a za njim su ušli njegova majka i, kako
se činilo, mlađi brat. Reacher je zaključio da će otac otići
izravno u bolnicu, na motociklu, kad mu završi smjena. Ili
prije, ovisno o tome što će reći liječnici.
Obavještajac je bio bojnik, a vojni policajci dočasnici. Sva
trojica bili su u borbenim odorama. Sva su trojica još stajala
u hodniku. Sva su trojica imala jednake izraz na licu: zašto
smo ovdje?
Reacher je rekao: »Morate pretražiti kuću klinca kojeg je
upravo odvezla hitna pomoć. Kuća je prazna. Spremna je i
čeka vas.«
Trojica vojnika su se pogledala. Reacher im je promatrao
lica. Bilo je očito da nijedan od njih nije želio uhititi dobrog
marinca kakav je bio Stan Reacher. Očito su svi htjeli sretan
kraj. Bili su spremni hvatati se za slamke. Bili su spremni
dodatno se potruditi, čak i ako je to značilo slušati savjete
nekog čudnog trinaestogodišnjaka.
Jedan od vojnih policajaca je pitao: »Što tražimo?«
»Znat ćete kad vidite«, odvratio je Reacher. »Dugo je gotovo
trideset centimetara, široko dva i pol i sive boje.«
 Trojica vojnika izašla su na ulicu, a Reacher i njegov otac
sjeli su i čekali.

Čekanje je bilo prilično kratko, kako je Reacher i

pretpostavio. Smrdljivi klipan pokazao je određenu razinu
životinjske lukavosti, ali nije bio zločinački veleum. To je bilo
sigurno. Trojica vojnika vratila su se manje od deset minuta
poslije s metalnim predmetom koji je bio spaljen u vatri. Kao
rezultat toga bio je pepeljasto siv. Nekoć je to bio komad
sjajne legure dug gotovo trideset centimetara, a širok dva i
pol, blago zaobljen u svojoj kraćoj dimenziji, s tri okrugla do-
datka raspoređena u pravilnim razmacima po svojoj duljini.
To je bilo ono što ostane kada spalite obični registrator.
Bez tvrdih korica, bez stranica, bez sadržaja, samo spaljeni
metal.
»Gdje ste to pronašli?« pitao je Reacher.
Jedan od vojnih policajaca rekao je: »Ispod kreveta u drugoj
spavaćoj sobi. U njoj spavaju dječaci.«
Nije bio zločinački veleum.
Bojnik obavještajac pitao je: »Je li to knjiga sa šiframa?«
Reacher je odmahnuo glavom,
»Ne«, rekao je. »To su odgovori za školski ispit.«
»Siguran si?«
»Potpuno.«
»Zašto si onda zvao nas?«
»To trebaju riješiti marinci, a ne škola. Otiđite u bolnicu i
razgovarajte s dječakom dok je otac pokraj njega. Tako da
dobijete priznanje. A onda morate reći školi. Što ćete učiniti
s njime poslije, to je vaša stvar. Vjerojatno će upozorenje biti
dovoljno. Ionako nas više neće gnjaviti.«
»Što se točno dogodilo ovdje?«
»Kriv je moj brat«, rekao je Reacher. »Na neki način. Klinac
iz ulice počeo nas je gnjaviti, a Joe mu se suprotstavio. I to
vrlo uspješno. Odgovarao je brzo i pametno, sve kako treba.
Sjajno je to izveo. K tomu, Joe je golem. Blag poput janjeta, ali
klinac to nije znao, očito. Pa je odlučio da mu se neće osvetiti
fizičkim okršajem. Odabrao je drugi način. Shvatio je da je Joe
napet zbog ispita. Možda nas je čuo kako razgovaramo. Kako
god, jučer je slijedio Joea do škole i ukrao odgovore za ispit.
Kako bi ga diskreditirao.«
»Možeš li to dokazati?«
»Mogu, ali samo indicijama«, rekao je Reacher. »Klinac nije
išao na bejzbolsku utakmicu sa ostalima. Nije bio u autobusu.
To znači da je cijeli dan bio u gradu. A Joe nije samo oprao
ruke kada se vratio, nego se i istuširao. To je za Joea
neuobičajeno, barem poslijepodne. Sigurno se osjećao
prljavim. Mislim da se osjećao prljavim jer je cijeli dan
osjećao smrad tog klinca negdje iza sebe, iza svakog ugla.«
»To su vrlo slabe indicije«, rekao je bojnik.
»Pitajte njega«, rekao je Reacher. »Pritisnite ga pred njego-
vim ocem.«
»Što se zatim dogodilo?«
»Izmislio je scenarij u kojem je Joe zapamtio sve odgovore,
a zatim spalio registrator. To bi bilo uvjerljivo za nekoga tko
želi varati na ispitu. A bila je i večer spaljivanja smeća, što je
bilo zgodno. Namjeravao je spaliti registrator u svome
dvorištu, a zatim se ušuljati u naše tijekom noći i ubaciti
metalni dio u naš spaljivač, među naš pepeo, da posluži kao
dokaz. Ali kod nas nije bilo pepela. Propustili smo večer
spaljivanja smeća. Morali smo ići na aerodrom. Klinac je
morao odustati od plana. Samo se opet odšuljao. Ali ja sam ga
čuo. Rano ujutro. Mislio sam da je mačka ili štakor.«
»Je li ostavio kakve dokaze?«
»Možda pronađete tragove nogu«, rekao je Reacher.
»Dvorište je pometeno, ali uvijek ima prašine. Osobito nakon
spaljivanja smeća.«
Vojni policajci izašli su u stražnje dvorište, a zatim se vratili
zbunjenih izraza lica, kao da žele reći »mali bi mogao imati
pravo«.
Bojnik obavještajac imao je drugi izraz lica. »Ne mogu
vjerovati da ću ovo pitati 13-godišnjaka«.
Ali onda je ipak pitao: »Znaš li i gdje je knjiga sa šiframa?«
»Ne znam«, odgovorio je Reacher. »Nisam siguran. Ali
mislim da bih mogao pogoditi.«
»Gdje?«
»Pomognite mome bratu da riješi to sa školom i razgovarat
ćemo.«

Tri marinca vratila su se nakon sat i pol. Jedan vojni

policajac rekao je: »Dobro si namlatio tog malog.«
»Preživjet će«, rekao je Reacher.
Drugi je vojni policajac rekao: »Priznao je. Sve je bilo kako
si pretpostavljao. Kako si znao?«
»Bilo je logično«, odgovorio je Reacher. »Znao sam da Joe
to nikada ne bi učinio. Znači, bio je to netko drugi. Trebalo je
samo utvrditi tko. I kako i zašto.«
 Bojnik obavještajac rekao je: »Sve smo riješili sa školom.
Brat ti se izvukao.«
A zatim se nasmiješio.
Rekao je: »No ima jedna neželjena posljedica.«
»A to je?«
»Više nemaju odgovore, pa su odustali od ispita.«
»Baš šteta.«
»Svako dobro za neko zlo.«
»Jeste li vidjeli pitanja?«
Bojnik je kimnuo glavom.
»Čitanje, pisanje, zbrajanje, oduzimanje. Ništa neobično.«
»Nije bilo pitanja iz općeg znanja?«
»Nije.«
»Ni o bejzbolu?«
»Ni blizu.«
»Ni o statistici?«
»Možda o postocima, iz matematike. Omjeri i vjerojatnosti,
takve stvari.«
»To je važno«, rekao je Reacher. »Na primjer, kolika je
vjerojatnost da bi časnik marinaca izgubio knjigu sa
šiframa?«
»Mala.«
»Kolika je vjerojatnost da bi dobar časnik marinaca poput
mog oca izgubio knjigu sa šiframa?«
»Još manja.«
»Dakle, knjiga vjerojatno uopće nije izgubljena. Vjerojatno
postoji drugo objašnjenje. Za to je traćenje vremena
pretpostavljati da je knjiga izgubljena. Bilo bi bolje istražiti
druge mogućnosti.«
 »Koje druge mogućnosti?«
»Kad je predsjednik Ford preuzeo dužnost od predsjednika
Nixona?«
»Prije deset dana.«
»Dakle, tada su u glavnom stožeru izvukli sve postojeće
planove. A vjerojatno jedina prava mogućnost je Kina. Zato
su nas premjestili ovamo. Ali mi smo borbeni sastav. Planeri
su vjerojatno stigli prije nas. Možda jedan tjedan prije.
Vjerojatno su im rekli da sve riješe što prije. A to je mnogo
posla, zar ne?«
»Uvijek.«
»A koja je posljednja faza tog posla?«
»Provjera odgovaraju li knjige sa šiframa nadopunjenim
planovima.«
»Koji je krajnji rok?«
»U teoriji bismo trebali biti spremni za pokret noćas u
ponoć, za slučaj da Predsjednik to zapovijedi.«
»Možda je negdje vojnik koji je cijelu noć radio na šiframa.
Netko iz pozadine tko je premješten ovamo prošli tjedan.«
»Sigurno jest, ali već smo provjerili svuda u bazi. To je prvo
što smo učinili.«
»Možda je radio izvan baze.«
»To bi bilo nedopušteno.«
»Ali događa se.«
»Znam. Ali čak i ako jest tako, vratio bi se u bazu prije više
sati i spremio knjigu u sef, na sigurno.«
»Što ako se izmorio i zaspao? Što ako još nije ustao? Što ako
je knjiga sa šiframa još na kuhinjskom stolu?«
»Gdje?«
 »U kući preko puta«, rekao je Reacher. »Pokucajte na vrata
i tražite Helen.«
Joe se vratio sa svoje duge šetnje jedan sat poslije i otišao s
ocem i bratom na plažu gdje su se okupali. Voda je bila topla,
pijesak je bio bijel, a palme su se njihale na vjetru. Zadržali su
se na plaži dok se sunce nije spustilo nisko, a zatim su se
zaputili natrag prema svojoj zagušljivoj maloj kući na vrhu
betonske ulice. Jedan sat poslije novi je telefon opet zazvonio
i Josie im je rekla da joj je otac umro. Stari Laurent Moutier
preminuo je u devedesetoj godini, odnijevši sa sobom, kao i
svi, cijeli život neznanih osobnih nada i snova, strahova i
iskustava, a ostavljajući za sobom, kao većina ljudi, slabašan
trag sebe u svojim preživjelim potomcima. Nikada nije
mogao znati što će biti s njegovom lijepom kćeri guste kose i
dvojicom njegovih zgodnih unuka, niti je to pokušavao, ali
kao i svaki drugi europski muškarac u dvadesetom stoljeću,
nadao se da će živjeti u miru i blagostanju, no istodobno je
znao da gotovo sigurno neće. Stoga se nadao da će svoje
teškoće podnositi dolično i u dobrom raspoloženju, a u
posljednjim trenucima njegova života tješila ga je spoznaja
da uvijek dosad jesu, pa vjerojatno uvijek i hoće.

kraj