Lee

Child – Posjetitelj

The visitor
Mojim roditeljima Audrey i Johnu, koji su me naučili kako i zašto čitati.
 JEDAN

Izreka kaže da je znanje moć. Što više znanja, to više moći. Recimo da znate dobitnu loto
kombinaciju? Sve brojeve? Ne da ih pogađate, ne da ste ih sanjali, nego da ih zaista znate? Što
biste učinili? Otrčali biste do kioska, eto što. Na listiću biste zaokružili te brojeve. I dobili biste.
Isto je i s tržištem dionica. Što bi bilo, recimo, da doista znate čijim će dionicama skočiti
cijena? Ovdje ne govorimo o predosjećaju ili nagađanju. Ne govorimo o trendu, igri postotaka,
glasinama ili o povjerljivoj dojavi. Govorimo o znanju. Pravom, čvrstom znanju. Što kad biste ga
imali? Što biste učinili? Nazvali biste svoga brokera, to je to. Kupili biste. Onda, nešto kasnije,
sve biste prodali i postali biste bogati.
Isto je s košarkom, isto je s konjskim utrkama, s bilo čime, čime god poželite. S
nogometom, hokejom, idućom ragbi sezonom, s bilo kojim sportom. Kad biste mogli predvidjeti
budućnost, bili biste na konju. Bez sumnje. Isto je i s Oscarima, isto je s Nobelovom nagradom,
isto je s prvim snijegom ili mrazom. Isto je s bilo čime.
Isto je i s ubijanjem ljudi.
Pretpostavimo da želite ubiti neke ljude. Trebali biste unaprijed znati kako to učiniti. Taj
dio ne predstavlja veliki problem. Postoji puno načina. Neki od njih su bolji od ostalih. Većina ih
ima poneku manu. Stoga se koristi sve znanje koje se ima i smišlja se neki novi način. Misliš,
misliš, misliš i napokon smisliš dobru metodu.
Puno pažnje posveti se pripremama. Savršena metoda nije lagana, pa je pažljivo
planiranje jako važno.
No, sve to vama je mačji kašalj. Vi nemate problema s pažljivim planiranjem. Ama baš
nikakvih problema. Kako biste i mogli imati, sa svom svojom pameti? Nakon svih vježbi? Znate
da će pravi problemi uslijediti nakon svega. Kako ćete osigurati da se izvučete? Koristite sve
svoje znanje, eto kako. Znate bolje od drugih ljudi kako policija radi. Viđali ste ih na dužnosti,
bezbroj puta, ponekad iz velike blizine. Znate što traže. Stoga im ne ostavljate ništa što bi mogli
pronaći. O svemu skupa dobro promislite u svojoj glavi, vrlo precizno, vrlo točno i vrlo pažljivo.
Otprilike jednako pažljivo kao kad biste zaokruživali brojeve na listiću za loto, kada biste sigurno
znali da će vam oni donijeti bogatstvo.
Ljudi kažu da je znanje moć. Što je više znanja, to je više moći. Što znači da ste otprilike
najmoćnija osoba na svijetu. Kad se radi o ubijanju ljudi. I nekažnjenom izvlačenju iz toga. Život
je prepun odluka, prosudbi i pogađanja, ide čak do toga da ste na njih toliko naviknuti da ih i
dalje nastavljate raditi, iako to baš i nije sasvim potrebno. Dođete do one faze kad kažete što ako,
pa počnete spekulirati što biste učinili da je neki problem vaš umjesto nečiji drugi. To pređe u
naviku. To je bila navika koju je Jack Reacher nosio u sebi. Upravo zato je sjedio sam za stolom
u restoranu i zurio u leđa dvojici tipova sedamosam metara pred sobom, pitajući se hoće li biti
dovoljno samo otjerati ih, ili će morati ići korak dalje i polomiti im ruke.
To je bilo pitanje dinamike. Dinamika grada otpočetka je određivala da će mali talijanski
restoran u Tribeci, poput ovog u kojem Reacher sjedi, ostati višemanje prazan, sve dok o njemu
nešto ne napiše kritičar iz New York Timesa ili dok kolumnist Observera dvije večeri zaredom u
njemu ne primijeti kakvu slavnu osobu. No, nijedna od te dvije stvari još se nije dogodila i u
lokalu još uvijek nije bilo gužvi, zbog čega je bio savršen izbor za osamljenika koji traži mjesto
za večeru u blizini djevojčinog stana, dok ona radi do kasno u uredu. Dinamika grada. Zbog nje
je bilo neizbježno da će Reacher biti ovdje. Zbog nje je bilo neizbježno da će tu biti ona dvojica
koje je promatrao. Jer, dinamika grada određuje da poprište bilo koje svijetle nove komercijalne
investicije prije ili kasnije posjeti netko tko želi sigurnih tri stotine dolara tjedno, u zamjenu za
uslugu odustajanja od slanja svojih momaka da je razvale bejzbol palicama i dršcima sjekire.
Dvojica koje je Reacher promatrao stajala su blizu šanka, tiho razgovarajući s vlasnikom.
Šank je bio mala konstrukcija smještena u kutu prostorije. inio je pravilan oštar trokut, dugačak
dva ili tri metra po stranici. Nije to bio šank za koji će itko ikad sjesti i nešto popiti. Bio je tek
ishodište. Mjesto gdje se drže boce s pićem. Bile su poredane u tri reda, na staklenim policama
ispred blještavog zrcala. Kasa i naprava za naplaćivanje kreditnim karticama stajali su na donjoj
polici. Vlasnik je bio mali nervozan čovjek koji se sada povukao unatraške u vrh trokuta i stajao
leđima priklještenim na ladicu s novcem. Ruke su mu bile prekrižene na prsima, defanzivno.
Reacher mu je to mogao vidjeti u očima. Odavale su nešto između nevjerice i panike i zvjerale
naokolo po prostoriji.
Bila je to velika prostorija, otprilike dvadeset puta dvadeset metara, oblika pravilnog
četverokuta. Strop je bio visok, možda šest ili osam metara. Bio je izrađen od prešanog lima,
ponovno obrađenog do mutnog sjaja. Zgrada je bila stara više od stotinu godina, a ovaj prostor
vjerojatno se vremenom koristio za koješta. Možda je izgrađen za tvornički pogon. Prozori su
sasvim sigurno bili dovoljno veliki i brojni da neki industrijski proces, u doba kad je cijeli grad
imao najviše pet katova. Potom je možda postao dućan. Možda čak i salon automobila. Bio je
dovoljno velik. Sad je talijanski restoran. Ne tip restorana s crvenim kariranim stolnjacima ili
hranom iz domaće talijanske kuhinje, već mjesto u čiji je blještavi avangardni interijer
investirano tri stotine tisuća dolara i u kojem će vam poslužiti sedam ili osam ručno napravljenih
raviola na golemom tanjuru i nazvati to obrokom. Reacher je blagovao ovdje deset puta u četiri
tjedna koliko je otvoren i svaki put bi odlazio s osjećajem gladi. No kvaliteta je bila na tako
visokoj razini da je ljudima govorio o tome, što je stvarno trebalo predstavljati nešto, jer Reacher
nije bio nikakav sladokusac. Mjesto se zvalo Mostro's, što se, prema onome što je znao od
talijanskog, prevodilo s Monster's.1 Nije bio siguran na što se to odnosilo. Sasvim sigurno ne na
obilatost obroka. No ipak je dobro zvučalo, a mjesto sa svijetlim javorovim drvetom, bijelim
zidovima i mutnim aluminijskih dodacima bilo je prilično atraktivno. Ljudi koji su radili ondje
bili su ljubazni i nenametljivi. Iz odličnih zvučnika postavljenih visoko na zidovima svirale su
cijele opere, od početka do kraja. Po Reacherovu nestručnom mišljenju, svjedočio je nastajanju
velikog ugleda.
No, veliki ugled očito se stječe vrlo sporo. Zbog minimalističkog avangardnog dekora
bilo je u redu na prostoru dvadeset puta dvadeset metara imati samo dvadesetak stolova, no u
posljednja četiri tjedna nikad nije vidio da ih je odjednom zauzeto više od tri. Jednom je u cijelih
devedeset minuta koje je proveo unutra bio jedini gost. Večeras je tu bio još samo jedan par. Jeli
su pet stolova dalje od njega. Sjedili su jedno nasuprot drugome, njemu okrenuti postrance. Tip je
bio srednje građen i preplanuo.
Kratka plava kosa, svijetli brkovi, svijetlosmeđe odijelo, smeđe cipele. Žena je bila
mršava i tamnoputa, u suknji i sakou. Na podu do njene desne noge stajala je aktovka od umjetne
kože. Oboje su imali oko trideset pet godina i oboje su izgledali iscrpljeni, umorni i utučeni.
Oboma je bilo ugodno u društvu drugoga, no nisu puno pričali.
Dva tipa za šankom razgovarali su. To je bilo sigurno. Naginjali su se jedan prema
drugome, savijajući se u struku, govoreći glasno i uvjeravajući jedan drugoga. Vlasnik je stajao
naslonjen na blagajnu, pod istim se kutom naginjući unatrag. Izgledalo je kao da se sva trojica
nalaze u velikoj oluji koja ih nosi po prostoriji. Dva tipa bila su puno veća od onog srednje građe.
Na sebi su imali jednake tamne vunene kapute, zbog čega su izgledali širih ramena i nabijeniji.
Reacher je u mutnim zrcalima iza boca s pićem mogao vidjeti njihova lica. Tamnija put, tamne
oči. Nisu bili Talijani. Sirijci ili Libanonci, možda, iako su im onu arapsku boju posvijetlile
generacije i generacije predaka koji su živjeli u Americi. Užurbano su nastojali dokazati jednu
stvar za drugom. Tip na desnoj strani rukom je činio pokret kao da mete. Bilo je lako prepoznati
da to predstavlja malj koji prelazi preko boca na policama. Potom mu se ruka stala pomicati
goredolje. Tip je pokazivao kako se police mogu razbiti. Jedan udarac mogao bi ih razbiti sve, od
vrha do dna, govorio je. Vlasnik je postajao sve bljeđi. Pogledom je prelazio po policama.
Potom je tip na lijevoj strani popravio ovratnik, prstima lupnuo po ručnom satu i okrenuo
se za otići. Njegov partner se uspravio i pošao za njim. Pružio je ruku prema najbližem stolu,
uzeo tanjur i razbio ga o pod. Smrskao se pri dodiru s pločicama, glasno se sudarivši s operom
čiji je zvuk plutao zrakom. Plavokosi tip i njegova djevojka mirno su sjedili i skrenuli pogled u
drugu stranu. Dva tipa polako su odšetali prema vratima, uspravljenih glava, puni
samopouzdanja. Reacher ih je promatrao sve dok nisu došli do pločnika. Potom se vlasnik
izvukao iz prostora iza šanka, sagnuo se i rukama počeo skupljati ostatke razbijenog tanjura.
"Jeste li dobro?" doviknuo mu je Reacher.
Čim je to izgovorio, shvatio je da je izrekao glupost. Čovjek je samo slegnuo ramenima i
na lice nabacio onu tužnu facu za sve prilike. Spustio je ruke na pod i stao skupljati krhotine
porculana na jednu hrpicu. Reacher se podigao sa stolice, udaljio se od svoga stola, raširio svoju
maramicu na susjednu pločicu i počeo stavljati krhotine na nju. Par koji je sjedio pet stolova dalje
promatrao ga je.
"Kad se vraćaju?" upitao je Reacher. "Za sat vremena", rekao je čovjek. "Koliko traže?“
Tip je slegnuo ramenima i uputio mu kiseo osmijeh.
"Za početak dobivam popust", rekao je. "Dvjesto dolara tjedno, ali raste na četiristo kad
posao krene." "Želite li plaćati?“
Tip je ponovno složio onu tužnu facu. "Mislim da želim zadržati posao. Ali plaćanje dvije
stotke tjedno sigurno mi neće u tome pomoći.“
Plavokosi tip i crna djevojka gledali su prema zidu na suprotnoj strani, ali su slušali što se
događa. Opera je došla do arije u nižem tonalitetu i diva je počela pjevati tihim tužnim glasom.
"Tko su oni?" tiho je upitao Reacher.
"Nisu Talijani", kazao je čovjek. "Neke obične propalice.“
"Mogu li se poslužiti vašim telefonom?" Tip je kimnuo glavom.
"Znate li za neki dokasna otvoren dućan s uredskom opremom?" upitao je Reacher. "Na
Broadwayu, dva bloka dalje", rekao je čovjek. "Zašto? Imate nekakvog posla?" Reacher je
kimnuo. "Da, posao", rekao je.
Uspravio se i zaobišao šank. Pored nove knjige za rezervacije stajao je novi telefon.
Knjiga je izgledala kao da ju nitko nikad nije otvorio. Podigao je slušalicu, izbirao broj i čekao da
se nakon dva zvonjenja kilometar i pol dalje i četrdeset katova već netko javi. "Halo?" kazao je
glas.
"Zdravo, Jodie", rekao je.
"Hej, Reacheru, što ima nova?" "Hoćeš li biti brzo gotova?“
Čuo je kako je uzdahnula.
"Ne, ovo će potrajati cijelu noć", rekla je. "Kompliciran slučaj, a naše mišljenje trebalo im
je već jučer. Stvarno mi je žao.“
"Nema veze, ne brini", rekao je. "Imam nekog posla. Mislim da ću se nakon toga zaputiti
natrag u Garrison.“
"OK, čuvaj se", rekla je ona. "Volim te.“
Začuo je šuškanje dokumenata i potom se veza prekinula. I on je spustio slušalicu,
ponovno zaobišao šank i vratio se svome stolu. Ispod šalice s espresso kavom ostavio je četrdeset
dolara i zaputio se prema vratima.
"Sretno", doviknuo je.
 Do poda sagnut tip gotovo je neprimjetno kimnuo, a par koji je sjedio za udaljenim
stolom promatrao ga je kako odlazi. Podignuo je ovratnik svoga kaputa, zabio ruke duboko u
džepove, izašao na pločnik i ostavio zvuk opere za sobom. Bilo je prohladno, a jesenji zrak je bio
oštar. Ispod noćnih svjetiljki počeli su se stvarati mali krugovi magle. Hodao je prema istoku,
prema Broadwayu, tražeći među neonskim reklamama oznaku za dućan s uredskom opremom.
Bila je to uska prostorija pretrpana stvarima koje su na sebi imale cijene ispisane na papiru
fluorescentne boje, izrezanom u obliku zvijezde. Sve se prodavalo po smiješno niskim cijenama,
što je Reacheru odgovaralo. Kupio je malu napravu za stavljanje cijena i tubu vrlo jakog ljepila.
Potom se ponovno čvrsto ogrnuo kaputom i zaputio se na sjever, prema Jodieinom stanu.
Njegova olupina na četiri kotača bila je parkirana u podzemnoj garaži ispod njezine
zgrade. Preko rampe ju je izvezao na ulicu, skrenuo južno prema Broadwayu i potom zapadno
prema restoranu. Kad je došao do njega usporio je i pogledao kroz velike prozore. Cijelo mjesto
blještalo je od neonskog svjetla koje je osvjetljavalo bijele zidove i svijetli namještaj. Nije bilo
gostiju. Doslovno svi stolovi bili su prazni, a vlasnik je sjedio na stolici iza šanka. Reacher je
skrenuo pogled, autom zaobišao blok zgrada i nepropisno se parkirao na početku uličice koja je
vodila do ulaza u kuhinju restorana.
Ugasio je motor i svjetla na automobilu i spremio se na čekanje.
Dinamika grada. Jači teroriziraju slabije. To se nastavlja i traje, kao što je uvijek trajalo,
sve dok ne nalete na nekog jačeg od njih, tko ima nekakav ljudski razlog da ih zaustavi. Nekog
poput Reachera. On nije imao nikakav stvarni razlog pomoći čovjeku kojeg je jedva poznavao.
Tu nije bilo nikakve logike. Nikakvog plana. Upravo u tom trenutku u gradu od sedam milijuna
stanovnika vjerojatno je bilo na stotine jakih ljudi koji nanose bol slabijima, možda čak i tisuće.
On ih svakako nije namjeravao potražiti. Nije provodio nikakvu kampanju. No jednako tako, nije
mogao dopustiti da mu se to dogodi točno ispred nosa. Nije mogao jednostavno odšetati. Nikad to
nije mogao.
Iz džepa je izvukao napravu za označavanje cijena. Potjerati ona dva tipa bio je samo prvi
dio posla. Bitno je bilo što će oni misliti, tko ih je potjerao. Zabrinuti građanin koji se sam zauzeo
za prava nekog vlasnika restorana sasvim sigurno nije mogao uspjeti, koliko god u početku akcije
bio učinkovit. Nitko se ne boji usamljenog pojedinca, jer ga se pukim brojkama može nadjačati, a
osim toga, usamljeni pojedinac prije ili kasnije umire, odlazi negdje drugdje ili jednostavno gubi
zanimanje. Ono što ostavlja jak dojam jest organizacija. Nasmijao se, spustio pogled na napravu
koju je držao u rukama i pokušavao shvatiti kako ona radi. Za pokus je utipkao svoje prezime,
izradio naljepnicu i otkinuo je. Reacher. Na plavoj plastificiranoj traci, dugačkoj tek nešto više od
tri centimetra, utisnulo se sedam bijelih slova. To je značilo da će etiketa prvog tipa biti velika
petnaestak centimetara. A za drugog deset, možda jedanaest centimetara. Idealno. Ponovno se
nasmiješio i stao tipkati i izrađivati naljepnice i polagati ih na sjedalo pored sebe. Na stražnjoj
strani, ispod papira koji se odljepljivao, imale su ljepilo, no njemu je trebalo nešto bolje od toga,
pa je stoga i kupio superljepilo. Okrenuo je poklopac male tube, plastičnim vrškom probušio
metalnu foliju i otvor tube pripremio za rad. Vratio je poklopac natrag i spremio tubu i naljepnice
u džep. Potom je izašao iz automobila na hladan večernji zrak, sakrio se u sjenu i čekao.
Dinamika grada. Njegova se majka bojala gradova. To je bilo dio njegovog obrazovanja.
Govorila mi je da su gradovi opasna mjesta. Prepuni su grubih, opasnih ljudi. On sam je grub
čovjek, no kao dječak hodao je naokolo spreman i voljan vjerovati joj. I vidio je da je u pravu.
Ljudi na gradskim ulicama bojali su se, bili su neupadljivi i defenzivni. Držali su se podalje od
njega i prelazili na drugu stranu ulice kako bi izbjegli bliski susret s njime. inili su to tako
uvjerljivo da je postao uvjeren kako su ti opasni ljudi tu, odmah iza njegovih leđa. Onda je
odjednom shvatio, ja sam taj opasan čovjek. Oni se boje mene. To je bilo otkriće. Vidio je svoj
odraz u staklu izloga i shvatio kako se to moglo dogoditi. Prestao je rasti u petnaestoj godini
života, kad je već bio visok dva metra i težak sto trideset kilograma. Div. Kao i većina tinejdžera
u to vrijeme, oblačio se poput propalice. Oprez koji mu je usadila majka na licu mu se očitavao
kao bezizražajno, ravnodušno buljenje. Oni se boje mene. To ga je zabavljalo, pa bi se
nasmiješio, a ljudi bi tada ostajali na još većoj udaljenosti. Od tog trenutka nadalje znao je da su
veliki gradovi poput svih drugih mjesta, i da je na svakog čovjeka iz grada kojeg bi se on trebao
bojati išlo devedeset i devet drugih, koji su se bojali još više od njega. Koristio se znanjem kao
taktikom, a smireno samopouzdanje koje se zbog toga pojavilo u njegovom hodu udvostručilo je
dojam koji je ostavljao na ljude. Dinamika grada.
Kad je prošlo pedeset i pet minuta od onog roka od sat vremena, izašao je iz sjene i stao
na ugao, naslonivši se na cigleni zid restorana, još uvijek čekajući. Mogla se čuti opera, samo
slab tanašni zvuk koji se probijao kroz izlog pored njega. Automobili su poskakivali i lupali po
rupama na cesti. Na uglu preko puta nalazio se bar s klima uređajem koji je brujao i puštao paru
koja se dizala u zrak, osvijetljena neonskim svjetlom. Bilo je hladno i ljudi na pločniku hodali su
užurbano, lica omotanih debelim šalovima. On je držao ruke duboko u džepovima, jednim
ramenom naslonjen na zid, i promatrao automobile koji su mu išli ususret.
Dva tipa u crnom Mercedesu stigla su točno na vrijeme. Parkirali su blok zgrada dalje, s
jednim kotačem sljubljenim s rubom pločnika. Svjetla su se ugasila i dvoja prednja vrata su se
gotovo istodobno otvorila. Obojica su izašli iz auta, uzlepršalih crnih kaputa, okrenuli se natrag,
otvorili stražnja vrata i sa stražnjeg sjedala izvadili teške maljeve. Gurnuli su ih ispod kaputa,
zalupili vratima, bacili pogled naokolo i krenuli. Pred sobom su imali deset metara pločnika,
nakon čega su trebali prijeći ulicu i još deset metara pločnika na ovoj strani ulice. Brzo su se
kretali. Veliki tipovi puni samopouzdanja, brz hod, veliki koraci. Reacher se odgurnuo od zida i
suočio se s njima točno kad su zakoračili na njegov pločnik. "U uličicu, momci", kazao je.
Izbliza, izgledali su prilično impresivno. Kao par, sasvim sigurno su bili prilično težak
zalogaj. Mladi, nešto mlađi od trideset godina. Krupni, nabijeni onim čvrstim mesom koje nije
sazdano od čistih mišića, ali djeluje gotovo kao da jest. Široki vratovi, svilene kravate, košulje i
odijela nisu baš bili iz kataloga. Maljeve su nosili uspravne ispod lijevih strana kaputa, lijevim
rukama ih držeći za drške kroz džepne otvore.
"Tko si, dovraga, ti?" kazao je tip koji je stajao desno.
Reacher ga je pogledao. Prvi koji progovori je dominantniji dio bilo kojeg partnerstva, a u
situaciji jedan na dva dominantniji je onaj kojega treba prvog srediti.
"Tko si, dovraga, ti?" ponovio je.
Reacher im se približio slijeva i neznatno se okrenuo, blokirajući pločnik i usmjeravajući
ih prema uličici.
"Poslovni savjetnik", kazao je. "Želite li da vam se plati, ja sam onaj koji će to srediti."
Tip je zastao. Potom je kimnuo glavom. "OK, ali pusti uličicu. Učinit ćemo to unutra." Reacher je
odmahnuo glavom. "Nije logično, prijatelju. Počevši od sada, plaćamo vam da se držite izvan
restorana, nije li tako?“
"Imaš li novac?“
"Naravno", rekao je Reacher. "Dvjesto dolara.“
Zakoračio je ispred njih i krenuo prema sporednoj uličici. Para je izlazila iz ventilacijskih
otvora kuhinje i išla mu ravno u lice. Mirisalo je na talijansku hranu. Pod nogama mu je škripalo
smeće i pijesak, a zvuk njegovih koraka odbijao se o zidove od opeke. Zastao je, okrenuo se i
ostao tako stajati, poput nestrpljivog čovjeka kojeg živciraju oni koji oklijevaju pratiti ga.
Pretvorili su se u obrise na crvenkastom odsjaju svjetala automobila koji su se zaustavili na
semaforu. Pogledali su najprije njega, pa onda jedan drugoga, te rame uz rame zakoračili
naprijed. Ušli su u uličicu. Bili su samozadovoljni. Krupni tipovi puni samopouzdanja, s
maljevima ispod kaputa, dva na jedan. Reacher je trenutak počekao i potom krenuo dalje po
oštroj dijagonali između svjetla i sjene. Potom je ponovno zastao. Načinio je korak unatrag, kao
da želi njih dvojicu propustiti ispred njega. Poput kulturne geste. Oni su ubrzali. Približili su mu
se.
Laktom je udario tipa s desna, po strani glave. Bilo je puno dobrih bioloških razloga za to
učiniti.
Općenito govoreći, ljudska lubanja je tvrđa od ljudske šake. Od sudara lubanje i šake,
šaka će se prije slomiti. Lakat je puno bolji. A strana glave bolja je od čela ili zatiljka. Pomicanje
naprijednazad ljudski mozak podnosi možda deset puta bolje od pomicanja lijevodesno. Zbog
nekog kompliciranog razloga evolucije. Dakle, treba biti lakat i strana glave. Bio je to kratak i
snažan udarac, dobro naciljan, no tip je jednu dugu sekundu ostao na svojim nesigurnim nogama.
Potom je ispustio malj. Skliznuo mu je po unutrašnjoj strani kaputa i uz snažan drveni zvuk pao
na tlo. Onda ga je Reacher udario još jedanput. Istim laktom. U istu stranu glave. Istom jačinom.
Tip se srušio na tlo kao da su se ispod njega otvorila nevidljiva vrata.
Drugi tip se gotovo uspio pribrati. Uhvatio je malj najprije desnom, a onda i lijevom
rukom. Izvukao ga je ispod kaputa i zamahnuo njime, no načinio je grešku koju čini većina ljudi.
Uzeo je prevelik zamah unatrag, a zatim zamahnuo prenisko. Namjeravao je uputiti jak udarac
posred Reacherovog tijela. U tome su bile dvije greške. Velik zamah traži previše vremena da se
uputi udarac. A od udarca posred tijela vrlo je lako obraniti se. Puno bolje je ciljati visoko, u
glavu, ili nisko, u koljena.
Od udarca maljem treba se braniti ulaskom u njega, i to što prije. Snaga udarca dolazi od
težine malja, pomnožene s brzinom zamaha. To je stvar matematike. Masa puta brzina jednako
moment sile. Oko mase malja se se ne može učiniti ništa. Malj će biti jednako težak, gdje god se
nalazio. Stoga se treba pobrinuti oko brzine. Treba mu se približiti i uhvatiti ga upravo kad
prelazi iz zamaha u udarac. Dok je još uvijek u onom prvom djeliću sekunde ubrzanja. Dok je
još uvijek spor. Upravo zato je velik zamah loš potez. Što se više zamahne, to ga se kasnije može
pokrenuti prema naprijed. To se više vremena potroši uzalud.
U trenutku kad je udarac upućen Reacher je bio tridesetak centimetara udaljen od njega.
Promatrao je luk kojim se kreće i uhvatio malj objema rukama, nisko ispod čovjekovog trbuha.
Trideset centimetara zamaha, u njemu gotovo da nije bilo nikakve snage. Samo bezopasan udarac
po dlanovima. U tom trenutku sav moment kojeg tip pokušava ugraditi u njega postaje oružje
koje se može iskoristiti protiv njega. Reacher ga je zaokrenuo, okrenuo držak prema gore i
izbacio tipa iz ravnoteže. Iskrenuo mu je zglobove, oslobodio malj i udario ga njime. Takvim se
udarcem treba poslužiti. Bez zamaha. Tip je pao na koljena i glavom udario u zid restorana.
Reacher ga je udario nogom, okrenuo na leđa i položio mu malj pod grkljan, pridržavši ručku
nogom, a desnom rukom radni kraj malja. Lijevom rukom mu je pretražio redom sve džepove.
Izvukao je automatski pištolj, debeli novčanik i mobitel.
"iji si?" upitao je.
"Gospodina Petrosiana", zastenjao je tip. Reacheru ime nije značilo ništa. čuo je za
sovjetskog šahovskog prvaka koji se zvao Petrosian. I za nacističkog generala istog imena. No
nijedan od njih nije provodio zaštitarski reket u New York Cityju. Nasmijao se s nevjericom.
"Petrosian?" kazao je. "Sigurno se šališ sa mnom.“
Nastojao je da mu se u glasu osjeti podsmijeh, kao da je iz sve sile zabrinjavajućih rivala
kojih su se njegovi šefovi mogli dosjetiti Petrosian bio toliko nisko na listi, da je bio gotovo
nevidljiv.
"Zezate se s nama, zar ne?" kazao je. "Petrosian? Što je s njime, je li poludio?“
 Prvi tip se počeo micati. Ruke i noge polako su mu počele tražiti oslonac. Reacher je na
sekundu opet uzeo malj u ruke, maknuo ga s vrata drugog tipa i lagano udario prvog tipa po
glavi. U roku od sekunde i pol malj je opet bio na starom mjestu. Drugi tip počeo je krkljati pod
snagom drvene drške koja mu je pritiskala vrat. Prvi tip se previjao po podu. Nije bilo ni blizu
kao u filmovima. S tri udarca u glavu nitko se ne može nastaviti boriti. Umjesto toga mu je loše,
cijeli idući tjedan ga proganjaju vrtoglavica i mučnina. Gotovo da ne može ni stati na noge.
"Imamo poruku za Petrosiana", tiho je rekao Reacher.
"Kakvu poruku?" zastenjao je tip. Reacher se ponovno nasmiješio. "Tebe", kazao je.
Posegnuo je u džep za naljepnicama i ljepilom.
"Sad ostani jako mirno ležati", kazao je.
Tip je doista ležao jako mirno. Pomaknuo je ruku kako bi opipao vrat, no to je bilo sve.
Reacher je odlijepio papir na stražnjoj strani naljepnice, stavio debeo namaz ljepila na plastiku i
čvrsto pritisnuo naljepnicu tipu na čelo. Prstom je prešao njome, cijelom dužinom. Na naljepnici
je pisalo Mostro's već ima zaštitu.
"Leži mirno", kazao je ponovno.
Uzeo je malj sa sobom i okrenuo lice drugog tipa prema gore, držeći ga rukom za kosu.
Upotrijebio je velike količine ljepila i drugu naljepnicu prilijepio na njegovo čelo. Na ovoj je
pisalo: ne počinjite rat za teritorij s nama. Provjerio mu je džepove i došao do istovjetnog
sadržaja. Automatski pištolj, lisnica i telefon. Plus ključevi Mercedesa. Pričekao je da se tip
ponovno počne micati. Potom je bacio pogled na drugog tipa. Puzao je na rukama i koljenima,
pipajući naljepnicu na čelu.
"Ne može se skinuti", doviknuo mu je Reacher. "Osim ako ne želiš da s njome ode i velik
dio kože. Idi i prenesi naše pozdrave gospodinu Petrosianu, a onda svrati u bolnicu.“
Okrenuo se natrag. Ispraznio je cijelu tubu ljepila tipu na dlanove, stisnuo ih jedan uz
drugoga i odbrojio do deset. Kemijske lisičine. Povukao je tipa za ovratnik, uspravio ga i držao
tako sve dok ponovno nije postao sposoban sam stajati na nogama. Potom je bacio ključeve
automobila drugom tipu.
"Pretpostavljam da su tebe imenovali vozačem", kazao je. "A sada briši.“
Tip je ostao stajati, sijevajući očima lijevodesno. Reacher je odmahnuo glavom.
"Nemoj ni pomišljati na to", kazao je. "Ili ću ti odrezati uši i natjerati te da ih pojedeš. I
nemoj se više vraćati ovamo. Nikad. Ili ćemo poslati nekog puno goreg od mene. U ovom
trenutku ja sam ti najbolji prijatelj, OK? Je li ti to jasno?" Tip je samo zurio. Potom je oprezno
kimnuo glavom. "Dakle, briši", rekao je Reacher.
Tip sa zalijepljenim rukama imao je problema s kretanjem. Nije bio sposoban za to. Drugi
tip je imao problema da mu pomogne. Nije bilo slobodne ruke za koju ga je mogao uhvatiti. Na
trenutak je sve promatrao, a onda se sagnuo ispred njega i ponovno se pojavio između
zalijepljenih ruku, ponijevši ga na leđima. Oteturao je i zastao na početku uličice, obasjan sjajem
široke ulice. Nagnuo se naprijed, podigao teret na ramena i izgubio se iz vidokruga.
Pištolji koje su nosili bile su vojne Berette M9, kalibra devet milimetara. Reacher je isto
takvo oružje nosio trinaest dugih godina. Serijski broj pištolja M9 urezan je u aluminijski okvir,
odmah ispod mjesta gdje je na cijevi ugravirano Pietro Beretta. Brojevi na oba pištolja bili su
izbrisani. Netko se poslužio okruglom turpijom, bruseći od vrška cijevi do otponca. Posao nije
obavljen previše elegantno. Oba spremnika bila su puna sjajnih bakrenih Parabelluma. Reacher je
u mraku rastavio pištolje i bacio spremnike, cijevi i metke u kantu ispred kuhinjskih vrata. Potom
je okvire položio na tlo, ugurao kamenčiće u mehanizam i potezao otponce sve dok kamenčići
nisu zaglavili mehanizam. Bacio ih je u smeće, maljem razbio drške i ostavio komadiće na tlu.
U lisnicama su bile kartice, dokumenti i gotovina. Ukupno možda tri stotine dolara.
Smotao je novac i spremio ga u džep, a lisnice šutnuo u kut. Potom se uspravio, okrenuo se i
smješeći se odšetao natrag na pločnik. Bacio je pogled na ulicu. Mercedesu nije bilo ni traga.
Nestao je. Ponovno je ušetao u napušteni restoran. Orkestar je upravo bio na vrhuncu, a neki
tenor je dizao glas prema junački visokoj noti. Vlasnik se nalazio za šankom, izgubljen u
mislima. Podigao je pogled. Tenor je napokon došao do one note, a violine i violončela su mu se
priključili. Iz ukradenog smotuljka Reacher je izvadio deset dolara i bacio ih na šank.
"Ovo je za tanjur kojeg su razbili", kazao je. "Predomislili su se.“
Čovjek je samo zurio u novčanicu, ne progovorivši ni riječi. Reacher se ponovno okrenuo
i odšetao van. Na drugoj strani ulice vidio je onaj par iz restorana. Stajali su na pločniku preko
puta, promatrajući ga. Plavokosi tip s brkovima i crnokosa žena s aktovkom.
Samo su stajali tamo, čvrsto omotani kaputima, i gledali ga. Otišao je do svog automobila
i otvorio vrata. Sjeo je u njega i upalio ga. Preko rameno je bacio pogled na promet na ulici. Još
uvijek su ga promatrali. Uključio se u promet i pritisnuo gas. Blok zgrada dalje pogledao je u
retrovizor i vidio tamnokosu ženu kako prilazi rubu pločnika, okreće glavu i još uvijek gleda za
njim. Potom ju je prekrila neonska svjetlost, pa se izgubila iz vidokruga.
 DVA

Garrison je mjesto uz istočnu obalu rijeke Hudson, u okrugu Putnam, otprilike devedeset
kilometara sjeverno od Tribece. U večernjim satima jeseni obično nema nikakvih problema s
prometom. Jedno naplatno mjesto, prazna cesta, prosječna brzina može biti koliko god se poželi.
No Reacher je vozio oprezno. Obična vožnja od mjesta A do mjesta B njemu je bila novost. Bilo
mu je novo čak i to da uopće postoje mjesta A ili B. Osjećao se kao izvanzemaljac u nekom
sređenom i nepoznatom okruženju. A kao svaki izvanzemaljac, pod svaku se cijenu nastojao
držati podalje od nevolja. Stoga je vozio dovoljno sporo da ostane neprimjetan i puštao ljude koji
su se kasno vraćali s posla da svojim brzim limuzinama projure u trakama lijevo i desno od njega.
Za tih devedeset kilometara trebalo mu je sat i sedamnaest minuta.
Njegova je ulica bila mračna, jer je zalazila duboko u slabo naseljeno seosko područje.
Kontrast prema blještavom sjaju velikog grada bio je potpun. Skrenuo je na svoj prilaz,
promatrajući kako svjetla farova poskakuju i prelaze preko gustog zelenila koje je okruživalo
asfalt. Lišće je poprimalo smeđu boju i na električnom svjetlu izgledalo živopisno i nestvarno.
Provezao je posljednji zavoj i svjetla su se okrenula prema vratima garaže, osvijetlivši dva
automobila što su čekali pred njima, prednjom stranom okrenuti naprijed. U panici je naglo
zakočio, a njihova su se svjetla upalila i zaslijepila ga upravo u trenutku kad se i retrovizor
ispunio jakom svjetlošću otraga. Okrenuo je glavu i maknuo je od svjetla, usput vidjevši kako sa
strane prema njemu trče ljudi s moćnim svjetiljkama u rukama. Snopovi svjetlosti iz svjetiljki
poskakivali su pred njima. Okrenuo se natrag i vidio dva automobila kako naglo staju ispred
njega, a farovi im bliješte na sve strane. Iz njih su istrčavali ljudi i potrčali mu ususret. Njegov je
automobil stajao nepomičan pod bezbrojnim snopovima svjetlosti. Kroz svjetlo i tamu probijali
su se ljudi i trčali prema njemu. Imali su pištolje, a preko kaputa su nosili tamne ogrtače.
Okružili su mu automobil. Vidio je da su neke od svjetiljki pričvršćene za puščane cijevi. Ljudi
koji su se skupljali iza bili su osvijetljeni svjetlošću automobilskih farova. Iznad rijeke se dizala
magla i zadržavala se u zraku. Svjetla su probijala maglu, a snopovi su se sudarali u suludim
horizontalnim kretnjama.
Jedan lik se približio njegovom automobilu. Pojavila se ruka i pokucala po staklu.
Otvorila se. Dlan je bio malen i blijed. Ženska ruka. Snop svjetlosti iz svjetiljke okrenuo se
direktno prema njoj i pokazao da drži značku. Bila je u obliku štita. Blještavo zlatne boje. Na
vrhu štita bio je smješten zlatni orao s glavom okrenutom ulijevo. Svjetiljka se približila i
Reacher je na štitu ugledao natpis, zlatnim slovima na zlatnoj podlozi. Zurio je u njih. Pisalo je
Federal Buerau of Investigation (FBI). Ministarstvo pravosuđa SADa. Žena je pritisnula značku
na prozor automobila. Dotaknula je staklo, uz hladan metalni zvuk. Viknula je prema njemu. čuo
je kako joj iz tame dopire glas.
"Ugasite motor", vikala je.
Od snopova svjetlosti uperenih prema njemu nije mogao vidjeti ništa. Ugasio je motor i
sada su se u magli koja je visjela u zraku čuli samo zvukovi nemirnog hodanja po njegovom
prilazu.
"Stavite obje ruke na volan", viknuo je ženski glas.
Položio je obje ruke na volan i ostao mirno sjediti. Glavu je okrenuo u stranu i pogledao u
vrata automobila. Otvorila su se s vanjske strane i upalilo se svjetlo koje je osvijetlilo tamnokosu
ženu iz restorana. Plavokosi tip s brkovima stajao joj je iza ramena. U jednoj je ruci držala
značku FBIja, a u drugoj pištolj. Pištolj mu je bio uperen ravno u glavu. "Izađite iz automobila",
kazala je. "Lijepo i polako.“
Načinila je jedan korak unatrag, a njen pištolj pratio je pokrete njegove glave. On se
okrenuo u mjestu, stavio noge na automobilski prag i zastao, s jednom rukom na naslonu za
glavu, drugom na volanu, cijelom svojom težinom spreman spustiti stopala na tlo. Pred sobom je,
na svjetlu farova svojeg automobila, vidio petšest ljudi. Iza leđa bi mu ih trebalo biti još više.
Možda još nekolicina blizu kuće. I na početku prilaza. Žena je ustuknula još jedan korak. Stao je
na tlo ispred nje.
"Okrenite se", kazala je. "Položite ruke na vozilo.“
Učinio je što mu je zapovjeđeno. Gladak metal bio je hladan na dodir i mokar od noćne
rose. Na svakom djeliću svoga tijela osjetio je hladnoću koja mu je dolazila od ruku. Iz kaputa su
mu izvadili lisnicu, a iz džepa na hlačama sav ukradeni novac. Netko je prošao kraj njega i
gurnuo ga u ramena, provukao se u automobil i izvadio ključeve iz brave.
"Sad hodajte do automobila", doviknula je žena.
Značkom je pokazala kamo. On se okrenuo i ugledao snop svjetla koji se probijao kroz
maglu i padao na tlo metar pored njegovih nogu. Jedna od limuzina pored garaže. Krenuo je
prema njoj. Iza leđa je čuo glas koji je uzviknuo pretraži mu vozilo. Pored automobila ispred
garaže čekao ga je tip u tamnoplavom Kevlar ogrtaču. Otvorio je stražnja vrata i zakoračio
unatrag. Na stražnjem sjedalu pred njim ležala je ženina aktovka. Imitacija kože, s usađenim
hrapavim zrncima. Smjestio se točno pored nje. Tip u ogrtaču zalupio je vratima, a u isto vrijeme
na drugoj strani otvorila su se druga i žena je ušla i sjela do njega. Kaput joj je bio otkopčan, pa
su joj se vidjeli košulja i odijelo.
Suknja je bila prošarano crne boje i prilično kratka. Začuo je šuškanje najlona i ponovno
ugledao pištolj, još uvijek uperen njemu u glavu. Prednja vrata su se otvorila i plavokosi tip je
kleknuo na sjedalo i posegnuo prema aktovci. Reacher mu je na zglobu ugledao svijetle dlake.
Tragovi nošenja ručnog sata. Tip je otvorio kovčeg i izvukao svežanj pa pira. Upalio je svjetiljku
i uperio snop svjetlosti prema njima. Reacher je ugledao gusto tipkan tekst i svoje ime u masnim
slovima, negdje pri vrhu stranice.
"Nalog za pretragu", kazala mu je žena. "Vaše kuće.“
Plavokosi tip je ponovno izašao iz automobila i zalupio vratima. U automobilu je nastala
tišina. Reacher je u magli čuo zvuk koraka. Udaljavao se. Ženu pored njega na trenutak je
osvijetlio snop svjetlosti izvana. Potom se malo pridignula, nagnula naprijed i upalila unutrašnje
svjetlo. Bilo je jako, žute boje. Sjedila je na boku, leđima okrenuta vratima i s koljenima prema
njemu, odmarajući ruku u kojoj je držala oružje tako što ju je naslonila na sjedalo. Ruka je bila
savijena, s laktom oslonjenim na naslon, tako da je oružje bilo sigurno smješteno i upereno prema
njemu. Bio je to SIGSauer, veliko, učinkovito i skupo oružje.
"Držite noge čvrsto na podu", kazala je.
Klimnuo je. Znao je što je željela. Leđima se naslonio na vrata na svojoj strani, a stopala
je gurnuo ispod sjedala ispred sebe. To mu je stavilo tijelo u tako nezgodan položaj da bi pri
svakom pokušaju kretanja bio dovoljno spor da bi mu prije bilo kakvog pravog pokreta glava već
bila raznesena.
"Držite ruke tamo gdje ih mogu vidjeti", kazala je.
On je ispružio ruke i položio dlanove na naslon za glavu sjedala ispred sebe, a bradu je
naslonio na svoje rame. Postrance je promatrao cijev SIGSauera. Nije se micala ni za milimetar.
Iza nje ženin je prst čvrsto stezao otponac. Iza svega toga nalazilo se njezino lice.
"OK, sad sjedite mirno", rekla je ona.
Lice joj je bilo bezizražajno.
 "Ne pitate o čemu se ovdje radi", upitala je.
Sigurno ne o onome što se dogodilo prije sat i sedamnaest minuta, rekao je on sam sebi.
Nema šanse da bi se sve ovo moglo organizirati za sat i sedamnaest minuta. Nastavio je šutjeti i
ostao potpuno miran. Brinula ga je bjelina u onom zglobu kojim je žena pritiskala otponac
SIGSauera. Nesreće se događaju.
"Želite li znati o čemu se radi?" upitala je.
On ju je blijedo pogledao. Bez lisičina na rukama, pomislio je. Zašto? Žena je pogleda
prema njemu i slegnula ramenima. OK, neka bude kako ti hoćeš, značilo je to. Na licu joj je ostao
miran pogled. Nije to bilo lijepo lice, no bilo je zanimljivo. Bilo je tu nekog karaktera. Imala je
oko trideset i pet godina, što nije puno, ali na koži su joj se već pojavile prve male bore, kao da je
puno vremena provela izvodeći grimase. Vjerojatno više mrštenja nego smijanja, pomislio je on.
Kosa joj je bila crna kao katran, no prilično tanka. Moglo joj se vidjeti tjeme. Bilo je potpuno
bijelo. To joj je davalo onaj umoran, pomalo bolestan izgled. No oči su joj bile vesele. Bacila je
pogled mimo njega, kroz prozor automobila prema tami, tamo gdje su ljudi nešto radili po
njegovoj kući.
Nasmiješila se. Prednji zubi nisu joj bili potpuno pravilni. Desni je bio malo kriv i mrvicu
je prekrivao lijevi. Zanimljiva usta. Ukazivala su na odlučnost. Roditelji je nikad nisu odveli na
korekciju, a niti ona se nije na to odlučila. Morala je za to imati priliku. No, odlučila je ostati
potpuno prirodna. To je vjerojatno bio dobar izbor. Lice joj je postalo prepoznatljivo. Dobila je
karakter.
Ispod debelog kaputa vidjelo se da je mršava. Na sebi je imala crni sako koji je pristajao
uz suknju, a male grudi pokrivala je svijetla bluza. Bluza je izgledala kao da je od puno puta
opranog poliestera. Sužavala se prema struku i ondje nestajala ispod suknje. Košulja je bila malo
okrenuta u stranu, a suknja se zaustavila na pola bedara. Ispod crnog najlona vidjele su se tanke i
čvrste noge. Koljena su joj bila čvrsto skupljena, no između bedara je ostao procijep.
"Hoćete li prestati to činiti, molim vas?" rekla je.
Glas joj je odjednom postao leden, a pištolj se pomaknuo.
"initi što?" upitao je on.
"Gledati u moje noge.“
On je prebacio pogled na njezino lice. "Kad netko drži pištolj uperen ravno u mene, imam
pravo odmjeriti ga od glave do pete, zar se ne slažete sa mnom?" "Volite to činiti?“
"initi što?" "Promatrati žene.“
On je slegnuo ramenima. "Više nego što volim neke druge stvari, pretpostavljam." Pištolj
se približio još bliže. "To nije smiješno, kretenu. Ne volim kako me gledate." On se zabuljio u
nju.
"Ovako kako vas sad gledam?" upitao je.
"Znate na što mislim.“
On je odmahnuo glavom. "Ne, ne znam", kazao je.
"Kao da mi se udvarate", rekla je ona. "Odvratni ste, znate li to?“
Osluškivao je prezir u njenom glasu i zurio u njenu rijetku kosu, njen izraz lica, zbijene
zube, njeno čvrsto suho tijelo u toj komičnoj jeftinoj odori poslovne žene.
"Mislite da vam se udvaram?“
"Zar nije tako? Zar to ne bi volio?" On je ponovno odmahnuo glavom. "Ne, dok na ulici
još ima i pasa.“
Idućih gotovo dvadeset minuta sjedili su u napetoj, neprijateljskoj tišini. Potom se
plavokosi muškarac sa svijetlim brkovima vratio do automobila i sjeo na prednje suvozačevo
mjesto. Otvorila su se i vrata s vozačeve strane i unutra je ušao i drugi čovjek. U rukama je imao
ključeve. Gledao je u retrovizor dok nije dobio ženin znak i potom upalio motor, provezao se
pored parkiranog Reacherovog automobila i zaputio se prema cesti.
"Imam li pravo obaviti jedan telefonski poziv?" upitao je Reacher. "Ili FBI ne mari za
takve stvari?“
Plavokosi tip ponovno je pogledao u retrovizor.
"Nekad, u sljedeća dvadeset četiri sata", kazao je. "Pobrinut ćemo se da vaša ustavna
prava ne budu prekršena.“
Žena je cijelim putem do Manhattana, svih devedeset kilometara kroz mrak i maglu,
držala cijev SIGSauera jako blizu Reacherove glave.
 TRI

Parkirali su u nekoj podzemnoj garaži južno od Midtowna i izgurali ga van iz auta, u svježe
oličenu garažu bijelih zidova, prepunu jake svjetlosti i tamnih limuzina. Žena je izvela puni
zaokret na betonskom tlu, škripeći cipelama po podlozi. Pregledala je cijelo to prenatrpano
mjesto. Oprezan pristup. Potom je prstom pokazala jedna crna vrata dizala, smještena u daljem
kutu. Tamo su čekala još dva tipa. Tamna odijela, bijele košulje, neupadljive kravate. Oni su po
cijeloj toj zamišljenoj dijagonali promatrali ženu i plavokosog tipa. Na licima im se vidjelo da su
puni poštovanja. Bili su to momci iz pomlatka. No, svejedno su izgledali kao da im je ugodno,
čak i da su mrvicu ponosni. Kao da su oni nekakvi domaćini. Reacher je odjednom shvatio da
žena i plavokosi tip nisu agenti iz New Yorka. Oni su došli izvana. Na tuđem su teritoriju. Žena
nije pregledavala cijelu garažu samo zato što je oprezna. Učinila je to jer nije znala gdje se nalaze
vrata dizala.
Smjestili su Reachera u središte dizala i okupili se oko njega. Žena, plavokosi tip, vozač i
dva domaća momka. Pet ljudi, pet komada oružja. etiri muškarca zauzela su svaki svoj kut, a
žena je stala na sredinu, blizu Reachera, kao da želi pokazati da pripada njoj. Jedan od domaćih
momaka pritisnuo je tipku, pa su se vrata zatvorila i dizalo se pokrenulo.
Dugo je išlo prema gore i naglo se zaustavilo, u trenutku kad je na displeju pisalo 21.
Vrata su se nanovo otvorila i domaći momci poveli su ostale u prazan hodnik. Sve je bilo
sivo. Sivi tepih, siva boja na zidovima, sivo svjetlo. Bilo je mirno, kao da su svi osim najvećih
radoholičara otišli kući prije završetka radnog vremena. Niz zid hodnika redala su se zatvorena
vrata. Tip koji je vozio automobil iz Garrisona zastao je ispred trećih i otvorio ih. Reachera su
doveli do ulaza i on je bacio pogled u prazan prostor unutra, velik možda četiri puta pet metara, s
betonskim podom, grubo ožbukanim zidom, svime prekrivenim sivom bojom, kao da se radi o
kakvom rovu na bojišnici. Strop je bio nedovršen i još su se vidjele instalacije, četvrtaste cijevi
od tankog metala. S njih su visjele fluorescentne svjetiljke koje su po sivoj prostoji ostavljale
blještav trag. U kutu se nalazila samo jedna plastična vrtna stolica. To je bio jedini predmet u
cijeloj prostoriji. "Sjednite", kazala je žena.
Reacher je odšetao od stolice do suprotnog kuta i sjeo na pod, naslonjen na mjesto gdje su
se dva ožbukana zida susretala. Žbuka je bila hladna i vlažna. Prekrižio je ruke na prsima,
ispružio noge i prebacio jednu preko druge. Naslonio je glavu na zid, u kutu od četrdeset pet
stupnjeva u odnosu na ramena, pa je mogao zuriti ravno u ljude koji su stajali na vratima. Oni su
se povukli natrag u hodnik i za sobom zatvorili vrata. Nije se čuo zvuk okretanja brave, no to nije
ni bilo potrebno, jer s unutrašnje strane vrata nije bilo kvake.
Na betonskom podu osjetio je bat koraka koji su se udaljavali. Potom je ostao sam u tišini
koja je plutala na tihom brujanju zraka iz ventilatora iznad njegove glave. Sjedio je u tišini oko
pet minuta i potom je ponovno čuo korake izvana, nakon čega su se vrata opet otvorila, a neki
čovjek gurnuo glavu u prostoriju i zagledao se ravno u njega. Bilo je to starije lice, veliko,
crveno, natečeno od napora i naduto od visokog tlaka, puno neprijateljstva, a njegovo buljenje
trebalo je poručivati: dakle, ti si taj, je li' Pogled je potrajao tri ili četiri duge sekunde, a onda se
lice ponovno povuklo, vrata se zalupila i ponovno je nastupila tišina.
Pet minuta kasnije ponovilo se isto. Koraci u hodniku, lice koje se pomalja kroz vrata, isto
otvoreno buljenje. Dakle, ti si taj. Ovog puta lice je bilo mršavije i tamnije. Mlađe. Ispod njega
košulja s kravatom, bez sakoa. Reacher je uzvratio pogled, tri ili četiri sekunde. Lica je nestalo i
vrata su se zalupila.
Ovog puta tišina je trajala nešto dulje, negdje oko dvadeset minuta. Potom je na buljenje
došlo i treće lice. Koraci, zvuk pritiskanja kvake, otvaranje vrata, buljenje. To je taj tip, je li? Ovo
treće lice ponovno je bilo starije, lice čovjeka negdje u pedesetim godinama života, naizgled
sposobnog, s nešto sijedih vlasi. Nosio je debele naočale, a oči iza njih bile su mirne. U njima se
vidjelo ozbiljno razmišljanje. Izgledao je kao čovjek koji nosi odgovornost. Možda nekakav šef
Biroa. Reacher je umorno gledao u njega. Nitko ništa nije govorio. Nije se zapodjenuo nikakav
razgovor. Tip je samo zurio nekoliko trenutaka i onda je i njegovog lica nestalo, a vrata su se
zatvorila.
Što god se događalo vani, potrajalo je gotovo sat vremena. Reacher je bio sam u
prostoriji, udobno smješten na podu, i samo čekao. I onda je čekanju došao kraj. Gomila ljudi
vratila se zajedno, stvarajući buku u hodniku poput nekakvog nervoznog krda. Reacher je osjetio
lupanje i zvuk koraka. Potom su se vrata otvorila i u sobu je zakoračio onaj prosijedi tip s
naočalama. Nogu na koju se oslanjao ostavio je blizu praga i samo se tijelom nagnuo unutra.
"Vrijeme je za priču", kazao je.
Dva mlada agenta prišla su mu s leđa i zauzela položaj tjelohranitelja. Reacher je pričekao
trenutak i potom se odgurnuo od poda, uspravio se i izašao iz svojeg kuta. "Želim obaviti jedan
telefonski poziv", kazao je.
Prosijedi tip je odmahnuo glavom.
"Ima vremena za telefon", kazao je. "Najprije ćemo malo popričati, OK?“
Reacher je slegnuo ramenima. Problem oko uskraćivanja osnovnih prava jest u tome što
uvijek mora postojati netko tko će posvjedočiti da su uskraćena. Netko mora vidjeti da se to
dogodilo. A dva mlada agenta očito ništa nisu vidjela. Ili su možda vidjeli samog Mojsija kako se
spustio na Zemlju i s velikih kamenih ploča pročitao cijeli Ustav. Tko zna, možda bi se kasnije i
na to zakleli.
"Dakle, idemo", kazao je prosijedi.
Reachera su izveli u sivi hodnik, među gomilu ljudi. Tu je bila žena, plavokosi tip s
brkovima, onaj stari s visokim tlakom i mlađi tip sa suhim licem i košuljom bez sakoa. Muvali su
se po hodniku. Bilo je već kasno, no svi su bili živahni od uzbuđenja. Propinjali su se na prste od
uzbuđenja, ne osjećajući svoju težinu zbog napretka. Reacher je prepoznao taj osjećaj. Bio je to
osjećaj kojeg je već okusio, više puta nego se želio sjetiti.
No, bili su podijeljeni između sebe. Bilo je očigledno da postoje dvije ekipe. Bilo je
napetosti između njih. To je postalo očito dok su hodali. Žena se držala blizu njegovog lijevog
ramena, a plavokosi tip i tip s visokim tlakom odmah do nje. To je bila jedna ekipa. Iza njegovog
desnog ramena bio je tip suhog lica. On je predstavljao drugi tim, sam i brojčano nadjačan, jako
nesretan zbog toga. Reacher je osjećao njegovu ruku blizu svoga lakta, kao da je spreman zgrabiti
svoju nagradu.
Hodali su niz uzak sivi hodnik, kao kroz unutrašnjost kakvog ratnog broda, i došli u
veliku sivu prostoriju u kojoj je dugački stol zauzimao gotovo sav prostor. Stol je na oba duža
kraja bio zaobljen, a na samim rubovima odsječen. Na jednoj je strani, leđima okrenute prema
vratima, u redu stajalo sedam plastičnih stolica, tako dobro raspoređenih da ih zaobljeni rub stola
usmjeri točno prema jednoj jedinoj istoj takvoj stolici, smještenoj s druge strane stola.
Reacher je kratko zastao u hodniku. Nije bilo teško zaključiti koja stolica je namijenjena
njemu. Zaobišao je stol i smjestio se na nju. Bila je nestabilna. Noge su joj se savile pod
njegovom težinom, a plastika s naslona uronila mu je u mišiće leđa. Zidovi ove sobe bili su
također u žbuci, sive boje kao i u prethodnoj, no strop je ovdje bio dovršen. Na zidu je stajao
metalni zvučnik uokviren u iskrivljenu kutiju. Odmah do njega bio je i reflektor, metalnog
kućišta uperenog prema dolje, izravno u njega. Stol je bio od jeftinog mahagonija, debelo
premazan sjajnim lakom. Odbljesak svjetla mu je s laka ulazio ravno u oči.
 Dva mlađa agenta zauzela su svoje položaje uz zid na suprotnim krajevima stola, poput
kakvih stražara. Sakoi su im bili raskopčani i ispod njih su se pod pazuhom jasno vidjele futrole
za oružje. Ruke su im opušteno počivale na bokovima. Glave su okrenuli ustranu i gledali u
njega. S druge strane stola su se stvarale dvije ekipe. Sedam stolica, pet ljudi. Prosijedi tip je
sjeo na stolicu u sredini. Svjetlo mu je išlo ravno u naočale i pretvorilo ih u prazna zrcala. S desna
odmah do njega je sjeo tip s visokim tlakom, a do njega žena i pored nje plavokosi tip. Tip u
košulji, onaj sa suhim licem, bio je sam na srednjoj od tri stolice slijeva. Taj nerazmjer na drugoj
strani stola pomalo se utopio u odsjaju svjetala.
Prosijedi tip se nagnuo naprijed, oslonivši se laktima na sjajnu površinu stola, i time
preuzeo autoritet na sebe. Time je ujedno nesvjesno razdvojio grupe sa svoje lijeve i desne strane.
"Prepirali smo se oko vas", kazao je.
"Jesam li pritvoren?" upitao je Reacher. Tip je odmahnuo glavom. "Ne, još niste." "Znači,
mogu ići?“
Tip ga je pogledao preko okvira naočala. "Pa, bilo bi nam draže da ostanete ovdje, da sve
ovo skupa ostane civilizirano.“
Na jedan dugi trenutak nastupila je tišina.
"Dakle, neka bude civilizirano", rekao je Reacher. "Ja sam Jack Reacher. Tko ste,
dovraga, vi?“
"Molim?“
"Mogli bismo se najprije predstaviti. Tako to čine civilizirani ljudi, nije li tako? Predstave
se jedni drugima. Onda pristojno čavrljaju o Yankeesima, tržištu dionicama ili nečem drugom.“
Još malo tišine. Napokon, tip je kimnuo glavom.
"Ja sam Alan Deerfield", rekao je. "Pomoćnik direktora FBIja. Vodim područni ured u
New Yorku.“
Potom je okrenuo glavu udesno, pogledao prema plavokosom tipu na kraju reda stolica i
pričekao.
"Specijalni agent Tony Poulton", kazao je plavokosi i pogledao ulijevo.
"Specijalni agent Julia Lamarr", kazala je žena i pogledala ulijevo.
"Glavni agent Nelson Blake", kazao je tip s visokim tlakom. "Nas troje došli smo ovamo
iz Quantica. Ja vodim odjel za serijske zločine. Specijalni agenti Lamarrova i Poulton rade za
mene. Došli smo ovamo kako bismo razgovarali s vama.“
Nastala je stanka i onda se onaj imena Deerfield okrenuo na drugu stranu i pogledao
prema tipu što mu je sjedio slijeva.
"Glavni agent James Cozo", kazao je tip. "Odjel za organizirani kriminal, ovdje u New
York Cityju, radim na otkrivanju reketa.“
Još tišine.
"Je li sad u redu?" upitao je Deerfield.
Reacher se zagledao u svjetlo. Svi ostali su gledali njega. Plavokosi tip, Poulton. Žena,
Lamarr. Hipertenzični Blake. Sve troje iz Odjela za organizirani kriminal. Oni su ovdje kako bi
razgovarali s njime. Potom Deerfield, šef odjela FBIja u New Yorku, velika njuška. Onda
suhonjavi tip, Cozo, Iz odjela za organizirani kriminal, radi na otkrivanju reketa. Reacher je
polako prelazio pogledom slijeva udesno, potom s desna ulijevo, da bi ga konačno zaustavio na
Deerfieldu. Potom je kimnuo glavom.
"OK", kazao je. "Drago mi je da sam vas svih upoznao. Dakle, što kažete na Yankeese?
Mislite li da trebaju kupovati nove igrače?“
Pet različitih ljudi preko puta njega, pet različitih izraza nestrpljenja. Poulton je okrenuo
glavu ustranu, kao da je dobio pljusku. Lamarr je prezrivo frknula kroz nos. Blake je stisnuo
usne i još više pocrvenio. Deerfield je, nastavivši gledati ravno naprijed, samo uzdahnuo. Cozo je
pogledao u njega, tražeći intervenciju.
"Nećemo razgovarati o Yankeesima", rekao je Deerfield.
"Dobro, a što kažete na kretanje Dow indeksa? Mislite da ćemo uskoro ponovno doživjeti
Crni petak?“
Deerfield je odmahnuo glavom. "Ne igraj se sa mnom, Reachere. U ovom trenutku ja sam
ti najbolji prijatelj kojeg imaš.“
"Ne, Ernesto A. Miranda je moj najbolji prijatelj", rekao je Reacher. "Miranda protiv
države Arizona, odluka Vrhovnog suda iz lipnja 1966. godine. Odlučeno je da su mu prekršena
prava iz Petog amandmana, jer ga policajci nisu upozorili da ne mora govoriti i da može uzeti
odvjetnika.“
"Pa?“
"Pa, ne možete razgovarati sa mnom dok mi ne pročitate Mirandina prava. Zbog čega
uopće ne možete razgovarati sa mnom, jer bi mojoj odvjetnici trebalo malo vremena dok dođe
ovamo, a čak i kad dođe, neće me pustiti da razgovaram s vama.“
Tri agenta iz odjela za serijske zločine široko su se nasmiješila. Kao da im je Reacher
upravo nešto otkrio.
"Tvoja odvjetnica je Jodie Jacob, nije li tako?" upitao je Deerfield. "Tvoja djevojka?“
"Što vi znate o mojoj djevojci?“
"Znamo sve o njoj", rekao je Deerfield. "Jednako kao što znamo i sve o tebi." "I onda,
zašto želite razgovarati sa mnom?“
"Ona radi u Spencer Gutmanu, je li tako?" rekao je Deerfield. "Na glasuje kao dobra
pravnica. Razmišljaju o tome da promaknu u partnericu, znaš li to?" "Tako sam čuo.“
"Možda i jako brzo.“
"Tako sam čuo", ponovio je Reacher.
"Iako joj to što poznaje tebe neće nimalo pomoći. Nisi baš idealan suprug za jednu
poslovnu ženu, zar ne?“
"Ja i nisam nikakav suprug.“
Deerfield se nasmijao. "Samo stilska figura, to je sve. Ali Spencer Gutman je jako
ušminkana tvrtka. Oni vode računa o takvim stvarima, znate. A oni su i financijska tvrtka, je li
tako? Jaki su u bankarskom svijetu, svi to znamo. Ali nisu previše stručni u kaznenom pravu. Jesi
li siguran da želiš nju za odvjetnicu? U ovakvoj situaciji?“
"Kakvoj situaciji?“
"Situaciji u kojoj se nalaziš.“
"Kakva je to situacija?“
"Ernesto A. Miranda je bio kreten, znaš? " kazao je Deerfield. "Falilo mu je par dasaka u
glavi. Zato je sud bio tako blag prema njemu. Bio je malo nenormalan. Trebala mu je zaštita. Jesi
li ti kreten, Reacheru? Jesi li ti nenormalan?“
"Vjerojatno, ako podnosim ovakva sranja.“
"Prava ionako postoje za one koji su krivi. Govoriš li već da si kriv ili takvo što?"
Reacher je odmahnuo glavom. "Ništa ne govorim. Nemam ništa za kazati.“
"Stari Ernesto je svejedno otišao u zatvor, znaš li to? Ljudi tu činjenicu često zaboravljaju.
Ponovno su mu sudili i dobio je potpuno jednaku presudu. Proveo je pet godina u zatvoru. Znaš li
što mu se onda dogodilo?“
Reacher je slegnuo ramenima. Ništa nije kazao.
"U to vrijeme radio sam dolje u Phoenixu", kazao je Deerfield. "Dolje, u Arizoni. Bio sam
isljednik za umorstva, pokrivao sam područje grada. Upravo prije nego sam se prebacio u Biro.
U siječnju 1976. pozvali su nas u jednu ćeliju. Neko govno ležalo je na podu, s velikim nožem
zabijenim u prsa. uveni Ernesto A. Miranda, glavom i bradom, krvario je na sve strane. Nitko se
nije pretrgnuo u pozivanju liječnika. Tip je umro nekoliko minuta nakon što smo došli do njega.“
"Pa?“
"Pa, prestani tratiti moje vrijeme. Već sam potrošio sat vremena smirujući ovih četvero
koji su se svađali oko tebe. Dakle, sad si moj dužnik. Sad ćeš odgovoriti na njihova pitanja, a ja
ću ti reći kad ti zatreba vražji odvjetnik.“
"Na što se odnose ta pitanja?“
Deerfield se nasmiješio. "Na što se odnose bilo koja pitanja? Na ono što želimo saznati,
eto na što.“
"Što vi želite saznati?“
"Želimo znati zanimaš li nas ti." "Zašto bih vas ja zanimao?“
"Odgovori nam na pitanja, pa ćemo doznati.“
Reacher je malo razmislio o tome. Položio je dlanove na stol ispred sebe. "OK", kazao je.
"Koja su pitanja?“
"Poznaješ li i slučaj Brewer protiv Williamsa?" upitao ga je Blake? Bio je star, debeo i u
lošoj formi, no usta su mu radila dovoljno brzo.
"Ili Duckworth protiv Eagana?" upitao je Poulton.
Reacher je pogledao u njega. Imao je možda trideset pet godina, no izgledao je mlađe,
poput onih ljudi koji vječno izgledaju mladi. Kao nekakav student u dobroj formi. Imao je odijelo
užasne svijetlo narančaste boje, a brkovi su mu izgledali kao da su lažni, kao da ih na licu drži
ljepilo.
Reacher se zagledao u njih dvojicu. "Što je ovo, dovraga? Ispit iz poznavanja prava?“
"A Minnick protiv države Mississippi?" upitao je Blake. Poulton se nasmiješio. "McNeil
protiv Wisconsina?" "Arizona proti Fulminante?" rekla je Lamarrova.
"Znaš li koji su to slučajevi?" upita Blake.
Reacher je tražio zamku, no nije ju mogao pronaći.
"Još odluka Vrhovnog suda", kazao je. "One koje su uslijedile nakon Mirande. Brewer je
bio u 1977., Duckworth 1989., Perkins 1990., Minnick 1990., McNeil 1991., Fulminante 1991.
godine, svi oni su modificirali i iznova formulirali originalnu odluku Miranda." Blake je kimnuo
glavom. "Vrlo dobro.“
Lamarrova se nagnula naprijed. Odsjaj svjetlosti sa sjajne površine stola osvijetlio joj je
odozdo lice, tako da je sličila kakvom kosturu.
"Vrlo dobro si poznavao si Amy Callan, zar ne?" upitala ga je. "Koga?" rekao je Reacher.
"čuo si, kurvin sine.“
Reacher se zabuljio u nju. Onda mu se odjednom u sjećanju pojavio lik žene iz daleke
prošlosti, žene koja se zvala Amy Callan. To ga je prisjećanje lagano usporilo, taman dovoljno da
se na koščatom licu Lamarrove pojavi zadovoljan osmijeh.
"No, nije ti se previše sviđala, zar ne?" rekla je. Nastupila je tišina. Okruživala ga je sa
svih strana. "OK, moj red", kazao je Cozo. "Za koga radiš?“
Reacher je polako skrenuo pogled udesno i zaustavio ga na Cozou. "Ne radim ni za koga",
kazao je.
"Nepočinjite rat za teritorij s nama", citirao je Cozo. "Nama označava množinu. Više od
jedne osobe. Tko je to mi, Reacher?" "Mi ne postoje.“
"Gluposti, Reacher. Petrosian je bacio oko na taj restoran, no vi ste već bili tu. Dakle, tko
te poslao?" Reacher nije ništa odgovorio.
"Što je s Carolinom Cooke?" viknula je Lamarrova. "I nju si poznavao, nije li tako?“
 Reacher je polako okrenuo glavu prema njoj. Još uvijek se smiješila. "No ni ona ti se nije
sviđala, zar ne?" rekla je.
"Callan i Cooke", ponovio je Blake. "Reacheru, odustani odmah na početku, OK?"
Reacher ga je pogledao. "Od čega da odustanem?“
Još malo tišine.
"Tko te poslao u restoran?" ponovno je upitao Cozo. "Reci mi odmah i možda ćemo se
moći dogovoriti.“
Reacher se okrenuo na drugu stranu. "Nitko me nikamo nije poslao.“
Cozo je odmahnuo glavom. "Gluposti, Reacheru. Živiš u kući od pola milijuna dolara u
Garrisonu i voziš šest mjeseci star sportski auto vrijedan četrdeset pet tisuća dolara. A barem
koliko je Poreznoj upravi poznato, već gotovo tri godine nisi zaradio ni centa. A tamo gdje je
netko zaželio najbolje Petrosianove momke poslati u bolnicu, poslali su tebe da to učiniš. Kad se
sve skupa zbroji, očito je da radiš za nekoga, a ja želim znati tko je to, dovraga.“
"Ne radim ni za koga", ponovio je Reacher.
"Od čega si živio?" "Od ušteđevine.“
"Istopila ti se prije tri mjeseca. Provjerili smo u tvojoj banci.“
"Pa, to se i inače dogodi s ušteđevinom, zar ne?“
"Dakle, sada živiš na grbači gospođice Jacob, je li tako? Tvoje djevojke, koja ti je u isto
vrijeme i odvjetnica. Kako se osjećaš zbog toga?“
Reacher je kroz odsjaj reflektora pogledao u izblijedjeli vjenčani prsten koji je stezao
Blakeov debeo crveni prst.
"To nije ništa gore od onoga što čini vaša žena, živi na vašoj grbači, pretpostavljam."
Blake je progunđao i kratko zastao. "Dakle, izašao si iz vojske i otad nisi ničega previše radio, je
li tako?“
"Tako je." "Većinom si sam." "Tako je.“
"Jesi li zadovoljan time?" "Dovoljno.“
"Zato što si samotnjak." "Glupost, on radi za nekoga", kazao je Cozo. "Dovraga, čovjek
kaže ds je samotnjak", zarežao je Blake.
Deerfieldu se glava okretala lijevodesno, od jednog do drugog, kao da gleda teniski
susret. U naočalama mu je sijevao odsjaj svjetla reflektora. Podigao je ruke u zrak, kao da izdaje
zapovijed za tišinu, i onda mirno pogledao Reachera.
"Reci mi nešto o Amy Callan i Caroline Cooke", kazao je.
"Što se tu može reći?" upitao je Reacher. "Poznavao si ih, zar ne?" "Naravno, jako davno.
U vojsci." "Dakle, reci nam o njima.“
"Ti si slobodni strijelac, je li tako?" upitao je Blake. "Je li to ono što želiš reći?“
Reacher je kimnuo glavom. "Pretpostavljam da jest.“
Okrenuo je glavu. Blake se zadovoljno smješkao. "Tako sam i mislio", kazao je. "Kad si
izašao iz vojske?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Prije otprilike tri godine.“
"Koliko dugo si bio u njoj?“
"Cijeli život. Dijete zapovjednika, a onda i sam zapovjednik." "Vojni policajac, je li
tako?" "Tako je.“
"Nekoliko promaknuća, je li tako?" "Bio sam bojnik." "Odlikovanja?" "Nešto.“
"Srebrna zvijezda?" "Jedna." "Prvoklasan dosje, je li tako?" Reacher nije ništa odgovorio.
"Ne budi skroman", kazao je Blake. "Reci nam." "Da, moj dosje je dobar.“
"Pa, zašto si napustio vojsku?“
"To je moja stvar.“
 "Nešto kriješ?“
"Vi to ne biste razumjeli.“
Blake se nasmiješio. "Znači, tri godine. Što si činio od tada?“
Reacher je ponovno slegnuo ramenima. "Ništa previše. Zabavljao se, pretpostavljam."
"Jesi li radio?" "Ne često.“
"Samo si se skitao, je li tako?" "Pretpostavljam da jest.“
"Callanova je bila niska i tamnokosa, Cookeova visoka plavuša. Callanova je bila
narednica, Cookeova poručnica. Callanova je bila činovnica zadužena za topništvo, Cookeova je
bila u ratnom planiranju." "Gdje?“
"Callanova je radila u Fort Witheu blizu Chicaga, Cookeova u zapovjedništvu NATOa u
Belgiji.“
"Jesi li imao spolne odnose s nekom od njih?" upitala je Lamarrova.
Reacher se okrenuo kako bi je pogledao. "Kakvo je to pitanje?" "Izravno.“
"Pa, ne, nisam.“
"Obje su bile lijepe, zar ne?“
Reacher je kimnuo. "Ljepše od vas, to je sigurno.“
Lamarrova je skrenula pogled i zašutjela. Blakeu se boja lica promijenila u tamnocrvenu.
Prekinuo je šutnju. "Jesu li se njih dvije međusobno poznavale?“
"Sumnjam. U vojsci je milijun ljudi, a njih dvije su služile u različito vrijeme i na
udaljenosti od šest tisuća kilometara.“
"I nije bilo nikakvih spolnih odnosa između tebe i bilo koje od njih dvije?" "Ne, nije.“
"Jesi li ti što pokušao? Kod bilo koje?" "Ne, nisam." "Zašto? Bojao si se da će te odbiti?“
Reacher je odmahnuo glavom. "Ako već morate znati, u obje prilike bio sam s nekom
drugom, a obično mi je jedna posve dovoljna.“
"Bi li volio da si spavao s kojom od njih?“
Reacher se kratko osmjehnuo. "Mogu zamisliti i gore stvari od toga." "Bi li one na to
pristale?“
"Možda bi, možda ne bi." "Što ti misliš?“
"Jeste li ikad bili u vojsci?" Blake je odmahnuo glavom.
"Onda ne znate kako je to", rekao je Reacher. "Većina ljudi u vojsci spavala bi s bilo čime
što se kreće.“
"Dakle, ne misliš da bi te njih dvije odbile?“
Reacher je zadržao pogled na Blakeovim očima. "Ne, mislim da se ne bih trebao previše
brinuti oko toga.“
Potom je nastupila duga stanka.
"Slažeš li se s primanjem žena u vojsku?" upitao je Deerfield.
Reacheru je pogled skrenuo na njega. "Molim?“
"Odgovori na pitanje, Reacheru. Slažeš li se s primanjem žena u vojsku?" "Zašto se ne bih
slagao?“
"Misliš li da su žene dobri borci?“
"Glupo pitanje", rekao je Reacher. "Barem vi znate da jesu." "Ja?“
"Bili ste u Vijetnamu, zar ne?" "Jesam li?“
"Dakako da jeste", rekao je Reacher. "Detektiv za umorstva u Arizoni 1976. godine?
Dospio u Biro odmah nakon toga? Većini onih koji nisu bili u vojsci to ne bi uspjelo, ne tamo i ne
u to vrijeme. Dakle, pretpostavljam da ste odradili svoje, možda 1970. ili 1971. S takvim vidom,
sigurno niste bili pilot. Te naočale vjerojatno su vas odvele pravo u pješaštvo. U tom ste slučaju
proveli godinu dana odrađujući svoje u džungli, a dobra trećina vojnika tamo bile su žene. Dobri
strijelci, zar ne? Vrlo predane svojem zadatku, barem kako sam ja čuo.“
Deerfield je polako kimnuo glavom. "Dakle, sviđaju ti se žene borci?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Ako trebaju postati borci, žene to mogu jednako kao i bilo
tko drugi. Ruska fronta, Drugi svjetski rat? Žene su tamo bile jako dobre. Jeste li ikad bili u
Izraelu? I tamo su žene na prvoj crti, a ja izraelskoj obrani ne bih volio suprotstaviti puno naših
snaga, barem ne ako nam je važno tko će pobijediti.“
"Znači, nemaš nikakvih problema oko toga?“
"Osobno, ne.“
"Imaš li kakvih drugih problema, osim osobnih?“
"Postoje vojni problemi, pretpostavljam", rekao je Reacher. "Izraelski primjeri pokazuju
da je deset puta vjerojatnije da će vojnik zastati u napredovanju i pomoći ranjenom suborcu ako
je taj suborac žena, a ne muškarac. To odmah usporava napredovanje. To zahtijeva dodatno
uvježbavanje.“
"Ti misliš da vojnici ne bi trebali pomagati jedan drugome?" upitala je Lamarrova.
"Naravno da ne mislim", rekao je Reacher. "Ali ne i ako postoji cilj kojeg treba najprije
ostvariti.“
"Dakle, da ti i ja napredujemo zajedno, ti bi me jednostavno ostavio ranjenog?“
Reacher se nasmiješio. "U vašem slučaju, bez trenutka premišljanja.“
"Kako si se upoznao s Amy Callan?" upitao je Deerfield.
"Siguran sam da to već znate", rekao je Reacher. "Svejedno mi reci. Da znamo i
službeno." "Sad razgovaramo službeno?" "Naravno.“
"Bez da ste mi najprije pročitali moja prava?" "Snimka će pokazati da si imao svoja
prava, svejedno je kad ću ti ih pročitati." Reacher je šutio.
"Pričaj mi o Amy Callan", ponovno je kazao Deerfield.
"Došla je kod mene radi problema kojeg je imala u svojoj postrojbi", kazao je Reacher.
"Kakvog problema?“
"Seksualno napastovanje." "Jesi li suosjećao s njome?" "Da, jesam." "Zašto?“
"Zašto što mene nikad nitko nije zlostavljao radi moga spola. Ne vidim zašto bi se to njoj
trebalo događati." "Pa, što si učinio?“
"Uhitio sam časnika kojeg je optužila." "I što si onda učinio?“
"Ništa. Bio sam policajac, a ne tužitelj. To je bilo izvan moga dosega." "Što se
dogodilo?" "asnik je dobio spor. Amy Callan napustila je postrojbu.“
"No njegova je karijera već bila uništena?“
Reacher je kimnuo. "Da, tako je." "Kako si se osjećao zbog toga?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Zbunjen, pretpostavljam. Koliko sam ga ja poznavao, bio
je momak na mjestu. Ali na koncu sam povjerovao Callanovoj, ne njemu. Vjerovao sam da je
kriv. Stoga mi je u neku ruku bilo drago što je otišao. No, u idealnim okolnostima stvari ne bi
smjele funkcionirati na taj način. Oslobađajuća presuda ne bi smjela uništiti karijeru.“
"Dakle, bilo ti ga je žao?“
"Ne, bilo mi je žao Callanove. I bilo mi je žao vojske. Sve skupa je to bio jedan veliki
nered. Uništene su dvije karijere, a i u jednom i u drugom slučaju trebala je biti samo jedna.“
"Što je s Carolinom Cooke?“
"S Cookeovom je bilo drukčije." "Kako to misliš?“
"Drugo vrijeme, drugo mjesto. To je bilo s druge strane oceana. Spavala je s nekim
pukovnikom. Punu godinu dana. Meni je izgledalo kao da su i jedno i dru LEE CHILD go na to
pristali. Nazvala je to napastovanjem tek kasnije, kad nije dobila promaknuće." "Na koji načinje
to drukčije?“
 "Zato što nije bilo nikakve veze. Tip ju je ševio jer mu je ona to rado dopuštala, a nije joj
dao promaknuće jer nije bila dovoljno dobra u poslu kojeg je obavljala. Te dvije stvari nisu bile
povezane.“
"Možda je godinu dana spavanja s njime shvatila kao neslužbenu pogodbu?“
"U tom slučaju, radilo bi se o pitanju dogovora. Poput prevarene prostitutke. To nije
napastovanje.“
"Znači, ništa nisi poduzeo?“
Reacher je odmahnuo glavom. "Nije tako, pukovnika sam uhitio jer su u to vrijeme
postojala neka pravila. Seks između ljudi različitog ranga nije bio dopušten.“
"I?“
"I, on je nečasno otpušten, žena ga je ostavila i na koncu se ubio. A Cookeova je ionako
dala otkaz." "Što se tebi dogodilo?“
"Premješten sam iz zapovjedništva NATOa.“
"Zašto? Bio si previše potresen?“
"Ne, bio sam potreban negdje drugdje." "Bio si potreban? Zašto baš ti?“
"Zato što sam bio dobar istražitelj. U Belgiji nisam bio od velike koristi. U Belgiji se ne
događa ništa važno.“
"Jesi li nakon toga vidio dosta seksualnog napastovanja?" "Naravno. To je postala velika
tema.“
"Uništene su karijere puno dobrih ljudi?" upitala je Lamarrova.
Reacher se okrenuo prema njoj. "Nekih. To se pretvorilo u lov na vještice. Po mojem
mišljenju, u većini slučajeva je bilo opravdano, no zakačilo je i neke nevine ljude.
Mnoštvo normalnih veza odjednom je izašlo na vidjelo. Na njima su se odjednom
promijenila pravila. Neke nevine žrtve bili su muškarci. Ali bilo je i žena.“
"Nered, je li tako?" rekao je Blake. "Sve je počelo s odvratnim malim ženama koje su se
zvale Callan i Cooke?“
Reacher ništa nije odgovorio. Cozo je lupkao prstima po mahagoniju. "Ja bih se vratio na
posao s Petrosianom", kazao je.
Reacher je skrenuo pogled prema njemu. "Nema nikakvog posla s Petrosianom. Nikad
nisam čuo ni za kakvog Petrosiana.“
Deerfield je zijevnuo i pogledao na svoj sat. Gurnuo je naočale na čelo i prstima protrljao
oči.
"Već je prošla ponoć, znaš?" kazao je.
"Jesi li se prema Callanovoj i Cookeovoj odnosio s poštovanjem?" upitao je Blake.
Reacher je kroz odsjaj reflektora pogledao prema Cozou, a potom se okrenuo Blakeu. Žuto
svjetlo sa stropa odbijalo se o crvenkastu boju mahagonija i njegovo natečeno lice činilo još
crvenijim.
"Da, odnosio sam se prema njima s poštovanjem.“
"Jesi li ih ikad susreo, nakon što si njihove predmete predao tužitelju?“
"Jednom ili dvaput, mislim, u prolazu." "Jesu li ti vjerovale?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Pretpostavljam da jesu. Bio mi je posao potaknuti ih da mi
vjeruju. Morao sam iz njih izvući svakakve intimne podatke." "Morao si to raditi s puno žena?“
"Bilo je na stotine slučajeva. Ja sam se bavio s nekoliko desetaka, mislim, prije nego su
oformili posebnu postrojbu baš za njih.“
"Pa, reci mi ime još neke žene čijim slučajem si se bavio.“
Reacher je ponovno slegnuo ramenima i vratio se natrag u niz ureda, u toplim i hladnim
područjima, s velikim i malim stolovima, sa suncem i s oblacima koji su se vidjeli kroz prozore,
na povrijeđene i bijesne žene koje su mucajući iznosile kompromitirajuće pojedinosti.
"Rita Scimeca", kazao je. "Ona bi bila slučajan odabir.“
Blake je načinio stanku, a Lamarrova posegnula dolje i iz aktovke izvukla debeli dosje.
Gurnula ga je u stranu. Blake ga je otvorio i počeo okretati stranice. Debelim prstom je počeo
pretraživati dugačak popis i napokon kimnuo glavom.
"OK", kazao je. "Što se dogodilo s gospođicom Scimeca?“
"U to je vrijeme bila poručnica Scimeca", kazao je Reacher. "Fort Bragg, Georgia. Momci
su to nazvali malo grubljim zafrkavanjem, a ona grupnim silovanjem.“
"I, kakav je bio ishod?“
"Ona je dobila. Trojica su proveli neko vrijeme u vojnom zatvoru i nakon toga su nečasno
otpušteni.“
"A što se dogodilo s poručnicom Scimeca?“
Reacher je ponovno slegnuo ramenima. "Isprva je bila zadovoljna. Osjećala je da ima
zaštitu. No, potom je pomislila da je zbog nje vojska uništena. Stoga se demobilizirala." "Gdje je
sada?“
"Nemam pojma.“
"Recimo da je ponovno negdje susretneš? Recimo, da si u nekom gradu i susretneš je u
dućanu ili restoranu? Što bi ona učinila?“
"Nemam pojma. Vjerojatno bi me pozdravila, pretpostavljam. Možda bismo malo
porazgovarali, popili piće ili takvo što." "Bilo bi joj drago što te vidi?“
"Barem donekle, mislim.“
"Zato što bi se sjetila da si bio dobar?“
Reacher je kimnuo. "To je vraški veliko mučenje. Ne samo događaj, već i cijeli proces
koji slijedi nakon toga. Stoga istražitelj mora izgraditi vezu. Istražitelj mora biti prijatelj i osoba
koja će davati potporu.“
"Znači, žrtva postaje tvoj prijatelj?" "Ako se sve učini kako valja, da.“
"Što bi se dogodilo da pokucaš gospođici Scimeca na vrata?" "Ne znam gdje ona živi.“
"Recimo da znaš. Bi li te pustila unutra?" "Ne znam.“
"Bi li te prepoznala?“
"Vjerojatno.“
"I sjetila bi te se kao prijatelja?" "Pretpostavljam da bi.“
"Dakle, da joj pokucaš na vrata ona bi te pustila unutra, je li tako? Otvorila bi vrata i
ugledala svoga starog prijatelja, i zato bi te odmah pustila unutra i ponudila šalicom kave ili
nečim sličnim. Malo biste pročavrljali, prisjetili se starih vremena.“
"Možda", kazao je Reacher. "Vjerojatno.“
Blake je kimnuo i prestao govoriti. Lamarrova mu je položila ruku na rame i on se sagnuo
kako bi čuo što mu ona šapće. Ponovno je kimnuo, okrenuo se Deerfieldu i nastavio se s njime
došaptavati. Deerfield je bacio pogled prema Cozou. Dok je to činio, troje agenata iz Quantica
gotovo se neprimjetno naslonilo na naslonjače svojih stolica, ali dovoljno da govorom tijela kažu
OK, mi smo zainteresirani. Cozo je uznemireno pogledao Deerfielda. Deerfield se nagnuo
naprijed i kroz svoje debele naočale se zagledao pravo u Reachera.
"Ovo je vrlo zbunjujuća situacija", kazao je.
Reacher nije ništa odgovorio. Samo je sjedio i čekao.
Reacher je kimnuo. "Da, jesam." "Što je onda značilo ono: ne započinji rat za teritorij s
nama?“
"Želio sam izgledati uvjerljivo. Želio sam da Petrosian ozbiljno shvati poruku, tko god on
dovraga bio. Kao da ima posla s nekom drugom organizacijom.“
 Deerfield se nagnuo preko cijelog stola i ponovno uzeo Lamarrin izvještaj o nadgledanju.
Okrenuo ga je sebi i preletio ga pogledom.
"Ovdje nema nikakvih drugih kontakata, osim gospođice Jodie Jacob. Ona ne provodi
nikakav zaštitarski reket. Što je s nadzorom telefona?“
"Prisluškujete me?" upitao je Reacher.
Deerfield je kimnuo. "Kopali smo i po tvome smeću.“
"Popis telefonskih poziva je čist", rekao je Poulton. "Nije razgovarao ni sa kim osim
gospođice Jacob. Živi mirnim životom.“
"Je li tako, Reacheru?" upitao je Deerfield. "Živiš mirnim životom?“
"Obično", odgovorio je Reacher.
"Dakle, radio si na svoju ruku", rekao je Deerfield. "Kao zabrinuti građanin. Bez kontakta
s gangsterima, bez uputa telefonom.“
Okrenuo se prema Cozou, s pitanjem u očima. "Jesi li zadovoljan ovime, Jamese?" Cozo
je slegnuo ramenima i klimnuo. "Moram biti zadovoljan, valjda.“
"Zabrinuti građanin, je li tako, Reacheru?" rekao je Deerfield. Reacher je kimnuo. Ništa
nije odgovorio.
"Možeš li nam to dokazati?" upitao je Deerfield.
Reacher je slegnuo ramenima. "Mogao sam im uzeti pištolje. Da sam povezan s bilo
kime, to bih i učinio. Ali nisam.“
"Ne, bacio si ih u kontejner.“
"Što se točno dogodilo u tom restoranu?" upitao je Deerfield.
"Ništa se nije dogodilo", rekao je Reacher.
Deerfield je odmahnuo glavom. "Nadzirali su te. Moji ljudi slijedili su te cijeli tjedan.
Specijalni agenti Poulton i Lamarrova pridružili su im se večeras. Oni su sve vidjeli." Reacher ga
je pogledao. "Slijedili ste me cijeli tjedan?“
Deerfield je kimnuo. "U stvari, osam dana." "Zašto?" "O tome ćemo kasnije.“
Lamarrova se promeškoljila i ponovno posegnula u aktovku. Izvukla je još jedan dosje.
Otvorila ga je i izvadila snop papira. Bilo je tu četiri ili pet listova spojenih spajalicom. Svi su bili
ispunjeni gusto tipkanim tekstom. Ledeno se osmjehnula Reacheru, okrenula papire i gurnula mu
ih preko stola. Zrak je ušao među njih i na trenutak ih odvojio.
Spajalica je zagrebla po drvu i zaustavila papire točno ispred njega. Na njima se Reacher
opisivao kao subjekt. Bio je to popis svega što je činio proteklih osam dana. Bilo je opisano sve,
do posljednje sekunde. Reacher je skrenuo pogled s njega na nasmiješeno lice Lamarrove i
kimnuo.
"Pa, FBIjeve uhode očito su prilično dobre", kazao je. "Ništa nisam primijetio.“
Nastupila je tišina.
"I, što se to dogodilo u restoranu?" ponovno je upitao Deerfield.
Reacher je načinio stanku. Iskrenost je najbolji pristup, pomislio je. Dobro je sve
izvagao. Progutao je pljuvačku. Potom je kimnuo prema Blakeu, Lamarrovoj i Poultonu. "U ovoj
maloj školi prava to bi se, pretpostavljam, nazvalo nepotpunom nuždom. Počinio sam sitan zločin
kako bih spriječio da se dogodi veliki.“
"Radio si sam?" upitao je Cozo.
"Najprije sam ih onesposobio." "S kamenčićima u mehanizmu. Zašto si to učinio?" "Zato
da ih netko ne pronađe i upotrijebi." Deerfield je kimnuo. "Zabrinuti građanin. Vidio si nepravdu
i poželio si ju ispraviti.“
Reacher je ponovno kimnuo. "Valjda.“
"Netko i to mora činiti, zar ne?" "Valjda", ponovio je Reacher. "Ne voliš nepravdu, je li
tako?" "Valjda ne volim.“
"I znaš razlikovati dobro i zlo.“
"Nadam se.“
"Ne treba ti intervencija nadležnih tijela, jer si sposoban sam za sebe odlučivati." "Obično
je tako.“
"Siguran si u svoja moralna načela." "Valjda.“
Nastupilaje tišina. Deerfield je pogledao kroz snop reflektorskog svjetla.
"Zašto si im onda ukrao novac?" upitao je.
Reacher je slegnuo ramenima. "Ratni plijen, pretpostavljam. Nešto poput trofeja.“
Deerfield je kimnuo. "To je dio kodeksa, je li tako?" "Pretpostavljam.“
"Ti igraš po svojim pravilima, nije li tako?" "Obično.“
"Ne bi opljačkao staricu, ali u redu ti je uzeti novac dvojici nasilnika." "Pretpostavljam."
"Kad prijeđu granicu onoga što je tebi prihvatljivo, dobiju što su zaslužili, je li tako?" "Tako je.“
"Tvoj osobni kodeks.“
Reacher je ponovno slegnuo ramenima. Ništa nije kazao. Tišina je postajala sve duža.
"Znaš li što o izradi profila kriminalaca?" odjednom je upitao Deerfield.
Reacher je zastao. "Samo ono što sam čitao u novinama.“
"To je cijela znanost", rekao je Blake. "Tijekom dugo godina razvili smo je u Quanticu.
Specijalna agentica Lamarr ovdje je naš glavni tumač. Specijalni agent Poulton je njezin
pomoćnik.“
"Proučimo poprište zločina", rekla je Lamarrova. "Pregledamo sve glavne fizičke dokaze i
dođemo do tipa osobe koja bi mogla počiniti zločin.“
"Proučavamo žrtve", rekao je Poulton. "Otkrijemo prema kome bi one mogle biti posebno
ranjive.“
"Koje zločine?" upitao je Reacher. "Koja poprišta?“
"Ti, kurvin sine", rekla je Lamarrova.
"Amy Callan i Caroline Cooke", rekao je Blake. "Obje žrtve umorstva.“
Reacher se zagledao u njega.
"Callanova je bila prva", kazao je Blake. "Jako prepoznatljiv uzorak, no jedno ubojstvo
ipak je samo jedno ubojstvo, je li tako? A onda se to isto dogodilo i Cookeovoj. Potpuno isti
uzorak. Time je sve skupa postalo serijska stvar.“
"Tražili smo vezu", kazao je Poulton. "Između žrtava. Nije je bilo teško pronaći. Obje su
se žalile na napastovanje u vojsci i obje su je kasnije napustile.“
"Jako pažljiva organizacija na poprištu", rekao je Poulton. "Upućuje na vojničku
preciznost, možda. Bizaran, kodirani način počinjenja. Ništa nije ostalo iza njega. Nikakvih
tragova. Počinitelj je očigledno bio jako precizna osoba, upućena u istražiteljski postupak.
Moguće je i sam dobar istražitelj.“
"Niti u jedan stan nije provaljeno", kazao je Poulton. "Ubojicu su u oba slučaja same žrtve
uvele unutra, bez puno pitanja.“
"Dakle, ubojica je netko koga su obje poznavale", dodao je Blake.
"Netko kome su obje vjerovale", rekao je Poulton. "Recimo, neki prijateljski posjetitelj",
rekla je Lamarrova. U prostoriji je nastupila tišina.
"Eto tko je on bio", rekao je Blake. "Gost. Netko koga su smatrale prijateljem. Netko s
kime su se osjećale povezane.“
"Prijatelj u posjetu", dodao je Poulton. "Kuca im na vrata, one otvaraju i kažu zdravo, baš
je lijepo što se opet vidimo.“
"On ulazi unutra", rekla je Lamarrova. "Tako jednostavno.“
 Opet je nastupila tišina.
"Dobro smo psihološki proučili ove zločine", rekla je Lamarrova. "Zašto su te žene
nekoga toliko izluđivale, da ih je na koncu ubio? Stoga smo potražili nekoga iz vojske tko je
dužan osvetiti im se. Možda nekoga tko je potpuno bijesan zbog pomisli kako odvratne male žene
uništavaju karijere dobrim vojnicima i onda svejedno odlaze iz vojske. Nestašne žene koje dobre
ljude dovode do samoubojstva?“
"Nekoga s očitim smislom za dobro i zlo", rekao je Poulton. "Nekoga s dovoljno vjere u
svoja vlastita načela, tko će sam ispraviti ove nepravde. Nekoga tko će sa zadovoljstvom
djelovati bez uplitanja odgovarajućih institucija, razumiješ?“
"Nekoga koga su obje žene poznavale", dodao je Blake. "Nekoga koga su poznavale
dovoljno da ga bez suvišnih pitanja odmah puste u kuću, dakle starog prijatelja ili nekog sličnog.“
"Nekog odlučnog", rekla je Lamarrova. "Nekoga dovoljno organiziranog da nakon
kratkog razmišljanja ode kupiti aparat za tiskanje naljepnica i ljepilo, samo kako bi riješio
problemčić koji je odjednom iskrsnuo.“
Još tišine.
"Vojska je provukla njihova imena kroz svoju bazu podataka", kazala je Lamarrova. "Bio
si u pravu, njih dvije se nisu poznavale. Imale su jako malo zajedničkih poznanika. Jako malo.
No, ti si bio jedan od njih.“
"Želiš li čuti jedan zanimljiv podatak?" upitao je Blake. "Počinitelji serijskih zločina
nekoć su vozili Volkswagenove 'bube'. Gotovo svi. To je bilo jezivo. Onda su se prebacili na
male kombije. A zatim na sportska vozila. Na velike automobile s pogonom na četiri kotača, baš
poput tvoga. To je vraški dobar pokazatelj.“
Lamarrova se nagnula naprijed i iz gomile papira ispred Deerfielda izvukla jedan list.
Kucnula je prstima po njemu.
"Žive samačkim životom", kazala je. "Komuniciraju s najviše jednom osobom. Žive na
grbači drugih ljudi, često rodbine ili prijatelja, često žena. Ne rade previše normalnih stvari. Ne
koriste se previše telefonom, tihi su i tajnoviti.“
"Dobri su poznavatelji zakona", rekao je Poulton. "Znaju koješta. Recimo, kojekakve
opskurne pravne slučajeve koji određuju njihova prava.“
Još tišine.
"Profiliranje", rekao je Blake. "To je precizna znanost. U većini država u SADu smatra se
dovoljno dobrim dokazom za izdavanje naloga za uhićenje.“
"Nikad ne podbaci", kazala je Lamarrova. Zagledala se u Reachera i potom se naslonila
na stolicu, a zadovoljan osmijeh joj je razotkrio nepravilne zube. Tišina se ponovno proširila
prostorijom.
"Pa?“
"Pa, netko je ubio dvije žene", rekao je Deerfield. "I?“
Deerfield je kimnuo glavom prema svojoj desnoj strani, prema Blakeu, Lamarrovoj i
Poultonu. "I ovi agenti misle da je to učinio netko poput tebe.“
"I?“
"I ja mislim da su apsolutno u pravu. Bio je to netko poput tebe. Možda čak i ti.“
 ČETIRI

"Ne, nisam ja", rekao je Reacher.

Blake se nasmiješio. "To svi kažu.“
Reacher se zagledao u njega. "Puni ste sranja, Blake. Imate te dvije žene i to je sve. Stvar
iz vojske vjerojatno je čista slučajnost. Postoje stotine, možda i tisuće žena koje su zbog
napastovanja otišle iz vojske. Zašto bi to bila jedina veza?“
Blake nije ništa rekao.
"I zašto netko poput mene?" upitao je Reacher. "I to je samo nagađanje. A te gluposti s
profiliranjem na koncu se svode samo na to. Kažete da je to učinio netko poput mene, samo zato
što mislite da je to bio netko sličan meni. Nema nikakvih dokaza ili bilo čega drugog.“
"Nema nikakvih dokaza", rekao je Blake.
"Tip nije za sobom ostavio ništa", kazala je Lamarrova. "A tako mi radimo. Počinitelj je
očito pametan čovjek, pa smo stoga potražili nekog pametnog. Ti tvrdiš da nisi pametan čovjek?“
Reacher se zagledao u nju. "Postoje tisuće ljudi pametnih poput mene.“
"Ne, postoje ih milijuni, ti umišljeni kurvin sine", rekla je ona. "No, mi smo počeli
sužavati izbor. Pametan tip, samotnjak, vojnik, poznavao obje žrtve, neobjašnjeno kretanje,
oprezan i brutalan karakter. To je suzilo izbor s milijuna na tisuće, pa na stotine, pa na desetke,
možda samo na tebe.“
Tu je nastala tišina.
"Mene?" kazao joj je Reacher. "Ti si luda.“
Okrenuo se Deerfieldu, koji je tiho i nepomično sjedio na svome mjestu. "I vi mislite da
sam ja to učinio?“
Deerfield je slegnuo ramenima. "Pa, ako i nisi, to je bio netko potpuno sličan tebi. A znam
da si dvojicu smjestio u bolnicu. Već si samo zbog toga u velikoj nevolji. Što se tiče ovog
drugog, nisam baš upućen u cijeli slučaj. Ali Biro vjeruje svojim stručnjacima. Uostalom, zato ih
i imamo.“
"Nisu u pravu", rekao je Reacher.
"Ali, možeš li to dokazati?“
Reacher se zagledao u njega. "Zar moram? Što je s onim da sam nevin sve dok mi se ne
dokaže krivnja?“
Deerfield se samo nasmiješio. "Molim te, ostanimo u stvarnom svijetu, OK?" Nastupila je
tišina.
"Datumi", rekao je Reacher. "Recite mi datume i mjesta.“
Još tišine. Deerfield se zagledao u prazno.
"Callanova prije sedam tjedana", rekao je Blake. "Cookeova prije četiri.“
Reacher se vratio natrag u prošlost. Prije četiri tjedna bio je otprilike početak jeseni, prije
sedam kraj ljeta. Krajem ljeta nije radio apsolutno ništa. Okopavao je vrt. Nakon tri mjeseca rasta
korova, svaki je dan bio vani s kosom, motikom i drugim alatom u rukama. Prošlo bi i nekoliko
dana, a da ne bi ni vidio Jodie. Bila je zauzeta svojim pravnim slučajevima. Provela je tjedan
dana s druge strane oceana, u Londonu. Nije se mogao sa sigurnošću prisjetiti o kojem točno
tjednu se radilo. Bio je prilično osamljen u to doba i većinu vremena provodio boreći se
malopomalo s nabujalim biljkama.
Početkom jeseni svu je svoju energiju prebacio u kuću. Bilo je puno posla za obaviti. No,
radio ga je sam. Jodie bi ostala u gradu, polako se uspinjući po svojim skliskim ljestvama
uspjeha. Povremeno bi proveli koju noć zajedno. Ali to je bilo sve. Nije bilo nikakvih putovanja,
nikakvih odrezaka od putnih karata, nikakvih hotelskih računa, nikakvih pečata u njegovoj
putovnici. Nikakvog alibija. Pogledao je sedmoro agenata koji su ga okruživali.
"Sada želim svoju odvjetnicu", kazao je.
Dva domaća stražara odveli su ga natrag u prostoriju u kojoj je prije boravio. Status mu
je bio promijenjen. Ovog su puta ostali s njime unutra, po jedan lijevo i desno od zatvorenih
vrata. Reacher je sjeo na plastičnu vrtnu stolicu i ignorirao ih. Slušao je neprekidno zujanje
ventilacije iz otvora na stropu i čekao, ni o čemu ne razmišljajući. Čekao je gotovo dva sata.
Dvojica stražara strpljivo su stajali pokraj vrata, ne gledajući u njega, ne razgovarajući i uopće se
ne pomičući. On je i dalje sjedio zavaljen u svoju stolicu i zurio u cijevi iznad sebe. Gore je bio
dvostruki sustav: jedan je upuhivao svjež zrak u prostoriju, a drugi je isisavao ustajali zrak van.
Raspored je bio jasan. Pogledom je slijedio cijevi i zamišljao velike lijene ventilatore s druge
strane stropa, na krovu, kako se polako okreću u suprotnom smjeru i poput velikih pluća
omogućuju zgradi da diše. Zamišljao je zrak koji je izlazio iz njegovih pluća kako plovi van u
noćno nebo nad Manhattanom i dalje, prema Atlantiku. Zamišljao je istrošene molekule kako
lutaju i raspadaju se u atmosferi, kako ih zahvaća vrtlog vjetra i nosi dalje. U roku od dva sata već
bi mogle biti tridesetak kilometara od obale. Ili pedeset. Ili šezdeset. Ovisi o vremenskim
uvjetima. Nije se mogao prisjetiti je li noć vjetrovita. Pretpostavljao je da nije. Sjetio se magle.
Da je bilo imalo vjetra, rastjerao bi maglu. Dakle, noć je bila mirna, pa je njegov potrošeni zrak
vjerojatno nepomično lebdio u zraku, točno iznad lijenih ventilatora.
Potom su se u hodniku s druge strane vrata pojavili ljudi, a onda su se vrata otvorila i
Jodie je ušla u prostoriju. Bliještala je, u usporedbi sa sivim zidovima. Na sebi je imala haljinu
pastelno narančaste boje, a preko toga nekoliko nijansa tamniji vuneni kaput. Kosa joj je još bila
svijetla od jakog ljetnog sunca. Oči su joj bile žarko plave, a koža boje meda. Bila je noć, a ona je
izgledala svježe kao da je jutro.
"Zdravo, Reacheru", kazala je.
Kimnuo je glavom, ništa ne odvrativši. Na licu joj je primijetio zabrinutost. Prišla je bliže,
sagnula se i poljubila ga u usta. Mirisala je na cvijeće.
"Jesi li razgovarala s njima?" upitao ju je.
"Ja nisam prava osoba za ovo", kazala je. "Financijsko pravo da, ali o krivičnom nemam
pojma.“
Čekala je pred njegovom stolicom, onako visoka i vitka, glave okrenute ustranu i svom
težinom oslonjena na jednu nogu. Svaki put kad bi je vidio, izgledala je još ljepše. Ustao je i
umorno se protegnuo.
"Nema tu ničega", kazao je.
Ona je odmahnula glavom. "Da, itekako ima.“
"Nisam ubio nijednu ženu.“
Ona ga je pogledala. "Naravno da nisi. Ja to znam. I oni to znaju, jer bi ti u suprotnome
stavili lisičine i okove oko nogu i odveli te ravno u Quantico, a ne bi te držali ovdje. Ovo mora
biti zbog one druge stvari. Vidjeli su kako to činiš. Poslao si dva tipa u bolnicu, dok su te oni
promatrali.“
"Nije u tome problem. Reagirali su prebrzo. Ovo je bilo pripremljeno, čak i prije nego
sam učinio tu drugu stvar. Za koju ih uopće nije briga. Ja ne provodim reket. To je sve što Cozoa
zanima, organizirani kriminal.“
Ona je kimnula glavom. "Cozo je zadovoljan. Možda čak i više od toga. Bez pola muke je
maknuo dvojicu propalica s ulice. No to se pretvorilo u Kvaku 22, zar ne vidiš? Da uvjeriš
Cozoa, morao si se predstaviti kao lutalica koji voli sam uvoditi red, i što više si se takvim
predstavljao, više si se uklapao u taj profil iz Quantica. Dakle, iz kojeg god razloga su te ovamo
doveli, sve više ih zbunjuješ.“
"Taj profil je glupost." "Oni ne misle tako.“
"To mora biti glupost. Izbacilo je mene.“
Ona je odmahnula glavom. "Ne, izbacilo je nekoga tebi sličnog." "Svejedno, trebao bih
jednostavno odšetati odavde.“
"Ne možeš to učiniti. U velikoj si nevolji. Što god se dogodilo, oni su te svejedno vidjeli
kako mlatiš onu dvojicu, Reacheru. Agenti FBIja na dužnosti, zaboga.“
"Zaslužili su to." "Zašto?“
"Zato što su se okomili na nekoga na koga se nisu trebali okomiti.“
"Vidiš? Sam im daješ još više materijala. Voliš uvoditi red na svoju ruku, po svojim
načelima.“
On je slegnuo ramenima i skrenuo pogled u stranu.
"Ja nisam prava osoba za ovo", ponovila je. "Ne bavim se kaznenim pravom. Treba ti
bolji odvjetnik.“
"Uopće mi ne treba odvjetnik.“
"Da, Reacheru, treba ti odvjetnik. To je vraški sigurno. Ovo je stvarnost. Ovo je FBI,
zaboga.“
On je zašutio na nekoliko trenutaka.
"Moraš ovo shvatiti ozbiljno", rekla je ona.
"Ne mogu", odgovorio je. "To su gluposti. Nisam ubio nijednu ženu.“
"Ali sam si se predstavio tako da se uklopiš u profil. I sad će im biti teško dokazati da su u
krivu. Dokazivanje da nešto nije istina uvijek je teško. Zato ti treba pravi odvjetnik." "Rekli su mi
da štetim tvojoj karijeri. Da nisam baš idealan muž za jednu poslovnu ženu.“
"Pa, i to su gluposti. A čak i kad bi i bilo istina, mene ne bi bilo briga. Ne govorim ti da
nađeš novog odvjetnika zbog sebe. Govorim ti zbog tebe.“
"Ne želim nikakvog odvjetnika.“
"Zašto si me onda zvao?“
On se nasmiješio. "Pomislio sam da ćeš me ti razveseliti.“
Ona mu je prišla u zagrljaj i snažno ga poljubila.
"Volim te, Reacheru", kazala je. "Stvarno te volim, znaš li to? Ali treba ti bolji odvjetnik.
Ja čak ne mogu ni razumjeti o čemu se ovdje uopće radi.“
Nastupila je dugačka tišina. Samo brujanje ventilatora iznad njihovih glava, slabašan zvuk
zraka koji se sudara s metalom, tihi zvuk vremena koje prolazi. On je sve to osluškivao.
"Dali su mi jedan primjerak izvještaja o nadgledanju", rekla je ona.
Kimnuo je glavom. "To sam i mislio.“
"Zašto?“
"Zato što me to isključuje iz njihove istrage", rekao je. "Kako?" "Zato što se ne radi od
dvije žene", odgovorio je Reacher. "Ne?" "Ne, radi se o tri žene. Mora biti tako." "Zašto?“
"Zato što onaj tko ih ubija, tko god to bio, radi po nekom rasporedu. Vidiš? Ima ciklus od
tri tjedna. Prije sedam tjedana, prije četiri tjedna, znači da se iduće već dogodilo, prošlog tjedna.
Stavili su me pod nadzor kako bi me isključili iz istrage.“
"Ali zašto su te onda doveli ovamo? Zašto, ako su te već isključili?“
"Ne znam", rekao je.
"Možda im se raspao raspored. Možda se zaustavio na broju dva.“
"Nitko se ne zaustavlja na dva. Ako prijeđeš broj jedan, prijeđeš i dva.“
"Možda se razbolio i odlučio načiniti pauzu. Možda će proći mjeseci prije iduće žrtve."
On je šutio.
 "Možda su ga uhitili zbog nečeg drugoga", rekla je. "I to se dogodi, s vremena na vrijeme.
Nešto potpuno bez veze, razumiješ? Možda će provesti deset godina u zatvoru. Nikad neće znati
da je to bio on. Treba ti dobar odvjetnik, Reacheru. Netko bolji od mene. Ovo neće biti
jednostavno.“
"Ti si me trebala oraspoložiti, znaš li to?“
"Ne, od mene se očekivalo da ti dam dobar savjet.“
Pogledao je u nju i odjednom postao nesiguran.
"Još nešto", rekla je. "U vezi one dvojice. Zbog toga si u nevolji, bez obzira na sve
ostalo.“
"Za to bi mi trebali zahvaliti.“
"To ne ide tako", rekla je ona.
On je šutio.
"Ovo nije vojska, Reacheru", kazala je. "Više ne možeš jednostavno odvući dva tipa iza
vojarne i batinama ih naučiti pameti. Ovo je New York. Ovdje se radi o civilnim stvarima. Na
repu su ti zbog nečeg lošeg i ne možeš se jednostavno pretvarati da to nije tako." "Nisam ništa
učinio.“
"Pogrešno, Reacheru. Poslao si dvojicu u bolnicu. Gledali su kako to čniš. To su bili loši
momci, bez sumnje, no ovdje postoje pravila. Ti si ih prekršio.“
Potom su se u vanjskom hodniku začuli glasni i teški koraci. Možda tri čovjeka, u žurbi.
Otvorila su se vrata. U sobu je zakoračio Deerfield. Dva domaća momka popunila su prostor iza
njegovih ramena. Deerfield je ignorirao Reachera i obratio se izravno Jodie. "Gospođice Jacob,
razgovor s vašim klijentom je gotov", kazao je.
Deerfield ih je svih poveo natrag u prostoriju s velikim stolom. Dva domaća agenta
hodala su po jedan sa svake Reacherove strane i slijedila ga. Jodie je išla za njima i posljednja
ušla unutra. Stisnula je oči zbog jakog svjetla. Uz dalju stranu stola bila je postavljena još jedna
stolica. Deerfield je zastao i pokazao na nju. Jodie ga je pogledala, zaobišla stol i sjela pokraj
Reachera. Ispod sjajne ploče stola od mahagonija Reacher joj je čvrsto stisnuo ruku.
Dva lokalna momka smjestila su se uz zidove. Reacher je škiljio kroz jako svjetlo ispred
sebe. Vidio je da su se ljudi s druge strane stola ponovno jednako rasporedili. Poulton,
Lamarreova, Blake, Deerfield i onda Cozo, koji je sjedio dvjema praznim stolicama odvojen od
ostalih. Ovog puta na stolu je stajao mali magnetofon. Deerfield se nagnuo naprijed i pritisnuo
crvenu tipku. Izdiktirao je datum, vrijeme i mjesto. Predstavio je devet osoba koje su se nalazile u
prostoriji. Stavio je ruke na stol ispred sebe.
"Ja sam Alan Deerfield i razgovaram s osumnjičenim Jackom Reacherom", kazao je.
"Uhićeni ste pod sljedeće dvije optužbe.“
Napravio je stanku.
"Prvo, težak napad i razbojstvo", kazao je. "Protiv dvije još uvijek neidentificirane
osobe." James Cozo se nagnuo se naprijed. "Drugo, zbog pomaganja i poticanja kriminalne
organizacije umiješane u iznuđivanje.“
Deerfield se nasmiješio. "Niste obavezni govoriti. Kažete li što, bit će snimljeno i može
biti upotrijebljeno protiv vas kao dokaz na sudu. Imate pravo biti zastupani odvjetnikom.
Ako si ne možete priuštiti odvjetnika, osigurat će vam ga država New York.“
Nagnuo se naprijed do magnetofona i pritisnuo tipku stop. "Dakle, jesam li sve dobro
učinio? Mislim, s obzirom da si ti stručnjak za Mirandu?“
Reacher nije ništa odgovorio. Deerfield se ponovno nasmiješio, pritisnuo crvenu tipku i
naprava se ponovno vratila u život. "Razumijete li svoja prava?" upitao je. "Da", rekao je
Reacher.
 "Želite li u ovom trenutku nešto kazati?“
"Ne.“
"To je sve?" upitao je Deerfield. "Da", rekao je Reacher.
Deerfield je kimnuo glavom. "Zabilježeno.“
Pružio je ruku naprijed i pritisnuo tipku za isključivanje magnetofona.
"Želim saslušanje za jamčevinu", rekla je Jodie. Deerfield je odmahnuo glavom.
"Nema potrebe", kazao je. "Pustit ćemo ga uz njegovo vlastito jamstvo.“
U prostoriji je nastupila tišina.
"Što je s onom drugom stvari?" upitala je Jodie. "S onim ženama?" "Ta istraga se
nastavlja", kazao je Deerfield. "Vaš klijent može ići.“
 PET

Izašao je nešto poslije tri sata ujutro. Jodie je bila uznemirena, razapeta između želje da ostane s
njime i potrebe za povratkom u ured, kako bi završila posao koji je zahtijevao cjelonoćni rad. On
ju je smirio i uvjerio da se vrati na posao. Jedan od domaćih momaka odveo ju je do Wall Streeta.
Njemu su vratili njegove oduzete stvari, sve osim smotuljka ukradenog novca. Drugi domaći
momak brzo ga je odvezao natrag u Garrison, prešavši devedeset kilometara u četrdeset sedam
minuta. Na ploči s instrumentima imao je crveno rotacijsko svjetlo žicom povezano s
automobilskim upaljačem za cigarete, i cijelim ga putem držao uključenim. Snop svjetla probijao
je maglu. Bila je mrkla noć, tamna i hladna, a ceste su bile mokre i skliske. Tip ništa nije govorio.
Samo je vozio, napokon se naglo zaustavio na kraju Reacherovog prilaza u Garrisonu i odmah
ponovno krenuo, čim su se suvozačeva vrata zatvorila. Reacher je promatrao rotacijsko svjetlo
kako nestaje u riječnoj izmaglici, a potom se okrenuo i krenuo prema svojoj kući.
Kuću je naslijedio od Leona Garbera, Jodiena oca i njegovog bivšeg zapovjednika u
vojsci. Početkom tog ljeta zbio se tjedan velikih iznenađenja, i dobrih i loših. Ponovno je susreo
Jodie, saznao je da se u međuvremenu udala i razvela, saznao i da je stari Leon umro, ostavivši
kuću baš njemu. U Jodie je bio zaljubljen punih petnaest godina, još otkako ju je prvi put susreo u
vojnoj bazi na Filipinima. Tada je imala samo petnaest godina i bila točno na pragu ulaska u
spektakularnu ženstvenost, ali bila je i kćer njegovog nadređenog, i on je sakrio svoje osjećaje
duboko u sebi, poput neke sramotne tajne koju nije želio da itko sazna. Smatrao je da bi njezino
razotkrivanje bilo izdaja i nje i Leona, a zadnje što bi ikad bio učinio bilo je izdati Leona, jer je
on bio njegov uzor među muškarcima i volio ga je poput vlastitog oca. Stoga mu je Jodie bila
poput sestre, a takvi se osjećaji prema sestrama ne gaje.
Slučaj ga je bio doveo na Leonov sprovod i tu je ponovno susreo Jodie, pa su se družili
nekoliko dana, prije nego mu je priznala da je i ona osjećala potpuno isto i da je skrivala svoje
osjećaje iz potpuno jednakih razloga. Bio je to grom iz vedra neba, veličanstven vrhunac sreće u
tom ljetnom tjednu punom iznenađenja.
Ponovan susret s Jodie bio je dobro iznenađenje, a Leonova smrt loše, u to nije bilo
sumnje, no nasljeđivanje kuće bilo je i dobro i loše. Bio je to posjed vrijedan pola milijuna
dolara, prvoklasna nekretnina koja je ponosno stajala na Hudsonu, preko puta West Pointa, i jako
udobna kuća, no sve to je predstavljalo problem. Usidrila ga je na način koji mu je bio duboko
neugodan. Ostajanje na jednom mjestu zbunjivalo ga je. U svojem se životu toliko često selio, da
bi ga ostajanje duže vremena na jednom mjestu previše zbunjivalo. A i nikad prije toga nije
živio u kući. Kontejneri, montažni bungalovi i moteli bili su mjesta gdje je on dotad spavao. Tu je
bio ukorijenjen.
Brinula ga je već sama zamisao o posjedovanju nekretnina. Cijelog svoga života nikad
nije posjedovao ništa više od onoga što mu je moglo stati u džepove. Kao dječak imao je bejzbol
lopticu i ništa više. Nakon što je odrastao, jednom je punih sedam godina proveo bez da je
posjedovao išta, osim para cipela koje je zadužio u vojnom odjelu za logistiku. Onda mu je jedna
žena kupila lisnicu s plastičnim prozorčićem, u kojeg je stavila svoju fotografiju. Izgubio je
kontakt s njome i fotografiju bacio, no lisnicu je zadržao. Potom je preostalih šest godina života u
vojsci proveo samo s cipelama i lisnicom. Kad je postao civil, tome je dodao još četkicu za zube.
Bila je od plastike i držak joj se mogao presaviti, tako da mu stane u džep poput penkale. Imao je
ručni sat. Bio je proizveden namjenski za vojsku, tako da je u početku bio državno vlasništvo, a
njegov postao tek kad ga nisu tražili natrag. I to je bilo to. Cipele na nogama, odjeća na njemu,
male novčanice u hlačama, a velike u novčaniku, četkica za zube u džepu i ručni sat na zglobu.
 A sad je odjednom imao kuću. A kuća je jedna jako komplicirana stvar. Velika, složena,
prava stvar. Počinjala je s podrumom. Podrum je bio golem, mračan prostor s betonskim podom,
betonskim zidovima i vidljivim gredama na stropu. Bilo je tu cijevi, žica i svakakvih naprava.
Velika peć. S vanjske strane bio je ukopan spremnik za gorivo. Bio je tu i umivaonik. Velike
okrugle cijevi protezale su se po zidovima do odvodnog sustava. Bila je to komplicirana
samostalna naprava, a on nije ni znao kako djeluje.
Na gornjem katu sve je izgledalo normalno. Bio je tu labirint soba, sve višemanje ugodno
trošne i slabo održavane. No svaka je imala svoju tajnu. U nekima prekidači za svjetlo nisu radili.
Jedan od prozora nije se mogao otvoriti. Kuhinja je bila toliko komplicirana da se njome nije
moglo koristiti. Noću bi cijela kuća škripala i cvilila, podsjećajući ga da je stvarna i da se o njoj
treba brinuti.
A kuća ima i drugu dimenziju postojanja, osim fizičke. To je i administrativna stvar. U
pošti mu je stiglo nešto oko prava vlasništva. Trebalo je razmisliti o osiguranju. Porezi, gradski
prirezi, davanja za lokalnu školu, pregledi, procjene. Trebalo je platiti račun za odvoz smeća. Bilo
je i nešto o redovitoj dostavi plina. Svu takvu poštu držao je u jednoj ladici u kuhinji.
Jedini predmet koji je kupio bio je pozlaćeni filtar za Leonov aparat za kavu. Shvatio je da
je to bolje nego svako malo trčati do trgovine i kupovati papirnate. Tog ga je jutra, u deset minuta
do četiri sata, napunio kavom iz limenke, dodao vode i uključio aparat. Iz sudopera je izvadio
šalicu, isprao je vodom i stavio na pult. Sjeo je na stolicu, naslonio se na lakte i promatrao kako
crna tekućina polako kaplje u staklenu posudu. Bio je to star i neučinkovit aparat, možda malo
zahrđao iznutra. Obično bi mu trebalo pet minuta da odradi posao. Otprilike u četvrtoj minuti,
vani je začuo zaustavljanje automobila. Škripa guma na mokrom pločniku. Zvuk kotača na
njegovom asfaltiranom prilazu. Jodie nije mogla izdržati na poslu, pomislio je. Ta mu se misao
zadržala otprilike sekundu i pol, sve dok se automobil nije pojavio iza ugla i dok kroz kuhinjski
prozor u njegovu sobu nije doprlo crveno svjetlo policijske rotacije. Kretala se lijevodesno,
lijevodesno, režući gustu maglu, a potom nestala, istovremeno kad je i motor automobila utihnuo.
Otvorila su se vrata i čulo se spuštanje nogu na tlo. Dvoje ljudi. Vrata su se zalupila. Ustao je i
ugasio kuhinjsko svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ugledao nejasne obrise dvoje ljudi kako se
ogledavaju u magli i traže stazu koja vodi do ulaznih vrata. On se vratio natrag na stolicu i stao
osluškivati njihove korake na šljunku. Potom su zastali. Začulo se zvonce.
U hodniku su bila dva prekidača za svjetlo. Jednim od njih palilo se svjetlo na trijemu.
Nije bio siguran kojim. Kockao se i pogodio, vidjevši kroz staklo navratima kako se vani upalilo
svjetlo. Otvorio je vrata. Svjetlost je padala iz kugle od debelog stakla obojenog u žutu boju. S
gornje desne strane je bacala uzak snop svjetlosti ravno prema dolje. Svjetlost je osvijetlila
najprije Nelsona Blakea, a iza njega one dijelove Julie Lamarr koji nisu bili u njegovoj sjeni. Na
Blakeovom licu nije se moglo očitati ništa osim napetosti. Lice Lamarrove još uvijek je bilo puno
neprijateljstva i prezira.
"Još si budan", kazao je Blake. Tvrdnja, ne pitanje.
Reacher je kimnuo glavom.
"Uđite, valjda", rekao je.
Lamarrova je odmahnula glavom. Žuto svjetlo obasjalo joj je kosu. "Radije ne bismo",
rekla je.
Blake je prebacivao oslonac s noge na nogu. "Postoji li neko mjesto na koje možemo
otići? Negdje gdje možemo doručkovati?“
"U četiri i trideset ujutro?" rekao je Reacher. "Ovdje ne.“
"Možemo li razgovarati u automobilu?" upitala je Lamarr.
"Ne", odgovorio je Reacher.
 Slijepa ulica. Lamarrova je skrenula pogled, a Blake se promeškoljio.
"Uđite unutra", ponovio je Reacher. "Upravo sam pripravio kavu.“
Odšetao je natrag do kuhinje. Otvorio je vrata kuhinjskog ormara i pronašao još dvije
šalice. Iznad sudopera je s njih oprao prašinu, osluškujući škripanje poda u hodniku dok je Blake
ulazio unutra. Potom je začuo lakše korake Lamarrove i zvuk zatvaranja vrata za njom.
"Imam samo crnu", doviknuo je. "Bojim se da mi je nestalo mlijeka i šećera.“
"Crna je u redu", kazao je Blake.
Ostao je na kuhinjskim vratima, bočno okrenut, ne želeći ulaziti unutra. Lamarrova je
stala do njega i s neprikrivenom znatiželjom se osvrtala po kuhinji.
"Za mene ništa", kazala je.
"Popij malo kave, Julia", kazao joj je Blake. "Ovo je bila duga noć.“
Izrekao je to napola kao zapovijed, a napola s prizvukom pokroviteljske zabrinutosti.
Reacher ga je iznenađeno pogledao i napunio tri šalice. Uzeo je svoju, naslonio se na pult i čekao.
"Moramo razgovarati", rekao je Blake.
"Tko je bila treća žena?" upitao je Reacher. "Lorraine Stanley. Bila je narednica u
logistici." "Gdje?“
"Služila je negdje u Utahu. Jutros su je pronašli mrtvu u Kaliforniji." "Isti uzorak?“
Blake je kimnuo. "U cijelosti." "Ista prošlost?“
Blake je ponovno kimnuo. "Tužba za napastovanje, dobila je spor, ali je svejedno
napustila vojsku." "Kada?“
"To s napastovanjem se dogodilo prije dvije godine, a vojsku je napustila prije godinu
dana. Dakle, imamo tri od tri. Ova stvar s vojskom nije slučajnost, vjerujte mi." Reacher je
srknuo svoju kavu. Bila je slaba i ustajala. Aparat je očigledno bio prepun ostataka sirove kave.
Vjerojatno postoji nekakav postupak kojim bi se mogao očistiti. "Nikad nisam čuo za nju", kazao
je. "Nikad nisam služio vojsku u Utahu.“
Blake je kimnuo. "Možemo li negdje razgovarati?“
"Pa razgovaramo, zar ne?“
"Negdje gdje možemo sjesti.“
Reacher je kimnuo, odgurnuo se od pulta i poveo ih u dnevni boravak. Odložio je svoju
šalicu na stolić sa strane i podigao rolete, kako bi razotkrio mrkli mrak koji je vani vladao.
Prozori su gledali na zapad, prema rijeci. Proći će još sati i sati dok se sunce dovoljno ne podigne
da osvijetli nebo na toj strani.
Tri naslonjača stajala su pravokutno raspoređena oko kamina u kojem je još bilo pepela
od prošle zime.
Posljednji plamenovi u kojima je Jodien otac uživao. Blake je sjeo na kauč koji je gledao
prema prozoru, a Reacher je zauzeo mjesto preko puta njega, promatrajući Lamarrovu kako se
bori sa svojom kratkom suknjom i sjeda na naslonjač nasuprot kaminu. Koža joj je iste boje kao i
pepeo.
"Još uvijek stojimo pri svojem profilu", kazala je ona.
"Pa, bravo za vas.“
"To je bio netko potpuno sličan vama." "Mislite da je to moguće?" upita Blake. "Je li što
moguće?" uzvratio je Reacher protupitanjem.
"Da bi se moglo raditi o vojniku?" "Pitate me bi li ubojica mogao biti vojnik?" Blake je
kimnuo. "Imate li kakvo mišljenje o tome?“
"Mislim da je to jako glupo pitanje. Kao da me pitate mislim li bi li džokej mogao jahati
konja.“
Nastupila je tišina. Začuo se jedino prigušeni vuš iz podruma, u trenutku kad se grijanje
uključilo, i potom brzo krckanje dok su se cijevi s parom zagrijavale, širile i doticale grede u
podu pod njima.
"Dakle, vi ste bili moguć sumnjivac", kazao je Blake. "Barem što se tiče prve dvije."
Reacher nije ništa odgovorio.
"Otud i praćenje", rekao je Blake.
"Je li to isprika?" upitao je Reacher.
Blake je kimnuo. "Pretpostavljam da jest.“
"Pa, zašto ste me uopće privodili? Zašto, kad ste već znali da to nisam ja?“
Blake je izgledao posramljen. "Valjda smo željeli pokazati da ostvarujemo nekakav
napredak.“
"Ostvarujete napredak tako što privodite pogrešnog čovjeka? Ne mogu vjerovati." "Već
sam se ispričao", rekao je Blake.
Još tišine.
"Jeste li pronašli nekoga tko je poznavao sve tri?" upitao je Reacher. "Još nismo", kazala
je Lamarrova.
"Mislimo da možda prethodni osobni kontakt nije previše važan", rekao je Blake. "Prije
nekoliko sati ste mislili da jest. Govorili ste o tome kako sam im ja bio veliki prijatelj, kako bi me
odmah pustile u kuću, ka bih im pokucao na vrata.“
"Ne vi", rekao je Blake. "Netko poput vas, to je sve. A sad razmišljamo o tome da smo
možda bili u krivu. Taj tip ubija određenu kategoriju ljudi, zar ne? Žene koje su se žalile na
napastovanje i koje su poslije napustile vojsku? Dakle, možda ih on i nije osobno poznavao,
možda poznaje njihovu kategoriju. Poput vojnog policajca.“
Reacher se nasmiješio. "Što, sad opet mislite da sam to ja?" Blake je odmahnuo glavom.
"Ne, vi niste bili u Kaliforniji." "Pogrešan odgovor, Blake. Nisam, jer ja nisam ubojica.“
"Nikad nikoga niste ubili?" upitala je Lamarrova, kao da već zna odgovor.
"Samo one koje je trebalo ubiti.“
I ona se nasmiješila. "Kao što sam rekla, ostajemo uz svoj profil. Neki kurvin sin koji sam
dijeli pravdu, poput vas.“
Reacher je vidio kako joj je Blake krišom uputio pogled, napola s potporom, a napola s
neodobravanjem. Iz kuhinje niz hodnik dopiralo je blago svjetlo i pretvaralo joj kosu u tanku
aureolu, a glavu činilo sličnom mrtvačkoj lubanji. Blake se nagnuo naprijed, nastojeći privući
Reacherovu. "Tvrdimo da je moguće da je naš tip bio ili još uvijek jest vojni policajac.“
Reacher je skrenuo pogled s Lamarrove i slegnuo ramenima.
"Sve je moguće", rekao je.
Blake je kimnuo. "Osim toga, razumijemo da vam je zbog lojalnosti prema vojsci tu
mogućnost teško prihvatiti.“
"Ne, istina je da je to teško prihvatiti zbog zdravog razuma." "Kako to misliš?“
"Zato što vi, čini se, mislite da je za način na koji su počinjeni zločini na neki način bitno
povjerenje i prijateljstvo. A vojnom policajcu nitko u vojsci ne vjeruje. Niti ga, po mojem
osobnom iskustvu, previše voli.“
"Rekli ste nam da bi vas se Rita Scimeca sjetila kao prijatelja.“
"To je bilo nešto drugo. U taj sam odnos uložio puno truda. Većina ljudi to nije činila."
Ponovno tišina. Vani je magla prigušivala sve zvukove, kao nekakva pokrivač kojim je cijela
kuća omotana. Voda koja je tekla kroz cijevi bila je prilično glasna.
"Ovdje postoji raspored", rekao je Blake. "Kao što Julia kaže, mi i dalje stojimo iza svoje
tehnike, a iz onoga što smo dosad vidjeli proizlazi da postoji umiješanost vojske. Kategorija
žrtava je toliko uska, da ovo ne može biti slučajan odabir.“
 "Pa?“
"Pravilo je da se Biro i vojska ne slažu previše dobro.“
"Dakle, to je iznenađenje. S kime se vi uopće slažete?“
Blake je kimnuo glavom. Na sebi je još imao skupo odijelo s kojeg nikako nije nestajao
izgled tek kupljenog. Zbog toga je izgledao kao da mu je neugodno, poput sportaša s nekog
sveučilišta na dan dodjele diploma.
"Nitko se ni sa kim ne slaže", rekao je. "Znate kako idu stvari s tim rivalstvima. Dok ste
bili u vojsci, jeste li ikako surađivali s kojom civilnom institucijom?“
Reacher nije ništa odgovorio.
"Dakle, znate kako te stvari idu", ponovio je Blake. "Vojska mrzi Biro, Biro mrzi CIAu,
svi mrze sve ostale.“
Nastupila je tišina.
"Zato nam je potreban posrednik", rekao je Blake. "Što?" "Savjetnik. Netko tko će nam
pomoći.“
Reacher je slegnuo ramenima. "Ne poznajem nikoga takvog. Predugo sam izvan vojske.“
Tišina. Reacher je iskapio svoju kavu i odložio praznu šalicu natrag na stol.
"Mogli biste to biti vi", rekao je Blake. "Ja?“
"Da, vi. Vi se u tome još uvijek snalazite, nije li tako?“
"Nema šanse." "Zašto ne?“
Reacher je odmahnuo glavom. "Zato što to ne želim." "Ali mogli biste." "Mogao bih, ali
neću.“
"Imamo vaš dosje. Bili ste vraški dobar istražitelj dok ste bili u vojsci." "To je prošlost."
"Možda tamo još imate prijatelja, ljudi koji vas se sjećaju. Možda nekih koji vam duguju uslugu."
"Možda imam, možda nemam." "Mogli biste nam pomoći." "Možda i bih, ali neću.“
Zavalio se u svojem naslonjaču, raširio ruke široko preko jastuka i ispružio noge.
"Zar baš ništa ne osjećate?" upitao je Blake. "Prema tim ženama koje su ubijene? To se
ne bi trebalo događati, zar ne?“
"U vojsci je milijun ljudi", kazao je Reacher. "Ja sam bio unutra trinaest godina. Koliko
smjena generacija se za to vrijeme dogodilo? Možda dvije, sve skupa? Dakle, vani je otprilike
dva milijuna ljudi koji su bili sa mnom u vojsci. Postoje veliki izgledi da će nekoliko njih biti
ubijeno, jednako kao što će ih nekoliko dobiti zgoditak na lutriji. Ne mogu se brinuti za svih,“
"Poznavao si Callanovu i Cookeovu. Sviđale su ti se." "Sviđala mi se Callanova.“
"Pa, pomognite nam da uhvatimo ubojicu." "Ne.“
"Molim vas." "Ne.“
"Treba nam vaša pomoć u ovome." "Ne.“
"Kurvin sine", rekla je Lamarrova.
Reacher je pogledao Blakea. "Zar ozbiljno mislite da bih želio raditi s njome? I može li
me se oslovljavati na bilo koji drugi način osim kurvin sine?“
"Julia, idi nam skuhati još kave", rekao je Blake.
Ona je pocrvenjela u licu i čvrsto stisnula usne, ali ipak se podigla s naslonjača i odšetala
prema kuhinji. Blake se nagnuo naprijed i tiho progovorio.
"Jako je napeta", kazao je. "Morate joj dati malo popusta.“
"Moram li?" rekao je Reacher. "Zašto bih morao? Sjedi ovdje, pije moju kavu i psuje me."
"Kategorija žrtve ovdje je jako specifična, shvaćate? I možda puno uža nego što mislite. Žene
koje su se žalile na napastovanje u vojsci i onda je napustile? Rekli ste da ih ima na tisuće, no
Ministarstvo obrane tvrdi da postoji samo devedeset i jedna žena koja se uklapa u te parametre."
"Pa?“
 "Mislimo da tip možda želi proći sve njih. Stoga moramo pretpostaviti da će to i pokušati,
sve dok ga ne uhvatimo. Ako ga uhvatimo. A već je sredio tri.“
"Pa?“
"Julijina sestra je jedna od preostalih osamdeset i osam.“
Ponovno tišina, osim poznatih zvukova iz kuhinje.
"Dakle, zabrinuta je", rekao je Blake. "Nije baš uspaničena, pretpostavljam, zato što jedan
naprema osamdeset osam nije baš loš omjer, no dovoljno je loš da sve ovo skupa shvati jako
osobno.“
Reacher je polako kimnuo glavom.
"Onda ne bi smjela raditi na ovom slučaju", kaže on. "Previše je subjektivna.“
Blake je slegnuo ramenima. "Ona je to zahtijevala. To je bila moja procjena. Ja sam
zadovoljan. Pritisak ponekad zna proizvesti rezultate.“
"Ne kod nje. Ona puca u prazno.“
"Ona je moj glavni profiler. Ona učinkovito radi na ovom slučaju. Stoga je trebam, bila
subjektivna ili ne. A ona vas treba kao posrednika, ja trebam rezultate, stoga joj trebate dati malo
popusta.“
Naslonio se i zagledao u Reachera. Stari debeli čovjek koji se osjeća neugodno u svome
odijelu, znoji se na noćnoj hladnoći, s nečim beskompromisnim u izrazu lica. Ja trebam rezultate.
Reacher nije imao problema s ljudima koji žele rezultate. No nije ništa rekao. Nastupila je duga
tišina. Potom se Lamarrova vratila u sobu, noseći u rukama posudu s kavom. Lice joj je ponovno
bilo blijedo. Povratila je prisebnost.
"Stojim iza svoga profila", kazala je. "To je netko potpuno jednak vama. Možda netko
koga ste nekad poznavali. Možda netko s kime ste radili.“
Reacher je podigao pogled prema njoj. "Žao mi je zbog vaše osobne situacije." "Ne treba
mi vaša sućut. Želim uhvatiti tog tipa.“
"Pa, sretno.“
Sagnula se i natočila kavu u Blakeovu šalicu, a potom prišla Reacherovoj.
"Hvala", rekao joj je. "Hoćete li nam pomoći?" upitala ga je. On je odmahnuo glavom.
"Neću." Nastupila je tišina.
"Kako bi bilo da imate samo ulogu savjetnika?" upitao je Blake. "isto savjetodavnu?
Duboko u pozadini?“
Reacher je ponovno odmahnuo glavom. "Ne, nisam zainteresiran.“
"A recimo nešto potpuno pasivno?" upitao je Blake. "Samo mozganje? Osjećamo da bi
mogli biti blizu tom čovjeku. Ili barem blizu takvom tipu čovjeka.“
"Ne odgovara mi", rekao je Reacher.
Nastupila je tišina.
"Bi li pristali da vas podvrgnu hipnozi?" upitao je Blake.
"Hipnozi? Zašto?“
"Možda bi se prisjetili nečega što ste potisnuli. Znate, nekoga tko je upućivao prijetnje,
neprijateljske komentare. Nečega na što u to vrijeme niste obraćali previše pažnje. Možda bi vam
se vratilo u pamćenje, možda bi nam pomoglo da riješimo zagonetku.“
"Još se bavite hipnotiziranjem?“
"Ponekad", rekao je Blake. "Može pomoći. Julia je stručnjak. Ona bi to učinila.“
"U tom slučaju, ne, hvala. Ona bi me možda natjerala da gol prošećem Petom avenijom."
Ponovno tišina. Blake je pogledao u stranu, a potom opet u njega.
"Posljednji put, Reacheru", rekao je. "Biro od vas traži pomoć. Cijelo vrijeme
zapošljavamo savjetnike. Dobio bi plaću i sve ostalo. Da ili ne?“
 "Dakle, o tome se radilo kad ste me privodili, je li tako?" Blake je kimnuo. "Ponekad
upali." "Kako?“
Blake je zastao, a onda odlučio odgovoriti. Reacher je prepoznao da se čovjek priprema
kazati nešto iskreno, jer želi biti uvjerljiv.
"To ljude obično potrese", kazao je Blake. "Znate, najprije ga natjeraš da misli kako je
glavni osumnjičeni, a onda mu kažeš da nije, pa ga potakneš da zbog emocionalnog cikcaka
počne osjećati neku naklonost prema nama. Potakneš ga da nam poželi pomoći.“
"To je vaše iskustvo?“
Blake je ponovno kimnuo. "To djeluje, više puta nego što se izjalovi." Reacher je slegnuo
ramenima. "Nikad se nisam previše bavio psihologijom." "Psihologija je, kako da kažem, naša
struka", kazao je Blake.
"Malo okrutno, zar ne?“
"Biro radi ono što mora raditi." "Očigledno.“
"Dakle, da ili ne?“
"Ne.“
Tišina u prostoriji. "Zašto ne?“
"Zato što vaš emocionalni cikcak nije djelovao na mene, pretpostavljam." "Možemo li
dobiti neko službeno obrazloženje, čisto za zapisnik?" "Gospođica Lamarr je službeno
obrazloženje. Ljuti me.“
Blake je bespomoćno raširio ruke. "Ali ona vas ljuti samo kako bi cikcak djelovao. To je
tehnika." Reacher je složio facu.
"Pa, možda je malo previše uvjerljiva", kazao je. "Skinite je sa slučaja i onda ću
razmisliti.“
Lamarrova ga je poprijeko pogledala, a Blake odmahnuo glavom.
"Neću to učiniti", kazao je. "To je moja odluka i nitko me neće prisiliti da je promijenim."
"Onda je moj odgovor ne." Tišina. Blake je objesio usne.
"Razgovarali smo s Deerfieldom prije nego što smo došli ovamo", kazao je. "Razumijete
da mi to činimo, zar ne? Iz pristojnosti? Odobrio nam je da vam kažemo kako će Cozo odbaciti
optužbu za reket, ukoliko zaigrate s nama.“
"Optužba za reket me nimalo ne brine.“
"Trebala bi. Reketi za zaštitu su loši, znate li to? Uništavaju poslove, uništavaju ljude.
Ako Cozo sve dobro napiše, neki lokalni sud u Tribeci jako će vas mrziti.“
"To me nimalo ne brine", ponovio je Reacher. "U sekundi ću sve pobiti. Ja sam to
zaustavio, sjećate se? Ja nisam započeo reket. Trgovcima u poroti u Tribeci izgledat ću poput
Robina Hooda.“
Blake je klimnuo, spustio glavu i prstima obrisao usne. "Problem je što bi moglo biti i
više od optužbe za reket. Jedan od onih tipova je u kritičnom stanju. Upravo su nam javili iz
bolnice Bellevue. Slomljena lubanja. Ako umre, bit će i optužnica za ubojstvo." Reacher se
nasmijao. "Dobar pokušaj, Blake. Ali nikome večeras nije slomljena lubanja. Vjerujte mi, da
želim nekome slomiti lubanju, znao bih kako to učiniti. To se ne bi dogodilo slučajno. Dakle,
idemo čuti ostatak.“
"Ostatak čega?“
"Velikih prijetnji. Biro radi ono što mora, zar ne? Spremni ste skrenuti pravo u sivu zonu.
Dakle, čujmo što ste mi još pripremili.“
"Želimo da zaigrate s nama.“
"Znam. A ja želim vidjeti koliko daleko ste spremni otići.“
"Otići ćemo koliko god daleko trebalo. Mi smo FBI, Reacheru. Pod velikim smo
pritiskom. Nećemo trošiti vrijeme uzalud. Nemamo ga nimalo viška.“
Reacher je otpio gutljaj svoje kave. Imala je bolji okus od one koju je sam bio pripravio.
Možda je stavila više kave. Ili manje. "Dakle, recite mi koje su loše vijesti.“
"Nadzor Porezne uprave.“
"Mislite da me brine Porezna uprava? Nemam ništa za sakriti. Ako pronađu neki prihod
kojeg sam zaboravio, bit ću im jako zahvalan, i to je sve. Dobro bi mi došlo nešto gotovine.“
"I tvojoj djevojci, također.“
Reacher se ponovno nasmijao. "Jodie je odvjetnica s Wall Streeta, zaboga. Velika tvrtka,
uskoro će postati partner. Svezat će usta Poreznoj upravi dok si rekao keks." "Mislimo ozbiljno,
Reacher.“
"Zasad ne izgleda tako.“
Blake je pogledao u pod. "Cozovi momci su na ulici, rade prerušeni. Petrosian će se
raspitivati tko je sinoć sredio njegove momke. Cozovim momcima moglo bi se omaknuti tvoje
ime." "Pa?“
"Mogli bi mu reći gdje živiš.“
"I to bi me trebalo preplašiti? Pogledajte me, Blake. Uozbiljite se. Na cijeloj kugli
zemaljskoj postoji možda deset ljudi kojih bih se trebao plašiti. Jako je malo vjerojatno da bi taj
Petrosian mogao biti jedan od njih. Dakle, ako poželi doći ovamo, vratit ću ga natrag u grad u
kutiji, nizvodno, rijekom.“
"čuo sam da je opasan.“
"Siguran sam da je jako opasan. Ali, je li dovoljno opasan?“
"Cozo kaže da je seksualni prijestupnik. Njegova smaknuća uvijek sadrže i neki seksualni
eksperiment. A leševi su uvijek jako loš prizor, goli, unakaženi, jako bizarno. Muškarci ili žene,
nije ga briga. To nam je Deerfield rekao. Razgovarali smo s njime o tome.“
"Riskirat ću.“
Blake je kimnuo. "I mislili smo da ćete to kazati. Dobro procjenjujemo karakter. To nam
je struka, da se tako izrazim. Stoga smo se upitali kako ćete reagirati na još nešto. Recimo da ime
i adresa koju Cozo oda Petrosianu nije baš vaša? Što ako je to ime i adresa vaše djevojke?“
 ŠEST

"Što ćeš učiniti?" upitala ga je Jodie. "Ne znam", rekao je Reacher.

"Ne mogu vjerovati da se tako ponašaju.“
Bili su u Jodieinoj kuhinji, četiri kata iznad nižeg Broadwaya na Manhattanu. Blake i
Lamarrova su ga ostavili u Garrisonu i dvadeset nespokojnih minuta kasnije već je vozio južno,
prema gradu. Jodie je došla kući u šest sati ujutro, na doručak i tuširanje, i zatekla ga kako je čeka
u njenom dnevnom boravku.
"Misle li ozbiljno?“
"Ne znam. Vjerojatno." "Dovraga, ne mogu vjerovati.“
"Očajni su", rekao je on. "A i arogantni su. I vole pobjeđivati. I misle da su najbolji. Kad
se sve to zbroji, eto kako se ponašaju. Već sam to viđao. I neki naši su bili takvi. Učinili bi
apsolutno sve što treba.“
"Koliko vremena imaš?“
"Moram ih nazvati do osam. S gotovom odlukom." "Pa što ćeš učiniti?" "Ne znam",
ponovio je.
Njezin kaput je stajao prebačen preko naslona kuhinjske stolice. Ona je u svojoj haljini
boje breskve nervozno koračala naprijednatrag. Bila je budna i u punom radnom naponu cijelih
dvadeset i četiri sata, no to se nije moglo zaključiti ni po čemu, osim po jedva primjetnim plavim
podočnjacima.
"Mogu se izvući s ovim, zar ne?" rekla je. "Možda ne misle ozbiljno.“
"Možda ne misle", rekao je on. "Ali to je igra, zar ne? Kocka? Ovako ili onako, to će nas
brinuti. Zauvijek.“
Srušila se u stolicu i prekrižila noge. Zabacila je glavu unatrag i protresla kosu sve dok joj
se nije spustila iza ramena. Bila je sve što Julia Lamarr nije mogla biti. Gost s nekog drugog
planeta obje bi ih svrstao u kategoriju žena, jer su sve dijelove tijela posjedovale u jednakim
količinama, kosu, oči, usta, ruke i noge, no jedna od njih je bila iz prekrasnog sna, a druga iz
noćne more.
"Jednostavno sam pretjerao", kazao je. "U potpunosti moja krivnja. Zafrkavao sam ih jer
mi se ona od početka uopće nije sviđala. Zato sam odlučio da ću ih malo zadirkivati, raditi tako
neko vrijeme i na koncu pristati. No zaskočili su me s ovim, pa se nisam uspio snaći.“
"Pa natjeraj ih da to povuku. Započni sve ispočetka. Surađuj s njima.“
On je odmahnuo glavom. "Ne, prijetnja meni je jedna stvar. Ali tebi, to je preko svake
granice. Ako su u stanju čak i pomisliti na takvo nešto, onda neka idu dovraga.“
"Ali, jesu li bili zaista ozbiljni?" "Najbolje bi bilo da u to vjerujemo.“
Ona je kimnula. "Onda se bojim. A pretpostavljam da bih se bojala čak i da sada sve
povuku natrag.“
"Točno", rekao je on. "Što je učinjeno, učinjeno je." "Ali zašto? Zašto su tako očajni? emu
prijetnje?“
"Prošlost", rekao je on. "Znaš kako je to. Svi mrze sve ostale. Blake mi je to kazao. I to je
istina. Vojni policajci se ne bi ni pomokrili na Quantico, čak i kad bi ga zahvatio požar. Sve zbog
Vijetnama. Otac ti je možda pričao o tome. On je dobar primjer.“
"Što se događalo s Vijetnamom?“
"Postojalo je pravilo kako se radilo: onima koji su izbjegavali novačenje bavio se Biro, a
dezerteri su bili naš posao. To su različite kategorije, je li tako? A mi smo znali kako treba s
dezerterima. Neke od njih poslali bismo u zatvor, ali većina bi dobila malo Tajlanda, Laosa ili
Kambodže. U džungli smutljivcima nije bilo previše zabavno, a ni u vojarnama za ročnike nije
bila luda zabava, sjećaš se? Zato bi vojni policajci dobre smirili i poslali ih natrag, ali u devet od
deset slučajeva Biro bi ih svejedno uhitio, na putu prema aerodromu. To je vojne policajce
izluđivalo. Za Hooverova mandata situacija je bila nepodnošljiva. Bio je to međusobni rat kakav
se nikad prije nije vidio. Kao rezultat toga, savršeno normalan čovjek poput Leona nakon svega
je teško mogao ikad više i progovoriti s nekim iz FBIja. Ne bi preuzimao pozive, ne bi se
pretrgnuo odgovoriti na pisma.“
"I još uvijek je tako?“
On je kimnuo. "Institucije imaju dugo pamćenje. Sve to kao da se jučer dogodilo. Nema
oprosta, nema zaborava.“
"Čak i sad, kad su te žene u opasnosti?“
On je slegnuo ramenima. "Nitko nikad nije kazao da je način na koji institucije
razmišljaju normalan.“
"Dakle, stvarno im treba netko?“
"Da, ako misle bilo što postići." "Ali zašto ti?“
"Iz mnogo razloga. Ja sam bio umiješan u nekoliko takvih slučajeva, lako su me pronašli,
dovoljno sam star da znam gdje što treba tražiti i da mi ova generacija još uvijek duguje nekoliko
usluga.“
Ona je kimnula. "Dakle, kad se sve zbroji, oni vjerojatno misle ozbiljno.“
Ništa nije odgovorio. "I, što ćeš učiniti?“
On je na trenutak zastao.
"Mogli bismo razmišljati zajedno", napokon je prekinuo tišinu.
"Kako?“
"Ti bi mogla poći sa mnom.“
Ona je odmahnula glavom. "Ne bi mi dopustili da pođem s tobom. A ionako ne mogu. To
bi moglo potrajati tjednima, zar ne? Moram raditi. Uskoro će se odlučivati o novom partneru.“
On je kimnuo. "Mogli bismo to srediti na drugi način.“
"OK, kako?“
"Mogao bih srediti Petrosiana.“
Ona se zagledala u njega. Ništa nije kazala.
"Da više ne bude prijetnja", rekao je. "Time bih im izbio asa iz rukava.“
Ona je skrenula pogled prema stropu i potom polako odmahnula glavom.
"Mi na poslu imamo jedno pravilo", rekla je. "Zove se ištojoš pravilo. Recimo da vodimo
predmet nekog korumpiranog čovjeka. Ponekad malo bolje kopamo i otkrijemo da ima neke
skrivene fondove za koje nam nije kazao. Krije ih od nas. Vara nas. Prvo što u toj situaciji
učinimo jest da se zapitamo: i, što još? Što još čini? Što još ima?“
"Pa?“
"Pa, što u stvari oni rade? Možda se ovdje uopće ne radi o tim ženama. Možda je sve zbog
Petrosiana. On je navodno pametan, vješt tip. Možda mu nemaju što prikačiti. Nemaju dokaza,
nemaju svjedoka. Dakle, možda te Cozo uz pomoć Blake i Lamarrove želi natjerati da središ
Petrosiana. Izradili su tvoj profil, zar ne? Znaju kako ćeš reagirati. Znaju da ćeš, ako meni
zaprijete Petrosianom, prvo pomisliti kako bi ga mogao srediti. Tako bi ga bez suđenja maknuli
ceste, što na sudu ionako nikad ne bi postigli. A ništa se ne bi moglo povezati s Biroom. Možda
se koriste tobom kao plaćenim ubojicom. Kao navođenim projektilom, takvo nešto. Onda završe
posao s tobom i nema te više.“
Jodie se vratila na posao. Zvao ju je izazov partnerstva u tvrtki. Reacher je sam sjedio u
stanu i punih trideset minuta duboko razmišljao, a potom je još dvadeset proveo na telefonu.
Blake je bio kazao: možda još ima ljudi koji ti duguju pokoju uslugu. Onda je, u pet minuta do
osam sati, nazvao broj koji mu je Lamarrova dala. Nakon što je telefon zazvonio ona se javila.
"Pristajem", rekao je. "Nije mi drago, ali ipak ću to učiniti.“
On nije ništa odgovorio.
"Ili je možda drukčiji slučaj", rekla je. "Izgleda da je i taj tip koji ubija žene prilično
pametan, zar ne? Nigdje nema nikakvih dokaza? Zvuči kao da će slučaj biti teško dokazati.
Dakle, možda su došli na zamisao da ga ti eliminiraš. Možda ne bi bilo dovoljno dokaza da
zadovolje sud, ali bi ih moglo biti dovoljno da zadovolje tebe. U tom bi ga se slučaju ti riješio, u
ime onih žena koje si poznavao. Posao bi bio obavljen jeftino i brzo, a ništa se ne bi moglo
dokazati. Koriste se tobom kao čarobnim metkom. Ispale ga ovdje u New Yorku i on pogodi
metu bilo gdje i bilo kad.“
Reacher je sjedio u tišini.
"Možda ti nikada uopće nisi ni bio osumnjičen", nastavila je. "Možda uopće nisu tražili
ubojicu. Možda su tražili nekoga tko bi ubio ubojicu.“
U sobi je nastala tišina. Izvana su se čuli prvi zvukovi ranog jutra. Još uvijek je bio mrak,
no promet na ulici bivao je sve gušći.
"Moglo bi biti i jedno i drugo", rekao je Reacher. "I to s Petrosianom i to s drugim tipom."
"Pametni su", rekla je Jodie.
On je kimnuo. "Da, vraški su pametni." "I, što ćeš učiniti?“
"Ne znam. Jedino što znam jest da se ne mogu zakopati u Quanticu i ostaviti te samu
ovdje, u istom gradu s Petrosianom. Jednostavno to ne mogu učiniti." "Ali možda i ne misle
ozbiljno. Bi li FBI doista takvo što učinio?“
"Vrtiš se u krug. Jednostavno ne znamo odgovor. I u tome je cijeli problem. To je učinak
koji su željeli. I sama činjenica da ne znamo je dovoljna, zar ne?“
"A što ako ne odeš?“
"Ostao bih ovdje i čuvao te svake minute svakog dana, sve dok se ne bismo svega zasitili,
do te mjere da sredim Petrosiana bez obzira na sve, bez obzira jesu li se oni u početku šalili ili
nisu.“
"A što ako odeš?“
"Onda bi me držali u šaci prijetnjom prema tebi. A tko zna što za njih znači držati u šaci?
Mogu li otići nakon što pronađem tipa? Ili će me natjerati da idem do kraja i maknem
ga?“
"Pametni ljudi", ponovila je ona.
"Zašto me jednostavno nisu otvoreno pitali?“
"Ne mogu te jednostavno pitati. To bi bilo potpuno nezakonito. A ti to ionako ne smiješ
učiniti.“
"Ne smijem?“
"Ne, ni Petrosiana ni ubojicu. Ne smiješ učiniti ni jednu ni drugu stvar koju žele."
"Zašto?“
"Zato što bi te oni onda posjedovali, Reacheru. Dva okrutna ubojstva za koja oni znaju?
Točno njima pred nosom? Biro bi te posjedovao do kraja tvog života.“
On se rukama naslonio na okvir prozora i pogledao dolje, na ulicu.
"U vraški teškom si položaju", rekla je ona. "Oboje smo.“
Ništa nije kazao.
"Pa, što ćeš učiniti?“
"Razmislit ću", rekao je on. "Imam vremena do osam.“
Ona je kimnula. "Pa, dobro razmisli. Nemoj učiniti nešto što ćemo požaliti.“
 Tu je nastala kratka stanka. On je zamišljao kako joj široki osmijeh razotkriva nepravilne
zube.
"Pođite kući i spakirajte stvari", rekla je. "Pokupit ću vas za točno dva sata.“
"Ne, idem se vidjeti s Jodie. Vidjet ćemo se na aerodromu." "Ne idemo avionom.“
"Ne?“
"Ne, ja nikada ne letim. Idemo automobilom." "U Virginiju? Koliko će to trajati?" "Pet,
šest sati.“
"Šest sati? U automobilu s vama? Sranje, ne pristajem na to.“
"Pristajete na sve što vam se kaže, Reacheru. Garrison, za dva sata.“
Jodien ured bio je na četrdesetom katu nebodera od šezdeset katova na Wall Streetu.
Predvorje je bilo pod nadzorom dvadeset i četiri sata dnevno, ali Reacher je imao propusnicu
Jodieine tvrtke s kojom je mogao ući u svako doba dana i noći. Bila je sama za svojim stolom i
pregledavala najsvježiji izvještaj s Londonske burze.
"Jesi li dobro?" upitao ju je. "Umorna sam", odgovorila je.
"Trebala bi se vratiti kući.“
"Da, sigurno bih mogla zaspati.“
On je prišao prozoru i pogledao u boju neba koje se upravo razdanjivalo.
"Smiri se", rekao je. "Nemaš zbog čega brinuti." Ništa nije odgovorila.
"Odlučio sam što ću učiniti", rekao je.
Ona je odmahnula glavom. "Pa, ne govori mi ništa o tome. Ne trebam to znati." "Sve će
biti u redu, obećavam", kazao joj je.
Nekoliko sekunda je sjedila nepomično, a onda mu se pridružila kraj prozora. Naslonila
mu se na grudi i čvrsto ga zagrlila, obraza pritisnutog na njegovu košulju.
"uvaj se", rekla je.
"Hoću", uzvratio je. "Ne brini." "Nemoj učiniti neku glupost." "Ne brini", ponovio je.
Ona je podigla glavu i poljubila ga. On je poljubac produžio što je više mogao, dugo i
strastveno, shvativši da će sjećanje na taj osjećaj morati potrajati jako dugo.
Vozio je brže nego obično i stigao kući deset minuta prije nego su istekla dva sata što mu
ih je dala Lamarrova. Iz kupaonice je uzeo svoju sklopivu četkicu za zube i strpao je u unutrašnji
džep. Zaključao je podrumska vrata i smanjio temperaturu na termometru. vrsto je zatvorio sve
ventile i zaključao prednja vrata. Isključio je telefon u dnevnom boravku i kroz kuhinjska vrata
izašao iz kuće.
Hodajući kroz stabla došao je do kraja dvorišta i pogledao prema rijeci. Bila je siva i
muljevita, iscrtana jutarnjom maglom poput jorgana. Na stablima na drugoj obali lišće je
počinjalo mijenjati boju, iz tamnozelene u smeđu i blago narančastu. Zgrade West Pointa jedva
su se vidjele.
Preko ruba njegovog krova pomaljalo se sunce, no bilo je vodenasto, bez imalo topline u
sebi. Odšetao je natrag do kuće, zaobišao garažu i izašao na kućni prilaz. vrsto je stegnuo kaput
oko sebe i izašao na cestu. Nije se osvrtao prema kući. Daleko od oka, daleko od srca. Htio je da
tako bude. Prekrižio je ruke na prsima, naslonio se na poštanski sandučić, zagledao se u cestu i
čekao.
 SEDAM

Lamarrova je stigla točno na vrijeme, u novom blještavom Buick Park Avenueu s tablicama
Virginije. Bila je sama i izgledala sitna u njemu. Zaustavila je vozilo, pritisnula jednu tipku i
prtljažnik se otvorio. Na poklopcu je imao naljepnicu nabrijan. Reacher je ponovno zatvorio
prtljažnik, otvorio suvozačeva vrata i ušao unutra.
"Gdje vam je torba?" upitala je ona. "Nemam je", odgovorio je.
Na trenutak je bila zbunjena. Onda je skrenula pogled s njega, kao da ima posla s
društveno neprilagođenom osobom, pa krenula niz prilaz. Već na prvom raskrižju je nesigurno
zastala.
"Koji je najbolji put prema jugu?" upitala je. "Avionom", odgovorio je on.
Ona je odvratila pogled i skrenula ulijevo, dalje od rijeke. Zatim je to ponovila još
jednom, čime se cestom 9 zapravo zaputila na sjever.
"Skrenut ću na 184 u Fishkillu", kazala je. "Pa prema zapadu na Thruway, južno do
Palisadesa i dalje prema Garden Stateu.“
On je šutio. Ona ga je pogledala. "Kako god hoćete", kazao je.
"Samo pokušavam započeti razgovori.“
"Nema potrebe.“
"Niste baš previše susretljivi.“
On je slegnuo ramenima. "Rekli ste mi da vam treba pomoć oko vojske. Ne oko osnova
zemljopisa SADa.“
Ona je podigla obrve i ustima načinila izraz koji je pokazivao ds je razočarana, ali ne i
iznenađena. On je skrenuo pogled i zagledao se u krajobraz koji se vidio kroz njegov prozor. U
autu je bilo toplo. Uključila je grijanje na jako. On se nagnuo naprijed i spustio temperaturu na
njegovoj strani za pet stupnjeva niže.
"Previše je toplo", rekao je.
Nije ništa odgovorila. Samo je nastavila voziti u tišini. 184 ih je odvela na drugu stranu
rijeke Hudson i dalje kroz Newburgh. Potom je skrenula južno na Thurway i udobnije se
smjestila u svoje sjedalo, kao da se sprema za dulje putovanje.
"Nikad ne letite?" upitao je.
"Letjela sam prije, jako davno",odgovori ona. "Ali ne mogu više." "Zašto?" "Fobija",
jednostavno je rekla. "Užasavam se letenja, to je sve.“
"Nosite li pištolj?" upitao je.
Ona je podigla ruke s upravljača i rastvorila zatvarač na svojoj jakni. Vidio je remenje
futrole za pištolj što joj se svijalo uz grudi, čvrsto, smeđe i sjajno.
"Bi li se njime poslužili?“
"Naravno, ako bih morala.“
"Onda ste ludi što se bojite letenja. Milijun puta je vjerojatnije da ćete poginuti za
volanom ili u uličnoj pucnjavi, nego u avionu.“
Ona je kimnula. "Dobro, mislim da mi je to statistički jasno.“
"Dakle, strah vam je iracionalan", rekao je. "Pretpostavljam", odgovorila je ona.
Tu je nastala tišina. čuo se samo zvuk motora.
"Ima li Biro puno iracionalnih agenata?" upitao je.
Ona nije odgovorila. Samo joj se ispod blijede puti pojavilo malo crvenila. On je dalje
šuteći sjedio i promatrao kako automobil guta cestu pod sobom. Onda je počeo osjećati grižnju
savjesti jer ju je zavitlavao. Bila je pod pritiskom s nekoliko strana.
 "Žao mi je zbog vaše sestre", kazao je. "Zašto?" upitala je.
"Pa, znam da ste zabrinuti za nju.“
Ona je držala pogled na cesti. "Blake vam je to kazao? Dok sam pripravljala kavu?“
"Spomenuo je to. „
"Zapravo, ona mi je polusestra", rekla je. "I sva moja briga za nju je čisto poslovna stvar,
OK?“
"Zvuči kao da se ne slažete baš najbolje.“
"Zvuči li? Zašto bi bilo tako? Zar bih se trebala brinuti više samo zato što sam bliska s
jednom od potencijalnih žrtava?“
"To ste očekivali od mene. Očekivali ste da ću biti spreman osvetiti Amy Callan samo
zato što sam je poznavao i što mi je bila draga.“
Ona je odmahnula glavom. "To je bio Blake. Ja bih u svakom slučaju očekivala da brinete
jer ste ljudsko biće, osim što u vašem slučaju to uistinu igra, jer vaš se profil poklapa s profilom
samog ubojice.“
"Profil vam je pogrešan. Što se prije suočite s time, prije ćete uhvatiti tog tipa." "Što vi
znate o profiliranju?“
"Apsolutno ništa. Ali ja nisam ubio te žene, niti bih to ikad učinio. Dakle, bespotrebno
trošite vrijeme tražeći nekoga poput mene, jer ja sam savršeno pogrešan tip čovjeka kojeg bi
trebalo tražiti. Ima smisla, zar ne. injenice tome idu u prilog.“
"Volite činjenice?“
On je kimnuo glavom. "Puno više od gluposti.“
"OK, pokušajte s ovim činjenicama", rekla je. "Upravo sam u Coloradu uhvatila ubojicu,
a da tamo uopće nisam odlazila. Jedna je žena bila silovana i ubijena u svojoj kući, udarcima
tupim predmetom u glavu, i ostavljena da leži na leđima s licem prekrivenim krpom. Nasilan
seksualni delikt, počinjen spontano, bez provale, bez ikakvog nereda ili štete u kući. Žena je bila
pametna, mlada i lijepa. Prosudila sam da je provalnik čovjek iz te sredine, stariji, da živi u
neposrednoj blizini, poznaje žrtvu, da je puno puta prije toga bio u kući, da ga je žrtva seksualno
privlačila, no da se bojao ili susprezao reći joj to.“
"I?“
"Poslala sam taj profil lokalnoj policiji i u roku od sat vremena došlo je do uhićenja. Tip
je odmah sve priznao.“
Reacher je klimnuo. "Bio je kućni majstor. Ubio ju je svojim čekićem.“
Po prvi put u tih trideset minuta odvojila je pogled od ceste. Zurila je u njega. "To nipošto
niste mogli znati. O tome u ovdašnjim novinama ništa nije objavljeno.“
On je slegnuo ramenima. "Stručno nagađanje. Krpa preko lica znači da su poznavali jedno
drugo, pa ga je bilo stid ostaviti je nepokrivenu. Vjerojatno bi osjećao grižnju savjesti zbog toga,
kao da bi ga ona gledala iz groba ili nešto slično. Takvo napola funkcionalno razmišljanje je
pokazatelj niskog kvocijenta inteligencije. Izostanak nasilnog ulaska u kuću i izostanak nereda u
njoj znače ds je dobro poznavao to mjesto. Bio je tu puno puta ranije. To je dovoljno lako za
shvatiti.“
"Zašto lako?“
"Jer, koji bi čovjek s tako niskim kvocijentom inteligencije puno puta prije toga
posjećivao pametnu i lijepu djevojku? Morao bi biti vrtlar ili kućni majstor. Vjerojatno ne vrtlar,
zato što oni rade vani i obično dolaze najmanje po dvojica. Tako sam otkrio da se radi o kućnom
majstoru kojeg je vjerojatno uništavalo to što je ona tako mlada i slatka. Jednog dana to više nije
mogao podnijeti, nespretno joj se pokušava udvarati, njoj je neugodno, ona ga odbija, možda se
svemu čak i smije, dok on na kraju ne poludi, pa je siluje i ubije. Kućni je majstor, sa sobom ima
svoj alat, zna se njime koristiti, pa bi se stoga za takvo što poslužio čekićem.“
Lamarrova je šutjela. Ponovno se ispod onog bljedila pojavljivala crvena boja. "I vi to
zovete profiliranjem?" upitao je Reacher. "To je samo zdrav razum." "Bio je to jako jednostavan
slučaj", rekla je ona.
On se nasmijao. "I za to vas plaćaju? za to ste išli na fakultet i sve to?“
Ušli su u New Yersey. Cesta je postala bolja, a zelenilo sa strane sve urednije, kao što je
uvijek slučaj kad se ulazi u veliki grad. Svaka država ulaže puno truda u prvih nekoliko
kilometara autocesta, kako bi se ostavio dojam da se iz goreg dolazi na bolje mjesto. Reacher se
uvijek pitao zašto se umjesto toga više napora ne uloži u zadnje kilometre. Tako bi ljudima
nedostajalo mjesto koje napuštaju.
"Moramo razgovarati", rekla je Lamarrova. "Pa, pričajte. Recite mi nešto o fakultetu."
"Nećemo razgovarati o fakultetu.“
"Zašto ne? Recite mi nešto o predmetu profiliranje? Jeste li ga položili?“
"Moramo razgovarati o ovim slučajevima.“
On se osmjehnuo. "Ipak ste pohađali fakultet, zar ne?“
Ona je kimnula. "Indiana State." "Glavni predmet psihologija?" Odmahnula je glavom.
"Onda, što drugo? Kriminalistika?“
"Pejzažna arhitektura, ako već morate znati. Stručno obrazovanje stekla sam u akademiji
FBIja u Quanticu.“
"Pejzažna arhitektura? Nije ni čudo što vas je Biro tako brzo pokupio." "To je važno. Uči
te razvidjeti cijelu sliku i biti strpljiv.“
"I kako uzgajati biljke. To može biti korisno za ubijanje vremena, kada vas vaši usrani
profili ne vode nikuda.“
Ona je ponovno zašutjela.
"I, ima li u Quanticu još takvih fobičnih pejzažnih arhitekata? Ima li stručnjaka za bonsai
koji se boje pauka? Uzgajivača orhideja koji paze da ne nagaze na crtu na pločniku?“
Lice joj je postajalo sve bljeđe. "Nadam se da ste stvarno ponosni na sebe, Reacheru, jer
zbijate šale dok žene umiru.“
On je zašutio i pogledao kroz prozor. Vozilaje brzo. Cesta je bila mokra, a pred njima su
se vidjeli sivi oblaci. Na jugu je bješnjela oluja.
"Pa, recite mi nešto o tim slučajevima", rekao je on.
Ona je čvršće uhvatila volan i podesila visinu svoga sjedala.
"Znate o kakvoj se skupini žrtava radi", rekla je. "Jako specifičnoj, je li tako?" On je
kimnuo. "ini se.“
"Mjesta su očito nasumce odabrana. Lovi točno određene žrtve i ide gdje god mora otići.
Dosad su se svi zločini događali na mjestima gdje su žrtve živjele. U načelu, i ona su različita. U
svim slučajevima to su bile obiteljske kuće, no s različitim stupnjem izolacije.“
"Iako su sve prekrasne.“
Ona ga je pogledala. On se nasmiješio. "Vojska ih je svih isplatila, zar ne? Kad su se
demobilizirale? Oni to zovu izbjegavanjem skandala. A s tom gomilom novca i željom da se
nakon nekoliko burnih godina smire, vjerojatno su pokupovale lijepe kuće.“
Ona je kimnula, ne odvraćajući pažnju od prometa. "Da, i sve su u dobrim dijelovima
grada, barem dosad.“
"To ima smisla", rekao je. "Priželjkuju ugodnu okolinu. Što je s muževima i obiteljima?"
"Callanova je bila rastavljena, bez djece. Cookeova je imala momka, bez djece. Stanleyeva je bila
sama, bez ikoga uza se.“
"Jeste li provjerili supruga Callanove?“
 "Naravno. Kod svakog ubojstva prvo se provjeri obitelj. Kod svake udane žene prvo se
istraži supruga. No imao je alibi, ništa nije bilo sumnjivo. Onda je kod Cookeove postalo jasno da
postoji uzorak. Po tome znamo da nije bio suprug ili momak.“
"Ne, čini se da nije.“
"Prvi problem jest kako je ušao unutra. Nije bilo nasilnog ulaska. Jednostavno je ušetao
kroz vrata.“
"Mislite da ih je prije toga pratio?“
Ona je slegnula ramenima. "Brojka od tri žrtve nije velika, pa sam oprezna u donošenju
zaključaka. Ali da, gotovo sam uvjerena da ih je promatrao. Trebao mu je trenutak kada su same.
On je učinkovit i organiziran. Ne vjerujem da bi bilo što prepustio slučaju. Ali nemojte
precjenjivati to nadgledanje. Prilično brzo bilo bi prilično jasno da su same tijekom dana.“
"Ima li ikakvih dokaza o stupicama? Kakvih opušaka ili limenki ostavljenih ispod nekog
obližnjeg stabla?.“
Ona je odmahnula glavom. "Tip ne ostavlja nikakve dokaze o ničemu.“
"Jesu li susjedi nešto vidjeli?" "Dosad nisu.“
"I sva tri ubojstva počinjena su tijekom dana?" "U različito vrijeme, ali sva tri danju."
"Nijedna žena nije radila?“
"Nije, kao što ni vi ne radite. ini se da jako malo bivših vojnika radi. To je korisna
informacija, koju ću negdje pohraniti.“
On je kimnuo i provjerio kakvo je vrijeme. Cesta je nestajala iza njihovog automobila.
Kiša je bila samo kilometar i pol pred njima.
"Zašto vi ljudi ne radite?" upitala je.
"Mi ljudi?" ponovio je. "U mojem slučaju zato što ne mogu naći nikakav posao.
Razmišljao sam o pejzažnoj arhitekturi, no zaključio sam mi je potreban pravi izazov, a
ne nešto što ću diplomirati za sekundu i pol.“
Ponovno je zašutjela, a automobil se sudario sa zidom kiše. Uključila je brisače i svjetla i
malo smanjila brzinu.
"Namjeravate li me cijelo vrijeme vrijeđati?" upitala je.
"Malo zadirkivanja na vaš račun je prilično mala uvreda, u usporedbi s načinom na koji
prijetite mojoj djevojci. I kako ste spremni i voljni vjerovati da pripadam ljudima koji bi mogli
ubiti dvije žene.“
"Dakle, je li to bila potvrda ili negacija?“
"Bilo je to možda. Pretpostavljam da bi ga jedna vaša isprika mogla pretvoriti u negaciju.“
"Isprika? Zaboravite, Reacheru. I dalje stojim iza svoga profila. Ako to niste bili vi, bilo
je neko smeće vrlo slično vama.“
Nebo je postajalo sve tamnije, a kiša je jačala. Pred njima su se kroz potop na
vjetrobranskom staklu vidjela jaka crvena svjetla kočnica. Promet je usporavao gotovo do puževe
brzine. Lamarrova se nagnula naprijed i naglo zakočila.
"Sranje", rekla je.
Reacher se nasmiješio. "Zabavno, zar ne? U ovom je trenutku rizik od pogibije ili
ozljeđivanja u prometnoj nezgodi tisuću puta veći nego da u ovim istim uvjetima letite avionom.“
Ništa nije odgovorila. Gledala je u retrovizor, nervozno provjeravajući hoće li ljudi iza nje
usporiti jednako pametno kao ona. Pred njima su svjetla kočnica stvorila crveni lanac koji se
protezao dokle pogled seže. Reacher je postrance pronašao električni prekidač i spustio svoje
sjedalo.
"Malo ću odrijemati", kazao je. "Probudite me kad negdje dođemo.“
"Nismo završili s razgovorom", kazala je Lamarrova. "Imamo dogovor, sjećate se?
 Razmislite malo o Petrosianu. Pitam se što on sada čini.“
Reacher je pogledao ulijevo, kroz njezin prozor. Negdje u tom smjeru ležao je Manhattan,
no od kiše se jedva vidjela druga strana ceste.
"OK, nastavit ćemo pričati.“
Ona se usredotočila na pritiskanje kočnice i miljenje naprijed, pravo u potop. "Gdje smo
stali?" upitala je.
"Pratio ih je dovoljno dugo da zna da su same, sve se događa danju, nekako uspijeva bez
problema ući unutra. Što potom?“
"Onda ih ubija.“
"U kući?“
"Mislimo da je tako.“
"Mislite da je tako? Možete li biti sigurni?" "Nažalost, postoji puno toga u što nismo
sigurni." "Pa, to je sjajno.“
"Ne ostavlja nikakve dokaze za sobom", rekla je. "To je vraški velik problem.“
On je kimnuo. "Pa, opišite mi mjesta gdje se su se ubojstva dogodila. Počnite s biljkama u
dvorištima ispred njihovih kuća.“
"Zašto? Mislite da je to važno?“
On se nasmijao. "Ne, samo sam pomislio da bi se bolje osjećali ako mi pričate nešto o
čemu barem malo znate.“
"Vi, kurvin sine.“
Automobil je puzao naprijed. Brisači su se polako pomicali po vjetrobranskom staklu,
lijevodesno, lijevodesno. Ispred njih su se vidjela plava i crvena rotacijska svjetla. "Nesreća",
rekao je.
"Ne ostavlja nikakve dokaze", ponovila je ona. "Apsolutno ništa. Nikakve tragove,
nikakva vlakna, krv, pljuvačku, dlake, otiske, DNA, ništa.“
Reacher je zabacio ruke iza glave i zijevnuo. "To je prilično teško ostvariti.“
Lamarrova je kimnula, pogleda još uvijek fiksiranog na cestu. "Naravno da jest. Danas
imamo laboratorijske testove za koje ne bi mogli vjerovati da postoje, a on ih svih pobjeđuje.“
"Kako bi netko to mogao činiti?“
"Zbilja ne znamo. Koliko dugo ste već u ovom automobilu?“
On je slegnuo ramenima. "Cijelu vječnost, čini mi se.“
"Prošao je sat vremena. Već su sada vaši otisci posvuda, po kvakama, tabli s
instrumentima, pojasu, prekidaču za spuštanje sjedala. Na naslonu za glavu je vjerojatno barem
desetak vaših dlaka. Tona vlakana s vaših hlača i jakne već je na sjedalu. Blato iz vašeg dvorišta
pada s cipela na tepih. Možda i stara vlakna s tepiha u vašoj kući.“
On je kimnuo. "A ja ovdje samo sjedim.“
"Točno. Uz nasilje koje obično ide skupa s ubojstvom, sve to bilo bi rašireno na sve
strane, plus možda još krv i pljuvačka.“
"Dakle, možda ih ne ubija u kući.“
"Tamo ostavlja tijela.“
"Znači da ih mora barem dovući do tamo.“
Ona je kimnula. "Sa sigurnošću znamo da neko vrijeme provodi u kući. To je dokazano.“
"Gdje ostavlja tijela?" "U kupaonici. U kadi.“
Buick je prošao vrlo blizu poprišta nesreće. Stari karavan zabio se u stražnji dio sportskog
automobila, jednakog onom Reacherovom. Na vjetrobranskom staklu karavana bile su probijene
dvije rupe u obliku ljudskih glava. Prednja vrata su bila otvorena rezačima metala. Kola hitne
pomoći spremno su čekala na okretištu između dviju traka autoceste. Reacher je okrenuo glavu i
zagledao se u sportski automobil. Nije bio njegov. Nije to ni pomislio. Jodie ne bi nigdje išla. Ne,
ako ima imalo pameti. "U kadi?" ponovio je.
Lamarrova je kimnula glavom prema upravljaču. "U kadi.“
"Sve tri?" upitao je.
Lamarrova je ponovno kimnula. "Sve tri.“
"Nešto poput potpisa?“
"Tako je", rekla je.
"Kako zna da sve imaju kadu?“
"Ako živiš u kući, moraš imati kadu.“
"Kako zna da sve žive u kućama? Ne odabire ih na osnovi toga gdje žive. To bi trebala
biti slučajnost, zar ne? Mogle bi živjeti bilo gdje. Kao što ja živim u motelima. A neki moteli
jednostavno imaju samo tuševe.“
Ona ga je poprijeko pogledala. "Vi ne živite u motelima. Živite u kući u Garrisonu." On je
spustio pogled, kao da je zaboravio na tu činjenicu.
"Dobro, valjda sada živim", kaže on. "No prije toga sam uvijek bio u pokretu. Kako je
znao da ove žene nisu?“
"To je Kvaka 22", rekla je. "Da su bile beskućnice, ne bi bile na popisu. Mislim, kako bi
se našle na popisu morale su negdje živjeti, da ih on može pronaći.“
"Ali kako zna da sve imaju kade?“
Ona je slegnula ramenima. "Ako imaš mjesto gdje živiš, onda imaš i kadu. Samo mali
stanovi imaju jedino tuš kabine.“
Reacher je kimnuo. Nije bio stručnjak za to područje. Nekretnine su za njega bile gotovo
potpuno stran teren. "OK, u kadi su.“
"Gole. A odjeća im je nestala.“
Odvezla ih je podalje od mjesta nesreće i na kiši polako ubrzavala. Do kraja je povećala
brzinu brisača.
"Odnosi njihovu odjeću sa sobom?" upitao je. "Zašto?“
"Vjerojatno kao trofej. Uzimanje trofeja je vrlo čest fenomen kod ovakvih serijskih
zločina. To može biti simbolično. Možda misli da bi one još trebale nositi svoje odore, pa im zato
krade njihovu civilnu odjeću. Skupa ga životima.“
"Uzima li još nešto?“
Ona je odmahnula glavom. "Koliko možemo reći, ne. Nije bilo vidljivo da je išta
odneseno. Nigdje nije bilo viška slobodnog prostora. Gotovina i kartice bile su na svojem
mjestu." "Dakle, odnosi im odjeću i ne ostavlja ništa za sobom?“
Ona je na trenutak zašutjela.
"Ne, ipak ostavlja nešto za sobom", rekla je. "Boju." "Boju?" "Vojničku zelenu boju za
kamuflažu. Litre i litre." "Gdje?" "U kadi. Stavi u nju golo tijelo i onda je napuni bojom.“
Reacher je preko jurećih brisača zurio u kišu pred njima. "Utapa ih? U kadi?“
Ona je odmahnula glavom. "Ne, ne utapa ih. Tada su već mrtve. Samo ih nakon svega
prekriva bojom.“
"Kako? Cijele ih prekrije bojom?“
Ona je jurila naprijed, nadoknađujući izgubljeno vrijeme. "Ne, ne prekriva ih bojom.
Jednostavno napuni kadu bojom, skroz do vrha. Naravno da boja na koncu pokrije i tijelo.“
"Dakle, plutaju u kadi punoj boje?“
Ona je kimnula. "Sve smo ih takve pronašli.“
On je zašutio. Okrenuo je glavu na drugu stranu, gledao kroz svoj prozor i dugo šutio. Na
zapadu je nebo bilo čistije. Bilo je vedrije. Automobil se brzo kretao naprijed. Kišne kapi huktale
su pod gumama i tukle po podvozu automobila. Tupo se zagledao u svjetlost na zapadu, pogledao
prema beskrajnim vijugama ceste i shvatio ds je sretan. Išao je negdje. Bio je u pokretu. Krv mu
se uskomešala, kao u životinja na kraju zime. Njegov demon skitnica ponovno je progovorio,
tiho, šapućući mu u glavi. Sad si sretan, govorio je. Sretan si, zar ne? Čak si na trenutak
zaboravio da si zaglavio u Garrisonu, zar ne?
"Je li vam dobro?" upitala je Lamarrova.
On se okrenuo prema njoj i pokušao se usredotočiti na njeno lice, njenu blijedu put, tanku
kosu i nepravilne zube.
"Recite mi nešto o boji", tiho je kazao. Ona ga je začuđeno pogledala.
"Standardna maskirna vojna boja", rekla je. "isto zelena. U Illinoisu je se proizvede na
stotine tisuća litara. Proizvedena je nekad u posljednjih jedanaest godina, obzirom da se koristio
novi proces proizvodnje. Osim toga, ne znamo ništa više o tome.“
On je gotovo neprimjetno kimnuo glavom. Nikad je nije koristio, no vidio je milijune
kvadrata premazanih njome.
"Stvara priličan nered.“
"Ali mjesta zločina su savršeno uredna. Nigdje mu se ne prolije ni kap.“
"Žene su tada već bile mrtve", rekao je. "Nije bilo okršaja. Nije bilo razloga za
prolijevanje boje. No to znači da je morao boju unijeti u kuću. Koliko treba da se napuni kada?"
"Negdje između devedeset i sto trideset litara.“
"To je puno boje. Sve to skupa mu je moralo biti jako važno. Jeste li otkrili ikakvo
značenje?“
Ona je slegnula ramenima. "U stvari, nisam, ništa više od običnog vojnog značenja.
Možda je uklanjanje civilne odjeće i prekrivanje tijela vojnom bojom neka vrsta
reklamacije, shvaćate, vraćanja tamo gdje misli da one pripadaju, u vojsku, koju i inače nisu
smjele napustiti. Ona ih zarobljava, znate? Nakon nekoliko sati površina se pbčinje sušiti.
Stvrdne se, a sve ispod nje postane ljepljivo. Da se ostavi dovoljno dugo, mislim da bi se cijela
kada mogla osušiti, skupa s njima unutra.“
Reacher se zagledao naprijed kroz vjetrobransko staklo. Obzorje bio svijetao. Loše
vrijeme ostavljali su za sobom. Desno od njega, Pennsylvania je izgledala zelena i sunčana.
"Boja je vraški komplicirana", rekao je. "Devedeset do sto trideset litara? To je prevelik
teret da bi ga se tek tako vuklo naokolo. To za sobom vuče veliko vozilo. Puno je tu izlaganja.
Izlaganje je i samo unošenje u kuću. Jako vidljivo. Nitko ništa nije vidio?" "Sve smo obišli, od
vrata do vrata. Nitko nije ništa prijavio.“
On je polako kimnuo. "Boja je ključ. Gdje ju nabavlja?“
"Nemamo pojma. Vojska nam nije bila od velike pomoći.“
"Nisam iznenađen. Vojska vas mrzi. A uostalom, sve to skupaje jako neugodno. Time je
još vjerojatnije da se radi o vojniku koji je još uvijek u službi. Tko bi drugi mogao nabaviti toliko
maskirne boje?“
Ništa nije odgovorila. Samo je nastavila voziti prema jugu. Kiša je stala i brisači su
zaškripali po suhom staklu. Isključila ih je jednim malim odlučnim pokretom zgloba. On je počeo
zamišljati nekog vojnika kako negdje ukrcava kante boje. Na popisu mu je devedeset i jedna
žena, a nekim iskrivljenim psihičkim procesom za svaku rezervira između devedeset i sto trideset
litara. Ukupno bi moglo biti između devet i jedanaest tisuća litara. Ogromna količina. Puni
kamioni boje. Možda radi negdje u logistici. "Kako ih ubija?" upitao je.
Ona je rukama još čvršće uhvatila volan. Progutala je pljuvačku, ne odvajajući pogled sa
ceste pred sobom.
"Ne znamo?" rekla je.
"Ne znate?" ponovio je.
Ona je odmahnula glavom. "Jednostavno su mrtve. Ne možemo otkriti kako.“
 OSAM

Ukupno ih je devedeset ijedna, a moraš ih ubiti točno šest, što znači još tri, pa što ćeš učiniti?
Nastavi dobro razmišljati i planirati, eto što. Misli, misli, misli, to trebaš činiti. Zato što je sve
zasnovano na razmišljanju. Svih treba nadmudriti. Žrtve i istražitelje. Redove i redove istražitelja.
Sve više i više istražitelja u isto vrijeme. Lokalne policajce, državne policajce, FBI, specijaliste
koje FBI dovede. Nove kutove gledanja, nove pristupe. Znaš da su tu. Traže te. Pronaći će te, ako
ikako budu mogli.
Istražitelji su teški, no sa ženama je lako. Lake otprilike koliko se očekuje. Tu nema
previše samopouzdanja. Nema ga nimalo. Žrtve padaju točno kako zamišljaš. Planiranje je bilo
dugo i naporno, a sam plan je savršen. One otvore vrata, puste te unutra i padnu na priču. Toliko
žele pasti na priču da im jezik praktički visi iz usta. Tako su glupe, da to i zaslužuju. A i nije
teško. Uopće nije teško. Potpuno je precizno, eto što je. Isto je kao i bilo što drugo. Ako se dobro
isplanira, ako se dobro promisli, ako se precizno pripremi, ako se uvježba, onda je lako. Sve to je
tehnička stvar, u što nikad nije ni bilo sumnje. Poput znanosti. Ne može biti nikako drukčije.
Učini ovo, pa učini ovo, a onda učini ovo, i onda je gotovo. Još samo tri. To je sve. Uspjelo je
prviput, uspjelo je drugi put, uspjelo je treći put, ali znaš da u životu ništa nije zajamčeno. Ti to
znaš, bolje nego itko drugi. Dakle, nastavi dobro misliti, jer jedino što te sad može srediti jest
tvoja ležernost.
"Ne znate?" ponovio je Reacher.
Lamarrova je bila osupnuta. Zurila je ravno pred sebe, umorna, pokušavajući se
usredotočiti, čvrsto stišćući upravljač i vozeći poput stroja. "Ne znamo što?" upitala je.
"Kako su umrle.“
Ona je uzdahnula i odmahnula glavom. "Ne, zapravo ne znamo.“
On ju je pogledao. "Je li vam dobro?" "Zar ne izgledam dobro?" "Izgledate iscrpljeno."
Ona je zijevnula. "Malo sam umorna, valjda. Noć je bila duga." "Pa, pripazite.“
"Sad se odjednom brinete za mene?“
On je odmahnuo glavom. "Ne, brinem se za sebe. Mogli biste zaspati i odvesti nas u
provaliju.“
Ona je ponovno zijevnula. "To se dosad još nije dogodilo.“
On je skrenuo pogled. Shvatio je da nesvjesno lupka prstima po poklopcu zračnog jastuka
na ploči ispred sebe.
"Dobro sam", rekla je. "Ne brinite." "Zašto ne znate kako su umrle?" Ona je slegnula
ramenima. "I vi ste bili istražitelj. Viđali ste mrtve ljude." "Pa?“
"Pa, što ste tražili?" "Rane, ozljede.“
"Tako je", rekla je. "Ako je netko pun rupa od metaka, zaključuješ da je nasmrt ustrijeljen.
Ako netko ima smrskanu glavu, nazoveš to traumom uzrokovanom tupim predmetom.“
"Ali?“
"Ove tri su bile u kadama punim boje, nije li tako? Momci koji rade na mjestu zločina
izvadili su tijela van, patolozi su ih očistili i ništa nisu pronašli." "Baš ništa?“
"Ništa očigledno, barem ispočetka. Onda su, naravno, počeli bolje pregledavati. I opet
ništa nisu pronašli. Znali su da se nisu utopile. Kad su ih otvorili, u plućima nisu pronašli ni vodu
ni boju. Onda su počeli tražiti vanjske, mikroskopske ozljede. Ne mogu pronaći ništa.“
"Ni ožiljke ispod kože? Modrice?“
Ona je odmahnula glavom. "Apsolutno ništa. Ali sjetite se, bile su prekrivene bojom. A te
vojne stvari ionako ne bi prošle previše sanitarnih testova. Pune su kojekakvih kemikalija i
prilično korozivne. To oštećuje kožu nakon smrti. Moguće je da su oštećenja od boje prekrila
neke sitne ožiljke. No, što god ih je ubilo bilo je jako diskretno. Ništa veliko.“
"Što je s unutarnjim ozljedama?“
Ona je ponovno odmahnula glavom. "Ništa. Nikakvih potkožnih modrica, nikakvih
oštećenja organa, ničega.“
"Otrov?“
"Ne. Sadržaji želuca su bili u redu. Nisu progutale ništa boje. Toksikološki nalaz bio je
potpuno u redu.“
Reacher je polako kimnuo. "Nije bilo ni seksualnog odnosa, pretpostavljam, jer je Blake
bio zadovoljan time što bi i Callanova i Cookeova spavale sa mnom, da sam ja to želio. Što znači
da uljez nije osjećao nikakvu seksualnu odbojnost prema njima, dakle nije bilo ni silovanja, jer bi
u protivnom tražili nekoga koga su one odbile, prije ili kasnije." Lamarrova je klimnula. "To je
naš profil. Seks ovdje nije u pitanju. Mislimo da je golotinja tu zbog poniženja. Kažnjavanja.
Cijela stvar je u kažnjavanju. Odmazdi, tako nešto.“
"Čudno", rekao je Reacher. "To definitivno znači da se radi o vojniku. No ovo je jako
nevojnički način ubijanja. Vojnici pucaju iz pištolja, ubadaju nožem ili dave. Ne rade ništa ovako
precizno.“
"Ne znamo što je točno učinio.“
"Ali tu nije bilo nekog bijesa, zar ne? Ako je taj tip u nekoj osvetničkoj misiji, gdje je
bijes? Zvuči previše laboratorijski.“
Lamarrova je zijevnula i kimnula glavom, oboje odjednom. "I to me muči. No, pogledajte
kategoriju žrtava. Što drugo bi moglo biti motiv? A ako se slažemo oko motiva, što bi drugo tip
mogao biti nego neki bijesan vojnik?“
Utonuli su u tišinu. Kilometri su prolazili. Lamarrova je stiskala upravljač, a na
zglobovima ruku su joj krvne žile iskočile poput žica. Reacher je promatrao kako cesta juri pod
njihov automobil i nastojao ne osjećati se previše sretnim zbog toga. Potom je Lamarrova
ponovno zijevnula, pa primijetila kako ju je oštro pogledao.
"Dobro sam", rekla je.
On ju je pogledao, dugo i ispitivački.
"Odspavat ću sat vremena", rekao je. "Pokušajte ne ubiti nas.“
Kad se probudio, još uvijek su bili u New Jerseyju. U automobilu je vladala tišina i bilo je
ugodno. čuo se samo daleki zvuk motora i blago duboko klepetanje guma. Lagani šum vjetra.
Vrijeme je bilo sivo. Lamarrova je bila potpuno iscrpljena, stiskala je upravljač i crvenim očima
koje nisu ni treptale zurila niz cestu.
"Morali bismo stati na ručak", rekao je.
"Prerano je.“
On je pogledao na sat. Bilo je jedan. "Ne budite takva prokleta junakinja. Trebali biste
popiti barem pola litre kave.“
Oklijevala je, sprema na prepirku. Onda je odustala. Tijelo joj je odjednom malaksalo i
još jednom je zijevnula.
"OK", rekla je. "Dakle, zaustavimo se negdje.“
Vozila je još oko kilometar i pol i onda skrenula na odmorište, na malu čistinu među
stablima uz rub autoceste. Parkirala je automobil i ugasila motor, i njih dvoje ostali su sjediti u
tišini. Mjesto na kojem su se nalazili bilo je jednako stotinama onih koje je Reacher već vidio,
neprimjetna državna arhitektura iz pedesetih, okupirana trgovinama brze hrane što su se smjestile
iza diskretnih pultova i širile svoje poruke preko velikih gizdavih reklama.
Izašao je prvi i na hladnom vlažnom zraku protegnuo svoje ukočeno tijelo. Iza njega se
čula buka jurećih automobila. Lamarrova je ostala u automobilu, nepomična, a on se zaputio
prema zahodu. Kad se vratio nje nigdje nije bilo, pa je ušetao u zgradu i stao u red za sendvič.
Ona mu se pridružila za otprilike minutu.
"Ne bi to smjeli činiti", rekla je Lamarrova. "Što?“
"Gubiti mi se iz vida." "Zašto?“
"Zato što za ljude poput vas imamo pravila.“
Izgovorila je to bez ikakvog traga blagosti ili humora. On je slegnuo ramenima. "OK, kad
budem sljedeći put išao u zahod, pozvat ću vas da pođete sa mnom." Nije se nasmijala. "Samo
me obavijestite, pa ću počekati ispred vrata.“
Red se pomaknuo naprijed i on je promijenio svoj izbor sa sira na morske plodove, zato
što je pretpostavljao da će ona platiti račun. Dodao je još veliku šalicu crne kave ijednu običnu
krafnu. Dok je ona petljala oko torbice, on je već pronašao stol. Potom mu se pridružila i on joj je
ironično nazdravio svojom šalicom.
"Ovo je za naših nekoliko zajedničkih zabavnih dana", rekao je.
"Bit ćemo više od nekoliko dana zajedno", odvratila je ona. "Onoliko koliko bude
potrebno.“
On je srknuo svoju kavu i malo promislio o vremenu.
"Koje je značenje njegovog intervala od tri tjedna?" upitao je.
Ona je izabrala sir na pšeničnom kruhu i sada je malim prstom prinosila komadić kraju
svojih usana.
"Nismo sasvim sigurni", rekla je. "Interval od tri tjedna je čudan. Nije mjesečev. Nema
nikakvog kalendarskog značenja za tri tjedna.“
U glavi je računao. "S devedeset i jednom žrtvom, po jednom svaka tri tjedna, trebalo bi
mu pet godina i tri mjeseca da sve prođe. To je vraški dug projekt.“
Ona je kimnula. "Mislimo da to znači da je ciklus određen nečim vanjskim. Vjerojatno bi
radio brže da to može. Stoga mislimo da na poslu radi u intervalima od tri tjedna. Možda radi dva
tjedna, pa je jedan slobodan. Provodi taj tjedan u praćenju, organiziranju i provođenju akcije.“
Reacher je ugledao svoju šansu. Kimnuo je. "Moguće je", rekao je.
"Dakle, koji vojnici rade po takvom rasporedu?“
"Tako pravilnom? Možda netko u postrojbama za brzu reakciju, dva tjedna pripravnosti,
pa jedan slobodan.“
"Tko je u takvim postrojbama?" "Marinci, nešto pješaštva", rekao je. Potom je progutao
pljuvačku. "I dio specijalnih postrojbi.“
Pričekao je da vidi hoće li progutati mamac.
Ona je kimnuo. "Specijalac bi znao kako suptilno ubiti, zar ne?“
On je započeo jesti svoj sendvič. Ono unutra mogla bi biti tunjevina. "Da, tiho, bez
oružja, improvizirano, pretpostavljam. Ali ne znam ništa o suptilnim načinima. Ovdje se ne radi
ni o kakvoj tajanstvenosti. Specijalnim postrojbama odgovara da su neki ljudi mrtvi, to je
sigurno, ali ne brinu se da nakon svega itko ostane zbunjen načinom na koji su to izveli." "Dakle,
što želite reći?“
On je odložio svoj sendvič. "Govorim da nemam pojma tko to čini, ni zašto, ni kako. A ne
vidim ni kako bih mogao. Ovdje ste vi veliki stručnjak. Vi si ona koja je na fakultetu studirala
pejzažnu arhitekturu.“
Ona je načinila stanku, s rukom sa sendvičem napola u zraku. "Treba nam više od toga,
Reacheru. A vi znate što ćemo učiniti ako to ne dobijemo.“
"Znam što kažete da ćete učiniti.“
"Želite li riskirati?“
 "Ako nju netko povrijedi, znate što ću vam učiniti, zar ne?“
Ona se nasmijala. "Prijetite mi, Reacheru? Prijetite agentu FBIja? Upravo ste ponovno
prekršili zakon. Članak 18, paragraf A3, odjeljak 4702. Sad stvarno gomilate optužbe protiv sebe,
to je sigurno.“
On je skrenuo pogled, ništa ne odgovorivši. "Smirite se i sve će biti u redu", rekla je ona.
On je iskapio svoju šalicu i pogledao je preko ruba. Mirnim, neutralnim pogledom.
"Muči vas neki etički problem?" upitala ga je.
"Ima li ovdje ikakve etike?" upitao je on nju.
Potom se izraz na njenom licu promijenio. Pojavio se tračak neugode. Naznaka
omekšavanja. Ona je kimnula. "Znam, to je i mene mučilo. Kad sam otišla s Akademije, nisam
mogla vjerovati. Ali Biro zna što čini. Shvatila sam to vrlo brzo. To je praktična stvar. Radi se o
najvećoj koristi za najveći broj ljudi. Ako nam treba suradnja, najprije za nju zamolimo, ali
budite prokleto sigurni da ćemo učiniti sve da je dobijemo.“
Reacher nije ništa odgovorio.
"To je politika u koju sada vjerujem", rekla je Lamarrova. "Ali želim da znate kako
korištenje vaše djevojke za prijetnju nije moja zamisao.“
Reacher nije ništa odgovorio.
"Bila je Blakeova", nastavila je. "Ne želim ga kritizirati zbog toga, ali sama ne bih išla tim
putem." "Zašto ne?“
"Zato jer nam ovdje nije potrebno još žena u opasnosti.“
"Pa zašto ste ga onda pustili da to učini?“
"Pustila? On mi je šef. A ovo je provođenje zakona. S naglaskom na provođenje. No,
želim da znate kako to ne bi bio način na koji bih ja radila. Zato što moramo biti u stanju raditi
zajedno.“
"Je li ovo isprika?“
Ona nije ništa odgovorila.
"Je li? Napokon?“
Načinila je grimasu. "To je najbliže što ćete ikad dobiti od mene, pretpostavljam.“
Reacher je slegnuo ramenima. "OK, kako želite.“
"Jesmo li sada prijatelji?" upitala je.
"Nikada nećemo biti prijatelji", rekao je Reacher. "Možete zaboraviti na to." "Ne sviđam
vam se", rekla je.
"Želite li da budem iskren?“
Ona je slegnula ramenima. "U stvari, ne želim. Želim samo da mi pomognete.“
"Bit ću posrednik", rekao je on. "To je ono na što sam pristao. Ali morate mi reći što vam
treba.“
Ona je kimnula glavom. "Specijalna postrojba mi zvuči dovoljno obećavajuće. Prvo ćemo
njih provjeriti.“
On je skrenuo pogled i zubima zagrizao usnu kako se ne bi nasmijao. Dosad sve ide kako
valja.
Proveli su cijelih sat vremena na tom odmorištu. Što je vrijeme više odmicalo, Lamarrova
je bivala sve opuštenija. Na koncu joj se nije dalo ponovno krenuti na cestu.
"Želite li da ja vozim?" upitao je Reacher. "Ovo je auto Biroa", odgovorila je. "Nemate
dozvolu za to.“
No pitanje joj je samo vratilo raspoloženje za putovanje. Pokupila je svoju torbicu i ustala
od stola. Reacher je na pladnju odnio ostatke hrane i pridružio joj se kraj vrata. U tišini su
došetali do Buicka. Ona ga je upalila, izvukla s parkirališta i pojurila prema autocesti.
 Ponovno se čula buka motora, blago brujanje ceste i prigušeni fijuk vjetra, a u roku od
jedne minute izgledalo mu je kao da se uopće nisu zaustavljali. Lamarr je ponovno bila u istom
položaju za volanom, uspravna i ukočena, a desno od nje Reacher je bio zavaljen u sjedalu i
gledao prizore koji su promicali pored njega.
"Recite mi nešto o vašoj sestri", rekao je.
"Polusestri.“
"Što god, recite mi nešto o njoj." "Zašto?“
On je slegnuo ramenima. "Ako želite da vam pomognem, moram znati pozadinu. Recimo,
gdje je služila, što joj se dogodilo, takve stvari." "Ona je jedna bogata cura koja je željela
avanturu." "Pa se prijavila u vojsku?“
"Vjerovala je reklamama. Vidjeli ste ih, u novinama? Po njima sve izgleda naporno i
glamurozno." "Je li ona čvrsta?“
Lamarr je kimnula. "Jako je aktivna, znate? Obožava fizičke stvari, slobodno penjanje,
vožnju biciklom, skijanje, pješačenje, surfanje. Mislila je da će se u vojsci samo verati po
stijenama, s nožem u zubima.“
"A nije bilo tako?“
"Vraški dobro znate da nije. Ne tada, ne za jednu ženu. Smjestili su je u bataljun za
prijevoz i odredili da vozi kamion.“
"Zašto nije jednostavno istupila, ako je već bogata?“
"Zato što nije tip osobe koja odustaje. Odlično je prošla osnovne pripreme. Nadala se
nečem boljem." "I?“
"Pet puta je razgovarala s nekim seronjom od pukovnika i pokušala doći do napretka. On
je predložio da na šestom razgovoru bude gola, jer bi to moglo pomoći.“
"I?“
"Otkucala ga je. Nakon čega je dobila premještaj koji je tražila. Stavljena je u postrojbu
za potporu pješaštvu, otprilike najbliže akciji što je jedna žena mogla doći.“
"Ali?“
"Znate kako to funkcionira, zar ne? Glasine? Gdje ima dima, tu ima i vatre. Znate,
pretpostavljalo se da se ona jest ševila s onim tipom, iako ga je prijavila i on dobio otkaz, pa je to
izgledalo potpuno nelogično. Na kraju više nije mogla podnijeti glasine, pa je otišla.“
"I što sada radi?“
"Ništa. Malo žali sama sebe.“
"Jeste li bliske?“
Ona je učinila stanku.
"Da budem iskrena, nismo", rekla je. "Ni blizu onome kako bih ja željela." "Sviđa vam
se?“
Lamarrova je načinila grimasu. "Zašto mi se ne bi sviđala? Jako je dopadljiva osoba. U
stvari, ona je sjajna. Ja sam ta koja je od početka radila greške. Sve sam pogrešno radila. Bila sam
mlada, otac mi je bio umro, bili smo jako siromašni, a taj se bogataš zaljubio u moju mamu i na
kraju me usvojio. Valjda sam bila puna srdžbe zato što sam spašena. Zato sam mislila da se ne
moram zaljubiti i u nju. Rekla sam sebi: ona mi je samo polusestra.“
"Nikad niste prešli preko toga?“
Ona je odmahnula glavom. "Nikada do kraja. Moja greška, priznajem. Majka mi je rano
umrla, zbog čega sam se osjećala izoliranom i neuglednom. Nisam to dobro podnijela. Zato je
moja sestra sada u stvari samo još jedna ugodna žena koju poznajem. Poput neke bliske
poznanice. Mislim da se obje tako osjećamo. Ali kada smo zajedno, slažemo se dobro.“
On je kimnuo glavom. "Ako su oni bogati, onda ste i vi?“
 Ona je skrenula pogled. Nasmiješila se. Njeni nepravilni zubi nakratko su bljesnuli.
"Zašto?" rekla je. "Volite bogate žene? Ili možda mislite da bogatašice ne bi smjele raditi? Ili da
nijedna žena to ne bi smjela?“
"Samo pokušavam održati razgovor.“
Ona se ponovno nasmiješila. "Bogatija sam nego što bi mogli i pomisliti. Moj očuh ima
gomilu novca. A jako je fer prema objema, iako ja nisam njegova prava kći, a ona jest." "Baš ste
sretnica.“
Ona je zastala.
"A uskoro ćemo biti još bogatije", rekla je. "Nažalost. Jako je bolestan. Bori se protiv
raka već dvije godine. Žilav starac, no ipak će uskoro umrijeti. Dakle, čeka me veliko
nasljedstvo.“
"Žao mi je što je bolestan", rekao je Reacher.
Ona je kimnula. "Da, i meni je. Sve je to tako tužno.“
Nastupila je tišina. čuo se samo huk kilometara ceste koji su nestajali pod kotačima.
"Jeste li upozorili svoju sestru?" upitao je Reacher. "Polusestru.“
On ju je pogledao. "Zašto uvijek naglašavate da vam je polusestra?“
Ona je slegnula ramenima, ne skrećući pogleda sa ceste. "Zato što će me Blake povući sa
slučaja ako pomisli da sam previše umiješana. A ja ne želim da se to dogodi.“
"Ne želite?“
"Naravno da ne želim. Kad se netko tko ti je blizak nađe u nevolji, želiš se osobno
pobrinuti za sve, nije li tako?" Reacher je skrenuo pogled. "Bolje vam je u to vjerovati.“
Ona je na trenutak načinila stanku.
"A cijela ta stvar s obitelji meni je jako čudna", rekla je. "Sve te greške iz prošlosti danas
me progone. Kad mi je majka umrla oni su me mogli isključiti, no jednostavno nisu. Još uvijek
me oboje tretiraju jednako, s puno ljubavi, velikodušnosti, jako pošteno i jednako, a što se više
tako ponašaju,1 to ja osjećam veću krivnju što sam se na početku proglasila Pepeljugom.“
Reacher nije ništa rekao.
"Sada mislite da sam ponovno nerazumna", rekla je.
Opet ništa nije kazao. Ona je nastavila voziti, pogleda prikovanog za vjetrobransko
staklo.
"Pepeljuga", rekla je. "Iako bi me vi proglasili ružnom sestrom." Nije odgovorio ni na to.
Samo je promatrao cestu.
"Bilo kako bilo, jeste li je upozorili?“
Pogledala je prema njemu i on je primijetio kako se ponovno vraća u sadašnjost. "Da,
naravno da sam je upozorila. "Uzorak je postao jasan odmah nakon Cookeove. Zvala sam je
bezbroj puta. Trebala bi biti na sigurnom. Inače provodi dosta vremena u bolnici s ocem, a rekla
sam joj da kod kuće nikoga ne pušta unutra. Apsolutno nikoga, bez obzira kako se predstavio.“
"Je li shvatila ozbiljno?" "Pobrinula sam se da shvati.“
On je kimnuo. "OK, ona je na sigurnome. Moramo se pobrinuti još za samo osamdeset
sedam ostalih.“

***

Nakon New Yerseyja je došlo stotinu i trideset kilometara Marylanda, za što je trebalo oko sat i
dvadeset minuta vožnje. Ponovno je kišilo, pa je mrak pao još ranije. Potom su zaobišli glavni
grad Columbiju, ušli u Virginiju i bacili se na posljednjih šezdesetak kilometara njihovog puta na
195, sve do Quantica. Iza njih su se gradski neboderi sve više smanjivali, a pred njima se bližila
gusta šuma. Kiša je prestala. Nebo se razvedrilo. Lamarrova je vozila brzo, a potom je naglo
usporila i skrenula s autoceste na neoznačen put koji je vijugao među stablima. Asfalt je bio
dobar, no zavoji su bili oštri. Nakon nešto manje od kilometra ukazao se uredan kompleks s
parkiranim vojnim automobilima i barakama obojanim u zeleno.
"Marinci", rekla je. "Dali su nam šezdeset jutara zemlje da izgradimo svoj centar.“
On se nasmiješio. "Oni ne misle tako. Misle da ste im ovo ukrali.“
Još zavoja, nekih sedamstotinjak metara, i stvorilo se novo proširenje. Ista vozila, iste
barake, ista zelena boja.
"Maskirna boja", rekao je Reacher.
Ona je kimnula. "Jezivo.“
Još zavoja, još dva proširenja, ukupno tri kilometra duboko u šumu. Reacher je sjedio
nagnut naprijed i do kraja usredotočen. Nikad prije nije bio u Quanticu. Bio je znatiželjan.
Automobil je svladao oštar zavoj, izašao iz šume i zaustavio se neposredno prije prepreke na
kontrolnoj točki. Bila je to crvenobijela rampa koja je presijecala cestu, a pored nje stražarska
kućica od neprobojnog stakla. Pristupio im je naoružani stražar. U daljini iza njegovih ramena
vidjela se dugačka gomila niskih zgrada boje meda i nekoliko visokih građevina među njima.
Zgrade su stajale osamljene na valovitim travnjacima. Travnjaci su bili besprijekorni, a način na
koji su zgrade bile raspršene po njima pokazivao je da se njihov arhitekt nije previše brinuo o
korištenju prostora. Mjesto je izgledalo jako mirno, poput malog sveučilišnog naselja ili sjedišta
neke velike korporacije, osim što je imalo ogradu od bodljikave žice i naoružane stražare.
Lamarrova je spustila prozor i posegnula u svoju torbicu kako bi pronašla dokumente. Tip
je očigledno znao o kome se radi, no pravila su pravila i zato je morao vidjeti njezin komadić
plastike. Kimnuo je glavom čim joj je ruka izašla iz torbice. Potom je pogled skrenuo prema
Reacheru.
"Trebali biste imati sve o njemu", kazala je Lamarrova.
Tip je ponovno kimnuo. "Da, gospodin Blake se za to pobrinuo.“
Nestao je u svojoj kućici i potom se ponovno pojavio s komadićem plastike na dugom
lancu. Pružio je predmet kroz prozor i Lamarrova ga je proslijedila dalje. Na njemu je stajalo
Reacherovo ime i stara fotografija iz vojske. Preko cijele površine bilo je natiskano veliko slovo
P.
"P kao posjetitelj", rekla je Lamarrova. "Nosite to cijelo vrijeme." "Ili?" upitao je
Reacher.
"Ili će vas netko upucati. I ne šalim se.“
Tip se već vratio u svoju kućicu i digao rampu. Lamarrova je podigla svoj prozor i ubrzala
naprijed. Cesta se uspela preko padine iza koje se u udolini ukazalo parkiralište. Reacher je čuo
pucnjavu. Monotono pucanje teških pušaka, nekih dvjestotinjak metara dalje u šumi.
"Vježbanje ciljanja", kaže Lamarr. "Ne prestaju.“
Bila je vedra i raspoložena. Kao da joj je blizina baze vratila živost. Reacher je shvatio
razlog. Cijelo mjesto je bilo impresivno. Nalazilo se u prirodnoj udolini, duboko u šumi,
kilometrima daleko od bilo čega. Izgledalo je izolirano i tajnovito. Bilo je lako zamisliti divlje,
predano ozračje što ga je moglo stvarati kod ljudi koji su imali dovoljno sreće biti u njega
primljeni.
Lamarrova je polako prešla preko ležećih policajaca i došla do parkirališta pred najvećom
zgradom. Automobil je parkirala na jedno od slobodnih mjesta i ugasila motor. Pogledala je na
sat.
"Šest sati i deset minuta", kazala je. "To je jako sporo. Zbog vremena, pretpostavljam, a
puno vremena smo proveli i na ručku." U automobilu je nastala tišina.
 "I, što sad?“
"Sada idemo na posao.“
Velika staklena vrata na pročelju zgrade su se otvorila i Poulton je izašao vani. Mali
plavokosi tip s brkovima. Na sebi je imao novo odijelo. Tamnoplavo, s bijelom dugmadi i sivom
kravatom. Nova boja davala mu je manje beznačajan izgled. Službeniji. Zastao je, na trenutak
pogledom prešao parkiralištem, pa se zaputio prema automobilu. Lamarrova je izašla kako bi ga
pozdravila. Reacher je ostao sjediti na svome mjestu i čekao. Poulton je pustio Lamarrovu da
sama uzme svoj kovčeg iz prtljažnika. Bio je to komad prtljage načinjen od iste imitacije crne
kože kao i njezina aktovka.
"Idemo, Reacheru", doviknula mu je.
On je spustio glavu i prebacio svoju legitimaciju preko glave. Otvorio je vrata i izašao
van. Bilo je hladno i vjetrovito. Lagani vjetar sa sobom je donio zvuk opadanja suhog lišća i
pucnjavu.
"Ponesite svoju torbu", doviknuo mu je Poulton. "Nemam torbu", odgovorio je Reacher.
Poulton je pogledao prema Lamarrovoj, a ona mu je uzvratila pogledom koji je govorio:
ovo sam morala trpjeti cijeli dan. Potom su se istodobno okrenuli i zaputili prema zgradi. Reacher
je pogledao u nebo i zaputio se za njima. Zbog valovitog terena, sa svakim novim korakom
otkrivali su mu se novi prizori. Tlo se spuštalo prema lijevoj strani zgrade i tamo je ugledao
nekoliko odreda vojnika kako odlučno koračaju, ili trče u grupama, ili marširaju prema šumi s
puškom u ruci. Standardna odjeća, činilo se, bili su tamnoplavi džemperi s velikim žutim slovima
FBI našivenim naprijed i nazad, kao da se radi o modnoj marki ili odjeći neke velike sportske
ekipe. Njegovom vojnički istreniranom oku sve skupa je izgledalo beznadno civilno. Potom je uz
mrvicu stida shvatio da je to tako između ostaloga i zato jer su dobar dio osoba koje su hodale,
trčale i nosile oružje bile žene.
Lamarrova je otvorila staklena vrata i ušetala unutra. Poulton je na pragu zastao i pričekao
Reachera.
"Odvest ću vas do vaše sobe", rekao je. "Tamo možete ostaviti svoje stvari.“
Na danjem svjetlu je izgledao stariji. Na licu je imao sitne, jedva vidljive bore, poput
četrdesetogodišnjaka zaodjenutog u kožu dvadesetogodišnjaka.
"Nemam nikakvih stvari", odgovorio mu je Reacher. "Upravo sam vam to rekao.“
Poulton je na trenutak oklijevao. Očigledno je postojao raspored kojeg je trebalo slijediti.
"Svejedno ću vam pokazati", rekao je.
Lamarr je odšetala sa svojom velikom torbom, a Poulton poveo Reachera do dizala.
Zajedno su se odvezli do trećeg kata i našli se u tihom hodniku s tankim tepihom na podu i
istrošenim tapetama na zidovima. Poulton je prišao nekim običnim vratima, izvadio ključ iz
džepa i otvorio ih. Unutra se nalazila obična soba, kao u kakvom hotelu. Uzak hodnik, na desno
kupaonica, ormar slijeva, bračni krevet, stol i dvije stolice, jednostavni ukrasi.
Poulton je ostao vani u hodniku. "Budite spremni za deset minuta.“
Vrata su se uz škljocaj zatvorila. Na unutrašnjoj strani nije bilo kvake. Ipak to nije bila
standardna motelska soba. Kroz prozor se pružao prekrasan pogled na šumu, ali sam prozor se
nije mogao otvoriti. Okvir je bio zavaren, a kvaka uklonjena. Na noćnom ormariću nalazio se
telefon. Podigao je slušalicu i začuo ton za biranje. Pritisnuo je devetku i začuo isto. Okrenuo je
Jodien telefon na poslu. Pustio je da odzvoni osamnaest puta prije nego je odustao i nazvao je
kući. Uključila se sekretarica. Pokušao je i na mobitel. Bio je isključen.
Objesio je svoj kaput u ormar, iz džepa izvukao četkicu za zube i stavio je u čašu na
ormariću u kupaonici. Umio se nad umivaonikom i od kose pokušao načiniti nekakvu frizuru.
Potom je sjeo na rub kreveta i čekao.
 DEVET

Osam minuta kasnije začuo je ključ u bravi i podigao pogled, očekujući da će na vratima ugledati
Poultona. Ali, to nije bio on. Bila je žena. Izgledala je kao da ima šesnaest godina. Imala je
svijetlu kosu, svezanu u labav konjski rep. Bijeli zubi na otvorenom, potamnjelom licu. Na sebi je
imala muško odijelo, posebno skrojeno kako bi joj pristajalo. Bijela košulja i kravata. Male crne
cipele s niskim petama. Bila je visoka preko metar i osamdeset, dugih nogu i jako mršava. I
potpuno spektakularna. Smiješila mu se.
"Zdravo", rekla je.
Reacher nije odgovorio. Samo je zurio u nju. Lice joj se smrklo, a osmijeh pretvorio u
posramljen izraz lica.
"Dakle, želite li odmah pitati?" "Pitati što?“
"Pitanja. Ona koja svi postavljaju." "Nisam siguran da imam ikakvih pitanja." "Oh, u
redu.“
Ponovno se nasmiješila, s olakšanjem. Imala je iskren, nevin izgled.
"Koja to pitanja svi postavljaju?“
"Oh, znate, stvari koje me većina novih ljudi ovdje želi pitati. Sve to je jako, jako
mučno.“
Doista je to i mislila. Vidio je to. Ali svejedno je pitao. "Koje stvari?“
Na licu joj se pojavio rezigniran izraz.
"Zovem se Lisa Harper", reklame. "Imam dvadeset i devet godina, da, zaista, dolazim iz
Aspena u Coloradu, visoka sam metar i osamdeset tri, da, zaista, dvije sam godine u Quanticu,
da, izlazim s muškarcima, ne, oblačim se ovako zato što mi se to sviđa, ne, nisam udana, ne,
trenutno nemam dečka, i ne, ne želim večeras s vama na večeru." Završila je s još jednim
smiješkom i on joj ga je uzvratio.
"Pa, što kažete na sutra navečer?" rekao je. Ona je odmahnula glavom. "Sve što trebate
znati jest da sam agent FBIja, i to na dužnosti." "Što radite?“
"Nadgledam vas", rekla je. "Gdje vi idete, idem i ja. Zavedeni ste kao NS, nepoznat
status, možda prijateljski, a možda neprijateljski. Obično to označava nekoga tko je pred
nagodbom u slučaju organiziranog kriminala, znate, nekoga tko je spreman otkucati svoje šefove.
Korisnog za nas, ali ne previše pouzdanog.“
"Ja se ne bavim organiziranim kriminalom.“
"Naš dosje kaže da možda nije tako." "Onda je vaš dosje obično sranje.“
Ona je kimnula i ponovno se nasmiješila. "Posebno sam se raspitala o Petrosianu. On je
Sirijac. Dakle, njegovi suparnici su Kinezi. A oni nikada ne zapošljavaju nikoga osim Kineza.
Nezamislivo je da bi zaposlili bijelog Amerikanca, poput vas.“
"Jeste li ikoga upozorili na to?“
"Sigurna sam da već znaju. Samo vas pokušavaju natjerati da ozbiljno shvatite njihovu
prijetnju.“
"Bih li je trebao tako shvatiti?“
Ona je kimnula. Prestala se smiješiti.
"Da, trebali biste", rekla je. "Vrlo pažljivo bi trebao misliti na Jodie." "Je li i Jodie u
dosjeu?“
Ona je ponovno kimnula. "Sve je u dosjeu.“
"Pa zašto onda nemam kvaku na vratima? Moj dosje pokazuje da ja nisam taj.“
"Zato što smo jako oprezni i zato što je vaš profil jako loš. Na kraju će se pokazati da je
tip doista jako sličan vama.“
"I vi izrađujete profile?“
Ona je odmahnula glavom. Konjski rep se kretao skupa s njom. "Ne, ja sam operativac.
Raspoređena na stalno. Ali pažljivo slušam. Treba slušati i učiti, nije li tako? Dakle, idemo.“
Pridržala mu je vrata. Tiho su se zatvorila za njima, dok su hodali prema drugom dizalu.
Ovo je ispod tipki s brojevima tri, dva ijedan imalo i pet tipki za podrumske katove. Lisa Harper
pritisnula je najdonju. Reacher je stajao pokraj nje i nastojao ne udisati njezin miris. Uz lagani
udarac dizalo se zaustavilo i iza vrata se ukazao sivi hodnik osvijetljen jakim fluorescentnim
svjetlima.
"Ovo nazivamo Bunker", rekla je Harperova. "Nekoć je ovdje bilo atomsko sklonište.
Sada je ZP.“
"Vraški sigurno", rekao je Reacher.
"Znanost o ponašanju. I to je jako stara šala.“
Odvela ga je udesno. Hodnik je bio uzak i čist, ali ne čist kao javno mjesto. Bio je to radni
prostor. Malo je zaudarao na znoj, staru kavu i uredske kemikalije. Na zidovima su se nalazile
oglasne ploče, a u kartonskim kutijama u kutovima zalihe uredskog materijala. Na zidu s lijeve
strane nalazio se red vrata.
"Ovamo", rekla je Harperova.
Zaustavila ga je ispred vrata s brojem, istegnula se pored njega i pokucala. Potom se
poslužila kvakom i otvorila mu ih.
"Bit ću ovdje ispred", kazala je.
On je ušao unutra i iza pretrpanog stola u malom neurednom uredu ugledao Nelsona
Blakea. Na zidovima su se nalazile pažljivo nalijepljene karte i fotografije. Posvuda naokolo
stajale su gomile papira. Nije bilo stolice za posjetitelja. Blake je sjao od uzbuđenja. Lice mu je
istodobno bilo crveno od visokog tlaka i blijedo od napetosti. Gledao je televizor s prigušenim
tonom. Bio je podešen na kabelski kanal s političkim emisijama. Tip u košulji kratkih rukava
čitao je nešto ispred neke komisije. U potpisuje stajalo Direktor FBIja.
"Saslušanje o proračunu", promumljao je Blake. "Nastoji se izboriti za našu prokletu
večeru.“
Reacher nije ništa odgovorio. Blake je zadržao pogled na televizoru.
"Za dvije minute imamo sastanak o ovom slučaju", rekao je. "Dakle, poslušaj pravila.
Ovdje se smatraj nečim između gosta i zatvorenika, OK?“
Reacher je kimnuo. "Harperova mi je to već objasnila.“
"Tako je. Ona će biti s tobom cijelo vrijeme. Što god činio, kamo god išao, ona će te
nadgledati. Ali nemoj to pogrešno shvatiti. Ti još uvijek pripadaš Lamarrovoj, samo što će ona
ostati ovdje jer joj se ne da letjeti naokolo. Ti ćeš se morati kretati. A zbog toga te moramo držati
na oku, pa Harperova ide s tobom. Jedino vrijeme kada ćeš biti sam jest ono kad si zaključan u
svojoj sobi. Tvoje dužnosti su one koje ti Lamarrova odredi. Cijelo vrijeme nosi svoju
identifikaciju sa sobom.“
"OK.“
"I nemoj ni pomišljati na nešto s Harperovom. Stvar je u tome da ona izgleda dobro, ali
kad joj staneš na žulj pretvara se u kuju iz pakla, OK?“
"OK.“
"Još nešto?“
"Prisluškujete li moj telefon?“
"Naravno." Blake je prokopao među papirima i debelim prstom prešao niz jedan popis.
"Upravo si zvao svoju djevojku, na privatnu liniju u uredu, u stan, na mobitel. Nije se javila.“
 "Gdje je?“
Blake je slegnuo ramenima. "Kako bih, dovraga, ja to znao?“
Potom je ponovno uronio u gomilu papira na stolu i izvukao veliku smeđu omotnicu.
Pružio mu je.
"Uz pozdrav od Cozoa", kazao je.
Reacher je uzeo omotnicu. Bila je kruta i teška. U njoj su se nalazile fotografije. Osam
njih. Bile su u boji, sjajne površine, dvadeset puta dvadeset i pet centimetara. Fotografije s mjesta
zločina. Izgledale su kao iz nekog jeftinog ženskog magazina, osim što su žene na njima bile
mrtve. Leševi su bili prikazani vrlo plastično. Bili su unakaženi. Nedostajali su im dijelovi. Svako
malo u njih je bio zabijen pokoji predmet.
"Petrosianovo djelo", rekao je Blake. "Supruge, sestre i kćeri ljudi koji su ga naljutili."
"Pa, kako je onda još uvijek vani?“
Na sekundu je nastala tišina.
"Postoje dokazi i postoje dokazi, nije li tako?" rekao je Blake.
Reacher je kimnuo. "Pa, gdje je Jodie?“
"Kako bih, dovraga, ja to znao?" ponovio je Blake. "Sve dok ti igraš našu igru, ona nas ne
zanima. Ne pratimo je. Petrosian će je sam pronaći, ako već dođe do toga. Mi mu je nećemo
isporučiti. To bi bilo nezakonito, zar ne?“
"Da, kao kad bih ja vama slomio vrat.“
Blake je kimnuo. "Prestani prijetiti, u redu? Nisi u položaju da prijetiš." "Znam da je sve
ovo skupa vaša zamisao.“
Blake je odmahnuo glavom. "Ne brinem ja zbog tebe, Reacheru. Duboko u sebi, ti misliš
da si dobra osoba. Pomoći ćeš mi, a onda ćeš me zaboraviti.“
Reacher se nasmiješio. "I mislio sam da ste vi profileri jako pronicljivi.“

***

Tri tjedna je dobar, kompliciran interval, a baš zato ga i odabireš. Nema nikakvo očigledno
značenje. Izludjet će se pokušavajući shvatiti trotjedni interval. Morat će kopati jako, jako
duboko, prije nego shvate što činiš. Preduboko da bi bilo ostvarivo. Što se više približavaju tome,
to će im sve skupa manje imati smisla. Interval ih ne vodi nikamo. Dakle, interval ti ds je
sigurnost.
No, mora li ga se održavati? Možda. Uzorak je uzorak. To bi trebala biti jako čvrsta stvar.
Jako precizna. Zato što to oni očekuju. Čvrsto držanje predloška. To je tipično kod ovakvih
slučajeva. Uzorak te štiti. On je važan. Stoga ga treba održavati. No, opet, možda i ne bi trebalo.
Interval od tri tjedna je prilično dug. I prilično dosadan. Dakle, možda bi ga trebalo ubrzati. Ali
sve manje od toga bilo bi prekratko, obzirom na posao koji treba obaviti. Čim se jednu sredi,
odmah bi trebalo pripremati sljedeću. Kao na pokretnoj traci. Težak posao, s teškim rasporedom.
To ne bi mogao svatko učiniti. Ali ti možeš, naravno.
Sastanak o slučaju održao se u dugačkoj sobi s niskim stropom, kat iznad Blakeovog
ureda. Na zidovima su bile svijetlosmeđe tapete, stanjene i sjajne na mjestima na kojima su se
ljudi naslanjali na njih ili su ih doticali u prolazi. Jedan dugačak zid na sebi je imao četiri niše, sa
zavjesama i prozorskim staklima, iako se cijela prostorija nalazila četiri kata pod zemljom.
Visoko na zidu nalazila se televizija. Ton je bio do kraja stišan i, premda je na programu bilo
saslušanje o proračunu, nitko ga nije gledao. Bio je tu dugački stol od skupog drveta, okružen
jeftinim stolicama koje su stajale pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, kako bi gledale prema
čelu stola gdje se, naslonjena na stražnji zid, nalazila velika prazna ploča. Ploča je bila
suvremena, kao da je donesena s nekog mondenog fakulteta.
Cijelo mjesto je bilo pomalo zagušljivo, tiho i izolirano, kao da se tu obavlja neki ozbiljan
posao, poput sobe za pisanje poslijediplomskih radova.
Harperova je odvela Reachera do stolice nasuprot ploči. U stražnji dio razreda. Ona je
sjela jednu stolicu bliže akciji, pa je morao gledati preko njenog ramena. Blake je zauzeo stolicu
najbliže ploči. Poulton i Lamarrova su u prostoriju ušli zajedno, s dosjeima u rukama, zaokupljeni
tihim razgovorom. Nijedno od njih nije pogledalo nikoga osim Blakea. On je pričekao da se vrata
zatvore za njima, a zatim se ustao i okrenuo ploču. Gornji desni kut zauzimala je velika karta
Sjedinjenih Država, probodena šumom zastavica. Devedeset i jednom. Reacher je pogađao, niti
ih ne pokušavajući prebrojati. Većina ih je bila crvena, no tri su bile crne boje. Pored karte, s
lijeve strane, stajala je fotografija u boji veličine dvadeset i pet puta trideset centimetara, uvećana
i izrezana s nekog snimka snimljenog jeftinim fotoaparatom, na jeftinom filmu. Na njoj se vidjela
neka žena kako škilji i smješka se na jakom suncu. Imala je dvadeset i nešto godina i lijepo,
debeljuškasto, sretno lice, uokvireno kovrčavom smeđom kosom.
"Dame i gospodo, Lorraine Stanley", kaže Blake. "Nedavno je preminula u San Diegu,
Kalifornija.“
Ispod njenog nasmiješenog lica stajalo je još nekoliko manjih fotografija, zalijepljenih po
pažljivom redoslijedu. Mjesto zločina. Te su fotografije bile jasnije. Profesionalne. Bio je tu
široki snimak malog bungalova građenog u španjolskom stilu, načinjen s ulice. Zatim krupniji
kadar ulaznih vrata. Široki snimci hodnika, dnevnog boravka, glavne spavaonice. Kupaonica.
Stražnji zid sastojao se samo od zrcala, iza dva umivaonika. U zrcalu se vidio fotograf, krupna
osoba umotana u bijelu najlonsku kabanicu, s kapom za tuširanje na glavi, gumenim rukavicama
na rukama i fotoaparatom pred očima. Staklo je uhvatilo bljesak bljeskalice. Na desnoj strani
nalazila se kabina za tuširanje, dok je lijevo bila kada. Kada je bila niska i široka. I puna zelene
boje.
"Prije tri dana bila je živa", rekao je Blake. "Susjedi su vidjeli kako iznosi kantu za smeće
na pločnik, u osam i četrdeset pet ujutro po lokalnom vremenu. Njezina čistačica pronašla ju je
jučer.“
"Znamo li vrijeme smrti?" upitala je Lamarr.
"Otprilike", rekao je Blake. "U neko vrijeme tijekom drugog dana." "Jesu li susjedi nešto
vidjeli?“
Blake je odmahnuo glavom. "Istog dana vratila je kantu za smeće u kuću. Nakon toga,
nitko ništa nije vidio.“
"Kako je počinjeno ubojstvo?" "Potpuno jednako kao prva dva." "Tragovi?“
"Dosad nijedna vražja stvar. Još uvijek traže, ali nisam veliki optimist.“
Reacher se usredotočio na fotografiju hodnika. Bio je to dugački uzak prostor koji se
pružao od ulaza u dnevni boravak, sve do spavaonice. Na lijevoj strani, u visini struka, nalazila se
uska polica prepuna malih kaktusa u još manjim posudama za cvijeće. Na desnoj strani bilo je još
uskih polica, pričvršćenih za zid na nasumce odabranim visinama i u različitim dužinama. Ove su
bile pretrpane malim porculanskim ukrasima.
Većina njih izgledala je poput malih lutaka, pažljivo oslikanih kako bi predstavljale
narodne ili regionalne narodne nošnje. Onakve stvari kakve kupuju ljudi koji sanjaju o svojem
vlastitom domu.
"Što je čistačica učinila?" upitao je.
Blake je produžio pogled na suprotnu stranu stola. "Malo je vrištala, pretpostavljam, a
onda je nazvala policiju.“
"Ne, prije toga. Ima li ona svoj ključ?“
 "Očito ima.“
"Je li otišla ravno u kupaonicu?“
Blake je slegnuo ramenima i otvorio dosje. Listao ga je i pretraživao papire i napokon
pronašao faksiranu kopiju izvještaja o razgovoru. "Da, tako je. Stavlja sredstvo za čišćenje u
školjku u WCu, ostavlja ga djeluje dok ona dalje radi po kući i na kraju se opet vraća u WC.“
"Dakle, odmah je pronašla tijelo, prije nego je i počela čistiti?“
Blake je kimnuo.
"OK", rekao je Reacher.
"Što OK?“
"Koliko je taj hodnik širok?“
Blake se okrenuo i pogledao fotografiju. "Jedan metar? Ovo je mala kuća." Reacher je
kimnuo. "OK." "Što OK?“
"Gdje je nasilje? Gdje je bijes? Ona otvara vrata, taj tip nekako je potjera niz hodnik i
spavaću sobu do kupaonice, a onda za njom nosi stotinu litara boje, bez da sruši ijednu od tih
stvarčica na policama.“
"Pa?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Meni sve izgleda previše mirno. Ja se ne bih mogao
hrvati s nekim niz cijeli hodnik bez da dotaknem te stvari. Nema šanse. Ne bi ni vi." Blake je
odmahnuo glavom. "On se uopće niti ne bavi hrvanjem. Liječnički nalazi pokazuju da žene
vjerojatno nije ni taknuo. Prizor jest miran zato što tu doista nema nikakvog nasilja.“
"Jeste li zadovoljni s time? Mislim, obzirom na profil? Bijesan vojnik koji traži odmazdu i
kaznu, ali nigdje nema meteža?“
"On ih ubija, Reachero. Po mojem mišljenju, to je sasvim sigurno odmazda.“
Nastupila je tišina. Reacher je ponovno slegnuo ramenima. "Kako god hoćete." Blake ga
je oštro pogledao preko dugačkog stola. "Ti bi to napravio drukčije?“
"Sigurno da bih. Recimo da me nastavite gnjaviti i ljutiti i da krenem na vas, ne vjerujem
da bih bio previše pažljiv oko toga. Vjerojatno bih vas koji put tresnuo. Možda i puno puta. Da
sam ljut na vas, morao bih to učiniti, zar ne? U tome i jest bit ljutnje na nekoga.“
"Pa?“
"A što je s bojom? Kako je donosi do kuće? Morali bismo otići do dućana i provjeriti
kako izgleda stotinu litara boje. Morao bi imati parkiran auto pred kućom, najmanje dvadeset ili
trideset minuta. Kako to nitko nije vidio? Parkiran automobil, kombi ili kamion?“
"Ili sportski automobil, recimo poput tvoga.“
"Možda potpuno jednak mome. Ali kako to nitko ne vidi?“
"Ne znamo", rekao je Blake.
"Kako ih uspijeva ubiti bez da ostavi ijedan trag?" "Ne znamo." "To je puno stvari koje ne
znate, zar ne?“
Blake je kimnuo. "Da, tako je, pametnjakoviću. Ali radimo na tome. Imamo još
osamnaest dana. A uz pomoć genija poput tebe, vjerujem da nam je to dovoljno." "Imate još
osamnaest dana ako se on bude držao svoga intervala", rekao je Reacher. "A što ako ne bude?"
"Hoće." "Nadate se.“
Ponovno tišina. Blake je pogledao u stol, a potom prema Lamarrovoj. "Julia?“
"Ja ostajem pri svome profilu", rekla je ona. "U ovom trenutku zanima me Specijalna
postrojba. Oni su u pripravnosti svaki treći tjedan. Poslat ću Reachera da malo pronjuška.“
Blake je kimnuo, ponovno pun vjere. "OK, gdje?“
Lamarrova je pogledala prema Reacheru i pričekala. On je promatrao tri crne zastavice na
karti.
 "Zemljopisno, on se nalazi na sve strane", rekao je. "Mogao bi biti raspoređen bilo gdje u
Sjedinjenim Državama.“
"Pa?“
"Dakle, Fort Dix bi bio najbolje mjesto za početak. Tamo poznajem jednog čovjeka.“
"Koga?“
"Čovjeka po imenu John Trent", rekao je Reacher. "On je pukovnik. Ako bi mi itko
pomogao, to bi bio on.“
"Fort Dix?" rekao je Blake. "To je u New Jerseyju, zar ne?" "Bilo je, zadnji put kad sam
ja bio tamo", izvratio je Reacher.
"OK, pametnjakoviću", rekao je Blake. "Nazvat ćemo tog pukovnika Trenta i sve
dogovoriti.“
Reacher je kimnuo. "Ne zaboravite spomenuti moje ime, glasno i puno puta. Ako to ne
učinite, neće biti zainteresiran.“
Blake je kimnuo. "Upravo zato smo te i doveli ovamo. Otići ćeš s Harperovom, odmah
ujutro.“
Reacher je kimnuo i pogledao ravno u nasmiješeno lice Lorraine Stanley, kako bi se
suspregnuo od smijeha.
Da, možda je vrijeme da ih malo zavrtim ukrug. Možda da skratim interval, samo malo.
Ili možda potpuno. Možda bih trebao potpuno odustati od njega. To bi ih zbilja uznemirilo. To bi
im pokazalo kako malo znaju. Da zadržim sve isto kao prije, sve osim intervala. Da učinim stvari
pomalo nepredvidivima. Što misliš o tome? Treba dobro promisliti.
Ili da im možda pokažem malo bijesa. Jer, ovdje se radi o bijesu, zar ne? O bijesu i o
pravdi. Možda je vrijeme da to postane malo jasnije, malo očitije. Možda je vrijeme da se skinu
rukavice. Malo nasilja nikad nikome nije škodilo. A malo nasilja moglo bi sljedeću učiniti malo
zanimljivijom. Možda i puno zanimljivijom. I o tome trebaš malo razmisliti. Dakle, što ćemo?
Kraći interval? Ili malo više dramatike na mjestu ubojstva? Ili oboje? Oboje, recimo? Misli,
misli, misli.
Lisa Harper odvela je Reachera do prizemlja i potom van, na svježi zrak predvečerja.
Povela ga je niz brižljivo sređen betonski prilaz prema sljedećoj zgradi u nizu. S obje strane staze
na udaljenosti od jednog metra bila su poredana podna svjetla, uperena prema večernjoj magli.
Harperova je hodala pretjerano dugim koracima. Reacher nije bio siguran pokušava li se to nositi
s njegovim ili je tako naučila na tečaju vladanja. Kako god bilo, zbog toga je dobro izgledala.
Uhvatio je sebe u razmišljanju kako bi izgledala da trči. Ili leži, potpuno gola.
"Kantina je ovdje", rekla je.
Hodala je ispred njega i prišla još jednim dvostrukim staklenim vratima. Otvorila je jedna
od njih i pričekala dok on ne uđe.
"Lijevo", kazala je.
Tu je bio dugačak hodnik u kojem je sve odjekivalo, a s kraja mu dopirao mastan miris
društvenog restorana. Hodao je ispred nje. U zgradi je bilo toplo. Osjetio je njezin dah na svome
ramenu.
"OK, poslužite se", kazala je. "Biro časti.“
Kantina je bila velika prostorija, dvostruko viša od ostalih, jako osvijetljena, sa stolicama
od šperploče za običnim stolovima. Uz jedan zid nalazio se pult za posluživanje. I red
zaposlenika koji čekaju s pladnjevima u rukama. Velike skupine osoba na obuci u tamnoplavim
vestama, razdvojene starijim agentima koji su stajali u redu po jedan ili dvojica. Reacher se
priključio redu s Harperovom pored sebe.
Red se polako pomicao naprijed i napokon ga je neki veseo Španjolac s identifikacijskom
karticom oko vrata poslužio mesnim odreskom veličine prosječne knjige. On se pomaknuo dalje i
od sljedeće osobe iza pulta dobio povrće i pomfrit. Iz termosice je u svoju šalicu ulio kavu. Uzeo
je pribor za jelo i salvetu i osvrnuo se u potrazi za slobodnim stolom.
"Do prozora", kazala je Harperova.
Odvela ga je do slobodnog stola za četiri osobe pored stakla. Zbog jakog svjetla u
prostoriji izgledalo je kao da je vani potpuni mrak. Ona je stavila svoj pladanj na stol i skinula
jaknu. Prebacila ju je preko naslona stolice. Nije bila mršava, no zbog svoje visine izgledala je
vitko. Imala je košulju od finog pamuka, ispod koje nije nosila ništa. To je bilo prilično očito.
Otkopčala je dugmad i zavrnula rukave do lakata, jednog po jednog. Podlaktice su joj bile glatke
i preplanule.
"Dobar ten", kazao je Reacher. Ona je uzdahnula.
"Ponovno ona standardna pitanja?" kazala je. "Da, po cijelom tijelu, i ne, ne želim to
posebno dokazivati." On se nasmijao.
"Samo sam pokušao započeti razgovor", kazao je. Ona ga je pogledala ravno u oči.
"Razgovarat ću o našem predmetu", kazalaje. "Ako već želite razgovarati.“
"Ne znam puno o slučaju. Znate li vi?“
Ona je kimnula. "Znam da želim da se taj tip uhvati. Te žene su bile prilično hrabre, kad
su se već tako suprotstavile.“
"Zvuči kao iskaz iskusne osobe.“
Zarezao je svoj odrezak i kušao ga. Bio je prilično dobar. Znao je u nekim gradskim
restoranima platiti i četrdeset dolara za puno gore jelo.
"To je iskaz kukavice", kazala je. "Ja se nisam suprotstavila. U svakom slučaju, ne još.“
"Maltretiraju vas?“
Ona se nasmiješila. "Šalite se?" Potom se zacrvenila. "Mislim, mogu li vam ovo kazati
bez da ispadnem umišljena ili tako nešto?“
On joj se nasmiješi. "Da, u vašem slučaju mislim da možete.“
"Nije ništa ozbiljno", rekla je. "Samo razgovori, znate, samo komentari. Gomila pitanja i
aluzija. Nitko nije rekao da moram spavati s njime ako želim promaknuće i slično. No to me ipak
pogađa. Zato se sada ovako odijevam. Pokušavam nešto dokazati, znate, da sam stvarno potpuno
jednaka kao i oni.“
On se ponovno nasmiješio. "No sve se ipak pogoršalo, zar ne?" Ona je kimnula. "Tako je.
Sada je još puno gore.“
Ništa nije odgovorio.
"Ne znam zašto", kazala je.
On ju je pogledao preko ruba svoje šalice. Košulja s egipatskim kopčanjem, snježnobijela,
ovratnik od kojih četrdesetak centimetara, plava kravata brižljivo vezana na pravom mjestu koja
se neznatno uzdizala iznad malih pokretnih prsa, hlače muškog kroja s širokim remenom koji joj
je obujmio pojas. Preplanulo lice, bijeli zubi, prekrasne jagodice, plave oči, duga plava kosa.
"Ima li u mojoj sobi kamera?" upitao je.
"ega?“
"Kamera", ponovio je. "Znate, videonadzor." "Zašto?“
"Samo se pitam je li ovo možda nekakav pričuvni plan. Za slučaj da se ono s Petrosianom
izjalovi." "Kako to mislite?“
"Zašto se Poulton ne brine za mene? Ne čini mi se da on ima previše posla." "Ne
razumijem.“
"Da, razumijete. Zato mi Blake i jest dodijelio baš vas, zar ne? Kako bi mi se mogli
potpuno približiti? Sve ovo izigravanje izgubljene ranjive djevojke? Ne znam zašto? Znači, ako
Blake poželi prestati trubiti o Petrosianu, možda bude imao nešto drugo čime mi može zavrnuti
ruku, nešto poput male intimne scene, na maloj video kaseti, pa da može prijetiti kako će to
poslati Jodie.“
Ona je pocrvenila. "Nikad ne bih takvo što učinila." "Ali tražio je to od vas, zar ne?“
Dugo je šutjela. Reacher je skrenuo pogled i iskapio svoju kavu, zureći u svoj vlastiti
odraz u staklu.
"Praktički me je izazvao da pokušam", kazao je. "Rekao mi je da se, ako itko nešto
pokuša, pretvarate u kučku iz pakla.“
Ona je još uvijek šutjela.
"Ali ja ionako ne bih pao na to", rekao je. "Zato što nisam blesav. Ne namjeravam im dati
novo oružje protiv mene.“
Nastavila je šutjeti još cijelu minutu. Potom ga je pogledala i osmjehnula se.
"Dakle, možemo se opustiti?" rekla je. "Jesmo li prešli preko toga?“
On je kimnuo glavom. "Naravno, opustimo se. Zaključili smo s ovim. Sada možete
ponovno odjenuti sako. Možete prestati s pokazivanjem grudi.“
Ona se ponovno zacrvenila. "Skinula sam ga zato što mi je bilo vruće. Bez drugog
razloga.“
"OK, ja se ne žalim.“
Ponovno je skrenuo pogled i zagledao se u tamu s druge strane prozora. "Jeste li za
desert?" upitala je.
On se okrenuo natrag prema njoj i kimnuo glavom. "I još kave." "Ostanite ovdje. Ja ću
donijeti.“
Odšetala je natrag do pulta. U prostoriji kao da je odjednom nastupila grobna tišina. Sve
oči gledale su u nju. Vratila se s pladnjem na kojem su se nalazila dva sladoleda u šalici i dvije
šalice kave. Cijelim putem promatralo ju je stotinu ljudi. "Oprostite", rekao je Reacher.
Ona se sagnula i odložila pladanj na stol. "Zašto?“
Slegnuo je ramenima. "Zato što sam vas promatrao onako kako sam vas promatrao,
valjda. Mora vam biti puna kapa toga. Toga da vas svi cijelo vrijeme gledaju.“
Ona se nasmiješila. "Gledajte me koliko god hoćete, a i ja ću gledati vas, jer ni vi niste
baš najružniji tip kojeg sam vidjela. Ali to je najdalje dokle ćemo ići, OK?“
On joj je uzvratio osmijeh. "Dogovoreno.“
Sladoled je bio izvrstan. Bio je cijeli preliven vrućim slatkim preljevom. Kava je bila jaka.
Kad bi mogao zatvorenih očiju ocijeniti ovo mjesto, ne bi prošlo gore od Mostro'sa.
"Što ljudi ovdje rade navečer?" upitao je.
"Većinom se vraćaju kućama", rekla je Harperova. "Ali vi ne. Vi se vraćate u svoju sobu.
Blakeova zapovijed.“
"Sada slijedimo Blakeove zapovijedi?" Ona se nasmiješila. "Neke od njih." On je kimnuo.
"OK, idemo.“
Ostavila ga je iza vrata bez kvake. Stajao je tamo i osluškivao njezine korake kako se
polako udaljavaju po tepihu niz hodnik. Potom udarac vrata dizala. Pa cviljenje kabine koja se
spušta niže. Na katu je nastupila tišina. Prišao je noćnom ormariću i okrenuo broj Jodieinog
stana. Uključila se automatska sekretarica. Okrenuo je njezin broj u uredu. Nitko se nije javio.
Pokušao je i na mobitel. Bio je isključen.
Odšetao je do kupaonice. Netko je uz njegovu četkicu odložio i pastu za zube, žilet za
jednokratnu upotrebu i limenku pjene za brijanje. Na rubu kade stajala je boca šampona za kosu.
U umivaoniku je bio sapun. Mekani bijeli ručnici na vješalici. Svukao je odjeću i objesio je na
stražnji dio vrata. Namjestio je tuš na vruće i stao pod mlaz vode.
 Stajao je ondje deset minuta i potom zavrnuo slavinu. Osušio se ručnikom. Gol je prišao
prozoru i navukao zavjese. Legao je na krevet i pogledom pretražio strop. Pronašao je kameru.
Leća je bila mala crna cijev promjera male kovanice, skrivena duboko u pukotinu u vijencu, na
mjestu gdje se zid spajao sa stropom. Ponovno se okrenuo telefonu. Opet je okrenuo iste brojeve.
Njezin stan. Dobio je sekretaricu. Njezin ured. Bez odgovora. Njezin mobitel. Isključen.
 DESET

Spavao je loše. Probudio se prije šest sati ujutro i otkotrljao se po krevetu do noćnog ormarića.
Uključio je malu lampu i na ručnom satu provjerio točno vrijeme. Bilo mu je hladno. Cijelu noć
mu je bilo hladno. Plahte su bile uštirkane, a glatke površine izvukle su mu toplinu iz kože.
Posegnuo je za telefonom i okrenuo Jodiein stan. Dobio je sekretaricu. Nitko se nije
javljao ni u uredu. Mobitel je bio isključen. Dugo je držao slušalicu prislonjenu na uho, slušajući
kako joj telefonska tvrtka to iznova i iznova govori. Potom ju je spustio i otkotrljao se iz kreveta.
Prišao je prozoru i razmaknuo zavjese. Soba je bila okrenuta zapadu i vani je još uvijek
bila mračna noć. Možda se s druge strane zgrade vidio izlazak sunca. Možda se to još nije
dogodilo. čuo je daleki zvuk jake kiše koja udara po suhom lišću. Okrenuo mu je leđa i odšetao
do kupaonice.
Poslužio se zahodom^ počeo se polako brijati. Proveo je petnaest minuta grijući se pod
tušem, na najtoplijoj vodi koju je mogao podnijeti. Potom je FBIjevim šamponom oprao kosu i
osušio je ručnikom. Maknuo je odjeću s kupaoničke pare i obukao se stojeći pokraj kreveta.
Zakopčao je košulju i objesio legitimaciju oko vrata. Shvatio je ds je malo vjerojatno da će dobiti
poslugu u sobu, pa je sjeo i čekao.
Čekao je četrdeset i pet minuta. Na vratima se začulo pristojno kucanje, nakon kojeg je
uslijedio zvuk ključa koji ulazi u bravu. Potom su se vrata otvorila i iza njih se pojavila Lisa
Harper, osvijetljena jakim svjetlom iz hodnika. Nestašno se smješkala. Nije imao pojma zašto.
"Dobro jutro", kazalaje.
Podigao je ruku u zrak odgovora. Ništa nije kazao. Na sebi je imala drugo odijelo. Ovo je
bilo sivo, s bijelom košuljom i tamnocrvenom kravatom. Točna replika odore Biroa, samo što je
za njezinu izradu bilo utrošeno puno više materijala. Kosa joj je bila raspuštena. Bila je valovita i
visjela joj sprijeda i straga preko ramena. Na svjetlu hodnika izgledala je kao da je od zlata.
"Moramo ići", kazala je. "Jutarnji sastanak.“
U prolazu je izvadio jaknu iz ormara. Zajedno su se odvezli do predvorja i zastali kod
vrata. Vani je padala jaka kiša. Podigao je ovratnik jakne i slijedio je. Svjetlo se iz crnog polako
pretvorilo u sivo. Kiša je bila hladna. Ona je potrčala niz prilaz i on je išao za njom, promatrajući
je kako trči. Izgledala je prilično dobro dok je to činila.
Lamarrova, Poulton i Blake su ih čekali u kantini. Zauzeli su tri od pet stolica zbijenih
oko stola za četiri osobe do prozora. Dok im je prilazio, pažljivo su ga promatrali. Na sredini
stola stajao je bijeli vrč s kavom, okružen naopako okrenutim šalicama. Zdjelica s vrećicama
šećera i mali lončići s mlijekom. Hrpica žličica. Salvete. Košarica krafni. Snop jutarnjih novina.
Harperova je sjela na jednu stolicu i on se stisnuo do nje.
Lamarrova ga je promatrala s čudnim pogledom u očima. Poulton je skrenuo pogled.
Blake kao da se na neki podrugljiv način zabavljao.
"Jesi li spreman za odlazak na posao?“
Reacher je kimnuo. "Naravno, čim popijem malo kave.“
Poulton je okrenuo šalice i Harperova je počela natakati kavu.
"Sinoć smo nazvali Fort Dix", rekao je Blake. "Razgovarali smo s pukovnikom Trentom.
Kazao je da će ti posvetiti cijeli današnji dan.“
"To bi trebalo biti dovoljno.“
"ini se da si mu drag.“
"Ne, nego mi duguje uslugu, a to je drukčije.“
Lamarrova je kimnula. "Dobro. Trebat ćete to dobro iskoristiti. Znate što tražite, je li
tako? Usredotočite se na datume. Pronađite nekoga čiji se slobodni tjedni poklapaju. Ja
pretpostavljam da to obavlja pri kraju tjedna. Možda ne baš posljednji dan, jer se nakon svega
mora vratiti u vojarnu i smiriti.“
Reacher se nasmijao. "Odlično zaključivanje, Lamarr. Plaćaju li vas za ovo?" Samo ga je
pogledala i uzvratila mu osmijeh, kao da zna nešto što on nije znao. "Što je bilo?" upitao je.
"Samo ti drži taj svoj civilni jezik za zubima", rekao je Blake. "Imaš li problema oko
ovoga što ona predlaže?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Ako budemo išli samo po datumima, dobit ćemo imena
tisuća ljudi.“
"Dakle, suzi malo taj izbor. Natjeraj Trenta da usporedi imena sa ženama. Pronađi nekoga
tko je služio s nekom od njih.“
"Ili tko je služio s nekim od muškaraca koji su otpušteni", dodao je Poulton.
Reacher se ponovno nasmijao. "Oko ovog stola skupio se strašan trust mozgova. Čovjek
se zbilja može prepasti.“
"Imaš li ti boljih ideja, pametnjakoviću?" upitao je Blake. "Ja znam što ću učiniti.“
"Pa, samo imaj na umu što ti o tome ovisi, OK? Puno žena je u opasnosti, među njima i
jedna tvoja." "Pobrinut ću se za to.“
"Pa, kreni.“
Harperova se okrenula i ustala. Reacher se izvukao sa svoga sjedala i krenuo za njom.
Troje za stolom promatralo ga je s čudnim izrazom u očima. Harperova ga je čekala na vratima
kantine, gledajući ga, proučavajući ga dok joj je prilazio, smiješeći mu se. Stao je pored nje.
"Zašto me svi gledaju?" upitao je.
"Pogledali smo vrpcu", kazala je. "Znate, iz kamere za nadzor." "Pa?“
Nije htjela odgovoriti. On je ponovno razmislio o vremenu koje je proveo u sobi. Tuširao
se dva puta, malo je šetao, navukao zavjese, spavao, razmaknuo zavjese, još malo šetao. To je
bilo sve.
"Ništa nisam činio", kazao je.
Ona se ponovno nasmiješila, ovaj put malo šire. "Ne, niste." "U čemu je onda stvar?“
"Pa, znate, čini se da sobom niste ponijeli pidžamu.“
Tip zadužen za vozni park dovezao je automobil do ulaznih vrata i ostavio ga ondje s
upaljenim motorom. Harperova je promatrala Reachera kako ulazi i potom skliznula na sjedalo
vozača. Po kiši su se provezli pored kontrolne točke, po rubu vojnog područja, sve do ceste 195.
Pojurila je glatkim asfaltom u pravcu sjevera i brzih četrdeset minuta kasnije već su skrenuli
prema istoku, na južnom rubu područja glavnog grada. Još deset minuta su se brzo vozili i potom
naglo skrenuli na sjeverni ulaz Zračne baze Andrews. "Dodijelili su nam službeni zrakoplov",
kazala je.
Dvije sigurnosne provjere kasnije našli su se u podnožju ulaznih stepenica neoznačenog
Learjeta. Ostavili su automobil na pisti i popeli se unutra. Krenuo je i prije nego su dospjeli vezati
pojaseve.
"Do Dixa će nam trebati oko pola sata", rekla je Harperova.
"McGuirea", ispravi je Reacher. "Dix je baza marinaca. Mi ćemo sletjeti u zračnoj bazi
McGuire.“
Harperova je izgledala zabrinuta. "Rekli su mi da idemo ravno tamo.“
"I idemo. To je isto mjesto. Različiti nazivi, to je sve.“
Ona je načinila grimasu. "Čudno. Pretpostavljam da ne razumijem vojsku." "Pa, nemojte
se zbog toga osjećati loše. Ni mi ne razumijemo vas.“
Trideset minuta kasnije spuštali su se na pistu oštrim, nesigurnim pokretima kakve mali
avion obično čini po lošem vremenu. Oblaci su se bili spustili gotovo skroz do zemlje. Tada su
odjednom ugledali tlo. U Jerseyju je padala kiša. Bilo je mračno i nekako tužno. Zračna baza je
ionako previše sivo mjesto za početak, a vrijeme nije nimalo pomagalo. Pista aerodroma
McGuire bila je dovoljno duga i dovoljno široka da primi i goleme transportne avione, a maleni
Lear je prizemljio i zaustavio se već nakon manje od jedne njene četvrtine, poput kolibrića koji
zastaje odmoriti se na autocesti. Okrenuo se, malo vozio i ponovno zaustavio na udaljenom dijelu
piste. Tamnozeleni Chevrolet jurio mu je ususret. Kad su se stepenice spustile na asfalt, u njihovu
podnožju ih je već čekao vozač. Bio je to neki poručnik iz marinaca, možda dvadeset i pet godina
star. Stajao je i močio se na kiši.
"Bojnik Reacher?" upitao je.
Reacher je kimnuo glavom. "A ovo je agentica Harper iz FBIja." Poručnik ju je potpuno
ignorirao, baš kao što je Reacher pretpostavio. "Gospodine, pukovnik vas čeka", kazao je.
"Dakle, idemo. Ne smijemo dozvoliti da pukovnik čeka, nije li tako?“
Reacher je sjeo na prednje sjedalo Chevyja, dok je Harperova sjela straga. Slijedili su
uske ceste s bijelim izlizanim oznakama na asfaltu, izvezli se iz baze McGuire i ušli u Dix, pa
prošli između blokova skladišta i baraka. Zaustavili su se ispred gomile ureda izgrađenih od
opeke, kilometar i pol daleko od piste McGuirea.
"Lijeva vrata, gospodine", kazao je poručnik.
Ostao ih je čekati u autu, baš kao što je Reacher i predvidio. Reacher je izašao iz
automobila, a Harperova ga je slijedila, cijelo se vrijeme skrivajući iza njegovih ramena i
sklanjajući se od kiše. Zbog jakog vjetra kiša je padala gotovo vodoravno. Na sredini zida od
opeke zgrade s uredima nalazila su se troja neoznačena vrata za osoblje. Reacher je posegnuo za
kvakom lijevih i poveo Harperovu u prostrano predvorje puno metalnih stolova i ormara za
dosjee. Bilo je bolnički čisto i bolesno uredno. Jarko osvijetljeno, zbog jutarnje magle vani. Tri
narednika radila su svaki za svojim stolom. Jedan od njih je podigao pogled i potom pritisnuo
tipku na svome telefonu.
"Bojnik Racher je ovdje, gospodine", kazao je u slušalicu.
Nakon kratke stanke otvorila su se jedna od unutrašnjih vrata i kroz njih je izašao jedan
čovjek. Bio je visok, građen poput hrta, s kratkom crnom kosom koja je na zaliscima poprimala
srebrnu boju.
"Zdravo, Reacheru", kazao je John Trent.
Reacher je kimnuo. Trent je dugovao drugi dio svoje karijere jednom pasusu kojeg je
Reacher izostavio iz svoga izvještaja prije deset godina. Trent je tada pretpostavljao da je pasus
napisan i spreman za slanje. Došao je kod Reachera, ne kako bi ga molio da ga izbriše, ne da se
cjenka, ne da podmićuje, već jednostavno da objasni, kao časnik časniku, kako je načinio grešku.
Jednostavno, samo zato što je htio da Reacher shvati da se jest radilo o grešci, a ne o pakosti ili
nepoštenju. Otišao je od njega bez da ga je išta molio, a onda je mirno sjedio i čekao udar. To se
nikad nije dogodilo. Izvještaj je objavljen i taj pasus nije bio u njemu. Ono što Trent nije znao
jest da ga Reacher nikada nije ni napisao. Prošlo je deset godina od toga i njih dvojica zapravo
otad nisu progovorili ni riječi. Sve do prethodnog jutra, kad je Reacher obavio prvi od njegovih
hitnih poziva iz Jodieinog stana.
"Zdravo, pukovniče", kazao je Reacher. "Ovo je agentica Harper iz FBIja.“
Trent je bio ljubazniji od svoga poručnika. Zbog čina kojeg je imao morao je biti takav. Ili
je jednostavno bio malo više zadivljen visokim plavušama odjevenim poput muškarca. Bilo kako
bilo, rukovao se s njome. I možda joj zadržao ruku dulje nego je trebao. I možda se nasmiješio,
barem na djeličak sekunde.
"Drago mi je što sam vas upoznala, pukovniče", kazala je Harperova. "I unaprijed vam
hvala.“
"Još nisam ništa učinio", rekao je Trent.
"Pa, uvijek smo zahvalni za svaku suradnju, gdje god je dobili, gospodine.“
Trent joj je pustio ruku. "Što znači, na jako malom broju mjesta, pretpostavljam." "Manje
nego što bismo željeli", priznala je. "Uzevši u obzir da smo svi na istoj strani." Trent se ponovno
nasmiješio.
"To je zanimljiva teorija", kazao je. "Učinit ću ono što mogu, no suradnja će biti
ograničena. Kao što ste, siguran sam, i predvidjeli. Pregledat ćemo dosjee o zaposlenima i
rasporede služenja koje nisam spreman podijeliti s vama. Reacher i ja ćemo to sami učiniti. Tu
ima stvari o kojima ovisi nacionalna i vojna sigurnost. Vi ćete morati pričekati ovdje.“
"Cijeli dan?" upitala je.
Trent je potvrdno kimnuo glavom. "Koliko god treba. Jeste li zadovoljni s time?“
Bilo je očito da nije. Gledala je u pod i nije ništa govorila.
"Ni vi meni ne biste pokazali povjerljive stvari FBIja", rekao je Trent. "Mislim, ni vi nas
ne volite ništa više nego mi vas, zar ne?“
Harperova se osvrnula po prostoriji. "Ja bih trebala paziti na njega.“
"Razumijem to. Vaš gospodin Blake objasnio mi je vašu ulogu. No bit ćete ovdje, ispred
moga ureda. Ovo su jedina vrata. Narednik će vam pokazati stol.“
Narednik je dobrohotno ustao i odveo je do praznog stola s nesmetanim pogledom na
vrata ureda. Ona je polako i nesigurno sjela za njega.
"Bit će vam dobro ovdje", rekao je Trent. "Ovo bi moglo malo potrajati. To je
kompliciran posao. Siguran sam da znate kako izgleda posao s dokumentima.“
Potom je odveo Reachera u unutrašnji ured i zatvorio vrata. Bila je to velika prostorija, s
prozorima na dva zida, policama za knjige, ormarima, velikim drvenim stolom, udobnim kožnim
stolicama. Reacher je sjeo na onu ispred stola i naslonio se. "Neka bude dvije minute, OK?"
kazao je.
Trent je kimnuo. "itaj ovo. Izgledaj zaposleno.“
S visoke hrpe dosjea uzeo je jedan u svijetlozelenoj fascikli i pružio mu ga. Reacher ga je
otvorio i nagnu se kako bi ga proučio. Unutra se nalazila komplicirana tablica, detaljni popis
potreba za gorivom za zrakoplove u idućih šest mjeseci. Trent je ponovno prišao vratima. Širom
ih je otvorio.
"Gospođice Harper?" doviknuo je. "Mogu li vas poslužiti šalicom kave?“
Reacher je pogledao preko ramena i vidio kako ona zuri u njega, pregledavajući usput
stolice, stol i hrpu dosjea.
"Sve je u redu, hvala vam", doviknula je ona nazad.
"OK", kazao je Trent. "Ako vam bilo što zatreba, slobodno recite naredniku.“
Ponovno je zatvorio vrata. Prišao je prozoru. Reacher je skinuo svoju identifikacijsku
karticu i ostavio je na stolu. Ustao je. Trent je otključao prozor i otvorio ga najviše što se moglo.
"Nisi nam dao previše vremena", prošaptao je. "No mislim da smo upali u igru." "Odmah
su nasjeli", prošaptao je Reacher. "Puno prije nego što sam očekivao." "Ali kako si znao da ćeš
imati pratnju?“
"Uvijek se nadaj najboljemu, a planiraj najgore. Znaš kako to ide.“
Trent je kimnuo. Glavom je provirio kroz prozor i provjerio lijevo i desno. "OK, kreni",
kazao je. "I sretno, prijatelju.“
"Treba mi pištolj", šapnuo je Reacher.
Trent ga je pogledao i odlučno odmahnuo glavom.
"Ne", kazao je. "To ne mogu učiniti." "Moraš. Treba mi.“
 Trent je načas zastao. Bio je uzrujan. Postajao je nervozan.
"Kriste, u redu, pištolj", rekao je. "Ali bez streljiva. Dupe mi je već na vjetrometini zbog
svega ovoga.“
Otvorio je jednu ladicu i izvadio Berettu M9. Isto oružje koje su nosili Petrosianovi
momci, osim što je Reacher primijetio da je ovo na sebi još uvijek imalo netaknut serijski broj.
Trent je izvukao spremnik i izbacio metke u ladicu, jednog po jednog.
"Tiho", brzo je prošaptao Reacher.
Trent je kimnuo i gurnuo prazan spremnik natrag u okvir. Drškom prema naprijed je
pružio pištolj Reacheru. Reacher ga je uzeo i stavio u džep kaputa. Sjeo je na okvir prozora.
Okrenuo se i izbacio noge van.
"Ugodan dan", šapnuo je.
"I tebi. uvaj se", šapatom mu je uzvratio Trent.
Reacher se odbacio rukama i skočio na tlo. Našao se u uskoj uličici. Još uvijek je padala
kiša. Deset metara dalje ga je u Chevyu s upaljenim motorom čekao poručnik. Reacher je dotrčao
do automobila i ovaj je krenuo još prije nego što su se njegova vrata zatvorila. Za kilometar i pol
do McGuirea trebalo im je nešto više od minute. Automobil je izjurio na pistu i zaputio se ravno
prema helikopteru Mornarice. Njegova srednja vrata bila su otvorena, a elise su se brzo okretale.
Kapi kiše u spiralama su se odbijale u zrak.
"Hvala, momče", rekao je Reacher.
Izašao je iz automobila, krenuo preko ulazne rampe u helikopter i utrčao u tamnu
unutrašnjost. Vrata su se za njim zatvorila, a zvuk motora pojačao je s brujanja na buku. Osjetio
je kako se naprava odvojila od tla i dvije ruke kako ga hvataju i guraju u njegovo sjedalo. Vezao
je sigurnosne pojaseve i netko mu je pružio kacigu. Stavio ju je i istovremeno s unutrašnjim
svjetlima uključio se i interkom. Shvatio je da sjedi na platnenoj stolici između dvojice časnika
marinaca.
"Idemo do helidroma Obalne straže u Brooklynu", kazao mu je pilot. "To je najbliže što
možemo bez ispunjavanja plana leta, a ovakav let nam danas nekako i nije na rasporedu, OK?“
Reacher je podigao palac gore u znak odobravanja. "Meni odgovara, momci. I hvala
vam." "Pukovnik vam mora dugovati veliku uslugu", rekao je pilot.
"Ne, jednostavno mu se sviđam", uzvratio je Reacher.
Tip se nasmijao, a helikopter se okrenuo u zraku i mirnim letom se zaputio prema svome
cilju.
 JEDANAEST

Helidrom Obalne straže u Brooklynu smješten je na istočnom rubu Floyd Bennet Fielda, nasuprot
otoka u zaljevu Jamaica nazvanog Ruffle Bar, točno devedeset kilometara zračne crte
sjeveroistočno od McGuirea. Pilot marinaca cijelim je putem pritiskao pedalu gasa i skratio
putovanje na samo trideset i sedam minuta. Spustio se na veliki krug sa slovom H u sredini i
smanjio broj okretaja propelera na minimum.
"Imate četiri sata", kazao je. "Minutu nakon toga mi odlazimo i ostavljamo vas ovdje
samoga, OK?“
"OK", rekao je Reacher. Odvezao je pojaseve, skinuo kacigu i sišao niz rampu čim se ova
spustila. Na asfaltu ga je čekala tamnoplava limuzina s oznakama Mornarice, upaljenog motora i
s otvorenim vratima za suvozača.
"Ti si Reacher?" doviknuo mu je vozač.
Reacher je potvrdno kimnuo i kliznuo na suvozačevo mjesto. Tip je nagazio na gas.
"Ja sam u pričuvi Mornarice", rekao je. "Mi pomažemo pukovniku. Malo suradnje unutar
službe.“
"Cijenim to", rekao je Reacher.
"Nemoj puno razmišljati", kaže tip. "Dakle, kamo smo se zaputili?" "Manhattan. Kreni
prema Kineskoj četvrti. Znaš gdje je to?“
"Znam li? Tamo jedem tri puta tjedno.“
Provezao se Flatbush avenijom i došao na most Manhattan. Promet nije bio gust, no
nakon Leara i helikoptera prijevoz cestom izgledao je užasno spor. Trebalo je punih pola sata da
Reacher stigne otprilike do mjesta gdje je želio biti. Puna osmina raspoloživog vremena većje
potrošena. Tip je skrenuo s ceste koja vodi s mosta i zaustavio se tik do jednog hidranta.
"ekat ću ovdje", kazao je. "Bit ću okrenut na drugu stranu, točno za tri sata. Dakle, nemoj
kasniti, OK?" Reacher je kimnuo. "Neću", kazao je.
Izašao je iz automobila i dva puta kucnuo po krovu. Prešao je ulicu i zaputio se prema
jugu. U New Yorku je bilo hladno i mokro, no kiša zapravo nije padala. Sunce se nije vidjelo.
Samo jedva vidljivo tmurno svjetlo na mjestu na nebu gdje bi ono trebalo stajati. Prestao je hodati
i na trenutak stao mirno. Bio je dvadeset minuta udaljen od Jodieinog ureda. Ponovno je počeo
hodati. Bilo je to dvadeset minuta koje nije imao. Najprije najvažnije stvari. To je bilo njegovo
pravilo. A možda i nadgledaju njezina mjesta. Ni u kojem slučaju ne bi danas smio biti viđen u
New Yorku. Odmahnuo je glavom i nastavio hodati. Natjerao je sebe na koncentraciju. Bacio je
pogled na svoj sat. Bilo je kasno pri jepodne i počeo je brinuti ds je možda uranio. S druge strane,
možda je dobro pogodio vrijeme. Nije bilo načina da to predvidi. Nije imao iskustva u ovome.
Nakon pet minuta je ponovno zastao. Ako bi mu ijedna ulica trebala odgovarati, to bi
trebala biti ova. S obje strane je bila pretrpana kineskim restoranima, naredanim jedan za drugim,
s gizdavim svjetlećim reklamama u žutoj i crvenoj boji. Bila je tu šuma reklama u orijentalnom
stilu. Sve u obliku pagode. Pločnici su bili pretrpani ljudima.
Dostavni kamioni nepropisno parkirani uz već parkirane automobile. Gajbe povrća i
bačve ulja poslagane na pločniku. Dva puta je prošao cijelom dužinom ulice, goredolje, pažljivo
ispitujući i pamteći teren. Zavirivao je u uličice. Potom je dotaknuo pištolj u svome džepu i
nastavio šetati, tražeći svoje mete. Već će ih negdje zateći. Ako nije došao prerano. Naslonio se
na zid i promatrao. Doći će u paru. Dvojica, zajedno. Dugo je gledao. Puno ljudi je hodalo ulicom
u paru, ali ne pravi. To nisu bili oni. Nitko od njih. Uranio je.
Pogledao je na sat i vidio kako mu curi vrijeme. Odgurnuo se od zida i nastavio šetati. U
prolazu je zavirivao u ulaze. Ništa. Vrijeme je curilo. Prošetao je niz blok zgrada prema jugu i
drugi blok zgrada prema zapadu i pokušao u još jednoj ulici. Čekao je na uglu. Još uvijek ništa.
Otišao je blok dalje prema jugu i blok dalje prema zapadu. Ništa. Naslonio se na jedno mršavo
stablo i čekao, dok mu je sat na zglobu otkucavao poput malja. Ništa. Vratio se natrag na početnu
poziciju, naslonio se na zid i promatrao kako se okupljaju ljudi na stanci za ručak. Potom je
promatrao kako gužva prestaje. Odjednom je više ljudi izlazilo iz restorana nego što je ulazilo
unutra. Njegovo vrijeme je nestajalo skupa s njima. Premjestio se na kraj ulice. Ponovno je
pogledao na sat. Čekao je puna dva sata. Ostao mu je još jedan.
Ništa se nije dogodilo. Gužva za ručak potpuno je prestala i ulice su utihnule. Dolazili su
kamioni, zaustavljali se, istovarivali robu i ponovno odlazili. Lagana kišica je počela padati i
odmah stala. Niski oblaci kretali su se po malom komadu neba. Vrijeme je curilo. Hodao je
prema istoku i jugu. Tamo nije bilo ničega. Ponovno se vratio i hodao uz ulicu jednom stranom, a
niz nju drugom. Čekao je na uglu. Stalno je iznova pogledavao na sat. Ostalo mu je još četrdeset
minuta. Potom još trideset. Onda još dvadeset.
A tada ih je ugledao. I odjednom je shvatio zašto se to dogodilo sada, a ne ranije. ekali su
da se prihod od gužve za ručak uredno posloži u blagajnama. Bila su dvojica. Kinezi naravno,
mladi, sjajne crne kose spuštene preko ovratnika. Na sebi su imali tamne hlače i svijetle
vjetrovke, sa šalovima oko vrata, nešto poput odora.
Bili su jako uočljivi. Jedan je nosio torbicu a drugi bilježnicu, s penkalom zakačenom za
spiralni povez. Ulazili su u jedan po jedan restoran, polako i ležerno. Potom bi ponovno izašli
vani, prvi bi zatvarao torbicu, a drugi zapisivao nešto u svoju bilježnicu. Jedan restoran, zatim
dva, tri, potom četiri. Prošlo je petnaest minuta. Reacher je promatrao. Prešao je ulicu i približio
im se. Čekao je pokraj vrata jednog od restorana. Gledao je kako ulaze unutra. Gledao je kako
prilaze starcu za blagajnom. Samo su stajali tamo. Ništa nisu govorili. Starac je posegnuo za
ladicom s novcem i izvukao svežanj smotanih novčanica. Dogovoreni iznos, spreman i čeka na
njih. Tip s bilježnicom ga je uzeo i proslijedio svome partneru. Zapisao je nešto i novac je nestao
u torbici.
Reacher je krenuo naprijed, tamo gdje je uska uličica razdvajala dvije zgrade. Ušao je
unutra i čekao leđima naslonjen na zid, tamo gdje ga neće vidjeti sve dok ne bude prekasno.
Pogledao je na sat. Ostalo mu je manje od pet minuta. U glavi je izmjerio oba tipa. Zamislio je
njihove lijene, ležerne korake. U sebi je slijedio njihov ritam. Čekao je. Čekao. Potom je
iskoračio iz uličice i sreo se oči u oči s njima. Naletjeli su ravno na njega. Objema rukama ih je
zgrabio za vjetrovke, nagnuo se unatrag i u polukrugu ih snažno bacio u uličicu. Tip kojega je
ščepao desnom rukom letio je u većem luku, pa je stoga udario jače i od udarca odskočio još
dalje. Dok se odvajao od zida, Reacher ga je snažno zahvatio laktom, pa se srušio na tlo. Više
nije ustajao. To je bio tip s torbicom. Drugom tipu je ispala bilježnica pa je posegnuo u džep, no
Reacher je prvi izvadio Trentovu Berettu. Stao je blizu i usmjerio je nisko, prema dnu njegovog
kaputa, točno u njegova koljeno.
"Budi pametan, OK?" kazao je.
Lijevom je rukom posegnuo prema dolje i nategnuo kokot. Zvuk je bio prigušen kaputom,
no njegovom izvježbanom uhu zvučao je stravično prazno. Nije se začuo konačni zvuk čahure
koja upada u cijev. No Kinez to nije primijetio. Previše mu se vrtjelo u glavi. Bio je u prevelikom
šoku. Samo se naslonio na zid, kao da je pokušavao leđima proći kroz njega. Svu svoju težinu je
prebacio na jednu nogu, nesvjesno se pripremajući za metak koji će mu raznijeti nogu.
"Činiš grešku, prijatelju", prošaptao je.
Reacher je odmahnuo glavom. "Ne, činimo pokret, kretenčino.“
"Tko to mi?“
 "Petrosian", rekao je Reacher.
"Petrosian? Mora biti da se šališ.“
"Nema šanse", rekao je Reacher. "Ozbiljno mislim. Stvarno ozbiljno. Ova ulica odsad je
Petrosianova. Od danas. Od ovog trenutka. Sve. Cijela ulica. Je li ti to jasno?“
"Ova ulica je naša.“
"Više nije. Sada je Petrosianova. On je preuzima. Želiš li izgubiti nogu svađajući se oko
toga?“
"Petrosianova?" ponovio je tip.
"Bolje ti je da u to vjeruješ ", rekao je Reacher i lijevom ga rukom raspalio u želudac. Tip
se zgrčio prema naprijed, a Reacher ga je drškom pištolja odalamio iznad lijevog uha i uredno ga
položio na njegovog partnera na zemlji. Oslobodio je kokot i pištolj ponovno spremio u džep.
Podigao je torbicu i stavio je pod pazuho. Odšetao je iz uličice i zaputio se prema sjeveru.
Već je kasnio. Ds je njegov sat kasnio jednu minutu, a sat momka iz Mornarice išao jednu
minutu unaprijed, sastanak bi već bio otkazan. No ipak nije trčao. Čovjek koji trči usred grada
previše je upadljiv. Hodao je najbrže što je mogao, probijao se kroz ljude na pločniku, grabeći po
tri koraka naprijed i jedan u stranu. Skrenuo je iza ugla i ugledao plavi automobil na čijem boku
je stajao diskretan natpis USNR. Upravo se udaljavao od pločnika. Vidio je kako se uključuje u
rijeku automobila na ulici. Sad je počeo trčati. etiri sekunde nakon što je automobil krenuo
Reacher je stigao do mjesta na kojem je ovaj do maloprije stajao. Sad je bio tri automobila dalje,
ubrzavajući kako bi uhvatio zeleno svjetlo na semaforu. Zurio je za njim. Upalilo se crveno.
Automobil je još više ubrzao. Potom se tip uplašio i nagazio na kočnicu. Automobil je uz škripu
stao, tik ispred pješačkog prijelaza. Pješaci su nahrupili ispred njega. Reacher je ponovno duboko
udahnuo, dotrčao do raskrižja i otvorio vrata suvozača. Teško dišući se bacio na sjedalo. Vozač
mu je kimnuo glavom. Nije progovorio ni riječi. Nije se čak ni pokušao ispričati zato što ga nije
čekao. Reacher to nije ni očekivao. Kad netko iz Mornarice odredi rok od tri sata, to zaista i
misli. Stotinu i osamdeset minuta, ni sekundu više, ni sekundu manje. Vrijeme i plima ne čekaju
nikoga. Mornarica je izgrađena na bezbroj takvih gluposti.
Putovanje natrag do Trentovog ureda u Dixu bilo je potpuno obrnuto od dolaska. Trideset
minuta u automobilu po Brooklynu, helikopter koji ga čeka, nemiran let natrag do McGuirea,
poručnik u službenom Chevyu koji ga čeka na pisti. Reacher je iskoristio vrijeme leta kako bi
prebrojao novac iz torbice. Ukupno je zbrojio tisuću i dvjesto dolara, u šest svežnjeva po dvjesto
dolara. Dao je novac pilotu, za njihovu sljedeću zabavu s kolegama s posla. Rastrgao je torbicu
po šavovima i bacio komade na jureće elise, sedam stotina metara iznad Lakewooda, New Jersey.
U Dixu je još uvijek padala kiša. Poručnik ga je odveo natrag do stražnje uličice, nakon
čega je došetao do Trentovog ureda i lagano pokucao po staklu. Trent je otvorio i on se popeo i
ušao u ured. "Je li sve u redu?" upitao je.
Trent je kimnuo. "Cijelo vrijeme mirno sjedi tamo, poput nekog miša. Mora biti jako
impresionirana našim poslom. Odradili smo i vrijeme ručka.“
Reacher je kimnuo i vratio mu njegov prazan pištolj. Skinuo je jaknu. Sjeo je na stolicu.
Ponovno je objesio svoju iskaznicu oko vrata i rukom posegnuo za jednim dosjeom. Trent je u
međuvremenu premjestio gomilu s jednog na drugi kraj stola, kao ds je u međuvremenu pomno
pregledana.
"Jesi li uspio?" upitao je Trent.
"Mislim da jesam. Vrijeme će pokazati, zar ne?“
Trent je kimnuo i pogledao kakvo je vrijeme vani. Bio je nemoćan. Cijeli danje bio
zatočen u vlastitom uredu.
"Sad je možeš pustiti unutra, ako hoćeš", rekao je Reacher. "Predstava je gotova.“
 "Sav si mokar", rekao je Trent. "Predstava nije gotova dok se ne osušiš.“
Za to mu je trebalo dvadeset minuta. Poslužio se Trentovim telefonom i ponovno okrenuo
Jodieine brojeve. Privatnu liniju u uredu, broj u stanu, mobitel. Nitko se ne javlja, nitko se ne
javlja, isključen. Zurio je u zid. Zatim je pročitao nerazvrstan dosje o propisanim metodama
slanja pošte marincima raspoređenim na službu u Indijskom oceanu. Zbog vremena koje je
potrošio na to malo je potonuo u stolici, a lice mu je poprimilo zainteresiran izraz. Kad je Trent
napokon otvorio vrata, i kad je Harperova drugi put tog dana uspjela proviriti u prostoriju,
Reacher je bio izmoren i nepomičan. Izgledao je točno onako kako izgleda normalan čovjek
nakon cjelodnevne bitke s napornim papirima.
"Ima li napretka?" doviknula mu je.
On je podigao pogled i otpuhnuo prema stropu. "Možda.“
"Punih šest sati, morali ste nešto napraviti." "Možda", ponovio je.
Na trenutak je nastupila tišina.
"OK, onda idemo", rekla je ona.
Ustala se od svog stola i protegnula se. Podigla je ruke visoko iznad glave, s raširenim
dlanovima, posežući prema stropu. Nešto u vezi s jogom. Podigla je lice prema gore i protresla
glavom, a kosa joj se raspustila po leđima. Tri narednika i poručnik zurili su u nju.
"Dakle, idemo", rekao je Reacher.
"Ne zaboravi svoje bilješke", rekao je Trent.
Pružio mu je jedan list papira. Na njemu se nalazio popis od tridesetak imena. Vjerojatno
nogometna momčad iz Trentove srednje škole. Reacher je stavio popis u džep, navukao jaknu na
sebe i pružio Trentu ruku. Prošao je kroz predvorje i izašao van na kišu, pa potom na trenutak
zastao i duboko udahnuo, poput čovjeka koji je cijeli dan sjedio u uredu. Harperova ga je gurnula
prema poručnikovom automobilu i oni su krenuli natrag prema Learu.
Blake, Poulton i Lamarrova su ga čekali za onim istim stolom u kantini u Quanticu.
Vani je bilo jednako mračno kao i prije, no stol ovaj put nije bio postavljen za doručak, već za
večeru. Bio je tu vrč vode i pet čaša, sol i papar, staklenke umaka za odreske. Blake je ignorirao
Reachera i pogledao Harperovu, koja mu je samouvjereno klimnula glavom. Blake je izgledao
zadovoljno.
"Dakle, jesi li pronašao našeg tipa?" upitao ga je "Možda", rekao je Reacher. "Imam
trideset imena. Mogao bi biti jedan od njih.“
"Dakle, da vidimo.“
"Još ne. Treba mi više vremena.“
Blake se zagledao u njega. "Glupost, treba ti više. Moramo provjeriti te tipove." Reacher
je odmahnuo glavom. "To je neostvarivo. Oni su na mjestima na koja vi ne možete ići. Ako
poželite dobiti nalog za njih, nakon suca morat ćete dobiti dopuštenje i Ministarstva obrane.
Odatle će se obratiti izravno svome zapovjedniku, a to je zadnji put kad sam provjerio bio sam
Predsjednik, što znači da će vam trebati vraški više toga nego što vam u ovom trenutku mogu
dati.“
"Dakle, što hoćeš reći?“
"Kažem da me pustite da sve malo promozgam." "Kako?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Želim otići vidjeti sestru Lamarrove." "Polusestru", rekla
je Lamarrova. "Zašto?" upitao je Blake.
Reacher je htio kazati: zato što samo ubijam vrijeme, seronjo, i više bih volio to činiti na
terenu nego u ovoj rupi, ali složio je ozbiljan izraz lica i ponovno slegnuo ramenima. "Zato što
moramo razmišljati šire", kazao je. "Ako ovaj tip ubija po nekom redoslijedu, moramo znati po
kojem. Ne može biti bijesan na cijelu kategoriju ljudi, tek tako. Jedna od tih žena vjerojatno ga je
prva razljutila. Onda je vjerojatno prenio svoj bijes s jedne osobe na cijelu kategoriju, nije li
tako? Dakle, koja je to bila? Sestra Lamarrove bi mogla biti dobra osoba za početak istraživanja.
Nju su premještali iz jedne u drugu postrojbu. U vrlo različite postrojbe. To, obzirom na profil,
udvostručuje broj njenih mogućih kontakata.“
Zvučalo je dovoljno profesionalno. Blake je kimnuo. "OK", kazao je. "Dogovorit ćemo.
Sutra ćeš otići tamo." "Gdje ona živi?“
"U državi Washington", rekla je Lamarrova. "Negdje izvan Spokanea, mislim." "Mislite?
Ne znate?“
"Nikad nisam bila tamo", kazala je. "Sasvim sigurno nemam dovoljno slobodnih dana da
vozim sve do tamo i nazad.“
Reacher je kimnuo. Okrenuo se prema Blakeu.
"Morali biste paziti na te žene", kazao je.
Blake je duboko uzdahnuo. "Pozabavi se matematikom, zaboga. Osamdeset i osam žena,
a ne znamo koja od njih je sljedeća, još sedamnaest dana ako se on drži svoga ritma, tri agenta na
svaka dvadeset i četiri sata, to je više od stotinu tisuća radnih sati na udaljenim lokacijama širom
zemlje. Jednostavno to ne možemo. Nemamo dovoljno agenata. Upozorili smo lokalne policije,
naravno, no što oni mogu? Kao tamo u Spokaneu, u Washingtonu, recimo, lokalnu policiju
vjerojatno predstavlja zapravo samo jedan čovjek i jedan njemački ovčar. Oni se vjerojatno s
vremena na vrijeme provezu pored njene kuće, i to je to.“
"Jeste li upozorili i žene?“
Blake je posramljeno odmahnuo glavom. "Ne možemo. Ako ih ne možemo paziti, ne
smijemo ih ni upozoriti. Jer, što bi to značilo? U opasnosti ste, djevojke, ali žao nam je, jer se
same morate brinuti za sebe? Ne možemo tako.“
"Moramo uhvatiti tog tipa", rekao je Poulton. "To je jedini siguran način da pomognemo
tim ženama.“
Lamarrovaje potvrdno kimnula. "On je negdje vani, na slobodi. Moramo ga zatvoriti."
Reacher ih je pogledao. Troje psihologa. Pokušavali su pritisnuti sve potrebne prekidače.
Pokušavali su sve skupa predstaviti kao izazov. Nasmiješio se. "Shvatio sam poruku." "OK, sutra
idete u Spokane", rekla je Lamarrova. "U međuvremenu, ja ću još malo raditi na dosjeima. Vi
ćete ih pregledati prekosutra. Tada ćete imati Trentove podatke, plus to što dobijete u Spokaneu,
plus ono što imamo otprije. A to znači da će se od vas očekivati stvarni napredak.“
Reacher se ponovno nasmiješio. "Kako god hoćete, isljednice.“
"Dakle, pojedi nešto i idi na spavanje", rekao je Blake. "Dugje put do Spokanea. Krećete
rano ujutro. Naravno, Harperova će ići s tobom.“
"U krevet?“
Blake se ponovno posramio. "U Spokane, seronjo." Reacher je kimnuo. "Po vašoj želji,
Blake.“
Problem je bio u tome što ovo jest bio izazov. Bio je zatvoren u svojoj sobi, ležao je sam
na krevetu i zurio u strop, u leću skrivene kamere. No nije je vidio. Pogled mu se istopio, baš kao
i prije, u mutnu mrlju. Zelene boje, kao da je Amerika nestala i pretvorila se u zelene travnjake i
šume, tako da su nestale zgrade, da su nestale ceste, ds je nestalo buke i da je nestalo ljudi, svih
osim jednog čovjeka, negdje daleko. Reacher je zurio u mirnu mrlju, stotinu kilometara, tisuću
kilometara, pet tisuća kilometara, pogled mu je krstario od sjevera prema jugu, od istoka prema
zapadu, tražio je blijedu sjenu i čekao nagli pokret. Tamo je negdje. Moramo ga uhvatiti. U ovom
trenutku negdje hoda, ili spava, ili planira, ili se priprema, misli da je najpametniji čovjek na
cijelom kontinentu. Pa, vidjet ćemo, pomislio je Reacher. Bio je uznemiren. Morao bi se malo
ozbiljnije uključiti u ovo. Ili, s druge strane, možda i ne bi. Bila je to velika odluka koju je trebalo
donijeti, a o kojoj još nije razmišljao. Prevrnuo se na krevetu i sklopio oči. O svemu može
razmisliti i poslije. Odluku može donijeti i sutra. Ili prekosutra. Ili bilo kad.
Odluka je donesena. O intervalu. Interval je povijest. Vrijeme je da se stvari malo
ubrzaju. Tri tjedna je sada predugo za čekati. Kod ovakvih stvari treba prihvatiti zamisao,
razmisliti o njoj, procijeniti njenu vrijednost, vidjeti koliko je privlačna i odluka je u stvari već
donesena, zar ne? Duh se ne može vratiti u bocu, ne kad je jednom iz nje pušten. A ovaj duh je
pušten. Skroz van. Slobodan je i leti. I zato treba letjeti s njime.
 DVANAEST

Sljedećeg jutra nije bilo sastanka uz doručak. Dan je započeo prerano. Harperova je otvorila vrata
čak i prije nego se Reacher odjenuo. Na sebi je imao samo hlače i upravo je pokušavao izglačati
svoju košulju pritišćući je dlanovima o madrac.
"Sviđaju mi se ti ožiljci", kazala je.
Prišla je jedan korak bliže i s neskrivenom mu znatiželjom razgledala trbuh. "Od čega je
to?" upitala je, pokazujući na njegovu desnu stranu.
On je spustio pogled. Na desnoj strani trbuha imao je crtež šavova u obliku iskrivljene
zvijezde. Stršili su iznad trbušnih mišića, bijeli i bijesni.
"To mi je učinila majka", kazao je..
"Majka?“
"Odgojili su me grizliji. Na Aljaski.“
Ona je zakolutala očima i prebacila pogled na lijevu stranu njegovih grudi. Tamo se
nalazila rupa od metka kalibra 38, točno iznad prsnog mišića. Oko nje je nedostajao krug malja.
Bila je to velika rupa. Mogla bi u nju zabiti svoj prst, sve do prvog zgloba. "Pokusna operacija",
rekao je. "Provjeravali su imam li srce.“
"Jutros ste nešto veseli", rekla je.
On je kimnuo. "Ja sam uvijek sretan.“
"Jeste li se čuli s Jodie?“
On je odmahnuo glavom. "Od jučer nisam više ni pokušavao." "Zašto?“
"Gubljenje vremena. Nije tamo." "Jeste li zabrinuti?“
On je slegnuo ramenima. "Ona je velika cura.“
"Reći ću vam ako nešto čujem.“
On je kimnuo. "Bolje ti je.“
"Odakle su, doista?" upitala je. "Ti ožiljci?" On je zakopčao košulju.
"Ovo na trbuhu je od gelera granate", kazao je. "A ovdje na prsima me je netko upucao.“
"Uzbudljiv život.“
Izvadio je iz ormara svoju jaknu.
"Ne, nije previše. Prilično je normalan, zar ne mislite tako? Za jednog vojnika?
Izbjegavanje nasilja za vojnika je isto što i izbjegavanje zbrajanja za knjigovođu." "Je li to razlog
zašto ne brinete za one žene?“
On ju je pogledao. "Tko kaže da ne brinem?“
"Mislila sam da ćete zbog toga biti malo više uzrujani.“
"Uzrujanost nikuda ne vodi." Ona je na trenutak zastala. "A što vodi?" "Praćenje tragova,
kao i uvijek." "Nema nikakvih tragova. Ne ostavlja ništa za sobom.“
On se nasmiješio. "čak i to je trag, zar ne mislite tako?" Ona je svojim ključem otvorila
vrata s unutrašnje strane.
"To je samo hvatanje za slamku", kazalaje. On je slegnuo ramenima. "Bolje je i to nego
pričati gluposti, kao što to oni na donjim katovima čine.“
Isti momak iz voznog parka dovezao je isti automobil pred vrata. Ovog puta je ostao za
volanom, sjedeći uspravno poput nekog marljivog šofera. Cestom 195 odvezao ih je do glavnog
aerodroma. Još nije bilo ni svanulo. Na nebu petstotinjak kilometara dalje, negdje iznad
Atlantskog oceana, polako se razdanjivalo. Osim toga, jedina svjetlost dolazila je od tisuća farova
automobila koji su se kretali prema sjeveru i vozili ljude na posao. Većina svjetala potjecala je od
starijih modela automobila. Stari, dakle jeftini, dakle u vlasništvu siromašnijih ljudi koji žele biti
na svome radnom mjestu sat vremena prije svojih šefova, kako bi izgledali vrijedni, dobili
promaknuće, nakon čega bi mogli voziti noviji automobil i ići na posao sat kasnije. Dok ih je
vozač Biroa pretjecao, Reacher je sjedio mirno i promatrao njihova lica u sjeni.
U aerodromskoj zgradi je bila prilična gužva. Muškarci i žene u tamnim ogrtačima
užurbano su hodali s jednog na drugi kraj. Harperova je preuzela dvije karte na šalteru United
Airlinesa i odnijela ih na šalter za prihvat putnika.
"Dobro bi nam došlo malo prostora za noge", kazala je tipu za pultom.
Poduprla je to svojom iskaznicom FBIja. Bacila ju je na pult poput kakvog igrača pokera
koji je upravo dobio skalu u boji. Tip je pritisnuo nekoliko tipaka i pronašao im bolja sjedala.
Harperova se nasmiješila, kao da se iskreno iznenadila.
Odjeljak za poslovnu klasu bio je poluprazan. Harperova je sjela na sjedalo pored prolaza
i smjestila Reachera do prozora, poput kakvog zatvorenika. Protegnula se. Na sebi je imala treće,
novo odijelo, ovaj put tamnosivo, s kariranim uzorkom. Sako se rastvorio i na košulji joj je nazro
obrise bradavica, ovaj put bez futrole za pištolj.
"Ostavili ste pištolj kod kuće?" upitao je Reacher.
Ona je kimnula. "Nije vrijedno gnjavaže. Zrakoplovne tvrtke traže gomilu dokumenata.
ekat će nas čovjek iz Seattlea. Imamo praksu da nam on donese rezervni, ukoliko nam zatreba.
No ovaj put neće, danas nam ne treba." "Nadate se.“
Ona klimne. "Nadam se.“
Izašli su na pistu na vrijeme i poletjeli minutu ranije od predviđenog. Reacher je izvukao
neki časopis i stao ga listati. Harper je izvukla improvizirani pladanj i spremila se za doručak.
"Na što ste mislili?" upitala je. "Ono kad ste rekli da je to trag sam po sebi?" On se u glavi
vratio sat vremena unatrag i pokušao se prisjetiti.
"Samo sam glasno razmišljao, valjda", kazao je. "Razmišljao o čemu?“
On je slegnuo ramenima. Vremena je imao na pretek. "O povijesti znanosti. Takvim
stvarima." "Je li to važno?“
"Razmišljao sam o otkrivanju otisaka prstiju. Koliko je to staro?“
Ona je načinila grimasu. "Prilično staro, mislim." "Od početka stoljeća?“
Ona je potvrdno kimnula. "Vjerojatno.“
"OK, stotinu godina staro", rekao je. "To je bio prvi veliki forenzični test, zar ne?
Vjerojatno se otprilike tada prvi put počelo koristiti mikroskopom. A nakon toga su
izumljene kojekakve druge stvari. DNA, masovna spektrometrija, fluorescentnost. Lamarrova je
rekla da imate takve testove, da ne bih mogao povjerovati. Kladim se da bi oni mogli pronaći
vlakno tepiha, pokazati gdje je i kada kupljen, kakve su sve muhe i buhe njime prolazile, s koje
vrste psa su buhe došle. Vjerojatno bi vam rekli i ime psa i vrstu hrane koju je jeo za doručak.“
"Pa?“
"Nevjerojatni testovi, zar ne?" Ona je kimnula.
"Prava znanstvena fantastika, zar ne?" Ponovno je kimnula.
"OK", rekao je. "Nevjerojatni testovi, potpuna znanstvena fantastika. No ovaj tip je ubio
Amy Callan i pobijedio sve te testove, nije li tako?“
"Tako je.“
"Dakle, što se kaže za takvog tipa?" "Što?" "Da je jako pametan, eto što.“
Ona se namrštila. "Između ostalog.“
"Naravno, između puno toga ostalog, no što god to bilo, on je svejedno jako pametan tip.
Potom je učinio to isto s Cookeovom. Što sada mislimo o njemu?“
"Što?“
"Da je jako, jako pametan. Prvi put je možda imao sreću. Drugi put je prokleto dobar.“
 "Pa?“
"Pa je onda sve još jednom ponovio, sa Stanieyjevom. Što sad mislimo o njemu?" "Da je
jako, jako, jako pametan?" Reacher je kimnuo. "Točno." "Pa?" "Pa, to je trag. Tražimo jako, jako,
jako pametnog tipa." "Mislim da to već znamo.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Mislim da ne znate. Ne računate s time." "U kojem
smislu?“
"Vi razmišljajte o tome. Ja sam samo potrčko. Vi iz Biroa ste u stanju obaviti teži dio
posla.“
Iz galerije se pomolila stjuardesa s kolicima. Bili su u poslovnoj klasi, pa je hrana bila
prilično dobra. Reacher je namirisao jaja sa slaninom i kobasice. Jaku kavu. Podigao je poklopac
na svojem pladnju. Bio je poluprazan, pa je nagovorio djevojku da mu da dvostruku porciju. Dva
jela u avionu predstavljaju pristojan obrok. Ona je svako malo navraćala i dolijevala mu kavu.
"Kako ne računamo s time?" upitala je Harperova.
"Sami zaključite", rekao je Reacher. "Nisam previše raspoložen da vam pomažem."
"Mislite da tip uopće nije vojnik?“
On se okrenuo prema njoj i pogledao je. "Pa to je sjajno. Složimo se oko toga da se radi o
jako pametnom tipu, a vi odmah kažete: Očito nije vojnik. Puno vam hvala, Harperova.“
Ona je posramljeno pogledala u stranu. "Oprostite. Nisam tako mislila. Jednostavno ne
vidim kako ne računamo s time.“
Ništa nije odgovorio. Samo je iskapio svoju kavu, provukao se ispred njenih nogu i otišao
u zahod. Kad se vratio, još uvijek je izgledala kao da se kaje.
"Recite mi", kazala je.
"Neću.“
"Morali bi, Reacheru. Blake će me pitati kako se ponašate.“
"Kako se ponašam? Recite mu da se ponašam tako da ću mu, ako Jodie padne samo dlaka
s glave, otkinuti vlastite noge i zatući ga njima.“
Ona je kimnula. "Ozbiljno to mislite, zar ne?“
On joj uzvratio na isti način. "Možete se kladiti da mislim.“
"To je ono što ne razumijem. Zašto se jednako tako ne ponašate i u vezi ovih žena?
Sviđala vam se Amy Callan, zar ne? Ne baš kao Jodie, ali ipak vam se sviđala.“
"Ne razumijem ni ja vas. Blake se htio vama poslužiti kao jednom običnom kurvom, ali se
svejedno ponašate kao da vam je najbolji prijatelj.“
Ona je slegnula ramenima. "Bio je očajan. Ponekad bude takav. Pod velikim je pritiskom.
Ako dobije ovakve slučajeve, očajnički ih pokušava riješiti.“
"I vi se tome divite?“
Ona je kimnula. "Naravno da se divim. Divim se predanosti.“
"Ali je ne dijelite. Ili mu ne želite reći ne. Za dobro ovog slučaja zaveli biste me pred
kamerama. Dakle, možda ste vi ta koja ne brine dovoljno za ove žene." Na trenutak je zašutjela.
"To je bilo nemoralno. Zasmetalo mi je.“
On je kimnuo. "I prijetnje Jodie bile su nemoralne. To je zasmetalo meni.“
"Ali ja ne dopuštam da nešto što meni smeta stoji na putu pravdi." "Pa, ja dopuštam. A
ako vam se to ne sviđa, baš me briga.“
Nakon toga, sve do Seattlea nisu progovorili. Pet sati, bez ijedne riječi. Reacheru je to
odgovaralo. Ionako nije bio osoba koja se uvijek mora družiti. Njemu je više odgovaralo
nepričanje. U tome nije vidio ništa neobično. To ne traži nikakav napor. Samo je sjedio na svome
mjestu i šutio, kao da putuje sam.
Harperova je oko toga imala puno više problema. Vidio je da ju situacija brine. Bila je
poput većine ljudi. Kad se nađe pored nekoga koga poznaje, osjeća obavezu da komunicira.
Suprotno je za nju bilo neprirodno. No, on nije popustio. Pet sati bez riječi. Vremenska zona
zapadne obale SADa tih je pet sati smanjila na samo dva. Kad su sletjeli, još je bilo jutro.
Terminali aerodroma SeaTac bili su pretrpani ljudima koji su upravo započinjali svoj dan. Na
mjestima za doček stajao je uobičajen red ljudi s kartonskim natpisima u rukama. Tu je bio i
jedan tip u tamnom odijelu, kratke kose i s prugastom kravatom. On nije držao karton, ali očito je
čekao njih. Sasvim komotno je na čelu mogao is tetovirati natpis FBI.
"Lisa Harper?" kazao je. "Ja sam iz Područnog ureda Seattle." Rukovali su se.
"Ovo je Reacher", rekao je.
Agent iz Seattlea potpuno ga je ignorirao. Reacher se u sebi nasmijao. Touche, pomislio
je. No, s druge strane, tip bi ga vjerojatno ignorirao čak i da su najbolji prijatelji, jer je u tom
trenutku bio zauzet onim što se naziralo ispod košulje Harperove.
"Letimo u Spokane", rekao je. "Tvrtka za zračni taksi duguje nam nekoliko usluga.“
Službeni automobil bio mu je parkiran na zabranjenom mjestu. Poslužili su se njime kako
bi se sporednom cestom odvezli kilometar i pol dalje, do General Aviationa, što je u stvarnosti
bilo pet jutara ograđenog asfalta prepunog parkiranih aviona, svih malešnih, sa samo jednim ili
dva motora. Tu je bila i grupica baraka s jeftinim natpisima na kojima su stajale reklame za
pilotske tečajeve. Ispred jedne barake dočekao ih je čovjek. Na sebi je imao pilotsku odoru i
odveo ih je do čiste bijele Cessne sa šest sjedala. Bila je to nevelika šetnja preko staze za pristup
aviona. Jesenji dani su na sjeverozapadu trajali nešto dulje nego u Washingtonu, no bilo je
jednako hladno.
Unutrašnjost aviona bila je otprilike jednake veličine kao i Buick Lamarrove, ali daleko
siromašnija. No sve je izgledalo čisto i dobro održavano, a motori su se upalili pri prvom dodiru
na tipku. Izašao je na pistu uz treskanje jednako onome kojeg je Reacher osjetio u Learu, na
McGuireu. Stao je iza Boeinga 747 na letu za Tokio, poput miša koji stoji u redu iza slona. Potom
se pokrenuo i u roku od nekoliko sekunda se odlijepio od zemlje, skrenuo prema istoku i potom
se izravnao u bučnom letu na tristotinjak metara visine. Na pokazatelju brzine stajalo je više od
stotinu i dvadeset čvorova, a avion je letio puna dva sata. Sjedalo je bilo tvrdo i neudobno, pa je
Reacher počeo žaliti zašto nije smislio bolji način kako potrošiti vrijeme. Na koncu će leteći
provesti cijelih četrnaest sati, sve u jednom danu. Možda je trebao ostati u bazi i s Lamarrovom
raditi na dosjeima. Zamišljao je neku tihu prostoriju, poput knjižnice, gomilu papira i kožnu
fotelju. Potom je zamislio samu Lamarrovu i bacio pogled na Harperovu, pa shvatio da je na
koncu možda ipak izabrao pravu stvar.
Aerodrom u Spokaneu je bio skromno i moderno mjesto, veće nego što je očekivao. Na
pisti ih je čekao automobil Biroa, prepoznatljiv čak i s tristo metara visine, potpuno tamna
limuzina na čiji je blatobran bio naslonjen tip u tamnom odijelu. "Ovo je čovjek iz ureda u
Spokaneu", kazao je tip iz Seattlea.
U roku od dvadesetak sekunda nakon što je pilot ugasio motor, automobil se dovezao do
mjesta gdje je avion stao. Domaći tip je imao adresu odredišta napisanu na papiriću gumenom
kapicom pričvršćenom na vjetrobransko staklo. Izgledalo je kao da zna gdje se to nalazi.
Odvezao je petnaest kilometara prema državi Idaho i potom skrenuo na sjever, na uski put koji je
vodio u planine. Teren je bio pristupačan, ali nešto dalje nalazile su se goleme planine. Na
njihovim vrhovima blještao je snijeg. Svakih kilometardva uz cestu naišli bi na zgradu, a sve su
međusobno bile odvojene gustim šumama i širokim livadama. Naseljenost ovog područja nije
bila ohrabrujuća.
Samo mjesto na koje su išli vjerojatno je prije bilo glavna zgrada starog ranca za stoku,
davno prodana nekome tko je želio ostvariti svoj san života na selu, ali istovremeno nije
zaboravio gradsku estetiku. Nalazila se u malom dvorištu ograđenom novom drvenom ogradom.
Izvan ograde nalazio se pašnjak, a unutar nje ista trava je odnjegovana u fini travnjak. Na
njegovom rubu nalazila su se stabla, povijena zbog stalnih naleta vjetra. Bila je tu i mala štala na
koju su naknadno postavljena garažna vrata i staza koja je vodila od prilaza do kućnih vrata.
Cijeli objekt stajao je jako blizu cesti i ogradi, kao što kuće u predgrađima stoje blizu jedna
drugoj, osim što je ova bila blizu ničemu. Najbliži objekt kojeg je stvorila ljudska ruka bio je
udaljen barem kilometar i pol prema sjeveru ili jugu i možda trideset kilometara istočno ili
zapadno.
Domaći momci ostali su u automobilu, a Harperova i Reacher su izašli i protegnuli se uz
cestu. Potom se motor automobila iza njih ugasio i zapanjujuća seoska tišina pogodila ih je poput
utega. Brujala im je, zviždala i odjekivala u ušima.
"Bilo bi bolje da živi u gradu, u nekakvom stanu", rekao je Reacher.
Harper je kimnula. "Da, u zgradi s čuvarem.“
Na ogradi nije bilo vrata. Ograda ranca jednostavno je nestajala s obje strane prilaznog
puta. Zajedno su došetali do kuće. Prilaz je bio pošljunčen. Barem je škripa koraka po njemu
ulijevala samopouzdanje. Puhao je lagani povjetarac. Reacher je čuo kako prolazi kroz
dalekovod. Harperova je stala pred ulaznim vratima. Nije bilo zvona. Samo zvekir u obliku
velike željezne lavlje glave s teškim prstenom u zubima. Iznad njega se nalazila špijunka. Ona je
bila nova. Na mjestima gdje je bušilica rezala boju vidjeli su se tragovi čistog drva. Harperova je
posegnula za željeznim prstenom i dva puta pokucala. Prsten je tupo udario o drvo. Zvuk je bio
glasan i potmuo i odjekivao je nad travnjacima. Par sekunda kasnije do njih se vratio odjek od
planina.
Nitko nije odgovorio. Harperova je ponovno pokucala. Zvuk je ovaj put bio još jači. ekali
su. Iz.unutrašnjosti kuće začula se škripa drvenog poda. Koraci. Zvuk se sve više približavao i
napokon stao s druge strane vrata.
"Tko je?" upitao je glas. Ženski, prestrašen glas.
Harperova je posegnula u džep i izvadila svoju značku. Bila je pričvršćena na komad
kože, jednak zlatni štit kojeg je Lamarrova bila pritisnula na prozor Reacherovog automobila.
Orao na vrhu, s glavom okrenutom ulijevo. Podigla ju je na dvadesetak centimetara ispred
špijunke.
"FBI, gospoja", izgovorila je. "Nazvali smo vas jučer i dogovorili sastanak.“
Uz škripu starih stožera, vrata su se otvorila i iza njih se pojavila žena u hodniku. Rukom
je držala kvaku, smješkajući se od olakšanja.
"Julia me tako prokleto isprepadala", kazala je.
Haperova joj se blagonaklono osmjehnula i potom predstavila sebe i Reachera. Žena se
rukovala s oboma.
"Alison Lamarr", kazala je. "Jako mi je drago.“
Povela ih je unutra. Hodnik je bio četvrtastog oblika i velik poput sobe, a zidovi i pod bili
su mu obloženi borovinom koja je bila ostrugana i presvučena novom bojom, samo nijansu
tamnijom od zlatne na znački Harperove. Bile su tu i zavjese od žutog kariranog materijala.
Naslonjači s jastucima punjenim perjem. Stare petrolejske svjetiljke prerađene kako bi svijetlile
pomoću električne žarulje.
"Mogu li vas poslužiti kavom?" upitala je Alison Lamarr. "Meni ne treba, hvala", rekla je
Harperova.
"Može, hvala", rekao je Reacher.
Odvela ih je u kuhinju, koja je zauzimala cijelu stražnju četvrtinu prizemlja. Bio je to
privlačan prostor, s podom lakiranim i ulaštenim do visokog sjaja, s novim ormarima od
nenametljivog drva, velikim slobodnim prostorom, nizom blještavih strojeva za pranje rublja i
posuđa, električnim napravama na radnim plohama i opet žutim kariranim zavjesama na
prozorima. Skupo preuređenje, pretpostavljao je, no dizajnirano tako da ugodi samo njoj.
"S mlijekom i šećerom?" upitala ga je. "Ne, običnu crnu", odgovorio je.
Bila je srednje visine, tamnokosa, a kretala se pokretima snažne žene u dobroj formi. Lice
joj je bilo otvoreno i prijateljsko, preplanulo kao da živi na otvorenom, a ruke su joj bile
radničke, kao da je možda sama, bez tuđe pomoći, postavljala ogradu oko imanja. Mirisala je na
limun, a na sebi je imala brižljivo izglačanjeans. Nosilaje iznošene kaubojske čizme s ravnim
potplatima. Izgledalo je kao da se sredila za goste.
Natočila je kavu iz aparata u bokal. Pružila ga je Reacheru i nasmiješila se. Osmijeh je bio
mješavina svega. Možda je bila usamljena. No dokazivao je da nema krvnog srodstva sa svojom
polusestrom. Bio je to ljubazan osmijeh, zanimljiv, prijateljski. Smijala se izrazom za koji Julia
Lamarr nije niti znala da postoji. Dosegnuo joj je do očiju, koje su bile tamne i vlažne. Reacher je
bio stručnjak za oči i ovaj je par ocijenio više nego prihvatljivim.
"Mogu li malo prošvrljati?" upitao je.
"Sigurnosna provjera?" upitala je. On je kimnuo. "Valjda.“
"Slobodno izvolite.“
Ponio je kavu sa sobom. Dvije žene su ostale u kuhinji. Kuća je u prizemlju imala četiri
prostorije, hodnik, kuhinju, radnu sobu i dnevni boravak. Cijela konstrukcija bila je izgrađena od
čvrstog drva. Svi popravci bili su visoke kvalitete. Svi su prozori bili novi, u okvirima od punog
drva. Vrijeme je bilo prilično hladno, pa su kapci bili navučeni i čvrsto zatvoreni. Na svakom
prozoru je bio ključ. Glavna vrata bila su izvorna, od stare borovine debele šest centimetara, i
težila su poput željeza. Veliki stožeri i suvremena brava. Postojao je i stražnji hodnik, sa
stražnjim vratima, jednako debelim i od istog materijala. Jednaka brava.
S vanjske strane su se nalazile bodljikave biljke za koje je pretpostavljao da su izabrane
kako bi ublažile udare vjetra, no jednako tako su mogle poslužiti da uljezu otežaju ulazak u kuću.
Bila su tu i željezna podrumska vrata s velikim lokotom koji je bio provučen kroz ručke. Garaža
je u stvari bila malo bolja štala, održavana nešto lošije nego kuća, ali nije joj prijetila opasnost od
skorog rušenja. U njoj se nalazio novi Jeep Cherokee i gomila kartonskih kutija koje su
dokazivale da je obnova kuće obavljena nedavno. Bio je tu i novi stroj za pranje rublja, još uvijek
upakiran u originalnu kartonsku kutiju. Na polici pored njega nalazio se alat, s brižljivo
posloženim električnim pilama i bušilicama.
Vratio se natrag u kuću i popeo se uz stepenice. I ovdje su bili isti prozori. etiri
spavaonice. Alisonina je očigledno bila lijeva soba na stražnjoj strani, s pogledom na prazan
seoski krajolik koji je sezao sve do horizonta. Ujutro je vjerojatno mračno, no zalasci sunca
sasvim sigurno su spektakularni. Bila je to nova glavna spavaonica, koja je oduzimala prostor
susjednoj sobi. Imala je i toalet, s umivaonikom i tušem. I kadom. Spustio se nazad u kuhinju.
Harperova je stajala uz prozor i divila se pogledu. Alison Lamarr je sjedila za stolom.
"OK?" upitala je.
Reacher je kimnuo. "Meni izgleda u redu. Zaključavate li vrata?“
"Sada zaključavam. Julia je načinila veliku strku oko toga. Zaključavam prozore,
zaključavam vrata, služim se špijunkom, stavila sam broj 911 na brzo biranje na telefonu.“
"Dakle, trebalo bi biti OK", rekao je Reacher. "Ovaj tip, izgleda, ne razvaljuje vrata. Ako
nikome nepoznatom ne otvorite, ništa ne može poći krivo.“
Ona je kimnula. "Tako sam i ja shvatila. Trebate li mi sada postaviti kakva pitanja?" "Zato
su me i poslali, pretpostavljam.“
Sjeo je nasuprot nje. Usredotočio se na bliješteće kućanske aparate na drugoj strani
prostorije, očajnički pokušavajući smisliti nešto pametno za kazati.
"Kako vam je otac?" upitao je.
"To želite znati?“
On je slegnuo ramenima. "Julia je spomenula da nije dobro.“
Ona je iznenađeno kimnula glavom. "Bolestan je već dvije godine. Rak. Sada polako
umire. Gotovo je nestao, izdržava dan po dan. U bolnici je, u Spokaneu. Odlazim tamo svakog
poslijepodneva.“
"Jako mi je žao.“
"Julia bi morala doći. No, ona nije u dobrim odnosima s njime." "Ona ne voli letjeti.“
Alison se namrštila. "Mogla bi se nekako odvažiti, barem jednom u dvije godine. No ona
se zbilja uhvatila te stvari oko poluobitelji, kao da je to uopće važno. Što se mene tiče, ona mi je
sestra, kratko i jasno. A sestre se brinu jedna za drugu, nije li tako? Morala bi to znati. Ona će mi
uskoro biti jedina osoba u srodstvu. Bit će mi jedini rod, zaboga." "Pa, žao mi je i zbog toga.“
Ona je slegnula ramenima. "U ovom trenutku to nije previše važno. Kako vam mogu
pomoći?“
"Imate li osjećaj tko bi taj tip mogao biti?“
Ona se nasmiješila. "To je višemanje osnovno pitanje.“
"To je višemanje osnovna tema. Imate li ikakav predosjećaj?“
"To je netko tko misli ds je u redu napastovati žene. Ili, točnije, netko tko nije sasvim OK.
Mogao bi biti netko tko misli da bi oni koji napuštaju vojsku to trebali činiti u tišini." "Je
li to moguće?" upitala je Harperova. Sjela je pokraj Reachera.
Alison ju je pogledala. "Stvarno ne znam. Nisam sigurna da postoji srednji put. Ili se
proguta, ili se ide na sva zvona.“
"Jeste li vi tražili srednji put?“
Ona je odmahnula glavom. "Ja sam živi dokaz. Sve sam razglasila. Tada nije bilo
srednjeg puta. Barem ga ja nisam mogla vidjeti.“
"Tko je bio tvoj tip?" upitao je Reacher.
"Neki pukovnik Gascoigne", rekla je. "Uvijek je bio prepun gluposti o tome kako mu se
treba obratiti ako ikoga nešto muči. Otišla sam mu kad sam tražila premještaj. Vidjela sam ga
ukupno pet puta. Nisam se služila nikakvim feminističkim argumentima ili tako nešto. Nije to
bila nikakva politička stvar. Jednostavno sam željela raditi nešto zanimljivije. A iskreno, mislila
sam i da vojska uzalud troši dobrog vojnika. Zato što jesam bila dobra.“
Reacher je kimnuo. "I, što se dogodilo s Gascoigneom?" Alison je uzdahnula.
"Nisam to mogla predvidjeti", rekla je. "U početku sam mislila da se samo šali.“
Na trenutak je zastala. Skrenula je pogled.
"Kazao mi je da bih sljedeći put trebala pokušati bez uniforme na sebi", rekla je. "Mislila
sam da me pita za spoj, znate, da se susretnemo negdje u gradu, izvan dužnosti, u civilnoj odjeći.
No tada je pojasnio. Ne, mislio je upravo na ured i da budem gola." Reacher je kimnuo. "To nije
baš lijep prijedlog.“
Ponovno je složila grimasu. "Pa, prilično je oprezno došao do njega, a u početku se i dosta
šalio oko toga. Izgledalo je kao da pokušava očijukati. Gotovo nisam ni primijetila, shvaćate?
Kao, on je muškarac, ja sam žena, to nije veliko iznenađenje, zar ne? No očigledno je otkrio da
nisam shvatila njegovu poruku, pa je odjednom postao prost. Opisivao mi je što bih trebala činiti,
znate? Jednu nogu na jedan kraj njegovog stola, drugu na drugi, ruke iza glave, nepokretna
trideset minuta. Onda saginjanje, znate? Kao u pornografskom filmu. Tada me jest pogodilo,
bijes, sve u djeliću sekunde, pa sam jednostavno poludjela.“
Reacher je kimnuo. "I jednostavno ste ga otkucali?“
 "Naravno da jesam." "Kako je reagirao?“
Ona se osmjehnula. "Najviše od svega, bio je zbunjen. Sigurna sam da je to isto učinio
puno puta prije i da se svaki put izvukao. Mislim da se iznenadio što su mu se promijenila
pravila.“
"Bi li on mogao biti taj?“
Ona je odmahnula glavom. "Ne. Taj tip je smrtonosan, nije li tako? Gascoigne nije bio
takav. Bio je star, tužan čovjek. Umoran i slab. Julia kaže da je taj tip nešto posebno. Ne vidim da
bi Gascoigne mogao imati tu razinu poduzetnosti, razumijete?“
Reacher je ponovno kimnuo. "Ako je profil vaše sestre ispravan, to je vjerojatno tip iz
pozadine.“
"Tako je", rekla je Alison. "Možda nije povezan ni sa jednim posebnim incidentom.
Možda je nekakav promatrač s udaljenosti, koji se prometnuo u osvetnika.“
"Ako je Juliein profil ispravan", ponovio je Reacher. Nastupila je kratka stanka. "Veliko
ali", rekla je Alison. "Sumnjate u nešto?“
"Znate da sumnjam", rekla je. "A ja znam da i vi sumnjate. Zato što oboje znamo iste
stvari.“
Harperova se nagnula naprijed. "O čemu pričate?“
Alison je načinila stanku. "Jednostavno ne vidim kako bi se neki vojnik upustio u sve ove
probleme, ne zbog jedne ovakve stvari. To jednostavno ne ide tako.
Pravila se u vojsci neprestano mijenjaju. Vratite se pedeset godina unatrag, tada je bilo u
redu napastovati crnce, a onda odjednom nije. U redu je pucati u korejsku djecu, zatim odjednom
nije. Milijun takvih stvari. Stotine ljudi dobivale su otkaz, jedan po jedan, zbog nekog tek
izmišljenog prekršaja. Truman je ujedinio vojsku, pa nitko nije počeo ubijati crnce koji su ulagali
žalbe. Ovo je nekakva nova reakcija. Ne mogu je razumjeti.“
"Možda je sukob muškaraca i žena puno važniji", rekla je Harperova.
Alison je kimnula. "Možda jest. Zaista ne znam. Ali na koncu svega, kao što Julia kaže,
napadnuta skupina toliko je specifična da napadač mora biti vojnik. Tko bi nas drugi uopće
mogao identificirati? Ali to je neki jako čudan vojnik, to je vraški sigurno. Nije sličan nijednom
kojeg sam ikad susrela.“
"Zaista?" rekla je Harperova. "Baš nikome? Nije bilo prijetnji, nikakvih komentara dok se
sve to događalo?“
"Ničeg bitnog. Ništa više od uobičajenih gluposti. Ništa čega se mogu sjetiti. čak sam
odletjela u Quantico i dozvolila Julie da me hipnotizira, za slučaj da je nešto ostalo potisnuto, no
kazala je da ništa nije otkrila.“
Ponovno tišina. Harperova je pokupila zamišljene mrvice sa stola i kimnula glavom. "OK.
Uzaludan put, zar ne?“
"Žao mi je, ljudi", rekla je Alison.
"Nikad ništa nije uzaludno", rekao je Reacher. "I negativno nekad može biti korisno. A
kava je bila sjajna.“
"Želite li još?“
"Ne, ne želi", kazala je Harperova. "Moramo krenuti natrag.“
"OK." Ustala je i pošla za njima iz kuhinje. Prošli su kroz hodnik i otvorili ulazna vrata.
"Ne puštajte nikoga unutra", rekao je Reacher.
Alison se osmjehnula. "Ne namjeravam.“
"Mislim ozbiljno", rekao je Reacher. "Izgleda da nijednom još nije upotrijebljena sila. Taj
tip jednostavno ušeta unutra. Dakle, mogli biste ga poznavati. Ili je odlična varalica, s nekim
uvjerljivim objašnjenjem. Nemojte nasjesti.“
 "Ne namjeravam", ponovila je. "Ne brinite za mene. I zovite me ako vam što zatreba. U
bolnici sam svako poslijepodne, koliko god bude trebalo, no bilo koje drugo doba dana mi
odgovara. I puno sreće.“
Reacher je za Harperovom izašao kroz ulazna vrata, van na pješčanu stazu. uli su kako se
za njima vrata zatvaraju i potom zvuk zaključavanja brave.
Domaći momak iz Biroa uštedio im je dva sata letenja, kazavši im da iz Spokanea
mogu izravno za Chicago i tamo uhvatiti let za Washington. Harperova je obavila posao oko
karata i otkrila da je ova opcija skuplja, što je vjerojatno razlog zašto je ljudi iz odjela za
putovanja u Quanticu nisu prvu odabrali. No ona je osobno odobrila dodatni trošak i odlučila s
njima se prepirati kasnije. Reacher joj se zbog toga divio. Sviđala mu se ta nestrpljivost i nije se
previše veselio pomisli na još dva sata u Cessni. Stoga su tipa iz Seattlea samog poslali nazad na
zapad i ukrcali se na Boeing za Chicago. Ovog puta nije bilo boljih mjesta, jer je cijeli avion
imao samo jednu klasu sjedala. Zbog toga su sjedili bliže, a lakti i bedra su im se cijelo vrijeme
dodirivali.
"Dakle, što mislite?" upitala je Harperova.
"Nisam plaćen da mislim", rekao je Reacher. "Zapravo, dosad uopće nisam plaćen. Ja sam
samo savjetnik. Dakle, postavljajte mi pitanja i ja ću na njih odgovarati.“
"Pa jesam, postavila sam vam pitanje. Pitala sam što mislite o svemu ovome.“
On je slegnuo ramenima. "Mislim da se radi o velikoj skupini i da su njih tri mrtve. Ne
možete ih svih čuvati, ali ako ostalih osamdeset i osam učini ono što je Alison Lamarr učinila,
morale bi biti sigurne.“
"Mislite da su zaključana vrata dovoljna da tog tipa zaustave?“
"On sam bira način na koji radi. Očito ne dodiruje ništa. Ako mu ne otvore vrata, što će
učiniti?“
"Možda promijeniti postupak?“
"U tom slučaju ćete ga vjerojatno moći uhvatiti, jer će za sobom morati početi ostavljati
neke čvrste dokaze.“
Okrenuo se ustranu i pogledao kroz prozor.
"To je to?" rekla je Harperova. "Jednostavno bismo trebali poručiti ženama da
zaključavaju vrata?“
On je kimnuo. "Mislim da biste ih trebali upozoriti, da.“
"Time nećemo uhvatiti tipa." "Ne možete ga uhvatiti." "Zašto ne?“
"Zbog te gluposti oko profiliranja. Ne računate na to koliko je on pametan.“
Ona je odmahnula glavom. "Da, računamo. Vidjela sam profil. U njemu piše da je jako
pametan. A profiliranje djeluje, Reacheru. Ti ljudi imali su nekoliko spektakularnih uspjeha.“
"Između koliko promašaja?“
"Kako to mislite?“
Reacher je okrenuo glavu prema njoj. "Recimo da sam u Blakeovom položaju? On je
zapravo detektiv zadužen za ubojstva širom zemlje, zar ne? uje ponešto o svemu. Dakle,
pretpostavimo da sam ja on i da me obavještavaju o baš svakom ubojstvu u Državama. Recimo
da svaki put kažem da je najvjerojatniji počinitelj bijelac, star trideset i pol godina, s drvenom
nogom, razvedenim roditeljima i da vozi plavi Ferrari. Baš svaki put. Prije ili kasnije, bio bih u
pravu. Proradio bi zakon vjerojatnosti. Onda bih mogao uzviknuti, hej, bio sam u pravu. Sve dok
šutim o onih deset tisuća puta kad sam bio u krivu, izgledam jako dobar, zar ne? Nevjerojatno
zaključivanje." "Blake to ne čini.“
"Zar ne čini? Jeste li pročitali stvari o njegovoj postrojbi?“
Ona je kimnula. "Naravno da jesam. Upravo zato sam se i prijavila za ovaj posao. Postoji
bezbroj knjiga i članaka.“
"I ja sam ih pročitao. Poglavlje jedan, uspješan slučaj. Poglavlje dva, uspješan slučaj. I
tako dalje. Nema nijednog poglavlja o slučajevima u kojima su bili u krivu. Zbog toga se pitam
koliko ih je bilo. Ja mislim da ih je bilo puno. Previše da bi se o njima pisalo." "Dakle, što želite
reći?“
"Želim reći da će pristup po sistemu sačmarice uvijek dobro izgledati, sve dok se naglasak
stavi na uspjehe i dok se neuspjesi skrivaju pod tepih.“
"Oni to ne čine.“
On je kimnuo. "Ne, ne čine. Ne baš to. Nije da samo nagađaju. Ipak pokušavaju raditi na
tome. No, to nije precizna znanost. Nije egzaktna. A oni su samo jedna od mnogih službi koje se
bore za status, sredstva i pozicije. Znate kako funkcioniraju velike organizacije. Danas imaju i
saslušanja o proračunu. Njihova prva, druga i treća dužnost je zaštititi se od smanjenja sredstava,
tako da reklamiraju svoje uspjehe i kriju neuspjehe.“
"Dakle, mislite da je izrada profila beskorisna?“
On je kimnuo. "Znam da jest. Sama po sebi je nedovoljna. Ds je dva rezultata koja se ne
slažu jedan s drugim.“
"Koja dva rezultata?“
On je odmahnuo glavom. "Nema dogovora, Harperova. Ne dok se Blake ne ispriča za
prijetnje Jodie i dok ne povuče Juliu Lamarr s ovog slučaja." "Zašto bi to učinio? Ona je najbolji
izrađivač profila.“
"Upravo tako.“
Tip zadužen za automobile čekao je da ih pokupi na glavnom aerodromu u
Washingtonu. Kad su se vratili u Quantico već je bilo kasno. Dočekala ih je samo Julia Lamarr.
Blake je bio na sastanku o proračunu, a Poulton se odjavio i otišao kući.
"Kakva je bila?" upitala je Lamarrova.
"Vaša sestra?“
"Polusestra.“
"Bila je OK", rekao je Reacher. "Kakva joj je kuća?“
"Sigurna", rekao je. "Zaključana i osigurana poput Fort Knoxa." "Ali je osamljena, je li
tako?“
"Jako osamljena", rekao je. Ona je kimnula. On je čekao. "Dakle, dobro joj je?" upitala je.
"Željela bi da je posjetite", rekao je on.
Ona je odmahnula glavom. "Ne mogu. Trebalo bi mi tjedan dana da dođem do tamo.“
"Otac vam je na samrti.“
"Očuh.“
"Što god. Ona misli da bi trebali doći.“
"Ne mogu", ponovila je. "Je li ona još uvijek ista?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Ne znam kakva je prije bila. Tek danas sam je upoznao."
"Je li odjevena kao kauboj, preplanula, lijepa i u dobroj formi?“
"Pogodili ste.“
Ona je ponovno lagano kimnula glavom. "Drukčija je od mene.“
On ju je prešao pogledom. Jeftino crno poslovno odijelo bilo joj je prašnjavo i zgužvano,
bila je blijeda, mršava i gruba. Usta se joj bila namrštena. Oči su joj bile bezizražajne. "Da,
drukčija je od vas.“
"Rekla sam vam", kazala je. "Ja sam ružna sestra.“
Bez riječi je odšetala. Harperova ga je odvela do kantine i tamo su zajedno pojeli kasnu
večeru. Potom ga je ispratila kat više, do njegove sobe. Bez riječi ga je zaključala unutra.
Osluškivao je njezine korake kako se udaljavaju niz hodnik, a zatim se skinuo i istuširao. Potom
je legao na krevet, razmišljao i nadao se. I čekao. Prije svega, čekao. Čekao iduće jutro.
 TRINAEST

Jutro jest stiglo, no bilo je to pogrešno jutro. Znao je to čim je ušao u kantinu. Probudio se i čekao
punih trideset minuta prije nego se Harperova pojavila. Otključala je vrata i provirila unutra,
izgledala je elegantno i svježe u istom odijelu koje je imala i prvog dana. Očigledno je imala tri
odijela i nosila ih po strogo određenom rasporedu. Tri odijela su otprilike dovoljna, izračunao je,
barem obzirom na njenu plaću. To je tri odijela više od njega, zato što je njena plaća za cijelu
plaću veća od njegove.
Zajedno su se vozili dizalom i potom hodali između zgrada. U cijelom naselju je bilo
prilično tiho. Osjećalo se da je vikend. Shvatio je da je nedjelja. Vrijeme se poboljšalo. Nije bilo
nimalo toplije, no sunce je napokon izašlo i kiša je prestala padati. Na trenutak se ponadao da je
to znak da je stigao njegov dan. No, ipak nije. Shvatio je to čim je ušao u kantinu.
Blake je sam sjedio za stolom do prozora. Ispred njega se nalazio vrč s kavom, naopako
šalice okrenute, košarica s mlijekom i šećerom i još jedna s danskim kolačima i krafnama. Loša
vijest je bila gomila nedjeljnih novina, otvorenih, pročitanih i razbacanih, s Washington Postom,
USA Today i, što je najgore, New York Timesom ležerno ostavljenim sa strane. Što znači da nije
bilo vijesti iz New Yorka. Što znači da stvar još nije upalila, što znači da će još morati čekati, sve
dok ne upali.
S troje umjesto pet ljudi za stolom, bilo je puno više prostora za lakte. Harperova je sjela
nasuprot Blakeu, a Reacher na slobodnom kraju stola. Blake je izgledao staro, umorno i jako
napeto. Izgledao je kao ds je bolestan. Tip je bio hodajući srčani udar. No Reacher nije osjetio
nimalo samilosti prema njemu. Blake je prekršio pravila.
"Danas radiš s dosjeima", rekao je Blake. "Kako god hoćete", odvratio je Reacher.
"Dopunili smo ih materijalima Lorraine Staines. Dakle, današnji dan ćeš provesti
pregledavajući ih, a svoje zaključke nam možeš iznijeti na sastanku sutra za doručkom. Jasno?“
Reacher je kimnuo. "Kristalno.“
"Ima li ikakvih preliminarnih za koje bih morao znati?“
"Preliminarnih čega?“
"Zaključaka. Imaš li kakvih razmišljanja?“
Reacher je bacio pogled prema Harperovoj. Ovo bi trebao biti trenutak kada bi lokalni
agent trebao izvijestiti šefa o svojim zapažanjima. No ona nije kazala ništa. Samo je spustila
pogled i usredotočila se na miješanje kave.
"Pustite me da najprije pročitam dosjee", kaže on. "U ovom trenutku je prerano bilo što
govoriti.“
Blake je kimnuo glavom. "Imamo još šesnaest dana. Vrlo brzo moramo početi ostvarivati
nekakav napredak.“
Reacher mu je uzvratio kimanjem. "Shvatio sam. Možda ćemo sutra imati neke dobre
vijesti.“
Blake i Harperova su ga pogledali kao da im je bilo čudno to što je kazao. Onda su uzeli
kavu, danske kolače, krafne i dijelove novina i naslonili se, kao da imaju vremena za
razbacivanje. Bila je nedjelja. A istraga je stajala u mjestu. To je bilo jasno. Reacher je prepoznao
znakove. Kako god hitno nešto bilo, uvijek se dođe do točke s koje se više ne može dalje.
Hitnosti odjednom nestane i ostaneš sjediti kao da imaš sve vrijeme ovog svijeta, dok svijet oko
tebe i dalje bjesni.
Nakon doručka ga je Harperova odvela u prostoriju višemanje jednaku onoj koju je
zamišljao dok se treskao u Cessni. Bila je iznad razine zemlje, tiha, ispunjena svijetlim drvenim
stolovima i udobnim mekanim stolicama presvučenim kožom. Bio je tu zid od samih prozora, a s
njihove vanjske strane sjalo je sunce. Jedino što nije valjalo bio je stol s gomilom dosjea visokom
tridesetak centimetara. Bile su u tamnoplavim mapama na kojima je stajao žuti natpis FBI.
Gomila je bila podijeljena na tri dijela, a svaki od njih bio je povezan debelom gumenom
trakom. Posložio ih je po stolu, jedan do drugoga. Amy Callan, Caroline Cooke, Lorraine
Stanley. Tri žrtve, tri svežnja. Pogledao je na sat. Deset i dvadeset pet. Kasni početak. Sunce je
zagrijavao prostoriju. Osjećao je lijenost.
"Niste pokušali nazvati Jodie", rekla je Harperova.
On je odmahnuo glavom, ništa ne rekavši.
"Zašto ne?“
"Nema smisla. Očito nije tamo." "Možda je otišla vašoj kući. Tamo gdje joj je živio
otac?" "Možda", rekao je. "Ali sumnjam. Ne sviđa joj se tamo. Previše je izolirano." "Jeste li
pokušali?" On je odmahnuo glavom. "Nisam." "Jeste li zabrinuti?“
"Ne mogu brinuti oko nečega što ne mogu promijeniti.“
Ništa nije odgovorila. Nastupila je tišina. On je privukao jedan od dosjea prema sebi.
"Jeste li ih vi pročitali?" upitala je.
Ona je kimnula. "Svaku večer čitam dosjee i zaključke." "Ima li što u njima?“
Ona je pogledala svežnjeve, svaki deblji od deset centimetara. "Ima, svega." "Ičega
važnog?“
"To vi odlučujete", rekla je ona.
On je nevoljko kimnuo glavom i skinuo gumenu traku s dosjea o Amy Callan. Otvorio je
mapu. Harperova je skinula svoju jaknu i sjela nasuprot njemu. Zavrnula je rukave. Sunce se
nalazilo točno iza nje i od toga joj je košulja postala prozirna. Vidio je vanjske rubove njenih
grudi. Bile su nježno zaobljene ispod ramena i lagano su nestajale prema ravnom struku. Dok je
disala lagano su se pomicale.
"Krenite s poslom, Reacheru", kazalaje.
Ovo je napeto vrijeme. Provezeš se pokraj, ne prebrzo, ne presporo, pažljivo pogledaš,
nastaviš cestom malo dalje, a onda se okreneš i voziš natrag. Parkiraš uz rub ceste, ostaviš
automobil okrenut u pravom smjeru. Ugasiš motor. Izvadiš ključeve iz brave i staviš ih u džep.
Navučeš rukavice. Vani je hladno, pa rukavice ne izgledaju sumnjivo.
Izađeš iz auta. Na trenutak stojiš mirno, oprezno osluškuješ, a onda se polako okreneš za
puni krug, ponovno provjeravajući. Ovo je napeto vrijeme. Sada trebaš odlučiti hoćeš li odustati
ili nastaviti dalje. Misli, misli, misli. Čuvaj hladnu glavu. Nakon svega, ovo je samo operativna
odluka. Pomaže ti obuka.
Odlučuješ nastaviti dalje. Tiho zatvaraš vrata automobila. Dođeš do prilaza. Priđeš
vratima. Pokucaš. Stojiš ondje. Vrata se otvaraju. Ona te pušta unutra. Drago joj je što te vidi. U
početku je iznenađena i pomalo zbunjena, a onda joj je drago. Nije te vidjela godinama, još od
njenog prošlog života. Nakratko popričate. Pričate i dalje, sve dok ne dođe pravi trenutak. Znat
ćeš koji je, kad nastupi. Nastavljaš s razgovorom.
Dolazi taj trenutak. Na čas stojiš mirno i testiraš ga. Onda krećeš. Objašnjavaš joj da mora
činiti točno ono što joj kažeš. Ona se slaže, naravno, zato što nema izbora. Kažeš joj kako bi ti
bilo drago da izgleda kao da se zabavlja dok to čini. Objašnjavaš joj da će ti zbog toga sve skupa
biti puno ugodnije. Ona sretno klima glavom, spremna udovoljiti. Smiješi se. Osmijeh je usiljen i
umjetan, što donekle kvari stvar, no tu se ništa ne može. Bolje je išta nego ništa.
Natjeraš je da ti pokaže glavnu spavaću sobu. Ona stoji tu i pokazuje je poput agenta za
nekretnine. Kada je dobra. Ista je kao bezbroj dotad viđenih. Kažeš joj da unese boju unutra.
Cijelo vrijeme ju nadgledaš. Treba joj pet tura, unutra i van, goredolje po stepenicama. Ima puno
toga za nositi. Otpuhuje i uzdiše. Počinje se znojiti, iako je jesenji dan prilično hladan. Podsjećaš
je na osmijeh. Ona ga ponovno nabacuje. Izgleda bliže nekoj grimasi.
Govoriš joj da pronađe nešto čime će skinuti poklopce. Ona sretno klima i govori ti o
odvijaču u ladici u kuhinji. Hodaš za njom. Ona otvara ladicu i pronalazi odvijač. Hodaš s njome
natrag do kupaonice. Kažeš joj da skine poklopce, jedan po jedan. Ona je mirna.
Spušta se na koljena pored prve kante. Gura vrh odvijača ispod ruba limenog poklopca i
diže ga prema gore. Tako radi ukrug. Poklopac se odvaja. Kemijski miris boje ispunjava
prostoriju.
Premješta se na sljedeću kantu. Potom na sljedeću. Naporno radi. Radi brzo. Govoriš joj
da bude pažljiva. Ako bude ikakvog nereda, bit će kažnjena. Govoriš joj da se osmjehuje. Ona se
nasmiješi. Radi. Skida se i posljednji poklopac.
Iz džepa izvlačiš presavijenu plastičnu vreću. Govoriš joj da stavi svoju odjeću unutra.
Ona je zbunjena.
Koju odjeću? Odjeću koju imaš na sebi, govoriš joj. Ona kima glavom i smiješi se. Skida
cipele. Od njihove težine vreća poprima novi oblik. Na sebi ima čarape. Skida i njih. Ubacuje ih u
vreću. Otkopčava svoje traperice. Skida ih, poskakujući s noge na nogu. Ione idu u vreću.
Otkopčava košulju. Svlači je. Ubacuje u vreću. Zabacuje ruke iza leda i petlja oko kopče
grudnjaka. Skida ga. Grudi joj se slobodno njišu. Skida gaćice, skuplja ih skupa s grudnjakom i
baca ih u vreću. Gola je. Govoriš joj da se smije.
Natjeraš je da odnese vreću do ulaznih vrata. Hodaš za njom. Ona ostavlja vreću
naslonjenu na vrata. Vodiš je natrag u kupaonicu. Natjeraš je da istrese kante u kadu, polako i
pažljivo, jednu po jednu. Ona se usredotočuje, zubima grizući jezik. Kante su teške i neobičnog
su oblika. Boja je gusta. Smrdi. Polako se izlijeva u kadu. Razina zelene i masne tekućine polako
raste.
Govoriš joj da je dobro obavila posao. Kažeš joj da si zadovoljan. Boja je u kadi, a nigdje
uokolo nema prolivenih kapi. Ona se osmjehuje, zadovoljna pohvalama na svoj račun. Onda joj
govoriš da je sljedeći dio nešto teži. Mora vratiti prazne kante tamo odakle ih je uzela. No sada je
gola. Mora biti sigurna da ju nitko neće vidjeti. I mora trčati. Ona opet kima glavom. Govoriš joj
da sada svaki put može ponijeti više kanti, budući da su prazne.
Ona ponovno kima. Shvaća. Hvata ih prstima, po pet praznih kanti u svaku ruku. Nosi ih
na donji kat. Natjeraš je da pričeka. Otvaraš vrata i provjeravaš. Gledaš i slušaš. Šalješ je van.
Ona trči sve do tamo. Vraća kante. Trči natrag, a grudi joj poskakuju. Vani je hladno. Govoriš joj
da se smiri i dođe do daha. Podsjećaš je na osmijeh. Ona se pokajnički udari po glavi i ponovno
nabacuje onu grimasu. Vodiš je gore, u kupaonicu. Odvijač je još uvijek na podu. Zatražiš od nje
da ga podigne. Govoriš joj da njime načini ožiljke na licu. Zbunjena je. Objašnjavaš joj. Govoriš
joj da će i duboke ogrebotine biti dovoljne. Tri ili četiri. Dovoljno duboke da poteče krv. Ona se
smiješi i kima. Podiže odvijač. Poteže ga niz lijevu stranu lica, okrenutog tako da vrh probija
kožu. Pojavljuje se tamnocrvena crta duga desetak centimetara. Govoriš joj da sljedeću načini
malo dublje. Ona kima. Sljedeća crta krvari. Dobro, govoriš joj. Napravi još jednu. Ona radi još
jednu. I još jednu. Dobro, govoriš joj. Sad posljednju načini najdublje. Ona kima i smiješi se.
Povlači oštricu odozgo nadolje. Koža se reže. Krv teče. Dobra cura, govoriš joj.
U ruci još uvijek drži odvijač. Govoriš joj da uđe u kadu, polako i pažljivo. Ona stavlja
svoju desnu nogu unutra. Potom i lijevu. Stoji u boji do listova. Govoriš joj da polako sjedne.
Ona sjeda. Boja joj je preko struka. Dodiruje joj donju stranu grudi. Govoriš joj da legne, polako i
pažljivo. Ona tone u boji. Razina raste, šestsedam centimetara ispod ruba kade. Sada se ti
smiješiš. Sve je kako treba.
Govoriš joj što treba činiti. Ona u početku ne razumije, zato što je to jako neobičan
zahtjev. Pažljivo joj objašnjavaš. Ona kima. Kosa joj je od boje postala masna. Tone još dublje.
Sada joj se vidi samo još lice. Zabacuje glavu unatrag. Kosa joj pluta. Koristi se prstima kako bi
se pomogla. Klizavi su i natopljeni bojom. Čini točno ono što joj je rečeno. Iz prve sve čini
ispravno. Oči joj se šire od panike i potom umire.
Čekaš pet minuta. Samo se naginješ preko ruba kade, ništa ne dodirujući. Potom radiš
jedino što ona sama ne može učiniti. Zbog toga ti na desnoj rukavici ostaje boja. Vrškom prstiju
joj pritišćeš čelo i ona tone ispod površine. Skidaš svoju desnu rukavicu iznutra prema vani.
Provjeravaš lijevu. Ona je u redu. Za svaki slučaj stavljaš desnu ruku u džep i držiš je tamo. Ovo
je jedino vrijeme kad bi mogli ostati otisci.
Nosiš umrljanu rukavicu lijevom rukom i u tišini se spuštaš na donji kat. Spremaš
rukavicu u vreću s odjećom. Otvaraš vrata. Osluškuješ i promatraš. Nosiš vreću van. Okrećeš se i
zatvaraš vrata za sobom. Hodaš niz prilaz do ceste. Zastaješ iza automobila i stavljaš i drugu
rukavicu u vreću. Otvaraš prtljažnik i spremaš vreću unutra. Otvaraš vrata i sjedaš za volan.
Vadiš ključeve iz džepa i pališ motor. Stavljaš pojas i provjeravaš retrovizor. Udaljavaš se, ni
prebrzo ni presporo.
Dosje Callan započinje pregledom njene vojne karijere. Karijera je trajala četiri godine,
a pregled je bio dug točno četrdeset osam redaka tipkanog teksta. Jednom je spomenuto i njegovo
ime, u vezi s debaklom na kraju. Otkrio je da je se vrlo dobro sjećao. Bila je to sitna,
debeljuškasta žena, vedra i vesela. Nagađao je da se bila priključila vojsci bez jasne ideje zašto to
čini. Postoji točno određen tip ljudi koji idu tim putem. Možda iz velike obitelji, spremni sve
dijeliti, dobri u momčadskim sportovima u školi, s akademskim znanjem i bez pohađanja nastave,
oni jednostavno hrle prema tome. Vide to kao nastavak onoga što već znaju. Vjerojatno ne vide
sebe kao borca, no znaju da svakoj osobi koja nosi pušku vojska nudi stotine drugih niša gdje ima
stvari koje se mogu naučiti i znanja koje se može steći.
Callanova je prošla osnovnu obuku i odmah prešla u skladište topništva. U roku od
dvadeset mjeseci postala je narednica. Ispunjavala je dokumente i slala pošiljke diljem svijeta,
potpuno jednako kao što su to činili ljudi na koje se kod kuće ugledala, osim što su, umjesto
rajčica, cipela ili automobila, u njenim pošiljkama bili topovi i streljivo. Radila je u Fort Whiteu
blizu Chicaga, u skladištu punom smrada maziva za topove i buke viljuškara. U početku je bila
zadovoljna. Onda joj je grubo zadirkivanje postalo preteško, a njezin zapovjednik i bojnik počeli
su prelaziti granicu i razgovarati prosto i dirati je. Ona nije bila krhka ljubica, ali poprijeki
pogledi i zadirkivanje uskoro su je doveli do Reacherovog ureda.
Potom je, nakon što je dala otkaz, otišla u Floridu, ujedan primorski gradić pedesetak
kilometara sjevernije od mjesta na kojem više nije bilo previše skupo. Tamo se udala, razvela,
živjela još godinu dana i potom umrla. Dosje je bio pun bilješki i fotografija koje su odgovarale
na pitanje gdje, a nije bilo gotovo ničega o pitanju kako. Njena kuća bila je moderna jednokatnica
stisnuta pod golemim krovom od narančastog crijepa. Na fotografijama s mjesta zločina nisu se
vidjela nikakva oštećenja na vratima ili prozorima, nikakav nered u unutrašnjosti kuće, kupaonica
s bijelim pločicama, kada puna zelene boje i mastan, neodređen oblik koji je u njoj plutao.
Autopsija nije otkrila apsolutno ništa. Boja je načinjena da bude čvrsta i otporna na
vrijeme i imala je takvu strukturu molekula da se zalijepi i prodre u bilo što s čime je došla u
dodir. Pokrivala je sto posto vanjskog dijela tijela i prodrla čak i u oči, nos, usta i grlo. Njeno
uklanjanje skidalo je i kožu. Nije bilo nikakvih tragova modrica ili udaraca. Toksikološki nalaz
bio je uredan. Nije bilo injekcije fenola u srce. Nije bilo embolije. Postoji puno pametnih načina
na koje se nekoga može ubiti i patolozi u Floridi su ih sve znali, no ovdje nisu mogli pronaći
tragove nijednoga.
"Pa?" rekla je Harperova.
 Reacher je slegnuti ramenima. "Imalaje pjege. Sjećam se toga. Nakon godinu dana na
suncu Floride morala je dobro izgledati.“
"Sviđala vam se.“
On je kimnuo. "Bila je u redu.“
Posljednju trećinu dosjea činio je najiscrpniji forenzički izvještaj kojeg je ikad vidio.
Analiza je bila doslovce mikroskopska. Svaki komadić prašine ili vlakana u njenoj sobi bio je
zapečaćen i analiziran. No, nije bilo tragova uljezu. Nijednog.
"Jako pametan tip", rekao je Reacher.
Harperova nije ništa odgovorila. Gurnuo je dosje Callan ustranu i otvorio dosje Cooke. U
svome rasporedu on je imao gotovo jednaku strukturu. Ono po čemu se ona razlikovala od
Callanove jest to što je očigledno od samog početka željela u vojsku. Njezin djed i otac bili su
vojnici, što u očima nekih obitelji stvara neku vrstu vojne aristokracije. Ona je vrlo brzo
prepoznala sukob između svoga spola i planova za karijeru, a bilo je i bilješki o njenim
zahtjevima da se još u srednjoj školi pridruži pričuvnom vojnom sastavu. Vrlo rano je krenula u
svoje bitke.
Bila je kandidatkinja za časnicu i počela je kao doporučnica. Odmah je premještena u
Odjel za ratno planiranje, mjesto gdje ljudi s mozgom gube vrijeme pretpostavljajući da će, kad
dođe vrijeme za biti ili ne biti, njihovi prijatelji ostati prijatelji, a neprijatelji ostati neprijatelji.
Promovirana je u poručnicu i poslana u NATO u Bruxelles, gdje je započela vezu sa svojim
pukovnikom. Kad nije dovoljno brzo promaknuta u satnicu, podnijela je žalbu protiv njega.
Reacher se dobro sjećao svega toga. Ovdje nije bilo napastovanja, u svakom slučaju ne
onakvog kakvo je pretrpjela Callanova. Nije bilo nikakvih neznanaca koji su je štipali i dirali ili
pred njom izvodili proste pokrete po masnim cijevima topova. No pravila su se dotad već bila
promijenila i spavanje s podređenima više nije bilo dozvoljeno, pa je njezin pukovnik smijenjen,
nakon čega je sebi stavio cijev pištolja u usta. Ona je dala otkaz i iz Bruxellesa odletjela kući, u
kućicu pokraj jezera u New Hapshireu, gdje je kasnije pronađena mrtva, u kadi punoj maskirne
boje.
Patolozi i forenzičari u New Hampshireu ispričali su jednaku priču kao i njihovi kolege s
Floride, što znači da nikakve priče nije ni bilo. Bilješke i fotografije bile su iste, a opet različite.
Siva kuća od cedrovine okružena stablima, neoštećena vrata, bez ikakvog nereda u unutrašnjosti,
uobičajen dekor u kupaonici kojom dominira zeleni sadržaj kade. Reacher je letimice preletio
kroz dosje i potom zatvorio mapu.
"Što mislite?" upitala je Harperova.
"Mislim da je stvar s bojom čudna", odgovorio je Reacher. "Zašto?“
On je slegnuo ramenima. "Ona je tako cirkularna, zar ne mislite tako? Uklanja sve dokaze
na tijelu, što smanjuje rizik, no njezino nabavljanje i prevoženje stvara rizik." "I izgleda kao
namjerno ostavljen trag", rekla je Harperova. "To još jednom podcrtava motiv. To je definitivna
potvrda da se radi o tipu iz vojske. Pomalo je podcjenjivački." "Lamarrova kaže da ima
psihološku važnost. Tvrdi da ih time ponovno vraća vojsci." Harper je kimnula glavom. "Da, kao
i skidanjem njihove odjeće.“
"Ali ako ih mrzi dovoljno da ih ubije, zašto bi ih želio vratiti u vojsku?“
"Ne znam. Tko zna kako takav čovjek razmišlja.“
"Lamarrova misli da zna", odvratio je Reacher.
Zadnji od tri dosjea bio je onaj Lorraine Stanley. Njena prošlost bila je jednaka prošlosti
Amy Callan, no nešto novijeg datuma. Bila je mlađa. Bila je narednica, na dnu piramide u
golemoj bazi zapovjedništva u Utahu, jedina žena na tom mjestu. Bila je uznemiravana od prvog
dana. Dovodila se u sumnju njena sposobnost. Jedne noći provaljeno je u njenu baraku i odnesene
su joj hlače svih odora. Sljedeće jutro prijavila se na dužnost u vojnoj suknji. Već iduće noći
ukradeno joj je sve donje rublje. Jutro nakon toga na sebi je imala suknju i ništa ispod nje. Njezin
poručnik ju je pozvao u svoj ured. Natjerao ju je da stoji nasred prostorije, raširenih nogu iznad
na pod položenog zrcala, dok je on na nju urlao zbog nekakve zbrke oko papirologije. Cijelo
osoblje baze prodefiliralo je kroz ured i dobro pogledalo odraz u zrcalu. Pukovnik je završio u
vojnom zatvoru, a Stanleyjeva je u vojsci ostala još jednu godinu i potom otišla živjeti sama i
umrijeti u San Diegu, u malom bungalovu s fotografija, u kojemu patolozi i forenzičari iz
Kalifornije nisu pronašli apsolutno ništa.
"Koliko godina imate?" upitao je Reacher.
"Ja?" odvratila je Harperova. "Dvadeset i devet. Rekla sam vam. To je jedno od onih
najčešće postavljanih pitanja." "Iz Colorada ste, je li tako?“
"Iz Aspena." "Obitelj?“
"Dvije sestre i jedan brat." "Stariji ili mlađi.“
"Svi stariji. Ja sam beba u obitelji." "Roditelji?" "Otac je ljekarnik. Majka mu pomaže.“
"Jeste li išli na ljetovanja kad ste bili djeca?“
Ona je kimnula. "Naravno. U Grand Canyon, Painted Desert, posvuda. Jedne godine smo
kampirali u Yellowstoneu.“
"Išli ste automobilom, je li tako?“
Ona je ponovno kimnula. "Naravno. Veliki kombi pun djece, sretna obitelj i te stvari. O
čemu se ovdje radi?“
"Što vam je ostalo u sjećanju od tih vožnji?" Ona se namrštila. "Nisu imale kraja."
"Točno." "Što točno?“
"Ovo je jako velika zemlja." "Pa?“
"Caroline Cooke je ubijena u New Hapshireu, a Lorraine Stanley tri tjedna kasnije u San
Diegu. To je najveća moguća udaljenost, je li tako? Cestom otprilike pet i pol tisuća kilometara.
Možda i više.“
"On putuje cestom?“
Reacher je kimnuo. "Ima stotine litara boje koje mora vući sa sobom." "Možda negdje
ima skrivene zalihe.“
"To je još gore. Osim ako se slučajno nije dogodilo da mu se zalihe nalaze točno na putu
između mjesta gdje se sada nalazi i New Hampshirea i južne Kalifornije, morao bi skrenuti s puta
da ih pokupi. Zbog toga bi se udaljenost još više povećala, možda i znatno." "Pa?“
"Znači da treba prevaliti put od petšest tisuća kilometara, plus vrijeme za praćenje
Lorraine Stanley. Bi li to mogao učiniti u jednom tjednu?“
Harperova se namrštila. "Recimo da je to sedamdeset sati puta osamdeset kilometara na
sat.“
"Što ne bi mogao postići. Prolazio bi kroz gradove i cestama na kojima se obavljaju
radovi. I ne bi prekršio ograničenja brzine. Tako sitničav čovjek ne bi riskirao da mu po vozilu
vršlja neki plavac. Ovih dana stotine litara boje za kamuflažu izgledale bi sumnjivo, zar ne?“
"Dakle, recimo da je na putu stotinjak sati.“
"Najmanje. Plus dan ili dva praćenja žrtve, kada tamo dođe. To je u praksi više od jednog
tjedna. Deset ili jedanaest dana. Možda i dvanaest.“
"Pa?“
"Recite vi meni.“
"To nije čovjek koji radi dva tjedna i slobodan je tjedan dana." Reacher je kimnuo. "Ne,
nije.“
 ***

Izašli su van iz zgrade i krenuli prema bloku u kojem se nalazila kantina. Vrijeme je postalo
onakvo kakvo bi u jeseni i trebalo biti. Zrak je bio deset stupnjeva topliji, no još uvijek je bilo
svježe. Tratine su se zelenjele, a nebo je bilo blještavo plavo. Vlage je nestalo, a lišće na okolnim
stablima izgledalo je suho i za dvije nijanse svjetlije.
"Ostaje mi se vani", rekao je Reacher. "Morate raditi", odgovorila je Harperova.
"Pročitao sam vražje dosjee. Ništa neće pomoći ako ih pročitam ponovno. Trebam malo
razmišljati.“
"Vani bolje razmišljate?" "Općenito, da.“
"OK, pođite sa mnom do streljane. Moram proći testove za oružje." "Niste ih već prošli?“
Ona se nasmiješila. "Naravno da jesam. Svakog se mjeseca moramo ponovno
kvalificirati. Pravila.“
U kantini su uzeli su sendviče i jeli ih putem. Na streljani na otvorenom vladala je prava
nedjeljna tišina. Bio je to prostor veličine nogometnog igrališta, ograđen s tri strane visokim
nasipima zemlje. Bilo je tu šest odjeljaka za pucanje, razdvojenih betonskim zidovima visine
ramena koji su se protezali sve do šest odvojenih meta. Mete su bile kartonske, pričvršćene za
željezne okvire. Na svakom kartonu bio je nacrtan kriminalac koji se saginje, s koncentričnim
krugovima koji mu se šire oko srca. Harperova se prijavila kod voditelja streljane i predala mu
svoj pištolj. On ga je napunio sa šest metaka i pružio joj ga natrag, zajedno s dva para štitnika za
uši.
"Uzmite stazu tri", kazao je.
Staza tri bila je točno u sredini. Na betonskom podu bila je povučena crna crta.
"Dvadeset i pet metara", rekao je Harper.
Stala je točno ispred nje i stavila štitnike za uši na glavu. S obje ruke je podigla pištolj.
Noge su joj bile razdvojene, a koljena lagano svijena. Bokovi su joj stršili prema naprijed, a leđa
prema nazad. Ispalila je šest metaka u nizu, s razmakom od pola sekunde između svakoga.
Reacher joj je promatrao žile na rukama. Bile su stegnute, potezale su otponac svaki put kad bi ih
pomakla.
"Gotovo", kazalaje. On ju je pogledao.
"To znači da trebate otići po metu", rekla mu je.
Očekivao je da će vidjeti pogotke posložene na okomitoj crti dugačkoj tridesetak
centimetara i kad je došao do drugog kraja staze pronašao je točno to. Dvije su rupe bile u srcu,
dvije u sljedećem krugu i dvije u krugu koji je povezivao vrat i trbuh. Otkačio je karton i ponio
ga nazad.
"Dvije petice, dvije četvorke i dvije trojke", kaže ona. "Dvadeset i četiri boda. Prošla sam,
jedva.“
"Morali biste se više služiti lijevom rukom", rekao je.
"Kako?“
"Prebacite svu težinu na lijevu, a desnom se koristite samo za potezanje otponca." Ona je
načas zastala. "Pokažite mi", rekla je.
On joj je prišao bliže i obujmio je lijevom rukom. Ona je podigla je pištolj desnom i dvije
ruke su se spoje.
"Opustite ruku", kazao je. "Prepustite težinu meni.“
Njegove ruke bilu su dugačke, ali i njene. Pomaknula se unazad i pritisnula se uz njega.
On se nagnuo naprijed. Naslonio je svoju glavu na njezinu. Kosa joj je lijepo mirisala. "OK, neka
puca", kazao je.
 Ona je potegnula otponac i ovaj je nekoliko puta udario po praznom ležištu. Cijev je bila
mirna poput stijene. "Dobro je", rekla je.
"Pođite po još malo streljiva.“
Ona se odvojila od njega, odšetala do kućice s voditeljem i donijela još jedno punjenje od
šest metaka. On se pomaknuo na sljedeću stazu, gdje se nalazila nova meta. Susreli su se tamo.
Ona se ponovno ugnijezdila u njegovom zagrljaju i podigla pištolj. Obujmio ju je rukom i
ponovno na sebe preuzeo težinu pištolja. Naslonila se na njega. Pucala je dva puta. Vidio je kako
se na meti pojavljuju rupe, možda tri centimetra unutar najmanjeg kruga.
"Vidite?" rekao je. "Pustite neka ljevica odradi svoje.“
Zvučalo je kao politički govor.
Ona je ostala na istom mjestu, naslonjena na njega. Osjetio je kako joj se tijelo diže i
spušta od disanja. Odmaknuo se od nje i ovaj put je pokušala sama. Dva brza hica. Njihove
čahure zveknule su po betonskom podu. Na krugu oko srca pojavile su se još dvije rupe. U obliku
dijamanta, na površini koju bi mogla prekriti kreditna kartica, nalazile su se četiri.
Ona je kimnula. "Želite li posljednja dvija?“
Prišla je bliže i pružila mu pištolj, s drškom prema njemu. Bio je to SIGSauer, jednak
onome kojeg je Lamarrova držala prislonjenog na njegovo čelo za vrijeme vožnje Manhattanom.
Stajao je leđima okrenut meti i u ruci procjenjivao težinu pištolja. Onda se naglo okrenuo i ispalio
oba metka, po jedan u svako oko zamišljene mete.
"Ovako bih ja to učinio", kazao je. "Da sam stvarno ljut na nekoga, to bih učinio. Ne bih
se gnjavio s prokletom kadom i sto litara boje.“
Na putu natrag u sobu s dosjeima susreli su Blakea. Izgledao je kao da luta bez cilja, a u
isto vrijeme i iznervirano. Na licu mu se vidjela zabrinutost. Imao je novi problem. "Umro je otac
Lamarrove", kazao je.
"Očuh", ispravio ga je Reacher.
"Kako god hoćeš. Umro je rano jutros. Nazvali su je iz bolnice u Spokaneu. Sad je moram
nazvati kući.“
"Prenesite joj našu sućut", rekla je Harperova.
Blake je nijemo kimnuo glavom i odšetao dalje.
"Morao bi je maknuti s ovog slučaja", rekao je Reacher.
Harperova je kimnula. "Možda i bi, ali neće. A ona se ionako ne bi s time složila. Posao
joj je jedino što ima.“
Reacher nije ništa kazao. Harperova je otvorila vrata i pokazala mu prema prostoriji s
drvenim stolovima, kožnim stolicama i dosjeima. Reacher je sjeo i pogledao na sat. Još možda
dva sata ljenčarenja i onda može otići jesti i vratiti se u osamu svoje sobe.
Na koncu je proteklo tri sata. I nije bilo ljenčarenja. Sjedio je, gledao u prazno i naporno
razmišljao. Harperova ga je nervozno promatrala. Izvadio je mape s dosjeima i posložio ih po
stolu, onaj Callanove dolje desno, Stanleyjeve dolje lijevo, Cookeove gore desno. Zurio je u njih i
ponovno mozgao o zemljopisu. Naslonio se i zatvorio oči.
"Ima li kakvog napretka?" upitala je Harperova. "Treba mi popis tih devedeset i jedne
žene", rekao je. "OK", odgovorila je ona.
Čekao je sa zatvorenim očima i čuo kako napušta prostoriju. Jedan dugi trenutak uživao je
u toplini i tišini i potom se ona vratila. Otvorio je oči i ugledao ju kako se naginje i pruža mu još
jedan debeli plavi dosje.
"Olovku", rekao je.
Ona se odmakla do ladice i pronašla olovku. Gurnula ju je preko stola. On je otvorio novi
dosje i počeo čitati. Prvi na redu bio je popis Ministarstva obrane, četiri spojene stranice s
devedeset i jednim imenom poredanim po abecednom redu. Neka od njih je prepoznao. Bila je tu
i Rita Scimeca, žena koju je spomenuo Blakeu. Bila je odmah do Lorraine Stanley. Zatim je tu
bio još jedan popis s adresama, većinom dobivenim preko zdravstvenog osiguranja veteranskih
udruga ili uputa za prosljeđivanje pošte. Scimeca je živjela u Oregonu. Onda je tu bio debeli snop
dodatnih informacija, izvještaja vojnih obavještajnih službi o vremenu nakon razvojačenja, za
neke žene prilično opširnih, a za druge šturih, no sve skupa dovoljno za osnovni zaključak.
Reacher je prevrtao po stranicama, započeo raditi olovkom i dvadeset minuta kasnije izbrojao
oznake koje je stavio.
"Radilo se o jedanaest žena", kazao je. "Ne o devedeset i jednoj." "Zaista?" upitala je
Harperova.
On je kimnuo glavom.
"Jedanaest", ponovio je. "Ostalo ih je osam, ne osamdeset i osam." "Zašto?“
"Iz puno razloga. Brojka devedeset i jedan bila je uvijek apsurdna. Tko bi uopće ciljao na
devedeset i jednu ženu? Pet godina i tri mjeseca? To nije baš vjerojatno. Tako pametan tip to bi
smanjio na nešto što se može ostvariti, recimo na jedanaest.“
"Ali kako?“
"Ograničavajući se na ono što je izvedivo. Na potkategoriju. Što su još Callanova,
Cookeova i Stanleyjeva imale zajedničko?" "Što?“
"Bile su same. Jasno i nedvosmisleno same. Neudane ili rastavljene, u osamljenim
kućama u predgrađima ili na selu.“
"I to je bitno?“
"Naravno da jest. Sjetite se načina na koji je zločin počinjen. Trebaju mu tiha, osamljena i
izolirana mjesta. Bez ometanja. I bez svjedoka. Mora unijeti svu tu boju u kuću. Dakle,
pogledajte ovaj popis. Ovdje ima udanih žena, žena s malom djecom, žena koje žive sa svojom
obitelji i roditeljima, žena u dvojnim kućama i stanovima, na farmama, pa čak i u komunama,
žena koje su se vratile na fakultet. No on traži žene koje žive same, u kućama.“
Harperova je odmahnula glavom. "Tu je više od jedanaest takvih. Istražili smo. Mislim
da ih je više od trideset. Oko jedna trećina.“
"Ali vi ste to morali provjeriti. Ja govorim o ženama za koje je očigledno da žive same i
na osami. Na prvi pogled. Zato što moramo pretpostaviti da tip nema nikoga tko za njega obavlja
istraživanje. On radi sam, u tajnosti. Sve što ima za pročitati je ovaj popis." "Ali to je naš popis.“
"Ne samo vaš. I njegov je. Sve ove informacije došle su ravno iz vojske, zar ne? Imao je
ovu listu prije vas.“
Sedamdeset kilometara dalje, malo prema sjeveroistoku, potpuno jednak popis stajao je
otvoren na sjajnom stolu u sobi bez prozora, u tami unutrašnjosti zgrade Pentagona. Bio je
kopiran dva puta više od Reacherove verzije, no u svemu ostalom je bio identičan. Sve stranice
bile su jednake. I na sebi su imale jedanaest oznaka pored jedanaest imena. Ne nemarne oznake,
načinjene olovkom, kakve je Reacher nažvrljao za sebe, već imena uredno podcrtana nalivperom
vođenim ravnalom, kako se tinta ne bi razlila po papiru. Tri od jedanaest imena bila su
prekrižena.
Za stolom iznad popisa stajale su uniformirane ruke jedine osobe koja se nalazila u sobi.
Bile su naslonjene na stol, zglobova zgrčenih i okrenutih prema gore, kako dlanovi ne bi
dodirivali površinu. U lijevoj ruci bilo je ravnalo. U desnoj se nalazilo nalivpero. Lijeva ruka se
pomaknula i stavila ravnalo usporedo s crtom ispod četvrtog imena. Malo se pomaknula prema
gore i zaustavila se na samom imenu. Potom se pomaknula i desna ruka i pero je načinilo debelu
crtu točno preko njega. Napokon se pisaljka odmaknula od papira.
"Pa, što ćemo učiniti?" upitala je Harperova. Reacher se naslonio i ponovno zatvorio
oči.
"Mislim da biste se morali kockati", rekao je. "Mislim da biste morali cjelodnevno
nadgledati preostalih osam živih žena i mislim da će vam u roku od šesnaest dana tip pasti u
krilo.“
Ona je nesigurno kimnula glavom.
"To jest vraški velik rizik", rekla je. "Jako je tanko. Vi pogađate o čemu on nagađa dok
gleda popis.“
"Ja bih trebao predstavljati kopiju tog tipa. Dakle, ono što ja pogađam trebalo bi biti
jednako onome što on pogađa, zar ne?“
"Ali što ako ste u krivu?“
"U usporedbi s čime? S napretkom kojeg ste vi ostvarili?“
Ona je još uvijek zvučala nesigurno. "OK, recimo ds je to dobra teorija. Da vrijedi
pokušati. Ali možda su se oni tome već dosjetili.“
"Nismo ništa dobili ni izgubili, nije li tako?“
Na trenutak je šutjela. "OK, odmah ujutro ću razgovarati s Lamarrovom.“
On je otvorio oči. "Mislite da će biti ovdje?“
Harperova je kimnula. "Hoće.“
"Zar sutra nije pogreb njenog oca?“
Harperova je ponovno kimnula. "Naravno da jest. Ali ona neće ići. Kod ovakvih slučajeva
propustila bi i svoj sprovod.“
"OK, ali vi obavite razgovore, i pričajte s Blakeom umjesto s njom. Držite Lamarrovu
podalje od ovoga." "Zašto?“
"Zato što njena sestra očigledno živi sama, sjećate se? Dakle, njezin koeficijent se
odjednom spustio na osam naprema jedan. Blake će je sada morati povući sa slučaja." "Ako se
složi s vama.“
"Morao bi.“
"Možda i hoće. Ali neće je povući." "Morao bi." "Možda, ali neće.“
Reacher je slegnuo ramenima. "Onda se uopće nemojte ni truditi ovo mu govoriti. Samo
uzalud ovdje trošim vrijeme. Onda je on idiot.“
"Ne govorite tako. Morate surađivati. Sjetite se Jodie.“
On je ponovno zatvorio oči i pomislio na Jodie. inilo se kao ds je beskrajno daleko. Dugo
je mislio na nju.
"Idemo jesti", rekla je Harperova. "Onda ću otići popričati s Blakeom.“
Sedamdeset kilometara dalje, nešto više sjeveroistočno, čovjek u odori nepomično je
zurio u papir. Na licu je imao izraz osobe koja polako napreduje kroz kompliciran proces
odlučivanja. Potom se na vratima začulo kucanje.
"Pričekajte", viknuo je.
Odložio je ravnalo na stol, pa zaklopio pero i spremio ga u džep. Presavio je popis,
otvorio jednu od ladica na stolu, ubacio ga unutra i poklopio teškom knjigom. Bila je to Biblija,
izdanje King James, u crnom uvezu od teleće kože. Stavio je ravnalo na Bibliju i potom zatvorio
ladicu. Izvadio je ključeve iz džepa i zaključao je. Napokon je vratio ključeve u džep,
promeškoljio se na stolici i poravnao jaknu. "Uđite", viknuo je.
Otvorila su se vrata i unutra je uz salutiranje ušao vodnik.
"Automobil vam je ovdje, pukovniče", rekao je. "U redu, vodniče", odgovorio je
pukovnik.
Nebo iznad Quantica još uvijek je bilo vedro, no lagana svježina u zraku polako se
pretvarala u pravu noćnu hladnoću. S istoka, iza zgrada, polako je nadirala tama. Reacher i
Harperova su hodali brzo, a svjetla uz stazu palila su se jedno za drugim, slijedeći njihov ritam,
kao da im njihov prolazak donosi struju. Jeli su sami, za stolom za dvoje, u drugom dijelu
kantine. Po pravom mraku vratili su se natrag do glavne zgrade. Zajedno su se vozili dizalom i
potom je ona svojim ključem otključala njegova vrata. "Hvala vam na prijedlozima", rekla je.
Ništa nije odgovorio.
"I hvala vam za poduku na streljani", dodala je. Kratko se naklonio glavom. "Bilo mi je
zadovoljstvo.“
"To je dobra tehnika.“
"Jedan stari nadnarednik me je to naučio.“
Ona se nasmiješila. "Ne, ne tehnika pucanja. Tehnika podučavanja.“
On je ponovno kimnuo i prisjetio se njenih leđa čvrsto pripijenih na njegova prsa, njenih
kukova naslonjenih na njegove, njene kose na njegovom licu, njenog dodira i mirisa.
"Demonstriranje je uvijek bolje od prepričavanja, valjda", rekao je.
"Ne može se usporediti", odgovorila je ona.
Zatvorila je vrata i on je ostao osluškivati kako se udaljava niz hodnik.
 ČETRNAEST

Probudio se rano, prije zore. Na trenutak je zastao na prozoru, samo s ručnikom oko bokova, i
zurio u tamu. Ponovno je bilo hladno. Obrijao se i istuširao. Već je potrošio pola boce Biroovog
šampona za kosu. Odjenuo se pokraj kreveta. Izvadio je jaknu iz ormara i odjenuo je. Ponovno
se vratio u kupaonicu, sklopio svoju četkicu za zube i gurnuo je u unutrašnji džep. Za svaki
slučaj, ako se pokaže ds je danas pravi dan.
U jakni je sjeo je na krevet, kako bi se zaštitio od hladnoće, i čekao Harperovu. No, kad je
začuo ključ u bravi i kada su se vrata otvorila, iza njih nije bila ona. Bio je to Poulton. Nastojao je
imati bezizražajno lice, ali Reacher je osjetio trijumfalno uzbuđenje.
"Gdje je Harperova?" upitao je.
"Skinuta je s ovog slučaja", odgovorio je Poulton.
"Je li razgovarala s Blakeom?“
"Sinoć.“
"I?“
Poulton je slegnuo ramenima. "I ništa." "Ignorirate moj prijedlog?" "Vi niste ovdje radi
prijedloga." Reacher je kimnuo. "OK. Jesmo li spremni za doručak?“
Poulton mu je kimnuo. "Naravno.“
Na istoku je sunce polako izlazilo i bojalo nebo. Nije bilo oblaka. Ni vlage. Ni vjetra. Bila
je to ugodna šetnja po jutarnjoj izmaglici. U cijelom kompleksu ponovno se osjećala živost.
Ponedjeljak ujutro, početak novog tjedna. Blake je bio za uobičajenim stolom u kantini, onim do
prozora. Lamarrova je sjedila s njime. Na sebi je, umjesto uobičajene smeđe, imala crnu košulju.
Bila je pomalo izblijedjela, kao ds je puno puta oprana. Na stoluje stajala kava, šalice, mlijeko,
šećer i krafne. Ali nije bilo novina.
"Bilo mi je žao kad sam čuo vijest iz Spokanea", rekao je Reacher.
Lamarrova je bez riječi kimnula.
"Ponudio sam joj slobodne dane", rekao je Blake. "Ima pravo na dopust zbog smrtnog
slučaja u obitelji.“
Reacher ga je pogledao. "Ne morate se meni opravdavati.“
"Smrt je središnji dio života", rekla je Lamarrova. "To je jedna od stvari koje se ovdje
vrlo brzo nauče." "Ne idete na pogreb?“
Lamarrova je uzela žličicu za kavu u ruku i počela je ljuljati najednom prstu. Zurila je u
nju.
"Alison me nije zvala", rekla je. "Ne znam kako će se to obaviti.“
"Niste je nazvali?“
Ona je slegnula ramenima. "Osjećala bih se kao da smetam.“
"Ne vjerujem da bi se Alison s time složila.“
Ona ga je pogledala ravno u oči. "Jednostavno nisam u to sigurna." Nastupila je tišina.
Reacher je okrenuo jednu od šalica i natočio sebi kavu. "Moramo krenuti s poslom", rekao je
Blake.
"Nije vam se svidjela moja teorija?" upitao je Reacher.
"To nije teorija, to je nagađanje", odgovorio je Blake. "Svi mi možemo nagađati koliko
god hoćemo. Ali ne možemo okrenuti leđa prema osamdeset žena samo zato što uživamo u
nagađanju.“
"Bi li one primijetile razliku?" upitao je Reacher.
Potegnuo je velik gutljaj kave i pogledao prema krafnama. Bile su tvrde i smežurane.
 Vjerojatno od subote.
"Dakle, nećete obratiti pažnju na to?" upitao je. Blake je slegnuo ramenima. "Malo sam
razmotrio.“
"Pa, razmotrite malo bolje. Jer, iduća žena koja bude mrtva bit će jedna od onih jedanaest
koje sam označio, a to će ići vama na dušu.“
Blake nije ništa odgovorio i Reacher je odgurnuo svoju stolicu od stola. "Hoću
palačinke", rekao je. "Ne sviđa mi se kako ove krafne izgledaju.“
Ustao je prije nego su njih dvoje dospjeli išta prigovoriti i krenuo prema sredini
prostorije. Zaustavio se kod prvog stola na kojem je ležao primjerak New York Timesa. Bio je
vlasništvo nekog tipa koji je sjedio sam. itao je sportsku rubriku. Prednji dio bio je odvojen i
odložen na lijevoj strani stola. Reacher ga je podigao. Priča koju je čekao bila je baš tu, na
naslovnici, odmah ispod sredine stranice.
"Mogu li ovo posuditi?" upitao je.
Tip zainteresiran za sport kimnuo je bez ds je i podigao pogled. Reacher je gurnuo novine
ispod pazuha i odšetao do pulta s hranom. Doručak je bio poslužen u obliku švedskog stola.
Poslužio se porcijom palačinki i osam odrezaka slanine. Dodavao je sirup, sve dok cijeli tanjur
nije plivao u tekućini. Trebat će mu dobra prehrana. ekalo ga je dugo putovanje, od kojeg će prvi
dio najvjerojatnije morati propješačiti.
Vratio se za stol i neprirodno se sagnuo kako bi spustio tanjur bez da prolije sirup ili
ispusti novine. Bacio ih je ispred svog tanjura i počeo jesti. Potom je odglumio ds je tek sada
ugledao naslov.
"Ma, pogledajte ovo", kazao je s punim ustima.
Naslov je glasio: Eskalirao rat bandi u donjem Manhattanu, šestorica mrtvih. U priči se
prepričavao kratak i okrutan rat za teritorij između dvije sukobljene bande za ubiranje reketa,
jedne navodno kineske i druge navodno sirijske. Korištene su automatske puške i noževi. Broj
mrtvih bio je četiri prema dva u korist Kineza. Među četvoricom poginulih na sirijskoj strani bio
je navodni vođa bande, sumnjivac imena Almar Petrosian. Bile su tu izjave njujorške policije i
FBIja, te pregled stogodišnje povijesti ubiranja reketa u New Yorku, kineske mafije i ratova
između različitih etničkih grupa oko njihovih mutnih poslova, koji su u cijeloj zemlji navodno
vrijedili milijarde dolara.
"Dakle, pogledajte ovo", kaže Reacher ponovno.
Već su to bili vidjeli. To je bilo jasno. Svi su bili okrenuti na drugu stranu. Blake je zurio
kroz prozor, u prve jutarnje zrake sunca na nebu. Poultonu su oči bile prikovane za zid.
Lamarrova je još uvijek proučavala svoju žličicu za kavu.
"Je li vas nazvao Cozo i ovo potvrdio?" upitao je Reacher.
Nitko nije ništa kazao, stoje bilo jednako kao da su potvrdili. Reacher se nasmiješio.
"Život je čudan, zar ne?" kazao je. "Držite me na uzici, a odjednom te uzice nestane. Sudbina je
smiješna stvar, zar ne?“
"Sudbina", ponovio je Blake.
"Pa, da raščistimo ovo", rekao je Reacher. "Harperova nije htjela odigrati igru fatalne
žene, a sada je i stari Petrosian mrtav, znači da više nemate džokera u rukama. A ionako ne
slušate ništa što vam ja kažem, pa nema razloga zašto ne bih sada jednostavno odšetao odavde?“
"Ima puno razloga", rekao je Blake.
Nastupila je tišina.
"Nijedan nije dovoljno dobar", uzvratio je Reacher.
Ustao je i ponovno odšetao od stola. Nitko ga nije ni pokušao zaustaviti. Izašao je iz
kantine, prošao kroz staklena vrata i našao se na svježem jutarnjem vremenu. Počeo je hodati.
 Hodao je cijelim putem do stražarske kućice na ulazu u kompleks. Prošao je ispod
rampe i bacio svoju iskaznicu za posjetitelja nasred ceste. Nastavio je hodati, skrenuo iza ugla i
našao se na teritoriju marinaca. Držao se sredine pločnika i nakon nešto manje od kilometra
došao do prve čistine. Tu se nalazila skupina vozila i nekoliko tihih, opreznih ljudi. Pustili su ga
dalje. Hodanje je ovdje bilo neobično, ali nije bilo nezakonito. Trideset minuta nakon što je
napustio kantinu došao je do druge čistine. Prešao je preko nje i nastavio hodati.
Pet minuta kasnije iza sebe je začuo automobil. Stao je i pričekao ga. Prošao je dovoljno
blizu njega kako bi iza upaljenih svjetala mogao raspoznati lice vozača. Bila je to Harperova,
točno kao stoje i očekivao. Bila je sama. Dovezla se točno do njega i spustila svoj prozor.
"Zdravo, Reacheru", kazalaje.
On joj je kimnuo glavom. Ništa nije kazao.
"Treba li ti prijevoz?" "Prema vani ili natrag?" "Kako god ti odlučiš.“
"Bilo bi dobro do križanja s cestom 195. Prema sjeveru.“
"Stopiraš?“
Opet je kimnuo. "Nemam novca za avion.“
Sjeo je do nje i ona je polako ubrzala prema izlazu. Bila je u svojem drugom odijelu, a
kosa joj je bila raspuštena. Padala joj je preko ramena.
"Jesu li ti rekli da me vratiš nazad?" upitao je.
Ona je odmahnula glavom. "Odlučili su da si beskoristan. Rekli su da ništa nisi pridonio.“
On se nasmiješio. "I sad bih seja trebao ozlojediti i naljutiti, odjuriti tamo i dokazati da
nisu u pravu?“
Ona mu se nasmiješila. "Tako nekako. Deset minuta su raspravljali koji bi pristup bio
najbolji. Lamarrova je odlučila da bi trebali pucati na tvoj ego.“
"To se dogodi kad si psiholog koji je na fakultetu studirao pejzažnu arhitekturu.“
"Valjda.“
Nastavili su se voziti kroz šumovite zavoje i prošli posljednju čistinu s marincima.
"Ali, ona je u pravu", rekao je. "Nemam ništa za pridonijeti. Nitko neće uhvatiti tog tipa.
Previše je pametan. Prepametan za mene, to je vraški sigurno.“
Ona se ponovno nasmiješila. "Malo tvoje osobne psihologije? Pokušavaš otići odavde
mirne savjesti?“
On je odmahnuo glavom. "Moja savjest uvijek je čista.“
"Je li čista i što se tiče Petrosiana?" "Zašto ne bi bila?“
"Vraška savjest, zar ne misliš tako? Zaprijete ti Petrosianom i u roku od tri dana on je
mrtav." "Samo glupa sreća.“
"Da, sreća. Znaš li i to da im nisam rekla kako sam cijeli onaj dan bila ispred Trentovog
ureda?" "Zašto?“
"Zato što sam štitila svoje dupe.“
On ju je pogledao. "A kakve veze ima Trentov ured s bilo čime?" Ona je slegnula
ramenima. "Ne znam. Ali ne volim slučajnosti." "Događaju se, s vremena na vrijeme. Očito.“
"Nitko u Birou ne voli slučajnosti.“
"Pa?“
Ona je ponovno slegnula ramenima. "Pa, znaš, mogli bi malo početi kopati. Mogli bi ti
kasnije zagorčati život.“
On se nasmiješio. "Ovo je druga faza pristupa, je li tako?“
Ona se osmjehnula, a potom joj se osmijeh pretvorio u glasan smijeh. "Da, faza dva. Ima
ih još najmanje desetak. Neke od njih su jako dobre. Želiš li ih sve čuti?“
"U stvari, ne. Ne vraćam se tamo. Oni me ionako ne slušaju.“
 Ona je kimnula i nastavila voziti. Zastala je na raskrižju s državnom cestom i potom
ubrzala po pristupnoj cesti prema sjeveru.
"Odvest ću te do sljedećeg ulaza", rekla je. "Ovim se ne koristi nitko osim ljudi iz Biroa.
A nitko od njih te neće povesti.“
On je kimnuo. "Hvala ti, Harperova.“
"Jodie je kod kuće", rekla je. "Nazvala sam Cozoa u ured. Izgleda da su je malo
nadgledali. Bila je na putu. Vratila se jutros, taksijem. Izgledalo je kao ds je došla s aerodroma.
ini se ds je danas radila kod kuće.“
On se nasmiješio. "OK, sad sam siguran da idem odavde." "Trebaju nam tvoji prijedlozi,
znaš?" "Oni me ne slušaju." "Moraš ih natjerati da te slušaju", rekla je.
"Je li ovo treća faza?“
"Ne, ovo sam ja. Ozbiljno mislim.“
Jedan dugi trenutak je šutio. Potom je kimnuo. "Dakle, zašto me ne slušaju?“
"Možda zbog ponosa?" rekla je.
"Trebaju im nečiji prijedlozi", rekao je on. "To je sigurno. Ali ne moji. Ja nemam svoje
izvore. I nemam autoritet.“
"Da učiniš što?“
"Da im uzmem ovo iz ruku. Gube vrijeme s tom gluposti oko izrade profila. Ona ih neće
nikamo dovesti. Moraju raditi na tragovima." "Nema nikakvih tragova.“
"Ima. Trag je to stoje tip pametan. I boja, i zemljopis, i to kako su mjesta ubojstva jako
tiha. Sve to su tragovi. Morali bi raditi na njima. Oni moraju nešto značiti. Započinjanje s
motivom je započinjanje od pogrešnog kraja.“
"Prenijet ću im to.“
Skrenula je s autoceste i zaustavila se na prvom raskrižju. "Hoćeš li imati problema?"
upitao je.
"Zato što te nisam uspjela vratiti?" rekla je. "Vjerojatno.“
On je šutio. Ona se nasmijala.
"To je bila deseta faza", rekla je. "Sve će biti savršeno u redu.“
"Nadam se", rekao je i izašao iz automobila. Prešao je cestu prema sjeveru, došao do
rampe i ostao gledati kako se njezin automobil okreće ispod mosta i vraća prema jugu.
Osamljen muški autostoper, visok preko dva metra i težak stotinu i petnaest kila, zadnja
je osoba kojoj će vozači tako lako stati. Općenito, žene ga neće povesti jer u njemu vide prijetnju.
I muškarci znaju biti jednako nervozni. Ali Reacher je bio svježe istuširan, obrijan, čist i
nenametljivo odjeven. To je povećalo izglede, a na cesti je bilo dovoljno kamiona s krupnim
vozačima punim samopouzdanja, pa se već u roku od sedam sati vratio u New York.
Veći dio tih sedam sati je šutio, dijelom zato što su kamioni previše bučni za
konverzaciju, a dijelom i zato što on sam nije bio raspoložen za priču. U njemu se ponovno
probudio duh skitnice. Kamo ideš? Natrag k Jodie, naravno. OK, pametnjakoviću, ali što dalje?
Što, dovraga, dalje? Okopavanje vrta iza kuće? Ličenje prokletih zidova? Sjedio je pokraj niza
prijateljski raspoloženih vozača i osjetio kako mu kratkotrajno oduševljenje izletom na slobodu
polako kopni. Radio je da zaboravi na to i osjetio ds je uspio. Posljednja vožnja koju je dobio bila
je u kamionu koji je iz New Jerseya prevozio povrće u Greenwich Village. Protutnjao je kroz
Holland Tunnel. Izašao je iz njega i prošetao posljednji kilometar i pol po Kanalu i Broadwayu,
sve do zgrade s Jodieinim stanom, snažno se koncentrirajući na želju ds je vidi.
Otvorio je ulazna vrata zgrade svojim ključem, odvezao se dizalom gore i pokucao na
njena vrata. Špijunka se zatamnila i potom ponovno zasvijetlila, vrata su se otvorila i iza njih je
stajala ona, u trapericama i majici, visoka, vitka i u dobroj formi. Bila je nešto najljepše stoje ikad
vidio. Ali nije mu se smiješila.
"Zdravo, Jodie", kaže on.
"U kuhinji mi je agent FBIja", odgovorila je ona. "Zašto?" "Zašto?" ponovila je. "Reci ti
meni.“
Ušao je za njom u stan i došao do kuhinje. Tip iz Biroa bio je nizak mladić širokog vrata.
Plavo odijelo, bijela košulja, prugasta kravata. Imao je mobitel prislonjen na uho i nekoga
izvještavao o Reacherovom dolasku.
"Što želiš?" upitao ga je Reacher.
"Želim da pričekate ovdje, gospodine", rekao je momak. "Desetak minuta, molim vas.“
"O čemu se radi?“
"Doznat ćete, gospodine. Deset minuta, samo to.“
Reacher je poželio odšetati, samo kako bi postupio suprotno, ali Jodie je sjela. Na licu joj
je bio čudan izraz. Nešto između brige i srdžbe. Na stolu je bio otvoren primjerak New York
Timesa. Reacher je bacio pogled na njega.
"U redu", kazao je. "Deset minuta.“
I on je sjeo. ekali su u tišini. Prošlo je gotovo petnaest minuta, ne deset. Potom se začulo
zvono interkoma i tip iz Biroa je ustao sa stolice kako bi odgovorio. Otključao je vrata i izašao na
hodnik. Jodie je sjedila mirno i nepomično, poput gosta u svojem vlastitom stanu. Reacher je čuo
cviljenje dizala. čuo je kako se zaustavlja. čuo je kako se otvaraju vrata stana. čuo je korake po
drvenom podu.
U kuhinju je ušetao Alan Deerfield. Bio je u tamnom ogrtaču s podignutim ovratnikom.
Kretao se energičnim pokretima, a na poplatima cipela mu se zadržao šljunak s pločnika, zbog
čega je bio bučan i napadan.
"Imam šest mrtvih ljudi u gradu", rekao je. Ugledao je Times na stolu, prišao mu i
presavio ga tako da se vidi naslovnica. "Dakle, imam nekoliko pitanja, naravno." Reacher ga je
pogledao. "Kakvih pitanja?" Deerfield ga pogleda. "Osjetljivih pitanja." "Pa pitajte.“
Deerfield je kimnuo. "Prvo pitanje je za gospođicu Jacob." Jodie se promeškoljila na
stolici. Nije podigla pogled.
"Koje pitanje?" rekla je.
"Gdje ste bili posljednjih nekoliko dana?" "Izvan grada", rekla je. "Poslovno.“
"Gdje izvan grada?“
"U Londonu. Sastanak s klijentom." "London, Engleska?“
"Nego koji drugi London?“
Deerfield je slegnuo ramenima. "London u Kentuckyju? London u Ohiou? Postoji neki
London i negdje u Kanadi, mislim. Možda i u Ontariju.“
"London, Engleska", rekla je Jodie.
"Imate klijente u Londonu, u Engleskoj?“
Jodie je još uvijek gledala u pod. "Imamo klijente posvuda. Posebno u Londonu, u
Engleskoj.“
Deerfield je kimnuo. "Putujete Concordeom?“
Ona je podigla pogled. "Da, zapravo ovaj put jesam." "Jako brzo, zar ne?“
Jodie je kimnula. "Dovoljno brzo.“
"I skupo." "Pretpostavljam.“
"Ali vrijedno, za partnera na važnom zadatku.“
Jodie ga je pogledala. "Ja nisam partner.“
Deerfield se nasmiješi. "Još bolje, zar ne? Ako šalju običnog suradnika na put
Concordeom, to mora nešto značiti. Mora značiti da im se sviđate. Mora značiti da ćete vrlo brzo
postati partner. Ako se u međuvremenu ništa ne ispriječi na putu.“
Jodie nije ništa odgovorila.
"Dakle, London", rekao je Deerfield. "Reacher je znao da ste tamo, zar ne?" Ona je
odmahnula glavom. "Ne, nisam mu rekla." Nastupila je stanka. "Unaprijed dogovoreno
putovanje?" upitao je Deerfield.
Jodie je ponovno odmahnula glavom. "Ne, u zadnji čas." "A Reacher nije znao?" "Već
sam vam to rekla.“
"OK", rekao je Deerfield. "Informacija je svetinja, tako ja volim kazati." "Ne moram mu
govoriti kamo idem.“
Deerfield se nasmiješio. "Ne govorim o informacijama koje vi dajete Reacheru. Govorim
o informacijama koje mi dolaze s terena. U ovom trenutku znam da nije znao gdje se nalazite.“
"Pa?“
"To ga je trebalo zabrinuti. A nije ga zabrinulo. im je došao u Quantico pokušavao vas je
dobiti na telefon. U uredu, kod kuće, na mobitel. Tu večer, ista stvar. Zvao je, zvao je, zvao je,
nije vas mogao dobiti. Zabrinut čovjek.“
Jodie je bacila pogled prema Reacheru. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost, možda i malo
isprike.
"Trebala sam mu kazati, valjda.“
"Hej, to je vaša odluka. Ja ne idem okolo i ne propovijedam ljudima kako da se ponašaju
u svojoj vezi. Ali zanimljivo je to da vas u tom trenutku on prestaje nazivati. Odjednom vas više
ne zove. Sad, zašto se to dogodilo? Je li možda doznao da ste na sigurnom, tamo u Londonu, u
Engleskoj?“
Krenula je odgovoriti, a potom se zaustavila.
"Uzet ću to kao ne", rekao je Deerfield. "Bili ste zabrinuti zbog Petrosiana, pa ste rekli
kolegama u uredu da nikome ne govore gdje ste. Koliko je Reacher znao, još ste bili u gradu. Ali
odjednom više nije bio zabrinut. Ne zna da ste na sigurnom u Londonu, u Engleskoj, ali možda iz
nekog drugog razloga zna da ste sigurni, recimo zato što zna da Petrosian neće još dugo biti
blizu.“
Jodiein se pogled vratio na pod.
"On je pametan tip", nastavio je Deerfield. "Moja pretpostavka je ds je došapnuo nekom
svojem prijatelju da smjesti frku naivčinama u Kineskoj četvrti i da se onda naslonio i čekao da
se dogodi ono što svaki put bude kad se netko počne zafrkavati s kosookima. I računa da je na
sigurnom. Zna da nikada nećemo ući u trag njegovom prijanu, zna da nam Kinezi neće reći ni
riječi, ni za milijun godina, a zna i da će točno u trenutku kad starom Pertosianu nož reže vrat on
biti zaključan u sobi u Quanticu. Pametan tip." Jodie nije ništa kazala.
"Ali i jako samouvjeren", rekao je Deerfield. "Prestao vas je nazivati dva dana prije nego
stoje Petrosianova obitelj počela pripremati sprovod.“
U kuhinji je nastupila tišina. Deerfied se okrenuo Reacheru.
"Dakle, jesam li pogodio?" upitao je.
Reacher je slegnuo ramenima. "Zašto bi se itko od nas brinuo za Petrosiana?" Deerfield se
osmjehnuo. "Ah, naravno, o tome možemo razgovarati. Nikad nećemo priznati da ti je Blake
kazao ijednu riječ na tu temu. Ali, kao što sam rekao gospođici Jacob, informacija je svetinja.
Samo želim biti sto posto siguran s čime imam posla. Ako si ti ovo zakuhao, jednostavno mi reci
i možda ću te potapšati po ramenu zbog dobro obavljenog posla. Ali ako se kojim slučajem radi o
velikoj zabuni, moramo to znati.“
"Ne znam o čemu govorite", rekao je Reacher. "Dakle, zašto si prestao nazivati gospođicu
Jacob?" "To je moja stvar.“
 "Ne, to je svačija stvar", rekao je Deerfield. "U svakom slučaju, tiče se i gospođice Jacob,
zar ne? A i mene također. Dakle, reci mi. I nemoj misliti da si već umakao iz stupice, Reacheru.
Sigurno je ds je Petrosian bio seronja, no još uvijek se radi o ubojstvu, a mi ti ionako možemo
zakačiti prilično dobar motiv, na osnovi svega što su one noći u onoj ulici vidjela dva svjedoka.
Mogli bismo to nazvati urotom s nepoznatim osobama. Ako se slučaj pažljivo pripremi, mogao bi
provesti dvije godine u zatvoru samo dok čekaš suđenje. Porota bi te mogla osloboditi, ali opet,
tko zna što bi porota mogla učiniti?“
Reacher nije ništa odgovorio. Jodie se ustala.
"Sada biste morali poći, gospodine Deerfield", rekla je. "Ja sam još uvijek odvjetnica, a
ovo je neprimjeren razgovor.“
Deerfield je polako kimnuo i osvrnuo se po kuhinji, kao da je prvi put vidi.
"Da, naravno da jest, gospođice Jacob", rekao je. "Zato ćemo možda u budućnosti morati
ovaj razgovor nastaviti na nekom primjerenijem mjestu. Možda sutra, možda sljedeći tjedan,
možda dogodine. Kao stoje gospodin Blake istaknuo, znamo gdje oboje živite." Okrenuo se u
mjestu, a šljunak na njegovim potplatima glasno je rasparao tišinu.
Slušali su kako hoda kroz dnevni boravak i potom se čulo otvaranje ulaznih vrata koja su
se nakon toga zalupila.
"Dakle, sredio si Petrosiana", rekla je Jodie.
"Nikad mu se nisam ni približio", odgovorio je Reacher.
Ona je odmahnula glavom. "Sačuvaj to za FBI, OK? Ti si ili organizirao, ili isprovocirao,
ili proveo, ili kako god se to kaže. Sredio si ga sigurno, toliko sigurno kao da si stajao odmah do
njega, s pištoljem u ruci.“
Reacher nije ništa rekao.
"A rekla sam ti da to ne činiš", rekla je. Reacher je i dalje šutio.
"Deerfield zna da si to bio ti", rekla je.
"Ne može dokazati.“
"To nije važno", nastavila je ona. "Zar ne vidiš? Može pokušati dokazati. I ne šali se oko
tih dvije godine u zatvoru. Sumnja za umiješanost u rat bandi? Za takvu stvar sud će ga cijelo
vrijeme podržavati. Odbijanje jamčevine, dugotrajnost postupka, tužitelji će se stvarno boriti na
njegovoj strani. To nije isprazna prijetnja. U ovom trenutku on te posjeduje. Baš kao što sam ti i
rekla da će se dogoditi." Reacher nije ništa rekao.
"Zašto si to učinio?“
On je slegnuo ramenima. "Iz puno razloga. To je trebalo učiniti." Nastupila je dugačka
tišina.
"Bi li se moj otac složio s tobom?" upitala je Jodie. "Leon?" rekao je Reacher. U mislima
se vratio na fotografije u Cozovu paketu. Fotografije rezultata Petrosianovog rada. Mrtve žene,
fotografirane unakažene. Bez dijelova tijela, s drugim dodanima. "Šališ se? Leon bi se složio sa
mnom u roku od jedne sekunde.“
"A bi li i on išao dalje i učinio ono što si ti učinio?“
"Vjerojatno.“
Ona je kimnula. "Da, vjerojatno i bi. Ali osvrni se oko sebe, OK?“
"Na što ću se osvrnuti?" "Na sve. Što vidiš?“
On se osvrnuo oko sebe. "Stan." Ona je kimnula. "Moj stan." "Pa?“
"Jesi li ti odrastao ovdje?" "Naravno da nisam." "Pa gdje si odrastao?“
On je slegnuo ramenima. "Posvuda, u vojnim bazama, gdje sam se zatekao.“
Ona je kimnula. "Gdje si me prvi put vidio?" "Znaš gdje. U Manili. U bazi." "Sjećaš se
onog bungalova?" "Naravno da se sjećam.“
 Ona je kimnula. "I ja isto. Bio je malen, smrdio je, a bilo je žohara većih od moje ruke. I
znaš što? To je bilo najbolje mjesto u kojem sam kao klinka živjela.“
"Pa?“
Pokazala je na svoju aktovku. Bila je to kožna torba, prepuna pravnih dokumenata,
naslonjena na zid odmah pokraj ulaza u kuhinju. "Što je to?“
"Tvoja aktovka.“
"Točno. Nije ni puška, ni karabin, ni bacač plamena." "Pa?“
"Pa, umjesto u baraci u bazi, ja živim u stanu na Manhattanu, a umjesto oružja nosim
aktovku." On je kimnuo. "Znam to.“
"Ali znaš li zašto?" "Valjda zato što to želiš.“
"Točno. Zato što želim. To je bio svjestan izbor. Moj izbor. Odrasla sam u vojsci, kao i ti,
i mogla sam joj se priključiti da sam željela, baš kao što si to ti učinio. Ali nisam to željela.
Umjesto toga sam željela ići u školu i na pravni fakultet. Željela sam se zaposliti u velikoj tvrtki i
postati partner. A zastoje tako?“
"Zašto?“
"Zato što sam željela živjeti u svijetu u kojem vladaju pravila.“
"I u vojsci ima poprilično pravila", rekao je Reacher.
"Pogrešnih pravila, Reacheru. Ja sam željela civilna pravila. Civilizirana pravila.“
"Pa, što hoćeš reći?“
"Hoću reći da sam odavno raskrstila s vojskom i ne želim joj se sada opet vraćati." "Ne
vraćaš joj se.“
"Ali zbog tebe se osjećam kao ds je tako. Gore nego u vojsku. Ovo s Petrosianom? Ne
želim živjeti u svijetu s takvim pravilima. Znaš da ne želim." "Pa, što sam trebao učiniti?“
"Nisi se uopće trebao u to miješati. One noći u restoranu? Trebao si odšetati i pozvati
policiju. Tako se stvari ovdje rade." "Ovdje?“
"U civiliziranom svijetu.“
On je sjeo na kuhinjsku stolicu i naslonio podlaktice na šank. Široko je raširio prste i
položio dlanove na plohu. Površina je bila hladna. Bio je to nekakav granit, siv i sjajan, obrađen
tako da mu se kroz površinski sloj vide sićušni kvarcni kristali. Kutovi i svi rubovi bili su
obrađeni u savršene polukrugove. Bio je debeo otprilike tri centimetra i vjerojatno jako skup. Bio
je to produkt civiliziranog svijeta. Pripadao je tamo gdje se ljudi slažu da se radi četrdeset sati
tjedno, ili stotinu, ili dvjesto sati, i gdje onda međusobno izmjenjuju svoje zarade za stvari koje bi
mogle uljepšati njihove stanove u skupim preuređenim zgradama, visoko iznad Broadwaya.
"Zašto si me prestao nazivati?" upitala ga je.
On spusti pogled na svoje ruke. Stajale su na ulaštenom granitu poput velikih izraslih
korijena malih stabala.
"Pretpostavljao sam da si na sigurnom", rekao je. "Pretpostavljao sam da se negdje
kriješ.“
"Pretpostavljao si", ponovila je. "Ali nisi znao.“
"Bio sam uvjeren", kaže on. "Bavio sam se Petrosianom, pa sam bio uvjeren da se brineš
o sebi. Pretpostavio sam da se dovoljno dobro znamo da vjerujemo takvim pretpostavkama.“
"Kao da smo drugovi", tiho je rekla. "U istoj postrojbi, možda bojnik i satnik, za vrijeme
neke važne misije, pa se oslanjamo jedno na drugo, da će svatko obaviti svoj dio posla." On je
kimnuo. "Točno tako.“
"Ali ja nisam satnica. Ne pripadam nikakvoj postrojbi. Ja sam odvjetnica. Odvjetnica, u
New Yorku, sama i isprepadana, upetljana u nešto s čime ne želim imati posla." On je ponovno
kimnuo. "Oprosti.“
 "A ti nisi bojnik", rekla je. "Više nisi. Sad si civil. Moraš to shvatiti." Još jednom je
kimnuo. Ništa nije kazao.
"A to ovdje jest problem, zar ne?" nastavilaje. "Oboje imamo isti problem. Petljaš me u
nešto s čime ne želim imati posla, a i ja tebe guram negdje gdje ti ne želiš biti. U civilizirani
svijet. S kućom, autom, mjestom za življenje i normalnim svakodnevnim stvarima.“
On je i dalje šutio.
"Vjerojatno sam ja kriva", rekla je Jodie. "Ja sam željela takve stvari, Bože kako sam ih
željela. Baš zato mi je užasno teško shvatiti da ih ti možda ne želiš.“
"Želim tebe", rekao je.
Ona je kimnula. "Znam. I ja želim tebe. I ti to znaš. Ali želim lija tvoj i želiš li ti moj
život?“
U njegovoj je glavi proključao demon skitnice, skačući i vrišteći poput nogometnog
navijača koji gleda kako njegov omiljeni napadač sam juri prema protivničkom golmanu i zabija
gol. Rekla je! Rekla je! Sad je konačno sve na otvorenom! Hajde, kreni! Skači!
Hajde, iskoristi šansu!
"Ne znam", rekao je.
"Moramo o tome razgovarati", rekla je ona.
Ali više se nije imalo o čemu pričati, ne u tom trenutku, jer je interkom iz prizemlja počeo
zvoniti kao blesav, kao da se netko dolje naslonio na tipku zvona. Jodie je ustala, pritisnula tipku
za otključavanje i premjestila se na čekanje u dnevnom boravku.
Reacher je ostao na svojoj stolici uz granitni šank i promatrao kvarcne kristale koji su se
mu se nazirali između prstiju. Potom je čuo kako je stiglo dizalo i kako su se ulazna vrata stana
otvorila. čuo je nervozan razgovor, a zatim brze korake u dnevnom boravku, nakon čega se Jodie
ponovno pojavila na kuhinjskim vratima, ovaj put u pratnji Lise Harper.
 PETNAEST

Harperova je na sebi još uvijek imala svoje drugo po redu odijelo, a kosa joj je još uvijek bila
raspuštena preko ramena, ali to su ujedno bile jedine sličnosti s njenim izgledom od posljednjeg
puta kad ju je vidio. Usporenost pokreta njenih dugačkih udova razbila je nekakva grozničava
napetost, a oči su joj bile crvene i nervozne. Pretpostavio je ds je bliže izbezumljenosti nego što
će ikada biti.
"Što?" upitao je.
"Sve", rekla je. "Sve je poludjelo." "Gdje?" upitao je. "U Spokaneu", odvratila je ona.
"Ne", rekao je.
"Da", rekla je ona. "Alison Lamarr." Nastupila je tišina.
"Sranje", prošaptao je.
Harperova je kimnula. "Da, sranje." "Kada?“
"Nekad tijekom jučerašnjeg dana. Ubrzao je ritam. Nije se držao svoga intervala. Sljedeće
je trebalo biti tek za dva tjedna." "Kako?“
"Isto kao i sve ostalo. Iz bolnice su je zvali da bi je obavijestili kako joj je otac umro, ali
nitko se nije javljao, pa su ubrzo pozvali policiju, a onda je policija otišla tamo i pronašla je.
Mrtvu u kadi punoj boje, kao i sve ostale.“
Još tišine.
"Ali kako je dovraga ušao unutra?" Harper je odmahnula glavom. "Jednostavno je ušetao
kroz vrata.“
"Sranje, ne mogu vjerovati.“
"Zapečatili su kuću. Poslat će ekipu za očevid izravno iz Quantica.“
"Ništa neće pronaći.“
Ponovno tišina. Harperova se nervozno osvrnula po Jodieinoj kuhinji.
"Blake te ponovno želi u ekipi", rekla je. "Naveliko se zakačio na tvoju teoriju. Sada ti
vjeruje. Radi se o jedanaest žena, ne o devedeset i jednoj.“
Reacher se zagledao u nju. "I što bih ja sada trebao reći? Bolje ikad nego nikad?" "Želi da
se vratiš", ponovila je Harperova. "Ovo se naveliko izmaklo kontroli. Moramo skratiti postupak s
vojskom. A shvatio je da si ti u tome dobar.“
Pogriješila je što je to rekla. Riječi su pale posred kuhinje, poput teškog utega. Jodie je
skrenula pogled s Reachera prema vratima hladnjaka.
"Trebao bi ići, Reacheru", rekla je.
Ništa nije odgovorio.
"Idi i skrati postupak", nastavila je. "Učini ono u čemu si dobar.“
Otišao je. Automobil Harperove čekao je na pločniku Broadwaya. Bilo je to vozilo Biroa,
posuđeno u uredu u New Yorku, a vozač je bio isti onaj koji ga je vozio iz Garrisona dok mu je u
glavu bio uperen pištolj. No, čak i ako je tip bio zbunjen iznenadnom promjenom Reacherovog
statusa, nije to pokazivao. Samo je upalio rotacijsko svjetlo i pojurio prema zapadu, u smjeru
Newarka.
Na aerodromu je vladao kaos. Probijali su se kroz gužvu na šalteru Continentala. Upravo
kad su došli na red za pultom, iz Quantica je stizala njihova rezervacija. Dva sjedala. Projurili su
kroz izlaz i posljednji se ukrcali na let. Na početku piste čekala ih je stjuardesa. Smjestila ih je u
poslovnu klasu. Onda je stala odmah pored njih i preko mikrofona svima poželjela dobrodošlicu
na let za Seattle i Tacomu.
"Seattle?" upitao je Reacher. "Mislio sam da idemo u Quantico.“
 Harperova je posegne iza sebe kako bi dohvatila sigurnosni pojas, zavezala ga i
odmahnula glavom. "Prvo idemo ravno na mjesto zločina. Blake misli da bi to moglo koristiti.
Bili smo tamo prije dva dana. Možemo mu dati neke izravne usporedbe o prije i kasnije. Misli ds
je vrijedno pokušati. Prilično je očajan.“
Reacher je kimnuo. "Kako Lamarrova to podnosi?“
Harperova je slegnula ramenima. "Nije da se potpuno raspala. Ali jako je napeta. Želi
preuzeti potpunu kontrolu nad svime. Ali neće nam se pridružiti tamo. Ne želi letjeti." Avion se
kretao pistom, izvodeći velike krugove po asfaltu na putu prema mjestu za polijetanje. Motori su
radili sve brže. U unutrašnjosti aviona osjetile su se vibracije. "Letenje nije problem", rekao je
Reacher.
Harperova je kimnula. "Znam, problem su nesreće." "Statistički, one se gotovo nikad ne
događaju.“
"Nešto kao dobitak na lotu. Ali nekome se uvijek posreći.“
"Vraški jaka stvar, odbijanje letenja. U ovako velikoj zemlji to je malo ograničavajuće,
zar ne? Posebno za jednog federalnog agenta. udim se kako joj to dopuštaju.“
Ona je ponovno slegnula ramenima. "To je općepoznata stvar. Računaju na to.“
Avion je izašao na pistu za polijetanje i naglo se zaustavio. Zvuk motora još više se
pojačao, pa je avion krenuo naprijed, najprije polako, a zatim sve brže, cijelo vrijeme
ubrzavajući. Bez imalo problema se odvojio od tla, kotači pod njima ušli su u svoje ležište, a
pista iza njih se naglo počela smanjivati.
"Pet sati do Seattlea", rekla je Harperova. "Opet sve ispočetka.“
"Razmišljaš li o zemljopisu?" upitao je Reacher. "Spokane je u četvrtom kutu, zar ne?"
Ona je kimnula. "Imamo jedanaest potencijalnih lokacija, razasutih posvuda, a on za prve četiri
odabire najudaljenije. Najdalje točke na svaku stranu.“
"Ali zašto?“
Ona se namrštila. "Da pokaže kako je sposoban svugdje dospjeti?“
On je kimnuo. "I ds je brz, pretpostavljam. Možda je zato odustao od svoga intervala. Bio
je u San Diegu, a samo par dana kasnije našao se u Spokaneu i provjeravao svoju novu žrtvu.“
"Jako je ležeran.“
Reacher je polako kimnuo glavom. "To je vraški sigurno. Ostavlja sve besprijekorno čisto
u San Diegu, a onda kao luđak juri prema sjeveru i tamo u Spokaneu, mogu se kladiti, opet iza
sebe ostavlja sve besprijekorno čisto. Jako, jako ležeran čovjek. Pitam se tko je on, dovraga?“
Harperova se osmjehnula, kratko i nevoljko. "Svi se pitamo tko je dovraga on, Reacheru.
Problem je to otkriti.“
Ti si genij, eto što si. Apsolutni genij, čudo, nadljudski talent. Četiri gotove! Jedna,
dvije, tri, četiri gotove! A četvrta je bila najbolja od svih. Alison Lamarr glavom i bradom!
Cijelo vrijeme ponovno razmišljaš o tome, vrtiš film u svojoj glavi, provjeravajući, testirajući i
ispitujući. Ali i sladeći se. Zato što je ova bila dosad najbolja. Najviše zabave, najveće
zadovoljstvo. Najjači učinak.
Izraz njenog lica kad je otvorila vrata! Teško prepoznavanje, iznenađenje, dobrodošlica!
Nije bilo nikakvih grešaka. Nijedne. Bila je to savršena izvedba, od početka do kraja. Sekundu po
sekundu, ponovno prolaziš sve svoje postupke. Ništa nije dotaknuto, ništa nije ostavljeno iza
tebe. Ništa nisi donio u kuću, osim smirenog sebe i svoga tihog glasa. Krajolik je koristio,
naravno, izolirano mjesto na selu, nikoga miljama daleko. Zbog toga je sve bilo jako sigurno.
Možda se s njome trebalo više zabavljati. Možda je natjerati da pjeva. Ri da pleše! Mogao si s
njome provesti više vremena. Nitko ne bi ništa čuo.
Ali nisi, naravno, jer uzorak je bitan. Uzorak te štiti. Vježbaš, iskušavaš sve u svojoj glavi,
oslanjaš se na poznato. Stvaraš uzorak za najgore slučajeve, kakav je vjerojatno bila ona kučka
Stanley, u njenom odvratnom predgrađu, dolje u San Diegu. Susjedi na sve strane! Male
kartonske kuće natrpane jedna do druge! Držati se uzorka, to je ključno. I stalno razmišljati.
Misli, misli, misli. Planiraj unaprijed. I dalje planiraj. Gotovo je s brojem četiri, to je sigurno.
Imaš pravo puno puta razmišljati o tome, malo uživati, čak i naslađivati se, ali nakon toga moraš
sve maknuti u stranu, zatvoriti ta vrata i pripremiti se za broj pet.
Hrana u avionu bila je primjerena letu koji je započeo negdje između ručka i večere i koji
je prolazio kroz sve vremenske zone na kontinentu. Sigurno je jedino da se nije radilo o doručku.
Najveći mu je dio činilo je slatko pecivo sa šunkom i sirom. Harperova nije bila previše gladna,
pa je Reacher uz svoje pojeo i njeno. Potom je iskapio šalicu kave i vratio se razmišljanju.
Najviše je mislio na Jodie. Želim li ja tvoj i želiš li ti moj život? Prvo, treba definirati svoj život.
Njezin je bilo lako odrediti, pretpostavljao je. Odvjetnica, vlasnica, stanovnica, ljubavnica,
obožavateljica jazza pedesetih godina, ljubiteljica suvremene umjetnosti. Osoba koja se želi
smiriti, upravo zato što zna kako se osjeća osoba bez korijena. Ako bi itko na svijetu trebao
živjeti u stanu na četvrtom katu stare zgrade na Broadwayu, s muzejima, galerijama i podzemnim
klubovima posvuda naokolo, to je Jodie.
No stoje s njime? Što ga je činilo sretnim? Boravak s njome, očito. U to nije bilo nikakve
sumnje. Apsolutno nikakve. Prisjetio se onog lipanjskog dana kada je ponovno ušetao u njezin
život. Samo prisjećanje vratilo ga je u onu sekundu kad je bacio pogled na nju i shvatio o kome
se radi. Bio je osjetio poplavu osjećaja, snažnu kao električni šok. Prohujala je kroz njega.
Ponovno je sve to proživljavao, samo zato stoje mislio o njoj. Bilo je to nešto što je rijetko kada
osjetio.
Rijetko, ali ne nikada. Otkako je napustio vojsku povremeno bi mu došao taj osjećaj.
Prisjetio se izlaženja iz autobusa u gradovima za koje nikada nije čuo i u državama u kojima
nikad nije bio. Prisjetio se prženja sunca na njegovim leđima i prašine na stopalima, dugačkih
cesta kako se u beskraj protežu pred njim. Prisjetio se recepcija mračnih hotela i vađenja iz džepa
zgužvanih novčanica od jednog dolara, zvuka starih mjedenih ključeva, ustajalog zadaha jeftinih
soba, škripe opruga kad bi se bacio na još jedan nepoznat krevet. Veselih i znatiželjnih
konobarica u starim gostionicama. Desetominutnih razgovora s vozačima koji bi mu stali na cesti
i povezli ga, malih i kratkih kontakata s nekima od milijardi nepoznatih ljudi na svijetu. Život
skitnice. Taj šarm predstavljao je značajan dio Reacherovog života i nedostajao mu je dok je bio
zaglavljen u Garrisonu ili u gradu, s Jodie. Jako mu je nedostajao. Otprilike jednako koliko mu
ona sada nedostaje.
"Napreduješ?" upitala ga je Harperova.
"Molim?" rekao je.
"Duboko si razmišljao. Postao si potpuno tajanstven." "Jesam li?“
"Pa, o čemu si razmišljao?“
On je slegnuo ramenima. "O stijenama i sličnim stvarima.“
Ona se zagledala u njega. "Pa, to nas neće dovesti nikamo. Dakle, razmišljaj o nečem
drugom, OK?" "OK", rekao je.
Skrenuo je pogled i pokušao smetnuti Jodie s uma. Pokušao je misliti o nečemu drugom.
"Nadzor", iznenada je rekao. "Kakav nadzor?“
"Pretpostavljamo da tip najprije malo nadgleda kuće, zar ne? Barem jedan cijeli dan?
Možda se čak već bio skrivao tamo kad smo mi bili došli.“
Ona je zadrhtala. "Jezivo. Ali što s time?“
"Zato biste morali obaviti provjeru u okolnim motelima, pročešljati susjedstvo. Slijediti
sve. Tako se ovo može riješiti, radeći. A ne mozgajući pet katova ispod zemlje u Virginiji." "Nije
bilo nikakvog susjedstva. Vidio si na što ono sliči. Nemamo na čemu raditi. Cijelo vrijeme ti to
govorim.“
"A ja ti cijelo vrijeme govorim da se na nečemu uvijek može raditi.“
"Da, da, na tome ds je jako pametan, na boji, na zemljopisu, na tihim i urednim mjestima
zločina.“
"Točno. Ne šalim se. Te četiri stvari odvest će te do njega, to je sigurno. Je li Blake otišao
u Spokane?“
Ona je kimnula. "Srest ćemo ga u kući.“
"Dakle, morat će činiti ono što mu ja kažem ili seja neću dugo tamo zadržati.“
"Ne izazivaj, Reacheru. Ti si suradnik vojske, a ne istražitelj. A on je prilično očajan.
Može te natjerati da tamo ostaneš.“
"Mislim da mu je nedavno ponestalo prijetnji.“
Ona se namrštila. "Ne računaj na to. Deerfield i Cozo rade na tome da te Kinezi optuže.
Zatražit će od Imigracijskog ureda da provjere ilegalce, nakon čega će ih samo u kuhinji
restorana pronaći tisuću. A nakon toga će početi razgovarati o deportacijama, no usput će
spomenuti detalj o malo suradnje nakon koje bi problem mogao nestati, nakon čega će velike face
narediti malim kosookima da izbrbljaju što god treba izbrbljati. Najveća korist za najveći broj
ljudi, zar ne?" Reacher nije odgovorio.
"Biro uvijek dobije što želi", rekla je Harperova.
Ali problem u neprekidnom sjedenju na mjestu i prolaženju situacije iznova i iznova jest
u tome što se uvijek pojavi mali crv sumnje. Razmišljaš o svemu svaki put ispočetka i sve te više
kopka je li baš sve izvedeno kako treba. Sjediš, razmišljaš, razmišljaš, razmišljaš, a sve pomalo
postaje sve mutnije, što više pitanja sebi postavljaš sve te više svladava nesigurnost. Jedan mali,
sićušan detalj. Je li to učinjeno? Je li to rečeno? Znaš da jesi u kući Callanove. To znaš sigurno. I
u kući Caroline Cooke. Da, definitivno. To znaš sigurno. I u kući Lorraine Staines u San Diegu.
Ali što je s kućom Alison Lamarr? Jesi li i tamo?Ri je sama to učinila, na tvoj nagovor? Je li
rečeno? Je li?
Nedvojbeno je da jesi, no možda ti je to od neprekidnog ponavljanja. Možda se radi o
obrascu koji ti se udomaćio i zbog kojeg pretpostavljaš da se nešto dogodilo samo zato što se
prije uvijek događalo. Možda je ovaj put zaboravljeno. To te strašno muči. Gotovo sigurno je
zaboravljeno. Duboko razmišljaš. I što više razmišljaš, to je sigurnije da to nije učinjeno. Ne
ovaj put. To je u redu, ako je ona to učinila umjesto tebe. Ali, je li? Je li joj rečeno? Jesu li te
riječi izgovorene? Možda i nisu. Što onda?
Protreseš se i govoriš sebi da se smiriš. Osoba s nadljudskim talentom poput tebe, a
nesigurna i zbunjena? Smiješno. Apsurdno. Dakle, ostavi se toga. Ali, ne možeš. Muči te. Postaje
sve veće i veće, glasnije i glasnije.
Na kraju sjediš, hladno ti je i znojiš se, apsolutno je sigurno da je počinjena prva mala
pogreška.
Biroov vlastiti Learjet doveo je Blakea i njegovu ekipu s aerodroma Andrews izravno u
Spokane i on ga je poslao u SeaTac da pokupi Harperovu i Reachera. Čekao ih je na terminalu
odmah do ulaza za Continentalove avione, a iz ureda u Seattleu ponovno je dovučen isti tip koji
ih je dočekao u aerodromskoj zgradi, pokazao im prema izlazu i poslao ih niz stepenice prema
avionu. Vani je padala lagana kiša i bilo je hladno, pa su dotrčali do stepenica Leara i uletjeli
unutra. etiri minute kasnije već su ponovno bili u zraku.
Put od SeaTaca do Spokanea Lear je prešao puno brže od Cessne. Tamo ih je čekao isti
čovjek kao i prošli put, u istom automobilu. Na komadu papira na pločici pričvršćenoj za
vjetrobransko staklo još uvijek je imao zapisanu adresu Alison Lamarr. Odvezao ih je petnaest
kilometara istočnije, prema Idahou, a onda skrenuo na sjever, uskim putem prema planinama.
Već nakon pedesetak metara naišli su na policijsku blokadu s dva automobila, dok je između
stabala bila raširena žuta vrpca. U daljini, iznad stabala, uzdizale su se planine. Na zapadu je bilo
tmurno i padala je kiša, a na istoku se iza rubova oblaka pomaljalo sunce koje je malim
nakupinama snijega na vrhovima planina davalo blještav sjaj.
Tip na policijskoj blokadi spustio je žutu traku i njihovje automobil prešao preko nje.
Pohitao je naprijed, prolazeći pored osamljenih kuća, međusobno udaljenih i do kilometar i pol,
sve do zavoja ispred kuće Alison Lamarr, gdje se zaustavio.
"Odavde ćete morati hodati", kazao je vozač.
On je ostao u automobilu, a Harperova i Reacher su izašli van i nastavili pješice. Zrak je
bio vlažan, pun gotovo neprimjetnih kapi koje nisu predstavljale kišu, ali ni suho vrijeme. Prošli
su kroz zavoj i na lijevoj strani ugledali kuću, stisnutu između ograde i stabala povijenih od
vjetra, s cestom koja je vijugala odmah desno od nje. Sama cesta bilaje blokirana gomilom
automobila. Bio je tu crnobijeli auto lokalne policije, s nepotrebno upaljenim rotacijskim
svjetlom. Dvije obične tamne limuzine i crni kombi sa zatamnjenim staklima. Mrtvozornikov
karavan na kojem su sva vrata bila otvorena. Sva vozila bila su prekrivena kišnim kapima.
Prišli su bliže, a na kombiju su se otvorila suvozačeva vrata i kroz njih je izašao Nelson
Blake i zaputio im se ususret. Na sebi je imao tamno odijelo i ogrtač s podignutim ovratnikom,
kako bi se zaštitio od kiše. Boja lica bila mu je bliža sivoj nego crvenoj, kao da mu je šok naglo
spustio krvni tlak. Bio je sav u poslu. Bez pozdrava. Bez isprika, bez dosjetki. Nije bilo onoga
biosamu krivu i bilisteupravu.
"Imamo još manje od sat vremena danje svjetlosti", rekao je. "Želim da mi potanko
opišete što ste sve prekjučer činili i da mi kažete što se promijenilo.“
Reacher je kimnuo. Odjednom je silno poželio nešto pronaći. Nešto važno. Nešto ključno.
Ne zbog Blakea. Zbog Alison. Stajao je i zurio u ogradu, stabla i travnjak. Bili su dobro
održavani. Bilo je to beznačajno preuređenje jednog nevažnog djelička površine planeta, no
vidjelo se ds je motivirano dobrim ukusom i entuzijazmom žene koje više nije bilo. Sve je
postigla svojim radom.
"Tko je već bio unutra?" upitao je.
"Samo lokalni policajac", rekao je Blake. "Onaj koji ju je pronašao." "Nitko više?“
"Nitko.“
"čak ni vaši momci ili mrtvozornik?" Blake je odmahnuo glavom. "Prvo sam želio tvoja
zapažanja.“
"Ona je još unutra?" "Da, bojim se da jest.“
Na cesti je vladala tišina. čuo se samo huk vjetra koji je puhao kroz žice dalekovoda.
Crveno i plavo svjetlo s rotacije na patrolnom automobilu poigravali su se na leđima Blakeova
odijela, ritmično i nepotrebno.
"OK", rekao je Reacher. "Je li policajac što dirao?“
Blake je ponovno odmahnuo glavom. "Otvorio je vrata, malo prošetao po prizemlju,
popeo se na gornji kat, došao do kupaonice, odmah izašao iz nje i sve prijavio. Dispečer na
centrali imao je osjećaja i odvratio ga od ponovnog ulaska.“
"Ulazna vrata nisu bila zaključana?" "Zatvorena, ali ne zaključana.“
"Je li kucao?" "Pretpostavljam.“
"Dakle, njegovih će otisaka biti na zvekiru. I na unutrašnjoj strani kvake.“
Blake je slegnuo ramenima. "Nije bitno. To ne bi izbrisalo otiske našeg tipa, jer ih on
ionako ne ostavlja." Reacher je kimnuo. "OK.“
Prošao je pored parkiranih vozila i dalje pored početka prilaza. Odšetao je dvadesetak
metara dalje uz cestu.
"Kamo vodi ova cesta?" doviknuo je. Blake je bio deset metara iza njega. "Nikamo,
vjerojatno.“
"Uska je, zar ne?“
"Vidio sam i širih", odvratio je Blake.
Reacher je požurio natrag i pridružio mu se. "Dakle, trebali biste provjeriti blato pored
ceste, možda i gore, iza zavoja." "Zašto?“
"Naš tip je najvjerojatnije došao cestom iz Spokanea. Prošao je pored kuće, nastavio dalje,
okrenuo se i vratio se nazad. Vjerojatno je želio da mu, prije nego što krene na posao, automobil
bude okrenut u pravom smjeru. Tip poput našeg vodio bi računa o putu za bijeg.“
Blake je kimnuo. "OK. Zadužit ću nekoga za to. U međuvremenu me provedite kroz
kuću.“
Doviknuo je upute svojoj ekipi, a Reacher se pridružio Harperovoj na početku šljunčanog
prilaza. Stajali su i čekali Blakea da ih sustigne.
"Dakle, krenimo", rekao je oovaj.
"Ovdje smo na trenutak zastali", rekla je Harperova. "Bilo je užasno tiho. Onda smo došli
do vrata i pokucali.“
"Je li padala kiša?" upitao je Blake.
Ona je bacila pogled prema Reacheru. "Ne. Koliko se sjećam, bilo je suho. Malo sunčano.
Ne vruće. Ali nije bilo kiše.“
"Prilaz je bio suh", rekao je Reacher. "Nije bio prašnjav, ali pijesak se bio osušio.“
"Dakle, na cipelama vam nisu ostali kamenčići?“
"Sumnjam." "OK.“
Stigli su do vrata.
"Stavite ovo na cipele", rekao je Blake. Iz džepa na ogrtaču je izvukao smotuljak velikih
plastičnih vrećica iz samoposluživanja. Stavili su po jednu na svaku cipelu i ugurali krajeve
vrećice u unutrašnju stranu.
"Otvorila je nakon što smo dva puta pokucali", rekla je Harperova. "Kroz špijunku sam
joj pokazala moju značku.“
"Bila je prilično oprezna", potvrdio je Reacher. "Rekla nam je da ju je Julia već prije
upozorila.“
Blake je tužno klimnuo glavom i cipelom omotanom u vrećicu gurnuo ulazna vrata. Ona
su se otvorila uz jednaku škripu koju je Reacher zapamtio prilikom prošlog posjeta.
"Svi smo malo stajali ovdje u hodniku", rekla je Harperova. "Onda nas je ponudila kavom
i svi smo otišli u kuhinju po nju.“
"Je li ovdje nešto promijenjeno?" upitao je Blake.
Reacher se osvrnuo oko sebe. Drveni zidovi, drveni podovi, žute karirane zavjese, stari
naslonjači, prepravljene petrolejske svjetiljke.
"Ništa", rekao je.
"OK, a sada kuhinja", rekao je Blake.
Prešli su u kuhinju. Pod je još uvijek bio ulašten do visokog sjaja. Ormari su bili jednaki,
prostor hladan i prazan, isti kuhinjski strojevi ispod pulta, kuhinjski pribor bio je netaknut. U
sudoperu je bilo posuđa, a jedna od ladica s priborom za jelo bila je nekoliko centimetara
odškrinuta.
"Izgleda drukčije", rekla je Harperova. Stajalaje pokraj prozora. "Danas je sve nekako
sivo.“
"Posuđe u sudoperu", rekao je Reacher. "A ta ladica je bila zatvorena.“
 Okružili su sudoper. U njemu je bio jedan jedini tanjur, čaša, šalica, nož i vilica. Na
tanjuru ostaci prženih jaja i mrvice tosta, u šalici talog od kave.
"Doručak?" rekao je Blake.
"Ili večera", odgovorila je Harperova. "Jaje na tostu, to bi za jednu ženu mogla biti
večera.“
Blake je vrškom prsta otvorio ladicu. Unutra se nalazila gomila jeftinog kuhinjskog
pribora i kućnog alata, malih odvijača, kliješta za žicu, trake za izoliranje i zamjenskih osigurača.
"OK, stoje onda bilo?" upitao je Blake.
"Ja sam ostala ovdje s njom", rekla je Harperova. "Reacher je malo prošetao kućom."
"Pokaži mi", rekao je Blake.
Slijedio je Reachera natrag do hodnika.
"Provjerio sam predsoblje i dnevni boravak", rekao je Reacher. "Pregledao sam prozore i
zaključio da su sigurni.“
Blake je kimnuo. "Nije ušao kroz prozor." "Onda sam izašao van i provjerio okolni teren i
štalu.“
"Najprije ćemo na gornji kat", rekao je Blake. "OK.“
Reacher je išao prvi. Bio je vrlo svjestan kamo ide. Vrlo svjestan ds je prije možda samo
trideset sati tim putem išao čovjek za kojim su tragali.
"Provjerio sam sobe. U glavnu spavaću sobu otišao sam na kraju.“
"Idemo", rekao je Blake.
Prošli su cijelom dužinom glavne spavaće sobe. Zastali su na vratima kupaonice.
"Idemo", ponovio je Blake.
Pogledali su unutra. Sve je bilo besprijekorno čisto. Nigdje nije bilo nikakvog znaka da se
nešto dogodilo, osim kade. Ona je bila puna zelene boje, otprilike sedam osmina, s obrisom
mišićave žene koja pluta odmah ispod površine i kojoj se koža pretvorila u plastiku, zarobivši joj
tijelo. Svaka crta bila je vidljiva. Bedra, trbuh, grudi. Glava, koja je bila zabačena unazad. Brada,
čelo, Neznatno otvorena usta, usne razvučene u gotovo neprimjetnu grimasu.
"Sranje", rekao je Reacher. "Da, sranje", uzvratio je Blake.
Reacher je stajao na mjestu i pokušavao pročitati znakove. U stvari, pokušavao ih je
pronaći. No, nije ih bilo. Kupaonica je bila potpuno ista kao i prije.
"Ima li čega?" upitao je Blake.
On je odmahnuo glavom. "Nema." "OK, idemo pregledati vani.“
U tišini su se spustili niz stepenice. Harperova ih je čekala u hodniku. Pogledala je
Blakea, puna očekivanja. On je samo odmahnuo glavom, kao da joj govori nema ničega. Možda
je govorio i nemoj ići gore. Reacher ga je kroz stražnja vrata izveo u dvorište. "Provjerio sam
prozore s vanjske strane", rekao je.
"Tip nije unutra ušao kroz prokleti prozor", po drugi put je rekao Blake. "Ušao je kroz
vrata.“
"Ali kako, dovraga", rekao je Reacher. "Kad smo mi dolazili ovamo, ti sije unaprijed
obavijestio telefonom, Harperova je mahala svojom značkom i vikala FBI, FBI, a ona se ipak
praktički skrivala u kući. A i kad nam je napokon otvorila vrata, tresla se poput suhog lista.
Dakle, kako ju je on nagovorio da mu otvori?“
Blake je slegnuo ramenima. "Kao što sam ti rekao na početku, ove žene poznaju tu osobu.
Vjeruju mu. On im je nekakav stari prijatelj ili tako nešto. Pokuca im na vrata, one pogledaju
kroz špijunku, široko se nasmiješe i odmah mu otvaraju vrata.“
Vrata podruma bila su netaknuta. Veliki lokot na lancu oko kvaka još uvijek je bio na
svome mjestu. Garažna vrata na štali bila su zatvorena, ali ne i zaključana. Reacher je poveo
Blakea unutra i zastao u mraku. Unutra se nalazio novi Jeep i gomile kartonskih kutija. Tu je bila
i kutija sa strojem za pranje rublja, čiji je kraj bio malo otvoren i s njega visjela ljepljiva traka. Tu
je i bila radna ploča s uredno posloženim alatom. Police su bile netaknute.
"Nešto je drukčije", rekao je Reacher. "Što?“
"Pustite me da razmislim.“
Stajao je na mjestu, otvarajući i zatvarajući oči, uspoređujući scenu ispred sebe sa
sjećanjem u svojoj glavi, kao da jednu pored druge uspoređuje dvije fotografije. "Automobil je
pomaknut", rekao je.
Blake je uzdahnuo, kao da je duboko razočaran. "I mora biti. Odmah nakon što ste vi
otišli odvezla se do bolnice." Reacher je kimnuo. "Nešto drugo." "Što?“
"Pustite me da razmislim." I onda je ju je ugledao. "Sranje", kazao je.
"Što?“
"Promaklo mi je. Oprostite, Blake, promaklo mi je." "Što ti je promaklo?“
"Ova kutija stroja za pranje rublja. Ona je već imala stroj. Izgledao je potpuno nov. U
kuhinji je, ispod pulta.“
"Pa što? Morao ds je biti upravo u ovoj kutiji. Prije nego je postavljena, kad god se to
dogodilo.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Ne. Prije dva dana taje kutija bila je potpuno nova i
zalijepljena. Sad je otvorena.“
"Jesi li siguran?“
"Potpuno siguran. Ista kutija, potpuno isto mjesto. No, onda je bila zatvorena, a sada je
otvorena.“
Blake je prišao kutiji. Iz džepa je izvadio penkalu i njenim plastičnim dijelom podignuo
poklopac. Zurio je u ono stoje unutra ugledao.
"Ova kutija je već bila ovdje?" Reacher je kimnuo. "Zalijepljena." "Kao ds je tek
dostavljena?“
"Da.“
"OK", rekao je Blake. "Sada znamo kako prenosi boju. Dostavlja je unaprijed, u kutijama
strojeva za pranje rublja.“
Sjediš ondje, znojiš se sat vremena i na koncu nema sumnje da kutija nije ponovno
zatvorena. To nije učinjeno, a niti je ona to učinila za tebe. To je sada sigurno, ne može se poreći
i s time se treba suočiti.
Jer, ponovno zatvaranje kutije jamči određenu vremensku odgodu. Znaš kako istražitelji
rade. Kutija s upravo dostavljenim kućanskim aparatom u garaži ili u podrumu ne bi trebala
privući apsolutno nikakvo zanimanje. To bi trebalo biti skroz na dnu liste prioriteta. Bila bi samo
još jedan komad kućnog otpada, koji se može naći gotovo svugdje. Praktički nevidljiv. Pametna
si ti osoba. Znaš kako ti ljudi rade. Tvoj najbolji pogodak dosad bila je pretpostavka da je
istražitelji koji prvi pregledavaju lokaciju uopće neće otvoriti. To je bilo tvoje predviđanje koje se
pokazalo apsolutno točnim, tri puta zaredom. Na Floridi, u New Hampshireu i u Kaliforniji te su
kutije bile dio nečijeg inventara, ali nitko ih nije otvorio. Možda bi ih njihovi nasljednici puno
kasnije, kad dođu počistiti kuće, otvorili i pronašli sve te prazne kante, čime bi sranje izašlo na
vidjelo, no dotad bi već ionako bilo daleko prekasno. Zajamčena odgoda, tjednima, pa čak i
mjesecima.
No ovaj put će sve biti drukčije. Prošetat će garažom, a tamo će poklopci kutije biti
podignuti. S kartonom se to obično događa, pogotovo na vlažnom zraku kakav je tamo. Poklopci
će biti savijeni prema gore. Bacit će pogled unutra i tamo sigurno neće ugledati stiropor oko
bijelog blještavog emajla, zar ne?
 Donijeli su prenosive električne lampe i poredali ih oko kutije stroja za rublje, kao da se
radi o nekakvom meteoru s Marsa. Stajali su tamo, sagnuti od struka prema dolje, kao da se radi o
nečem radioaktivnom. Zurili su u kutiju i pokušavali otkriti njenu tajnu. Bila je to obična kutija
za kućanski aparat, načinjena od tvrdog smedeg kartona, presavijenog i spojenog onako kako je
to uobičajeno kod takvih kutija. Na smeđem kartonu stajali su natpisi ispisani crnom tintom. Na
sve četiri strane dominiralo je ime proizvođača. Poznato ime, uobličeno i tiskano, kao da se radi o
uglednoj marki. Ispod njega nalazio se broj modela stroja za rublje, a ispod toga nejasan crtež
koji je trebao predstavljati sam stroj.
Ljepljiva traka također je bila smeđe boje. Bila je prerezana uzduž vrha kutije, kako bi se
ona otvorila. U kutiji nije bilo ničega osim deset kanti veličine petnaest litara. Bile su posložene
na dvije gomile od po pet.
Na kantama su se nalazili poklopci, kao da su vraćeni na staro mjesto nakon upotrebe. Tu
i tamo su na krajevima bili oštećeni, tamo gdje se poslužilo nečim oštrim kako bi se otvorilo
kante. Na rubu svake kante nalazio se uredan trag osušene boje, tamo gdje se ona izlijevala u
kadu.
Same kante bile su metalne, oblika običnog cilindra. Bez naziva proizvođača. Bez marke.
Bez uobičajenog hvalisanja o kvaliteti, trajnosti ili površini koju boja može prekriti. Samo mala
naljepnica s natiskanim dugačkim brojem i malim riječima Camo/ Green.
"Je li ova uobičajena?" upitao je Blake.
Reacher je kimnuo. "Standardna pošiljka'za teren.“
"Tko je koristi?“
"Bilo koja motorizirana postrojba. Nose je sa sobom za male popravke i dotjerivanje.
Velike autoradionice koriste se velikim strojevima i raspršivačima.“
"Dakle, nije rijetka?“
Reacher je odmahnuo glavom. "Potpuno suprotno od toga.“
U garaži je nastupila tišina.
"OK, idemo ih izvaditi", rekao je Blake.
Krimtehničar s gumenim rukavicama na rukama nagnuo se naprijed i izvadio kante iz
kutije, jednu po jednu. Poredao ih je na radni stol Alison Lamarr. Potom je ponovno otvorio
poklopce kutije. Pomaknuo je jednu svjetiljku kako bi osvijetlio njenu unutrašnjost. Na dnu
kutije ostalo je pet otisaka u obliku kruga, utisnutih duboko u karton.
"Kante su bile pune kad su stavljene unutra", kazao je tehničar.
Blake se pomaknuo unatrag i sa snopa svjetla ušao u sjenu. Okrenuo je leđa kutiji i
zagledao se u zid.
"Dakle, kako je to dospjelo ovdje?" upitao je.
Reacher je slegnuo ramenima. "Kao što ste rekli, unaprijed je dostavljeno.“
"Ali nije ga dostavio on." "Ne. On ne bi dolazio dvaput." "Nego tko drugi?“
"Tvrtka za dostavu. Tip je sve poslao unaprijed. FedExom, UPSom ili nekom trećom."
"Ali kućanske strojeve obično dostavlja dućan u kojem su kupljeni. Svojim kamionom." "Ne i
ovaj", rekao je Reacher. "Ovo nije stiglo iz nikakvog dućana tehničke robe.“
Blake je uzdahnuo, kao ds je cijeli svijet oko njega poludio. Potom se okrenuo i iz sjene
ponovno zakoračio na svjetlo. Zurio je u kutiju. Prošetao je oko nje. Na jednoj strani bila je
oštećena. Na mjestu gdje je karton očito bio pokidan nalazio se oštećenje otprilike četvrtastog
oblika. Vidio se donji sloj kartona, grub i otvoren. Kut svjetlosti sa svjetiljki naglašavao je
njegovu naboranu strukturu.
"Naljepnica dostavljača", rekao je Blake.
"Možda jedna od onih malih najlonskih omotnica", rekao je Reacher. "Znate, onih na
kojim piše Dokument priložen.“
"Pa, gdje je? Tko ju je otrgnuo? Sigurno nije tvrtka za dostavu. One ih ne skidaju.“
"Tip ju je skinuo", rekao je Reacher. "Nakon svega. Tako da mu ne možemo ući u trag."
Zastao je. Kazao je mi. Ne vi. Tako da mu ne možemo ući u trag. Ne tako da mu ne možete ući u
trag. I Blake je to primijetio, pa je podigao pogled.
"Ali kako do dostave uopće može doći?" upitao je. "Ikako? Zamisli da si Alison Lamarr,
da samo sjediš kod kuće i da ti se FedEx, UPS ili netko treći pojavi sa strojem za rublje kojeg
nikad nisi naručio? Ne bi prihvatio dostavu, zar ne?“
"Možda se to dogodilo kad nije bila kod kuće", rekao je Reacher. "Možda kad je bila u
bolnici, sa svojim ocem. Možda je vozač to jednostavno dovezao do garaže i ostavio ovdje.“
"Zar mu ne bi trebao njezin potpis?“
Reacher ponovno slegne ramenima. "Ne znam. Nikad mi nije dostavljan stroj za rublje.
Pretpostavljam da im ponekad i ne treba potpis. Tip koji je slao vjerojatno je napisao da nije
potreban.“
"No ona bi je ugledala prvi idući put kad bi ušla u garažu. im bi parkirala auto, kad bi se
vratila kući.“
Reacher je kimnuo. "Da, morala bi. Kutija je dovoljno velika.“
"Pa, što onda?“
"Dakle, nazovite UPS, Fed Ex ili koga već možete. Možda je ona sama pokidala
omotnicu. Možda ju je unijela u kuću, do telefona, kako bi im pročitala pojedinosti.“
"Zašto nije otvorila kutiju?“
Reacher se namrštio. "Ako je pomislila da nije njena, zašto bije otvorila? Samo bije opet
morala zatvarati.“
"Je li nešto spomenula tebi i Harperovoj? Bilo što o neobjašnjivim dostavama?“
"Ne. Ali možda tada nije sve povezala. Zabune se događaju, zar ne? One su normalne u
životu.“
Blake je kimnuo. "Pa, ako u kući ima ikakvih detalja, mi ćemo ih pronaći. Tehničari će
provesti neko vrijeme ondje, čim mrtvozornik obavi svoj dio posla.“
"Mrtvozornik neće pronaći ništa", rekao je Reacher.
Blake se namrgodio. "Ovaj put će morati.“
"Pa, morat ćete to drukčije učiniti", rekao je Reacher. Usredotočio se na ono vi. "Morali
biste izvaditi cijelu kadu. Odnijeti je u neki veliki laboratorij u Seattleu. Možda je i staviti u avion
i odnijeti u Quantico:“
"Kako dovraga možemo izvaditi cijelu kadu?" "Srušite zid. Srušite i krov, upotrijebite
dizalicu.“
Blake je na trenutak zastao i razmislio o toj mogućnosti. "Pretpostavljam da bismo mogli.
Trebalo bi nam dopuštenje, naravno. Ali, obzirom na*okolnosti, ovo bi morala biti
Julijina kuća, zar ne? Ona je, valjda, prvi rod?“
Reacher je kimnuo. "Dakle, nazovite je. Pitajte. Dobijte dopuštenje. I recite joj da provjeri
terenske izvještaje s ostale tri lokacije. Ova stvar s dostavom mogla bi biti jednokratna, ali ako
nije, to mijenja sve.“
"Kako mijenja sve?“
"Jer to znači da se ne radi o tipu koji ima vremena naokolo vozikati kamion s bojom.
Znači da može biti bilo tko, ako se koristi avionom, netko tko može doći i otići dok kažeš keks.“
Blake se vratio u kombi da obavi svoje telefonske razgovore, a Harperova je pronašla
Reachera i njih dvoje prošetali su pedeset metara uz cestu, do mjesta gdje su u blatu pored ceste
agenti iz ureda u Spokaneu pronašli tragove guma. Već je pao mrak, pa su se poslužili
svjetiljkama. Bilo je jasno što se dogodilo. Netko je skrenuo automobilom uz lijevu stranu ceste,
okrenuo upravljač, vozio unatrag po cesti, stražnjim gumama prešao desni rub ceste i potom se
vratio odakle je i došao. Tragovi prednjih guma imali su kružni oblik, zbog okretanja upravljača,
no tragovi zadnjih bili su dovoljno jasni. Nisu bili ni preširoki, ni preuski.
"Vjerojatno limuzina srednje veličine", kazao je jedan od ljudi iz Spokanea. "Prilično
nove zimske gume, veličine možda 195/70, promjera možda 14 inča. Dobit ćemo točan tip guma
kad analiziramo uzorak kretanja. A izmjerit ćemoi razmak među tragovima, pa možda dođemo i
do točnog modela automobila.“
"Misliš da je to naš tip?" upitala je Harperova.
Reacher je kimnuo. "Mora biti, zar ne? Razmisli malo. Svatko tko traži točnu adresu vidi
kuću stotinu metara ispred sebe, usporava da provjeri kućni broj i zaustavlja se. čak i ako to ne
učini, staje nekoliko metara dalje i vraća se unatrag. Nitko se neće odvesti pedeset metara dalje,
čekati da zamakne iza zavoja i tek onda se okrenuti. Taj je tip tražio ovo mjesto, razgledao ga i
bio oprezan. Bio je to on, bez sumnje.“
Ostavili su ekipu iz Spokanea da postavi minijaturne vodootporne šatore iznad tragova i
krenuli prema kući. Blake je stajao pored kombija i čekao ih, osvijetljen svjetlom kuće iza njega.
"Na sva tri mjesta zabilježene su kutije kućanskih aparata", kazao je. "Nema nikakvih
informacija o sadržaju. Nitko se nije sjetio pogledati. Šaljemo lokalne agente da provjere. Moglo
bi potrajati jedan sat. A Julia nam je rekla da možemo krenuti s vađenjem kade. Trebat će mi i
neki inženjeri, pretpostavljam.“
Reacher je polako kimnuo glavom i onda zastao, sleđen novom misli koja mu je pala na
um.
"Trebali biste provjeriti još nešto", rekao je. "Trebali biste načiniti popis onih jedanaest
žena i nazvati sedam do kojih još nije došao. Pitajte ih.“
Blake ga je pogledao. "Što ćemo ih pitati? Zdravo, jeste li još žive?“
"Ne, pitajte ih jesu li imale kakve dostave koje nisu očekivale. Nekakve naprave koje nisu
naručile. Jer, ovaj tip očigledno ubrzava, možda je za sljedeću već sve pripremio i kreće u
akciju.“
Blake ga je još malo gledao, a potom klimnuo glavom, ponovno se vratio u kombi i
dohvatio telefon s njegovog ležišta.
"Neka to učini Poulton ", doviknuo mu je Reacher. "Previše je osjetljivo za Lamarrovu."
Blake je samo buljio u njega, ali svejedno je zatražio Poultona. Kazao mu je što treba i završio s
razgovorom u roku od jedne minute.
"Sada ćemo čekati", rekao je.

***

"Gospodine", kazao je vodnik.

Popis je bio u ladici, a ladica je bila zaključana. Pukovnik je sjedio nepomično za svojim
stolom i zurio u umjetnu rasvjetu svojeg ureda bez prozora, ne fokusirajući se ni na što, duboko
razmišljajući, pokušavajući se oporaviti. Najbolji način za oporavak bio bi razgovor s nekim.
Znao je to. Problem koji se podijeli odmah je prepolovljen. Tako to funkcionira u golemim
institucijama poput vojske. Ali, naravno, nije mogao ni s kim razgovarati o ovome. Gorko se
nasmiješio. Zurio je u zid i dalje razmišljao. Vjeruj u sebe, eto što će pomoći. Tako je snažno bio
usredotočen na oporavljanje, da mu je vjerojatno promaknulo kucanje na vratima. Kasnije je
shvatio da se ono vjerojatno ponovilo nekoliko puta, pa mu je bilo drago ds je popis u ladici, jer
ga više ne bi mogao sakriti kad je vodnik ušao. Bio je ukrućen i očigledno blijed, jer se vodnik
odmah počeo ponašati zabrinuto.
"Gospodine?" ponovio je.
Nije odgovorio. Nije pomicao pogled sa zida.
"Pukovniče?" kazao je vodnik.
Okrenuo je glavu, s naporom, kao da teži cijelu tonu. Ništa nije kazao. "Vaš automobil je
stigao, gospodine", kazao je vodnik.
ekali su sat i pol, natrpani u kombiju. Predvečerje se pretvorilo u noć i postalo je jako
hladno. Gusta noćna rosa skupljala se na vjetrobranskom staklu i na prozorima. Od disanja se
zamaglila i unutrašnjost. Nitko nije pričao. Svijet oko njih se umirio. Izdaleka bi se povremeno
začuo zvuk neke životinje, koji je brzo putovao planinskim zrakom, no osim toga nije bilo
apsolutno ničega.
"Vraško mjesto za živjeti", rekao je Blake. "Ili umrijeti", dometnula je Harperova.
S vremenom se ipak oporaviš, a onda se opustiš. Jako si nadaren. Sve je bilo dobro
osigurano, dvaput, tri puta. Tajanstvenost je obavijana, sloj za slojem. Znaš kako istražitelji rade.
Znaš da neće pronaći ništa više od očitog. Neće otkriti odakle je došla boja. Ili tko ju je nabavio.
Ili tko ju je dostavio. Znaš da neće. Znaš kako ti ljudi rade. A tvoja pamet daleko nadmašuje
njihovu. Daleko, daleko nadmašuje. Dakle, opusti se.
Ali, svlada te razočaranje. Počinjena je greška. A ovo s bojom bilo je jako zabavno. I sada
je vjerojatno više ne možeš koristiti. Ali možda se možeš sjetiti nečeg još boljeg. Jer jedno je
vraški sigurno. Sada se više ne možeš zaustaviti.
Zazvonio je telefon u kombiju. Jak elektronski zvuk razbio je tišinu. Blake je podigao
slušalicu s ležišta. Reacher je na drugoj strani začuo nejasan glas koji je govorio brzo.
Ne ženski, nego muški glas. Poulton, ne Lamarrova. Blake je napeto slušao, a oči su mu gledale
u prazno. Potom je spustio slušalicu i zagledao se u vjetrobransko staklo.
"Što?" upita Harper.
"Lokalni momci vratili su se i provjerili kutije strojeva", kaže Blake. "Sve su bile čvrsto
zalijepljene, kao nove. No svejedno su ih otvorili. U svakoj je bilo deset kanti za boju. Deset
praznih kanti. Upotrijebljenih, istih kao one koje smo mi pronašli.“
"No kutije su bile zalijepljene?" upitao je Reacher.
"Ponovno zalijepljene", rekao je Blake. "Izbliza su vidjeli. Tip je nakon svega ponovno
zalijepio kutije.“
"Pametan tip", rekla je Harperova. "Znao je da zatvorena kutija neće privući puno
pažnje.“
Blake joj je kimnuo. "Jako pametan tip. Zna kako mi razmišljamo.“
"Ali više nije potpuno pametan", rekao je Reacher. "Inače ne bi zaboravio ponovno
zalijepiti ovu, zar ne? Njegova prva greška.“
"Ima postotak od devedeset devet posto", rekao je Blake. "Zbog čega je za mene dovoljno
pametan.“
"Nigdje nije bilo naljepnica na pošiljkama?" upitala je Harperova. Blake je odmahnula
glavom. "Sve su odlijepljene.“
"Uklapa se", rekla je ona.
"Zar doista?" upitao je Reacher. "Dakle, evo, zašto bi se sjetio skinuti naljepnice sa svih
kutija, a zaboravio ponovno zalijepiti kutiju.“
"Možda ga je ovaj put nešto omelo", rekla je ona. "Kako? Ovo baš nije Times Square.“
"Dakle, što hoćeš reći? Umanjuješ njegovu pamet? Ranije se to koliko je pametan činilo
jako važnim. Htio si se njegovom velikom pameću poslužiti kako bi nam svima dokazao da smo
u krivu.“
 Reacher ju je pogledao i kimnuo glavom. "Da, svi vi i jeste, u krivu." Potom se okrenuo
Blakeu. "Zaista bismo morali malo popričati o njegovom motivu.“
"Kasnije", rekao je Blake.
"Ne, sada. Važno je.“
"Kasnije", ponovio je Blake. "Još niste čuli pravu dobru vijest." "A to je?" "Ona druga
stvarčica do koje smo došli." U vozilu je nastupila tišina. "Sranje", rekao je Reacher. "Još jedna
žena je dobila dostavu, zar ne?" Blake je odmahnuo glavom.
"Pogrešno", rekao je. "Svih sedam ih je dobilo.“
 ŠESNAEST

"Znači, idete u Portland, Oregon", rekao je Blake. "Ti i Harperova.“

"Zašto?" upitao je Reacher.
"U posjet Riti Scimeca. Onoj poručnici o kojoj si nam govorio? Onoj stoje silovana dolje
u Floridi? Živi blizu Portlanda. U malom selu, istočno od grada. I jedna je od onih jedanaest s
tvojeg popisa. Možeš otići tamo i pregledati njezin podrum. Kaže da tamo ima potpuno novi stroj
za pranje rublja. U kutiji." "Je li je otvorila?" upitao je Reacher.
Blake je odmahnuo glavom. "Ne, agenti iz Portlanda provjerili su telefonom. Rekli su joj
da ništa ne dira. Netko u ovom trenutku putuje prema njoj.“
"Ako je tip još uvijek na ovom području, Portland bi mogao biti njegov idući izbor.
Dovoljno je blizu.“
"Točno", rekao je Blake. "Baš zato je netko na putu prema tamo.“
Reacher je kimnuo. "Dakle, sada ih čuvate? A stoje sada s onim manjkom ljudi u sedlu i
konja u štali?“
Blake je slegnuo ramenima. "Hej, samo sedam ih je još živo, pa je zbog toga puno lakše
skupiti dovoljno ljudi.“
Bio je to tipičan policijski humor, u automobilu punom policajaca, ovakvih ili onakvih, no
svejedno je bio pomalo neumjestan. Blake je lagano pocrvenio i skrenuo pogled na drugu stranu.
"Gubitak Alison me pogodio, kao i svakoga", rekao je. "Kao i njenu obitelj, znate?"
"Pogotovo njenu sestru, pretpostavljam", rekao je Reacher.
"Nemoj mi ni govoriti", rekao je Blake. "Gotovo se srušila kad je čula vijest. Praktički je
ostala bez zraka. Nikad je nisam vidio tako uznemirenu." "Trebali biste je skinuti s ovog
predmeta.“
Blake je odmahnuo glavom. "Treba mi." "Nešto vam treba, to je vraški sigurno." "Nemoj
mi govoriti.“
Na karti koju im je Blake pokazao, udaljenost između Spokanea i malog sela istočno od
Portlanda iznosila je oko pet stotina i četrdeset kilometara. Uzeli su automobil kojim ih je lokalni
agent došao pokupiti u zračnoj luci. Na komadu papira na ploči pričvršćenoj za vjetrobransko
staklo još uvijek je stajala adresa Alison Lamarr. Reacher se na trenutak zagledao u nju. Potom je
otrgnuo papir, zgužvao ga i bacio na mjesto za noge u stražnjem dijelu automobila. U pretincu
za rukavice pronašao je penkalu i na sljedeći list papira zapisao upute. 90W395S84W35S26W.
Napisao ih je dovoljno velikim slovima i brojevima kako bi ih vidio i dok umoran sjedi u mraku.
Ispod velikih brojki još uvijek se nazirala adresa Alison Lamarr,.čiji su tragovi ostali zbog
snažnog pritiska vrha penkale lokalnog agenta.
"Recimo da je to šest sati", rekla je Harperova. "Ti vozi tri, a ja ću ostala tri.“
Reacher je kimnuo. Kad je upalio motor, već je bio mrkli mrak. Okrenuo je automobil na
cesti, od jednog do drugog kraja, okrećući upravljač točno onako kako je znao ds je to učinio
njihov tip, samo dva dana ranije i dvije stotine metara južno. Vozio je uskom krivudavom
nizbrdicom do ceste broj 90 i ondje skrenuo desno. Kad su prošli svjetla grada promet se
prorijedio, a on se brzom vožnjom zaputio prema zapadu. Automobil je bio novi Buick, manji i
običniji od Lamarrinog, no možda je upravo zato bio i brži. Ta godina morala je u Birou biti
proglašena godinom General Motorsa. U vojsci je bilo isto. Kupnja službenih automobila
odvijala se po točno određenom redoslijedu, između GMa, Forda i Chryslera, kako se nitko od tih
proizvođača ne bi naljutio na Vladu.
Cesta je išla ravno prema jugu, kroz brdovit teren. Upalio je duga svjetla i još više
povećao brzinu. Harperova se spružila prema njegovoj desnoj strani, naslonila se na sjedalo, a
glava joj se pomakla malo prema njemu. Kosa joj se prosula po sjedalu i u odsjaju svjetla s ploče
s upravljačima prelijevala se u crvenoj i zlatnoj boji. On je držao jednu ruku na upravljaču, dok
mu se druga odmarala u krilu. U retrovizoru je vidio svjetla. Maglenke automobila poskakivale
su i pomicale se oko kilometar i pol iza njega. Približavale su se jako brzo. On je povećao brzinu
na preko sto kilometara na sat.
"U vojsci si naučio tako brzo voziti?" upitala je Harperova.
Nije odgovorio. Prošli su pored gradića po imenu Sprague, a cesta se ispravila. Na
Blakeovoj karti vidjelo se ds je potpuno ravna sve do gradića Ritzville, trideset i nešto kilometara
ispred njih. Reacher je ubrzao prema sto dvadeset na sat, no svjetla iza njega još uvijek su se brzo
približavala. Trenutak kasnije je u širokom zaobilaznom manevru, pored njih je projurio
automobil, dugačka niska limuzina, izazvavši turbulencije koje su se protegnule cijelih
četiristotinjak metara, preko suprotne trake. Nakon toga se lagano vratio natrag u desnu traku i
odjurio naprijed kao da se FBIov Buick jedva vuče po nekakvom parkiralištu.
"To je brzo", rekao je Reacher.
"Možda je to naš tip", pospano je rekla Harperova. "Možda se i on zaputio u Portland.
Možda ćemo ga večeras uhvatiti.“
"Predomislio sam se", rekao je Reacher. "Ne mislim da vozi. Mislim da putuje avionom."
Ali svejedno je malo povećao brzinu, kako bi mu daleka stražnja svjetla automobila ostala u
vidokrugu.
"I što onda?" upitala je Harperova. "Unajmljuje auto u zračnoj luci?“
Reacher je u mraku kimnuo glavom. "To je moja pretpostavka. Oni tragovi guma koje su
pronašli? Jako standardne veličine. Vjerojatno od nekog neprimjetnog automobila srednje
veličine, kakvih rentacar agencije imaju na milijune.“
"Rizično", rekla je Harperova. "Iznajmljivanje automobila ostavlja papirnati trag."
Reacher je ponovno kimnuo. "Kao i kupovanje avionske karte. No ovaj tip je jako organiziran.
Siguran sam da ima lažne dokumente. Slijeđenje papirnatih tragova neće nas odvesti nikamo.“
"Pa, svejedno ćemo to učiniti, pretpostavljam. A to znači i da je bio licem u lice s ljudima
na šalterima agencija.“
"Možda i nije. Možda unaprijed rezervira karte i podiže ih preko kurira.“
Harperova je kimnula. "Onda bi ga on vidio." "Nakratko.“
Cesta je bila dovoljno ravna da bi se brzi automobil kilometar i pol ispred njih dobro
vidio. Reacher je shvatio da ubrzava preko stotinu i trideset na sat kako bi ga pratio. "Koliko
vremena treba da se nekoga ubije?" upitala je Harperova.
"Zavisi kako se to izvodi", rekao je Reacher. "A mi ne znamo kako on izvodi.“
"Ne, ne znamo. To je nešto što moramo otkriti. Ali kako god to činio, prilično je miran i
oprezan oko toga. Nigdje nema nereda ni prolivene boje. Pretpostavljam da mora trajati najmanje
dvadeset, trideset minuta.“
Harperova je kimnula i protegnula se. Dok se pomicala, do Reachera je doplovio dašak
njenog parfema.
"Dakle, razmisli o Spokaneu", rekla je. "Silazi s aviona, preuzima automobil, vozi se pola
sata do kuće Alison Lamarr, tamo provodi pola sata, pola sata se vraća natrag i bježi što dalje. Ne
bi se motao uokolo, zar ne?“
"Ne blizu same kuće, pretpostavljam", rekao je Reacher.
"Dakle, unajmljeni automobil vratio bi za manje od dva sata. Morali bismo provjeriti jako
kratka iznajmljivanja na aerodromima blizu mjesta ubojstava, vidjeti postoji li kakva sličnost.“
Reacher je kimnuo. "Da, morali biste. Tako ćete riješiti ovaj problem, običnim i napornim
radom.“
Harperova se ponovno pomaknula. Okrenula se u svome sjedalu. "Ponekad govoriš mi, a
ponekad vi. Još uvijek se nisi odlučio, ali pomalo se smekšavaš, znaš li to?" "Sviđala mi se
Alison, mislim, barem po onome što sam vidio." "I?“
"I sviđa mi se Rita Scimeca, također, barem po sjećanju. Ne bih želio da joj se nešto
dogodi.“
Harperova je okrene glavu prema naprijed i pogledala u stražnja svjetla kilometar i pol
ispred njih.
"Dakle, drži tog tipa na vidiku", rekla je.
"Naš leti", odgovorio je Reacher. "Ovo nije taj.“
To nije bio on. Nakon što su prošli Ritzville ostao je na cesti 90, koja je vodila dalje
prema zapadu, prema Seattleu. Reacher je skrenuo južno, na pravac 395 koji je vodio ravno
prema Oregonu. Cesta je i dalje bila prazna, ali bila je uža i zavojitija od prethodne, pa je malo
usporio tempo i vratio se svojoj uobičajenoj vožnji.
"Pričaj mi malo o Riti Scimeca", rekla je Harperova.
Reacher je slegnuo ramenima. "Bila je pomalo slična Alison Lamarr, pretpostavljam. Nije
izgledala kao ona, ali širila je jednake vibracije. Oštra, sportski tip, sposobna. Jako smirena u
svemu, koliko se sjećam. Bila je doporučnica. Sjajan dosje. Bez greške je prošla časničke
vježbe.“
Zašutio je. U glavi je zamišljao Ritu Scimeca, predočio ju je kako stoji rame uz rame uz
Alison Lamarr. Dvije sjajne žene, najbolje što bi vojsku moglo zadesiti. "Dakle, evo još jedne
zagonetke", rekao je. "Kako ih on kontrolira?" "Kontrolira?" ponovila je Harperova za njim.
Reacher je kimnuo. "Razmisli o tome. Ulazi u njihove kuće, a trideset minuta kasnije one
su mrtve u kadi, gole, bez ijednog ožiljka na tijelu. Bez ikakvog otpora, bez nereda. Kako to
čini?“
"Uperenim pištoljem, valjda.“
Racher je odmahnuo glavom. "U tome su dvije greške. Ako dolazi avionom, ne može
imati pištolj. Oružje se ne može unijeti u avion. Znaš to, zar ne? Ni ti nisi ponijela svoje.“
"Ako uopće dolazi avionom. U ovom trenutku to je samo nagađanje.“
"OK, ali baš sam razmišljao o Riti Scimeca. Bila je jako oštra ženska. Bila je silovana,
zbog čega je valjda i došla na popis ovog tipa, jer su zbog toga tri čovjeka otišla u zatvor i dobila
otkaz. Ali te su večeri petorica bila došla po nju. Samo trojica su je uspjela silovati, jer jednome
je slomljena zdjelica, a drugome obje ruke. Drugim riječima, borila se poput lavice.“
"Pa?“
"Pa, zar Alison Lamarr ne bi učinila isto? čak i kad bi tip imao pištolj u ruci, zar bi Alison
Lamarr bila kukavica i zar bi oklijevala punih trideset minuta?" "Ne znam", rekla je Harperova.
"Vidjela sije. Nije bila nikakva ljubica. Bila je pravi vojnik. Prošla je obuku u pješaštvu.
Ili bi poludjela i počela se boriti, ili bi kupovala vrijeme i pokušala ga usput nadmudriti. No,
očigledno to nije učinila. Zašto?“
"Ne znam", ponovila je Harperova. "Ne znam ni ja", odgovorio je Reacher. "Morat ćemo
ga pronaći.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Nećete uspjeti." "Zašto?“
"Zato što ste toliko zaslijepljeni tim glupostima oko izrade profila, da griješite oko
motiva, eto zašto.“
Harperova je okrenula glavu i zagleda se kroz prozor, u tamu koja je brzo promicala
pokraj njih.
"Želiš li to obrazložiti?" rekla je.
 "Ne, dok Blake ne skine Lamarr sa slučaja i dok me ne počne slušati. Reći ću to samo
jednom.“
Odmah nakon što su kod Richlanda prešli rijeku Columbia, zaustavili su se dotočiti
gorivo. Reacher je napunio spremnik, a Harperova je otišla u zahod. Kad je izašla, sjela se na
mjesto vozača, spremna za svoja tri sata za upravljačem. Pomaknula je svoje sjedalo naprijed, a
on svoje gurnuo unatrag. Zabacila je kosu iza ramena i namjestila retrovizor. Okrenula je ključ i
upalila motor. Ponovno se zaputila prema jugu i ubrzala. Ponovno su prešli rijeku Columbia, na
mjestu gdje je ona vijugala prema zapadu, i našli su se u Oregonu. 184 je slijedila rijeku, točno
uzduž državne granice.
Bila je to brza, prazna autocesta. U tami ispred njih uzdizao se golemi planinski masiv.
Na nebu su slabašno svijetlile zvijezde. Reacher se naslonio na svoje sjedalo i promatrao ih kroz
svoj prozor, tamo gdje se ovaj spajao s krovom. Već je gotovo stigla ponoć.
"Moraš pričati sa mnom", rekla je Harperova. "Ili ću zaspati za upravljačem.“
"Ista si kao Lamarrova", rekao je Reacher. Harperova se namrštila u mraku. "Ne baš kao
ona." "Ne, valjda ne baš kao ona", odvratio je Reacher.
"Ali svejedno razgovaraj sa mnom. Zašto si otišao iz vojske?" "O tome želiš razgovarati?“
"I to je valjda neka tema.“
"Zašto me svi to pitaju?“
Ona je slegnula ramenima. "Ljudi su znatiželjni." "Zbog čega? Zašto ne bih otišao iz
vojske?“
"Zato što mislim da si tamo uživao. Kao što ja uživam u FBIju.“
"Puno toga me strašno iritiralo.“
Ona je kimnula. "Naravno. I u Birou puno toga iritira. Kao, recimo, kod supružnika.
Dobre i loše strane, no sve je to moje, razumiješ? Nikad se zbog malo iritiranosti ne traži
razvod.“
"Tamo su me se riješili", rekao je on.
"Ne, nije istina. Pročitali smo tvoj dosje. Riješili su se brojki, ali nisu ciljali na tebe. Sam
si se prijavio za odlazak.“
Kilometardva je šutio. Onda je kimnuo. "Prepao sam se", rekao je. Ona ga je pogledala.
"ega?“
"Sviđalo mi se onako kako je bilo. Nisam želio da se promijeni." "U što?“
"U nešto manje, valjda. Bila je to golema, golema stvar. Nemaš pojma kolika. Protezala
se po cijelom svijetu. Namjeravali su sve skupa smanjiti. A ja bih dobio promaknuće, pa bih bio
na višem položaju, u manjoj organizaciji.“
"Što je loše u tome? Velika riba u malom akvariju, zar ne?" "Nisam želio biti velika riba",
rekao je. "Sviđalo mi se biti mala." "Ali nisi bio mala riba", rekla je ona. "Bojnik nije tako mali
čin.“
On je kimnuo. "OK, sviđalo mi se biti riba srednje veličine. Bilo mi je ugodno. Bio sam
pomalo anoniman.“
Ona je odmahnula glavom. "To nisu dovoljni razlozi za odlazak.“
On je podigao pogled prema zvijezdama. Malim točkicama na nebu, milijardama
kilometara iznad njega.
"Velika riba u malom akvariju nema dovoljno mjesta za plivanje", rekao je. "Bio bih
godinama na istom mjestu. Iza nekog velikog stola, a onda pet godina kasnije na drugom mjestu,
za još većim stolom. Tip poput mene, bez političkih vještina ili ikakvih društvenih manira, dospio
bi do mjesta pukovnika i ni milimetar dalje. Odslužio bih svoje, zaglavljen u mjestu. Nakon
petnaest ili dvadeset godina.“
 "Ali?“
"Ali ja sam želio biti u pokretu. Doslovce cijeli život sam se kretao. Bojao sam se stati.
Nisam znao kako bi bilo ostati najednom mjestu, ali pretpostavljao sam da bih to mrzio." "I?“
On je slegnuo ramenima. "I sad sam zaglavljen na jednom mjestu." "I?" ponovila je ona.
On je ponovno slegnuo ramenima, ništa ne rekavši. U autu je bilo toplo. Toplo i udobno.
"Kaži što želiš, Reacheru", rekla je ona. "Izbaci to iz sebe. Zaglavljen si, i?" "I ništa." "Sranje,
ništa. I?“
On je duboko uzdahnuo. "Imam problem s time.“
U automobilu je nastala tišina. Ona je kimnula glavom, kao da ga je razumjela.
"Pretpostavljam da se Jodie ne želi kretati bez prestanka.“
"Pa, bi li ti to željela?“
"Ne znam.“
On je kimnuo. "Problem je u tome što ona zna. Ona i ja odrasli smo na isti način, uvijek
se seleći od baze do baze, po cijelom svijetu, mjesec ovdje, šest mjeseci ondje. I zato ona živi
onako kako živi, zato stoje otišla i sama sebi stvorila taj život, jer tako želi. Zna točno što želi,
zato što točno zna kakva je alternativa.“
"Mogla bi se malo kretati. Odvjetnica je. Mogla bi s vremena na vrijeme promijeniti
posao.“
On je odmahnuo glavom. "To ne ide tako. Stvar je u karijeri. Ona će vrlo brzo postati
partnerom, barem onako kako sada stvari idu, pa će vjerojatno cijeli život raditi u istoj tvrtki. A ja
ionako ne govorim o par godina ovdje, pa tri godine tamo, o kupnji kuće i njenoj prodaji.
Govorim o tome da ću, kad se sutra probudim i ako mi se ide u Oklahomu, Teksas ili bilo gdje
drugdje, to i učiniti. Bez razmišljanja gdje ću se zateći prekosutra.“
"Lutalica.“
"To mi je važno." "Ipak, koliko važno?“
On je slegnuo ramenima. "Ne znam točno." "Kako to misliš saznati?“
"Problem je u tome što to upravo saznajem.“
"Pa, što ćeš učiniti?“
Šutio je cijela dva kilometra. "Ne znam", napokon je rekao. "Mogao bi se naviknuti.“
"Mogao bih", rekao je. "Ali možda i ne bih. Duboko u sebi osjećam ds je to užasno.
Recimo, upravo u ovom trenutku, dok se vozimo cestom prema nekom mjestu u kojem nikada
nisam bio, osjećam se sjajno. Jednostavno ne mogu opisati kako dobro se osjećam.“
Ona se nasmiješila. "Možda je stvar u društvu." I on se nasmiješio njoj. "Možda i jest.“
"Pa, hoćeš li mi još nešto reći?" "Kao, na primjer, što?“
"U čemu griješimo oko motiva ovog tipa?“
On je odmahnuo glavom. "ekaj dok vidimo što ćemo zateći u Portlandu." "Što ćemo tamo
pronaći?“
"Po mojim pretpostavkama, kutiju punu kanti s bojom, apsolutno bez ikakvog traga o
tome odakle su došle ili tko ih je poslao.“
"Pa?“
"Pa, tada ćemo zbrojiti dva i dva i ispast će četiri. Ovako kako vi radite, nikada neće doći
do tog zbroja. Uvijek vam ispada neki velik, dugačak broj, miljama udaljen od broja četiri.“
Reacher je spustio svoje sjedalo još malo unazad i prodrijemao veći dio od ona završna
tri sata Harperove za upravljačem. Predzadnja etapa putovanja vodila ih je sjevernim obroncima
Mount Hooda, cestom 35. Automatski mjenjač Buicka prebacio je u treću brzinu kako bi svladao
uspon, pa ga je brujanje motora ponovno probudilo. Dok je cesta krivudala oko vrha brda,
pogledao je kroz vjetrobransko staklo. Potom je Harperova pronašla skretanje za cestu 26 i
skrenula desno na posljednji dio puta, niz obronke planina prema Portlandu.
Noćna panorama bila je spektakularna. Visoko na nebu ocrtavao se raspršeni oblak,
svijetao Mjesec i blještave zvijezde. Na vrhu planine vidjele su se nakupine snijega. Svijet pod
njima je sjao i izgledao poput šiljaste skulpture od sivog čelika.
"Vidim zbog čega je skitanje privlačno", rekla je Harperova. "Zbog ovakvih prizora.“
Reacher je kimnuo. "Naš planet je velik, jako velik.“
Prošli su kroz uspavani gradić Rhododendron i ugledali znak koji ih je upućivao prema
selu Rite Scimece, osam kilometara dalje niz brijeg. Kad su stigli tamo, već je bilo tri sata ujutro.
Na cesti kojom su prolazili nalazila se benzinska crpka i samoposluga. Obje su bile čvrsto
zatvorene. Ulica se križala s još jednom koja je vodila sjeverno, prema nižem dijelu planine.
Harperova je skrenula na nju. I ova se ulica križala s puno manjih. Scimecina je bila treća po
redu. Protezala se istočno, uzbrdo.
Bilo je lako uočiti njenu kuću. Bilaje jedina s osvijetljenim prozorima u cijeloj ulici. I
jedina ispred koje se nalazio parkiran automobil FBIja. Harperova je parkirala iza limuzine i
ugasila svjetla. Motor automobila se uz lagan trzaj ugasio i najednom ih je okružila tišina.
Stražnji prozor Biroovog automobila bio je zamagljen i u njemu se nazirala nečija glava. Glava se
pomaknula, vrata limuzine su se otvorila i kroz njih je istupio mladić u tamnom odijelu. Reacher i
Harperova su otkopčali svoje pojaseve i otvorili vrata. Iskrali su se van i ostali stajati na
prohladnom zraku, okruženi parama vlastitog daha.
''Ona je unutra, na sigurnom", kazao im je domaći momak. "Rečeno mi je da vas ovdje
pričekam.“
Harperova je kimnula. "A zatim?“
"Zatim ostajem ovdje", rekao je momak. "Vi ćete obaviti razgovor. Ja sam samo
osiguranje, dok stvar ne preuzme ovdašnja policija, u osam ujutro." "Policija će pokrivati
dvadeset i četiri sata na dan?" upitao je Reacher. Momak je odmahnuo glavom, zdvojan.
"Dvanaest", kazao je. "Ja sam u noćnoj.“
Reacher je kimnuo. Nije loše, pomislio je. Kuća je bila velika, četvrtasta, obložena
sindrom i postavljena okomito na ulicu, tako ds je imala pogled prema zapadu. Imala je poveći
trijem s urešenom ogradom. Strmi pad ulice načinio je mjesta za garažu ispod prednjeg dijela
kuće. Garažna su se vrata otvarala bočno, tik pod rubom trijema. Bio je tamo i kratki prilaz za
automobile. Zatim se zemlja podizala u obronak, tako da je ostatak podruma bio ukopan u nj.
Okućnica je bila mala, okružena visokim plotom protiv uragana. Vrt je bio njegovan,
posut cvijećem, boja izblijedjelih pod srebrnom mjesečinom.
"Je li budna?" upitala je Harperova.
Momak je kimnuo. "Unutra je, čeka vas.“
 SEDAMNAEST

S lijeve strane prilaza se spuštala staza i odvajala se kroz tminu oko nekakvog nasada u
kamenjaru, prema širokim drvenim stubama po sredini trijema. Harperova ih je lako preskočila,
ali su pod Reacherovom težinom zaškripile u noćnoj tišini. Prije nego se jeka dospjela odbiti od
brijega, ulazna vrata su se otvorila i na njima se pojavila Rita Scimeca, promatrajući ih. Držala je
ruku na kvaki s unutarnje strane, sa zbunjenim izrazom lica. "Zdravo, Reacheru", kazalaje.
"Scimeca", odvratio je on. "Kako si?“
Slobodnom se rukom poslužila kako bi odmaknula kosu s obrve.
"Pristojno", kazalaje. "Imajući u vidu ds je tri ujutro i ds je FBI upravo svratio kako bi me
izvijestio da sam na nekakvoj listi za odstrel, zajedno sa svojih deset sestara, od kojih su četiri
već mrtve.“
"Novac koji izdvajaš za porez počinje djelovati", kazao je Reacher.
"Dakle, kojeg se vraga družiš s njima?“
Slegnuo je ramenima. "Okolnosti mi nisu ostavile baš mnogo izbora.“
Zurila je u njega, premišljajući se. Na trijemu je bilo hladno. Noćna se rosulja zrcalila na
oličenim daskama. U zraku je bila rijetka niska magla. Iza Scimecinog ramena svjetla su u kući
isijavala toplinom i žutom bojom. Još ga je jedan trenutak neodlučno promatrala.
"Okolnosti?" ponovila je.
Kimnuo je. "Nisu mi ostavile baš mnogo izbora." I ona je kimnula. "Pa, svejedno, lijepo
te je ponovno vidjeti, valjda.“
"I menije drago što te vidim.“
Bila je visoka žena. Niža od Harperove ali, opet, to je bila i većina drugih žena. Bila je
mišićava, ne onako zbijena poput Alison Lamarr, nego na onaj vitak način, nalik trkačicama
maratona. Bila je odjevena u traperice i bezobličan džemper. Glomazne cipele na nogama. Imala
je poludugu smeđu kosu s odrezanim dugim šiškama iznad blistavih smeđih očiju. Posvuda oko
usta imala je grube bore od mrštenja. Prošlo je gotovo četiri godine otkako ju je posljednji put
vidio, i doimala se čitavih četiri godine starija.
"Ovo je specijalna agentica Lisa Harper", kazao je.
Scimeca je kratko kimnula, podozrivo. Reacher je promatrao njene oči. Muškog bi agenta
izbacila s trijema.
"Zdravo", rekla je Harperova. "Pa, uđite, valjda.“
I dalje nije puštala kvaku. Stajala je na pragu, nagnuta naprijed, ne želeći izaći van.
Harperova je stupila unutra, a Reacher je ušao za njom. Vrata su se za njima zatvorila. Zatekli su
se u hodniku uredne male kuće, svježe oličene, ljupko opremljene. Vrlo čiste, opsesivno uredne.
Izgledala je kao dom. Topla i udobna. Intiman prostor. Na podovima su bili vuneni sagovi.
Ulašteni antikni namještaj od blistavog mahagonija. Na zidovima slike. I posvuda vaze s
cvijećem.
"Krizanteme", kazalaje Scimeca. "Sama sam ih uzgojila. Sviđaju ti se?“
Reacher je kimnuo.
"Sviđaju mi se", kazao je. "Premda im ne bih mogao sricati ime." "Vrtlarstvo mi je novi
hobi", rekla je Scimeca. "Dobrano sam se zakačila." Zatim je pokazala prema gostinjskoj sobi.
"I na glazbu", reče. "Dođi vidjeti.“
Soba je imala decentne zidne tapete i ulašten drveni pod. U stražnjem je kutu bio veliki
glasovir. Sjajan crni lak. Njemačko ime umetnuto mjedenim slovima. Pred njim se smjestio veliki
stolac, obložen lijepom crnom kožom. Poklopac glasovira je bio podignut, a na stalku iznad tipki
bile su note, mnoštvo gustih nota na debelom bijelom papiru. "Želiš li nešto poslušati?" upitala je.
"Jasno", kazao je Reacher.
Uvukla se između tipki i stolca i sjela. Položila je ruke na klavijaturu i na trenutak zastala,
a potom su tugaljivi zvuči ispunili prostoriju. Bio je to topao zvuk, i tih, i ona ga je uskladila na
početak pogrebnog marša.
"Imaš nešto veselije?" upitao je Reacher.
"Ne osjećam se veselo", kazalaje.
Svejedno je promijenila melodiju i započnela Mjesečevu sonatu.
"Beethoven", rekla je.
Zrak se ispunio zvonkom melodijom. Držala je stopalo na papučici i zvuk je bio prigušen
i tih. Reacher je zurio kroz prozor na nasade, sive na mjesečini. Sto pedeset kilometara zapadnije
bio je ocean, beskrajan i tih.
"To je već bolje", rekao je.
Odsvirala je do kraja prvog stavka, vjerojatno po sjećanju, jer note na stalku bile su
označene na Chopina. Držala je ruke na tipkama, sve dok nije utihnuo i posljednji akord.
"Lijepo", kazao je Reacher. "Onda, jesi OK?“
Okrenula se od klavijšture i pogledala ga u oči. "Misliš, jesam li se oporavila od grupnog
silovanja od strane trojice tipova kojima sam trebala vjerovati po cijenu života?“
Reacher je kimnuo. "Tako nešto, pretpostavljam.“
"Mislila sam da jesam", rekla je. "Bolje nego što sam to očekivala. Ali sad čujem da me
neki manijak kani ubiti jer sam se žalila. To me je donekle uznemirilo, znaš?“
"Uhvatit ćemo ga", rekla je Harperova, nakon što je zavladao tajac.
Scimeca ju je samo pogledala.
"Onda, možemo li pogledati novu perilicu u podrumu?“
"Ipak, to nije perilica, zar ne?" upitala je Scimeca. "Nije da meni itko išta govori.“
"Vjerojatno je riječ o boji", rekao je Reacher. "U kantama. Maskirna zelena, vojna.“
"emu to?“
"Tip te ubije, ubaci te u kadu i polije te njome." "Zašto?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Dobro pitanje. itava gomila pametnjakovića trenutačno
radi na tome.“
Scimeca je kimnula i okrenula se Harperovoj. "Ti si pametnjakovićka?“
"Ne, gospoja. Ja sam samo agentica", rekla je Harperova. "Jesu li te ikad silovali?“
Harperova je odmahnula glavom. "Ne, gospoja, nisu." Scimeca je kimnula.
"E pa, nemoj to niti dozvoliti", rekla je. "To ti je moj savjet." Uslijedio je muk.
"To ti promijeni život", nastavila je Scimeca. "Moj je promijenilo, to je vraški sigurno.
Vrtlarstvo i glazba, to je sve što sada imam.“
"Dobri hobiji", kazalaje Harperova.
"Kućni hobiji", odvratila je Scimeca. "Ili sam u ovoj sobi ili unutar vidika ulaznih vrata.
Ne izlazim puno i ne volim se susretati s ljudima. Stoga, poslušaj moj savjet, ne dopusti da ti se
to dogodi.
Harperova je kimnula. "Nastojat ću.“
"Podrum", rekla je Scimeca.
Izvela ih je iz sobe i odvela do vrata smještenih pod stubama. Bila su to stara vrata,
načinjena od borovih dasaka, mnogo puta prebojana. Iza njih su se spuštale uske stube, vodeći
dolje, ususret hladnom zraku koji je slabašno zaudarao na benzin i gumu. "Moramo proći kroz
garažu", rekla je Scimeca.
Prostoriju je ispunjavao novi automobil, duga niska zlatna Chrysler limuzina. Prošli su
jedno za drugim pored nje i Scimeca je otvorila vrata u garažnom zidu. Kroz njih se počeo širiti
ustajali podrumski vonj. Scimeca je povukla žicu i upalilo se jarko žuto svjetlo.
"Eto tako", rekla je.
Podrum je grijala peć. Bila je to prostrana četvrtasta prostorija sa širokim policama
postavljenim uz svaki zid. Među poprečnim gredama na stropu nazirala se izolacija od staklenih
vlakana. Iz podnih ploča uzdizale su se cijevi centralnog grijanja. Nasred poda je stajala
usamljena kartonska kutija. Postavljena nakoso naspram zidova, stršila je među urednim
policama što su je okruživale. Bila je to ista kartonska kutija. Jednake veličine, isti smeđi karton,
isti crni otisak slova, isti crtež, isto ime proizvođača. Bila je zatvorena sjajnom smeđom
ljepljivom trakom i izgledala je potpuno nova. "Imaš nož?" upitao je Reacher.
Scimeca je pokazala glavom prema radnom prostoru. Na zid je bio pričvršćen pano
ispunjen uredno poredanim alatkama. Reacher je s klinčića skinuo nož za linoleum, oprezno, jer
su po njegovom iskustvu klinčići obično spadali skupa s alatkom. Ali ne i ovaj. Uočio je kako je
svaki klinčić pričvršćen za dasku jednostavnom plastičnom napravom.
Vratio se do kutije i razderao traku. Okrenuo je nož i drškom se poslužio ne bi li podigao
unutarnje preklope. Ugledao je pet metalnih krugova što isijavaju žutom bojom. Pet poklopaca
kanti za boju što isijavaju svjetlo. Zabio je dršku noža pod jedan od žicanih obruča i podigao
kantu do razine očiju. Okretao ju je na svjetlu. Bila je to obična metalna kanta, označena samo
malom bijelom naljepnicom s otisnutim dugim brojem i riječima Como/Green.
"Svojedobno smo vidjeli nekoliko takvih", rekla je Scimeca. "Je li tako, Reacheru?"
Kimnuo je. "Nekoliko.“
Odložio je kantu natrag u kutiju. Spustio je preklope, otišao u drugi kraj prostorije i
objesio nož natrag na svoje mjesto. Bacio je pogled na Scimecu.
"Kad je ovo stiglo?" upitao je. "Ne sjećam se", rekla je. "Otprilike?“
"Ne znam", rekla je. "Možda prije nekoliko mjeseci.“
"Nekoliko mjeseci?' kazalaje Harperova.
Scimeca je kimnula. "Valjda. Zbilja se ne sjećam.“
"Ti je nisi naručila, zar ne?" kazao je Reacher.
Scimeca je odmahnula glavom. "Već imam jednu. Eno je tamo.“
Pokazala je prstom. U kutu je bio prostor za pranje rublja. Perilica, sušilo, odvod.
Očišćeni sag oslonjen u kutu. Bijela plastična košara i kutije praška za rublje uredno poslagane na
plohi ormarića.
"Nečeg ovakvog bi se sjetila", rekao je Reacher. "Ne bih li?" "Pretpostavila sam ds je to
za moju cimericu, valjda", rekla je. "Imaš cimericu?“
"Imala sam. Odselila je, ima tome nekoliko tjedana." "I mislila si ds je to njezino?“
"Bilo mi je logično", rekla je Scimeca. "Uređuje vlastito domaćinstvo, treba joj perilica,
ne?" "Ali nisi je pitala?“
"Zašto bih? Mislila sam, ako nije moje, čije bi onda moglo biti?" "Pa zašto ju je ostavila
ovdje?“
"Jer je teška. Možda je kanila naći nekoga da joj pomogne. Prošlo je tek nekoliko
tjedana.“
"Je li još nešto ostavila?“
Scimeca je odmahnula glavom. "Ovo je zadnje." Reacher je kružio oko kutije. Primijetio
je četvrtasti oblik na mjestu odakle su otrgnute isprave. "Uzela je sve papire", rekao je.
Scimeca je ponovno kimnula. "Valjda jest. Mora imati uredne papire.“
Stajali su u tišini, troje ljudi oko visoke kartonske kutije, na treperavom žutom svjetlu,
stvarajući nepravilne tamne sjene na podu.
 "Umorna sam", kazalaje Scimeca. "Jesmo li gotovi? Želim da tvoji momci odu odavde."
"Samo još jedna stvar", kazao je Reacher.
"Što?“
"Ispričaj agentici Harper što si radila u službi." "Zašto? Kakve to veze ima s bilo čime?"
"Samo želim da zna.“
Scimeca je slegnula ramenima, zbunjena. "Bila sam na testiranju naoružanja." "Ispričaj joj
o čemu se radilo.“
"Provjeravali smo nova oružja koja su prispijevala od proizvođača.“
"I?“
"Ukoliko su odgovarala specifikaciji, prosljeđivali smo ih višim časnicima." Muk.
Harperova je letimice pogledala Reachera, podjednako zbunjena. "OK", rekao je. "Sad idemo
odavde.“
Scimeca ih je izvela kroz vrata u garažu. Povukla je žicu i utrnula svjetlo. Povela ih je
pored automobila po uskom stubištu gore. Van u hodnik. Prešla je ga je i provjerila kroz špijunku
na vratima. Otvorila ih je. Vani je zrak bio hladan i vlažan.
"Zbogom, Reacheru", rekla je. "Bilo je lijepo ponovno te vidjeti." Potom se okrenula
Harperovoj.
"Trebala bi imati povjerenja u njega", rekla je. "Ja još uvijek imam, znaš. Što ti je vraška
preporuka, vjeruj mi.“
Dok su odlazili stazom, ulazna vrata su se za njima zatvorila. S pet metara razdaljine čuli
su zvuk okretanja ključa. Mjesni ih je agent promatrao dok su ulazili u svoj automobil. Unutra je i
dalje bilo toplo. Harperova je pokrenula motor i pojačala grijanje kako bi tako i ostalo.
"Imalaje cimericu", rekla je. Reacher je kimnuo.
"Znači, tvoja teorija pada u vodu. inilo se da živi sama, međutim nije. Ponovno smo na
početku.“
"Korak dalje, možda. To je još uvijek potkategorija. Mora biti. Nitko nema na meti
devedeset ijednu ženu. To je suludo.“
"Za razliku od čega?" rekla je Harperova. "Od uranjanja mrtvih žena u kadu punu boje?“
Reacher je ponovno kimnuo.
"I što sad?“
"Natrag u Quantico", rekao je.
Trebalo im je gotovo devet sati. Odvezli su se u Portland, mlažnjakom do SeaTaca,
Continentalom do Newarka, Unitedom do DCa, gdje ih je dočekao Biroov vozač i odvezao ih na
jug, u Virginiju. Reacher je prespavao većinu puta, a dijelovi kad je bio budan bili su samo
zamagljeni trenuci umora. Jedva se uspio razbuditi kad su zašli na teritorij baze.
FBIov čuvar na ulazu ponovno mu je izdao oznaku posjetitelja. Vozač je parkirao pred
glavnim ulazom. Harperova ga je odvela unutra i skupa su se dizalom spustili četiri kata pod
zemlju, u konferencijsku salu sa sjajnim zidovima i lažnim prozorima i fotografijama Lorraine
Stanley pričvršćenim na školsku ploču. Televizija je bila stišana, reprize današnjih zbivanja.
Blake, Poulton i Lamarrova su sjedili za stolom, s gomilom papira pred sobom. Blake i Poulton
su izgledali zaposleno i izmučeno. Lamarrova je bila blijeda poput papira pred sobom, upalih
očiju. Napeto je poskočila.
"Pusti da pogodim", rekao je Blake. "Scimecina je kutija stigla prije nekoliko mjeseci i
ona nije bila sasvim sigurna što je tomu razlog. Ni na njoj nije bilo nikakve dokumentacije.“
"Mislila je ds je za njenu cimericu", rekla je Harperova. "Nije živjela sama. Stoga popis
od njih jedanaest ne znači ništa.“
Ali Blake je odmahnuo glavom.
 "Ne, znači isto stoje oduvijek značio", rekao je. "Jedanaest žena za koje se nekome tko je
proučavao dokumentaciju činilo da žive same. Sve ostale smo provjerili telefonom. Osamdeset
poziva. Kazali smo im da smo ljudi iz službe za korisnike dostavljačke tvrtke. Trebalo nam je sat
vremena. Ali nitko nije ništa znao o neočekivanim pošiljkama kutija. Znači, imamo osamdeset
žena izvan kruga i jedanaest u njemu. Stoga Reacherova teorija još uvijek drži vodu. Stvar s
cimericom ga je iznenadila, iznenadit će i tipa." Reacher ga je letimice pogledao, zahvalan. I
pomalo iznenađen.
"Hej, zaslužio si pohvalu", rekao je Blake.
Lamarr je kimnula, pomaknula se i nešto zabilježila na dnu dugog popisa.
"Žao mi je zbog vašeg gubitka", rekao joj je Reacher.
"Možda se moglo izbjeći", kazalaje. "Znate, da ste otpočetka ovako surađivali." Zavladao
je tajac.
"Znači, dobili smo sedam od sedam", rekao je Blake. "Bez dokumentacije, zbunjene
žene.“
"Imali smo još jedan slučaj s cimericom", rekao je Poulton. "Zatim, tri od njih su po
uobičajenom postupku reklamirale pogrešnu isporuku i trebalo im je dosta vremena da to riješe.
Preostale dvije su bile naprosto zbunjene.“
"Bogme, i Scimeca je bila prilično zbunjena", rekla je Harperova.
"Pretrpjela je traumu", kazao je Reacher. "Dobro je da uopće može funkcionirati."
Lamarrova je klimnula. Jedva primjetan, suosjećajan pokret glavom.
"Svejedno, s njome nismo nigdje stigli, zar ne?" rekla je.
"Što je s tvrtkama za dostavu?" upitao je Reacher. "Naganjate li njih?“
"Ne znamo koje su to tvrtke bile", rekao je Poulton. "Nedostaje dokumentacija, sedam od
sedam kutija.“
"Nema baš mnogo opcija", kazao je Reacher.
"Zbilja?" odvratio je Poulton. "UPS, FedEx, DHL, Airbone Express, vražji United States
Postal Service, tkogod, pored bezbroj mjesnih kooperanata.“
"Pokušajte sa svima njima", rekao je Reacher.
Poulton je slegnuo ramenima. "I što da ih pitam? Od deset milijardi paketa koje ste
dostavili u protekla dva mjeseca, možete li izdvojiti one koji nas zanimaju?“
"Morate pokušati", kazao je Reacher. "Počnite sa Spokaneom. Tako zabačena adresa,
Bogu iza nogu, možda se vozač prisjeti.“
Blake se nagnuo naprijed i kimnuo. "OK, pokušat ćemo tamo. Ali samo tamo. Inače će to
biti nemoguća misija.“
"Zašto su žene toliko zbunjene?" upitala je Harperova.
"Zbog kompleksa", odgovorila je Lamarrova. "Baš kao što je Reacher kazao, pretrpjele su
traumu, sve redom, barem donekle. Veliki paket, stigao na njihovo područje bez da su to tražile,
neka vrsta napada. Um se zablokira. To je ono što bih očekivala u ovakvim slučajevima.“
Glas joj je bio tih i napet. Koščate ruke su joj bile položene na stol pred njom. "Menije to
čudno", rekla je Harperova.
Lamarr je odmahnula glavom, strpljivo, poput učiteljice.
"Ne, to je ono što bih očekivala", ponovila je. "Ne promatraj to iz vlastite perspektive. Te
su žene bile napadnute, figurativno ili doslovce, ili oboje. To na ljude ostavlja posljedice.“
"I sad su sve zabrinute", kazao je Reacher. "Zaštita podrazumijeva i reći im o čemu se
radi. Scimeca je zasigurno izgledala prilično potresena. I ima zašto biti. Tamo je prilično
izolirana. Da sam ja taj tip, ona bi mi bila sljedeća. Uvjeren sam ds je i sama sposobna doći do
istog zaključka.“
 "Moramo uhvatiti tog tipa", rekla je Lamarrova.
Blake je klimnuo. "Međutim, neće nam biti lako. Očigledno ćemo zadržati dvadeset i
četverosatno osiguranje nad njih sedam koje su dobile pakete, ali on će to uočiti već na kilometar,
znači nećemo ga uhvatiti na djelu.“
"Nestat će na neko vrijeme", rekla je Lamarrova. "Sve dok opet ne maknemo osiguranje.“
"Koliko ćemo uopće zadržati osiguranje?" upitala je Harperova. Uslijedila je tišina.
"Tri tjedna", rekao je Blake. "Sve dulje od toga postaje suludo." Harperova je zurila u
njega.
"Mora postojati neka granica", rekao je. "Što bi ti htjela? Dvadeset i četiri sata zaštite do
kraja njihovih vražjih života?“
Ponovno tišina. Poulton je zgrnuo svoje papire na gomilu. "Dakle, imamo tri tjedna da ga
pronađemo", rekao je.
Blake je kimnuo i stavio ruke na stol. "Plan je da mijenjamo jedni druge dvadeset i četiri
sata dnevno, tri tjedna, počevši od sada. Jedno od nas spava, dok drugi za to vrijeme rade. Julia, ti
prva imaš pravo odmor, dvanaest sati, počevši od ovog časa.“
"Ne želim.“
Blake se doimao zbunjenim. "Pa, željela ti to ili ne, imaš ga.“
Ona je odmahnula glavom. "Ne, moram biti u tijeku. Neka prvi ide Poulton." "Bez
prepirki, Julia. Moramo se organizirati.“
"Ali, ja sam dobro. Moram raditi. A ionako ne bih sad mogla zaspati.“
"Dvanaest sati, Julia", rekao je Blake. "Svejedno imaš pravo na odmor. Sućutni dopust, i
gotova priča.“
"Neću ići", odvratila je. "Hoćeš.“
"Ne mogu", rekla je. "Moram biti uključena upravo sad.“
Sjedila je tamo, neumoljivo. S odrješitošću koja joj se čitala na licu. Blake je uzdahnuo i
odvratio pogled. "Upravo sad ne možeš biti uključena", rekao je. "Zašto ne?“
Blake je pogledao ravno u nju. "Jer su upravo dovezli tijelo tvoje sestre na obdukciju. A u
to ne možeš biti uključena. Ne mogu to dopustiti.“
Pokušala je odgovoriti. Usta su joj se dvaput otvorila i zatvorila, ali iz njih nije izišao
nikakav zvuk. Zatim je jednom trepnula i odvratila pogled. "Dakle, dvanaest sati", rekao je Blake.
Piljila je dolje u stol.
"Hoću li dobiti podatke?" tiho je upitala. Blake je kimnuo.
"Da, bojim se da ćeš morati", odgovorio je.
 OSAMANEST

Područni Biroov tim u Spokaneu naporno je radio čitavu noć, uz dobru suradnju građevinske
tvrtke, tvrtke za iznajmljivanje dizalica, vučne službe i službe za prijevoz zrakoplovnog tereta.
Građevinci su razmrsili kupaonicu Alison Lamarr i isključili dovod vode. Biroovi stručnjaci za
rad na poprištu zločina omotali su cijelu kadu jakom plastikom, dok su građevinci izvadili
prozorsko okno i odstranili stražnji zid sve do razine poda. Dizaličari su namjestili remenje
platna pod omotanom kadom, provukli kuku kroz rupu na zidu zgrade i izvukli težak teret van u
noć. Zibao se na prohladnom zraku i spustio polako na drveni sanduk pričvršćen za teretni
prostor kamiona koji je upaljenog motora čekao na cesti. Prijevoznivi su u sanduk uštrcali
purpjenu, ne bi li učvrstili teret, zatim prikucali poklopac i odvezli se ravno u zrakoplovnu luku u
Spokaneu. Sanduk je ukrcan u zrakoplov koji je već čekao, i odletio je izravno u vojnu
zrakoplovnu bazu Andrews, gdje ga je pokupio helikopter i prenio u Quantico. Potom ga je
iskrcao viličar, obzirno smjestio u laboratorijski teretni prostor i ostavio ga da tamo čeka sat
vremena, dok se Biroovi forenzičari ne dovinu točnom slijedu postupka.
"U ovom trenutku samo želim znati uzrok smrti", rekao je Blake.
Sjedio je na jednoj strani dugog stola patologijske konferencijske sale, tri zgrade i pet
katova udaljen od Odjela za znanost o ponašanju. Harperova je sjedila pored njega, zatim do nje
Poulton, i potom Reacher, kao posljednji u redu. Sučelice njima sjedio je Quanticov viši patolog,
liječnik po imenu Stavely, imenu koje je Reacheru odnekud bilo poznato. Tip je očigledno imao
nekakvu glasovitu reputaciju. Svi su se prema njemu ophodili s poštovanjem. Bio je to krupan
muškarac crvenog lica, neobično veseo. Ruke su mu bile goleme i crvene i doimale su se
nezgrapnima, premda najvjerojatnije to nisu bile. Pored njega je sjedio glavni tehničar, povučen,
suhonjav muškarac koji je izgledao kao ds je nečim silno zaokupljen.
"Iščitali smo podatke iz ostalih slučajeva", rekao je Stavely i zastao.
"Što znači...?“
"Što znači da nisam odviše optimističan", rekao je Stavely. "New Hampshire je pomalo
udaljen od svega, slažem se, ali oni dolje na Floridi i u Kaliforniji vide dosta toga.
Pretpostavljam, da se imalo što naći, dosad bi vas već obavijestili o tome. Dobri su oni
ljudi, tamo dolje.“
"Bolji su ovamo gore", kazao je Blake.
Stavely se nasmiješio. "Laskanje otvara sva vrata, je li?“
"Nije to laskanje.“
Stavely se i dalje smiješio. "Ako se nema što za pronaći, što možemo?" "Mora biti nešto",
rekao je Blake. "Ovaj put je učinio pogrešku, s kutijom." "Pa?“
"Pa, možda je učinio više od jedne pogreške, ostavio nešto što ćete pronaći." Stavely je
promislio o tome. "Pa, ne nadajte se previše, to je sve što mogu reći." Zatim je iznenada ustao,
isprepleo svoje snažne prste i protegnuo ruke. Okrenuo se svojem tehničaru. "Onda, jesmo li
spremni?“
Suhonjavi muškarac je kimnuo. "Pretpostavljamo da će boja na površini biti sasušena,
možda do dva ili tri centimetra debljine. Ukoliko je odvojimo uokolo s emajla, mogli bismo
umetnuti vreću pod tijelo i izvaditi je.“
"Dobro", kazao je Stavely. "Ostavi stoje više moguće boje oko nje. Ne želim je
poremetiti." Tehničar je žurno izašao, a Stavely ga je slijedio, očigledno držeći kako će ostalih
četvero izmarširati za njim, što i jesu učinili, s Reacherom posljednjim u nizu.
Patologijski se laboratorij nije razlikovao od ostalih koje je Reacher vidio. Bio je to
prostran prizemni prostor, jarko osvijetljen stropnim svjetiljkama. Zidovi i pod su bili obloženi
bijelim pločicama. U sredini prostorije nalazio se veliki obdukcijski stol od blistavog čelika. Stol
je u središtu imao umetnut odvodni ispust. Ispust je bio spojen izravno na čeličnu cijev koja je
ulazila u pod. Stol je bio okružen gomilom kolica prepunih instrumenata. Sa stropa su visjele
cjevčice za ispiranje. Na stalcima su bile kamere, i vage, i kućišta za ventilatore. ulo se tiho
brujanje ventilatora i ćutio se snažan vonj sredstva za dezinfekciju. Zrak je bio ustajao i hladan.
"Kute, i rukavice", kazao je Stavely.
Pokazao je na čelični ormarić ispunjen složenim kutama i kutijama rukavica za
jednokratnu uporabu. Harperova ih je dodala ostalima.
"Vjerojatno nećemo trebati maske", kazao je Stavely. "Rekao bih da će najviše smrdjeti
boja.“
Oćutjeli su je čim su bolnička kolica prošla kroz vrata. Gurao ih je tehničar a na njima je
bila položena vreća s tijelom, napuhana, glatka i uprljana zelenom bojom. Boja je probila kroz
zatvarač i iscurila niz čelične noge prema kotačima, ostavljajući za sobom paralelne tragove po
podnim pločicama. Tehničar je koračao između tragova. Kolica su štropotala, a vreća se kotrljala
i zibala poput golema balona ispunjenog uljem. Tehničaru su ruke sve do ramena bile umrljane
bojom.
"Prvo je stavi na rendgen", rekao je Stavely.
Momak je usmjerio kolica u drugom pravcu i zaputio se prema zatvorenoj prostoriji sa
strane laboratorija. Reacher je koraknuo naprijed i otvorio mu vrata. inilo se kao da su teška
čitavu tonu.
"Ispunjena su olovom", rekao je Stavely. "Tamo ih zbilja dokrajčimo. Velike, velike doze
zračenja, tako da možemo vidjeti sve što želimo. Nije da moramo brinuti o njihovom
dugoročnom zdravstvenom stanju, je li?“
Tehničar je na trenutak nestao, a potom se vratio u laboratorij i za sobom zatvorio teška
vrata. Začulo se udaljeno snažno brujanje koje je potrajalo sekundu i zatim utihnulo.
Vratio se unutra i ponovno izašao, gurajući kolica. Još uvijek su ostavljala trag na
pločicama. Zaustavio ih je pored obdukcijskog stola.
"Preokreni je", rekao je Stavely. "2elim da joj je lice okrenuto prema dolje.“
Tehničar je stao iza njega i nagnuo se preko stola, pa objema rukama dohvatio bliži rub
vreće i napola je pridigao s kolica, a napola položio na stol. Potom je otišao na drugu stranu i
trzajem je podigao i preokrenuo. Vreća je tresnula zatvaračem okrenuta prema dolje, a masa se u
njoj uvukla, pa okrenula, pa uzbibala, pa se napokon smirila. Boja je iscurila na ulašteni čelik.
Stavely je pogledao na njega, pa iza na pod, koji je posvuda bio iskrižan zelenim tragovima.
"Kaljače, ljudi", rekao je. "Bit će je posvuda.“
Izmaknuli su se i Harperova je u ormariću pronašla nekoliko pari plastične obuće i dodala
ih drugima. Reacher je nataknuo svoje i vratio se kako bi pogledao boju. Nadolazila je kroz
zatvarač poput spore, guste plime.
"Donesi snimku", kazao je Stavely.
Tehničar je ponovno nestao u komori za rendgen i vratio se s velikim sivim snimkama
tijela Alison Lamarr. Predao ih je Stavelyju. Stavely ih je protresao i podigao prema stropnom
svjetlu.
"U tren", rekao je. "Poput polaroida. Blagodati znanstvenog napretka.“
Promiješao ih je poput krupijea, pa jednu od njih izdvojio i podigao u zrak. Otišao je do
svjetlosne kutije na zidu, uključio prekidač i postavio snimku nasuprot svjetlu, pridržavajući je
svojim krupnim prstima.
"Pogledajte ovo", rekao je.
 Bila je to snimka srednjeg dijela, točno od prsne kosti pa do pubičnog područja. Reacher
je vidio obrise avetinjski sivih kostiju, rebara, kralješnice, karlice, s podlakticom i
rukom položenom pod pravim kutom preko njih. I još jedan oblik, neproziran i toliko svijetao ds
je isijavao čistom bijelom bojom. Metal. Tanak i oštar, dužine otprilike kao ruka. "Nekakva
alatka", rekao je Stavely.
"Druge nisu imale ništa takvoga", rekao je Poulton.
"Doktore, moramo to smjesta vidjeti", rekao je Blake. "To nam je iznimno bitno." Stavely
je odmahnuo glavom. "Trenutačno je pod njezinim tijelom, jer je preokrenuta. Doći ćemo do
toga, ali to neće biti tako brzo.“
"Koliko?“
"Koliko god bude potrebno", rekao je Stavely. "Ovo će biti vraški prljavo.“
Pričvrstio je sive snimke, nanizavši ih na svjetlosnu kutiju. Potom se odmaknuo od
sablasnog zaslona i stao ih proučavati.
"Kostur joj je relativno neoštećen", kazao je. Pokazao je na drugu snimku. "Lijevo
zapešće je bilo slomljeno i zaliječeno, vjerojatno prije nekih deset godina." "Bavila se sportom",
kazao je Reacher. "Rekla nam je njezina sestra." Stavely je kimnuo. "Onda ćemo provjeriti
ključnu kost.“
Pomaknuo se ulijevo i proučio prvu snimku. Pokazivala je lubanju i vrat i ramena.
Ključna je kost blještala i spuštala se dolje prema prsnoj kosti.
"Mali lom", rekao je Stavely, pokazujući. "Upravo sam to i očekivao. Sportaš sa
slomljenim zapešćem obično će imati i slomljenu ključnu kost. Padnu s koturaljki ili bicikla ili
čega već ne, izbace ruku ne bi li ublažili pad, a umjesto toga završe sa slomljenim kostima.“
"Ali nema novijih ozljeda?" upitao je Blake.
Stavely je odmahnuo glavom. "Ove su stare desetak godina, možda više. Nije ubijena
tupim predmetom, ako si na to mislio.“
Pritisnuo je prekidač i svjetla iza snimaka je nestalo. Okrenuo se obdukcijskom stolu i
ponovno isprepleo prste, a njihovo je pucketanje odjeknulo u tišini.
"OK", rekao je. "Bacimo se na posao.“
Povukao je cjevčicu s namota ugrađenog na stropu i okrenuo malenu pipu umetnutu u
njezinu mlaznicu. Začulo se pištanje i potekao je mlaz čiste tekućine. Žestoke, spore tekućine,
oporog, snažnog mirisa.
"Aceton", rekao je Stavely. "Moram očistiti ovu prokletu boju.“
Upotrijebio je aceton na vreći s tijelom i na čeličnom stolu. Tehničar se poslužio
kuhinjskim ručnicima, brišući vreću i gurajući mutnu tekućinu prema odvodu. Vonj kemikalije
bio je prejak.
"Ventilator", rekao je Stavely.
Tehničar se odmaknuo i okrenuo prekidač iza sebe, a zvuk ventilatora na stropu
promijenio se iz brujanja u glasnije hučanje. Stavely je približio mlaznicu i vreća je počela
mijenjati boju iz mokre zelene u mokru crnu.
Zatim je spustio cjevčicu do stola, kako bi vrtlog tekućine pod vrećom usmjerio ravno u
ispust. "OK, škare", rekao je.
Tehničar je s kolica dohvatio škare i razrezao kut vreće. Iz nje je pohrlila zelena boja. Vir
acetona ju je zahvatio i tromo je usmjerio prema odvodu. Nastavila je nadolaziti, dvije minute, tri,
pet. Vreća se smirila i opustila, kao ds je ispražnjena. Potom je prostorija postane tiša. ulo se još
samo hučanje ventilatora i pištanje cijevi.
"OK, a sad počinje zabava", rekao je Stavely.
Predao je cijev tehničaru i s kolica uzeo skalpel, kako bi uzduž rasporio vreću, od jednog
kraja na drugi. Zarezao je poprijeko vrh i dno i počeo polako skidati gumu. Podigla se
i odlijepila s kože. Posuvratio ju je u dva duga trzaja. Tijelo Alison Lamarr se razotkrilo, ležeći
licem nadolje, sluzavo i umrljano bojom.
Stavely se poslužio skalpelom kako bi rasporio gumu oko stopala, pa gore uz noge, oko
kontura kukova, uz slabine, pored lakata, oko ramena i glave. Povlačio je trake gume sve je dok
nije sasvim nestalo, osim prednjeg dijela, sada zatočenog između skorene boje i čelika stola.
Pokorica od boje sada je bila okrenuta stolu, jer je tijelo bilo preokrenuto. Odozdo je bila
skrućena i mjehurasta. Izgledala je poput površine nekog dalekog planeta. Stavely je počeo
ispirati rubove, na mjestima gdje se prilijepila za kožu. "Neće li je to nagristi?" upitao je Blake.
Stavely je odmahnuo glavom. "Ovo je poput odstraniivača laka za nokte.“
Na mjestima gdje se boja isprala koža je poprimila zelenkasto bijelu boju. Stavely je
vršcima prstiju u rukavicama počeo guliti koru. Snaga njegovih ruku pomaknula je tijelo. Podiglo
se i palo, mlohavo. Gurnuo je cijev pod nju, tražeći tvrdoglave spojeve. Tehničar je stao pored
njega i podigao joj noge. Stavely je posegnuo rukom pod njih i odrezao pokoricu skupa s gumom,
zgulivši ih s njezinih bedara. Aceton je neprestano istjecao, ispirući u odvod zeleni potok boje.
Stavely je prešao na glavu. Smjestio je cijev na potiljak i promatrao kako joj otopina
natapa kosu. Kosa joj je bila stravična. Slijepljena i skorena od boje. Mlaz ju je nanosio na
njezino lice, poput kakvog krutog mrežastog kaveza.
"Morat ću je odrezati", rekao je. Blake je kimnuo, natmuren. "Pretpostavljam da morate",
rekao je.
"Imala je lijepu kosu", kazala je Harperova. Glas joj je bio gotovo nečujan u buci
ventilatora. Napola se okrenula i uzmaknula za korak. Ramenom je dotaknula Reacherove grudi.
Ostala je tako sekundu dulje nego je bilo potrebno.
Stavely je uzeo novi skalpel s kolica i počeo njime prolaziti kroz kosu, što je bliže mogao
skorenoj boji. Zavukao je snažnu ruku pod ramena i podigao je. Glava se oslobodila, ostavivši
kosu slijepljenu u koru, poput korijena mangrovog stabla zapletenog u močvari. Zarezao je po
kori i gumi i oslobodi još jedan dio.
"Nadam se da ćete uhvatiti tog tipa", rekao je.
"To nam je u planu", rekao je Blake.
"Okreni je na drugu stranu", rekao je Stavely pomoćniku.
Lako su je pomaknuli. Aceton pomiješan s glatkom bojom na čeličnoj se podlozi stola
ponašao poput maziva. Skliznula je licem prema gore i ostala tako ležati, sablasna pod svjetlima.
Koža joj je bila zelenkasto bijela i smežurana, umrljana i umazana bojom. Oči su joj bile
otvorene, kapci obrubljeni zelenim. Na sebi je imala posljednje ostatke vreće zalijepljene za
kožu, od grudi pa sve do bedara, nalik na staromodni kupaći kostim koji joj štiti čednost.
Stavely je opipao rukom i pod gumom pronašao metalni alat. Načinio je rez na ostatku
vreće, zakopao prste unutra i izvukao predmet, kao u nekakvoj grotesknoj parodiji na operaciju.
"Odvijač", rekao je.
Tehničar ga je isprao u acetonu i podigao. Bila je to kvalitetna alatka s teškom plastičnom
drškom i oštricom od kromiranog čelika.
"Slaže se s ostalima", rekao je Reacher. "Iz njene kuhinjske ladice, sjećate se?" "Na licu
ima ogrebotine", najednom će Stavely.
Uzeo je cijev, ispirući joj lice. Razotkrio je obraz i četiri usporedne posjekotine koje su se
protezale od oka do vilice.
"Je li i ranije ovo imala?" pitao je Blake.
"Ne", uglas su odvratili Harperova i Reacher. "Onda, stoje to?" upitao je Blake.
"Je li bila dešnjakinja?" upita Stavely. "Ne znam", rekao je Poulton.
 Harperova je kimnula. "Mislim da jest.“
Reacher je sklopio oči i u mislima se vratio u njenu kuhinju, dok ju je promatrao kako mu
dolijeva kavu iz lončića.
"Dešnjakinja", rekao je.
"Slažem se", rekao je Stavely. Pregledavao joj je ruke i dlanove. "Desna joj je ruka
snažnija od lijeve. Težaje.“
Blake je bio nagnut preko, promatrajući ozlijeđeno lice. "Pa?" "Mislim da se sama
ozlijedila", rekao je Stavely. "Jeste li sigurni?“
Stavely je kružio oko vrha stola, tražeći najbolje osvjetljenje. Posjekotine su bile
podbuhle od boje, svježe i otvorene.
"Ne mogu biti sasvim siguran", rekao je. "To vam je jasno. Ali postoji vjerojatnost. Da ih
je nanio tip, kakvi su izgledi da bi to učinio na jedinom mjestu gdje je to i sama mogla učiniti?“
"Natjerao ju je da to učini", rekao je Reacher.
"Kako?" upita Blake.
"Ne znam kako. Ali natjerao ih je da učine prokleto mnogo toga. Mislim da ih tjera da
same napune kadu bojom.“
"Zašto?“
"Odvijač. Služi da otvaranje poklopaca. Posjekotina se dosjetio kasnije. Ds je o njima
razmišljao unaprijed, natjerao bije da donese kuhinjski nož umjesto odvijača. Ili zajedno s
odvijačem.“
Blake je zurio u zid. "Gdje su sada kante?“
"Na analizi materijala", rekao je Poulton. "Ovdje. Pregledavaju ih.“
"Onda odnesi odvijač tamo. Vidi ima li kakvih tragova koji se podudaraju.“
Tehničar je stavio odvijač u čistu plastičnu vrećicu za dokazni materijal, a Poulton je
trzajem zbacio sa sebe kutu i odbacio kaljače, pa žurno napustio prostoriju.
"Ali zašto?" rekao je Blake. "Zašto bije natjerao da se sama ovako ozlijedi?" "Bijes?"
kazao je Reacher. "Kazna? Poniženje? Uvijek sam se pitao zašto nije bio nasilniji.“
"Ove su posjekotine vrlo plitke", rekao je Stavely. "Pretpostavljam da su malo krvarile, ali
nisu bile previše bolne. Dubina je posve jednaka, cijelom dužinom, svaka od njih. Znači, nije se
opirala.“
"Možda nekakav obred", rekao je Blake. "Neka vrst znamenja. Znače li što četiri
usporedne linije?“
Reacher je odmahnuo glavom ."Meni ništa.“
"Kako ju je ubio?" upitao je Blake. "To je ono što moramo znati." "Možda ju je proboo
odvijačem", rekla je Harperova.
"Nema znaka tomu", rekao je Stavely. "Nema vidljivih ubodnih rana ni najednom mjestu
na kojem može doći do smrtne ozljede.“
Već je bio razderao posljednji dio vreće i sada je ispirao boju sa srednjeg dijela tijela,
pipajući prstima pod mlazom acetona. Tehničar je uklonio ostatak gume, a ona je ostala ležati
naga pod svjetlima, nemoćna, mlitava i potpuno beživotna. Zagledan u nju, Reacher se sjetio
vesele živahne žene koja se smiješila očima i; odašiljala energiju poput malenog sunca.
"Je li moguće ubiti nekoga, a da patolog ne može otkriti način?" upitao je.
Stavely je odmahnuo glavom. "Ne i ovaj patolog", rekao je.
Prekinuo je dovod acetona i pustio cijev da se povuče na svoj namotaj na stropu.
Odstupio je i prebacio ventilaciju na uobičajenu jačinu. Soba je ponovno utihnula. Tijelo
je ležalo na stolu, čisto koliko je to" moglo biti. Pore i bore kože bile su umrljane zelenim, a sama
je koža bila grudasta i bijela, nalik nečemu što živi pod morem. Ostatci kose stršili su grubo
odrezani oko skalpa, uokvirujući mrtvo lice.
"Postoje dva temeljna načina za ubiti osobu", rekao je Stavely. "Ili ćeš zaustaviti rad srca,
ili prekinuti dotok kisika u mozak. Ali učiniti bilo što od to dvoje bez ostavljanja ikakva traga, to
je već vražja smicalica.“
"Kako biste zaustavili rad srca?" upitao je Blake.
"Ispaljivanjem metka ravno u njega?" rekao je Stavely. "Zračna embolija bi bila najbolji
način. Veliki zračni mjehur, injektiran ravno u krvotok. Krv cirkulira iznenađujuće brzo, a zračni
će mjehur pogoditi srce poput kamena, poput sićušnog internog metka. Šok koji uslijedi obično
ima fatalne posljedice. Upravo stoga bolničarke podignu injekciju, ištrcaju malo tekućine i
kvrcnu je noktom. Da budu sigurne kako nema zraka u otopini." "Uočili biste ubod injekcije, zar
ne?“
"Možda da, a možda i ne bih. Definitivno ne na lešu u ovakvom stanju. Koža je uništena
bojom. Međutim, dalo bi se uočiti unutarnje oštećenje na srcu. Provjerit ću, jasno, kad
je otvorim, ali nisam odviše optimističan. Na ostalima trima nisu pronašli ništa takvoga. A ovdje
pretpostavljamo dosljedan modus operandi, zar ne?“
Blake je kimnuo. "Što je s dotokom kisika u mozak?“
"Laički rečeno, riječ je o gušenju", rekao je Stavely. "To je moguće učiniti bez da se
ostave vidljivi dokazi. Klasičan primjer bila bi kakva postarija osoba, bolesna i slaba, kojoj stave
jastuk preko lica. Prilično nemoguće dokazati. Ali ovdje se ne radi o postarijoj osobi. Ona je
mlada i snažna.“
Reacher je kimnuo. Jednom je i sam ugušio čovjeka. Bilo je to davno, tijekom njegove
duge i burne karijere. Valjalo mu je uprti svom svojom snagom da bi lice tipa zadržao pritisnuto
o madrac, dok se ovaj ritao i mlatarao, prije nego je napokon skončao. "Luđački bi se borila",
rekao je.
"Da, mislim da bi", rekao je Stavely. "A pogledajte je samo. Pogledajte joj muskulaturu.
Ne bi bilo lako s njome.“
Reacher je umjesto toga odvratio pogled. Prostorija je bila tiha i hladna. Posvuda je bilo
jezive zelene boje.
"Mislim ds je bila živa", rekao je. "Kad je ušla u kadu." "Razlog?" upitao je Stavely.
"Nije bilo nereda", kazao je Reacher. "Nimalo. Kupaonica je bila besprijekorna. Koliko je
imala? Pedeset, pedeset i pet kilograma? Vraški teško mrtvo tijelo za podignuti i staviti u kadu, a
da se pritom ne ostavi ama baš nikakav nered.“
"Možda je kasnije ulio boju", rekao je Blake. "Preko nje.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Tada bi isplivala, zasigurno. ini se kako je kliznula ravnu
unutra, kao kad ulaziš u kupku. Znaš ono, prvo umočiš nožni prst, zatim uđeš u vodu.“
"Morali bismo načiniti pokus", rekao je Stavely. "Ali mislim da se slažem s time ds je
skončala u kadi. Kod prve tri nije postojao nikakav dokaz da su uopće bile taknute. Nije bilo
modrica, ogrebotina, ničeg. Kao ni posmrtnih oštećenja. Pomicanje leša obično znade oštetiti
zglobne ligamente, jer nema napetosti mišića koja bi ih zaštitila. U ovom bih trenutku rekao da su
sve što su činile učinile vlastitom voljom.“
"Osim što se nisu ubile", rekao je Harper.
Stavely je kimnuo. "Samoubojstvo u kadi prilično je ograničeno na utapanje pod
utjecajem alkohola ili opijata, ili pak rezanjem vena u toploj vodi. Očigledno, ovdje nije riječ o
suicidu.“
"A nisu se ni utopile", rekao je Blake.
Stavely je ponovno kimnuo. "Prve tri nisu. Nema nikakvog znaka tekućine u plućima. Za
ovu ćemo doznati čim je otvorim, ali ne bih se kladio u to.“
 "Pa kako je onda, dovraga, to učinio?" upitao je Blake.
Stavely je zurio dolje u tijelo, na licu mu se ocrtavalo nešto nalik sućuti.
"U ovom trenutku, nemam pojma", rekao je. "Dajte mi dva sata, možda tri, i možda nešto
otkrijem.“
"Ne pada vam ništa na pamet?“
"Pa, imao sam jednu teoriju", rekao je Stavely. "Utemeljenu na onome što sam iščitao o
ostale tri. Problem je u tome što sad mislim ds je ta teorija sasvim besmislena.“
"Kakvu teoriju?“
Stavely je odmahnuo glavom. "Kasnije, može? A sada morate otići. Otvorit ću je i ne
želim da za to vrijeme budete ovdje. Treba joj privatnosti, u takvim trenucima.“
 DEVETNAEST

Oni su ostavili svoje kute i zaštitnu obuću u kutu pored vrata i krenuli lijevo pa desno kroz
prolaze i hodnike, prema prednjem izlazu iz zgrade patologije. Prema glavnoj zgradi su se
zaputili duljim putem, preko parkirališta, kao da će im svježe strujanje prohladnog jesenjega
zraka otjerati vonj boje i smrti. U potpunoj tišini su se spustili liftom četiri kata pod zemlju. Prošli
su uskim hodnikom, uletjeli u konferencijsku salu i tamo zatekli Juliju Lamarr kako sama sjedi za
stolom, pogleda uprtog u stišani televizijski ekran.
"Ne bi trebala biti ovdje", rekao joj je Blake.
"Ima li kakvih zaključaka?" tiho je upitala. "Od Stavelyja?“
Blake je odmahnuo glavom. "Kasnije. Trebala si otići kući.“
Ona je slegnula ramenima. "Rekla sam ti. Ne mogu otići kući. Moram biti u tijeku." "Ali
iscrpljena si.“
"Želiš reći da od mene nema koristi?“
Blake je uzdahnuo. "Julia, molim te. Moram sve organizirati. Kad padneš u nesvijest, od
tebe mi nema koristi.“
"To se neće dogoditi.“
"Bila je to zapovijed, to ti je jasno?“
Lamarrova je odmahnula rukom, kao da odbija. Harperova je zurila u nju. "Bila je to
zapovijed", ponovio je Blake.
"Aja sam se oglušila", rekla je Lamarrova. "I što ćeš učiniti? Moramo raditi. Imamo tri
tjedna za uhvatiti tog tipa. To nije puno vremena." Reacher je odmahnuo glavom. "To je dovoljno
vremena.“
Harperova je usmjerila svoj pogled na njega. "Ako razmotrimo njegove motive, smjesta",
rekao je. Uslijedio je muk. Lamarrova se ukočila na svojem stolcu.
"Mislim ds je njegov motiv sasvim očit", rekla je.
Glas joj je bio leden. Reacher se okrenuo sučelice njoj i ublažio izraz lica, nastojeći
poštivati činjenicu da joj je obitelj u dva dana nestala s lica Zemlje.
"Meni nije", rekao je.
Lamarrova se okrenula Blakeu, kao da ga preklinje.
"Ne možemo se ponovno početi prepirati oko toga", rekla je. "Ne sad.“
"Moramo", kazao je Reacher.
"Taj smo posao već obavili", ispalila je.
"Smirite se, ljudi", zazvao je Blake. "Opustite se. Imamo tri tjedna i nećemo ni dana
potratiti na prepirku.“
"Potratit ćete sve ukoliko nastavite ovako", kazao je Reacher.
Najednom se zrak ispunio napetošću. Lamarrova je zurila u stol. Blake je šutio. Zatim je
kimnuo glavom.
"Imaš tri minute, Reacheru", rekao mu je. "Reci nam što ti je na umu.“
"Griješite u vezi njegova motiva", kazao je Reacher. "To mi je na umu. Navodi vas da
tražite na pogrešnim mjestima.“
"Taj smo posao već obavili", ponovila je Lamarrova.
"Pa, valja nam ga obaviti ispočetka", blago je rekao Reacher. "Jer ga nećemo pronaći ako
nastavimo gledati na pogrešnim mjestima. To ima smisla, zar ne?“
"Treba li nam to?" rekla je Lamarrova.
"Dvije minute i trideset sekunda", rekao je Blake. "Reci nam što imaš, Reacheru."
Reacher je uzdahnuo. "Riječ je o iznimno pametnom tipu, zar ne? Vrlo, vrlo pametnom.
Pametnom u svakom smislu. Počinio je četiri umorstva, bizarna, razrađenih scenarija, i za sobom
nije ostavio ni najmanju trunčicu dokaza. Učinio je samo jednu pogrešku, ostavivši jednu kutiju
otvorenu. A i to je bila prilično trivijalna greška, jer nas nije nikamo odvela. Znači, imamo tipa
koji se uspješno nosi s tisućama odluka, tisućama pojedinosti, u žurbi i pod stresnim uvjetima.
Ubio je četiri žene, a mi dosad ne znamo čak ni kako.“
"I onda?" rekao je Blake. "U čemu je poanta?“
"U njegovoj inteligenciji", kazao je Reacher. "To je osobit tip. Praktičan, učinkovit,
prizeman. vrsto stoji nogama na zemlji. Pomno planira i pragmatičan je. Rješava probleme.
Iznimno je sabran. Nosi se sa stvarnošću.“
"I onda?" ponovio je Blake.
"Onda dozvolite da vam postavim pitanje. Imate li problema s crncima?" "Molim?“
"Samo mi odgovorite na pitanje." "Ne, nemam.“
"Dobri ili loši, baš kao i svi drugi, zar ne?" "Jasno. Dobri ili loši." "Što je sa ženama?
Dobre ili loše, kao i sve druge, zar ne?“
Blake je kimnuo. "Jasno.“
"A što kad bi vam neki tip kazao da crnci nisu dobri, ili pak žene?" "Rekao bih mu da
griješi.“
"Rekli bi da griješi, i znali bi da griješi, jer duboko u sebi znate pravu istinu.“
Blake je ponovno kimnuo. "Jasno. Pa?“
"Pa, to je i moje iskustvo. Rasisti u načelu nisu u pravu. Seksisti, također. O tome nema
spora. U načelu, to je sasvim iracionalno stajalište. Dakle, promislite malo o tome. Tip koji ima
provale bijesa po pitanju ovih zlostavljanja je tip koji griješi. Tip koji krivi žrtve, i on griješi. I tip
koji ide uokolo tražeći osvetu, on vraški griješi. Sjeban je. Mozak mu ne funkcionira ispravno.
Nije razuman. Ne nosi se sa stvarnošću. Ne može. Duboko u sebi, on je neka vrsta idiota.“
"Pa?“
"Ali naš tip nije idiot. Upravo smo se svi složili ds je iznimno pametan. Ne ekscentrično
pametan, ne suludo pametan, nego razumno pametan, racionalan i pragmatičan. Nosi se sa
stvarnošću. Upravo smo se oko toga složili.“
"Pa?“
"Znači, ne motivira ga bijes spram tih žena. To ne može biti. Nije moguće. Ne možeš biti
razumno pametan i u isto vrijeme razumno lud. Ne možeš biti racionalan i iracionalan. Ne možeš
se nositi sa stvarnošću i istodobno se ne nositi.“
Vladao je muk.
"Mi znamo koji je njegov motiv", rekla je Lamarrova. "Što bi drugo moglo biti? Ciljana
skupina je suviše precizna, da bi se radilo o nečemu drugom.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Sviđalo se to vama ili ne, onako kako vi opisujete njegov
motiv, nazivate ga poremećenim. Ali poremećen tip ne bi mogao počiniti ove zločine."
Lamarrova je stisnula zube. Reacher je čuo kako škljocaju i škrguću. Promatrao ju je.
Odmahivala je glavom. Tanka joj se kosa pomicala s glavom, kruto, kao ds je puna laka za kosu.
"I onda, koji je njegov pravi motiv, pametnjakoviću?" upitala je muklim i tihim glasom.
"Ne znam", kazao je Reacher.
"Ne znaš? Bolje ti je da se šališ. Dovodiš u pitanje moje vještačenje, a ne znaš?“
"Riječ je o nečemu jednostavnom. Uvijek je tako, zar ne? U devedeset i devet od sto
slučajeva, ono jednostavno se pokaže točnim. Ljudi, možda ovdje dolje kod vas to tako ne
funkcionira, ali tako je to u stvarnom svijetu.“
Nitko nije prozborio ni riječi. Zatim su se vrata otvorila i u tišinu je stupio Poulton, nizak i
bljedunjav, sa slabašnim smiješkom što mu je titrao pod brkom. Osmijeh je iščeznuo čim je
njime ovladalo ozračje koje je vladalo u prostoriji. Nečujno je sjeo do Lamarrove i pokorno pred
sebe izvukao gomilu papira.
"Što se događa?" upitao je.
Blake je kimnuo prema Reacheru. "Ovaj ovdje pametnjaković dovodi u pitanje Julijino
vještačenje o motivu.“
"Onda, što nije u redu s motivom?“
"Pametnjaković nam upravo kani reći. Došao si taman na vrijeme da čuješ stručnu
procjenu.“
"Što je s odvijačem?" upitao je Reacher. "Ima li kakvih zaključaka?“
Poultonu se smiješak vratio na lice. "Ili ovaj, ili identičan odvijač upotrijebljen je za
skidanje poklopaca. Otisci se savršeno poklapaju. Ali, stoje to s motivom?" Reacher je uzdahnuo
i pogledao lica nasuprot njemu. Blakeovo, neprijateljsko. Lamarrove, blijedo i napeto. Harperove,
znatiželjno. Poultonovo, bezizražajno. "OK, pametnjakoviću, slušamo", rekao je Blake.
"Riječ je o nečemu jednostavnom", ponovio je Reacher. "Nečem jednostavnom i
očiglednom. I običnom. I dovoljno unosnom da to vrijedi štititi.“
"On nešto štiti?“
Reacher je kimnuo. "To je moja pretpostavka. Mislim da možda uklanja osobe koje su
nečemu svjedočile." "Svjedočile čemu?“
"Nekoj vrsti rekete, pretpostavljam." "Kakvoj vrsti reketa?“
Reacher je slegnuo ramenima. "Nečemu velikome, nečemu sustavnom, pretpostavljam.“
Zavladao je tajac.
"Unutar vojske?" upitala je Lamarrova. "Očito", rekao je Reacher. Blake je kimnuo.
"OK", reče on. "Veliko sustavno iznuđivanje, unutar vojske. O čemu se radi?" "Ne znam",
rekao je Reacher.
Ponovno zavlada tajac. Onda je Lamarrova zaronila licem u dlanove. Ramena su joj
počela podrhtavati. Počela se ljuljati naprijednatrag u stolici. Reacher je zurio u nju. Jecala je, kao
da joj se slama srce. Shvatio je to trenutak kasnije nego je trebao, jer činila je to apsolutno
nečujno.
"Julia?" zazvao ju je Blake. "Jesi li OK?“
Sklonila je ruke s lica. Bespomoćno je pokazala rukom: da, ne, čekaj. Lice joj je bilo
blijedo i zgrčeno i bolno. Soba je utihnula. uli su se samo hroptaji njezina daha.
"Žao mi je", zadah tala je.
"Nema ti zašto biti", rekao je Blake. "To je stres.“
Ona je odmahnula glavom, divlje. "Ne, strahovito sam pogriješila. Jer mislim ds je
Reacher u pravu. Mora biti. Znači da ja nisam imala pravo, čitavo vrijeme. Zajebala sam.
Promaknulo mi je. Trebala sam to prije uočiti.“
"Ne brini sad zbog toga", rekao je Blake.
Podignula je glavu i zabuljila se u njega. "Da ne brinem zbog toga? Zar ne shvaćaš? Sve
to vrijeme koje smo potratili?“
"Nije važno", onemoćalo je rekao Blake.
Nastavila je buljiti u njega. "Naravno da je važno. Zar ne shvaćaš? Moja je sestra ubijena
jer sam potratila sve ovo vrijeme. Ja sam kriva. Ja sam je ubila. Jer sam pogriješila." Ponovno
tajac. Blake je zurio u nju, bespomoćno.
"Treba ti odmor", rekao je.
Odmahnula je glavom. Obrisala oči. "Ne, ne, moram raditi. Već sam dovoljno vremena
potratila. Zato sad moram razmišljati. Moram nadoknaditi." "Trebala bi poći kući. Odmoriti se
nekoliko dana.“
Reacher ju je promatrao. Klonula je u svojoj stolici kao da ju je netko divljački pretukao.
Lice joj je bilo prekriveno crvenim i bijelim mrljama. Plitko je disala, a pogled joj je bio
bezizražajan i odsutan.
"Potreban ti je odmor", rekao je Blake.
Ona se trgnula i odmahnula glavom.
"Možda kasnije", rekla je.
Ponovno zavlada muk. Potom se ona uspravila u stolici i počela se boriti da dođe do daha.
"Možda ću se kasnije odmarati", rekla je. "Ali najprije ću raditi. Najprije ćemo svi raditi.
Moramo misliti. Moramo razmisliti o vojsci. Kakav reket? "Ne znam", ponovio je
Reacher.
"Pa misli, za Boga miloga", prasnula je. "Kakav reket on štiti?“
"Kaži nam što imaš, Reacheru", rekao je Blake. "Nisi to samo tako smislio u glavi.“
Reacher je slegnuo ramenima.
"Pa, smislio sam samo polovično rješenje", rekao je.
"Reci nam što imaš", ponovio je Blake.
"OK, na kojem je radnom mjestu bila Amy Callan?“
Blake ga je blijedo pogledao, pa bacio pogled prema Poultonu.
"Stožerna činovnica", rekao je Poulton. "Lorraine Stanley?" upitao je Reacher.
"Narednica u logistici.“
Reacher je zastao. "Alison?“
"Pješačka pričuva", neodređeno je rekla Lamarrova. "Ne, prije toga.“
"Transportna postrojba", rekla je. Reacher je kimnuo. "A Ritta Scimecca?“
Sada je i Harperova kimala glavom. "Testiranje naoružanja. Sad shvaćam zašto si je
natjerao da mi to kaže.“
"Zašto?" upitao je Blake.
"Jer koja je potencijalna poveznica?" upitao je Reacher. "Između stožerne činovnice,
narednice, vozačice transporta, i one koja testira oružje?“
"Reci ti meni.“
"Što sam oduzeo onim tipovima u restoranu?“
Blake je slegnuo ramenima. "Ne znam. To je stvar Jamesa Cozoa, u New Yorku. Znam
samo da si im ukrao novac.“
"Imali su pištolje", rekao je Reacher. "Berette M9, s izbrušenim serijskim brojevima. Što
to znači?“
"Da su nezakonito pribavljeni.“
Reacher je kimnuo. "Iz vojske. Berette M9 se rade samo za vojsku.“
Blake ga je blijedo pogledao. "I što onda?“
"Ako taj tip štiti nekakav reket, ta iznuda najvjerojatnije uključuje krađu, a ako su ulozi
dovoljno veliki da se ubijaju ljudi, onda krađa najvjerojatnije uključuje oružje, jer tu je najveća
lova. A te su žene sve bile na položajima gdje su mogle posvjedočiti krađi oružja. Bile su upravo
karike u lancu, transport i testiranje i skladištenje oružja, čitavo vrijeme." Uslijedila je tišina.
Zatim je Blake odmahnuo glavom.
"Ti si lud", rekao je. "Previše se podudara. Te podudarnosti su besmislene. Kakvi su
izgledi da sve te svjedokinje budu i žrtve zlostavljanja?“
"To je samo ideja", kazao je Reacher. "Međutim, šanse su prilično velike, s moga
stanovišta. Jedina stvarna žrtva zlostavljanja je bila Julijina sestra. Caroline Cooke se ne računa,
jer to je bilo pitanje metode.“
 "A što je s Callanovom i Stanleyjevom?" upitao je Poulton. "To ne bi nazvao
zlostavljanjem?“
Reacher je odmahnuo glavom. Ali Lamarrova ga je preduhitrila. Nagnula se naprijed,
prstima bubnjajući po stolu. U oči joj se vratio život, potpuno je živnula.
"Ne, promislite o tome, ljudi", rekla je. "Promislite o tome jednostrano. One nisu bile
žrtve zlostavljanja i svjedokinje. Bile su žrtve zlostavljanja upravo zato jer su posvjedočile. Da si
nekakav iznuđivač unutar vojske, a u postrojbi ti je žena koja ne želi zatvarati oči pred nečim što
misliš da bi trebala, što ćeš učiniti? Riješit ćeš je se, eto što? A koji je najlakši način za to?
Pobrinut ćeš se dajoj postane nelagodno, na spolni način.“
Uslijedio je muk. Potom je Blake ponovno odmahnuo glavom.
"Ne, Julia", rekao je. "Reacheru se privida, to je sve. I dalje je previše podudarnosti. Jer
kakvi su izgledi da se on slučajno nađe u uličici iza restorana jedne noći i naleti na istog reketara
koji ubija te žene? Jedan naprama milijun, najmanje.“
"Jedan naprama bilijun", rekao je Poulton. Lamarrova je piljila u njih.
"Promislite, za Boga miloga", rekla je. "On zasigurno ne želi reći ds je vidio istog reketara
koji ubija* naše žene. Vjerojatno je vidio nekog posve drugog iznuđivača. Jer u vojsci mora
postojati na stotine iznuda. Nije li tako, Reacheru?“
Reacher je kimnuo.
"Tako je", rekao je. "Ta stvar s restoranom mi je općenito i pomogla da se dosjetim
ovome, to je sve.“
Ponovno je uslijedio muk. Blake je pocrvenio.
"Postoje stotine iznuda?" rekao je. "Pa kako nam to onda pomaže? Stotine iznuda, stotine
upletenih ljudi, kako ćemo pronaći pravoga? Igla u prokletom plastu sijena. Trebat će nam tri
godine. Mi imao samo tri tjedna.“
"A što je s bojom?" upitao je Poulton. "Ako je riječ o uklanjanju svjedokinja, prišao bi im
i upucao ih u glavu, ušutkao ih kalibrom .22. Ne bi se gnjavio s ovim drugim. Cijeli taj obred je
klasično serijsko umorstvo.“
Reacher ga je pogledao.
"Upravo tako", rekao je. "Vaša percepcija motiva određena je načinom ubojstva.
Promislite malo o tome. Da su sve dobile metak u čelo, što bi tada pomislili?“
Poulton nije rekao ni riječi. Ali oči su mu odavale sumnju. Blake se nagnuo naprijed i
stavio ruke na stol.
"Proglasili bismo ih smaknućima", rekao je. "I ne bismo mijenjali procjene motiva.“
"Ne, budite iskreni sa mnom", rekao je Reacher. "Mislim da bi ipak bili nešto otvoreniji.
Malo bi šire raspleli svoju mrežu. Jasno, uzeli bi u obzir i zlostavljanje, ali bi razmotrili i ostale
mogućnosti. Običnije stvari. Metak u čelo, držim da bi razmotrili neke uobičajenije razloge.“
Blake je sjedio tamo, tih i neodlučan. Što je bilo jednako priznanju.
"Metak u čelo je nešto normalno, zar ne?" rekao je Reacher. "U vašem načinu rada? Stoga
bi sagledali i normalne razloge. Poput uklanjanja svjedoka zločina. Metak u čelo, mislim da bi se
dosad već rastrčali po vojsci, tražeći kakvog učinkovitog iznuđivača. Ali tip vas je odvratio,
zamaskiravši se svim ovim bizarnim sranjem. Skrio je svoj pravi motiv. Podigao je dimnu
zavjesu oko njega. Kamuflirao ga. Gurnuo vas je u tu uvrnutu psihološku arenu. Manipulirao je
vama, jer je iznimno pametan.“
Blake je šutio.
"Što ne znači ds je trebao puno manipulirati", kazao je Reacher. "To su samo
spekulacije", rekao je Blake.
Reacher je klimnuo. "Naravno da jesu. Rekao sam vam, to je samo polovično rješenje. Ali
tako vi to radite ovdje dolje, zar ne? Po čitav dan sjedite ovdje, spekulirajući o polovičnim
rješenjima.“
U prostoriji je vladao muk.
"Sereš", rekao je Blake.
Reacher je kimnuo. "Da, možda. Ali možda i ne. Možda je neki tip digao veliku kesu
organiziranom prevarom za koju su te žene znale. I skriva se iza tih zlostavljanja, stvorivši od
toga čitavu psiho dramu. Znao je da ćete skočiti ravno na to. Znao je da vas može navesti na krivi
trag. Jer je iznimno pametan.“
Muk.
"Na vama je red", kazao je Reacher. Vladala je tišina. "Julia?" rekao je Blake.
Tišina se nastavila. Zatim je Lamarrova kimnula, polako. "To je izgledan scenarij. Možda
i više od toga. Moguće je da je, sasvim u pravu. Dovoljno moguće da držim kako bismo to trebali
provjeriti, uz maksimalan napor, smjesta.“
Ponovno tišina.
"Mislim da više ne bismo smjeli gubiti vrijeme", prošaptalaje Lamarrova.
"Ali nije u pravu", rekao je Poulton.
Prelistavao je po papirima, a glas mu je bio snažan i vedar.
"Caroline Cooke to dokazuje", rekao je. "Bila je u NATOvom Uredu za ratna planiranja.
Uredski posao na vi&okoj razini. Nikad nije bila ni blizu oružja, skladišta ili nabavke." Reacher
nije ništa rekao. Zatim je tišinu razbio zvuk s vrata. Otvorila su se i Stavely je uletio u sobu,
krupan i revan i nametljiv. Na sebi je imao bijelu laboratorijsku kutu, a zapešća su mu bila
umazana zelenom bojom, na mjestima gdje se bila prelila preko rukavica. Lamarrova se zagledala
u tragove i problijedjela poput njegove kute. Zurila je jedan dugi trenutak, a potom sklopila oči i
zanjihala se kao da će pasti u nesvijest. Uhvatila se za plohu stola pred sobom, palcima ispod,
blijedim prstima poviše, raširenima prema vani, s mršavim tetivama koje su stršile poput
ustreptalih žica.
"Sad želim poći kući", tiho je rekla.
Posegnula je dolje i podigla svoju torbu. Prebacila je remen preko ramena, odgurnula
stolicu i ustala. Polako i nestabilno se uputila prema vratima, očiju prikovanih na ostatke sestrinih
posljednjih trenutaka naličene oko Stavelyjevih umrljanih zglobova.
Glava joj se u hodu okretala, kako bi ih imala na oku. Potom je trzajem odvratila pogled i
otvorila vrata. Prošla kroz njih i pustila da se sama tiho zatvore za njom.
"Što je?" upitao je Blake.
"Znam kako ih ubija", rekao je Stavely. "Samo, postoji jedan problem." "Kakav
problem?“
"To je nemoguće.“
 DVADESET

"Odrezao sam nekoliko kutova", rekao je Stavely. "To morate razumjeti, OK? U velikoj ste žurbi,
ljudi, i mislimo ds je riječ o dosljednom modus operandiju, stoga sam tražio samo odgovore na
pitanja koja su ostavile posljednje tri. Mislim, svi znamo što nije, zar ne?“
"Nije ništa, koliko znamo", rekao je Blake.
"Točno. Nema udaraca tupim predmetom, nema prostrijelnih rana, ubodnih rana, otrova,
gušenja.“
"Što je onda?“
Stavely je učinio puni krug oko stola i sjeo na praznu stolicu, sam, tri sjedalice dalje od
Poultona i dvije od Reachera.
"Je li se utopila?" upitao je Poulton.
Stavely je odmahnuo glavom. "Ne, baš kao što nisu ni prve tri. Pogledao sam joj pluća, i
bila su potpuno, čista.“
"Onda, stoje?" ponovno je upitao Blake.
"Kako sam već rekao", kazao je Stavely. "Ili zaustaviš rad srca, ili spriječiš dovod kisika u
mozak. Stoga sam joj najprije pogledao srce. A srce joj je bilo u savršenom stanju. Potpuno
neoštećeno. Kao i ostalim trima. A to su bile žene u dobroj formi. Srca su im bila u izvrsnom
stanju. Lakše je uočiti oštećenje na dobrom srcu. Starija osoba može imati loše srce, s prethodnim
oštećenjima, znate, izbrazdano ili puno ožiljaka od prijašnjih kardioloških smetnji, što znade
prikriti nova oštećenja. Ali ovo su bila savršena srca, kao u sportašica. Svaka bi se trauma vidjela
iz aviona. Ali ovdje ih nije bilo. Znači, nije im zaustavio rad srca.“
"I?“
"To govori da im je uskratio dovod kisika", rekao je Stavely. "To je jedina preostala
mogućnost." "Kako?“
"E pa, to je glavno pitanje, zar ne? Teoretski, mogao je zapečatiti kupaonicu, ispumpati
kisik i zamijeniti ga nekim inertnim plinom." Blake je odmahnuo glavom. "To je besmisleno.“
"Naravno", rekao je Stavely. "Trebala bi mu oprema, pumpe, spremnici plina. Usto,
pronašli bismo ostatke tvari. U plućima zasigurno. Ali nismo mogli otkriti nikakav plin."
"Onda?“
"Onda je zagušio protok zraka. To je jedina mogućnost." "Kazao si da nema znakova
gušenja.“
Stavely je kimnuo. "I nema. To me i zaintrigiralo. Gušenje obično ostavlja golemu traumu
na vratu. Sve vrste modrica, unutarnje krvarenje. Vidi se na kilometar. Ista je stvar i s
davljenjem.“
"Ali?“
"Postoji nešto što se zove nježno gušenje." "Nježno?" rekao je Harper. "Jeziva fraza."
"Što je to?" upitao je Poulton.
"Tip s velikom rukom", rekao je Stavely. "Ili postavljenim rukavom na kaputu. Nježan,
trajni stisak, otprilike.“
"Znači, o tome je riječ?" upitao je Blake.
Stavely je odmahnuo glavom. "Ne, nije. Nema vanjskih znakova, ali da bi ih uspio na
koncu ubiti, moraju ostati unutarnja oštećenja. Primjerice, bila bi slomljena podjezična kost.
Zasigurno barem napuknuta. I ostala oštećenja ligamenata, također. To je iznimno krhko
područje. Tamo je usna šupljina.“
"I sad ćeš mi reći da nema nikakvog oštećenja, pretpostavljam", rekao je Blake. "Ništa
značajno", potvrdio je Stavely. "Je li bila prehlađena kad ste se s njom našli?" Pogledao je
Harperovu, ali odgovorio je Reacher. "Ne", kazao je. "Upala grla?" "Ne." "Promukao glas?“
"Izgledala mi je prilično zdrava.“
Stavely je kimnuo. Doimao se zadovoljnim. "Unutar grla bila je jedna vrlo, vrlo mala
oteklina. Nastane prilikom oporavka od prehlade. Može se pojaviti uslijed pretjeranog lučenja
sluznice ili zbog blage viroze. U devedeset devet posto slučajeva to bih potpuno zanemario. Ali i
ostale tri su to imale. To mi je bila malo prevelika slučajnost.“
"Dakle, što sve to znači?" upitao je Blake.
"Znači da im je gurnuo nešto niz grlo", rekao je Stavely.
Tišina u prostoriji.
"Niz grlo?" ponovio je Blake.
Stavely je kimnuo. "To je moja pretpostavka. Nešto mekano, nešto što bi lako skliznulo, a
zatim se neznatno proširilo. Možda spužva. Je li bilo kakvih spužava u kupaonicama?“
"U Spokaneu nisam vidio nijednu", kazao je Reacher.
Poulton se vratio gomili papira. "Nema ništa u popisu inventara.“
"Možda ih je uklonio", rekla je Harperova. "Uzeo im je odjeću.“
"Kupaonice bez spužava", polako je rekao Blake. "Poput psa koji ne laje.“
"Ne", rekao je Reacher. "Spužava nije bilo prije, to sam mislio.“
"Jesi li siguran?" upitao je Blake. Reacher je kimnuo. "Apsolutno.“
"Možda ju je donio sobom", rekla je Harperova. "Onu vrstu koja mu je najbolja.“
Blake je odvratio pogled, natrag na Stavelyja. "Znači tako on to radi? Spužve niz grlo?“
Stavely je zurio u svoje krupne crvene ruke položene na stol.
"Mora da jest", rekao je. "Spužve ili nešto slično. Poput Sherlocka Holmesa, zar ne?
Najprije eliminirate nemoguće, i što vam god ostane, koliko god bilo nevjerojatno, to mora biti
odgovor. Znači, ovaj ih tip guši time što im gura nešto mekano u grlo. Nešto dovoljno mekano
da ne uzrokuje unutarnju ubodnu traumu, a ipak dovoljno nepropusno da spriječi dovod zraka.“
Blake je kimnuo, polako. "OK, dakle sad znamo.“
Stavely je odmahnuo glavom. "Pa, ne, ne znamo. Jer to je nemoguće." "Zašto?“
Stavely je samo zdvojno slegnuo ramenima.
"Harperova, dođi ovamo", kazao je Reacher.
Pogledala ga je, iznenađeno. Zatim se kratko nasmiješila, ustala zastrugavši stolicom i
krenula prema njemu.
"Pokaži, ne pričaj, zar ne?" upitala je.
"Legni na stol, OK?" upitao je.
Ponovno se nasmiješila, sjela na rub stola i namjestila se u pravi položaj. Reacher je
povukao Poultonovu gomilu papira i gurnuo joj ju pod glavu. "Udobno?" upitao je.
Ona je kimnula i, zamahnuvši kosom, legla kao da je kod zubara. Povukla je jaknu preko
košulje.
"OK", rekao je Reacher. "Ona je Alison Lamarr u kadi.“
Izvukao je gornji list papira ispod njezine glave i letimice ga pogledao. Bio je to popis
inventara iz kupaonice Caroline Cooke. Zgužvao ga je u kuglu.
"Ovo je spužva", rekao je. Potom je pogledao Blakea. "Premda u kupaonici nije bilo
nijedne.“
"Donio ju je sobom", rekao je Blake.
"Gubitak vremena, i da jest tako", kazao je Reacher. "Jer, pogledajte." Stavio je zgužvani
papir Harperovoj u usta. Ona ih je čvrsto stisnula.
"Kako čuje natjerati da otvori usta?" upitao je. "Kad je sasvim sigurna u spoznaji da će je
to što ću joj učiniti ubiti?“
Nagnuo se bliže i stavio joj lijevu ruku pod bradu, prste i palac na obraze. "Mogao bih
stisnuti, pretpostavljam. Ili bih joj mogao stisnuti nos, dok ne bude prisiljena disati. Ali što bi ona
učinila?“
"Ovo", rekla je Harperova i simulirala desni kroše koji se zaustavi visoko na Reacherovoj
sljepoočnici.
"Točno", rekao je on. "Dvije sekunde kasnije, borimo se, na podu je kanta boje. Još jedna
posvuda po meni. Kako bih nešto postigao, morao bih ući u kadu s njome, iza nje ili poviše nje.“
"U pravu je", rekao je Stavely. "To je naprosto nemoguće. Borile bi se za život. Nema
šanse silom nagurati nešto u nečija usta protiv njegove volje, a da ne ostanu modrice na
obrazima, vilici, posvuda. Zubi bi izderali meso, usnice bi bile u modricama i izgrižene, možda bi
se čak i sami zubi slomili. A oni bi se mlatili i grebli i udarali. Tragovi pod noktima. Modrice po
zglobovima prstiju. Obrambene ozlijede. Bila bi to borba na život i smrt, zar ne? A ne postoji
nikakav dokaz borbe. Ama baš nikakav.“
"Možda ih je drogirao", rekao je Blake. "Omamio ih, znaš, kao kod one pilule za
silovanje.“
Stavely je odmahnuo glavom.
"Nitko nije drogiran", rekao je. "Toksični nalazi su apsolutno čisti, u sva četiri slučaja."
Soba je ponovno utihnula, a Reacher je povukao Harperovu za ruke i pomogao joj da se uspravi.
Ona je skliznula sa stola i otresla prašinu sa sebe. Vratila se na svoje mjesto. "Znači, nisi ništa
zaključio?" upitao je Blake.
Stavely je slegnuo ramenima. "Kao što sam rekao, došao sam do sjajnog zaključka. Ali i
nemogućeg zaključka.“
Tišina.
"Rekao sam vam, posrijedi je iznimno pametan tip", kazao je Reacher. "Prepametan za
vas. Daleko prepametan. etiri umorstva, a vi još uvijek ne znate kako ih je počinio." "Onda, koji
je tvoj odgovor, pametnjakoviću?" rekao je Blake. "Reći ćeš nam nešto što nam četvorica
najboljih patologa u zemlji ne mogu?“
Reacher je šutio.
"Koji je odgovor?" ponovio je Blake. "Ne znam", kazao je Reacher.
"No krasno. Ne znaš." "Ali doznat ću.“
"Ma da, a kako?“
"Lako. Pronaći ću tipa i pitati ga.“
Sedamdesetak kilometara dalje, nešto više na sjeveroistok, pukovnik je bio tri kilometra
udaljen od ureda, nakon kratkog putovanja od petnaest kilometara. Ušao je u autobus na
parkiralištu zgrade Pentagona i sišao nadomak Capitola. Zatim je dozvao taksi i zaputio se natrag
preko rijeke, prema glavnom terminalu zračne luke. Ramena su mu bila ogrnuta kožnom jaknom
vojne odore, i sada se tijekom najprometnijeg dijela dana motao oko šaltera, potpuno neprimjetan
u mnoštvu ljudi.
"Molio bih kartu za Portland, Oregon", rekao je. "Povratna, ekonomska klasa.“
inovnik je unio šifru za Portland i računalo ga je izvijestilo da ima mnogo slobodnih
mjesta za idući let.
"Polijeće za dva sata", rekao je.
"OK", rekao je pukovnik.

***
 "Misliš da ćeš ga pronaći?" ponovio je Blake. Reacher je kimnuo. "Moram, zar ne? To je jedini
način.“
U konferencijskoj sali na trenutak je zavladao muk. Potom je Stavely ustao. "Pa, sretno
vam bilo, gospodine", rekao je.
Izašao je iz prostorije i nečujno za sobom zatvorio vrata.
"Nećeš ga pronaći", rekao je Poulton. "Jer griješiš po pitanju Caroline Cooke. Ona nikad
nije službovala u logistici ili na testiranju oružja. Ona je dokaz da tvoja teorija ne vrijedi ni
pišljiva boba.“
Reacher se nasmiješio. "Znam lija sve o FBIevim procedurama?“
"Ne, ne znaš.“
"Onda mi nemojte pričati o vojsci. Cookeova je bila kandidirana za časnicu. Po kratkom
postupku. Morala je biti, da bi na kraju završila u NATOu. Takve ljude najprije šalju na
svakojaka mjesta, kako bi stekli uvid. Taj rezime koji imaš u svojim spisima je nepotpun.“
"Zbilja?“
Reacher je kimnuo. "Mora biti. Da su popisali svako mjesto na kojem je bila, imali biste
najmanje deset stranica iz vremena dok još uopće nije postala poručnica. Ponovno provjerite s
Ministarstvom obrane, doznajte pojedinosti, i vidjet ćete ds je bila na nekom položaju gdje su je
mogli stisnuti.“
Ponovno je uslijedio muk. ulo se neznatno pojačavanje grijanja i zujanje viseće neonske
cijevi. Brujanje stišanog televizora. To je bilo sve. Ništa više. Poulton je zurio u Blakea.
Harperova u Reachera. Blake je gledao dolje u svoje prste, koji su nečujno jagodicama lupkali po
stolu.
"Možeš li ga pronaći?" upitao je.
"Netko mora", kazao je Reacher. "Vi dečki niste nikamo dospjeli.“
"Trebat će ti izvori.“
Reacher je kimnuo. "Mala pomoć bi dobro došla." "Dakle, sad se kockam.“
"Bolje i to, nego staviti sve žetone na gubitnika." "Bome, vraški se kockam. S golemim
ulogom." "Mislite na svoju karijeru?" "Na sedam žena, a ne na svoju karijeru." "Sedam žena i
vaša karijera." Blake je kimnuo, rastreseno. "Kakvi su izgledi?" Reacher je slegnuo ramenima. "S
tri tjedna vremena? To je gotova stvar.“
"Ti si jedan bahati gad, znaš li to?" "Ne, samo sam realan, to je sve." "Onda, što ti je
potrebno?" "Honorar", kazao je Reacher. "Želiš da ti se plati?“
"Jasno. I ti dobivaš plaću, zar ne? Obavljam ovdje sav posao, pošteno je da i ja nešto
izvučem iz toga.“
Blake je kimnuo. "Pronađi tipa. Razgovarat ću s Deerfieldom u New Yorku, sredit ću da
se zaboravi ono s Petrosianom." "Plus honorar.“
"Koliko?“
"Koliko god držite ds je prikladno.“
Blake je ponovno kimnuo. "Promislit ću o tome. Ali Harperova ide s tobom, jer
trenutačno stvar s Patrosianom još nije zaboravljena.“
"OK. S time se mogu nositi. Ako može i ona." "Ona nema izbora", rekao je Blake. "Još
nešto?“
"Spojite me s Cozom. Počet ću od New Yorka. Trebat će mi neke informacije od njega."
Blake je kimnuo. "Nazvat ću ga. Možete se večeras vidjeti.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Sutra ujutro. Večeras se nalazim s Jodie.“
 DVADESET JEDAN

Sastanak je završio u iznenadnoj navali aktivnosti. Blake se spustio liftom jedan kat niže i
vrativši se u svoj ured nazvao Jamesa Cozoa u New York. Poulton je nazvao Biroov ured u
Spokaneu, gdje su tamošnji momci provjeravali dostavljačke tvrtke i rentacar agencije.
Harperova je otišla gore do putne službe, ne bi li rezervirala avionske karte. Reacher je ostao sam
u konferencijskoj sali, sjedeći za velikim stolom, ne obazirući se na televiziju, zureći u lažan
prozor kao da gleda kroz njega.
Sjedio je tako gotovo dvadeset minuta, samo čekajući. Potom se Harperova vratila. Nosila
je debeli snop novih papira.
"Još birokracije", rekla je. "Ako ti platimo, morat ćemo te osigurati. Putni propisi." Sjela
je sučelice njemu i izvadila olovku iz unutarnjeg džepa.
"Jesi spreman na ovo?" Kimnuo je.
"Puno ime?" upitala je.
"Jack Reacher.“
"To je sve?“
Kimnuo j e. "To j e to.“
"Nije baš neko dugo ime, zar ne?“
Slegnuo je ramenima. Nije ništa rekao. Ona ga je zapisala. Dvije riječi, jedanaest slova, u
prostoru koji se protezao čitavom širinom obrasca.
"Datum rođenja?“
Rekao joj je. Vidio je kako izračunava njegovu dob. Uočio je iznenađenje na njezinom
licu. "Stariji ili mlađi?" upitao je. "Od čega?" "Od onoga što si mislila.“
Ona se nasmiješila. "O, stariji. Ne izgledaš kao da ti je toliko.“
"Sereš", rekao je on. "Izgledam kao da mi je stotinjak. A zasigurno se tako osjećam." Ona
se ponovno nasmiješila. "Vjerojatno to prilično dobro skrivaš. Broj socijalnog osiguranja?“
Kod vojnih osoba njegove klase broj je odgovarao broju njegove vojne iskaznice. Brzo ga
je izgovorio, u vojničkoj maniri, nasumičnim monotonim glasovima koji su predstavljali cijele
brojeve između nula i devet.
"Puna adresa?“
"Nemam stalno prebivalište", rekao je.
"Siguran si?“
"Zašto ne bih bio?“
"A što je s Garrisonom?" "Što s njim?“
"Tvoja kuća", rekla je ona. "To bi bila tvoja adresa, zar ne?“
Zurio je u nju. "Valjda. U neku ruku. Zapravo, nikad nisam o tome razmišljao.“
Ona se zagledala u njega. "Imaš vlastiti dom, imaš adresu, nije li tako?“
"OK, stavi Garrison.“
"Ulica i kućni broj?“
Izvukao ih je iz sjećanja i rekao joj.
"Poštanski broj?“
Slegnuo je ramenima. "Ne znam.“
"Ne znaš vlastiti poštanski broj?“
Na trenutak je zašutio. Ona ga je pogledala. "Vraški te je obuzelo, zar ne?" rekla je.
"Što?“
"Štogod. Nazovi to poricanjem, valjda." Kimnuo je, polako. "Da, pretpostavljam da me je
vraški obuzelo.“
"Pa što ćeš poduzeti u svezi s time?" "Ne znam. Možda ću se naviknuti." "Možda nećeš."
"Što bi ti učinila?“
"Ljudi bi trebali činiti ono što doista žele", rekla je ona. "Držim ds je to važno." "iniš li i ti
tako?“
Kimnula je. "Moji su željeli da ostanem u Aspenu. Htjeli su da budem učiteljica ili tako
nešto. Ja sam željela u policiju. Bila je to gadna borba.“
"Meni ovo nisu učinili roditelji. Mrtvi su.“
"Znam. Nego Jodie.“
On je odmahnuo glavom. "Ne, nije Jodie. Ja sam. Sam sebi to činim.“
Ona je ponovno kimnula. "OK." Prostorijom je zavladao muk.
"Pa, što bih trebao učiniti?" upitao je.
Slegnula je ramenima, oprezno. "Nisam prava osoba koja bi ti to mogla reći." "Zašto
ne?“
"Možda ti ne dam odgovor koji želiš." "A to je?“
"Želiš da ti kažem kako bi trebao ostati sa Jodie. Skrasiti se i biti sretan." "Zbilja?"
"Mislim ds je tako.“
"Ali ne možeš mi to reći?“
Ona je odmahnula glavom.
"Ne, ne mogu", reče. "Imala sam momka. Bilo je prilično ozbiljno. Bio je policajac u
Aspenu. Uvijek postoje tenzije, znaš, između policije i Biroa. Suparništvo. Blesavo, zbilja, nema
razloga tomu, ali tako je. To se proširilo i na privatni život. Želio je da dam otkaz. Preklinjao me.
Bila sam u procijepu, ali nisam pristala." "Je li to bio dobar odabir?" Kimnula je. "Za mene, da,
bio je. Moraš činiti ono što doista želiš.“
"Bi li bio dobar i za mene?“
Slegnula je ramenima. "Ne bih znala. Ali vjerojatno.“
"Ponajprije moram otkriti što doista želim.“
"Znaš ti što doista želiš", rekla je. "Svi to uvijek znaju, intuitivno. Svaka sumnja koju
osjećaš samo je buka, u pokušaju potiskivanja istine, jer se ne želiš s njome suočiti." Odvratio je
pogled, natrag prema lažnom prozoru.
"Zanimanje?" upitala je. "Glupo pitanje", rekao je. "Stavit ću savjetnik.“
Kimnuo je. "To ga donekle uzvisuje.“
Zatim su se začuli koraci u hodniku i vrata su se ponovno otvorila, a Blake i Poluton
uletjeli unutra. Još papira u njihovim rukama, i bljesak napretka na njihovim licima.
"Možda smo na pola puta do početka postizanja nečega", rekao je Blake. "Novosti u
Spokaneu.“
"Tamošnji vozač UPSa je prije tri tjedna dao otkaz", rekao je Poulton. "Preselio se u
Missoulu, Montana, gdje radi u skladištu. Ali pričali su s njime telefonom i on misli da se možda
sjeća dostave.“
"Zar u UPSu nemaju papirologiju?" upitala je Harperova.
Blake je odmahnuo glavom. "Dokumente čuvaju samo jedanaest dana. A nama trebaju oni
od prije dva mjeseca. Ukoliko se vozač može sjetiti točnog datuma, mogli bismo nešto doznati.“
"Zna li tkogod išta o bejzbolu?" upitao je Poulton.
Reacher je slegnuo ramenima. "Samo nekoliko igrača je uspjelo ostvariti rezultate iz topa
deset svih vremena, samo su dvojica njih u imenima imali slovo U.“
"Zašto bejzbol?" upitala je Harperova.
"Na taj je dan neki tip iz Seattlea ostvario najbolji rezultat sezone", rekao je Blake.
"Vozač je čuo na radiju, sjeća se.“
"Seattle, sjetio bih se toga", rekao je Reacher. "To je rijetkost." "Babe Ruth", kazao je
Poulton. "Tko je drugi?“
"Honous Wagner", kazao je Reacher.
Poulton ga je blijedo pogledao. "Nikad čuo za njega.“
"A javio se i Hertz", rekao je Blake. "Misle da se sjećaju kako su nekome iznajmili
automobil na vrlo kratko vrijeme, u zračnoj luci u Spokaneu, istog dana kad je Alison ubijena.
Vraćen je za približno dva sata.“
"Imaju li ime?" upitala je Harperova.
Blake je odmahnuo glavom. "Srušio im se računalni sustav. Rade na tome.“
"Zar se ljudi sa šaltera ne sjećaju?“
"Šališ se? Sreća je ako se sjećaju vlastitog imena.“
"Pa kad ćemo nešto dobiti?“
"Sutra, valjda. Ujutro, uz malo sreće. Inače, popodne." "Razlika u vremenu je tri sata. Kod
nas će biti popodne." "Vjerojatno.“
"Onda, Reacher ipak ide?“
Blake je zastao, a Reacher kimnuo.
"Ipak idem", rekao je. "Ime će nedvojbeno biti lažno. A i ta stvar s UPSom nas neće
nikamo odvesti. Taj je tip prepametan za kardinalne papirološke pogreške." Svi su čekali. Potom
je Blake kimnuo.
"Valjda se slažem", rekao je. "Znači, Reacher ipak ide.“
Odvezli su se Biroovim Chevroletom i stigli u vašingtonsku zračnu luku prije mraka.
ekali su u redu za Unitedov let, zajedno s odvjetnicima i lobistima. Reacher je bio jedina osoba u
redu koja nije nosila poslovno odijelo, bilo muška ili ženska. Posada je čini se poznavala većinu
putnika i pozdravljala ih je na ulazu u zrakoplov kao redovite putnike. Harperova je krenula
sasvim dolje niz prolaz i odabrala sjedala u stražnjem dijelu, s desne strane.
"Nema žurbe za iskrcavanje", rekla je. "Ionako se do ujutro nećeš vidjeti s Cozom."
Reacher nije ništa kazao.
"A i Jodie još neće biti kući", rekla je. "Odvjetnici naporno rade, zar ne? Osobito oni koji
žele postati partnerima.“
Kimnuo je. Upravo je i sam nešto slično pomislio.
"Zato ćemo sjediti ovdje", rekla je ona. "Mirnije je." "Motori su baš ovdje straga", rekao
je on.
"Ali nisu tipovi u odijelima.“
Nasmiješio se, sjeo na sjedalo do prozora i vezao pojas.
"I, ovdje možemo razgovarati", rekla je ona. "Ne volim kad nas ljudi slušaju." "Trebali
bismo odspavati", kazao je on. "Imat ćemo puno posla.“
"Znam, ali prvo razgovor. Pet minuta, OK?“
"Razgovor o čemu?“
"Brazgotine na njezinom licu", rekla je ona. "Moram otkriti zbog čega je to." Letimice ju
je pogledao. "Zašto? Misliš da ćeš sama to razotkriti?“
Kimnula je. "Ne bih odbila mogućnost da ga uhitim." "Ambicija?“
Ona se namrštila. "Nadmetanje, pretpostavljam.“
On se ponovno nasmiješio. "Lisa Harper protiv pametnjakovića. „
"Bogme si u pravu", rekla je. "Drže nas najobičnijim agentima, odnose se prema nama
kao prema smeću.“
Motori su se s urlikom pokrenuli i zrakoplov se odmaknuo od terminala. Zaokrenuo je
nosom i počeo drndati prema pisti.
"Onda, stoje s posjekotinama na licu?" upitala je Harperova.
"Mislim da to dokazuje kako sam u pravu", kazao je Reacher. "Mislim da nam je to jedini
dragocjeni dokaz kojeg smo dosad pronašli.“
"Zašto?“
Slegnuo je ramenima. "Bilo je tako mlako, za ne? Tako provizorno? Držim kako to
dokazuje da se tip skriva iza privida. Dokazuje da se pretvara. Recimo tu sam ja, istražujem
slučajeve, i pomišljam gdje je tu nasilje? Gdje je bijes? A za to vrijeme tip negdje preispituje
stoje učinio, i misli: o Bože, ne pokazujem nikakav bijes, pa ga u idućem zločinu pokuša malo
pokazati, međutim zapravo ga ne osjeća, zbog čega to zapravo i ne znači puno.“
Harperova je kimnula. "Nedovoljno čak i ds je natjera na otpor, sudeći po Stavelyjevim
riječima.“
"Beskrvno", kazao je Reacher. "Gotovo doslovce. Poput tehničke vježbe, što u biti i jest,
jer čitava je ova stvar tehnička vježba, nekakav prizemni proračunati motiv skriven iza psihotične
krinke.“
"Natjerao ju je da to sama učini.“
"I ja tako mislim.“
"Ali zašto bi?“
"Zabrinutost zbog otisaka? Zbog otkrivanja je li lijevak ili dešnjak? Demonstracija moći?"
"Prilično je moćan, ne misliš li tako? Ali to objašnjava zašto je bilo toliko mlako. Ona sebi ne bi
nanijela ozbiljne ozlijede.“
"Pretpostavljam da ne bi", pospano je rekao.
"Ipak, zašto Alison? Zastoje čekao do četvrte žrtve?“
"Neprestana težnja za perfekcijom, pretpostavljam. Tip poput ovoga neprestano razmišlja
i usavršava se.“
"Ne predstavlja li to nju u nekom osobitom svjetlu? Ima li to neko značenje?“
Reacher je slegnuo ramenima. "To je već pitanje za pametnjakoviće. Da su tako mislili,
uvjeren sam da bi to već i rekli.“
"Možda ju je poznavao bolje od ostalih. Možda je s njome više surađivao.“
"Možda. Ali nemoj zalaziti na njihov teritorij. Budi čvrsto na zemlji. Ti si obična, sjećaš
se?“
Harperova je klimnula. "A običan motiv bi bio novac.“
"Mora biti", kazao je Reacher. "Uvijek je ljubav ili novac. A ne može biti ljubav, jer zbog
ljubavi poludiš, a ovaj tip nije lud.“
Zrakoplov se okrenuo i naglo zaustavio na početku piste. Na trenutak je oklijevao, pa
poskočio naprijed i ubrzao. Odlijepio se i tromo vinuo u zrak. Svjetla prijestolnice jurila su pored
prozora.
"Zastoje promijenio interval?" upitala je Harperova kroz buku polijetanja. Reacher je
slegnuo ramenima. "Moždaje jednostavno tako poželio." "Poželio?“
"Moždaje to učinio iz štosa. Ništa vas ne može više omesti, nego kad dođe do promjene
obrasca.“
"Hoće li ga ponovno promijeniti?“
Zrakoplov se zanjihao, nakrenuo se, pa izravnao, a buka motora se stišala na lagan
ravnomjeran šum.
"Gotovo je", rekao je Reacher. "Žene su pod zaštitom, i ti ćeš ga vrlo brzo uhititi.“
"Toliko si samouvjeren?“
Reacher je ponovno slegnuo ramenima. "Nema smisla uplitati se, a očekivati neuspjeh.“
 Zijevnuo je i uglavio glavu između naslona i plastične pregrade. Sklopio je oči.
"Probudi me kad stignemo", rekao je.

***

Ali probudio ga je tupi zvuk i škripa spuštanja stajnog trapa, devet stotina metara iznad i pet
kilometara istočno od njujorške zračne luke La Guardia. Pogledao je na sat i vidio ds je spavao
pedeset minuta. Usta su mu bila suha. ' "Želiš li nešto večerati?" upitala ga je Harperova.
Trepnuo je i ponovno pogledao na sat. Ima još barem sat vremena do Jodiena najranijeg
mogućeg dolaska. Vjerojatno i dva sata. Možda tri. "Imaš neko posebno mjesto na umu?"
uzvratio je.
"Ne poznajem toliko dobro New York", rekla je. "Ja sam cura iz Aspena." "Znam jedan
dobar talijanski restoran", rekao je on.
"Smjestili su me u hotel na uglu Park avenije i Trideset i šeste", kazalaje. "Pretpostavljam
da ćeš ti biti kod Jodie.“
Kimnuo je. "I ja također pretpostavljam.“
"Onda, ima li neki restoran u blizini Park avenije i Trideset i šeste?" Odmahnuo je
glavom. "Taksi vožnja. Ovo je velik grad.“
I ona je odmahnula glavom. "Bez taksija. Poslat će po nas automobil. Na raspolaganju je
koliko god nam bude potrebno.“
Vozač je čekao na izlazu. Isti onaj momak koji ih je i ranije vozio. Automobil mu je bio
parkiran na prostoru za teretna vozila, s velikim kartonom s otisnutim Biroovim znakom
postavljenim s unutarnje strane prednjeg stakla. Promet je bio zakrčen, cijelim putem do
Manhattana. Bilo je vrijeme druge polovice špice. Ali tip je vozio kao da ga ni najmanje ne plaše
prometni policajci i četrdeset minuta nakon što je zrakoplov dotakao zemlju ve"ć su bili pred
Mostro'som.
Na ulici je bio mrkli mrak, a restoran je obećavajuće bliještio. Samo četiri stola su bila
zauzeta i svirao je Puccini. Vlasnik je ugledao Reachera još na pločniku i požutio prema vratima,
ozaren. Odveo ih je do stola i osobno donio jelovnike.
"Ovo je mjesto koje je Petrosian uzeo na zub?" upitala je Harperova.
Reacher je kimnuo glavom prema vlasniku. "Pogledaj onog jadnika. Zar je to zaslužio?“
"Trebao si to prepustiti policiji." "To je i Jodie kazala.“
"Očito je pametna žena.“
U velikoj prostoriji je bilo toplo i Harperova je svukla jaknu i okrenula se kako bije
objesila na naslon stolice. S njom se okrenula i njena košulja, zategnuvši se, pa opustivši. Prvi put
otkako ju je upoznao nosila je grudnjak. Slijedila je njegov pogled i pocrvenila.
"Nisam znala s kime ćemo se sve sastati", rekla je.
Kimnuo je.
"Sastat ćemo se s nekim", rekao je. "To je vraški sigurno. Prije ili kasnije." Način kojim je
to izgovorio natjerao ju je da podigne pogled prema njemu. "Znači, sad zbilja želiš tog tipa, zar
ne?" rekla je.
"Da, sada ga zbilja želim.“
"Zbog Amy Callan? Sviđala ti se, nije li?“
"Bila je OK. Više mi se sviđala Alison Lamarr, koliko sam uspio vidjeti. Ali želim tog
tipa zbog Rite Scimece.“
"I ti se njoj sviđaš", kazalaje. "Bilo je očito." On je ponovno kimnuo. "Jesi li bio s njome
u vezi?“
 Slegnuo je ramenima. "To je vrlo neodređena riječ." "Imali ste aferu?“
On je odmahnuo glavom. "Upoznao sam je tek nakon stoje bila silovana. Zato što je bila
silovana. Nije bila u stanju ni za kakve afere. Još uvijek nije, koliko se moglo vidjeti. Bio sam tek
nešto stariji od nje, možda pet ili šest godina. Jako smo se sprijateljili, ali bilo je to više onako
očinski, znaš, što joj je pretpostavljam i trebalo. Ali istodobno je to i mrzila. Morao sam se dobro
pomučiti da ispadne barem bratski, koliko se sjećam. Nekoliko smo puta izašli, ali kao veliki brat
i sestrica, uvijek isključivo platonski. Bila je poput ranjenog vojnika, na oporavku." "Ona je tako
na to gledala?“
"Upravo tako", rekao je. "Poput momka kojem su odrezali nogu. Ne može se nijekati, ali
se dade s time živjeti. I ona je živjela s time.“
"A sad je taj tip na sve podsjeća.“
Reacher je kimnuo. "To i jest problem. Skrivajući se iza zlostavljanja, stavlja joj sol na
otvorenu ranu. Ds je bio otvoren, bilo bi OK. Rita bi to mogla prihvatiti kao odvojen problem,
barem tako mislim. Kao što se jednonogi momak može nositi s gripom. Ali ovo joj je došlo kao
ismijavanje njene prošlosti.“
"I zbog toga si poludio.“
"Osjećam se odgovornim za Ritu. Ako se dira u nju, dira se i u mene.“
"A nitko se ne bi smio dirati u tebe." "Ne, ne bi.“
"Ili?“
"Ilije u govnima do grla." Ona je kimnula, polako. "Uvjerio si me", rekla je. On je šutio.
"Uvjerio si Petrosiana, također, pretpostavljam", rekla je. "Tužitelj, sudac, porota, krvnik, sve u
jednom? Što je s pravilima?“
Nasmiješio se.
"To i jesu pravila", rekao je. "Ako se tko dira u mene, shvatit će to prokleto brzo.“
Harperova je odmahnula glavom. "Mi ćemo uhiti tipa, sjećaš se? Mi ćemo ga pronaći i
mi ćemo ga uhititi. Učinit ćemo to kako spada. Po mojim pravilima. OK?“
On je kimnuo.
"S time sam se već složio.“
Zatim im je pristupio konobar i stao do njih, s pripremljenom olovkom. Oboje su naručili
glavno jelo i ostali sjediti u tišini dok nije došla hrana. Zatim su je u tišini dovrili. Nije je bilo
puno. Ali bila je dobra, kao i obično. Možda čak i bolja. I bila je na račun kuće.
Nakon kave, FBIev vozač je odvezao Harperovu u hotel u centru, a Reacher je prošetao
do Jodeina stana, uživajući u samoći. Ušao je u predvorje njezine zgrade i odvezao se gore
dizalom. Ušao je u njezin stan. Zrak je bio ustajao i tih. Sobe su bile u mraku. Nema nikog.
Upalio je svjetiljke i povukao zastore. Sjeo na kauč u dnevnoj sobi i čekao.
 DVADESET DVA

Ovaj put će biti čuvara. U to ne sumnjaš. Stoga, ovaj će put biti teško. Smiješ se u sebi i
ispravljaš se. Zapravo, ovaj će put biti iznimno teško. Doista, doista teško. Međutim, ne i
nemoguće.
Ne za tebe. Bit će to izazov, to je sve. Postavljanje čuvara u igru čitavu će stvar podići na
jednu zanimljiviju razinu. Približiti je točki gdje se tvoj talent može uistinu prilagoditi i napeti
koliko je to potrebno. Bit će to izazov u kojem ćeš uživati. Izazov kojeg ćeš pobijediti. No, ti
ništa ne pobjeđuješ bez razmišljanja. Ništa ne pobjeđuješ bez pomnog proučavanja i planiranja.
Čuvari su novi čimbenik, stoga ih valja analizirati. Ali u tome i jest tvoja snaga, zar ne?
Precizna, nepristrana analiza. U tome nitko nije bolji od tebe. To stalno dokazuješ, ponovno i
ponovno, zar ne? Sva četiri puta.
Što ti, dakle, predstavljaju čuvari? Temeljno pitanje, tko su čuvari? U ovoj zabiti, Bogu
iza nogu, prvi je dojam da se radi o tupavim mjesnim policajcima. Trenutačno nema problema.
Trenutačno ne postoji prijetnja. No nedostatak je što ovdje, Bogu iza nogu, nema dovoljno
glupavih policajaca. Majušno oregonsko područje nadomak Portlanda neće imati dovoljno
policajaca za danonoćno nadgledanje. Znači, tražit će pomoć, a znaš da će pomoć stići od FBIa.
To je nedvojbeno. Kako predviđaš, ovdašnji će momci čuvati danju, a Biro noću. Budući da ti je
ostavljena mogućnost izbora, očito se nećeš petljati s Biroom. Stoga ćeš izbjegavati noć. Djelovat
ćeš danju, kad će između tebe i nje stajati samo kakav mjesni debeljko u automobilu punom
otpadaka od cheeseburgera i ohlađene kave. A djelovat ćeš danju i zato stoje dan elegantnije
rješenje. Usred bijela dana. Drag ti je taj izraz. Stalno ga koriste, zar ne?
'Zločin je počinjen usred bijela dana,' šapćeš sebi.
Proći pokraj mjesnih policajaca usred bijela dana neće biti odveć teško. Ali čak i da bude,
to nećeš tek olako uzeti. Nećeš se žuriti. Pozorno ćeš promatrati, s pristojne razdaljine, sve dok ne
vidiš kako ide. Uložit ćeš izvjesno vrijeme u pažljivo, strpljivo promatranje. Srećom, imaš nešto
vremena na raspolaganju. I to neće biti problem. Područje je brdovito. Brdovita područja imaju
dvije karakteristike. Dvije pogodnosti. Prije svega, već su prepuna idiota koji se motaju okolo u
trenirkama i s dalekozorima oko vrata. Drugo, brdoviti teren olakšava pogled s točke A na točku
B. Jednostavno ćeš se pritajiti negdje visoko, na kakvom sljemenu ili brežuljku ili kako li se već
to zove. Potom se lijepo namjestiš, i piljiš prema dolje, i motriš. I čekaš.
Reacher je proveo dugo vremena čekajući u mirnoći Jodieine sobe. Položaj na kauču mu
se promijenio iz sjedećeg u ležeći. Nakon sat vremena se okrenuo i ispružio. Sklopio je oči.
Ponovno ih je otvorio, upinjući se ostati budan. Ponovno ih je sklopio. Tako je i ostao. Mislio je
kako će zadrijemati desetak minuta. Mislio da će čuti dizalo. Ili vrata. Ali kad je do toga došlo,
nije čuo nijedno. Probudio se i zatekao je kako se naginje nad njim, ljubeći ga u obraz.
"Hej, Reacheru", kazalaje nježno.
Privukao ju je sebi i zadržao je u čvrstom, tihom zagrljaju. I ona je njega zagrlila, jednom
rukom, jer je još uvijek držala svoju aktovku, ali čvrsto.
"Kako si provela dan?" upitao je.
"Kasnije", prošaptala je.
Spustila je aktovku, a on ju je povukao na sebe. Izvukla se iz kaputa i pustila da padne na
pod. Svilena je podstava zašuškala i utihnula. Bila je u vunenoj haljini sa zatvaračem po cijeloj
dužini leđa, sve do mjesta gdje počinje kralješnica. Polako ga je otvorio i pod njim osjetio toplinu
tijela. Podigla se gore, laktima zabijenim u njegov trbuh. Rukama mu je petljala po košulji.
Svukao joj je haljinu s ramena. Izvukla mu je košulju iz hlača.
 Strgnula remen.
Ustala je i haljina joj je skliznula na pod. Ispružila je ruku i on ju je prihvatio. Odvela ga
je prema spavaćoj sobi. U hodu su se spoticali o svoju odjeću. Došli su do kreveta. Bio je bijel i
hladan. Neonska svjetla grada dopirala su unutra u nasumičnim uzorcima. Povukla ga je dolje, s
rukama na njegovim ramenima. Bila je snažna, poput sportašice. Hitra i odlučna i povrh svega
podatna. Bio je izgubljen. Svršili su obliveni znojem među zgužvanim plahtama. Bila je stisnuta
uz njega. Mogao je osjetiti kako joj srce tuče o njegova prsa. U ustima mu je bio pramen njene
kose. Teško je disao. Ona se smiješila. Lice joj je bilo zabijeno u njegovo rame i mogao je osjetiti
osmijeh na svojoj koži. Otisak njenih usta, hladnoću njenih zuba. Nestrpljivi pregib u mišićima
njena obraza.
Bila je toliko lijepa da to nije mogao riječima opisati. Bila je visoka i vitka i graciozna, i
plavokosa i preplanula, i imala je blistavu kosu i oči. No bila je više od toga. Bila je puna
odlučnosti i volje i strasti. Prštala je od nemirne inteligencije, poput elektriciteta. Rukom je
slijedio nježne obline njene stražnjice. Ispružila je stopalo niz njegovu nogu i pokušala ispreplesti
prste s njegovima. Pritajeni smiješakjoš uvijek je bio tamo, skriven na njegovom vratu.
"Sad me možeš pitati kako sam provela dan", kazalaje.
Riječi su bile prigušene njegovim ramenom.
"Kako si provela dan?" upitao je.
Položila je ruku na njegova prsa i pridigla se na lakat. Napućila je usnice i otpuhala kosu s
lica. Zatim se smiješak vratio.
"Sjajno", rekla je. Uzvratio joj je osmijeh. "Kako sjajno?" upitao je.
"Uredski tračevi", rekla je. "Mojaje tajnica za ručkom pričala s onom s gornjeg kata." "I?“
"Idući tjedan je sastanak partnera." "I?“
"Tajnica s gornjeg kata je upravo bila otipkala dnevni red. Na raspoređuje i ponuda za
partnerstvo." Nasmiješio se. "Kome?“
Uzvratila je osmijeh. "Jednome od suradnika." "Kojemu?“
"Pogodi.“
Hinio je da razmišlja. "Išli bi na nekog osobitog, zar ne? Najboljeg kojeg imaju?
Najpametnijeg, najvrjednijeg, najšarmantnijeg i sve to skupa?" "Obično je tako.“
Kimnuo je. "estitam, mala. Zaslužila si to. Zbilja jesi.“
Sretno se nasmiješila i obavila mu ruke oko vrata. Stisnula se cijelim tijelom u njegov
zagrljaj, od glave do nožnog prsta.
"Partner", rekla je. "Ono što sam oduvijek željela.“
"Zaslužila si", ponovio je. "Zbilja jesi.“
"Partner u tridesetoj", rekla je. "Možeš li to povjerovati?“
Zurio je u strop i smiješio se. "Da, mogu. Da si otišla u politiku, dosad bi već bila
predsjednica.“
"Ja ne mogu povjerovati", rekla je. "Uvijek je tako, kad dobijem ono što poželim.“
Zatim je na trenutak utihnula.
"No još uvijek se nije ništa dogodilo", rekla je. "Možda bih trebala počekati dok sve ne
bude gotovo." "Dogodit će se", rekao je.
"To je samo na dnevnom redu. Možda prijedlog odbiju.“
"Neće", rekao je.
"Bit će domjenak", rekla je. "Hoćeš li doći?" "Ako želiš. Ako ti neću pokvariti imidž.“
"Mogao bi kupiti odijelo. Staviti odličja. Oborio bi ih s nogu.“
Jedno kratko vrijeme je šutio, razmišljajući o kupnji odijela. Da ga kupi, bilo bi to prvo
odijelo koje je ikad u životu odjenuo. "Jesi li dobio što si tražio?" upitala ga je. Obavio je ruke
oko nje. "U ovom trenutku?" "Općenito?“
"Htio bih prodati kuću", rekao je. Ležala je mirno jedan trenutak. "OK", rekla je. "Za to ti
niti ne treba moje dopuštenje.“
"Prevelikmije teret", rekao je on. "Ne mogu se s tim nositi.“
"Ne moraš mi objašnjavati.“
"Mogao bih ostatak života živjeti od novca kojeg za nju dobijem.“
"Morao bi platiti porez.“
Kimnuo je. "Svejedno. Što ostane, platilo bi gomilu motelskih soba.“
"Trebao bi dobro promisliti. To je jedina vrijednost koju posjeduješ." "Ne i za mene.
Menije vrijednost novac za motele. Kuća je teret." Šutjela je.
"Prodat ću i automobil, također", kazao je. "Mislila sam da ti se sviđa", kazalaje. Kimnuo
je. "OK je. Za automobil. Jednostavno ne volim posjedovati stvari.“
"Posjedovanje automobila nije baš kraj svijeta." "Meni jest. Previše gnjavaže. Valja ga
osigurati, i tome slično.“
"Nemaš osiguranje?“
"Razmišljao sam o tome", reče on. "Prvo moram obaviti svakojaku papirologiju." Zastala
je.
"Kako ćeš putovati?“
"Isto kao i uvijek, stopirati, ići autobusom." Ponovno je zastala.
"OK, prodaj automobil ako to želiš", rekla je. "Ali bi mogao zadržati kuću. Korisna je."
Odmahnuo je glavom, tik do njezine. "Izluđuje me." Osjetio je njezin osmijeh.
"Ti si jedina osoba koju poznajem, koja želi biti beskućnik", rekla je. "Ljudi se mahom
svojski trude to izbjeći.“
"Ne želim ništa više od toga", rekao je. "Kao što ti želiš postati partnerom, ja želim biti
slobodan.“
"Slobodan od mene, također?" upitala je, tiho.
"Slobodan od kuće", rekao je. "Ona mi je teret. Poput sidra. Ti nisi.“
Pomaknula je ruke s njegova vrata i podbočila se na lakat.
"Ne vjerujem ti", kazala je. "Kuća te zadržava na jednom mjestu i to ti nije drago, ali i ja
te zadržavam, također, zar ne?“
"Zbog kuće se osjećam loše", rekao je. "A zbog tebe dobro. Samo ja znam što osjećam."
"Znači, prodao bi kući, ali bi ostao u New Yorku?“
Na trenutak je šutio.
"Možda bih se malo motao uokolo", rekao je. "I ti putuješ. Uglavnom si zauzeta. Moglo bi
funkcionirati." "Udaljili bismo se." "Ne mislim tako." ^ "Ostajao bi sve dulje i dulje.“
Odmahnuo je glavom. "Bilo bi isto kao što je bilo i čitavu godinu. Samo što se ne bih
morao brinuti o kući.“
"Već si odlučio, zar ne?“
Kimnuo je. "Izluđuje me. Ne znam čak ni poštanski broj. Vjerojatno zato što ga i ne želim
znati, duboko u sebi.“
"Ne treba ti moje dopuštenje", ponovila je.
Potom je utihnula.
"Jesi se uzrujala?" upitao je, nepotrebno. "Zabrinula", rekla je.
"Ništa se neće promijeniti", rekao je on. "Pa zašto to onda učiniti?“
"Zato što moram.“
Nije odgovorila.
Tako su zaspali, u zagrljaju, s daškom melankolije isprepletenim sa zalaskom sunca.
Svanulo je jutro i više nije bilo vremena za razgovor. Jodie se istuširala i otišla bez doručka, ne
upitavši ga što će raditi ili kad će se vratiti. On se istuširao i odjenuo, zaključao stan i spustio se
dolje na ulicu. Zatekao je Lisu Harper kako ga čeka. Bila je odjevena u svoje trodijelno odijelo i
stajala je oslonjena na haubu Biroovog automobila. Danje bio vedar, sa zubatim suncem koje je
blistalo u njenoj kosi. Automobil je bio parkiran na ivičnjaku, a oko njega je vrvio bjesomučan
promet. Biroov vozač je nepokretno sjedio za volanom, zureći ravno pred sebe. Zrak je bio
ispunjen bukom. "Jesi li OK?" upitala ga je.
Slegnuo je ramenima. "Valjda." "Onda idemo.“
Vozač se probijao kroz promet dvadeset ulica prema centru i skrenuo u podzemlje, u onu
istu prenapučenu garažu kamo ga je bila dovela i Lamarrova. Poslužili su se istim dizalom u kutu.
Odvezli se na dvadeset prvi kat. Kročili u onaj isti tihi sivi hodnik. Vozač ih je vodio poput
domaćina i pokazao na svoju lijevu stranu. "Treća vrata", rekao je. James Cozo je sjedio za
svojim stolom i doimao se kao da bi tamo mogao biti već čitav sat. Bio je samo u košulji. Sako
mu je visio na drvenoj" vješalici. Gledao je televiziju, politički kabelski program, ozbiljan
izvjestitelj ispred Capitola, užurbana odijela jure prema zgradi Hoover. Sjednica o proračunu.
"Povratak dežurnog djelitelja pravde", rekao je.
Kimnuo je Harperovoj i zatvorio fascikl. Utišao je televizor, odgurnuo se od stola i
rukama protrljao svoje grubo lice, kao da se umiva bez vode.
"Onda, što želite?" upitao je.
"Adrese", kazao je Reacher. "Petrosianovih momaka.“
"One dvojice koje si strpao u bolnicu? Neće im biti drago što te vide.“
"Bit će im drago što me vide kako odlazim." "Ponovno ćeš ih ozlijediti?" "Vjerojatno."
Cozo je kimnuo. "Meni paše, stari.“
Dohvatio je jedan fascikl s gomile i prekopao po njemu. Prepisao je adresu na komadić
papira.
"Žive zajedno." reče. "Braća su.“
Potom je ponovno promislio i razderao papirić na komadiće. Okrenuo je fasciklu na stolu
i uzeo novi list papira. Na njega je bacio penkalu.
"Ti je prepiši", reče. "Ne želim svoj rukopis nigdje u blizini ovoga, doslovno ili
metaforički.“
Adresa je bila u blizini Pete avenije, u Šezdeset šestoj ulici.
"Fina četvrt", rekao je Reacher. "Skupa." Cozo je ponovno kimnuo. "Unosna operacija."
Potom se nasmiješio.
"Odnosno, bila je", reče. "Dok ti nisi upleo prste dolje u Kineskoj četvrti.“
Reacher nije ništa rekao.
"Uzmite taksi", rekao he Cozo Harperovoj. "I ti se ne miješaj. Bez očitog uplitanja Biroa,
OK?" Kimnula je, nevoljko. "Ugodnu zabavu", rekao je Cozo.
Pješice su krenuli do Madisona, a Harperova je istezala vrat poput turistkinje. Pronašli su
taksi u centru i iskrcali se na uglu Šezdesete ulice.
"Ostatak puta ćemo prošetati", rekao je Reacher. "Mi?" rekla je Harperova. "Dobro. Želim
ostati u igri.“
"Moraš ostati u igri", rekao je Reacher. "Jer ne želim se uplitati bez tebe.“
Adresa ih je odvela šest ulica sjevernije, do ravne, srednje visoke stambene zgrade
pročelja obloženog sivom opekom. Metalni okviri prozora, bez balkona. Po zidovima podno
prozora ugrađeni klima uređaji. Nad prilazom nema nadstrešnice, nema vratara. Ali bila je čista i
uredno održavana.
"Skupo mjesto?" upitala je Harperova.
 Reacher je slegnuo ramenima. "Ne znam. Ne baš najskuplje, pretpostavljam. Ali oni se
ionako ne bi odavali.“
Ulična vrata su bila otvorena. Predvorje je bilo usko, a ožbukani zidovi pažljivo ocrtani
bojom, tako da izgledaju kao da su od mramora. U pozadini predvorja bilo je samo jedno dizalo,
s uskim smeđim vratima.
Stan koji su tražili bio je na osmom katu. Reacher je dotaknuo gumb dizala i vrata su se
otvorila. Kabina je bila na sve četiri strane obložena brončanim zrcalima. Harperova je kročila
unutra, a Reacher je pohitao za njom. Pritisnuo je tipku do broja osam. S njima se uzdizalo i
beskonačno mnogo odsjaja.
"Pokucat ćeš im na vrata", kazao je Reacher. "Neka ti otvore. Ako vide mene kroz
špijunku, neće to učiniti.“
Klimnula je, a dizalo se zaustavilo na osmom katu. Vrata su se otvorila. Izašli su na
sumoran hodnik istog izgleda kao i predvorje. Stan koji su tražili nalazio se u stražnjem dijelu
zgrade, s desna.
Reacher se priljubio uza zid, a Harper je stala ispred vrata. Nagnula se naprijed, pa opet
natrag, kako bi zbacila kosu s lica. Uzdahnula, podignula ruku i pokucala na vrata. Na trenutak se
ništa nije događalo. Potom se Harperova ukočila, kao da je pod prismotrom. Iznutra se začuo
zveket lanca i vrata su se napola otvorila.
"Uprava zgrade", rekla je Harperova. "Moram provjeriti klima uređaj.“
Pogriješila si godišnje doba, pomislio je Reacher. Ali Harperova je bila visoka preko
metar i osamdeset i imala je dugu plavu kosu i ruke u džepovima, tako da joj je prednji dio
košulje bi'o nategnut. Vrata su se na sekundu zatvorila, ali lanac je ponovno zašuškao i vrata su
se opet otvorila, ovaj put širom. Harperova je stupila unutra, kao da prihvaća ljubazan poziv.
Reacher se odlijepio od zida i krenuo za njom prije nego su se vrata ponovno zatvorila.
Bio je to malen, mračan stan, s danjim izvorom svjetla. Sve je bilo u smeđoj boji, sagovi,
namještaj, zastori. Maleni hodnik je vodio u malenu dnevnu sobu. U dnevnoj sobi je bio kauč i
dvije fotelje, i Harperova. I obojica tipova koje je Reacher posljednji put vidio kako napuštaju
uličicu iza Mostro'sa.
"Hej, momci", rekao je.
"Mi smo braća", nepotrebno je spomenuo prvi o% njih.
Obojica su imali široke trake bolničke gaze povezane oko čela, sasvim bijele, nešto dulje i
šire negoli naljepnice koje je tamo bio prilijepio Reacher. Jedan je imao zavoje na rukama. Bili su
identično odjeveni, u džempere i hlače za golf. Bez onih glomaznih kaputa, doimali su se
sitnijima. Jedan od tipova imao je jedriličarske cipele. Drugi je imao mokasinke koje su izgledale
kao da ih je načinio sam, od naručenog materijala. Reacher je zurio u njih i osjetio kako ga
napušta agresija.
"Sranje", rekao je.
I oni su zurili u njega. "Sjednite", rekao im je.
Sjeli su jedan do drugog na kauč. Gledali su ga, uplašenih pogleda pod onim smiješnim
gazama. "Jesu li ovo ti tipovi?" upitala je Harperova. Reacher je kimnuo.
"Stvari se mijenjaju, rekao bih", kazao je. "Petrosian je mrtav", rekao je prvi tip. "To već
znamo", odvratio mu je Reacher. "Ništa više ne znamo", rekao je drugi. Reacher je odmahnuo
glavom. "Nemoj tako. Znate vi dosta toga." "Kao što?“
"Kao gdje je Bellevue.“
Prvi se tip doimao nervoznim. "Bellevue?“
Reacher je kimnuo. "Bolnica u koju su vas odveli.“
Obojica braće pogledaše u zid.
 "Svidjelo vam se tamo?" upita Reacher. Nijedan od njih nije odgovorio.
"Želite se tamo vratiti?“
Bez odgovora.
"Golema prostorija za hitan prijem, zar ne?" kazao je Reacher. "Dobra je za zakrpati
raznorazne stvari. Polomljene ruke, polomljene noge, sve vrste ozljeda.“
Brat s povijenim rukama bio je stariji. Glasnogovornik.
"Što želiš?" rekao je.
"Razmjenu.“
"Što za što?“
"Informacija", kazao je Reacher. "U zamjenu da vas ne pošaljem natrag u Bellevue.“
"OK", rekao je tip.
Harperova se nasmiješila. "Ovo je bilo lako." "Lakše nego što sam mislio", kazao je
Reacher. "Stvari se mijenjaju", rekao je tip. "Petrosian je mrtav." "Oni pištolji što ste ih imali",
kazao je Reacher. "Odakle vam?" Tip je bio oprezan. "Pištolji?" rekao je.
"Pištolji", ponovio je Reacher. "Odakle vam?" "Dao nam ih je Petrosian", rekao je tip.
"Gdje ih je on nabavio?" "Ne znamo.“
Reacher se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ne može to tako. Ne možete tek tako reći ne
znamo. Nije uvjerljivo. Mogao si reći ja ne znam, ali ne možeš govoriti u ime svoga brata.
Ne možeš biti do kraja siguran što on zna, zar ne?“
"Ne znamo", ponovio je tip.
"Vlasništvo su vojske", kazao je Reacher. "Petrosian ih je kupio", rekao je tip. "Platio ih
je", kazao je Reacher.
"Kupio ih je.“
"Dogovorio je njihovu nabavku, to prihvaćam.“
"On nam ih je dao", rekao je mlađi brat. "Jesu li pristigli poštom?“
Stariji brat je kimnuo. "Da, poštom.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Ne, nisu. Poslao vas je da ih negdje pokupite. Vjerojatno
je bila primopredaja.“
"Sam ih je pokupio.“
"Ne, nije. Poslao je vas. Petrosian ne bi sam otišao. Poslao je vas, onim Mercedesom
kojeg ste koristili.“
Braća su zurila u zid, razmišljajući, kao da imaju pravo na odlučivanje.
"Tko si ti?" upitao je stariji. "Nitko", kazao je Reacher. "Nitko?" "Nisam murjak, nisam
FBIovac, nisam ATFovac, nitko." Nema odgovora.
"Dakle, ovdje postoji dobra i loša strana", rekao je Reacher. "Kažite mi što me zanima, i
to ostaje sa mnom. Ne mora se širiti dalje. Zanima me vojska, ne vi. Loša strana je ako mi ne
kažete, jer moj posao nije poslati vas na sud, uz poštivanje svih građanskih prava.
Posao mi je poslati vas natrag u Bellevue, uz sve vrste lomova nogu i ruku." "Jesi ti iz
imigracijskog ureda?" upitao je tip.
Reacher se nasmiješio. "Zagubili ste svoju zelenu kartu?" Braća nisu ništa rekla.
"Nisam iz imigracijskog", kazao je Reacher. "Rekao sam vam, nisam ništa. Nitko. Samo
momak koji želi odgovor. Recite mi odgovor i možete ostati ovdje koliko vam drago, uživati u
blagodatima američke civilizacije. Ali, postajem nestrpljiv. Te cipele neće potrajati zauvijek.“
"Cipele?“
"Ne želim upucati tipa koji nosi takve papuče." Nastupila je tišina.
"New Jersey", napokon je rekao stariji brat. "Kroz Lincolnov tunel, tamo je jedan restoran
gdje se Cesta 3 križa s autoputom.“
 "Kako se zove?“
"Ne znam", reče tip. "Nečiji bar, to je sve što znam. Mac nešto, kao irsko ime." "S kime
ste se tamo našli?" "Tip po imenu Bob.“
"Bob i kako još?“
"Bob, ne znam. Nismo razmijenili posjetnice ili slično. Petrosian nam je samo rekao
Bob." "Vojnik?“
"Valjda. Mislim, nije bio u uniformi ili nešto tako. Ali bio je skroz kratko podšišan.“
"Kako to tamo funkcionira?“
"Odeš u bar, pronađeš ga, daš mu gotovinu, on te odvede na parkiralište i izvadi što ti
treba iz prtljažnika automobila.“
"Cadillac", rekao je drugi. "Stari DeVille, neke tamnije boje." "Koliko puta?“
"Tri.“
"Kakvo oružje?" "Berette. Dvanaest svaki put." "U koje doba dana?" "Uvečer, negdje oko
osam sati." "Treba li se prije najaviti?" Mlađi brat je odmahnuo glavom. "Uvijek je tamo oko
osam", reče. "Tako nam je Petrosian rekao.“
Reacher je kimnuo.
"Onda, kako taj Bob izgleda?" upitao je. "Kao i ti", rekao je stariji brat. "Golem i opak.“
 DVADESET TRI

Zakon omogućuje da se osudu vezanu za narkotike može popratiti i zapljenom imovine, što znači
da DEA u New York Cityju dobiva više automobila nego što joj ikad može zatrebati, pa stoga
višak posuđuje ostalim službama unutarnjih poslova, uključujući i FBI. FBI rabi te automobile
kad im je potreban kakav anonimni transport, koji ne izgleda kao stvar vlade. Ili pak kad im valja
očuvati pristojnu udaljenost između sebe i kakvih neodređenih aktivnosti koje su u tijeku. Stoga
je James Cozo povukao Biroove limuzine, kao i usluge njihova vozača, i dobacio Haperovoj
ključeve crnog, godinu starog Nissan Maximea, trenutačno parkiranog u zadnjem redu
podzemnog parkirališta.
"Zabavite se," ponovio je.
Harperova je vozila. Bilo joj je to prvi put da vozi po New York Cityju, i zbog toga je
bila nervozna. Kružila je oko nekoliko ulica i potom krenula južno prema Petoj. Vozila je polako,
a taksiji su jurili i naglo kočili i trubili oko nje.
"OK, što sad?" kazalaje.
Sad malo gubimo vrijeme, pomislio je Reacher. "Boba neće biti do osam", reče. "Imamo
čitavo popodne za ubiti.“
"Imam osjećaj da bismo nešto morali činiti." "Nema žurbe", kazao je Reacher. "Imamo tri
tjedna." "Pa što ćemo onda?“
"Prvo ćemo jesti", kazao je Reacher. "Nisam doručkovao.“

***

Drago ti je što preskačeš doručak, jer moraš misliti na sigurnost. Po tvojoj procjeni, bit će to
ravnomjerna raspodjela između domaćeg policijskog odjela i Biroa, sa smjenama u osam uvečer i
osam ujutro. Sinoćnja smjena u osam uvečer odigrala se pred tvojim očima, stoga si sada ranom
zorom ponovno na položaju, kako bi se to isto odigralo u osam ujutro. Propuštanje šugavog
motelskog doručka vrste poslužisesam mala je cijena za ovu vrst sigurnosti. Zato je duga, duga
vožnja do položaja. Nisi toliko glupo stvorenje da unajmiš sobu negdje u blizini.
Niti da ideš izravnim putom. Hitaš kroz planine i ostavljaš automobil na šljunčanom
stajalištu, pola kilometra od položaja. Automobil je tamo dovoljno siguran. Jedini razlog zbog
kojeg su uopće i sagradili stajalište jest što šupci tamo uvijek ostavljaju automobile dok odlaze
promatrati orlove, ili sepentratipreko stijena, ili odlaziti na izlete. Unajmljeni automobil uredno
parkiran na šljunku neuočljiv je poput skijaške opreme na pokretnoj traci u zračnoj luci.
Jednostavno dio scenografije.
Penješ se od ceste prema omanjem brijegu visine možda tridesetak metara. Posvuda oko
tebe suhonjavo je drveće, nešto više od razine ramena. Nema lišća, ali skriva te priroda terena.
Nalaziš se u nekoj vrsti širokog rova. Koračaš lijevodesno, da zaobiđeš odrone stijena. Na vrhu
brijega slijediš greben na lijevu stranu. Sagneš se kad se zemlja na jednoj strani stane odronjavati.
Spustiš se na koljena i puziš naprijed prema mjestu gdje dvije goleme stijene stoje jedna na
drugoj, pružajući ti kroz trokut koji je među njima ostao prekrasan pogled na udolinu. Nasloniš
desno rame na stijenu sebi s desna i kuća poručnice Rite Scimece ukaže se točno u središtu tvoga
vidnog polja, udaljena tek nešto više od dvjestotinjak metara.
Kuća je neznatno sjeverozapadno od tvoga položaja, tako da imaš potpuni uvid na uličnu
stranu. Možda je tristotinjak metara niže niz planinu, stoga je čitava stvar izložena poput karte.
Biroov automobil je tamo, parkiran pred kućom. Čisti Buick, tamno plave boje. U njemu jedan
agent. Poslužiš se svojim dalekozorom. Momak je još budan. Glava mu stoji uspravno. Ne gleda
puno uokolo. Samo pilji ispred sebe, neizrecivo se dosađujući. Ne možeš mu zamjeriti. Dvanaest
sati noći, u mjestu gdje je posljednji najuzbudljiviji događaj bila nečija rasprodaja božičnih
kolača.
Hladno je u brdima. Stijena upija toplinu s tvoga ramena. Nema sunca. Samo turobni
oblaci, naslagani preko ogromnih vrhova. Na trenutak se okreneš i nairu^eš rukavice. Navučeš šal
preko donje polovice lica. Djelomice zbog topline, a djelomice da obuzdaš oblake pare koje tvoj
dah stvara u zraku. Okreneš se natrag. Pomakneš nogu i promeškoljiš se. Udobnije se namjestiš.
Ponovno podigneš dalekozor.
Kuća ima žičanu ogradu što se pruža cijelom duljinom dvorišta. Vratnice su na prilazu.
Prilaz je kratak. Garažna vrata na kraju su prilaza, podno ruba trijema. Sprilaza se spušta staza
koja kruži oko nekakvog urednog zasada, pa prema ulaznim vratima. Biroov automobil je
parkiran na pločniku točno preko puta prilaznog ulaza, tek neznatno uzbrdo od njegova središta.
Parkiran je prednjim dijelom nizbrdo. To vozaču pruža pogled točno na početak staze.
Inteligentno pozicioniranje. Ako se penjete uzbrdo prema kući, cijelim vas putem vidi kako
dolazite. Ako mu prilazite straga, možda vas spazi u retrovizoru, ali zasigurno vas vidi čim
prođete pored njega. Potom mu se pruža čist pogled na vaša leđa, cijelo vrijeme dok hodate po
zavojitoj stazi. Inteligentno pozicioniranje, ali za tebe je to samo Biro.
Uočiš komešanje tristo metara zapadno i dvjesto metara niže niz planinu. Crnobijeli
Crown Victoria promalja se iza desnog zavoja. Patrolira, polako. Promoli nosom kroz zavoj i
pojavi se na njenoj cesti. Oblak bijele pare izmigolji iz auspuha. Motorje hladan. Automobil je
čitavu noć bio parkiran iza mirne policijske postaje. Pojavi se u ulici, uspori i zaustavi se bok uz
bok s Buickom. Razdaljina među automobilima manja je od pola metra. Ne možeš to sa
sigurnošću procijeniti, ali nagađaš da se prozorska stakla spuštaju. Pozdravi su razmijenjeni.
Informacije su proslijeđene. Sve je mirno, govori Biroov momak. Ugodan dan, dodaje. Mjesni
policajac gunđa. Hini da mu je to gnjavaža, dok je potajno ushićen jer mu je povjeren važan
zadatak. Možda prvi koji je ikad imao. Vidimo se kasnije, govori Biroov momak.
Crnobijeli automobil krene uzbrdo i okrene se na cesti. Bucikov se motor pokrene i
automobil se trgne kako agent prebaci u brzinu. Crnobijeli krene nosom iza njega. Buick krene
nizbrdo. Crnobijeli se pomakne naprijed i zaustavi se. Na isto mjesto na kojemu je stajao i Buick,
točno u centimetar. Dvaput se zanjiše, pa se smiri. Motor se ugasi. Još jedan oblak bijele pare i
zatim ništa. Policajac okrene glavu na desno i zadobije upravo isti pogled na stazu koji je imao i
Biroov momak. Možda ipak nije takav glupan.
Harperova je dovezla Maximu u javnu garažu na Zapadnoj 9. ulici, odmah nakon što joj
je Reacher kazao kako završava mreža pravilnih ulica i počinje kaos. Vratili su se pješice prema
istoku i pronašli bistro s pogledom na Washington Square Park. Konobarica je imala primjerak
sažetog filozofskog žurnala, podmetnut pod svoj blok za narudžbe. Studentica njujorškog
sveučilišta, spaja kraj s krajem. Zrkkje bio hladan, ali sunce je sjalo. Nebo je bilo plavo.
"Sviđa mi se ovdje", rekla je Harperova. "Sjajan grad.“
"Rekao sam Jodie da ću prodati kuću", kazao je Reacher.
Pogledala je u njega. "Je li joj to OK?" Slegnuo je ramenima. "Zabrinutaje. Ne vidim
zašto. Ako me čini sretnijim, kako je to može brinuti?" "Zato što te oslobađa obveza." "Neće se
ništa promijeniti." "Pa zašto onda to činiš?" "To je i ona rekla.“
Harperova je kimnula. "Razumljivo. Ljudi čine stvari zbog nekog razloga, zar ne? Znači,
ona sada razmišlja koji je tomu razlog?“
"Razlog je taj da ne želim posjedovati kuću." £ "Ali razlozi su višeslojni. To je samo
gornji sloj. Ona se pita: OK, zašto ne želi posjedovati kuću?“
 "Zato sto ne želim gnjavaže. Ona to zna. Rekao sam joj." "Birokratskog tipa?“
Kimnuo je. "To je jedna gadna gnjavaža." "Da, točno. Gadna gnjavaža. Ali ona misli kako
birokracija na neki način simbolizira nešto drugo." "Kao što?" "Kao želju da budeš bez obveza.“
"Samo se vrtiš u krug.“
"Samo ti govorim kako ona razmišlja.“
Studentica filozofije je donijela kavu i danske kolače. Ostavila je račun ispisan urednim,
akademskim rukopisom. Harperova ga je podignula.
"Ja ću se za to pobrinuti", rekla je.
"OK", kazao je Reacher.
"Moraš je uvjeriti", rekla je Harperova. "Znaš, neka ti povjeruje da ćeš ostati uz nju, čak i
ako prodaješ kuću.“
"Rekao sam joj da prodajem i automobil", kazao je. Kimnula je. "To bi moglo biti od
pomoći. Baš zvuči kao namjera da ostaneš uz nju.“
Na trenutak je zastao.
"Rekao sam joj da bih neko vrijeme mogao putovati", rekao je.
Zurila je u njega. "Isuse, Reacheru, to nije sasvim utješno, zar ne?“
"I ona putuje. Bila je u Londonu dvaput ove godine. Nisam dizao veliku prašinu oko
toga.“
"Koliko namjeravaš putovati?“
Ponovno je slegnuo ramenima. "Ne znam. Malo, valjda. Volim biti u blizini. Zbilja volim.
Rekao sam ti to.“
Harperova je trenutak šutjela.
"Znaš što?" rekla je. "Prije nego uvjeriš nju da ćeš ostati u blizini, možda bi najprije
trebao uvjeriti sebe." "Uvjeren sam.“
"Zbilja? Ili samo misliš kako ćeš biti tu i tamo, kako ti dođe?" "Tu i tamo, pomalo,
valjda." "Udaljit ćete se." "To je i ona rekla." Harperova je kimnula. "Pa, nisam iznenađena.“
On nije ništa rekao. Samo je ispio svoju kavu i pojeo danski kolač.
"Vrijeme je za odluku", rekla je Harperova. "Na put ili s puta, ne možeš oboje.“
Njegova stanka za ručak bit će prvi veliki ispit. To je tvoj uvodni zaključak. Isprva
promišljaš o pitanju odlaska na zahod, no on je samo ušao unutra i poslužio se njenim. Izašao je
iz automobila nakon otprilike devedeset minuta, nakon što ga je protjerala jutarnja kava. Zastao
je, protežući se na pločniku. Potom je krenuo zavojitom stazom i pozvonio na zvonce. Prilagodiš
fokus na dalekozoru i imaš prilično dobahpogled s boka. Nju ne vidiš. Ostala je u kući. Uočiš
njegov govor tijela, pomalo nezgrapan, pomalo posramljen. Nije govorio. Nije pitao. Samo se
pojavio na vratima. Znači, sve je prethodno dogovoreno. Okrutno spram Scimece, misliš u sebi,
psihološki gledano. Silovana žena, a onda odjednom upada krupan muškarac zbog nekakve
eksplicitne aktivnosti temeljene nafalusu. No sve se glatko odvijalo. On je ušao, a vrata su se
zatvorila, minute su prolazile, vrata su se ponovno otvorila, i on je izašao. Otišao je natrag do
automobila, malo pogledao uokolo, pozorno. Otvorio je vrata automobila, kliznuo unutra, i prizor
se vratio u normalu.
Znači, stanka za zahod nije povoljna prilika. Iduća je prigoda stanka za ručak. Nema šanse
da će tip odraditi dvanaest sati bez da nešto pojede. Murjaci uvijek jedu. Znajjjto iz iskustva.
Krafne, lisnato tijesto, kava, odrezak i jaja. Uvijek nešto jedu.
Harperova je željela vidjeti nešto od grada. Bila je poput turista. Reacher ju je odveo na
jug kroz Washington Square Park, pa cijelim putom niz West Broadway, sve do Svjetskog
trgovinskog centra. Prohodali su približno jedan kilometar. Polako su koračali i za to im je
trebalo pedeset minuta. Nebo je bilo vedro i hladno i grad je vrvio od ljudi. Harperova je uživala.
 "Mogli bismo otići gore u restoran", kazao je Reacher. "Biro bi me mogao počastiti
ručkom.“
"Upravo sam te počastila ručkom", rekla je Harperova.
"Ne, bio je to kasni doručak." "Uvijek nešto jedeš", rekla je.
"Ja sam krupan momak", rekao je on. "Potrebna mi je hrana.“
Ostavili su kapute u predvorju i odvezli se na vrh zgrade. Počekali su redu pred prijemnim
pultom, a Harper se oslonila na stakli zid, zureći van. Pokazala je svoju značku i dobili su stol za
dvoje, točno do prozora koji gleda ravno dolje na West Broadway i Petu aveniju, s visine od
dvjestotinjak metara.
"Nevjerojatno", rekla je ona.
Zrak je bio svjež i čist i pogled se protezao kilometrima. Pod njima je bio grad zaodjenut
u smeđe jesenje boje. Natisnut, zamršen, vječito u pokretu. Rijeke su bile sive i zelene. Vanjski
su obrisi blijedjeli prema Westchesteru i Connecticutu i Long Islandu. U suprotnom smjeru, New
Jersey se natiskao na obali i vijugao u daljini.
"Bob je negdje tamo", rekla je ona.
"Jest", složio se Reacher.
"Tko je Bob?“
"Šupak.“
Ona se nasmiješila. "Ne sasvim precizan opis, kriminološki rečeno.“
"Vječito je tamo", kazao je Reacher. "Kao inventar, ako je svaku večer u baru." "To nije
naš tip, zar ne?“
Nije on ničiji tip, pomislio je Reacher.
"On je sitna riba", rekao je. "Trgovati iz prtljažnika automobila na parkiralištu? Nije
slavoljubiv. Nema toliko toga na kocki da bi vrijedilo ubijanja ljudi.“
"Pa kako nam može pomoći?“
"Može propjevati imena. Netko ga snabdijeva, i zna tko je još u igri. Neki od drugih
igrača propjevat će druga imena, a onda idući i idući.“
"Oni se svi međusobno poznaju?“
Reacher je kimnuo. "Raspodijelili su se. Imaju svoja područja djelovanja, teritorije, baš
kao i svi ostali.“
"Moglo bi nam oduzeti dosta vremena.“
"Sviđa mi se geografija čitavog slučaja", kazao je Racher.
"Geografija? Zašto?“
"Ima smisla. U vojsci si, želiš ukrasti oružje, odakle ga kradeš? Nećeš noću puzati oko
vojarrte i izvlačiti ih iz svakog sanduka na kojeg naletiš. Na taj način, otprilike si osam sati u
milosti dok se dečki ne probude i ne poviču: hej, gdje je moja prokleta Beretta?' "Odakle ih, onda,
kradeš?“
"S nekog mjesta gdje se neće odmah primijetiti, što znači skladište. Pronađeš skladište s
gomilom rezervi, gdje u miru leže, čekajući idući rat.“
"A gdje se ona nalaze?“
"Pogledaj na međudržavnu autokartu.“
"Zašto baš međudržavnu?“
"Što misliš, zašto su međudržavne prometnice izgrađene? Ne zato da bi se obitelj Harper
iz Aspena mogla dovesti u Yellowstone Park za praznike. Nego da bi vojska moga nsevoziti
postrojbe i oružje, brzo i lako.“
"Zar zbilja?* Reacher je kimnuo. "Naravno. Eisenhower ih je izgradio još u 1950ima, na
vrhuncu hladnog rata, a Eisenhower je bio čovjek iz West Pointa, od početka do kraja.“
 "Pa?“
"Pa pogledaj gdje se spajaju sve međudržavne ceste. Na tim su točkama skladišta, tako da
roba može ići u bilo kojem pravcu, već po potrebi. Uglavnom su negdje uz obalu, jer stari Ike nije
previše brinuo hoće li se padobranci spustiti u Kanzas. Imao je na umu brodove što dolaze s
mora.“
"A Jersey je dobro mjesto za to?“
Reacher je ponovno klimnuo. "Sjajan strateški položaj. Zbog toga je tu gomila skladišta,
zbog toga su i učestale krađe.“
"Zbog toga bi i Bob mogao nešto znati?“
"Usmjerit će nas na novi put. To je sve na što možemo računati od Boba.“
Njegova stanka za ručak ne miriše na dobro. Ni najmanje. Priljubiš dalekozor čvrsto na
oči i promatraš kako se stvari odvijaju. Drugi crnobijeli automobilpromoli nosom iza ugla i
polako se penje brdom. Zaustavi se bok uz bok s prvim i ostane tako, upaljena motora. Dvije
proklete stvari, jedna pored druge. Vjerojatno čitav vozni park ovdašnje policije, točno tebi pred
nosom.
Imaš djelomičan pogled. Vozačevo je staklo spušteno na oba automobila. Vidi se smeđa
papirnata vrećica i zatvorena papirnata šalica kave. Novi ih tip podigne kroz prozorski otvor,
visoko podignutih lakata, kako bi ostali u uspravnom položaju. Prilagođavaš fokus na dalekozoru.
Vidiš kako onaj drugi pruža ruku. Prizor je plošan, i dvodimenzionalan i zrnast, kao da su leće
dosegnule limit. Policajac prvo uzima "kavu. Glava mu je okrenuta dok unutra traži držač za
šalice. Zatim uzima vrećicu. Nasloni je na rub vrata i odmota vrh. Baci pogled u nju. Nasmiješi
se. Ima široko, mesnato lice. Gleda u cheesburger ili nešto slično. Možda čak i dva, i komad pite.
Ponovno zamota vrh vrećice i ubaci je unutra. Gotovo je sigurno da ju je bacio na
suvozačevo mjesto. Zatim mu se pomiče glava. Čavrljaju. Policajac je živnuo. Momak je mlad.
Meso na licu zategnuto mu je mladošću. Pun je sebe. Polaskan svojim važnim zadatkom.
Promatraš ga jedan dugi trenutak. Promatraš sretan izraz njegova lica. Pitaš se kako će to lice
izgledati kad priđe njezinim vratima tijekom stanke za zahod i ne dobije odgovor na svoje
kucanje. Jer upravo ovdje i sada donosiš dvije odluke. Ulaziš u kuću, obaviti posao. I obavit ćeš
to bez da prethodno ubiješ policajca, samo zato kako bi vidio promjenu na njegovu licu.
Nissan Maxima je neko vrijeme bio omiljeni prijevoz narkodilera, stoga je Reacheru bilo
OK što će njime otići do bara u Jerseyju. Izgleda* će dovoljno nevino parkiran na parkiralištu.
Izgledat će stvarno. Za razliku od neoznačenih vladinih automobila. Kad normalna osoba potroši
dvadeset somova na limuzinu, onda će ići korak naprijed i naručiti kromirane kotače i nabaciti na
njega sedefastu boju. Ali Vlada tako ne radi, stoga im automobili izgledaju tako očito, umjetno
obični, kao da imaju golemi znak sa strane koji kaže: ovo je policijski neoznačeni automobil. A
kad bi Bob vidio takvo nešto na parkiralištu, odrekao bi se svoje doži|jetne navike i provodio
večeri na nekom drugom mjestu.
Reacher je vozio. Harperova nije bila voljna, ne po mraku i ne za vrijeme špice. A špica je
bila gadna. Promet je milio uzduž kičme Manhattana, a pred ulazom u tunel je bio zastoj. Reacher
je petljao oko radija i pronašao stanicu s koje ga je ženski glas izvještavao koliko će još morati
čekati. etrdeset, četrdeset i pet minuta. To je bilo otprilike dvaput sporije nego pješice, a upravo
se tako i osjećao.
Pomicali su se centimetar po centimetar, duboko dolje pod rijekom Hudson. Njegovo je
dvorište stotinjak kilometara uzvodno. Sjedio je i u mislima ocrtavao njegove obrise,
preispitujući svoju odluku. Bilo je to zgodno dvorište, koliko to dvorišta mogu biti. Zasigurno je
bilo plodno. Nisi se ni okrenuo, a trava je već izrasla pola metra. Ima mnoštvo drveća. Javorovi,
koji su bili ljupki u ranu jesen. Cedrovi, koje je Leon zacijelo sam posadio, jer su bili smješteni u
umjetne skupine. S javora otpada lišće, a s cedra sićušne grimizne bobice. Kad lišće otpadne,
pruža se otvoren pogled na suprotnu stranu rijeke. West Point je točno tamo, a West Point je bio
važan dio Reacherova života.
No on nije bio nostalgičan tip. Kad si lutalica, to znači da gledaš naprijed, ne osvrćeš se
unatrag. Usredotočuješ se na ono što slijedi. A duboko u sebi osjetio je kako veliki dio gledanja
naprijed podrazumijeva težnju za nepoznatim. Traženje mjesta na kojima nikad nisi bio i stvari
koje nikad nisi vidio. A ironija njegovog života bilaje u tome što ga je, premda je u ovim ili onim
prilikama proputovao gotovo cijelu zemaljsku kuglu, proganjao osjećaj da nije mnogo toga vidio.
Vrijeme provedeno u službi bilo je jurnjava kroz uski hodnik, očiju čvrsto prikovanih pred
sobom. Usput se nalazilo mnoštvo primamljivih stvari, pokraj kojih projuriš i ne obazireš se na
njih. Sada je želio otići na usputna putovanja. Želio je ludi cikcak, u smjeru kojeg poželi, kad god
to poželi.
A povratak na isto mjesto svake večeri u to se ne uklapa. Stoga je njegova odluka
ispravna. Izgovorio je riječi sam sebi. Prodaj kuću. Kuća je 'na tržištu. Kuća je na prodaju.
Kuća je prodana. Izgovorio je riječi i teret mu je spao s pleća. Nije to samo praktičan
teret, premda ni to nije nevažno. Nema više grižnje oko curenja cijevi i računa u pošti i dostave
loživog ulja i pokrivanja osiguranja. Bilo je to izbavljenje. Kao da se vratio u svijet, neopterećen.
Bio je slobodan i spreman za pokret. Bilo je to kao da su se otvorila vrata i pustila unutra zrake
sunca. Nasmiješio se u sebi u bučnoj tami tunela, s Harperovom do njega.
"Ti zapravo uživaš u ovome?" rekla je.
"Najbolji kilometar u mome životu", odvratio je.
Motriš i čekaš, sat za satom. Ovakav seperfekcionizam ne susreće svugdje. Ali ti si
savršena osoba, i valja ti takvom i ostati. Mora te uvijek pratiti sigurnost. A dosad je već
nedvojbeno kako je policajac trajna smetnja. Objeduje u automobilu, s vremena na vrijeme
posluži se njenim zahodom, i to je sve. Stoga pomišljaš na otmicu policajca, možda sutra ujutro,
nešto prije osam sati, i izdavati se za njega. Odmijeniti ga na dužnosti. Razmišljaš kako ćeš neko
vrijeme sjediti u njegovom automobilu, a potom prići Scimecinim vratima i pokucati, kao ds je
došlo vrijeme da se olakšaš. Razmišljaš o tome približno sekundu i pol, a potom to odbaciš,
naravno.
Ne bi ti pristajala njegova uniforma. I očekivalo bi se da čavrljaš s Biroovim momkom za
vrijeme jutarnje primopredaje. Znao bi da je u pitanju varka, odmah. Jer, ne surađuje on s velikim
anonimnom policijskim odjelom kakvih ima, recj^o, u New Yorku ili LAu.
Znači, valja ti ga ili ukloniti, ili nekako proći pored njega. Isprva se poigravaš idejom
odvraćanja pozornosti. Što bi ga moglo odvratiti? Neka veća automobilska nesreća na križanju,
možda. Požaru školi, moguće. No, koliko ti je poznato, mjestašce nema školu. Nisu ti
promakližuti autobusi na cesti, kako idu prema Portlandu. Škola je vjerojatno u drugom okrugu.
A automobilsku bi nesreću bilo teško izazvati. Zasigurno ne kaniš sudjelovati u njoj. A kako
uzrokovati da se dvojica vozača sudare?
Možda dojava o bombi. Ali gdje? U policijskoj postaji? Murjaka bi uputili neka ostane na
svom mjestu, izvan opasnosti, dok se stvar ne provjeri. Pa, gdje onda? Neko mjesto gdje se
okupljaju ljudi, možda. Negdje gdje će biti potreban čitav policijski odred kako bi rukovodio
evakuacijom. Ali, ovo je maleno mjesto. Gdje se uopće ljudi okupljaju? Crkva, možda. Možeš
vidjeti zvonik, niže uz glavnu cestu. Ali ne možeš čekati do iduće nedjelje.
Knjižnica? Tamo najvjerojatnije nema žive duše. Dvije stare babuskare u najboljem
slučaju, sjede tamo i pletu, ne obazirući se na knjige. Evakuaciju bi mogao izvršiti jedan policajac
za otprilike tri i pol sekunde.
Usto, dojava o bombi podrazumijeva i telefonski poziv. Počneš o tome razmišljati.
Odakle? Pozivi se mogu locirati. Možeš se vratiti natrag u portlandsku zračnu luku i nazvati od
tamo. Locirati telefonski poziv s javne govornice u zračnoj luci isto je kao da ga i nisi locirao. Ali
u tom si slučaju u kritičnom trenutku kilometrima daleko od položaja. Siguran poziv, ali
beskoristan. Kvaka 22. A javnog telefona nema milijun kilometara od tvog skrovišta, ne ovdje u
prokletom Stjenjaku ili kako li ga dovraga već zovu. A ne možeš rabiti ni svoj mobitel, jer će se
poziv naposljetku pojaviti na tvome računu, što je u krajnjem slučaju istovjetno priznanju na
sudu. K tome, koga uopće nazvati? Ne smiješ dopustiti da ti itko čuje glas. To je previše očito.
Preopasno.
Ali što više o tome razmišljaš, to ti se strategija više sužava oko telefona. Postoji jedna
osoba koja ti smije čuti glas. No to je već geometrijski problem. Četverodimenzionalni. Vrijeme i
prostor. Moraš nazvati odavde, s otvorenog, s pogledom na kuću, ali ne smiješ rabiti mobitel.
Slijepa ulica.
Izašli su iz tunela i klizili na zapad s prometom. Cesta broj 3 lagano je zavijala sjeverno
prema autoputu. Bila je blistava noć u New Jerseyju, posvuda vlažan asfalt, natrijeva svjetla s
večernjih maglenki nizala su se poput ogrlica. S lijeva i s desna bili su osvijetljeni jumboplakati i
neonski znakovi. Ustanove svih vrsta, iza ispupčenih, asfaltiranih dvorišta.
Restoran kojeg su tražili nalazio se iza napuštenog parkirališta, gdje su se presijecale tri
ceste. Bio je označen neonskim znakom pivare na kojem je pisalo MacStiophan's, stoje, koliko je
Reacher razumio keltski, značilo Stevenson's. Bila je to oniža građevina ravnog krova. Zidovi su
joj bili obloženi smeđim daskama, a na svakom je prozoru bila zelena neonska djetelina.
Parkiralište je bilo slabo osvijetljeno i tri četvrtine prazno. Reacher je parkirao Maximu pod
pravim kutom preko dva mjesta, nadomak ulaza. Izašao je van i pogledao uokolo. Zrak je bio
hladan. Načinio je puni krug u mraku, pomno pregledavši parkiralište pod uličnim svjetlima.
"Nema Cadillaca DeVille", reče. "Još nije došao.“
Harperova je oprezno pogledala prema vratima.
"Malo smo uranili", rekla je. "Pretpostavljam da ćemo pričekati." "Možeš čekati ovdje
vani", rekao je on. "Ako želiš.“
Ona je odmahnula glavom.
"Bila sam ja i na gorim mjestima", rekla je.
Reacheru je bilo teško zamisliti gdje i kad. Vanjska su vrata vodila u predvorje šestsašest,
s aparatom za cigarete i sagom od agavina vlakna, pohabanim i masnim od uporabe. Unutarnja su
vrata vodila u niski mračan prostor ispunjen smradom pivskog isparavanjai dima. Nije radila
ventilacija. Zelene djeteline sjajile su unutra baš kao i vani i davale mjestu bljedunjavi sablasni
sjaj. Zidovi su bili od tamnih dasaka, ljepljivih i bez sjaja, uslijed pedeset godina duhanskog
dima. Šank je bio duga drvena konstrukcija s uglavljenim prepolovljenim bačvama na prednjoj
strani. Bile su tamo visoke barske stolice, sjedala presvučenih crvenom plastikom, i njihove niže
verzije razbacane uokolo po prostoriji, oko stolova izrađenih od lakiranih bačava s okruglim
pločama od iverice zabijenima na vrhu. Iverica je bila glatko izbrušena i uprljana tisućama
zapešća i ruku. Iza šanka je bio barmen, a u glavnom dijelu prostorije se nalazilo osam gostiju.
Svima redom je na iverici pred njima stajala krigla s pivom. Svi su redom bili muškarci. Svi su
redom zurili u pridošlice. Nijedan nije bio vojnik. Nijedan ne bi mogao ni nosom priviriti vojsci.
Neki su bili prestari, neki su izgledali kao mekušci, neki su pak imali dugu masnu kosu. Tek
obični šljakeri. Ili možda nezaposleni. No svi su imali neprijateljski stav. Sjedili su bez riječi, kao
da su netom zašutjeli usred rečenice. Zurili su, kao da ih žele zastrašiti.
Reacher je prešao pogledom preko svih, zastavši na svakom licu ponaosob, dovoljno dugo
da shvate kako nije impresioniran, i dovoljno kratko da ne pomisle da ga na neki način zanimaju.
Zatim je prišao šanku i izvukao stolac za Harperovu.
 "Što se toči?" upitao je barmena.
Tip je bio u neopranoj košulji bez ovratnika. Naboranoj od vrata nadolje. Preko ramena
mu je bila prebačena krpa. Imao je možda pedesetak godina, siv u licu, s pivskim trbuhom. Nije
odgovorio.
"Što imate?" ponovno je upitao Reacher.
Nije bilo odgovora.
"Hej, jesi gluh?" zazvala je Harperova tipa.
Bila je napola na nogama, napola na stolici, s jednom nogom na podu, drugom na prečki.
Sako joj je bio raskopčan i izvijala se u struku. Kosa joj je opušteno padala niz leđa.
"Dogovorimo se nešto", rekla je. "Ti nam daš pivo, mi tebi novac, počnimo od toga.
Možda bi iz toga mogao nastati dobar posao, znaš, recimo mogao bi otvoriti krčmu.“
Tip se okrenuo prema njoj.
"Nisam vas prije ovdje vidio", rekao je.
Harperova se nasmiješila. "Točno, mi smo nove mušterije. U tome i jest stvar,
proširivanje kruga gostiju, zar ne? Budi dobar u tome, i učas posla ćeš postati barski kralj Garden
Statea.“
"Što želite?" upitao je tip.
"Dva piva?" kazao je Reacher. "Osim toga?“
"Pa, već uživamo u ambijentu i prijateljskoj dobrodošlici.“
"Ljudi poput vas ne dolaze na mjesta poput moga bez da nešto ne žele." "ekamo Boba",
rekla je Harperova. "Kojeg Boba?“
"Kratko ošišanog Boba sa starim Cadillacom DeVille", rekao je Reacher. "Boba iz vojske,
dolazi ovamo svake večeri oko osam.“
"Njega čekate?“
"Da, njega čekamo", rekla je Harperova.
Tip se osmjehnuo. Žuti zubi, nekoliko ih nedostaje. "E pa, onda ćete se načekati", rekao
je. "Zašto?“
"Kupite piće, i reći ću vam.“
"Pokušavamo kupiti piće već pet minuta", kazao je Reacher.
"Što želite?“
"Dva piva", rekao je Reacher. "Što god imate točeno." "Bud ili svijetli Bud.“
"Po jedan od svakog, OK?“
Tip je skinuo dvije čaše s gornje police i natočio ih. U prostoriji je i dalje vladao tajac.
Reacher je mogao osjetiti osam pari očiju na svom zatiljku. Tip je stavio krigle na šank. Na vrhu
svake bila je pjena od dva centimetra. Tip je zgulio dva rupčića s gomile i podijelio ih kao karte.
Harperova je izvukla lisnicu iz džepa i spustila cenera između krigli. "Zadržite ostatak", rekla je.
"Onda, zašto ćemo se načekati Boba?“
Tip se ponovno osmjehnuo i povukao cenera. Zgužvao ga je u ruci i stavio ruku u džep.
"Jer je Bob u zatvoru, koliko mi je poznato", rekao je.
"Zbog čega?“
"Nešto oko vojske", reče tip. "Ne znam pojedinosti, i ne želim ih ni znati. Tako se vodi
posao u ovom dijelu Garden Statea, gospođice, molim prokleto lijepo, vi i vaše neodoljivo
otmjene ideje.“
"Što se dogodilo?" upitao je Reacher.
"Došla je vojna policija i zgrabila ga upravo ovdje, baš u ovoj prostoriji.“
"Kad?" upitao je Reacher.
"Trebalo im je šestorica njih da ga uhvate. Razbili su stol. Upravo sam dobio ček od
vojske. Došao je skroz iz Washingtona. Iz Pentagona. Poštom.“
"Kad je to bilo?" upitao je Reacher. "Kad je stigao ček? Prije koji dan." "Ne, kad su ga
uhitili?“
"Nisam siguran", rekao je tip. "Još uvijek se igrao bejzbol, toga se sjećam. Redovita
sezona. Prije par mjeseci, valjda.“
 DVADESET ČETIRI

Ostavili su piva netaknuta na šanku i zaputili se natrag na parkiralište. Otključali su Nissan i

uvukli se unutra.
"Par mjeseci, nije dobro", rekla je Harperova. "To ga stavlja izvan situacije.“
"Nikad nije ni bio u njoj", rekao je Reacher. "Ali, svejedno ćemo s njime popričati.“
"Kako ćemo u tome uspjeti? On je negdje u vojnom zatvoru.“
Pogledao ju je. "Harperova, bio sam trinaest godina u vojnoj policiji. Ako ga ja ne mogu
pronaći, tko onda može?“
"Mogao bi biti bilo gdje.“
"Ne, ne bi. Ako je ova rupa njegova lokalna birtija, znači da su ga poslali negdje blizu. Za
takvu ništariju pobrinut će se okružni odjel vojne policije. Razdoblje od dva mjeseca, još nije
izveden pred vojni sud, znači u pritvoru je u okružnom zapovjedništvu, što je u ovom okrugu Fort
Armstrong, u okolici Trentona, a što je pak manje od dva sata vožnje odavde.“
"Siguran si?“
Slegnuo je ramenima. "Osim ako se stvari u posljednje tri godine nisu vraški
promijenile.“
"Možeš li nekako provjeriti?" upitala je.
"Ne moram provjeravati.“
"Ne želimo više ovdje gubiti vrijeme ", rekla je.
Nije ništa odvratio, a ona se nasmiješila i otvorila svoju torbu. Izvadila je mobitel na
preklop, veličine kutije cigareta.
"Posluži se mojim mobitelom", rekla je.
Svi se služe mobitelima. Koriste ih cijelo vrijeme, upravo neprestano. To je fenomen
modernog doba. Svi pričaju, pričaju, pričaju, cijelo vrijeme, malih crnih telefona stisnutih uz lice.
Odakle samo sva ta komunikacija? Što je bilo s tom komunikacijom prije nego su se izumili
mobiteli? Je li bila zatvorena u bocu? Užareni čirevi u ljudskim želucima?Ri se naprosto
spontano razvila, jer je to omogućila tehnologija?
Ova te tema silno zanima. Ljudski nagon. Pretpostavljaš kako vrlo malen postotak poziva
služi za korisnu razmjenu informacija. No ogromna većina zacijelo otpada na jednu do dvije
kategorije. Hi na zabavu, puko uživanje u nečemu samo zato jerje to moguće, ili pak na
samodopadno pumpanje ega. A tvoje ti opažanje govori da se ova podjela poprilično svodi na
spolove. Nije to mišljenje koje je pametno podijeliti u javnosti, no osobnog si uvjerenja kako
žene pričaju iz užitka, dok muškarci pričaju jer im to pumpa ego. Zdravo, dušo, upravo sam
sletio, kažu. I, što onda? Kao da je koga uopće briga?
Ali nema sumnje kako je muškarčeva uporaba mobitela usko povezana s njegovom
egoističnom potrebom, stoga je i nužno snažnije povezivanje, a samim time i češća upotreba.
Stoga, ukoliko muškarcu otuđiš mobitel, prije će primijetiti i reagirati s većim stupnjem
uzrujanosti. To je tvoja procjena. Stoga sjediš u zalogajnici zračne luke, motreći žene.
Druga glavna prednost žena je u tome što imaju manje džepova. Katkad ih uopće nemaju.
Stoga one nose torbe, u koje stavljaju sve svoje potrepštine. Svoje lisnice, ključeve, šminku. I
mobitele. Izvade ih van po potrebi, možda ih na trenutak ostave na stolu, a zatim ih vrate ravno
natrag u torbe. Ustanu li kako bi ponovno natočile kavu, jasno, torbe uzimaju sa sobom. To je
neupitno. Neka ti torbica uvijek bude uz tebe. Ali neke imaju i druge torbe, također. Postoje torbe
za prijenosna računala, koje su danas izrađene sa svim vrstama dodatnih pretinaca za diskete i
CDe i kabele. A neke od njih imaju i džepove za mobitele, majušne vanjske pravokutne pretince,
podjednaka oblika kao i tabakere kakve žene nose ukoliko su pušačice. Te druge torbe ne
uzimaju uvijek sa sobom. Ako su samo skoknule do šanka, obično ih ostave na stolu, djelomice
kako bi dale na znanje da je mjesto zauzeto, a djelomice stoga jer tko bi mogao nositi torbicu i
torbu za računalo i šalicu s vrelom kavom? Ipak, ne obazireš se na žene s torbama za prijenosna
računala. Jer ti skupocjeni kožni predmeti ukazuju na neku vrst ozbiljne svrhe. Vlasnice bi kroz
sat vremena mogle stići doma i poželjeti provjeriti svoju elektronsku poštu ili dovršiti kakav
grafikon, što li već ne, pri čemu će otvoriti torbu i shvatiti da im je nestao mobitel. Obavijestit će
policiju, otkazati račun, locirati pozive, sve unutar sat vremena. Ne miriše na dobro.
Stoga su žene na koje motriš obične putnice. One s malim plastičnim ruksacima kao
ručnom prtljagom. A osobito pozorno motriš one koje idu negdje izvan grada, ne kući. Obavit će
nekoliko posljednjih poziva iz zračne luke i potom spremiti svoje mobitele u ruksak i zaboraviti
na njih, jer putuju izvan dometa lokalne mreže i ne žele plaćati roaming razliku. Možda putuju u
inozemstvo, u kojem slučaju su im mobiteli beskorisni kao i ključevi od kuće. Nešto što su
prisiljene ponijeti sa sobom, međutim ne i nešto na što će u skorije vrijeme pomisliti.
Izvjesna meta koju najpomnije motriš je djevojka od svojih dvadeset tri, četiri godine,
udaljena nekih desetak metara. Udobno je odjevena, kao da je čeka dugotrajan let, i zavaljena je u
svojoj stolici, glave nagnute u lijevu stranu, ramenom pridržavajući mobitel. Isprazno se smiješi
dok govori, i igra se s noktima. Čisti ih i okreće ruke prema svjetlu, ne bi li ih pregledala. Riječ
je o dokonom ispraznom čavrljanju s prijateljicom. Lice joj je bezizražajno. Priča tek toliko da bi
pričala.
Ručna torba joj je na podu blizu nogu. Maleni dizajnerski ruksak, sav prekriven sićušnim
omčama i kopčama i zatvaračima. Očito se toliko komplicirano zatvara, da g aje ostavila da zjapi
otvoren. Podigne šalicu s kavom i ponovno je spusti. Prazna je. Govori i provjerava na sat i izvija
vrat prema šanku. Privodi razgovor kraju. Preklopi mobitel i spusti ga u ruksak. Uzme
pripadajuću lisnicu, ustane i odvuče se po još kave.
Smjesta si na nogama. U ruci su ti ključevi automobila. Žurno grabiš preko zalogajnice,
pet metara, deset, petnaest. Vrtiš ključevima. Zvjeraš uokolo. Ona stoji u redu. Upravo će je
poslužiti. Ispustiš ključeve i oni padnu na pločice. Sagneš se da ih dohvatiš. Ruka ti sklizne u
njezin ruksak. Podižeš se s ključevima i mobitelom. Kreneš dalje. Ključeve vraćaš u džep.
Mobitel ti ostaje u ruci. Nema ništa običnije od nekoga tko hoda predvorjem zračne luke držeći
mobitel.
Hodaš odmjerenim korakom. Zaustaviš se i nasloniš na stup. Otklopiš mobitel i držiš g
auz obraz, hineći da razgovaraš. Sada se ne ističeš. Osoba oslonjena o stup i razgovara na
mobitel. Uradijusu od desetak metara najmanje je tucet takvih osoba. Osvrneš se. Vratila se za
stol i ispija kavu. Čekaš, šapćući ništa u slušalicu. Ona pije. Tri minute. Četiri. Pet. Pritisneš
nasumice neki gumb i počneš ponovno govoriti. Imaš novi poziv. Imaš mnogo posla. Zvjerka si.
Ona ustaje. Trzajem uzica zatvara ruksak. Podigne ga za uzice i zanjiše ga cijelom težinom, ne bi
li se još čvršće privezale. Zakopča ga. Zatakne ga za jedno rame i podigne svoju ručnu torbu.
Otvori je kako bi provjerila je li joj karta na dohvat ruke. Ponovno je zatvori. Pogleda jednom
oko sebe i odlučno izađe iz zalogajnice. Ravno tebi u susret. Prođe dva metra od tebe i iščezne
prema odlaznom terminalu. Sklopiš mobitel, gurneš ga u džep odijela i uputiš se na suprotnu
stranu. Dok koračaš smiješiš se u sebi. Sad će ključni poziv završiti na tuđem računu. Nema
mjesta strahu.
Telefonski poziv upućen službeniku iz Fort Armstronga naizgled nije otkrio ništa, no
njegovo je okolišanje izvedeno na takav način da ga je vojni policajac s trinaest godina službe
poput Reachera shvatio kao potvrdu koja je vrijedila kao pisana izjava dana pred javnim
bilježnikom.
 "Tamo je", rekao je.
Harperova je prisluškivala i nije bila sasvim uvjerena. "Sigurno su ti to rekli?" upitala je.
"Manjeviše", rekao je. "Pa, vrijedi li otići?“
Kimnuo je. "Tamo je, jamčim ti.“
U Nissanu nije bilo autokarte, a Harperova nije imala pojma gdje se nalaze. Reacher je tek
po priči poznavao New Jersey. Znao je kako doći od točke A do točke B, zatim od B do C, i
zatim od C do D, no je li to bio najkraći izravni put od A do D, ni sam nije imao pojma. Stoga je
sišao s parkirališta i krenuo prema naplatnim kućicama. Pomislio je kako će za početak biti dobro
voziti sat vremena prema jugu. Kroz minutu je shvatio kako je to ona ista cesta kojom ga je
vozila i Lamarrova, samo nekoliko dana ranije.
Padala je sitna kiša, a Nissan je vozio teže i sporije nego njezin veliki Buick. Našli su se u
tunelu vodene prašine. Vjetrobran je bio prekriven gradskom prljavštinom i brisači su svakim
novim zamahom samo još više zamagljivali pogled. Razmazi, obrisi, razmazi, obrisi. Plovak za
benzin spustio se ispod četvrtine.
"Trebali bismo negdje stati", rekla je Harperova. "Natočiti benzin, očistiti stakla." "I
kupiti autokartu", rekao je Reacher.
Zaustavio se na idućoj benzinskoj crpki. Bila je prilično slična onom mjestu gdje se
Lamarrova zaustavila za ručak. Isti izgled, iste zgrade. Dokotrljao se kroz kišu do crpke i ostavio
automobil na otoku za punu uslugu. Spremnik je napunjen, a kad se vratio, mokar, noseći
nespretno presavijenu kartu u boji, momak je upravo čistio stakla.
"Na krivom smo putu", rekao je. "Bolje bi bilo Cestom broj 1.“
"OK, na idućem izlazu", rekla je Harperova, nadvivši se nad kartom. "Skratit ćemo put
Cestom 95.“
Prstima je slijedila krivudanje Ceste broj 1 na jug. Pronašla je Fort Armstrong na rubnom
dijelu žutog obličja koje je predstavljalo Trenton. "Blizu je Fort Dixa", rekla je. "Tamo gdje smo
već bili.“
Reacher nije ništa rekao. Momak je očistio vjetrobran i Harperova mu je platila kroz
prozor. Reacher je rukavom obrisao kišu s lica i pokrenuo motor. Vratio se istim putom na
autoput i potražio skretanje na Cestu 95.
Na Cesti 95 je vladao totalan kaos, gust promet. S Cestom 1 je bilo bolje. Zaobilazila je
kroz Highland Park, a zatim išla ravno gotovo trideset kilometara, cijelim putem do Trentona.
Reacher se sjećao kako se u Fort Armstrong sa sjevera, iz smjera Trentona, skretalo ulijevo.
Stoga je dolazak s juga značio skretanje udesno, na drugu ravnu prilaznu cestu, koja ih je odvela
točno do rampe pred dvokatnom stražarnicom od cigle.
Iza kuće je bilo još cesta i zgrada. Ceste su bile ravne, s bijelo oličenim ivičnjacima, a
zgrade su sve bile od cigle i zaobljenih uglova, s vanjskim stubištem načinjenim od zavarenog
cjevastog čelika oličenog zelenom bojom. Prozorska okna su bila metalna.
Klasična vojna arhitektura iz 1950ih, izgrađena s neograničenim proračunom i
neograničenim opsegom. Neograničenim optimizmom.
"Vojska SADa", rekao je Reacher. "Bili smo vladari svijeta, u ono vrijeme.“
Svjetlo na prozoru stražarnice pored rampe je bilo zasjenjeno. Vidio se stražar, njegov
obris naspram svjetla, krupan u kišnom ogrtaču i kacigi. Provirio je kroz prozor i krenuo k
vratima. Otvorio ih je i prišao automobilu. Reacher je spustio svoj prozor.
"Ti si onaj koji je zvao zapovjednika?" upitao je stražar.
Bio je to golemi crnac. Duboka glasa, otegnutog južnog naglaska. Daleko od doma, u
kišnoj noći. Reacher je kimnuo. Stražar se nacerio.
"I pomislio je da bi se mogao osobno pojaviti", rekao je. "Samo naprijed.“
 Vratio se natrag u stražarnicu i rampa se podigla. Reacher je pažljivo prešao preko ležećih
policajaca i skrenuo ulijevo.
"Glatko je prošlo", rekla je Harperova.
"Jesi se ikad susrela s umirovljenim agentom FBIa?" upitao je Reacher. "Naravno,
jednom ili dvaput. Nekoliko starih tipova.“
"Kako si se ophodila s njima?“
Kimnula je. "Kao i ovaj momak s tobom, valjda.“
"Sve su organizacije jednake", rekao je. "Vojna policija možda nešto više nego ostale.
Ostatak vojske vas ne podnosi, stoga se više držite zajedno.“
Skrenuo je desno, pa opet desno, a onda lijevo.
"Već si bio ovdje?" upitala je Harperova.
"Ova su mjesta sva ista", rekao je. "Potraži najveći cvjetnjak, tamo je glavni ured.“
Ona je pokazala prstom. "Ono izgleda obećavajuće.“
Kimnuo je. "Shvatila si.“
Svjetlo reflektora poigravalo se na cvjetnjaku ruža veličine olimpijskog bazena. Ruže su
bile tek uspavane stabljike, stršeći iz zemlje pokrivene stajskim gnojivom i potkresanog trnja. Iza
njih je bila ni$ka simetrična zgrada s bijelo okrečenim stubama koje su vodile prema dvostrukim
vratima u sredini. Iza prozora posred lijevog krila gorjelo je svjetlo. "Dežurni ured", kazao je
Reacher. "Stražar je nazvao zapovjednika čim smo prošli rampu, znači on upravo sada ide niz
hodnik prema vratima. Pogledaj svjetlo.“
Prozorčić iznad vrata obasjalo je žuto svjetlo.
"A sada vanjska rasvjeta", rekao je Reacher.
Upalile su se dvije prijenosne svjetiljke ugrađene u vratnice. Reacher je zaustavio
automobil pred samim stubama.
"Sad se otvaraju vrata", rekao je.
Vrata su se otvorila prema unutra i kroz otvor je istupio muškarac u odori.
"To sam bio ja, prije otprilike milijun godina", kazao je Reacher.
Zapovjednik je pričekao na vrhu stuba, dovoljno vani da bude osvijetljen svjetiljkama, ali
i dovoljno unutra da bude zaštićen od kišice. Bio je za glavu niži nego stoje Reacher ikad bio, ali
plećat i naizgled u dobroj formi. Tamna kosa uredno počešljana, jednostavne metalne naočale.
Jakna odore mu je bila zakopčana, ali lice mu je izgledalo dovoljno otvoreno. Reacher je izašao
iz Nissana i zaobišao ga sprijeda. Harperova mu se pridružila na dnu bijelih stuba.
"Uđite, skrijte se od kiše", pozvao ih je zapovjednik.
Naglasak mu je bio gradski, negdje s istočne obale. Jasan i budan. Prijazno se smiješio.
Izgledao je kao pristojan tip. Reacher je krenuo prvi uz stube. Harperova je primijetila kako mu
cipele ostavljaju mokar trag na vapnu. Letimice je pogledala dolje i primijetila kako i njezine čine
isto.
"Oprostite", rekla je.
Zapovjednik se ponovno nasmiješio.
"Ne brinite", rekao je. "Zatvorenici ih liče svako jutro." "Ovo je Lisa Harper", rekao je
Reacher. "Ona je iz FBIa.“
"Zadovoljstvo mi je upoznati vas", rekao je zapovjednik. "Ja sam John Leighton.“
Njih se troje rukovalo na vratima i Leighton ih je uveo unutra. Unutarnjim prekidačem je
utrnuo vanjska svjetla, a zatim i svjetlo na hodniku.
"Proračun", rekao je. "Ne smijemo uzalud trošiti novac.“
Svjetlo iz njegova ureda dopiralo je do hodnika, i on ih je odveo prema njemu. Stao je na
vratima i uveo ih unutra. Ured je bio u izvornom izdanju iz 1950ih, obnovljen isključivo gdje je
to bilo nužno. Stari stol, novo računalo, stari ormar za spise, novi telefon. Police pretrpane
knjigama. Svaka slobodna površina bila je prekrivena papirima.
"Bogme, imate dosta posla", kazao je Reacher.
Leighton je kimnuo. "Pričajte mi o tome.“
"Onda ćemo nastojati ne oduzimati vam puno vremena.“
"Ne brinite. Malo sam se raspitao, nakon vašeg poziva, jasno. Prijatelj prijatelja mi je
rekao kako bih vam trebao pomoći. Priča se da ste bili ispravan momak, za bojnika." Reacher se
kratko nasmiješio.
"Pa, trudio sam se", reče. "Za bojnika. A tko je bio prijatelj prijatelja?“
"Jedan momak koji je radio za vas kad ste vi radili za Leona Garbera. Rekao je da ste bili
pouzdan momak i da se stari Garber uvijek zaklinjao u vas, što znači da ste uglavnom OK, barem
dok je ova generacija još uvij ek u pogonu.“
"Ljudi se još sjećaju Garbera?“
"Sjećaju li se navijači Yankeesa Joea DiMaggia?“
"Viđam se s Garberovom kćeri", kazao je Reacher.
"Znam", rekao je Leighton. "Glasine se šire. Pravi ste srećković. Jodie Garber je fina
dama, koliko se mogu sjetiti.“
"Poznajete je?“
Leighton je kimnuo. "Upoznao sam je u bazi, kad sam dolazio.“
"Podsjetit ću je na vas.“
Potom je utihnuo, razmišljajući o Jodie, i o Leonu. Kanio je prodati kuću koju mu je Leon
ostavio, a Jodie je to morilo. "Sjednite", rekao je Leighton. "Molim vas.“
Ispred stola su stajala dva uspravna stolca, od cjevastog metala i platna, kakve su ulični
propovjednici odbacili već prije nekoliko naraštaja.
"Dakle, kako vam mogu pomoći?" rekao je Leighton, uputivši pitanje Reacheru, ali
gledajući u Harperovu.
"Neka ona objasni", kazao je Reacher.
Ona je prepričala sve, od samog početka, sažeto. Potrajalo je sedam ili osam minuta.
Leighton je pozorno slušao, tu i tamo je povremeno prekidajući. "Znam za te žene", rekao
je. "uli smo.“
Završila je s Reacherovom teorijom zavaravanja, mogućim pljačkama unutar vojske, i
tragom koji je preko Petrosianovih momaka u New Yorku vodio do Boba u New Jerseyju.
"Njegovo je ime Bob McGuire", rekao je Leighton. "Narednik u logistici. Ali, on nije onaj kojega
tražite. Kod nas je već dva mjeseca. I preglup je, u svakom slučaju.“
"To smo i mislili", rekla je Harperova. "Nadali smo se da će nam reći imena, možda nas
odvesti do nekog važnijeg.“
"Veće ribe?“
Harperova je kimnula. "Nekoga kome posao ide dovoljno dobro da mu zbog toga vrijedi
ubijati svjedoke." Leighton je također kimnuo.
"Teoretski, mogla bi postojati takva osoba", oprezno je rekao. "Znate ime?“
Leighton ju je pogledao i odmahnuo glavom. Naslonio se natrag u svojoj stolici i rubom
dlanova protrljao oči. Najednom je izgledao vrlo umoran.
"Problem?" upitao je Reacher.
"Koliko dugo već niste u službi?" uzvratio je pitanjem Leighton, sklopljenih očiju.
"Negdje oko tri godine, valjda", rekao je Reacher.
Leighton je zijevnuo, protegnuo se i vratio u uspravan položaj. "Stvari su se promijenile",
rekao je. "Vrijeme ide dalje, zar ne?" "Što se promijenilo?“
 "Sve", rekao je Leighton. "Pa, u svakom slučaju, ovo.“
Nagnuo se naprijed i noktom kvrcnuo po ekranu svoga računala. Začuo se stakleni ding,
kao po boci. "Manja vojska, lakša za ustrojavanje, više vremena na raspolaganju. Stoga su nas
kompjuterizirali, potpuno. U mnogome olakšali komunikaciju. Učinili tako da svatko zna svačiji
posao. Učinili da se lakše upravlja inventarom. Želite znati koliko guma za džipove Willys
imamo na skladištu, premda ih više ne rabimo? Dajte mi deset minuta, i reći ću vam.“
"I?“
"Stoga sve možemo lako slijediti, mnogo bolje nego prije. Primjerice, znamo koliko smo
Beretta M9 dostavili, znamo koliko ih je ikad pravovaljano izdano, i znamo koliko ih imamo na
skladištu. I kad se ti brojevi ne bi podudarali, bili bismo zabrinuti, vjerujte." "Dakle, podudaraju
li se brojevi?“
Leighton se nakratko iskesio. "Sada se podudaraju. To je vraški sigurno. Nitko nije
otuđio Berettu M9 iz vojske u posljednjih godinu i pol.“
"Pa stoje onda radio Bob McGuire prije dva mjeseca?" upitao je Reacher. "Prodavao
zadnje stoje imao na lageru. Krao je deset godina, najmanje. Mala kompjuterska analiza je to
otkrila. On, i dvadesetak drugih, na dvadesetak drugih mjesta. Pokrenuli smo postupak na licu
mjesta, kako bismo riješili krađe i pritisnuli sve nitkove koji su prodavali ono što im je još
ostalo.“
"Sve njih?“
"Tako kaže računalo. Oružje nam je nestajalo kao ludo, svih vrsta, na brojnim mjestima,
stoga smo uhitili neke momke, i to je prestalo. McGuire je bio jedan od posljednjih, možda
pretposljednji, nisam siguran.“
"Više nema krađa oružja?“
"To je već stara vijest", rekao je Leighton. "Niste u tijeku." Uslijedila je tišina.
"Dobar posao", kazao je Reacher. "estitam.“
"Manja vojska", rekao je Leighton. "Više vremena na raspolaganju.“
"Uhitili ste baš sve?" upitala je Harperova.
Leighton je kimnuo. "Baš sve. Bio je to veliki pritisak, posvuda. Nije ih bilo toliko
mnogo.
Računala su učinila glavninu posla." Tišina u uredu.
"Pa, sranje, teorija nam pada u vodu", rekla je ona. Zurilaje u pod. Leighton je oprezno
odmahnuo glavom.
"Možda i ne", rekao je. "I mi imamo svoju teoriju.“
Ona ga je ponovno pogledala. "Velika riba?" Leighton je kimnuo. "Točno." "Tko je on?“
"To je zasad samo teorija." "Teorija?“
"Nije aktivan", rekao je Leighton. "Ništa ne krade. Kao što sam već rekao, identificirali
smo sve rupe i začepili ih. Dvadesetak tipova čeka suđenje, prišivene su im sve lokacije gdje se
kralo. No uhvatili smo ih tako da smo poslali tajne agente da kupuju. Klopka. Bob McGuire, na
primjer, on je tamo u baru prodao nekoliko Beretta nekolicini naših poručnika.“
"Upravo smo bili tamo", rekao je Harper. "Kod MacStiophan'sa, u blizini naplatnih kućica
u New JerseXju.“
"Točno", rekao je Leighton. "Naši su dečki kupili dvije Berette iz prtljažnika njegova
automobila, dvije stotke po komadu. Što je, usput, otprilike trećina koliko vojska plaća za njih. I
tako smo navukli McGuirea i počeli ga pritiskati. Zahvaljujući kompjutorskoj analizi inventara
doznali smo, višemanje točno, koliko je komada ukrao tijekom godina, i po kojoj ih je prosječnoj
cijeni preprodavao, pa smo počeli tražiti kamo je otišao sav taj novac. I pronašli smo približno
polovicu, ili na bankovnim računima ili u robi koju je za taj novac kupio .“
 "I?" rekao je Reacher.
"I ništa, barem ne tada. Ali razmijenili smo informacije i priča je uglavnom svugdje bila
ista. Svima je nedostajala otprilike polovica novca. Više manje upravo jednak omjer, na svim
mjestima. A ti tipovi nisu baš najpametniji koje ste u životu upoznali, je li? Nisu nam mogli skriti
novac. A čak i da jesu, zašto bi skrili točno polovicu iznosa? Zašto neki od njih ne bi sakrili sve,
ili dvije trećine, i tri četvrtine? Znate, koliko god, samo u drukčijem omjeru u svakom pojedinom
slučaju.“
"Tu dolazi teoretska velika riba", kazao je Reacher.
Leighton je kimnuo. "Točno. Kako drukčije to objasniti? Bilo je to poput slagalice kojoj
nedostaje posljednji komadić. Počeli smo si predočavati nekakvog lika u stilu kuma, znate, neku
veliku njušku u sjeni, možda glavnog organizatora, možda nekog tko nudi zaštitu, u zamjenu za
polovicu profita.“
"Ili pola oružja", rekao je Reacher. "Točno", ponovio je Leighton.
"Nekoga tko se bavi iznudama", rekla je Harperova. "Poput organiziranog kriminala
unutar organiziranog kriminala." "Točno", ponovio je Leighton. Uslijedila je duga stanka.
"S našeg stanovišta izgleda dobro", rekla je Harperova. "Takav je tip pametan i sposoban,
i mora trčkarati uokolo i rješavati razne probleme na raznim nasumičnim lokacijama.
To bi moglo objasniti zašto ga zanimaju tolike različite žene. Ne zato jer su ga sve te žene
poznavale, nego zato stoje možda svaka od njih poznavala nekog od njegovih klijenata." "Izbor
trenutka vam također ide na ruku", rekao je Leighton. "Ako je naš tip taj vaš tip, onda je počeo
planirati prije dva, tri mjeseca, kad je čuo da mu klijenti padaju." Harperova se nagnula naprijed.
"Kakav je bio opseg posla prije, recimo, dvije, tri godine?" "Prilično gadan", rekao je Leigthton.
"Zapravo, želite pitati koliko su te žene mogle doista vidjeti, zar ne?“
"Točno.“
"Mogle su vidjeti dosta toga", rekao je Leighton.
"Onda, kakve su šanse za vaš slučaj?" upitala je. "Primjerice, protiv Boba McGuirea?“
Leighton je slegnuo ramenima. "Ne najbolje. Uhitili smo ga zbog dva komada koje je
prodao našim momcima, jasno, ali to su samo dva komada. Ostatak je u načelu nagađanje, a
vraški nas koči i činjenica da se brojke ne slažu s iznosom novca." "Znači, uklanjanje svjedoka
prije nego suđenja budu imala smisla.“
Leighton je kimnuo. "Bude li imalo itekako smisla, pretpostavljam." "Dakle, tko je onda
taj tip?“
Leighton je ponovno protrljao oči. "Nemamo pojma. čak ne možemo sa sigurnošću tvrditi
da se uopće radi o nekom tipu. Trenutačno je to samo nagađanje. Samo teorija.“
"Nitko ništa ne govori?“
"Niti jednu prokletu riječ. Ispitivali smo, čitava dva mjeseca. Imamo dvadesetak tipova,
svi redom drže jezik za zubima. Shvatili smo da ih je velika riba dobrano zastrašila." "Jeziv jest,
nedvojbeno", rekla je Harperova. "Koliko znamo o njemu.“
U Leigh tonovom ureduje zavladala tišina. Tek slabo rominjanje kiše po prozorima. "Ako
uopće postoji", rekao je Leighton.
"Postoji", rekla je Harperova.
Leighton je kimnuo. "I mi tako mislimo.“
"Pa, treba nam njegovo ime, pretpostavljam", kazao je Reacher. Nije bilo odgovora.
"Trebao bih razgovarati s McGuireom umjesto vas", kazao je Reacher.
Leighton se nasmiješio. "Mislio sam da ćete davno to reći. Bio sam pripremljen reći ne,
nije u skladu s pravilima. Ali, znate što? Upravo sam se predomislio. Upravo sam riješio reći da,
izvolite. Samo naprijed.“
 Blok sa ćelijama nalazio se pod zemljom, kao što je to običaj u okružnim
zapovjedništvima, ispod niske zgrade od cigle sa željeznim vratima, izdvojen s druge strane
ružičnjaka. Leighton ih je poveo tamo kroz kišu. Hodali su ovratnika podignutih kako bi se
zaštitili od kapi i brada spuštenih prema grudima. Leighton je pozvonio na staromodno zvono
pred željeznim vratima i ona su se za koju sekundu otvorila i ukazao se osvijetljen hodnik i u
njemu krupan narednik. Narednik stupio u stranu i Leighton ih je uveo unutra.
Unutra su zidovi bili izgrađeni od cigle i premazani bijelom porculanskom glazurom.
Podovi i strop bili su od glatkog armiranog betona, oličeni sjajnom zelenom. Svjetlo je dopiralo
iz fluorescentnih cijevi skrivenih pod teškim metalnim griljama. Vrata su bila željezna, s
pravokutnim otvorima pri vrhu. S desne je strane bio bijedan sobičak koji je služio kao ured, s
drvenim stalkom za ključeve na debelim metalnim kolutima. Bio je tamo i veliki stol, pretrpan
video rekorderima koji su snimali mliječno sive titrave slike s dvanaest malih monitora. Ekrani su
prikazivali dvanaest ćelija, od kojih je jedanaest bilo prazno, a u jednoj pod dekom na krevetu
ležalo zgureno obličje.
"Mirna noć u Hiltonu", rekao je Reacher.
Leighton je kimnuo. "Većaje gužva subotom uvečer. No trenutačno nam je McGuire
jedini gost.“
"Video snimke su problem", kazao je Reacher.
"Međutim, često zataje", rekao je Leighton.
Nagnuo se kako bi proučio slike na monitorima. Spustio je ruke na stol. Nagnuo se bliže.
Pomicao je desnu ruku dok mu prst nije dotaknuo prekidač. Rekorderi su prestali zujati i napis
REC je iščeznuo iz kuta ekrana.
"Vidite?" rekao je. "Iznimno nepouzdan sustav.“
"Trebat će nekoliko sati da se popravi", rekao je narednik. "Najmanje.“
Narednik je bio gorostas, blistave kože boje kave. Jakna njegove odore bila je veličine
šatora. Reacher i Harperova bi mogli zajedno stati u nju. Možda i Leighton. Momak je bio upravo
idealan primjerak vojnog policajca.
"McGuire ima posjetitelja, narednice", rekao mu je Leighton. Neslužbenim tonom. "Nije
nužna evidencija.“
Reacher je skinuo kaput i jaknu. Presavio ih je i prebacio preko narednikove stolice.
Narednik je uzeo kolut ključeva s drvene ploče i krenuo prema unutarnjim vratima. Otključao ih
je i povukao. Reacher je stupio unutra, a narednik zatvorio vrata iza njega i ponovno ih zaključao.
Pokazao je prema vrhu stubišta.
"Nakon vas", rekao je.
Stubište je bilo izgrađeno od cigala, zaobljenih na rubu svake stepenice. Zidovi s obje
strane imali su onu bijelu glazuru. Rukohvat je bio metalan, pričvršćen na zid svakih trideset
centimetara. Pri dnu još jedna zaključana vrata. Zatim hodnik, zatim još jedna zaključana vrata.
Zatim predvorje, s troja zaključana vrata triju blokova ćelija. Narednik je otključao srednja vrata.
Lagano je lupnuo po prekidaču i fluorescentno svjetlo je zatreperilo pa obasjalo prostrani bijeli
prostor veličine šest sa dvanaest metara. Postojalo je i pristupno područje, duljine bloka i
približno za trećinu njegove širina. Ostatak je prostora bio podijeljen na četiri ćelije, odijeljene
teškim željeznim rešetkama. Rešetke su bile gusto premazane blistavo bijelim emajlom. Ćelije su
bile otprilike tri metra širine, možda četiri duljine. Svaka je ćelija imala video kameru nasuprot
ulazu, ugrađenu visoko na zidu. Tri ćelije su bile prazne, s otvorenim vratima. etvrta je bila
zaključana.
S McGuireom unutra. Pokušavao se razbuditi, uspravivši se u sjedeći položaj, prepadnut
svjetlom.
 "Imaš posjetitelja", zazvao ga je narednik.
U uglu pristupnog područja, najbližem izlaznim vratima, nalazila su se dva visoka drvena
stolca. Narednik je donio onaj bliži i spustio ga pred McGuireovom ćelijom. Vratio se natrag i
sjeo na drugi. Reacher je, ne obazirući se na stolac, ostao stajati s rukama za leđima, nijemo
zureći kroz rešetke. McGuire je odgurnuo deku u stranu i spustio noge na pod. Bio je odjeven u
maslinasto zelenu potkošulju i kratke hlače iste boje. Bio je krupan momak. Viši od metar i
osamdeset, teži od devedeset kilograma, stariji od trideset i pet. Mišićav, snažna vrata, snažnih
ruku, snažnih nogu. Rijetka kosa kratko podšišana, sitne očice, nekoliko tetovaža. Reacher je
stajao apsolutno miran, promatrajući ga, ne govoreći ništa.
'"Ko si, dovraga, ti?" rekao je McGuire. Glas je odgovarao njegovoj glomaznosti. Bio je
dubok, a riječi su bile napola progutane širokim plećima. Reacher nije odgovorio. Bila je to
tehnika koju je usavršio još prije pola životnog vijeka. Samo stajati mirno, ne treptati, ne govoriti
ništa. ekati da razmotre mogućnosti. Nije prijatelj. Nije odvjetnik. Tko, onda? ekati da se počnu
zabrinjavati.
"'Ko si, dovraga, ti?" ponovio je McGuire.
Reacher se udaljio. Otišao je do mjesta gdje je sjedio narednik i nagnuo se kako bi mu
nešto došapnuo u uho. Golema se obrva izvila. Sigurni ste? Reacher je ponovno nešto došapnuo.
Momak je kimnuo, ustao i predao Reacheru kolut s ključevima. Izišao je kroz vrata i zatvorio ih
za sobom. Reacher je objesio ključeve o kvaku i vratio se do McGuireove ćelije. McGuire je kroz
rešetke zurio u njega.
"Što želiš?" rekao je.
"Želim da me pogledaš", odvratio je Reacher. "Što?“
"Što vidiš?“
"Ništa", rekao je McGuire.
"Slijep si?“
"Ne, nisam slijep.“
"Onda si lažac", rekao je Reacher. "Nije točno da ništa ne vidiš.“
"Vidim nekog tipa", rekao je McGuire.
"Vidiš nekog tipa većeg od tebe, koji je prošao sve vrste specijalne obuke dok si ti
provodio vrijeme zatrpan papirima u nekakvim usranim skladištima.“
"Pa?“
"Pa ništa. Tek toliko da to imaš na umu za kasnije, to je sve.“
"A što kasnije?“
"Doznat ćeš", rekao je Reacher. "Što želiš?“
"Želim dokaze." "Za što?“
"Za to koliko je zapravo glupo govno kao što si ti.“
McGuire je šutio. Oči su mu se suzile, stisnule u dubokim dupljama pod njegovim
obrvama.
"Lako je tebi tako govoriti", rekao je. "Kad stojiš dva metra od ovih rešetaka.“
Reacher je stupio velikim korakom naprijed.
"Sad nisam ni pola metra od rešetaka", rekao je. "A ti si i dalje glupo govno.“
McGuire je također stupio korak naprijed. Bio je dvadesetak centimetara od rešetaka,
šakama se držeći za njih. Pogled mu je bio u razini s Reacherovim. Reacher je ponovno
zakoraknuo naprijed.
"Sad sam dvadeset centimetara od rešetaka, isto kao i ti", rekao je. "A ti si i dalje glupo
govno.“
McGuireov desni dlan je pustio rešetku, skupio se u šaku i cijela mu je ruka izletjela
ravno naprijed, poput klipa. Bila je usmjerena na Reacherov vrat. Reacher mu je uhvatio zglob,
skrenuo mu ruku i izbjegao udarac u glavu, pa se svom snagom povukao unatrag i čvrsto
privukao McGuirea na rešetku. Izvrnuo mu je zglob, koraknuo ulijevo i u laktu mu svinuo ruku
unatrag.
"Vidiš koliko si glup?" rekao je. "Nastavim li hodati, slomit ću ti ruku.“
McGuire je stenjao pod pritiskom. Reacher se kratko nasmiješio i pustio zglob. McGuire
je zurio u njega. Povukao je ruku natrag unutra, izvijajući rame, provjeravajući štetu. "Što želiš?"
ponovio je.
"Hoćeš da otvorim ćeliju?" "Što?“
"Ključevi su ovdje. Hoćeš da otvorim vrata, da budemo ravnopravni?“
McGuireu su se oči još više suze. Kimnuo je. "Aha, otvori prokleta vrata.“
Reacher je odstupio i podigao kolut ključeva s kvake izlaznih vrata. Protresao ih je i
pronašao onaj pravi. Nekad je i sam držao mnoštvo ovakvih ključeva. Mogao je odabrati pravog i
zatvorenih očiju. Vratio se natrag i otključao vrata. Povukao ih je. McGuire je stajao kao ukopan
na mjestu. Reacher je otišao i vratio kolut ključeva natrag na kvaku. Ostao je sučelice vratima,
leđima okrenut ćeliji.
"Sjedni", doviknuo je. "Ostavio sam ti stolac.“
Osjetio je kako McGuire izlazi iz ćelije. čuo je njegove bose noge na betonskom podu.
Čuo je kako su zastale.
"Što želiš?" ponovno je rekao McGuire.
Reacher je i dalje bio okrenut leđima. Naprezao se da osjeti kako mu McGuire prilazi. To
se nije dogodilo.
"To je složena stvar", rekao je. "Morat ćeš se snaći s brojnim čimbenicima." "Kakvim
čimbenicima?" upitao je McGuire, isprazno.
"Prvi čimbenik je to da ovdje nisam službeno, OK?" rekao je Reacher. "Što to znači?“
"Reci ti meni.“
"Ne znam", rekao je McGuire.
Reacher se okrenuo. "Znači da nisam vojni policajac, nisam civilni policajac, zapravo
nisam ništa." "Pa?“
"Pa, znači da nemam što riskirati. Ne čeka me disciplinska, neću ostati bez mirovine,
ništa." "Onda?“
"Onda, ako te ostavim da ostatak života hodaš na štakama i piješ na slamčicu, nitko mi
ništa ne može. I, ovdje nema nikakvih svjedoka.“
"Što želiš?“
"Drugi čimbenik je da, čime god ti je velika faca priprijetila da će ti učiniti, ja ti mogu
učiniti gore od toga.“
"Kakva velika faca?“
Reacher se nasmiješio. McGuireu su se dlanovi stisnuli u šake. Snažni bicepsi, široka
ramena.
"Sad postaje delikatnije", rekao je Reacher. "Valja ti se dobro koncentrirati na ovaj dio.
Treći čimbenik je, ako mi kažeš ime tog tipa, on će nestati, zauvijek. Reci mi njegovo ime i neće
te pronaći. Nikad, razumiješ li.“
"Kakvo ime? Kakav tip?“
"Tip kojem si davao pola svoje zarade." "Nema takvog.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Tu smo fazu već prošli, OK? Znamo da takav postoji.
Zato nemoj da te moram umlatiti prije nego što smo uopće došli do najvažnijeg dijela."
McGuire se napeo. Teško je disao. Potom se stišao. Tijelo mu se neznatno opustilo, a oči su mu
se ponovno suzile.
"Zato se priberi", rekao je Reacher. "Misliš da si u govnima ako ga otkucaš. Ali varaš se.
Ono što moraš razumjeti jest, ako ga otkucaš zapravo si siguran, za čitav život, jer ljudi ga traže
zbog gomile stvari daleko gorih od pljačkanja vojske.“
"Što je učinio?" upitao je McGuire.
Reacher se nasmiješio. Poželio je da video kamere snimaju i zvuk. Tip postoji. Leighton
bi plesao po uredu od sreće.
"FBI misli ds je ubio četiri žene. Reci nam njegovo ime i strpat će ga zauvijek iza
rešetaka. Nitko ga nikad više neće ništa pitati.“
McGuire je šutio. Razmišljao je. Nije to bio najbrži proces kojeg je Reacher u životu
vidio. "Još dva čimbenika", rekao je. "Kaži mi odmah sad, i reći ću koju dobru riječ za tebe.
Poslušat će me, jer sam nekoć bio jedan od njih. Policajci se drže zajedno, ne? Mogu ti olakšati
kaznu.“
McGuire nije ništa odgovorio.
"I posljednji čimbenik", blago je rekao Reacher. "Moraš shvatiti da ćeš mi ionako reći,
prije ili kasnije. To je samo pitanje vremena. Tvoj izbor. Možeš mi reći odmah sad, ili mi možeš
reći za pola sata, nakon što ti slomim ruke i noge i krenem ti na kralješnicu." "On je gadan tip",
rekao je McGuire.
Reacher je kimnuo. "Siguran sam ds je zbilja gadan. Ali moraš odrediti prioritete. ime god
da ti je zaprijetio, to je teoretski, daleko u budućnosti i, kao što sam već rekao, to se ionako neće
dogoditi. No ono što ću ti ja učiniti, to će se dogoditi upravo sad. Upravo ovdje.“
"Nećeš ti ništa učiniti", rekao je McGuire.
Reacher se okrenuo i podigao drveni stolac. Okrenuo ga je naopako i zadržao ga u visini
grudi, držeći ga rukama za dvije noge. Pripremio se na zamah, skupio ramena i odlučno
potegnuo. Potom je teško uzdahnuo i brzo trznuo laktima unatrag, a noge su se odvojile od
prečki. Prečka je zveketom udarila o pod. Preokrenuo je stolac i zadržao sjedalo u lijevoj ruci, a
desnom odlomio nogu. Odbacio je ostatak, zadržavši nogu. Bila je dugačka približno metar,
veličine i težine bejzbol palice.
"Sad i ti učini isto", rekao je.
McGuire se namučio. Preokrenuo je svoj stolac i ščepao ga za noge. Mišići su mu se
napeli, a tetovaže nabrekle, no nije ništa postigao. Samo je stajao tamo, držeći preokrenutu
stolicu.
"Loše", rekao je Reacher. "Trudio sam se da budem fer.“
"Bio je u specijalnim postrojbama", reče McGuire. "Bio je u 'Pustinjskoj oluji'. Zbilja je
gadan.“
"Nije važno", rekao je Reacher. "Opirat će se, FBI će ga ustrijeliti. Kraj priče.“
McGuire nije ništa rekao.
"Neće doznati da si ga ti otkucao", rekao je Reacher. "Namjestit će da izgleda kao ds je
ostavio neke dokaze za sobom.“
McGuire je i dalje šutio. Reacher je zamahnuo nogom stolca. "Lijeva ili desna?" upitao je.
"Što?“
"Koju ruku želiš da ti prvu slomim?" "LaSalle Kruger", rekao je McGuire. "Zapovjednik
bojne za opskrbu. Pukovnik.“
 DVADESET PET

Krađa mobitela bila je dječja igra, no izviđanje je gadno. Pravilno vremensko usklađivanje je
prioritet. Valjalo je čekati da se spusti noć, a želiš pričekati posljednji sat dnevne smjene. Zato što
je murjak gluplji od momka iz Biroa, i zato što je posljednji sat nečije smjene uvijek bolji od
prvog sata smjene nekog drugog. Pažnja će oslabiti. Na njeno će se mjesto ustoličiti dosada. Oči
će mu se cakliti i misli će mu već biti na pivu sa svojim kompićima ili na večeri provedenoj pred
televizorom sa svojom suprugom. Ili kako li već dovraga provodi svoje slobodno vrijeme.
Stoga ti se vrijeme produžuje na približno četrdeset minuta, recimo od sedam do sedam i
četrdeset. Plan dijeliš na dva dijela. Prvo kuća, potom okolno područje. Odvoziš se iz zračne luke
i prilaziš cestom. Voziš ravno preko raskrižja, tri ulice dalje od njene kuće. Zaustaviš se na
izletničkom odmorištu dvjestotinjak metara sjevernije. Tamo je širok šljunčani put što vodi na
istok, prema obroncima Mount Hooda. Izađeš iz automobila, okreneš leđa putu i zaputiš se
sjeverozapadno, kroz rijetko pošumljen teren. Otprilike si u razini svoga prijašnjeg položaja, no s
druge strane njene kuće, sa stražnje strane, ne prednje.
Zbog prirode terena, kuće nemaju velika dvorišta. To su uski obrađenipojasevi iza
građevina, zatim ograde, zatim strmi obronci prekriveni gustišem. Prikradeš se kroz gustiš i
iziđeš na njenu ogradu. Nepokretno stojiš u mraku i motriš. Zastori su navučeni. Tišina. Možeš
čuti kako svira glasovir, vrlo slabo. Kuća je ukopana u jednoj strani obronka i postavljena je
okomito na ulicu. Ta strana je zapravo prednja. Trijem je postavljen cijelom tom duljinom. Stojiš
sučelice zidu punom prozora. Nema vrata. Šuljaš se uz ogradu i provjeravaš drugu stranu, što je
zapravo stražnja strana kuće. Tamo također nema vrata. Znači, jedini je ulaz na prednja vrata na
trijemu, i na garažna vrata koja gledaju na ulicu. Nije baš idealno, no to odgovara tvojim
očekivanjima. To si oduvijek imao u vidu. Bila ti je u vidu svaka mogućnost.
"OK, pukovniče Kruger", rekao je Leighton. "Sad smo ti za vratom.“
Vratili su se u ured, mokri od trčanja kroz noćnu kišicu, opijeni oduševljenjem, rumeni u
licu od hladnog zraka i uspjeha. Razmijenjena su rukovanja, udarane 'petice', Harperova se
smijala i grlila Reachera. Sad Lieghton petlja po meniju na monitoru računala, a Reacher i
Harperova teško dišući sjede jedno do drugog na starim naslonjačima pred njegovim stolom.
Harper se i dalje smiješi, uživajući u osjećaju olakšanja i pobjede.
"Svidjela mi se ona stvar sa stolcem", rekla je ona. "Sve smo gledali na video ekranu.“
Reacher je slegnuo ramenima.
"Varao sam", rekao je. "Odabrao sam pravi stolac, to je sve. Sjetio sam se posjeta, kako
narednik sjedi na onom pored vrata, meškolji se malo, jer mu je dosadno. Onoliki momak, prečke
su zacijelo napukle. Stolac se praktično raspadao.“
"Ali izgledalo je sjajno.“
"To je i bio plan. Prvo pravilo je dobro otvoriti oči." "OK, imamo ga na popisu osoblja",
rekao je Leighton. "LaSalle Kruger, pukovnik, tu je.“
Noktom je kucnuo po ekranu. Začuo se onaj isti stakleni ding kojeg su prije čuli. Kao
boca.
"Je li bio u nekoj frci?" upitao je Reacher.
"Ne mogu znati, još", rekao je Leighton. "Mislite da će imati dosje u vojnoj policiji?"
"Nešto se dogodilo", kazao je Reacher. "Specijalne postrojbe u 'Pustinjskoj oluji', a sad radi u
nabavi? O čemu se radi?“
Leighton je kimnuo. "Potrebno je objašnjenje. Mogla bi biti disciplinska, pretpostavljam."
Izlistao je popise osoblja i kliknuo na drugi izbornik. Potom je zastao.
 "Za ovo će trebati čitava noć", rekao je.
Reacher se nasmiješio. "Hoćete reći da ne želite da mi vidimo.“
Leighton je uzvratio osmijeh. "Pogodak, druškane. Možete mlatiti zatvorenike koliko vam
volja, ali ne smijete gledati podatke u računalu. Znate kako je.“
"Bogme, znam", rekao je Reacher.
Leighton je počekao.
"Ona stvar s inventarom i gumama za džipove?" najednom je rekla Harperova. "Možete li
tamo ući u trag nestaloj maskirnoj boji?" "Možda", rekao je Leighton. "Teoretski, valjda.“
"Jedanaest žena na njegovom popisu, potražite otprilike tri stotine kanti", rekla je ona.
"Kad biste mogli povezati Krugera s bojom, to bi mi bilo dovoljno.“
Leighton je kimnuo.
"I datumi", rekla je ona. "Otkrijte je li bio u službi kad su ubijene te žene. I slažu li se
mjesta, pretpostavljam. Potvrdite da su počinjene krađe na mjestima gdje su one bile u službi.
Treba nam dokaz da su nešto vidjele.“
Leighton je pogledao preko stola u nju. "Vojska će me upravo obožavati zbog ovoga, zar
ne? Kruger je naš čovjek, a ja se čitavu noć ovdje gnjavim da bih ga izručio Birou.“
"Žao mi je", rekla je ona. "Ali zakonske posljedice su bjelodane, zar ne? Umorstvo je jače
od krađe." Leighton je kimnuo, najednom ozlojeđen. "Kao što su škare jače od papira", rekao je.
Kuća je dovoljno promotrena. Stajanje tamo u mraku, zurenje u nju i slušanje kako svira
taj vražji glasovir neće ti donijeti ništa novo. Stoga odstupiš od ograde i nestaneš u gustišu, pa
kreneš jugoistočno, natrag do automobila. Stigneš tamo, otareš prašinu sa sebe, uđeš unutra,
pokreneš motor i vratiš se istim putom preko raskrižja. Slijedi drugi dio zadataka, i imaš otprilike
dvadeset minuta na raspolaganju da ih obaviš. Voziš. Kilometar i po zapadno od raskrižja nalazi
se omanji trgovački centar, s lijeve strane ceste. Staromodni jednokatni centar u obliku slova U.
U sredini supermarket kao glavna jedinica, male trgovine poredane s obiju strana. Neke su od
njih zakovane daskama i prazne. Zaustaviš se na najudaljenijem dijelu parkirališta, uz požarni
izlaz, i razgledaš okolo. Ugledaš upravo ono što si tražio, tri trgovine mimo supermarketa. Nije to
ništa što se kosi s tvojim očekivanjima, ali ipak stisneš šaku i njome udariš o upravljač. Smiješiš
se u sebi.
Potom okreneš automobil i lagano voziš po parkiralištu, provjeravajući, i osmijeh ti
zamre. Ovo ti se ne sviđa. Ni najmanje. Potpuno je pregledno. Svaki izlog dućana ima izravan
pogled na parkiralište. Sad je loše osvijetljeno, ali tebi je na umu danje svjetlo. Stoga se odvezeš
iza bočnog dijela slova U i osmijeh ti ponovno zatitra. Tamo je još jedan red za parkiranje,
sučelice jednostavno oličenim vratima za dostavu na stražnjim zidovima dućana. Nema prozora.
Zaustaviš automobil i pogledaš uokolo. Puni krug. Ovo je mjesto za tebe. Nedvojbeno. Savršeno
je.
Potom se odvezeš na glavno parkiralište i parkiraš uz malu skupinu drugih automobila.
Ugasiš motor i čekaš. Gledaš na cestu. Čekaš i motriš deset minuta, a zatim vidiš kako prolazi
Biroov Buick, ni brzo, ni sporo, pristižući na dužnost.
"Ugodnu noć ti želim", prošapćeš.
Zatim ponovno pokreneš automobil, projuriš parkiralištem i odvezeš se u suprotnom
smjeru.
Leighton je preporučio motel pola kilometra niz Cestu 1, prema Trentonu. Kazao je kako
tamo odsjedaju posjetitelji zatvorenika, ds je jeftin, ds je čist i da je jedino mjesto u blizini. Znao
je i tamošnji broj telefona. Harperova je vozila i bez teškoća su ga pronašli. Izvana je izgledao u
redu, i imao je dosta slobodnih bungalova.
"Broj dvanaest je fini dvokrevetni", rekao je službenik za pultom. Harperova je kimnula.
 "OK, uzet ćemo ga", rekla je.
"Zbilja?" kazao je Reacher. "Dvokrevetni?“
"Kasnije ćemo o tome", rekla je ona.
Platila je gotovinom i službenik im je predao ključ.
"Broj dvanaest", ponovio je. "Pri kraju reda.“
Reacher je otišao pješice po kiši, a Harperova je dovezla automobil. Parkirala je pred
bungalovom i zatekla Reachera kako čeka pred vratima.
"Što je?" rekla je ona. "Pa nećemo spavati, zar ne? Samo ćemo čekati da nas Leighton
nazove. To mogu raditi i ovdje, kao i u automobilu.“
On je samo slegnuo ramenima i počekao da otključa vrata. Ona ih je otvorila i ušla.
Slijedio ju je.
"Ionako sam odviše uzbuđena da bih spavala", rekla je.
Bio je to klasičan motelski bungalov, prisan i ugodan. Bio je pregrijan i kiša je glasno
rominjala po krovu. U udaljenom kraju sobe, uz prozor, bile su dvije stolice i stol. Reacher je
prešao preko prostorije i sjeo na desnu stolicu. Naslonio je lakte na stol, a glavu na ruke. Ostao je
tako nepomično sjediti. Harperova se motala okolo, nemirna. "Imamo ga, to ti je jasno?" rekla je.
Reacher je šutio.
"Trebala bih nazvati Blakea, reći mu dobre vijesti", rekla je Harperova. Reacher je
odmahnuo glavom. "Ne još." "Zašto ne?“
"Neka Leighton dovrši. Ako se sad uplete Quantico, skinut će ga. On je samo
zapovjednik. Dovući će nekog šupka s odličjima, a on se neće ni približiti činjenicama zbog
nekog sranja. Pusti to Leightonu, neka se i on malo proslavi.“
Bila je u kupaonici, razgledajući policu s ručnicima i bocama šampona i paketićima
sapuna. Svukla je jaknu. Reacher je odvratio pogled. "Sasvim si siguran", rekla je ona. "Imam
grudnjak." Reacher nije ništa rekao.
"Što je?" upitala je. "Nešto ti je naumu.“
"Zbilja?“
Kimnula je. "Sigurno jest. Vidim to. Žena sam. Intuitivna sam.“
Pogledao je ravno u nju. "Istina je da nemam neku osobitu želju biti s tobom i s krevetom
sam u sobi.“
Nasmiješila se, sretno, vragolasto. "U iskušenju si?" "Ja sam samo čovjek.“
"Kao i ja", rekla je ona. "Ako seja mogu suzdržavati, sigurna sam da možeš i ti." On opet
nije ništa rekao. "Idem se istuširati", rekla je. "Isuse", promrmljao je on.
To je klasična motelska soba, kao tisuće onih koje se mogu vidjeti od obale do obale.
Ulaz, kupaonica s desne strane, ormar s lijeve, dvostruki krevet, toaletni stolić, stol i dvije stolice.
Stara televizija, posuda za led, grozne slike na zidovima. Objesiš kaput u ormar, ali ne skidaš
rukavice. Nema potrebe da posvuda ostavljaš otiske prstiju. Nema stvarne bojazni da ikad
pronađu sobu, ali čitav tvoj život je izgrađen na oprezu. Jedini put kad skidaš rukavice jest kad se
pereš, a motelske su kupaonice dovoljno sigurne. Odjavljuješ se u jedanaest, a do dvanaest
spremačica već posvuda raspršuje sredstvo za čišćenje i svaku površinu prelazi vlažnom krpom.
Nikad nitko nije pronašao značajne otiske u motelskoj kupaonici.
Prolaziš preko sobe i sjedaš na stolicu s lijeve strane. Nasloniš se, sklopiš oči, i počneš
razmišljati. Sutra. Mora biti sutra. Planiraš vrijeme, razmišljajući unatrag. Mora biti mrak prije
nego budeš mogao izaći. To je temeljna pretpostavka. To vuče sve ostalo za sobom. No, želiš da
je pronađe policajac iz dnevne smjene. Jasno ti je kako je to isključivo hir, ali hej, ako se ne
možeš malo našaliti s kapricem, kakav je to život? Stoga valja izaći nakon što se smrači, ali prije
policajčeve posljednje stanke za zahod. To prilično precizira vrijeme, negdje između šest i šest i
trideset. Neka bude pet i četrdeset, najkasnije. Ne, neka bude pet i trideset, jer se zbilja moraš
vratiti na položaj, da možeš vidjeti izraz policajčeva lica. OK, pet i trideset. Sumrak, zapravo, ne
potpuni mrak, no i to je prihvatljivo. Najdulje vrijeme provedeno na ijednom od prethodnih
položaja bilo je dvadeset i dvije minute. U načelu, ni ovdje neće biti ništa dulje, no dopustit ćeš si
čitavih pola sata. Stoga ti valja biti unutra i početi do pet. Potom razmišljaš s njenog stajališta i
prilično je jasno kako ćeš morati nazvati oko dva sata.
Dakle, odjaviti se iz ove rupe prije jedanaest, tamo si prije dvanaest, čekaš i motriš, u dva
sata nazoveš. Riješeno je. Otvoriš oči i ustaneš. Razodjeneš se i poslužiš se kupaonicom. Povučeš
pokrivače i uvučeš se u krevet, nemajući ništa na sebi doli rukavica.

***

Harperova je izišla iz kupaonice nemajući ništa na sebi doli ručnika. Lice joj je bilo umiveno, a
kosa mokra. Pod težinom vode, objesila se do ispod struka. Bez šminke, lice joj se doimalo
ranjivim. Plave oči boje različka, bijeli zubi, jagodične kosti, koža. Izgledala je kao da ima
četrnaest, samo što je bila viša od metar i osamdeset. A takva visina pridonijela je da motelski
ručnik po pitanju duljine ozbiljno promaši svoju klasičnu svrhu.
"Mislim da je bolje da nazovem Blakea", rekla je. "Zbilja bih mu trebala javiti." "Nemoj
mu ništa govoriti", rekao je Reacher. "Ozbiljno, stvari će izmaći kontroli." Ona je kimnula.
"Samo ću mu reći da smo blizu.“
On je odmahnula glavom. "Još neodređenije od toga, OK? Kaži samo da se sutra
nalazimo s jednim tipom koji je možda na neki način povezan.“
"Bit ću oprezna", rekla je. Sjela je ispred zrcala. Pritegnula ručnik. Počela je razgledavati
svoju kosu.
"Možeš li mi izvaditi mobitel iz aktovke?" zazvala je.
Otišao je do kreveta i zavukao ruku u njenu torbu. Pomičući se, stvari unutra oslobodile
su slabašan miris. Pronašao je telefon, izvukao i odnio do nje.
"Budi neodređena, OK?" ponovio je.
Kimnula je i otklopila mobitel. "Ne brini", kazala je.
"Mislim da ću se i ja istuširati.“
Nasmiješila se. "Uživaj. Neću ulaziti, obećavam.“
Otišao je u kupaonicu i zatvorio vrata. Odjeća Harperove visjela je s kuke na njihovoj
unutarnjoj strani. Sve. Donje je rublje bilo bijelo i čipkasto. Pomišljao je da namjesti tuš na
ledeno hladnu vodu, ali riješio se osloniti na puku snagu volje. Stoga je namjestio vruću vodu i
strgnuo odjeću sa sebe. Odbacio ju je na gomilu na pod. Uzeo je četkicu za zube iz džepa jakne i
iščetkao zube čistom vodom. Potom je stao pod tuš i oprao se istim sapunom i šamponom kojeg
je rabila Harperova. Stajao je tamo dugo vremena, nastojeći se opustiti. Potom je odustao i
okrenuo pipu na hladnu vodu. Ostavio ju je tako, dašćući. Jedna minuta. Dvije. Zatim je zatvorio
vodu i tapkajući napipao ručnik.
Pokucala je na vrata.
"Jesi li gotov?" zazvala je. "Treba mi odjeća." Rastvorio je ručnik i omotao ga oko struka.
"OK, uđi", doviknuo je.
"Samo mi je dodaj", odvratila je.
Pokupio ju je rukom i skinuo s kuke. Lagano je otvorio vrata i predao joj. Ona je uzela i
udaljila se. Istrljao se ručnikom i odjenuo, nezgrapan u uskom prostoru. Prstima je začešljao
kosu. Ostao je nepomičan jednu minutu. Potom je pro tresao kvaku i izašao. Stajala je pored
kreveta, s nešto odjeće na sebi. Ostatak je bio prebačen preko naslona stolice pred toaletnim
stolom. Kosa joj je bila začešljana od lica. Mobitel je bio sklopljen, odložen uz posudu za led.
"Što si mu kazala?" upitao je.
"Upravo ono što si i rekao. Ujutro se nalazimo s nekim tipom, ništa određeno.“
Na sebi je imala košulju, no kravata je bila prebačena preko stolice. Kao i grudnjak. I
hlače od odijela.
"Je li imao što za reći?" upitao je.
"Poulton je u Spokaneu", rekla je. "Ono s Hertzom se izjalovilo, samo neka poslovna
žena. Ali tip iz UPSa je nešto pronašao. Večeras će razgovarati, no oni su tri sata iza nas, tako da
prije jutra nećemo ništa doznati, najvjerojatnije. Ipak, identificirali su datum za onu stvar oko
bejzbola i UPS će predočiti dokumentaciju.“
"Na papirima neće pisati LaSalle Kruger, to je sasvim sigurno." "Vjerojatno neće, ali to
više nije ni važno, zar ne? Pronašli smo ga." Sjela je na rub kreveta, okrenuvši mu leđa.
"Zahvaljujući tebi", kazala je. "Bio si apsolutno u pravu, pametnjaković s dobrim čvrstim
običnim motivom.“
Ponovno je ustala, nemirna. Prešla je malo područje između kreveta i stola. Imala je donje
gaćice. To je mogao vidjeti, ispod rubova košulje. Stražnjica joj je fantastična. Noge su vitke. I
duge. Stopala sitna i fina, za njezinu visinu.
"Trebali bismo proslaviti", rekla je.
Reacher je podbočio jastuke na najdaljem dijelu kreveta i naslonio se na njih. Pogledao je
gore u strop i usredotočio se na zvuk kiše što rominja po krovu. "Na ovakvim mjestima nema
posluživanja po sobama", kazao je.
Okrenula mu se sučelice. Gornja dva gumba njene košulje bila su otkopčana. Kod takvih
stvari učinak ovisi kolika je duljina između gumba. Ako su gusto prišiveni, to ne znači mnogo.
No ovi su bili prilično razdvojeni, možda sedam, osam centimetara između svakog.
"Zbog Jodie, zar ne?" kazala je. Kimnuo je. "Naravno ds je zbog nje." "Da nema nje, želio
bi, zar ne?" "Želim", rekao je.
Potom je zastao.
"Ali neću", rekao je. "Zbog nje.“
Gledala je u njega, a onda se nasmiješila. "Sviđa mi se to kod frajera, valjda", rekla je. On
je šutio.
"Ustrajnost", rekla je.
I dalje je šutio. Zavladala je tišina. Samo zvuk kiše po krovu, neumoljiv i postojan.
"To je privlačna osobina", kazala je. Pogledao je u strop. "Nije da ti inače manjka
privlačnih osobina", rekla je.
Slušao je kišu. Uzdahnula je, jedva čujno. Pomaknula se, samo za centimetar. No
dovoljno da razbije čaroliju.
"Znači, ostat ćeš u New Yorku", rekla je.
Ponovno je kimnuo. "To mi je u planu.“
"Ona će pobjesnjeti zbog kuće. Njezin otac ju je oporučno ostavio tebi.“
"Mogla bi", rekao je. "Ali morat će se s time nositi. Kako ja to vidim, više od ičega mi je
ostavio mogućnost izbora,. Kuća, ili novac kojeg ću za nju dobiti. Moj izbor. Znao je kakav sam.
Ne bi bio iznenađen. Niti ljut.“
"Ali tu su u pitanju osjećaji.“
"Ne vidim zašto", rekao je. "Nije joj to bio dom u djetinjstvu ili nešto takvoga. Zapravo
nikad nisu tamo živjeli. Nije odrasla tamo. To je samo jedna drvena kuća." "To je sidro. Tako ti
na to gledaš.“
"Upravo zato je i prodajem.“
 "Prema tome, prirodno je ds je zabrinuta.“
Slegnuo je ramenima. "Shvatit će. Bit ću uz nju, s kućom ili bez kuće.“
Soba je ponovno utihnula. Kiša je slabila. Sjela je na krevet, nasuprot njemu. Podvila je
gola koljena pod sebe.
"Još uvijek mi se slavi", rekla je.
Spustila je dlanove na prostor među njima i nagnula se naprijed.
"Slavljenički poljubac", prošaptala je. "Ništa više, obećavam.“
Pogledao ju je, ispružio lijevu ruku i privukao je bliže sebi. Poljubio ju je u usta. Stavila
mu je ruku na zatiljak i zarinula mu prste u kosu. Nakrivila je glavu i otvorila usta. Osjetio je
njezin jezik na svojim zubima. U svojim ustima. Zatvorio je oči. Jezik joj je bio užurban. Duboko
u njegovim ustima. Bilo mu je ugodno. Otvorio je oči i susreo se s njenima, preblizu da ih može
jasno vidjeti. Bile su čvrsto zatvorene. Pustio ju je i odgurnuo, ispunjen grizodušjem.
"Moram ti nešto reći", kazao je.
Bila je bez daha, razbarušene kose. "Što?“
"Nisam bio iskren s tobom", rekao je. "Kako nisi?“
"Mislim da Kruger nije naš tip." "Molim?“
Uslijedio je muk. Bili su nekoliko centimetara jedno do drugoga, na krevetu. Ruka joj je
još uvijek bila isprepletena s njegovom kosom, na njegovoj glavi.
"On je Leightonov tip", rekao je Reacher. "Mislim da nije naš. Zapravo, nikad to nisam ni
mislio.“
"Što? Uvijek si to mislio. To je bila tvoja teorija, Reacheru. Zašto sad odstupaš od nje?“
"Zato što nisam tako doista mislio, Harperova. Samo sam naglas razmišljao. Pričao
gluposti, uglavnom. Vrlo sam iznenađen što uopće postoji takav tip.“
Izvukla je ruku, zaprepaštena.
"Ali, to je bila tvoja teorija", ponovila je.
Slegnuo je ramenima. "Jednostavno sam sve izmislio. Nisam mislio ništa od toga. Samo
sam želio neku vrstu uvjerljive izlike kako bih se na brzinu izvukao iz Quantica." Piljila je u
njega. "Izmislio si? Nisi to mislio?“
Ponovno je slegnuo ramenima. "Bilo je polovično uvjerljivo, pretpostavljam. Ali nisam
doista vjerovao u to.“
"Pa zašto si, dovraga, to rekao?“
"Kazao sam ti. Samo sam se želio izvući. Ostaviti si nešto vremena za razmišljanje. I bio
je to eksperiment. Želio sam vidjeti tko će me podržati, a tko će proturječiti. Želio sam vidjeti tko
zaista želi da se ta stvar razriješi.“
"Ne mogu vjerovati", rekla je. "Zašto?" "Zašto ne?“
"Svi želimo razriješiti slučaj." "Poulton je proturječio", kazao je Reacher. Piljila je u
njega, s manje od pola metra udaljenosti.
"Što je ovo sve za tebe? Igra?" rekla je. Nije rekao ništa. Šutjela je, minutu, dvije, tri. "Što
to dovraga činiš?" rekla je. "Ovdje su životi na kocki.“
Zatim se začulo lupanje navratima. Glasno, uporno lupanje. Odmaknula se od njega.
Pustio ju je, spustio noge na pod i ustao. Prešao je rukom kroz kosu i otišao do vrata. Ponovno
lupanje. Teška ruka, snažno udarajući.
"OK", doviknuo je. "Stižem.“
Lupanje je prestalo. Otvorio je vrata. Pred bungalovom je bio parkiran vojni Chevrolet.
Leighton je pogrbljeno stajao, podignute ruke, raskopčane jakne, ramena oblivenih kišnim
kapima.
"Kruger je naš tip", rekao je.
 Progurao se unutra, u sobu. Vidio je Harperovu kako zakopčava košulju. "Ispričavam se",
rekao je.
"Ovdje je vruće", rekla je, skrenuvši pogled u stranu.
Leighton je pogledao dolje na krevet, kao da je bio iznenađen.
"On je taj kojeg tražimo, to je sigurno", kazao je. "Sve se savršeno poklapa." Mobitel
Harperove je počeo zvoniti. Bio je tamo pored posude za led, na toaletnom ormariću, skvičeći
poput budilice. Leighton je zastao. Pokazao je rukom: mogu čekati. Harperova je otpuzala preko
kreveta i otklopila mobitel. Reacher je čuo glas, treperav i iskrivljen i udaljen. Harperova je
slušala, a Reacher je gledao kako joj boja nestaje s lica. Gledao je kako sklapa telefon i spušta ga
dolje, kao ds je krhak poput kristala.
"Moramo natrag u Quantico", rekla je. "Smjesta. Jer imaju potpuni dosje Caroline Cook.
Bio si u pravu, bila je na sve strane. Ali nikad nije bila nigdje u blizini oružja. Ama baš nikad. Ni
kilometrima blizu, niti za trenutak.“
"Ovdje sam upravo kako bih vam to kazao", rekao je Leighton. "Kruger je naš tip, ali ne i
vaš.“
Reacher je samo kimnuo.
 DVADESET ŠEST

Leighton je prešao preko sobe i sjeo za stol, na desnu stolicu. Istu onu na kojoj je prije sjedio
Reacher. Spustio je lakte na stol i glavu na ruke. Ista gesta.
"Prije svega, nije bilo popisa", rekao je. Pogledao je gore u Harperovu. "Tražili ste da
provjerim krađe tamo gdje su radile žene, stoga mi je trebao popis žena kako bih to učinio,
naravno, pa sam pokušao pronaći neku od njih, no bezuspješno, OK? Stoga sam obavio nekoliko
poziva, a dogodilo se to da smo, kad su vaši ljudi prije mjesec dana bili kod nas, morali popis
načiniti iz ničega. Bila je to prava gnjavaža, kopati po svim tim dokumentima. Onda je jednom
momku svanula sjajna zamisao. Išao je lakšim putem, nazvao jednu od žena, pod nekakvim
glupim izgovorom. Mislimo da je bila riječ upravo o Alison Lamarr, i ona je nabavila popis. ini
se da su uspostavile snažnu zaštitnu skupinu, među sobom, i to prije nekoliko godina.“
"Scimeca ih je nazvala sestrama", rekao je Reacher. "Sjećaš se? Kazala je da su četiri od
njenih sestara mrtve.“
"Bio je to njihov vlastiti popis?" kazala je Harperova.
"Mi ga nismo imali", ponovio je Leighton. "A onda su počeli pristizati Krugerovi
dokumenti, i nisu se podudarali datumi i mjesta. Niti približno.“
"Je li ih mogao falsificirati?“
Leighton je slegnuo ramenima. "Mogao je. Bez problema je falsificirao svoj inventar, to
je vraški sigurno. Ali još niste čuli glavno iznenađenje.“
"A to je?“
"Kako je već Reacher kazao, od specijalnih postrojbi do logistike, za to je potrebno
objašnjenje. Stoga sam provjerio. Bio je velika faca u Zaljevu. Zvijezda, glavni. Bili su tamo u
pustinji, iza prvih crta bojišta, tražili su pokretne lansere scudova, mala postrojba, loša radio veza.
Nitko zapravo nije imao jasnu predodžbu gdje se nalaze, iz sata u sat. Stoga su započeli
artiljerijsku paljbu i Krugerova se postrojba našla pod njom. Prijateljska paljba. Gadni gubici. I
sam Kruger je bio ozbiljno ranjen. No vojska mu je bila sve, i želio je ostati, stoga su ga
unaprijedili do pukovnika i stavili ga na mjesto gdje ga ozljede neće diskvalificirati. Odatle
uredski posao u opskrbi. Pretpostavljao sam kako ćemo otkriti ds je na koncu prolupao i postao
ogorčen, te ds je počeo reketariti zbog osvete ili takvo što. Znate, protiv vojske, protiv života kao
takvog.“
"Ali u čemu je iznenađenje?" upitala je Harperova. Leighton je učinio stanku.
"Prijateljska vatra", rekao je. "Tip je izgubio obje noge." Tajac. "U kolicima je." "Sranje",
rekla je.
"Aha, sranje. Nema šanse ds je trčkarao goredolje ni po kakvim stepenicama, niti do
kakvih kupaonica. Posljednji put je za takvo što bio sposoban ptije deset godina." Zurila je u zid.
"OK", rekla je polako. "Loša zamisao.“
"Bojim se da je tako, gospoja. I u pravu su što se tiče Cookeove. I nju sam provjerio, i
nikad nije držala ništa teže od penkale, u čitavoj svojoj kratkoj karijeri. To je drugo što sam vam
imao za reći.“
"OK", ponovila je.
Proučavala je zid.
"Ali, svejedno hvala", rekla je. "A sad idemo odavde. Natrag u Quantico, na jezikovu
juhu.“
"ekajte", rekao je Leighton. "Morate čuti o boji." "Još loših vijesti?“
"Neobičnih vijesti", rekao je Leighton. "Počeo sam tražiti izvještaje o nestanku maskirne
zelene boje, kao što ste me zamolili. Samo jedna stvar je bila skrivena u jednom zametnutom
spisu, zatvorenom. Krađa tri stotine i trideset kanti boje.“
"To je to", rekla je Harperova. "Tri stotine i trideset galona. Jedanaest žena, trideset kanti
za svaku.“
"Dokaz je bio jasan", rekao je Leighton. "Obradili su narednika zaduženog za nabavu u
Utahu.“
"Tko je on?“
"Ona", rekao je Leighton. "Bila je to narednica Lorraine Stanley." Potpuni muk.
"Ali to je nemoguće", rekla je Harperova. "Ona je bila jedna od žrtava.“
Leighton je odmahnuo glavom. "Nazvao sam Utah. Na vezi sam čekao istražitelja.
Izvukao sam ga iz kreveta. Kazao je ds je to bila Stanleyeva, u to nema sumnje. Imala je načina i
mogućnosti. Nastojala je prikriti tragove, ali nije bila dovoljno promućurna. Bio je to jasan slučaj.
Nisu pokrenuli postupak protiv nje, jer je u to vrijeme to bilo politički nemoguće. Upravo je bila
završila s onom stvari oko zlostavljanja, nedugo prije toga. Nije bilo šanse da u tom trenutku
pokrenu parnicu. Stoga su je samo držali na oku, dok nije dala ostavku. Ali, to je bila ona.“
"Jedna od žrtava je ukrala boju?" kazao je Reacher. "A druga je sastavila popis imena?"
Leighton je mračno kimnuo glavom. "Tako je bilo. Kunem se. I znate da ne bih muljao jednog od
Garberovih momaka.“
Reacher je samo kimnuo, ništa ne rekavši.

***

Više nije bilo razgovora. Nije bilo daljnje priče. Soba je utihnula. Leighton je sjedio za stolom.
Harperova se mehanički odijevala. Reacher se ogrnuo kaputom i u sakou Harperove pronašao
ključeve Nissana. Izišao je van ijedan dugi trenutak stajao na kiši. Potom je otključao automobil i
uvukao se unutra. Pokrenuo je motor i čekao. Harperova i Leighton su zajedno izašli van. Ona je
krenula prema automobilu, a on je otišao do svog. Mahnuo je, samo kratak pokret rukom.
Reacher je ubacio u prvu i polako krenuo s parkirališta.
"Provjeri kartu", rekao je.
"Na Cestu 295, a onda na autoput", rekla je.
Kimnuo je. "Nakon toga znam put. Lamarrova mi je pokazala.“
"Zašto bi, dovraga, Lorraine Stanley ukrala boju." "Ne znam", rekao je.
"A bi li mi htio reći zašto sve ovo?" upitala je. "Znao si da to s vojskom ne znači ništa, a
dopustio si da izgubimo trideset i šest sati. Zašto?“
"Već sam ti rekao", odgovorio je. "Bio je to eksperiment, i trebao sam vremena za
razmišljanje.“
"O čemu?“
Nije odgovorio. Ona je na trenutak utihnula.
"Dobro je što nismo nastavili sa slavljem", rekla je.
Ni na to nije odgovorio. Nije više progovorio, cijelim putom. Samo je pronašao pravi put i
vozio po kiši. U glavi su mu se pojavila nova pitanja i nastojao se dosjetiti nekih odgovora, ali
nije smislio ništa. U glavi mu je jedino bio osjećaj njenog jezika u njegovim ustima. Bio je
drukčiji od Jodienoga. Imao je drukčiji okus. Pretpostavio je kako je svačiji drukčiji.
Brzo je vozio i trebalo mu je nešto manje od tri sata od predgrađa Trentona do Quantica.
Skrenuo je na neoznačenoj cesti s 95e, prošao po mraku kroz kontrolne točke Mornarice i
zaustavio se na rampi. FBIev stražar je baterijskom svjetiljkom obasjao njihove značke, pa
podigao ispruganu prečku i mahnuo im da prođu. Polako su prešli ležeće policajce, sporo se
otkotrljali kroz prazno parkiralište i napokon zaustavili nasuprot staklenih vrata. Prestalo je kišiti
još tamo u Marylandu. U Virginiji je bilo suho. "OK", rekla je Harperova. "Idemo na porciju
jezikove juhe.“
Reacher je kimnuo. Ugasio je motor i svjetla i načas ostao sjediti u tišini. Potom su
pogledali jedno u drugo, izašli iz automobila i krenuli prema vratima. Duboko su uzdahnuli. No
ozračje unutar zgrade bilo je iznimno mirno. Tiho. Nije bilo nikoga na vidiku. Nitko ih nije
čekao. Spustili su se dizalom u Blakeov podzemni ured. Zatekli su ga kako sjedi tamo za svojim
stolom, jedne ruke na telefonu, a u drugoj držeći presavijeni list faksimila. Televizija je bila
stišana, politički program, muškarci u odijelima za dojmljivo velikim stolom. Blake se nije
obazirao na program. Zurio je u točku na svome stolu, na pola puta između faksimila i telefona,
a lice mu je bilo potpuno bezizražajno. Harperova mu je kimnula, a Reacher je šutio.
"Faksimil iz UPSa", rekao je Blake. Glas mu je bio blag. Ljubazan^ čak dobroćudan.
Izgledao je potišteno, pomiren sa sudbinom, zbunjen. Doimao se potučenim. "Pogodite tko je
poslao boju Alison Lamarr?" rekao je.
"Lorraine Stanley", kazao je Reacher. Blake je kimnuo.
"Točno", rekao je. "S adrese u malenom gradiću u Utahu, za koju se ispostavilo ds je
skladište. I pogodite što još?“
"Poslala je svu boju.“
Blake je ponovno kimnuo. "UPS imajedanaest uzastopnih dostava koje pokazuju
jedanaest identičnih kutija na jedanaest različitih adresa, uključujući i Lorrainin stan u San Diegu.
I pogodite što još?“
"Ne znam", rekao je Reacher. "Ni ja", uzvratio je Blake.
Potom je podigao slušalicu. Zapiljio se u nju. Ponovno je spustio slušalicu.
"I upravo je zvao Poulton", rekao je. "Iz Spokanea. Pogodite što je imao za reći?" "Što?“
"Upravo je dovršio razgovor s UPSovim vozačem. Momak se prilično dobro sjeća.
Osamljeno mjesto, velika teška kutija. I mislio sam da će se sjećati.“
"I?“
"Alison je bila tamo kad ju je nazvao. I ona je slušala utakmicu, s radija u kuhinji. Pozvala
ga je unutra, poslužila ga kavom, zajedno su čuli pobjednički pogodak. Malo vriske, malo plesa,
još jedna kava, i on joj je rekao kako ima veliku tešku kutiju za nju." "A ona ju je očekivala?“
Blake je kimnuo. "Momak je stekao takav dojam. I što ona potom čini?" "Što?" "Strgne
omotnicu s papirima i ponese je sa sobom u kuhinju. On je slijedi, kako bi dovršio svoju kavu.
Ona izvuče obavijest o dostavi iz plastične omotnice, razdere je u komadiće i baci u kantu za
smeće, zajedno s plastikom.“
"Zašto?“
Blake je slegnuo ramenima. "Tko bi to, dovraga, znao? Ali dotični momak radi četiri
godine za UPS. U šest od deset puta ljudi su prilikom dostave bili kući, i nikad nije vidio nešto
slično.“
"Je li momak pouzdan?“
"Poulton misli da jest. Kaže da je stabilan momak, rječit, razuman, spreman da o čitavoj
prokletoj stvari prisegne na Bibliju.“
"Onda, što ćete poduzeti?“
Blake je odmahnuo glavom. "Da sam išta smislio, prvi bi to doznao." U uredu mračna
tišina.
"Ispričavam se", kazao je Reacher. "Moja nas teorija nije nikamo odvela.“
Blake se namrštio. "Ne gnjavi se s time. Bio je to i naš potez. Vrijedilo je pokušati. Inače
te ne bismo ni pustili da odeš.“
 "Je li Lamarrova negdje u blizini?“
"Zašto?“
"Trebao bih se i njoj ispričati.“
Blake je odmahnuo glavom. "Kući je. Nije se vraćala. Kaže ds je slomljena, i u pravu je.
Ne krivim je.“
Reacher je kimnuo. "Mnogo stresa. Trebala bi se maknuti.“
Blake je slegnuo ramenima. "A kamo? Neće se ukrcati na vražji avion. A ne želim da
igdje vozi u ovakvom stanju.“
Potom mu se pogled stvrdnuo. Izgledalo je kao da se ponovno spustio na zemlju. "Potražit
ću novog savjetnika", rekao je. "Kad ga pronađem, ti odlaziš. Nisi nas nikamo doveo. Morat ćeš
riskirati s dečkima u New Yorku.“
Reacher je kimnuo. "OK", rekao je.
Blake je odvratio pogled, a Harperova je uzela svoje natuknice i izvela ga iz ureda. U
dizalo, na prizemlje, pa na treći kat. Zajedno su kročili hodnikom prema poznatim vratima.
"Zašto ju je očekivala?" rekla je Harperova. "Zašto je Alison očekivala kutiju s bojom,
kad sve ostale to nisu?“
Slegnuo je ramenima. "Ne znam." Harperova je otvorila njegova vrata. "OK, laku noć",
rekla je.
"Ljutiš se na mene?“
"Potratio si trideset i šest sati.“
"Ne, uložio sam trideset i šest sati.“
"U što?“
"Još ne znam.“
Slegnula je ramenima. "Baš si čudak." On je kimnuo. "Tako kažu.“
Zatim ju je nevino poljubio u obraz, prije nego se stigla izmaknuti. Kročio je u svoju
sobu. Ona je počekala dok se vrata nisu zatvorila i tek onda se zaputila prema dizalu.
Posteljina i ručnici bili su promijenjeni. Bio je tu i novi sapun i šampon. Nova britvica i
svježa tuba pjene za brijanje. Preokrenuo je čašu i u nju stavio četkicu za zube. Prišao je krevetu i
legao, potpuno odjeven, još uvijek u kaputu. Zapiljio se u strop. Zatim se oslonio na jedan lakat i
podigao telefonsku slušalicu. Okrenuo je Jodiein broj. Zvonilo je četiri puta, a onda je začuo njen
glas, usporen i pospan.
"Tko je?" rekla je. "Ja", odvratio je.
"Tri su sata ujutro." "Skoro.“
"Probudio si me." "Oprosti." "Gdje si?" "Zatvoren u Quanticu.“
Zastala je, a on je čuo smetnje na vezi i udaljene noćne zvukove New Yorka. Slabašne
izdvojene automobilske trube, zavijanje udaljene sirene. "Kako ide?" upitala je ona.
"Ne ide", rekao je. "Zamijenit će me. Brzo ću doći kući." "Kući?“
"U New York", rekao je.
Šutjela je. čuo je tihu sirenu hitne pomoći. Vjerojatno upravo tamo na Broadwayu,
pomislio je. Pod njenim prozorom. Usamljeni zvuk.
"Kuća neće ništa promijeniti", rekao je. "To sam ti već kazao." "Sutra je sastanak u svezi
partnerstva", uzvratila je ona.
"Onda ćemo proslaviti", rekao je. "Kad se vratim. Ako ne zaglavim u zatvoru. Još uvijek
ništa nije riješeno s Deerfieldom i Cozoom.“
"Mislila sam da su riješili to zaboraviti.“
"Da sam ih doveo do ubojice", rekao je. "A nisam ih doveo." Ponovno je zastala.
"Nisi se ni trebao uplitati u to." "To mi je jasno.“
 "Ali volim te", rekla je.
"I ja tebe", reče on. "Sretno sutra.“
"I tebi.“
Spustio je slušalicu, ponovno legao i vratio se zurenju u strop. Pokušao ju je vidjeti tamo
gore, no namjesto toga je vidio samo Lisu Harper i Ritu Scimecu, posljednje dvije žene s kojima
je htio spavati ali nije mogao, silom prilika. S Harperovom, to bi bila nevjera. Savršeno razumni
razlozi, ali razlozi da se to ne učini ne potiskuju izvorni nagon. Razmišljao je o njezinom tijelu,
načinu na koji se kretala, bezazlenom osmijehu, njenom iskrenom zainteresiranom pogledu.
Razmišljao je o Scimecinom licu, nevidljivim ožiljcima, patnji u njenim očima. Njenom nanovo
izgrađenom životu tamo u Oregonu, cvijeću, glasoviru, sjaju laštila za namještaj, zatvorenom
obrambenom svijetu. Sklopio je oči pa ih zatim otvorio i zapiljio se u bijelu boju iznad sebe.
Ponovno se osovio na lakat i podigao slušalicu. Okrenuo je nulu, nadajući se da će dobiti
centralu.
"Da", rekao je glas kojeg nikad ranije nije čuo. "Reacher ovdje", rekao je. "S trećeg kata."
"Znam tko ste i gdje ste.“
"Je li Lisa Harper još uvijek u zgradi?“
"Agentica Harper?" rekao je glas. "Pričekajte, molim.“
Veza je utihnula. Bez glazbe. Bez snimljenih reklama. Bez onoga vaš poziv nam je
iznimno važan. Samo tišina. Zatim se glas vratio.
"Agentica Harper je još ovdje", rekao je.
"Kažite joj da je želim vidjeti", rekao je Reacher. "Smjesta." "Prenijet ću poruku", rekao
je glas.
Zatim se veza prekinula. Reacher je spustio noge na pod i sjeo na rub kreveta, sučelice
vratima, čekajući.
U tri sata ujutro je u Virginiji, na pacifičkoj obali, bila ponoć, a u ponoć se Rita
Scimeca obično pripremala za odlazak u krevet. Svake se večeri pridržavala jednake rutine,
djelomice jer je i po prirodi bila organizirana osoba, a djelomice jer je taj aspekt njezine prirode
bio rigorozno osnažen vojnom obukom. Uostalom, kad si oduvijek živio sam i uvijek ćeš i živjeti,
koliko uopće može postojati načina da odeš u krevet?
Počelaje od garaže. Isključilaje automatsko otvaranje vrata, povukla zasune, provjerila je
li automobil zaključan, utrnula svjetlo. Zaključala je i povukla zasun na vratima podruma,
provjerila peć. Otišla je na gornji kat, zaključala vrata hodnika. Provjerila jesu li zaključana
ulazna vrata, povukla zasun, namjestila lokot.
Zatim je provjerila prozore. U kući je bilo četrnaest prozora, i svi su redom imali lokote.
Kasna jesen i hladnoća. Ionako su svi bili zatvoreni i zaključani, no ona je svejedno provjerila
svakog od njih. Bila je to njezina rutina. Zatim se vratila u dnevnu sobu, s krpom za glasovir.
Satima je bila svirala, mahom Bacha, mahom u pola snage, no uspijevala je. Sad je valjalo
prebrisati tipke. Važno je ukloniti kiselinu od kože s prstiju.
Znala je kako su tipke zapravo sačinjene od neke vrste sofisticirane plastike i vjerojatno
su neosjetljive, no bila je to stvar privrženosti. Ukoliko pazi na glasovir, to će joj se i vratiti.
Žustro je brisala tipke, grmeći od kraja bas tipki, pa ciličući sve do posljednje, osamdeset
i osme tipke. Spustila je poklopac, utrnula svjetlo i vratila krpu u kuhinju. Utrnula je kuhinjsko
svjetlo i u mraku otapkala gore do svoje sobe. Otišla je u kupaonicu, oprala ruke, zube, lice, sve
po svojem uobičajenom strogom redu. Stajala je nagnuta nad umivaonikom tako da ne mora
gledati u kadu. Nije pogledala u kadu još otkako joj je Reacher kazao za boju.
Zatim je otišla prema spavaćoj sobi i skliznula pod pokrivač. Povukla je koljena gore i
obgrlila ih. Mislila je na Reachera. Sviđao joj se. Zbilja jest. Bilo je dobro ponovno ga vidjeti. Ali
onda se otkotrljala na drugi kraj i izbacila ga iz misli, jer nije očekivala da će ga ikad više vidjeti.
Čekao je dvadeset minuta prije nego su se vrata otvorila i Harperova ušla unutra. Nije
kucala, samo se poslužila svojim ključem i ušetala ravno unutra. Bila je u košulji, rukava
zavrnutih do lakata. Podlaktice su joj bile tanke i preplanule. Kosa joj je bila raspuštena. Nije
imala grudnjak. Možda je ostao u motelu u Trentonu.
"Želio si me vidjeti?" upitala je.
"Još uvijek si na slučaju?" upitao je on nju.
Koraknula je naprijed i letimice se pogledala u zrcalu. Stala je pored toaletnog stolića i
okrenula se prema njemu.
"Naravno", reče. "Prednost obične agentice, ne preuzimaš krivicu zbog nečijih suludih
ideja." Šutio je. Gledala je u njega. "Što si želio?" rekla je.
"Želio sam ti postaviti jedno pitanje", rekao je on. "Što bi se dogodilo da smo već znali o
dostavama boje i da smo o tome pitali Alison Lamarr, umjesto UPSovog momka? Što bi nam ona
rekla?“
"Isto što i on, vjerojatno. Poulton je kazao ds je momak razuman." "Ne", rekao je
Reacher. "On je pouzdan, ali ona bi nam lagala." "Zbilja? Zašto?“
"Zato što su nam sve slagale, Harperova. Razgovarali smo sa sedam žena i sve redom su
nam slagale. Neuvjerljive priče o cimericama i greškama? Gomila sranja. Da smo ranije stigli do
Alison, i ona bi nam ispričala istu priču.“
"Kako znaš?“
"Zato što nam je lagala i Rita Scimeca. To je vraški sigurno. Upravo sam to shvatio. Nije
imala nikakvu cimericu. Nikad. To se jednostavno ne uklapa.“
"Zašto ne?“
"Tu ništa ne štima. Vidjela si joj kuću. Vidjela si kako živi. Sve zatvoreno i pedantno?
Sve je bilo tako uredno i čisto i ulašteno. Opsesivno. Onako živjeti, pa ona ne bi mogla podnijeti
nikog drugog u svojoj kući. čak se i nas riješila prilično brzo, a ja sam joj bio prijatelj. A i nije joj
trebala cimerica zbog novca. Vidjela si joj limuzinu. I onaj glasovir. Znaš li ti koliko košta jedan
onakav glasovir? Više od automobila, vjerojatno. A jesi li vidjela onaj alat na ploči? Svaki je
klinčić bio na svojoj maloj plastičnoj omči.“
"Temeljiš to na omčama s njene ploče za alatke?" "Na svemu. Sve to skupa dokazuje."
"Što onda želiš reći?“
"Želim reći da je očekivala dostavu, baš kao i Alison. Baš kao i sve one. Kutije su
dostavljene, sve su kazale o dobro, baš kao i Alison, sve su našle mjesto za nju, sve ju je
spremile.“
"To nije moguće. Zašto bi?“
"Zato što tip ima nešto čime ih drži", kazao je Readier. "Prisiljava ih da sudjeluju. Prisilio
je Alison da mu da njihov vlastiti popis imena, prisilio je Lorraine Stanley da ukrade boju, prisilo
ju je ds je sakrije u Utahu, prisilo ju je da je pošalje u pravo vrijeme, prisilo je svaku od njih da
prihvate dostavu i potom je spreme, dok on ne bude spreman.
Prisilio je svaku od njih da smjesta unište papire o dostavi i svaku je pripremio da slažu,
ukoliko se nešto otkrije prije nego on dođe do njih.“
Harper je zurila u njega. "Ali kako? Kako, dovraga? Kako bi uspio u svemu tome?“
"Ne znam", rekao je Reacher.
"Ucjena?" rekla je ona. "Prijetnje? Strah? Kaže li im on: surađuj, jer druge su platile
glavom, ali ti ćeš poživjeti? Kao da svaku zasebno uvjerava?“
"Naprosto ne znam. Ništa se ne uklapa. Nije da su bile skupina osobito plašljivih žena, zar
ne? Alison se zasigurno nije doimala takvom. A znam da se i Rita Scimeca ne plaši mnogo toga.“
 Ona je i dalje zurila u njega.
"Ali nije riječ samo o sudjelovanju, zar ne?" rekla je. "U pitanju je nešto više. On ih
prisiljava da im bude drago zbog toga, također. Alison je kazala o dobro, kad je stigla kutija.“
Tišina u sobi.
"Je li osjetila olakšanje, što li?" rekla je ona. "Je li joj obećao: primiš li kutiju UPSom
umjesto FedExom, ili popodne umjesto ujutro, ili određenog dana u tjednu, to će značiti da si
definitivno sigurna?“
"Ne znam", ponovio je on.
Tišina.
"Što onda želiš da učinim?" upitala je Harperova.
Slegnuo je ramenima. "Samo nastavi misliti, valjda. Ti si sad jedina koja može nešto
poduzeti. Ostali neće nikamo stići, ne ako nastave ići u smjeru kojim su krenuli." "Moraš reći
Blakeu.“
Odmahnuo je glavom. "Blake me neće htjeti poslušati. Iscrpio sam njegovo povjerenje.
Sad sve ovisi o tebi.“
"Možda si iscrpio i moje povjerenje, također.“
Sjela je pored njega na krevet, kao ds je najednom postala nestabilna na nogama. Gledao
ju je. Bilo je nečega u njegovom pogledu.
"Što je?" upitala je.
"Je li upaljena kamera?“
Odmahnula je glavom. "Odustali su od toga. Zašto?" "Zato što bih te volio ponovno
poljubiti." "Zašto?" "Svidjelo mi se, ranije.“
"Zašto bih ja željela ponovno poljubiti tebe?" "Zato što se i tebi svidjelo." Porumenjela je.
"Samo poljubac?" Kimnuo je. "Pa, OK, valjda", rekla je.
Okrenula se prema njemu, a on ju je privio k sebi i poljubio je. Pomicala je glavu baš kao
i prije. Snažnije se privinula i pritisnula jezik na njegove usne i zube. On je krenuo rukom dolje
prema njenom struku. Ona je ispreplela prste u njegovoj kosi. Snažnije ga je poljubila. Jezik joj je
bio hitar. Zatim je položila ruku na njegova prsa i odmaknula se. Teško je disala.
"Trebali bismo sad prestati", kazala je. "Valjda", reče on.
Ustala se, nesigurno. Nagnula se naprijed pa natrag i zamahnula kosom iza ramena.
"Idem odavde", reče. "Vidimo se sutra.“
Otvorila je vrata. Izašla van. čuo ju je kako čeka u hodniku dok se vrata nisu ponovno
zatvorila. Zatim je čuo njene korake kako se udaljavaju prema dizalu. Zavalio se na krevet. Nije
spavao. Samo je razmišljao o pokornosti i podavanju, i sredstvima i motivima i prilikama. O
istini i lažima. Proveo je punih pet sati razmišljajući o svemu tome.
Vratila se u osam ujutro. Istuširala se i blistala je i imala je drugo odijelo i kravatu.
Doimala se punom energije. On je bio umoran i zgužvan i znojan i istodobno vruć i hladan. No
stajao je točno pred vratima, zakopčana kaputa, čekajući nju, a srce mu je ubrzano tuklo.
"Idemo", kazao je. "Odmah.“
Blake je bio u svojem uredu, za stolom, isto kao i prije. Možda je tamo probdio čitavu
noć. Pred njim je još uvijek bio UPSov faksimil. Televizija je i dalje bila stišana. Isti program.
Isti onaj reporter iz Washingtona stajao je na aveniji Pennsylvania, Bijela kuća iza njegovih
ramena. Vrijeme je izgledalo dobro. Vedro plavo nebo, čist i prohladan zrak. Bit će to dobar dan
za putovanje.
"Danas ponovno radiš na dosjeima", rekao je Blake.
"Ne, moram stići u Portland", rekao je Reacher. "Hoćete mi posuditi avion?“
"Avion?" opetovao je Blake. "Što ti je, jesi lud? Nema šanse.“
 "OK", kazao je Reacher.
Krenuo je prema vratima. Zadnji put se ogledao po uredu i izišao u hodnik. Stajao je
mirno i tiho nasred uskog prostora. Harperova je požurila za njim.
"Zašto Portland?" upitala je. Pogledao ju je. "Istina, i laži." "Što to znači?“
"Pođi sa mnom i saznat ćeš.“
 DVADESET SEDAM

"Što se, dovraga, zbiva?" upitala je. Odmahnuo je glavom.

"Ne smijem naglas izgovoriti", rekao je. "Pomislila bi da sam potpuno poludio. Samo bi
otišla od mene." "Što je toliko ludo? Kaži mi.“
"Ne, ne mogu. Trenutačno je to samo kula od karata. Ti bije otpuhnula. Svatko bije
otpuhnuo. Stoga se sama moraš uvjeriti. Kvragu, i ja sam se moram uvjeriti. Ali želim te tamo,
zbog uhićenja.“
"Kakvog uhićenja? Kaži mi već jednom.“
Opet je odmahnuo glavom. "Gdje ti je automobil?“
"Na parkiralištu.“
"Onda, idemo.“
Tijekom čitave vojne karijere Rite Scimece buđenje je bilo u šest sati ujutro i te se navike
pridržavala u svojem novom, civilom životu. Spavala je šest od dvadeset i četiri sata, od ponoći
do šest ujutro, četvrtinu svoga života. Zatim je ustajala kako bi se suočila s ostale tri četvrtine.
Beskonačno ponavljanje ispraznih dana. Kasna jesen, u vrtu se nema što činiti. Zimske su
temperature bile odviše okrutne da bi poživjela ikakva mlada vegetacija. Stoga je sađenje bilo
ograničeno na proljeće, a podrezivanje i čišćenje dovršavalo se potkraj ljeta. U kasnu jesen i zimu
vrata su bila zaključana i ona je ostajala u kući.
Danas je odredila poraditi na Bachu. Nastojala je usavršiti njegove Troglasne invencije.
Obožavala ih je. Obožavala je način kojim su odmicale dalje, dalje i dalje, neizbježno
logično, sve dok ne bi završile tamo gdje su i započele. Poput crteža stuba Maurits Escher, koje
su se dizala gore i gore, pa cijelim putem natrag do dna. udesno. No bile su to iznimno teške
dionice za sviranje. Svirala ih je veoma polako. Zamislila je prvo svladati note, potom izražaj,
potom smisao, i na koncu svega pravu brzinu. Nema ništa gore od brzog, a lošeg sviranja Bacha.
Istuširala se u kupaonici i odjenula u spavaćoj sobi. Brzo je to učinila, jer je kuću držala
hladnom. Jesen je na sjeverozapadu bila prohladna. No danas je nebo bilo vedro. Pogledala je
kroz prozor i vidjela kako se zraci zore razliježu od istoka ka zapadu, poput poluga ulaštenog
čelika. Bit će oblačno, nagađala je, ali ipak s vidljivom aureolom sunca. Bit će kao i većina
njezinih dana. Ni dobro, ni loše. Ali, podnošljivo.
Harperova je na trenutak zastala u podzemnom hodniku, a onda povela Reachera prema
dizalu, pa gore, na danje svjetlo. Van na prohladan zrak, pa kroz nasade do njezina automobila.
Bio je to maleni žuti dvosjed. Shvatio je kako ga nikad dosad nije vidio.
Otključala ga je, a on je sagnuo glavu i smjestio se na suvozačevo mjesto. Uputila mu je
strogi pogled i bacila mu svoju torbu u krilo, pa se smjestila na vozačevo mjesto. Unutra je bilo
tijesno. Ramena su im se dodirivala, a njezin je lakat udario njegov kad je ubacila u brzinu.
"Onda, kako ćemo stići do tamo?“
"Morat ćemo komercijalnim letom", kazao je. "Idemo u nacionalnu zračnu luku, valjda.
Imaš li kreditnu karticu?“
Odmahnula je glavom.
"Na svima je prekoračen limit", rekla je. "Odbit će ih.“
"Sve?“
Kimnula je. "Trenutačno sam švorc." Nije ništa kazao. "A ti?" "Ja sam uvijek švorc",
rekao je.
Petu od Bachovih Invencija poznavatelji klasika označili su s BWV 791 i bila je to najteža
dionica kanona, no Riti je to bilo najdraže djelo na svijetu. Potpuno je ovisilo o zvuku, koji je
nastajao u glavi, i spuštao se niz ramena i ruke i dlanove i prste. Zvuk je morao biti ćudljiv, ali i
pouzdan. Cijelo je djelo bilo mješavina besmisla i zvuk je morao tome svjedočiti, no istodobno je
morao zvučati krajnje ozbiljno, ne bi li se pravilno razvio konačan učinak. Moralo je zvučati
uglađeno, no suludo. Potajice, bila je uvjerena ds je Bach bio luđak.
Glasovir joj je pomogao. Bio je dovoljno snažan da bude zvučan, no dovoljno fin da ga je
lako svirati. Dvaput je odsvirala cijelo djelo, na pola brzine, i bila je prilično zadovoljna onim
stoje čula. Riješila je svirati tri sata, zatim načiniti stanku i ručati, a potom nastaviti s kućanskim
poslovima. Nije bila sigurna što će popodne. Možda će još malo svirati.
Rano zauzimaš svoj položaj. Dovoljno rano da se namjestiš prije promjene straže u
osam sati. Promatraš kako se ona odvija. Isto je kao i jučer. Biroov momak, još uvijek budan, ali
ne odviše oprezan. Dolazak starog Crown Vica. Razmjenjivanje doskočica, bok uz bok. Buick se
pokreće, Crown Vic se okreće na cesti, Buick se udaljava nizbrdo, Crow Vic se pomiče naprijed i
namješta se na svoje mjesto. Motor se gasi, a momku se glava okreće. Duboko utone u svoje
sjedalo i otpočinje njegova posljednja smjena kao policajca. Nakon današnjeg dana, neće mu
povjeriti niti da usmjerava promet na Arktiku.
"Onda, kako ćemo stići do tamo?" ponovno je upitala Harperova. Reacher je zastao.
"Ovako", rekao je.
Otvorio je njezinu aktovku, izvukao mobitel i otvorio ga. Sklopio je oči i u mislima
pokušao prizvati sjećanje na trenutak kad je sjedio u Jodienoj kuhinji, birajući broj. Pokušao se
prisjetiti točnog slijeda brojeva. Polako ih je unio. Pun nade. Pritisnuo je ZOVI. Slušao kako
dugo zvoni. Zatim je netko odgovorio na poziv. Dubok glas, pomalo bez daha.
"Pukovnik John Trenton", rekao je glas.
"Trent, ovdje Reacher. Voliš li me još?“
"Molim?“
"Treba mi prijevoz, za dvoje, iz Andrewsa u Portland, Oregon." "A kad to?" "Upravo sad,
odmah." "Šališ se, zar ne?“
"Ne, na putu smo tamo. Stižemo za pola sata." Na trenutak tišina.
"Iz Andrewsa u Portland, Oregon, točno?" rekao je Trent. "Točno.“
"Koliko brzo moraš tamo stići?" "Što je brže moguće." Ponovno tišina. "OK", rekao je
Trent.
Zatim se veza prekinula. Reacher je sklopio telefon. "Onda, hoće li nam to učiniti?"
upitala je Harperova.
Reacher je kimnuo glavom.
"Duguje mi", rekao je. "Onda, idemo.“
Ona je otpustila kvačilo i sišla s parkirališta na prilaznu cestu. Sićušni je automobil jedva
prešao preko ležećih policajaca. Prošla je FBIovog stražara i ubrzala u zavoju, pa projurila pored
prve kontrolne točke. Reacher je krajičkom oka vidio kako se okreću glave, zaprepaštena lica pod
zelenim kacigama.
"Dakle, o čemu se radi?" upitala je ona.
"Istina, i laži", rekao je. "I sredstva, i motiv, i prilika. Sveto trojstvo provođenja zakona.
Tri od tri je pravi posao, zar ne?“
"Ne mogu dokučiti nijedno od to troje", kazala je ona. "Što je ključ?“
Prošli su i drugu kontrolnu točku, projurivši. Još okrenutih glava pod kacigama,
promatrajući ih kako odlaze.
"Djelići i komadići", rekao je. "Znamo sve što trebamo znati. Ponešto od toga znamo već
danima. Ali svugdje smo zabrljali, Harperova. Strahovite pogreške i krive pretpostavke."
Skrenula je lijevo, na sjever, na Cestu 95. Promet je bio gust. Zatekli su se u jeku vašingtonske
jutarnje prometne gužve. Prestrojila se u drugu traku, ali pred njom su se prepriječili automobili i
morala je naglo zakočiti.
"Sranje", kazao je on.
"Ne brini", rekla je ona. "Scimecu tamo čuvaju. Svi skupa.“
"Ne dovoljno dobro. Ne dok mi ne stignemo. Ona je previše hladnokrvna.“
Ona je kimnula glavom i krenula lijevo pa desno, tražeći najbržu traku. Sve su bile spore.
Brzina joj je pala sa šezdeset na pedeset. A onda skroz na trideset.

***

Uzmeš svoj dalekozor i gledaš ga kako odlazi na svoju prvu stanku za zahod. Sjedio je čitav sat
vremena u automobilu, pijuckajući kavu koju je donio sobom. Sad se valja olakšati. Vozačeva se
vrata otvore i on se uspravi u sjedalu i spusti svoje veliko stopalo na zemlju i izvuče se van.
Ukočen je od sjedenja. Protegne se, rukom se pridržavajući za krov automobila. Zatvori vrata i
obiđe haubu, prema prilazu. Pa stazom. Vidiš ga kako se penje na trijem. Vidiš kako mu se ruka
podiže prema zvoncu. Vidiš ga kako odstupa korak unatrag i čeka.
Nju ne vidiš na vratima. Loš je kut gledanja. No on kima i nečemu se smiješi i ulazi
unutra. Dalekozor ti je i dalje fokusiran i tri do četiri minute kasnije on se vraća na trijem,
odlazeći, osvrćući se preko ramena, pričajući. Potom okrene glavu i krene natrag niz stazu. Niz
prilaz. Oko haube svoga automobila. Ulazi natrag unutra. Što se njega tiče, stanki je došao kraj i
njegova se vrata zatvaraju. Utone natrag u svoje sjedalo. Glava mu se okrene. Promatra.
Usmjerila je sićušni automobil desno i krenula po rubnom dijelu kolnika. Povećalaje
brzinu na pedeset, pedeset i pet, i potegnula mimo zastoja na cesti. Rubni dio je bio grub i posut
šljunkom i pun krhotina. S njihove lijeve strane, gume nekakvog tegljača bile su više od
automobila.
"Kakve greške?" rekla je. "Kakve krive pretpostavke?“
"Vrlo, vrlo ironične, u ovim okolnostima", rekao je on. "Ali nije sasvim naša krivica.
Mislim da smo progutali nekoliko velikih laži, također." "Kakvih laži?“
"Velikih, lijepih, nevjerojatnih laži", kazao je. "Toliko velikih i toliko očitih, da ih nitko
nije mogao prokljuviti.“

***

Ona je teško uzdahnula i pokušala se ponovno opustiti, nakon stoje policajac izašao van. Stalno je
ulazio i izlazio, ulazio i izlazio, po cijeli dan. Nije se mogla usredotočiti. Da bi se ovo moglo
odsvirati kako valja, moraš biti u nekoj vrsti transa. A vražji glupi murjak cijelo ju je vrijeme
prekidao.
Sjela je i ponovno odsvirala, dvanaest puta, petnaest, dvadeset, od početka do kraja. Note
je savršeno svladala, ali to nije ništa značilo. Ima li tu smisla? Ima li emocija u zvuku?
Promišljanja? Na koncu je ocijenila da ima. Ponovno je odsvirala, jednom, potom još jednom.
Nasmiješila se u sebi. Ugledala je odraz svoga lica u blistavoj crnini poklopca glasovira i
ponovno se nasmiješila. Napredovala je. Sad joj samo preostaje ubrzati. Ali ne suviše. Bacha je
radije lagano izvodila. Suviše brzo sviranje ga je obezvrjeđivalo. Premda je, u načelu, to i bila
trivijalna glazba. No, sve je to bilo dio Bachove igre, mislila je. Namjerno je skladao trivijalnu
glazbu koja je upravo preklinjala da se grandiozno izvodi. Ustala je i protegnula se. Spustila je
poklopac i izašla na hodnik. Ručak je predstavljao idući problem. Morala se prisiliti da nešto
pojede. Možda svi koji žive sami imaju jednak problem. Usamljeni objedi nisu odviše zabavni.
 Na parketu u hodniku ostali su otisci stopala. Golemi blatnjavi otisci. Prokleti murjak,
sve je upropastio. Ometao ju je u muziciranju, uništio blistavi sjaj njenih podova. Zurila je u
nered i, dok je tako zurila, zazvonilo je zvono navratima. Idiot je opet došao. Koji mu je vrag? Ne
može li kontrolirati mjehur? Obišla je otiske i otvorila vrata.
"Ne", rekla je. "Molim?“
"Ne, ne možete se poslužiti zahodom. Dosta mi je toga.“
"Gospođo, sila mi je", kazao je. "Takav je dogovor.“
"E pa, dogovor se promijenio", rekla je. "Ne želim da mi ovamo više ulazite. To je
besmisleno. Izluđujete me.“
"Moram biti tu.“
"Besmisleno je", ponovila je. "Ne treba mi vaša zaštita. Samo otiđite, u redu?" Zatvorila
je vrata, odlučno. Zaključala ih i otišla u kuhinju, teško dišući.
On ne ulazi unutra. Pozorno promatraš. Samo stoji tamo na trijemu, isprva iznenađen.
Zatim pomalo ozlojeđen. Možeš to vidjeti iz govora njegova tijela. Govori nešto, neznatno
nagnut unatrag, u samoobrani, a onda mu se vrata jamačno zatvaraju pred nosom, jer iznenada
uzmiče korak unatrag. Doima se povrijeđenim. Mirno stoji i zuri, a onda se okrene i vraća se
natrag stazom, dvadesetak sekunda nakon što je njome prišao. Dakle, čemu sve to?
Zaobiđe haubu automobila i otvori vrata. Ne ulazi cijelim tijelom unutra. Sjedne
postrance, s nogama i dalje na zemlji. Nagne se preko i uzme mikrofon radija. Drži ga u ruci
trideset sekunda, gledajući u nj, razmišljajući. Zatim ga vrati natrag. Očito neće pozvati.
Neće kazati svome naredniku: gospodine, više mi ne dapiškiti unutra. Što li će onda poduzeti?
Kani li što promijeniti?
Stigli su u Andrews gotovo cijelim putom vozeći po rubu ceste i po potrebi se
prestrojavajući u traku i izvan nje. Sama je baza bila oaza mira. Nije se ništa osobito zbivalo. U
zraku je bio helikopter, no bio je dovoljno daleko da bude nečujan. Trent je već bio ostavio
Reacherovo ime na ulazu. Prošli su glatko, jer ih je stražar očekivao. Podigao je rampu i uputio ih
da parkiraju pred mornaričkim uredom za transport i tamo se raspitaju.
Harperova je ostavila žuti automobil do niza od četiri maslinasta Chevroleta i ugasila
motor. Pridružila se Reacheru na asfaltnom prilazu i slijedila ga do uredskih vrata. Kaplar ju je
odmjerio i odveo ih do narednika, koji ju je isto tako odmjerio i odveo ih do zapovjednika. I
zapovjednik ju je odmjerio i kazao im kako je novi transportni Boing na pokusnom letu
preusmjeren u Portland, umjesto u San Diego. Kazao je kako bi se mogli povesti njime. Kazao je
da će biti jedini putnici. Zatim je kazao kako je let zakazan kroz tri sata.
"Tri sata?" ponovio je Reacher.
"Portland je civilni aerodrom", kazao je zapovjednik. "Problem je s planom leta." Reacher
je šutio. Tip je samo slegnuo ramenima.
"Najbolje stoje pukovnik mogao učiniti", rekao je.
 DVADESET OSAM

Zapovjednik ih je otpratio do čekaonice na drugom katu. Bila je to praktično opremljena

prostorija. Osvijetljena fluorescentnim svjetiljkama, na podu linoleum, plastične stolice neuredno
postavljene oko niskih stolova. Na stolovima zastarjela kuhala za kavu, u kutu kanta za smeće
puna odbačenih plastičnih šalica.
"Nije nešto osobito", rekao je zapovjednik. "Ali opet, to je sve što imamo. Svakakve
velike zvjerke su ovdje čekale.“
Reacher je pomislio: čekaju li i oni tri sata? No nije ništa rekao. Samo je zahvalio momku,
stao pored prozora i zagledao se dolje na piste. Dolje se nije ništa osobito događalo. Harperova
mu se na trenutak pridružila, a potom se vratila natrag i sjela na stolicu. "Pričaj sa mnom", kazala
je. "O čemu se radi?“
"Počni s motivom", rekao je. "Tko ima motiv?“
"Ne znam.“
"Vrati se na Amy Callan. Pretpostavimo ds je ona bila jedina žrtva? Koga bi provjerila
zbog motiva?" "Njenog supruga." "Zašto njenog supruga?“
"Mrtva žena, uvijek se provjerava suprug", rekla je. "Jer motivi su često osobne prirode.
A najbliskija poveznica sa ženom je suprug.“
"A kako bi ga provjerila?“
"Kako? Kao i uvijek. Natjerali bismo ga da se malo znoji, provjerili njegov alibi, nastavili
njuškati dok se nešto ne pojavi." "A on ne bi izdržao, zar ne?" "Propjevao bi, prije ili kasnije.“
Reacher je kimnuo. "OK, onda pretpostavimo da jest suprug Amy Callan. Kako će izbjeći
takvo preznojavanje?“
"Ne može ga izbjeći.“
"Da, može. Može ga izbjeći tako što će pronaći gomilu žena koje imaju nekakvu sličnost
s njegovom suprugom i ubiti i njih, također. Počiniti to na neki bizaran način, za koji zna da će
svi srljati u razne fantazije. Drugim riječima, može zamaskirati svoju odabranu metu raznoraznim
sranjem. Može skrenuti pozornost sa sebe, sakrivši u gomili osobnu vezu. Kao recimo, gdje je
najbolje sakriti zrnce pijeska?“
Ona je kimnula. "Na plaži." "Točno", rekao je on.
"Onda, radi li se o mužu Callanove?“
"Ne, ne radi", rekao je on. "Ali?“
"Ali nam je samo potreban motiv protiv jedne od žena", kazala je ona. "Ne protiv svih
njih zajedno." Sve osim jedne su mamac. Pijesak na plaži.“
"Kamuflaža", rekao je on. "Zvučna kulisa.“
"Onda, koja od njih? Koja je od njih prava meta?“
Reacher nije ništa rekao. Udaljio se od prozora, sjeo i čekao.
Čekaš. Hladno je tamo gore u brdima. Hladno, i neudobno, zguriti se uz stijene. Vjetar
puše sa zapada i vlažno je. Ali ti čekaš. Važno je nadgledati. Sve je u sigurnosti. Znaš da uz
zavidnu usredotočenost možeš postići sve. Ama baš sve. Stoga čekaš.
Promatraš policajca u automobilu i zabavljaš se, razmišljajući o njegovoj zadaći. Udaljen
je od tebe tek nekoliko stotina metara, no on je u nekom sasvim drugom svijetu. Možeš se
odmaknuti od svoje stijene i imaš milijun jutara zemlje koje možeš koristiti kao zahod. On je
dolje u civilizaciji. Ulice, pločnici, nečija dvorišta. Ne može ih rabiti. Bio bi uhićen. Morao bi
sam sebe uhititi. A ne pali motor. Stoga je automobil zacijelo hladan. Je li to bolje ili gore?
Gledaš ga, i čekaš.
 Zapovjednik se vratio nešto prije nego su protekla tri sata. Odveo ih je na donji kat i
izveo kroz ista vrata kroz koja su i ušli. Tamo je čekao službeni automobil.
"Ugodan let", rekao je.
Automobil ih je odvezao kilometar i pol oko kružne staze, a potom presjekao poprijeko
prema Boingovu zrakoplovu koji je stajao usamljen na uzletištu. Dovodi za gorivo bili su
isključeni i nahrupila je zemaljska posada. Zrakoplov je bio nov novcat i sasvim bijel.
"Ne ličimo ih dok nismo sigurni da su ispravni", rekao je vozač.
Na prednjim vratima kabine bile su spuštene ljestve. Posada u odorama skupila se na
vrhu, s debelim kovčezima i podlogama za pisanje punim papira. "Dobrodošli", rekao je kopilot.
"Trebali biste pronaći slobodno mjesto.“
Bilo je dvije stotine i šezdeset slobodnih mjesta. Bio je to uobičajen putnički avion, lišen
suvišnih tričarija. Bez televizije, bez časopisa, bez gumba za poziv stjuardesa. Bez dekica,
jastuka, slušalica. Sva su sjedala bila jednake boje, smeđežuta. Materijal je bio čist i mirisao je na
novo. Reacher je za sebe uzeo tri sjedala i opružio se, naslonivši se na prozor.
"Dosta smo letjeli posljednjih dana", reče. Harperova je sjela iza njega. Prikopčala je
pojas. "Bogme jesmo", rekla je.
"Pažnja, ljudi", oglasio se kopilot s početka prolaza. "Ovo je vojni let, ne komercijalni,
stoga ćete dobiti vojne upute prije leta, OK? Što znači, ne brinite, jer se nećemo srušiti. A ako se i
srušimo, na zemlji ćemo ionako već biti pretvoreni u kašu i sprženi, stoga se nema smisla
brinuti.“
Reacher se nasmiješio. Harperovaje ignorirala momka. "Onda, koja je od njih prava
meta?" ponovno je upitala. "Možeš to sama otkriti", kazao je Reacher.
Avion je krenuo unatrag i okrenuo se. Zaputio se prema pisti. Minutu kasnije bio je u
zraku, glatko, tiho i moćno. Potom se našao nad Washingtonom, oštro se uspinjući. Kratko zatim
je bio visoko u oblacima, namjestivši se u mirnoj putanji prema zapadu.
Momak se još uvijek drži. Nije se pomaknuo iz automobila, a automobil mu je ostao
točno tamo, pred njenom kućom. Gledaš kako mu partner donosi vrećicu s ručkom. Uz nju
je,.bila i šalica od pola litre kave. Siroti gad će vrlo brzo biti očajan. No to ne utječe na tvoj plan.
Kako i bi? Dva je sata i vrijeme je za poziv.
Otvaraš ukradeni mobitel. Biraš njezin broj. Pritisneš malenu sličicu sa zelenim
telefonom. Čuješ kako se spaja veza. Čuješ kako zvoni. Još se više zguriš pod okrilje stijene,
spremaš se govoriti. Tamo dolje je toplije. Stijena te štiti od vjetra. I dalje zvoni. Hoće li
odgovoriti? Možda neće. Takvom tipu tvrdoglave kuje koja neće pustiti tjelesnog čuvara da se
posluži njenom kupaonicom možda je ispod časti odgovoriti na telefonski poziv. Prožima te
trenutačan napad panike. Što ćeš učiniti? Što ako ne podigne slušalicu?
Podigla je. "Halo?" rekla je.
Glas joj je oprezan, iznerviran, obramben. Misli da je to policijski narednik koji želi
prigovoriti. Ili Biroov koordinator, koji će je nagovarati da nastavi surađivati. "Zdravo, Rita",
kažeš.
Čuje tvoj glas. Osjećaš kako se opustila. "Da?" kaže ona.
Kažeš joj što želiš da učini.
"Prva nije", rekla je Harperova. "Prva je zacijelo nasumice odabrana. Da nas zavara.
Vjerojatno nije ni druga, također. Druga utemeljuje obrazac.“
"Slažem se", rekao je Reacher. "Callanova i Cookeova su bile zvučna kulisa. One su
podigle dimnu zavjesu.“
Harperovaje kimnula. I utihnula. Premjestila se sa svoga prijašnjeg mjesta. Sad je bila
opružena u redu suprotno od njega, u posve praznom avionu. Bio je to čudan osjećaj. Blizak, no
ipak neobičan. Oko njih ništa doli urednih uniformiranih redova praznih sjedala.
"Ali ne bije ostavio sasvim za kraj", rekla je Harperova. "Ima metu i želio bije pogoditi
prije negoli se što razotkrije, zar ne?“
"Slažem se", ponovio je Reacher.
"Stoga je treća ili četvrta.“
Reacher je kimnuo, ali nije rekao ništa.
"Ali koja?" upitala je Harperova. "Što je ključ?“
"Sve", rekao je Reacher. "Isto ono što je i uvijek bilo. Ključevi. Odabir mjesta, boja,
nedostatak nasilja.“
Ručak se sastojao od hladne smežurane jabuke i kvadrata švicarskog sira, stoje bilo
otprilike sve stoje njezin hladnjak imao za ponuditi. Poslužila si je to na tanjuru kako bi sačuvala
privid nekakvog reda. Potom je isprala tanjur, vratila ga u ormarić, otišla niz hodnik i otključala
ulazna vrata. Zastala je na trenutak na hladnom zraku, pa krenula stazom prema prilazu. Policijski
je automobil i dalje bio parkiran točno nasuprot vrata. Policajac ju je vidio kako dolazi i spustio
prozor sa suvozačeve strane.
"Došla sam se ispričati", kazala je. Trudila se biti što ljubaznija. "Nisam trebala ono reći.
Samo, sve me to pomalo pogađa, to je sve. Naravno da možete ući, kad god vam bude potrebno.“
Momak je zurio u nju, napola zbunjen, kao ds je u sebi pomislio: ah, te žene! Nastavila se
smiješiti, izvila obrve i nagnula glavu kao da potkrepljuje poziv. "Pa, ući ću odmah", rekao je
momak. "Ako ste sigurni ds je to OK.“
Kimnula je i počekala dok iziđe. Zamijetila je ds je ostavio spušteno staklo. Automobil će
se ohladiti dok se ne vrati. Odvela ga je natrag stazom. Žurio je iza nje. Jadan momak, zacijelo je
očajan, pomislila je.
"Znate gdje je", kazala je.
Pričekala je u hodniku. Vratio se iz zahoda s izrazom olakšanja na licu. Pridržala mu je
ulazna vrata.
"U svako doba", rekla je. "Samo pozvonite na zvonce.“
"OK, gospoja", rekao je. "Ako ste sigurni." "Sigurna sam", kazala je. "Cijenim to što
činite za mene.“
"Zato smo ovdje", rekao je momak, ponosno i sramežljivo.
Ispratila ga je pogledom, cijelim putom do automobila. Ponovno je zaključala vrata i
stupila u dnevnu sobu. Zastala je, pogledala glasovir i odlučila mu posvetiti još četrdeset i pet
minuta. Možda sat.
Tako je već bolje. A i izbor trenutka je otprilike pravi. Ipak, ne možeš to sa sigurnošću
procijeniti. Stručnjak si u mnogočemu, ali nisi urolog. Gledaš ga kako se vraća do automobila i
ocijeniš kako je odviše mlad da bi imao teškoće s prostatom, pa stoga jedino možeš računati na
ispunjenost njegova mjehura nasuprot njegovom prirođenom krzmanju da je ponovno ometa. Sad
je dva i trideset, poželjet će otići još najmanje dva puta prije osam. Vjerojatno jednom prije
ijednom nakon što već bude mrtva.
Oblaci su se razišli nad Sjevernom Dakotom. Zemlja se mogla vidjeti već s pet
kilometara visine. Kopilot je ušetao u kabinu i pokazao im dolje, na svoje rodno mjesto. Maleni
gradić južno od Bismarcka. Kroz njega je protjecala rijeka Missouri, sićušna srebrna nit. Zatim je
momak ponovno išetao i ostavio Reachera da odgoneta navigacijski sustav. O tome nije znao
ništa. Iz Virginije u Oregon, on bi letio preko Kentuckyja, Illinoisa, Iowe, Nebraske, Wyominga,
Idahoa. Ne bi išao preko Sjeverne Dakote. No, zbog nečega što se zvalo velika kružna ruta, put je
bio kraći ako skrenete s prečaca. To je znao. Ali nije razumio. Kako može biti brže, ako se skrene
s puta?
 "Lorraine Stanley je ukrala boju", rekla je Harperova. "Nedostatak nasilja dokazuje da tip
obmanjuje. Ali što dokazuje odabir mjesta?" "Razgovarat ćemo o tome", kazao je Reacher.
"Iskazuje doseg područja djelovanja.“
Kimnuo je. "I brzinu." I ona je kimnula.
"I pokretljivost", pridodao je on. "Ne zaboravi pokretljivost.“
Na koncu, svirala je sat i pol. Policajac nije dolazio, a ona se opustila i usavršavala dodir,
sve dok nije postao bolji no ikad. Misli su joj bile zarobljene notama i sve je više i više ubrzavala,
taman do točke gdje daljnje kretnje postaju nepravilne. Potom ih je usporila i nastavila
ravnomjerno svirati, tek ponešto sporije nego je nalagao označeni tempo. Ali koga briga, zvučalo
je veličanstveno. Možda čak i bolje nego da se odsviralo točno određenom brzinom. Bilo je
složeno, logično, uzvišeno. Bila je zadovoljna.
Odgurnula se natrag u stolcu, ispreplela prste i istegnula ruke iznad glave. Potom je
spustila poklopac i ustala. Izašla je na hodnik i preskačući stepenice uspela se do kupaonice. Stala
je pred zrcalom i počešljala kosu. Potom se spustila dolje do ormara za kapute i izvadila jaknu.
Bila je dovoljno kratka da bude udobna u automobilu i dovoljno topla za ovo doba godine.
Zamijenila je obuću s glomaznijim parom cipela. Otključala je vrata podruma i spustila se
stepenicama dolje. Otključala je vrata garaže i poslužila se ključevima na daljinsko upravljanje
kako bi otvorila automobil. U njemu se upalilo svjetlo. Pritisnula je prekidač za otvaranje,
akliznula u automobil i pokrenula motor dok su se garažna vrata klopoćući podizala gore.
Izišla je na prilaz i pritisnula gumb kako bi ponovno zatvorila vrata. Okrenula se u sjedalu
i vidjela policijski automobil kako joj stoji na putu. Ostavila je upaljen motor, izašla i krenula
prema njemu. Policajac je gledao u nju. Spustio je prozorsko staklo. "Idem do dućana", rekla mu
je.
Momak se na trenutak zapiljio u nju, kao da to prelazi okvire dopuštenog scenarija.
"Koliko dugo vas neće biti?" upitao je.
Slegnula je ramenima. "Pola sata, sat", rekla je. "Dućan?" rekao je on.
Kimnula je. "Trebaju mi neke stvari.“
Još malo je piljio u nju, pa došao do zaključka.
"OK, ali ja ću pričekati ovdje", rekao je. "Motrimo na kuću, ne na vas osobno. Domicilni
zločini, to je naš posao.“
Ponovno je kimnula. "U redu je. Nitko me neće dograbiti u dućanu.“
Momak je odvratio klimanjem. Nije rekao ništa. Upalio je motor i pomaknuo se uzbrdo,
dovoljno ds je mogla proći mimo njega. Promatrao je kako se kotrlja nizbrdo, a onda se vratio na
svoj položaj.
Vidiš kako se otvaraju garažna vrata, vidiš kako izlazi automobil, vidiš kako se vrata
ponovno zatvaraju. Vidiš je kako se zaustavlja na prilazu, i vidiš je kako izlazi. Promatraš
razgovor što se vodi kroz otvoreni prozor Crown Vica. Vidiš kako policajac uzmiče, vidiš kako
ona unazad izlazi na cestu. Policajac se vraća na položaj, a ona nestaje nizbrdo. Smiješiš se u sebi
i lagano se pomičeš unatraške pod okriljem stijena. Ustaješ. Ideš na posao.
Skrenula je lijevo u podnožju brda, a zatim desno, na glavnu cestu prema Portlandu. Bilo
je hladno. Još jedan tjedan temperature u padu, i zasniježit će. Onda će njezin odabir automobila
početi izgledati pomalo blesavo. Svi su imali velika vozila s pogonom na četiri kotača, ili
džipove ili kamionete. Ona je odabrala brzu nisku limuzinu, otprilike četiri puta dužu nego što je
visoka. Zlatna boja, kromirani kotači, unutra koža mekana poput maslaca. Izgledala je
fenomenalno, no imala je pogon samo na prednja dva kotača, bez vučnog nadzora. Bio je
podignut od zemlje u visini pristojne grude snijega i ne više od toga. Ostatak zime će ili
propješačiti ili moliti susjede za prijevoz.
 No auto radio je glatko i tiho i vozio poput sna. Vozila je dva kilometra zapadno i usporila
kako bi skrenula lijevo u prodajni centar. Pričekala je da prođe kamion koji joj je dolazio u susret
i sjurila se na parkiralište. Naglo je zaokrenula iza desnog krila dućana, pa se parkirala u zasebnoj
traci. Izašla je i uputila se kroz hladnoću prema supermarketu.
Unutra je bilo toplije. Uzela je kolica i prošla svim prolazima, ne žureći. U njezinoj
kupovini nije bilo određenog sustava. Samo je razgledavala i uzimala ono za što bi ocijenila da
joj nedostaje. Što nije bilo puno, jer supermarket nije prodavao stvari koje su nju zanimale. Nije
bilo odjela za glazbu, niti sadnica. Završila je s dovoljno malo namirnica da može stati u brži red
pred blagajnom.
Djevojka je sve stavila u papirnatu vrećicu, a ona je platila gotovinom i izašla s vrećicom
u naručju. Skrenula je desno na uzani pločnik i usput gledala u izloge. Dah joj se isparavao u
zraku. Zastala je pred dućanom alata. Bilo je to staromodno mjesto. Bilo je u njemu pomalo od
svega. Već je i prije tu kupovala, vreće koštanog brašna i gnojivo za svoje azaleje.
Pridržalaje vrećicu s namirnicama jednom rukom i povukla vrata. Oglasilo se zvonce. Za
blagajnom je stajao postariji čovjek u smeđem kaputu. Kimnuo je na pozdrav. Krenula je naprijed
kroz pretrpane prolaze. Prošla je alatke i čavle i pronašla odjel za uređenje interijera. Tamo su
bile jeftine zidne tapete i kutije ljepila. Kistovi i valjci za ličenje. I kante boje. Izložene u cijeloj
njenoj visini. Mape s bojama bile su u arcima spojenima za police. Spustila je namirnice na pod,
uzela mapu iz arka i otvorila je. Boje su bile spojene poput goleme duge. Velika raznovrsnost
nijansi.
"Mogu vam pomoći, gospođice?" rekao je glas.
Bio je to starac. Došuljao se iza nje, uslužan i gorući od želje da nešto proda. "Miješa li se
ovo s vodom?" upitala je.
Starac je kimnuo.
"Zove se lateks", rekao je. "Ali to samo znači ds je na bazi vode. Možete ga razrijediti s
vodom, očistiti valjak s vodom.“
"Želim tamno zelenu", rekla je ona.
Pokazala je na mapu.
"Možda poput ove maslinaste", rekla je. "Zgodna je ova boja avokada", rekao je starac.
"Presvijetla je", odgovorila je.
"Hoćete li je razrijediti s vodom?" upitao je on.
Ona je kimnula. "Valjda.“
"Onda će je i to posvijetliti.“
"Mislim da ću uzeti maslinastu", rekla je. "Želim da podsjeća na vojničku boju.“
"OK", rekao je starac. "Koliko?“
"Jednu kantu", odgovorila je. "Galon.“
"Neće baš puno potrajati", upozorio ju je. "Premda, ako je razrijedite, to će pomoći."
Odnio je boju do blagajne umjesto nje i izdao joj račun. Platila je gotovinom, a on je kantu stavio
u vrećicu s drvenim ručkama. Po sredini vrećice bilo je otisnuto ime dućana.
"Hvala vam", kazala je.
U jednoj je ruci nosila vrećicu s namirnicama, a u drugoj vreću s kantom. Hodala je uz red
dućana. Bilo je hladno. Pogledala je gore i provjerila nebo. Zacrnilo se od oblaka. Nadolazili su
sa zapada. Zašla je iza posljednjeg dućana. Požurila je prema automobilu. Odbacila je vrećice na
stražnje sjedalo, ušla unutra, zalupila vratima i pokrenula motor.
Policajcu je bilo hladno, što je zaokupilo njegovu pozornost. U ljeto, dokono bi ga
sjedenje uspavalo, no za takvo što nije postojala šansa kad je temperatura niska kao što je bila
sada. Stoga je uočio lik koji se približava dok je bio još stotinjak metara nizbrdo. Zbog kosine je
vidio najprije glavu, zatim ramena, pa prsa. Lik je odlučno koračao prema njemu, uzdižući se nad
perspektivom obzorja, otkrivajući se sve više i više, postajući sve veći. Glava je bila sijeda, gusta
kosa uredno podšišana i začešljana. Ramena su bila odjevena u vojnu uniformu. Orlovi na
epoletama, orlovi po reverima, pukovnik. Svećenički ovratnik namjesto košulje i kravate.Vojni
kapelan, žurno prilazi pločnikom. Lice mu se pojavljivalo i nestajalo svakim novim korakom.
Pod njim se pomicala bijela traka ovratnika. Čovjek je brzo koračao. Praktički marširao.
Iznenada se zaustavi niti metar od policajčevog desnog prednjeg svjetla. Samo je stajao na
pločniku, izvijena vrata, gledajući na kuću Scimece. Policajac je spustio suvozačev prozor. Nije
znao što bi kazao. Da je kakav ovdašnji čovjek, zazvao bi ga gospodine, priđite ovamo, dovoljno
naglasivši ovamo da neutralizira ono gospodine. Ali ovo je bio svećenik i pukovnik. Gotovo
džentlmen.
"Oprostite?" zazvao ga je.
Pukovnik je pogledao uokolo i pristupio braniku. Sagnuo se. Bio je visok. Jednu je raku
položio na krov Crown Vica, a drugu na vrata. Pognuo je glavu i pogledao ravno kroz otvoren
prozor.
"Policajce", rekao je.
"Mogu li vam pomoći?" upitao je policajac. "Došao sam u posjet gospodarici kuće", rekao
je svećenik.
"Trenutačno nije kod kuće", rekao je policajac. "A postoji i izvjestan problem."
"Problem?“
"Ona je po prismotrom. Ne smijem reći razlog. Ali morat ću vas zamoliti da uđete u
automobil i pokažete mi isprave.“
Pukovnik je na trenutak oklijevao, kao da se smeo. Potom se uspravio i otvorio
suvozačeva vrata. Smjestio se na sjedalo i ugurao ruku u jaknu. Izvadio je lisnicu. Otvorio ju je i
izvukao pohabanu vojnu iskaznicu. Predao ju je policajcu. Ovaj ju je iščitao i usporedio
fotografiju s licem pored sebe. Vratio mu je i klimnuo glavom.
"OK, pukovniče", rekao je. "Možete počekati ovdje sa mnom, ako želite. Pretpostavljam
ds je vani hladno.“
"Bogme jest", rekao je pukovnik, mada je policajac zamijetio kako se neznatno oznojio.
Vjerojatno zbog hodanja uzbrdo, zaključio je.
"Ništa mi ne pada na pamet", kazala je Harperova.
Zrakoplov je slijetao. Reacher je to mogao osjetiti u ušima. Kao stoje mogao osjetiti nagla
skretanja. Pilot je bio vojni, stoga se služio kormilom. Zbog uporabe kormila avion se naglo
okreće u suprotnom smjeru, kao kad automobil naglo zakočite ručnom kočnicom. Putnicima se
ne sviđa taj osjećaj. Stoga se civilni piloti okreću balansiranjem snage motora. Pritom se avion
glatko okreće. Međutim vojni piloti ne mare za udobnost putnika. Jer, za njihove vožnje nitko ne
kupuje kartu.
"Sjećaš se Poultonovog izviješća iz Spokanea?" rekao je on.
"Što je s njim?“
"To je ključ. Nešto veliko i očito.“
Skrenula je lijevo s glavne ceste, pa desno u svoju ulicu. Policajac joj je ponovno bio na
putu. Netko je sjedio na prednjem sjedalu pored njega. Zaustavila se na vrhu ceste, spremna
krenuti, nadajući se kako će shvatiti znak i pomaknuti se, no on je samo otvorio vrata i izišao, kao
ds je želio razgovarati s njome. Prišao joj je, ukočen od sjedenja, položio ruku na krov njena
automobila i sagnuo se. Otvorila je prozor, a on je zavirio unutra i pogledom okrznuo namirnice
na stražnjem sjedalu.
"Našli ste što ste trebali?" upitao je. Ona je kimnula. "Nije bilo problema?" Odmahnula je
glavom.
"Tu je jedan čovjek koji vas želi vidjeti", rekao je. "Vojni svećenik.“
"Čovjek u vašem automobilu?" rekla je ona, kao da je morala nešto kazati, premda je to
bilo prilično očito. Mogla je vidjeti ovratnik.
"Neki pukovnik", rekao je policajac. "Isprave su mu u redu.“
"Riješite ga se", rekla je ona. Policajac je bio zaprepašten.
"Došao je iz Washingtona", rekao je. "U ispravama mu piše ds je tamo stacioniran." "Ne
zanima me gdje je stacioniran. Ne želim ga vidjeti.“
Policajac nije ništa rekao. Samo je letimice bacio pogled preko ramena. Pukovnik je
izlazio iz automobila. Na pločniku se uspravio u svojoj punoj visini. Prilazio im je. Scimeca je
ostavila motor upaljenim i otvorila svoja vrata. Izvukla se van i promatrala ga kako dolazi, čvršće
stisnuvši jaknu oko sebe na hladnoći.
"Rita Scimeca?" upitao je svećenik, kad se dovoljno približio. "Što želite?“
"Došao sam vidjeti jeste li OK." "OK?" ponovila je.
"Vaš oporavak", rekao je on. "Nakon vaših problema.“
"Mojih problema?" "Nakon silovanja." "A ako nisam OK?" "Tada vam možda mogu
pomoći." Glas mu je bio topao i tih i dubok. Neizmjerno je ulijevao povjerenje.
"Vojska vas je poslala?" upitala je ona. "Je li ovo služben posjet?“
Odmahnuo je glavom. "Bojim se da nije", rekao je. "Mnogo puta sam se sukobio s njima."
Kimnula je. "Kad bi ponudili savjetovanje, priznali bi odgovornost.“
"To je njihovo gledište", rekao je pukovnik. "Nažalost. Zato je ovo privatan posjet.
Djelujem suprotno strogim zapovijedima, potajice. No to je pitanje savjesti, nije li?" Scimeca je
odvratila pogled.
"Zašto baš ja?" upitala je. "Bilo je mnogo nas.“
"Vi ste mi peta po redu", rekao je on. "Počeo sam od onih koje su očito živjele same.
Mislio sam da bi tamo možda moja pomoć bila najpotrebnija. Bio sam posvuda. Neki su
posjeti urodile plodom, neki su bili uzaludni. Pokušavam ne nametati se ljudima. No osjećam da
sam dužan pokušati.“
Na trenutak je šutjela. Bilo je vrlo hladno.
"E pa, još jedan posjet je uzaludan, bojim se", rekla je. "Odbijam vašu ponudu. Ne želim
vašu pomoć.“
Pukovnik nije pokazivao ds je time iznenađen. "Sigurni ste?" Kimnula je.
"Apsolutno sigurna", rekla je.
"Zbilja? Molim vas, promislite. Prešao sam dug put.“
Nije odgovorila. Samo je letimice pogledala policajca, nestrpljivo. On je zastrugao
nogama, skrećući pukovnikovu pozornost na sebe. "Upitano i odgovoreno", rekao je, poput
odvjetnika.
Na ulici je uslijedila tišina. Samo zvuk praznog hoda Scimecina motora, ispuh iz auspuha,
oštar kemijski vonj na jesenjem zraku.
"Morat ću vas zamoliti da sad odete, gospodine", rekao je policajac. "U izvjesnoj smo
situaciji.“
Pukovnik je jedan dugi trenutak ostao nepomičan. Zatim je kimnuo.
"Ponuda je uvijek otvorena", rekao je. "Mogao bih se vratiti, u svako doba.“
Naglo se okrenuo i otišao nizbrdo, brzo se krećući. Obronak ga je progutao, noge, leđa,
glavu. Scimecaje promatrala kako nestaje na obzoru i ponovno se uvukla u automobil. Policajac
je kimnuo sam sebi i dvaput kucnuo prstima po krovu.
"Zgodan automobil", rekao je, bezrazložno. Ona nije ništa odgovorila.
 "No, dobro", rekao je policajac.
Vratio se natrag do svojih patrolnih kola. Krenuo je unazad uzbrdo, ostavivši otvorena
vozačeva vrata. Ona je skrenula na prilaz. Stisnula je tipku na daljinskom upravljaču i garažna su
se vrata bučno otvorila. Uvezla se unutra i ponovno stisnula tipku. Vidjela je kako se policajac
vraća na svoje mjesto, prije nego su se vrata do kraja spustila i ona se našla u tami.
Otvorila je vrata i upalilo se svjetlo na svodu. Povukla je ručicu sa strane i podigla
prtljažnik. Izašla je iz automobila, uzela vrećice sa stražnjeg sjedala i odnijela ih kroz podrum.
Odnijela ih je gore uz stepenice, pa kroz hodnik, do kuhinje. Odložila ih je jednu pored druge na
radnu plohu, sjela na stolac i čekala.
Automobil je nizak, pa iako je prtljažnik dovoljno dug i dovoljno širok, nije previše visok.
Stoga ležiš na boku, u grču. Noge su ti podvijene, kao u fetalnom položaju. Ulazak unutra nije
predstavljao problem. Ostavila je automobil otključanim, upravo po tvojim uputama. Gledaš kako
odlazi u dućan, a onda jednostavno prilaziš i otvaraš vozačeva vrata ipronađeš ručicu i otvaraš
prtljažnik. Ponovno zatvaraš vrata i zaobilaziš automobil i podižeš poklopac. Ništa lakše. Nitko
ne gleda. Nekako se uguraš unutra i povučeš poklopac povrh sebe. To je lako. S unutarnje strane
su potporni dijelovi. Lako se možeš uhvatiti za njih.
Dugo čekaš unutra. Ali onda osjećaš kako se vratila i čuješ paljenje motora. Pod bedrom
osjećaš nadolazeći val topline, tamo gdje cijev ispuha prolazi pod podom prtljažnika. Vožnja nije
udobna. Pomalo poskakuješ. U mislima slijediš zavoje i znaš kad je stigla do kuće. Čuješ
policajca kako govori. Postoji izvjestan problem. Zatim čuješ nekog idiotskog svećenika, kako
moli. Napneš se. Hvata te panika. Što se, dovraga, događa? Što ako ga pozove unutra? No ona ga
se rješava. Čuješ hladnoću u njenom glasu. Smiješiš se u tami i pobjednički otvaraš i zatvaraš
šake. Čuješ je kako ulazi u garažu. Akustika se mijenja. Motor radi glasnije. Čuješ ispuh kako
odzvanja o zidove i pod. Potom se motor ugasi i sve se utiša.
Sjeti se otvoriti prtljažnik. Znaš da hoće, jer je upozorena da ne zaboravi. Zatim čuješ
kako joj se udaljavaju koraci i čuješ otvaranje i zatvaranje podrumskih vrata. Podigneš poklopac
prtljažnika i izvučeš se van. U tami se uspraviš i protegneš. Protrljaš bedro tamo gdje ga je
ozlijedila toplina. Zatim odeš do prednjeg dijela automobila. Navučeš rukavice, sjedneš na branik
i čekaš.
 DVADESET DEVET

Avion se spustio na portlandski aerodrom poput svakog drugog Boeinga, no zaustavio se ponešto
dalje od terminala i ostao čekati na udaljenom uzletištu. Kamionet sa stepenicama pričvršćenim
na prikolicu sporo mu je dolazio u susret. Kamionet je slijedio kombi. Oba vozila bila su blistavo
čista i oličena Boingovim korporacijskim bojama. Posada je ostala u avionu, kako bi analizirala
kompjuterske podatke. Kombi je odvezao Reachera i Harperovu do pristupne ceste, gdje ih je
čekao taksi. Taksije bio olupina marke Caprice, sa strana iscrtan kockama. Vozač nije bio
ovdašnji momak. Morao je provjeriti u kartu kako bi pronašao istočnu cestu prema malom
gradiću na obroncima Mount Hooda.
Bila je u kući čitavih pet minuta, a onda se oglasilo zvono navratima. Policajac se vratio.
Izašla je iz kuhinje, prošla hodnikom i otključala vrata. Otvorila ih je. Stajao je tamo na trijemu,
ništa ne govoreći, nastojeći izraziti svoju molbu pokajničkim izrazom lica. "Zdravo", kazala je.
Zatim je samo zurila u njega. Nije se nasmijala ili tomu slično.
"Zdravo", odvratio je.
ekala je. Htjela ga je natjerati da ipak to izgovori. U tome nema ništa sramotnog.
"Pogodite što?" rekao je. "Što?“
"Smijem li se poslužiti zahodom?" Hladan zrak kovitlao se oko njezinih nogu. Mogla je
osjetiti kako prodire kroz traperice. "Naravno", rekla je ona.
Zatvorila je vrata za njim, kako bi održala toplinu. Pričekala je pored njih, dok je on
nestao i onda se ponovno vratio.
"Ovdje je fino i toplo", rekao je.
Kimnula je, premda to nije bilo sasvim istinito. Održavala je kuću hladnom koliko je to
mogla izdržati. Zbog zvuka glasovira. Kako se ne bi isušilo drvo.
"Hladno je tamo u automobilu", rekao je. Ponovno je kimnula.
"Upalite motor", rekla je. "Neka vam radi grijanje.“
Odmahnuo je glavom. "Nije dopušteno. Motor ne smije raditi u praznom hodu. Nešto oko
zagađenja.“
"Pa onda se malo provezite", rekla je ona. "Malo vozite okolo, utoplite se. Ja ću biti OK."
To očito nije bio prijedlog kojeg je želio čuti, Ali razmislio je o tome. Zatim je ponovno
odmahnuo glavom.
"Oduzeli bi mi značku", rekao je. "Moram ostati ovdje.“
Ona nije ništa rekla.
"Žao mi je što sam vas gnjavio sa svećenikom", rekao je on, želeći istaknuti kako je
intervenirao i riješio ga se.
Kimnula je.
"Donijet ću vam malo vruće kave", rekla je. "Za pet minuta, OK?“
Izgledao je zadovoljan. Stidljivo se osmjehnuo.
"Onda ću opet morati na zahod", rekao je. "Samo prolazi kroz mene." "Kad god vam
zatreba.“
Zatvorila je vrata za njim, vratila se u kuhinju i uključila aparat za kavu. ekala je na stolcu
pored vrećica s namirnicama dok kava nije bila gotova. Pronašla je najveću šalicu koju je imala i
natočila kavu. Dodala je šlag iz hladnjaka i šećer iz ormarića. Izgledao je kao tip koji voli šlag i
šećer, mlad, pomalo gojazan. Izašla je sa šalicom i krenula niz stazu. Para se uzdizala iz kave i
ostajala za njom u tankom vodoravnom traku cijelim putom do pločnika. Pokucala mu je na
prozor, a on se okrenuo i spustio staklo. Prihvatio je šalicu, nezgrapno, objema rukama. "Hvala",
zahvalio se.
Primaknuo ju je usnama kao poseban izraz zahvalnosti, a ona se udaljila prema prilazu, pa
uz stazu, i ušla kroz vrata. Zatvorila ih je za sobom i zaključala, pa se okrenula i ugledala
posjetitelja kojeg je očekivala kako tiho stoji na vrhu stepenica koje su vodile iz garaže.
"Zdravo, Rita", rekao je posjetitelj. "Zdravo", odvratila je ona.
Taksi je vozio južno po Cesti 205 i pronašao lijevo skretanje na istok, na Cestu 26. Vozio
je kao da mu je iduća stanica odlagalište otpada.
Boje iznutra nisu odgovarale onima izvana. Vjerojatno je već bio odradio tri godine u
New Yorku, a onda možda još tri u predgrađima Chicaga. No kretao se poprilično stabilno, a
taksimetar se pomicao daleko sporije nego što bi u New Yorku ili Chicagu. A to je bilo iznimno
važno, jer je Reacher netom ustanovio kako u džepovima gotovo uopće nema novca.
"Zašto je važno dokazivanje pokretnosti?" upitala je Harper.
"To je jedna od velikih laži", kazao je Reacher. "Jednostavno smo je progutali.“
Scimeca je stajala s unutarnje strane ulaznih vrata, smireno. Posjetitelj je zurio u nju s
drugog kraja hodnika, upitno.
"Jesi li kupila boju?" Kimnula je.
"Da, jesam", kazala je. "Onda, jesi spremna?" "Nisam sigurna.“
Posjetitelj ju je još jedan trenutak promatrao, samo je zurio, iznimno mirno, neumoljivo.
"Jesi li sada spremna?" "Ne znam", rekla je ona. Posjetitelj se nasmiješio.
"Mislim da si spremna. Zbilja to mislim. Što ti misliš? Jesi li spremna?“
Kimnula je, polako.
"Da, spremna sam", rekla je.
"Jesi li se ispričala policajcu?“
Ponovno je kimnula. "Da, kazala sam mu da mi je žao.“
"Mora mu biti dopušten ulazak, zar ne?" "Kazala sam mu, kad god mu zatreba." "Mora te
pronaći. Upravo on mora biti taj. Želim da bude tako.“
"OK", rekla je Scimeca.
Posjetitelj je jedan dugi trenutak šutio, samo je stajao na mjestu, ne govoreći ništa,
pažljivo promatrajući. Scimeca je čekala, bespomoćno.
"Da, on bi trebao biti taj koji će me pronaći", rekla je. "Ako ti tako želiš.“
"Dobro si izvela ono s ocem", rekao je posjetitelj.
"Želio mi je pomoći.“
"Nitko ti ne može pomoći.“
"Valjda ne može", rekla je Scimeca. "Pođimo u kuhinju", rekao je posjetitelj.
Scimeca se odmaknula od vrata. Progurala se u uskom hodniku pored posjetitelja i povela
ga do kuhinje. "Boja je ovdje", rekla je. "Pokaži mi je.“
Scimeca je izvadila kantu iz vrećice i podigla je, držeći je za žičanu ručku. "Maslinasta
zelena", rekla je. "Najsličnija nijansa koju su imali.“
Posjetitelj je kimnuo glavom. "Dobro. Izvrsno si to izvela.“
Scimeca se zarumenila od zadovoljstva. Neznatan nalet rumenila pod bjelinom njenog
lica.
"Sad ti se valja usredotočiti", rekao je posjetitelj. "Jer ću te obasuti gomilom podataka."
"O čemu?“
"O onome što želim da učiniš." Scimeca je kimnula. "OK", rekla je.
"Ponajprije, moraš mi se nasmiješiti", rekao je posjetitelj. "To je iznimno važno. To mi
mnogo znači." "OK", rekla je Scimeca. "Onda, možeš li mi se nasmiješiti?" "Ne znam." "Pokušaj,
OK?“
 "Više se ne smijem tako često.“
Posjetitelj je kimnuo, suosjećajno. "Znam, ali sad samo pokušaj, OK?“
Scimeca je pognula glavu, usredotočila se i ponovno je podigla sa stidljivim, slabašnim
osmijehom. Tek neznatan novi kut na njenim usnicama, no i to je bilo nešto. Zadržala ga je,
zdvojna.
"Tako valja", rekao je posjetitelj. "Sad zapamti, želim da se cijelo vrijeme smiješiš.“
"OK.“
"Moraš se radovati našem poslu, nije li tako?" "Tako je.“
"Treba nam nešto čime ćemo otvoriti kantu." "Alat je dolje", rekla je Scimeca. "Imaš li
odvijač?“
"Naravno", rekla je Scimeca. "Imam ih osam ili devet.“
"Hajde, donesi mi jedan poveći, može?" "Jasno." "I ne zaboravi se smiješiti, OK?"
"Oprosti.“
Šalica je bila prevelika za držač u Crown Vicu, pa je stoga kavu ispio naiskap, jer je nije
ima kamo odložiti između gutljaja. To se uvijek događa. Na tulumima, kada bi stajao na nogama i
bocu držao u ruci, ispio bije daleko brže nego da sjedi za šankom, gdje ju je s vremena na vrijeme
mogao odložiti na podložak. Isto je bilo i s pušenjem. Ako je u blizini bila pepeljara na koju
može odložiti cigaretu, ona bi mu potrajala daleko duže nego da šeće uokolo s njome, kada bije
slistio za otprilike minutu i po.
Stoga je sjedio tamo s praznom šalicom položenom na bedro, razmišljajući kako će je
odnijeti natrag u kuću. Vraćam vam šalicu, mogao bi reći. Najljepša hvala. Pružilo bi mu to još
jednu priliku da diskretno nagovijesti kako mu je hladno. Možda bije mogao nagovoriti da stavi
stolicu u hodnik, pa bi mogao kraj smjene dočekati unutra. Nitko se na to ne bi mogao potužiti.
Na taj način bi način još bolje motrio na nju.
No nije mu bilo drago ponovno pozvoniti na vrata. Ona je napeta osoba, to je vraški
sigurno. Tko zna kako bi mogla reagirati, premda je on sam bio izuzetno pristojan. Pa samo joj
vraća šalicu? A i onog je kapelana otpravio za nju? Lupkao je šalicom po koljenu i pokušavao
sagledati ravnotežu između vlastitog smrzavanjem i njezine možebitne uvrijeđenosti.
Taksi je nastavio vožnju, kroz Gresham, kroz Kelso, kroz Sandy. Cesta 26 imala je ime,
zvala se Mount Hoodd Highway. Kosina je postala strmija. Stara je olupina duboko rovarila i
grmeći se uspinjala.
"Tko je to?" upitala je Harperova.
"Ključ je u Poultonovom izviješću iz Spokanea.“
"Zbilja?“
Kimnuo je. "Velik i očit. No, trebalo mi je nešto vremena da ga uočim.“
"Ono s UPSom? Sve smo to prošli.“
Odmahnuo je glavom. "Ne, prije toga. Ono s Hertzom. Unajmljeni automobil.“
Scimeca se popela natrag podrumskim stepenicama, s odvijačem u ruci. Bio je treći po
veličini kojeg je imala, dužine približno dvadeset centimetara, s dovoljno tankom oštricom da
može skliznuti između kante i poklopca, no dovoljno širok da posluži kao učinkovita poluga.
"Mislim ds je ovaj najbolji", rekla je. "Znaš, za ovu svrhu.“
Posjetitelj ga je gledao iz daljine. "Siguran sam da će poslužiti. Sve dok ti nemaš ništa
protiv. Ti ćeš ga koristiti, ne ja.“
Scimeca je kimnula.
"Mislim ds je dobar", rekla je. "Dakle, gdje ti je kupaonica?" "Na gornjem katu.“
"Bi li mi htjela pokazati?" "Jasno.“
"Ponesi boju", rekao je posjetitelj. "I odvijač." Scimeca se vratila u kuhinju i podigla
kantu. "Treba li nam i štap za miješanje?" zazvala je. Posjetitelj je oklijevao. Drukčiji postupak
zahtijeva i drukčiji pristup.
"Da, ponesi štap za miješanje.“
Štap za miješanje bio je tridesetak centimetara dug i Scimeca ga je obujmila lijevom
rukom, zajedno s odvijačem. Desnom je dohvatila ručku kante.
"Ovamo", kazala je.
Odvela ga je iz kuhinje gore, uza stepenice. Kroz hodnik na gornjem katu i u svoju
spavaću sobu. Kroz spavaću sobu u kupaonicu.
"To je to", kazala je.
Posjetitelj je prešao pogledom po prostoriji i osjetio se poput stručnjaka za kupaonice.
Uostalom, ova je bila već peta po redu. Cijena joj je bila osrednja, vjerojatno. Pomalo starinska.
No odgovarala je starosti kuće. Otmjeni mramorni elementi ne bi pristajali."Spusti to dolje na
pod, OK?“
Scimeca se sagnula i spustila kantu. Metal je uzrokovao da tekućina u doticaju s
pločicama proizvede slabašni fljas. Spustila je žičanu ručku i položila odvijač i štap preko
poklopca. Posjetitelj je iz džepa kaputa izvadio složenu vreću za smeće, crnu, plastičnu. Protresao
ju je i rastvorio.
"Želim da unutra staviš svoju odjeću.“
Izašao je iz automobila, sa šalicom u ruci. Zaobišao je haubu i stupio na prilaz. Gore uz
zavojitu stazu. Pa uz stepenice na trijem. Prebacio je šalicu u drugu ruku, spreman pozvoniti na
zvonce. Zatim je zastao. Unutra je bilo vrlo tiho. Nije se čuo klavir. Je li to dobro ili loše? Bila je
na stanovit način opsjednuta, uvijek svirajući jedno te isto, ponovno i ponovno. Vjerojatno joj
nije bilo drago daju se prekida usred sviranja. No činjenica da nije svirala mogla je značiti da čini
nešto drugo, podjednako važno. Možda je prilegla. Biroov je momak kazao da ustaje u šest.
Možda se popodne odmara. Možda čita knjigu. Što god radila, zacijelo nije sjedila i nadala se da
će se on pojaviti na njenim vratima. Dosad nije pokazivala nikakve naklonosti prema njegovim
dotad izgovorenim riječima.
Stajao je tamo, neodlučan, držeći ruku desetak centimetara od zvonca. Potom ju je spustio
uz bok, okrenuo se i sišao stepenicama na stazu. Vratio se stazom do prilaza. Pa ponovno
zaobišao haubu svoga automobila. Ušao je unutra, nagnuo se prijeko i odložio šalicu na
suvozačev prostor za noge.
Scimeca je bila zbunjena.
"Kakvu odjeću?" upitala je.
"Odjeću koji imaš na sebi", rekao je posjetitelj.
Scimeca je kimnula, ne shvaćajući.
"OK", kazala je.
"Ne zadovoljava me tvoj osmijeh, Rita", rekao je posjetitelj. "Pomalo slabi." "Oprosti."
"Pogledaj se u zrcalo i kaži mi je li to sretno lice.“
Scimeca se okrenula prema zrcalu. Sekundu je zurila, pa onda stala pomicati mišiće lica,
jedan po jedan. Posjetitelj je zurio u njezin odraz.
"Neka bude širok. Doista radostan, OK?“
Scimeca se okrenula.
"Kako ti se ovo čini?" rekla je, smiješeći se što je šire mogla.
"Vrlo dobro", rekao je posjetitelj. "Želiš me usrećiti, zar ne?" "Da, želim." "Onda stavi
odjeću u vreću.“
Scimeca je skinula džemper. Bio je ispleten gustim bodom i imao je uski ovratnik.
Povukla ga je za rub prema gore i pre vukla preko glave. Izvrnula ga je na pravu stranu, nagnula
se naprijed i spustila ga u vreću. Drugi sloj je bio bluza od flanela, toliko puta oprana ds je
postala mekana i bezoblična. Raskopčala ju je cijelom duljinom i izvukla rubove iz traperica.
Svukla ju je i spustila u vreću.
"Sad mi je hladno", rekla je.
Otkopčala je gumb traperica, povukla patentni zatvarač i spustila ih niz noge. Odbacila je
cipele i izvukla se iz traperica. Smotala je traperice zajedno s cipelama i stavila ih u vreću. Svukla
je čarape, protresla ih i ubacila unutra, jednu po jednu.
"Požuri, Rita", kazao je posjetitelj.
Scimeca je klimnula, posegnula rukama iza leđa i otkopčala grudnjak. Svukla ga i
odbacila u vreću. Spustila je dolje gaćice i izašla iz njih. Zgužvala ih u lopticu i bacila u vreću.
Posjetitelj je zatvorio vrh vreće i spustio je na pod. Scimeca je stajala tamo, naga, čekajući.
"Pusti vodu", rekao je posjetitelj. "Neka bude topla, budući da ti je hladno." Scimeca se
sagnula i stavila čep u slivnik. Bio je to jednostavan gumeni predmet, pričvršćen lancem. Otvorila
je slavine, tri četvrtine vruću ijednu četvrtinu hladnu. "Otvori boju", rekao je posjetitelj.
Scimeca je čučnula i uzela odvijač. Zabila je vršak u udubinu i podigla. Okretala je kantu
pod odvijačem, jednom, dvaput, sve dok se poklopac nije oslobodio. "Budi oprezna. Ne želim
nered.“
Scimeca je nježno položila poklopac na pločice. Podigla je pogled, u iščekivanju.
"Ulij boju u kadu.“
Podigla je kantu, objema rukama. Bila je široka, nezgodna za držanje. Stisnula ju je među
dlanovima i odnijela do kade. Preokrenula ju je i nagnula nad kadu. Boja je bila gusta. Zaudarala
je na amonijak. Polako je curila preko ruba kante i ulijevala se u vodu. Zahvatio ju je vir iz
slavina. Kovitlao ju je u spiralnom uzorku i tonula je poput utega. Voda je počela rastakati
rubove spirale i razrijeđena zelena boja strujala je u kadi poput oblaka. Držala je kantu
preokrenutom, sve dok se gusti mlaz nije stanjio, a potom prestao istjecati.
"Oprezno", rekao je posjetitelj. "Sada spusti kantu dolje. I nemoj nešto uprljati." Okrenula
je kantu u uspravan položaj, ponovno čučnula i nježno je spustila na pločice pored poklopca.
Kanta se oglasila šupljim praznim zvukom, neznatno ublaženim ostacima boje koji su
obrubljivali metal.
"Sad donesi štap za miješanje. Promiješaj je.“
Ona je podigla štap i kleknula na rub kade. Umočila je štap u gustu nataloženu masu i
promiješala.
"Miješa se", rekla je.
Posjetitelj je kimnuo. "Zato si i kupila lateks.“
Nijansa se mijenjala kako se boja rastakala. Od tamno maslinaste nastala je boja trave što
raste u vlažnim šumarcima. Razrijedila se, sve dok nije došla do gustoće mlijeka.
Posjetitelj je pozorno promatrao. Bilo je OK. Ne toliko dramatično kao kod one prava, no
dovoljno dramatično da posluži, obzirom na okolnosti.
"OK, dosta je. Stavi štap u kantu. Ne prljaj.“
Scimeca je izvukla štap iz zelene vode i oprezno ga protresla. Odnijela ga je natrag i
ostavila da stoji uspravno u kanti.
"I odvijač.“
Postavila je odvijač pored štapa. "Vrati poklopac na mjesto.“
Podignula je poklopac za rub i položila ga preko kante. Na jednom je dijelu ostao
nakrivljen, jer je štap bio previsok da bi mogao potpuno uleći.
"Sad možeš zatvoriti slavine.“
Okrenula se prema kadi i zatvorila vodu. Razina vode je bila petnaest centimetara od ruba
kade.
"Gdje si spremila kutiju?“
"U podrumu", reče ona. "Ali odnijeli su je.“
Posjetitelj je kimnuo. "Znam. Ali možeš li se sjetiti gdje je točno stajala?“
Scimeca je uzvratila kimnem.
"Bila je tamo dugo vremena", rekla je.
"Želim da odneseš kantu dolje", rekao je posjetitelj. "Točno na mjesto gdje je bila kutija.
Možeš li to učiniti?“
Scimeca je ponovno kimnula.
"Da, mogu to učiniti", rekla je.
Podigla je metalni kolut. Prevukla ga je preko nestabilnog poklopca. Iznijela je kantu,
držeći je pred sobom, s jednom rukom na ručki, a drugim pritišćući dlanom poklopac. Krenula je
niz stepenice i hodnikom, pa dolje u garažu i kroz podrum. Načas je ostala stajati sa stopalima
na hladnom betonskom podu, nastojeći što točnije procijeniti mjesto. Potom je koraknula ulijevo i
spustila kantu na pod, u središte prostora koje je nekoć zauzimala kutija.
Taksi se jedva uspinjao po dugom brdu, prolazeći uz mali šoping centar. Tamo je bio
supermarket, s poprečno postavljenim redovima dućana. Parkiralište, uglavnom prazno. "Zašto
smo ovdje?" upitala je Harperova.
"Jer je Scimeca iduća", rekao je Reacher.
Taksi se teško pribijao naprijed. Harperovaje odmahnula glavom.
"Kaži mi tko je.“
"Promisli kako", rekao je Reacher. "To je apsolutni i konačni dokaz.“
Scimeca je pomaknula praznu kantu dva centimetra udesno. Kimnula sama sebi,
okrenula se i potrčala uza stepenice. Osjećala je da bi trebala požuriti.
"Ostala si bez daha?" upitao je posjetitelj.
Scimeca je progutala dah i kimnula.
"Trčala sam", rekla je. "Cijelim putem natrag." "OK, dođi malo sebi.“
Ona je duboko uzdahnula i odmaknula kosu s lica. "OK sam", rekla je.
"Dakle, sad moraš ući u kadu." Scimeca se nasmiješila.
"Sva ću pozelenjeti", rekla je.
"Da", rekao je posjetitelj. "Sva ćeš pozelenjeti.“
Scimeca je prišla kadi i podigla stopalo. Umočila je nožni palac u vodu.
"Topla je", rekla je.
Posjetitelj je kimnuo. "To je dobro.“
Scimeca je prebacila svu težinu na nogu u vodi, a zatim ušla i drugom. Ostala je tako
stajati u kadi, s vodom do listova.
"Sad sjedni. Oprezno.“
Ona je stavila ruku na rub i spustila se dolje. "Ispravi noge." Ispravila je noge i koljena su
joj nestala pod zelenilom. "Uroni ruke.“
Pustila je rub i stavila ruke dolje, uz bedra.
"Dobro", rekao je posjetitelj. "Sad uroni dublje, polako i oprezno.“
Promeškoljila se i skliznula u vodu. Izvirila su joj koljena. Bila su umrljana zelenim,
tamna, pa blijeda na mjestima gdje su mali potočići boje skliznuli s njene kože. Zavalila se na
leđa i osjetila kako joj toplina obavija tijelo. Osjetila je kako joj je obgrlila ramena. "Glavu
natrag.“
Ona je zabacila glavu i pogledala u strop. Osjetila je kako joj kosa pluta.
"Jesi li ikad jela kamenice?" upitao je posjetitelj.
 Kimnula je. Osjetila je kovitlanje kose u vodi kako je pomicala glavu. "Jednom, dvaput",
rekla je.
"Sjećaš se tog osjećaja? U ustima su ti, i najednom ih cijele progutaš? Naprosto ih slistiš."
Ponovno je kimnula "Sviđale su mi se", rekla je.
"Zamisli da ti je jezik kamenica", rekao je posjetitelj. Letimice je pogledala u stranu,
zbunjena. "Ne razumijem", rekla je.
"Želim da progutaš svoj jezik. Želim da ga naprosto progutaš, odjednom, kao ds je
kamenica." "Ne znam jesam li u stanju to učiniti." "Možeš li pokušati?" "Jasno, mogu pokušati."
"OK, kreni, smjesta.“
Snažno se usredotočila i pokušala. Potisnula ga je unatrag, odjednom. No ništa se nije
dogodilo. Tek grgljanje u grlu.
"Ne ide", rekla je.
"Pomogni se s prstom", rekao je posjetitelj. "I sve ostale su to morale učiniti." "Prstom?“
Posjetitelj je kimnuo. "Gurni ga natrag s prstom. Drugima je pomoglo." "OK.“
Podigla je ruku. S nje je skliznula boja, s gušćim kuglicama tamo gdje nije bila najbolje
promiješana. "Kojim prstom?" upitala je.
"Pokušaj srednjakom", rekao je posjetitelj. "On je najduži." Ispružila je srednji prst, a
ostale skupila. Otvorila je usta.
"Smjesti ga točno pod jezik", rekao je posjetitelj. "I snažno ga gurni unatrag.“
Otvorila je usta šire i snažno gurnula. "Sad progutaj." Progutala je. Zatim su joj se oči
raskolačile u panici.
 TRIDESET

Taksi se zaustavio točno pred policijskim automobilom. Reacher je prvi izišao van, djelomice jer
je bio napet, a djelomice jer je htio da Harperova plati taksistu. Stajao je na pločniku i pogledavao
okolo. Ponovno je zakoračio na cestu i uputio se do policajčevog prozora.
"Sve je OK?" upitao ga je.
"Tko ste vi?" reče policajac.
"FBI", rekao je Reacher. "Je li ovdje sve OK?“
"Mogu li vidjeti značku?“
"Harperova, pokaži ovom momku svoju značku", viknuo je Reacher.
Taksi se odmaknuo i na cesti načinio široki krug, od pločnika do pločnika. Harperovaje
vratila lisnicu u torbu i izvukla značku, zlatnu, s orao glave otklonjene u lijevo na vrhu. Policajac
ju je okrznuo pogledom i opustio se. Harperova ju je vrati u torbu i zastala na pločniku, gledajući
prema kući.
"Ovdje je sve mirno", rekao je kroz prozor policajac.
"Onaje unutra?" upitao ga je Reacher. Policajac je pokazao na garažna vrata. "Upravo se
vratila iz trgovine", rekao je. "Bila je vani?“
"Ne mogu je spriječiti da izlazi", rekao je policajac.
"Pregledali ste joj automobil?“
"Samo ona i dvije vrećice iz dućana. Tražio ju je i neki svećenik. Vojni, nešto oko
savjetovanja. Otpravila ga je.“
Reacher je kimnuo. "Ne čudi me. Nije vjernica." "Pričajte mi o tome", rekao je policajac.
"OK", rekao je Reacher. "Idemo unutra." "Samo ne pitajte za zahod", upozorio ga je policajac.
"Zašto ne?“
"Pomalo je osjetljiva na ometanje." "Riskirat ću", rekao je Reacher. "Pa, možete li joj ovo
dati umjesto mene", zamolio je policajac.
Sagnuo se prema podu ispod suvozačeva sjedala i vratio se s praznom šalicom kave.
Predao mu je kroz prozor.
"Donijela mi je kavu", rekao je. "Fina gospođa, kad je malo bolje upoznate.“
"Da, točno", rekao je Reacher.
Uzeo je šalicu i krenuo za Harperovom niz prilaz. Uz zavojitu stazu, uz stepenice na
trijem, pa do vrata. Harperova je pritisnula zvonce. Slušao je kako zvuk odjekuje u tišini iza
ulaštenih vrata. Harperovaje pričekala deset sekunda i ponovno pozvonila. Provala metalnog
zujanja, zatim jeka, pa tišina.
"Gdje je ona?" kazala je.
Treći je put zazvonila. Buka, jeka, tišina. Pogledala ga je, zabrinuto. Pogledao je bravu na
vratima. Veliki, teški primjerak. Vjerojatno je nova. Vjerojatno je popraćena svakojakim
doživotnim garancijama i osiguravajućim olakšicama. Vjerojatno je imala teški očeličeni zasun,
ugniježđen u čelično kućište uredno uklesano u okvir vrata. Okvir vrata je najvjerojatnije bio od
oregonske borovine, oborene prije stotinu godina. Najbolja drvena građa u povijesti, isušena
poput željeza tijekom stoljeća.
"Sranje", kazao je.
Odstupio je natrag do ruba trijema i ostavio policajčevu šalicu na ogradi. Pojurio naprijed
i tresnuo potplatom cipele o bravu.
"Kojeg vraga to činiš?" rekla je Harperova.
Zavrtio se oko sebe i ponovno udario u vrata, jednom, dvaput, triput. Osjetio je kako drvo
popušta. Uhvatio se za ogradu poput skijaškog skakača i dvaput poskočio, pa se sjurio naprijed.
Ispravio je nogu i tresnuo petama čitavom svojom težinom od stotinu i petnaest kilograma točno
iznad brave. Okvir se raspao u krhotine i jedan dio je odletio za vratima u hodnik.
"Gore", zadahtao je.
Pojurio je gore, a Harperica pohitala za njim. Sjurio se u spavaću sobu. Kriva soba.
Samo donja posteljina, hladan ustajao vonj. Gostinjska soba. Pohitao je na iduća vrata.
Prava spavaća soba. Presvučen krevet, namreškani jastuci, miris sna, telefon i čaša s
vodom na noćnom ormariću. Unutrašnja vrata, odškrinuta. Prešao je sobu i širom ih otvorio.
Ugledao je kupaonicu.
Zrcala, umivaonik, kabina za tuširanje.
Kada puna odvratne zelene vode. U vodi Scimeca.
I Julia Lamarr.
Julia Lamarr koja se okreće i ustaje i vrti sa svoga mjesta uz rub kade i munjevito zakreće
tijelo kako bi se suočila s njime. Bila je odjevena u džemper i hlače i crne kožne rukavice. Lice
joj je bilo bijelo od mržnja i straha. Usta su joj bila napola otvorena. Neravni zubi bili su iskeženi
od panike. Dohvatio ju je za prednji dio džempera, zavrtio ju i udario jednom u glavu, divljim
žestokim udarcem goleme šake osnažene slijepim bijesom i razarajućom inercijom. Zahvatio joj
je jednu stranu vilice i glava joj je poletjela unatrag, a ona se odbila o suprotan zid i srušila se na
pod kao da je na nju naletio kamion. Nije vidio kako pada na pod jer je već okretao prema kadi.
Scimeca je bila savijena iznad sluzi, naga, ukočena, izbuljenih očiju, glave zabačene unatrag, usta
razjapljenih u agoniji.
Nepomična.
Ne dišući.
Provukao joj je ruku pod bradu, podigao glavu, ispružio prste svoje druge ruke i zabio ih
u njena usta. Nije joj mogao dohvatiti jezik. Zgrčio je šaku i udario i do kraja ugurao zglobove
prstiju. Usta su joj jezivo zijevnula oko njegova zapešća, koža mu se na ruci oderala o njene
zube. Prekopao joj je po grlu, zakačio prstom jezik i povukao ga natrag. Bio je sklizav, poput
nečega živog. Bio je dugačak i debeo i mišićav. vrsto se uvio sam oko sebe i postupno opustio
uz njeno grlo, pa zalepetao natrag u usta. Izvukao je ruku i pritom ponovno oderao djeličak kože.
Sagnuo se dolje kako bi joj udahnuo zraka u pluća, ali kad se licem primaknuo njezinom osjetio
je grčevite izdisaje i očajnički kašalj, a onda su joj se pluća počela nadimati. Siloviti nepravilni
hropci usisavali su zrak, unutra i van. Zanjihalaje glavom. Soptala je. Izmučeni isprekidani
zvukovi iz njenog grla. "Pusti vodu na tušu", povikao je.
Harperovaje otrčala do kabine i pustila vodu. Zavukao je ruku pod Scimecina leđa i
izvukao čep iz slivnika. Gusta zelena voda je u vrtlogu počela otjecati oko njenog tijela. Uhvatio
ju je ispod ramena i koljena. Osovio se na noge, koraknuo unatrag i zadržao je nasred kupaonice,
dok je posvuda kapalo zelenilo.
"Moram ovo sprati s nje", malaksalo je rekao.
"Ja čuje primiti", blago je rekla Harperova.
Uhvatila ju je pod ruke i uvukla se pod tuš, potpuno odjevena. Uglavila se u kut kabine i
pridržavala mlitavo tijelo u uspravnom položaju, kao da drži kakvog pijanca. Tuš je pretvorio
boju u svijetlo zelenu, a onda se pod njom pojavila pocrvenjela koža, kako se boja ispirala.
Harperova ju je čvrsto držala, dvije minute, tri, četiri. Bila je mokra do kože, a odjeća joj je bila
prepuna tragova zelene boje. Pomicala se okolo u bizarnom isprekidanom plesu, tako da tuš može
zahvatiti svaki dio Scimecina tijela. Potom ju je oprezno preokrenula, kako bi voda isprala
ljepljivu zelenu boju s kose. Stalno je nadolazila, neprestano. Harperova se umarala. Boja je bila
klizava. Scimeca joj je izmicala iz stiska.
 "Donesi ručnike", zadahtala je. "Pronađi ogrtač.“
Bili su ovješeni na redu vješalica, točno iznad nepomičnog tijela Lamarrove. Reacher je
dohvatio dva ručnika, a Harperovaje zateturala naprijed iz kabine. Reacher je podigao ručnik
preda se. Harperova mu je predala Scimecu. On ju je obuhvatio ručnikom i zamotao je u njega.
Harperovaje zatvorila šištavu vodu i uzela drugi ručnik. Ostala je tako stajati u iznenadnoj tišini,
teško dišući, brišući lice. Reacher je podigao Scimecu od poda i odnio je iz kupaonice u spavaću
sobu. Nježno ju je polegao na krevet. Nagnuo se nad njom i uklonio joj mokru kosu s lica. I dalje
je teško soptala. Oči su joj bile otvorene, ali bezizražajne.
"Je li OK?" zazvala je Harperova.
"Ne znam", rekao je Reacher.
Gledao je kako diše. Grudi su joj se dizale i spuštale, dizale i spuštale, brzo, kao ds je
upravo pretrčala kilometar.
"Mislim da jest", napokon je rekao. "Diše.“
Uhvatio ju je za zapešće i opipao bilo. Tuklo je, snažno i brzo.
"OK je", rekao je. "Puis je dobar.“
"Trebali bismo je odvesti u bolnicu", doviknula je Harperova.
"Bit će joj bolje ovdje", rekao je Reacher.
"Ali trebat će joj sredstva za umirenje. Prolupat će od ovoga.“
On je odmahnuo glavom. "Probudit će se i neće se ničega sjećati." Harperova se zapiljila
u njega. "Šališ se?“
On je podigao pogled prema njoj. Stajala je tamo držeći kućni ogrtač, mokra do kože i
uprljana bojom. Košulja joj je bila maslinasto zelena i prozirna.
"Bila je hipnotizirana", rekao je.
Pokazao je glavom prema kupaonici. "Tako je sve počinila", nastavio je. "Svaki prokleti
korak. Bila je Biroov najveći stručnjak.“
"Hipnoza?" rekla je Harperova. * On joj je uzeo ogrtač iz ruku i položio ga preko
Scimecinog mirnog obličja. vrsto ga je podvio oko nje. Sagnuo je glavu i poslušao joj disanje. I
dalje je bilo grčevito, ali smirivalo se. Doimala se poput osobe u dubokom snu, samo što su joj
oči bile širom otvorene i zurile u prazno.
"Ne mogu vjerovati", rekla je Harperova.
Reacher se poslužio kutom ručnika kako bi obrisao Scimeci lice.
"Tako je sve počinila", ponovio je.
Palčevima je sklopio Scimecine oči. To mu se učinilo ispravnim. Ona je plitko udahnula i
lagano pomjerila glavu. Mokra joj se kosa povlačila po jastuku. Okrenula je glavu na drugu
stranu, trljajući licem o jastuk, nemirno, poput uspavane žene uznemirene snovima. Harperovaje
zurila u nju, nepomična. Potom se okrenula i zapiljila pred sebe, govoreći vratima kupaonice.
"Otkad znaš?" upitala je.
"Zasigurno?" upitao je on. "Od sinoć.“
"Ali kako?" rekla je.
Reacher je ponovno upotrijebio ručnik, tamo gdje je tanki mlaz zelene tekućine curio sa
Scimecine kose.
"Samo sam se vrtio u krug", rekao je. "Od samog početka, danima i danima, razmišljajući,
razmišljajući, razmišljajući, izluđujući sam sebe. Bilo to istinsko pitanje:
što ako. A onda se pretvorilo u: i, što još.“
Harperovaje zurila u njega. Povukao je ogrtač naviše, preko Scimecinih ramena. "Znao
sam da se varaju po pitanju motiva", rekao je. "Znao sam to čitavo vrijeme. Ali nisam mogao
shvatiti. Oni su pametnjakovići, zar ne? Ali strahovito su se prevarili. Pitao sam se zašto? Zašto?
Zar su najednom svi postali glupi? Zar su bili zaslijepljeni svojom profesionalnim strukom?
Mislio sam da je to u pitanju, ispočetka. Male skupine unutar velikih organizacija znaju se
obrambeno postaviti, zar ne? To im je svojstveno. Zaključio sam kako gomila psihologa plaćenih
da odgonetnu silno složene stvari neće biti odveć voljna odustati i reći: ne, ovo je nešto sasvim
obično. Mislio sam da bi moglo biti podsvjesno. No, naposljetku sam odustao od takvog
mišljenja. To je naprosto previše neodgovorno. Stoga sam se vrtio u krug. Na kraju mi je preostao
jedini zaključak, da su bili u krivu zato što su to i željeli.“
"A znao si ds je Lamarrova tražila motiv", rekla je Harperova. "Jer to je bio njen slučaj,
zapravo. Zato si i sumnjao na nju." Kimnuo je.
"Točno", rekao je. "im je Alison umrla, morao sam pomisliti kako je to počinila
Lamarrova, jer postojala je bliska veza, a kao što si i sama kazala, bliske obiteljske veze nikad
nisu zanemarive. Stoga sam se nakon toga upitao: što ako ih je sve ubila? Što ako je zamaskirala
osobni motiv nasumičnim odabirom ostalih triju? Ali nisam bio u stanju uvidjeti kako. Ili zašto.
Nije postojao osobni motiv. Nisu bile baš najbolje prijateljice, ali su se dobro slagale. Nije bilo
obiteljskih razmirica. Nije bilo nepoštene raspodjele nasljedstva, primjerice. Ravnopravno je
podijeljeno. Nije bilo zavisti. I bojala se letenja, pa kako je to onda mogla biti ona?“
"Ali?“
"Ali onda je brana provalila. Nešto stoje Alison kazala. Sjetio sam se toga mnogo kasnije.
Kazala je da im je otac umirao, ali sestre se brinu jedna za drugu, zar ne? Mislio sam da govori o
emocionalnoj potpori ili tako nešto. Ali onda sam pomislio: što ako je mislila drukčije? Kao što
neki ljudi upotrebljavaju fraze? Kao i ti, kad smo pili kavu u New Yorku i kad je došao račun, pa
si rekla da ćeš se ti pobrinuti za to? Misleći pritom kako ćeš ti platiti za mene, počastiti me?
Pomislio |am: što ako je Alison htjela reći kako će se financijski pobrinuti za Juliju? Podijeliti s
njome? Kao ds je znala da ona sve nasljeđuje, da Julia neće ništa dobiti i da je napeta zbog toga?
No Julia mi je kazala kako je sve podijeljeno jednako, i ds je ona već ionako imućna, jer je stari
bio velikodušan i pravedan. Onda sam se najednom upitao: što ako je lagala? Što ako stari nije
bio velikodušan i pravedan? Što ako nije imućna?" "Lagala je o tome?“
Reacher je kimnuo. "Zacijelo. Najednom mi je sve počelo itekako imati smisla. Shvatio
sam da uopće ne izgleda imućno. Vrlo se jeftino odijeva. Ima jeftinu prtljagu." "Zaključio si to na
temelju njene prtljage?“
Slegnuo je ramenima. "Rekao sam ti ds je to kula od karata. No iz iskustva znam da se,
ako netko ima novca pored plaće, to na neki način i vidi. Možda je spretno i s ukusom uložen, ali
je ipak vidljiv. A kod Julije Lamarr nije bio vidljiv. Znači, bila je siromašna. Znači ds je lagala. A
Jodie mi je kazala kako njena tvrtka ima tu i, što još tezu. Otkriju li, recimo, da je netko nešto
slagao, zapitaju se: i, što još? Što je još slagao? Zato sam pomislio, što ako je slagala i o odnosu
sa sestrom? Što ako je još uvijek mrzi i zamjera joj, kao stoje to bilo dok je bila klinka? I što ako
je slagala o pravednoj raspodjeli nasljedstva? Što ako nije ništa naslijedila?“
"Jesi li to provjerio?“
"Kako sam mogao? Ali provjeri sama i vidjet ćeš. To je jedino što se uklapa. Pa sam onda
pomislio: što još, kvragu? Što ako je sve laž? Što ako je slagala da ju je strah letjeti? Što ako je i
to jedna lijepa velika laž, nama pred nosom, toliko velika i očita ds je nitko ne dovodi u pitanje?
čak sam te i pitao kako se s time može izvući. Kazala si da se svi jednostavno ne obazirete na to,
kao da je to kakav prirodni zakon. Pa, tako je i bilo.
Nitko se nije obazirao. Baš kao stoje i namjeravala. Jer je na taj način postigla da
nitko apsolutno ne može posumnjati u nju. No bila je to laž. Morala je biti. Strah od letenja je za
nju previše iracionalan.“
"Ali nemoguće je izreći takvu laž. Mislim, čovjek ili leti ili ne leti.“
 "Letjela je, nekoć davno", kazao je Reacher. "To mi je rekla. Zatim je vjerojatno razvila
odbojnost, pa je prestala. Nitko tko ju poznaje nije ju vidio da leti. Zato su joj svi povjerovali. No
kad bi do toga došlo, mogla se smjestiti u avion. Ako bi joj se to zbog nečeg isplatilo. A ovo joj
se isplatilo. Najveći motiv kojeg si ikad vidjela. Alison je trebala dobiti sve, a ona je to željela za
sebe. Bilaje Pepeljuga, izgarala je od zavisti i ogorčenosti i mržnje.“
"Pa, mene je prevarila", rekla je Harperova. "Bogme jest." Reacher je milovao Scimecinu
kosu.
"Sve nas je prevarila", rekao je. "Upravo zato je otpočela od zabačenih mjesta. Kako bi
svi mislili o odabiru poprišta zločina, o rasponu, dosegu, udaljenosti. Kako bi izbjegla da bude
sumnjiva, podsvjesno.“
Harperova je kratko šutjela. "Ali bila je tako žalosna. Plakala j e , sjećaš se? Pred svima
nama.“
Reacher je odmahnuo glavom. "Nije bila žalosna. Bilaje preplašena. Bilo je to vrijeme
najveće opasnosti za nju. Sjećaš se što se zbilo netom prije toga? Odbila je otići na odmor. Jer je
znala da mora biti u blizini, nadzirati hoće li se nešto pojaviti na obdukciji. A onda sam ja počeo
preispitivati motive, a ona se sva napela, jer sam mogao krenuti u pravom smjeru. Ali potom sam
spomenuo krađe oružja u vojsci, a ona je zaplakala, ali ne zato stoje bila žalosna. Plakala je od
olakšanja, jer to je značilo da je još uvijek sigurna. Nisam je razotkrio. A sjećaš se stoje potom
učinila?“
Harperova je kimnula. "Počela te podržavati oko te stvari s krađom oružja.“
"Točno", rekao je Reacher. "Počela mi je rješavati slučaj. Stavljala mi je riječi u usta.
Rekla je da moramo na sve gledati sa strane, idemo, s maksimalnim naporom. Priklonila se
većini, jer je vidjela da većina ide u krivom smjeru. Grozničavo je mozgala, improvizirajući kao
luda, sve nas usmjeravajući u slijepu ulicu. Ali nije dovoljno dobro promislila, jer je većina
ionako uvijek bila za ništa. Postojala je tu rupa, kilometar široka.“
"Kakva rupa?“
"Bila je nevjerojatna slučajnost da su jedanaest svjedokinja mogle biti samo žene koje su
živjele same nakon zlostavljanja. Rekao sam ti ds je to djelomično eksperiment. Želio sam vidjeti
tko me neće poduprijeti. Samo Poulton nije. Blake se nije miješao, žalostan jer je Lamarrova bila
žalosna. No Lamarrova je čitavo vrijeme podupirala. Gorljivo je podupirala, jer je tako bila
sigurna. A onda je otišla kući, i svi su suosjećali s njom. Međutim nije otišla kući. Barem ne dulje
nego joj je trebalo da spakira stvari. Krenula je ravno ovamo i bacila se na posao.“
Harperovaje problijedjela.
"Zapravo je i sama priznala", rekla je. "Točno tamo, prije nego je otišla. Sjećaš se toga?
Kazala je ubila sam svoju sestru. Zbog uzaludno izgubljenog vremena, rekla je. Ali to je bila
istina. Bilaje to bolesna šala.“
Reacher je kimnuo. "Bolesna je k'o sam vrag. Ubila je četiri žene zbog očuhovog imetka.
A ta stvar s bojom? Uvijek mi je bila strahovito čudna. Toliko čudna, da me je proganjala. No
bilo je to prilično teško izvesti. Možeš li zamisliti što joj je sve bilo potrebno da bi uspjela? Zašto
bi se netko poslužio takvom varkom?“
"Da nas zbuni." "I?“
"Zato što je uživala", rekla je Harperova, polako. "Zato stoje zbilja bolesna.“
"Bolesna k'o sam vrag." ponovio je Reacher. "Ali iznimno pametna, također. Možeš li
samo zamisliti to planiranje? Zacijelo je počela još prije dvije godine. Očuh joj se razbolio negdje
otprilike u isto vrijeme kad joj je i sestra napustila vojsku. Točno tada je počela sve planirati.
Vrlo, vrlo pedantno. Dobila je popis imena upravo od sestre, odabrala one koje su živjele same,
kao što sam to i ja učinio, zatim ih je sve redom posjetila, potajice, vjerojatno vikendima,
avionom. Ulazila je gdje god je bilo potrebno, jer je bila žena s FBIevom značkom, baš kao što si
i sama onaj dan ušla kod Alison ili maločas prošla pored onog policajca. Ništa ne ulijeva takvu
sigurnost kao žena s FBIevom značkom, zar ne? Zatim im je možda prodavala neku priču kako
Biro pokušava konačno stjerati vojsku uz zid, što je njima zacijelo bilo dovoljno. Govorila je
kako započinje veliku istragu. Sjedila bi u njihovim dnevnim sobama i pitala može li ih
hipnotizirati kako bi dobila eventualne potisnute informacije, korisne za slučaj.“
"Uključujući i vlastitu sestru? Ali kako je to uspjela bez da Alison dozna ds je doputovala
avionom.“
"Namjestila je da Alison dođe u Quantico. Sjećaš se? Alison je kazala ds je doletjela u
Quantico kako bi je Julia hipnotizirala i vratila u prošlost. Ali nije bilo pitanja o prošlosti. Ama
baš nikakvih, samo upute za budućnost. Uputila ju je što treba učiniti, baš kao i sve ostale.
Lorraine Stanely je u to vrijeme još uvijek bila u službi, stoga joj je rekla da ukrade boju i sakrije
je. A ostalima je kazala kako će u dogledno vrijeme primiti kutije koje trebaju pohraniti. Svima je
kazala da oček*iju kako će ih još jednom posjetiti, a u međuvremenu neka poriču sve, ukoliko ih
netko o bilo čemu bude ispitivao. čak je za njih smislila nebulozne priče, nepostojeće cimerice i
nasumične krive dostave." Harperovaje kimnula i zapiljila se u vrata kupaonice.
"Zato je poslije kazala Stanleyjevoj da aktivira dostave", rekla je. "A potom otišla u
Floridu i ubila Amy Callan. Pa Caroline Cooke. I znala je da će se, čim ubije Cookeovu,
uspostaviti obrazac serijskih ubojstava i čitava će stvar pasti na Blakea u Quanticu, pri čemu je
ona bila tamo da istragu navede u krivom smjeru. Bože, trebala sam to uočiti. Inzistirala je da
radi na slučaju. I inzistirala je ostati na njemu. Bilo je to idealno, zar ne? Tko je sačinio profil?
Ona. Tko je ustrajao na vojnom motivu? Ona. Tko je kazao da tražimo vojnika? Ona. čak je
izvukla tebe kao primjer onoga što smo tražili.“
Reacher je šutio. Harperovaje zurila u vrata.
"Ali Alison je bila jedina istinska meta", rekla je. "I zato je odustala od određenog
intervala, valjda. Bilaje sva napuhana i ushićena i nije mogla čekati.“
"Navela nas je da umjesto nje provjerimo mjesto", kazao je Reacher. "Pitala je za
Alisonin stan, sjećaš se? Odustala je od intervala, tako da nije imala vremena za nadgledanje, pa
nas je navela da to učinimo umjesto nje. Sjećaš se toga? Je li na osamljenom mjestu? Jesu li vrata
zaključana? Izviđali smo za nju.“
Harperovaje sklopila oči. "Nije bila na dužnosti na dan kad je Alison umorena. Bilaje
nedjelja. U Quanticu je bilo mirno. Nikad nisam ni promislila o tome. Znala je da nitko neće ni
promisliti, u nedjelju. Znala je da tamo nema nikoga.“
"Iznimno je pametna", rekao je Reacher.
Harperovaje kimnula. Otvorila je oči. "Pretpostavljam da to objašnjava nedostatak
dokaza. Znala je što tražimo na poprištu zločina.“
"I žena je", rekao je Reacher. "Istražitelji su tražili muškarca, jer im je tako kazala. Isto je
i s unajmljenim automobilima. Znala je da bi onaj tko bi provjeravao pronašao samo žensko ime,
što bi se zanemarilo. Kako se upravo i dogodilo.“
"Ali koje ime?" upitala je Harperova. "Za unajmljivanje joj je trebala osobna iskaznica.“
"Za zračne kompanije, također", rekao je Reacher. "No uvjeren sam da ima punu ladicu
osobnih isprava. Isprava žena koje je Biro otpremio u zatvor. Moći ćeš ih usporediti, s bitnim
datumima i mjestima. Nedužna ženska imena, koja ništa ne znače.“
Harperovaje izgledala skrušeno. "Ja sam proslijedila tu informaciju, sjećaš se? Iz Hertza?
Nema ništa, rekla sam, samo neka poslovna žena.“
Reacher je kimnuo. "Iznimno je pametna. Mislim da se čak i odijevala jednako kao žrtve,
dok je bila u njihovim kućama. Motrila ih je, i ako su bile odjevene u pamučnu haljinu i ona bi
bila u pamučnoj haljini. Ako su nosile hlače, ona bi ih odjenula. Kao stoje sad ovdje odjevena u
stari džemper poput Scimecinog. Stoga, ukoliko ostavi za sobom vlakna, neće se računati. Pitala
je stoje Alison imala na sebi, sjećaš se? Nije imala vremena za nadgledanje, pa je pitala nas, sva
nedužna i okolišajući. Je li još sportski tip i preplanula i oblači li se poput kauboja? Rekli smo da,
jest, stoga nema dvojbe ds je otišla tamo odjevena u traperice i kaubojske čizme.“
"I ozlijedila joj je lice jer ju je mrzila." Reacher je odmahnuo glavom.
"Ne, bojim se da sam ja za to kriv", reče on. "Neprestano sam preispitivao nedostatak
nasilja, uvijek pred njom. Stoga nam ga je malo priuštila, i to odmah na idućem slučaju. Trebao
sam obuzdati svoju jezičinu.“
Harperova nije ništa rekla.
"I tako sam znao da će biti ovdje", rekao je Reacher. "Jer je pokušavala oponašati nekoga
sličnog meni, cijelo vrijeme. I rekao sam ti da bi mi Scimeca bila sljedeća. Zato sam znao da će
biti ovdje, prije ili kasnije. No bilaje nešto brža nego što sam očekivao. A mi smo bili nešto
sporiji. Nije gubila vrijeme, zar ne?“
Harperova je bacila pogled prema vratima kupaonice. Stresla se od jeze. Odvratila je
pogled.
"Kako si zaključio ds je riječ o hipnozi?" upitala je.
"Kao i sve ostalo", rekao je Reacher. "Mislio sam da znam tko, i zašto, ali kako mi se
činilo apsolutno nemogućim, stoga sam se samo vrtio u krug. Zato sam se želio maknuti iz
Quantica. Trebao sam prostora za razmišljanje. Trebalo mi je zaista mnogo vremena. Ali
naposljetku, bilaje to jedina mogućnost. To je sve objašnjavalo. Pasivnost, poslušnost, podavanje.
I zašto su mjesta zločina onako izgledala. Izgledala su kao da ih ubojica nije ni prstom dotaknuo,
no ona ih i nije prstom dotaknula. Samo je obnovila hipnozu i uputila ih što da čine, korak po
korak. Sve su same učinile. Počevši od punjenja vlastitih kada, gutanja vlastitih jezika. Ona bi
sama učinila samo ono što sam i ja učinio, nakon svega bi im izvukla jezik van, tako da patolog
ne bi ništa otkrio.“
"Ali kako si se sjetio jezika?" Na trenutak je šutio. "Ljubeći tebe", rekao je. "Ljubeći
mene?“
Nasmiješio se. "Imaš divan jezik, Harperova. Natjerao me je na razmišljanje. Jezici su bili
jedino što se podudaralo sa Stavelyjevim obdukcijskim nalazima. Ali ocijenio sam kako nema
šanse da nekog natjeraš da proguta vlastiti jezik, sve dok nisam shvatio da je riječ o Lamarrovoj,
a ona se bavila hipnozom, i onda je cijela stvar sjela na svoje mjesto." Harperovaje šutjela.
"I znaš što?" kazao je Reacher. "Što?“
"Prve noći kad sam je upoznao, željela me je hipnotizirati. Zbog potisnutih podataka iz
prošlosti, rekla je, no očito me kanila uputiti da izgledam uvjerljivo i tapkam u mjestu. Blake me
gnjavio s tim, a ja sam odbio, rekao sam da će me natjerati da gol trčim po Petoj Aveniji. Šalio
sam se. Ali bilo je jezivo blizu istine.“
Harperovaje drhtala. "Gdje bi se zaustavila?“
"Možda još jedna", rekao je Reacher. "Šest bi bilo sasvim dovoljno. Šest bi postiglo cilj.
Pijesak na plaži.“
Prišla je krevetu i sjela do njega. Zurila je dolje u Scimecu, nepomičnu pod kućnim
ogrtačem.
"Hoće li s njom sve biti OK?" upitala je.
"Vjerojatno", kazao je Reacher. "Žilava je ona.“
Harperova ga je okrznula pogledom. Košulja i hlače bili su mu mokri i uprljani bojom.
Ruke su mu bile zelene, sve gore do ramena. "Sav si mokar", rekla je, odsutno.
"I ti si isto", rekao je on. "Mokrija od mene." Kimnula je. I utihnula.
 "Oboje smo mokri", rekla je. "Ali sad je barem sve gotovo.“
On nije ništa rekao. "Živio uspjeh", rekla je.
Nagnula se naprijed i obavila svoje vlažne ruke oko njegova vrata. Privukla ga bliže i
utisnula mu snažan poljubac u usta. Na usnama je osjetio njezin jezik. Tada joj se jezik prestao
micati. Odmaknula se.
"udan osjećaj", rekla je. "Više neću moći ovo činiti, a da ne pomislim na ružne stvari." On
je šutio.
"Jeziv način umiranja", rekla je.
Pogledao ju je i nasmiješio se.
"Padneš li s konja, moraš se odmah popeti na njega", rekao je.
Nagnuo se prema njoj, stavio joj ruku na potiljak i privukao je sebi. Poljubio ju je u usta.
Ona je načas bila potpuno mirna. Potom se predala. Dugo ga je ljubila. Zatim se odmaknula,
stidljivo se smiješeći.
"Hajde, probudi je", rekao je Reacher. "Uhiti je, poeni je ispitivati. Pred tobom je veliki
slučaj.“
"Neće htjeti razgovarati sa mnom.“
Pogledao je dolje na Scimecino uspavano lice.
"Hoće", rekao je. "Reci joj da ću joj, prvi put kad zašuti, slomiti ruku. Drugi put, samljet
ću joj kosti.“
Harperovaje ponovno zadrhtala i okrenula se. Ustala se i otišla u kupaonicu. Soba je
utihnula. Nigdje nikakvog zvuka, samo Scimecino disanje, ravnomjerno ali bučno, poput stroja.
Onda se Harperova vratila natrag, blijeda u licu.
"Neće razgovarati sa mnom", rekla je. "Kako znaš? Nisi je ništa pitala." "Zato stoje
mrtva.“
Tišina.
"Kad si je udario." Tišina.
"Slomio si joj vrat.“
Zatim su se začuli glasni koraci u hodniku ispod njih. Pa na stepenicama. I u hodniku pred
spavaćom sobom. Policajac je kročio u sobu. Držao je svoju šalicu. Ponovno ju je uzeo s ograde.
Zurio je.
"Koji se vrag ovdje događa?“
 TRIDESET JEDAN

Sedam sati kasnije već je odavno bila prošla ponoć. Reacher je bio zaključan sam u malenoj ćeliji
unutar FBIevog ureda u Portlandu. Znao je da je policajac pozvao svog narednika, a ovaj je
pozvao svoju kontakt osobu iz Biroa. Znao je ds je Portland zvao Quantico i Quantico je zvao u
zgradu Hoover, a Hoover je zvao New York. Policajac je prenio sve te informacije, ne mogavši
disati od uzbuđenja. Zatim je osobno došao njegov narednik i zamuknuo. Harperova je nekamo
nestala, a stigla su kola hitne pomoći kako bi odvela Scimecu u bolnicu. čuo je kako policijski
odjel ustupa nadzor FBIu bez imalo opiranja. Zatim su stigla dva FBIova agenta iz Portlanda,
kako bi izvršila uhićenje. Stavili su mu lisičine, odvezli ga u grad, bacili ga u ćeliju i tamo ga
ostavili.
U ćeliji je bilo vruće. Odjeća mu se osušila za sat vremena, skrućena poput drva i
umrljana maslinastom bojom. Osim toga, ništa se drugo nije dogodilo. Nagađao je koliko treba
vremena da se ljudi okupe. Pitao se hoće li oni doći u Portland, ili će ga poslati natrag u
Quantico. Nitko mu ništa nije kazao. Nitko mu se nije niti približio. Ostavili su ga samog.
Provodio je vrijeme brinući za Scimecu. Zamislio je dosadne strance u hitnoj službi, kako je
pregledavaju i prave strku oko nje.
Bilo je mirno sve do iza ponoći. Onda se nešto počelo zbivati. čuo je zvukove u zgradi.
Dolaske, užurbane razgovore. Prva osoba koju je vidio bio je Nelson Blake. Došli su ovamo,
pomislio je. Morali su razmotriti situaciju i onda zapalili ovamo Learom. Otprilike im je trebalo
taman ovoliko vremena. Unutarnja su se vrata otvorila i Blake je prošao pored rešetaka i letimice
pogledao prema ćeliji. Bilo je nečega u izrazu njegovog lica. Ovaj put si zbilja zajebao, govorilo
je. Doimao se umornim, izmoždenim. Crven i blijed, istodobno.
Ponovno je sve utihnulo na sat vremena. Iza jedan sat ujutro, stigao je Alan Deerfield, iz
New Yorka. Unutarnja su se vrata otvorila i on je ušao, tih i turoban, crvenih očiju iza debelih
naočala. Zastao je. Pogledao kroz rešetke. Onaj isti zamišljeni pogled kojeg je znao imati svih
onih noći. Znači ti si taj tip, ha?
Vratio se natrag van i sve je ponovno utihnulo, još jedan sat. Iza dva sata, došao je
ovdašnji agent s svežnjem ključeva. Otključao je vrata.
"Vrijeme je za priču", rekao je.
Poveo ga je iz bloka ćelija u hodnik. Niz hodnik do konferencijske sobe. Manje nego u
njujorškoj zgradi, ali podjednako jeftine. Isto osvjetljenje, isti veliki stol. S jedne su strane sjedili
Blake i Deerfield. Nasuprot njima bila je postavljena stolica. Prišao je i sjeo na nju. Jedan dugi
trenutak vladala je tišina. Nitko nije govorio, nitko se nije niti pomaknuo. Onda se Blake nagne
naprijed.
"Imam mrtvu agenticu", rekao je. "I to mi se nimalo ne sviđa.“
Reacher ga je pogledao.
"Imaš četiri mrtve žene", reče. "Moglo ih je biti i pet.“
Blake odmahne glavom. "Nikad ih ne bi bilo pet. Imali smo situaciju pod kontrolom.
Julia Lamarrova je bila tamo spašavajući petu ženu, kad sije ti ubio.“
Prostorija je ponovno utihnula. Reacher je kimnuo, polako. "To je tvoj stav?" upitao je.
Deerfield je podigao pogled.
"To je održiva tvrdnja", rekao je. "Ne misliš li tako? Ona se na izvjestan način približila
cilju u svoje slobodno vrijeme, čak je prevladala strah od letenja, dovukla se ovamo u trenutku
zločina, stigla u zadnji čas, upravo započela s hitnom medicinskim postupkom, kad ti provaljuješ
unutra i udaraš je. Ona je heroj, a tebe čeka suđenje zbog umorstva federalne agentice.“
 Ponovno tišina.
"Možete li mi iznijeti kronologiju događaja?" upitao je Reacher.
Blake je kimnuo. "Jasno da možemo. Ona je kod kuće, recimo u devet sati ujutro na
istočnoj obali, dolazi u Portland do pet, po pacifičkom vremenu. To je jedanaest sati. Dosta
vremena da joj sine ideja i da ode u zračnu luku i smjesti se na avion." "Policajac je vidio
sumnjivca da ulazi u kuću?“
Deerfield je slegnuo ramenima. "Zaključili smo da je policajac zaspao. Znaš kakvi su ti
provincijalci.“
"Vidio je svećenika. Tad je bio budan.“
Deerfield je odmahnuo glavom. "Vojska će reći da nikad nije poslala svećenika. Zacijelo
je to sanjao.“
"Zar nije vidio nju kako ulazi u kuću?“
"Još spava.“
"Kako je ona ušla?“
"Pokucala je na vrata, probudila ga. On se opravdavao, a ona ga nije gnjavila, jer je željela
provjeriti Scimecu, jer je čovječna." "Policajac je vidio kako tip istrčava?“
"Još uvijek je spavao.“
"A ona ima vremena zaključati vrata za sobom, premda juri gore jer je toliko čovječna?"
"Očito.“
Prostorijom je zavladala tišina. "Je li Scimeca došla sebi?" upitao je Reacher. Deerfield
klimne. "Zvali smo bolnicu. Ne sjeća se apsolutno ničega. Pretpostavili smo ds je zacijelo
zbunjena. Dovest ćemo gomilu psihijatara koji će reći da je to savršeno normalno.“
"Je li OK?" "Dobro je.“
Blake se nasmiješio. "Ali nećemo je tjerati da nam opiše svog napadača. Naši će psihijatri
kazati kako bi to bilo strahovito bezosjećajno, s obzirom na okolnosti.“
Soba je ponovno utihnula.
"Gdje je Harperova?" upitao je Reacher. "Suspendirana je", rekao je Blake.
"Jer nije slijedila partijske upute?“
"Suviše je pod utjecajem romantične iluzije", rekao je Blake. "Ispričala nam je nekakvu
fantastičnu glupavu priču.“
"Uviđaš svoj problem, zar ne?" rekao je Deerfield. "Mrzio si Lamarrovu od samog
početka. Zato sije ubio iz osobnih razloga i izmislio priču kako bi se pokrio. Ali to nije baš
najsjajnija priča, zar ne? Nema nikoga tko bije potvrdio. Ne možeš dovesti Lamarrovu ni blizu
zločina.“
"Nikad nije ostavila niti jedan dokaz", rekao je Reacher.
Blake se nasmiješio. "Ironično, zar ne? Upravo si nam ti to i kazao, na samom početku.
Kazao si da samo mislimo kako je to počinila osoba poput tebe. E pa, sada ti samo misliš ds je
Lamarrova ubojica.“
"Gdje je njezin automobil?" upitao je Reacher. "Dovezla se do Scimecine kuće iz zračne
luke, pa gdje joj je automobil?“
"Gad ga je ukrao", rekao je Blake. "Zacijelo je pješice došao dotamo, najprije, ne znajući
da pplicajac spava. Iznenadila ga je, otišao je njenim automobilom.“
"Pronaći ćete unajmljeni automobil s njenim imenom?“
Blake je kimnuo. "Vjerojatno. Obično pronađemo ono što nam treba.“
"A što je s letom iz DCa? Pronaći ćete njeno pravo ime u računalu zrakoplovne
kompanije?“
Blake je ponovno kimnuo. "Ako nam bude potrebno.
 "Uviđaš svoj problem, zar ne?" ponovio je Deerfield. "Naprosto nije prihvatljivo imati
mrtvu agenticu bez ds je netko odgovoran.“
Reacher je kimnuo. "A nije ni prihvatljivo priznati ds je agentica bila ubojica.“
"Na to nemoj ni pomišljati", rekao je Blake.
"Iako jest bila ubojica?“
"Ona nije bila ubojica", rekao je Deerfield. "Bilaje odana agentica, dobro je obavljala
posao." Reacher je kimnuo.
"Pa, pretpostavljam da to znači kako mi nećete platiti?" rekao je.
Deerfield se namrštio, kao da u sobi nešto gadno zaudara.
"Ovo nije šala, Reacheru", rekao je. "Budimo realni. U gadnoj si frci. Možeš reći štogod
dovraga želiš. Ali ispast ćeš idiot. Nitko te neće poslušati. Uostalom, to neće biti ni važno. Jer
ako si nešto i sumnjao, trebao si pustiti Harperovu ds je uhiti, zar ne?“
"Nije bilo vremena.“
Deerfield je odmahnuo glavom. "Glupost.“
"Je li naočigled nanosila ozlijede Scimeci?" upitao je Blake. "Morao sam je maknuti s
puta.“
"Naš će odvjetnik kazati da si, čak i ako si u iskrenoj sumnji pogriješio, trebao pomoći
Scimeci u kadi i prepustiti Harperovoj da se pozabavi s Lamarrovom iza tvojih leđa. Bilo je to
dvoje protiv jednog. To bi ti uštedjelo vrijeme, zar ne? Da si bio toliko zabrinut za tvoju staru
frendicu?“
"Prištedjelo bi mi možda pola sekunde.“
"Pola sekunde bi moglo biti kritično", rekao je Deerfield. "U takvoj situaciji na život i
smrt? Naš će odvjetnik to istaknuti. Reći će kako gubitak dragocjenog vremena na udaranje
nekoga nešto dokazuje, poput recimo osobne nesnošljivosti?“
Soba je utihne. Reacher je gledao dolje u stol.
"Takav ljubitelj pravne znanosti kao što si ti zna sve o tome", rekao je Blake. "Može doći
do iskrenih pogrešaka, ali čak i u tom slučaju, čin obrane žrtve mora se zbiti upravo u trenutku
kad je žrtva napadnuta. Ne nakon toga. Nakon osyete, čiste i jednostavne." Reacher je šutio.
"I ne možeš tvrditi ds je bila pogreška, i još nenamjerna", rekao je Blake. "Jednom si mi
kazao da znaš sve o tome kako nekome smrskati lubanju, pa stoga nema šanse da bi se to slučajno
dogodilo. Onaj tip iz uličice, sjećaš se? Petrosianov momak? A što vrijedi za lubanju, vrijedi i za
vrat, zar ne? Stoga to nije bila slučajnost. Bilo je to ubojstvo s predumišljajem.“
Zavladao je muk.
"OK", rekao je Reacher. "Kakva je pogodba?" "Ideš u zatvor", rekao je Deerfield. "Nema
pogodbe.“
"Ma ne seri da nema pogodbe", rekao je Reacher. "Uvijek postoji pogodba." Ponovno
muk. Potrajao je nekoliko minuta. Zatim je Blake slegnuo ramenima.
"Pa, ako si spreman na suradnju, mogli bismo iznaći kompromis", reče. "Mogli bismo
proglasiti ds je Lamarrova počinila samoubojstvo, zbog tuge za ocem, razapeta grizodušjem jer
nije mogla spasiti sestru.“
"A ti ćeš držati jezičinu za zubima","rekao je Deerfield. "Nećeš nikome zucnuti ni riječi,
osim onoga što mi budemo htjeli da čuju.“
Ponovno muk.
"Zašto bih?" kaže Reacher.
"Zato što imaš mozga", rekao je Deerfield. "Ne zaboravi da ne postoji apsolutno ništa
protiv Lamarrove. To ti je jasno. Bila je suviše pametna. Naravno, mogao bi čeprkati nekoliko
godina, kad bi imao milijun dolara za platiti odvjetnika. Mogao bi doći s nekakvim malim,
beznačajnim, uzgrednim stvarima, ali što bi porota s time? Veliki muškarac mrzi malu ženu? On
je propalica, a ona federalna agentica? On joj slomi vrat, a onda ju optužuje? Nekakve nebulozne
priče o hipnozi? Zaboravi.“
"Stoga, priznaj, OK?" rekao je Blake. "Sad si naš.“
Vladala je tišina. Zatim je Reacher odmahnuo glavom.
"Ne", reče. "Mislim da na to neću pristati." "Onda ideš u zatvor.“
"Samo jedno pitanje, najprije", rekao je Reacher. "A to je?
"Jesam li ubio Lorraine Stanley?" Blake je odmahnuo glavom. "Ne, nisi." "Kako znate?“
"Znaš kako znamo. Pratili smo te, čitav taj tjedan.“
"I dali ste primjerak izvješća o praćenju mojoj odvjetnici, točno?" "Točno.“
"OK", rekao je Reacher.
"Što je OK, pametnjakoviću?“
"OKjer ste glupani, eto što", rekao je Reacher. "Bi li želio to malo pojasniti?“
Reacher je odmahnuo glavom. "Zaključi sam.“
Soba utihne.
"Što?" rekao je Blake.
Reacher mu se nasmiješio. "Promisli o strategiji. Možda me i možeš zatvoriti zbog
Lamarrove, ali ne možeš tvrditi da sam ja tip koji je ubio sve te žene, jer moja odvjetnica ima
tvoje vlastito izvješće koje dokazuje da nisam. I što ćeš onda učiniti?“
"Kakve to ima veze s tobom?" rekao je Blake. "Ti si ionako zatvoren.“
"Promisli o budućnosti", kaže Reacher. "Svima ćeš rastrubiti da ja nisam ubojica, a
zaklinjat ćeš se životom da nije ni Lamarrova, pa ćeš stoga morati tražiti dalje, zar ne? Nikad
nećeš moći prestati, ne a da se ljudi ne zapitaju koji je tome razlog. Pomisli samo na negativne
naslove. Elitna FBIeva postrojba tapka u mjestu, nakon desetogodišnje potrage. Morat ćeš ih
progutati. I morat ćeš ostaviti stražare na mjestu, morat ćeš raditi danonoćno, sve više i više ljudi,
sve više i više truda, više i više državnog novca, godinu za godinom, tražeći tipa. Hoćeš li to
učiniti?“
Tišina u sobi.
"Ne, nećeš to učiniti", rekao je Reacher. "A ne učiniti to jednako je priznanju da znaš
istinu. Lamarrova je mrtva, potraga je obustavljena, nisam bio ja, prema tome ubojica je bila
Lamarrova. Stoga je za vas, momci, sada na kocki sve ili ništa. Vrijeme je da donesete odluku.
Ako ne priznate ds je Lamarrova, onda koristite sve svoje resurse do sudnjeg dana, pretvarajući
se da tražite tipa za kojeg sigurno znate da ne postoji. A ako priznate da je bila Lamarrova, onda
me ne možete zatvoriti zbog njenog ubojstva, jer u danim je okolnostima to bilo apsolutno
opravdano.“
Ponovno tišina.
"Zato ste glupani", rekao je Reacher. Zavladala je tišina. Reacher se smiješio. "I što sad?“
upita.
Dulje su vrijeme šutjeli. Zatim su se malo pribrali. "Mi smo Biro", rekao je Deerfield.
"Možemo ti zagorčati život.“
Reacher je odmahnuo glavom.
"Život mi je ionako već dovoljno gorak", reče. "Nema toga čime biste mi ga vi još više
otežali. Ali možete prestati s prijetnjama, svejedno. Jer ću čuvati vašu tajnu." "Hoćeš?“
Reacher je kimnuo. "Morat ću, zar ne? Jer će se u protivnom sve svaliti na Ritu Scimecu.
Ona je jedini živi svjedok. Na smrt će je izgnjaviti, tužitelji, policija, novine, televizija. Svaki
prljavi detalj, kako je silovana, kako je bila gola u kadi s bojom. To će je povrijediti. A ne želim
da se to dogodi.“
 Ponovno muk.
"Znači, vaša tajna je sigurna", rekao je Reacher. Blake je zurio u stol. Zatim je kimnuo.
"OK", rekao je. "Pristajem.“
"Ali motrit ćemo na tebe", rekao je Deerfield. "Uvijek. Nemoj to smetnuti s uma.“
Reacher se ponovno nasmiješio.
"Pa, potrudite se da vas ne uhvatim u tome", rekao je. "Jer biste se trebali sjetiti što se
dogodilo Petrosianu. Nemojte to smetnuti s uma, OK?“
Završilo je tako, neriješeno, na mrtvoj točki. Ništa više nije bilo rečeno. Reacher je
ustao, obišao stol i izašao iz sobe. Pronašao je dizalo i spustio se u prizemlje. Nitko ga nije
slijedio. Tamo su bila dvostruka vrata od rezbarene hrastovine i sa žicom ojačanim staklom.
Otvorio ih je i izašao na hladnoću nekakve mračne napuštene portlandske ulice, usred noći.
Stajao je na rubu pločnika, gledajući ni u što osobito.
"Hej, Reacheru", dozvala ga je Harperova.
Bila je iza njega, u sjeni potpornog stupa sa strane ulaza. Okrenuo se i ugledao sjaj njene
kose i bijelu traku tamo gdje joj je košulja izvirivala iz jakne.
"Hej ti", rekao je. "Jesi OK?“
Prišla mu je.
"Bit ću", rekla je. "Tražit ću premještaj. Možda upravo ovamo. Sviđa mi se." "Hoće li ti
dopustiti?“
Kimnula je. "Naravno da hoće. Neće dizati buku sve dok se razmatra o proračunu. To će
biti najtiša stvar koja se ikad dogodila.“
"Nije se nikad ništa niti dogodilo", rekao je on. "Na tome je ostalo, tamo gore.“
"Znači, sve je u redu s tobom i njima?" "U redu je, kao što je uvijek i bilo.“
"Stala bih iza tebe", rekla je. "Bez obzira na cijenu.“
Kimnuo je. "Znao sam da bi. Trebalo bi biti više osoba poput tebe." "Uzmi ovo", rekla je.
Držala je komad prozirnog papira. Bio je to vaučer, izdan u Quanticu.
"Dovest će te do New Yorka", rekla je. "A ti?" upitao je.
"Reći ću da sam ga izgubila. Poslat će mi novi." Prišla je korak bliže i poljubila ga u
obraz. Odmaknula se i počela se udaljavati. "Sretno", poviknula je. "I tebi", odvratio je on.
Pješačio je do zračne luke, dvadeset kilometara rubnim dijelom kolnika predviđenog za
automobile. Trebalo mu je tri sata. Zamijenio je FBIev vaučer za avionsku kartu i čekao još jedan
sat idući let. Prespavao je četiri sata u zrakoplovu i uz tri sata vremenske razlike sletio na La
Guardiju u jedan sat popodne.
Potrošio je zadnji novac što ga je imao na autobus do podzemne, i na podzemnu do
Manhattana. Iskrcao se na Canal Streetu i krenuo pješice prema jugu, do Wall Stretta. Bio je u
predvorju Jodiene zgrade nekoliko minuta nakon dva sata, nošen bezbrojnim radnicima koji su se
vraćali s ručka. Recepcija njezine tvrtke bilaje pusta. Nikog za pultom. Ušao je kroz otvorena
vrata i tumarao hodnikom omeđenom policama od hrastovine krcatim pravnim knjigama. S
njegove lijeve i desne strane bili su prazni uredi. Na stolovima su bili papiri i sakoi prebačeni
preko naslona stolica, ali nigdje ni žive duše.
Došao je do dvostrukih vrata i čuo užurbani razgovor s druge strane. Zveket stakla o
staklo. Smijeh. Povukao je desno krilo vrata i nahrupila je buka i vidio je konferencijsku salu
prepunu ljudi. Bili su u tamnim odijelima i snježno bijelim košuljama i naramenicama i svezanim
kravatama, i ozbiljnim tamnim haljinama i crnim najlonskim čarapama. Bio je tamo zid
zatamnjenih prozora i dugi stol prekriven teškim bijelim stolnjakom, prepun poredanih blještavih
čaša i stotina boca šampanjca. Dva barmena točila su zlatno pjenušavo vino što su hitrije mogla.
Ljudi su pili i nazdravljali i gledali u Jodie.
 Ona se kretala među ljudima poput magneta. Gdje god bi se pomaknula, ljudi bi joj prišli i
sjatili se oko nje. Neprestani izmjenjivi slijed malih ushićenih kružoka, uvijek s njom u središtu.
Okretala se lijevo i desno, smiješeći se, kuckajući se čašama, a potom se nasumice, poput kuglice
iz flipera, pomicala do novog kružoka. Ugledala ga je na vratima, u istom trenutku kad je i on
vidio svoj odraz na staklu što je pokrivalo Renoirov crtež na zidu. Bio je neobrijan i odjeven u
zgužvanu smeđežutu košulju, skorenu od zelenih mrlja. Ona je bila u novoj haljini od tisuću
dolara. Stotine se lica okrenulo s njenim i prostorijom je zavladao tajac. Na trenutak je oklijevala,
kao da donosi odluku. Zatim se počela probijati kroz gomilu i objesila ruke oko njegovog vrata,
sa čašom šampanjca i svime.
"Domjenak u čast partnerstva", kazao je. "Uspjela si.“
"Bome jesam", rekla je.
"Pa, čestitam, mala", rekao je. "I oprosti što kasnim.“
Povukla ga je u gomilu i ljudi su ih okružili. Rukovao se sa stotinom odvjetnika kako je to
nekoć znao s generalima stranih vojska. Držite se podalje od mene, i ja ću se držati podalje od
vas. Glavna zvjerka bio je muškarac u svojim šezdesetima, crven i siv u licu, sin jednog od imena
s mjedene ploče na recepciji. Odijelo mu je zacijelo koštalo više nego sva odjeća koju je Reacher
u životu nosio. No ozračje zabave pretpostavljalo je da nema napetosti u starčevom stavu.
Doimao se kao da bi bio ushićen da se rukuje i s portirom Jodiene zgrade.
"Ona je velika, velika zvijezda", rekao je. "I zahvalan sam što je prihvatila našu ponudu.“
"Najpametnija odvjetnica koju sam ikad upoznao", rekao je Reacher kroz buku. "Idete li i
vi s njom?“
"Idem li s njom kamo?“
"U London", rekao je stari. "Nije li vam objasnila? Prva dužnost novog partnera je
nekoliko godina voditi naš europski ured.“
Zatim se ona ponovno našla kraj njega, smiješeći se, odvlačeći ga. Gomila se okupljala u
male skupine i razgovor je s poslovnih pitanja prešao na tračanja ispotiha. Odvela ga je do
prozora. Pogled se prostirao na luku, s obje strane okruženu visokim zgradama. "Zvala sam FBI
centar", kazalaje. "Bila sam zabrinuta zbog tebe, a i tehnički sam još uvijek tvoja odvjetnica.
Razgovarala sam s ljudima iz Deerfieldovog ureda.“
"Kad?“
"Prije dva sata. Nisu mi ništa htjeli reći." "Nema se što ni za reći. Izravnali smo račune.“
Kimnula je. "Znači, doveo si ih do cilja, napokon." Zatim je zastala. "Hoće li te pozvati da
svjedočiš?" upitala je. "Hoće li biti suđenje?" Odmahnuo je glavom. "Nema suđenja.“
Kimnula je. "Samo sprovod, točno?“
Slegnuo je ramenima. "Nema žive rodbine. U tome i jest bila stvar." Ponovno je zastala,
kao da namjerava postaviti važno pitanje.
"Kako se ti osjećaš zbog svega?" upitala ga je. "Odgovor od jedne riječi." "Mirno", rekao
je.
"Bi li to ponovio? Pod istim okolnostima?" Sad je on zastao.
"Istim okolnostima?" rekao je. "Bez razmišljanja." "Moram poći raditi u London", rekla
je.
"Dvije godine.“
"Znam", rekao je on. "Rekao m i j e stari. Kad odlaziš?“
"Krajem mjeseca.“
"Ne želiš da pođem s tobom", rekao je.
"Bit ću strahovito zauzeta. To je mali ured s gomilom posla." "A i grad je civiliziran.“
Kimnula je. "Da, jest. Bi li želio poći?“
 "itave dvije godine?" rekao je. "Ne, ali možda bih te mogao posjećivati, s vremena na
vrijeme.“
Osmjehnula se, slabašno. "To bilo lijepo." On nije ništa rekao.
"Ovo je strašno", rekla je ona. "Petnaest godina ne mogu živjeti bez tebe, da bi sad otkrila
kako ne mogu živjeti s tobom.“
"Znam", rekao je on. "Ja sam tomu kriv.“
"Osjećaš li i ti tako?“
Pogledao ju je.
"Valjda osjećam", slagao je.
"Imamo vremena do kraja mjeseca", rekla je. Kimnuo je.
"Više nego što ima većina ljudi", rekao je on. "Možeš li uzeti slobodno popodne?" "Jasno
da mogu. Sada sam partner. Mogu činiti što god poželim." "Onda idemo." Ostavili su svoje
prazne čaše na prozorskoj dasci i počeli se probijati kroz grupice ljudi.
Svi su ih ispratili pogledom do vrata, a zatim se vratili svojim tihim naklapanjima.
KRAJ
Notes

1 Monster's (eng.) - čudovišno, ono koje pripada čudovištu.