NASANJKAO SAM SE

Uzeo sam sanjke. Nabio kapu na glavu. Obukao skijaško odijelo.

Navukao skijaške rukavice. Obukao čizme.
Izgledao sam kao robot. Pant, pant, pant!Jedva sam disao.
Izašao sam na ulicu. Nitko me nije prepoznao.
Odlučio sam se sanjkati u parku. U parku ims jedno umjetno
brdo. Zimi se pretvara u sanjkalište. Ima jedno umjetno jezero.
Zimi se pretvara u klizalište.
I ima jedna Sanja koja mi se vrlo sviđa. Ona kliže za čistu peticu.
Ja, međutim, mrzim snijeg. Pahuljice, snjegovići, led, niska
temperatura, crveni obrazi, šal oko vrata. Sve mi je to jezivo.
Brrrr. Brrrr. Čak mi je i Snjegulica totalno bezveze.
Ali Sanja mi nije bezveze. Zato ja glumim da volim zimske
radosti.
Maskirao sam se u pravog sportaša. Vučem sanjke za sobom.
Znojim se i uzdišem. Ponekad se i spustim niz brdo.
Onda sjednem i odmorim se. Gledam Sanju i njezine piruete. Vrti
mi se u glavi. Vrti mi se u srcu. Vrti mi se u želucu.
Nekada mislim da sam se zaljubio u Sanju. Puno mi se vrti u
mislima.
Možda sam se nasanjkao na Sanju? Ili me ona nasanjkala? Kako?
Nemam pojma. Kada? Ne znam.
Ali nasanjkan sam! Imam snove o tome kako ću jedan dan klizati
na klizazištu zajedno sa...
Ma što mi je, recite? Jesam li se razbolio? Ili nasanjkao? Do
daske?
Sanja Pilić