ZVJEZDANA MORA

Preveli s engleskoga

IRA WACHA-BILIČIĆ I DAMIR BILIČIĆ

Zagreb, 2017.
 Naslov izvornika

Sara Sheridan
ON STARLIT SEAS

Copyright © Sara Sheridan 2016

Copyright © za hrvatsko izdanje Ira Wacha-Biličić i Damir Biličić i

Znanje d.o.o. 2017. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije
se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja
nakladnika.
Ovu knjigu posvećujem brojnim ženama koje se bore za promjene. Sve
smo mi feministice.
 Oni koji posjećuju strane zemlje, ali se druže samo sa zemljacima,
mijenjaju podneblje, ali ne i običaje... vide nove meridijane, ali iste
ljude, i glave prazne poput džepova vraćaju se kući, tijela koje je
putovalo, ali uma koji se nije ni maknuo.
CHARLES CALEB COLTON:1 LACON

1 Engleski svećenik i spisatelj (1780-1832.) – prev.

 Prolog

Nadomak Valparaisa, u Čileu, 1823.

Maria Graham u zoru je stajala u salonu drvene kuće u kojoj je živjela

posljednjih godinu dana. Ispred kuće su se stabla ljuljala na povjetarcu
neuobičajenom za to doba godine, dok je nebo postajalo sve svjetlije. Rub
njezine sive putne haljine spustio se na drveni pod kad je čučnula, pogleda
uprtog u prazno ognjište. Voljela je tu prostoriju. Mnogi su govorili da je
ondje previše udaljena od grada, pogotovo za Engleskinju koja živi sama. No
onoga trenutka kad je bila ugledala to nisko zdanje, njegove cvijećem obrasle
zidove, znala je da je to upravo savršeno mjesto. Svoje je spise bila razasula
po udobnim naslonjačima i držala na hrpi pored kreveta. Za velikim je
stolom u blagovaonici jela i istovremeno proučavala zemljovid čileanskog
visočja izrađen na pergamentu od teleće kože, dok je na verandi znala
zadovoljno sjediti i promatrati nepregledno zelenilo posvuda uokolo. Osjetila
je, naravno, i potres. S perom u ruci proučila je nastalu štetu. Zabilježiti
podrhtavanje da bila je tek stvar trigonometrije.
Znala je što se govori u Valparaisu. To nije prirodno. Ta engleska
udovica čudna je biljka. No za to nije marila. Konzul joj je bio dodijavao
neprekidno joj nudeći da je pošalje kući. Želeći se pobrinuti da bude na
sigurnom. Njezina teta, uzvišena lady Dundas, u više joj je navrata pisala
pisma, tonom za koji se može reći tek da je bio mrzovoljan, od Marije je
zahtijevala da se vrati u London. Sad si udovica i tvoje je mjesto ovdje,
uporno je ponavljala. Žena ne može sama putovati, Maria. Svojom nas
sklonošću putovanjima iz zabave i užitka uistinu neopisivo silno sramotu.
Maria je potpalila vatru. Zrak je već bio gust zbog topline dana koji se tek
budio. Zapalila je smotani komad papira, sjela u naslonjač i stala promatrati
kako papir gori – dvadeset i dvije stranice njezina dnevnika koje su
jednostavno bile previše osobne naravi. Dokaz njezine tuge zbog Thomasove
smrti. Nepomično je piljila u debeli papir koji se svijao i nestajao u plamenu.
Zatim je u vatru bacila i pisma svoje tete, pa stala promatrati i njih.
S druge strane drvene kuće odjeknuo je zvuk otvaranja vrata. Maria je
razgrnula pepeo da se uvjeri da su svi ostaci neželjenih riječi nestali. Ustala
je, dlanom poravnala suknju kao da je možda izgužvana. U sobu je ušla
sluškinja – vrlo mlada djevojka iz obližnjeg sela. Koža joj je bila boje
đumbira, glatka i izdašna. Dobro se bila brinula za kuću i rasplakala se kad
joj je Maria rekla da odlazi. Sada se naklonila, spremna suočiti se s tim
posljednjim danom. »Kasnije će netko doći po to«, rekla je Maria i glavom
pokazala prema spakiranim škrinjama i kovčezima koji su u hodniku bili
složeni na visoku hrpu. Iz torbice je izvadila novčić i pružila joj ga.
Sluškinjine oči ponovno su se napunile suzama i činilo se da će iznova
zaplakati, no Maria nije čekala da to vidi.
U hodniku je namjestila šešir i uzela raskošne bijele ruže koje je bila
ubrala prije nego što je izišlo sunce, s bujnih grmova koji su preostali nakon
jednog od bivših stanara. »Doći će po ključ«, rekla je.
Maria je stigla kolima koja je unajmila od nekog konjušara u
Valparaisu. Njima su upravljala dvojica mladih časnika s broda Doris.
Tijekom putovanja iz Engleske godinu im je dana bila gotovo poput majke,
a Thomas poput oca. Ruže je sad stavila u bisage s jedne, a svoj dragocjeni
rukopis, Povijest Čilea – plod godine žalovanja koju je provela pišući – s
druge strane. Uzjahala je konja, u sedlo sjela postrance, i krenula stazom
kroz gustu šumu, dok je sluškinja ostala stajati u hladu na verandi, gledajući
kako odlazi. Djevojka je uzdignula ruku, pa joj je Maria odmahnula.
Već nakon nekoliko trenutaka kuća je nestala iz vidokruga, a Mariji,
koja je jahala ravnomjernim kasom, obrazi su porumenjeli od naleta toplog
proljetnog vjetra koji se probijao kroz grane. Zbog jahanja je gotovo ostala
bez daha. Putovanje uvijek najbolje ubrza kolanje krvi i nahrani duh. Maria
je bila rođena putnica i danas će krenuti na suprotnu stranu kontinenta,
odnosno oko njega. Stabla su bila tek nejasna zelena mrlja, na pojedinim
mjestima rjeđa, pa su otvarala pogled na obradive površine, tako da je,
spuštajući se s vrha brežuljka, nakratko uspjela uočiti i primamljivo more.
Odande je uspjela razabrati tek užurbanu, mahnitu luku s mnoštvom
mornara, jarbola i opute uz obalu. Nešto dalje ljeskalo se more. Jednim će
od tih brodova preploviti prvi dio putovanja, no prvo još nešto treba obaviti.
Kad se približila gradu, jato sitnih ptica uzletjelo je sa zidina utvrde.
Dok su letjele prema moru djelovale su poput dugačkog komada svile koji
leluja na povjetarcu. Nebo je iza njih bilo boje potočnica. Sunce je plamtjelo.
Približavajući se gotovo sprženome groblju na brežuljku, Maria se držala
rubnog područja. Zar je prošlo već godinu dana? Thomasovu pogrebu
nazočilo je nekoliko pripadnika britanske zajednice, kao i čitava posada
broda Doris. Dvojica mlađih časnika, obojica kadeti, jedanaestogodišnjaci,
tada su ridali. Sad joj se činilo da se sve to dogodilo tako davno i negdje
neizmjerno daleko.
Jedna se tanka bugenvilija bila proširila preko tri blijeda nadgrobna
kamena pored ulaza na groblje. I dalje uspuhana, i srca koje je ubrzano
lupalo, Maria je zavezala konja i izvadila divlje planinske ruže. Gurnula je
vrata u ogradi koja su zaškripala. Kapetan Thomas Graham, stajalo je
nadgrobnome kamenu njezina supruga. Još uvijek joj se činilo čudnim da ga
više nema. Prije puno godina, kad joj je u Bombaju umro otac, bila je
udaljena tisućama kilometara i vijesti su do nje stigle u jednome pismu,
tjednima kasnije. »Maria, ti si jedno čudnovato, usamljeno stvorenje«, korila
ju je teta, kao da je to što se djevojčica bila zaključala u sobu da plače za
ocem bilo sebično. »Svi smo mi uzrujani«, šmrcala je njezina teta Dundas,
iako se Maria sjećala da je večera održana, kao i toga kako se činilo da se
najveći dio tetine žalosti vrtio oko pronalaženja prikladne odjeće od crne
svile. Maria si, pak, nikad nije oprostila što nije bila u Bombaju kad se to
dogodilo. Ovog je puta Thomasa držala za ruku dok je s ovoga prelazio na
drugi svijet. Htjela je biti prisutna i odraditi svoj dio. Kad joj je suprug na
koncu ostao ležati posve nepomično, čučnula je pored njegova ležaja, dok se
posvuda oko nje čulo kako brod škripi i stenje, te je čitav sat, udubljena u
misli, ostala uz njegovo tijelo prije nego što je obavijestila prvog časnika.
Zbog ove je smrti trebala žalovati i sada je to i činila. Položila je cvjetove na
žutu zemlju i na trenutak zastala. Bilo je malo vjerojatno da će se ikad
ponovno zateći u Valparaisu. »Zbogom«, rekla je nepokolebljivo, pa se
okrenula i ostavila ga za sobom.
U gradu je Maria posjetila jedinu prijateljicu, gospođu Campbell,
Španjolku koja se udala za jednog od škotskih trgovaca iz Valparaisa. Onako
kako to samo žena umije, Rosa Campbell razumjela je Marijinu bol. Kod nje
je bilo održano bdijenje za Thomasa. Mariju nije bila pitala kad kani
napustiti Čile. Malo-pomalo, kad se Engleskinja oporavila, gospođa
Campbell došla joj je u posjet.
»Toliko ste ljubazni prema meni«, osmjehnula joj se Maria.
»Vaša sam obožavateljica«, odvratila je gospođa Campbell. »Pročitala
sam sve vaše knjige. Sve su to predivne dogodovštine, čovjek se osjeća gotovo
kao da je s vama putovao.«
Sluškinja je Mariju danas uvela unutra, gdje je bilo svježije.
Campbellovi su u vrtu bili posadili kozju krv. U sjenovitu je kuću dopirao
miris engleskog ljeta. Maria je zastala kraj pisaćeg stola od indijskog
satenskog drva, sretna što se maknula s vrućine. Premještala je težinu s
noge na nogu na podu pokrivenom keramičkim pločicama i uzela guščje pero
iz tintarnice gospođe Campbell. Na tom su stolu obično pripremali račune za
kućanstvo. Maria ni Thomasu niti ikome drugome nikada nije vodila
kućanstvo. Većina supruga pomorskih časnika uglavnom je ostajala kod
kuće, no ona je uvijek putovala, sa suprugom ih sama. On se brinuo za
britanske interese, a ona je pisala o mjestima koja su posjetili. Uza zvuk
satenskih cipela koje odjekuju po pločicama, u sobu je ušla Rosa Campbell.
»Gospođo Graham«. Rosa je zagrlila prijateljicu. »Danas?« upitala je.
Maria je kimnula. Žene su sjele.
 »Čaj«, rekla je Rosa, kao da je to nešto najobičnije, a ne ponuda. Bila je
preuzela običaje zemlje iz koje je potekao njezin suprug.
Tek što je sluškinja odaslana da donese čajnik, na vratima se začulo
kucanje, a djevojka se vratila u sobu s posjetnicom britanskog konzula.
Maria je glasno uzdahnula. Rosa je slegnula ramenima. Valparaiso je malen
grad.
Dok je ulazio, konzul je djelovao samozadovoljno. Već je mjesecima
priželjkivao da Maria ode i sad će konačno biti po njegovom. Muškarac se
naklonio. »Hoćete li mi, gospođo, učiniti čast i dopustiti da vam konačno
organiziram povratak kući?« Bez oklijevanja na službeni dio.
Rosa se službeno naklonila, savijajući koljeno, no Maria je samo
kimnula. Pravila se da je šokirana. »Zašto, gospodine, što vas je navelo na
pomisao da odlazim kući? U London, mislite?«
Konzul nije mogao vjerovati. »Pa napustili ste svoj posjed, gospođo
Graham. Spakirali stvari.«
Novosti se tako brzo šire. Sluškinja se vratila noseći pladanj s čajnikom.
Porculanske su šalice zazvečale kad ga je spustila na stol.
»Danas je godišnjica smrti moga supruga«, rekla je Maria. Bila je to
dramatična izjava, no činila se baš prikladnom za tu situaciju. »I ja doista
odlazim«, uvjerila ga je. »Iako ne u London.«
Rosa je uzela čajnik i počela ulijevati čaj. U ovome je silno uživala, iako
to ničim nije pokazala. Konzul je bio posve izgubljen, a Maria, po njezinu
mišljenju, upravo fantastična.
»Ta molim vas, gospođo Graham, kamo se kanite uputiti? Za ženu nije
ni sigurno, ni dolično...« zaustio je ovaj.
Maria je podigla ruku u rukavici. »Brazil, gospodine. Gospodin Murray
naručio je od mene da napišem knjigu o Brazilu.«
To nije bilo posve točno. Maria je to predložila Johnu Murrayju. Nije još
bila spremna poći kući.
Činilo se da konzul nije siguran kako primiti tu novost. Gospođa
Graham bila mu je trn u oku. Bio je odgovoran za tu samotnu Britanku. U
Brazilu barem neće biti u njegovoj nadležnosti.
»Jeste li već bili u Brazilu? Poznajete li ga?«
»Ne, nikako, gospodine. Ali imam zemljovide. Svoje karte. U tome je čar
svega, zar ne shvaćate?«
»Napisat ću preporuku«, rekao je on.
 Maria je još jednom lagano kimnula. John Murray već ju je bio opskrbio
s nekoliko takvih pisama, no bilo bi nepristojno odbiti. »Hvala vam«, rekla
je.
Konzul je bacio pogled na pladanj s čajem i ustao. »Posao zove«, rekao
je. »Samo sam vas htio sigurno ispratiti, gospođo Graham«.
»Ljubazno od vas.«
Kad su se vrata za njim zatvorila, žene su trenutak pričekale, a onda ih
je obuzeo val smijeha.
»Nadmena budala«, neuobičajeno je odvažno rekla Rosa.
Maria je uzela šalicu i otpila gutljaj čaja. »Vjerojatno si ne može pomoći,
pretpostavljam«, rekla je blagonaklono, više nego što je zapravo mislila. Bilo
je dobro što su ga uspjele otpraviti. A i nije lagala. Murray, uostalom, doista
očekuje njezin rukopis.
 1

Daleko istočnije, London

Klub Old Street Bridge zauzimao je dvije sumorne prostorije na prvome katu
malene kuće nasuprot gostionice Rose. Čistila ih je i za njih se brinula Betty
Wylle, vlasnica gostionice Rose. Kao prava odstajala ovčetina prerušena u
svježu janjetinu, gospođa Wylle svaki bi mjesec na kamenoj polici iznad
kamina ostavila uredno presavijeni račun, koji bi odmah bio podmiren
gotovinom.
Klub je odisao dojmom postojanosti i autoriteta. Sobe su se dičile drvom
obloženim zidovima, kožnatim naslonjačima, a u klubu se nalazio i raskošan
pusteni kartaški stol. Zrak je bio težak od ustajalog dima kasnonoćnih cigara
uz koje su se ugledni članovi opuštali tijekom posljednjih nekoliko partija
karata te večeri. Ondje se nalazila i kanta puna praznih ljuštura oštriga, a
pokoja nemarno odbačena kožna rukavica ili svileni šal kakvog gospodina
ukazivala je na jedan drugi dio grada, zapadnije od tog mjesta, gdje je život
bio darežljiviji i gdje su se ostavljale napojnice. Gospođa Wylle nadala se da
će jednog dana živjeti ondje, ili barem negdje u blizini.
Klub je bio diskretan i za njegovo se postojanje općenito nije znalo.
Izvana je nalikovao brojnim drugim građevinama u trošnim uličicama
podalje od glavne ulice. Na oronulim vratima nije bilo pločice s nazivom koja
bi svijetu ukazala na ovo utočište za gospodu. Kapci na trima prljavim
prozorima bili su odlučno zatvoreni i zaštićeni željeznim šipkama. Onih dana
kad bi gospođa Wylle prošla prljavim prilazom i kad bi upotrijebila svoj
ključ, bilo je očito da je klub čitavu noć bio prazan. A katkad bi ondje naišla
na hrpe razbacanih karata i praznih boca porta. Navike članova nije bilo
moguće predvidjeti. No, u taj svoj klub nikad nisu dovodili žene – niti jednu
jedinu jeftino našminkanu uličarku iz obližnjeg Shoreditcha, čak ni koju od
onih ponešto zgodnijih kurvi koje su jedva preživljavale na rubovima ulice
Mile End. Niti je tu bilo kavgi, osim što su jednom bili slomili stolicu.
»Lako zarađen novac«, često bi sebi u bradu promumljala gospođa
Wylle, budući da klub Old Street Bridge nikad nikom živome nije
spomenula. Njezina svekrva, Stara Gospođa Wylle, u to ju je osobito pomno
uputila. Starica se bila povukla u neko mjesto na obali Kenta i vođenje
gostionice Rose prepustila svome sinu i njegovoj obitelji. Prije nego što je
otišla, Stara Gospođa Wylle bila im je zaboravila priopćiti koliko dugo klub
Old Bridge Street već djeluje, no činio se već poput kakve drevne institucije
– nalik na nešto što je jednostavno tu, poput dvorca Hampton koji se nalazi
uzvodno ili velebne palače u Whitehallu. A sadašnja gospoda Wylle, kao i
njezine prethodnice, jednostavno nisu pitale za razloge.
Vani je vladalo svježe proljetno poslijepodne i bilo je prerano da gospoda
već počnu zauzimati mjesta oko stola, kad je neki visoki momak, ne stariji
od dvadeset pet godina, skrenuo s užurbane glavne ulice. Will Simmons
prešao je dugačak put – stigao je na pretrpanu kočiju iz Falmoutha i trideset
šest sati njome se vozio dok mu se prtljaga klimala na krovu. Kad je stigao
u London, posljednjih je nekoliko kilometara prehodao. Prošao je pored
poveće skupine dječaka koji su prodavali novine i bučno oglašavali svoju
robu, no nije obratio pozornost na naslove koji su izvještavali o iznenadnom
ustanku u dalekom Brazilu. Will nikad nije naučio čitati i što se njega ticalo,
zbivanja u drugim zemljama bila su nebitna. Ništa ne sluteći, nastavio je
prema ulici Mallow.
Stigavši pred vrata kluba, momak je opipao nož. Zatim je, iz unutarnje
strane šešira izvukavši ključ, nestao za vratima. Tračci dnevne svjetlosti
dopirali su kroz ključanicu dok se rasklimanim stubama uspinjao prema
prostoriji koja se prostirala čitavim prvim katom. Kad je ušao, svijeće su
zatreperile u trenutku kad se, kao da čitav tjedan nije jeo, bacio na kruh i
sir koji su se nalazili na stolu od hrastovine. Strašio je čašu porta i natočio
još jednu, ovaj put temeljito upijajući aromu portugalskog vina.
Zbog zvuka otvaranja uličnih vrata poskočio je i uzeo nož. Začuo je
korake kako se uspinju, dok je u kaminu treperio jantarnožuti plamen koji
je prostoriju ispunjavao prigušenim svjetlom. Simmons je duboko udahnuo i
zatim se opustio kad se na vratima pojavio jedan omanji, punašniji i stariji
čovjek. Govorio je škotskim naglaskom.
»Isuse. Je li s tobom sve u redu, Wille?«
Simmons je kimnuo. »Samo sam prljav«. Nasmiješio se. Glas mu je bio
tih, izgovor grlen i zgusnut poput močvarnog tla na kojem ga je majčina
obitelj podigla – pravi momak iz Essexa.
»Imaš ga?« upitao je čovjek.
Will je posegnuo u unutarnji džep i izvadio pravokutni zamotuljak
veličine oveće opeke, umotan u laneno platno. Nije bio radoznao. U poslu
kojim se bavi postojala je vrlo velika vjerojatnost da se oni koji previše guraju
nos kamo ne treba presele na dragi svijet. No ipak je bio zavirio, te je
zaključio da je ipak najbolje uopće se ne pitati zašto je grumen čokolade
vrijedan tolike strke. Ako gospoda tu stvar žele brodom prenijeti iz Amerike
i platiti mu da je svojeručno donese u London, onda je to svakako i njihovo
pravo. Ugledni ljudi znaju voditi posao; on o tome ne mora voditi računa
umjesto njih. Zamotuljak je položio na stol do sira.
»Evo ga.«
Čovjek je čvrsti štap od ebanovine promišljeno odložio pored jedne od
stolica. Na vrhu štapa nalazila se mala srebrna lisičja glava, jedva
primjerna, ali i vrlo otmjena. Podignuo je onaj zamotuljak i okrenuo ga. Oči
su mu zablistale.
»Odlično. Izvrsno si to obavio, momče.«
»Bojim se da ima i loših vijesti, gospodine.«
»Je li bilo puno otpora?« upitao je čovjek uzdahnuvši.
Will je odmahnuo glavom i izvukao nož, a sam pogled na njega ponudio
je odgovor na postavljeno pitanje – oštrica je bila umrljana sasušenom
krvlju.
»Kanio ga je ukrasti. Jebeni lopov«.
»Zašto to rade? Sasvim im pristojno plaćamo.«
Will nije odgovorio. Nije bilo potrebe. Nije se ustručavao kad je trebalo
ubiti kapetane koje je angažirao klub Old Street Bridge u slučaju kada se
nisu držali pogodbe. Do sada su se dvojica pretjerano polakomila – jedan
prošle godine i jedan prije tek nekoliko dana. Will je obojicu nasmrt izbo
nožem, bez imalo grižnje savjesti.
»Treba nam netko pouzdan«. Obojica su zašutjela. »Neki nitkov u kojeg
možemo imati povjerenja.«
»Netko poput mene?« zasmijuljio se Will.
Gospodin se nasmiješio. Kutovi blijedoplavih očiju naborali su mu se.
Nisu ga bez razloga zvali Šarmantnim Charliejem Grantom. Upalio je
svijeću, koja je osvijetlila njegovo besprijekorno odabrano odijelo i obilje
pjegica za koje je bio čvrsto uvjeren da zahvaljujući njima djeluje mladoliko,
unatoč brojnim sjedinama koje su se malo-pomalo pojavljivale u
blijedocrvenkastoj kosi.
»Dragi moj dječače...« Glas mu je zamro. »Ne možemo neprekidno jednog
kapetana zamjenjivati drugim.«
»U Londonu ne nedostaje kapetana. Malo ću se raspitati«, rekao je Will
nehajno.
Charlie Grant odmahnuo je glavom. »Mislim«, rekao je, »da smo upravo
u tome griješili. Vrlo si učinkovit po pitanju rješavanja naših problema, no
nema smisla neprekidno činiti isto i neprekidno biti u istoj nevolji. Nešto
moramo promijeniti.«
Prije nego što je Grant uspio još nešto o tome reći, razgovor im je
prekinulo lupanje po ulaznim vratima. Pogledali su se i Will je posegnuo za
nožem. Grant je uzeo štap i ustao, djelujući nonšalantno, ali i spremno,
ukaže li se potreba za borbom. Stao je pred stol kako se s vrata ne bi odmah
vidjelo što je na njemu. Gospoda koja su ušla bila su vrlo dotjerana.
»Fisheru.« Grant je kimnuo, opuštajući se. »Haywarde. Uranili ste.«
»Ali stižemo nakon tebe«, naglasio je Fisher.
Hayward se poslužio vatrom iz kamina i stao otpuhivati dim iz debele
cigaru. »Gospodine Simmons«, rekao je. »Vi ste nam donijeli pošiljku?«
Simmons je kimnuo.
»Dobro«, nastavio je Hayward uglađeno dok se smještao u naslonjač.
»Piće?« ponudio je, odrješitim glasom pripadnika više klase.
»Ne treba, hvala.«
Grant je zauzeo mjesto u sredini. »Dakle, Will drži da nam treba novi
kapetan. Ponovno je došlo do uobičajenih poteškoća.«
»Da, gospodine. Malo ću se raspitati po Greemvichu.«
Muškarci su malo premjestili, a Will je osjetio da atmosfera u sobi pod
površinom već podrhtava. Shvatio je da su o tome već bili raspravljali.
»Stvar je u tome, Simmonse, da si ti dobar čovjek«. Hayward je Willu
pružio čašu, iako je ovaj već bio odbio piće.
»Sviđao nam se tvoj otac«, nastavio je Fisher skladno kao da misao
nastavlja isti čovjek, »a sviđaš nam se i ti.«
Simmons se pomaknuo. Oklijevao je prije nego što će otpiti gutljaj.
Općenito je klub Old Bridge Street bio vrlo praktična i razumna organizacija
i Will se čuvao pohvala. Iz iskustva je znao da je, planiraš li ubiti čovjeka,
stvar jednostavnija ako on to ne očekuje.
Charlie Grant položio je ruku na Simmonsovo rame. Nasmijao se.
»Nismo tebi za vratom, čovječe. Bože, nikako. Zapravo,« nastavio je, »imamo
jedan prijedlog. Nudimo ti, moglo bi se reći, promaknuće.«
Simmons se nadao da ga ne kane poslati na sjever. Nikad nije bio u
Škotskoj, ali je znao da gospoda i ondje imaju posla. Obalni gradovi na istoku
Škotske bili su na jednakom glasu kao i oni u Cornwallu kad je trebalo
pomoći gospodi da izbjegnu Carinsku i poreznu službu Njegova Veličanstva.
Sam Bog zna kolikim su se takvim poslovima ti ljudi bavili. Bio je čuo glasine
o talijanskim vinima i blagu iz Indije. Jednom pravom engleskom gospodinu
kojeg su krasili i ideje i bogatstvo čitav je svijet ležao nadohvat ruke.
»Kamo želite da odem?« upitao je momak.
»Širimo se«, odgovorio je Fisher. »Zašto bismo, kao do sada, tim
kapetanima dopuštali da doznaju da su te pošiljke toliko vrijedne? Nema
potrebe da itko sazna za ta naša...« Zastao je. Čak i kad su bili sami, članovi
kluba Old Street Bridge bili su uobičajeno oprezni. »Mala blaga. Kapetani
su zbog toga na oprezu. Prirodno je da se čude, a zbog čuđenja ljudi postaju
pohlepni. I to je izvor naših skorašnjih problema – sve to čuđenje. Mi smo im
samo dodatni prihod koji mogu pokupiti, ili tako barem misle. Stoga smo
odlučili financirati čitavo putovanje. Tako će svi manje sumnjati.«
Simmons nije mogao vjerovati. Svakih šest mjeseci stigla bi im jedna
pošiljka – kako kane osigurati dovoljno takve robe da financijski opravdaju
čitav brod, i zbog čega je, uopće, ta čokolada toliko vraški posebna? Charlie
Grant očito je uživao proučavajući izraz na mladićevu licu.
»Unajmit ćemo brod da dopremimo zrna. Kakaovca. To je kompatibilan
tovar i ne bi trebao izazvati previše sumnje. Tržište čokolade u Londonu
raste. Dvije nove tvornice ove godine, a da ne spominjemo ljekarnike koji
njome trguju. Tovar pristojnih sjemenki kakaovca vrijedi više od tovara
alkohola i postoji manja vjerojatnost da će ih netko poželjeti ukrasti. Brod
ćemo usmjeriti u Cornwall, baš kao što činimo i s ostalom našom robom. Ti
ćeš robu odnijeti u grad, pa ćemo je prodati uz zaradu, i to poštenu zaradu –
dovoljnu da potplatimo i kapetana.« Zastao je da njegove riječi ostave jači
dojam. »Sa zamotuljkom će, naravno, biti drukčije. Ti ćeš nam ga donijeti i
to ostaje strogo među nama. Kapetan o tome ništa neće znati.«
»Ja ću ga donijeti?«
»Tako je.«
»Želite da ja...« Simmons je zastao kad je počeo shvaćati kolika je težina
onoga što mu gospoda upravo predlažu. Nikad nije izišao iz britanskih voda,
osim što je jednom nakratko bio u Irskoj. Will nije bio stvoren za plovidbu.
Na putu iz jedne u drugu luku ispuštao je dušu povraćajući. Zapravo je još
mjesecima nakon putovanja imao noćne more u kojima se ploveći sve više
udaljavao od obale, pa bi se svaki put na svome ležaju budio obuzet panikom.
Grant gotovo da nije trepnuo. »Tako je. Brazil. Preuzet ćeš paket od
osobe s kojom smo u vezi i unajmiti brod za povratak kući. Trebamo
kapetana koji je nitkov, ali ne i nepouzdani lupež. Takvog moraš pronaći.«
»Ne možemo više toliko ubijati, mladiću moj«, rekao je Fisher vrlo jasno,
kao da raspravlja o upravljanju zalihama ribe na svome imanju. »Prije ili
kasnije će te uloviti, Wille, bez obzira na to koliko si dobar. A stvari postaju
sve zamršenije. Sigurno si u novome pristaništu već primijetio letke na
kojima piše da nude nagrade za informacije. Ne želimo te vidjeti obješenog.
To nikome neće pomoći.«
Charlie Grant nastavio je ponešto obzirnije. »Na ovaj način ulaziš u
posao. To ti je korak naprijed – tvom bi se ocu to sigurno svidjelo, nije li
tako?«
Simmons je slegnuo ramenima. Njegov je otac bio umro prije tri godine
i bio je, još od svoje jedanaeste godine, krijumčar. Čitavog je života osjećao
silno poštovanje spram vještine izbjegavanja trošarina. »Oni možda imaju
novac, no mi posjedujemo vještine«, često je govorio. Klub Old Street Bridge,
međutim, nije bio svjestan revolucionarnih pogleda gospodina Simmonsa
starijeg.
Charlie Grant je nastavio. »Kapetan neće imati razloga za sumnju, pa
ćeš tako biti pošteđen potrebe da primijeniš neospornu vještinu baratanja
nožem. Teret će ploviti pod tvojim imenom.
Utrostruči nam novac, u zaradu uključi i kapetana, a ostatak je tvoj. Po
mojim izračunima, zaradit ćeš pristojan iznos, više nego što je vrijedio sav
trud, a nećeš morati uložiti ni novčića. Usto ćemo ti platiti i uobičajenu
naknadu kad nam dostaviš ono što zapravo želimo. Ako upali, umjesto
jednog bloka čokolade možda ćemo moći dopremiti i njih pet-šest. Sve do
sada ruta nije bila dovoljno pouzdana da opravdamo rizik, no ti to, Wille,
možeš promijeniti.«
Simmons je problijedio. Bila je to velikodušna ponuda. »Ali ja ne znam
ploviti«, promucao je.
Charlie Grant još je jednom momku napunio čašu i upotrijebio
najšarmantniji osmijeh. »Pa to nema nikakve veze, dragi moj mladiću. Drugi
će upravljati brodom. Ti samo trebaš sjediti na palubi.«
Hayward je iz džepa izvadio malu kožnu kesu. Zazveckala je kad ju je
Simmonsu spustio ravno na dlan.
»I ne smije biti tragova koji bi mogli dovesti do nas«, rekao je Fisher
prijetećim glasom. »U to moraš biti posve siguran«. Krijumčarenje je,
uostalom, zločin koji se plaća smrću. »Podupirat ćemo te u svemu, no ako
nas izdaš...«
»Molim vas, molim vas, gospodo«, uskočio je Charlie Grant. »Već neko
vrijeme radimo s Willom. Zna kako to ide. Nikad nas ne bi iznevjerio, zar ne,
Wille? A Brazil, sretnice jedan – ljepotice iz Rio Grande do Nortea s očima
nalik na srnine. Tamnopute krasotice iz São Luisa... Natal je raj za mladiće.«
Gospoda su se nasmijala.
 »Svidjet će ti se, doista to mislim«. Hayward se nasmiješio.
Simmons je osjetio navalu bijesa. Oči su mu sijevnule. »A što ako ja to
ne želim?« rekao je.
To je isti tren zbunilo gospodu. Charlie Grant okrenuo se da uzme još
porta, dok se Hayward promeškoljio u naslonjaču. Simmons nije primijetio
Fishera, koji mu se poput munje prikrao s leđa. Mladićeva reakcija
jednostavno nije bila dovoljno brza kad mu je Fisher oko vrata obavio
svijetlocrveni svileni konopac. Dok se Simmons pokušavao osloboditi stiska,
Charlie Grant djelovao je uzrujano. Hayward je piljio u vatru. Willovo je lice
već postalo ljubičasto kad se konačno uspio dočepati svog noža, no sve je bilo
uzalud. Grant ga je lakonski razoružao iz daljine, nemilosrdno ga
elegantnim štapom lupivši po ruci, udarcem od kojeg pucaju kosti. Will je
htio vrisnuti, no glas mu se izgubio u krkljanju. A onda ga je, baš kad je
mladić pomislio da je gotov, Fisher oslobodio i Will se srušio na tanke daske,
pokušavajući doći do daha i očekujući da će ga jedan od njih trojice dokrajčiti.
Gospoda su se, međutim, posve smireno vratila na mjesto, kao da se ništa
nije dogodilo.
Fisher je zapalio cigaru. »Klub Old Street Bridge ne trpi rasprave o
takvim stvarima«, rekao je.
Charlie Grant pružio je Simmonsu ruku, pomažući mu da ustane.
»Uistinu, mladiću moj, mi znamo što je najbolje.«
Simmons je bijesno pokušavao doći do daha. Ruka ga je luđački boljela.
Znao je da su gospoda opaka. U njihovu poslu ne možeš steći takav položaj,
a da pritom ne proliješ poveću količinu krvi. Srce mu se spustilo u pete kad
se zdravom rukom uhvatio za vrat. Bit će da je to taj osjećaj, pomislio je, kad
se netko ljulja s vješala. Barem je mogao biti siguran da će ovi ljudi održati
riječ kad je u pitanju novac. Možda i jesu opasni stari nitkovi, no dobro
plaćaju. Charlie Grant u ruci je okrenuo Simmonsov nož. To bi tek bila prava
ironija, palo je Willu na pamet, da me probode mojim vlastitim nožem.
»Pokušat ću«, uspio je izustiti.
Grant je kimnuo. »U redu. Već si radio s Pearsonom, zar ne? Bilo bi već
i vrijeme da momku damo više odgovornosti. On će preuzeti tvoje trenutno
mjesto.«
Simmons je nevoljko kimnuo. Samu Pearsonu bilo je skoro devetnaest
godina. Imao je izduženo tijelo i bio crvenokos, te se nije ustručavao riskirati,
pa će zacijelo uživati u tom promaknuću. Sasvim se solidno bori i dovoljno je
prepreden za taj posao, dok je njegov razvučeni zapadnjački naglasak posve
u suprotnosti s britkim umom, apsolutnom odanošću i žestokom naravi.
Osim toga, izlazi s nekom djevojkom iz Budock Watera. Kani li se njome
oženiti, dodatni će mu izvor prihoda posve sigurno dobro doći.
 »Razgovarat ću s njime.« Dok je ustajao nervoznim je prstima prošao
kroz plavu kosu, usput u džep uguravši novac. »Kad ga malo bolje ispitam,
pokazat ću mu tajne zanata – one koje mu još nisu poznate. Kako se to radi
s ove strane.«
»Reci Pearsonu da idući tjedan navrati«, rekao je Fisher, kao da ih
upravo poziva na večeru.
Will je gospodu ošamućeno pozdravio, pa je oteturao prema vratima.
»Evo«, rekao je Grant i pružio mu nož. »Vani je opasno«.
Muškarci su progovorili tek kad su na ulici začuli mladićev postojani
korak. Hayward je zapalio cigaru.
»Doista... Ljepotice očiju nalik na srnine«, rekao je i pogledao Granta.
»Tamnopute krasotice...«
»Morao sam momka nekako ohrabriti«, slegnuo je Grant ramenima.
»Da, svakako. Samo sam razmišljao o svojoj supruzi.«
»Nevolje, prijatelju stari?«
»Misli da imam ljubavnicu. Kaže da sam toliko zamišljen da ne može ni
zamisliti s čime bi to još moglo imati veze. Po prirodi je ljubomorna.«
Fisher se kratko nasmijao. To je zazvučalo kao da je pucnuo bičem.
»Dragi moj momče«, rekao je, »ja sam, pak, uvjeren da gospođa Fisher s
olakšanjem odahne kad se ja negdje drugdje počnem ljubakati. Osim toga,
bolje je da gospođe sumnjaju u to nego da otkriju istinu. Sirota žena bez
sumnje misli da sve one njezine slavne haljine podmiruješ prihodima od
zemlje i uz malo sreće na utrkama. Kupi nakit – to uvijek svima savjetujem.
Zahvaljujući obilju nakita, gospođa Fisher godinama je bila sretna. Indijski
rubini su najnovija moda. Ja bih joj na tvome mjestu potražio kakvu zgodnu
ogrlicu«, rekao je i jarkocrveno uže spremio u džep.
Charlie Grant je ustao. Osjećao je nelagodu kad bi se poveo razgovor o
suprotnome spolu. Imao je druge sklonosti, no u njima nije uživao. Njegov je
privatni život bio zatvorena ladica čiji je sadržaj i njemu samome bio
nepoznanica.
»Vrijeme je da krenemo«, izjavio je. »Drago mi je da momka nismo
morali ubiti. Prirastao mi je srcu. Fisheru, hoćeš li ti?« Dodao mu je paket.
»Ostavi ga meni. Imam kupca.«
»I šalicu čokolade za doručak, gospodo«, primetnuo je Hayward
prepredeno, uvijek spreman na šalu.
»Pretpostavljam da će se Simmons opametiti«, razmišljao je Fisher.
 Charlie Grant proučio je srebrnu glavu na svome štapu, da vidi je li
oštećena. Samo su se jednom dosad riješili dostavljača. To baš nije bio
ugodan dio posla. Pa ipak, mreža kluba Old Street Bridge, pošteno plaćenih
doušnika i veza, značila je da su općenito postizali što su htjeli. Nije bilo
teorije da im Simmons umakne, pogotovo ako nije spreman ukrcati se na
brod, a čak i tada je samo trebalo uzbuniti određene ljude, ponuditi nagradu
i čekati. Klub Old Street Bridge uživao je u luksuzu dugoročne perspektive.
Bio je institucija treće generacije.
Fisher je slegnuo ramenima. »S njime će sve biti u redu. Možda mu se
takav život čak i svidi. Sasvim će mu se sigurno svidjeti dodatni prihodi.
Ponekad takve momke jednostavno treba uzeti za ruku.«
Ostali su kimnuli i posegnuli svaki za svojim šeširom. Fisher je po
kartaškome stolu razbacao snop karata. Grant je nekoliko listića za
ispisivanje rezultata bacio na pod. Zatim su, ostavivši upaljene svijeće i
vatru, izišli iz zagušljive atmosfere ureda i kao i obično se kroz, poput igle
oštar zimski zrak uputili natrag u sigurnost svojih prozračnih spavaonica u
West Endu.
 2

Unutrašnjost Brazila

Maria je čekala među bujnim raslinjem. Jedna od mula bila je zapela u blatu.
Muškarci su je već gotovo sat vremena pokušavali osloboditi. Sirota životinja
utonula je gotovo do slabina i bila već posve iscrpljena; vrat joj je bio obliven
tamnim, ljepljivim znojem, a oči užasnuto sijevale. Maria je šmrcnula.
Prašuma je mirisala po zemlji, biljkama i davno uginulim životinjama.
Prošlog je mjeseca u tim nizinama bilo poplava, no voda se povukla i za
sobom ostavila tek velike tamne lokve između kojih su muškarci sad krčili
natopljeni put kroz šikaru. Sama je težina zraka prigušivala zvukove. Pluća
im je pritiskao poput natopljenog flanela, plimnog vala vrućine koji je
prekidalo tek gusto zeleno lišće prepuno otrova. Onog trena kad bi čovjek
ušao u takvo područje, sve što bi ponio sa sobom počelo bi truliti. Ipak, i
unatoč napornome terenu, Maria je morala priznati da prašuma ima neku
neobičnu, neodoljivo snažnu ljepotu koja kao da promiče Coutu, otresitome,
tamnookom diplomatu kojeg su bili poslali da je prati.
Brazil je bio neusporedivo kompliciraniji nego što je očekivala, a da se i
ne spominje putovanje onamo – bio je to pravi kaos plovidbi brodovima
plitkoga dna širokim, blatnjavim rijekama, te povorka prašnjavih konja koji
prelaze sparušenu pustoš. Tek što je stigla, započeo je ustanak nacionalista,
pa je zemlja utonula u žestoki građanski rat. Tijekom prevrata, visoko
društvo Rija gospođi je Graham poželjelo dobrodošlicu, te je vrlo brzo bila
predstavljena i carici. Njezino je Veličanstvo bilo otmjena i inteligentna žena
koja se zanimala za botaniku. Već joj je bila poznata Marijina knjiga o Indiji,
pa je Engleskinju odmah zamolila da postane privatnom učiteljicom njezinoj
kćeri, Mariji da Gloriji, kraljevskoj princezi. Prijestolonasljednica je tek bila
izišla iz pelena. Carica je pomno birala riječi. Bilo je to, uostalom,
prijateljstvo nastalo nakon tek nekoliko tjedana poznanstva. Ipak, svidio joj
izgled te pouzdane Engleskinje besprijekornih manira, a trebala joj je i
pomoć.
»Dama poput vas podarit će mojoj kćeri suzdržaniji pogled na svijet.
Želim da vidi razne stvari. Želim da bude obrazovana, gospođo Graham.«
Čak ni za žene iz kraljevske obitelji obrazovanje, osim učenja glazbe i
slikarstva, nije se samo tako podrazumijevalo.
 Maria je kimnula. »Naravno«, rekla je. »Shvaćam.«
Dvor nije bio oduševljen caričinim odabirom. Naposljetku, bila je to
strankinja, koliko je god Engleska bila saveznica. No carica nije obraćala
pažnju na negodovanje i gospođa Graham ubrzo je od srca zavoljela malu
princezu – bucmastu, nasmijanu djevojčicu koja je prve riječi bila izgovorila
na engleskome. Igrale su se skrivača u kraljevskim vrtovima i Maria je
princezu počela podučavati botanici, tako što bi joj splela vjenčiće od
tratinčica kojima bi joj potom ukrasila krevetac. Na poprilično oduševljenje
njezine majke, Maria je djevojčicu naučila i da izgovara latinski naziv tih
zgodnih cvjetova: Bellisperennis.
»Postoji dvorski bonton i protokol, naravno«, rekla je Maria carici, »i
valja ga poštovati, no bilo bi mi silno žao da princeza izgubi te prve godine.
Sretno djetinjstvo već je samo po sebi svojevrsno obrazovanje.«
Upravo je takvo obrazovanje Mariji nedostajalo tijekom djetinjstva.
Mlada Maria Dundas vrlo je rano oduzeta majci. Gospođu Dundas obitelj je
držala nepodobnom, ili bar nedovoljno aristokratskoga porijekla, da
preuzme odgovornost odgajanja idućeg naraštaja. Bila je nepouzdana. Maria
se sjećala svađa, ili onoga što je od njih uspjela čuti. Brak je bio sklopljen iz
ljubavi, a kad se ljubav kapetana Dundasa ugasila, otplovio je u Bombaj, a
kćer na brigu povjerio svojoj arogantnoj šogorici, lady Dundas. Ova se
prikazala nenadmašivom skrbnicom. Neugodnom i proračunatom. Kad su
Mariji bile dvadeset tri godine i kad je konačno postala dovoljno starom,
pridružila se ocu u Indiji. Sve otada neprekidno je putovala.
Carica je zagrlila upravo imenovanu guvernantu i nasmiješila se. »Moja
je kći u rukama koje su kako sigurne, tako i mudre. Molila sam Boga da mi
pošalje neku uzornu ženu. Dobru ženu. I sad mi je odgovorio.«
Nakon nekog vremena, gospođi Graham dopustili su da se vrati u
London da kupi knjige i potrebne stvari za novu dužnost. Djevojčicu je na
rastanku izljubila kao da joj je kakva rođakinja ili nećakinja. Kako nije
imala vlastite djece, odmah se s njome čvrsto povezala. Maria joj je na
globusu u učionici pokazala gdje se nalazi Engleska, a djevojčica ga je
bucmastim prstićima zavrtjela. Maria je djevojčici objasnila da će najteži dio
putovanja biti prelazak Atlantika. »Ovog dijela, ovog plavog«, rekla je i
pokazala ga na globusu. »Plavo«, izustila je mala princeza. Azul. Celeste.
Ovako prekrivenoj blatom i na sparnome zraku koji ju je pritiskao, sad
joj se činilo da je taj razgovor vodila u nekom drugom životu. I Maria je
shvatila da se preračunala. Ovaj će zeleni dio biti puno teži. Učinilo joj se
ironičnim da se negdje u njezinoj prtljazi nalazi bočica parfema – kraljevski
poklon za rastanak, koji se sastojao od ulja orhideja i mošusa. Već se danima
nije uspjela oprati, a kamoli se lickati uljima i melemima. Potrajat će još
neko vrijeme, razmišljala je u sebi, prije nego što uspijem upotrijebiti miris.
 Taj parfem nije bio jedini kraljevski dar u Marijinu posjedu. Sa sobom
je nosila i poslanicu naslovljenu na admirala Cochranea, zapovjednika
mornarice u Brazilu – odmetnutoga Engleza koji je bio osoba od povjerenja
njezina supruga. Caričine zapovijedi njoj bile su više nego jasne.
»Zaklinjem vas životom«, bila joj je rekla carica dok joj je pružala
poslanicu, »nemojte reći da Coutu. Taj čovjek nije nimalo profinjen, no dovest
će vas na cilj. Ovo morate predati osobno Cochraneu. Da Couto će vas
prevesti kopnom – plovidba uz ovu obalu previše je opasna.«
Maria se ponosila time što je sposobna. Samopouzdanje koje je barem
djelomično bilo posljedica ograničene okrutnosti internata u Oxfordshireu u
koji ju je lady Dundas bila prognala pokazalo se odličnom pripremom za
cijeloživotna putovanja u najudaljenije dijelove svijeta. No, ovo ju je
putovanje ipak stavilo na kušnju. Kad su izišli iz grada, kolona nosača još je
izgledala pristojno, no prašuma im je sada bila progutala i čistu odjeću i
doličnost. Koža muškaraca bila je boje svih mogućih nijansi kave, od
mliječne do crne boje espressa, i svi su redom smrdjeli po izmetu mula i
znoju. Odjeća se na mnogima bila pretvorila u dronjke. Neki su se
jednostavno svukli. S obzirom na nesnosnu vrućinu, gospođa Graham to im
je teško mogla zamjeriti.
U proteklih je tjedan dana bilo trenutaka kad se, probijajući se tako
kroz gusto raslinje, pitala nije li taj obrasli put ipak opasniji od morskoga
pravca – čak i kad se plovi pod paljbom. U toj zelenoj šikari, gustome niskom
raslinju, bilo je malo toga što ne posjeduje zube. Vrlo je brzo naučila da su
uske, blatnjave rijeke prepune pirana, da se sve moguće zmije otrovnice
kriju ne samo na tlu, već i omotane oko grana stabala, kao i da su divlji
majmuni, najblaže rečeno, delinkventi. Jedan joj je žamorio nad glavom dok
je stajala pored blatne lokve, pa ga je krajičkom oka motrila. Majmuni su
katkad napadali i bez očitog razloga. No oni i nisu bili najgora prašumska
pošast. I brojne cvjetnice nisu bile samo otrovne nego i, kad bi se njima
postupalo na krivi način, smrtonosne. A što je bilo najgore, nije se bilo
moguće ni pomokriti a da se mlaz ne prekine, jer je tu bilo kukaca koji se
hrane mesom i koji samo čekaju da se pomoću vrućeg mlaza mokraće uvuku
u ljudsko tijelo. Ukratko, prašuma je bila pravi pakao. A ionako teški uvjeti
zbog društva su bili još i gori. Ako je prašuma iz čovjeka isisavala energiju,
senhor da Couto svakako bi se potrudio uništiti i posljednje tragove životne
snage koja bi čovjeku još bila preostala.
Diplomat je s mjesta na kojem se nalazio provjerio gdje je gospođa
Graham. »Ovo već predugo traje«, rekao je.
»Mogla bih pomoći«, ponudila se Maria.
Da Coutova tanka usta bila su nalik na opaku crtu koja njegovo lice
dijeli na pola. Okrenuo se. Pomoć od žene nije bila dobrodošla. Maria je
vidjela kako je jedan od muškaraca ispustio neko uže i da Couto je tada
izgubio živce. Izvukao je jahači bič i bjesomučno nasrnuo na muškarčeva gola
leđa, psujući na portugalskome. Bič je na čovjekovoj koži ostavljao sitne
porezotine, pa su mu niz tamnu kožu stali curiti tanki potočići krvi.
»Gospodine da Couto«, prigovorila je Maria. Takva je okrutnost bila
besmislena. »Gospodine da Couto!«
Nije se obazirao na nju, i dalje bičujući onoga roba kad je Maria stala
pred njega. Nosači su primijetili kad je da Couto svojim bičem dohvatio i
ženinu ruku. A onda se, shvativši što je učinio, ukipio. Maria je ranjenome
čovjeku rukom pokazala da ode i drugu dvojicu pozvala da iz blata izvade
uže. Koža ju je pekla, no udarac kroz pamučnu tkaninu njezine obične, sive
putne haljine nije izazvao krvarenje. Prsti su joj bili nekako slabašni kad ih
je savila i istegnula. Ostat će joj modrica.
»¡Vuelva trabajar!« rekla je ljudima. Vratite se poslu.
Nosači se nisu ni pomaknuli. Da Couto ju je smrknuto gledao. Crnih
očiju sasvim nepomičnih od bijesa skliznuo je sa sedla, sjahao i grubo je
uhvatio, prste joj zarivši u kožu na ruci. Mariji se želudac zgrčio od šoka, no
nije osjećala strah. Osjećala je tek užitak izazova. Jedno od njezinih
najranijih sjećanja bilo je sjećanje na oca, koji je jednom prilikom naredio da
čovjeka istuku jer mu je iz brodskog skladišta ukrao jabuku. To je bila
pravednost. Za razliku od toga, da Couto je bio nasumično okrutan – robovao
je vlastitoj razdražljivosti.
»Mislite da zato što vas carica sluša...« zarežao je da Couto. »Mislite da
zato što ste Engleskinja... Ali ja sam ovdje glavni.«
Maria je pokazala čeličnu odlučnost. Bilo je to kao da ima posla s
podivljalim psom ili s loše uvježbanim konjem – jednostavno je morala
preuzeti nadzor.
Prekinula ga je. »Držim, gospodine da Couto, da govorite engleski tako
da, nasreću, nitko od ovdje prisutnih ne razumije što govorimo. I mislim da
je bitno, gospodine, da što je prije moguće krenemo.« Prisilila se na to da se
nasmiješi i suzavjerenički ga potapša po ruci. Da Couto se sabrao i popustio
stisak. Nosači su prestali piljiti u nju. »U ovom je slučaju vjerojatno posve u
redu da sa mnom ne želite razgovarati ni na portugalskome, gospodine.«
U početku ga je bila molila da joj pomogne vježbati, no da Couto je
inzistirao na tome da govori svojim vrlo službenim engleskim i jednostavno
se pravio da je ne razumije kad je pokušavala upotrijebiti nove riječi koje je
bila naučila u Riju. Zbog toga su jedine nove riječi koje je Maria tijekom
putovanja naučila bile psovke koje su koristili muškarci. Osim
portugalskoga, nosači su govorili i nekim neobičnim žargonom koji je ona
jedva razabirala – nekim jezikom afričkoga porijekla pomiješanim sa
španjolskim. Zanimalo ju je o čemu to raspravljaju kad bi se s portugalskoga
prebacili na taj jezik. Čula ih je i noću, u mrklome mraku, kako u skupinama
šapuću prije nego što će zaspati – tihe riječi i izraženo pucketanje jezikom.
Maria je imala sluha za jezike, no ovo joj je ipak bilo previše.
»Ne smijete se petljati«, odbrusio je da Couto.
Maria se osmjehnula. »Ovdje ima dovoljno opasnosti, gospodine, da i
bez toga jedni drugima još otežavamo situaciju. Trebaju nam usluge svih
ovih ljudi.«
Da Coutovo okamenjeno lice djelovalo je prijeteće. »Pričekajte ovdje.
Neće dugo potrajati.«
Tanki pamuk Marijine haljine nadraživao joj je vlažnu kožu kad je
prešla na drugu stranu lokve. Ne prvi put, razmišljala je o tome kako bi
ugodno bilo na nekoliko se tjedana vratiti u Englesku, gdje bi vrijeme u ovo
doba godine obično bilo svježe, a opasnosti manje nepredvidive.
Dok su muškarci životinju koja se nalazila u klopci omotavali užetom,
Maria je razgibala gležnjeve i zglobove, te pod haljinom krojenom po mjeri
protegnula noge. U Indiji je vidjela kako se domorotkinje u privatnosti svojih
domova ljupko istežu, poput otmjenih kipova. Pozdrav suncu, tako su one to
zvale – tajna Orijenta. Sada je, istegnuvši trbuh poput kakve mačke u
ležećem položaju, žudjela za time da se sagne i dodirne blatnjavo do. Učinit
će to večeras, odlučila je, u privatnosti svoga šatora, kad se oslobodi korzeta.
Da Couto je obilazio blato. Mula je bila omotana gustom mrežom
natopljene užadi. Upregnute su još tri mule i jedan konj da je izvuku.
Diplomat je kratko kimnuo. Na njegov znak, prolomio se povik i po vlažnim
životinjinim slabinama odjeknuli su udarci ohrabrenja kad su krenuli
naprijed kako bi svoju družicu oslobodili iz klopke.
Kad je mula oteturala na sigurno, odjednom su se začuli tutnjava
grmljavine i prasak munje, a zrak se odmah pročistio kad su na prašumsko
do počele padati krupne kapi kiše. Ondje gdje su pale na listove, zvuk bi se
pojačao i zazvučao poput ritmičkog udaranja kakvog bubnja. Muškarci su
stali klicati, a trojica među njim počela su plesati.
Maria je lice okrenula prema nebu, tamna joj je kosa bila sjajna od kiše,
a obrazi blistali. Put će se za nekoliko trenutaka pretvoriti u močvaru. Bilo
je teško povjerovati da je pred tek koji mjesec u Čileu radila snježne grude i
da su joj prsti od hladnoće tada bili ružičasti i bolni. U prašumi se i samo
sjećanje na to topilo brzo poput kakve kocke leda.
»Je li sve u redu, gospođo?« Da Couto ju je prodorno gledao.
Dvaput se u posljednjih tjedan dana Maria bila probudila usred noći,
imajući osjećaj da se da Couto u ljepljivoj tami vrzma oko njezina šatora.
Pogledom je odmah potražila korice koje je poput bisaga bila prebacila preko
leđa konja. U jednoj je držala napunjenu pušku, koja je sad već sasvim
sigurno previše vlažna da bi opalila. U drugoj je držala rezervnu bocu vode i
bočicu konjaka za medicinske svrhe. Tijekom godina naučila je sama
popunjavati zalihe, za svaki slučaj.
»Samo provjeravam svoje rukopise«, rekla je smireno. »Tu su mi dvije
knjige spremne za objavljivanje. Papir mora ostati suh.«
Dok je govorila, ogromne kapi kiše klizile su joj niz vrat, nestajale pod
tankom haljinom i skupljale se u udubini na križima.
»Neće dugo trajati«. Da Couto je okrenuo konja.
Maria je još jednom provjerila kopče te ih zaštitila prekrivačem, uzalud
se nadajući se da će joj rukopisi ostati suhi. Kod kuće bi se, znala je, njezini
rukopisi bili studiozno iščitavali. Popuste li Španjolska i Portugal stisak nad
Južnom Amerikom, pojavit će se mogućnosti za trgovanje s Velikom
Britanijom. John Murray, njezin izdavač, bio je čovjek koji je u London volio
donositi vrijedne izvještaje, a London je bez iznimke obožavao sve što bi on
ponudio. Dao bi da se njezine riječi nabrzinu otisnu, pa bi knjige bile
ponuđene na prodaju u svakoj knjižari u zemlji i prije nego što bi ona imala
vremena popuniti zalihe i vratiti se. Već se veselila vremenu kad će se
čitavog ovog iskustva prisjećati s velike vremenske udaljenosti. Murrayju će
ispričati sve o nemogućem terenu i zlobnome suputniku, pa će se zajedno
svemu smijati.
»Bila je to kušnja«, priznat će, »no sve sam izdržala.«
Ponovno se namjestila u sedlu, pomno discipliniranog držanja koje ju je
štitilo poput oklopa. Gotovo lijeno, dok mu je gospođa Graham bila okrenuta
leđima, diplomat je uzdignuo bič i ošinuo jednog od robova.
»Gospodine da Couto. Ali doista«, prekorila ga je Mana.
Da Couto nije reagirao, nego je samo dao znak nosaču pred sobom, a
gospođa Graham kratko je kimnula, dajući znak da je spremna. Rukom je
posve nesvjesno provjerila kopču na maloj kožnoj poštanskoj torbi koja joj je
bila pričvršćena za sedlo. Zatim je s lica uklonila mokar pramen kose i sjela
ravno poput puške, pogledavajući visoka stabla kapoka – najvišeg i
najveličanstvenijeg od svih prašumskih botaničkih blaga.
»Gospođo, molim vas, budite oprezni«, rekao je diplomat neuvjerljivo.
Maria je uzdahnula. Pružila je ruku, želeći dotaknuti jarkonarančasti
cvijet koji je prema njoj stršao s nekog grma čiji su listovi bili toliko tamni
da se činilo da su crni. No u zadnji je tren povukla prste, prisjetivši se da se
u prašumu ne može imati povjerenja. Na sekundu, kad se načas okrenula,
Mariji se učinilo da je primijetila razočaranje na da Coutovu licu. Njegova je
uglađena fasada skliznula poput sjene.
Nije ni čudo da me mrzi, pomislila je kad je njezin konj krenuo da se
pridruži ostalima. Smatra da smo toliki put prešli samo radi mojeg užitka.
 3

Od Engleske do Brazila

Putovanje Willa Simmonsa nije baš započelo najbolje. Bilo je, zapravo, i gore
nego što je on bio zamišljao – gore čak i od onog dana kad je po nemirnome
moru plovio u grofoviju Down2. No plovidba do Irske barem je kratko trajala.
Sada je, već nekoliko dana ploveći prema jugu, povraćao preko ruba palube,
povraćao u kantu i povraćao po palubi. Noću, kad bi se trgnuo iz
kratkotrajnoga sna, povraćao bi preko ruba svoje mreže za spavanje. Iz
utrobe mu se dizalo jedno veliko i debelo uže mučnine, gotovo ga gušeći dok
je izlazilo. Gotovo kao da je u deliriju, Will bi se bio zakleo da nikad u životu
nije pojeo toliko koliko je iz njega tada izlazilo. Izgubio je osjećaj za vrijeme
i mjesto, obavijen bolnom mučninom zbog koje su mu se dan i noć produljili,
a svaka mu se minuta činila poput sata. Ukratko, iako nije vjerovao da bi
Bog mogao biti toliko milosrdan, molio se da ga snađe smrt.
A onda je, kad se brod radi popune zaliha zaustavio na Tenerifeu,
mučnina jenjala. Will se na suncu pojavio nalik kakvoj hrpi izgužvane odjeće
na kojoj se nalazila blijeda glava. U želucu mu je bilo kao da se posve
izokrenuo. Omršavio je i osjećao se smušeno, no barem više nije povraćao.
Oprao se u bačvi morske vode da sa sebe spere smrad, te izišao na kopno.
Strana mu je zemlja bila pravo otkriće. Momak iz Cornwalla stao se
diviti raskošnim biljkama i košarama prepunima naranača i banana. Nikad
nije vidio toliko plavo nebo. Djevičanski bijeli, vapnom obojeni zidovi upravo
su ga očarali, dok su mu se juke činile neobičnima poput kakvih živih kipova.
Dok je hodao sasvim suhim i prašnjavim ulicama, Will se počeo opuštati na
toplini, a lijevo koljeno, koje ga je u protekle dvije godine zbog vlažne
engleske klime neprekidno boljelo, postalo mu je toliko gipko da ga je
podsjećalo na kakvu hrđavu, staru bravu podmazanu svinjskom masti. U
jednoj je krčmi u vlasništvu nekog Engleza Will halapljivo pojeo prvu hranu
nakon više od tjedan dana, a zatim, slušajući kako krčmarove kćeri lupkaju
kastanjetama, zaspao na suncu.

2 Grofovija u Sjevernoj Irskoj – prev.

 Kad je ponovno zaplovio, morao je priznati da je klub Old Street Bridge
bio u pravu: kad se jednom navikneš, morao je priznati, putovanje brodom i
nije toliko strašno kao što je u početku bio očekivao.
Tijekom plovidbe preko Atlantika brod se usidrio na Trinidadu, gdje je,
uz ostale namirnice, u selu Matelot na palubu unesen i jedan omanji blok
čokolade. Unatoč tome što je gospodi već bio dostavio nekoliko sličnih
grumena kakaovca, Simmons još nikad nije bio kušao napitak. Kod kuće je
pio male čaše piva – kava je bila namijenjena poslovnoj gospodi, čaj damama,
a čokolada plemstvu. Ovdje je čitava posada dobivala taj tamni, topli
napitak, obogaćen i mjericom ruma. Napitak se nije svima sviđao.
»Sliči na govno«, prosiktao je brodski mali.
No napitak ni slučajno nije imao okus izmeta. Will se nasmiješio kad je
kositreni lončić prinio usnama i kad su mu se na jeziku rasprsnuli mjehurići.
Okus čokolade bio je zaokružen poput porta ili konjaka, a usto je bila zasitna
poput sirove škotske kaše.
»Od ovog bih se mogao udebljati«, nacerio se Simmons, dok je ozaren
sjedio na bačvi.
»Kod kuće je čuvaju samo za Njezino Gospodstvo«, nasmijao se krezubi
stari mornar podigavši vrč.
Will je zahvaljujući svakodnevnoj dozi čokolade bio dobre volje, tako da
je nekih dana imao dojam da bi mogao kružiti nebom s galebovima koji su
lovili ribu po uspjenjenome moru blizu obale. Sad kad se osjećao toliko
slobodnim, shvatio je da je onaj kutak Engleske koji je sve do sada bio čitav
njegov svijet ustvari tek sićušan zakutak beskrajnog prostranstva. Svijet je
bio zamamna bludnica koja polagano širi noge. Will je željno slušao što su
stari mornari pričali – priče o kineskim džunkama i polarnim hladnoćama.
Priče o indijskim čudovištima i krdima američkih konja koje je, kad bi ih se
samo moglo uloviti, bilo moguće zadržati.
A najbolje od svega bilo je to što ovdje nije bio ni žutokljunac, ni ološ, ni
probisvijet. Za trajanja putovanja bio je svjetski čovjek. Cijelo to vrijeme, a
da toga nije bio ni svjestan. Pitao se što su kapetani s kojima je pregovarao
mislili o njemu – sigurno da je zelen kao trava. Nije ni čudo da su ga pokušali
prevariti. Mislio je da su odlazak u Eel Pie House zbog malo pecanja i
bljutava večera nekakav pravi izlazak. Više ne, razmišljao je, više ne.
Brzo su stigli u Brazil. Do trenutka kad su se usidrili u Natalu, Will je
s broda sišao kao posve drugačiji mladić od onog osornog, blijedog dječaka
koji se ukrcao u Portsmouthu. Kosa mu je bila posvijetlila, a koža poprimila
boju zlata. Stvari su se promijenile. Brod je sa strujom plovio dalje na jug.
Nekoliko se mornara pojavilo da se oproste od Simmonsa. U potpalublju se
sa svima rukovao poput gospodina koji odlazi s vlastitog vjenčanja i rekao
da se nada da će se ponovno sresti. Zatim je, vrativši se na palubu, nervozno
zastao na vrhu drvenog mostića za silazak s broda. Putovanje je bilo nalik
na sigurnu oazu. Mornari su bili grubi, no svi su bili na istoj strani. U
nepoznatome pristaništu koje je sad pred njim vrvjelo bit će sam i miljama
udaljen od doma.
»Hajde, Wille!«, doviknuo mu je netko iz drvene utrobe broda.
Simmons je duboko udahnuo. Srce mu je divlje lupalo, ali se uspio na
silu nasmiješiti. A onda je skupio hrabrost i uputio se drvenim mostom,
napuštajući svakoga i sve što mu je dosad bilo poznato.
Bilo je to kao da je zaronio duboko pod vodu. Natal je lelujao. Zrak je
bio vruć kao u pećnici i buka je bila nepodnošljiva, no Will ništa od svega
toga nije primjećivao. Kad je izronio, našao se u pristaništu i, koliko se god
trudio, lučke radnike, mornare u izlasku i trgovce koji su bučno nudili robu,
nije uspijevao razaznati niti jednu jedinu riječ kraljevskoga engleskog.
Okrenuo se na petama i stao upijati nerazumljivu vrevu, iznenađen time što
iz daljine nije čak uspijevao ni vidjeti brod koji mu je proteklih tjedana bilo
dom. Moram pronaći čovjeka kojeg su mi preporučili u klubu, razmišljao je.
»Senhor Dourado?« počeo se raspitivati. »Senhor Dourado?«
Netko mora poznavati tog čovjeka.

Kapetanu Jamesu Hendersonu Natal se svidio, osobito navečer, kad su

brodovi škripali u tami. Poprilično je vremena bio proveo ploveći uz i niz taj
dio brazilske obale i taj mu je grad bio jedna od omiljenih luka. Hrane je bilo
u izobilju, a ljudi su, iako ne baš uvijek prijateljski nastrojeni, barem bili
razumni, pa se Natal nije morao boriti za trgovinu kao što je to bio slučaj
dalje na jugu. Večeras je Henderson ostavljao dobar dojam na mjesecom
obasjanom pristaništu. Kosa mu je bila tamna, a koža blijeda poput voska.
Oči su mu bile neke toliko svijetle nijanse plave boje da su djelovale gotovo
prozirno. Da nije bilo tamnih naznaka brade na obrazima, zahvaljujući tim
očima izgledao bi još i mlađe. Nije djelovao poput Brazilca. Nije to ni bio. No
ondje je već dugo živio.
Kapetan je na obali proveo ugodnu večer – uspio je osigurati finu večeru
i ženu s kojom se bio trampio: ona mu je svoje usluge pružila u zamjenu za
velikodušan dio njegove kese s novcem. Svratišta su sad već jedno za drugim
gasila svijetla. U nekoj su uličici nestajali i posljednji koraci dok su mornari
napuštali pristanište. Negdje daleko odzvanjao je smijeh, dvije su se uličarke
smijale nekoj šali – bio je to koketan, bestjelesan zvuk koji je nekako donosio
utjehu. Henderson se vraćao na brod kad je naišao na tog momka. Budući
da je nasred popločanog mola razgovarao sam sa sobom, bilo je očito da je
mladić Englez.
 »Mislio sam da tu ima samo Indijanaca«, rekao je pijano, a u glasu mu
se osjećala začuđenost. »Bio bih se zakleo.«
Henderson se nacerio. Mladić je bio možda deset godina mlađi od njega.
Nije bio loše odjeven, a mornarska torba koju je nosio izgledala je posve novo.
Ovdje očito nije bio dugo. Ovo bi, primijetio je kapetan, moglo biti zabavno.
Henderson se nakašljao.
»Teško da ćeš u ovim krajevima vidjeti Indijance, stari moj«. Glas mu je
bio jasan, a engleski naglasak odjekivao poput rashlađene čaše čiste vode.
»Vidio sam ih dosta u unutrašnjosti, onako nakićene perjem i golih prsa, no
na obali su rijetkost.«
Odgovor je bio neočekivan. Mladić se trznuo. Dok se okretao, uspio je
izvući nož, te je zaškiljio kako bi u polumraku razabrao tko je to pred njim.
Prošla su dvojica mornara, ne obrativši pozornost na izvučeno oružje.
Henderson je šutio. Podosta visok i dobro građen, kapetan se u borbi dobro
snalazio – imao je snažna, vitka ramena nekoga tko zna pošteno opaliti i nije
se bojao. Zapravo mu je, u kutovima usana, titrao jedva primjetan osmijeh.
»Da kreneš u prašumu, moraš biti ili očajan ili lud ili oboje, a čini se da
ti nisi ništa od toga. Indijanci žive upravo ondje, želiš li ih doista vidjeti.«
Svijetle su mu oči i dalje bile smirene dok je odmjeravao Simmonsovu
oštricu.
Will je piljio u njega, pritom nastojeći odgonetnuti Hendersonov izgovor,
koji je bio mješavina londonskog, brazilskog, newyorškog... svakako više
nego što je mladić uopće mogao pojmiti. Henderson je bio zgodan čovjek i
držao se poput gospodina.
»Neće ti trebati nož, prijatelju«. Kapetan je smireno pružio ruku dok je
strogo gledao mladića. »Samo sam htio biti ljubazan. Zovem se Henderson.«
Mladić je nekoliko trenutaka razmišljao, a onda je spremio oružje. »Will
Simmons«. Stisnuo je Hendersonovu ruku. »Oprostite. Iznenadio sam se kad
sam čuo engleski.«
»Posve razumljivo«, odgovorio je kapetan, miran poput ulaštenog
granita, i bolje odjeven.
S namjerom da se malo zadrži i ispita to pripito, kasnonoćno gradsko
siroče, Henderson je iz džepa izvukao lulu, napunio je duhanom i zapalio.
Začas ih je okružio umirujuć oblak duhana mirisa ugrijanog karamela. Kod
kuće to ne bi bilo ništa neobično, no ovdje, usred noći, u opustjelome
pristaništu, bilo je to kao da si naišao na blijedu englesku sjenu. Simmons je
bio bez riječi.
»Tek si stigao? Ne zamjeri mi što te ispitujem, no gdje si vezan?« rekao
je Henderson.
 »Doplovio sam, a brod je otišao«. Simmons se trudio ne štucati. »Ovdje
sam kako bih obavio nekakav posao. Poznajete li kakvog senhora Dourada,
gospodine? Tražim ga već satima, no čini se da tu nitko ne govori engleski.«
Henderson je povukao dim iz lule i dugo šutio prije nego što se odlučio
odgovoriti. »Postoji tu jedan čovjek tog imena – neki trgovac. Njegovo se
skladište nalazi ondje« – pokazao mu je rukom – »prema kraju onog mola.
Najlakše ćeš ga uloviti kod kuće – ne sudjeluje baš previše u samome poslu.
Siguran sam da ima ljude koji mu se brinu za robu.«
»Ja svoj posao moram odraditi isključivo s Douradom.«
Will je zvučao dramatično, ipak je još bio vrlo mlad.
»Da sam na tvome mjestu, sutra bih otišao u grad. Ondje je jedan trg.«
Kapetan je rukom pokazao u suprotnome smjeru. »Ondje bi se trebao
raspitati. Većina stanovnika sad je već u postelji. U pristaništu aktivnosti
traju dugo, a čak i tu sada slabe. Siguran sam da će senhor Dourado ujutro
biti kod kuće.«
Simmons je kimnuo. »Hvala vam, gospodine Henderson.«
»Kapetan«, ispravio ga je Henderson i pridignuo kapu na pozdrav.
»Onda ću te sada napustiti. Laku noć.«
Kapetan je još na trenutak zastao, da još bolje upamti kako Will izgleda.
Ako mladić ima posla s Douradom, onda očito nešto sprema, no Hendersona
se to nije ticalo. No, ipak je bio znatiželjan. Will je tek bio stigao iz Engleske.
A Henderson već dugo nije bio u Londonu. Bit će da je već prošlo i najmanje
petnaest godina. Zbog Simmonsa je nekako počeo razmišljati o tom gradu,
no Henderson nije bio siguran što je, i je li uopće, o njemu htio reći. Kako mu
konkretne riječi nisu padale na pamet, kapetan je uzdignuo ruku i krenuo
prema malenome, istrošenom brodu. Dvojica stražara skočila su na noge.
»Je li ovaj brod doplovio iz Engleske?« rekao je Simmons kapetanu koji
se već okrenuo da ode. Činilo mu se da je to pitanje izgovorio poprilično
nevoljko.
Henderson je znao da je to plovilo dosta neobično. Čak staromodno.
»Brod Bittersweet3 prava je ljepotica, zar ne?« Kapetan se okrenuo i
zavjerenički se nagnuo prema njemu. »Plovi kao san. Možda je izgrađen na
tradicionalan način, no plitak je poput potoka. Njime, znaš, možeš uploviti
u gotovo svaki zaljev.« Namignuo je.

3 Engl. »gorkoslatko« – prev.

 Shvativši, Simmons se nacerio, a Henderson mu je uzvratio osmijeh.
Aha, pomislio je kapetan, sad tek počinjem shvaćati čime se ovaj momak
bavi. Krijumčar je.
»Podsjeća me na kakvu karavelu ili flutu4«, rekao je Will.
Henderson je slegnuo ramenima. Brod Bittersweet bio je širi od linijskog
broda, i preplitak za teretno plovilo. Bio je predviđen za dvadesetoricu. U
ovom dijelu svijeta taj je brod bio manje neobičan nego u dijelu svijeta iz
kojeg je Simmons bio doplovio. Karavele su, uostalom, portugalski brodovi.
»Jenkiji vole svoju jutarnju čokoladu.« Opušteno je zastao na vrhu mosta
kojim se ulazilo na brod.
Simmons je torbu prebacio preko ramena. S ovim je susretom imao
sreće. Mladićev rumom natopljeni mozak se usredotočio. Osim što je govorio
engleski, Henderson je bio upravo i tip čovjeka koji bi mogao prevesti robu
koju mu je Bridge Club bio naručio – bio je pristojan, ali ne i prepristojan.
Djelovao je poput nekog tko podmiruje svoje dugove i tko u zatvoru nije bio
dulje nego što je bilo uobičajeno. Baš kao što je rekao gospodin Grant. Willu
nije palo na pamet potražiti kapetana prije nego što osigura dobavljača za
onaj klub, no da mu mogućnost padne u krilo, svakako bi je iskoristio. Sad
kad je malo bolje razmislio, shvatio je da je ovaj istrošeni stari brod savršen
– nije nimalo uočljiv, a to znači da neće privlačiti neželjenu vrstu pažnje.
Nakašljao se.
»Mogao bih za vas imati jedan prijedlog, kapetane. Moram pronaći tog
Dourada. U potrazi sam za kakaovcem. Čujem da je to glavni usjev na ovome
kontinentu. A morat ću ga nekako i dostaviti naručitelju.«
Hcnderson se nagnuo preko boka broda. I on se bavio kakaovcem.
Prevozio ga je još kao balavac. »Kamo ga želiš dostaviti?« upitao je kapetan
tiho.
»U Englesku, naravno«. Simmons je još bio posve neiskusan. Za njega
je postojalo samo jedno odredište.
»Je li kakaovac tražena roba ondje, preko bare?«
»Da, gospodine. I sve se više traži.«
Kapetan je kimnuo. Engleska je za njega bila London. Ondje je
odrastao. Negdje u najdubljim zakutcima uma taj je grad i dalje smatrao
domom. Skinuo je kapu i prstima prošao kroz kosu. Povratak mu je zvučao
kao primamljiva zamisao. Ipak, i dalje o tome raspravljati tako da te svi čuju
bilo bi vrlo nepromišljeno. Brazil je opušteniji od ostalih područja, no

4 Karavela – pokretljiv portugalski jedrenjak iz 15. stoljeća; fluta – nizozemsku teretni brod iz 16. stoljeća – prev.
krijumčarenje je i dalje kazneno djelo. Henderson je bio oprezan, važući
mogući poziv prije nego što će ga izgovoriti.
»Mogu li ti ponuditi piće?« upitao je nakon kratke stanke. »Namjeravam
prije spavanja pojesti pitu s kremom od jaja – na portugalskom si teritoriju
i ako postoji išta što Portugalci rade savršeno, onda je to upravo taj desert.
Pastéis de nota, tako ih zovu. Ja ih volim posute cimetom. Jesi li već imao
priliku kušati?«
Mladić se nasmijao. »Još nisam, no bilo bi mi više nego drago«, rekao je
i s mola za kapetanom krenuo na brod.
 4

Osobna radna soba lorda Cochranea, Recife

Angelino se vrzmao oko vrata, za slučaj da ga zatrebaju. Blago prosijedu

kosu začešljao je iza uha i bilo je posve očito da uživa prisluškujući. Kolale
su glasine da je ta Engleskinja ljubavnica lorda Cochranea. Angelinu se to
ipak činilo malo vjerojatnim. Lady Cochrane bila je i mlađa i ljepša od done
Graham. Osim toga, Njezino Gospodstvo bilo je vrlo blizu, spavalo na katu,
nedaleko od dječje sobe u kojoj su dremuckala njezina djeca. No, Angelino je
ipak htio vidjeti čime se to Njegovo Gospodstvo i tamnooka dona bave, pa još
k tome na večernjoj svježini. Prislonio je oko na lijepo oblikovanu mjedenu
ključanicu i pogledom obuhvatio svježe zelenu sobu, s u kožu uvezenim
knjigama i pozlaćenim satom na bijeloj mramornoj polici iznad kamina. Sat
je otkucao ponoć. U želji da umanji nelagodu, položio je ruku na međunožje
i pokušao čuti o čemu raspravljaju.
Njegovo Gospodstvo nije bilo u uniformi. Kao prvi čovjek brazilske
Ratne mornarice, admiral Cochrane dopuštao si je ponešto slobode po
pitanju odijevanja, pa je tako večeras bio u otmjenim hlačama do koljena
boje blijedog zlata, te raskošnoj zelenoj jakni u kojoj je do izražaja dolazio
njegov stas. Dok joj je u čašu ulijevao crno vino, nakon čega je pred otvorenim
prozorom stao koračati amo-tamo, Mariji se činilo da izgleda vrlo pristalo.
Iza njih, sunce se već odavno bilo spustilo iznad mora, nalik na kakav
narančasti bazen pun rastopljenog sjaja, pa je tama sada bila načičkana
brodskim svjetiljkama koje su ocrtavale obrise luke. Maria je admirala
Cochranea poznavala već gotovo dvadeset godina. Uvijek su jedan prema
drugome bili iskreni.
»Kitty drži da su uvjeti teški. Jedva čeka svršetak sukoba«, povjerio joj
je Cochrane.
»Zbog toga je teško mogu kriviti, no, zaboga, Thomase, nisi li tek počeo?«
Maria je pijuckala vino, a elegantne su joj ručne zglobove pritom naglašavale
dugačke satenske rukavice boje meda.
Povratak u civilizaciju bio je pravo olakšanje. Trebale su joj dvije kupke
i čitav dan pažljivog raspakiravanja da s gospođe Graham nestanu svi
tragovi prašume. Između svih tih obaveza, Cochraneovoj je djeci pričala
priče o prašumi, a najstarije je naučila i kartati. I usput obavljala svoje
dužnosti.
»Kitty i ja danas smo poslijepodne posjetile bolnicu. Nije baš bilo
ugodno, ta jadna stvorenja«. Maria je i prije viđala slične prizore, no ipak se
još nije bila navikla na to. Na prepunim, slabo opremljenim odjelima
ranjenici su masovno umirali, najčešće zbog infekcija nastalih zbog štete
počinjene tijekom operacija nakon bitaka. Dok su vezale pregače i podizale
rukave, slatkasti smrad gangrene kod obiju je žena tjerao na povraćanje.
Lady Cochrane to je bio prvi susret s ratom. Uspjela je pred ranjenicima
sakriti suze – to je bilo najvažnije. Suze su joj potekle tek u kočiji na
povratku kući.
»Ne smijemo dopustiti da djeca to vide. Ni Thomas.« Kitty je obrisala
oči. »Jednostavno ne mogu prestati brinuti zbog svega toga«, šmrcala je,
povjeravajući se Mariji, budući da stanje ranjenih i bitkom iscrpljenih trupa
nije bila jedina briga Kitty Cochrane. Obitelj je ovdje bila zato što je admiral
u Londonu bio osramoćen. »Radi se o Thomasovoj reputaciji. Moj je otac
umro kad je morao otići. Nikad se za supruga ne brinem za kakvog pohoda
ili tijekom bitke. Ne može umrijeti, Maria, i neće, sve dok se svi njime ne
budu ponovno ponosili. Zahvalio je Bogu zbog početka ustanka – sad će
konačno moći sprati ljagu.«
Maria je imala razumijevanja. Čovjek zbog običnih glasina može ostati
bez svega. Bila je sigurna da admiral nije učinio ono o čemu se pričalo –
varanje na burzi nikako nije bilo u skladu s njegovom prirodom. No London
je okrutan grad nađeš li se s pogrešne strane javnog mnijenja i Cochrane je,
barem trenutačno, bio u nemilosti. Maria je položila ruku na Kittyno rame.
»Bit će pomilovan. Ljudi će se zauzeti za njega. Moraju. Svi će ostati
zadivljeni njegovim uspjesima na moru. Thomas je pravo čudo i Engleska će
htjeti da joj se vrati. Za sve će to samo trebati vremena.« Čovjek, uostalom,
može i povratiti dobar glas, osobito ako je nadaren.
Admiral je sada otpio gutljaj crnog vina i smjestio se u kožni naslonjač.
»Posao treba obaviti«, rekao je. »Milom ili silom, Brazil će biti neovisan.
Najbolje bi bilo da to bude brzo – tako će dugoročno biti manje žrtava.«
»Znam«, rekla je Maria smrknuto, pokušavajući potisnuti sjećanje na
provizornu bolnicu i sve ono meso bolesna izgleda i sirovu patnju.
Prepuštanje tuzi i žaljenju nikada nikome nije koristilo i zahvaljujući njemu
neće ranije stići u London niti se, jednako tako, ranije vratiti u Rio i preuzeti
dužnost. »Rat si preokrenuo za šest tjedana, Thomase. To je poprilično
nevjerojatno. Njihova Veličanstva mogu biti jedino oduševljena. Međutim,«
dodala je, »ja ovamo nisam došla samo da bih prenijela poslanicu Njezina
Veličanstva. Treba mi tvoj savjet kako da se vratim kući.«
 Cochrane je spustio čašu. »Ti doista ne bi trebala putovati, Maria. Ne
mogu ni zamisliti što im je bilo na pameti kad su te poslali ovamo – osim da
dostaviš poštu. Nesmotrena si, draga moja. Za Englesku nema brodova –
trebat će barem mjesec dana da se stvari malo smire. Možda ti tada uspijemo
pronaći kakav brod.«
Maria je odmahnula glavom. Bila je obećala da će se prvom prilikom
vratiti odgoju kraljevskog potomstva. Znala je da čak i za trajanja rata
uvijek postoji nekakav način za putovanje. »Sve to stoji, no ja nemam mjesec
dana. Moram se vratiti u London.«
»U London? Gospođo moja draga, trenutno sa sigurnošću ne mogu reći
ni kako ćemo te izvući iz Recifea«, odgovorio je Cochrane. »Ja za to ne mogu
osigurati potrebne snage i sredstva. Možda smo dobili bitku, no to ne znači i
pobjedu u ratu. Kod kuće sam dovoljno omražen i bez toga da me se smatra
čovjekom koji je na otvorenome moru ostao bez dragocjene gospođe Graham
samo zato što ju je nepropisno poslao na put. Murray mi to nikad ne bi
oprostio. Zar ne možeš pričekati?«
Maria se nasmijala. »Baš smiješno«, rekla je. »Dragocjena gospoda
Graham.«
No, admiral je bio neumoljiv. Zatajio joj je da mu je pisala lady Dundas.
S obzirom na nemilost u koju je pao u engleskome društvu, bit će da je stara
vještica očajna. No u Južnoj Americi i, osobito u Brazilu, bilo je malo Engleza
i svi su se međusobno poznavali. S obzirom na ton pisma, admiral nije bio
siguran treba li se Maria uopće vratiti u London. Unatoč činjenici da nikad
nije bila oduševljena nećakinjom, bilo je očito da bi lady Dundas učinila sve
što je u njezinoj moći da sirota žena ondje i ostane. Pa ipak, Maria je bila
naviknuta držati se svojih odluka. Odluči li joj se lady Dundas usprotiviti,
svakako bi volio vidjeti tu bitku. Maria ga je smireno gledala.
»Jesi li sigurna da se želiš vratiti?« upitao je. »Kad su Brazilci poslali
upute, u njima, draga moja, nisu naveli da te treba nekamo prevesti, a ja
sam i ovako imam premalo ljudstva.«
Maria je još nekoliko trenutaka razmišljala. »Moram«, rekla je odlučno.
Sa ili bez Cochraneove pomoći, bila je čvrsto odlučila, no bilo bi jednostavnije
uz njegovu pomoć.
Kožnata torba za poštu otvorena je ležala na stolu. Upute brazilskoga
cara bile su jasne. Borbe još nisu gotove i, premda će možda potrajati do
Božića, Cochrane portugalske brodove na silu mora držati dalje od obale, te
na kopnu izolirati portugalske simpatizere. Snaga čitave flote mora biti
posvećena toj borbi.
»Bože dragi«, uzdahnula je Maria blagonaklono, »samo mi, molim te,
nemoj reći da opet moram putovati kroz prašumu.«
 Cochrane se zasmijuljio. Prstima je dodirnuo nabore na pomno
vezanome čvoru na zlatnoj svilenoj kravati. »Čuo sam«, rekao je, »da ondje
sve ima zube.«
Marijine su se oči zacaklile. »Čak i senhor da Couto.« Nagnula se prema
njemu. »Na koncu me već bio odlučio dokrajčiti, mogla bih se zakleti u to.
Nikada nisam vidjela čovjeka toliko željnog da ode na dopust, a ni ja sama
nikad nisam osjetila toliko olakšanje zbog toga što me na odredište sigurno
isporučio jedan pratitelj. Iako ga nerado tako zovem. Prašuma je bila
nevjerojatna, a on je bio jednako strašan. Ako na put krenem kopnom, barem
ću biti samostalna i moći birati sunarodnjake.«
»Bogata je to zemlja, no svoja blaga dobro čuva.« Cochrane je ispraznio
čašu, usput razmišljajući o obiteljskome domu u Škotskoj, na obalnome
dijelu Fifea, gdje je u Culrossu ugljen trebalo čupati iz tankih procjepa
duboko ispod hladnog sivog estuarija. Čitava vojska rudara snažnih poput
rudničkih konja, i ne viših od njih, radila je za obitelj Cochrane. Sve su to,
do pred nekoliko naraštaja, bili kmetovi. Blijede boje Cochraneove domovine
već su se pretvorile u daleko sjećanje. Maria je bila svjesna toga da ima sreće
što će se moći vratiti. Nije mu željela time trljati sol u ranu.
»Prašuma je živa. Opasna je poput žive noćne more i prepuna opasnosti.
Bila sam izranjavana, no ja uvijek brzo zacjeljujem. Barem ću večeras
spavati u poštenome krevetu.« Protegnula se pod dugačkom suknjom i
neprimjetno istegnula gležnjeve.
Cochrane ju je pozorno motrio. Gospođa Graham svakako je bila
otmjena. Te bi večeri čovjek teško povjerovao da je ona, zapravo, žena s
intelektualnim interesima, budući da s veseljem nije odjenula uobičajenu
dnevnu odjeću, onu ružnu sivu putnu haljinu, već je na sebi imala nešto
pomodnije. Bila se ispružila na malenoj sofi odjevena u raskošne svijetle
nabore satena, a u kosi je imala plavo pero s malom kopčom ukrašenom
dragim kamenom i biserom. U toj prostoriji ispunjenoj mirisom pljesnivog
papira i voska za pečaćenje, ona je mirisala po orhidejama. Liječnik iz
bolnice priopćio je da je ondje smještenim vojnicima podignula raspoloženje.
U Mariji Graham bilo je nečega u što je čovjek mogao vjerovati – dašak doma.
Ako već nije bila jedinstvena po putovanjima, svakako je bila drugačija i
iznimna. Rijetke su žene posjedovale toliko snažnu osobnost potrebnu za
tako dugotrajna putovanja. A još je manje njih bilo toliko ugodno društvo.
Već će ona nekako prijeći na stvar, pretpostavljao je, na ovaj ili onaj način.
»Da postoji koji trgovački brod rado bih se na njega ukrcala...« započela
je.
»Draga moja,«, prekinuo ju je Cochrane, »znam da nema previše smisla
govoriti ti što da činiš.«
 Maria se zarumenjela. Ruke je ljupko položila u krilo. »Samo sam htjela
reći da bi trgovački brod bio...«
Cochrane je već uzdignuo ruku da je prekine. Okolišanjem ništa neće
postići. Jednostavno će joj reći istinu. »Razmišljaš li o trgovačkome brodu,
takvih je plovila malo i gotovo ćeš sigurno teško pronaći prazan brodski ležaj.
U vrijeme rata najviše se isplati prevoziti hranu i oružje, a ne otmjene
Engleskinje koje vole putovati. Osim toga, s obzirom na trenutnu situaciju,
neće te previše iznenaditi činjenica da su kapetani svih takvih brodova pravi
oportunisti. Nije baš kao da se ukrcaš na gusarski ili krijumčarski brod, no
istina i nije naročito daleko od toga. Proteklog smo tjedna morali objesiti šest
odmetnika, i to nakon što smo im ponudili mogućnost da nam se pridruže i
nakon što su oni to odbili. Znaš da nemam ništa protiv trgovine, Maria.
Poslovna gospoda i usprkos svemu mogu biti gospoda, no tipovi koji trguju u
ovim okolnostima... Ne bih ti savjetovao da život povjeriš takvome u ruke. I
to ti ne govorim samo zato što si dama. I muškarcu bih savjetovao isto, no
postoje i određene neugodnosti kojima žena može biti izložena i tako postati
vrlo ugrožena. Pogotovo ako te netko zarobi.«
Maria je kimnula. Cochraneov savjet bio je iskren, za razliku od savjeta
brojnih muškaraca koji, činilo se, jednostavno nemaju razumijevanja za
ženu koja pokušava bilo što drugo osim laganog popodnevnog jahanja. Protiv
takvih se stvari bila prisiljena boriti još od osme godine, kad su stvari
riješene na štetu njezine majke. Svi žele naređivati djevojčici, shvatila je,
kad su joj počeli birati odjeću i cenzurirati knjige prije nego što će je spakirati
i poslati u onu mrsku, tako udaljenu školu. Isprva je molila da joj možda
dopuste da s ocem pođe na sljedeće putovanje – no to je bilo uzalud. Zatim
se zarekla da će ograničenja prestati kad odraste, no ni to se nije dogodilo.
Svatko je htio nešto određivati dami. Ali Cochrane joj je bio prijatelj. Govorio
je istinu onako kako ju je on vidio.
»Shvaćam«, rekla je. »No radi se o tome da je da Couto nedavno unajmio
brod.«
»Kadu«, ispravilo ju je njegovo gospodstvo. »Bio je to ribarski brod. I išao
je na jug – što je velika razlika. Za prijelaz Atlantika treba ti nešto malo
pouzdanije.«
Nije nasjela na tu varku. »O, pa ribarski bi brod bio sasvim u redu.
Mogla bih njime prijeći barem dio puta. Jedina mi je druga mogućnost da
krenem prema unutrašnjosti, pa na sjever, sve dok ne stignem do neke druge
luke.«
»Da Couto je bio lud.«
 »Bez ikakve sumnje.« Marijine su se oči zacaklile. Protegnula je vrat
poput kakvog labuda. »Mogu ti reći koliko olakšanje osjećam jer sam ga se
riješila i što sam sad u tvojim sposobnim rukama.«
Cochrane je uzdahnuo. Unutrašnjost je više nego preopasna i, ako se ne
umiješa, već je jasno vidio koliko je Maria odlučna sve učiniti po svome –
unajmiti kakav čamčić i uvaliti se u nevolje. Uzdignuo je ruke u znak
predaje. »Ti ćeš me upropastiti. Za nekoliko dana šaljem dva broda uz obalu.
Izviđat će i ako naiđu na neprijateljske brodove pokušat će ih zauzeti. No
jedan bi od njih možda mogao malo skrenuti s puta i iskrcati te negdje malo
dalje od središta otpora kao što je Recife. Negdje gdje će ti se pružiti bolja
prilika da pronađeš sigurniji brod.« Cochrane je iz pisaćeg stola izvukao
zemljovid. »Morat ću pronaći neko mjesto na kojem će te moći iskrcati na
obalu.« Admiralov prst spustio se na zemljovid. »Jesi li već bila u Natalu? To
je glavni grad savezne države Rio Grande do Norte i, za lučki grad, sasvim
je pristojne veličine.«
Maria je odmahnula glavom.
»Siguran je, ili barem dovoljno siguran – vrlo se rano svrstao na carevu
stranu i u njemu općenito nema sukoba. Sve su stalne linije obustavljene, no
ondje ćeš ipak lakše pronaći brod koji će te prevesti u Englesku. Ako ništa
drugo, svakako ćeš pronaći kakav brodski ležaj do Sjeverne Amerike, gdje
onda možeš prijeći na kakav brod za Europu. Tako barem nećeš biti u
opasnosti.«
»Hvala.« Maria se nasmiješila. »Ne bojim se razmirica, lorde Cochrane.«
Cochrane je kucnuo po zemljovidu, zadovoljan činjenicom da je
pronašao kakvo-takvo rješenje. »Upravo tako«, rekao je.
Činilo se da je svjetlost svijeća zbog njezina oduševljenja nekako postala
jača. Admiral se nasmiješio. Kad se Maria tek bila udala za Thomasa
Grahama, mladi je kapetan bio zadivljen žarom i odvažnošću svoje supruge.
Govorio je da je najodvažnija žena koju je ikad upoznao, što je vjerojatno i
bilo točno. Nadao se da će dobiti sinove, pretpostavljao je Cochrane. Maria
je imala tu neku neukrotivu crtu – poput same Britanije. Bio je čuo da je
sačuvala hladnu glavu za jednog potresa u Čileu prije godinu dana, kad je
čak starije muškarce i s više iskustva od nje obuzela panika. Kasnije su je
pronašli kako smireno sve zapisuje, zabilježivši način na koji se do uzdiglo,
da se to kasnije objavi, kako je rekla. »Ne znamo ni približno dovoljno o tim
pojavama. A samo je jedan način da se to dozna«, odbrusila je, kad su je
takozvani spasitelji pokušali maknuti s tog područja zbog novih
podrhtavanja.
 »Vi žene! Spisateljice«. Admiral je ponovno napunio čašu. »Nikad ti ne
padne na pamet da bi ti bilo lakše putovati u kakvo područje u kojem ne
bjesni rat ili uragan? Pa možda i sa sluškinjom?«
Maria se nasmijala. Sad kad je pronašla rutu kojom će putovati
napokon se opustila. »Ne volim da mi se pomaže, lorde Cochrane, ni pri
odijevanju, ni dok putujem. No veseli me tvoja ponuda. Natal će odlično
poslužiti, hvala ti.« Nagnula se i poljubila ga u obraz.
Admiral se zacrvenio. Smotao je zemljovid i otpio pošten gutljaj vina.
»O ovome nećeš pisuckati, gospođo draga. Molim te, u ime potomstva, kreni
bez mog uplitanja. Po svim ti pravilima ne bih smio izići u susret. Bit će to
naša tajna.« Cochrane se vratio na svoje mjesto. »Postala si prava Brazilka«,
rekao je.
»E pa, nedostajat će mi odlična kava«. Maria se zasmijuljila. »Postala
sam ljubiteljica. Misliš li da bi mi je mogli poslužiti u londonskim kavanama
kad se vratim kući?«
Njegovo je gospodstvo samo otpuhnulo. Upravo je zbog toga Maria bila
tako divno društvo. »A nakon toga ćeš pokušati i trgovati dionicama, draga,
ili preuzeti zastupničko mjesto u Westminsteru«, rekao je admiral
popustljivo.
Maria bi svakako poduprla takva nastojanja, no znala je da se šali. »Već
se veselim jahanju pod stablima u parku i, što je pomalo čudno, kakvom
engleskome kolaču, pripremljenom u kuhinjskoj krpi, desertu koji se jede
žlicom«, rekla je.
Cochraneove su se oči uozbiljile. »Da. Naravno«, rekao je, odjednom
ozbiljan. Admiralu je Engleska nedostajala, no to nije htio priznati.
Maria se ugrizla za usnu. Nije ga namjeravala rastužiti. »Žao mi je,
Thomase«, zaustila je, no Cochrane je uzdignuo ruku.
»I ja bih to volio«, rekao je. Ustao je. »Dakle, s nama ćeš biti još samo
koji dan. Kitty i djeca bit će tužni kad budeš odlazila, draga moja.«
»Samo koji dan?«
»Da. Liječnik me uvjerava da će svi ranjenici koji trebaju umrijeti do
kraja tjedna biti na drugome svijetu. Njih zamjenjujem robovima – puštam
ih da odrade i svoju cijenu. Uz slobodu, dobit će i prvu plaću u životu, a mi
ćemo postići puni kapacitet. Još nikada nisam imao toliko željne novake,
iako ih tek trebamo obučiti.«
»Bit će da te zbog toga ljudi zovu Tata Cochrane«.
 »Doista?« Cochrane je problijedio, očito zbog te novosti osjećajući
nelagodu. »Zaboga, Kitty će biti zgrožena. A ti mi, Maria, moraš obećati da
nećeš učiniti ništa nepromišljeno. Rio Grande do Norte najbolje je što ti u
ovom trenutku mogu pružiti – odande moraš vrlo pažljivo planirati put.«
Gospođa Graham ispružila je ruku pa su se rukovali.
Kad je lord Cochrane pozvao Angelina, lakaj se odmah pojavio. Admiral
se tješio činjenicom da je kvaliteta posluge u Brazilu fantastična.
»Donesi gospođi Graham noćnu svjetiljku«, naredio je. »Ja imam posla,
a ona mora u krevet.«
»Laku noć, Tapa Cochrane«, zadirkivala ga je Maria.
Idući hodnikom, gospođa Graham odlučila je sjediti do kasno u noć,
gledati crvene crjepove na krovovima Recifea, pod nebom punim sitnih
paperjastih oblaka. Kad konačno stigne kući, nedvojbeno će joj nedostajati
južno nebo, no barem će sad imati priliku nekoliko se noći udobno sklupčati
pored prozora i u njemu uživati.
Dok je palio svijeće, Angelino je vrata spavaće sobe ostavio otvorenima.
Čudnovat čovjek: neprekidno pilji u nju. Sada mu je rekla: »To bi bilo sve za
danas.«
Mora dobro paziti. Cochraneovima može priznati svoje slabosti, no
gospođe u svakoj situaciji vrlo lako mogu izgubiti poštovanje i ugled. Možeš
biti svoja gore u planini ili čak u prašumi, no u civilizaciji se od dame očekuje
da se glupavo smješka i ide duljim, propisanim putem. Maria to nikad nije
mogla dugo trpjeti.
 5

Natal

Will Simmons sutradan je uspio pronaći Dourada. Kao što mu je Henderson

bio savjetovao, kad je otišao iz pristaništa, Will je bez poteškoća doznao koji
put vodi do trgovčeve kuće. Natal je bio grad izblijedjela sjaja. Sunce je još
uvijek bilo na istočnoj strani zenita i toplina je postajala sve nesmiljenija.
Zrak je bio toliko ispunjen mirisom pečenja da se nije moglo ni odrediti s koje
strane dopire. Omanja skupina bosonogih dječaka bezvoljno se u prašini
igrala gumenom loptom, sve promatrajući očima neprobojnima poput
dijamanata. Iz neke naizgled napuštene zgrade na čijim su prozorima bile
daske, dopirao je plač novorođenčeta. Nedaleko od tržnice, oronula kola koja
su vukle mršave mule na tržnicu su dopremala košare pune povrća.
Simmons se ubrzo zaustavio. Duboko je udahnuo prije nego što je
pokucao na vrata visoke, ukrašene zgrade s oronulim narančastim
prozorskim kapcima. U Engleskoj bi dom kakvog dobrostojećeg trgovca bio
besprijekoran, sve bi bilo u najboljem redu, no ovdje je sve bilo nekako
mutno, blijedoružičaste štukature toliko prigušene da se izdaleka moglo
pomisliti da je čitava zgrada tek san. Činilo mu se kao da mu se pred očima
raspada, boja se ljuštila u dugačkim trakama, a mjedene kvake bile su
prekrivene mrljama. Batler, koji je otvorio vrata kao da se zaprepastio što je
netko pred njima, Simmonsa je uveo unutra. Odjeven u napadnu jaknu od
brokata, taj je čovjek imao kožu tamnu poput prženih zrna kave. Bez riječi
je Simmonsa poveo sjenovitim hodnikom. Nakon pješačenja uzbrdo, svježina
kuće donijela mu je veliko olakšanje. Dourado je sjedio u svojoj radnoj sobi,
u punome sjaju, u crvenom kožnom naslonjaču ukrašenom zakovicama.
Punašni trgovac srednjih godina, bio je očito oduševljen Simmonsovim
dolaskom. Nakon što su odradili posao, pozvao je Willa da ostane na portu i
kolačima.
Porto je postao moćan politički simbol Brazila, i Dourado zalihe nije htio
prodavati u svome skladištu, svjestan činjenice da bi ga zbog toga mogli
smatrati nedomoljubno nastrojenim recidivistom. Bio je prepreden, jer kako
su Brazilci zauzimali zemlju, a Portugalci se povlačili, ljude su vješali i za
mnogo manje od sklonosti jednome portugalskom piću. No ipak se činilo da
je velika šteta dugo čuvane sanduke s bocama ostaviti da propadnu, pa ih je
Dourado ostavio za vlastitu upotrebu, te je sada napredovao polagano i
staloženo, trudeći se popiti čitavu zalihu. Simmons – Englez koji je onamo
tek pristigao, pa nema pojma odakle potječe ponuđeno mu piće – bio je
neočekivan znalac. Pohlepno je popio nektar boje rubina, pokazavši
oduševljenje ne samo spram samog porta, već se diveći i Douradovim
antiknim čašama s tankim spiralnim drškom, kojima se stariji muškarac
osobito ponosio.
Dourado je ponovno napunio čaše i jedan keks odlučno razlomio na dva
dijela, zbog čega su mu se dugački čipkasti rubovi rukava nabrali. Bilo je
ugodno imati novo društvo. U Natalu je u posljednje vrijeme kultura bila
zamrla. Čak je i zgrada opere mjesecima bila prazna. Grad je, ipak, i dalje
bio središte trgovine drvom, rumom, solju, duhanom, šećerom i kakaovcem
– blagom s plantaža u unutrašnjosti i plijenom iz prašume, koja se na jug
protezala poput kakvog ogromnog smaragdnog jezera u koje su senhor
Dourado i njemu slični povremeno uranjali kako bi se domogli zarade, ako
ne i iz zabave. Upravo je zbog profita Dourado i dalje boravio u usporenim,
usnulim provincijama, umjesto da se preseli na jug, gdje je bio dvor. Svojom
je odlukom većinom bio zadovoljan. Ipak, katkad mu je nedostajalo društvo
te je čeznuo za sretnijim danima u Natalu, prije nego što je izbio rat, kad se
svake večeri održavao novi koncert, a vikendom i operne predstave.
»Očekivao sam vas«, rekao je.
Will je slegnuo ramenima. »Bilo je problema s posljednjom pošiljkom.
Kapetan se pokazao nepouzdanim. Od sada ćete sve dogovarati sa mnom,
ako nemate ništa protiv, gospodine? Pa ako sve ispadne kako treba, možemo
i povećati obujam posla. Gospoda će s vama biti u vezi.«
Dourado je kimnuo. The Old Street Bridge Club, ili os ingleses –
Englezi, što je bio naziv pod kojim ih je on poznavao, već su mu više od deset
godina bili odlične mušterije. Oni su ga otkrili nakon što im ga je preporučio
neki poznanik koji je već odavno bio umro. Dourado nije imao ni imena ni
adrese svojih londonskih klijenata, no plaćali su mu unaprijed – što je bila
prava rijetkost u tom svijetu u kojem nitko u nikoga nema povjerenja – i
unatoč povremenim promjenama u rasporedu plaćanja, os ingleses su se
pokazali uglavnom pouzdanima. Zahvaljujući tome pružao im je dobru
cijenu i redovitu uslugu. Momak se činio početnikom, za razliku od brojnih
kapetana koji su svake dvije godine dolazili po pošiljku. »Hoćete li ostati na
objedu, senhor Simmons?«
Simmons je isti tren osjetio iskušenje, ali je odmahnuo glavom. Nije bio
gladan. Natal ga je tog jutra već obilno opskrbio vrućim uštipcima koje su
pekli u pristaništu. Osim toga, imao je još jedan sastanak. Henderson je bio
obećao momku osigurati čitav tovar zrna kakaovca za komisijsku prodaju.
Will je isprva kanio kupiti zrna od Dourada, no Henderson se zakleo da ih
može pronaći po nižoj cijeni te da će Will tako, naposljetku, što više zaradi
više moći i zadržati. Dourado bi klubu Old Street Bridge mogao dostaviti
dragocjenu pošiljku, no oni mu nisu dali nikakve upute o tome gdje da
pronađe ostatak.
»Moram se vratiti u luku«, rekao je smjerno. »Moram odabrati
kakaovac.«
Dourado je na trenutak razmislio o tome. Oči starog trgovca bile su
nalik očima kakvog gmaza. Dok je jednom rukom držao čašu iz koje je
pijuckao, drugu, obrubljenu čipkastim orukavljem, bio je položio na trbuh.
»Ja te mogu opskrbiti«, ponudio je, pa usporeno, promišljeno namignuo.
»Samo reci. Moja su skladišta puna. Ruma. Kakaovca. Šećera. Soli. Što god
ti treba.«
Simmons je odmahnuo glavom. »Hvala«, odgovorio je. »Doći ću vam
opet, ako nemate ništa protiv...?«
Bilo je krajnje nevjerojatno da bi Douradova ponuda mogla biti ravna
Hendersonovoj. Ispalo je da bi kapetan zrna mogao nabaviti izravno s
planinskih plantaža. Henderson je bio pristao na fiksnu naknadu za svoje
usluge i nije bio pohlepan, što je bio dobar znak za dogovor oko povratka
kući. Simmons će se toga i držati. Bilo je očito da je kapetan veliki ljubitelj
kakaovca. »Katkad čak pošalju i vreću ili dvije divljih zrna«, bio je rekao uz
bljesak u očima, budući da je divlji kakaovac bio na osobitoj cijeni.
»Možda bih, uz vaše dopuštenje, prilikom idućeg posjeta mogao ostati
kod vas na večeri?« rekao je Simmons uljudno, okrenuvši se prema senhoru
Douradu i praznu čašu odloživši na stolić s intarzijama. »Bez sumnje ću se
kasnije ove godine vratiti u Natal, i nadam se da ću se tom prilikom dulje
zadržati. Bilo bi pravo zadovoljstvo s vama blagovati, gospodine.«
Trgovac je pristojno kimnuo glavom. Tankim je jezikom oblizao usne.
Može čekati. Ustvari, čekat će s užitkom.
Will je blok čokolade pomno spremio u dugačku kožnu torbu koju je
nosio na remenu. Zbog vrućine je bio odustao od nošenja engleske jakne s
toliko korisnim džepovima. »Neće se pokvariti?« upitao je.
Dourado je odmahnuo glavom, ne pokazavši ni najmanji tračak
iznenađenosti. Ako su Englezi odlučili svojim dostavljačima ne reći ništa o
onome što im treba dostaviti, o tvari koja se, posve iskreno, nikako ne može
pokvariti, onda ni on neće izdati njihovo povjerenje.
»Neće«, rekao je uvjerljivo, pružio hladnu ruku i čvrsto stisnuo Willovu
ruku. »Vrlo je... gusta. Već se veselim, gospodine Simmons, našem ponovnom
susretu.«
Kapetan Henderson u pristaništu se bio uputio u neku krčmu. Jednu je
stolicu izvukao van, kako bi iskoristio ugodan povjetarac koji je dopirao s
mora, te je naručio rum i pladanj s voćem. Mjesni je običaj nalagao da se
ljudi tijekom najtoplijeg dijela dana prepuste siesti, no budući da je u Brazil
stigao kao dijete, Henderson se na to nikad nije bio naviknuo. Umjesto da se
odmara, to je vrijeme obično koristio da u miru ruča i nešto pročita. Skidajući
sad šešir, zagladio je tamnu kosu s lica i sjeo uz objed. Mango je bio zreo, a
od njegova mu je slatkasta mirisa na usta potekla slina. Promatrao je
skupinu bosonogih ribara kako u pristaništu na suncu krpaju jedra jedne
ribarske brodice. Jedan od njih udarao je u bubanj, u ritmu koji je podsjećao
na onaj na brodovima koji su prevozili robove, a kakvima su, bez sumnje, i
neki od njih pristigli u Brazil. Jedro je bilo bijelo, prošarano zlatnim
oznakama, već izblijedjelima od sunca. Uskoro će biti gotovi, razmišljao je
Henderson dok se bolje smještao na stolici. Možda se Will do tada i vrati.
Kapetanu se pridošlica svidio. Posadu broda Bittersweet činili su
siromasi predvidljivo neprofinjenih zadovoljstava, no Simmons je osjećao
istinsku strast spram putovanja. Englezi su do kasna ostali budni
razgovarajući uz skoro dogorjele svijeće od pčelinjeg voska, pa je kabina
mirisala po toplome medu i alkoholu. Dok su razgovarali, Hendersona je
odjednom obuzela ideja o povratku u Englesku. Da pronađe kakav izgovor
da ode kući i vidi što se ondje zbiva. Dok je kapetan vješto rezao voće na
tanjuru, uz zvukove užurbanog pristaništa iza sebe i ritam bubnja koji mu
je naglašavao misli, pitao se je li London isti kao kad ga je on napustio.
Progutao je komadić voća i zalio ga čašicom ruma. Kod kuće nije bio već više
od deset godina: zapravo, kad malo bolje razmisli, ima tome već i skoro
dvadeset godina.
A to ga je mjesto i dalje nekako nejasno privlačilo. Bilo mu je već teško
točno se prisjetiti zemlje u kojoj se rodio. Kad bi i pokušao, u mislima bi vidio
kućicu u blizini Covent Gardena u kojoj je bio živio, no bio je to tek niz sličica.
To je mjesto mirisalo po lavandi i majčinoj dušici, po kojima su mirisale i
ladice od ulaštenog tropskog drva i teški damastni jastuci. Tada je bio mlad
– majci odan balavac. Dok se niz prozore slijevala kiša, poslijepodne bi se
uvijek ušuljao u kuhinju, na krišku vrućeg kruha sa sirom, koji bi pojeo uz
čašu mlijeka s malo vinjaka. Svakog je jutra dolazio učitelj koji ga je
podučavao jezicima i matematici, povijesti i umjetnosti. Jednom tjedno
dolazio je i učitelj plesa, pa bi raskrčili blagovaonicu kako bi on mogao učiti
škotske plesove. A onda bi navečer pored vatre čitao naglas, dok bi njegova
majka za to bi vrijeme pisala dnevnik. Gospođa Henderson s puno je žara
bilježila sve.
Henderson se pitao bi li kuća, kojim slučajem, još mogla biti na istome
mjestu i, ako jest, tko bi u njoj mogao živjeti. Je li to još uvijek mjesto puno
u kožu uvezenih knjiga i karamela s maslacem? Jesu li trgovine u Covent
Gardenu još uvijek jednako otmjene? Jesu li dovršene zgrade na periferiji
Sohoa? Osjetio je kako ga nešto probada u grudima. O tom gradu već
godinama nije razmišljao. Sad je muškarac – kapetan, i vrlo daleko od doma.
Kad mu je umrla majka, upravo je James, unatoč tome što je još bio
dječak, organizirao pogreb. Obiteljski odvjetnik pisao je dječakovu ocu.
Budući da je tada bio jedini stanar u kući, ili barem njezin jedini vlasnik,
dječak je čekao. Posluga je i dalje obavljala sve što se od nje očekivalo. Učitelj
je dolazio svakog jutra. Učitelj plesa dolazio je jednom tjedno. Podmirivali
su se svi troškovi. Osim što nije bilo mame, ništa se drugo nije promijenilo.
»Moramo biti strpljivi, Jamese«, rekao je odvjetnik kad bi ga dječak
posjetio u uredu u Broad Streetu.
I iako taj zakašnjeli odgovor odvjetniku nije predstavljao baš ništa,
James više nije mogao biti strpljiv. Njemu su očeve upute značile sve na
svijetu, budući da mu je o njima ovisio ostatak života, a on, iskreno, nije imao
pojma što bi se još moglo događati. Sjećao se kako u salonu glasno otkucava
sat dok on tako sjedi i čeka da dozna. Čeka, ustvari, da se dogodi nešto zbog
čega će imati što raditi. Bilo što. Makar samo pojesti večeru. Jednog je dana
s privatnim učiteljem otišao u British Museum. Nakon toga je odlučio svakog
jutra ići u šetnju radi zdravlja. Šetao je parkom, hranio patke i promatrao
konje. Jednom se čak udvarao nekoj sluškinji, odnijevši djevojčinu košaru
punu kupljenih namirnica do kuće nedaleko od trga Soho, blizu četvrti u
kojoj je i sam stanovao.
Nakon nekog vremena, njegov je otac poslao upute da dječak ima doći u
Brazil. Pismo se mladome Jamesu Hendersonu u rukama činilo vrlo teškim.
Tri ga je puta pročitao i potom sjeo na prvu stubu u predvorju. Nije imao
pojma koliko je Brazil daleko. Bilo mu je tek dvanaest godina, i premda je
mogao zamisliti koliko je to stotinu metara, ili čak jedan kilometar, ili dva,
osam tisuća kilometara bilo mu je nepojmljivo. Ipak je, premda tek dijete,
učinio ono što se od njega tražilo, odvjetnika ostavivši da zatvori kuću i
preusmjeri i posljednje obiteljske poslove iz Engleske, dok je on sam krenuo
na putovanje. Iako je bio tek dijete koje samo putuje, bio je stariji od
najmlađeg člana posade, a imao je i stila, baš kao pravi gospodin. Sa sobom
je ponio kartu Brazila koju je bio pronašao u nekom časopisu. Tu je sliku
proučavao svake noći.
»Veselim se životu u kolonijama«, sjećao se kako govori, zamišljajući
tradicionalnu kuću okruženu plantažom o kojoj se brine čitav niz slugu, te
staje s konjima, premda nije mogao ni zamisliti nesnosnu vrućinu i vlagu u
zraku koje su ga šokirale.
Njegova je obitelj bila na dobrome glasu. Otac mu je posjedovao malu
plantažu. Tako je barem njegova majka uvijek mislila. Jer unatoč svim
knjigama koje je pročitala, bila je naivna te je, što je bilo još i gore, i svome
sinu jedincu prenijela istu tu bolest. Čak i sada, nakon toliko godina, nije
volio razmišljati o razočaranju koje je doživio kad se iskrcao.
Henderson je natočio još jedno piće, trudeći se ne prepustiti mračnim
mislima. Bio je prestar da bi sve to ponovno proživljavao. Rukom je prešao
preko neobrijane brade i pozornost usmjerio na komešanje do kojeg je upravo
dolazilo u pristaništu. Nešto se zbivalo. Pristanište je bilo užurbano kao i
uvijek, no ljudi nisu pokazivali da kane prestati raditi to čime su se taj tren
bavili kako bi se povukli na onaj usporeni popodnevni sat ili dva zbog
prejakog sunca. Zapravo je bilo baš suprotno. Ondje se okupila tolika gomila
da mu je zastrla pogled na horizont.
Henderson je istegnuo vrat, no nije uspijevao vidjeti o čemu se radi.
Ribari su na prstima stajali pored splavi, bubanj je ležao ostavljen, a zlaćano
jedro prepuno zakrpa bilo omotano oko jarbola. Nekoliko nadmenih
službenika izjurilo je iz ureda, a dvojica glasnika otposlana su u grad da
upozore svakoga tko je imao dobre veze i tko bi mogao imati nekakve
interese. Činilo se da će se zbiti nešto važno.
Henderson je ustao da provjeri kakvo je stanje na Bittersweetu. Činilo
se da je sve u redu. Došla je konobarica i u glinenome vrču donijela još ruma.
»Imaš zgodno lice«. Drsko mu je namignula.
Henderson se nasmiješio. Ženama se sviđalo kad je bio neobrijan.
Sviđao im se pravi muškarac – prosijed, ali koji se ponaša kao pravi
gospodin, ili barem onako kako su one zamišljale gospodsko ponašanje. A
onda je ugledao i razlog zbog kojeg je došlo do pomutnje, te je odmah
zanemario mogućnost da provede ugodno poslijepodne uživajući na katu.
Gurnuo je djevojku ustranu. »Donesi mi kave«, rekao je.
Kad je ustao, pred očima mu se ukazao brod koji je plovio prema luci.
»Vrag me odnio«, protisnuo je, budući da se na nekoliko stotina metara pred
pristaništem nalazila fregata na kojoj su bile istaknute i britanska i
brazilska zastava. Henderson je stao razmišljati što bi to moglo značiti. Do
sada u Natalu nije bilo problema, a svakako nije bilo ratnih brodova koji bi
dospjeli toliko daleko na sjever, bez obzira na zastavu. Nije ni čudo što se
okupila tolika masa ljudi.
Djevojka je slegnula ramenima i praktički otplesala natrag do šanka, a
kapetan je rum dokrajčio ne odvajajući blijede oči s broda koji se približavao.
Je li moguće da će i tako daleko na sjeveru biti rata?
Britanski je brod elegantno pristao, a zahvaljujući dobro poznatim
pomorskim zviždaljkama posada je funkcionirala besprijekorno poput
satnog mehanizma. Jednog mlađeg časnika glatkih obraza poslali su na
kopno da riješi dokumente. Dok se pokušavao probiti, masa je mladiću
prepriječila put i obasula ga pitanjima na portugalskome. Njegovi su kolege
ostali čekati na palubi, djelujući kao da ne osjećaju potrebu da doznaju što
ta gomila smjera ili s njome uopće pokušaju stupiti u nekakav kontakt. Bilo
je to tako tipično engleski.
Hendersonu se sviđala takva smirenost. Obično bi ulični prodavači već
preko ruba palube nudili robu, no prije nego što pokuša nešto zaraditi,
svatko je uvijek prvo htio doznati što taj brod ondje zapravo radi. Henderson
se upinjao kako bi nešto vidio kad se kapetan broda pomaknuo da pozdravi
neku gospođu koja je izišla iz kabine.
Henderson se uspravio. Bio je to neobičan prizor. Obično mu prisutnost
žene ni najmanje ne bi smetala. Henderson je bio naviknut na to da ga žene
primjećuju. Bio je visok, snažan, dobro odjeven i sposoban, a ni činjenica da,
iako nije bogat, svakako ima novca nije bila zanemariva. Kapetan to nije
skrivao. Žensku je pozornost koristio kad mu je odgovaralo, a zanemarivao
kad nije. No nešto mu je kod te žene na britanskome brodu zapelo za oko.
Gospođa ga je odmah zaintrigirala iako mu pogled, morao je priznati, nije
privukao njezin izgled. Prikladno odjevena u čistu, dobro skrojenu sivu
odjeću, tamnosmeđu je kosu pod čednim šeširom bila začešljala u urednu
punđu. Bila je tridesetih godina, sitna i blijede puti – ništa neobično, no
Henderson s nje ipak nije uspijevao odvojiti pogled. A od svega je još
najčudnija, shvatio je, je činjenica da na njoj nema baš nikakvih ukrasa. U
Brazilu su žene iz svih društvenih slojeva na sebi imale prave vijence cvijeća,
omatale se maramama jarkih boja i zadizale odjeću tako da su im se vidjeli
zamamni komadi gole kože koju je, u većini slučajeva, bilo moguće unajmiti
i, ponekad, čak i jednostavno kupiti. Osim starijih udovica, žene su se ovdje
kitile blještavim ukrasima, obrađenim tirkizom, višebojnim perjem,
vrpcama, jantarnim perlicama i biserima. Bilo da su bile na dobrome ili
lošem glasu, blistale su i danju i noću. Ali s ovom ženom to nije bio slučaj.
Čak je i na tome jarkom suncu bila zakopčana do grla, baš kao da je u kakvoj
uniformi. Obrazi joj nisu bili narumenjeni, ni kosa nauljena. Na njoj nije
vidio ni tračka zlata, niti jednu jedinu vrpcu. Pa otkud se, zaboga, stvorila
ovdje? Jednim skladnim pokretom protegnula se poput kakve dugačke sive
mačke i okrenula zglobove. Zatim je kapetanu broda uputila gotovo
neprimjetan osmijeh i čedno zagladila haljinu, kao da je to uopće potrebno.
Na koncu je podigla tamni suncobran. Sve u svemu, Hendersona je, morao
je iskreno priznati, prisutnost ove žene uznemirila više nego dolazak ratnog
broda.
Kad mu je djevojka donijela kavu Henderson je pustio da mu ta gorčina
izoštri um, a da oči pritom nije odvajao od palube. Žena se držala poput
kakve balerine. Krenula je prema mostu, u ruci držeći suncobran koji je na
nju bacao otmjenu sjenu.
Gomila se u pristaništu razmaknula kad je s broda sišao britanski
kapetan, a za njim i neka žena. Iza njih, dvojica mornara ponijela su njezinu
smeđu kožnatu škrinju i tri manje torbe. Stali su se probijati kroz gomilu.
Kad je neki čovjek nešto upitao na portugalskome, kapetan je, držeći ruku
na maču, odlučno odgovorio da je njegov zadatak samo da se uvjeri da se ova
gospođa sigurno smjesti, te da zatim kreće svojim putem. Rulja je i dalje
zapitkivala. Ne može joj biti ugodno, pomislio je Henderson, no na ženi se
nije primjećivao ni tračak zastrašenosti dok su Brazilci, poput kakvog
neumoljivog topa, ispaljivali pitanja. Što se zbiva na moru? Kakve su
novosti? Ne usporavajući korak, kapetan je smireno odgovarao na pitanja.
Pobunjenici su potučeni u Recifeu i gotovo je čitava Bahia pala, no
Maranham se još drži. Brod će odmah isploviti.
»Nemamo zapovijedi za Natal«, rekao je.
Olakšanje se gotovo moglo dodirnuti kad se novost proširila
pristaništem. Pritisak je popustio. Nekolicina se muškaraca odvojila i otišla
u krčme. Neka je žena zijevnula i, bez sumnje, krenula prema slabašnome
ležaju u nekoj lučkoj sobi zatvorenih prozorskih kapaka. Jedan ili dvojica
muškaraca krenuli su prema gradu, pronijeti vijesti. Bahia je pala. Brod
odlazi. Ovdje nema nikakvog posla.
Nakon što je razriješena tajna neobične fregate, masa se malo-pomalo
razišla. Prava mala povorka lučkih službenika slegnula je ramenima i,
tapšući jedni druge po leđima, krenula u tahemu na ručak. Trgovci su posadi
počeli prodavati kruh, pamuk, noževe i banane. Tri žene odjevene u raskošno
nabrane crvene suknje očijukale su preko boka broda i novac je prešao iz
ruku u ruke. Kapetani dva-tri broda kupili su piće na jednom od štandova i
jedan drugome nazdravili. Ribar pored jangade5 vratio se bubnjanju.
U međuvremenu su engleski časnik i njegova siva gospođa krenuli u
Hendersonovome smjeru, prema gradu. Ženino je držanje bilo savršeno,
ništa je nije ometalo, osim kad je neko dijete, zadivljeno kapetanovom
odorom, izjurilo pred njih, od uzbuđenja neprekidno nešto brbljajući. Činilo
se da je to zabavlja. Henderson joj je na licu primijetio tračak osmijeha. Na
stol je stavio kovanicu, da plati pa je, ne znajući točno zašto, izišao na ulicu
baš u trenutku kad je njome prolazila skupina Engleza.
»Mogu li vam kako biti od koristi?« Skinuo je šešir. »Poznajem Natal i
drage ću vam volje pomoći.«
Napredovali su korakom koji se moglo opisati samo kao vojnički.
Gospođa je pristojno odmahnula glavom. Engleski je kapetan zarežao:
»Pomaknite se, gospodine« i krenuo još brže. Žena je držala njegov korak i
ne trepnuvši. U očima joj se nije primijetio ni tračak šokiranosti kad je
ugledala pristanište, te se pred njom počeli nizati lučki prizori – kao ni
oznojene lučke radnike, prostitutke koje su preplavile brod, gužvu oko

5 Tradicionalna ribarska barka na sjeveru Brazila – prev.

štandova, među kojima su se kod jednoga na prodaju nudila tri roba
okovanih gležnjeva. Dok se tako neumoljivo udaljavala od mora, djelovala je
baš kao da šeće kakvim ladanjskim vrtom.
»Kamo idete?« upitao je Henderson.
»Sve je u redu, hvala, gospodine«, ponovio je odlučno kapetan. »Molim
vas, sklonite nam se s puta.«
Henderson je stao, nepomično ih gledajući, i pomaknuo se u stranu. Nije
bio čovjek kojeg se općenito moglo samo tako odvratiti. Razmišljao je o tome
da li da krene za časnikom i gospođom kad su skrenuli prema gradu, no onda
je zaključio da to ne bi bilo mudro. Na ženi se, primijetio je, osjeti prodoran
miris parfema od orhideja. Zadržao se u zraku, svjež među slatkastim
smradom pristaništa. Činilo se da je zrak oko nje zbog toga nekako svježiji.
Shvatio je i da, iako joj kapetan posve očito nije bio suprug, žena na sebi ipak
ima nešto zlatno – vjenčani prsten. Iznenadilo ga je razočaranje koje je
osjetio u želucu. Bio je praktičan čovjek, ili je to barem bio otkako je stigao u
Brazil. Kad je shvatio da zapravo nije sin cijenjenog vlasnika plantaže,
njegova su očekivanja vrlo brzo splasnula. Otac ga je angažirao da na sjever
dostavlja alkohol, a na jug šećer (jer je tako i on bio počeo) i sve otada u
njegovo životu nije bilo mjesta za snove ili maštarije. Odlično zarađuje.
Stekao je obrazovanje. Upravlja dobro organiziranim brodom. Čemu da se
još nada? Sad mu je maštu zaokupila ova neugledna Engleskinja, a njemu
baš nikako nije bilo jasno zašto.
Piljio je za njom dok je poput sjene skretala za ugao, a mornari se mučili
s njezinim kovčezima. Kad je krenuo natrag prema svojoj stolici, da pričeka
Simmonsa, Hendersonovo se lice razvuklo u osmijeh.
»Baš me zanima kako se zovete«, promumljao je sebi u bradu.
»Senhor?« rekla je konobarica.
»Ruma. Još ruma.«
A možda je jednostavno prošlo previše vremena otkako je posljednji put
vidio neku Engleskinju.

Britanski brod otplovio je već za dva sata, a ona se žena nije pojavila u luci
da ga isprati. Hendersonu je bilo drago kad je Simmons stigao da ga malo
razonodi, pa su njih dvojica stali piti, usput čekajući da stignu uzorci
kakaovca. Vrijeme je u kolonijama bilo rastezljiv pojam. Henderson nije
imao sat Za tim nije bilo potrebe. Stvari su se odvijale vlastitim tempom. U
sjeni, zaklonjeni od vrućine koja se s neba spuštala poput plamena, nekoliko
je djece s ulice spavalo s čoporom pasa mješanaca koje su bili posvojili.
 »Propustio si je.« Henderson se nacerio. »Ovdje je bila fregata uređena
do savršenstva. Peta klasa6. Uplovila je u luku i nije čak ni u potpunosti
popunila zalihe.«
»Ali ovdje ne bi napali?« upitao je Will.
Henderson je odmahnuo glavom. »Mislim da ne bi. Ovo jest glavni grad
savezne države, no ovo mjesto nije ni približno strateški važno koliko su
važna ostala mjesta na obali. Osim toga, bio je to rojalistički brod – brazilski,
ne portugalski – a Natal u potpunosti pripada Brazilu. Takvo je ovdje gore
raspoloženje.«
Will je halapljivo pio pivo. Osvježavalo je, čak i tako toplo. »Ne djeluje
poput glavnoga grada«, rekao je. »Prije bih rekao da je nalik kakvome
trgovačkom gradu. U provinciji. Recimo Herefordu. Ili kakvome sličnom
mjestu.«
Henderson je slegnuo ramenima. Nikad nije bio u Herefordu. Znao je
samo da je Natal uvijek opušten, poput kakvog odanog starog sluge
zaduženog za ladanjsku kuću koji skida cipele, noge hladi u fontani svoga
gospodara i uživa u vinskome podrumu. Arhitektura u gradu bila je posve
pristojna. Atmosfera lagodna i opuštena. Ondje nije bilo borbi. »Sve borbe
odvijale su se oko Recifea i Bahie. Dvor se nalazi dalje na jugu – ondje je
sigurno.«
Revolucija je svakako bila privlačna. Kad je počeo rat, kapetan je
razmišljao o tome da se Cochraneu predstavi kao gospodin i dobrovoljac, no,
iako je znao ploviti, nedostajalo mu je vojničkog iskustva. Osim toga, koliko
god na moru bio stručan i sposoban, sumnjao je u krijumčare, a, osim toga,
krijumčarev sin u kabinetu Njegova Gospodstva bio bi dobrodošao.
Sjene su se s vremenom produžile, a u pristaništu su se svi ponovno
posvetili poslu. Ubrzo nakon što je sat na tornju otkucao pet, iz gomile se
pojavio neki mršavi seljak u širokim hlačama od domaćeg platna i u
tamnosmeđoj košulji toliko sličnoj boji njegove kože da se gotovo nije moglo
ni razabrati što je što. Kad se nagnuo da se rukuje, do Willa je dopro miris
dima i graha. Čovjek je bio očito oduševljen jer vidi Hendersona. Potapšao je
kapetana po leđima i vrlo se duboko naklonio. Ruke i noge bili su mu poput
štapića, a crne oči sitne poput vršaka pribadača, i jednako tako prodorne.
»Došao sam što sam prije mogao«, rekao je.
»Nema potrebe za žurbom«, uvjerio ga je kapetan.
»Ovdje?« upitao je.

6 Kategorizacija ratnih brodova po »razredima« ili »klasama«, ovisno o veličini, vatrenoj moći itd. Brod iz 5. klase obično je
imao po dvije palube s ukupno do 40 ili 44 topova – prev.
 Henderson je kimnuo. »Samo se smjesti s jedne strane.« Seljaku je
dodao piće.
Čovjek ga je odmah popio. Zatim je izvadio dvije omanje vreće prženih
zrna, uzeo mužar i tučak, kao i lonac za grijanje čokolade u kojem će zagrijati
napitak. Opremu je postavio na popločani mol, usput brzo čavrljajući na
portugalskome jeziku, koji je Henderson povremeno prevodio zavaljen na
verandi krčme, na mjestu na kojem je bilo koliko-toliko hlada. Onaj je seljak
u malenome kamenom obrubljenom krugu zapalio vatru. Bio je to
intrigantan obred, čiji je ritam kod Simmonsa raspršio svu brigu zbog toga
što o tim stvarima nema pojma. Začas je čokoladnu pastu prebacio u lonac
za miješanje i dodao joj malo vode. Miris koji se osjetio bio je nevjerojatan.
»Jesi li je ikad kušao svježu?« upitao je Henderson.
Simmons je odmahnuo glavom. Na brodu je brodski kuhar koristio
grumen čokolade. Ovaj je miris bio drugačiji – bio je snažan, gotovo poput
mirisa kave. Seljak je smjesi dodao sirovi šećer i mrvicu mljevenog čilija iz
bočice u džepu. Zatim je tekućinu ulio u šalice.
Simmons se nakašljao kad mu je aroma čilija zapela u grlu, no kad je
kušao napitak, bilo je to kao da se čokolada topi u njemu i širi cijelim tijelom.
Mladić se mogao zakleti da su mu se osjetila izoštrila. Jasnije je primjećivao
stvari. Netko je negdje u pristaništu svirao frulu. Glazba se približavala.
Will je osjetio kako mu se puls ubrzava, kao da bi mogao odlebdjeti do
pješčanih dina iza posljednjeg lukobrana. Čokolada je u njegovim ustima
nekako nestala.
Domorodčeve su se sitne oči caklile. Nasmijao se, tako otkrivši žute
zube, tako da je malo podsjećao na kostur. Zatim je uzdignuo prst i posvetio
se drugoj vreći zrna.
Henderson je rekao: »Ova je bila jeftinija.«
Will se pokušao usredotočiti.
Kapetan je tiho nastavio: »Ne sjećam se da se čokolada kod kuće pila na
veliko. Zapravo je se uopće ne sjećam. Bio sam mlad kad sam otišao.«
»Sve je više novih proizvođača«, promumljao je Will, dok su mu se u
glavi stapale nove misli. »Proizvode prah koji je jeftiniji od grumenja i
pločica. To još nisam probao.«
»Što vas je, gospodine Simmons, navelo na to da ovo počnete uvoziti?«
Simmons je zastao. Nije namjeravao Hendersonu ispričati sve o
aktivnostima kluba Old Street Bridge, no nije mu još bilo palo na pamet da
smisli priču koja bi i bez tih pojedinosti imala smisla.
 »Zašto da dendiji imaju baš sve?« protisnuo je. »Poslovni sam čovjek.«
Prstom je povukao po unutrašnjosti šalice kako bi pokupio i posljednje
ostatke čokolade s čilijem. »Svi bi ljudi trebali piti kakao. I žene. Sve se više
traži, a vrlo je ukusan.« Porumenio je. »Nije li ukusan?«
Henderson je zastao. Momak laže, ili barem nešto skriva. Ako se baviš
čokoladom, dalje od Trinidada ideš jedino radi kvalitete, a Simmons nikada
dotada nije kušao tako ukusnu čokoladu. Pa što onda taj momak ovdje radi
i zašto se toliko trudi sve to ne otkriti?
»Vrlo poduzetno.« Henderson je prestao forsirati.
Will se nasmiješio. »Od ovoga ću zaraditi više nego od onoga čime sam
se do sada bavio.«
Barem je to zvučalo uvjerljivo.
Zrna iz druge vreće bila su tamnija, što nije bilo pretjerano bitno kad je
bio u pitanju okus. Simmons se u lonac zagledao kao da razmišlja o svim
tajnama svijeta dok je onaj seljak toliko žustro miješao da ga je ruka svakako
morala zaboljeti.
Bih li se ja upustio u nešto o čemu nemam pojma, pitao se kapetan.
Nikad nije učinio takvo što. Bilo je to prvo načelo koji mu je bio usadio
otac. Pa ipak, Simmons je nudio odličnu zaradu uz nikakav financijski rizik.
Henderson će svakako zaraditi više nego što bi zaradio da isti teret pokuša
dopremiti uz obalu do luka u Bostonu i New Yorku koje su se sve više
razvijale. Možda je, razmišljao je, jednostavno vrijeme da se vrati u
Englesku. Bilo bi zanimljivo vidjeti je očima odraslog čovjeka. Slabo se sjećao
Londona – ostali su mu tek šimi detalji koji su ga intrigirali. Možda je ondje
preostalo još nešto od njegova nekadašnjeg života. Činjenica da bi taj grad
mogao upoznati kao što poznaje Rio ili Washington ili New York odjednom
mu se učinila privlačnom. Pitao se zašto mu još nikad nije bilo palo na pamet
da se vrati.
Seljak mu je pružio i drugi uzorak.
Simmons je otpio gutljaj. »O da, ovo mi se sviđa.«
Čovjek je kimnuo, kao da potvrđuje da je mladić odlično odabrao. Onda
je brzo izdeklamirao neke brojke. Henderson ga je prekinuo, govoreći toliko
tiho da je bilo nemoguće razabrati riječi. Veći su se dio idućih pet minuta
prepirali i natezali, s time da je seljak nakon svega izgledao kao da je primio
udarac u trbuh, dok je Hendersonovo lice izgledao kao da je čovjek upravo
izgovorio nekakvu jezivu prostotu. Na koncu su se rukovali.
»Pomalo od obiju vrsta. Šezdeset-četrdeset«, rekao je Henderson,
sklopivši tako posao.
 Simmons je djelovao zadovoljno. Toliko je uživao da mu više nije bilo
stalo ni do zarade. Novac koji troši ionako nije njegov. Bio je siguran da je
Henderson izvukao sasvim dobru pogodbu. Prinio je kositrenu šalicu ustima
i polizao je. Zbog nečega u konzumiranju te guste tekućine na vrućini osjećao
se tromo.
»I nešto sirovih zrna?« Mladić je htio pokazati da je znalac.
Henderson se upustio u još jednu brzinsku raspravu nakon koje su se
rukovali.
»Koliko vremena imamo do polaska?« upitao je Simmons.
Hendersonu se učinilo da je mladićevim licem prešla sjena
razočaranosti kad ga je uvjerio da će, bude li sreće, na put krenuti za dva,
možda tri dana. Zatim su, nakon sklopljena posla, naručili rum.
»Za London«, nazdravio je Henderson, pa su se kucnuli vrčevima i
zadovoljno smjestili kako bi promatrali sunce koje je zalazilo za obzor i sada
već ugodno svježije pristanište kojim su već šetale prave povorke skitnica,
tek pristiglih mornara i uličarki. S uličnih štandova do njih je dopirao miris
pečenog mesa, a neki je svirač na violini svirao neku žalobnu melodiju. Život
nije mogao biti savršeniji.
 6

Natal

Maria Graham probudila se rano, a doručak joj je poslužen u sobi. S jajima

je dobila i nekakav začin s čilijem od kojeg su joj usta gorjela. Popila je svu
kavu odjednom, da malo ublaži ljutinu, pa krenula za poslom.
Za razliku od nje, kapetan Henderson probudio se s glavoboljom, te se
iz hladovine svoje kabine pojavio na suncu koje je pržilo. Zapahnuo ga je val
smrada ustajale morske vode dok je pogledom obuhvaćao luku i usput se
prisjetio da, iako je s gospodinom Simmonsom bio proveo ugodnu večer, nije
doznao informacije kojima se bio nadao. Henderson je, pak, iz iskustva znao
da je kad netko dio novca ponudi unaprijed uputno cijeniti njegovu
privatnost.
Budući da se Bittersweet spremao otploviti, posada je radila punom
parom, čistila i laštila površine i provjeravala užad. Hendersonov prvi
časnik, Clarkson, bio je pouzdani nadglednik. Kapetan je dugačkim
koracima krenuo palubom i glavu uronio u bačvu mlake vode. Nije bilo
povjetarca. Ta se mjesta nikad ne mijenjaju. Prošao je rukom kroz kosu.
Znao je da mora izgledati pristojno. U Brazilu to nije bilo bitno, no kani li se
vratiti u Englesku, neka bude proklet ne potrudi li se izgledati vraški dobro
i elegantno.
Posvetivši se pitanju nabave nove odjeće, Henderson je neodređeno
mahnuo kad je drvenim mostom krenuo na kopno i kroz pristanište prema
gradu. Nedaleko od gradskog trga na kojem se nalazila tržnica radio je jedan
krojač na dobrome glasu. Sunce je bilo već gotovo u zenitu i Henderson se
držao dubokog hlada između zatvora i krčma uz obalu. Kapetana je zbog
vrućine svrbjela koža. Niti nakon tolikih se godina još nije bio navikao na
tropske vrućine. To je u ovom dijelu svijeta za jednoga kapetana broda bila
poprilično nezgodna stvar. Ipak, iz hlada se sve jasnije vidjelo.
U vezi s gospođom Graham prvo je primijetio njezin miris – lagan,
prozračan, ali dugotrajan trag zahvaljujući kojem je sve bilo nekako življe.
Hendersonove je omamljenosti nestalo, te je osjetio nekakvu neobičnu
jasnoću. Kad je podignuo pogled, uočio je kako mu se približava iz smjera
grada, promišljeno se dugačkim i odlučnim koracima probijajući kroz
gomilu, i dalje u istoj sivoj haljini od jučer. Kapetan je ustuknuo, pustio je
da prođe, pogledao prema trgovačkoj četvrti, a zatim preko ramena, njezinu
pojavu koja se udaljavala. Nešto u vezi s njom duboko ga je intrigiralo. Nešto
neobjašnjivo bitno. Sad je bio posve uvjeren da će krojač morati pričekati.
Mora krenuti za ovom ženom i doznati nešto o njoj. Ispod ruba trorogog
šešira provirivala mu je kosa vezana u rep, već gotovo sasvim suha od sunca.
Prešao je rukom preko neobrijane brade i upitao se je li se trebao obrijati.
Ne. I ovako je dovoljno uredan. Krenuo je za njom i uhvatio njezin ritam.
Činilo se da se Maria u svoj toj halabuci snalazi više nego dobro.
Henderson je primijetio da čvrsto drži torbicu, očito svjesna da nije teško
ostati bez vrijednih stvari. Probijao se kroz svjetinu, ne ispuštajući je iz vida
ni kad je stala proučavati brodove, zastajući redom pred svakim od njih, ali
i odmah krećući dalje. Henderson je zaostajao, držeći se malo podalje. U
prolazu je nekog mornara, Norvežanina, upitao što je gospođa trebala, no
čovjek nije govorio ni engleski, ni portugalski. Henderson je zaključio da je
važnije ženu ne izgubiti iz vida.
Ispred njega, Maria je i dalje metodički napredovala uz sidrišta i
molove. U jedan su brod tovarili pošiljku šećera, nesigurno ga podižući
asimetričnim konopcima. Prošla je pored tog broda i tek se na trenutak
zaustavila pred Bittersweetom, pa slegnula ramenima. Bila je to prilika za
Hendersona. Nervozno je cupkao uškrobljeni rukav.
»Ne sviđa vam se Bittersweet, gospođo?« Naklonio se.
Maria se okrenula. Jedva da je i kimnula, prepoznavši čovjeka kojeg je
jučer vidjela u pristaništu. Čovjeka koji joj se bio obratio. »Pretpostavljam
da ne plovi za Englesku.«
»U krivu ste. Spremamo se za Falmouth, ili negdje blizu, a nakon toga
krećem uzvodno Temzom. Zaželio sam se Londona. Ondje sam živio kao
dječak.« Oči su joj, primijetio je, toliko smeđe, da gotovo prelaze u zelenu
boju.
»I pretpostavljam da ste vi kapetan ovog broda?«
»James Henderson, gospođo, vama na usluzi.«
»Čini se malko prelaganim za taj posao, kapetane Henderson«.
»Ali plovi kao san, gospođo...«
»Graham«.
Maria se na trenutak zamislila. Za razliku od Hendersona, nju je
zanimalo jedino njezino putovanje. Znala je da u Natalu neće biti britanskih
vojnih brodova, no nadala se da će ipak uspjeti pronaći nekakav pristojan
brod. Bittersweet je u usporedbi s brodovima na kojima je dotada plovila bio
obična kada, a trebao je prijeći Atlantik, koji baš i nije jezerce, kao što je
rekao Cochrane. Trup broda, za početak, nekako je neobično duboko u vodi
za brod za koji je pretpostavila da je dug devedesetak stopa7. Kao drugo, bio
je vrlo staromodan. Paluba je izgledala poput palube kakve portugalske
karavele ili možda nizozemske flute, a takvo što u mornarici Njegova
Veličanstva nije viđeno još od vremena djeda lorda Nelsona, a lord Nelson
već je gotovo dvadeset godina mrtav.
Maria je Cochraneu bila obećala da će paziti – bio je ovo točno tip
muškarca za kojeg ju je preklinjao da ga se kloni. Za početak se činio i
pretjerano revnim, a i ponašanje mu je bilo malko odviše prisno.
»Hvala na ljubaznosti, kapetane Henderson, možda vam se i vratim.«
Henderson je bio uporan. »Nema ih baš previše, gospođo Graham.«
Zazvučao je puno uvjerljivije nego što se doista osjećao. Sad mu je bilo
žao što se nije obrijao.
»Nema previše čega, gospodine?«
»Brodova koji kreću za Englesku. Brodovi iz Natala većinom idu na jug
prema glavnome gradu ili u lov na kitove, ili, pak, na sjever, u Srednju i
Sjevernu Ameriku. Tko krene na zapad, obično ide u Lisabon, iako se ta ruta
trenutačno ne koristi previše. Ovdje nas je tek nekolicina Engleza i vrlo smo
daleko od kuće.«
Gospođa Graham mimo ga je motrila. Nije voljela da je se požuruje da
donese odluku, kao ni osjećaj nečeg neizbježnog, čime je Henderson upravo
zračio. Ovaj čovjek nalik je kakvom neprofinjenom kicošu, što joj se također
nije sviđalo. A bio je i neobrijan.
»Kao što rekoh, kapetane Henderson, možda vam se vratim.
Zahvaljujem što ste toliko ljubazni. Doviđenja.« Okrenula se.
Henderson se osjećao kao da ga je netko ošamario. Stajao je na molu i
gotovo teturao. Žene su spram njega općenito bile susretljive, pogotovo kad
bi nastojao biti šarmantan i s njima se upuštao u razgovor. »Oh.« Ta mu je
riječ iz usta izletjela kao što puce otpada s prsluka debelog čovjeka.
Prividno nesvjesna njegove prisutnosti, gospođa Graham nestala je na
jednome danskom trgovačkome brodu i prije nego što se kapetan uspio
sabrati. Nad glavom mu je preletio tračak njezine sive haljine. Odmah se
trgnuo. Svakako ne kani ovdje stajati i piljiti za njom. Sabrao se i krenuo
prema krojaču, iako, dok je tako hodao uzbrdo, nije mogao prestati
razmišljati o razgovoru koji je s njome vodio. Pomislio je da je razgovor

7 Oko 27,5 m – prev.

mogao krenuti i u nekom boljem smjeru, iako nije točno znao kako. Djelovala
je kao da od njega nešto očekuje – nešto drugo.
Netom prije stare koncertne dvorane skrenuo je u neku pokrajnju
uličicu i prošao pored štanda na kojem je netko prodavao svježe kolače i
orašaste plodove s medom. Putovanje u Englesku trajat će barem šest
tjedana, i premda će onamo stići u ljetnome razdoblju, zaključio je da
svakako treba ponijeti topli šal i nešto deblje odjeće. Kapetanov je rođendan
bio u lipnju, no sjećao se kako se jedne godine, kad mu je bilo pet-šest, tresao
od hladnoće dok su mu rezali tortu. Majka je taj prizor bila nacrtala u svome
dnevniku. Šarolika zbirka vunenih odjevnih predmeta koje je nosio na
uobičajena putovanja u američke gradove nikako mu ne bi bila dovoljna za
glavni grad Engleske. Šetati Mayfairom u neskladnoj odjeći značilo bi
sramotiti način na koji je odrastao.
Pred krojačevim je vratima Henderson zastao, pomalo oklijevajući. U
mislima je i dalje vidio duh gospođe Graham. Možda ga je odbila jer izgleda
neuglađeno. Nekako se mutno prisjetio da dame obraćaju pažnju na
muškarčev izgled. U odnosu na izgled većine mornara u pristaništu, znao je
da izgleda poput kakvog dendija, no ipak... Pred vratima je na suncu spavala
neka siva mačka. Rep joj se trznuo.
»Nisam je smio pustiti da ode«, protisnuo je.
Zgroženo je shvatio da mu se možda više nikad neće pružiti prilika da
se iskupi. Što ako ispadne da mu je onih nekoliko riječi koje su jutros
izmijenili bila jedina prilika da porazgovara s gospođom Graham? Bio je to
neugodan osjećaj. Henderson je pogledao nizbrdo, u smjeru luke, zabrinut
zbog toga da je možda uspjela naći mjesto na nekom drugom brodu. A zatim
se, pak, stao brinuti i zbog mogućnosti da se možda doista vratila do
Bittersweeta, a da njega nije bilo.
Kapetan je stao nešto tražiti po džepu, pa je izvadio i zapalio lulu,
naslonio se na zid dok su se oko njega podizali pramenovi dima. Već
godinama nije upoznao niti jednu gospođu – žene u pristaništu bile su
drugačijeg kova. Ona Nizozemka kojoj je u Washingtonu redovito prodavao
svoj tovar možda je nekoć i bila dama, no gospođa Graham općenito je bila
nešto sasvim drugo. Bila je školski primjer suzdržanosti. Jedino po čemu se
isticala bio je taj njezin parfem. Njegova ga je raskoš podsjećala na
marcipan. Pokušao je zamisliti da je još uvijek Englez – tek sišao s broda i
krajnje uglađen. Pravi gospodin. Što bi u tom slučaju bio učinio? U ono je
vrijeme ipak bio bolji i uspješniji.
U tom je trenutku iznenada ugasio lulu na okviru vrata i okrenuo se
prema trgu. Nema mu druge nego se raspitati gdje je odsjela ta engleska
dona. Ušao je među sjene koje su visoke palme bacale nad mnoštvo štandova
na tržnici. Omanja skupina tamnoputih žena gurala se oko neke bačve s
maslinovim uljem, a dvojica muškaraca prepirala su se pred jednim
divovskim sirom. Nakon tri pokušaja, Hendersona je neka djevojčica koja je
prodavala kožne pojaseve i kese za novac s uzicom uputila u jedan pansion,
conselho.
»Nova se Engleskinja ondje smjestila.« Stala je mahati rukama. »Siva
haljina«. Prstima je dočarala punđu gospođe Graham. »Da. Onuda.«
Bila je to brazilska kuća. Malo dalje uzbrdo nalazilo se nekoliko zgrada
u kojima su živjeli britanski trgovci. Na njima nije bilo ni traga boje koja se
mrvila, toliko karakteristične čak i za najuglednije brazilske kuće.
Henderson se s Englezima nikad nije družio, samo je katkad s njima trgovao.
Nije mogao reći da je to stoga što ih izbjegava, ili oni njega. Bilo je zanimljivo
što gospođa Graham nije odlučila odsjesti među svojima – a to je dobar znak,
pomislio je.
Sitne ptice prhnule su s krova kad je odlučno pokucao na vrata. Činilo
se kao da se žele ubiti dok su tako naglo ponirale prema intenzivno plavome
obzoru, fijučući poput metaka pored uskih oluka, da bi se već trenutak
kasnije nevjerojatno uzdignule neposredno prije nego što bi gotovo
dotaknule kamen na ulici.
»Htio bih ostaviti poruku za onu englesku donu«, rekao je Henderson
kad je sluškinja otvorila vrata. »Donesite mi pero i tintu. I papira. Moram
napisati poruku.«

***

Kasnije, već puno smireniji i nakon što je posjetio krojača, te pojeo lagani
objed stojeći pred nekim štandom, Henderson se vratio u svoju kabinu. Sad
se već nekoliko sati pitao je li se najbolje izrazio. Budući je bio posve utonuo
u misli, poskočio je kad je začuo neočekivano i brzo kucanje na vratima, pa
je i pozornost odmah ponovno usmjerio na posao. Henderson je zadržao dah
i ispustio ga tek kad se na vratima pojavio nasmiješeni Simmons. Baš,
učinilo se kapetanu, u pravi čas.
Iza Willa je očito bio dobar dan. Oko njega se širio prodoran miris
žestokih alkoholnih pića, no nije bio posve pijan, a po zlatnožutoj su mu se
koži vidjele ružičaste mrlje na mjestima koja su bila izložena suncu. »Čuo
sam da se večeras održava tučnjava s dobrim omjerom za klađenje«, rekao
je. »Malo dalje od plaže. Šakama.« Simmons je glavom pokazao prema tek
dostavljenoj kuriji s cilindrom koja se nalazila na kapetanovome stolu.
»Otmjeno«, prokomentirao je.
»London«, pojasnio mu je Henderson. »Posluži se pićem.«
 Mladić je natočio konjak. »Ideš, dakle, gore, na zapad kad stignemo
onamo? S tim svilenim cilindrom i svime ostalim. Kapetane Henderson, jeste
li vi, kojim slučajem, kakav dendi?« zadirkivao ga je.
Henderson je tužno odmahnuo glavom. »Želio bih posjetiti mjesto u
Sohou gdje mi je nekoć bio obiteljski dom. Ne znam hoću li uspjeti proći kao
gospodin.«
Simmons se uvalio u stolicu, spreman čekati koliko god bude trebalo.
»Pa, za početak imaš šešir. To će im se svidjeti. A ako želiš da te cijene i
poštuju, morat ćeš uvijek biti svježe obrijan. Takva je moda. London se
mijenja. Svi tako kažu. To zovu razvojem – novo pristanište u East Endu.
Preporučio bih i da nabaviš pošteni mač, kapetane. Čovjek mora imati
zaštitu, bio gospodin ili ne. London je opasan. Kakav je to bio grad kad si ti
ondje živio?«
Henderson se nasmiješio kao da se ispričava. Nije spomenuo da se
gotovo ničeg više ne sjeća, osim svoje majke, a nje ionako više nema. Kao
dijete je dobivao poduku iz mačevanja, no svrha svega toga nikad mu nije
bila jasna. Ipak ga je preplavio val nostalgije zbog načina na koji je zamišljao
kuću u kojoj je proveo djetinjstvo.
»Jedva čekam da ga vidim«, dodao je. »A ako mi treba mač, poslušat ću
tvoj savjet.«
Simmons je kimnuo. Hladio se komadićem kartona iskrzanih rubova
koji je izvukao iz džepa. »Kad stignemo u London pokazat ću ti i drugu
stranu grada, mjesta na koja kicoši ne zalaze, ili tek rijetki. Možemo posjetiti
gostionicu zvanu Rose.«
Henderson se nasmijao. »Gostionicu Rose? Takvih mora biti na stotine.
A vodi je, bez sumnje, gospođa Smith. Nalazi se odmah pored glavne ulice u
četvrti?«
»Odmah pored Old Streeta – imam prijatelje koji žive nasuprot.
Ulagače. Skreneš u ulicu Mallow.... ulicu Mallow, imaj...«
»Neću se dugo zadržati«, prekinuo ga je Henderson. »Samo to želim
ponovno vidjeti. Vidjeti kakav je to osjećaj.«
»Hladan i vraški mokar«, našalio se Simmons. »Neću ostati. Pomislio
sam da bih idući put mogao doći preko New Yorka. Volio bih ga vidjeti.«
Henderson je slegnuo ramenima. »New York je malen grad. Nije
egzotičan. A ako ne voliš hladnoću, na tvome bih mjestu pokušao izbjeći
zimu. U siječnju je rijeka Hudson sivija čak i od Temze.« Kapetan se
oraspoložio. »Ta borba koju si spomenuo – znam to mjesto.« Bilo bi dobro da
mu nešto skrene misli s gospođe Graham. Ta ga žena proganja.
 Will je skočio na noge. »Povedi nas«, rekao je.
Mjesec je bio nisko, no nije bio pun. Muškarci su sjedili u pristaništu i
razgovarali. Kad su se spustili na mračnu neuređenu plažu, Simmons je
rekao: »Na svijetu nema boljeg mjesta od ovoga.«
Henderson se morao složiti. Plaža je bila predivna. Zvijezde su
obasjavale pijesak, a do njih je dopirao blag i miomirisan zrak, dok su valovi
oplakivali raj. Nekoliko metara dalje vidio se odsjaj s mjesta na kojem će se
održati borba. Neki od ljudi iz gomile držali su baklje. Do njih je dopirao zvuk
sviranja neke žene, kao i miris pečenih kolača s cimetom. Dvojica dječaka s
crnim psom kojeg su držali na užetu zajedno su jela kobasicu. Malo dalje,
ondje gdje je pijesak prelazio u nisko raslinje i skupine palmi, čuo se smijeh,
a teturavi su se gledatelji počeli pojavljivati između stabala i pristizati na
plažu. Stigavši do odredišta, Henderson je shvatio da je tu zacijelo i nekoliko
stotina ljudi. Borilište je bilo obilježeno u četverokut postavljenim kolcima
oko kojih je pod pravim kutem bila razvučena užad, a gomila se vrzmala
uokolo, jela, pila i kladila se. Svaki u svojem kutu, sjedila su dvojica
ogromnih tamnoputih muškaraca. Koža im je bila nauljena, pa je blistala
pod svjetlošću svjetiljaka koje su na neravan pijesak bacale groteskne sjene.
Simmons se oblizao. Obožavao je tučnjave. Henderson je pogledao
borce. Tu je bio na svome terenu. Kapetan je bio dovoljno snažan i spretan
da se iskaže u slučaju da ikada dođe u napast i uđe u borilište.
Jedan od dvojice crnaca bio je krupniji, ali ne i toliko velik da onaj manji
to ne bi mogao nadoknaditi već i samom odlučnošću kad uzavre krv. Borba
će ionako doseći tu točku. Kad se jedan od njih dvojice okrenuo, Henderson
mu je na leđima uočio niz ožiljaka. Očito su ga opako išibali, i to ne tako
davno.
»Jesu li ovo oslobođeni robovi?« upitao je jednog od Mađioničara.
Čovjek je kratko kimnuo, usput zube čačkajući tankim komadićem
kosti. Iza njega se neka tamnooka crnkinja pomalo vrzmala, ali u svakom
trenutku u neposrednoj blizini, kao da je uzicom vezana za njega.
Will je odlučio prekinuti čavrljanje. »Tri naprema jedan.« Uzdignuo je
tri prsta i pokazao prema borcu s lijeve strane.
Kladioničar je uzeo novac i Simmonsu pružio komadić pluta na kojem
je bilo nažvrljano nešto nečitko. Ženine su se oči zaiskrile dok je promatrala
kako novac prelazi iz ruku u ruke.
»Ti?« upitao je Simmons.
»Nikad se ne kladim«, rekao je Henderson. »Te su borbe namještene.«
 Will je slegnuo ramenima. U to nije mogao vjerovati. Osim toga, čak i
da jesu, i dalje može nešto zaraditi.
Ljudi su se laktovima probijali do mjesta za gledanje. Henderson je baš
kanio spomenuti da bi možda na povratku kući na brodu mogli imati i jednog
putnika. Jednu gospođu. A onda je neki starac dao znak zvonom i svi su se
okrenuli da gledaju borbu. Mogu mu to reći i kasnije, pomislio je.
Kada se publika usredotočila na borbu, na trenutak je nastao tajac. Još
se jednom oglasilo zvono, pa su borci stali udarati. Jedan se izmaknuo
udarcu, te je drugoga snažno opalio u lice i zatim odskočio ustranu, tako da
ga je protivnički udarac promašio. Masa je eksplodirala. Bio je to uzbudljiv
početak.
»Pravi je profesionalac, nema sumnje«, povikao je Simmons uzbuđeno,
dok je jedan od boraca skakutao naprijed-natrag kako bi izbjegao protivničke
šake. »Pogledaj ga.«
»Začas će se umoriti«, odgovorio je Henderson.
Borbe za novac znale su se otegnuti satima. Jednostavno je sve ovisilo
o tome koliko će borci izdržati. Ova su dvojica jedan drugoga po borilištu
natjeravala kao što hrtovi na stazi love zeca. Bilo je uzbudljivo, no nije moglo
potrajati.
Nakon koje minute, Henderson se okrenuo da nešto kaže Simmonsu, no
mjesto pored njega bilo je prazno, pa je primijetio da mu je prijatelj negdje
sa strane i da više ne gleda borbu. Ona crnooka žena zamamno se naginjala
prema njemu i nešto mu šaputala u uho. Simmons ju je lascivno obujmio oko
struka. Henderson se zasmijuljio.
Lice prvog borca već je oticalo, a niz tamnu kožu slijevao mu se širok
potočić krvi, no svome je protivniku počeo zadavati niz udaraca. Henderson
je kroz zgusnuti gusti noćni zrak osjećao miris znoja i slankasti okus krvi.
Bilo je to kao da gledaš dva psa, ili dva bika.
»Propuštaš borbu«, doviknuo je Henderson pogledavši prema Willu, no
Simmonsa više nije bilo na vidiku. Uvijek oprezan, kapetan je provjerio gdje
se nalazi kladioničar. Stajao je odmah do borilišta i glasno, teškim
portugalskim naglaskom hrabrio prvoga borca. Žene više nije bilo.
Henderson se još jednom nasmijao.
Strategija onog boksača sad je konačno počela djelovati. Borac koji je
neprekidno poskakivao sad je usporio i primio žestok aperkat u prsa koji ga
je na trenutak ostavio bez daha, a protivnik ga je silovito nastavio udarati
po ušima. Onaj koji je dotada skakutao ispustio je nekakav životinjski krik,
a mnoštvo je stalo klicati. Ona su se dvojica dječaka silno trudila obuzdati
psa, koji je lajao i zatezao uzicu. Činilo se kao da je čitava gomila krenula za
sporijim boksačem kad je krenuo dokrajčiti protivnika. No drugi je muškarac
bio snažan, te je izdržao udarce. Čak je uspio protivniku i zadati nekoliko
pristojnih udaraca. Obojici su bile otekle usne i oči, krv im se slijevala niz
prsa, i obojica su bila bez daha. No drugi je borac jednostavno uspijevao
zadavati udarac za udarcem.
»Nastavi!« zarežao je Henderson.
Krupni je muškarac nastavio, no drugi je borac i nakon sveg onog
skakutanja samo i dalje stajao poput kakvog kipa i primao udarac za
udarcem. Henderson bi se bio mogao zakleti da je negdje iznad sve te gomile
začuo oštro pucketanje, vjerojatno slomljenog rebra, a onda se ogromni
muškarac odjednom prevrnuo poput posječenoga hrasta. Prema rubu
borilišta odlebdio je oblak pijeska. Svi su ostali nepomično piljiti. Borac je
zbunjeno zastao, kao da to još nije očekivao. Zatim je kimnuo, i polagano stao
podizati ruke u znak pobjede, dok je rulja oko njega vrištala. Petorica-
šestorica gledatelja uletjela su u borilište. Onaj je starac pokušao izbjeći
oduševljene navijače i onesviještenog borca razbuditi tako što mu je na glavu
izlio kantu morske vode, a pobjednik je krenuo optrčati pobjednički krug. Tri
djevojčice, ne starije od trinaest godina, pobjedniku su pod noge stale bacati
cvjetne vijence fuksije, od uzbuđenja obijesno razgolitivši grudi kad se borac
okrenuo da vidi kako mu je prijatelj, koji je i dalje ležao na tlu. Bilo je očito
da to inače tako ne funkcionira. Pobjednik je djelovao smeteno. Gomila se
pomalo smirila, a poklici zamrli. Odjednom su se sve oči usredotočile na
onesviještenoga čovjeka.
Starac je borca gurnuo u rame i potom ga pljusnuo – zvuk je u nastaloj
tišini oštro odjeknuo. Vrijeme kao da je stalo. Mračnu obalu zapljusnuo je
val. Starac mu je osluhnuo prsa. A zatim je stavio prst čovjeku pod nos. Ljudi
su gledali suspregnuta daha. Još ga je jednom pljusnuo, ovaj put i malo jače.
Nije se ni pomaknuo. Starac je podignuo pogled. Slegnuo ramenima.
»Ii est morte«, pronio se glas.
Tiha mješavina panike i uzbuđenja stala se pronositi okupljenom
gomilom. Neka se žena bacila na mrtvoga borca, zapomažući i zrak gutajući
kao da je slatko vino. Pobjednik je, okamenjena lica, šokirano piljio u to što
je učinio.
»Il est morte. Il est morte.« Ta se rečenica pretvorila u tjeskobno
mumljanje, a svi su plesali na oštrici noža koja šok odvaja od zluradosti i
veselja. Pobjednik je raskolačenih očiju prešao borilište, prišao svome
protivniku i oprezno ga gurnuo nogom.
»Ade.« Zazvao ga je. »Ade?«
Usna mu je zadrhtala.
 A onda se, krajnje polagano, mrtvi čovjek pomaknuo. Odgurnuo je ženu
koja mu je zapomagala na prsima i sjeo posve uspravno, poput kakvog diva
koji je upravo vraćen u život. Pobjednik se nacerio i zagrlio prijatelja. Gomila
je podivljala. Mrtvac je uzdignuo ruku, pa su svi počeli klicati sve dok im se
pluća nisu gotovo rasprsnula. Na pobjednikovu licu jasno se vidjelo da osjeća
veliko olakšanje. Svi su se smijali. Neznanci su se počeli grliti. Žene su od
sreće vrištale, plesale i prskale se u plićaku. Svi su sad bili još raspoloženiji
nego kad je prvi borac pobijedio.
»Ade! Ade!« skandirali su svi oko njega i šakama udarali po zraku.
Četvorica muškaraca podignula su uskrsnulo tijelo na ramena i stali ga
tako pronositi obalom.
Henderson se smiješio. Bio je to zgodan prizor. Izvukao se iz gomile i
sjeo na jedan pješčani humak. Već trenutak kasnije pridružio mu se i
Simmons.
»Priuštio sam si onu crnkinju«, rekao je ponosito. »Je li onaj tamo onda
pobijedio?«
»Nije. Baš čudno, on je izgubio. Mislili su da je mrtav.«
Henderson se nasmijao.
»Ako je tako, zaradio sam trostruko.«
Simmons je krenuo prema masi, da pronađe onog Mađioničara.
»Ade! Ade!«, i dalje su svi klicali.
Drugog su borca otpratili, a on je pokupio osvojeni novac i napustio ljude
koji su u gomili pod tamnim nebom i dalje plesali poput luđaka.
»Tri naprama jedan.« Simmons je prstima pokazao čovjeku s onom
koštanom čačkalicom.
Osmijeha je na čovjekovu licu nestalo. Nagnuo je glavu na stranu, a nad
gornjom mu se usnom pojavio tanki tračak znoja. »Que?« rekao je.
»Moja oklada. Tri naprama jedan.« Simmons je iz džepa izvukao onaj
komadić pluta.
»Ade.« Čovjek je pokazao prstom i onda odmahnuo glavom kako bi mu
objasnio da borac kojeg svi sad tako slave nije pobijedio u borbi.
»Kladio sam se na onog drugog.« Simmons se nacerio.
Kladioničar se brzo pomaknuo, ali ne i dovoljno brzo da prevari
Simmonsa. Brazilska oštrica od najkvalitetnijeg engleskog čelika bljesnula
je pod prigušenom svjetlošću. Ako je mislio da će to bijelca odvratiti, prevario
se. Jednim vještim pokretom, Simmons mu je učas prišao, čovjeka spremo
uhvatio za podlakticu, srušio ga na do te mu, stroga lica, nož prislonio na
žilu kucavicu.
»Meu dinheiro«, navalio je Simmons. Moj novac.
Henderson se nacerio. Simmons je ovdje bio tek nekoliko dana, no već
je uspio pokupiti bitne riječi.
»Bolje ti je da platiš.« Nagnuo se prema njemu, kako bi čovjek što
ozbiljnije shvatio prijetnju, dodao i svoje prevodilačke sposobnosti. »Você tem
que pagar.«
Kladioničar je podignuo ruke u znak predaje. Iz kožne kese izvadio je
nekoliko kovanica, a u pogledu mu se vidjelo koliko je užasnut.
Simmons je kimnuo, novac spremio u džep i pustio čovjeka. »Obrigado«,
rekao je. Hvala.
Kad se Simmons okrenuo kako bi se, s dobitkom u džepu, obalom uputio
natrag, Hendersonu je već bilo na vrh jezika da mu kaže koliko su njih
dvojica čudesna ekipa. Bio je to ugodan osjećaj, kad te netko iznenadi –
možda se u Simmonsovoj brzini krije i rješenje pitanja zašto je jučer lagao o
poslu kojim se bavi. U svakom slučaju, momkova vještina baratanja nožem
nikako nije bila u skladu s njegovom opuštenošću. No prije nego li je
Henderson uspio upitati gdje se naučio tako boriti, pojavila se ona crnooka
djevojka koju je Simmons upravo obljubio na pijesku i bacila mu se u
naručje.
Will je, otvorenih usta, ostao skamenjen. Henderson se djevojci
nasmiješio, a onda je, uz osjećaj tupe boli u prsima, shvatio što je upravo
učinila kad je Will Simmons pao u pijesak, a oko njega se začas stvorila
krvava lokva.
»Isuse«. Henderson je šokirano posrnuo, tek toliko da onaj kladioničar
jednom rukom uzme novac, a drugom uhvati djevojku. Ona se nasmijala
siktavo poput zmije i krvavi nož zatakla za pojas, pa su oboje u trenu nestali
u tami.
Henderson je kleknuo i Simmonsa privukao u naručje.
»Sranje«, prošaptao je Will.
»Vratit ću te na Bittersweet.« Henderson je pokušao podići prijatelja, no
Simmons je uzdahnuo jezivije od ranjene sove.
Muškarci su i dalje trčali plažom i ushićeno izvikivali »Ade vivo« dok je
dah Willa Simmonsa postajao sve sipljiviji.
 »Odnesi im to u London«. Te je riječi jedva izgovorio. »Potraži gospodu
u gostionici Rose. Sve im daj, shvaćaš? Imam ključ. U šeširu je. Old Street
Bridge...«
»Tiho, ni riječi o tome,« ušutkao je Henderson mladića.
Podigao je Willa i okrenuo se da po pijesku krene natrag. Na
Bittersweetu, Veliki Al Thatcher na običnoj je drvenoj dasci u brodskoj
kuhinji već bio zakrpao mnoge jezive posjekotine i razderotine. Riječ je o
razumnome momku iz Yorkshirea koji će to sigurno znati srediti. Nije svaka
ubodna rana smrtonosna. No nakon tek nekoliko koraka, Henderson je
shvatio da nema smisla. Rulja na obali oduševljeno je vrištala, pjevala i
plesala, ali mladić više nije disao. James Henderson nosio je leš.
 7

Natal

Maria se nije kanila raspakirati. Mjesto na kojem je odsjela bilo je čisto i

dobro održavano, no znala je da se neće dugo zadržati. Kapetan kojem ju je
Cochrane bio povjerio prije nego što je otišao, ponudio se da će joj osigurati
mjesto na brodu. Sad joj se učinilo da bi možda ovom prilikom bilo bolje da
mu je to i dopustila. No bilo je prekasno. Već je drugi dan bila u luci i još
uvijek nije pronašla prikladan brod kojim bi mogla otputovati, kao ni brod
koji bi išao izravno u Englesku, osim broda onog kapetana Hendersona, koji
joj se činio jednako sumnjivim kao i sam kapetan. Osim Bittersweeta, dva
broda trebala su isploviti u smjeru Afrike, no odande su trebali krenuti
prema Calicutu8, a osim toga nikako nije bilo moguće znati kad će se na
Obali Bjelokosti pojaviti kakav prikladan brod da je odvede na sjever, prema
Europi. Odvažna kakva je već bila, Maria je znala da je veća vjerojatnost da
na put onamo krene s tamnog južnoameričkog kontinenta nego s onog koji
mu leži nasuprot. A olakotna je okolnost bila i to što iz Natala nije bilo toliko
teško doći do država na sjeveru – u bilo koju luku, od Trinidada do Bostona
ili New Yorka, gdje bi onda razmjerno lako mogla pronaći brod koji plovi
preko Atlantika. No njezino bi se putovanje tako moglo produljiti i za
nekoliko tjedana, a bilo bi i dosta skuplje. Bilo bi neusporedivo jednostavnije
da uspije pronaći ležaj na nekom brodu koji plovi bez zaustavljanja.
Zadubljeno je proučavala zemljovide, pokušavala sve izračunati, kao što
bi to činio Thomas. Sve se svodilo na sljedeće – dvije su mogućnosti. Prva je
da krene prema Trinidadu uz nadu da će ondje pronaći brod koji će je povesti
na istok (sasvim razumna mogućnost, iako i puno sporija), a druga je
riskirati plovidbu s kapetanom Hendersonom, pri čemu će, ako dogovor
uspije, u roku od šest, možda sedam tjedana biti u Piccadillyju kako bi Johnu
Murrayju predala rukopise. Bila se posve udubila u razmišljanje o toj
mogućnosti – odvagujući nesumnjivi užas Thomasa Cochranea zbog izgleda
Hendersonova broda i nelagodu koju je osjećala zbog Hendersonova
navaljivanja i silnog truda da joj privuče pažnju dok ju je nagovarao da se s
njime ukrca. Gospoda se tako ne ponašaju. No, razmišljala je, nakon toga joj

8 Indijski grad Kozhikode – prev.

je pisao. Gospođo, stajalo je u pismu, nadam se da vas nisam uznemirio.
Ispričavam se ako je kojim slučajem tako.
Te večeri, nakon što je na masivnome stolu od mahagonija na prvome
katu kuće u kojoj je odsjela poslužena večera, gazdarica, okićena nakitom od
vauxhallskog stakla jarkih boja, Mariji je u sobu donijela biljni čaj. Gospoda
Graham, Engleskinja na proputovanju, popila ga je sama, sjedeći pred
prozorom i promatrajući niz blijedoružičastih kuća koje su se pružale prema
trgu, a čiji su izrezbareni svijetložuti zabati stremili prema baršunastome,
zvijezdama pokrivenome nebu. Mana je bila naviknuta na to da procjenjuje
nova mjesta na koja nailazi, pa je ovdje tako zaključila da je Natal miran
trgovački gradić nalik brojnim drugim sličnim mjestima uzduž obale. Kuće
izblijedjelih zidova bile su privlačne, no nije bilo pravog interesa da ih se
ispuni kakvim trgovačkim dobrima ili komercijalnim zamislima.
Jednostavno rečeno, Natal je žabokrečina. Iz stotina pećnica do nje je toplim
zrakom dopirao miris pečenja. Bio joj je to poznat miris, ispunjen aromom
ruzmarina. Maria je uzela maleni keks. Bio je sladak poput saća i topio joj
se u ustima. Grickala je i usput listala svoj dnevnik. Dok je tako putovala s
jednog na drugi kraj zemlje, usput je sve i skicirala – nosiljku iz Bahije i
sliku robova iz Pernambuca koji vuku svinjsku glavu. Svaka joj je skica u
pamet prizivala sjećanja. Osjetila je neobičnu glad. Pa jela sam prije jedva
sat vremena. Ne mogu ponovno biti gladna, korila je samu sebe.
Hrana je tijekom putovanja iz Recifea bila užasna – kukuruzni kruh i
neusoljeno meso. Više puta bila je u napasti da ode u brodsku kuhinju samo
kako bi pokušala pronaći koje zrnce soli ili mrvicu papra ili čilija (čega niti
na jednome brodu koji je plovio južnom polutkom nije moglo nedostajati).
Već i mrvica kakve mirodije i sve bi bilo tisuću puta ukusnije. No, kad je o
tome bila riječ, čak se ni slavna Maria Graham nije usudila otvoreno
kritizirati brodskoga kuhara. Po njezinu su iskustvu to bili sjajni ljudi, i
poprilično kadri ne samo nešto zamjeriti, već i po tom pitanju nešto poduzeti.
Hrana u conselhu bila je znamo bolja. Uživala je u zasitnome, iako pomalo
ljutome doručku i više nego pristojnoj večeri koja se sastojala od juhe i
pečene ribe s povrćem. Biljni čaj i keksi utažili su joj glad, no u želucu je ipak
osjećala nekakav čvor. Možda je to zbog neizvjesnosti, pomislila je. Jer ni
sama ne znam što učiniti.
Nakon što je tijekom jučerašnjeg dana primila pismo kapetana
Hendersona, Maria se malo raspitala kod mještana i doznala da je
Henderson u luci svima dobro poznat kao vrlo vješt kapetan. No, koliko su
svi bili upućeni, još nikada nije preplovio Atlantik. Činio se prikladnim
čovjekom za takvo što – bit će da je sitni trgovac, pretpostavila je – no taj
brod nije je nimalo nadahnjivao i čitava situacija bila je baš ono na što ju je
upozoravao Cochrane. Maria se nije bojala mora ali je, kao što ju je otac bio
naučio, cijenila njegovu snagu. Po njezinome iskustvu more nema namjeru
izazvati utapanje putnika. Atlantik je tek običan pomorski put i žrtve su
iznenađujuće rijetke, iako ih je za velikih oluja i uz lošu, neprimjerenu
plovidbu ipak bilo. Dobar je dio života provela na palubama raznih brodova
i ponosila se time što zna procijeniti koliko je koji kapetan vješt. Puno toga
ovisi o prirodi samog čovjeka. Hendersona bi zasad opisala kao pouzdanog i
nepokolebljivog, iako i pomalo omiljenog među damama – što se možda
moglo pripisati njegovu neuglađeno privlačnome izgledu, pa čak i
samouvjerenosti. Iako više nije mlad, mlađi je od nje. Očito je bio odrastao u
kolonijama, što je svakako trebalo uzeti u obzir. Čini se sposobnim i svakako
je iskren, razmišljala je. Rekao je da je ovo jedini brod i bio je u pravu.
U krilu joj je ležala Hendersonova poruka, koju je sad ponovno
pročitala. Prepustit ću vam vlastitu kabinu, gospođo, obećao je, u slučaju da
odlučite staviti se pod moju skrb. Dobro ga je sročio, pomislila je, a ima i lijep
rukopis. U svakom slučaju dobro poznaje cijelu istočnu obalu. Proučila je
njegov stil pisanja – služben i pomalo zastario, zaključila je. Uz smiješak je
pomislila što bi John Murray s time učinio. Povratku u London najviše se
veselila zbog činjenice da će uskoro vidjeti starog prijatelja, a ne samo zbog
toga što će on od nje otkupiti rukopise. Murray je Mariji bio mentor još
otkako je počela pisati. U početku joj je bio pronašao urednički posao uz koji
je brusila vještinu.
»Poprilično si luda, djevojko«, izjavila je lady Dundas prijezirno. »Ovo je
praktički ravno pravome zaposlenju. Niti jedna dama iz naše obitelji nikada
nije radila.«
Maria je pažljivo presavila Hendersonovu poruku. Možda ga je krivo
procijenila samo zato što je bio pomalo prerevan. Nije ništa loše mislio, no
na moru se neće imati kako zaštititi od njegove revnosti, a bilo je i posve
očito da nije gospodin – barem ne pravi. U mislima se vratila u prašumu, pa
je uz smiješak shvatila da siroti čovjek ne može biti gora noćna mora od da
Couta. A njega je uspjela preživjeti.
Mogla bih ga zamoliti da pogledam tu njegovu kabinu, razmišljala je.
Ispod nje je ulica bila prazna. Kroz mrak je začula zvuk bezbrižnog
smijeha.
»Trebala bih čitati prije nego što zaspim«, rekla je naglas.
Pored kreveta nalazila se knjiga. Maria je posustala čim je utonula u
meke jastuke. Nakon puta kroz prašumu bila je iscrpljena, a i u posljednjih
tjedan ili dva neprekidno je nekamo jurila – pomagala u mornaričkoj bolnici,
dokasna navečer sjedila s Cochraneovima i već se rano ujutro igrala s
njihovom djecom. Dolje je veliki podni sat u hodniku otkucao deset. Maria se
pomaknula pa je tako napokon, kad je glavu naslonila na jastuk koji je
vezom ukrasila gazdaričina kći, slavnu gospođu Graham obuzeo san.
Sutradan ujutro, posve osvježena i nakon što je obavila toaletu, gospođa
Graham otvorila je suncobran da kožu zaštiti od nesmiljenog sunca, pa je
krenula prema luci. Bilo je još rano, no bilo joj je drago kad je vidjela da
kapetan Henderson već radi, da nadgleda kako mu na brod ukrcavaju teret.
Maria je odlučila pričekati u hladu. Nije imalo smisla muškarca ometati
usred posla. Uživala je u prizorima i zvukovima pristaništa – luke su prava
mjesta slobode. Negdje iznad čula je kako neki mornar u gornjoj sobi
zapomaže dok mu u ruku urezuju tetovažu. Dvoje djece s ulice besposličarilo
je pored nekog skladišta, nadajući se da će se domoći bilo čega što bi moglo
ispasti iz zavežljaja koji su se dostavljali ili da će nekome tko je dovoljno
bogat i nemaran izvući nešto iz džepa. Po popločanome prostoru lutala je i
nekakva svinja s ogrlicom oko vrata, a s jedne strane trojica mornara jela su
još vruće uštipke i promatrala kako ona strpljivo sjedi dok se utovaruje
Hendersonov kakaovac, čije je prašine vrući zrak oko njih bio prepun.
Kapetan se prepirao sa seljakom koji je dostavio robu. Vikali su na toliko
tečnome portugalskome da Maria nije uspijevala pohvatati što govore.
No, činilo se da Hendersona tišti neka nelagoda. Očito je još nije
primijetio. Seljak je na koncu popustio, pa su se muškarci rukovali, iako
kapetan i dalje nevoljko. Pružio mu je novac i podignuo ruke kao da se
predaje.
»Ne znam što učiniti«, rekao je dovoljno polagano da Maria razumije.
»Trenutno za time nemam potrebu.«
»Prebaci na sjever i prodaj«, odgovorio je seljak, samo odmahujući
rukom. »Vrhunske je kvalitete«.
A onda se, s kesom punom kovanica u ruci, taj čovječuljak udaljio, a
kapetan je počeo vikari na posadu da utovari zrna kakaovca. Henderson se
činio drugačijim nego što je bio kad ga je Maria posljednji put vidjela – bio je
razdražen i manje vedar. Ipak, da doista nije htio prihvatiti pošiljku,
pretpostavljala je da to tada jednostavno ne bi učinio. Osim toga, bio je
dvaput krupniji od onog sitnog uzgajivača. Dok ga je sad promatrala,
gospođa Graham je primijetila da na tom kapetanu ima nečeg što je podsjeća
na crnog psa, životinje koja se može boriti do smrti dok istovremeno može
biti i dobrodušni i vjerni pratitelj. Maria je na trenutak zastala. Ako je
kapetan loše volje, možda ovo i nije pravi trenutak. Ipak mora obaviti
zadaću. Bila je odlučila proučiti Bittersweet. A ako ga sad tovare, možda više
neće imati previše vremena za to.
»Kapetane Henderson.« Približila se, iskušavajući njegovo ime.
Podigao je pogled kao da se upravo budi iz sna. »O! Dobro jutro.«
»Spremate li se isploviti? Imate li još uvijek mjesta do Londona?«
 Henderson je zastao. Zatim je naklonio glavu. »Žalim. Ali više ne
plovimo za London, gospođo. Za tim nema potrebe.«
Maria je neodlučno zastala. To je već posve neočekivano. A toliko je
navaljivao. Ako je i mislila da je on s njome u vezi imao kakve namjere, te je
brige sad nestalo.
»Ali ja moram nekako doći onamo«, navaljivala je. »Moram stići kući. I
bojim se da ste bili sasvim u pravu. U Natalu doista ima vrlo malo redovnih
linija prema i iz Engleske. Pouzdajem se u vas – u ono što ste jučer rekli. U
pismu.«
Henderson ju je promatrao, kao da u njoj traži nekakvu skrivenu
namjeru.
»Pitam se«, nastavila je Maria uglađenim tonom, »bih li mogla pogledati
kabinu?«
U pogledu mu se nije vidjelo da ima nešto protiv, pa se ona samo
skladno okrenula i popela na palubu, dok se on vukao za njom, previše
zabrinut, činilo se, da joj odgovori.
»S palube djeluje manje neobično, zar ne?« nasmiješila se Maria.
»Bittersweet je krajnje neobično plovilo. Budući da je tako nizak i ravan,
isprva sam mislila da je to nekakav kineski brod. Jeste li kad vidjeli sampan,
kapetane? Ja sam ga imala prilike vidjeti samo na crtežu, no izgledom su
vrlo slični. A Bittersweet pomalo nalikuje i kakvom galijunu, ne čini vam se?«
Henderson nije odgovorio, ali je gospođi Graham dao znak da krene
dalje. Ona je samouvjereno ušla u njegovu kabinu. Bilo je pomalo čudno –
nije razmišljao o tome kako bi to bilo na brodu imati i jednu damu. Ona je
djelovala zadovoljno, a sa sobom je donijela i dašak nekakve svrhovitosti i
mira. Njemu je to svakako odgovaralo.
Kabina je bila veća nego što je očekivala i bolje opremljena. Raskošno
izrezbareni stol od hrastovine nalazio se na jednome kraju i bio prekriven
zemljovidima. Na jednome drvom obloženome zidu stajao je kvalitetno
izrađen ormarić s kristalnim bocama porta i konjaka, a na drugom su bile
police i dvije po mjeri izrađene škrinje.
»Silno želim stići kući. Hoćete li mi pomoći?« upitala je. »U vašem
pismu, vidite...« Potražila ga je u torbi.
Henderson se pokušao prisjetiti što je u njemu bio napisao. Zbog onog
što se dogodilo sa Simmonsom sve je ostalo palo u drugi plan. Nedostatak
brige koju su lokalne vlasti pokazale za mornara ubijenog u sukobu nije ga
iznenadio, ali ga je svakako iznenadila količina novca koji je ostao nakon
mladićeve smrti, kao i ključ u šeširu i onaj neobično umotan grumen
čokolade, koji je bio spreman da ga se nariba i doda vrućoj vodi ili mlijeku i
tako dobije napitak koji je, s obzirom na lošu kvalitetu čokolade, svakako
morao imati nekakav pljesnjiv okus. Tko god da su ti Simmonsovi suradnici
iz Old Street Bridgea, svakako im sa sjevera kani poslati njegove stvari. Iz
New Yorka prema Londonu kreću brojni brodovi. S obzirom na novac koji je
bio u pitanju, bio je odlučio da će uzeti dio od cijene koju je bio dogovorio s
Willom, a dodat će i još malo zbog toga što je ispunio zadaću. A zatim od
svega pere ruke. London je bio glupa zamisao, od toga je najbolje odustati.
Sad mu je na pamet pao sadržaj poruke koji je napisao gospođi Graham. Bio
je iznimno uljudan, prisjetio se. Primijetio je i da se osjeća puno smirenijim
sad kad je ona tu, i dalje u toj svojoj sivoj haljini i neuglednome šeširu, kao i
da se u zraku oko nje osjeća miris orhidejina ulja. Možda sve žene u
Engleskoj tako djeluju na okolinu. Možda sve mirišu po cvijeću i odišu
smirenošću i odmjerenošću. Toga se nije uspijevao prisjetiti.
»Nažalost, gospođo, moji su se planovi promijenili«, ponovio je. »Jedan
moj poznanik sinoć je iznenada umro. A upravo sam zbog njega trebao
krenuti za London.«
»Zbog njega? Zar ne želite i sami vidjeti London? Spomenuli ste da vas
nešto ondje zanima...«
Henderson je izgledao smeteno. »Doista je tako, no onamo sam trebao
otići poslovno.«
»Koji teret prevozite?«
»Kakaovac. S plimom krećemo u Novu Englesku.«
»A u pravoj Engleskoj nema potrebe za kakaovcem? Ma hajde,
gospodine...«
Henderson se spustio na drvenu stolicu. Skinuo je šešir i odložio ga na
stol, pa rukom prošao kroz kosu. »Čujem da je tražen. Engleska voli sve te
egzotične namirnice, tako su mi rekli. Simmons mi je rekao da kakaovac
pretvaraju u prah. No ne znam koliko ovaj tovar vrijedi.«
»Vidjela sam taj prah.« Maria je bila puna oduševljenja. »Proizvode ga
pomoću preše. A to je izuzetno domišljato i napredno. Kapetane Henderson,
bit ću sasvim iskrena. Od izuzetne mi je važnosti da se vratim u London.
Svojem izdavaču moram isporučiti dva rukopisa i pronaći potrepštine za
imperijalnoga cara. Znate, primili su me u službu kao privatnu učiteljicu
princeze Marije da Glorije. Nećete sa mnom imati problema, obećajem.
Zapravo ću tijekom putovanja uglavnom morati raditi – moram uredno
prepisati ove svoje jezive žvrljotine. Jednom ste već promijenili plan. Užasno
mi je što vas moram gnjaviti, no zar ga ne biste mogli još jednom promijeniti?
Ova će kabina biti savršena. Bila bih vam neizmjerno zahvalna i mogu
platiti. Možda to neće biti točno onaj puni iznos koji ste očekivali primiti od
prijatelja, no ipak će biti nešto. Učinili biste mi veliku uslugu.«
 Henderson je okamenjen sjedio na stolici. U mislima mu je opet
zatitrala slika one kućice u Sohou, vidio je svoju majku za pisaćim stolom,
kako piše dnevnik, a kroz prozore prodiru mutne zrake jutarnjega sunca.
Ova žena živi u svijetu koji je on nekoć smatrao svojim – svijetu izdavača i
pouzdanih dobavljača. U Londonu koji je, unatoč sivim, blatnjavim ulicama
pouzdan i obdaren znanjem. Je li moguće da je kuća još ondje?
»U Engleskoj je zacijelo ljeto...« nagađao je.
»To nije garancija da će biti lijepo vrijeme«. Prekinula ga je Maria
smiješeći se. »Ipak, bit će ugodno vidjeti stabla u Regent’s Parku. To je uvijek
užitak. Čak i kad pada kiša.«
»Regent s Park. Da.« Henderson je polagano kimnuo kad je shvatio da
ga želi vidjeti.
Willova ga je smrt uzdrmala. Mladićevo je ispruženo tijelo čitavu noć
ležalo pod palubom. Ljudi su sve to proglasili zlom kobi, no Henderson nikad
nije držao do takvog praznovjerja. Will ga je neposredno prije smrti zamolio
da dostavi njegove stvari. Kapetan je sad shvatio da mu je gospođa Graham
poput savjesti. Duh Londona još je malo intenzivnije zablistao, te se sada već
zamišljao kako se susreće s ljudima sličnima sebi i kako po kiši žustrim
korakom hoda Pali Mallom. Ona ga je potaknula na to da krene naprijed i
prigrli ih.
»Zašto ne?« rekao je, pogleda usmjerenog u daljinu. »Rado ću ga uskoro
vidjeti«. Nasmiješio se. »A za to vrijeme, da naredim da se vaša prtljaga
donese na brod, gospođo Graham? Svakako ćete dobiti moju kabinu. Sve
ćemo srediti čim tovar bude ukrcan.«
Maria je sjela. Gotovo se neprimjetno nasmiješila i ruke ljupko spustila
u krilo. Bittersweet možda jest staromodan, no Cochrane svakako ne bi bio
previše nezadovoljan njezinom odlukom. Kabina je bila dobro uređena i
besprijekorno uredna. Ljudi koji su tovarili kakaovac složno su radili. Užad
je bila uredno smotana, jedra precizno privezana. Sve je bilo savršeno čisto,
što nikako nije očekivala. Sve je bilo na svome mjestu. Čak i više od toga,
iskreno je pomislila. A kapetan kao da se promijenio. Danas je poprilično
ozbiljan.
»Hvala vam«, jednostavno je rekla. »Ovaj je stol savršen za pisanje.
Dobro će mi poslužiti.«
 8

Na Bittersweetu

Dok su sa suncem u jedrima klizili plavim morem, Henderson se držao na

razdaljini. Smrt Willa Simmonsa bila je poput kakve prekretnice, a sad kad
je na brodu bila i gospođa Graham, bilo kakvo ometanje izgledalo mu je kao
da je iskorištava. Kapetan je uglavnom bio zauzet nimalo jednostavnim
planiranjem preplovljavanja atlantske rute. Stoga je za pisaćim stolom
sjedio do duboko u noć. Zemljovide je širio po improviziranome nagnutome
stolu u tijesnoj, mračnoj kabini u koju se bio preselio. Dokasna je radio u
tome skučenom prostoru, ne većemu od kakvoga zidnog ormara i
osvijetljenome dvama potamnjelim fenjerima. Prvo će otploviti na Trinidad,
opskrbiti se namirnicama, pa skrenuti na istok prema Engleskoj. Tijekom
tog prvog dijela putovanja, kad se pokušao na palubi obratiti gospođi,
kapetan je osjetio nelagodu. Činilo mu se da ne može smisliti što joj reći, pa
je samo tako stajao dok mu je mozak radio punom parom, a jezik bio vezan
u čvor, pa je u sebi samo psovao. S druge, pak, strane, kad nije bio u
njezinome društvu, gotovo je neprekidno razmišljao o njoj i morao se siliti na
to da se ponovno posveti svojim zemljovidima. Nakon tih prvih pokušaja da
se s njome upusti u kakav razgovor, jednostavno se držao svoje kabine, a kad
bi se pojavio na palubi i primijetio da se gospođa Graham po njoj šeće između
namotane užadi, klinova i velikih jedara, samo bi joj ukočeno kimnuo,
glavom zaželio dobro jutro. Miris orhideja tješio ga je i dugo nakon što bi ona
nestala kako bi nastavila prepisivati svoj rukopis.
Dok je obris Natala nestajao za magličastom linijom u kojoj se more
spajalo s nebom, divio se njezinoj figuri dok se u svojoj urednoj sivoj haljini
udaljavala palubom, kose uobičajeno uredno složene i učvršćene na zatiljku.
Činila mu se poput kakvog sna, poput Londona, koji nije uspijevao u
potpunosti pojmiti i kojeg nije bio vrijedan. Htio je biti njegovim dijelom, ali
je zaboravio kako to ide. Činilo se posve nevjerojatnim i neobičnim da se ta
savršena žena udostojala putovati njegovim brodom. Da je čak, zapravo, na
tome i inzistirala. Njezina mu je prisutnost istovremeno bila i kao s onoga
svijeta i poznata, no svejedno si nikako nije uspijevao objasniti zašto mu
mozak prestane raditi kad se nađe u njezinu društvu. To ga je mučilo.
Jednog se jutra prišla kapetanu. »Održavate li bogoslužje?«
 Zbog jarkog je sunca morala škiljiti. Henderson je izgledao smeteno.
Njegova je sjena na daskama bila duga, dok je iza njega oputa na blistavu
površinu mora bacala sjenu u obliku paukove mreže.
»Nedjelja je«, objasnila je. »Bogoslužje bi bilo uobičajena stvar.«
Kapetan se sramežljivo nasmiješio. »O, ne«, rekao je. »Ako se ljudi žele
moliti to, naravno, smiju učiniti.«
Nema nedjeljnog bogoslužja, primijetila je. Henderson joj je zbog toga
postao zanimljiviji, no bio bi vrhunac neotesanosti upitati ga nešto o osobnim
vjerskim stavovima. Većina kapetana posvećivala se duhovnim potrebama
posade koliko i njihovoj tjelesnoj disciplini. Činilo se da se Henderson ne bavi
niti jednim, niti drugim. Bila je to očita razlika u odnosu na sve ostale
brodove kojima je putovala, iako se činilo, primijetila je, da Bittersweet
funkcionira – čak i više od toga, bio je to dobro vođen brod.
»Zar svoje ljude nikad ne kažnjavate?« odjednom ga je upitala.
Henderson se zatečeno zagledao u nju, a ta mu je njezina pretpostavka
u trenu sijevnula u umu. »Mislite da ih zato što ih ne silim da se mole i ne
mašem bičem ne mogu držati pod nadzorom?«
Maria je osjetila kako joj rumenilo oblijeva obraze. Činilo se kao da se
nada nekakvom da Coutu – da više voli grubijane. »Gospodine, divim se
povjerenju koje posada ima u vas...« započela je.
Henderson se nasmijao. Ružičasti zavijutak njegovih usta bio je veseo i
sve ga je toliko ponijelo da je bez razmišljanja nastavio. »Nema potrebe da
povlačite što ste rekli. Imate pravo na svoje mišljenje, a i vidjeli ste kako to
funkcionira na druge načine. No ovim brodom zapovijedam ja. Ako nekoga
treba kazniti, to ću i učiniti, ali ne želim da ovdje sve funkcionira
zahvaljujući svakodnevnim batinama, nebitnim pravilima i praznovjerju.
Moja posada zaslužuje malo više od toga.«
Iza leđa, Maria je primijetila da ih dvojica mornara slušaju. Možda ne
govori puno, no kad govori kapetan Henderson vrlo je jasan i jezgrovit.
»Nisam vas htjela uvrijediti«, rekla je.
»Nisam to tako ni shvatio, gospođo.«
Iz njegova je tona mogla zaključiti da misli ozbiljno, što je također bilo
neobično. Obično bi muškarac, kad bi se posumnjalo u njegove zamisli,
postao osoran.
Dok je odlazila, Henderson se proklinjao jer je bio toliko neumjeren.
Gospođa Graham još se zadržala na pramcu. Iza nje, čigre i burnice lovile su
ribe u zapjenjenome moru. Kapetan ju je samo na trenutak pogledao kad se
pomaknula, kao da s njima leti, onako visoka i vitka, dok se naginje preko
ruba poput kakve izrezbarene glave na pramcu broda, kao da je spremna
zaroniti s pticama. Mariju Graham obilježavalo je nešto fluidno. Nešto
otvoreno i krajnje skladno. Dok se vraćala u kabinu, on je i dalje piljio.
Uzdignula je ruku, kao da se iznenadila što ga vidi. A zatim se ponovno
posvetila poslu.
Nakon toga, boraveći malo u kabini, malo na palubi, gospođa Graham
uljuljkala se u ugodan ritam. Njoj je bio luksuz to što je sama, te je zbog toga
brod vrlo ubrzo počela smatrati domom. U stankama između pregledavanja
onoga što je bila napisala o povijesti čileanskoga rata za neovisnost, i dalje
je promatrala Hendersona, koji je možda bio šutljiv, ali je svakako bio vješt.
Po Marijinome mišljenju (a dala si je vremena da do njega dođe), u
Kraljevskoj mornarici vjerojatno ne bi zadovoljio sve zahtjeve. Mornarica je
primala ekscentrike, no britanski su kapetani većinom bili obični ljudi.
Običnost je bila kvaliteta za koju se činilo da je Henderson uopće ne
posjeduje. Ipak, kapetanov pristup posadi neočekivano ju je prosvijetlio. Da,
to je baš prava riječ.
I Marijin otac i suprug bili su pomorci. Život na brodu bio joj je poznat
još od najranijeg djetinjstva. Puno joj je puta palo na pamet da na brodu nije
ni najmanje bitno odakle si, ni kamo ideš. Svako je putovanje na svoj način
karizmatično. Baš kao i pisanje knjiga – riječ po riječ – ili putovanje nekom
zemljom – korak po korak – svaku je minutu trebalo proživjeti trenutak po
trenutak. Trsiš li se stići na cilj, čini ti se da sve traje dvostruko dulje. Biti
na moru je, naposljetku, i konstruktivno. Kad jednom razapneš jedra, već po
definiciji, nekamo ploviš. »Putovanje je postignuće, Maria, baš kao što je to i
kakav matematički dokaz«, uvijek je govorio njezin otac.
Na taj je način između Marije i kapetana došlo do prešutnog dogovora,
tako da su od Nadala do Trinidada plovili kao da su na dva broda koji plove
prema istome odredištu, ne prozborivši gotovo ni riječi. Većinu je dana,
satima, Maria bila zakopana u svoje rukopise. Na toplome tragu svjetlosti
pored prozora kabine, svakog se jutra bez korzeta protezala, savijala se
poput Indijaca i duboko disala. Primijetila je da je zahvaljujući suhoj toplini
gipkija, a sunce joj je na koži ostavljalo ugodan osjećaj. Katkad bi se izgubila
u mislima i to joj je od svih bio najugodniji osjećaj, osjećaj koji je sa sobom
donosio smirenost kakvu je inače donosio tek dubok san.
Kad god je objavila što joj treba, brodski mali to bi i obavio – očistio sobu
i prozračio posteljinu. Iz brodske joj je kuhinje donosio hranu i kositreni vrč
s vrućom vodom za umivaonik. Dječaku nije bilo više od dvanaest godina.
Koža mu je bila jednako tamna kao i drvo u kabini, a lice uvijek smrknuto,
kao da se nikad nije i neće nasmijati. Maria mu je pokazala svoje crteže.
Tijekom dviju godina skupila je već oveću zbirku – crkva u Valparaisu,
stabla zmajevca, neobične prašumske biljke, čamci u luci u Bahiji i palača u
Riju. Dječak je razrogačio tamne oči dok je detalje upijao kao što suha zemlja
upija vodu. Opisivala mu je neobičnu stoku, ogromne kuhinje kraljevske
palače i dugačke hodnike prepune kristalnih lustera, ukrašene mramorom.
On je sumnjičavo pogledavao njezine knjigu.
»Kako ste naučili čitati?« upitao je.
Mariji se od tih riječi stisnulo srce. Nju je poučavala majka tijekom
godina prije nego što su je odvojili od kćeri. Maria se sjećala kako sjedi u
dječjoj sobi. Kasnije ju je gospođica Bright, njezina učiteljica u Oxfordu,
potajno opskrbljivala knjigama – Shakespeareom i Ovidijem, stvarima koje
nisu bile prikladne za djevojčice. Maria ih je upijala. Engleska njezina
djetinjstva bila je hladna i prepuna neodobravanja. Škola je bila sivi kavez,
a kuća njezine tete, u kojoj je provodila praznike, zlatni zatvor. Knjige su joj
bile najbolji bijeg.
»Naučila sam u školi«, rekla je. »Mogu te naučiti, ako želiš. Ovo je A«,
rekla je i napisala slovo.
Dječak ju je oponašao. Nakon toga svakog je jutra učio, dok je ona
sjedila na nekoj bačvi na suncu i po palubi crtala kredom. Kad bi Henderson
prošao pored njih, bez riječi bi im kimnuo.
Doista je čovjek od vrlo malo riječi, razmišljala je.
Zbog svega toga gospođa Graham nemalo se iznenadila kad joj je
kapetan jednog poslijepodneva odlučno pokucao na vrata kabine i izvijestio
je da je pred njima luka u San Fernandu. Pričvrstila je šešir srebrnom iglom,
provjerila sive skute i iz kabine izišla na suncem obasjanu palubu.
Zaklonjena sjenom jedara, Maria je gledala kako se sve više približavaju
bujno zelenome otoku Trinidadu. Slankasti zrak miješao se sa slatkim
mirisom šećera.
»Ovdje ima plantaža?« upitala je.
Henderson je kimnuo.
»Siroti ljudi.«
»Šećera i kakaovca. Imaju i nešto kave.«
»Uvijek prevozite čokoladu, kapetane?«
Bilo je to iskreno pitanje. Henderson je zastao. »Kupujem i prodajem
sve što pronađem«, rekao je. »Nekoć su to bili rum i šećer, no čokolada je sad
popularna, a svi ne znaju što kupuju, pa sam tu u prednosti. Neko sam
vrijeme kao dijete proveo na plantaži. Moj je otac ondje živio – ta žena...« –
ovdje je malo zastao, jer je taj njihov odnos za londonske pojmove bio sve
samo ne častan – »...bila je izvrsna kuharica.«
Maria je kimnula. Hrana na Bittersweetu bila je svakako nešto bolja od
uobičajene brodske prehrane. Već se počela veseliti vrućoj čokoladi koju su
joj ujutro donosili u kabinu, onako slatkoj i začinjenoj mirodijama, kao i
svježem kukuruznom kruhu koji je, još onako vruć, dobivala uz nju. Vino uz
večeru biralo se u skladu s hranom koja će biti poslužena i uvijek je bilo
dobro odabrano. Svježu su ribu pekli i posluživali s limetom. Često se prije
događalo da je putujući na raznim brodovima iz nužde ostajala tek na
mornarskome dvopeku i sušenome mesu. Nekim pomorcima to nije ni
najmanje smetalo, no Maria je pretpostavljala da Henderson time ne bi bio
zadovoljan. Bila je sigurna da je sudjelovao u sastavljanju jelovnika, na
kojem su se osjećali tragovi jednog profinjenijeg ukusa od ukusa običnog
brodskog kuhara. Nakon one neobjašnjive gladi u Natalu, njezin je apetit na
palubi Bittersweeta bio zadovoljen.
Sunce je u pristaništu pržilo i Maria je uzdahnula. Sve ju je više
umaralo to vječito lijepo vrijeme, ta muhama prepuna, oznojena pristaništa,
bosonoga smeđa djeca koja se igraju u prašini i džepare kad stignu, mnoštvo
raznoraznih plovila sa stablima palmi iza njih, mornari u izlasku i njihovo
nesmiljeno opijanje. Žudjela je za trenutkom prave engleske hladnoće. Bilo
bi ugodno sjediti u kući iz koje se pruža pogled na neku londonsku ulicu, uz
čaj i pogačice promatrati kako pored prozora prolazi sivjet. Bilo je nečeg
umirujućeg u pomisli da te poslužuje posluga blijede puti, dobro uhranjena
i pomalo rezervirana. Zamišljala je dodir leda na koži i okrepljujuću svježinu
sunčanog, ali hladnog jutra. Ah, ta engleska uljuđenost. Bilo bi ugodno kad
neprekidno ne bi morala sve oko sebe toliko pomno promatrati. Možda
napokon čeznem za domom, razmišljala je. London je sve bliže, sa svim onim
dvojakim očekivanjima. Diskretno je pogledala kapetana i upitala se osjeća
li i on isto to.
Kad je posada dobro uvježbanim manevrom usidrila Bittersweet, Maria
je primijetila nekog čovjeka koji je iza otvorenog štanda na kojem se
prodavao rum iskočio na mol i stao oduševljeno mahati. Bio je plavokos, na
sebi je imao izgužvano odijelo od blijedoga lanenog platna i bijelu maramu,
a na glavi ekscentričan šešir od ispletenog rogoza, od kojeg su neke vlati još
bile zelene. S broda je spušten most, pa se gospodin popeo na brod, u ruci
noseći bocu ruma. Vrlo se duboko naklonio kad je ugledao Mariju i upitao je
prvo na portugalskome, pa na engleskome sa skandinavskim naglaskom, što
radi na brodu.
Hendersonovo se lice razvuklo u osmijeh. Uzeo je rum i upoznao ih.
»Ovo je Thys Bagdorf«, rekao je. »Gospođa Maria Graham.«
 »Jamesu prodajem zrna s obiteljske plantaže«, nasmiješio se Thys i
pružio ruku.
»Ali ne danas, nažalost«, odgovorio je kapetan.
Thys je odbijanje dobro podnio. »Vidjet ćeš što si propustio, prijatelju
moj. Ove je godine urod odličan. Što imaš u štivi?« upitao je.
»Kakaovac. Netko drugi ga je po narudžbi kupio u Brazilu. Dostavljam
ga u London, kao i gospođu Graham.«
Thys se ponovno naklonio. »Ovu sam bocu namjeravao popiti s tobom,
Jamese. No budući da na palubi imaš i jednu damu, oboje morate doći na
večeru.«
»Moram proučiti zemljovide radi nastavka putovanja«, usprotivio se
Henderson. »Ovdje ostajemo samo jedan dan. Na povratku, Thys...«
»Ne. Dođite večeras«, navaljivao je Thys. »Sestra mi je kod kuće. Pozvat
ću kojeg od ostalih kapetana, pa možete prokomentirati rutu koju si odabrao.
Bit će vam to posljednje druženje u idućih nekoliko tjedana, zar ne?«
»Nadala sam se da ću pronaći nešto za čitanje«, dodala je Maria.
Bilo je malo vjerojatno da u San Fernandu postoji knjižara, osobito s
knjigama na engleskome. Palo joj je na pamet da će ovim tempom s
prepisivanjem završiti negdje na pola puta do Londona, pa neće imati što
raditi i nikoga s kime bi mogla razgovarati osim onog dječaka koji se brine
za kabine.
Thys je zagrmio: »Imamo engleskih knjiga – imamo čak i nekoliko
romana, ako vam je to po volji. Dame uvijek više vole romane. Slavna
gospođica Austen stigla je čak i do nas ovdje, iako ja njezino djelo još nisam
pročitao. Emma, zar ne?«
Maria je problijedjela. Romani su previše tričavi i isprazni – možda bi
u kojem i uživala da se ne osjeća dobro, no znanstveni časopisi bili su joj
neusporedivo privlačniji. »Hvala vam«, rekla je. »A ako biste slučajno imali
bilo što o botanici, to bi me naročito zanimalo.«
Thys nije okolišao. »Nije u pitanju. Posudit ćete što god vam se svidi.
Inzistiram. Dođite u devet.«
Henderson je čuo kako jedan član posade na krmenom jarbolu
podrugljivo komentira nešto o dami s knjigom. Začuo se podrugljiv i lascivan
smijeh, koji je brod zahvatio kao da se preko palube razlila kanta boje. Jedan
odlučan pogled bio je dovoljan da to prekine. Sva sreća što je bio neobrijan,
jer je, uvidio je, pocrvenio.
 Maria to nije primijetila. Mahnula je u smjeru provizornog mosta kojim
je Thys silazio s broda.
Tog poslijepodneva, Maria je tratila vrijeme na palubi i gledala kako
ljudi u pristaništu trguju. Činilo se da ovdje ima više robova nego u drugim
lukama. Iz brodova su na obalu izlazile povorke malaksalih i lancima
okovanih ljudi. Želudac joj se od tog prizora okrenuo.
Još dosta prije zalaska sunca, gospođa Graham povukla se u kabinu i
izvadila večernju haljinu. Kroz staklo se vidjelo nebo prošarano širokim
narančastim prugama. Zapalila je svijeće i zatvorila prozorski kapak. More
je bok broda zapljuskivalo nejednakim ritmom.
U kabini je i dalje bilo Hendersonovih stvari. Njegova nova kabina bila
je premalena da sve smjesti u nju, pa je svoje karte južnih mora i dalje držao
na masivnim drvenim policama. Mjedeni prikaz Sunčevog sustava nalazio
se na počasnome mjestu, sličan, primijetila je, maketi koju je imao i njezin
otac iako, za razliku od njezina oca, stvari kapetana Hendersona nisu
djelovale toliko u skladu s njegovom osobnošću. Planetarij je djelovao nekako
odviše intelektualno. Kapetan Dundas svoj je prikaz koristio kao temu za
razgovor s gospodom. Henderson do sada nije pokazao zanimanje za takvo
što.
Maria je pokrenula metronom. Otkucavao je u skladu s njezinim
mislima. Kapetan ju je zbunjivao. Bio je uredan, pristojno odjeven, vješt i,
što je bilo i najhitnije, tih. Po pričanju brodskog malog, bio je i hrabar, a na
njemu se vidjela i određena grubost po kojoj se dalo naslutiti da bi to mogla
biti istina. No, kapetan je posve neočekivano bio i svjetski čovjek. Volio je
hranu i piće, iako nikada ničim nije dao naslutiti da je proždrljivac ili
pijandura. Po onome što je vidjela tijekom putovanja, zaključila je da je
jednostavno čovjek koji drži do svoje privatnosti i možda sramežljiv, no ipak
ju je prije nego što su krenuli na putovanje toliko žustro nagovarao da pođe
s njim.
Ispod police nalazile su se dvije kožne škrinje, a kako je ipak bila
znatiželjna, Maria ih je odlučila malo istražiti. Možda uspije pronaći kakvo
malo zrcalo, jer nije bilo ogledala pred kojim bi mogla urediti kosu. Da,
upravo će to i učiniti, rekla je sama sebi – potražiti kakvo zrcalce. Srce joj je
brže zakucalo dok je stajala pred mjedenom drškom. Oklijevala je tek
trenutak-dva. Kad je podignula poklopac, zapahnuo ju je oblak prašine, koji
ju je prisilio da ustukne. Kad se prašina slegnula, zavirila je u škrinju. Na
vrhu je bila stara odjeća, a kad je zavirila i malo dublje, pronašla je svežanj
bilježaka koje je, shvatila je, napisalo neko dijete. Među papirima su bile
latinske deklinacije, matematički računi i lože izveden crtež olovkom jedne
mačke koja sjedi na baršunastome jastučiću, pored kišom zastrtoga prozora.
Nije bilo ničeg staklenog, pa se posvetila drugoj škrinji. Ta nije bila ni toliko
prašnjava, niti toliko puna. U njoj se nalazila kožna vrećica s kovanicama,
potvrda o utovaru iz Natala i neki platnom omotan zavežljaj. Podignula ga
je i nagnula se da pogleda dno škrinje. Tipično za muškarce, nikad nemaju
spremljeno ništa korisno, pomislila je. Brod se odjednom zaljuljao pa je
izgubila ravnotežu i ispustila zamotuljak, koji se rastvorio. Iz njega je ispao
veliki komad nečeg smeđeg. Čokolada, pomislila je. Baš neobično. Kad je
malo bolje razmislila, učinilo joj se krajnje neobičnim da bi jedan kapetan
takvo što imao u svojoj kabini. Tovarni prostor bio je pun sjemenki kakaovca,
a i kuhar je u svojoj brodskoj kuhinji imao sasvim dovoljno čokolade. Možda
je ovaj grumen iznimno kvalitetan. Podigla ga je i omirisala svježe odlomljen
rub. Grumen je već imao pljesnjiv miris, što joj je, uza sve njezino ograničeno
znanje o tome, potvrdilo da taj komad baš i nije najbolje kvalitete – zapravo
posve suprotno.
Kad se zatim uzela komad koji se odlomio, Maria je primijetila da se u
njemu nešto cakli. Bila je riječ o prigušenome sjaju koji nije uspijevala posve
razabrati. Znatiželja ju je tjerala dalje, pa je iz kutije za toaletne potrepštine
izvadila dugačku srebrnu iglu kojom je čistila nokte. Sjela je za stol da prouči
to što je pronašla, zastajući tek na koji trenutak kad bi je svladao prirođeni
osjećaj poštovanja prema nečemu što ipak nije njezino. No sve ju je to ipak
zaintrigiralo. Približila je svijeću i pažljivo izdubila rupu uz rub grumena
čokolade, kao što je vidjela da ljudi to rade kako bi provjerili koliko je svježa
i kvalitetna. Igla je naišla na nešto tvrdo.
Maria je, poput kakvog lovačkog psa, nastavila kopati. Što god bilo
unutra, svakako je tvrđe od kakvog zalutalog zrna ili ljuskica plodova
kakaovca. Nastavila je uz svijeću bušiti rupu, tamne strugotine pažljivo
stavljajući na komad papira, kao kad liječnik secira leš. Za koji trenutak iz
unutrašnjosti grumena izvukla je maleni, neobrađeni kamen veličine
izobličene marelice. Ustreptala srca, uzela ga je i uzdignula prema svjetlosti
svijeće. Nije bila stručnjak, no bila je uvjerena da je to neobrađeni dragi
kamen, kojem je mliječno mutna, neravna površina bila umrljana
kakaovcem. Nabrzinu je pretražila svoju kutiju s nakitom i izvadila iglu za
kosu ukrašenu jarkoplavim perom, nizom bisera i malim, blistavim
dijamantom. A onda je, čvrsto držeći kamen, po njemu povukla dijamant.
Ostavio je tanak trag, plitku ogrebotinu. Maria ga je odložila. Znači da to
onda nije nebrušeni dijamant, no nije ni staklo. To nešto bilo je vrlo svijetle
boje – možda je topaz.
Mana je utonula u tamni kožni naslonjač, odjednom bez daha. Kapetan
ima tajnu koju je ona sada otkrila. Taj je čovjek zagonetka, no ovo ipak nije
očekivala. Skupivši još hrabrosti, u čokoladi je izbušila još šest rupica, jednu
do druge. Prirodno i neobrađeno drago kamenje u grumenu je bilo
raspoređeno posvuda, poput sačme. Kamenje je bilo različitih boja, no već je
uspjela izbrojati dva smaragda i nešto što bi moglo biti dijamant – manji od
ostalih, ali vrlo zgusnut i, ako je to što pretpostavlja, posve sigurno vrijedan
nekoliko stotina. Igla za kosu nije mu mogla ništa. Izbušila je i posljednju
rupicu i opet na nešto naišla. Pažljivo je proširila rupicu i približila svjetiljku
sa svijećom. Sakrivena stvar blistala je poput zlata. Metronom se zaustavio.
Jedino je razumno objašnjenje glasilo da Henderson te stvari
krijumčari, ili da su barem ukradene. Maria je, užasnuta, nesvjesno
uzdignula ruku da dlanom prekrije usta. Izgubila je pojam o vremenu, no
mogla je proći tek koja minuta kad ju je prenulo kucanje na vratima kabine.
»Čekajte«, doviknula je, pa grumen omotala platnom i pokrila hrpom
nekakvih papira, A onda je, drhtavih prstiju, osobi pred vratima doviknula
da slobodno uđe, te osjetila veliko olakšanje shvativši da je to tek onaj
brodski mali s vrčem iz kojeg se diže para. Brzo ga je otpravila i za njim
zaključala vrata. Zatim se posvetila toaleti.
Bez prestanka grozničavo razmišljajući, Maria se oprala krpicom od
muslina, a dok se iz sive dnevne presvlačila u nebeski plavu satensku
večernju haljinu uz koju je išao i par blijedozlatnih rukavica, pogled joj je
neprekidno skretao prema nezakonitome dragom kamenju skrivenome na
njezinom pisaćem stolu. Kosu je smotala u otmjenu punđu koju je pričvrstila
onom iglom. Za kraj je još nanijela malo orhidejinog ulja. Što da učini? Do
polaska ima još četvrt sata.
Posve u nedoumici, ruku ljupko položenih u krilo, Maria je sjela za stol
i zagledala se u onaj poveći grumen. Prisjetila se svega što zna o
Hendersonu. Misli su joj neprekidno navirale, pa ih je morala obuzdavati,
kao da je riječ o odbjeglome konju. Ovo je bila potencijalno opasna situacija.
Nije mogla znati što bi možebitni krijumčar ili lopov bio u stanju učiniti ako
ga raskrinka, no kapetan svakako nije čudovište kamena srca, čak i ako
doista krši zakon. Kao prvo, bio je istinski uzrujan zbog smrti svog prijatelja
u Natalu. Onaj čovjek kojeg su danas vidjeli, Thys, činio se posve pristojnim
i oduševljenim što vidi Hendersona. Posada je do u tančine slijedila
Hendersonove naredbe, i to ne zato što je bio nasilnik. Sve je ukazivalo na to
da raspolaže istinskim, teško stečenim poštovanjem i osjećajem za doličnost.
Je li on uglađeni pirat? Ne, nije gospodin, ali možda ipak pirat ili razbojnik.
Maria je pripadala među londonsku elitu, no ljude je prihvaćala
onakvima kakvima bi ih upoznala. Englesku zajednicu često je sablažnjavalo
što vrijeme provodi sa seljacima iz okolice i trgovcima konjima,
ekscentricima i misticima, no ona je stručnost cijenila više od konvencija i
odavna je smatrala da ako nešto kaniš otkrivati u svijetu, prvo moraš
prestati biti pravim Englezom i dobro otvoriti oči. Ipak, skriveni dragulji bili
su nešto drugo. Udar munje iz čistoga tropskog plavog neba. Bilo je to
krijumčarenje. Jedan kamenčić kao dokaz je spremila u svoju kesu s novcem,
za slučaj da joj ikad ustreba.
 Kad je začula kucanje na vratima Mariji su ruke zatitrale poput sitnih
ptica. Smirila ih je i ustala da mu otvori vrata, pažljivo motreći kapetana
koji joj se naklonio i prešao prag. Lice mu je bilo pomalo grubo, ali ne i
neljubazno. Ipak, nije se mogla navesti na to da ga suoči s tako strašnom
optužbom. Krijumčari su brutalni zločinci, gotovo poput bandita, a njihova
tijela vise po lukama diljem Carstva koje sve više jača. Bi li joj bio u stanju
nauditi da ga izazove? Nalazi se na njegovome brodu i pod njegovom paskom.
Henderson se bio odjenuo za večeru. Nasmiješio se dok ju je čekao, a oči
su mu bile nalik malenim prstenima boje blijedog akvamarina. »Kabina se
čini svjetlijom, ovako napunjena vašim stvarima. A i bolje miriše«, rekao je
uz osmijeh.
Hrabro je pružila ruku. »Večera«, rekla je oprezno. »Voljela bih vidjeti
plantažu.«
Večerašnja će joj zabava dati malo vremena da ga barem pokuša
pročitati.
 9

San Fernando

U podnožju siza9 čekala ih je dvokolica s upregnuta dva riđana. Njome je

upravljao kočijaš gruba izgleda u košulji, koji se, sudeći po neurednoj bradi,
zacijelo brijao tupom britvom. Henderson je Mariji pomogao da se smjesti na
sjedalo, a sam joj je sjeo nasuprot. Dvokolica gotovo da i nije bila tapecirana,
a osim što su bila tvrda, sjedala su na pojedinim mjestima bila i hrapava,
gotovo nazubljena.
Maria je izbjegavala kapetanov pogled dok su se u tišini vozili kroz
slikovite večernje prizore na prepunim otočkim ulicama. Dječačići su na
uglovima prodavali sjajne komade crvene i narančaste lubenice. Isprva su
kocke po kojima su se vozili stvarale zaglušujuću buku, no buka kotača
barem je prikrila izostanak razgovora, a svaku neravninu pojačavala su ta
gruba sjedala, dok je Maria kriomice proučavala Hendersona, tražeći
znakove o tome da je kriminalac. Čitav tjedan, dok je razmišljala o kapetanu,
ta joj mogućnost nikad nije pala na pamet. Krijumčar. Prisjetila se
putovanja iz Natala i samu sebe uplašila, pitajući se što se još moglo zbivati
na Bittersweetu, njoj pod nosom.
Zemljani put, kad su konačno stigli na njega, bio je pravo olakšanje.
Svjetla iz kuća i gostionica zamijenila je tama, a pred očima im se ukazao
tanki mjesec, koji je jedva osvjetljavao te sporedne putiće. Gibanje dvokolice
izazivalo je lagan povjetarac koji je dopirao kroz sparinu kad su stigli do
povišenog dijela terena. Ona jedina svjetiljka na dvokolici u toj je tami bila
gotovo neprimjetna. Bacala je blijedu svjetlost koja jedva da je dopirala do
kutova kočije. Hendersonove jagodice bile su izrazito naglašene.
Ne bi mi valjda nanio neko zlo, razmišljala je.
On je bio takvo klupko protuslovlja da je to bilo nemoguće odrediti.
Odmah na početku bila ga je procijenila kao čovjeka koji je drag ženama –
zbog načina na koji joj je odmah pristupio kad je stigla u Natal i obratio joj
se u pristaništu, pokušavši joj privući pozornost. No na brodu je bio posve
povučen, iskazivao neku mješavinu suzdržanosti i otvorenosti prema
raznoraznim idejama. Poprilično je vrijedan divljenja, razmišljala je. No tu

9 »Most«, stube ili čak obična daska za silazak s broda – prev.

su još i ti kamenčići. Je li on tek privid, nimalo stvaran, poput sjene kakvog
opsjenara, skriva li se čas za jednom, čas za drugom inačicom samoga sebe?
Skrenuvši s glavne ceste, dvokolica se stala uspinjati kamenim putem,
ljuljajući se s jedne na drugu stranu. Henderson i Maria držali su se za tanke
kožne držače koji su bili pričvršćeni s unutarnje strane vrata i uz stalne se
isprike neprekidno približavali jedno drugom, pa se opet udaljavali.
»Bit ćete puni modrica«, rekao je. »U luku se moramo vratiti nekim
boljim prijevoznim sredstvom.«
Do nje je dopro mošusni miris dima iz lule kad se očešala o njegov kratki
kaput. Srce joj je poskočilo. Gotovo je nešto rekla, no nije uspijevala
izgovoriti prave riječi. Jeste li vi kriminalac, gospodine? Krijumčari Kako da
ga to uopće pita? Čuo se ritmični kreket žaba koje žive na stablima. Jasno ih
je čula sad kad je mekana zemlja zamijenila kamene kocke. Taj ju je zvuk
počeo iritirati kad je shvatila da mora doznati istinu, jer kako da se inače
vrati na brod?
A onda je, prije nego što je išta uspjela izgovoriti, do postalo ravno, a
kočija se zaustavila pred drvenom bijelom verandom koja je nekako izronila
iz tame. Svijet koji joj je prolazio pred očima odjednom se zaustavio. Uzduž
drvene konstrukcije na jednakoj su udaljenosti bile postavljene svjetiljke, a
dvojica slugu, ili možda kućni robovi, pojavili su se da ih dočekaju, dok se
odmah za njima pojavio i Thys Bagdorf, večeras u drugome odijelu od
svijetlog lanenog platna i s besprijekornom bijelom maramom. U zapučku je
imao cvijet boje marelice – jedan rascvali kaktus.
»Dobrodošli«, zagrmio je Thys, čije su plave kovrče blistale pri svjetlosti
svjetiljke.
Henderson je brzo sišao i prijatelja potapšao po ramenu.
Thys se naklonio i Mariji poklonio ljiljan blijede boje. »Ovo vam je za
kosu.«
Kad se Maria malko naklonila i spustila u koljenu, začulo se šuštanje
satena. A zatim ih je, uza zvuk potpetica koje su odzvanjale po drvu, domaćin
kroz predvorje poveo u otmjeni salon ukrašen vijencima od đumbirnjaka
obješenima po zidovima obloženima svijetloplavim tapetama. Toliko
svjetlosti nakon zalaska sunca bila je prava blagodat, a svijeće su je
praktički prolijevale kao da je tekuće zlato. Priroda je ovdje bila pitoma.
Unutra je neka zgodna plavokosa žena sjedila na drvenoj sofi i pijuckala iz
velike čaše s nekom svijetlom tekućinom. U njezinim je slatkim rukama
izgledala poput kakve bačvice.
»Gospođo Graham, kapetane Henderson, dopustite da vam predstavim
svoju sestru, gospođicu Ramonu Bagdorf.«
 Gospođica Bagdorf ustala je i prignula u koljenu. Pojavio se jedan batler
s pladnjem. Mariji je bilo teško usredotočiti se na tu prelijepu prostoriju i na
neočekivano društvo. Osjećala se kao da nekako ne pripada onamo, kao da
pliva pri svjetlosti svijeća, nogu koje više ne dodiruju do.
Thys je bio posve izravan i otvoren. »Kapetan Ebberhardt nije nam se
mogao pridružiti, ali je bio toliko ljubazan da je napisao upute. Često prelazi
Atlantik – u zadnje vrijeme najčešće ide u i iz Amsterdama. Mi, pak, moramo
nazdraviti vašem putovanju i sretnome povratku.« Podigao je čašu.
Tekućina je blistala. Marijin pogled privukle su Hendersonove oči dok
je tako pokušavala shvatiti kakav je doista.
»Uzbuđen sam što ću vidjeti London«, priznao je kapetan gotovo
dječačkim glasom.
Thys je bio vrlo spretan u zabavljanju gostiju. »Sirota gospođa Graham.
Čini se da vam preostaje tek jedan dan za boravak na predivnome
Trinidadu.«
»Moram se vratiti u Englesku«, rekla je Maria. To je bila istina.
Pogledala je redom sve prisutne i riječ prepustila svojoj susjedi. »Gospođice
Bagdorf, sviđa li vam se otok? Jeste li već dugo ovdje?«
Ramona je kimnula. »Stigla sam prošle godine«, rekla je na savršenome
engleskom. »U početku su neprekidno bjesnjele oluje, no vrijeme se sad
smirilo. Thys mi je kupio konja.«
Thys je prebacio težište na drugu nogu. »Moja je sestra, gospođo
Graham, krajnje je nekonvencionalna. Neki sam je dan slučajno vidio i,
moram priznati, nije jahala postrance, već poput pravog gospodina. Tako
jaše već neko vrijeme, koliko sam upoznat.«
Ramona je bila dovoljno ljubazna da ga pogleda krotko, gotovo
postiđeno.
»O bože! Pa gdje to tako jašete, gospođice Bagdorf?« Maria je znala da
postoje neka pravila koja može pogaziti, i neka koje je posve nemoguće
prekršiti. Tijekom svih svojih putovanja nikad nije jahala poput muškarca.
Kad bi se negdje takvo što pročulo, bilo bi nemoguće izbjeći osudu društva.
Gospođica Bagdorf očito je prava amazonka. Ta će djevojka uskoro još početi
nositi i hlače.
Ramona je ostala pribrana. »Većini dama to će se možda učiniti
neprikladnim, gospođo, no ja sam se probijala brdovitim krajem kad sam
shvatila da me jahanje postrance sputava.«
»Bravo!« izrazio joj je Henderson priznanje. »Zašto ne? Tradicijama koje
sputavaju treba se usprotiviti.«
 Gospođica Bagdorf toliko se zacrvenjela da su joj čak i usne djelovale
rumenima. Bila je djevojka zrela za to da je netko ubere. »Trinidad je pravi
dragulj«, rekla je jednostavno. »Skupljam recepte – neke ćemo večeras
isprobati. Thys me uskoro šalje u London, gdje boluje naša teta Birgette. Bit
ću joj pratilja. Kapetane Henderson, čujem da imate dobro oko za kakaovac?«
Henderson je već zaustio da je opovrgne, no odmah se umiješao Thys.
»Najbolje, James, ne možeš to poreći. Ja za tebe čuvam samo najbolje
od uroda. Tebi nema smisla ni pokušavati prodati nešto drugo.«
Maria je gledala kako Henderson ne prihvaća kompliment.
Večera je bila prava gozba s hrpama račića, prženih banana i
aromatične piletine, nakon čega je uslijedio meki sir s kruhom koji je bio
toliko svjež da ga je bilo nemoguće prestati jesti. Bilo je očito da se gospođici
Bagdorf neusporedivo više sviđa život podalje od suzdržanog ponašanja
gospodskoga Kopenhagena. Majčin tradicionalni brunsviger zamijenila je
hranom robova i užitkom slobodnog jahanja po nepripitomljenome
tropskome krajoliku.
»Volim jesti rukama«, priznala je djevojka. »Ova je hrana kao stvorena
za to.«
Thys se nasmijao. »No naša odjeća nije«, primijetio je.
Maria je odložila pribor za jelo i prstima uhvatila pečeni pileći batak.
Henderson, koji ju je pažljivo promatrao, poveo se za njom.
»Tako je i drugačijeg okusa, ne čini vam se?« čavrljala je Ramona.
»Na koncu ćeš još i pozvati robove da pjevaju za stolom«, grdio ju je
Thys.
Komadić pileće kožice Mariji je iz prstiju pao na haljinu. Samo ga je
uklonila rukom.
»Vidiš«, rekao je Thys.
Maria je pomaknula ruku, pa joj je puce na rukavici zapelo za nož.
Henderson se u hipu nagnuo i nož uhvatio još u zraku. Među prstima mu se
okrenuo, pa ga je pristojno vratio Mariji, prema njoj prvo okrenuvši držak
od slonovače. Ramona je zapljeskala.
»Hvala«, rekla je Maria, u sebi ponavljajući da nema razloga da kapetan
ne bude vješt s nožem. Pretjerala sam s takvim razmišljanjem. Čak mu je i
osmijeh djelovao zlokobno. Krijumčar. Kriminalac. Lopov.
Nakon večere društvo je kartalo bridž. Kapetan je bio vrlo vješt i po
izrazu njegova lica bilo je nemoguće zaključiti koliki su mu izgledi za
pobjedu. Maria nije bila iznenađena. Možda se nikad ne odaje, razmišljala
je. Možda je ispod površine samo praznina. No to nije imalo smisla. Mora tu
biti nečega. Niti jedan čovjek nije samo dobar ili samo zao.
»Spomenuli ste da biste se možda vratili u London, gospođice Bagdorf?«
upitala je Maria.
Odmah se umiješao Thys. »Čekamo novosti.«
»Možda bih mogla putovati s vama, kapetane?« Ramonin pogled prešao
je preko širokih Hendersonovih ramena. Ona posve očito nije dijelila
Marijinu suzdržanost po pitanju zgodnoga večerašnjeg gosta.
»Krećemo sutra ujutro. Želite li kabinu na palubi Bittersweeta, morate
se odmah spremiti«, našalio se Henderson.
A gospođica Bagdorf, koju to nije ni najmanje uznemirilo, odigrala je
dva aduta.
Već je odavno prošla ponoć, a oni su iz ružičastih šalica, u koje su im iz
visokog srebrnog vrča natočili kavu, pijuckali sve dok sve svijeće konačno
nisu dogorjele i dok nisu pojeli i posljednji prhki keks. Sobom je proletio
nekakav leptirić. Pao je na pod, a Maria još uvijek ništa nije zaključila. Ovdje
se sve to činilo posve normalnim. Kad je nestalo i posljednjeg tračka
plamena, društvo je ostalo sjediti u mraku.
»Je li porez na vosak visok? Donijet ću ti ga s crnog tržišta«, našalio se
Henderson.
Je li to priznanje?
Thys se nasmijao. »Nemoj staviti nove svijeće«, uputio je lakaja.
»Pripremite svjetiljke i kočiju. Moram vam nešto pokazati.« Onako taman,
gotovo posve crn, skočio je na noge. Gospođica Bagdorf omotala se maramom
i uhvatila Mariju pod ruku, pa je skupina izišla u tropsku noć.
»Izgubila sam pojam o vremenu«, primijetila je Maria. »Na polici iznad
kamina ne držite sat.«
Ramona se nasmijala. »Sunce je zašlo i još nije svanulo«, ciknula je i
zavalila se na meko kožno sjedalo bratove otvorene kočije. »Nemamo potrebu
za preciznijim određivanjem vremena. Sjednite do mene, gospođo Graham«.
Ispružila je ruku, do lakta pokrivenu rukavicom od jareće kože.
Thys je potjerao konje – dva riđana. Od kuće su, kroz mračno raslinje,
krenuli uskim puteljkom, ne širim od staze. Zrak je mirisao po tropskome
cvijeću i hmelju, što je značilo da se na imanju nalazi i pivovara. Kad se
kočija zaustavila, Maria je začula zvuk vode, hukanje noćnih sova i postojani
ritam šuštanja trave, u kojoj su brujali kukci. Napola opčinjena, poželjela je
zaustaviti se i slušati, no Thys ih je tjerao dalje. Henderson joj je pružio ruku
da siđe s kočije. Polagano, kroz mrak, maleno društvo krenulo je za
Thysovim fenjerom nizbrdo, opuštenim korakom kroz tamu. Pod prigušenom
svjetlošću nazirale su se mahune kakaovca, a prema njima se pružali
živopisni listovi. Zaustavio se uz nekakvu rječicu, a njegova je svjetiljka
obasjala crnu vodu.
»Rijeka je slatka i dražesna, zar ne?« Ramona se okrenula, a kosa joj je
blistala kao da je mokra.
Iza sebe nisu vidjeli mnogo toga – tek pokoju lijanu i vodu koja prelazi
preko ruba i pada u totalno crnilo. Thys je ugasio svjetiljku.
»To je vodopad«, rekla je Ramona.
»Dođite«, pozvao ih je njezin brat i počeo se penjati preko stijena.
»Slijedite me.«
Maria je odbila Hendersonovu ruku i zakoraknula, privikavajući se na
tamu.
Kad su se nagnuli nad vodopad, pod njima se ukazalo blistavo jezerce
nalik kakvoj blijedoj čarobnoj svjetiljci. Činilo se kao da je mjesec bio upao u
vodu i ondje se razlomio. Obavijeno tminom, uz tek nekoliko zvijezda na
nebu, mjesto je djelovalo poput jarko obasjane tajne – nečega drevnog i
dragocjenog. Maria nikada nije vidjela nešto slično – skriveno jezero
svjetlosti. Površina mu je bila boje opala. Podsjetilo ju je na ogrlicu koju je
jednom bila djela u Hatton Gardenu. Tad su joj bile dvadeset i tri godine i
lady Dundas joj je pred očima mahala tom kuglicom.
»Ostani u Londonu i kupit ću ti je«, rekla je.
Maria je bila bez daha – način na koji se u dragom kamenu zadržavala
svjetlost bio je jednostavno hipnotičan. No ona je bila čvrsto odlučila
otputovati za Bombaj.
»A što da djevojka poput tebe uopće radi s takvim komadom nakita?«
zadirkivala ju je teta kad je Maria odbila, mora se priznati, više nego
primamljivu ponudu. »Obična si nemarna intelektualka. Doista!«
Jezero je bilo veće i blistavije od bilo kojeg opala.
»Što je to?« upitala je razrogačenih očiju.
»Ne znam«, priznao je Thys. »Pojavilo se prije nekoliko dana. Robovi
kažu da je to dar anđela. Pjevaju duhovne pjesme. Ja sumnjam u anđele.
Mora postojati nekakvo realnije objašnjenje.«
 Ramona je sjela na rub nekog glatkog kamena, a obris njezinih vitkih
gležnjeva nazirao se na blijedoj svjetlosti. »Što god da je ovo izazvalo, čarobno
je«, izjavila je. »Ne čini vam se da je tako, kapetane?«
Henderson nije odgovorio, pa je djevojka ostala pomalo razočarana.
Maria se pomalo stisnutih kapaka zagledala prema kamenome
puteljku. Svjetlucanje je obasjavalo neravnu površinu nekom sablasno
plavom bojom u kojoj se odražavala boja vode. »Moramo uzeti uzorak«, rekla
je. »Za Kraljevsko društvo.«
»Ja ću ga uzeti«, ponudio se spremno Henderson. »Preopasno je da se vi
po mraku spuštate onamo.«
Maria je pogledala vlastite noge u svijetlim čarapama i posve laganim
cipelama i htjela se pobuniti, no Henderson je već krenuo. Ustao je sa stijene,
skinuo kaputić i zasukao rukave košulje. Ramona je opčinjeno gledala preko
ruba. Nešto je tiho promumljala na danskome. Henderson je ispraznio
sadržaj svoje burmutice i isprao je u jezeru. A zatim je pružio ruku u
osvijetljenu vodu i, koristeći se maramicom kao priručnom mrežom, zahvatio
svjetlost, pa je koliko je bolje mogao ubacio u tu kutijicu. Trebalo mu je još
nekoliko pokušaja prije nego što je bio zadovoljan. Društvo je odozgo motrilo
kako mu se oko ruke vrtloži blistava voda i rupčić osvjetljava baš kao da je
kakva sjajna zvijezda. Maria je bila očarana kad je složio tkaninu i vratio
poklopac na malu rožnatu kutijicu. Ondje gdje je voda zapljusnula kamen,
kapljice bi odmah potamnjele, kao kad se iznenada utrne svijeća. Maria je
žudjela za time da pod tim sablasnim svjetlom vidi i vlastitu kožu. Bez riječi
je skinula cipele.
»Gospođo Graham«, zazvao je Thys, no bilo je prekasno.
Stijene su bile strme i sitni kamenčići ulazili su joj u čarape. Uvukli su
joj se i među prste. Dolje ju je kapetan Henderson uhvatio za ruku i čvrsto
je pridržao, vodeći je prema ravnome dijelu stijena.
»Za Kraljevsko društvo.« Predao joj je kutijicu. »Nadam se da se nećete
naljutiti ako vam kažem da ste doista prilično ustrajni, gospođo.«
»Da nisam, bila bih silno razočarana, kapetane Henderson.«
Kapetan se s razumijevanjem nasmiješio kad je Maria skinula dugačke
rukavice i nagnula se nad jezerce. Rukom je prošla kroz hladnu vodu, a
njezini vitki prsti ostavljali su tanak trag.
»Kao da rukom prolazim kroz vodu«, rekla je.
Čuli su kako im nad glavom Thys negoduje kad se i njegova sestra
počela spuštati, sad kad se pokazalo da je put ipak siguran za jednu damu.
Henderson je načinio korak unatrag, da gospođici Bagdorf pomogne da siđe,
no kamenje je sad bilo mokro. Poskliznuo se i završio usred jezerca.
»Ma vidi ti to! Sad si sasvim mokar, a gospođa Graham također«,
doviknuo im je Thys. »Ramona! Ne idi dalje.«
Henderson je ustao, a voda mu je obasjavala noge kao da su nekako
ukorijenjene u do. Naklonio se. Zubi su mu bljesnuli kad se nasmijao. Kad
je Ramona stigla do obale jezerca, među njegovim usnama zabijelili su se
kao da su kakav proziran bljesak bjeline s nekog drugog svijeta.
Maria je slegnula ramenima. Uz takve tropske uvjete voda nikako nije
mogla biti opasna po život. Ovo je tuširanje po mnogočemu osvježavalo.
Ljupko je sjela na rub i poput kakvog znatiželjnog djeteta preko njega
prebacila noge u čarapama, pa ih stala ljuljati.
»Što mislite, što je uzrok toga?« upitala je tiho Ramona.
»Može biti jedino neka vrsta ribe.« Maria se nasmiješila. »Ili kakvo bilje.
Nešto vrlo sitno, za što će učenim ljudima trebati mikroskop. Ovaj će im
uzorak u Londonu biti vrlo zanimljiv. Pitam se odakle dobiva svjetlost, jer
ništa ne može nastati ni od čega. Nije li tako? Mogu vam pisati i tako
prenijeti što gospoda ondje misle o tome. Sa znanstvene strane.«
Ramona je pružila ruku prema kapetanu Hendersonu. »Moramo vas
odvesti na suho, kapetane. Ovako osvijetljeni izgledate podosta sablasno.«
Umjesto da prihvati djevojčinu pomoć, Henderson je ispružio ruku
prema dolje. Dlanom je zahvatio blistavu vodu i bacio je prema ženama u
tmini. Ramona je zacičala.
Stao je oponašati Mariju. »Onima u Londonu ovo će biti zanimljivo.
Izuzetno. Maria, pa ovo je čudo. To se protivi Rafaelu. Protivi se
Gainsboroughu.«
Zubi mu se, primijetila je Maria, odjednom čine vrlo oštrima.
»Gospođo, možda više nikad nećete vidjeti nešto toliko lijepo. To je
anđeoska voda. A vi razmišljate samo o znanosti.«
Maria nije mogla ne nasmiješiti se, iako je i dalje bila svjesna onog
sitnog dragog kamena koji se i u tom trenutku nalazio u kesi s novcem.
Da mi je barem samo znanost na pameti pomislila je.
 10

San Fernando

Već se bilo razdanilo kad su se Henderson i gospođa Graham uspeli u kočiju

i neravnim putem krenuli natrag prema gradu. U Londonu je bilo uobičajeno
biti budan do sitnih sati, no prošlo je već dosta vremena otkako se njoj to
posljednji put dogodilo. Tek se zahvaljujući suncu koje se uzdizalo vidjelo
koliko su velika brda, obrasla zelenilom plantaže, koje je bilo toliko bujno da
se već počelo nadvijati i nad sam put. Skupina robova već je radila u poljima,
a divovski nadglednik razgolićena torza upravo je bičevao jednog nesretnika.
Ramona je Mariju pokušala obrisati i osušiti, ali je previdjela jedan ili dva
mokra uvojka, pa je iz njih sada kapala voda.
»Umorni?« upitao je Henderson.
Maria je odmahnula glavom. Nije se htjela vratiti na brod a da prije
toga ne izloži sve što je muči, no u toj kočiji bili su sami. Zbog toga je sve bilo
još opasnije, jer kapetan je bio dvostruko veći od nje. Ipak, ovo je sada bio
najbolji trenutak. Duboko je udahnula i promislila o tome što će reći. Moram
se potruditi da zazvuči nehajno.
»Moram vam nešto priznati, kapetane. Možda će vas to razljutiti.«
Henderson je skinuo šešir. Rep je bio zavezao nekom tankom vrpcom
boje čokolade. Nasmiješio se. »Samo recite, gospođo.«
Gotovo joj je ponestalo hrabrosti. Ako je kriv, hoće li je izbaciti iz kočije?
»Zanima me kakav je ono grumen čokolade koji sam pronašla u jednoj
od onih škrinja u vašoj kabini. Nisam to smjela činiti, no otkrila sam vašu
tajnu«, rekla je. Osjećala se kao da skače s ruba litice. Kao da pada, pada.
Iz Hendersonova se držanja nije dalo naslutiti baš ništa. »Kako to
mislite?« upitao je.
»Pronašla sam ono što ste sakrili«. Posegnula je u torbicu i izvukla
kamenčić. »U grumenu čokolade u vašoj škrinji.«
»Pa, proklet bio...!« Henderson je kamenčić usmjerio prema još niskoj,
ranojutarnjoj svjetlosti koja je obasjavala prozor. »Pa zašto ste kopali po
mojoj staroj škrinji?«
 Maria je pogled uperila u pod kočije. »Tražila sam neki komadić stakla«,
rekla je. »Trebalo mi je ogledalo, da uredim kosu.«
»Doista?« Nije joj vjerovao. »Kada?«
»Prije nego što smo napustili brod. Grumen mi je ispao. Razlomio se, pa
sam pronašla ovaj kamenčić. To me doista dovelo u nepriliku.« Pomno je
birala riječi.
Henderson je i dalje bio opušten kao da leži na kakvoj počivaljci iz
Bagdorfsa. »Vražji mladić«. Kapetan se nasmiješio. »To se nalazilo u onom
starom grumenu čokolade? Španjolci su to nekoć tako radili. Svećenstvo. Da
izbjegnu plaćanje poreza Kruni. Nisam imao pojma da se netko još koristi
tom tehnikom.«
Maria je osjetila kako joj ruke i noge preplavljuje osjećaj olakšanja. Nije
to htjela, no osjetila je kako se smiješi od uha do uha. On o tome nije imao
pojma. »Znači da sve to ne pripada vama?« rekla je.
»Ta pljesnjiva stara čokolada pripadala je Willu Simmonsu – Englezu
koji je stradao u Natalu. Zadnjim me dahom zamolio da to dostavim u
London. Nisam shvaćao zašto toliko drži do nečega toliko nekvalitetnoga.
Pretpostavio sam da misli na druge stvari koju su mu ostale. E pa, nije ni
čudo što mu je ovo bilo na pameti. A ja sam u jednom trenutku taj grumen
već htio poslati u brodsku kuhinju, pa da ga posada iskoristi.« Henderson se
zasmijuljio. »Moji su ljudi dovoljno pošteni, no kuhar bi nestao već u prvoj
luci. On je iz Yorkshirea, i vrlo je lukav. A tko bi mu to mogao zamjeriti?«
»Znači da ćete učiniti ono što morate, kapetane? Predat ćete ovo?«
Henderson je podignuo pogled. Biseri u ukrasu koji je gospođa Graham
imala u kosi bili su blistavo bijeli. Vršak pera lepršao je u ritmu gibanja
kočije dok ga je tako napeto promatrala, očima koje kao da su poprimile boju
njezine haljine. Bilo je ugodno vidjeti da ju je zbog nečega obuzela tolika
strast, bez obzira na to što je bila riječ tek o osjećaju dužnosti spram državne
blagajne Njegova Veličanstva. No, kao što se pokazalo, to nije značilo da je
on spreman lagati.
»Taj ću grumen dostaviti Willovim poslovnim partnerima, gospođo
Graham, a što oni s njime kane učiniti, to je njihova stvar. Zamoljen sam da
to učinim, a ja nisam kradljivac. Zaračunat ću im tu uslugu.«
Maria je uspravila ramena. »Ako kralju izbjegavate dati što mu
pripada, tada ste krijumčar, gospodine. Zaboravljate da sam odaslana u
misiju u ime brazilskoga cara. Moj otac i moj suprug bili su kapetani u
Ratnoj mornarici Njegova Veličanstva. Tu se nema što pitati. Porez treba
platiti.« Hendersonove su oči sijevnule, no sad kad je počela, Maria se više
nije mogla zaustaviti. »Pravi gospodin već će po definiciji uvijek učiniti pravu
stvar za svojega kralja i domovinu.«
»Brojna bi gospoda ovakvo što uzela i pobjegla«, rekao je Henderson
kratko i bezličnim tonom.
Maria je odmahnula glavom. »To je nedopustivo.«
Kapetanov je glas sada otvrdnuo. »Jednako nedopustivo kao kopati po
vlasništvu jednoga gospodina, gospođo? Tražili ste ogledalo, ma molim vas
lijepo. Pa trebali ste ga samo zatražiti. Recite, što vam daje za pravo da mi
naređujete, i to još tim tonom?«
Bio je ljutit, no Maria je ostala sabrana. »To što sam u pravu,
gospodine«, smireno je odgovorila. »I vi to znate.«
Henderson je utonuo u svoje sjedalo. U tome je, znači, stvar. Vjerojatno
je u pravu, vrag je odnio – opet mu je poput savjesti, tjera ga na doličnost.
Kapetan je osjetio kako ga obuzima malodušje. Zapravo je iskreno želio
takav život. Ženu poput Marije. Večeru s prijateljima. Biti pravi gospodin.
Odjednom je shvatio da se zbog toga vraća u London. To ga je, zapravo, kod
nje isprva i privuklo – ne samo ljepota, već ta njezina prirođena doličnost.
Predstavljala je sve ono dobro što je povezivao s Britancima, a on je nije bio
vrijedan ni malo više nego što je bio vrijedan Londona. Nije jednostavno
mogao odjenuti otmjeni kaput i sve promijeniti. Vani su se kraj njih
smjenjivala tropska polja, no on je razmišljao jedino o Engleskoj.
Kimnuo je. »U pravu ste. I hrabro je od vas što to i kažete.«
Tijekom čitavog djetinjstva Henderson je živio u neznanju. Odrastajući,
držao je da je njegova majka dama, no ona nije imala pojma o pravoj prirodi
vlastitog života. Nije čak ništa znala ni o svome suprugu. Bila je luda koju
je obmanula hrpica profinjene odjeće. Henderson je pronašao njezina pisma
kad mu je umro otac. Obožavala je tog starca, u pismima mu opisivala sve
detalje svoga odmjerenoga engleskoga života. Cvrkutala je o novim
nasadima u londonskim parkovima i popravcima koje je trebalo obaviti na
prastaroj obiteljskoj kočiji, s tim staromodnim povišenim sjedalom, kao da
bi se to njega uopće moglo ticati. Niti jedan jedini put nije se upitala zašto je
njezin suprug inzistirao na tome da ne dolazi u Brazil. Bit će da ju je taj
starac volio, no ipak je svojoj supruzi lagao otkako su se upoznali. Činilo se
kao da bi se ona sasvim rasplinula da je kojim slučajem doznala istinu. Bila
je poštena žena, grdio je Henderson sam sebe, a on je ispao više na očevu,
nego na londonsku stranu. Kako bi inače utonuo toliko duboko?
Ruku strpljivo sklopljenih u krilu, gospoda Graham čekala je da
kapetan progovori. Satensku večernju haljinu obasjavala joj je jutarnja
svjetlost. Pravo utjelovljenje svega onoga za čime on čezne. Vidjela ga je
onakvog kakav doista jest, pa je, možda pomalo neočekivano, kapetan
shvatio da se ne želi pretvarati. Zbog toga tijekom čitavog putovanja nisam
bio u stanju progovoriti, shvatio je. Ja ne želim biti poput njega. Ne želim
lagati. Nakašljao se.
»Uvjeravam vas da niste u opasnosti, gospođo. Slobodni ste iskrcati se
s Bittersweeta ako imate zamjerke u vezi s našim dogovorom.«
»Pa kako ne bih imala zamjerke?«
»Vi nikad niste zaobišli zakon? Tijekom svih tih putovanja? Niti jedan
jedini put?«
Maria se promeškoljila. Naravno da jest. »Nikad samo zato da bih
zaradila«, rekla je. »Oprostite.«
Kapetan je malo promislio. Bilo je točno da će Willovi poslovni partneri
platiti jer je otkrio njihovu tajnu. Will je to bio rekao – no stvar nije bila samo
u novcu. Henderson je duboko udahnuo. »Ovo morate prepustiti meni. To s
vama nema nikakve veze, a i sa mnom posve slučajno. Nemate mi pravo
govoriti što mi je činiti.«
Zašutio je. Želi li biti drugačiji od oca, tada se mora i drugačije ponašati.
Mora biti iskren po pitanju onoga čime se bavi. Henderson je osjetio grč u
želucu.
»Bojim se da ću vas razočarati, gospođo«, nastavio je, »no moram
priznati da sam obični krijumčar. Time zarađujem za život, kao što je to činio
i moj otac.«
Henderson je očekivao pravi oblak dima i sumpora, očekivao je da će
Maria vrisnuti ili se dramatično baciti na stazu kojom su prolazili, da će u
kočiji nestati svjetla i da će se nebo urušiti, polja se rastvoriti i progutati ga.
Umjesto toga, njegovo je priznanje ostalo lebdjeti u zraku.
»Shvaćam«, odgovorila je Mana smireno. »To nije bilo očito«.
Kapetan je bio izuzetno iskren. Iskreniji, shvatila je, od bilo kojeg
muškarca s kojim je ikada imala posla. To nije očekivala. Po njezinome
mišljenju, ako i jest krijumčar, taj je čovjek tada praktički utjelovljenje zla,
no čovjek koji je pred njom ipak je rječit i obziran.
»Morate razmisliti što dalje želite činiti«, rekao je.
»Bojala sam se da biste mi mogli nauditi«.
»Gospođo Graham.« Ton mu je bio gorljiv. »Morate znati da vam nikada
ne bih naudio. Dajem vam časnu riječ.«
A ona mu je, uz ranojutarnje svjetlo koje je prodiralo kroz tanko staklo,
vjerovala.
 Dok se kočija spuštala nizbrdo, Maria je utonula u sjedalo. Bilo joj je
drago što je progovorila o tom pitanju i sad je osjetila koliko joj je tijelo od
iscrpljenosti otežalo. Sviđao joj se kapetan Henderson, i unatoč činjenici da
je u krivu. Ta spoznaja nije je smela koliko je trebala.
»Zar vas ne brine smrtna kazna?« upitala je.
Henderson se nagnuo naprijed. »Mislite da bih zbog toga trebao visjeti?«
Nitko mu se još nikad nije tako obratio.
Maria je kimnula.
»Pretpostavljam da ne. Toga ima samo na engleskim područjima. U
sjevernim državama za to se dobiva zatvorska kazna.«
Uzdignula je stopala, da malo protegne zglobove. Zar kapetan toliko
malo mari za sebe? »Ne želite nešto bolje?«
Izgovorila je to gorljivim tonom. U nemogućnosti da joj odgovori,
Henderson se okrenuo prema obzoru. Sunce je već bilo podosta iznad obzora.
Maria je zijevnula. Ovo barem nije bila ona uobičajena borba, natezanje
o tome koja je njezina uloga i što bi mogla, a što ne učiniti. U tome je bila
razlika. Odjednom se osjećala iscrpljenom. Činjenica da je Henderson
krijumčar više nije bila razlog za strepnju. Naučila je nešto novo, činilo joj
se – i o sebi, i o njemu. Ako je čitave večeri i bila izvan svojega područja –
noge su joj sad čvrsto na zemlji.
Kad je kapetan pogledao prema njoj, oči gospođe Graham upravo su se
sklapale. Iskoristio je priliku da joj prouči lice. Na njemu se odražavala
duboka smirenost, plitko je disala dok je tako tonula u san, onako sitna u
kočiji, bijele kože koja je bila u suprotnosti s tamnom kožom sjedala. Savijeni
prsti bili su obavijeni svijetložutim satenom. Trzali su se dok je tako
drijemala. Prizor mu je bio i odviše intiman, pa je, smrknuta lica, odvratio
pogled. Bio je siguran da mu nikad neće oprostiti.

Kad su stigli u grad, u zraku se već osjećao miris pećnica. Uz kotače im je

stao trčati neki bosonogi, odrpani dječak. Kad su stigli na popločani dio,
kapetan Henderson pomno je promotrio Mariju Graham, tjeskoban poput
kakvog novopečenog oca koji se brine da će je probuditi buka dok uz klopot
prolaze pored kuća jarkih boja. Dok je gospođa spavala, Henderson je
razmišljao o tome da bi mogli pijuckati kavu i usput gledati kako se
pristanište budi. Još je trenutak oklijevao, a zatim odbacio tu zamisao. Kao
prvo, djelovala je toliko smireno. A kao drugo, nije je htio omesti i tako je
možda navesti na to da se ranije iskrca s Bittersweeta.
 Kad se kočija zaustavila na molu, nije se nimalo dvoumio te je njezino
klonulo tijelo podignuo i odnio na brod. Na grudima je osjetio bogat miris
orhideja. Mariji je skliznula ruka, a i kosa joj se oslobodila, i razvila poput
kakvog komada tamne svile koja mu se omotala oko rukava kaputa. Ljudi
na palubi stajali su u stavu mimo. Jedan je pojurio naprijed i otvorio vrata
kabine.
»Uspješna noć, kapetane?« Nacerio se uz iskru u očima.
»Ne budi drzak«, odvratio je Henderson.
Kapetan je Mariju oprezno spustio na krevet. Prozorski kapci još su
uvijek bili zatvoreni, pa je svjetlost prodirala tek uz rubove drvenog okvira,
na podu kabine ostavljajući svijetle pruge. Henderson je uzeo Marijinu
baršunastu večernju torbicu i odložio je na stolić pored kreveta, te se još malo
zadržao uz nju, ne želeći se udaljiti. Bacio je pogled na papire razasute po
stolu. Uredno je prepisivala svoje djelo. Listovi papira bili su neuredno
nabacani na hrpu. Marijin rukopis i nije bio toliko uredan kao što bi se
očekivalo, a ni papiri joj nisu bili savršeno složeni. Na vrhu se nalazio njezin
opis Palače svetog Kristofora. Povukao je prst po jednome ispisanome retku,
kao da pokušava upiti njezine riječi. A onda je, bolje pogledavši onaj grumen
čokolade Willa Simmonsa, iz džepa uzeo nožić da i on pobliže prouči to što je
Maria bila otkrila. S jednog je kraja odrezao debeo komad, a u njemu se
nalazila neravna pločica žutoga zlata. Bila je u pravu, ovo je prava riznica.
Oprezno, da je ne probudi, pločicu, strugotine i rasute dragulje sakrio je u
džep. Veći komadi vjerojatno vrijede i nekoliko karata svaki, kad ih se
obradi. Zaključat će ih u svojoj kabini, zaključio je. A onda će morati
razmisliti.
Sišavši s broda, Henderson je pošao do gostionice na otvorenome u kojoj
je Thys jučer pio. Bila je tek malko bolja od uobičajenih lokala slične vrste.
U jednome kutu pronašao je tri primjerka Daily Couranta, od prije
osamnaest mjeseci. Naručio je rum i sjeo, promatrajući usidreni Bittersweet
i proučavajući monokromatske otiske u listu. Upijao je visoke londonske
građevine, otmjene gospođe i gospodu s cilindrima. Nije prepoznavao
političare, doajene društvenih zbivanja, pa čak ni kralja. Može li taj grad
doista biti njegovim domom? Imao je osjećaj da može.
Nad njega se sada nadvio vlasnik, bivši rob. »Još ruma, gospodine?«
Henderson je odmahnuo glavom. »Tražim brod na kojem bi se mogla
naći kabina prikladna za jednu gospođu. Brod koji plovi u Englesku«, rekao
je.
»Čuo sam da vaš brod ide za London.«
»Znaš li za još koji?«
 Čovjek se nije ni pomaknuo. »Čini mi se da se trebate raspitati na onima
na kojima se vijori engleska zastava.«
»Promet je u redu?«
»Promet, gospodine?«
»Prema Engleskoj i natrag. Brodovi redovito pristižu?«
»O da, gospodine. Kao i iz svih ostalih mjesta preko velike vode.«
Kapetan je platio i krenuo dalje pristaništem. Zagledavši se u vlastiti
brod, primijetio je neko polugolo dijete koje je u brodsku kuhinju dostavilo
glinenu zdjelu punu guste, jarkocrvene krvi. Večeras će biti krvavica, da se
posada malo pogosti.
Malo dalje uočio je tri broda na kojima se vijorila engleska zastava. Kod
mornara na kopnu raspitao se kamo plove – dva broda, doznao je, kreću
prema Americi, a samo jedan na istok. Jury je bio dovoljno pristojno plovilo
– trgovački brod pod zapovjedništvom kapetana koji je napustio Bombajsku
mornaricu. Natovaren šećerom, koncem tjedna trebao je krenuti prema
Portsmouthu. Henderson je zastao. Nije želio da se Maria ukrca na njega.
Kapetan se polagano vratio do Bittersweeta. Dok budu prelazili
Atlantik, imat će dovoljno vremena da prouči sve tajne onog grumena
čokolade i da pokuša dokučiti tko je i što zapravo bio Will Simmons. Mrtvi
mu se mladić tada činio neiskusnim, no sad je već imao dojam da je bio
nekakav genijalni organizator i manipulator. Je li moguće da je tu bilo još
nečega? Jesu li u Londonu svi drugačiji? Je li sve drugačije? Možda se
zahvaljujući Londonu i Henderson promijeni. Drago će kamenje ondje
nedvojbeno imati veću vrijednost.
Kapetan se dugačkim koracima uspeo na brod i pozvao prvog časnika.
Clarkson je bio na glasu kao osoba koja u kartanju ima nevjerojatnu sreću,
što je Henderson pripisao njegovu sarkastičnom izrazu lica. Bez na obzira je
li dobio dobre ili loše karte, uvijek je djelovao veselo.
»Možemo krenuti za pola sata, čak i malo manje«, rekao je čovjek.
»Mijenja se plima. I vrijeme je povoljno, ima dovoljno povjetarca.«
Henderson je podigao šešir i rukom prošao kroz kosu. »Pola sata?«
upitao je.
»Da, gospodine. Ako vam je to po volji. Rekli ste da želite da brzo
krenemo dalje. Dao sam da se očisti top i pripremi municija. Za slučaj
nevolja. Pirata.«
Henderson je pogledao prema Marijinoj kabini. Odjednom je osjetio
neodoljivu potrebu da udiše njezin miris, da ga iskapi poput čaše
tempranilla, da u njemu pliva kao u kakvom skrivenom jezeru. Uz silan se
napor sabrao.
»Je li se gospođa Graham pomaknula?« upitao je.
»Ne, gospodine, koliko znam nije.«
Pozvao je časnika da krene za njim palubom, pogledavajući u smjeru
Juryja i prema moru. A onda je, dok je čovjek čekao, tiho je ponovio rutu koju
je bio smislio.
»Bittersweet je manji brod, ali je brži«, rekao je zamišljeno. »Onamo
ćemo stići više od tjedan dana prije njih. Možda i još ranije. Jury je natovaren
sve do vrha. Barem je još upola teži. Stići ćemo prije njega, u to nema
sumnje.«
»Prije koga, gospodine?« upitao je Clarkson, smiješeći se jednako kao i
uvijek.
Kapetan je duboko udahnuo. »Pripremite isplovljavanje, gospodine
Clarkson«, naredio je Henderson. »Ali tiho.«
»Tiho?«
»Gospođa spava.«
Clarkson ga je pogledao neuobičajeno začuđeno, no kapetan na to nije
obratio pozornost. Putovanje će trajati više od mjesec dana, možda još i dva
tjedna dulje ako vrijeme ne bude na njihovoj strani. No svaki brod naići će
na iste uvjete. Bittersweet će imati nekoliko dana prednosti pred Juryjem, a
možda usput uspije skupiti i još malo veću prednost.
»Dovraga i gospoda! Ja sam joj najbrži način da stigne onamo. Podignite
sidro i krenimo«, rekao je i nestao u svojoj kabini.
Unutra je kapetan Henderson, umjesto da proučava zemljovid ili
razmišlja o onome što bi gospođa Graham mogla reći jer je brod krenuo, s
mjesta na koje ga je bio sakrio uzeo onaj grumen čokolade. Kad ga je stao
rezati, upitao se koliko u njemu ima komada dragog kamenja i koliko zlata.
Srce mu je ubrzano udaralo.
 11

Na Bittersweetu

Maria se polagano okrenula. Usta su joj bila suha, a ruka joj visjela preko
ruba kreveta. Usmjerila je pogled prema mutnom obrisu boce za vino od
brušenog stakla na stolu, čiji se tamni sadržaj ljuljao s jedne na drugu
stranu. Zatim je primijetila i da se podsuknja koju je bila ostavila na stolici
također ljulja među sjenama. Bit će da je naišla plima. Malo je oklijevala,
trudeći se čuti poznati zvuk zapljuskivanja mora u luci po bokovima broda,
no nije se čulo ništa. Prebacila je noge preko ruba kreveta i ustala da rastvori
prozorske kapke. Kad je u kabinu prodrlo toplo svjetlo ostala je zapanjena,
jer je sad bilo posve jasno da je Bittersweet na otvorenome moru. Pred njom
se prostiralo beskrajno plavo prostranstvo. Sjela je i podigla odbačenu
tkaninu u koju je bila zamotana prokrijumčarena čokolada. U njoj više nije
bilo ni grumena, ni plijena. Nikako nije mogla odrediti koliko je sati, no po
svjetlosti u kabini činilo joj se da bi moglo biti kasno karipsko poslijepodne.
Gospođa Graham osjećala se kao da je u stanju krajnje izgubljenosti. U
želucu joj je krulilo dok je u kositrenu čašu točila malo vina. Otpila je gutljaj
i odložila čašu. Iz kose je oprezno izvukla iglu i skinula rukavice, pogleda
prikovanog za okrugli prozorčić.
»Plovimo«, odzvanjalo joj je glavom dok je istovremeno razmišljala o
mogućnostima koje su joj na raspolaganju.
Nikad nije rekla da se želi iskrcati s Bittersweeta – o tome još nije bila
ni promislila. No bilo je točno da nije sigurna je li možda malo preoštro
osudila kapetana. Bilo je nečega u njemu – nečega što možda nikada neće
profunkcionirati, poput kakve jednadžbe koju nije moguće riješiti. Sada,
pak, više nema izbora po pitanju nastavka putovanja i time nipošto nije
oduševljena. Maria je pregledala papire na stolu. Njezin dnevnik s putovanja
Brazilom nije još bio ni približno gotov, a kanila je početi raditi na
Murrayjevoj knjizi o Čileu. No bila je toliko uzrujana da nije mogla ni
zamisliti da bi se trebala usredotočiti. Kapetan se s njome mogao barem
posavjetovati. Još je jednom pogledala kroz prozor. Nije bilo morskih ptica –
bit će da su isplovili još prije nekoliko sati. Bilo je to nešto uistinu nečuveno.
 Umila se hladnom vodom i iz škrinje izvukla sivu haljinu, na brzinu se
preodjenula i iglom pričvrstila šešir. Zatim je, u staklu okruglog prozora i ne
provjerivši kako izgleda, iz kabine izišla na sunce.
Henderson nije bio na palubi. Dvojica mornara skinula su kapu i
zaželjela joj dobar dan. Brodska jedra bila su razvijena i Bittersweet je klizio
velikom brzinom – kopna nije bilo nigdje na vidiku, oko njih su se nalazili
tek Atlantik i kristalno čisto nebo. Ljudi su namotavali užad, pa je iz njihova
smjera do nje dopro miris voska i kapljica mora. Na brodu je još vladao onaj
uobičajeni osjećaj prvog dana dugotrajne plovidbe – prepoznala ga je budući
da ga je osjetila na svim brodovima na kojima je ikada plovila. Posada je bila
dolično odjevena, trup broda bio je prepun zaliha, optimizam na vrhuncu,
dok ih je na odredištu čekala puna plaća.
»Gdje je kapetan?« upitala je.
»U svojoj kabini, gospođo.«
Maria je istegnula prste poput kakvog pijanista koji se sprema izići na
pozornicu. Zglobovi su joj zapucketali kad je krenula palubom. Kratko je
pokucala i bez čekanja ušla.
Henderson je bio zatočen u tijesnoj kabini, sjedio za stolom s raširenim
zemljovidom pred sobom i malim vrčem porta koji se nalazio na mjestu na
kojem je inače bila tintarnica. Bio se oprao, obrijao i preodjenuo, te je
djelovao iritantno svježe.
»Plovimo, gospodine«, izjavila je Maria bezbojnim glasom.
Kapetan je poskočio na noge, pri čemu je prevrnuo praznu čašu i dva
papira srušio na pod.
»Plima je bila povoljna, a ja sam u luci sve provjerio«, rekao je. »Idući
brod za London treba isploviti tek za tjedan ili dva. Odlučio sam umjesto
vas.«
»Nije vam palo na pamet da me probudite?«
»Jest. Naravno. No bili ste umorni i izgledali toliko spokojno. Osim toga,
znam koliko vam se silno žuri.«
Maria je uzdahnula. Henderson samo što nije zateturao. Njezin pogled
bio mu je poput udarca šakom u lice. Zbog toga je nije mogao kriviti.
»Prvo ispadne da ste krijumčar, a sad još i otmičar«, rekla je
jednostavno. »Ne želim zvučati nepristojno, kapetane Henderson. Ljudi
kojima ste okruženi kažu da ste čovjek od povjerenja. Kod posade izazivate
poštovanje, no kad je riječ o...«
 »Znam. Znam.« Mahao je rukama, napola se ispričavajući, napola
objašnjavajući. Sve to opterećivalo mu je savjest. »Ne mogu vam reći koliko
mi je žao, gospođo Graham. Kad je riječ o vama, o vama osobno... dolazim u
tešku situaciju.«
»O meni?«
Izgledao je krajnje ponizno, no sad je to ipak izgovorio. »Da, gospođo.
Toliko ste vrijedni divljenja. Čini se da sam u vašoj prisutnosti rijetko kada
svoj. Htio sam i dalje uživati u vašem društvu.«
Maria je položila dlan na trbuh. Kabina je bila skučena, pa se jedva
natisnula uz pisaći stol. Henderson je bio tek nekoliko centimetara dalje,
tako da je do nje dopirao poznati miris duhanskoga dima. Taj joj je miris bio
ugodan. A to joj je, što je bilo neobično, sada još više zasmetalo. Imala je
osjećaj da se ponaša nerazumno, iako je bila posve sigurna da je u pravu.
Nitko još dosad nije upotrijebio takvu ispriku. Čak ni njezin pokojni suprug.
»Ako mislite da ćete me laskanjem pridobiti za to što radite, kapetane,
uvjeravam vas da vam to neće uspjeti.«
»O, ne«, uvjeravao ju je Henderson. »Znam što sam i nadam se da sam
po tom pitanju bio jasan. Nemam vam namjeru laskati, gospođo Graham,
samo vam nudim objašnjenje.«
Nije se okrenuo. Bilo je to baš kao i jučer – licem u lice, potpuno iskreno
i bez povlačenja. Kapetan Henderson imao je određene odlike profesionalnog
boksača.
Maria je često znala primijetiti da je prava narav neke osobe vidljiva
jedino in extremis. Ovaj je razgovor bio nalik na kakvu borbu prsa o prsa, ili
čak kakvu partiju karata s visokim ulozima. Već je putovala u društvu
tolikih muškaraca koji bi bili sretni da su mogli krenuti bez njezinog
dopuštenja, organizirati joj smještaj i ograničiti planove. Njihovo uplitanje,
i uz najbolju namjeru, nikada nije djelovalo toliko osobno. Kapetan
Henderson jednostavno ju je razoružao, i to ne samo zbog toga što je bio
toliko iskren.
»Ponosim se time što sama donosim odluke, gospodine«, rekla je. »Ne
dopuštam da ih gospoda donose umjesto mene.«
Henderson je kratko kimnuo. »Posve ste u pravu«. Naklonio se koliko
mu je to skučeni prostor kabine dopuštao. »Bilo je sebično od mene ne
posavjetovati se s vama. Biste li mi to mogli oprostiti, gospođo Graham?«
Maria je uzdahnula. Nikako nije mogla ispraviti to što je učinio. Već su
na pučini. »Kada očekujete da ćemo stići u London?«
 »To će ovisiti o vremenu. Trebat će nam najmanje mjesec dana, a vrlo
vjerojatno i tjedan-dva više. Ovisni smo, siguran sam da ste toga svjesni, o
vjetrovima, mada u ovo doba godine ne bi trebalo biti ničeg neočekivanog.
Plovit ćemo što brže budemo mogli. Nije bilo broda koji bi vas brže dopremio
u Englesku. Čvrsto sam vjerovao da postupam ispravno.«
»Niste mogli biti sigurni, gospodine.«
»Nisam.«
Gospođa Graham je ušutjela. Da nije zvučao kao da mu je zbog svega
doista žao, žešće bi se borila. Bilo je teško ne oprostiti nekome tko je toliko
očito iskren. No sve joj je to ipak smetalo. Koliko god zapovjednik broda bio
privlačan, kući ipak plovi na brodu jednog krijumčara.
»Ništa se ne može učiniti.« Kratko je kimnula, još uvijek nesmiljena
pogleda i kad je izišla iz kabine, sa sobom odnijevši, kako se činilo, i dio
svjetlosti.
Henderson je ponovno sjeo. Osjećao se kao kakav nitkov – kao najgora
moguća hulja – a ipak su prethodne večeri za stolom čavrljali poput
dugogodišnjih prijatelja. Zadirkivao ju je, a ona se smijala. Otvorio je ladicu
pisaćeg stola i izvadio plijen pronađen u čokoladi. Bilo je to pravo piratsko
nalazište dragog kamenja, kao i triju pristojno teških pločica zlata. Dodirnuo
je najbližu, za sreću, pa poskočio kad mu je netko drugi put odlučno pokucao
na vrata. Pomislio je da se gospođa Graham možda vratila, pa je skočio kao
da je kakav školarac koji je skrivio neku nepodopštinu, te munjevito zatvorio
ladicu.
Na vratima se pojavio Veliki Al Thatcher, brodski kuhar, koji je bio
glavni i kad su u pitanju bili manji kirurški zahvati. Na Bittersweetu nije
bilo brodskog liječnika.
»Tlačenicu ili svinjetinu za večeras, gospodine?«, upitao je stari kuhar,
naglaskom izraženim kao da je tek prošli tjedan otputovao iz Yorka. »Imamo
vrhnja pa sam kanio pripremiti umak. Slatku madeiru? S đumbirom?«
Henderson je kimnuo. »Uz to će dobro ići ono španjolsko bijelo vino koje
smo uzeli u Natalu«, razmišljao je Henderson. »Trebat će nam nešto punijeg
okusa. Pripremite stol za gospođu Graham i mene, pa ćemo zajedno jesti,
možete?«
Izduženo lice Velikog Ala sada se trznulo. Na Bittersweetu su rijetko
imali goste, a još rjeđe dame. Nije bio naviknut kuhati kvalitetno, a kamoli
još postavljati stol. Pod Hendersonovim vodstvom, njegova se kulinarska
vještina razvila, pa je od jednostavnih domaćih jela kojima se toliko ponosio
prešao na nevelik repertoar otmjenih umaka i kvalitetnih komada mesa. A
sad se činilo da još treba postaviti stol.
 »Gdje biste voljeli jesti, gospodine?«
Kapetan je na trenutak razmislio. S obzirom na to da je gospoda
Graham razdražena, nikako ne može večeru organizirati u njezinoj kabini,
pa još pozvati samog sebe, i ako je kabina u kojoj je ona sad smještena
uobičajeno mjesto za jelo.
»Na palubi«, rekao je neodlučno.
Veliki Al na trenutak ga je sumnjičavo pogledao. »Imamo sira za kraj,
ako želite piknik«, ponudio je.
»Da«, odgovorio je Henderson. »Piknik. Točno. Porto sa sirom i malo
voća.«
»Ukrcao sam svježe smokve, gospodine. A imamo i egzotičnog voća.«
»Izvrsno. Neka brodski mali pozove gospođu Graham. Večera na palubi.
Da.«

Zvijezde su bile neopisivo lijepe. Mariji će to nedostajati kad više ne bude u

tropima. Pamtila je da je London gotovo bez iznimke maglovit, a u gradu je,
čak i bez magle, obično bilo previše plinskih svjetiljaka da bi zvijezde uopće
mogle zasjati punim sjajem. Nebo je noću bilo jednolične sivkastosmeđe boje,
i to posvuda. Bila je to, kao što je njezin otac govorio, cijena koju je London
plaćao zbog toga što je najveći i najbolji grad na svijetu. Kad je bila dijete,
kapetan Dundas naučio ju je kako se koja zvijezda zove i uz pomoć
jednostavnih brojalica pomagao joj da upamti gdje se nalazi koje zviježđe. Za
vrijeme njegovih dugotrajnih odsustava, u obiteljskoj bi se kući često noću
znala iskrasti iz kreveta i ramena ogrnutih prekrivačem došuljao do
hladnoga prozora, pa gledati kako mjesec blijedi, a zvijezde ostavljaju trag,
uvijek imajući na umu kako negdje, tisućama kilometara dalje, obasjavaju
brod njezina oca.
Kasnije, nakon što je napustila Englesku, zvijezde su uvijek bile uz nju,
ali na različitim mjestima – kao hladni suputnici koje je promatrala uz
logorsku vatru u Khandeshu, iz samostana u Umbriji ili s vrha kakve
planine u Čileu. Uvijek su joj pružale utjehu kad je putovanje bilo naporno
ili kad je bila u opasnosti. Večera je bila dobar, iako pomalo neuobičajen,
način da se kapetan Henderson ispriča – osim toga, još će svega nekoliko
tjedana moći objedovati na zraku, a zatim će oblačno nebo sjeverne Europe
zastri zviježđa. Dok je brod sjekao valove južno od ekvatora, noćno se nebo
polagano okretalo iznad njih, nalik na spektakularnu kulisu.
Brod je i dalje napredovao, a iz potpalublja se čulo kako muškarci
pjevaju i usput se kockaju. Jedan ili dvojica izgubili bi plaču i prije nego što
bi je zaradili. Neki bi se na kraju putovanja u pristaništu pojavili poput
kakvog milijunaša. Svijeće između uljnih svjetiljaka treperile su na
povjetarcu i osvjetljavale maleni stol uz koji su se nalazile dvije drvene
stolice. Isprva se Maria brinula da će se ponovno posvađati, no kapetan joj
je tijekom večere bio vedro i srdačno društvo. Hrana je bila izvrsna, pa se
sad naslonila na izvezeni jastuk i odlučila u ovome putovanju maksimalno
uživati koliko je god moguće.
»Tko je izradio ovaj jastuk?« upitala je.
Henderson je slegnuo ramenima. »Meke ukrase dobio sam zajedno s
brodom«, rekao je. »Nema ih mnogo i rijetko su u uporabi.«
»A ovaj je brod pripadao vašem ocu?«
»Da.«
»Znači da zahvalnost dugujete ocu. Kakav je bio?«
Henderson je malko oklijevao. »Prije nego što je umro u Brazilu, gotovo
je četrdeset godina izbivao iz Engleske. Moju je majku posjetio svega dvaput,
i to nakratko.«
»Henderson je škotsko prezime, baš kao i Graham, prezime mojeg
pokojnog supruga, ili Dundas, moje vlastito.«
»Doista. Nemam pojma gdje mi se otac rodio. Moju je majku upoznao u
Londonu, ondje su se vjenčali, a sad su oboje mrtvi, pa nema načina da išta
otkrijem. Njih dvoje nisu mnogo govorili o sebi. Stari je bio markantan, ili je
barem moja majka tako govorila. Upoznala ga je na balu u Knightsbridgeu.«
»Znači da je bio gospodin?«
»Ona je tako u najmanju ruku mislila.«
»No vi u to sumnjate.«
»Bio je šarmantan. I imao je novca. Ljudi na društvene norme troše više
vremena nego što, čini mi se, treba. Svi mi želimo biti članovi tog kluba.
Priznajem da bih i ja to volio.« Henderson je odjednom osjetio težinu u
želucu. Riječi su mu djelovale nekako sirovo, no ipak je nastavio. »Kao dječak
sam držao da sam rođenjem došao u takvo društvo. Odgojen sam kao
gospodin, no krenuo sam drugim putem. Jednom dijelu mene još uvijek
nedostaje sve ono što sam ostavio za sobom. Volim onaj London koji pamtim.
Doista, nemam pojma postoji li još ili ne, ako je uopće bio nešto više od moje
dječje mašte.«
Maria je otpila gutljaj vina. Bila je učiteljica nasljednice brazilskog
prijestolja pa stoga nije mogla zanijekati da su društvene norme vrlo bitne,
no ipak se nije voljela osjećati poput snoba ili biti neljubazna. Oduvijek su je
smatrali lošom pripadnicom obitelji – njezina teta nije odobravala to što se
pokušava baviti pisanjem. Negodovanje po pitanju svega što je imalo veze s
Marijom do nje je dopiralo čak i preko nepreglednog oceana, bez obzira na to
koliko daleko otputovala. Lady Dundas željela je nadgledati njezin brak,
njezino obrazovanje, njezinu odjeću i, pomislila je sarkastično, njezinu
majku, od koje su je bili odvojili. Čitavo je to vrijeme Maria upadala u
nevolje. Ogrlicu od opala bila je zamijenila za zvijezdama obasjana mora, no
i dalje je nisu smatrali dovoljno dobrom, bez obzira na njezine istaknute i
cijenjene osvrte.
»Čovjeka općenito sude prema njegovim zaslugama«, rekla je. »I
postupcima.«
Henderson je odmahnuo glavom. Oboje su znali da to nije istina. Barem
ne u potpunosti.
»Svi smo mi nečije dijete«, primijetio je.
Kimnula je. »Dijete našeg vrlo uspješnog roditelja, i njegove obitelji.«
Henderson je razrezao mango. Njegov miris prožeo je noćni zrak. Maria
je uzela tanku krišku sira.
»Običaj je piti kavu«, rekao je kapetan. »Možda biste se, dok je čekamo,
voljeli prošetati palubom?«
Zvuk broda koji reže valove dopirao je preko boka, taj stalni šum i
pljusak u pravilnome ritmu. Jedra su škripala. Činilo se da su njih dvoje
sami na brodu dok su tako, kroz baršunastu tamu, koračali prema pramcu.
Maria je na koži osjećala glatki dodir satenske haljine koju joj je blagi
povjetarac utiskivao na kožu.
»Brodski mali uči me portugalski«, priznala je. »Trebat će mi na novome
poslu.«
Bila je bolno svjesna činjenice da joj prsti drhte, no trudila se to ne
primjećivati. Palo joj je na pamet da se i dalje pomalo boji Hendersona. To
ju je zbunjivalo, budući da je istovremeno uživala u njegovom društvu. Bio
je pun samopouzdanja, s obzirom na to da nije mogao očekivati podršku
društva.
»A, brodski mali?« rekao je. »E pa to je doista ispao dobar mladić.
Pronašao sam ga u New Yorku. Bio je polumrtav, pretučen i ostavljen u
pristaništu. Bio bi umro da sam ga ondje ostavio, budući da se približavala
zima. Bojao sam se da će, ako je naviknut da se spram njega tako odnose,
biti opak, no on je ovdje procvao.«
»Vi ste ga primili?«
 »Trebao nam je brodski mali, a da nije bio dobar, bili bismo ga poslali
na obalu. Nemojte misliti da imam meko srce, gospođo Graham. U više sam
navrata ostavio napola mrtvoga čovjeka. Zbog neposluha sam jednog čovjeka
objesio. Kad sam bio mladi, bio sam nagle naravi.«
»Dječak odlično govori portugalski.«
»Vrlo je nadaren za jezike. Već je znao engleski i nešto nizozemskog, a
naučio je i sve hispanske jezike. Uobičajeni su u lukama, a na brodu imamo
i tri mornara Brazilca. Bilo ih je sedam, no zbog rata za neovisnost ostali
smo bez četvorice. Ovi koji su ostali na brodu nisu domoljubi.«
»Dobro poznajete svoju posadu. Ne bi svaki kapetan bio toliko upućen u
politiku svoje posade.«
»Upravljam ovim brodom.«
»Ipak...« Maria je zašutjela. Mnogi kapetani posve zanemaruju
mornare, osim kad bi im trebalo gotovo režanjem izdati kakvu naredbu.
Kapetan Henderson slegnuo je ramenima. Podigao je čašu i nasmiješio
se. Maria je pokušavala potisnuti prisnost koju je osjećala prema njemu.
Nakon što ga je tog poslijepodneva bila izazvala, primijetila je promjenu –
osjetila je kako se ježi i kako joj se želudac grči. Taj je čovjek bio čudnovata
mješavina utjehe i opasnosti. Zagledavši se sad prema sjeveru, počela je
razmišljati o salonu Johna Murrayja. Kome se u Londonu ovih dana
nazdravlja? Koga Murray poziva u svoj slavni salon? Najveće svjetske
umove. Duhovite pojedince i intelektualce – članove Kraljevskog društva i
strastvene mlade pjesnike koji se druže uz čašu njemačkoga vina. Nikad se
ni zbog koga od tih osebujnih likova nije tako osjećala. Kad je tog
poslijepodneva izišla iz kapetanove kabine, trebalo joj je pet minuta da
povrati mir i unutarnju ravnotežu, ali, primijetila je, ne i sav bijes. Kad joj
je rekao čime se bavi, ostala je razoružana. Kad je otplovio, a da se s njome
nije posavjetovao, kiptjela je od bijesa. Sad se osjećala dirnutom.
Bilo joj je to posve novo iskustvo. Zbog svog pokojnog supruga nikada
nije osjetila ono treperenje u trbuhu. Thomas Graham bio je vješt pomorski
časnik i njezin najbolji prijatelj, no zbog njega se nikad nije zarumenjela.
Tako se ponašaju kakve šašave djevojke u nekom ljubavnom romanu, a ne
naširoko cijenjena gospođa Graham. Kapetan je, pretpostavljala je, pet
godina mlađi od nje, i još k tome krši zakone.
Zagledala se prema zapadu i iz satenske torbice koja joj je visjela sa
struka izvadila malenu lepezu koju je raširila u uzaludnome pokušaju da se
rashladi. Kad malo bolje promisli, i želi li biti iskrena, ti su joj se osjećaji u
želucu pojavili dok su se kočijom vozili prema Bagdorfovoj plantaži. Sad su,
shvatila je, kad bi ih i pokušala obuzdati, postajali još i jači, poput kakve
alkemijske reakcije. Maria je gledala kako kapetan Henderson uklanja
jedan uvojak kose s lica.
Do sada joj je priznao da je krijumčar, a zatim ju je još i oteo. Je li ta
djetinjasta opčinjenost zapravo nekakav strah od toga što bi još mogao
učiniti?
»Gospođo...« zaustio je Henderson.
Na trenutak se upitala kani li kapetan možda predložiti nešto
neprilično i, što bi bilo još i gore, hoće li, u slučaju da to doista učini, ona o
tome razmisliti.
»Mišljenja sam da bismo svake večeri trebali objedovati vani.« Rukom
ju je pozvao da se vrati k stolu.
Maria je shvatila da je gotovo razočarana. Bilo se jednostavnije nositi sa
šutnjom, pomislila je. Kako da ovako izdržim čitavih mjesec dana?
»Hvala, uživat ću u tome.« Jedva se primjetno nasmiješila. »Bojim se da
je vrijeme da se sada povučem.«
Henderson je pristojno kimnuo. »Otpratit ću vas do kabine.«
»Nema potrebe«, promumljala je i blago se prignula u koljenu, također
jedva primjetno. Došao je trenutak da povuče crtu.
Kapetan se naklonio i ostao je gledati kako nestaje u tami. Još se malo
zadržao na mjestu, a onda se, uz osmijeh na licu, posvetio poslu. Morao se
posvetiti dužnostima koje je mogao odraditi samo kad je na nebu bilo
zvijezda. Brojne je izračune bilo moguće izvesti samo noću. Henderson je
pozvao brodskog malog da raščisti stol, i zatim se na zapovjednome mostu
posvetio svome sekstantu. S visine je primijetio da dječak krade krišku sira,
strpavši je u džep hlača dok je skupljao tanjure.
»Hej!« viknuo je Henderson prema njemu. »Thatcher će ti dati dvopek
ako si gladan.«
»Da, gospodine.« Dječak je bio pognuo glavu, poput ukorenog psa.
»Vrati to.«
Dječak je tamnim prstima izvadio sir i položio ga na kositreni tanjur.
Stao je skupljati posuđe.
Već je odavno bila prošla ponoć, a na palubi je bilo ugodno i tiho. Dvojica
mornara držala su noćnu stražu, dok su svi ostali spavali. Nešto kasnije,
kapetan se u posljednjem obilasku broda malo zadržao pred Marijinom
kabinom. Iznutra se ništa nije čulo, a ako je i gorjelo kakvo svjetlo, bilo je
previše prigušeno da bi se vidjelo izvana. Čekao je, pitajući se koliko
vremena treba proći prije nego što se udovica odluči na novi brak. Drvena
vrata bila su poput kakvog ulaza u drugačiji svijet – ne samo u neku
zamišljenu prošlost, već u jednu moguću budućnost. Nešto stvarno. Leđima
se naslonio na ogradu i dugo ostao zagledan u vrata. Možda bi, razmišljao je
Henderson, kad već nije ugledan, barem nekako mogao zavrijediti pažnju
gospođe Graham, kao i pozornost Londona. Sad je prvi put vidio vlastiti put,
ne nasljeđe koje mu je prenio otac, ni trag razočaranosti koji su mu ostavila
majčina očekivanja. Umjesto toga, ovdje u ovome mračnom prolazu nalazilo
se nešto novo. Sad kad mu je to bilo pred očima, može li bez srama pronaći
svoj put na ovome svijetu?
 12

Na Bittersweetu

Sutradan gospođa Graham nije izišla iz kabine, a nije bilo ni kapetana

Hendersona. Kad je zvono poslijepodne odjeknulo četiri puta, odaslao je
poruku s pozivom gospođi da ponovno s njime večera, na što je ona pristala.
A onda je, negdje rano navečer, Velikog Ala Thatchera omela neka
zabava među članovima posade – neka svađa zbog karte ili kocke. Izbila je
tučnjava, suparnici su se počeli kotrljati palubom. Netko je uz oštar prasak
primio udarac, pa je kuhar odjednom napustio svoje mjesto i otišao na
palubu okladiti se na pobjednika. Jedan šiling, koji je izgubio za točno dvije
minute. No ispalo je da su te dvije minute bile posve dovoljne. Kad se
okrenuo da krene natrag i nastavi s poslom, Thatcher je primijetio da je
brodska kuhinja puna dima. Svežanj masnih krpa bio se zapalio, a vatra je
zahvatila i dnevnu zalihu kukuruznog kruha, koji se također zapalio. Kuhar
je nekom krpom pokušao ugasiti vatru. Na nju je izlio i kantu vina, koje je
plamen malo prigušilo, no vatra je i dalje sukljala uvis. Počeo je tinjati i
drveni okvir brodske kuhinje, vatra je dohvatila i zalihe, a palubom se počeo
širiti dim. Mada se pojavila na palubi, u večernjoj haljini, upravo u trenutku
kad su dvojica muškaraca u panici skočila u more, usput svaki uhvativši po
bačvu uz koju su sad ostali plutati. Neki su članovi posade vrištali. Samo na
tren ostavši zatečena tom gungulom, vrlo je brzo shvatila o čemu se radi, te
je nabrzinu izračunata koliko su zacijelo daleko od obale. Bili su predaleko
da bi se uopće mogli ponadati da bi ih netko mogao bez problema spasiti.
Neodlučno je stajala, ne znajući što točno učiniti, kad se Henderson
pojavio iz svoje kabine. Nije oklijevao, nego je odmah stao izdavati naredbe.
»Uzmi kante«, uputio je Clarksona. »Sve čime možeš zagrabiti morsku
vodu.«
Clarkson je donio sve što je uspio pronaći – badnjeve i kace, zdjele za
umivanje, kositrene vrčeve i kante od cinka. Henderson je ljude rasporedio
u lanac i naredio im da preko boka počnu dopremati morsku vodu. Osjetio
se izražen miris rastopljenog maslaca i izgorjele šunke. Ljudi su kašljali dok
se gusti tamni oblak nadvijao nad palubu. I Mana se priključila lancu.
»Nema potrebe, gospođo«, rekao je Clarkson.
 »Želim pomoći«, odlučno je rekla. »Moram nešto raditi.«
Sve to bilo je vrlo naporno. Marijina se haljina odmah natopila vodom,
komadići ugljena ostavljali su mrlje na satenu, no ona je bila uporna.
Neprekidni dotok vode neočekivano je brzo doveo požar pod nadzor. Al
Thatcher i Henderson stajali su na čelu lanca, gaseći plamen sve dok im se
pred očima ponovno nije pojavila paluba. Posada je bila umrljana skupina
crna od dima. Onima koji su bili najbliže kuhinji u plamenu suzile su oči.
Palubom je odjekivalo kašljanje, kao i zvuk prigušenog razgovora kad su
muškarci počeli procjenjivati štetu i raspravljati o tome tko je kriv.
Henderson je skinuo natopljeni zimski kaput i brodskome malom naredio da
njime poklopi i posljednje ostatke dima, plamena koji je tinjao sve dok se nije
pretvorio u paru. Brodska je kuhinja iznutra bila posve pocrnjela. Dječak je
u njoj izgledao poput velike mrlje koja se kreće.
Jedan je mornar bio teško opečen – imao je ružičastocrveni otisak na
desnoj ruci, nalik na kakav reljef na koži. Stenjući je čučnuo. Veliki Al
Thatcher u potpalublju mu je previo ranu, uvjerivši Hendersona da će s
momkom, ako ne dođe do infekcije, već za dan-dva sve biti u redu. »Neće
ostati bez ruke«, rekao je. »No ostat će mu ožiljak.«
»Moramo se okrenuti«, naredio je Henderson Clarksonu. »Dva su nam
člana posade u moru. Kukavice, obojica.«
Clarkson je stao izdavati zapovjedi. Takvi su manevri bili riskantni.
Trebalo je sve vrlo pažljivo motriti i pratiti – glavno jedro čovjeku bi moglo
odrubiti glavu, a užad ga objesiti. Nesreće su se događale i prečesto, pogotovo
nakon što bi posada dobila ruma ili ako bi kojem mornaru popustili živci.
Bittersweet se, međutim, okrenuo bez ikakvih poteškoća i Clarkson je
posramljene dezertere iz mora izvukao uz podrugljivo dovikivanje posade.
Maria je sve promatrala iz pozadine.
Henderson je čekao pored krmenog jarbola. Prekriženih je ruku pomno
motrio neodgovorne kukavice. Maria je kroz tkaninu njegove košulje
primijetila da na ruci ima dugačak ožiljak. Postoji puno toga, primijetila je,
što o tom čovjeku još ne zna, ali je slutila da bi zahvaljujući onome što će sad
uslijediti možda mogla otkriti barem dio toga. Posada je zašutjela, iščekujući
kapetanovu reakciju. Ona dvojica nesretnika znala su ustuknuti prije nego
što mu je, brzo poput munje, poletjela šaka. Kapetan je bio snažan. Već
nakon nekoliko trenutaka obojica su bila na tlu.
»Brod ne napuštate bez mog naređenja«, rekao je gnjevno Henderson.
»Ne serete dok vam ja to ne zapovjedim. Jasno?«
Njih su dvojica sad zgureno drhtala.
»Proklete kukavice«, rekao je podrugljivo i glavom kimnuo prema
Clarksonu, koji mu je dodao bič.
 Maria je odvratila pogled. Već joj je i sam zvuk biča bio jeziv. Mogla se
zakleti da je negdje daleko primijetila pliskavicu. Osjetila je grč u želucu. Od
dima je osjetila mučninu, koja se zbog vrištanja onih nesretnika samo još
više pogoršala, dok je zbog trenja vlažne tkanine na zglobovima imala
ružičaste mrlje.
Ponovno se okrenula kad je bičevanje završilo. Ona su, dvojica bila
oblivena krvlju, a njihovi su ih kolege promatrali, bez tračka oprosta u
pogledu. Na koncu konca, upravo su njih bili napustili.
»Hoćemo li im čitav tjedan davati samo pola porcije?« upitao je
Clarkson, a Henderson je kimnuo.
Dvojica muškaraca nestala su pod palubom, u pratnji nostroma.
Kapetan se katkad činio toliko blagim, čak i preblagim. Brojni časnici
disciplinu su provodili preko posrednikâ, no kad bi kod njega došlo do toga,
kapetan Henderson sam je činio ono što se od njega očekivalo. Uhvatio je
njezin pogled i kimnuo. I ona je kimnula. Shvatila je da se trebala vratiti u
svoju kabinu. To bi bilo doličnije. Članovi posade su se razišli, pa se
Henderson okrenuo da prouči kolika je šteta nastala na konstrukciji broda,
usput izdajući naredbe brodskome tesaru. Čak ni morski povjetarac nije
uspijevao ublažiti smrad dima. Maria se zadržala pored brodske kuhinje. U
nju je prodirala neravnomjerna svjetlost, na mjestu gdje je drvo sasvim
izgorjelo.
»Zakrpat ču to, gospodine. Izgledat će kao nova«, zaklinjao se tesar.
»Okrugli prozor, ha?«
»Ovo ti nije trebalo, Thatcheru«, izjavio je kapetan.
Kuhar se pobrinuo za opečenog mornara i sad je, vrativši se na palubu,
došao priznati krivnju. »Zaslužujem kaznu, gospodine.«
Henderson mu je položio ruku na rame.
»Samo budi pažljiv, čovječe«, rekao je. »Imaš jedan od najopasnijih
poslova na brodu. Dovoljan je samo trenutak nepažnje. Kazna će ti biti
ozljede onoga momka – sjetit ćeš se toga svaki put kad ih ugledaš. I nemoj
da se to više ponovi.«
Maria se držala podalje od njih dok je kuhar velike dlanove brisao o
dimom umrljanu potkošulju. Kapetan mu je uzeo mjeru, pa mu je trebalo
pola sata da se dovoljno oporavi i ponovno posveti poslu, i prouči kakvo je
stanje sa zalihama. U brodskoj je kuhinji trebalo popraviti peć, a riba koju
su to poslijepodne ulovili bila je posve izgorjela, kao i čitava zaliha sira, koji
je, iako se bio sasvim rastopio, ostao jestiv i čak neočekivano ukusan i
hrskav. Maslac je bio uništen. Jedan mali vrč mlijeka upotrijebili su za
gašenje vatre, pa se sad na mjestu na kojem se razlilo palubom osjetio
kiselkasti miris. Bačva puna dvopeka koja je trenutno bila u upotrebi nije
bila toliko upropaštena da se ne bi mogao jesti, no imao je okus po vatri.
Maria se povukla u svoju kabinu i ručnikom osušila kosu. Objesila je
večernju haljinu, koja se pred otvorenim prozorom učas osušila. Od dima je
na tkanini ostao sivi trag, koji će ipak biti moguće isprati. Oprala je ruke i
lice, i zatim se sklupčala kako bi kroz prozor gledala kako pada mrak, usput
razmišljajući o proživljenome osjećaju panike, kazni i patničkome izrazu na
kuharovu licu kad mu je kapetan oprostio. S palube su dopirali zvukovi
popravljanja – čulo se kako se daske zabijaju na mjesto i kako ljudi vuku
bačve.
Sat vremena kasnije, kad joj je brodski mali javio da poziv kapetana
Hendersona na večeru i dalje vrijedi, Maria je shvatila da se raduje činjenici
da će mu se priključiti. Htjela je razgovarati. Paluba je sad bila prazna i
Henderson je ustao kad se približila skromnome stolu. Umjesto ribe, svježeg
povrća i vina, Thatcher je bio pripremio čokoladu s konjakom i tanjur
hrskavog sira. Bilo je kasno i nebo je bilo posuto zvijezdama.
»Ipak je otmjeno«, rekla je Maria dok se ljupko spuštala na stolicu.
Mornari su dobili rum i dvopek. Prenijeto im je da će kuhinja biti
uređena i da Clarkson popravlja peć, iako će sve možda potrajati dan ili dva.
Tijekom ostatka putovanja zalihe će biti oskudne, pa će se morati snalaziti
s onim što ulove, ali će preživjeti.
»Kakva večer«, rekla je.
»Ispričavam se.«
»Zbog čega?«
»Jer ste morali sve to gledati i jer ste se našli u opasnosti. Obećao sam
da nećete biti izloženi opasnosti. Tek smo prije dva dana otišli s Trinidada,
a vi ste mogli poginuti. Kao i svi mi.«
Maria je držala topli napitak. Ova je čokolada bila drugačija od one
jutarnje – bila je manje slatka i gusta poput zgusnutog mlijeka, tako da je
tekućina sporo prelazila preko ruba šalice kad ju je prinijela usnama. Okus
je bio nevjerojatan – neočekivano raskošan. Zahvaljujući čokoladi, osjećala
je ugodu u želucu. Iz potpalublja je do njih dopro zvuk neke melankolične
pjesme koji je ispunio noćni zrak i koji ju je ponio, pa se naslonila i zabačene
glave stala promatrati mnoštvo zvijezda. U kriznim se situacijama uvijek
događala ista stvar – brod na kojem plovite postane vam središtem svijeta.
»Bili bismo u gadnoj nevolji da se plamen proširio«, rekao je Henderson.
Bio se preodjenuo, no po licu je još uvijek imao čađave mrlje.
 »Bili ste sjajni, kapetane.« Pogledala ga je u oči. »Viđala sam muškarce
u borbi. Bila sam već i na brodu tijekom požara, no vi ste nam danas spasili
život. Za tako vrućeg vremena drvo iznad razine mora zacijelo je suho kao
trijeske za potpalu. Da niste toliko brzo reagirali...«
»Jeste li se bojali?« upitao je.
Maria je uzela komadić sira. Bio je čudnovate teksture, no zahvaljujući
tome što se rastopio, bio je još intenzivnijeg okusa. »Nije bilo vremena za
strah.« Slegnula je ramenima. »Čula sam vikanje, no vi ste ljude vrlo brzo
doveli u red.«
»Bilo je puno dima«, rekao je.
»Palo mi je na pamet da smo sad već predaleko da bismo veslali natrag
do Trinidada i da bismo bili izgubljeni da smo kojim slučajem morali
napustiti brod.«
Kapetan ju je promatrao. »Vrlo lijepo izgledate.« Nasmiješio se.
Maria je rukom zagladila suknju. U polutami su mrlje od dima možda
mogle proći i kao kakav uzorak na tkanini. Nitko nikad nije komentirao
njezin izgled. A svakako joj nitko nikad nije rekao da lijepo izgleda. Thomas
to nije učinio nikada. »Za jednu kraljevsku guvernantu, mislite? Na brodu.
Nakon požara.«
Henderson je zastao, odjednom ozbiljan. Činilo mu se neobičnim da ona
to ne zna. Da o sebi ima toliko lošu sliku. Na što je naviknuta? Odložio je
kositrenu šalicu i na trenutak zastao, a onda se nagnuo preko stola i Mariu
privukao k sebi. Osjetila je miris pepela u njegovoj kosi. Uhvatio ju je oko
struka, privukao je i poljubio. Osjetivši kako joj je tijelo iznenada omekšalo,
shvatila je da mu uzvraća poljubac snažnim i ustrajnim ritmom. Osjećala se
kao da leti.
Kad su se razdvojili, bila je bez daha, usne kao da su joj bile otečene, a
trebalo joj je i još nekoliko trenutaka da shvati što je upravo učinila.
Henderson ju je obuhvatio pogledom, pa je osjetila kako joj tijelom struji topli
val žudnje, za kojim je odmah uslijedio i bijes koji je napredovao kruto poput
uškrobljene plahte. Povukavši ruku snažno ga je pljusnula i pokupila svoje
stvari, već se okrenuvši da ode. Bila joj je to najgora moguća uvreda.
Henderson je stao pred nju. »Kao žena. Vrlo ste lijepa žena, Maria.«
Prije nego što je uspjela promisliti, Maria ga je snažno udarila u obje
goljenice. »Prokleti bili«, prosiktala je. »Pa ja sam ipak dama.«
Henderson se glasno nasmijao. »Izgledate vrlo lijepo i za jednu damu.«
 Duboko je udahnula. Ovaj je čovjek otmičar, lažljivac, krijumčar,
kriminalac, a sad još i grabežljivac. Pa gdje joj je, zaboga, bila pamet?
Trebala se iskrcati s broda kad je bila prilika. Obrazi su je peckali ondje gdje
ih je izgrebla njegova brada. To ju je još jače ražestilo, no i prije nego što mu
je uspjela nešto spočitnuti, brodski mali iz kuhinje im je donio još jedan vrč
vruće čokolade. Zastala je dok je on ulijevao čokoladu. Ono što je htjela reći
nije trebalo izgovoriti pred članom posade, pa čak i bez obzira na njezino
raspoloženje. Time je barem dobila još malo vremena da razmisli. Henderson
se glupavo smijuljio. Kad je dječak otišao, on je prvi progovorio, proklet bio.
»Nisam vas smio poljubiti. Ispričavam se. Krv mi je uzavrela nakon
požara i moram priznati, gospođo, da ste mi postali vrlo dragi. Dragi ste mi
još od prvog trenutka.«
»No tako ne bi trebalo biti«, prosiktala je Maria. »Starija sam od vas i
udovica sam. U tome nema ničega što bi opravdalo vaš postupak. Ne možete
nekoga iskoristiti i onda se jednostavno ispričati. Morate odlučiti bolje se
ponašati, gospodine.«
Henderson se ugrizao za usnu. »I vi osjećate isto što i ja. Siguran sam.«
To ju je sada razjarilo. Kako se usuđuje? »Što vi osjećate sasvim je
nebitno, gospodine. A ono što ja osjećam vas se ni najmanje ne tiče. Uvrijedili
ste me.«
»Divim vam se, gospođo. Poljubac nije uvreda.«
»Ondje odakle ja dolazim jest.«
I evo ga opet, London.
Svijet za kojim Henderson čezne. Mjesto na koje Maria pripada.
Kapetan je utonuo u svoju stolicu. »Žao mi je. Nedolično sam se ponio«,
promucao je u pokušaju da joj ponudi objašnjenje. »Ne razumijem pravila –
zapravo hoću reći da na ovo nisam navikao. No dajem vam riječ: nikad vas
više neću dodirnuti. Pristojnije ću se ponašati, baš kao što i tražite.«
Mada se stala kolebati. Dodirnula je kosu, da se uvjeri da je barem nešto
na svome mjestu. »Pa dobro, onda.«
»Moje namjere...« započeo je. »Zapravo, toliko sam uživao u vašem
društvu, znate, i...«
Prekinula ga je. »I ja sam uživala u vašem društvu, kapetane
Henderson. Mislite li da biste mogli zaboraviti ovo nepromišljeno ponašanje?
Mislite li da bismo sutra mogli ponovno zajedno večerati i raspravljati o
botanici i astronomiji, i da ćete se pritom ponašati poput pravog gospodina?«
I evo ga opet. Poput pravog gospodina.
 Henderson je uzdahnuo. To joj je svečano obećao. Rukovali su se. On se
naklonio. Dok se vraćala u kabinu on je, pomalo smeten, na trenutak ugledao
djelić njezinoga tankog gležnja, zbog čega je osjetio krivnju. Kad je nestala u
kabini, naredio je da mu se donese konjak.
 13

Na Bittersweetu

Maria je budna ležala na krevetu. Plamen svijeće je treperio. Tijekom

putovanja uvijek ima i previše vremena za razmišljanje. No na ovom će
putovanju, shvatila je, morati razmisliti i o više stvari nego inače. Strop je
bio načinjen od borovine, drvo je bilo prepuno čvorova i mrlja. Pogledom je
pratila godove, razmišljajući o svemu što se dogodilo. Bila se poprilično
izgubila. Osjećaju li i drugi parovi toliko zapanjujuću strast? Pa to je
nečuveno! Okrenula se, uznemirena, prisjetivši se jednog pogleda kojeg je u
Recifeu bila primijetila između admirala Cochranea i njegove supruge, a koji
je sad shvaćala posve drukčije. Da, spoznala je – Cochrane i Kitty su
zaljubljeni. A to osjećaj suprotan onom prijateljstvu koje je osjećala prema
svome dragom Thomasu. Mora biti oprezna. To je zasigurno neka vrsta
ludila u braku, da se i ne spominje izvan njega, a Henderson je apsolutno
neprikladan.
Shvatila je da ona sitna točkica koja bi na zemljovidu označavala
Bittersweet dok tako putuju na sjever ne može predstavljati značenje onoga
što osjeća. Imala je priliku vidjeti drevne prikaze, karte dobrote, francuske
ljubavne karte – možda bi trebao postojati i neki zemljovid koji bi pokazivao
važnost i težinu značenja. Privatni dokument. Ledenoplavi prikaz društvene
važnosti – prikaz kraljevskoga dvora. London u koji se mora vratiti, obasjan
praktičnom zelenom bojom onih koji donose novac. A onda su tu još i sunčane
narančaste vatre žudnje koja plamti tu na palubi. Osjetila je kako joj se
stisnulo srce kad je shvatila da postoji još jedan zemljovid – sramotna karta
očekivanja drugih ljudi i izgubljene valutne vrijednosti. Maria je poznavala
vlastiti um, no bila je i svjesna toga da to nije toliko važno kao način na koji
je drugi ljudi vide, čak i kad je posve sigurna da su ti ljudi u krivu. Zbog neke
pogrešne pretpostavke žena može sve izgubiti. Kad su takve stvari u pitanju,
London ne prašta. A u ovom slučaju u igri nije tek njezin dobar glas, već i
njezino profesionalno prosuđivanje – oboje nalik na vrlo krhke ljušture koje
je lako slomiti. Između nje i Hendersona postojala je neka neporeciva
kemija. Ništa ne nastaje ni iz čega. Na njezinom bi prikazu on bio narančast
poput vatre, poput zvijezde-vodilje, dok bi ona bila vodenastocrvene boje,
omeđena sramotom. Preplavljena sramotom. Godinama je lutala
zemaljskom kuglom, smatrajući se slobodnom, a sad je shvatila da je čitavo
to vrijeme zapravo bila sapeta. Žudjela je za tim da se nesputano vine, poput
galeba. Da bude slobodna.
Maria je prstima prošla po rubu usana, a misli su joj vrludale kad je
svijeća konačno dogorjela, pa je kabina utonula u tamu. Dugo je tako ležala,
osluškivala škripanje dasaka. Još je drhtala, ili joj se tako barem činilo kad
je, još uvijek rastrzana, konačno utonula u nemiran san.

Sutradan ujutro probudila se razmišljajući o knjizi i prije nego što se

prisjetila svega što se sinoć dogodilo. Sunce je svoje tanke prste bilo zavuklo
pod prozorske kapke, pa se promeškoljila. Bilo bi jednostavnije da ga više
nikad ne vidi. Da je na kopnu, upravo bi to i učinila. No nije na kopnu. U
želucu je osjetila drhtanje. Možda joj ova kabina postane ćelijom. Možda bi
jednostavno trebala ostati u njoj. Dječak joj je pokucao na vrata i donio joj
jutarnju čokoladu, kao i vrč zagrijane morske vode da se opere.
»Toca aqui«, rekla je. Stavi to ondje.
Stvari su se činile uobičajenima, no svijet se ipak nekako promijenio.
Dok se prala, pustila je da voda kapa i usput osluškivala kako pljuska u
posudi od kovanog željeza. Jedna je zraka sunca proparala kabinu.
Završivši marljivo prepisivanje za taj dan, Maria je ostala u kabini.
Sjedila je pored prozora, promatrala valove i upijala svjetlost. Svi putnici
znaju čekati. Bilo je to nešto o čemu Marija nikad nije pisala, no velik dio
toga što je radila svodio se jednostavno na čekanje da prođe vrijeme. Čekanje
povoljnog trenutka, čekanje da brod otplovi ili neki drugi doplovi. Čekanje
dozvole, vodiča, čekanje da se vidi hoće li biti oluje ili hoće li na raspolaganju
biti konja za unajmljivanje. Dan je sada sporo protjecao. Srce bi joj stalo
svaki put kad bi zaškripala vrata kabine. Kasnije poslijepodne dječak joj je
došao prenijeti kapetanov poziv na večeru. Maria je oklijevala.
»Niste gladni, gospođice?« upitao je dječak.
Na pameti joj nije bila glad. A opet, ako ne ode k njemu, možda je on
odluči ovdje posjetiti.
»Je li vam dobro?«, ispitivao je dječak. »Danas niste napravili ni koraka
palubom.«
»Dobro mi je.« Maria je ipak popustila. »Doći ću u uobičajeno vrijeme. A
sutra mi možeš čitati, obećajem. Moraš vježbati.«
Odlučila je ne odjenuti svečanu haljinu, te je ostala sjediti i razmišljati
sve dok sunce nije zašlo. Mora pokušati biti razumna, rekla je sama sebi.
Mora pokušati ne reagirati preburno. Kad se na palubi oglasilo zvono, i
nakon što je o svemu pošteno promislila, izišla je iz kabine u onoj svojoj sivoj
putnoj haljini.
Stol je bio postavljen kao i uvijek dosada, a Henderson je čekao pod
zvijezdama posutim nebom. Ustao je kad se pojavila u ruci, noseći fenjer.
»Došli ste na večeru?« upitao je.
Spustila je svjetiljku. »Nisam htjela odjenuti ništa službenije...«
»Mislite da je stvar bila u haljini?«
Spustila je pogled. To je bilo ponižavajuće. Od njega se ništa nije moglo
sakriti. Bio je previše izravan, možda i naviknut na to, dok se ona osjećala
nespretno – neiskusnom čak i u tim godinama.
»Izvolite«. Izvukao je stolicu. »Čak i ako vam to smeta, moram vam se
ponovno ispričati.« Na stolu je već bio malen vrč s čokoladom. »Rekao sam
Thatcheru da nam to pripremi. Mislio sam da biste je možda rado probali. I
ja tek povremeno popijem čašicu. Vrlo je jaka, no meni se sviđa.«
»Večeras nema vina?«
Henderson je natočio čokoladu. »Naredit ću da nam donesu vino ako
želite. U međuvremenu predlažem zdravicu«. Nasmiješio se. »Za ostatak
putovanja. U društvu.«
Je li mu, onda, iskreno žao? Maria se povela za kapetanovim primjerom
i ispila čašicu. Već trenutak kasnije, unutrašnjost usta kao da joj se zapalila.
Zakašljala je.
»Ovo pomaže«, rekao je Henderson i pružio joj krišku naranče.
Pomoglo je. Vatra je ugašena, a njoj je preostao neobičan osjećaj da je
tako izrazito živa, uz tek tračak žaljenja koji joj se zadržao u želucu. Uhvatila
je njegov pogled. »Ne možete me tako gledati, kapetane.«
Da je čili nije bio toliko rasplamsao, možda to ne bi bila izgovorila, no
opet, Henderson je, činilo se, cijenio izravnost. Ako je to bilo toliko učinkovito
oružje u njegovu arsenalu, možda bi ga i ona trebala upotrijebiti.
»Pokušat ću vas ne gledati.« Nije se ni potrudio zanijekati.
»Moramo biti prijatelji«, smireno je zaključila. »Ovo će proći. Moramo
zajedno jesti kao prijatelji.«
Kapetan je bio zbunjen. »Brodska je kuhinja već gotovo popravljena, no
danas nismo ulovili niti jednu ribu. Trebat će vam pravi prijatelj da pojedete
ono što je Thatcher danas pripremio. Za ovakve prilike ima zalihu sušenog
bakalara. Izbjegao je požar, nažalost. Portugalci ga vole, no ja ne, moram
priznati.«
 »Vi doista nikada ne radite ono što društvo očekuje?«
»U takvim se prilikama, dakako, pretvaram. Pretvaram se da nije
vrijeme večere već trenutak kad trebam prekinuti post, pa ga natjeram da
prepeče kukuruzni kruh.«
»Znači da ćemo onda zajedno doručkovati?«
»To mi je najdraži obrok. Još otkako sam bio dijete.«
»Dječaci znaju biti čudnovati.«
Henderson se nasmijao.
Mariji se učinilo da kapetan nekako skida sve velove. Otkriva
raznorazne stvari. Kad se Henderson malko nagnuo prema njoj, Maria se
snagom volje primirila. On nije primjećivao kako djeluje na nju, kao ni miris
dima iz lule i njezinu potrebu da mu dodirne kosu. Bio je to neobičan oblik
mučenja. Pomislila je na svoje učiteljice, svoju tetu, svoje rođake – na izraz
na njihovu licu kad bi znali za ovo.
Henderson se nasmiješio. »One prve godine kad sam stigao u Brazil
gotovo sam raznio očevo skladište u pokušaju da od octa, smeđeg papira i
baruta napravim petarde. Izrađivao sam ih u svojoj spavaćoj sobi. Nisam bio
sretno dijete. O čemu sam razmišljao ne mogu reći.«
»Znači da ste po prirodi znanstvenik«, uzvratila je Maria, jer sad su
barem razgovarali. »To je znak inteligencije.«
»Neka vam se rađaju samo dječaci, gospođo Graham. Čini mi se da ćete
im sve praštati.«
Maria se samo na trenutak lecnula, no on je to primijetio.
»Želite li sinove?« Glasom kao da je htio prodrijeti duboko u njezinu
unutrašnjost.
Maria je odmahnula glavom. Opet je to učinio. No ipak je odlučila
priznati. »Ne. To ne.«
Djeca bi sve promijenila. Svi su pretpostavljali da su ona i Thomas bili
razočarani, no Mariji je činjenica da nema djece bila olakšanje. Da je bila
majka, Murray joj nikad ništa ne bi objavio. Od onih nekoliko žena na
njegovome popisu sve su bile neudane ili već toliko u godinama da su im
djeca bila odrasla. Da je Maria imala sinove, ne bi uspjela biti ni upola toliko
obrazovana.
Osim toga, taj dio braka niti njoj, niti njezinome suprugu nije
predstavljao užitak. Odustali su još vrlo rano, jer su se zbog toga samo
svađali. Umjesto toga dogovorili su se da će se s puno ljubavi držati za ruke,
spavati jedno drugome u naručju kako bi im noću bilo toplo, ali da se neće
upuštati ni u što više. Thomas je bio drugačiji čovjek od Jamesa Hendersona.
Bio je uglađen, obziran i blag. Pravi gospodin. Ipak, bio joj je prirastao srcu.
Mnogi su u društvu primijetili koliko su gospodin i gospođa Graham bliski,
no nitko nije primjećivao da je, bez obzira na to koliko su se voljeli, njihovo
prijateljstvo prikrivalo nedostatak, ogromni nedostatak, shvaćala je sad,
strastvene intimnosti. Prije to čak nije ni smatrala tajnom. Sad joj se to činilo
sramotnim, a to što nije imala djece dokazom da je ta žena koja je u životu
toliko toga proživjela zapravo neiskusna. No to uistinu, uvjeravala je samu
sebe, i nije bitno. Ipak....
»Imaš sjajan um, Maria«, rekao joj je otac, kapetan Dundas, i zagrlio je.
Bio se vratio kući s putovanja – nakon devet mjeseci u Indiji – a ona je
nekako odjednom postala damom. »Moraš iskoristiti to što si naučila.«
Ne bude li imala djece, govorila je sama sebi, barem će pisati knjige.
Riječi su bile pouzdan bijeg iz tuge zbog izoliranosti u internatu ili od naporâ
dosadnoga putovanja. Nije nimalo čudilo što je u dvije godine tijekom kojih
je žalovala za sirotim Thomasom napisala dvije knjige.
»Tako ste izravni«, rekla je. »Na određeni me način podsjećate na oca.«
»Je li on bio neotesanac?«
»Ni najmanje. Bio mi je silno drag.«
Pritom je bila preblaga. Lecnula se kad se sjetila koliko se osjećala
usamljenom dok joj je otac plovio, katkad i po dvije godine bez prestanka.
Sjećala se sreće zbog njegova povratka – sjedila je pored prozora u kući svoje
tete dok joj je prepričavao svoje dogodovštine, i prste pritiskala na staklo
kako bi osjetila hladnoću dok joj je opisivao nesnosnu vrućinu u Indiji i
Africi, govorio o otocima koji plutaju između njih, ne pripadajući niti jednoj,
niti drugoj zemlji.
»Svijet je sve, Maria«, tvrdio je.
Je li on poznavao taj osjećaj velik poput kontinenta?
Stigao je onaj dječak, noseći topao kruh i bocu vina. Stavio ih je na stol.
»Trebali bismo jesti.« Maria je otrgnula komad kruha, a Henderson je
natočio.
»Još čokolade«, rekao je dječaku, koji nestao u brodskoj kuhinji.
»Uz svaki obrok?« zadirkivala ga je Maria.
»Možda ne uz svaki.« Henderson se nasmiješio. »Imate nešto protiv?«
 »Kod kuće se pričalo o čokoladi – prahu koji se proizvodi uz pomoć preše.
Ovo ovdje neusporedivo je ukusnije.«
»Izvrsno.«
Posvetili su se jelu. Mariji je bilo drago što se odlučila za sivu haljinu.
Time je odaslala jasnu poruku da želi da je se shvati ozbiljno. Posvetila se
čavrljanju, a Henderson nije htio navaljivati. Umjesto toga, pričao je o
kakaovcu, opisivao njegov čudnovati izgled, način na koji se mahune
rasprskavaju kad postanu posve zrele, i kako je sjemenke moguće prepržiti
i vršiti kako bi se uklonile nečistoće. Maria je donijela svoje skice iz
brazilskog visočja pa su ih, pojevši kruh, stali proučavati dok je on
prepoznavao divlji i uzgojeni kakaovac, a ona njemu pokazivala
najneobičnije vrste cvijeća na koje je nailazila dok je ondje boravila.
Živopisni amaranti i otmjene orhideje nadmetali su se za pozornost s kanom.
Požalila je što nije još više crtala.
S Hendersonom je i običan razgovor dobivao neku novu dimenziju, i ako
su i odškrinuti vrata neke nedopuštene sobe, ni on ni ona u nju nisu
zakoračili, iako su se oboje neskriveno zadržavali pred ulazom.
»Ove su bromelije poput dragog kamena.« Henderson je proučavao
njezinu bilježnicu sa skicama. Teški su listovi visjeli, prelijepi i skladni
poput rubina. »Odgovaralo bi vam nešto tako profinjeno.«
Mariji je zatitralo srce. Ogrlica od opala koju si je jednom, samo jednom
dopustila poželjeti, sada joj se ukazala u mislima. Zaklopila je bilježnicu sa
skicama i odglumila da se proteže. »Kasno je«, rekla je.
»Dopustite da vas otpratim do kabine.«
Visoko je podigao fenjer, pa joj je sjena pomilovala ramena. Nikada se
ranije nije toliko suzdržavao. U zraku se osjećao njezin parfem, pa je krenuo
za mirisom.
»Laku noć«. Naklonio se.
Maria nije ništa rekla.
Kad su se vrata zatvorila, Henderson je shvatio da se ne može
pomaknuti. Svijet se bez nje zaustavljao. Prigušio je fenjer dok je tako stajao,
jer nije htio da ga oda trag svjetlosti. Pozornost mu je zaokupljao uski prolaz,
svaki pogled na prag bio je neizgovorena tiha molitva, simbol novih želja.
Putovanje je, shvatio je, vrijeme provedeno izvan svijeta, a svaki trenutak
koji je kapetan proveo tako stojeći nadomak cilja, izgledao je kao da stopala
ostavljaju užarene udubine u daskama. Sjetio se jednog citata Samuela
Johnsona, čovjeka koji ga je podsjećao na London. Godinama mu već nije pao
na pamet. Kad u životu nešto birate, nemojte zaboraviti živjeti.
Dok su zvijezde zauzimale pozicije uzduž puta kojim je Bittersweet plovio,
ovo je mjesto Hendersonu tijekom noćnih obilazaka palube postalo mjestom
hodočašća. Kad bi se Maria povukla u kabinu, svake bi se večeri zadržavao
pred njezinim vratima. Večera za večerom, dok su se brodske zalihe
namirnica smanjivale i na koncu svele na posljednjih nekoliko limuna.
Katkad je bilo svježe ribe, a katkad tek kukuruznog kruha ili riže. Kuhar bi
čokoladu začinio cimetom ili dugačkim zavijutcima naranče. Iz večeri u
večer, Hendersonu su zatvorena vrata kabine predstavljala sunčane dane,
dugačke večere, prisne razgovore, provjeravanje posade, označavanje i
proučavanje zemljovida i vođenje bilježaka s osnovnim podacima.
»Ne može više biti daleko«, rekla je Maria napokon, a on je donio kartu
da joj pokaže.
U zraku se sad osjećalo nešto nalik mrazu, neko svježe strujanje. A kako
su tjedni prolazili, Henderson se držao obećanja. Nije je dodirnuo, no
razgovori su im postupno postajali sve prisniji. Maria je priznala da je bila
kažnjavana jer se nije ponašala onako kako je teta od nje očekivala. Pričala
mu je o sklonosti prema botanici koju je otkrila već zarana, te koliko joj se
obitelj šokirala kad je izrazila želju da putuje, kao i zbog odluke da počne
pisati. Henderson joj je pričao o tome koliko se osjećao postiđeno kad je
upoznao oca. Sitne uspomene. Povjerene tajne.
»Nisam bila svjesna da smo toliko blizu Engleske«, rekla je, dok joj je
glava bila nagnuta nad zemljovid koji je proučavala, istovremeno prstom
prelazeći posljednjih nekoliko centimetara udaljenosti.
Henderson je smotao pergament.
»Ubrzo ćemo biti na odredištu«, rekao je.
 14

Piccadilly

John Murray, najcjenjeniji izdavač u glavnome gradu, prelazio je Piccadilly

na putu do svojega krojača u ulici Jermyn. Gospođa Murray bila je mišljenja
da mu je prsluk staromodan, a on je iz iskustva znao da na takvu izjavu
mora na vrijeme reagirati.
»Nešto srebrnosivo, gospodine – poput vaših sjedina – bilo bi otmjenije«,
uvjeravala ga je.
Murray, prijatelj i savjetnik slavnih osoba kao što su lord Byron i
Johann Wolfgang von Goethe, a da se i ne spominju uvažene spisateljice koje
su svoja književna djela povjerile upravo njemu – na žalost pokojna Jane
Austen, kao i slavna gospođa Maria Graham – kad je bila riječ o modnim
pitanjima, uvijek je slušao suprugin savjet.
Rana ljetna magla danas je bila toliko gusta da je čak i zvuk konjskih
kopita bio prigušen, a čovjek bi bio sretan da uspije prepoznati i vlastitu
majku da kojim slučajem na nju naiđe u toj magli. Bila je tajna kako je lady
Dundas, Marijina teta, uz takve uvjete u tom polumraku uopće prepoznala
Murrayjev lik.
»Gospodine Murray«, odjeknuo je njezin glas, odmah toliko odlučan da
je izdavač praktički stao u stav mirno kad se uvažena gospođa iznebuha
stvorila pored njega. Kao i uvijek, bila je odjevena po posljednjoj modi, a
odjeća joj je bila prepuna poruba od lisičjeg krzna i sitnog biserja. Do nje je
stajala Georgiana Graham, Marijina šogorica i doajenka St. Jamesa.
»Imamo veliku sreću«, rekla otegnutim glasom je lady Dundas. »Baš sam
gospođici Graham rekla da bismo mogle pretpostaviti da vi možda imate
novosti o Mariji. Znate li na kojem je ta djevojka dijelu zemaljske kugle?
Priznajem da je gotovo više i ne mogu pratiti.«
Murray se naklonio.
»Zadnje što sam čuo, gospođo, jest da se preselila s mjesta u Čileu na
kojem je živjela prošle godine i da se smjestila u Rio de Janeiru.«
Georgiana je vrpce na svojoj vrećastoj torbici stiskala jednako čvrsto
kao što je bila napućila usne. »Nema sumnje da opet piše neku knjigu.«
 »Svakako se nadam da je tako.«
»Tipično francuski«, uspjela je primijetiti gospođica Graham, uz jedva
primjetan tračak prijezira.
Murray je uzdignuo ramena. Osim što mu je bila omiljena prijateljica,
Maria je bila i jedna od njegovih najpouzdanijih autorica. Iako nije bio baš
posve na strani onih, kako se izrazila njegova supruga, nemogućih ženetina
koje žele da ih se zastupa u Parlamentu, izdavač je svakako imao dobro
mišljenje o ljepšem spolu. Marijine odluke baš i nisu toliko sablažnjavale
London, ali nisu bile ni daleko od toga – stav njezine obitelji pritom nije bio
od pomoći, i on je sad osjećao kako ga obuzima ljutnja kad je stao u njezinu
obranu.
»Vaša nećakinja, na svu sreću, posjeduje sposobnost da svakodnevna
opažanja udruži s proznim stilom koji je užitak čitati«, rekao je uglađenim
tonom. »Prošle mi je godine poslala nekoliko botaničkih skica koje sam
proslijedio siru Williamu Hookeru kad me nedavno posjetio u Kewu. Bio je
krajnje impresioniran. Ona posjeduje oštar znanstvenički um i vrlo je
spretna s riječima. Gospođa Graham može vam služiti na čast, moje dame –
vašoj obitelji, pa čak i čitavome ženskom rodu.«
Lady Dundas zbog tih je riječi djelovala kao da se našla u velikoj
neprilici. »Maria je udovica i nadali smo se da bi mogla doći kući« rekla je
tužno.
Uključila se i gospođica Graham. »Podigla sam spomenik u znak
sjećanja na pokojnoga brata. Svakodnevno ga posjećujem, a Maria ga, kao
njegova supruga, još nije ni vidjela.«
»Kad stigne kući, siguran sam da će biti oduševljena«, slagao je Murray.
»A kad bi to, gospodine, moglo biti?«
Murray je slegnuo ramenima. Toliko je njegovih pisaca u inozemstvu.
Spremišta u izdavačevoj kući u ulici Albermarle bila su dupkom puna
njihovih pisama i dnevnika. Byron je inzistirao na tome da mu pošalje kutije
pune raznih predmeta koje je kupio tijekom putovanja Europom, među
kojima je bilo i nekoliko glomaznih slika i neobičnosti. Povjerio mu je i
šokantne memoare koje je Murray čuvao – iako plemenita roda, taj je mladić
katkada radio i pisao nečuvene stvari. Gospođa Murray žalila se zbog
količine prostora koje je to rigorozno skupljanje rukopisa iziskivalo.
»Ponestat će nam mjesta za vino, gospodine«, bila je uporna, no Murray
je bio nepopustljiv. Korespondenciju svakako treba čuvati.
»Čak i one nebitne poruke?« ustrajala je gospođa Murray. »One u kojima
obećaju da će vas uskoro posjetiti ili vam njima samo čestitaju rođendan?«
 »Da, da, draga moja.« Murray je bio nepokolebljiv. »Ne možeš znati što
bi jednog dana moglo biti zanimljivo. Otac je uvijek govorio...«
Gospođa Murray usmjerila je pogled u nebesa. Bila je uvjerena da
njezin sin, John, neće toliko ozbiljno shvaćati administrativni sustav svojega
oca i nije vidjela razloga zbog kojeg bi njezin suprug trebao toliko poštovati
želje svoga vlastitog oca.
»Brojni ljudi s kojima se vaš otac u svoje vrijeme dopisivao već su
pokojni«, naglasila je. »Koja je uopće korist od njihovih pisama?«
Murray se bojao da bi njegova supruga, kad njega ne bude kod kuće,
mogla kopati po njegovim stvarima. Osoblju koje se brinulo za kuću ostavio
je upute da, u slučaju da se takvo što dogodi, odmah imaju doći po njega i
gospođu Murray pokušaju zadržati što dulje budu mogli.
Lukavi stari izdavač naklonio se najdublje što je mogao.
»Pretpostavljam da će se gospođa Graham kući vratiti kad za to bude
spremna, moje dame. Svatko se od nas drugačije nosi s tugom, a gospođa
Graham ima i ozbiljnoga posla.«
Georgianine usne ispustile su malo zraka, kao da želi otpuhnuti riječi
koje je Murray upravo bio izgovorio. Za žene poput lady Dundas i njezine
štićenice postojao je samo jedan način ponašanja. Maria, koja je, po
Murrayjevom mišljenju, pokazivala apsolutnu suzdržanost, balansirala je
na samome rubu očekivanja svoje obitelji.
»Samo nebo zna što će toj djevojci još pasti na pamet.« Pomalo ogorčena,
lady Dundas krenula je spustivši se napola u koljenu i čvrsto uhvativši ruku
gospođice Graham.
Murray se svim srcem nadao da će djevojci na pamet pasti da nešto
napiše.
»E pa, London iščekuje.« Naklonio se i gospođe pustio da prođu.
Dok su nestajale u magli, s olakšanjem je uzdahnuo. Mariji ne zavidi
zbog položaja u kojem se nalazi. Nakon toga je, slijeganjem ramena prešavši
preko tog susreta, nastavio prema St Jamess Placeu i utješno muškome
utočištu svojega krojača.
 15

Na Bittersweetu

Te večeri na palubi Bittersweeta kapetan Henderson i gospođa Graham svoj

su dogovor za zajedničku večeru prebacili u kabinu, budući da je sjeverac
čak i sad, u proljeće, bio prehladan da bi večerali na palubi. Kiša je pljuštala
gotovo čitav dan.
»U svakom slučaju krijepi, gospodine«, prokomentirao je Clarkson.
Kad se spustila noć, stražari su odjenuli zimske kapute.
Henderson se još malo vrzmao pred vratima prije nego što će pokucati.
»Uđite« rekla je ona.
Brodski mali bio je postavio stol i donio još svjetiljaka. Soba je mirisala
po medu i ljubičicama. Kad je Maria ustala, osjetio se najnježniji mogući
dašak orhideja. Kimnula je. »Maknula sam papire.«
Henderson se nasmiješio dok je maramom omotavala uska ramena.
Divio se činjenici da se nimalo ne prenemaže. Siva haljina postala mu je
nekako intrigantnija od bilo koje količine nojeva perja i grimiznocrvene svile.
Bilo mu je neobično nalaziti se ovdje.
Kabina je sada djelovala nekako prisnije, suzdržanije. Ona je poskočila
kad je svoju stolicu smjestio do njezine.
»Obećao sam«, rekao je.
Oči su joj uvijek bile toliko ozbiljne kad je govorio da je sad počeo pomno
razmišljati o svemu što će reći. Nitko ga nikada nije tako slušao, još od onih
izgubljenih londonskih dana. Katkad je gospođa Graham bila poput ptice
koja bi u bilo kojem trenutku mogla odletjeti. Htio je da se opusti. Kapetan
nikad nije osjetio toliku nježnost.
»Listali ste ih.« Pokazao je hrpu knjiga na jednoj strani stola.
Mada je kimnula. »Sad kad sam završila s poslom, pomislila sam da bih
mogla čitati.«
 Sad joj je bilo žao što nije iskoristila Bagdorfovu knjižnicu prije nego što
je otišla s Trinidada. Sad su joj čak i tričavi romani koje joj je Thys bio
ponudio djelovali primamljivo. Bila bi spremna čak iskušati i grozni roman
Ponos i predrasude gospođice Austen – knjigu koju je uvijek izbjegavala, jer
ju je smatrala tek nešto boljom od običnog ogovaranja napisanog za knjižnice
razmaženih mladih dama. Gospodin Murray nekoliko joj je puta bio ponudio
primjerak, no odbila je čak i njega. Sve do sada.
Henderson je uzeo jedan svezak na čijem je hrptu zlatnim slovima bilo
ispisano Marijino ime. Pocrvenjela je. »Jedna od vaših knjiga? Smijem li je
posuditi?«
Pristala je.
Te je večeri, nakon što su pojeli, kapetan Mariju učio igrati poker, igru
koju je bio naučio tijekom jednog putovanja u New Orleans prošle godine.
Primijetio je da joj blefiranje nikako ne leži. Znala je da će ovo izazvati još
jedan skandal, no ipak je uživala. Što će London misliti o tome? Maria se
pokušala ne opterećivati tim pitanjem. Ali što, doista što će biti s tim
Londonom? Onamo će stići već za koji dan.
Kasnije, kad se povukao u svoju kabinu, kapetan je otvorio njezine
Zabilješke o boravku u Indiji. Knjiga ga je posve razoružala. Na njezinim je
stranicama kapetan Dundas, Marijin otac, oživio, obavljao svoju dužnost,
dok je Maria je razgledavala i proučavala svetišta, hramove i palače. Imala
je spisateljskog dara – jasno je osjećao aromu kurkume u zraku, kao i žestinu
monsuna dok se bombajske ulice pretvaraju u blato. Odjednom ga je ispunilo
strahopoštovanje zbog tili njezinih sposobnosti. Ništa joj nije promaklo, od
zvuka cvrčanja jutarnjih čapatija do svojevoljnosti jedne krave koja slobodno
luta, prevrće štandove na tržnici i žene u sarijima tjera u bijeg uz zveckanje
jeftinog nakita dok joj se tako sklanjaju s puta.
Zadržavao se na dijelovima u kojima se pojavljivao njezin otac, koji ju
je pratio kad je jednom prilikom jahala na slonu, pa je životinja zamalo
podivljala, i koji je svoju kćer predstavio svojim časnicima, od kojih će joj
jedan kasnije postati suprugom. U odlomcima u kojima se pojavljivao
kapetan Dundas, Mada se činila željnom, jer je, nakon tolikih godina učenja
u Engleskoj, prema čemu nije u cijelosti i posve neskriveno izrazila gađenje,
napokon bila s ocem. Henderson je sad shvatio da se iza nepokolebljivog
pogleda odrasle žene krije djevojčica koja žarko želi udovoljiti čovjeku koji je
veći dio njezine mladosti bio odsutan. Držali su je podalje od svega što je
voljela, napokon je shvatio. Baš kao i mene.
Kad je odložio knjigu, Henderson je glavu naslonio na drveni zid kabine.
Vani se polagano razdanjivalo. Brodski mali pokucao mu je na vrata i donio
jutarnju čašicu ruma. »Izvolite.«
 Kapetan je protrljao oči i iskapio piće. Rukom je prešao preko obrasle
brade. Kasnije će se obrijati.
»Sad više nismo daleko, gospodine.« Dječak je bio uzbuđen.
Ljudi su mu pričali o Engleskoj, a gospođa Graham naučila ga je slova.
Čitanje mu je još predstavljalo napor, no svakim mu je danom postajalo sve
jednostavnije i dijete se u iščekivanju novoga svijeta osjećalo nepobjedivo.
»Još otprilike tri dana.« Kad je rukom pokazao dječaku da može ići,
Hendersonov pogled spustio se na zemljovid.
Tri dana, pomislio je, i onda je više neće biti. Kapetan je čvrsto odlučio.
Uskoro je mora zaprositi, iako bi to moglo raspršiti čaroliju. Mora skupiti
hrabrost. Učinit će to večeras.
Rano ustavši, Maria je, umivena i odjevena, podignula tamni, voskom
premazani suncobran da se zaštiti od filigranski sitne kiše koja je padala po
palubi. Zrak je već podsjećao na Englesku. Posada više nije radila bez
gornjeg dijela odjeće i mornari su, kako je brod napredovao prema sjeveru,
uspjeli skupiti pravu zbrku raznoraznih platnenih košulja i širokih prsluka.
Danas su četvorica mornara pecala s boka broda. Dvojica su se brinula za
udice, a dvojica ih povlačila. Pažnju su bili usmjerili na uzburkano more.
Kad nije bilo ulova, posada je jela samo dvopek.
»Sivo je«, rekao je jedan mornar i pokazao prema nebu. Oblačno nebo
značilo je da bi ulov možda mogao biti pristojan.
Maria se zadržala dalje od njihova pogleda i sjela na neku bačvu. Sad
kad je London bio toliko blizu, nije točno znala što da misli. Samu je sebe
uvjerila da se veseli Londonu, pa je pokušavala ne razmišljati o tome da će
uskoro napustiti Bittersweet i, konkretnije, kapetana Hendersona.
Putovanje je pružilo predah od prosudbe engleske prijestolnice i očekivanja
iz Rija. Na palubi ovog čudnovatog broda Maria se nije morala pretvarati.
Posve bezbrižna, odlučila je još se malo tu zadržati i pomalo
prisluškivati. Nije baš bilo drugih zanimacija, pa je pomislila da bi to moglo
biti zabavno. Promeškoljila se tako u podsuknji, popravila stražnji dio dok
se namještala. Na drugoj strani palube Clarkson je stajao za kormilom, a
oko njegovih nogu dva su mornara ribala daske. Dosta su dugo mornari koji
su iza nje pecali bili tihi. Jedan je izvadio i zapalio lulu. Uslijedio je zvuk
uvlačenja i pućkanja. Maria se nasmiješila. Hladni je zrak osvježavao, a
miris paljenja duhana bio ugodan. Uskoro je kanila ući i čitati. Brodski mali
prošao je s kantom ostataka hrane i kimnuo joj u znak pozdrava. A onda se
začulo vikanje i nešto što je zazvučalo poput naguravanja kad su stali
izvlačiti mrežu iz koje je na palubu ispao ulov. Po daskama se razlila voda.
Maria je podignula noge.
 »Ova će biti dobra«, začuo se neki glas kad je udarcem dokrajčio ribu
koja se trzala.
»Veliki Al bit će oduševljen. Ovo je i više nego što kapetan i njegova
gospođa mogu pojesti«, rekao je drugi glas.
Priključio se još jedan mornar. »Misliš da tamo unutra stvarno jedu?
Bog zna čime se bave.«
Maria je ostala zapanjena. Krv joj se sledila, kao da se odjednom
probudila. Pogledala je prema Clarksonu, no on je bio predaleko i nije ništa
čuo. Bog zna čime se bave. Osjetila je kako je obuzima bijes. Kako se ti ljudi
uopće usuđuju išta pretpostavljati? Užasnuo ju je zvuk raskalašenog
smijeha kad je, izvan njezina vidnog polja, neki mornar nastavio lascivno
blebetati, s mnoštvom nepristojnih aluzija.
»Iz večeri u večer. Ta gospođa Graham sasvim je zgodna ženica.«
Maria je provirila iz svog skrovišta iza bačve i ugledala čovjeka koji je
prstima izvodio neki nepristojan pokret, glasa nalik na neumoljiv šapat.
»Tko bi mogao kriviti kapetana? Bila je udana, a i pristala je žena. Bit
će da joj je nedostajala strast i prava muška ruka, da je počeše tamo gdje je
svrbi.«
Muškarci su se grohotom nasmijali usput potežući mreže.
Maria je užasnuto ustuknula. Osjetila je popriličnu mučninu. Kako je
mogla biti toliko glupa da povjeruje da je Bittersweet drugačiji od svih drugih
brodova? Zavarao ju je Hendersonov jednostavan pristup, shvatila je sada.
Budalasto se prepustila i previše opustila. Izložila se izrugivanju. Prsti su
joj od poniženosti drhtali. Kakva sramota! Zar je čitavo vrijeme spavala?
Smatraju je običnom flundrom. Jeftinom kurvom! Uspjela je ustati i, gotovo
čučeći da joj Clarkson ne vidi lice, odšuljati se do kabine. Oči su joj bile pune
suza. Čitav joj se brod smije. I sad je čula kako se smiju.
Kad se našla unutra stala je panično koračati s jedne na drugu stranu
kabine. Pokušala je iz glave izbaciti zvuk podrugljivog dovikivanja mornara,
pa je stala recitirati pjesme – Byronovu epsku pjesmu Hodočašće Childea
Harolda (koju joj je Murray bio poslao prošle godine), Keatsovu pjesmu
»Jeseni« i stihove o Grčkoj iz pera gospođice Elizabeth Barrett, a koje je
upamtila iz nekog časopisa. Maria nije bila sklona suvremenim idealima
romantičara. Bila je pragmatik, no riječi su sad samo bujale i izlazile iz nje
– bio je to njezin uobičajeni način bijega. Ipak, i to je bilo uzalud – nije mogla
prestati razmišljati o bestidnim prstima onog čovjeka. Nije mogla ni prestati
koračati amo-tamo – kad bi i mogla, bilo bi to samo zato da padne na koljena.
Sumnjičavo je pogledavala prema vratima kabine. Kako se usuđuju,
pomislila je. A ostatak dana nije ni pokušala prijeći preko praga. Sumnjala
je da će ikada ponovno izići iz te kabine.
Noć se spustila, a Maria se još uvijek osjećala jednako postiđenom. Na
ovome malom brodu usred nepreglednoga oceana nije bilo mnogo toga o
čemu nije mogla razgovarati s kapetanom Hendersonom, od uzgoja kakaovca
do vrlo često jezivih priča o nekim od članova posade – odakle su i što su
ranije radili. Prije nego što je krenuo na more, Thatcher je zbog kockarskih
dugova ostao bez obiteljske pivnice u Bridlingtonu, a Clarksona je žena
prodala odredu za novačenje mornara kad mu je bilo svega dvadeset godina,
jer je, kako je rekao kapetanu, bila prava rospija koja ga nakon četiri godine
braka više nije voljela.
No, kad je kasnije te večeri stigao kapetan i kad su sjeli za stol, Maria
je shvatila da ne može spomenuti to što je čula na palubi. Sve joj je to još
uvijek bilo previše bolno. Boljelo ju je i dok je tako u svojoj sivoj haljini sjedila
pored njega. Svijeća joj je ozbiljno lice obasjavala svjetlošću boje meda. A
iznutra se s nelagodom meškoljila. Kako o svemu tome ništa nije znao,
Henderson je bio dobro raspoložen. Natočio im je vina i smijuljio se dok joj je
pričao kako na zemljovidu označava rutu kojom plove. Činilo se da su mu
karte točne i da dobro napreduju. Uživao je u njezinoj knjizi.
I kad su prešli na botaniku – počeli razgovarati o razlikama između
onih otpornih biljaka koje mogu izdržati na morskome zraku i o stotinama
njih koje svake godine ne izdrže prijevoz, kao i o očaju engleskih stručnjaka
za hortikulturu – Maria je uspijevala razmišljati jedino o onim muškarcima
iza vrata. O posadi koja je uvjerena da je James obrađuje kao da je kakva
jeftina kurva.
»Biste li se mogli priključiti Društvu?« upitala ga je rastreseno,
pokušavajući ne pokazati koliko je posramljena. Da ga zamoli da se vrati u
svoju kabinu morala bi mu pružiti i nekakvo objašnjenje, a to nikako ne bi
mogla podnijeti.
Henderson je neodređeno slegnuo ramenima. Kraljevsko hortikulturno
društvo bilo je namijenjeno gospodi. Da bi ga primili, čovjek je trebao imati
nekoga tko će ga predložiti, kao i podupiratelja prijedloga. Za to bi u
najmanju ruku trebao biti izdavač pamfleta.
»Možete se prijaviti da održite predavanje«, predložila mu je. »Bili bi
itekako zainteresirani za vaše znanje o botanici. ‘Uzgoj kakaovca’ – već
čujem. Malo njih znat će koja je točno razlika između divljeg kakaovca i onog
koji se uzgaja na plantažama. U Londonu su svježi umovi uvijek dobrodošli.«
»Možda.«
Maria je bolje pogledala lice brodskog malog kad im je donio jelo
spremno za posluživanje. Vrč bijelog vina stavio je između njih i nekako se
čudno naklonio. Ona je u želucu odmah osjetila užasnutost kad se povukao i
za sobom zatvorio vrata. Zar i to dijete o njoj ima toliko loše mišljenje? Je li
čuo što ljudi pričaju? Henderson se naslonio. Svjetlost svijeće je zatreperila
pa su na trenutak ostali u mraku – samo jedan kratki treptaj. Maria se
poigravala priborom za jelo. Srce joj je luđački udaralo, te se zatekla kako se
silno trudi ne pogledati krevet. Možda bi trebala dječaka pozvati da se vrati.
Možda bi se tad osjećala sigurnijom. Henderson ju je uhvatio za ruku.
»Je li sve u redu?«
Povukla se unatrag i kimnula. Nije joj bio toliko blizu još od onog dana
kad ju je poljubio. Osjetila je miris sapuna na njegovoj koži – trunčicu
muškatnog oraščića i kupina koji su se izmiješali s poznatim mošusnim
mirisom duhana za lule. Prsti su joj bili nemirni. U ovakvim trenucima
pribojavala se vlastitih reakcija, no ipak je žudjela za njima. Kakva sramota.
»Gospođo Graham«, rekao je kapetan, »čini mi se da će mi, kad ovo
putovanje završi, nedostajati večeranje s vama. Ovi su tjedni bili zlata
vrijedni.«
»Da«, promutnljala je Maria.
»Moram vas nešto upitati. Želim vas to pitati već nekoliko tjedana,
gotovo od trenutka kad sam vas ugledao.«
Mariu je obuzela panika. Evo ga. Evo. Srce joj je toliko silovito lupalo
da gotovo nije mogla vjerovati da se to ne vidi. Grozničavo je razmišljala. Je
li sve zapravo vodilo ovakvome ishodu? Je li joj se ispričao što ju je poljubio
samo zato da bi joj mogao predložiti nešto još gore? Kako da mu se odupre
kad joj se vlastito tijelo buni protiv razuma? London će je prezreti. London
će znati. Kao i posada. Uza zvuk lascivnog smijeha koji joj je odzvanjao u
ušima, odmaknula je stolicu unatrag i oko ramena ovila maramu kao da je
kakav oklop. Bračna prava rezervirana su za brak. To je točno, no ako je sad
upita, hoće li mu tako odgovoriti?
»Ne mogu. Molim vas«, preklinjala je. »To nije moguće, James, koliko
god bih ja to možda i željela.«
Kapetanu se nije žurilo. »Sve je moguće«, rekao je mirno. »Slobodni smo
ljudi, i vi i ja, no nemam vas namjeru uzrujati.«
»Nisam uzrujana.« Po njezinom se glasu to ne bi bilo reklo.
»Mislio sam da smo prijatelji.«
»Da. Prijatelji.«
»Znači da je brak nemoguć?«
 Maria se lecnula. Nije to bila očekivala. »Ni brak«, rekla je, »nikako ne
bi došao u obzir.«
»Ni brak?«
Pogled joj se spustio na krevet.
Nasmijao se, a glas mu je pritom odzvanjao. »Zar ste mislili... O, Maria.«
Htio ju je uhvatiti za ruku, no samo ju je ovlaš dodirnuo. »Ali vi ste dama,
sjećate se?«
Kroz krvotok joj je prostrujao plamen. Mora odvratiti pogled. Svi su s
njom u vezi u pravu, činilo se. Njezina škola. Njezina teta. Gospoda koja su
prezirala to čime se bavi. Časnici koji su pokušavali preuzeti brigu za njezin
smještaj. Oni ljudi na palubi.
Henderson je nastavio. »Draga moja, zar se vi jednostavno bojite toga?
Medu nama bi sve moralo biti vrlo jednostavno. Svakako drukčije od onoga
što je bilo prije.«
Maria se uspravila. Bila je zgrožena time što se nasmijao. Zar je ona na
Bittersweetu tek obično ruglo? Obrazi su joj gorjeli. »Za kapetana Grahama
bila sam udana više od deset godina«, uspjela je izgovoriti.
»I brak vas još uvijek plaši?«
Bilo je to kao da je vidi i iznutra. Mogla je prijeći Amazonu, jahati na
devi, prelaziti čileansko visočje i računati jačinu potresa, no ovoga se bojala,
te neukusne i svjetovne stvari koju većina žena prihvaća posve prirodno. Niz
obraz joj je kliznula suza. Ljutito ju je obrisala. Kako je to uspijevala
godinama izbjegavati s Thomasom, a sad iznenada osjeća potrebu za ovim
čovjekom – osobom koja je za nju posve neprikladna? Osobom koju je
upoznala u pristaništu – a koja s njezinim životom nema nikakve veze.
Krijumčarem. Otmičarom. Lažljivcem. Nemaju niti jednog jedinog
zajedničkog poznanika. On nema ni dom, ni obitelj. Pa ipak je fascinantan.
Najzanimljiviji čovjek kojeg je ikada upoznala. Znači joj mnogo više od
pristojnog poznanika koje ona glumi. Čitavog su je života kažnjavali jer se
izlaže rizicima koje može opravdati, no ovo bi je, znala je, odvelo na drugu
stranu. Bilo bi neoprostivo. Kakva sramota! Kako si je samo mogla dopustiti
da se nađe u takvoj situaciji?
»Neću se udati za vas, kapetane Henderson.« Silno se trudila ne povisiti
glas.
»Je li stvar u mojem položaju?« upitao je. »Jer kanim se promijeniti,
Maria. Pronaći ću pristojan posao. Ne samo zbog vas, već i zbog sebe. Već
dulje o tome razmišljam.«
 Maria si nije dopustila mogućnost da progovori. Znala je da ta
neodređena obećanja u Londonu ne znače ništa. Kad je riječ o doličnosti,
pravi svijet u obzir uzima samo ono što je ovdje, ne ono što bi se moglo
dogoditi. Bilo je dovoljno teško braniti svoje pravo na to da putuje sama i
neovisna, da piše o čemu poželi, da se njezino mišljenje uvažava jednako kao
i mišljenje muškaraca koji su slabije obrazovani od nje. Mukotrpno se borila
za te povlastice.
Kako ju je to uopće mogao pitati? Da se uda za Jamesa Hendersona,
nitko je više ne bi cijenio, a ostala bi i bez svega oko čega se trudila još otkako
je prvi put tintu stavila na papir i Murrayju poslala pokusni rukopis. Um joj
je i dalje radio punom parom. Već je i sam krevet bio dovoljno strašan.
Pomisao na to da gubi nadzor posve ju je užasavala, no ako je posada
Bittersweeta smatra neukusnom droljom, onda je tek posve jasno da će
London imati još gore mišljenje. Zamislila je kako je ljudi ogovaraju – otišla
je s jednim suprugom, a kući se vraća s manje vrijednim čovjekom. Grad bi
brujao od zluradosti i nitko je više nikad ne bi ozbiljno shvatio.
»Žao mi je«, rekla je tiho, očajna, ispružene ruke kao da ga želi odvratiti.
»Morate otići.«
Henderson je prihvatio njezine riječi. Nije se suprotstavio, samo je
polagano ustao, bolna pogleda. »Molim vas da zaboravite da sam vas
uznemirio tom zamisli«, rekao je i naklonio se, a zatim prešao prag i čvrsto
za sobom zatvorio vrata.
Mada nije mogla vjerovati da je otišao. Činilo joj se prebrzo, a bez njega
i pretiho. Prestravljena je gledala ostatke večere, kao da su ostavljeni tanjuri
i neposlužena riba ostaci nakon neke bitke. Na trenutak je čak poželjela i
potrčati za Jamesom Hendersonom, no da je to i učinila, što bi mu mogla
reći? Nikad nije vjerovala u romantičnu ljubav pjesnika. Izrugivala se lady
Caroline Lamb kad je djevojka zbog Byrona od sebe napravila budalu. Sad
joj se činilo da bi mogla pročitati stotinu romana i zbog njih možda čak i
plakati. Pokušala je zamisliti što bi joj savjetovao Murray (kad bi uopće te
svoje sramotne brige i mogla iznijeti tako uzvišenome prijatelju). Zamišljala
je sijedu glavu staroga izdavača nagnutu u stranu, dok razmišlja o svemu
što mu je upravo iznijela. Što bi bilo još i gore, zamišljala je reakciju svojega
oca – oskvrnutu uspomenu na njega. Uvijek je želio da bude prava dama.
Čak i da se s Hendersonom vrati u Brazil, kapetan na dvoru ne bi bio
dobrodošao. Brazilci su bili jednako strogi kao i Britanci kad je bila riječ o
hijerarhiji. Znala je što bi da Couto rekao za takvu vezu, bio bi oduševljen –
a da Couto ne bi bio jedini.
Odmah bi ostala bez posla i Njezino bi Veličanstvo na to imalo puno
pravo. Ona je ipak iznad svega toga.
 No, usred sve te silne sramote, Maria je ipak osjećala nešto što bi se
moglo opisati jedino kao čežnja. Bila bi voljela ne mariti za to što misle drugi.
Brinula se da taj osjećaj praznine u njezinome želucu nikad neće nestati.
Hoće li umrijeti kao starica koja ga još uvijek želi? I dalje se pita? Od te je
pomisli osjetila užasnutu mahnitost, više se nikako ne snalazeći u tim
opasnim vodama, mlatarajući rukama i nogama na sve strane u nastojanju
da se spasi. Umjesto da se protegne, a bojala se da bi joj taj osjećaj tada
mogao postati još širi, dublji i teže podnošljiv, sklupčala se na širokim
podnim daskama i stala tiho jecati. Sve je vodilo prema ovome. Naravno da
jest.
Henderson je stajao pred vratima. Naslonio se na daske nasuprot vrata,
a u ždrijelu je sve jače osjećao pečenje kiselog vina. Bio je pogrešno procijenio
situaciju i, što je bilo još gore, pogrešno je procijenio gospođu Graham. Iz
njezine se sobe nije čulo ništa. Uzmaknuo je za još nekoliko koraka.
»Ja sam nitko i ništa«, prošaptao je.
Kapetan je još neko vrijeme tako stajao, nepomično i zbunjeno. Morao
se prisiliti da se okrene, no kad se okrenuo da krene prema svojoj kabini
primijetio je da šepa, kao da je fizički ozlijeđen. Boljele su ga noge. Večeras
ništa nije imalo smisla. Zlovoljno se pljesnuo po nozi, sabrao se i nestao u
smjeru svojih karata. Zašto bi ga htjela? Bila je to glupa zamisao. Pa on ženi
njezina položaja nema što ponuditi. Mora svu pozornost usmjeriti na posao.
Gdje mu je uopće bila pamet?
 16

Cornwall, tri dana poslije

Nedaleko od obale te je večeri puhao snažan vjetar, a valovi donosili ljetnu

oluju. Bittersweet se u tami propinjao i valjao, neumoljivo more prelijevalo
se palubom kao da se nečemu osvećuje. Te su vode bile opasne, dom
boleštinama od kojih bi se svaki mornar odmah naježio – pričalo se da, oboliš
li od doggerbankskog osipa, osjetiš potrebu da si oljuštiš kožu između
vlastitih prstiju. Henderson se pokušao usredotočiti. Bilo je tu skrivenih
sablasnih grebena, smrtonosnih oštrih stijena neposredno ispod površine i
sve je, pri uvjetima kakvi su trenutačno vladali i bez detaljnog poznavanja
najsigurnijeg puta, bilo vrlo riskantno. Upravo je zato taj potez
krijumčarima bio omiljen – morao si znati kojim putem krenuti.
Will mu je taj dio obale bio označio na karti. Prije svih tih tjedana, pod
užarenim je brazilskim suncem, nazive svih tih sigurnih sela u razgovoru
nasumce spominjao kao da u smjesu za kolač dodaje grožđice.
»Proždrljivci pokušavaju«, bio je rekao, »no uglavnom mi pobjeđujemo.
Ipak, igra je posve drukčija nego u doba mojega oca.«
»Misliš na carinike?« upitao ga je Henderson.
»Da. Prije su se pojavljivali samo na kopnu, no sad su oformili i
pomorsku ophodnju. Imam rođaka koji ima ribaricu s tri jarbola u Ringstead
Beachu. I njemu je teško. Poput morskih pasa su koji slijede trag svježe krvi.
U posljednje vrijeme ide obrnutim smjerom – jabukovaču prevozi u Dieppe.
To je dovoljno da čovjeka pretvori u pravog kriminalca.« Will se nacerio.
»Moraju misliti na to. Cornwall je raj za krijumčare. Nikad ga neće pokoriti.
Njegovi stanovnici prije bi umrli nego da se okane takvog života. U Engleskoj
bi te, znaš, objesili zbog zeca ili jednog kruha, a kamoli zbog pošiljke ruma.«
Već dobro podmazan zahvaljujući polovici boce ruma, Will je pričao o
skrivenim uličicama kojima treba krenuti da se zavara carinike, kao i o
lažnim podrumima u malim brvnarama u koje se moglo smjestiti koliko i u
carinska skladišta u Whitechapelu. Većina prokrijumčarene robe nestaje u
blizini mjesta na koje je i dostavljena, rekao je. Bačve s džinom po dva šilinga
i šest penija i vinjak Roscoff, koji vrijedi i puno više, jer to je gospodsko piće.
U London odlazi samo najbolje – rijetke stvari poput sjemenki kakaovca koje
prevozi Bittersweet, crno vino iz otmjenih francuskih dvoraca i povremeno
pokoji tovar vezenog platna iz Indije. To Hendersona ne treba brinuti,
uvjeravao ga je Will, kakaovac već ima kupca – oko toga se ne treba brinuti.
 No večeras nije bilo sigurno ni hoće li uopće uspjeti pristati. Henderson
se nije mogao sjetiti naziva mjesta u kojem je Will rekao da živi, iako je bio
siguran da se nalazi negdje na tom potezu. Pokušavao je uočiti nekakvo
svjetlo upozorenja, za slučaj da su proždrljiva negdje blizu, no nemirno more
tek je nakratko obasjao mjesec koji se probijao kroz oblake.
Tijekom idućih nekoliko dana nakon što joj je otkrio namjere, s Mariom
je pokušavao još razgovarati, no ona nije mogla podnijeti nikakav razgovor,
a on je na to nije htio prisiljavati. Gospođa Graham stoga je objedovala sama
u svojoj kabini, a kad bi brodskog malog upitao kakvog je zdravlja ili, čak, u
kakvom je psihičkom stanju, rijetko bi kad išta doznao. Ako ništa drugo,
dječak se pokazao odanim. Ova je oluja kapetanu barem pružila mogućnost
da još malo vremena provede u gospođinoj blizini, ako već ne u njezinu
društvu. Kad sjemenke budu iskrcane, oboje će se morati suočiti s
Londonom. Veliki se grad samo uzdizao u Hendersonovoj mašti, ta bljuzgava
siva pojava puno strašnija od ovih nazubljenih stijena i nesmiljenog
vremena. Dlanovi su mu se znojili od same pomisli na to što bi mogao otkriti
– duhovi djetinjstva, kao i duhovi života koji je možda mogao imati
proganjali su ga poput prikaza Sudnjega dana. Bilo bi utješno sve to
istraživati s Marijom, no bio je svjestan činjenice da je to tek pusta tlapnja.
Otići će čim se Bittersweet usidri. O tome nije htio ni razmišljati.
Osnažen vrućim portom i odjenuvši odjednom svu svoju vunenu odjeću,
Henderson je masi tamnih obrisa naredio da se usidre. Zatim je Clarksona s
trojicom mornara čamcem na vesla poslao na obalu da vide kakav je teren.
Henderson je zapalio lulu i stao promatrati kako čamčić stiže na obalu i kako
Clarksonov fenjer uz ponešto trzaja i poskakivanja nestaje s druge strane
pješčane uzvisine. Njegov je zamjenik bio spretan pregovarač koji je uvijek
izgledao kao da je prijateljski raspoložen, čak i kad bi se potezali noževi. Bio
je naviknut i spreman na sve, još od one epizode svoje supruge s odredom za
novačenje mornara. Rečeno mu je da Willovo ime upotrijebi da zatraži pomoć
– da pokuca na vrata prve kućice i provjeri očekuje li tko prijatelja Willa
Simmonsa. Tako se bratstvo držalo zajedno pomoću tajni. Odgovarajuće ime
bila je ujedno i lozinka.
Henderson se počešao po obrasloj bradi i u umu zabilježio da za
prijestolnicu mora biti svježe obrijan i da se treba preodjenuti u odjeću koju
je dao izraditi u Natalu. Ovdje još nije ni na dobrom, ni na lošem glasu, pa
to znači da bi mogao krenuti ispočetka, a London će mu pružiti bolju
dobrodošlicu bude li oko vrata imao poštenu maramu.
Kad se prvo blijedo svjetlo sive zore poput kakve vodenkaste mrlje
pojavilo na obzoru, Clarksonova svjetiljka ponovno se pojavila na obali, pa
se ubrzo malo-pomalo počela ukazivati i crna mrlja čamca na vesla koji je
napredovao prema Bittersweetu s, primijetio je Henderson, još jednim
čovjekom. Clarkson se prvi uspeo na palubu. U dahu mu se osjećao miris
piva – što nije bilo neobično, jer dok Englezi u inozemstvu nikad nisu tvrdili
da im nedostaje obitelj, Henderson je od svakog člana posade čuo kako mu
nedostaje pošteno pivo. Nigdje se nije radilo bolje pivo, od Brazila, pa gore
do Hudsona, od New Yorka do Calicuta. Bilo je nečega u engleskoj vodi,
nečega u kentskome hmelju – nekog okusa doma koji nije bilo moguće
proizvesti nigdje drugdje.
Prvi je časnik sada i ostale povukao na palubu.
»Kapetane«, objavio je, »ovo je Sam Pearson. Poznavao je Willa
Simmonsa.«
Sam je bio tanak, crvenokos mladić koji se preko boka broda prebacio
kao da je on sam kakav šator koji se podiže. Koža mu je pri jutarnjoj
svjetlosti bila gotovo prozirna, posuta širokim, blijedim pjegicama.
»Will je mrtav?« odmah je upitao.
Henderson je kimnuo glavom. »Ubijen nožem.«
Samov pogled skrenuo je prema luci, kao da bi mogao skočiti preko
palube ako ga kapetanovi odgovori ne zadovolje. Mogao je, uostalom, tek
vjerovati posadi na riječ po pitanju onoga što se dogodilo njegovome
prijatelju, a ni pirati nisu bili nepoznata pojava uzduž obale.
»Bit će da je taj netko vrlo spretno baratao nožem«, prokomentirao je
Sam bojažljivo. »Will se znao boriti.«
»Bila je to neka žena«, objasnio je Henderson. »Uhvatila ga je
nespremnog. Došlo je do prepiranja oko neke oklade. Žao mi je. Ništa nisam
mogao učiniti.«
»Pokopali ste ga?«
Henderson je potvrdno kimnuo. »U Brazilu. Na posvećenome tlu. U
potpalublju su Willove stvari. Možeš ih dostaviti njegovoj obitelji.
»Reći ću njegovim sestrama. One su mu jedina obitelj«, rekao je Sam
svečano.
Iz brodske kuhinje do njih je došao miris svježega kruha, budući da se
Veliki Al već bacio na posao, no pomorci nisu primjećivali primamljivi miris.
Oni su plaću dobivali tek kad bi iskrcali teret.
»Onda«, rekao je Henderson, »hoćeš li nam pomoći da pristanemo?«
»Hoću, gospodine. Na pola sata odavde nalazi se jedan siguran zaljev i
ondje će vas dočekati ljudi spremni prenijeti sjemenje. Već sam pustio glas.
Pokazat ću vam put.«
 Mladić je govorio izraženim lokalnim naglaskom, zbog kojeg je zvučao
usporeno i ne pretjerano bistro, no nije bilo sumnje u to da zna što radi.
Krijumčarenje je ovdje bilo pravi posao i Sam se, baš kao i Will, činio
stručnjakom.
»Teret ne možemo potopiti?« upitao je mladić.
»Ne. Sjemenke se ne smiju smočiti. Začas potamne. Tako to obično
radite?«
»Da, gospodine. Većinom istovarujemo alkoholna pića. Najlakše je sve
potopiti, pa kasnije doći po bačve. Brod kao nekakav mamac Pomorskoj
straži, a potopiš li teret, s čamca ga možeš izvaditi kad god poželiš.«
Henderson je zaključio da su engleski ubirači poreza zacijelo
učinkovitiji od američkih kolega. Kad god bi plovio na sjever, tovar bi
jednostavno iskrcao. Na rijekama Hudson ili Charles gotovo da i nije bilo tih
ubirača carine, a one na koje bi i naišao bilo je jednostavno podmititi.
Američki duh zalagao se za pravo na trgovanje, a taj je kontinent
jednostavno i prevelik da bi se po njemu učinkovito patroliralo.
»Ne možete ih jednostavno podmititi?«
Samovo se lice ozarilo. »Moj otac pričao mi je o tim vremenima,
gospodine. Više ne. Katkad dođe do poštene borbe. U posljednje vrijeme i s
nekoliko mrtvih.«
»U redu«. Henderson je podigao ruku. »Ne trebamo ulaziti u detalje«.
Ljude bi to samo uplašilo. »Pokaži nam kamo da krenemo, Same«, rekao je,
pa je na njegov znak Bittersweet podigao sidro, a posada se spremila ga
povede na sigurno.
Mladić im je pokazao u kojem smjeru trebaju krenuti. Na obzoru su
galebovi ponirali prema olovnosivome moru. »Moramo ići na zapad sve dok
ne prođemo onu točku.«
Henderson je Clarksonu glavom dao znak da slijedi upute.
»Dobro. Ako imamo pola sata, imam nešto o čemu bih s tobom
razgovarao u četiri oka«, rekao je kapetan.
Dolje, u skučenoj kabini, Henderson je upalio lojanice. Odmah su se
počele ukazivati blijede sjene koje su plesale po tamnim zidovima. Tako rano
jutro bilo je vrijeme za ne posve jasno ocrtane sjene, kako vani, tako i unutra.
Sam je zastao.
»Zahtijevat ćete da vam se plati, gospodine Pearson? Moramo dogovoriti
uvjete.«
 Kad ga je izbliza pogledao, Henderson je shvatio da je Pearsonovo tijelo
toliko tanko da se činilo da stoji uspravno tek zahvaljujući odjeći. Hlače su
mu od prljavštine bile posve krute, a ni vuneni džemper nije bio boljeg
mirisa. Mladić se nasmiješio, pritom pokazavši niz zuba boje slonovače, nalik
na tipke kakvog klavira.
»To je Willov teret? Onaj po koji je otišao?« upitao je.
Henderson je kimnuo.
»Za to me plaćaju. Ne trebam ništa od vas, kapetane. Dobio sam upute.
Kakav ste vi s Willom imali dogovor? Potrudit ću se da vam sve bude plaćeno,
jer svakako bismo mi vama trebali platiti.«
Henderson nije dopustio da mu se iz očiju išta iščita. »Nismo imali
vremena da se pošteno dogovorimo, ili barem ništa detaljno. Ja sam već uzeo
ono što me ide, ali ću očekivati i još jedan pristojan iznos.«
Sam je kimnuo. »Moramo ovdje iskrcati zrna. Momci će pripaziti da
budu sigurno dostavljena, a ja ću se pobrinuti da vam plate. To je Willov
tovar, i oni ga očekuju. Što planirate u Engleskoj?«
»Mislio sam na nekoliko tjedana otići u London.«
Sam je na lice navukao mudar izraz, kao da mu je London drugi dom.
»Onda ću poći s vama i uvjeriti se da je sve u redu, gospodine. Novac je u
Londonu. Nije li uvijek tako?«
Mladićeve oči bile su posve bistre, bez traga prijetvornosti, plave poput
svježeg potoka usred ljeta. No, ipak je malo previše ispitivao. Rijetko bi koji
kapetan predao dopremljeni tovar, a da prvo ne vidi novac. Henderson je u
ruku uzeo mjedeni kompas. Svjetlost koja je dopirala kroz okrugli prozor
jedva je osvjetljavala izgužvani pokrivač na krevetu. Unatoč svjetiljci,
Pearsonovo blijedo lice većim je dijelom bilo u sjeni.
»Želiš da ti predam robu?« upitao je kapetan. »A da prethodno nismo
dogovorili cijenu?«
Sam je bio posve nepomičan. Ničim nije pokazivao da sprema neko
lukavstvo.
»Nema druge mogućnosti, gospodine. Nismo znali da stižete. Nismo
znali što se dogodilo Willu – i zbog toga su se već promijenili uvjeti. Gospoda
plaćaju ono što su dužni. Dat će vam i više nego povoljnu cijenu, za to dajem
glavu.«
»Koja gospoda?«
 »Pa oni za koje radimo, Will i ja«, rekao je Sam, izgovarajući rečenicu
sve sporije kad mu je palo napamet da kapetanu možda ne bi trebao ispričati
baš sve o ljudima za koje radi.
Henderson je šutio. Sam nije spomenuo grumen čokolade. Držao je da
će barem to biti neko jamstvo uz dogovorenu cijenu, ako se pokaže da je
pogrešno procijenio ovog mladića. Zlato i drago kamenje vrijedilo je više od
čitavog tovara koji su dopremili, a bilo ga je i puno lakše prokrijumčariti na
kopno.
»Puno toga očekujete, gospodine Pearson«, rekao je kapetan. »Potrudi
se, mladiću, da tako i bude. A ja ću te držati za riječ. Jamčiš životom,
momče.«
Sam je ozbiljno kimnuo. »Da, da, gospodine. Kad ovdje budemo gotovi,
možemo otploviti na istok, ući na Temzu i usidriti se u Greenwichu. U
posljednje sam vrijeme baš često u Londonu. U svemu ću vam pomoći.«
Henderson je čekao. No mladić i dalje nije spominjao ništa drugo osim
zrna kakaovca.
»Trebali bismo se vratiti na palubu«, rekao je kapetan, kojem je sad bilo
drago da se sve to zbiva tako rano. Gospođa Graham iz kabine nikad nije
izlazila prije podneva i nije jela sve dok članovi posade ne bi odradili prvi dio
smjene. Uz malo sreće, istovar će biti gotov prije nego što se ona probudi i
kad on već krene prema širokome ušću rijeke Temze, a da nju prethodno
neće nigdje iskrcati. Time će dobiti još jedan zajednički dan, možda čak i dva,
nastavi li se olujno nevrijeme. Htio je ispraviti uvredu koju joj je nanio, ili
barem dobiti priliku da joj se ispriča.
Na palubi je s neba na kojem se rađala zora, koju je naglašavala hrpa
tamnih oblaka, padala gusta sitna kišica. Mornari su bili mokri do gole kože,
ali su se i dalje brinuli o užadi dok je Bittersweet posrtao kroz valove. Jedina
naznaka Samove uvale bila je gusta skupina stabala nalik na kakvu čupavu
bradu, koja se nazirala na obzoru. Priroda je doista dobro sakrila to mjesto.
»To je Rupa«, rekao je. »Morate ući u širokome luku. Greben se ne vidi,
ali je ondje.«
Henderson je kimnuo, a brod se pokrenuo. Na najudaljenijoj točki
ukazali su se usidreni čamci na vesla, koji su se ljuljali uz jedan provizorni
kameni mol. Bilo je to lukavo odabrano skrovište.
Henderson je mjedeni kompas brzo predao Samu. Jedan je čamac
obrnuto plutao na vodi, dno mu je bilo obraslo luparima i sluzavim
komadima smećkaste morske trave. Mol je bio pust, na vidiku nije bilo niti
jednog jedinog pomagača. Iz brvnara u pristaništu prema nebu su se uzdizali
tamni, tanki pramenovi dima. Među dimnjacima su letjeli galebovi. Mladić
se pažljivo zagledao u prizor.
»Bi li tu trebalo biti nekoga?« upitao je Henderson.
Sam je kimnuo. »Ako su otišli, za to mora postojati neki razlog«, rekao
je. »A ako nema nikoga, ili ako se nitko ne pojavi, znači da nešto nije u redu.«
Na vidiku nije bilo ni traga ubiračima poreza, no samo budala ne bi
poslušala što kaže čovjek koji dobro poznaje teren.
»Okrenite, gospodine Clarkson«, zarežao je kapetan.
Dok se brod okretao, Henderson je provjerio je li brodski mali i dalje na
promatračnici, u košu na pola puta do vrha jarbola. Dječak ga je vojnički
pozdravio, jasno pokazujući crne krnje u ustima, dok su mu oči plamtjele.
Sviđalo mu se kad se nešto događa. Bittersweet je skrenuo natrag, prema
otvorenome moru, izbjegavajući greben.
»Dobro otvori oči«, uputio ga je Henderson.
»Na otvoreno more, gospodine«, predložio je Sam. »Na jug, rekao bih.
Možemo kasnije ponovno pokušati. Kad se smrači, možemo pokušati
riskirati i sve dopremiti ravno u selo.«
Henderson je šutio. Prebacio je težište na drugu nogu. Obzor je i dalje
bio čist. Ipak, što bi se dogodilo da ih uhvate? Shvatio je da razmišlja o
položaju gospođe Graham i odjednom je stekao dojam da se okrenula nova
stranica. Olabavio je vuneni šal koji je imao oko vrata. Ovo mu se više ne
sviđa i osjeća nelagodu, kao da na sebi ima odjeću nekog drugog muškarca.
Bio je to izvanredan osjećaj. Trenutak spoznaje.
Već je i ranije razmišljao o tome da promijeni život tako što će se oženiti
i početi drugačije živjeti, no sad mu je palo na pamet da se upita – zašto ne
obrnutim putem? Nema potrebe da ode u London prije nego što bude siguran
da je dobro odlučio. Odjednom je shvatio da to što treba može učiniti odmah.
Bio je to primamljiv pothvat – na kopno bi mogao stupiti kao pošten čovjek.
Dok su se udaljavali od obale, pogledao je prema uvijek zatvorenim vratima
Marijine kabine. U sve ovo uvlačiti gospođu Graham poprilično je pogrešno,
razmišljao je, a ako ih uhvate, sve to nikako neće moći izbjeći. Promatrao je
Clarksona kako se prepire s ljudima. Na Trinidadu ga je Maria bila upitala
boji li se kazne. Iskreno je morao priznati da o tome nikada dotada nije
razmišljao, no sad se pitao koliko bi njegovih ljudi moglo završiti na
vješalima krenu li stvari danas krivim smjerom.
»Kad dovoljno odmaknemo, potrudi se da ljude, kao i gospodina
Pearsona, što bolje nahraniš«, naredio je prvome časniku, »a onda kreni na
zapad. Bit će im teško tako nas pratiti. I izvještavaj me.«
 »Na zapovijed, gospodine.«
Sam je malo zastao kad se posada bacila na posao. Pekle su ga oči dok
je promatrao kako Bittersweet skreće u suprotni smjer od onoga koji im je
bio savjetovao.
»Hajde, momče.« Clarkson je mladića povukao za ruku. »Nešto ćemo ti
ubaciti u kljun, može?«
Mladić se okrenuo kako bi mu nešto rekao, no njega više nije bilo.
Kad se ovaj put našao pred Marijinom kabinom, Henderson nije
oklijevao. Odlučno je pokucao i ušao. Prozorski kapci bili su zatvoreni, a
prostoriju kao da je bila obuzela teška tišina sna, koja je posve ispunila zrak.
Na stolu su se nalazili ostaci večere, koja je, dok je brod manevrirao, s jednog
kraja stola klizila na drugi. Mrlja crnog vina širila se po površini po kojoj se
bila prolila, dok je komad kruha ležao je iskidan i nepojeden, kotrljajući se
tako po zaostalome komadu papira na kojem je gospođa Graham nešto bila
zabilježila. Na drugome kraju prostorije, Maria se, pokrivena tankom
plahtom, okrenula i sjela, sva smušena.
»James?«
Kapetan se psihički pripremio. Ako se ima namjeru promijeniti, to
jednostavno treba učiniti. To je, shvatio je, u prirodi muškarca. Krenuo je
otvoriti kapke, a gospođa Graham, koja je bila u bijeloj spavaćici od batista,
nabrzinu se pokušala pokriti, te je prekrivačem omotala ramena. Kosa joj je
bila raspuštena, pa ju je brzo stisnula u punđu, drhtavim prstima
provjeravajući kako izgleda. Nikada joj dotada nije tako banuo u kabinu. Što
Hendersonu smjera kad tako upada?
»Ako mi samo date nekoliko minuta, gospodine...« Bila je zbunjena,
pokušavala shvatiti kakve su mu namjere.
Henderson je privukao stolicu. »Ispričavam se, no nemamo vremena.
Rekli ste da ste kušali taj kakaov prah. Kakav je bio?« upitao je.
Uspravna poput Britanije, Maria se tupo zagledala u njega. »Nije
ukusan poput onog što smo pili na brodu.« Željno je pogledavala prema
vratima, kao da bi joj na sam spomen kakaa mogli donijeti doručak.
»Simmons je rekao da je trgovina kakaom cvate. Pa tko ga onda
proizvodi, gospođo Graham?«
Maria se naslonila na jastuke. Henderson ju je povremeno znao
zbunjivati. Od svih razloga zbog kojih joj je tako mogao upasti u sobu, to
pitanje svakako nije očekivala. »Tko proizvodi kakao?« ponovila je.
Kapetan je kratko kimnuo.
 »Pa, nekoliko je proizvođača. Najveći je Fry, koliko se sjećam, no time
se može baviti i svaki ljekarnik. I kvekeri su na dobrome glasu po tom
pitanju.
»Svećenici?«..
Maria je slegnula ramenima. »Nije mi jasno...«
»Znači da bih robu jednostavno mogao pohraniti u carinsko skladište,
prodati ga nekom proizvođaču i lijepo platiti carinu?« rekao je kapetan, koji
kao da je tek sada počeo shvaćati da bi ta revolucionarna zamisao mogla
postati i realnom mogućnošću.
Maria se nasmiješila. Usne su joj izgledale poput posve tanke crte koja
se proteže s jednog na drugi kraj lica, nalik na kakav začetak izlaska sunca.
»Želite kralju platiti porez, kapetane Henderson?«
»Mislim da bih mogao. Znate li gdje im je sjedište?«
»Tvornice Fry? Mislim u Bristolu. Ne mogu biti sigurna. No čini mi se
da se radi o Bristolu. Baš čudno. Sjećam se toga paketića bombona – Fry iz
Bristola. Tako je pisalo.«
»Zrna su izuzetne kvalitete«, promumljao je Henderson. »Nema razloga
da proizvođač ne plati pravu cijenu.«
»Pa,« ubacila se odmah Maria, »to su savjesni ljudi, ali i poslovni ljudi
koji će znati koliko što vrijedi. Nekako moraju doći do tog svog kakaovca.
Postoji kočija iz Bristola za London. Bristolska raketa. Njome bih u
Piccadilliyju mogla biti već idući tjedan. Sad smo već sigurno negdje blizu.«
Zvučala je uzbuđeno.
»Preobratili ste me, gospođo.« Henderson je naglo kimnuo i ustao,
povukavši stolicu preko dasaka.
No gospoda Ciraham još nije bila gotova. Nije sve jednostavno mogla
samo tako pustiti. »One večeri, James«, zaustila je.
»Molim vas, nemojte se time zamarati.«
Lice joj se pomalo počelo rumenjeti.
»Nemam vas namjeru dovoditi u neugodnu situaciju«, rekao je. »Znam
da nisam ugledan čovjek. Dobro i zlo, ugled i ono drugo, sve su to složena
pitanja. Bio sam se nadao da biste mi mogli oprostiti što sam toliko
kompliciran. Shvaćam da to ne možete i žao mi je što sam vas gnjavio.«
Okrenuo se, no Maria ga je uhvatila za ruku. Želi mu objasniti. Danima
je o tome razmišljala. Sad je pokušavala potisnuti osjećaj nelagode u želucu
– čitavu tu sramotu. Budući da je Henderson zvučao kao da je sve vrlo hitno,
nekako joj je bilo još lakše progovoriti.
»Riječ je o tome da ja držim do svoga ugleda.« Ton joj je bio usrdan. »Sve
čemu težim ovisi o ugledu, koji vi držite toliko nevažnim. Čitava moja
karijera, moj život, zbog neke se glasine u tren mogu izokrenuti. Bez obzira
na to što vi ili ja možda želimo, ulog je previsok.« Riječi su joj ostale visjeti u
zraku.
Mogao je jednostavno uzeti taj ulog, no Henderson nije kanio
progovoriti. Ne bi imalo smisla upuštati se u razgovor o toj temi. Htio se
njome vjenčati. To joj je jasno dao do znanja. Što može više pridonijeti
ugledu? Na dlanu je osjetio njezine meke prste. Učas se nagnuo prema njoj.
Poljubili su se, isprva lagano, no onda je poljubac već počeo postajati sve
strastveniji. Nije primijetio da netko kuca na vrata, te je skočio unatrag tek
kad su se otvorila. Užasnuta, Maria se nije mogla natjerati na to da ga
pogleda u oči, kao ni njegovog prvog časnika, koji je provirio u kabinu.
»Gospodine«, rekao je Clarkson. »Uočili su nas.«
»Tko?« Marijin je glas zvučao daleko.
»Tu su jedan kuter i jedan bark«, nastavio je Clarkson.
»Stižem.« Henderson je čovjeku rukom dao znak da ode. »Žao mi je«,
rekao je.
Maria je kosu zataknula iza uha. Što god da je izazvalo svu tu zbrku na
palubi, barem je i njima olakšalo razgovor.
»Iz takve strasti ne može proizaći ništa dobro«, rekla je tiho. »Moram se
vratiti u London...«
Brod je naglo skrenuo. Kapetan je koraknuo unazad.
»Što se događa?« upitala je Maria kad je skoro izgubila ravnotežu.
»Odjenite se, gospođo Graham«. Henderson se okrenuo.
Pa barem će se potruditi da, ako im netko već zauzme brod, gospođa
Graham bude odjevena. Kako sada stvari stoje, kad shvati u kakvom su
škripcu, možda mu više nikad neće oprostiti. Mora nekako pokušati riješiti
ovu krizu. Kad je izišao, ona je već bila ustala i krenula po sivu haljinu.
Kapetan Henderson na palubi je oku prinio durbin. Pogled mu je
djelomično zastirao veo niskih oblaka, no ipak nije mogao ne vidjeti obris
brodova. Vjetar je pjenio površinu mora.
Pokazao je prema Samu Pearsonu. »Je li to Pomorska straža?«
 Sam je kimnuo. »Da. Piratski brodovi ne prilaze toliko blizu obali, niti
izgledaju toliko opako. Ne bi bilo dobro da me vide, gospodine. Poznata im je
većina brodova koja se na ovom potezu bavi ovim poslom, kao i većinu ljudi
koji su na njima. Vas ne poznaju, no ako mene spaze, vrlo će brzo doći na
palubu. Zbog moje kose, znate. Trebao bih staviti kapu.«
»Gospodin Clarkson sklonit će vas u potpalublje, gospodine Pearson.«
Kapetanova naredba zazvučala je vojnički, pa je mladić odgovorio
salutiranjem.
Negdje s visine brodski je mali glasno zazviždao, pokazujući da brodovi
idu prema kopnu. Henderson je stao izvikivati naredbe, a posada
Bittersweeta rastrčala se na sve strane. Najviše izgleda imat će dočepaju li
se otvorenog mora.
Kad se Maria pojavila na palubi, u svojoj sivoj haljini izgledala kao da
se stopila s nebom, a zbog ljuljanja broda zamalo je pala na palubu usred
pomutnje. Kosa joj se spustila na ramena, odmah se razbarušivši. Gotovo je
prekrila šeširić koji je pažljivo bila pričvrstila iglom. Za tren je bila mokra.
Crnog navoštenog suncobrana nije bilo nigdje, no ionako ne bi izdržao na
vjetru. Kapetanu je palo na pamet da bi situacija, da nije toliko opasna, čak
bila i komična. Gdje mu je bila pamet kad je uglednu i cijenjenu ženu doveo
u takav položaj? Bila je u pravu.
Sam Pearson uzeo je kapu od jednog od članova posade da njome pokrije
jarkocrvenu kosu, te je odbio sići u potpalublje. Imao je osjećaj da se kapetan
ne kani držati pogodbe, pa je pronašao način da se probije do njega i
suprotstavi mu se. Brod se sad manje-više vraćao na Atlantik.
»Kamo ste krenuli?« ljutito je upitao.
»Promjena plana, dječače«, izjavio je Henderson. »Ne trebaš se brinuti.«
»Ali...« Samov glas se izgubio dok je tako piljio u smjeru sela.
»Ako se izvučemo, iskrcat ćemo te u Bristolu. Snaći ćeš se za put, pa
ćemo onda srediti račune, pošteno i kako treba.«
»Robu u Bristolu nećete moći istovariti. Ondje ima i carinika i lučkih
inspektora. Oni će vas sigurno uhvatiti.«
»Moraš se spustiti pod palubu«, rekao je Henderson odlučno.
»Neću.« Pearson ga je prijezirno pogledao. »Ovo nije u redu. Bili smo se
dogovorili.«
Par mornara vrzmalo se u blizini, pitajući se kako bi to moglo završiti.
Nitko nikad nije sumnjao u kapetanovu procjenu. Niti na palubi, niti u
potpalublju. Ovo je bila pobuna za mirna dana, unatoč tome što brod plovi
kroz oluju i što ga slijede. Sam je stisnuo šake, a gomila ga je već okružila.
»Gospodi se ovo neće sviđati«, uvjeravao ih je. »To je njihov tovar i ne
možete...«
Henderson mu je dobacio pogled oštar poput britve, no Sam na to nije
obraćao pažnju.
»Ovo je gotovo isto kao da ste robu ukrali«, nastavio je mladić ogorčeno.
»Nadoknadit ću i kapital i kamate, s obzirom na zaradu. No čvrsto sam
odlučio postupiti ispravno, gospodine Pearson. Možete to nazvati promjenom
stava. Platit ću ono što vas ide, a za više od toga ćemo se dogovoriti. Sad se
morate primiriti.«
Sam ga nije imao namjeru poslušati. »To nije vaša roba«, protisnuo je.
Mladić se bacio na Hendersona, koji je izbjegao napad i mladiću uputio
oštar udarac desnicom odozdo, od čega je ovaj zateturao. Četvorica mornara
pojurila su naprijed, no kapetan im je rukom pokazao da stanu. Ljudi na
palubi prestali su raditi ono čime su se taj tren bavili. Svi su ih gledali. Maria
je ostala skamenjena od užasa, a mornari su se natiskivali oko nje, gurajući
se da bolje vide kako se Henderson nadvija nad mladića i udara ga u trbuh
poput klipa. Mladić je možda i bio tanak, no ipak se dobro držao. Ali kapetan
je ipak bio snažniji i mladac se, koliko god bio odvažan, ubrzo srušio.
Henderson je Sama Pearsona povukao na noge i naslonio ga na krmeni
jarbol.
»Nikad nemoj sumnjati u mene na mojem vlastitom brodu«, zarežao je.
»Dogovorit ćemo se. Možda ne onako kako si htio, no stvari su se promijenile.
Na moru se takve stvari događaju.«
Sam je jedva disao. »Oni to neće dopustiti«, jedva je protisnuo.
Henderson je slegnuo ramenima. »Može ti se sviđati ili ne, ali budi
zahvalan što te ne kanim baciti u more. Provjerite ima li momak oružje i
odvedite ga dolje, gospodine Clarkson.«
»Kad gospoda s vama završe, bit će vam žao što vas se carinici prije nisu
dočepali«, dobacio mu je Sam preko ramena, glasom koji je zazvučao
zloslutno poput kletve kakve vještice.
Henderson se sad obratio posadi. »Još netko?«
Situacija se, naposljetku, promijenila. Nastao je tajac. Nitko od članova
posade nije se usudio pogledati kapetana.
»Onda nastavite s poslom.«
 »Koliko će nam trebati do Bristola?« upitala je Maria smireno nakon što
su se muškarci razišli.
»Nisam mogao ništa drugo učiniti«, rekao je Henderson ustrajnim
tonom.
Kratko mu je kimnula. Bio je u pravu. »Pogled vam je bio poprilično
vražji.«
»Maria, vi mi se udvarate?«
»Nikad vas nisam vidjela toliko strastvenog.«
»Ali jeste.«
Henderson je iz džepa izvadio durbin. Vrijeme se sve više pogoršavalo
dok je brod krivudajući pokušavao izići na otvoreno more. More je bilo jako
nemirno. Maria nije ni trepnula. Imala je uistinu čvrste živce.
»Održavajte brzinu«, doviknuo je. »Neće nas moći slijediti ako ništa ne
budu vidjeli.«
»Da budemo spremni otvoriti vatru?« upitao je Clarkson.
Henderson je još trenutak šutio. Piljio je u gospođu Graham kao da
razmišlja o izuzetnoj berbi ili o kakvom pogledu koji nadahnjuje. Kani li to
učiniti, mora biti odlučan.
»Gospodine«, ponovio je Clarkson.
»Ne kanim otvoriti vatru na carinike Njegova Veličanstva«, rekao je
Henderson. »Pobjeći ćemo im ako uspijemo, a sve im objasniti ako nas
sustignu.«
Prvome časniku trebalo je još nekoliko trenutaka da shvati što mu je
rečeno. Zdepastim se prstima počešao po prljavoj kosi, no izraz lica i dalje
mu je bio isključivo veseo. »Na zapovijed, kapetane«, zarežao je, pa se
Bittersweet zaljuljao kako bi tijekom završnog dijela oluje potražio zaklon.
Maria je sjela na neku bačvu. Ruke je čedno položila u krilo. Činilo joj
se da Henderson malo-pomalo postaje gospodinom, iako tek gospodinom u
svojem poslu. To je dobro za njega, pomislila je. Kad je pored nje prošao
mornar s ozlijeđenim prstima, ljutito se zagledala u njega. Zatim se pribrala,
pitajući se koliko će joj trebati da stigne do Londona. Svijet čeka, a ona se
mora posvetiti svome poslu. Mora.
 17

Pristanište u Bristolu, dva dana poslije

Mladog su Richarda Frya spretni prsti dobro služili, iako ne i kad je riječ
bila o damama, jer su u tom smislu njegova osvajanja po prirodi bila naivna.
Kad bi se ukazala prilika, uživao bi u pokojem tajnom poljupcu, no još se
nikad nije morao suočiti s preprekom kakva je korzet. Svi sinovi proizvođača
čokolade Josepha Frya odgojeni su da se čuvaju za brak, i premda je bio
strastveni mladi pastuh od tek sedamnaest godina, najmlađi sin gospodina
Frya svakako je to kanio i poštovati. Ipak, pozornost su mu ipak povremeno
privlačila puna bedra Mary Hewson, radnice u tvornici njegova oca. Mary je
bila zgodna djevojka – plavokosa, ružičastih obraza i, baš kao i svi Fryevi
uposlenici, dobro uhranjena. Obitelj se spram svojih radnika odnosila bolje
no što su se mnogi odnosili spram vlastite posluge i ostala je šokirana kad
su novine iznijele slučaj sluškinje u jednoj od engleskih ladanjskih kuća koju
su bili pronašli mrtvu u krevetu. Djevojka je umrla od neuhranjenosti i
obiteljski je liječnik osjetio potrebu da razotkrije tu sramotnu tajnu i time si
olakša savjest. Gospođa Fry nakon toga je neko vrijeme vodila obiteljska
okupljanja, tijekom kojih je sinove navodila na to da se mole za dušu sirote
djevojke. Širom zemlje poslodavci su odredili da u prostorijama za služinčad
valja posluživati kolače i sir. Tako su ljudi koje se rijetko viđalo u
podrumskim prostorijama sada obišli svoje mršave zaposlenike i tek malko
povisili izdatke za vođenje kućanstva. Fry je od toga imao koristi – prodaja
njegova najboljeg kakaa odmah je porasla, što je bilo sasvim neuobičajeno za
to doba godine. No, Fryevi su bili dobri ljudi i posve su iskreno mogli reći da
bi im bilo draže da je sirota djevojka preživjela.
Mladi Richard otkrio je da ga takve priče o siromaštvu i okrutnosti
privlače zbog razloga koji njegovoj obitelji nisu bili očiti. Siguran u udobnoj
kući svojih roditelja, pripadnika srednje klase, okružen zasadama
skromnosti i umjerenosti, dječak je bio sličan braći, iako je gospođa Fry
primijetila sinovljevu sklonost iščekivanju užitaka. Richard bi uvijek
posljednji pojeo večeru ili se najsporije odjenuo. Gospođa Fry u sebi se
brinula da njezin najmlađi sin u svemu pomalo previše uživa. Iako, strogo
uzevši, u Richardovoj sporosti nije bilo nikakvoga grijeha, njoj to ipak nije
davalo mira.
 Gospodin Fry primijetio je i više od toga. Po njegovu mišljenju, dječak
je bio poput šteneta kojeg još nije moguće pustiti s lanca. Nije imao pojma
čime bi se njegov sin jednog dana mogao baviti i veselio se što će to tek
otkriti. Potajno se nadao da bi Richard mogao postati pustolovom, mada bi
to užasnulo gospođu Fry, koja je voljela da joj sinovi uvijek budu u blizini,
poput malih kućnih pasa. Gospodin Fry slutio je da Richardu treba malo
slobodnog prostora – nešto što bi ga formiralo. Nedavno je bio odlučio da će
o tome razmisliti i da će smisliti nešto prikladno.
Niti jedno od njih nije imalo pojma da je Richard već daleko napredniji
od oca i da već vodi svoj vlastiti tajni život. Da je Joseph Fry kojim slučajem
znao gdje mu sin doista provodi vrijeme, bio bi se užasnuo. Uza samu obalu
u bristolskoj luci nalazio se čitav niz carinskih spremišta, skladišta,
prodavaonica i radionica. Richard je volio biti u blizini onoga što je smatrao
»pravim životom« – ljudi koji su živjeli u krajnjoj bijedi i koji su činili polovicu
engleskog stanovništva. Redovito je odlazio proučavati to društveno dno, kao
i načine na koje bi ga mogao svladati.
Od nekog je vlasnika zalagaonice kupio komplet odjeće. Umrljao se
blatom i razbarušio kosu, namazao je s malo guščje masti koju je ukrao iz
lonca u smočnici, tako da su mu inače lijepo održavane kovrče visjele u
beživotnim pramenovima, baš kao da je kakav prosjak koji na raspolaganju
nema sapun s glicerinom gospođe Fry, niti pristup toploj vodi. Tako
prerušen, nekamo je odlazio iz dana u dan. Što je prljavije izgledao, to se više
činilo da bi mogao doprijeti u intrigantne zakutke i uličice, slijepe ulice i
stražnje sobe u kojima su se muškarci okupljali kako bi se kockali. Naučio
se uklopiti među gostioničke kurve. Promatrao je mršavu djecu kako kopaju
po hrpama smeća i izgubljeno pecaju pored smrdljivih splavi. Naviknuo se
na krcate gostionice iz kojih su radnici, poput požutjelog mesa kobasica,
virili iz svih prozora. Uživao je u tom silnom očaju. Nabrzinu je još jače
razderao hlače, jer u početku nije izgledao ni približno dovoljno otrcano.
Budući da je odrastao u ugodi i udobnosti kućanstva obitelji Fry, nije bilo
teško pogrešno procijeniti i najgoru bijedu.
Kad je prvi put okusio alkohol, dječak je povratio, no ubrzo je naučio da
je moguće naviknuti se na gotovo sve. Nakon tek tjedan ili dva već je
uspijevao izdržati smrad bačava prepunih mokraće, i, unatoč okuženosti
svega, uhvatiti se ukoštac s pravim radničkim doručkom. Zapravo ga je to
toliko privlačilo da se često vraćao i uklapao među štavitelje kože,
gostioničare i protuhe, kao i djevojke koje su prodavale ukradeni duhan,
ilegalno proizvedeni alkohol, kao i vlastito tijelo u otrcanim sobama pored
rijeke.
Iznad svega ostaloga, Richard je naučio riskirati, a to ga je
oduševljavalo najviše od svega. Ondje, na samome dnu društva, život je bio
lutrija. Za razliku od svoje majke, pa čak i braće, dječak nije bio reformator.
Nije želio razotkrivati poroke da bi poticao na njihovo ispravljanje ili kako
bi nekome pomogao. Zapravo je namjere drugih smatrao intrigantnom
zagonetkom koju bi mogao nadmudriti. U tome se nalazila draž te igre, kao
i zarada. Richard Fry puno je više volio pobjeđivati nego propovijedati i
obraćati, a i puno mu je više bilo stalo do samih spoznaja, nego do toga kako
ih iskoristiti za nešto dobro.
Dječak je od muškaraca koji su u pristaništu izvodili trikove s kartama
puno toga naučio kad je bila riječ o spretnosti i varanju. Kockanje je bio
grijeh protiv kojeg se u domu Fryevih često govorilo (kao i o grijehu
pijanstva). Koliko je on uspio shvatiti, postoje dvije vrste kockara. »Pronađi
damu. Igramo samo iz čiste zabave, može?« Profesionalni varalice, svi
redom.
A onda su tu još bili i oni koji se upuštaju u privatne igre uz ulog od čak
i cijelog šilinga. Kad je prvi put sjeo za stol – ili je to, ako se dobro sjeća, bila
jedna uspravljena bačva – Richard ne bi bio sretniji ni da je uložio deset
funta u nekome klubu na Strandu. Ovdje obiteljskim imenom nije mogao
ništa kupiti. Morao je dokazati da vrijedi. A to mu je i uspjelo. Borio se kad
je trebalo. Ne u boksačkim mečevima ili na satovima mačevanja
namijenjenima gospodi, već u smrtonosnome, mahnitom udaranju,
potezanju u prljavštini, kotrljanju, nesmiljenim borbama i u samoj
smrdljivoj vodi. Držao se one mantre da će radije umrijeti nego izgubiti,
mantre siromašnih muškaraca koji bi svakog trena mogli umrijeti. Svojim
se modricama ponosio, iako je kod kuće morao lagati da su to sportske
ozljede – nastale dok se hrvao ili kao posljedica pada s konja. Kad bi zaradio
kakvu porezotinu, sam ju je liječio. Tako je, pun ožiljaka, ali i vrlo spretnih
prstiju, Richard Fry malo-pomalo pronašao zadovoljstvo. Možda je rođenjem
i bio gospodin, no znao se snaći među grubijanima i očajnicima. Shvaćao je
kako stvari funkcioniraju. Znao je da može pobjeđivati.
Sve to, zapravo, i nije bilo baš toliko drugačije od naličja onoga čime se
bavila obitelj Fry. Varanje je bilo sastavni dio proizvodnje čokolade, iako
kvekeri to nisu htjeli priznati. Stari gospodin Fry je, baš kao i brojni njegovi
konkurenti, zapošljavao mladiće, koje nije htio zvati uhodama, da se
upuštaju u razgovor s radnicima u suparničkim tvornicama i tako pokušaju
doći do recepta za najomiljenije pastile, želee i čokoladne slastice. Tim
kulinarskim lukavcima masno su plaćali, a trebalo im je i laskati. Obitelj
Fry bila je na glasu po sklonosti novotarijama. Njihova je povijest bila
prepuna ukusnih, inovativnih, otmjenih proizvoda. Richardov djed prvi je
počeo koristiti parni stroj, isprva u svojoj ljekarni, a kasnije i u tvornici. Stroj
je eksponencijalno ubrzao proizvodnju najuspješnijeg proizvoda do tada –
Fryevog najkvalitetnijeg kakaa. Mnogi bi ljekarnici, koji su u stražnjoj sobi
proizvodili kakao, dali desnu ruku da ih se uvede u tajne zaključanih
kuhinja na drugome katu Fryeve manufakture, za koju je bio zadužen
Richardov staloženi stariji brat Francis, ujedno i glavni uhoda u korist
obiteljskoga posla. Francis je bio vrlo vješt kad je trebalo iskopati tajne, bilo
da se radilo o dobro čuvanim tajnama proizvođača Meniera u Parizu ili o tek
nedavno pokrenutoj tvornici obitelji Rowntree na sjeveru. Nije uzalud
tvornica obitelji Fry bila najveća i najuspješnija u Engleskoj, a taj Richard
bio je momak čudnovata uma – što bi mu pri proizvodnji čokolade u
budućnosti moglo čak i koristiti, samo kad bi tu svoju znatiželju okrenuo u
pravome smjeru.
Onog dana kad se Bittersweet usidrio u Bristolu, Richard se iskrao kako
bi poslijepodne proveo na ulici. Kockao je gotovo sat vremena, sve dok na
stolu više nije bilo novca. Zatim je krenuo prema pristaništu, gdje je u jednu
bačvu sakrio svoju gospodsku odjeću. Iako je inače uživao u energičnome
razvoju večeri u ne baš najzdravijoj bristolskoj četvrti, takvo si zadovoljstvo
večeras neće moći priuštiti. Obitelj Fry večeras će prisustvovati klavirskome
koncertu. Od same se pomisli na to već uzbudio. Kad bi cijenjene društvene
doajenke samo znale kako je proveo poslijepodne, ostale bi krajnje užasnute.
Baš mu dobro ide. Morat će se pošteno izribati kani li prije večere sa sebe
ukloniti smrad siromaštva.
Richard je pojurio uličicom. Trojica lučkih radnika išla su mu ususret,
pa se odmah pripremio za eventualnu tučnjavu, no muškarci su prošli kraj
njega, usput razgovarajući na engleskome s primjesama gaelskoga. Kad je
skrenuo do svog skrovišta, nije gledao kamo ide pa se sudario s nekim tko
mu je dolazio ususret. Instinktivno je uzdignuo šake.
»Moraš paziti kamo ideš, prijatelju«, zarežao je, pazeći da izgovorom ne
oda one školovane samoglasnike mladića koji redovito čita Homera i s
rođacima raspravlja o zakučastijim pojedinostima iz Biblije.
Čovjek je podigao pogled i na trenutak se činilo da bi stvari mogle
krenuti u lošem smjeru. A onda ga je ovaj prepoznao.
»Richarde? Što to radiš tako odjeven?« upitao je Francis mlađeg brata.
»Što ti tu radiš?« uzvratio je Richard.
»Ovdje se usidrio neki brod sa svježim tovarom«, rekao je Francis. »Zrna
kakaovca. Najbolja od svih koja sam u posljednje vrijeme vidio. Dojavio mi
je jedan carinik, pa sam potajno došao vidjeti o čemu je riječ. Prljav si,
Richarde.«
Richardove su oči plamtjele. Tijekom svih ovih godina nikad ga nisu
ulovili, iako se jednom morao sakriti iz jedne bačve s vodom kad je otac kraj
njega prošao kočijom.
»Kakva zrna?« upitao je, jer ako bi netko nekom članu obitelji Fry htio
odvući pozornost, najbrži način za to bio je da mu se postavi pitanje o
čokoladi.
 Francisova usta razvukla su se u osmijeh. »Imaju čak i nešto divljeg
zrnja. Brazilski criollo, većinom. Brod je doplovio iz Natala. Hvala Bogu što
se usidrio ovdje, a ne u Londonu. Nisam ga nikada vidio – neki zapušteni
stari bark – no zacijelo znaju što rade. Sam ih je Bog poslao. U zadnje je
vrijeme bilo i previše forastera. Uspijemo li sklopiti posao, to će nas spasiti.«
Promet iz Brazila zbog rata je bio neredovit, pa se kakaovac većinom
dopremao s Trinidada. Na zrna vrhunske kvalitete bilo je teško naići.
»Kapetan je, naravno, pitao za nas«, nastavio je Francis. »Bila je to prva
stvar koju je rekao. Carinik ga je otpravio do sutra, pa sam pomislio da bih
se mogao malo prišuljati i vidjeti o čemu se radi. Otac će biti oduševljen. A
što ti tu radiš, dječače?«
Richard je slegnuo ramenima. Osjećao se poput djeteta koje su, usana
umrljanih džemom, u ponoć uhvatili u smočnici. »Čovjekova savjest samo je
njegova«, rekao je svečano. Bila je to obiteljska uzrečica.
Francis se zasmijuljio. »E pa, to je možda tako, no neurednost jednog
gospodina stvar je onih koji ga okružuju.« Mlađeg brata obgrlio je oko
ramena. »Otpratit ću te«, ponudio je. »Majka će se onesvijestiti ako te ulovi
ovakvog.«

Henderson se pitao je li njegov otac možda kanio živjeti kao ugledni vlasnik
plantaže, ali ga je složenost carinskih dokumenata i procedure natjerala da
postane krijumčarom. Kapetan je u uredu carinskog skladišta bio već barem
sat vremena. Napretka nije bilo, budući da je službenik bio pijan. Jedini
razlog zbog kojeg je Henderson i dalje slušao tog debelog starog pijanca bio
je to što je pričao o Fryevima. Činilo se da je gotovo zaljubljen u tu obitelj.
»Vrlo su darežljivi«, izgovorio je nerazgovjetno, trljajući otečeni crveni
nos. »Stari gospodin Fry bio je Vrlo ljubazan kad mi je umrla supruga.
Pravedni su, ti Fryevi. Kao i njihovi sinovi.«
Unatoč pijanstvu, čovjek nije ni natuknuo ništa o tome kako glasoviti
proizvođač čokolade uopće može gledati na čitav brodski tovar od nekoliko
tona kakaovca brazilskoga podrijetla, osim što je ponovio da je gospodin Fry
darežljiv gospodin, »predi’an« kad god dođe do kakve krize, ali će tovar moći
pogledati najranije sutra ujutro.
Henderson je koračao amo-tamo. Sve to predugo traje. Maria se počela
pakirati kad je on otišao s broda, a osim toga, trebalo je voditi računa i o
mornarima. Posada Bittersweeta bila je nemirna.
»Gospodine«, rekao je, »bih li vas mogao nagovoriti...«
Čovjek je glasno zaštucao. »Ah«, rekao je, pa ponovno štucnuo.
 Kapetan je pomalo gubio strpljenje. »Volio bih otpustiti posadu,
gospodine. Kasno je i imam još posla za obaviti.«
»Vidio sam jednog vašeg momka koji je s broda pobjegao kao metak.«
Pijančeve oči odjednom su se uozbiljile. »S obzirom na to, možda na brodu
kad se vratite više neće biti ni ostatka posade.«
Henderson je još nekoliko trenutaka šutio. Čovjek o kojem je bila riječ
bio je Sam Pearson, čiji se gnjev tijekom putovanja nije ni najmanje ublažio.
Kapetan nije kanio objašnjavati mladićev postupak, no ako je njegov odlazak
primijećen, nešto će ipak morati reći. Takva nedisciplina nikako nije dobra.
Zadržao je ravnodušan izraz lica, kao da drži asa u rukavu.
»Neki putnik. Pretpostavljam da se htio posvetiti svome poslu. Kao što
to želimo svi, gospodine.«
Pijančevi debeli prsti nespretno su prevrtali dokumente kao da su
izrađeni od kože. U zraku se osjetio oblak ustajalog alkohola. Henderson se
nagnuo da kroz prljavi prozor pogleda svoj brod. Poslijepodnevno nebo bilo
je sivo. Nad grad se nadvilo poput kakvog kositrenog krova. Sad kad je
pristao, Henderson je bio nervozan – ne zbog ovog glupana, već zbog onoga
što bi se tek moglo dogoditi. Poštena trgovina bila mu je nepoznat pojam i sa
svime time tek se trebao upoznati. Bio je izračunao cijenu za kakaovac –
minimalan iznos – no nije imao pojma je li razumna. Kao i na svu ostalu
luksuznu robu i namirnice, carina na čokoladu bila je visoka, pa je i to morao
uzeti u obzir. Različita roba u različitim je lukama imala različitu vrijednost.
Dobra cijena u New Yorku mogla bi biti osrednja u Bristolu i obrnuto. Tješilo
ga je to što je Will bio optimističan u vezi s vrijednošću tovara u engleskim
vodama. No Hendersonu će ipak trebati sva pamet i snalažljivost da odredi
koja je ovdje najbolja cijena, kao i da je postigne. Prije nego što je zašutio i
utonuo u nešto što je nalikovalo dugotrajnom i mahnitom durenju u
potpalublju, Sam se zakleo da su ta gospoda za koju radi razumni ljudi, što
je bila dobra vijest, a i ovaj čovjek na carini očito se divio osobnim
kvalitetama gospodina Frya, što je također bila dobra vijest. No hoće li
uspjeti? Kod krijumčarenja je važno (to je, zapravo, glavna stvar) da nudi
velik prostor za maržu. Henderson je bio naviknut na čistu, ali i veliku
zaradu. Kako će se plaćanje carine i suradnja s poštenim trgovcima na to
odraziti tek treba otkriti.
Čovjek je posegnuo za malenim mjedenim žigom na komadu konopca.
Umočio ga je u tintu i pritisnuo na svaki od Hendersonovih papira. Zatim je
snop papira pružio kapetanu. »Ugodan vam dan želim, gospodine.«
Posada je na brodu čekala, paluba je bila uredna. Clarkson je počeo
utovarivati namirnice. Unatoč vjerojatnosti da će biti svježeg mesa, ljudi su
bili u iščekivanju, poput hrtova koje će upravo pustiti da se utrkuju, pa sada
pokazuju zube i napinju mišiće. Sutra će Veliki Al Thatcher opet imati pune
ruke posla. Mornari su se uobičajeno upuštali u svađe i tučnjave i bilo je
sasvim sigurno da će se više njih vratiti puno porezotina i rana, kao i s novom
dozom sifilisa. Kapetan je visoko uzdignuo carinske papire.
»Slobodni ste«, rekao je.
Mornari su stali klicati i gurajući se počeli silaziti s broda. Večeras će
na Bittersweetu ostati tek nekolicina mornara, koje će odrediti izvlačenjem
slamke.
Henderson se zadržao na palubi. Proučavao je dokumente koje je držao
u ruci. E pa, sad je prekasno, pomislio je. Sad je cijenjeni trgovac, čije je
bogatstvo u rukama nepoznatog mu gospodina Frya. Spremio je dokaz u
džep, jer mu je pažnju upravo privuklo nešto puno hitnije, na što ga je
podsjetio zvuk Marijinog sanduka koji su dvojica mornara koja su ostala na
brodu upravo vukla palubom. Sprema se otići. Stajao je pred otvorenim
vratima njezine kabine i gledao kako grli uplakanog brodskog malog i daje
mu tri u kožu uvezene knjige koje mu je sačuvala.
»Moraš vježbati čitati«, rekla je obzirno. Knjige su vrijedile koliko i
nečija godišnja plaća.
»Obećajem«, šapnulo je dijete.
»Izvoli.« U dlan mu je utisnula i nekoliko novčića. »Tako si se dobro
brinuo za mene. Hvala.«
Henderson je pokucao na okvir vrata, pa je dječak pustio Marijinu
suknju i odšuljao se u hodnik.
»Uđite«, rekla je Maria i ogrnula ramena tamnim vunenim ogrtačem.
Hendersonove stvari već su bile vraćene u kabinu. Otužno su ležale s
jedne strane.
»Nadao sam se da bismo mogli zajedno večerati. Nadao sam se da biste
mogli pričekati da prodam teret i priuštiti mi zadovoljstvo da vas povezem
uzvodno Temzom«, rekao je.
Maria je piljila u pod. Imala je jako puno posla, ali nije imala volje ni za
što. Putovanje u prijestolnicu sad ju je nekako opterećivalo – poput popisa
zamornih obaveza koje bi trebale biti užitak. Htjela je Hendersonu reći da bi
žarko željela da stvari stoje drukčije, no kad bi to učinila potaknula bi
razgovor u kojem nikako ne bi mogla uživati.
Henderson joj se primaknuo, pa je odskočila i pred sobom ispružila
ruke.
»Žalim,« rekla je. »Ne možemo...«
 »Maria, je li to zato što sam vas poljubio?« upitao je. Sve ga je to strašno
opterećivalo. Pitanje je poput noža proparalo kabinu. U očima joj se vidjelo
koliko je nervozna. Činilo se da nema ni traga onoj djevojčici koja je lebdjela
s čigrama.
»Čekaju me u Londonu. Bit ču brža krenem li kočijom. U službi sam
jedne princeze. A imam i obavezu spram najvećeg londonskog izdavača.«
Nije imalo smisla prepirati se, no ipak je htio pokušati. »Kladim se da
spram mene nešto osjećate, gospođo. Siguran sam u to. Moja ponuda i dalje
vrijedi.«
Maria je pod suknjom istegnula gležnjeve. »Ne mogu i neću, gospodine.
Ulog je prevelik.«
Henderson je spustio pogled. Natjerao ju je da se ukrca na brod i
praktički ju je oteo samo kako bi ostala, no gospođa je svakako imala puno
pravo na svoje želje.
»Bit ćemo prijatelji«, rekla je. »Nadam se da ćete od mene imati koristi,
gospodine.«
»Pronaći ću vam kočiju. Smijem li vas otpratiti do mjesta za ukrcaj?«
Maria je kimnula. »Bilo bi to lijepo.«
Padala je rijetka kiša i zrak je bio ugodno prohladan. Oblak se razišao
dok je gospođa Graham stajala na molu, čekajući da za njom spuste i sanduk
i tri kožne torbe. Sada je prvi put nakon toliko tjedana nogom stupila na
čvrsto do. Možda će se uz ovakvo vrijeme, na engleskome tlu, osjećati
normalnije i pribranije. Prošlo je već toliko vremena.
Oduševila ju je svježina koju je osjetila na koži. »U prašumi sam o ovome
sanjala, a sad mi se sve čini toliko neobičnim.«
Udahnula je, upivši miris Fryeve tvornice koja se nalazila u blizini.
Ljudi su se šetali ulicama pored visoke zgrade samo kako bi uživali u
miomirisnome zraku. Prije nego što bi ih se ohladilo i poslalo na sortiranje,
sjemenke kakaovca ispuštale su egzotičan, raskošan miris. Smatralo se da
je privlačniji čak i od mirisa svježe pečenoga kruha.
Henderson joj je pomogao da se popne. Kočijaš je na licu imao ogavnu
gnojnu ranu. Kad bi se nasmiješio izgledala je sablasno, poput pomičnog
prozorčića kroz koji se vidi u čovjekovo tijelo. Henderson se trudio sve to ne
primjećivati. Jesu li engleska ljeta uvijek ovakva? Nije se mogao sjetiti. »Do
postaje za kočije«, naredio je kapetan i sjeo nasuprot Mariji.
Sam grad Bristol nalazio se blizu luke. Kasom su prošli prvih nekoliko
ulica popločanih opekom, sve dok nisu prošli jedan zgodan trg koji je izgledao
kao da je uređen portlandskim kamenom, no sve je to mogla biti tek i žbuka.
Neke su kuće djelovale velebno poput zdanjâ u Bathu, koja je Henderson
vidio samo na slikama. Uz šetalište su se nizale trgovine s nadstrešnicom
nad vratima. Kočijaš im je dovikivao što je što dok su prolazili pored
znamenitih građevina. »Ondje vidite Žitnu burzu«. Govorio je pjevnom
intonacijom. »A sad dolazimo do Kraljevskog kazališta.«
Maria je primijetila da se mora suzdržati od toga da sve primjećuje kao
da će morati pisati o svome dolasku – pribilježiti niz prvih dojmova o tome
istovremeno velebnom i oronulom provincijskom gradiću, kao i opisati tog
kočijaša s odbojnom ranom, kako bi opis postao još životniji.
Sada sam u Engleskoj, prekorila je samu sebe. Svi znaju kako je to.
Kočijaš je nastavio. »King Street. Vrlo slavna ulica«, rekao je, ne
objasnivši im zašto.
Kočija je polazila od jedne gostionice nedaleko od kazališta, no današnja
je već bila otišla. U provinciji nije bilo neuobičajeno vidjeti i pravo seosko
dvorište – kakav šok nakon svih onih profinjenih polukružnih trgova i ulica
prepunih otmjenih kuća pored kojih su prošli. Nekoliko je kokoši čeprkalo po
blatnjavome tlu, izbjegavajući široka kopita zaprežnog šarca. Na ulazu su se
dvojica muškaraca cjenkala oko bačvice nekog alkoholnog pića –
neočekivane pošiljke ruma. Maria se uspravila. Taj je pokret privukao
pažnju jednog od dvojice muškaraca. Uzdignuo je ruku da na trenutak
prekine razgovor, pa su se obojica malo povukli, da promotre novopristigle,
lijepo odjevene mušterije koje se raspituju o putovanju za London.
»Raketa je otišla. Polazi u četiri sata, gospođo.« Čovjek je govorio toliko
izraženim zapadnjačkim naglaskom da su se i Henderson i gospođa Graham
morali usredotočiti kako bi ga mogli pratiti. »Svakog dana, osim nedjelje,
naravno.«
Henderson je samo otpuhnuo. Taj čovjek ne zna ni što znači izraz četiri
sata. Ti su rasporedi vožnje posve nasumični, nimalo pouzdani. Kočija je,
kao i sve ostale u ovoj zemlji, kretala kad bi bila spremna ili kad bi bila puna.
No sad više ništa nisu mogli učiniti. Maria je u međuvremenu zavirila u
svratište, te je očito bila zadovoljna onime što je vidjela. Sve je bilo uredno,
a iz kuhinje je dopirao ugodan miris pečenog mesa. Mušterije su djelovale
podosta pristojno. Nije bilo pijanaca koji bi posrtali, ni prostitutki, ili barem
nisu bili očiti.
Mada je budno motrila dok su joj skidali škrinju, a zatim je kočijašu
pružila napojnicu trudeći se ne gledati u njegovu ranu, da bi se potom
uvjerila da se nosač – mišićavi četrnaestogodišnjak čija je odjeća bila čista,
iako pomalo izlizana na rubovima – dobro pobrinuo za njezine stvari.
 »Uzet ću sobu«, obratila se čovjeku koji je stajao na vratima. »Pa ću
sutra ponovno pokušati.« Polagano je izgovorila riječi tako da ih ovaj što bolje
upamti. »Raketa polazi i sutra, zar ne?«
Čovjek je kimnuo. »Da, gospođo«, rekao je. »U četiri sata. Imamo jednu
sasvim lijepu sobu, ako vam odgovara. I prije su nam u njoj odsjedale fine
gospođe. Da u nju pošaljem vašu prtljagu? A ako želite ložu za kazalište za
večeras, samo mi recite.«
Henderson se ugrizao za usnu. Možda bi se bila odlučila vratiti na
Bittersweet. Gospođa Graham podvlači crtu. Osjetio je paniku nalik onoj koju
je bio iskusio na prašnjavim ulicama Natala kad je pomislio da s njome
možda više nikad neće imati prilike progovoriti. Iza njega, oblaci su se
povukli, te je zasjalo sunce. Činilo se da su se stvari u dvorištu ubrzale kad
je njime, kamenim pločama, prošli neka zgodna sluškinja, dok je jedan
dječak, timareći jednoga od konja, prionuo na posao, želeći se pokazati pred
njom.
Maria se okrenula. »Mogla bih se prošetati. Već tako dugo nisam bila u
šetnji, a primijetila sam i park nedaleko od onog polukružnog trga. Vrijeme
je lijepo, mada pomalo oblačno. Hoćete li sa mnom, kapetane. A možda biste,
ako vam ne pada teško, sa mnom mogli i večerati?«
Henderson se široko osmjehnuo. Naklonio se i ispružio ruku. »Idemo u
šetnju«, izjavio je.
Maria se nasmiješila. »Pa, bili smo na palubi Bittersweeta i, bez obzira
koliko je to ugodan brod i koliko god pogled s njega bio predivan, šetnja
palubom traje dvije minute u jednom smjeru i manje od minute u drugom.
Nije baš neka udaljenost.«
Henderson je kimnuo. Barem nešto.
U Bristolu baš nije bilo uobičajeno šetati poslijepodne ili u ranu večer.
Takvi su običaji bili opasno kontinentalni, a mogli su biti i vrlo neugodni kad
bi vrijeme bilo nemilosrdno. Ona kiša od prije bila je tek mala najava. Nakon
velike hladnoće i strašnih oluja u travnju, ljeto koje je bilo pred vratima
mnogi u gradu jedva su dočekali, iako se onima koji su se vratili iz tropskih
krajeva oskudno sunce, kad bi se i uspjelo probiti, činilo pomalo ledenim. U
parku se, pod kišobranima, ipak okupilo nešto gospode i dama. Općenito je
čitava ta skupina bila vrlo blijeda u usporedbi s Hendersonom i Marijom.
Bilo je gotovo nemoguće na palubi ne potamnjeti u licu, i premda se
Hendersonovo lice u Natalu činilo blijedo, u usporedbi s društvom u parku
bilo je posve očito da se naputovao. Dvije žene na drugom kraju livade
izgledaju poput duhova, primijetio je kapetan, a hodaju pogleda uprtog u
nebo. Dok tako jure, djeluju dostojanstveno, iako pomalo rastreseno.
 Iza njih, polukružni nizovi visokih kuća bili su viši od stabala, kao da
zgrade stoje na prstima kako bi zadržale pogled nad parkom. Iz pokrajnjih
ulica povremeno bi do njih dopro zvuk zvonca kad bi se na trgovini
pozamanterijom otvorila vrata, te bi kakva dama ušetala, prolazeći pored
hrpa slamnatih šešira i metražne robe. U parku je sve propupalo, mladi su
listovi bili zeleni, dok je uz rubove rasla skupina tek posađenih stabala
jasena. Crkvena zvona označila su šest sati – bilo je vrijeme za večernju
molitvu.
»Osjećam se kao da bih mogla potrčati«, rekla je Maria. »Ima toliko
prostora.«
Henderson se nasmiješio. »No to nećete učiniti. Bilo bi to krajnje
nedolično za jednu damu.«
Maria ga je uhvatila na nadlakticu. »Naravno da neću.«
»Uspijeva li, u pristojnome društvu, itko ikada činiti što želi?« upitao je.
Maria je zakolutala očima. Nadala se da kapetan neće biti zamoran,
dobrim dijelim i stoga što ga je smatrala neodoljivim. Bilo je jednostavnije
sad kad nisu bili na Bittersweetu, i nadala se da će u Londonu biti još i
jednostavnije. Bilo je bitno vratiti se u normalu.
»Želja mi je dostaviti rukopise. Želim i prikupiti materijale za svoj novi
posao...« započela je. »Kad stignem u London...«
»To su papirnate želje, Maria. Nisu od životne važnosti. Prolazne. One
vas ne mogu tjerati naprijed.«
Nije obraćala pozornost na njegove riječi. »Vidjet ću se sa starim
prijateljima. Oni će me objeručke prigrliti«, rekla je znakovito. »Nadam se
da će u novinama možda biti vijesti o ratu. Kad smo krenuli, Cochrane je bio
blizu pobjedi. Nadam se da ju je i ostvario. Te želje nisu papirnate, James.
Bitne su. One su djelo našega naroda.«
»Nedostajat ćete mi, a kladim se da ću i ja nedostajati vama. Od krvi
smo i mesa, nismo tek nekakvo nasljeđe.«
»Vrlo ste samopouzdani, gospodine.«
»Ni najmanje. Napola sam užasnut. Dobio sam carinske papire, Maria.
Sad imam i fiskalne obaveze. Moram nešto zaraditi. No ipak ćete mi
nedostajati. Svakodnevno. I znam da ćete i vi osjećati isto to.«
»Vi ćete, gospodine, pronaći neku drugu damu. Puno prikladniju nego
što sam ja, stara udovica.«
»Damu kojoj moj položaj nije bitan?«
 »Vaš se položaj mijenja, zar ne? Hajde, rastanimo se kao prijatelji.«
Henderson je kimnuo. »Prijatelji«, rekao je, bez oštrine u glasu, a zatim
ju je posve neočekivano uhvatio za struk i stazicom s njome zaplesao valcer.
Srce joj je od uzbuđenja nezaustavljivo udaralo. Spustila je glavu, koja
joj je tako gotovo dodirivala njegovo rame. To ju je nekako osnažilo. Ljudi su
odmah pogledali taj veseli prizor, ali su se jednako tako brzo ponovno
posvetili razgovoru. Maria ga nije mogla prekoriti. Takvo što nije joj
prirođeno. Bila bi sretna da koji put može postupiti više kao muškarac.
»Dakle, stvarno«, uspjela je tek izustiti.
Henderson joj je pustio ruke, pa joj je obuhvatio lice i naklonio se.
»Oprostite.«
»Ne možete i dalje činiti što vas je volja i zatim samo reći oprostite,
James. Iskreno rečeno, zar vas u kolonijama nisu ništa naučili o pravilima
ponašanja?«
Okrenuli su se da se vrate prema svratištu. Prsti su joj bili poput leptira
koji ne uspijeva pronaći svjetlo. Pitala se je li bilo mudro pozvati ga na
večeru. Unatoč svježem zraku osjećala se smušeno i morala se prisiliti na to
da ponovno obrati pozornost na rukopise skrivene u torbama, kao i nabavku
koju mora obaviti u princezino ime. Bila je naviknuta na rastanke, no ovaj
joj je teško padao. Henderson, međutim, nije navaljivao.
»Sigurno će biti janjetine. Savršeno je doba godine za englesku
janjetinu, a pronaći ćemo i neko pristojno francusko crno vino – pa francuska
nam je obala nadohvat ruke. Nitko ne sprema umak od pečenja kao Englezi.
Nije mi to ni palo na pamet, no bit će i pravih engleskih kolača. Biskvit
preliven melasom, Maria.«
Marijine usne razvukle su se u prepredeni osmijeh. Ne pokušava je
upropastiti. Samo mora paziti i osjećaje držati pod nadzorom. Barem će joj
hrana biti dobrodošla razonoda.
»Gospodine, gospođa Maria Graham pozivat vas na pravu englesku
večeru.« Prignula se u koljenu.
»Ispričavam se.«
Glas joj se začuo iza leđa, autoritativan i odlučan. Kad su se okrenuli,
neki joj se postariji gospodin u svijetlome ogrtaču naklonio. Do njega su na
stazi stajala dva mlađa muškarca. Jedan je izgledao nekako previše
ružičasto; ondje gdje je provirivala ispod cilindra, kosa mu je bila malko
vlažna. Stariji mladić činio se nekako opuštenim. Starac se nasmiješio.
»Oprostite, gospođo. Jeste li rekli Maria Graham?«
 »Da.«
»Ovdje u Bristolu?«
»Da.«
»Znanstvenica?«
Maria je kimnula.
Gospodin se široko osmjehnuo. »O, molim vas, gdje je? Doista bih volio
upoznati gospođu. Veliki sam obožavatelj.«
Maria se uspravila. »Ja sam Maria Graham«, rekla je.
Čovjek je djelovao zbunjeno. Vještim se prstima, kao da ih je dohvatio
povjetarac, poigravao svojim štapom. »Gospođa Maria Graham,
spisateljica?« nagađao je, kao da to nije moguće.
»Da.«
Kapetan Henderson gotovo je uskliknuo: »Ovaj vas gospodin drži
previše zgodnom da biste bili intelektualka, Maria. I premladom, uvjeren
sam.«
»O, ne. Nipošto«, uvjeravao ih je starac, a ionako pomalo ružičasti obrazi
postajali su mu sve rumenijima. »Divim se vašem djelu, gospođo. Zabilješke
o boravku u Indiji? Tri su mjeseca prošla u planinama istočno od Rima?
Fantastično. Pa meni je to kao da sam i sâm putovao tim egzotičnim
mjestima. Imate fantastično oko za detalje. S obzirom na zrelost vaše proze,
mislio sam da ste svakako ponešto stariji, to je sve.«
»Doista...«
»Moram doznati što vas je dovelo u Bristol, ako to nije previše izravno
pitanje. I, naravno, mogu li vam biti od ikakve pomoći?«
Maria se prignula u koljenu. »Na putu sam za London. Baš smo stigli iz
Amerike.«
»Još jedna knjiga, pretpostavljam.« Gospodin se zasmijuljo. Činilo se da
je njegovim sinovima pomalo neugodno zbog te njegove prisnosti. Jedan je
skakutao s jedne na drugu nogu, dok je drugi piljio nekamo u daljinu. Maria
je sve to dobro podnijela.
»Ako mi John Murray prihvati rukopise, onda je to točno. Dvije knjige.
O boravku u Čileu i putovanju u Brazil.«
»Prijestolnica. Brazil.« Starac je oduševljeno zapljeskao, pa su mu se
krajevi blijedoplave marame stali odbijati od prsluka. »Gospodin Murray.
On je iznimno zanimljiv čovjek i mislim da nema teme koja bi mi više
privukla pažnju. Pa, ako ste večeras u Bristolu, moram vas i vašeg supruga
pozvati na koncert i večeru. Slušat ćemo Beethovenovu novu sonatu za
klavir.«
»Pa, ne znam...« započela je Maria.
»Ne želim čuti ne«, inzistirao je čovjek, a obrazi su mu sad već gorjeli od
uzbuđenja, dok mu se u kutovima usana nakupljala slina. »Neće mi oprostiti
ako vas ne dovedem. I to s pravom. Morate suprugu namamiti da nas počasti
svojom prisutnošću, gospodine.«
»Ja sam kapetan Henderson.« Naklonio se i to rekao izgovorom koji je
bio toliko sličan starčevom da ga je ovaj iznenađeno pogledao. »Gospođa
Graham mi, nažalost, nije supruga, no siguran sam da će joj biti čast
prisustvovati večeri. Trebali smo sami večerati, ali što sad? Gospođa
Graham tijekom dugotrajnog putovanja iz Brazila nije imala društvo, a u
Bristolu ionako nikoga ne poznajemo. Vaša je ponuda silno ljubazna. Kako
se zovete, gospodine? Bit će mi drago da se upoznamo.«
»Gdje mi je pamet, gdje mi je bonton? Zovem se Joseph Fry. Vama na
usluzi.«
Maria i Henderson samo su se blijedo pogledali. Hendersonu je
proletjelo kroz glavu da to zacijelo ne može biti čovjek kojeg se čitavo
popodne pribojavao.
»Gospodin Fry, proizvođač kakaa?« upitala je Maria.
»Da. Moji će sinovi biti oduševljeni što će vas upoznati, gospođo.
Gospođa Maria Graham. U Bristolu. Tko bi to i pomislio? Objavljivana
spisateljica na takvome glasu. Richarde! Francis! Zacijelo ste upoznati s
djelima gospođe Graham?«
Mladići su se naklonili. Izgledaju poprilično obično, primijetio je
Henderson. Pravi pravcati Englezi, posve neiskusni u svemu. Takvim
mladićima, koji su, k tome, uključeni u obiteljski posao, zacijelo nedostaje
smisla za pustolovnost, pomislio je. Ako su ovdje odrasli, što su dosad uopće
mogli iskusiti? Lice mu se razvuklo u osmijeh. Godinama je poslovao sa
pronicljivim stanovnicima sjevernoameričkih gradova. Borio se za svaki
novčić. Gospodin Fry bio je drugačijega kova, kao i njegovi sinovi. Poslovanje
s gospodom već mu se činilo jednostavnim. Možda je čitavo to vrijeme trebao
biti u Engleskoj, primijetio je Henderson kad je mlađi sin gospođi Graham
poljubio prste u rukavici. Stariji se samo naklonio, držeći se na pristojnoj
udaljenosti.
»Moja supruga i moj drugi sin čekaju koncert, koji će se održati u domu
gospođe Falconer, drage prijateljice naše obitelji. Imate li što protiv glazbe?«
I Henderson i gospođa Graham rekli su da nemaju.
 »No nismo odjeveni za večeru«, rekla je gospođa Graham.
»Ah. Kad se za stolom nađe um kao što je vaš, gospođo, tu onda nema
mjesta brizi oko večernje haljine. To je tek običaj.«
»Ako baš želite.«
»Svakako želim«, gotovo je mucao Fry. »Dođite. Zbog Richarda gotovo
kasnimo. On, čini se, osobito drži do toalete. Što je, na svu sreću, po nas
dobro svršilo. Pretpostavljam da će sa sonatom Herr Beethovena ipak
pričekati dok ne stignemo.«
»Čujem da vam je kakao odličan, gospodine. Gospođa Graham baš ga je
neki dan preporučila«, rekao je Henderson.
»No, no... Baš ljubazno. Vidjet ćete da će nam oprostiti što kasnimo,
gospođo Graham«, uvjeravao ih je gospodin Fry, već grabeći dalje, sa svojim
štapom sa srebrnom drškom, rukom pokazujući prema izlazu iz parka. »Baš
imamo sreće. Zar ne?«
 18

Bristol

U salonu nad kaminom nalazila se raskošno isklesana polica od zelenog

mramora iz Carrare, a visoki prozori bili su na zapadnoj strani, pa se, kad
je sunce zalazilo, vidjela i posljednja zraka hladne svjetlosti. Žene su bile u
baršunu i satenu i svaka im je kovrča bila na svome mjestu dok su slušale
klavir. Muškarci su stajali, odjeveni u tamniju odjeću i napudrane kose.
Richard Fry na takvim je okupljanjima žudio za time da okrade najbogatije,
no, iako je znao kako izvesti takav zločin, suzdržavao se dok je počinjala
turobna sonata (broj 31, prosiktala je njegova majka). Umjesto toga,
dječakovu pažnju privukle su batlerove cipele, količina rumenila koje su na
sebi imale one tri dame u dobi za udaju, i jedan mali miš, koji je ležao na
podu, u samome kutu, a kojeg, iako je bio uginuo, osoblje još nije bilo
uklonilo.
Gospođa Graham sjedila je na počivaljci obloženoj baršunom boje
lavande. Primijetila je da joj se ruka kapetana Hendersona nalazi tek
centimetar od ramena. Malo dalje stajao je Joseph Fry.
Kad se na Bristol spustio poput katrana blistav mrak, i kad je rijeka
Avon, gotovo istovremeno kad i glazba, utonula u tamu, zahvaljujući
svjetlosti koja je dopirala iz velikih svijećnjaka, čašice s madeirom koje su
svima bile podijeljene blistale su poput topaza. Prošlo je već dosta vremena
otkako je kapetanu bila potrebna vatra, pa su ga klade koje su gorjele u
kaminu poprilično zaintrigirale. Namjestio se da bolje čuje. Hendersonu je
glazba jednostavno bila himna Mariji, ali i svemu ovome – veličanstvenome
povratku kući. Nikada dotada nitko ga nije pozvao na klavirski koncert.
Jednostavnost kojom je Fry proširio poziv na njih, kao i oduševljenje
domaćice kad je upoznala Mariju, posve neočekivanu počasnu gošću, bila je
puna potencijala. Bilo je to upravo ono čemu se u Engleskoj nadao. Činilo se
da je svijet koji je davno ostavio za sobom ipak onakav kakvim ga je bio
zamišljao.
Tijekom večere, na dugačkome stolu od mahagonija koji se protezao s
jedne strane kuće na drugu, blistao je pribor za jelo. Hendersonu s jedne
strane sjedila je gospođa Fry, a s druge neka mlada dama koja je bila toliko
sramežljiva da se gotovo uopće nije mogla natjerati na to da se obrati ikome
od prisutnih. Djevojčina majka ljutito ju je gledala, bez riječi je tjerajući na
to da se rumeni, tako da su joj obrazi odražavali jarkocrvene zidove
blagovaonice.
»Ne brinite«, došapnuo joj je Henderson. »Razgovor je često precijenjen.«
Dijete se zatim barem malo opustilo, pa je Henderson svu pozornost
posvetio gospođi Fry, koja se brinula zbog kašnjenja muških članova svoje
obitelji i zbog raznoraznih pojedinosti povezanih s moralom. Gotovo nije
disala dok je tako raspravljala čas o jednoj, čas o drugoj temi.
»Nemam pojma, kapetane, što je to s gospodom iz obitelji Fry. Nitko,
naravno, ne želi izigravati zlu vješticu, no oni u svemu kasne. Čak i kad
imamo čvrst dogovor.« To je izgovorila tiše, kao kad netko šapće na pozornici.
»Jer mi smo vam, znate, Društvo prijatelja, kvekeri. A večeras – društveni
događaj s tako dragim poznanicima... Gospoda Fry vječito kasne pola sata.
Glazba je bila predivna, zar ne? Mnoga braća mojega supruga ne vole glazbu.
Jeste li savjestan gospodin, kapetane?« Gospođa Fry nije pričekala odgovor.
»Jer shvaćam zašto se sviranje nekog instrumenta može učiniti grešnim,
iako u njemu ipak ima toliko ljepote. I ja sam kao djevojčica voljela pjevati
crkvene pjesme. Dakako, ja ne pijem. To bi bilo nečuveno.« Šmrcnula je,
usput pogledavajući Hendersonovu čašu s vinom. »Neumjerenost«,
protisnula je, »svakako je grijeh.« Ovdje je gospođa Fry nakratko zastala, no
to je bilo toliko neočekivano da Henderson nije imao dovoljno vremená da
sredi misli i reagira. Šutljivoj djevojčici, koja je bila zabavljena mazanjem
maslaca na kruh, dobacio je pogled ispod oka. »Znate, gospodine«, nastavila
je gospođa Fry, »toliko je zamki...«
Na stol su iznijeli hranu. Zdjele s vrhnjem, umacima i bistrom juhom
našle su se uz raskošno ukrašenu poširanu ribu, pečeno meso i kuhani teleći
jezik, jednostavnu vrtnu salatu i pire od mrkve. Peciva u obliku dijamanata,
blistave hrpice blijedog maslaca, jabuke u želatini, pjenica od limuna i kolač
s grožđicama, nadmetali su se sa slasticama od marcipana i jednom
omanjom zdjelom kreme od jaja s karamelom. Jednostavna jela koja su im
bila posluživana na palubi Bittersweeta nisu se mogla usporediti s ovim
raskošnim obiljem. S druge strane stola, Henderson je uz svjetlost svijeća
promatrao Mariju, lijepu kao i svake večeri. Boginju koju treba obožavati. Bi
li ga zgromila da ga susretne na okupljanju poput ovog negdje u Londonu?
Da nije bilo Marije, bi li se kapetan Henderson uopće mogao ovakvom nadati
pozivu? Na tren je zastao, da procijeni kolika je za to vjerojatnost, no onda
je pozornost ponovno posvetio hrani, sve dok, nakon nekog vremena, ruku
nije položio na trbuh.
Skladno i glatko poput svile, dame su se, u oblaku parfema i čavrljanja,
povukle u salon osvijetljen svijećama. Kad su se vrata za njima zatvorila,
uslijedio je trenutak potpune tišine koja je gospodu poklopila poput kakvog
pokrivača. Batler i dva lakeja donijeli su im duhan, drobilicu, dvije kristalne
boce porta i još tri likera boje dragulja. Svi oko stola kao da su odahnuli, pa
je uslijedio razgovor, za čitavu oktavu niži od buke koja je vladala tijekom
večere. Svatko je uzeo po cigaru. U prostoriji je postalo zagušljivo.
»Kapetane Henderson«, uskliknuo je gospodin Fry. »Već neko vrijeme
niste bili kod kuće?«
Henderson je prstima stručno motao cigaru. Ovamo pripada, to jasno
osjeća. »Bio sam u Americi, gospodine«, odgovorio je.
»Brazil, zar ne?«
»Točno. Venezuela. Gvajana. I na istočnoj obali. Trinidad. Boston. New
York.«
»I što mislite o našim nekadašnjim kolonijama?«
»I bez Njegova Veličanstva sasvim se dobro snalaze. Nadam se da nisam
izdajnik što to kažem. Sve je to, naravno, provincija, no razvija se. New York
je u posljednjih godinu dana podosta narastao.«
»Muče me te kolonije.« Fry je zanemario Deklaraciju neovisnosti i obje
Amerike spojio s ostalim britanskim posjedima širom svijeta. »I dalje ne
odustaju od te opake navike držanja robova. Ja sam čovjek i vaš brat. To je
moj moto. A naši brodovi ipak i dalje zauzimaju brodove nakrcane ljudima.
I previše je onih koji su sretni što imaju koristi od tog zla. To je sramota, zar
ne?«
Svi su se s njime složili. Fryevi su, kao i mnogi njima slični, bili
whigovci10 i abolicionisti. Dobri ljudi. Henderson je kimnuo. I on je bio sklon
tome, iako nije bio u potpunosti odgojen u tom duhu. Engleska politika bila
mu je vrlo daleka.
»Da«, rekao je kapetan. »Iako znam nekoliko ljudi u inozemstvu koji
misle da je njihovo pravo posjedovati drugog čovjeka ili ženu, ja sam protiv
trgovine ljudima i svega ostaloga. No ipak ne shvaćam kako će svijet
funkcionirati u slučaju da ukinu ropstvo.«
»Bolje, jamčim vam«, uvjeravao ga je Joseph Fry. »Ta je praksa krajnje
nepravedna. Ne radi na šabat. Razmišljaju li o tome kad tu svoju ljudsku
imovinu tjeraju da neprekidno radi? Čak ni Reeves, koji tu s nama sjedi, a
čija se obitelj obogatila na šećeru, više nema robove. Posljednji je među
nama, i ponosimo se njime. Ako to ne možemo izdržati kod kuće, zašto da to
trpimo u stranoj zemlji? Što ne valja u Engleskoj ni drugdje u svijetu ne može
biti dobro.«

10 The Whig Party (1678-1859.) preteča britanskih liberala – prev.

 Reeves je pijuckao vino. Bio je odjeven poput gizdelina, s napudranom
perikom iz koje su se, kad bi se pomaknuo, dizali oblačići krede. »Prodali smo
plantaže. No to nije baš toliko jednostavno pitanje, Fry. Ne želi svaki rob biti
slobodan. Niti je svaki gospodar zlotvor kakvim ste ga prikazali. A kao
posljedica ukidanja ropstva pojavit će se porast cijena. Mi smo se toga riješili
i zbog toga mi je drago. Moj je otac bio dalekovidan. On je savjestan gospodin
i to više nije mogao trpjeti.«
Richard Fry, koji je pio liker s metvicom boje smaragda, uključio se u
razgovor. »Ja kažem da je najbolje pustiti cijene neka rastu. To je isključivo
pitanje savjesti. Moramo izvesti promjenu, pa vidjeti kako će se svijet nakon
toga posložiti.«
»To je vama lako reći«, odgovorio je Reeves. »No kako znate odakle stiže
vaš kakaovac? Ako se ukine ropstvo, porast će cijena uvozne robe, Richarde.
Hoćete li tada odabrati skuplju pošiljku?«
Richard je izgledao kao da bi mogao skočiti na noge. »Ne možemo točno
ispitati svaku pošiljku. Možemo samo vjerovati na riječ onima s kojima
trgujemo. Čokolada je skupa roba. Kao i šećer. A nadamo se da ćemo je
marljivošću uspjeti dovesti do mnogih koji žive u uvjetima koji nisu puno
bolji od uvjeta u kojima žive oni s druge strane oceana. Zar se zbog one priče
o onoj sirotoj djevojci koja je umrla od gladi niste naježili? Kakvi smo to ljudi
ako ne možemo nahraniti druge? Fryev kakao trebao bi biti za svakoga. I
kao što znate, cijene su ove godine pale – šećer i kakao su pojeftinili.«
»Cijena je pala samo zato što je proizvodnja porasla. Cijene posve
sigurno nisu pale na plantažama na kojima ne rade robovi«, odbrusio je
Reeves. »Osim toga, čokolada je luksuz koji je za većinu i predobar. Moja
kuharica može dobiti mlijeka. Čokolada je samo za moju suprugu nedjeljom.
Vi ste među nama posljednji vratili iz kolonija – što vi mislite o tome,
kapetane Henderson?«
Henderson je otpio gutljaj porta i malo razmislio. »Ne znam niti za
jednu plantažu kakaovca na kojoj ne rade robovi«, rekao je polagano. »No u
Brazilu je malo britanskih plantaža s kojima ja poslujem. A na Trinidadu,
gdje smo se usput usidrili, ropstvo je opća pojava. Slažem se da postoje
razlike od slučaja do slučaja. Neki se spram svojih robova odnose ljubaznije
od drugih. No to ne opravdava opće načelo. A ako cijene porastu kako bi se
u obzir uzele i plaće radnika, ne vidim kako bi si običan čovjek uopće mogao
priuštiti čokoladu. Uzgoj kakaovca nije nimalo jednostavan.«
»Eto, vidite,« rekao je Reeves slavodobitno. »To je nemoguće, Fry. Ne
možete imati i ovce i novce. Nemoguće je ukinuti ropstvo i proizvoditi jeftine,
hranjive namirnice.«
 Joseph Fry, kao prava glava obitelji, sada se uključio da izgladi stvar.
Bio je to pristojan starčić, i unatoč tome što je posao kojim se bavio znao biti
i nesmiljen. »Bože dragi,« rekao je. »Mora postojati neki način da dođemo do
zarade, ali i da ostanemo moralni. Stručnjaci smo za izume i moramo
oblikovati svijet. Pa ovo je ipak Engleska.«
Henderson je odmah iskoristio priliku. »Čujem da imate novi stroj«,
usudio se reći. »Možda mislite na to? Na prešu?«
Fry se nasmijao, ali nije zvučao kao da mu je sve to zabavno. »Vijesti se
brzo šire. Stroj je nizozemski izum i proizvodi kakao ublaženog okusa –
hranjivu tvar koja će u dogledno vrijeme, nadamo se, postati svima
dostupnija. Fry u Južnoj Americi nema podružnice, gospodine, kao ni u New
Yorku. Gdje ste to čuli?«
»Rekla mi je gospođa Graham.«
»A ona se zanima za prešu?«
»Naravno. Gospođu Graham zanimaju razna znanstvena pitanja – kako
po pitanju botanike, tako i po pitanju proizvodnje.«
»E, pa, gospođu onda morate dovesti da je vidi. Sutra. Fry vam je na
usluzi.«
Henderson je primijetio da su se Fryevi sinovi lecnuli na njegovu
ljubaznu ponudu, no niti jedan se nije ni riječju usprotivio. »Bilo bi mi
zadovoljstvo«, nasmiješio se.
Druženje je potrajalo sve do nakon ponoći. Užasnuti činjenicom da je
Marija odsjela u običnome svratištu, Fryevi su je pokušali navesti na to da
prihvati njihovu gostoljubivu ponudu. Henderson je gledao kako njihovu
ljubaznost odbija kao da ubija muhe. Osjetio je gordu prisnost s tom
njezinom neovisnošću.
Kasnije su u tišini sjedili u kočiji koja je kloparala tamnim ulicama.
Maria je drhturila od hladnoće. Henderson joj je ponudio svoj kaput, ali ona
ga je odbila, zagledana u blistave oble kamene ploče pod kotačima, skliskima
od kiše. Kad se kočija zaustavila pred ulazom u svratište, ondje je sve već
bilo u mraku. Budan je bio tek neki dječak sa svijećom u ruci, spreman
gospođu pustiti da uđe. Kad joj je kapetan pomogao da siđe, kroz otvorena
vrata do njih je iz kamina dopro blistav plamen.
Maria mu je zaželjela laku noć. »Bio mi je užitak biti u društvu s vama.«
Henderson je ponudio da će provjeriti sobu koju su joj dodijelili, no
Maria za to nije htjela ni čuti.
 »Ako vam ne bude odgovarala... Kad je riječ o vašoj sigurnosti,
gospođo...« nije dovršio rečenicu.
»Posve će mi odgovarati, Jamese«, uvjerila ga je ona odlučno. »Ja sam
uvijek na sigurnome.«
Pitao se pod kojim bi uvjetima pristala prihvatiti pomoć ili savjet. Ipak,
na trenutak je zastala na hladnoći.
»Laku noć«, rekla je.
»Ujutro ću doći po vas. Da se pozdravimo. Pitao sam se večeras koje je
vaše mišljenje o robovima koji rade na plantažama. Nikada nismo
raspravljali o...«
Kad se okrenula, Maria ga je čvrsto uhvatila za nadlakticu. I to je već
bilo dovoljno teško.
»Sutra«, rekla mu je.
Još se kratko zadržao pred njezinim vratima kad je svjetlo počelo
slabjeti, a njezin vitki lik nestajali unutra. Zakoračio je unatrag, pričekao da
se pojavi svjetlost na prozoru, no onda je shvatio da su drveni kapci
zatvoreni. S krova ga je gledao neki gavran, kao da stražari pred vratima.
»Ovo je ludost«, promumljao je kad je ponovno zauzeo mjesto u kočiji i
kočijašu naredio da ga vrati u pristanište, no dok se kočija kotrljala prema
cesti, primijetio je narančasto svjetlo iz jedne sobe na katu koje je
osvjetljavalo tamu. Nasmiješio se. Bila je to mala pobjeda. Udaljila se od
vatre kako bi otvorila kapak i provjerila je li otišao.
 19

Bristol

Kapetana su probudila dvojica mornara koji su na palubi povraćala. Naredio

je da se donese voda i da se očisti paluba. Trajalo je dulje nego obično, jer se
čak i brodski mali razbolio nakon prve noći provedene na kopnu. Dječakovi
prsti bili su slabašni, a korak težak. Henderson ga je oslobodio dužnosti, a
zatim se obrijao i odjenuo, odabravši novo odijelo i boreći se da maramu
namjesti tako da stoji baš kao što je to vidio kod gospode na sinoćnjoj večeri.
U odijelu mu baš nije bilo posve ugodno. No za doručkom se ipak osjećao
pomalo poput kicoša. Palo mu je na pamet da je Maria bila u pravu. Trebao
bi kupiti ogledalo, jer je htio i malo detaljnije vidjeti kako izgleda, budući da
se inače mogao vidjeti samo u malenim staklenim prozorima u stražnjem
dijelu kabine. Konačno je izišao na palubu da izda naredbe. Posada je ovako,
pri jarkome jutarnjem svjetlu, bila u užasnome stanju.
Kad su zvona na crkvi svetog Nikole otkucala devet sati, Henderson je
odlučio ljude ostaviti da se oporave i dan provesti s Marijom. Htio ju je već
čekati kad krene doručak, no zadržalo ga je neko kretanje iz smjera
skladišta. Bilo je, u svakom slučaju, prerano da neki gospodin bude vani, no
s carinikom je ipak ugledao i dva lika, koja su se Hendersonu učinila nekako
poznatima. Kad su se približili, pokazalo se da su to gospodin Fry i njegov
najmlađi sin, Richard. Fry je podignuo ruku u znak pozdrava. Henderson
mu je odvratio kimnuvši glavom. Znači da će prvo ovo rješavati, prodaju zrna
kakaovca.
»Aha«, rekao je Fry dok se mostom uspinjao na palubu, ozbiljan i u
tamnome zimskom kaputu koji mu je lepršao u ritmu koraka. »Ovo je baš
sretna okolnost, zar ne, kapetane Henderson?«
»Doista jest, gospodine.«
Richard je stajao iza oca dok je ovaj mjerkao Bittersweet. Onako sivkast,
razrogačenih očiju, mršav i pri jutarnjem svjetlu općenito pravi Englez,
mladić je izgledao kao da pati i bio nalik na kakvu blistavu koljušku koja
samo želi zaplivati uzvodno. Gospodin Fry, koji je prethodne večeri prštao
od veselja, preko noći je postao vrlo odlučan. Po obrazima su mu iskočile
ljubičaste žile i bio je smrtno ozbiljan. Posjetitelji su proučili palubu i posadu
na njoj, upijajući detalje o životu na brodu. Brod je bio prepun dokaza o
neumjerenosti – prazne bačve bile su spremne da ih se prenese na kopno, a
posada je smrdjela po ustajalome alkoholu. Kapetan Henderson morao je
priznati da se Bittersweet nije prikazao u najboljem svjetlu, ali ni posjetitelji
nisu bili najavljeni. Podsjetio se da je jedino bitno da Fry bude zadovoljan
pošiljkom. Starac se nekako odsutno posvetio oputi.
»Ovim ste plovilom prešli Atlantik? S gospođom Graham kao
putnicom?« Glas mu je bio bezbojan.
»Da. Moj je brod možda staromodan i razmjerno malen za suvremeni
ukus, ali je izdržljiv. Siguran sam da bi gospođa Graham više voljela pratnju
ratne mornarice, no Brazil je ušao u rat i pomorski promet strogo je
ograničen. Doplovili smo bez ikakvih problema.«
»Rečeno mi je da ste dopremili sjemenke kakaovca, gospodine.«
»Kupljen je u Brazilu, gospodine Fry. Već ste tako rano došli obaviti
posao. Ja sam vas kanio kasnije posjetiti da porazgovaramo o toj temi.«
Fry je odmah zastao. »Tko rano rani, dvije sreće grabi.«
»Svakako ste dobrodošli na mojem brodu.« Činilo se da Hendersonov
duboki naklon nije ublažio držanje gospodina Frya.
»Znači, reklo bi se da se razumijete kakaovac?«
Henderson je kimnuo. »Nadam se. Dijelom sam odrastao na plantaži i
oduvijek trgujem kakaovcem. Nisam vam htio dodijavati, gospodine, no
pretpostavljam da ste ovdje jer ga želite kupiti?«
»Vi ste mene tražili, kapetane. Naravno da sam m jer ga želim kupiti.
Zanima me vaša roba, ali mi nije posve jasno zašto tu temu niste spomenuli
jučer uz večeru.«..
Henderson se osjetio pomalo ukorenim. »Učinilo mi se da posao nije
prikladna tema za razgovor tijekom sinoćnjeg druženja.«
Fry je malo promislio o tome i činilo se da se slaže. »Shvaćam. Bit će
najbolje da mi pokažete što imate.«
»Želite li kušati? Imamo dvije sorte zrna s plantaža i tri vreće divljeg
kakaovca, koji je iz godine u godinu sve rjeđi. Ja uvijek kušam okus – to je
jedina pouzdana metoda, barem po mome iskustvu.«
»Divlji kakaovac?« Fry nije mogao sakriti sjaj u očima. »Zvuči
privlačno«, rekao je hladno.
Preselili su se u kabinu. Gospodin Fry raskomotio se za stolom, no
mladić je i dalje titrao u pozadini i pogledavao hrpu kapetanovih stvari, koje
nakon odlaska gospođe Graham još nisu bile sređene. Richardov pogled pao
je na planetarij. Izraz lica ostao mu je nepromijenjen.
»Članovi posade sinoć su prvi put nakon više tjedana izišli na kopno«.
Kapetan je imao osjećaj da se mora ispričati zbog stanja u kojem je posada.
»Opaka su skupina, no marljivo rade. Mogu li vas, dok čekamo, ponuditi
konjakom?«
Budući da su obojica bili kvekeri, nisu prihvatili ponudu, a na brodu,
pokazalo se nakon što se kapetan raspitao, nije bilo ni biljnog, ni voćnog
likera.
»Čokolada će biti dovoljna«, izjavio je gospodin Fry.
»Kasnije sam kanio posjetiti gospođu Graham i dovesti je da vidi vašu
slavnu prešu.«
»Kad sam to ponudio, nisam imao pojma da se bavite čokoladom«, rekao
je gospodin Fry iskreno. »Činilo mi se da se za to zanimate s čisto znanstvene
strane. Bojim se da, s obzirom na okolnosti, moram povući poziv.«
Henderson je kimnuo. »Ja ne proizvodim čokoladu, gospodine. To imajte
na umu.«
Fry je kimnuo. Ipak, ne bi pozvao nikoga tko se bavi tim poslom. Prešu
su izradili prema nacrtu koji je pribavio – ili bolje reći ukrao – Francis. Fry
je bio zaposlio trojicu škotskih inženjera da je izrade. No bez obzira na sve,
on nije ovamo došao raspravljati o prokletome stroju. Gospodin Fry sad se
posvetio poslu zbog kojeg je došao.
»U svakom nam je slučaju drago da ste se usidrili u Bristolu, kapetane
Henderson. Većina naših pošiljaka stiže u Deptford.«
»Nadao sam se da ću svoj teret prodati izravno vama gospodine, pa se
činilo najsmislenijim ovdje se usidriti. Bio je to prijedlog gospođe Graham.
Nadam se da ćete znati cijeniti kvalitetu pošiljke.«
»Gospođa Graham predložila je da pošiljku prodate tvornici Fry?«
»Vaše je ime nadaleko poznato. Gospođa Graham imala je priliku
uživati u nekim vašim bombonima.«
Fry je pažljivo motrio kapetana, a omeo ga je tek Veliki Al Thatcher,
koji je ušao u prostoriju spreman pripremiti im čokoladu. Smjestio se da vidi
kako se kabina puni mirisom koji je podsjećao na sunce koje prži i tropske
boje. Kapetan se naslonio dok je Veliki Al Thatcher spremao napitak.
»Jeste li kad bili na plantažama?« upitao je.
 Fry je odmahnuo glavom, ne skidajući pogleda s čokolade koju je
pripremao Veliki Al. »Moj je otac bio ljekarnik, kapetane Henderson. Tako
sam i ja završio u tom poslu. Kakao je izuzetno dobar za zdravlje, a radničkoj
klasi i odlična zamjena za alkohol. Stroj za koji ste pokazali zanimanje to će
i omogućiti. Barem se nadam.«
»Plemenit cilj, i unosan, uvjeren sam.«
»Posve nevezano za pitanja ropstva, za koje znate da mu se protivimo,
zbog carine postaje gotovo nemoguće kakao približiti nižim klasama.
Jednostavno je previsoka.«
»Vladu se još možda može navesti na to da snizi stopu...« zaustio je
Richard, ali je naglo prekinuo rečenicu kad je na sebi osjetio očev pogled.
»Carinu treba plaćati«, rekao je gospodin Fry, isključivim tonom. »Sada
je najhitnije ukinuti ropstvo. Vidjet, ćemo što će se potom događati.«
Na stol su, za trojicu muškaraca, postavljene po tri male kositrene
šalice, pa su Fryevi počeli piti. Atmosfera je postala ponešto opuštenija.
Richard je svaku šalicu polako popio, sklopljenih očiju uživajući u svakome
gutljaju. Za to se vrijeme gospodinu Fryu s usana oteo tihi zvuk odobravanja.
Henderson je pričekao prije nego što će progovoriti.
»Dobre je kvalitete, zar ne? Već i mala promjena u kvaliteti zrna donosi
ogromnu razliku, iako mi se čini da nisu sva nepca osjetljiva poput vašeg.«
»Naše mušterije od našeg dobrog ukusa imaju samo koristi«, odgovorio
je gospodin Fry. »Nema sumnje, zrna su predivna, baš kao što i sami kažete.
A to nas dovodi do pitanja novca.«
Velikom Alu naređeno je da izađe. Richard Fry nagnuo se nad stol da
odloži šalicu. Činio se gotovo ljutitim zbog toga što je pošiljka toliko dobra,
kako im je bilo i najavljeno. Otac mu je rukom pokazao da izađe.
»O kojoj ste cijeni razmišljali?« započeo je Fry.
»O kakvoj ste vi ponudi razmišljali?«
Fry se nasmiješio. »Pa, ako će već biti tako, onda imam jedno pitanje.
Zašto tu pošiljku ne želite ponuditi na aukciji? Ili i to činite po savjetu
gospođe Graham? Zar sve poslove vodite prema željama neke žene?«
Henderson je ruke položio na stol. »Priznajem da nisam razmišljao o
odlasku na aukciju. U Americi sam se naviknuo na to da uvijek poslujem
samo s jednim kupcem. A ovdje se pojavilo vaše ime. Ako je vaš savjet da s
pošiljkom odem u London i ponudim je na aukciji, onda ću to i učiniti. U grad
kanim otići za tjedan ili dva. No pošiljku nudim ovdje, prije nego što
otplovim. To je, gospodine, ustupak vama, posve iskren. Nadao sam se da će
vam se pošiljka svidjeti.«
»Mi za kakao u prahu koristimo sortu forastero, pomiješanu s malo
trinitarija. Posve ste u pravu – vaša je pošiljka posebna. Sve nam manje robe
stiže s dalekog juga, kapetane. Za ono najbolje postoji tek ograničeno tržište.
Ratna mornarica kupuje izravno s Trinidada – a ne brazilska zrna. Ova su
zrna vrhunske kvalitete, no mi imamo mušterije koje vole kvalitetu. I dok
svim silama nastojimo proizvode približiti svima, nešto od onoga što
proizvodimo uvijek će biti za one s više novca i, iskreno, s istančanijim
ukusom.«
»Čujem da se taj posao isplati.«
»Cijene kakaovca padaju, kao što ste sinoć čuli, no kladim se da ćete,
baš kao i mi, zaraditi.«
Henderson se ukočio.
»Za ovu vašu pošiljku zrna ponudit ću stotinu šilinga po toni. To je
poštena cijena«, rekao je Fry.
U Južnoj Americi to bi bio nevjerojatan iznos. No kapetan ga, ipak, nije
odmah prihvatio. Kad je već prevalio sav taj put, htio je postići najbolju
cijenu na tržištu, ovdje na ušću rijeke Avon, a ne rijeke Hudson. Motrio je
Richardovo lice. Mladiću je otac očito išao na živce i smatrao je da je starac
ponudio previše. Bio je ovo tek početak pregovaranja, no to je ipak bio dobar
pokazatelj. Na Fryu, koji je bio iskusniji od sina, nije se vidjelo ništa. Znati
da je starac lukav, pomislio je Henderson. Nakašljao se.
»Ne želim zvučati pohlepno, gospodine, no imam i tri vreće divljeg
kakaovca. Njega nema ni približno tonu, pa za njega treba posebno odrediti
cijenu. Ostatak pošiljke izvrsne je kakvoće. Stotinu šilinga prilično je dobra
cijena, slažem se, ali malčice niska, čak i kad cijene padaju. Ova je pošiljka
posebna. Kupujete bez konkurencije i morate biti darežljiviji kako biste
sklopili posao. Jamčim da bih na aukciji postigao višu cijenu. Smijem li vam
ponuditi svoj iznos?«
Fry je kimnuo.
»Stotinu četrdeset šilinga po toni, i šest gvineja po svakoj vreći divljeg
– to su male vreće, no zrna su prava rijetkost. Imao sam veliku sreću što sam
do njih uopće došao. Plantaže se sve više šire. Divlji kakaovac delikatesa je
u kojoj će vaše mušterije uživati i, što je još važnije, takvo što neće pronaći
nigdje drugdje, nego isključivo kod Frya.«
»Šest gvineja po vreći?« oglasio se Richard kao da nije dobro čuo.
 Henderson nije obraćao pažnju na njega. »Za divlji kakaovac ne brinu
se robovi, gospodine. Takva je priroda divljine. Za kupce istančanih osjetila,
ovako spremljen kakao neće predstavljati tek piće, već i iskaz namjere. Ako
se dobro sjećam razgovora koji smo sinoć vodili za stolom, to je hvalevrijedna
namjera. Ovu čokoladu nije natopio znoj robova. Kao takvu je možete i
prodati.«
»Čokolada slobode?« rekao je zamišljeno gospodin Fry.
»Kako biste potaknuli pravedniju trgovinu.«
Fry se nasmijao. »Drugačiji ste od ostalih kapetana, gospodine
Henderson. Obično ne dobivamo poduku u vezi s time kako prodati proizvod.
Iako je to, morate znati, izvanredna zamisao. Ali samo za vrlo posebnu vrstu
mušterija.«
»Ja samo razmišljam o osjećajima, naročito žena, gospodine. Dame
imaju meko srce, ali ipak vole i svoju šalicu jutarnje čokolade. Kad ponudite
nešto posebno, to onda ima i svoju cijenu. Oblo brušeni dijamant, bala
najfinije svile ili čokolada za koju možete biti sigurni da neće izazvati ni
trenutka moralne nelagode. To je rijetkost.«
Richardovo se lice razvuklo u osmijeh. »Možemo proizvesti i poseban
omot«, rekao je.
»Fryeva divlja rezerva?« predložio je Henderson.
»Prvu ćemo pokloniti Reevesu,« rekao je Richard tiho. »Nakon onoga što
je sinoć rekao, da vidimo hoće li htjeti financirati svoja načela.«
Gospodin Fry odgurnuo se od stola. »To je privlačna zamisao,« rekao je.
»Divljeg kakaovca ima još toliko malo da ga se ostavlja za skupljanje
siromasima. Čovjek koji mi ga je prodao zna da mi se sviđa njegov okus.
Većini trgovaca takvo se što ne bi ni ponudilo. To je, gospodo, jedinstvena
prilika.«
Fry je pričekao. Zatim je ispružio ruku. »U redu. Šest gvineja po vreći
divljeg, i stotinu dvadeset pet šilinga po toni za ostalo. Tako možemo sklopiti
posao«, rekao je.
Dok su se rukovali, Henderson ga je gledao u oči.
»Gospodin ste velikih zamisli, kapetane Henderson«, primijetio je Fry.
»Činili ste mi se pomalo mutnim. No sad vidim da ste idealist, a tome se
treba diviti.«
»Gospodine.« Henderson se naklonio. »Jamčim vam da ste upoznali i
puno mutnije ljude od mene.«
 Kad su ustali, kapetanu je već brujalo u glavi. Ovo je bilo šest puta više
od svega što je ikada zaradio u bilo kojoj američkoj luci. Novac je bio doista
više nego pristojan, čak i bez obzira na porezna davanja. Will Simmons imao
je pravo. Britansko je tržište zrelo. Dječak je bio genijalac. Špekulant. Da je
poživio, bio bi bogataš.
»Lijepo je s vama surađivati, gospodine«, rekao je Fry kad se okrenuo
da ode. »Ako ikad ponovno naiđete...«
Ta je pomisao i kapetanu već pala napamet. »Možda idući put dopremim
nešto slabije kvalitete«, rekao je. »Vaš cilj, gospodine, čokolada za mase, za
svaku je pohvalu. No to je ipak dugotrajno putovanje i moram učiniti ono što
je najbolje za mene.«
»Trinidad je, naravno, bliži«, razmišljao je Fry. »A tu je uvijek i sorta
forastero.« Zazvučao je pomalo žalosno.
»Da su ovo bila kvalitetna zrna forastera, koliko biste bili spremni
platiti?«
»Sedamdeset pet šilinga po toni. Možda malo manje. Richard je u pravu.
Cijene padaju.«
»Tada bi se mogla umanjiti vrijednost mog tovara, već samo za vrijeme
potrebno da preplovim ocean.«
Fry je odmahnuo glavom. »Cijene u Engleskoj uvijek rastu prije cijena
u kolonijama. Nije problem čak ni kad su zrna lošije kvalitete ako uspijem
pronaći tisuću kupaca za forastero, pa čak i po nižoj cijeni – to će donijeti
najveću zaradu.«
»Bogatstvo naroda.« Henderson je spomenuo utjecajno djelo o ekonomiji
Adama Smitha.
Fry je kimnuo. »Možemo se samo nadati da je gospodin Smith u pravu
kad vjeruje da će najšire tržište donijeti i najviše koristi. A sad bih, nakon
što sam je kušao, robu rado i pogledao, ako nemate ništa protiv.«
Nakon što je neko vrijeme proveo u štivi, gospodin Fry otišao je iz
pristaništa. Svoje je ljude uputio da pažljivo istovare teret s Bittersweeta.
Carinik je primio naloge, a Fryevi su otišli. Richard je, dok su odlazili, oca
uhvatio za nadlakticu.
»Želim ga još motriti«, rekao je.
Fry je sina potapšao po ruci, zauzeo mjesto u kočiji i zatvorio vrata.
Dječak je uvijek pokušavao pomaknuti granice. »Smatraš li kapetana
Hendersona opasnim ili tek zanimljivim, Richarde?«
»Francis to radi, oče. Francis motri mjesto.«
 »Francis motri kad treba procijeniti kakav posao. Ovaj nam je čovjek
prodao sve što posjeduje. Zar ti se posao u manufakturi doista čini toliko
zamornim?«
Richard je gotovo zatoptao nogom. »Misliš da ja to ne mogu.«
»Vjeruješ li da bi tu moglo biti nekakve koristi?«
Richard je kimnuo. »To mi govori instinkt.«
Taj je osjećaj bio pouzdan, baš kao da kapetan u rukavu skriva kocku
napunjenu dodatnim olovom ili kakvog asa. Henderson je nadmudrio starog
Frya – šest gvineja po vreći bio je sulud iznos za divlji kakaovac koji nije
potrebno uzgajati.
Gospodin Fry pogladio se po bradi. Možda ne bi bilo loše dopustiti da se
Richard malo okuša. Možda se tako malo oslobodi tog svog nemira. »Možda
je vrijeme da nešto učiniš sam.« Spustio je prozor i pokretom ruke dozvao
kapetana koji je upravo sišao s mosta kako bi ih otpratio. »Hoćete li možda
imati mjesta tijekom putovanja u London, kapetane?« upitao je. »Richard bi
rado posjetio rođake u Maryleboneu. Ako ga imate kamo smjestiti, rado ću
vam platiti što ćete ga primiti.«
Henderson se naklonio. »Bit će mi čast.« Nasmiješio se. »Krenut ćemo
na put čim sve iskrcamo.«
Fry mu je rukom mahnuo poput kralja. »Velik sam vam dužnik.«
Kucnuo je štapom po krovu kočije kako bi kočijaš krenuo, dok je sina ostavio
da nadgleda prijenos upravo kupljene robe.
Maria je doručkovala u svojoj sobi i odjenula se. Bilo je neobično biti na
čvrstome tlu nakon toliko tjedana ljuljanja na brodu, kao i biti toliko daleko
od Hendersona. Tjednima su se jedno oko drugog vrtjeli kao u orbiti. Jutros
je shvatila da nema pojma gdje je. Kočije neće biti još satima. Pogledala je
kroz prozor na popločanu ulicu. Barem je suho i sunčano. Vrijeme je u
Engleskoj tako promjenjivo. Osjećala se nevjerojatno engleski, ponovno se
počela zanimati za kišne oblake i djelomično plavo nebo – u inozemstvu su
stvari bile predvidljive i ljudi su primjećivali samo ekstreme: potrese i
grmljavinsko nevrijeme. S obzirom na to da je toliko dugo morala proboraviti
na brodu i na sunce koje je sijalo, bilo joj je teško ostati u sobi. Putovanje u
London trajat će barem dva dana, vjerojatno i tri. Većinu tog vremena
provest će u kočiji. Pokušala je ne misliti na Bittersweet.
Maria je osmislila plan. Prvo će posjetiti Thomasovu obitelj u Mayfairu,
gdje će i odsjesti, a zatim Murrayja. Mora posjetiti i tetu i, što će biti
ugodnije, jednog ili dvojicu omiljenih joj knjižara. Maria je od Murrayja
mogla dobiti koje god izdanje poželi, no doista je voljela knjižare, osobito
jednu. Gospodin Thompson, nedaleko od Stranda, jasno je dao do znanja da
ne odobrava kad žene pišu, naročito o ozbiljnim stvarima. Odbio je prodavati
njezine naslove. Gospodin Bromer i gospodin Thin bili su ljubaznija,
prosvjećenija gospoda. Prestižni posao obrazovanja mlade princeze dogovorit
će s njima i ondje kupiti u kožu uvezena izdanja za dvorsku učionicu. Njezino
Carsko Veličanstvo Mariji je dalo pismo preporuke za jednu londonsku
banku koja će joj osigurati odgovarajuća sredstva za sve što bi princezi moglo
ustrebati.
Maria se pitala kako se prijestolnica u posljednje tri godine promijenila.
London je bio u neprekidnome stanju protjecanja i fluktuiranja – nove
zgrade i, koliko je čula, konjski tramvaj u West Endu. Žarko je to željela
vidjeti, kao i pročitati najnovije rukopise. Glavni grad bio je obavijen
znanstvenim postignućima. Već se veselila što će o njima moći raspravljati.
Ipak, unatoč tome što će se približiti svim tim čudesima, istovremeno će se
od nečega udaljiti. Maria se protegnula, visoko podigla ruke i onda ih
spustila. Usponi i padovi, pomislila je. Ničime nije mogla pobiti činjenicu da
je apsolutno nemoguće da postane gospođom Henderson. Pa ipak joj se od
pomisli na kapetana obrazima razlila toplina. Još jednom je bacila pogled na
kamenom popločanu ulicu. Trojica crnaca na neka su kola tovarila bačve.
Maria se osmjehnula. Bila joj je ugodna pomisao na činjenicu da su barem
ovdje svi ljudi slobodni. A što je sa ženama, upitala se? Ja sam slobodna,
rekla je sama sebi, iako je znala da to baš nije sasvim točno.
Uzela je plašt i krenula prema parku. I dalje joj se činilo čistim
luksuzom što se slobodno može prošetati. Nisu je smetali lakeji koju se šetali
otmjene psiće, tako rano ujutro bili su gotovo jedini na širokim zelenim
površinama, uz rijetku gospodu na konju. Razmišljala je da li da tako rano
posjeti gospođu Fry ili, čak, gospodu Falconer, sinoćnju domaćicu, no Mariji
zapravo nije trebalo društvo i bojala se da bi joj se tako, umjesto da što prije
prođe, vrijeme do putovanja moglo odužiti. Osim toga, posjetom tako rano
ujutro dame bi samo inkomodirala. Fryevu tvornicu nije htjela posjetiti bez
Hendersona. To bi joj bilo poput izdaje. Umjesto toga, izišla je iz parka i
krenula putem uz lijepe nizove kuća, slijedeći liniju krovova i zavirujući kroz
nizove prozora kroz koje je uspijevala nazrijeti indijske ormariće, kineske
zmajeve i otmjene palme u otmjenijim salonima na katu.
Maria nikada nije imala svoj salon. U Italiji je bila unajmila kuću, no
ona sama u njoj nije odabrala baš ništa. Slično je bilo i u Čileu, i u Brazilu.
Otkako su se ona i Thomas vjenčali, gotovo su se neprekidno selili. Slijedila
ga je s broda na brod i pisala knjigu za knjigom. Kad je skrenula pored
kazališta na kojem su bile izvješene najave za večerašnju predstavu
Homburškog princa, odjednom je shvatila da je u neprekidnome pokretu već
godinama, da zbog toga uvijek propusti iduću predstavu, sljedeći koncert i
novosti o prijateljima. Osim svojih knjiga, ne posjeduje ni ono najosnovnije
– niti jedan jedini komad namještaja, niti jednu sliku. Posjedovati kakvu
sliku i imati je uza sebe bila bi ugodna ekstravagancija, shvatila je sada. Bilo
je to nešto što joj dosada nikad nije nedostajalo. U trbuhu je osjetila tračak
melankolije. Je li svih ovih godina od nečega bježala, izbjegavajući
mogućnost da ostane na jednome mjestu i stvori nešto stvarno i trajno?
Njezina se majka brinula za vrt i Maria to nikad nije cijenila – to umijeće
planiranja i uzgoja radi ubiranja plodova. Prijateljstva, ili bolje reći
poznanstva, sklapala je kamo god bi otišla, no ljudi su u njezinu životu
dolazili i odlazili – tek su rijetki bili trajni. Bila je prava rijetkost neko mjesto
ili osobu potpuno upoznati. Umjesto toga odabrala je neprekidnu stimulaciju
drugih kultura i kaleidoskop ljudi na koje je usput nailazila. Zar je to
problem? U mislima je vidjela sliku kabine kapetana Hendersona i njegov
dugački krevet, od pogleda na koji je osjetila samo poniženost. Što to, zaboga,
sa mnom nije u redu i upitala se. Zar nikada neću biti zadovoljna? Svakako
posjeduje sve što bi jedna razumna žena mogla poželjeti. London je obožava
i slavi. Ima prijatelje. Ima obitelj. Imala je kritike.
Tog poslijepodneva Hendersona nije bilo. Vrijeme je sporo protjecalo,
sve dok nije postalo prekasno da se nekamo ode ili nešto vidi. Nastojala je
ne zadržavati se pored prozora kad su se, točno u četiri sata, u hodniku kao
kakvo dobrodošlo iznenađenje začuli njegovi koraci. Spustila se u koljenu
kad je ušao, a on se odmah ispričao i vrlo duboko naklonio.
»Volio bih da mi dopustite da vas prevezem u London, Maria. Imate se
još vremena predomisliti.«
Gospođa Graham se pripremila. Ovo je moralo biti teško, bez obzira na
trenutak. Možda je i bolje da to rasprave sada. »Imam posla kojem se trebam
posvetiti.«
»Putovanje poštanskom kočijom vrlo je naporno – gore čak i od
Bittersweeta.
Sviđalo joj se što i dalje ima smisla za humor.
Dječak je već došao po njezinu škrinju i torbe. Kočija je bila spremna,
prva garnitura konja već upregnuta. Nije više bilo puno vremena. Maria ga
nije gledala.
»Hoćete li me u Londonu izbjegavati, gospođo Graham?«
»U Londonu se s vama neću vidjeti, kapetane Henderson, ili tako barem
pretpostavljam. Jedna dama ne može...«
Prekinuo ju je. »Ja bih mogao posjetiti vas.«
Kimnula je. »Ako to učinite, vrlo ću vas rado ugostiti. Ako vam ikako
mogu pomoći...«
»Jeste li sigurni?«
 Kimnula je, ali mu nije ponudila ni adresu, niti vrijeme ili bilo kakav
konkretan dogovor.
Nakratko je zašutio. »Otpratit ću vas.«
U dvorištu su dvije djevojčice bile naslonjene na neki sanduk i dokono
su promatrale kako kočijaš utovaruje stvari. Jedna se koketno poigravala
prstima druge. Dječak iz svratišta bio je ukrcao njezinu prtljagu i sad je
sjedio na nekakvom tronošcu i četkom čistio kožnu pregaču. Maria je
provjerila je li Henderson primijetio taj prizor, no on nije odvajao pogled od
nje. Poljubio joj je ruku dok joj je pomagao da se uspne. Muškarac i žena u
kočiji pomaknuli su se kad je pronašla svoje mjesto. Mariji je bilo žao što nije
bila skinula rukavicu. Srce joj je udaralo od užasa zbog pomisli na to da ga
više nikad neće vidjeti, da griješi. Maria Graham nikad ne griješi. To si ne
može priuštiti. Gledala je u pod, osjećajući se baš kao što se kao dijete
osjećala kad bi joj otac odlazio na plovidbu. Osjećala se neobjašnjivo
usamljenom, iako je ovaj put odlazila ona.
»Pa zbogom onda«, rekao je. »Posjetit ću vas kad budem u gradu.«
»U London, gospođice? Charing Cross?« upitao je kočijaš i zalupio vrata.
Uzdignula je ruku da mu mahne, no Hendersonov lik bio je zastrt
prljavim staklom. Kočijaš se uspeo na svoje mjesto i kočija je krenula.
Putnica joj se nasmiješila kao da se ispričava.
»Bit će to dugo putovanje«, primijetila je. »Tri dana, kaže kočijaš.«
Maria je kimnula. Činilo joj se kao da će to biti najdulje putovanje koje
će ikad poduzeti. Postupam ispravno, ponavljala je u sebi, i prisilila se na to
da odvrati pozornost od sve sitnijeg lika koji je još uvijek stajao ispred
svratišta i mahao joj.
Henderson je još dugo nakon što je kočija nestala iza nekog udaljenog
ugla stajao u sredini dvorišta.
»Doviđenja, Maria«, promumljao je. »Vidimo se ondje.«
 20

Na palubi Bittersweeta

Večer prije nego što mu se pred očima ukazala rijeka Temza, kapetan je
sjedio na pramcu i čekao da na obzoru ugleda obrise grada. Nije mogao
spavati. Bio je pred njim – grad njegova djetinjstva. Nije htio propusti prvi
pogled na njega. Tako se u mraku prisjetio majke kako ga uzima za ruku,
kako mu, dok je još bio jako mali, pomaže da se u novim cipelicama spusti
niz stube. Pokušavao je zamisliti dimnjake koji u snijegom zastrto nebo
ispuštaju dim, pravu prugu dima ponad krovova pokrivenih škriljevcem koje
je prije tolikih godina vidio kroz prozor svoje dječje sobe.
Smješten u drugoj kabini, Fry je tih posljednjih nekoliko dana motrio
Hendersona. Mladić je bio spretan kockar, i nakon što je na palubi proveo
prvu noć, Clarkson je prijavio da je pobijedio u igri kockom i da je opelješio
više mornara. Dok se na tanjurima hladio doručak koji im je bio dostavljen
iz brodske kuhinje, Henderson je, pod budnim okom prvog časnika, mladića
odveo ustranu.
»To nije pošteno, Richarde. Gospodin Clarkson kaže da si vrlo nadaren,
no mi se s posadom ne kockamo. Ako ti na koncu ostanu dužni...«
»Ljude nikad ne treba uzimati zdravo za gotovo«, ljutito mu je odvratio
Richard, uz nesmiljen pogled.
Kapetan mu se usprotivio. »Novca ti ne nedostaje.«
»Ne. Uživam u samoj vještini.«
Clarkson je prekrižio ruke, kao da je dječakova dadilja. Časnik je Frya
već bio zavolio – mladić je bio željan učenja, iako je bio i pomalo težak. Očito
je bio nadaren, no još nije bilo posve jasno u čemu, osim za kockarskim
stolom. »Mladić od sedamnaest godina koji se sam probija uglavnom
jednostavno ima sreće«, rekao je. »Ali očito si spretan s kockom, to moram
priznati.«
»Mnogi su sedamnaestogodišnjaci već u braku. Moj je rođak oženjen«,
namrštio se Fry.
 Promatrajući ih kako razgovaraju, kapetan se zabavljeno nasmiješio.
Nije bio siguran zabavlja li ga Fryevo osorno držanje ili činjenica da mu
Clarkson kvoca kao da mu je majka.
»Moja braća se snalaze«, usprotivio se mladić.
»Tvoja braća? O tome se radi?«, rekao je kapetan. »Zbog čega si se
poželio ukrcati na ovaj brod, Richarde? Kočijom se brže dolazi do grada.
Sretan sam što ti pružam prijevoz, ali sam znatiželjan.«
Fry je zašutio i skupio hrabrost. Stvari su se promijenile otkako je
napustio Bristol. Iako se bio upuštao u kockanje, u svega nekoliko sati na
Bittersweetu otkrio je nešto što ga je zaintirgiralo i više od privlačnosti kocke.
Clarkson i njegova posada bili su izdržljivi i grubi – od one vrste ljudi na koje
u siromašnim četvrtima još nikad nije naišao. Djelovali su kao ekipa pod
kapetanom, koji je izazivao čvrsto i nimalo sentimentalno poštovanje.
Članovi posade pričali su priče o tome kako je Henderson oborio ovog ili onog
čovjeka, ili spasio brod plovidbom kroz oluju. Fryeva fàsciniranost tim
junacima iz bijeloga svijeta sada je postajala sve izraženijom, pa je to odlučio
i priznati. Riječi je razvlačio po ustima kao da su bombon koji se sporo otapa.
»Htio sam vidjeti kakve su vam namjere, kapetane Henderson. Imao sam
nekakav predosjećaj u vezi s Bittersweetom. Došao sam otkriti istinu, i bio
sam u pravu.«
Henderson je skinuo šešir i počešao se po glavi. »Predosjećaj u vezi s
čime? Ne možeš donositi odluke na temelju praznovjerja i naklapanja, Fry.
London je velik grad i u njemu će biti mnogo opasnosti. To znaš, zar ne?«
Richard je lakonski podignuo šaku. »Znam udarati«, rekao je. »I ranije
sam se uspijevao izvući iz nevolja.«
»Ubuduće bez kockanja s članovima posade, sinko«, naredio je
Henderson. »A šake ti neće biti dovoljne. London je najveći grad na svijetu.
Pribavite gospodinu Fryu nož, gospodine Clarkson. To će za početak biti
barem nešto.«
»Svakako, gospodine.«
Clarkson je nestao u potpalublju, a Henderson je ruku stavio Fryu na
rame i približio mu se. Prema njemu je imao ne baš očinske, ali barem
bratske osjećaje.
»Pretpostavljam da ti je dosadno«, rekao je ljubazno. »Bilo mi je
dvanaest kad sam napustio dom i otišao u Brazil i bilo je to prenaglo, iskreno
rečeno, no nisam imao izbora. Ipak, mogu zamisliti nedostatak uzbuđenja,
ako do toga dođe kasnije i ako je čovjek smion. Izgledaš kao da bi nekoga
mogao pošteno opaliti, no treba ti iskustva. Pa ne želiš valjda poginuti zbog
znatiželje.«
 U Fryevim se očima vidjelo da shvaća što mu govori. »Mislite da se o
tome radi?« prošaptao je. »O znatiželji? Ne želim biti gizdelin. Nije teško
pretvarati se da si priglup. Poput Reevesa i svog tog njegovog novca od
šećera. Nema pojma o pravome svijetu. Ja želim nešto raditi – ne samo činiti
dobro, nego učiniti nešto zbog čega će me cijeniti.«
»Znam kako ćemo.« Henderson je iz džepa izvadio snop karata. »Naučit
ću te igru koju sam prošle godine naučio u Americi. Zovu je poker. To će te
barem udaljiti od mojih ljudi.«
Fry je kimnuo kad se Clarkson ponovno pojavio i mladiću dao oružje
koje je pronašao u potpalublju. »Trebalo bi ga malo naoštriti, gospodine Fry,
no inače je dobar. Mogu nekome od mornara narediti da vam to učini«,
ponudio je prvi časnik.
»Ne«, umiješao se kapetan i karte položio na jednu stranu. Želi li Fry
steći iskustvo, onda mu ga je najbolje i pružiti. »Gospodinu Fryu to nije
potrebno, zar ne, Richarde? Odvedite ga dolje i pokažite kako da ga sam
naoštri, Clarksone.«
U Richardovim očima plamtjelo je oduševljenje, a kasnije su ostali
budni do kasno u noć i raspravljali o prednostima trika s pet karata i
obaranja ruku, kao da su kadeti u Ratnoj mornarici Njegova Veličanstva.
Sad kad su već zamalo bili u Londonu, onako neispavan i pomiren sa
svojim položajem u brodskoj hijerarhiji, dječak se Hendersonu pridružio na
palubi.
»Nismo više daleko.« Fry je zadrhtao i nagnuo se preko ograde da vidi
gibanje vode. Magličasti zrak odbijao se od površine vode. Bilo je toliko
hladno da mu se iz usta dizala para.
»Dobro bi nam došlo malo čokolade da malo živnemo, zar ne?« Kapetan
je bio odlično raspoložen.
Čuli su kako Thatcher u brodskoj kuhinji hrče. Viseći mornarski ležaj
bio je razvukao s jedne na drugu stranu prostorije.
»Čovjeku bi u ovakvim trenucima dobro došao jestiv komad čokolade.«
Henderson se nasmiješio. »Nešto što bi poslovni čovjek dok obavlja posao
mogao pojesti iz džepa. Ne bi li to bila prava stvar?«
»To je izvrsna zamisao.« Richardu su se odmah počele rojiti nebrojene
zamisli. »Pločica bi trebala biti mekana. Možda poput kriške sira. I morali
bismo joj dodati šećera.« Fryu je zakrulilo u želucu od same pomisli na
raskošan okus rastopljene čokolade koja mu klizi niz grlo. Zašto se toga
dosad nitko nije sjetio? Pa taj bi recept vrijedio čitavo bogatstvo. Richard je
na trenutak osjetio da mu nedostaje brat. »Bila bi ukusna za jelo«, prošaptao
je.
 Kapetan svakako ima zamisli koje nadahnjuju.
Kad je sunce izišlo, Bittersweet je zaplovio Temzom. Hendersona je
stanje rijeke zapanjilo. Voda je bila smrdljiva zahvaljujući otpadnim vodama
iz Tilburyja, North Fleeta i Graysa, ondje gdje nije bila smeđa bila je zelena,
a po površini su plutale gomile fekalija i smeća. Za oseke su boginjava djeca
čeprkala po hrpama blata, u potrazi za školjkama, po zemlji rujući
grančicama koje su bile tanke koliko i njihove prljave noge. U Deptfordu,
kad su primijetili prvi leš, na palubi je zavladala jeziva tišina. Vrijeme se
usporilo. Posada se bavila svojim poslom, sve su oči bile uprte u palubu,
uporno su pokušavali ne obraćati pažnju na tijela mrtvih krijumčara i pirata
koja su visjela na Execution Docku. U močvari Rainham neki je čovjek, iako
nije bio preliven katranom, bio gotovo posve prekriven galebovima. Bit će da
je bio tek nedavno osuđen – meki dijelovi njegova tijela lako su se otkidali.
Henderson je skinuo šešir, ali nije skrenuo pogled. Nije bio kukavica.
»Nije nikakva sramota, momci«, doviknuo im je Henderson. »Jadnici. Sva je
sreća da smo mi trgovački brod, zar ne?«
Grmovi poput žuči žutog kostriša izbijali su iz pukotina u opekama i
napuklinama u blatu dok je sve brojnija masa do zuba naoružanih lađara,
od kojih su svi redom bili opaki baš kao pirati na južnim morima, počela
izvikivati ponudu. »Povest ćemo vas Temzom, gospodine. Sve do Shoreditcha
za samo dva penija. Sam sebe zakidam. Šest penija do Chelsea.« Svi su
žustro nudili usluge. Putovanje brodom bilo je, uostalom, i sigurnije nego
putovanje kopnom. Jutarnji zrak bio je ispunjen gustom maglom, koja je
zbog čađe iz tisuća dimnjaka bila crna. Dva odavno mrtva, već posve trula i
napuhnuta konjska trupla zaplela su se u napuštene mreže koje su ih
zadržavale uz obalu. Gačci i vrane kljucali su strvine, a povremeno su ih
tjerali poput oblaka bijeli galebovi s kljunom nalik na zlatne britve.
Kad je rijeka ponovno počela zavijati, Henderson se prisjetio kuće u
kojoj je odrastao u blizini Covent Gardena, s otmjenim ukrasnim vijencima
nalik na čipku oko stropa salona. Ondje su ga podučavali plesu, bilo je
skrivenih vrtova i jata mršavih vrabaca uz cestu na trgu Soho. Sve je to bilo
nekako profinjeno. Čisto. Uredno. Ne ovako.
Odlučio se usidriti u Greemvichu, kao što je predložio Sam Pearson. S
vode se vidjela ne jedna, već dvije crkve, čiji su se visoki sivi tornjevi uzdizali
iznad vrhova krovova. Nije baš da je to mjesto izgledalo poput središta
duhovnog blaženstva – bilo je tu više nego dovoljno svratišti koja su
zadovoljavala muške potrebe. Smrad rijeke sad je gotovo sasvim nadvladao
miris pečenih pita koje su se prodavale na štandovima uz glavnu cestu. Iz
gostionica se čula glazba, a negdje dalje neka je djevojka svirala frulu i
plesala za novac, čekajući priliku da se poigra sa svakim tko je voljan platiti
– uličarka koju si mogao imati u stojećem položaju.
 Većina članova posade odmah je dobila dozvolu da iziđe na kopno.
Clarkson je onima koji ostaju na brodu odredio zaduženja. Kad je i on svoje
odradio, Veliki Al Thatcher krenuo je toliko brzo da bi čovjek pomislio da
usred bijela dana bježi s broda. Ne želeći riskirati, za pojas je zataknuo
dvadesetcentimetarski nož i nestao u labirintu uličica, u želji da posjeti
sestru, koja je, na dva sata hoda uz rijeku, držala prodavaonicu tkanina. »Bit
ću joj pravo iznenađenje«, rekao je ozareno. »Naravno, ako je još uvijek ondje
i s istim čovjekom. Uvijek je bila mušičava, ta naša Jenny.«
Henderson je pomalo oklijevao. Zagledao se u velebni, kameni Pomorski
fakultet koji se poput kakvog sjedokosog suca nadvijao nad Temzu. Čitavo
je vrijeme bio usredotočen samo na to da stigne ovamo, no sad kad se ondje
i našao, osjećao se nesigurnim. Ima novac, no mora isplatiti Willove
investitore, a budući da je Sam nestao, nema nikakvo ime, ni adresu. Morat
će se raspitati. Možda bi, razmišljao je, mogao posjetiti onu gostionicu
nedaleko od Old Streeta koju je Simmons bio spomenuo. The Rose, zar ne?
Ulica Mallow? Nekako se sjećao da su ulagači negdje u blizini Old Street
Bridgea. To ne bi trebalo biti teško pronaći.
»Dobrodošao u London«, rekao je Fryu, koji je gledao nizove radionica u
kojima su radili jedrari, kovači, nožari, svjećari i stolari. »Nadam se da ćeš
se kloniti nevolja«, rekao mu je Henderson dok je namještao šešir i
pokušavao se naviknuti na dodatnih nekoliko centimetara visine.
»A kamo vi idete, kapetane?«
Henderson se nasmiješio. »Kući, nadam se.«
Dok se Henderson spremao, Fry se još malo zadržao na palubi,
mumljajući nešto o rođacima u Maryleboneu. Evo ga. London.
Njegov London. Prepuštajući dječaka njegovim planovima, a brod
Clarksonu na brigu, u unutarnji džep spremio je opaki nož skakavac s
nazubljenom oštricom i unajmio nekog lađara. Sada je htio malo istraživati.
Henderson se u jednome snu bio iskrcao dalje na zapadu, u Cityju, i
prepustio se tek uz krajnje neodređenu predodžbu o smjeru. Katedrala St.
Pauls jasno se vidjela iznad krovova, i kad je krenuo prema gradu London
mu se rastvorio poput knjige – neke poznate bajke sa slikama. Kapetan je
nestao u njoj, jedan od tisuća, dovoljno dobro odjeven, s baš dovoljno ciljeva
i planova. Glavni grad tjedno guta stotine takvih.
Isprva su ulice bile rijetke, a stanovništvo mješovito.
»Imaš šiling?« doviknula mu je neka žena u čijem se dahu osjetio džin.
»Šiling za malo zabave?«
A onda se, odjednom, iza nekog ugla, ukazala besprijekorno čista crkva.
Dva gospodina, besprijekorno uškrobljena i u strahu za život, te naoružana
pištoljima, nestala su u nekoj uličici iz koje se, pribojavao se Henderson, neće
vratiti toliko čisti.
Krenuo je prema sjeveru i zapadu. Ubrzo su ulice postale sve češće i
zgusnutije, a zgrade sve reprezentativnije. Dok je ispred neke trgovine
prolazio pored jedne dame koja je u ruci držala omanju kutiju upravo
kupljenih stvari, pokušao je zamisliti kakav je bio život njegove majke.
Morala je poznavati ljude – druge žene koje su živjele u Londonu – iako se
gotovo i nije sjećao da su im ikad navratili posjetitelji, a osobito ne prijatelji.
Činilo se da je, osim majčinskih obaveza, živjela samotnim životom, jer
postojalo je tek nekoliko mjesta koje bi sama mogla posjetiti.
Pun oduševljenja skrenuo je na Strand, trudeći se ne piljiti u žene.
Engleski stil bio je nekako otmjen, no ipak se niti jedna žena nije mogla
mjeriti s Marijom. Pomno odabrane rukavice, šalovi i šeširi londonskih dama
djelovali su poput svojevrsnog oblika manipulacije – doista, uzimaju li neke
od tih žena pri odijevanju u obzir i boju svoje kočije?
»Kad je u Covent Gardenu stupio na trg, osjetio je grč u želucu. Po
zidovima su bili polijepljeni plakati za kazalište Covent Garden; posvuda su
ležali izgužvani, poderani papiri. Pločnici su bili prepuni uličnih prodavača
koji su nudili cvijeće i žive ptice, četke i noževe. Slabo osvijetljene pod
kolonadom, trgovine su se našle i u sjeni dvojice muškaraca koji su žonglirali
noževima i nešto vikali na talijanskome. Atmosfera je bila nalik na kakvo
društveno okupljanje, no to ipak nije bio grad kakav je pamtio. Nije još, činilo
se, stigao kući.
Ulice su se obnavljale, pa tako Henderson nije prepoznao one koje su
vodile od tržnice. Drvene skele na pročeljima opasno su se ljuljale. Stvari su
se u dvadeset godina promijenile. Henderson je zaustavio nekog gospodina i
upitao ga kako doći do trga Soho, pa mu je ovaj rukom pokazao da krene na
sjever. »Krenite prema Charing Crossu. Zatim skrenite u ulicu Frith«,
uputio ga je čovjek i naklonio mu se. »Nemojte ići niti jednim drugim putem.«
Sad je već blizu. Hoće li kuća još biti ondje? Kapetan je ubrzao.
Ulica Frith bila je šira nego što ju je pamtio. Po otvorenim vratima jedne
kuće bilo je očito da je posvećena raskalašenosti, a primijetio je i da su tu
barem dvije takve ustanove. Bio je siguran da ih nije bilo kad je bio dijete.
Dvije su neuredne drolje smijuljeći se nestale u nekoj kočiji, a Hendersonu
se učinilo da je na trenutak vidio nekog pijanca sa staklenim okom kako
jednom rukom obuhvaća jednu, a drugom drugu djevojku.
I onda ju je, odjednom, ugledao. Poznatu malu kuću od opeke – sa samo
dva kata – koja je gledala ravno na ulicu. Bila je posve ista kao kad je iz nje
otišao. Henderson joj je stao nasuprot. Kamenje je bilo prekriveno tankim
slojem blata. Pogledao je prema gore i primijetio da prozori nisu osvijetljeni.
Negdje iznad glave zalepršao je golub, koji se spustio na krov i stao se čistiti.
»Tako mi svega...« izustio je Henderson.
Sve je ovo bilo vrijedno onih silnih tjedana provedenih na brodu i rizika
koje je čitavo putovanje donosilo. Nasmiješio se poput luđaka kovanome
željezu na prozorima i reljefnome ukrasu iznad dosadnih crnih vrata ispod
polukružnog prozorčića. Broj 22. Vrijeme je stajalo, a on je uhvatio mjedenu
alku i dvaput pokucao. Mora je pošteno vidjeti – mora ući unutra.
Već nakon nekoliko trenutaka začuli su se koraci i sluškinja je otvorila
vrata.
»Gospodine.« Spustila se u koljenu. »Da? Gospodine?«
Henderson nije točno znao što reći. »Mogu li, molim vas, upitati tko
ovdje živi?« uspio je izgovoriti.
»Gospodin i gospođa Elmore, gospodine.«
»Jesu li kod kuće?«
Sluškinja je pogledala preko ramena. Zatim je odmahnula glavom.
Razmislila je na trenutak i rekla: »Nema nikoga osim mene, gospodine.
Kuharica je otišla vidjeti novu pekaru, a batler otišao svojim poslom.«
Djevojka je zašutjela.
Kapetan je također još trenutak šutio. »Zovem se Henderson«, rekao je.
»U ovoj sam kući živio kao dječak. Vrlo bih je rado ponovno vidio.«
Sluškinja je djelovala zbunjeno. »O, gospodine«, rekla je. »To nikako ne
bi bilo u redu.«
Henderson joj se nije usprotivio. Umjesto toga iz džepa je izvadio šiling.
»Molim vas da budete diskretni«, rekao je odlučno. »Ovo je nekoć bila kuća
moje obitelji.«
Djevojka je oklijevala, stala ga je odmjeravati, no činio se pravim
gospodinom, pa je uzela novac. »Samo budite brzi«, rekla je.
Kuća je drugačije mirisala. To je prvo primijetio. Bila je čista i dobro
održavana, no mirisala je po drvu, učinilo mu se, i pilećem temeljcu iz
kuhinje. Zidovi u dnevnoj sobi bili su obojeni blijedo ružičastom bojom, a u
njoj se nalazio i klavir. Hodnik je bio oblijepljen tapetama ugodnih bež i
smećkastih tonova. Na zidu iznad komode nalazila se slika koja je
prikazivala morsku obalu. No raspored mu je bio poznat. Kao i osvjetljenje.
Dopiralo je iz kupole iznad stubišta, ostavljajući dobro mu poznat raspored
sjena na sagu boje burgundca. Upravo je tako pamtio te sobe, samo veće i
obojene zelenim nijansama. Henderson je rukom prešao preko izrezbarene
ograde stepenica i odlučio otići na kat.
»Gospodine«, usprotivila se sluškinja, koja ga je slijedila u stopu.
Na prvome katu, gore u hodniku, mogao se zakleti da ga je dočekao duh,
šapat njegove majke. Sjedi li katkad ondje i piše dnevnik? Možda piše ona
apsurdna pisma koja je otac toliko cijenio, a u kojima ga izvještava o
računima za kućanstvo, Jamesovu napretku u matematici i o novim opernim
predstavama. Svako bi pismo završila gorljivim izrazima odanosti. Da.
Henderson se sjetio da su ondje bili stolica i jedan stolić sa zakošenom
pločom za pisanje obložen tamnom kožom – baš kao i onaj Marijin s
mjedenim lokotom i ugrađenom tintarnicom. Papir je bio debeo, žućkast i
pažljivo izrezan baš po želji njegove majke, s pečatima boje krvi.
Djevojka je ispred njega pomalo paničarila, otvarala prozorske kapke i
podizala gospodaričino rublje s poda, no njemu to nije bilo ni najmanje bitno.
To je ovdje. Središte svega.
»Dom«, prošaptao je Henderson.
Bio je to neobičan i neviđen osjećaj, kao da odjednom vidiš dvije kuće.
Kapetan je djelomično očekivao da će naići na sebe, jedanaestogodišnjaka
koji juri niz stepenice nakon noći prospavane na kvrgavome madracu koji
mu je majka bila postavila u staroj dječjoj sobi. Odjednom je shvatio da
Bittersweet ne znači baš ništa. Pripada ovamo. U London. U kuću poput ove.
Možda to nije njegovo nasljeđe, no svakako mu se činilo da mu je to sudbina.
Njegova baština, možda. Prerano je bio otrgnut s ovog mjesta. Možda bi mu
sadržaj onoga komada čokolade i zarada od sretnog stečenog prodanog
tovara mogli omogućiti da ostane. Ne ovdje, naravno, no na nekome sličnom
mjestu. Imao je priliku ponovno otkriti što je bio izgubio. Dom. Osjećaj da je
Englez. A onda je tu još i Marijin način života. Predavanje u Kraljevskome
društvu i s njim povezano laskanje. Njegovo mišljenje o kakaovcu i njegovu
uzgoju. Prihvaćanje. Osjećaj da pripada u najslavniji grad na svijetu i toj
velikoj naciji. Zastranio je, i sada je bilo vrijeme da sve to ispravi.
»No, no...« uzdahnuo je kapetan i djevojci pružio još šest penija dok se
spuštao, grabeći po dvije stepenice odjednom. Izišao je na ulicu, uputio se
natrag u smjeru Charing Cross Roada. Povratak je bio dobra ideja. London
je i dalje tu, a on će postati njegovim dijelom. Nekako će uspjeti uz pomoć
čokolade. Ovamo pripada.
 21

Na putu u grad

Samu Pearsonu trebalo je tjedan dana da pješice stigne u grad. Novčanik je,
prije nego što je Bittersweet otplovio, ostavio kod kuće, pa nije bilo drugog
načina da dođe do Londona. Isprva ga je na put tjerao bijes. Prvog je dana s
lakoćom prehodao valjda i četrdeset pet kilometara, bijesan zbog načina na
koji su se prema njemu ponijeli na Bittersweetu. No čak i kad je ljutnja zbog
neopravdane zatočenosti na brodu popustila, mahnitim je tempom i dalje
grabio prema gradu. Uostalom, gospoda u klubu Old Street Bridge očekuju
novosti. S pravom, jer pošiljka koju je Henderson prodao bila je njihova. Zbog
toga je Sam neprekidno hodao, osim kad je spavao, a čistom je srećom jednog
jutra uspio prijeći i gotovo pedeset kilometara od Bracknella do
Collingwooda, na jednim kolima, nakon što je vlasniku pomogao pri utovaru
i istovaru.
Dok je tako napredovao prema Londonu nije puno jeo. A kad se, pak,
približio gradu, postalo je još teže doći do hrane i seljaci su bili još manje
voljni za sat ih dva rada dati mu nekakvu večeru. Nema veze. Krenuo je
rano, probudio se u četiri ujutro, prije sunca, te krenuo prema Old Streetu.
Noge su ga boljele, a želudac zavijao od gladi kad ga je grad počeo sve više
okruživati. Prolazeći Notting Hillom dobro je pazio da se drži sjeverno od
Kensingtona, pa je izišao na pravu cestu. Više kilometara dalje, kraj ulice
Mallow, dok su zvona oglašavala deset sati, svaki mu se korak činio kao da
predugo traje, sve dok konačno nije stigao pred blatom umrljana ulazna
vrata pred kojima je stao petljati s ključem koji je uvijek držao u džepu, te
se uspeo stubama.
U oronuloj sobi Sam se, onako nalik kakvom izgladnjelom siromahu,
odmah bacio na ostatke hrane na stolu. Uzeo je krišku sira i brzim je,
učinkovitim zalogajima pojeo, pa ga još zalio tamnim pivom koje se nalazilo
u kositrenom vrču, a koje je već bilo pomalo ishlapjelo. Iz smjera pristaništa
čula ju se zvona. Nakon što je pojeo, Sam Pearson bolje se namjestio i stao
čekati. Trbuh mu je bio napet poput bubnja, a odjeća prepuna mrvica.
Gospoda će doći tek kasnije – to im je običaj. Brinulo ga je što će reći, no
Pearson nije bio kriv za Hendersonovu prevaru. Došao ih je izvijestiti, nije li
tako? Sam se načas upitao što će reći na novosti o Willu. Upravo je Will
trebao biti na njegovu mjestu. U grudima je osjetio tugu kad se ispružio na
drvenome podu, a crvena mu se kosa prebacila na jednu stranu. Vani je sjalo
sunce, a iza prozora zatvorenog kapcima Sam Pearson spavao je duboko, bez
snova.

Probudila ga je bol koja ga je probadala u nozi, oštra poput krokodilskog

ugriza. Nad njim je, poput kakve zloslutne pojave, lebdjela neka gusta sjena.
Sjena je na brzinu još jednom zamahnula žaračem, ovaj ga put udarivši po
koljenu. Sam je vrisnuo. Prevrnuo se na bok, rana je boljela i zbog šoka nije
uspijevao ustati. »To sam ja, gospodine«, rekao je. »Ja sam, Sam.« Zgurio se.
Uslijedio je trenutak tišine.
Glas je progovorio. »Provalio si. Gubi se, ti prljava vrećo kostiju.«
Glas je pripadao nekoj ženi. Sam se pokušao usredotočiti. Je li to neki
duh? Nekakva opaka vjesnica smrti? A onda su mu se oči privikle na mrak,
a gospođa Wylle se povukla, još uvijek mašući žaračem.
»Mogla bih pozvati muža«, upozorila ga je. »Gospodin Wylle nekoć se
hrvao u Tybrunu. Bio je prvak Londona. Zgnječio bi te kao da si kakav
kukac.«
Titus Wylle nikad nije bio u klubu Old Street Bridge. Jedno od
nepisanih pravila glasilo je da se jedino gospođa Wylle smije upuštati u
čišćenje prostorije. Ona, međutim, trenutačno nije bila sigurna zahtijeva li
ozbiljnost situacije ipak njegovu prisutnost.
Sam je podignuo ruku. Dohvatio je jednu stolicu i pridignuo se na bolne
noge. »Molim vas«, rekao je. »Ne razumijete. Očekuju me. Gospoda.«
»Baš!« rekla je gospođa Wylle. »I ovdje osjećam tvoj smrad. Skitnica!«
zarežala je. »Otkud ti ideja da bi moja gospoda uopće mogla očekivati
smrdljivog skitnicu kakav si ti...«
»Ne. Gospođo, doista me očekuju. Pogledajte, dali su mi ključ.« Sam je
polagano, da ne uzbuni ženu, iz džepa izvukao ključ ulaznih vrata. »Čekam
ih da ih izvijestim o jednome poslu.«
»Više mi se čini da čekaš da ukradeš sve što stigneš.«
»Pojeo sam onaj ostatak sira. Gospoda vas i nahrane, ako želite. Bez
novca sam s novostima prešao dugačak put i bio sam gladan. Kad sam
jednom bio ovdje, meni i mome prijatelju dali su čitavu pitu. Nemaju ništa
protiv toga.«
Oči gospođe Wylle spustile su se na kartaški stol. Kakvog to posla jedan
smrdljivi beskućnik i protuha može imati s uglednim igračima bridža? No
dječak je ipak imao ključ. Odlučila ga je malo pomnije pogledati pa je s tom
namjerom prišla prozoru i otvorila kapke. Prašnjavo poslijepodnevno svjetlo
probilo se kroz umrljani prozor. Sam je zaškiljio.
»Nisam te prije viđala«, rekla je sumnjičavo.
»Ali ja sam vidio vas«, uvjeravao ju je Sam. »Služite ondje preko puta.
U Roseu obično popijem malo pivo kad obavim posao. Imate lijepu
gostionicu.«
Gospođa Wylle spustila je žarač i pogledala košaru koju je ostavila
pored stola. U njoj je bilo nekoliko boca, jedan svježi kruh, nešto sira
prodornog mirisa i jedna šunka.
»E pa«, rekla je. »Ne mogu ti dopustiti da kradeš od moje gospode.
Završit ćeš na užetu, dječače. Njihovo je davanje drugačije od tvog uzimanja.
Zar to ne znaš?«
»Sad sam jeo«, rekao je Sam. »Neće biti problema.«
»Rekao si da donosiš novosti?« raspitala se gospođa Wylle.
Sam je junački kimnuo. »Da, gospođo«, rekao je.
Gospođa Wylle je čekala.
»Vi za gospodu radite to što radite, a ja radim nešto drugo, gospođo.«
Samov glas bio je postojan. Pomalo šepajući, krenuo je dublje prema
unutrašnjosti sobe, pa se spustio u jedan od naslonjača. »Imate snažnu ruku,
to vam moram priznati.«
Gospođa Wylle se okrenula. Izgužvanom krpom koja joj je bila
zataknuta za struk obrisala je čaše, zatim je pokupila prazne boce i s poda
podigla razbacane karte i listiće za bilježenje bodova.
»Svjež je, taj tu kruh. Ne diraj ga.«
Prije nego što je izišla iznijela je još i noćnu posudu.
»Želiš li staviti nešto vruće na koljeno?« upitala je. »Za dva penija
napravit ću ti oblog. Vratit ću se čim riješim noćnu posudu.
Sam je odmahnuo glavom. »Bit će u redu«, rekao je.
Kad se Sam idući put probudio, bio je mrak. Vrata su se uz škripanje
otvorila, a on je dremuckao u naslonjaču.
»Sam?« Charlie Grant zapalio je svijeću. »Jesi li to ti? Očekivali smo te
još prije nekoliko dana.«
Sam je pokušao poskočiti na noge, no ozlijeđeno koljeno bilo mu je
oteklo, pa je umjesto toga zašepao.
 »Što se to s tobom dogodilo, mladiću?«
Sam se oglasio krotko i ponizno. »Dohvatila me žena koja se brine za
stan. Mislila je da sam provalio.«
Grant se zasmijuljio i odložio štap. »Prava je Amazonka, ta naša
gospođa Wylle«, rekao je. »A sad je i sasvim sigurno znatiželjna. Siguran sam
da bi te Hayward mogao pogledati. U mladosti je studirao medicinu. A – gdje
je Will? Ima li novosti o našoj pošiljci?«
»Donosim vam novosti, ali bojim se da baš nisu dobre.«
Grant je svijeću prinio vatri, već pripremljenoj u kaminu. Zapalio je
dvije uljanice. »Važna je jedino roba«, primijetio je. »Je li s robom sve u redu,
Same?«
Sam je odmahnuo glavom. »Nije, gospodine«, priznao je.
Grantovo se lice sledilo. Okrenuo se. »Sve je propalo?«
»Will Simmons umro je u Brazilu, gospodine. Kapetan broda sve je uzeo.
Pokušao sam ga natjerati da iskrca vašu pošiljku, no nije htio poslušati.
Pošiljku je odvezao nekome cariniku u Bristolu. Platio je trošarinu.«
Grantovo je lice bilo nepomično, osim jedne obrve, koja mu se bila
podigla. »Sve je uzeo?« Grant je prijeteći zastao, a onda se spustio na jednu
od stolica s naslonom pored vatre. »Zar kapetan nije svjestan da su Willovu
robu financirali investitori?«
Sam je kimnuo. »Rekao sam mu to. Kaže da će vam platiti, gospodine –
podijeliti zaradu i sve. No on je nekakav mutni tip. Kad sam mu rekao da
roba nije njegova da o njoj odlučuje, udario me i zatvorio u štivu. Iskrcao sam
se čim se ukazala prilika. Usidrio se u Bristolu, ali je tvrdio da ide u London.
Čuo sam da se priča da ga želi vidjeti. Ne znam za koliko je prodao naš
kakaovac. Stvarno je prilično opasan.«
»E pa, to neće biti dovoljno, Same«, rekao je Grant bezobzirno. »Jer roba
sasvim sigurno nije njegova da bi je mogao prodati. Je li još nešto
spominjao?«
»Još nešto?«
»Grumen čokolade koji je, osim kakaovca, Will trebao dopremiti?«
Sam je trenutak razmislio. »Nije,« rekao je. »Spominjao je samo zrna,
gospodine Grant.«
»A tko je taj čovjek?«
 »Zove se Henderson, gospodine. Na nekom je čudnom brodu – zove se
Bittersweet – doplovio iz Brazila. Izgleda kao stranac. Ima i neku ženu na
palubi.«
Charlie Grant napola je pridignuo ramena. Žene su uglavnom bile
nebitne.
»Hoću reći, jednu damu, gospodine.«
»Tako, dakle.« Grant se nagnuo prema naprijed. Nije obraćao pažnju na
kiselkasti smrad koji je dopirao od Sama. Mladić se očito neko vrijeme nije
oprao. »Ispričaj mi sve što znaš. Kreni od početka i nemoj preskočiti niti
jedan detalj.«
Sam je kimnuo. Pogled mu se spustio na bocu porta koju je gospoda
Wylle ostavila na stolu. »Ne bismo li trebali pričekati ostale?« upitao je.
Grantovo se lice promijenilo. Toliko je snažno stisnuo dršku u obliku
glave lisice na štapu od ebanovine kojim se tako rado služio kao oružjem, da
su mu zglobovi pobijelili. Zatim je polagano uzdignuo štap i Sama opalio
ondje gdje mu je noga bila najotečenija. Mladić se lecnuo.
»Učini što ti kažem ili ću ti srediti i drugo koljeno«, prosiktao je Grant.
»Sad mi sve ispričaj, mladiću. Svaki, pa i najmanji vražji detalj. Poeni.«
 22

Nešto zapadnije

Dok su zvona odbijala osam sati, a svjetlost sve više nestajala, Henderson je
šetao Piccadillyjem. Ispred velebnih kuća palile su se svjetiljke koje su
bacale prigušenu svjetlost na pročelja od kamena i opeke. Blijeda večernja
magla ovdje je bila gušća nego nizvodno. Zastrla je grad, počela se izvijati i
širiti uzvodno rijekom, prema samome središtu, pipcima obavijajući zdanja
i uvlačeći se u Hendersonovu odjeću. Gospoda u večernjoj odjeći odlučno su
koračala mimo njega, a tu i tamo prošla bi i kakva kočija velikih kotača.
Barem nije bilo hladno. Očekivao je da će biti gore. Kapetan je zapalio lulu i
zastao u ulici Albemarle, da provjeri gori li mu duhan.
»Broj 50«, promumljao je.
Dom Johna Murrayja – visoka kuća od portlandskog kamena, čiji je
krov od škriljevca magla nije bila zaklonila. Henderson je pogledao prema
gore. Zastori su bili navučeni, no uz rubove prozora vidjela se tanka crta
tople svjetlosti koja je uokvirivala stakla, a čak je i, ako mu se dobro učinilo,
primijetio nekakvu sjenu – netko je bio unutra. Henderson je zamišljeno
uvukao dim. Bilo je prekasno da nekome nepozvan dođe na vrata i nije imao
posjetnice, no možda bi Marijino ime poslužilo svrsi. Nadao se da bi možda
čak mogla biti kod njega. Kad je govorila o Murrayjevu salonu, oči bi joj se
uvijek zacaklile – što se nikad nije događalo, primijetio je, kad su razgovarali
o njezinome braku. Činilo se da je ulica Albemarle središte svega.
Prešao je cestu i pokucao. Vrata je otvorio visoki batler koji se zagledao
u tamu.
»Kapetan Henderson trebao bi Johna Murrayja.«
Čovjek je malo zastao. Hodnik iza njega osvjetljavala su dva bogato
ukrašena svijećnjaka koji su, učinilo se kapetanu, morali biti francuski.
»Očekuje li vas gospodin Murray, gospodine?«
»Ne«, priznao je Henderson. »Gospođa Graham predložila je da ga
posjetim. Je li kod kuće?«
»Raspitat ću se.«
Vrata su se zatvorila i Henderson je duboko uvukao dim lule. Magla je
postajala sve gušća, tako da je polukružni prozor iznad vrata postao tek
tamnom mrljom mutnožute boje. Čuo je kako po ulici iza njega odzvanjaju
koraci. Tu i tamo ugledao bi nejasan obris kakvog muškarca ili dječaka koji
prenosi poruke, žurno prolazeći i mumljajući nešto u bradu. Henderson se
sabrao.
Maria je bila natuknula da bi Murrayja moglo zanimati njegovo
poznavanje botanike. Stoga je kapetan odlučio da će izdavaču ponuditi
raspravu o uzgoju kakaovca. Henderson još od vremena kad je bio mladić
gotovo da olovku nije prinio papiru. Pismo koje je Mariji napisao u Natalu
bilo je prvo što je napisao nakon dugo vremena. Ipak, pismo je bilo uspješno
i Maria je imala pravo – tijekom godina prikupio je pristojnu količinu
spoznaja o botanici. Samo se još samo treba natjerati na to da sve zapiše. To
ne bi trebalo biti baš pretjerano naporno, pogotovo ako postigne ono što želi.
Kapetan je ispraznio lulu i vratio je u džep, već spreman ući. Vrata su se
ponovno otvorila, ovog puta uz škripu.
»Gospodine?« potražio ga je batler, a žuta svjetlost sad jedva da je
dopirala do ruba stube na kojoj je Henderson stajao.
»Ovdje sam.«
»Gospodin Murray će vas primiti. Uđite.«
Unutra mu se, posve neočekivano, učinilo kao da se našao u
posvećenome prostoru. U predvorju je vladalo ozračje nekakvog dubokog
poštovanja. Murray je, uostalom, objavljivao djela najvećih stručnjaka u
zemlji. Najglasovitiji svjetski pisci ušli su kroz ova vrata i bili zamoljeni da
krenu na kat. Nije ni čudo da je sve velebno: stubište se uzdizalo skladno i
raskošno, okruženo ogradom, kao i bogato ukrašenim glavnim stupovima.
Kuća je mirisala po kožnome uvezu i rastopljenome maslacu. Dok ga je
batler vodio prema gore, Henderson je pokušavao ne razmišljao o pjesništvu
lorda Byrona ili, štoviše, o bilo kojem drugome Murrayjevom slavnom piscu.
Svakako bi, ako može Maria, i on mogao postati dijelom tog svijeta.
Kao nekim čudom, činilo se, vrata na kraju odmorišta su se otvorila, pa
se pred njim ukazao salon visokih stropova, raskošne žute boje, dok je neki
starac u svečanoj odjeći ustao da pozdravi kapetana, kao da je sve to nekakav
san. Topla svjetlost raspršivala se u oštroj suprotnosti s gustom maglom
vani, pa je sve odmah postajalo toliko živahno da je to bilo gotovo šokantno.
Henderson je pogledao ogromni portret u ulju nad kaminom i jedan čitav zid
prepun u kožu uvezenih knjiga, pred kojim je stajao stol od orahovog drveta
pokriven rukopisima koji samo što nisu padali po orijentalnom sagu.
Henderson je imao osjećaj da se bori kako bi došao do zraka – gotovo kao da
se utapa, ne u vodi, već u nekakvoj čudnovatoj mješavini tinte, tradicije i
uglađenosti.
»Kapetan Henderson, zar ne?« Muškarac mu je prišao. »Ja sam John
Murray, gospodine. Ovo je moja supruga.«
 Henderson se naklonio. »James Henderson«, rekao je, pa pozornost
posvetio ženi – sijedoj i, poput supruga, lijepo odjevenoj i skromnoj. Činilo se
da njih dvoje sami provode večer. »Ispričavam se što sam navratio tako
kasno.«
»Ali imate vijesti o gospođi Graham?«
Henderson je premjestio težište. »Nadao sam se, gospodine, da bi mogla
biti ovdje.«
»Ovdje?« Murray je bio zbunjen. »Mislite u mojoj kući?«
Gospođa Murray pomaknula se u naslonjaču.
»Da. Prije pet dana ispratio sam gospođu Graham iz Bristola. Držala je
da će prije mene stići u London i rekla da će doći ravno k vama.«
»U Engleskoj je?« Murrayjev osmijeh bio je topliji od vatre koja je
pucketala u kaminu. »Vi ste, znači, prijatelj gospođe Graham, gospodine?«
Henderson je kimnuo. »Zapovijedao sam brodom kojim je doplovila
kući.«
»Kapetane, morate sjesti. Ovo su iznimne vijesti, zar ne, draga? Želite
li nešto popiti? Konjak? Čašu porta?«
Henderson nije odmah odgovorio. »Konjak«, rekao je nesigurno.
»Sjednite, molim vas«, nagovarao ga je Murray, pokazujući prema
prostranoj sofi sa žućkastim jastucima i naslonima za ruke od pozlaćenog
drva koja, pomislio je kapetan, nikako ne može biti udobna.
»Trebala je već stići«, ponovio je kapetan, a iz glave mu je ispario i
posljednji trag razmišljanja o kakaovcu, priznanja u Kraljevskome društvu,
pa čak i pisanju knjige. »Ne razumijem. Odlučila je krenuti u London i
Bristol je napustila kočijom. Radila je na dva rukopisa.«
»Dva?« Murrayjevo se lice ozarilo. »Znači da je uspjela. O Brazilu i
Čileu. Pisala mi je da to namjerava učiniti, ali znači da ih je doista i završila,
zar ne? Ma vidi ti to...«
»Ne razumijete, gospodine. Pet dana predugo je za put iz Bristola. Ja
sam uplovio u London. Gospođa Graham krenula je kočijom prije mene. Već
je trebala stići.«
Murray mu je pružio čašu s konjakom boje jantara i sjeo pored supruge,
koja je lepezom štitila lice od plamena i pomno motrila kapetana. Izdavač se
nije činio zabrinutim, te je veselo nastavio: »Možemo samo pretpostaviti da
je došlo do nekakvog kašnjenja.«
 Henderson je otpio gutljaj. Udaljenost od Bristola do glavnoga grada po
njegovoj je procjeni iznosila oko 190 kilometara, a cesta nije bila naročito
opasna. Takav bi put bilo moguće prevaliti u jednome danu, uz odlučnoga
konja i jahača. Putničke kočije obično su bile ponešto sporije, jer su vodile
brigu i o udobnosti. Bristolska Raketa tijekom putovanja dvaput se
zaustavljala radi noćenja prije nego što se dokotrlja do središta grada. Da
gospođa Graham nije stigla prije Bittersweeta bilo je nepojmljivo. Henderson
je popio konjak.
»Znate li možda, gospodine, kamo dolazi bristolska kočija? Mislim, koja
joj je posljednja postaja?«
Starac je pažljivo promislio. Iako se na manje od kilometra i pol od
mjesta na kojem sad sjedi nalazilo nekoliko gostionica i svratišta pred
kojima su se zaustavljale kočije, John Murray rijetko je napuštao glavni
grad. No zato je kutije s knjigama slao knjižarama širom zemlje. To je značilo
da mora znati kako napustiti London, a ne kako u njega stići.
»U blizini se nalazi gostionica Golden Cross. Na Charing Crossu je –
svatko će vam je pokazati. Londonu ne nedostaje takvih mjesta, kapetane
Henderson. Najpoznatija je u Islingtonu, no to je pogrešan dio grada.
Pretpostavljam da, ako se u središte grada stiže sa zapada, to onda mora biti
Golden Cross«, zaključio je Murray. »No, ja se ne bih toliko trudio, dragi moj
prijatelju. Svi znamo koliko je Maria nedodirljiva. Sumnjam da joj se išta
loše moglo dogoditi tijekom putovanja od Bristola do Londona. Sigurno je
kočiji pukao kotač. To je vrlo čest slučaj. Ili je možda naišla na kakvo zgodno
društvo. Nadajmo se da je tako, može?«
Henderson je spustio čašu. »Bolje ću se osjećati kad provjerim o čemu
se radi.« Ustao je.
Gospođa Murray je kimnula, a gospodin Murray skočio na noge i brže
nego što bi se očekivalo od gospodina njegovih godina. Djelovao je pomalo
zbunjeno. Kapetan je neobičan čovjek. Kad je putovanje u pitanju, dan ili
dva ne igraju nikakvu ulogu. Iako je možda stvar bila u tome da se ne osjeća
dobro u društvu jednog izdavača – Murray je znao da to društvo
dobrostojećih umjetnika i znanstvenika koji se okupljaju u njegovom salonu
baš i nije po svačijem ukusu i da je, iako je Henderson navratio kad su
Murrayjevi bili sami, kuća u ulici Albemarle postala poprilično poznatom.
Kapetan se možda osjeća nelagodno.
»Čovjek ste od akcije, zar ne? E pa, hvala vam što ste me obavijestili da
je gospođa Graham blizu. Reći ću svojim ljudima u tiskari da budu spremni
i naravno, veselimo se što ćemo je uskoro vidjeti, kao što ćemo imati i čast
izdati njezine knjige. Mogli ste ostati na večeri, znate. Uskoro nam stižu
gosti.«
 Henderson je odmahnuo glavom. Mnogi bi članovi londonskoga društva
za takvu ponudu rado platili poveći iznos. Upravo se tome i bio nadao dok je
stajao pred ulaznim vratima. »Hvala vam, gospodine.« Naklonio se. »Možda
kojom drugom prigodom.«
Našavši se ponovno na ulici, Henderson se, onako bez noćne svjetiljke,
jednom ili dvaput spotaknuo u mraku, pa se ubrzo za nekom gospodom koja
su bila opremljenija od njega uputio dalje Piccadillyjem. Na Charing Crossu
nije bilo teško pronaći gostionicu Golden Cross – iz nje su na ulicu dopirali
smijeh i prepiranje. Svjetla su bila toliko prigušena da se znak koji se ljuljao
iznad ulaza jedva nazirao.
»Kočija iz Bristola?« upitao je Henderson čovjeka koji je stajao na ulici.
»Raketa?«
Čovjek je slegnuo ramenima i rukom mu pokazao prema prepunoj
gostionici.
Gostionica Golden Cross iznutra nije odgovarala svome nazivu 11,
budući da nije bila ni zlatna, a svakako ni sveta. Krcati drveni stolovi bili su
daleko od izgleda salona Johna Murraya. Bili su prepuni ostataka svijeća,
pa je zrak bio osvijetljen prigušenom, sivom svjetlošću. Musave konobarice
donosile su pladnjeve pune piva s pelinom posluženog u oštećenim vrčevima.
»Peni za vrč. Pivo s pelinom. Peni za vrč«, vikale su i gurale se između
stolova.
S jedne je strane dopirao smrad bljuvotine. Neka je žena za stolom za
novčić čitala iz karata, dok je za drugim stolom neki čovjek iglom bušio uho
nekom mladiću, koji je, kad je vrisnuo, dobio takvu pljusku da se srušio na
pod – mješavinu piljevine, tjelesnih izlučevina i ugažene zemlje.
»Kočija iz Bristola?« upitao je Henderson jednu od konobarica.
»Kreće tek sutra, gospodine. U dva poslijepodne.«
»Ona koja stiže iz Bristola.« Henderson ju je zgrabio za nadlakticu.
»Nije li nedavno stigla neka kočija?«
Djevojka se oslobodila njegova stiska, pritom razlivši svijetlu tekućinu.
Bez oklijevanja je čvrsto nagazila Hendersonu na nogu. »Odjebi«, dreknula
je i okrenula se. »Ne diraj me.«
Henderson je zateturao, no nije krenuo za njom. Umjesto toga krenuo
je prema mračnome dvorištu koje se nalazilo iza kuće. Staje su bile
zatvorene, konji nahranjeni, a kočije spremljene, no ispod sjenika skupina
se dječaka kockala na nekoj polomljenoj bačvi.

11 »Zlatni križ« – prev.

 »Imate li pojma što se dogodilo s kočijom koja je trebala stići iz
Bristola?«
»Stigla je u vrijeme ručka, gospodine«, odgovorio je jedan od dječaka –
vođa skupine.
»Jesu li stigle sve koje su ovaj tjedan trebale stići?«
Dječak se zagledao u njega. »Jednu su opljačkali. Zaustavili su je
nedaleko White Walthama. Tako se priča.«
Henderson je iz džepa izvadio i u zrak podignuo šiling. »Ako znaš bilo
što drugo«, rekao je, »novčić je tvoj. Tražim jednu gospodu.«
»Šiling?« Dječak se nasmijao, a njegovi su prijatelji odložili kocku i stali
iza njega, očiju uprtih u novčić kao da su odjednom začarani.
»Čuo sam da informacije vrijede zlata«, rekao je dječak uz drski osmijeh.
»Imate li toga još?« Ispružio je ruku.
»Šiling je dovoljan.« Hendersonov je glas bio smiren.
Dječak je zastao, kao da nije siguran što učiniti s obzirom na to da je
naišao na tako odlučno protivljenje. Nogom je zamišljeno udario po
sasušenome blatu pred sobom, usput grizući usne i ne skidajući pogleda s
novčića. »Dva šilinga«, pokušao je.
Henderson ga je zgrabio za ovratnik. »Želiš li taj šiling ili ne? Mogu
upitati i gostioničara i vrlo je vjerojatno da mu za to ništa neću platiti.
Odluka je na tebi.«
Dječak je uzdahnuo. »Uzeli su poštu i prtljagu, ali jedna im se gospođa
suprotstavila. Neka odvažna ženica. Udarili su je, naravno. U gostionici je u
White Walthamu. Doživjela je šok, jer, znate, dame nisu navikle da ih se
tuče.«
Henderson je dobacio novčić dječaku koji ga je spretno uhvatio.
»Želim unajmiti konja za noćas.«
»E pa, gospodine, to će vas, u ovo doba noći, koštati.«
Kapetan se nasmijao. »Kad napuniš dvanaest godina već ćeš biti
milijunaš, sinko. Dat ću ti tri šilinga. To je pošteno. I želim konja koji će do
White Walthama po mraku izdržati galopom. Dobit ćeš još pola šilinga ako
na putu uspijem biti za deset minuta.«
Magla se u predgrađu već bila razišla. Tanki mjesec neodređeno je
osvjetljavao cestu za Berkshire. Već je bilo prošlo deset sati, bilo je kasno i
svjetiljke na kućama uz cestu uglavnom su bile ugašene. Seljaci su se rano
budili i nisu noću trošili ulje, jer je bilo skupo. Osim raskalašenog londonskog
života, Engleska je, kad bi se smračilo, uglavnom spavala. Stabla su bila
prepuna vrana. Iz grmlja je istrčala jedna lisica, u čijim se zelenim očima
odražavala opasnost.
Henderson je bio psihički spreman. Do sela je bilo još kojih sedamdeset
kilometara. Albion, konj kojeg mu je dječak namijenio, bio je dovoljno
izdržljiv za životinju koju se iznajmljuje po satu. No sedlo i uzde bili su
nekvalitetni. Kapetana je najviše brinuo smjer. U gostionici je kapetan
pronašao nekog čovjeka koji je vozio poštansku kočiju. Za još jedan šiling
ovaj mu je objasnio kojim putem treba krenuti, što je zvučalo jednostavno,
no u mraku nije bio problem previdjeti neko skretanje, a na kopnu, za
razliku od mora, nije se bilo tako lako isti tren okrenuti. Da Henderson krene
krivom cestom ili da krivo skrene, morao bi se vratiti istim putem natrag ili
se nadati da negdje usput postoji drugo skretanje. Putokaza gotovo da i nije
bilo, iako je kapetanu pomagalo znanje o položaju zvijezda. Veliki Medvjed
ovdje je bio jasno vidljiv, pa mu nije bilo teško odrediti Sjevernjaču. Kapetan
je podbo konja. »Hajde, Albion«, tjerao je kobilu.
Henderson je posljednji put jahao prije godinu dana, s Thysom
Bagdorfom. Otišli su na izlet u trinidadsko gorje. Tada mu se sjedenje u
sedlu činilo dobrodošlom zabavom. Jahanje je ublažilo nesnosnu vrućinu,
osobito kad su ušli među nisko raslinje, gdje je to bilo moguće. Nakon tjedana
provedenih na brodu, bio je to sjajan osjećaj slobode. Hendersonu je sad bilo
hladno za lice, počeo mu je curiti nos i samo se nadao da će uzde izdržati do
idućeg svratišta.
Nije imao pojma da uz put kojim jaše postoje nebrojena mala sela i
farme. Brazil je bio prekriven neprohodnom prašumom ili ogromnim
plantažama, i mogao si putovati danima a da ne sretneš ni žive duše.
Engleska je bila drugačija. Povrtnjaci i farme uz put iz Londona nisi bili veći
od nekoliko jutara, a sela su uz cestu bila raštrkana poput sačme. Između
naselja, sablasni pejzaž prizivao je njegove djetinje noćne more da dođu po
njega.
Nakon dva sata Henderson je stigao u Bracknell Forest, koji je
prepoznao po jednome starom hrastu ukrašenom bijelim vrpcama
napravljenim od iskidanih plahta. Bio je to mjesni običaj, rekao je onaj vozač
poštanske kočije kad mu je objašnjavao kojim putem da krene, koji su
započeli stanovnici sela Bray, no nije točno znao zašto. Stablo je izronilo iz
mraka, a vrpce su sablasno vijorile na noćnome povjetarcu. Albion se
lecnula, no Henderson ju je uspio smiriti, iako se i sam bio prestrašio. Nije
se bilo teško uplašiti u takvome mraku.
»No, no«, pokušao je umiriti konja. »Blizu smo, curo moja. Vrlo blizu.«
Pljesnuo je dlanovima da ih ugrije. Pred njim je bilo još samo pet
kilometara, no činilo se kao da ih je još trideset, a ni cesta nije bila ravna.
Barem je mjesec bio na svome mjestu, pa mu je bilo lakše izbjegavati rupe.
Tijekom posljednjeg dijela puta nije bilo niti jedne jedine kuće, sve dok se,
konačno, iz tame nije pojavilo selo, pa se Henderson zaustavio pred
svratištem – niskom zgradom od opeke s napola drvenim katom i znakom
koji se ljuljao iznad ulaza, a na kojem je bio nacrtan sablasni prikaz hrasta
na kojem vijore bijele vrpce.
Kroz pukotine u prozorskim kapcima i zahvaljujući svjetlu koje je
dopiralo ispod njih, kapetan je sa zadovoljstvom primijetio tinjanje slabašne
vatre i upaljene svijeće. Spuznuo je iz sedla i, jednom rukom držeći uzde,
drugom pokucao na vrata. Zatim je pokucao još jednom. Nakon nekog
vremena, podigao se zasun i pred njim su se ukazala dvojica muškaraca, od
kojih se jedan posve očito upravo bio probudio.
»Što želite?« upitao je stariji čovjek otresito. U ruci je držao glomaznu
toljagu, spreman na borbu u slučaju potrebe.
»Je li ovo White Waltham?«
»Naravno da jest.«
»Tražim ženu koja je ozlijeđena tijekom napada na kočiju.«
Stariji je čovjek pogledao mlađega, no niti jedan od njih nije se
pomaknuo. Hendersonu je bilo drago što u džepu ima nož. Izgledali su poput
razbojnikâ, ali to je bilo uobičajeno za vlasnika gostionice i pomoćnika. Osim
toga ih je probudio, a bila je skoro ponoć.
»Došao sam se uvjeriti da je s gospođom sve u redu«, nastavio je
kapetan.
Gostioničar se pomalo smekšao. »Pobrini se za gospodinovog konja,
Robbie. Uđite, gospodine.«
Unutra je sve smrdjelo po duhanu i pečenome mesu. Prostor se protezao
u dubinu, nalikovao na pravi labirint uskih zakutaka s od dima
potamnjelim, grubo tesanim stupovima koji su zastirali pogled na same
kutove. Pod je bio neravan, ali je dobro zadržavao toplinu iz kamina, tako da
je unutra bilo toplije nego vani – što u svratištima nije uvijek bio slučaj,
pogotovo noću. Henderson je osjetio olakšanje.
»Trebat će vam soba«, rekao je stariji čovjek.
»Doista.«
»Što stoji pola krune.«
Henderson mu je pružio novac. »Moram odmah vidjeti tu ženu. Je li s
njome sve u redu?«
 Muškarac je malo bolje proučio srebrni novčić i zatim ga spremio u
kožnu kesu koju je imao na remenu. »Prepala se, no sad je sasvim dobro.
Eleanor«, zarežao je čovjek.
Gotovo isti tren odnekud iza šanka, gdje je posve sigurno spavala,
pojavila se sitna služavka. Poravnala je pregaču. Ramena su joj gotovo
dodirivala uši, budući da ju je poziv prestrašio. Djevojčine su ruke bile grube,
kao da je ribala lonce, a kosa neke neodređene boje spuštala joj se gotovo do
struka. »Da, striče«, protisnula je.
»Ovaj gospodin želi vidjeti ozlijeđenu gospođu.«
Iako je djevojka izgledala uplašeno, ipak mu je uspjela nešto odgovoriti.
»Ali u krevetu je, striče. Kao i svi ostali gosti.«
Gostioničar se nadvio nad svoju nećakinju, kao da postoji mogućnost da
bi mogao iskeziti zube i odgristi joj glavu. Henderson je mušterija koja kani
platiti, a usto i gospodin. Može dobiti što god poželi.
»Vodite me k njoj«, umiješao se Henderson. »Bit će joj drago, budite
uvjereni. Došao sam pomoći.«
Djevojka je polagano promotrila kapetanove čizme, kao da po kvaliteti
kože od kojih su izrađene procjenjuje stoje li njegove izjave. Zatim se
prignula u koljenu i uzela svijeću, provukla se pored strica kao da očekuje
da će je usput udariti, što se na svu sreću nije dogodilo.
Henderson je krenuo za njom tamnim drvenim stubama učvršćenima
za zid. Na katu, nedaleko od odmorišta, nalazile su se privatne spavaonice.
Djevojka se zaustavila pred jednom od njih i tiho pokucala, dok je svjetlost
svijeće sve obasjavala. Ružičasta joj je ruka bila posve sitna. Krenula je još
jednom pokucati, no Henderson ju je zaustavio.
»U redu je. Možeš sad ići«, rekao je. »Kasnije ću sići, pa mi možeš
pokazati gdje ću spavati.«
Djevojka je još trenutak oklijevala, ali se nije usprotivila. Predala mu
je svijeću, prignula se u koljenu i nestala u mračnome hodniku. Henderson
je ponovno pokucao, ovaj put malo jače. Nije bilo odgovora. Okrenuo je
željeznu ručicu.
»Maria, je li sve u redu?« rekao je i ušao. Soba je bila malena i, koliko je
uspijevao razaznati, uglavnom namještena tek tankim madracem položenim
na provizorno sklepano drveno postolje. Oko njega, podne su daske sa svih
strana bile posute slamom. Henderson se nagnuo i lagano protresao usnuli
lik pod pokrivačem. »Maria, probudi se.«
Žena se pomaknula, ustuknula od njegove ruke. Lice joj je bilo u sjeni.
»Augustuse?« rekla je pospano.
 »James je.« Kapetan je njezinu ruku zahvalno prinio usnama. »Došao
sam čim sam čuo. Znao sam da si predugo na putu i da si u nevolji.«
Žena je elegantno povukla ruku i sjela uspravno. Njezin se nejasni lik
činio nekako pogrešnim. Henderson joj je približio svijeću, ali je prekasno
shvatio da je pogriješio, pa se ženi s usana oteo glasan vrisak. On je
ustuknuo. Sad kad je malo bolje promislio, ova soba nije ni mirisala kako bi
trebala. Nije bilo ni tračka ulja od orhideja. Ako je i mirisala po ičemu, soba
je smrdjela po trulome povrću.
»Upomoć« vrisnula je žena. »Za Boga miloga. Imajte milosti.«
»Gospođo«, usprotivio se on. »Molim vas. Došlo je do strašnog
nesporazuma...«
No i prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, Hendersona je neki krupni
muškarac koji se pojavio negdje dalje iz hodnika, grabeći prema njemu poput
divovskog psa čuvara, gurnuo kroz vrata. Kapetan je ispustio svijeću koja se
pritom utrnula, pa je soba ponovno ostala u mraku. Hendersonu je usput
palo na pamet da onaj tip dolje ima toljagu i da bi mu se, da priskoči gospođi
u pomoć, bilo podosta teško oduprijeti.
»Što to, dovraga, radite u sobi moje sestre?« upitao je čovjek, usput
pijuckajući po Hendersonovu licu.
Bilo je toliko mračno da kapetan čovjeka gotovo i nije vidio. »Došlo je do
pogreške. Tražim gospođu koja je ozlijeđena kad su napali kočiju.«
Čovjek ga nije slušao. Kapetana je svom snagom uhvatio za vrat. »Ma
kakva greška«, dreknuo je kad ga je Henderson pokušao odgurnuti. »Meni
to izgleda kao da si je htio iskoristiti. Zar si mislio da moja sestra nema
zaštitu?«
»Tražim jednu drugu osobu. Vaša me sestra ne zanima. Doista.«
Čovjek ga je još jače stisnuo, pa ga je kapetan, shvativši da nema izbora,
žestoko opalio koljenom. Čovjek je jauknuo i pao. Henderson je kroz mrak
oteturao do odmorišta. Upravo se kanio uputiti prema stubama kad se
začulo nekakvo škripanje. Otvorila su se jedna vrata i na njima se pojavila
Maria, sa svjetiljkom u ruci. Prišla im je, u bijeloj spavaćici i bosonoga.
»James? Pa što se to tu zbiva?« upitala je, usput prošavši pokraj
kapetana kako bi zavirila u sobu.
Čovjek je na podu stenjao, a žena je ustala iz kreveta da mu pomogne.
»Maria«, rekla je gospođa, »pomozite mi oko Augustusa. Nasilnik!
Nasilnik!«
»Što ste to učinili?« Maria se okrenula prema kapetanu Hendersonu.
 »Došao sam ti pomoći. Ozlijeđeni ste...«
Maria se uozbiljila. »Nisam ozlijeđena. Nemojte biti smiješni.«
Maria je pomogla Augustusu da stane na noge i da ga dovedu do
sestrina kreveta.
»Gospođo Graham, poznajete li ovog čovjeka?« uspio je protisnuti
Augustus. »Koljenom me udario u trbuh.«
Henderson je znao da to nije točno. Udario ga je niže od trbuha.
»James, ne možete samo tako dami upasti u spavaću sobu. Bit će da se
sirota gospođa Calcoct uplašila kao nikad u životu. Nadam se da ste joj se
ispričali.«
»Bila je to doista greška«, promumljao je Henderson.
Maria ga je ispravila. »Nije. Ušli ste u pogrešnu sobu, ali s namjerom
da mene gnjavite usred noći, pretpostavljam. Upasti jednoj dami u spavaću
sobu – ne pada mi na pamet gotovo ništa što bi me više uzbunilo. Gdje vam
je bila pamet?«
Henderson je sad već bio pomalo ljutit. »Mislio sam, gospođo Graham,
da vam možda treba pomoć. Zbog te sam pomisli tri sata bez predaha jahao
po mraku.«
»Došao sam pomoći sestri, gospodine.« Augusrus je ustao. »A gospođe ću
sutra odvesti u London i bez vaše pomoći.«
»Je li ovo tvoj brat, Maria? Hvala bogu da si se oporavila.«
Maria se lecnula. Hendersonova prisnost bila je neviđena i neoprostiva.
Zar on to ne uviđa? Ako mu je imalo stalo do nje, mora biti oprezniji.
»Sa mnom je sve savršeno u redu«, rekla je odlučno. »Gospodin Calcott
nije mi brat. Ne treba mi pratnja i posve mi sigurno ne treba nekakav
spasitelj. To je prilično budalasto.«
»Ali suprotstavila si se drumskim razbojnicima. Udarili su te.«
»E pa, to vam je svega pola priče. I premda vas se to ne tiče, gospođica
Calcott također se ukrcala u putničku kočiju iz Bristola. Kad su nas
zaustavili, doista sam se suprotstavila razbojnicima. Osigurala sam svoje
rukopise kad su ukrali ostatak prtljage. Takvi su papiri bezvrijedni, vrijede
tek meni i gospodinu Murrayu, i po tom su pitanju oni ljudi bili posve
razumni. Međutim, shvativši da sam uspjela, gospođica Calcott odlučila je
okušati sreću i na isti način spasiti jednu sliku. Točnije rečeno, Augustusovu
sliku, koji je njezin brat, i čija slika nešto vrijedi.«
»Drumski razbojnici«, procijedio je ljutito Agustus.
 Gospođica Calcott sjela je na rub kreveta, kao da već i zbog samog
prisjećanja na sve što se tijekom napada zbivalo više ne može stajati na
nogama.
»Ne mogu shvatiti što vam je bilo na pameti kad ste se upustili u ovu,
ovu... nezgodnu situaciju«, korila je Mana Hendersona. Bila je bijesna. Kako
je mogao biti toliko budalast?
Henderson je osjećao kako ga napušta snaga. »Ali mogli ste u London
krenuti nekom drugom kočijom – kasnite barem dva dana, a Murray vas
očekuje. Ako je sve u redu, zašto jednostavno niste nastavili putovanje? Bilo
je i drugih kočija.«
Maria je sada jasno naglašavala svaku riječ, kao da se obraća kakvom
sirotom maloumniku. »Ostala sam da se pobrinem za gospođicu Calcott, koja
je, baš kao i ja, putovala sama. Poslale smo poruku Augustusu, koji je danas
poslijepodne stigao da je odvede natrag u grad. Ljubazno je ponudio pratnju
i meni, kako ne bih ponovno trebala iskušavati javni prijevoz.«
»Mislio sam...« započeo je Henderson.
»To što ste mislili kristalno je jasno, no ni u kojem slučaju nema veze s
vama, James. To tako ne ide«, prosiktala je. »A da vi to ne shvaćate, iskreno,
krajnje je nepromišljeno. A sad, molim vas, gospodo, posvetit ću se gospođici
Calcott.«
Nakon što ga je tako otpravila, Augustus je odšepao u hodnik.
Henderson je krenuo za njim, izgledajući toliko postiđeno da se čak i njegov
dotadašnji suparnik nad njim sažalio.
»Dođite«, rekao je čovjek. »Zašto ne bismo popili po čašicu?
Pretpostavljam da će vam dati sobu.«
Ako je gostioničar dolje uopće i čuo komešanje s kata, nije to ničim
pokazao. Sjedio je pored vatre i čačkao zube sve dok, na poziv gospodina
Calcotta, nije donio vrući konjak. Pri svjetlu je Henderson odmjerio svoga
suparnika. Calcott je bio krupan i bio je prešao četrdesetu. Imao je hlače do
koljena i široku košulju. Kosa mu je bila neuredna, pa ju je pokušao zagladiti
rukom.
Predstavio se. »Augustus Calcott.«
»James Henderson.« Rukovali su se, pa se kapetan spustio u naslonjač.
»Odakle poznajete gospodu Graham?«
Henderson se nasmijao. »Ja sam kapetan broda kojim je doplovila«,
objasnio je. »Iz Brazila.«
 Calcott je mudro kimnuo. »Tako, znači«, rekao je, pozorno ga motreći.
»Pretpostavljam da čovjeka vrlo lako ispuni divljenje prema njoj. Bit će da
joj se to stalno događa. Izvanredna je žena. Moja sestra i ja dugujemo joj
zahvalnost. Postavila se pred napadače, znate, kad je divljak napao. Rekla
mu je da je sad dosta.«
Henderson je kimnuo. Pa naravno. »Samo sam htio pomoći«, rekao je
slabašno. »Bojao sam se da ju je ozlijedio.«
Calcott je zauzeo mjesto sa suprotne strane kamina. Kestenjasta kosa i
dalje se opirala pokušajima da je zagladi, pa mu je opet padala na lice. »No
ipak je u pravu, nije li? To nije vaša briga.«
Gostioničar se vratio s dva vrča piva.
»Zasladio sam ih, gospodo«, rekao je. »Ako još nešto ustrebate, samo
pozovite malu Eleanor. Iza šanka je. Ja odoh u krevet. Imamo slobodnu sobu,
gospodine, tamo na kraju hodnika. Čini se da nam je ta jedina preostala.«
Kad se gostioničar povukao, Henderson je otpio pošten gutljaj konjaka.
Nakon dugotrajnog jahanja vruće, zaslađeno piće bilo je vrlo ukusno. Trebalo
mu je nešto od čega će malo živnuti. Bio je ponižen, i to je jasno osjećao.
»Poprilično naporno, to jahanje po mraku, pretpostavljam«, rekao je
Calcott srdačno. »Nisam siguran da bih ja tako riskirao. Imali ste sreće,
dragi moj. Pljačkaši su i dalje tamo negdje, znate.«
Henderson se malo pribrao. Možda je ispao budala, no nipošto nije
kukavica. »Čovjek na konju sa sobom ne nosi puno. Po njihovu je mišljenju
vjerojatno najbolje pričekati da svane, pa onda okrasti kakvu otmjenu
kočiju. Pretpostavljam da i vi imate otmjenu kočiju, gospodine Calcott?«
Calcott se nasmijao. »Sviđa vam se, zar ne?« Otpio je pošten gutljaj. »E
pa, ovo vam nikad neće oprostiti. Zbog vas je ispala smiješnom.«
Hendersona je stegnulo u želucu. Čovjek u pravu. Sad nije na palubi
broda, gdje to primjećuju samo članovi posade. Maria je bijesna. Stvar je
doista krivo procijenio.

Iako je ponoć bila već odavno prošla, na palubi Bittersweeta svjetiljke su se

ljuljale u ritmu valova. Trojica mornara bila su zaspala, a jedan je od njih
tiho hrkao. Clarkson je Richardu Fryu u toj polutami pokazivao kako bacati
nož i kako oštri vršak okrenuti prema cilju. Richard je na licu imao blaženi
izraz kad je oštrica poletjela zrakom i zarila se duboko u bok jedne drvene
bačve označene kredom.
 »Ta je bačva otprilike veličine ljudskog tijela«, objasnio je Clarkson.
»Ako je uspiješ pogoditi, znači da možeš pogoditi i čovjeka. Ubij ga do kraja«,
rekao je susretljivo, pa izvukao nož i predao mu ga. »Hajde, pokušaj.«
Richard je pokušavao ne zamisliti što bi njegova majka rekla na ovakvu
vježbu, iako ga je pomisao na njezino neodobravanje silno veselila. Uhvatio
je ravnotežu, pogledao prema bačvi i prije nego što će ga baciti, nož povukao
preko ramena.
»Dobar pogodak«, rekao je Clarkson oduševljeno kad se vršak zabio u
bačvu.
Mladić je praktički blistao od ponosa. Fry je još jednom naciljao, pa se
nacerio kad se nož zario još dublje. »Vježbom do savršenstva, zar ne?«
Blagi povjetarac zaljuljao je svjetiljke. Dva su mornara zauzela mjesta
na straži, u prolazu kimnuvši Clarksonu.
»Sutra izlaziš, Sandy«, rekao je prvi časnik raspoloženo jednome od njih.
»Naći ćeš si neku ženu?«
Drugi se mornar nasmijao, dok se njegov prijatelj meškoljio. Viši od
metar osamdeset i žilav, Sandy se po oputi penjao poput majmuna, no kad
su djevojke bile u pitanju bio je vrlo sramežljiv. Zauzeo je položaj i stao
motriti pristanište, društvu ne priuštivši odgovor.
Richard se naslonio na jednu bačvu pored krmenog jarbola.
»A vi, gospodine«, ispitivao je Clarkson. »Hoćete li nas uskoro
napustiti?«
Fry je slegnuo ramenima. Nije htio ići nikamo. Trebao je posjetiti obitelj
Gower, rođake koji su živjeli s druge strane grada, u Maryleboneu, župi
daleko otmjenijoj od Greemvicha. Njihov je dom bio ugodno mjesto, no
mladić onamo nije došao da bi se družio i čavrljao. Grubi i prostački
razgovori u potpalublju, kao i mogućnost da izbliza vidi kako živi posada bili
su mu neusporedivo zanimljiviji. Sviđala mu se ova strana velikoga grada.
Bila je nekako profinjena, iako gruba. Tijekom dana čulo se kako okupljeni
useljenici pričaju francuski. Zidovi su za štandovima na tržnici govorili
španjolski, a uhvatio je i malo gaelskoga, ondje gdje su odrpani, smrdljivi
Irci uspijevali doći do bilo kakvog posla, uglavnom kad je nešto trebalo
graditi ili, uz puno sreće, kao lučki radnici, kad je trebalo nešto ukrcati ili
iskrcati. Čuo je da je navečer moguće pronaći kurvu koja će govoriti kojim
god jezikom poželiš. Čak i latinskim, ako si tome sklon. Richard nije bio
pristalica pape, ali ga je to ipak intrigiralo. Još je jednom bacio nož, koji je
ponovno pronašao cilj.
»Jeste li kad nekog ubili, gospodine Clarkson?«
 Clarkson je prekrižio ruke na prsima. »Teško da itko na palubi to nije
učinio«, priznao je slegnuvši ramenima. »Nije lako putovati. Tijekom jedne
plovidbe prošle godine dvojicu smo izgubili zbog dviju svađa, u ovoj ili onoj
gostionici. Rum ih, znate, raspali. Morate vježbati.« Kucnuo je po bačvi
prepunoj rupa. »Hoću reći, ako razmišljate o tome da krenete na more.«
Richarda nije zanimala plovidba. Pretvarao se da je mornar, no umrijet
će kod kuće, u svome krevetu, u to je bio siguran. Stvar je bila u tome da je
doista htio iskusiti pravi život – a svježi ožiljci i gruba sposobnost posade
omogućili su mu upravo to. Poput djeteta koje je dobilo novu igračku, nije
htio napustiti brod dok ne čuje sve priče.
»Mislite li da bi me kapetan mogao povesti kad nešto bude obavljao?
Znate li kamo je otišao?«
»To su njegovi poslovi. On je kapetan«, rekao je Clarkson.
Prvi je časnik volio društvo, no teško se moglo očekivati da će se
povjeriti tome dječarcu. Fry je još jednom bacio nož.
»Shvatio sam kako to ide«, rekao je. »Stvar je u ravnoteži.«
 23

Ponovno u svratištu

Atmosfera u Waltham Whiteu sutradan ujutro za doručkom bila je napeta.

Maria Hendersona nije htjela pogledati u oči, a budući da je ostatak noći
provela razmišljajući o kapetanovim postupcima, i dalje je bila bijesna.
Skupina je u tišini sjedila oko stola na kojem su bili poslužen kruh, kuhana
šunka i toplo pivo. Jedino je Augustus bio srdačan, provjerio je kako je vani
i sve ih izvijestio da ih očekuje lijepo lipanjsko jutro.
»Hajdemo te vratiti u Kensington«, rekao je sestri i obzirno joj ramena
omotao dugačkom vunenom maramom. Kad su im se glave približile,
Henderson je primijetio koliko su nevjerojatno slični – iste oči boje lješnjaka,
tamna kestenjasta kosa i put koja se osobito dobro slaže sa zelenom bojom.
»Krenemo li odmah, kući bismo trebali stići do kasnog ručka.«
Prtljagu, naravno, nisu imali. Maria je imala samo svoje papire, koji su
ležali na stolu, i odjeću u kojoj je sad bila već nekoliko dana – sivoj putnoj
haljini i niskim crnim čizmama. Augustus je u njezino i sestrino ime ostavio
izdašnu napojnicu, budući da im je gostionica iznajmila i posteljinu.
»Jeste li, onda, uspjeli spasiti oba rukopisa?« pokušao je Henderson.
Maria je kimnula. »I pismo preporuke namijenjeno banci. Nasmiješila
se. »Čovjek koji nas je orobio nije znao čitati. Nije uočio razliku.«
»Sjajno, zar ne?« rekao je Augustus. »I, gospođo, morate mi dopustiti, u
znak zahvalnosti za sve što ste učinili, da vam na naš račun nadomjestim
jednu od izgubljenih haljina. Možda večernju? Gospođica Calcott ima
izvrsnu krojačku nedaleko od naše kuće u Gravel Pitsu. Znam da ne zvuči
bajno, no imaju nevjerojatan saten. Bilo bi mi zadovoljstvo dogovoriti vam
probu i, ako mi dopustite, da odaberem boju.«
Henderson se okrenuo, očekujući da će se Maria usprotiviti. »Gospođa
Graham vrlo je neovisna, gospodine,« rekao je.
»Bila bih oduševljena«, nasmiješila se Mana. »Kako ljubazno od vas,
Augustuse.«
Uslijedio je trenutak nelagodne tišine. Maria je pogledavala kapetana,
nepokolebljiva pogleda. To je Calcotte navelo na to da ustanu i provjere je li
kočija spremna. Imali su kočijaša, koji je spavao u staji, a sad je pripremao
konje.
»Augustus kaže da mi nikad nećete oprostiti«, izjavio je kapetan kad su
otišli.
Maria je tupo piljila u njega. »Sinoć ste spomenuli da me Murray
očekuje. Kako to znate, kapetane Henderson?«
»Posjetio sam ga. Usidrili smo se u Greenwichu prije dva dana. Pomislio
sam da ste možda u gradu, a i nekako sam se napola nadao da ću vas zateći
kod njega.«
»Otišli ste me potražiti kod gospodina Murrayja, na njegovoj adresi u
ulici Albemarle?«
»Da. Rekli ste da bih vas mogao posjetiti, a nadao sam se i da ću s
gospodinom Murrayjem uspjeti porazgovarati o botanici. Palo mi je na pamet
da bih nešto mogao napisati. Možda knjigu. O čokoladi.«
Mariji je pogled i dalje bio nepopustljiv. »Vi doista nemate osjećaja za
red i bonton, zar ne?«
»Otišao sam iz Engleske kad mi je bilo dvanaest godina.«
»Molim vas da me više ne tražite kod Johna Murrayja. Dopuštenje da
se dami dođe u posjet ovisi o njoj samoj, kapetane Henderson, a ne o njezinim
prijateljima, ili njezinom izdavaču. Jednom ste obećali da mi ne želite
nanijeti zlo. Želim jasno naglasiti da mi ga ovako nanosite, gospodine.
Odlazak onamo. Dolazak ovamo.« Oči su joj se zasuzile. »Zbog vas ću u
Londonu doći na loš glas i prije nego što se uopće vratim.«
»Ako sam bio u krivu, ispričavam se, ali...«
Maria ga je grubo prekinula. »Naravno da ste bili u krivu, James. Zar
ne shvaćate? Ja ovisim o dobrome glasu. Gotovo kao da želite da upadnem u
nevolju koju biste samo vi uspjeli ublažiti. Ako tako nastavite, krenut će
govorkanja. Kad me tako odlučite potražiti kod Johna Murrayja, to već
podsjeća na poslušnog psića, James. Ukazuje na nešto nedopušteno i tajno,
a ljudi će to namirisati. Zar ne shvaćate da bi vaš sinoćnji nenajavljeni posjet
pod normalnim uvjetima za mene bio poguban? I kako biste mi onda
nadomjestili moj sadašnji život? Objavljivanje? Poštovanje? Moj vlastiti
novac? Ne – morala bih se udati za nekadašnjeg krijumčara. A to bi bila veza
od koje ni vi ni ja ne bismo imali nikakve koristi. Budite razumni.
Osramotite li me, ja ostajem bez svega. A ako me osramotite, kako da ja u
tom slučaju vama pomognem da se uspnete na društvenoj ljestvici? Koliko
bismo se brzo oboje toga zasitili? Za nas oboje želim samo najbolje, a zbog
vašeg nesmotrenog ponašanja, ni vi ni ja od toga nećemo imati ništa. Imam
sreće što su Calcotti toliko pristojni. Obećali su da o svemu neće reći ni riječi.
Poznaju moju tetu, naravno.«
Henderson je skočio na noge. »Ali...« Riječ je ostala visjeti u zraku.
Maria je svoje rukopise uzela onako kako majka drži dijete u naručju.
»Dosta mi je vaših zašto i zato. Ne prihvaćam isprike. Previše si dopuštate.
Doviđenja, kapetane Henderson.« Prostrijelila ga je pogledom dok je izlazila
iz sobe.
Henderson više nije uspijevao sputati bijes. Doista zna razbjesniti
čovjeka. Kad je Mana izišla, dlanom je udario po stolu. Razdražen je dovršio
pivo i usput osluškivao kako se na Calcottovoj kočiji priprema orma, dok su
konji toptali nogama. Kroz vrata je u tom trenutku provirio Augustus.
»Zbogom, prijatelju«, rekao je i domahnuo u znak pozdrava. »Ne brinite,
odvest ću dame kući.«
Henderson je nešto progunđao. Kočija je krenula, a kapetan je zatražio
svoga konja. Mora se vratiti na Bittersweet, pokupiti zaradu od svojega
tereta i potražiti suradnike Willa Simmonsa. Trebalo je puno toga pojmiti, a
nije imalo smisla Mariju pokušati umiriti dok je tako raspoložena. Nije ništa
loše mislio.
Kobila Albion kao da je uzdahnula kad ju je usmjerio prema Londonu.
Kihnula je, a konjušar se nasmijao. Henderson je platio koliko je bio dužan
– kantu zobi i mjesto u staji. Zatim je pucnuo uzdama. Kad se ponovno našao
na cesti, imao je osjećaj kao da je pravo ljeto, a blaga toplina već je bila
postojana. Cesta je danju bila ugodna i Henderson je nekoliko sati tjerao
konja, usput uživajući u bujnome zelenilu krajolika koji se sve više stapao s
gradom. Engleska je svakako bila prelijepa. Priroda ti se ovdje smiješi, ne
nastoji te uhvatiti na krivoj nozi. Zrak je bio ispunjen ugodnim mirisom
voćnjaka. Kapetan je pokušavao ne razmišljati o Mariji – o skutima njezine
haljine dok je izlazila iz gostionice i konačnosti njezina upozorenja. Imao je
dojam kao da se zatvorio nekakav poklopac. Nije si dopuštao razmišljati o
sumnji koja ga je sve više tištila – da je, bez obzira na to koliko je on volio,
ona možda ipak u pravu.
Budući da na cesti nije bilo problema i s obzirom na ugodno vrijeme,
kapetan je za tri sata stigao u grad. Na Charing Crossu je vratio konja.
Dječak od sinoć čistio je staje i od gospode koja su mu ostavljala konje tražio
sitan novac. Budući da je održao riječ, kapetan mu je dobacio pola šilinga –
konj je doista bio božji dar. »Daj joj mrkvu«, rekao je.
Kad se ponovno našao na ulici kupio je pitu s piletinom za usput i
krenuo prema rijeci – bio je to najbrži put do Greenwicha. U londonskoj vrevi
bilo mu je kao da se vratio kući, široke ulice s uličnim prodavačima i
trgovinama koje su na pločniku nudile robu kao da su mu bile poznate. Počeo
je čak i prepoznavati izgled džepara koji su vrebali iz sjene, iza uglova i iz
veža. London je bio grad s mnogo raznolikosti – blistave, smione zgrade
odmah do sumnjivih uličica. Dva zasebna grada. U oba bi čovjek sasvim lako
mogao nestati, ili se izdići iznad svega, pretpostavljao je. Ulice su bile
prepune, prljave i žive, a čistači su se marljivo trudili očistiti put kočijama
koje su išle u Leicester Fields12 na popodnevnu razonodu.
Do Greenwicha će mu trebati pola sata – privlačnost Londona dijelom
je ležala i u njegovoj veličini, no to je značilo i da neprekidno treba putovati.
Kad je s čamca na vesla stupio na mol, kapetan se nasmiješio. Clarkson je
bio učinkovit kao i uvijek, pa se pred njim ukazao savršeno uređen
Bittersweet – kad je stupio na mostić, kapetan je osjetio miris boje i svježih
strugotina drva. I Richard je još uvijek bio na palubi.
»Ostaješ na večeri?« ponudio mu je kapetan dok je prolazio pored njega.
»Da, gospodine. Hvala.«
Kapetan je mahnuo i krenuo u svoju kabinu da se spremi. Imao je toliko
posla.

Calcottovi su bili ugodno društvo i putovanje kočijom brzo je prošlo.

Povratak u London bio je poput posjeta starome prijatelju, a budući da je
vrijeme bilo lijepo, Maria je spustila prozor i promatrala kuće pored kojih su
prolazili. Kad su se zaustavili pred kućom Thomasove sestre na Piccadillyju,
Maria je primijetila Georgianu kako vreba pored visokog prozora na katu.
Mahnula joj je, no djevojčino je lice nestalo kad se pokušala izmaknuti. Bilo
je nepristojno piljiti u kočiju.
Augustus joj je pomogao da siđe. Maria se osjećala kao da joj je ponovno
deset godina i da bez ičega stiže u veliki grad, pa izlazi iz neke neobične
kočije ne znajući što da očekuje. Kuća lady Dundas nalazila se samo dvije
ulice dalje.
»Želite da ja...?« Augustus je pokazao prema vratima.
»Hvala.«
Baš neobično, pomislila je Maria. Radije bi se ponovno suočila s
potresom u Čileu nego s ovim. A opet, ako se prvo ne pojavi na ovome mjestu
izbit će skandal. Ako ovdje ne odsjedne dok je u gradu. Zbog Thomasove je
smrti bila vezana za njegovu obitelj.
Vrata su se otvorila i na njima se pojavio Georgianin batler, Billingham.

12 Današnji Leicester Square u samome središtu Londona – prev.

 »Gospođo Graham«, rekao je. »Gospođica Graham bit će oduševljena.
Uđite, molim vas.«
Maria je mahnula gospođici Calcott, koja je i dalje sjedila u kočiji.
Djevojka se nasmiješila i kimnula joj.
»Uvjerio sam se da ste sretno stigli.« Augustus se naklonio. »Morate nas
posjetiti kad vam bude odgovaralo.«
»Hoću, gospodine Calcott.«
Ondje gdje bi se nešto moglo načuti, sve mora izgledati posve službeno.
Čvrsto držeći rukopise, Maria je ušla u hodnik, u kojem je bilo ugodno
svježe. Billingham je zatvorio ulazna vrata, krenuo naprijed i poveo je na
kat pored poznatog joj namještaja i obiteljskih portreta. Georgiana je bila u
salonu, nagnuta nad malenu tapiseriju, očito uposlena vezenjem. Na sebi je
imala jutarnju haljinu.
»Maria.« Ustala je kao da je iznenađena. »Stigla si kući.« Odmjerila je
šogoričinu putnu odjeću, a usne su joj se stisnule. »Dobro izgledaš.«
Maria se osmjehnula. Ako se kuća nije promijenila, Georgiana svakako
jest. Bila je tanja i starija nego kad su Grahamovi otišli iz Londona, prije
nešto više od tri godine. Oči su joj bile nepopustljive, a u njihovim kutovima
nazirale su se sitne bore. Georgiana je bila mlađa od Marije dobrih pet
godina, no netko tko ih ne poznaje pomislio bi da je ona udovica.
»Sad kad si tu, moraš vidjeti spomen-ploču koju sam dala izraditi za
dragog Thomasa.« Djevojka je udahnula zrak kao da bi mogla briznuti u
plač.
»Bilo bi mu toliko drago«, rekla je Maria.
To je bila laž. Vjerojatno ne i posljednja koju će morati izgovoriti.
Georgiana joj je rukom pokazala da sjedne do nje, a iz rukava njezine haljine
u zrak se vinuo oblak parfema od ruže. Thomas se Ratnoj mornarici
priključio kad mu je bilo deset godina. Otada kod kuće gotovo da i nije
proboravio više od dva mjeseca u komadu.
»Moraš mi sve ispričati«, rekla je. »Kako je umro.«
»Bilo je onako kako sam ti pisala«, odgovorila je Maria i sjela malko
dalje nego što bi Georgiana to bila htjela.
Djevojčine oči bile su pune suza. Maria je spustila pogled. Tapiserija na
kojoj je Georgiana radila prikazivala je Doris, Thomasov brod. Nebesa, nije
se sjetila ničeg drugog, shvatila je.
 »Moramo biti hrabre«, uspjela je protisnuti Maria. »Thomas bi tako
htio.«
»Tako mi je drago da si se vratila.« Georgiana se napola nasmijala. »To
je neusporedivo doličnije, Maria. Tvoje je mjesto u Londonu. Osim toga, tko
bi se oženio mnome dok mi se šogorica skice po svijetu i po novinama
objavljuje svoje stavove?«
Maria se pretvarala da ne obraća pažnju na njezinu izjavu. Muškarac
koji bi poželio vjenčati se Georgianom morao bi biti napola lud ili očajan –
nitko joj brak nije ponudio još otkako je napunila sedamnaest godina. A to
je bilo prije dobrih petnaest godina. Čak i tada, to se zbilo, koliko joj se činilo,
na nagovor lady Dundas. Činilo se da niti jedna muškarac nije dovoljno
dobar za Georgianu Graham ili se, barem, još niti jedan nije takvim pokazao.
Georgiana je sklopila dlanove. »Sad kad si tu, trebali bismo održati misu
njemu u spomen. Još jednu.«
Maria je uzdahnula. Čula je otvaranje vrata i neko kretanje dolje u
hodniku. Pojavio se Billingham. »Lady Dundas«, najavio je.
Vijesti su vrlo brzo putovale Piccadillyjem. Georgiana je vjerojatno
poruku odaslala čim je uočila kočiju.
Ako je Georgiana izgledala starije nego što je bila kad je Maria otišla iz
Londona, onda je za njezinu tetu vrijedilo suprotno. Iako je davno bila prešla
pedesetu, za Catherine Dundas moglo se reći i da je deset godina mlađa.
Mada je znala da dobar dio vremena i mnogo truda ulaže u održavanje
takvog privida. Njezin brzinski dolazak nikako nije bio u skladu s
besprijekornom haljinom. U pravome oblaku pomno uređene svile uletjela je
u sobu.
»Maria«, rekla je. »Smiješ me poljubiti.«
Maria je to poslušno učinila. Lady Dundas sjela je na sofu. »Čaj,
Georgiana«, rekla je. »Možete li, Billinghame...?« Pogled joj se spustio na
hrpu papira koju je Maria odložila na jednu stranu stola. »Dakle, doista«,
rekla je s negodovanjem. »Još jedna tvoja knjiga. Barem si došla kući. Sad
moramo smisliti plan.«
»Plan?«
»Da. Za tvoju budućnost.«
Maria se naslonila. »Za to doista nema potrebe. Za tri tjedna vraćam se
u Brazil, teta Catherine. Dobila sam posao.«
 »Posao ti nije potreban«, procijedila je lady Dundas. »Za tebe će se
pobrinuti zaklada obitelji Dundas, a Mornarica će ti, kao Thomasovoj
supruzi, osigurati mirovinu. Doista, Maria...«
»Posao koji sam dobila na kraljevskome je dvoru«, nastavila je Maria
mirno. »Ne bih voljela protusloviti Njezinu Kraljevskom Veličanstvu, carici
Brazila.«
Bila joj je to karta iz rukava. Lady Dundas uzdignula je obrvu. Bila je
to riskantna odluka. Posve prirodno, njezino je gospodstvo nepokolebljivo
podupiralo monarhiju – štoviše, osjećala je duboko poštovanje prema svim
kraljevskim institucijama – no gospođa koju je njezina nećakinja upravo
spomenula ipak je tek strankinja.
»Znate, bit ću guvernanta princezi Mariji da Gloriji. Živjet ću u palači u
Rio de Janeiru.«
Georgiana je sad bila još više na rubu suza.
»O tome ćemo još razgovarati.« Lady Dundas posvetila je sad pozornost
pladnju koji je Billingham spustio na stolić s jedne strane. Svakoj je natočila
šalicu kineskoga čaja i dodala mlijeka i šećera.
»Tko je bio gospodin koji te dopratio?« upitala je Georgiana kad je otpila
gutljaj.
Lady Dundas još se više uspravila, ako je to uopće bilo moguće.
»Gospodin?«
»Augustus Calcott. Prijateljica sam njegove sestre.« Maria se
nasmiješila. »Imali smo nekih problema s kočijom iz Bristola. Gospodin
Calcott ljubazno nam je došao u pomoć.«
»Ah, doista«, podrugljivo je rekla lady Dundas. »Calcotte barem
poznajem. Čovjek nikako ne može znati što ćeš iduće smisliti, Maria.« Popila
je čaj i, ogledavši se oko sebe, ustala. »Pa, pretpostavljam da se želiš
raspakirati i smjestiti. Samo sam te htjela vidjeti, to je sve. Sutra ću po tebe
poslati kočiju. Moraš doći na kasni doručak.«
»Morat ću odnijeti rukopise gospodinu Murrayju, no k njemu mogu otići
i vrlo rano. Osim toga, teta Catherine, moram nadomjestiti prtljagu.
Doživjeli smo prepad na kočiju i, kao što vidite, sva je moja imovina – na
meni. Ostala sam bez svega. Možda biste mi mogli pomoći da izaberem
ponešto novo? Njezino Carsko Veličanstvo otvorilo mi je račun u svojoj
londonskoj banci.«
»Draga moja...« Tanke usnice starije gospođe razvukle su se u osmijeh.
Čitavog je života uživala u prilikama za kupnju. No ipak se nije mogla
prisiliti na to da zastranjeloj nećakinji iskaže odobravanje. »Vidiš u kakve
nevolje upadaš zbog svih tih gluposti. No bez obzira na to, ako želiš, dođi u
jedanaest sati. Ići ćemo u Covent Garden.«
Sat je otkucao dva kad je lady Dundas odlepršala iz sobe. Maria nije
mogla odrediti je li starija gospođa zadovoljna ili nezadovoljna – možda se u
najboljem slučaju može nadati njezinoj pomirenosti.
Georgiana je odložila tanjurić sa šalicom. »Da sam barem mogla biti
ondje. Na brodu. Kad je Thomas preminuo«, rekla je tužno.
»Da ti onda ispričam kako je to bilo?« ponudila je Maria.
Bit će to teško, no činilo se da to jednostavno mora obaviti. Ove su joj
žene, uostalom, obitelj.
»O, da.« Georgiana je zvučala ushićeno. »Molim te. Sve mi ispričaj. Znaš,
tako mi strašno nedostaje.«

Mosta13 koji bi se zvao Old Street Bridge nije bilo, barem preko rijeke Temze
na karti koju je kapetan Henderson imao na raspolaganju, a koja je ionako
bila tek otrcani komad papira na kojem je bila prikazana katedrala St. Paul’s
i okolno područje. Osim toga, bila je zastarjela, stara kojih četrdeset godina,
budući da je pripadala još njegovu ocu. Henderson je uzdahnuo i spremio je
u brodski dnevnik. Pokušavao je pripremiti poslovnu pogodbu, ali nije imao
pojma gdje bi je uopće trebao iznijeti. Mogao se jedino raspitati u kojem
smjeru krenuti, a kapetan je to više volio učiniti unaprijed. Ipak bi bilo dobro
znati u što se upušta.
Kapetan je spretno sišao s Bittersweeta i zaustavio jedan čamac na vesla
koji je uz obalu tražio posao. Lađar je čamac približio obali i pružio ruku da
kapetanu pomogne ući. »Kamo ste se uputili, gospodine?«
Henderson se nije ni pomaknuo. »Želim doći do Old Street Bridgea.
Znate li gdje je to?«
»Old Street Bridge.« Lađar je rukom prešao preko obraslih obraza. »Da,
gospodine«, slagao je. Budući da gospodin nije ušao u čamac, uputio ga je
kako doći do Old Streeta da ga malo ohrabri. »To je na suprotnoj obali.
Iskrcao bih vas kod crkve St. Magnus, gospodine, St. Magnus the Martyr.«
»A od crkve?« upitao je Henderson.
»Morate pješice ulicom Eastcheap i preko Cornhilla. Old Street je oko
kilometar i pol sjevernije od pristaništa. Neće vam trebati više od pola sata

13 Engl. bridge, ujedno i naziv za kartašku igru – prev.

– uz malo sreće i dvadeset minuta. Vožnja je jedan šiling. Plima je u ovo doba
dana povoljna. To nam je pravi blagoslov.«
Henderson ga je odbio.
»U redu.« Lađar se krenuo cjenkati. »Prevest ću vas za manje od šilinga.
Što kažete na deset penija?«
»Znate li što je na tome mostu? Kako je tamo?«
Lađar je zastao i ispljunuo grumen duhana koji je na zelenu vodu pao
poput komada gnoja. Nije se htio dulje zadržavati a da pritom ne zaradi.
»Želite na drugu stranu ili ne?« upitao je čovjek, kojem je glas bio veseo,
ali pogled mrtav. Deset penija bila je njegova najbolja ponuda – nije kanio
pristati na manje.
»Tek kasnije«, priznao je Henderson.
»E pa, onda ćete vidjeti kako je tamo, zar ne?« Čovjek se već spremao
otići.
Henderson je uhvatio čamčić za jedan bok, pa se ovaj sada nije mogao
odvojiti od obale.
»Hej«, ljutito je prosiktao lađar.
»Pitam kako je s druge strane«, ponovio je Henderson smireno. »To je
pristojno pitanje.«
»Ne bih rekao da bi se gospodinu kao što ste vi ondje moglo svidjeti. No
pretpostavljam da bi se svidjelo onima koji su željni pustolovina. Kocke.
Žena. I muškaraca«, gnjevno je odgovorio ovaj. »Koji god bio vaš porok, naći
ćete ga preko, u Old Streetu, samo ak’ imate dovoljno novaca.«
»Je li most po ičemu poznat?«
»Nije«, rekao je čovjek. »Most ne postoji. Postoji samo Old Street,
prokleti glupane. A na glasu je samo po dokovima i ološu, kao i većina mjesta
istočno od Londona. A sad mi pustite čamac.«
Podignuo je veslo da mu pokaže da ga je spreman udariti. Na molu je
netko povukao konopac načičkan sitnim pticama, pa je jato odlepršalo.
Henderson se ponovno okrenuo prema Bittersweetu. Baš neobično – Will
je izričito spominjao most. Gdje god da se nalazio, mora biti negdje u blizini
Old Streeta, a po lađarevu opisu, nije bilo moguće da se igdje u toj četvrti
odvija nekakav pošten posao, pa još noću. Zaključio je da ne dolazi u obzir
da sa sobom ponese i robu, jer bi u tom slučaju trebao povesti i skupinu svojih
ljudi da ga štite. Čak ni tada za takvu zadaću ne bi odabrao onih nekoliko
mornara koje je bio ostavio na palubi. Morat će stupiti u vezu izravno s
ulagačima, nasamo, i dogovoriti zasebnu isplatu:
Iz Willove se priče činilo da je Old Street Bridge nekakvo ugodno mjesto
– gostionica se zove Rose i nudi odlično pivo. Ulagači su dobronamjerni. S
druge strane, shvatio je odjednom Henderson, dječak je bio dobro upoznat i
sa svim oblicima grubosti i opačina. Simmons je, štoviše, volio takve stvari
– uostalom, ondje, na pješčanoj plaži, kupio je djevojku. Iako ga zbog toga ne
treba kriviti, kao ni za ono što je uslijedilo. A opet, kako je samo spretno
baratao nožem. Sad kad je kapetan vidio Englesku, ili barem jedan njezin
dio, shvatio je kamo Simmons pripada – u onaj gradski sloj ispod čistih i
kićenih pročelja Covent Gardena i Piccadillyja. Will je bio iskusan i
prepreden, a sada takav mora biti i Henderson. Očekivao je da će poslovanje
s krijumčarima biti jednostavno, no sad se činilo da je u krivu. Kapetan je u
jednom trenutku pomislio kako bi bilo bolje da se jutros, prije nego što je
krenuo iz White Walthama, nije obrijao – tako bi izgledao opakije – a morat
će svući i tu svoju otmjenu odjeću. Kako stvari stoje, čovjek će u Old Streetu
bolje proći bude li bio spreman na sve. Prebrojat će dragulje, izvagati zlato i
izračunati dobit od kakaovca. Mora nekako raspolagati tim brojkama, kako
bi nabrzinu mogao donijeti odluku. Nema sumnje da će trgovci u Old Street
Bridgeu biti zahtjevni pregovarači.

Kad se kapetan kasnije te večeri pojavio na palubi, svjetlosti je već pomalo

nestajalo i mornari su već bili upalili svjetiljke. Namjeravajući rijeku prijeći
kad se te večeri smrači, preodjenuo se. Članovi posade posvetili su se
večernjim obavezama uz melankolične zvuke harmonike, na kojoj je netko
pod palubom svirao neku velšku mornarsku pjesmu. Donijeli su i pivo, pa se
palubom pronio zvuk zadovoljnog mumljanja kad su mornari počeli puniti
vrčeve i dokono čavrljati, igrati razne igre i pjevušiti. Dvojica su, naslonjena
na krmeni jarbol rezbarila komade trešnjinog drveta i pogledavali čas nož,
čas vrč s pivom. Bilo je lako stopiti se s pozadinom. Henderson je potražio
najofucaniju odjeću koju je imao, pa je djelovao neuredno, baš poput kakvog
otrcanog grubijana s kojim je bolje nemati posla.
Iza njega, Richard je piljio u pristanište, upijao večer i sve promatrao,
čudeći se svratištima koja su se bučno širila i na ugaženu zemlju. Ljudi su
radije večerali vani nego u svojim jadnim potleušicama, a gospoda otmjenijeg
izgleda – možda mornarički časnici – došla su u tu prljavštinu možda i u
potrazi za ženama. Činilo se da mladić uspijeva ne primjećivati drolje, što je,
za njegove godine, bilo vrlo dojmljivo. Djevojčure su se šetale uz rub
pristaništa, što je značilo da u otmjenijim ulicama večeras zacijelo nema
posla. Dozivale su ga i stale mu namigivati preko blijedih ramena. Richard
je transakcije te vrste promatrao nezainteresirano. Baš neobično, učinilo se
Hendersonu, pa taj dječak izgleda kao da spada na palubu Bittersweeta.
 Posrćući po prilaznome mostiću, brodski se mali uspeo na brod pretrpan
namirnicama za večeru. U jednoj je ruci nosio vreću s kruhom i kruškama,
koje je kupio na jednome od tolikih štandova u glavnoj ulici. Drugom je
rukom čvrsto držao jedan kositreni lonac koji je uzeo u gostionici. Dječak se
požurio u brodsku kuhinju, iz koje su se, i unatoč tome što nije bilo Velikog
Ala Thatchera, posluživali svi obroci.
»To vam je večera, gospodo«, izjavio je prvi časnik. »Naručio sam gustu
povrtnu juhu. Budući da kuhara nema...«
Fry je za Hendersonom krenuo u kabinu, spreman sjesti za dugački,
ulašteni stol i večerati. Kapetan je zbog neuredne košulje i kaputića izgledao
kao da ne spada u tu kabinu kad je brodski mali, koji je bio neusporedivo
čišći i uredniji, natočio vino. Dječak je prokomentirao kapetanov izgled.
»Trebate se dotjerati.«
»Večeras se na kopnu moram uklopiti među ljude.« Henderson je samo
slegnuo ramenima. »Moram odraditi jedan posao.«
»Pretpostavljam da je ovo janjetina«, rekao je brodski mali i na stol
stavio zdjelu i dugačku žlicu.
Henderson je podignuo poklopac. U juhi koja je izgledala dosadno bilo
je mrkve i krumpira. Promiješao ju je. I hrana ovdje kao da ga je podsjećala
na to da je stigao kući. Bila je poput nekakve nevjerojatne utjehe. »Ne vidim
baš previše janjetine«, rekao je. »Ali dobro miriše.«
Fry je iz vrča natočio malo rajnskog vina. Henderson im je svakom u
tanjur stavio malo juhe i zatim zastao. Htio je reći o čemu razmišlja. Mladić
je prvi put bio u velikome gradu. Među njima se stvarala nekakva veza, iako
još nije bilo jasno kakva. »Još si uvijek na brodu, Richarde«, rekao je. »I piješ
vino.«
Fryeve se oči bljesnule. »Nadao sam se da nećete imati ništa protiv«,
rekao je. »Znam da u Londonu imate posla, gospodine. Nadao sam se da biste
mi mogli dopustiti da vam pomognem.«
»Zar još uvijek pokušavaš živjeti nekakvim drugačijim životom?«
»A vi ne?«
Kapetan je odmjerio njegovo odijelo. »Čuj, sinko, ovaj bi pothvat mogao
biti opasan.« Odmahnuo je glavom. »Imat ću dosta posla pazeći već na sebe.
Gađanje mete posve je nešto drugo u odnosu na stvarnost.«
Fry se uspravio. Kapetan je čuo za njegovu vještinu. »Možda će vam
trebati netko da vam čuva leđa«. Mladić je izvadio nož iz džepa. Počeo se
poigravati oštricom, sklapati ga i rasklapati jednom rukom, a zatim
proučavati oštricu. Hrana se ohladila. »Sad je već kasno da počnete sklapati
poslove, zar ne? Završilo je radno vrijeme...«
Henderson je slegnuo ramenima. »Tvoj otac...« započeo je. »Ne mogu
zamisliti da bi bio zadovoljan tobom da zna da...«
»Ne bi se s time složio«, složio se Fry. »Kao ni s rajnskim vinom. Pa zar
je vaš otac bio zadovoljan vašom neobuzdanošću kad ste bili mojih godina?«
Henderson je uzdahnuo. »Jest. Poticao me na to.«
»E pa, to je pohvalno«, uspio je protisnuti dječak. »Čovjeku treba pružiti
priliku da isproba nove stvari. Ne možeš čitav život provesti u neiskustvu.«
Uzdignuo je šalicu. »Obećajem da ću biti od koristi, kapetane Henderson,
ako me uspijete nekako iskoristiti. Samo mi pružite priliku da sam otkrijem
stvari.«
Henderson je odmahnuo glavom. »S druge ćeš strane rijeke biti više
nego uočljiv.«
Fry je na trenutak razmislio. Zatim mu se lice ozarilo. »Ne. Čekajte«.
Poskočio je na noge i izjurio kroz vrata.
Vratio se sa zavežljajem smrdljive odjeće. Kad ju je raširio, kapetan je
zakašljao.
»Moj se brat prerušava kako bi otkrio što smjeraju drugi prerađivači
čokolade«, rekao je. »A ja se koristim ovime. Kako bih mogao ići na mjesta
na kojima inače ne bih bio dobrodošao.«
Kad je napokon počeo shvaćati o čemu je riječ, Henderson je ispustio
oduševljen poklik. Na određeni mu je način bilo drago vidjeti da gospoda nisu
tako profinjena i da se i njihova pravila vrlo često krše. Za Mariju je svijet
bio crn ili bijel, ili se tako barem činilo. Možda još uspije pronaći svoj put.
Fryeva je složenost bila zanimljiva.
»Pa, jedan je od vas dvojice dovoljno lukav – tvoj brat barem može nešto
zaraditi.«
»Ja pobjeđujem na kartama. I na kocki.«
»Navuci to na sebe.« Kapetan se zavalio u svoju stolicu. »Pokaži mi.«
Fry je navukao odjeću. »Uneredim kosu i namažem je guščjom masti.
Ne želim djelovati previše čisto. Gledajte, samo želim neko vrijeme ostati
ovdje, kapetane«, molio je dječak. »Želim učiti. Mi Fryevi vrlo smo marljivi,
gospodine, a u ovome ima nečeg intrigantnog. Dopustite mi da idem s vama.
Molim vas.«
 »Samo bi mi bio na teret, dječače.« Hendersonov je glas bio bezbojan.
»Trgovanje će potrajati neko vrijeme i, vjeruj mi, učenje nije ugodno –
pogotovo za gospodina.« Osim toga, na Bittersweetu nema nikakvog posla.
Clarkson će odraditi popravke i popuniti zalihe. Vjerojatno je većinu toga već
i učinio. »Na palubi ne možeš baš mnogo toga naučiti.«
»No svakako ćete ponovno nešto utovariti?« upitao je Fry. »Utovarit ćete
nešto i to prevesti u Brazil? Možda finu svilu iz Indije? Kineski čaj? Ili
britansku robu – strojeve, posuđe, bale vune?«
Henderson je šutio. Pa mogao bi ponovno nešto utovariti. O tome još
nije razmišljao. »Ovdje u Londonu neki su ljudi s kojima se nadam sklopiti
posao«, priznao je. »Ulagači.«
»Možda bih vam ja onda s time mogao pomoći.«
Kapetan je još malko razmislio. Činilo mu se da je Will bio spomenuo
da se s ulagačima treba naći noću, jer se gospoda tada posvećuju svome
poslu. To mu se tada nije činilo čudnim, iako je sada, kad je upoznao London,
shvaćao da nitko tko drži do dobrog glasa ne posluje nakon što padne mrak.
Grad je navečer bio ugodan za vožnju kočijom, večeru, ples i glazbu za sve
koji su pripadali višim društvenim slojevima. Mračno nebo zastiralo je
londonske grešne užitke – nedopuštene žene, bez imalo sumnje – a trgovine
su se rano zatvarale; carinarnice su već obavile posao, a kad bi pala noć
otvorena vrata imala su još jedino gostionice i slične rupe. Zapravo se radilo
o tome da su ulagači očito krijumčari, iako su ih i Sam i Will nazivali
gospodom. Henderson se već osjećao pomalo nadmoćnim – on više nije
krijumčar. Duboko je udahnuo i odlučio se povjeriti tome mladiću.
»Želim sklopiti posao s ulagačima koji su platili kakaovac koji sam
prodao tvome ocu. O njima ne znam ništa, osim da djeluju u najgoroj mogućoj
četvrti i da većinom posluju noću. Krijumčari su.«
Fryu su se oči zacaklile. »Krijumčari?« rekao je.
»Imao sam partnera s tim tovarom koji sam prodao tvome ocu. Umro je
u Brazilu, i večeras moramo vratiti njegove stvari i postići dogovor s ljudima
koji su ga podupirali. Ja sam te ulagače samo tako naslijedio.«
»Tko su ti ljudi?«
»Po svemu su sudeći gospoda, no nikad ih nisam vidio, i što više
doznajem o Old Street Bridgeu, mjestu s kojeg vode poslove, sve mi se manje
sviđaju. Ne zanima me jesu li gospoda ili nisu. Naviknut sam imati posla s
teškim naravima. No, općenito se ograničavam na razumne ljude.«
Richard se već posve uspravio. »Bit će opasno«, rekao je.
 »Inače te nikako ne bih trebao povesti, no ako doista želiš nešto učiniti,
Richarde, možda bi mi mogao pomoći da ih pronađem. Ili bi mi, kao što si
rekao, mogao čuvati leđa, za što bi ti, u pravu si, ova tvoja oprava mogla
dobro doći.«
Fryeve su oči zasjale. »Evo kako ćemo. Pogodit ću se s vama, kapetane
Henderson. Povedite me sada, kad me sve to doista zanima, a ja ću vam
pomoći u toj lavljoj jazbini. Znam zbog čega ste zapravo u Londonu – stvar
je u gospođi Graham, zar ne?«
Henderson je osjetio kako ga oblijeva rumenilo. Tiho je nešto opsovao.
Maria je rekla da svoje osjećaje nimalo ne skriva. Dokaz tome bilo je i to što
Fry uopće nešto sluti o tome.
Mladić je nastavio. »Mogu pomoći. Znam kako se udvarati damama.
Učili su me pravilima ponašanja, držanju i rječitosti. Moje je obrazovanje
dovršeno i dovršeno i dovršeno. Pokažite mi kako doista funkcionira vaš
svijet, pa ću vam ja pokazati kako funkcionira moj svijet. Želim vidjeti kako
je to – posao sklopiti na mjestu koje nije ured tvornice moje obitelji.«
Kapetan je malo promislio. Shvaćao je Fryevu znatiželju – čak joj se i
divio. Možda bi mladić i mogao biti od koristi pri stvaranju barem malene
mjere poštovanja. »Razmišljam o tome da napišem jednu raspravu«, priznao
je.
»O kojoj temi?«
»Kakaovcu.«
Fry je kimnuo. »Mora, naravno, biti popraćena crtežima.«
Hendersonu to nije palo na pamet, no sad kad je to rekao, shvatio je da
je mladić u pravu, te mu se to učinilo dobrim izazovom. »Da.« Naslonio se.
»Nisam se toga sjetio.«
»Možda bi gospođa Graham mogla znati nekoga tko bi mogao pomoći«,
rekao je Richard. »Ilustracije su vrlo često nešto što se rješava uz žensku
pomoć. Ili mislite da bi vam možda ona sama mogla ilustrirati djelo?«
Henderson se nikako nije mogao natjerati na to da mu objasni da bi i
sama pomisao na takvo što gospođu Graham zacijelo duboko uvrijedila. Ona
je, uostalom, uspješna književnica, uspješnija no što bi on uopće ikad mogao
biti. Osim toga, bila je tu i činjenica da mu, trenutačno, i nije najsklonija.
»Nadao sam se da bi to mogao objaviti John Murray«, nastavio je. »Posjetio
sam ga jučer navečer, no nismo o tome raspravljali. Bilo je drugih stvari
kojima se trebalo posvetiti.«
Richard se nasmiješio. Kapetanovi podvizi i dalje su bili intrigantni i
zagonetni. »Stvari poput ovih večerašnjih?«
 Henderson nije odmah odgovorio.
»Gospođa Graham bila je uvrijeđena«, rekao je nakon nekog vremena.
»Njezinim sam se imenom poslužio da bi me John Murray primio. Nadao
sam se da ću i nju možda ondje zateći.«
Richard je upitno pogledao kapetana. »Smijem li vas upitati, gospodine,
jeste li vi i gospođa Graham zaručeni?«
Henderson je odmahnuo glavom. »Odbila me«, priznao je. »Sad je,
razumljivo, vrlo ljutita.«
Kad je prvi put stupio na palubu Bittersweeta, Richard Fry djelovao je
šokirano. Posada je mogla usavršavati smrtonosne vještine, kapetan se
mogao baviti krijumčarima, no ovo je bilo nečuveno.
»Nadali ste se da ćete je zateći u kući jednog muškog poznanika, a ipak
niste...« promucao je.
»Znam. Znam.« Henderson je samo prešao preko toga. »U Brazilu je
drukčije. Zapravo, čini mi se da se nigdje u svijetu čovjek ne mora ponašati
toliko oprezno i obzirno. No ovdje su, koliko shvaćam, takve stvari bitne.
Nisam završio škole i nemam pojma kako sve to ide. Utonuo sam duboko u
osjećaj krivnje, Richarde. Sad shvaćam da je moje ponašanje bilo...«
»Gospođa Graham zacijelo je...« mladić nije dovršio rečenicu.
»Shvaćam«, ponovio je kapetan, ovaj put odlučnije. »Sad ih viđam – žene
koje se toliko boje nekog muškaraca pogledati u oči da umjesto toga hodaju
pogleda uprtog u nebo. Sve sam pogrešno shvatio. Ona je apsolutno u pravu.
Nisam trebao pretpostavljati.«
Nije bilo sumnje da bi mu dobro došla Richardova pomoć u salonima u
kojima će se u budućnosti zateći, a možda čak i večeras, na ulici.
»Siguran si da možeš izdržati East End, kakve god užase skrivao? Ne
znamo što nas čeka.«
»Volio bih iskušati.« Fryeve su oči bile pune oduševljenja.
Henderson je malo razmislio. Dečku bi to moglo i koristiti. »U redu«,
rekao je kapetan. »Poslušat ću tvoj prijedlog.«
Fry se nasmiješio. Pružio mu je ruku pa su se rukovali.
Ispalo je da je ona juha otmjen obrok, gladak, svilenkast i bogat.
Kapetan je nešto mumljao dok je u nju umakao kruh. Fry je uzeo punu žlicu
mrkve i graha. Atmosfera je bila opuštena – gotovo srdačna i prijateljska.
»A kasnije, hoćete li i dalje dostavljati kakaovac?« upitao je mladić.
 Način na koji je Richard raspravljao o poslu pomalo je podsjećao na
Fryevu tvornicu, u kojoj su svi zaposlenici pristojni i vrlo se vjerojatno i inače
druže. Henderson je još nekoliko trenutaka razmišljao.
»I prodavati ga tvome ocu?«
Mladić je kimnuo.
»Ne znam. Odlučio sam ostati u Londonu barem još neko vrijeme. Sviđa
mi se ovdje.«
»Otac bi svakako kupio još«, primijetio je Richard. »Osobito tih divljih
zrna. Zbog njih je uistinu uzbuđen. Trebali biste promisliti o tome.«
Henderson je o tome već bio razmislio i zaključio je da je stvar u
kvaliteti. Mogao bi se, razmišljao je, nešto dogovoriti s Thysom. Ako dvaput
godišnje dostavi zalihu s Bagdorfovih plantaža, time bi si osigurao pristojnu
zaradu, po tome kako sad stoje cijene u Engleskoj – svakako dovoljno da si
priušti kuću u Sohou i da uzdržava suprugu. No, sad kad je vidio rezidenciju
Johna Murrayja, pitao se bi li možda trebao biti i ambiciozniji. Počele su mu
na pamet padati zamisli zahvaljujući kojima bi si mogao priuštiti i bitno veće
kristalne lustere, knjižnice pune u kožu uvezenih svezaka i egzotičnih,
rukom vezenih sagova nevjerojatnih orijentalnih boja. Zašto ne?
»Prava je šteta što putovanje toliko traje«, rekao je.
Fry se nasmiješio. »Pa zrna ne bi bila toliko vrijedna da ih uzgajamo u
Sussexu.«
Henderson je slegnuo ramenima. »Treba uzeti u obzir da prelazak
Atlantika traje najmanje šest tjedana. Imam jedan odličan izvor na
Trinidadu, no puno bih radije prevozio pošiljke s nekog bližeg mjesta.«
»Možda mirodije iz Maroka? Slonovaču iz Afrike?«
»Ali razumijem se samo u kakaovac.«
Obojica su dovršila jelo.
»Kad krećemo?« Fry je obrisao usta.
Kapetan je ustao. Sunce se već spustilo, a voda bila nalik na blistavu
crnu prugu, daleko privlačnija od mutne riječne vode tijekom dana.
»Vrijeme je«, rekao je.
Mornar na mostiću za izlaz pozdravio ih je salutiranjem, što je s obale
djelovalo neobično, budući da su s broda silazila dvojica odrpanaca (koji bi
sasvim sigurno bili više naviknuti na primanje nego davanje zapovijedi).
Clarkson se, okružen oblakom duhanskoga dima, nasmijao. »Neka me vrag
odnese«, prošaptao je. »Momak je dobio što je želio.«
 Već tristotinjak metara nakon što su sišli s Bittersweeta, zvuk crkvenih
zvona odjeknuo je noćnim zrakom. Deset otkucaja. Mjesec se plaho uzdizao
nad nekom sporednom uličicom, no Henderson i Fry držali su se sjene.
Između njih stala je neka žena. Smrdjela je po znoju i šećernome sirupu.
»Tražite malo zabave, momci? Sredit ću vas obojicu zajedno. Hajde.«
Njih su se dvojica požurila.
»Malo dalje pronaći ćeš čamac na vesla«, rekao je Henderson. »Neka te
poveze do crkve St. Magnus the Martyr. Noć je mirna, a s obzirom na tvoju
odjeću, mislim da ćeš moći postići pristojnu cijenu. Evo ti dvaput po pola
šilinga, no trebat će ti samo jedan. Pronađi najjadnijeg lađara i reci mu da
imaš nekog posla. Ja ću te slijediti.«
Fryeve su oči blistale. »U redu, kapetane. Upravo sam se nečemu
takvom i nadao. Neću vas iznevjeriti.«
 24

Piccadilly

Maria je sjedila na Murrayjevoj poput kanarinca žutoj sofi i promatrala

njegov salon. Večera je bila veličanstvena, no gotovo se i nije mogla točno
sjetiti što im je sve bilo ponuđeno, jer je od svega najviše uživala u društvu.
Za stolom je bilo deset osoba, uglavnom muškaraca i pisaca koje je Murray
objavljivao. Vodio se živahan razgovor. Povijest. Književnost. Znanost.
Umjetnost. Budući da se gotovo tri godine nije kretala po takvim društvima,
Maria je imala puno toga za nadoknaditi.
»Samo u Londonu. Samo u Piccadillyju. Samo u ulici Albemarle. Na
broju 50«, šalila se s Murrayjem. »Jedino ovdje.« Ovo posljednje izgovorila je
s velikim zadovoljstvom.
Kad je plosnati jastuk bež boje podmetnula pod križa da joj bude
udobnije, Murray je lakaju pokazao da gospođi Graham posluži još likera.
»Ne smiješ se previše opustiti, draga moja«, rekao je. »Pouzdajemo se u tvoja
putovanja kako bismo došli do novih spoznaja o svijetu. Tvoji nas rukopisi
informiraju.«
Mana se odjednom uozbiljila. Rukopise je Murrayju poslala tog
poslijepodneva. »Zar si ih već pročitao?«
»Pročitao sam Čile.« Murrayjeve plave oči bile su vrlo usredotočene. »U
jednome čitanju i vrlo letimično. Poslao sam ga u tiskaru. Dnevnik iz Brazila
šaljem sutra. Na policama neće biti prije tvog odlaska, Maria, no poslat ću ti
kritike.«
Kad je primila Murrayjev poziv na večeru, Georgiana ga je odbila.
»Ja ću poći«, rekla je Maria ravnodušno.
Georgiana se namrštila. »E pa barem ćeš danas poslijepodne posjetiti
onaj spomenik koju sam postavila Thomasu u čast.«
Maria je šutke pristala.
Stablo se nalazilo na zemljištu mjesne crkve, tek nekoliko ulica dalje.
Župnik je dame pozdravio izuzetno srdačno. Obitelji Graham i Dundas
njegovi su najdarežljiviji župljani.
 »I kakve sablasne priče možemo očekivati?«, upitala je gospođica
Graham dok su se kočijom vraćale kući. »Kakva otkrića jedne žene koja
putuje sama? Što je stajalo u onim groznim papirima koje si poslala u ulicu
Albemarle?«
Kad joj je Maria odgovorila, Georgiana je izgledala kao da je nešto boli.
»O, doista«, uzdahnula je. »Sve nas sramotiš tom svojom jurnjavom
amo-tamo po svijetu. Doista bih voljela da sam bila dovoljno pametna i
domogla se kakvog admirala ili vojvode. Pretpostavljam da se tome sad više
i ne mogu nadati.«
»Zar kakav kapetan ili grof ne bi bili dovoljni?« upitala je Maria, nakon
čega se odmah proklela zbog takve nemilosrdnosti. Podsjetila je samu sebe
na to da šogoricu treba žaliti. »Zašto mi se ne pridružiš na današnjoj večeri
kod Murrayja?« predložila je. »Možeš se još predomisliti.«
»Ma ne budi smiješna.« Georgiana je sklopila lepezu. »Zašto bih, zaboga,
uopće poželjela ondje večerati?«
Maria je nakon tog razgovora ipak bila pomalo nervozna, pitajući se što
je to zapravo napisala. Rukopise joj nitko nije pročitao. Žudjela je za
Murrayjevim mišljenjem. Ako knjige postignu loše osvrte, to će posve
zacementirati ionako loše mišljenje koje obitelji ima o njoj. Osim toga, njezin
pokojni stric, lord Dundas, zahtijevao je da se kritike o njezinim prethodnim
knjigama, bez obzira jesu li dobre ili loše, izrežu iz novina koje mu je lakaj
svako jutro donosio, kako se ne bi morao mučiti čitajući ih.
»I rukopisi nisu previše osobni? Brinula sam se da sam u njih unijela
previše sebe«, nervozno je ispitivala, nemirno sjedeći na sofi svoga urednika
i željno iščekujući njegov odgovor.
Murrayjeve su se oči zacaklile. »Ni slučajno. Naći će se uz bok djela
ugledne gospode, draga moja, ako te to muči. Po mome mišljenju, već i mala
količina osobnih detalja privlači pažnju svakog inteligentnog čitatelja. Reci
mi, koliko dugo ostaješ u Londonu?«
Mariji se u mislima odmah pojavilo velebno, ali hladno predvorje u
Georgianinoj kući. »Ne dugo,« priznala je.
»Potrudit ću se da probni otisci budu što prije gotovi. Možda barem to
uspijemo odraditi prije nego što odeš«, rekao je Murray ljubazno. »Neće biti
uvezani, nažalost, no poslat ću ti ih. A tvoje zaduženje u Brazilu?«
»Kraljevska princeza«, rekla je. »Tek su joj tri godine – no napunit će
već i četiri dok se ja vratim. Nastavit ću sa svojim obavezama učiteljice, koje
za sada neće biti osobito teške. Nadam se da bih ti nešto mogla napisati dok
sam u Riju – kakve memoare o životu na dvoru. Uglavnom o navikama i
običajima.«
 Murrayjeve su se usne razvukle u osmijeh. Takav pothvat zasigurno bi
se svidio kako damama, tako i gospodi. Toliko se knjiga obraća uglavnom
jednome spolu, no ova će biti općenito zanimljivija, a knjige s brojnijom
čitalačkom publikom bolje se i prodaju. »Odlična zamisao«, rekao je. »Moraš
vidjeti kako ćeš se snaći.«
Maria je zadovoljno uzdahnula i iz male čašice otpila gutljaj likera. U
brušenome staklu pojavila se uvećana svjetlost svijeća. Jedan dio nje već je
osjećao da će joj nedostajati ova strana Londona. Nakon mučnog
poslijepodneva, ovdje se osjećala kao da je ponovno kod kuće.
»Tko je bio onaj čovjek?« upitao je Murray, kao da joj čita misli.
»Koji čovjek?« Maria je spustila kristalnu čašu na tankome stalku,
osjećajući se kao da ju je prekrila hladna sjena.
»Čovjek koji te dopratio do kuće Georgiane Graham. Nisam njuškao, no
draga moja, bilo mi je tako drago čuti novosti o tvome dolasku. Moj mi je
čovjek rekao da je to bio neki visoki momak sa svijetlozelenom maramom.«
Gospođa Graham s olakšanjem je odahnula. Ljudi u Londonu sve
primjećuju, pa je s obzirom na to bila zadovoljna što Murray nije spomenuo
Hendersonovu nedoličnu posjetu od prije nekoliko dana. Nije bila posve
sigurna da bi po pitanju svojih osjećaja mogla ostati sasvim hladna.
»Augustus Calcott?« Nasmiješila se. »On je slikar – i to dosta dobar
slikar, čini mi se. Vidjela sam neka njegova ulja. Njegova sestra i ja smo
poznanice.«
»Moramo ga nagovoriti da mu i ti poziraš.« Murray se nasmiješio.
»Portret bi bio izvrsna ideja.«
Maria ga je veselo pogledala. »Pitala sam ga bi li bio zainteresiran za
izradu minijature. Voljela bih imati jednu s prikazom moga oca, iako će biti
teško uhvatiti sličnost. Opisala sam mu oca po sjećanju i Augustus mi je
ljubazno odgovorio da će se u svome ateljeu odmah tome posvetiti, kako bih
je mogla ponijeti kad se budem vraćala u Južnu Ameriku.«
»Minijaturu?« Murray nije znao da Mariju zanimaju takve tričarije.
»Koliko se sjećam nisu ti se previše sviđale takve stvari.«
Maria se zarumenjela. U prošlosti doista nije voljela takve stvari –
uspomene i sitne podsjetnike na dom. Oduvijek ih je smatrala odrazom
taštine. Ipak, nekako joj se činilo da je došlo vrijeme da ima portret – posve
maleni. Maria nije zaboravila samotnu šetnju Bristolom i osjećaj da nikamo
ne pripada. Augustus joj je dogovorio posjet sestrinoj krojačici, gdje su joj
obećali čitav niz satenskih haljina, kao i večernje rukavice i cipele, možda
čak i kakav šešir.
 »Kakvu brončano-zlatnu ekstravaganciju«, razmišljao je naglas Calcott
dok su putovali prema Londonu. »Odgovarat će vam kraljevske nijanse«,
nasmiješio se. »I nojevo pero neke jarke boje u kosi, to je posve sigurno. I
tamnosmeđi baršun za haljinu. Boje čokolade, možda.«
Maria se zarumenjela. Calcott nije mogao znati da je njoj čokolada
sinonim za Hendersona.
U svakom slučaju, tog poslijepodneva, dok je u beskraj slušala
Georgianine hvalospjeve pokojnome bratu, gospođa Graham je odlučila da
će, ako već ne promijeniti, onda barem neznatno izmijeniti vlastiti život. U
Riju će biti smještena na dvoru, pa je posve prikladno da malo obnovi
garderobu i ponese pokoju uspomenu. Razmišljala je o čitavoj kutiji punoj
knjiga, samo za sebe, možda i o dvije večernje haljine – onoj smeđoj koju joj
je Calcott predložio i još jednoj plavoj koju bi imala umjesto one koja joj je
ukradena.
»O da. Plava«, rekao je Augustus. »To je čudesna boja...«
»Djeluješ...« Murray je oklijevao, tražeći pravu riječ kojom bi opisao
promjene na Mariji Graham do kojih je došlo, koliko je on to primjećivao, u
uzavrelim južnoameričkim krajevima. Nekako mu je rijetko nedostajalo
pravih riječi. Takvo što nije bilo normalno. No večeras nije uspijevao utvrditi
o čemu je točno riječ. »Da, da, u svakom slučaju, drago mi je da si sretna.«
Najuvaženiji londonski izdavač ispio je piće.
Mana se osmjehnula i pokazala dosad neviđeni osmjeh nalik na osmijeh
Mona Liše. Nedostaje joj Thomas, naravno, ali je otkrila i da život, kao i
London, idu dalje.
Izdavač je zatražio da mu se napuni čaša. Murray se pitao zanima li je
taj Augustus Calcott zbog još nečeg osim slikarstva. E to bi bilo zanimljivo.
Zamisli samo da se Maria Graham ponovno zaljubi. Kako bi to bila pozitivna
priča. Mora sa suprugom o tome porazgovarati i malo proučiti slike
gospodina Calcotta.
»Kad se smjestim«, rekla je Maria, »moram otići u Kraljevsko društvo.
Imam neke uzorke i skice za njih.«
»Pobrinut ću se da prve primjerke tvojih knjiga pošalju siru
Humphryju«, obećao je Murray. »Ne bi li možda razmislila o tome da na
jednom sastanku održiš govor? Ja bih se za to mogao pobrinuti. Takvo što
potaknulo bi interes za tvoje nove knjige. Ako imaš vremena.«
No, Maria se činila rastresenom. Bila se zagledala u kamin. »Misliš li
da mi pristaje boja čokolade?« tiho je rekla.
Pozornost joj je, odjednom, bila negdje daleko, daleko. Tisućama
kilometara. Na jednome brodu. Ljubav je dugačka rijeka, od koje je teško biti
brži. Posljednjih dana, dok je bila smještena u onome svratištu, sanjala je
Jamesa Hendersona, no u njezinim je jezivim snovima bio mrtav, baš kao i
Thomas i njezin otac. Postavila je mjedenu ploču u znak sjećanja na
Hendersona u crkvi na glavnome gradskom trgu u Natalu. Bilo je to sasvim
neobično. Snovi su joj lebdjeli na rubovima misli. Uvlačili su je među dijelove
stvarnoga života. Prodirali u pukotine njezine ljutnje.
»Čokolade? Što time želiš reći?« nasmijao se Murray.
»O, ništa.« Maria je pozornost ponovno, poput kakve lopte, prebacila u
njegovo krilo. »A sada«, rekla je, »kanili smo još malo razgovarati o tim
pokusima koje izvodi Basil Hall, nije li tako? Gdje je onaj astronom, gospodin
Pond?« Maria se osvrnula. »Gospodine Pond.« Obratila se sitnom, ali lijepo
odjevenom, proćelavom gospodinu. »Morate doći i pomoći nam s tim našim
znanstvenim razgovorima. Jeste li čitali o tim pokusima gospodina Halla?
Molim vas, priključite nam se.«
Pond se zagledao u njih.
»Gospođo Graham«, rekao je. »Čuo sam da ste u Čileu mjerili jačinu
potresa. To je daleko zanimljivije od Basilovih izračuna. Molim vas, recite
mi kako ste to učinili.«
Murray se odmah ubacio u razgovor. »Siguran sam da će gospođa
Graham u Društvu o tome održati predavanje, gospodine.«
Maria se zarumenjela. Uspravila je ramena. »No dajte, dajte«, rekla je,
»svakako možemo vjerovati gospodinu Pondu. Njegova stručnost po pitanju
teških izračuna bit će neprocjenjiva. I, priznajem, bilo je pomalo teško.«
Murray je popustio. Pond je sjeo pored vatre. Rubovi rukava sušili su
mu se na toplini dok se para mirisa lavande dizala iz njegove odjeće. Maria
mu se zavjerenički primaknula. Mora prestari razmišljati o Jamesu
Hendersonu. »Reći ću vam, gospodine Pond, pod uvjetom da mi pomognete
da potvrdim izračun.«
Pond je kimnuo i Maria je trenutak pričekala, sve dok se obojica nisu
uvjerili da će im sve ispričati. Murray je izgledao kao da bi mogao pasti sa
stolice.
»Dakle, evo kako sam to učinila...« rekla je.

Stigavši do crkve St. Magnus the Martyr Richard Fry prvo je pomislio da bi
kapetanu trebao nabaviti svjetiljku. Zbog mraka i rijetke magle koja se
dizala s površine vode, gotovo i nije uspijevao razabrati pročelje, neke
prljavobijele boje, s pravilnim nizom okruglih prozora. Crni krugovi djelovali
su poput praznih duplja iz kojih su iskopane neprirodne oči. Je li sad
moderno da sve izgleda poput broda, pitao se. Moguće.
Fry je nagonski osjetio potrebu da prouči okolno područje, no rečeno mu
je da čeka Hendersona, pa se sad vrzmao uokolo, primjećujući da je čitavo
područje još jadnije i oronulije nego što je očekivao. Smrad ga je iznenadio.
Rijeka je pored pristaništa pretjecala nalik na trula crijeva koja se
razlijevaju iz leša. Ustajali zrak bio je prepun vlage, niske, vlagom nagrizene
kuće bile su trule i sve redom, osim crkve, gotovo nevidljive u tome prljavom
okruženju East Enda. No uske sporedne uličice bile su prepune ljudi. Crne
sjene promicale su iz jedne uličice u drugu, šuljajući se poput nečujnih,
izobličenih duhova.
Mjesto je djelovalo neopisivo zlokobno, poput ogromnih crnih okova
pričvršćenih uz obalu rijeke. Palo mu je na pamet da je siromaštvo u Bristolu
nekako lakše. Možda nije lako uzdići se iz sirotinjske četvrti, no kod kuće
čovjek ima barem nekakve šanse. Činilo se da ljudi u tim crnim kućama ne
žive, već ih samo zagađuju. Baš ništa nije izgledalo kao da bi se tu moglo
nalaziti mjesto na kojem posluju nekakva gospoda. Richard se stresao.
Henderson zasigurno nije daleko, uvjeravao se mladić, sada čučeći pored
nekog zida.
Nakon pet minuta iz nekog su čamca na kojem se ljuljala svjetiljka
izišla tri gospodina. Iskrcali su se djelujući kao da imaju nekog iznimno
važnog posla i odšetali u mrak. Dvojica su u ruci imala opasne toljage. Uske
sjene koje su vrebale u mraku poput vala su se približile tako obećavajućoj
meti. Fry je uočio četvoricu dječaka, koji su bili divlji i vrebali poput ptica
grabljivica, spremnih navaliti istog trenutka. Kad su gospoda zašla za ugao,
skupina je krenula za njima. Fryu je bilo drago što je prerušen i što u ruci
ipak ne drži svjetiljku.
Kad je Henderson napokon stigao, površina vode nije bila ni najmanje
namreškana. Kapetan se toliko brzo iskrcao da se čamac gotovo i nije
zaustavio. Izgled grubijana Hendersonu će ovdje biti od koristi. S
dvodnevnom bradom izgledao je poput nekog tko se, iako nije odavde, zna
snaći u takvom okruženju. Kad je kapetan skrenuo prema crkvi St. Magnus
the Martyr, čamac sa svjetiljkom izgubio se na rijeci. Henderson je Fryu
dodirnuo ruku, no ničim više nije pokazao da ga je prepoznao. Mladić je
krenuo za njim, držeći se nekoliko koraka iza njega.
Sve do Eastgatea mušterije iz svratišta i gostionica miljele su po glavnoj
cesti na plimi piva s pelinom i džina. Ovdje se grubi smijeh žena ispreplitao
s plačem djece ostavljene da se sama snalaze. Njih su dvojica malo usporila.
Dvije djevojčice od kapetana su pokušale izvući dva penija, no on ih je otjerao
uz prikladno prostačke i okrutne riječi. Neko dijete željna pogleda počelo je
hodati uz Frya.
 »Zaš’ ga slijediš?« prosiktao je. »Ima neš’?«
»Gubi se ili ću te istući«, obećao je Fry, svojim najboljim dijalektalnim
izgovorom.
»Samo sam pitao«, uzviknuo je dječak.
Sijevanje Fryevih očiju djelovalo je baš kao da je izvukao nož, pa je
dječak odustao.
Za razliku od Regent Streeta i Oxford Streeta, na zidovima ovih ulica
nije bilo uklesanih naziva po kojima bi se čovjek mogao orijentirati – a većina
stanovništva ionako vjerojatno nije znala čitati. No nekome tko nije bio
odavde to je ipak bio problem. Kako su se njih dvojica počela udaljavati od
rijeke, zrak im se učinio ponešto čišćim – ili se, palo je Fryu na pamet, počinje
navikavati na smrad. Barem mu se više nije okretao želudac.
U Old Streetu je kapetan zastao. Cesta je bila široka, s obje njezine
strane nalazile su se zgrade, od kojih je većina bila zakrivena mrakom,
budući da su pivnice postajale sve rjeđe, a posvuda sve više vladala zlokobna
i jednolična tama. Zbog mjeseca koji je bio nisko na nebu činilo se kao da je
to nekakva mitska cesta. Nigdje nije bilo nikoga i bilo je lako zamisliti da bi
se Old Street mogao protezati još kilometrima, voditi sve do izlaza iz grada,
da je to beskrajna cesta koja vodi Bog zna kamo. Henderson je bolje pogledao
kad im se iz suprotnog smjera približio nekakav usamljeni lik.
»Je li ovo Old Street, prijatelju?« upitao je kapetan.
»Tako je. Koga tražite?«
Kapetan je iz džepa izvukao lulu, pokazujući time da je tek običan
čovjek spreman pristojno popričati. Trebale su mu informacije, a do njih će
najlakše doći tako da malo dokono pročavrlja. Čovjek je bio prljav, no ne i
najjadnije stvorenje na koje su dosad naišli, kao ni najpijanije. Vjerojatno je
radio u pristaništu.
»Ne znam koga tražim«, priznao je Henderson. »Je li negdje u blizini
ulica Mallow?«
Čovjek se nasmijao, a zvuk se izgubio u zgusnutome noćnom zraku, za
sobom odnoseći neku napetost. »Tamo gore, stranče.« Pokazao je na lijevu
stranu, otvoreno piljeći u kapetana poput gladnog psa. »Samo ravno.«
»Čuo si za Rose?«
»Jesam.« Čovjekov glas bio je lažno samouvjeren. »To je pravo mjesto.«
»Neki mi je prijatelj rekao da ondje popijem piće.«
»Ako budeš radio sve što ti prijatelj kaže, naći ćeš se u nevolji.«
 Fry se prikradao uza zid, pazeći da ga mjesec ne obasja. Henderson je
bio posve opušten dok je tako stajao i pušio. Zahvaljujući mjesečevoj
svjetlosti, kapetanova koža djelovala je gotovo prozirno. Netko bi mogao
zaključiti da je duh, pomislio je Fry. Tipa s kojim je razgovarao takve stvari
nisu brinule. Zanimale su ga ovozemaljske stvari, a ne stvari s onoga svijeta,
pa je očito pretpostavljao da bi Henderson mogao biti dragocjen. »Što si ono
rekao, koga tražiš?« ponovno je upitao.
»Ne znam. Prijatelja jednog prijatelja. Uvoznika. Nemam ime.«
»Ovdje? Takvi urede imaju u pristaništu, stari moj. Mislim da nemaš
sreće.«
Henderson je tišinu položio između njih, poput kakvog mačka koji nudi
ulovljenog miša.
»Ako nešto želiš uvesti, možda ti ja mogu pomoći«, ponudio je čovjek.
»Na koji način?«
»Poznajem neke ljude. Tko je taj tvoj prijatelj, ako smijem pitati?«
»Will Simmons.«
»Nikad čuo.«
Ako mu Willovo ime nije poznato, vjerojatno od njega neće doznati ništa
korisno. Kapetan se okrenuo, no čovjek još nije bio sve rekao. Uhvatio je
Hendersona za rukav kaputa, odlučan ne dopustiti mu da skrene u ulicu
Mallow i bude zauvijek izgubljen. »A što tražiš?«
Fry je posegnuo za nožem.
»Moram razgovarati s prijateljevim prijateljem, to je sve.« Ta je izjava
zazvučala konačno. Henderson je povukao ruku i već se spremao krenuti.
No, čovjek je nanjušio novac. Ako ga ne može dobiti milom, onda će ga
izvući silom. Dok ga se spremao udariti, kapetan je krajičkom oka primijetio
njegov pokret. Izmaknuo se prvom udarcu i uspio ruku položiti na nož, no i
neznanac je bio brz. Oštro ga je opalio po goljenicama.
»Daj mi novac. Imaš ga, zar ne?« Čovjekov je glas bio agresivan, no
djelovao je i nekako tjeskobno. »Moraš imati nešto ako tražiš uvoznika. I to
još noću.«
»Za tebe nemam ništa osim oštrice, prijatelju, koju ću ti zariti u kožu
ako se ne makneš.« Kapetanov glas bio je bezličan poput kamena i jednako
nesmiljen.
 Neznanac se nije pomaknuo sve dok se odjednom nije stekao dojam da
je nešto odlučio. Očaj je kod njega nadvladao razum kad je nasrnuo na
Hendersona.
Kapetan je bez oklijevanja reagirao i neznanca u rame ubo takvom
snagom da je nož ostao zaglavljen, pa ga je jednostavno ostavio u njegovu
tijelu. Čovjek je riknuo poput razjarenog bika, raspaljen od boli.
»Jebi se«, dreknuo je i, ne obraćajući pozornost na ranu, Hendersona
počeo mlatiti zdravom šakom.
Henderson se izmaknuo, dvaput mu uzvratio udarac, pritom čovjeka
dohvativši po nosu iz kojeg mu se sad krv slijevala po košulji, no ovaj nije
odustajao. Zadao je Hendersonu dva poštena udarca u prsa od kojih je ostao
bez daha.
»Sranje«, iz sjene je prošaptao Fry, koji je, tražeći po džepu i izvukavši
sklopivi nož, zaključio da je ovo odmaknulo predaleko. Upravo je to bio
vježbao na palubi. Izvukao je oštricu i potrčao, nalik na sjenu koja se ukazuje
iz tame.
Henderson mu je mahanjem pokušao signalizirati da se ne miješa, no
Fry je nož zario baš onako kako su mu pokazali na Bittersweetu. Pogodio je
pravo mjesto na muškarčevim prsima. Ovaj je stao kao ukopan. Uhvatio se
za prsa i pao na koljena, a kroz prste mu je počela navirati krv.
»Tako.« Fry se nacerio, pa iskoristio priliku da dođe do mjesta tučnjave
i uzme svoj nož, kao da je riječ tek o vježbi. No ranjeni čovjek nije bio mrtav.
Kad se mladić okrenuo da nešto nonšalantno prokomentira, neznanac je još
jednom nasrnuo. Imao je skriveno oružje – britvu. Izvukao ju je iz čizme
unatoč boli. Kapetan je ščepao Frya i gurnuo ga ustranu. Da ga je čovjek
kojim slučajem dohvatio, smrtonosna oštrica mladiću bi se zarila izravno u
donji dio kralježnice.
»Ne kanim izgubiti još jednoga«, izustio je Henderson. »Miči mi se s
puta, osim ako te pozovem, jesi li čuo? To je kapetanova naredba.«
Fry je kimnuo. Prsti su mu drhtali, no uspio je uzeti britvu iz čovjekove
ruke i spremiti je u džep. Čovjek se prevrnuo na leđa, a nepravilna lokva
krvi natopila je tlo oko njega. Neznančeve oči više nisu bile onoliko
nepopustljive, u njima nije bilo čak ni tjeskobe. Jednostavno se bio zagledao,
i između dva Se treptaja pitao hoće li ga sad dokrajčiti.
»Ulica Mallow«, rekao je Henderson, pogledavajući na lijevu stranu.
Fry je ranjenog čovjeka držao na oku. »Bi li bilo humanije...?« Sad je bio
potresen.
 Henderson je odmahnuo glavom. »To bi onda bilo ubojstvo, eto što bi to
bilo. Ovako barem ima priliku.« Povukao je mladića dalje ulicom, prema
skretanju, a neznanca ostavio njegovoj sudbini.
Ulica Mallow bila je uža od glavne ceste. Dok se Old Street kupao na
hladnoj mjesečini, gostionica Rose toplijim je sjajem obasjavala završetak
ulice. Nerazgovjetni žamor glasova koji je dopirao iz gostionice bio je ugodan.
Fry se osvrnuo, no umirući lučki radnik više im nije bio na vidiku. U trbuhu
je osjetio podrhtavanje. I ranije je sudjelovao u okršajima, no nikada nikog
nije ubio. Ljude zbog ubojstva vješaju. Osjetio je mučninu. Henderson se
zagledao u mladića, provjeravajući je li spreman obaviti zadaću. Jednu je
ruku čvrsto položio Fryu na rame i pokazao mu prema prozoru zatvorenom
kapcima.
»Tu me čekaj«, rekao je kapetan.
»Neću vas iznevjeriti.« Richardov glas bio je tek blijeda jeka glasa kojim
se inače služio na Bittersweetu – dok je još bio mladac pun sebe, u potrazi za
pustolovinama.
»Sve ćemo srediti kad se vratim.« Henderson je otvorio vrata.
Ovo se ni približno nije razvijalo smjerom kojim su njih dvojica bili
očekivali.

Iznutra je gostionica Rose bila posve dobro održavana. Osim tamnog i piva s
pelinom, bilo je tu i sanduka konjaka složenih pored neizbježnih boca
jeftinoga džina, koji je u ovome dijelu grada bio omiljeno piće. Hendersonu
je bilo drago da nitko nije primijetio kad je ušao. Ako neznanac na ulici umre,
kasnije će sigurno biti pitanja. Samo su se jedan ili dvojica muškaraca
okrenuli, kao i više žena. Jedna si je djevojka, primijetio je, pored vatre
krpala poderani rub haljine. Uz svjetlost svijeća provjerio je ima li na kaputu
krvavih mrlja, no činilo se da se uspio izvući bez tragova tučnjave. Uz malo
sreće uspjet će posao obaviti brzo i Frya vratiti na brod. Henderson je
pozornost usmjerio na zadaću koja je bila pred njim. Neki spretni muškarac,
ne stariji od četrdeset godina, koji je na sebi imao prsluk jarkožute boje, za
šankom je u vrčeve ulijevao pivo s pelinom i pušio cigaru.
Kimnuo je. »Neznance, š’a ti mogu ponuditi?«
Henderson je pokazao da bi mu dobro došao vrč piva s pelinom. Pružio
mu je novac i otpio pošten gutljaj. »Tražim prijatelje Willa Simmonsa«,
raspitao se.
Čovjek je iz usta izvadio cigaru i promislio o tom pitanju. »Will
Simmons? Ne. Nikad čuo za njega«, rekao je. »Tu negdje živi?«
 Henderson je odmahnuo glavom. »Ovdje je imao nekog posla.«
Negdje iz dubine prostorije pojavila se neka sredovječna žena. Obrazi
su joj bili toliko narumenjeni da je izgledala kao da po njima ima osip. U kosi
je imala vrpcu boje breskve. I kosa i vrpca izgledale su kao da pripadaju
nekome mlađem. »Š’a ovaj traži, Tituse?« upitala je.
»Nekog momka po imenu Will Simmons.«
Žena je Hendersona odmjerila od glave do pete. »Gospodine Simmons«,
pozdravila ga je.
Kapetan se osmjehnuo. »Ne. Ja sam prijatelj Willa Simmonsa.
Imao je nekog posla ovdje, pa sam se nadao da ću stupiti u vezu s
njegovim suradnicima. To su neka gospoda, koliko znam.«
Titus se malko uspravio – tek neznatno, što iz daljine nitko nije mogao
ni primijetiti, ali je Hendersonu nije promaknulo. Za to se vrijeme ona
musava žena toliko zapiljila u njega da je izgledala kao kakva voštana
figura.
»Ako slučajno poznajete tu gospodu, siguran sam da bi bili oduševljeni
da čuju novosti koje im nosim.« Kapetan je prazni vrč spustio na šank. »Jako
dobro piće.«
»Betty i ja držimo robu koja kvalitetom odskače od ovoga kvarta.« Titus
je kimnuo. »Još jedno?«
Henderson je odmahnuo glavom. »Moram pronaći Simmonsove
prijatelje. Ako mi ne možete pomoći, onda bolje da krenem dalje. Simmons
je preporučio vaše pivo. Bio je u pravu.«
Žena odjednom kao da se odledila. Rukom je kapetana pozvala da priđe,
a nos joj se nabrao i počeo trzati poput njuške kakvog zeca. Činilo se da je u
posljednje vrijeme za tu gospodu stiže mnogo novosti i ona je žarko željela
doznati barem nešto o tome. »Ja bih možda mogla znati ljude koje tražite.
Na što se odnose vaše novosti, gospodine?«
Henderson se nije ni trznuo. »Ako znate gdje su, onda bi bilo najbolje da
mi to kažete.« Glas mu je bio bezbojan.
Titus je izgledao kao da bi mogao svakog trena odložiti cigaru i krenuti
u akciju, jer njemu je čak i naznaka prijetnje bila previše, no gospođa Wylle
ovlaš mu je dodirnula ruku. Uostalom, zadire u privatnost gospode, ili to
barem pokušava. Netko će joj ionako reći što se zbiva – i to vrlo uskoro. Osim
toga, ovaj se neznanac čini zanimljivim. Ne izgleda poput kockara, ali ni
približno nije dovoljno otmjen da za stolom sjedi s Haywardom, Fisherom i
Grantom, koji su elegantni i otmjeni, dosta iznad ljudi njegova kova. Još se
više nagnula prema njemu.
»Pronaći ćete ih točno preko puta«, prošaptala je. »Ona crna vrata –
kuća sa zatvorenim kapcima. Na prvome katu. Odmah preko ceste.«
 25

Old Street

Članovi kartaškog kluba te su večeri na sastanak pozvali Sama Pearsona.

Budući da su imali čitav dan da razmisle o pitanju ukradene pošiljke, bili su
odlučni u namjeri da izdaju naloge. Sam je stigao rano ili, pomislio je uz
osmijeh, baš u pravi tren. Kad je u Old Streetu primijetio kapetana i onog
mladića, krenuo je za njima. Taj susret bio mu je neočekivani dobitak.
Skriven u jednome ruševnom ulazu, smireno je gledao kako ona dvojica
razoružavaju čovjeka koji ih je pokušao orobiti i kako su ga nožem dohvatili
po boku. Kad su krenuli dalje, Sam je pošao za njima, još uvijek šepajući
nakon jučerašnjeg susreta s gospođom Wylle. Prošao je pored ranjenog
čovjeka i ne zaustavivši se da pomogne sirotome stvorenju koje se
pokušavalo dovući do Shoreditcha gdje će, nema sumnje, ako onamo uspije
doći, pronaći pomoć. Sam je primijetio da napreduje pristojnim tempom, tako
da je do trenutka kad je Pearson zamaknuo u ulicu Mallow već bio prošao
čitav blok, a to je bio vrlo dobar znak.
Pearson je, međutim, svu pozornost usmjerio na nešto puno važnije i
hitnije. I dalje stojeći u sjeni, približio se koliko je više mogao, zamaknuo za
ugao i stigao baš na vrijeme da spazi Frya koji je čučao u jednoj prozorskoj
udubini i kapetana kako nestaje u krčmi Rose. Od samog pogleda na
Hendersona Pearsonu je uzavrela krv. I kad je bio najbolje raspoložen bio je
nagle naravi, a na Bittersweetu su ga još i ponizili, tako da je u njemu sad
gorjela osobito jaka vatra. U Klub nije mogao ući a da ga kapetanov stražar
ne primijeti, pa mu je s obzirom na to dječak sad postao metom. Sam je
pretpostavljao da momak uza sebe ima barem dva komada oružja, a,
naravno, bile su tu još i šake, no osim što je bio niži od Pearsona, bio je
upravo u dobi prije nego što počne završno muško popunjavanje mase, a Sam
je na raspolaganju imao i prednost iznenađenja. Mladić nije skidao pogleda
s Rose. Sam se nasmiješio. Posve se nečujno vratio putem kojim je i došao,
zaobišavši sporednu uličicu i sa stražnje se strane prišuljavši Fryu, koji je,
osim poput sjene, izgledao i poput kakvog duha koji lebdi nad konjskim
izmetom uprljanom pokrajnjom uličicom. Jednim neprimjetnim potezom
neozlijeđenom je nogom srušio Frya i vješto ga uhvatio za vrat. U tom ga je
položaju detaljno pretražio i oduzeo mu sklopivi nož i ukradenu britvu. Fry
se otimao, no nije uspijevao viknuti, jer mu je Pearson toliko stisnuo dušnik
da mu je smrdljiva voda koja je tekla uz rub ulice dopirala do uha. Richard
ga je bijesno promatrao. Posve je prirodno zaključio da ovaj napad ima veze
s okršajem u Old Streetu od prije svega nekoliko minuta, no opet, bilo je sve
očitije da te u East Endu bez problema mogu napasti i dvaput u pet minuta.
 Pearson se nagnuo nad njega. »Šuti, pa te neću ubiti.«
Uz to zloslutno upozorenje, Pearson je mladića povukao na noge.
Pritisnuo je Fryu ruke iza leđa nekakvom izopačenom učinkovitošću koju je
mogao steći jedino iskustvom. Zatim ga je poveo smjerom koji je sam bio
odabrao. Bila je to učinkovita tehnika, pa je za manje od minute Pearson
Frya prebacio preko ceste, uveo kroz vrata kartaškoga kluba i poveo uz
drvene stube.
U klupskoj prostoriji gospoda su bila nepomična i tiha. Jedino gibanje
bio je dim koji se dizao s Haywardove i Grantove cigare.
»Što nam je to?« upitao je Hayward.
»Tu je«, rekao je Sam. »Kapetan Bittersweeta, onaj nitkov. Preko puta
je, u Roseu.«
»A ovaj balavac?« upitao je Grant.
»Čuvao mu je leđa.« Pearson se morao naceriti. »Mislio sam da će biti
najbolje da ga dovedem ovamo.«
Fry se neuvjerljivo promeškoljio, a s lica mu je na gole podne daske pao
komadić blata. Bilo je teško reći kakvo je ovo mjesto, no ovo su barem
nekakva gospoda. Richard je iz iskustva znao da prisutnost gospode znači da
je on na sigurnome. Razmišljao je o tome da im kaže da je Henderson ovamo
došao zbog onog što su uložili, pa je već, zaboravivši kako izgleda, očekivao
da će ga ponuditi pićem.
Mladić je već zamalo progovorio, ali ga je u tom trenutku zainteresiralo
kad su se gospoda bez riječi pomaknula. Grant je ruku položio na štap od
ebanovine i dlanom stao trljati lisičju glavu na njegovu vrhu. Fisher je
polagano ustao i popravio maramu oko vrata, dok je Hayward i dalje sjedio
posve nepomično. Njihovi su ga pokreti opčinjavali, izgledali kao da se
postavljaju kulise i figure za neku scenu. Richard je pomislio kako Fryevi
tako ne posluju. Ova su gospoda posve drugačija od ostalih na koje je
nailazio. Izgledalo je kao da izvode nekakav smrtonosni balet. A onda se, u
trenutku, scena iz nečeg djelomično poznatog pretvorila u noćnu moru.
Brzim, neočekivanim pokretom, Grantov se štap spustio na mladićeve noge.
Zvuk koji je ispustio bio je Richardu Fryu posve nepoznat. Na trenutak
mu se učinilo da je čitav svijet nestao i da u zraku lebdi tek prigušeni, očajni
vrisak. Kad se ponovno uspio usredotočiti, mladić je pokušao doći do daha.
Učinilo mu se da će povratiti. Osjećao se kao da su mu noge smrskane, dok
mu je mozak od straha i zbunjenosti grozničavo radio. Kad se u Bristolu
tukao, bilo je to uglavnom s mladićima jednake visine. Osim toga, nitko nije
imao nekakvo oružje. Fisher je istupio i preuzeo ispitivanje koje je uslijedilo
nakon napada.
 »Kako se zoveš?« smireno je upitao.
»Richard«, uspio je Fry protisnuti kroz stisnute zube.
Fisheru se nije žurilo. Činilo se da beskrajno uživa. »Pa onda, Dick,
prosvijetli nas. Što točno radiš ovdje?«
»Kapetan je došao dogovoriti isplatu. Vi ste ulagači Willa Simmonsa?
Došao vam je vratiti Simmonsove stvari i isplatiti vaš dio.« Ovaj put riječi
su potekle u bujici koju je bilo teško razumjeti, nalik na prljavu vodu koja
prebrzo teče. Na kraju je uzdahnuo, pa mu je i posljednji dašak zraka izišao
iz pluća. Noge su ga neopisivo boljele. Za ovime nije bilo potrebe, pomislio je,
ovo je čista zloba.
Muškarci su i dalje bili nepomični. Grantove oči bile su poput žeravice.
Još je jednom toliko snažno i žestoko uzdignuo štap da mu se jedan uvojak
prosjede kose zaljuljao oštro poput konjskog repa u galopu kad je spustio
ebanovinu i ovaj put Fryevu nogu pogodio malo više, no Richard nije pustio
ni glasa. Nakon kratke stanke koju će kasnije pripisati šoku, nježna koža na
njegovim bedrima rasprsnula se u sitne cvjetiće boli – osjećao je kako mu
izbija čitav niz tamnih masnica boje marmelade od crnog ribiza. Noge su mu
se tresle. Ako ih osjećam kako se tresu, mogu li doista biti smrskane, upitao
se. Bio je to očito nekakav nesporazum. Pokušao je nešto reći, no bio je bez
daha, pa je jedva uspio uzdahnuti poput svijeće koja se gasi.
»Dobro da se tvoj kapetan pojavio«, prokomentirao je Fisher opako. »No
nije na njemu da sklapa postavlja uvjete. Ništa ne ovisi o njemu.«
»Platio je porez«, prosiktao je Grant. »Oteo je našu robu, proklet bio, i
platio vražju trošarinu.«
Fry je grozničavo razmišljao, posve izgubljen. Bilo mu je teško
razmišljati. Henderson je rekao da su ti ljudi krijumčari, no to nije imalo
smisla. Tko to, dovraga, pokušava izbjeći poreze? Pa ne valjda ovakva
gospoda? Što ti ljudi zapravo žele? I postoji li kakav način da Hendersona
upozori na ono što ga očekuje? Ova je soba djelovala nekako groteskno.
Nekako užasno.
Fry još nije uspio doći do odgovora na ta pitanja kad se na uličnim
vratima začulo glasno kucanje. Muškarci su se pomaknuli, ponovno se
usredotočili. Učinilo mu se da se ponašaju poput čopora vukova – ne, ne tako,
jer vukovi zacijelo ne bi bili toliko pakosni. Ovi ljudi uživaju u toj okrutnosti.
Kucanje se začulo još jednom, ovaj put još silovitije, zbog čega su oni
djelovali nekako zadovoljno. Fisher, Hayward i Grant su se pomaknuli. Sam
Pearson pustio je Richardove ruke, pa je Fry klonuo, noge ga zbog ozljeda
više jednostavno nisu držale. Boljela su ga bedra, no bol je zastirao strah od
pomisli na to što bi se još moglo dogoditi. Na Grantov znak glavom, Pearson
je otvorio vrata, a Richardov je pogled poletio s jednog na drugog gospodina,
dok je očajnički pokušavao predvidjeti što će se dogoditi. Dao je riječ da će
kapetanu čuvati leđa.
»Nemamo često posjetitelja koji kuca«, rekao je otegnuto Fisher.
Kad su se gospoda nasmijala, bilo je to više nekakvo mumljanje. Fry je
pogledavao čas jednoga, čas drugoga. Da pokuša razoružati Granta koji je,
koliko je uspio primijetiti, najnasilniji i svakako najbolje naoružan?
Pomaknuo se i pokušao zgrabiti čovjekov štap prije nego što Henderson uđe.
Bilo je to hrabro od njega, no Grant, za kojeg mu se činilo da ne gleda, ipak
je bio prebrz. Ebanovina se jednim opakim, pokretom spustila Fryu na rame,
a udarac mu je ovaj put zadao onaj kraj sa srebrnim ukrasom. Mladića je
udarac oborio, pa se začulo pucketanje rebara u trenutku kad je pao na pod.
Bol se širila kroz tanku tkaninu njegova kaputića, a Grant se nadvio nad
njega, spreman još jednom raspaliti ako se pomakne.
»Dakle, doista je odvažan, izgleda«, rekao je Fisher kad je Fry zajecao,
a na stubištu se začuli koraci kapetana Hendersona.
Henderson je ušao prije Pearsona te je, primijetivši Richardovo klonulo
tijelo, odrješito kimnuo. Ako je i primijetio da je Richard ozlijeđen, nije to
ničim pokazao.
»A, tu ste«, rekao je naizgled opušteno. »Gospodo.« Napola se naklonio.
»Drago mi je što sam vas uspio pronaći.«
Grant se priključio skupini, no Hayward je bio taj koji je progovorio.
»Kapetane«, rekao je. »Da nas niste odlučili potražiti mi bismo svakako
potražili vas. Gdje je, dovraga, naša roba, gospodine?«
Grant se čvrsto oslanjao a štap, a Fisher kao da se poigravao nekakvom
vrpcom – ne konopcem, već nečim crvenim i svilenim. Henderson je to
primijetio i pomislio da se možda radi o krunici. Pri slabašnome svjetlu bilo
je teško razaznati o čemu je riječ.
»Riješio sam je se i ostvario zaradu, gospodo«, rekao je zadovoljno.
»Čitave naše pošiljke?«
Henderson se zasmijuljio. »Pa, samo zrna, koja, ako ne griješim, nisu
baš sve. Želite li o tome razgovarati u društvu?« Kimnuo je prema Pearsonu
i mladiću.
Hayward mu je odmah pristupio. »U pravu ste. Gospodin Pearson nije
upoznat s onim drugim. No, odan je, iako ne i posve upućen. A mali je vaša
briga. Prokleti bili, gospodine. Kao prvo, potajno nestanete s našom
pošiljkom, a zatim...«
 Henderson ga je prekinuo. »Ni slučajno. Isporučio sam vašu pošiljku, ili
bolje rečeno, pošiljku Willa Simmonsa, jer sve dok nisam stigao ovamo nisam
imao pojma o tome koliko ste vi u sve upleteni. Još od Cornwalla na palubi
sam imao vašeg predstavnika, u liku gospodina Pearsona. Odlučio je
napustiti brod i tako mi onemogućio da vas pronađem prirodnim putem. Will
je, na sreću, bio spomenuo ulicu Mallow i malo raspitivanja pokazalo se...
pa, eto... plodonosnim. Ovdje sam, i situacija nije pretjerano loša. U Londonu
sam dva dana. Mislim da sam vas brzo pronašao.«
Pearson je pokušao nešto prigovoriti ovoj verziji događaja, no Grant je
pomaknuo štap da ga u tome spriječi i kapetanu pokazao da nastavi.
»Ne vidim, gospodo, što ste još mogli očekivati da učinim. Ustvari,
smatram da mi dugujete zahvalnost. Ne bi svaki kapetan nakon smrti
čovjeka koji mu je napunio štivu otišao toliko daleko koliko ja sad idem da
ispoštuje dogovor sklopljen tisućama kilometara dalje, s predstavnikom ljudi
koje nikad nije upoznao. Da, i ovdje su stvari Willa Simmonsa.« Iz džepa je
izvadio svežanj. »Ne kanim opljačkati mrtvog čovjeka.«
Trojica članova kartaškog kluba nisu obratila pažnju na njegovu gestu.
»Platili ste carinu«, rekao je Grant drsko. »Mali vam nije mogao toliko
zatajiti.«
Ostali su se složili, no Henderson se i dalje držao samouvjereno. »Jesam,
gospodine. Bila je to moja odluka, kao kapetana. I ovdje sam da bih dogovorio
isplatu vama kao ulagačima.«
»A onda je tu još i ono drugo...« rekao je Hayward.
»Dragulji i zlato. Da, i to je tu.«
Fisher si je natočio piće. »Očekujemo dobru zaradu«, rekao je.
Henderson se nasmiješio. Rukom je zatražio dozvolu da sjedne. Jednu
je ruku držao u džepu, na dršku noža.
»Nazdravimo, onda, sklopljenome poslu. Očekujem proviziju jer sam
posredovao u dogovoru koji je Will postigao kad je kupio zrna. On i ja složili
smo se oko toga, i ja sam taj dio već uzeo. A onda je tu još i pitanje prijevoza
i istovara vaše robe, uz zaradu, što će također trebati platiti. Očekujem i da
mi se plati zbog poštenja, gospodo. I očekujem da mi pošteno platite, jer sam
dobro odradio.«
»Ali carina«, ponovio je Grant.
Henderson nije zanijekao Grantove riječi, već ih je zanemario. »A što se
tiče onog vašeg podosta jedinstvenog grumena čokolade, izvadio sam
dragulje i zlato i očekujem naknadu na ime dostave. Velikodušnu naknadu,
zapravo. Većina bi ljudi s takvom vrstom plijena jednostavno nestala.«
Hayward je sjeo. Hendersonov ton bio je vrlo dojmljiv, a njegovi
argumenti imali su određenu vrijednost. Možda je bio u krivu po pitanju
plaćanja carine, no činio se da je zapravo dobar nitkov. Uostalom, došao je
do njih. »Kapetane, zašto ste platili trošarinu?« upitao je. »Zar vam Will nije
objasnio kako mi funkcioniramo?«
Sada se umiješao Sam. »Ja sam mu objasnio. Rekao sam.«
Grant je mladića ušutkao pogledom koji mu je kroz prigušeno svjetlo
doletio poput plamteće strijele.
Henderson je slegnuo ramenima. »Kapetanov je posao da donosi odluke.
Iskreno rečeno, nije mi se činilo vrijednim rizika. A ispalo je da sam na drugi
način zaradio. Ne mogu, naravno, reći bih li bolje učinio da sam
prokrijumčario kakaovac, no pretpostavljam da je njegova kvaliteta pomogla
da ga prodam. Po mojem mišljenju, nije bilo nerazumno držati se zakona.«
Hayward je na trenutak razmislio o tome. »Zanimljivo, dakle... Tražili
smo pouzdanog kapetana, zar ne?« promumljao je.
»Treba nam netko tko stvari zna rješavati na naš način«, rekao je Grant.
»On bi to mogao raditi na naš način«, zaključio je Hayward. »Nije li tako,
kapetane? Rekao bih da ste već prevozili raznu robu. Pogledajte – smiren je
poput domaće životinje. Čini se dovoljno pouzdanim. Radili biste za nas, zar
ne? Kanimo postići to da se ova linija ustali.«
Pearson je djelovao bijesno. Počeo se premještati s noge na nogu.
»Ovdje sam da ovaj posao privedemo kraju, gospodo.« Henderson se
nasmiješio. »To je sve.«
»Vrlo dobro plaćamo, kapetane«, rekao je Fisher.
»Budite uvjereni.« Hayward se nagnuo preko stola. »Vidjet ćete.«
»Ne«, rekao je Henderson. »Ljubazna je to ponuda. Hvala. No imam
druge planove.«
»Klub Old Street Bridge ne trpi neslaganje kad su takva pitanja u igri«,
odgovorio je Grant bezizražajno. »Možda smo pogriješili po pitanju prve
pošiljke, kapetane.« Ovdje je zastao i pogled usmjerio u Pearsona. »Možda
nismo shvatili da biste vi, uz odgovarajuće zapovijedi, mogli biti popriličan
dobitak. Već smo imali problema s nepouzdanim ljudima. Posebice
kapetanima.«
 »Doista«, složio se Hayward. »Možda će nam trebati vaše usluge. Uz
vašu pomoć iz Brazila možemo redovito osiguravati pošiljke. Dobit ćete
izdašan postotak. Bit će to itekako vrijedno vašega truda i vremena.«
Fisher se zadržavao iza Hendersonovih leđa. Poigravao se onom
crvenom svilenom vrpcom.
»Gospodo.« Henderson se nasmiješio. »Ovdje sam da dovršim posao koji
sam sklopio s Willom, nakon čega se kanim posvetiti vlastitim planovima.
Žao mi je.«
Nije još ni do kraja izgovorio te riječi kad ga je Fisher napao, kapetanu
oko vrata obavio onu uzicu i stisnuo je dovoljno jako da Hendersona natjera
da ustane kako bi se pokušao osloboditi stiska. Panično razrogačenih očiju,
Henderson se rukama očajnički pokušavao osloboditi vrpce. »Hajde,
Fisheru«, poticao ga je Hayward.
Fry mu je krenuo priskočiti u pomoć, no Sam ga je zadržao. Fry ga je
udario u ozlijeđenu nogu, ali Pearson mu se osvetio tako što ga je pošteno
raspalio po naručenome ramenu. Dok su se mladići tako tukli i natezali,
članovi kluba Old Street Bridge i dalje su bili usredotočeni na Hendersona,
a Fisher je i dalje sve jače zatezao uže oko kapetanova vrata. On se već bio
posve zacrvenio u licu, a pogled mu je bio prodoran dok je pokušavao smisliti
kako da se izvuče iz te smrtonosne klopke. Hayward je djelovao kao da je
malko zabrinut, dok je Grant sve promatrao željna izraza lica i razrogačenih
plavih očiju. Nitko nije mogao daljnji razvoj događaja. Boreći se da dođe do
zraka, kapetan se neočekivano pomaknuo. Umjesto da povuče uže, trznuo je
čitavim donjim dijelom tijela, čime je uspio izmaknuti stolicu na kojoj je
sjedio, a Fisheru zadati pošten udarac u prepone i srušiti ga. Crvena vrpca
pala je na do. Grant se pomaknuo, uzdignuta štapa, no kapetan je bio prebrz.
Istog ga je trenutka opalio u nos, zbog čega se Škot onesvijestio. Grant se
skljokao na Fishera. Kad se pred njim pojavio Hayward, Henderson je već
bio oboružan Grantovim štapom, potencijalno smrtonosnim oružjem, te je
žestoko zamahivao onom srebrnom glavom. Gospoda su bila pokorena.
»Dosta je«, doviknuo je Henderson mladićima preko ramena. »Je li sve
u redu, sinko?«
Fry se oslobodio Pearsonova stiska i drhteći se odvukao na sigurnu
udaljenost. »Jest, gospodine«, rekao je.
»Čujte...« Fisher je negodujući ustao, kao da na sudu pokušava nešto
dokazati. Početkom karijere učio je za odvjetnika.
Henderson nije slušao. Zamahnuo je, pa Fishera pogodio u trbuh i
srušio ga. »Isuse. Ovamo sam došao sklopiti posao. Ne kanim vas više zvati
gospodom. Sretni ste što vam neću smrskati lubanju i dokrajčiti vas,
gospodine. Nisam siguran s kime ste vi to inače navikli poslovati, no, tko god
bio, žalim ga.«
Grant se osvijestio i otvorio oči. Na licu je imao tamnoljubičastu
modricu, a izraz lica bio mu je nesmiljen. Izgledao je kao posve drugi čovjek,
nije bilo ni traga onome Šarmantnom Charlieju, kakvim se obično prikazivao
svijetu. Piljio je u Haywarda kao da ga optužuje što situaciju nema pod
odgovarajućim nadzorom.
»Nas smo trojica«, rekao je bez uvijanja.
Pearson je stupio naprijed, kao da sebe proglašava četvrtim, a
Henderson je još malo više uzdignuo štap. Sad mu je bilo jasno tko su i što
su. Bili su naviknuti imati posla s ljudima koji se nisu mogli obraniti od volje
jačih. Bili su nasilnici koji su svoj položaj koristili da dođu do čega god požele.
No Henderson je u tome uočio slabost. Između ovog svijeta i West Enda
postojala je i slaba točka.
»Gospodo, ovo su uvjeti koje ću vam ponuditi. Vratio sam stvari Willa
Simmonsa i udvostručit ću njegov ulog. Usto ću zadržati i pola dragulja.
Moju ponudu možete prihvatiti ili ne. Možda sam vam mogao ponuditi i
blaže uvjete, no vi ste me upravo pokušali ugušiti, pa stoga idite dođavola.«
»Mi svoj novac utrostručujemo«, progunđao je Grant. »Takav je bio
dogovor sa Simmonsom i takav je dogovor s vama.«
»Ne u slučaju da pokušate ubiti donositelja robe. Imate sreće što vam
uopće išta nudim.« Henderson se okrenuo jedinom članu kluba Old Street
Bridge kojem je znao ime. »Gospodine Fisher?«
Fisher je nabrzinu kimnuo, pogledavajući Haywarda koji je izgovorio
njegovo ime.
»Ovaj ću posao onda s vama sklopiti u vašoj rezidenciji. Kamo da
navratim?«
Fisher se žustro usprotivio. »Poslove sklapamo ovdje.« Povisio je ton.
Henderson se namrštio. Dobro je pretpostavio. Ovo skrovište u East
Endu bilo je tajno. »Ako mislite da ponovno kanim doći ovamo, onda me
smatrate većom budalom no što sam to ikad u životu bio.«
»Ali ne možete određivati...« započeo je Hayward rečenicu.
»Mogu, gospodine, a to i činim. Budete li imali nešto protiv ovih uvjeta
pa me stoga pokušate pronaći, izgubit ćete svoj dio i ostati bez ičega. Budete
li me progonili nakon što vam platim, istražit ću malo detaljnije zašto posao
vodite ovdje i gdje u pristojnome društvu svatko od vas živi. A zatim ću se
potruditi da to pristojno društvo čuje za ovo mjesto u ulici Mallow s kojeg
poslujete. To se odnosi na svu trojicu, jeste li čuli? Kunem se da ću vas
pronaći i razglasiti vaša imena.«
»Ucjena«, bjesnio je Hayward. »Prokleta ucjena.«
Henderson se razorno nacerio. »Samo budite sretni što vas ne kanim
ugušiti onim užetom, gospodine. Iako sam u žestokoj napasti. I ucjena je
bolja od ovoga, u to vas uvjeravam. Ne znam s kime ste navikli poslovati, ali,
iskreno, nepravedno iskorištavate, a ja ću to dijelom nadoknaditi. Imate li
suprugu, gospodine? I hoće li ona uživati kad čuje za ovu malu razmjenu? E
pa, postupite časno, pa se za ovo nikada neće čuti. A ipak ćete nešto i
zaraditi, gospodo. To su moji uvjeti.«
Grant je pokušao ustati i žestoko prosvjedovati, no nije uspio još ni
kleknuti kad ga je Henderson sa strane opalio po glavi, zbog čega je ovaj
zateturao.
»Mislim najozbiljnije«, rekao je kapetan odlučno. »Toliko ću vas žestoko
prokazati da ni vi, niti članovi vaše obitelji više neće biti dobrodošli niti u
jednoj kući u Londonu.«
Fisher i Hayward i dalje su bili nepomični i šokirani. Nitko nikada nije
zaprijetio članovima kluba Old Street Bridge.
»Možeš li hodati?« upitao je kapetan Frya.
Mladić je kimnuo. Rame ga je žestoko boljelo i šepao je, no mogao se
pomaknuti i izići.
»Spusti se«, uputio ga je Henderson. »Čekaj me pored vrata.«
Dok su slušali kako se Richard nesigurno spušta niz stube, Henderson
se nagnuo prema njima. »Budete li nas slijedili, pronaći ću vas. Čujete li me?
Imat ćete daleko manje nevolja budete li me se jednostavno klonili. A ako
večeras napadnete bilo Richarda, bilo mene, novac nećete dobiti nikada.
Kako sada stvari stoje, za nekoliko ćete dana dobiti svoj dio novca i dragulje,
gospodine Fisher. Razmislite o tome i ostavite nas na miru.«
Dok je, neprekidno ih držeći na oku, izlazio iz prostorije, nije mogao
odrediti slažu li se gospoda ili ne. Ugled je izvrsno oružje, pomislio je. Na
neki ga je način tome podučila Maria – ona je vrlo vješto društvene norme
upotrebljavala u svoju korist. Kad je kapetan izletio kroz ulazna vrata na
ulicu, Richarda je pogurnuo niz najbližu uličicu, što dalje od bilo kakvog
izvora svjetlosti. Do obale je trebalo prepješačiti pošten komad puta, a
mladić je bio teško ozlijeđen. Bili bi laka meta da se vrate na glavnu cestu.
S druge strane nečeg što je zapravo bio mračni tunel, na glavnoj je ulici
stajala kočija koja je s istoka vozila na zapad, a dvojica kočijaša bila su se
čvrsto ogrnula zimskim kaputima. Henderson je provirio da vidi što se zbiva
iza ugla. Jedan sluga držao je bič, a drugi olovnu cijev. Kočija je bila
kvalitetna, ali stara. S dugačke kuke visjela je svjetiljka, dok su vrata bila
ukrašena obiteljskim grbom – kacigom okruženom bijelim i crvenim perjem.
Morala je pripadati gospodi, shvatio je, ili barem jednome od njih. Henderson
je zaškiljio, da uz slabo svjetlo lakše pročita što piše. Hayward. Fisher i
Hayward. Sad je imao dvojicu. Jedan sluga lagano je pocupkivao. Postajalo
je sve hladnije. Henderson se došuljao natrag, krećući se onom uličicom, baš
kad je počela padati sitna kiša. Fry je stajao naslonjen na zid.
»Evo.« Ispružio je ruku da se Fry na nju osloni. Mladićevo je srce u
mraku ubrzano udaralo – Henderson je to osjetio. U Fryevoj kosi zadržavale
su se sitne kapljice kiše, pa je izgledala kao da je posuta šećerom u prahu.
»Sve u redu?«
Fry je kimnuo.
»No, dobro...« Kapetan je pokazao rukom. »Ne možemo pored kočije, a i
na glavnoj bismo ulici bili previše uočljivi. Nikako ne bih htio ponovno
susresti naše prijatelje – niti jednog od njih trojice, kao ni onoga kojeg si
probo nožem. Stoga moramo krenuti ovim putem.« Glavom je pokazao prema
tami iza gostionice. »Ići ćemo sporednim uličicama. Barem neko vrijeme.«
Prehodati čitav put nije dolazilo u obzir. Između opasnih dijelova
pružale su se dugačke, prazne ceste. Rijeka je bila sigurnija, no ovako kasno
i toliko daleko od svega moglo bi biti teško pronaći lađara. Ipak su morali
pokušati.
Negdje odozgo, iz smjera kartaškoga kluba, začuo se nekakav prigušeni
krik – očajničko i bolno zavijanje. I bez riječi su obojica znala da je to Sam
Pearson.
»On će ih barem malo zadržati«, promumljao je kapetan, dok je mladića
usput vodio ulicom Mallow.
S druge strane ceste, iz Rosea se pojavio nekakav samotni glas koji je
pjevao nekakvu vojničku pjesmu. Richard je pomislio na obiteljski dom, kuću
koja je za ovakvih večeri tiha, jer su svi u krevetu, u uškrobljenim plahtama
i s čašom mlijeka na noćnome ormariću.
»Idemo do rijeke, pa ćemo pokupiti neki čamac.« Henderson je mladića
uhvatio za ruku i žustro krenuo. Kad su njih dvojica tako zamakla za ugao,
s istoka se začulo zvono na nekoj crkvi. Hendersonovo je lice bilo obavijeno
tamom, no Fry mu je primijetio izraz kad su prošli kroz tanak trak mjesečeve
svjetlosti. Bio je usredotočen, apsolutno posvećen namjeri da pobjegne.
 26

Covent Garden

Maria se u knjižari udobno smjestila u kožni naslonjač. Osjećala se gotovo

izdajnički, no bilo je zanimljivo proučavati naslove, pa, eto, i drugih
izdavača. Iako bez sumnje najimpresivniji, Murrayjev popis izdanja nije bio
i sveobuhvatan. Časopis Blackwood, primjerice, izdao je neke predivne
knjige. Samu je sebe uvjerila da Murray ne bi imao ništa protiv – kako bi se
umirila, duboko je udahnula. Miris engleske knjižare bio joj je prava utjeha
– debeli papir, miris pergamenta i izraženi miris kožnog uveza, dok zlatni
ukrasi i slova s polica blistaju poput kakvog čarobnog totema. U
Georgianinoj kući nije bilo knjižnice. Maria je otkrila tek nekoliko starih
knjiga koje su se povlačile po salonu, ništa više. Dosad ih još nije imala
priliku pomnije pogledati, budući da je Geoigiana u beskraj pričala o svome
bratu, stalno je iznova ispitujući o svim pojedinostima njegove smrti. Mariji
je bilo teško stalno iznova objašnjavati sve o Thomasovoj kratkoj bolesti. Bilo
joj je to bolno, a o svemu tome i nije mogla reći puno više. Dobio je visoku
temperaturu. Njegovala ga je, no ipak je umro.
Usto, Georgiana je nije smjestila u sobu u kojoj su ona i Thomas obično
odsjedali, s bračnim krevetom, kao niti u jednu od dviju praznih gostinjskih
soba s pogledom. Umjesto toga svoju je šogoricu i udovicu smjestila u jednu
turobnu malu prostoriju u stražnjem dijelu kuće, s uskim krevetom za jednu
osobu i malenim kaminom. Maria na to zapravo nije imala pravih zamjerki,
jedino se pitala što je Georgiana time zapravo htjela postići. Takav smještaj
nikako ne može biti dobar za čovjekovo raspoloženje. Zbog toga joj je bilo
drago što ima posla kojem se treba posvetiti i, u skladu s time, razloga da
iziđe iz kuće. Kad je Maria najavila da mora napisati neke bilješke i
dogovoriti određene stvari, Georgiana se držala kao da je svako slovo na tom
listu papira najava neke sumnjive aktivnosti. Dok se Maria nakon doručka
odmarala na sofi, predložila joj je da odu u crkvu.
»To je baš vrlo francuski«, rekla je kad je Maria predložila da umjesto u
crkvu pođu u galeriju u Dulwichu. U svojoj žalosti, djevojka je počela
prezirati ne samo zabavu, već i sve što je normalno. »Zar ne tuguješ za njim,
Maria? Nisam vidjela da plačeš«, rekla je.
 Mana se prisjetila onih dana u Čileu, kada je jedva dolazila do zraka i
kada je, nakon što je konačno ostala sama, ne samo plakala, već ridala. Nije
mogla stajati na nogama, već je pala na pod. Bilo je to iz dubine bića.
Nagonski.
Georgiana je rupčićem obrisala oči. »Ja, vidiš, svakog dana plačem«,
šmrcala je. »Njemu u spomen.«
Maria je gotovo osjetila olakšanje kad je došlo vrijeme da se pridruži
lady Dundas, da zajedno krenu u Covent Garden kako bi obnovila
garderobu.
Budući da njezina teta nije željela s njome poći u knjižaru, Maria se sad
zadržala u miru i spokoju izvrsne knjižare gospodina Thina nedaleko od
Regent Streeta. Ondje je uživala u tišini i miru. Osim poprilične gomile
knjiga, na stranu je stavila i hrpu Edinburgh Reviewa, primjeraka časopisa
koji će joj dobro doći tijekom povratka u Južnu Ameriku. Zahvaljujući
boravku u šogoričinoj kući barem je počela više cijeniti mjesta na kojima je
dobrodošla.
»Uvijek mi je zadovoljstvo, gospođo Graham.« Gospodin Thin ohrabrio
je cijenjenu mušteriju. »No ne moram ni pokušavati nešto vam prodati. Vrlo
dobro znate što vam treba. Nadoknađujete, zar ne?«
Gospodin Thin baš je zbog toga čuvao sve primjerke svih časopisa.
Svatko tko je neko vrijeme proboravio u nekoj drugoj zemlji u svakom bi
slučaju propustio godinu dana ili dvije znanstvenih rasprava i politike. Thin
je sve čuvao kako bi čovjek, ili, u ovom slučaju, dama, začas pronašao sve što
ga zanima.
»Ima toliko zanimljivih članaka«, rekao je i ostavio je da prelista neke
zabavne znanstvene časopise koje je već bila odlučila kupiti.
Maria je rukom u rukavici s dna poveće hrpe izvukla jedan primjerak.
Bilo ih je barem desetak, osim novina s novostima iz politike. Nakon što ih
pročita jednom, pa još jednom, časopise će preuzeti predstavnici engleske
zajednice kad se iskrca u Riju. Novosti od kuće uvijek su bile dobrodošle.
Pored nje, na polici iznad kamina kuckao je mehanički sat otvorenog tipa, a
neki čovjek koji je provjeravao ide li mu džepni sat bacio je usput pogled na
knjige koje je bila odvojila i pročitao im naslove. Pogled mu se zadržao na
neobičnoj dami koja je izdvojila toliko uzvišene naslove.
»Mogu li vam pomoći, gospodine?« upitao je gospodin Thin koji se
pojavio iz skladišta.
»Samo provjeravam koliko je sati, gospodine Thin«, odgovorio je
gospodin i jednom rukom kratko uzdignuo šešir, dok je drugom zaklopio
prednju stranu sata. »Prekrasan vam je ovaj sat.«
 Upravo je zbog toga gospodin Thin novac uložio u nabavku tog sata.
Hipnotičko gibanje kotačića i spirala privlačilo je mušterije. Gospoda su
svakog tjedna dolazila da svoje džepne satove namjeste prema Thinovome
satu, i svakog bi tjedna netko od njih došao u napast kupiti neko najnovije
izdanje ili trenutačno zanimljivu knjigu, koje je lukavi stari knjižar, kao
slučajno, stavljao baš nadohvat ruke.
Gospođa Graham podignula je pogled s Edinburgh Reviewa.
»Uzet ću i sve ovo.« Potapšala je hrpu koja joj je bila zdesna. »I latinsku
početnicu, a također i grčku, molim vas. Osim toga, tražim materijale koji
imaju veze s botaničkim vrtovima – tropskima. Njezino Kraljevsko
Veličanstvo kani u Rio de Janeiru utemeljiti nešto slično i traži podrobne
informacije. S posebnim naglaskom na kaktuse. I orhideje.«
Mozak gospodina Thina grozničavo je radio, kao da ga pokreće neki
mehanizam sličan onome na polici iznad kamina. Stari je prodavač knjiga
bio živi katalog svake knjige koja je ikada prošla kroz njegove iskusne ruke.
To je bio jedan od razloga zbog kojih je Maria voljela dolaziti u to njegovo
pretrpano carstvo. Obožavala je kad bi joj gospodin Thin donosio knjige.
Povremeno bi, zahvaljujući gospodinovu enciklopedijskom znanju, među
knjigama pronašla i pravi dragulj.
»O da,« rekao je. »Imam nešto. Knjiga bi, možda, mogla biti pomalo
zastarjela. Donijet ću vam je pa odlučite odgovara li vam. Imam i prekrasno
ilustriran popis orhideja. I to ću vam potražiti, slažete li se?«
Okrenuo se da se spusti u podrum. Gospodin koji je namjestio sat i
kojem se sve ovo činilo iznad njegova domašaja uljudno je kimnuo i izišao.
Maria je istegnula gležnjeve i nastavila listati Review. U trenucima kad bi
tako mirno i tiho razmišljala, kao što je to sada bio slučaj, na um joj je padao
James Henderson. I dalje je bila bijesna na njega i ljutita na samu sebe što
još uvijek razmišlja o njemu. No ipak je bilo tako. I najmanja sitnica
podsjećala ju je na njega – članak o posjedovanju plantaža ili ulični prodavač
koji joj je nudio janjeći but dok je pored njega prolazila s tetom. Tako nešto
nije očekivala.
Ponovno se posvetivši sadašnjosti, stala je promatrati žene koje su
prolazile pored izloga gospodina Thina u koje je bio pažljivo složio hrpe
knjiga, žene koje je, daleko više od prašnjavih knjiga, poput magneta
privlačila modistica do njega.
Kad se Thin vrati iz podruma zamolit ću ga da mi donese još dvije,
odlučila je. Povijest Španjolske i nešto o zoologiji. S obzirom na caričino
pismo banci, nije bilo potrebe škrtariti – nove knjige nisu luksuz, one su
nužne želi li pošteno odraditi posao. Princeza još jest mala, no što god Maria
sad kupi kad-tad će biti od koristi. Gospođa Graham smjestila se u
naslonjaču i ponovno otvorila Review, odlučna u namjeri da pronađe nešto
što nema nikakve veze s kapetanom Jamesom Hendersonom.
Bila je posve zaokupljena nekim člankom o govoru gospodina Plunketa
o Irskoj kad su se otvorila vrata knjižare, te je u nju ušla neka djevojka. Na
sebi je imala haljinu boje plavih zvončića. Maria ju je krajičkom oka
primijetila. Boja je bila ljupka – nije li Augustus rekao nešto pohvalno o
plavoj boji? To ju je nagnalo da malo bolje pogleda u smjeru djevojčina lica.
A onda se to lice nasmiješilo, djevojka je dodirnula Marijinu rukavicu, a
gospođa je Graham poskočila na noge. Bilo je to nepravedno, no nije prestati
proklinjati kapetana Hendersona. I evo, opet joj je na pameti.
»Gospođice Bagdorf«, uskliknula je.
Nije mogla zaboraviti otmjene crte lica gospođice Bagdorf, koju su bile
obrubljene izrazom takvog oduševljenja da je bilo posve jasno da njoj sjećanje
na onu večeru na plantaži na Trinidadu neopterećeno sumnjom. Bila je očito
oduševljena što vidi Mariju.
»Gospođo Graham.« Ramona je, obavijena oblakom mirisa zvončića,
čvrsto stisnula Marijinu ruku. »Kako je samo lijepo što sam naišla na vas.«
Ramonin se danski naglasak ovdje u Londonu činio izraženijim nego u
tropima, no bila je jednako lijepa. Možda čak i ljepša, pomislila je Maria.
Djevojka je zadržala nešto od onog živahnog ekvatorijalnog izgleda. Ispred
pozadine od polica i polica u kožu uvezenih knjiga, stajala je poput nekakvog
ukazanja, a plavi su joj se uvojci pod rubom šešira širili poput kakve zlatne
egzotične biljke.
»Nisam imala pojma da ćete tako brzo doći u Europu, draga moja«, rekla
je Maria.
»Nisam ni ja.« Ramona se osmjehnula. »No pismo koje smo Thys i ja
očekivali kad ste nam vi bili u posjetu stiglo je samo dva dana nakon vašeg
odlaska. Doplovila sam brodom Jury ubrzo nakon vašeg odlaska. Bilo mi je
žao što se nije bolje poklopilo. Bilo bi puno bolje da sam mogla putovati s
vama na Bittersweetu, naravno.«
Maria se zarumenjela. Da je Ramona bila ondje, njezina bi prisutnost
posve promijenila stvari. Neumjesnu prisnost večere na palubi, primjerice.
»Na kraju ste se ipak nabrzinu spakirali.« Sjetila se koliko je djevojka
nonšalantno primila Hendersonov prijedlog da na brzinu otplovi njegovim
brodom.
Ramona je slegnula ramenima. »Imala sam pomoć, naravno, no
pakiranje stvari toliko je zamorno, zar ne? Povremeno se pitam koliko
haljina netko uopće može odjenuti«, prošaptala je, kao da je to pitanje
nekako skandalozno. »Sva ta zbrka. Odijevanje, pa odijevanje, beskrajno
odijevanje. Dakako, budući da je moja teta nepokretna, pošteđena sam većeg
dijela tih problema. Nemamo službene večere i očekujem da ću tek rijetko
izlaziti.«
Vrata su se još jednom otvorila, pa je knjižaru ušao jedan lakaj koji je u
rukama nosio dvije kutije omotane smeđim papirom i uzicom.
»Dawson me traži«, nasmijala se Ramona vedro. »Teta Birgette
inzistirala je na tome da u kupnju ne idem sama. To je tako engleski.«
Dawson se naklonio i Maria je uočila ozbiljan izraz njegova lica. Bit će
da je djevojčin život ovdje podosta različit od onog jahanja po tropskim
uzvisinama i otkrivanja običaja domorodaca, nakon što je bila gazdarica u
svojoj vlastitoj kući i zahvaljujući tolerantnome bratu. Zbog Ramonina
zatočeništva osjetila je val sažaljenja.
»Uživate li?« upitala je.
»O, pa London mi je jedan od najdražih gradova«, izjavila je Ramona,
podosta spokojno. »Ako ikad budem živjela u Europi, nadam se da će to biti
ovdje.«
»Još uvijek jašete u parku, gospođice Bagdorf? Sjećam se da ste rekli da
ste jahati naučili kad ste ovdje boravili kao dijete.«
Ramona je odmahnula glavom. »Ne. Ne ovaj put. Još ne.«
»A kako je zdravlje vaše tete?« upitala je Maria.
»Nije ni najmanje dobro«, priznala je djevojka. »Zato sam danas i došla.
Nadala sam se da ću pronaći nešto da joj čitam. Može sjediti u krevetu, no
bilo bi joj teško samoj držati knjigu. Trebat će joj vremena da se oporavi,
pretpostavljam. Uvijek je lijepo nešto slušati dok se oporavljaš, nije li tako?
Kao da si ponovno dijete.«
Gospodin Thin pojavio se iz podruma s hrpom knjiga u rukama. Spustio
ih je na stolić pored stolice na kojoj je sjedila gospođa Graham.
Ramona mu se obratila. »Gospodine, tražim neki roman. Nešto zabavno
za jednu postariju rođakinju. Gospođo Graham, pada li vam napamet nešto
za nas?«
»Scott«, predložila je Maria. »Ima li sir Walter nešto novo?«
»Kenilworth.« Gospodin Thin proučio je jednu policu i izvukao svezak.
»To je povijesni roman o Tudorima.«
Mada nije ništa rekla i dobro je pazila da ne pokaže koliko joj je takva
literatura mrska. Ona bi radije bila izabrala poeziju.
 »Kenilworth će biti savršen«, oduševljeno je rekla Ramona, ništa ne
primjećujući. »Objema će nam se to svidjeti. Povijest je silno zabavna, a
roman će oraspoložiti moju tetu. Nadam se da ima sretan svršetak.«
»Ili možda Maid Marian gospodina Thomasa Lovea Peacocka.«
Gospodinu Thinu se u rukama, kao da je mađioničar, odnekud stvorila još
jedna knjiga. »Pokazalo se da je vrlo popularna kod brojnih dama i ako volite
povijest...«
»Uzet ću obje.« Ramona se zahvalno nasmiješila. »Imat ćemo više nego
dosta vremena za čitanje i nadam se da će priča koju moja teta još nije čula
odlično poslužiti svrsi. Puno ste mi pomogli. Hvala vam.«
Pristupio joj je lakaj da uzme knjige, koje je gospodin Thin već
umotavao.
»Što vi kupujete, gospođo Graham?« upitala je Ramona.
»Uglavnom knjige koje ću ponijeti u službu. Kad se vratim na brazilski
dvor bit ću privatna učiteljica. Za kraljevsku princezu treba nam knjižnica s
edukativnim knjigama.«
Ramona se srdačno nasmiješila. Uzela je i proučila latinsku početnicu.
»Baš je lijepo biti okružen djecom.« Odmah je zašutjela. »A kako je kapetan
Henderson?«
Riječi su joj pobjegle nekako posve nehajno. Mariju je pitanje pomalo
uznemirilo – ne toliko samo pitanje, nego i malo ljubomore koja ga je
popratila. Zašto svako spominjanje kapetana Hendersona mora izazvati i
tjelesnu reakciju? Iz toga ne može proizaći ništa dobro.
»Kapetana gotovo i nisam vidjela«, rekla je. »Usidrili smo se u Bristolu
i otada sam samo jednom naletjela na njega. Ne krećemo se u istim
krugovima.« Nakon posljednje rečenice ugrizla se za usnu. Nije htjela
zvučati drsko.
»No i on je u Londonu?«
»Da, koliko znam.«
»Nadala sam se da bih ga ponovno mogla susresti.« Ramona je slegnula
ramenima. »Kakva šteta. Drago mi je da sam vas susrela. Odsjela sam u
ulici Fitzhardinge, na broju 12«, rekla je. »To je posve blizu Manchester
Squarea. Molim vas da navratite ako ste u blizini. Ne mogu vam ponuditi
pečenu piletinu i čili, no kuharica je iz Škotske i priprema izvrsne pogačice.«
Maria je kimnula. Nije mogla odvojiti pogled od Ramoninih očiju –
djevojka je imala izuzetno dugačke trepavice. »Svakako«, rekla je. »Baš
ljubazno. Nadam se da će vam teti uskoro biti bolje.«
 Kasnije, kad su joj veliku kutiju punu knjiga spremili za putovanje
dostavom na Georgianinu adresu, te nakon razgovora s gospodinom Thinom
tijekom kojeg joj je rekao da bi bio oduševljen kad bi mogao Mariju
opskrbljivati novim izdanjima, kao i da će joj knjige staviti na počasno
mjesto, blizu onog sata, Maria je izišla na osunčanu ulicu. Na uglu je
zaustavila kočiju da je odveze do sela Kensington Gravel Pits, na idući
dogovor. Sjela je i u tom trenutku ugledala nekog muškarca u tamnome,
dugačkom kaputu, pa joj je, na jedan apsurdni trenutak, srce poskočilo.
Henderson joj se posvuda privida. Mora krenuti.
Kočija je bila prašnjava i oronula. Prljavština je bila usađena u izlizana
sjedala, no Georgiana joj nije ponudila svoju kočiju, a Maria nije htjela
moliti. Gospođa Graham nije očekivala da će London biti toliko zamoran.
Ipak, sve dok vozi, u kakvom je točno stanju kočija nije joj bilo nimalo važno.
Vožnja prema zapadu bila je ugodna. Svjetlo na cesti postalo je prošarano
sjenom dok su se užurbane londonske ulice sve više pretvarale u ceste u
predgrađima omeđene stablima. Maria je otvorila prljavi prozor i
promatrala fasade na nekima od novijih polukružnih trgova. Kako ne bi
mislila na njega, pokušala se usredotočiti na vrtove i parkove, no to je bilo
nemoguće. Gospođica Bagdorf, shvatila je, za kapetana bi bila odlična
prilika, kao i on za nju. I tad je to opet osjetila, onaj nelagodni osjećaj u
želucu koji ju je razdirao. Maria je tiho proklela sve. Uz kupovanje knjiga i
zanimanja za njezin posao, bilo je teško prihvatiti da je nekako zapela ili da
su stvari komplicirane. Ne mogu sjediti na dvije stolice, rekla je samoj sebi.
Uskoro se vraća u Rio. S druge strane, nije mogla poreći da bi joj bilo draže
da kapetan Henderson, ako već ne može biti njezin, ne bude ničiji.
Maria se nikad u životu nije ponašala nelogično. Ponosila se svojom
sposobnošću da stvari promišlja i da se pridržava nečega za što zna da je
ispravno. No sad joj se činilo da je prokleta nemogućnošću da igra prema
pravilima. Na ulazu u Hyde Park odjednom je shvatila da gospođici Calcott
stiže praznih ruku. Kucnula je po krovu kočije da zaustavi kočijaša i izišla
na sunce da kupi stručak lavande i ružinih pupoljaka. Na travi iza ograde
djeca su se igrala s dadiljama. Žene su na otvorenome gurale dječja kolica.
Nekog je dječačića obiteljski konjušar učio jahati ponija. Osjećala se silno
daleko od takve udobne prisnosti svakodnevnoga života – kilometrima
udaljena od Murrayjeve kuće i svi onih uljuđenih razgovora. Osim toga,
gospođica Bagdorf nije smještena daleko, odsjela je s druge strane parka, u
Maryleboneu. Maria se ponovno uspela u kočiju i nastavila se udaljavati od
središta grada.
Selo nije bilo daleko. Prvi znak da je blizu bio je niz kolica koja su iz
kamenoloma izvlačila kamenje i prevozila ga u grad. Zaustavila su se sa
strane i pustila kočiju da prođe pored njih, sve dok Maria tako nije izišla na
šljunak koji je vodio do kuće od opeke s vratima u sredini i velikim prozorima
s obiju strana u kojoj je živjela obitelj Caleott. Izišla je iz kočije, platila
vožnju, zastala na trenutak da se sabere, usput zagledana u klematis koji se
penjao pročeljem. Penjačica je upravo bila u cvatu, poput slapova se nizala
okupana ljetnim suncem. I prije nego što je uspjela pokucati, sluškinja joj je
otvorila vrata te je, pristojno se prignuvši u koljenu, povela širokim, ugodnim
hodnikom, pa gore, na kat. Kuća je mirisala po pčelinjem vosku i breskvama,
a kroz lijepo ukrašene prozore dopirala je svjetlost. Kad je Maria ušla u
svijetlu dnevnu sobu, na klaviru je primijetila vazu s vrtnim ružama, čije su
se jarkocrvene latice bile prosule po njegovoj površini. Na stolu se nalazila
bijela posuda s crvenim jabukama koje su još imale i listove. Sve je to toliko
bilo u pravome engleskom stilu. Calcotti nisu marili za egzotični ili
orijentalni namještaj, pa je prostorija bila namještena udobnim
naslonjačima, ormarićima od hrastovine i stolovima engleskoga dizajna.
Iako je bio sasvim blizu gradu, u Kensington Gravel Pitsu osjećalo se da si
na selu.
Kad je Maria ušla, gospođica Caleott poskočila je na noge i na ružičastu
baršunastu stolicu odložila okvir s ručnim radom. »Draga moja gospođo
Graham, tako mi je nedostajalo vaše društvo«, rekla je i pozvonila da im se
donese čaj, koji je stigao tako brzo kao da je već maločas bio na putu na kat.
Na stol su pored srebrnog čajnika i krhkih porculanskih šalica iznijeli i
pladanj sa sendvičima. Maria je cvijeće položila pokraj stolice svoje
prijateljice i pokušala se opustiti. Bio je to dobar dan, ili je to barem trebao
biti. Boravak u Gravel Pitsu bio joj je zabavan. Ovdje se život činio nekako
manje kompliciranim. Možda je ova kuća ipak više dom nego boravište, ili je
to možda zato što je gospođica Caleott doista sretna što je vidi. Dva naslikana
krajolika nalazila su se na počasnome mjestu na jednostavnoj polici iznad
kamina, no ni oni joj misli nisu uspjeli skrenuti s onoga što joj je doista bilo
na umu. Mariji se okrenuo želudac. Besramno i nepravedno i dalje se drži
tog kapetana Hendersona. Mora ga se osloboditi.
»Tako mi je drago da ste došli. Krojačka uskoro stiže. A do tada,
Augustus vam je ostavio ovo.« Gospođica Caleott dodala joj je plavu kuriju
povezanu vrpcom boje slonovače. »Morao je otići zbog neke narudžbe za
portret. Izuzetno je posvećen poslu, znate. Rekao mi je da vas pozdravim i
da vas pozovem da u petak pođemo pogledati zbirku portreta gospodina
Bourgeoisa u Dulwichu.«
Maria se nasmiješila. Augustus Caleott bio je sve ono što se od jednog
gospodina i očekuje. Željela je posjetiti Dulwich. »Da. Petak«, rekla je kad je
sjela na dugačku sofu, a zatim odvezala vrpcu i podignula poklopac s kurije.
U njoj se, na podlozi od slame, nalazila minijatura s prikazom njezina oca.
Caleott ga je naslikao u pomorskoj uniformi i s obzorom u pozadini, morem,
nebom i, u daljini, brodom – nalikovao je na fregatu Juno, kojom je najradije
zapovijedao. Uglavnom u plavim tonovima, minijatura se nalazila u
izrezbarenome ovalnom okviru od ebanovine koji je naglašavao tamnu kosu
kapetana Dundasa. Zatečena, Maria je kutiju ispustila u krilo. Glas joj je
zapeo u grlu. S obzirom na to da njezinog oca nikad nije vidio, sličnost koju
je slikar uspio uhvatiti bila je upravo nevjerojatna. Augustus je naslikao čak
i maleni madež koji mu je ona opisala, pored rupice na očevoj bradi.
»Oh.« Ispustila je i posljednji dašak zraka iz pluća. »Oh.« Potekle su joj
suze, pa je brzo potražila platneni rupčić.
Gospođica Caleott nagnula se prema njoj i uhvatila je za ruku.
»Augustus je bio siguran da će vam se svidjeti, draga moja. Nemojte se gristi,
molim vas. Ako mislite da nije dobra, natjerat ćemo ga da ga ponovno
naslika.«
Maria je ispružila ruku. »Ne. Savršen je.« Podignula je malenu sliku.
Stala joj je točno u dlan. »Ovo mi je prva slika u životu.« Nasmiješila se.
»Svugdje ću je nositi sa sobom.«
Dok je tako čvrsto držala minijaturu, Maria se tješila činjenicom da
ispravno postupa. London je vrhunac svega. Prikaz njezina oca to je dokazao
s jednakom pouzdanošću kao da joj je na rame utješno položio ruku i iz groba
joj nešto došapnuo u uho. Treba se ponositi sobom – učiteljica je na
kraljevskome dvoru i priznata spisateljica. Ugledna udovica. Georgiana je
samo u koroti, i to je sve. Lady Dundas će se, ako već ne i predomisliti, onda
barem prihvatiti njezinu odluku. Ramona je, sirotica, možda malo
usamljena. Ona će se uskoro posvetiti svojoj dvorskoj dužnosti. Maria je
prstom prešla po okviru minijature, baš kao kad kakva starica gladi mačku.
Namrštila se. Povratak kući jako ju je opteretio.
»Iskreno mislim da je ovo najbolji poklon koji mi je itko ikada dao.«
Gospođica Calcott natočila je čaj. »O, Bože«, rekla je. »Već sam pomislila
da nešto nije u redu.«
»Ispričavam se. Nisam vas htjela uznemiriti.« Zagledana u očeve oči,
Maria je ponovno utonula u svijetlozelene jastuke. »Jako mi je drago što sam
ovdje.« Uzela je sendvič. »Najdraži su mi sa šunkom.«
»Pa«, rekla je gospođica Calcott, »krojačka samo što nije stigla.
Augustus kaže da sebi moram naručiti novu dnevnu opravu, a vama
večernju haljinu. On se pobrinuo za boje. Mi samo trebamo odlučiti slažemo
li se i dati da nas izmjeri. Nije li to zgodno?«
Maria se nasmiješila. Baš obzirno od njega. Uskoro će ponovno biti na
putu.
»Da«, rekla je. »Kakvo savršeno poslijepodne.«
Članovi kluba Old Street Bridge nisu se imali naviku okupljati igdje drugdje
osim u ulici Mallow, no s obzirom na trenutačne okolnosti, gospoda su
pristala na iznimku, te su se okupila u Fisherovoj kući nedaleko od Leicester
Fieldsa. Grant je zapalio cigaru i sada je pogledavao kristalnu bocu na
ormariću. Nije se obazirao na Fisherove pse – dva terijera, koji su mu se
motali oko nogu nadajući se da će na njih obratiti pozornost. Fisher je tri
čaše napunio pićem.
»Ležite«, naredio je psima, ali uzalud.
Inače bi samo pozvonio i naredio da pse odvedu, no budući da su ovdje
bili Hayward i Grant nije htio da posluga ulazi u knjižnicu. Njih su trojica
dobro pazila da ih se u javnosti ne vidi zajedno, kao i da ne odaju dojam da
su išta više od usputnih poznanika. Nonšalantno je ispružio nogu i odgurnuo
jednog psa. Životinja je zacviljela.
»To su psi moje supruge«, objasnio je, posve mirnih smeđih očiju, dok
im je usput dodavao konjak.
Niti jedan od njih trojice još nije spavao. Ono što se sinoć dogodilo
izuzetno ih je zabrinulo, pa su sva trojica otkazala sve društvene obaveze
kako bi došli do nekakvog rješenja i dogovora.
Hayward je u jednom gutljaju ispio konjak. »Ovako je već bolje«, rekao
je.
»Dakle, što ćemo?« upitao je Fisher. »Kapetan je rekao da će doći
ovamo.«
Haywardov je pogled bio nepomičan. Nakon što su Henderson i Fry
sinoć otišli iz kluba, njih su trojica gotovo dva sata ispitivala Sama Pearsona.
Sve je počelo tek kao malo puštanje krvi, no ubrzo je postalo jasno da u tome
ipak ima koječega. Mladić je na kapetanovu brodu proveo dosta vremena i,
premda je bio prisiljen boraviti u potpalublju, mnogo je toga vidio i čuo.
Hayward je stisnuo čeljust. On je shvatio stvar, naravno – Fisher je bio tek
malo više od idiota kad se radilo o takvim stvarima, dok Grant, koji je inače
imao izuzetnog smisla za logistiku, nije shvaćao ljude, a ponajmanje sebe.
»Hendersona moramo ubiti, bez obzira na to kani li platiti ili ne.« Grant
se nije mogao suzdržati. »Zaprijetio nam je.«
»Da. A to si ne možemo dopustiti«, složio se Hayward.
»Ni slučajno«, odmahnuo je Fisher glavom. »No ako uspijemo osigurati
novac i kapetanovu smrt, to bi bilo sasvim pristojno. Volim kad su nam
računi uredni i u plusu.«
»Upravo tako,« kimnuo je Grant. »A on kaže da nam ovamo dolazi
platiti. Pa se čini da je to posve moguće.«
 Fisher se ogledao po svojoj velebnoj knjižnici. Bio je naviknut ovdje se
ponašati posve drugačije nego kad je u kartaškome klubu. Iako je osjećao
nelagodu zbog pomisli da će mu se kapetan naći u kući, ipak je osjećao i blago
uzbuđenje zbog pomisli da će ovdje nekoga ubiti.
Hayward je ustao i, ne ponudivši prijatelje, sebi natočio još jedno piće.
»Gospodo, vidim i jednu drugu mogućnost«, rekao je.
»Zašto ubiti čovjeka kad ga još uvijek možemo pridobiti? Riječ je o
najsposobnijem i najkorisnijem kapetanu kojeg sam vidio posljednjih godina.
Ne samo da zna pošteno opaliti, nego je i pametan. S tom je brazilskom
rutom bilo problema. I dalje mislim da bi on mogao biti odgovor na naše
probleme. Čovjek je bogomdani krijumčar. Samo ga moramo pridobiti.«
Grant i Fisher djelovali su izgubljeno.
»Što time želiš reći, Henry?« upitao je Grant obzirno, kao da je Hayward
možda šenuo umom. »Stiže nam ovamo platiti, no ne možemo dopustiti da
taj čovjek ostane živ. Zna tko smo.«
Hayward se nasmiješio. »Da«, rekao je. »No mislim da bismo mu mogli
nečime parirati. Sjetite se što je Pearson sinoć rekao. Znate. Ona žena...«
Grantovi su se kapci suzili. Nije uspijevao shvatiti o čemu Hayward
govori. »Koja žena?«
»Ona žena s broda. Pearson kaže da je dama. Nisi slušao?«
Fisher je zapalio cigaru. »Da. Kapetanova ljubavnica«, rekao je nehajno.
»Mornari su rekli da je među njima nečega bilo.«
»I ne samo nečega. Nisi čuo kako su to opisali? Kapetan je bio naivan, a
gospođa udovica koja se nedavno vratila iz Južne Amerike«, rekao je
Hayward polagano. »Dama koja sama putuje Brazilom? Zar vi nimalo ne
pratite novosti? Pa to je gospođa Graham, siguran sam. Spisateljica. Glavna
zvijezda Piccadillyja. Zar ne shvaćate?«
Fisher očito nikad nije čuo za tu ženu, no u Grantovim je očima nešto
zatitralo. Prepoznao je ime i, shodno tome, i naznaku mogućnosti.
»Ako naš kapetan spram ove dame nešto osjeća, mogli bismo na njegovu
prijetnju i sami odgovoriti prijetnjom«, izjavio je Hayward ponosno. »Neće
htjeti vidjeti njezinu propast – vjerojatno se pouzdaje u njezin položaj u
društvu da bi i sam napredovao. A, ako je tako, držimo ga za gušu koliko i
on nas. Čak i više, zar ne shvaćate?«
Grant je polagano kimnuo. »Da«, rekao je. »Mogli bismo je razotkriti. To
je savršeno, Haywarde. Fantastično. Mogli bismo je oteti. Možemo bilo što.«
 Fisher se promeškoljio. »Upropastiti jednu damu? Mislim da je to malko
previše. Osim toga, tko kaže da će kapetan skočiti u njezinu obranu? On je
neuglađen čovjek. Ne, ne vjerujem da bi to učinio. Jedna dama... s takvim
čovjekom. Ponovno predlažem da uzmemo novac kad nam ga donese i zatim
ga ubijemo.«
Grant i Fisher nisu se osvrtali na Fisherov prigovor. Sva su trojica bili
čvrsto povezani, no samo su njih dvojica bili u središtu svega. Radili su što
god su htjeli kad je bilo potrebno. Fisher je bio poput gline – bilo ga je lako
oblikovati. On je s njima bio samo zahvaljujući nasljedstvu, no moralo se
priznati da je bio koristan za neke od onih praktičnijih zadataka kluba Old
Street Bridge. Fisherova je zadaća bila da prije samo dva sata u Temzu baci
Pearsonovo tijelo. Mladić je bio izgubljen slučaj – ni približno dovoljno
pronicljiv da rješava poslove.
»Ako voli tu ženu, Henderson neće moći dopustiti da bude osramoćena.
Moči ćemo ga držati kao kapetana koliko god budemo htjeli.« Grantovo se
lice razvuklo u osmijeh kad je počeo shvaćati o čemu se radi. »Možemo
zadržati novac. Možemo uzeti što god poželimo.«
»Ne, ne.« Hayward je uzdignuo prst. »Ne smijemo biti pohlepni, jer tu
se krije i nešto dragocjenije. Zahtijevat ćemo da utrostruči novac, kao i
obično, no kapetan će morati ploviti za nas. Postat će naš čovjek. Zgrnut
ćemo bogatstvo ili«, dodao je samozadovoljno, »još i više.«
»Tko je ta žena?« Fisher je pokušavao biti u toku. »Čini se da je zbog nje
proživio velike muke.«
Hayward je pogledao prijatelja. Poznavali su se čitav život. »Ti ne
shvaćaš ljubav«, jednostavno je rekao. »Gospođa Graham bit će naša polica
osiguranja. Vidjet ćeš.«
Fisher je utonuo u kožni naslonjač. »Mislim da ću ja srediti vlastitu
policu osiguranja«, rekao je. »U slučaju da se kapetanu ne svidi tvoj
prijedlog. Ako se uopće i pojavi. Mogao bi, naravno, pobjeći.«
»Držim da je ipak donekle častan čovjek. Mislim da kani održati
obećanje«, rekao je Hayward.
»Dajmo mu jedan dan.« Grant je pogledao nokte. »Ne više od dana. Kako
god ispalo, bilo bi dobro osigurati novac.«
Fisher je protegnuo nogu da se još jednom riješi jednog od terijera. »U
redu«, rekao je. »Danas ću ostati kod kuće. A ako kapetan dođe, iskušat ću
ovu tvoju smicalicu s tom gospođom. Gospođom Graham, zar ne? Kakva to
žena piše?« U glasu mu se osjetila zgroženost. »Doista, ne shvaćam kako taj
tvoj plan uopće može uspjeti.«
 27

Ulica St. James

U uobičajeno suzdržanoj atmosferi kluba za gospodu Boodle’s, lice Johna

Murrayja postajalo je sve crvenije. Kao prvo, pozvali su ga kao kakvog
zastranjelog školarca, a sad su ga još i pozvali na red.
»Jednostavno to ne možemo dopustiti«, korio ga je sir Horace Strange,
uvaženi član kluba i torijevac, usput si pijuckajući po ovratniku. »Ženu. Pa
što je vama, gospodine?«
Murray se pokušao obraniti. »Držim da je gospođa Graham jedan od
najzanimljivijih umova našega doba i, osim toga, da je nedopuštanje da održi
govor u Kraljevskome društvu zbog spola smiješno, s obzirom na njezinu
nadarenost. Izvrsno piše, a uvjeren sam i da će se njezina znanstvena
opažanja pokazati vrijednima. Vrsna je geografkinja. Knjige su joj izuzetno
cijenjene.«
Strange ga je bijesno promatrao. Klub je upravo prolazio dugotrajnu
fazu preuređivanja i nekoliko je radnika upravo radilo u predvorju,
renoviralo štukature prema nacrtima proslavljenog arhitekta, gospodina
Papwortha. Strange se već u nekoliko navrata sastao s Papworthom.
Ostavljao je dojam razumnog Engleza, no njegova sklonost ukrasima
izrazito kontinentalne prirode nikako se nije sviđala sir Horaceu.
Preporučao se klasični dizajn, no predloženi kipovi nimfi bili su nečuveni.
Pod pritiskom svih strana, danas su nježno kuckanje alata kojim su se
radnici služili i miris svježe žbuke koji je dopirao iz hodnika izazivali osobit
bijes.
»Žena u Kraljevskome društvu? Ne kanim to dopustiti, gospodine.
Razgovarao sam sa sirom Humphryjem, među ostalima«, i dalje je bio
uporan Strange.
»Nisam imao dojam da ste vi glavni u Društvu«, rekao je Murray mirno.
»Puno je toga, gospodine Murray, što vi ne znate«, odgovorio je razjareni
plemić. »Brbljarije gospođa, pa čak i gospođa koje putuju, članove Društva
ne zanima. Mi smo ozbiljni ljudi. Dame, gospodine, spuštaju standarde.«
 »Niste imali priliku upoznati gospođu Graham.« Murray se silno trudio
ne povisiti glas. »Ja je, pak, poznajem već nekoliko godina. Po mojem
mišljenju, nikad nije blebetala. Umjesto toga napisala je nekoliko knjiga,
kojima sam ja ponosni izdavač. Ima odlično oko za život u drugim zemljama
i njezina se djela naveliko prodaju. Drage ću vam volje poslati koji primjerak,
pa ćete ih moči i sami procijeniti.«
Strange je ispustio zvuk koji je više podsjećao na nekakvu razjarenu
životinju nego na pripadnika engleske aristokracije. »Ženi nije mjesto za
govornicom, i dok vi svakako imate pravo na svoje mišljenje, ja sam čuo da
gospođa Graham piše slabo i samodostatno. Razmišljanja jedne žene
jednostavno nisu stvorena za neumoljive intelektualne razgovore. Nije to
njihova greška. Priroda ih je takvima stvorila, a gospođi Graham bilo bi bolje
da se okuša u pisanju proze, možda, ili poezije, ako baš mora. Ima
drugorazredni um i mi se ne kanimo spustiti na taj nivo i slušati njezino
izlaganje.«
Murray je duboko udahnuo. »A tko su, ako smijem pitati, ‘mi’?«
Strange je zastao. Ovaj je izdavač prilično nerazuman, no Škoti su i
inače naporni. Murray je rođen u Londonu, ali otac mu je bio Škot. Takvi
ljudi imaju svoju svrhu, no nisu baš poznati po shvaćanju društvenih
pitanja. U tome se sastoji glavni problem.
»Gospođa Graham poprilično je nezaštićena, gospodine. Suprug i otac
su joj mrtvi. Neću vam dopustiti da od nje radite budalu«, bio je uporan
Strange.
»A vi ste sretni što ćete odbaciti njezino znanje i pokušati na taj način
od nje napraviti budalu. Predodžba, gospodine, da pripadnice ljepšeg spola
malo toga shvaćaju je meni je jednostavno nepojmljiva. A što je s gospođom
Wollstonecraft, sir Horace? A gospođicom Herschel? Gospođom Somerville?«
»Ah!« Sir Horace na te je primjere ženskog uma samo odmahnuo rukom.
»Pa ta Wollstonecraftica se pokušala više nego jednom ubiti, a gospođica
Herschel pomagala je bratu s izračunima – vješto, uvjeravam vas, ali ništa
više od toga. Gospođica Somerville je zanimljiva, no pomisao da bi jedna
dama mogla biti začetnica teorije krajnje je skandalozna. Žene za to nisu
stvorene.«
»Gospođa Graham svakako je začetnica više od jedne zamisli. Stojim uz
njezine opaske o životu u Južnoj Americi, a ona je, marljivim radom i
znanstveničkim trudom osmislila i način izračunavanja jačine potresa. To je
nevjerojatno postignuće.«
»E pa, Kraljevsko društvo – Kraljevsko društvo«, ponovio je Strange,
»ne postoji zbog takvih ženskih bljezgarija. I u tome je njegova veličina,
Murray. Ni gospođa Graham ni njezine ideje u njemu se neće pojaviti. Žena.
Dakle, stvarno!«
Činjenica da je sir Horace odabran za osobu koja će to odrediti, a ne sir
Humphry, kao predsjednik društva, bila je znakovita. Murray je odustao.
»Shvaćam«, rekao je. »To je veliko razočaranje.«
Strange je Murrayjevo povlačenje shvatio kao svojevrsnu prijetnju. Iz
hodnika se začula nekakva lomljava – prigušeni prasak. Radnici su nešto
vikali.
»Što je sad?« Izgubio je živce.
»Diana, pretpostavljam. Razbila se«, rekao je Murray hladno.
»Već se veselim što ću pročitati osvrte na najnovija djela gospođe
Graham.« Strange si nije mogao pomoći i prekinuti napad. »Ako bude takvih
osvrta, naravno.«
Murray je ustao. Pokrene li Strange nekakvu kampanju protiv
Marijinih knjiga bit će to krajnje nepravedno, a tome će se i posvetiti
energičnije nego uobičajenim hobijima. No ako Murray ostane i isprovocira
ga, možda osvetoljubiva stara budala pronađe i malo više vremena za to.
»Želim vam ugodan dan, gospodine«. Naklonio se. »Izvijestit ću gospođu
Graham o vašem mišljenju. Uskoro odlazi, preuzet će dužnost kod brazilske
kraljevske obitelji.«
»Kakvu dužnost?«
»Guvernante mlade kraljevske princeze«, Murray je krenuo prema
vratima.
»Pa to je krajnje prikladno za udovicu.« Strange je podignuo ruku u
znak pozdrava. »Kraljevsko društvo, gospodine, ne prima, i nikad neće
primati žene.«
Murray su suzdržao od daljnjih komentara. Umjesto toga, uzeo je kaput
i šešir od dežurnog sluge na ulazu u klub. Maria će biti razočarana, no morat
će prema njoj biti iskren. Možda kad se idući put vrati mogu pokušati s
nekakvim drugačijim pristupom. Možda bi neki član Društva u njezino ime
mogao iznijeti teoriju gospođe Graham. Bitka je zasad izgubljena.
Dok je ulicom St. James išao prema ulici Piccadilly, Murray se
proklinjao zbog toga što nije bio učinkovitiji. Mogao je spomenuti žene koje
su u prošlosti bile u Kraljevskome društvu. Činilo mu se da se sjeća da su
imali neku ženu u Pepysovo doba – neku plemkinju. U Boodles nije stigao
dovoljno pripremljen uhvatiti se ukoštac s pogrešnim argumentima sira
Horacea, jer mu nitko nije objasnio što Strange zapravo želi. To ga je
razbjesnilo. Maria je toliko dolična – koga bi ona uopće mogla uvrijediti? Bilo
je točno da su povremeno žene znanstvenice vještice i da su neke žene (kao i
muškarci) podastrijele znanstvene radove za koje se, nakon što su ih
stručnjaci proučili, ustanovilo da su neoriginalni ili netočni. Ali Maria?
Inteligentna, obrazovana, a sad i, naravno, udovica. Kod nje nije bilo ničega
čemu bi razuman čovjek mogao prigovoriti. Murray je ljutito otpuhnuo. U
tome bi se, pomislio je, i mogao kriti problem. Londonu treba klub za
razumne ljude. Mora to negdje zabilježiti. Takvu bi instituciju krasio
dostojanstven naziv – ne bi je nazvali po glavnome konobaru, poput
Boodlesa, već bi ime dobila po nečem vrijednom. Institucija erudicije i
učenja.
»The Atheneum14«, prošaptao je i nasmiješio se.
U slučaju da takva prosvjetiteljska ustanova ikada otvori vrata,
zaključio je Murray, u nju neće primati ljude poput sira Horacea Strangea.

London je možda uistinu velik, no pronaći nekog gospodina, ili gospođu,

nipošto ne može biti toliko teško. Ipak, kapetan Henderson silno se
suzdržavao od toga da potraži Mariju. Kao prvo, shvatio je da se od početka
ponašao posve nedopustivo. Što je više vremena provodio u gradu, to je više
shvaćao da je Maria u pravu. Pod takvim je uvjetima bila posve strpljiva i
velikodušna prema njemu, a on nije znao kako dalje. Kao drugo, ovaj posao
s klubom Old Street Bridge prilično ga je iscrpio, i bilo je najbolje Mariju u
to ne uvlačiti. Pa ipak, sutradan u londonskome Timesu nije mogao ne
primijetiti, i to s ponosom, da će se dnevnici gospođe Graham uskoro naći u
prodaji. Dnevnik boravka u Čileu i Dnevnik putovanja u Brazil. Izravno iz
tiskare, za dvanaest šilinga po svesku i s mogućnošću naručivanja unaprijed
u knjižarama diljem zemlje.
»Znači, idemo na zapad sklopiti taj posao?« upitao je Fry kad je na
Bittersweetu ustao i kapetana zatekao kako čita novine po koje je bio poslao
Clarksona, te za dugačkim stolom u kabini pijucka izuzetno jaku kavu.
Henderson je podignuo pogled. »Ti ne moraš sa mnom, Richarde. Učinio
si više nego dovoljno.«
Fry je odmahnuo glavom. Miris melema od lavande kojim su mu sinoć
namazali ozljede bio je snažniji od svega ostaloga. »Ne«, rekao je. »Obećao
sam. Ovo je moj dio pogodbe. Zavođenje gospođa i poslovanje s gospodom.
Poveli ste me u Old Street; dajte da ja vas odvedem u Piccadilly.«
S obzirom na sve što se dogodilo, to se nije činilo pravednom razmjenom.
»Kako su ti modrice?« upitao je Henderson.

14 Rimski Ateneum cara Hadrijana – prev.

 Fry je sjeo uz gotovo neprimjetnu grimasu. »Bolje nego sinoć, iako
pretpostavljam da ću neko vrijeme izbjegavati igre loptom«, rekao je,
upotrijebivši gospodsku vještinu ublažavanja problema.
Kad su se sinoć napokon vratili, grad im se činio mračnim i opasnim –
metropolom kojoj ne možeš pobjeći, a koju ublažavaju tek sjećanja na braću
i, nakon što mu je Clarkson u jednome trenutku dao morfij, fantazijama o
čokoladi. Fry je i dalje razmišljao o Hendersonovoj nevjerojatnoj ideji o
lokalu u kojem bi se posluživala čokolada. Kad bi uspio pronaći načina da to
nekako uredi, shvatio je Richard, mogao bi stvarati oblike koji bi izgledali
kao jestive skulpture. Osim toga, kad bi čokoladu nekako uspio zasladiti i
oblikovati je u malene blokove, koliko bi je ljudi moglo neprekidno imati uza
sebe? Nakon što je zvono označilo dva sata, u Hendersonovoj kabini,
iscrpljen i sit od sira, kruha i toplog konjaka s opijumom, Fry je se prepustio
maštarijama o komercijalnome uspjehu dok je tonuo u san koji je ostatak
svijeta prekrio crnilom.
Sunce je sada već odavno izišlo. Ispred prozora kabine, pristaništem u
Greenwichu vladala je vreva, dok je Temza bila prepuna. Činilo se neobičnim
ponovno biti u tako običnoj situaciji. Probuditi se u pristaništu uz košare s
kruškama, djecu koja jure uokolo i ljetno sunce koje se odbija od bijelih
građevina dalje uz rijeku bilo je kao da se budiš u nekome drugom svijetu –
koji se tijekom noći nije izmijenio i koji nije imao veze s bolnim, smrdljivim
satima koje je proveo u blizini Old Streeta. Vani je bilo svijetlo i sve je bilo
moguće.
Kod skretanja na glavnu ulicu stajala je neka djevojčica i prodavala
cvijeće. Bila je plavokosa i debeljuškasta, u iznošenoj haljini boje safira.
Nalikovala je na one radnice u tvornici Fryevih, osim što joj je odjeća bila
puno otrcanija. Richarda je podsjetila na dom. S ove velike udaljenosti činilo
se nepojmljivim da Fryeva manufaktura i dalje stvara svoj proizvod i da
draga Mary njegovu ocu poslužuje pladanj s kasnojutarnjim doručkom za
radnim stolom. Fry je pogledao u svoje prljave ruke. »Morat ću se pokušati
bolje istrljati«, rekao je.
»Za to se možemo pobrinuti«. Kapetan je bio blagonaklon.
Fry je omirisao zrak. Kava je mirisala zamamno, iako je on bio naviknut
na jutarnju čokoladu. I prepečenac. Polagano, iskušavajući samog sebe,
dodirnuo je jednu nogu, pa zatim i drugu. Bile su mu ukočene, a od same
pomisli da bi trebao dodirnuti modrice okrenuo mu se želudac. Boljelo ga je
i rame.
»Možemo pozvati liječnika, ako želiš«, ponudio je Henderson.
»Ne. Ništa me ne probada.« Mladić je stoički trpio bol. »Ništa nije
slomljeno. Potrajat će malo dok zaraste i to je sve. Mogu uzeti laudanum.«
 Henderson je kimnuo. Mladić je izvan svake sumnje odvažan.
»Mogao bih probati šalicu«. Fry je glavom pokazao prema loncu s
kavom.
»U Brazilu je običaj da se za doručak pije s mlijekom«, rekao je
Henderson, »iako je ja volim što crnju. Domoroci više vole kolače ili uštipke,
no mi imamo samo kruha od jučer. Nadam se da će se Thatcher uskoro
vratiti. Dobar je kuhar i poboljšat će situaciju.«
»Kapetane?«
»Mislim da bismo nakon sinoćnjih događaja ipak trebali odbaciti takve
formalnosti. Samo James, može?«
Fry se bolno pomaknuo. »Sinoć ste mi spasili život, gospodine. Vaš sam
dužnik.«
»Ja sam ti ugrozio život, pa je bilo pošteno i da te izvučem«.
»Mislite li da će nas potražiti?«
»Ne znam. Moram pronaći Fishera. To je prva stvar. I pronaći onog
drugog – Haywarda – kao policu osiguranja. Volio bih otkriti i kako se zove
treći, kad bi bilo moguće. Jedno je sigurno – doći će ako ne održim riječ. Što
je i u redu. No ako ipak dođu, želim biti spreman. Barem tebe neće pronaći,
Richarde. Nemaju pojma tko si.«
»Uvijek tako funkcionirate?«
Henderson je odmahnuo glavom. S lica je uklonio pramen tamne kose.
»Ni približno. Priznajem da sam krijumčario robu u Ameriku. No nikad
nisam naišao ni na približno slične ljude«. Nasmiješio se. »A i više mi se sviđa
kako to radi obitelj Fry.«
»I meni«. Richard to inače dotada ni u snu ne bi pomislio.
Začulo se kucanje, a na vratima se pojavio brodski mali, noseći vrč vruće
vode.
Kapetan je ustao od stola. »Kladim se da će nam trebati više od toga.
Vidi može li netko zakuhati pošteni lonac vode i donesi sapun, neku tkaninu
za trljanje i veliki lavor za gospodina Frya«. Henderson je dlanom prešao
preko brade. »Vrijeme je, izgleda, da se obrijem.«
»Kako biste ponovno postali gospodinom«, razmišljao je Fry. Palo mu je
na pamet da bi se mogao riješiti one prosjačke odjeće. Mogao bi je spalio. »U
redu«, rekao je, otpio gutljaj kave i stresao se kad mu je kliznula niz grlo.
»Bit će najbolje da počnemo.«
Već kasnije tog prijepodneva, Henderson i Fry, dotjerani kao prava gospoda,
obilazili su Pali Mali. Ulice okupane jutarnjim suncem bile su užurbane.
Gospoda suci bavili su se svojim poslom, iz palače St. James žurili amo-tamo
kao da sve to ima nekog velikog smisla. Nekoliko lijepo odjevenih dama
obilazilo je trgovine, kupovalo i zaustavljalo kočije. Bile su nalik na otmjene
gravure koje su odjednom oživjele. Zahvaljujući sinoćnjoj kiši, grad kao da je
nekako živnuo. Na uglu su prodavačice cvijeća nudile robu.
»Pol’ penija za cvijet za zapučak i stručak lavande.«
Neki se gospodin zaustavio i kupio mirisan stručak ružinih pupoljaka,
pa je zatim skrenuo prema Strandu.
»Obično bi se takvog tipa moglo pronaći u njegovom klubu, naravno«,
rekao je Fry čeznutljivo dok je kapetana vodio preko ulice. »Ili to, ili ga treba
potražiti u kavanama u koje zalazi.«
Ni Fry, ni Henderson nisu pripadali niti jednome londonskom klubu,
osim ako se, u Fryevu slučaju računaju sastanci kvekera, koje on sam nije
računao. A što se tiče kavana, London ih je bio pun kao šipak koštica. Bilo je
gotovo nemoguće skrenuti za ugao i ne naići na kakvu kavanu. Zrak je
ispunjavala aroma prženja zrna kave, koja nisu bila slatka poput čokolade,
ali su ipak bila mošusna i miomirisna.
»Fisher je često prezime«, razmišljao je Fry i dodirnuo šešir koji je
izgledao neobično neprikladno nakon onih njegovih sinoćnjih smicalica.
Činilo mu se kao da odjeća koju ima na sebi nije njegova. »Možda bi bilo lakše
pronaći Haywarda.«
»A tu je još i onaj treći«, rekao je kapetan. »Nemoj njega zaboraviti.«
»Mislite li da bi ijedan od njih mogao biti član Kraljevskoga društva?«
upitao je Fry.
Bilo je to teško zamisliti. Fisher im je u sjećanju ostao kao divljak koji
davi Hendersona, dok ostali pomno motre hoće li temeljito obaviti posao.
Članovi Kraljevskog društva sigurno uza sebe nemaju svilenu crvenu vrpcu
kojom dave ljude i sirote derane ne napadaju otmjenim štapovima.
»A to Društvo? Volio bih ga vidjeti«, priznao je Henderson.
Njih dvojica prešli su ulicu i krenuli u smjeru rijeke, te na istok, do
velebne palače Somerset House. Ispred prostorija Društva netko je izvjesio
obavijest o skorim predavanjima na temu »Bitumen u stijenama« i »Tekući
klor.«
»Kakva zabava za petak navečer. Zar ne mogu pronaći nekoga da im
govori o nečem zanimljivom?« prokomentirao je Fry uz osmijeh dok ih je
lakaj vodio u hodnik.
 Iz stražnje prostorije pojavio se neki čovjek, koji je upravo odijevao
dugačak tamni kaput.
Henderson mu se odmah obratio. »Oprostite, tražim dva gospodina.
Fishera i Haywarda. Jesu li možda članovi?«
Čovjek se namrštio, kao da o tom pitanju ozbiljno razmišlja. »Dragi moj
gospodine«, rekao je, a otvoreni samoglasnici odali su njegovo škotsko
porijeklo, »ne možete od mene očekivati da baš svakoga poznajem.«
Krenuo je prema vratima, no Fry je odmah pošao za njim. »Fisher i
Hayward imaju prijatelja s kojim bismo žarko željeli stupiti u vezu. I on je
Škot, poput vas.«
Čovjek se okrenuo. »A zašto, molim vas, tako žarko želite pronaći tu
gospodu?«
»S njima smo kartali«, rekao je Henderson. »Malo se popilo, pa se bojim
da sada treba poravnati račune.«
»Shvaćam«. Čovjek je kimnuo. Lakaj je otvorio vrata. »Taj treći čovjek?
Škot. Kako se taj zove?«
»U tome jest stvar. Srednje je visine i ima crvenkastu, već pomalo
prosijedu kosu. No imena se ne mogu sjetiti. Imao je crni štap sa srebrnom
glavom lisice na vrhu.«
Čovjekovo se lice razvuklo u osmijeh. »Pa to je Charlie Grant. Vrag
jedan. Ali on valjda ne karta, zar ne? Pravi je kalvinist. Gospodo, uljepšali
ste mi dan.« Čovjek se razdragano naklonio.
»Grant«, rekao je Henderson i rukovao se s čovjekom. »Da. Hvala vam.
Znate li gdje bismo ga mogli pronaći? I mislite li da bi mogao biti s ostalom
dvojicom – Fisherom i Haywardom?«
»Ne«. Čovjek je odmahnuo glavom. »Ta mi imena nisu poznata. Ne
poznajem ni Fishera, ni Haywarda. No Charlieja ćete svakako pronaći.
Stalan je gost u restoranu Rules – općenito nude gallowaysku govedinu, s
kosti, a katkad i jarebice. Charlie živi sam, jadan, u ulici Tavistock. Voli
večerati vani. Pretpostavljam da mu se ne isplati držati kuharicu.«
»Hvala.«
Čovjek je nešto promumljao i izišao na sunce.
»Fisher, Hayward i Grant«. Fry se na ulazu nasmiješio.
»I to je dobro za početak«, rekao je Henderson. »Sad ih još samo moramo
pronaći.«
 »E pa«, rekao je Fry, kod kojeg je već popustilo djelovanje ustajaloga
kruha i kave s mlijekom, »predlažem da počnemo s ručkom.«
Izišli su i krenuli prema Covent Gardenu. Pored njih je prošlo još
nekoliko dama koje su bile u kupnji, otvorenih suncobrana — bio je to
nepregledan niz otmjenih žena ukrašenih vrpcama, pojasevima i mašnama.
Pred jednim lokalom neki je lakaj u kočiju unosio zavežljaje, ali je slučajno
jedan ispustio na prašnjavi pločnik, pa ga je podignuo i nabrzinu očistio
rukom.
Vrijeme ručka tek je započelo, pa je u restoranu Rules još uvijek bilo
tiho. U uglu je jedan gospodin nekoj ženi, koju se, posve iskreno nije moglo
nazvati damom, točio, čašu porta. Zvuk njezinog smijeha odzvanjao je među
praznim stolovima. Zrak je bio ispunjen dugogodišnjim mirisom skupih
cigara i pečenog mesa.
»Ima li i u Brazilu jarebica, kapetane?« upitao je Fry.
»Ne. Možda bismo to trebali naručiti.«
Konobar ih je poveo do stola u uglu koji je bio daleko od stola onoga
zaljubljenog para.
»Crno vino«, rekao je Fry. »I imate li kakvu tek ulovljenu pticu i
krumpira?«
Konobar je kimnuo. »Želite i sir?« predložio je gorljivo.
Henderson je odmahnuo glavom. »Ne – divljač i krumpiri bit će dovoljni.
I nakon toga kolač. Nešto englesko.«
Konobar je ostao zbunjen zbog toga što je Henderson rekao – kao da je
Rules mjesto na kojem bi se uopće i mogla ponuditi neka inozemna hrana.
»Da, gospodine«, promumljao je i krenuo prema kuhinji.
»Dakle...« Fry se nagnuo preko stola. »Barem jednog od naše gospode
krijumčara imamo na oku, a ostale ćemo pronaći. U najgorem slučaju
možemo učiniti ono što bi učinio moj brat – sluge u beskraj pričaju o svojim
gospodarima i prijateljima svojih gospodara. Posluga o našem životu zna
daleko više nego što mi znamo o njihovom. Ne biste vjerovali koliko smo toga
od njih naučili – recepte, tehnike – i to samo zahvaljujući čavrljanju s jednom
sluškinjom. No, kapetane, to je tek dio onog što sam obećao. Tu je još i pitanje
gospodina Murrayja i one dame. Nadali ste se da ćete povećati vlastitu
vrijednost u očima gospođe Graham, nije li tako?«
Henderson je šuteći kimnuo. Ponio se neoprostivo. Ono malo što je vidio
od pristojnog Londona potvrdilo je težinu njegovih prijestupa.
 Fry je nastavio. »U tom slučaju, prvo morate posjetiti gospodina
Murrayja. Sami. Želite napisati tu svoju raspravu, zar ne? Moramo se
potruditi oko toga i ne spomenuti gospođu Graham. Niti jednom riječju. Ako
Murray od vas naruči taj tekst, i zahvaljujući tome već ćete porasti u
njezinim očima. A nakon toga ćemo se posvetiti vašem udvaranju.«
Henderson odjednom nije bio siguran kako bi trebalo izgledati to
udvaranje. Maria se sada činila posve nedostupnom. Kad je njezino ime vidio
otisnuto u The Timesu shvatio je kolika su zapravo njezina postignuća. A on
je njoj ponudio tek obećanje da će izmijeniti nešto konkretno i u svakom
slučaju vrijedno. Bio je sebičan, čak djetinjast. Ipak, kao što je rekao Fry,
prije toga treba se posvetiti još nizu stvari.
»Moramo pronaći te momke.« Kapetan je ugledao konobara koji se
približavao stolu, noseći obećavajući pladanj mesa i krumpira. Za njim je
jedan drugi čovjek nosio bocu vina.
Fryeve su oči zablistale kad su se pred njim našli hrana i piće. Obratio
se konobaru. »Tražim jednog starog prijatelja. Škota po imenu Grant. Često
ovdje jede, koliko znam. Živi u ulici Tavistock. Ne znate slučajno njegov
kućni broj?«
Konobar je odmahnuo glavom. »Gospodin Grant. Ne, gospodine. No,
ulica Tavistock odmah je iza ugla, malo dalje od Covent Gardena. Ja bih ga
potražio ondje. Njegovi će susjedi sigurno nešto znati.«
Fry je vilicu zario u hrskavo pečeni krumpir. »Vrlo vjerojatno«,
razmišljao je. »Izvrsno, pokušat ćemo tako.«

***

Osnaženi crnim vinom i odličnim objedom čiji je vrhunac bio sočni kolač pun
grožđica kakav je moguće pronaći jedino u Engleskoj, Fry i Henderson izišli
su na londonske ulice. Engleska hrana uistinu izaziva zadovoljstvo. Kapetan
je čvrsto odlučio da će se pobrinuti za to da Velikog Ala Thatchera opskrbi
engleskim namirnicama, kako bi i sam mogao početi spremati takve delicije.
Bilo je rano poslijepodne i gospodin Grant nije odlučio objedovati u
restoranu Rules. Praćena budnim okom skupina dječaka koji su se povlačili
po pločniku, pivarska kola koja su vukli ogromni konji dostavljala su bačve
piva u pivnice u rubnim dijelovima Sohoa.
»Ulica Tavistock«, rekao je Fry, pa su skrenuli prema Aldwychu.
Henderson je bio sretan što je mladome gospodinu prepustio vodstvo.
Fry se činio kadrim s lakoćom se snalaziti u tom dijelu Londona – Marijin
svijet bio je poput paukove mreže. Kapetanu se činilo da, ako se doista znaš
snaći u ulici Piccadilly i u Covent Gardenu, svijet možeš oblikovati onako
kako želiš. U Londonu je sve moguće.
U izmaglici nakon crnoga vina bilo je lako ne primijetiti prljave ulice
koje se nalaze iza sjajnih pročelja i ne primjećivati džepare i protuhe koji se
zadržavaju u sporednim uličicama i prolazima, proviruju iza stupova
kolonade u Covent Gardenu dok su se njih dvojica približavala Grantovoj
kući. Ulica Tavistock bila je na vrlo dobrome glasu i puno otmjenija od one
sporedne uličice u kojoj je Henderson odrastao. Zgrade su ovdje bile široke i
visoke po četiri kata, a u njima su živjele raznorazne otmjene obitelji. U ovo
doba dana, društvo je dolazilo u posjet u mnogobrojne otmjene salone
smještene na prvome katu zgrada. Ispred otmjenijih kuća čekale su tolike
kočije da su se lakaji taktovima probijali kako bi mogli u miru pušiti i usput
čekati dok se njihovi gospodari i gospodarice zabavljaju. Konji su kopitima
udarali po uličnim kockama i stajali u pravome krdu zbog kojeg je cesta bila
prohodna samo u jednome smjeru.
»Znate li, kojim slučajem, u kojoj od ovih kuća obitava gospodin Grant?«
upitao je Fry nekog čovjeka koji je konju četkao grivu.
Lakaj je rekao da ne zna. »Za njega nisam nikad čuo. »Hej, Rodney«,
doviknuo je svome kolegi. »Jesi li kad čuo za nekog gospodina Granta?«
»Škot je«, rekao je Fry da im pomogne.
Rodney je provirio kroz prozor susjedne kočije. »Ne«, rekao je, pomalo
zbunjen. »Žalim.«
Još su se malo raspitivali, ali bezuspješno. Fry je bio praktičan. »Treba
nam neka kuća u kojoj nema nikoga.« Prešao je ulicu da pogleda niz prozora
na prvome katu. »Evo ona«. Pokazao je prema kući na broju 34.
Prozori su bili zatamnjeni, a na prvome katu salon je očito bio prazan.
Pokucali su mjedenom alkom, pa im je vrata otvorila sluškinja vedra izgleda
koja se doimala vrlo sposobnom. Djevojka je zauzela ulaz, tako da ni Fry, ni
Henderson nisu mogli proviriti u hodnik iza nje. Odlučno se prignula u
koljenu, a mirisala je po laštilu za namještaj i ljuskama krumpira.
»Treba mi pomoć«. Fryev je osmijeh bio šarmantan. »Tražim Charlieja
Granta. Živi ovdje negdje. Sam. Škot je. Možete li nam vi možda pomoći?«
Djevojčinim licem razvukao se osmijeh nalik na rastopljeni maslac, te
je posve zablistala od pomisli da bi mogla nekome biti od koristi. »Da,
gospodine. Gospodin Grant je na broju 18. No pretpostavljam da je vani.
Možda s gospođom Hamilton s broja 25.«
Henderson se nasmijao kad su se vrata zatvorila, pa su se njih dvojica
okrenula prema ulici. Društvo se kretalo u malenoj orbiti – onima koji su
promatrali sa strane sve je to bilo neshvatljivo, no za one koji su bili unutra,
bio je to jedan vrlo ugodan klub. Upitao se kakve je vrste Grantov odnos s
gospođom Hamilton. Fry je odlučno krenuo do broja 18.
»Francis uvijek kaže da su sluge ključ svega. On se sprijateljio s
dječakom koji je Menieru čistio čizme. I to se pokazalo ključnim za otkriće
francuskog procesa.«
»Čistač čizama znao je gospodarev recept za čokoladu?«
»Ne. Ali je znao dvije djevojke koje su radile u manufakturi. Sluge sve
vide. Sve koji dolaze i odlaze. Znaju sve tajne i sve laži.«
Činilo se da im na broju 18 nitko neće otvoriti vrata, sve dok se na njima
nije pojavio neki mršavi batler.
»Je li gospodin Grant kod kuće?« upitao je Henderson, pokušavajući se
što uvjerljivije uklopiti u taj samouvjereni gospodski svijet.
Batler nije odmah odgovorio. »Ne, gospodine. Da mu prenesem tko ga je
tražio?
»Stvar je u tome«, rekao je Fry, »da ne tražimo gospodina Granta, već
njegova prijatelja, gospodina Fishera. Biste li nas možda vi mogli uputiti do
njegove kuće? Beznadno smo izgubljeni, prijatelju.«
Batler je napućio usnice kao da mu je to strašno nezgodno. Od gospode
se očekuje da znaju gdje su ostala gospoda. Takva je priroda tog društva.
»Žalim, gospodine. Nije mi poznat gospodin Fisher.« Čovjek gotovo i nije
otvarao usne.
»Ili gospodin Hayward. I Hayward bi nam dobro došao«, rekao je Fry,
»Mi jednostavno moramo doći barem do jednoga od njih. Riječ je o jednome
vrlo važnom ulaganju.«
Batler je o tome malo promislio. Gospodin Grant rijetko je primao
posjetitelje – budući da je neoženjen, gotovo je uvijek on posjećivao druge.
Čovjekov je pogled načas skrenuo prema kući gospođe Hamilton, gdje je
njegov gospodar, znao je, bio zabavljen društvenim obavezama. »Ulaganje,
kažete? Shvaćam.«
»Pa ako znate gdje je gospodin Grant, možemo se obratiti izravno
njemu, no trebamo razgovarati s Haywardom ili Fisherom.« Fry se držao
nonšalantno. »Kad će se on vratiti? Čuli smo da je s gospođom Hamilton.
Pretpostavljam da bismo ga i ondje mogli posjetiti.«
Batler je zastao prije nego što je zaključio da gospodin Grant ne bi htio
da ga se ometa zbog nekakvih financijskih pitanja. Otkriti pojedinosti o
jednoj od gospodarevih poznanica dvojici uglednih posjetitelja bilo je jedno,
no dopustiti im da ga ometaju dok je izvan kuće bilo je već nešto posve drugo.
»Obitelj Hayward, čini mi se, živi u blizini«, rekao je razvučenom intonacijom
taj čovjek. »Kuća se nalazi u ulici Exeter.« Batler je pokazao prema pločniku.
»Idite do kraja i skrenite desno. Negdje je na pola puta.«
Fry je uzdignuo šešir. Ako može birati između dvije stvari, dobar sluga
gotovo će uvijek odlučiti ne uznemiravati svoga poslodavca. »Doista smo vam
zahvalni«, nasmijao se Fry. »Hvala vam.«
Ulica Exeter bila je manja i tiša od ulice Tavistock. Obje su strane
pločnika bile u hladu, tako da je ulica izgledala poput tunela. Haywardova
rezidencija isticala se već i sama po sebi – negdje oko sredine ulice nalazila
se svjetiljka ukrašena istim onim grbom koji se nalazio i na vratima
Haywardove kočije koju su sinoć vidjeli. Sloj boje bio je toliko gust da su pera
bila nalik na nekakvu koru neodređena izgleda, dok kroz vizir na kacigi niti
jedan vitez ništa ne bi mogao vidjeti. Ipak, pronašli su ga.
»Misliš li da su kod kuće?« Henderson se nagnuo da provjeri giba li se
nešto na katu.
Fry je slegnuo ramenima i približio se alki. Ovaj put jedan je drugi
batler, koji je izgledao gotovo isto kao i čovjek zadužen za Grantovu kuću,
odmah otvorio vrata. Henderson je na trenutak pomislio da su možda braća.
Za batlerovim leđima ukazao se otmjeno ukrašen hodnik. Sitnog je čovjeka
na vratima pozadina okružila kao da je kakva slika – nešto suvremeno.
»Gospodine.« Batler je pogledao niz ulicu, kao da je očekivao nekog
drugog. »Bojim se da kod kuće nema nikoga.«
»Zanima me možete li mi pomoći. Došao sam gospodinu Haywardu
samo zato što tražim njegova prijatelja, gospodina Fishera. Možete li me,
molim vas, uputiti kako da dođem do kuće gospodina Fishera?«
»Lord Hayward«. Batler nije izdržao a da ne ispravi tu pogrešku.
»Da, da. Gospodu sam, znate, upoznao kartajući.« Fry je samo tako
prešao preko ispravke. »Poznajete li slučajno gospodinovog prijatelja
Fishera?«
Batler je odmahnuo glavom. »Ne, gospodine. Nije mi poznat taj
gospodin.«
»Ali postoji gospođa Fisher«, rekao je neki ženski glas iz kuće. Batler se
okrenuo, a iz neke pokrajnje sobe pojavila se gospodaričina sluškinja.
»Gospođa Fisher s vremena na vrijeme posjećuje Njezino Gospodstvo. Živi u
ulici Garrick. Prema Leicester Fieldsu.«
Batler ju je prekinuo. »Hvala, Brownleigh.« Fry je stekao dojam da je
kanila reći i više, no što se batlera ticalo, rekla je više nego dovoljno.
 »Ah, ulica Garrick, pa naravno. Da.« Fry je zvučao samouvjereno.
»Hvala, gospođice.« Zavirio unutra pokraj batlera. Sluškinja je bila zgodna.
»Baš ste nam puno pomogli.«
Batler je zatvorio vrata i njih su dvojica krenuli.
»Gospodin Grant, gospodin Fisher i lord Hayward«, smijuljio se Fry kao
da križa imena s popisa. »Imamo ih.«
Dok su se vraćali prema glavnoj ulici, Henderson je razmišljao o tome
kako je ova runda posjeta nizu raskošnih kuća smještenih u ljepšim
londonskim ulicama i za koje se brine sposobno osoblje bila poput prikaza
života kakvom bi mogao težiti. To je mjesto na kojem svatko svakoga
poznaje, ili je barem za njega čuo. Pa ipak, učinilo mu se da niti jedna od tih
velebnih rezidencija nije pravi dom – svaka je djelovala tek kao prostor za
stanovanje. Možda tek ljudi kućama mogu osigurati naziv doma. Možda je
to, palo mu je na pamet, ljubav.

U ulici Garrick bilo je nekoliko praznih mjesta u nizu kuća i neke su se nove
kuće tek gradile. Područje je bilo mješovito, djelomično otmjeno i u usponu,
no na nekim mjestima tonulo je i na razinu nečega što se moglo jedino opisati
kao sirotinjska četvrt. Činilo se da neke od tih oronulijih kuća čekaju
rušenje, dok su druge, ruševne i napola drvene, bile prepune živosti. Dječaci
su lepršali amo-tamo s porukama, a žene lakonski gledale kroz prljave
prozore, nadajući se trgovini ove ili one vrste. Brojna ulazna vrata na
kućama bila su otvorena i vodila u prostore koji su nalikovali na pivnice. U
sporednim uličicama nad ulazima su visjeli znakovi – Vlasuljar B. Bowman
i Dobavljač galanterije i pozamenterije Oliver Bradstock. Nedavno izgrađene
kamene rezidencije u glavnoj ulici bile su službenije. Fry je neku sluškinju,
koja je s košarom u ruci prošla pored njih, upitao gdje živi gospodin Fisher,
a ona mu je pokazala velebnu građevinu od portlandskog kamena na uglu
ulice Rose. Bila je bitno veća od Haywardove i Grantove kuće. Fisher je očito
odlučio riskirati, živeći u miješanoj četvrti, podalje od grada, kako bi si
osigurao smještaj kao u kakvoj palači. Odabrali su baš najboljeg čovjeka da
mu zaprijete sramoćenjem. Očito mu je bilo bitno kakav ostavlja dojam.
»Mislite li da će biti kod kuće?« upitao je Fry.
»Nadam se.«
Prozori su bili u mraku, no to još ništa nije značilo.
»Da se mene netko sprema posjetiti s velikim iznosom novca i
zavežljajem dragulja, možda bih i ja oklijevao«, rekao je kapetan.
»Hajdemo onda.«
 Henderson je dlan položio na Fryeva prsa da ga zaustavi. »Ti ne ulaziš,
Richarde, Čekaj me ondje.« Kapetan je glavom pokazao prema prepunoj
pivnici s druge strane ceste.
»Ali...« usprotivio se mladić.
Henderson ga je prekinuo uzdignutom rukom, kao da uvježbava psa.
»Ne«, rekao je odlučno. »Dovoljno si mi pomogao. Veza s tvojom obitelji
previše je osjetljiva, a oni misle da si siromah. Ako shvate da si jedan od
Fryevih, to će im samo pružiti nove mogućnosti. Ovo je moj posao. Idi. Kockaj
se. Ovo su opasni ljudi. Ako uskoro ne iziđem, onda dođi po mene.«
Fry je kratko kimnuo. »U redu«, rekao je nevoljko. »Držat ću vam
stražu.« Okrenuo se da prijeđe ulicu.
Henderson je krenuo stubama i, nakon što se uvjerio da je mladić izišao
iz vidokruga, pokucao na široka ulazna vrata. Zaškripala su kad ih je otvorio
neki raskošno odjeveni lakaj. Čovjek je imao široka ramena. Izgledao je kao
netko tko bi se u tučnjavi znao pobrinuti za sebe, iako se to ne bi zaključilo
po kićenoj odori.
»Je li gospodin Fisher kod kuće?« upitao je Henderson.
»Koga da najavim?«
»Starog prijatelja iz Brazila.«
Čovjek je još trenutak oklijevao, a zatim nestao. Henderson je duboko
udahnuo. Ovo mora pošteno izvesti. Gotovo istog trenutka čovjek se vratio
da kapetana uvede kroz impresivno predvorje s crnim i bijelim pločicama.
Kuća je iznutra bila još dojmljivija nego izvana. Kapetanovi koraci odjeknuli
su pod visokim stropovima. S balustrada su se spuštali ukrasi. Krakovi
svijećnjaka bili su izrađeni od kristala, a štukature pozlaćene. Činilo mu se
kao da je ušao u neku palaču ili katedralu. Na ulici je sjalo sunce, no unutra
je temperatura bila niska. Henderson je zadrhtao kao da mu je netko stupio
na grob. Lakaj je kapetana odveo u praznu knjižnicu, čiji su zidovi od poda
do stropa bili prekriveni visokim policama za knjige. Henderson je malo
proučio naslove i pogledao kožne naslonjače postavljene uz stol od
mahagonija na kojem su uredno bili posloženi papiri. Iza stola nalazila se
visoka drvena komoda s nekoliko mjedenih brava.
»Gospodska jazbina«, promrmljao je.
Zrak je bio toliko ispunjen mošusnim mirisom papira i kože da je bilo
teško disati. Srce mu je počelo ubrzano udarati. Pogledao je kroz višedijelni
prozor i iza kuće ugledao omanji vrt. Neka je sluškinja na uže rastegnuto
između dva stabla vješala oprane plahte. Sve je ovdje odisalo tradicijom.
Kapetana je prekinuo kašalj koji je sada začuo iza sebe.
 Fisher je odlučno stajao na vratima. Na sebi je imao dugačak kaput boje
crnog vina s mjedenim pucetima, dok mu je ostatak odjeće bio žutosmeđe
boje. Kad ga je Henderson još malo bolje promotrio, primijetio je da se Fisher
pretvara da nije nervozan. I on se osjećao jednako, iako se nadao da
učinkovitije skriva svoje prave osjećaje. Pritom će mu dobro doći vještina
igranja pokera. Fisheru za petama u prostoriju su se dogegala i dva debela
terijera koji su se sklupčali pored kamina.
»Supruga mi nije kod kuće.« Fisher je zatvorio vrata. »Psi su njezini.«
Henderson je kimnuo. Ovo nije bio posjet društvene prirode. Nije bilo
potrebe gubiti vrijeme. Posegnuo je u kaput i izvukao tri velike kese. Fisher
je prišao stolu. »Sve je ovdje«, rekao je Henderson. »Polovica svega.«
»Dogovor je bio dvije trećine.«
Kapetan je šutio. Netremice su se gledali. Zatim je Fisher otvorio kese
i sadržaj rasuo po stolu. Novac je bio u redu, no pažnju je privlačilo obilje
dragulja i pločica zlata.
»Imam kupca.«
»Time onda možemo okončati ovaj naš posao«, rekao je Henderson.
Fisher je podignuo pogled. »Ne posve, kapetane. Radi se o tome da ste
ugrozili našu reputaciju. Preko toga ne kanimo olako prijeći.«
»To više neću činiti, gospodine.« Henderson se nasmijao. »Htio bih
naglasiti da ste me vi pokušali ubiti. Nadam se da nam se putovi više neće
susretati.« Okrenuo se prema vratima.
»Ha!« Taj je zvuk iz Fisherovih usta izletio kao kratak, oštar zvuk sirene
za maglu. »Ne, ne razumijete. Dugujete nam još dio vrijednosti i očekivat
ćemo od vas da za nas prevozite još robe pod istim uvjetima. Nismo se
predomislili. Klub je čvrsto odlučio.«
»Ne kanim dopustiti da me se prisiljava«, odgovorio je Henderson,
nepopustljiva pogleda. »I iznenađen sam što vas moram podsjećati na to da
me ne biste trebali prisiljavati, s obzirom na sve što bih mogao otkriti.«
»A ono što bismo mi mogli otkriti o vama, gospodine?«
»Jednom sam vam se othrvao«, zaustio je kapetan. »Zar doista želite
da...?«
Fisher je iz ladice pisaćeg stola izvadio primjerak The Timesa. »Gospođa
Graham«, rekao je, i smeđim očima počeo tražiti reakciju na kapetanovu licu.
»Što bi ona iz ovoga mogla zaključiti?«
 Hendersonu se sledila krv u žilama, no na licu mu se ništa nije vidjelo.
»Što time želite reći?«
»Čovječe, pa vaša vlastita posada onemogućuje bilo kakvo poricanje. Ne
pričaju gotovo ni o čemu drugom, osim o toj vašoj neukusnoj aferici. Gospođa
je gotova ako išta od toga iziđe na vidjelo. Stoga, ako vam je uopće stalo do
nje, isporučite nam dvije trećine i učinite ono što od vas tražimo. Pa nije baš
tako strašno, zar ne? Brazilska ruta vama se već pokazala profitabilnom.
Zar ste doista mislili da nećemo naći načina da vas zadržimo kad ste nam
prljavim rukama ukaljali ugled? Danas izgledate poput gospodina. Ja bih na
vašem mjestu odabrao drugačiji prsluk. No vi i niste gospodin, zar ne? A,
kad smo već kod toga, ni gospođa Graham nije dama. Zar želite da svijet to
dozna?«
Kapetanov je um grozničavo radio. U ovoj je situaciji znao da će, pokaže
li sve karte, Maria ostati bez svega. Time što je sada prepuštena na milost i
nemilost njima, u šaci drže i njega. A ovi ljudi nemaju nimalo milosti. Jedini
izlaz iz ove situacije, shvatio je, bio je da Fishera uvjeri da mu je svejedno.
Nasmijao se.
»Barem djelomično točno pretpostavljate. Gospođa Graham nije dama,
gospodine«, rekao je, a riječi su ga zapekle u ždrijelu. »A ako ste mislili da
ćete me zadržati tako što ćete njoj zaprijetiti, onda ste nažalost u krivu.
Takvih žena možete dobiti deset za peni. Kurve, sve redom.«
»Poričete da je među vama nečega bilo?«
»Ne, gospodine«, rekao je odlučno. Nije imalo smisla poricati. Tko zna
što su sve mogli čuti od članova posade. »Niti tvrdim da je sve gotovo. Ako
gospođu Graham želite ocrniti, samo izvolite. Ja ću, naravno, uzvratiti
onime što znam. Tajno društvo u kojem uživate vi i vaši prijatelji na
stranicama posvećenima skandalima privući će neusporedivo više
pozornosti od jedne posrnule žene – i još k tome intelektualke. Ljudi će se
upitati čime se vi to bavite u ulici Mallow. Pitat će se je li to što ću o vama
reći istina čak i da više nikad onamo ne stupite nogom. Pretpostavljam da si
takvo što ne možete priuštiti, zar ne? Nipošto, uz ovako lijepu kuću za koju
se treba brinuti. Ovakav dom. Pošiljke vam jednostavno i dalje moraju
pristizati.«
Fisher je načas ostao bez zraka. Jedna mu je sitna žilica na sljepoočici
nezadrživo titrala – i odavala ga. Nije očekivao da će Haywardova varka
upaliti. Sad je to zanemario i zaključio da kapetana jednostavno ne može
pustiti da ode. Od samoga ga početka želi ubiti. Lakonski se okrenuo i otvorio
tajna vrata skrivena među jednim nizom knjiga na polici. U njima se nalazio
ormarić s pićima. Iz kristalne boce natočio je čašu konjaka i odmah je strusio.
»Želite li i vi piće?«
 Henderson je odmahnuo glavom.
»Dobra godina, iz prijateljevog podruma je.« Fisher nije obraćao pažnju
na kapetanovo odbijanje. Ovaj je put napunio dvije čaše i pružio mu jednu
od njih. »Nije dobar znak kad čovjek pije sam. Slobodni ste, gospodine. I ne
možete čovjeka kriviti zato što je pokušao.«
»Mogu i to činim«, uzvratio je Henderson. »Nikad nisam upoznao
nekoga nalik na vas, a u Ameriku robu prevozim već više od dvanaest
godina.«
»Ah, Amerikanci«, rekao je Fisher s gnušanjem. »Pa oni čak nisu u
stanju odabrati kralja ni kad imaju priliku. Molim vas. Bez ljutnje.«
Henderson je uzeo čašu. Piće je bilo boje karamela i mirisalo po
zagorjelom šećeru. Otpio je gutljaj. Fisher je imao pravo. Bilo je odličnog
okusa.
»Čovjek mora sve pokušati«, nastavio je stariji čovjek. »Moja supruga,
znate, zna biti zahtjevna. Trebaju mi dvije trećine da bi ona bila zadovoljna.
Nadao sam se da bih se s vama mogao pogoditi.«
»Ne možete pokušati nekoga ubiti i onda se nadati da ćete se s tom
osobom nagoditi kako vama odgovara. Došao sam u vaš ured u dobroj vjeri,
a tako sam vam i dostavio robu. No ne kanim se cjenkati, ni dopustiti da me
podvrgnete ovoj vrsti ucjene – da me ucjenjujete ugledom jedne dame! Ne
brinem se za gospođu Graham, no to je, ipak nisko i nepotrebno.«
Fisher je promijenio taktiku. »Kako je onaj mladić? Dick, zar ne?«
»Oporavit će se.«
Henderson je ispio piće i praznu čašu položio na pisaći stol. Fisher je
izgledao kao da ga nešto tišti; spustio je ramena.
Kapetan je nastavio. »E sad, da budem sasvim jasan, dan sam proveo
obilazeći kuće gospodina Granta i gospodina Haywarda. Ili lorda Haywarda,
zar ne? Dakle, gospodine Fisher, podsjećam vas na uvjete dogovora koji
prihvaćate, pri čemu mislim na isplatu koju sam upravo obavio. Ova je stvar
okončana, gospodine. A u slučaju da odlučite nastaviti, doći će do nekih
otkrića, pa onda kvragu i gospođa Graham u svemu tome. Namjeravam – ili,
bolje reći, nadam se – jednostavno nestati iz vašeg vidokruga. Siguran sam
da svakako imate i važnijeg posla.«
Henderson si je nokat na palcu toliko čvrsto zario u jastučić na dlanu
da se pobojao da bi mu mogla poteći krv. Pomno je motrio Fishera, tražeći
bilo kakav znak o tome da nije dovoljno uvjerljivo odigrao ulogu. Nadao se
da ju je spasio. Još je bilo vremena da se predomisli, ako bude potrebno. U
mislima je vidio samo Marijino lice.
 »U redu«, odbrusio je Fisher.
Henderson se nasmiješio. »Nadam se da će gospođa Fisher biti
zadovoljna.« Okrenuo se. »I time vam ujedno želim ugodan dan.«
Fisher se pomaknuo s mjesta iza stola na kojem je dotada stajao, kao
da želi ispratiti kapetana. »Ovu sam kuću izgradio prema vlastitome
nacrtu«, rekao je. »Volim starinske knjižnice. Sigurno biste rekli da je ovdje
već stotinu godina, zar ne?«
Henderson je prste položio na okruglu ručicu na vratima. Dlan mu je
bio ljepljiv, primijetio je, no tada je doživio šok. Fisher je lijevim dlanom
poklopio kapetanovu ruku na ručici. Kapetan se od muke stao vrpoljiti.
Povukao je ruku, no nije bio dovoljno brz, pa ga je iz neposredne blizine
Fisherova desna šaka opalila ravno u lice, tako da je potiljkom svom snagom
opalio u drveni okvir. Osjetio je vrtoglavicu, ali je ipak udario i Fishera
srušio na sag s uzorkom. Psi su zalajali, no nisu se maknuli od vatre. Fisher
se nasmijao, negdje iz dubine prsa. Ustao je kad je i kapetan pokušao stati
na noge. Hendersonu se učinilo da bi mogao povratiti. Osjećao je gorak okus
u ustima. Činilo mu se da mu dopire iz prsa.
»Nećete izdržati dulje od minute«, rekao je Fisher. »To je najstariji trik
koji postoji. Prah u čaši.«
Odjednom mu se učinilo da, iza Fisherove glave, prozor svjetluca kao da
su vile opsjele vrt. Henderson je trepnuo, a kapci su mu bili teški. Kako je
mogao biti toliko naivan?
»Nećete dobiti ono što želite ako me ubijete«, jedva je protisnuo. »Ovako
više neće biti novca.«
»Neće nam nedostajati ljudi. Ne možemo dopustiti da nam prijetite.«
Fisher se nasmiješio i pritisnuo jednu tipku, a u zidu s knjigama otvorila su
se vrata. »Moja ideja i nacrt«, nastavio je mimo. »Tri s tri metra i nitko ne
zna da su tu.«
Vratio se da Hendersona obgrli oko ramena, pa je kapetana, zarivši mu
lakat bolno u rebra, poveo prema skrivenoj prostoriji. Kapetan je izgubio
sposobnost govora. U mozgu mu je sve vrvjelo. Nije se više točno sjećao zašto
je ovdje. U tmini bez prozora, Henderson je razabrao hrpu slika nagih žena
– zašto niti jedna od njih nije Maria? Na oči mu je padao mrak. Fisherov glas
postao je tek jeka.
»Mojoj se supruzi ne bi svidjela moja mala zbirka«, priznao je i kapetana
gurnuo u jedan kut.
Uzeo je komad konopca i Hendersonu vezao ruke. Terijeri su još uvijek
zavijali, iako se činilo kao da su negdje daleko, možda na ulici. Henderson je
pokušao podignuti glavu, no bila mu je preteška. Prostorija se ljuljala. Zar
su na brodu? Jesu li na moru? Što joj je učinio?
»Nakit«, rekao je Fisher zadovoljno dok je vezao čvor. »To ja svima
uvijek govorim. Obilje nakita i pažnja u vrijeme doručka. Tako će svaka će
žena biti sretna, a ti onda možeš raditi što god poželiš.«
 28

Piccadilly

Maria je, po izdavačevoj želji, stigla nešto prije nego što će Murray otvoriti
vrata svojega salona. Novosti o tome da je sir Horace odbio njezin govor, kao
i da s obzirom na to vjerojatno neće biti primljena u Kraljevsko društvo,
primila je i bolje nego što je Murray očekivao.
»Bože dragi.« Nasmiješila se, razrogačenih očiju i pogleda koji je Murray
mogao opisati jedino kao vragolast. »Podignuo si dosta prašine, Johne.
Možda se jednostavno moramo pomiriti s činjenicom da neki naši prijatelji
nikad neće prihvatiti predodžbu o ženi koja misli vlastitom glavom.«
Nervozan zbog Marijine reakcije, Murray je ispio pola boce porta i prije
nego što je stigla, pa je sad osjećao kako mu tijelo obuzima ugodna toplina.
Oči su mu bile okrugle poput meko kuhanih, napola prerezanih jaja
spremnih za jelo. Mislio je da će Maria biti izvan sebe. Da će ga kriviti. Sad
se nasmiješio.
»Stvar je, zapravo, u tome da jedna dama mora učiniti ono što može«,
nastavila je Mana mimo, »a u ovoj situaciji možemo se samo nadati da će,
barem oni koji su dovoljno slobodoumni da ih pročitaju bez predrasuda,
dobro primiti knjige. Kao što znaš, u tu skupinu ne pripadaju članovi moje
vlastite obitelji, koji zbog toga što sam žena zanemaruju dobre kritike
društva. A što se tiče slave Kraljevskoga društva, pa, od mene bi se tu puno
očekivalo, a ja nisam posve uvjerena da bi mi sve to bilo ugodno. Prema
Margaret Cavendish ponijeli su se grozno.«
»Ali to je bilo prije više od stotinu godina«, rekao je Murray. Zvali su je
Munjena Madge. »Neka dama mora biti prva«, primetnuo je.
Maria je ustala. Prišla je prozoru. Do nje je dopirao prigušen zvuk
kopita na utabanoj zemlji kočija koje su prolazile u blizini. Ulica Albemarle
bila je okupana svjetlošću ljetnoga sunca. Već dva ili tri dana nije padala
kiša.
»Pa, to gotovo da i nije bitka u koju se vrijedi upustiti. Ne ostajem više
dugo u Londonu.«
 »Da si gospodin, ne bi tu uvredu tako dobro podnijela«, ukazao je
Murray.
Na Marijinom licu kao da se tek na trenutak primijetio tračak
podsmijeha. »Da sam gospodin, pretpostavljam da bih izazvala sira Horacea
na dvoboj. A budući da to ne mogu, ti se ljutiš umjesto mene?«
Murray je kimnuo.
»Vi muškarci – uvijek tražite krv. Ako je sir Horace u krivu, sigurna
sam da to neće biti ni prvi ni zadnji put. A ja vjerujem da je u tom pitanju u
krivu«, rekla je smireno. »To je dovoljno, nije li tako?«
Murray se kratko nasmijao.
»Ne možemo se«, nastavila je ona, »osvećivati takvim ljudima. Pa u tom
bismo se slučaju zaratili s polovicom svijeta«. Maria je, prekriženih gležnjeva
i ruku položenih u krilo, ljupko sjedila na žutoj sofi. Na trenutak je pomislila
na Georgianu, a zatim i na svoju tetu. Uvijek ista stvar. Čovjek ne smije
dopustiti da ga to sputa. »Čini mi se, gospodine Murray, da vi ne shvaćate
kako je to biti dama i spisateljica. U tome je stvar.«
Murray se nasmijao. »Pa onda mi, molim lijepo, objasnite. Kako je to?«
Izdavač se nagnuo prema njoj.
»Gospodine, ja sam udovica. Nikad neću imati djece. No za sobom mogu
ostaviti ono što sam napisala i mogu podučavati princezu Mariju da Gloriju.
Jednoga će dana ona možda vladati milijunima ljudi i možda će joj neke od
stvari koje ću je naučiti pomoći da donese razumne odluke. Zvuči grandiozno,
znam. No koliko žena bez djece može za sobom ostaviti tako nešto – ne novac
ili tek ogovaranja ili poeziju? Osim crtanju ili držanju i vladanju, Njezino
Veličanstvo od mene očekuje i da je podučim zemljopisu, povijesti,
matematici, jezicima. Očekuje pravo obrazovanje. Možeš li to zamisliti? Nas
žene odgaja se tako da se zaljubimo, da uz odjeću nosimo i šarm – i jedno i
drugo jednako je važno. Ovo je prilika da obrazujem jednu mladu ženu koja
bi jednog dana možda mogla biti nova Elizabeta! Dovraga i sir Horace. To i
mogućnost da pišem dnevnike daje mi glas – koji zahvaljujući tebi koji
izdaješ moja djela postaje još snažniji. Muškarci poput sira Horacea možda
ne slušaju, no to ne umanjuje činjenicu da sam rekla to što želim. Vidjela
sam svijeta. To je ono što me zanima. I premda ima stvari kojih se zbog toga
moram odreći – potpore obitelji, recimo – čini mi se da su za jednu gospođu
koja ima dovoljno sreće da joj se pružaju takve mogućnosti, Kraljevsko
društvo i sir Horace nešto posve sporedno. Vidjet ću svijeta i pokušati ga
shvatiti što bolje budem mogla.«
I eto ga. Murray se ponovno naslonio. Jednostavno je žena vrijedna
svakog divljenja. Povremeno je s njom u vezi bilo i nečega povijesnog. On je
doista sve objavljivao, no neki od njegovih pisaca jednostavno su bili stvoreni
za budućnost.
»Imaš li sve što ti treba, Maria? Znaš da ako ti išta...«
Maria se okrenula. Još nije bila dobila one dvije haljine od Calcottove
krojačice, no bile su na putu, a Murrayja ne bi trebalo opterećivati
tričarijama. Osim toga, činilo se i da je s financijske strane sve u redu.
Murray je njezinim knjigama odredio vrlo velikodušnu cijenu. Maria je
posjetila dvije privatne galerije i s Calcottima prošetala novom galerijom
otvorenom za javnost u Dulwichu. Prikupila je omanju knjižnicu koju će
ponijeti u Rio i posjetila uglavnom sve stare poznanike. Također je kupila
jednu malu kožnu torbicu u kojoj će držati Calcottovu minijaturu koja
prikazuje njezinog oca, a koju se naviknula uvijek imati sa sobom.
I sad se nalazila u torbici koju je bila položila na Murrayjev stolić. Lady
Dundas se gotovo bez imalo sumnje sa svime bila pomirila, koliko je to bilo
moguće. Georgiani nije bilo pomoći. Sve u svemu, Maria je bila spremna. U
njezinoj budućnosti za Hendersona nema mjesta. I ne može ga biti. Ta ju je
činjenica još uvijek tištila, no bez gubitaka ne može biti ni napretka. Uspjela
se othrvati.
»Imam vaše prijateljstvo, gospodine, kao i nepokolebljivu potporu. Pa
što još mogu tražiti?«
Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
U sobu je ušao batler. »Gospodin Smyth je ovdje, kao i gospodin
Gulliver«, najavio je.
»Poslijepodnevni čaj?« ponudio joj je Murray. Zbog Marijinog
strastvenog obraćanja bio je posve zaboravio na ostale posjetitelje. »O. Da.
Dovedi ih gore«, dao je batleru znak rukom.
»Draga moja.« Povjerljivo joj se primaknuo, znajući da imaju tek
nekoliko sekunda prije nego što im se i ostali pridruže. »Obećaješ mi, ipak,
da ćeš, ako se ukaže prilika za novim brakom... Još si uvijek dovoljno
mlada... a što je život bez ljubavi? Nadam se da od toga ne bi odustala.«
Maria položila dlan na torbu. U želucu je osjetila grč. On ne zna. Ne
može znati. Je li se odala? Pogledala je Murrayja i shvatila da je to pitanje
općenite naravi. Odlučila ga je razuvjeriti. »Misliš, ako ponovno naiđe netko
poput Thomasa? Ne mogu ni zamisliti da bih ikad ponovno mogla biti te
sreće«, rekla je. »Zadovoljna sam, Johne. Doista jesam. Sve je to bio moj
vlastiti izbor, i mislim da sam dobro izabrala.«
Murray kao da nije bio uvjeren. Bilo mu je navrh jezika da je pita je li
sretna. I zadovoljstvo je bitno, naravno, no ipak, sreća je temelj života. Ali
tada su se otvorila vrata i u sobu je ušao gospodin Smyth s ispruženom
rukom, pa je Murray odustao. Osim toga, sve je to, najvjerojatnije, bilo
budalasto.

***

U ulici Garrick, Fry je odlučio pričekati pola sata, pa tek zatim nešto
poduzeti. Za šankom je kupio malen vrč piva i stao promatrati igru kockama
koja se igrala u kutu prostorije, dok je istovremeno pogledavao prema
Fisherovim ulaznim vratima. Bio je siguran da nije prošlo više od dvadeset
minuta otkako je Henderson ušao kad su se otvorila vrata na kojima se
pojavio Fisher. Odmah zatim ušao je u kočiju koja se zaustavila pred kućom.
Fry je na trenutak razmislio. Fisher je sam otišao od kuće, što znači da je
kapetan zacijelo još uvijek unutra, a to, nikako ne može biti dobro.
Odložio je vrč na stol. Kroz zatamnjene prozore na kući nije se vidjelo
da nešto unutra nije u redu, no Fry je bio znatiželjan. Ostavio je konobarici
novac, prešao ulicu, zaobišao smrdljivu hrpu životinjskog izmeta koji se
nakupio jer nije bilo čistača. Ulica Garrick bila je previše mješovita da bi
zaslužila trenutačne reakcije kakve su se nudile gospodi u ulicama oko
Piccadillyja. Fry je zamaknuo za ugao. U ulici Rose nalazio se sporedni ulaz
u Fisherovu kuću, no vrata u ogradi bila su zaključana. Pogledao je preko
ograde. U vrtu iza kuće rasla je trava, a kroz prozore iza travnate površine
nije primijetio nikakvo gibanje.
Vrativši se na ulicu, Fry je pokucao na ulazna vrata i stao čekati kršnog
lakaja. »Moj prijatelj, kapetan Henderson, ušao je maloprije ovamo«, rekao
je kad su se vrata otvorila. »Tražim ga.«
»Onaj gospodin iz Brazila?«
»Da.«
»Otišao je, gospodine. S gospodinom Fisherom.«
Fry je bolje pogledao čovjekovo lice, s kojeg se ništa nije moglo iščitati.
Pomalo je nalikovao na kakvog buldoga. Fry je znao da se s engleskim
lakajem, slugom ili batlerom ne isplati prepirati oko toga tko jest ili nije kod
kuće. »Shvaćam. Hvala«, rekao je. »Potražit ću prijatelja negdje drugdje.«
Lakaj je zatvorio vrata. Fry se još trenutak zadržao na stubi pred
ulazom, razmišljajući što da učini. Preostalo mu je jedino da uđe u kuću.
Henderson je posve sigurno i dalje unutra. Spretno je skrenuo prema onome
sporednom ulazu, gdje je zastao da provjeri da ga nitko nije primijetio. A
onda se, uz malo napora, popeo preko ograde. Bez oklijevanja se provukao
između konopaca na kojima se sušilo rublje i odšuljao prema stražnjem
ulazu. Iz podruma se, iz jednog otvora na kuhinjskome prozoru podizao oblak
pare, a u kuhinji je bilo živo, budući da su se sluškinja i kuharica vrzmale
oko dugačkoga stola.
Fry je podignuo pogled. Pred njim, u prizemlju, u stražnjem su se dijelu
nalazile tri prostorije, od kojih je jedna bila knjižnica. Budući da je Fisher
bio vani, u knjižnici nije moglo biti nikoga drugog. Knjižnica je bila područje
gospodara kuće. Zaključio je da je to idealno mjesto za ulazak. Osvrnuo se,
pa dohvatio neku praznu bačvu koja je ležala pored pomoćne zgrade i popeo
se na prozorsku dasku. Zatim je bolnim laktom razbio jedno od brojnih malih
okana i ruku oprezno progurao kroz razbijeno staklo, otvorio prozor i ušao.
Psi gospode Fisher i dalje su ležali pored kamina. Kad su se Fryeva
stopala spustila na sag, stali su njušiti zrak. Jedan je pas kratko zalajao, kao
da ga pozdravlja, pa su se terijeri mašući repom dogegali do njega. Richard
je čučnuo da ih pomazi.
»No, no«, rekao je, umirujući sebe baš kao i životinje, dok je u želucu
osjećao paniku. Ako tu zapne, sam Bog zna što bi mu psi sve mogli učiniti.
»Hajde«, rekao im je, »gdje je kapetan?«
Logično bi bilo da je Henderson negdje nekako sputan. U ovakvoj kući
može se nalaziti i velik broj soba za pohranu i zidnih ormara, a najsigurnija
prostorija uvijek se nalazi u blizini kuhinje i u njoj se čuva obiteljsko srebro.
Onamo bi bilo teško ući. Richard je krenuo na drugu stranu, a psi su pošli
za njim. Kad je došao do vrata, stao je osluškivati, te je oko prislonio na
ključanicu. Psi su zalajali. »Tiho«, rekao je.
Hodnik se činio praznim. Richard je osluškivao. Ako su kapetana
zarobili, on će se sigurno boriti, pa bi se mogla začuti nekakva buka. Na
drugome kraju hodnika glasno je kucao podni sat. Osim toga vladala je
potpuna tišina. Richard je skupio hrabrost i upravo se spremao riskirati tako
što će prijeći hodnik da malo prouči čega ondje sve ima, kad su, iza njega, psi
ponovno zalajali, a jedan je čak i zacvilio. Okrenuo se da ukori životinju.
Kuća jest velika, ali pas koji laje mogao bi privući pozornost. Oba terijera
bila su na drugoj strani sobe, a jedan je poskakivao gore-dolje ispred jedne
police za knjige. Fry se nasmijao. Životinjice su pomalo ekscentrične – a
zapravo sasvim simpatične. Ipak, treba krenuti dalje – Henderson ga treba.
Odlučio je temeljito sve pretražiti – od vrha kuće (gdje bi trebalo biti manje
ljudi te bi i on ondje trebao biti sigurniji) do dna.
Fry je okrenuo okruglu ručicu i upravo se spremao šmugnuti u hodnik
i prema stubištu kad je začuo sluškinju koja se približavala. Srce mu je divlje
udaralo, pa se vratio natrag u sobu i čučnuo, kroz ključanicu gledajući kako
crno-bijelim pločicama hoda s kantom ugljena u ruci. Psi su sad prestali
lajati, no jedan se i dalje suludo skakao na onaj niz knjiga.
 »Što to zaboga radiš?« prosiktao je Richard dok se šuljao onamo, da vidi
o čemu se radi.
Činilo se kao da su terijere zainteresirali Platonovi spisi. Fry je
dodirnuo knjigu. Pas je ponovno zalajao, a onaj drugi se odmah stvorio pored
njega. Richard ga je zgrabio za njušku. »Šššš«, šapnuo je.
Jedan je terijer mahnuo repom, dok je drugi i dalje nasrtao na klasike.
Krajičkom oka i dalje motreći vrata, Fry je uzeo knjigu s police. »Platon?«
začudio se.
To nije imalo smisla. No zatim je primijetio okvir police za knjige. Bio
je u ravnini, no rubovi su bili malko razdvojeni. Čovjek je morao biti vrlo
blizu da to primijeti, ali u okviru se ocrtavao tanak obris velik poput kakvih
vrata. Fry se nacerio. Pogladio je psa. »Pretpostavljam da mi ne bi mogao
reći kako da ih otvorim?« Ogledao se oko sebe.
No prije nego što je uspio nešto iskušati začuo je korake koji se
približavaju vratima. Nabrzinu se sakrio pod pisaći stol. Jedan je terijer
krenuo za njim, no Fry ga je odlučno odgurnuo, pa je pas oteturao za
sluškinjom kad je ušla u sobu i napunila posudu za ugljen. Fry je motrio
djevojčine noge kad se sagnula da popuni zalihu.
»Brent će doći po tebe. Kasnije će te pustiti van«, prekorila je životinju
dok je uzimala kantu da iziđe iz prostorije.
Znači, nema previše vremena. Pas je veselo zamahnuo repom i vratio se
do Fryevih nogu kad se ovaj užurbano vratio do police s knjigama. Richard
je pokušao povući vrata, tako da se otvore, pridižući ih i vukući ispod jedne
police. Kad to nije dalo rezultata, uklonio je nekoliko knjiga, no činilo se da
niti jedna od nije povezana s nekakvom polugom. Stao je grozničavo
razmišljati o me. Gdje bi čovjek poželio imati mehanizam za otvaranje?
Pogled je, uz osmijeh, vratio na pisaći stol. Podignuo je tintarnicu i papir za
upijanje tinte, prstima prošao po rubovima ladica. Zatim se spustio na
koljena da prouči donju stranu, na mjestu gdje se malo prije bio sakrio.
Ondje se na vrhu jedne od nogu stola nalazila ručica od pozlaćene bronce
koju u žurbi nije bio primijetio. Pritisnuo je. Vrata su se otvorila i usput
postrance udarila jednog terijera. Frya je u jagodicama na prstima osjetio
žarenje. Nije znao koliko ima vremena i srce mu je luđački udaralo. Ovo je
uzbudljivo.
Zavirivši u Fisherovu tajnu sobu, mladić je pronašao što je tražio.
Henderson je vezan ležao na podu, psi su ga njuškali i lizali mu lice. Fry je
provjerio diše li kapetan. Zatim je olabavio uže i čovjeka nekoliko puta
pljusnuo po licu. »Hajde«, pokušavao ga je prizvati.
Henderson se nije ni pomaknuo. Fry je na trenutak promislio. Kapetan
je uvijek bio tako snažan i sposoban. Gledajući ga ovakvog, mladić je bio
posve smeten. Mozak mu je grozničavo radio. Hendersona mora izvući
odavde, pod svaku cijenu.
»Bestraga«, promumljao je i duboko udahnuo kad je kapetana s mukom
podignuo na rame i napola iznio, a napola odvukao u knjižnicu. Malo je
promislio o situaciji, te zaključio da će se, budući da je omamio kapetana,
Fisher sigurno uskoro vratiti, i to vjerojatno s ostalim članovima kluba Old
Street Bridge. Najhitnije je sada da Hendersona izvuče iz te kuće i vrati na
Bittersweet, no gospodi, koja su sad već sigurno krenula, mora ostaviti i
nekakvu poruku. Mora nešto smisliti.
Osvrnuo se oko sebe. Na sagu su se nalazile Platonove knjige koje je bio
uklonio. Fry ih je skupio i ubacio u široki, raskošni kamin, zatim se vratio u
tajnu sobu i uzeo nekoliko manjih slika sa zida. Iza jedne se nalazilo nekakvo
sitno udubljenje, obična udubina, a na njoj u kožu uvezena bilježnica. Bez
razmišljanja ju je uzeo i strpao u džep. Mladiće je malene slike u kaminu
vješto složio u piramidu koja će se lijepo razgorjeti, a zatim je s police iznad
kamina uzeo šibice. Trajalo je tek nekoliko trenutaka da se vatra rasplamsa,
a zatim je duboko udahnuo i pustio da se plamen spusti na knjige, što je
izazvalo pravi vatromet s donje strane. Stariji bi se gospodin Fry užasnuo.
Ovo je sad bilo nekakvo vrhnunaravno zlo. Knjige su nepovredive. Dok je
plamen gutao papire, Fry je osjetio kako mu se puls još više ubrzava. Donio
je još knjiga i ubacio ih u vatru, pazeći da plamen zahvati i slike na vrhu.
Bacio je pogled na nage nimfe dok su se napuhavale i raspadale. Psi su se
zadovoljno smjestili na toplini.
Uzeo je komad papira s pisaćeg stola. Krenete li za nama, napisao je,
iduća je ulica Mallotu, zatim Grantova rezidencija, pa Haywardova. Vatra
se širi. Fry je papirom upio višak tinte. Iz džepa je izvadio bilježnicu,
spreman i nju baciti u vatru, no kamin je već bio prepun. »Neće gorjeti ako
nema cirkulacije zraka«, prekorio je sam sebe. Početnička greška.
Strpao je bilježnicu natrag u džep i Hendersona podignuo, pa naslonio
na rame. Ne mareći za bolne masnice, odvukao je kapetana iz prostorije i
tiho otvorio vrata. Hodnik je bio prazan. Fry je dobro motrio stražnji dio
kuće, gdje se stubište za poslugu spajalo s glavnim dijelom zdanja. Gotovo
nadljudskim naporima održavajući osjetljivu ravnotežu, Hendersona je
odvukao do ulaznih vrata, otvorio ih i izišao na sunce. U ulici Garrick bilo je
toliko pijane gospode da nitko nije primijetio kapetanovo sranje. Dok je Fry
posrtao niza stube, pred jednom su krčmom trojica muškaraca pjevala.
Pokazali su prema njemu i mahnuli mu. »Jesi li našao oca?« doviknuo mu je
jedan od njih. Ostali su se nasmijali.
Fry je pokušao utvrditi zbiva li se što u kući ili spominje li se na ulici
da se Fisher vraća kući. One napadne kočije u kojoj je otišao nije bilo na
vidiku, pa se mladić nije zaustavljao. Uspio je prijeći pola uličnog bloka, a
onda je zaustavio kočiju. »Vozite me do rijeke«, uputio je kočijaša. »Treba mi
čamac do Greemvicha.«
Kočijaš je sišao sa svoga mjesta da Fryu pomogne da Hendersona ugura
u kočiju. »Pošteno je popio«, rekao je čovjek. »Što slavi?«
Fry je samo slegnuo ramenima. Bit će najbolje da što prije krene. Nadao
se da će se kapetan uskoro probuditi. »Jednostavno voli popiti, to je sve.«
Mladić se još jednom osvrnuo prema Fisherovoj kući. Još nije bilo
naznaka da se vratio, pa se zabrinuo da bi se vatra mogla i proširiti. Ostavio
je pse u knjižnici. Kad je spustio pogled, shvatio je da mu se ruke tresu.
Naslonio se na kočiju. Samo ga je htio upozoriti – imao je pravo to učiniti.
Osim toga, sad je prekasno da se vrati. Odjednom je osjetio kako mu ruke
zahvaća led. Prsti su mu bili ledenohladni. Hoće li ih gospoda potražiti?
Pokušao se otresti te pomisli, no znao je da je sukob podignut na novu razinu.
Kapetan je i dalje bio nepomičan. U dječakovim ušima odjekivale su
riječi Josepha Frya – Pravi Fry uvijek o svemu pošteno promisli. E pa, spasio
je Hendersonu život. Barem je to dobra vijest. Posljednji put bacivši pogled
na Fisherovu kuću, Richard se uspeo u prljavu unutrašnjost kočije i krenuo
prema Bittersweetu.
 29

Na Bittersweetu

Hendersona su mučili neobični snovi. Kad se probudio u svojoj kabini, bio je

mrak, a on je bio je neopisivo žedan. Nespretno se izvukao iz kreveta, ne
shvaćajući točno što je stvarnost, a što mašta. Uz svjetlost mjeseca, koji je
na podne daske bacao hladnu prugu svjetlosti, natočio je piće iz vrča na stolu.
Čim je iskapio čašu shvatio je da ništa ne može stavio u usta. Pao je na
koljena i sve povratio u noćnu posudu. Kad se uspio ponovno osoviti na noge,
osjetio je potrebu da provjeri jesu li dragulji i zlato, kao i veći dio novca koje
je sakrio ispod dasaka u podu još na mjestu. Pridignuo je dasku i uvukao
ruke u skrovište. Sve je bilo na svome mjestu. Nabrzinu je opet sve sakrio i,
nastojeći ostati smiren, ruku položio na trbuh. Na koncu je, tako naslonjen
na drveni zid, odvojio trenutak da o svemu bolje promisli. Jeo je s Richardom,
posjetili su nekoliko kuća u gradu a, palo mu je odjednom na pamet, bio je
ondje negdje i nekakav mali pas. Da, bio je to Fisherov pas. Ne, pas
Fisherove supruge. Dostavio je robu i onda... Kapetan se odjednom točno
sjetio svega što se dogodilo.
Uspaničeno je izletio iz kabine i odjurio na palubu. Dvojica mornara na
straži skočila su na noge. Lice im je pri svjetlosti tankoga mjeseca bilo posve
blijedo i zapanjeno. S druge strane broda, Greenwich je bio miran i sve samo
ne tih, a sluđeni kapetan izgledao je kao da nije odavde. Negdje u daljini
začuo se galeb.
»Gospodine.«
»Kako sam dospio ovamo?«
»Gospodine?«
»Tko me donio natrag na brod?«
»Gospodin Fry, gospodine.«
»Gdje je on?«
»U krevetu.«
»Jesu li nas slijedili?«
 »Ne, gospodine.«
»Ima li novosti o gospođi Graham?«
Mornari su ga bezizražajno pogledali.
U glavnoj su ulici crkvena zvona otkucala pet sati. Hendersonov um
grozničavo je radio. Pristanište je bilo pusto. Most za ulazak na brod bio je
podignut. Sve se činilo normalnim, no on je ipak bio preplavljen stravom.
Uništio je najbolju među svim ženama. One će zvijeri učiniti sve što mogu.
Čitavo je vrijeme bila u pravu i sad više nema povratka.
Jutarnji zrak bio je svjež i uskoro će granuti sunce. Čuo je kako more
zapljuskuje bokove broda, to lijeno pljuskanje po daskama. U smjeru grada,
dalje uz rijeku, nazirali su se prvi tragovi života – svjetiljka na nekom
čamcu, zvuk kočije koja se vrlo kasno vraća kući, plamen u izlogu pekare.
London je, uglavnom, spavao. No ondje negdje, na istoku ili na zapadu,
članovi kluba Old Street Bridge bez sumnje raspravljaju o njegovu nestanku.
»Jesam li prespavao čitav dan?« upitao je Henderson.
»Vratili ste se poslijepodne, gospodine.«
»Dobro motrite. Mogli bi se pojaviti neki ljudi«, naredio je kapetan i
rukom im pokazao da se mogu vratiti na dužnost. »Možda ćemo se morati
boriti.«
Henderson je otišao s palube. Nije ni pokucao, nego je samo upao u
Richardovu kabinu. Fry je pospano sjeo u krevetu, sav raščupan.
»Kapetane«, uskliknuo je. »Ozdravili ste.«
Henderson je momka zgrabio za rukav noćne košulje. »Znaju za gospođu
Graham«, rekao je sav očajan. »Znaju...« Nije to uspio izgovoriti do kraja. »I
razotkrit će je. Moram im odmah platiti. Moram za njih početi dostavljati
robu. Moram im udovoljiti.«
Fry je na trenutak pokušao shvatiti o čemu govori.
»Nekako su razgovarali s članovima posade.« Henderson je bio očajan.
»Onda je to tek glasina. Obično ogovaranje. Ništa više.«
Kapetan je mladića uhvatio za ramena i protresao. »Izdat će joj knjigu,
Richarde. Onu knjigu o Brazilu. A proglasit će je bludnicom – posrnulom
ženom. Što vrijede dokazi? Njezini prijatelji u to možda neće povjerovati, no
ostatak Londona... dovoljna je jedna glasina.«
Fry je počeo shvaćati o čemu se radi, pa je kimnuo. »O Bože«, rekao je.
»James, ja sam zapalio vatru od čovjekovih knjiga i nekoliko slika. Kad sam
vas pronašao, pomislio sam da bih trebao ostaviti nekakvu poruku, i kako
bih to naglasio u kaminu sam zapalio vatru. Zaprijetio sam im.«
Hendersonov je istog trenutka planuo. Odgurnuo je Frya natrag na
krevet. »Budalo!« protisnuo je ljutito.
»Spasio sam vam život«, uzvratio mu je isti tren Fry. »Nisam znao da
su otkrili tu vašu aferu.«
Dok se razdanjivalo, zrake sunca na izlasku stale su se probijati oko
okruglog prozora.
Fry je izgledao smeteno. »Žao mi je«, rekao je.
Henderson samo što ga nije udario, no tad se na vratima začulo
prigušeno kucanje. Bio je to jedan od one dvojice s palube. U ruci je držao
list presavijenog papira. »Stiglo je čim se razdanilo, gospodine, prije koje
sekunde. Poruku je donio neki dječak«, rekao je i predao im papir, trudeći se
niti jednog od njih dvojice ne pogledati u oči.
Henderson je uklonio pečat. Rukopis je bio jasan. Poruka još jasnija.
Ljudi s drvenih brodova ne bi trebali podmetati požare.
»Ti će prokletnici ubiti sve koji su na brodu«, rekao je Fry.
Henderson se spustio na rub kreveta. Okrenuo je papir i stao
razmišljati kad mu je nešto palo na pamet – neka zamisao na kojoj bi možda
mogao temeljiti pogodbu.
»Ti su ljudi nasilnici i napast će nas ovako ili onako.« Polagano je
govorio dok je o svemu usput razmišljao. »Ipak, ako dobro čitam, ovo nije
izjava – to je poziv. Da su htjeli podmetnuti požar na Bittersweetu bili bi to i
učinili. Ne – nadaju se nekakvom odgovoru. Ono što si učinio svojevrsni je
ulog, Richarde. Ne očekujem da ću im jednostavno moći još platiti, ali ipak...«
Henderson je otvorio okrugli prozor koji je još bio zatvoren kapkom i
provirio da vidi nije li dječak koji je donio poruku još tu negdje. Na molu nije
bilo nikoga, osim jedne mačke koja se na nekom niskom zidu bila sklupčala
i spavala. Na jednom ili dva usidrena broda primjećivalo se kretanje, jer su
se mornari, naviknuti da se bude sa suncem, počeli buditi.
»Spasiti je možemo samo ako ih ubijemo.« Fry je shvatio pune razmjere
problema.
Henderson se zagledao u kabinu, pa u dječaka. »Ne. Takva bi vrsta
osvete bila ludost. U tom će slučaju onda biti samo još više mrtvih. Ja. Ti.
Clarkson. Petnaestorica na brodu. Fisher. Grant. Hayward. Sve osoblje u
njihovim kućama. Možda čak i Maria. Sam će Bog znati. Taj put vodi do
vješala i nemoguće je predvidjeti tko bi mogao pobijediti u takvom sukobu.
Ne znamo čime raspolažu, a u svakoj takvoj akciji i sreća igra određenu
ulogu. Previše je opasno i izvan kontrole. Ne. Pristupit ću tome na neki drugi
način. Moram se suočiti s vlastitom odgovornošću.«
Fry je ustao iz kreveta, spreman za akciju. Kapetan je ispružio ruku.
»Ti ne, Richarde. Vrijeme je da se vratiš u Bristol. Nisam spreman
ponovno te izlagati opasnosti. S ovime mi ne možeš pomoći, mali moj. Sada
ne. Dovoljno si učinio.«
Fry je izgledao preneraženo. »Ali ja nisam kukavica«, navaljivao je.
»Ne govorim ti da pobjegneš. Naređujem ti da se skloniš s vatrene linije.
Poput vojnika. Učinio si nešto vrijedno divljenja. Spasio si mi život, što god
se dalje bude događalo.«
Richard ga je mrzovoljno gledao. U posljednjih nekoliko dana s veseljem
se prisjećao doma. Iznenadilo ga je koliko je često poželio s braćom podijeliti
svoje zamisli ili slušati, barem nakratko, majčino blebetanje prepuno
nerazumnih stavova. No ipak nije htio biti prisiljen da se vrati. »Nisam
dijete.«
»Više nisi.« Henderson se nasmiješio. »Vratit ćeš se sigurnosti obitelji i
biti još ponosniji među braćom, pretpostavljam. No vraćaš se. Ja sam
kapetan ovoga broda i izdajem ti zapovijed.«
Richard se ugrizao za usnu. »Ali ljudi su u opasnosti, gospodine. Moram
ostati i pomoći im.«
Henderson je odmahnuo glavom. »Dosta. I bez daljnjih akcija na svoju
ruku, Richarde. Podmetnuti požar u čovjekovoj radnoj sobi. Koja je korist od
takve osvete? Moramo se usredotočiti na glavni problem. Sad si muškarac.«
»Ako odem kući neću biti muškarac. Vi mislite da sam kicoš.«
»Sasvim sigurno mogu reći da to nisi. Vidio sam kako zamalo ubijaš
čovjeka. No ako ovu igru kanim odigrati i pobijediti, onda je moram odigrati
sam.« Kapetan je ustao. »Hajde. Bilo bi najbolje da skupiš stvari. Idi se
pozdraviti s Clarksonom. Usuđujem se reći da ćeš mu nedostajati.«
Richardovi su se kapci malko stisnuli. Skočio je s kreveta. »Idem onda
pronaći Clarksona«, rekao je.
Kad su se vrata zatvorila, Henderson je osjetio kako ga obuzima
malodušje. Ako ništa drugo, može barem spasiti dječaka, rekao je sam sebi.
Sjeo je na rub kreveta i promislio o svemu što ga očekuje. Ima ljude i ima
oružje. I to je nešto za početak. Nikad u životu nije odustao kad se trebalo
boriti. Iz džepa je izvukao sklopivi nož koji je uvijek imao sa sobom – svoj
londonski nož. Rasklopio ga je i ponovno sklopio.
 Zatim mu je pogled pao na pisaći stol koji je virio s jedne strane. Na
njemu se nalazila malena u kožu uvezana bilježnica. Nikada dotada nije
primijetio da Fry ima takvo što, pomislio je, uzeo je u ruke i otvorio prvu
stranicu. Unutra su se nizali pomalo vijugavi stupci s brojkama, izračuni
podijeljeni s tri i označeni nazivima gradova. Calais, Natal, Bombaj, Kanton,
Konstantinopol. Henderson je prolistao stranice. Venecija, Kopenhagen,
Sankt Peterburg, Murmansk. Sve redom trgovačke luke. Osjećao je žarenje
u prstima. Fry je do ovoga mogao doći samo na jednome mjestu. Henderson
se počeo smijati.
»Taj je momak Božja pokora, kunem se.«
U jednoj je ruci držao poruku koja je stigla, a u drugoj to novo otkriće.
»Ovo je poziv«, rekao je. »I upravo će ovo spasiti dobar glas Marije
Graham i moj život.«
Ponovno osjetivši nadu, Henderson je skočio na noge. Izjurio je u
hodnik. Fry se vraćao u kabinu s platnenom mornarskom torbom koju mu je
očito priskrbio Clarkson.
»Opskrbio si me streljivom, sinko.« Kapetan se nacerio. Snažno je
zagrlio Frya. Zatim je krenuo hodnikom, za sobom zatvorio vrata i zaključao
ih i ne pričekavši odgovor.
»Što? Što želite reći?« Po Fryevu se tonu vidjelo koliko je zbunjen.
Čak i kasnije, kad se mladić već bio odjenuo, spakirao i kada je
besposleno sjedio na palubi nakon što je i posljednji put dovršio gađanje mete
nožem, kapetan se nije pomaknuo. Naučivši se slušati pred vratima njegove
kabine, Fry je uspijevao čuti samo grebanje pera po papiru i kako kapetan
povremeno korača gore-dolje i nešto mumlja. Zatim je, u dva poslijepodne,
Henderson sišao s Bittersweeta. Izgledao je poput čovjeka za kojeg više nema
povratka.
»Imam posla u gradu«, rekao je. »Kad se vratim, sinko, bez uvrede, ne
želim te više vidjeti na brodu.«

Budući da je knjižnica zbog upornog smrada izgorjele uljane boje i kože bila
neupotrebljiva, gospoda su se okupila u dnevnoj sobi. Fisher je bio toliko
neraspoložen da nije bilo osobito iznenađenje što mu je supruga napustila
kuću i otišla u posjet sestri u Oxford, te sa sobom povela i proklete pse.
Osoblje joj je pomoglo da se spakira, a Fisher je odaslao poruku posredniku
u trgovanju umjetninama, gospodinu Notmanu, koji je uvijek jamčio
diskreciju kad bi u pitanju bila posebna kolekcija kakvog gospodina.
 »Trebale su mi godine da pronađem baš ono što mi se sviđa«, požalio se.
»A knjige su vrijedile pravo bogatstvo. Nadomjestit ću ih, naravno, no ipak
je to trošak.«
»Nije baš da čitaš«, izjavio je Grant.
»Ali bih to mogao poželjeti«, obrecnuo se Fisher.
Nadao se da u kožu uvezena bilježnica koju je izgubio leži negdje
spaljena u pepelu. Vatra je bila toliko prokleto djelotvorna da nije mogao
odrediti koje su knjige završile u plamenu, niti je svoju zabrinutost mogao
podijeliti s Grantom i Haywardom. Njihov je dogovor bio da ne smije biti
pisanih tragova. Fisher je pokušavao ne razmišljati o tome, pa se stoga
usredotočio na gubitke. »Mogli smo u ovome poslu ostati bez glave«,
eksplodirao je sada. »Paliti lako zapaljiv materijal u prostoriji bez nadzora
čista je ludost. Sag je potpuno stradao«, rekao je razdraženo.
»Sad ćemo ga se dočepati. Ne brini«, tješio ga je Grant. »Angažirat ćemo
ljude.«
Hayward, međutim, nije htio žuriti. Fisher je za većinu stvari bio
beznadan slučaj – osim kad treba daviti žrtvu koja ništa ne sluti, razmišljao
je dok je u tišini kroz visoke prozore motrio kakvo je stanje u ulici Garrick.
Hendersona nikako nije smio prepustiti Fisherovu kukavičkom pristupu.
Situacija je očito zahtijevala profinjenost. Nove zgrade u ulici podsjećale su
ga na kakvu jednobojnu gravuru, jedno od ponajboljih djela Roberta
Wilkinsona – sliku novoga Londona. Sunce je bilo u zenitu i danas je Njegovo
Gospodstvo osjećalo da bi možda moglo konzumirati kakav lagani ručak.
Pitao se hoće li ih Fisherovo osoblje poslužiti. Zbog požara je čitavo
kućanstvo bilo u neredu. Batler mu pri dolasku nije čak ni uzeo šešir, a kad
mu ga je Hayward tutnuo u ruke, nije isprva ni shvatio što se od njega
očekuje. Valja imati na umu da je Hayward tek dan prije prvi put bio u
Fisherovoj kući, a tada batlera uopće nije bilo. Možda je čovjek jednostavno
bio loše izučen. Kuća je bila velebna, no nešto joj je ipak nedostajalo. Nije
točno znao odrediti što. Hayward se nagnuo upravo u trenutku kad se
vratima približio dječak koji je nosio poruku, pa je netko preuzeo pismo koje
je donio. »Oh«, rekao je, »dobili smo odgovor.«
Muškarci su se okupili pred kaminom. Kad je lakaj unio pismo, Fisher
ga je uzeo i pridignuo. Bilo je zapečaćeno zelenim voskom i napisano
pristojnim rukopisom. Fisher ga je okrenuo i lakaju rukom pokazao da iziđe.
Kad su se za njim zatvorila vrata, razlomio je pečat.
»I?« upitao je nestrpljivo Grant.
Fisher je brzo pročitao i dodao mu papir. »Kakav gad«, rekao je.
 Gospodo, prvo vas želim uvjeriti uto da nisam podmetnuo jučerašnji požar. Kad su
me moji ljudi spasili, očito su zbog mene, posve prirodno, bili uzrujani. Za to što su
učinili čuo sam tek nakon što sam se probudio uz dugotrajnog sna u koji sam utonuo
nakon vašeg konjaka. Od sveg bih se srca htio ispričati zbog toga što su učinili, no
ako me i dalje budete nastojali ubiti, pretpostavljam da će se takve stvari nastaviti.
Također bih uputio poziv lordu Haywardu – plemiću i čovjeku za kojeg se nadam
da mu mogu vjerovati. Gospodine, ako čitavu ovu zbrku želite okončati na obostranu
korist, predlažem da se sastanemo sutra ujutro u 11 sati, u uredu mojega poznanika,
gospodina Johna Murrayja, u ulici Albemarle na broju 50, u Piccadillyju.
Njegovu sam adresu odabrao jer ako me ondje pokušate ubiti posve će vas sigurno
osuditi, a ako ja vas ozlijedim, takva sudbina snaći će mene. To je adresa jednog
istinskog gospodina i nadam se da ćemo se, dok smo ondje, svi ponašati poput gospode.
Gospodin Murray ništa ne zna o ovoj našoj situaciji, no on je vrlo prilagodljiv
čovjek. Žalite li se izložiti takvome riziku? Priznajem da imate mnogo toga lime me
možete držati u šaci, no vidjet ćete da ni ja nisam nenaoružan. Ostvarite li prijetnju
mojem brodu, obećajem vam krvavi doručak, a provedete li prijetnju gospodinom
ugledu, ja ću tada učiniti nešto još gore. Bilo bi bolje da situaciju okrenete u svoju
korist. Nadam se da ćemo uspjeti postići dogovor i današnji ću dan provesti trudeći
se iznaći sredstva za to.

Grant je pismo ispustio u vatru i stao promatrati kako se savija na

željeznoj rešetki. Oči su mu blistale. »Baš zanimljivo. Mislite li da bi nam
mogao dati još novca? Iznaći sredstva za to. Misli li na to? Ako misli, trebali
bismo se dočepati tog novca prije nego što učinimo išta drugo – onog trećeg
dijela koji nam duguje.«
»K vragu i to. Krenemo li večeras, možemo ga živog spaliti u tom
njegovom brodu«, ljutito je rekao Fisher.
Hayward je sjeo u raskošno tapecirani naslonjač. Uzdahnuo je. Pogled
mu se spustio na šahovsku ploču, koja je na drugome kraju sobe bila
spremna za igru. Čak je i odavde vidio koji bi bio najbolji potez. Bit će da
Fisher igra sa suprugom – samo bi žena mogla odigrati tako ranjivu obranu.
On bi u dva poteza, i na dva načina, mogao doći do šah-mata. Ustao je i
odigrao potez crnom figurom. Bio je razočaran što obojici njegovih poslovnih
partnera toliko nedostaje vizije.
»Intrigantan tip, zar ne? Dakle, Fisheru, mislim da si konačno jednom
u pravu. Hajdemo vidjeti što čovjek ima za reći. Ženu možemo i kasnije
osramotiti ako baš budemo htjeli. Mislim da ću se susresti s njime prije nego
što odlučim što je najbolje. Idem sutra k Murrayju, pa ako kasnije i dalje
budemo željeli ubiti kapetana, što nas u tome može spriječiti?«
»Misliš kod Murrayja?« Fisher je zvučao šokirano.
»Naravno da ne. No možemo ga strpan u kočiju ako to odlučimo učiniti
i odvesti ga u ulicu Mallow. Zar on misli da će ga spasiti adresa u
Piccadillyju? Kakva drskost! Ipak, volio bih čuti što ima za reći.«
»Poći ću s tobom«, zarekao se Grant.
Hayward je kimnuo. »Ako želiš. Možeš čekati u kočiji. No ja predlažem
da barem zasad pristanemo na njegovu igru. Mene je, ako ništa drugo,
zaintrigirao.«
Fisher je pohlepno oblizao usne. »A ako bude još novca...« započeo je
rečenicu.
Hayward ga je prekinuo. »Ako bude još novca, svakako ćemo ga i uzeti,
dragi moj.«
Fisher je došao na suprotnu stranu šahovske ploče. Bijelog lovca
pomaknuo je prema naprijed. »U redu«, rekao je, pomiren. »Da i ja pođem s
vama?«
»Pretpostavljam da ovdje imaš i više nego dovoljno posla, stari moj.
Prepusti ovo Grantu i meni. Obavijestit ćemo te čim nešto doznamo.«
Zapravo je stvar bila u tome da je lord Hayward Fishera htio držati
podalje od svega. S ovime se trebalo pošteno uhvatiti ukoštac, a Fisher, iako
smrtonosan u zatvorenome prostoru kluba Old Street Bridge, nije imao ono
nešto što je bilo potrebno da na ulici otmu čovjeka ili da ga, čak, ucijene tako
da osiguraju najbolji ishod. Hederson je pobjegao iz njegove kuće nakon što
ga je ovaj otrovao. Kakva bi to budala mogla izgubiti u tako pozitivnoj
situaciji?
»A ako ga odvedete u ulicu Mallow?« upitao je Fisher.
»Pričekat ćemo te. Naravno,« obećao je Hayward dok je pomicao
kraljicu. »Šah-mat«, rekao je.
Grant se nasmijao. Bio je to zloban zvuk, pa je Fisher stao nešto petljati
s maramom oko vrata. »Izvrsno, izvrsno«, rekao je, od poniženja spašen kad
je batler najavio gospodina Notmana, koji je odmah poslužio i kao dobar
izgovor da svojim prijateljima pokaže gdje su vrata. »Da, doista ima dosta
toga za što se trebam pobrinuti«, rekao je nehajno. »Mnogo posla. No ipak
ćemo ga ubiti, Haywarde, zar ne?«
Hayward je srušio bijeloga kralja.
 »O da«, rekao je. »Samo sam znatiželjan, to je sve. A ovako je sve i
urednije. Ne bih volio promašiti, a sutra ćemo, u najmanju ruku, znati gdje
će biti.«
 30

Ulica St. James

John Murray ujutro je jahao. Uživao je lagano galopirati parkom. Um bi mu

se tako razbistrio, pa mu je bilo lakše raditi sljedećih nekoliko sati, sve do
trenutka kad je trebalo otvoriti salon. Na Rotten Rowu pozdravio je i druge
jahače pored kojih je prolazio, jer je Hyde Park bio pravo stjecište društvenih
susreta. Sunce je bilo osobito ugodno. Doista se ništa ne može usporediti s
engleskim ljetom. Stabla bacaju duge i složene sjene, a nebo je privlačne
plave nijanse. Miris trave, koju je trenutačno kosila jedna mala vojska
vrtlara, u valovima mu je dopirala do nosnica, a zvukovi mjedenih pločica
kojima su konji bili ukrašeni, kopita i povišenih glasova dopirali su sa svih
strana. Velik dio londonskoga društva bio je odjeven u otmjenu jahaću
odjeću, dok je drugi dio otmjeno sjedio u blistavim, kožom obloženim
otvorenim kočijama. Sestre Sidmouth tjerale su svoje konje u još brži kas, a
gospoda koja su vrijeme provodila s ljubavnicama usporavala su korak kako
bi mogli razgovarati. Neke su dame radije išle pješice, s raširenim
suncobranom, no najveće je uzbuđenje vladalo uz jahaću stazu, dok su ljudi
pokušavali do krajnjih granica iskoristiti posljednjih tjedan ili dva u gradu.
Uskoro će London ostati gotovo prazan, jer će s dolaskom lijepog vremena
svi već malo-pomalo odlazili na selo. Temza je već počela pomalo smrdjeti,
kao i obično ljeti, a u Londonu čovjek nikad nije daleko od rijeke. Nije bilo
samo neugodno ostati, već i opasno. Murray se na mjesec dana spremao u
posjet rodbini u Škotskoj. Gospođa Murray već je jedva čekala da odu.
Kad se nauživao svježeg zraka, najistaknutiji londonski izdavač vratio
se u ulicu Albemarle. Ulični su prodavači masovno bili na ulicama i nekoliko
je kuhinjskih pomoćnica bilo poslano u prizemlje i van, da za kuću odaberu
najbolje sezonske plodove iz londonskih voćnjaka i povrtnjaka. Murray se
nadao da se kuharica sjetila kupiti breskve i možda malo malina, koje je
osobito volio – te, poput krvi crvene mrlje u moru vrhnja na tanjuru. Kad je
izdavač konjušaru predao konja i ušao u svoj sjenoviti hodnik, pristupio mu
je batler.
»Kapetan Henderson čeka vas u salonu«, rekao je.
Murray se pokušao sjetiti tog imena. Ah, da, onaj čovjek koji je tražio
Mariju. Rani posjetitelj. Što bi on mogao trebati? Murray je batleru pružio
šešir i rukavice, pa odlučnim korakom krenuo gore stubama. Jahanje ga je
posve okrijepilo.
Henderson je stajao pored dugačkog niza prozora i držao na oku ulicu.
Kad je Murray ušao, ispružio je ruku.
»Mogu li vam ponuditi kakvo osvježenje, kapetane?« upitao je Murray.
Henderson je odgovorio da mu ne treba ništa. »Dolazim s jednim
projektom na umu, gospodine. Zanimalo bi me možemo li o njemu
porazgovarati«, ozbiljnim, ali ujedno i veselim tonom, baš kao što je to bio
uvježbao s Fryem.
Sve sad ovisi o ovome jutru. Učini li pogrešan korak, do ručka bi mogao
biti mrtav, a Maria upropaštena. Nadao se da Murray nikad neće doznati ni
polovicu cijele priče. No ovo je bilo jedino mjesto na dobrome glasu u
Londonu na koje bi on imao razloga doći.
Izdavačeve su plave oči zaiskrile. Nikad mu nije bilo dosta novih
prijedloga. Dio njegova uspjeha ležao je u tome što je, čak i kad po nekoliko
tjedana nije bilo niti jedne zanimljive nove ideje, i dalje u obzir uzimao sve
na što bi naišao. Mnoga od Murrayjevih najomiljenijih izdanja bila su
posljedica slučajnog susreta ili nezatraženog rukopisa. Gospođica Austen,
čije su knjige ostvarile ograničene pohvale kritičara, ali su se naveliko
prodavale i, kad smo već kod toga, mnoge znanstvene publikacije koje je
izdao, a koje su širom svijeta izazvale rasprave, nastale su čistim slučajem,
u okolnostima sličnima ovima.
»Svakako.« Murray se nasmiješio. »Što predlažete?«
»Živio sam, kao što znate, u Brazilu, a pa mi je nekako na umu
kakaovac. To je čudesna, ali i osjetljiva biljka, koju je teško uzgojiti –
egzotičan usjev koji se ovdje već stotinama godina smatra luksuzom.
Djelomično sam odrastao na plantaži i posljednjih petnaest godina prevozim
plodove kakaovca. Volio bih o tome nešto napisati. Morat ću pronaći nekoga
tko bi taj poduhvat i ilustrirao – plodovi sa sjemenkama poprilično su lijepi
i plantaže zahvaljujući njima djeluju osobito prirodno i divlje. Domoroci
imaju recepte u kojima koriste čili ili muškatni oraščić, a koje zatim
upotrebljavaju u obredne svrhe – meditaciju, ali i medicinu. Piće je u Europi
na glasu kao raskošno i zamamno. Hoću reći to, od sjemenki do šalice.
Mislite li da bi tako nešto moglo biti zanimljivo?«
Murray je sjeo pokraj kamina i stao proučavati Hendersonov izgled.
Čovjek je bio dobro odjeven, a ona grubost koju je posjedovao, onaj pomorski
kapetan koji se u njemu skrivao, posve mu je dobro odgovarala. Ovaj put
barem nije spomenuo Mariju. Murray je razmislio o knjigama koje već
postoje o toj temi. Sloane je dosta pisao o kakaovcu, no to je bilo prije gotovo
stotinu godina. Nije se mogao sjetiti ničeg drugog zanimljivog o toj temi.
 »Morao bih vidjeti kako pišete, kapetane, prije nego što se obavežem, no
da, čitatelji često uživaju u raspravama botaničke prirode, a i mnogo je
poklonika čokolade. Među njih spada i sama gospođa Graham. Takva bi
knjiga mogla dobro proći. Na koji biste način pristupili temi?«
»Različite sorte kakaovca daju i različite okuse. Postoji vrsta criollo koja
raste u Brazilu i drugdje u Južnoj Americi. Trinidad ima svoje vlastite vrste
– a sve ih treba drugačije uzgajati. O tome bih volio pisati. Plantaže, metode
i prerada sjemenja, kao i njihova primjena u kuhinji i izvan nje.«
Murray je kimnuo. Što je o njoj više razmišljao, to mu se zamisao više
sviđala. Osim elementa botanike, London je volio čitati i o stranim
zemljama. Dobre knjige o putovanjima prodaju se posve pristojno i svi su
zainteresirani za medicinsku kvalitetu hrane. »Kad biste to mogli nekako
složiti kao osobni dnevnik, posjetiti plantaže i opisati što ondje zapažate –
ljude koji ondje rade, običaje i vjerovanja – onda, da, ako biste mi ukazali tu
čast, vrlo bih rado pročitao što ćete napisati, imajući na umu i objavu.«
Kapetanovo se lice razvuklo u osmijeh i odjednom je izgledao poput
dječarca koji je osvojio bod u nekoj igri s loptom. Tako nasmiješen, i dalje je
stajao pored prozora i motrio ulicu. »Hvala«, rekao je. »Nadao sam se da bi
moj prijatelj Fry iz Bristola mogao napisati uvod.«
Murray je čuo za obitelj Fry, no kakav botaničar to bi bolje obavio od
trgovca – autor uvoda trebao bi biti netko ugledan. Takva odluka mogla bi
odrediti uspjeh ili neuspjeh knjige. No nije imalo smisla sada se baviti tim
pitanjem. Umjesto toga, izdavač je preko njega samo prešao. »Vidjet ćemo.
Možda pronađem nekoga da vam nešto napiše.« Prišao je pisačem stolu i
ruku položio na globus koji se ondje nalazio, te se zagledao u Južnu Ameriku.
Henderson mu se pridružio i spremno mu pokazao gdje se nalaze Brazil i
Trinidad.
»Kakaovac raste samo u tropskim uvjetima«, rekao je. »Te zemljopisne
širine točne su granice – kakaovaca nema ni iznad ni ispod njih. Tlo mora
biti savršeno, inače cijeli pothvat pada u vodu.«
Murray je proučavao područje o kojem je bila riječ. »A zemljopisna
duljina?« upitao je.
»Pa, završava na obali.«
Henderson je malo okrenuo globus. Zemljopisne širine koje je pokazao
protezale su se preko Atlantika, a on je prst zaustavio na zapadnoj obali
Afrike. Nešto se u njemu pokrenulo. Odjednom mu je palo na pamet – bi li
kakaovac mogao i ondje rasti, na nekome drugom mjestu na istoj
zemljopisnoj širini, ali s druge strane oceana? Henderson se trznuo kad mu
se u mozgu upalila svjećica. To je providnost, nema druge. Kao da su ta
područja nekako povezana – daleki rođaci koje je netko razdvojio. Možda bi
bilo moguće. Zamisli samo!
Ništa ne primjećujući, Murray se vratio u svoj naslonjač, a Henderson
je pozornost odvojio od Obale Bjelokosti i vratio se aktualnim pitanjima. Iako
pomalo iskrivljeno kroz neravnomjerno proizvedeno staklo, krajičkom oka
primijetio je da se pred Murrayjevim ulaznim vratima nešto zbiva. Upravo
je započinjao drugi i opasniji dio njegova plana. Crkvena zvona otkucala su
jedanaest sati, negdje iz obližnje ulice Warwick.
»Proveli ste ugodno jutro, zar ne?« Počeo je čavrljati.
»Jahao sam«, odvratio je Murray, još uvijek rumenih obraza.
Henderson je čekao. Čulo se kucanje sata na polici iznad kamina. Kad
je u sobu ušao batler, osjetio je kako mu je srce jače zakucalo.
»Gospodine«, najavio je. »Lord Hayward je ovdje.«
Murray je ustao. »Hayward... Hayward...«, pokušavao se sjetiti
prezimena.
»To je za mene«, rekao je Henderson. »Poslao sam poruku Njegovome
Gospodstvu. Htio sam vam ga predstaviti, gospodine Murray.«
Murray je kimnuo, popustljivo kao što je i bilo za očekivati. »Neka onda
dođe gore«, rekao je. »Svaki je vaš prijatelj dobrodošao, kapetane.«
Upravo je tako Henderson i zamislio razvoj situacije. Sada se pribrao.
Kad je Hayward ušao, nije bio baš pretjerano prijateljski raspoložen.
Oči su mu bile bešćutne, samo se kratko naklonio u Murrayjevu smjeru i
promumljao: »E, pa gospodine, evo me, prokleti bili«
Henderson se nasmijao, kao da je Hayward kakvo nestašno dijete ili
jednostavno pripit. »Ja sam vas pozvao, lorde Hayward. Ispričavam se zbog
toga.«
Hayward ga je bijesno pogledao. Došao je, kao što je i zamoljen, no ne
kani za Murrayja izvoditi nekakvu predstavu. Zapravo je izgledao kao da bi
kapetana mogao zadaviti golim rukama. Henderson je, pak, bio posve
smiren, čak i dobro raspoložen.
»Kad sam posljednji put vidio gospodina Murrayja, nisam se znao
prikladno ponašati«, priznao je. »Nadao sam se da će ga moje poznanstvo s
jednim plemićem umiriti. Htio sam mu vas predstaviti.«
Murray je uzdignuo ruku da ublaži bilo kakvu sličnu pretpostavku. »U
ovoj kući«, rekao je, »ideje su najvažnije od svega. Sviđa mi se zamisao za
vašu knjigu, kapetane. Uvijek je zadovoljstvo upoznavati nove prijatelje.
Lorde Hayward, mogu li vam ponuditi...«
»Konjak«, rekao je Hayward, čiji je pogled i dalje bio prikovan za
kapetana.
Murray se osvrnuo. Boca još nije bilo – bilo je još prerano. Pozvonio je
posluzi i, frustriran, krenuo prema vratima. »Naredit ću da ih donesu«,
rekao je i izišao.
Haywardove su oči bljesnule. »Vaš je pas čuvar otišao.« Zlokobno se
nasmiješio. »I ako mislite da ste ovdje ili bilo gdje drugdje zaštićeni, jako se
varate, kapetane. Dočepat ćemo vas se.«
Henderson je znao da ima tek trenutak vremena. »Pokušavam postići
dogovor u kojem svatko od nas neće završiti okrvavljen, prebijen ili spaljen,
lorde Hayward. Dočepate li me se, ja ću se dočepati vas, i koliko će nas tada
prerano završiti u grobu? Činite mi se najinteligentnijim od sve gospode u
ulici Mallow, pa stoga dajte da vam nešto ponudim. Imam prijedlog. Murray
mi nije jedini pas čuvar, gospodine. Ostavio sam pisma u slučaju da se nešto
dogodi meni ili Bittersweetu ili, štoviše, gospođi Graham. Pisma će biti
odaslana u slučaju da mi naudite. I, gospodine, posjedujem bilješke o vašem
poslovanju. To više nije samo stvar dobroga glasa. To je stvar zakona. A zbog
toga što je sad kod mene mogli biste završiti na vješalima.«
Hayward je iz unutarnjeg džepa izvukao tanku cigaru. »Pisma? Bah«,
rekao je i zapalio. »Ne postoje zabilješke o našem poslovanju, gospodine.«
Henderson je odmahnuo glavom. »Ne bih baš rekao. Jer upravo sam to
pronašao u kući gospodina Fishera. Zar o tome ništa ne znate? Godinama je
sve bilježio. Stotinu pedeset bala svilene tkanine iz Murmanska i pošiljka
zelenog čaja iz Kantona samo u posljednjih nekoliko tjedana. Malena
bilježnica.«
Hayward je bio šahist, ne kartaš. Nije mogao sakriti šokiranost. To su
doista bile posljednje dvije pošiljke koje su im prošle kroz ruke. Prokleti
Fisher, pomislio je, osjećajući sve izraženije malodušje. Pa ta budala vodi
knjige. Opsjednut je novcem – naravno da to onda čini.
Henderson se držao kao da ne primjećuje Haywardovu uznemirenost te
je mirno nastavio. »Sve do sada u vašim sam očima bio tek kapetan – netko
tko crnči za druge – no Murray mi je naručio da napišem knjigu koju će
izdati. Živjet ću u Londonu. A to znači da sam sada gospodin, baš poput vas,
gospodine. I budući da je tome tako, moramo postići nekakav sporazum.«
Hayward je izgledao kao da mu ne bi bio problem kapetana otresti s
cipele, da je kojim slučajem na njega nagazio. Ščepao je Hendersona za
suvratak. »Gospodin«, ponovio je bijesno. »Ubit ću vas, a ubit ću i prokletog
Fishera.«
»Što kanite s Fisherom vaša je stvar. No natjerate li me da se borim,
raskrinkat ću vas«, zarežao je kapetan, koji se svome suparniku unio u lice.
»Ako se meni ili gospođi Graham išta dogodi, pojedinosti će biti objavljene, a
vi, gospodine, kao i vaši prijatelji, zaljuljat ćete se na vješalima. Pisma koja
sam napisao vrlo su detaljna. Dao sam ih ovjeriti. Naslovljena su na
predsjednike svih klubova u Londonu i na urednike svih novina. Na suce i
na biskupa. Na kavane. Da, i na vašu suprugu, kao i Fisherovu. Vaša je tajna
skandal, i ako me se dočepate, nećete se moći izvući. To vam obećajem. Bit
ćemo poput dvojice muškaraca koji jedan drugome drže napunjeni pištolj
uperen u sljepoočicu. Tako je najsigurnije, ako za to imate živaca. Što, koliko
vas poznajem, svakako imate.«
Upravo u trenutku kad je Hayward shvatio kapetanov prijedlog otvorila
su se vrata i ušao je Murray, a za njim i batler. Hayward se povukao, a oči
su mu i dalje sijevale. Kapetan je bitno povisio uloge.
»Konjak, zar ne?« Murray se smiješio dok je u kristalne trbušaste čaše
točio svijetlu tekućinu. Brušene plohe pojačavale su svjetlost, stvarajući
malene blistave točkice, nalik na minijaturna sunca.
»Baš kažem«, rekao je Henderson smireno, »u slučaju da objavite moju
raspravu, lord Hayward o meni zna više od većine ostalih. On bi mogao ili
uvećati ili uništiti moj ugled.«
Murray je Haywardu pružio čašu, a ovaj ju je uzdignuo prema prozoru,
da prouči boju prije nego što će otpiti gutljaj. Činilo se da razmišlja. Popivši
tekućinu u čaši, pozornost je posvetio Hendersonu ili, točnije, njegovu
odijelu, koje je hladno odmjerio. Zatim se povjerljivo nagnuo prema
Murrayju. »Znate, kapetan zna biti dosta raspaljiv.«
Izdavač se nasmijao. »Da. Primijetio sam njegovu strast kad je
raspravljao o kakaovcu. Pa to možda može biti korisno za rukopis.«
Hayward je dokrajčio piće.
»Smijem li vas otpratiti do dolje?« upitao je Henderson.
Murray je ustao, i dalje ne primjećujući da se možda dogodilo nešto
nedolično. »Zadovoljstvo je s vama poslovati, gospodo.« Zadovoljno je
kimnuo. »Veselit ću se čitanju vaše knjige, kapetane«, još je rekao, već se
spremajući da sjedne za pisaći stol. »Svakako ponovno navratite.«
U podnožju stuba, Hayward i Henderson uzeli su svatko svoj šešir i
rukavice.
 »I dalje bih vas trebao ubiti«, režao je Hayward. »U napasti sam da vas
razrežem, komadić po komadić. Prvo prst, pa nos, pa neka onda vrag nosi
sve ostalo.«
»Zato sam i dogovorio da se ovdje nađemo.« Kapetan se nije zavaravao.
»Očekujem da ćete se nakon nekog vremena smiriti.« Govorio je lakoćom
čovjeka kojeg jezive prijetnje nisu ni najmanje uznemirile. Isto tako se ni na
batlerovu licu nije vidjelo ni tračak zabrinutosti dok je gospodi pomagao da
se odjenu. Kao da ih uopće nije čuo. Gdje Murray nabavlja tako diskretnu i
prikladnu poslugu, upitao se Hayward.
»Napisali ste i pohranili pisma?« upitao je.
»Kod pouzdanog i dobro plaćenog odvjetnika. Ako se bilo što
neprimjereno dogodi meni ili Bittersweetu, sve će se razotkriti, a
predstavnici zakona doznat će sve o vašim operacijama. Kao što znate, zbog
krijumčarenja se ide na vješala. A ako kojim slučajem i izbjegnete zakonsku
kaznu, s vama je u društvu svršeno. Ipak, nemam namjeru progoniti ni vas,
ni vaše prijatelje. Što se mene tiče, dogovor je postignut – isplaćeni ste. Volio
bih da me sad pustite na miru. I premda mi gospođa Graham nije ništa, bilo
bi jednostavno u redu da i nju ostavite na miru. To je bio nizak udarac,
gospodine. Pa ona je ipak dama!«
Batler im je otvorio vrata, pa su gospoda ulicom Albemarle krenula
prema Charring Crossu. Haywardu je trebalo malo vremena da prekine
šutnju, a kad je progovorio, već je bio došao do određenog zaključka.
»Dogovorili smo se«, rekao je i kratko kimnuo.
Čovjek je ponudio pametno rješenje. Klub Old Street Bridge svih ovih
godina nikada nije poslovao s nekim iz redova gospode. Niti jedan jedini put.
Možda je ovo bio razlog. Hayward se pitao bi li ga Henderson mogao
nadmašiti u šahu.
»Htjeli smo da radite za nas«, rekao je Hayward, kao da se ispričava
zbog svojih postupaka. »Mogli smo zaraditi ogroman novac.«
Henderson je slegnuo ramenima. »A ja to s poštovanjem odbijam. To
nije nikakva prijetnja. Jednostavno nisam na raspolaganju.«
»Povest ću se za vašim primjerom, gospodine. Naslovit ću pisma
Murrayju i kraljevskome tužitelju, i u njima navesti sve što o vama znamo.
Sve one vaše mutne poslove. Krijumčarenje, pa čak i piratstvo, koliko sam
shvatio. Raskrinkat ću moralno posrnuće gospode Graham. Pohranit ću
pisma na sigurno i onda gledati kako ona propada, a vi visite ako ne održite
riječ. Što kažete na to?«
 »Predlažem da to i učinite«, rekao je odlučno Henderson. »Tako treba.
Samo naprijed! Draža mi je situacija u kojoj su dva protivnika ravnopravno
naoružana, slažete se? Znao sam da će vas to privući.«
Haywardovi su se kapci suzili, ali je ostao hladnokrvan.
Na uglu je čekala kočija s njegovim grbom. U njoj je, duboko u sjeni,
sjedio Šarmantni Charlie Grant. Obje je ruke držao na štapu. Oči su mu
zasjale kad je ugledao kapetana, pa se pohlepno nagnuo prema naprijed,
spreman Haywardu pomoći da ga uguraju unutra. Držao je izvučen nož koji
je, onako bijesno nasrnuvši, Hendersonu zario u podlakticu. Poput britve
oštra oštrica razrezala je tkaninu kapetanova kaputića, pa je iz porezotine
potekao potočić krvi. Henderson je kriknuo, više uplašen nego zbog toga što
ga je boljelo. Srce mu je ubrzano udaralo. Hayward je uzdignuo ruku i grubo
odgurnuo Granta.
»Ne«, rekao je.
Grant je nešto nerazgovjetno promumljao.
»Ispričat ću ti usput«, razvučenim je tonom reklo Njegovo Gospodstvo.
Fisher će platiti za ovo. Ta ih je budala sve kompromitirala. Hayward je
mrzio bilo kome vjerovati.
Henderson se povukao. Iz džepa je izvukao rupčić da prekrije ranu.
Kasnije je Veliki Al Thatcher može zašiti, a bol će se povući.
»Ispričavam se«, rekao je Hayward, iako je bilo očito da ne misli ozbiljno.
Henderson je ispružio neozlijeđenu ruku, no Njegovo Gospodstvo nije se
htjelo rukovati. Kapetan je bio uporan. »Ali inzistiram. Mene će to boljeti
više nego vas, jamčim vam.«
Hayward je tek ovlaš obavio Hendersonove prste.
»Što se dogodilo sa Samom Pearsonom?« upitao je kapetan.
»Oporavit će se«, slagao je Hayward.
»On vam je odan, znate.«
»Nadam se, kapetane, da se više nećemo sresti.« Njegovo je Gospodstvo
slegnulo ramenima dok se penjalo u kočiju. »Nadam se da je rana inficirana
i da ćete od toga umrijeti.«
Henderson je stajao na pločniku kad su se zalupila vrata i kad je kočija
krenula.
Dok je hodao Charring Cross Roadom, Henderson se nije mogao otresti
osjećaja da je Hayward još tu, na korak iza njega. Shvatio je da će se taj
osjećaj promijeniti tek nakon podosta vremena. Klub Old Street Bridge
svakako je nezaboravan, no, pomislio je uz osmijeh, njegove je članove priveo
pameti. Uspio je.
Šetnja do knjižare gospodina Thina bila je kratka, a kapetanu se baš
pješačilo. Slobodan je čovjek. Pitao se bi li stari knjižar možda mogao imati
kakav atlas – naročito s, palo mu je pamet, zemljovidima zapadne Afrike.
Ona je zamisao koja mu je sinula pored Murrayjevog globusa sada samo
bujala. Već nekako tečna, obuzela mu je misli. Bez obzira na to na koji način
jedan gospodin zarađuje novac, svakako je najhitnije da uspijeva podmiriti
račune. U Londonu su nove zamisli uvijek dobrodošle, rekla je Maria.
Henderson se pitao koliko dobro London prihvaća novostečeni novac.
Pogledao je na džepni sat i upitao se je li Maria već primila paketić koji joj
je bio poslao. Htio je da dobije taj dar, bez obzira na to kako se bude razvijao
sastanak s Haywardom. Slegnuo je ramenima. Kasnije će se vratiti na
Bittersweet. Nadao se da mu je poslala poruku.
Sunce je bilo u zenitu. Pored njega je prošao nekakav duh, sjena njegove
majke šuljala se sjenovitom stranom ulice. Henderson se nasmiješio. Pred
njim je dug put, no barem je krenuo. Sad mora izložiti svoje planove i proučiti
kakva je zarada moguća pod vrućim afričkim suncem – bliže Londonu i u
području ni približno toliko razvijenome kao što je Brazil. Njegov novi život
upravo započinje. Ovdje je otkrio novu zemlju – mjesto novih mogućnosti.
Englesku. S kioska pored kojeg je prolazio uzeo je primjerak The Timesa.
Naslovi su bili puni admirala Cochranea i njegovih pobjeda na strani
Brazila. Rat je, činilo se, okončan, a carevo prijestolje osigurano. Možda ga
više nikad neću vidjeti, razmišljao je kapetan. Možda se više nikad neću
vratiti u Južnu Ameriku.
 31

Mayfair

Ugodno smještena na sjedalu uz prozor u Georgianinoj kući, Maria je gotovo

sat vremena bila zadubljena u novinske izvještaje o južnoameričkome ratu.
No nije bilo ni približno dovoljno pojedinosti. Rio se spominjao tek usput.
Činilo se da se Cochrane još nije bio vratio u glavni grad, a to je značilo,
pretpostavljala je, da je već krenuo u neku novu misiju. Bila je frustrirana
jer je toliko malo toga doznala. Stvari su joj bile gotovo spakirane i za dva je
dana namjeravala krenuti u Portsmouth, gdje će se ukrcati na brod koji će
je prevesti preko Atlantika. Palo joj je na pamet da napiše pismo uredniku i
upita ga smije li pročitati originalno izvješće na temelju kojeg je članak
napisan. Možda bi to i bila učinila da joj nije stigla pošiljka.
Paketić je stigao u kutijici od borovine koju je otvorila pomoću
Georgianinog nožića za otvaranje pisama iz pisaćeg stola. Unutra se,
omotana slamom, nalazila pločica čokolade s papirićem. Na njemu je pisalo
španjolski stil. Nasmiješila se. Zatim je iz toaletne torbice uzela rašpu,
probušila rupicu u grumenu i odmah naišla na nešto tvrdo. Osvrnula se, pa
počela sve dublje prodirati. Maria je razrogačenih očiju i zabezeknuto
shvatila da u čokoladi ima zlata, baš kao što je stajalo u poruci. To joj je
mogla poslati samo jedna osoba. Sad se već širom smiješeći, počela je brzo
skidati dugačke strugotine čokolade, te je tako otkrila vrlo konkretnu ogrlicu
s granatima u obliku badema koji su se prigušeno presijavali pri oskudnoj
svjetlosti. Dragulji su bili boje crnoga vina, no imali su i onu karakterističnu
nijansu – neku sjenu boje čokolade. Ogrlica se nalazila u tankim zlatnim
čaškama spojenima karikama. Maria je odvojila donji granat i okrenula ga,
te shvatila da bi ga se moglo upotrijebiti kao broš na reveru ili u kakvom
ukrasu za kosu. Spustila se u čučanj i uzdahnula. Bila je predivna – i
vrednija od bilo kojeg opala. Kao da je znao. Lice joj je bilo umrljano
mrvicama čokolade, a ruke smeđe dok je kopala po kutijici i po Georgianinom
kineskom sagu prosipavala slamu i čokoladne strugotine. Na dnu je pronašla
Hendersonovu poruku.

Ovaj je dar za vas, Maria. Ne očekujem da ćemo se ikada više sresti i želim da imate
nešto po čemu ćete me pamtiti. Ispričavam se što sam vam se nametnuo i zahvaljujem
 što ste me nadahnuli da postanem boljim čovjekom. Sve što bih mogao postići bilo
bi nemoguće da mi niste pokazali put. »Ne želite li nešto bolje?« jednom ste me
upitali. Sad kad sam shvatio što to znači, odgovor je potvrdan. Upravo sam
zahvaljujući vama otkrio svoj put. S obzirom na moje ponašanje, većina bi me se
dama klonila još od trenutka kad smo se upoznali. Vašu velikodušnost i strpljenje
neću zaboraviti. Oboje me izmijenilo, i zauvijek ću vam biti prijatelj, u slučaju da
vam ikad ustreba. I više od toga – vaš zaštitnik, nadam se. Hvala.
Vaš prijatelj, gospodin, James Henderson

Spustila se na jednu stolicu i dvaput pročitala poruku, pa papir brzo

sakrila u džep kad je Georgiana žustro ušla u sobu.
»Ah, Maria, draga«, rekla je. »Pa što je to? Jao, u kakvom je sve stanju.«
»Dar.«
»Od Augustusa Calcotta?« Georgiana je gotovo ljutito izustila
Calcottovo ime. Očito je bila mišljenja da bi, s obzirom na da je Thomas
mrtav, bilo prikladnije da Maria više nikad ne prozbori ni riječ niti s jednim
muškarcem. »Baš vrlo francuski«, primijetila je prijezirno, što je i bilo za
očekivati.
Maria je primijetila da je hvata bijes. »Pa zapravo nije od Augustusa.
Stigao je od kapetana s kojim sam doplovila iz Brazila.«
Georgiana je uzdignula obrve, a pogled joj se spustio na pod dnevne
sobe. »Pa, izgleda kao pseća večera, ako ne i gore, a tako izgledaš i ti. Trebale
bismo još jednom prije nego što odeš posjetiti Thomasov spomenik«, rekla je.
»Naredit ću jednoj od sluškinja da u vrtu ubere ružmarina i nezaboravka.
Možemo to učiniti prije nego što kreneš gospodinu Murrayju. Namjeravaš ga
danas poslije podne posjetiti u salonu, zar ne?«
Maria je tek sekundu šutjela. Georgiana je sada već nekoliko puta
ustrajno tražila da posjete stablo koje je bila posadila svome bratu na
spomen. Bogoslužja i sjećanja na mrtve nisu baš bili nešto u čemu bi gospođa
Graham uživala, već je četiri prokleta puta bila u crkvi i svaki put bi je u
razgovoru zadržao župnik Green – što joj je bila dodatna muka, samo što je
nitko nije pitao. Georgianino neprekidno dodijavanje bilo joj je previše.
Istina, ostala je bez brata, no Maria je izgubila supruga. Kad idući put dođe
u London, odsjest će negdje drugdje.
»Možda sutra«, odgovorila je Maria bez razmišljanja i oko vrata
pričvrstila ogrlicu. Savršeno joj je pristajala. »Danas imam jedan sastanak.
Kuharica može upotrijebiti čokoladu. Držim da je izvrsne kvalitete.« Rekavši
to brzo je izišla iz sobe, da uzme šešir i rukavice.
Kao začarana, Mada je vani zaustavila kočiju i naredila da je odveze do
Temze, uz koju je smrad nakon nekoliko sunčanih dana sad već bio gotovo
nepodnošljiv. Maramicom je pokrila nos i stala preskakati užad. Morska je
trava plutala nalik na ispružene ruke koje je dozivaju da prijeđe rijeku. Nije
bilo teško pronaći lađara koji ide do Greenwicha. Putovanje će trajati
dvadeset minuta, pa se na pramcu smjestila pomalo unezvijerena, stišćući i
šireći prste i istežući zglobove. Srce joj je divlje udaralo. Ne očekuje da će se
s njome ponovno vidjeti. A kako bi bilo da se ipak vide? Podliježući napasti,
prisjetila se kabine, toga kako se na suncu protezala poput kakve dugačke
mačke, toplog plavog neba tijekom plovidbe i čistog zvjezdanog neba u
vrijeme kad je mogla biti ono što jest. London kao da je ispario. Mora ga još
jednom vidjeti. Samo jednom.
Iskrcala se u pristaništu u Greeenwichu. Trebao joj je tek trenutak da
u toj silnoj zbrci usidrenih brodova pronađe prepoznatljivi obris
Bittersweeta. Nije bila sigurna da će se uspeti na palubu. Pomislila je da je
možda najbolje samo promatrati s pristojne udaljenosti. No odjednom više
nije imala izbora. Clarkson ju je primijetio u onoj vrevi u pristaništu. Istog
se trenutka upitala je li kapetanu trebala donijeti kakav poklon, no sad je
bilo prekasno. Srce joj je i dalje luđački udaralo kad joj je prvi časnik mahnuo
i spustio se da je doprati na palubu.
»Gospođo Graham.« Naklonio se. »Mogu li vam pomoći da se popnete na
palubu?«
»Je li kapetan ovdje?« Ovo nije predvidjela. Barem ne posve.
»Jest, gospođo.«
»Nisam sigurna...« Glas ju je izdao. Ova je prilika bila nalik kakvoj
slatkoj, otpaloj jabuci, kad bi si samo dopustila da je okusi.
Clarkson je bio uporan. »Ne možemo dopustiti da budete u Greenwichu,
a da vas ne vidimo na palubi, gospođo.«
Zbog toga je, uostalom, i došla. Skupila je hrabrost. Clarkson joj je
pružio ruku, pa mu je Maria dopustila da je povede drvenim mostom.
Nekoliko ju je mornara vojnički pozdravilo.
»O, Bože«, rekla je. »Pošteno ste ga ulickali, gospodine Clarkson.«
»Ovdje smo usidreni već dobrih tjedan dana, i više«, objasnio je prvi
časnik i gospođu Graham poveo prema vratima kabine na koja je sad
pokucao.
 U kabini je Henderson sjedio za stolom. Pred njim su ležale rastvorene
knjige i zemljovidi. Već se na prvi pogled vidjelo da je drugačiji, iako Maria
nije točno znala odrediti kako. Odmah je primijetila da bi danas svakako
mogao proći kao pomorski časnik. Koža ju je stala peckati. Moram prestati,
pomislila je. Kao da sam kakva školarka.
»Maria.« Henderson je poskočio na noge. »Molim vas. Uđite.«
Duboko je udahnula. U kabini se osjetio poznat miris – mošusna
mješavina sapuna za brijanje i laštila za čizme, drva i kave. Prišla mu je.
»Nisam sigurna... hoću reći... ne znam zašto sam došla, osim da vam se
zahvalim na poklonu.« Ovo joj nije bila namjera. Zapravo nipošto.
»Sviđa li vam se?«
Obrazi su joj se oblili rumenilom. »Da. To je vrlo velikodušno od vas,
posebno s obzirom na način na koji smo se rastali.«
Henderson je uspravio ramena. »Tom ste prilikom bili posve u pravu.
Naučio sam lekciju. Nadam se da ćete mi oprostiti. Nikad vam više neću
smetati.«
Izvukao je stolicu i ponudio joj da sjedne. Nikad neće doznati koliko je
malo nedostajalo da bude osramoćena, pomislio je, i sasvim se neprimjetno
zarumenio. Barem ju je toga poštedio.
Maria je primijetila da njegovih stvari nema. Kabina se činila
mračnijom nego dok je ona u njoj boravila, pa se i sama sebi odjednom učinila
sitnijom. Više nije ona velika Maria Graham, pojam u londonskome društvu,
već je jednostavno ona sama.
»Što to čitate?« upitala ga je i sjela, usput pogledavajući stol prekriven
hrpama papira.
»O Africi. Krajnje neobično područje. Pitam se... pa, više stvari. Na
zapadu vade topaz, na jugu dijamante – baš kao i u Južnoj Americi. Pitao
sam se bih li ondje mogao nabavljati dragulje. Plovidba traje kraće nego
preko Atlantika, pa će sve biti brže. No sad, pak, razmišljam o nečem posve
drugačijem, iako se bojim da bi to mogla biti ludost.«
Maria je skinula kaputić i rukom mu pokazala da nastavi.
Henderson je pomalo oklijevao. »Ma nije to ništa«, rekao je. »Nema
veze.«
Zagledala se u njega. Bio je ugodan osjećaj ponovno biti na brodu.
»Nastavite«, navaljivala je. »Sve mi ispričajte.«
Henderson je uzdahnuo. »Radi se o tome da, ako kakaovac raste između
određenih zemljopisnih širina, u određenim uvjetima i u tropskim krajevima
kao što je Južna Amerika, bi li ga bilo moguće uzgojiti i u afričkim zemljama
koje se nalaze u istome zemljopisnom pojasu? U kojem su i klimatski uvjeti
jednaki?«
Okrenuo joj je zemljovid i pokazao područja o kojima je govorio, s čistim
užitkom izgovarajući njihove nazive. Crni je kontinent bio nekako privlačan
– bilo je to područje novih mogućnosti, bez obzira na sve opasnosti. Bilo je to
nešto novo. Mana se razvedrila. »Ah, shvaćam što mislite. No u Africi je sve
što bi s botaničke strane gledano bilo moguće svakako podložno drugačijim
poteškoćama, zar ne?«
»Kao na primjer?«
»Ondje ratujemo.« Maria je na zemljovidu pokazala to područje. »S
plemenima Ašanti. A neka od drugih područja su nizozemska, danska i
francuska.«
»Zar oni ne bi pozdravili englesko ulaganje?«
»Teško je reći.«
»Ali bi dobro prihvatili nizozemski ili danski novac?«
»Moguće.«
Henderson je podignuo pogled. »Ispričavam se«, rekao je, »zaboravio
sam na pristojnost. Mogu li vam ponuditi kakvo osvježenje?«
Maria se zarumenjela. Kapetan se doista promijenio, činilo se. Djelovao
je podosta odsutno, iako mu se bonton znatno poboljšao. Ruka mu je u blizini
zgloba bila omotana zavojem, kao da se porezao.
»Nije to ništa«, stao ju je uvjeravati kad je primijetio u što se zagledala.
Htjela je dodirnuti zavoj. No pozornost je ipak uspjela usmjeriti na
pitanje koje joj je postavio. »Imate li čokolade?« upitala je.
»Provjerit ću.«
Izišao je, a Maria je privukla zemljovid. Krišom se osvrnula po kabini,
a pogled joj se zadržao na nenamještenome krevetu. Svaki dio ove drvene
sobe podsjećao ju je na dugačke, sparne noći i bezbrižna poslijepodneva s
povjetarcem – vrijeme kad je zamalo pokleknula. Bila je toliko utonula u
misli da se trgnula kad se Henderson vratio.
»Izlazi li vam uskoro knjiga?« upitao je kapetan i ponovno sjeo za stol.
»Nadao sam se da ću jedan primjerak moći ponijeti sa sobom.«
»Biti će objavljena u idućih nekoliko tjedana.« Odmahnula je rukom kao
da to nije ništa bitno i promijenila temu. Zaintrigiralo ju je njegovo
zanimanje za Afriku. »Primjećujem da u unutrašnjosti Afrike ima područja
koja još nisu ucrtana na karti«, rekla je. »Možda biste se s vašom teorijom
mogli obratiti Kraljevskom hortikulturnom Društvu. Možda bi mogli znati
nekoga tko je ondje boravio i tko bi vam mogao reći kakvi ondje vladaju
uvjeti.«
»Hvala.«
»Čini mi se da najviše obećava područje oko Gvinejskoga zaljeva. Obala
Bjelokosti, koja je francuska, i područje do nje – koje je dansko, čini mi se.
Dalje u unutrašnjosti do postaje suše, ako se ne varam, a čini mi se da to
kakaovcu ne odgovara?«
Henderson je kimnuo. »Trebat će mi partneri. Baš sam se pitao bi li
Thys možda bio zainteresiran. Pisat ću mu. On je k tome i Danac, a u njega
imam i povjerenja.«
Maria se osmjehnula. Henderson ju je zadivio. Posve se promijenio.
Divila se tome, ali je istovremeno osjećala i tračak tuge. Nikad joj više neće
pristupiti. Pronašao je svoje mjesto, ih je barem stekao predodžbu o tome
kako ga pronaći. No, i ona se također promijenila. Ima onaj svoj portret.
Maria je zašutjela prije nego što će donijeti odluku. Mora biti velikodušna.
Istegnula je prste, kao da nešto ispušta, a zatim nonšalantno rekla: »Naišla
sam na Thysovu sestru. Odsjela je kod tete u Maryleboneu. Nedaleko od trga
Manchester. Teti nije dobro, pa je Ramona njeguje. Skuplja engleske recepte
kao da su nešto neobično.«
»Posjetit ću je«, rekao je Henderson nehajno.
Maria je osjetila grč u želucu. »Doista«, rekla je. »Sigurna sam da bi joj
bilo silno drago.«
U kabinu je ušao brodski mali s vrčem čokolade. »Vratili ste se,
gospođo?«
»Samo u posjet.« Maria mu se nasmiješila.
Dječak je vrč spustio na stol, a Henderson je rastočio piće. Tamna aroma
vrućeg mlijeka, kakaovca i mrvica cimeta raširila se kabinom.
»Je li među nama onda sklopljeno primirje?« upitao je Henderson.
»Ne sjećam se da je ikada bio rat, gospodine«, odgovorila je Maria.
»Ne sjećate se?«
Otpila je gutljaj. Raskošna i gusta tekućina kliznula joj je niz grlo, pa
joj se na trenutak učinilo da je ponovno na zvijezdama obasjanoj palubi,
usred oceana. Kad je otvorila oči, okružena tim engleskim poslijepodnevom,
Henderson joj se osmjehnuo.
 »Nadam se da ćete ostaviti traga, kapetane Henderson«, rekla je. »Samo
sam vam se došla zahvaliti.«
Ustala je i pružila mu ruku. Na trenutak se činilo da bi se mogao
nakloniti i poljubiti joj ruku, no jednostavno ju je stisnuo, pa su se tako
rukovali. Maria je zbog razočaranja osjetila sitnu bol u grudima. Tog
poslijepodneva za taj osjećaj nije bilo nikakvog olakšanja. Jednom, dok je još
bila tek maleno dijete, otac joj je baš usred zime otišao na more – je li to bilo
prvi put? Vrane koje su sjedile na golim granama iznenada su odlepršale kad
se njegova kočija počela udaljavati. Gledala je kako napušta taj sumorni
zimski prilaz kući, prolazi pored golih stabala. Ptice su bile tek zloslutne
crne mrlje na nebu ispred nje. Bila je izgubljena i očajna. Čitav taj dan, kao
i čitav idući, mislila je samo: Vratit će se. Ako budem čekala pojavit će se iza
ugla kako bi me zadirkivao. No kapetan Dundas kući se vratio tek više od
godinu dana kasnije. Čekala ga je svakoga dana. Sad ju je ta uspomena
ponovno progonila. Hendersonu je ostavila trenutak praznog prostora,
nekoliko kratkih sekundi koje su mu pružile još i posljednju prazninu u kojoj
bi mogao bljesnuti poput munje.
Kapetan se naklonio. Maria je čekala. Krenuo je otvoriti joj vrata.
»Baš ste pravi gospodin«, rekla je.
»Ovdje sam svakako pronašao nešto novo, gospođo Graham.«
Još je jednom pričekala. Tek trenutak. Pod suknjom su joj koljena
zaklecala kad se podignula na vrhove prstiju.
»E pa«, rekla je Maria Graham, pitajući se kako će to podnijeti, »moram
krenuti.«
 32

Dalje uz rijeku

Richard Fry nije se prerušio u siromaha, no svakako se potrudio biti

neprimjetan koliko je god bilo moguće. Zakleo se da će prije nego što ode iz
Londona kušati hladetinu od jegulja i da će još jednom otići u ulicu Mallow.
Nije htio imati dojam da je pobjegao. Kad je stigao u East End, ondje je sve
vrvjelo od radnika. Zvuk pristaništa odzvanjao je ulicama, a čuo je i kako se
istovaruje teret s brodova, kao i povike lučkih nadglednika. Glavna ulica,
koja je kasno noću bila prazna, sad je bila krcata teretnim kolima i teškim
pivarskim kolima s bačvama, koja su robu prevozila dalje uz obalu i u grad.
Jedva da je bilo nalik onome mračnom, smrtonosnom dijelu grada u kojem
je gotovo ubio čovjeka i zamalo izgubio život.
Richard je žustrim korakom krenuo ulicom Mallow i zastao pred
vratima kluba Old Street Bridge. Ovako osunčana, kuća se nije činila ni
upola toliko zlokobnom. Brinula ga je pomisao da su se prejednostavno
izvukli. Richard je želio krvavi, a ne nekakav bezubi rasplet.
A onda mu je odjednom palo na pamet da svrati u gostionicu Rose i
počastiti se objedom. Unutra je, za šankom, gospođa Wylle čistila postolje
neke bačve, a kosa joj je od silnih vrpca koje je u njoj imala izgledala poput
štakorskoga gnijezda. Za nekoliko stolova sjedili su tihi gosti koji su samo
pili i držali se hlada.
»Dobar dan, gospodine«, pozdravila ga je veselo.
Fry je naručio kriglu tamnog piva i upitao što je na jelovniku.
»Imam pite i sira, gospodine«, ponudila je gospođa Wylle.
Richard je odlučno kimnuo. Pitao se ima li ondje negdje na kamenim
kockama još uvijek njegove krvi.
Gospođa Wylle poslužila mu je piće i zatim nestala u stražnjoj prostoriji
da uzme tanjur. Fry je stao promatrati prostor. Rose je bila čista i dobro
održavana gostionica. Danas je u njoj bilo ugodno svježe, iako pomalo
mračno. Negdje iz pozadine promatrale su ga tri djevojčure, no žene Frya
nikad nisu dovodile u napast. Danas čak nije primjećivao ni igru kockama
koja se odvijala pored ulaza. Kad se smjestio da se posveti piću, osjetio je
nekakav trzaj, kao da mu se neki sitan miš penje po hlačama. Okrenuo se i
uhvatio nekakvog bosonogog dječaka, čiji su tanahni već prsti bili duboko u
Fryevom džepu kaputa.
»Većina ljudi to ne bi ni osjetila.« Fry je dječaka čvrsto uhvatio za ručni
zglob. »No, odabrao si krivog gospodina.«
Dječak se meškoljio, pokušavajući se osloboditi.
»Sjedni«, zarežao je Fry.
Dječak se ukipio. Jedna od onih drolja iz sjene doviknula je: »Odaberi
nekog svoje veličine.«
Fry na nju nije obratio pozornost.
»Ništa nisam uzeo«, procijedio je dječak.
»Da odem po nekoga?« ponudio je čovjek koji je sjedio za jednim drugim
stolom i koji je sad prišao da dječaka pljusne.
»Pa da ga zatvore jer mi iz džepa ništa nije ukrao? A ti, dječače, bolje
pazi koga ćeš okrasti.«
Rukom je dječaku pokazao da ode, pa je dijete nestalo na ulici, baš kao
da se živa razlila po ogledalu. Najvrednija stvar koju će sa sobom ponijeti iz
Londona, razmišljao je Fry, zamisao je o čokoladi u pločicama koja će se moći
jesti bez kuhanja. Treći kat tvornice tako bi mjesecima, ako ne i godinama
imao posla. Richard je osjetio iznenadnu nostalgiju – htio je o toj zamisli
porazgovarati s Francisom. Razmislio je malo koliko bi mu toga mogao odati
o svojim londonskim dogodovštinama. Hoće li njegov brat primijetiti koliko
se promijenio? Odjednom se mogao zamisliti kako kod kuće sjedi u
naslonjaču i čita.
Gospođa Wylle vratila se s hranom. Držala se poput kakve umirovljene
drolje. Netko tko čitav život nastoji nešto od nekoga izvući. »Je li to u redu,
gospodine?« upitala je, kimajući prema bačvama raspoređenima po
prostoriji.
»Dobro je«, rekao je Richard.
Bilo je to posljednje mjesto koje će posjetiti. No kao da je još uvijek čuo
neku jeku, neki šapat nedovršenog posla – bljesak sitne osvete. Henderson
ne bi htio da izazove nevolje – da gospodu u nešto uvali – ali, s obzirom na
to da mu se pružila prilika, bilo mu je teško oduprijeti se.
»Od ujaka sam čuo za vašu gostionicu«, rekao joj je u povjerenju i
opušteno zarezao pitu.
»Da?« Gospođa Wylle se još revnije nagnula prema njemu.
 Da, bit će savijena, pomislio je. »Znate, on vam je član onog kluba preko
puta. Lord Hayward?«
Gospođe Wylle razrogačila je oči. »Njegovo Gospodstvo«, jedva je
procijedila. »Hayward. Ovdje!«
»No to mu nikako ne smijete spomenuti. Zaboga, pa moja bi ujna umrla
kad bi znala da gospodin njegova položaja... Ma, shvaćate... No radi se o tome
da toliko voli svoje prijatelje. Ostale članove. Gospodina Fishera i gospodina
Granta.«
Gospođa Wylle poprimila je blažen izraz lica. Napokon je otkrila tko su.
»Oh, naravno, gospodine. Njihova je tajna kod mene sigurna.« Nasmiješila
se. »Dobre su mušterije, ta gospoda.«
Fisher. Hayward. Grant.
Fry je ispio i posljednji gutljaj. Odjednom ga je obuzeo osjećaj potpunoga
zadovoljstva. Što god da je u Londonu mislio pronaći, to je i pronašao. Posve
sit, posljednji je komadić pite gurnuo na rub tanjura.
»Doviđenja, gospođo.« Ostavio joj je šiling i krenuo prema osunčanoj
glavnoj ulici East Enda, gdje je napokon skrenuo prema kući.
 Epilog

Maria je stajala na palubi broda Valiant. Pristanište u Portsmouthu bilo je

užurbano i prepuno aktivnosti, od kojih niti jedna nije išla na njezin račun.
I Georgiana i lady Dundas odbile su je ispratiti. »Doista«, rekla je lady
Dundas, »brinem za tvoje mentalno zdravlje, draga moja, no ne možemo
protusloviti Njezinome Carskome Veličanstvu, zar ne?«
Mariji je bilo drago da nisu tu. Okrenula se prema otvorenome moru, a
u želucu je osjećala uzbuđenje. Stavila je ruku na obraz, razmišljajući o tome,
pa prstima prošla kroz tamne šiške koje je bila skratila. Za osam tjedana bit
će u Riju. Znala je da je ispravno odlučila. Za to je živjela, a Henderson... pa,
on je prošlost.
Na palubi Valianta, kapetan joj nije prepustio svoju kabinu, pa je Maria
promatrala palubu, na kojoj su je bili smjestili u malenu sobu na desnoj
strani, koju je već ispunila knjigama i primjercima Illustrated London
Netosa. Ranije tog jutra otkrila je da se, uz malo opreza, u krevetu može i
protegnuti dok joj kroz prozorčić na noge padaju posljednje zrake engleskoga
sunca.
Iza nje, u pristaništu, i ostali su se putnici ukrcavali na brod. Prvo neki
vitki gospodin s brkovima, odlučan, nije bilo sumnje, da se u Brazilu obogati.
Zatim je tu bio neki svećenik s naočalama, s dvoje djece za koju se brinuo, a
koju je trebao otpratiti teti u Recife. Dječačić, odjeven u smeđi baršun,
neprekidno mu je pogledavao preko ramena, posljednji put gledajući dom,
kao da se još nada da bi netko mogao doći po njega. Djevojčici je podrhtavala
usna, a pogled joj je slijedio obrise dugačkih dasaka.
Maria im je prišla da im se predstavi. Gospodin s brkovima službeno se
naklonio i zamahnuo šeširom kad ga je pridignuo. Inženjer je, rekao je, te
kani ulagati u brazilske rudnike. »A i na bilo kojem drugom mjestu na kojem
uočim priliku, gospođo.« Nasmiješio se.
Njegov razgovor bio je poput nekog pas de deuxa, posve iskoreografiran
i promišljen. Maria je sumnjala da bi je ikad mogao ičim iznenaditi. Znala je
kakvom se Brazilu nada – bogatim provincijskim gradićima u kojima iz
crvene zemlje samo treba izvući zlato i dijamante. Nada se da će živjeti u
kući bogato ukrašenoj štukaturama, pronaći kakvu predivnu suprugu
Brazilku i financirati izgradnju crkve u rokoko-stilu na gradskome trgu.
Mnogo je takve gospode stiglo u Brazil, i većina ih je uspjela. Sad kad je
Brazil neovisan, bit će ih još i više, kao i više mogućnosti za engleska
ulaganja.
 Kapetan Birse prišao im je i putnicima poželio dobrodošlicu na brod,
usmjeravajući ih prema kabinama. Djecu kao da nije ni primijetio. Maria je
uhvatila dječačićev pogled i nasmiješila mu se. Nije mu moglo biti više od
sedam godina, sestra mu je mogla biti godinu starija. Čučnula je i obratila
im se. »Možda biste željeli naučiti osnove jezika zemlje u koju odlazite. Mogla
bih vam pričati priče.«
Djevojčica je podigla pogled s besprijekorno čistih dasaka palube i,
čvrsto stisnutih, ozbiljnih usna, polagano kimnula. »Uživat ću u tome.«
Maria je kimnula.
»Gospođo Graham«, htio ju je uvjeriti svećenik, »za tim doista nema
potrebe.«
»Ali inzistiram.« Nasmiješila se. »Moram vježbati. U gotovo tri tjedna u
Londonu gotovo da nisam progovorila ništa drugo osim engleskoga.«
Svećenika to kao da je zbunilo, pa je svoje štićenike gurnuo prema
njihovoj kabini. Dječaka su privukli galebovi koji su visoko gore na nebu
lebdjeli širom rastvorenih krila.
Utovarili su i posljednje količine zaliha. Maria je odmah primijetila da
ne izgledaju osobito obećavajuće; sastojale su se uglavnom od dimljenog,
sušenog mesa, dvopeka i vreća krumpira. Ovaj kapetan očito nije
poznavatelj hrane. Na molu je neka žena prodavala prve engleske jagode.
Jarkocrveni plodovi bili su upakirani u drvene košarice i na slami su blistali
poput raskošnih rubina. Maria je nekom musavom brodskom malom dala
pola šilinga i poslala ga da kupi jednu košaricu. »Pomiriši ih da provjeriš
jesu li zrele«, rekla je.
Trateći vrijeme pored drvenog mosta za ukrcaj, gledala je kako pruža
novčić. Iza nje kapetan je posadi izdavao naredbe. Nastupila je plima. Kad
se dječak vratio na palubu i pružio joj voće, za njim su podigli drveni most,
pa se Maria okrenula, odjednom ne želeći promatrati kako se Engleska za
njom smanjuje i nestaje.
»Hvala«, rekla je.
Odlučila je da će ih ponuditi i djeci. Nad morem je prostrano plavo nebo
bilo predivno. Na to mora misliti. Trudila se ne misliti na Hendersona, na to
kako mu je kosa išla u lice kad bi se na nešto usredotočio. Valiant je posve
drugačiji brod i ona je sama odabrala njime putovati.
»Zbogom«, promumljala je sebi u bradu, a zatim se, uspjevši se i
nasmijati, sjetila da je pred njom sasvim novi dnevnik koji treba početi
pisati, u posve novome kožnom uvezu i čistih stranica koje obećaju. Nova
priča. Koju će, kad dođe vrijeme, podijeliti sa svijetom.
 »Bit ću u svojoj kabini«, rekavši kapetanu, Maria Graham, guvernanta
princeze Marije da Glorije i jedna od najslavnijih spisateljica Johna
Murrayja, pomirila se sa svijetom i odlučno pošla dalje.
 Autoričina bilješka

Kad je riječ o tome što je prihvatljivo pri uporabi povijesnih činjenica u

književnosti, nemam jedinstven stav. Zamisli mi se razlikuju od romana do
romana i ponekad tako iznenadim samu sebe. Međutim, arhivska građa i
pisana povijest uvijek me i nadahnjuju i fasciniraju i obožavam kad naiđem
na odjeke osoba koje su živjele prije dvije ili tri stotine godina – kakvo pismo
ili dnevnik koji su toliko svježi i dobro napisani da njihov autor ponovno
oživljuje, baš kao da sada odjednom stoji kraj mene.
Jedan je od takvih likova i Maria Graham. Ne mogu se prestati diviti
njezinim postignućima. Pa da nastavim njezinu (stvarnu) priču od mjesta na
kojem završava (u romanu): nije dugo poučavala princezu Mariju de Gloriju.
Englezi su ubrzo pali u nemilost na brazilskome dvoru, pa je Rio napustila
nakon samo malo više od godine nakon dolaska. Vrativši se u London,
unajmila je kuću u Kensington Gravel Pitsu i ubrzo zatim udala se za
Augustusa Calcotta (koji će vrlo brzo postati sir Augustus Calcott), s kojim
je putovala diljem Europe. Maria je nastavila pisati knjige za Johna
Murrayja, te je umrla bez djece, u dobi od pedeset sedam godina. Pamtimo
je i dan-danas, iako priča o njoj, kao i u slučaju mnogih drugih iznimnih
osoba (a osobito iznimnih žena), nije naširoko poznata. Iz njezinih se pisama
jasno vidi koliko je dobrodušna, kao i ozbiljna kad je riječ o obrani vlastitog
ugleda. Bila je divljenja vrijedna i iznimno odvažna svjetska putnica u
vrijeme kada su rijetke žene putovale dalje od nekoliko kilometara. Nakon
što se vratila u London, njezine su zamisli predstavljene u Kraljevskome
društvu, gdje su podigle veliku prašinu, no ona se odvažno zauzela za sebe,
te je, k tome, stekla potporu, među ostalom gospodom, i Charlesa Darwina.
Kad je riječ o ostalim stvarnim osobama u romanu, John Murray,
Augustus Calcott, admiral Cochrane i Richard Fry uvelike su izmijenjeni u
odnosu na gole činjenice. To, međutim, nije slučaj kad je riječ o nizozemskim
prešama, te intrigama i uhođenju među proizvođačima čokolade. Svi oblici
napretka o kojima snatri Henderson s vremenom se ostvaruju – danski
ulagači uzgajaju kakaovac u Africi, novim postupkom proizvodi se čokolada
za jelo, a javlja se i pojam »pravedne trgovine«.
Cochrane je danas nacionalni junak i u Čileu i u Brazilu, gdje uspomenu
na njega slave neusporedivo više nego u Ujedinjenom Kraljevstvu. Navodno
je poslužio kao predložak za lik Jacka Aubreyja, iz serije povijesnih romana
Patricka O’Briana Gospodar i ratnik.
Iako me u početku zaintrigirala priča o Mariji, malo-pomalo počela me
privlačiti i sama srž ovoga romana – Henderson koji pronalazi vlastiti
identitet, ne samo kao muškarac, nego i kao gospodin. U konačnici je ovo
umnogome podjednako, ako ne i više, priča o njemu. James Henderson u
cijelosti je izmišljen, no to nije slučaj s društvenim preprekama na koje
nailazi, a za razliku od mnogih koji su stradali upavši kroz pukotine u
georgijanskome društvu, presretna sam zbog toga kako se on izvukao. Jedno
od meni najdražih razdoblja trajalo je od 1820. do 1845. godine. Prepuno je
života i smionih junaka spremnih na rizik (takvi su mi najdraži).
I na kraju, željela bih zahvaliti svima koji su mi pomogli. Svojoj agentici
Jenny Brown. Liši Highton, koja mi je pružala neprocjenjivo vrijedne
uredničke savjete. Čitateljima koji su mi usput, tijekom pisanja predlagali
poboljšanja. Zaposlenicima Arhiva Johna Murraya pri Škotskoj nacionalnoj
knjižnici (za koje se nadam da nisu previše užasnuti time kako sam se
spisateljski poigrala njihovim čudesnim činjenicama), kao i organizaciji
Creative Scotland, koja me godinama podupire, a ovdje se osobito iskazala
financiranjem istraživanja i rada na knjizi. Zahvalna sam i na svim
savjetima, potpori i čaju koje mi je osigurao Joe Goodwin. U konačnici, hvala
i čudesnoj ekipi iz tvrtke Black & White Publishing, koja je objavila knjigu.
Hvala!