JAMES

CLAVELL

KRALJ

James Clavell
Naslov originala KING RAT
Za one koji su bili tamo
A više ih nema,
Za one koji su bili tamo, a žive.
Za njega.
Ali najviše, Za nju.
Bio je rat. Zatvori Changi i Utram Road u Singapuru su postojali.
Ostali dio priče, međutim, je fikcija i nema nikakve namjerne
sličnosti bilo s kime živim ili mrtvim.
 Changi je bio smješten poput bisera na istočnom vrhu singapurskog otoka,
svjetlucav pod kupom tropskoga neba. Stajao je na maloj uzvisini, okružen
pojasom zelenila koji se pružao sve do plavo-zelenog mora i dalje do beskrajnog
obzorja.
Gledajući izbliza, Changi je gubio svoju ljepotu i postajao ono što je bio –
bestidno nepristupačan zatvor. Blokovi ćelija, okruženi suncem sprženim
dvorištima i opkoljeni visokim zidovima.
Unutar zidova, unutar blokova, bilo je mjesta za dvije tisuće zatvorenika.
Sada je, međutim, po ćelijama i prolazima, u svakom kutiću i pukotini živjelo
nekih osam tisuća ljudi. Uglavnom Englezi i Australci – i nekolicina
Novozelanđana i Kanađana – ostaci vojnih snaga dalekoistočne kampanje.
I ti ljudi su bili kriminalci. Njihov je zločin bio golem. Izgubili su rat. A ostali
su živi.
Vrata ćelija su bila otvorena i vrata blokova su bila otvorena i monstruozni
glavni ulaz koji je prekidao okolne zidove, bio je otvoren i ljudi su mogli ulaziti i
izlaziti – gotovo slobodno. No i dalje je bila prisutna zatvorenost, okus
klaustrofobije.
Od glavnog ulaza pružao se uski, asfaltirani put. Stotinjak metara prema
zapadu, put je bio prepriječen barikadom od bodljikave žice, a iza toga je bila
smještena stražarnica s bandom naoružanih pripadnika osvajačke horde.
Nakon barikade, put je vodio uglavnom ravno i polako se gubio prema rastućem
Singapuru. No za ljude unutra, put prema zapadu je završavao stotinjak
metara od glavnog ulaza.
Na istoku, put je išao duž zida, zaokretao prema jugu, a zatim ponovo
slijedio zid. Sa svake strane puta nalazile su se skupine “kolijevki”, kako su
nazivali grube barake. Sve su bile iste – dugačke šezdeset koraka, s grubo
pričvršćenim stijenama od kokosova lišća i krovovima od istog materijala, gdje
se novo lišće polagalo na pljesnivu podlogu. Svake godine bi se postavljao, jer je
mogao biti postavljen, novi pokrov. Radi sunca i kiše i kukaca od kojih bi se
pokrov uništio i zatim srušio. Umjesto vrata i prozora bili su napravljeni
jednostavni otvori. Barake su imlle dugačke strehe, kao zaštitu od sunca i kiše, a
bile su postavljene na betonskim stupovima, kako bi se izbjegle bujice, zmije,
žabe, puževi, štipavci, stonoge, stjenice i sva ostala puzajuća bića.
U tim barakama su živjeli časnici.
Južno i istočno od puta nalazile su se četiri skupine betonskih bungalova, po
dvadeset u svakom redu, leđima okrenuti jedan drugome. U njima su živjeli viši
časnici – majori, potpukovnici i pukovnici.
Put je dalje skretao prema zapadu i dalje slijedeći zid i stizao do nove
skupine baraka. Tu je bio smješten višak ljudi iz zatvora.
U jednoj od baraka, manjoj od ostalih, živjela je grupa od dvadeset i pet
Amerikanaca.
Tamo gdje je put još jednom skretao prema sjeveru, čvrsto se držeći zida, bilo
je područje određeno za povrtnjake. Ostali dio – koji je logoru priskrbljivao
najveći dio hrane – ležao je još više na sjeveru, s druge strane puta, nasuprot
ulazu u zatvor. Put se još oko dvjesta metara pružao kroz manje vrtove i
završavao ispred stražarnice.
Oko tog znojnog područja veličine oko jednog kvadratnog kilometra pružala
se bodljikava žica. Bilo ju je lako prerezati. Lako se moglo proći. Jedva da je bila
čuvana. Bez reflektora. Bez mitraljeskih gnijezda. Ali kad se jednom prijeđe, što
onda? Kuća je bila preko mora, iza obzorja, iza bezgraničnog mora
neprijateljske džungle. Propast je čekala i one koji su krenuli i one koji su ostali.
Sve do sada, do 1945. Japanci su naučili da zatvorenicima prepuste
kontrolu nad logorom. Japanci su davali naređenja, a časnici su bili odgovorni
za njihovo izvršenje. Ako u logoru nije bilo problema, nisu ih ni oni postavljali.
No traženje hrane je bio problem. Traženje lijekova je bio problem. Traženje bilo
čega je bio problem. I to što su bili živi, bio je problem.
Za sve te ljude, Changi je bio više nego zatvor. Changi je bio postanje, mjesto
gdje se počinjalo iznova.
 KNJIGA PRVA

„Ščepat ću tog prokletog kurvinog sina, pa makar pri tom umro.”

Poručniku Greyu je bilo drago da je napokon i izgovorio ono što je u sebi već
dugo zatomljavao. Otrov u Greyevu glasu je trgnuo narednika Mastersa iz
sanjarenja. Upravo je zamišljao bocu ledenog australskog piva i odrezak s
jajem na vrhu, svoj dom u Sydneyu, svoju ženu, njene grudi i njen miris. Nije
mu se dalo slijediti poručnikov pogled kroz prozor. Ionako je znao na koga se
to odnosi među polugolim ljudima koji su hodali prljavom stazom duž
bodljikave ograde. No iznenadila ga je ta provala gnjeva. Šef vojne policije u
Changiju je inače bio zatvoren i nepristupačan kao i svi Englezi.
„Čuvajte snagu, poručniče”, rekao je Masters umorno, „Japovi će ga ionako
ubrzo srediti.”
„Fućkaš Japove”, reče Grey. „Ja ga hoću uhvatiti. Želim ga strpati u ovaj
zatvor. A kada završim s njim, hoću da ga otpreme u zatvor Utram Road.”
Masters ga je zapanjeno pogledao. „Utram Road?”
„Naravno.”
„Tako mi svega, jasno mi je da ga želite ščepati”, reče Masters, „ali, ipak,
ne bih to nikome poželio.”
„Tamo mu je i mjesto. A tamo ću ga i strpati. On je obični lopov, lažljivac,
prevarant i krvopija. Krvavi vampir koji se hrani svima nama.”
Grey je ustao i još više se približio prozoru užarene kolibe koja je
pripadala vojnoj policiji. Pokretom je otjerao muhe koje su se rojile po podu i
stisnuo oči zbog užarenog podnevnog svjetla koje je udaralo o stvrdnutu
zemlju. „Tako mi boga, u meni ima dovoljno osvete za sve nas.”
Nek ti je sa srećom, stari, pomislio je Masters. Ako itko može ščepati
Kinga, onda si to ti. Imaš u sebi sasvim finu količinu mržnje. Masters nije
volio časnike i nije volio vojnu policiju. Posebno je prezirao Greya jer se
uzdigao od obična vojnika do časnika i tu činjenicu pokušavao prikriti od
ostalih.
Ali Grey nije bio usamljen u svojoj mržnji. Cijeli Changi je mrzio Kinga.
Mrzili su ga zbog mišićava tijela, jasnog pogleda njegovih plavih očiju. U tom
sumračnom svijetu polu-živih nije bilo debelih, ili dobro građenih, ili
okruglih, ili glatkih, ili snažnijih ili popunjenih ljudi. Postojala su samo lica na
kojima su se isticale oči, nataknuta na tijela s izbočenim tetivama i kostima.
Među njima nije bilo razlike, osim u godinama, crtama lica i visini. I u čitavom
tom svijetu samo je King jeo kao čovjek, pušio kao čovjek, spavao kao čovjek,
sanjao kao čovjek i izgledao kao čovjek.
 „Hej, ti!” zarežao je Grey. „Kaplaru! Dođi ovamo!”
King je bio svjestan Greyeva pogleda još otkako je skrenuo iza zatvorskog
ugla, ali ne zato što je mogao vidjeti tamnu unutrašnjost kolibe vojne policije,
već stoga što je znao da je Grey čovjek određenih navika, a kad imaš
neprijatelja, onda je pametno znati njegove navike. King je o Greyu znao
onoliko koliko jedan čovjek može znati o drugome.
Zastao je na stazi i zaputio se prema usamljenoj baraci, smještenoj poput
prištića među ostalim barakama-gnojnim ranama.
„Trebali ste me, gospodine?” zapitao je King, salutirajući. Na ustima mu je
počivao blagi osmijeh. Sunčane naočari su skrivale zadovoljstvo u njegovim
očima.
Grey je s prozora buljio dolje u Kinga. Njegov napet izraz je skrivao
mržnju koja je bila dio njega. „Kamo si krenuo?”
„U svoju baraku, gospodine”, odvratio je strpljivo King, a čitavo vrijeme su
mu mozgom jurila pitanja – da nije došlo do neke greške, možda je netko
otkucao, što je to s Greyem?
„Gdje si nabavio tu košulju?”
King je dan prije toga kupio košulju od majora koji ju je brižno čuvao
gotovo dvije godine i zatim prodao, da bi s tim novcem mogao kupiti nešto
hrane. King je volio biti uredan i dobro obučen kad nitko drugi to nije bio, pa
je bio zadovoljan što mu je danas košulja čista i nova, duge hlače izglačane,
čarape čiste, cipele netom olaštene, a kapa bez i jedne mrlje. Zabavljalo ga je
što je Grey bio gotovo gol, s patetično pričvršćenim kratkim hlačama,
drvenim klompama i beretom tenkovskih jedinica, zelenom i već krutom od
tropske plijesni.
„Kupio sam je”, odvrati King. „Ima već dugo. Nema zakona protiv
kupovanja stvari – ni ovdje, ni bilo gdje drugdje, gospodine.”
Grey osjeti drskost u onome „gospodine”. „U redu, kaplaru, uđi unutra!”
„Zašto?”
„Htio bih malo pročavrljati s tobom”, reče Grey sarkastično.
King se obuzdao, popeo uza stube, ušao kroz vrata i zastao pored stola. „I
što sada, gospodine?”
„Izvrni džepove.”
„Zašto?”
„Učini kao što sam ti rekao. Znaš da te imam pravo pregledati u bilo koje
vrijeme.” Grey je dao oduška svom preziru. „Čak se i tvoj zapovjednik s time
slaže.”
„Samo radi vašeg inzistiranja.”
„S opravdanim razlogom. Izvrni džepove!”
King se umorno povinovao zahtjevu. Naposljetku, nije imao ni što kriti.
Rupčić, češalj, lisnica, paket originalnih cigareta, kutija za duhan puna
sirovog javanskog duhana, rižini cigaretni papirići, šibice. Grey se uvjerio da
su džepovi prazni, a zatim je otvorio lisnicu. Unutra je bilo petnaest
američkih dolara i gotovo četiristo japanskih Singapur-dolara.
„Odakle ti ovaj novac?” prasnuo je Grey, kupajući se u znoju.
„Kockanje, gospodine.”
Grey se neveselo nasmijao. „Imaš sreće, ha? I to već gotovo tri godine. Zar
ne?”
„Jeste li gotovi sa mnom, gospodine?”
„Ne. Da vidim tvoj sat.”
„Pa na popisu je...”
„Rekao sam, da vidim tvoj sat!”
King je mrko povukao nerđajuću kopču, oslobodio remen sa zapešća i
pružio sat Greyu.
Usprkos mržnji prema Kingu, Grey osjeti ubod zavisti. Sat je bio otporan
na vodu, na udarac i sam se navijao. Oyster Royal. Najdragocjeniji imutak u
Changiju – osim zlata. Okrenuo je sat i pogledao brojke urezane u čeliku,
zatim se okrenuo prema zidu i bacio pogled na popis predmeta u Kingovu
vlasništvu, te pomno usporedio brojeve na satu s brojevima Oystera Royala
na popisu.
„Slaže se”, reče King. „Bez brige, gospodine.”
„Ne brinem se ja”, reče Grey. „Ti si onaj koji bi trebalo da brineš.” Vratio
mu je ručni sat, dragocjenost koja bi mogla osigurati šest mjeseci hrane.
King je stavio sat na zapešće i počeo skupljati lisnicu i ostale stvari.
„Ah, da. Tvoj prsten!” reče Grey. „Hajde da i to provjerimo.” No i prsten se
slagao s popisom. Bio je uveden kao Zlatni prsten, pečatnjak klana Gordon.
Zajedno s opisom bio je i otisak pečata.
„Kako to da jedan Amerikanac ima prsten klana Gordon?” Grey je postavio
isto pitanje kao i mnogo puta prije toga.
„Dobio sam ga. Na pokeru”, odgovori King.
„Imaš odlično pamćenje, kaplaru”, reče Grey i vrati mu ga. Svaki put je
znao da će se sat i prsten slagati s popisom. Pretres mu je koristio tek kao
izgovor. Gotovo je mazohistički uživao da barem nakratko bude u blizini
svoga plijena. I sam je dobro znao da Kinga ne može lako uplašiti. Mnogi su ga
pokušavali uhvatiti, ali nisu uspjeli, jer je bio lukav, pažljiv i vrlo vješt.
„Kako to”, upitao je trpko Grey, kipeći od zavisti zbog sata, prstena,
cigareta i šibica i novca, „da ti imaš tako mnogo, a mi ostali nemamo ništa?”
„Ne znam, gospodine. Mislim da imam sreće.”
„Odakle ti ovaj novac?”
„Kocka, gospodine.” King je uvijek bio uljudan. Uvijek bi pozdravljao
časnike i oslovljavao ih s „gospodine”, engleske i australske časnike. Ali je
znao da su svjesni njegova golema prezira i uz to salutiranje i uz to
„gospodine”. To nije bio američki stil. Čovjek je čovjek, bez obzira na
pozadinu, obitelj ili položaj. Ako ga poštuješ, onda ćeš mu reći „gospodine”.
Ako ne, onda nećeš i to će ti zamjeriti samo kurvini sinovi. A oni neka idu do
đavola!
King je opet nataknuo svoj prsten, zakopčao džepove i otresao malo
prašine s košulje. „Je li to sve, gospodine?” Ugledao je bljesak jarosti u
Greyevim očima.
Tada je Grey pogledao Mastersa, koji je sve to nervozno promatrao.
„Naredniče, hoćete li mi donijeti malo vode, molim?”
Masters je umorno otišao do čuturice koja je visila na zidu. „Izvolite,
gospodine.”
„To je voda od jučer”, reče Grey, znajući da to nije točno. „Treba je
napuniti svježom vodom.”
„Mogu se zakleti da sam je danas ujutro napunio”, reče Masters. Tada,
kimajući glavom, izađe van.
Grey je pustio da jedno vrijeme vlada tišina, dok je King mirno stajao,
čekajući. Dah vjetra je zanjihao kokosove palme koje su se dizale iznad
džungle iza ograde, obećavajući skoru kišu. Ubrzo su se s istoka počeli
skupljati crni oblaci, potpuno prekrivši nebo. Uskoro će prašinu pretvoriti u
glib, a vlažni će se zrak lakše disati.
„Hoćete li cigaretu, gospodine?” reče King, nudeći paketić.
Grey je posljednji put vidio originalne cigarete pred dvije godine, za svoj
rođendan. Svoj dvadeset i prvi rođendan. Zagledao se u paketić i poželio
jednu, poželio sve cigarete. „Ne”, rekao je mračno. „Ne želim tvoje cigarete.”
„A mogu li ja zapaliti, gospodine?”
„Ne možeš!”
King je pogledom fiksirao Greya i polako izvadio jednu cigaretu. Zapalio
ju je i duboko uvukao dim.
„Izvadi to iz usta!” naredio je Grey.
„Naravno, gospodine.” Prije no što je poslušao, King je povukao još
jednom, vrlo polako i dugo. A onda mu se lice ukočilo. „Vi mi ne možete
zapovijedati i nema zakona koji kaže da ne smijem pušiti kad mi se puši. Ja
sam Amerikanac i nisam podložan ni jednom prokleto razmahanom Union
Jacku1. A to je i vama bilo rečeno. Stoga mi se skinite s grbače, gospodine!”
„Pratim te, kaplaru”, provalilo je iz Greya. „Uskoro ćeš napraviti neku
grešku, a kad ti se to desi, ja ću čekati i zatim te strpati ovdje.” Prst mu se
tresao dok je upirao u grubi kavez od bambusa, koji je služio kao ćelija. „Tu je
tebi mjesto.”
„Ja ne kršim zakone...”
„Odakle ti onda sav taj novac?”
„Kocka.” King je prišao bliže Greyu. Susprezao je ljutnju, ali je sada bio
opasniji nego inače. „Nitko meni ništa ne poklanja. Ono što imam je moje i to
sam stvorio sam. Kako sam to stvorio, to je moja stvar.”
„Ne, dok sam ja šef vojne policije”, Grey je stisnuo šake. „Prošlih je mjeseci
pokradeno mnogo lijekova. Možda znaš nešto u vezi s tim.”
„Kako se usu... Slušajte”, reče King bijesno. „Nikada nisam ništa ukrao u
čitavom svom životu! Nikada nisam prodao ni jedan lijek, tako da znate!
Bogamu, samo da niste časnik, ja bih...”
„Ali jesam, i volio bih da probaš. Tako mi boga, baš bih volio! Misliš da si
strašno jak, ha? Pa eto, ja znam da baš i nisi.”
„Reći ću vam jedno. Kad se izvučemo iz ovog usranog Changija, potražite
me, pa ću vam slomiti vrat.”
„Imat ću to na umu!” Grey je pokušao primiriti srce koje mu je lupalo. „Ali,
upamti, do tada ja pazim i čekam. Nisam još nikada čuo da bi nekoga sreća
vječno pratila. To će se dogoditi i s tobom!”
„Oh, ne, neće, gospodine!” No King je znao da u tome ima puno istine. Do
sada je zaista imao sreću. Strašnu sreću. No sreća nije kockanje, nego
posljedica teškog posla, planiranja i još nečega uza sve to. Barem dok je riječ
o promišljenoj igri. Kao primjerice ono danas s dijamantom. Puna četiri
karata. Barem zna kako će ga se domoći. Kad bude spreman. Ako mu pođe za
rukom obaviti taj posao, bit će to zadnje, jer više neće biti potrebe za kockom,
barem ne više ovdje, u Changiju.
„Tvoja će sreća iskopnjeti”, reče Grey zlonamjerno. „A znaš li zašto? Zato
što si kao i svi drugi kriminalci. Pun pohlepe...”
„Pustite vi ta vaša govna”, odvrati King bijesno. „Nisam ja ništa veći
kriminalac od...”
„O, jesi, jesi. Stalno kršiš zakon.”
„Vraga kršim. Japanski zakon...”
„Do đavola s japanskim zakonom. Ja govorim o logorskom zakonu.
Logorski zakon zabranjuje trgovinu. A ti se upravo time baviš!”
„Dokažite!”
„Bit će i za to vremena. Negdje ćeš pogriješiti. A onda ćemo vidjeti što
ćemo s tobom. Najprije u ovaj moj kavez. A nakon kaveza ću se osobno
pobrinuti da te pošalju u Utram Road!”
King osjeti kako ga žmarci prožimaju oko srca, spuštajući se sve do jaja.
„Isuse”, reče tvrdo, „vi ste baš takvo kopile, da bi to mogli i učiniti!”
„U tvom slučaju”, reče Grey zapjenjenih usnica, „bit će to zadovoljstvo.
Japi su tvoji prijatelji!”
„Slušaj ti, kurvin sine!” King je stisnuo šake i pošao prema Greyu.
„Što se to ovdje zbiva, ha?” reče pukovnik Brant, dok se uspinjao
stepenicama prema ulazu u kolibu. Bio je to mali čovjek, od nekih metar i
šezdeset, s bradom uvrnutom u Sikh-stilu. Nosio je časnički štapić za šetnju.
Njegova kapa sa šitom bila je bez štita i sa zakrpama od drugih dijelova
odjeće. Po sredini je poput zlata blistao pukovski amblem, sjajan od mnogih
godina laštenja.
„Ništa – ništa, gospodine.” Grey je otjerao nekoliko napasnih muha,
pokušavajući obuzdati ubrzano disanje. „Samo sam – pretraživao kaplara...”
„Ma hajde, Grey”, prekine ga Brant razdraženo. „Čuo sam što ste rekli o
Japima i Utram Roadu. Potpuno je u redu što ste ga pretresli i ispitivali, to se
zna, ali nema razloga da mu prijetite ili da ga vrijeđate.” Okrenuo se prema
Kingu, čela natopljena znojem. „Vi, kaplaru. Zahvalite vašoj sretnoj zvijezdi
što vas neću prijaviti kapetanu Broughu zbog nediscipline. Bilo bi bolje da
smislite nešto drugo nego što unaokolo hodate ovako obučeni. To je dovoljno
da svi oko vas polude. Na taj način samo izazivate neugodnosti.”
„Da, gospodine”, reče King na izgled mirno, dok se u sebi proklinjao što je
izgubio samokontrolu – baš ono što je Grey i htio.
„Pogledajte moju odjeću”, reče pukovnik Brant. „Što mislite, do vraga,
kako se ja osjećam?”
King nije ništa odgovorio. Pomislio je u sebi, stari, to je tvoj problem – ti
se brineš o sebi, a ja se brinem o sebi. Pukovnik se polovicom saronga
omotao oko slabina, zavezavši ga – kao kilt – oko kukova, a ispod tog kilta
nije imao ništa. King je bio jedini čovjek u Changiju koji je nosio gaće. Imao je
šest pari.
„Mislite li da vam ne zavidim na tim cipelama?” zapitao je razdraženo
pukovnik Brant. „Jedina obuća koju imam su ove odvratne stvari.” Nosio je
uobičajene natikače – komad drveta i platnena traka u koju bi se uvuklo
stopalo.
„Ne znam, gospodine”, rekao je King s prikrivenom poniznošću, tako
dragom svakom časničkom uhu.
„Sasvim točno. Sasvim točno.” Pukovnik Brant se okrenuo prema Greyu.
„Mislim da mu dugujete ispriku. Nije bilo u redu što ste mu prijetili. Moramo
biti fer, zar ne, Grey?” Obrisao je znoj s lica.
Grey je morao uložiti ogroman napor da zaustavi podrhtavanje usnica.
„Ispričavam se.” Izgovorio je to tiho i britko, a King se s mukom obuzdavao
da otkloni osmijeh sa svog lica.
„Vrlo dobro”, kimnuo je pukovnik Brant, a zatim pogledao Kinga. „U redu”,
rekao je, „možete ići. Ali ovako obučeni samo izazivate neugodnosti. U tom
pogledu krivnja je samo na vama.”
King je žustro salutirao. „Hvala, gospodine.” Izašao je van, pa je na suncu
duboko udahnuo, ponovo se proklinjući. Isuse, to je zaista bilo blizu. Gotovo
da je udario Greya, a to bi bio čin manijaka. Da bi se malo pribrao, zastao je
pored staze, zapalio je novu cigaretu, a mnogi koji su prošli pored njega,
vidjeli su cigaretu i omirisali njen miris.
„Prokleti momak”, reče polako pukovnik, gledajući i dalje za njim i brišući
čelo. Zatim se ponovo okrenuo Greyu. „Zbilja, Grey, zar ste poludjeli da ga
tako provocirate?”
„Žao mi je. Ja sam pret-pretpostavljao... da je on...”
„Bez obzira što je on, ne dolikuje jednom časniku i džentlmenu da tako
izgubi kontrolu nad sobom. Loše, vrlo loše, ne mislite li tako, Grey?”
„Da, gospodine.” Grey tu više ništa nije mogao reći.
Pukovnik Brant je nešto progunđao, a zatim napućio usne. „Sasvim točno.
Baš dobro što sam prolazio. Ne može se jedan časnik prepucavati s običnim
vojnikom.” Ponovo je pogledao kroz vrata, mrzeći Kinga i želeći njegove
cigarete. „Vražji čovjek”, reče, ne osvrćući se na Greya, „nediscipliniran. Kao i
ostali Amerikanci. Loše društvo. Zamislite, svoje časnike zovu po imenu!”
Obrve mu se nabraše. „A časnici igraju karte s vojnicima! Bože oslobodi! Gori
su od Australaca, a bogme dobro znam kakvi su oni. Bijedno! Nije to kao naša
Indijska vojska, ha?”
„Ne, gospodine”, reče Grey tiho.
Pukovnik Brant se hitro okrene. „Nisam mislio – znate, Grey, samo zato
što...” Zašutio je i odjednom mu se oči ispune suzama. „Zašto, zašto su to
učinili?” rekao je slomljeno. „Zašto, Grey? Ja... mi, svi smo ih voljeli.”
Grey je slegnuo ramenima. Suosjećao bi sa starim da n i je bilo one
isprike.
Pukovnik se, krzmajući, polako zaputio iz kolibe. Pognuo je glavu, dok su
mu suze tiho brzale niz obraze.
Kad je 1942. godine pao Singapur, njegovi vojnici Sikhi su prešli
neprijatelju, Japancima i to gotovo do posljednjeg čovjeka, okrenuvši leđa
Englezima, svojim bivšim časnicima. Sikhi su također bili prvi čuvari ratnih
zarobljenika, a poneki od njih su bili vrlo okrutni. Časnici Sikha se nisu mogli
smiriti. Jer, radilo se samo o Sikhima, dok su, na primjer, pripadnici Gurkha,
također iz Indijskih regimenata ostajali lojalni, pa čak i pod mukama i
zlostavljanjima. Tako je pukovnik Brant plakao za svojim ljudima, ljudima za
koje je bio spreman umrijeti, radi kojih je još uvijek umirao.
Grey ga je promatrao kako odlazi, a zatim je ugledao Kinga kako puši na
stazi. „Drago mi je da sam mu rekao da smo sada ili ja ili on”, promrmljao je
sebi u bradu.
Sjeo je na klupu kad je osjetio oštar ubod u utrobi, koji ga je podsjetio da
ga srdobolja još ni ovaj tjedan nije prošla. „K vragu i s njom”, rekao je
slabašno, proklinjući pukovnika Branta i onu ispriku.
Masters se vratio i pružio mu punu čuturicu. Otpio je gutljaj, zahvalio mu i
počeo smišljati kako će se domoći Kinga. Ali pomisao na ručak ga je tako
pritiskala, da je pustio da mu misli odlutaju.
Lagano stenjanje prekine tišinu. Grey naglo baci pogled prema Mastersu,
koji je, nesvjestan zvuka što ga je pustio, promatrao neprekidne pokrete
kućnih guštera po pukotinama, u lovu za kukcima ili ženkama.
„Imaš srdobolju, Masters?”
Masters je tmurno otjerao roj muha koji mu se bio skupio na licu.
„Ne, gospodine. Nisam je imao barem već pet tjedana.”
„Crijevnu?”
 „A, ne, hvala bogu. Časna riječ. Možda samo amebnu. A osim toga malarija
me već skoro tri mjeseca pušta na miru. Prilično sam sretan i dobro se
osjećam s obzirom na okolnosti.”
„Da”, reče Grey. A zatim doda: „I izgledaš dobro.” No znao je da će uskoro
dobiti zamjenu. Bacio je ponovo pogled na Kinga, promatrajući ga kako puši,
dok mu se gotovo povraćalo od želje za cigaretom.
Masters ponovo zastenje.
„Što je to. do đavola, s tobom?” reče Grey uzrujano.
„Ništa, gospodine. Ništa. Valjda imam...”
No u razgovor je trebalo uložiti preveliki napor, pa je Masters pustio misli
da mu odlete, miješajući se s gomilom muha. Muhe su dominirale po danu,
komarci po noći. Nikada nije bila tišina. Nikada. Kako je zapravo uopće i
živjeti bez muha, komaraca i ljudi? Masters se pokušao sjetiti, ali je napor bio
prevelik. Tako je samo mirno sjedio, tiho, jedva dišući, poput okamine. No
duh mu je mirno lutao.
„Dobro, Masters, možeš sada ići”, rekao je Grey. „Čekat ću ovdje. Tko će te
smijeniti?”
Masters je napregnuo mozak i nakon nekog vremena rekao: „Bluey –
Bluey White.”
„Za boga miloga, daj se saberi!” prasnuo je Grey. „Kaplar White je umro
pred tri tjedna.”
„Oh, oprostite, gospodine”, odvrati slabašno Masters. „Oprostite, mora da
sam... To je... hm, mislim, Peterson. Pommy2, ovaj, mislim, Englez. Pješadijac,
čini mi se.”
„U redu. Idi sada i uzmi večeru. Ali se nemoj puno zadržavati pri
povratku.”
Masters je stavio na glavu kuli-šešir, salutirao i otklimao kroz otvor za
vrata, vežući prnje svojih hlača oko kukova. Bože, pomisli Grey, smrad mu
možeš osjetiti s pedeset koraka. Trebalo bi izdavati više sapuna.
No znao je da to nije samo Masters. Svi su smrdjeli. Ako se ne pereš šest
puta dnevno, znoj te prekrije poput nekog plašta, mrtvačke ponjave. Tada
ponovo – sjetivši se mrtvačke ponjave – pomisli na Mastersa! on kao da je već
bio obilježen. Možda je toga i sam Master svjestan – koja je onda uopće i
korist od pranja?
Grey je vidio mnoge ljude kako umiru. Obuzela bi ga gorčina pri pomisli
na regimentu i na rat. Neka ide sve k vragu, gotovo je povikao, dvadeset i
četiri su mu godine i još uvijek je poručnik! A rat je posvuda naokolo – po
čitavom svijetu. Unapređenja svakoga dana u godini. Mnogo dobrih prilika. A
ja sam ovdje, u smrdljivom zarobljeničkom logoru i još uvijek poručnik. Oh,
bože! Samo da nas nisu prebacili 1942. u Singapur. Da smo barem otišli tamo
gdje je i trebalo – na Kavkaz. Da smo barem...
„Prestani!” rekao je naglas. „Isti si kao i Masters, glupane jedan!”
 U logoru je bilo normalno da se ponekad sa sobom govori naglas. Bolje je
bilo izgovoriti, liječnici su to uvijek govorili, nego držati zaključano u sebi – to
je bio put koji je vodio u ludilo. Po danu uglavnom i nije bilo tako loše. Mogao
si načas i prestati razmišljati o onom drugom životu i njegovim ljepotama – o
hrani, ženama, kući, hrani, hrani, ženama, hrani. Ali noći su bile opasne. Po
noći bi sanjao. Sanjao o hrani i ženama. Svojoj ženi. Uskoro bi ti se više
dopalo sanjati nego biti budan i ako ne bi obratio pažnju, sanjao bi i u
budnom stanju, pa bi se dani pretvarali u noći, a noći u dane. Nakon toga je
slijedila samo smrt. Ugodna. Nježna. Bilo je vrlo lako umrijeti. Život je bio
agonija. Osim za Kinga. On nije znao za agoniju.
Grey ga je još uvijek promatrao, pokušavajući čuti što je govorio čovjeku
pored sebe, ali je bio predaleko. Grey je pokušao prepoznati tog drugog
čovjeka, ali ni to nije uspio. Samo je po oznakama mogao zaključiti da se radi
o majoru. Svi su časnici, po japanskom naređenju morali nositi trake s
činovima oko lijeve ruke. U svako doba. Čak i goli.
Crni kišni oblaci sad su se gomilali vrlo brzo. S istočne strane je bljesnula
munja, ali se sunce još uvijek nije predavalo. Vlažni povjetarac je na trenutak
uzdigao malo prašine, a onda je posustao.
Grey je već automatski mahao bambusovim štapom za ubijanje muha.
Hitri, gotovo nesvjesni pokret zglobom i još jedna muha bi pala na pod,
zujeći. Ubiti muhu bio je čisti nemar. Bolje je bilo osakatiti je i pustiti da
gamad pati i tako naplatiti bar malu količinu vlastite patnje. Osakatiti je i
onda gledati kako se mravi i ostale muhe bore za njeno još živo meso.
No Grey ovaj puta nije uživao kao obično promatrajući mučenje svog
mučitelja. Bio je potpuno koncentriran na Kinga.
 2

„Tako mi svega”, major se obraćao Kingu s usiljenom srdačnošću. „bilo mi

je krasno kad sam onda bio u New Yorku. Trideset i treće. Divne godine. Tako
jedna divna zemlja, te Države. Jesam li vam ikada pričao o tom putovanju u
Albany? Tada sam još bio niži časnik...”
„Da, gospodine”, reče King umorno. „Pričali ste mi.” Osjetio je da je već
vrlo dugo bio pristojan, a još uvijek je na sebi osjećao Greyov pogled. Iako je
bio potpuno siguran i nije se nimalo bojao, htio se maknuti sa sunca i dosega
njegovih očiju. Imao je mnogo posla. I, ako major ne želi prijeći na stvar, neka
ide k vragu! „Dakle, molim vas da me ispričate, gospodine. Bilo je ugodno
razgovarati s vama.”
„Oh, samo trenutak”, rekao je major Barry brzo i plaho pogledao oko sebe,
svjestan znatiželjnih očiju ljudi koji su prolazili i njihova neizgovorena
pitanja. – O čemu on može razgovarati s Kingom? „Ja... ovaj, mogu li vas
vidjeti nasamo?”
King ga je pomno promotrio. „Ovdje smo nasamo. Ukoliko snizite svoj
glas.”
Major Barry se sav oznojio od neprilike. No, već je danima pokušavao
uhvatiti Kinga. Bila je ovo predobra prilika, a da bi je propustio. „Ali baraka
šefa vojne policije je...”
„Što imaju policajci s viđanjem nasamo? Ne razumijem, gospodine.” King
je bio umiljat.
„Pa nema potrebe... ovaj, dakle, pukovnik Sellars mi reče da bi mi vi možda
mogli pomoći.” Major Barry je imao samo batrljak desne ruke, koga je
neprekidno češao, dodirivao i mijesio. „Biste li nešto... prodali za nas, mislim
za mene.” Pričekao je dok nikoga nije bilo u blizini. „Radi se o upaljaču”,
prošaptao je. „Ronson. U odličnom stanju.” Sad kad je napokon prešao na
stvar, major se osjećao malo lakše. Ali se u isto vrijeme osjećao kao gol,
upućujući te riječi Amerikancu, ovako na suncu i javnoj stazi.
King se na trenutak zamislio. „A tko je vlasnik?”
„Ja.” Major ga je zbunjeno pogledao. „Bože moj, pa ne mislite valjda da sam
ga ukrao? Gospode bože, to ne bih nikada učinio. Svo ovo vrijeme sam ga
držao na sigurnom, ali sada, dakle, sad bih ga htio prodati. Cijela se jedinica
slaže.” Oblizao je suhe usne i pomilovao batrljak. „Molim vas. Hoćete li? Vi
možete postići najbolju cijenu.”
„Trgovina je protiv propisa.”
„Da, ali molim vas – hoćete li? U mene možete imati povjerenja.”
King se okrenuo tako da su mu leđa bila okrenuta Greyu, a lice prema
ogradi – za slučaj da Grey zna čitati s usana. „Poslat ću nekoga poslije klope”,
rekao je tiho. „Lozinka glasi: ‘Poručnik Albany mi je poručio da vas vidim.’
Jasno?”
„Da.” Major Barry je oklijevao, dok mu je srce lupalo. „Što ste rekli, kada će
to biti?”
„Nakon klope. Ručka!”
„Oh, u redu.”
„Samo mu ga predajte. Kad ga pregledam, stupit ću u vezu s vama. Ista
lozinka.”
King je frknuo užareni vršak svoje cigarete i bacio opušak na zemlju.
Upravo ga je htio zgaziti, kad je ugledao majorovo lice.
„Oh! Hoćete ovaj opušak?”
Major Barry se veselo sagnuo i pokupio ga. „Hvala. Puno vam hvala.”
Otvorio je svoju malu metalnu kutiju za duhan, pažljivo skinuo papir s opuška
i ostatak duhana pomiješao s osušenim listićima čaja. „Malo začina dobro
dođe”, rekao je smiješeći se. „Puno vam hvala. Bit će od toga barem tri dobre
cigarete.”
„Vidjet ćemo se, gospodine”, reče King salutirajući.
„Oh, da, dobro...” Major Barry očito nije znao kako da se izrazi. „Ne mislite
li”, rekao je nervozno, prigušenim glasom, „znate... dati to nekom
nepoznatom, samo tako, kako ću znati... znate... hoće li sve biti u redu?”
„Prvo, tu je lozinka. Drugo, ja imam određenu reputaciju. Osim toga,
vjerujem vam da nije ukraden. No, možda je bolje da sve to zaboravimo”, reče
King hladno.
„Oh, ne, molim vas, nemojte me krivo shvatiti”, brzo odvrati major. „Samo
sam pitao. To je, znate, to je sve što mi je ostalo.” Pokušao se nasmiješiti.
„Hvala. Nakon ručka. Oh, čujte, što mislite, koliko će vam trebati da to... da se
toga riješite?”
„Što prije budem mogao. Uobičajeni uvjeti. Meni ide deset posto od
prodajne cijene”, reče King kruto.
„Naravno. Hvala vam i još jednom zahvaljujem za duhan.”
Sada, kad je sve bilo rečeno, major je osjetio ogromno olakšanje. Ako bude
sreće, razmišljao je žureći nizbrdo, dobit ćemo šest ili sedam stotina dolara.
Dovoljno da uz izvjesnu skrb kupujemo hranu nekoliko mjeseci. Ni jednom
nije pomislio na čovjeka koji je posjedovao upaljač i dao mu ga na čuvanje
kad je pred mjesec dana otišao u bolnicu, da se nikad više ne bi vratio. To je
bila prošlost. Danas je on vlasnik upaljača. Njegov je i može ga prodati.
King je znao da ga Grey čitavo vrijeme promatra. No uzbuđenje što je
sklopio posao ispred same barake vojne policije, još više mu je podiglo dobro
raspoloženje. Zadovoljan samim sobom, zaputio se laganom uzbrdicom,
automatski odgovarajući na pozdrave onih časnika i vojnika – Engleza i
Australaca – koje je poznavao. Oni važni su imali poseban tretman, a ostali
tek lagano kimanje glavom. King je bio svjestan njihove zlonamjerne zavisti,
ali ga to uopće nije smetalo. Navikao se na to; zabavljalo ga je i povećavalo
njegov status. A bilo mu je drago i da ga ljudi zovu King3. Bio je ponosan na
ono što je učinio kao čovjek – kao Amerikanac. Lukavstvom je stvorio čitav
jedan svijet. Pogledom je zaokružio taj svoj svijet i bio je vrlo zadovoljan.
Zaustavio se pred barakom dvadeset i četiri, jednom od australskih
nastambi i gurnuo glavu kroz prozor.
„Hej, Tinker”, pozvao je. „Hoću da me obriješ i izmanikiraš.”
Tinker Bell je bio malen i žilav. Koža mu je bila vrlo tamna, oči malene i
crne, a nos mu se uvijek ljuštio. Bio je po zanimanju strizač ovaca, ali je bio
najbolji brijač u Changiju.
„Je l’ ti to neki usrani tvoj rođendan? Prekjuče’ sam te manikir’o.”
„Pa ćeš me onda opet i danas.”
Tinker je slegnuo ramenima i iskočio kroz prozor. King se zavalio u
naslonjač u zavjetrini strehe, zadovoljno se opuštajući, dok mu je Tinker
vezao ubrus oko vrata.
„Viđe der ti ovo, stari”, rekao je, držeći mali komad sapuna pod Kingovim
nosom. „Pomiriši!”
„Hej”, reče King, cereći se. „Pa to je pravi McCoy.”
„Ne znam t’ ja to čo’eče! Al’ to su ti fine Yardley ljub’čice. Moj pajdaš
maznuo u radnoj grupi. Baš pred nosom usranom Japancu. Došlo me trid’set
dolara”, reče, udvostručivši cijenu, a da nije ni trepnuo. „Držat ću ga
spec’jalno za tebe, ako ‘oćeš.”
„Dobro, onda evo ovako: umjesto tri, dat ću ti svaki put pet dolara, koliko
god trajalo”, reče King.
Tinker je brzo računao. Komad sapuna će trajati osam, možda deset
brijanja. „O’š malo sutra, drugar. Jedva ću vratit’ svoje pare.”
King je promrmljao: „Kako god hoćeš, Tink. Ja bih taj komad sapuna dobio
za petnaest.”
„Pazi, bogati”, provali Tinker, glumeći ljutnju. „Moj pajdaš misli da sam
vesla sis’o. Eto, vidiš kak’i su ljudi!” Hitro je pomiješao toplu vodu sa
slatkasto mirišljavim sapunom i počeo ga nanositi stvarajući pjenu. A tada se
nasmijao. „Svaka t’ čast, stari, ipak si ti kralj.”
„Da”, rekao je King zadovoljno. On i Tinker su bili stari prijatelji.
„Jesi l’ spreman, pobro?” zapita Tinker, podižući napjenjenu četku.
„Može.” Tada King ugleda Texa kako dolazi stazom. „Stani malo. Hej, Tex!”
viknuo je.
Tex svrne pogled prema baraci i ugleda Kinga, pa se lagano zaputi prema
njemu.
„Da?” Bio je on pomalo rasklimani mladić s velikim ušima, krivim nosom i
zadovoljnim očima, a bio je i visok, vrlo visok.
Da ga nitko nije zamolio, Tinker se odmah odmaknuo, kad se King
primaknuo bliže Texu. „Hoćeš li učiniti nešto za mene?” zapitao je tiho.
 „Jasno.”
King je izvukao lisnicu i izvukao novčanicu od deset dolara. „Idi i nađi
pukovnika Branta. Onog malog tipa s bradom smotanom ispod podbratka.
Daj mu ovo.”
„Znaš li gdje će biti?”
„Iza ugla zatvora. Danas je na njega bio red da pazi ha Greya.”
Tex se nacerio. „Čujem da ste se zamalo potukli.”
„Kurvin sin me ponovo pretraživao.”
„Gadno”, reče Tex suho, češkajući gomilu plave kose.
„Da”, nasmijao se King. „I reci Brantu neka slijedeći put ne kasni tako jako.
Ali, trebao si biti tamo, Tex. Čovječe, taj Brant je zbilja veliki glumac. Čak je
prisilio Greya da mi se ispriča.” Nacerio se, a zatim dodao još pet dolara.
„Reci mu da je ovo za ispriku.”
„Dobro. Je li to sve?”
„Ne.” Rekao mu je lozinku i objasnio gdje će naći majora Barryja, a kad je
Tex otišao, King se opet zavalio na stolicu. Sve u svemu, današnji dan je bio
vrlo uspješan.
Grey je požurio blatnjavom stazom i stubama se popeo u baraku broj
šesnaest. Bilo je gotovo vrijeme ručku, pa je osjećao upravo bolnu glad.
Ljudi su već stvorili nestrpljivi red za hranu. Grey je brzo prišao svom
krevetu i zgrabio dvije porcije, limenu čašu, žlicu i viljušku i priključio se
redu.
„Zašto ih još nema?” umorno je zapitao čovjeka ispred sebe.
„Otkud bih do đavola, ja to trebalo da znam?” rekao je Dave Daven
otresito.
Govorio je naglaskom bogatih škola – Etona, Harrowa ili Charterhousea –
a bio je visok poput bambusa.
„Samo sam pitao”, odvrati Grey razdražljivo, prezirući Davena zbog
njegova naglaska i podrijetla.
Nakon cijelog sata čekanja, hrana je stigla. Jedan je čovjek donio na čelo
reda dva kontejnera i spustio ih na pod. Nekada su ti kontejneri sadržavali po
dvadeset i pet litara visokooktanskog benzina. Sada je jedan bio dopola
napunjen rižom – suhom i prozirnom. Drugi je pio pun juhe.
Danas je bila juha od morskog psa – barem jedan morski pas je bio
raskomadan komadić po komadić u juhu za deset tisuća ljudi. Bila je topla s
jedva primjetnim okusom ribe, a unutra su bili komadići patlidžana i kupusa
– trideset kila za deset tisuća. Najveći dio juhe je bio spravljen od lišća,
crvenog i zelenog, gorkog, pa ipak hranjivog, što su ga tako brižno uzgajali u
vrtovima logora. Juha je bila posoljena i začinjena curryjem i chili-paprom.
Ljudi su se u tišini micali prema naprijed, promatrajući što dobivaju oni
ispred i iza, uspoređujući njihove porcije s onima što su ih sami dobili. No
sada, nakon tri godine, količine su bile uvijek iste.
 Šalica juhe za svakog čovjeka.
Riža se pušila dok su je dijelili. Danas je bila javanska riža, najbolja na
svijetu; svako zrno je stajalo samo za sebe. Šalica za svakog čovjeka.
I čaša čaja.
Svatko bi uzeo svoju hranu i pojeo je brzo, tiho, u nekoj vrsti čudesne
agonije. Žišci u riži su povećavali hranjivost, a crve ili kukce u juhi bi uklanjali
bez ikakve ljutnje, ako bi ih vidjeli. No većina ljudi nije više gledala u juhu
nakon onog prvog, kratkog pogleda, kojim su pokušali pronaći komadić ribe.
Danas je nakon raspodjele nešto malo ostalo, pa su nakon provjere
popisa, trojica koji su bili na redu, dobili još malo dodatka i bili zahvalni na
tom daru. Nakon što je sva hrana bila podijeljena, ručak je bio završen, a
večera je bila tek nakon zalaska sunca.
No, iako je bilo samo juhe i riže, tu i tamo se u logoru moglo doći do
komadića kokosa, pola banane, djelića sardine, komadića konzervirane
govedine, ili čak jajeta koje se moglo pomiješati s rižom. Čitavo jaje je bilo
rijetkost. Ako bi logorske kokoške nesle po planu, svaki čovjek bi dobio jedno
jaje tjedno. To je bio veliki dan. Nekoliko ljudi je dobivalo po jedno jaje svaki
dan, ali nitko nije želio biti među tim specijalnim slučajevima.
„Hej, slušajte, momci!” Kapetan Spence je stao u sredini barake, no glas
mu se mogao čuti i vani. Ovaj tjedan on je bio dežurni časnik, zapovjednik
barake, mali tamni čovjek, iskrivljenih crta. Pričekao je dok svi nisu ušli.
„Trebamo još deset ljudi za sutrašnji posao u šumi.” Provjerio je svoj popis i
počeo prozivati, a zatim pogledao oko sebe. „Marlowe?” Nije bilo odgovora.
„Zna li netko gdje je Marlowe?”
„Mislim da je dolje, sa svojom grupom”, odvratio je Ewart.
„Reci mu, molim te, da je sutra u radnoj grupi na aerodromu.”
„U redu.”
Spence je počeo kašljati. Danas mu se astma pogoršala, a kad je grč
popustio, nastavio je: „Zapovjednik logora imao je jutros još jedan razgovor s
japanskim generalom. Zatražio je povećane obroke i medicinsku opremu.”
Pročistio je grlo usred posvemašnje tišine. Zatim je nastavio ravnomjernim
glasom. „Kao i obično, bio je odbijen. Obrok riže će i dalje iznositi sto i
dvadeset grama dnevno po čovjeku.” Spence je pogledao prema vratima i
provjerio jesu li oba promatrača na svojim mjestima. Tada je snizio glas, a svi
su ljudi napeto naćulili uši.
„Saveznici su oko šezdeset milja od Mandalaya, i dalje brzo napreduju.
Hvataju Japance u bijegu. U Belgiji Saveznici i dalje napreduju, ali je vrijeme
vrlo loše. Snježne oluje. Na Istočnom frontu ista stvar, ali Rusi navaljuju ko
vragovi, pa se očekuje da će za tri dana pasti Krakow. Amerikanci dobro stoje
u Manili. Blizu su –” oklijevao je, pokušavajući se sjetiti imena – „rijeci Agno,
na Luzonu. To je sve. Ali je u svakom slučaju dobro.”
Spenceu je bilo drago da je taj dio završen. Svaki dan bi napamet naučio
vijesti za sastanak zapovjednika barake i svaki put bio se oznojio, a u želucu
osjećao prazninu, dok bi ih javno saopćavao. Jednoga dana bi neki potkazivač
mogao u njega uprijeti prstom i reći neprijatelju, evo, to je onaj koji širi
vijesti, a Spence je znao da nije dovoljno jak da bi ostao sabran. Ili će ga
možda jednoga dana čuti neki Japanac kako govori drugima, a onda, onda...
„To je sve, momci.” Spence se zaputio prema svom ležaju, ispunjen
mučninom. Skinuo je hlače i prošao barakom s ručnikom preko ruke.
Sunce je i dalje peklo. Još dva sata do kiše. Spence je prešao asfaltiranu
cestu i stao u red za tuš. Nakon izlaganja vijesti uvijek se morao tuširati, jer
mu se povraćalo od oštrog zadaha znoja koji mu se lijepio po tijelu.

„Je l’ u redu, pobro?” zapitao je Tinker.

King se zagledao u nokte. Bili su dobro manikirani. Osjećao je kako mu je
lice očvrslo od vrućih i hladnih ubrusa, a losion ga je još više zategnuo.
„Krasno”, rekao je i platio mu. „Hvala, Tink.” Ustao je sa stolice, stavio kapu i
kimnuo Tinkeru i pukovniku koji je strpljivo čekao na šišanje.
Obojica su pogledala za njim.
King se još jednom žustro zaputio stazom, pored nagomilanih baraka, u
pravcu svoje kolibe. Bio je ugodno gladan.
Američka baraka je bila po strani od ostalih, dovoljno blizu zidovima da
osjeti popodnevnu hladovinu, dovoljno blizu kružnoj stazi – logorskoj žili
kucavici – a i dovoljno blizu ogradi. Bila je točno na pravom mjestu.
Zrakoplovni kapetan Brough, najstariji američki časnik je inzistirao da
američki vojnici dobiju svoju vlastitu baraku. I većina američkih časnika bi se
rado tu preselila – bilo im je teško živjeti među strancima – ali im to nije bilo
dozvoljeno, jer su Japanci naredili da časnici moraju biti odvojeni od vojnika.
Ostalim nacijama to je išlo na živce, Australcima doduše manje nego
Englezima.
King je razmišljao o dijamantu. Bit će teško okrenuti taj posao, ali on ga
mora okrenuti. Odjednom je, prilazeći baraci primijetio pored staze mladog
čovjeka kako, sjedeći prekriženih nogu hitro razgovara s domorocem.
Mladićeva koža je bila dobrano pocrnjela, a ispod nje su se nazirali mišići.
Široka ramena. Uski bokovi. Nosio je samo sarong, ali tako kao da ga nikada
nije ni skidao. Lice mu je bilo grubo i, iako je bio mršav à la Changi, pokreti su
mu bili graciozni, a čitava pojava nekako iskričava.
Tamnosmeđi, mali Malajac je napregnuto slušao mladićev pjevušeći
govor; zatim se nasmijao, pokazavši zube nagrđene betelom, i odgovorio
naglašavajući melodiozni jezik pokretom ruke. Mladić se pridružio njegovu
smijehu, prekinuvši ga cijelom bujicom riječi, ne obazirući se na Kingovo
napadno zurenje.
King je tek tu i tamo mogao uhvatiti pokoju riječ, jer je slabo znao
malajski, pa se morao snalaziti s mješavinom malajskog, japanskog i pidgin-
engleskog. Slušao je taj puni smijeh, znajući da je to rijetkost. Kad se mladić
smijao, mogao si vidjeti kako mu smijeh navire iz unutrašnjosti. Bila je to vrlo
rijetka pojava. Neprocjenjiva.
King je zamišljeno ušao u baraku. Ostali ljudi su ga nakratko pogledali i
prijazno pozdravili. Odvratio im je pogled bez posebne sklonosti. No on je
znao, a i oni su znali.
Dino je već napola spavajući ležao na svom ležaju. Bio je zgodan, niži
čovjek tamnije kože i crne kose, prerano prošarane sjedinama, i zastrtih,
vodnjikavih očiju. King je osjetio njegov pogled i kimnuo ugledavši Dinov
osmijeh. No oči mu se nisu smiješile.
U udaljenom uglu barake Kurt je podignuo pogled s hlača koje je
pokušavao zakrpati i pljunuo na pod. Bio je on zakržljali čovjek zloćudna,
štakorskog izgleda, sa žuto-smeđim zubima i uvijek bi pljuvao na pod; nitko
od njih ga nije volio, jer se nikada nije kupao. Gotovo u samom središtu
barake, Byron Jones III i Miller su igrali svoj beskonačni šah. Obojica su bili
goli. Kad je pred dvije godine Millerov trgovački brod bio torpediran, imao je
oko stotinu kila. Bio je visok preko sto i devedeset. Sada je težio četrdeset i
pet kilograma, i nabori kože s trbuha su mu visili preko organa poput krzna
neke životinje. Plave oči su mu zaiskrile kad je posegnuo rukom i uzeo lovca.
Byron Jones III je hitro pomaknuo svog lovca i Miller je shvatio da se sada
može oprostiti od kraljice.
„Nasjeo si, Miller”, reče Jones, češući rane od džungle po nogama.
„Idi k vragu!”
Jones se nasmijao. „Ratna mornarica može trgovačku preći u svemu.”
„Prokleta kopilad, brodovi vam i dalje stalno tonu. Sad je otišao bojni
brod!”
„Da”, reče Jones zamišljeno, igrajući se s prekrivkom za oko, prisjetivši se
smrti svog broda, Houstona, smrti svojih prijatelja i gubitka oka.
King se prošetao barakom. Max je i dalje sjedio pored njegova kreveta, za
koji je lancem bila privezana velika crna kutija.
„U redu, Max”, reče King. „Hvala. Sad si slobodan.”
„Jasno.” Max je imao istrošeno lice. Odrastao je na Zapadnoj strani New
Yorka i još odrana je sve o životu naučio na tim ulicama. Oči su mu bile
smeđe i nemirne.
King je automatski izvadio duhansku kutiju i pružio Maxu malo sirova
duhana.
„Oho, hvala”, reče Max. „A da, Lee mi je poručio da ti kažem kako ti je sve
oprano. On je zadužen danas oko klope – mi smo u drugoj smjeni – ali mi je
rekao da ti to kažem.”
„Hvala.” King je izvadio kutiju Kooa cigareta i u baraci je nastala trenutna
tišina.
 Prije no što je King uspio izvaditi šibice, Max je kresnuo svojim
primitivnim upaljačem. „Hvala, Max.” King je duboko uvukao dim. Zatim je,
nakon stanke, rekao: „Hoćeš li ti jednu Kooau?”
„Isusa ti, hvala”, rekao je Max, ne obazirući se na ironiju u Kingovu glasu.
„Treba li ti još nešto?”
„Zvat ću te kad mi bude nešto trebalo.”
Max je odšetao niz baraku i sjeo na svoj žičani krevet pored vrata. Sve oči
su gledale cigaretu, ali su usta bila zatvorena. Bila je Maxova. On ju je zaslužio.
Kada bude njihov dan da čuvaju Kingovo vlasništvo, možda će i oni dobiti
jednu.
Dino se nasmiješio Maxu, koji je uzvratio osmijeh. Podijelit će cigaretu
nakon klope. Uvijek su dijelili ono što su mogli pronaći, ukrasti ili učiniti. Max
i Dino su bili grupa.
Tako je bilo u čitavom Changiju. Ljudi su jeli u grupama, uzdali se u grupe.
Po dvojica, trojica, rjeđe četvorica. Jedan čovjek nikada nije sam mogao
pokriti dovoljno veliko područje, pronaći nešto jestivo, naložiti vatru, ispeći
to i pojesti – sve to nije mogao učiniti sam. Trojka je bila savršena grupa.
Jedan za traganje, drugi za čuvanje onoga što je bilo nađeno, a treći kao
rezerva. Kada treći ne bi bio bolestan, i on je tragao i čuvao. Sve se dijelilo na
tri dijela: dobiveno jaje, ukradeni kokos, ili pronađena banana u radnoj grupi
– ili nagovještaj nečega – sve je završavalo u grupi. Poput svih prirodnih
zakona i ovaj je bio vrlo jednostavan. Moglo se preživjeti samo zajedničkim
naporom. Povlačenje iz grupe je bilo fatalno, jer bi za izopćenika odmah svi
znali. A sam jednostavno nisi mogao preživjeti.
Jedino King nije bio u grupi. Bio je dovoljan samome sebi.
Krevet mu se nalazio u povlaštenom kutu barake, ispod prozora, da
uhvati i najmanji povjetarac. Najbliži krevet bio je od njega udaljen više od
dva metra. Kingov krevet je bio odličan. Od čelika. Opruge su bile čvrste, a
madraci ispunjeni kapokom. Krevet je bio prekriven sa dva pokrivača, a čiste
plahte su virile ispod gornjeg pokrivača, pored suncem izblijedjela jastuka.
Iznad kreveta, čvrsto navučena, visila je mreža protiv komaraca. To je bilo
besramno.
King je imao i stol s dvije lake stolice i tepih sa svake strane kreveta. Na
polici iza kreveta nalazio se njegov pribor za brijanje – britva, četka, sapun,
britvice – a pored toga tanjuri, šalice, električna peć domaće izrade, te
potrepštine za jelo i kuhanje. Na zidu u kutu je visila odjeća – četiri košulje,
četvero dugih hlača i četvero kratkih hlača. Šest pari čarapa i gaća bilo je
složeno na polici. Ispod kreveta su bila dva para cipela, par papuča za kupanje
i par blještavih indijskih natikača.
King je sjeo na jednu od stolica i pogledom se uvjerio da je sve na svom
mjestu. Primijetio je da nedostaje vlas koju je vrlo pomno ostavio na britvi.
Prljavi gadovi, pomislio je, zašto me moraju opterećivati sa svojom
prljavštinom. Ali ništa nije rekao, zapamtivši taj detalj za budućnost.
„Zdravo”, reče Tex. „Imaš posla?”
„Imati posla” je bila još jedna lozinka. Značila je „Jesi li spreman preuzeti
isporuku?”
King se nasmiješio i kimnuo glavom, a Tex mu je pažljivo predao Ronson
upaljač. „Hvala”, reče King. „Hoćeš danas moju juhu?”
„Kako ne, bogati!” reče Tex i ode.
King je bez žurbe pregledao upaljač. Kao što je major i rekao, bio je gotovo
nov. Bez i jedne ogrebotine. Upalio bi svaki put. Bio je vrlo čist. Odvinuo je
zavrtanj kremena i ispitao kamenčić. Bio je to jeftini, primitivni kremen,
gotovo pri kraju, pa je skinuo kutiju cigara s police i pronašao kutijicu s
kremenima za Ronson upaljače i stavio novi kamen. Pritisnuo je oprugu i
Ronson je upalio. Pažljivo je podesio stijenj i napokon je bio zadovoljan.
Upaljač nije bio patvoren i donijet će sigurno osam, devet stotina dolara.
S mjesta na kojem je sjedio mogao je vidjeti mladića i Malajca. Još uvijek
su oštro udarali bla-bla.
„Max”, pozvao je tiho.
Max je požurio niz baraku. „Da?”
„Vidiš onog momka?” rekao je King, kimnuvši glavom kroz prozor.
„Kojeg? Woga4?”
„Ne, onog drugog. Dovedi mi ga, hoćeš?”
Max je spuznuo kroz prozor i prešao stazu. „Hej, stari”, naglo se obratio
mladiću. „King te želi vidjeti”, a palcem je pokazao prema baraci. „Trkom!”
Čovjek se zagledao u Maxa, a zatim pogledom slijedio liniju palca u pravcu
američke barake. „Mene?” zapitao je u nevjerici, pogledavši opet Maxa.
„Da, tebe”, reče Max nestrpljivo.
„Zbog čega?”
„Otkud ja znam, k vragu!”
Čovjek se namrštio, a crte lica su mu otvrdnule. Zamislio se na trenutak,
okrenuvši se zatim Sulimanu, Malajcu. „Nan-ti-lah”, rekao je.
„Bik, tuan”, rekao je Suliman, pripremivši se za čekanje. Zatim je dodao na
malajskom: „Pazi na sebe, tuan. I idi s bogom.”
„Nemaj straha, prijatelju moj – no zahvaljujem ti na tvojim mislima”,
odvratio je čovjeku, uz osmijeh. Ustao je i krenuo za Maxom u baraku.
„Trebali ste me?” zapitao je, zastavši pred Kingom.
„Zdravo”, reče King, smiješeći se. Primijetio je da su čovjekove oči bile
oprezne. To mu se dopadalo, jer su oprezne oči bile rijetkost. „Sjedi.” Kimnuo
je Maxu i ovaj ode. I ostali ljudi koji su bili bliže, bez i jedne riječi su se
odmaknuli u drugi kraj barake, da bi King mogao neometano razgovarati.
„Hajde, sjedi”, rekao je King prijazno.
„Hvala.”
„Cigaretu?”
 Čovjekove oči su se raširile pri pogledu na ponuđenu Kooau. Oklijevao je,
a zatim uzeo. Još više se iznenadio, kad je King škljocnuo Ronsonom, ali je to
pokušao prikriti, duboko uvukavši dim. „To je dobro. Vrlo dobro”, rekao je
raskošno. „Hvala.”
„Kako se zoveš?”
„Marlowe. Peter Marlowe.” A zatim je dodao ironično: „A ti?”
King se nasmijao. Dobro, pomislio je, momak ima smisla za humor, i nije
dupelizac. Upamtio je to i rekao: „Ti si Englez?”
„Da.”
King nikada prije nije zamijetio Petera Marlowea, ali to nije bilo neobično
na mjestu gdje deset tisuća ljudi toliko nalikuje jedno drugom. U tišini je
proučavao Petera Marlowea, a hladne, plave oči su mu uzvraćale pogled.
„Kooa su vjerojatno najbolje cigarete ovdje”, reče napokon King. „Jasno,
ne mogu se ni usporediti s Camelom. Američke cigarete. Najbolje na svijetu.
Jesi li ih pušio?”
„Da”, reče Peter Marlowe. „Ali meni su malo previše suhe. Ja najviše volim
Gold Flake.” Zatim uljudno doda: „Mislim da je to pitanje ukusa.” Ponovo je
zavladala tišina i on je čekao da King pređe na stvar. Dok je čekao, zaključio je
da mu se King sviđa, usprkos lošem glasu, a najviše mu se dopadao humor
koji se zrcalio u njegovim očima.
„Vrlo dobro govoriš malajski”, reče King, kimnuvši prema Malajcu koji je
strpljivo čekao.
„Oh, ne baš loše, pretpostavljam.”
King je zatomio kletvu na taj tipično engleski odgovor. „Ovdje si ga
naučio?” zapitao je strpljivo.
„Ne. Na Javi.” Peter Marlowe je krzmajući pogledao oko sebe. „Lijepo si se
ovdje smjestio.”
„Volim da bude udobno. Kako se osjećaš u toj stolici?”
„Lijepo.” Na trenutak je pokazao iznenađenje.
„Stajala me osamdeset komada”, reče King ponosno. „Pred godinu dana.”
Peter Marlowe baci oštar pogled prema Kingu da vidi je li to rekao kao
šalu, rekavši mu cijenu, samo tako, ali je zapazio samo sreću i očiti ponos.
Neobično, pomislio je, reći takva što strancu. „Vrlo je udobna”, reče,
prikrivajući zbunjenost.
„Pripremit ću neku klopu. Hoćeš mi se pridružiti?”
„Upravo sam bio na – ručku”, reče pažljivo Peter Mariowe.
„Mogao bi vjerojatno još nešto pojesti. Jaje, na primjer?”
Peter Marlowe sada više nije mogao susprezati čuđenje, pa mu se oči
raširiše. King se nasmiješio i osjetio kako ga je bilo vrijedno pozvati na jelo
samo radi takve reakcije. Kleknuo je pored svoje crne kutije i pažljivo je
otključao.
Peter Marlowe je zapanjeno zurio u njen sadržaj. Pola tuceta jaja, vrećice
kave. Staklenka gula malaccae, slasnog karamel-šećera s Istoka. Banane.
Najmanje funta javanskog duhana. Deset ili jedanaest kutija Kooa cigareta.
Staklena posuda puna riže. Još jedna s katchang idju grahom. Ulje. Mnoštvo
delikatesa u listovima banane. Ovako golemo blago nije vidio već godinama.
King je izvadio ulje i dva jaja i ponovo zaključao kutiju. Kad je pogledao
Petera Marlowea, zapazio je da su mu oči ponovo oprezne, a lice smireno.
„Kako želiš jaje? Pečeno?”
„Pa, mislim da ne bi bilo fer kad bih to prihvatio.” Peteru Marloweu se bilo
teško izraziti. „Mislim, ti ne nudiš jaja samo tako.”
King se nasmiješio. Bio je to dobar osmijeh, koji je smekšao Petera
Marlowea. „Nemoj o tome razmišljati. Pusti sve to i smiri živce.”
Trepet ljutnje preleti Englezovim licem, a čeljusni mišići mu se zategnuše.
„Što je sad?” zapita naglo King.
Nakon kratke stanke, Peter Marlowe reče: „Ništa.” Pogledao je jaje. Nije ga
već vidio punih šest dana. „Ako si siguran da ti to ne bi bilo teško, volio bih
pečeno.”
„Već stiže”, reče King. Znao je da je negdje pogriješio, jer je ljutnja bila
prava. Čudni su ti stranci, pomislio je. Nikada ne možeš znati kako će
reagirati. Stavio je električnu grijalicu na stol i uključio je u struju. „Zgodno,
ha?” rekao je prijazno.
„Da.”
„To mi je Max napravio”, reče King i glavom kimne prema unutrašnjosti
barake.
Peter Marlowe je slijedio njegov pogled. Osjetivši da ga gledaju, Max
podigne oči. „Trebaš nešto?”
„Ne”, odvrati King. „Samo sam mu rekao kako si mi napravio grijalicu.”
„Oh! Radi? Sve u redu?”
„Jasno.”
Peter Marlowe je ustao i nagnuo se kroz prozor, rekavši na malajskom:
„Molim te da više ne čekaš. Vidjet ću te opet sutra, Sulimane.”
„Vrlo dobro, tuan, mir neka je s tobom.”
„I s tobom.” Peter Marlowe se nasmiješio i ponovo sjeo kad je Suliman
otišao.
King je okretno razbio jaja i bacio ih u vruće ulje. Žumanjak je bio bogato
žut i njegova okrugla opna je zacvrčala i zapištala, stvrdnjavajući se od
topline i odjednom je cvrčanje ispunilo baraku. Svi su to osjetili u glavi i srcu,
a sline su potekle. No nitko nije ništa ni rekao ni učinio. Osim Texa. Prisilivši
se da ustane, izašao je iz barake.
Mnogi ljudi koji su prolazili pored barake, osjetili su miris i iznova
zamrzili Kinga. Miris se proširio niz obronak i ušao u kolibu vojne policije. I
Grey i Masters su odmah znali otkuda dolazi.
Grey je ustao, osjetio da će povratiti i zaputio se prema vratima. Odlučio
je prošetati logorom da izbjegne taj miomiris. Zatim se predomislio i
okrenuo.
„Idemo, naredniče”, rekao je. „Idemo malo pogledati američku baraku. Sad
je dobra prilika da provjerimo Sellarsovu priču!”
„U redu”, reče Masters, gotovo onesviješten od mirisa. „Proklete kurve bi
mogle kuhati barem prije ručka, a ne odmah nakon, kada do večere ima još
punih pet sati.”
„Amerikanci su danas u drugoj smjeni. Oni još nisu jeli.”
U američkoj baraci ljudi su na razne načine skraćivali vrijeme. Dino je
pokušavao zaspati, Kurt je dalje šivao, počela je nova partija pokera, a Miller i
Byron Jones III su igrali svoj beskrajni šah. No trenutno cvrčanje je sve to
poremetilo, pa se Kurt ubo iglom u prst i prostački prekleo, Dina je san
definitivno napustio, a Byron Jones III je prestravljeno promatrao kako mu
Miller uzima kraljicu prokletim, smrdljivim pješakom.
„Isuse H. Kriste”, reče Byron Jones nikome posebno, daveći se. „Htio bih
da padne kiša.”
Nitko nije odgovorio. Nitko nije čuo ništa osim cvrčanja i pucketanja.
I King se koncentrirao. Na tavu. S ponosom je tvrdio da nitko ne zna bolje
ispeći jaje od njega. Po njemu, pečeno jaje je trebalo spraviti umjetnički i brzo
– pa ipak, ne prebrzo.
King je podigao pogled i nasmiješio se Peteru Marloweu, no oči ovoga su
bile prikovane za jaja.
„Isuse”, rekao je nježno, i bio je to blagoslov, a ne psovka. „To tako divno
miriše.”
King je bio zadovoljan. „Pričekaj dok ne budem gotov. Tada ćeš vidjeti
najbolje prokleto jaje u svom životu.” Pažljivo je posuo jaja paprom, a zatim
dodao sol. „Voliš kuhati?” zapitao je.
„Da”, reče Peter Marlowe. Nije mogao prepoznati vlastiti glas. „U mojoj
grupi uglavnom ja kuham.”
„Kako hoćeš da te zovem? Pete? Peter?”
Peter Marlowe je prikrio čuđenje. Samo te iskušani i povjerljivi prijatelji
zovu imenom – kako ćeš inače razlikovati prijatelje od poznanika? Pogledao
je Kinga i vidio samo prijateljstvo, pa je, usprkos samome sebi odvratio:
„Peter.”
„Odakle si? Gdje ti je kuća?”
Pitanja, sama pitanja, pomisli Peter Marlowe. Uskoro će htjeti znati jesam
li oženjen i koliko imam u banci. Njegova ga je radoznalost prisilila da
prihvati Kingov poziv, pa se sada gotovo proklinjao što je bio tako
znatiželjan. No smirivala ga je divota cvrčećih jaja.
„Portchester”, odvratio je. „Malo selo na južnoj obali. U Hampshireu.”
„Jesi li oženjen, Peter?”
„A ti?”
 „Ne.” King bi nastavio i dalje, ali su jaja bila gotova. Skinuo je tavu s peći i
kimnuo Peteru Marloweu. „Tanjuri su iza tebe”, rekao je. Zatim je dodao, ne s
malim ponosom: „Gledaj ovo!”
Bila su to najbolje pečena jaja koje je Peter Marlowe ikada vidio, pa je
Kingu uputio najveći mogući kompliment engleskog svijeta: „Nije loše”, rekao
je mlitavo. „Mislim da uopće nije loše”, te je Kingu uputio pogled, nastojeći da
mu lice kao i pogled, ostane ravnodušno, što je još više povećavalo
kompliment.
„O čemu ti to, do vraga, pričaš, prokleti kurvin sine?” bijesno zavikne King.
„Ovo su najbolja prokleta jaja koja si vidio u svom životu!”
Peter Marlowe je bio zapanjen, a u baraci je nastala mrtva tišina.
Odjednom je iznenadni zvižduk prekinuo taj muk. Dino i Miller su smjesta
skočili i pojurili prema Kingu, a Max se postavio na vrata. Miller i Dino su
gurnuli Kingov krevet u kut, zgrabili tepihe i gurnuli ih ispod madraca. Zatim
su počeli gurati i ostale krevete prema Kingovom, tako da je uskoro, kao svi
ostali u Changiju, i King imao samo metar trideset puta metar devedeset
prostora. Na dovratku je stajao poručnik Grey. Iza njega je nervozno koračao
narednik Masters.
Amerikanci su buljili u Greya i zatim, nakon dovoljno naglašene stanke,
ustali. Nakon jednako uvredljive pauze, Grey je kratko salutirao i rekao:
„Voljno.” Samo se Peter Marlowe nije ni pomakao, te je i dalje sjedio u svojoj
stolici.
„Ustani”, prosiktao je King, „prijavit će te. Ustani!” Iz dugog iskustva je
znao da je Grey sada vrlo ljutit. Po prvi put Greyeve oči nisu njega ispitivale,
već su počivale na Peteru Marloweu, da se čak i King trgnuo.
Grey je prošao čitavom barakom, ne žureći se, a zatim je stao iznad Petera
Marlowea. Skinuo je pogled s njega i dugi se trenutak zabuljio u jaja. Zatim je
pogledao Kinga, pa opet Petera Marlowea.
„Daleko si od kuće, zar ne, Marlowe ?”
Peter Marlowe je izvadio svoju kutiju za cigarete i stavio malo duhana u
vlat rattan trave. Zavio je ljevkastu cigaretu i polako je prinio ustima. Dužina
te pauze bila je šamar u Greyevo lice. „Oh, ne znam baš, stari moj”, rekao je
meko. „Englez je kod kuće, gdje god da se nalazi, zar ne misliš tako?”
„Gdje ti je traka oko ruke?”
„Za pojasom.”
„Trebala bi ti biti na ruci. To je propis.”
„To je japovski propis. Ja ne volim japovske propise”, reče Peter Marlowe.
„No to je, također, i logorski propis.”
Glasovi su im bili mirni i samo su pomalo dražili američke uši, no i Grey je
znao i Peter Marlowe je znao. Među njima je došlo do iznenadne objave rata.
Peter Marlowe je mrzio Japance, a Grey je za njega predstavljao Japance, jer je
Grey provodio logorske propise, koji su također bili i japanski propisi.
Nemilosrdno. No među njima je vladala i dublja mržnja, prirođena klasna
mržnja. Peter Marlowe je znao da ga Grey prezire zbog njegova podrijetla i
naglaska – što je Grey želio iznad svega, a nikada nije mogao imati.
„Stavi je na ruku!” Grey je to imao pravo narediti.
Peter Marlowe je slegnuo ramenima, izvukao traku i navukao je na lijevu
nadlakticu. Na traci je bio njegov čin. Avijatičarski poručnik, RAF.
Kingove oči se raširiše. Isuse, časnik, pomislio je, a ja sam ga htio zamoliti
da...
„Žao mi je što vas prekidam pri ručku”, rekao je Grey, „ali izgleda da je
netko nešto izgubio.”
„Izgubio?” Isuse Kriste, King je gotovo povikao. Ronson! Oh, moj Bože,
vrištao je u sebi, prestravljen. Oslobodi se nekako tog prokletog upaljača!
„Što je, kaplaru?” reče Grey škrto, primijetivši kako znoj probija na
Kingovu licu.
„Vruće je, zar ne?” reče mlitavo King. Osjećao je kako mu je uštirkana
košulja omlohavila od znoja. Znao je da je otkucan. I znao je da se Grey s njim
poigrava. Hitro je pomislio da možda pobjegne, ali je Peter Marlowe stajao
između njega i prozora i Grey bi ga lako uhvatio. A s bijegom bi samo priznao
krivicu.
Vidio je da je Grey nešto rekao, no on je lebdio između života i smrti. „Što
ste rekli, gospodine?” i ono „gospodine” nije bila uvreda, jer je King ne
vjerujući buljio u Greya.
„Rekao sam da je pukovnik Sellars prijavio krađu zlatnog prstena!” ponovi
Grey opako.
Za trenutak se King osjeti lagan kao pero. Uopće nije Ronson! Samo
Sellarsov prokleti prsten. Prodao ga je za Sellarsa pred tri tjedna – uz
slabašnu zaradu. I tako je Sellars sada prijavio krađu, pazi bogati! Lažljivi gad.
„Opa!” rekao je s prizvukom smijeha u glasu. „Opa, to je gadno. Krađa! Možete
li to zamisliti!”
„Da, mogu”, trpko je rekao Grey. „A možeš li ti?”
King nije odgovorio. Ali se htio nasmiješiti. Nije upaljač! Siguran je!
„Poznaješ pukovnika Sellarsa?” zapitao je Grey.
„Jedva, gospodine. Igrao sam bridž s njim, jednom ili dvaput.” King je sada
bio potpuno miran.
„Je li ti nekada pokazao taj prsten?” neumorno je nastavio Grey.
King je prekopao po svom pamćenju. Pukovnik Sellars mu je dvaput
pokazao prsten. Prvi put kad je zamolio Kinga da mu ga proda i drugi put kad
su otišli izvagati prsten. „Oh, ne, gospodine”, rekao je nevino. King je znao da
je siguran. Nije bilo nikakvih svjedoka.
„Siguran si da ga nikad nisi vidio?” reče Grey.
„Oh, ne, gospodine.”
Grey se odjednom osjetio bolesnim od te igre mačke i miša, a bilo mu je
zlo od gladi za jajima. Učinio bi bilo što, bilo što za samo jedno jaje.
„Imaš vatre, Grey, staro momče?” rekao je Peter Marlowe. Nije ponio sa
sobom svoj primitivni upaljač. A htio je zapaliti. Jako. Mržnja prema Greyu mu
je osušila usne.
„Ne.” Sam si zapali, pomislio je Grey bijesno, okrenuvši se da ode. Zatim je
čuo kako Peter Marlowe govori Kingu. „Možeš li mi dati Ronson, molim te?” I
polako se okrenuo. Peter Marlowe se smiješio Kingu.
Riječi su prerezale zrak. Zatim su se raširile po svim uglovima barake.
Prestravljen, boreći se s vremenom, King je pokušao naći neke šibice.
„Tu ti je, u lijevom džepu”, reče Peter Marlowe.
U tom trenutku King je živio i umirao i iznova se rađao. Ljudi u baraci
nisu disali. Sada će vidjeti kako će King biti srezan. Zatim će ga uhvatiti i
odvesti, a to je bilo nešto što nitko nije mogao ni u snu zamisliti. Tu je bio
Grey i tu je bio King i tu je bio čovjek koji je upro prstom u Kinga – i položio
ga kao janje na Greyev oltar. Neki su bili užasnuti, neki su likovali, drugima je
bilo žao, a Dino je bijesno pomislio, Isuse, a sutra je bio moj dan da čuvam
Kingovu kutiju!
„Zašto mu ne zapališ cigaretu?” rekao je Grey. Glad ga je prošla i umjesto
nje je osjetio toplinu. Grey je znao da na popisu nije bilo Ronson upaljača.
King je izvadio upaljač i pripalio Peteru Marloweu. Plamen koji se pojavio,
bio je ravan i čist.
„Hvala”, nasmiješio se Peter Marlowe i tek tada shvatio sve dimenzije
katastrofe koju je počinio.
„Tako, dakle”, rekao je Grey i uzeo upaljač. Riječi su zvučale
dostojanstveno, konačno i nasilno.
King nije odgovorio, jer nije imao što odgovoriti. Samo je čekao, i sad kad
je bio otkriven, nije osjećao strah, već je samo proklinjao vlastitu glupost,
čovjek koji strada radi vlastite gluposti, nema nikakvih prava da ga drže
čovjekom. I nema prava biti King, jer je King uvijek najjači i to ne samo po
snazi, već i po vještini, snazi i sreći zajedno.
„Odakle ti ovo, kaplaru?” Greyevo pitanje je bilo čisto milovanje.
Peteru Marloweu se želudac preokrenuo, dok su mu misli mahnito jurile,
pa je napokon rekao: „To je moj upaljač.” Znao je da to zvuči kao laž, pa je brzo
dodao: „Igrali smo poker. Ja sam izgubio. Baš pred ručak.”
Grey, King i svi ostali su zbunjeno buljili u njega.
„Što si... ? “ zapitao je Grey.
„Izgubio sam”, ponovio je Peter Marlowe. „Igrali smo poker. Imao sam
skalu. Ti mu reci”, naglo je dodao Kingu, vrativši mu loptu da ga iskuša.
Kingov mozak je još uvijek bio u šoku, ali su mu refleksi bili dobri. Otvorio
je usta i rekao: „Igrali smo stud. Imao sam ful i...”
„Ful čega?”
„Asova i dvojki”, prekinuo je Peter Marlowe bez oklijevanja. Što je to, do
vraga, stud? pitao se u sebi.
King se trgnuo. Usprkos strašnoj kontroli, samo što nije rekao kraljevi i
dame, pa je znao da je Grey vidio kako je protrnuo.
„Lažeš, Marlowe!”
„Pazi, Grey, staro momče, što pričaš!” Peter Marlowe se borio da dobije na
vremenu. Koji je to vrag, taj stud? „Zvuči patetično”, rekao je, osjećajući
užitak u tom užasu velike opasnosti. „Mislio sam da ga imam. Imao sam
skalu. Zato sam uložio svoj upaljač. Ti mu reci”, naglo se okrenuo prema
Kingu.
„Kako se igra stud, Marlowe?”
Grom je razbio tišinu, na obzorju je bljesnulo; King je otvorio usta, ali ga je
Grey zaustavio.
„Pitao sam Marlowea”, rekao je prijeteći.
Peter Marlowe je bio bespomoćan. Pogledao je u Kinga i, iako mu oči nisu
ništa govorile, King je znao. „Hajde”, reče brzo Peter Marlowe, „pokazat ćemo
mu.”
King se odmah mašio za karte i rekao bez oklijevanja: „Moja šuplja
karta...”
Grey se bijesno okrenuo. „Rekao sam, hoću da mi Marlowe to objasni.
Čujem li od tebe samo još jednu riječ, zatvorit ću te zbog ometanja istrage.”
King nije više ništa rekao. Samo se molio da je ono što je rekao bilo
dovoljno.
„Šuplja karta” je iz daljine zazvučala u mozgu Petera Marlowea. A zatim se
sjetio. Budući da je sada znao igru, počeo se igrati s Greyem. „Pa...” rekao je
zabrinuto, „to je poker, kao i svaki drugi, Grey.”
„Samo mi objasni kako se igra!” Grey je pomislio kako ih je sada uhvatio u
laži.
Peter Marlowe ga je pogledao, a oči su mu bile tvrde. Jaja su se polako
hladila. „Slušaj, Grey, što ti to želiš dokazati? Svaka budala zna da se četiri
karte okrenu s licem prema gore, dok je jedna pokrivena – to je šuplja karta.”
Slabašan uzdah je proletio prostorijom. Grey je znao da sada više ne može
ništa. Sad će biti njegova riječ protiv Marlowljeve, a znao je da čak i ovdje u
Changiju mora imati nešto opipljivije od toga. „To je točno”, rekao je mrko
pogledavajući Kinga i Petera Marlowea. „To zna svaka budala.” Vratio je
upaljač Kingu. „Gledaj da bude na popisu.”
„Da, gospodine.” Sad, kad je sve bilo gotovo, King je dopustio da iskaže
svoje olakšanje.
Grey je zadnji put pogledao Petera Marlowea, pogledom koji je bio i
obećanje i prijetnja. „Danas možeš biti vrlo ponosan na sebe”, rekao je s
prezirom i zaputio se iz barake, dok je Masters teško hodao iza njega.
Peter Marlowe je gledao za njim i kad je Grey dospio do vrata, obratio se
Kingu, tek nešto glasnije no što je bilo potrebno, promatrajući i dalje Greya.
„Mogu li upotrijebiti tvoj upaljač – čik mi se zagasio.” No Grey nije zastao u
hodu, niti se osvrnuo. Dobar je, pomisli Peter Marlowe mrko, dobri živci –
dobro bi ga bilo imati na svojoj strani u borbi na život i smrt. Da pripazi na
neprijatelja.
U naelektriziranoj tišini King je slabašno sjeo i Peter Marlowe mu je uzeo
upaljač iz labave ruke i zapalio cigaretu. King je automatski pronašao paket
svojih Kooa i utaknuo jednu u usta, držeći je tako, bez ikakva osjeta. Peter
Marlowe se nagnuo prema njemu i prasnuo upaljačem. Kingu je trebalo dosta
vremena da se usredotoči na plamen, a zatim je vidio da je i ruka Petera
Marlowea isto tako nemirna kao i njegova. Bacio je pogled po baraci, gdje su
ljudi poput kipova i dalje buljili u njega. Osjetio je potoke znoja na ramenima i
mokru košulju natopljenu znojem.
Izvana se začulo kloparanje porcija. Dino je ustao i bacio ispitivački
pogled.
„Klopa”, viknuo je veselo. Mučnine je nestalo i ljudi su počeli napuštati
baraku s priborom za jelo. Peter Marlowe i King su ostali potpuno sami.
 3

Dvojica ljudi su jedno vrijeme samo sjedila, pokušavajući se pribrati.

Zatim je Peter Marlowe drhtavo rekao: „Bože, to je bilo blizu!”
„Da”, reče King nakon poprilične stanke. I nehotice je ponovo zadrhtao, a
zatim se mašio za lisnicu, izvadio dvije novčanice od deset dolara i stavio ih
na stol. „Evo”, rekao je, „ovo je za početak. Ali od sada ćeš biti na platnom
spisku. Dvadeset dolara tjedno.”
„Što?”
„Davat ću ti dvadeset dolara tjedno.” King se zamisli na trenutak. „Mislim
da imaš pravo”, rekao je pomirljivo i nasmiješio se. „To vrijedi više. Neka
bude trideset.” Tada primijeti traku oko rukava i doda: „Gospodine.”
„Možeš me i dalje zvati Peter”, reče Peter Marlowe sa oštrinom u glasu. „A
što se ovoga tiče – nije mi potreban tvoj novac.” Ustao je, nakanivši da krene.
„Hvala na cigareti.”
„Hej, čekaj malo”, reče King iznenađeno. „Koji ti je vrag?”
Peter Marlowe je spustio pogled na Kinga, a u očima mu se zrcalio bijes.
„Do đavola, što ti misliš, tko sam ja? Uzmi svoj novac i nabi si ga u dupe.”
„Nešto nije u redu s mojim novcem?”
„Ne. Nešto nije u redu s tvojim ponašanjem!”
„Otkada ponašanje ima nekakve veze s novcem?”
Peter Marlowe se naglo okrenuo da ode. King je skočio i stao između
Petera Marlowea i vrata.
„Samo malo”, rekao je napetim glasom. „Želim nešto znati. Zašto si me
išao pokrivati?”
„Pa to je jasno, zar ne? Ja sam te uvalio u govna. Nisam te mogao samo
tako ostaviti. Zar misliš da sam takav čovjek?”
„Ne znam. Pokušavam saznati.”
„To je bila moja greška. Oprosti.”
„Nemaš se zašto ispričavati”, reče oštro King. „Ja sam pogriješio. Ispao
sam budala. To nema veze s tobom.”
„Ne mijenja na stvari.” Lice Petera Marlowea, kao i njegove oči, bile su
poput kamena. „No mora da me držiš zadnjim govnom, ako si mislio da ću
dozvoliti da te razapnu. I još gore – ako si pomislio da ću od tebe uzeti novac,
zato što sam bio nepažljiv. Tako nešto ne bih otrpio ni od koga!”
„Sjedi na trenutak. Molim te.”
„Zašto?”
„K vragu, zato što želim s tobom razgovarati.”
Max je na vratima oklijevao s Kingovom porcijom. „Ispričavam se”, rekao
je oprezno, „tu ti je klopa. Hoćeš čaja?”
 „Ne. A Tex neka uzme moju juhu danas.” Uzeo je porciju s rižom i odložio
je na stol.
„Dobro”, reče Max, i dalje krzmajući, pitajući se ne treba li možda King
pomoć da izbije boga iz tog kurvinog sina.
„Gubi se. Max. I reci ostalima neka nas ostave same neko vrijeme.”
„Jasno.” Maxu je sve bilo jasno. Pomislio je kako je King vrlo mudar što se
rješava svjedoka, posebno kad je riječ o tamburanju jednog časnika.
King je opet pogledao Petera Marlowea. „Molim te. Hoćeš li sjesti na
trenutak. Molim.”
„U redu”, reče kruto Peter Marlowe.
„Gledaj”, počeo je strpljivo King. „Izvukao si me iz velikog sranja. Pomogao
si mi – prema tome, normalno je da ja pomognem i tebi. Ponudio sam ti lovu,
jer sam ti htio zahvaliti. Ako je ne želiš – dobro, ali te nisam mislio uvrijediti.
Ako jesam, onda se ispričavam.”
„Oprosti”, reče Peter Marlowe, smekšan. „Imam lošu narav. Nisam
razumio.”
King je pružio ruku. „Hajde da se rukujemo.”
Peter Marlowe je pružio svoju i oni su se rukovali.
„Ti ne voliš Greya, zar ne?” polako upita King.
„Ne.”
„Zašto?”
Peter Marlowe slegne ramenima. King nehajno podijeli rižu i doda mu
veći dio. „Hajdemo jesti.”
„A što ćeš ti?” reče Peter Marlowe, zijajući u svoj dio.
„Nisam gladan. Tek mi je odletio. Isuse, to je bilo blizu. Mislio sam da smo
obojica gotovi.”
„Da”, reče Peter Marlowe i počne se smiješiti. „Bilo je prilično zabavno, zar
ne?”
„Ha?”
„Uzbudljivo. Nisam već godinama uživao u nečem sličnom. Uzbuđenje od
opasnosti.”
„Ima mnogo stvari koje kod tebe ne razumijem”, reče King slabašno.
„Hoćeš reći da si u tome uživao?”
„Naravno – zar ti nisi? Mislim da je bilo jednako tako dobro kao i letjeti u
Spitu5. Znaš ono – strah te, ali istovremeno i nije; tokom toga, a i poslije
osjećaš se nekako lakomisleno.”
„Mislim da ti nisi sasvim pri sebi.”
„Ako u tome nisi uživao, zašto si mi onda, do vraga, smjestio onaj ‘stud’?
Umalo što nisam umro, bogati!”
„Nisam ti mislio smjestiti. K vragu, zašto bih ti htio smjestiti?”
„Da bude još uzbudljivije i da me iskušaš.”
King je natmureno protrljao oči i lice. „Hoćeš reći da misliš kako sam to
učinio namjerno?”
„Naravno. Ja sam to isto učinio kad sam tebi prepustio odgovore.”
„Slušaj, daj da to raščistimo. Ti si sve to učinio samo da iskušaš moje
živce?”
„Jasno, stari moj”, reče Peter Marlowe. „Ne vidim u čemu je problem.”
„Isuse”, reče King i ponovo ga oblije znoj. „Bili smo s jednom nogom u
buksi, a ti si se fino zajebavao!” King je zastao da dođe do daha. „Ovo je
kompletno ludilo, a kad si oklijevao nakon što sam ti ubacio ono sa ‘šupljom
kartom’, mislio sam da smo mrtvi.”
„To je i Grey mislio. Samo sam se igrao s njim. Brzo sam sve to svršio
samo zato jer su se jaja hladila. A tako pečena jaja se ne viđaju baš svaki dan.
Bogami ne.”
„Mislio sam da si rekao da baš nisu dobra.”
„Rekao sam da nisu loša.” Peter Marlowe je oklijevao. „Slušaj. Kad se kaže
‘nije loše’, to onda znači da je izuzetno. Na taj način možeš prijatelju dati
kompliment, a da ga ne dovedeš u nepriliku.”
„Ti nisi normalan! Uvalio si me u govna – i sebe također – da bi malo
uživao u opasnosti, podivljao si kad sam ti ponudio nešto novaca i to bez
ikakve obaveze, a ‘nije loše’ govoriš onda kad misliš reći da je nešto super.
Isuse”, dodao je zapanjen, „pretpostavljam da sam ja ipak ograničen, ili tako
nešto.”
Podigao je pogled i vidio zbunjeni izraz na licu Petera Marlowea, pa se
morao nasmijati. I Peter Marlowe se također nasmijao, pa su se uskoro
obojica histerično cerekala.
Max je zavirio u baraku, a ostali Amerikanci su bili odmah iza njega.
„Što se to s njim zbiva?” reče Max zijajući. „Mislio sam da ga je dosad već
prebio na mrtvo ime.”
„Majko božja”, dahtao je Dino. „Najprije su ga gotovo ukebali, a sad se
smije s frajerom koji je prstom pokazao na njega.”
„To nema smisla.” Maxov želudac je podrhtavao još od onog zvižduka
upozorenja.
King je svrnuo pogled i primijetio kako ljudi bulje u njega. Izvadio je
preostale cigarete iz kutije. „Evo, Max. Daj ostalima. Slavimo!”
„Oho, hvala!” Uzeo je cigarete. „Huh! To je bilo blizu. Sretni smo što si se
izvukao.”
King je čitao njihove osmijehe. Neki su bili pravi i njih je uočio. Neki su
bili lažni, a njih je već ionako znao. Ljudi su poput jeke ponovili Maxove
zahvale.
Max ih je ponovo istjerao napolje i počeo dijeliti blago. „To je šok”, rekao
je tiho. „Mora biti. Kao šok od granate. Sad će svakog časa Englezu skinuti
glavu.” Ukočio se pri novoj provali smijeha koja je doprla iz barake.
„Poblesavio je – nije čudo.”
 „Za boga miloga”, reče Peter Marlowe, držeći se za trbuh. „Idemo jesti. Ako
uskoro ne počnemo, više neću ni moći.”
Tako su počeli jesti. Isprekidani grčevima smijeha. Peter Marlowe je
zažalio što su jaja hladna, ali ih je smijeh zagrijao i učinio izvrsnima. „Treba
malo soli, zar ne misliš?” rekao je, trudeći se da mu glas ostane ozbiljan.
„Oho, može biti. Mislio sam da sam dosta stavio.” King se namrštio i
okrenuo da uhvati sol, a onda je ugledao nacerene oči.
„Što je sada, do vraga?” zapitao je i počeo se smijati mimo svoje volje.
„To je bio štos, bogati. Vi Amerikanci baš nemate puno smisla za humor,
ha?”
„Idi k vragu! I tako ti svega, prestani se smijati!”
Kad su završili s jajima. King je na vruću ploču stavio nešto kave i mašio
se za cigarete. Zatim se prisjetio da ih je dao, pa se sagnuo da otključa svoju
crnu kutiju.
„Evo ti, probaj malo ovo”, reče Peter Marlowe, nudeći mu svoju kutiju za
duhan.
„Hvala, ali to ne mogu pušiti. Izgori mi grlo.”
„Probaj. To je obrađeno. Naučio sam od nekih Javanaca.”
King je sumnjičavo uzeo kutiju. Duhan je bio ona ista jeftina krdža, no
umjesto da bude slamnato-žut, ovaj je bio tamnozlatne boje; umjesto da bude
suh, ovaj je bio vlažan i debeo; umjesto da bude bez ikakva mirisa, ovaj je
vonjao kao duhan, slatkastojako. Izvadio je jedan rižin papirić i istresao vrlo
izdašnu količinu obrađene krdže. Smotao je i zaslinio cigaretu, otrgnuvši vlati
koje su stršale na krajevima i nehajno ih bacio na pod.
Tako ti svega, pomislio je Peter Marlowe, rekao sam da probaš, a ne da
uzmeš takvu gomilu. Znao je da bi s poda trebalo pobrati odbačene trunke
duhana, ali to nije učinio. Neke stvari čovjek ipak ne treba raditi, pomisli
opet.
King izvadi upaljač i obojica se nacere pri pogledu na njega. Zatim King
pažljivo uvuče prvi, a nakon toga i drugi dim. Duboko je udahnuo. „Ali ovo je
odlično”, rekao je iznenađeno. „Nije baš kao Kooa – ali to je – „zastao je i
ispravio se, „mislim, nije loše.”
„Ne, uopće nije loše”, nasmijao se Peter Marlowe.
„Pa kako to, k vragu, radiš?”
„Poslovna tajna.”
King je znao da ima zlatni rudnik u svojim rukama. „Pretpostavljam da se
radi o dugačkom i kompliciranom procesu.”
„Oh, ne, zapravo je to vrlo jednostavno. Samo umočiš sirovu krdžu u čaj i
onda je izgnječiš. Zatim pospeš po tome malo bijelog šećera i dobro
promiješaš dok se ne istopi, a onda sve to polako kuhaš u tavi na laganoj
vatri. Moraš stalno miješati, inače sve propadne. Treba točno znati pogoditi.
Ni previše suho, ni previše vlažno.”
 King je bio iznenađen što mu je Peter Marlowe tako lako objasnio cijeli
proces. Naravno, pomislio je, samo mi nadražuje apetit. Mora da nije baš tako
lako, jer bi to inače svi radili. A vjerojatno mu je poznato da sam ja jedini koji
bi mogao izvesti taj posao.
„Samo tako, ha?” rekao je King, smiješeći se.
„Da. Zbilja ništa posebno.”
King je već vidio kako posao cvate. K tome još legalno. „Pretpostavljam da
u tvojoj baraci svi na taj način pripremaju duhan.”
Peter Marlowe je stresao glavom. „To ja radim samo za svoju grupu.
Izazivam ih već mjesecima, pričam im svakakve priče, ali nikada neće saznati
pravi recept.”
King se naširoko nasmiješio. „Znači, ti si jedini koji to zna raditi?”
„A, ne”, reče Peter Marlowe, a Kingov osmijeh splasne. „To je
domorodački običaj. Tako to rade po čitavoj Javi.”
King se ponovo razvedrio. „Ali ovdje za to nitko ne zna, zar ne?”
„Ne znam. Nisam zapravo nikada o tome razmišljao.”
King je pustio da mu se dim izvije iz nosnica, dok mu je mozak brzo radio.
O, da, rekao je samom sebi, ovo je zbilja moj sretan dan.
„Da ti nešto kažem, Peter. Predložit ću ti jedan posao. Pokazat ćeš mi
točno kako to radiš, a ja ću ti dati –” oklijevao je, „deset posto.”
„Što?”
„U redu. Dvadeset i pet.”
„Dvadeset i pet?”
„Dobro, dobro”, rekao je King, gledajući Petera Marlowea s novim
poštovanjem.
„Tvrd si u trgovini i to je dobro. Ja ću organizirati cijeli posao. Kupovat
ćemo čitave gomile. Napravit ćemo cijelu tvornicu. Ti ćeš nadgledati
proizvodnju, a ja ću se brinuti o prodaji.” Ispružio je ruku. „Bit ćemo ortaci i
dijeliti točno po pola, pedeset-pedeset. Evo ruke.”
Peter Marlowe je buljio u Kingovu ruku. Zatim ga je pogledao u lice. „A,
bogme ne!” rekao je odlučno.
„Da ti boga tvoga”, prasnuo je King. „To je najpoštenija ponuda koju ćeš
dobiti. Što bi moglo biti poštenije od toga? Ja ulažem lovu. Moram –” zastao je
prekinut iznenadnom mišlju. „Peter”, rekao je nakon nekoliko časaka,
povrijeđen, ali skrivajući to, „nitko ne treba znati da smo ortaci. Ti mi samo
pokaži kako to radiš, a ja ću se pobrinuti da dobiješ svoj dio. Meni možeš
vjerovati.”
„To znam”, reče Peter Marlowe.
„Znači, dijelimo pola-pola”, bljesnuo je King.
„Ne, ne dijelimo.”
„Isuse Kriste”, rekao je King, osjetivši plimu bijesa. No obuzdao se i
promislio o poslu. Nakon trenutka razmišljanja pogledao je oko sebe, kako bi
se uvjerio da nitko ne sluša. Zatim je snizio glas i rekao promuklo: „Šezdeset-
četrdeset, nikad još u svom životu to nisam nikome ponudio. Evo, može
šezdeset-četrdeset.”
„Ne, ne može.”
„Ne može?” izvalio je King, zapanjeno. „Pa moram i ja nešto izvući iz tog
posla, što ti, do vraga, želiš od tog posla? Lovu na traci?”
„Ne želim ništa”, reče Peter Marlowe.
„Ništa?” King je sjeo, malaksao i razbijen.
Peter Marlowe je bio zbunjen. „Znaš”, rekao je oklijevajući, „ne razumijem
zašto se tako uzbuđuješ zbog izvjesnih stvari. Nije na meni da prodajem taj
proces. To je običan domorodački običaj. Ne bih mogao ni u kom slučaju to
tebi naplatiti. To ne bi bilo u redu. Nikako. U svakom slučaju, ja –” Peter
Marlowe je zastao, a onda brzo rekao: „Hoćeš da ti sada pokažem?”
„Čekaj malo. Hoćeš reći da ne želiš ništa zauzvrat što ćeš mi pokazati
proces? I nakon moje ponude da s tobom dijelim šezdeset-četrdeset? Kad
sam ti rekao da iz tog posla mogu izvući puno novaca?” Peter Marlowe je
kimnuo: „To je ludo”, rekao je bespomoćno King. „Skroz krivo. Ja to ne
razumijem.”
„Nema se tu što razumjeti”, reče Peter Marlowe, blago se smiješeći.
„Pripiši to sunčanici.”
King ga je dugo promatrao. „Hoćeš li mi izravno odgovoriti na jedno
izravno pitanje?”
„Da. Naravno.”
„To je zato što sam ja u svemu tome, zar ne?”
Riječi su visile između njih.
„Ne”, rekao je Peter Marlowe, prekidajući tišinu.
Obojica su znali da je to istina.

Sat kasnije, Peter Marlowe je promatrao kako Tex kuha drugu partiju
duhana. Ovaj puta je Tex radio bez ičije pomoći, a King je naokolo kvocao
poput neke stare kokoške.
„Jesi li siguran da je stavio pravu količinu šećera?” King je zabrinuto pitao
Petera Marlowea.
„Točno koliko treba.”
„Koliko će još trajati?”
„Što misliš, Tex, koliko još?”
Tex se s osmijehom okrenuo prema Peteru Marloweu, protegnuvši
mršavo tijelo.
„Pet, možda šest minuta, tu negdje.”
Peter Marlowe je ustao. „Gdje je ono mjesto? Zahod?”
„Seravac? Iza ćoška”, King je pokazao prstom. „Ali zar nisi mogao
pričekati dok Tex završi? Htio bih biti siguran da nešto ne pokvari.”
„Tex to radi vrlo dobro”, reče Peter Marlowe i ode.
Kad se vratio, Tex je skinuo posudu s vatre. „Evo”, rekao je nervozno i
pogledao Petera Marlowea da provjeri je li dobro izračunao vrijeme.
„Baš kako treba”, reče Peter Marlowe, ispitujući obrađeni duhan.
King je uzbuđeno smotao cigaretu u rižin papirić. Isto su učinili Peter
Marlowe i Tex. Zapalili su. S Ronsonom. Nasmijali su se od užitka. Zatim je
nastala tišina, dok su, svaki pojedinačno ispitivali rezultat.
„Vrlo dobro”, reče Peter Marlowe odlučno. „Rekao sam ti, Tex da je vrlo
jednostavno.”
Tex je s olakšanjem uzdahnuo.
„Nije loše”, reče zamišljeno King.
„Što to, do vraga, pričaš”, planuo je Tex. „Pa to je fantastično!”
Peter Marlowe i King su se zgrčili od smijeha. Objasnili su zašto, pa se i
Tex počeo smijati.
„Moramo im dati ime.” King je na trenutak razmišljao. „Imam ga. Što
kažete o ‘Tri kralja’? Jedan je kralj RAF-a, drugi je kralj Texsasa, a treći sam ja.”
„Nije loše”, reče Tex.
„Tvornica sutra počinje radom.”
Tex je stresao glavom. „Sutra sam u radnoj grupi.”
„K vragu s tim! Poslat ću Dina da te zamijeni.”
„Ne, ja ću ga zamoliti.” Tex je ustao i nasmiješio se Peteru Marloweu.
„Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine.”
„Zaboravi ono ‘gospodine’, važi?” reče Peter Marlowe.
„Važi. Hvala.”
Peter Marlowe ga je promatrao kako odlazi. „Čudno”, rekao je tiho Kingu.
„Nikada prije nisam vidio toliko osmijeha u jednoj baraci.”
„Nema nikakvog smisla biti ozbiljan, zar ne? Stvari su mogle biti i gore.
Jesu te oborili kad si letio iznad grbe?”
„Misliš na rutu Calcutta – Chungking? Iznad Himalaja?”
„Da.” King je kimnuo prema duhanu. „Napuni si kutiju.”
„Hvala. Hoću, ako nemaš ništa protiv.”
„Kad god ti ponestane, dođi i posluži se.”
„Hvala, hoću. Vrlo si ljubazan.” Peter Marlowe je htio zapaliti još jednu
cigaretu, ali je znao da je već previše pušio. Ako sad zapali još jednu, glad će
još više boljeti. Bolje se malo smiriti. Pogledao je sjenu i obećao samom sebi
da neće zapaliti dok se sjenka ne pomakne za pet centimetara. „Uopće me
nisu oborili. Moj stroj – moj avion je pogođen prigodom zračnog napada na
Javu. Nisam se ni dignuo. Pomalo mučna priča...” dodao je, pokušavajući
sakriti gorčinu.
„Nije to tako loše”, reče King. „Mogao si biti u njemu. Živ si i to se računa.
Na čemu si letio?”
 „Hurricane. Jednosjedni lovac. Ali moj stalni avion je Spit – Spitfire.”
„Čuo sam o njima, ali nisam ni jednoga vidio. Vi ste momci bogme
Nijemcima dobro dali misliti.”
„Da”, reče tiho Peter Marlowe. „Jesmo, zbilja.”
King je bio iznenađen. „Pa nisi valjda bio u bitki za Britaniju, ili jesi?”
„Da. Počeo sam letjeti 1940 – baš na vrijeme.”
„Koliko si imao godina?”
„Devetnaest.”
„Huh, gledajući te u lice, pomislio sam da imaš barem trideset i osam, a ne
dvadeset i četiri!”
„Jebi se, braco!” Peter Marlowe se nasmijao. „A koliko je tebi?”
„Dvadeset i pet. U božju mater”, reče King. „Najbolje godine svog života
provodim zatočen u ovom smrdljivom zatvoru.”
„Ti baš i nisi jako zatočen. A osim toga mi se čini da ti i nije tako loše.”
„Ipak smo zatočeni, bez obzira kako na to gledaš, što misliš, koliko će to
još trajati?”
„Nijemci bježe i naši jure za njima. Ta će predstava uskoro završiti.”
„Ti u to vjeruješ?”
Peter Marlowe je slegnuo ramenima. Budi oprezan, rekao je samom sebi,
nikada ne možeš biti previše oprezan. „Da, mislim da je tako. Iako se nikada
ne možeš pouzdati u glasine.”
„Ni u rat. A što je s nama?”
Budući da ga je to zapitao prijatelj, Peter Marlowe je govorio otvoreno. „S
nama baš neće biti dobro. Oh, Japance ćemo pobijediti. To sada znam. A što
se tiče nas, ovdje? Mislim da nećemo izaći.”
„Zašto?”
„Pa mislim da se Japanci nikada neće predati. To znači da ćemo se morati
iskrcati na njihovu zemlju. A kada se to dogodi, mislim da će nas ovdje pobiti,
i to sve odreda. Jedino ako nas do tada ne dokrajče bolest i gladovanje.”
„K vragu, zašto bi oni to učinili?”
„Oh, da uštede vrijeme, pretpostavljam. Kako se mreža bude stezala oko
Japana, mislim da će oni početi uvlačiti svoje pipke. Zašto da gube vrijeme s
nekoliko tisuća zatvorenika? Japanci na život gledaju sasvim drukčije od nas.
A i sama pomisao o našim trupama na njihovoj zemlji će ih dovesti do ludila.”
Glas mu je bio miran i ravnomjeran. „Mislim da ćemo nadrljati. Naravno,
nadam se da griješim. Ali to je moje mišljenje.”
„Ti si zbilja jedan samopouzdani gad”, rekao je kiselo King, a kada se Peter
Marlowe nasmijao, dodao je: „Što se, koga vraga, smiješ? Čini se da se uvijek
smiješ na krivim mjestima.”
„Oprosti, to mi je loša navika.”
„Hajdemo sjesti vani. Muhe postaju nesnosne. Hej, Max”, pozvao je King,
„hoćeš ovo malo počistiti?”
 Max je stigao i počeo spremati, a King i Peter Marlowe su spretno
spuznuli kroz prozor. Odmah ispod Kingova prozora nalazio se još jedan mali
stol i klupa ispod platnene nadstrešnice. King je sjeo na klupu. Peter Marlowe
je sjeo na zemlju, prekriženih nogu, u domorodačkom stilu.
„To nikada ne bih mogao”, reče King.
„Vrlo je udobno. Naučio sam na Javi.”
„Kako to da govoriš tako dobro malajski?”
„Neko vrijeme sam živio u jednom selu.”
„Kada?”
„1942. Nakon prekida vatre.”
King je strpljivo čekao da nastavi, ali je njegov sugovornik zašutio. Čekao
je još neko vrijeme, a onda zapitao: „Kako to da si živio u javanskom selu
1942. nakon prekida vatre, kad su svi do tada već bili strpani u zarobljeničke
logore?”
Peter Marlowe se od srca nasmijao. „Oprosti. Nema se baš mnogo pričati.
Nije mi se sviđala pomisao da budem u logoru. Zapravo, kad je rat završio,
izgubio sam se u džungli i slučajno nabasao na to selo. Smilovali su se na
mene. Ostao sam tamo oko šest mjeseci.”
„Kako je bilo?”
„Prekrasno. Bili su vrlo ljubazni. Živio sam kao i oni, a tako sam i izgledao.
Obučen kao Javanac, obojio sam kožu u tamno – bilo je to, zapravo, glupo, jer
bi me visina i boja očiju ionako odale – radio sam na rižinim poljima...”
„Ti sam?”
Nakon stanke, Peter Marlowe je rekao: „Bio sam tamo jedini Evropljanin,
ako na to misliš.” Bacio je pogled na logor i vidio kako sunce žari prašinu, a
vjetar je diže u malim vrtlozima. Jedan vrtlog ga podsjeti na nju.
Odvratio je pogled prema istoku i pogledao nemirno nebo. No ona se
nalazila i tamo.
Vjetar je lagano zapuhao i ponjihao glave kokosovih palmi. No ona je bila
dio vjetra i palmi i oblaka ponad svega.
Peter Marlowe je odagnao te misli i spazio korejskog stražara kako se
teško vuče iza ograde, sav u znoju od nesnosne vrućine. Stražareva uniforma
je bila otrcana i neočetkana, a kapa zgužvana kao i njegovo lice, dok mu je
puška nakrivo visila preko ramena. Bio je jednako negraciozan koliko je ona
bila graciozna.
Peter Marlowe je još jednom pogledao u nebo, zureći u daljinu. Samo je
tako mogao zaboraviti da se nalazi u kutiji – u kutiji ispunjenoj ljudima,
njihovim smradovima, prljavštinom i bukom. Bez žena, pomislio je Peter
Marlowe, muškarci su samo okrutna šala. Zagledao se u blještavilo sunca.
„Hej, Peter!” King je gledao niz obronak, širom otvorenih usta.
Peter Marlowe je slijedio Kingov pogled i želudac mu se preokrenuo kad
je primijetio da se približava Sean. „Isuse!” Htio se provući kroz prozor i tako
mu pobjeći iz vidokruga, ali je znao da će ga to učiniti još podozrivijim. Tako
je samo ostao mračno čekati, jedva dišući. Pomislio je već da ga neće
primijetiti, jer je Sean bio zaokupljen razgovorom sa zapovjednikom
eskadrona Rodrickom i poručnikom Frankom Parrishem. Glave su im bile
vrlo blizu, a glasovi napeti.
Tada je Sean bacio pogled pored Franka Parrisha, ugledao Petera
Marlowea i zastao.
Rodrick i Parrish su također stali, iznenađeni. Kad su vidjeli Petera
Marlowea, pomislili su, oh moj bože. No u sebi su suzbili tjeskobu.
„Zdravo, Peter”, reče Rodrick. Bio je on visok, uredan čovjek, varava lica,
dok je Frank Parrish bio također visok, ali zato vrlo nemaran.
„Zdravo, Rod!” uzvrati pozdrav Peter Marlowe.
„Samo trenutak”, reče Sean tiho Rodricku i zaputi se prema Peteru
Marloweu i Kingu. Nakon prvog šoka, Sean se nasmiješio u znak
dobrodošlice. Peter Marlowe osjeti kako mu žmarci prolaze vratom, pa je
ustao i čekao. Osjetio je kako ga Kingove oči probadaju.
„Zdravo, Peter”, reče Sean.
„Zdravo, Sean.”
„Tako si mršav, Peter.”
„Oh, pa ne znam. Ništa više od ostalih. Ali se dobro osjećam.”
„Nisam te već tako dugo vidio – zašto ne dođeš ponekad u kazalište? Tu i
tamo se uvijek nađe nečeg posebnog – a ti znaš mene, nikada nisam puno
jeo.” Sean se nasmiješio pun nade.
„Hvala”, reče Peter Marlowe u očitoj neprilici.
„Zapravo, znam da nećeš”, nesretno reče Sean, „ali si uvijek dobrodošao.”
Nastala je stanka. „Više te uopće ne viđam.”
„Oh, znaš kako je, Sean. Ti radiš sve te predstave, a ja sam, znaš, u radnim
grupama i sličnim stvarima.”
Kao Peter Marlowe, i Sean je nosio sarong, ali dok je od ovog prvog bio
iznošen i izblijedjelih boja, Seanov je bio nov i bijel, a po rubovima optočen
plavim i srebrnim. Sean je osim toga nosio domorodački bajii kaputić kratkih
rukava, koji mu je sezao do struka, usko pripijen uz tijelo, da bi naglasio
uzdignute grudi. King je očarano buljio u otvoreni razrez bajiia.
Sean je zamijetio Kinga i blago se nasmiješivši, zabacio prema natrag
pramen kose što ga je vjetar pomaknuo, te se igrao njime sve dok King nije
podigao pogled. Sean se u sebi nasmijao, preplavljen toplinom, kad je King
pocrvenio.
„Malo je... hm... vruće, zar ne?” reče nelagodno King.
„Da, pretpostavljam da je tako”, reče Sean milo, hladan i neoznojen kao i
uvijek – bez obzira na vrućinu.
Nastala je tišina.
„Oh, oprosti”, reče Peter Marlowe, vidjevši da Sean gleda Kinga i strpljivo
čeka.
„Poznaješ li...”
Sean se nasmijao. „Moj bože, Peter. Baš si uzbuđen. Naravno da znam tvog
prijatelja, iako se nikada nismo sreli.” Sean je ispružio ruku. „Kako ste? Čast
mi je upoznati Kinga!”
„Hm, ovaj, hvala”, reče King, jedva dodirnuvši ruku koja je bila tako mala
prema njegovoj. „Vi, hm, hoćete cigaretu?”
„Hvala, ne bih. No, ako ne biste zamjerili, uzeo bih jednu. Zapravo i dvije,
ako se može.” Sean je glavom pokazao iza sebe prema stazi. „Rod i Frank puše
i znam da bi im to mnogo značilo.”
„Naravno”, reče King. „Naravno.”
„Hvala. Vrlo ste ljubazni.”
I mimo svoje volje, King je osjetio vrućinu od Seanova osmijeha. Mimo
volje je rekao, zaista tako misleći: „Bili ste sjajni u Otelu.”
„Hvala vam”, reče Sean zadovoljno. „Sviđa li vam se Hamlet?”
„Da. A nikada nisam baš volio Shakespearea.”
Sean se nasmijao. „To je zbilja kompliment. Sada spremamo novi komad.
Frank ga je napisao posebno za nas i trebalo bi biti puno smijeha.”
„Neka bude i obična stvar i već će to biti puno”, reče King, sada već nešto
smireniji. „A vi ćete biti odlični.”
„Kako je to lijepo od vas. Hvala.” Sean je bacio pogled na Petera Marlowea
i oči mu još više zasvijetle. „No bojim se da se Peter neće s vama složiti.”
„Prestani, Sean”, reče Peter Marlowe.
Sean nije gledao Petera Marlowea, već samo Kinga, s osmijehom na licu,
ali se ispod toga osjećao bijes. „Peter se ne slaže sa mnom.”
„Prestani, Sean”, reče Peter Marlowe nešto grublje.
„A zašto bih?” planuo je Sean. „Ti prezireš one koji su zastranili – zoveš ih
perverznjacima, zar ne? Rekao si to sasvim jasno. Nisam zaboravio!”
„Nisam ni ja!”
„Oho, i to je nešto! Ne volim da me bilo tko prezire, a pogotovo ne ti!”
„Rekao sam ti da prestaneš! Ovo nije ni mjesto ni vrijeme. Osim toga to
smo već prošli i sve ovo si već rekao. Ja sam se ispričao. Nisam te htio
povrijediti.”
„Ne. Ali me još uvijek mrziš – zašto? Zašto?”
„Ne mrzim te.”
„Zašto me onda izbjegavaš?”
„Tako je bolje. Za boga miloga, Sean, pusti me na miru.”
Sean se zagledao u Petera Marlowea, a zatim ga je ljutnja prošla, jednako
naglo kao što je i izbila. „Oprosti, Peter. Ti si vjerojatno sasvim u pravu. Ja
sam budala. Tek tu i tamo se osjećam usamljen. Htio bih samo malo
porazgovarati.” Sean je dotaknuo ruku Petera Marlowea. „Oprosti. Htio bih
samo da opet budemo prijatelji.”
 Peter Marlowe nije ništa mogao reći.
Sean je oklijevao. „Pa, onda, mislim da je bolje da idem.”
„Sean”, pozvao je Roderick sa staze, „već kasnimo.”
„Evo me odmah.” Sean je i dalje gledao u Petera Marlowea, zatim je
uzdahnuo i pružio ruku Kingu. „Drago mi je da smo se upoznali. Oprostite mi,
molim vas, na lošem ponašanju.”
King nije mogao izbjeći a da mu opet ne dodirne ruku. „Drago mi je.”
Sean je krzmao, ozbiljnih i ispitivačkih očiju. „Jeste li vi Peterov prijatelj?”
Kingu se učinilo da je čitav svijet čuo kad je zamuckujući odgovorio, „Hm,
jasno... mislim... da jesam.”
„Čudno, zar ne, kako jedna riječ može označavati toliko različitih stvari.
No, ako ste njegov prijatelj, molim vas ne dajte mu da skrene. Vi već imate
određenu reputaciju u opasnosti, a ja ne bih želio da Peter strada. Vrlo ga
volim.”
„Hm, da, jasno.” Kingu su omekšala koljena i kičma mu je podrhtavala. No
preplavila ga je privlačnost Seanova osmijeha. Nešto slično nikada prije nije
osjetio. „Kazališni komadi su najbolja stvar u logoru”, rekao je. „Zbog njih se
isplati živjeti. A u njima, od svega ste najbolji upravo vi.”
„Hvala vam.” A zatim se okrenuo Peteru Marloweu. „To život čini
vrednijim. Vrlo sam sretan. I volim ono što radim. Sve stvari tako se čine
vrednije, Peter.”
„Da”, reče Peter Marlowe, sav na mukama. „Drago mi je da je sve u redu.”
Sean se krzmajući osmjehnuo po posljednji put, hitro se okrenuo i otišao.
King je sjeo. „Neka sam proklet!”
I Peter Marlowe je sjeo. Otvorio je kutiju i smotao cigaretu.
„Da ne znaš da je muškarac, mogao bi se zakleti da je žena”, reče King.
„Divna žena.”
Peter Marlowe je mlitavo kimnuo glavom.
„Nije kao druge tetke”, reče King, „to je sigurno. Bogme ne. Nikako nije
kao oni. Isuse, ima nešto u njemu što nije...” King se zaustavio, pucnuo
prstima i bespomoćno nastavio. „Ne znam kako da to kažem. On je – on je
žena, bogati! Sjećaš li se kad je glumio Desdemonu? Bože moj, kako je
izgledao u negližeu, kladim se da nije bilo čovjeka u Changiju kome se nije
digao. Ne možeš ljude kriviti što padnu u iskušenje. Tako je sa mnom i sa
svima. Laže svatko tko tvrdi drukčije.” Zatim je pogledao Petera Marlowea i
pažljivo ga odmjerio.
„Oh, za boga miloga, misliš da sam i ja tetka?” reče uzrujano Peter
Marlowe.
„Ne”, reče smireno King. „Ne bi me smetalo i da jesi. Barem dok to znam.”
„Pa eto, nisam.”
„Ali je zbilja tako izgledalo”, reče King nacerivši se. „Kao ljubavna
svađica.” „Idi k vragu!”
 Trenutak potom King reče usput: „Već dugo znaš Seana?”
„Bio je u mojoj eskadrili”, napokon reče Peter Marlowe. „Sean je bio dijete,
a ja sam bio kao određen da pazim na njega. Dobro sam ga upoznao.”
Otprhnuo je žar sa cigarete i ostatak duhana spremio natrag u kutiju.
„Zapravo mi je bio najbolji prijatelj. Bio je vrlo dobar pilot – srušio je tri Zeroa
nad Javom.” Pogledao je Kinga. „Vrlo sam ga volio.”
„Je li bio – takav i prije?”
„Ne.”
„Oh, znam da se nije stalno oblačio kao ženska, ali je moralo biti očito da
ima takve sklonosti.”
„Sean nije nikada pokazivao takve sklonosti. Bio je tek vrlo zgodan i
ugodan momak. Nije u njemu bilo ničeg ženskastog, osim neke vrste...
samilosti.”
„Jesi li ga ikad vidio bez odjeće?”
„Ne.”
„To se slaže. Nitko ga nije vidio. Čak ni polugolog.”
Sean je imao na raspolaganju malu, usku sobicu u kazalištu, privatnu
sobu, koju nitko drugi u cijelom Changiju nije imao, čak ni King. No Sean
nikada nije spavao u toj sobi. Pomisao na Seana, samog u sobi, sa zaključanim
vratima, bila je preopasna, jer je u logoru bilo mnogo ljudi čija je strast
iščezla, ali je bilo mnogo i onih koji su u sebi potisnuli tu strast. Tako je Sean
uvijek spavao u jednoj od baraka, a presvlačio se i tuširao u privatnoj sobi.
„Što je to među vama?” zapitao je King.
„Jednom sam ga gotovo ubio.”
Odjednom su naglo prekinuli razgovor i obojica napeto oslušnuli. čuo se
samo uzdah, neki potmuli šum. King je hitro pogledao oko sebe. Ne vidjevši
ništa osobito, ustao je i popeo se kroz prozor, a odmah iza njega bio je i Peter
Marlowe. I ljudi u baraci su naćulili uši.
King je buljio prema uglu zatvora. Na izgled, sve je bilo u redu. Ljudi su i
dalje hodali gore-dolje.
„Što misliš?” zapitao je tiho King.
„Ne znam”, reče Peter Marlowe, usredotočen. Ljudi su i dalje hodali pored
zatvora, ali im je korak sada bio neprimjetno ubrzan.
„Hej, gledaj”, prošapta Tex.
Iza ćoška zatvora pojavio se kapetan Brough i zaputio se uz padinu prema
njima. Zatim su se iza njega pojavili i drugi časnici i krenuli prema raznim
barakama.
„Mora da su neki problemi”, reče zlovoljno Tex.
„Možda je pretres”, reče Max.
King je u istom trenutku bio na koljenima, otključavajući crnu kutiju.
Peter Marlowe mu reče u žurbi: „Vidjet ćemo se kasnije.”
„Drži”, reče King, dobacivši mu paket Kooa. „Vidimo se večeras, ako
hoćeš.”
Peter Marlowe je istrčao iz kolibe i sjurio se niz obronak. King je
iščeprkao tri sata koja su bila zakopana među zrnima kave i ustao. Trenutak
je razmišljao, a zatim stao na stolicu i ugurao sva tri sata u krovnu slamu.
Znao je da su svi ljudi vidjeli novo skrovište, ali nije za to mario, jer to sada
nije bilo važno. Zatim je zaključao crnu kutiju i u tom času se Brough našao na
vratima.
„Hajde, momci, svi van.”
 4

Peter Marlowe nije mislio ni na što drugo osim na svoju čuturicu, dok se
gurao u oznojenoj gomili muškaraca koji su obrazovali vrstu na asfaltnom
putu. Očajnički se pokušavao sjetiti je li napunio posudu, ali nikako nije bio
siguran.
Ustrčao je stubama koje su od ulice vodile prema baraci. No nastamba je
već bila prazna, a prljavi korejski stražar je stajao na vratima. Peter Marlowe
je znao da mu neće dozvoliti prolaz, pa se okrenuo i sagnuo ispod zavjetrine
barake, izbivši na drugu stranu. Potrčao je do drugih vrata i već je bio pored
svog ležaja, zgrabivši čuturicu, prije no što ga je stražar opazio.
Korejac ga je mrko opsovao, prišao mu i pokretom pokazao da vrati
čuturicu na svoje mjesto. No Peter Marlowe je žustro salutirao i počeo
govoriti na malajskom, koji je većina stražara razumjela. „Pozdravljam,
gospodine. Možda ćemo morati dugo čekati, pa te stoga molim, dozvoli mi da
ponesem svoju čuturicu sa sobom, jer imam srdobolju.” Kad je završio,
potresao je bocu. Bila je puna.
Čuvar mu je istrgnuo čuturicu iz ruku i sumnjičavo je pomirisao. Zatim je
prolio malo vode po podu, gurnuo mu natrag čuturicu, ponovo mu uputio
neku psovku i rukom pokazao na vani postrojene ljude.
Peter Marlowe se naklonio, malaksao od olakšanja i pojurio da se pridruži
svojoj skupini u vrsti.
„Do vraga, gdje si bio, Peter?” zapitao je Spence, dok mu je srdoboljni grč
povećavao tjeskobu.
„Nije važno, sad sam tu.” Sad kad je držao svoju čuturicu, Peter Marlowe je
dozvolio sebi da bude malo i prpošan. „Hajde, Spence, postroji vojsku”,
podbadao je.
„Idi k vragu. Idemo, ljudi, postrojite se.” Spence je prebrojavao prisutne, a
onda zapitao: „Gdje je Bones?”
„U bolnici”, reče Ewart. „Otišao je odmah poslije doručka. Ja sam ga
odveo.”
„Zašto mi to, do vraga, nisi rekao ranije?”
„Radio sam čitav dan u vrtovima, zaboga! Deri se na nekog drugog!”
„Začepi tu usranu gubicu!”
No Peter Marlowe nije slušao kletve, deranje i naklapanja. Nadao se da su
pukovnik i Mac također ponijeli svoje čuturice.
Kad je prebrojao svoju skupinu, kapetan Spence je cestom otišao do
potpukovnika Sellarsa, koji je bio zapovjednik četiri barake, i salutirao.
„Šezdeset i četiri, sve u redu, gospodine. Devetnaest prisutnih, dvadeset i tri
u bolnici, dvadeset i dva u radnoj grupi.”
 „U redu, Spence.”
Čim je Sellars imao sve izvještaje o svoje četiri barake, zbrojio ih je i
predao izvještaj pukovniku Smedly-Tayloru, koji je bio odgovoran za deset
baraka. Smedly-Taylor je svoj ukupni zbroj predao nadređenom časniku i
tako se ta procedura ponavljala po čitavom logoru, unutar i izvan zatvora, sve
dok se konačan izvještaj ne bi predao zapovjedniku logora. Zapovjednik
logora bi zbrojio ljude unutar logora s brojem ljudi u bolnici i brojem ljudi u
radnim grupama i ukupan iznos predao kapetanu Yoshimi, japanskom
tumaču. Yoshima je opsovao zapovjednika logora, jer je u ukupnom zbroju
nedostajao jedan čovjek.
Nastao je bolan sat panike, sve dok nestalo tijelo nije pronađeno na
groblju. Pukovnik dr Rofer iz RAMS-a6 opsovao je svog pomoćnika, pukovnika
dra Kennedyja, koji je pokušao objasniti kako je vrlo teško biti svakog
trenutka ažuran u ovim okolnostima, no pukovnik Rofer ga je svejedno
opsovao, rekavši da je to njegov posao. Zatim je Rofer uz ispriku prišao
zapovjedniku logora, koji je opsovao njegovu nesposobnost, a zatim je
zapovjednik logora opet pristupio Yoshimi, pokušavajući uljudno objasniti da
je tijelo pronađeno, ali da je gotovo nemoguće svakoga časa znati točan broj
zatvorenika. No Yoshima ga je opsovao zbog nesposobnosti i rekao mu da je
on odgovoran – ukoliko nije kadar saznati jedan običan broj, možda je već
vrijeme da drugi časnik preuzme zapovjedništvo nad logorom.
Dok se bijes širio gore-dolje vrstom, korejski stražari su pretražili barake,
posebno časničke nastambe. Tu je trebalo da bude radio što su ga tražili.
Iskru nade svih ljudi. Nastojali su pronaći radio, kao što su već, pred pet
mjeseci, jednog pronašli. No stražari su, jednako kao i postrojeni ljudi,
skapavali od vrućine i njihov je pretres bio vrlo površan.
Ljudi su se znojili i kleli. Nekoliko ih se onesvijestilo. Srdoboljnici su trčali
na zahod. Oni vrlo bolesni su se skvrčili tamo gdje su se zatekli, ili legli i
pustili da se bol kovitla ili prestane. Oni zdraviji se nisu osvrtali na smrad.
Smrad je bio normalan, trčanje na zahod je bilo normalno, čekanje je bilo
normalno.
Nakon tri sata, pretres je bio završen. Ljude su otpustili. Pohrlili su u svoje
barake, u hladovinu, ili sopćući legli na krevete, ili otišli pod tuševe i čekali da
voda rashladi pepeo s njihovih glava.
Peter Marlowe se istuširao. Ovio je svoj sarong oko struka i zaputio se u
betonsku baraku svojih prijatelja, svoje grupe.
„Puki ‘mahlu!” nacerio se Mac. Major McCoy je bio čvrsti, mali Škot, vrlo
uspravnog držanja. Dvadeset petogodišnji boravak u džunglama Malaje je
duboko izbrazdao njegovo lice – vidjelo se na njemu i teško piće i teške igre i
napadi groznice.
„‘Mahlu senderis”, odvrati Peter Marlowe, veselo čučnuvši. Oduvijek su
uživali u prostotama na malajskom. Teško se to moglo doslovno prevesti na
engleski, iako je „puki” bila „ona” ženska stvar, a „‘mahlu” je značilo
„posramljen”.
„Možete li vi gadovi bar jednom pričati kraljevskim engleskim jezikom?”
rekao je pukovnik Larkin. Ležao je na madracu, na podu. Larkin je teško disao
zbog vrućine, a glava ga je boljela od posljedica malarije.
Mac je namignuo Peteru Marloweu. „Stalno mu objašnjavamo, ali njemu
ništa ne ulazi u tu debelu glavu. Za pukovnika nema nikakve nade.”
„Imaš pravo, stari”, reče Peter Marlowe, prihvaćajući Larkinov australski
naglasak.
„Zašto sam se uopće i spetljao s vama dvojicom”, Larkin je bolno zaječao,
„to nikad neću znati.”
Mac se nacerio. „Zato što je lijen, ha, Peter? Ti i ja obavljamo cijeli posao,
zar ne? A on sjedi i pretvara se da je prikovan za krevet, samo zato što ga je
malo dotaknula malarija.”
„Puki ‘mahlu. I daj mi malo vode, Marlowe!”
„Da, gospodine, pukovniče, gospodine!” pružio je Larkinu svoju čuturicu.
Kad ju je Larkin ugledao, nasmiješio se kroz bol.
„Sve u redu, Peter-boy?” zapitao je tiho.
„Da. Na trenutak me malo uhvatila panika.”
„Mene i Maca isto.”
Larkin je istočio vodu i pažljivo vratio čuturicu.
„Je li u redu, pukovniče?” Marlowe se uznemirio radi Larkinove boje.
„Ah, tako mi svega”, reče Larkin. „Samo bi me boca piva mogla izliječiti.
Sutra ću biti u redu.”
Peter Marlowe je kimnuo. „Barem je groznica prošla”, rekao je. Zatim je s
namjernim nehajem izvadio paket Kooa.
„Moj bože”, izustiše i Mac i Larkin u jednom dahu.
Peter Marlowe je otvorio paket i svakome dao po jednu cigaretu.
„Poklon od Djeda Mraza.”
„Gdje si ih, do vraga, nabavio, Peter?”
„Pričekaj dok malo zapušimo”, reče Mac kiselo, „pa da tek onda čujemo
loše vijesti. Vjerojatno je prodao naše krevete ili nešto slično.”
Peter Marlowe im je ispričao o Kingu i o Greyu. Slušali su sa sve većim
čuđenjem. Rekao im je sve o postupku pripravljanja duhana i mirno su slušali
sve dok nije spomenuo postotke.
„Šezdeset-četrdeset!” prasnuo je Mac u oduševljenju. „Šezdeset-četrdeset,
bože moj!”
„Da”, reče Peter Marlowe, ne shvaćajući Maca. „Zamisli ti to! Međutim, ja
sam mu samo pokazao kako se to radi. Djelovao je prilično iznenađen kad
nisam ništa tražio zauzvrat.”
„Odao si mu postupak?” Mac je bio zapanjen.
„Naravno. Nešto nije u redu, Mac?”
 „Zašto?”
„Pa, eto, neću se baviti takvim poslom. Marlowei nisu trgovci”, reče Peter
Marlowe, kao da govori djetetu. „To se jednostavno ne radi, staro momče.”
„Moj bože, imao si prekrasnu priliku da pribavimo nešto novca i sve si to
odbacio s velikom, debelom porugom. Pretpostavljam da t i je jasno da bi s
Kingom iza čitavog tog posla mogao zaraditi dovoljno da kupuješ dvostruke
obroke od sada pa do vječnosti. Zašto, do vraga, nisi zavezao gubicu, javio
meni i pustio da ja...”
„O čemu ti pričaš, Mac?” prekinuo ga je oštro Larkin. „Dečko je dobro
postupio i za njega bi bilo loše da je ušao u taj posao s Kingom.”
„Ali...”
„Nema ‘ali’”, reče Larkin.
Mac se odmah ohladio, mrzeći se zbog tog ispada. Prisilio se na nervozan
osmijeh. „Samo sam se zafrkavao, Peter.”
„Jesi li siguran, Mac? Moj bože”, reče Peter Marlowe neveselo.
„Jesam li ispao budala, ili tako nešto? Zbilja ne bih htio...”
„Ma ne, frajeru, samo sam se šalio. Hajde, reci nam što se dalje dogodilo.”
Peter Marlowe im je ispričao i sve ostalo i čitavo se vrijeme pitao nije li
učinio nešto krivo. Mac je bio njegov najbolji prijatelj, oštrouman i nikada nije
gubio kontrolu. Ispričao im je još i o Seanu i kad je završio, osjećao se bolje.
Zatim ih je napustio. Bio je njegov red da nahrani kokoške.
Kad je otišao, Mac reče Larkinu: „Prokleta gubica... žao mi je. Nemam
nikakva opravdanja za takvo ponašanje.”
„Ne krivi sebe, stari moj. Njemu je glava u nebu. Taj dečko ima čudne
ideje. Ali, nikad se ne zna.”
„Da”, reče Mac zamišljeno.
Peter Marlowe je nosio porciju punu brižno skupljenog lišća. Prošao je
pored područja sa zahodima i došao do peradarnika, gdje su se držale
logorske kokoške. Bilo je malih i velikih kokošinjaca – malih s tek po jednom
ofucanom kokoši i velikih sa sto i trideset kokošaka – to je bilo vlasništvo
čitavog logora, odakle su se jaja djelila svim zarobljenicima. Ostali kokošinjci
su bili vlasništvo pojedinih grupa, ili zajednica grupa, koje su dijelile svoje
prinose. Samo je King imao svoj vlastiti kokošinjac.
Mac je sagradio kokošinjac za grupu Petera Marlowea. U njemu su bile tri
kokoške – bogatstvo grupe. Kokoši je kupio Larkin pred sedam mjeseci, kada
je grupa prodala posljednju stvar koja im je još preostala, Larkinov zlatni
vjenčani prsten. Larkin ga nije želio prodati, ali je u to vrijeme Mac bio
bolestan, a Peter Marlowe je imao srdobolju, a dva tjedna prije toga su obroci
u logoru bili ponovo smanjeni, tako da ga je Larkin ipak prodao. Ali ne preko
Kinga. Prodao ga je jedan od njegovih ljudi, Tiny Timsen, australski trgovac. S
dobivenim novcem je kupio četiri kokoške od kineskog trgovca koji je od
Japanaca dobio koncesiju za prodaju u logoru, a uz kokoške je dobio i dvije
kutije sardina, dvije kante kondenziranog mlijeka i pola litre narančastog
palminog ulja.
Kokoške su bile dobre i postojano su nosile jaja. No jedna je uginula, pa su
je pojeli. Sačuvali su kosti i stavili ih u lonac zajedno s drobom, nogama i
glavom i zelenom papajom koju je Mac ukrao u radnoj grupi, pa su napravili
gustu juhu. Cijeli tjedan su osjećali kako su im tijela golema i potpuna.
Isti dan kad su ga kupili, Larkin je otvorio jednu kantu kondenziranog
mlijeka. Svaki dan su uzimali po žličicu, dok je trajalo. Kondenzirano mlijeko
se nije kvarilo od vrućine. Onoga dana kada više nije bilo za žličicu, skuhali su
kantu i popili tekućinu. Bila je vrlo ukusna.
Dvije konzerve sardina i kanta kondenziranog mlijeka bile su rezerve
grupe. Ukoliko dođe do neke nesreće. Držali su ih u skrovištu, koje je
neprekidno čuvao jedan od članova grupe.
Peter Marlowe se osvrnuo prije no što je otključao bravu na kokošinjcu,
uvjerivši se da nema nikoga tko bi mogao vidjeti kako brava funkcionira.
Otvorio je vrata i ugledao dva jaja.
„Dobro je, Nonya”, rekao je nježno omiljenoj kokoši. „Neću te dotaknuti.”
Nonya je sjedila na nasadu od sedam jaja. Za grupu je bio potreban veliki
napor da odvoji ta jaja, ali ako bude sreće da dobiju sedam pilića i ako tih
sedam pilića poziži i postane sedam kokošaka, tada će njihovo jato biti
ogromno. Tada mogu jednu od kokošaka odvojiti da stalno sjedi na jajima. A
onda više nema straha od Šestog odjela.
Šesti odjel je udomljavao slijepe, ljude koji su izgubili vid od beri-berija.
Svaki vitamin je bio prava čarolija protiv te neprekidne prijetnje, a jaja su
bila neiscrpan izvor snage, gotovo jedini raspoloživ izvor. Zato je zapovjednik
logora molio, preklinjao i zahtijevao od Japanaca više. No najčešće ostajalo je
samo to jedno jaje po čovjeku tjedno. Neki ljudi su dobivali i posebno jaje
svaki dan, ali bi tada obično već bilo prekasno.
Zbog toga je i noću i danju kokoši čuvao poseban stražar. Stoga je upravo
neoprostiv zločin bio kad bi netko dirnuo kokoši koje su pripadale logoru ili
nekoj grupi. Ako bi uhvatili čovjeka sa zadavljenom kokoškom u rukama,
prebili bi ga nasmrt. Zapovjednici su to uvijek okarakterizirali kao pravedno
ubojstvo.
Peter Marlowe je stajao postrani svog kokošinjca, diveći se Kingovim
kokošima. Bilo ih je sedam, pravih divova prema ostalima. Unutra je bio i
kokot, ponos čitavog logora. Zvali su ga Sumrak. Od njegova sjemena su
potjecali lijepi sinovi i kćerke i svatko ga je mogao dobiti za oplodnju: Cijena:
izbor iz gnijezda.
Čak su i Kingove kokoši bile nepovredive i čuvane-poput ostalih.
Peter Marlowe je promatrao kako Sumrak kljuca kokoš u prašini i kako se
penje na nju. Kakoš je ustala iz prašine i otrčala kvočući. Peter Marlowe se
prezirao što je sve to promatrao. Znao je da je to slabost. Znao je da će misliti
o N’ai i da će ga boljeti među preponama.
Vratio se do kokošinjca i provjerio jesu li sve brave čvrsto zatvorene, a
zatim je pažljivo donio dva jaja u baraku.
„Peter”, Mac se ozario, „ovo je zbilja sretan dan!”
Peter Marlowe je izvadio paket Kooa i podijelio njegov sadržaj na tri hrpe.
„Za ove dvije preostale ćemo izvlačiti.”
„Ti ih uzmi, Peter.”
„Ne, izvlačit ćemo. Niske karte gube.”
Mac je izgubio, hineći ljutnju. „Neka ide k vragu!”
Pažljivo su otvorili cigarete, stavili duhan u svoje kutije i pomiješali ga sa
svim obrađenim javanskim duhanom što su ga imali. Zatim je svaki svoju
količinu podijelio na četiri dijela i tri četvrtine odmah stavio u posebnu
kutiju, koju su predali Larkinu na čuvanje. Bilo bi preveliko iskušenje imati
tako mnogo duhana odjednom.
Nebo se odjednom otvorilo i počeo je potop.
Peter Marlowe je skinuo sarong, pažljivo ga složio i stavio na Macov
krevet.
„Peter”, počeo je zamišljeno Larkin. „Pripazi malo s Kingom. On bi mogao
biti opasan.”
„Jasno. Ne brini.” Peter Marlowe je istrčao na pljusak. Mac i Larkin su se u
trenutku skinuli i potrčali za njim, pridruživši se ostalim golim ljudima koji
su uživali u pljusku.
Tijela su im pozdravljala ubode kiše, pluća su udisala ohlađeni zrak, a
glave se bistrile.
Smrad Changija je bio ispran.
 5

Nakon kiše, ljudi su sjeli, uživajući u struji hladnijeg zraka, čekajući

vrijeme jela. Voda je kapala s krova i skupljala se u odvodnim jarcima, a
prašina se pretvorila u blato. No sunce je opet ponosno zasjalo na bijelom
nebu.
„Bože”, rekao je zahvalno Larkin, „ovo je zbilja prijatno.”
„Da”, reče Mac dok su sjedili na verandi. Ali Macove misli su bile daleko na
sjeveru na njegovoj plantaži kaučuka u Kedahu. „Vrućina je vrlo važna – zbog
nje počinješ cijeniti hladnoću”, rekao je tiho. „Kao i groznica.”
„Malaja smrdi, kiša smrdi, vrućina smrdi, malarija smrdi, stjenice smrde i
muhe smrde”, reče Larkin.
„Ali ne u vrijeme mira, stari.” Mac namigne Peteru Marloweu. „Niti u selu,
ha, Peter-boy?”
Peter Marlowe se nasmiješio. Ispričao im je većinu stvari o selu. No znao
je da će i ono što im nije ispričao Mac znati, jer je Mac svoje zrelo doba
proživio na Istoku i volio ga je jednako kao što ga je Larkin mrzio. „Da, sve mi
je jasno”, rekao je blago i sva trojica su se nasmiješila.
Nisu mnogo razgovarali. Sve su već priče bile ispričane i prepričane, sve
priče koje su htjeli ispričati.
Stoga su strpljivo čekali. Kad je došlo vrijeme, otišli su svaki u svoj red, a
zatim se vratili u baraku. Brzo su ispili juhu. Peter Marlowe je uključio
električnu ploču i ispekao jedno jaje. Istresli su svoje porcije s rižom u tavu i
stavili malo soli i papra. Zatim je sve to zamiješao tako da su se bjelanjak i
žumanjak ravnomjerno pomiješali s rižom, pa su to podijelili i pojeli s
užitkom.
Kad je sve bilo gotovo, Larkin je uzeo tanjure i oprao ih, jer je na njemu
bio red, a zatim su ponovo sjeli na verandu, čekajući povečerje.
Peter Marlowe je lijeno promatrao ljude kako prolaze cestom, uživajući u
punoći svog želuca, kad je ugledao Greya kako im prilazi.
„Dobra večer, pukovniče”, reče Grey Larkinu, uredno salutirajući.
„‘Večer, Grey”, uzdahnuo je Larkin. „Tko je ovaj puta?” Kad god bi ga Grey
posjetio, to je značilo neprilike.
Grey je kratko pogledao Petera Marlowea. Larkin i Mac su osjetili
neprijateljstvo među njima.
„Pukovnik Smedly-Taylor me zamolio da vam kažem, gospodine”, reče
Grey. „Dvojica vaših ljudi su se potukli. Kaplar Townsend i redov Gurble.
Strpao sam ih u zatvor.”
„U redu, poručniče”, reče Larkin strogo. „Možete ih pustiti. Recite im da
mi se jave na raport ovdje, poslije prozivke. Primjerno ću ih kazniti.” Zastao
je. „Znate li zašto su se tukli?”
„Ne, gospodine. Ali mislim da je pismo-glava.” Smiješna igra, pomisli
Grey. Staviš dva pennyja na štap, baciš novčiće u zrak i kladiš se hoće li
novčići pasti s okrenute dvije glave, ili dva pisma, ili glava i pismo.
„Vjerojatno ste u pravu”, progunđao je Larkin.
„Možda biste mogli zabraniti tu igru. Uvijek ima problema kad...”
„Zabraniti pismo-glavu?” Larkin ga je naglo prekinuo. „Da to učinim,
pomislili bi da sam poludio. Ne bi ni obratili pažnju na tako smiješno
naređenje i bili bi potpuno u pravu. Kockanje je dio australske ličnosti, to ste
do sada već trebali znati. Pismo-glava daje Diggerima7 mogućnost da o
nečemu razmišljaju, a nije loše ako se ponekad i potuku.” Ustao je i stresao
zimicu s ramena. „Za Australca je kockanje kao i disanje. Pa što, svi mi tamo
dolje nađemo shilling ili dva da malo iskušamo sreću.” Glas mu se ukrutio.
„Ponekad i sam volim odigrati pismo-glavu.”
„Da, gospodine”, reče Grey. Već je vidio Larkina i druge australske
časnike, kako sa svojim ljudima grabe po zemlji, uzbuđeni i zapjenjeni kao i
svi časnici koji su se uzdigli od prostih vojnika. Nije čudo što je disciplina bila
loša.
„Recite pukovniku Smedly-Tayloru da ću ja to srediti s njima. Hoću, tako
mi svega!”
„Šteta za Marlowljev upaljač, zar ne, gospodine?” reče Grey, nepomice
promatrajući Larkina.
Larkinove oči su bile mirne i odjednom vrlo tvrde. „Trebalo je da bude
pažljiviji. Zar nije?”
„Da, gospodine”, odvrati Grey, nakon dovoljno naglašene pauze. Pa,
pomislio je, bilo je vrijedno pokušati. Neka idu k vragu i Larkin i Marlowe,
ima još mnogo vremena. Upravo je htio pozdraviti i otići, kad ga potrese
jedna fantastična misao. Suzbio je uzbuđenje i uobičajenim glasom rekao:
„Oh, samo usput, gospodine. Naokolo se šire glasine da jedan od Australaca
ima dijamantni prsten.” Pustio je da ta izjava malo potraje. „Znate li možda
nešto o tome?”
Larkinove oči su bile duboko uvučene pod gustim obrvama. Bacio je
zabrinut pogled prema Macu prije no što je odgovorio. „I ja sam čuo te
glasine. Koliko ja znam, ne radi se o mom čovjeku. Zašto?”
„Samo provjeravam, gospodine”, reče Grey s tvrdim osmijehom.
„Naravno, jasno vam je da bi takav prsten bio pravi dinamit. I za njegova
vlasnika i za mnogo drugih ljudi.” Zatim je dodao: „Bilo bi bolje da je pod
ključem.”
„Ja baš ne mislim tako, staro momče”, reče Peter Marlowe, a ono „staro
momče” je zazvučalo prilično zlobno. „To bi bilo najgore rješenje – ako
dijamant postoji. U što sumnjam. Ako bude na mjestu koje će svi znati, mnogi
će ga dečki htjeti pogledati. A osim toga, kad jednom čuju za njega, i Japanci
će ga htjeti maznuti.”
Mac reče zamišljeno: „Slažem se.”
„Bolje da je tamo gdje jest. U čistilištu. No vjerojatno je riječ samo o
naklapanju”, reče Larkin.
„Nadam se da je tako”, reče Grey, sada uvjeren da su mu sumnje bile
opravdane. „Ali glasine su vrlo jake.”
„Nije nitko od mojih ljudi.” Larkinove misli su jurile. Grey izgleda nešto
zna – što bi to moglo biti? O kome se radi?
„Dobro, ako nešto čujete, gospodine, možete mi javiti”, Grey je prezrivim
pogledom odmjerio Petera Marlowea. „Htio bih spriječiti probleme prije no
što do njih dođe.” Zatim je pravilno pozdravio Larkina, kimnuo Macu i otišao.
U baraci je nastala duga tišina puna razmišljanja.
Larkin pogleda Maca. „Interesira me zašto je sve to pitao?”
„Aha”, reče Mac. „I ja bih to htio znati. Jesi li vidio kako mu je lice zasjalo
kao lampion?”
„Nego što!” reče Larkin, a bore na licu su mu bile dublje nego inače. „Grey
u nečemu ima pravo. Dijamant bi mnoge ljude mogao stajati mnogo krvi.”
„Sve su to samo glasine, pukovniče”, reče Peter Marlowe. „Nitko ne bi
mogao takvu stvar držati tako dugo. To je nemoguće.”
„Nadam se da si u pravu.” Larkin je slegnuo ramenima. „Molim boga da ga
nema nitko od mojih momaka.”
Mac se protegnuo. Glava ga je boljela i osjećao je da će ga opet spopasti
groznica. No ima još barem tri dana, pomislio je trijezno. Toliko ga je već
tresla groznica, da je već gotovo postala dio njegova života, kao disanje. Sada
je napadala svaka dva mjeseca. Sjetio se da je 1942. po naredbi liječnika
trebao otići u mirovinu. Kad se malarija uvuče u tebe – onda, stari moj, brzo
kući, kući u Škotsku, u hladno podneblje, pa kupiš malu farmu blizu Killina, a
ispod tebe se prostire slavni Loch Tay. Tako se može živjeti.
„Da, da”, reče Mac umorno, osjećajući svojih pedeset godina. A zatim je
glasno rekao ono o čemu su svi razmišljali: „No, ako zbilja imamo taj vražji
kamen, onda ćemo se moći protegnuti bez straha za budućnost. Bez straha za
bilo što.”
Larkin je smotao cigaretu i zapalio je, duboko udahnuvši dim. Dodao ju je
Macu, koji je povukao i predao Peteru Marloweu. Kad je cigareta bila već
skoro gotova, Larkin je otfrknuo užareni vršak i spremio ostatak duhana u
svoju kutiju. Prekinuo je tišinu. „Malo ću se prošetati.”
Peter Marlowe se nasmiješio. „Salamat”, rekao je, što je značilo „Mir neka
je s tobom”.
„Salamat”, odvrati Larkin i izađe na sunce.

Dok se Grey penjao prema kolibi vojne policije, mozak mu se bio

uzburkao od uzbuđenja. Obećao je samome sebi da će kad stigne do barake i
oslobodi dva Australca, zaviti cigaretu i proslaviti. To će mu danas biti druga,
iako je javanske krdže imao za samo još tri cigarete, a dan isplate je bio tek
slijedeći tjedan.
Pojurio je uza stube i kimnuo naredniku Mastersu. „Možeš ih pustiti!”
Masters je sklonio tešku gredu s vrata bambusovog kaveza i dva prkosna
čovjeka su ispred Greya stala u stavu mirno.
„Obojica treba da se javite na raport pukovniku Larkinu nakon prozivke.”
Obojica su pozdravili i otišli.
„Prokleti napasnici”, reče kratko Grey.
Sjeo je i izvadio tabakeru i papir. Ovaj mjesec je bio zaista rasipan. Bio je
kupio cijelu stranicu biblijskog papira, od koga su se mogle saviti najbolje
cigarete. Iako nije bio religiozan, ipak mu je to pušenje Biblije djelovalo kao
svetogrđe. Grey je počeo čitati tekst na komadiću što ga se spremao zaviti: „I
Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do
tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova
žena reče...”
Žena! Što sam, k vragu, morao naići baš na tu riječ? Grey je opsovao i
okrenuo papir.
Prva rečenica na drugoj strani je bila: „Što nisam mrtav od krila materina,
što ne izdahnuh izlazeći iz utrobe?”
Grey je poskočio kad je kamen prošišao kroz prozor, udario u zid i
otkotrljao se po podu.
Komad novinskog papira bio je omotan oko kamena. Grey ga je podigao i
provirio kroz prozor. No nikoga nije bilo na vidiku. Grey je sjeo i odmotao
papir. Na njegovu rubu je bilo napisano: Nudim ti pogodbu. Isporučit ću ti
Kinga na tanjuru – ako budeš malo zatvorio oči kad ja preuzmem njegov posao
nakon što ga budeš ščepao. Ako prihvaćaš, izađi na časak iz kolibe s tim
kamenom u lijevoj ruci. Zatim se riješi onog drugog policajca. Momci kažu da si
pošten cajkan, pa ću ti vjerovati.
„Što to piše, gospodine?” zapita Masters buljeći ukočenim očima u papir.
Grey zgužva papir u lopticu. „Netko misli da previše žustro radimo za
Japance”, rekao je oporo.
„Prokleti gadovi!” Masters je otišao do prozora. „Što misle, k vragu, što bi
se dogodilo kad ne bi održavali disciplinu. Ima ih koji bi po cijeli dan stezali
vratove.”
„To je istina”, reče Grey. Loptica papira kao da je oživjela u njegovoj ruci.
Ako je to istinska ponuda, pomislio je, King bi mogao biti uništen.
Nije mu lako bilo donijeti odluku. Morat će se pridržavati svog dijela
pogodbe. Njegova zadana riječ je bila zakon; bio je pošten „cajkan” i vrlo
ponosan na svoj ugled. Grey je znao da bi učinio bilo što da vidi Kinga iza
rešetaka kaveza od bambusa, bez onog njegovog sjaja – pa makar malo i
zatvorio oči na kršenje pravila. Pitao se tko bi od Amerikanaca mogao biti
doušnik. Svi su oni mrzili Kinga, zavidjeli mu – no tko bi odigrao ulogu Jude,
tko bi se izvrgnuo posljedicama kad bi bio otkriven? No tko god bio, ne može
biti takva napast kao King.
Tako je izašao van s kamenom u lijevoj ruci i pogledom pratio ljude koji
su prolazili. No nitko mu nije dao nikakav znak.
Bacio je kamen i otpustio Mastersa. Zatim je sjeo u baraku i čekao. Već je
bio izgubio nadu, kad je i drugi kamen uletio kroz prozor, opet s
pričvršćenom porukom: Potraži kantu u jarku pored Barake šesnaest. Dvaput
dnevno, ujutro i poslije prozivke. Tu će biti obavještenja. On večeras trguje s
Turasanom.
 6

Te noći je Larkin ležao na madracu pod mrežom protiv komaraca, duboko

zabrinut zbog kaplara Townsenda i redova Gurblea. Vidio ih je poslije
prozivke.
„Zašto ste se, koga vraga, tukli?” nekoliko puta ih je pitao, a oni bi svaki
put mrko odgovorili: „Pismo-glava.” No Larkin je instinktivno znao da lažu.
„Hoću istinu”, rekao je bijesno. „Hajde, obojica ste fakini. Zbog čega ste se
tukli?”
No obojica su i dalje tvrdoglavo držali pogled prikovan za zemlju. Larkin
ih je ispitao pojedinačno, ali bi se oni samo namrgodili i odgovorili: „Pismo-
glava.”
„U redu, gadovi jedni”, reče napokon Larkin hrapavim glasom. „Pružam
vam posljednju priliku. Ako mi ne kažete, smjesta ću vas premjestiti iz svoje
regimente. I što se mene tiče, više nećete postojati!”
„Ali, pukovniče”, prostenjao je Gurble. „Vi to ne biste učinili!”
„Dajem vam trideset sekundi”, rekao je otrovno Larkin, misleći sasvim
ozbiljno. A i ljudi su znali da misli ozbiljno. A znali su i to da je Larkinova riječ
zakon u regimenti, jer Larkin im je bio poput oca. Ako ih izbaci, oni više neće
postojati za svoje zemljake, a bez svojih zemljaka jednostavno će umrijeti.
Larkin je pričekao minutu. Zatim je rekao: „U redu. Sutra...”
„Ja ću reći, pukovniče”, prasnuo je Gurble. „Ovaj prokleti gad me optužio
da kradem hranu od svojih prijatelja. Taj prokleti gad je rekao da sam
ukrao...”
„I jesi, ukrao si, kopile jedno!”
Larkin je zarežao „Mirno!” i jedino ih je to spriječilo da jedan drugoga ne
zgrabe za gušu.
Najprije je kaplar Townsend ispričao svoju priču. „Ovaj mjesec je moj red
za rad u kuhinji. Danas smo imali sto osamdeset i osam obroka...”
„Tko nedostaje?” zapitao je Larkin.
„Billy Donahy, gospodine. Danas popodne je otišo u bolnicu.”
„Dobro.”
„Dakle, gospodine, sto osamdeset i osam ljudi, po dvadeset i pet grama
riže dnevno, to je dvadeset i tri i pol kile. Ja uvijek s ovim ovdje odem
kontrolirati vaganje riže i onda je i odnesemo da budemo sigurni kako smo
točno dobili svoj dio. E, pa, danas sam nadgledao vaganje, kad me odjednom
stislo u crijevima. Zato sam zamolio ovog Gurblea da odnese rižu u kuhinju.
On je moj najbolji prijatelj, pa sam mislio da mu mogu vjerovati...”
„Nisam taknuo ni jedno prokleto zrno, gade smrdljivi. Kunem se bogom...”
„Nedostajalo nam je, kad sam se vratio!” povikao je Townsend.
„Nedostajalo je skoro pola kile, a to je količina za dva čovjeka!”
„Znam, ali ja nisam...”
„Vaganje je bilo ispravno. Provjerio sam to pred tvojim nosom!”
Larkin je pošao s ljudima i provjerio vagu, te ustanovio da je ispravna.
Nije bilo nikakve sumnje u to da je bila primljena ispravna količina riže jer je
sve obroke javno vagao svakog jutra potpukovnik Jones. Postojao je samo
jedan odgovor.
„Što se mene tiče, Gurble”, rekao je Larkin, „više nisi u mojoj regimenti. Ti
si mrtav.”
Gurble je zateturao u tamu, jecajući, a Larkin se okrenuo prema
Townsendu. „Da nisi ni pisnuo o ovome.”
„Časna riječ, pukovniče”, rekao je Townsend. „Diggeri bi ga oderali na
komadiće da znaju. I imali bi pravo! Nisam im to rekao samo zato jer mi je
bio najbolji prijatelj.” Oči mu se odjednom napuniše suzama. „Bože moj,
pukovniče, skupa smo se bili prijavili. Prošli smo s vama sve od Dunkirka i
smrdljivog Bliskog istoka, pa kroz cijelu Malaju. Znao sam ga skoro cijeli
život, i u sve bih se okladio...”
Razmišljajući sada o svemu, na pragu sna, Larkin je zadrhtao. Kako netko
može učiniti takvu stvar? zapitao se bespomoćno. Kako? I to baš Gurble, koga
je znao tolike godine i koji je čak radio u njegovom uredu u Sydneyu!
Zatvorio je oči i odagnao Gurblea iz svojih misli. Učinio je svoju dužnost, a
njegova dužnost je bila da zaštiti većinu. Pustio je da mu misli odlutaju do
njegove žene Betty kako peče odrezak s jajem na vrhu, na kuću iznad zaljeva,
na malu kćerku, na vrijeme kad će se vratiti. Ali kada? Kada?

Grey se tiho, poput lopova u noći zaputio stubama u Baraku šesnaest i

došao do svog kreveta. Skinuo je hlače, zavukao se pod mrežu protiv
komaraca i legao gol na madrac, vrlo zadovoljan samim sobom. Upravo je bio
vidio Turasana, korejskog stražara kako se šulja oko ugla američke barake i
platnene natkrivke; vidio je Kinga kako se kradomice izvlači kroz prozor kako
bi se sreo s Turasanom. Grey se tek nakratko zadržao u sjenci. Provjeravao je
potkazivačeve obavijesti i za sada još nije bilo potrebe da zaskoči Kinga. Ne.
Još ne, sad kad su se obavijesti pokazale točne.
Grey se pomaknuo u krevetu, češući nogu. Uvježbanim prstima je uhvatio
stjenicu i zgnječio je. Čuo je kako je puknula i osjetio slatkasti miris krvi –
svoje krvi, koju je popila.
Oko mreže su se rojili oblaci komaraca, tražeći moguću rupu. Za razliku
od većine časnika, Grey je odbio da mu krevet stave na postolje, jer je mrzio
pomisao da bi spavao iznad ili ispod nekoga. Odbio je to, iako su kreveti na
kat davali više prostora u baraci.
Grey je zgnječio još jednu stjenicu, ali nije mislio na nju. Večeras je bio
ispunjen srećom – radi potkazivača, radi svoje odlučnosti da ščepa Kinga,
zbog dijamantnog prstena, zbog Marlowea. Bio je vrlo zadovoljan jer je riješio
problem.
To je jednostavno, rekao je samom sebi. Larkin zna tko ima dijamant.
King je jedini u logoru koji može srediti prodaju. Samo su Kingove veze
dovoljno dobre. Larkin osobno nije htio otići do Kinga, pa je poslao
Marlowea. Marlowe će biti posrednik.
Greyev se krevet zatresao, kad se o njega, bunovan spotaknuo, nasmrt
bolesni Johnny Hawkins, žureći na zahod. „Gledaj malo, zaboga!” reče Grey
razdraženo.
„Oprosti”, reče Johnny, grabeći prema vratima.
Za par minuta, Johnny se posrćući vratio. Začulo se nekoliko kletvi onih
koje je probudio. No, čim je Johnny stigao do kreveta, već je morao ponovo
natrag. Ovaj put se Grey nije osvrnuo na trešnju kreveta, jer se uljuljkao u
svoje misli, predviđajući vjerojatne poteze neprijatelja.

Peter Marlowe je bio potpuno budan i sjedio na tvrdim stubama Barake

šesnaest, u noći bez mjeseca, dok su mu oči, uši i misli pretraživale tamu. S
mjesta gdje je sjedio, mogao je vidjeti dva puta – jedan koji je prepolavljao
logor i drugi koji je obrubljivao zidove zatvora. Oba puta su koristili i Japanci
i stražari Korejci i zarobljenici. Peter Marlowe je bio sjeverni stražar.
Znao je da je iza njega, na drugim stubama, zrakoplovni poručnik Cox
usredotočen jednako kao i on, istražujući opasnosti u tami. Cox je pazio na
južnu stranu.
Istok i zapad nisu bili pokriveni, jer se Baraci šesnaest moglo prići samo s
juga i sjevera.
U baraci i posvuda okolo čuli su se zvukovi spavača – stenjanje, čudan
smijeh, hrkanje, cviljenje, prigušeno mljackanje – pomiješani s mekim
šaptanjem onih koji nisu mogli zaspati. Na uzvisini iznad puta je bila lijepa,
hladna noć. Sve je bilo normalno.
Peter Marlowe je zagrebao po vratima, poput psa. Osjetio je korejskog
stražara, prije no što su mu ga oči ugledale u tami i kad ga je mogao vidjeti,
već je bio dao signal upozorenja.
Na drugom kraju barake, Dave Daven nije čuo prvi signal, toliko je bio
zaokupljen svojim poslom. Kad je čuo drugi, žustriji, odgovorio je i bacio se
natrag na ležaj, zadržavajući dah.
Stražar se mlitavo vukao logorom, s puškom na ramenima, te nije ni
primijetio Petera Marlowea ni druge. Ali je osjetio njihove oči. Ubrzao je
korak da se što prije makne iz tog neprijateljskog vidokruga.
Nakon cijele vječnosti, Peter Marlowe je čuo Coxov signal da je opet sve
čisto, pa se ponovo opustio. No njegova su osjetila i dalje promatrala noć.
 U udaljenom uglu barake, Daven je opet počeo disati. Pažljivo se podigao
ispod tanke mreže protiv komaraca na gornjem krevetu. S beskrajnom
strpljivošću, povezao je dvije igle s krajevima izolirane žice u kojima je bila
struja. Pažljivo pretražujući, dok su mu leđa pucala, osjetio je kako igle ulaze u
crvotočne rupe u debeloj gredi koja je služila kao glavni nosač ležaja. Kapi
znoja su mu izbile na bradi i kapale na gredu, dok napokon nije pronašao
druge dvije igle koje su bile spojene sa slušalicama i zatim je, nakon mučnog,
slijepog pipkanja pronašao i rupe za njih, te ih polako ugurao u gredu.
Slušalice su zapucketale i oživjele. “... a naše se snage brzo kreću kroz džunglu
Mandalaya. Time i završavamo naše vijesti. Ovdje radio-stanica Calcutta.
Ponovimo još ukratko glavne vijesti: američke i britanske snage su
neprijatelja odbacile natrag u Belgiju, u središnjem području, prema St.
Hubertu, usprkos snažnim snježnim olujama. U Poljskoj se ruske armije
nalaze četrdesetak kilometara od Krakowa, također suočene s teškim
nevremenom. Na Filipinima su Amerikanci uspostavili mostobran na rijeci
Agno u svom napredovanju prema Manili. Formozu su američki B-29
bombardirali po danu, bez gubitaka. U Burmi, pobjedničke britanske i
indijske armije se nalaze oko pedeset kilometara od Mandalaya. Slijedeće
vijesti ćemo emitirati u šest ujutro, po kalkutskom vremenu.”
Daven je ispotiha pročistio grlo i osjetio kako se izolirana žica pod
naponom malo zatresla i zatim oslobodila, kad ju je Spence, u donjem ležaju
izvukao iz utikača. Daven je brzo rastavio svoje četiri igle i stavio ih natrag u
vrećicu za šivanje. Obrisao je skupjjeni znoj na licu i počešao se na mjestima
gdje su ga ugrizle stjenice. Zatim je odvio žice sa slušalica, pažljivo stisnuo
krajeve i gurnuo ih u specijalni tobolac ispod jaja, pričvršćen vezicama.
Zakopčao je hlače, udvojio žicu, gurnuo je u kopču od remena i zakopčao ga.
Pronašao je komad krpe i obrisao ruke, a zatim pažljivo obrisao prašinu oko
sićušnih rupa u gredi, začepio ih i savršeno sakrio.
Na trenutak je ponovo legnuo na krevet i ispružio se. Kad se sabrao,
izronio je ispod mreže i skočio na pod. U te noćne sate se nikada ne bi mučio
s protezom, pa je samo pronašao štake i polako se zaputio prema vratima.
Nije dao ni najmanji znak dok je prolazio pored Spenceova kreveta. To je bilo
pravilo. Oprez nikada nije bio naodmet.
Štake su škripale, drvo o drvo, i Daven je po milijunti put pomislio na
svoju nogu. U zadnje vrijeme ga nije osobito smetala, iako je batrljak bolio
kao vrag. Liječnici su mu rekli da će je morati ponovo operirati čim to bude
moguće. To su učinili već dvaput, prvi put je bila prava operacija, 1942, ispod
koljena, kad je bio naletio na minu. Drugi put iznad koljena, bez anestezije.
Naježio se i pri samoj pomisli na to i zakleo se da tako nešto više neće
dozvoliti. No ovaj slijedeći, posljednji put to ne bi trebalo biti tako strašno.
UChangiju su imali anestetike. Bit će to posljednji put, jer od batrljka više nije
preostalo mnogo.
 „Oh, zdravo, Peter”, rekao je i gotovo posrnuo preko njega na stubama.
„Nisam te vidio.”
„Zdravo, Dave.”
„Lijepa noć, zar ne?” Dave se pažljivo spuštao niza stube. „Opet imam
muke s mjehurom.”
Peter Marlowe se nasmiješio. Kad je Daven to rekao, značilo je da su
vijesti bile dobre. Da je rekao: „Moram pustiti vodu”, značilo bi da se u svijetu
ništa nije dogodilo. Kad bi rekao: „Crijeva me noćas ubijaju”, bio bi to znak za
loša zbivanja negdje u svijetu, a „Pridrži mi malo štaku” je značilo veliku
pobjedu.
Iako bi Peter Marlowe sutradan detaljno čuo vijesti i naučio ih napamet,
baš kao i Spence, da bi ih mogao prenijeti ostalim barakama, ipak je odmah
navečer volio čuti kako stvari stoje. Ostao je sjediti i promatrao Davena kako
šepa prema pisoaru, voleći ga i poštivajući.
Daven je zastao, uz škripu. Pisoar je bio izrađen od svinutog zarđalog
komada željeza. Daven je promatrao svoju mokraću kako izlazi u mlazu i
krivuda prema plitkom kraju, a zatim se, pjeneći slijeva u veliki bubanj,
priključuje izmetu koji se skupljao na površini tekućine. Sjetio se da je sutra
dan skupljanja izmeta. Odnijet će bubanj i zajedno s drugima ga odnijeti u
vrtove. Njihov će sadržaj pomiješati s vodom i onda će sve to pažljivo, lonac
po lonac, izliti na korijenje biljaka, koje su obrađivali i pazili ljudi zaduženi za
logorsku ishranu. Zahvaljujući gnojivu, zelene biljke koje će jesti, bit će još
zelenije.
Dave je mrzio zelenje. No bila je to hrana, a jesti se moralo.
Povjetarac mu je rashladio znoj na leđima i donio sa sobom miris mora s
udaljenosti od pet kilometara, odnosno pet svjetlosnih godina.
Daven je pomislio kako radio savršeno funkcionira. Bio je vrlo zadovoljan
samim sobom kad se prisjetio kako je nježno podigao tanki pokrov na vrhu
grede i ispod njega izdubio prostor dubok petnaest centimetara. Sve je to
učinio u potpunoj tajnosti. Zatim mu je trebalo pet mjeseci da napravi radio,
potajno, po noći ili pred zoru radeći, a spavajući po danu. Pokrov je bio tako
savršeno izrađen da se nije mogao vidjeti ni pri pomnijem pretraživanju, a
rupe za igle su bile također nevidljive, kad bi ih prekrio prašinom.
Bio je ispunjen izuzetnim ponosom što je on, Dave Daven, prvi u logoru
koji čuje vijesti. Bilo je to jedinstveno. Usprkos tome što nema noge. On će
jednog dana čuti da je rat završen. I to ne samo evropski rat. Njihov rat.
Pacifički rat. Zahvaljujući njemu, logor je bio u vezi sa svijetom i on je znao da
su užas, znoj i bol u srcu vrijedni toga. Samo su on. Spence, Cox i Peter
Marlowe, te dva engleska pukovnika znali gdje se zapravo nalazi radio. To je
bilo pametno, jer što ih manje zna, to je manja opasnost.
Naravno, opasnost je postojala. Uvijek je unaokolo bilo radoznalih očiju
kojima se nije moglo potpuno vjerovati. Uvijek je bilo mogućih potkazivača. A
i nehotičnih rupa.
Kad je Daven ponovo stigao do dovratka barake, Peter Marlowe se već bio
vratio u krevet. Daven je vidio da Cox još uvijek sjedi na stubama, no to je bilo
uobičajeno, jer čuvari nisu istovremeno ulazili u baraku. Davenov batrljak je
počeo svrbjeti kao vrag, no to nije bio batrljak, već noga koje više nije bilo.
Došepesao je do ležaja, zatvorio oči i pomolio se. Uvijek se molio pred
spavanje. Nakon toga ne bi došao onaj san, jasna slika dragog, starog Toma
Cottona, Australca, koga su uhvatili s radijem i pod stražom sproveli u zatvor
Utram Road, a on je s drsko naherenim coolie-šeširom na jedno oko, hrapavo
pjevao „Waltzing Matilda”8, a zbor je odgovarao „Jebi Japance”. No u
Davenovu snu, njega je, a ne Tommyja Cottona, sprovodila straža. On je išao s
njima i to s očitim strahom.
„Oh, bože”, reče Daven duboko u sebi, „daj mi barem malo tvoje hrabrosti.
Tako se bojim i takva sam grozna kukavica.”
King je upravo radio ono što je najviše volio. Brojao je hrpu potpuno
novih novčanica. Dobit od prodaje.
Turasan je ljubazno držao svoju bateriju, čije je svjetlo bilo pažljivo
prigušeno i usmjereno na stol. Nalazili su se u „dućanu”, kako ga je King zvao,
izvan američke barake. Sada je s platnene natkrivke, pažljivo, sve do poda, bio
povučen još jedan komad platna, kako bi od sveprisutnih očiju sakrio pogled
na stol i klupu. Stražarima i zatvorenicima je bilo zabranjeno trgovati, po
japanskim, pa stoga i logorskim propisima.
King je navukao svoj poznati „nadmudren-u-poslu” izraz lica, mrko
brojeći novac. „U redu”, napokon je uzdahnuo, kad je izbrojio pet stotina.
„Ichi-bon!”
Turasan je kimnuo. Bio je on mali, zdepasti čovjek, širokog lica poput
mjeseca, s ustima punim zlatnih zuba. Pušku je nemarno naslonio na baraku
iza sebe. Uzeo je Parker naliv-pero i pažljivo ga pregledao. Bijela točka je bila
tu. Pero je bilo zlatno. Prinio je naliv-pero još bliže prituljenom svjetlu i
zaškiljio da bi se još jednom uvjerio kako na peru zaista piše 14 carat.
„Ichi-bon”, naposljetku je zaroktao i uvukao zrak kroza zube. I on je na licu
držao „nadmudren-u-poslu” izraz, skrivajući zadovoljstvo. Za petsto
japanskih dolara bila je to odlična trgovina i znao je da će bez problema
donijeti barem još toliko od Kineza u Singapuru.
„Ti prokleto ichi-bon trgovac”, reče King zlovoljno. „Drugi tjedan ichi-bon
sat možda. Ali bez proklete krdže nema trgovine. Moram imati dosta krdže.”
„Oh, puno mnogo krdže”, reče Turasan, kimnuvši prema hrpi novčanica.
„Sat uskoro, možda?”
„Možda.”
Turasan je ponudio svoje cigarete. King je uzeo jednu i pustio da mu je
Turasan zapali. Zatim je Turasan još jednom uvukao zrak i nasmiješio se
zlatnim osmijehom. Bacio je pušku o rame, učtivo se naklonio i nestao u noći.
 King je zasjao od zadovoljstva kad je završio s pušenjem. Dobar posao za
jednu noć, pomislio je. Pedeset komada za pero i još sto i pedeset čovjeku koji
je krivotvorio bijelu točku i urezao natpis u pero: trista dolara zarade. To što
će boja s pera izblijedjeti za tjedan dana, Kinga uopće nije uzbuđivalo. Znao je
da će do tada Turasan to već prodati Kinezu.
King se popeo kroz prozor u baraku. „Hvala, Max”, rekao je tiho, jer je
većina Amerikanaca u baraci već spavala. „Evo, sad si voljno.” Izvukao je dvije
novčanice od po deset dolara. „Drugu daj Dinu.” Obično nije svoje ljude plaćao
toliko za tako kratke poslove, ali je večeras bio pun veličine.
„Opa, hvala.” Max je požurio i rekao Dinu neka se odmori, pružajući mu
deset dolara.
King je postavio lonac s kavom na vruću ploču. Svukao je odjeću, složio
hlače, a majicu, gaće i čarape strpao u vreću za prljavo rublje. Navukao je čisti,
od sunca izblijedjeli ogrtač i zavukao se pod mrežu protiv komaraca.
Čekajući da voda zakipi, ukratko je sažeo današnji posao. Najprije Ronson.
Spustio je cijenu majoru Barryju na petsto i pedeset, manje pedeset i pet
dolara, koliko je iznosio njegov postotak, a zatim je s kapetanom Broughom
uveo upaljač kao „dobitak na pokeru”. Vrijedio je barem devet stotina, bez
problema, prema tome bio je to dobar posao. Zbog jake inflacije, pomislio je,
mudro je što više love uložiti u trgovinu.
King je organizirao trgovačko vijećanje radi poslova oko obrađenog
duhana. Sve je išlo prema planu. Svi su se Amerikanci dobrovoljno prijavili
kao prodavači, a Kingove australske i engleske veze su zabrljale. No to je bilo
normalno. Već je obavio dogovor za kupnju šest kilograma sirovog javanskog
duhana i to od Ah Leea, Kineza, koji je imao koncesiju za trgovinu u logoru, a
dobio ga je uz vrlo pristojan popust. Jedan australski kuhar je pristao da
svakodnevno odvoji po jedan sat veliki lonac, tako da se u jednom komadu
može iskuhati sva količina duhana, pod Texovim nadzorom. Budući da su svi
ljudi radili za postotak, Kingov jedini zadatak je bio plaćanje duhana. Sutra će
obrađeni duhan već biti u prodaji. Na način na koji je sve uređeno, zaradit će
čistih sto posto. Što je bilo zbilja u redu.
Sad, kada je projekt s duhanom krenuo, King je bio spreman da se uhvati
ukoštac s dijamantom...
Šištanje kipuće vode je prekinulo njegovo razmišljanje. Ispuzao je ispod
mreže protiv komaraca i otključao crnu kutiju. Stavio je u vodu tri do vrha
pune žlice kave i dodao mrvicu soli. Kad se voda zapjenila, skinuo je posudu s
ploče i čekao da se slegne. Miris kave se raširio čitavom barakom, izazivajući
ljude koji su još bili budni.
„Isuse”, otelo se Maxu.
„Što je, Max?” reče King. „Ne možeš spavati?”
„Ne. Previše mi je toga u glavi. Razmišljao sam. Strašnu stvar možemo
napraviti od tog posla s duhanom.”
 Tex se nemirno okrenuo, uzvinuvši se prema mirisu. „Ovaj me miris
podsjeća na bušenje nafte.”
„Kako to?” King je ulio malo hladne vode u posudu, a zatim nalio kavu u
šalicu, te dodao žlicu šećera.
„Najbolje je bilo bušiti ujutro. Nakon duge, znojne noći imaš smjenu na
tornju. A onda se oko svitanja fino smjestiš s prijateljima oko uzavrelog
kotlića. A kava se puši i slatko miriše, a istovremeno i gorko. I možda
pogledaš kroz načičkane tornjeve i ugledaš sunce kako se diže nad Texasom.”
Duboko je uzdahnuo. „Čovječe, to je život.”
„Nikad nisam bio u Texasu”, reče King. „Bio sam posvuda, ali ne u
Texasu.”
„To je božja zemlja.”
„Hoćeš šalicu kave?”
„Pa znaš i sam.” Tex se odmah stvorio sa šalicom. King je sebi napunio
drugi put. Zatim je Texu napunio pola šalice. „Max?”
I Max je dobio pola šalice. Brzo je popio kavu. „Pospremit ću sve ovo sutra
ujutro”, rekao je, uzevši sa sobom lonac.
„Dobro. Laku noć, momci.”
King se još jednom uvukao pod mrežu i provjerio da je dobro podvučena
pod madrac. Zatim je zadovoljno legao između dvije plahte. Podalje u baraci
je vidio kako Max dodaje vode u talog kave i zatim lonac stavlja pored svog
kreveta. Znao je da će to Max prokuhati za doručak. Osobno, King nikada nije
volio prokuhanu kavu. Bila je previše gorka. Ali momci su rekli da je dobra.
Ako je Max želi prokuhati, dobro, pomislio je složivši se. King nije odobravao
razbacivanje.
Zatvorio je oči i usmjerio misli prema dijamantu. Barem je znao tko ga
ima, kako da dođe do njega i sad, kad mu je sreća dovela Petera Marlowea,
znao je kako se taj nevjerojatno komplicirani posao može obaviti.
Tek kad upoznaš čovjeka, promrmljao je King zadovoljno, kad jednom
saznaš njegovu Ahilovu petu, jasno ti je kako ćeš ga obraditi, kako ćeš ga
uključiti u svoje planove. Da, njegove su se slutnje isplatile kad je prvi put
ugledao Petera Marlowea skvrčenog poput domoroca na zemlji, kako brblja
malajski. U ovom svijetu treba paziti na sve.
Sada, razmišljajući o razgovoru s Peterom Marloweom, poslije prozivke,
King je osjetio kako ga preplavljuje toplina radosnog očekivanja.
„U ovoj prokletoj rupi se ništa ne događa”, rekao je nevino King, dok su
sjedili u zavjetrini barake, pod nebom bez mjeseca.
„To je točno”, odvratio je Peter Marlowe. „Bolesno. Svi su dani potpuno
isti. Da poludiš.”
King je kimnuo. Zgnječio je komarca. „Znam jednog frajera koji sebi
ponekad omogući dobro uzbuđenje.”
„Oh? A što radi?”
 „Ide kroz žicu. Po noći.”
„Moj bože! Taj zbilja izaziva neprilike. Mora biti lud!” No King je spazio
treptaj uzbuđenja u očima Petera Marlowea. Šuteći, čekao je u tišini. „A zašto
to radi?”
„Uglavnom radi štosa.”
„Misliš radi uzbuđenja?”
King je kimnuo.
Peter Marlowe je tiho zazviždao. „Mislim da ne bih imao toliko živaca.”
„Ponekad taj frajer ode i do malajskog sela.”
Peter Marlowe je pogledao iza žice, videći u mislima selo na obali za koje
su svi znali da postoji, udaljeno pet kilometara. Jednom je otišao u najvišu
ćeliju u zatvoru i popeo se na prozor s tankim rešetkama. Bacio je pogled i
ugledao panoramu džungle i sela koje se ugnijezdilo na obali. Tog dana su na
moru bili brodovi. Ribarski brodovi i neprijateljski brodovi, poput otoka na
staklenom moru. Buljio je u to, fasciniran blizinom mora, obješen o rešetke
sve dok mu se ruke nisu umorile. Nakon što se malo odmorio, ponovo je
skočio i gledao. Ali više nikada nije tamo otišao. Bilo je previše bolno. Uvijek
je živio blizu mora. Daleko od njega se osjećao izgubljen. Sada je opet bio
blizu. Ali ga nije mogao dodirnuti.
„Vrlo je opasno vjerovati cijelom selu”, rekao je Peter Marlowe.
„Nije, ako ih poznaš.”
„To je točno. Taj čovjek zaista ide u selo?”
„Tako mi je rekao.”
„Mislim da se čak ni Suliman ne bi na to odvažio.”
„Tko?”
„Suliman. Malajac s kojim sam razgovarao. Danas poslijepodne.”
„Čini mi se kao da je to bilo pred mjesec dana”, rekao je King.
„Da, zbilja, zar ne?”
„Što, do vraga, frajer kao Suliman radi u ovoj rupi? Zašto se jednostavno
nije skinuo kad je rat završio?”
„Uhvaćen je na Javi. Suliman je bio rezač kaučukovca na Macovoj plantaži.
Mac je čovjek iz moje grupe. Dakle, Macov bataljon, Malajska regimenta je iz
Singapura bila poslana na Javu. Kad je rat završio, Suliman je odlučio ostati s
bataljonom.”
„K vragu, mogao se jednostavno izgubiti. Takvih na Javi ima milijun...”
„Javanci bi ga odmah prepoznali i vjerojatno bi ga predali...”
„A što je s onim zajedničkim prosperitetom? Znaš ono, Azija Azijcima?”
„Bojim se da im to baš puno ne znači. Nije to ni Javancima puno pomoglo.
Ukoliko se nisu potčinili.”
„Kako to misliš?”
„U jesen 1942. sam bio u logoru izvan samog Bandunga”, rekao je Peter
Marlowe. „To je na brežuljcima, u središtu otoka. U to vrijeme tamo je bilo s
nama mnogo Ambonaca, Menadonaca i mnoštvo Javanaca – ljudi koji su bili u
nizozemskoj vojsci. Logor je bio gadan za Javance, jer su mnogi od njih bili iz
Bandunga, a žene i djeca su im živjeli odmah s druge strane žice. Dugo su se
vrijeme znali iskradati i provesti noć vani, a onda se vratiti u logor prije zore.
Logor je bio slabo čuvan, pa je to bilo lako. No za Evropljane je to bilo vrlo
opasno, jer bi te Javanci odmah predali Japancima i to bi ti bio kraj. Jednoga
dana su Japanci izdali naređenje da svi koje uhvate izvan logora treba da
budu strijeljani. Naravno, Javanci su mislili da se to odnosi na sve osim na
njih – bilo im je rečeno da će ih za par tjedana ionako pustiti. Jedno jutro su
uhvatili njih sedmoricu. Slijedećeg dana se trebala održati parada. Čitav
logor. Javance su stavili uza zid i strijeljali. Kao od šale, pred svima nama. Uz
vojničke počasti pokopali su svu sedmoricu tamo gdje su pali. Zatim su
Japanci oko grobova uredili mali vrt. Posadili su cvijeće i stavili tanku bijelu
ogradu oko cijelog tog područja, te postavili natpis na malajskom, japanskom
i engleskom. Na njemu je pisalo: Ovi su ljudi poginuli za svoju domovinu.”
„Šališ se!”
„Ne, ne šalim se. No najsmješnije u svemu je bilo to da su Japanci pored
grobova postavili počasnu stražu. Nakon toga, svaki japanski stražar, svaki
japanski časnik, koji je prošao pored „svetišta”, morao je pozdraviti. Svaki. A
u to vrijeme svi ratni zarobljenici su morali ustati i nakloniti se, ako bi im se i
najobičniji japanski redov našao u vidokrugu. Ako to ne bi učinio, dobio bi s
kundakom u glavu.”
„Pa to nema smisla. To s vrtom i pozdravljanjem.”
„Za njih ima. To su istočnjačka shvaćanja. To je za njih sasvim normalno.”
„Bogami nije. Nikako.”
„Radi toga ih i ne volim”, rekao je zamišljeno Peter Marlowe.
„Bojim ih se, jer nema mjerila kojim bi ih izmjerio. Ne reagiraju onako
kako bi trebalo. Nikada.”
„Ne znam ništa o tome. Ali znaju vrijednost dolara i uglavnom im možeš
vjerovati.”
„Misliš u poslu?” nasmijao se Peter Marlowe. „E, tu ih ne poznajem. Ali što
se tiče samih ljudi... Doživio sam još nešto. U drugom logoru na Javi –tamo su
nas stalno premještali, a ne kao tu u Singapuru – također u Bandungu. Bio je
tamo jedan japanski stražar, jedan od boljih. Nije stalno zabadao u tebe, kao
ostali. E, njega smo zvali Sunac, jer se uvijek smješkao. Sunac je volio pse. I
uvijek bi ih oko sebe skupio pet do šest kad je išao po logoru. Najviše je volio
jednu kuju – ovčara. Jednoga je dana kuja okotila mlade, najzgodnije psiće
koje si ikada vidio i Sunac je bio najvjerojatnije najsretniji Japanac na cijelom
svijetu, vježbao ih je, smijao se i igrao s njima. Kad su prohodali, napravio je
od konopca zajedničku uzicu, pa su po logoru hodali iza njega u koloni.
Jednoga dana je vukao unaokolo te psiće, a jedan od njih je sjeo na stražnje
noge. Znaš već kakvi su mali psići, brzo se umore i onda sjednu. Sunac ga je
dio puta vukao, a onda ga je naglo trznuo. Psić je zaskvičao, ali je i dalje ostao
u istom položaju.”
Peter Marlowe je zastao i zavio cigaretu. Zatim je nastavio. „Sunac je
čvrsto zgrabio konopac i počeo oko glave okretati psića, zavezanog na
drugom kraju konopca. Zavrtio ga je možda desetak puta, smijući se tome
kao najboljoj šali na svijetu. Dok se psić očajnički trzao i cvilio, po zadnji put
ga je još jače zavrtio i pustio konopac. Psić je odletio nekih petnaestak
metara uvis. A kad je pao na tvrdo tlo, puknuo je kao zrela rajčica.”
„Prokleti gad!”
Nakon izvjesnog trena, Peter Marlowe je rekao: „Sunac je prišao psiću.
Pogledao ga je i suze su mu grunule iz očiju. Jedan od naših ljudi je uzeo
lopatu i pokopao njegove ostatke, a Sunac je čitavo vrijeme grcao od boli. Kad
je grob bio gotov, obrisao je suze, dao čovjeku paket cigareta, kleo ga je oko
pet minuta, udario ga kundakom u prepone, a zatim se naklonio grobu,
naklonio se povrijeđenom čovjeku i odmarširao sijući od sreće s ostalim
psima i psićima.”
King je polako stresao glavom. „Možda je bio lud. Sifilitičan.”
„Ne, Sunac nije bio lud. Izgleda da se Japanci ponašaju kao djeca – s
tijelima i snagom odraslih ljudi. Na mnoge stvari gledaju kao mala djeca.
Njihova perspektiva je nakrivljena – za nas – i izopačena.”
„Čuo sam da je na Javi bilo gadno poslije kapitulacije”, rekao je King samo
da i dalje održi razgovor. Trebalo mu je gotovo čitav sat da se Peter Marlowe
ovako raspriča, a htio je da se osjeća kao kod kuće.
„Na izvjestan način. Naravno, u Singapuru je bilo preko sto tisuća vojnika,
pa su Japanci morali biti oprezni. Lanac komande je još uvijek postojao, a
mnoge jedinice su bile netaknute. Japanci su sve svoje snage usmjerili prema
Australiji i nisu mnogo brinuli sve dok su se ratni zarobljenici dobro ponašali
i organizirali život u logorima. Tada je isto tako bilo i na Javi i Sumatri.
Namjeravali su navaliti i zauzeti Australiju, a onda bi sve nas tamo poslali kao
robove.”
„Ti si lud”, rekao je King.
„Oh, ne. To mi je ispričao japanski časnik nakon što su me uhvatili. Ali kad
je njihov nalet zaustavljen u Novoj Gvineji, počeli su čistiti svoje redove. Na
Javi nas nije bilo mnogo pa su mogli sebi dozvoliti da budu grubi. Rekli su da
mi časnici nemamo nikakve časti, jer smo dopustili da budemo zarobljeni.
Stoga nas uopće nisu držali ratnim zarobljenicima. Obrijali su nam glavu i
zabranili da nosimo časničke oznake. Tu i tamo bi dozvolili da opet
‘postanemo’ časnici, ali kosu nismo smjeli pustiti.” Peter Marlowe se
nasmiješio. „A kako si ti dospio ovamo?”
„Uobičajeni zajeb. Bio sam u pratećoj četi na aerodromu. Na Filipinima.
Morali smo pobjeći navrat-nanos. Prvi brod na koji smo naišli je plovio ovdje,
pa smo se ukrcali. Mislili smo da je Singapur siguran kao Fort Knox. No kad
smo stigli. Japanci su već prošli Johore. U zadnji čas je došlo do panike i svi su
se momci nakrcali u posljednji konvoj. Meni se činilo da to baš nije pametno,
pa sam ostao. Kad je isplovio na more, cijeli konvoj je bio potopljen. Koristio
sam mozak, pa sam ostao živ. Najčešće samo budale pogibaju.”
„Sumnjam da bih bio toliko mudar da ne odem – kad bih imao takvu
priliku”, rekao je Peter Marlowe.
„Moraš misliti na sebe, Peter. To nitko drugi neće učiniti.”
Peter Marlowe je dugo o tome razmišljao. Komadići razgovora su se
izgubili u noći. Ponekad bi se začula provala bijesa. Šapati. Postojani oblak
komaraca. Iz daljine su se čuli tužni pozivi brodskih sirena. Urezane na
tamnom nebu, palme su šuštale. Otpali list je pao s palmine krošnje i slomio
se na tlu.
Peter Marlowe je prekinuo tišinu. „Taj tvoj prijatelj. Zaista ide u selo?”
King se zagledao u oči Petera Marlowea. „Želiš i ti poći?” zapitao je tiho.
„Kad slijedeći put budem išao?”
Lagani osmijeh je zatitrao na ustima Petera Marlowea. „Da...”
Komarac je iznenada snažno zazujao pored Kingova uha. On se podigao,
pronašao bateriju i pregledao unutrašnjost mreže. Komarac je napokon
sletio na tkaninu. King ga je spretno zgnječio. Zatim je ispočetka sve
provjerio kako bi se osigurao da u mreži nema ni jedne pukotine i ponovo
legao.
Na trenutak je ostao bez i jedne misli. San je došao brzo i spokojno.

Peter Marlowe je i dalje ležao budan na svom ležaju, češući mjesta gdje su
ga ugrizle stjenice. Kingove riječi su potakle mnoge uspomene...
Sjetio se broda koji je njega, Maca i Larkina pred godinu dana dovezao s
Jave.
Japanci su naredili zapovjedniku Bandunga, jednog od logora na Javi da
osigura tisuću ljudi za radnu jedinicu. Ljudi su trebali biti poslani u drugi,
obližnji logor na dva tjedna s dobrom hranom – dvostruki obroci – i
cigaretama. Zatim će ih premjestiti na drugo mjesto. Također s dobrim
radnim uvjetima.
Mnogima je bilo ponuđeno da odu na dva tjedna. Nekima je bilo naređeno.
Mac je sam, na svoju ruku prijavio sebe, Larkina i Petera Marlowea. „Nikad se
ne zna, dečki”, umovao je dok su ga proklinjali. „Ako odemo na neki otočić,
recimo, Peter i ja znamo jezik. Osim toga, to mjesto ne može biti lošije od
ovoga.”
Tako su odlučili da zlo koje su poznavali zamjene novim zlom.
Brod je bio malešni trgovački parobrod. Na ulazu je bilo mnogo stražara i
dva Japanca odjevena u bijelo s bijelim maskama na licu. Na leđima su im bile
velike kante, a u rukama su držali raspršivače povezane s kantama. Svi
zatvorenici i njihova imovina su bili poprskani sprejem-sterilizatorom, da ne
bi unijeli javanske mikrobe na čisti brod.
U malom spremištu na krmi je bilo štakora, ušiju i izmetina, a usred
spremišta se nalazio mali prostor, šest sa šest metara. Oko prostorije, od
stropa pa do poda, učvršćene za brodski trup, nalazile su se duboke police u
pet redova. Razmak između polica je bio jedan metar, a bile su tri metra
duboke.
Japanski narednik je ljudima pokazao kako će sjediti u policama, s
prekriženim nogama. Pet ljudi u redu, zatim petorica u redu pored njih, te
odmah nova petorica. Sve dok police ne budu sasvim napunjene. Kad su se
začuli panični prosvjedi, narednik je rekao da su na taj način bili
transportirani i japanski vojnici, pa ako je to bilo dobro za slavnu japansku
armiju, onda je dobro i za bijelo smeće. S revolverom je prisilio prvu petoricu
da uđu u klaustrofobičnu tamu, a pritisak ostalih ljudi koji su pristizali u
spremište, prisilio je ostale da se maknu u police. Koljeno do koljena, leđa o
leđa, tijelo do tijela. Na prostor šest sa šest metara naguralo se gotovo
stotinu ljudi, stojeći, hvaleći Boga što se ne nalaze u policama. Okna su bila
podignuta i sunce je ulazilo u spremište.
Narednik je poveo drugu kolonu u spremište na pramcu, koje je također
trebalo ispuniti.
Kad je Mac ušao u zapareno potpalublje, zakrkljao je i onesvijestio se.
Peter Marlowe i Larkin su ga uhvatili. U općoj galami su se počeli gurati i
probijati natrag, prema izlazu na palubu. Stražar ih je pokušao gurnuti dolje.
Peter Marlowe je vikao i molio, pokazujući im Macovo iskrivljeno lice. Stražar
je slegnuo ramenima i pustio ih, kimnuvši prema pramcu.
Larkin i Peter Marlowe su se progurali i našli mjesto da Mac legne.
„Što ćemo sada?” Peter Marlowe je zapitao Larkina.
„Pokušat ću naći liječnika.”
Macova ruka je zgrabila Larkina. „Pukovniče”, oči su mu se jedva otvorile
dok je brzo šaputao. „Dobro mi je. Morao sam nas nekako izvesti van. Za boga
miloga, pravite se da ste zaposleni i ne bojte se ako budem još lošije
izgledao.”
Tako su se oni bavili Macom, dok je delirično cvilio, otimao se i povraćao
vodu koju su mu ulijevali u usta. To su radili sve dok brod nije isplovio. No
tada je već i paluba bila prenapučena ljudima. Na njoj nije bilo dovoljno
mjesta da bi svi odjednom mogli sjediti. No kao što su već bili redovi za vodu,
za rižu i za zahod, tako su se dogovorili da će se mijenjati, te malo sjediti, a
malo stajati.
Te noći je oluja šibala brod punih šest sati. Oni iz potpalublja su
pokušavali izaći da bi povraćali, a oni na palubi su nastojali odoliti bujici.
Slijedeći dan je bio miran, blještavo sunčan. Jedan je čovjek pao preko
ograde. Oni na palubi – zarobljenici i stražari – dugo su gledali kako se utaplja
u brazdi broda. Nakon toga više nitko nije pao u more.
Drugog dana su trojicu bacili u more. Japanski stražari su ispalili plotun iz
pušaka, kako bi pogreb bio što više vojnički. Služba je bila vrlo kratka – ljudi
su morali zauzeti mjesta u redovima.
Put je trajao četiri dana i pet noći. Za Maca, Larkina i Petera Marlowea nije
bilo nekih većih događaja...

Peter Marlowe je ležao na oznojenom madracu, žudeći za snom. No misli

su mu nekontrolirano jurile, privlačeći užase prošlosti i strahove od
budućnosti. I uspomene koje je bilo bolje zaboraviti. Posebno kad si bio sam.
Uspomene na nju.
Zora je već zabijelila nebo kad je napokon zaspao. No, čak i taj san je bio
okrutan.
 7

Dani su slijedili jedan za drugim, u potpunoj monotoniji.

Jedne se noći King otputio u bolnicu, tražeći Mastersa. Pronašao ga je na
verandi jedne od bolničkih baraka. Ležao je na smrdljivom krevetu, napola
pri svijesti, s očima prikovanim na strop.
„Zdravo, Masters”, rekao je King nakon što se uvjerio da ga nitko ne sluša.
„Kako se osjećaš?”
Masters se zabuljio, ali ga nije prepoznao. „Osjećam?”
„Naravno.”
Prošla je čitava minuta dok Masters nije promrmljao: „Ne znam.” Slina mu
se slijevala niz bradu.
King je uzeo svoju tabakeru i napunio praznu kutiju koja je ležala pored
kreveta. „Masters”, rekao je, „hvala ti što si me obavijestio.”
„Obavijestio?”
„Rekao mi ono što si pročitao na komadu novina. Htio sam se zahvaliti,
dati ti malo duhana.”
Masters se s mukom prisjetio. „Oh! Nije baš u redu da kolega špijunira
kolegu. Prokleto gadno!” Zatim je umro.
Prišao je dr Kennedy i navukao grubu plahtu preko Mastersove glave.
„Vaš prijatelj?” zapitao je Kinga, dok su mu se umorne oči sakrile pod
čupavim obrvama.
„Na neki način, pukovniče.”
„On je sretan”, reče doktor. „Više ga ništa ne boli.”
„To je jedan od mogućih pristupa, gospodine”, reče uljudno King. Uzeo je
duhan i ponovo ga vratio u svoju kutiju; Mastersu više nije bio potreban. „Od
čega je umro?”
„Nedostatak duha.” Doktor je zijevnuo. Zubi su mu bili pokvareni i prljavi,
kosa rijetka i prljava, a ruke ružičaste i njegovane.
„Mislite volje za životom?”
„To je jedan od mogućih pristupa.” Doktor je podigao pogled na Kinga. „To
je nešto od čega vi nećete umrijeti, zar ne?”
„Bogme ne, gospodine.”
„Što vas čini tako nepobjedivim?” zapitao je dr Kennedy, mrzeći to
ogromno tijelo, koje je zračilo zdravljem i snagom.”
„Ne shvaćam, gospodine.”
„Zašto je s vama sve u redu, a s nama ostalima nije?”
„Imam sreće”, odvrati King u namjeri da krene. No doktor ga je uhvatio za
košulju.
„Ne može to biti samo sreća. Možda ste vi vrag koji je poslan da nas
iskuša! Vi ste vampir, prevarant i lopov...”
„Slušajte, vi! Nikada nisam krao ni varao u životu i ne dopuštam da mi to
itko kaže!”
„Onda mi recite kako to radite. Kako? Samo bih to htio znati. Zar ne
vidite? Vi ste odgovor za sve nas. Ili ste dobri ili zli, a ja želim znati kakvi ste.”
„Vi ste ludi”, reče King, odgurnuvši mu ruku.
„Vi nam možete pomoći...”
„Pomozite si sami. Ja brinem o sebi. Vi brinite o sebi.” King je zamijetio
kako bijeli ogrtač dra Kennedyja visi na mršavu tijelu. „Evo”, reče, pružajući
mu ostatak kutije Kooa. „Uzmite cigaretu. To je dobro za živce, gospodine.”
Okrenuo se i izašao, drhteći. Mrzio je bolnice. Mrzio je smrad, bolest i
nemoć liječnika.
King je prezirao slabost. Taj doktor, pomislio je, visoko puca, kurvin sin.
Takvi luđaci neće dugo. Kao Masters, jadnik! Pa što, možda Masters i nije
jadnik – bio je slab i zbog toga nije vrijedio. Svijet je džungla – jaki
preživljavaju, a slabi moraju umrijeti. Ili ti ili onaj drugi. Tako i treba. Nema
drugog.
Dr Kennedy je buljio u cigarete blagoslivljajući svoju sreću. Jednu je
zapalio. Čitavo tijelo mu je upijalo nikotinsku slast. Zatim se zaputio odjelom
i prišao Johnnyju Carstairsu, kapetanu iz Prve tenkovske regimente, koji se
već gotovo pretvorio u leš.
„Evo ti”, rekao je, pružajući mu cigaretu.
„A što ćete vi, doktore Kennedy?”
„Ne pušim, nikada nisam pušio.”
„Sretni ste.” Johnny je zakašljao kad je povukao dim, pa se na usnama
zajedno sa sluzi pojavilo i malo krvi. Od napora pri kašljanju stisnula mu se
utroba, pa je po krevetu pokuljala krvava tekućina, jer mu čmarni mišići već
dugo nisu funkcionirali.
„Doktore”, rekao je Johnny, „molim vas, hoćete mi obući čizme? Moram
ustati.”
Stari je čovjek pogledao oko sebe. Slabo se vidjelo, jer je noćno svjetlo na
odjelu bilo prigušeno i pažljivo zaslonjeno.
„Nema ovdje nikakvih čizama”, rekao je, buljeći kratkovidno opet u
Johnnyja, dok je ovaj sjeo na rub kreveta.
„Oh. Tako, znači.”
„Kakve su to bile čizme?”
Tanki suzni trak se pojavio na Johnnyjevom licu. „Držite te čizme u
dobrom stanju. U njima sam marširao cijeli svoj život. To je jedino što mi je
preostalo.”
„Hoćeš još jednu cigaretu?”
„Upravo ovu završavam, hvala.”
Johnny se opet svalio u vlastiti izmet. „Žao mi je čizama.”
 Dr Kennedy je uzdahnuo, skinuo svoje čizme bez vezica i stavio ih na
Johnnyjeve noge. „Imam još jedan par”, lagao je, a zatim se uspravio,
osjećajući bol u leđima.
Johnny je pomaknuo nožne prste, s užitkom osjećajući grubu kožu.
Pokušao ih je pogledati, ali je to bio prevelik napor.
„Umirem”, rekao je.
„Da”, primijetio je doktor. Bilo je vrijeme – da li je to ikada bilo – kada bi
doktor upotrijebio sve one riječi utjehe. Sada za to nije bilo potrebe.
„Prilično besmisleno, zar ne, doktore? Dvadeset dvije godine i ništa. Iz
ničega u ništa.”
Lagani povjetarac unese na odjel nagovještaj zore.
„Hvala što ste mi posudili čizme”, rekao je Johnny. „Jedno sam samom
sebi uvijek govorio, čovjek mora imati čizme.” Zatim je umro.
Dr Kennedy je skinuo čizme s Johnnyja i ponovo ih obukao. „Dežurni”,
pozvao je, vidjevši jednoga na verandi.
„Da, gospodine?” rekao je jasno Steven, prilazeći mu s kablom proljeva u
lijevoj ruci.
„Pozovite odjeljenje za leševe da odnesu ovoga. Ah da, možete srediti
također i krevet narednika Mastersa.”
„Jednostavno ne stignem na sve, pukovniče”, reče Steven, odlažući kabao.
„Odnio sam tri tute za krevete deset, dvadeset tri i četrdeset sedam. A
jadnom pukovniku Huttonu je bilo tako neudobno, da sam mu morao
presvući odjeću.” Steven je pogledao prema krevetu i stresao glavom. „Sami
mrtvaci...”
„To je posao, Steven. Treba ih pokopati, to je najmanje što možemo učiniti
za njih. I to što prije to bolje.”
„Pretpostavljam da je tako. Jadni dečki.” Steven je uzdahnuo i tankoćutno
obrisao čistom maramicom znoj sa čela. Zatim je složio maramicu u džep
svog bijelog sanitetskog ogrtača, podigao kabao, nakrivio se malo pod
njegovom težinom i izašao kroz vrata.
Dr Kennedy ga je prezirao, prezirao je njegovu crnu nauljenu kosu,
obrijana pazuha i obrijane noge. No istovremeno, nije ga mogao kriviti.
Homoseksualnost je bila jedan od načina opstanka. Ljudi su se tukli za
Stevena, dijelili s njim svoje obroke, davali mu cigarete – sve za privremeno
korištenje njegova tijela. A napokon, zapitao se doktor, što ima u tome tako
odvratno? U kliničkom smislu i „normalni seks” može biti odvratan, ako malo
bolje razmisliš.
Grubom se rukom odsutno počešao po jajima što su ga svrbjela. Nehotice
je dodirnuo svoj organ. Bio je bez ikakvih osjetila. Gumen.
Prisjetio se da već mjesecima nije imao erekcije. No, pomislio je, to je
samo radi loše ishrane. Nema se zašto brinuti. Čim se odavde izvučemo i
počnemo normalno jesti, opet će sve biti u redu. Muškarac sa četrdeset i tri
godine još uvijek je muškarac.
Steven se vratio s grupom za leševe. Tijelo su stavili na nosila i odnijeli.
Steven je samo promijenio plahtu. Već slijedeći trenutak je na drugim
nosilima donesen novi pacijent, kome su pomogli da legne u krevet.
Dr Kennedy je automatski izmjerio bolesnikovo bilo.
„Sutra će groznica prestati”, rekao je. „Samo malarija.”
„Da, doktore”, pogledao ga je afektirano Steven. „Da mu dam malo
kinina?”
„Naravno, dajte mu kinina!”
„Oprostite, pukovniče”, reče trpko Steven, zabacivši glavu. „Samo sam
pitao. Samo liječnici mogu propisati lijek.”
„Dobro, daj mu kinina, i za boga miloga, Steven, prestani se pretvarati da
si neka jebena ženska.”
„Ma nemojte!” Karike na Stevenovoj ogrlici su zazvečale kako se naglo
trgnuo i okrenuo prema pacijentu. „Potpuno je nečasno da se okomljujete na
mene, dre Kennedy, dok pokušavam davati sve od sebe.”
Da Kennedy bi vjerojatno još više napao Stevena, da u tom trenutku nije
na odjel došao dr Prudhomme.
„Dobra večer, pukovniče.”
„Oh, zdravo”, okrenuo mu se dr Kennedy zahvalno, shvativši da je glupo
svađati se sa Stevenom. „Sve u redu?”
„Da. Možemo li malo porazgovarati?”
„Jasno.”
Prudhomme je bio mali, vedri čovjek – kokošjih prsa – s rukama
umrljanim dugogodišnjim baratanjem kemikalijama. Glas mu je bio dubok i
mekan. „Imamo dva slijepa crijeva za sutra. Jedan je baš stigao u Hitnu.”
„U redu. Pogledat ću ih prije no što odem.”
„Hoćete ih operirati?” Prudhomme je bacio pogled na drugi kraj odjela,
gdje je Steven držao posudu čovjeku koji je povraćao.
„Da. Dajte mi da nešto radim”, rekao je Kennedy. I on je pogledao u tamni
kut. U polusvjetlu zasjenjene svjetiljke isticale su se Stevenove duge, vitke
noge. Isto je bilo i s oblinama njegove zadnjice, naglašenim u uskim, kratkim
hlačama.
Osjetivši njihov pogled, Steven je podigao glavu. Nasmiješio se. „Dobra
večer, dre Prudhomme.”
„Zdravo, Steven”, rekao je Prudhomme nježno.
Na svoje zaprepaštenje, dr Kennedy je primijetio da dr Prudhomme i dalje
bulji u Stevena.
Prudhomme se okrenuo prema Kennedyju, primijetio njegovo
zaprepaštenje i smrknuo se. „Oh, da ne zaboravim, završio sam autopsiju
onog čovjeka što je nađen u jami za izmet. Smrt gušenjem”, rekao je smireno.
„No, ako se čovjekova glava nađe makar i pola puta do te rupe, vrlo će
vjerojatno gušenje biti uzrok smrti.”
„Istina, doktore”, rekao je lagano Prudhomme. „Na smrtovnici sam
napisao: ‘Samoubojstvo u stanju poremećene svijesti’.”
„Jeste li identificirali tijelo?”
„Da. Popodne. Bio je to Australac. Čovjek imenom Gurble.”
Dr Kennedy je protrljao lice. „Nikada se na taj način ne bih ubio. Grozno.”
Prudhomme je kimnuo, a oči je svrnuo na Stevena. „Potpuno se slažem.
Naravno, možda je bio i bačen u jamu.”
„Ima li nekih tragova na tijelu?”
„Ništa.”
Dr Kennedy se prisiljavao da ne primjećuje kako Prudhomme očima guta
Stevena. „E, pa sad, ubojstvo ili samoubojstvo, način je užasan. Užasan!
Pretpostavljam da nikada nećemo ni saznati što je bilo.”
„Danas su obavili jednu tihu istragu, čim su saznali o kome se radi. Čini se
da je pred nekoliko dana taj čovjek bio uhvaćen kako krade provijant svoje
barake.”
„Oh! Tako dakle.”
„U svakom slučaju, mislim da je to i zaslužio, zar ne?”
„Mislim da je tako.” Dr Kennedy je htio nastaviti razgovor, jer je bio
usamljen, ali je vidio da Prudhommea interesira jedino Steven.
„Dobro”, rekao je. „Bolje da malo obiđem. Hoćete li poći sa mnom?”
„Hvala, ali moram pripremiti pacijente za operaciju.”
Dok je dr Kennedy napuštao odjel, krajičkom oka je ugledao kako se
Steven očešao o Prudhommea i vidio kako ga je Prudhomme kradomice
pomilovao. Zatim je začuo Stevenov smijeh i ugledao kako mu otvoreno i
intimno uzvraća milovanje.
Preplavila ga je njihova opscenost; znao je da bi se morao vratiti na odjel,
razdvojiti ih i predati na vojni sud. No bio je previše umoran, pa se
jednostavno zaputio prema krajnjem dijelu verande.
Zrak je bio miran, noć tamna i bešumna, a mjesec je poput golema luka
svjetlosti visio s nebeskih greda. Ljudi su i dalje šetali po stazi, ali su bili tihi.
Sve je čekalo zoru.
Kennedy je upro pogled prema zvijezdama, pokušavši iz njih dokučiti
odgovor na jedino pitanje koje ga je mučilo. Kad će, zaboga, već jednom
prestati ta mora?
No odgovora nije bilo.

Peter Marlowe je bio na časničkom zahodu, uživajući u ljepoti lažne zore i

u ljepoti zadovoljavajućeg pražnjenja crijeva. Prvo je bilo često, a drugo
rijetko.
Uvijek bi u zahodu odabrao zadnji red, djelomice stoga što se još uvijek
mrzio olakšavati na otvorenom, djelomice što je mrzio da bilo tko bude iza
njega, a djelomice jer je bilo zabavno promatrati druge.
Jame za izmet bile su duboke osam metara, široke pola metra, a metar i
pol razmaknute jedna od druge. Bilo je dvadeset redova koji su se pružali
prema padini, a u svakom redu trideset rupa. Svaka je imala drvenu dasku s
poklopcem.
U sredini tog područja bila je jedina rupa sa sjedalicom od drveta. Pravi
sjedeći zahod. To je bila povlastica pukovnika. Svi ostali su morali čučnuti, s
raskrečenim nogama sa strane. Nije bilo nikakvih pregrada i čitavo je
područje bilo dostupno svačijim očima.
Pukovnik Samson je sjedio na uzvišenoj osami. Osim otrcanog coolie-
šešira, bio je potpuno gol. Uvijek je nosio taj šešir, osim kada bi brijao glavu,
masirao je, trljao kokosovim uljem ili drugim čudnim pomadama. Bio je
uhvatio neku nepoznatu bolest, pa mu je jednoga dana otpala sva kosa,
zajedno s obrvama i trepavicama. Po drugim dijelovima tijela bio je dlakav
kao majmun.
Ostali ljudi su bili razasuti po čitavom području, što je bilo moguće dalje
jedan od drugoga. Svaki s bocom vode. Svaki tjerajući stalne rojeve muha.
Peter Marlowe je ponovo primijetio da je goli čovjek koji u čučećem
položaju prazni crijeva, najružnije biće na svijetu – ili možda najpatetičnije.
Osjećao se dolazak dana u laganom povjetarcu i zlaćanim prugama na
nebu. Zemlja je bila hladna, jer je po noći padala kiša i vjetrić je bio svjež i
ugodan s mirisom soli i jasmina.
Da, pomislio je Peter Marlowe zadovoljno, bit će to dobar dan.
Kad je završio, nagnuo je bocu s vodom i, još uvijek čučeći, prstima lijeve
ruke oprao ostatke izmeta. Uvijek s lijevom rukom. Desna ruka je za jelo.
Domoroci nemaju riječ za desnu ruku i lijevu ruku, nego je zovu gnojno-
rukom i jelo-rukom. I svi su ljudi koristili vodu, jer je papir, bilo koji papir, bio
isuviše vrijedan. Osim Kinga. On je imao pravi toaletni papir. Dao je komad
Peteru Marloweu, a ovaj ga je podijelio u svojoj grupi, jer ga se moglo
upotrijebiti kao odličan papir za cigarete.
Peter Marlowe je ustao, zavezao svoj sarong i zaputio se prema baraci u
očekivanju doručka. Bit će, kao i uvijek, kaša od riže i slabi čaj, no danas je
njegova grupa imala i kokosov orah – također poklon od Kinga.
U tih nekoliko kratkih dana, koliko je poznavao Kinga, razvilo se rijetko
prijateljstvo. Povezivala ih je djelomice hrana, djelomice cigarete, a djelomice
i pomoć – King je salvarsanom izliječio tropske čireve na Macovim
gležnjevima; za dva dana je izliječio ono što bi se gnojilo dvije godine.
Također, Peter Marlowe je znao da iako su sva trojica pozdravili Kingovo
bogatstvo i pomoć, ipak im se najviše sviđala sama njegova osoba jer je
svima upravo ulijevao snagu i pouzdanje. Čovjek bi se i sam osjetio boljim i
jačim – činilo se kao da te hrani magija koja ga je okruživala.
 „On je vještac!” Peter Marlowe je nehotice naglas uzviknuo.
Većina časnika u Baraci šesnaest je još uvijek spavala ili ležala na
posteljama čekajući doručak, kad je ušao. Izvukao je ispod jastuka kokosov
orah i uzeo strugalo i mačetu. Zatim je izašao i sjeo na klupu. Mukli udarac
mačete podijelio je orah na dvije potpuno jednake polovice, a mlijeko je
iscurilo u porciju. Zatim je pažljivo počeo strugati jednu polovicu oraha.
Komadići bijelog mesa su padali u mlijeko.
Drugu polovicu je sastrugao u odvojenu posudu. To kokosovo meso je
stavio u komad mreže protiv komaraca i pažljivo iscijedio mutno-slatkasti
sok u šalicu. Danas je na Maca red da svojoj rižinoj kašici od doručka doda
šalicu soka.
Peter Marlowe je ponovo zaključio kako je ostatak kokosova oraha
čudesna hrana. Bogat proteinom i bez ikakva okusa. Samo komadić češnjaka i
sav bi bio češnjak. Četvrtina sardine i sav bi se pretvorio u sardinu, a njegovo
je meso moglo dati miris mnogim porcijama riže.
Odjednom ga je obuzela strašna glad za kokosovim orahom. Bio je toliko
gladan, da uopće nije primijetio kako se približavaju stražari. Nije osjetio
njihovo prisustvo, sve dok zloćudno nisu zastali na dovratku barake, a ljudi
skočili na noge.
Yoshima, japanski časnik, razbio je tišinu. „U ovoj baraci se nalazi radio.”
 8

Yoshima je čekao pet minuta da netko progovori: Zapalio je cigaretu, a

paljenje šibica odjeknulo je poput groma.
Prva reakcija Davea Davena bila je: „Oh, bože, koji nas je to gad otkucao, ili
tko je pogriješio? Peter Marlowe? Cox? Spence? Pukovnici?” Druga reakcija je
bio užas – užas neskladno pomiješan s olakšanjem – da je taj dan ipak došao.
Peter Marlowe je bio uzet od straha. Tko je provalio? Cox? Pukovnici? Čak
ni Mac ni Larkin ne znaju da ja znam! Kriste! Utram Road!
Cox je bio skamenjen. Samo je pogledom prelazio od jednih kosih očiju do
drugih i tek ga je snaga krevetnih greda zadržavala da ne padne.
Potpukovnik Sellars vršio je dužnost zapovjednika barake, a hlače su mu
se stisle od straha dok je sa svojim pomoćnikom, kapetanom Forestom
ulazio u baraku.
Pozdravio je, dok mu se lice zacrvenjelo i oznojilo.
„Dobro jutro, kapetane Yoshima...”
„Nije dobro jutro. Ovdje se nalazi radio. Radio je protiv naredbi Japanske
carske armije.” Yoshima je bio malen, slabašan i vrlo uredan. S njegova
debela remena je visio samurajski mač. Čizme do koljena su se sjale poput
zrcala.
„Ne znam ništa o tome. Ne. Ništa.” Sellars je prasnuo. „Ti!” Drhtavim
prstom pokazao je na Davena. „Znaš li ti nešto o tome?”
„Ne, gospodine.”
Sellars se okrenuo prema baraci. „Gdje je bežični?” Tišina.
„Gdje je bežični?” Bio je gotovo histeričan. „Gdje je bežični? Naređujem
vam da ga odmah predate. Znate da smo svi odgovorni za izvršavanje
naredbi Carske armije.”
Tišina.
„Sve ću vas predati na vojni sud”, vrištao je, dok su mu obrazi podrhtavali.
„Svi ćete dobiti ono što ste zaslužili. Ti! Kako se zoveš?”
„Zrakoplovni poručnik Marlowe, gospodine.”
„Gdje je bežični?”
„Ne znam, gospodine.”
Tada je Sellars ugledao Greya. „Grey! Ti si valjda šef vojne policije. Ako je
ovdje bežični, onda je to samo tvoja odgovornost. Trebalo je da to prijaviš
vlastima. Dat ću te na vojni sud i upisati u tvoje dokumente...”
„Ne znam ništa o bežičnom, gospodine.”
„Morao bi znati, tako ti boga!” Sellars je vikao na njega, lica crvenog i
iskrivljenog. Sjurio se prema mjestu u baraci, gdje je ležalo pet američkih
časnika. „Brough! Što znaš o svemu ovom?”
 „Ništa. A ja sam kapetan Brough, pukovniče!”
„Ne vjerujem ti. To su problemi koje baš vi, prokleti Amerikanci, stvarate.
Vi ste obična nedisciplinirana rulja...”
„Ne dozvoljavam da mi upućujete takve uvrede.”
„Da mi se nisi obraćao na takav način! Reci ‘gospodine’ i stani mirno.”
„Ja sam viši američki časnik i ne želim primati uvrede ni od vas ni od bilo
koga drugoga. U američkoj grupi, koliko ja znam, nema nikakvog radija. A da
ga i ima, budite sigurni da vama to ne bih rekao. Pukovniče!”
Sellars se okrenuo i sopćući krenuo prema sredini barake. „Onda ćemo
pretražiti baraku. Neka svatko stane pored svog kreveta! Mirno! Neka bog
pomogne čovjeku kod koga bude pronađen. Osobno ću se pobrinuti da bude
kažnjen najstrožom kaznom, ta buntovna svinja...”
„Umukni, Sellars.”
Svi su se ukrutili kad je pukovnik Smedly-Taylor ušao u baraku.
„Ovdje je bežični i ja pokušavam...”
„Umukni.”
Smedly-Taylorovo iskusno lice bilo je napeto dok je prilazio Yoshimi, koji
je promatrao Sellarsa s čuđenjem i zadovoljstvom. „U čemu je problem,
kapetane?” zapitao je, iako znajući o čemu se radi.
„U ovoj baraci je radio.” Yoshima zatim doda s porugom: „Prema
Ženevskoj konvenciji, ratni zarobljenici...”
„Etički zakon poznajem vrlo dobro”, reče Smedly-Taylor, držeći oči
podalje od grede osam-sa-osam. „Ako vjerujete da je ovdje bežični, molim,
potražite ga. Ili, ako znate gdje je, molim, uzmite ga, pa da s tim završimo.
Danas imam mnogo posla.”
„Vaš posao je da izvršavate zakon...”
„Moj posao je da izvršavam civilizirani zakon. Ako želite citirati zakon,
onda vas molim da ga se i sami pridržavate. Dajte nam hranu i medicinsku
opremu, na koju imamo pravo.”
„Jednoga ćete dana, pukovniče, otići predaleko.”
„Jednoga dana ću biti mrtav. Možda ću umrijeti od kapi pokušavajući
provesti smiješne zakone koje su postavili nesposobni administratori.”
„Vašu ću drskost prijaviti generalu Shimi.”
„Molim vas da to i učinite. A zatim ga zapitajte tko je dao naređenje da
svaki čovjek u logoru mora uhvatiti dvadeset muha dnevno, da se zatim
moraju skupiti i prebrojiti, te da ih ja osobno svakoga dana moram isporučiti
u vaš ured.”
„Vi viši časnici ste uvijek plakali o broju smrtnih slučajeva od srdobolje.
Muhe šire srdobolju...”
„Ne treba da me podsjećate na muhe i na stopu smrtnosti”, rekao je oporo
Smedly-Taylor. „Dajte nam kemikalije i dopuštenje da uvedemo higijenu u
okolna područja, pa ćemo čitav singapurski otok držati pod kontrolom.”
 „Zarobljenicima nije dozvoljeno...”
„Vaša stopa srdobolje je neekonomska. Vaša stopa malarije je visoka.
Prije vašeg dolaska, Singapur nije znao za malariju.”
„Možda. No opkolili smo vas na tisuće i zarobili smo vas na tisuće. Ni
jedan čovjek koji drži do svoje časti, ne bi dopustio da bude zarobljen. Svi ste
vi životinje i tako s vama treba i postupati.”
„Dakle, ako sam dobro razumio, samo je vrlo malo Japanaca zarobljeno na
Pacifiku.”
„Otkuda vam ta informacija?”
„Glasine, kapetane Yoshima. Znate kako je to. Očito netočno. Kao što je
netočno da japanska flota više nije na morima, ili da je Japan bombardiran, ili
da su Amerikanci osvojili Guadalcanal, Guam, Rabaul i Okinawu i da se
upravo spremaju u napad na japansko otočje...”
„Laži!” Yoshimina ruka se našla na samurajskom maču, dok je on sam
poskočio desetak centimetara u zrak. „Laži! Japanska carska armija
pobjeđuje u ratu i uskoro će zagospodariti Australijom i Amerikom. Nova
Gvineja je u našim rukama, a japanska armada je u ovom trenutku pred
Sydneyem.”
„Naravno.” Smedly-Taylor se leđima okrenuo prema Yoshimi i bacio
pogled niz baraku. Blijeda lica su mu uzvraćala pogled. „Svi izađite van,
molim”, rekao je mirno.
U tišini su poslušali njegovu zapovijed.
Kad je baraka bila prazna, ponovo se okrenuo prema Yoshimi. „Molim,
izvršite pregled.”
„A ako nađem radio?”
„To je u božjim rukama.”
Iznenada je Smedly-Taylor osjetio težinu svoje pedeset i četiri godine.
Zadrhtao je pod odgovornošću svog tereta, jer iako je rado služio, iako mu je
bilo drago da bude ovdje kad ga trebaju, iako je rado vršio svoju dužnost,
sada će morati pronaći izdajicu. Kada ga pronađe, morat će ga kazniti. Takav
čovjek zaslužuje smrt, kao što će i Daven umrijeti ako pronađu bežični. Daj
bože da ga ne nađu, pomislio je očajno, to je naša jedina veza s normalnim
svijetom. Bože, ako postojiš, ne daj da ga nađu! Molim te!
No Smedly-Taylor je znao da Yoshima ima pravo u jednome. Trebalo je
imati hrabrosti i umrijeti kao vojnik – na bojnom polju ili u bijegu. No bio je
živ, i rak uspomena ga je proždirao – uspomena na pohlepu, želju za moći i
nespretnost koje su uzrokovale otimanje Istoka i stotine tisuća beskorisnih
smrti.
Ali da sam poginuo, pomislio je, što bi bilo s mojom dragom Maisie, i
mojim sinovima, Johnom – u konjici – i Percyjem – zrakoplovcem – i s mojom
Trudy, koja se tako mlada udala, mlada ostala trudna i mlada ostala udovica –
što bi bilo s njima? Nikada ih ne bih vidio ni dodirnuo, niti osjetio ponovo
toplinu doma.
„To je u božjim rukama”, rekao je ponovo, no baš kao i on, i te riječi su bile
stare i vrlo tužne.
Yoshima je s praskom izdao zapovijedi četvorici stražara. Izvukli su
krevete iz kutova barake i napravili slobodan prostor. Zatim su u taj slobodan
prostor dovukli Davenov krevet. Yoshima mu se približio i počeo zagledavati
u zabatne grede, u gornji pokrov i u grube daske ispod toga. Pregledavao je
vrlo pažljivo, no Smedly-Taylor je iznenada shvatio da to čini samo zbog
njega – očito je već znao za tajno mjesto.
Sjetio se one noći pred mnogo mjeseci, kad su mu došli. „Vi preuzimate
potpunu odgovornost”, bio im je rekao. „Ako vas uhvate – uhvate, i to je onda
kraj. Ne mogu učiniti ništa da bih vam pomogao, ništa.” Zatim je izdvojio
Davena i Coxa i rekao im nasamo: „Ako otkriju bežični, pokušajte ne
spominjati ostale. Morate barem malo pokušati. Zatim recite da sam ja
zapovjedio postavljanje bežičnog. Ja vam naređujem da tako postupite.”
Zatim ih je otpustio uz blagoslov i poželio im sreću.
No sada ih je sve zadesila nesreća.
Nestrpljivo je čekao da Yoshima napokon počne čeprkati po gredi, mrzeći
tu agoniju mačke i miša. Mogao je osjetiti očaj ljudi skupljenih izvan barake.
Nije mogao ništa drugo, nego čekati.
Napokon se i Yoshima umorio od igre. Smetao mu je smrad u baraci.
Prišao je krevetu i obavio površan pregled. Zatim se zapiljio u gredu osam-
sa-osam. No oči mu nikako nisu pronalazile prorez. Namrgodivši se, sasvim
se približio, dok je dugim, osjetljivim prstima prelazio preko drveta. No i
dalje ništa nije otkrio.
Njegova prva reakcija je bila da je krivo obaviješten. No u to nije mogao
povjerovati, jer potkazivaču još nije bilo plaćeno.
Zaroktao je neku zapovijest i korejski stražar je skinuo bajunetu i pružio
mu je za držak.
Yoshima je lupnuo po gredi, osluškujući šuplji zvuk. Aha, evo ga! Opet je
lupnuo. Ponovo šuplji zvuk. Ali nigdje nije bilo pukotine. Ljutio je zabio
bajunetu u drvo.
Poklopac se otvorio.
„Tako.”
Yoshima je bio ponosan što je on pronašao radio. General će biti
zadovoljan. Možda dovoljno zadovoljan da ga prebaci u borbenu jedinicu, jer
je njegob bushido bio uvrijeđen plaćanjem doušnika i bavljenjem s tim
životinjama.
Smedly-Taylor se pomaknuo naprijed, osjetivši strahopoštovanje prema
tako majstorskom skrovištu i prema strpljivosti ljudi koji su ga napravili.
Moram predložiti Davena za unapređenje, pomislio je. To je stvar koja prelazi
i nadilazi obično vršenje dužnosti. No, da ga predložim – za što?
 „Kome pripada ovaj ležaj?” zapitao je Yoshima.
Smedly-Taylor je slegnuo ramenima, ustrajavši u pretvaranju da ništa ne
zna.
Yoshimi je bilo žao, zaista žao, što Daven ima samo jednu nogu.
„Želite li cigaretu?” rekao je, nudeći paket Kooa.
„Hvala”, Daven je uzeo cigaretu i prihvatio vatru, ali uopće nije osjetio
okus dima.
„Kako se zovete?” zapitao je Yoshima učtivo.
„Kapetan Daven, pješadija.”
„Kako ste izgubili nogu, kapetane Daven?”
„Ja... nagazio sam na minu. U Johoreu – baš sjeverno od ceste.”
„Jeste li vi napravili radio?”
„Da.”
Smedly-Taylor je odbacio svoj ljepljivi strah. „Ja sam kapetanu Davenu
zapovjedio da ga napravi. Za to snosim potpunu odgovornost. On je slušao
moja naređenja.”
Yoshima pogleda Davena. „Je li to istina?”
„Ne.”
„Tko još zna za radio?”
„Nitko. Bila je to moja zamisao i ja sam ga napravio. Sam.”
„Molim vas, sjednite, kapetane Daven.” Zatim Yoshima prezirno kimne
prema Coxu, koji je sjedio jecajući od užasa. „Kako se on zove?”
„Kapetan Cox”, reče Daven.
„Pogledajte ga. Odvratan je.”
Daven povuče dim iz cigarete. „I ja se bojim isto kao i on.”
„Vi se obuzdavate. Vi ste hrabri.”
„Ja se bojim više nego on.” Daven je nespretno dohramao do Coxa i s
mukom sjeo pored njega. „Sve je u redu, Cox, staro momče”, rekao je
milosrdno, stavljajući ruku na Coxovo rame. „Sve je u redu.” Zatim je
pogledao Yoshimu. „Cox je odlikovan Vojničkim križem u Dunkirku, a nije mu
bila ni dvadeseta. On je sada drugi čovjek. Vi gadovi ste ga uništili za ove tri
godine.”
Yoshima je obuzdao poriv da udari Davena. Postojao je zakon prema
čovjeku, pa bio on i neprijatelj. Okrenuo se prema Smedly-Tayloru i
zapovjedio da postroji šestoricu čiji su kreveti bili najbliži Davenovom, i
rekao mu da ostale drži pod stražom do daljnjih zapovijesti.
Šest ljudi se poredalo ispred Yoshime. Samo je Spence znao za radio, ali je
on, kao i ostali to nijekao.
„Ponesite ležaj i slijedite me”, naredio je Yoshima.
Kad je Daven posegnuo za štakom, Yoshima mu je pomogao da se digne.
„Hvala”, rekao je Daven.
„Želite li još jednu cigaretu?”
 „Ne, hvala.”
Yoshima je oklijevao. „Bio bih počašćen kada biste uzeli cijeli paket.”
Daven je slegnuo ramenima i uzeo cigarete, a zatim othramao prema
svom uglu i sagnuo se prema željeznoj nozi.
Yoshima je prasnuo novu zapovijed i jedan od korejskih čuvara je podigao
nogu i pomogao Davenu sjesti.
Prsti su mu bili mirni dok je pričvršćivao nogu, zatim je ustao i uzeo
štaku, te se na trenutak zagledao u nju. Onda ju je bacio u kut barake.
Otklatio se do kreveta i pogledao radio. „Vrlo se ponosim njime”, rekao je.
Pozdravio je Smedly-Taylora i izašao iz barake.
Mala povorka je krenula kroz utihli Changi. Yoshima je bio na čelu i
odmjeravao je svoj korak prema brzini Davenova napredovanja. Pored njega
je bio Smedly-Taylor. Zatim je išao Cox, sav obliven suzama. Druga dva
čuvara su čekali s ljudima iz Barake šesnaest.
Čekali su jedanaest sati.
Smedly-Taylor se vratio, a vratila su se i ona šestorica. Daven i Cox se
nisu vratili. Ostali su u stražarnici, a sutra će biti prebačeni u zatvor Utram
Road.
Ostali su se mogli razići.
Peter Marlowe je imao strahovitu glavobolju od sunca. Oteturao je natrag
u baraku i nakon tuširanja su mu Larkin i Mac izmasirali glavu i nahranili ga.
Kad je bio gotov, Larkin je izašao i sjeo pored asfaltiranog puta. Peter
Marlowe se skvrčio na dovratku bez vrata, leđima okrenut prostoriji.
Noć se skupljala iza obzorja. U Changiju je nastala golema samoća i ljudi
koji su hodali gore-dolje, činili su se izgubljeniji nego ikada prije.
Mac je zijevnuo. „Odoh ja, stari. Večeras ću leći ranije.”
„Dobro, Mac.”
Mac je smjestio mrežu protiv komaraca oko svog kreveta i gurnuo je
ispod madraca. Ovio je krpu za znojenje oko čela, a zatim izvukao čuturicu
Petera Marl wea iz njena pustenog omotača i odvrnuo lažno dno. Skinuo je
omotače iz dna sa svoje i Larkinove čuturice, a zatim ih pažljivo stavio jednu
na drugu. Iz svake od čuturica virila je čitava zbrka žica, kondenzatora i
katodnih cijevi.
Iz gornje čuturice pažljivo je izvukao šestopolnu mušku spojku s njezinim
sklopom žica i spretno je utaknuo u žensku u srednjoj čuturici. Zatim je iz
srednje izvadio četvero-polnu mušku spojku i pričvrstio je u odgovarajuću
utikačku kutiju u donjoj.
Ruke su mu drhtale, a koljena klecala, jer je sve to bilo vrlo teško raditi u
polumraku, ležeći oslonjen na jednom laktu i tijelom štiteći čuturice.
Noć se navukla na nebo. Komarci su počeli napadati.
Kad su sve čuturice bile međusobno povezane, Mac je protegnuo bolna
leđa i osušio oznojene ruke. Zatim je iz skrivenog mjesta u najgornjoj čuturici
izvukao slušalice i provjerio spojeve da se uvjeri da su dobro pričvršćeni.
Izolirana žica s utičnicom za struju nalazila se također u gornjoj čuturici.
Odmotao ju je i provjerio da su oba vrška dobro nalemljena na žicu. Ponovo je
obrisao znoj i na brzinu iznova provjerio sve spojeve, pomislivši kako radio
izgleda jednako čisto i uščuvano kao i onda kad ga je potajno napravio na Javi
– dok su Larkin i Peter Marlowe držali stražu – pred dvije godine.
Trebalo je šest mjeseci da ga konstruiraju i naprave.
Mogao je iskoristiti samo donji dio čuturice – u gornjem je morala biti
voda – pa je tako ne samo morao stisnuti radio u tri smiješno mala dijela, već
je te dijelove morao smjestiti u nepropusne posude, a zatim ih zalemiti i od
gornjih dijelova napraviti posude za vodu.
Sva trojica su nosili te čuturice već osamnaest mjeseci. Za priliku kao što
je ova.
Mac se podigao na koljena i gurnuo dva vrška utičnice u čvor žica koji je
spajao svjetlo na stropu s izvorom struje. Zatim je pročistio grlo.
Peter Marlowe je ustao i provjerio da nikoga nema u blizini. Hitro je odvio
sijalicu i okrenuo prekidač rasvjete u uključeni položaj. Zatim je otišao na
dovratak i ostao tamo motriti. Vidio je da je Larkin i dalje u stražarskom
položaju na drugoj strani i dao signal da je sve čisto.
Kad ga je Mac čuo, okrenuo je prekidač na radiju, uzeo slušalicu i počeo
osluškivati.
Sekunde su se gomilale u minute. Peter Marlowe se trgnuo najednom
preplašen, kad je začuo Macovo stenjanje. „Što se dogodilo, Mac?” prošaptao
je.
Mac je provirio glavom izvan mreže, a lice mu je bilo sivo. „Ne radi,
čovječe”, rekao je. „Taj jebeni aparat jednostavno ne radi.”
 KNJIGA DRUGA
9

Šest dana kasnije Max je stjerao u kut jednog štakora. U američkoj baraci.
„Gledaj ti tog kurvinog sina”, prostenjao je King. „To je najveći štakor što
sam ga ikada vidio.”
„Bože moj”, rekao je Peter Marlowe. „Pazi da ti ne odgrize ruku!”
Svi su okružili štakora; Max ga je izazvao s bambusovom šipkom u ruci,
Tex je imao štap od baseballa, a Peter Marlowe metlu od bambusa. Ostali su
mahali batinama i noževima.
Samo je King bio goloruk, no nije skidao očiju sa štakora i bio je spreman
izmaknuti. Sjedio je u svom kutu, brbljajući s Peterom Marloweom, kad je
Max digao dreku, pa je skočio zajedno s ostalima. Bilo je to odmah poslije
doručka.
„Pazi!” povikao je, primijetivši iznenadnu želju štakora da pobjegne.
Max je divljački zamahnuo i promašio. Druga ga je metla pogodila i na
trenutak bacila na leđa. No štakor se brzo osovio, otrčao ponovo u kut i
okrenuo se, psičući i pušući, otkrivajući oštre zube.
„Isuse”, reče King, „pomislio sam da će gad ovoga puta pobjeći.”
Štakor je bio dugačak gotovo trideset centimetara. Rep mu je bio dugačak
još toliko, a pri samom tijelu debeo kao palac i gol. Male, sitne očice strijeljale
su lijevo i desno u potrazi za izlazom. Smeđe i zločeste. Glava je svršavala
oštrom njuškom, zatim uska usta i veliki vrlo veliki – sjekutići. Težio je
ukupno oko jednu kilu. Bio je zloban i vrlo opasan. Max je teško disao od
napora, a oči nije skidao sa štakora. „Tako mi svega”, procijedio je, „mrzim
štakore. Mrzim čak i pogled na njih. Idemo ga ubiti. Jeste spremni?”
„Čekaj malo, Max”, reče King. „Nema žurbe. Sad ne može pobjeći. Želim
vidjeti što će učiniti.”
„Opet će se pokušati probiti, što bi drugo”, reče Max.
„Onda ćemo ga zaustaviti. Čemu žurba?” King je opet pogledao štakora i
nacerio se. „Hej, frajeru, kurvin sine. Mrtav si.”
Kao da ga je razumio, štakor je pojurio prema Kingu s isturenim zubima.
Samo ga je divlja lavina udaraca i povika vratila ponovo natrag.
„Taj bi te gad razderao na komadiće, kad bi te dohvatio zubima”, reče
King. „Nikad ne bih rekao da su tako brzi.”
„Hej”, reče Tex. „Možda bismo ga mogli zadržati.”
„O čemu ti to pričaš?”
„Mogli bismo ga zadržati. Možda kao maskotu. Ili, kad ne bismo imali
nikakvog posla, mogli bismo ga pustiti i malo se baviti lovom.”
 „Bogme, Tex”, reče Dino, „možda tu i ima nečega. Misliš onako kako su u
stara vremena radili s lisicama?”
„To je glupa ideja”, reče King. „Ubiti tog gada, to je u redu. Ali ga nema
smisla mučiti, pa čak i ako je štakor. Nije vam učinio ništa nažao.”
„Ali štakori su gamad. Nemaju pravo na život.”
„Imaju, i te kako”, reče King. „Oni su pometači, kao i mikrobi. Da nema
štakora, čitav bi svijet bio jedno ogromno smetište.”
„Do vraga!” rekao je Tex. „Štakori uništavaju ljetinu. Možda upravo ovaj
gad progriza vreće i ždere rižu. Trbuh mu je bogme dovoljno velik.”
„Da”, reče zloćudno Max. „Samo su jedne noći odnijeli gotovo deset kila.”
Štakor se ponovo zaletio u slobodu. Probio se kroz obruč i pobjegao u
baraku. Samo pukom srećom je opet stjeran u kut. Ljudi su ga ponovo
opkolili.
„Bolje da završimo s tim. Slijedeći put možda nećemo biti te sreće”,
huknuo je King. Zatim je odjednom dobio inspiraciju. „Čekaj malo”, rekao je,
dok su se svi počeli približavati kutu.
„Što?”
„Imam jednu ideju.” Naglo se okrenuo Texu. „Nađi plahtu. Brzo.”
Tex je skočio do svog kreveta i strgnuo plahtu.
„Ovako”, reče King. „Ti i Max uzmite plahtu i uhvatite štakora.”
„Ha?”
„Želim ga živog. Hajde, ščepajte ga”, prasnuo je King.
„S mojom plahtom? Ti si lud. To je jedina koju imam!”
„Dat ću ti drugu. Samo uhvatite tu zvijer.”
Svi su buljili u Kinga. Zatim je Tex slegnuo ramenima. On i Max su uzeli
plahtu, napeli je i počeli se približavati kutu. Ostali su držali metle u
pripravnosti, kako štakor ne bi pobjegao sa strane. Onda su Tex i Max naglo
spustili plahtu i štakor se uhvatio u naborima tkanine. Zubima i kandžama ju
je pokušao poderati i dočepati se slobode, ali je Max smotao plahtu u valjak.
Uzbuđeni lovom, ljudi su počeli vikati.
„Smirite se”, naredio je King. „Max, ti ga drži. I dobro pazi da ti ne
pobjegne. Tex, pristavi Javu. Svi ćemo popiti malo kave.”
„U čemu je štos?” zapitao je Peter Marlowe.
„Tako je dobar, da nećemo odmah o tome. Najprije ćemo popiti kavu.”
Kad su popili kavu, King je ustao. „U redu, momci. Sad slušajte. Imamo
štakora, je li tako?”
„Pa što?” Miller je bio zbunjen kao i svi ostali.
„Ali nemamo hrane, je l’ tako?”
„Tako je, ali...”
„Oh, moj bože”, rekao je zapanjeni Peter Marlowe. „Ne misliš nam valjda
predložiti da to jedemo?”
„Ne, naravno”, reče King. Zatim se anđeoski nasmiješio. „Mi to nećemo
jesti. No ima ih mnogo koji bi htjeli kupiti neko meso...”
„Meso od štakora?” oko Byrona Jonesa III se veličanstveno raširilo.
„Ti nisi pri sebi. Misliš da će netko kupiti meso od štakora? Naravno da
neće”, rekao je Miller nestrpljivo.
„Naravno da nitko neće htjeti kupiti to meso, ako bude znao da je od
štakora. Ali, recimo da ne zna, ha?” King je pustio da se riječi smire, a onda je
dobroćudno nastavio. „Recimo da nikome ne kažemo. Meso će izgledati kao i
svako drugo. Recimo, kao meso od kunića...”
„U Malaji nema kunića, stari moj”, reče Peter Marlowe
„Dobro, razmisli o nekoj životinji, otprilike iste veličine.”
„Pretpostavljam”, reče Peter Marlowe nakon kraćeg razmišljanja, „da bi
mogao upotrijebiti vjevericu – ili, aha, znam –” lice mu je zasjalo, „jelen. Tako
je, jelen...”
„Za boga miloga, jelen je mnogo veći”, reče Max, još uvijek držeći smotanu
plahtu. „Ubio sam jednoga u Stjenjaku...”
„Ne mislim na tu vrstu jelena. Govorim o vrsti Rusa tikus. Maleni su, visoki
tek oko tridesetak centimetara, a teški između kile i kile i pol. Nešto malo
veći od štakora. Domoroci ih drže pravom poslasticom.” Nasmijao se. „Rusa
tikus u prijevodu znači mišji jelen.”
King je oduševljeno protrljao ruke. „Vrlo dobro, stari moj!” Pogledao je
sve po sobi. „Prodavat ćemo butove od Rusae tikusa. A osim toga, to neće biti
ni neka velika laž.”
Svi su se nasmijali.
„Sad bi nakon smijeha mogli ubiti ovog prokletog štakora i prodati
njegove proklete noge”, reče Max. „Zvijer bi mogla zbrisati svakog časa. I neka
sam proklet, ako uzmem išta od te love.”
„Sad imamo jednog štakora”, reče King, ne obraćajući pažnju na njega, „i
moramo saznati je li muško ili žensko. Zatim ćemo mu naći par. Staviti ih fino
zajedno. Brzo, otvaramo posao.”
„Posao?” zapita Tex.
„Jasno.” King je sretno pogledao oko sebe. „Ljudi, bavit ćemo se uzgojem.
Osnovat ćemo jednu lijepu farmu štakora. S lovom koju dobijemo, kupovat
ćemo kokoši – a frajeri neka jedu tikusa. Sve dok netko ne otvori svoju
prokletu gubicu, bit će to sasvim prirodno.”
Zavladala je zaprepaštena šutnja. Zatim se slabim glasom javio Tex: „A
gdje ćemo držati te štakore dok ih uzgajamo?”
„U natkritom rovu. Gdje drugdje?”
„Ali tamo je protuzračno sklonište. Možda će nam trebati taj rov.”
„Ogradit ćemo jednu stranu. Dovoljno da držimo unutra štakore.”
Kingove su oči svjetlucale. „Zamislite samo. Moći ćemo prodavati pedeset
tih velikih gadova tjedno. To je pravi zlatni rudnik. Znate kako se kaže, kote se
kao štakori...”
 „Kako se često kote?” zapitao je Miller, odsutno se češući.
„Ne znam. Zna li netko?” King je pričekao, ali su svi odmahnuli glavama.
„Gdje bi, do vraga, mogli saznati nešto o njihovim navikama?”
„Ja znam”, reče Peter Marlowe. „U Vexleyjevu razredu.”
„Ha?”
„U Vexleyjevu razredu. On predaje botaniku, zoologiju i takve stvari. Njega
bismo mogli pitati.”
Pogledali su jedan drugoga zamišljeno. Zatim su se odjednom počeli
smješkati. Max je gotovo ispustio plahtu koja se trzala, pa su sa svih strana
poletjeli povici: „Pazi na zlato, nespretnjakoviću!” „Nemoj da ti pobjegne!”
„Pazi Max!”
„Dobro, dobro, gadovi jedni, imam ga.” Max je zavrnuo krajeve plahte, a
zatim kimnuo Peteru Marloweu.
„Za jednog časnika, vi ste sasvim u redu. Prema tome, mi ćemo u školu.”
„A ne, nećete”, rekao je jasno King. „Vi imate posla.”
„Kao na primjer?”
„Uhvatiti novog štakora. Mora biti suprotnog spola od ovoga ovdje. Peter i
ja ćemo ići na informiranje. A sada na posao!”
Tex i Byron Jones III su pripremili rov. Nalazio se točno ispod barake,
metar i osamdeset dubok, metar i trideset širok, a dugačak oko deset metara.
„Odlično!” rekao je uzbuđeno Tex. „Ima prostora za tisuću gadova.”
Trebalo im je nekoliko minuta da smisle zadovoljavajuću ogradu. Tex je
otišao ukrasti ogradu za kokoši, dok je Byron Jones krenuo u krađu drveta.
Jones se nacerio, sjetivši se nekih finih komada koji su pripadali nekoj grupi
Limeyja, a koji ih baš nisu ozbiljno čuvali, pa je već izradio okvir kad se Tex
vratio. Čavle su povadili s krova barake, a čekić je također bio „posuđen” pred
nekoliko mjeseci od nekog zaboravnog mehaničara iz garaže, zajedno s
francuskim ključevima, odvijačima i mnoštvom drugih korisnih stvari.
Kad je kavez bio završen, Tex je pozvao Kinga.
„Dobro je”, reče King obavivši pregled. „Vrlo dobro.”
„Neka sam proklet ako znam kako to radiš”, rekao je Peter Marlowe. „Tako
brzo djeluješ.”
„Kad treba nešto napraviti, onda to i učiniš. To je američki stil.” King je
kimnuo Texu da dovede Maxa.
Max je ispuznuo ispod barake i pridružio im se. Oprezno je spustio
štakora u kavez. Štakor se zavrtio i očajnički pokušavao pronaći izlaz. Kad ga
nije našao, stisnuo se u kut, pušući na njih.
„Izgleda dovoljno zdrav”, King se nacerio.
„Hej, moramo mu dati ime”, reče Tex.
„To je lako. Neka bude Adam.”
„Da, a što ako je cura?”
„Onda će biti Eva.” King se izvukao ispod barake. „Hajde, Peter, da i mi
svoje obavimo.”
Razred vođe eskadrile Vexleyja je već bio počeo radom, kad su oni stigli.
„Da?” zapitao je Vexley, iznenađen što vidi Kinga i mladog časnika, kako
stoje na suncu blizu barake i promatraju ga.
„Mislili smo”, počeo je Peter Marlowe samopouzdano, „mislili smo da
bismo se mogli, ovaj, pridružiti razredu. Ako, naravno, ne smetamo”, brzo je
dodao.
„Pridružiti se razredu?” Vexley je bio zbunjen. Bio je on tmuran čovjek s
jednim okom i licem poput nategnuta pergamenta, išaranog i izbrazdanog
plamenovima njegova srušenog bombardera. Njegov je razred imao samo
četiri učenika, a to su bili idioti koje uopće nisu interesirala njegova
predavanja. Znao je da taj razred drži samo kao branu svojoj kolebljivosti;
bilo se lakše pretvarati da predstavlja uspjeh, nego odustati. U početku je bio
pun entuzijazma, ali je sada znao da je sve to laž. No, da je prestao raditi s
razredom, ne bi imao više nikakvog životnog cilja.
Pred mnogo vremena u logoru je bilo osnovano sveučilište. Sveučilište
Changi. Organizirane su grupe. Viši časnici su to naredili. „To je dobro za
vojsku”, rekli su. „Zaposlite ih s nečim. Neka im bude bolje. Prisilite ih da
nešto rade, pa onda neće praviti probleme.”
Bilo je jezičnih tečajeva, predavanja iz umjetnosti, građevinarstva. Među
deset tisuća ljudi bio je uvijek bar jedan koji je znao bilo koju temu.
Znanje cijeloga svijeta. Velika prilika. Proširivanje obzora. Naučiti struku.
Pripremiti se za utopiju koja će doći kad ovaj prokleti rat prestane, i kad se
stvari opet normaliziraju.
Sveučilište je uređeno u atenskom stilu. Nije bilo razrednih prostorija.
Samo učitelj, koji bi pronašao neku hladovinu i oko sebe okupio učenike.
No zatvorenici u Changi ju su bili samo obični ljudi, pa su samo sjedili i
govorili: „Sutra ću se i ja pridružiti razredu.” Ili su došli i ustanovili da teško
stiču znanje, pa bi propustili jedan sat, a zatim i drugi; uskoro bi rekli: „Sutra
ću se opet pridružiti nastavi. Sutra ću početi učiti ono što bih htio biti nakon
svega ovoga. Ne smijem gubiti vrijeme. Sutra zbilja počinjem.”
No u Changiju, kao i svugdje, postojalo je samo danas.
„Zbilja se želite pridružiti mom razredu?” ponovio je Vexley u nevjerici.
„Sigurni ste da vam to neće činiti neke probleme?” srdačno je zapitao
King.
Vexley je ustao s naglim zanimanjem i obojici im napravio mjesta u
hladovini.
Bio je oduševljen što vidi nove ljude. A još i King! Moj bože, kakva lovina!
King u njegovu razredu! Možda će imati nešto cigareta...
„Oduševljen sam, momče, oduševljen!” Toplo je stisnuo Kingovu
ispruženu ruku. „Vođa eskadrile Vexley!"
„Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine.”
 „Zrakoplovni poručnik Marlowe”, reče Peter Marlowe, također se rukujući,
nakon čega je sjeo u hlad.
Vexley je nervozno čekao da se smjeste i odsutno palcem pritiskao
stražnji dio svoje ruke, brojeći sekunde dok se nazubljenje na koži polako nije
ispunilo. Pelagra ima i svoje nadoknade, pomislio je. I razmišljajući o koži i
kostima, sjetio se kitova i mrtvo oko mu se raširilo. „Dobro, danas ću govoriti
o kitovima. Znate li nešto o kitovima? – Ah”, uzdahnuo je u ekstazi kad je King
izvadio paket Kooa i ponudio mu cigaretu. King je cigaretama ponudio i cijeli
razred.
Četiri učenika su prihvatila cigarete i pomakla se, dajući Kingu i Peteru
Marloweu više prostora. Pitali su se što, do vraga, King ovdje radi, no zapravo
nije ih bilo ni briga – ponudio ih je pravim, originalnim cigaretama.
Vexley se spremao nastaviti svoje predavanje o kitovima. Volio je kitove.
Volio ih je do rasijanosti.
„Kitovi su, bez sumnje, najviši oblik do koga se priroda vinula”, rekao je,
vrlo zadovoljan odjekom svoga glasa. Zamijetio je Kingovu namrštenost.
„Imate li neko pitanje?” brzo je zapitao.
„Zapravo, imam. Kitovi su vrlo interesantni, no što je sa štakorima?”
„Oprostite, kako molim?” učtivo je zapitao Vexley.
„Ovo je vrlo interesantno što ste rekli o kitovima, gospodine”, reče King.
„Samo sam razmišljao o štakorima, to je sve.”
„Što o štakorima?”
„Samo sam se pitao znate li nešto o njima”, reče King. Imao je još mnogo
posla i nije htio uzalud gubiti vrijeme.
„On hoće reći”, brzo reče Peter Marlowe, „ako se kitovi ponašaju gotovo
ljudski, ne stoji li to i za štakore?”
Vexley je stresao glavom i rekao s gađenjem: „Glodavci su potpuno
različiti. No da se vratimo kitovima...”
„U kom su smislu drukčiji?” zapitao je King.
„Glodavce sam obradio u proljetnom seminaru”, rekao je Vexley
razdražljivo. „Odvratne zvijeri. Nema ništa lijepoga u njima. Ništa. A sada
uzmimo modrog kita”, Vexley žustro nastavi dalje. „Ah, to je div među
kitovima. Dugačak preko trideset metara, a može težiti čak sto i pedeset
tona. Najveći živući stvor – koji je ikada živio – na Zemlji. Najsnažnija
postojeća životinja. A tek njegovo parenje”, brzo je dodao Vexley, znajući da
razgovor o spolnom životu uvijek razbudi cijeli razred. „Njegovo parenje je
čudesno. Mužjak počinje škakljanje izbacivanjem ogromnih oblaka pare.
Udara po vodi repom blizu ženke, koja čeka sa strpljivom radošću na površini
oceana. On će zatim duboko zaroniti i zatim iskočiti iz vode, golem, ogroman,
nevjerojatan i prasnuti o površinu udarom groma, pretvarajući vodu u
zahuktalu pjesmu.” Osjećajno je snizio glas. „Zatim će se privući ženki i početi
je dirati svojim perajama...”
 Usprkos tjeskobi zbog štakora, King je počeo pažljivo slušati.
„Nakon toga će prekinuti osvajanje i ponovo zaroniti, ostavljajući ženku
da čezne na površini – ostavljajući je možda zauvijek.” Vexley je učinio
dramatičnu stanku. „Ali, ne. On je neće ostaviti. Iščezao je možda na sat
vremena, u dubinu oceana da skupi snagu, a zatim će još jednom pojuriti na
površinu, izjuriti iz vode i pljusnuti tijelom o valove zvukom groma, dižući
čudovišan oblak pare. Okretat će se oko ženke sve bliže i bliže, sve dok je
čvrsto ne obuhvati s obje peraje i moćno je oplodi sve do granice iscrpljenja.”
Vexley je bio također iscrpljen veličanstvenim prizorom parenja divova.
Ah, kad bi barem bio te sreće da sve to može vidjeti, da bude tamo,
beznačajni ljudski stvor...
Stuštio se dalje: „Parenje se odvija u srpnju, u toplim vodama. Mladunče
pri rođenju teži pet tona, a dugačko je oko deset metara.” Zatim je došao
uvježbani smijeh. „Možete li to zamisliti!” Izmamio je par uljudnih osmijeha,
a zatim je bacio svoj najjači štos, koji bi uvijek izazvao smijeh. „E, pa ako to
imate na umu i usporedite ga s bikom, onda probajte zamisliti kakvog tek
udava ima stari, dobri kit, ha?” Opet je iscijedio par učtivih osmijeha – stara
učenička škvadra čula je taj štos već puno puta.
Vexley je nastavio opisivati kako majka sedam mjeseci njeguje mladunče i
opskrbljuje ga mlijekom iz dvije monstruozno velike sise, koje se nalaze blizu
izmetnog otvora, s donje strane. „Kao što i sami možete, bez sumnje
zamisliti”, rekao je u ekstazi, „produljeno sisanje pod vodom izaziva
određene probleme.”
„Doje li i štakori svoje mlade?” brzo je upao King.
„Da”, odvratio je jadno vođa eskadrile. „A sada o ambri...”
King je uzdahnuo, pobijeđen i slušao Vexleyjevo izlaganje o ambri,
ulješurama, kitovima zubanima, bijelim kitovima, tupokljunastim
ulješurama, patuljastim kitovima, kljunastim ulješurama, narvalima,
kitovima ubojicama, grbavim kitovima, tupastim kitovima, kitovima
usanima, sivim kitovima, glatkim kitovima i napokon brazdastim kitovima.
Do tog vremena osim Petera Marlowea i Kinga, čitav je razred već bio nestao.
Kad je Vexley završio, King jednostavno reče:
„Želim saznati sve o štakorima.”
Vexley je zinuo. „Štakorima?”
„Uzmite cigaretu”, rekao je King dobroćudno.
 10

„Hajde momci, dođite svi na okup”, rekao je King. Pričekao je dok se u

baraci nije sve smirilo i kad je stražar na dovratku stao u uobičajeni položaj.
„Imamo problema.”
„Grey?” zapitao je Max.
„Ne. Radi se o farmi.” King se okrenuo prema Peteru Marloweu, koji je
sjedio na rubu kreveta. „Ti im reci, Peter.”
„Dakle”, počeo je Peter Marlowe, „izgleda da štakori...”
„Ispričaj im sve od početka.”
„Sve kompletno?”
„Jasno. Rasprostri znanje, a onda ćemo razmisliti o svemu.”
„U redu. Dakle, pronašli smo Vexleyja. Rekao nam je, citiram: ‘Rattus
norvegicus ili norveški štakor – pokatkad ga zovu Mus decumanus’...”
„Kakve su to riječi?” zapitao je Max.
„Latinske, za boga miloga. To zna svaka budala”, reče Tex.
„Ti znaš latinski, Tex?” Max je zinuo u njega.
„K vragu, ne, ali ta luda imena su uvijek na latinskom...”
„Zaboga, momci”, prekine ih King. „Hoćete li čuti ili nećete?” Zatim je
kimnuo Peteru Marloweu da nastavi.
„Dakle, u svakom slučaju, Vexley ih je opisao do najmanjih pojedinosti,
dlakavi, bez dlake na repu, težina do dvije kile, a u ovom dijelu svijeta su
obično oko kilu. Štakori imaju neograničeni promiskuitet...”
„Što, do vraga, sada to znači?”
„Mužjak može stalno fukati ženku”, reče King nestrpljivo, „a ne po
sezonama.”
„Baš kao mi, ljudi?” zapitao je spremno Jones.
„Da. Mislim da je tako”, reče Peter Marlowe. „U svakom slučaju, štakor
mužjak se može pariti stalno, a ženka se može okotiti dvanaest puta godišnje,
s dvanaest mladih u okotu, a ponekad čak i četrnaest. Mladi se rađaju slijepi i
bespomoćni dvadeset i dva dana nakon – kontakta.” Pomno je odabrao baš tu
riječ. „Mladi otvaraju oči nakon četrnaest do sedamnaest dana, a spolno zreli
postaju nakon dva mjeseca. Prestaju se pariti nakon dvije godine, a sa tri
godine se smatraju starima.”
„Jebemti sve!” očarano je rekao Max u sveopćoj šutnji. „Sasvim sigurno
ćemo imati vražje probleme. Ako se za dva mjeseca okote mladi i ako ih bude
dvanaest – no, recimo deset, radi lakšeg računanja – da vidimo! Recimo da
ćemo prvi dan imati deset mladih. Tridesetog dana još deset. Šezdesetog
dana će se prvih pet parova pofukati i dobit ćemo pedeset novih.
Devedesetog dana ćemo imati sparivanje novih pet parova i još pedeset
mladih. Sto dvadeseti dan ćemo ih imati dvjesta pedeset, plus daljnjih
pedeset i daljnjih pedeset i novu partiju od dvjesta pedeset. Isusa ti boga, to
znači šest stotina i pedeset za pet mjeseci. A mjesec nakon toga će ih biti
gotovo šest tisuća i petsto...”
„Isuse, stvorili smo si zlatni rudnik!” rekao je Miller, bijesno se češući.
„Vraga smo stvorili!” rekao je King. „Moramo dobro razmisliti. Prvo, ne
možemo ih staviti zajedno. To su kanibali. To znači da moramo odvojiti
mužjake i ženke, osim kad se pare. Osim toga, oni će se stalno boriti među
sobom. To znači da moramo muške odvojiti od muških i ženke od ženki.”
„Pa ćemo ih onda odvojiti. U čemu je problem?”
„Bit će problema, Max”, rekao je strpljivo King. „Moramo imati kaveze i
sve dobro organizirati. To neće biti lako.”
„Do vraga”, rekao je Tex, „možemo napraviti gomilu kaveza, tu nema
zime.”
„Misliš li, Tex, da možemo održati farmu u tajnosti? Dok gradimo tu
gomilu?”
„Zašto da ne?”
„Oh, ima još nešto”, reče King. Bio je zadovoljan s ljudima, a još je bio
zadovoljniji s cijelim planom. Bio je to posao baš po njegovoj mjeri – ne treba
ništa raditi nego čekati.
„Oni će žderati bilo što, živo ili mrtvo. Bilo što. Tu vjerojatno ne bi trebalo
biti nekih problema.”
„Ali to su prljavi stvorovi i smrde do neba”, reče Byron Jones III. „Imamo
ovuda dovoljno smrada i bez da sve to sada stavimo pod našu baraku. A
štakori osim toga prenose kugu!”
„Možda je to neki posebni tip štakora, kao što i posebni komarac prenosi
malariju”, javio se Dino pun nade, švrljajući tamnim očima po svim
prisutnima.
„Štakori mogu prenijeti kugu, sigurno”, reče King, sležući ramenima. „I
cijelo mnoštvo drugih ljudskih bolesti. Ali to ne znači ništa. Možemo zgrnuti
čitavo bogatstvo, a vi, dripci jedni, samo tražite negativnosti! To je
neamerički!”
„Isuse, ipak, ta stvar s kugom... Kako ćemo znati jesu li zdravi ili nisu?”
zapitao je s gađenjem Miller.
King se nasmijao. „To smo pitali Vexleyja i on je rekao, citiram: ‘Saznat
ćete vrlo brzo. Bit ćete mrtvi.’ Prestanak citata. K vragu, to je isto kao i s
kokošima! Drži ih čisto i dobro ih hrani i imat ćeš dobru robu! Tu ne treba
brinuti.”
Tako su razgovarali o farmi, njezinim opasnostima i mogućnostima – a
svi su i te kako mogli procijeniti mogućnosti – i raspravljali o problemima
vezanim za tako sveobuhvatnu operaciju. Zatim je u baraku ušao Kurt, a u
rukama je držao stisnutu plahtu.
 „Uhvatio sam još jednog”, rekao je zlovoljno.
„Zbilja?”
„Naravno. Dok vi frajeri ovdje pričate, ja radim. Ovo je ženka.” Kurt je
pljunuo na pod.
„Kako znaš?”
„Pogledao sam. U trgovačkoj mornarici sam vidio dovoljno štakora, pa
znam. A onaj drugi je mužjak. I to sam isto vidio.”
Svi su se spustili ispod barake i promatrali kako Kurt stavlja Evu u kavez.
Dva štakora su se odmah bijesno spojila i muškarci nisu mogli zauzdati
smijeh. Prvi okot je bio na putu. Ljudi su glasanjem odlučili da Kurt bude
odgovoran za njega i Kurt je bio sretan.
Sada je znao da će i on dobiti dio. Jasno da će paziti na štakore. Hrana je
hrana. Kurt je znao da će sada preživjeti.
 11

Nakon dvadeset i dva dana Eva se okotila. U kavezu pored nje Adam je
pokušavao razderati žičanu mrežu da dođe do žive hrane i gotovo je uspio,
no Tex ga je na vrijeme spriječio. Eva je dojila mlade. To su bili Kain i Abel,
Grey i Alliluha, zatim Beulah, Mabel, Junt, Princeza i Mala Princeza, te Velika
Mabel, Veliki Junt i Velika Beulah. Za muška imena bilo je lako. No ženkama
nitko od muškaraca nije htio dati imena svojih cura, ili sestara ili majki. Čak
su i imena punica oživljavala neku vezu s prošlošću. Trebalo im je tri dana da
se slože s imenima Mabel i Beulah.
Kad su mladi imali petnaest dana, stavili su ih u odvojene kaveze. King,
Peter Marlowe, Tex i Max su pustili Evu da se odmori do podneva, a onda su
je opet stavili u kavez s Adamom. Začet je drugi okot.
„Peter”, reče King zadovoljno, kad su se iz rova popeli u baraku, „naše
bogatstvo napreduje.”
King je odlučio da naprave u baraci podni otvor, jer je znao da bi česta
podvlačenja pod baraku izazvala znatiželju. Za uspjeh farme od presudne
važnosti bilo je da sve ostane tajna. Čak ni Mac i Larkin nisu o tome ništa
znali.
„Gdje su danas svi otišli?” zapitao je Peter Marlowe, spuštajući otvor u
podu. Samo je Max bio u baraci, ležeći na svom krevetu.
„Uhvatili su jadnike za radnu grupu. Tex je u bolnici. Ostali su se otišli
olakšati.”
„Mislim da bi se i ja mogao ići olakšati. Onda mogu dobro razmišljati.”
King je snizio glas. „Imam nešto za tebe o čemu možeš razmišljati. Sutra
navečer ćemo ići u selo.” Zatim je povikao prema Maxu. „Hej, Max, znaš
Proutyja? Australskog majora? Gore u Baraci jedanaest?”
„Onog starog? Naravno.”
„Nije on star. Nema mu više od četrdeset.”
„Prema meni je star kao Bog. Trebat će mi osamnaest godina da budem
tako star.”
„Morao bi biti te sreće”, reče King. „Otiđi do Proutya. Reci mu da te ja
šaljem.”
„I”
„I ništa. Samo ga otiđi vidjeti. I uvjeri se da Grey nije negdje u blizini – ili
netko od njegovih očiju.”
„Idem”, reče Max nerado i ostavi ih nasamo.
Peter Marlowe je gledao preko žice, tražeći obalu. „Već sam se počeo
pitati nisi li se možda predomislio.”
„Da te povedeni sa sobom?”
 „Da.”
„Ne trebaš se brinuti, Peter.” King je izvadio kavu i dodao šalicu Peteru
Marloweu. „Hoćeš li ručati sa mnom?”
„Ne znam, do vraga, kako ti to radiš”, progunđao je Peter Marlowe. „Svi
ostali umiru od gladi, a ti me pozivaš na ručak.”
„Imam malo katehang idjua.”
King je otključao svoju crnu kutiju i izvadio vrećicu sitnog, zelenog zrnja i
dodao ga Peteru Marloweu. „Hoćeš li ga ti pripremiti?”
Dok je Peter Marlowe otišao da opere zrnje pod pipu, King je otvorio
konzervu govedine i pažljivo istresao njen sadržaj na tanjur.
Peter Marlowe se vratio sa zrnjem. Dobro ih je oprao i ni jedna komušina
nije plivala na vodi. Bože, pomislio je King, Peteru zbilja ne treba dvaput
govoriti. A u aluminijskoj posudi bila je točno potrebna količina vode – šest
puta više nego zrnja.
Stavio je posudu na vruću ploču i dodao veliku žlicu šećera i dva naprstka
soli. Zatim je još usuo pola konzerve govedine. „Je li ti danas rođendan?”
„Ha?”
„Katehang idju i govedina, u jednom obroku?”
„Ti jednostavno ne živiš kako treba.”
Peter Marlowe je bio na mukama od mirisa i krčkanja u posudi.
Posljednji tjedni su bili vrlo gadni. Otkriće radija je nanijelo štetu logoru.
Japanski zapovjednik je „sa žaljenjem” smanjio logorsko sljedovanje radi
„loše žetve”, pa su tako iščezle i one male, očajničke zalihe pojedinih grupa.
Za pravo čudo, drugih reperkusija nije bilo. Osim smanjenja hrane.
U grupi Petera Marlowea smanjenje je najgore pogodilo Maca. To i
neupotrebljivost njihova radija iz čuturica.
„Prokletstvo”, kleo je Mac još tjednima, pokušavajući pronaći kvar. „Nema
koristi, momci. Dok ovu prokletu stvar ne rastavim, ne mogu ništa učiniti.
Sve izgleda u redu. Bez određenog alata i prave baterije, ne mogu pronaći
grešku.”
Onda je Larkin nekako nabavio malu bateriju i Mac je skupio svu svoju
preostalu snagu za ispitivanje, provjeravanje i nanovo ispitivanje. Dok je
jučer ispitivao, teško je počeo disati i onesvijestio se, duboko u malaričnoj
komi. Peter Marlowe i Larkin su ga odnijeli u bolnicu i položili ga na krevet.
Doktor je rekao da je to malarija, ali tako jaka, da bi moglo biti opasno.
„Što je, Peter?” zapitao je King, primjećujući da se odjednom uozbiljio.
„Razmišljam o Macu.”
„Što je s njim?”
„Morali smo ga jučer odvesti u bolnicu.”
„Malarija?”
„Uglavnom.”
„Ha?”
 „Pa eto, ima groznicu, naravno. Ali to nije glavni problem. Nalazi se u
stanju strašne depresije. Zabrinut je – zbog žene i sina.”
„Svi oženjeni frajeri imaju isti problem.”
„Mac baš nije takav”, tužno reče Peter Marlowe. „Znaš, malo prije no što su
Japanci došli u Singapur, Mac je smjestio svoju ženu i sina na brod u
posljednjem konvoju koji je odlazio odavde. Zatim se u nekoj obalnoj starudiji
zaputio sa svojom jedinicom na Javu. Kad su tamo stigli, čuo je da je čitav
konvoj bio ili potopljen ili zarobljen. Ni za jedno ni za drugo nije bilo dokaza –
samo govorkanja. Tako da ni sada ne zna jesu li se probili. Ili su mrtvi. Ili su
živi. I ako jesu – gdje su. Sin mu je bio još beba – imao je tek četiri mjeseca.
„No dobro, sada klinac ima tri godine i četiri mjeseca”, reče mirno King.
„Pravilo broj dva: Nemoj brinuti o stvarima u kojima ne možeš ništa
učiniti.” Izvadio je bocu kinina iz crne kutije i izbrojao dvadeset tableta, te ih
pružio Peteru Marloweu. „Evo. To će mu srediti malariju.”
„A što ćeš ti?”
„Imam ih i previše. Ne razmišljaj o tome.”
„Ne razumijem zašto si tako velikodušan. Daješ nam hranu i lijekove. A
što mi dajemo tebi? Ništa. Ja to ne razumijem.”
„Ti si mi prijatelj.”
„Isuse, nezgodno mi je što primam toliko toga.”
„Pusti to. Idemo jesti.” King je sa žlicom počeo dijeliti skuhano jelo. Sedam
žlica sebi i sedam žlica Peteru Marloweu. U posudi je ostala još četvrtina jela.
Tri žlice su pojeli brzo, da utole glad, a zatim su ostatak kusali polako,
uživajući u izvrsnoj hrani.
„Hoćeš još malo?” čekao je King. Koliko te uopće poznajem, Peter? Znam
da bi mogao pojesti još čitavu tonu. Ali nećeš. Nećeš, pa makar ti i život o
tome ovisio.
„Ne, hvala. Pun sam. Do ruba.”
Dobro je poznavati svog prijatelja, reče King samome sebi. Moraš biti
oprezan. Uzeo je još jednu žlicu. Ne zato što je to htio. Osjetio je da tako treba,
jer bi inače Peteru Marloweu bilo neugodno. Pojeo je i ostatak stavio na
stranu.
„Smotaj mi jednu, hoćeš?”
King je preostalu govedinu ubacio u ostatke jela i sve to promiješao.
Zatim je cijelu količinu podijelio u dvije porcije, pokrio ih i stavio na stranu.
Peter Marlowe mu je dodao smotanu cigaretu.
„Napravi i sebi jednu”, reče King.
„Hvala.”
„Isuse, Peter, ne moraš čekati da ti to kažem. Evo, napuni si kutiju.”
Uzeo je kutiju iz ruku Petera Marlowea i do vrha je napunio duhanom Tri
kralja.
„što ćeš učiniti sa Tri kralja? Sad kad je Tex u bolnici?” zapitao je Peter
Marlowe.
„Ništa.” King je ispustio dim. „Ta stvar je gotova. Australci su saznali
postupak, pa su ponudili niže cijene.”
„Oh, to je loše. Što misliš, kako su saznali?”
King se nasmiješio. „No, bilo je to ionako samo unutra-van.”
„Ne razumijem.”
„Unutra-van? Brzo uđeš i brzo izađeš. Mala investicija za brzu zaradu.
Pokrio sam se u prva dva tjedna.”
„Ali, rekao si da će ti trebati mjeseci da vratiš novac koji si uložio.”
„To je bio prodajni štos. Za vanjsku informaciju. Moraš imati neki trik u
prodaji. Da ljude u nešto uvjeriš. Ljudi uvijek žele nešto za ništa. Zato im
moraš pomoći da vjeruju kako kradu od tebe, da si ti naivac, a oni – kupci – da
su bogzna kako lukaviji od tebe. Na primjer. Tri kralja. Prodavači, prvi kupci
su vjerovali da će me zadužiti, vjerovali su da, ukoliko budu ozbiljno radili
mjesec dana, da će moći biti moji ortaci i da će onda doživotno ljenčariti – s
mojim novcem. Mislili su da sam budala što im nakon prvog mjeseca pružam
takvu priliku. No ja sam znao da će postupak biti otkriven i da će posao
prestati.”
„Kako si to mogao znati?”
„To je bilo očito. A tako sam i planirao. Sam sam otkrio postupak.”
„Što si?”
„Čuo si. Prodao sam postupak za jednu informaciju.”
„Dobro, to mogu shvatiti. Mogao si učiniti što si htio. Ali što je sa svim
onim ljudima koji su radili, prodavali duhan?”
„A što je s njima?”
„Izgleda kao da si ih na neki način iskoristio. Dao si im da rade mjesec
dana više-manje nizašto, a onda si im okrenuo leđa.”
„Ma nemoj! Zaradili su na tome par dolara. Držali su me naivcem, a ja sam
ih fino nadmudrio. Takav je posao.” Zavalio se na krevet, očito zabavljen
naivnošću Petera Marlowea.
Peter Marlowe se namrgodio, pokušavajući da shvati. „Bojim se da svaki
put ispadnem idiot, kad se počne razgovarati o poslu”, rekao je. „Osjećam se
kao neki glupan.”
„Slušaj. Neće još proći puno, a ti ćeš muda za bubrege prodavati
najboljima od njih.” King se nasmijao.
„Sumnjam.”
„Jesi li zauzet večeras? Recimo, jedan sat nakon povečerja?
„Ne, zašto?”
„Hoćeš li prevoditi za mene?”
„Vrlo rado. Tko će biti, Malajac?”
„Korejac.”
„Oh!” a zatim brzo doda: „Naravno.”
 King je zamijetio averziju Petera Marlowea, ali nije na to obratio pažnju.
Čovjek ima pravo na svoje mišljenje, to je uvijek govorio. I dok se god ta
mišljenja ne sukobljavaju s njegovim vlastitim namjerama, sve je u redu.
Max je ušao u baraku i svalio se na svoj ležaj. „Prokletog kurvinog sina
nisam mogao pronaći čitav sat. A onda sam ga ulovio u povrtnjaku. Isuse, sa
svom onom pišalinom koju koriste kao gnojivo, to odvratno mjesto smrdi
kao harlemski bordel usred ljeta.”
„Ti si baš ona vrsta kopileta koji zalazi u harlemski bordel”, zarežao je
King i sirova prostota u njegovu glasu je iznenadila Petera Marlowea.
Max se nasmiješio i napetosti je odmah nestalo. „Isuse, ništa nisam
mislio. To se samo tako kaže.”
„Što onda spominješ Harlem? Ako hoćeš reći da smrdi kao bordel, dobro.
Oni svi isto smrde. Kakva je razlika ako je netko crn, a netko bijel?” King je bio
grub i zao, a koža na licu mu se zategla poput maske.
„Smiri se. Ispričavam se. Nisam ništa mislio.”
Max je zaboravio da je King vrlo osjetljiv na aluzije o Crncima. Isuse, ako
živiš u New Yorku, tu je i Harlem. A tamo ima i bordela, pa komad crne ženske
tu i tamo dobro dođe. Nema veze, pomislio je gorko, ali neka sam proklet ako
znam zašto je tako prokleto osjetljiv na Crnčuge.
„Ništa nisam mislio”, ponovi Max, s teškom mukom pokušavajući
odvratiti oči od hrane. Osjetio je njen miris još izdaleka, pri povratku u
baraku. „Uhvatio sam ga i rekao mu što si poručio.”
„Da?”
„Dao mi je, ovaj, nešto za tebe”, reče Max i pogleda Petera Marlowea.
„Pa, dobro, daj mi to, za boga miloga!”
Max je strpljivo pričekao dok je King izbliza pogledao sat, navio ga i
približio uhu. „Što hoćeš, Max?”
„Ništa. Ovaj, hoćeš da ti operem suđe?”
„Da. Operi, a onda se izgubi odavde.”
„Jasno.”
Max je skupio prljavo suđe i krotko ga izneo van, zaklevši se da će jednoga
dana ščepati Kinga. Peter Marlowe nije ništa rekao. Čudno, pomislio je. King
se zna razgnjeviti. To može biti kvaliteta, ali u većini slučajeva je opasno. Ako
ideš na zadatak, vrlo je važno znati vrijednost čovjeka pored sebe. Na tako
opasnom izletu, kao što je onaj u selo, možda je važno znati tko će ti čuvati
leđa.
King je pažljivo odvio poleđinu sata. Bio je vodootporan, s nerđajućim
čelikom. „Uh-huh!” rekao je. „To sam i mislio.”
„Što?”
„Lažan je. Pogledaj.”
Peter Marlowe je pažljivo pogledao sat. „Meni izgleda u redu.”
„Dobar je, jasno. Ali nije ono što bi trebalo da bude. Omega. Vanjski dio je
dobar, no unutrašnjost je stara. Neki gad je zamijenio mehanizam.”
King je ponovo zašarafio poklopac, a zatim je sat zamišljeno pogledao u
ruci. „Vidiš, Peter. To je ono što sam ti govorio. Moraš biti oprezan. Sada,
recimo da prodam ovu Omegu i da ne znam da je lažna, mogao bih upasti u
ozbiljne poteškoće. No, dokle god to unaprijed znam, mogu se pokriti. Nikad
ne možeš biti dovoljno oprezan.”
Nasmiješio se. „Hajdemo popiti još jednu šalicu kave, za dobar posao.”
Smiješak mu je nestao kad se Max vratio s čistim suđem i složio ga. Max
nije rekao ništa, samo je pokorno kimnuo i izašao van.
„Kurvin sin”, reče King.

Grey se još nije oporavio od onog dana kad je Yoshima pronašao radio.
Dok je hodao razlokanom stazom prema baraci za opskrbu, razmišljao je o
novim dužnostima koje mu je pred Yoshimom postavio zapovjednik logora i
koje je kasnije razradio pukovnik Smedly-Taylor. Iako je službeno trebalo da
provodi nova naređenja, Grey je znao da zapravo mora držati oči zatvorene i
ne raditi ništa. Majko božja, pomislio je, što god budem uradio, bit će krivo.
Grey je osjetio kako mu se u želucu rađa novi grč. Malo je zastao i pričekao
da prođe. To nije bila srdobolja, samo proljev; i slabašna groznica koju je
osjećao nije bila malarija, već lakše oboljenje koje dolazi i prolazi vlastitim
hirom. Bio je vrlo gladan. Nije imao nikakvih zaliha hrane, nikakve posljednje
konzerve, niti novca da je kupi. Morao je živjeti od dnevnih obroka, bez
ikakvih dodataka, a obroci nisu bili dovoljni, ni izdaleka.
Kad izađem odavde, kunem se bogom, pomislio je, nikada više neću biti
gladan. Imat ću na tisuće jaja, tonu mesa i šećera i kave i čaja i ribe. Kuhat
ćemo cijeli dan, Trina i ja, a kada nećemo kuhati i jesti, onda ćemo voditi
ljubav. Ljubav? Ne, samo ćemo se mučiti. Ta Trina, kurva jedna, s njenim
„Previše sam umorna”, ili „Boli me glava”, ili „Za boga miloga, što, opet?” ili
„Dobro, valjda moram”, ili „Možemo se sada voljeti, ako ti to hoćeš”, ili „Možeš
li me bar jedanput ostaviti na miru?”, kada to i nije bilo tako često i kada se
susprezao i patio, ili ljutito „No, dobro, hajde” i onda bi zapalila svjetlo i
sjurila se u kupaonicu „da se pripremi”, a on bi njeno veličanstveno tijelo
mogao vidjeti samo kroz jedva prozirnu tkaninu, sve dok se vrata ne bi
zatvorila, a zatim bi on čekao, čekao i čekao sve dok se svjetlo u kupaonici ne
bi zagasilo i tada bi se ona vratila u sobu. Uvijek joj je trebala cijela vječnost
da od vrata dođe do kreveta i vidio je njenu čistu ljepotu samo pod svilom i
osjećao samo hladnoću u njenim očima, dok ga je promatrala, a nije mogao
sresti njene oči i zgaditi se samoga sebe. Zatim bi se našla pored njega i
uskoro bi u tišini sve bilo gotovo i ona bi ustala, i otišla u kupaonicu da se
opere, kao da je njihova ljubav bila prljava i voda bi tekla, a kad bi se napokon
vratila, bila je svježe namirisana, a on bi se, nezadovoljan, prezirao što ju je
uzeo kad ona to nije htjela. Uvijek je bilo tako. U šest mjeseci njihova braka –
zajedno s dvadeset i jednim danom dopusta – mučili su se tako devet puta. A
nakon toga je više nije ni dodirnuo.
Zaprosio ju je tjedan dana nakon što su se sreli. Bilo je mnogo poteškoća i
prepreka. Njezina majka ga je mrzila jer je htio njenu jedinicu, koja je upravo
počela stvarati karijeru i bila još tako mlada. Tek osamnaest godina. Njegovi
su roditelji rekli neka pričeka, da bi rat mogao brzo završiti i da nema novaca,
te zatim, pa eto, da ona baš i nije iz sasvim dobre obitelji, a on je pogledao po
svojoj kući, umornoj zgradi pored tisuće ostalih umornih zgrada među
iskrivljenim tramvajskim prugama Streathama i vidio je da su sobe male i da
je pamet njegovih roditelja mala i iz niže klase, a da je njihova ljubav
iskrivljena poput tramvajskih linija.
Oženili su se idući mjesec. Grey je zgodno djelovao u svojoj uniformi s
mačem (iznajmljenim na sat). Trinina majka nije došla na sumornu
svečanost, koja je bila obavljena na brzinu, između dvije zračne uzbune.
Njegovi roditelji su navukli masku neslaganja i njihovi poljupci su bili
rutinski, a Trina je briznula u plač i vjenčani list je bio natopljen suzama.
Te noći je Grey otkrio da Trina nije djevica. Oh, pretvarala se da jeste i još
se dosta dana nakon toga žalila, molim te dragi, tako me boli, budi strpljiv. No
nije bila djevica i Greya je to boljelo, jer je ona sama nekoliko puta rekla da
jeste. No, pretvarao se kako ne zna da ga je prevarila.
Posljednji put je vidio Trinu šest dana prije ukrcavanja. Bili su u svom
stanu i on ju je promatrao kako se oblači.
„Znaš li kuda ideš?” zapitala ga je.
„Ne”, rekao je Grey. Čitav dan je bio loš, i njihova sinoćnja prepirka je bila
loša i teško je patio zbog čežnje za njom i saznanja da taj dan mora ići.
Ustao je i stao iza nje, stavio joj ruke na stražnjicu, gladeći njenu
zategnutost, voleći je.
„Nemoj!”
„Trina, hoćemo li...”
„Nemoj biti bedast. Znaš da predstava počinje u pola devet.”
„Ima još puno vremena...”
„Za ime boga, Robine, nemoj! Pokvarit ćeš mi šminku!”
„Do vraga s tvojom šminkom”, rekao je. „Sutra me više neće biti.”
„Možda je tako i bolje. Mislim da nisi baš previše fin i pažljiv.”
„Pa dobro, kakav bi htjela da budem? Je li loše ako muž želi svoju ženu?”
„Prestani vikati. Moj bože, susjedi će čuti.”
„Neka čuju!” Krenuo je prema njoj, no ona mu je zalupila vrata od
kupaonice pred nosom.
Kad se vratila u sobu, bila je hladna i miomirisna. Nosila je grudnjak i
kombine i gaćice ispod kombinea i čarape na uskim tregerima. Uzela je
haljinu za koktel i počela se uvlačiti u nju.
 „Trina”, on je počeo.
„Ne.”
Stajao je iznad nje i osjećao kako ga koljena izdaju. „Žao mi je što... što sam
vikao.”
„Nije važno.”
Sagnuo se da poljubi njena ramena, no ona se odmaknula.
„Vidim da si opet pio”, rekla je, podigavši nos.
Iz njega je opet provalio bijes. „Neka si prokleta, popio sam samo jedno
piće”, povikao je, okrenuo je i strgnuo haljinu s nje i strgnuo grudnjak s nje i
bacio je na krevet. I strgnuo je svu odjeću s nje, sve dok nije bila potpuno gola,
osim poderanih čarapa koje su visile s njenih nogu. I čitavo to vrijeme ona je
mirno ležala, buljeći u njega.
„Oh, bože, Trina, volim te”, provalio je bespomoćno, a zatim se odmaknuo,
mrzeći se zbog onog što je učinio i zbog onog što je zamalo učinio.
Trina je pokupila prnje svoje odjeće. On je kao u nekom snu promatrao
kako se vratila do zrcala, sjela ispred njega i počela popravljati šminku,
neprekidno pjevušeći neku pjesmicu.
Zatim je zalupio vratima, vratio se u svoju jedinicu i slijedeći dan joj je
pokušao telefonirati. Nije bilo odgovora. Bilo je prekasno da se vrati u
London, iako je to očajnički želio. Jedinica je otišla u Greenock radi ukrcaja i
svaki dan, svaku minutu dana, on joj je telefonirao, ali nije bilo odgovora, a
nije bilo odgovora ni na njegove mahnite brzojave, a zatim je noć progutala
škotsku obalu i noć se pretvorila u more i brod, a on se pretvorio u suze.
Grey je zadrhtao pod malajskim suncem. Deset tisuća milja daleko. Nije
Trina bila kriva, pomislio je, pun samoprezira. Ja sam bio kriv, a ne ona. Bio
sam previše gorljiv. Možda i nisam normalan. Možda bi trebalo da odem
liječniku. Možda imam pretjerane seksualne zahtjeve. Sigurno sam ja kriv, a
ne ona. Oh, Trina, ljubavi moja.
„Je li sve u redu, Grey?” zapitao je potpukovnik Jones.
„Oh, da, gospodine, hvala”, Grey je ponovo došao k sebi i otkrio da se od
slabosti naslonio na baraku za opskrbu. „To je – samo... mali dodir groznice...”
„Ne izgledate baš dobro. Sjednite malo.”
„Sve je u redu, hvala. Idem... samo... samo po malo vode.”
Grey je prišao slavini, skinuo košulju i gurnuo glavu pod mlaz vode.
Budalo jedna, pomislio je, dozvoljavaš da te takvog vide! No usprkos
ogorčenju, misli mu se nehotice vrate Trini. Večeras, večeras ću se prepustiti
mislima na nju, obećao je samom sebi. Večeras i svake noći. Neka idu k vragu
svi pokušaji da živim bez hrane. Bez nade. Želim umrijeti. O, kako želim
umrijeti.
Zatim je spazio Petera Marlowea, kako se uspinje uzvisinom. U rukama je
vrlo pažljivo nosio američku porciju. Zašto?
„Marlowe!” Grey se pomaknuo prema njemu.
 „Što hoćeš, do vraga?”
„Što je unutra?”
„Hrana.”
„Nije neko krijumčarenje?”
„Prestani zabadati u mene, Grey.”
„Ne zabadam u tebe. Sudim ljude po njihovim prijateljima.”
„Samo se ti meni makni s puta.”
„Bojim se da ne mogu, stari moj. To mi je posao. Hoću to vidjeti, molim.”
Peter Marlowe je oklijevao. Grey je to imao pravo pogledati, a imao bi ga
pravo i privesti pukovniku Smedly-Tayloru, ukoliko bi se usprotivio. No u
svom džepu je imao dvadeset tableta kinina. Nitko nije imao pravo držati
privatne zalihe lijekova. Ako ga uhvate, morat će reći gdje ih je nabavio, a
onda će i King morati reći odakle mu, a Mac ih u svakom slučaju treba odmah.
Stoga je otvorio porciju.
Grey je osjetio nezemaljski miomiris katchung idjua s govedinom.
Okrenuo mu se želudac, pa je pokušao sakriti svoju glad. Pažljivo je nagnuo
porciju da bi mogao vidjeti i dno. Unutra nije bilo ničega osim predivne
govedine i katchung idjua.
„Odakle ti to?”
„Dobio sam.”
„On ti je to dao?”
„Da.”
„Kuda to nosiš?”
„U bolnicu.”
„Kome?”
„Jednom Amerikancu.”
„Otkada to zrakoplovni poručnik DFC9, izvršava zapovijedi za kaplara?”
„Idi k vragu!”
„Možda i hoću. Ali prije no što odem, pobrinut ću se da tebe i njega strpam
tamo gdje vam je mjesto.”
Samo mirno, reče samom sebi Peter Marlowe, samo mirno. Ako mazneš
Greya, mogao bi se zaista naći u škripcu.
„Jesi li završio s pitanjima, Grey?”
„Za sada. Ali zapamti –” Grey je prišao korak bliže, a miris hrane ga je
dovodio do ludila. „Ti i tvoj prokleti lopovski prijatelj ste na popisu. Nisam
zaboravio upaljač.”
„Nemam pojma o čemu pričaš. Nisam učinio ništa protiv pravila.”
„Ali hoćeš, Marlowe, hoćeš. Ako prodaš dušu, jednom ćeš morati i platiti.”
„Pa, ti nisi normalan!”
„On je prevarant, lažluvac i lopov...”
„On je moj prijatelj, Grey. I on nije prevarant i lopov...”
„Ali laže.”1
 „Svi lažu. Čak i ti. Rekao si da nema bežičnoga. Moraš biti lažljivac da bi
ostao živ. Moraš činiti različite stvari...”
„Kao na primjer, ljubiti kaplaru dupe za malo klope?”
Vena na čelu Petera Marlowea se izvila poput male, crne zmije. No glas mu
je bio tih i otrovno umilan. „Trebalo bi da te smoždim. Grey. Ali nisam tako
loše odgojen da se povlačim s tipovima iz nižih klasa. Znaš, to ne bi bilo fer.”
„Marlowe, boga ti tvoga...” započe Grey, ali mu riječ zastane u grlu, dok se
ludilo u njemu penjalo i gušilo ga.
Peter Marlowe se duboko zagledao u Greyeve oči i spoznao da je
pobijedio. Na trenutak je uživao u uništenju tog čovjeka, a zatim mu je bijes
ishlapio, pa je zaobišao Greya i zaputio se prema brežuljku. Nema potrebe da
produžuje već dobivenu bitku. I to bi bilo neodgojeno.
Tako mi svemogućeg boga, Grey se zakleo, slomljen, ovo ćeš mi platiti. Na
koljenima ćeš me moliti za milost. Ali ja neću imati milosti. Nikada!

Mac je uzeo šest tableta i trgnuo se kad mu je Peter Marlowe pomogao da

se malo pridigne i popije vodu koju je prinio njegovim usnama. Progutao je i
opet se zavalio.
„Bog te blagoslovio, Peter”, prošaptao je. „Ovo je prava čarolija.
Blagoslovljen da si, momče.” Zapao je u san, užarena lica, a mozak je odlutao
u grozničave more. Ugledao je ženu i sina kako lelujaju dubinama oceana i
vrište odozdo dok ih ribe proždiru. I sebe je ugledao tamo, u dubini, kako ga
deru morski psi, no ruke mu nisu bile dovoljno snažne, a glas je bio slabašan,
pa su morski psi trgali goleme komade mesa, njegova mesa, i stalno je bilo
sve novih i novih komada. A morski psi su ispuštali glasove i njihov je smijeh
bio demonski, no anđeli su stajali pored i govorili mu, požuri, požuri, Mac,
požuri, inače ćeš zakasniti. Zatim više nije bilo morskih pasa, samo žuti ljudi
s bajunetima i zlatnim zubima, naoštrenim poput igala, koji su okružili njega i
njegovu obitelj na dnu mora. Bajuneti im ogromni, oštri. Ne njih, mene,
zavrištao je. Mene, mene ubijte! A onda je gledao, oduzet, kako mu ubijaju
ženu i kako mu ubijaju sina, a zatim su se okrenuli prema njemu, i anđeli su
motrili i šaptali u zboru, požuri, Mac, požuri. Bježi. Bježi. Bježi odavde i bit ćeš
siguran. I on je potrčao, ne želeći da bježi, pobjegao od svog sina i svoje žene i
od mora njihove krvi, i protrčao je kroz krv i umiranje. No, još uvijek je trčao i
oni su ga progonili, morski psi s kosim očima i zlatnim iglastim zubima, s
puškama i bajunetima, derući mu meso sve dok ga nisu nagnali da se brani.
Borio se i branio, ali oni nisu stali i sad je bio opkoljen. I Yoshima mu je
zarinuo bajunet duboko u trbuh. I bol je bila užasna. Gora od agonije. Yoshima
je izvukao bajunet i on je osjetio kako mu krv otječe iz navorane pukotine,
kroz sve otvore njegova tijela, čak i kroz same pore na koži, sve dok mu u
tijelu nije ostala samo duša. Tada se, konačno, i njegova duša izvukla i
pridružila onoj krvi u moru. Ispunilo ga je veliko, neizmjerno olakšanje,
upravo beskonačno i bilo mu je drago što je mrtav.
Mac je otvorio oči. Posteljina je bila natopljena znojem. Groznica je prošla.
Znao je da je još jednom ostao živ.
Peter Marlowe je još uvijek sjedio pored kreveta. Noć je nekuda otišla.
„Zdravo, momče.” Riječi su bile tako nečujne, da se Peter Marlowe morao
sagnuti da ih uhvati.
„Jesi dobro, Mac?”
„Dobro je, momče. Gotovo se isplati imati groznicu, da bi se poslije mogao
ovako dobro osjećati. Sad ću spavati. Donesi mi sutra nešto za jesti.”
Mac je sklopio oči i zaspao. Peter Marlowe je s njega skinuo pokrivač i
obrisao mu znojno tijelo.
„Gdje bih mogao dobiti nekakav suhi pokrivač, Steven?” zapitao je,
uhvativši načas pogledom bolničara kako žuri odjelom.
„Ne znam, gospodine”, reče Steven. „Ali možda bih vam mogao pomoći,
gospodine.”
Steven je otišao do četvrtog kreveta i skinuo pokrivač s nekog čovjeka, a
zatim okretno izvukao donju prostirku i vratio se natrag. „Evo”, rekao je,
„uzmite ovo.”
„A što je s njim?”
„Oh”, reče Steven s nježnim osmijehom, „njemu to više ne treba.
Posljedice iscrpljenosti. Jadnik.”
„Oh!” Peter Marlowe se približi da vidi tko je to, ali to lice nije poznavao.
„Hvala”, reče i počne namještati krevet.
„Dajte”, reče Steven, „pustite mene. Ja to znam mnogo bolje nego vi.” Bio
je ponosan što krevet može namjestiti, a da ne uznemiri pacijenta.
„Nemojte se brinuti za vašeg prijatelja”, rekao je. „Ja ću se pobrinuti da
sve bude u redu.” Ututkao je Maca poput malog djeteta. „Evo.” Na trenutak je
pogladio Macovu glavu, zatim izvadio rupčić i obrisao ostatke znoja s Macova
čela. „Bit će mu dobro za dva dana. Ako imate nešto dodatne hrane...” Ali tu je
stao i pogledao Petera Marlowea, a suze su mu se skupile u očima. „Oh, kako
sam glup. Ali ne brinite, Steven će već nešto naći za njega. A sada ništa ne
brinite. Večeras ne možete više ništa uraditi. Otiđite i dobro se odmorite.
Hajde, budite dobar dečko.”
Peter Marlowe je bez riječi dopustio da ga izvede van. Steven se
nasmiješio za laku noć i opet se vratio natrag.
Iz mraka je Peter Marlowe promatrao kako hladi grozničava čela i drži
zimičave ruke, raspršuje noćne tlapnje, smekšava krikove agonije, namješta
pokrivače i pomaže bolesniku da pije i pomaže da povraća, a sve to kao uz
uspavanku, tankoćutnu i nježnu. Kad je došao do kreveta broj četiri, zastao je
i pogledao leš. Ispravio je udove i prekrižio ruke, a zatim skinuo svoju bluzu i
pokrio tijelo, dodirnuvši ga kao da ga blagosivlja. Stevenovo mršavo, glatko
tijelo i mršave, glatke noge sjajile su u svjetlucavoj noći.
„Siroti dečko”, prošaptao je i pogledao unaokolo po tom groblju. „Siroti
dečki. Oh, siroti moji dečki”, zaplakao je za sve njih.
Peter Marlowe se okrenuo i pošao u noć, ispunjen sažaljenjem i
zasramljen što se nekoć onako gnušao Stevena.
 12

Približavajući se američkoj baraci Peter Marlowe je bio ispunjen

mnoštvom bojazni. Požalio je što se tako spremno prihvatio prevođenja za
Kinga, a istovremeno je bio uzrujan što ga to čini tako nezadovoljnim. Lijep si
mi ti prijatelj, rekao je samom sebi, nakon svega što je učinio za tebe.
Napetost u želucu mu se povećavala. Baš kao prije odlaska u akciju,
pomislio je. Ne, nije baš tako. To je sličan osjećaj kao kad te šalju kod
ravnatelja škole. Jednako tako bolno, ali istovremeno pomiješano i s ugodom.
Kao u selu. Srce kao da hoće poletjeti. Iskoristiti takvu priliku, samo zbog
uzbuđenja – ali, zapravo, zbog hrane, ili djevojke koja bi tamo mogla biti.
Po tisućiti put se zapitao zašto je zapravo King otišao i što tamo radi. No,
bilo bi nepristojno pitati, pa je znao da treba biti samo malo strpljiv i da će
sve saznati. To je bio još jedan razlog zbog koga je volio Kinga. Način na koji
ništa nije pokazivao i većinu svojih misli držao za sebe. To je engleski stil,
reče zadovoljno Peter Marlowe samome sebi. Otkrivati se samo ponekad, kad
si raspoložen. Što si i tko si, samo se tebe tiče – sve dok to ne poželiš
podijeliti s prijateljem, a prijatelj nikada ne pita. To treba doći dobrovoljno ili
nikako.
Kao i selo. Bože moj, pomislio je, tim otvaranjem ti kazuje koliko mnogo
misli o tebi, da jednostavno, samo tako, ode i kaže ti hoćeš li poći s njim kad
bude išao slijedeći put.
Peter Marlowe je znao da je to potpuno ludo. Ići u selo. Ali sada to možda i
nije bilo tako ludo. Sada je postojao vrlo određen razlog. Važan razlog.
Pokušati nabaviti dio da bi se osposobio bežični – ili nabaviti čitav bežični.
Da. Zbog toga bi se isplatio cijeli rizik.
No, u isto je vrijeme znao da bi išao samo zbog toga što mu je to bilo
predloženo i zbog mogućnosti da se domogne hrane ili žene.
Spazio je Kinga duboko u sjenci, pored barake, kako se obraća drugoj
sjenci. Glave su im bile vrlo blizu, a glasovi nerazgovijetni. Bili su tako
zaokupljeni, da je Peter Marlowe odlučio proći pored Kinga, pa se počeo
penjati stepenicama u američku baraku, prolazeći kroz trak svjetla.
„Hej, Peter”, pozvao je King.
Peter Marlowe je zastao.
„Odmah ću doći, Peter.” King se okrenuo drugoj osobi. „Mislim da je bolje
da ovdje pričekate, majore. Javit ću vam, čim on stigne.”
„Hvala vam”, odvratio je mali čovjek, glasom zasićenim od neprilike.
„Uzmite malo duhana”, reče King, a major Prouty to pohlepno prihvati.
Zatim se povukao dublje u sjenu, no držao je oči na Kingu dok se ovaj zaputio
u svoju baraku.
 „Nedostajao si mi, momče”, King reče Peteru Marloweu, udarivši ga
razdragano. „Kako je Mac?”
„Dobro je, hvala.” Peter Marlowe se htio skloniti sa svjetla. K vragu,
pomislio je, neprijatno mi je da me vide s prijateljem. A to je odvratno. Zbilja
odvratno.
Ali nije mogao smetnuti s uma da ih promatraju majorove oči, pa je
odahnuo kad King reče: „Hajde. Ovo ćemo brzo, a onda možemo krenuti na
posao.”

Grey je za svaki slučaj otišao do skrovišta, provjeriti nije li u kanti poruka

za njega. I bila je. Sat majora Proutyja. Večeras. Marlowe i on.
Grey je bacio kantu natrag u jarak, jednako nehajno kao što ju je i podigao.
Zatim se uspravio, protegnuo i zaputio prema Baraci broj šesnaest. Ipak,
čitavo to vrijeme mozak mu je radio kompjutorskom brzinom.
Marlowe i King. Bit će u „dućanu” iza američke barake. Prouty? Koji je to?
Major! Je li to onaj iz artiljerije? Ili Australac? Hajde, Grey, ljutito je pitao
samoga sebe, gdje je onaj precizni popis ljudstva što ga držiš u glavi? Zgrabi
ga! Baraka broj jedanaest! Mali čovjek! Građevinar! Australac!
Je li povezan s Larkinom? Ne. Barem koliko ja znam. Australac. Pa zašto
onda ne ide preko onog australskog crnoburzijanca, Tinyja Timsena? Zašto s
Kingom? Možda je to za Timsena prevelik zalogaj? Ili je možda ukradena roba
– to je vjerojatnije – u tom slučaju Prouty neće koristiti uobičajene australske
kanale. To je mnogo vjerojatnije.
Grey pogleda na sat. Napravio je to instinktivno, iako nije imao sata već
pune tri godine, i iako mu sat nije bio potreban da bi znao koliko može biti
sati. Poput svih ostalih, imao je osjećaj za vrijeme, barem ono vrijeme koje je
bilo potrebno znati.
Još je prerano, pomisli. Stražari se još neko vrijeme neće promijeniti. A
kad dođe do smjene, on će iz svoje barake moći vidjeti kako se stari stražar
vuče logorom i prolazi pored njegove barake na putu za stražarnicu. Na straži
će biti novi stražar. Tko bi to mogao biti? Baš me briga. Uskoro ću ionako
saznati. Sigurnije je pričekati pravi trenutak, a onda napasti. Pažljivo. Samo
će ih uljudno prekinuti. Zateći stražara s Kingom i Marloweom. Bilo bi još
bolje da ih uhvati kad novac prelazi iz ruke u ruku i kad King predaje novac
Proutyju. A zatim slijedi izvještaj pukovniku Smedly-Tayloru: „Prošle sam
noći prisustvovao novčanoj razmjeni”, ili još bolje: „Vidio sam američkog
kaplara i avijatičarskog poručnika Marlowea, DFC, Baraka broj šesnaest, s
korejskim stražarom. Imam razloga povjerovati da je major Prouty,
građevinar, bio u to također umiješan i da je pribavio sat za prodaju.”
To će biti dovoljno. Pravila su, veselo je pomislio, jasna i određena: „Nema
trgovine sa stražarima!” Uhvaćeni su na djelu. A zatim slijedi vojni sud. Vojni
sud je tek početak. Nakon toga zatvor, moj mali zatvor. Bez dodatnih obroka i
bez katehang idju govedine. Bez ičega. U kavezu, u kavezu poput štakora.
Onda će biti pušteni – bijesni i puni mržnje. A bijesni ljudi griješe. A možda će
se slijedeći put tu zateći i Yoshima. Bolje je prepustiti da Japanci obave svoj
posao – ne treba im u tome pomagati. Možda će u ovom slučaju biti sve u
redu. A možda i ne. Možda bi se moglo samo malo pogurnuti.
Sve ću ti naplatiti, ti prokleti Peter Marlowe. Možda čak i prije nego što
sam se nadao. A moja osveta tebi i onom prevarantu bit će prava ekstaza.

King je pogledao na sat. Devet i pet. Još nekoliko trenutaka. Kod Japanaca
uvijek u svakom trenutku možeš znati što će učiniti, jer kad jednom sebi
postave raspored, onda se toga i drže.
Zatim je začuo korake. Torusumi je zašao iza ugla barake i hitro se
spustio pod zaštitu zavjese. King je ustao da ga pozdravi. Peter Marlowe,
također pod zavjesom, neodlučno ustade, mrzeći samoga sebe.
Torusumi je bio jedan od poznatijih stražara. Bio je opasan i
nepredvidljiv. Među ostalima bezličnima, on je imao lice. Bio je u logoru već
više od godinu dana. Volio je strogo postupati sa zarobljenicima i držati ih na
suncu, vikati na njih i povremeno ih udarati, kad bi tako bio raspoložen.
„Tabe”, reče King cereći se. „Može jedan dim?” ponudio je grubi javanski
duhan.
Torusumi je pokazao svoj zlatni zubni ponos, dodao Peteru Marloweu
pušku i sjeo na pod. Izvadio je paket Kooa i ponudio ih Kingu, koji uzme jednu
cigaretu. Zatim Korejac pogleda Petera Marlowea.
„Ichi-bon prijatelj”, reče King.
Torusumi zagrakta, pokaže zube, udahne zrak i ponudi cigaretu.
Peter Marlowe je oklijevao. „Uzmi, Peter”, reče King.
Peter Marlowe se pokori i stražar sjedne za mali stol.
„Reci mu”, reče King Peteru Marloweu, „da je dobrodošao.”
„Moj prijatelj kaže da si ovdje dobrodošao i da je zadovoljan što te ovdje
vidi.”
„Ah, hvala ti. Ima li moj cijenjeni prijatelj nešto za mene?”
„Pita imaš li nešto za njega.”
„Reci mu točno ono što kažem, Peter. Budi točan.”
„Moram tvoje riječi obraditi na urođenički način. Ne može se to doslovno
prevoditi.”
„To je u redu. Ali moraš biti siguran da je točno – i nemoj žuriti.”
King je pružio sat. Peter Marlowe je primijetio s iznenađenjem da je bio
kao nov, svježe ulašten, s novim plastičnim licem, u fino izrađenoj, maloj
kožnoj kutiji.
„Reci mu ovo – momak koga poznam bi htio ovo prodati. Ali to je skupo, a
možda i nije ono što bi on htio.”
Čak je i Peter Marlowe ugledao pohlepan sjaj u Korejčevim očima, dok je
vadio sat iz kutije i prinosio ga uhu, rokćući povremeno. Zatim je odložio sat
na stol.
Peter Marlowe prevede Korejčev odgovor. „Imaš li nešto drugo? Žalim što
u današnje vrijeme Omege ne donose baš mnogo u Singapuru.”
„Tvoj malajski je izuzetno dobar, gospodine”, doda Torusumi Peteru
Marloweu, učtivo sišući zrak kroza zube.
„Hvala ti”, nerado odvrati Peter Marlowe.
„Što je rekao, Peter?”
„Samo da dobro govorim malajski, to je sve.”
„Oh! Dobro, reci mu da žalimo, ali to je sve što imamo.”
King je pričekao dok to nije bilo prevedeno, a zatim se nasmiješio,
slegnuo ramenima, uzeo sat i stavio ga u kutijicu, a zatim u svoj džep. Nakon
toga je ustao. „Salamat!” rekao je.
Torusumi je ponovo pokazao zube, a zatim kretnjom ruke dao Kingu znak
da sjedne. „Ja zapravo i ne želim taj sat”, rekao je Kingu. „Ali, budući da si ti
moj prijatelj i da zbog ovoga imaš dosta problema, htio bih saznati koliko
čovjek koji posjeduje ovaj bezvrijedan sat, traži za njega?”
„Tri tisuće dolara”, odvrati King. „Žao mi je što je precijenjen.”
„I zaista je precijenjen. Vlasnik ima bolest u svojoj glavi. Ja sam siromah,
obični stražar, pa ipak, budući da smo u prošlosti napravili posao, a i da bih
tebi učinio uslugu, nudim ti tri stotine dolara.”
„Žao mi je. To ne bi mogao. Čuo sam da postoje drugi kupci, koji bi platili
mnogo razumniju svotu preko drugih posrednika. Slažem se da si ti siromah i
da ne možeš ponuditi novac za tako bezvrijedni sat. Naravno, Omege ne
vrijede puno novaca, ali za razliku od vlasnika, ti ćeš razumjeti, da bi bila
uvreda ponuditi mu bilo što manje od vrijednosti drugorazrednog sata.”
„To je istina. Možda bi trebalo da povećam cijenu, jer čak i siromah ima
svoju čast, pa bi bilo časno pokušati ublažiti patnju bilo kojeg čovjeka, u ovim
teškim vremenima. Četiri stotine.”
„Hvala ti na brizi za mog poznanika. No ovaj sat – budući da je Omega – i
budući da je cijena Omega pala od onih nekadašnjih prihvaćenih visina, očito
je da ti imaš sasvim određen razlog, što ne želiš poslovati sa mnom. čovjek od
časti je uvijek častan...”
„I ja, i ja sam častan čovjek. Nemam namjeru pobijati tvoj ugled i ugled
tvog poznanika koji je vlasnik sata. Možda bih mogao staviti na kocku svoj
ugled i pokušati, ukoliko mogu, ubijediti one bijedne kineske trgovce, s
kojima moram poslovati, da daju poštenu cijenu bar jednom u tom njihovom
bijednom životu. Siguran sam da ćeš se složiti, pet stotina bi bio maksimum
koji pošten i častan čovjek može dati za Omegu, čak i prije no što im je cijena
pala.”
 „Istina je to, prijatelju moj. Ali, dat ću ti jednu misao. Mažda se cijene
Omega nisu spustile sa svoje ichi-bon pozicije. Možda je bijedni Kinez
greškom iskoristio časnog čovjeka. Evo, još prošlog tjedna, došao mi je jedan
od tvojih korejskih prijatelja, kupio ovakav sat i platio za njega tri tisuće
dolara. Ovo nudim tebi, samo zbog našeg dugog prijateljstva i povjerenja koje
dolikuje samo dugogodišnjim poslovnim partnerima.”
„Govoriš li meni istinito?” Torusumi je žestoko pljunuo na pod, a Peter
Marlowe se spremio na udarac, koji bi obično slijedio iza takvih provala
bijesa.
King je sjedio potpuno neuznemiren. Bože, pomislio je Peter Marlowe, taj
ima čelične živce. King je izvadio nekoliko vlakana duhana i počeo savijati
cigaretu. Kad je Torusumi to vidio, prestao je mahnitati, ponudio paket Kooa
i smirio se.
„Čudim se da su bijedni kineski trgovci, zbog kojih riskiram svoj život,
tako pokvareni. Užasnulo me ovo što si mi, prijatelju moj, upravo rekao. Još
gore, zapanjen sam. Kad samo pomislim da su izigrali moje povjerenje.
Godinu dana poslujem već s istim čovjekom. I kad samo pomislim da me
varao čitavo vrijeme! Mislim da ću ga ubiti!”
„Bilo bi bolje”, reče King, „da ga nadmudriš.”
„Kako? Drago bi mi bilo da mi to moj prijatelj kaže.”
„Prokuni ga najgorim jezikom. Reci mu da si dobio informaciju koja
dokazuje da te vara. Reci mu da ukoliko ti ubuduće neće dati poštenu cijenu –
poštenu cijenu plus dvadeset posto da bi ti vratio sve one greške iz prošlosti
– da bi mogao nešto prošaptati u uho vlasti. A onda će ga oni odvesti i odvest
će njegovu ženu i njegovu djecu i kazniti ih na tvoje zadovoljstvo.”
„To je odličan savjet. Sretan sam što imam ovakvog prijatelja. Zbog
njegovih mudrih misli i prijateljstva koje osjećam prema njemu, neka mi
bude dopušteno ponuditi tisuću petsto dolara. To je sav novac kojeg imam na
ovome svijetu, plus nešto novaca što mi ga je povjerio prijatelj koji je sada
zbog ženske bolesti u smrdljivoj kući zvanoj bolnica i koji ne može za sada
samostalno raditi.”
King se sagnuo i pljesnuo po oblaku komaraca na svojim gležnjevima.
Momče, to je već nešto, pomislio je. Da vidimo. Dvije tisuće je previsoko,
tisuću osamsto je u redu, tisuću petsto nije tako loše.
„King te moli da pričekaš”, preveo je Peter Marlowe. „Mora se
posavjetovati s jadnikom koji ti je želio prodati precijenjenu robu.”
King se popeo kroz prozor i prošao čitavom dužinom barake,
provjeravajući. Max je bio na svom mjestu. Dino dolje, s jedne strane staze.
Byron Jones III s druge strane.
Pronašao je majora Proutyja, oznojenog od straha u sjeni susjedne
barake.
„Ah, žao mi je, gospodine”, nesretno prošapta King. „Momak se uopće nije
zapalio.”
Proutyjeva je zabrinutost porasla. Mora to prodati. Oh, bože, pomislio je,
kako ja nemam sreće. Moram negdje nabaviti neki novac!
„Je li uopće nešto ponudio?”
„Najviše što mogu izvući je četiri stotine.”
„Četiri stotine! Pa svatko zna da jedna Omega vrijedi barem dvije tisuće!”
„Žao mi je, ali tako je, gospodine. Osim toga, znate, izgleda da sumnja. Da
to nije Omega.”
„Pa on je poludio! Naravno da je Omega!”
„Žao mi je, gospodine”, reče King, lagano se ukrutivši, „ja vas samo
izvještavam.”
„Ja sam kriv, kaplare. Nisam se mislio kačiti o vas. Sva ta žuta kopilad, svi
su oni isti.” A što ću sada? pitao se Prouty. Ako ne prodam preko Kinga,
nećemo to uopće moći prodati, a grupa treba novaca i sve što smo uradili bit
će uzaludno. Što da radim? Prouty je na trenutak razmišljao, a zatim reče:
„Vidite što možete učiniti, kaplare. Ne mogu prihvatiti manje od tisuću
dvjesta. Jednostavno ne mogu.”
„Dobro, gospodine. Mislim da ne mogu baš puno učiniti, ali ću probati.”
„To je pravi dečko! Uzdam se u vas. Ne bih ga prodavao tako jeftino, ali
eto, hrane je tako malo. Znate i sami kako je.”
„Da, gospodine”, reče uljudno King. „Pokušat ću, ali se bojim da ga neću
moći baš puno nagurati. Rekao je da Kinezi više baš ne kupuju kao nekad. Ali,
vidjet ću što mogu učiniti.”

Grey je zamijetio Torusumija kako prolazi logorom, pa je znao da će

uskoro doći vrijeme za prepad. Čekao je dovoljno dugo i sada je taj trenutak
došao. Ustao je, izašao iz barake, stavio traku na ruku i namjestio kapu. Nema
potrebe za drugim svjedocima, njegova riječ je dovoljna. Tako je pošao sam.
Srce mu je ugodno lupalo. Tako je bilo uvijek kad bi se pripremao za
hapšenje. Prešao je niz baraka i sišao stubama do glavne ulice. Bio je to
daleko zaobilazniji put. Namjerno ga je odabrao, jer je znao da King postavlja
stražare kad god obavija posao. Ali on je znao njihove položaje. A znao je da
kroz to ljudsko minsko polje postoji jedan slobodan prolaz.
„Grey!”
Osvrnuo se. Pukovnik Samson je koračao prema njemu.
„Da, gospodine?”
„Ah, Grey, drago mi je što te vidim. Kako stoje stvari?”
„Hvala, dobro, gospodine”, odvratio je, iznenađen što ga je pukovnik
pozdravio na tako prijateljski način. Usprkos gorljivosti da što prije ode, ovo
mu je vrlo godilo.
Pukovnik Samson zauzimao je posebno mjesto u Greyevoj budućnosti.
Samson je bio šarža, i to prava šarža. Ministarstvo rata. I s vrlo dobrim
vezama. Takav bi čovjek mogao biti više nego koristan – jednoga dana.
Samson je bio u generalštabu za Daleki istok i imao je neku neodređenu, ali
važnu funkciju. Poznavao je sve generale i pričao kako im je znao organizirati
društvene zabave na svom seoskom posjedu u Dorsetu, gdje bi niže plemstvo
uživalo u lovu, vrtnim zabavama i lovačkim balovima. Čovjek poput Samsona
bi možda mogao izbalansirati nedostatke Greyeve bukvice. Ili klasne
pripadnosti.
„Htio bih porazgovarati s vama, Grey”, reče Samson. „Imam jednu
zamisao za koju mislim da bi je možda mogli razmotriti. Znate da prikupljam
građu za službenu povijest cijele kampanje. Naravno”, dodao je šaljivo, „to još
nije službena povijest, ali tko zna, možda će i biti. General Sonny Wilkinson je
povjesničar u službi Ministarstva rata, znate, i siguran sam da će Sonny biti
vrlo zainteresiran za jednu verziju s lica mjesta. Pa sam se pitao ne biste li vi
možda bili zainteresirani da za mene provjerite nekoliko podataka. O vašem
puku, na primjer?”
Da li bih htio, pomisli Grey. Da li bih htio?! Sve bih dao za to! Ali ne sada.
„Jako bih to volio, gospodine. Laska mi, gospodine, što mislite da bi moji
prilozi mogli biti vrijedni. Možemo li to srediti sutra? Nakon doručka?”
„Oh”, reče Samson, „nadao sam se da bi sada o tome mogli malo popričati.
No dobro, možda koji drugi dan. Javit ću vam...”
I Grey je instinktivno znao da ukoliko to ne bude danas, neće biti nikada.
Samson nikada prije nije s njim toliko govorio. Možda, pomislio je očajnički,
možda bih se mogao malo s njim zadržati, tek toliko da poguram stvar, i još
uvijek ih uhvatiti. Ti poslovi ponekad traju satima. Ali, taj rizik se isplati!
„Bit će mi drago, možemo i sada, ako želite gospodine. Ali ne predugo, ako
nemate ništa protiv. Malo me boli glava. Nekoliko minuta, ako može.”
„Dobro.” Pukovnik Samson je bio vrlo sretan. Uzeo je Greya pod ruku i
odveo ga natrag prema svojoj baraci. „Znate, Grey, vaš puk meni je jedan od
najdražih. Odlično je obavio zadatak. Spomenuti ste u depešama, zar ne? Kod
Kote Bharu?”
„Nisam, gospodine.” Iako sam trebao biti, sam bog zna. „Nije bilo vremena
da se šalju zahtjevi za odlikovanjima. Iako to nisam ništa manje zaslužio od
drugih.” Tako je i mislio. Mnogo je ljudi zaslužilo VC10, a nisu čak stigli biti ni
spomenuti. Pogotovu ne sada.
„Ah, nikad se ne zna, Grey”, reče Samson. „Možda ćemo nakon rata mnoge
stvari moći staviti na svoje mjesto.”
Pokazao je Greyu da sjedne. „A sada, da čujem, kako je bilo stanje borbene
linije kad ste stigli u Singapur?”
„Žao mi je što moram reći svom prijatelju”, reče Peter Marlowe za Kinga,
„da mi se bijedni vlasnik ovoga sata nasmijao u lice. Rekao je da je njegova
najniža cijena dvije tisuće i šest stotina dolara. Stid me što ti to moram reći,
ali to je nužno, budući da si moj prijatelj.”
Torusumi je bio očito srdit. Preko Petera Marlowea nastavili su
razgovarati o vremenu, pomanjkanju hrane; Torusumi im je pokazao
umašćenu i otrcanu fotografiju svoje žene i troje djece, ispričao im malo o
svom životu u selu pored Seula i kako je zarađivao za život kao seljak, iako je
imao položen niži sveučilišni stupanj, te zatim, kako mrzi ovaj rat. Potom im
je rekao kako mrzi Japance, kako svi Korejci mrze japanske okupatore. Rekao
je da Korejcima nije čak dopušteno ni da stupe u japansku vojsku. Oni su
građani drugog reda i njihov se glas ne sluša ni u čemu, a izloženi su na milost
i nemilost hirovima čak i najnižeg Japanca.
Tako su nadugačko pričali, sve dok Torusumi nije ustao. Uzeo je pušku od
Petera Marlowea, koji ju je držao cijelo vrijeme, opsjednut mišlju da je
napunjena i kako bi lako bilo ubiti. Ali zbog čega? I što onda?
„Reći ću svom prijatelju još samo jednu stvar, jer ne bih volio da te vidim
praznih ruku, bez ikakve zarade u ovoj smrdljivoj noći, i zamoliti te da se
posavjetuješ s pohlepnim vlasnikom ovog bijednog sata. Dvije tisuće i stotinu
dolara!”
„Ali, s dužnim poštovanjem, moram podsjetiti svog prijatelja da je onaj
bijedni vlasnik, koji je pukovnik, te stoga čovjek bez ikakvog humora, rekao
da će prihvatiti samo dvije tisuće i šest stotina. Znam da ti ne bi dopustio da
on pljune na mene.”
„To je istina. No s druge strane, predložio bih da mu barem dopustiš
mogućnost da snizi svoju posljednju ponudu, pri kojoj ja neću zaraditi ništa. I
možda mu pružiš mogućnost da se odrekne svoje neotesanosti.”
„Pokušat ću, jer si ti moj prijatelj.”
King je ostavio Petera Marlowea i Korejca. Vrijeme je prolazilo i oni su
čekali. Peter Marlowe je slušao priču kako je Torusumi bio prisiljen ući u
stražarsku službu i kako nema nikakve volje za ratovanjem.
Tada se King spustio kroz prozor.
„Taj čovjek svinja, kurva bez imalo časti. Pljunuo je na mene i rekao da će
posvuda razglasiti kako sam loš trgovac, te će me prije strpati u zatvor nego
prihvatiti manje od dvije tisuće četiristo.”
Torusumi je bjesnio i prijetio. King je mirno sjedio i mislio, Isuse, izgubio
sam osjećaj, otišao sam predaleko ovoga puta, a Peter Marlowe je mislio,
zaboga, koga sam se vraga morao petljati u sve to.
„Dvije tisuće dvjesta”, pljune Torusumi.
King je bespomoćno slegnuo ramenima, potučen.
„Reci mu da može”, prostenjao je Peteru Marloweu. „Previše je tvrd za
mene. Reci mu da ću se morati odreći svoje proklete provizije da bih
nadoknadio razliku. Taj kurvin sin jednostavno ne želi primiti ni peni manje. I
kakva je onda, k vragu, moja zarada u svemu tome?”
„Ti si čovjek od željeza”, reče Peter Marlowe umjesto Kinga. „Reći ću
bijednom vlasniku, pukovniku, da će dobiti svoju cijenu, ali da bi je dobio,
moram se odreći svoje provizije, kako bih namirio razliku između cijene koju
si ponudio i cijene koju taj jadnik hoće dobiti. No gdje je u svemu tome moja
zarada? Trgovina je častan posao, no čak i među prijateljima, obje strane
treba da zarade.”
„Budući da si moj prijatelj, dodat ću još jednu stotinu. Onda će tvoj obraz
biti spašen, a slijedeći put nema potrebe da prihvaćaš posao za tako
gramzljiva i bijedna gospodara.”
„Zahvaljujem ti. Ti si pametniji od mene.”
King je pružio sat u maloj kožnoj kutiji i izbrojio novac, smotan u golemi
svitak svježe otisnutih novčanica. Dvije tisuće dvjesta dolara je poslagao u
urednu gomilu. A zatim je Torusumi pružio dodatnu stotinu. Sa smiješkom.
Nadmudrio je Kinga, čiju je trgovačku spretnost poznavao svaki stražar.
Mogao je Omegu bez problema prodati za pet tisuća dolara. U redu, barem tri
tisuće petsto. Nije ni loša zarada za jednu stražarsku smjenu.
Torusumi je ostavio načetu kutiju Kooa i priložio jednu neotvorenu kao
naknadu za Kingov tako loše sklopljeni posao. Naposljetku, pomislio je, rat će
još dugo trajati, a posao je dobar. A ako rat završi brzo – e pa, u svakom
slučaju, King može biti korisni saveznik.
„Bio si vrlo dobar, Peter.”
„Mislio sam da će eksplodirati.”
„I ja također. Smjesti se ovdje, odmah se vraćam.”
King je pronašao Proutyja kako se i dalje skriva u sjenci. Dao mu je devet
stotina dolara, iznos na koji je gorko nesretni major s oklijevanjem pristao, i
pokupio svoju proviziju od devedeset dolara.
„Svakoga dana postaje sve lošije i lošije”, reče King.
Da, zaista, ti kopile jedno, mislio je Prouty u sebi. Pa ipak, osamsto deset
dolara i nije tako loše za lažnu Omegu. Nacerio se u sebi, zadovoljan što je
prešao Kinga.
„Strašno sam razočaran, kaplare. To je zadnja stvar koju sam imao.” Da
vidimo, veselo je pomislio, trebat će nam nekoliko tjedana da sklepamo
novoga. Timsen, Australac, će srediti slijedeću prodaju.
Odjednom Prouty ugleda Greya kako se približava. Umaknuo je u labirint
baraka, skriven u sjeni, siguran. King se kroz prozor vinuo u američku baraku,
pridružio se partiji pokera i prošištao Peteru Marloweu: „Uzmi karte, zaboga
miloga!” Ona dvojica čija su mjesta zauzeli, hladno su nastavili kibicirati,
promatrajući kako King razdjeljuje gomilu novca, sve dok pred svakim
igračem nije stajala prilična hrpa. U tom trenutku Grey stupi na dovratak.
Nitko nije obratio pažnju na njega, sve dok mu se King uljudno ne obrati.
„Dobra večer, gospodine.”
„Večer.” Znoj se slijevao niz Greyevo lice. „Ovdje je gomila para.” Majko
božja, nisam u svom životu vidio ovoliko novca. Nikako ne na jednom mjestu.
A što bih mogao učiniti samo s jednim dijelom tog novca!
„Volimo se kockati, gospodine.”
Grey se okrenuo i izašao u noć. Neka prokleti Samson ide k vragu!
Ljudi su okrenuli nekoliko miješanja, dok se nije začuo signal da je sve
čisto. Tada je King zgrnuo novac, dao svakome po deseticu i oni se zborno
zahvališe. Zatim je Dinu dao po deseticu za svakog vanjskog stražara, kimnuo
glavom Peteru, pa su se zajedno zaputili u njegov dio barake.
„Stari, zaslužili smo šalicu kave.” King je bio pomalo umoran. Napetost da
se održi u formi bila je iscrpljujuća. Ispružio se na krevetu, a Peter Marlowe je
spravio kavu.
„Čini se da ti baš nisam bio od osobite sreće”, reče tiho Peter Marlowe.
„Ha?”
„Govorim o prodaji. Nije baš bilo sjajno, zar ne?”
King je zijevnuo. „Prema planu. Evo ti”, reče i izvuče iz smotka sto i deset
dolara, pa ih pruži Peteru Marloweu. „Duguješ mi dva dolara.”
„Dva dolara?” Zatim pogleda u novac. „A što je ovo?”
„Tvoja provizija.”
„Za što?”
„Isuse, pa ne misliš valjda da sam te uključio u posao zabadava. Što ti
misliš o meni?”
„Rekao sam da me to veseli. Nisam radio ništa drugo osim prevođenja.”
„Ti si lud. Sto i osam dolara – to je deset posto. To nije milodar. To je tvoje.
Zaradio si.”
„Ako je netko ovdje lud, onda si to ti. Kako, do vraga, mogu zaraditi
stotinu i osam dolara od prodaje u iznosu od dvije tisuće dvjesta dolara, kad
je to gornja cijena bez ikakve zarade? Ne želim novac koji je Torusumi
pridodao za tebe.”
„Ne možeš ga iskoristiti? Ti ili Mac ili Larkin?”
„Naravno da mogu. Ali to nije pošteno. Osim toga, ne razumijem, zašto
stotinu i osam dolara.”
„Peter, ne znam kako si preživio do sada u ovom svijetu. Gledaj, objasnit
ću ti. Na ovom sam poslu zaradio tisuću i osamdeset dolara. Deset posto je
stotinu i osam. Stotinu i deset manje dva su stotinu i osam. Dao sam ti
stotinu i deset. Duguješ mi dva dolara.”
„Kako si, do vraga, sve to zaradio, kad...”
„Reći ću ti. Prva lekcija u poslu. Kupuješ jeftino, a prodaješ skupo, ako
možeš. Na primjer, uzmimo večerašnji slučaj.” King je veselo objasnio kako je
prešao Proutyja. Kad je završio, Peter Marlowe je dugo šutio. Zatim je rekao:
„To mi se čini... nekako mi se čini nepošteno.”
„Nema ničeg nepoštenog u tome, Peter. Cijela se trgovina temelji na
teoriji da prodaš skuplje nego što kupiš – ili će te to koštati.”
„Da. No nije li tvoj postotak zarade malo previsok?”
 „Oh, k vragu, nije. Svi smo znali da je sat lažan. Osim Torusumija. Ne
zamjeravaš valjda što sam njega zajebao, zar ne? Iako će i on to lako ubaciti
Kinezu, i to još uz zaradu.”
„To ne zamjeravam.”
„U redu. A sada uzmi Proutyja. Prodavao je lažnjaka. Možda ga je ukrao, k
vragu, što ja znam. No postigao je lošu cijenu, jer je loš trgovac. Da je imao
muda, uzeo natrag sat u namjeri da ode, ja bih ga tada zaustavio i povisio
cijenu. Mogao se trampiti sa mnom. Ako sa satom dođe do nekog lošeg
povratnog efekta, on neće mrdnuti ni malim prstom. Dio pogodbe je da ja
uvijek štitim svoju mušteriju – prema tome, Prouty je siguran i on to zna –
dok ja mogu frknuti u nebo.”
„Što ćeš uraditi ako Torusumi otkrije prijevaru, pa se vrati?”
„Vratit će se on”, King se iznenada nacerio, i bio je pravi užitak gledati
toplinu tog osmijeha, „ali neće vikati. Kad bi to učinio, izgubio bi obraz.
Nikada se neće usuditi priznati da sam ga nadmudrio u trgovini. Njegovi bi
ga drugovi zafrkavali do smrti, samo da pustim glas. On će se vratiti, to je
sigurno, ali će me pokušati preći drugi put.”
Zapalio je cigarete i pružio jednu Peteru Marloweu.
„Dakle”, nastavio je veselo, „Prouty je dobio devet stotina, manje deset
posto moje provizije. Malo, ali ne i nepošteno, a nemoj zaboraviti da smo ti i
ja preuzeli čitav rizik. A sada, naši troškovi. Morao sam platiti sto dolara za
novu polituru, čišćenje i stavljanje novog stakla. Dvadeset Maxu koji je
doznao za ovaj obećavajući trgovački slučaj, po deset svakome od četiri
stražara i slijedećih šezdeset za momke koji su pokrivali cijelu igru. To je
ukupno tisuću sto i dvadeset. Dvije tisuće dvjesta manje tisuću sto i dvadeset
iznosi točno tisuću i osamdeset dolara. Deset posto od toga je stotinu i osam.
Jednostavno.”
Peter Marlowe je stresao glavom. Tolike brojke, toliko novaca i toliko
uzbuđenja. U jednom su času razgovarali s Korejcem, a već u drugom mu je
bilo isplaćeno stotinu i deset – stotinu i osam – dolara, na najjednostavniji
način. Pa tako ti svega, pomislio je radosno, to je dvadesetak kokosovih
oraha, ili mnoštvo jaja. Mac! Sad mu možemo priskrbiti poštenu hranu. Jaja,
jaja, to je prava stvar!
Odjednom je čuo svog oca kako govori, čuo ga je jasno, kao da sjedi pored
njega. A mogao ga je i vidjeti, ukočenog i zdepastog, u uniformi Kraljevske
mornarice. „Slušaj, sine moj. Postoji nešto što se zove čast. Ako surađuješ s
nekim čovjekom, govori mu istinu, a tada će i on tebi morati reći istinu, jer
inače nije častan čovjek. Štiti drugog čovjeka onako kao što očekuješ da bi on
trebao štititi tebe. Ukoliko nema časti, nemoj s njim imati posla, jer će te
inače okaljati. Zapamti, postoje časni ljudi i prljavi ljudi. Također, postoji
častan novac i prljav novac.”
„Ali ovo nije prljav novac”, čuo je sebe kako odgovara, „King mi je to
upravo objasnio. Mislili su da je ovca. Bio je pametniji od njih.”
„Istina. Ipak, nečasno je prodavati nečije vlasništvo i reći mu da je cijena
toliko mnogo manja nego što uistinu jeste.”
„Da, ali...”
„Nema tu ali, sine moj. Istina, postoje stupnjevi časti – no svaki čovjek
može imati samo jedan stupanj. Čini što hoćeš. To je tvoj izbor. Neke stvari
mora čovjek sam odlučiti. Ponekad se moraš prilagoditi okolnostima, ali za
ljubav božju čuvaj sebe i svoju savjest – jer to nitko drugi neće – i znaj da te
loša odluka u određenom trenutku može uništiti mnogo potpunije od bilo
kojeg metka.”
Peter Marlowe je pogledao novac i razmislio što bi sve mogli s njime
učiniti, on, Mac i Larkin. Odvagnuo je obje strane, no jedna je strana dobrano
pretegnula. Novac je po pravu pripadao Proutyju i njegovoj grupi. Možda je to
bila posljednja stvar koju su posjedovali. Možda će zbog ukradena novca
Prouty i članovi njegove grupe, ljudi koje nije poznavao, možda će umrijeti. I
sve to zbog njegove pohlepe. S druge strane bio je Mac. Potrebna mu je brza
pomoć. I Larkinu. I meni. Meni isto, ne zaboravi. Sjetio se što mu je King
rekao: „Nema potrebe da uzimaš milodare.” A on je uzimao milodare. Mnogo
milodara.
Što da radim, dragi bože, što da radim? No Bog nije davao odgovora.
„Hvala. Hvala ti za novac”, reče Peter Marlowe. Spremio ga je. No čitavim
tijelom je osjećao njegov oganj.
„Nema na čemu. Zaradio si ga. Tvoj je. Radio si za njega. Nisam ti ništa
poklonio.”
King je bio veseo i njegova je radost kod Petera Marlowea ublažila
samoprezir. „Hajde”, rekao je, „moramo proslaviti naš prvi zajednički posao.
S mojim klikerima i tvojim znanjem malajskog, živjet ćemo kao milijunaši!” I
King odmah ispeče jaja.
Dok su jeli. King ispriča Peteru Marloweu da je poslao momke u nabavku
posebnih zaliha hrane, kad je čuo da je Yoshima pronašao radio.
„Moraš se kockati u životu, Peter. Jasno. Mislim da će Japovi za izvjesno
vrijeme postrožiti život u logoru. No to će pogoditi samo one koji nisu
spremni za takve udice. Pogledaj Texa. Ta jadna budala nema dovoljno love ni
da kupi bijedno jaje. Pogledaj sebe i Larkina. Da nije bilo mene, Mac bi, jadnik,
još uvijek patio. Naravno, veseli me ako mogu pomoći. Volim pomoći
prijateljima. Čovjek mora pomoći svojim prijateljima, inače sve skupa nema
nikakvog smisla.”
„Da, mislim da je tako”, odvrati Peter Marlowe. Kako je to glupo reći. King
ga je povrijedio, a nije shvatio da je američki um jednostavniji u nekim
stvarima, jednostavan poput engleskog uma. Amerikanac je ponosan na svoju
sposobnost stjecanja novca, upravo tako. A Englez, poput Petera Marlowea je
ponosan što može poginuti za zastavu. Upravo tako.
 Slijedio je Kingov pogled kroz prozor i uhvatio mu treptaj u očima. Prateći
mu pogled, spazio je jednog čovjeka kako se približava stazom. Kad je došao
bliže svjetlu, Peter Marlowe ga je prepoznao. Pukovnik Samson.
Kad je Samson ugledao Kinga, mahnuo je prijateljski: „Večer, kaplare”,
rekao je, nastavivši šetnjom pored barake.
King je izvukao devedeset dolara i pružio ih Peteru Marloweu.
„Učini mi uslugu, Peter. Stavi tu još svojih deset i predaj to onom momku.”
„Samsonu? Pukovniku Samsonu?”
„Jasno. Naći ćeš ga pored zatvorskog ugla.”
„Da mu dam novac? Samo tako? Ali što da mu kažem?”
„Reci mu da je od mene.”
Bože moj, pomisli Peter Marlowe prestravljen, zar je i Samson na platnom
spisku? Pa ne može biti! Ne mogu to uraditi! Ti si moj prijatelj, ali ja ne mogu
prići pukovniku i reći, evo, ovo je sto dolara od Kinga. Ne mogu!
King je duboko promatrao svog prijatelja. Oh, Peter, pomislio je, ti si
takvo prokleto dijete. A zatim je dodao, idi k vragu! No odbacio je tu
posljednju misao i prokleo samoga sebe. Peter je bio jedini momak u logoru
koga je želio imati za prijatelja, jedini momak koga je trebao. Tako je odlučio
da ga pouči životnim činjenicama. Bit će to teško, Peter-boy, i možda će te
dosta toga povrijediti, ali ja ću te naučiti, pa makar te morao i slomiti. Ti ćeš
preživjeti i postat ćeš moj partner.
„Peter”, reče, „postoje neki trenuci kad mi moraš vjerovati. Nikada te neću
ostaviti na cjedilu. Sve dok budeš moj prijatelj, vjeruj mi. Ako ne želiš biti moj
prijatelj, dobro. Ali ja bih volio da budeš moj prijatelj.”
Peter Marlowe je znao da je ovo još jedan trenutak istine. Uzmi novac s
povjerenjem – ili ostavi i otiđi.
Ljudski je život uvijek na raskršću. I ne samo njegov život, ukoliko je
čovjek. Uvijek ima i drugih na vagi.
Znao je da, ako krene jednim putem, riskira Macov i Larkinov život, a i
svoj vlastiti, jer bez Kinga, oni bi bili nebranjeni kao i svi drugi u logoru; bez
Kinga ne bi bilo mogućnosti odlaska u selo, jer je znao da se on sam ne bi
nikad na to odvažio – čak ni radi bežičnoga. Druga će staza staviti na kocku
njegovo nasljeđe i uništiti prošlost. Samson je predstavljao snagu u
regularnoj vojsci, bio je čovjek kaste, pozicije i moći, a Peter Marlowe je bio
rođen da bude časnik – kao što je to bio njegov otac i kao što će biti njegov
sin – a takva optužba nikad ne bi mogla biti zaboravljena. I ukoliko je Samson
na platnom spisku, tada sve ono u što su ga učili da vjeruje, više ne bi imalo
nikakve vrijednosti.
Peter Marlowe je promatrao samoga sebe dok je uzimao novac, krenuo u
noć poznatom stazom i pronašao pukovnika Samsona, a zatim ga čuo kako
šapće: „Oh, živjeli, vi ste Marlowe, zar ne?”
Gledao je kako mu pruža novac. „King me zamolio da vam ovo predam.”
 Zatim je vidio kako su se Samsonu upalile krmeljive oči, dok je pohlepno
brojao novac i strpao ga u svoje iznošene hlače.
„Hvala mu”, čuo je Samsona kako šapće, „i poručite mu da sam zaustavio
Greya za čitav sat. Duže ga nisam mogao zadržavati. To je bilo dovoljno, zar
ne?”
„Bilo je dovoljno. Baš koliko treba.” A zatim se čuo kako govori: „Slijedeći
put ga zadržite duže, ili nas nekako obavijestite, glupane jedan!”
„Držao sam ga koliko sam mogao. Recite Kingu da mi je žao. Zbilja mi je
žao i to se više neće ponoviti. Obećajem. Gledajte, Marlowe. Znate i sami kako
je. Ponekad to ide malo teže.”
„Reći ću mu da vam je žao.”
„Da, da, hvala vam, hvala, Marlowe. Zavidim vam Marlowe. Tako ste blizu
Kingu. Vi ste sretan čovjek.”
Peter Marlowe se vratio u američku baraku. King mu se zahvalio i on se
ponovo zahvalio Kingu, a zatim izašao u noć.
Pogled mu pade na malu uzvišicu koja je nadvisivala žicu i poželi da bude
u svom Spitfireu i sam jedri nebom, više, još više, tamo gdje je sve čisto i
valjano, gdje nema prokletih ljudi – poput mene – gdje je život jednostavan i
gdje možeš razgovarati s Bogom i biti Bog, bez ikakva stida.
 13

Peter Marlowe je ležao na krevetu, lebdeći u polusnu. Ljudi su oko njega

hodali, ustajali, išli se olakšati, pripremali se za radne grupe, izlazili i ulazili u
baraku. Mike je dotjerivao brkove, petnaest inča s kraja na kraj; zakleo se da
ih neće obrijati sve dok ne bude slobodan. Barstairs je već dubio na glavi,
vježbajući yogu, Phil Mint je već kopao nos, partija bridža je već počela,
Raylings je već otpočeo vježbati pjevanje, Myner je već prebirao ljestvicu na
drvenoj klavijaturi, kapelan Grover je već pokušavao sve oko sebe razvedriti,
a Thomas je već proklinjao što doručak kasni.
Iznad Petera Marlowea, Ewart s gornjeg kreveta, zastenje budeći se, i
prebaci noge preko ruba kreveta. „Mahlu noć!”
„Trzao si se kao vrag.” Peter Marlowe je već mnogo puta rekao isto, jer je
Ewart uvijek nemirno spavao.
„Oprosti.”
Ewart bi uvijek rekao, oprosti. Teško je skočio na pod. Nije mu bilo mjesto
u Changiju. Trebalo je da bude pet milja dalje, u civilnom logoru, gdje je –
možda – bila njegova žena s obitelji. No između logora nikada nije bio
dopušten nikakav kontakt.
„Haj’mo paliti krevet nakon što se istuširamo”, rekao je zijevnuvši. Bio je
malen, taman i sitničav.
„Dobra ideja.”
„Ne mogu ni zamisliti da smo ga palili pred tri dana. Kako si spavao?”
„Kao i obično.” No Peter Marlowe je znao da ništa nije kao obično, nakon
prihvaćanja novca i nakon Samsona.
Nestrpljivi red za doručak već se formirao dok su iznosili željezni krevet
iz barake. Podigli su i skinuli gornji krevet i izvukli željezne držače koji su
ulazili u otvore donjeg kreveta. Zatim su uzeli granje i komušinu od kokosa s
njihova dijela pokrova barake i ispod krevetskih nogu zapalili vatru.
Dok su se noge grijale, uzeli su goruće grančice paprati i držali ih ispod
uzdužnih prečki i opruga. Uskoro se tlo ispod kreveta zacrnjelo od stjenica.
„Boga vam vašega”, povikao je Phil. „Morate li to baš raditi prije doručka?”
Bio je to zlovoljan čovjek kokošjih prsa i drečavo crvene kose. Nisu se ni
osvrnuli na njega. Phil je uvijek vikao na njih, a oni su uvijek spaljivali krevete
prije doručka.
„Ti boga, Ewart”, reče Peter Marlowe, „nekad mi se učini kao da bi ove
stjenice mogle podići krevet i negdje ga odnijeti.”
„Jedna me prokletnica noćas skoro izbacila iz kreveta. Smrdljuše.” U
iznenadnom napadu bijesa, Ewart je zgazio gomilu stjenica.
„Smiri se, Ewart.”
 „Ne mogu si pomoći. Sav se naježim.”
Kad su završili s krevetom, ostavili su ga da se ohladi i očistili madrace.
Za to im je trebalo pola sata. Zatim mrežu za komarce. Još pola sata.
Do tada su se kreveti dovoljno ohladili da su ih mogli primiti. Složili su ih
jedan na drugog, unijeli unutra i noge stavili u četiri konzerve – pažljivo
očišćene i ispunjene vodom – te se pobrinuli da rubovi konzervi nigdje ne
dodiruju željezne noge.
„Šta je danas, Ewart?” zapita odsutno Peter Marlowe, dok su čekali na
doručak.
„Nedjelja.”
Peter Marlowe zadrhti, sjetivši se jedne druge nedjelje.
Bilo je to nakon što ga je pokupila japanska patrola. Te nedjelje nalazio se
u bolnici u Bandungu. Te nedjelje su Japanci rekli neka svi ranjeni ratni
zarobljenici pokupe svoje stvari i spreme se za odlazak, jer je trebalo da odu u
drugu bolnicu.
Postrojili su se po stotinama u glavnom dvorištu. Samo viši časnici nisu
išli s njima. Govorkalo se da su ih poslali na Formozu. Ali general je isto ostao,
a on je bio viši časnik, koji je nesmetano šetao logorom, družeći se s Duhom
svetim. General je bio uredan čovjek četvrtastih ramena, a uniforma mu je
bila mokra od pljuvačke osvajača.
Peter Marlowe se prisjetio kako je nosio svoj madrac ulicama Bandunga,
pod užarenim nebom, a duž ceste su stajali vrišteće tihi ljudi, odjeveni u žive
boje. Zatim je odbacio madrac. Bio je pretežak. Zatim je pao, ali je i ustao.
Zatim su se zatvorska vrata otvorila, a onda su se zatvorska vrata zatvorila.
Bilo je dovoljno prostora da se legne u glavnom dvorištu. No njega su, s još
nekoliko drugih, zatvorili pojedinačno, same, u male ćelije. Na zidovima su
bili lanci, a na podu je bio mali otvor koji je služio kao zahod, a oko otvora su
bile nagomilane višegodišnje izmetine. Smrdljiva slama prekrivala je tlo.
U susjednoj ćeliji nalazio se luđak, Javanac napadnut amokom, koji je ubio
tri žene i dvoje djece, prije no što su ga Nizozemci svladali. No sada zatvor
nisu čuvali Nizozemci. I oni su također bili utamničeni. Čitave dane i noći
luđak je zveketao lancima i vrištao.
U vratima ćelije Petera Marlowea nalazila se uska rupica. Legnuo bi na
slamu, promatrao noge u prolazu i očekivao hranu, osluškivao zatvorenike
kako proklinju i umiru, jer se pojavila i kuga.
Stalno je čekao.
Zatim je nastupio mir, došla je čista voda i više nije bilo samo uske rupice
kroz koju je gledao svijet, iznad njega je bilo nebo, a hladna voda je prskala po
njemu, ispirući prljavštinu. Otvorio je oči i spazio blago lice glavom okrenuto
prema dolje, a zatim je bilo još jedno lice, i oba su bila ispunjena mirom, pa je
pomislio da je zaista mrtav.
No to su bili Mac i Larkin. Pronašli su ga baš prije nego što su napustili
zatvor i krenuli u drugi logor. Mislili su da je Javanac, kao onaj manijak iz
susjedne ćelije, koji je i dalje štropotao lancima, jer je vikao na malajskom i
izgledao poput Javanca...
„Hajde, Peter”, ponovi Ewart, „klopa je stigla.”
„Oh, hvala ti.” Peter Marlowe skupi svoje porcije.
„Osjećaš se dobro?”
„Da.” A zatim doda: „Lijepo je biti živ, zar ne?”

Usred prijepodneva, Changijem proleti novost. Japanski zapovjednik će

logoru vratiti uobičajeni obrok riže, da bi proslavio veliku japansku pobjedu
na moru. Zapovjednik je rekao da je flota Sjedinjenih Država potpuno
uništena, da je zbog toga zaustavljeno napredovanje na Filipinima, te da se
japanske snage pregrupiraju, kako bi čak izvršile invaziju na Havaje.
Glasine i protuglasine. Mišljenja i protumišljenja.
„Glupost, bez veze! Lansirali su to da prikriju poraz.”
„Ne mislim tako. Nikad nam nisu povećali obrok da bi proslavili poraz.”
„Slušaj ti njega! Povećali! Dobivamo samo ono što smo već izgubili. A ne,
staro momče. Možeš mi vjerovati na riječ. Prokleti Japi su došli do kraja.
Zapamti!”
„A što ti to, do vraga, znaš što mi ne znamo? Imaš, možda, bežični?”
„Da ga i imam, budi jako, jako siguran, da to tebi ne bih rekao.”
„Da, kad smo kod toga, što je s Davenom?”
„S kim?”
„Onim koji je imao bežični.”
„Ah, da, sjećam se. Ali nisam ga poznavao. Kako je izgledao?”
„Normalni frajer, tako sam čuo. Šteta što su ga uhvatili.”
„Htio bih ščepati dripca koji ga je otkucao. Kladim se da je bio iz avijacije.
Ili Australac. Ti govnari bi dušu prodali za pola pare!”
„Ja sam Australac, majmune engleski!”
„Oh. Smiri se. To je samo štos.”
„Imaš čudan smisao za humor, klipane.”
„Dajte, smirite se vas dvojica. Previše je vruće. Može mi netko dati dim?”
„Evo, povuci.”
„Uhu, ovo je oštro.”
„Lišće papaje. Sam sam ga osušio. Dobro je kad se jednom privikneš.”
„A gledaj tamo!”
„Gdje?”
„Tamo na putu. Marlowe!”
„To je on? Pa neka sam proklet! Čuo sam da se spanđao s Kingom.”
„Zato sam ti ga i pokazao, idiote jedan. Čitav logor za to zna. Ti spavaš na
ušima, ili tako nešto?”
 „Pa nije on kriv. I ja bih, da mi se ukaže i upola manja prilika. Priča se da
King ima love, zlatnog prstenja i hrane da nahrani cijelu vojsku.”
„Čuo sam da je peder. Taj Marlowe mu je nova cura.”
„To je istina.”
„Ma, vraga je istina. King nije peder, samo je prokleti mućkaroš.”
„Ni ja ne mislim da je peder. Sigurno je lukav, to bih ja rekao. Kopile!”
„Peder ili ne, htio bih da sam na mjestu Marlowea. Jeste li čuli, ima cijelu
hrpu dolara? Čuo sam da su on i Larkin kupili jaja i cijelu kokoš.”
„Ti si lud. Nitko nema tu količinu love – osim Kinga. Pa oni imaju svoje
kokoške. Vjerojatno je jedna crkla, to je to! To je još jedna tvoja čuvena priča.”
„Što misliš da Marlowe nosi u onoj vreći?”
„Hranu. A što drugo? Ne treba da imaš pojma ni o čemu da bi znao da je to
hrana.”
Peter Marlowe se zaputio prema bolnici.
U njegovoj su se porciji nalazila kokošja prsa, batak i karabatak. Peter
Marlowe i Larkin su kupili kokoš od pukovnika Fostera za šezdeset dolara i
malo duhana, uz obećanje da će mu dati oplođeno jaje, koje će Rajah,
Sumrakov sin, oploditi Nonyji. S Macovim dopuštenjem, odlučili su da Nonvji
pruže još jednu priliku, umjesto da je zakolju kao što je i zaslužila, jer se ni
jedno od njenih jaja nije moglo nasaditi. Mac je rekao da možda nije Nonya
kriva, možda kokot, koji pripada pukovniku Fosteru, ništa ne valja – pa je svo
to lupanje perjem, kljucanje i skakanje po kokoškama, tek obična predstava.
Peter Marlowe je sjeo pored Maca, dok je ovaj jeo piletinu.
„Bože, momče, ovako dobro i ovako ispunjeno nisam se osjećao otkad
znam za sebe.”
„Fino. Odlično izgledaš, Mac.”
Peter Marlowe je ispričao Macu otkud novac za kokošku, a Mac je rekao:
„Imao si pravo što si uzeo novac. Nešto drugo je onaj klipan Prouty, koji je
stvar ukrao ili krivotvorio. On je kriv što je htio prodati lošu robu. Sjeti se,
momče: ‘Cavent emptor’.”
„Pa zašto, onda”, zapita Peter Marlowe, „zašto se onda osjećam tako
prokleto krivim? Ti i Larkin ste rekli da je u redu. Iako mi se čini da Larkin baš
nije bio tako siguran kao ti...”
„To je posao, momče. Larkin je računovođa. On nije pravi poslovni čovjek.
A ja znam kako se te stvari rade.”
„Pa ti si obični, bijedni plantažer kaučuka. Što ti, do vraga, znaš o biznisu?
Godinama si se upinjao tamo na plantaži!”
„Morao sam sve znati”, reče Mac, sav se narogušivši. „Većina stvari oko
plantaže je čisti biznis. Pa eto, svaki dan moraš raditi s Tamilima ili Kinezima
– to ti je natjecanje biznismena. Eh, momče moj dragi, ti su izmislili sve
trikove koji postoje.”
Tako su razgovarali, a Peter Marlowe je sa zadovoljstvom ustanovio da
Mac opet reagira na njegove zadjevice. Nisu ni primijetili da su prešli na
malajski.
Tada Peter Marlowe reče, kao slučajno: „Jesi li spoznao stvar koja manjka
u tri stvari?” Zbog sigurnosti, o radiju je govorio u parabolama.
Mac baci pogled unaokolo da bi se uvjerio kako ih nitko ne sluša. „Jesam.
No što s tim?”
„Jesi li siguran o kojoj je boljetici riječ?”
„Ne sasvim – ali gotovo. Zašto me o tome ispituješ?”
„Zato što je vjetar donio šapat koji govori o medicini koja može izliječiti
razne vrste bolesti.”
Macovo je lice bljesnulo. „E, vala”, rekao je, „usrećio si staroga čovjeka. Za
dva dana odlazim odavde. Zatim ćeš me odvesti do tog šaptača.”
„Ne. To nije moguće. Moram to napraviti sam. I to vrlo brzo.”
„Ne bih te htio dovoditi u opasnost”, reče Mac zamišljeno.
„Vjetar nosi nadu. Kao što je zapisano u Kuranu, čovjek bez nade je obična
životinja.”
„Bilo bi možda bolje pričekati, nego izazvati tvoju smrt.”
„Čekat ću, ali znanje koje tražim, moram spoznati još danas.”
„Zašto?” reče Mac naglo na engleskom. „Zašto danas, Peter?”
Peter Marlowe se prokune što je upao u zamku, koju je tako pažljivo
pokušao izbjeći. Znao je da ako Macu kaže o selu, da će Mac poludjeti od
brige. Mac ga ne bi želio zaustaviti, ali on ne bi mogao ići ako bi to od njega
Mac i Larkin tražili. Što da, k vragu, sada radi?
Zatim se sjeti Kingova savjeta. „Danas, sutra, nije važno, samo pitam”,
reče stavivši sve na kocku. Ustao je. Najstariji štos na svijetu. „Dobro, vidimo
se sutra, Mac. Možda Larkin i ja još svratimo večeras.”
„Sjedi, momče. Osim ako nemaš nekog važnog posla.”
„Nemam nikakvog posla.”
Mac razdražljivo prijeđe na malajski. „Govoriš li istinu? Ono ‘danas’ nije
značilo ništa? Duh moga oca šapće mi da oni koji su mladi žele preuzeti rizike
koje bi i sam đavo radije zaobišao.”
„Pisano je, manjkavost godina ne treba značiti i pomanjkanje mudrosti.”
Mac je zamišljeno promatrao Petera Marlowea. Smišlja li nešto? Nešto s
Kingom? Pa dobro, umorno je pomislio, Peter je i onako već preko glave
upetljan u opasnost s radijem, a trećinu je donio čak iz Jave.
„Njušim opasnost po tebe”, napokon je rekao.
„Medvjed može od stršljena ukrasti med bez opasnosti. Pauk sigurno
može tražiti ispod kamenja, jer zna gdje i kako treba tražiti.” Peter Marlowe je
zadržao blagi izraz lica. „Nemoj se bojati za mene, starče. Ja tražim samo
ispod kamenja.”
Mac je zadovoljno kimnuo. „Poznaješ li moju posudu?”
„Naravno.”
 „Mislim da se razboljela kad se kap kiše probila kroz otvor na poklopcu i
dirnula stvar, te izazvala gnojenje, kao kad list padne u džungli. Stvar je mala,
poput sićušne zmije, tanka poput zemnog crva, kratka kao žohar.” Zastenjao
je i protegnuo se. „Bole me leđa”, reče na engleskom. „Namjesti mi jastuk,
hoćeš li, momče?”
Kad se Peter Marlowe nagnuo, Mac se malo podignuo i šapnuo mu u uho:
„Spojni kondenzator, trista mikrofarada.”
„Ovako je bolje?” zapita Peter Marlowe, kad se Mac opet zavalio.
„Fino, momče, mnogo bolje. A sada mi te je dosta. Taj glupi razgovor me
iscrpio.”
„Znaš i sam da te to zabavlja, prdonjo stari.”
„Manje nego stara, puki ‘mahlu’!”
„Senderis!” reče Peter Marlowe, a zatim izađe na sunce. Spojni
kondenzator, trista mikrofarada. Što je to, do vraga, mikrofarad?
Vjetar je puhao iz pravca garaže i on osjeti slatki miris benzina, teško
pomiješan s uljem i masti. Sjeo je pored staze, na komadić trave, da bi uživao
u tom mirisu. Bože moj, pomislio je, kakve mu uspomene donosi taj miris
benzina. Avioni, Gosport i Farnborough i osam drugih aerodroma, Spitfirei i
Hurricani.
No neću sada misliti o njima, mislit ću o bežičnom.
Promijenio je stav i sjeo u lotus-položaj s desnom nogom na lijevom, a
lijevom nogom na desnom stegnu i rukama u krilu; zglobovi na ruci su se
dodirivali, palci su se dodirivali, a prsti su bili usmjereni prema pupku.
Mnogo je puta ovako sjedio. Pomagalo mu je u razmišljanju, jer kad bi jednom
prošla početna bol, mirnoća bi prožela čitavo tijelo, a misli bi se slobodno
vinule.
Mirno je sjedio, a ljudi su prolazili mimo, jedva ga primjećujući. Nije bilo
ništa čudno vidjeti nekoga kako tako sjedi na podnevnoj vrućini, opaljen
suncem, u sarongu. Nije to bilo ništa čudno.
Sad znam što treba učiniti. Nekako. U selu valjda mora biti bežični. Sela su
poput svraka – skupljaju svakakve stvari; nasmijao se, sjetivši se svoga sela
na Javi.
Pronašao ga je, posrćući džunglom, iscrpljen i izgubljen, više mrtav nego
živ, daleko od putova koji presijecaju Javu. Prešao je mnogo milja i već je bio
11. ožujak. Otočne snage su kapitulirale 8. ožujka, godina je bila 1942. Tri
dana je lutao džunglom, grizli su ga insekti i muhe, bio je izboden trnjem,
mokar od čestih kiša, a pijavice su mu sisale krv. Nije nikoga ni vidio ni čuo
otkako je ostavio aerodrom na sjeveru, lovačku bazu kod Bandunga. Napustio
je svoju eskadrilu, odnosno ono što je od nje preostalo, i svoj Hurricane. No
prije nego što je pobjegao, priredio je svom avionu – izokrenutom,
slomljenom od bombi i metaka – pogrebnu lomaču. Barem se kremiranjcm
mogao odužiti svome prijatelju.
 Bio je suton kad se približio selu. Javanci koji su ga okružili, bili su vrlo
neprijateljski raspoloženi. Nisu ga dodirivali, ali se na njihovim licima jasno
mogla vidjeti ljutnja. Tiho su buljili u njega i nitko se nije ni pomaknuo da bi
mu pomogao.
„Mogu li dobiti malo hrane i vode?” zapitao je.
Nije bilo odgovora.
Zatim je ugledao zdenac i zaputio se prema njemu, praćen ljutitim
pogledima, te se dobro napio vode. Zatim je sjeo i počeo čekati.
Selo je bilo maleno, dobro skriveno. Činilo se prilično bogato. Kuće,
građene oko trga, stajale su na stupovima, a bile su sagrađene od bambusa i
hasure. Ispod kuća bilo je mnogo kokoši i svinja. Pored najveće kuće nalazio
se obor, a u njemu pet vodenih bivola. To je značilo da selo dobro stoji.
Naposljetku su ga uveli u poglavičinu kuću. Urođenici su ga tiho slijedili
stubama, ali nisu ušli u kuću. Sjeli su na verandi, slušali i čekali.
Poglavica je bio star, tamne kože i usahnuo. Kuća je, poput svih njihovih
kuća, bila jedna velika prostorija, hasurama pregrađena u manje odjeljke.
U središnjem odjeljku, određenom za jelo, razgovor i razmišljanje, nalazila
se toaletna školjka od porculana, s daskom za sjedenje i poklopcem.
Priključka za vodu i kanalizaciju nije bilo, pa je školjka bila postavljena na
počasno mjesto, na istkanom tepihu. Ispred toaletne školjke, na drugoj
hasuri, poglavica je sjedio prekriženih nogu. Oštro je gledao u njega.
„Što hoćeš? Tuan!” a ono „tuan” je bila optužba.
„Molio bih samo malo hrane i vode, gospodine – i, možda, ako mogu samo
malo ostati dok ne skupim snagu.”
„Sada mi kažeš gospodine, a još pred tri dana ste nas ti i ostali bijelci zvali
wogovima i pljuvali po nama.”
„Ja vas nikada nisam tako zvao. Poslali su me ovamo da pokušam zaštititi
vašu zemlju od Japanaca.”
„Oni su nas oslobodili od pogubnih Nizozemaca! Kao što će osloboditi i
čitav Daleki istok od bijelih imperijalista!”
„Možda. Ali mislim da ćete požaliti dan kad oni dođu.”
„Odlazi iz mog sela! Idi s ostalim imperijalistima. Idi prije no što pozovem
Japance!”
„Pisano je, ako ti stranac dođe i zatraži gostoprimstvo, pruži mu ga i tako
ćeš naći milost u očima Alahovim.”
Poglavica ga je zapanjeno pogledao. Tamna koža, kratki baju kaputić,
šareni sarong i ukrašeno pokrivalo na glavi nazirali su se u sve većoj tami.
„Što ti znaš o Kuranu i riječima Prorokovim?”
„Čije ime neka je hvaljeno”, reče Peter Marlowe. „Kuran su mnogi ljudi,
tokom mnogo godina preveli na engleski.” Borio se za svoj život. Znao je da
ako uspije ostati u selu, možda će se moći dokopati kakvog čamca kojim bi
mogao dojedriti do Australije. Nije, doduše, znao jedriti, ali rizik se mogao
isplatiti. Zarobljeništvo je predstavljalo smrt.
„Jesi li jedan od Pravovjernih?” zapitao je zaprepašteni poglavica.
Peter Marlowe je oklijevao. Lako se mogao pretvarati da je musliman. Dio
njegova obrazovanja sastojao se i u proučavanju Kurana. Časnici vojske
Njegova veličanstva morali su služiti u mnogim zemljama. Nasljedni časnici
su se obučavali u mnogim stvarima koje su nadilazile i zaobilazile formalno
školovanje.
Ako kaže „da”, znao je da će biti siguran, jer je Java uglavnom bila
nastanjena muslimanskim življem.
„Ne. Nisam jedan od Pravovjernih.” Bio je umoran i pri kraju snaga. „Ipak,
ne znam. Učili su me da vjerujem u Boga. Otac je mojim sestrama i meni
običavao govoriti da Bog ima mnogo imena. Čak i kršćani kažu da postoji
Sveto trojstvo – da su to dijelovi Boga. Mislim da nije važno što zoveš Bogom.
Bogu je svejedno prepoznaju li ga kao Krista, Alaha, Budu ili Jehovu, ili čak i
Tebe! – jer ako je on Bog, onda zna da smo mi obični smrtnici i ne znamo
mnogo o bilo čemu drugom. Vjerujem da je Muhamed bio božji čovjek, božji
prorok. Mislim da je i Isus bio Bog, ili kako ga Muhamed naziva u Kuranu,
najbesprekorniji od svih proroka. Da je Muhamed posljednji od svih proroka,
kako tvrdi, to ne znam. Mislim da mi, ljudi, ne možemo biti sigurni ni u šta što
ima veze s Bogom. Ali, ne vjerujem da je Bog starac s dugom, bijelom bradom
koji sjedi na zlatnom prijestolju, negdje visoko na nebu. Ne vjerujem da će
Pravovjerni, kao što je obećao Muhamed, otići u raj, gdje će ležati na svilenim
ležaljkama, piti vino i imati mnogo lijepih djevojaka koje će ih služiti, ili da će
taj raj biti vrt s mnoštvom zelenog raslinja, bistrim potocima i voćkama. Ne
vjerujem da anđeli imaju krila koja im rastu na leđima.”
Noć se sklopila nad selom. Negdje je zaplakalo dijete, ali su ga smirili i
uspavali.
„Jednoga ću dana sigurno znati kako trebam zvati Boga. Bit će to dan kad
budem umirao.” Sve je bilo tiho. „Mislim da će biti vrlo žalosno otkriti da Bog
ne postoji.”
Poglavica je Peteru Marloweu pokazao da sjedne.
„Možeš ostati. Ali pod određenim uvjetima. Zaklet ćeš se da ćeš slušati
naše zakone i da ćeš postati jedan od nas. Radit ćeš na poljima riže i u selu,
muške poslove. Ni više ni manje od drugih muškaraca. Naučit ćeš naš jezik i
govoriti samo našim jezikom; nosit ćeš našu odjeću i potamniti svoju kožu.
Tvoja visina i boja tvojih očiju dokazivat će da si bijelac, no možda te boja
kože, odjeća i jezik zaštite neko vrijeme; možda će se moći izjaviti da si
napola Javanac, a napola bijelac. Ovdje nećeš dodirnuti ni jednu ženu bez
dopuštenja. A meni ćeš se pokoravati bez pitanja.”
„Slažem se.”
„Ima još nešto. Vrlo je opasno skrivati neprijatelja pred Japancima. Moraš
znati da ako dođe vrijeme kad budem morao birati između tebe i svog
naroda, ja ću odabrati ovo posljednje.”
„Razumijem. Hvala vam, gospodine.”
„Zakuni se svojim Bogom” – smiješak na trenutak preleti starčevim licem
– „zakuni se svojim Bogom, da ćeš se pokoravati i pridržavati ovih uvjeta.”
„Kunem se Bogom da ću se pokoravati i slušati i neću vam učiniti ništa
nažao dok budem boravio ovdje.”
„Škodiš nam već samom svojom nazočnošću, sine moj”, odvrati starac.
Nakon što je Peter Marlowe dobio hranu i piće, poglavica reče: „Od sada
više nećeš govoriti engleski, samo malajski. Od ovog trenutka. To je jedini
način da brzo naučiš.”
„U redu. Ali bih vas samo još nešto htio zapitati.”
„Da.”
„Kakvo je značenje ove toaletne školjke? Mislim, ona nije pričvršćena ni
na kakve cijevi.”
„Nema nikakva značenja, osim što uživam gledati lica gostiju i slušati ih
dok razmišljaju: ‘Kako je smiješno imati ovakav ukras u kući’.”
Napad glasnog smijeha spopao je starca, suze su mu potekle niz lice, a
čitavo se domaćinstvo prenulo – žene su došle da ga smire, trljale mu trbuh i
leđa, zatim su se počele i one smijati, a na kraju i Peter Marlowe.

Sjetivši se toga, Peter Marlowe se nasmiješio. To je bio čovjek! Tuan Abu.

No danas više neću misliti na svoje selo, ni prijatelje u selu, niti na N’ai, kći
sela koju su mi dali dirati. Danas ću misliti na bežični, kako ću nabaviti
kondenzator i izoštriti mozak za večerašnji odlazak u selo.
Odmotao se iz lotus-položaja, a zatim je strpljivo pričekao dok krv ponovo
nije potekla venama. Povjetarac mu je donosio divni miris benzina.
Povjetarcem su stizali i glasovi, koji su se uzdigli u crkvenu pjesmu. Dopirali
su iz kazališta pod otvorenim nebom, koje je danas koristila anglikanska
crkva. Prošlog tjedna službu je držala katolička crkva, tjedan dana prije toga
adventisti sedmoga dana, a još prije toga neka druga vjeroispovijest. U
Changiju su bili tolerantni.
Mnoštvo župljana guralo se u grubo izrađenim sjedalima. Neki od njih bili
su tu zbog vjere, a neki zbog pomanjkanja vjere. Poneki su ovdje došli da
nešto rade, a poneki zato što nije bilo ničeg drugog što bi mogli raditi. Danas
je službu obavljao kapelan Drinkwater.
Glas kapelana Drinkwatera bio je bogat i okrugao. Iz njega je izbijala
srdačnost, pa su biblijske riječi oživljavale, pružale ljudima nadu i pomagale
im da zaborave da je Changi činjenica i da su im želuci prazni.
Prljavi licemjer, pomisli Peter Marlowe, prezirući Drinkwatera, sjetivši se
ponovo...
„Hej, Peter”, prošaptao je tog dana Dave Daven, „pogledaj.”
 Peter Marlowe ugleda Drinkwatera kako govori s usahlim kaplarom RAF-
a, zvanim Blodger. Drinkwaterov ležaj nalazio se na najboljem mjestu u
Baraci šesnaest, pored vrata.
„To mora da mu je novi posilni”, reče Daven. Dugogodišnja tradicija
održavala se čak i u logoru.
„A što se dogodilo s onim bivšim?”
„Lylesom? Reče mi netko da je završio u bolnici. Šesti odjel.”
Peter Marlowe ustade. „Drinkwater može raditi što želi s pješadincima, ali
s mojim ljudima neće ići tako.”
Prošao je pored četiri reda kreveta. „Blodger!”
„Što hoćeš, Marlowe?” zapita Drinkwater.
Peter Marlowe ga je ignorirao. „Što radiš ovdje, Blodger?”
„Došao sam samo vidjeti kapelana, gospodine. Oprostite, gospodine”,
reče primičući se bliže. „Ne vidim vas baš dobro.”
„Avijatički poručnik Marlowe.”
„Oh. Kako ste, gospodine? Ja sam kapelanov novi posilni, gospodine.”
„Gubi se odavde, a prije no što prihvatiš posao posilnoga, dođi k meni i
zatraži dopuštenje.”
„Ali, gospodine...”
„Što ti misliš, tko si ti, Marlowe?” prasnuo je Drinkwater. „Nemaš nikakvih
nadležnosti nad njim.”
„On neće biti tvoj posilni.”
„Zašto?”
„Zato što ja tako kažem. Voljno, Blodger, možeš ići.”
„Ali gospodine, ja ću se dobro brinuti za kapelana, zaista hoću. Sve ću
raditi...”
„Odakle ti ta cigareta?”
„E, sad slušaj, Marlowe...” poče Drinkwater.
Peter Marlowe se okrene prema njemu. „Ti šuti!” Ljudi u baraci su
napustili svoje krevete i počeli prilaziti. „Odakle ti ta cigareta, Blodger?”
„Kapelan mi je dao”, zacvili Blodger, ustuknuvši, prestrašen oštrinom u
glasu Petera Marlowea. „Dao sam mu svoje jaje. Obećao mi je duhan u
zamjenu za moje dnevno jaje. Ja hoću duhan, a on može uzeti jaje.”
„Nema u tome ničeg lošeg”, isprsi se Drinkwater, „kakva je šteta dati
dečku malo duhana. Tražio me u zamjenu za jaje.”
„Jesi li bio skoro u Šestom odjelu?” zapita Peter Marlowe. „Jesi li im
pomogao da prime Lylesa? Tvog prethodnog posilnog? On sad više nema
oči.”
„Nisam ja za to kriv. Nisam mu ja ništa učinio.”
„Koliko si njegovih jaja uzeo?”
„Nisam ni jedno.”
Peter Marlowe zgrabi Bibliju i gurne je u Drinkwaterove ruke. „Zakuni se,
pa ću ti vjerovati. Zakuni se, ili ću te udesiti, tako mi Boga.”
„Kunem se!” zavapi Drinkwater.
„Lažljivo kopile!” poviče Daven. „Vidio sam kako uzimaš Lylesova jaja. Svi
smo vidjeli.”
Peter Marlowe ščepa Drinkwaterovu porciju i pronađe jaje. Zatim mu ga
spljeska u lice, mrveći mu lupinu u usta. Drinkwater se onesvijestio.
Peter Marlowe mu izlije punu posudu vode u lice i on se povrati.
„Neka si blagoslovljen, Marlowe”, prošaptao je. „Blagoslovljen da si, jer si
mi pokazao da sam krenuo pogrešnim putem”, kleknuo je pored kreveta. „Oh,
bože, oprosti svom bijednom grešniku. Oprosti mi grijehe moje...”

Sada, ove nedjelje, okupane suncem, Peter Marlowe je osluškivao svršetak

Drinkwaterove propovijedi. Blodger je već davno otišao na Šesti odjel, ali
Peter Marlowe nikada nije saznao da li mu je Drinkwater tamo pomogao.
Drinkwater je i dalje dobivao mnoga jaja s raznih strana.
Želudac izvijesti Petera Marlowea da je vrijeme ručku.
Kad se vratio u baraku, ljudi su već nestrpljivo čekali, držeći porcije.
Posebni dodatak danas još neće stići. A niti sutra, kako se priča. Ewart je
upravo provjerio u kuhinji. Bit će kao i obično. I to je bilo u redu, ali zašto, do
vraga, malo ne požure?
Grey je sjedio na rubu kreveta.
„Oho, Marlowe”, rekao je, „ovih dana opet jedeš s nama? To je vrlo ugodno
iznenađenje.”
„Da, Grey, još uvijek ovdje jedem. Zašto malo ne protrčiš i poigraš se
hajduka i pandura? I onda, znaš, onako, zgrabiš nekoga tko ti ne može
vratiti?”
„Nema to veze, stari moj. Njušim jednu veću igru.”
„Neka je sa srećom”, Peter Marlowe je pripremio svoje porcije. Na
suprotnoj strani, Brough je, promatrajući partiju bridža, uzdahnuo.
„Murija”, prošaptao je. „Svi su isti.”
„To je točno.”
Prišao je Peteru Marloweu. „Čujem da imaš novog prijatelja.”
„To je točno.” Peter Marlowe je bio na oprezu. „Nema veze, ovo je
slobodna zemlja. No frajer ponekad mora doći na čistinu i dokazati neke
stvari.”
„Je l’?”
„ Aha. Gala društvo može ponekada biti i frka.”
„To je istina u bilo kojoj zemlji.”
„Možda”, nacerio se Brough, „možda bi htio skočiti na kavicu ponekad i na
trač partiju.”
„Da, volio bih. Može sutra? Poslije klope...” nehotice je upotrijebio Kingov
izraz, no nije se ispravio. Nasmiješio se, a Brough mu je uzvratio osmijeh.
„Hej, jelo je stiglo!” pozvao je Ewart.
„Hvala bogu na tome!” zaječao je Phil. „Može dogovor, Peter? Tvoja riža za
moju juhu?”
„Samo se nadaj!”
„Pa, barem sam probao.”
Peter Marlowe je izašao i stao u red za dijeljenje hrane. Raylins je dijelio
rižu. Dobro je, pomislio je, danas se ne treba brinuti.
Raylins je bio sredovječan i ćelav. Bio je pomoćnik direktora Singapurske
banke, i kao Ewart, pripadnik Malajskog puka. U mirnodopskom vremenu,
bila je velika čast pripadati toj formaciji. Bilo je mnoštvo primanja, kriketa,
pola. Da bi se bilo netko, trebalo je pripadati Malajskom puku. Raylins se osim
toga brinuo za novčane priloge, a specijalnost su mu bili banketi. Kad su mu
dali pušku u ruke i rekli da je u ratu, te zapovjedili da odvede svoj vod do
nasipa i da se tamo bori protiv Japanaca, pogledao je pukovnika i nasmijao
se. Znao je jedino voditi račune. No to mu nije pomoglo, pa je ipak morao
povesti dvadeset ljudi, neobučenih poput njega, da zauzmu položaj pored
ceste. Hodao je, no odjednom su od njegove dvadesetorice ostala trojica.
Trinaestorica su u jednom trenu pala u zasjedi. Samo četvorica su bili ranjeni.
Ležali su nasred puta i vrištali. Jednome je eksplodirala ruka, pa je glupo
buljio u batrljak, pokušavajući drugom rukom uhvatiti krv koja je curila i
pretočiti je natrag u ranu. Drugi se smijao i smijao, trpajući crijeva u
razjapljenu rupu na trbuhu.
Raylins je tupo zurio u japanski tenk koji se približavao cestom, rigajući iz
mitraljeza. Zatim je tenk prošao, a od one četvorice ostale su uglavnom samo
mrlje na asfaltu. Pogledao je preostalu trojicu svojih ljudi – Ewart je bio jedan
od njih. Oni su pogledali njega. A zatim su potrčali, potrčali tjerani užasom, u
džunglu. Potom su se izgubili. A tada je on ostao sam, sam u užasnoj noći
punoj pijavica i krikova, i jedino što ga je spasilo od ludila bilo je neko
malajsko dijete koje ga je pronašlo kako nesuvislo brblja i odvelo ga u selo.
Ušuljao se u zgradu gdje su skupili ostatke cijele armije. Slijedećeg dana
Japanci su strijeljali po dvojicu od svakih deset. Njega s još nekolicinom
drugih su zadržali u zgradi. Kasnije su ih utovarili u kamion i poslali u logor,
pa se našao među svojim ljudima. No nikada nije mogao zaboraviti svog
prijatelja Charlesa, onoga kome su bila ispala crijeva.
Raylins je većinu vremena provodio u nekoj magli. Nikako nije uspijevao
dokučiti zašto sad nije u svojoj banci i ne prevrće brojke, čiste, lijepe brojke i
zašto je u nekom logoru, gdje se ističe samo u jednoj stvari. Mogao je
podijeliti imaginarnu količinu riže na točno jednake dijelove. Gotovo na zrno.
„Ah, Peter”, reče Raylins, pružajući mu njegov dio, „znao si Charlesa, zar
ne?”
„Oh, da, dobar momak.” Peter Marlowe ga nije znao. Kao ni bilo tko drugi.
 „Misliš li da ih je ipak uspio nekako ugurati?” zapitao je Raylins.
„Da. Naravno.” Peter Marlowe je uzeo svoj obrok i Raylins se okrenuo
slijedećem u redu.
„Ah, kapelane Grover, toplo je danas, zar ne? Znali ste Charlesa, zar ne?”
„Da”, odvrati kapelan, očiju prikovanih na mjeru riže. „Siguran sam da je
uspio, Raylins.”
„Dobro, dobro. Drago mi je to čuti. Smiješno je to da ti se iznutrica
odjednom nađe vani, samo tako.”
Rayiinsove misli su odlutale do njegove mirne i hladne banke, do žene
koju će večeras vidjeti, nakon što ode iz banke, u njihovom lijepom malom
bungalovu, u blizini trkališta. Da vidimo, pomislio je, za večeru će biti
janjetina. Janjetina! I fino hladno pivo. Onda ću se poigrati s Penelope, a
gospođa će zadovoljno sjediti na verandi i šiti.
„Aha”, rekao je veselo prepoznavši Ewarta. „Hoćeš li doći večeras k nama
na večeru, Ewarte staro momče? Možda bi mogao povesti i ženu, ha?”
Ewart je nešto procijedio kroz stisnute zube. Uzeo je rižu i juhu i pokupio
se.
„Smiri se, Ewart”, upozorio ga je Peter Marlowe.
„Ti se smiri! Što ti znaš kako je meni! Kunem ti se, jednog ću ga dana
ubiti!”
„Ne brini...”
„Da ne brinem! Oni su mrtvi. Njegova žena i dijete su mrtvi. Vidio sam ih
mrtve. A moja žena i dvoje djece? Gdje su oni, ha? Gdje? Isto su negdje mrtvi.
Nakon svega ovoga sigurno su mrtvi. Mrtvi!”
„Pa oni su u civilnom logoru...”
„Kako, zaboga, ti to znaš? Ne znaš, ne znam ni ja, a to je samo pet milja
odavde. Mrtvi su! Oh, bože moj!” Ewart sjede i zaplače, prosuvši rižu i juhu po
tlu. Peter Marlowe je pokupio rižu i lišće koje je plivalo po juhi i strpao ih u
Ewartovu porciju.
„Slijedeći tjedan će ti dati da im napišeš pismo. A možda će ti čak odobriti
i posjet. Zapovjednik logora uvijek traži popis žena i djece. Ne brini, na
sigurnom su.” Peter Marlowe ga je ostavio zabalavljenog s rižom po licu, uzeo
svoju rižu i zaputio se u baraku.
„Zdravo, majstore”, reče Larkin. „Jesi li bio kod Maca?”
„Da. Dobro izgleda. Počeo se čak nešto uzrujavati zbog svojih godina.”
„Bit će dobro kad se stari Mac vrati.” Larkin zavuče ruku ispod madraca i
izvuče rezervnu porciju. „Iznenađenje!” Otvorio je porciju i otkrio neku
smeđastu, ljepljivu tvar.
„Bog te neće! Blachang! Gdje si ga, k vragu, smognuo?”
„Maznuo sam ga, naravno.”
„Ti si genije, pukovniče. Čudno, nisam ga osjetio.” Peter Marlowe se
nagnuo nad porciju i zahvatio mali komadić blachanga. „Ovo će nam trajati
nekoliko tjedana.”
Blachang je bio domorodačka poslastica, koju je bilo lako pripremiti.
Tokom dobre sezone trebalo je otići do obale i najsitnijom mrežom uloviti na
milijarde sićušnih morskih stvorenja koja su se gomilala na površini svakog
vala. Trebalo ih je zatim zakopati u rupu obloženu morskom travom, prekriti
s još više trave i sve zaboraviti oko dva mjeseca.
Kad se jama otkopala, ribice su istrulile u neku vrst smrdljive paštete; od
čijeg bi smrada čovjeku gotovo pukla glava, ili bi mu osjećaj njuha bio uništen
za barem tjedan dana. Trebalo je zadržati dah, pokupiti paštetu i ispeći je.
Ipak, bilo je neophodno stajati u suprotnom smjeru od vjetra, jer bi se inače
čovjek ugušio. Kad bi se smjesa ohladila, napravile bi se od nje kockice koje
su se mogle prodati za cijelo bogatstvo. Prije rata kockica je stajala deset
centi. Sada možda već i deset dolara u srebru. A zašto poslastica? Zato što je
to bila bjelančevina u najčišćem obliku. Osim toga, i najmanja mrvica
blachanga bi začinila čitav kotao riže. Naravno, od toga se lako mogla dobiti i
srdobolja. No ukoliko bi dovoljno odstajao i bio ispečen kako treba, te ako ga
nisu zagadile muhe, sve je bilo u najboljem redu.
No takve se stvari nikada nisu pitale. Reklo bi se samo: „Pukovniče, ti si
genije”, žlicom se umiješalo blachang u rižu i uživalo.
„Da odnesemo malo Macu, ha?”
„Dobra ideja. Ali on će sigurno prigovoriti da nije dovoljno skuhano.”
„Stari Mac bi prigovorio da je skuhano do savršenstva...” Larkin zastade.
„Hej, Johnny”, pozvao je visokog čovjeka koji je upravo prolazio mimo, vodeći
na uzici mršava mješanca. „Hoćeš li malo blachanga, majstore?”
„Hoću li?”
Dadoše mu komadić na listu banane, a zatim su porazgovarali o vremenu
i zapitali kako je pas. John Hawkins je ovog psa volio iznad svega. Dijelio je s
njime hranu – začuđujuće stvari koje je pas htio jesti – i ležaj. Rover je bio
odan prijatelj. Pružao je čovjeku osjećaj civiliziranosti.
„Može večeras jedan bridž? Dovest ću četvrtog”, reče Hawkins.
„Ne mogu večeras”, odvrati Peter Marlowe, tjerajući muhe.
„Pozvat ću Gordona”, predloži Larkin.
„Odlično. Poslije večere?”
„Važi, vidimo se.”
„Hvala za blachang”, reče Hawkins odlazeći, dok je Rover veselo skakutao
za njim.
„Kako, do vraga, nabavlja dovoljno hrane za sebe i tog dinga, neka sam
proklet ako znam”, reče Larkin. „Ili ga je dresirao da se drži porcije nekog
naivca, možda.”
Peter Marlowe je pažljivo promiješao blachang s rižom. Jako je želio s
Larkinom podijeliti tajnu o svom večerašnjem putu. No znao je da bi to bilo
previše opasno.
 14

Izaći iz logora bilo je vrlo jednostavno. Trebalo je samo kratko potrčati u

sjenoviti dio žičane ograde, provući se kroz nju i hitro pojuriti u džunglu. Kad
su se zaustavili da dođu do daha, Peter Marlowe je zaželio da bude u logoru,
na sigurnom i priča s Larkinom i Macom, pa čak i Greyem. Sve ovo vrijeme,
rekao je samome sebi, htio sam izaći van, a sada kad jesam, nasmrt sam
preplašen.
Bilo je čudno – biti vani i gledati unutra. S mjesta gdje su stajali, mogli su
vidjeti logor. Američka baraka bila je udaljena oko stotinu metara. Ljudi su
hodali gore-dolje. Hawkins je šetao s psom. Stražar Korejac je prolazio
logorom. U nekoliko baraka svjetlo je već bilo ugašeno, a večernja kontrola je
već odavno bila obavljena. Pa ipak, logor je bio živ od onih koji nisu mogli
spavati. Uvijek je bilo tako.
„Hajde, Peter”, prošapće King i krene dublje u lisnato raslinje.
Za sada su sve dobro bili isplanirali. Kad je stigao u baraku, King je već bio
spreman. „Bez alata nema zanata”, rekao je, pokazujući mu par dobro
nauljenih japanskih čizama – s gumenim đonovima i mekom, podatnom
kožom – i „opremu” koja se sastojala od para crnih kineskih hlača i kratkih
košulja.
Jedino je Dino znao za put. Zamotao je dva ranca i potajno ih ostavio na
polaznom mjestu. Zatim se vratio, a kad je sve bilo čisto, Peter Marlowe i
King su nemarno izašli, rekavši da idu igrati bridž s Larkinom i još jednim
Australcem. Morali su još pričekati napetih pola sata prije no što je put bio
čist, a zatim su potrčali u odvodni jarak pored ograde, presvukli se, te lice i
ruke natrljali blatom. Prošlo je još četvrt sata prije no što su se mogli
neopazice približiti žici. Kad su prošli kroz nju. Dino je pokupio odjeću koju
su presvukli.
Džungla noću. Jeza. No Peter Marlowe se osjećao kao kod kuće. Bilo je to
kao na Javi, kao okoliš njegova sela, pa je zahvaljujući tome i napetost malo
popustila.
King je nepogrešivo pronalazio put. Prošao je tuda već pet puta. Hodao je
sam, a sva čula su mu bila u stanju uzbune. Još je jedan čuvar trebao proći. Taj
nije imao utvrđenu rutu, već je lutao tim dijelom džungle. No King je znao da
bi čuvar najčešće znao pronaći kakvu čistinu i tamo zaspati.
Nakon nekoliko tjeskobnih trenutaka, kad im se činilo da svaka trula
grančica ili list praskom odaje njihovo kretanje, a svaka zdrava grana želi
zadržati njihovo napredovanje, stigli su na stazu. Prošli su pored stražara.
Staza je vodila prema moru. A zatim u selo.
Prešli su stazu i počeli kružiti. Iznad teškog lisnatog pokrova, polumjesec
je plovio nebom bez oblaka. Upravo prava količina svjetla za sigurnost.
Sloboda. Bez bodljikave žice i bez ljudi. Napokon samoća. Za Petera Marlowea
bilo je to kao neka iznenadna noćna mora.
„Što je Peter?” prošapta King, osjetivši da nešto nije u redu.
„Ništa... samo... eto, biti vani je takav šok.”
„Priviknut ćeš se.” King je pogledao na sat. „Imamo još oko kilometar i pol.
Malo smo uranili, pa je bolje da pričekamo.”
Pronašao je gomilu svinutih povijuša i srušenog drveća i naslonio se.
„Ovdje možemo malo odahnuti.”
Čekali su i osluškivali džunglu. Cvrčci, žabe, iznenadni cvrkut. Iznenadne
tišine. Šum nepoznate zvijeri.
„Dobro bi mi došla cigareta.”
„I meni.”
„Ali ne ovdje.” Kingov mozak je živo radio. Jedna polovica je osluškivala
džunglu. Druga je žurila naprijed i uvježbavala moguće oblike skorog posla.
Da, rekao je u sebi, to je dobar plan.
Provjerio je vrijeme. Minutna kazaljka se kretala vrlo sporo. No tako je
dobio više vremena za planiranje. Što više planiraš, posao ispadne bolji. Bez
omaški i s većom zaradom. Hvala bogu na profitu! Čovjek koji je izmislio
trgovinu bio je pravi genij! Kupi jeftino i prodaj skuplje. Upotrijebi pamet.
Reskiraj i novac se počinje slijevati. A s novcem sve postaje dostižno. Iznad
svega moć.
Kad izađem odavde, pomislio je King, bit ću milijunaš. Zgrnut ću toliko
novca da će Fort Knox u usporedbi s tim izgledati kao kasica-prasica. Izgradit
ću čitavu organizaciju. U njoj će biti momci, odani, ali ovce. Pamet uvijek
možeš kupiti. A kad jednom znaš ljudsku cijenu, možeš je po volji iskoristiti ili
odbaciti. To je ono što pokreće svijet. Postoji elita i postoji ostatak. Ja sam
dio elite. A tako će i ostati.
Neće me više nogirati i povlačiti od grada do grada. To je prošlost. Tada
sam bio dijete. Vezan uz oc... vezan uz čovjeka koji je posluživao, prodavao
maglu, isporučivao telefonske imenike, odvozio smeće ili skupljao cmizdrave
milodare, samo da bi se dokopao boce. A ja bih onda raščišćavao gužvu.
Nikad više. Sada neka drugi raščišćavaju gužvu za mene.
Potrebna je samo lova.
„Svi su ljudi stvoreni jednaki... određena neotuđiva prava.”
Hvala bogu za Ameriku, reče King u sebi po milijunti put. Hvala bogu što
sam rođen u Americi.
„To je božja zemlja”, reče napola za sebe.
„Što?”
„Države.”
„Zašto?”
„To je jedino mjesto na svijetu gdje možeš sve kupiti i gdje imaš priliku da
nešto stvoriš. To je vrlo važno ako u tome već nisi rođen, a takvih je rođeno
samo prokleto malo. Ali ako nisi – a hoćeš raditi – e, tu je toliko mnogo
prokleto dobrih povoljnih prilika, da ti se digne kosa na glavi. A ako momak
neće raditi i pomoći samom sebi, onda on ništa ne vrijedi i nije pravi
Amerikanac i nije...”
„Slušaj”, upozori ga Peter Marlowe, odjednom na oprezu.
Iz daljine je dopirao jedva čujni šum nadolazećih koraka.
„To je muškarac”, prošapta Peter Marlowe, spuznuvši dublje u sigurnost
raslinja. „Domorodac.”
„Kako to, k vragu, znaš?”
„Nosi urođeničke cokule. Rekao bih da je star. Nešto teško nosi. Slušaj, sad
mu možeš čuti i dah.”
Trenutak kasnije domorodac se pojavi iz mraka i neometano prođe
stazom. Bio je to starac, a na ramenima je nosio mrtvu divlju svinju. Gledali
su ga kako prolazi i nestaje.
„Primijetio nas je”, reče zabrinuto Peter Marlowe.
„Ma, vraga!”
„Ne, siguran sam u to. Možda je pomislio da je japanski stražar, ali ja sam
promatrao njegove noge. Ako tako gledaš, možeš biti sasvim siguran. Izgubio
je ritam u hodu.”
„Možda je na stazi bila rupa ili grana.”
Peter Marlowe odmahne glavom.
Prijatelj ili neprijatelj? pomisli grozničavo King. Ako je iz sela, onda je sve
u redu. Čitavo selo je znalo kad bi King dolazio, jer su svi dobivali svoj dio od
Cheng Sana, njegove veze. Nisam ga prepoznao, no to nije ništa čudno, jer je
mnogo domorodaca bilo na noćnom ribarenju kad sam prethodno dolazio.
Što da se radi?
„Pričekat ćemo, a onda ćemo brzo djelovati. Ako je neprijatelj, otići će u
selo i to prijaviti starješinama. Oni će nam dati znak da zbrišemo kao
vragovi.”
„Misliš da im možeš vjerovati?”
„Ja mogu, Peter.” Ponovo je krenuo. „Drži se oko dvadeset metara iza
mene.”
Lako su pronašli selo. Gotovo i previše lako, pomisli sumnjičavo Peter
Marlowe. Imali su dobar pregled s uzvisine na kojoj su stajali. Nekoliko
Malajaca je prekriženih nogu pušilo na verandi. Tu i tamo bi zaroktala svinja.
Selo su okruživale kokosove palme, a iza toga su se prostirali svjetlucavi
valovi. Nekoliko čamaca sa smotanim jedrima, ribarske mreže obješene su da
se suše. Bez ikakvih znakova opasnosti.
„Meni se čini da je sve u redu”, prošapta Peter Marlowe.
King ga je naglo gurnuo laktom. Na verandi poglavičine kolibe nalazio se
poglavica i čovjek koga su vidjeli. Dva Malajca su vodila živ razgovor, a zatim
udaljeni smijeh razbije tišinu i čovjek se spusti niz stube.
Začuli su ga kako zove. U istom trenutku dotrčala je jedna žena. Skinula je
svinju s njegovih ramena, odnijela je do užarenog ugljevlja i nabola je na
ražanj. Ubrzo se skupilo još nekoliko Malajaca, šaleći se i smijući.
„Evo ga!” usklikne King.
Duž obale se približavao visoki Kinez. Iza njega je jedan domorodac
sklapao jedro male ribarske brodice. Pristupio je poglavici, pa su se uljudno
pozdravili, sjeli prekriženih nogu i čekali.
„U redu”, nacerio se King. „Idemo.”
Ustao je i oprezno se počeo približavati, držeći se sjene. Sa stražnje strane
poglavičine kolibe, jedne su ljestve vodile do verande. King se počeo penjati,
a Peter Marlowe ga je odmah slijedio. Čim su se popeli, istog trena začuše da
su ljestve uklonjene.
„Tabe”, nasmiješi se King, kad mu se približiše Cheng San i Sutra,
poglavica.
„Dobro da vidim tebe, tuan”, reče poglavica, mučeći se s engleskim
riječima. „Ti makan – jesti da?” Osmijeh mu je otkrio zube uništene
žvakanjem betela.
„Trima kassih – hvala.” King pruži ruku Cheng Sanu. „Kako si, Cheng San?”
„Mene dobro sada. Vidi ja...” Cheng San je tražio riječ i napokon ju je
našao: „... dobro vrijeme, može biti.”
King pokaza na Petera Marlowea. „Ichi-bon prijatelj. Peter, reci im nešto,
znaš, pozdravljanje i sve te fore. Ajmo na posao, mali”, nasmiješio se i izvadio
paket Kooa, ponudivši uokolo.
„Moj prijatelj i ja ti zahvaljujemo na dobrodošlici”, započe Peter Marlowe.
„Cijenimo tvoju ljubaznost što si nas zapitao bismo li jeli s tobom, znajući da
su ovo vremena kada hrane nema dovoljno. Sigurno bi samo zmija u džungli
odbila prihvatiti ljubaznost tvoje ponude.”
I Cheng San i Sutra razvuku lica u širok osmijeh.
„Wah-lah”, reče Cheng San. „Bit će dobro što ću preko tebe biti kadar
govoriti s mojim prijateljem Rajahom sa svim riječima iz mojih bijednih usta.
Mnogo puta sam htio reći nešto za što ni ja, ni moj prijatelj Sutra nismo mogli
pronaći riječi da iskažemo. Reci Rajahu da je mudar i pametan čovjek, jer je
pronašao tako blagoglagoljiva tumača.”
„Rekao je da mi usta dobro rade”, reče sretno Peter Marlowe, sada već
smiren i siguran. „I drago mu je što sada može odgovarati biranim riječima.”
„Za boga miloga, ti se samo drži svog dobro odgojenog otočkog govora. S
tom slatkorječivom mješavinom djeluješ kao neka dosadna guzica.”
„Oh, a marljivo sam podučavao Maxa”, reče pokunjeno Peter Marlowe.
„E, pa nemoj.”
„Osim toga, on te zove Rajah! To ti je odsada nadimak. Mislim odsada
ovdje.”
 „Odjebi, Peter!”
„I ti, braco!”
„Daj, Peter, nemamo baš puno vremena. Reci Cheng Sanu o poslu. Ja ću...”
„Ne možeš odmah sada pričati o poslu, stari moj”, reče Peter Marlowe
užasnut. „Sve ćeš pokvariti. Najprije ćemo popiti kavu i nešto pojesti, a zatim
možemo početi.”
„Reci mu odmah.”
„Ako im kažem, uvrijedit će se. Jako. Vjeruj mi na riječ.”
King je na trenutak razmislio. Pa dobro, reče samom sebi, ako već kupuješ
pamet, loše je da je ne iskoristiš – osim ako nemaš neku slutnju. Pametni
poslovni čovjek upravo u tim stvarima zna ići dalje ili odustati – igrajući se
slutnjom u odnosu na takozvanu pamet. No u ovom slučaju nije bilo slutnje,
pa je samo kimnuo glavom. „Dobro, neka bude po tvome.”
Ispuštao je dimove slušajući Petera Marlowea kako s njima razgovora.
Pomno je promatrao Cheng Sana. Bio je bolje obučen nego prošlog puta. Imao
je novi prsten koji je sličio na safir, možda pet karata. Njegovo čisto, fino i
glatko lice bilo je boje meda, a kosa mu je bila uredno očetkana. Da, da, Cheng
San se fino brine o sebi. No za starog Sutru se to baš ne bi moglo reći. Sarong
mu je star i iskrzan po porubu. Nema nakita. Prošli put je imao zlatni prsten.
Sad ga nema, a mjesto gdje ga je bio nosio, sad je već gotovo nezamjetljivo. To
znači da ga nije skinuo samo za večerašnju predstavu.
Začuo je kako žene u drugom dijelu kolibe meko čavrljaju, a vani je selo
utonulo u noćnu tišinu. Kroz nezastakljeni prozor dopirao je miris pečene
svinje. To je značilo da selo zaista ovisi o Cheng Sanu i njegovu
crnoburzijanskom dohotku – jer su ribu seljani trebali prodavati direktno
Japancima – pa su mu priredili svinju kao poklon. Ili možda onaj starac što je
upravo ulovio divlju svinju, priređuje svečanost za svoje prijatelje. No gomila
oko vatre je čekala nestrpljivo, jednako nestrpljivo kao i mi. Jasno, i oni su
gladni. To znači da u Singapuru mora biti prilično gadno. Mora da je selo
dobro opremljeno hranom, pićem i svim ostalim. Cheng San vjerojatno ne
uspijeva baš dobro krijumčariti njihovu ribu na tržištu. Možda su Japanci već
bacili oko na njega. Možda ni on neće više dugo!
Prema tome, možda on više treba selo nego što selo treba njega. Zato im i
priređuje predstavu – lijepa odjeća i nakit. A možda Sutra piša na sve to zbog
pomanjkanja posla, pa je već spreman da ga zamijeni s drugim
crnoburzijancem.
„Hej, Peter”, reče, „zapitaj Cheng Sana kako stoji stvar s trgovinom ribe u
Singapuru.” Peter Marlowe prevede pitanje.
„Rekao je da je posao dobar. Hrane toliko nedostaje da je kadar postići
najbolje cijene na otoku. No rekao je da Japanci teško pritišću. Svaki dan je
sve teže trgovati. A kršenje tržišnih zakona svakim je danom sve skuplje i
skuplje.”
 Aha! Tu li si! King je trijumfirao. To znači da Cheng San nije došao samo
zbog posla sa mnom! Radi se o ribi i selu. Kako bih to mogao preokrenuti u
svoju korist? Kladim se da Cheng San ima problema s isporukom robe. Možda
su Japanci presreli neke čamce i stisnuli stvar. Stari Sutra nije glup. Bez novca
nema trgovine, a Cheng San to dobro zna. Nema radiš trgovinu, nema radiš
pos’o, i stari Sutra sve proda drugome. Da, da, moj gospodine. Tako je King
spoznao da može trgovati oštro i u mislima je odmah povisio početnu cijenu.
Zatim je stiglo jelo. Pečeni slatki krumpirići, prženi patlidžani, kokosovo
mlijeko, debeli odresci pečene svinjetine, teško natopljeni uljem. Banane.
Papaje. King primijeti da na trpezi nema milijunaškog kupusa, teletine, ili
satea od govedine, a niti zaslađenog mesa, koga Malajci toliko vole. Da, da,
stvari su prilično gadne.
Jelo je posluživala glavna poglavičina žena, naborana starica. Pomagala joj
je Sulina, jedna od njegovih kćeri. Divna, nježna, prepuna oblina, medene
kože. Slatkastog mirisa. Čisti sarong u njihovu čast.
„Tabe, Sam”, namigne King Sulini.
Djevojka prasnu u smijeh i plaho pokuša prikriti zbunjenost.
„Sam?” zapita Peter Marlowe.
„Jasno”, odvrati King suho. „Podsjeća me na mog brata.”
„Brata?” Peter Marlowe je zurio u njega, zbunjen.
„To je štos. Nemam brata.”
„Oh!” Peter Marlowe se zamislio načas, a zatim upitao: „A zašto Sam?”
„Stari me nije htio upoznati”, reče King, ne gledajući u djevojku, „pa sam
joj sam dao ime. Mislim da joj odgovara.”
Sutri je bilo jasno da je ono što su govorili imalo nekakve veze s njegovom
kćerkom. Znao je da je pogriješio što joj je dopustio da ovdje uđe. Možda bi, u
neka druga vremena, volio da jedan od ove dvojice tuana zamijeti njegovu
kćerku i da je odvede u svoj bungalov, gdje bi mu godinu ili dvije bila
ljubavnicom. Potom bi se mogla vratiti u selo, dobro upućena u to kako ljudi
žive, s dobrim mirazom, pa mu ne bi bilo teško da za nju pronađe pravoga
muža. Tako je to moglo biti nekada. No sada bi takva romansa dovela tek do
zbrkanog odnosa u grmlju, a Sutra to nije želio svojoj kćerci, iako je već bilo
vrijeme da postane žena.
Nagnuo se prema naprijed i ponudio Peteru Marloweu osobit komad
svinjetine. „Možda bi ovo moglo udovoljiti tvoj apetit?”
„Zahvaljujem ti.”
„Možeš otići, Sulina.”
Peter Marlowe je otkrio ton konačnosti u starčevu glasu i zamijetio sjenku
straha koja je preletjela djevojčinim licem. No ona se duboko naklonila i
nestala. Stara je žena ostala posluživati muškarce.
Sulina, pomisli Peter Marlowe, osjetivši dugo zapretenu čežnju. Nije tako
lijepa kao N’ai, koja je bila bez mane, no ipak je zgodna i otprilike istih godina.
Četrnaest joj je i već je zrela. Bože, i te kako zrela.
„Hrana ti nije po ukusu?” zapita Cheng San, zabavljen očitom pažnjom
koju je Peter Marlowe pokazao prema djevojci. Možda bi se to moglo
iskoristiti kao prednost?
„Oh, ne, istina je suprotna. Možda je isuviše dobra, jer moje nepce nije
sviknuto na tako dobru hranu.” Peter Marlowe se sjeti da Javanci, da bi
zaštitili dobar ukus, govore o ženama samo u parabolama. Okrenuo se Sutri.
„Nekoć davno, mudri je guru rekao da postoje mnoge vrste hrane. Neke su za
želudac, neke za oko, a neke su, pak, za duh. Večeras sam ponuđen hranom za
želudac. A ono što si govorio, ti i tuan Cheng San, bila je hrana za moj duh.
Potpuno sam sit. Pa ipak, i pored toga, ponuđena mi je – ponuđena nam je – i
hrana za oči. Kako da ti zahvalim na tvom gostoprimstvu?”
Sutrino lice se naboralo. Dobro je to sročio. Naklonio se, zahvalivši na
komplimentu i jednostavno rekao: „Mudro si to rekao. Možda će, vremenom,
oko opet ogladnjeti. Drugi put moramo raspraviti drevnu mudrost.”
„Zašto izgledaš tako slađano, Peter?”
„Ne izgledam slađano, samo sam zadovoljan samim sobom. Upravo sam
im rekao da mislim da je ona djevojka lijepa.”
„Nego šta! Prava lutkica! A da je upitamo hoće li nam se pridružiti na
kavici?”
„Za ime božje!” Peter je nastojao da mu glas ostane miran. „Ne možeš
istrčati samo tako i odmah ugovoriti spoj. Za to treba malo vremena da se
sve pripremi.”
„K vragu, to nije američki način. Sretneš curu, sviđa ti se, ti se sviđaš njoj i
opališ metak.”
„Nemaš nikakve suptilnosti.”
„Možda, ali sam imao puno cura.”
Nasmijali su se i Cheng San je zapitao što je tako smiješno, našto je Peter
Marlowe ispričao da je King rekao: „Trebali bismo ovdje u selu postaviti
dućan, tako da se i ne mučimo oko vraćanja u logor.”
Nakon što su popili kavu, Cheng San je povukao prvi potez.
„Baš sam razmišljao kako je vrlo opasno pobjeći noću iz logora. Mnogo
opasnije nego kad ja dođem u selo.”
Prva runda nama, pomisli Peter Marlowe. E, sad, po orijentalnom stilu,
stvar ide na uštrb Cheng Sana, jer je izgubio obraz, započevši razgovor.
Okrenuo se prema Kingu. „U redu, Rajah. Možeš početi. Za sada vodimo.”
„Je l’?”
„Da. Što želiš da mu kažem?”
„Reci mu da imam veliki posao. Dijamant. Četiri karata. Optočen platinom.
Besprijekoran, plavo-bijeli. Tražim za njega trideset i pet tisuća dolara. Pet
tisuća pravih, starih dolara Britanske Malaje, a ostalo u japanskom
krivotvorenom novcu.”
 Peteru Marloweu se raširiše oči. Bio je okrenut prema Kingu, tako da
Kinez nije mogao primijetiti njegovo iznenađenje. Ali Sutra je primijetio.
Budući da on nije sudjelovao u poslu, već je samo ubirao postotak kao
posrednik, zavalio se da bi uživao u udarcima i protuudarcima. Nije brinuo za
Cheng Sana – na svojoj je grbači osjetio da se Kinez zna brinuti o sebi kao i
bilo tko drugi.
Peter Marlowe je preveo. Golemost posla pokrit će bilo kakav propust u
ponašanju. A on je htio uljuljkati Kineza.
Cheng San se vidljivo razvedrio, zaboravljajući na oprez. Zatražio je da
vidi dijamant.
„Reci mu da ga nemam sa sobom. Reci mu da će isporuka biti za deset
dana. Reci mu da novac moram imati tri dana prije isporuke, jer vlasnik ne
želi dati svojinu prije no što dobije novac.”
Cheng San je znao da je King pošten trgovac. Ako je rekao da ima prsten i
da će ga isporučiti, onda će to biti tako. Tako je uvijek bilo. Ali skupiti takvu
količinu novca i pustiti je u logor, gdje nikada ne bi mogao ući u trag Kingu –
e, to je bio priličan rizik.
„Kad mogu vidjeti prsten?”
„Reci mu da ako želi, može doći unutar sedam dana u logor.”
Znači, moram predati novac čak i prije no što vidim dijamant! Pomisli
Cheng San. To je nemoguće i tuan Rajah to zna. To je vrlo loš posao. Ako su
zaista četiri karata, mogao bih dobiti pet... deset tisuća dolara. Napokon,
poznajem Kineza koji ima stroj za tiskanje novčanica. No onih pet tisuća u
pravim malajskim dolarima – to je sasvim druga stvar. To se mora kupiti na
crnoj burzi. Po kojem tečaju? Šest prema jedan bi bilo skupo, dvadeset prema
jedan jeftino.
„Reci mom prijatelju Rajahu”, rekao je, „da je to vrlo čudna poslovna
ponuda. Shodno tome, moram razmisliti, duže nego što poslovni čovjek inače
treba misliti.”
Zaputio se prema prozoru i pogledao van.
Cheng San je bio umoran od rata i potajnih makinacija koje trgovac mora
izdržati da bi ostvario dobitak. Razmišljao je o noći i zvijezdama i ljudskoj
gluposti da se bori i umire za stvari koje nemaju nikakvu trajnu vrijednost.
Istovremeno, znao je da snažni preživljavaju, a slabi nestaju. Pomislio je na
ženu i djecu, tri sina i kćerku, na stvari koje bi im htio kupiti da se osjećaju
ugodno. Pomislio je i na drugu ženu koju bi želio kupiti. Kako god okrene,
morat će obaviti ovaj posao. Vrijedi riskirati i povjerovati Kingu.
I cijena je poštena, zaključio je. Ali kako osigurati novac? Mora pronaći
posrednika kome može vjerovati. To bi morao biti netko od stražara. Stražar
može vidjeti prsten. Zatim može predati novac, ukoliko je prsten pravi,
odgovarajuće težine. A zatim tuan Rajah može izvršiti isporuku, ovdje u selu.
Nema potrebe da stražar uzme prsten i da mi ga preda. Kako uopće vjerovati
stražaru?
Možda bi mogli izmisliti priču – da je novac kredit logoru od Kineza iz
Singapura – ne, to ne bi bilo dobro, jer stražar mora vidjeti prsten. Tako će
onda stražar biti sa svime upoznat. I, naravno, tražiti odgovarajuću
nadoknadu.
Cheng San je okrenuo leđa Kingu. Zamijetio je kako se King znoji. Ah,
pomislio je, jako ti je stalo da prodaš! Ali možda znaš i da je meni jako stalo
da kupim. Ti i ja smo jedini koji možemo srediti taj posao. Nitko nema tako
poštenu reputaciju u trgovini kao ti – a od svih Kineza koji trguju s logorom,
nitko osim mene nije kadar prikupiti toliko novca.
„Dakle, tuan Marlowe. Imam plan koji će možda zadovoljiti i mog prijatelja
Rajaha i mene. Najprije se moramo sporazumjeti o cijeni. Predložena cijena je
previsoka, ali je u ovom trenutku nevažna. Drugo, treba se dogovoriti o
posredniku, stražaru kome obojica možemo vjerovati. Za deset dana predat
ću stražaru polovicu novca. Stražar će pregledati prsten. Ako je pravi, kao što
tvrdi njegov vlasnik, stražar će predati novac mom prijatelju Rajahu. Rajah će
onda ovdje obaviti isporuku. Sa sobom ću povesti stručnjaka koji će
procijeniti kamen. Tada ću platiti drugu polovicu novca i uzeti prsten.”
King je pažljivo slušao dok je Peter Marlowe prevodio.
„Reci mu da se slažem. Ali moram dobiti čitav novac. Momak neće dati
prsten dok mu lova ne bude u džepu.”
„Onda reci mom prijatelju Rajahu da ću stražaru dati tri četvrtine od
dogovorene cijene, da bi mu pomogao u pregovorima s vlasnikom.”
Cheng San je osjetio da će sedamdeset i pet posto sasvim sigurno pokriti
iznos namijenjen vlasniku. King će samo reskirati svoju zaradu, jer je on
nesumnjivo tako dobar trgovac da će za sebe osigurati najmanje dvadeset i
pet posto.
King je razmišljao o tri četvrtine. To mu ipak daje puno manevarskog
prostora. Možda bi mogao skinuti par dolara s cijene koju. traži vlasnik,
recimo devedeset i pet posto. Da, za sada je dobro. No sad ćemo doći na
glavno jelo.
„Reci mu da može. Koga predlaže za posrednika?”
„Torusumija.”
King odmahne glavom. Razmisli na trenutak, a onda se obrati izravno
Cheng Sanu: „A što misliš o Immuriju?”
„Reci mom prijatelju da bih više volio nekog drugog. Možda Kiminu?”
King je zazviždao. Došli smo već i do kaplara! Nikada s njime nije trgovao.
Bilo je previše opasno. Mora biti netko koga poznajem. „Shagata-san?”
Cheng San kimne u znak slaganja. To je bio čovjek kojeg je i htio, ali ga nije
on želio predložiti. Htio je vidjeti koga King hoće. Bila je to posljednja
provjera Kingova poštenja.
Da, Shagata-san je bio dobar izbor. Ne previše bistar, ali dovoljno. S njim
je radio već i prije. To je dobro.
„A sada, da vidimo cijenu”, reče Cheng San. „Predlažem da to raspravimo.
Četiri tisuće krivotvorenih dolara po karatu. Ukupno šesnaest tisuća. Četiri
tisuće u malajskim dolarima, po kursu petnaest prema jedan.”
King blago odmahne glavom, a zatim reče Peteru Marloweu: „Reci mu da
se ne želim natezati ni cjenkati. Cijena je trideset tisuća, pet u pravim
malajskim dolarima i to osam prema jedan, sve u malim novčanicama. To je
moja konačna cijena.”
„Morat ćeš se ipak malko cjenkati”, reče Peter Marlowe. „Kako bi bilo da
kažem trideset i tri, pa onda...”
King strese glavom. „Ne. A kad prevodiš, upotrijebi svakako sličnu riječ
kao ‘natezanje’.”
Peter Marlowe se krzmajući okrenuo prema Cheng Sanu. „Moj prijatelj
reče ovo: Ne želi se povlačiti unaokolo sa složenošću cjenkanja. Njegova
konačna cijena je trideset tisuća – pet tisuća u pravim dolarima, po tečaju
osam prema jedan, sve u malim novčanicama.”
Na njegovo zaprepaštenje, Cheng San smjesta reče: „Prihvaćam”, jer se ni
on nije htio glupirati s cjenkanjem. Cijena je bila poštena, a osjetio je da će
King biti nepopustljiv. U svim poslovima postoji trenutak kad čovjek mora
odlučiti može li ići dalje ili ne. Rajah je bio dobar trgovac.
Rukovali su se. Sutra se nasmijao i donio bocu sakea. Nazdravljali su za
svačije zdravlje, sve dok boca nije bila prazna. Zatim su uglavili pojedinosti.
Za deset dana Shagata će doći do američke barake, u vrijeme noćne
izmjene straža. Kod sebe će imati novac i prije no što ga preda, pogledat će
prsten. Tri dana nakon toga King i Peter Marlowe će se sastati s Cheng
Sanom, ovdje u selu. Ukoliko zbog nekog razloga Shagata neće moći biti
točan, doći će slijedećeg dana, ili još jedan dan kasnije. Isto tako, ukoliko se
King ne bude mogao držati dogovora, doći će u selo slijedećeg dana.
Nakon što su uputili i primili uobičajene komplimente, Cheng San reče da
mora uhvatiti plimu. Učtivo se poklonio i Sutra je pošao s njim da ga isprati
do obale. Pored čamca zapodjeli su učtivu prepirku o poslu s ribama.
King je blistao. „Odlično, Peter. Sredili smo stvar!”
„Ti si strašan! Kad si mu onako odrezao u zube, stari moj, mislio sam da je
sve gotovo. Oni to jednostavno tako ne rade.”
„Imao sam špurijus”, reče King. Zatim doda, žvačući komad mesa: „Imaš
svojih deset posto – od dobitka, naravno. Ali ćeš za to još morati poraditi,
kurvin sine!”
„Kao konj! Bože! Kad samo pomislim na sav taj novac! Trideset tisuća
dolara će biti hrpa od skoro pola metra!”
„Više”, reče King, zaražen uzbuđenjem.
„Moj bože, ti imaš živce. Pa kako si, pobogu, uopće došao do te cijene? A
on se, pljas, odmah složio. Par riječi i, bum, već si bogat!”
 „Treba se poprilično preznojiti dok se posao ne sklopi. Mnoge stvari
mogu poći po zlu. Posao nije gotov sve dok se lova ne isporuči i smjesti u
banku.”
„Oh, ne treba o tome misliti.”
„To je poslovno pravilo. Ne znaš ti bankovni jezik. Tu govore samo
zelembaći.”
„Još uvijek mi sve to nije jasno. Mi smo izvan logora, više smo jela strpali u
sebe nego u nekoliko proteklih tjedana. A izgledi su veličanstveni. Ti si zaista
genij!”
„To ćemo tek vidjeti, Peter.”
King je ustao. „Pričekaj me ovdje. Vratit ću se za sat vremena.
Namjeravam obaviti još jedan mali poslić. Ovdje se ne možemo zadržati više
od par sati. Onda ćemo pred zoru upasti u logor. To je najbolje vrijeme. Tada
stražari najmanje paze. Vidimo se”, reče i nestade niza stube.
Usprkos svemu, Peter Marlowe se osjeti usamljen i malko preplašen.
Isuse, što to sad namjerava? Gdje je otišao? Što ako zakasni? Što ako se ne
vrati? Što ako Japovi dođu u selo? Što ako sam sada prepušten samome sebi?
Da ga pođem tražiti? Ako se ne vratimo do zore, Isuse, prijavit će nas kao
nestale, pa ćemo morati bježati. Ali kuda? Možda bi nam Cheng San mogao
pomoći? To je preopasno! Gdje on živi? Možda bi se mogli domoći pristaništa
i ugrabiti nekakav brod? Možda stupiti u dodir s gerilcima koji navodno
djeluju?
Priberi se, Marlowe, prokleta kukavice! Ponašaš se kao trogodišnjak.
Potiskujući tjeskobne misli, smirio se i počeo čekati. Zatim se odjednom
sjetio spojnog kondenzatora – tri stotine mikrofarada.

„Tabe, tuan”, Kasseh se nasmiješila kad je King ušao u kolibu.

„Tabe, Kasseh!”
„Hoćeš jesti, da?”
Odmahnuo je glavom i privio je k sebi, dok su mu ruke lutale njezinim
tijelom. Podigla se na vrške prstiju kako bi mu mogla oviti ruke oko vrata, dok
joj je raspuštena gusta kosa poput crnog zlata padala gotovo do poda.
„Dugo vrijeme”, rekla je ugrijana njegovim dodirom.
„Dugo vrijeme”, odvratio je. „Jesam li ti nedostajao?”
„Uh-uh!” nasmijala se, oponašajući njegov naglasak.
„Je li on već stigao?”
Odmahnula je glavom. „Tuan, ja ne voljeti tu stvar. Opasnost ima.”
„Sve ima opasnost.”
Začuli su korake, i uskoro je na vrata pala sjena. Vrata su se otvorila i mali,
tamni Kinez je ušao unutra. Nosio je sarong i indijske sandale na nogama.
Nasmiješio se, pokazujući slomljene i pokvarene zube. Na leđima mu je visio
ratnički parang u koricama. King je primijetio da su korice bile dobro
nauljene. Parang se lako izvlačio, a onda se bez problema čovjeku mogla
odrubiti glava. Kinez je za pojasom imao zadjenut revolver.
King je zamolio Kasseh da stupi u vezu s gerilom koja je djelovala u
Johoreu, i taj čovjek je bio rezultat toga. Uglavnom su to bili preobraćeni
razbojnici koji su se sada borili protiv Japanaca pod komunističkom
zastavom, jer su ih komunisti opskrbljivali oružjem.
„Tabe. Govoriš li engleski?” zapitao je King, iscijedivši osmijeh. Nije mu se
svidio izgled tog Kineza.
„Zašto želiš ti govoriti s nama?”
„Mislio sam da bismo možda mogli sklopiti jedan posao.”
Kinez je zaškiljio na Kasseh. Ona je ustuknula.
„Izađi van, Kasseh”, reče King.
Bešumno se izgubila, zamaknuvši iza zavjese u stražnji dio kuće.
Kinez ju je promatrao. „Ti sretan”, rekao je Kingu. „Previše sretan. Kladim
se, ova žena može daje užitak dvojici, trojici jednu noć. Ne?”
„Hoćeš li razgovarati o poslu? Da ili ne?”
„Pazi ti, bijeli čovjek. Možda ja kažem Japima, ti ovdje. Možda ja kažem,
selo sigurno za bijele zatvorenike. Onda oni ubiju selo.”
„Bit ćeš mrtav, vrlo brzo, na taj način.”
Kinez je nešto progunđao, sjeo i prekrižio noge. Polako i zloćudno je
namjestio parang. „Možda ja uzmem ženu sada.”
Isuse, pomisli King, možda sam pogriješio.
„Imam za vas, momci, jedan prijedlog. Ako rat završi iznenadno – ili
Japima padne na pamet da nama zarobljenicima počnu skidati glave, hoću da
se vi nađete u blizini i da nas zaštitite. Platit ću vam dvije tisuće američkih
dolara kad me spasite.”
„Kako znamo ako Japi ubijati zarobljenike?”
„Znat ćete. Znate vi većinu stvari koje se zbivaju.”
„Kako znamo ti platiš?”
„Platit će američka vlada. Svi znaju da vlada daje nagradu.”
„Dvije tisuće! Mahlu! Mi uzeti dvije tisuće svaki dan. Ubijemo banku.
Lako.”
King se odlučio kockati. „Ovlašten sam od našeg glavnog zapovjednika da
vam garantiram dvije tisuće dolara po glavi svakog Amerikanca koga spasite.
Ako dođe do tarapane.”
„Ne razumije to.”
„Ako nas Japi pokušaju koknuti – ubiti nas. Ako se Saveznici ovdje
iskrcaju, Japi će postati zločesti. Ili, ako se Saveznici iskrcaju u Japanu, onda
će Japi htjeti napraviti odmazdu. Ako im to padne na pamet, vi ćete to znati, a
ja hoću da nam pomognete pobjeći.”
„Koliko čovjeka?”
 „Trideset.”
„Premnogo.
„Za koliko bi mogli garantirati?”
„Deset. Ali to se plati pet tisuća čovjek.”
„Previše.”
Kinez je slegnuo ramenima.
„U redu. Dogovoreno. Znate li gdje je logor?
Kinez pokaže zube u iscerenom osmijehu. „Mi znati.”
„Naša je baraka na istoku. Mala je. Ako budemo morali bježati, probit
ćemo se kroz žicu na toj strani. Ako vi budete u džungli, možete nas štititi.
Kako ćemo znati da ste zauzeli položaje?”
Kinez ponovo slegne ramenima. „Ako ne, vi ionako mrtvi.”
„Možete li nam dati neki signal?”
„Nema signal”
Ovo je ludo, reče King samome sebi. Nećemo znati kad ćemo se trebati
probiti, a ako će to biti iznenada, neće biti načina da na vrijeme obavijestimo
gerilu. Možda će biti tamo, a možda i neće. No ako shvate da dobivaju pet
masnih komada za svakog od nas koga izvuku, možda će odsada tamo
napraviti dobru osmatračnicu.
„Hoćete li držati logor na oku?
„Možda vođa kaže da, možda ne.”
„Tko je vaš vođa?”
Kinez slegne ramenima i poče čačkati zube.
„Je li onda dogovoreno?”
„Možda.” Oči su mu bile neprijateljske. „Ti gotov?”
„Da.” King pruži ruku. „Hvala.”
Kinez pogleda ispruženu ruku, podsmjehne se i krene prema vratima.
„Pamti. Samo deset. Ostali ubijeni.” Zatim ga nestade.
E, pa, vrijedilo je pokušati, nastojao je King uvjeriti samoga sebe. Tim
klipanima je novac sigurno potreban. A Ujak Sam će platiti. Zašto, k vragu, i
ne bi? Za koga vraga plaćamo poreze!
„Tuan”, reče ozbiljno Kasseh, kad se pojavila na vratima. „Ne volim ja
takvu stvar.”
„Moram pokušati. Ako dođe do iznenadnog ubijanja, možda ćemo moći
zbrisati.” Namignuo joj je. „Vrijedi probati. Ionako ćemo biti mrtvi. Neka sve
ide k vragu. Možda nekako osiguramo odstupnicu.”
„Zašto ne dogovoriš samo za sebe? Zašto ne ideš sada za njim i pobjegneš
od logora?”
„Polako. Prvo, sigurnije je biti u logoru, nego s gerilcima. Nema potrebe da
im vjerujem, osim ako se ne radi o nekoj nuždi. Drugo, samo jedan čovjek nije
vrijedan njihova truda. Zato sam i tražio da spasu tridesetoricu. No on može
preuzeti samo desetoricu.”
 „Kako ćeš odabrati deset?”
„Svatko će se brinuti za sebe, barem dok sa mnom bude sve u redu.”
„Možda tvoj komandant ne voli samo deset?”
„Voljet će ako i on bude među sretnicima.”
„Ti misliš, Japanci ubiti zatvorenike?”
„Možda. No zaboravimo to, važi?”
Nasmiješila se. „Zaboravimo. Ti vruć. Uzmeš tuš, da?”
„Da.”
U odjeljku kolibe gdje je bio tuš, King je po sebi izlijevao vodu iz
betonskog rezervoara. Voda je bila hladna, pa je grčevito hvatao zrak, dok su
ga hladne kapi bockale po tijelu.
„Kasseh!”
Pojavila se iza zavjese noseći ručnik. Stajala je i promatrala ga. Da, tuan je
zgodan čovjek. Jak i zgodan, a boja njegove kože je tako dopadljiva. Wah-lah,
pomislila je, sretna sam što imam takvog čovjeka. No on je tako velik, a ja sam
tako malena. Nadvisuje me za dvije glave.
Pa ipak, znala je da ga zadovoljava. Lako je zadovoljiti muškarca. Ako si
žena. I ako se ne stidiš što si žena.
„Zašto se smješkaš?” zapitao je, ugledavši njen osmijeh.
„Ah, tuan, samo mislim ti tako velik, a ja tako mala. A kada legnemo nije
velika razlika, ne?”
On se nasmijao, nježno je pljesnuo po dupetu i uzeo ručnik. „Može jedno
piće?”
„To je spremno, tuan.”
„Što je još spremno?”
Nasmijala se ustima i očima. Zubi su joj bili bijeli, a oči tamnosmeđe; koža
joj je bila glatka i slatko je mirisala. „Tko zna, tuan?” Zatim je napustila
prostoriju.
No to je zbilja prava dama, pomisli King, gledajući za njom i žestoko se
brišući. Ja sam stvarno sretan tip.
Cijelu stvar s Kasseh sredio je Sutra, još kada je King prvi put došao u selo.
Okretno su utanačene pojedinosti. Kad se rat završi, platit će Kasseh
dvadeset američkih dolara za svaki put kad je ostao s njom. Spustio je par
dolara od prve predložene cijene – posao je posao – no za dvadeset dolara
ona je zbilja bila odlična roba.
„Kako znaš da ću platiti?” jednom ju je zapitao.
„Ne znam. Ako ne platiš, ne platiš, i onda mi ostaje samo zadovoljstvo. Ako
platiš, imam novac, a i zadovoljstvo”, nasmijala se.
Navukao je domorodačke papuče, koje mu je ostavila, a zatim prišao
krevetu i odmaknuo zavjesu, čekala ga je.
 Peter Marlowe je i dalje promatrao Sutru i Cheng Sana na obali. Cheng San
se naklonio i ušao u brod, a Sutra je pomogao odgurnuti brod u svjetlucavo
more. Zatim se vratio u kolibu.
„Tabe-lah!” reče Peter Marlowe.
„Bi li još htio jesti?”
„Ne, hvala ti, tuan Sutra.”
Bogme, pomisli Peter Marlowe, kakva je promjena biti u stanju odbiti jelo.
No on je pojeo svoju mjeru i bilo bi neučtivo jesti više od toga. Bilo je očito da
je selo siromašno i da se ne razbacuju hranom.
„Čuo sam”, reče pokusno, „da su vijesti, ratne vijesti, dobre.”
„Tako sam i ja čuo, ali ništa što bi se moglo ponoviti. Uglavnom glasine.”
„Šteta što stvari nisu kao nekad. Kad se moglo slušati bežični, čuti vijesti
ili pročitati novine.”
„Istina. To je šteta.”
Sutra nije odavao nikakve znakove razumijevanja. Skvrčio se na svojoj
hasuri, smotao cigaretu poput dimnjaka i počeo pušiti kroz stisnutu šaku,
duboko uvlačeći dim.
„Čuli smo loše priče iz logora”, reče naposljetku.
„Nije tako loše, tuan Sutra. Snalazimo se nekako. Ali ne znati što se zbiva u
svijetu, to je zbilja loše.”
„Čuo sam da se priča kako je u logoru bio bežični i da su uhapšeni ljudi
koji su posjedovali bežični. Čujem da su sada u zatvoru Utram Road.”
„Imaš li neke vijesti o njima? Jedan od njih bio mi je prijatelj.
„Ne. Čuli smo samo da su tamo odvedeni.”
„Bilo bi mi drago kad bih znao kako im je.”
„Poznato ti je to mjesto, i postupak s ljudima koji tamo odu, pa možeš
znati kako im je.”
„Istina. No treba se nadati da možda imaju sreću.”
„Mi smo u Alahovim rukama, rekao je Prorok.”
„Čije ime neka je hvaljeno.”
Sutra ga ponovo pogleda; zatim, mirno otpuhujući cigaretu, zapita: „Gdje
si naučio malajski?”
Peter Marlowe mu ispriča o životu u selu. Kako je radio u rižinim poljima i
živio poput Javanca, što je gotovo slično životu Malajaca. Običaji i jezik su isti,
osim nekih zapadnih riječi – u Malaji je bežični, na Javi radio, motor u Malaji,
auto na Javi. No ostalo je isto. Ljubav, mržnja, bolest, i riječi koje čovjek
upućuje čovjeku i čovjek ženi, su iste. Važne stvari su uvijek iste.
„Kako je bilo ime tvoje žene u selu, sinko?” zapita Sutra. Bilo bi
nepristojno to pitati ranije, ali sada, kad su razgovarali o stvarima duha, o
svijetu, filozofiji, Alahu i izvjesnim izrekama Proroka, čije ime neka je
hvaljeno, sada to nije bilo neprilično upitati.
„Zvala se N’ai Jahan.”
 Starac zadovoljno uzdahne, sjetivši se svoje mladosti. „I voljela te je
mnogo i dugo.”
„Da.” Peter Marlowe ju je jasno mogao vidjeti.
Došla je u njegovu kolibu jedne noći baš kad se spremao u krevet. Sarong
joj je bio crven i zlatan, a majušne sandale su virile ispod njegova obruba. Oko
vrata je visila kositrena ogrlica od cvijeća i krhkost tog cvijeća ispunila je
kolibu i čitav njegov svemir.
Postavila je svoju krevetnu prostirku pored njegove i duboko mu se
poklonila.
„Ime mi je N’ai Jahan”, rekla je. „Tuan Abu, moj otac, me je izabrao da
dijelim tvoj život, jer za muškarca nije dobro da živi sam. A ti si sam sada već
tri mjeseca.”
N’ai je imala možda četrnaest, no u zemljama s mnogo sunca i kiše
djevojka od četrnaest godina je već žena sa željama žene i treba se udati, ili
barem biti s muškarcem po izboru njezina oca.
Tamna put njezine kože imala je neku mliječnu nijansu, a oči su joj bile
pravi dragulji poput topaza, ruke kao peteljke plamenih orhideja; noge vitke i
male. Njeno dječačko žensko tijelo je u sebi sadržavalo sreću i veselje jednog
kolibrija. Bila je dijete sunca i dijete kiše. Nos joj je bio uzan i lijep, a nozdrve
osjetljive i nježne.
N’ai je sva bila kao od satena, tekućeg satena. Bila je čvrsta tamo gdje je
trebalo da bude čvrsta, meka tamo gdje je trebalo da bude meka, jaka tamo
gdje je trebalo da bude jaka i slaba tamo gdje je trebalo da bude slaba.
Kosa joj je bila poput gavrana. Dugačka. Paučina koja ju je pokrivala.
Peter Marlowe joj se nasmiješio. Pokušao je prikriti svoju smetenost i biti
poput nje, slobodan, veseo i bez stida. Skinula je sarong i ponosno stala pred
njim, a zatim rekla: „Molim se da te budem vrijedna, da te usrećim i da ti san
učinim laganim. A tebe molim da me podučiš svim stvarima koje tvoja žena
treba znati da bi te ‘približila Bogu’.”
Približila Bogu, kako je to lijepo, pomislio je Peter Marlowe; kako je lijepo
opisati ljubav kao približavanje Bogu.
Pogledao je Sutru. „Da. Voljeli smo se jako i dugo. Zahvaljujem Alahu što
sam živio i volio do vječnosti. Kako su slavni Alahovi putovi.”
Pojavio se oblak i otpočeo borbu s mjesecom oko noćne prevlasti.
„Dobro je biti muškarac”, reče Peter Marlowe.
„Da li ti suzdržavanje smeta večeras?”
„Ne. Zaista. Ne večeras”, Peter Marlowe je proučavao starog Malajca.
Smekšala ga je njegova ljubaznost i pažnja.
„Slušaj, tuan Sutra. Otvorit ću pred tobom svoje misli, jer vjerujem da bi
tokom vremena mogli postati prijatelji. Ti bi vremenom mogao odvagnuti
moje prijateljstvo, a i mene samoga. No rat je ubojica vremena. Stoga ću ti
govoriti kao tvoj prijatelj, iako to još nisam.”
 Starac nije ništa odgovorio. Otpuhivao je dimove i čekao ga da nastavi.
„Potreban mi je mali dio bežičnoga. Postoji li neki stari bežični, ovdje u
selu? Možda, ako je pokvaren, možda bi mogao uzeti samo taj jedan mali dio.”
„Ti znaš da su Japanci zabranili posjedovanje bežičnoga.”
„Istina, no ponekad postoje tajna mjesta za skrivanje onoga što je
zabranjeno.”
Sutra je razmišljao. Bežični leži u njegovoj kolibi. Možda je Alah poslao
tuana Marlowea da ga ukloni. Osjećao je da mu može vjerovati, jer mu je
nekoć vjerovao i tuan Abu. No ako tuana Marlowea uhvate s bežičnim izvan
logora, selo će nesumnjivo biti upleteno.
Ostaviti bežični u selu bilo je također opasno. Naravno, moglo ga se
zakopati duboko u džungli, ali to nije bilo učinjeno. Tako je trebalo biti
učinjeno, ali nije, jer je iskušenje da se zna ono što drugi ne znaju, bilo
preveliko. Zaista, dobro je pisano: taština, sve je taština.
Bolje je, odlučio je, da stvari bijelih ljudi ostanu kod bijelih ljudi.
Ustao je i kretnjom pozvao Petera Marlowea da ga slijedi; zamakao je iza
zavjese u mračnije prostore kolibe. Zastao je na dovratku Sulinine spavaće
sobe. Ležala je na krevetu, sarong joj je bio odriješen, a oči bistre.
„Sulina”, reče Sutra, „otiđi na verandu i motri.”
„Da, oče.” Sulina spuzne s kreveta, usuče sarong i namjesti mali baju
kaputić. Namjestila ga je, pomisli Sutra, možda malo previše, pa su se njene
grudi dale jasno naslutiti. Da, zbilja je vrijeme da se ta djevojka uda. Ali za
koga? Nije bilo baš prikladnog čovjeka.
Stao je postrance, dok je djevojka prošla, ozbiljno i spuštenih očiju. Ali nije
bilo ničeg ozbiljnog u njihanju njenih bokova, što je primijetio i Peter
Marlowe. Morat ću upotrijebiti palicu, pomisli Sutra. Ali znao je da se ne bi
trebao ljutiti. Bila je ona tek djevojka na pragu ženstvenosti. Da izaziva,
ženski je način – da bude željena, ženska je potreba.
Možda bih te mogao dati Englezu. Možda bi to smanjilo tvoj apetit. Ima ga
više nego dovoljno! Sutra je uzdahnuo. Ah, kad bih opet bio mlad! Ispod
kreveta izvuče mali radio-aparat.
„Poklonit ću ti povjerenje. Bežični je dobar. Dobro radi. Možeš ga uzeti.”
Peter Marlowe ga je gotovo ispustio od uzbuđenja. „Ali, što ćeš ti? Sigurno
mu je cijena nenaplativa.”
„Nema cijene. Uzmi ga sa sobom.”
Peter Marlowe okrene radio. Bio je u odličnom stanju. Stražnja stranica je
bila skinuta i lampe su blistale u svjetlu uljanice. Bilo je mnogo kondenzatora.
Mnogo. Podigao je aparat bliže svjetlu i pažljivo istražio njegove sastojke,
centimetar po centimetar.
Znoj mu je počeo kapati s lica. A zatim ga je pronašao, tri stotine
mikrofarada.
Što da sada radim? Da samo uzmem kondenzator? Mac je rekao da je
gotovo siguran. Bolje da ponesem cijelu stvar, pa ako kondenzator ne
odgovara, možemo uzeti drugi. Možemo ga negdje sakriti. Da. Bit će dobro da
imamo rezervu.
„Zahvaljujem ti tuan, zahvaljujem ti tuan Sutra. To je dar na kome ti ne
mogu dostatno zahvaliti. Ja sam samo jedan od tisuća iz Changija.”
„Molim te da zaštitiš nas ovdje. Ako te stražar ugleda, sakrij ga u džungli.
Moje selo je u tvojim rukama.”
„Ne boj se, čuvat ću ga svojim životom.”
„Vjerujem ti. No možda ipak činim glupost.”
„Postoje trenuci, tuan Sutra, kad zaista vjerujem da ljudi nisu ništa drugo
do budale.”
„Tvoja mudrost nadvisuje tvoje godine.”
Sutra mu je dao i komad nečega da zamota radio, a zatim su se vratili u
glavnu sobu. Sulina je stajala u sjenci verande. Ustala je kad su ušli.
„Mogu li ti donijeti piće ili hranu, oče?”
Wah-lah, pomisli mrzovoljno Sutra, pita mene, a misli na njega. „Ne. Idi u
krevet.”
„Moja kći zaslužuje da je išibam, mislim.”
„Bila bi šteta okaljati tako nježnu stvar”, reče Peter Marlowe. „Tuan Abu je
znao reći: ‘Ako ženu tučeš barem jednom tjedno, imat ćeš mir u kući, ali ne
tuci je prejako, da je ne naljutiš, jer će ti onda sigurno vratiti udarac i još jače
te povrijediti.’”
„Znam tu izreku. Točna je. Žene je teško shvatiti.”
Razgovarali su o mnogim stvarima, sjedeći na verandi i gledajući more.
Gotovo da i nije bilo valova i Peter Marlowe zatraži dopuštenje da ode plivati.
„Nema struja”, reče mu stari Malajac, „ali ponekad ima morskih pasa.”
„Imat ću to na umu.”
„Plivaj samo u sjenci pored čamaca. Ponekad Japanci znaju proći obalom.
Tri milje niz obalu nalazi se njihova topovska utvrda. Drži oči otvorene.”
„Bit ću oprezan.”
Putem do čamaca, Peter Marlowe se držao sjene. Mjesec je već bio vrlo
nisko. Nema baš više puno vremena, pomislio je.
Kod čamaca su neki ljudi i žene pripravljali i popravljali mreže, brbljajući i
smijući se. Nisu se ni osvrnuli na Petera Marlowea, dok se skidao i ulazio u
more.
Voda je bila topla, ali je bilo hladnih mjesta kao u svim Istočnim morima,
pa je pronašao jedno takvo mjesto i pokušao ostati u njemu. Bio je
veličanstven taj osjećaj slobode, pa mu se gotovo učinilo da je opet mali
dječak koji se u ponoć kupa u Južnom moru, a otac mu dovikuje: „Ne idi
predaleko, Peter! Pazi na struje!”
Zaronio je i plivao pod vodom, a koža mu je upijala sol. Kad je izronio,
izbacio je snažno vodu, poput kita i lijepo otplivao do plićaka, gdje je legao na
leđa i pustio da ga oplakuju lagani valići, uživajući u slobodi.
Kad je nogom udario po valu, koji mu je dopirao do slabina, odjednom mu
postade jasno da je potpuno gol, a da su na dvadesetak metara od njega ljudi i
žene. Ipak, to ga nije zasmetalo.
Golotinja je u logoru postala način života. A mjeseci koje je proveo u selu
na Javi poučili su ga da se ne treba stidjeti što je čovjek i što ima neke želje i
potrebe.
Senzualna toplina mora poigravala se njime, a bogata toplina hrane u
utrobi odjednom je upalila iznenadnu vatru u slabinama. Naglo se
preokrenuo na trbuh i odgurnuo u more, da se sakrije.
Stajao je na pjeskovitom tlu, u vodi do vrata i zagledao se prema obali i
selu. Ljudi i žene su i dalje bili zauzeti popravljanjem mreža. Vidio je Sutru na
verandi kolibe kako puši u sjeni. Zatim je u svjetlu uljanice ugledao i Sulinu,
nagnutu na prozorski okvir. Sarong joj je bio labavo vezan, dok je gledala
prema moru.
Znao je da ga je promatrala, pa se, zasramljen, zapitao što je sve vidjela.
Promatrao ju je, a ona je promatrala njega. Zatim je vidio kako skida sarong i
odbacuje ga, te uzima čisti bijeli ručnik da bi obrisala znoj koji joj se ocaklio
po tijelu.
Bila je dijete sunca i dijete kiše. Njena duga, crna kosa ju je uglavnom
čitavu skrivala, ali ju je maknula i počela uplitati u pletenicu. I čitavo to
vrijeme ga je promatrala, smiješeći se.
Tada, odjednom, svaki treptaj struje postade milovanje i svaki dašak
vjetra milovanje, svako vlakno morske trave milovanje – prsti kurtizane,
umješni i spretni od stoljetnog učenja.
Imat ću te, Sulina.
Imat ću te, bez obzira na sve.
Pokušao je snagom volje skloniti Sutru s verande. Sulina je gledala. I
čekala. Nestrpljiva kao i on.
Imat ću je. Sutra. Nemoj mi stajati na putu! Nemoj. Ili ću, tako mi Boga...
Nije primijetio Kinga koji se približavao u sjeni, niti ga uočio kad je,
iznenađen, stao, vidjevši ga kako leži na trbuhu u plićaku.
„Hej, Peter!”
Začuvši glas kao kroz maglu, Peter Marlowe polako okrene glavu i ugleda
Kinga kako mu maše.
„Hajde, Peter. Vrijeme je da se izgubimo.”
Vidjevši Kinga, sjetio se logora i žice i radija i dijamanta i logora i rata i
logora i radija i stražara pored koga moraju proći i hoće li stići na vrijeme i
kakve su vijesti i kako će Mac biti sretan sa tri stotine mikrofarada i
rezervnim radijem koji je bio ispravan. Vrućina u preponama je iščezla, no
bol je ostala.
Ustao je i došao do svoje odjeće.
 „Ti zbilja imaš dobre živce”, reče King.
„Zašto?”
„Što hodaš ovakav. Zar ne vidiš da te Sutrina kći gleda?”
„Vidjela je ona već mnogo muškaraca bez odjeće i nema u tome ničeg
lošeg.” Bez one vrućine, golotinje kao da i nije bilo.
„Ponekad te ne razumijem. Pa gdje ti je pristojnost?”
„Izgubio sam je već odavno.” Brzo se obukao i pridružio Kingu u sjenci.
Među nogama je osjećao jaku bol. „Drago mi je da si svratio ovuda. Hvala ti.”
„Zašto?”
„Oh, nije važno.”
„Bojao si se da ću te zaboraviti?”
Peter Marlowe odmahnu glavom. „Ne. Nema veze. Ali svejedno hvala.”
King ga je promatrao, a zatim slegnuo ramenima. „Hajdemo. Treba da
polako krenemo.” Prošao je pored Sutrine kolibe i mahnuo. „Salamat!”
„Pričekaj, Rajah. Samo trenutak!”
Peter Marlowe ustrča uza stube i uđe u kolibu. Radio je još uvijek bio
tamo. Držeći ga pod rukom, umotanog u tkaninu, naklonio se Sutri.
„Zahvaljujem ti. U dobrim je rukama.”
„Idi s bogom.” Sutra je oklijevao, a zatim se nasmiješio. „Čuvaj svoje oči,
sine moj. Kad ne bi bilo hrane za njih, ii uopće ne bi mogao jesti.”
„Upamtit ću to.” Peter Marlowe iznenada osjeti vrućinu. Pitam se, jesu li
točne priče da ovi starci ponekad znaju čitati misli? „Zahvaljujem ti. Neka je
mir s tobom.”
„Neka je mir s tobom do našeg slijedećeg susreta.”
Peter Marlowe se okrenuo i izašao. Sulina je bila na prozoru kad je prošao
ispod nje. Pogledi su im se sreli i uhvatili i sporazum je bio dat, primljen i
uzvraćen. Pratila ih je sve dok se nisu popeli u tamu džungle, i slala im želje za
siguran put sve dok nisu napokon iščezli.
Sutra je uzdahnuo, a zatim bešumno ušao u Sulininu sobu. Stajala je
pospano pored prozora, a sarong joj je spuznuo niz ramena. Sutra je u
rukama držao tanki bambusov štap, pa ju je spretno i jako, ali ne i prejako
udario po goloj stražnjici.
„To ti je zbog toga što si izazivala Engleza, a da ti ja nisam rekao da ga
izazivaš”, rekao je pokušavajući zvučati vrlo ljutito.
„Da, oče”, zacvili ona, a svaki jecaj joj je bio kao ubod u srce. No kad je
ostala sama, mazno se ispružila na prostirci i pustila da joj suze još malo
teku, uživajući u njima. Čitavim tijelom prođe joj vrućina, potpomognuta
onim udarcem štapa.

Kad su se našli milju od logora, King i Peter Marlowe zastadoše da

povrate dah. Tek tada je King spazio mali ovitak, omotan tkaninom.
 Vodio je čitavim putem i bio toliko koncentriran na uspjeh večerašnjeg
posla i tako je pažljivo osluškivao tamu zbog mogućih opasnosti, da ništa nije
primijetio.
„Što to imaš? Dodatnu klopu?”
Zurio je dok je Peter Marlowe, isceren, ponosno odmotavao tkaninu.
„Iznenađenje!”
Kingovo srce je preskočilo šest otkucaja.
„Šta je tebi, blesavi kurvin sine! Jesi li ti normalan?”
„Šta je bilo?” zapita Peter Marlowe, zgranut.
„Jesi li poludio? To će nas uvaliti u veća govna nego bilo što drugo! Nemaš
pravo riskirati naše živote zbog prokletog radija. Nemaš pravo koristiti moje
kontakte za svoje idiotske poslove.”
Peter Marlowe je osjetio kako se noć sklapa iznad njega, dok je zurio u
nevjerici. Zatim reče: „Pa, nisam mislio ništa loše...”
„Šta nisi mislio, prokleti kurvin sine!” King je bjesnio. „Radio-aparati su
otrov!”
„Ali nema ni jednog u logoru...”
„To je otrov! Smjesta da si se riješio te proklete stvari. A reći ću ti još
nešto. Mi smo gotovi. Ti i ja. Nemaš nikakvih prava da me uvaljuješ u nešto, a
da mi ne kažeš. Trebalo bi da te izbijem na mrtvo ime!”
„Probaj.” Sada je i Peter Marlowe bio ljutit i oštar, nesmiljen poput Kinga.
„Izgleda da si zaboravio da je rat i da u logoru nema bežičnoga. Jedan od
razloga zbog kojih sam pošao, bio je nada da bih mogao nabaviti
kondenzator. No sada imam cijeli bežični – koji radi.”
„Riješi ga se, odmah!”
„Ne.”
Dva muškarca su stala jedan naspram drugog, napeti i kruti. U jednoj
sekundi King je bio spreman sasjeći Petera Marlowea na komadiće.
Ali King je znao da ljutnja ne vrijedi kad treba donijeti važnu odluku, i sad,
kad je prošao onaj prvi šok, ponovo je mogao objektivno procijeniti situaciju.
Prvo, morao je priznati da, iako je posao loš ako treba tako puno riskirati,
ipak je rizik bio uspješan. Da Sutra nije bio tako dobar i spremno dao Peteru
radio, odmah bi promijenio temu i rekao: „Ma, k vragu, ovdje nema nikakvog
radija.” Prema tome, tu nije načinjena nikakva šteta. Osim toga, bio jo to
privatni posao između Petera i Sutre, jer je Cheng San već bio otišao.
Drugo, radio za koji on ne bi znao i koji se ne bi nalazio u njegovoj baraci,
mogao bi biti više nego koristan. Nadzirao bi situaciju i točno bi znao kad
treba napraviti proboj. Tako, sve u svemu, nije učinjeno ništa strašno – osim
što je Peter prekoračio svoja ovlaštenja. A sada da vidimo i to. Ako vjeruješ
momku i unajmiš ga, onda zapravo unajmljuješ njegovu pamet. Nema
nikakve koristi od momka koji samo prima naređenja i sjedi na svojoj kanti. A
Peter se zbilja pokazao odličan u pregovorima. Ako i kada dođe do proboja,
Peter će morati biti u ekipi. Moram imati tipa koji govori domaći jezik. Da, a
Pete se, osim toga, ne boji. Tako, sve u svemu, King je znao da bi bio glup da
novonastalu situaciju ne iskoristi kao mudar poslovni čovjek. Da, on je
zapravo zakenjao stvar, poput dvogodišnjeg djeteta.
„Pete.” Ugledao je izazovno mjesto na bradi Petera Marlowea. Pitam se da
li bih mogao srediti tog kurvinog sina. Sigurno. Imam ga za deset – možda i
dvadeset kila.
„Žao mi je što sam ukenjao stvar. Radio je dobra ideja.”
„Što?”
„Rekao sam da mi je žao. To je odlična ideja.”
„Ne razumijem te”, reče bespomoćno Peter Marlowe. „U jednom trenutku
potpuno poludiš, a onda kažeš da je to dobra ideja.”
Kingu se sviđao taj kurvin sin. Ima muda. „Eh, ježim se od radio-aparata,
nema u njima budućnosti.” Onda se mekano nasmijao. „Nemaju preprodajne
vrijednosti.”
„Zbilja se više ne ljutiš na mene?”
„Ma ne, k vragu. Pa mi smo kompa.” Prijateljski ga je udario po leđima.
„Rasrdilo me samo što mi to nisi rekao.”
„Žao mi je. Imaš pravo. Ispričavam se. To je bilo smiješno i nepošteno.
Isuse, nikako te ne bih htio dovesti u neku gabulu. Zbilja mi je žao.”
„Evo ruka. žao mi je što sam zakenjao. Ali slijedeći put, reci mi prije negoli
nešto poduzmeš.”
Peter Marlowe mu stisne ruku. „Dajem ti svoju riječ.”
„Onda dobro.” Hvala bogu, i to je gotovo. „Ali što si, do vraga, ono
trabunjao o kondenzatoru?”
Peter Marlowe mu ispriča o tri čuturice.
„Prema tome. Macu je potreban samo jedan kondenzator?”
„Rekao je da tako misli.”
„A znaš što ja mislim? Mislim da bi bilo bolje izvaditi kondenzator i radio
ostaviti ovdje. Zakopati ga. Bit će siguran. Onda, ako vaš ne bude radio, uvijek
možemo doći ovdje i uzeti ga. Mac lako može vratiti kondenzator. Sakriti
ovakav radio u logoru, bilo bi zbilja gadno, a bilo bi i strašno iskušenje da ga
jednostavno utakneš u struju i okreneš gumb, zar ne?”
„Da.” Peter Marlowe je pogledao Kinga ispitivački. „Vratit ćeš se sa mnom
po njega?
„Jasno.”
„Ako – iz bilo kojeg razloga – ja ne budem mogao doći, hoćeš li ti doći po
njega? Ako Mac ili Larkin to budu tražili?”
King razmisli trenutak. „Jasno.”
„Obećaješ?”
„Da.” King se slabašno osmjehnuo. „Prilično držiš do takvih stvari, zar ne,
Peter?”
 „Po čemu bih inače mogao suditi čovjeka?”
Peteru Marloweu je trebalo samo par trenutaka da presiječe dvije žičice
koje su povezivale kondenzator s ostalim dijelovima radija. Za nekoliko
slijedećih trenutaka radio je bio umotan u zaštitnu tkaninu i smješten u malu
rupu, iskopanu u tlu džungle. Na dno rupe su stavili plosnati kamen, zatim su
prekrili radio debelim slojem lišća, a zemljom zatrpali rupu i preko svega
navalili komad šupljeg stabla. Nakon izvjesnog vremena vlaga ove grobnice
će uništiti aparaturu, ali dva tjedna će biti dovoljna da se vrate i pokupe ga,
ukoliko čuturice ne bi radile.
Peter Marlowe obrisa znoj, jer ga je iznenada uhvatila neka vrućina, a
slatki miris je izluđivao rojeve kukaca koji su se u valovitim oblacima
okomljivali na njih. „Ti prokleti kukci!” Podigao je pogled u noćno nebo,
pomalo nervozno procjenjujući vrijeme. „Ne misliš li da bi bilo bolje da
odmah krenemo?”
„Još ne. Tek je četiri i petnaest. Najbolje vrijeme je pred samu zoru. Bolje
da pričekamo još deset minuta, a čak ćemo i onda imati dosta vremena.”
Nacerio se. „Kad sam prvi put išao kroz žicu, i ja sam bio prestrašen i
zabrinut. Na povratku sam morao čekati kod žice. Čekao sam pola sata ili
više, prije nego je sve bilo čisto. Isuse! Što sam se znojio!” Rukom je otjerao
roj kukaca. „Proklete bube!”
Neko su vrijeme sjedili osluškujući neprestano kretanje džungle. Rojevi
krijesnica ostavljali su blještave mrlje u malim lokvicama vode pored staze.
„Baš kao Broadway noću”, reče King.
„Gledao sam jednom film koji se zvao Times Square. To je bila neka
novinarska izmišljotina. Da se sjetim. Mislim da je bio Cagney.”
„Ne sjećam se. Ali Broadway, to treba da vidiš uživo. Kao dan usred noći.
Posvuda ogromni neonski natpisi i svjetla.”
„To je tvoj grad? New York?”
„Ne. Bio sam tamo nekoliko puta. Bio sam posvuda.”
„A gdje ti je dom?”
King je slegnuo ramenima. „Moj stari stalno ide nekuda.”
„A što radi?”
„To je dobro pitanje. Malo ovo, malo ono. Najčešće je pijan.”
„Oh, to mora biti prilično gadno.”
„Da, gadno za klinca.”
„Imaš li obitelj?”
„Stara mi je mrtva. Umrla je kad su mi bile tri godine. Nemam braće ni
sestara. Stari me je podigao. On je propalica, ali me je naučio štošta o životu.
Broj jedan, siromaštvo je bolest. Broj dva novac je sve. Broj tri, nije važno
kako zarađuješ sve dok zarađuješ.”
„Znaš, nikada nisam puno razmišljao o novcu. Mislim, u vojnoj službi –
znaš, uvijek dobivaš mjesečni čak, uvijek je nekakav standard života, pa
novac ne znači baš puno.”
„Koliko zarađuje tvoj otac?”
„Ne znam točno. Pretpostavljam oko šesto funti godišnje”
„Isuse. Pa to je samo dvije tisuće i četiristo dolara. Pa ja sam kao kaplar
dobivao tisuću trista. Ni u snu ne bih šljakao za tako mizernu lovu.”
„Možda je u Sjedinjenim Državama drukčije. Ali u Engleskoj možeš živjeti
sasvim pristojno. Naravno, auto nam je prilično star, ali to nije važno, a na
kraju službe dobiješ mirovinu.”
„Koliko?”
„Otprilike pola plaće.”
„To mi se čini kao ništa. Ne shvaćam zašto ljudi uopće idu u vojnu službu.
Pretpostavljam zato jer nisu uspjeli kao ljudi.”
King primijeti kako se Peter Marlowe ukrutio. „Naravno”, dodao je brzo,
„to se ne odnosi na Englesku. Govorio sam o Državama.”
„Služba je dobar život – za muškarca. Dovoljno novaca i uzbudljiv život po
svim dijelovima svijeta. Društveni život je dobar. A zatim, znaš, časnik uživa
vrlo velik ugled.” Peter Marlowe doda gotovo se ispričavajući: „Znaš, tradicija
i sve to.”
„Hoćeš li ostati unutra i nakon rata?”
„Naravno.”
„Meni to izgleda”, reče King, čačkajući zub komadićem kore, „isuviše
lagano. Nema nikakvog uzbuđenja ni budućnosti u izvršavanju naređenja
momaka koji su uglavnom obične guzice. Tako se to meni čini. A, k vragu,
slabo te i plaćaju. Eh, moj Pete, trebalo bi da malo vidiš Države. Nema ničeg
sličnog na svijetu. Nema takvog mjesta. Svaki čovjek je za sebe, a svatko je
ravan onom pored sebe. I sve što treba učiniti je smisliti foru da bi bio bolji
od onoga pored sebe. Eto, to je uzbuđenje.”
„Mislim da se ja ne bih u to uklopio. Nekako znam da nisam baš za
zgrtanje novca. Bolji sam u onome za što sam rođen.”
„To je glupost. Samo zato što je tvoj stari u vojsci...”
„Ide to unatrag sve do 1720. Od oca na sina. Prevelika je to tradicija da bih
se protiv nje pokušao boriti.”
King je nešto progunđao. „No to je dobar komad vremena!” A zatim je
dodao: „Ja znam samo za svog oca i njegovog oca. Sve prije toga – ništa. Ipak,
mislim da su moji došli negdje osamdesetih iz starog kraja.”
„Iz Engleske?”
„Ma ne. Mislim iz Njemačke. Ili negdje iz Srednje Evrope. Ali, k vragu, koga
je to briga? Ja sam Amerikanac i to je jedino važno.”
„Marlowei su u vojsci i to je tako!”
„Do vraga, nije! To ovisi o tebi. Gledaj. Pogledaj se sada. Gala ti je jer
koristiš pamet. Mogao bi biti odličan biznismen, samo kad bi htio. Možeš
govoriti kao wog, zar ne? Meni je potrebna tvoja pamet. Plaćam te za pamet –
i nemoj se onda dizati u neke glupe visine. To je američki stil. Plaćen si za
pamet. To nema veze s tim što smo mi kompa. Nikakve veze. Kad ti ne bih
platio, bio bih guzica.”
„To je krivo. Ne treba da budeš plaćen ako malo pomogneš.”
„Tebi je zbilja potrebna izobrazba. Volio bih te odvesti u Države i ostaviti
te na cesti. S tim tvojim šupljim limey-naglaskom brzo bi izumro. Samo bi te
očistili. Stavili bi te u žensko donje rublje.”
„Bože sveti.” Peter Marlowe se nasmijao, no smijeh je bio pomiješan sa
zebnjom. „Teže bih nešto prodao nego poletio.”
„Pa ti znaš letjeti.”
„Mislio sam bez aviona.”
„Ma znam, šalio sam se.”
King pogleda na sat. „Vrijeme sporo teče kad se čeka.”
„Ponekad mislim da se nikada nećemo izvući iz ove smrdljive rupe.”
„Eh, Ujak Sam dobro lupa Japove po petama. Neće to još dugo. Ali čak ako i
bude, šta nas briga. Mi smo se snašli, kompa. Jedino je to važno.”
King baci pogled na sat. „Bolje da zdimimo.”
„Šta?”
„Da krenemo.”
„Aha!” Peter Marlowe ustade. „Vodi, Macduff!” reče veselo.
„Šta?”
„Tako se kaže. To znači ‘bolje da zdimimo’.”
Sretni što su ponovo prijatelji, krenuli su džunglom. Lagano su prešli
cestu. Sad, kad su prešli područje kojim je patrolirao lutajući stražar, slijedili
su usku stazu i našli se oko petsto metara od žice. King je vodio, smiren i
pouzdan. Samo su im oblaci krijesnica i komaraca otežavali napredovanje.
„Isuse. Ove bube su grozne.”
„Da. Da je po mome, ja bih ih sve ispržio”, prošapće Peter Marlowe.
U istom času ugledaše bajunet uperen u njih i stadoše kao mrtvi. Japanac
je sjedio naslonjen na drvo, a oči su mu počivale na njima; lice mu je bilo
iscereno u stravičan osmijeh, a bajunet je držao isturen na koljenima.
Tog časa su pomislili isto. Isuse! Utram Road! Mrtvi smo. Ubij ga!
King je reagirao prvi. Skočio je na stražara, zgrabio pušku s bajunetom,
otkotrljao se postrance, a zatim skočio na noge, spreman da mu kundakom
zdrobi lice. Peter Marlowe se ustremio na stražarev vrat. Neko šesto čulo ga
je opomcnulo i njegove zgrčene ruke izbjegoše vrat i on se strovali pored
drveta.
„Makni se od njega!” Peter Marlowe je skočio na noge, zgrabio Kinga i
odvukao ga.
Stražar se nije ni pomaknuo. Iste širom otvorene oči i zloćudni osmijeh na
licu.
„Što je to, do vraga?” zausti panično King, držeći i dalje pušku spremno
iznad njegove glave.
„Makni se! Zaboga, požuri!” Peter Marlowe istrgnu pušku iz Kingovih ruku
i baci je pored mrtvog Japanca. Tek tada je King ugledao zmiju u njegovu
krilu.
„Isuse!” prostenjao je i zakoračio naprijed da malo bolje pogleda.
Peter Marlowe ga grčevito uhvati. „Makni se! Bježi, zaboga!”
Podbrusio je pete, mičući se od drveća, bezobzirno se probijajući kroz
raslinje. King je trčao za njim, pa su se zaustavili tek na prvoj čistini.
„Jesi li poludio?” trgnuo se King, boreći se s dahom. „Pa to je bilo samo
zmija.”
„To je bila leteća zmija”, dahtao je Peter Marlowe. „One žive u drveću.
Trenutna smrt, stari moj. Penju se na drvo, spljošte tijelo i u nekoj vrsti
spirale bacaju se na žrtve. Jedna mu je bila u krilu, a druga je bila ispod njega.
Sigurno ih je bilo još, jer uvijek žive u gnijezdu.”
„Isuse!”
„No, zapravo, stari moj, trebalo bi da im budemo zahvalni”, reče Peter
Marlowe, pokušavajući obuzdati dah. „Onaj je Japanac bio još uvijek topao.
Umro je pred par minuta. Uhvatio bi nas da ga nisu ugrizle. Možemo Bogu
zahvaliti što smo se svađali. To je zmijama dalo vremena. Nikada nećemo biti
bliži smrti! Nikada!”
„Ne želim više nikada vidjeti prokletog Japa s prokletim bajunetom
uperenim u mene usred proklete noći. Hajdemo. Bolje da se maknemo
odavde.”
Kad su se našli u blizini žice, sjeli su da se odmore. Nisu još mogli pojuriti
na žicu. Bilo je previše ljudi. Neki su uvijek šetali, kao mjesečari, oni koji su
patili od nesanice.
Dobro im je došlo da se malo odmore, jer su obojica osjećala kako im se
koljena tresu; bili su sretni što su živi.
Isuse, kakva noć, pomisli King. Da nije bilo Petera, sad bih bio mrtav kao
ovca. Htio sam ga nogom nagaziti u krilo, kad sam htio udariti kundakom.
Noga mi je bila samo desetak centimetara daleko. Zmije! Mrzim zmije!
Proklete gadure!
A kad se smirio, osjetio je još veće poštovanje prema Peteru Marloweu.
„To je već drugi put da si mi spasio glavu”, prošaptao je.
„Ali ti si prvi ščepao pušku. Da Jap nije bio mrtav, ti bi ga ubio. Ja sam bio
spor.”
„Eh, ja sam prvi nabasao na njega.” King je zastao, a zatim se nacerio. „Hej,
Peter. Mi smo odličan tim. S tvojim snalaženjem i mojom pameću, ide nam
sasvim dobro.”
Peter Marlowe se počeo smijati. Pokušao je zadržati smijeh i prevalio se
na tlo. Smijeh ga je gušio i suze koje su počele teći zaraziše i Kinga, pa se
uskoro i on počeo potresati od smijeha. Naposljetku, Peter Marlowe zavapi:
„Za boga miloga, prestani.”
„Ti si počeo.”
„Nisam.”
„Jesi, sigurno, rekao si, rekao si...” ali nije mogao nastaviti. Brisao je suze.
„Jesi vidio onog Japa? Taj kurvin sin je samo sjedio kao majmun...”
„Gledaj!”
Naglo su se prestali smijati.
S druge strane žice, Grey je šetao logorom. Vidjeli su kako se zaustavio
pred američkom barakom. Vidjeli su kako se zaustavio u sjeni, a zatim
pogledao u pravcu žice, gotovo prema njima.
„Misliš da zna?” prošapće Peter Marlowe.
„Ne znam. No sasvim je sigurno da još neko vrijeme ne smijemo ulaziti.
Malo ćemo pričekati.”
Čekali su. Nebo je postajalo svjetlije. Grey je stajao u sjenci i promatrao
američku baraku, a zatim je pogledom zaokružio čitav logor. King je znao da
Grey sa svoje osmatračnice može vidjeti njegov krevet. Znao je da Grey može
vidjeti da on nije u njemu. No pokrivači su bili smaknuti, pa je mogao s
ostalim nespavačima šetati negdje logorom. Zakon nije branio da budeš
izvan kreveta. Ali daj požuri, gubi se odavde, Grey!
„Morat ćemo uskoro poći”, reče King. „Svjetlo nam ne ide u prilog.”
„A da uđemo na drugom mjestu?”
„Ima pregled nad cijelom ovom stranom žice, sve do kraja”
„Misliš da je provaljeno – da je netko otkucao?”
„Može biti. Ali možda je i slučajnost.” King se ljutito ugrize za usnu.
„A kako bi bilo na području zahoda?”
„Preopasno.”
Čekali su. Zatim vidješe kako je Grey još jednom pogledao preko žice,
prema njima, okrenuo se i otišao. Promatrali su ga sve dok nije zaokrenuo
oko zatvorskog zida.
„Možda se pretvara”, reče King. „Dajmo mu još par minuta.”
Sekunde su se vukle kao sati, dok je nebo sve više svijetljelo, a sjenke
počele iščezavati. U jednom trenutku nikoga nije bilo blizu ograde, nikoga na
vidiku.
„Hajdemo, sad ili nikad!”
Potrčali su prema ogradi; u sekundi su bili ispod žice i u jarku.
„Ti kreni prema baraci, Rajah. Ja ću pričekati.”
„U redu.”
Usprkos svojoj veličini, King se hitro našao na nogama i brzo prevalio
udaljenost do barake. Peter Marlowe se izvukao iz jarka. Nešto mu je govorilo
da bi bilo bolje sjediti na njegovu rubu i promatrati logor iznad žice. Zatim je,
krajičkom oka, uhvatio Greya kako dolazi iza ugla i zastaje. Znao je da ga je
smjesta primijetio.
 „Marlowe.”
„Oh, zdravo Grey. Ni ti ne možeš spavati?” rekao je, protežući se.
„Koliko si dugo ovdje?”
„Par minuta. Umorio sam se od hodanja, pa sam malo sjeo.”
„A gdje ti je prijatelj?”
„Tko?”
„Amerikanac”, zarežao je Grey.
„Nemam pojma. Valjda spava.”
Grey mu pogleda odjeću. Tunika se razderala preko leđa i bila je mokra od
znoja. Po trbuhu i koljenima bilo je blato i komadići lišća. I lice je bilo
umrljano blatom.
„Gdje si se tako zaprljao? I zašto se tako znojiš? Što se to zbiva s tobom?”
„Prljav sam jer... nema ničeg lošeg u malo poštene prljavštine. Zapravo”,
reče Peter Marlowe, dok je ustajao i lupao se po koljenima i stražnjici,
„potrebno je malo prljavštine da bi se čovjek osjetio čist nakon pranja. A
znojim se zato što se i ti znojiš. Znaš i sam, to su tropi – vrućina i sve te
stvari!”
„Što imaš u džepovima?”
„To što imaš zaostali sumnjičavi mozak, ne znači da svatko oko tebe
šverca. Nije zabranjeno hodati logorom, ako ne možeš spavati.”
„To je točno”, odvrati Grey, „ali je zabranjeno hodati izvan logora.”
Peter Marlowe ga je nonšalantno promatrao, ne osjećajući se nimalo
nonšalantno, pokušavajući pročitati što je do vraga, Grey time mislio reći.
Zna li? „Bio bih budala kad bi to i probao.”
„To je točno.” Grey ga je pogledao dugo i oštro. Zatim se okrene na
petama i ode.
Peter Marlowe je buljio za njim. Potom se okrenuo i zaputio drugim
pravcem, a da nije ni pogledao američku baraku. Danas Mac treba izaći iz
bolnice. Peter Marlowe se nasmiješio, pomislivši na poklon za Macovu
dobrodošlicu.
Iz sigurnosti kreveta King je promatrao Petera Marlowea kako odlazi.
Zatim je zadržao oči na Greyu, neprijatelju, uspravnom i zloćudnom u sve
jačem svjetlu.
Mršav poput kostura, u otrcanim hlačama, grubim urođeničkim
klompama, bez košulje, s trakom preko ruke i iskrzanom tenkistiškom
beretom. Zraka sunca je dotaknula značku tenkista na bereti, pretvarajući je
ni iz čega u rastopljeno zlato.
Koliko li toga znaš. Grey, kurvin sine? zapitao se King.
 KNJIGA TREĆA
15

Već je svanulo.
Peter Marlowe je ležao na krevetu u polusnu.
Je li to bio san? zapitao se, odjednom budan. Tad opreznim prstima
dodirne komadić krpe u kojoj je bio kondenzator i uvjeri se da nije samo
sanjao.
Na gornjem ležaju Ewart se okrenuo i budan zastenjao. „Mahlu noć”,
rekao je objesivši noge preko ruba kreveta.
Peter Marlowe se prisjeti da je danas njegova grupa jedinica za septičke
jame. Izašao je iz barake i prodrmao Larkina da ga probudi.
„Eh? Oh, Peter”, reče Larkin, boreći se sa snom. „Što se dogodilo?”
Peter Marlowe se teško obuzdao da odmah ne izbrblja vijest o
kondenzatoru, ali je htio pričekati i Macov povratak, pa je samo rekao:
„Jedinica za septičke jame, stari.”
„Oh, tako mi svega! Pa zar već?” Larkin je protegnuo bolna leđa, utegnuo
sarong i spuznuo u drvene cokule.
Pronašli su mrežu i kantu od dvadeset litara, te prošli logorom koji se
upravo počeo buditi. Kad su došli do zahodskog područja, nisu se ni najmanje
obazirali na ljude koji su vršili nuždu, kao što se ni ovi nisu obazirali na njih.
Larkin podigne poklopac na jednoj jami, a Peter Marlowe hitro uhvati
stranice s mrežom. Kad je povukao mrežu s rupe, bila je puna žohara.
Istresao je mrežu u kantu i ponovo je prebacio. Novi bogati ulov.
Larkin je maknuo poklopac, pa su se premjestili na drugu rupu.
„Mirno drži!” reče Peter Marlowe. „Eto vidiš što si učinio! Pobjeglo ih je
barem stotinu.”
„Ostalo ih je još sasvim dovoljno”, reče Larkin ispunjen odvratnošću, no
ipak čvršće uhvati kantu.
Smrad je bio grozan, ali je žetva bila bogata. Uskoro su poklopcem
zatvorili kantu. Najmanji su žohari bili dugački oko tri centimetra. Polako su
se zaputili prema bolnici.
„Nisam ja izmislio ovu stalnu dijetu”, reče Peter Marlowe.
„Zbilja si ih jeo, Peter, na Javi?”
„Naravno. No kad smo već kod toga, jeo si ih i ti. U Changiju.”
Larkin je gotovo ispustio kantu. „Što?”
„Ne misliš valjda da bih ovu urođeničku poslasticu i izvor bjelančevina
nosio doktorima, a da nešto ne ušićarim i za nas, zar ne?”
„Ali, sklopili smo sporazum!” povikao je Larkin. „Dogovorili smo se, nas
trojica, da nitko neće kuhati ništa gadno prije no što obavijesti ostale.”
„Rekao sam Macu i on se složio.”
„Ali ja se nisam!”
„Oh, daj, daj, pukovniče! Morali smo ih tajno hvatati i kuhati i onda slušati
kako pričaš da je papica odlična. I mi smo gadljivi kao i ti.”
„Dobro, ali slijedeći put želim znati. To je naređenje!”
„Da, gospodine.” Peter Marlowe se zakikotao.
Isporučili su kantu u bolničku kuhinju. U malu kuhinju posebnog odjela
koji se brinuo za ishranu teških bolesnika.
Kad su se vratili u baraku, Mac ih je čekao. Koža mu je bila sivožuta, oči
zakrvavljene, a ruke su se tresle, no groznica je bila prošla. Opet se mogao
nasmiješiti.
„Drago nam je da si se vratio, drugar”, reče Larkin i sjede pored njega.
„Aha.”
Peter Marlowe odsutno izvuče iz džepa mali komad krpe. „Ah, da”, reče s
dobro hinjenom nehajnošću, „ovo bi nam možda moglo nekad zatrebati.”
Mac je nezainteresirano odmotao krpu.
„Tako mi svega!” usklikne Larkin.
„Prokletstvo, Peter!” reče Mac dok su mu prsti podrhtavali, „hoćeš li da
dobijem srčani napad?”
Peter Marlowe je neizmjerno uživao, ali je nastojao da mu glas bude
običan kao i izraz lica. „Nema razloga da se tako uzbuđujete ni zbog čega.”
Ali zatim više nije mogao obuzdati smijeh. Procvao je.
„Ti i tvoje proklete skrivalice”, Larkin je pokušao biti ogorčen, ali je i on
sijao. „Gdje si to nabavio, klipane?”
Peter Marlowe slegnu ramenima.
„Glupo pitanje. Oprosti, Peter”, reče Larkin ispričavajući se.
Peter Marlowe je znao da više nikad neće pitati. Bilo je mnogo bolje da
nikad i ne saznaju za selo.

Bio je već sumrak.

Larkin je čuvao stražu. I Peter Marlowe isto tako. Pokriven mrežom protiv
komaraca, Mac je ugrađivao kondenzator. Zatim je, ne mogavši se više
suzdržavati, izgovorio molitvu i gurnuo spojnu žicu u struju. Sav u znoju,
osluškivao je na jednoj slušalici.
Bila je to agonija čekanja. Pod mrežom je bilo zagušljivo, a betonski zidovi
i betonski pod su zadržavali vrućinu tonulog sunca. Komarac bijesno zazuja.
Mac prokune, ali ga nije ni pokušao uhvatiti i ubiti, jer se u slušalici odjednom
začuje krčanje.
Drhtavi prsti, mokri od znoja koji mu se slijevao niz ruke, okliznuše se na
dršci odvijača. Osušio ih je. Pažljivo je pronašao vijak kojim se podešavalo
traženje stanice i počeo ga okretati nježno, oh, tako nježno. Krčanje. Samo
krčanje. Zatim iznenada začuje glazbu. Bio je to neki šlager Glenna Millera.
Glazba je prestala i oglasi se najavljivač: „Ovdje Calcutta. Nastavljamo
emisiju o Glennu Milleru s pjesmom ‘Serenada na mjesečini’.”
Mac je kroz dovratak vidio Larkina kako se šćućurio u sjeni, a iza njega
ljude koji su hodali prolazom između betonskih baraka. Htio je izjuriti i
povikati: „Hej, ljudi, želite li za koji trenutak čuti vijesti? Namjestio sam na
Calcuttu!”
Mac je još nekoliko trenutaka slušao, zatim je iskopčao radio i pažljivo
vratio čuturice u zaštitne omotače od sivo-zelenog pusta, te ih bezbrižno
ostavio na krevetu. U deset navečer će Calcutta emitirati vijesti, pa je, da
uštedi vrijeme, žicu i slušalicu ostavio ispod madraca, umjesto da ih strpa u
treću čuturicu.
Bio je toliko dugo zgrbljen pod mrežom da mu se kičma ukočila, pa se
istegnuo kad je ustao.
Larkin ga pogleda sa svog stražarskog mjesta. „Šta je, momče? Ne možeš
spavati?”
„Bogme ne mogu”, reče Mac i sjede pored njega.
„Morao bi se malo odmoriti, danas si došao iz bolnice.” Larkin nije trebalo
ni da pita da li stvar radi. Macove oči bile su prepune uzbuđenja. Larkin ga
prijateljski potapša. „Dobar si, dobar si, klipane stari.”
„Gdje je Peter?” zapita Mac, znajući da stražari kod tuševa.
„Tamo je. Glupan samo sjedi. Pogledaj ga.”
„Hej, ‘mahlu sana!” zazva Mac.
Peter Marlowe je odmah znao da je Mac uspio, ali je polako ustao i
prišavši dobacio: „‘Mahlu sendiris”, što je značilo „‘mahlu sam sebe.” Ni
njemu ništa nije trebalo reći.
„Da bacimo jedan bridž?” zapita Mac.
„Tko je četvrti?”
„Hej, Gavin”, poviče Larkin. „Hoćeš biti četvrti?”
Major Gavin Ross izvuče noge iz posebne stolice. Oslanjajući se na štake,
dopuzao je do slijedeće barake. Bio im je zahvalan što su ga pozvali na
kartanje. Noći su uvijek bile najgore. Tako je bio beskoristan, paralitičar.
Nekoć je bio čovjek, a sada nije ništa. Nikakve koristi od nogu. Invalidska
kolica do kraja života.
Bio je pogođen u glavu sitnim komadićem šrapnela, pred samu predaju
Singapura. „Ništa ne brinite”, rekli su mu liječnici. „Izvadit ćemo ga čim
stignemo u normalnu bolnicu, s normalnom opremom. Ima vremena.” No
nigdje nije bilo normalne bolnice s normalnom opremom, a vrijeme je
prolazilo.
„Bože”, rekao je bolno, smjestivši se na betonskom podu. Mac je pronašao
jastuk i dobacio ga. „Hvala, stari!” Trebalo mu je neko vrijeme da se namjesti,
dok je Peter Marlowe uzeo karte, a Larkin očistio mjesto za igru. Gavin je
podigao lijevu nogu i savio je postrance, oslobađajući žičanu oprugu koja je
povezivala vrh cipele s pojasom na nozi, ispod koljena. Zatim je smaknuo i
drugu nogu, također paraliziranu i naslonio se na jastuk, prislonjen o zid.
„Tako je već bolje”. rekao je, hitrim i nervoznim pokretom gladeći brkove à la
Keiser Wilhelm.
„Kako je s glavoboljama?” zapita automatski Larkin.
„Nije strašno, stari, nije strašno”, odvrati Gavin jednako automatski. „Ti si
mi partner?”
„Ne. Igraš s Peterom.”
„Oh, ne, taj mi momak uvijek reže asa.”
„To je bilo samo jednom”, reče Peter Marlowe.
„Da, jednom svake večeri”, nasmije se Mac i poče dijeliti.
„‘Mahlu.”
„Dva pika”, Larkin otvori, razmećući se.
Licitiranje je nastavljeno žestoko i oštro.
Kasno te noći Larkin je pokucao na vrata jedne od baraka.
„Da?” zapita Smedly-Taylor, škiljeći u noć.
„Oprostite što smetam, gospodine.”
„Oh, zdravo, Larkin. Problemi?” Uvijek su bili problemi. Pitao se što su
Australci skuhali ovaj put, dok se bolno dizao iz kreveta.
„Ne, gospodine.” Larkin se uvjerio da ga nitko ne može čuti. Riječi su mu
bile mirne i odlučne. „Rusi su šezdeset kilometara od Berlina. Manila je
oslobođena. Jenkiji su se iskrcali na Corregidoru i na Iwo Jimi.”
„Jeste li sigurni, čovječe?”
„Da, gospodine.”
„Tko...” Smedly-Taylor zastade. „Ne. Ne želim ništa znati. Sjedite,
pukovniče”, rekao je tiho. „Jeste li apsolutno sigurni?”
„Da, gospodine.”
„Pukovniče, mogu reći samo to”, stariji je čovjek govorio bezglasno i
svečano, „da ne mogu učiniti ništa da pomognem čovjeku koga uhvate s...
koga uhvate.” Nije čak htio ni izreći riječ „bežični”. „Ne želim ništa o tome
znati.” Sjenka osmijeha preleti njegovim granitnim licem i smekša ga. „Molim
vas samo da to čuvate svojim životom i da me smjesta izvijestite o svemu što
čujete.”
„Da, gospodine. Predlažemo da...”
„Ne želim ništa čuti. Samo vijesti.” Smedly-Taylor mu tužno dodirne
ramena. „Oprostite.”
„Da, tako je sigurnije, gospodine.” Larkinu je bilo drago da pukovnik ne
želi znati njihov plan. Odlučili su da će svatko od njih komunicirati samo s
dvije osobe. Larkin će reći Smedly-Tayloru i Gavinu Rossu; Mac će reći
majoru Tooleyju i poručniku Bosleyju – obojica su bili njegovi osobni
prijatelji; a Peter će reći Kingu i ocu Donovanu, katoličkom kapelanu. Oni će
vijesti prenijeti slijedećoj dvojici kojoj mogu vjerovati i tako dalje. To je dobar
plan, pomisli Larkin. I dobro je da Peter nije odao odakle potječe onaj
kondenzator. Dobar je momak taj Peter.
Kasnije te noći, kad se Peter vratio od Kinga, Ewart je bio budan. Gurnuo
je glavu ispod mreže i uzbuđeno prošaptao: „Peter. Jesi li čuo vijesti?”
„Kakve vijesti?”
„Rusi su šezdeset kilometara od Berlina. Jenkiji su se iskrcali na
Corregidoru i Iwo Jimi.”
Peter Marlowe osjeti kako ga hvata panika. Bože moj, pa zar tako brzo?
„Ma, to su prokleta naklapanja, Ewart. Obične gluposti.”
„Ne, nisu, Peter. U logoru je novi bežični. Prava stvar. Nisu naklapanja. Zar
to nije sjajno! Isuse, najbolje sam zaboravio! Jenkiji su oslobodili Manilu.
Neće više dugo, ha?”
„Povjerovat ću kad budem vidio.”
Možda smo trebali reći samo Smedly-Tayloru i nikom drugom, pomisli
Peter Marlowe dok je lijegao u krevet. Ako Ewart zna, onda svi znaju.
Nervozno je osluškivao logor. Gotovo da se moglo osjetiti rastuće
uzbuđenje u Changiju. Logor je znao da je opet u vezi sa svijetom.

Yoshima se uvukao u sebe od straha, dok je u stavu mirno stajao pred

razjarenim generalom.
„Glupa, nesposobna budalo”, vikao je general.
Yoshima se pripremio za udarac koji je trebalo da slijedi i koji je uslijedio
otvorenom rukom preko lica.
„Pronaći ćeš taj radio, ili ću te degradirati. Od premještaja nema ništa!
Možeš ići!”
Yoshima je oštro pozdravio, a njegov je naklon predstavljao savršenstvo
poniznosti. Napustio je generalove odaje, zahvalan što je tako dobro prošao.
Prokleti da su ti pogubni zarobljenici!
U baraci je postrojio potčinjene, izvikao se na njih i redom ih išamarao,
sve dok ga ruka nije zaboljela. Kad je na njih došao red, narednici su išamarali
kaplare, ovi vojnike, a vojnici Korejce. Naredba je bila jasna. „Pronaći radio po
svaku cijenu.”
Slijedećih pet dana nije se ništa dogodilo. Zatim su uzničari protutnjali
logorom i gotovo ga cijelog rastavili. Ali ništa nisu pronašli. Izdajica iz logora
još nije znao detaljne podatke o radiju. Nije se ništa dogodilo, osim što je
odgođeno obećano vraćanje na uobičajene količine obroka. Logor je mirno
provodio duge dane, koji su bili još duži zbog pomanjkanja hrane. No znali su
da će barem čuti vijesti. I to ne glasine, nego prave vijesti. A vijesti su bile vrlo
dobre. Rat u Evropi samo što nije završio.
 Pa ipak, na ljude je pao mrtvački pokrov. Samo ih je nekolicina imala
zalihe hrane. A i dobre vijesti su imale svoje naličje. Ako rat u Evropi završi,
nove trupe će stići na Pacifik. Vjerojatno će poduzeti napad na japanske
domovinske otoke. A takav će napad dovesti njihove tamničare do bjesnila.
Odmazda! Svi su znali da Changi može samo tako završiti.
Peter Marlowe se zaputio prema kokošinjcu, a čuturica mu se njihala o
pasu. Mac, Larkin i on su se dogovorili da bi možda bilo najsigurnije da
čuturice što više nose sa sobom, za slučaj iznenadnog pretresa.
Bio je dobro raspoložen. Iako je zarađeni novac već davno otišao, King je
na račun buduće zarade, dao predujam u hrani i duhanu. Bože, kakav je to
čovjek, pomislio je. Da nije njega, Mac, Larkin i ja bili bi gladni poput ostalih u
Changiju.
Danas je bilo nešto hladnije. Jučerašnja kiša je odagnala prašinu. Bilo je
skoro vrijeme za ručak. Ubrzao je korak, približivši se kokošinjcima. Možda
će ga danas dočekati jaje. Zatim je naglo stao, zbunjen.
Pored ograđenog prostora koji je pripadao grupi Petera Marlowea, stajala
je mala skupina bijesnih i nasilnih ljudi. S iznenađenjem je primijetio da se
među njima nalazi i Grey. Ispred Greya se nalazio pukovnik Foster, gol, s
prljavom krpom oko slabina, koji je poskakivao gore-dolje poput manijaka,
vičući nepovezano na Johnnyja Hawkinsa, koji je, opet, zaštitnički tapšao
svog psa po prsima.
„Zdravo, Max”, reče Peter Marlowe, prolazeći pored Kingova kokošinjca.
„Što se zbiva?”
„Zdravo, Pete”, reče polako Max, premještajući grablje iz ruke u ruku.
Primijetio je instinktivnu reakciju kod Petera Marlowea, kad mu se obratio s
„Pete”. Časnici! Poželiš se s časnikom ponašati kao s normalnim frajerom i
nazoveš ga imenom, a on odmah poludi. Neka svi idu do vraga. „E, da, Peie”,
namjerno ponovi s naglašenom mjerom. „Pred sat vremena ovdje je bio
pakao. Izgleda da je Hawkinsov pas upao u pukovnikov kokošinjac i zaklao
jednu kokošku.”
„Oh, ne!”
„Ovaj put mu ode glava, to je sigurno!”
Foster je vrištao. „Hoću drugu kokoš i tražim odštetu! Zvijer je zaklala
jedno od moje djece i tražim da ga se pod zakletvom optuži zbog ubojstva!”
„Ali, pukovniče”, reče Grey na kraju strpljenja, „to je bila kokoš, a ne dijete.
Ne možete pod zakletvom...”
„Moje kokoši su moja djeca, ičiote jedan! Kokoš, dijete, kakva je razlika?
Hawkins je obični, prljavi ubojica. Ubojica, čujete li?”
„Gledajte, pukovniče”, reče ljutito Grey. „Hawkins vam ne može dati drugu
kokoš. Rekao je da mu je žao. Pas se otrgnuo s uzice...”
„Tražim da idu na vojni sud. Ubojica Hawkins i njegova zvijer, ubojica!”
Usta pukovnika Fostera bila su prekrivena pjenom. „Ta krvava zvijer je
zaklala moju kokoš i požderala je. Požderala ju je i od mog djeteta je ostalo
samo perje.”
Režeći, iznenada se bacio na Hawkinsa, ispruženih ruku, s noktima poput
pandži, ustremivši se prema psu i Hawkinsovu naručju. „Ubit ću i tebe i tvoju
krvavu zvijer.”
Hawkins se izmaknuo i odgurnuo Fostera. Pukovnik je pao na zemlju, a
Rover je zacvilio od straha.
„Rekao sam da mi je žao”, izusti Hawkins, gušeći se. „Da imam novaca,
rado bih vam dao dvije, deset kokoši, ali ih nemam! Grey...” Hawkins se u
očajanju okrenuo prema njemu. „... za boga miloga, učinite nešto!”
„A što, do vraga, mogu učiniti?” Grey je bio umoran i izluđen jakom
srdoboljom. „Znate da ne mogu učiniti ništa. Morat ću to prijaviti. Ali, bilo bi
vam bolje da se riješite tog psa.”
„Kako to mislite?”
„Isuse bože”, planuo je Grey, „mislim da ga se riješite. Ubijte ga! A ako ne
možete, nađite nekoga tko će to učiniti. Ali, zaboga, potrudite se da ga do noći
više ne bude u logoru.”
„To je moj pas. Ne možete mi vi narediti...”
„Vraga ne mogu!” Grey je pokušavao kontrolirati trbušne mišiće. Volio je
Hawkinsa, uvijek, ali to sada ništa nije značilo. „I sami znate pravila. Bili ste
opomenuti da ga držite na uzici i podalje od ovog područja. Rover je zaklao i
pojeo kokoš. Postoje svjedoci koji su ga vidjeli.”
Pukovnik Foster se pokupio s poda, stisnutih i zakrvavljenih očiju. „Ja ću
ga ubiti! Ja ću ubiti tog psa!” prošištao je. „Oko za oko, zub za zub.”
Grey je zakoračio prema Fosteru, koji se već pripremio za novi napad.
„Pukovniče Foster. Ovaj će slučaj biti prijavljen. Kapetanu Hawkinsu je
naređeno da likvidira psa...”
Foster kao da uopće nije čuo Greya. „Dajte mi tu zvijer! Ja ću je ubiti. Baš
kao što je ona ubila moju kokoš. Zvijer je moja! Ja ću je ubiti!” Zateturao je,
slineći. „Baš kao što je ubila moje dijete!”
Grey je ispružio ruku. „Ne! Hawkins će likvidirati psa!”
„Pukovniče Foster”, ponizno reče Hawkins, „molim vas, lijepo vas molim,
primite moju ispriku. Dopustite da zadržim psa, ovo se više neće ponoviti.”
„A, ne, neće!” Pukovnik Foster se luđački nasmijao. „Pas je moj i pas je
mrtav.” Opet je pojurio naprijed, a Hawkins je ustuknuo, te Grey uhvati
pukovnika za ruku.
„Prestanite!” poviče Grey, „ili ću vas uhapsiti! Tako se stariji časnici ne
ponašaju! Odlazite odavde, Hawkins. Odlazite!”
Foster istrgne ruku iz Greyeve. Glas mu je bio malo jači od šapata, dok se
obraćao izravno Hawkinsu. „Poravnat ću račune s tobom, ubojico! Poravnat
ću račune!” Okrenuo se i ušao u svoj kokošinjac, svoj dom, mjesto gdje je
živio i spavao i jeo sa svojom djecom, svojim kokoškama.
 Grey se okrenuo prema Hawkinsu. „Oprosti, Hawkins, ali ćeš ga se morati
riješiti.”
„Grey”, pravdao se Hawkins, „molim te, povuci naređenje. Molim te. Sve ću
učiniti, sve.”
„Ne mogu.” Grey nije imao nikakve druge mogućnosti. „Znaš da ne mogu,
Hawkins, stari moj. Ne mogu. Riješi ga se. I to po mogućnosti brzo.”
Zatim se okrenuo i otišao.
Hawkinsovi su obrazi bili mokri od suza, dok je zibao psa u naručju.
Zatim je spazio Petera Marlowea. „Peter, molim te, pomozi mi.”
„Ne mogu, Johnny. Žao mi je, ali ja ti ne mogu pomoći, a ni bilo tko drugi.”
Srvan bolom, Hawkins je preletio pogledom po ljudima koji su stajali u
tišini. Sad je već otvoreno plakao. Ljudi su se okrenuli, jer se više ništa nije
dalo učiniti. Da je čovjek ubio kokoš, bilo bi isto, ili gotovo isto. U tom
žalosnom trenutku Hawkins iznenada jecajući potrči, još uvijek držeći Rovera
u naručju.
„Jadan momak”, reče Peter Marlowe Maxu.
„Da, no hvala bogu da nije naletio na jednu od Kingovih kokica. Isuse,
samo bi mi to trebalo.”
Max zatvori kokošinjac, kimne Peteru Marloweu i ode.
Max je volio brinuti o kokoškama. Nema ničeg boljeg od jednog jajeta
posebno, s vremena na vrijeme. Osim toga, nema opasnosti ako brzo popiješ
jaje, smrviš ljusku u prah i zamiješaš je u hranu za kokoši. Nema nikakvih
dokaza. A ljuske su dobre za kokoši. K vragu, što je za Kinga jedno jaje tu i
tamo? Dokle god je jedno jaje dnevno za Kinga, problema nema. Bome ne!
Max je odista bio sretan. Čitav ovaj tjedan on je zadužen za kokoši.

Kasnije tog dana, nakon ručka, Peter Marlowe se odmarao na ležaju.

„Oprostite, gospodine.”
Peter Marlowe podigne oči i ugleda Dina koji je stajao pored ležaja. „Da?”
Bacio je pogled po baraci i osjetio laganu nelagodu.
„Uh, mogu li razgovarati s vama, gospodine?” Ono „gospodine” djelovalo
je drsko, kao i obično. Peter Marlowe se zapitao mogu li Amerikanci
izgovoriti „gospodine” a da to zvuči normalno? Ustao je i krenuo za Dinom.
Dino se zaustavio na maloj čistini između baraka.
„Slušaj, Pete”, reče žurno Dino. „King te treba! I trebaš dovesti Maca i
Larkina sa sobom.”
„O čemu se radi?”
„Rekao je samo da ih dovedeš. Naći ćete ga u zatvoru, u ćeliji pedeset i
četiri, na petom katu, za pola sata.”
Časnici nisu smjeli ulaziti u zatvor. To je bila naredba Japanaca, koju je
provodila logorska policija. Stvar je bila vrlo riskantna.
 „To je sve što je rekao?”
„Aha. To je sve. Ćelija pedeset i četiri, peti kat, za pola sata. Vidimo se,
Pete.”
Što se sad zbiva, zapita se Peter Marlowe. Žurno je otišao do Larkina i
Maca i rekao im.
„Što misliš, Mac?”
„Pa, momče”, pažljivo reče Mac, „mislim da bi King teško svu trojicu
pozvao bez dodatnog objašnjenja, osim ako nije važno.”
„Ali kako ćemo ići u zatvor?”
„Ako nas uhvate”, reče Larkin, „bilo bi dobro da smislimo neku priču. Grey
će za to sigurno čuti, pa će mu sve to zasmrditi. Najbolje će biti da pođemo
odvojeno. Mogu uvijek reći da idem posjetiti nekog od svojih Australaca koji
prebivaju u zatvoru. A ti, Mac?”
„Ima tamo nekih iz Malajskog puka. Mogu reći da sam im došao u posjetu.
A ti, Peter?”
„Mogao bih vidjeti neke tipove iz RAF-a”, oklijevao je Peter Marlowe.
„Možda bih mogao otići i vidjeti kako sve to skupa izgleda i onda se vratiti i
prenijeti vam.”
„Ne. Ako te i ne vide kad budeš išao, možda te uhvate na izlasku i
zaustave. A onda više uopće nećeš moći ući. Nećeš moći zaobići izravnu
zapovijed i vratiti se po drugi put. Ne. Mislim da je bolje da idemo. Ali ćemo
ići samostalno.” Larkin se nasmiješio. „Misterij, ha? Pitam se što bi moglo
biti.”
„Molim boga da nisu neki problemi.”
„Ah, stari moj”, reče Mac, „živjeti u ovo vrijeme je već dovoljan problem.
Ne bi mi bilo drago da ne idem – King ima prijatelje na visokim mjestima.
Možda bi nešto mogao znati.”
„Što ćemo sa čuturicama”?
Na trenutak su razmišljali, a onda Larkin prekine tišinu. „Ponijet ćemo ih
sa sobom.”
„Nije li to opasno? Mislim, kad se nađemo u zatvoru, ako dođe do
iznenadnog pretresa, nikada ih nećemo moći sakriti.”
„Ako nas uhvate, uhvate”, Larkin je bio ozbiljan, tvrda lica. „Ili nam je
suđeno, ili nije.”
„Hej, Peter”, pozva Ewart, kad je ugledao Petera Marlowea kako izlazi iz
barake. „Zaboravio si traku oko ruke.”
„Oh, hvala.” Peter Marlowe prokune u sebi, vraćajući se do ležaja. „Stalno
zaboravljam tu prokletinju.”
„Ja je uvijek stavljam. Oprez ne škodi.”
„Imaš pravo. Hvala, ponovo.”
Peter Marlowe se pridružio ljudima koji su hodali stazom pored zida. Išao
je njome prema sjeveru, zaokrenuo iza ugla i našao se pred kapijom. Skinuo je
traku s ruke i osjetio se iznenada gol; činilo mu se da ljudi koji prolaze
razmišljaju zašto ovaj časnik ne nosi traku oko ruke. Oko dvjesta metara
ispred njega nalazio se završetak puta koji je vodio na zapad. Barikada je bila
sklonjena, jer su se neke radne jedinice vraćale s dnevnog rada. Većina je
radnika bila iscrpljena, vukući golema kolica s panjevima, iskopanim iz
močvara uz ogroman napor, a sve to za logorsku kuhinju. Peter Marlowe se
prisjeti da će prekosutra i on ići na rad. Volio je cjelodnevni posao na
aerodromu. Rad nije bio težak. Ali jedinica za nabavku drva je bila nešto
drugo. Izvlačenje panjeva je bio opasan posao. Mnogi bi dobili kile zbog
pomanjkanja alata i pribora koji bi olakšao posao. Mnogi bi lomili udove ili
iščašivali gležnjeve. Svi sposobni za rad su morali ići – jednom ili dvaput
tjedno, časnici i vojnici, jer je kuhinja trošila puno drva – i bilo je pošteno da
oni sposobni rade za one koji to nisu.
Pored kapije stajao je jedan vojni policajac, a s druge strane se jedan
korejski stražar naslonio na zid i pušio, letargično promatrajući ljude koji su
prolazili. Vojni policajac je promatrao radnu jedinicu koja se vukla kapijom.
Na kolicima je ležao neki čovjek. Uvijek bi poneki stradali, ali su morali biti ili
vrlo umorni ili vrlo bolesni da bi ih na kolicima dopremili u Changi.
Peter Marlowe klizne pored rasijanih stražara i pridruži se ljudima koji su
se vukli golemim betonskim dvorištem.
Krenuo je prema jednom bloku ćelija i odabrao put po željeznim
stepenicama, koračajući preko kreveta, i bačenih prostirki. Ljudi je bilo
posvuda. Po stepenicama, hodnicima i u otvorenim ćelijama – četvorica,
petorica u ćelijama predviđenim za jednog čovjeka. Osjećao je stalni, rastući
užas, koji je pritiskao odozgo, odozdo i sa svih strana. Smrad je izazivao na
povraćanje. Smrad trulih tijela. Smrad neopranih ljudskih tijela. Smrad
generacija zatočenih ljudskih tijela. Smrad zidova, zatvorskih zidova.
Peter Marlowe je pronašao ćeliju broj pedeset i četiri. Vrata su bila
zatvorena, pa ih je otvorio i ušao. Mac i Larkin su već bili unutra.
„Isuse, ovaj smrad me ubija.”
„I mene”, rekao je Larkin. Bio je mokar od znoja, kao i Mac. Zrak je bio
ustajao, a betonski zidovi bili su vlažni i također oznojeni, prekriveni
dugogodišnjom plijesni.
Ćelija je bila široka dva, duga dva i pol, a visoka tri metra. U sredini,
pričvršćen na zid, bio je krevet – masivni betonski blok, jedan metar visok i
širok, a dugačak nešto manje od dva metra. S jedne strane se uzdizao
betonski jastuk. U kutu ćelije nalazio se zahod – rupa u podu s odvodnim
kanalom. Odvodni kanali više nisu funkcionirali. Na visini od oko dva i pol
metra nalazio se mali prozorčić s rešetkama, ali nebo se nije moglo vidjeti, jer
je zid bio debeo preko pola metra.
„Mac. Dat ćemo im još par minuta i onda brišemo s ovog groznog mjesta”,
reče Larkin.
 „Važi.”
„Da barem otvorimo vrata”, reče Peter Marlowe, dok je s njega kapao znoj.
„Bolje da su zatvorena, Peter. Sigurnije je”, nemirno odvrati Larkin.
„Radije bih bio mrtav, nego da ovdje živim.”
„Bogme da. Hvala bogu na friškom zraku.”
„Hej, Larkin”, Mac rukom pokaže na plahte koje su ležale na betonskom
krevetu. „Ne shvaćam gdje su ljudi koji žive u ovoj ćeliji. Nisu valjda svi u
radnoj jedinici?”
„Ne znam ni ja.” Larkin je postajao nervozan. „Hajdemo odavde...”
Vrata su se otvorila i ušao je King, cvatući od zadovoljstva. „Živjeli,
momci!” U rukama je nosio paketiće, pa se maknuo na stranu da propusti i
Texa, koji je ušao, također natovaren. „Stavi sve to na krevet, Tex.”
Tex je odložio električni rešo i veliki, duboki lonac, te nogom zatvorio
vrata, dok su ga svi ostali zapanjeno posmatrali.
„Donesi malo vode”, King reče Texu.
„Jasno.”
„Što se to događa? Zašto si nas htio vidjeti?” zapita Larkin.
King se nasmijao. „Radit ćemo jednu finu papicu.”
„Za boga miloga! Hoćeš reći da si nas doveo ovamo samo zbog toga?
Zašto to, do vraga, nismo mogli napraviti u našem kvartu?” Larkin je bio
bijesan. King ga je tek ovlaš pogledao i nacerio se. Okrenuo im je leđa i počeo
odmotavati pakete. Tex se vratio s vodom i stavio lonac na električnu peć.
„Rajah, slušaj, daj da...” započeo je Peter Marlowe, ali je odmah i stao.
King je upravo počeo sipati oko kilogram najboljeg katehang idju graha u
vodu. Zatim je dodao sol i dvije žličice šećera. Zatim se ponovo okrenuo,
otvorio slijedeći omot, uvezan u list banane i pokazao im ga.
„Majko božja!”
U ćeliji je zavladala iznenadna, mrtva tišina. King je bio oduševljen
dojmom što ga je izazvao. „Rekao sam ti, Tex”, nacerio se. „Duguješ mi dolar.”
Mac je ispružio ruku i dotaknuo meso. „‘Mahlu. Pravo je.”
I Larkin je pipnuo meso. „Zaboravio sam kako meso izgleda”, rekao je
glasom stišanim od strahopočitanja. „Tako mi svega, ti si genij. Genij.”
„Danas mi je rođendan. Pomislio sam da bi mogli malo proslaviti. A donio
sam i ovo”, reče King, držeći bocu.
„Što je to?”
„Sake.”
„Ne mogu vjerovati”, reče Mac. „Pa ljudi, ovdje je čitav stražnji dio svinje.”
Nagnuo se prema naprijed i pomirisao. „Bože dragi, pa to je pravo, pravo,
pravo, sjeća me na maj i moj dragi kraj, prekrasni zavičaj!”
Svi se nasmijaše.
„Bolje da zaključaš vrata, Tex.” King se okrenuo prema Peteru Marloweu.
„Je l’ dobro, partneru?”
 Peter Marlowe je i dalje buljio u meso. „Odakle ti to, do vraga?”
„Duga priča!” King je uzeo nož, dohvatio meso i omanje butove izrezao u
dva komada, te ih stavio u lonac. Svi su kao začarani promatrali kako pomno
soli meso i smješta lonac točno na sredinu vruće ploče, a zatim mirno sjeda,
prekriženih nogu na betonski krevet. „Nije loše, ha?”
Dugo vremena nitko nije izustio ni riječ.
Nagli udarac o vrata kao da je razbio čaroliju. King kimne Texu, koji
otključa i malko odškrine vrata, a zatim ih širom otvori. U ćeliju uđe Brough.
Pogledao je, začuđen, oko sebe. Zatim je uočio peć. Zakoračio je i
pogledao u lonac. „Pa neka sam proklet!”
King se nasmiješio. „Rođendan mi je. Pomislio sam da bih te mogao
pozvati na večeru.”
„Bit ću ti gost, sa zadovoljstvom.” Brough ispruži ruku prema Larkinu.
„Don Brough, pukovnik.”
„Zovi me Grant! Znaš Maca i Petera?”
„Jasno”, Brough im se samo nasmiješio i okrenuo prema Texu. „Zdravo,
Tex.”
„Drago mi je da te vidim, Don.”
King pokaže prema krevetu. „Sjedi, Don. A onda da krenemo na posao.”
Peter Marlowe se začudio kako se kod Amerikanaca vojnici i časnici tako
jednostavno međusobno zovu po imenu. To čak nije ni zvučalo tako
nepristojno ni jeftino – već gotovo korektno – a zamijetio je da su Brougha
uvijek poštivali kao vođu, iako su ga u lice zvali Don. Nevjerojatno.
„Pa, nema tu baš puno posla”, reče Brough.
King izvuče neke trake od platna. „Morat ćemo zapušiti vrata.”
„Šta?” zapita u nevjerici Larkin.
„Sigurno”, reče King. „Kad ovo počne kuhati, mogli bi biti odgovorni za
eventualnu pobunu. Kad pokuljaju mirisi, momci, ti boga, pomislite i sami.
Rulja bi nas mogla rastrgati. Ovo je jedino mjesto gdje mi se učinilo da bi
mogli neometano kuhati. Miris će uglavnom izlaziti kroz prozor. Ako
začepimo vrata, onda je dobro. Nema govora da bi to mogli skuhati negdje
vani.”
„Larkin je bio u pravu”, reče ozbiljno Mac. „Ti si zbilja genij. Ja nikada na to
ne bih ni pomislio. Eto, vjeruj mi”, dodao je smijući se, „zbog toga volim imati
Amerikance za prijatelje!”
„Hvala, Mac. A sada, da to i obavimo.”
Kingovi gosti uzeše platnene trake i uguraše ih u pukotine duž cijelih
vrata, te prekriše i rupicu za promatranje na vratima. Kad su bili gotovi, King
je provjerio obavljeni posao.
„Dobro je”, rekao je. „A sad, što ćemo s prozorom?”
Svi su pogledali u mali komad neba s rešetkama, a Brough reče: „Neka
bude otvoren sve dok papica zbilja ne počne kuhati. Onda ćemo ga prekriti i
pokušati izdržati što duže. Možda ga na trenutak možemo malo i otvoriti.”
Pogledao je prisutne. „Mislim da bi bilo u redu da povremeno ispustimo
malo parfema. Kao indijanske dimne signale.”
„Ima li vjetra?”
„Proklet bio, ako sam primijetio. A vi?”
„Hej, Peter, momče, daj me malo podigni”, reče Mac.
Mac je bio najniži od svih, pa se mogao popeti na Peterova ramena.
Zavirio je kroz rešetke, polizao prst i isturio ga van.
„Požuri, zaboga, Mac – nisi ni ti baš neko pilence, znaš!” povikao je Peter
Marlowe.
„Istražujem vjetar, klipane jedan!” Ponovo je oblizao prst i ispružio ga
van, a pritom je izgledao tako napet i smiješan, da se Peter Marlowe morao
nasmijati, a pridružio mu se i Larkin. Peter Marlowe se tako potresao od
smijeha, da je Mac pao s oko dva metra visine i okrznuo nogu o betonski
krevet.
„Gledaj što mi je sada s nogom, prokletniče!” psovao je Mac, gušeći se. Bila
je to samo mala ogrebotina, ali se pojavilo nekoliko kapi krvi. „Evo, gotovo
sam razderao cijelu prokletu kožu, na prokletoj nozi!”
„Gledaj, Peter!” grohotom se smijući reče Larkin, držeći se za trbuh. „Mac
ima krvi! Uvijek sam mislio da mu žilama teče lateks11!”
„Idite k vragu, klipani ‘mahlu!” razdražljivo odvrati Mac, a zatim, svladan
općim smijehom ustade i zgrabi za ruku Petera Marlowea i Larkina i poče
pjevati: Ring around the roses, pocket full of posies...
I Peter Marlowe zgrabi Brougha, a ovaj opet Texa, pa se uskoro oko lonca i
Kinga, koji je sjedio prekriženih nogu, izvije lanac ljudi u histeričnoj dreci.
Mac je prekinuo lanac. „Ave Cezare. Pozdravljaju te oni koji će jesti.”
Kao jedan, svi mu rukom uputiše pozdrav i padoše na gomilu jedan preko
drugog.
„Prignječio si mi ruku, Peter!”
„Nogom mi gnječiš jaja, klipane!” vikne Larkin Broughu.
„Oprosti, Grant. Isuse! Već se godinama nisam ovako smijao!”
„Hej, Rajah”, reče Peter Marlowe, „mislim da bismo ovo svi trebali jednom
promiješati za sreću.”
„Samo izvolite”, reče King. Bilo mu je drago vidjeti sve te momke toliko
sretne.
Svečano su se poredali i Peter Marlowe promiješa jelo, koje je već bilo
vruće. Mac uze žlicu, promiješa i žestoko prokune. I Larkin, da ne bi zaostao,
poče miješati, govoreći: „Ključaj, ključaj, gori vatro, kotle ključaj...”
„Jesi li poludio?” poviče Brough. „Nemoj citirati Macbetha, zaboga!”
„Što je bilo?”
„To donosi nesreću. Citirati Macbetha. Isto kao i zviždanje u kazališnoj
garderobi.”
 „Zbilja?”
„To zna svaka budala.”
„Pa, neka sam proklet, ako sam ikad za to čuo”, namršti se Larkin.
„Osim toga, krivo si ga citirao”, reče Brough. „Treba ovako: ‘Ključaj,
ključaj, težak slučaj; Gori, vatro; kotle, ključaj!’12”
„Oh, ne, nije, Jenki, nije tako. Valjda znam Shakespearea!”
„Kladimo se za sutrašnju rižu?”
„Pazi, pukovniče”, reče sumnjičavo Mac, poznavajući Larkinovu sklonost
ka kockanju. „Ne bih trebalo da se tako olako kladiš.”
„U pravu sam, Mac”, reče Larkin, iako mu se nije sviđao samodopadni
izraz na Amerikančevu licu. „Zašto si tako siguran da si u pravu?”
„Hoćeš se kladiti?” upita Brough.
Larkin razmisli načas. Volio se kockati – ali je sutrašnja riža bila previsok
ulog. „Ne. Zadržat ću sutrašnji obrok riže, ali neka sam proklet ako sam se
prevario u Shakespeareu.”
„Šteta”, reče Brough. „Mogao sam uhvatiti jednu ekstra porciju. To je
četvrti čin, prva scena, deseti redak.”
„Kako, do vraga, to tako točno znaš?”
„Nije to ništa”, reče Brough. „Specijalizirao sam umjetnost, s posebnim
naglaskom na novinarstvo i pisanje dramskih tekstova. Kad izađem odavde,
bit ću dramski pisac.”
Mac se nagnuo naprijed i zagledao u lonac. „Zavidim ti, momče. Pisanje
može biti najznačajnija stvar na svijetu. Ako nešto vrijedi.”
„Ma to je glupost, Mac”, reče Peter Marlowe. „Postoji milijun mnogo
važnijih stvari.”
„To samo pokazuje koliko malo toga znaš.”
„Biznis je mnogo važniji”, upade King. „Bez biznisa bi svijet stao – a bez
novca i stabilne ekonomije nitko više ne bi mogao kupovati knjige.”
„Neka biznis i ekonomija idu k vragu”, reče Brough. „To su obične
materijalne pojave. Onako je kako je Mac rekao.”
„Mac”, zapita Peter Marlowe, „zašto misliš da je to tako važno?”
„E, pa momče, kao prvo, to je nešto što sam uvijek htio, a nisam mogao.
Pokušao sam puno puta, ali nikad ništa nisam uspio završiti. Najgore je
završiti. No, najvažnije je to da su pisci jedini ljudi koji mogu nešto učiniti za
ovu planetu. Poslovni čovjek ne može učiniti ništa...”
„Ma, bez veze”, reče King. „A što je s Rockfellerom? I Morganom i Fordom i
DuPontom? I svima ostalima? Njihova filantropija financira gomilu
istraživanja, biblioteka, bolnica i galerija. Bez njihove love...”
„Ali oni zarađuju svoj novac na nečiji račun”, reče žustro Brough. „Onda im
je lako vratiti svoje milijarde ljudima koji su to zapravo i zaradili. Ti
krvopije...”
„Ti si vjerojatno demokrat?” reče zagrijano King.
 „Bome, možeš se kladiti da jesam. Gledaj Roosevelta! Pogledaj što je on
učinio za zemlju! Poderao je noge obilazeći je, dok su prokleti republikanci...”
„To je glupost, i ti to dobro znaš. Nema to veze s republikancima.
Ekonomski krugovi...”
„Ma, zajebi ti ekonomske krugove. Republikanci...”
„Hej, momci”, mirno reče Larkin. „Bez politike, dok ne pojedemo, važi?”
„Dobro, u redu”, mrko reče Brough, „iako su sve to bajke.”
„Mac, zašto je to tako važno? Još uvijek mi nije jasno.”
„U redu. Pisac može na komad papira staviti ideju – ili određeno mišljenje.
Ako je dobar, može ponijeti ljude, pa čak i ako piše na toalet-papiru. I on je
jedini koji u našem suvremenom svijetu to može učiniti – koji može
promijeniti svijet. Poslovni čovjek ne može – bez određenog novčanog iznosa.
Političar ne može – bez određene pozicije ili moći. Vlasnik plantaže ne može
nikako. Računovođa isto tako, zar ne, Larkine?”
„Naravno.”
„Ali ti govoriš o propagandi”, reče Brough. „Ja ne želim pisati
propagandu.”
„Jesi li pisao nekada za film, Don?” zapita King.
„Nikada još nisam ništa prodao. Ne možeš biti pisac, sve dok nešto ne
prodaš. No filmovi su prokleto važni. Znate li da je Lenjin rekao da je film
najznačajniji propagandni medij ikada izmišljen?” Primijetio je da se King
sprema u protunapad. „Nemoj misliti da sam komunist, kurvin sine, samo
zato što sam demokrat.” Okrenuo se prema Macu. „Isuse, ako čitaš Lenjina,
Staljina ili Trockog, odmah te prozovu komunistom.”
„Dobro, dobro, ali moraš priznati, Don”, reče King, „da su mnogi
demokrati prilično ružičasti.”
„Otkuda je prorusko raspoloženje znak da si komunist? Pa, mi smo ipak
saveznici, to valjda znaš!”
„Da, to mi je žao – u povijesnom smislu”, reče Mac.
„Zašto?”
„Zato što će s njima u budućnosti biti dosta problema. Posebno ovdje, na
Istoku. Ti su ljudi izazivali dosta nevolja, čak i prije rata.”
„Televizija je stvar budućnosti”, reče Peter Marlowe, promatrajući lagane
niti pare kako se izvijaju iz lonca. „Gledao sam eksperimentalni prijenos iz
Alexandra Palace u Londonu. Baird je jednom tjedno emitirao program.”
„Čuo sam za televiziju”, reče Brough, „ali je nikad nisam vidio.”
King je kimnuo glavom. „Nisam ni ja, ali to bi mogao biti strašan posao.”
„Ali ne u Sjedinjenim Državama, to je sigurno”, promrmlja Brough.
„Pomisli samo na udaljenosti! To bi možda moglo funkcionirati u nekoj
manjoj zemlji, kao što je Engleska, ali u pravoj zemlji, kao što su Države...”
„Na što si mislio s time?” upita Peter Marlowe, ukrutivši se.
„Hoću reći, da nije nas, taj bi rat trajao vječno. Ali tu je naš novac, naše
oružje, naša snaga...”
„Slušaj ti, stari moj, mi smo to sasvim dobro radili i sami – dajući vam
šansu da maknete svoje dupe iz vatre. No to je i vaš rat, baš kao i naš”, Peter
Marlowe je piljio u Brougha, koji mu je uzvraćao pogled.
„Ma, bez veze! Ne znam zašto se vi Evropljani lijepo međusobno ne
pobijete, kao što ste već stoljećima radili i nas pustite na miru. Uvijek vas
moramo vaditi iz govana, prije nego što...”
Za nekoliko trenutaka svi su se međusobno počeli svađati i proklinjati i
nitko nije slušao mišljenje onog drugoga, jer je svatko bio u pravu i mislio
najispravnije.
King je šakom bijesno prijetio Broughu, koji mu je uzvraćao na isti način,
Peter Marlowe je vikao na Maca, kad se odjednom na vratima začuje tresak.
Smjesta svi zašutješe.
„Kakva je to unutra prokleta gužva?” začuje se izvana glas.
„Jesi li to ti, Griffiths?”
„A što misliš tko je, Adolf Hitler, valjda? ‘Oćeš da nas strpaju u buksu, ili još
gore?”
„Ne. Oprosti.”
„Onda smiri živce tamo unutra!”
„Tko je to?” zapita Mac.
„Griffiths. On je vlasnik ove ćelije.”
„Što?”
„To što si čuo. Iznajmio sam ćeliju na četiri sata. Tri komada na sat. Ništa
se ne dobiva zabadava.”
„Iznajmio si ćeliju?” ponovi u nevjerici Larkin.
„Tako je. Taj Griffiths je klikeraš”, objasni King. „Unaokolo se mota na
tisuće ljudi. Nigdje mira ni spokoja, zar ne? E, vidiš, taj mali Englez iznajmljuje
ćeliju svakome tko želi biti sam. Za mene to baš i ne bi bilo neko uhljebljenje,
ali Griffithsu posao ide sasvim pristojno.”
„Kladim se da to nije bila njegova ideja”, reče Brough.
„Pa sad, znate da ne znam lagati”, nasmiješi se King. „Moram priznati da je
ideja bila moja. Ali Griffiths zarađuje sasvim dovoljno za sebe i svoju grupu.”
„Koliko im ti uzimaš za to?”
„Samo deset posto.”
„Ako je samo deset posto, onda je u redu”, reče Brough.
„Jeste, toliko je”, odvrati King. Nikada nije lagao Broughu, bez obzira na
vrst posla i poteškoće s njim. Brough se nagnuo nad lonac i zagledao se
unutra. „Hej, momci, pa ovo fino krčka!”
Svi su se približili. Da, zbilja je fino krčkalo.
„Bilo bi bolje da sad sredimo prozor. Stvar će za koji tienutak početi
mirisati.”
Plahtom su zastrli rešetku i uskoro je čitava ćelija mirisala.
 Mac, Larkin i Tex čučnuli su naslonjeni na zid, očiju uprtih u lonac. Peter
Marlowe je sjeo na drugu stranu kreveta, i budući da je bio najbliži,
povremeno bi promiješao jelo.
Voda je ugodno brborila, izbacujući tu i tamo nježne, male sjemenke
graha na površinu, povlačeći ih zatim u dubinu lonca. Oblačići pare su se
uzdizali, donoseći sa sobom istinsko bogatstvo mesnog okusa. King se
približio i ubacio pregršt domorodačkih trava, kurkumu, kajang, taku, huan,
klinčiće i češnjak, što je još više pojačalo božanstveni miris.
Nakon što je jelo kuhalo još deset minuta, King stavi u lonac zelenu
papaju.
„To je luda stvar”, rekao je. „Poslije rata bi se moglo zaraditi cijelo
bogatstvo samo da uspiješ pronaći način sušenja papaje. Ovaj komad bi
smekšao bivola.”
„Malajci to uvijek koriste”, odvrati Mac, no nitko ga zapravo nije slušao,
kao što ni on nije slušao sebe, jer ih je sve okruživala slatka, divna, mirišljava
para.
Znoj im je počeo teći niz bradu, prsa, noge i ruke. No gotovo da nisu ni
primjećivali znoj ni blizinu drugih. Znali su samo da ovo nije san, da se ovdje
kuha meso – tu pred njihovim očima i da će skoro, vrlo skoro, oni to meso i
jesti.
„Gdje si ga nabavio?” zapita Peter Marlowe, iako mu je zapravo bilo
svejedno. Morao je nešto reći, tek da bi razbio tu gušeću čaroliju.
„To je Hawkinsov pas”, odvrati King, ne misleći zapravo ni na što, osim,
bože, što ovo dobro miriši, što ovo dobro miriši!
„Hawkinsov pas?”
„Misliš, Rover?”
„Njegov pas?”
„Mislio sam da je to meso od odojka!”
„Hawkinsov pas?”
„Je li to moguće?”
„Hoćeš reći da je ovo stražnji dio od Rovera?” reče Peter Marlowe
zapanjen.
„Jasno”, reče King. Bilo mu je svejedno sad kad je tajna bila otkrivena.
„Mislio sam vam to kasnije reći, ali, eto, sad znate.”
Zaprepašteno su buljili jedan u drugoga.
Onda Peter Marlowe reče: „Majko božja! Hawkinsov pas!”
„Ma, gledajte”, reče King razborito. „Kakva je razlika? Od svih pasa koje
sam vidio, taj je sigurno jeo najčišće stvari, čišće od bilo koje svinje. Ili,
recimo, kokoši. Meso je meso. To je barem jednostavno!”
Mac razdražljivo reče: „To je istina. Nema ničeg lošeg u pasjem mesu.
Kinezi ga stalno jedu. Kao poslasticu. Da. Sigurno.”
„Aha”, reče Brough na rubu povraćanja. „Ali mi nismo Kinezi, i to je
Hawkinsov pas!”
„Osjećam se kao ljudožder”, reče Peter Marlowe.
„Gledaj”, reče King. „To ti je baš kao što je Mac rekao. Nema ničeg lošeg u
pasjem mesu. Pomiriši ga, bogati!”
„Da pomirišemo?!” reče Larkin umjesto svih. Teško mu je bilo govoriti,
slina ga je gotovo gušila. „Kako bih i mogao pomirisati bilo što drugo osim
ovog jela. To je najbolji miris koga sam ikada osjetio i baš me briga je li to
Rover ili ne, ja ću to jesti.” Gotovo s bolnim izrazom je protrljao trbuh. „Ne
znam što ćete vi, ali ja sam tako gladan da imam grčeve. Taj miris čini čuda s
mojim metabolizmom.”
„I meni je zlo. Ali to nema veze s činjenicom da je meso pseće”, reče Peter
Marlowe. Zatim doda gotovo žalobno: „Jednostavno, ne želim jesti Rovera.”
Pogledao je Maca. „Kako ćemo poslije svega ovoga pogledati Hawkinsu u
oči?”
„Ne znam, momče. Ja ću pogledati na drugu stranu. Da, mislim da se ne
bih mogao suočiti s njim.” Macove nozdrve zadrhtaše pri pogledu na lonac.
„Ovo tako krasno miriše.”
„Naravno”, reče blago King, „ako netko ne želi jesti, može otići.”
Nitko se nije ni pomakao. Naslonili su se na zid, izgubljeni u vlastitim
mislima. Osluškivali su krčkanje. Ispijali su miomirise. Divota.
„Stvar i nije tako strašna, kad malo o njoj razmisliš”, reče Larkin, više
uvjeravajući samoga sebe, nego ostale. „Vidite kako smo postali nježni prema
kokošima. Pa ipak ih jedemo. I njihova jaja.”
„To je točno, momče. A sjećaš li se one mačke koju smo uhvatili i pojeli?
To nam nije bilo strašno, zar ne, Peter?”
„Ne, ali ta je bila lutalica. A ovo je Rover!”
„To je bio Rover! Sada je tek meso!”
„A to ste, znači, bili vi?!” zapita Brough ljutito. „Vi ste uhvatili mačku? Pred
oko šest mjeseci, ha?”
„Ne. To je bilo na Javi.”
Brough reče: „Oh, ništa onda.” Zatim mu pogled slučajno okrzne Kinga.
„Mogao sam i pretpostaviti”, odjednom je eksplodirao. „To si bio ti, kurvin
sine. A tražili smo je puna četiri sata!”
„Ne bi trebalo da budeš baš tako nesretan, Don. Mi smo je uhvatili. Bila je
to ipak američka pobjeda.”
„Moji Australci gube ritam”, reče Larkin.
King je podigao žlicu, a ruka mu je malo podrhtavala dok je kušao jelo.
„Ukusno je.” Zatim je bocnuo meso. Još uvijek se čvrsto držalo kostiju. „Još sat
vremena.”
Nakon deset minuta je ponovo kušao. „Možda bi trebalo malo soli. Što ti
misliš, Peter?”
I Peter Marlowe je probao. Bilo je tako dobro, tako dobro. „Mrvicu, samo
mrvicu!”
Zatim su svi redom probali. Mrvicu soli, još komadić huana, par zrnaca
šećera, samo dašak kurkume. Potom su opet sjeli i čekali u pravoj ćeliji za
mučenje, na rubu gušenja.
S vremena na vrijeme, skinuli bi ponjavu s prozora, propuštali miomirise
van, a svježi zrak unutra. Vani, po Changiju, miris se počeo širiti, nošen
povjetarcem. A u zatvoru, po hodniku, krpice mirisa su počele probijati kroz
vrata, šireći se prostorijama.

„Isuse, Smithy, je l’ osjećaš nešto?”

„Naravno da osjećam. Misliš da nemam nosa? Odakle to dolazi?”
„Samo sekundu! Odnekud iz zatvora, negdje odavde!”
„Kladim se da žuti majmuni nešto kuhaju odmah s druge strane žice.”
„Sigurno. Prokleta kopilad!”
„Mislim da nisu oni. Kao da to dolazi odavde, iz zatvora.”
„Isuse, slušaj ti Smithyja. Gledaj kako se ukrutio kao lovački pas.”
„Kažem ti, nanjušio sam da dolazi iz zatvora.”
„To je radi vjetra. Vjetar puše iz tog pravca.”
„Nikada vjetrovi nisu donosili tako nešto. To se meso kuha, kažem vam. I
to govedina. Kladim se u život. Pirjana govedina.”
„Nova japanska tortura! Kopilad! Kako prljav štos!”
„Možda nam se sve skupa samo čini. Čuo sam da ti se miris može
pričiniti.”
„A kako bi nam se, do vraga, baš svima moglo pričiniti? Pogledaj i sve
druge, svi su stali.”
„A od koga si to čuo?”
„Što?”
„Rekao si: ‘Čuo sam da se miris može pričiniti’. Od koga si to čuo?”
„Oh, bože. Smithy, to se samo tako kaže.”
„Ali od koga si čuo?”
„K vragu, otkud znam!”
„E, onda prestani govoriti ‘čuo sam ovo, čuo sam ono’. To je da čovjek
poludi.”
Ljudi u ćeliji, Kingovi izabranici, promatrali su ga kako velikom žlicom
puni porciju i dodaje je Larkinu. Očima su prešli s Larkinove porcije i vratili
se na žlicu, a zatim prema Macu, opet na žlicu, pa prema Broughu, natrag na
žlicu i prema Texu, pa na žlicu i do Petera Marlowea, te na kraju sa žlice u
Kingovu porciju. Kad je sve bilo posluženo, počeli su jesti, a ostalo je još
dovoljno jela za barem dvije porcije po čovjeku.
Bila je to agonija dobrog jela.
Zrna katehang idju graha su se raskuhala i gotovo postala dio guste juhe.
Papaja je smekšala meso, tako da se odvajalo od kostiju; samo meso se
raspalo na komade, i dobilo smeđu boju od trava, omekšivača i graha. Jelo je
izgledalo gusto, poput pravog, irskog gulaša, s mrljama mednožutog ulja koje
se pojavilo na površini njihovih porcija.
King podiže glavu iz svoje posude, suhe, prazne i čiste. Namignuo je
Larkinu.
Larkin je samo pružio porciju, i u tišini je svatko primio novu rundu. I to je
ubrzo iščezlo. A zatim, još jedan krug.
King je naposljetku gurnuo svoj tanjur. „Uh, bogati!”
„Savršenstvo!” rekao je Larkin.
„Izvanredno”, reče Peter Marlowe. „Zaboravio sam žvakati. Boli me
čeljust.”
Mac je pažljivo izvukao posljednje zrno graha i podrignuo. Podrig je bio
veličanstven. „Da vam kažem, momci, imao sam u svom životu zbilja par
dobrih žderanja, od roast beefa kod Simpsona na Picadillyju, do rijsttafela u
Hotel des Indes na Javi, ali ništa, ni jedno jelo ne može se s ovim ni usporediti.
Nikako.”
„Slažem se”, reče Larkin, udobnije se smještajući. „Čak ni u najboljim
lokalima u Sydneyu – u redu, steakovi su odlični – nikad nisam ni u čemu više
uživao.”
King se podrignuo i ponudio ih s paketom Kooa. Potom je otvorio bocu
sakea i dobrano povukao. Vino je bilo oštro i jako, ali je ispralo prezasićeni
ukus u ustima.
„Evo ti”, reče i pruži bocu Peteru Marloweu.
Svi su pili i svi su pušili.
„Hej, Tex, a što misliš o jednoj kavici?” zijevnuo je King.
„Bolje da to odmah obavite, prije no što otvorimo vrata”, reče Brough, ne
mareći zapravo hoće li ili neće otvoriti vrata, sve dok se ovako opušta. „Oh,
bože, osjećam se sjajno!”
„Tako sam pun da mislim da ću pući”, reče Peter Marlowe. „Ovo je bez
sumnje bilo najbolje...”
„Oh, za boga miloga, Peter. Svi smo to već rekli. Svi to znamo.”
„E, pa, morao sam to reći.”
„Kako si to sredio?” zapita Brough Kinga, prigušujući zijev.
„Max mi je ispričao da je pas zaklao kokoš. Poslao sam Dina da ode do
Hawkinsa. Dao mu je psa. Kurt ga je sredio. Uzeo sam stražnji dio.”
„A zašto je Hawkins dao psa Dinu?” zapita Peter Marlowe.
„On je veterinar.”
„Ah, pa da.”
„Vraga je veterinar”, reče Brough. „On je mornar trgovačke mornarice.”
King slegne ramenima. „Pa šta, danas je bio veterinar. I prestani
zanovijetati!”
 „Vratit ću ti to. Budi siguran da ću ti to vratiti.”
„Hvala, Don.”
„Kako... kako ga je Kurt ubio?” zapita Brough.
„Nisam ga pitao.”
„Ispravno, momče”, reče Mac. „Predlažem da pređemo na neku drugu
temu.”
„Dobra ideja.”
Peter Marlowe je ustao i protegnuo se. „A što ćemo s kostima?”
„Prokrijumčarit ćemo ih na izlasku.”
„A što kažete za jedan mali poker?” reče Larkin.
„Dobra ideja”, spremno odvrati King. „Tex, ti se pobrini za kavu. Peter, ti
malo počisti. Grant, sredi vrata. Don, može jedno pranje suđa?”
Brough je teško ustao. „A što ćeš, do vraga, ti raditi?”
„Ja?” King podigne obrve. „Ja ću fino sjediti.”
Brough ga pogleda. Svi su ga pogledali. Zatim Brough reče: „Htio bih te
proizvesti u časnika, samo da te mogu slupati sa zadovoljstvom.”
„Kladim se”, reče King, „da ti to baš ne bi bilo od neke koristi.”
Brough pogleda ostale, a zatim ponovo Kinga. „Vjerojatno si u pravu.
Dospio bih na vojni sud.” Nasmijao se. „Ali, zato, nema propisa koji bi mi
zabranili da ti dignem neku lovu.”
Izvadio je novčanicu od pet dolara i glavom pokazao prema kartama u
Kingovoj ruci. „Najviša karta dobiva!”
King raširi karte. „Izvuci jednu.”
Brough zlurado ozaren pokaže damu. King baci pogled na karte i izvuče
jednu – bio je dečko.
Brough se nacerio. „Dvostruko ili ništa.”
„Don”, blago reče King, „odustani dok još dobro stojiš.” Izvukao je drugu
kartu i okrenuo je. Bio je as. „Isto tako lako mogu izvući još jednog asa. To su
moje karte!”
„Zašto me onda, do vraga, nisi odmah pobijedio?” reče Brough.
„Stani malo, pukovniče, gospodine.” King se odlično zabavljao. „Bilo bi
nepristojno od mene da ti uzmem lovu. Napokon, ti si naš neustrašivi vođa.”
„Goni se!” Brough je počeo skupljati tanjure i porcije. „Ako ih ne možeš
pobijediti, pridruži im se!”

Te noći, dok je logor uglavnom spavao, Peter Marlowe je ležao budan

ispod mreže protiv komaraca, ne želeći spavati. Ustao je s ležaja, probio se
kroz labirint zaštitnih mreža i izašao van. Brough je bio također budan.
„Zdravo, Peter”, tiho ga pozva Brough. „Dođi ovamo i sjedi. Ni ti ne možeš
spavati?”
„Jednostavno ne želim, još ne. Osjećam se tako dobro.”
 Iznad njih, noć je bila gotovo ljubičasta.
„Prekrasna noć.”
„Da.”
„Jesi li oženjen?”
„Ne”, odvrati Peter Marlowe.
„Sretan si. Mislim da mi ne bi bilo tako teško da nisam oženjen.” Brough je
na trenutak zašutio. „Ponekad gotovo poludim od razmišljanja hoće li još
uvijek biti tamo kad se vratim. I ako hoće, što sada radi? Što se s njom sada
zbiva?”
„Ništa.” Peter Marlowe je automatski odgovorio, dok mu je pred očima
bila N’ai. „Ne brini.” Kao da je rekao: „Ne diši.”
„Ne osuđujem ja nju, niti bilo koju ženu. Tako smo dugo odvojeni, tako
dugo. Nije ona kriva.”
Brough je drhtavom rukom smotao cigaretu, upotrijebivši malo sušenog
čaja i opušak jedne od Kooa. Kad je zapalio, duboko je povukao dim i dodao
Peteru Marloweu.
„Hvala, Don.” Povukao je dim i vratio mu.
Popušili su u tišini, izmučeni čežnjom. Zatim Brough ustade. „Najbolje je
da odem spavati. Vidimo se, Peter.”
„Laku noć, Don.”
Peter Marlowe ponovo pogleda noćno nebo, i prepusti se čežnjivim
mislima o N’ai. I on je znao da večeras, baš kao i Don, može učiniti samo
jednu stvar da bi mogao zaspati.
 16

Došao je i dan pobjede u Evropi, i ljudi u Changiju su bili izvan sebe od

oduševljenja. No bio je to dan kao i svaki drugi, i zapravo se ništa nije
izmijenilo. Hrana je bila ista, nebo je bilo isto, vrućina ista, bolesti iste, muhe
iste, dosada ista. Grey je i dalje promatrao i čekao. Njegova uhoda ga je
obavijestila da će dijamant uskoro promijeniti vlasnika. Vrlo brzo. I Peter
Marlowe i King su jednako tjeskobno očekivali taj čas. Preostala su još samo
četiri dana.

Došao je dan okota i Eva je donijela na svijet novih dvanaest mladunaca.

Nazvali su to danom-O i tim su se nazivom svi odlično zabavljali; Grey je od
svoje uhode čuo za dan-O, pa je tada opkolio baraku i sve ljude pretraživao,
tražeći satove, ili bilo što drugo što bi moglo biti prodano u ‘danu otpreme’.
Glupi drot! King nije bio uznemiren činjenicom da u baraci postoji uhoda.
Treći okot je bio na putu.
Sada je pod barakom bilo već sedamdeset kaveza. Četrnaest ih je već bilo
zauzeto. Uskoro će napuniti slijedećih dvanaest.
Problem s imenima ljudi su riješili na najjednostavniji mogući način.
Mužjaci su dobili parne, a ženke neparne brojeve.
„Čujte”, rekao je King. „Moramo pripremiti nove kaveze.”
Upravo su u baraci održavali sjednicu upravnog odbora. Noć je bila
hladna i ugodna. Slabašni mjesec bio je zakriven oblacima.
„Upravo ih oblažemo”, reče Tex. „Ali se više nigdje ne može nabaviti žica.
Jedino što nam preostaje da zatražimo pomoć Australaca.”
„Ako to učinimo”, polako reče Max, „slobodno možemo cijeli posao
prepustiti tim dripcima.”
Cjelokupni ratni napor američke barake bio je koncentriran na živo zlato
koje je ubrzano bujalo pod njima. Tim od četvorice ljudi već je proširio uzane
jarke u pravu mrežu prolaza. Imali su sada dovoljno prostora za kaveze, ali
nije bilo žice s kojom bi ih napravili. Osjećala se očajnička potreba za žicom;
uskoro će doći novi dan-O, ubrzo potom novi, a zatim još jedan.
„Ako možeš naći desetak ljudi kojima možeš vjerovati, možeš im dati
jedno leglo, pa neka osnuju vlastitu farmu”, reče zamišljeno Peter Marlowe.
„Mi možemo biti vlasnici legla.”
„To nije dobro, Peter. Odmah bi se pročulo.”
King je smotao cigaretu i prisjetio se da u posljednje vrijeme posao baš ne
cvjeta; već cijeli tjedan nije ništa sebi skrojio po mjeri. „Preostaje nam
jedino”, rekao je nakon kraćeg razmišljanja, „da u posao uvedemo Timsena.”
 „Taj prokleti Australac nam je i onako već dovoljna konkurencija”, reče
Max.
„Nemamo izbora”, reče konačno King. „Moramo napraviti kaveze – a on je
jedini frajer koji će znati kako – i jedini kome mogu vjerovati da neće otvoriti
gubicu. Ako se farma bude razvijala po planu, bit će dovoljno love za sve.”
Pogledao je Texa. „Dovedi Timsena.”
Tex je slegnuo ramenima i izašao.
„Dođi, Peter”, reče King. „Idemo malo dolje pogledati.”
Uvukao se ispod poklopca. „Ti boga!” rekao je, vidjevši veličinu
iskopavanja. „Ako budemo još malo kopali, urušit će se cijela prokleta baraka,
a gdje ćemo, do vraga, onda mi!”
„Bez brige, šefe”, ponosno reče Miller. On je bio glavni za iskopavanja.
„Imam ja nacrt, pa kopamo samo oko betonskih stupova. Za sada imamo
dovoljno prostora za tisuću i petsto kaveza, ukoliko nabavimo žicu. Bogme
da. A mogli bismo i podvostručiti prostor kad bismo imali grede da
podbočimo tunele. To bi bilo lako.”
King je prošetao glavnim rovom, promatrajući životinje. Vidjevši ga da se
približava, Adam se bijesno bacio na žicu, kao da je spreman rastrgati Kinga
na komadiće.
„Oho, nismo baš prijazni!”
Miller se nacerio. „Zvijer te odnekud pozna.”
„Možda bismo trebali obustaviti parenje”, reče Peter Marlowe, „dok
kavezi ne budu gotovi.”
„Timsen je rješenje”, reče King. „Ako nas itko može opskrbiti, onda je to
njegova banda kradljivaca.”
Vratili su se natrag u baraku i obrisali prljavštinu. Poslije tuširanja su se
osjećali bolje.
„Zdravo, majstore.” Timsen je polako ušetao u baraku i sjeo. „Šta je,
Jenkiji, bojite se da vam jajca ne puknu, ha?” Bio je visok i čvrst, s duboko
položenim očima.
„O čemu ti to pričaš?”
„Kako vi, kopilani, rujete podzemne rovove, kao da će vam se cijela
prokleta avijacija srušiti na glavu, i to baš tu u Changiju.”
„Malo opreza ne škodi.” King se opet zapitao da li je pametno što u sve to
uvlače Timsena. „Nećemo dugo čekati da spljeskaju Singapur. A kad to budu
radili, mi ćemo biti pod zemljom.”
„Nikada neće napasti Changi. Znaju da smo mi ovdje. Barem Pommyji to
znaju. Doduše, kad ste vi Jenkiji u zraku, nitko ne može biti siguran gdje će
bomba pasti.”
Poveli su ga u inspekciju. Smjesta je shvatio svu veličinu operacije. I
golemost cijeloga plana.
„Majke ti tvoje, majstore”, rekao je Timsen bez daha, kad su se vratili u
baraku. „Što ste vi to napravili, moj bože! A mi smo mislili da kopate iz prpe.
Bože, mora da imate prostora za petsto ili šesto...”
„Tisuću i petsto”, prekine ga nonšalantno King, „a za slijedeći dan-O...”
„Dan-O?”
„Dan okota.”
Timsen se nasmijao. „A, to je, znači dan-O. Već tjednima pokušavamo
smisliti što bi to moglo biti. Oh, ti boga!” Eksplodirao je od smijeha. „Vi ste
prokleti genijalci.”
„Moram priznati, ideja je moja.” King je pokušao da prikrije ponos, ali mu
to nije uspjelo. Napokon, to i jest bila njegova ideja. „Nakon ovoga dana-O,
imat ćemo barem devedeset mladih. A nakon toga, otprilike tri stotine.”
Timsenove obrve su gotovo dodirnule liniju kose.
„Reći ću ti što namjeravamo učiniti.” King je zastao, procjenjujući ponudu.
„Vi ćete nas snabdjeti s materijalom za slijedećih tisuću kaveza. Čitavu zalihu
ćemo održavati u okviru od tisuću komada – samo najboljih. Vi se brinete da
proizvod dođe na tržište, a lovu dijelimo pola-pola. Pri tako velikom poslu, bit
će za sve dovoljno.”
„Kad počinjemo s prodajom?” smjesta zapita Timsen. Čak i pored tako
velikih mogućnosti, osjećao se otrcano.
„Davat ćemo ti po deset stražnjih nogu tjedno. U početku prodajemo
samo mužjake, a ženke zadržavamo. I to samo stražnje noge. S vremenom
ćemo povisiti taj broj.”
„A zašto da počnemo samo s deset komada?”
„Ako na tržište odmah bacimo veću količinu, rulja će posumnjati. To treba
ići polako.”
Timsen je na trenutak razmislio. „Siguran si da će... hm... ovaj... meso... biti
u redu?
Sad kad je utanačio opskrbu, King osjeti izvjesnu gadljivost. Ali, ne, k
vragu, meso je meso, a posao je posao. „Mi jednostavno nudimo meso. Rusa
tikus.”
Timsen potrese glavom i naškubi usne. „Ne sviđa mi se mogućnost da to
prodajem mojim Australcima”, reče s vidljivom odvratnošću. „Časna riječ. To
nekako ne bi bilo u redu. Nikako ne mojim Diggerima.”
Peter Marlowe kinine, osjećajući mučninu. „A bogme niti našim
momcima.”
Sva trojica se pogledaše. Da, reče King u sebi, to zbilja ne bi bilo u redu.
Ali, moramo preživjeti. A tada... odjednom mu u mozgu eksplodira jedna
misao.
Problijedio je i tvrdo rekao: „Skupi... odmah... ostale. Upravo sam proživio
moždanu oluju.”
Svi su se Amerikanci hitro okupili. Napeti, promatrali su Kinga. Malo se
već smirio, ali još ništa nije govorio. Mirno je pušio, očito nesvjestan svega
oko sebe. Peter Marlowe i Timsen se zbunjeno pogledaše.
King ustade, a elektricitet se pojača. Zgazio je nogom cigaretu. „Ljudi”,
počeo je, a glas mu je bio tanak i čudnovato iscrpljen. „Za četiri dana je dan-O.
Očekujemo...” okrenuo se prema grafikonu obješenom na zidu, „... tako je,
povećanje naših zaliha, na nešto više od stotine. Sklopio sam posao s našim
prijateljem i partnerom Timsenom. On će nas opskrbiti s materijalom za
tisuću kaveza, pa će do vremena kad odvojimo legla, stambeni problem biti
riješen. On i njegova grupa će se pobrinuti za distribuciju na tržištu. Mi ćemo
se koncentrirati samo na uzgoj najboljih primjeraka.” Zastao je i mirno
pogledao svakoga ponaosob. „Ljudi. Za tjedan dana farma počinje s
prodajom.”
Sad, kad je taj strašni dan bio određen, lica im se otegnuše.
„Zbilja misliš da to učinimo?” zapita zabrinuto Max.
„Hoćeš se strpjeti malo, Max?”
„Ne znam ništa o tržištu”, reče Byron Jones III, poigravajući se s povezom
na oku. „No pomisao da...”
„Strpite se, zaboga!” nestrpljivo poviče King. „Ljudi.” Svi su se nagnuli
naprijed, dok je King izustio gotovo šapatom: „Prodavat ćemo samo
časnicima! Šaržama! Od majora prema gore!”
„Oh, blagi bože!” dahnu Timsen.
„Isuse H. Kriste!” poneseno reče Max.
„Što?” zapita Peter Marlowe kao da ga je grom ošinuo.
King se osjećao kao bog. „Da, časnicima. To su jedini dripci koji mogu
dozvoliti sebi da kupe meso. Umjesto masovne prodaje, napravit ćemo od
toga luksuzni artikl.”
„A frajerima koji to sebi ne mogu dozvoliti, ionako ne bi poželjeli da jedu
to meso!” reče Peter Marlowe.
„Ti si prokleti lumen”, reče Timsen, pun strahopoštovanja, „čisti genij.
Bogme znam barem tri dripca za koje bih dao desnu ruku da ih vidim kako
jedu meso od štakora, pa da im to poslije kažem...”
„Ja znam dvojicu”, reče Peter Marlowe, „kojima bih čak i dao to meso, a
kamoli prodao. Ali, ako ga budemo davali običnim prašinarima, oni su toliko
nisko da će i nanjušiti štakora!”
Max je ustao da bi nadjačao smijeh. „Slušajte, momci. Slušajte. Smirite se
na trenutak.” Okrenuo se Kingu. „Znaš, ja sam... ovaj... ja sam...” Bio je tako
ponesen da se nije mogao izraziti. „Ja sam... nisam se uvijek slagao s tobom.
Ali nije tu bilo ničeg lošeg. Ovo je slobodna zemlja. Ali ovo ... to je tako
ogromno... tako... ovaj... tako...” Ozbiljno je ispružio ruku. „Htio bih stisnuti
ruku čovjeku koji je došao na takvu ideju! Mislim da bismo svi trebali stisnuti
ruku istinskom geniju. U ime svih regrutiranih ljudi na svijetu – ponosim se
tobom. Kralju!”
Max i King stisnuše jedan drugom ruku.
 Tex se, sav uskipio, njihao s jedne strane na drugu. „Sellars, Prouty, a i
Grey – i on je na popisu.”
„On nema novaca”, reče King.
„K vragu, mi ćemo mu dati!” reče Max.
„Ah, to neće ići. Grey nije glup. Odmah će posumnjati”, reče Peter
Marlowe.
„A što je s onom bitangom Thorsenom?”
„Jenki časnici ne dolaze u obzir. Doduše”, King reče tankoćutno, „možda
dvojica, trojica.”
Klicanje je odmah splasnulo.
„A što ćemo s Australcima?”
„To prepusti meni, momče”, reče Timsen. „Već imam u glavi predbilježbe
za barem tri tuceta mušterija.”
„A Limeyji?”
„Svi možemo razmisliti o nekima od njih.” King je bio zahvaćen ekstazom.
„Sreća je što su klipani koji imaju lovu, ili mogu do nje doći, upravo oni koje
bismo i htjeli nahraniti, a onda im reći što su upravo pojeli”, rekao je.

Prije no što su se svjetla utrnula, Max je utrčao u baraku i prošaptao

Kingu: „Stražar ide prema baraci.”
„Koji?”
„Shagata.”
„Dobro”, reče King, nastojeći smiriti glas. „Provjeri jesu li svi naši stražari
na svojim mjestima.”
„U redu.” Max je požurio van.
King se nagnuo sasvim blizu Petera Marlowea. „Možda je stvar
provaljena”, rekao je nervozno. „Dođi, bolje da budemo spremni.”
Provukao se kroz prozor i provjerio da li je platnena pokrivka u dobrom
položaju. Zatim su Peter Marlowe i on sjeli pod nju i čekali.
Shagata je pomolio glavu ispod pokrivke i kad je prepoznao Kinga, tiho se
zavukao i sjeo. Pušku je naslonio na zid i ponudio ih s paketom Kooa.
„Tabe”, rekao je.
„Tabe”, odvrati Peter Marlowe.
„Zdravo”, reče King. Ruka mu je podrhtavala dok je uzimao cigaretu.
„Imaš li nešto za prodaju večeras?” zapita piskavo Shagata.
„Pita imaš li nešto za prodaju večeras.”
„Reci mu da nemam!”
„Moj prijatelj teško žali što večeras nema ništa što bi moglo dovesti u
napast čovjeka probranog ukusa.”
„Hoće li tvoj prijatelj imati takvu stvar za, recimo, tri dana?”
King je s olakšanjem odahnuo kad mu je Peter Marlowe preveo to pitanje.
„Reci mu da hoću. I reci mu da je mudar što provjerava.”
„Moj prijatelj je rekao da će vjerojatno toga dana imati nešto što bi moglo
dovesti u napast čovjeka probranog ukusa. A moj prijatelj je osim toga dodao
da osjeća kako je posao s tako pažljivim čovjekom dobar predznak za
uspješno zaključenje rečene transakcije.”
„Uvijek je dobro biti mudar kad se takve stvari moraju sklapati u mrklini
noći.” Shagata-san je usisavao zrak. „Ukoliko ne dođem za tri noći, svaku
iduću noć čekajte na mene. Naš zajednički prijatelj je nagovijestio da možda
neće s potpunom sigurnošću biti kadar obaviti svoj dio posla. Ali ja sa
sigurnošću mislim da će to ipak biti za tri noći.”
Shagata je ustao i pružio paket cigareta Kingu. Lagano se naklonio i tama
ga je ponovo progutala.
Peter Marlowe je preveo Kingu posljednje Shagatine riječi, a King se
nacerio. „Odlično. Zbilja odlično. Hoćeš li svratiti sutra ujutro? Moramo
porazgovarati o planovima.”
„Sutra sam u radnoj grupi na aerodromu.”
„Hoćeš da ti nađem padobranca za zamjenu?”
Peter Marlowe se nasmijao i stresao glavom.
„No dobro, možda je bolje da ideš. Možda Chen San želi uspostaviti neke
kontakte.”
„Misliš da je nešto krenulo naopako?”
„Ne. Shagata je bio mudar što je provjeravao. I ja bih to učinio. Za sada sve
ide po planu. Još tjedan dana, i cijeli će posao biti gotov.”
„Nadam se.” Peter Marlowe je pomislio na selo i pomolio se da posao
prođe u redu. Očajnički je želio još jednom otići tamo, a ako ode, znao je da će
morati imati Sulinu, ili će izgubiti pamet.
„Što je bilo?” King je više osjetio nego primijetio drhtaj Petera Marlowea.
„Pomislio sam kako bih sada volio biti u Sulininom zagrljaju”, odvrati
nespokojno Peter Marlowe.
„O, da.” King se zapita neće li ovaj nešto možda uprskati zbog cure.
Peter Marlowe mu uhvati pogled i slabašno se nasmiješi. „Ništa ne brini,
stari moj. Neću napraviti nikakvu glupost, ako si na to mislio.”
„Jasno.” King se nasmiješio. „Moramo srediti još mnogo stvari, a sutra je
predstava. Jesi li čuo o čemu se radi?”
„Znam samo da se zove Trokut. I da glumi Sean.” Glas Petera Marlowea
odjednom je postao bezbojan.
„Kako to da si zamalo ubio Seana?” King ga nikada to nije otvoreno pitao,
znajući da je čovjeku poput Petera Marlowea uvijek opasno postavljati
izravna pitanja o osobnim stvarima. No sada je instinktivno osjetio da je
pogodio trenutak.
„Pa, nema se baš mnogo što pričati”, odvrati spremno Peter Marlowe,
zahvalan što mu je King postavio to pitanje. „Sean i ja smo na Javi bili u istoj
eskadrili. Dan prije nego što je rat tamo završio, Sean se nije vratio sa
zadatka. Mislio sam da je dobio svoje.
„A onda, godinu dana kasnije – odmah nakon što smo došli ovamo s Jave –
otišao sam pogledati jednu logorsku predstavu. Kad sam napokon prepoznao
Seana na pozornici, doživio sam pravi šok. Glumio je djevojku, ali nisam u
tome vidio ništa posebno – netko mora glumiti i ženske uloge – pa sam se
fino zavalio i uživao u predstavi. Najprije se nisam mogao načuditi što je živ i
zdrav, a potom se nisam mogao načuditi kako senzacionalno glumi djevojku
– način na koji je hodao, govorio i sjedio – sa savršenom perikom i odjećom.
Bio sam ushićen njegovom glumom, premda sam znao da do tada nije imao
nikakve veze s kazalištem.
„Nakon predstave sam otišao iza pozornice da se pozdravim s njim. Bilo
ih je još koji su čekali, pa sam nakon izvjesnog vremena stekao vrlo čudan
dojam da su ti momci nalik svim takvim tipovima koji iza pozornica s
isplaženim jezicima čekaju svoje prijateljice.
„Napokon su se otvorila vrata garderobe i svi su pojurili unutra. Krenuo
sam posljednji i zastao na dovratku. Tek tada me po glavi lupila spoznaja da
su svi ti ljudi pederi! Sean je sjedio u fotelji, oni su se natisnuli oko njega,
ulagivali mu se, zvali ga ‘dragi’, tapšali ga i govorili mu kako je bio ‘divan’ –
tretirajući ga kao glavnu divu predstave. A Sean – Sean je u tome uživao! Kao
žaba u vodi.”
„Zatim je iznenada ugledao mene, pa je, naravno, i on doživio šok.
„Rekao je ‘zdravo, Peter’, a ja nisam mogao ništa reći. Neprekidno sam
zurio u jednoga od tih pedera, koji je držao ruku na Seanovu koljenu. Sean je
na sebi imao neku vrst prozračnog negližea, svilene čarape i gaćice, pa sam
dobio dojam da je namjerno podigao rubove negližea kako bi otkrio nogu
iznad čarape, a učinilo mi se i kao da je ispod negližea imao grudnjak. Zatim
sam, odjednom, shvatio da uopće ne nosi periku – bila je to njegova vlastita
kosa, dugačka i valovita, baš kao u djevojke.
„Sean je tada zamolio sve prisutne da odu. ‘Peter je stari prijatelj, za koga
sam mislio da je mrtav’, rekao je. ‘Želim razgovarati s njim. Izađite, molim.’
„Kad su otišli, zapitao sam Seana: ‘Zaboga, što se to dogodilo s tobom? Pa
ti zapravo uživaš da te ova bagra miluje!’
„‘A što se to, zaboga, dogodilo sa svima nama?’ odvratio je Sean. A zatim je
nastavio s onim svojim prekrasnim osmijehom: ‘Tako mi je drago što te
vidim, Peter. Mislio sam da si mrtav. Sjedi na trenutak dok očistim lice.
Imamo puno pričati. Jesi li sad stigao s ljudima s Jave?’
„Kimnuo sam, još uvijek u stanju šoka, a Sean se okrenuo prema zrcalu i
počeo kremom skidati šminku s lica. ‘Što je bilo s tobom, Peter?’ zapitao je.
‘Jesu li te oborili?’
„Kad je počeo skidati šminku, počeo sam se opuštati – sve je izgledalo
normalnije. Rekoh samome sebi da sam bio glup – da je sve to bio samo dio
predstave – znaš već, misterij kazališta i tako to – i bio sam siguran da se
samo pretvarao da uživa. Stoga sam se ispričao i rekao: ‘Oprosti, Sean –
sigurno misliš da sam zadnji glupan! Bože moj, tako mi je drago što te opet
vidim. Mislio sam da si i ti stradao.’ Ispričao sam mu što se sa mnom zbivalo,
a onda ga zapitao što je bilo s njim.
„Sean mi je ispričao da su ga napala četiri Zeroa, pa je morao iskočiti
padobranom. Kad se napokon vratio na aerodrom i pronašao moj avion, od
njega je ostao samo kostur. Rekao sam mu da sam ga sam zapalio, prije no
što sam otišao – nisam htio da ga se prokleti Japanci domognu i upotrijebe.
„‘Oh’, rekao je, ‘a ja sam pretpostavio da su te napucali na zemlji i da si
stradao. Ostao sam u štabu u Bandungu s preostalim ljudima, i onda su nas
otpremili u logor. Nakon toga su nas prebacili u Bataviju, a polom ovdje.’
„Sean se čitavo to vrijeme gledao u zrcalu, a lice mu je bilo glatko i lijepo,
kao djevojačko. Odjednom me obuzme vrlo čudan osjećaj da je potpuno
zaboravio na mene. Nisam znao što da radim. Zatim se okrenuo od zrcala i
pogledao ravno u mene, pa se namrgodio na neki smiješan način. Istoga časa
sam osjetio kako je nesretan, pa sam ga zapitao, želi li da odem.
„‘Ne.’ rekao je. ‘Ne, Peter. Želim da ostaneš.’
„A zatim je uzeo žensku torbicu koja je ležala na stoliću, izvukao ruž i
počeo crveniti svoje usne.
„Bio sam zapanjen. ‘Što to radiš?’ zapitao sam.
„‘Šminkam si usta, Peter.’
„‘Ma, daj, Sean, pusti to’, rekoh. ‘Šala je šala. Predstava je završena pred
pola sata.’
„Ali, on je nastavio, i kad su mu usta bila savršeno našminkana, napudrao
je nos, očetkao kosu, i bogami, opet se pretvorio u prekrasnu djevojku. Nisam
mogao vjerovati. Još uvijek mislim da se na neki čudan način želio našaliti sa
mnom.
„Popravio je uvojke, okrenuo se opet prema zrcalu, pomno se pregledao i
izgleda da je bio savršeno zadovoljan onim što je vidio. Zatim je u zrcalu
ugledao i mene kako zapanjen buljim u njega, i nasmijao se. ‘Pa što je, Peter?’
rekao je. ‘Zar nikada prije nisi bio u garderobi?’
„‘Da’, rekoh, ‘bio sam – u ženskoj garderobi.’
„Dugo me gledao. Zatim je popravio negliže i prekrižio noge. ‘Ovo je
ženska garderoba’, naposljetku je rekao.
„‘Ma, daj, Sean’, rekao sam već pomalo razdražen, ‘to sam ja Peter
Marlowe. Mi smo u Changiju, znaš? Predstava je gotova i sve je opet po
starom.’
„‘Da’, rekao je savršeno mirno, ‘sve je opet po starom.’
„Trebalo mi je dosta vremena dok sam uspio bilo što procijediti. ‘Dobro’,
napokon sam uspio, ‘pa zar nećeš skinuti ovu odjeću i maknuti te mazarije s
lica?’
 „‘Ja volim ovu odjeću, Peter’, rekao je, ‘i sada stalno nosim šminku.’ Ustao
je i otvorio ormar i taj je, bogami, bio pun saronga, haljina, gaćica i grudnjaka
i tih stvari. Okrenuo se sa savršenim mirom. ‘Ovo je jedina odjeća koju nosim
u posljednje vrijeme.’ rekao je. ‘Ja jesam žena.’
„‘Pa ti si poludio!’ viknuo sam.
„Sean mi je prišao i unio mi se u lice, pa se nisam mogao oteti dojmu da je
on nekako i bio žena – izgledao je kao žena, ponašao se kao žena, govorio je i
mirisao kao žena. ‘Gledaj, Peter’, rekao je, ‘znam da ti je to teško shvatiti, no ja
sam se promijenio. Više nisam muškarac, sad sam žena.’
„‘Nisi ti ništa više prokleta žena od mene!’ povikao sam. No to ga izgleda
uopće nije dirnulo. Samo je stajao tamo, smiješeći se kao madona, a zatim je
rekao: ‘Ja sam žena, Peter.’ Dodirnuo mi je ruku baš kao što bi to učinila žena i
rekao: ‘Molim te da se prema meni odnosiš kao prema ženi.’
„Kao da mi je nešto u glavi puklo. Uhvatio sam ga za ruku i strgao mu
negliže s ramena, pocijepao podstavljeni grudnjak i okrenuo ga prema zrcalu.
„‘I ti se zoveš ženom?’ povikao sam. ‘Pogledaj se! Gdje su ti proklete sise?’
„No Sean se nije htio pogledati. Stajao je ispred zrcala spuštene glave, a
kosa mu je pala preko lica. Negliže je visio pocijepan i bio je gol do pojasa.
Zgrabio sam ga za kosu i podigao mu glavu. ‘Pogledaj se, prokleti
perveznjače!’ vikao sam. ‘Ti si muško, bogati, i uvijek ćeš biti muško!’
„On je samo stajao, bez riječi, i napokon shvatih da plače. U tom trenu u
sobu upadoše Rodrick i Frank Parrish i dadoše mi znak da se gubim. Parrish
je Seanu namjestio pocijepani negliže i zagrlio ga, a Scan je čitavo vrijeme
plakao.
„Frank ga je tapšao po ramenima i govorio: ‘Dobro je, Sean, dobro je.’
Zatim se okrenuo prema meni i ja sam vidio da me želi ubiti. ‘Gubi se odavde,
prokleti klipane’, rekao je.
„Ni sam nisam znao kako sam izašao – kad sam napokon došao k sebi,
zatekao sam se kako lutam logorom, pa sam naposljetku shvatio da nisam
uopće imao nikakvih prava da tako nešto učinim. Bilo je to s moje strane vrlo
glupo.
Lice Petera Marlowea bilo je bolno iskrivljeno. „Vratio sam se u kazalište.
Morao sam se pomiriti sa Seanom. Njegova vrata su bila zaključana, ali mi se
učinilo da ga čujem unutra. Kucao sam i kucao, ali on nije odgovarao niti
otvarao vrata, pa sam se ponovo razbjesnio i razbio vrata. Htio sam mu se
ispričati u lice, a ne kroz zatvorena vrata.
„Ležao je na krevetu. Na lijevom zapešću zjapio je duboki otvor i cijeli
krevet je bio krvav. Hitro sam mu podvezao žilu i nekako pronašao starog
Doca Kennedyja, Rodricka i Franka. Sean je izgledao kao leš, pa se nije ni
pomakao za čitavo vrijeme dok je Doc Kennedy šivao razjapljenu ranu. Kad je
Kennedy bio gotov, Frank mi se obratio: ‘Jesi li sada zadovoljan, ušljivi
bijedniče?’
 Nisam mogao ništa odgovoriti, već sam samo stajao, mrzeći se.
„‘Gubi se odavde i ne pojavljuj se više’, rekao je Rodrick.
„Htio sam poći, ali onda sam začuo kako me Sean zove, slabim, jedva
čujnim šapatom. Okrenuo sam se i vidio da me gleda, ali ne ljutito, već više
kao da me žali. ‘Žao mi je, Peter’, rekao je. ‘Nisi ti kriv.’
„Isuse, Sean’, uspio sam promucati. ‘Nisam te htio povrijediti, zbilja.’
„‘Znam’, rekao je. ‘Molim te, budi mi prijatelj, Peter.’
„Zatim je pogledao Parrisha i Rodricka i rekao: ‘Htio sam otići, ali sada’,
nasmiješio se svojim divnim osmijehom, ‘sada sam tako sretan što sam opet
kod kuće.’”
Lice Petera Marlowea je bilo iscrpljeno. Znoj mu se slijevao niz vrat i prsa.
King je zapalio Kooau.
Peter Marlowe je napola slegnuo ramenima, bespomoćno, a zatim ustao i
otputio se, duboko zaglibljen u grižnju savjesti.
 17

„Idemo, požurite”, reče Petar Marlowe stroju pospanih ljudi, koji su se u

tmurnom raspoloženju postrojili ispred barake. Zora je tek bila svanula i
doručak je već bio samo uspomena; njegova nedostatnost samo je povećala
razdražljivost ljudi. Osim toga, čekao ih je cijeli užareni dan na aerodromu.
Osim ako ne bude sreće.
Govorkalo se da će danas jedna grupa ići na udaljenu zapadnu stranu
aerodroma, gdje su rasle kokosove palme. Govorkalo se da će trebati sjeći to
drveće. A srčika kokosove palme nije bila samo jestiva, već i vrlo hranjiva,
prava poslastica. Zvali su je „milijunaški kupus”, jer je čitava kokosova palma
morala uginuti da bi se do njega došlo. No uz milijunaški kupus, bit će tu i
kokosovih oraha. Više nego dovoljno za grupu od trideset ljudi. Zbog toga su i
časnici i vojnici bili podjednako uzbuđeni.
Dežurni narednik je prišao Peteru Marloweu i salutirao. „Grupa je
skupljena, gospodine. Dvadeset ljudi, uključujući i mene.”
„Trebalo nas je biti trideset.”
„E, pa, ima ih samo dvadeset. Ostali su bolesni ili u grupi za drva. Ništa tu
više ne mogu učiniti.”
„U redu. Krenimo prema kapiji.”
Narednik je poveo ljude, koji su slobodnim korakom krenuli duž
zatvorskog zida, da bi se pored zapadne kapije pridružili kompletnoj jedinici
za rad na aerodromu. Peter Marlowe je dao znak naredniku da okupi ljude na
najboljoj poziciji – prema kraju kolone, gdje je postojala veća mogućnost da ih
odaberu za grupu za kokosove palme. Kad su vojnici primijetili da ih je njihov
časnik postrojio na pravom mjestu, odmah su obratili pažnju i brzo stali u
red.
Svi su ubacili odrpane košulje u „vreće za klopu”. Te vreće za klopu bile su
prava institucija i imale su različite oblike. Ponekad su to bile službene
vojničke naprtnjače, ponekad torbe za spise, ponekad košare od trske,
ponekad vreće, ponekad štap sa zavežljajem, ponekad samo komad tkanine.
No svaki je čovjek nosio nešto za skupljanje eventualnog plijena. Na radnoj
jedinici uvijek bi se našao neki plijen, pa ako to baš i nije bio milijunaški
kupus ili kokos, moglo je biti neko naplavljeno drvo, drvo za ogrjev, kokosova
komušina, banane, orasi palme uljarice, jestivo korijenje, svakovrsno lišće, pa
čak i papaja.
Većina je ljudi nosila klompe od drveta ili tvrde gume. Neki su imali cipele
s odsječenim vrhom. A neki su imali i čizme. Peter Marlowe je nosio Macove
čizme. Bile su mu tijesne, ali za marš od tri milje i radnu grupu bile su bolje od
klompi.
 Vijugava zmija ljudi provukla se kroz zapadnu kapiju. Uza svaku četu
hodao je po jedan časnik. Na čelu je bila grupa Korejaca, a na začelju samo
jedan korejski stražar.
Grupa Petera Marlowea čekala je još u pozadini da se pridruži koloni.
Peter Marlowe je nastojao uhvatiti kakva kola zbog budućih stabala. Udobnije
je namjestio košulju u naprtnjači i popravio čuturicu – ne onu čuturicu – jer bi
tako nešto bilo preopasno u radnoj grupi. Nikad nisi mogao biti siguran neće
li stražar, ili netko drugi zatražiti gutljaj vode.
Napokon je i na njih došao red, pa se sa svojim ljudima zaputio prema
zapadnoj kapiji. Salutirali su prolazeći pored stražarnice, a zdepasti, mali
japanski narednik na verandi im je kruto otpozdravio. Peter Marlowe je
stražaru dao broj ljudi svoje jedinice, a ovaj je to provjerio u odnosu na
ukupan zbroj koji je već imao na popisu.
Zatim su se našli izvan logora, na makadamskom putu. Cesta je lagano
vijugala laganim brežuljcima i udolinama, a onda je požurila plantažom
kaučuka. Drveće kaučukovca je bilo zapušteno i netaknuto. To je dosta čudno,
pomisli Peter Marlowe, jer je kaučuk bio glavna i najvažnija ratna hrana.
„Živio, Duncan”, reče, dok su kapetan Duncan i njegova grupa prolazili.
Uskladio je korak s Duncanom, držeći na oku vlastitu grupu, koja je odmah
bila ispred.
„Zar nije sjajno što opet dobivamo vijesti?” reče Duncan.
„Jest”, automatski je odvratio, „ako su istinite.”
„Moram reći da zvuče predobro da bi bile istinite.”
Peter Marlowe je volio Duncana. Bio je on mali, crvenokosi Škot, srednjih
godina. Kao da ga ništa nije moglo uznemiriti. Uvijek je imao neku dobru riječ
i osmijeh. Peter Marlowe je osjetio da je danas nekako drukčiji. Ali što bi to
moglo biti?
Duncan je zamijetio njegovu radoznalost, pa je razvukao usta i pokazao
nove lažne zube.
„Aha, to je znači to”, reče Peter Marlowe. „Pitao sam se što je drukčije.”
„Kako izgledaju?”
„Oh, bolje nego nikakvi.”
„E, to je fina primjedba. Mislio sam da izgledaju odlično.”
„Ne mogu se naviknuti na zube od aluminija. Djeluju mi skroz krivo.”
„Prošao sam kroz pravi pakao dok sam sve svoje izvadio. Krvavi pakao.”
„Hvala bogu, moji su zubi u redu. Plombirao sam ih prošle godine. To je
bilo gadno. Ti si možda pametno napravio što si sve izvadio.”
„Osamnaest komada!” bijesno reče Duncan. „Samo pljuješ krv. Ali bili su
potpuno truli. Doktor je nešto govorio o vodi i pomanjkanju materijala za
žvakanje, o rižinoj dijeti i pomanjkanju kalcija. Ali, bogme, s ovim lažnima se
osjećam odlično.” Zamišljeno je jednom ili dvaput stisnuo vilice, a onda je
nastavio: „Ti zubarski momci ih vrlo lukavo rade. Pravi genijalci. Naravno,
moram priznati, to je priličan šok – nemati bijele zube. Ali za utjehu, moram
priznati, momče, da se nisam već godinama tako dobro osjećao – bijeli ili
aluminijasti, nije važno. Uvijek sam imao problema sa zubima. Nek’ idu k
vragu!”
Ispred njih, kolona ljudi se maknula u stranu, dok je pored njih prolazio
autobus. Bio je prastar, puhao je i stenjao i imao je sjedala za dvadeset i pet
putnika. No, u njemu je bilo gotovo šezdeset ljudi, žena i djece, a izvana ih se
još deset objesilo, grčevito se držeći rukama i nogama. Krov autobusa bio je
prekriven paketima, kavezima s kokoškama i smotanim hasurama. Dok je
asmatični autobus prolazio, domoroci su znatiželjno gledali ljude, a ovi su,
opet, promatrali kaveze s polumrtvim kokošima, u nadi da će se prokleti
autobus slomiti ili prevrnuti u jarak, pa će ga oni onda malo gurnuti iz jarka i
usput osloboditi barem desetak kokošaka. No autobus je prošao, ispraćen
mnoštvom psovki.
Peter Marlowe je hodao uz Duncana koji je i dalje brbljao o zubima,
pokazujući ih u svom najširem osmijehu. Ali osmijeh je bio lažan. Djelovao je
groteskno.
Iza njih, korejski stražar, koji se do tada mlitavo vukao, poviče na čovjeka
koji je ispao iz kolone i spustio se u jarak, no taj brzo spusti hlače i olakša se,
viknuvši „Sakit marah” – srdobolja – pa stražar slegne ramenima, izvuče
cigaretu i zapali je dok je čekao, a čovjek se opet brzo vrati u kolonu.
„Peter”, tiho reče Duncan. „Pokrivaj me.”
Peter Marlowe pogleda ispred sebe. Dvadesetak metara od puta, na maloj
stazici pored neke vododerine, stajala je Duncanova žena s djetetom. Ming
Duncan je bila Kineskinja iz Singapura. Budući da je bila Azijatkinja, nisu je
strpali u logor zajedno sa ženama i djecom ostalih zarobljenika, već je
slobodno živjela u gradskom predgrađu. Djevojčica je bila lijepa kao i majka,
vrlo visoka za svoje godine, bezbrižnog lica. Jednom tjedno „slučajno” bi
ovuda prošle, da ih Duncan može vidjeti. Uvijek je govorio da Changi i nije
tako strašan dok god ih može vidjeti.
Peter Marlowe se postavio između Duncana i stražara, štiteći ga,
omogućivši mu da se sakrije iza svojih ljudi.
Majka i kćerka nisu ništa pokazivale dok je kolona prolazila mimo njih.
Kad je i Duncan prošao, oči su im se nakratko srele, i vidjele su kako ispušta
mali komad papira pokraj puta, ali se nisu ni makle, a onda je Duncan prošao i
nestao u masi ljudi. No znao je da su vidjele papirić i znao je da se neće ni
pomaknuti dok se svi ljudi i stražari ne izgube iz vida; zatim će prići i uzeti
papirić i pročitati što na njemu piše, a pri pomisli na to, Duncan bi odmah
postao sretan. Volim vas, nedostajete mi, vi sta sav moj život, pisalo je na
papiru. Poruka je uvijek bila ista, ali je uvijek bila nova, i za njih i za njega, jer
su riječi bile svježe napisane, a vrijedile su toliko da ih se moglo napisati i
tisuću puta. Vrijedile su zauvijek.
 „Dobro izgleda, zar ne?” reče Duncan, kad se pridružio Peteru Marloweu.
„Divno. Ti si vrlo sretan čovjek. A Mordeen će izrasti u pravu ljepoticu.”
„Da, da, zbilja je zgodna. U rujnu će napuniti šest godina.”
Odjednom mu sreće nestade s lica i on zašuti. „Oh, kako čeznem da ovaj
rat završi”, rekao je.
„Neće još dugo.”
„Kad se budeš ženio, Peter, svakako oženi Kineskinju. To su najbolje žene
na svijetu.” Duncan je tu rečenicu ponovio već mnogo puta. „Znam da je teško
biti izopćen i da to teško pada djeci – ali umrijet ću zadovoljan, ako umrem na
njenim rukama.” Uzdahnuo je. „Ali ti me nećeš poslušati. Oženit ćeš neku
Engleskinju i mislit ćeš da je to pravi život. To je skroz krivo! Ja to dobro
znam. Probao sam oboje.”
„Za sada ću malo pričekati i razmisliti, zar ne, Duncan?” nasmijao se Peter
Marlowe. Zatim je ubrzao korak da bi prestigao svoje ljude. „Vidimo se,
Duncan.”
„Hvala, Peter”, dovikne mu Duncan.
Bili su već gotovo kod aerodroma. Naprijed je bila grupa stražara,
čekajući da radne grupe raspodijeli po određenim područjima. Pored
stražara su ležale motike, lopate i štihače. Mnogi su se ljudi već pod stražom
zaputili prema aerodromu.
Peter Marlowe baci pogled na zapad. Jedna grupa se već zaputila prema
drveću. Prokletstvo!
Zaustavio je svoje ljude, pozdravio stražare, primijetivši da je među njima
i Torusumi.
Torusumi je prepoznao Petera Marlowea i nasmiješio se. „Tabe!”
„Tabe”, odvrati Peter Marlowe, zbunjen očitom Torusumijevom
srdačnošću.
„Ja ću povesti tebe i tvoje ljude”, reče Torusumi i kimne prema alatu.
„Zahvaljujem ti”, reče Peter Marlowe i dade znak naredniku. „Idemo s
njim.”
„Ta krvopija uvijek radi na istočnom kraju,” reče bijesno narednik. „Baš
nemamo sreće.”
„Znam”, reče Peter Marlowe jednako bijesno, pa kad su se ljudi približili
da uzmu alat, reče Torusumiju: „Nadam se da ćeš nas danas odvesti na
zapadni kraj. Tamo je mnogo hladnije.”
„Ići ćemo na istočni. Znam da je hladnije na zapadnom kraju, ali ja uvijek
dobijem istočni.”
Peter Marlowe odluči riskirati. „Možda bi trebalo da zatražiš bolji
tretman.” Bilo je opasno bilo što sugerirati Korejcu ili Japancu. Torusumi ga
hladno promotri, zatim se naglo okrene i zaputi prema Azumiju, japanskom
kaplaru, koji je mrko stajao po strani. Azumi je bio poznat po gadnoj naravi.
Peter Marlowe je zabrinuto promatrao kako se Torusumi klanja i brzo
počinje govoriti oštrim japanskim. Osjetio je kako ga Azumi promatra.
Pored Petera Marlowea i narednik je tjeskobno promatrao promjenu
situacije, „Što ste mu rekli, gospodine?”
„Rekao sam da bi bilo vrlo dobro da za promjenu odemo na zapadnu
stranu.”
Narednik se trgnuo. Ako časnik dobije šamar, isto slijedi i naredniku,
automatski. „Puno ste riskirali...” smjesta je zastao, kad se Azumi zaputio
prema njima, dok ga je Torusumi slijedio, na pokorna dva metra udaljenosti.
Azumi, mali čovjek jajolike glave, zastade na pet koraka od Petera
Marlowea i zabulji mu se u lice desetak sekundi. Peter Marlowe se pripremio
za šamar koji se mogao očekivati. Ali ne. Umjesto toga, Azumi se iznenada
nasmiješio, pokazao zlatne zube, usisao zrak kroz njih i izvadio paket
cigareta. Ponudio je jednu Peteru Marloweu i rekao nešto na japanskom, što
Peter Marlowe nije razumio, ali je uhvatio riječ „Shoko-san” i još više se
zbunio, jer ga prije nitko nije oslovio Shoko-san. „Shoko” je časnik, a „san”
znači gospodin, pa mu se činilo gotovo nevjerojatno da ga pakosni mali gad
poput Azumija može osloviti „gospodine časniče”.
„Arignato”, reče Peter Marlowe, paleći cigaretu. „Hvala” je bila jedina
japanska riječ koju je znao, osim „mirno” „pozor”, „naprijed marš”, „pozdrav”
i „dođi ovamo, bijeli gade”. Zapovjedio je naredniku, smetenom do kraja, da
postroji ljude.
„Da, gospodine”, odvrati narednik, zadovoljan što ima ispriku da se
makne van domašaja.
Uto Azumi prasne na japanskom prema Torusumiju, a Torusumi skoči i
vikne „Hotchatore”, što je značilo „naprijed marš”. Kad se nađoše na sredini
aerodroma, gdje ih Azumi više nije mogao čuti, Torusumi se nasmiješi Peteru
Marloweu. „Danas idemo na zapadnu stranu. Tamo ćemo obarati drveće.”
„Zaista? Ne razumijem.”
„Jednostavno. Rekao sam Azumi-sanu da si ti Kingov tumač i da osjećam
kako bi on to morao znati, budući da uzima deset posto od naše zarade.
Tako”, Torusumi je slegnuo ramenima, „naravno da moramo brinuti jedni o
drugima. Osim toga, možda bi tokom dana mogli porazgovarati o nekim
poslovima.”
Peter Marlowe je slabašno naredio ljudima da stanu.
„Što se dogodilo, gospodine?” zapita narednik.
„Ništa, naredniče. Slušajte, svi! Ali bez galame! Obaramo drveće.”
„O, majko moja, to je super!”
Zamalo da nisu počeli klicati, ali se brzo primiriše.
Kad su došli do drveća, Spence i njegova radna grupa su već bili tamo, sa
svojim stražarom. Torusumi se uputi do stražara, pa na korejskom održaše
kratak dvoboj. Uskoro su se, međutim, Spence i njegovi bijesni ljudi postrojili
i krenuli, praćeni razjarenim stražarom. „Kako ste se, do vraga, dočepali
drveća, bitange jedne! Mi smo došli prvi!”
„Da”, reče Peter Marlowe s razumijevanjem. Znao je kako se Spence
osjeća.
Torusumi je dao znak Peteru Marloweu, sjeo u hladovinu i pušku naslonio
na drvo. „Postavi stražu”, zijevnuo je. „Ti si mi odgovoran, ako me bilo koji
nesnosni Korejac ili Japanac uhvati na spavanju.”
„Možeš se pouzdati u mene i snivati slatki san”, odvratio je Peter
Marlowe.
„Probudi me kad bude vrijeme za jelo.”
„Tako će biti učinjeno.”
Peter Marlowe je postavio stražare na dobro odabrana mjesta, a zatim
poveo bijesni juriš na drveće. Želio je da se drveće obori i rasiječe prije no što
netko izmijeni postojeću naredbu.
Do podneva su tri stabla bila oborena, a milijunaški kupus je bio izvađen.
Svi su ljudi bili iscrpljeni i izujedani od mrava, ali to nije bilo važno, jer je
plijen bio ogroman. Peter Marlowe je odlučio da pet sačuvaju za Torusumija,
a ostalih deset podijele za ručak. Podijelio je dva milijunaška kupusa i rekao
da trećeg treba ostaviti za Torusumija i Azumija, ukoliko ga budu htjeli. Ako
ne, onda će i to podijeliti.
Peter Marlowe se naslonio na drvo, teško dišući od napora, kad ga
iznenadni zvižduk – znak za opasnost – podiže na noge; hitro je skočio do
Torusumija i prodrmao ga.
„Dolazi stražar, Torusumi-san, požuri.”
Torusumi je skočio na noge i dlanovima otresao uniformu. „Dobro je.
Vrati se drveću i izgledaj zaposleno”, rekao je blago.
Potom se Torusumi nonšalantno zaputio prema čistini. Kad je prepoznao
stražara, opustio se i pozvao ga u hladovinu, gdje su obojica odložili puške,
sjeli i zapalili.
„Shoko-san”, pozvao je Torusumi. „Budi spokojan, to je moj prijatelj.”
Peter Marlowe se nasmiješio, a zatim viknuo: „Hej, naredniče! Otvori par
najboljih mladih kokosa i odnesi ih stražarima.” Nije ih mogao sam odnijeti,
jer bi to nanijelo priličnu štetu njegovu obrazu.
Narednik je pažljivo odabrao dva kokosa i odsjekao im vrhove. Ljuska im
je bila zeleno-smeđa, debela oko pet centimetara, da zaštiti puni orah. Bijelo
meso u unutrašnjosti oraha bilo je dovoljno mekano da se jede žlicom, a sok
hladan i slatkast.
„Smith!” pozvao je.
„Da, naredniče!”
„Odnesi ovo prokletim Japovima!”
„Zašto ja? Uvijek ja moram neke zajebane stvari...”
„Miči guzicu, smjesta!”
Smith, vižljasti, mali Cockney, digne se na noge i izvrši zapovijed.
 Torusumi i drugi stražar duboko ispiše. Zatim Torusumi pozva Petera
Marlowea.
„Zahvaljujemo ti.”
„Mir neka je s tobom”, odvrati Peter Marlowe.
Torusumi izvuče zgužvanu kutiju Kooa i pruži je Peteru Marloweu.
„Zahvaljujem ti”, reče Peter Marlowe.
„Mir neka je s tobom”, uljudno odgovori Torusumi.
U kutiji je bilo sedam cigareta. Ljudi su zahtijevali da Peter Marlowe uzme
dvije. Ostalih pet će podijeliti, i to svaku na četiri čovjeka. U skladu sa
zajedničkom odlukom, cigarete će popušiti poslije ručka.
Za ručak je bila riža, riblja voda i slab čaj. Peter Marlowe je uzeo samo rižu
i dodao joj mrvicu blatchanga. Za desert je uživao u svom dijelu kokosa.
Zatim se umorno smjestio pored panja jednog od oborenih stabala, s
pogledom prema aerodromu, čekajući da prođe vrijeme za ručak.
Na jugu se nalazio brežuljak, a oko njega se motalo na tisuće kineskih
kulija. Svi su preko ramena nosili bambusov štap o kojem su visile dvije
bambusove košare; hodali su uzbrdo, natovarili dvije košare zemljom,
spustili se nizbrdo i ispraznili košare. Pokreti su im bili neprekidni i gotovo
da se moglo vidjeti kako brdo nestaje.
Peter Marlowe je gotovo već dvije godine dolazio na aerodrom četiri ili
pet puta tjedno. Kad su on i Larkin prvi put vidjeli njegov položaj, sa svim tim
brdima, močvarama i pijeskom, nasmijali su se i zaključili kako tu nikada
neće biti aerodrom. Napokon, Kinezi nisu imali ni traktora ni buldožera. Ali
sada, dvije godine kasnije, jedna je staza već bila u upotrebi, a druga, veća, za
bombardere, bila je skoro gotova.
Peter Marlowe se divio strpljivosti svih tih radnika-mrava i zapitao se što
bi bili sve u stanju učiniti kad bi im netko dao u ruke suvremenu opremu.
Oči su mu se zatvorile i on je zaspao.

„Ewart! Gdje je Marlowe?” zapita otresito Grey.

„U radnoj grupi na aerodromu. Zašto?”
„Reci mu samo da mi se odmah javi kad se vrati.”
„A gdje ćeš ti biti?”
„A otkud bih ja to mogao znati, k vragu! Samo mu reci neka me pronađe.”
Kad je Grey napustio baraku, osjeti grč u utrobi i požuri prema zahodima.
Prije no što je prevalio pola puta, grč je došao do vrhunca, te iz njega iscuri
malo krvave sluzi, kvaseći tampon od trave, što ga je namjestio u hlačama.
Ispaćen i vrlo slab, naslonio se na baraku da povrati snagu.
Grey je znao da bi ponovo trebalo da promijeni tampon, već četvrti danas,
ali ga nije bilo briga. Taj uložak je ipak imao higijensku ulogu, a čuvao mu je i
hlače, jedine koje su preostale. Bez tog uloška jednostavno ne bi mogao
hodati unaokolo. Odvratno! Baš kao uložak za menstruaciju. Kako je to
strašno! Ali je barem korisno.
Trebao se danas prijaviti da je bolestan, ali nije mogao, baš sada kad je
prikliještio Marlowea. O ne, nikako, tako nešto ne bi mogao propustiti, pogled
na Marloweove lice, kad mu bude rekao. Bol je bio vrijedan saznanja da ga
napokon ima! Tog bijednog, ništavnog gada. A zbog Marlowea će se i King
malo oznojiti. Za par dana će ih ščepati obojicu. Jer on je znao za dijamant i
znao je da će susret biti obavljen do slijedećeg tjedna. Nije još točno znao
kada, ali će saznati. Pametan si ti, rekao je samome sebi, pametan si što imaš
tako djelotvoran sistem.
Zaputio se u svoju zatvorsku baraku i rekao vojnom policajcu da pričeka
vani. Promijenio je uložak i oribao ruke, nadajući se da je isprao ljagu, onu
nevidljivu ljagu.
Osjećajući se bolje, Grey se s mukom spustio niza stube i zaputio prema
baraci za opskrbu. Danas mora obaviti tjedni pregled zaliha riže i hrane.
Zalihe su uvijek bile u redu, jer je potpukovnik Jones, sposoban i ozbiljan
čovjek, uvijek osobno, pred svima vagao dnevni obrok riže. Tako nije bilo
nikakve mogućnosti varanja.
Grey se divio potpukovniku Jonesu i načinu na koji je sve organizirao – da
bi se izbjegla bilo kakva greška. I zavidio mu je, jer je bio vrlo mlad za
potpukovnika. Bile su mu tek trideset i tri godine. To je da poludiš, reče
samome sebi, on je potpukovnik, a ti poručnik, a jedina je razlika što treba u
pravo vrijeme obavljati pravi posao. Pa ipak, i ti vršiš dobro svoju dužnost i
sklapaš prijateljstva koja će ti dobro doći kad rat završi. Naravno, Jones je
zapravo civil, pa poslije rata neće ostati u vojsci. Ali Jones je prijatelj Samsona
i Smedly-Taylora, Greyeva šefa i igra bridž s komandantom logora. Taj ima
sreću. Igram bridž isto tako dobro kao i on, ali mene ne pozivaju, a radim teže
od svih njih.
Kad je Grey stigao u opskrbnu baraku, upravo se izdavala dnevna zaliha
riže.
„Dobro jutro, Grey”, reče Jones. „Odmah ću doći.” Bio je on visok i zgodan,
dobro odgojen, miran čovjek. Imao je dječačko lice, pa su ga zvali Dečko-
pukovnik.
„Hvala, gospodine.”
Grey je zastao i promatrao predstavnike kuhinje – narednika i vojnika –
kako motre vaganje. Svaka kuhinja je slala svoja dva čovjeka po dnevne
doznake – jedan je kontrolirao drugoga. Kuhari su donosili brojno stanje
ljudi, koje se kontroliralo, te bi im potom bila izdana pripadajuća količina
riže.
Kad je i posljednja kuhinja bila uslužena, ostatak riže u vreći je preuzeo
intendant narednik Blakely i odnio je u baraku. Grey je s potpukovnikom
Jonesom krenuo za njim i odsutno slušao dok je Jones brižno navodio brojke:
„Devet tisuća, četiristo osamdeset i tri časnika i vojnika. Tisuću sedamdeset i
tri kilograma13 riže je izdano danas, što iznosi jedanaest dekagrama po
čovjeku. Otprilike dvanaest vreća.” Glavom je pokazao prema praznim
jutenim vrećama.
Grey ga je gledao kako ih broji, znajući da će ih biti dvanaest. Jones je
zatim nastavio: „U jednoj je vreći bilo četiri i pol kile manje – to nije ništa
neuobičajeno – i ostaje devet kilograma.”
Potpukovnik je prišao i podigao gotovo praznu vreću i stavio je na vagu,
koju je intendantski narednik Blakely donio iz barake. Pažljivo je stavljao
utege na jednu stranu vage, sve dok ih nije bilo u ukupnoj težini od devet kila.
Druga strana vage s vrećom se podigla i izravnala. „Sve štima”, nasmiješio se,
zadovoljan, gledajući Greya.
Sve ostalo – polovica goveda, šesnaest bačvica sušene ribe, dvadeset
kilograma gula malaccae, pet tuceta jaja, dvadeset i pet kila soli, vreće bibera
u zrnu i sušenog crvenog čilija – također je bilo u savršenom redu.
Grey je potpisao skladišnu listu i uzdahnuo kad ga je potresao novi grč.
„Srdobolja?” zapita zabrinuto Jones.
„Oh, samo prolazno, gospodine”, odvrati Grey, ogledavajući se po
polutami, a zatim pozdravi. „Hvala, gospodine. Vidimo se slijedeći tjedan.”
„Hvala, poručniče.”
Na izlazu Greya je spopao još jedan grč, pa se spotaknuo o vagu i nogom
udario o utege, koji su se rasuli po podu.
„Oprostite”, Grey prokune u sebi, „vrlo sam nepažljiv.” Popravio je vagu i
već je pružio ruku da pokupi utege, ali su Jones i Blakely hitro spuznuli na
koljena i počeli ih kupiti.
„Nemojte se mučiti, Grey”, reče Jones, a zatim podvikne na Blakelyja: „Već
sam ti rekao odavno da vagu staviš u kut.”
Ali Grey je ipak dohvatio uteg od kilograma. Nije mogao povjerovati
svojim očima, pa je odnio uteg do vrata da ga pogleda na svjetlu i da se uvjeri
da ga oči ne varaju. No nisu ga varale. Na dnu željeznog utega nalazila se mala
rupa, grubo začepljena glinom. Noktom je iščeprkao glinu, dok mu je lice sve
više blijedjelo.
„Što se dogodilo, Grey?” reče Jones.
„Ovaj uteg je lažiran.” Riječi su bile otpužba.
„Što? Nemoguće!” Jones je prišao Greyu. „Dajte da vidim.” Cijelu vječnost
je proučavao uteg, a zatim se nasmiješio. „Nije to lažirano. To je samo
takozvana korektivna rupa. Cjelokupna težina je bila vjerojatno nešto veća,
nego što bi trebalo da bude.” Slabašno se nasmijao. „Bože, kako sam se na
trenutak zabrinuo.”
Grey se žustro zaputio prema ostalim utezima i podignuo još jednog. I taj
je imao izbušenu rupu.
„Isuse! Pa svi su lažirani!”
 „To je apsurd!” reče Jones. „To su samo korektivne...”
„Dovoljno znam o utezima i mjerama”, reče Grey, i poznato mi je da
nikakve rupe nisu dopuštene. Pa ni korektivne. Ako uteg ima krivu težinu,
nikada se ne pušta u opticaj.”
Prostrijelio je pogledom, Blakelyja, koji se pribio uz vrata. „Što ti znaš o
ovome?”
„Ništa, gospodine”, reče Blakely, prestrašen.
„Bolje bi ti bilo da kažeš!”
„Ništa ne znam, gospodine, zbilja...”
„U redu, Blakely. Znaš što ću učiniti? Čim izađem iz barake, ispričat ću
svakome koga sretnem o ovome, baš svakome – i pokazat ću im ovaj uteg – i
prije no što stignem prijaviti slučaj pukovniku Smedly-Tayloru, tebe će rulja
raskomadati.”
Grey je krenuo prema vratima.
„Stanite, gospodine”, zastenjao je Blakely. „Reći ću vam. Nisam ja,
gospodine, to je sve potpukovnik. On me natjerao. Uhvatio me kako pabirčim
malo riže, pa se zakleo da će me prijaviti, ako mu ne pomognem...”
„Zaveži, budalo!” poviče Jones. Zatim se, mirnijim glasom, obrati Greyu:
„Budala me pokušava uplesti. Nemam pojma...”
„Ne slušajte ga, gospodine”, prekinuo ga je Blakely, sav zabalavijen. „On
uvijek sam važe rižu. Uvijek. I ima ključ od sefa u kome stoje utezi. I sami
znate da to radi sam. Kad bi netko uzeo u ruke utege, bilo bi dovoljno da im
pogleda dno. Koliko god da su rupe dobro skrivene, ipak bi ih primijetio. A to
tako ide već godinu dana i više.”
„Zaveži, Blakely!” zavrištao je Jones. „Zaveži!”
Tišina.
Zatim Grey reče: „Potpukovniče, koliko se već koriste ti utezi?”
„Ne znam.”
„Godinu? Dvije godine?”
„Do vraga, što ja znam! Ako su utezi lažirani, to nema veze sa mnom!”
„Ali vi imate ključ i vi ih zaključavate.”
„Da, ali to ne znači...”
„Jeste li ikada pogledali dno tih utega?”
„Ne, ali...”
„To je pomalo čudno, zar ne?” reče nemilosrdno Grey.
„Ne, nije, a osim toga, ne želim da me unakrsno ispitiva jedan...”
„Bilo bi bolje da kažete istinu, za vaše dobro.”
„Da li vi to meni prijetite, poručniče? Ma, dat ću vas na vojni sud...”
„Nisam baš siguran, potpukovniče. Ja sam ovdje službeno, a utezi su
lažirani, zar ne?”
„E, sad me slušajte. Grey...”
„Nisu li?” Grey je podigao uteg prema Jonesovu blijedom licu, koje više
nije bilo dječačko.
„Pa... pretpostavljam da... jesu”, promuca Jones, „ali to ne znači da...”
„To znači da ste ili vi ili Blakely za to odgovorni. A možda i obojica. Vi ste
jedini koji ovdje radite. Utezi su skraćeni i jedan od vas, ili obojica, dižete
ostatak od mjerenja.”
„Ja ne, gospodine!” zajeca Blakely. „Ja samo dobivam pola kile svakih
deset...”
„Lažeš!” poviče Jones.
„Oh, ne, ne lažem. Tisuću puta sam vam rekao da će nas otkriti.” Okrenuo
se prema Greyu, kršeći ruke. „Molim vas, gospodine, molim vas, nemojte
nikome govoriti. Ljudi će nas rastrgati na komade.”
„Gade jedan, nadam se da hoće”, Greyu je bilo drago što je otkrio lažne
utege. O, da, bilo mu je vrlo drago.
Jones izvadi tabakeru i poče zavijati cigaretu. „Hoćete li jednu?” zapitao
je, dok mu se dječačko lice, sad nekako bolesno, trzalo.
„Ne, hvala.” Grey nije pušio već četiri dana, a cigareta bi mu i te kako
trebala.
„Mogli bi to srediti”, reče Jones, dok mu se polako vraćalo samopouzdanje
i dobar odgoj. „Možda je netko zbilja lažirao utege. Ali težina je zanemarujuća.
Donijet ću odmah druge, ispraviti...”
„Znači, priznajete da su krivotvoreni?”
„Grey, želim samo reći...” Jones zastade. „Gubi se odavde, Blakely. Čekaj
vani.”
Blakely je smjesta krenuo prema vratima.
„Stani gdje si, Blakely”, reče Grey. Zatim opet pogleda Jonesa, pretvorivši
se u suštu pokornost. „Nema potrebe da Blakely ode, zar ne, gospodine?”
Jones ga je promatrao kroz dim cigarete, a zatim reče: „Ne. Zidovi nemaju
uši. U redu. Dobivat ćete pola kile riže tjedno.”
„To je sve?”
„Dobro, neka bude kila tjedno i četvrt kile sušene ribe. Jednom tjedno.”
„A šećer? A jaja?”
„To ide naravno u bolnicu, to znate.”
Jones je čekao i Grey je čekao, a Blakely je jecao u pozadini. Uto se Grey
pomakne, kao da će krenuti, stavljajući uteg u džep.
„Samo malo, Grey.” Jones uze dva jaja i ponudi mu ih. „Evo, dobit ćete
jedno jaje tjedno, zajedno s onim ostalim. I nešto šećera.”
„Reći ću vam što ću učiniti, potpukovniče. Sada ću otići ravno do
pukovnika Smeldy-Taylora i ispričati mu šte ste mi rekli, a zatim ću mu
pokazati utege. Ako dođe do bacanja u govna, a molit ću se da dođe, bit ću
tamo i osobno ću te gurnuti, ali ne prebrzo, jer bih te htio gledati kako
umireš. Htio bih te čuti kako vrištiš i vidjeti kako umireš, i to nadugačko. Vas
obojicu!”
 Naglo je izašao iz barake na sunce, a vrućina ga je udarila u lice i tijelo mu
propara novi grč. No prisilio se da hoda dalje, pa se polako zaputio
nizbrdicom.
Na vratima opskrbne barake Jones i Blakely su ga promatrali kako odlazi.
Obojica su bili prestravljeni.
„Isuse, gospodine, što će se sada dogoditi?” zajecao je Blakely. „Oni će nas
rastrgati...”
Jones ga je grubo gurnuo u baraku, zalupio vratima i bijesno ga udario
nadlanicom. „Zaveži!”
Blakely je pao na pod, a suze s u mu se slijevale niz lice, pa ga je Jones
ponovo zgrabio i udario.
„Nemojte me tući, nemate me pravo...”
„Zaveži i slušaj.” Jones ga je ponovo stresao. „Slušaj me dobro, prokleti
guzičaru. Tisuću puta sam ti rekao da koristiš prave utege kad Grey dolazi u
inspekciju, glupi, nesposobni majmune! Prestani cmizdriti i slušaj! Kao prvo,
zanijekat ćeš sve ono što se ovdje govorilo. Razumiješ? Nisam ništa ponudio
Greyu, je l’ ti to jasno?”
„Ali, gospodine...”
„Zanijekat ćeš, jesi li razumio?”
„Da, gospodine.”
„Dobro. Obojica ćemo zanijekati, i ako se budeš držao dogovora, izvući ću
nas iz ove gužve.”
„Možete li? Oh, možete li, gospodine?”
„Mogu, ako budeš nijekao. Zatim. Nemaš pojma ni o kakvim utezima, a
tako ni ja. Jesi li razumio?”
„Ali mi smo jedini...”
„Jesi li razumio?”
„Da, gospodine.”
„Dalje. Ovdje se ništa nije dogodilo, osim što je Grey otkrio lažne utege,
što je i nas obojicu jednako zapanjilo. Razumiješ?”
„Ali...”
„A sada mi ispričaj što se dogodilo. Hajde, idiote prokleti, pričaj!” Jones je
vikao nagnuvši se nad njim.
„Mi... mi smo baš završavali provjeru i zatim... zatim je Grey zapeo za vagu
i utezi su se prevrnuli i... i tada smo otkrili da su utezi lažirani. Je li tako
dobro, gospodine?”
„A što se dogodilo dalje?”
„Aha, dalje...” Blakely je trenutak razmišljao, a onda mu se lice ozari. „Grey
nas je zapitao o utezima, ali ja nikada nisam vidio da su lažirani, a i vi ste bili
jednako zapanjeni. Zatim je Grey otišao.”
Jones mu ponudi malo duhana. „Zaboravio si što je Grey rekao. Zar se ne
sjećaš? Rekao je: ‘Ako mi date malo riže, kilogram tjedno i jedno ili dva jaja,
neću vas prijaviti.’ A ja sam mu onda rekao neka se tornja do đavola, da ću
sam prijaviti utege, a i njega, a zatim sam gotovo poludio od zabrinutosti
zbog lažiranih utega. Kako su samo dospjeli ovamo? Koja ih je to svinja
podmetnula?”
Male Blakelyjeve oči se ispuniše divljenjem. „Da, gospodine, svega se
odlično sjećam. Tražio je kilogram riže i jedno ili dva jaja. Baš kao što ste
rekli.”
„Onda to i zapamti, glupi majmune! Da si koristio prave utege i da si
začepio gubicu, sada ne bismo bili u ovim govnima. Nemoj se slučajno
izvlačiti na mene, jer ću sve svaliti na tebe. Bit će moja riječ protiv tvoje.”
„Neću, nikako, gospodine.”
„U svakom slučaju, bit će naši iskazi protiv Greyeva. Prema tome, ne brini.
Samo ukoliko budeš mućnuo glavom i upamtio!”
„Neću zaboraviti, gospodine, neću.”
„Dobro.” Jones je zaključao sef i glavna vrata barake i otišao.
Jones je lukav čovjek, uvjeravao je Blakely samoga sebe, on će nas izvući iz
ovoga. Sad, kad je prvi šok što su otkriveni prošao, osjetio se sigurnijim. E pa
da, Jones mora spašavati i moju glavu, da bi spasio svoju. Da, da, dobro stari
Blakely, i ti si lukav, dovoljno lukav da ga držiš u šaci, ako bi mu slučajno palo
na pamet da te pređe.

Pukovnik Smedly-Taylor je ozbiljno promatrao uteg. „Vrlo čudno!” rekao

je. „Jednostavno ne mogu vjerovati.” Oštro je podigao pogled. „Vi zaista
mislite reći da vas je potpukovnik Jones htio podmititi? S logorskim
zalihama?”
„Da, gospodine. Upravo tako kao što sam vam rekao.”
Smedly-Taylor je sjeo na krevet u malom bungalovu i obrisao znoj, jer je
bilo vruće i sparno. „Ne mogu vjerovati”, ponovio je, tresući glavom.
„Njih dvojica jedini imaju pristup utezima...”
„To znam. Ne radi se o tome da vam proturječim, Grey, nego jednostavno,
eto, ne mogu vjerovati.”
Smedly-Taylor je dugo šutio, a Grey je strpljivo čekao.
„Grey”, nastavi pukovnik, i dalje istražujući uteg i malu rupu. „Razmislit ću
što da radimo s tim. Čitava ta... afera je opterećena opasnošću. Ne smijete to
reći nikome, nikome, jeste li razumjeli?”
„Da, gospodine.”
„Bože moj, ako je tako kao što vi kažete, ti će ljudi biti masakrirani.”
Smedly-Taylor je opet stresao glavom. Da su ti ljudi... da je potpukovnik Jones
mogao... logorska sljedovanja... A kažete, svaki je uteg lažiran?”
„Da, gospodine.”
„Što mislite, koliko su sveukupno olakšani?”
 „Ne znam, ali možda pola kile na svakih dvjesta kila. Pretpostavljam da su
na taj način mogli ugrabiti kilu i pol ili dvije kile riže dnevno. A da ne
računamo sušenu ribu ili jaja. Možda su i drugi umiješani – morali bi biti.
Nisu mogli neprimijećeni kuhati rižu. Vjerojatno je i kuhinja u to umiješana.”
„Bože moj!” Smedly-Taylor je ustao i počeo hodati. „Hvala vam, Grey,
odlično ste obavili posao. Pobrinut ću se da to uđe u vaš službeni dosje.”
Ispružio je ruku. „Odlično obavljen posao, Grey!”
Grey mu je čvrsto stisnuo ruku. „Hvala, gospodine. Žao mi je što ih nisam
već i prije otkrio.”
„A sada, više ni riječi o tome. To je zapovijed!”
„Razumijem!” Salutirao je i otišao, dok su mu noge jedva dodirivale
zemlju.
Smedly-Taylor je rekao: „Pobrinut ću se da to uđe u vaš službeni dosje!”
Možda će ga unaprijediti, pomisli Grey s iznenadnom nadom. U logoru je bilo
samo nekoliko unapređenja, a njemu bi viši čin i te kako dobro došao.
Kapetan Grey!

Poslijepodne se polagano vuklo. Peteru Marloweu je bilo teško bez posla

održavati ljude na nogama, pa je organizirao grupe za skupljanje plijena i
mijenjao straže, jer je Torusumi opet zaspao. Vrućina je bila užasna, zrak je
pržio i svi su proklinjali sunce, zazivajući večer.
Torusumi se naposljetku probudio, olakšao se u raslinju, podigao pušku i
počeo hodati gore-dolje da otjera san. Izderao se na neke ljude koji su
zadrijemali, a onda je doviknuo Peteru Marloweu: „Molim te da skupiš ove
krmke i da ih natjeraš na posao, ili neka se barem prave da rade.”
Peter Marlowe mu je prišao. „Žao mi je što ti pričinjavamo poteškoće.”
Zatim se okrenuo naredniku. „Zaboga, zar vam nije jasno da trebate motriti
na njega? Skupite te idiote i kopajte rupu, ili gulite ono prokleto drvo, ili
odsijecite malo palminih grana!”
Narednik se smjesta ispričao i slijedeći trenutak već je požurivao ljude,
inscenirajući zaposlenost. Bila je to prava umjetnost.
Prenijeli su nekoliko kokosovih komušina, naslagali par palminih
grančica i zasjekli nekoliko ureza pilom u stablo. Kad bi tom brzinom uvijek
radili, trebalo bi im mnogo dana da cijelo područje raščiste i poravnaju.
Narednik se umorno dovukao i raportirao Peteru Marloweu: „Svi su
zaposleni kao vragovi, gospodine.”
„Dobro. Neće to još dugo.”
„Vidite, gospodine, biste li... biste li učinili nešto za mene?”
„Što?”
„E, pa, znate, ovako. Vidio sam kako... ste... ovaj...” Zbunjeno je obrisao
usta od sline. Ipak, nije htio propustili tako dobru priliku. „Vidite ovo.”
Izvadio je naliv-pero. „Možete pitati bi li Jap ovo kupio?”
„Ti znači želiš da to za tebe prodam?” Peter Marlowe je zurio u njega.
„Da, gospodine. Ovaj... znate... mislio sam, budući da ste Kingov prijatelj,
znat ćete... možda ćete znati kako se to radi.”
„Trgovina sa stražarima je protiv propisa, japanskih i naših.”
„Ma, dajte, gospodine, meni možete vjerovati. Pa šta, vi i King...
„Ja i King, šta?
„Ništa, gospodine”, reče oprezno narednik. Šta mu je sad, odjednom?
Koga misli prevariti? „Mislio sam samo da bi mi mogli pomoći. I mojoj grupi,
naravno.”
Peter Marlowe pogleda narednika i njegovo naliv-pero i upita se zašto se
uopće tako naljutio. Napokon, prodavao je za Kinga – ili barem pokušavao
prodati – i uistinu, bio je njegov prijatelj. I ništa u tome nije bilo loše. Da nije
bilo Kinga, nikada se ne bi dočepali ovog drveća. Dapače, sada bi viđao
razbijenu čeljust, ili barem otečeno lice. Stoga je trebalo da podupre Kingovu
reputaciju. Njemu mogu zahvaliti kokose.
„Što tražiš za njega?”
Narednikovo lice se razvuklo u osmijeh. „Pa, ovako, to nije Parker, ali ima
zlatno pero”, odvio je kapicu i pokazao ga, „pa prema tome, nešto vrijedi.
Vidite koliko bi dao.”
„On će htjeti znati koliko ti tražiš. Pitat ću ga, ali ti moraš postaviti cijenu.”
„Ako bi mogli dobiti, recimo, šezdeset i pet dolara, bio bih zadovoljan.”
„Vrijedi li toliko?”
„Mislim da da.”
Pero je bilo zlatno i imalo oznaku za četrnaest karata; koliko je Peter
Marlowe mogao prosuditi, nije se radilo o patvorini. Ne kao ono drugo pero.
„Gdje si ga nabavio?”
„Moje je, gospodine, ćuvao sam ga za crne dane. U zadnje vrijeme je sve
više crnih dana.”
Peter Marlowe mu kratko kimne glavom. Vjerovao mu je. „U redu, vidjet
ću što se može učiniti. Ti pripazi na ljude i gledaj da postaviš stražu.”
„Ne brinite, gospodine. Momcima ni mušica neće promaći.”
Peter Marlove pronađe Torusumija naslonjena na oboreno stablo
prekriveno povijušama. „Tabe”, reče.
„Tabe.” Torusumi pogleda na sat i zijevne. „Možemo krenuti za sat
vremena. Još nije vrijeme.” Skinuo je kapu i obrisao znoj s lica i vrata.
„Smrdljiva vrućina i smrdljivi otok!”
„Da.” Peter Marlowe pokuša da mu riječi zvuče važno, kao da ih ne govori
on, nego King: „Jedan od mojih ljudi ima naliv-pero koje bi htio prodati.
Učinilo mi se da bi ga ti, kao prijatelj, možda htio kupiti.”
„Astaghfaru’llah! Je li Parka?”
„Nije.” Peter Marlowe izvadi naliv-pero, odvine ga i postavi pero tako da
se o njega odbije sunce. „Ali ima zlatno pero.”
Torusumi ga je proučio. Bio je razočaran što nije Parker, ali to bi bilo
previše očekivati. Osobito na aerodromu. S Parkerima može trgovati samo
King.
„Ne vrijedi baš puno”, rekao je.
„Naravno. Ukoliko ne želiš razmisliti...” Peter Marlowe je strpao naliv-
pero u džep.
„Mogu razmisliti. Možda nam brže prođe slijedeći sat, u razmišljanju o
tom bezvrijednom predmetu.” Slegnuo je ramenima. „To može vrijediti jedva
sedamdeset i pet dolara.”
Peter Marlowe je bio iznenađen da je prva ponuda bila tako visoka.
Narednik nije imao predodžbu o pravoj vrijednosti. Bože, htio bih znati
koliko zaista vrijedi.
Zatim su sjeli i počeli se cjenjkati. Torusumi se razbjesnio, no Peter
Marlowe je bio tvrd, pa su se sastali na cijeni od sto i dvadeset dolara i paketu
Kooa.
Torusumi je ustao i ponovo zijevnuo. „Vrijeme je da krenemo.”
Nasmiješio se. „King je dobar učitelj. Kad ga slijedeći put sretnem, reći ću mu
kako si iskoristio moje prijateljstvo i postigao odličnu cijenu.” Odmahnuo je
glavom s hinjenim samosažaljenjem. „Tako visoka cijena za tako bijedno
naliv-pero! King bi mi se sigurno smijao. Reci mu, molim te, da ću za sedam
dana biti na straži. Možda bi mi mogao pronaći sat. I to neki dobar – ovoga
puta!”
Peter Marlowe je bio zadovoljan što je dobro izveo svoju prvu transakciju
i postigao očito dobru cijenu. Ali, bio je na mukama. Ako sav novac preda
naredniku, King će se prilično uzrujati. To će srušiti strukturu cijene, koju je
King tako pažljivo gradio. A Torusumi će Kingu spomenuti pero i cijenu.
Međutim, ako naredniku da samo ono što je tražio, a ostatak zadrži, to je
onda varanje, zar ne? Ili je to dobar „posao”? Zapravo, narednik je zatražio
šezdeset i pet i toliko bi trebalo da dobije. A Peter Marlowe je dugovao Kingu
prilično novaca.
Poželio je da nikad nije ni ušao u taj glupi posao. Sad se ulovio u zamku
vlastitog djela. Problem je s tobom, Peter, što imaš preveliku predodžbu o
vlastitoj važnosti. Da si naredniku rekao ne, sada ne bi bio u gabuli. Ali što ćeš
sada? Što god učiniš, ispast će krivo!
Polako se vraćao, razmišljajući. Narednik je već postrojio ljude i pun
iščekivanja je motrio Petera sa strane. „Svi su spremni, gospodine. Provjerio
sam i alat.” Snizio je glas. „Je li kupio?”
„Da.” U tom trenutku se Peter Marlowe odlučio. Zavukao je ruku u džep i
izvukao hrpu novčanica. „Evo ti. Šezdeset i pet dolara.”
„Gospodine, vi ste pravi majstor!” Izvukao je novčanicu od pet dolara i
pružio mu je. „Dugujem vam još dolar i pedeset.”
 „Ništa ti meni ne duguješ.”
„Ali vaših je deset posto. To je normalno, i bit ću sretan da vam to mogu
platiti. Dat ću vam dolar i pol čim razmijenim.”
Peter Marlowe odgurne novčanicu. „Ne”, reče, odjednom osjetivši krivnju.
„Zadrži to.”
„Ali ja zahtijevam da uzmete”, odvrati narednik, gurajući mu novčanicu
natrag u ruku.
„Slušaj naredniče...”
„Dobro, uzmite barem pet. Osjećat ću se grozno, ako ne uzmete,
gospodine. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti.”
Vraćajući se sa aerodroma, Peter Marlowe je cijelim putem šutio. Osjećao
sc nečist s velikim svitkom novčanica u džepu, ali je u isto vrijeme znao da
duguje novac Kingu, pa je bio zadovoljan što ga ima, jer će grupi moći kupiti
nešto dodatne hrane.
Narednik mu je prišao samo zato što on poznaje Kinga i njegov prijatelj je
King, a ne narednik. No čitav taj bijedni posao motao mu se i motao po glavi,
sve dok nije došao u baraku.
„Grey te želi vidjeti, Peter”, reče Ewart.
„Zbog čega?”
„Ne znam, Peter-boy. Ali je djelovao kao da se na nešto naklatio.”
Umorne misli Petera Marlowea su se okrenule novoj opasnosti. Mora da
je nešto u vezi s Kingom. Uvijek je neki problem kad je Grey u pitanju.
Razmisli, razmisli, Peter. Selo? Sat? Dijamant? Oh, bože – naliv-pero? Ne to je
glupost. O tome još ne može ništa znati. Da odem do Kinga? Možda bi on znao
o čemu se radi? Ali to je opasno. Možda je Grey to i rekao Ewartu, da me
uhvati u nekoj grešci? Sigurno je znao da sam u radnoj jedinici.
Nema nikakvog smisla ići kao janje na klanje ovako oznojen i prljav.
Najprije tuš, a onda idem do zatvorske barake. Polako, ima vremena.
Otišao se tuširati. Johnny Hawkins je bio pod jednom od štrcaljki.
„Zdravo, Peter”, reče Hawkins.
Osjećaj krivnje prostruji licem Petera Marlowea. „Zdravo, Johnny.”
Hawkins je djelovao bolesno. „Čuj, Johnny, žao... žao mi je...”
„Ne želim pričati o tome”, odvrati Hawkins. „Bit ću ti zahvalan ako to više
nikada ne spomeneš.”
Zna li on, zapita se Peter Marlowe, prestravljen, da sam ja jedan od onih
koji su... jeli? Čak i sad – je li to bilo tek jučer? – pobuni se u njemu iznenadna
misao: ljudožderstvo. Ne zna, sigurno, inače bi me sigurno pokušao ubiti. Ja
bih, da sam na njegovu mjestu, to znam, Ili možda i ne bih?
Bože dragi, u kakvo smo to stanje došli! Sve što se čini krivo, zapravo je
dobro i obratno. Previše je toga, da bi se moglo shvatiti. Puno previše. Glupi,
zajebani svijet. I šezdeset dolara i paket Kooa što sam ih zaradio i u isto
vrijeme ukrao – ili stvorio – što od svega toga? Trebam li mu ih vratiti? To bi
bilo skroz krivo.
„Marlowe!”
Okrenuo se i ugledao Greya kako zlonamjerno stoji pored tuševa.
„Bilo ti je rečeno da mi se javiš kad se vratiš!”
„Bilo mi je rečeno da me želiš vidjeti. Nakon tuširanja, namjeravao sam...”
„Naredio sam da mi se smjesta javiš na raport.” Na Greyevu licu se mogao
primijetiti tanki osmijeh. „No to nije važno. Smatraj se uhapšenim.”
Pod tuševima odjednom zavlada muk i svi časnici pogledaše i osluhnuše.
„A zbog čega?”
Grey je uživao, uočivši bljesak zabrinutosti. „Zbog kršenja zapovijedi.”
„Kojih zapovijedi?”
„Znaš ti dobro, kao i ja.” Tako je, znoji se! Sad će ti proraditi malo osjećaj
krivnje – ako uopće imaš takav osjećaj, što sumnjam. „Poslije večere se imaš
javiti pukovniku Smedly-Tayloru. I budi obučen kao časnik, a ne kao prokleta
djevojčura!”
Peter Marlowe je isključio tuš i spuznuo u sarong, načinivši čvor
spretnom kretnjom, svjestan znatiželjnih pogleda drugih časnika. Misli su mu
bile uskovitlane u želji da dokuči u čemu je problem, ali je uspješno skrivao
tjeskobu.
„Ti si zbilja čovjek prostog odgoja, Grey. Dosadna glista”, rekao je.
„Danas sam dosta naučio o odgoju, prokleti snobe”, reče Grey. „Drago mi
je što ne pripadam tvojoj smrdljivoj klasi, toj truleži. Sve sami prepredenjaci,
prevaranti, lopovi...”
„Posljednji put ti kažem, Grey, začepi gubicu, ili ću ti je ja začepiti.”
Grey se pokušao savladati. Htio se potući s tim čovjekom, ovdje i sada.
Pobijedio bi ga, znao je to. U svako doba. Srdobolja ili ne. „Ako ikada izađemo
živi iz ove gužve, potražit ću te. To će mi biti prvo što ću učiniti. Sasvim
sigurno.”
„Bit će mi zadovoljstvo. Ali do tada, ako me još jednom uvrijediš, izbičevat
ću te.”
Peter Marlowe se okrenuo ostalim časnicima. „Čuli ste me. Opomenuo
sam ga. Neću dopustiti da po meni pljuje taj majmun bez pedigrea. I od sada
se drži podalje od mene”, rekao je, okrenuvši se prema Greyu.
„A kako ću kad kršiš zakon?”
„Koji zakon?”
„Budi poslije večere kod pukovnika Smedly-Taylora. I još nešto – sve dok
se ne javiš na raport, trebalo bi da budeš u zatvorskoj baraci.”
Grey je izašao. Ono prijašnje veselje je uglavnom nestalo. Bilo je glupo što
se dao izazvati. Vrlo glupo, jer nije bilo potrebe.
 18

Kad je Peter Marlowe stigao pred bungalow pukovnika Smedly-Taylora,

Grey je već čekao.
„Reći ću pukovniku da si stigao”, reče Grey.
„Vrlo si ljubazan.” Peter Marlowe se osjećao nelagodno. Smetala ga je
šiljasta avijatičarska kapa koju je nosio. Smetala ga je otrcana, ali čista bluza
koju je obukao. U sarongu je mnogo udobnije, rekao je u sebi, mnogo
osjetljivije. Misleći na sarong, pomislio je na sutrašnji dan. Sutra je isporuka
novca. Za dijamant. Sutra Shagata treba donijeti novac, a zatim za tri dana
ponovo selo. Možda i Sulina...
Glup si što misliš na nju. Saberi se sad, trebat će ti...
„U redu, Marlowe. Miiirno!” zapovjedio je Grey.
Peter Marlowe je zauzeo stav mirno i strogim vojničkim korakom se
zaputio u pukovnikovu sobu. Prošavši pored Greya, tiho je prosiktao; „Jebi se,
braco”, osjetivši se nešto bolje, a zatim se našao pred pukovnikom. Žustro je
pozdravio i usmjerio pogled kroz pukovnika.
Smedly-Taylor je sjedio za grubim stolom, na kome je ležao generalski
štapić, a na glavi je imao kapu. Tmurno je pogledao Petera Marlowea i
službeno uzvratio pozdrav. Ponosio se kako održava disciplinu u logoru. Sve
što je činio, bila je Vojska. Po pravilu službe.
Obuhvatio je pogledom mladog čovjeka koji je stajao pred njim ukočen.
Dobro, rekao je u sebi, barem to mu ide u prilog. Šutio je trenutak, po svom
običaju. Optuženog je uvijek dobro malo zbuniti. Napokon je progovorio.
„Dobro, avijatičarski poručniče Marlowe? Što imate reći?”
„Ništa, gospodine. Ne znam za što sam optužen.”
Pukovnik Smedly-Taylor, iznenada pogleda prema Greyu, a zatim se opet
vrati na Marlowea. „Možda kršite tolika pravila da vam se teško i prisjetiti.
Jučer ste išli u zatvor. To je protiv pravila. Niste nosili traku oko ruke. To je
također protiv pravila.”
Peter Marlowe je odahnuo. Radi se samo o zatvoru. Ali stani malo – što je
s jelom?
„Da čujemo”, reče pukovnik otresito, „jeste li ili niste?”
„Da, gospodine, jesam.”
„Znali ste da kršite dva pravila?”
„Da, gospodine.”
„Zašto ste išli u zatvor?”
„Htio sam samo posjetiti neke ljude.”
„Oh?” pukovnik je zastao, a zatim jetko reče: „Samo posjetiti neke ljude?”
Peter Marlowe je čekao i nije rekao ništa. A zatim je došlo ono što je
čekao.
„I Amerikanac je bio u zatvoru. Bili ste s njim?”
„Samo djelomice. Nema nikakvih propisa koji bi to priječili, gospodine.
Ali, prekršio sam... dva pravila.”
„Kakvu ste to psinu tamo zakuhali, vas dvojica?”
„Nikakvu, gospodine?”
„Priznajete, znači, da ste vas dvojica povremeno povezani u nekim
mutnim poslovima?”
Peter Marlowe je bio bijesan na sebe što ne misli prije odgovora, znajući
da se s ovim izuzetnim čovjekom ne može hvatati u isto kolo. „Ne,
gospodine.” Oči je uperio u pukovnika. I on ne reče ništa. Staro pravilo. Kad se
nalaziš pred pretpostavljenim, treba govoriti samo: „Ne, gospodine”, i „Da,
gospodine”, i treba govoriti istinu. Bilo je nepovredivo pravilo da časnici
uvijek govore istinu, a on ovdje stoji, usprkos svom nasljeđu, usprkos svemu
što zna da je ispravno i govori laži ili djelomične istine. To je potpuno
pogrešno. Ili možda nije?
Pukovnik Smedly-Taylor sad započe igru koju je odigrao već toliko puta.
Bilo mu je lako poigravati se s čovjekom, a onda ga smrviti, ako bi to htio.
„Gledajte, Marlowe”, rekao je, poprimivši očinski stav, „stigle su prijave da se
družite s izvjesnim nepoželjnim elementima. Bit ćete dovoljno mudri i
preispitati vaš položaj jednog časnika i džentlmena. To druženje – s tim
Amerikancem. Taj čovjek jest crnoburzijanac. Dosad još nije ulovljen, ali mi to
znamo, pa to morate znati i vi. Savjetovao bih vam da okončate tu vezu. Ne
mogu vam zapovjediti, naravno, ali vam savjetujem.”
Peter Marlowe nije rekao ništa, samo je krvario u sebi. Sve što je pukovnik
rekao bilo je točno, ali King je njegov prijatelj i to prijatelj koji hrani i njega i
njegovu grupu. A osim toga, on je dobar čovjek, dobar čovjek.
Peter Marlowe je poželio reći: „Niste u pravu, ali to me se ne tiče. Ja ga
volim i on je dobar čovjek i veseli smo kad smo zajedno i puno se smijemo”,
ali je u isto vrijeme poželio priznati trgovinu, priznati selo, priznati dijamant
i priznati današnju prodaju. A onda je mogao zamisliti Kinga iza rešetaka i
sebe koji ga je tamo smjestio. Stoga se obuzdao od bilo kakvih ispovijedi.
Smedly-Taylor je s lakoćom naslutio sav kovitlac u .glavi mladića koji je
stajao pred njim. Bilo bi mu jednostavno reći: „Pričekaj malo vani, Grey”, a
zatim: „Slušaj, moj mladiću, potpuno razumijem tvoj problem. Bože dragi,
otkako pamtim, bio sam čitavom puku poput oca. Znam u čemu je stvar – ne
želiš iznevjeriti prijatelja. To je hvalevrijedno. Ali ti si časnik s karijerom,
časnik s obiteljskom tradicijom – pomisli samo na svoju obitelj i naraštaje
časnika koji su služili ovoj zemlji. Razmisli o njima. U pitanju je tvoja čast.
Moraš reći istinu, to je zakon.” A zatim bi malo uzdahnuo, što je isto bilo
isprakticirano, i rekao: „Zaboravimo na one gluposti o zabrani odlaska u
zatvor. I ja sam to isto učinio, nekoliko puta, No, ako se možeš pouzdati u
mene...” i tu bi pustio da riječi ostanu visiti u zraku s točno određenom
težinom i vrlo brzo bi saznao sve Kingove tajne, pa bi King završio u
logorskom zatvoru – no kakva bi bila korist od toga?
U ovom trenutku pukovnik je imao većih briga – oko utega. To bi mogla
biti katastrofa nesagledivih razmjera.
Pukovnik Smedly-Taylor je znao da od ovog dječaka može uvijek izvući
sva obavještenja koja mu padnu na pamet – toliko je dobro poznavao ljude.
Znao je da je mudar zapovjednik – bogme, to je i morao biti, nakon svih ovih
godina – a prvo pravilo je glasilo da valja održavati poštovanje kod svojih
časnika, postupati s njima obazrivo, sve dok zaista ne prekorače crtu, a u tom
slučaju bezobzirno uništiti jednoga, kao primjer drugima. No bilo je važno
odabrati pravo vrijeme, pravi prijestup i pravog časnika.
„U redu, Marlowe”, rekao je čvrsto. „Kaznit ću vas mjesečnom plaćom.
Neću vam to upisati u bukvicu i oko toga više nećemo trošiti riječi. Ali
propise da više niste kršili.”
„Hvala, gospodine”, Peter Marlowe je pozdravio i izašao, zadovoljan što je
to gotovo. Bio je na samom rubu da ispriča sve. Pukovnik je bio dobar i
ljubazan čovjek, naveliko poznat po pravičnosti.
„Muči te savjest, ha?” zapita Grey izvan bungalova, primijetivši znoj.
Peter Marlowe ne odvrati ništa. Bio je još uvijek uzrujan i neizmjerno
olakšan jer se uspio savladati.
Pukovnik je pozvao: „Grey! Možete li doći na trenutak?”
„Da, gospodine.” Grey još jednom pogleda Petera Marlowea. Mjesečna
plaća! Nije mnogo, s obzirom da je pukovniku sve bilo jasno. Grey je bio
iznenađen i ne malo ljutit što je Marlowe prošao tako lako. No, u isto vrijeme,
vidio je on već Smedly-Taylora na djelu. I znao je da je pukovnik uporan kao
buldog, da se igra s ljudima kao mačka s mišem. Sigurno ima neki plan, kad je
Marlowea pustio tako lako.
Grey zaobiđe Petera Marlowea i opet uđe unutra.
„Hm, zatvorite vrata, Grey.” „Da, gospodine.”
Kad su ostali nasamo, pukovnik Smedly-Taylor reče: „Obišao sam
potpukovnika Jonesa i intendantskog narednika Blakelyja.”
„Da, gospodine?” Aha, evo nas, napokon, tu smo!
„Od danas sam ih smijenio s dužnosti”, reče pukovnik, poigravajući se s
utegom.
Greyeva su se usta razvukla u široki osmijeh. „Da, gospodine.” A sada, kad
će biti vojni sud i kako će se obaviti, hoće li biti iza zatvorenih vrata i hoće li
ih degradirati? Uskoro će svi u logoru znati da ih je on, Grey, uhvatio u
prevari; on, Grey, kao pravi anđeo čuvar, oh, bože, kako je to divno biti.
„I čitavu stvar ćemo zaboraviti”, nastavio je pukovnik.
Greyev osmijeh je nestao.
„Što?”
 „Da. Odlučio sam da to zaboravimo. I vi ćete to zaboraviti. Zapravo,
ponovit ću zapovijed. Vi ćete to zaboraviti i nikada nikome to nećete
spomenuti.”
Grey je bio tako zaprepašten, da je sjeo na krevet, neprekidno buljeći u
pukovnika.
„Ali to ne možemo učiniti, gospodine!” eksplodirao je. „Uhvatili smo ih na
djelu! U krađi logorske hrane. To je vaša i moja hrana! A pokušali su me i
podmititi! Podmititi! Mene!” Glas mu je postao histeričan. „Isuse Kriste,
uhvatio sam ih, oni su lopovi i zaslužuju da budu obješeni i raščerečeni.”
„To je istina”, ozbiljno je kimnuo pukovnik Smedly-Taylor. „No mislim da
je pod danim okolnostima ovo najmudrija odluka.”
Grey je skočio na noge. „To ne možete učiniti!” povikao je. „Ne možete te
gadove pustiti da slobodno šeću! Ne možete...”
„Nemojte mi govoriti što mogu, a što ne mogu!”
„Oprostite”, reče Grey, boreći se da održi kontrolu. „Ali, gospodine, ti ljudi
su lopovi. Uhvatio sam ih na djelu. Vi imate utege.”
„Odlučio sam da tu stvar stavim ad acta.” Glas mu je bio miran. „Slučaj je
zaključen.”
Grey je prasnuo. „Bogami, nije zaključen! Neću dopustiti da bude
zaključen! Ti gadovi su žderali dok smo mi gladovali! Zaslužuju da im se
odrubi glava! I ja inzistiram...”
Glas Smedly-Taylora je nadvisio histeriju. „Umuknite, Grey! Ne možete vi
inzistirati ni na čemu! Slučaj je zaključen.”
Smedly-Taylor duboko uzdahne, uze komad papira i reče: „Ovo je vaš
službeni izvještaj. Danas sam mu još nešto dodao. Pročitat ću vam.
‘Poručniku Greyu, na dužnosti šefa vojne policije u logoru, dajem najviše
preporuke. Izvan svake sumnje, svoj posao obavlja odlično. Ovime ga želim
preporučiti za dodjelu čina aktivnog kapetana.’” Podigao je pogled s papira.
„Predložit ću da ovo danas stigne do komandanta logora, i zauzet ću se da
vam od današnjeg dana i službeno odobri unapređenje.” Nasmiješio se.
„Naravno, poznato vam je da on ima pravo odobriti vaše unapređenje.
Čestitam, kapetane Grey. Zaslužili ste to.” Pružio je Greyu ruku.
Ali Grey je nije prihvatio. Samo ju je primijetio, a zatim je pogledao papir i
sve je shvatio. „Prljavi, smrdljivi gade! Pokušavate me kupiti! I vi ste jednako
pokvareni – možda ste i vi jeli rižu! Govno jedno, smrdljivo, prljavo govno...”
„Zavežite! Stanite mirno!! Rekoh, stanite mirno!”
„I vi ste s njima! Ali ja neću dopustiti da samo tako prođete!” Grey je vikao
i zgrabio uteg sa stola. „Vama ne mogu zasada ništa dokazati, ali protiv njih
imam dokaza. Ovaj uteg...”
„Što je s tim utegom, Grey?”
Greyu je trebala čitava godina da spusti pogled na uteg. Dno je bilo glatko,
bez rupe.
 „Pitao sam, što je s tim utegom?” Glupane jedan, pomisli s prezirom
Smedly-Taylor, dok je promatrao kako Grey uzaludno traži rupu. Kakva si ti
budala! Mogao bih te pojesti za doručak, a da to uopće ne zamijetim.
„To nije uteg što sam vam ga dao”, gušio se Grey. „To nije isti uteg. Nije
isti.”
„Griješite. To je isti uteg.” Pukovnik je bio potpuno miran.
Nastavio je blagim i brižnim glasom, „Čujte, Grey, vi ste još mlad čovjek.
Jasno mi je da želite ostati u vojsci i po završetku rata. To je dobro. I te kako
nam trebaju inteligentni i marljivi časnici. Služba u aktivnoj vojsci pruža
prekrasan život. To je sigurno. A pukovnik Samson mi je rekao da o vama ima
vrlo visoko mišljenje. Vi znate da je on moj prijatelj. Siguran sam da će vam
on, uz moju preporuku uspjeti osigurati pripadajuću dužnost u skladu s
novim činom. Razdraženi ste, jer previše radite, to je razumljivo. Ovo su
strašna vremena. Mislim da bi bilo mudro odustati od ove stvari. Loše bi
postupili kad bi čitav logor upleli u skandal. Siguran sam da shvaćate svu
mudrost takve odluke.”
Pričekao je, ispunjen prezirom. Nakon točno odmjerenog vremena – za to
je bio pravi stručnjak – reče: „Želite li da pošaljem preporuku za unapređenje
komandantu logora?”
Grey se polako okrenuo prema papiru, gledajući ga s užasom. Znao je da
pukovnik može dati i oduzeti, a tamo gdje je mogao dati ili oduzeti, mogao je
i uništiti. Grey je znao da je potučen. Potučen. Pokušao je nešto reći, ali je
njegova situacija bila tako bijedna, da nije mogao. Kimnuo je glavom i začuo
Smedly-Taylora: „Dobro, možete smatrati da je od sada vaš čin kapetana i
službeno potvrđen. Priložit ću svoju preporuku, a pukovnik Samson će sa
svoje strane osigurati neki stalni položaj poslije rata.” Grey je kao u snu
osjetio kako izlazi iz sobe, stiže u zatvorsku baraku, otpušta dežurnog
policajca i nije ga bilo ni najmanje briga što su ga ljudi gledali kao da je
poludio. Odjednom se obreo sam u zatvorskoj baraci. Zalupio je vrata i sjeo
na rub kreveta; u tom je trenutku provalila sva njegova bijeda i on je
zaplakao.
Slomljen je.
Rastrgan na komadiće.
Suze su mu vlažile ruke i lice. Duh mu je, uskomešan od užasa, podrhtavao
na rubu nepoznatog, a zatim je pao u vječnost...
Kada je ponovo došao k sebi, ležao je na nosilima, koja su nosila dva vojna
policajca. Dr Kennedy je išao ispred njih. Grey je znao da umire, ali ga nije bilo
briga. Zatim je ugledao Kinga kako ga promatra, stojeći pored staze.
Grey je uočio čiste i ulaštene cipele, izglačani rub hlača i originalne Kooa
cigarete i cjelokupnu, dobro uhranjenu pojavu. Zatim se prisjetio da tu mora
obaviti jedan posao. Još ne smije umrijeti. Još ne. Ne dok je King dobro ugla
čan, ulašten i uhranjen. Ne dok je dijamant na tržištu. Ni kako ne!
 „Bilo bi bolje da ovo bude zadnje miješanje”, reče pukovnik Smedly-
Taylor. „Ne smijemo propustiti predstavu.”
„Jedva čekam da bacim oko na Seana”, reče Jones, slažući karte. „Dvije
kare”. Samodopadno je otvorio.
„Imaš vražju sreću”, oštro odvrati Sellars. „Dva pika.”
„Dalje.”
„Ta njegova sreća i nije baš uvijek osobita”, reče Smedly-Taylor s tankim
smiješkom. Sivogranitnim očima je pogledao Jonesa. „Danas si bio prilično
glup.”
„Naprosto nisam imao sreće.”
„Nema to veze sa srećom”, reče Smedly-Taylor, proučavajući karte.
„Trebalo je da provjeriš. Ponio si se kao nesposoban čovjek.”
„Rekao sam da mi je žao. Misliš da mi nije jasno da je to bilo glupo? To se
više nikad neće ponoviti. Nikada. Nisam ni znao kako je kad te uhvati panika.”
„Dva bez aduta”, Smedly-Taylor se nasmiješi Sellarsu. „Ovo će ih malo
zasvrbjeti, partneru.” Zatim se opet okrene Jonesu. „Predlažem da Samson
preuzme posao – tebi je potreban ‘odmor’. Tako će Grey izgubiti trag – ah, da,
a narednik Donovan će biti Samsonov intendantski narednik.” Kratko se
nasmijao. „Šteta što moramo mijenjati sistem, ali to nije važno. Moramo se
samo pobrinuti da nekako zaposlimo Greya one dane kad su u upotrebi lažni
utezi.” Opet je pogledao Sellarsa. „To će biti tvoj posao.”
„Vrlo dobro.”
„Aha, još nešto, usput. Kaznio sam Marlowea s jednom mjesečnom
plaćom. On je u jednoj od tvojih baraka, zar ne?”
„Da”, reče Sellars.
„Nisam bio oštar, jer je dobar čovjek i dolazi iz dobre obitelji, a ne kao
onaj Grey, iz nižih klasa. Bože moj – taj sebi svašta zamišlja – taj je čak
pomislio da bih ga mogao smjestiti na neku stalnu dužnost. Od svega u
regularnoj vojski najmanje su nam potrebni takvi davitelji i uličari. Bože moj,
nikako! Ako dobije neku stalnu dužnost, to će biti samo preko mene
mrtvoga!”
„Potpuno se slažem”, reče s prezirom Sellars. „Ali Marlowea si mogao
oderati sa tri mjesečne plaće. Može to sebi priuštiti. Onaj prokleti
Amerikanac drži u rukama cijeli logor.”
„Da, za sada”, zagunđa Smedly-Taylor i ponovo pregleda svoje karte.
„Jesi li mu nešto otkrio?” zapita usput Jones, a zatim doda: „Tri kare.”
„Idi k vragu”, reče Sellars. „Četiri pika.”
„Dalje.”
„Šest pikova”, reče Smedly-Taylor.
„Jesi li zbilja nešto otkrio kod Amerikanca?” ponovo zapita Jones.
Pukovnik Smedly-Taylor nije ni trepnuo. Saznao je za dijamantni prsten i
čuo da je posao sklopljen, te da će prsten uskoro promijeniti vlasnika. A kad
novac dođe u logor, e, onda, stupa na snagu jedan mali plan – dobar, siguran,
sasvim privatni plan – da se dočepa tog novca. No sada je samo zagunđao i
nasmiješio se svojim tankim osmijehom i rekao, onako usput: „Da sam nešto
i otkrio, sasvim sigurno to tebi ne bih rekao. Nisi baš osoba od povjerenja.”
Kad se Smedly-Talyor nasmiješio, svi su se nasmiješili s olakšanjem.

Peter Marlowe i Larkin su se uključili u gomilu ljudi koji su išli prema

otvorenom kazalištu.
Svjetla na pozornici bila su već upaljena, a mjesec je sijao s neba. U
kazalištu se moglo smjestiti dvije tisuće ljudi. Lepezasto od pozornice širile
su se klupe, napravljene od dasaka na kokosovim panjevima. Svaki komad bi
se ponavljao u pet uzastopnih večeri, pa je svatko u logoru mogao vidjeti
predstavu barem jednom. Sjedala su uvijek bila ispunjena.
Uglavnom su već svi redovi bili zakrčeni. Osim prednjeg reda, gdje su
sjedili časnici. Oni bi uvijek dolazili kasnije i sjedili ispred regrutiranih ljudi.
Jedino Amerikanci nisu slijedili taj običaj.
„Hej, vas dvojica!” pozvao je King. „Hoćete li sjesti s nama?” Imao je
povlašteno mjesto kod prolaza.
„Pa, htjeli bi, ali znaš...” reče nelagodno Peter Marlowe.
„Ah, da, vidimo se kasnije.”
Peter Marlowe baci pogled prema Larkinu i bi mu jasno da i on misli kako
je loše ne sjediti pored prijatelja ako bi to želio – a istovremeno bilo bi loše
tamo sjesti.
„Pukovniče, hoćeš da sjednemo ovdje?” zapitao je Peter Marlowe,
skidajući odgovornost sa sebe, istovremeno se mrzeći što tako postupa.
„Zašto ne?” reče Larkin.
Sjeli su, do kraja zbunjeni, svjesni otpadništva i svjesni zapanjenih očiju.
„Hej, pukovniče!” Brough se naslonio prema njima, s osmijehom na licu.
„Dobit ćeš po glavi. Kršenje discipline i sve te fore.”
„Ako hoću sjediti ovdje, onda ću to i učiniti.” No Larkin je poželio da nije
tako spremno prihvatio poziv.
„Kako je, Peter?” zapita King.
„Dobro, hvala.” Peter Marlowe pokuša prevladati nelagodu. Osjećao se kao
da svi zure u njega. Nije još ispričao Kingu o prodaji pera, o raportu kod
Smedly-Taylora i kako se zamalo potukao s Greyem...
„Dobra večer, Marlowe.”
Podigao je pogled i trgnuo se, spazivši Smedly-Taylora kako prolazi. Oči
su mu bile tvrde kao kamen.
„Dobra večer, gospodine”, odvratio je slabašno. Bože moj, pomislio je, sve
mi se cijepa unutra.
Uzbuđenje je naglo poraslo, kad se pojavio komandant logora, prošao
cijelim prolazom i sjeo u prvi red. Svjetla su se prigušila. Zavjesa se
razmaknula. Na pozornici je stajao petočlani logorski orkestar, a nasred
pozornice je stajao Phil, vođa orkestra.
Pljesak.
„Dobra večer”, počeo je Phil. „Večeras vam predstavljamo novi komad
Franka Parrisha, pod nazivom Trokut, koji se zbiva u Londonu, prije rata.
Glume Frank Parrish, Brod Rodrick i jedinstveni Sean Jennison...”
Urnebesni poklici. Zavijanje. Zvižduci. Povici „Gdje je Sean?”, „Kojega
rata?”, „Počnite već jednom”, i „Hoćemo Seana!”
Začuli su se zvuci fanfara, a zatim je Phil dao znak za tuš. Uvertira je
počela. Sad, kad je predstava počela, Peter Marlowe se malo primirio.
Ali baš tada se to dogodilo.
Dino se iznenada stvorio pored Kinga i žurno mu nešto prošaptao u uho.
„Gdje?” začuo je Peter Marlowe kako King pita. A zatim, „U redu, Dino. Bježi
natrag u baraku.”
King se nagnuo prema naprijed. „Moramo ići, Peter.” Lice mu je bilo
napeto, a glas sveden gotovo na šapat. „Jedan momak nas želi vidjeti.”
Oh, bože! Shagata! I što sad? „Pa, ne možemo samo ustati i odmah otići”,
reče nespokojno Peter Marlowe.
„Vraga ne možemo. Obojica smo odjednom dobili proljev. ‘Ajde.” King se
već zaputio duž prolaza.
Bolno svjestan svih začuđenih pogleda, Peter Marlowe je požurio za njim.
Pronašli su Shagatu u sjenci iza pozornice. I on je bio nervozan. „Molim te da
mi oprostiš na nepristojnom ponašanju, što sam tako iznenada poslao po
tebe, ali ima nekih poteškoća. Jedna od džunki našeg zajedničkog prijatelja je
bila presretnuta, pa ga pogubna policija sada ispituje zbog krijumčarenja.”
Shagata se osjećao izgubljen bez puške i bio je svjestan opasnosti da ga
strpaju u samicu na tri tjedna ukoliko ga uhvate u logoru izvan dužnosti.
„Palo mi je na pamet da bi na jednom surovom ispitivanju, naš prijatelj
mogao i nas odati.”
„Isuse”, reče King.
Nesigurno je prihvatio Kooau, pa su se sva trojica povukla dublje u sjenu.
„Pomislio sam, budući da si čovjek s iskustvom”, Shagata je brzo nastavio,
„možda bi mogao smisliti plan da se nekako izvučemo.”
„Ha, dobra ti je nada”, reče King.
Misli su mu jurile naprijed i nazad i uvijek je dolazio do istog odgovora,
čekaj i znoji se.
„Peter. Zapitaj ga je li Cheng San bio na džunki kad je zaustavljena?”
„Kaže da nije.”
King je uzdahnuo. „U tom slučaju, možda se Cheng San izvuče.” Ponovo je
razmislio i rekao: „Jedina prokleta stvar koju možemo učiniti jest da čekamo.
Reci mu neka ne paničari. Neka smisli način da bude nekako u vezi s Cheng
Sanom i sazna da li je progovorio. Mora nas obavijestiti ako cijela stvar
pukne.”
Peter Marlowe je preveo.
Shagata je uvukao zrak kroz zube. „Zaviđam vam što ste vas dvojica tako
mirni, dok ja drhtim od straha, jer ako me uhvate, bit ću sretan ako me
odmah ubiju. Učinit ću kako kažeš. Ako te uhvate, molim te, pokušaj da me ne
spomeneš. Ja ću pokušati to isto.” Glavom je zaokružio naokolo, kao da je
začuo tihi zvižduk upozorenja. „Moram te ostaviti. Ako sve prođe dobro,
držat ćemo se plana.” Žurno je gurnuo paket Kooa u ruke Petera Marlowea.
„Ne znam za tebe i tvoje bogove, ali ću se sigurno obratiti svojima, dugo i
jako, da bi nam obojici pomogli.”
Zatim je otišao.
„Što ako Cheng San otkuca?” zapitao je Peter Marlowe, dok mu se želudac
grčio u bolnom čvoru. „Što ćemo učiniti?”
„Zbrisat ćemo odavde.” King je drhtavo zapalio još jednu cigaretu i
naslonio se na ogradu kazališta, držeći se sjene. „Bolje i to nego Utram Road.”
Iza njih, uvertira je završila, pa su se začuli povici, smijeh i pljesak. No oni
nisu čuli ni povike, ni smijeh, ni pljesak.

Rodrick je stajao iza kulisa s pomoćnim radnicima koji su pripremali

pozornicu za predstavu; gonio ih je i požurivao.
„Majore!” Mike je dojurio k njemu. „Sean ima napad. Plače ko ljuta
godina!”
„Što je sada, za boga miloga? Pred par minuta je bilo sve u redu”,
eksplodirao je Rodrick.
„Nisam siguran”, reče Mike smrknuto.
Rodrick ponovo prokune i odjuri. Tjeskobno je pokucao na vrata
garderobe. „Sean, to sam ja. Mogu li ući?”
S druge strane vrata su se čuli prigušeni jecaji. „Ne. Odlazi. Neću nastupiti.
Jednostavno ne mogu.”
„Sean. Sve je u redu. Samo si malo premoren, to je sve. Slušaj...”
„Makni se odavde i pusti me na miru”, histerično je povikao Sean kroz
vrata. „Ne izlazim!”
Rodrick pokuša otvoriti vrata, no bila su zaključana. Pojurio je natrag na
pozornicu. „Frank!”
„Što hoćeš?” Mokar od znoja, Frank je na ljestvama nervozno pokušavao
popraviti reflektor koji nikako nije htio proraditi.
„Siđi dolje! Moramo odmah razgovarati...”
„Za dragog boga, zar ne vidiš da imam posla? Što god da je, sredi sam”,
planuo je. „Moram li ja baš sve napraviti? Nisam se još ni presvukao ni
našminkao!” Podigao je pogled prema mostu na pozornici. „Pokušaj s drugim
utikačima, Duncan! Požuri, čovječe!”
Skriven iza zavjesa, Rodrick je oslušnuo sve jači zbor nestrpljivih
zvižduka. Što da radim? zapitao se panično. Zaputio se natrag, prema
garderobi.
Zatim je spazio Petera Marlowea i Kinga pored sporednih vrata. Potrčao
je niza stepenice.
„Marlowe! Moraš mi pomoći!”
„Što se dogodilo?”
„Sean je u pitanju, ima žutu minutu”, poče bez daha Rodrick, „odbija izaći.
Hoćeš li malo porazgovarati s njim? Molim te. Ja više ne mogu ništa. Molim te.
Govori s njim. Hoćeš?”
„Ali...”
„Ma, samo trenutak”, prekine ga Rodrick. „Ti si mi posljednja nada. Molim
te. Već sam nekoliko tjedana zabrinut za Seana. Njegovu ulogu bi teško
odigrala i jedna žena, a kamoli...” Zastao je, a zatim slabašno nastavio: „Molim
te, Marlowe, bojim se za njega. Učinio bi nam veliku uslugu.”
Peter Marlowe je oklijevao. „U redu.”
„Ne mogu ti dovoljno zahvaliti, stari moj.” Rodrick je podigao obrve i
poveo ih u stražnji dio kazališta, dok ga je Peter Marlowe s ustručavanjem
pratio. King ih je odsutno slijedio, s mislima i dalje koncentriranim na način,
mjesto i trenutak kad će trebati pobjeći.
Zastali su u malom hodniku. Peter Marlowe je nemirno pokucao. „To sam
ja, Peter. Mogu li ući, Sean?”
Sean ga je začuo u svom očaju, s glavom naslonjenom na prekrižene ruke,
na stolu za šminkanje.
„To sam ja, Peter. Mogu li ući?”
Sean je ustao, dok su mu suze topile šminku, i otključao vrata. Peter
Marlowe je krzmajući ušao u garderobu. Sean je zatvorio vrata.
„Oh, Peter, ne mogu izaći. Dosta mi je. Na kraju sam snaga,” reče
bespomoćno Sean. „Ne mogu se više pretvarati, ne mogu više. Gotov sam,
izgubljen, neka mi bog pomogne!” Rukama je prekrio lice. „Što da radim? Ne
mogu to više izdržati. Ja sam nitko i ništa. Nitko i ništa!”
„Sve je u redu, Sean, stari druže”, reče Peter Marlowe, duboko ganut.
„Nemoj ništa brinuti. Ti si vrlo važan. Najvažnija osoba u logoru, ako hoćeš
istinu.”
„Htio bih da sam mrtav.”
„To je najlakše.”
Sean se okrenuo i pogledao ga. „Pogledaj me, zaboga! Tko sam ja? Tko
sam ja, tako ti boga?”
Usprkos samome sebi, Peter je mogao vidjeti samo djevojku, djevojku u
patetičnoj žalosti. Ta djevojka je bila u bijeloj suknji, s visokim petama;
dugačke noge bile su u svilenim čarapama, a ispod bluze su se nazirale
nabubrene grudi.
„Ti si žena, Sean”, rekao je sasvim bespomoćno. „Bog zna kako – i zašto –
ali jesi.”
U tom trenutku su očaj, samoprezir i sva muka isparili iz Seana.
„Hvala ti, Peter”, reče Sean. „Zahvaljujem ti cijelim svojim srcem.”
Na vratima se začuše nježni kucaji. „Izlazimo za dvije minute”, bojažljivo
je doviknuo Frank kroz vrata. „Mogu li ući?”
„Samo trenutak.” Sean se zaputio do stola za šminkanje, obrisao tragove
suza, popravio šminku i pogledao se u zrcalu.
„Uđi, Frank.”
Pri pogledu na Seana, Franku je zastao dah, kao i obično. „Izgledaš
predivno!” rekao je. „Je li sve u redu?”
„Da. Mislim da sam napravio malecnu budalu od sebe. Oprosti.”
„To je zbog umora”, reče Frank, skrivajući zabrinutost. Pogledao je Petera
Marlowea. „Zdravo, drago mi je da te vidim.”
„Hvala.”
„Bolje bi ti bilo da se spremiš, Frank”, reče Sean. „Sa mnom je sad sve u
redu.”
Frank osjeti djevojački osmijeh, upućen njemu, i automatski krene u
ustaljeni obrazac, koga su on i Rodrick razvili pred tri godine i što su već
nekoliko puta gorko požalili. „Bit ćeš predivna, Betty”, rekao je tapšajući
Seana. „Ponosim se s tobom.”
No sada, za razliku od bezbrojnih prijašnjih nesporazuma, oni su bili
iznenada muškarac i žena i Sean se naslonio na njega, trebajući ga svakom
molekulom svoga bića. A Frank je to znao.
„Sad ćemo... ovaj... za minutu”, rekao je nemirno, potresen iznenadnošću
vlastite želje. „I ja... i ja ću se... spremiti.” Otišao je.
„Ja... ovaj... bolje da se vratim na svoje mjesto”, reče Peter Marlowe,
duboko uznemiren. Više je osjetio, nego što je vidio iskru što je buknula
među njima.
„Da.” No Sean je sad jedva primjećivao Petera Marlowea.
Još jednom je provjerio šminku, a zatim je iza kulisa pričekao šlagvort.
Nastupila je uobičajena divna ekstaza. Zatim je Sean zakoračio i pojavio se.
Usklici, divljenje i oduševljenje izlili su se preko nje – sve su je oči pomno
pratile kad je sjela, prekrižila noge, dok je hodala i govorila – oči koje su
grabile, dodirivale je, hranile se na njoj. Ona i oči su postale jedno.

„Majore”, reče Peter Marlowe, dok je s Kingom i Rodrickom promatrao iza

kulisa, „koji je to štos – to s Betty”
„Oh, to je dio čitave zbrke”, odvrati Rodrick nesretno. „To je ime lika kojeg
Sean ovaj tjedan tumači. Mi smo – Frank i ja – uvijek Seana zvali imenom lika
što ga je trenutno igrao.”
„Zašto?” zapita King.
„Da bi mu pomogli. Pomogli da se uživi u ulogu.” Rodrick svrne pogled na
pozornicu, čekajući svoj šlagvort. „Sve je počelo kao igra”, rekao je gorko, „a
sad je to jedna bogohulna šala. Mi smo stvorili tu... ženu... neka nam bog
pomogne. Mi smo za to odgovorni.”
„Zašto?” zapita Peter Marlowe.
„Pa znate i sami kako je bilo gadno na Javi.” Rodrick baci pogled prema
Kingu. „Budući da sam bio glumac prije rata, dobio sam zaduženje da u logoru
osnujem kazalište.” Opet se pogledom vratio na pozornicu, na Franka i Seana.
Večeras je nešto čudno s ovom dvojicom, pomislio je. Kritički je promatrao
njihovu glumu i znao je da su vrlo nadahnuti. „Frank je uz mene bio jedini
profesionalac, pa smo počeli zajedno raditi predstave. Kad je došlo do
podjele uloga, naravno, netko je morao igrati i ženske role. Nitko se nije javio
dobrovoljno, pa je uprava odredila dvojicu ili trojicu. Jedan od njih je bio i
Sean. Bio je ogorčeno protiv toga, ali i sami znate kako viši časnici znaju biti
tvrdoglavi. ‘Zaboga, netko mora igrati curu’, rekli su mu. ‘Dovoljno si mlad da
tako i izgledaš. Ne briješ se više nego jednom tjedno. Obučeš žensku odjeću
na sat, dva i to je sve. A samo pomisli kako će to utjecati na opći moral.’
Koliko god da je Sean bjesnio, kleo i molio, ništa nije pomoglo.
„Onda me je Sean molio da ga ne prihvatim. E, pa, mislio sam, zaista nema
nikakve budućnosti s onim koji ne želi surađivati, pa sam ga htio ukloniti iz
trupe. ‘Gledajte’, rekao sam pretpostavljenima, ‘gluma izaziva velik psihološki
pritisak...’
„Gluposti!” odvratili su oni. „Što ima loše u tome?”
„Činjenica da glumi ženske uloge, može ga izvitoperiti. Ako samo i malo
naginje...”
„Trice i kučine”, odvratili su. „Vi prokleti kazališni ljudi imate perverzne
misli. Narednik Jennison? Nemoguće! S njim je sve u redu. Prokleto dobar
pilot-lovac. Sad slušajte, majore, zbilja nam je dosta! Naređeno vam je da ga
uzmete, a njemu je naređeno da to prihvati.”
„Tako smo Frank i ja pokušali smiriti Seana, no on se zakleo da će biti
najgora glumica na svijetu, kako bi ga sigurno izbacili nakon prvog
katastrofalnog nastupa. Rekli smo mu da nam je potpuno svejedno. Prvi
nastup mu je bio grozan. No nakon toga, mržnje i odbojnosti je pomalo
nestalo. Na vlastito iznenađenje, sve mu se to počelo sviđati. Nakon toga smo
zbilja prionuli na posao. Bilo je dobro zaposliti se nečim – čovjek više ne bi
mislio stalno na smrdljivu hranu i smrdljivi logor. Poučili smo ga kako žena
govori, hoda, sjedi, puši i pije, kako se oblači, pa čak i kako razmišlja. A zatim,
da bi ga održali u tom raspoloženju, počeli smo se uživljavati u igru. Kad god
bismo bili u teatru, ustali smo kad bi on ušao, prikučili mu stolicu, i znate,
onako, ponašali se prema njemu kao prema pravoj ženi. U početku je bilo
uzbudljivo održavati tu iluziju, osiguravati da Seana nikad ne vide kako se
svlači i oblači i pobrinuti se da njegovi kostimi uvijek sve skrivaju, ali ipak,
pružaju dovoljno nagovještaja. Dobili smo čak i posebnu dozvolu da može
imati vlastitu sobu. S vlastitim tušem.
„Tad mu, iznenada, više nije bilo potrebno pokroviteljstvo. Postao je na
pozornici najpotpunija žena, kakva se samo može zamisliti.
„No, malo-pomalo, žena je počela dominirati njime i izvan pozornice,
samo što to nismo primjećivali. Do tog vremena, Sean je već pustio kosu –
perike koje smo imali nisu ništa vrijedile. Zatim je Sean počeo čitavo vrijeme
nositi žensku odjeću. Jedne ga je noći netko pokušao silovati.
„Nakon topa, Sean je gotovo poludio. Pokušao je uništiti ženu u sebi, ali
nije mogao. Onda se pokušao ubiti. Naravno, to smo zataškali. No to Seanu
nije pomoglo, nego je dapače pogoršalo njegovo stanje i on nas je proklinjao
što smo ga spasili.
„Nekoliko mjeseci kasnije dogodio se još jedan pokušaj silovanja. Nakon
toga, Sean je potpuno zakopao svoju mušku prirodu. ‘Više se neću boriti
protiv toga’, rekao je. ‘Htjeli ste da budem žena, a sad već svi i vjeruju da sam
žena. U redu. U sebi osjećam da jesam žena, prema tome, nema potrebe da se
više pretvaram. Ja jesam žena, i želim da se sa mnom tako i postupa.’
„Frank i ja smo ga pokušali razuvjeriti, ali to do njega uopće nije dopiralo.
Onda smo samima sebi rekli da je to samo privremeno, da će sa Seanom
kasnije sve biti u redu. Sean je bio odličan za moral i mi smo znali da nitko ni
izdaleka ne bi mogao tako dobro glumiti ženske uloge kao on. Tako smo slegli
ramenima i nastavili igru.
„Jadni Sean. On je tako krasna osoba. Da nije njega, Frank i ja bismo već
odavno odustali od ovog posla.”
Začuo se urnebesni pljesak, kad se Sean ponovo pojavio s druge strane
pozornice. „Nemate pojma što pljesak može značiti”, reče Rodrick, napola za
sebe, „pljesak i obožavanje. Osim ako to niste iskusili. Tamo, na pozornici.
Nemate pojma. To je fantastično uzbudljiva, zastrašujuća, užasavajuća,
prekrasna droga. I uvijek je upućen Seanu. Uvijek. To i veselje – vaše, moje,
sviju nas.”
Rodrick je obrisao znoj s lica i ruku. „Da, mi smo odgovorni, neka nam se
bog smiluje.”
Začuo je svoj šlagvort i zaputio se na pozornicu.
„Hoćeš li da se vratimo na svoja mjesta?” zapitao je Peter Marlowe Kinga.
„Ne. Gledajmo odavde. Nikad prije nisam bio iza pozornice, a uvijek sam
to htio.” Možda Cheng San upravo sada riga sve podatke, mislio je u sebi.
No King je znao da ta zabrinutost ne vodi ničemu. Bili su upleteni i on je
bio spreman – na sve što iskrsne. Opet se usredotočio na pozornicu.
Promatrao je Rodricka, Franka i Seana. Neumoljivo, očima je slijedio Seana.
Svaki njegov pokret, svaku gestu.
 Svi su promatrali Seana. Kao pijani.
Glumci i gledaoci su postali jedno i narasla strast na pozornici ispunila je
glumce i gledaoce, ogoljujući ih do kraja.
Kad se, nakon posljednjeg čina, zavjesa spustila, vladala je potpuna tišina.
Gledaoci su bili začarani.
„Bože moj”, reče Rodrick, pun strahopoštovanja. „To je najveći
kompliment koji smo mogli dobiti. A vi ga i zaslužujete, vas dvojica, jer ste
bili nadahnuti. Zbilja nadahnuti.”
Zavjesa se počela dizati i kad je bila sasvim podignuta, iz mrtve tišine su
se prolomili povici i oduševljeni pljesak, uzastopni pozivi glumcima, sve dok
napokon Sean nije ostao sam, klanjajući se i pijući to okrepljujuće
obožavanje.
U neprekinutim ovacijama po posljednji put su izašli na pozornicu i
Rodrick i Frank da podijele trijumf, dva stvoritelja i njihovo djelo, divna
djevojka koja je bila njihov ponos i njihova nemeza.
Gledaoci su tiho napuštali sjedala. Svaki je čovjek mislio na kuću, na nju,
zaključanu u ispaćenom srcu. što sad ona radi?
Larkin je bio najviše pogođen. Zašto se ta djevojka, zaboga, morala zvati
Betty? Zašto? A moja Betty... je li ona... bi li... možda je... možda je sada u
nekom tuđem zagrljaju?
I Mac. Bio je opsjednut strahom za Mem. Je li brod potonuo? Je li živa? Je li
i moj sin živ? A Mem... je li ona... bi li ona? Prošlo je toliko vremena, bože,
koliko vremena?
I Peter Marlowe. Što je s N’ai, neusporedivom? Ljubavi, ljubavi moja.
Svi su mislili.
Čak i King. Razmišljao je s kim je sve bio – preturao je viziju dražesti koju
je doživio još u dječačkim godinama, kao skitnica – djevojku koja je
mirisavim rupčićem prekrila nos i rekla da bijelo smeće smrdi gore od
Crnčuga.
King se zajedljivo nasmiješio. To je bila zbilja mačka i pol, rekao je
samome sebi, dok je skretao misli na mnogo važnije stvari.
Svjetla su u kazalištu bila već ugašena. Više nije bilo nikoga, osim dvojice
u zaključanoj garderobi.
 KNJIGA ČETVRTA
19

King i Peter Marlowe su čekali sa sve većom tjeskobom. Shagata je već

puno zakasnio.
„Kakva smrdljiva noć”, reče razdraženo King. „Znojim se kao svinja.”
Sjedili su u Kingovu kutu i Peter Marlowe je promatrao kako King igra
pasijans. Osjećala se napetost u sparnom zraku i mračnom nebu, bez
mjesečine. Čak se i neprekidno struganje ispod barake smirilo.
„Želio bih znati hoće li uopće doći”, reče Peter Marlowe.
„Želio bih znati što se, do vraga, dogodilo s Cheng Sanom. Taj nam se
dripac mogao barem nekako javiti.” King je pogledao kroz prozor, već po
tisućiti put, u pravcu žice. Tražio je neki znak da je gerila tamo – pa morala bi
biti tamo! Međutim, nije mogao primijetiti ni najmanju kretnju, ni najmanji
znak. Džungla je, baš kao i logor, klonula u tišini.
Peter Marlowe se trgnuo kad je savio prste lijeve ruke i doveo bolnu ruku
u udobniji položaj.
King ga pogleda. „Kako se osjećaš?”
„Boli kao vrag, stari moj.”
„Trebalo bi da ideš na pregled.”
„Sutra sam se prijavio za ambulantu.”
„To je baš bio peh.”
„Dogodilo se slučajno. Ništa nisam mogao učiniti.”
Zbilo se to pred dva dana. U jedinici za sječu drva. U jednom trenutku je
Peter Marlowe, zajedno sa još dvadeset pari oznojenih ruku, s velikim
naporom pokušavao ukrcati na prikolicu teški, korjenasti panj, a sljedećeg
trenutka ruke su iskliznule, a njegova se ruka našla prikliještena između
panja i prikolice. Osjetio je kako mu oštri i tvrdi izdanci korijenja duboko
ulaze u mišić ruke, dok mu je težina panja gotovo zdrobila kosti, a on je
vrištao u agoniji.
Ostalima je bilo potrebno izvjesno vrijeme da podignu panj, da izvuku
obamrlu ruku i polože ga na zemlju, dok mu je krv oticala u močvarni glib, a
muhe i drugi kukci se počeli rojiti, izbezumljeni od mirisa krvi. Rana je bila
dugačka oko petnaest centimetara i vrlo duboka. Izvukli su iz rane većinu
slomljenog korijenja, oprali je vodom i očistili kako su najbolje znali. Stavili
su mu podvez, a zatim natovarili panj na prikolicu i odvezli ga u logor. On je
morao hodati pored prikolice, na rubu nesvjestice.
Dr Kennedy je pregledao ranu i zalio je jodom, dok ga je Steven držao za
zdravu ruku, koja se grčila od bola. Zatim je liječnik stavio malo cinkove
masti na jedan dio rane, te cijelu namastio, kako se zgrušana krv ne bi
dodirivala s odjećom. Nakon toga je povio ruku.
„Imaš vrašku sreću, Marlowe”, rekao je. „Kosti nisu slomljene i mišić je
nepovrijeđen. Povrijeđeno je samo meso. Vrati se za nekoliko dana da vidimo
što će biti.”
King naglo podigne glavu s karata, a Max utrči u baraku.
„Problemi”, reče Max iscrpljeno. „Grey je upravo napustio bolnicu i ide
ovamo.”
„Drži ga na oku. Max. Bolje pošalji Dina.”
„U redu.” Max je odjurio.
„Što misliš, Peter?”
„Ako je Grey izašao iz bolnice, mora da je nešto saznao.”
„Jasno je da zna.”
„Što?”
„Naravno. Ima svog špicla u baraci.”
„Bože dragi! Jesi li siguran?”
„Da. A znam i tko je to.”
King je stavio crnu četvorku na crvenu peticu, potom crvenu peticu na
crnu šesticu, te oslobodio još jednog asa.
„Tko je to?”
„Neću ti reći, Peter.” King se grubo nasmiješio. „Bolje da ne znaš. Ali Grey
ima ovdje svog čovjeka.”
„I što ćeš poduzeti?”
„Ništa. Za sada. Možda ću ga kasnije dati štakorima za hranu.” King se
nasmiješio i promijenio temu. „Slušaj, ta farma je bila veličanstvena ideja, zar
ne?”
Peter Marlowe se zapitao što bi on učinio da zna tko je uhoda. Znao je da
Yoshima ima svog špijuna, negdje u logoru, čovjeka koji je odao Davena i koji
još nije otkriven i prepoznat – a taj isti sada traži radio u čuturici. Pomislio je
kako je King mudar što ne otkriva ono što zna, pa tako isključuje mogućnost
provale pa nije zamjerio što mu je uskratio taj podatak. Ipak, on je i dalje
ispitivao različite mogućnosti.
„Zbilja misliš”, zapitao je, „da će... meso biti u redu?”
„Ah, k vragu, što ja znam”, reče King. „Smuči mi se kad i pomislim na to. Ali
– i to veliki ali – posao je posao. To je genijalna ideja, strašan štos!”
Peter Marlowe se nasmiješio i zaboravio bol u ruci. „Nemoj zaboraviti. Ja
dobivam prvo meso.”
„Za nekoga koga znam?”
„Ne.”
King se nasmijao. „Pa nećeš valjda to zatajiti od svoga kompe?”
„Reći ću ti kad stvar bude isporučena.”
„Kad smo već kod toga, meso je meso, a klopa je klopa. Uzmi pseće meso,
na primjer.”
„Vidio sam Hawkinsa pred dan ili dva.”
„I što se dogodilo?”
„Ništa. Ja sasvim sigurno nisam htio ništa pričati, a ni on nije htio ništa
čuti.”
„Preživjet će on to. To je gotovo.” Miješajući karte na stolu, King zatim
reče nemirno: „Volio bih da Shagata već jednom dođe.”
Tex virne kroz prozor. „Hej!”
„Što je?”
„Timsen je poručio da vlasnika hvata panika. Koliko ćete još čekati?”
„Razgovarat ću s njim.” King je spuznuo kroz prozor i prošaptao: „Peter, ti
čuvaj dućan. Ne idem daleko.”
„U redu”, rekao je Peter Marlowe. Skupio je karte i počeo ih miješati,
zadrhtavši od iznenadne boli u ruci.
King se držao sjenke, osjećajući da ga prate mnoge oči. Neke su bile oči
njegovihstražara, no druge su bile strane i neprijateljske. Kad je pronašao
Timsena, Australac je sav bio u jednom znoju.
„Hej, majstore. Ne mogu ga tamo stalno držati.”
„A gdje je?”
„Kad stigne tvoja veza, predstavit ću ti ga. Takva je pogodba. Nije daleko.”
„Bolje bi bilo da pripaziš na njega. Ne želiš valjda da mu se nešto dogodi?”
„Ti se drži svog dijela, a ja ću svog. Dobro ga čuvaju.” Timsen uvuče dim iz
Kooae, a zatim doda cigaretu Kingu, koji isto tako dobro povuče.
„Hvala.” King kimne glavom prema istočnom zatvorskom zidu. „Znaš za
njih?”
„Naravno”, nasmije se Australac. „Reći ću ti još nešto. Grey je upravo na
putu ovamo. Cijelo je područje puno murije i njuškala. Čuo sam za jednu
australsku bandu, a rekli su mi da ima i drugih koji bi se htjeli omastiti ovim
poslom. No moji momci pokrivaju cijelo područje. Čim dobijemo novac, dat
ćemo ti dijamant.”
„Dat ćemo stražaru još deset minuta. Ako se ne pojavi, smislit ćemo novi
plan. Zapravo isti plan, s drukčijim detaljima.”
„Dobro, stari. Vidimo se sutra poslije klope.”
„Nadajmo se još večeras.”
Ali ništa se nije dogodilo te noći. čekali su, ali Shagata nije stigao, pa je
King morao opozvati cijelu operaciju.
Slijedećeg dana Peter Marlowe se pridružio gomili ljudi koja je čekala
pred bolnicom. Bilo je to poslije ručka i sunce je zapalilo zrak, zemlju i sva
stvorenja. Čak su i muhe bile kao pijane. Našao je komadić hladovine, teško
čučnuo u prašini i čekao. Kuckanje u ruci se pojačalo.
Došao je na red tek u predvečerje.
Dr Kennedy je kratko kimnuo Peteru Marloweu i pokazao mu da sjedne.
„Kako je danas?” zapitao je odsutno.
„Hvala, nije tako loše.”
Dr Kennedy se nagnuo i dodirnuo povoj. Peter Marlowe je vrisnuo.
„Što je, do đavola?” bijesno je rekao dr Kennedy. „Jedva da sam dodirnuo,
zaboga!”
„Ne znam. I najmanji dodir boli kao vrag.”
Dr Kennedy je stavio Peteru Marloweu termometar u usta, stavio
metronom u pokret i počeo mjeriti bilo. Devedeset otkucaja, nenormalno. To
nije dobro. Temperatura normalna, što je isto tako loše. Podigao je ruku i
pomirisao zavoj. Imao je određeni mišji miris. I to je loše.
„U redu”, rekao je. „Sada ću skinuti zavoj. Evo.” Dao je Peteru Marloweu
mali komad sirove gume, koju je kliještima izvukao iz sterilizirane tekućine.
„Zagrizi ovo. Boljet će te i tu ne mogu ništa.”
Pričekao je dok Peter Marlowe nije namjestio gumu. a zatim je, što je
mogao nježnije, počeo odmotavati zavoj. No on se zalijepio za ranu i postao
njen nerazdvojivi dio; preostalo je samo da se otrgne i doktor je požalio što
više nije tako okretan kao što je nekad bio.
Peter Marlowe je dosta znao o bolu. A kad se nešto dovoljno dobro
poznaje, znaju se i njegovi dosezi, boja i raspoloženja. S iskustvom – i
hrabrošću – čovjek može ukliznuti u bol i onda bol nije tako strašan, jer ga se
može kontrolirati. Ponekad čak može biti i dobar.
No ovaj bol je bio gori od agonije.
„Oh, bože”, cvilio je Peter Marlowe kroz komad gume među zubima, dok
su mu suze tekle, a dah posrtao.
„Gotovo je”, reče dr Kennedy, znajući da nije. Ali on više ništa nije mogao
učiniti, ništa. Ne ovdje. Naravno, pacijent bi trebalo da dobije morfij, to zna
svaka budala, no toga ovdje nije bilo. „E, sada da vidimo.”
Pažljivo je pregledao otvorenu ranu. Bila je nabreknuta i otečena,
mjestimično žute boje s purpurnim pjegama. Sluzava.
„Hm”, rekao je zamišljeno, naslonio se natrag i poigravao se prstima,
napravivši toranj, te je lutao pogledom od rane do tog tornja. „Ovako”, rekao
je napokon, „imamo tri mogućnosti.” Ustao je i počeo hodati, pognutih
ramena, a zatim monotono nastavio, kao da drži predavanje. „Rana je sad
dobila drukčije karakteristike. Upala mišića uzrokovana klostridijom. Ili,
jednostavnije rečeno, rana je gangrenozna. Plinska gangrena. Mogao bih
otvoriti ranu i izrezati inficirano tkivo, ali mislim da to ne bi pomoglo, jer je
infekcija duboka. Na taj način bih morao odstraniti dio mišića podlaktice i
tada ta ruka više ionako ne bi bila ni od kakve koristi. Najbolja solucija je da
amputiramo...”
„Što!!!”
„Sigurno.” Dr Kennedy nije govorio pacijentu, on je držao predavanje u
nekoj zamišljenoj, sterilnoj učionici. „Predlažem hitnu amputaciju. I to
smjesta. U tom slučaju bi možda mogli spasiti kompletni lakat...”
Peter Marlowe je provalio u očaju: „Povrijeđeno je samo meso! To nije
strašna rana, povrijeđeno je samo meso!”
Strah u njegovu glasu je povratio dra Kennedyja u stvarnost, pa je na
trenutak pogledao njegovo blijedo lice. „Meso je povrijeđeno, da, ali vrlo
duboko. I dobio si otrovanje. Slušaj, mladiću, to je vrlo jednostavno. Da imam
serum, dao bih ti ga, ali ovdje seruma nema. Da imam sulfonamide, mogao
bih ih staviti na ranu, ali ih nemam. Jedino što mogu učiniti jest da
amputiram...”
„Mora da ste poludjeli !” povikao je Peter Marlowe na njega. „Pričate o
amputiranju ruke, a meni je povrijeđeno samo meso.”
Doktor je pružio ruku i Peter Marlowe je vrisnuo kad je prstima dodirnuo
mjesto mnogo iznad rane.
„Eto, vidiš! Nije povrijeđeno samo meso. Imaš otrovanje koje će se preko
ruke raširiti čitavim tijelom. Ako hoćeš ostati živ, morat ćemo rezati. Barem
ćeš ostati živ!”
„E, nećete rezati moju ruku!”
„Kako god hoćeš. Ili to, ili...” Doktor je zastao i umorno sjeo.
„Pretpostavljam da je tvoj privilegij da odabereš želiš li umrijeti ili ne. Nimalo
te ne krivim. Ali, zaboga, mladiću, zar ne shvaćaš što ti pokušavam objasniti?
Umrijet ćeš ako ne amputiramo.”
„Nećete me ni taknuti!” Peter Marlowe je iskezio zube i u tom trenutku je
znao da bi mogao ubiti doktora, ako ga takne. „Poludjeli ste! Povrijeđeno je
samo meso!” vikao je.
„U redu. Ako ne vjeruješ meni, pitat ćemo nekog drugog liječnika.”
Kennedy je pozvao drugog liječnika i ovaj je potvrdio dijagnozu i Peter
Marlowe je znao da ta noćna mora nije san. Imao je gangrenu. Oh, moj bože!
Strah mu je isprao svu snagu. Slušao je užasnut. Objašnjavali su da je
gangrena uzrokovana bacilima koji su se razmnožili u dubokoj rani, već sada
sijući smrt. Ruka mu je bila zaražena. Mora se odstraniti. Odrezati do lakta.
Treba se ukloniti brzo, jer će inače morati micati čitavu ruku. Ali on ne treba
ništa brinuti. Neće ga boljeti. Sad imaju dosta etera – nije tako strašno kao
prošlih godina.
A zatim se Peter Marlowe našao izvan bolnice, ruka je još uvijek bila cijela
– bacili su se razmnožavali – umotana u čisti zavoj, a on je teturao nizbrdo,
jer im je rekao, doktorima, da mora o svemu tome razmisliti...
Razmisliti? Što se tu ima razmisliti? Našao se izvan američke barake i
ugledao Kinga kako sam sjedi u baraci, spreman za Shagatin dolazak –
ukoliko dođe te večeri.
„Isuse, što je to s tobom, Peter?”
King je slušao, u sve većem zaprepaštenju, što je priča dalje odmicala.
„Kriste!” Buljio je u ruku koja je počivala na stolu.
 „Kunem se bogom da ću radije umrijeti nego živjeti kao bogalj. Tako mi
svega!” Peter Marlowe je podigao pogled prema Kingu, patetično,
nebranjeno, a iz njegovih očiju je dopirao vrisak: Pomozi, pomozi, za ime boga,
pomozi!
I King je pomislio, bogati, što bih ja učinio da sam na Peterovu mjestu i da
je to moja ruka i što bi onda bilo s dijamantom – Peter mi mora pomoći, sad
će...
„Hej”, žurno je prošaptao Max s dovratka. „Shagata stiže.”
„U redu, Max. Što je s Greyem?”
„Pod paskom je tamo dolje kod zida. Timsen zna za njega. Australci ga
pokrivaju.”
„Dobro, makni se i budi spreman. Prenesi to svima.”
„U redu.” Max je odjurio.
„Hajde, Peter, moramo se pripremiti”, reče King. Ali Peter Marlowe je bio
u stanju šoka. Bio je potpuno beskoristan.
„Peter!” King ga je grubo potresao. „Ustaj i saberi se!” zarežao je. „Hajde.
Moraš mi pomoći. Ustaj!”
Podigao je Petera Marlowea na noge.
„Što je, bogati...”
„Dolazi Shagata. Moramo dovršiti posao.”
„Idi do đavola sa svojim poslom!” vrisnuo je Peter Marlowe, na rubu
ludila. „K vragu i dijamant! Meni će odrezati ruku!”
„A ne, neće!”
„Imaš prokleto pravo da neće. Prije ću umrijeti...”
King ga je snažno ošamario s jedne i druge strane. Buncanje je smjesta
prestalo i Peter Marlowe strese glavom. „Što je do vraga...”
„Shagata stiže. Moramo se spremiti.”
„Dolazi?” zapitao je bezizražajno Peter Marlowe, dok mu je lice bridilo od
šamara.
„Da.” King je primijetio da su oči Petera Marlowea ponovo pronicave i da
se ponovo vratio u svakodnevicu. „Isuse”, prostenjao je s olakšanjem. „Morao
sam nešto poduzeti, Peter, derao si se kao da te netko kolje.”
„Jesam li? Oh, oprosti, baš sam budala.”
„Sada je sve u redu? Moraš se sabrati.”
„Dobro mi je sada.”
Peter Marlowe se prebacio preko prozora nakon Kinga. Bilo mu je drago
kad je osjetio bol u ruci, doskočivši na zemlju. Uhvatila te panika, glupane,
pomislio je. Marlowe, uspaničario si se kao dijete. Budalo. Izgubit ćeš ruku,
znači. Sretan si što nije noga, jer bi onda bio zbilja obogaljen. Što je ruka?
Ništa. Možeš dobiti umjetnu. Naravno. I to s kukom. Umjetna ruka uopće nije
strašna stvar. To čak može biti dobar štos. Sigurno.
„Tabe”, Shagata ih pozdravi kad se provukao ispod platnenog pokrova.
 „Tabe”, odvrate King i Peter Marlowe.
Shagata je bio vrlo nervozan. Što više je mislio o tom poslu, sve manje mu
se sviđao. Isuviše novca, isuviše rizika. Omirisao je zrak kao lovački pas.
„Njušim opasnost”, rekao je.
„Rekao je da njuši opasnost.”
„Reci mu, Peter, neka ništa ne brine. Opasnost mi je poznata i za nju smo
se pobrinuli. Ali što je sa Cheng Sanom?”
„Reći ću ti”, Shagata žurno prošapće, „da se bogovi smiješe nad tobom,
nada mnom i nad našim prijateljem. Taj je velika lisica, jer ga je mrska policija
pustila iz svoje zamke.” Znoj mu je tekao niz lice i natapao mu tijelo. „Imam
novac.”
Kingu se prevrnuo želudac. „Reci mu da pusti priče i da to što prije
obavimo. Odmah se vraćam s robom.”
King je pronašao Timsena u sjeni.
„Sve je spremno?”
„Sve je spremno.” Timsen zazviždi kao ptica, negdje u mrak. Kao odgovor,
smjesta se oglasi drugi zvižduk. „Brzo radi, momak. Ne mogu dugo
garantirati zasigurnost.”
„U redu.” King je pričekao i iz mraka se pojavi mršavi australski kaplar.
„Zdravo, majstore. Zovem se Townsend. Bili Townsend.”
„Priđi.”
King je pojurio natrag do pokrova, dok je Timsen čuvao stražu, a njegovi
se Australci rasporedili, spremni da osiguraju uzmak.
Dolje, kod zatvorskog ugla, nestrpljivo je čekao Grey. Dino mu je upravo
šapnuo u uho da je Shagata stigao, ali je Grey znao da će preliminarni
razgovori još malo potrajati. Još malo, a onda će krenuti.
Falanga Smedly-Taylora je također bila spremna, čekajući da se transfer
obavi. Kad jednom Grey krene, krenut će i oni.
King se zavukao pod zavjesu zajedno s Townsendom, koji je nervozno
stajao pored njega.
„Pokaži mu dijamant”, zapovjedi King.
Townsend otkopča poderanu košulju, izvuče uzicu, na čijem je kraju visio
dijamantni prsten. Townsend je drhtao dok ga je pokazivao Shagati, koji je
svoju džepnu lampu usmjerio na kamen. Shagata je pažljivo ispitao to zrno
ledenog sjaja na kraju užeta. Zatim ga je uzeo i njime zagrebao staklenu
površinu svjetiljke. Zaparao je staklo i ostavio trag.
Shagata kimne, sav u znoju. „Vrlo dobro.” Okrenuo se Peteru Marloweu.
„To je zaista dijamant”, rekao je i izvukao pomično mjerilo, te pažljivo
izmjerio opseg kamena. „Zaista, četiri karata.”
King trgne glavom. „U redu, Peter, pričekaj ovdje s Towsendom.”
Peter Marlowe je ustao, dao znak Towsendu, pa su izašli izvan pokrova i
pričekali u mraku. Svuda oko sebe su mogli osjetiti oči. Stotine očiju.
 „Neka sve ide k vragu”, trzao se Townsend. „Poželim da nikad nisam ni
imao taj dijamant. Ova me napetost ubija.” Drhtavim prstima poigravao se s
užetom i prstenom, provjeravajući po milijunti put da se još uvijek nalazi oko
vrata. „Hvala bogu da je ovo posljednja noć.”
S povećanim uzbuđenjem King je promatrao kako Shagata otvara torbu
za municiju i vadi debele svežnjeve novčanica, otkopčava košulju i vadi
debele svežnjeve i zatim iz džepova sa strane, sve dok nije naslagao dvije
hrpe, visoke petnaestak centimetara. King je brzo počeo brojati novac, a
Shagata se brzo i nervozno naklonio i nestao. Zabrzao je pored pokrova i
osjetio se mnogo sigurniji kad se ponovo našao na stazi. Namjestio je pušku i
zaputio se logorom; gotovo da je oborio Greya koji je jurio u suprotnom
smjeru.
Grey je opsovao i požurio dalje, ne osvrćući se na bujicu Shagatinih
psovki. Ovaj put Shagata nije potrčao za prokletim, smrdljivim
zarobljenikom, kao što je trebalo i odvalio mu par vrućih, već je bio sretan što
se može udaljiti i vratiti na svoje stražarsko mjesto.
„Murija”, prošapće žurno Max izvan pokrova.
King zgrabi novčanice i požuri pored pokrova, šapćući Townsendu u trku:
„Briši odavde. Reci Timsenu da imam novac i da ću ga isplatiti noćas kad se
sve smiri.”
Townsend je nestao.
„Idemo, Peter.”
King je upravo krenuo pod baraku, kad se Grey stvorio iza ugla.
„Stojte gdje ste, vas dvojica!” povikao je Grey.
„Da, gospodine!” odazvao se velikodušno Max iz sjenke i izašao na put,
zajedno s Texom, štiteći Kinga i Petera Marlowea.
„Ne vas dvojica!” Grey je pokušao proći pored njih.
„Ali, rekli ste da stanemo...” polako poče Max, ispriječivši se Greyu na
putu.
Grey ih je bijesno odgurnuo i dao se u potjeru, zavukavši se pod baraku.
King i Peter Marlowe su već skočili u odvodni jarak i našli se na drugoj strani.
Greyu se na putu ispriječila još jedna grupa.
Grey ih je, međutim, primijetio kako zamiču iza zatvorskog zida i puhnuo
je u zviždaljku, opominjući već postavljene vojne policajce. Oni izjuriše na
otvoreno, držeći pod kontrolom prostor od jednog do drugog zatvorskog zida
i od zatvorskog zida do žičane ograde.
„Ovuda”, reče King, uskočivši kroz prozor u Timsenovu baraku. Nitko na
njih nije obratio pažnju, ali su mnogi primijetili izbočinu na Kingovoj košulji.
Protrčali su kroz baraku i izašli na vrata. Pojavila se još jedna grupa
Australaca, štiteći im izlaz, baš u trenutku kad se Grey uspentrao kroz prozor
i uhvatio njihove siluete u bijegu. Uskočio je u baraku. Australci su štitili izlaz.
Grey glasno poviče: „Kojim su putem otišli? Hajde! Kojim putem?”
 Javio se zbor: „Tko?”, „Tko, gospodine?”
Grey se progurao kroz njih i izjurio van.
„Svi su na svojim mjestima, gospodine”, pritrčao mu je vojni policajac.
„Dobro. Neće oni daleko. A novac se neće usuditi sakriti. Krenut ćemo za
njima. Prenesi ostalima.”
King i Peter Marlowe su trčali prema sjevernom kraju zatvora i odjednom
zastali.
„Prokletstvo!” reče King.
Tamo gdje je trebalo da stoji falanga Australaca, da zavara gonitelje,
stajali su samo vojni policajci. Njih petorica.
„Što ćemo sada?” zapita Peter Marlowe.
„Moramo natrag. Hajde!”
Brzo se krećući, King se zapitao, što je sad ispalo krivo? No onda mu je
odjednom sve bilo jasno. Četvorica su im stajala na putu. Imali su maramice
preko lica i teške palice u rukama.
„Ako ne želiš nastradati, frajeru, bolje iskrcaj lovu.”
King je klonuo kao da se predaje, a onda iznenada krenuo u napad,
zajedno s Peterom Marloweom. Prvoga je sredio šakom, a drugoga koljenom
u prepone. Peter Marlowe je blokirao udarac, zatomljujući krik kad je dobio
po bolnoj ruci, istrgnuo palicu od napadača i odalamio ga po glavi. Četvrti
napadač se okrenuo na petama i nestao u mraku.
„Za boga miloga”, dahtao je King, „bježimo odavde.”
Opet su pojurili. Osjećali su da ih prate mnoge oči i u svakom trenutku su
očekivali slijedeći napad. King stane kao ukopan.
„Pazi! Grey!”
Krenuli su natrag, šuljajući se ispod barake. Na trenutak su legli na tlo,
teško dišući. Pored njih protrčaše nečije noge i do njih dopre bijesni šapat.
„Otišli su ovim putem. Moramo ih zgrabiti prije no što ih se dočepa
prokleta murija.”
„Cijeli smrdljivi logor juri za nama”, reče King.
„Ostavimo novac ovdje”, reče bespomoćno Peter Marlowe. „Mogli bismo
ga ovdje zakopati.”
„To bi bilo preopasno. Našli bi ga za minutu. Prokletstvo, sve je bilo u
redu. Osim što nas je Timsen, to kopile, prevario.” King obriše prljavštinu i
znoj s lica. „Jesi li spreman?”
„Kamo ćemo?”
King nije odgovorio. Bez šuma je ispuzao ispod barake i potrčao
zaklonjen sjenkama, a Peter Marlowe odmah za njim. Odvažno su prešli stazu
i skočili u duboki opkop protiv poplave, pored same žice. Šuljali su se sve dok
nisu došli gotovo nasuprot američkoj baraci; tu su zastali, naslonili se na
jednu stranu jarka i osluškivali uzbuđen šapat svuda oko sebe.
„Što se događa?”
 „King bježi a Marlowe je s njim – imaju kod sebe na tisuće dolara.”
„Ma imaju vraga! Brzo, možda ih uhvatimo!”
„Dođi!”
„Dokopat ćemo se tog novca!”
Grey je primio izvještaje, a isto tako i Smedly-Taylor i Timsen, no
izvještaji su bili konfuzni, i Timsen je psovao i bjesnio na svoje ljude, tražeći
od njih da pronađu onu dvojicu, prije no što ih uhvate Greyevi ili Smedly-
Taylorovi ljudi.
„Donesite mi novac!”
Ljudi Smedly-Taylora su čekali, držeći na oku Timsenove Australce, isto
tako zbunjeni. Kuda su otišli? Gdje da ih traže?
I Grey je čekao. Znao je da su oba bjegunca blokirana, i sa sjevera i s juga.
Sad je sve samo pitanje vremena. Potraga je zatvorila krug. Grey je znao da ih
sada ima, i kad ih bude uhvatio, imat će novac. Oni se neće usuditi odbaciti
taj novac, nikako. Ipak je to prevelika količina. No Grey nije znao za Smedly-
Taylorove ljude, ni za Timsenove Australce.
„Gledaj!” reče Peter Marlowe, nakon što je pažljivo podigao glavu i
promotrio mračni okoliš.
Kingove oči se suziše, istražujući. Na oko pedeset metara je ugledao
vojnog policajca. Pogledao je naokolo. Oko njega je bilo mnogo drugih duhova
koji su žurili, gledali, tražili. „Gotovi smo!” rekao je bijesno.
Zatim je pogledao s druge strane, preko žice. Džungla je bila mračna. S
druge strane žice polako je šetao stražar. U redu, reče samome sebi.
Posljednji plan. Takozvani „grizi-govno-ili-umri” plan.
„Slušaj”, rekao je žurno, vadeći novac i trpajući ga u džepove Petera
Marlowea. Štitit ću te. Bježi kroz žicu. To nam je jedina šansa.”
„Isuse, neću uspjeti, nikada. Stražar će me vidjeti...”
„Kidaj, to nam je jedina šansa!”
„Nikad neću uspjeti. Nikada!”
„Kad prođeš kroz žicu, zakopaj novac i vrati se istim putem. Ja ću te štititi.
Do vraga, moraš ići!”
„Za boga dragoga, ubit će me. Nema više od pedeset metara”, reče Peter
Marlowe. „Moramo odustati od toga!”
Pogledao je naokolo, divljački tražeći neku drugu mogućnost bijega, a
zatim ga nepromišljeni pokret rukom povrati u brutalnu stvarnost, i on pade
na rub jarka, omamljen užasnim bolom.
„Ti spasi novac, Peter”, očajnički reče King, „a ja ću ti spasiti ruku.”
„Ti ćeš... što?”
„Čuo si me. A sad, briši!”
„Ali kako ti možeš...?”
„Gubi se!” prekine ga grubo King. „Ako spasiš lovu.”
Peter Marlowe se na trenutak zagledao u Kingove oči, a zatim ispuzao iz
jarka i potrčao prema žici, podvukao se ispod, svakog trenutka očekujući
metak u glavu. Iste sekunde King je skočio iz jarka i pojurio prema stazi.
Namjerno je počeo skakutati, te se napokon bacio u prašinu s bijesnim
krikom. Čuvar ga je načas pogledao kroz žicu i glasno se nasmijao, a kad se
vratio na stražarsko mjesto, ugledao je samo sjenu koja je mogla biti bilo što.
Čovjek zasigurno ne.
Peter Marlowe se čvrsto priljubio uza zemlju i polako puzao poput nekog
stvorenja iz džungle, prema vlažnoj vegetaciji, ukočeno zadržavajući dah.
Stražar je prilazio sve bliže i bliže, a zatim mu se noga našla samo nekoliko
centimetara od ruke Petera Marlowea, no nastavio je koračati; nakon što je
odmakao deset koraka, Peter Marlowe se uvuče dublje u guštaru, u mrak, pet,
deset, dvadeset, trideset koraka, a zatim, kad je bio dovoljno udaljen, osjeti
kako mu srce izgleda ipak ponovo radi, pa je morao stati da uzme zraka, da
osjeti srce, smiri bol u ruci, ruci koja će opet biti njegova. Ako je to King rekao
– onda će i biti.
Ležao je tako na zemlji, teško dišući i molio se za svoj život, molio se da
skupi snage, molio se za Kinga.
Sad je već i King mogao normalno disati, kad je Peter Marlowe nestao u
džungli. Ustao je i počeo se čistiti, kad su se pored njega odjednom stvorili
Grey i jedan vojni policajac.
„Stani gdje si!”
„Tko, ja?” King se pretvarao da zuri u tamu i da je prepoznao Greya. „Oh,
to ste vi. Dobra večer, kapetane Grey.” Odgurnuo je vojnog policajca koji ga je
zgrabio. „Miči ruke s mene!”
„Uhapšen si”, reče Grey, prljav i znojan od potjere. „Zbog čega, kapetane?”
„Pretraži ga, naredniče.”
King se mirno prepustio. Sad kad novac više nije kod njega, Grey više nije
mogao ništa učiniti. Ništa.
„Čist je, gospodine”, reče vojni policajac.
„Pretraži jarak.” A zatim se obrati Kingu. „Gdje je Marlowe?”
„Tko?” reče umiljato King.
„Marlowe!” vikne Grey. Novac nije kod ove svinje, a nema ni Marlowea.
„Vjerojatno je otišao malo prošetati, gospodine.” King je bio uljudan, ali su
mu misli bile usmjerene na Greya i trenutnu opasnost, jer je mogao osjetiti
da opasnost još nije sasvim prošla i da pored zatvorskog zida stoji grupa
zloćudnih duhova, koja ih promatra.
„Gdje si stavio novac?” zapitao je Grey.
„Koji novac?”
„Novac od prodaje dijamanta.”
„Kakvog dijamanta, gospodine?”
Grey je znao da je za sada izgubio. Izgubio je ukoliko ne pronađe
Marlowea s novcem. U redu, gade jedan, pomislio je Grey izvan sebe od
bijesa, u redu, pustit ću te, ali ću te slijediti i ti ćeš me odvesti do Marlowea.
„To bi bilo sve za sada”, reče Grey. „Ovaj put si pobijedio. Ali, vidjet ćemo
drugi put.”
King se zaputio u svoju baraku, smijući se u sebi. Misliš da ću te odvesti
do Petera, zar ne, Grey? Tako si prokleto lukav, pa ipak tako prokleto naivan.
U baraci je pronašao Maxa i Texa. I oni su bili u znoju.
„Što se dogodilo?” zapita Max.
„Ništa. Max, pronađi Timsena. Reci mu neka pričeka ispod prozora.
Moram razgovarati s njim. Reci mu neka ne ulazi u baraku. Grey nas još uvijek
prati.”
„U redu.”
King pristavi kavu. Sad mu je mozak dobro radio. Kako da obavi isplatu? I
gdje? Što da učini s Timsenom? Kako da odvuče Greya od Petera?
„Trebao si me, drugaru?”
King se nije okrenuo prema prozoru. Jednostavno je pogledao po baraci.
Amerikanci su shvatili poruku i ostavili ga nasamo. Gledao je kako Dino
odlazi i uzvratio mu iskrivljeni osmijeh.
„Timsen?” rekao je, zaposlen oko kave.
„Da, drugaru?”
„Morao bih ti prerezati taj tvoj prokleti grkljan.”
„Nisam ja kriv, majstore. Nešto je pošlo krivo...”
„Da, da. Htio si moj novac i dijamant.”
„Pa, probao sam, majstore.” Timsen se zakikotao. „Drugi put više neću.”
„Tu si sasvim u pravu.” Kingu se Timsen sviđao. Imao je muda. I nema
ničeg lošeg što je probao, osobito kad je ulog tako visok. A i trebao je
Timsena. „Isplata će biti sutra, za dana. Onda više neće biti grešaka.
Obavijestit ću te kada.”
„U redu, majstore. Gdje ti je Pommy?”
„Koji Pommy?”
Timsen se nasmijao. „Vidimo se sutra.”
King je popio kavu, a zatim pozvao Maxa da čuva baraku. Potom je
oprezno skočio kroz prozor, zavukao se u sjenu i polako se počeo šuljati
prema zatvorskom zidu. Pazio je da ne bude primjetljiv, ali ne previše, pa se
nasmijao u sebi, kad je osjetio da ga Grey prati. Pretvarao se kao da želi
zavarati trag, provlačeći se kroz barake, skrećući u raznim pravcima i slično.
Grey je neumorno slijedio svaki njegov potez, pa ga je King naposljetku odveo
kroz kapiju zatvora do jedne od ćelija. Bila je to ćelija na četvrtom katu i tamo
se King kao odjednom jako zabrinuo, ušao u ćeliju i ostavio vrata
poluotvorena. Otprilike svaka četvrt sata bi otvorio vrata i zabrinuto provirio
van, i tako je to trajalo sve dok nije stigao Tex.
„Sve je čisto”, rekao je Tex.
„Dobro.”
 Peter se vratio i bio je na sigurnom, pa više nije bilo potrebe za
pretvaranjem, tako da se vratio u baraku i namignuo Peteru Marloweu. „Gdje
si bio?”
„Htio sam malo vidjeti kako provodiš vrijeme.”
„Hoćeš malo Jave?”
„Hvala.”
Grey je stajao na dovratku. Nije ništa rekao, samo je gledao. Peter
Marlowe je na sebi imao samo sarong. A sarong nema džepova. Traka mu je
bila propisno vezana oko ruke.
Peter Marlowe podigne šalicu usnama, ispije malo kave i pogled mu se
zadrži na Greyu. Grey se okrenuo i nestao u noći.
Peter Marlowe ustade, iscrpljen. „Mislim da bih sad mogao malo
odspavati.”
„Ponosim se tobom, Peter.”
„Misliš to zaista, zar ne?”
„Jasno.”
„Hvala.”
Te noći King je razmišljao o novom problemu. Kako će, do vraga, ispuniti
obećanje?
 20

Larkin je bio duboko zabrinut kad se zaputio stazom prema australskoj

baraci. Bio je zabrinut za Petera Marlowea – izgledalo je kao da ga ruka muči
mnogo više nego što bi trebalo i da boli više nego obična rana u mesu. Bio je
zabrinut i za starog Maca. Prošle je noći Mac govorio i vikao u snu. A brinuo je
i o Betty. I sam je pred nekoliko noći imao strašne snove, i sve je bilo
izokrenuto, on i Betty, ona s drugim čovjekom u krevetu i on to gleda, a ona
mu se smije.
Larkin uđe u baraku i zaputi se prema Townsendu, koji je ležao na
postelji.
Townsendove oči su bile otečene i zatvorene, lice puno ogrebotina, a ruke
i prsa izderane i pune modrica. Kad je otvorio usta da nešto kaže, Larkin
umjesto zuba ugleda krvavu prazninu.
„Tko je to učinio, Townsend?”
„Ne znam”, zacvilio je Townsend. „Orobljen sam.”
„Zašto?”
Suze su pokuljale i okvasile masnice. „Ja... ja... ništa... ništa. Ne... znam.”
„Sami smo, Townsend. Tko je to učinio?”
„Ne znam.” Townsend bolno zastenje. „Oh, Isuse, boli me, jako me boli.”
„Zašto si orobljen?”
„Ja... ja...” Townsend je htio viknuti: „Dijamant, imao sam dijamant”, i htio
je da pukovnik pomogne uhvatiti gada koji mu ga je ukrao. Ali nije ništa
mogao reći o dijamantu, jer bi onda pukovnik htio znati odakle mu, a onda bi
on morao reći od Gurblea. A onda bi zaredala pitanja o Gurbleu, kako Gurble,
zašto Gurble? Samoubojstvo? Možda bi oni tada rekli da to nije bilo
samoubojstvo, već ubojstvo, ali nije, barem on, Townsend ne misli tako, ali
tko zna, možda je netko i pospremio Gurblea radi dijamanta. Ali, baš te noći
Gurble nije bio u svom krevetu i ja sam osjetio ispupčenje na madracu od
dijamantnog prstena, onda sam ga izvukao i odnio u noć i tko može bilo što
dokazati – i Gurble je počinio samoubojstvo te noći, pa prema tome, njemu
nije učinio nikakvu štetu. Osim što sam možda ja ubio Gurblea, ubio ga
krađom kamena i možda je to za Gurblea bila posljednja kap, nakon što je bio
izbačen iz grupe zbog krađe provijanta, sad mu je još netko ukrao i prsten.
Možda je od toga jednostavno poludio, jadnik, pa je skočio u septičku jamu.
Ali krađa provijanta nema nikakvog smisla, osobito ako čovjek ima
dijamantni prsten za prodaju. Nikakvog smisla. Osim ako sam možda ja
uzrokovao Gurbleovu smrt, pa proklinjem samoga sebe, iznova i neprekidno,
što sam ukrao taj dijamant. Otkako sam postao lopov, ne mogu se smiriti,
nemam mira, nemam mira. A sada, sada mi je drago da je otišao, da mi je
ukraden.
„Ne znam”, zajecao je Townsend.
Larkin je shvatio da tu neće ništa postići i ostavio Townsenda u njegovoj
boli.
„Oh, oprostite, oče”, reče Larkin, sudarivši se s ocem Donovanom na
stubama barake.
„Zdravo, stari prijatelju.” Otac Donovan je bio poput duha, nevjerojatno
slab, s duboko usađenim i čudesno mirnim očima. „Kako ste? A Mac? A mladi
Peter?”
„Dobro, hvala.” Larkin pokaže glavom prema Townsendu. „Znate li nešto o
ovome?”
Donovan pogleda Townsenda i odvrati blago: „Vidim samo čovjeka koji
pati.”
„Oprostite, nije ni trebalo da pitam”, nasmiješi se Larkin i nakon par
časaka reče: „Jeste li za bridž? Večeras? Poslije večere?”
„Da. Hvala vam. Volio bih.”
„Dobro. Poslije večere.”
Otac Donovan je promatrao Larkina kako odlazi, a zatim otišao do
Townsendova kreveta. Townsend nije bio katolik. Ali otac Donovan je služio
svima, jer je znao da su svi ljudi djeca božja. No jesu li, baš svi? zapitao se.
Mogu li božja djeca raditi takve stvari?
U podne su zajedno došli vjetar i kiša. Uskoro je sve bilo promočeno.
Zatim je kiša prestala, a vjetar je puhao i dalje. Komadići slame su letjeli i
kovitlali se logorom, miješajući se s uvelim lišćem, krpama i šeširima kulija.
Onda je vjetar stao i logor je opet postao normalan, s vrućinom, suncem i
muhama. Voda je u odvodnim kanalima tekla oko pola sata, zatim ju je zemlja
počela upijati, pa je nestala. Skupilo se još više muha.
Peter Marlowe je ravnodušno tumarao brežuljkom. Stopala i noge su mu
bile umrljane blatom, jer je bio vani za vrijeme oluje, nadajući se da će vjetar i
kiša ispariti sve jaču bol. No oni ga nisu ni dodirnuli.
Zastao je ispod Kingova prozora i zagledao se unutra.
„Kako se osjećaš, Peter, stari druže?” zapita King, ustavši s kreveta i
našavši paket Kooa.
„Grozno.” Peter Marlowe je sjeo na klupu ispod pokrova i umalo što nije
povraćao od bola. „Ruka me ubija.” Smijeh mu je bio krhak. „Ha, dobar štos.”
King skoči kroz prozor i procijedi osmijeh. „Ma, pusti to...”
„Kako, do vraga, mogu pustiti?” Peter Marlowe je istog časa zažalio što je
tako planuo. „Oprosti. Nervozan sam. Pola vremena ne znam što govorim.”
„Uzmi cigaretu.” King mu je sam zapalio. Da, reče King u sebi, upao si u
zamku. Limey uči brzo, vrlo brzo. Barem mi se tako čini. Da vidimo. „Sutra
ćemo završiti posao. Novac možeš donijeti večeras. Pokrivat ću te.”
Ali Peter Marlowe ga nije čuo. Ruka mu je upalila jednu riječ u mozgu.
Amputacija! Mogao je čuti pilu kako struže i osjetiti kako reže, mrvi koštanu
pilovinu, od njegove kosti. Drhtaj ga potrese. „A što je... s ovim?” promrmljao
je i digao pogled s ruke. „Možeš li zaista nešto učiniti?”
King je kimnuo glavom i rekao u sebi, eto, tako je to. Bio si u pravu. Peter
jedini zna gdje je novac, ali Peter neće donijeti novac sve dok ti ne nabaviš
lijek. Nema lijeka, nema love. Nema love, nema prodaje. Nema prodaje, nema
plijena. Uzdahnuo je i rekao samom sebi, da, pametan si ti kit, kad tako dobro
poznaješ ljude. Ali možeš ti sve dobro smisliti, kao sinoć, pa može ispasti i
loše. Da Peter nije stavio glavu u torbu, sad bi obojica bili u zatvoru, bez
novca i bez ičega. Peter nam je donio sreću. Taj posao je bolji od svega do
sada. Osim toga, Peter je potpuno u redu. On je dobar momak. A k vragu, tko
još želi izgubiti ruku! Peter ima pravo da vrši pritisak. Drago mi je da je
naučio.
„Prepusti to Ujaku Samu!”
„Kome?”
„Ujak Sam?” King je s nevjericom zurio u njega. „Američki simbol. Pa, znaš
valjda”, rekao je ogorčeno, „kao John Buli u Engleskoj.”
„Oh, da, oprosti. Danas sam... ovaj... nisam...” Poplavio ga je novi val
mučnine.
„Bježi u krevet i odmaraj se. Ja ću dalje voditi brigu.”
Peter Marlowe nesigurno ustade. Pokušao se nasmiješiti i zahvaliti Kingu,
stisnuti mu ruku i blagosloviti ga, ali se opet sjetio one riječi, osjetio cviljenje
pile, pa je samo napola kimnuo i izašao iz barake.
Za boga miloga, reče King u sebi, on misli da ću ga ostaviti na cjedilu, da
neću učiniti ništa. Zaboga, Peter, pomoći ću. Sigurno. Čak i da nisi u ovakvoj
prednosti. K vragu. Pa ti si mi prijatelj.
„Hej, Max.”
„Da?”
„Hitno mi pozovi Timsena.”
„Može”, reče Max i ode.
King otključa crnu kutiju i izvadi tri jaja. „Tex. Hoćeš ispeći sebi jedno
jaje? Zajedno s ova dva?”
„Pa, ne bih baš”, naceri se Tex i uze jaje. „Hej, bacio sam pogled na Evu.
Kunem se da je danas malo deblja.”
„Nemoguće. Pa tek se jučer parila.”
Tex zapleše par taktova. „Za dvadeset dana smo opet tatice.” Uzeo je ulje i
zaputio se van, do prostora za kuhanje.
King se zavalio u krevet, pažljivo češući ugriz komarca i promatrajući
guštere kako se ganjaju i pare. Zatvorio je oči i počeo zadovoljno kunjati. Tek
je dvanaest sati, a on je već obavio dovoljno posla za čitav dan. Ma, vraga, sve
je već bilo obavljeno do šest ujutro.
Nasmijuljio se kad se svega sjetio. Da, gospodine moj, tako se vraća
ulaganje u dobru reputaciju, tako se vraća ulaganje u propagandu...
Dogodilo se to pred samu zoru. Spavao je laganim snom. Odjednom, neki
oprezni, prigušeni glas, prekine njegove snove.
Smjesta se probudio i pogledao kroz prozor. Ugledao je malu lasicu od
čovjeka, kako ga promatra u sjenovitoj izmaglici praskozorja. Tog čovjeka
nikad ranije nije vidio.
„Da?”
„Imam nešto za prodaju.” Čovjekov glas je bio bezizražajan i hrapav.
„A tko si ti?”
Umjesto odgovora, mali čovjek otvori svoju prljavu šaku, sa slomljenim i
zamazanim noktima. Na dlanu mu je ležao dijamantni prsten. „Cijena je deset
tisuća. Brza prodaja,” dodao je zajedljivo. Kad se King pomaknuo da uzme
prsten, prsti su škljocnuli, šaka se čvrsto zatvorila i povukla. „Večeras.”
Čovjek se nacerio bez zuba.
„To je pravi, nemaj straha.”
„Jesi li ti vlasnik?”
„U mojim je rukama, zar nije?”
„Važi. U koje vrijeme?”
„Ti samo čekaj. Doći ću kad ne bude nikoga u blizini.”
Zatim je čovjek nestao isto tako naglo kao što se i pojavio.
King se smjesti udobnije, naslađujući se novim mislima. Jadni Timsen,
siroto kopile, izvukao si kraći kraj. Dobio sam prsten u pola cijene.
„‘Brojutro, majstore,” reče Timsen. „Zvao si me?”
King otvori oči, pokrije rukom usta dok je zijevao, a Tiny Timsen uđe u
baraku.
„Zdravo.” King skine noge s kreveta i bogato se protegne. „Danas sam
malo umoran. Bilo je previše uzbuđenja. Hoćeš jaje? Dva su već ispečena.”
„Pa, da pravo kažem, volio bih.”
„Raskomoti se.” King je mogao sebi dopustiti da bude gostoljubiv. „Idemo
odmah na posao. Popodne ćemo obaviti razmjenu.”
„Ne bi.” Timsen odmahne glavom. „Ne danas. Sutra.”
King se teškom mukom savladavao da ne procvate.
„Do tada će temperatura pasti”, rekao je Timsen. „Grey se izvukao iz
bolnice. Nadgledat će ovo mjesto.” Timsen je djelovao vrlo zabrinuto.
„Moramo paziti. Ti i ja. Ne želim da nešto ode krivo Moram paziti i na tebe.
Ne zaboravi, mi smo majstori.”
„Ma, k vragu sutra”, reče King, glumeći razočaranje. „Daj da to obavimo
danas poslijepodne.”
A zatim je slušao, gromoglasno se smijući u sebi, kako Timsen objašnjava
da je važno biti pažljiv; vlasnik se boji, jučer je skoro bio pretučen i samo
zahvaljujući meni i mojim ljudima je spašen. Tako se King potpuno uvjerio da
Timsen krvari, da mu je dijamant iskliznuo iz sluzavih šapa i sad želi dobiti
na vremenu. Kladim se, reče King oduševljen u sebi, da su Australci izludjeli u
potrazi za drumskim razbojnikom. Ne bih htio biti na njegovu mjestu – ako
ga pronađu. S uživanjem se prepustio da ga Timsen nagovara. I to samo za
slučaj ako Timsen uspije pronaći momka i posao obavi u prvotnoj varijanti.
„Ajde, dobro”, reče King teška srca. „Možda imaš pravo. Sve ćemo obaviti
sutra.” Zapalio je još jednu cigaretu, povukao dim i ponudio, te, i dalje igrajući
igru, slatkim glasom rekao: „Kad su noći ovako vruće, moji momci gotovo da i
ne spavaju. Barem njih četvorica su uvijek budni.”
Timsen je shvatio prijetnju. Ali, njemu su na pameti bile druge stvari. Tko
je, za ime dragoga boga, tko je opelješio Townsenda? Molio se samo da
njegovi ljudi brzo pronađu te dripce. Znao je da mora pronaći drumske
razbojnike prije no što dođu Kingu s dijamantom, jer je inače za njega posao
gotov. „Da, znam kako je to. Ista je stvar i s mojim momcima – sva sreća da su
tako blizu mom sirotom drugaru Townsendu.” Blesavi klipan. Kako, do vraga,
netko može biti tako glup i dopustiti da ga smandrljaju, a da ne digne galamu
do neba? „Čovjek danas zbilja mora biti oprezan.”
Tex je donio jaja, pa su ih sva trojica pojeli s rižom i sve to isprali jakom
kavom. Kad je Tex odnio suđe na pranje, King je mogao početi razgovor baš
onako kako je želio.
„Poznajem jednog frajera kome su potrebni neki lijekovi.”
Timsen odmahne glavom. „Taj jadnik ima čudne misli. Može se slikat’ s
tom potrebom. Zaboravi to.” Ah, bogati, pomislio je. Lijekovi! Za koga bi to
moglo biti? Za Kinga nije, sigurno. Izgledao je potpuno zdrav i vjerojatno ne
misli na preprodaju. King nikada ne trguje lijekovima, i to je u redu, jer je to
moje područje. Mora biti za nekoga vrlo bliskog Kingu. Inače se on nikada ne
bi uplitao. Trgovina lijekovima nije njegov fah. Stari McCoy! Naravno. Čuo
sam da u posljednje vrijeme nije baš najbolje. Možda pukovnik. Ni on baš nije
nešto dobro izgledao. „Čuo sam za jednog Limeyja, koji ima nešto kinina. Ali,
Isuse blaženi, taj za to traži čitavo bogatstvo.”
„Trebam antitoksina. Bocu. I sulfonamidni prašak.”
Timsenu se oteo zvižduk. „Ni slučajno!” rekao je. Antitoksin i sulfa!
Gangrena, znači! Pommy. Isuse, gangrena. Sad se cijela stvar fino slaže.
Sigurno je Pommy! Nije Timsen osvojio tržište lijekovima samo zahvaljujući
prepredenosti. Znao je dovoljno o lijekovima još sa civilnih ulica, gdje je radio
kao apotekarski pomoćnik, što ni jednom gadu nije htio reći, jer bi ga inače
gadovi stavili u vojni sanitet, a to bi značilo da nema borbe, nema ubijanja, a
ni jedan Australac s iole samopoštovanja neće napustiti svoju zemlju, staru
dobru Blighty, da bi ga stavili u smrdljivi, neborbeni sanitet.
„Ni slučajno”, ponovio je, mašući glavom.
„Slušaj,” reče King. „Bit ću otvoren s tobom.” Timsen je bio jedini na
cijelom svijetu koji bi to mogao nabaviti, tako da je morao zatražiti njegovu
pomoć. „To je za Petera.”
 „Gadno”, reče Timsen. No u sebi je suosjećao. Jadni dečko. Gangrena.
Dobar je čovjek, hrabar. Još uvijek je osjećao udarac koji mu je Pommy sinoć
zadao. Kad su njih četvorica navalila na Kinga i Pommyja.
Timsen je saznao sve o Peteru Marloweu, kad ga je King pokupio. Čovjek
mora biti oprezan, a informacije su uvijek važne. Znao je Timsen i za četiri
oborena njemačka aviona i tri japanska, znao je i za selo i kako je Pommy
pokušao pobjeći s Jave, a ne kao ovca koja bi sjela i pustila da je zarobe. Pa
ipak, kad sada misliš o tome, takav pokušaj je bio prilično glup. Da. No, dobro.
Ipak je dobar taj Pommy.
Timsen se zapita bi li mogao riskirati da pošalje svog čovjeka po lijek u
nastambu japanskih liječnika. Bilo je to opasno, ali nastamba i put do nje – to
je već bilo ispitano. Jadni Marlowe, mora da je već poludio od brige. Naravno,
nabavit ću lijekove, i to besplatno, ili samo da se pokriju troškovi.
Timsen je mrzio prodavanje lijekova, ali netko je i to morao, bolje on nego
netko drugi, a cijena je uvijek bila razumna, koliko je mogla biti; znao je da bi
se mogao obogatiti da ih prodaje Japancima, ali to nije nikad radio, već samo
u logoru i to zaista uz malu zaradu, kad se uzmu u obzir rizici.
„Razboliš se”, reče Timsen, „kad pomisliš na sve one medicinske zalihe
Crvenog križa kad silaziš niz Kedah Street.”
„Ma vraga, to su glasine.”
„Oh, ne, nisu. Vidio sam ja to, drugar. Bio sam u radnoj grupi. Skladišta
puna robe Crvenog križa – plazme, kinina, sulfe – svega, od poda do stropa, i
to sve neotvoreno. Ta skladišta mora da su najmanje stotinu metara dugačka
i trideset široka. I sve to ide tim prokletim Japancima. Lijepo su složili robu.
Rekli su mi da dolazi preko Chunkinga. Crveni križ je šalje Sijamcima – oni je
predaju Japancima – s naznakom za ratne zarobljenike, logor Changi. Isuse,
vidio sam čak i naljepnice, ali Japanci to sve daju svojim majmunima.”
„Još netko zna o tome?”
„Rekao sam pukovniku, koji je rekao komandantu logora, a taj je to rekao
onom gadu japanskom – kako mu je ime, ah, da, Yoshima – i onda je, je li,
komandant logora zahtijevao te zalihe. No Japovi su se samo nasmijali i rekli
da su to sve samo glasine, i to je bio kraj. Ni jedna radna grupa tamo više nije
išla. Prokleti pizduni. To nije pošteno, kad su nam tako strašno potrebni
lijekovi. Mogli bi nam dati barem malo. Moj drugar je umro pred šest mjeseci,
a trebalo mu je samo malo inzulina – a vidio sam ga u gomilama. Gomilama.”
Timsen je smotao cigaretu, zakašljao se i pljunuo, i tako se bio razbjesnio da
je udario nogom o zid.
Znao je da se nije pametno ljutiti zbog toga. Nije bilo nikakve mogućnosti
da se dođe do tog skladišta. Ipak, mogao je za Pommyja nabaviti antitoksin i
sulfa. Bogme, mogao je, i dat će mu to besplatno.
No Timsen je bio isuviše lukav da dopusti Kingu da ga prozre. Bilo bi
djetinjasto od njega da King sazna njegovu slabu točku, što bi, u to nema
nikakve sumnje, kad-tad iskoristio. Da, a osim toga, mora držati Kinga u šaci
zbog posla s dijamantom. Oh, momče moj dragi! Umalo da zaboravim na
prljavog drumskog razbojnika.
Zato je Timsen ispljunuo golemu sumu, i dopustio da se ona cjenkanjem
malo snizi. Postavio je vrlo visoku cijenu, jer je znao da King sebi to može
priuštiti, a da je rekao kako robu može nabaviti po vrlo niskoj cijeni, King bi
postao sumnjičav.
„U redu”, reče King zlovoljno. „Sklopili smo posao.” U sebi nije bio
zlovoljan. Barem ne isuviše. Očekivao je da će ga Timsen cijediti, ali je cijena
bila poštena, iako nešto viša no što je namjeravao platiti.
„Trebat će mi tri dana”, reče Timsen, znajući da će za tri dana biti
prekasno.
„Večeras to moram imati.”
„Onda će stajati još pet stotina.”
„Ja sam ti prijatelj!” podvikne King, osjetivši istinsku bol. „Mi smo drugari,
a ti me sad ucjenjuješ za dodatnih pet somova.”
„U redu, majstore”, Timsen je bio žalostan, nalik na psa. „Ali ti znaš kako
stvari hodaju. Tri dana – to je najbrže što mogu.”
„Ma, neka si proklet. U redu.”
„A za bolničara još dodatnih pet stotina.”
„Za boga miloga! Kakve veze ima bolničar?”
Timsen je uživao gledajući Kinga kako se vrpolji. „E, pa, dobro”, rekao je
pomirljivo. „Što ćeš učiniti s robom kad je dobiješ? Kako ćeš postupati s
pacijentom?”
„K vragu, otkud ja znam!”
„Eto, zbog toga je tih pet stotina. Ti ćeš fino dati robu Pommyju i on će je
odnijeti sa sobom u bolnicu, najbližem kostopilaru i reći: ‘Imam antitoksin i
sulfa, sredite mi ruku’, a onda će doktor reći: ‘Mi ovdje nemamo antitoksina i
gdje si to, do vraga, nabavio’, a kada Pommy ne bude htio odgovoriti, oni
gadovi će mu to lijepo ukrasti i dati nekom smrdljivom pukovniku, s laganim
slučajem šuljeva.”
Bez riječi je izvukao paket cigareta iz Kingova džepa i ponudio se. „Zbog
toga”, nastavio je, sad potpuno ozbiljan, „moraš pronaći mjesto gdje ga
možeš privatno liječiti. Gdje može legnuti. Ti antitoksini na neke ljude
strašno djeluju. A po našoj pogodbi, ja ne preuzimam odgovornost, ako
liječenje krene naopako.”
„Ako nabaviš antitoksin i sulfa, što može krenuti naopako?”
„Neki ljudi to ne podnose. Povraćaju. Gadno im je. A možda neće ni
djelovati. Ovisi koliko mu je tijelo već otrovano.”
Timsen je ustao. „Donijet ću to još večeras. Ah, da, i pribor – to će stajati
novih pet stotina.”
King je eksplodirao. „Kakav pribor, boga ti tvoga!”
 „Gaze, zavoji i sapun. Isuse!” Timsen je navukao izraz zgađenosti. „Misliš
da je antitoksin pilula koju gurneš u dupe, ha?”
King je ogorčeno zurio za Timsenom, poželjevši da opali sebi šamarčinu.
Misliš da si jako mudar, zar ne, jer si za cigaretu saznao kako se liječi
gangrena, a onda si, tupane jedan, zaboravio pitati, što se, do vraga, radi s tim
stvarima, kad jednom budu ovdje. Ma, dobro, nema veze. Dogovor je
postignut. I Peter će povratiti svoju ruku. A i cijena je sasvim u redu.
Zatim se King prisjetio malog otimača, lisičjeg lica, i sav se ozario. Da, vrlo
je zadovoljan današnjim poslom.
 21

Te večeri je Peter Marlowe dao svoju hranu. Nije je dao ni Macu ni

Larkinu, kao što bi trebalo, nego Ewartu. Znao je da ako da hranu svojoj grupi,
oni će ga prisiliti da im sve ispriča. A to nije imalo nikakvog smisla.
Izluđen od bola i brige, otišao je predvečer do dra Kennedyja. Opet je
gotovo poludio od bolne agonije, kad su mu otrgli zavoj. Onda je doktor
jednostavno rekao: „Otrov je već iznad lakta. Mogu amputirati ispod, ali to bi
bilo uzaludno, jer bi nakon toga odmah uslijedila druga operacija, iznad lakta.
Imat ćeš lijepi batrljak – desetak centimetara ispod ramena. Dovoljno da se
pričvrsti proteza. Sasvim dovoljno.” Kennedy se opet mirno poigravao
prstima. „Nemoj više gubiti vrijeme, Marlowe”, a onda se suho i dosjetljivo
nasmijao: „ Domani è troppo tardi”, a kad ga je Marlowe bijelo pogledao, bez
razumijevanja, on u istom tonu reče: „Sutra će biti prekasno.”
Peter Marlowe je oteturao natrag do svog kreveta i uronio u more straha.
Došla je večera i on ju je odbio.
„Imaš groznicu?” sretno je zapitao Ewart, nakrcan dodatnim obrokom.
„Ne.”
„Mogu li ti donijeti nešto?”
„Za boga miloga, pusti me na miru!” Peter Marlowe se okrenuo na drugu
stranu. Nakon nekog vremena je ustao i napustio baraku, požalivši što je
pristao na partiju bridža s Macom, Larkinom i ocem Donovanom. Baš si
budala, rekao je gorko samome sebi, trebalo je da ostaneš u krevetu, dok ne
dođe vrijeme da se provučeš kroz žicu i doneseš novac.
Međutim, znao je da ne može satima ležati na krevetu i čekati pravo
vrijeme. Bolje da nešto radi.
„Zdravo, majstore!” Larkinovo lice se razvuklo u osmijeh.
Peter Marlowe nije uzvratio osmijehom. Mrko je sjeo na prag barake. Mac
pogleda Larkina, koji je samo neprimjetno slegnuo ramenima.
„Peter”, reče Mac, nastojeći biti veseo, „vijesti su svakoga dana sve bolje,
zar ne? Još malo pa izlazimo odavde!”
„Bog i bogme!” reče Larkin.
„Živite u zemlji slasti i lasti. Nikada nećemo izaći iz Changija.” Peter
Marlowe nije želio biti grub, ali se nije mogao obuzdati. Znao je da su Mac i
Larkin povrijeđeni, ali nije učinio ništa da to izgladi. Bio je opsjednut
batrljkom od deset centimetara. Jeza mu se spusti niz kičmu i prodre do jaja.
Kako, do vraga, King može pomoći? Kako? Budi realan. Da se radi o Kingovoj
ruci – što bih ja mogao učiniti, koliko god mu bio prijatelj? Ništa. Bolje da se
suočiš s stime, Peter. Amputirati ili umrijeti. Vrlo jednostavno. A kad to bude
gotovo, nećeš umrijeti. Još ne. Jednom, kad si rođen, imaš obavezu da
preživiš. Po svaku cijenu.
Da, reče Peter Marlowe u sebi, bolje ti je da budeš realan. Ništa King ne
može učiniti, ništa. I nije trebalo da ga miješaš u to. Problem je tvoj, a ne
njegov. Uzmi lijepo novac i daj mu ga, a zatim otiđi u bolnicu, legni na stol i
daj im da ti odrežu ruku.
Tako su njih trojica – on, Mac i Larkin – sjedili šuteći u vlažnoj noći. Kad
im se pridružio otac Donovan, prisilili su ga da pojede malo riže i blachanga.
Dali su mu da jede odmah, jer da nisu tako postupili, on bi to dao nekome
drugome, kao što je činio s većinom svojih obroka.
„Vrlo ste ljubazni prema meni”, rekao je Donovan. Oči su mu zasvjetlucale
kad je dodao: „E, sad, ako još vas trojica uspijete sagledati grešne putove vaše
i prijeći na pravu stranu, ispunit ćete mi čitavu večer.”
Mac i Larkin se nasmijaše zajedno s njim. Peter Marlowe se nije nasmijao.
„Što je to s tobom, Peter?” reče Larkin, prigušenim glasom. „Cijelo vrijeme
se ponašaš kao divlji pas s obješenim nosom.”
„Nekad treba biti i takav”, brzo reče Donovan, razbijajući nelagodnu
tišinu. „Ali zaista, vijesti su odlične, zar ne?”
Samo se Peter Marlowe nije uključio u prijateljsku atmosferu koja je
zavladala u maloj prostoriji. Znao je da ih guši njegovo prisustvo, ali tu nije
mogao ništa učiniti. Ništa.
Igra je počela i otac Ponovan otvori sa dva pika.
„Dalje”, reče Mac razdražljivo.
„Tri kare”, reče Peter Marlowe i zažali odmah što je to rekao, jer je glupo
složio karte i objavio kare, umjesto da kaže herčevi.
„Dalje”, zlovoljno reče Larkin. Bilo mu je sada žao što je predložio igru.
Uopće nije bilo zabavno.
„Tri pika”, reče otac Donovan.
„Dalje.”
„Dalje”, reče Peter Marlowe i svi ga pogledaju iznenađeno.
Otac Donovan se nasmiješio. „Trebalo bi da imaš više vjere...”
„Sit sam već vjere.” Riječi su zazvučale vrlo sirovo i bijesno.
„Oprosti, Peter, htio sam samo...”
„E, slušaj, Peter”, naglo prekine Larkin, „samo zato što nisi raspoložen...”
„Imam određeno mišljenje o tome i mislim da je to bila glupa šala”,
prasnuo je Peter Marlowe. Zatim se okrenuo prema Donovanu. „Trapiš se
dajući svoju hranu drugima i spavajući u barakama s običnim vojnicima, pa
misliš da ti to daje pravo da izigravaš neki autoritet. Vjera je luk i voda! Što
imaš od nje? Ništa! Vjera je za djecu – i Bog, isto tako. Što on, do đavola, uopće
može učiniti? Zaista učiniti? A? A?”
Mac i Larkin su buljili u Petera Marlowea kao da ga vide po prvi put.
„Može liječiti”, reče otac Donovan, znajući za gangrenu. Znao je on mnoge
stvari, koje čak nije ni želio znati.
 Peter Marlowe tresne kartama o stol. „Drek!” povikao je bijesno. „To je
drek, i ti to znaš. I još nešto, kad smo kod te teme. Bog! Znaš, ja mislim da je
Bog jedan manijak, sadistički, zlobni manijak, krvopija...”
„Jesi li poludio, Peter?” eksplodirao je Larkin.
„Ne, nisam. Pogledaj malo Boga”, Peter Marlowe je režao, a lice mu se
iskrivilo. „Bog nije ništa drugo nego zlo – ako je zbilja Bog. Pogledaj samo sva
ona krvoprolića, koja su počinjena u ime Boga.” Unio se u Donovanovo lice.
„Inkvizicija. Sjećaš se? Tisuće i tisuće ljudi, spaljenih i nasmrt mučenih, u
Njegovo ime. Katolički sadisti! A da i ne spominjemo milijune Asteka, Inka i
jadnih Indijanaca. Protestanti su spaljivali i ubijali katolike; katolici Židove i
muslimane; i opet Židove, jož Židova – pa mormone i kvekere i cijelu tu
smrdljivu bagru. Ubij, muči, spali! Sve je u redu, dokle god je u ime Božje!
Kakva gomila hipokrizije! Pustite me na miru s vjerom! To nije ništa!”
„Ali ti vjeruješ u Kinga”, reče tiho otac Donovan.
„Želite li reći da je on instrument Boga?”
„Možda jeste. Ne znam.”
„Moram mu to reći.” Peter Marlowe se histerično nasmijao. „Puknut će od
smijeha.”
„Slušaj, Marlowe!” Larkin je ustao, tresući se od bijesa. „Odmah se ispričaj,
ili se gubi odavde!”
„Ne brini, pukovniče”, tresne Peter Marlowe, „odlazim.” Ustao je i
pogledao ih, mrzeći ih, mrzeći sebe. „Slušaj, pope. Ti si jedna šala. Tvoja
suknja je također šala. Svi ste vi jedna bezbožna šala, i vi i vaš Bog. Ne služite
vi Bogu, jer je Bog đavo. Vi služite đavolu.” Skupio je karte sa stola i bacio ih u
lice ocu Donovanu, te odjurio u mrak.
„Što se to, zaboga, događa s Peterom?” zausti Mac drhtavo u tišini
ispunjenoj zaprepaštenjem.
„Neka mu Bog pomogne”, reče otac Donovan sućutno. „Peter ima
gangrenu. Mora dati da mu odrežu ruku, inače će umrijeti. Iznad lakta mu se
već dobro mogu vidjeti skrletne pruge.”
„Što?” Larkin je buljio u Maca, okamenjen. Zatim obojica istovremeno
ustadoše i pojuriše van. No otac Donovan ih pozva natrag.
„Čekajte, ništa vi ne možete učiniti.”
„Prokletstvo, nešto se mora učiniti”, Larkin je stajao na vratima. „Jadni
momak... a ja sam mislio... jadni momak...”
„Ne možemo ništa učiniti, jedino čekati. Možemo vjerovati i moliti se.
Možda će King pomoći, možda može pomoći.” Zatim otac Donovan doda
umorno: „King je jedini čovjek koji to može.”

Peter Marlowe je posrćući ušao u američku baraku. „Sad ću donijeti

novac”, promrmljao je Kingu.
 „Jesi li poludio? Sad ima previše ljudi.”
„Ma, neka ljudi idu k vragu”, reče bijesno Peter Marlowe. „Hoćeš li novac,
ili nećeš?”
„Sjedi. Sjedi!” King prisili Petera Marlowea da sjedne, zapali mu cigaretu i
prisili ga da popije malo kave, te pomisli: Isuse, što sve moram raditi za malo
para. Strpljivo je objasnio Peteru Marloweu neka se sabere, da će sve biti u
redu, da je lijek već na putu, i nakon cijelog sata uspio ga smiriti i barem malo
dovesti u red. Ali King je znao da ga nije sasvim razuvjerio. Vidio je kako kima
glavom, s vremena na vrijeme, ali je negdje duboko znao da je Peter Marlowe
izvan njegova dosega, a ako on nije mogao doprijeti do njega, onda nije
mogao nitko.
„Je li vrijeme?” zapitao je Peter Marlowe, gotovo oslijepljen bolom, znajući
da ako sad ne ode, kasnije više neće biti kadar.
King je znao da je što se tiče sigurnosti još prerano, ali je isto tako znao da
ga više neće moći dulje zadržavati u baraci. Poslao je stražare u svim
pravcima. Pokrili su čitavo područje. Max je nadzirao Greya, koji je bio u
krevetu. Byron Jones III je kontrolirao Timsena. A Timsen je bio na sjeveru,
pored kapije, čekajući isporuku lijekova, dok su njegovi momci – još jedan
izvor opasnosti – i dalje očajnički pretraživali područje u potrazi za
drumskim razbojnikom.
King i Tex su promatrali kako Peter Marlowe poput mjesečara izlazi iz
barake, prelazi stazu i penje se opkopom za vodu. Zanjihao se na rubu,
prekoračio ga, a zatim počeo teturati prema ogradi.
„Isuse”, reče Tex. „Ne mogu to gledati.”
„Ni ja”, odvrati King.
Peter Marlowe je pokušao usredotočiti oči na ogradu, kroz sav bol i delirij
koji ga je okruživao. Molio se za metak. Više tu agoniju nije mogao izdržati.
No metak nije odjeknuo, pa je nastavio posrtati, neumoljivo uspravan i
napokon dospio do žice. Zgrabio je žicu da se malo smiri. Zatim se sagnuo da
zakorači s jednom nogom na drugu stranu, ali je uspio ispustiti samo
slabašan krik, padajući u bezdan nesvjestice.
King i Tex su pojurili do ograde, uhvatili ga i odvukli na sigurno.
„Što mu je?” zapita netko iz mraka.
„Mislim da mu se pomutila svijest”, reče King. „Pomozi, Tex, da ga
odnesemo u baraku.”
Unijeli su ga u baraku i položili na Kingov ležaj. Zatim je Tex pojurio
opozvati stražare i baraka se opet vratila u normalu. Ostavili su samo jednog
stražara.
Peter Marlowe je ležao na krevetu, stenjući i delirično mrmljajući. Nakon
nekoliko trenutaka opet je došao sebi. „Oh, Isuse”, zastenjao je i pokušao
ustati iz kreveta, ali mu je tijelo otkazalo poslušnost.
„Uzmi”, reče King uplašeno i pruži mu četiri aspirina. „Smiri se, sve će biti
u redu.” Ruke su mu se tresle dok mu je pomagao da popije malo vode. Jebem
ti sve, pomislio je gorko, ako Timsen večeras ne donese lijek, Peter neće
preživjeti, a ako ne preživi, kako ću se, do vraga, domoći love? Jebem ti sve!
Kad se Timsen napokon pojavio, King je bio ruševina.
„Zdravo, majstore.” I Timsen je bio nervozan. Morao je pokrivati svog
najboljeg čovjeka pored glavnog ulaza, dok se ovaj provlačio kroz žicu i
ušuljao u nastambu japanskog saniteta, udaljenog oko pedeset metara i vrlo
blizu Yoshimine kuće i preblizu stražarnice, preblizu za bilo čije živce. No
Australac se prišuljao unutra i van i, iako je Timsen znao da nema boljeg
lopova na svijetu da se digne komad robe od Diggera, ipak se dobro oznojio
dok se čovjek nije vratio.
„Gdje ćemo ga obraditi?” zapitao je.
„Ovdje.”
„U redu. Bilo bi bolje da postaviš stražu.”
„Gdje je bolničar?”
„Ja ću biti prvi”, reče s gađenjem Timsen. „Steven ne može sada doći. On
će poslije preuzeti.”
„Do vraga, a jesi li ti siguran što treba napraviti?”
„Daj to prokleto svjetlo”, reče Timsen. „Naravno da sam siguran. Imate li
malo kipuće vode?”
„Nemamo.”
„Pa, dajte onda! Zar vi Jenkiji ništa ne znate?”
„Daj ne seri!”
King glavom mahne Texu i Tex pristavi vodu. Timsen odveže smotak s
kirurškim priborom i prostre mali ručnik.
„Pa, neka sam proklet”, reče Tex. „Nisam još nikada vidio nešto tako čisto.
Ti boga, gotovo da je plavo, tako je bijelo.”
Timsen pljune i opere ruke pažljivo s novim komadom sapuna i stavi
prokuhavati iglu za injekciju i kliješta. Zatim se nagnuo nad Petera Marlowea
i lagano ga ošamario.
„Hej, majstore!”
„Da”, reče slabašno Peter Marlowe.
„Očistit ću ranu, važi?”
Peter Marlowe se morao koncentrirati. „Što?”
„Dat ću ti antitoksin...”
„Moram ustati i otići u bolnicu”, rekao je pijano. „Već je vrijeme... da režu...
kažem vam...” Opet je ostao bez svijesti.
„Dobro je tako”, reče Timsen.
Kad je igla bila sterilizirana, Timsen mu uštrca injekciju morfija. „Pomozi
mi”, otresito reče Kingu. „Briši mi taj prokleti znoj s očiju.” King je poslušno
dohvatio ručnik.
Timsen je pričekao dok injekcija nije počela djelovati, a zatim je strgnuo
zavoj i ostavio otvorenu ranu. „Isuse!” Cijelo ranjeno područje je bilo
nabreklo, crvene i zelene boje. „Mislim da je prekasno.”
„Bože dragi”, reče King, „nije čudo što je jadnik poludio.”
Stisnuvši zube, Timsen je pažljivo uklonio najgori dio gnjilog tkiva,
prilično duboko i oprao ranu najbolje što je mogao. Zatim je posuo po čitavoj
rani sulfa prašak i spretno je povio. Kad je to bilo gotovo, uspravio se i
jeknuo: „Uh, moja leđa!” Pogledao je čisti zavoj i okrenuo se prema Kingu.
„Imaš komad košulje?”
King je dohvatio košulju sa zida i pružio mu je.
Timsen pocijepa rukav i iscijepa ga u trake, pa time obavije bijeli povoj.
„Što će ti, do vraga, to?” zapita mutno King.
„Kamuflaža”, reče Timsen. „Neće valjda šetati po logoru s finim bijelim,
novim zavojem, pa da ga onda zaustave znatiželjni liječnici i vojni policajci i
zapitaju odakle mu sve to, ha?”
„Da, jasno mi je.”
„E, pa to je već nešto!”
Kingu nije bilo do viceva. Bilo mu je previše mučno pri pomisli na ruku
Petera Marlowea, na njen miris, na krv i slijepljeni zavoj koji je ležao na podu.
„Hej, Tex, daj odonesi negdje ove smrdljive krpe.”
„Tko, ja? Zašto... ?
„Smjesta ih odnesi.”
Tex je nevoljko pokupio zavoje i izašao. Nogom je odmaknuo mekanu
zemlju i zakopao ih, ali mu je pozlilo. Kad se vratio, rekao je: „Hvala bogu što
ovo ne moram raditi svaki dan.”
Timsen je drhtavo napunio injekciju i nagnuo se nad rukom Petera
Marlowea. „Gledaj i ti! Gledaj, zaboga!” zarežao je na Kinga, vidjevši da ovaj
odmiče glavu. „Ako Steven ne dođe, možda ćeš mu ti to raditi. Injekcija mora
biti intravenozna, je l’ jasno? Pronađeš venu. Onda samo zabodeš iglu i malo
povučeš dok ne izvučeš malo krvi u štrcaljku. Vidiš? Onda si siguran da je igla
u veni. Kad si siguran, samo lijepo ubrizgaš antitoksin. Ali ne brzo. Treba ti
otprilike tri minute za jedan kubični centimetar.”
King je promatrao, s odbijanjem, sve dok igla nije izašla i Timsen
pritisnuo mali komadić pamuka na mjesto uboda.
„Neka ide sve k vragu”, reče King. „Nikada to neću moći učiniti.”
„Dobro, onda ga pusti da umre.” Timsen se znojio i isto tako mu je bilo zlo.
„A moj stari je htio da budem liječnik!” Odgurnuo je Kinga, glavom se probio
do prozora i strašno povraćao. „Dajte mi malo kave, za boga miloga.”
Peter Marlowe otvori oči u nekom polubudnom stanju.
„Bit će sve u redu, majstore. Razumiješ?” Timsen se nježno nagnuo nad
njim.
Peter Marlowe je kratkovidno kimnuo i podigao ruku. Za trenutak je zurio
u nevjerici, a onda je promrmljao: „Što se dogodilo? Još... još je... još je tu!”
 „Naravno da je tu”, reče ponosno King. „Upravo smo te sredili. S puno
antitoksina. Ja i Timsen!”
No Peter Marlowe ih je samo gledao i nešto micao ustima, ali riječi nisu
izlazile. Zatim, napokon prošapće: „Još uvijek je... tu.” Desnom rukom je
opipao ruku koja više nije trebala tu biti, ali je još uvijek bila. Kad se uvjerio
da ne sanja, opet je legnuo u mokru postelju, zatvorio oči i počeo plakati.
Nakon par minuta je zaspao.
„Jadni čovjek”, reče Timsen. „Mora da je mislio da je na stolu.”
„Koliko će još injekcija djelovati?”
„Još par sati”, reče Timsen. „Slušaj, svakih šest sati mora dobiti injekciju,
sve dok mu otrov sav ne izađe. To znači, još slijedećih četrdeset osam sati. I
svaki dan ga presvucite u čistu odjeću. Sulfa prašak posipavati stalno. Ali
nemoj zaboraviti! Injekcije mora dobivati u redovitim obrocima. Nemoj se
iznenaditi ako se ispovraća po cijelom krevetu. Mora doći do reakcije. I to
gadne. Prvu dozu sam malo pojačao.”
„Misliš da će biti u redu?”
„Odgovorit ću ti za deset dana.” Timsen je skupio pribor, uredno složio
ručnik, sapun, iglu, antitoksin i sulfa prašak. „A sada da sredimo posao,
može?”
King izvadi paket cigareta koji mu je dao Shagata. „Cigaretu?”
„Može.”
Kad su zapalili, King promišljeno reče: „Ovaj posao ćemo srediti kad
obavimo i posao s dijamantom.”
„Oh, ne, frajeru. Isporučio sam robu i hoću isplatu. To nema veze ni sa čim
drugim”, reče oštro Timsen.
„Neće ništa biti ako pričekamo dan, dva.”
„Imaš dovoljno novca, a onda još i zarada...” Zastao je kao da ga je
iznenada pogodila prava misao u vezi odgovora. „Oho!” rekao je široko se
nasmiješivši i upirući kažiprstom u Petera Marlowea. „Nema novca dok ga
tvoj partner ne donese, ha?”
King skine svoj ručni sat. „Hoćeš li uzeti ovo kao garanciju?”
„O, ne, majstore, ja ti vjerujem.” Pogledao je Petera Marlowea. „E, pa,
izgleda da dosta toga ovisi o tebi, stari moj.” Kad se opet okrenuo Kingu, oči
su mu se zadovoljno smiješile. „To i meni daje dosta vremena, zar ne?”
„Molim?” zapita King kao nevinašce.
„Ma, daj, pusti, majstore. Znaš ti dobro da nam je netko maznuo robu.
Jedino ti u ovom logoru možeš to srediti. Kad bih ja mogao, misliš da bih te
pustio blizu?” Timsenov osmijeh je bio anđeoski. „Prema tome, dobio sam
malo vremena da pronađem drumskog razbojnika, zar ne? Bez novca, on se
neće riješiti robe, je li tako? Bez love nema posla.” Timsen je zastao i zatim
blago nastavio: „Naravno, ti bi mi mogao reći kad se to đubre bude pojavilo i
ponudilo robu, zar ne? Napokon, to je moje vlasništvo, je li tako?”
 „Tako je”, složi se King.
„Ali ti to nećeš”, uzdahne Timsen. „Čitav svijet je pun lopova.”
Nagnuo se nad Peterom Marloweom i provjerio mu puls. „Hm”,
progunđao je zamišljeno. „Puls se ubrzava.”
„Hvala ti na pomoći, Tim.”
„Nemoj misliti na to. Ovaj jadnik je i meni važan. I, bogami, ću paziti na
njega kao oštrooki jastreb.”
Ponovo se nasmiješio i izašao.
King je bio iscrpljen. Osjećao se bolje kad je skuhao malo kave, a zatim se
zavalio u stolicu i zaspao.
Nakon nekog vremena se trgnuo i probudio, te pogledao prema krevetu.
Peter Marlowe je zurio u njega.
„Zdravo”, reče Peter Marlowe slabim glasom.
„Kako se osjećaš?” King se protegnuo i ustao.
„Grozno. Imam osjećaj da ću povraćati svaki trenutak. Znaš, ne mogu...
reći... nisam u stanju... što da kažem...”
King zapali posljednju Kooau i gurne je u usta Peteru Marloweu.
„Zaslužio si, druškane.”
Dok je Peter Marlowe ležao, skupljajući snagu, King mu je ispričao cijeli
postupak i što još treba učiniti.
„Jedino mjesto gdje bih mogao biti”, reče Peter Marlowe, „jest kod
pukovnika. Mac me može probuditi i pomoći mi da dođem do barake. Većinu
vremena mogu ležati na svom ležaju.”
King oprezno podmetne jednu od svojih porcija dok je Peter Marlowe
povraćao.
„Ostavi je neka mi bude nadohvat ruke. Oprosti. Bože blagi!” Peter
Marlowe reče prestravljen, kad se sjetio. „Novac! Jesam li ga donio?”
„Ne. Došao si samo do žice.”
„Bogme, ne mislim da ću večeras biti u stanju.”
„Nema problema, Peter. Otići ćeš kad ti bude bilo bolje. Nema potrebe za
srljanjem.”
„To neće štetiti poslu?”
„Ne. Ne brini o tome.”
Peteru Marloweu je opet pozlilo, a kad je došao sebi, izgledao je grozno.
„Čudno”, rekao je sustežući se od povraćanja, „sanjao sam nešto neobično. U
snu sam se strašno posvađao s Macom, Larkinom i ocem Donovanom. Bože,
drago mi je da je to bio samo san.” Prisilio se podignuti na zdravu ruku, ali je
posrnuo j opet legao. „Pomozi mi, hoćeš?”
„Samo polako. Svjetla su sad malo prije zagašena.”
„Frajeru!”
King je skočio do prozora i zagledao se u tamu. Ugledao je jedva
prepoznatljiv obris malog čovjeka-lasice, koji se zgurio pored zida.
 „Požuri”, prošaptao je čovjek. „Roba je kod mene.”
„Morat ćeš pričekati”, reče King. „Novac ti mogu dati tek za dva dana.”
„Što, ti prljavi gade...”
„Slušaj me dobro, kurvin sine”, reče King. „Ako hoćeš čekati još dva dana,
dobro. A ako nećeš, idi do đavola!”
„U redu, dva dana.” Čovjek je pridodao masnu psovku i nestao.
King je čuo njegove korake kako odmiču, no u slijedećem trenutku je
začuo i druge korake, na tragu prvima. Zatim tišina, koju su remetili samo
cvrčci.
„Što je to bilo?” zapita Peter Marlowe.
„Ništa”, odvrati King, pitajući se da li je čovjek uspio pobjeći. No znao je,
što god da se dogodilo, on će dobiti dijamant. Čim bude imao novac.
 22

Dva dana se Peter Marlowe borio sa smrću. No imao je volju za životom. I

preživio je.
„Peter!” Mac ga je nježno probudio. „Da, Mac?”
„Vrijeme je.”
Mac je pomogao Peteru Marloweu da ustane i zajedno su uspjeli
izmanevrirati niza stube, mladić se oslanjao na starca, te su po mraku došli
do barake.
Steven je već bio tamo i čekao. Peter Marlowe je legnuo na Larkinov
krevet i primio novu injekciju. Čvrsto je stisnuo zube da ne vikne; Steven je
bio nježan, ali je igla bila tupa.
„Evo”, reče Steven. „A sada da vidimo temperaturu.” Stavio je Peteru
Marloweu termometar u usta, potom je skinuo zavoje i pregledao ranu.
Oteklina je splasnula, a zelena i crvena boja nestala; suhe i čiste kraste
pokrivale su ranu. Steven je posuo još sulfa praška po rani.
„Vrlo dobro.” Steven je bio zadovoljan napretkom u liječenju, ali nikako
nije bio zadovoljan današnjim danom. Taj prljavi narednik Flaherty, pomislio
je, zbilja je odvratan. Zna da to mrzim, ali se uvijek namjeri baš na mene.
„Odvratno”, rekao je naglas.
„Što?” Mac, Larkin i Peter Marlowe zapitaše zabrinuto.
„Rana nije u redu?” upita Peter Marlowe.
„Oh, ne, dušo. Mislio sam na nešto drugo. Da vidimo temperaturu!” Steven
uze termometar i nasmiješi se Peteru Marloweu, očitavši skalu. „Normalna je.
Zapravo, samo jedan zarez iznad normalne, ali to nije važno. Vi ste vrlo, vrlo
sretan čovjek.” Podigao je praznu bocu antitoksina. „Upravo ste primili
zadnju porciju.”
Steven mu opipa bilo. „Vrlo dobro.” Pogledao je Maca. „Imate li ručnik?”
Mac mu ga pruži, a Steven ga smoči hladnom vodom i pritisne na čelo
Petera Marlowea. „Ovo sam našao”, reče, pružajući mu dva aspirina. „To će
malo pomoći, dušo. A sada se malo odmorite.” Okrenuo se prema Macu, ustao
i uzdahnuo, poravnavši sarong oko bokova. „Ja više tu nemam nikakvog
posla. On je vrlo slab. Morat ćete mu dati nekakvu mesnu juhu. I sva jaja koja
možete nabaviti. I brinuti se o njemu.”
Okrenuo se i pogledao mršavog Petera Marlowea. „Mora da je u posljednja
dva dana izgubio između sedam i osam kila, što je na njegovu težinu vrlo
opasno. Nema više od pedeset kila, što za njegovu visinu nije previše.”
„Mi, ovaj, htjeli bismo ti zahvaliti, Steven”, reče oporo Larkin. „Cijenimo,
hm, ono što si učinio. Tako da znaš.”
„Uvijek ću rado pomoći”, odvrati živahno Steven, učvršćujući uvojak kose
koji mu je pao na čelo.
Mac pogleda Larkina. „Ako ti treba bilo kakva pomoć, Steven, bilo što,
samo reci...”
„To je vrlo ljubazno od vas. Obojica ste tako... dobri”, rekao je delikatno,
diveći se pukovniku i samo još više povećavajući njihovu zbunjenost. Lagano
se poigravao medaljonom svetog Kristofora koji mu je visio oko vrata, i
rekao: „Ako biste me mogli zamijeniti sutra u grupi za septičke jame, učinit
ću sve. Zbilja sve. Ne mogu podnijeti one smrdljive žohare. Odvratni su”,
stresao se. „Hoćete li?”
„U redu, Steven”, kiselo reče Larkin.
„Vidimo se onda ujutro”, promrmlja Mac i malo ustukne, izbjegavši
Stevenovo milovanje. Larkin nije bio tako hitar, pa Steven obujmi pukovnika
oko struka i odano ga potapša. „‘Noć, dragi moji. Oh, obojica ste Stevenu tako
dragi.”
Kad je otišao, Larkin pogleda ispod oka Maca. „Ako kažeš samo jednu
riječ, zavrnut ću ti šiju.”
Mac se zakikotao. „Učinilo mi se kao da zbilja uživaš.” Nagnuo se nad
Petera Marlowea. „Hej, Peter!”
„Mislim da ste obojica to zaslužili”, reče Peter Marlowe slabašno se
osmjehujući. „Dobro je plaćen, ali ste se obojica gurali i nudili mu usluge i
samo ga izazivali. Ali neka sam proklet ako znam što je vidio u dvojici prdonja
kao što ste vi.”
Mac se nacerio prema Larkinu. „Ah, i mi smo bolji nego ništa. Sad se može,
za promjenu, malo praviti važan. A ne da ga, kako ono King kaže – ah, da – svi
popišavaju.”
„Jesu li prošla dva ili tri dana od prve injekcije?” zapita sa smiješkom
Peter Marlowe.
„Dva dana.”
Dva dana? Meni djeluje kao dvije godine, pomisli Peter Marlowe. No sutra
ću biti dovoljno jak da donesem novac.
Te večeri, nakon posljednje prozivke, došao im je otac Donovan na partiju
bridža. Kada im je Peter Marlowe ispričao o svađi koju je sanjao, svi su se
nasmijali.
„E, moj momče”, reče Mac, „dobivaš vrlo čudne misli kad si u groznici.”
„Da”, reče otac Donovan. Zatim se nasmiješi Peteru. „Drago mi je da ti je
ruka ozdravila, Peter.”
Peter Marlowe mu uzvrati osmijeh. „Nema baš puno stvari koje se zbivaju,
a da vi za njih ne znate, zar ne?”
„Nema baš puno toga što On ne bi znao.” Donovan je bio vrlo siguran i
potpuno miran. „Mi smo u dobrim rukama.” Zatim se nasmijao i dodao: „Čak i
vas trojica.”
„E, pa i to je nešto”, reče Mac. „Iako mislim da je pukovnik malo po strani!”
 Kad su završili partiju i nakon što je Donovan otišao, Mac kimne Larkinu.
„Ti ćeš čuvati stražu. Čut ćemo vijesti i raširiti ih u noć.”
Larkin je pazio na put, a Peter Marlowe je sjedio na verandi, nastojeći
držati oči otvorene. Dva dana. Igla za iglom u ruku, koja je sad zdrava i
ponovo njegova. Prošli su neki čudni dani, puni loših snova, no sada je sve u
redu.
Vijesti su bile izuzetno dobre, pa su svi otišli spavati. Spavali su
zadovoljno i bez snova.

Mac je u zoru otišao do kokošinjca i pronašao tri jaja. Donio ih je i spravio

omlet s malo riže koju je sačuvao od jučer, te sve zamirisao malim izdankom
češnjaka.
Odnio je to zatim u baraku Petera Marlowea, probudio ga i gledao dok nije
sve do kraja pojeo.
Odjednom Spence uleti u baraku.
„Hej, momci!” povikao je. „U logor je stiglo nešto pošte!”
Macu se prevrne želudac. Oh, bože, neka bude jedno pismo za mene.
No Macu nije stiglo pismo.
Sve skupa, za deset tisuća ljudi, stigla su četrdeset i tri pisma. Japanci su
zarobljenicima dali poštu dvaput u tri godine. Nekoliko pisama. A u tri
navrata su dopustili ljudima da napišu dopisnicu s dvadeset i pet riječi. No
oni nisu znali jesu li te karte ikada poslane ili ne.
Larkin je bio jedan od sretnika koji su primili pismo. Prvo koje je ikada
primio.
Pismo je nosilo nadnevak od 2. travnja 1945. godine. Bilo je staro četiri
mjeseca. Starost pisma je varirala od tri tjedna do dvije godine.
Larkin je čitao i čitao pismo, uvijek iznova. Onda ga je pročitao Macu,
Peteru Marloweu i Kingu, dok su sjedili na verandi barake.

Dragi moj, ovo je 205. pismo koje ti pišem, počinjalo je. Ja sam dobro, kao i
Jeannie i mama, koja živi s nama, pa živimo kao i obično. Nemamo nikakvih
vijesti o Tebi, od Tvog posljednjeg pisma datiranog 1. veljače 1942. što si ga
poslao iz Singapura. No usprkos tome znamo da si dobro i zdravo, pa se molimo
da nam se sretno vratiš.
Svako pismo počinjem na isti način, pa Te molim da mi oprostiš ako si to već
čitao. Ali teško je, jer ne znam koje ćeš primiti, ako uopće pisma i stižu do Tebe.
Volim Te. Trebam Te. I ponekad mi nedostaješ više no što mogu izdržati. Danas
sam vrlo tužna, ne znam zašto, ali to je tako. Ne bih htjela biti utučena, već bih
Ti radije pričala samo neke prekrasne stvari.
Možda sam tužna zbog gospođe Gurble. Ona je jučer dobila dopisnicu, a ja
nisam. Možda je to sebično s moje strane. Ali što mogu. U svakom slučaju, možeš
reći Vicu Gurbleu da je njegova žena, Sarah, primila dopisnicu, datiranu 6.
siječnja 1943. Ona je dobro i ima vrlo lijepog sina. Sarah je tako sretna što je
opet uspostavila vezu s njim. Ah, da, i sve druge žene iz Puka su dobro.
Timsenova majka je odlično. Ah, i da ne zaboravim na Toma Mastersa. Vidjela
sam sinoć njegovu ženu. I ona je dobro i puno zarađuje. Promijenila je posao.
Da, vidjela sam i Elisabeth Ford, Mary Vickers...
Larkin podigne pogled s pisma. „Spominje valjda tucet žena. No svi
njihovi muževi su mrtvi. Svi odreda. Jedini koji je živ je Timsen.”
„Ćitaj dalje, momče”, reče brzo Mac, bolno svjestan agonije koja je izbijala
iz Larkinovih očiju.
Danas je vruće, nastavio je Larkin, ja sjedim na verandi, a Jeannie se igra u
vrtu; razmišljam o tome da ovaj vikend odemo na vikendicu u Blue Mountains.
Pisala bih Ti o vijestima, ali to nije dopušteno.
Oh, bože, kako da pišem u vakuum? Kako da nešto saznam? Gdje si, ljubavi
moja, gdje si? Neću više pisati, neću ni poslati ovo pismo... oh, ljubavi moja, toliko
se molim za Tebe – i Ti moli za mene. Molim Te, moli za mene, moli za mene...
Nakon male stanke Larkin reče: „Nema potpisa, a adresirano je
rukopisom moje majke. Zbilja ne znam što da mislim.”
„Pa, znaš kako je sa ženskama”, reče Mac. „Vjerojatno je stavila pismo u
ladicu, tu ga je našla tvoja majka, adresirala ga i poslala, i ne pitavši je i ne
čitavši pismo. Znaš i sam kakve su majke. Ali je Betty najvjerojatnije sve to
zaboravila i već slijedeći dan napisala novo pismo, kad se malo bolje
osjećala.”
„Na što je mislila s onim” ‘moli za mene’?” zapita Larkin. „Ona zna da to
radim, svaki dan. Što se to zbiva? Za boga miloga, možda je bolesna ili tako
nešto?”
„Nemoj ništa brinuti, pukovniče”, reče Peter Marlowe.
„A što ti, do vraga, znaš o tim stvarima?” planuo je naglo Larkin. „Kako da
ne brinem, k vragu?”
„E, pa, barem znaš da je dobro, i da ti je kći dobro”, odbrusi Mac, izvan
sebe od čežnje. „To se zove sreća! Mi nismo dobili pismo! Nitko od nas! Imaš
prokletu sreću!” Bijesno se digao i krenuo odavde.
„Oprosti, Mac”, Larkin je potrčao za njim i dovukao ga natrag, „Žao mi je,
ali znaš, nakon toliko vremena...”
„Ma, dobro, stari moj, nisi ti kriv. Ja bih se trebao ispričati. Bio sam
bolestan od ljubomore. Mrzim ta pisma.”
„Možeš to slobodno i ponoviti”, reče King. „Od njih ljudi samo polude.
Polude oni koji ih dobiju, polude oni koji ne dobiju. Izazivaju samo probleme.”

Bilo je predvečerje. Odmah iza klope. Čitava američka baraka je bila na

okupu.
Kurt je pljunuo na pod i odložio poslužavnik.
„Ovdje ih je devet. Ja uzimam jedne. Mojih deset posto.” Opet je pljunuo i
otišao.
Svi su pogledali na poslužavnik.
„Mislim da će mi opet biti zlo”, reče Peter Marlowe.
„Uopće te ne osuđujem”, reče King.
„Zbilja mi nije jasno”. Max je pročistio grlo. „Izgledaju baš kao zečje noge.
Manje, jasno, ali i dalje kao zečje noge.”
„Hoćeš li ih probati?” zapita King.
„Ne, do vraga. Samo sam rekao da tako izgledaju. Mogu imati mišljenje,
zar ne?”
„Tako mi svega”, reče Timsen. „Nisam mislio da bi i jednu mogli zbilja
prodati.”
„Pa, da ne znam...” zastane Tex. „Tako sam gladan. A nisam vidio toliko
mesa, otkako smo imali onog psa...”
„Kojeg psa?” zapita sumnjičavo Max.
„Pa, jednoga... ovaj... to je bilo pred par godina”, reče Tex. „Još 1943.
godine.”
„Aha.”
„Pa, k vragu!” reče King, još uvijek opčinjen poslužavnikom. „Izgleda
sasvim u redu.” Nagnuo se i pomirisao meso, ali se nije previše približio. „I
miriše u redu...”
„Ali nije u redu”, prekine ga kiselo Byron Jones III. „To je meso od štakora.”
King se okrenuo prema njemu. „Zašto, do vraga, sada to govoriš, kurvin
sine?” rekao je kroz smijeh.
„Pa, zato, jer je to štakor, za boga miloga! Kako si počeo pričati o tome, svi
smo osjetili glad!”
Peter Marlowe pažljivo uze jednu nogu i stavi je na list banane. „Ovu ću ja
uzeti”, rekao je i vratio se u svoju baraku. Došao je do kreveta i šapnuo
Ewartu: „Možda ćemo večeras nešto fino jesti.”
„Što?”
„Nije važno. Nešto specijalno.” Peter Marlowe je znao da ih Drinkwater
prisluškuje; kradomice je stavio list banane na svoju policu i rekao Ewartu:
„Vraćam se za trenutak.” Vratio se za pola sata, lista banane nije bilo, a tako ni
Drinkwatera. „Jesi li bio vani?” Petar Marlowe zapita Ewarta.
„Samo na trenutak. Drinkwater me zamolio da mu donesem malo vode.
Rekao je da mu je nekako slabo.” Potom je Peter Marlowe dobio napad
histeričnog smijeha i svatko je u baraci pomislio da je poludio. Prestao se
smijati tek kad ga je Mike prodrmao. „Oprosti, radi se o jednoj privatnoj šali.”
Kad se Drinkwater vratio, Peter Marlowe se pravio smrtno zainteresiran
za nestanak neke hrane, a zabrinut je bio i Drinkwater, pa je rekao, oblizujući
se: „To je neki prljavi trik”, i Peter Marlowe se opet počeo smijati.
Napokon se Peter Marlowe dokopao svog ležaja i svalio se u njega,
iscrpljen smijehom. Ta iscrpljenost se ubrzo pridružila iscrpljenosti od
posljednja dva dana. Zaspao je i sanjao kako Drinkwater ždere brda malih
butića, a on, Peter Marlowe to promatra cijelo vrijeme, dok Drinkwater
neprekidno govori: „U čemu je stvar? To je prava delikatesa, prava
delikatesa...”
Ewart ga probudi. „Vani te čeka neki Amerikanac. Hoće s tobom
razgovarati.”
Peter Marlowe je i dalje bio slab i imao želju za povraćanjem, ali je ustao iz
kreveta. „Gdje je Drinkwater?”
„Ne znam. Otišao je kad si dobio napad.”
„Ah, tako.” Peter Marlowe se opet nasmijao. „Bojao sam se da je to sve bio
samo san.”
„Što?” Ewart ga je proučavao.
„Ništa.”
„Ne znam što se to zbiva s tobom, Peter. U posljednje vrijeme se ponašaš
vrlo čudno.”
Tex je čekao na Petera Marlowea u zavjetrini barake. „Pete”, prošaptao je.
„King me poslao. Zakasnio si.”
„Uh, do vraga! Oprosti, zaspao sam.”
„Aha, to je i on mislio. ‘Bolje da to obavimo’, rekao mi je da ti kažem.” Tex
se namrštio. „Je li ti dobro?”
„Da. Još sam malo slab. Ali bit ću u redu.”
Tex je kimnuo glavom, a zatim odjurio. Peter Marlowe je protrljao lice, a
zatim se zaputio niz stube do asfaltnog puta i stao pod tuš, dok mu je tijelo
upijalo snagu iz hladne vode. Zatim je napunio bocu vodom i sporo se zaputio
prema zahodima. Izabrao je rupu pri dnu padine, u samoj blizini žice.
Mjesec je bio tanak kao konac. Pričekao je dok se zahodi u jednom
trenutku nisu ispraznili, a zatim je spuznuo preko gole zemlje, provukao se
kroz žicu i nestao u džungli. Hodao je pognuto slijedeći žicu, izbjegavajući
stražarnice za koje je znao da krivudaju duž puta između džungle i ograde.
Trebalo mu je cijeli sat da pronađe mjesto gdje je sakrio novac. Sjeo je i vadio
svežnjeve novčanica, a zatim ih vezao oko bedara; podvostručio je sarong
oko pasa. Umjesto da seže do zemlje, sarong je sada padao do koljena, a
podebljanje je pomoglo sakriti neprirodnu debljinu njegovih nogu.
Morao je pričekati još jedan sat s druge strane zahoda, da bi se provukao
kroz žicu. Čučnuo je u mraku na zahodsku rupu, da dođe do daha i pričekao
dok mu se srce nije smirilo. Naposljetku je pokupio svoju bocu i napustio
područje zahoda.
„Zdravo, majstore”, Timsen se nacerio, izlazeći iz sjenke. „Predivna noć,
zar ne?”
 „Da”, reče Peter Marlowe.
„Krasna noć za šetnju, ha?”
„Molim?”
„Imaš li nešto protiv da malo prošetam s tobom?”
„Ne. Hajde sa mnom, Tim, drago mi je da si ovdje. Barem neće biti
nikakvih tipova u zasjedi, je li tako?”
„Imaš pravo, momče. Ti si zbilja faca.”
„Ni ti nisi loš, stari žicaru.” Peter Marlowe ga potapše po leđima. „Uopće ti
se nisam zahvalio.”
„Nemaš na čemu, stari moj. Bog i bogme”, Timsen se zakikotao, „zamalo
da me nisi prevario. Mislio sam da zbilja ideš kenjati.”
King se namrgodio kad je ugledao Timsena, ali u isto vrijeme se malo i
razvedrio, jer je novac bio opet u njegovu posjedu. Prebrojao ga je i stavio u
crnu kutiju.
„E, sad nam još samo treba ledac.”
„Aha, da”, Timsen je pročistio grlo. „Ako uhvatimo lopova prije no što
dođe ovdje, ili ga ovdje zateknemo, onda dobivam dogovornu cijenu, u redu?
Ako od njega kupiš prsten, a mi ga ne uhvatimo, onda si pobijedio. Važi? Je li
to pošteno?”
„Jeste”, reče King. „Dogovoreno.”
„Oh, majčice! Nek mu bog pomogne ako ga uhvatimo.” Timsen je kimnuo
Peteru Marloweu i izašao.
„Prilegni, Peter”, reče King i sjedne na crnu kutiju. „Ne izgledaš baš
najbolje.”
„Mislio sam se vratiti u svoj krevet.”
„Ostani još malo. Možda ću trebati nekoga kome mogu vjerovati.” King se
znojio, a vrućina novca iz crne kutije kao da je žarila kroz drvo.
Peter Marlowe je legao na krevet, a srce ga je još uvijek boljelo od napora.
Zaspao je, ali nemirno.
„Hej!”
King je skočio na prozor. „Sada?”
„Požuri.” Mali čovjek je bio užasno prestrašen, a bjeloočnice su mu
svijetlile iz mraka. „Daj, brzo!”
King je sjurio ključ u lokot, naglo otvorio poklopac i izvadio hrpu od deset
tisuća, koju je već bio izbrojio i opet hitro skočio do prozora. „Evo ti. Deset
somova. Prebrojao sam. Gdje je dijamant?”
„Kad dobijem novac.”
„Kad ja dobijem dijamant”, reče King, još uvijek čvrsto držeći novac.
Čovječuljak ga je ratoborno pogledao, a zatim je otvorio šaku. King se
zagledao u dijamantni prsten, proučavajući ga, i ne pokrenuvši se. Moram biti
siguran, rekao je žurno samome sebi. Moram biti siguran. Da, to je taj. Mislim
da je taj.
 „Hajde”, zarežao je čovjek-lasica. „Uzmi ga!”
King je pustio novčanice tek kad je čvrsto uhvatio prsten, a kepec je
odjurio s njima. King je zadržao dah, sagnuo se pored svjetla i pažljivo ispitao
prsten.
„Uspjeli smo, Peter, stari druže”, prošaptao je, ushićen. „Uspjeli smo.
Imamo dijamant i novac.”
Uzbuđenja od posljednjih nekoliko dana trebalo je dovršiti posljednjim
potezom, pa King hitro otvori malu vrećicu kave u zrnu, te učini kretnju kao
da je dijamant pomiješao s njenom sadržinom. Umjesto toga, spretno
premjesti prsten u dlan. Uspio je prevariti čak i Petera Marlowea, koji mu je
bio najbliži. Čim je zatvorio kutiju, odjednom ga spopade napad kašlja. Nitko
nije primijetio kako je prenio prsten u usta. Pogledao je oko sebe, tražeći
šalicu hladne kave, i ispio je, progutavši dijamant. Sada je prsten bio siguran.
Vrlo siguran.
Sjeo je na stolicu, pričekavši da prođe napetost. O, da, radosno je rekao u
sebi. Uspio si.
Zvižduk opasnosti presiječe tišinu.
Max utrči na vrata. „Murija!” reče i pridruži se partiji pokera.
„Neka idu u božju mater!” King hitro skoči na noge i zgrabi složeni novac.
Baci jedan svežanj Peteru Marloweu, drugi strpa u džep i pretrči cijelu
prostoriju do stola za poker, te svakom čovjeku ugura u džep jedan svežanj.
Zatim ostatak rasprostre po stolu, zgrabi stolicu i pridruži se partiji.
„Daj, bogati, dijeli!” podvikne King.
„U redu, u redu”, reče Max. „Na pet karata.” Izvadio je sto dolara. „Stotka
za ulaz.”
„Neka budu dvije”, reče Tex, ozaren.
„Idem.”
Svi su išli i svi su se naslađivali i radovali; Max je svakome podijelio po
dvije karte, a sebi je namiješao asa. „Stavljam četiri stotine!”
„Tvojih četiri i još četiri”, reče Tex, koji je imao dvije slike.
„Idem”, reče King, podigne pogled i spazi Greya kako stoji na vratima.
Između Brougha i Yoshime. A iza Yoshime su stajali Shagata i još jedan čuvar.
 23

„Stanite pored svojih kreveta”, zapovjedi Brough, blijeda i kruta lica.

King uputi ubilački pogled Maxu, koji je večeras bio na straži. Max je slabo
obavio posao. Rekao je „Murija”, a nije primijetio Japance. Da je rekao: „Japi”,
bio bi primijenjen drukčiji plan.
Peter Marlowe se pokušao osoviti na noge. Od stajanja mu se još više
povraćalo, pa je posrnuo do Kingova stola i naslonio se na nj.
Yoshima pogleda novac na stolu. Brough ga je već bio spazio i trgnuo se.
Grey ga je primijetio, i puls mu se ubrzao.
„Otkud ovaj novac ovdje?” zapita Yoshima.
Mrtva tišina.
Zatim Yoshima vikne: „Otkuda ovaj novac ovdje?”
King je u sebi umirao. Vidio je Shagatu i znao je da je Shagata nervozan, i
King je znao da je s jednom nogom u Utram Roadu. „To je novac za kockanje,
gospodine.”
Yoshima je prošao čitavom barakom, sve dok se nije zaustavio pred
Kingom.
„Ništa s crne burze?” upitao je.
„Ne, gospodine”, reče King, iscijedivši osmijeh.
Peter Marlowe osjeti da će uskoro povratiti. Naglo je zateturao i gotovo
pao, a u očima mu se zamutilo. „Mogu li... sjesti... molim?” rekao je.
Yoshima pogleda prema njemu i spazi traku oko ruke. „Što jedan engleski
časnik radi ovdje?” Bio je iznenađen, jer su mu njegovi dostavljači rekli da se
ljudi slabo druže s Amerikancima.
„Ja sam... samo... u posjeti...” Peter Marlowe nije mogao nastaviti.
„Oprostite...” pojurio je do prozora i počeo povraćati.
„Što mu je?” zapita Yoshima.
„Mislim... da je groznica, gospodine.”
„Ti”, reče Yoshima Texu, „posjedni ga na stolicu.”
„Da, gospodine”, reče Tex.
Yoshima opet pogleda Kinga. „Otkud toliko novaca bez crne burze?”
zapitao je svileno.
King je bio svjestan pogleda uprtih u njega, mrtve tišine, dijamanta u
svojoj utrobi i Shagate na dovratku. Pročistio je grlo. „Pa eto... uštedjeli smo i
zaradili na kocki!”
Yoshimina ruka prasnu po Kingovu licu, bacivši ga unazad. „Lažljivče!”
Šamar zapravo i nije toliko bolio, ali se činilo kao udarac smrti. Moj bože,
reče King u sebi, ja sam mrtav. Gotovo je s mojom srećom.
„Kapetane Yoshima”, započeo je Brough, hodajući barakom. Znao je da
nema nikakve koristi od njegova miješanja – možda bi mogao stvari samo
pogoršati – ali je morao pokušati.
„Tišina!” vikne Yoshima. „Ovaj čovjek laže. To svi znaju. Smrdljivi Jenki!”
Yoshima okrene leđa Broughu i obrati se Kingu. „Daj mi svoju čuturicu!”
King kao u snu uze čuturicu s police i pruži je Yoshimi. Japanac istoči
vodu, zagleda se unutra i prodrma čuturicu. Zatim je baci na pod i okrene se
prema Texu. „Daj mi svoju čuturicu!”
Peteru Marloweu se želudac opet prevrne. Što je to sad s čuturicama?
Osjetio je uzbunu u glavi. Jesu li Mac i Larkin bili na pretresu? A što ću ako
Yoshima zatraži moju čuturicu? Teško je ustao i oteturao do prozora.
Yoshima je pretraživao po baraci, pažljivo ispitivajući svaku čuturicu.
Napokon je zastao ispred Petera Marlowea.
„Daj čuturicu.”
„Ja...” počeo je Peter Marlowe, ali ga mučnina opet svlada, koljena mu
klecnuše i on stade.
Yoshima se okrenuo prema Shagati i rekao mu nešto bijesno na
japanskom.
„Hai!” odvrati Shagata.
„Ti!” Yoshima upre prstom u Greya. „Pođi s ovim čovjekom i čuvarom i
donesi njegovu čuturicu.”
„Razumijem.”
„Oprostite, gospodine”, brzo reče King. „Njegova čuturica je ovdje.”
King pruži ruku ispod kreveta i izvadi svoju rezervnu čuturicu, koju je
skrivao za crne dane.
Yoshima je uze. Bila je vrlo teška. Dovoljno teška da bi mogla sadržavati
radio, ili dio radija. Izvukao je čep i okrenuo je prema dolje. Struja sirove riže
je potekla iz otvora. Tekla je sve dok čuturica nije bila potpuno prazna.
Unutra nije bio radio.
Yoshima je bacio bocu. „Gdje je radio?” povikao je.
„Tu ga nema...” počeo je Brough, uzdajući se u sreću da Yoshima neće
pitati zašto Englez, koji je ovdje u posjeti, stavlja svoju čuturicu pod krevet.
„Šutite.”
Yoshima i čuvari pretražiše baraku, provjeravajući da nema još negdje
čuturica, a zatim Yoshima još jednom ispita sve čuturice.
„Gdje je radio u čuturici?” povikao je. „Znam da je ovdje. Znam da ga ima
netko od vas! Gdje je?”
„Ovdje nema radija”, odvrati Brough. „Ako želite, skinut ćemo cijelu
baraku.”
Yoshima je znao da je nešto u njegovoj informaciji krivo. Nije mu bilo
rečeno skrovište, već samo da se nalazi u čuturici ili čuturicama, i da će
večeras jedan od ljudi, njenih vlasnika, biti u ovom trenutku u američkoj
baraci. Očima je prešao po svim ljudima. Koji od njih je vlasnik? Oh, naravno,
mogao ih je sve odvesti u stražarnicu, ali to ne bi pomoglo – ne bez radija.
General nije volio promašaje. A bez radija...
Dakle, ovaj puta nije uspio. Okrenuo se prema Greyu. „Obavijestit ćete
komandanta logora da će sve čuturice biti konfiscirane. Još večeras se imaju
odnijeti u stražarnicu!”
„Da, gospodine”, reče Grey. Od čitava lica, isticale su se samo oči.
Yoshima je dobro znao: dok se čuturice budu odnosile u stražarnicu, ona
ili one u kojima je radio, bit će zakopane ili skrivene. Ali to nije bilo važno – to
će olakšati pretragu, jer se skrovište mora promijeniti, a onda će ispitivačke
oči promatrati. Tko bi uopće pomislio da se radio može smjestiti u čuturicu?
„Svinjski Jenkiji”, zarežao je. „Mislite da ste vrlo lukavi, ha? Strašno jaki. E,
pa, upamtite. Ako ovaj rat bude trajao sto godina, mi ćemo vas pobijediti. Čak
i ako pobijedite Nijemce. Mi se možemo boriti i sami. Nikada nas nećete
pobijediti, nikada. Mnoge od nas možete pobiti, ali ćemo mi ubiti mnogo više
vaših. Nikada nas nećete pokoriti. Jer, mi smo strpljivi i ne bojimo se smrti.
Čak i ako bude trajalo dvije stotine godina – na kraju ćemo vas uništiti.”
Zatim je naglo izjurio van.
Brough se okrenuo prema Kingu. „Mislio sam da ćeš biti dovoljno
oprezan, a ti puštaš japanske tikvane i stražare da ulaze u baraku i onda još
raširiš svu ovu lovu oko sebe. Trebalo bi da odeš na pregled mozga.”
„Da, gospodine. Mislim da sam to zbilja zaslužio.”
„I još jedna stvar. Što je s dijamantom?”
„Kakvim dijamantom, gospodine?”
Brough je sjeo. „Pozvao me pukovnik Smedly-Taylor i rekao mi da
kapetan Grey posjeduje informaciju, kako imaš neki dijamantni prsten koji ne
bi smio imati. Ti – i avijatičarski poručnik Marlowe. Naravno, ukoliko dođe
do pretresa, morat ću biti prisutan. I nemam ništa protiv da kapetan Grey
izvrši pretres, samo ukoliko sam i ja prisutan. Upravo smo krenuli ovamo,
kad je upao Yoshima sa svojim stražarima i počeo lajati da namjerava
pretražiti ovu baraku – navodno da netko od vas ima radio u čuturici – pa,
jeste li vi poludjeli? Onda je Greyu i meni rekao da pođemo s njim.” Sad, kad je
pretres prošao, zahvalio je bogu što nije bilo radija u čuturici, ali je bio
siguran da Peter Marlowe i King imaju s tim nekakve veze. Zašto bi se inače
King pravio da jedna američka čuturica pripada Englezu?
„Dobro”, reče Brough Kingu, „skini odjeću. Pretrest ćemo te. I tvoj krevet i
crnu kutiju.” Okrenuo se prema stolicama. „Vi momci budite tiho i nastavite s
igrom.” Opet je pogledao Kinga. „Osim ako ne želiš predati dijamant.”
„Koji dijamant, gospodine?”
Dok se King svlačio, Brough priđe Peteru Marloweu. „Mogu li ti nešto
donijeti, Pete?” zapitao je.
„Samo malo vode.”
„Tex”, zapovjedi Brough, „donesi malo vode.” Opet se okrene Peteru
Marloweu: „Strašno izgledaš, što ti je?”
„Samo... groznica... gadno se osjećam.” Peter Marlowe se zavali na Texov
krevet i prisili se na slabi osmijeh. „Onaj prokleti Japanac me nasmrt
preplašio.”
„I mene isto.”
Grey je pregledao Kingovu odjeću, crnu kutiju, police, vreću graha i ljudi
su bili zapanjeni, jer nije pronašao dijamant.
„Marlowe!” Grey je stajao iznad njega.
Oči Petera Marlowea su bile podlivene krvlju, pa je jedva mogao vidjeti.
„Da?”
„I tebe će pretražiti.”
„Slušaj, Grey”, reče Brough, „imaš potpuno pravo da vršiš pretres dok sam
ja nazočan. Ali nemaš nikakvih ovlasti...”
„U redu je”, reče Peter Marlowe. „Nemam ništa protiv. Ako... ne
pristanem... još će... misliti... Pomozite mi, hoćete li?”
Peter Marlowe je skinuo sarong, te ga odbacio, zajedno sa svežnjem
novčanica, na krevet
Grey je pažljivo pretražio porube. Bijesno je bacio sarong natrag. „Odakle
ti ovaj novac?”
„Od kockanja”, reče Peter Marlowe, ponovo oblačeći sarong.
„Slušaj ti”, zalajao je Grey na Kinga. „A što je s ovim?” Podigao je još jedan
svežanj novčanica.
„Kockanje, gospodine”, reče nevino King, dok se oblačio, pa se Brough
morao nasmiješiti.
„Gdje je dijamant?”
„Koji dijamant, gospodine?”
Brough je ustao i zaputio se prema stolu za poker. „Izgleda da ovdje nema
dijamanta.”
„Otkuda onda sav ovaj novac?”
„Pa, čovjek kaže da je to novac za kockanje. Nema zakona protiv kockanja.
Ali, naravno, ni ja ne odobravam kocku”, dodao je tankim osmijehom, očiju
uprtih u Kinga.
„I sami znate da to nije moguće”, reče Grey.
„Da, nije baš vjerojatno, ako ste na to mislili”, prekine ga Brough. Bilo mu
je žao Greya – s tim njegovim mrtvački izraženim očima, iskrivljenim ustima
i drhtavim rukama – bilo mu ga je žao. „Htjeli ste obaviti pretres i obavili ste
ga, ali dijamanta nema.”
Zastao je, vidjevši Petera Marlowea kako tetura prema vratima. King ga je
uhvatio u zadnji čas prije no što je pao.
„Čekaj, pomoći ću ti”, reče King. „Bolje da ga odvedeni u njegovu baraku.”
„Ti ostani ovdje”, reče Brough. „Grey, možda bi mu ti htio pomoći?”
„Što se mene tiče, točno može skapati ovdje.” Greyeve oči se vratiše
Kingu. „I ti isto! Ali ne prije no što vas ščcpam. A budite sigurni da hoću!”
„Kad to učiniš, ja ću ga strpati u ćuzu.” Brough pogleda Kinga. „U redu?”
„Da, gospodine.”
Brough opet pogleda Greya. „Ali sve do tada – i sve dok sluša moja
naređenja – ništa se ne može učiniti.”
„Onda mu zapovjedite da se prestane baviti crnom burzom”, reče Grey.
Brough se svlada. „Nema ništa ljepše od mirnog života”, reče i osjeti
zadovoljstvo i skrivene osmijehe kod svojih ljudi. Kurvini sinovi. „Ti!” obratio
se Kingu. „Naređeno ti je da se prestaneš baviti crnom burzom. Koliko se ja
razumijem u to, crna burza znači prodaju hrane, dobara i bilo čega, svojim
vlastitim ljudima – radi zarade. Ne smijete ništa prodavati radi zarade.”
„Krijumčarenje i preprodaja robe, to je crna burza.”
„Kapetane Grey, prodaja zbog zarade, pa čak i krađa od neprijatelja, nije
crna burza. Nema ničeg lošeg u sitnoj trgovini.”
„Ali to je protiv propisa!”
„Japanskih propisa! Ja ne priznajem neprijateljske propise. A oni jesu naši
neprijatelji.” Brough je želio okončati ovu glupu raspravu. „Crne burze nema.
Tako je naređeno.”
„Vi Amerikanci držite zajedno – tako ću i izvijestiti.”
„Nemoj sada opet počinjati. Večeras mi je bilo dosta i od Yoshime. Ovdje
se nitko ne bavi crnom burzom, niti krši bilo kakve prihvatljive propise –
barem koliko je meni poznato. I to je sve. Uhvatim li bilo koga da nešto krade,
ili prodaje hranu zbog zarade, ili lijekove zbog zarade, sam ću mu slomiti
ruku i nabiti mu je u grlo. A ja sam stariji američki časnik, i ovo su moji ljudi i
ja sam svoje rekao. Jesmo li se razumjeli?”
Grey je zurio u Brougha i obećao samome sebi da će i njega držati na oku.
Gnusan narod, gnusni časnici. Okrenuo se i izašao iz barake.
„Pomozi Peteru da se vrati do svog kreveta, Tex”, reče Brough.
„Naravno, Don.”
Tex ga podiže na ruke i naceri se prema Broughu. „Lagan je kao beba,
gospodine”, reče i ode.
Brough pogleda novac na stolu za poker. „Aha”, reče kimajući, kao da za
sebe govori: „Kockanje nije dobro, uopće nije dobro”. Podigao je pogled
prema Kingu i rekao slatko: „Ne odobravam kockanje, a ti?”
Budi oprezan, King reče u sebi, Brough je navukao onaj zlokobni časnički
pogled. Zašto baš uvijek ti kurvini sinovi, časnici, imaju taj pogled, i zašto ga
baš ti uvijek prepoznaš – i možeš namirisati opasnost na dvadeset metara?
„Pa, ovisi”, reče King, ponudivši Brougha cigaretom i dajući mu vatre.
„Mislim da ovisi kako se na to gleda.”
„Hvala. Ništa nije bolje od prave cigarete.” Broughove oči se još jednom
zadržaše na Kingu. „A kako ti gledaš na to, kaplare?”
„Ako dobivam, onda gledam dobro. A ako gubim, onda ne više tako
dobro”, a za sebe je dodao; ‘Ti kurvin sine, što si sada smislio?’
Brough je nešto promrmljao i pogledao na svežnjeve novčanica gdje je
King sjedio. Zamišljeno kimajući glavom, uzeo ih je u ruku i prstom prešao
preko njihova ruba. Sve ih je pogledao. Očima je zaokružio po svežnjevima
ispred svakog igrača. „Čini se da u ovoj školi svi dobivaju”, rekao je
zamišljeno, ne obraćajući se nikome posebno.
King nije ništa odgovorio.
„Čini se kao da bi mogli odvojiti izvjestan prilog.”
„Ha?”
„Da, ‘ha’, bogati!” Brough je podigao novčanice. „Otprilike ovoliko. Neka
ide u zajedničku blagajnu. Jednako i za časnike i mobilizirane ljude.”
King je zastenjao. Barem četiri stotine dolara. „Isuse, Don...”
„Kockanje je loša navika. Kao i psovanje, boga vam vašega. Kartaš se i
možeš izgubiti novac i što ćeš onda? A prilogom ćeš spasiti dušu za bolje
stvari.”
Cjenjkaj se budalo, reče King u sebi. Smanji za polovicu.
„Hej, moglo bi se...”
„Dobro.” Brough se okrene prema Maxu. „I ti, Max, isto.”
„Ali, gospodine...” započe King bijesno.
„S tobom smo završili.”
Max se trudio da ne gleda u Kinga, ali Brough reče: „Tako je, Max. Pogledaj
ga. To je dobar čovjek. Dao je prilog, pa zašto ne bi i ti dao?”
Brough je uzeo tri četvrtine novca iz svakog svežnja i brzo ga prebrojao.
Pred njihovim očima. King je mogao samo sjediti i gledati.
„Znači, imamo deset dolara tjedno po čovjeku, za šest daljnjih tjedana”,
reče Brough. „Četvrtkom je isplata. Bogme da! Max! Skupi sve čuturice i
odnesi ih u stražarnicu. Smjesta!” Strpao je novac u džep i pošao prema
vratima. Zastao je, jer se iznenada nečeg sjetio. Izvadio je novac i izvukao
novčanicu od pet dolara. Gledajući u Kinga, bacio ju je na sredinu stola.
„Ovo je novac za sahranu”, reče, uz anđeoski osmijeh. „Laku noć, momci.”

Po čitavom logoru je prikupljanje čuturica bilo u toku.

Mac, Larkin i Peter Marlowe su bili u baraci. Na krevetu pored Petera
Marlowea nalazile su se njihove čuturice.
„Možemo izvaditi bežični, a boce baciti u zahod”, reče Mac. „Ove proklete
čuturice će sada biti vrlo teško sakriti.”
„Možemo jednostavno sve skupa baciti u zahod”, reče Larkin.
„Ne misliš to valjda ozbiljno, zar ne, pukovniče?” zapita Peter Marlowe.
„Ma, ne. Ali rekao sam i tu mogućnost, a svi zajedno moramo odlučiti što
da radimo.”
Mac uzme jednu čuturicu. „Možda će za dan, dva vratiti ostale čuturice.
Onda bi mogli njihovu sadržinu sakriti još bolje nego do sada.” Podigao je
pogled i rekao otrovno: „Ali, da mi je znati gada koji za to zna!”
Sva trojica su zurili u čuturice.
„Nije li vrijeme da poslušamo vijesti?” reče Peter Marlowe.
„Tako je, momče”, reče Mac i pogleda Larkina. „Slažem se”, reče ovaj.
King je bio još uvijek budan, kad je Timsen pogledao kroz prozor.
„Majstore?”
„Da?”
Timsen podigne hrpu novčanica. „Imamo onih deset somova koje si
platio.”
King uzdahne i otvori crnu kutiju, te plati Timsenu što je još bio dužan.
„Hvala, majstore”, zakikota se Timsen. „Čuo sam da si imao okršaj s
Greyem i Yoshimom.”
„I onda?”
„Ništa – samo je šteta što Grey nije našao dijamant. Ne bih htio biti u
tvojoj koži – a ni u Peterovoj. Bogme ne. Stvar je dosta opasna, zar ne?”
„Timsen, idi k vragu.”
Timsen se nasmijao. „Samo prijateljsko upozorenje, u redu? Ah, da. Prva
isporuka pletene žice je ispod barake, dovoljna za stotinjak kaveza.” Izvuče iz
džepa sto i dvadeset dolara. „Prodao sam prvu količinu mesa. Trideset po
nogici. Dijelimo fifti-fifti. Ovo je tvoj dio.”
„Tko je kupio?”
Timsen je namignuo. „Neki moji prijatelji. Laku noć, majstore.”
King se opustio na krevetu i još jednom provjerio da je mreža dobro
podvučena pod madrac. Bio je u stanju pripravnosti. Znao je da slijedeća dva
dana neće moći ići u selo, a da će do tada mnoge oči promatrati i čekati. Ove
će se noći dobro naspavati, a slijedeći dan će ostati u baraci, okružen
stražarima.
Nakon ručka došlo je do iznenadnog pretresa u bungalovima. Tri puta su
stražari pregledali sve prostorije, prije no što je pretres opozvan.
U sumrak se Max zaputio prema zahodima i iz jedne septičke jame
izvukao tri čuturice koje su se njihale na užetu. Očistio ih je i odnio u baraku,
te ih spojio. On, Larkin i Peter Marlowe su poslušali vijesti, pamteći ih.
Nakon toga nije odnio čuturice u njihovo novo skrovište, ne zato što nije
bio oprezan, već zato što je znao da ga netko promatra.
Njih trojica su odlučili da više ne skrivaju čuturice. Bez imalo očaja, bili su
svjesni da će ih uskoro uhvatiti.
 24

King je jurio kroz džunglu. Kad se približio logoru, postao je oprezniji, sve
dok se nije našao nasuprot američkoj baraci. Legao je na tlo i zadovoljno
zijevnuo, čekajući na trenutak da spuzne ispod žice i da se vrati u sigurnost
svoje barake. Džepovi, ravnomjerno napunjeni novcem, bili su nabrekli.
Sam je otišao u selo. Peter Marlowe još nije bio u formi da bi išao s njim.
Sastao se sa Cheng Sanom i predao mu dijamant. Zatim su priredili gozbu i
on je otišao kod Kasseh, a ona ga je lijepo dočekala.
Zora je počela ocrtavati novi dan, kad se King provukao ispod žice i
ušuljao u baraku. Kad je došao do svog kreveta, primijetio je da nema crne
kutije.
„Slušajte, vi glupi kurvini sinovi!” vrisnuo je. „Zar vam se ne može
povjeriti ni jedna jedina stvar?”
„Neka sam proklet”, reče Max. „Bila je tu pred par sati. Išao sam na zahod.”
„A gdje je, do vraga, sad?”
No nitko od ljudi nije ništa ni vidio ni čuo.
„Dovedi mi Samsona i Branta”, reče King Maxu.
„Isuse”, reče Max, „još je malo rano...”
„Rekao sam da ih dovedeš!”
Za pola sata stigao je pukovnik Samson, mokar od straha. „Što se
dogodilo? Ne bi bilo dobro da ovdje budem viđen.”
„Neki kurvin sin mi je ukrao kutiju. Pomoći ćete mi da pronađem lopova.”
„Kako bih ja mogao...”
„Nije me briga kako”, prekine ga King. „Samo treba naćuliti uši među
časnicima. Neće biti nikakvih isplata sve dok ne saznam tko je to uradio.”
„Ali, kaplare, ja s tim nemam nikakve veze.”
„Čim saznam, nastavlja se tjedna isplata. A sad, magla!”
Par minuta kasnije, stigao je i major Brant i doživio isti tretman, čim je
otišao, King je prionuo na pripremanje doručka, dok su ostali iz barake počeli
češljati logor. Bio je gotov s jelom, kad je ušao Peter Marlowe. King mu ispriča
o krađi crne kutije.
„No, to se zove nesreća”, reče Peter Marlowe.
King kimne, a zatim namigne. „Nema veze. Imam ostatak love od Cheng
Sana – to nam je dosta. Ali, i inače sam mislio da je vrijeme da ih malo
stisnem. Momci su se razularili – a to je pitanje principa.” Dodao mu je mali
svežanj novčanica. „Ovo je tvoj dio od dijamanta.”
Peteru Marloweu je jako bio potreban novac. Ali je odmahnuo glavom.
„Zadrži ga. Dugujem ti mnogo više, no što ti mogu platiti. A zatim, tu je i
novac koji si odvojio za lijek.”
 „U redu, Peter. Ali i dalje smo partneri.” Peter Marlowe se nasmiješio.
„Dobro.”
Poklopac na podu se otvorio i Kurt se iskobelja u baraku.
„Sedamdeset, za sada”, rekao je.
„Što?” upita King.
„Danas je dan-O.”
„Uh, bogati”, reče King. „To sam potpuno zaboravio.”
„Ali ja nisam, ha? Za par dana ću zaklati slijedećih deset. Nema smisla
hraniti mužjake. Ima ih pet ili šest koji su već dovoljno veliki.”
King osjeti mučninu, ali reče: „Dobro. Reći ću Timsenu.”
Kad je Kurt otišao, Peter Marlowe reče: „Mislim da slijedećih dan-dva
neću ovamo dolaziti.”
„Kako?”
„Mislim da je tako bolje. Više ne možemo skrivati bežični. Odlučili smo,
sva trojica, da ćemo ostati u baraci.”
„Hoćete napraviti samoubojstvo? Dajte, riješite se te proklete stvari, ako
mislite da su vam na tragu. A onda, ako vas uhapse – sve možete zanijekati.”
„Razmišljali smo i o tome, no to je jedini preostali bežični – pa ćemo
nastaviti sve dok se bude dalo. Ako bude malo sreće, možda nas i neće
uhvatiti.”
„Bolje se ugledaj na mene, prijatelju.”
Peter Marlowe se nasmiješio. „Da, znam. Zato i neću jedno vrijeme
dolaziti ovamo. Ne bih i tebe htio u to uvući.”
„A što ćeš učiniti kad ti Yoshima stane na rep?”
„Pobjeći su.”
„Pobjeći, a gdje, zaboga?”
„Bolje i to nego sjediti i čekati.”
Dino, koji je trenutno bio na straži, gurne glavu kroz vrata. „Oprostite, ali
Timsen ide ovamo.”
„Dobro”, reče King. „Neka dođe.” Okrenuo se prema Peteru Marloweu.
„Glava ti je u torbi, Peter. Savjetujem ti da se riješiš svega toga.”
„Bilo bi dobro kad bismo mogli, ali ne možemo.”
King je znao da on tu više ništa ne može učiniti.
„Zdravo, majstore”, reče Timsen, dok je ulazio, lica zategnuta od bijesa.
„Čujem da nisi imao sreće, ha?”
„Potrebna mi je nova ekipa pasa čuvara, to je sigurno.”
„I tebi i meni”, reče bijesno Timsen. „Prokleti lopovi, ostavili su tvoju crnu
kutiju ispod moje proklete barake. Moje barake!”
„Što?”
„Upravo tako. Tamo je, ispod moje barake, čista kao suza. Prokleti gadovi,
to je istina. Ni jedan Australac ne bi je ukrao i stavio pod moju baraku. A, ne,
gospodine moj. To mora da je bio ili Pommy ili Jenki.”
 „Na primjer, tko?”
„Ne znam. Jedino znam da nije nitko od mojih. Ti mi možeš vjerovati!”
„Vjerujem ti. Ali raširi unaokolo – postoji nagrada od tisuću dolara za
dokaz tko je maznuo moju kutiju.” King je pružio ruku pod jastuk i namjerno
izvukao hrpu novčanica koje mu je Cheng San dao za obavljenu trgovinu.
Izvukao je trista dolara i ponudio ih Timsenu, koji je raširenih očiju buljio u
gomilu novca. „Trebam malo šećera, kave i ulja – a možda i kokos ili dva.
Možeš to srediti?”
Timsen uze novac, nesposoban da odvoji oči od preostale hrpe novčanica.
„Obavio si prodaju, zar ne? Tako mi svega, nisam vjerovao da ćeš uspjeti. Ali,
uspio si, zar ne?”
„Normalno”, reče King nonšalantno. „Ovo će biti dosta za mjesec ili dva.”
„Za čitavu, prokletu godinu, majstore”, reče Timsen, potpuno svladan.
Okrenuo se i polako zaputio prema vratima, a zatim pogledao natrag s
iznenadnim smijehom.
„Tisuću dolara, a? Pa, mogu reći da će biti rezultata, zar ne?”
„Da”, reče King. „To je samo pitanje vremena.”
U toku jednog sata vijest o nagradi se proširila logorom. Mnoge oči su
počele promatrati s obnovljenim zanimanjem. Uši su se naćulile kako bi
uhvatile šapat nošen vjetrom. Pamćenje se ispitivalo i prekopavalo. Bilo je
samo pitanje vremena kad će netko zatražiti da mu se isplati tisuću dolara.
Kada je King te noći hodao logorom, osjetio je, kao nikada prije, mržnju,
zavist i snagu svih tih očiju. Radi toga se osjećao dobro, pa čak i više nego
dobro, jer je znao da oni svi znaju da ima golemu hrpu novaca, dok oni
nemaju ništa, – i da je on, za razliku od njih, to zaista i zaradio.
Samson ga je potražio, pa zatim Brant – i mnogi drugi – i, iako mu se
gadilo njihovo ulagivanje, strašno mu je godilo što su to po prvi put učinili
javno. Prošao je pored zatvorske barake, pa je čak i Grey, stojeći ispred
barake, donekle uzvratio pozdrav i nije ga pozvao na pretres. King se
nasmiješi u sebi, znajući da čak i Grey razmišlja o hrpi novčanica i nagradi.
Ništa više nije moglo dirnuti Kinga. Gomila novca predstavljala je
sigurnost, život i moć. A pripadala je samo njemu.
 25

Ovoga puta Yoshima je došao kradomice, ali vrlo hitro. Nije, kao obično,
stigao putem kroz logor, već je s mnoštvom stražara upao kroz žicu, i kada je
Peter Marlowe ugledao prvog stražara, bungalov je već bio opkoljen i nije se
više nikuda moglo pobjeći. Mac je bio pod mrežom protiv komaraca, sa
slušalicama na ušima, kad je Yoshima nahrupio u baraku.
Stjerali su Petera Marlowea, Larkina i Maca u kut. Zatim je Yoshima uzeo
slušalice i poslušao. Radio je još uvijek bio uključen i upravo je imao prilike
čuti završetak emisije vijesti.
„Vrlo ingeniozno”, rekao je, spuštajući slušalice. „Vaša imena, molim?”
„Ja sam pukovnik Larkin, ovo je major McCoy, a ovo je avijatičarski
poručnik Marlowe.”
Yoshima se nasmiješio. „Hoćete li cigaretu?” zapitao je.
Svi su uzeli cigaretu i dopustili da im Yoshima zapali, a onda je i on
pripalio. Pušili su u tišini. Zatim Yoshima progovori.
„Isključite radio i pođite sa mnom.”
Macu su se tresli prsti, dok se saginjao. Nervozno je gledao oko sebe u
trenutku kad se još jedan japanski časnik pojavio iz mraka. Časnik je nešto
žurno šapnuo Yoshimi u uho. Yoshima je na trenutak bez riječi buljio u njega,
zatim prasnuo na stražara, koji se postavio na vrata, i odjurio s časnikom i
svim drugim stražarima.
„Što se događa?” reče Larkin, držeći na oku stražara, koji ih je pratio s
bajunetom na pušci.
Mac je stajao iznad kreveta, iznad radija, jedva dišući, dok su mu se
koljena tresla. Kad je napokon uspio progovoriti, oglasio se hrapavim
glasom: „Mislim da znam. Bilo je u vijestima. Nisam imao vremena da ti
kažem. Imamo... imamo novi tip bombe. Atomsku bombu. Jučer, u osam i
petnaest ujutro jedna je bačena na Hirošimu. Čitav grad je nestao. Rekli su da
ima na stotine tisuća žrtava – ljudi, žena i djece!”
„Oh, moj bože!”
Larkin je iznenada sjeo, a nervozni stražar uperi pušku i zamalo povuče
okidač, kadli Mac poviče na malajskom: „Čekaj, samo je sjeo!”
„Svi, sjedite!” povikao je stražar na malajskom, uputivši im psovku. Kad
su ga poslušali, rekao je: „Budale, vi! Pažljiv budi kad mičeš – jer ja odgovoran
da ne bježiš. Sjedi gdje ti jesi. I ostani gdje jesi! Ubijam te bez pitanja!”
Tako su sjeli i nisu ništa govorili. Nakon izvjesnog vremena su zaspali i
nemirno drijemali pod oštrim svjetlom električne svjetiljke, udarajući
komarce, sve dok ih zora nije otjerala.
U zoru je došao novi stražar. Trojica prijatelja su i dalje sjedili. Izvan
bungalova nervozni ljudi su hodali stazom, ali bi pogledali na drugu stranu,
sve dok ne bi dobrano odmakli od inkriminirane nastambe.
Dan je bio tmuran sa sprženim nebom. Vukao se polako, polaganije od
svih dana.
Točno u podne sva trojica podigoše pogled i ugledaju Greya kako prilazi
stražaru i pozdravlja. U rukama je nosio dvije porcije.
„Mogu li im ovo dati? Makan?” Otvorio je porcije i stražaru pokazao hranu.
Stražar je slegnuo ramenima i kimnuo.
Grey je prošao preko verande, spustio hranu kod dovratka; oči su mu bile
prodorne, a kapci crveni.
„Došao si se malo naslađivati, ha, Grey, staro momče?” reče Peter
Marlowe neveselim osmijehom.
„Nije za mene nikakvo prokleto zadovoljstvo što će te oni zatvoriti. Ja sam
te htio uhvatiti kako kršiš zakon – a ne da budeš uhapšen jer si stavio život na
kocku za dobrobit sviju nas. Imaš prokletu sreću što ćeš sada postati slavan.”
„Peter”, prošapće Mac, „skreni pažnju čuvara!”
Peter Marlowe ustade i hitro se zaputi prema vratima. Salutirao je čuvaru
i zatražio dopuštenje da ode do zahoda. Čuvar mu pokaže na zemlju ispred
samog bungalova. Peter Marlowe čučne u blato i olakša se, mrzeći što to radi
ovako na otvorenom, ali ipak zahvalan što ne moraju obavljati nuždu u maloj
prostoriji. Dok je stražar motrio Petera Marlowea, Mac šapatom prenese
novost Greyu, koji problijedi. Grey ustade, kimne Peteru Marloweu i još
jednom pozdravi stražara. Stražar pokaže na izmetine oko kojih su se već
počele rojiti muhe i reče Greyu da se vrati s kantom i to počisti.
Grey je prenio novost Smedly-Tayloru i uskoro je čitav Changi znao –
mnogo prije no što je Grey pronašao kantu, očistio izmetine i postavio novu
kantu da se njome koriste.
Prvi od velikih strahova je prožeo logor. Strah od odmazde.
U sumrak je opet došlo do smjene čuvara, i novi stražar je bio Shagata.
Peter Marlowe je pokušao razgovarati s njime, ali mu je Shagata bajunetom
pokazao prema maloj sobici. „Ne mogu razgovarati s tobom. Uhvaćen si s
radiom, što je zabranjeno. Ubit ću bilo koga od vas, ako pokuša pobjeći. Ne
bih želio ubiti tebe.” Zatim se opet pomaknuo do vrata.
„Tako mi svega”, reče Larkin, „želio bih da već svrše s nama.”
Mac pogleda Shagatu. „Gospodine”, rekao je, pokazujući prema svom
krevetu, „molim te za uslugu. Mogu li se odmoriti, molim? Prošlu noć sam
vrlo malo spavao.”
„Sigurno. Odmori se dok još ima vremena, starče.”
„Zahvaljujem ti. Mir neka je s tobom.”
„I s tobom.”
Mac je došao do kreveta i legao. Glavu je položio na jastuk. „Još uvijek je
uključen”, reče, s mukom susprežući glas. „Na programu je neki muzički
recital. Dobro se čuje.”
Larkin ugleda slušalicu blizu Macova uha i iznenada se nasmije. Istog časa
svi su se smijali. Shagata uperi pušku prema njima. „Prestanite!” povikao je,
uplašen smijehom.
„Molimo te da nam oprostiš”, reče Peter Marlowe. „Znaš, zabavljaju nas
neke male stvari, kad smo tako blizu vječnosti.”
„Zaista, ti si blizu smrti – i isto tako budala, jer si ulovljen u kršenju
zakona. Ali, nadam se, da ću i ja imati hrabrosti za smijeh kad moj dan dođe.”
Bacio je paket cigareta. „Evo”, rekao je, „žao mi je što su te uhvatili.”
„Nije ti više žao nego meni”, reče Peter Marlowe.
Podijelio je cigarete i bacio pogled prema Macu. „Kakav je recital?”
„Bach, prijatelju”, reče Mac, jedva se savlađujući da opet ne prasne u
histeričan smijeh. Pomaknuo je glavu bliže slušalici. „Šutite malo. Htio bih
uživati u glazbi.”
„Možda bi se mogli mijenjati”, reče Larkin. „Iako bi u Bachu mogao uživati
samo netko dobro raspoložen.”
Peter Marlowe je popušio cigaretu i učtivo rekao Shagati. „Hvala ti na
cigaretama.”
Muhe su se okupljale oko kante i grubog poklopca. Popodnevne kiše su
došle ranije i isprale smrad, ali je potom opet granulo sunce i osušilo vlagu u
Changiju.
King je hodao pored niza bungalova, svjestan očiju koje su ga pratile.
Oprezno je zastao ispred osuđenog bungalova. „Tabe, Shagata-san”, rekao je.
„Ichi-bon dan, zar ne? Mogu li razgovarati sa svojim ichi-bon prijateljem?”
Shagata je zurio u njega, ništa ne shvaćajući.
„On moli tvoje dopuštenje da govori sa mnom”, reče Peter Marlowe.
Shagata razmisli trenutak, a zatim kimne glavom. „Radi novca što sam ga
zaradio prodajom, dopustit ću razgovor.” Okrenuo se Peteru Marloweu. „Ako
mi obećaš da nećeš pokušati pobjeći.”
„Obećajem.”
„Budi brz. Ja ću paziti.” Shagata se pomaknuo tako da je mogao
kontrolirati i put.
„Kolaju glasine da se stražari okupljaju u stražarnici”, nervozno otpoče
King. „Neka sam proklet ako ću noćas oka sklopiti. To je upravo takva banda
koja bi to obavila noću.” Usta su mu bila suha i čitav je dan promatrao žicu,
nadajući se da će od gerile uhvatiti neki znak, koji bi mu pomogao u odluci da
se probije iz logora. Ali znaka nije bilo. „Slušaj”, spustio je glas i ispričao mu
cijeli plan. „Kad počne ubijanje, sruši stražara i probi se do naše barake.
Pokušat ću se pobrinuti za svu trojicu, ali nemoj u to polagati baš puno nade.”
Zatim je ustao, kimnuo Shagati i otišao. Stigavši u američku baraku,
sazvao je ratno vijeće. Izložio im je svoj plan, ali im nije rekao da mogu poći
samo desetorica. Svi su raspravili plan, a onda odlučili da čekaju. „Ne
možemo ništa više od toga”, rekao je Brough, izražavajući zajedničke
strahove. „Ako sada pokušamo, sasjeći će nas na komade.”
Te noći su spavali samo teški bolesnici. Ili oni – samo njih nekoliko – koji
su se mirno mogli predati u ruke Boga – ili Sudbe. Dave Daven je spavao.
„Danas popodne su doveli Davea iz Utram Roada”, šapnuo im je Grey,
donoseći večernji obrok.
„Kako je?” zapita Peter Marlowe.
„Ima samo trideset i pet kila.”

Daven je spavao te noći i čitav slijedeći, sablasni dan, da bi umro u komi,

dok je Mac na radiju slušao spikera u emisiji vijesti: „Druga atomska bomba
je uništila Nagasaki. Predsjednik Truman je objavio Japanu posljednji
ultimatum – bezuvjetna predaja ili suočenje s totalnim uništenjem.”
Slijedećeg dana radne grupe su otišle na posao i, što je bilo nevjerojatno,
vratile se. Provijant je nastavio stizati u logor i Samson je javno vagao
obroke, odvajajući poseban dodatak za ljude koji su ga postavili na to mjesto.
U skladištu i kuhinjama još uvijek je bilo zaliha za dva dana, hrana se
normalno kuhala, muhe su se skupljale i ništa se nije izmijenilo.
Stjenice su grizle i komarci su grizli, a mladi štakori su sisali svoje majke.
Nekoliko ljudi je umrlo. Šesti odjel je primio tri nova pacijenta.
Još jedan dan, još jedna noć i još jedan dan. Zatim je Mac začuo svete
riječi: „Govori Calcutta. Tokijski radio je upravo objavio da je japanska vlada
potpisala bezuvjetnu predaju. Tri godine, dvjesta pedeset dana nakon što su
japanci napali Pearl Harbor – rat je završen. Neka Bog pozivi kralja!”
Ubrzo je čitav Changi znao. Riječi su postale dio zemlje, neba, zidova i
ćelija Changija.
Pa ipak, za slijedeća dva dana i dvije noći, ništa se nije izmijenilo. Trećega
dana je komandant logora prošao pored niza bungalova s Awatom, japanskim
narednikom.
Peter Marlowe, Mac i Larkin su primijetili kako im se ta dvojica
približavaju, umirući po tisuću puta za svaki njihov korak. Odmah su znali da
je došao red i na njih.
 26

„Šteta”, reče Mac.

„Da”, odvrati Larkin.
Peter Marlowe je samo, kao smrznut, buljio u Awatu.
Lice zapovjednika logora bilo je duboko izborano od umora, no ipak,
ramena su mu bila napeta i hodao je čvrsto i uspravno. Bio je, kao i obično,
uredno odjeven, a lijevi rukav košulje bio je pažljivo umetnut za pojas. Na
nogama je imao drvene klompe, a na glavi kapu sa štitom, sivo-zelenu od
godina tropskoga znoja. Popeo se stubama na verandu i oklijevajući zastao
na vratima.
„Dobro jutro”, rekao je hrapavo, kad su ustali.
Awata je grleno zalajao na stražara. Ovaj se poklonio i stao pored Awate.
Nakon još jedne ostresite naredbe, dvojica ljudi staviše puške na rame i
odoše.
„Gotovo je”, reče grleno zapovjednik logora. „Uzmite bežični i pođite sa
mnom.”
Nijemo su učinili što im je zapovjedio, pa su izašli iz sobe na sunce. Sunce
i zrak su im prijali. Slijedili su cestom zapovjednika logora, praćeni
zapanjenim očima Changija.
Šest starijih pukovnika je čekalo u nastambi zapovjednika logora. I
Brough je bio među njima. Svi su pozdravili u stavu mirno.
„Voljno, molim”, reče zapovjednik logora, uzvrativši im pozdrav. Zatim se
okrenuo onoj trojici. „Sjednite. Svi vam dugujemo veliku zahvalnost.”
Napokon Larkin reče: „Je li zbilja gotovo?”
„Da. Upravo sam bio s generalom.” Zapovjednik logora pogleda nijema
lica oko sebe, skupljajući njihove misli. „Barem mislim da je gotovo”, rekao je.
„Yoshima je bio s generalom. Ja... rekao sam... rekao sam: ‘Rat je završen.’
General je samo zurio u mene dok je’ Yoshima prevodio. Čekao sam, ali on
nije ništa rekao, pa sam ponovio: ‘Rat je završen. Ja... zahtijevam... da se
predate.’” Zapovjednik logora je protrljao ćelavu glavu. „Nisam znao što bih
drugo rekao. General me dugo vremena samo gledao. Yoshima nije rekao
ništa.”
„Onda je general progovorio, a Yoshima je prevodio. ‘Da. Rat je završen.
Vratit ćete se na svoju dužnost u logoru. Zapovjedio sam stražarima da se
okrenu leđima prema logoru i da vas čuvaju od bilo koga tko bi na silu
pokušao ući u logor da vam naudi. To su sada vaši čuvari – za vašu zaštitu –
sve do daljnjih naređenja. Vi ste još uvijek odgovorni za disciplinu u logoru.”
„Nisam znao što bih rekao, pa sam zatražio da podvostruči obroke i da
nas opskrbi lijekovima, a on je rekao: ‘Od sutra će se obroci podvostručiti.
Dobit ćete nešto medicinske opreme. Na žalost, ni mi sami nemamo toga
dovoljno. Ali, i dalje ste odgovorni za disciplinu. Moji će vas stražari štititi od
onih koji vas žele ubiti.’ ‘A tko su ti?’ zapitao sam. General je slegnuo
ramenima i rekao, ‘Vaši neprijatelji. Razgovor je završen.’”
„Prokletstvo”, reče Brough. „Možda žele da izađemo – da bi im pružili
ispriku za ubijanje.”
„Ne možemo pustiti ljude da izađu”, reče Smedly-Taylor, prestrašen.
„Došlo bi do pobune.”
Zapovjednik logora podigne ruku. „Sve što možemo učiniti, mislim, jest da
čekamo. Mislim... mislim da će netko stići ovamo. A do tada je najbolje da sve
ide po starom. Ah, da. Dopušteno nam je da šaljemo ljude u grupama na
kupanje u moru. Po pet ljudi iz svake barake. Naizmjenično. Oh, bože moj”,
rekao je, i to je bila molitva, „nadam se da nitko neće srljati. Još uvijek nema
nikakve garancije da će ovi Japanci prihvatiti predaju. Možda će čak i
nastaviti s borbom. Možemo se jedino nadati najboljemu – i pripremiti za
najgore.”
Zastao je i pogledao Larkina. „Mislim da bežični treba ostati ovdje.”
Obratio se Smedly-Tayloru. „Vi ćete urediti stalnu službu čuvanja.”
„Da, gospodine.”
„Naravno”, reče zapovjednik logora Larkinu, obraćajući se i Macu i Peteru
Marloweu, „vi ćete i dalje njime rukovati.”
„Ako ne biste zamjerili, gospodine”, reče Mac, „bilo bi bolje da netko drugi
to radi. Sredit ću, ako se bilo što pokvari ali, znate, pretpostavljam da ćete
htjeti da to sada radi dvadeset i četiri sata dnevno. To ne bi mogli – i nekako –
znate, što se mene tiče, sad kada je to javno, neka i drugi ljudi malo čuju.”
„Pobrinite se za to, pukovniče!” reče zapovjednik logora.
„Da, gospodine”, reče Smedly-Taylor.
„A sada da razmotrimo operacije.”
Izvan nastambe zapovjednika logora skupila se grupa znatiželjnika –
uključujući i Maxa – koji su nestrpljivo željeli čuti što se govori i što se zbiva i
zašto japanski stražar nije sa sobom odnio radio.
Kad više nije mogao izdržati tu napetost, Max je odjurio u američku
baraku.
„Hej, momci!” povikao je.
„Japanci dolaze?” King je već bio spreman da skoči kroz prozor i pojuri
prema žici.
„Ne, Isuse”, reče Max, boreći se da povrati dah.
„Pa, dobro, što se, do vraga, zbiva?” zapita King.
„Maknuli su japanskog stražara s Petea i radija!” reče Max, teško dišući.
„Onda je zapovjednik logora poveo Petea, Maca i Larkina – i radio – u svoju
nastambu. Tamo je sada upravo velika strka. Svi stariji pukovnici su tamo –
čak i Brough!”
 „Jesi li siguran?” zapita King.
„Pa, kažem ti da sam vidio svojim očima, ali ni ja ne vjerujem.”
U nagloj tišini King je izvukao cigaretu, a zatim Tex reče ono što je njemu
već bilo jasno.
„Znači da je gotovo. Zbilja gotovo. Znači tako je to – ako stražar više ne
čuva radio!” Tex pogleda unaokolo. „Zar nije tako?”
Max se baci na ležaj i obriše znoj s lica. „To i ja mislim. Ako su maknuli
stražara, to znači da će se ovdje predati – bez borbe.” Pogledao je
bespomoćno u Texa. „Zar ne?”
Ali Tex je bio izgubljen u vlastitoj zbunjenosti. Naposljetku reče
ravnodušno: „Gotovo je.”
King je trijezno otpuhivao dimove. „Vjerovat ću kada vidim.” Zatim je,
iznenada, u tjeskobnoj tišini, osjetio strah.
Dino je automatski rastjerivao muhe. Byron Jones III je odsutno
pomaknuo lovca. Miller ga je pojeo i ostavio kraljicu nezaštićenu. Max je
buljio u svoje noge. Tex se češao.
„E, pa, ja se ne osjećam drukčije”, reče Dino i ustade. „Idem se popišati”, i
izađe.
„Ne znam treba li plakati ili se smijati”, reče Max. „Osjećam se kao da ću se
izbljuvati.”
„To nema smisla”, reče Tex naglas, iako je zapravo govorio sebi, pa nije
bio ni svjestan da je nešto rekao. „To jednostavno nema smisla.”
„Hej, Max”, reče King. „Hoćeš li skuhati malo kave?”
Max je automatski krenuo i napunio lončić vodom. Kad se vratio, uključio
je žarnu ploču i stavio na nju lončić. Zaputio se natrag do svog ležaja, ali je
zastao na pola puta, okrenuo se i zabuljio u Kinga.
„Što se dogodilo, Max?” zapita nelagodno King.
Max ga je samo gledao, dok su mu se usne grčevito i bešumno micale.
„Šta, koga vraga buljiš?”
Max iznenada zgrabi lončić i zavitla ga kroz prozor. „Jesi li poludio?”
prasnuo je King.
„Čitavog si me smočio!”
„Da, to je dosta gadno”, povikao je Max izbuljenih očiju.
„Trebalo bi da ubijem boga u tebi! Jesi li ti normalan?”
„Rat je završen. Sam si spremaj svoju prokletu kavu!” izderao se Max, dok
mu se pjena skupila u kutovima usana.
King je skočio i nagnuo se nad Maxom, s licem iskrivljenim od bijesa.
„Gubi se odavde, prije no što ti nogom ne prođem kroz lice!”
„Daj, daj, samo daj, ali ne zaboravi da sam stariji narednik! Dat ću te na
vojni sud!”
Max se počeo histerično smijati, a zatim se smijeh naglo pretvori u suze,
luđačke suze, i Max izjuri iz barake, ostavljajući za sobom užasnutu tišinu.
 „Taj kurvin sin je poludio”, promrmlja King. „Pristavi vodu, Tex, hoćeš li?”
King opet sjede u svoj kut.
Tex je bio na vratima i gledao za Maxom. Polako je okrenuo glavu. „Imam
posla”, reče nakon agonije neodlučnosti.
„Aha”, odvrati King uz neprijatni osmijeh. „Primijetio sam.” Mogao je
osjetiti svu dubinu tišine. Izvadio je novčarku i izvukao novac. „Evo desetka.
Oslobodi se posla i donesi malo vode, hoćeš?” Prikrio je bol u srcu i
promatrao Texa.
Ali Tex nije rekao ništa, samo je nervozno slegnuo ramenima i gledao u
drugu stranu.
„I dalje ćete morati jesti – sve dok zaista ne bude gotovo”, reče prezrivo
King i pogleda po baraci. „Tko hoće kave?”
„Ja bih malo kave”, progovori Dino bez ustručavanja. Donio je lončić,
napunio ga vodom i stavio da se kuha.
King stavi na stol novčanicu od deset dolara. Dino je pogleda.
„Ne hvala”, reče hrapavo, odmahnuvši glavom, „samo bih kavu.”
Nesigurno se zaputio u drugi kraj barake.
Ljudi su se samouvjereno okrenuli od Kingova tinjajućeg prezira. „Kurvini
sinovi, za vaše se dobro nadam da je rat zbilja gotov”, reče King.

Peter Marlowe izađe iz nastambe zapovjednika logora i požuri u američku

baraku. Automatski je otpozdravljao ljudima na putu, a mogao je osjetiti
neprekidne poglede – nevjernih očiju – uprte u njega. Da, pomislio je, ni ja još
ne mogu vjerovati. Uskoro ću biti kod kuće, uskoro ću letjeti, uskoro ću vidjeti
svog starog, piti s njim, smijati se. I cijelu obitelj. Bože, kako će to biti čudno.
Živ sam. Ja sam živ. Uspio sam!
„Zdravo, momci!” ozario se kad je ušao u baraku.
„Zdravo, Peter”, odvrati Tex, skočivši s kreveta i toplo mu stisnuvši ruku.
„Momče, bilo nam je tako drago kad smo čuli za stražara, da znaš!”
„No to je dobro rečeno”, reče Peter Marlowe, nasmijavši se. Osjetio je s
radošću toplinu njihove dobrodošlice.
„A što je bilo s mudonjama?” zapita Dino.
Peter Marlowe im je ispričao, pa su postali još zabrinutiji. Svi osim Texa.
„Ma, k vragu, nema potrebe da se spremamo na najgore. Gotovo je!” rekao je
uvjereno.
„Gotovo je, to je sigurno”, osorno reče Max, ulazeći u baraku.
„Zdravo, Max, ja...” ali Peter Marlowe nije nastavio. Bio je zapanjen
stravičnim pogledom Maxovih očiju. „Jesi li dobro?” zapitao je, zbunjen.
„Naravno da sam dobro!” planuo je Max. Prošao je pored njih i bacio se na
krevet. „Šta buljite, koga vraga? Čovjek se ne može tu i tamo razbjesniti, a da
vi kurvini sinovi odmah ne buljite!”
 „Smiri se”, reče Tex.
„Hvala bogu, uskoro ću izaći iz ove proklete vukojebine.” Maxovo lice je
bilo sivo-smeđe, a usta su mu se trzala. „A to se tiče i vas, prokleti gadovi!”
„Prestani, Max!”
„Idi k vragu!” Max obriše pljuvačku s brade; zavukao je ruku u džep i
izvadio smotak novčanica od deset dolara, a zatim ih divljački pocijepao i
rasuo poput konfeta.
„Što je to ušlo, do vraga, u tebe, Max?” zapita Tex.
„Ništa, kurvin sine! Novčanice više ne vrijede.”
„Ha?”
„Upravo sam bio u dućanu. E, da! Mislio sam kupiti kokos. Ali onaj prokleti
Kinez nije htio uzeti moju lovu. Nije htio uzeti. Rekao je da će svu robu
prodati prokletom zapovjedniku logora. Na revers. ‘Engleska vlada se
obavezuje da će platiti pravim dolarima!’ Možeš obrisati dupe s ovim
japanskim dolarima – samo za to su dobri!”
„Oho”, reče Tex. „U tome je štos! Ako Kinez ne želi uzeti lovu, znači da smo
im ga zbilja smjestili, zar ne, Peter?”
„Bogme jesmo”, Peter Marlowe je osjetio toplinu njihova prijateljstva. Čak
ni Maxov zloćudni pogled nije mogao pomutiti njegovu sreću. „Momci, ne
mogu vam reći koliko ste mi pomogli, znate, tim vašim šalama i tako.”
„Ma, vraga”, reče Dino. „Ti si jedan od nas.” Zaigrano ga je žboknuo. „Nisi
ti tako ni loš za prokletog Limevja!”
„Bilo bi ti bolje da mrdneš guzicom u Države, kad izađeš odavde. Mogli bi
ti možda dopustiti da postaneš Amerikanac!” reče Byron Jones III.
„Moraš vidjeti Texas, Peter-boy. Ako ikada dođeš u Države, moraš doći u
pravu državu!”
„Nema baš puno šanse”, reče Peter Marlowe, između pojedinih upadica.
„Ali ako dođem, onda u to možete biti sigurni.” Pogledao je prema Kingovu
kutu. „Gdje nam je naš neustrašivi vođa?”
„Mrtav je!” potrese se Max od prostačkog smijeha.
„Što?” zapita Peter Marlowe, uplašen i protiv svoje volje.
„Živ je”, reče Tex. „Ali isto kao da je i mrtav.”
Peter Marlowe ispitivački pogleda Texa. Zatim ugleda isti izraz na svim
licima. Odjednom osjeti tugu. „Ne mislite li da je to ipak malo prenaglo?”
„Šta bi bilo naglo”, pljunuo je Max. „On je mrtav. Naradili smo se za tog
kurvinog sina, ali sada je mrtav.”
Peter Marlowe prezrivo reče Maxu: „Ali, kada su stvari stajale loše, davao
vam je hranu i novac i...”
„Krvavo smo to zaradili!” vrisnuo je Max, a žile na vratu su mu nabrekle.
„Dosta mi je bilo sranja od tog kopileta!” Oči mu padnu na traku s oznakom
čina na ruci Petera Marlowea. „A i od tebe, kopile jedno englesko! Hoćeš li i
meni poljubiti dupe, kao što si njemu ljubio, ha?”
 „Umukni, Max”, opomenuo ga je Tex.
„A i ti crkni, smrdljivi teksaški svodniče!” pljune Max na Texa, a pljuvačka
poprska cijeli drveni pod.
Tex se razjario. Bacio se na Maxa i tresnuo ga o zid snažnim udarcem o
lice. Max je posrnuo i pao s kreveta, ali se opet osovio na noge, zgrabio s
police nož i zamahnuo prema Peteru Marloweu. Tex je jedva uspio uhvatiti
Maxa za ruku, pa je nož samo površinski zaparao po trbuhu Petera Marlowea.
Dino je stisnuo odostraga Maxa oko vrata i svalio ga na krevet.
„Jesi li poludio?” dahtao je Dino.
Max je samo buljio, iscerenog lica, u pravcu Petera Marlowea. Odjednom
je počeo vrištati, skočio je s kreveta, luđački udarajući, kloparajući rukama,
grebući noktima. Peter Marlowe ga zgrabi za ruku, svi skočiše i pritisnuše
Maxa o krevet. Trojica ljudi su ga jedva uspijevali držati, dok se bacao,
vrištao, udarao i grizao.
„Poludio je!” poviče Tex. „Netko bi ga trebao mlatnuti!”
„Daj neko uže!” vikao je mahnito Peter Marlowe, ležeći na Maxu, čvrsto
pritisnuvši podlakticu pod Maxovu bradu, što dalje od škriputavih zuba.
Dino se oslobodi zahvata, izvuče ruku i tresne Maxa u bradu, tako da je
izgubio svijest. „Isuse”, reče Peteru Marloweu, kad su ustali. „Taj luđak te je
zamalo ubio!”
„Brzo”, reče žurno Peter Mar!owe. „Stavi mu nešto između zuba, jer će si
izgristi jezik.”
Dino je pronašao komad drveta, pa su ga učvrstili između Maxovih zuba.
Potom su mu svezali ruke.
Kad su ga potpuno imobilizirali, Peter Marlowe se opustio, prepun
olakšanja. „Hvala ti, Tex. Da nisi zaustavio onaj nož, dobro bi mi ga zagurao.”
„Nije to bilo ništa. Refleksni pokret. Ali, što ćemo s njim?”
„Dovedi liječnika. Imao je napad, to je sve. Ne spominji nikakav nož.” Peter
Marlowe je protrljao ogrebotinu na trbuhu, promatrajući kako se Max trza u
grčevima.
„Jadni momak!”
„Hvala bogu da si ga zaustavio, Tex,” reče Dino. „Oznojim se kad pomislim
što je moglo biti!”
Peter Marlowe pogleda prema Kingovu uglu. Izgledao je jako prazan.
Nesvjesno je savio ruku, uživajući u ponovo stečenoj snazi.
„Kako se osjećaš, Peter?” zapita Tex.
Peteru Marloweu je trebalo dosta vremena da pronađe prave riječi. „Živ
sam, Tex, živ – nisam mrtav.” Zatim se okrenuo i izašao iz barake na užareno
sunce.
Kad je napokon pronašao Kinga, bio je već sumrak. King je sjedio na
slomljenom panju kokosa, u sjevernom povrtnjaku, napola skriven
povijušama. Turobno je gledao prema logoru, nikakvim znakom ne odajući da
je čuo Petera Marlowea, kad mu se približio.
„Zdravo, stari druže”, reče Peter Marlowe srdačno, ali mu oduševljenje
naglo splasne, kad je ugledao Kingove oči.
„Što želite, gospodine?” zapita King, namjerno vrijeđajući.
„Htio sam te vidjeti. Samo sam te htio vidjeti.” Oh, moj bože, pomislio je
sažalno, kad je shvatio što se događa s njegovim prijateljem.
„E, pa, dobro, vidio si me. I što onda?” King mu je okrenuo leđa. „A sada se
gubi!”
„Ja sam tvoj prijatelj, sjećaš se?”
„Nemam prijatelja. Gubi se!”
Peter Marlowe je čučnuo pored kokosova panja i pronašao u džepu dvije
prave cigarete. „Zapali! Dobio sam ih od Shagate!”
„Popušite ih sami, gospodine!”
Na trenutak je Peter Marlowe poželio da nije pronašao Kinga. Ali nije
otišao. Pažljivo je zapalio dvije cigarete i jednu ponudio Kingu. King se nije ni
pomaknuo.
„Uzmi, molim te.”
King je dograbio i smrvio cigaretu. „Jebi se i ti i tvoja prokleta cigareta.
Ostaješ ovdje? U redu!” Ustao je i počeo se udaljavati.
Peter Marlowe ga uhvati za ruku. „Čekaj! Ovo je najveći dan u našem
životu. Nemoj ga upropastiti samo zato što su tvoji cimeri bili pomalo
bezobzirni.”
„Makni tu ruku!” procijedi King kroza zube. „Ili ću ti je slomiti!”
„Ne misli na njih”, reče Peter Marlowe, dok su mu riječi same izvirale. „Rat
je završen, to je važno. Gotovo je, a mi smo ostali živi. Sjećaš li se što si mi
stalno utuvljavao u glavu? Kako treba da se držim glavnog frajera, zar ne? E,
pa, bio si u pravu! Uspio si! Uopće nije važno što oni kažu.”
„Ma, fućka se meni za njih! Oni s time nemaju nikakve veze. A fućka mi se i
za tebe!” King mu odgurne ruku.
Peter Marlowe je bespomoćno promatrao Kinga. „Pa, ja sam ti prijatelj, do
vraga! Daj da ti pomognem!”
„Ne treba mi tvoja pomoć!”
„Znam. Ali bih volio da ostanemo prijatelji. Gledaj”, nije mu bilo lako da
nastavi, „uskoro ćeš biti kod kuće...”
„Vraga ću biti”, reče King, dok mu se krv penjala u glavu. „Ja nemam kuće.”
Vjetar je rastjerivao lišće. Zrikavci su monotono cvrčali. Komarci su se
skupljali oko njih. Svjetla u barakama su počela bacati oštre sjene, a mjesec je
brodio ljubičastim nebom.
„Ne brini, stari druže”, reče sućutno Peter Marlowe. „Sve će biti u redu.”
Nije ustuknuo pred strahom što ga je spazio u Kingovim očima.
„Hoće li?” reče King bolno.
„Da”, Peter Marlowe je oklijevao. „Više nisi tužan, zar ne?”
 „Ostavi me na miru. Do vraga, ostavi me na miru!” poviče King, okrenu se
i ponovo sjede na panj kokosa.
„Sve će biti u redu”, reče Peter Marlowe. „A ja sam tvoj prijatelj. Nikada to
nemoj zaboraviti.” Dotaknuo je lijevom rukom Kingovo rame i osjetio kako
mu se rame trznulo od njegova dodira.
„‘Noć, stari druže”, tiho je rekao. „Vidimo se sutra.” Zatim je otišao,
osjećajući se bijedno. Sutra, obećao je samome sebi, sutra ću mu moći
pomoći.
King se premjestio na kokosovu panju, zadovoljan što je ostao sam,
užasnut tom samoćom.

Pukovnici Smedly-Taylor, Jones i Sellars su ispraznili tanjure.

„Veličanstveno!” reče Sellars, oblizujući umak s prstiju.
Smedly-Taylor je glodao kost, iako je već bila sasvim oglodana. „Jones,
mali moj. Moram ti ovo nekako vratiti.” Podrignuo se. „Kako predivan način
da se završi ovaj dan. Prav a poslastica! Baš kao zec! Malo vlaknasto i
ponekad tvrdo, ali izvanredno ukusno!”
„Nisam već godinama ovako uživao u jelu”, zakikotao se Sellars. „To meso
je možda malo premasno, ali je super, tako mi Jupitra.” Pogledao je Jonesa.
„Ne možeš li nabaviti još? Jedna nogica za svakoga baš i nije previše!”
„Možda.” Jones istančano uzme posljednje zrno riže. Tanjur mu je bio čist
i prazan, a on se osjećao sasvim pun. „To je zbilja bila sreća, zar ne?”
„Gdje si ih nabavio?”
„Blakely me obavijestio. Neki Australac ih je prodavao.” I Jones se
podrignuo. „Kupio sam sve što je imao.” Pogledao je Smedly-Taylora. „Sva
sreća da si imao novaca.” Smedly-Taylor zarokće.
„Da.” Otvorio je novčanik i izvukao trista i šezdeset dolara. „Evo, ovdje je
novac za još šest. Nema smisla da se lišavamo nekih stvari, zar ne, gospodo?”
Sellars pogleda novčanice. „Kad već imaš sav taj skriveni novac, zašto ga
nisi malo odvojio i pred par mjeseci?”
„Da, zbilja, zašto?” Smedly-Taylor ustade i protegne se. „Zato što sam ga
čuvao za danas! I o tome bi bilo dosta”, dodao je. Granitne oči je uperio u
Sellarsa.
„Oh, daj, dobro, čovječe, nisam ništa time htio reći. Jednostavno ne mogu
shvatiti kako sve to uspijevaš, eto to je!”
Jones se nasmiješio. „Mora da je neki honorar. Čuo sam da je King skoro
dobio srčani napad.”
„Kakve veze ima King s ovim novcem?” zapita Smedly-Taylor.
„Nikakve.” Jones je izbrojio novac. Bilo je tu, zaista, tristo i šezdeset
dolara, dovoljno za dvanaest nožica Rusae tikusa, trideset dolara po komadu,
što im je i bila prava cijena, a ne šezdeset, kao što je vjerovao Smedly-Taylor.
Jones se u sebi nasmijao, pomislivši kako Smedly-Taylor bez problema može
platiti duplo, sad kad ima toliko novca. Pitao se kako je Smedly-Taylor uspio
izvesti krađu, ali je znao da je Smedly-Taylor u pravu da svoje tajne drži za
sebe. Baš kao i on, s ona druga tri Rusae ticusa. Ona, što su ih on i Blakely
potajno skuhali i pojeli danas poslijepodne. Blakely je pojeo jednoga, a on
preostala dva. A kada se ta dva pribroje onome što ga je upravo požderao, eto
razloga zbog kojeg je sada tako pun. „Bože moj”, rekao je, gledajući trbuh, „ne
znam da bih ovako mogao jesti baš svaki dan.”
„Naviknut ćeš se”, reče Sellars. „Ja sam i dalje gladan. Probaj nabaviti još,
imamo jake čeljusti.”
Smedly-Taylor reče: „Može partija, dvije, bridža?”
„Sjajno”, reče Sellars. „Koga ćemo za četvrtoga?”
„Samsona?”
Jones se nasmijao. „Kladim se da će biti prilično uzrujan ako sazna za
meso.”
„Što misliš, koliko će trebati našim momcima da stignu do Singapura?”
zapita Sellars, pokušavajući sakriti uznemirenost.
Smedly-Taylor pogleda Jonesa. „Par dana. Najviše tjedan. Ako se Japanci
ovdje zbilja misle predati.”
„Kad su nam ostavili bežični, znači da misle.”
„Nadam se. Bože, zbilja se nadam.”
Pogledali su jedan drugoga, zaboravivši na uživanje u jelu, izgubljeni u
brizi za budućnost.
„Ne treba ništa brinuti. Sve... bit će sve u redu”, reče Smedly-Taylor, na
izgled smiren. No u sebi je bio upaničen, misleći na Maisie, sinove i kćerku,
pitajući se jesu li još živi.

Pred samu zoru četveromotorni avion je zagrmio iznad logora. Nitko nije
znao je li japanski ili saveznički, ali na prvi zvuk motora, ljude je uhvatila
panika u očekivanju bombi koje će pasti. Kad je avion odzujao dalje, a bombe
nisu pale, zavladala je nova panika – možda su nas zaboravili, nikada oni neće
doći.
Ewart uđe u baraku i potrese Petera Marlowea da ga probudi. „Peter,
priča se da je onaj avion kružio oko aerodroma – i da je iz njega iskočio
padobranac!”
„Jesi li ga vidio?”
„Ne.”
„Jesi li razgovarao s nekim tko ga je vidio?”
„Ne. Samo tako pričaju.” Ewart nije pokušavao sakriti strah. „Strašno se
bojim da će Japanci poludjeti čim flota stigne u luku.”
„Ma, neće!”
 „Bio sam u uredu zapovjednika logora. Tamo je cijela grupa ljudi, stalno
objavljuju nove biltene s vijestima. U jednome od posljednjih se kaže...” Ewart
za trenutak nije mogao govoriti, a zatim nastavi...” da su se žrtve u Hirošimi i
Nagasakiju popele na tri stotine tisuća. Kažu da ljudi tamo i dalje umiru kao
muhe – da ta vražja bomba nekako pokvari zrak, pa i dalje ubija. Bože moj,
kad bi se to dogodilo u Londonu, a da sam ja odgovoran za ovakav logor... ja...
ja bih sve pobio. Bogami, da znaš da bih!”
Peter Marlowe ga je smirio, a zatim izašao iz barake i zaputio se prema
kapiji, pod sve većim danjim svjetlom. U sebi je i dalje osjećao strah. Znao je
da je Ewart u pravu. Takva đavolja bomba je bila ipak previše. No, iznenada,
spoznao je i veliku istinu i blagoslovio mozak koji je izumio tu bombu. Samo
su takve bombe spasile Changi od uništenja. Da, da, rekao je samome sebi,
što god se dogodilo zbog tih bombi, blagoslovit ću prve dvije i ljude koji su ih
izumjeli. Samo njima mogu biti zahvalan za život, kad više nije bilo nade za
život. I, iako su te prve dvije uništile mnogo ljudi, svojom užasnom snagom su
spasile živote nebrojenih stotina tisuća drugih. Naših. I njihovih. Tako mi
svega, to je istina.
Našao se pored glavne kapije. Tu su bili stražari, kao i obično. Leđa su
okrenuli prema logoru, ali su u rukama i dalje držali puške. Peter Marlowe ih
je radoznalo promatrao. Bio je siguran da bi ti ljudi slijepo poginuli braneći
one koji su im još jučer bili ljuti protivnici.
Bože moj, pomisli Peter Marlowe, kako je neke ljude teško shvatiti.
Tada, odjednom, u slabašnom svjetlu zore, ugleda neku prikazu. Bio je to
čudan, pravi čovjek, koji je imao širinu i debljinu, čovjek koji je izgledao kao
čovjek. Bijelac. Imao je na sebi čudnu zelenu uniformu, padobranske čizme su
bile ulaštene, znak na bereti mu se sjajio poput vatre, za širokim pojasom mu
je visio revolver, a na leđima je nosio urednu naprtnjaču.
Čovjek je hodao sredinom puta, lupkajući petama, sve dok nije došao
ispred stražarnice. čovjek – Peter Marlowe je sada mogao vidjeti da ima čin
kapetana – taj kapetan je stao i zagledao se u stražare, a zatim rekao:
„Pozdravite, prokleti kurvini sinovi!”
Stražari su i dalje glupo buljili u njega, pa je kapetan prišao najbližem
stražaru, istrgnuo mu pušku s bajunetom iz ruke i gnjevno je tresnuo o
zemlju, a zatim ponovio: „Pozdravite me, prokleti kurvini sinovi!”
Stražari su ga nervozno promatrali. Zatim kapetan izvuče revolver i ispali
cijeli saržer u zemlju tik do stražarevih nogu, pa opet reče: „Pozdravite,
prokleti kurvini sinovi!”
Awata, japanski narednik, Awata Strašni, oznojen i nervozan, istupi korak
naprijed i pokloni se. Nakon toga su se svi poklonili.
„To je već bolje, prokleti kurvini sinovi”, reče kapetan. Zatim svakom
čuvaru posebno istrgne pušku iz ruke i baci je na zemlju. „Natrag, u prokletu
stražarnicu! Trkom!”
 Awata je shvatio njegovu kretnju. Zapovjedio je stražarima da se postroje.
Zatim su se, na njegovu zapovijed, ponovo poklonili.
Kapetan je stajao i gledao ih. Potom im je uzvratio pozdrav.
„Pozdravite, prokleti kurvini sinovi!” opet poviče kapetan.
Opet se stražari pokloniše.
„Dobro”, reče kapetan. „A slijedeći put kad kažem pozdravite, onda
pozdravite.”
Awata i svi ljudi se pokloniše, a kapetan se okrene i dođe do barikade.
Peter Marlowe osjeti kapetanove oči na sebi i čovjeku pored sebe, no ovaj
drugi zadršće od straha i pobježe.
U kapetanovim očima je najprije ugledao odvratnost, a zatim sažaljenje.
Kapetan je povikao na stražare: „Otvorite tu prokletu kapiju, prokleti
kurvini sinovi!”
Awata je shvatio gest rukom i brzo istrčao sa tri stražara, te maknuo
barikadu s puta.
Zatim kapetan uđe unutra, a kad su je oni opet počeli zatvarati, odmah je
povikao: „Pustite tu prokletu stvar na miru.” Odmah su pustili barikadu i
poklonili se u znak pozdrava.
Peter Marlowe se pokušao koncentrirati. To je bilo krivo. Skroz krivo. Ovo
se ne može događati. Zatim je kapetan, odjednom, stajao pred njim.
„Zdravo”, reče kapetan. „Ja sam kapetan Forsyth. Tko je ovdje glavni?”
Riječi su bile ugodne i vrlo blage. No Peter Marlowe je mogao samo vidjeti
kako ga kapetan promatra od glave do pete.
Što je? Nešto nije u redu sa mnom? očajnički se pitao Peter Marlowe. Što
je to sa mnom? Preplašen, ustuknuo je jedan korak.
„Nema razloga da me se bojite.” Kapetanov glas je bio dubok i pun
razumijevanja. „Rat je završen. Poslali su me da vidim je li ovdje sve u redu.”
Kapetan priđe korak bliže. Peter Marlowe ustukne i kapetan stane. Polako
je izvukao kutiju Playersa. Dobrog, starog, engleskog Playersa.
„Hoćete li cigaretu?”
Kapetan zakorači naprijed, a Peter Marlowe pobježe, užasnut.
„Čekajte malo!” poviče kapetan za njim. Zatim priđe drugom čovjeku, ali i
taj mu okrenu leđa i nagne u trk. Odmah zatim, pobjegoše i svi ostali.
Drugi veliki strah je obuzeo Changi.
Strah od samoga sebe. Je li sa mnom sve u redu? Zbilja, nakon svog ovog
vremena? Mislim, je li u glavi sve u redu? Prošle su tri i pol godine. A bogme,
sjeti se što je Van der Zelt rekao o impotenciji! Hoću li moći? Hoću li biti
kadar voditi ljubav? Hoće li sa mnom biti sve u redu? Vidio sam užas u
kapetanovim očima, dok me promatrao. Zašto? Što nije u redu? Što misliš, da
li bih se usudio pitati ga... jesam... jesam li normalan?
 Kad je King čuo za pridošlog časnika, bio je ležao na krevetu i drijemao.
Istina, imao je doduše i dalje privilegirani položaj pored prozora, ali je sada
imao isti prostor kao i drugi ljudi – metar i osamdeset s metar i dvadeset.
Kad se vratio iz sjevernog vrta zatekao je premješteni krevet i stolice, a ostali
kreveti su se sada raširili na prostor koji je po pravu bio njegov. Nije rekao
ništa, a oni nisu rekli ništa, ali ih je pogledao, no oni su svi izbjegavali njegov
pogled.
Osim toga, nitko nije uzeo ni sačuvao njegov popodnevni obrok.
Jednostavno su ga pojeli drugi.
„Oho”, rekao je odsutno Tex, „mislim da smo zaboravili na tebe. Bolje bi
bilo da slijedeći put budeš tu. Svatko se sam brine za svoju klopu.”
Tako je onda spremio jednu od svojih kokoški. Očistio ju je, ispekao i
pojeo. Pojeo je barem polovicu, a drugu polovicu ostavio je za doručak. Sad su
mu ostale još samo dvije kokoške. Druge su pojeli ovih posljednjih dana – a
podijelio ih je s ljudima koji su sudjelovali u poslu.
Jučer je bio pokušao kupiti logorski dućan, ali je gomila novca od
dijamanta sada bila bezvrijedna. U novčaniku je još uvijek imao jedanaest
američkih dolara i to je bila dobra valuta. No on je znao – obeshrabren – da
jedanaest dolara i dvije kokoši ne mogu trajati dovijeka.
Prošle je noći vrlo malo spavao. No u sitnim satima praskozorja, suočio se
sa samim sobom i zaključio da tako slabo i glupo ponašanje nije odlika Kinga
– bez obzira što su ga prije ljudi gledali s uvažavanjem kad bi prolazio
logorom, a što su sada Brant, Prouty, Samson i svi drugi prolazili mimo, ne
uzvraćajući mu pozdrav. Sa svima je bilo isto. Tinker Bell, Timsen, vojni
policajci, njegovi doušnici i namještenici – ljudi kojima je pomagao, koje je
znao, za koje je prodavao robu, ili kojima je davao hranu i cigarete. Svi su ga
gledali kao da uopće ne postoji. Dok su ga nekad uvijek motrile oči i
okruživala mržnja kad bi prolazio logorom, sada više nije bilo ničega. Ni očiju,
ni mržnje, ni prepoznavanja.
Bilo je strašno hodati logorom poput duha. Vraćati se u baraku poput
duha. Leći u krevet poput duha.
Bilo je to ništavilo.
Sada je slušao kako Tex izlaže cijeloj baraci nevjerojatne vijesti o
kapetanovu dolasku, pa je osjetio kako ih izgriza novi strah.
„A što je sada?” rekao je. „Što ste se sada svi tako potuljili? Došao je
momak izvana i to je sve!”
Nitko nije rekao ništa.
King je ustao, pritisnut tišinom koju je mrzio. Obukao je najbolju košulju,
čiste hlače i skinuo prašinu s ulaštenih cipela. Kicoški je nakrivio kapu i na
trenutak zastao na vratima.
„Mislim da ću danas sebi priuštiti jedno malo kuhanje,” rekao je, ne
obraćajući se nikome posebno.
 Pogledao ih je i spazio glad na njihovim licima i nadu u očima, koju su
teško uspijevali prikriti. To ga je opet malo otkravilo i dovelo u normalu, pa je
pogledao svakog posebno.
„Hoćeš li danas imati puno posla, Dino?” napokon je zapitao.
„Pa, ne. Ne”, reče Dino.
„Trebalo bi mi pospremiti krevet, a ima i nešto prljavog rublja.”
„Ti, ovaj, hoćeš da ja to obavim?” zapita nelagodno Dino.
„Hoćeš li?”
Dino prekune sebi u bradu, ali uspomena na divan kokošji miris od jučer,
ubrzo slomi njegovu volju. „Naravno”, reče.
„Hvala, drugar”, dobaci podrugljivo King, zabavljen Dinovom očitom
borbom sa savješću. Okrenuo se i krenuo niza stube.
„Ovaj, koju kokoš želiš?” pozva Dino za njim.
King se nije zaustavljao. „Pa, razmislit ću o tome”, rekao je. „Samo ti sredi
krevet i rublje.”
Dino se nagnuo nad dovratak, promatrajući Kinga kako hoda po suncu
prema zatvorskom zidu i skreće iza zatvora. „Kurvin sine!”
„Sredi prljavo rublje”, reče Tex.
„Ma, crkni! Gladan sam.”
„Prisilio te da radiš za njega bez ikakve proklete kokoši.”
„Ali, on će danas jednu pojesti”, tvrdoglavo odvrati Dino. „A ja ću mu u
tome pomoći. Nikada ni prije nije pojeo kokoš, a da nekome nije dao.”
„A jučer?”
„Do vraga, imao je pravo da se raspiga, jer smo mu stisnuli prostor.” Dino
je razmišljao o engleskom kapetanu, o svojoj kući, djevojci, pitajući se da li ga
čeka ili se već udala. Ma, naravno, rekao je mrko u sebi, udala se i nitko me
više ne čeka. Ali, kako ću, do vraga, uhvatiti neki posao?
„To je bilo prije”, reče Byron Jones III. „Kladim se da će je kurvin sin
skuhati i pojesti ovdje, pred nama.” Ali i on je mislio o svome domu. Proklet
bio, ako tamo ostanem. Moram se dočepati vlastitog stana. Da. Ali, odakle mi
lova, k vragu?
„Pa što onda?” zapita Tex. „Ovdje smo još možda dva ili tri dana.” A zatim
kući, u Texas, pomislio je. Hoću li dobiti stari posao? Gdje ću živjeti, do vraga?
Kako ću zarađivati lovu? Kad se nađem u prnjama s nekom curom, hoće li ići?
„Šio je s onim engleskim časnikom, Tex? Misliš da bi trebalo
porazgovarati s njim?”
„Da, trebalo bi. Ali, k vragu, danas kasnije, ili sutra. Moramo se malo
priviknuti.”
Tex suspregne drhtaj. „Kad me pogledao – bilo je kao da... baš kao da gleda
u neku... nakazu. Majku ti božju, što to, do vraga, sa mnom nije u redu?
Normalno izgledam, zar ne?”
Svi su pogledali Texa, pokušavajući vidjeti što je to taj časnik mogao
vidjeti. No vidjeli su samo Texa, starog Texa, koga su gledali tri i pol godine.
„Meni izgledaš sasvim u redu”, napokon reče Dino. „Ako je netko nastran,
onda je to taj frajer. Proklet bio, ako bih sam skočio padobranom u Singapur.
Bogme ne bih, sa svim tim Japovima oko sebe. A, ne, gospodine moj! On je
nastran, bogme.”

King je sam hodao duž zatvorskog zida. Glupi kurvin sine, reče u sebi. Što
si se toliko uzbudio? Na svijetu je sve u najboljem redu. Pa, jasno. A ti si još
uvijek King. Još uvijek si jedini frajer koji se zna sa svime nositi.
Još više je nakrivio kapu i zasmijuljio se, pomislivši na Dina. Da, to kopile
će psovati i pitati se hoće li zbilja dobiti malo kokoševine i znat će da sam ga
prisilio na posao. Ma, neka ide k vragu, neka se znoji, veselo pomisli King.
Presjekao je stazu između dvije barake. Oko baraka su stajale grupice
ljudi. Gledali su prema sjeveru, prema kapiji, u tišini, nepokretni. Zaokrenuo
je oko još jedne barake i ugledao časnika kako sam stoji na brisanom
prostoru, okrenut leđima. Vidio je kako prilazi nekim ljudima i kako se
zajedljivo smije njihovu uzmicanju.
To je ludo, pomislio je cinično. Potpuno ludo. Pa čega se tu ima bojati?
Momak je obični kapetan. Pa da, a sigurno mu je potrebna i pomoć.
Ubrzao je korak, ali je hodao nečujno.
„‘Jutro, gospodine”, rekao je jasno i salutirao.
Kapetan Forsyth se naglo okrene, zbunjen. „Oh! Zdravo!” Uzvratio je
pozdrav s uzdahom olakšanja. „Hvala bogu da ovdje ima i nekog normalnog.”
Istog časa shvati što je rekao. „Oh, oprostite. Nisam mislio...”
„Sve u redu”, reče prijatno King. „U ovoj smrdari ljudi sasvim lako skrenu.
Uh, bogati, što nam je drago da vas vidimo. Dobrodošli u Changi!”
Forsyth se nasmiješio. Bio je mnogo niži od Kinga, ali građen kao tenk.
„Hvala vam. Ja sam kapetan Forsyth. Poslali su me da se pobrinem za logor
dok ne stigne flota.”
„A kad će to biti?”
„Za šest dana.”
„Ne mogu li malo brže?”
„Mislim da za te stvari treba vremena.” Forsyth mahne glavom prema
barakama. „Ali što je sa svim tim ljudima? Imam osjećaj kao da sam gubavac.”
King slegne ramenima. „Mislim da su u nekoj vrsti šoka. Još uvijek ne
vjeruju vlastitim očima. Znate i sami kakvi su ljudi. A prošlo je tako mnogo
vremena.”
„Da, zaista”, polako reče Forsyth.
„Ali je ludo da se vas boje.” King ponovo slegne ramenima. „No to je život,
i to je njihova stvar.”
„Vi ste Amerikanac?”
 „Aha. Ima nas dvadeset i pet. Časnika i mobiliziranih ljudi. Naš najviši
časnik je kapetan Brough. Oborili su ga ‘43. kad se vraćao kući. Hoćete ga
upoznati?”
„Naravno.” Forsyth je bio mrtav umoran. Dobio je ovaj zadatak pred četiri
dana, u Burmi. Svo ono čekanje i let, skok i hodanje do stražarnice,
zabrinutost o onom na što će naići i što će uraditi Japanci i kako će, do vraga,
obaviti naređenje koje je dobio, sve je to omelo njegov san i izmučilo snove.
Ali, dobro, staro momče, tražio si taj posao, dobio ga, i sad si ovdje. Položio si
barem prvi ispit na glavnom ulazu. Budalo jedna, reče u sebi, bio si tako
skamenjen da si jedino mogao ponavljati: „Pozdravite, prokleti kurvini
sinovi.”
S mjesta gdje je stajao, Forsyth je mogao vidjeti grupice ljudi koji su iz
baraka buljili u njega, ovješeni na prozorima, vratima, u sjenama. Svi su
šutjeli.
Vidio je cestu koja je dijelila logor napola, i iza nje zahodski prostor.
Promatrao je barake, a nozdrve su mu bile ispunjene smradom od znoja,
plijesni i mokraće. Posvuda su hodale ljudske sablasti – sablasti u prnjama,
sablasti u otrcanom platnu, sablasti u saronzima – gole kosti bez mesa.
„Dobro se osjećate?” zapita zabrinuto King. „Ne izgledate baš najbolje.”
„Sve je u redu. Tko su ovi jadnici?”
„Pa, obični momci”, reče King. „Časnici.”
„Što?”
„Pa jasno. Što nije u redu s njima?”
„Hoćete reći da su ovi ljudi časnici?”
„Upravo tako. Sve su to časničke barake. U ovom nizu bungalova žive
samo mudonje, majori i pukovnici. Tu je oko tisuću Australaca i Lim...
Engleza”, brzo reče, ispravivši se, „u barakama južno od zatvora. U zatvoru je
sedam ili osam tisuća Engleza i Australaca. Sve odreda mobilizirani ljudi,
vojnici.”
„I svi ovako izgledaju?”
„Gospodine?”
„Svi ovako izgledaju? Svi su tako obučeni?”
„Naravno.” King se nasmijao. „Mora da vam izgledaju kao banda
propalica. No ja to sve do sada uopće nisam primjećivao.” Zatim shvati da ga
Forsyth proučava vrlo kritički.
„Što se dogodilo?” upita, a smijeh mu iščeze s lica.
Svuda oko njih, ljudi su ih promatrali, među njima i Peter Marlowe. No svi
su ostajali na priličnoj udaljenosti. Svi su se pitali vide li to njihove oči
čovjeka koji zaista izgleda kao čovjek, s revolverom za pojasom, i koji
razgovara s Kingom.
„A zašto vi izgledate tako drukčije od njih?” zapita Forsyth.
„Gospodine?”
 „Zašto ste vi odjeveni kako treba, a oni su svi u krpama?”
Kingu se vrati osmijeh. „Ja sam se brinuo o svojoj odjeći. Čini mi se da oni
nisu.”
„Vi izgledate sasvim u formi.”
„Nisam baš u formi u kojoj bih želio biti, ali mislim da sam u dobrom
stanju. Hoćete li da vas povedem malo unaokolo? Mislim da bi vam pomoć
dobro došla. Mogao bih sakupiti nekoliko momaka, malu jedinicu. U logoru
nema nikakvih namirnica vrijednih spomena. Ali u garaži je jedan kamion.
Mogli bismo se odvesti u Singapur i osloboditi...”
„Kako to da ste vi ovdje očito sasvim jedinstvena pojava?” prekine ga
Forsyth, s riječima poput metaka.
„Ha?”
Forsyth prstom pokaže prema logoru. „U ovom trenutku mogu vidjeti
možda dvije ili tri stotine ljudi i od svih njih, jedino ste vi obučeni. Ne vidim
ni jednoga koji nije tanak poput bambusa, a vi”, okrenuo se i pogledao Kinga
stisnutih očiju, „vi ste u sasvim dobrom stanju.”
„Isti sam kao i oni. Jedino sam malo plesao. I imao sreće.”
„U ovakvoj vražjoj rupi kao što je ova, nema takve stvari kao što je sreća!”
„O, ima, i te kako”, reče King. „Osim toga nema ničeg lošeg u tome da se
čovjek brine za svoju odjeću i izgled. Čovjek se mora brinuti o sebi. Nema u
tome ničeg lošeg.”
„Nema, zaista”, reče Forsyth, „ukoliko to ne čini nauštrb drugih!” A zatim
se prodere: „Gdje se nalazi stan zapovjednika logora?”
„Tamo.” King pokaže prstom. „Prvi red bungalova. Ne znam što vas je
odjednom spopalo. Htio sam pomoći. Mislio sam da će vam trebati netko, da
vam pruži sliku...”
„Nije mi potrebna vaša pomoć, kaplare! Kako se zovete?”
Kingu je bilo žao što je potratio vrijeme u želji da bude od pomoći. Kurvin
sin, bijesno pomisli u sebi, eto kako ti uzvraća tvoju pomoć. „King,
gospodine.”
„Možete ići, kaplare. Ali, neću vas zaboraviti. I sasvim sigurno ću se
pobrinuti da u prvoj prilici porazgovaram s kapetanom Broughom.”
„Do vraga, što sad to znači?”
„To znači da mi djelujete krajnje sumnjivo”, prosikta Forsyth. „Želim znati
zašto izgledate dobro, a drugi ne. Da bi se na ovakvom mjestu moglo ostati u
dobroj formi, treba imati novca, a ima vrlo malo načina kako se ovdje može
doći do novca. Vrlo malo načina. Jedan od njih je dojavljivanje i prokazivanje!
Zatim trgovina lijekovima i hranom...”
„Neka sam proklet! Ne dopuštam vam...”
„Možete ići, kaplare, ali nemojte zaboraviti da ću se s vama još
pozabaviti!”
King je uložio izuzetan napor da se obuzda i ne sjuri šaku u kapetanovo
lice.
„Možete ići”, ponovi Forsyth, a zatim zloćudno pridoda: „Gubite mi se s
očiju!”
King je salutirao i udaljio se, dok mu je krv zalijevala oči.
„Zdravo”, reče Peter Marlowe, presretnuvši Kinga. „Bože, htio bih da
imam tvoju hrabrost.”
Kingove oči se raščiste, pa hrapavo procijedi: „Zdravo, gospodine.”
Salutirao je i prošao dalje.
„Bože moj, Rajah, što je to s tobom?”
„Ništa. Samo... nije mi do razgovora.”
„Zašto? Ako sam učinio nešto što te povrijedilo, ili ako si me se zasitio,
samo reci. Molim te!”
„Nema to veze s tobom.” King se usiljeno nasmiješio, a u sebi je vrištao,
Isuse, što sam to tako loše učinio? Hranio sam gadove i pomagao im, a sada
gledaju kroz mene, kao da me više nema.
Okrenuo se i pogledao Forsytha, vidjevši ga kako hoda između dvije
barake i nestaje. A on, pomislio je u agoniji, on misli da sam bio prokleti
doušnik.
„Što ti je rekao?” zapita Peter Marlowe.
„Ništa. On... moram... učiniti nešto za njega.”
„Ja sam ti prijatelj. Daj da ti pomognem. Zar nije dovoljno da sam ovdje?”
No King je htio samo jedno – da se sakrije. Forsyth i svi ostali su mu
oduzeli obraz. Znao je da je sada izgubljen. I još gore – užasno – bez obraza.
„Vidimo se”, promrmljao je, salutirao i odjurio dalje. Isuse bože, plakao je
u sebi, vrati mi moj obraz. Molim te, vrati mi obraz.

Slijedećeg dana avioni su počeli zujati iznad logora. Iz njihovih trbuha je

počela kuljati ogromna količina namirnica. Neki od paketa su pali u logor.
Nitko nije išao tražiti one koji su pali izvan logora. Nitko nije htio napustiti
sigurnost Changija. I dalje je sve to mogla biti samo varka. Muhe su se rojile,
nekoliko je ljudi umrlo.
Još jedan dan. Tada su avioni počeli kružiti i spuštati se na aerodrom. U
logor je došao jedan pravi pukovnik. Sa njim su pristigli liječnici i dežurni
časnici. Donijeli su sa sobom medicinske potrepštine. A onda su počeli
pristizati i drugi avioni.
Odjednom su logorom počeli urlati džipovi, ogromni ljudi s cigarama i
četiri liječnika. To su sve bili Amerikanci. Sjurili su se u logor, izboli
Amerikance injekcijama, dali im galone svježog narančinog soka, hrane i
cigareta i izgrlili ih – svoje dečke, svoje dečke heroje. Pomogli su im da uđu u
džipove i odvezli ih do ulaza u Changi, gdje je čekao kamion.
Peter Marlowe je sve to promatrao, zaprepašten. Pa nisu oni heroji, mislio
je, potpuno zbunjen. A nismo ni mi. Mi smo izgubili. Izgubili smo rat, naš rat.
Zar nismo? Nismo heroji. Nismo!
U magli uspomena ugledao je Kinga. Svog prijatelja. Danima je čekao da
razgovara s njim, ali je svaki put kad bi ga pronašao, ovaj to otklonio.
„Kasnije”, King je uvijek govorio. „Sad imam posla.” Kad su stigli novopridošli
Amerikanci, ni onda nije bilo vremena.
Tako je Peter Marlowe stajao na kapiji, s još mnogo drugih ljudi i
promatrao odlazak Amerikanaca, čekajući da posljednji put pozdravi svog
prijatelja, strpljivo čekajući da mu zahvali za ruku i sav onaj smijeh u kojem
su zajedno uživali.
Među promatračima nalazio se i Grey.
Forsyth je umorno stajao pored kamiona. Dodao je popis. „Zadržite
original, gospodine”, reče višem američkom časniku. „Svi su vaši ljudi
poredani po činu, službi i serijskom broju.”
„Hvala”, reče major, zdepasti, nabijeni padobranac. Potpisao je papir i
vratio pet kopija. „A kad stiže ostatak vaših ljudi?”
„Za par dana.”
Major pogleda oko sebe i zadrhta. „Mislim da bi vam dobro došla nekakva
pomoć.”
„Imate li, možda, višak lijekova?”
„Naravno. Imamo puno skladište u avionu. Znate što? Kad otpremim ove
momke, donijet ću vam sve to u džipovima. Prepustit ću vam i liječnika i dva
bolničara, sve dok vaši ne stignu.”
„Hvala.” Forsyth je pokušao otrti umor s lica. „To bi nam dobro došlo.
Potpisat ću vam za lijekove. SEAC14 će ovjeriti moj potpis.”
„Ma, što će mi ti prokleti papiri. Trebate lijekove pa ćete ih i dobiti. Zbog
toga su i napravljeni.”
Okrenuo se. „U redu, naredniče, utovari ih na kamion.” Došao je do džipa i
promatrao kako polako skidaju čovjeka na nosilima. „Što mislite, Doc?”
„Doći će bez problema u Države.” Liječnik je gledao lik bez svijesti, uredno
uvezan u luđačku košulju, „ali to će biti sve. Mozak mu je crknuo zauvijek.”
„Jebem mu mater”, zabrinuto reče major i stavi križić pored Maxova
imena na listi. „To je ipak malo nepravedno.” Snizio je glas. „A što je s
ostalima?”
„Nije dobro. Opći simptomi povlačenja u sebe. Strah od budućnosti. Samo
je jedan donekle u normalnom psihičkom stanju.”
„Ah, neka sam proklet ako znam kako im je i ovo pošlo za rukom. Jeste li
bili u zatvoru?”
„Aha. Samo brzi pregled. To mi je bilo sasvim dovoljno.”
Peter Marlowe ih je mrzovoljno promatrao. Znao je da nije nesretan samo
zbog odlaska prijatelja. Bilo je to nešto više. Bio je tužan jer su Amerikanci
odlazili. Nekako je osjećao da mu je mjesto tamo, među njima, što je bilo
krivo, jer su oni ipak bili stranci. Pa ipak, znao je da se nije osjećao strancem
kad je bio s njima. Je li to zavist, zapitao se. Ili ljubomora? Ne, ne mislim da je
tako. Ne znam zašto, ali osjećam da oni idu kući, a ja sam ostavljen ovdje.
Malo se približio kamionu kad su odjeknule zapovijedi, a ljudi se počeli
penjati na karoseriju. Brough, Tex, Dino i Byron Jones III, i svi ostali, blistali
su u novim, uškrobljenim uniformama, djelujući nestvarno. Pričali su, vikali i
smijali se. Svi osim Kinga. On je stajao malo po strani. Sam.
Peteru Marloweu je bilo drago da je King opet sa svojim sunarodnjacima i
iskreno je poželio da na povratku sve opet bude u redu.
„Momci, penjite se na kamion!”
„Hajde, ulazi u taj prokleti kamion.”
„Slijedeća stanica Sjedinjene Države!”
Grey nije bio svjestan da stoji pored Petera Marlowea. „Kažu”, reče
gledajući u kamion, „da imaju avion kojim će odletjeti ravno u Ameriku.
Specijalni avion. Pa, je li to moguće? Samo šačica ljudi i neki niži časnici?”
Peter Marlowe također nije u početku primijetio Greya. No sad ga je
pogledao s prezirom. „Grey, ti si takav jedan prokleti snob!”
Grey naglo okrene glavu. „O, to si ti!”
„Da.” Peter Marlowe kimne prema kamionu. „Oni misle da je svaki čovjek
dobar, bez razlike. Zato su fino doveli avion, samo za sebe. Kad malo bolje o
tome razmisliš, to je odlična ideja.”
„Ma nemoj mi reći da su pripadnici gornjih klasa napokon shvatili...”
„Da, zaveži!” Peter Marlowe ode na drugu stranu, dok mu je bilo počelo
jače udarati.
Pored kamiona je stajao narednik, ogroman čovjek s mnogo širita na
rukavu i nezapaljenom cigaretom u ustima. „Hajde. Penji se u kamion”,
strpljivo je ponavljao.
King je ostao posljednji na tlu.
„Za boga miloga, penji se u kamion!” zarežao je narednik. King se nije ni
pomaknuo. Zatim je narednik nestrpljivo bacio cigaru i povikao, bodući zrak
prstom: „Slušaj ti! Kaplaru! Makni tu prokletu guzicu i ulazi u kamion!”
King kao da se povratio iz transa. „Da, naredniče, Oprostite, naredniče.”
Krotko se popeo na zadnji dio kamiona i ostao stajati, dok su svi ostali
sjedili; oko njega su se nalazili uzbuđeni ljudi, koji su se obraćali jedan
drugome, ali ne i njemu. Na izgled, kao da ga nitko nije primjećivao. Držao se
za stranicu kamiona, kad je ovaj zagrmio prema životu, podigavši visoko u
zrak prašinu Changija.
Peter Marlowe je mahnito potrčao za njim i podigao ruku da mahne
prijatelju. Ali King se nije osvrnuo. Nikada se nije osvrtao.
Tu, na kapiji logora Changi, Peter Marlowe se osjetio iznenada vrlo
osamljen.
„No, ovo se isplatilo gledati”, reče Grey, naslađujući se.
 Peter Marlowe se okrene prema njemu. „Makni se odavde, prije no što
nešto ne poduzmem s tobom.”
„Baš je bilo lijepo gledati da ode na taj način. ‘Slušaj ti! Kaplaru! Makni tu
prokletu guzicu i ulazi u kamion.’” U Greyevim očima se mogao vidjeti bljesak
zlobe. „Baš kao što bagra poput njega i zaslužuje.”
Ali Peter Marlowe je pamtio samo onakvog Kinga kakav je zapravo i bio.
Ono nije bio King koji je ponizno rekao: „Da, naredniče.” To nije bio King. To
je bio neki drugi čovjek, istrgnut iz maternice Changija, čovjek koji je tako
dugo hranio Changi.
„Kao lopov, što je i bio”, odlučno reče Grey.
Peter Marlowe stisne šake. „Upozorio sam te već da tako ne govoriš.”
Šakom ga je tresnuo u lice, tako da je Grey zateturao, ali je ostao na
nogama i bacio se na Petera Marlowea. Dvojica ljudi su se počeli oštro tući,
no odjednom se između njih stvorio Forsyth.
„Prestanite”, zapovjedio je. „Zašto se sad, do vraga, tucete vas dvojica?”
„Nije važno”, reče Peter Marlowe.
„Skini tu svoju ruku s mene”, reče Grey i grubo odgurnu Forsythovu ruku.
„Makni se odavde!”
„Ako netko od vas dvojice bude pravio još problema, dat ću vas zatvoriti u
barake.” Forsyth je, zabezeknut, primijetio da je jedan od dvojice kapetan, a
drugi avijatički poručnik. „Stidite se, tučete se poput običnih vojnika! Hajde,
obojica, maknite se odavde! Rat je završen, za boga miloga!”
„Je li?” Grey još jednom pogleda Petera Marlowea i zatim ode.
„Što je to među vama?” zapita Forsyth.
Peter Marlowe pogleda u daljinu. Kamiona više nije bilo na vidiku. „Ne
biste razumjeli”, reče i ode na drugu stranu.
Forsyth ga je promatrao dok nije iščezao. Možeš to reći i milijun puta,
pomislio je iscrpljen. Ne razumijem ništa u vezi s bilo kojim od vas.
Okrenuo se prema ulazu u Changi. Tamo su, kao i obično, stajale grupe
ljudi i u tišini buljile van. Na ulazu su, kao i obično, stajali stražari, ali sada su
to bili časnici, a ne više Japanci i Korejci. Istoga dana kad je stigao, zapovjedio
im je da se maknu i postavio časničku stražu da čuva logor i drži ljude unutra.
No čuvari su bili nepotrebni, jer nitko nije ni pokušao izaći. To ne razumijem,
umorno u sebi reče Forsyth. To nema smisla. Ništa ovdje nema smisla.
Tek u tom trenutku se sjetio da nije prijavio sumnjivog Amerikanca –
kaplara. Trebalo je da se pobrine o toliko raznih stvari, da mu je taj čovjek
promakao. Budalo glupa, sad je prekasno! A zatim se sjetio da se američki
major treba vratiti. Dobro, pomislio je, moram mu reći. On će to srediti.
Nakon dva dana pristigli su još neki Amerikanci. S njima i jedan pravi
general. Oko njega su se kao oko pčele matice rojili foto-reporteri, novinari i
pomoćnici. Generala su odveli do bungalova zapovjednika logora. I Peteru
Marloweu, Macu i Larkinu su naredili da se tamo stvore. General je podigao
slušalice radija i pretvarao se kao da sluša.
„Držite tako, generale!”
„Samo još jedan snimak, generale!”
Petera Marlowea su dovukli naprijed i rekli mu da se nagne nad radio kao
da generalu objašnjava njegov rad.
„Ne tako – da vam vidimo lice. Da, tako, da se vide kosti, da, tako je bolje.”
Te noći, treći i posljednji od velikih strahova, raspeo je Changi.
Strah od sutrašnjice.
Cijeli Changi je sada znao da je rat zaista završen. Trebalo se suočiti s
budućnošću. Budućnošću izvan Changija. Ali budućnost je već počela. Bila je
tu.

Ljudi u Changiju su se povukli u sebe. Drugdje se nije ni moglo otići.

Nigdje se nije moglo sakriti. Osim u sebi. A tu je vladao užas.

Saveznička flota je stigla u Singapur. Došlo je mnoštvo pridošlica.

A onda su počela pitanja.
– Ime, čin, serijski broj, jedinica?
– Gdje ste se borili?
– Tko je umro?
– Tko je poginuo?
– Je li bilo mučenja? Koliko puta su vas pretukli? Koga ste vidjeli da je
ubadan bajunetom?
– Nikoga? Nemoguće! Razmislite, čovječe. Mućnite glavom! Sjetite se.
Koliko ih je umrlo? Na brodu? Tri, četiri, pet? Zašto? Tko je bio tamo?
– Koliko ih je preostalo iz vaše jedinice? Deset? Iz puka? Dobro, to je već
bolje. Dobro, a kako su ostali umrli? Da, da, detalje!
– Ah, vidjeli ste kako su ih ubadali bajunetom?
– Prolaz Tri pagode? Ah, željeznica! Da. Znamo za to. Što još možete
dodati? Koliko ste hrane dobivali? Anestetika? Oh, oprostite, naravno,
zaboravio sam. Kolera? Da, znam sve o Logoru tri. A što je s Logorom
četrnaest? Onome na granici Burme i Sijama? Tamo ih je umrlo na tisuće, zar
ne?
S pitanjima došljaci su donijeli i mišljenja. Ljudi iz Changija su ih čuli kako
jedan drugome kradomice šapću.
– Jesi li vidio onog čovjeka? Bože dragi, pa to je nemoguće! Hoda naokolo
gol! I to javno!
– A pogledaj tamo! Onaj tamo javno vrši nuždu! Isuse, uopće ne
upotrebljava papir! Pere se vodom i rukama! Bože blagi – pa to svi rade!
– Pogledaj ovaj prljavi krevet! Za boga miloga, pa ovo sve vrvi od stjenica!
 – Na kakav su se nivo srozali ovi jadni ljudi – gore nego životinje!
– Trebalo bi da budu u bolnici za duševne bolesti! Japanci su im sigurno
svašta radili, ali bi ih ipak bilo sigurnije zatvoriti. Izgleda da uopće ne mogu
razlikovati dobro od lošega!
– Pogledaj ih kako hrdaju ovo smeće! Bože, daš im kruha i rajčica, a oni
hoće rižu!
– Moram se vratiti na brod. Jedva čekam da dovedem i prijatelje. Pa to je
životna prilika, ovako nešto se više ne može vidjeti.
– Moj bože, ove medicinske sestre zbilja riskiraju, šećući ovako logorom.
– Ma, glupost, sasvim su sigurne. Vidio sam puno djevojaka koje su
namjerno došle ovo gledati. Pa to je da umreš od smijeha!
– Odvratno je kako ih ti zarobljenici gledaju!

S pitanjima i mišljenjima uljezi su donijeli i odgovore.

– Ah, avijatičarski poručnik Marlowe? Da, dobili smo telegrafski odgovor
od Admiraliteta. Kapetan Marlowe, iz Ratne mornarice, on, ovaj, žao mi je, vaš
otac je mrtav. Poginuo je u akciji prema Murmansku. Desetog rujna 1943. Žao
mi je. Slijedeći!
– Kapetan Spence? Da. Za vas imamo mnogo pošte. Možete je podići u
stražarnici. Oh, da. Vaša... žena i dijete su vam poginuli u Londonu, prilikom
zračnog napada. U siječnju ove godine. Žao mi je. Bila je to V2 bomba.
Slijedeći!
– Potpukovnik Jones? Da, gospodine. Vi ste u prvoj grupi koja sutra odlazi.
Sutra idu svi viši časnici. Bon voyage! Slijedeći!
– Major McCoy? Ah, da. Vi ste se raspitivali o ženi i sinu. Da vidimo, ukrcali
su se Empress o f Shropshire, zar ne? Brod koji je iz Singapura isplovio 9.
Veljače 1942. Žao nam je, nemamo nikakvih vijesti, osim što znamo da je
brod potopljen negdje blizu Bornea. Po nekim pričanjima bilo je preživjelih,
no je li bilo i gdje bi se mogli nalaziti – to nitko ne zna. Morat ćete biti
strpljivi! Čuli smo da zarobljeničkih logora ima posvuda – Celebes, Borneo –
jednostavno, morat ćete biti strpljivi! Slijedeći!
– Ah, pukovnik Smedly-Taylor? Žao mi je, gospodine, imamo loše vijesti.
Žena vam je poginula u zračnom napadu. Pred dvije godine. Vaš stariji sin,
vođa eskadrile P. R. Smedly-Taylor, nosilac ordena Viktorijina križa, nestao je
nad Njemačkom, 1944. Vaš sin John je trenutno u Berlinu s okupacionim
snagama. Ovdje mu je adresa. Njegov čin? Potpukovnik. Slijedeći!
– Pukovnik Larkin? Obavijesti za Australce su na drugom mjestu.
Slijedeći!
– Kapetan Grey? Aha, da vidimo, to je malo komplicirano. Gledajte,
javljeno je da ste nestali u akciji 1942. godine. Bojim se da vam se žena
preudala. Ona je... ovaj... to je njena sadašnja adresa. Ne znam, gospodine.
Morat ćete se raspitati u Uredu državnog odvjetnika. Na žalost, te zakonske
stvari su izvan mojih zaduženja. Slijedeći!
– Kapetan Ewart? Oh, da, Malajski puk? Da. Sretan sam što vam mogu reći
da vam je žena s troje djece dobro i na sigurnom. Nalaze se u logoru Cha Song
u Singapuru. Da, danas popodne ćemo vam osigurati transport. Molim? E, to
ne znam. Ovdje piše troje – a ne dvoje djece. Možda je greška, ne znam.
Slijedeći!

Sve više ljudi je išlo plivati. No vani im je još uvijek bilo strašno, pa im je
bilo drago kad su se opet vratili. I Sean je išao plivati. Hodao je prema obali,
okružen, muškarcima, a u rukama je nosio zavežljaj. Kad je društvo došlo do
plaže, Sean se okrenuo, a muškarci su se smijali i rugali perverznjaku koji nije
htio svući odjeću kao i svi ostali.
„Peder!”
„Buzorant!”
„Tetka!”
„Homić!”
Sean je otišao dalje obalom da pobjegne od izrugivanja, sve dok nije našao
osamljeno mjesto. Skinuo je kratke hlače i suknju i obukao večernji sarong,
podloženi prslučić, pojas, svilene čarape, a zatim se lijepo počešljao i stavio
šminku. Pažljivo, vrlo pažljivo. Onda je djevojka ustala, sigurna u sebe i vrlo
sretna. Obukla je još i cipele s visokom petom i krenula prema moru.
More joj je zaželjelo dobrodošlicu i olakšalo joj san, da bi zatim, nakon
izvjesnog vremena proždrlo njenu odjeću, tijelo i sve što joj je pripadalo.
Major je stajao na vratima barake Petera Marlowea. Bluza mu je bila
ukrašena mnogim odličjima, a izgledao je vrlo mlad. Zurio je u baraku,
promatrajući životinje kako leže na krevetu, puše, ili se pripremaju za
tuširanje. Oči su mu se napokon zaustavile na Peteru Marloweu.
„Koga vraga buljiš, majku ti jebem”, vrisnuo je Peter Marlowe.
„Ne možete sa mnom tako govoriti. Ja sam major i...”
„Jebe mi se da si i Isus Krist! Gubi se odavde! Gubi se!”
„Stani mirno! Dat ću te na vojni sud!” prasnuo je major, iskolačenih očiju,
oznojen. „Sram te bilo, stojiš tu u suknji...”
„To je sarong...”
„To je suknja, stojiš u suknji, polugol! Vi zatvorenici mislite da vam je sve
dopušteno. E, pa, hvala bogu, nije! A sada ću te naučiti da poštivaš...
Peter Marlowe mu izvuče bajunet iz pojasa, stisne ga o vrata i uperi mu
sječivo u lice. „Gubi se odavde, ili ću ti, tako mi svega, prerezati taj jebeni
vrat...”
Major je u sekundi nestao.
„Smiri se, Peter”, promrmlja Phil. „Sve ćeš nas uvaliti u govna.”
 „Zašto bulje u nas? Zašto? Do vraga, zašto?” povikao je Peter Marlowe.
Odgovora nije bilo.
U baraku je ušao liječnik sa znakom Crvenog križa na rukavu i požurio –
iako se pretvarao da ne žuri – smiješeći se, prema Peteru Marloweu. „Ne
obraćajte pažnju na njega”, rekao je pokazujući prema majoru koji je hodao
po logoru.
„Zašto, do vraga, svi vi buljite u nas?”
„Zapalite jednu cigaretu i smirite se.”
Liječnik je djelovao dovoljno fino i dovoljno mirno, ali je bio pridošlica – i
nije mu se moglo vjerovati.
„Zapalite cigaretu i smirite se! Vi gadovi samo to znate reći”, razbjesnio
se Peter Marlowe. „Pitao sam vas zašto svi buljite u nas?”
Liječnik je zapalio cigaretu i sjeo na krevet, a zatim je to požalio, jer je
znao da su svi kreveti zaraženi. Ali, htio je pomoći. „Pokušat ću vam
objasniti”, rekao je tiho. „Vi, svi vi ste propatili nepropativo i izdržali
neizdrživo. Vi ste hodajući kosturi. Samo su vam oči u licima, a u tim očima je
jedan pogled...” Zastao je na trenutak, tražeći prave riječi, jer je znao da im je
potrebna pomoć, njega i dobrota. „Ne znam baš točno kako bih to opisao. Taj
mahniti... ne, to nije dobra riječ, a nije ni ustrašeni pogled. No taj pogled je u
svim vašim očima. I svi ste živi, a po svim pravilima bi morali biti mrtvi. Mi
ne znatno zašto niste mrtvi ili zašto ste preživjeli – mislim na sve vas
zajedno. Mi, koji smo došli izvana buljimo u vas zato što nas fascinira...”
„Mi smo vam kao cirkusanti iz nekog prokletog provincijskog varijetea,
ha?”
„Da”, mirno reče liječnik. „Možda bi se i tako moglo reći, ali...”
„E, pa, tako mi svega, ubit ću prvog frajera koji bude zurio u mene kao da
sam neki majmun.”
„Evo”, reče liječnik, pokušavajući da ga smiri. „Uzmite ove tablete. Smirit
će vas i...”
Peter Marlowe izbije tablete iz liječnikove ruke i poviče: „Ne trebaju meni
nikakve jebene tablete. Jedino što hoću jest da me puste na miru!” Izjurio je iz
barake.
Američka baraka je bila pusta.
Peter Marlowe je legao na Kingov krevet i zaplakao.
„Hajde, zdravo, Peter”, reče Larkin.
„Zdravo, pukovniče.”
„Zdravo, Mac.”
„Neka je sa srećom, momče.”
„Bit ćemo u vezi.”
Larkin im je stisnuo ruke, a zatim su se zaputili do ulaza u Changi, gdje su
čekali kamioni da i posljednje Australce ukrcaju na brodove. Da ih odvedu
kući.
 „Kada ti odlaziš, Peter?” zapita Mac, kad je Larkin otišao.
„Sutra. A ti?”
„Idem sada, ali ću ostati u Singapuru. Nema smisla da se ukrcavam na
brod dok još ne znam kuda.”
„Još uvijek nema vijesti?”
„Ne. Mogu biti bilo gdje po Indoneziji. Ali da su ona i Angus mrtvi, mislim
da bih to znao. Ovdje unutra.” Mac je podigao naprtnjaču i nesvjesno
provjerio je li tajna kutija sardina još uvijek na sigurnom. „Čuo sam neke
priče da su u jednom logoru u Singapuru žene koje su bile na Shropshireu.
Možda neka od njih nešto zna, ili mi bar može pružiti trag. Ako uspijem
pronaći te žene.” Izgledao je star i izbrazdan, ali vrlo jak. Ispružio je ruku.
„Salamat.”
„Salamat.”
„Puki ‘mahlu!”
„Senderis”, reče Peter Marlowe, svjestan svojih suza, kojih se nije stidio.
Ni Mac se nije stidio svojih.
„Možeš mi uvijek pisati na Singapursku banku, momče.”
„Hoću. Želim ti sreću, Mac.”
„Salamat!”
Peter Marlowe je stajao na cesti koja je dijelila logor i promatrao kako se
Mac uspinje uz brijeg. Mac se zaustavio na vrhu, okrenuo se i mahnuo. Peter
Marlowe mu odmahne, a zatim se Mac izgubi u gomili.
Sada je Peter Marlowe ostao potpuno sam.

Bila je to posljednja zora u Changiju. Umro je posljednji čovjek. Neki

časnici iz Barake šesnaest su već bili otišli. To su bili najbolesniji.
Peter Marlowe je ležao ispod mreže protiv komaraca u polusnu. Oko njega
ljudi su se budili, ustajali i odlazili obaviti nuždu. Barstairs je dubio na glavi,
vježbajući jogu, Phil Mint je već jednom rukom čačkao nos, a drugom tjerao
muhe, partija bridža je već počela, Myner je već vježbao ljestvicu po drvenoj
klavijaturi, a Thomas je proklinjao što doručak kasni.
„Kako ti se čini, Peter?” zapita Mike.
Peter Marlowe otvori oči i pogleda ga. „Pa, izgledaš drukčije, to je
sigurno.”
Mike protrlja izbrijanu gornju usnu podlakticom. „Osjećam se kao da sam
gol.” Opet se pogledao u zrcalo. Zatim je slegnuo ramenima. „Pa, obrijao sam
ih, i gotovo.”
„Hej, stiže klopa!” pozvao je Spence.
„Što je?”
„Zobena kaša, toast, marmelada, pečena jaja, slanina, čaj.”
Neki su se ljudi žalili da su obroci mali, a neki da su veliki.
 Peter Marlowe je uzeo samo jaja i čaj. Pomiješao je jaja s malo riže, koju je
sačuvao od jučer, i pojeo s ogromnim zadovoljstvom.
Gledao je Drinkwatera kako se gega. „Hej, Drinkwater”, pozvao ga je, „imaš
li malo vremena?”
„Pa da, naravno.” Drinkwatera je iznenadila neočekivana prijaznost
Petera Marlowea. No ipak, gledao je u pod svojim tamnoplavim očima, jer se
bojao da će se nagomilana mržnja kod Petera Marlowea ipak pokazati. Stani
malo, Theo, rekao je samome sebi. Mjesecima si se već dobro držao. Nemoj
sada sve upropastiti. Još samo par sati i moći ćeš ga zaboraviti i sve te druge
grozne ljude. Lyles i Blodger nisu bili u pravu da me tako izazivaju. Zbilja nisu
bili u pravu. E, pa, i dobili su što su zaslužili.
„Sjećaš se one zečje noge što si je ukrao?”
Drinkwateru bijesnu oči. „Što... o čemu ti to pričaš?”
Phil dođe s druge strane prolaza, češući se, i pogleda ih.
„Ma, dobro, daj, Drinkwater”, reče Peter Marlowe. „Više mi nije stalo do
toga. A i zašto bi, do vraga? Rat je završen i skoro smo vani. Ali se sjećaš one
zečje noge, zar ne?”
„Što... o čemu ti to... Ne”, rekao je osorno, „ne sjećam se.” No jedva se
savladavao da ne kaže: „Izvrsno, prava poslastica.”
„To nije bio zec, znaš?”
„Oh? Oprosti, Marlowe – to nema veze sa mnom. I do dana današnjega ne
znam tko ju je uzeo, što god da je bilo!”
„Reći ću ti što je bilo”, reče Peter Marlowe, uživajući. „Bilo je to meso od
štakora, štakorsko meso.”
Drinkwater se nasmijao. „Vrlo si zabavan”, rekao je sarkastično.
„Ali, zbilja je bio štakor! Zaista! Uhvatio sam tog štakora. Bio je velik,
dlakav i po cijelom tijelu je imao kraste. Mislim da je imao kugu.”
Drinkwateru je počela podrhtavati brada, a obrazi su mu se trzali.
Phil je namignuo Peteru Marloweu i veselo dodao: „To je istina, velečasni.
Sav je bio krastav. Vidio sam kad mu je Peter gulio stražnje noge...”
Drinkwater je u tom trenutku povratio sve po novoj, čistoj uniformi i
izjurio van, povraćajući čitavim putem. Peter Marlowe se počeo smijati, a
uskoro je čitava baraka urlala
„Oh, bože”, jedva izusti Phil. „Morao sam ti priteći u pomoć, Peter. To je
zbilja briljantna ideja. Pretvarati se da je to bio štakor. Oh, moj bože!”
„Ali, to je zbilja bio štakor”, reče Peter Marlowe. „Namjerno sam mu ga
namjestio da ga ukrade.”
„Oh, da, svakako”, sarkastično reče Phil, automatski vjerujući da i dalje
prihvaća šalu. „Nemoj ni pokušavati smisliti nešto bolje od toga! Pa to je
prekrasna priča”
Peter Marlowe je znao da mu ne bi vjerovali. Stoga više ništa nije rekao.
Nitko mu ne bi vjerovao, osim da im pokaže farmu... Bogati! Farma! Želudac
mu se okrenuo.
Obukao je novu uniformu. Na epoletama je bio čin – avijatički poručnik.
Na lijevoj strani grudi bila su pričvršćena krila. Bacio je pogled na stvari koje
su bile njegovo vlasništvo. Krevet, mreža protiv komaraca, madrac, pokrivač,
sarong, poderana košulja, poderane kratke hlače, dva para klompi, nož, žlica i
tri aluminijska tanjura. Skupio je sve u zavežljaj, odnio van i potpalio.
„Hej, slušaj ti... oh, oprostite, gospodine”, reče narednik. „Paljenje vatre je
vrlo opasno.” Narednik je bio došljak, ali se Peter Marlowe više nije bojao
došljaka. Više ne.
„Gubi se”, prasnu Peter Marlowe.
„Ali, gospodine...”
„Rekao sam da se gubiš, boga ti tvoga!”
„Da, gospodine.” Narednik je salutirao i Peter Marlowe je bio vrlo
zadovoljan što se više ne boji pridošlica. Uzvratio je pozdrav, ali je odmah
zažalio jer nije imao kape na glavi. Stoga je pokušao prikriti grešku brzo
rekavši: „Oh, gdje mi je, do vraga, kapa?” i zaputio se u baraku, osjetivši kako
mu se vraća strah od pridošlica. No brzo ga je otjerao i zakleo se u sebi, tako
mi svega na svijetu, nikad se više neću bojati. Nikada.
Pronašao je kapu i skrivenu kutiju sardina. Stavio je konzervu u džep i
krenuo niza stube od barake, putem pored žice. Logor je već bio gotovo pust.
Posljednji engleski vojnici će otići danas, istim konvojem kao i on. Odlaze.
Dugo nakon što su otišli svi Australci i cijelu vječnost nakon Amerikanaca. Ali
to se jedino moglo i očekivati. Spori smo, ali vrlo sigurni.
Zaustavio se pored američke barake. Platneno krilo nadstrešnice bijedno
se ljuljalo na vjetru prošlosti. Po posljednji put Peter Marlowe uđe u baraku.
Baraka nije bila prazna. Tu je bio Grey, ulašten u novoj uniformi.
„Došao si posljednji put pogledati mjesto svojih trijumfa, ha?” upitao je
otrovno.
„Da, moglo bi se i tako reći”, Peter Marlowe je savio cigaretu i ostatke s
krajeva spremio u kutiju za duhan. „Ali, sada je rat završen. Sad smo jednaki,
ti i ja.”
„To je istina.” Greyevo lice se rastegnulo, a oči su bile nalik na zmijske.
„Mrzim tu tvoju petlju.”
„Sjećaš se Dina?”
„Što je s njim?”
„Bio je tvoj doušnik, zar ne?”
„Pa mislim da to sada mogu priznati.”
„King je znao sve u vezi s Dinom.”
„Ne vjerujem ti.”
„Dino je dobio nalog da ti daje informacije. Bio je to Kingov nalog!”
nasmijao se Peter Marlowe.
„Ti si jedan obični lažljivac!”
 „A zašto bih lagao?” Peter Marlowe se naglo prestade smijati. „Vrijeme
laganja je prošlo. Gotovo. Ali Dino je to zaista radio po nalogu. Sjećaš li se
kako si uvijek malo zakasnio? Uvijek.”
Oh, moj bože, pomisli Grey. Da, da, sad mi je sve jasno.
„King je mislio da ćeš naći nekog pravog doušnika, ukoliko ti on ne
namjesti lažnog. Tako ti je podmetnuo Dina.”
Grey se odjednom osjetio vrlo umoran. Vrlo, vrlo umoran. Mnoge je stvari
bilo tako teško razumjeti. Mnoge, čudne stvari. Onda je ugledao Petera
Marlowea i njegov izazivački osmijeh i sva njegova zapretena bijeda je
eksplodirala. Pojurio je barakom, prevrnuo Kingov krevet, rasuo sve njegove
predmete, a zatim prosiktao prema Peteru Marloweu: „Vrlo lukavo! Ali,
doživio sam da su Kinga sveli na pravu mjeru, a potrudit ću se da to i ti
doživiš! I ti i tvoja smrdljiva gornja klasa!”
„Ma nemoj ?”
„Da, tako mi svega na svijetu! Smjestit ću ti već nešto, pa makar na to
potrošio čitav svoj život. Ali ću te na kraju pobijediti. I tvojoj će sreći doći
kraj.”
„Sreća s tim nema nikakve veze.”
Grey upre prstom u lice Petera Marlowea. „Kad si se rodio, imao si sreću!
U Changiju si imao sreću. Čak si uspio pobjeći i s tom svojom sitnom
dragocjenom dušicom!”
„O čemu ti to pričaš?” Peter Marlowe mu odgurne prst.
„Govorim o pokvarenosti. Moralnoj pokvarenosti. Spasio si se u zadnji
čas. Da si proveo još samo nekoliko mjeseci u sjeni Kingova zla, zauvijek bi se
izmijenio. Postajao si sve više veliki lažljivac i prevarant – baš kao i on.”
„Nije on bio ni zao, niti je ikoga varao. On se samo prilagodio
okolnostima.”
„Ovaj svijet bi bio jedno tužno mjesto kad bi se svatko izvlačio na tu
ispriku. Postoji i nešto što se zove moral.”
Peter Marlowe baci cigaretu na pod i smrvi je u prašinu. „Nemoj mi reći
da bi radije bio mrtav sa svim tim svojim prokletim vrlinama, nego živ, uz
saznanje da moraš učiniti male kompromise.”
„Male?” Grey se oporo nasmijao. „Sve si prodao. Čast, poštenje, ponos –
sve, za milodare najgoreg gada u ovoj smrdljivoj rupi.”
„Kad se malo bolje razmisli, Kingov osjećaj časti je bio vrlo visok. Ali imaš
pravo u jednoj stvari. On me je izmijenio. Pokazao mi je da je čovjek čovjek,
bez obzira na njegovo podrijetlo. To je suprotno svemu onome što su me
učili. Stoga, nisam bio u pravu što sam te potcjenjivao zbog nečega s čime ti
nemaš veze, i to mi je žao. Ali mi nije žao što te prezirem zbog toga što si
takav čovjek.”
„Ali ja barem nisam prodao svoju dušu!” Greyeva uniforma bila je
natopljena znojem, dok je zlokobno promatrao Petera Marlowea. No u sebi je
osjećao duboku mržnju prema samome sebi. A ono sa Smedly-Taylorom?
upitao se. Tako je, i ja sam prodao dušu. Jesam. Ali barem znam što sam to
učinio, što je bilo krivo. To znam. I znam zašto sam to učinio. Stidio sam se
svoga podrijetla i htio sam pripadati onima gore. Tvojoj prokletoj klasi,
Marlowe. I to u vojsci. Ali nikada mi nije bilo manje stalo nego sada. „Vi
gadovi ste ščepali čitav svijet”, rekao je naglas, „ali neće to tako još dugo,
bogme, neće više. Izravnat ćemo se s vama, ja i ljudi poput mene. Nismo se
borili u ratu da bi pljuvali po nama. Poravnat ćemo se mi.”
„Želim vam puno sreće.”
Grey je nastojao kontrolirati disanje. S mukom je otvorio šake i obrisao
znoj s očiju. „Ali ti, ti nisi vrijedan ni da se čovjek potuče s tobom. Ti si
mrtav!”
„Stvar je u tome da smo obojica i te kako živi.”
Grey se okrenuo i otišao do vrata. Na gornjoj stepenici se opet okrenuo.
„Zapravo, trebalo bi da tebi i Kingu budem zahvalan zbog nečega”, rekao je
zlobno. „Mržnja prema vama me je održala na životu.” Zatim je otišao i više se
nije osvrnuo.
Peter Marlowe je promatrao logor, a zatim ponovo baraku i rasute
Kingove stvari. Podigao je tanjur u kome su se servirala jaja i primijetio da je
već pokriven prašinom. Odsutno je osovio stol i stavio tanjur na njega,
izgubljen u mislima. Mislima na Greya, Kinga, Samsona, Seana, Maxa, Texa;
razmislio je gdje bi sada mogla biti Macova žena, je li N’ai bila samo san,
mislio je o generalu, o uljezima, domu i Changiju.
Razmišljam i razmišljam, pomislio je bespomoćno. Je li pogrešno
prilagoditi se? Je li pogrešno preživjeti? Što bih ja učinio da sam bio na
Greyevu mjestu? Što bi Grey učinio da je bio na mome mjestu? Što je dobro, a
što je zlo?
I Peter Marlowe je, ispunjen bolom, znao da je jedini čovjek koji bi mu,
možda, mogao na to odgovoriti, poginuo u ledenom moru. ploveći za
Murmansk.
Oči su mu motrile predmete iz prošlosti – stol na kome je počivao ruku,
krevet na kome se oporavljao, klupu koju su on i King dijelili, stolice u kojima
su se smijali – sve je to već bilo drevno i pljesnivo.
U uglu je bila hrpa japanskih dolara. Podigao ih je i zagledao se. Zatim ih je
lagano ispuštao, jednog po jednog. Kad su se papiri smirili, muhe su ponovo
sletjele na njih.
Peter Marlowe je zastao na vratima. „Zbogom”, rekao je napokon svemu
što je pripadalo njegovom prijatelju. „Zbogom i hvala.”
Izašao je iz barake i pošao duž zatvorskog zida, sve dok nije stigao do
kolone kamiona koji su strpljivo čekali na ulazu u Changi.
Forsyth je stajao pored zadnjeg kamiona, više nego zadovoljan što je ovaj
zadatak završen. Bio je iscrpljen, a u očima mu je bio znak Changija.
Zapovjedio je da povorka krene.
Prvi je kamion krenuo, za njim drugi i treći, i svi su kamioni napustili
Changi, a Peter Marlowe se samo jednom okrenuo.
Kad su već bili daleko.
Kad je Changi izgledao kao biser u smaragdnoj ostrigi, plavo-bijel ispod
tropskoga neba – kad je Changi stajao na maloj uzvisini, a oko njega se pružao
pojas zelenila, a još dalje je to zelenilo prelazilo u plavo-zeleno more, a more
se pretapalo u beskonačnost obzorja.
Nakon toga, nikada se više nije osvrnuo unatrag.

Te noći Changi je ostao pust. Ljudi više nije bilo. Ali ostali su kukci.
I štakori.
I dalje su bili tamo. Ispod barake. I mnogi su uginuli, jer su ih njihovi
zarobljivači zaboravili. No najjači su živjeli i dalje.
Adam je jurišao na žicu da bi se domogao hrane izvan svog kaveza, boreći se
za žicom, kao što se borio sve otkako se našao u kavezu. Napokon je njegova
strpljivost bila nagrađena. Jedna stranica kaveza je popustila i on je pao na
hranu i proždro je. Zatim je otpočinuo i s obnovljenom snagom jurnuo na drugi
kavez i malo zatim požderao meso u njemu.
Eva mu se pridružila. Ona je trebala njemu, a on je trebao njoj, pa su počeli
harati združenim snagama. Kasnije se srušila cijela stranica iskopanog rova i
tako otvorila mnoge kaveze, pa su se živi hranili mrtvima, a živi-slabi postali
hrana živih-jakih, sve dok preživjeli nisu podjednako ojačali. Zatim su se potukli
među sobom i proždrli.
A Adam je vladao, jer je on bio Kralj. Sve do dana kad ga je napustila želja da
bude Kralj. Tada je uginuo i postao hrana jačima. A najjači je uvijek bio Kralj, ne
samo po svojoj snazi, već i po lukavosti, sreći i snazi zajedno. Među štakorima.
Notes

[←1] Naziv za englesku zastavu (prim, prev.)

[←2] Pommy, donekle pogrdan naziv za engleskog vojnika (prim, prev.)

[←3] King, engl. = kralj (prim, prev.)

[←4] Wog, pogrdni naziv za domoroca, Malajca (prim, prev.)

[←5] Skraćeni naziv za “Spitfire”, engleski lovački avion (prim, prev.)

[←6] Kratica za ROYAL ARMY MEDICAL SERVICE, Vojni sanitet (prim, prev.)

[←7] U engleskoj vojsci uobičajeno ime za Australce (prim, prev.)

[←8] „Waltzing Matilda”, australska nacionalna pjesma (prim, prev.)

[←9] DFC, Distinguished Flying Cross, visoko englesko odlikovanje za pilote

(prim, prev.)

[←10] VC – Victoria Cross, visoko britansko ratno odlikovanje (prim, prev.)

[←11] Lateks – mliječni sok kaučukovca, od koga se preradom dobiva kaučuk

(prim, prev.)

[←12] Prijevod Josip Torbarina.

[←13] Težinske mjere su u prijevodu preračunate (prim, prev.)

[←14] SEAC – South-eastern Asia Commission, Vojna uprava Jugoistočne

Azije (prim, prev.)