Professional Documents
Culture Documents
Kralj Murga - David Eddings
Kralj Murga - David Eddings
KRALJ MURGA
Naslov originala
David Eddings
KING OF THE MURGOS
Denu, iz razloga koje će on shvatiti, i našoj dragoj Džejni, samo zbog toga što je
takva kakva jeste.
Želeo bih da naglasim koliko dugujem supruzi Li Edings za podršku, doprinos
i svesrdnu saradnju za vreme razvijanja ove priče. Bez njene pomoći ništa se
od ovoga ne bi ostvarilo.
Takođe, iskoristio bih ovu priliku da zahvalim svom uredniku Lesteru del
Reju za strpljenje i popustljivost, kao i za silne doprinose, tolike da se ne
mogu izbrojati.
Prolog
O tome kako oteše Belgarionovog sina i kako on saznade daje otmičar baš
onaj Zandramas na kojeg ga moćna Aldurova kugla upozori.
iz Žitija Belgariona Silnog (Uvod, IV tom)
Jahali su na jug narednih šest dana. Potamnela zimska trava pored puta
povijala se pod hladnim vetrom, a nepregledna dolina južne Arendije ležala je
mirna i svenula pod kristalnoplavim nebom. Retko bi prošli pored sela s
kolibama od blata i pruća u kojima su odrpani kmetovi nastojali da prebrode
još jednu zimu, a još ređe pored uzdignutih kamenih utvrđenja u kojima je
neki ponositi mimbratski baron pazio na svoj posed.
Poput svih puteva koji su bili deo tolnedranske saobraćajne mreže, i na
Velikom zapadnom putu bilo je patrola carskih legionara u grimiznim
uniformama. Garion i njegovi prijatelji s vremena na vreme naišli bi i na
ponekog trgovca koji je obazrivo putovao ka severu u pratnji stamenih
najamnika s rukama pažljivo smeštenim blizu oružja.
Jednog ledenog jutra domogoše se reke Arend i preko iskrićavog plićaka
ugledaše šumu Vordu u severnoj Tolnedri.
„Želiš li da svratimo u Vo Mimbr?“, upita Svileni Belgarata.
Starac odmahnu glavom. „Mandoralen i Leldorin su verovatno već
obavestili Korodulina o onome što se desilo u Drezniji, tako da uopšte nisam
raspoložen da provedem tri-četiri dana slušajući razglabanja ukrašena svim
onim ’mojega’ ’tvojega’ ’glede toga’ i slično. Sem toga, želim da što pre
stignemo u Tol Honet.“
Nakon što su zagazili u plićak prelaza, Garion se doseti nečega. „Moramo
li da se zaustavimo na carini?“, upita.
„Jamačno“, odgovori Svileni. „Svi moraju da prođu kroz carinu sem
samoproglašenih krijumčara, naravno." Pogleda Belgarata. „Želiš li da se
postaram za stvari kad stignemo tamo?“
„Samo nemoj da budeš preterano domišljat.“
„Belgarate, tako nešto mi i ne pada na pamet. Samo želim priliku da
oprobam ovo.“ Rukama pokaza odrpanu odeću na sebi.
„Baš sam razmišljao o tome šta si namerio s odabirom odeće“, reče
Durnik.
Svileni mu uputi prepreden mig.
Izjahali su iz gaza i ušli u šumu Vordu, pravilno posađenog drveća i
uređenog rastinja. Nisu prešli ni ligu kad naiđoše na belu građevinu u kojoj se
nalazila carina. Jedan ugao dugačke građevine slične skladištu pokazivao je
znake skorašnjeg požara, a krov od crvenih crepova bio je poprilično oprljen
po ivicama. Petorica-šestorica neurednih vojnika carinske službe zguralo se
oko vatrice u blatnjavom dvorištu i ispijalo jeftino vino ne bi li odagnali
hladnoću. Jedan bradonja u zarđalom oklopu nevoljno ustade, stade nasred
puta i podiže snažnu ruku. „Dalje nećete proći“, objavi. „Odvedite konje pored
zgrade i otvorite prtljag radi provere.“
Svileni stupi napred. „Naravno, naredniče“, odgovori poniznim
dodvoravajućim glasom. „Nemamo šta da sakrijemo."
„To ćemo mi da odlučimo“, reče neobrijani vojnikblago se teturajući dok
im je blokirao put.
Carinik ogrnut ćebetom izađe iz stanice. Bio je to onaj isti čovek kojeg su
sreli pre mnogo godina za vreme potrage za Zedrom i Kuglom. Ipak, prilikom
prethodnog susreta izgledao je nekako uobraženo i samozadovoljno. Sada
mu se na rumenom licu očitavao razočaran izraz čoveka koji preživljava s
ubeđenjem da ga je život nekako prevario. „Imate li šta da prijavite?“, navali
grubo.
„Ništa na ovom putovanju, nažalost, Vaša ekselencijo“, odgovori Svileni
žalobno. „Mi smo samo siromašni putnici ka Tol Honetu.“
Debeljuškasti službenik se zapilji u čovečuljka. „Da se nismo već negde
sreli? Jeste li vi kojim slučajem Radek iz Boktora?“ „Baš taj, Vaša ekselencijo.
Imate izvrsno pamćenje.“
„U ovom je zanimanju to neophodno. Kako ste prošli onomad sa
sendarskom vunom?“
Svilenom lice postade setno. „Ni približno kako sam se nadao. Vreme se
promenilo pre nego što sam stigao u Tol Honet, tako da je cena pala na pola
prave vrednosti.“
„Žao mi je što to čujem“, izjavi službenik kao po navici. „Da li biste sada
otvorili prtljag?“
„Poneli smo samo hranu i odeću", sitni Dreznijac skoro zajeca.
„Iskustvo mi kaže da ljudi ponekad umeju da zaborave da nose vredne
drangulije. Otvorite prtljag, Radeče.“
„Kako vi kažete, ekselencijo.“ Svileni se otetura s konja i stade da
odvezuje trake s prtljaga.
„O, kako bih samo želeo da imam drangulije“, zavapi tragično, „ali onaj
nesrećni okršaj na tržištu s vunom pokrenuo je moje dugotrajno propadanje,
nažalost. Skoro da sam ostao bez posla.“
Službenik je gunđao i nekoliko minuta preturao po zavežljajima, sve
vreme drhteći. Napokon, uputi Svilenom ogorčeni pogled. „Izgleda da pričaš
istinu, Radeče. Žao mi je što sam sumnjao u tebe.“ Protrljao je ruke ne bi li ih
ugrejao. „Teška su vremena. U poslednjih šest meseci nije prošlo čak ni nešto
što bi vredelo kao pošteno mito.“
„Čuo sam da je bilo nekih nevolja ovde u Vorduu", Svileni će žalosno dok je
opet vezivao zavežljaje. „Nešto u vezi s odvajanjem od ostatka Tolnedre."
„Najveća glupost u istoriji carstva", prasnu službenik. „Nakon smrti
nadvojvode Kadora svi od Vordua su ostali bez mozga.
Trebalo je da pretpostave da je onaj prikan bio najamnik sa strane."
„ A ko je bio taj prikan?“
„Onaj tobože istočnjački trgovac. Zadobio je poverenje Vordua i uobrazio
ih laskanjem. Kad je napokon završio posao, oni su zaista poverovali da su
dovoljno sposobni da vode svoje kraljevstvo nezavisno od ostatka Tolnedre.
Ali i onaj Varana je prepreden, pravo da vam kažem. Načinio je dogovor s
kraljem Korodulinom i, nedugo potom, svi od Vordua su se koprcali dok su
mimbratski vitezovi pljačkali sve pred sobom.“ Pokaza ka oprljenom delu
stanice. „Vidite li ovo? Cela jedna njihova jedinica je došla ovde i pokrala
zgradu. A zatim su je spalili.“ „Užasno“, saosečao je Svileni s njim. „Je 1’ neko
uspeo da sazna za koga je radio taj samoproglašeni trgovac?“
„Budale u Tol Vorduu sigurno nisu, ali ja sam znao ko je istog trenutka kad
sam ga video.“
„Oh?“
„Rivanac je, a to je sasvim dovoljno da se krivica za sve ovo prida kralju
Belgarionu. Ionako je odvajkada mrzeo Vordue, tako da je skovao ovaj plan ne
bi li im smanjio moć u severnoj Tolnedri.“ Sumorno se iskezi. „Doduše, dobio
je ono što je zaslužio. Primorali su ga da se venča princezom Se’Nedrom, a
ona mu zagorčava život.“
„Kako možete da budete tako sigurni da je najamnik Rivanac?“, upita
Svileni radoznalo.
„Veoma lako, Radeče. Rivanci su izdvojeni na ostrvu hiljadama godina.
Normalno je da se rađaju sa svakakvim nakaznostima i manama.“
„Bio je nakazan?“
Službenik odmahnu glavom. „Oči su mu u pitanju“, kaza. „Nisu imale
nikakvu boju bile su potpuno bele.“ Stresao se. „Jezivo je kad vidiš tako
nešto.“ Navuče još više ćebe oko ramena. „Žao mi je, Radeče, smrzavam se.
Idem unutra, tamo je toplo. Možete da idete.“ Uz te reči pohita ka stanici i
toploti ognjišta.
„Zar to nije zanimljivo?“, zausti Svileni kad su izjahali. Belgarat se mrštio.
„Ovo nas navodi na pitanje za koga ovaj belooki poslovni čovek radi“, reče.
„Za Urvona?“, predloži Durnik. „Možda je postavio Harakana da radi na
severu, a Naradasa na jugu i da obojica pokušaju da zakuvaju što više
nevolja.“
„Možda“, progunđa Belgarat, „ali opet, možda i ne.“
„Moj dragi prinče Keldare", reče Se’Nedra, pošto je rukom u rukavici
sklonila kapuljaču, „koja je tačno svrha onog dodvoravanja i jadikovanja?“
„Uživljavanje u ulogu, Se’Nedra“, odgovori joj razdragano. „Radek iz
Boktora je bio razmetljivi uobraženi magarac sve dok je bio bogat. Sada kada
je siromašan, ponaša se skroz drugačije. Takva je ljudska priroda.“
„Ali Radek iz Boktora ne postoji.“
„Jamačno da postoji. Upravo si ga videla. Radek iz Boktora postoji u
sećanjima ljudi svud na svetu. Štaviše, stvarniji je na više načina nego ona
beskorisna pijanica od malopre.“
„Ma nije. Upravo si ga izmislio."
„Dakako da jesam, i veoma sam ponosan na to. Njegovo postojanje,
prošlost i čitav život poznati su javnosti. Stvaran je koliko i ti.“
„To je besmisleno, Svileni“, usprotivi se ona.
„Samo ti se tako čini jer nisi Dreznijka, Se’Nedra.“ Domogli su se Tol
Honeta nekoliko dana kasnije. Carski grad od belog mermera bleštao je na
ledenoj zimskoj svetlosti, a legionari-čuvari pred izrezbarenom bronzanom
kapijom kao i uvek bili su stameni i nalickani. Pošto su Garion i njegovi
prijatelji otkaskali do kapije preko mosta popločanog mermerom, vojnik koji
je bio narednik jedinice ugleda Se’Nedru i prilepi stegnutu pesnicu za
izglancan oklop u znak pozdrava. „Vaša visosti“, pozdravi je. „Da sam znao da
dolazite, poslao bih pratnju.“
„U redu je, naredniče“, odgovori umornim glasićem. „Da li biste mogli da
pošaljete nekog od vaših ljudi u palatu da obavesti cara o našem dolasku?“
„Iz ovih stopa, Vaša visosti“, kaza, još jednom odsalutira i propusti ih da
prođu.
„Tako bih želeo da se jednog dana bar neko u Tolnedri seti da si udata“,
promrmlja Garion, donekle ozlojeđen zbog toga.
„U čemu je problem, mili?“, upita Se’Nedra.
„Zar nikako ne mogu da shvate da si sada rivanska kraljica? Svaki put kad
ti se neko obrati s Vaša visosti osetim se kao nekakav prilepak kao da sam
sluga ili nešto slično.“
„Da malo ne preteruješ, Garione?“
On nabusito progunđa, i dalje se osećajući pomalo uvređeno.
Uz široke avenije Tol Honeta uzdizale su se gorde prostrane kuće
tolnedranskog plemstva. Stubovi i kipovi bili su načičkani pred njima,
svedočeći o ogromnom razmetljivom hvalisanju, a bogato odeveni trgovački
plemići na ulicama šetali su nakićeni draguljima neprocenjive vrednosti.
Svileni ih je pogledavao dok su prolazili, a zatim se žalosno zagledao u svoje
otrcano iznošeno odelo. Ojađeno uzdahnu.
„Još uvek se uživljavaš u ulogu, Radeče?“, priupita Polgara.
„Delimično", odgovori. „Jamačno da bi Radek bio ljubomoran, ali moram
da priznam da i meni donekle nedostaje otmenost.“
„Kako uopšte možeš da razlikuješ sve te izmišljene likove?“
„Usredsređenost, Polgara“, kaza, „usredsređenost. Ne možeš da pobediš
ni u jednoj igrariji ako nisi usredsređen.“
Carski dvor beše sačinjen od mermernih zgrada sa skulpturama,
okruženih visokim zidinama smeštenim na vrhu zapadnog dela grada.
Obavešteni o njihovom dolasku, legionari na kapiji pozdraviše družinu skoro
iznebuha odrešitim vojnim salutiranjem. Iza kapije je bilo popločano
dvorište, a u podnožju mermernog stepeništa koje je vodilo ka zgradi
ograđenoj stubovima stajao je car Varana. „Dobro došli u Tol Honet“, reče
pošto su sjahali. Se’Nedra pojuri k njemu, ali se ipak u poslednjem trenutku
zaustavi i službeno ga pozdravi. „Vaše carsko veličanstvo“, kaza.
„Zašto si toliko službena, Se’Nedra?", upita, raširivši ruke ka njoj.
„Molim te, ujače“, reče ona gledajući ka redu službenika palate na vrhu
stepeništa, „ne ovde. Ako me ovde poljubiš, prelomiće se nešto u meni i
zaplakaću, a Borun nikada ne plače u javnosti.“
„Oh“, izusti on uz pogled pun razumevanja, a zatim se okrenu ostatku
družine. „Uđite. Hajde da se sklonimo od hladnoće.“ Okrenu se, ponudi
Se’Nedri ruku i hramljući krenu uz stepenište.
Iza vrata se ukaza ogromna kružna prostorija s kupolom. Duž zidova su
bile poređane mermerne biste tolnedranskih vladara poslednjeg milenijuma.
„Liče na družinu džeparoša, zar ne?“, uputi Varana Garionu uz luckasti
osmeh.
„Ne vidim ovde tvoju bistu “, odgovori Garion.
„Carski vajar ima problema s mojim nosem. Anadili su potomci seljačkog
plemena i nos mi nije dovoljno carski za njegov ukus.“ Proveo ih je kroz široki
prolaz u veliku prostoriju osvetljenu svećama, s crvenim tepihom i zavesama
i mekanim nameštajem iste nijanse. U svakom je ćošku stajala po jedna sjajna
gvozdena peć, a odaja je bila prijatno topla. „Molim vas“, reče car, „smestite
se. Poslaću po toplo piće i narediću da se pripremi večera.“ Kratko se obrati
legionaru pred vratima, a Garion i njegovi prijatelji skinuše ogrtače i
posedaše.
„A sada“, zausti Varana pošto je zatvorio vrata, „šta vas dovodi u Tol
Honet?“
„Čuo si vesti o pohodu na Kult medveda?", upita Belgarat. „I o njegovom
uzroku?“
Car klimnu glavom.
„Ipak, ispostavilo se da je pohod bio upućen u pogrešnom pravcu. Kult
nije bio umešan u otmicu princa Gerana, iako su postojale naznake da jeste.
Osoba za kojom tragamo je znana pod imenom Zandramas. Da li ti to ime
nešto govori?“
Varana se namršti. „Ne“, odgovori, „ne bih rekao.“
Belgarat nakratko predstavi situaciju, ispričavši Varani ono što su do tada
saznali o Zandramasu, Harakanu i Sardionu. Nakon što je završio izlaganje,
car kao da je oklevao.
„Mogu da prihvatim skoro sve što si mi ispričao, Belgarate“, kaza, „ali
nešto od toga...“ Slegnu ramenima raširivši ruke.
„U čemu je problem?"
„Varana je sumnjičav, oče“, Polgara će. „O nečemu radije ne bi razmišljao.“
„Čak i nakon svega što se desilo u Tul Marduu?“, Belgarat će iznenađeno.
„To je stvar principa, Belgarate“, nasmeja se Varana. „Verovatno ima veze
s time što sam Tolnedranac i vojnik."
Belgarat ga pogleda kao da ga sve ovo zabavlja. „U redu, onda, možeš li da
prihvatiš činjenicu da otmica možda ima veze s političkim pobudama?"
„Jašta. U politiku se razumem.“
„Dobro je. Odvajkada su u Maloriji postojala dva glavna središta moći
presto i crkva. Sada, izgleda kao da Zandramas pokušava da osnuje i treće
središte. Ne možemo da odredimo da li je ikako Kal Zakat direktno umešan,
ali se iz nekih pobuda Urvon i Zandramas otimaju za vlast. Garionov sin je iz
nekog razloga u samoj srži tog otimanja.“
„Sem toga, tokom putešestvija smo naišli na nagoveštaje da iz ovog ili
onog razloga Malorijci nikako ne žele da mi budemo umešani", nadoveza se
Svileni. „U Arendiji ima najamnika koji zakuvavaju situaciju, a sasvim je
moguće da izvesni Malorijac stoji iza odvajanja Vordua.“
Varana ga ošinu pogledom.
„Čovek po imenu Naradas.“
„E, to ime sam već čuo“, reče car. „Navodno je to neki angarački trgovac
koji je došao ovde ne bi li pregovarao o nekim prilično raznolikim uslovima
trgovanja. Dosta putuje i troši mnogo novca. Savetnici za trgovinu smatraju
da je podanik kralja Urgita. Sada kad Zakat drži rudnike u istočnom Ktol
Murgosu, Urgitu su očajno neophodna sredstva da finansira rat koji je tamo u
toku.“
Svileni odmahnu glavom. „Mislim da nije tako“, kaza. „Naradas je
malorijski Grolim. Malo je verovatno da radi za kralja Murga.“
Neko učtivo zakuca na vrata.
„Da?“, oglasi se Varana.
Vrata se otvoriše i u sobu uđe gospodar Morin, carski blagajnik. Sada je
bio veoma star i neopisivo mršav. Slabe su mu kovrdže potpuno pobelele.
Koža mu je imala onaj voskasti odsjaj koji se može videti kod veoma starih
ljudi, a kretao se veoma sporo. „Dreznijski izaslanik, Vaše veličanstvo",
najavio je drhtavim glasom. „Tvrdi da ima veoma važne vesti za vas i za vaše
goste.“
„Bolje ga onda pusti da uđe, Morine.“
„Neka mlada dama je s njim, Vaše veličanstvo", dodade Morin. „Dreznijska
plemkinja, pretpostavljam.“
„Primićemo ih oboje“, reče Varana.
„Po vašoj želji, Vaše veličanstvo", odgovori Morin uz ukočen naklon.
Pošto je stari blagajnik uveo izaslanika i pratnju u sobu, Garion trepnu od
iznenađenja. „Njegova ekselencija, princ Keldon, izaslanik dreznijskog
kraljevskog dvora“, najavi Morin, „i vrla gospa, markiza Lizel, ah ovaj...“, poče
da zamuckuje.
„Špijun, Vaša ekselencijo“, dodade Lizel samouvereno.
„Da li je to službena titula, vrla gospo?“
„Štedi dosta vremena, ekselencijo.“
„Ah“, uzdahnu Morin, „kako se samo svet menja. Smatrate li da bi Vaše
gospodstvo trebalo caru da predstavim kao zvaničnog špijuna?“
„Mislim da je dosad i sam shvatio, gospodaru Morine“, kaza, te mu uz
naklon dodirnu ruku.
Morin se pokloni i polako se odgega iz sobe.
„Kakav drag starac“, promrmlja ona.
„O, zdravo da si, rođače“, uputi Svileni izaslaniku.
„Rođače“, odgovori princ Keldon suzdržano.
„Zar ste rođaci?“, upita Varana.
„Daleki, Vaše veličanstvo', odgovori Svileni. „Majke su nam bile rođake u
drugom kolenu ili beše trećem?"
„Mislim da je pre četvrto", uzvrati Keldon. Odmeri rođaka lasičjeg lica.
„Izgledaš nekako odrpano, matori“, primeti. „Poslednji put kad sam te video
bio si natrpan zlatom i draguljima."
„Prerušen sam, rođače“, Svileni će ljupko. „Ne bi ni trebalo da me
prepoznaš."
„O“, uzvrati mu Keldon, a zatim se okrenu ka caru. „Molim vas, oprostite
nam zbog zbijanja šale, Vaše veličanstvo. Keldar i ja smo suparnici još
odmalena."
Svileni se iskezi. „Bila je to mržnja na prvi pogled“, saglasi se. „U
potpunosti se gnušamo jedan drugog.“
Keldon se osmehnu. „Kad smo bili mali, obično su morali da sakriju
noževe kada su se naše porodice posećivale."
Svileni znatiželjno pogleda Lizel. „Šta ćeš ti u Tol Honetu?“, upita je.
„To je tajna.“
„Kadifa je donela nekoliko poslanica iz Boktora“, objasni Keldon, „i
određena upustva.“
„Kadifa?“
„Blesavo, zar ne?“, Lizel prasnu u smeh. „Mada, mogli su da mi odaberu i
gori nadimak“
„Bolji je od jednog koji mi pada na pamet“, saglasi se Svileni.
„Budi fin, Keldare."
„Hteli ste da nam saopštite nešto što mislite da moramo da znamo, prinče
Keldone?“, Varana će.
Keldon uzdahnu. „Žao mi je što vas moram izvestiti da je kurtizana Betra
ubijena, Vaše veličanstvo."
„Molim?“
„Sinoć su je ubice uhvatile u zasedu u zabačenom sokaku na povratku s
poslovnog putovanja. Ostavili su je tako da umre, ali je ipak uspela da se
domogne naše kapije i prenese nam vesti pre nego što je preminula.“
Svileni potpuno preblede. „Ko je odgovoran?“, navali.
„Još radimo na tome, Keldare", odgovori mu rođak. „Sumnjamo na
nekoliko ljudi, ali naravno, nijedna od tih sumnji nije dovoljno čvrsta da
bismo mogli da je iznesemo pred sud.“
Car natmureno ustade sa stolice. „Moramo da obavestimo neke ljude o
ovome“, reče ljuto. „Da li biste krenuli sa mnom, prinče Keldone?"
„Naravno, Vaše veličanstvo.“
„Molim vas da nam oprostite što vas napuštamo“, obrati se Varana
ostatku družine. „Mnogo je važno da se smesta ovime pozabavimo." Zatim
povede dreznijskog izaslanika iz sobe.
„Da li je mnogo patila?“, Svileni bolno upita devojku poznatu kao Kadifa.
„Koristili su bodeže, Keldare“, odgovori mu jednostavno. „To nikada nije
prijatno.“
„Shvatam.“ Lasičje mu lice postade nepokolebljivo. „Da li je mogla ikako
da nagovesti ko stoji iza ovoga?“
„Saznala sam da to ima veze s nekoliko stvari. Spomenula je da je nekada
obavestila cara Varanu o spletkama vezanim za život njegovog sina.“
„Honeti!“, procedi Se’Nedra.
„Zašto tako misliš?“, upita Svileni hitro.
„Garion i ja smo bili prisutni kada je to ispričala Varani. To je bilo u vreme
očeve sahrane. Betra je tajno došla u palatu i ispričala nam kako dvojica
honetskih plemića grof Elgon i baron Kelbor kuju zaveru da ubiju Varaninog
sina.“
Svilenom Je l’ce bilo poput kamena. „Hvala ti, Se’Neđra“, izjavi smrknuto.
„Keldare, postoji još nešto što bi trebalo da znaš“, Kadifa će tiho. Pogleda
lica oko sebe. „Svi ćemo ćutati o ovome, Je l’ tako?“
„Dakako“, Belgarat će ubedljivo.
Kadifa se okrenu Svilenom. „Betra je bila Lovac“, reče mu.
„Lovac? Betra?“
„Već nekoliko godina. Kada se borba za otcepljenje zahuktala u Tolnedri,
kralj Rodar je bio uputio Dževelina da preduzme neke mere ne bi li se
osiguralo da će Rana Boruna naslediti neko s kime bi Alorni mogli da žive.
Dževelin je došao u Tol Honet i naredio Betri da se pobrine za to.“
„Izvinite, ali“, Belgarat ih prekinu, očiju zacakljenih od radoznalosti, „šta je
tačno ’Lovac’?"
„Naš najtajanstveniji špijun“, odgovori Kadifa. „Lovčev identitet je poznat
jedino Dževelinu, a Lovčeva oblast delovanja su najosetljivije situacije stvari
u koje se dreznijska kruna jednostavno ne može otvoreno uplitati. Kako god,
kada je bilo skoro sasvim jasno da će nadvojvoda Noragon iz kuće Honeta
postati sledeći car, kralj Rodar je nametnuo Dževelinu određena uputstva, i
nekoliko meseci kasnije Noragon je slučajno pojeo kvarne ostrige veoma
kvarne ostrige.“
„To je bilo Betrino maslo?“, Svileni je bio iznenađen.
„Bila je izuzetno dovitljiva.“
„Markizo Lizel?“, zausti Se’Nedra, popreko je pogledavši.
„Da, Vaše veličanstvo?“
„ Ako je Lovčev identitet toliko duboka državna tajna u Drezniji, kako to
da ste vi znali o tome?“
„Poslali su me iz Boktora s određenim uputstvima za nju. Ujak je znao da
sam čovek od poverenja.“
„Ali upravo ste nam otkrili tajnu, zar ne?“
„Sada je to svršeno, Vaše veličanstvo. Betra je mrtva. Neko drugi će biti
Lovac. Kako god, pre nego što je umrla, Betra nam je prenela da je neko
saznao za njeno učešće u zaveri vezanoj za smrt nadvojvode Noragona i
preneo obaveštenje. Ona veruje da je upravo to obaveštenje pokrenulo napad
na nju.“
„To jamačno sužava izbor na Honete, zar ne?“, Svileni će.
„Keldare, nemamo jasne dokaze“, upozori Kadifa.
„Meni su dovoljni.“
„Nećeš valjda da preduzmeš nešto prenagljeno?“, upita. „Dževelinu se to
nikako neće dopasti, znaš i sam.“
„Njegov problem.“
„Nemamo dovoljno vremena da se uplićemo u tolnedransku politiku,
Svileni“, nadoveza se Belgarat strogo. „Nećemo dugo ostati.“
„Ne treba meni toliko vremena."
„Moraću da izvestim Dževelina o tvojim namerama“, upozori Kadifa.
„Dabome. Ali obaviću posao pre nego što ti izveštaj stigne u Boktor.“
„Veoma je važno da nas ne osramotiš, Keldare.“
„Veruj mi“, reče i tiho napusti sobu.
„Uvek se unervozim kad to kaže“, promrmlja Durnik.
Rano ujutru Belgarat i Garion napustiše palatu s namerom da posete
Univerzitetsku biblioteku. Bilo je hladno na širokim ulicama Tol Honeta, a
oštar je vetar duvao s reke Nedran. Retki trgovci ranoranioci umotani u
ogrtače žustro su hodali mermernim drumovima, a družine jednostavno
odevenih radnika hrlile su iz siromašnijih delova grada, glava spuštenih zbog
jakog vetra i ruku duboko zavučenih u džepove.
Garion je s dedom prošao pustu glavnu pijacu, tako da se ubrzo nađoše
pred velikim zdanjem okruženim mermernim zidinama, te prođoše kroz
kapiju s carskim znamenjem. Trava u dvorištu zdanja bila je uredno
pokošena kao i ona oko palate, a široke mermerne staze pružale su se preko
travnjaka od zgrade do zgrade. Uputiše se jednom od njih i uskoro naiđoše na
oholog učenjaka u crnoj odori kako zamišljeno korača s rukama na leđima.
„Izvinite“, obrati mu se Belgarat, „da li biste mogli da nas uputite u
biblioteku?“
„Molim?“ Čovekpodiže pogled, zaškiljivši.
„Biblioteka, dragi gospodine“, odgovori Belgarat. „U kom je pravcu?“
„O“, zausti učenjak. „Tamo negde.“ Neodređeno odmahnu rukom.
„Možete li da budete malo jasniji?“
Učenjak uvređeno pogleda starca u ritama. „Pitajte vratara“, reče grubo.
„Zauzet sam. Bavim se jednim zadatkom već dvadeset godina i sada skoro da
sam našao rešenje.“
„Je l’? A koji je taj zadatak?"
„Sumnjam da bi to bilo zanimljivo neobrazovanom prosjaku“, odgovori
učenjak oholo, „ali ako baš želite da znate, pokušavao sam da izračunam
tačnu težinu sveta.“
„I to je sve? Za to vam je trebalo dvadeset godina?“, Belgarat je izgledao
iznenađeno. „Rešio sam taj zadatak još odavno i to samo za nedelju dana.“
Učenjak se zapilji u njega prebledevši. „Ali to je nemoguće!“, uzviknu.
„Jedino sam se ja time bavio. Niko ranije nije postavio ovo pitanje.“
Belgarat prsnu u smeh. „Žao mi je, učeni čoveče, ali to je pitanje već bilo
postavljeno nekoliko puta. Do najboljeg rešenja koje sam ikada čuo došao je
čovek po imenu Talgin mislim da je to bilo na Univerzitetu u Melsinu. Bilo je
to još u drugom milenijumu. Trebalo bi da postoji prepis proračuna u vašoj
biblioteci."
Učenjak silno zadrhta, a oči mu se iskolačiše. Ćutke se okrenu na peti i
prošiša preko travnjaka, a odora mu se zavijori za njim.
„Pripazi na njega, Garione“, Belgarat će mirno. „Verovatno je krenuo baš
ka biblioteci.“
„I koliko tačno svet teži?“, Garion će znatiželjno.
„Odkud ja to mogu da znam?“, odvrati mu Belgarat. „Nijedan razuman
čovek ne treba da se raspituje o tome.“
„Ali šta je onda s onim Talginom kojeg si malopre spomenuo onaj koji je
sastavio proračun?“
„S Talginom? Oh, ne postoji takva osoba. Upravo sam ga izmislio.“
Garion se zablenu u njega. „Uradio si nešto užasno, deda“, optuži ga.
„Upravo si tom laži uništio čitav život onog učenjaka.“
„ Ali ga je nagnalo da nas odvede u biblioteku“, starac će lukavo. „Sem toga,
možda će sada napokon da usmeri svoju pažnju na nešto što ima više smisla.
Biblioteka je u onoj zgradi s kulom. Upravo je protrčao uz stepenište. Idemo?“
Prošli su kroz glavni ulaz biblioteke i našli se u mermernoj okrugloj
prostoriji, a tačno u njenom središtu nalazio se jedan visoki izrezbareni sto.
Ćelavi mršavko za stolom marljivo je prepisivao iz debele knjige. Iz nekog
razloga je Garionu bio poznat, te se on namršti dok su se približavali stolu
pokušavajući da se seti odakle ga poznaje.
„Mogu li nekako da vam pomognem?", upita mršavko, podigavši pogled s
knjige kad je Belgarat prišao stolu.
„Možda i možete. Tražim prepis Proročanstava zapadnih Grolima."
Mršavi se čovek namršti, češući uvo. „To bi trebalo da se nalazi u odeljku
za komparativnu teologiju“, nagađao je. „Da li biste mogli da pretpostavite
kada je nastala zbirka?“
Belgarat se isto tako namršti, piljeći u kupolu kružne građevine dok je
razmišljao o pitanju. „Moja je pretpostavka da je nastala na početku trećeg
milenijuma“, napokon zausti.
„Dakle, ili tokom druge Honetske ili druge Vorduske dinastije“, kaza
učenjak. „Verovatno ćemo lako naći.“ Ustade. „Ovamo“, reče pokazujući ka
jednom prolazu koji se ulivao u okruglu prostoriju. „Molim vas, krenite za
mnom.“
Garion nikako nije mogao da se otrgne dosadnom osećaju da poznaje
ovog ljubaznog uslužnog učenjaka. Ovaj čovek je bez sumnje posedovao bolje
manire od onog oholog samodovoljnog merača sveta kojeg su sreli napolju, a
onda... Setio se. „Učitelju Džiberse?“, upita s nevericom. „Jeste li to vi?“
„Jesmo li se već negde sreli, gospodine?“, upita Džibers uljudno dok je
zbunjeno odmeravao Gariona.
Garionu se lice raširi u osmeh. „Zapravo i jesmo, učitelju Džiberse.
Upoznali ste me s budućom suprugom.“
„Nekako ne mogu da se setim...“
„O, mislim da možete. Iskrali ste se jedne noći iz palate i izjahali ka Tol
Borunu. Naišli ste na družinu trgovaca za vreme putovanja. A dosta ste
iznenadno pobegli kada je moja supruga rekla da je napuštanje Tol Honeta
bila njena zamisao, a ne Rana Boruna.“
Džibers trepnu, a oči mu se razrogačiše. „Vaše veličanstvo“, reče uz
naklon. „Oprostite mi što vas nisam odmah prepoznao. Vid mi nije dobar kao
nekada.“
Garion se nasmeja i razdragano ga potapša po ramenu. „U redu je,
Džiberse“, kaza. „Nisam nameravao da na ovom putovanju razglašavam ko
sam."
„I kako je malena Se’Nedra, ovaj... Njeno veličanstvo?"
Baš kad je Garion hteo da počne da prepričava ženinom bivšem učitelju o
otmici njihovog sina, Belgarat ga obazrivo gurnu. „Ovaj... dobro je, stvarno je
dobro", reče umesto toga.
„Neizmerno mi je drago da to čujem“, reče Džibers s osmehom punim
ljubavi. „Bila je sasvim nemoguća učenica, ali nekako imam utisak da je sva
zabava nestala iz mog života nakon što smo se rastali. Bio sam oduševljen
kada sam čuo o vašem neočekivanom venčanju, a takođe nimalo iznenađen,
kao što su moje kolege bile, kad sam čuo da je podigla armije i odmarširala na
Tul Mardu. Oduvek je bila jedno neustrašivo devojče a i izvrsnog uma.“ Uputi
Garionu pogled kao da se izvinjava.
„Da budem iskren, zapravo, moram vam reći da je bila lenja i nemarna
učenica.“
„Bio sam u prilici da povremeno iskusim te njene osobine.“ Džibers se
nasmeja. „Ubeđen sam da jeste, Vaše veličanstvo", reče. „Molim vas, prenesite
joj moje pozdrave...“ Oklevao je. „A i ako mislite da nije preterano moju
naklonost.“
„Hoću, Džiberse“, Garion obeća. „Hoću.“
„Ovo je odeljak za komparativnu teologiju u biblioteci“, reče ćelavi
učenjak pošto je odgurnuo teška vrata. „Svi su spisi zavedeni i prikupljeni po
dinastijama. Odeljak sa starinskim spisima nalazi se iza ovog zida.“ Povede ih
kroz uzak prolaz između visokih polica ispunjenih zbirkama s kožnim
koricama i čvrsto privezanim svicima. Mršavko napokon zastade i prevuče
prstom preko jedne police. „Prašina“, frknu neodobravajuće. „Izgleda da ću
morati da malo strože porazgovaram s nastojnicima.“
„U prirodi je knjiga da skupljaju prašinu“, reče Belgarat.
„ A priroda je nastojnika da izbegavaju da urade išta u vezi s tim“, dodade
Džibers uz podrugljivi osmeh. „O, tu smo.“ Zastade nasred donekle šireg
prolaza gde su se na knjigama nazirali znaci starih vremena. „Molim vas,
budite pažljivi s njima“, kaza dodirnuvši jednu zbirku uz čudnu naklonost.
„Stare su i trošne. Dela koja su napisana u vreme druge Honetske dinastije
nalaze se tamo, a ona iz druge Vorduske dinastije su ovde. Podeljene su po
kraljevstvima iz kojih potiču, tako da ćete verovatno lako pronaći onu koja
vam treba. Oprostite, ali ne bi trebalo dugo da se zadržavam van svog radnog
stola. Neke kolege umeju da postanu nestrpljive i da počnu da kopaju po
policama po svom nahođenju. Ponekad ume da potraje i nedeljama da vratim
knjige na mesto.“
„Siguran sam da ćemo moći i sami da se snađemo, učitelju Džiberse“,
Belgarat će ubedljivo, „hvala vam na pomoći.“ „Zadovoljstvo je moje“,
odgovori Džibers uz blagi naklon. Opet pogleda Gariona. „Nećete da
zaboravite da pozdravite malenu Se’Nedru od mene?“
„Obećavam da neću, učitelju Džiberse.“
„Hvala vam, Vaše veličanstvo.“ Mršavi se čovek tada okrenu i udalji iz
prostorije s policama za knjige.
„Kakva razlika“, primeti Belgarat. „Verovatno je ono malo zastrašivanja
što mu je Se’Nedra priredila u Tol Borunu istreslo svu oholost iz njega.“
Starac je napeto piljio u police. „Moram da priznam da je sposoban učenjak.“
„Zar on nije samo bibliotekar?“, upita Garion. „Neko ko pazi na knjige?“
„Tu i počinje učenjaštvo, Garione. Sve knjige sveta ti ne bi pomogle
ukoliko su samo nabacane na jednu gomilu.“ Blago se sagnu i izvuče crni
zavijeni svitak s donje police. „Evo ga“, izjavi pobedonosno. „Džibers nas je
doveo na pravo mesto.“ Uputi se ka bočnoj strani odeljenja gde su sto i klupa
bili smešteni pod visokim uskim prozorom i gde je zlatni odsjaj blede
sunčeve svetlosti kupao kameni pod. Sede i pažljivo razveza vrpce koje su
čvrsto držale crni somotni omotač svitka. Dok je izvlačio svitak, promrmlja
brojne prilično oštre kletve.
„U čemu je problem?“, upita Garion.
„Grolimska budalaština“, protutnja Belgarat. „Pogledaj ovo.“ Izvadio je
svitak. „Pogledaj pergament."
Garion se zablenu u njega. „Izgleda mi kao svaki drugi pergament.“
„Od ljudske je kože“, frknu starac zgađeno.
Garion zgroženo ustuknu. „Užasno.“
„Ne radi se o tome. Ionako je onaj čija je koža već završio s njenom
upotrebom. Nezgoda je u tome što ljudska koža ne može da upije mastilo.“
Odmotao je oko pola metra svitka. „Pogledaj ovo. Toliko je izbledelo da ne
možeš da razaznaš reči.“
„Možeš li da uradiš nešto da se slova opet pojave? Kao onda sa Anegovim
pismom?“
„Garione, ovaj svitak je star oko tri milenijuma. Rastvor koji sam koristio
za Anegovo pismo verovatno bi ga potpuno uništio.“
„A čarolije?“
Belgarat odmahnu glavom. „Jednostavno je isuviše osetljiv." Opet poče da
psuje dok je odmotavao svitak centimetar po centimetar, pomerajući ga
tamo-amo ne bi li uhvatio malo više svetlosti. „Evo jednog dela“, promumla
delimično iznenađeno.
„O čemu je?“
„...u potrazi za putanjom Deteta Tame u kraljevstvu zmijskom...“ Starac
podiže pogled. „To je bar nešto.“
„Šta to znači?“
„Upravo ono što i govori. Zandramas se uputio u Njisu. Tamo ćemo mu
ući u trag.“
„Deda, to smo već znali.“
„To smo pretpostavljali, Garione. U tome je razlika. Zandramas nas je već
jednom namamio na pogrešan trag. Sada barem znamo zasigurno da smo na
pravom putu.“
„To i nije nešto, deda.“
„Znam, ali bolje išta nego ništa.“
Peto poglavlje
„Ma, vidi ovo“, izjavi Se’Nedra negodujuće sledećeg jutra. Samo što je bila
ustala, stajala je pored prozora umotana u topli ogrtač.
„Hmm?“, promumla Garion pospano. „Šta to, draga?“ Ušuškano je ležao
pod debelim toplim prekrivačem i sasvim ozbiljno razmišljao o tome da se
vrati na spavanje.
„Vidi se odavde, Garione. Dođi.“
On uzdahnu, izvuče se iz kreveta i bos otapka do prozora.
„Zar nije odvratno?“, navali ona.
Tlo unutar carskog zdanja bilo je prekriveno belim pokrivačem, a krupne
lenje pahulje padale su kroz miran vazduh.
„Zar nije čudno što u Tol Honetu pada sneg?“, upita je.
„Garione, u Tol Honetu nikada ne pada sneg. Poslednji put kada sam ga
ovde videla, imala sam pet godina.“
„Čudna je ovo zima.“
„E pa, onda, vraćam se u krevet, i neću da ustanem sve dok se i poslednji
ostaci ne otope.“
„Znaš i sama da nije neophodno da izlaziš na sneg.“
„Ne želim ni da ga gledam.“ Prošišala je do kreveta s baldahinom, ispustila
ogrtač na pod i uvukla se pod prekrivač. Garion slegnu ramenima i uputi se
nazad ka krevetu. Sasvim je u redu da prespava još sat-dva.
„Molim te, navuci zavese oko kreveta", reče ona, „i nemoj mnogo da praviš
buku kad budeš izlazio.“
Kratko je zurio u nju, a onda uzdahnu. Navukao je teške zavese oko
kreveta i pospano počeo s odevanjem.
„Budi zlatan, Garione“, uputi mu ljupko, „i svrati do kuhinje da im kažeš da
ću ovde doručkovati.“
E ovo je bez sumnje, primeti on, nepravda. Nabusito navuče ostatak odeće.
„Nego, Garione?“
„Da, draga?“ Suzdržavao se s naporom.
„Ne zaboravi da se očešljaš. Ujutru ti kosa uvek izgleda kao metla“, izjavi
pospano na ivici sna.
Zatekao je Belgarata kako neraspoložen sedi pored prozora neosvetljene
trpezarije. Iako je bilo dosta rano, na stolu pred starcem stajao je vrč. „Možeš
li da poveruješ u ovo?“, zgroženo će, piljeći ka mekanim uskovitlanim
pahuljama.
„Ne verujem da će potrajati, deda.“
„Sneg nikada ne pada u Tol Honetu!“
„To mi je upravo Se’Nedra otkrila.“ Garion posegnu ka sjajnom
gvozdenom peharu.
„Gde je ona?“
„Vratila se u krevet.“
„To možda i nije toliko loša zamisao. Zašto joj se nisi pridružio?“
„Odlučila je da je vreme da ustanem."
„Baš nepravedno."
„I ja sam to pomislio.“
Belgarat se odsutno počeša po uhu, i dalje piljeći u sneg. „Predaleko smo
na jugu da potraje duže od dan-dva. Sem toga, Erastida je preksutra. Mnogi će
putovati zbog praznika, tako da nećemo biti preterano sumnjivi.“
„Misliš li da bi valjalo sačekati?“
„Donekle je i logično. Ionako ne bismo daleko odmakli kroz sneg.“
„Šta si onda isplanirao za danas?“
Belgarat podiže vrč. „Mislim da ću da dovršim piće i da se vratim u
krevet.“
Garion povuče stolicu prevučenu crvenim somotom i sede. Budući da ga
je nešto mučilo već nekoliko dana, rešio je kako je sada pravo vreme da to
iznese na videlo.
„Deda?“
„Da?“
„Zašto mi se čini kao da se sve ovo već nekada desilo?“
„Šta to sve ovo’?“
„Sve. Angaraci pokušavaju u Arendiji da zakuvaju nešto isto kao i kada
smo tragali za Zedrom. Zavere i ubistva u Tolnedri isto kao i prošli put.
Naleteli smo na čudovište samo što je sada to bio zmaj umesto Algrota ali
ipak je veoma slično. Nekako imam utisak kao da se sve što se desilo kada
smo pokušavali da nađemo Kuglu ponavlja. Naišli smo na iste ljude na
Delvora, na carinika, pa čak i na Džibersa.“
„Vidiš, Garione, to ti je veoma zanimljivo pitanje." Belgarat je, odsutno
otpivši gutljaj iz vrča, kratko promislio o tome. „Ukoliko razmisliš o tome na
određeni način, i ima smisla.“ „Ne razumem.“
„Mi smo na putovanju ka sledećem susretu Deteta Svetlosti i Deteta
Tame“, pojasni Belgarat. „Taj će susret biti ponavljanje događaja koji se
odigravao iznova i iznova nekoliko puta od početka vremena. Pošto je taj
događaj isti, ima smisla da i okolnosti koje do njega vode budu slične.“ Još
malo je promislio o tome. „Naime“, nastavi on, „one kao da treba da se dese,
zar ne?“ „Plašim se da je to malo preterano za moja shvatanja.“ „Postoje dva
proročanstva dve strane istog. Nešto se desilo pre nezamislivo mnogo
vremena kad su se razdvojila."
„Da, to shvatam.“
„Nakon što su se razdvojila, stvari su na neki način stale.“ „Koje stvari?“
„Donekle je teško objasniti to rečima. Hajde da to nazovemo tok po kojem
sve treba da se odvija budućnost, pretpostavljam. Dokle god su te dve sile
odvojene i jednake budućnost neće početi. Svi mi prolazimo, nanovo i
nanovo, kroz iste nizove događaja.“
„Kada će se to okončati?"
„Onda kada jedno proročanstvo uspe da prevlada nad drugim. Kada Dete
Svetlosti napokon porazi Dete Tame, ili obrnuto."
„Mislio sam da sam to već postigao."
„Garione, izgleda da to nije bilo dovoljno za kraj.“
„Ali ubio sam Toraka, deda. Šta drugo može da bude više dovoljno za
kraj?“
„Jeste, Garione, ubio si Toraka. Ali nisi ubio ukorenjeno Proročanstvo.
Mislim da je neophodno da se desi nešto značajnije od jednostavnog
mačevanja u Gradu večne noći da se ovo razreši."
„Kao šta?“
Belgarat raširi ruke. „Ne znam. Stvarno ne znam. Doduše, ova tvoja
zamisao možda može da bude neizmerno korisna.“
„Je l’?“
„Ako će se odvijati nizovi događaja slični ranijim možda ćemo uspeti da
shvatimo šta možemo da očekujemo, zar ne? Možda bi mogao da razmisliš o
tome recimo, da provedeš ovo jutro u razmišljanju šta se tačno dešavalo
prošli put.“
„Šta ćeš ti?“
Belgarat iskapi piće i ustade. „Kao što rekoh vraćam se u krevet.“
Posle podne ljubazan službenik u smeđoj odeždi zakuca na vrata sobe u
kojoj je Garion čitao i obavesti ga da car Varana želi da ga vidi. Garion ostavi
knjigu i krenu za službenikom ka Varaninoj radnoj sobi kroz mermerne odaje
što su odjekivale.
„O, Belgarione", uputi mu Varana čim je ušao. „Stigle su neke vesti koje će
ti možda biti zanimljive. Molim te, sedi.“
„Vesti?“, upita Garion smestivši se u kožnu fotelju pored carevog radnog
stola.
„Čovek kojeg ste spominjali pre neki dan Naradas viđen je ovde u Tol
Honetu.“
„Naradas? Kako je uspeo da stigne toliko brzo? Poslednje što sam čuo o
njemu bilo je da juri severno od Velikog vašara u Arendiji."
„Da li vas je pratio?“
„Raspitivao se dosta o nama i delio novac na sve strane.“
„Mogu da naredim da ga uhvate ako želiš. I sam bih želeo da ga ispitam, a
čak mogu i da ga zadržim nekoliko meseci ukoliko je to neophodno."
Garion razmisli o tome. Napokon, pomalo sa žaljenjem odmahnu glavom.
„On je malorijski Grolim, tako da u kakvu god ćeliju da ga strpate verovatno
može za samo nekoliko minuta da se izbavi."
„Carska je tamnica neizmerno bezbedna, Belgarione", Varana će
jogunasto.
„Nije dovoljno bezbedna, Varana.“ Garion se osmehnu setivši se carevih
tvrdoglavih ubeđenja. „Reći ću samo da Naradas ima neka neuobičajena
sredstva na raspolaganju. Nalik onima koje nerado spominjete.“
„Ah“, Varana će zgroženo, „to.“
Garion klimnu glavom. „Možda bi duže staze bilo bolje da ga tvoji ljudi
jednostavno drže ne oku. Ukoliko ne shvati da znamo da je ovde, možda će
nas odvesti do ostalih ili barem do određenih obaveštenja. Koliko sam
shvatio, Harakan je takođe viđen u Tolnedri, pa bih želeo da otkrijem da li
postoji neka povezanost između njih dvojice.“
Varana se osmehnu. „Život ti je daleko složeniji od mog, Belgarione“, reče.
„Moram da se suočavam sa samo jednom stvarnošću.“
Garion se široko osmehnu. „Pomaže mi da ispunim slobodno vreme“,
odgovori on.
Začu se slabo kucanje na vratima, a zatim se gospodar Morin polako
dogega u sobu. „Oprostite što smetam, Vaša veličanstva, ali stigle su neke
izuzetno uznemirujuće novosti iz grada.“
„Je 1’?“, zausti Varana. „Šta se desilo, Morine?"
„Neko ubija članove Honetske porodice veoma tiho, veoma uspešno. Od
sinoć je već nekoliko njih umrlo.“
„Otrov?“
„Nije, Vaše veličanstvo. Ubica dela otvorenije. Nekoliko njih je preksinoć
ugušio jastukom, a desio se i jedan grozan pad. Najpre je delovalo kao da su
umrli prirodnom smrću. Ipak, ubica je sinoć koristio nož.“ Morin
neodobravajući odmahnu glavom. „Neprijatno“, šmrknu. „Veoma neprijatno.“
Varana se smrknu. „Mislio sam da su se plemići primirili. Mislite li možda
da su Horbiti u pitanju? Ponekad izgleda kao da su večna zlopamtila.“
„Niko ne zna, Vaše veličanstvo. Honeti su užasnuti. Ili beže iz grada ili
preuređuju svoje domove u tvrđave.“
Varana se osmehnu. „Smatram da bih mogao da živim s nevoljama
Honeta. Da nije taj drugar ostavio neki znak prepoznavanja? Možemo li da ga
poredimo s nekim poznatim ubicom?“
„Nemamo nikakav trag, Vaše veličanstvo. Da postavim čuvare oko kuća
Honeta barem oko onih koji su ostali?“ „Imaju oni svoje vojnike.“ Varana
slegnu ramenima. „Ali počnite istragu i potrudite se da taj drugar sazna kako
želim da razmenim koju reč s njim.“
„Uhapsićeš ga?“, upita Garion.
„O, mislim da neću da idem toliko daleko. Samo želim da saznam ko je on i
da mu predložim da malo više poštuje zakone. Ko li bi to mogao da bude?“
Garion je, doduše, imao neke sumnje.
Proslava Erastide bila je u punom jeku u Tol Honetu, a slavljenici su se,
mnogi poprilično pijani, teturali i zanosili od jedne proslave na drugu, dok su
se velike porodice utrkivale u bezočnom prikazivanju bogatstva. Prostrane
palate bogatih i moćnih bile su ukrašene ogromnim šarenim platnima i
lampama u boji. Čitava bogatstva su protraćena na obilne gozbe, a sami su
zabavljači često umeli da prekorače granice dobrog ukusa. Iako je slavlje na
dvoru bilo pristojnije, car Varana je, ipak, bio primoran da uputi
gostoprimstvo i ljudima koje Je l’čno prezirao.
Slavlje koje je dugo pripremano baš za ovaj poseban događaj obuhvatalo
je državni pir i veliki bal. „A vas dvoje ćete biti počasni gosti“, uputi Varana
nepokolebljivo Garionu i Se’Nedri. „Ako ja moram da trpim, trpećete i vi.“
„Ujače, ali ja radije ne bih“, uzvrati mu Se’Nedra uz tužan osmejak.
„Trenutno nisam raspoložena za slavlja."
„Ne možeš da promeniš život, Se’Nedra“, reče joj nežno. „Možda slavlje pa
čak i ovo izveštačeno na dvoru može da pomogne da skreneš misli od žalosne
sudbine.“ A zatim je pogleda prepredeno. „Sem toga“, nastavi, „ukoliko se ne
pojaviš, svi oni Honeti, Horbiti i Vordui ima da kriju osmehe iza rukava zbog
tvoje odsutnosti."
Se’Nedra žustro podiže glavu, a oči joj se zacakliše. „Izgleda da jeste tako,
zar ne?“, odgovori. „Mada, nemam šta da nosim.“
„Se’Nedra, čitavi ormari u kraljevskim odajama ispunjeni su tvojim
haljinama“, podseti je on.
„O, da. Zaboravila sam na to. Važi, ujače, biću srećna da dođem.“
I tako se desi da je Se’Nedra u plišanoj krem haljini i s mrežom ukrašenom
draguljima koja joj je podizala žarkocrvene kovrdže koraknula te večeri u
plesnu dvoranu, držeći podruku supruga, kralja Rive. Garion je u
pozajmljenom plavom dubletu, koji mu je primetno bio tesan u ramenima,
prihvatio čitavo dešavanje s manjkom ushićenja. Kao najpočasniji državni
gost bio je primoran da stoji više od sat vremena i dočekuje čitavu kolonu
gostiju u glavnoj dvorani, mrmljajući sve vreme isprazne odgovore na šale
udešenih Horbita, Vordua, Ranita i Boruna i njihovim često lakoumnim
ženama. Honeti su pak očigledno bili odsutni.
Pri kraju naizgled beskrajne svetkovine prišla im je Dževelinova
plavokosa nećaka markiza Lizel u predivnoj haljini od svetloljubičastog
brokata, držeći podruku princa Keldona. „Hrabro, Vaše veličanstvo“,
promrmlja dok se klanjala Garionu. „Čak ni ovo ne traje zauvek iako možda
tako deluje.“
„Hvala, Lizel“, odgovori oporo.
Nakon što se napokon približio kraj prijema, Garion poče učtivo da ide od
zvanice do zvanice, slušajući stalno ponavljanu izjavu: „U Tol Honetu nikada
ne pada sneg.“
Na drugom kraju dvorane obasjane svećama družina arendskih muzičara
prebirala je po svom repertoaru prazničnih pesama koje su bile slične u svim
kraljevstvima Zapada. Laute, viole, harfe, flaute i oboe stvarale su vrlo tihu
pozadinu žamoru carevih zvanica.
„Naložio sam gospi Aldimi da nas zabavlja večeras", pričao je Varana
grupici Horbita. „Zamišljeno je da njeno pevanje bude vrhunac večeri.
Nažalost, zbog promene vremena strahuje da izađe iz kuće. Verujem da
veoma pazi na zdravlje zbog glasa.“ „Dobro je i uradila“, dama iz porodice
Ranita koja je stajala tik iza Gariona promrmlja svojoj drugarici. „Glas joj nije
nešto posebno, a vreme je nije štedelo nema sumnje da je Aldima sve ove
godine provela nastupajući po krčmama.“
„Nije običaj da Erastida prođe bez pevanja“, nastavi Varana s pričom.
„Možda ćemo uspeti da ubedimo neku od ovih divnih dama da nas počaste
nekom pesmom.“
Krupnija sredovečna dama iz porodice Boruna žustro odgovori na carev
predlog, te se treperavim sopranom pridruži muzičarima u izvođenju stare
omiljene pesme, dosta se namučivši da izvede visoke tonove. Pošto je
završila i zadihano se uspravila crvenog lica, careve zvanice je obasuše
učtivim aplaudiranjem kraćim od pet sekundi. Potom se svi vratiše
ispraznim razgovorima.
A zatim muzičari ispuniše vazduh toliko starom arendskom baladom da
joj se poreklo gubilo u magli drevnih vremena. Poput mnogih arendskih
pesama, i ova je imala setan prizvuk s početkom u molu, a zatim je prelazila
preko čitavog spleta i vodopada nota na lauti. Pošto se viola dubokih tonova
priključila glavnoj melodiji, začu se raskošni kontra alt. Žamor je postepeno
zamro, pošto je glas primorao zvanice da zaćute. Garion je bio zatečen.
Nedaleko od orkestra markiza Lizel je pevala podignute glave. Glas joj je bio
predivan. Boja glasa joj je bila čista i dirljiva, i blaga kao med. Ljudi oko nje se
povukoše iz dubokog poštovanja prema predivnom glasu, dopustivši joj da
stoji sama pod zlatastim svetlom sveća. A onda se, na Garionovo ogromno
iznenađenje, Se’Nedra pridruži mladoj Dreznijki u svetloljubičastoj haljiini
pod svetlom sveća. Dok Je l’lauta izvijala visoke tonove, malena rivanska
kraljica podiže sitno tužno lice i pridruži glas markizinom. Bez ikakve muke
je čistim glasom dosegla visoke tonove u tako savršenom skladu s notama i
bojom flaute da je bilo skoro nemoguće razlikovati koji tonovi dolaze od
njenog pevanja a koji od instrumenta. Povrh toga, glas joj je prožimala
srceparajuća tuga, jad zbog kog se Garionu knedla pope u grlo, a oči mu
zasuziše. Uprkos slavlju oko nje, bilo je sasvim jasno da je Se’Nedra duboko u
srcu još uvek prikrivala ožalošćenost, tako da joj nijedno veselje niti ijedna
zabava ne mogu umanjiti patnju.
Kad se balada okončala, oglasi se zaglušujući aplauz. „Još!“, povikaše.
„Još!“
Okuraženi klicanjem, muzičari započeše još jednu baladu sličnog
prizvuka. I opet lauta ispuni vazduh zvonkim tonovima, ali ovog puta kada je
viola uvela Lizelin glas u glavnu melodiju pridruži joj se i treći glas glas koji je
Garion znao tako dobro da nije ni morao da proverava ko peva.
Polgara se u tamnoplavoj haljini sa srebrnim vezom pridruži Lizeli i
Se’Nedri pod zlatastim svetlom. Glas joj je bio raskošan i blag kao i markizin,
ali je bio ophrvan takvom patnjom da je daleko nadmašivala Se’Nedrinu
patnja za mestom ko'je više ne postoji i koje se nikada više ne može vratiti. A
potom, kada se zvuk flaute podiže sa Se’Nedrinim kontra altom, i Polgara
podiže svoj glas. Harmonija koju su tom prilikom sačinile bila je veoma
različita od tradicionalnog izvođenja koji je bio uobičajen u zapadnim
kraljevstvima. Arendski su muzičari suznih očiju pratili ove drevne tonove
uspevši da ožive melodiju koja nije mogla da se čuje hiljadama godina.
Pošto i poslednji tonovi ove predivne pesme utihnuše, nastupi zapanjena
tišina. Potom se zvanice, među kojima su mnogi otvoreno zajecali, oglasiše
aplauzom, a Polgara izvede dve devojke iz kruga zlataste svetlosti.
Belgarat im, nekako čudno kraljevski u snežnobeloj tolnedranskoj odeždi,
ali bez pogovora, s punim srebrnim vrčem u ruci i tajanstvenog pogleda,
prepreči put.
„I, oče?“, upita ona.
Ćutke je poljubi u čelo i pruži vrč. „Bilo je predivno, Pol, ali zašto da oživiš
nešto što je mrtvo i nestalo tokom svih ovih vekova?"
Ona ponosito podiže bradu. „Oče, sećanja na Vo Vakun neće umreti sve
dok sam živa. Nosiću ih večno u srcu, i uvek ću, što je češće moguće, poželeti
da podsetim ljude da je jednom postojao sjajan grad ispunjen ljupkošću,
hrabrošću i lepotom, i da je ovaj dosadan svet u kojem živimo dopustio da on
iščezne.“
„Ovo ti veoma teško pada, Polgara, zar ne?“, upita je ozbiljno.
„Da, oče, teško mi je teže nego što mogu da iskažem ali i ranije sam trpela
bol, tako da...“ Reči su ostale da lebde u vazduhu dok je ona blago slegala
ramenima i kraljevskog se držanja uputila iz dvorane.
„Kako to da gospa Polgara gaji tako jaka osećanja prema vacitskim
Arendima?“, upita Se’Nedra pošto su zaplesali.
„Dugo je živela u Vo Vakunu kada je bila mlada“, odgovori Garion. „Mislim
da je volela grad i ljude i to mnogo.“
„Imala sam utisak da će mi srce prepući dok je pevala baladu."
„Moje skoro i da jeste“ Garion će tiho. „Toliko je propatila, ali mislim da ju
je uništenje Vo Vakuna pogodilo više negoli išta drugo. Nikada nije oprostila
dedi što nije pritekao u pomoć kada su Asturijci uništili grad.“
Se’Nedra uzdahnu. „Toliko mnogo patnje postoji na svetu.“ „Ali tu je i
nada“, podseti je on.
„Da, ali majušna." Opet uzdahnu. A onda, na njenim usnama zaigra
vragolasti osmejak. „Ona je balada skrhala sve prisutne dame“, iskezi se ona.
„Skroz ih je skrhala.“
„Ljubavi, pokušaj da ne likuješ toliko u javnostf, nežno je izgrdi. „Uopšte
nije prikladno."
„Zar ujak Varana nije rekao da sam počasni gost?“
„Ovaj, jeste."
„Onda je ovo slavlje u moju čast“, reče i zabaci glavu, „likovaću koliko mi je
volja.“
Kad su se vratili u odaje koje im je Varana obezbedio za ostanak, zatekoše
Svilenog kako greje ruke pored ognjišta. Čovečuljak je imao podmukao,
donekle zabrinut izraz na licu, a od glave do pete beše umotan u začađavljene
rite. „Gde je Varana?“, upita napeto pošto su stupili u odaju obasjanu
svećama.
„Dole je u dvorani, zabavlja zvanice“, reče Garion.
„Čime si se bavio, prinče Keldare?“, upita Se’Nedra nabravši nos zbog
napadnog smrada njegove odeće.
„Prikrivanjem“, odgovori on, „pod gomilom đubreta. Mislim da je
najpametnije da napustimo Tol Honet što pre.“
Belgarat ga popreko pogleda. „Svileni, šta si tačno radio?“, navali na njega.
„I gde si bio prethodnih nekoliko dana?“ „Tamo-amo“, vrdao je Svileni.
„Stvarno bi valjalo da se okupam.“
„Pretpostavljam da ne znaš ništa o tome šta se dešavalo s Honetskom
porodicom, Je l’ tako?“, upita Garion.
„O čemu se radi?“, Belgarat će na to.
„Provodio sam današnje popodne s Varanom kad je gospodar Morin
došao da podnese izveštaj. Honeti umiru u velikom broju. Po poslednjem
računu, umrlo ih je osmoro ili desetoro.“ „Zapravo, dvanaestoro“, ispravi ga
Svileni sitničavo. Belgarat ošinu pogledom čovečuljka lasičjeg lica.
„Objašnjenje bi ti dobro došlo.“
„Ljudi umiru“, Svileni slegnu ramenima. „To se stalno dešava.“ „Da li im je
neko pomogao u tome?“
„Možda malo.“
„A da se ti nisi ponudio?“
„Zar bih uradio tako nešto?“
Belgarat se smrknu. „Tražim istinu, prinče Keldare.“
Svileni izveštačeno raširi ruke. „A šta je istina, prijatelju stari? Da li iko
može reći šta je istina a šta nije?“
„Ovo niJe l’ilozofska rasprava, Svileni. Jesi li otišao da svrgneš Honete?“
„Ne znam baš da li bih rekao svrgnuti’. Ta reč zvuči nekako okrutno. Ja se
ponosim svojom prefinjenošću.“
„Jesi li pobio te ljude?“
„Pa“, započe Svileni donekle uvredeno, „ako ćeš tako da kažeš...“
„Čak dvanaestoro?“, Durnik će zapanjeno.
„I još jedan koji verovatno neće preživeti“, naglasi Svileni. „Prekinuli su
me pre nego što sam mogao u potpunosti da se pobrinem za njega, ali mislim
da sam obavio veći deo posla.“ „Čekam, Svileni“, Belgarat će natmureno.
Svileni pomirisa prljavi rukav i napravi grimasu. „Betra i ja smo bili
veoma dobri prijatelji.“ Slegnu ramenima, kao da je ta izjava sve objasnila.
„Ali...“, Durnik se pobuni. „Zar nije jednom pokušala da te ubije?“
„Ah, to. To nije bilo toliko važno. Bio je to samo posao ništa lično.“
„Zar nije najličnije moguće kad pokušaš nekoga da ubiješ?“
„Jamačno da nije. Upleo sam se u nešto čime se ona bavila. Vidi, imala je
dogovor s tulskim izaslanikom, i...“
„Prestani da menjaš temu, Svileni", Belgarat će.
Svileni ga pogleda odlučno. „Betra je bila posebna", odgovori. „Prelepa,
nadarena i potpuno iskrena. Divio sam joj se. Skoro se može reći da sam je i
voleo na neverovatno poseban način. Sama pomisao na to da je neko smatrao
prikladnim da je prekolje nasred ulice izuzetno me vređa. Uradio sam ono što
sam smatrao odgovarajućim.“
„Uprkos važnosti našeg posla?“, Belgaratovo lice beše natmureno poput
olujnog oblaka. „Kako si mogao da napustiš sve i da otrčiš u svoju malu ličnu
osvetu?“
„Belgarate, postoji nešto čemu jednostavno ne smeš da dozvoliš da
izmakne. To je i stvar principa. Mi ne dopuštamo da ubijanje člana dreznijske
obaveštajne službe prođe nekažnjeno. Loše je za poslovanje da dozvolimo
ljudima da gaje zamisao kako mogu da pobegnu s nečim takvim. Kako god,
prve noći sam imao problema u pokušaju da sve izgleda kao da se desilo
prirodnim putem.“
„Prirodnim putem?“, upita ga Durnik. „Kako uopšte ubistvo može da
izgleda prirodno?"
„Molim te, Durniče. Ubistvo je tako ružna reč.“
„Ugušio ih je jastukom u njihovim posteljama“, objasni Garion.
„ A jedan je prikan kao slučajno pao kroz prozor“, nadoveza se Svileni. „S
velike visine koliko se sećam. Sleteo je na gvozdenu ogradu.“
Durnik se strese.
„Uspeo sam preksinoć da posetim njih petoro, ali za ove metode potrebno
mi je dosta vremena, tako da sam sinoć bio malo otvoreniji. Doduše, malo
sam vapio za vremenom s baronom Kelborom. On je, zapravo, naredio
Betrino ubistvo. Lepo smo se isćaskali pre nego što nas je napustio.“
„Kelborov dom je najčuvaniji u Tol Honetu“, kaza Se’Nedra. „Kako si
uopšte uspeo da uđeš?“
„Ljudi retko gledaju u nebo posebno kada pada sneg. Popeo sam se na
krov. U svakom slučaju, Kelbor mi je preneo neke korisne vesti. Ispostavilo se
da je čovek koji je Honetima ispričao o Betrinom delanju bio Malorijac."
„Naradas?“, Garion smesta upita.
„Nije on, ovaj je imao crnu bradu.“
„Onda Harakan?“
„Garione, mnogi ljudi imaju bradu. Potreban mi je malo čvršći dokaz nije
da se protivim zamisli da iseckam Harakana na komade, ali mrzim kada pravi
krivac zbriše, jer sam isuviše usredsređen na starog prijatelja." Lice mu se
opet smrknu. „Naročito je tako zato što je, uzevši u obzir ono što mi je Kelbor
ispričao, ovaj koristan Malorijac osmislio Betrino ubistvo i učestvovao u
njemu čineći uslugu Honetskoj porodici.“
„Stvarno bih volela da odeš da se okupaš, prinče Keldare“, Se’Nedra će.
„Šta je uopšte moglo toliko da te opsedne da se sakriješ u gomili đubreta?"
On slegnu ramenima. „Prekinuli su me u poslednjoj poseti, tako da me je
jurila gomila ljudi. Sneg je još dodatno zapetljao stvari. Bilo je neizmerno lako
da prate tragove. Morao sam negde da se sakrijem, a đubre se pokazalo kao
izuzetno korisno.“ Lice mu postade zgađeno. „U Tol Honetu nikada ne pada
sneg.“
„Iznenadio bi se kad bi čuo koliko mi je ljudi to danas reklo“, Garion
promrmlja.
„Stvarno mislim da je najbolje da odmah nestanemo", Svileni će.
„Zašto bismo?“, upita Durnik. „Zbrisao si, zar ne?“
„Zaboravljaš na tragove, Durniče.“ Svileni podiže jedno stopalo. „Rivanske
čizme naklonjen sam im, jamačno. Veoma su udobne, ali ostavljaju drugačije
tragove. Očekujem da je samo pitanje vremena kada će neko uspeti da poveže
konce, a nipošto nisam raspoložen da izbegavam napade Honetskih ubica.
Jeste da su prilično tupavi, ali mogu da budu malo nezgodni."
Utom se vrata veoma tiho otvoriše, a Svileni se nagonski sagnu, tražeći
rukama noževe u prljavom dubletu.
„Iju“, blago zausti Kadifa u svetloljubičastoj haljini, pošto je ušla u sobu i
zatvorila vrata, „da nismo malo nervozni večeras?"
„Šta ti radiš ovde?“, navali Svileni na nju.
„Pozvana sam na carski bal. Ne možeš ni da zamisliš koliko tračeva može
da se pokupi na sličnim dešavanjima. Čitava dvorana bruji o nesrećama koje
su zadesile Honete poslednjih nekoliko noći. Pod tim okolnostima, mislila
sam da ti je možda palo na pamet kako je mudro da odemo."
„Da odemo?“
„O, zar ti ne rekoh? Kako sam samo zaboravna. Pridružiću vam se na
putovanju.“
„Sasvim je sigurno da nećeš!“, Belgarat će na to.
„Mrzim da vam protivurečim, Drevni“, ona će sa žaljenjem, „ali postupam
po naređenju.“ Pogleda Svilenog. „Ujak je bio pomalo uznemiren zbog tvog
delanja poslednjih nekoliko godina. Veruje ti, dragi moj Keldare nemoj nikada
da pomisliš drugačije ali ipak, iz nekog razloga želi da te neko drži na oku.“
Namršti se. „Mislim da će se veoma razljutiti kad čuje o tvojim ponoćim
posetama Honetskoj porodici.“
„Znaš i sama kakva su pravila, Lizel“, odgovori Svileni. „Betra je jedna od
nas. Ne smemo da dozvolimo da ovo prođe nekažnjeno."
„Naravno. Međutim, Dževelin više voli da lično izda naređenja o odmazdi.
Ova tvoja žustra osveta će mu oduzeti tu priliku. Svileni, previše si
samostalan. I sam znaš da je u pravu. Neophodno je da te neko nadgleda.“
Skoro neprimetno steže usne. „Ipak, moram da priznam, ovo je veoma dobro
obavljeno.“
„Slušaj me sada, mlada damo“, Belgarat će sa žarom. „Ne radim kao vodič
za dobrobit dreznijske špijunske mreže.“
Uputivši mu razoružavajući osmejak, s naklonošću ga potapša po
bradatom obrazu. „O, hajde, Belgarate“, kaza, molećivih blagih braon očiju,
„budite razumni. Zar ne bi bilo uljudnije i podesnije da me sami prihvatite u
družinu nego da vas pratim? Pratiću naređenja, Cenjeni, želeli vi to ili ne.“
„Zašto baš ja uvek moram da budem okružen ženama koje odbijaju da
rade kako im se kaže?“
Ona se razrogači. „Zato što vas volimo, o, Večni“, objasni s preterivanjem.
„Vi ste odgovor na snove svih devojaka, te vas pratimo sa slepim
obožavanjem.“
„Dosta je bilo, gospođice“, uzvrati joj zloslutno. „Ne ideš s nama i tačka.“
„Znas! opori glas u Garionovoj glavi poče da mudruje, „mislim da sam
konačno uspeo da otkrijem u čemujeBelgaratov problem. U njegovoj
dosadnoj glupavoj tvrdoglavosti. Zapravo, uopšte nema razloga da donosi
ove sporedne odluke. Stalno to radi i baš me nervira.“
„Misliš da je predviđeno da i ona krene?“, izusti Garion iznenađen što je
to, zapravo, uradio naglas.
„Naravno dajeste. Šta ti misliš, zašto sam pregrmeo sve nevolje da bi ona
stigla u Tol Honetpre nego što vi odete? Hajde, reci mu to“
Belgaratov izraz lica je pak sasvim jasno pokazivao da mu je Garionova
nenamerna izjava već rekla da je njegovo mišljenje neprihvatljivo. „Još jedna
poseta, pretpostavljam?“, reče bezmalo zgroženo.
„Jeste, deda“, odgovori mu Garion. „Pribojavam se da jeste.“ „Ona ide s
nama, je l’ tako?“
Garion klimnu glavom.
„Kako samo volim da gledam njegove reakcije kada izgubi u raspravi“,
kaza opori glas nadobudno.
Polgara prsnu u smeh.
„Šta je toliko smešto, Pol?“, navali Belgarat na nju.
„Ništa, oče.“
On iznebuha podiže ruke. „Hajde“, kaza ogorčeno. „Pozovite sve iz Tol
Honeta da nam se pridruže. Baš me briga.“
„O, oče“, uputi mu Polgara, „prestani da budeš takvo džangrizalo.“
„Džangrizalo? Pol, pripazi na svoj govor.“
„ Ali, oče, to je veoma teško, a i čovek izgleda smešno kada to radi. A sada,
hajde da napravimo nekoliko planova. Dok se ostali presvlače i pakuju, zašto
ti i Garion ne biste otišli da objasnite Varani kako moramo da krenemo?
Smislite neki dobar izgovor. Mislim da nije neophodno da sazna o
Keldarovim noćnim delatnostima.“ Zamišljeno uperi pogled ka tavanici.
„Durnik, Eriond i Tot mogu da spreme konje, naravno“, razmatrala je, „a
takođe, imam mali zadatak i za tebe, prinče Keldare.“ „Stvarno?“
„Okupaj se temeljno."
„Mislim da bi trebalo da se opere i odeća“, naglasi on, pogledavajući
dublet i pantalone koje su smrdele na đubre.
„Ne, Svileni. Ne da se opere, već da se spali.“
„Ne možemo da krenemo večeras, gospo Polgara“, reče Se’Nedra. „Sve
gradske kapije su zaključane, a legionari ih neće otvoriti ni zbog koga sem
ako to nije izričita careva naredba."
„Mogu ja da vas izvedem iz grada“, Kadifa će samouvereno. „Kako ćeš to
da izvedeš?"
„Verujte mi.“
„Kako samo želim da ljudi prestanu to da mi govore.“
„O, uzgred“, nastavi ona, „danas sam videla jednog našeg starog prijatelja.
Poveća družina Honeta jahala je ka južnoj kapiji.“ Pogleda Svilenog. „Keldare,
izgleda da si ih stvarno prestravio. Vodili su sa sobom čitave jedinice vojnika
samo da bi te zadržali što dalje. Kako god, u samom središtu družine, od
glave do pete odeven kao tolnedranski gospodin, bio je jedan Malorijac
Harakan.“
„Vidi, vidi“, Svileni će. „NiJe l’ to interesantno?“
„Prinče Keldare", Kadifa će milo, „molim te, idi i poseti kupatila ili, ako
ništa drugo, nemoj da stojiš toliko blizu.“
Šesto poglavlje
Ledena siva magla podigla se s reke i raširila kroz široke avenije Tol
Honeta. Sneg je prerastao u kišu u ledenu susnežicu koja je rominjala kroz
maglu, a po ulicama i avenijama obrazovalo se smeđe blato, izrovano i
ispresecano tragovima teretnih kola i kočija, za razliku od krovova i dvorišta
i dalje prekrivenih belim pokrivačem. Bila je skoro ponoć kada su Garion i
ostali tiho napustili oblast carskog zdanja, a nekoliko družina na koje su
naleteli na ulicama bile su prilično željne pića.
Na kestenjastoj kobili, dobro umotana u teški sivi ogrtač, Kadifa ih
povede pored mermernih kuća trgovačkih plemića Tol Honeta i preko prazne
glavne pijace, a potom i kroz siromašnije delove grada koji su gledali ka jugu.
Pošto su skrenuli u poprečnu ulicu, iz magle se začu zapovednički glas: „Stoj!“
Kadifa se uspravi na konju i ostade mirna ne bi li sačekala da skupina
legionara naoružanih kopljima i sa šlemovima i grimiznim ogrtačima
izmaršira iz magle prožete kišom. „Molim vas, kojim poslom?“, upita
zapovednik patrole odsečno.
„Nije baš poslom, dragi prijatelju“, Kadifa će vedro. „Krenuli smo u
zabavu. Vojvoda Norejn je organizovao slavlje u svojoj kući. Poznajete
vojvodu, je l’ da?“
Deo sumnjičavosti iščile zapovedniku s lica. „Ne, gospo, ne poznajem“,
odgovori. „Žao mi je, ali ne.“
„Ne poznajete Norija?!“, uzviknu Kadifa. „Kako neobično! Mislila sam da
ga svi u Tol Honetu znaju barem on tako tvrdi. Siroti Nori, biće skroz skrhan
kada čuje ovo. Znate šta? Zašto vi i vaši ljudi ne biste krenuli s nama da ga
upoznate? Očaraćete ga. Slavlja su mu uvek veoma zabavna.“ Uputi
zapovedniku glupavi osmejak, gledajući ga pravo u oči.
„Žao mi je, gospo, ali na dužnosti smo. Nego, jeste li sigurni da ste krenuli
pravom ulicom? Zašli ste u grozniji deo grada, a ja nikako ne mogu da se
setim da iko od plemstva živi u okolini.“
„Krenuli smo prečicom“, uputi mu Kadifa. „Vidite, idemo ovom ulicom, a
onda skrenemo levo.“ Oklevala je. „Ili beše desno? Zaboravila sam kako je
tačno, ali sigurna sam da neko od mojih prijatelja zna put.“
„Morate da budete izuzetno pažljivi u ovom delu grada, gospo. Ima dosta
razbojnika i secikesa.“
„Iju!“
„Trebalo je da ponesete baklje.“
„Baklje? O, velike mi Nedre, nipošto! Miris dima ume da se zadrži
nedeljama u kosi. Jeste li sigurni da ne možete da nam se pridružite? Norijeva
slavlja su tako predivna.“
„Prenesite vojvodi pozdrave, gospo.“
„Hajdemo, onda“, obrati se Kadifa ostalima iz družine. „Stvarno bi valjalo
da požurimo. Užasno kasnimo. Do viđenja, naredniče.“
„Zapovednik, gospo.“
„Je l’? Zar postoji razlika?"
„Nije važno, gospo. Pohitajte sada. Sigurno ne želite dapropustite
zabavu.“
Kadifa se zvonko nasmeja i potera konja u brzi kas.
„Ko je vojvoda Norejn?“, upita Durnik znatiželjno nakon što su bili na
sigurnoj razdaljini da ih patrola ne čuje.
„Plod moje mašte, vrli Durniče“, Kadifa se nasmeja. „Dreznijka je, nema
sumnje“, progunđa Belgarat.
„Zar ste sumnjali, Drevni?“
„Kuda nas tačno vodiš, Lizel?“, upita Polgara dok su jahali niz zamagljenu
ulicu.
„Ima tu jedna kuća, gospo Polgara. Nije nešto lepa, ali oslanja se na južnu
zidinu i ima veoma koristan sporedni izlaz.“
„Kako može da ima sporedni izlaz ako se oslanja na gradsku zidinu?“,
upita Se’Nedra, čvršće navukavši kapuljaču na zelenom ogrtaču kako bi
sačuvala lice od lepljive magle.
Kadifa joj namignu. „Videćete“, reče.
Ulica kojom su išli postajala je sve bednija. Građevine koje su izranjale iz
magle bile su sačinjene od običnog kamena namesto mermera, a mnoge od
njih bile su stovarišta bez prozora i gledale su na ulicu prednjom stranom
koja je izgledala kao da je nedovršena.
Prolazili su pored krčme groznog smrada, iz koje su dopirali vika, smeh i
reči nepristojnih pesama. Nekoliko pijanaca izleteše kroz vrata krčme i
krenuše da se pesniče i udaraju batinama. Jedan se bradati krupniji siledžija
dotetura nasred ulice i zapreči im put.
„Skloni se“, reče Kadifa hladno.
„Ko će da me natera?“
Tot nezainteresovano dojaha do Kadife, ispruži koplje, te njegovim vrhom
dotaknu siledžiji grudi i polako ga gurnu.
„Pripazi malo na to koga guraš!“, viknu pijanac odgurnuvši koplje.
Bez ikakve promene na licu, Tot naglo cimnu zglob ruke, a vrh koplja
naglo zveknu novog poznanika po glavi, zbog čega se ovaj bezizraznog
pogleda zgrčeno skotrlja u blato.
„O, hvala“, kaza Kadifa ljubazno nemom grdosiji, a Tot iz poštovanja
klimnu glavom, te krenuše dalje niz bednu ulicu.
„Zbog čega li su se svađali?“, Se’Nedra će radoznalo.
„To im je jedan od načina da se ugreju“, odgovori Svileni. „Drvo je skupo u
Tol Honetu, a jedna fina prijateljska tuča ume da uzavre krv. Mislio sam da to
svi znaju.“
„Ti to mene ismevaš?“
„Zar bih to uradio?“
„U karakteru mu je da bude brbljiv, Vaše veličanstvo“, reče Kadifa.
„Lizel“, Se’Nedra će dosta strogo, „hajde da prestanemo s formalnostima,
pošto ćemo ionako putovati zajedno. Moje ime je Se’Nedra."
„Ukoliko je tako Vašem veličanstvu po volji."
„Mom veličanstvu jeste.“
„U redu, onda, Se’Nedra“, uzvrati plavokosa devojka uz osmeh.
Jahali su kroz neosvetljene ulice carskog grada sve dok ne stigoše do
visokih južnih zidina. „Ovuda“, zausti Kadifa, pa skrenu u poprečnu mokru
ulicu između zidina i dugačkog niza skladišta. Dovela ih je do glomazne
dvospratnice od crnog kamena, svetlucave od kiše i magle, ispred koje je
ležalo glavno dvorište s velikom kapijom. Uzani prozori bili su u potpunosti
zastrti, a nad kapijom je svetlela mala lampa.
Kadifa pažljivo sjaha, malo zadigavši suknju da joj se rubovi ne bi
ublatnjavili. Prišla je kapiji i povukla uže. U dvorištu odjeknu sitna zvonjava.
Glas iznutra odgovori, te ona nakratko popriča s čuvarem. Zatim se začu
zveket lanca, a onda se kapija otvori. Kadifa povede konja u dvorište, a ostali
krenuše za njom. Kad su ušli, Garion poče znatiželjno da razgleda uokolo.
Dvorište je bilo očišćeno od snega, a pločnik je svetlucao mokar od kiše koja
je još uvek rominjala. Nekoliko osedlanih konja bilo je privezano pod
nadstrešnicom, a tik pored čvrstih vrata bila je naređana gomila povećih
paketa.
„Hoćemo li da uđemo?“, upita Se’Nedra dok je radoznalo razgledala okolo.
Kadifa je odmeri, a onda pogleda Erionda. „To možda nije mudro“, izusti.
Iznutra dopre prigušen smeh propraćen vriskom visokog ženskog glasa.
Polgara podiže obrvu. „Mislim da Je l’zel u pravu“, reče strogo.
„Sačekaćemo ovde.“
„Odrasla sam žena, gospo Polgara“, pobuni se Se’Nedra. „Nisi ni približno
odrasla za ovo, mila.“
„Krenućeš sa mnom, prinče Keldare?“, upita Kadifa čovečuljka. „Prisustvo
žene bez pratnje u ovakvim kućama može se pogrešno protumačiti.“
„Jamačno da hoću“, odgovori on.
„Nećemo dugo“, reče Kadifa ubedljivo ostalima. Uputi se ka vratima sa
Svilenim, i skoro je istovremeno pustiše kad je pokucala.
„I dalje ne shvatam zašto ne možemo da sačekamo unutra gde je toplo i
suvo“, jadikovala je Se’Nedra drhteći, čvršće se zagrnuvši ogrtačem.
„Ubeđena sam da bi shvatila da smo tamo“, kaza Polgara. „Malo kiše ti
neće nauditi.“
„Šta može da bude toliko strašno unutra?“
Začu se još jedan vrisak propraćen muklim smehom.
„To bi bio jedan razlog“, odgovori Polgara.
Se’Nedra se iskolači. „Mislite da je ovo jedno od onih mesta?“ Lice joj
namah pocrvene.
„Po zvuku bi se reklo da jeste.“
Prošlo je petnaestak minuta kad se kosa vrata koja su vodila u podrum u
zadnjem delu dvorišta otvoriše uz škripu, a Svileni se pojavi iz unutrašnjosti
držeći upaljenu lampu. „Moraćemo da povedemo konje dole“, reče.
„Kuda ćemo?“, upita Garion.
„Dole u podrum. Ovo mesto je puno iznenađenja.“
Vodeći nemirne konje, krenuše u koloni niz kameni iskošeni tunel.
Odnekle pod njima Garion začu žubor i pljuskanje nabujale vode, a kada
napokon stigoše do kraja tunela, ugleda kako se uzani prolaz širi u slabo
osvetljenu prostranu odaju s bakljama, sličnu pećini sa zalučenom kamenom
tavanicom. Središnji deo bio je ispunjen tamnom masnom vodom, a uzana
staza je vodila s tri strane ove bare. Na jednom kraju staze ležao je ukotvljen
poveći crni splav s desetak veslača u crnim ogrtačima na obe strane.
Kadifa stajaše na prelazu pored splava. „Možemo da pređemo samo po
dvoje“, reče, a glas joj potmulo odjeknu kroz praznu odaju, „zbog konja.“
„Da pređemo?“, upita Se’Nedra. „Da pređemo kuda?“
„Na južnu stranu Nedrana“, odgovori Kadifa.
„ Ali još uvek smo unutar gradskih zidina.“
„Zapravo, nalazimo s epod zidinama, Se’Nedra. Između nas i reke nalaze
se samo dve mermerne ploče koje čine deo spoljašnjeg ukrasa."
Odnekle iz tmine začu se kloparanje teškog čekrka, a prednji se zid
podzemne luke polako otvori uz škripu, raskrinuvši se po sredini i nezgrapno
se zaljuljavši na ogromnim zamašćenim gvozdenim kukama. Kroz otvor koji
se ukazao između ploča dok su se polako razmicale Garion ugleda reku
istačkanu kapljicama kiše kako lagano protiče pored daleke obale skoro
nevidljive kroz lepljivu maglu.
„Veoma domišljato“, izjavi Belgarat. „Koliko dugo postoji ova kuća?“
„Vekovima“, odgovori Kadifa. „Izgrađena je da obezbedi sve što bi čovek
mogao da poželi. S vremena na vreme poneka mušterija poželi da napusti
grad ili uđe u njega neopaženo. Zbog toga i postoji ovo mesto.“
„Kako to da ti znaš za ovo?“, upita Garion.
Ona slegnu ramenima. „Kuća je bila Betrina. Otkrila je Dževelinu tajnu.“
Svileni uzdahnu. „Čak i iz groba nam pomaže.“
Prevezoše ih u parovima preko maglovitog kišnog prostranstva reke
Nedran i iskrcaše u izmaglici uzane plaže okružene vrbakom. Kada im se
Kadifa napokon pridruži, bilo je oko tri sata posle ponoći. „Veslači će izbrisati
naše tragove s peska“, reče. „To je jedna od usluga koje nude.“
„Da li te je ovo mnogo koštalo?“
„Zapravo, veoma mnogo, ali ionako to ide na račun dreznijske ambasade.
Tvoj rođak ne voli baš da plaća, ali sam ga ipak ubedila na kraju.“
Svileni se zlobno iskezi.
„Ostalo je još samo nekoliko sati do svitanja“, nastavi Kadifa. „S druge
strane gaja nalazi se teretni drum, a spaja se s carskim putem oko kilometar
nizvodno. Valjalo bi da krenemo laganim korakom dok se ne udaljimo
dovoljno od grada da ne mogu da nas čuju. Legionari na južnoj kapiji će
možda nešto posumnjati ako začuju galop.“
Obavijeni vlažnom tminom, odjahali su kroz vrbe i dalje niz blatnjavi
teretni drum.
Garion dojaha do Svilenog. „Šta se dešava u onoj kući?“, upita znatiželjno.
„Skoro sve što možeš da zamisliš“, Svileni će uz smeh. „I verovatno još
mnogo toga što ne možeš. Veoma je zanimljivo mesto za sve vrste zabave za
ljude s dovoljno novca.“
„Jesi li nekoga prepoznao tamo?“
„Zapravo, nekoliko njih čak i neke izuzetno poštovane članove plemićkih
kuća carstva.“
Se’Nedra, koja je jahala odmah iza njih, prezrivo frknu. „Uopšte mi nije
jasno zašto bi iko posećivao takva mesta.“ „Mušterije nisu isključivo
muškarci, Se’Nedra“, kaza Svileni. „Mora da se šališ.“
„Mnoge dame visokog roda iz Tol Honeta pronašle su razne načine da se
oslobode dosade. Nose maske, jamačno ali skoro ništa drugo na sebi. Ipak,
uspeo sam da prepoznam jednu baronicu za koju bi se reklo da je stub
oslonac Horbitske porodice." „Kako si uspeo da je prepoznaš ako je nosila
masku?“
„Ima na telu izvestan beleg na mestu koje je retko kad izloženo pogledima.
Pre nekoliko godina smo se poprilično združili i ona mi ga je pokazala.“
Usledila je neprijatna tišina. „Mislim da ne želim da nastavimo razgovor o
ovome“, reče Se’Nedra nategnuto i podbode konja ne bi li se pridružila
Polgari i Kadifi.
„Pa, sama je tražila“, Svileni se nevino pravdao Garionu. „Čuo si je, zar
ne?“
Nekoliko dana su jahali ka jugu, a nebo je postajalo sve vedrije. Pošto su
bili na putovanju, Erastida je prošla skoro neprimečeno, zbog čega se u
Garionu javi čudan tužni osećaj. Odmalena mu je praznik na zimsku
ravnodnevicu bio na neki način vrhunac godine. Činilo mu se kao da kaljaju
nešto sveto jer su dopustili da prođe neopaženo. Poželeo je da može da kupi
neku dranguliju Se’Nedri, ali pod ovim okolnostima uspeo je da joj podari
samo nežan poljubac.
Nekoliko liga pre Tol Boruna, naiđoše na bogato odeveni par koji je u
pratnji desetak slugu jahao ka carskom sedištu. „Ti, drugar“, plemić u plišu
snishodljivo doviknu Svilenom, koji je sasvim slučajno jahao na čelu kolone,
„kakve su vesti iz Tol Honeta?“
„Uobičajene, gospodine“, poče Svileni da se ulaguje. „Ubistva, spletke i
zavere uobičajene zanimacije plemstva.“
„Ne sviđa mi se takvo ophođenje, drugar“, reče plemić.
„A meni se pak ne sviđa da me neko zove ’drugar’.“
„Čuli smo tako uzbudljive priče“, izreče u jednom dahu nakinđurena žena
u crvenom ogrtaču s krznenim rubovima. „Je l’ tačno da neko pokušava da
smakne sve Honete? Čuli smo da su čitave porodice ubijene u posteljama.“
„Balera“, započe suprug zgađeno, „upravo si prepričala glasine koje su se
otrgle kontroli. Sta bi jedan otrcani prostak mogao da zna o tome šta se
zapravo dešava u gradu? Siguran sam da bi nam, ukoliko i ima tračka istine u
tim ludačkim glasinama, Naradas to već ispričao.“
„Naradas?“, Svilenom najednom oči zainteresovano sevnuše. „Belooki
angarački trgovac?“
„Poznaješ ga?“, upita plemić iznenađeno.
„Znam za njega, gospodine“, uzvrati Svileni pažljivo. „Nije baš mudro da
lunjate okolo i razglašavate da ga poznajete. Zar niste znali da je car raspisao
nagradu za njegovu glavu?“
„Za Naradasovu glavu? Nemoguće!“
„Zao mi je, časni gospodine, ali to je naširoko poznato u celom Tol
Honetu. Ako uspete da ga se dočepate, bez mnogo muke možete da zaradite
hiljadu zlatnih kruna.“
„Hiljadu zlatnih kruna!"
Svileni pogleda oko sebe zaverenički. „Ne bih da se ovo razglasi“, izreče
polušapatom, „ali u Tol Honetu kolaju glasine da su zlatnici koje tako rado
deli zapravo lažni.“
„Lažni?!“, uzviknu plemić razrogačenih očiju.
„Izrađeni su veoma vešto“, nastavi Svileni. „Nešto zlata mešaju s običnim
metalom da izgleda kao da su novčići pravi, a zapravo vrede jedva deseti deo
prave vrednosti."
Plemić skroz preblede, nagonski se mašivši vrećice oko pojasa.
„To je sve deo zavere da se uništi tolnedranska ekonomija tako što bi
srozali vrednost kovanog novca“ produži Svileni. „Honeti su na neki način bili
umešani u to, te su zbog toga pobijeni. Jamačno, svako ko je uhvaćen s ovim
novcem, smesta je obešen.“
„Molim?“
„Pa to je normalno“, Svileni slegnu ramenima. „Car namerava da saseče u
korenu ovo grozno spletkarenje. Čvrste mere su zacelo neophodne."
„Uništen sam!“, zavapi plemić. „Hitro, Balera!“, reče okrenuvši konja.
„Moramo smesta da se vratimo u Tol Borun!“ A zatim povede svoju
prestrašenu ženu u mahniti galop.
„Zar ne želite da znate koje kraljevstvo stoji iza ovoga?“, povika Svileni za
njima. A onda se zavali u sedištu, zacenivši se od smeha.
„Odlično izvedeno, prinče Keldare", promrmlja Kadifa s divljenjem.
„Ovaj se Naradas svugde muva, zar ne?“, Durnik će.
„Mislim da sam mu upravo stavio uzicu oko vrata", iskezi se Svileni. „Kada
se glasine rašire, očekujem da će imati problema s trošenjem novca, a da ne
spominjem kako će se priča o nagradi koju sam malopre spomenuo primiti u
određenim krugovima."
„Mada, upravo si sirotom plemiću priredio nešto užasno“, Kadifa će
neodobravajuće. „Vraća se u Tol Borun da isprazni novac iz svih kovčega i
zakopa ga.“
Svileni slegnu ramenima. „To je i zaslužio kad se udružuje s Angaracima.
Hoćemo li da pohitamo?“
Prošli su pored Tol Boruna bez zastajkivanja i odjahali dalje na jug ka
Šumi Drijada. Pošto se drevna šuma ukaza na jugu, Polgara dojaha do
Belgarata, koji je dremuckao na konju. „Mislim da bi valjalo da se zaustavimo
i izrazimo poštovanje Ksanti, oče.“
Starac se prenu iz dremeža i uperi pogled ka šumi. „Možda“, promumla
sumnjičavo.
„Duf'ujemo joj zahvalnost, oče. Sem toga, ne skrećemo s puta.“
„Važi, Pol“, reče, „ali samo nakratko. Kasnimo mesecima za
Zandramasom.“
Prešli su poslednje obruče širokih polja i ujahali u šumu drevnih hrastova
prekrivenih mahovinom. Lišće je opalo zbog hladnog zimskog vetra, a gole
grane su se na ogromnim stablima uzdizale ka nebu.
Se’Nedra se nekako čudno promenila kada su zašli u šumu. Iako nije bilo
primetno toplije, spustila je kapuljaču i protresla bakarne uvojke, zbog čega
joj malecne zlatne naušnice u obliku žira ritmično zazvoniše. Lice joj postade
neobično mirno; nije više bilo nikavog traga patnji koja je bila očigledna još
od otmice njenog sina. Oči joj postadoše blage, skoro neusredsređene.
„Vratila sam se“, promrmlja u tihi vazduh pod širokim krošnjama.
Garion je pre osetio nego začuo blagi šaptavi odgovor. Imao je utisak da
odsvuda čuje šuštanje i hučanje, iako nije bilo ni traga vetru. Hučanje je bilo
poput hora koji peva tihu žalobnu pesmu nečujnu običnom sluhu, pesmu
ispunjenu i nežnom tugom i čvrstom verom.
„Zašto su tako tužne?“, Eriond tiho upita Se’Nedru.
„Zato što je zima“, odgovori. „Tuguju za opalim lišćem i žale jer su ptice
odletele na jug.“
„Ali proleće će opet doći“, on će na to.
„Znaju to, ali zima ih uvek ožalosti."
Kadifa je radoznalo posmatrala sitnu kraljicu.
„Se’Nedra je zbog svog porekla izuzetno osetljiva na drveće“, objasni
Polgara.
„Nisam znala da se Tolnedranci uopšte interesuju za svet oko sebe.“
„Ona je samo jednim delom Tolnedranka, Lizel. Ljubav prema drveću
dolazi s druge strane njenog nasleđa.“
„Ja sam Drijada“, reče Se’Nedra prosto, i dalje sanjalačkih očiju.
„Nisam to znala.“
„Nismo baš razglasili“, objasni Belgarat. „Imali smo dovoljno problema da
Alorni prihvate Tolnedranku kao rivansku kraljicu, a kako li bi se tek sve
zapetljalo da saznaju i da je delom nečovečjeg porekla."
Napravili su jednostavan logor nedaleko od mesta gde su ih pre mnogo
godina napali grozni ljudi od blata koje je poslala kraljica Salmisra. Pošto nisu
smeli da lome grane u svetoj šumi, bili su primorani da načine skrovište što
bolje mogu od malo onoga što su uspeli da pronađu raštrkano po tlu šume, a
vatra im je namerno bila malecna. Dok je sumrak polako padao nad tihom
šumom, Svileni je sumnjičavo pogledao u majušni treptavi plamen, a potom u
sve jaču tminu pod krošnjama. „Mislim da nas čeka hladna noć“, predvideo je.
Garion je proveo besanu noć. Uprkos tome što je natrpao dosta opalog
lišća u privremeni ležaj koji je delio sa Se’Nedrom, vlažna hladnoća lišća kao
da je prodirala do samih kostiju. Prenu se iz laganog sna kada je prva bleda
magličasta svetlost počela da se prolama među stablima. Sede ukočen, i baš
kada je nameravao da se izvuče iz ležaja, zastade pošto je ugledao Erionda
kako sedi na palom stablu s druge strane njihovog ugašenog ognjišta, a pored
njega zlatokosu Drijadu.
„Drveće veli da si im ti prijatelj“, pričala je Drijada, odsutno se igrajući
strelom oštrog vrha.
„Volim drveće“, uzvrati Eriond.
„Nije baš to u pitanju.“
„Znam.“
Garion pažljivo skloni prekrivač i ustade.
Drijadi se šaka hitro pomeri ka luku pored, a onda zastade. „O“, zausti, „pa
to si ti.“ Odmeri ga. Oči su joj bile sive poput stakla. „Stariji si, zar ne?“
„Prošlo je nekoliko godina", odgovori on pokušavajući da se seti gde su se
već sreli.
Na usnama joj zaigra skoro neprimetan osmejak. „Ne sećaš se, zar ne?“
„Ovaj, recimo.“
Ona se nasmeja, a onda podiže luk. Zateže strelu i usmeri luk ka njemu.
„Da li ti ovo osvežava pamćenje?“
On žmirnu. „Ti si ona koja je htela da me ubije?“
„Na kraju krajeva, bilo je pravedno. Ja sam te uhvatila, tako da je trebalo
da baš ja budem ona kojoj bi zapalo da te ubije.“ „Da li ubijate svakog
muškarca kog uhvatite?“, upita Eriond. Spustila je luk. „Ne baš svakog.
Ponekad im nađem i drugu namenu.“
Garion je malo bolje osmotri. „Uopšte se nisi promenila. Izgledaš potpuno
isto.“
„Znam.“ Pogleda ga izazovno. „I podjednako privlačno?“ „Veoma
privlačno.“
„O, pa baš lepo od tebe da mi to kažeš. Možda će mi na kraju i biti drago
što te nisam ubila. Zašto ti i ja ne bismo otišli negde gde mi možeš reći još
lepih reči?“
„Dosta je bilo, Ksebel“ zausti Se’Nedra oporo iz kreveta od lišća. „On je
moj, nemoj da ti padaju svakakve ideje na pamet.“ „Zdravo da si, Se’Nedra“,
reče zlatokosa Drijada smireno kao da su se videle prošle nedelje. „Zar nećeš
da ga podeliš sa sestrom?“
„Pozajmićeš mi češalj, je 1’ tako?“
„Nipošto ali to je skroz drugačije.“
„Nikada ne bih uspela da ti objasnim tako da shvatiš", kaza Se’Nedra,
ukloni prekrivač i ustade.
„Ljudi!“, uzdahnu Ksebel. „Svi vi imate tako smešne ideje.“ Odmeri
Erionda i mršavom ga ručicom dodirnu po obrazu. „ A šta s njim? Da li ti i on
pripada?"
Polgara se pojavi iz svog privremenog skloništa. Lice joj je bilo mirno, a
obrva podignuta. „Dobro jutro, Ksebel“, reče. „Poranila si.“
„Izašla sam u lov“, odgovori Drijada. „Je l’ plavušan tvoj, Polgara? Se’Nedra
nije raspoložena da deli onog njenog sa mnom, ali možda...“ Šaka joj nehotice
dodirnu Eriondove mekane kovrdže.
„Ne, Ksebel“, Polgara će strogo.
Ksebel nanovo uzdahnu. „Niko neće da se zabavlja“, napući usne i ustade.
Bila je majušna kao Se’Nedra i vitka kao jela. „O“, reče, „umalo da zaboravim.
Ksanta kaže da bi trebalo da te odvedem kod nje.“
„Ali si malo zalutala, zar ne?“, Se’Nedra će jetko.
„Dan još nije ni svanuo.“ Drijada slegnu ramenima.
Potom se Belgarat i Svileni pojaviše pored ugašene vatre, a koji trenutak
kasnije pridružiše im se Durnik i Tot.
„Toliko njih“, promrmlja Ksebel u žaru. „Sigurno možete da mi pozajmite
jednog, samo malo.“
„O čemu se radi?“, upita Svileni radoznalo.
„Nije važno, Svileni“, odgovori Polgara. „Ksanta želi da nas vidi. Odmah
posle doručka, Ksebel će nam pokazati put je l’ tako, Ksebel?“
„Valjda“, frknu Ksebel pomalo mrzovoljno.
Nakon jednostavnog doručka zlatokosa Drijada ih povede kroz drevnu
šumu. Belgarat je išao pored nje, vodeći konja. Činilo se kao da su zaokupljeni
razgovorom. Garion primeti kako se njegov deda nekoliko puta krišom mašio
džepa i nešto ponudio malenoj Drijadi nešto što je ona pohlepno zgrabila i
strpala u usta. „Šta joj to daje?“, upita Kadifa. „Slatkiše“, zazvuča Polgara
zgroženo. „Naškodiće joj, ali on ipak ponese slatkiše kada krene u Šumu
Drijada.“
„Ah“, zausti Kadifa, „razumem.“ Steže usne. „Zar nije malo mlada da bude
tako ovaj...“
Se’Nedra prsnu u smeh. „Izgled ume da zavara, Lizel. Ksebel je mnogo
starija nego što izgleda.“
„Koliko misliš da je stara?“
„Barem dvesta ili trista godina. Istih je godina kao i njeno drvo, a hrastovi
žive dosta dugo.“
Nazad u šumi Garion začu kikotanje, šaputanje i nejasnu zvonjavu
maleckih zlatnih zvona; s vremena na vreme bi krajičkom oka primetio obris
neke Drijade koja bi projurila među drvećem u odeći jarkih boja, s
naušnicama koje su zveckale.
Stablo kraljice Ksante bilo je još veće nego što ga je Garion pamtio, s
granama koje su bacale senke širine drumova i šupljinama koje su zjapile kao
pećine. Drijade su u šarenim tunikama sedele načičkane na ogromnim
granama kao cveće, kikotale su se, šaputale i pokazivale ka posetiocima.
Ksebel ih dovede na široku čistinu mahovine pod krošnjom, pritisnu prste o
usne i zvižduknu čudesno kao ptica.
Kraljica Ksanta se s crvenokosom kćerkom Kserom pojavi iz šupljine na
ogromnom stablu i pozdravi ih pošto su sjahali. Se’Nedra i Ksera skočiše
jedna drugoj u zagrljaj skoro istovremeno kada se kraljica i Polgara prisno
zagrliše. Ksanti je zlatasta kosa osedela na slepoočnicama, a sive oči joj behu
umorne. „Jesi li bolesna, Ksanta?“, upita Polgara. „Vreme mi se približava, to
je sve.“ S naklonošću pogleda svoj ogromni hrast. „Postaje izuzetno umoran, a
težina mu pritiska korenje. Svakog proleća mu je sve teže da živne i olista.“
„Mogu li nekako da pomognem?“
„Ne, najdraža Polgara. Nije to bol samo strašna iscrpljenost. Nemam ništa
protiv spavanja. Recite mi sada, šta vas dovodi u Šumu Drijada?“
„Neko mi je oteo bebu“, briznu Se’Nedra u plač i skoči tetki u zagrljaj.
„Šta to pričaš, dete?“
„Desilo se letos, Ksanta“, reče Belgarat. „Pokušavamo da uđemo u trag
otmičaru Malorijcu pod imenom Zandramas. Mislimo da je isplovio ka jugu
na njisanskoj barci."
Ksebel je stajala nedaleko od grdosije Tota i premeravala mu mišićave
ruke. „Videla sam čamac ljudi-zmija letos“, izreče, netremice posmatrajući
nemog rmpaliju, „tamo dole, na ušću reke u ono veliko jezero.“
„Nisi mi to spomenula, Ksebel“, Ksanta će.
„Zaboravila sam. Zar ikoga briga šta ljudi-zmije rade?“
„U veliko jezero?“, Durnik se zbunjeno namršti. „Ne sećam se da postoji
veliko jezero u šumi.“
„Ono jezero čija voda ima čudan ukus“, odgovori Ksbel. „I čija se obala ne
može videti.“
„Mora da misliš na Veliko zapadno more.“
„Kako god da se zove“, uzvrati nezainteresovano. Nastavila je da merka
Tota od glave do pete.
„Da li je taj njisanski brod samo prošao?“, upita Belgarat. „Nije“, kaza.
„Nestao je u vatri. Ali to se odigralo pošto se neko iskrcao.“
„Ksebel“, započe Polgara koraknuvši između zlatokose Drijade i njenog
predmeta interesovanja, „možeš li da se setiš šta si tačno videla?“
„Možda. Doduše, nije se mnogo toga desilo. Za vreme lova videla sam
brod kako pristaje pored plaže u donjem toku reke. Neki čovek s crnim
ogrtačem i navučenom kapuljačom iskrcao se s nečim u rukama. Zatim, kad
je brod opet isplovio, čovek je na obali mahnuo rukom. Tada je brod zahvatio
oganj u potpunosti. I odjednom."
„Šta se desilo s posadom?“, upita Durnik.
„Jeste li čuli za one velike bele ribe s mnogo zuba?“
„Ajkule?“
„Valjda. Kako god, bile su nakrcane u vodi oko broda. Kad su mornari
izripili s broda da izbegnu vatru, ribe ih pojedoše.“ Uzdahnu. „Kakva grozna
šteta. Ponadala sam se da će možda jedan ili dvojica uteći ili možda i trojica."
Nanovo uzdahnu.
„Šta je onda uradio čovek na obali?“, Polgara će.
Ksebel slegnu ramenima. „Sačekao je dok se brod nije pretvorio u prah i
pepeo, a zatim nestao u šumama južno od reke.“ Okružila je Polgaru,
prikovavši pogled za nemog grdosiju. „Polgara, mogu li da ga pozajmim
nakratko, ukoliko nije tvoj? Nikada nisam videla nešto toliko veliko."
Garion se okrenu na peti i pojuri ka konju, ali zateče Erionda kako već
stoji tamo. Držao je uzde svom kestenjastom ždrepcu. „Brži je, Belgarione“,
reče. „Uzmi ga.“
Garion odsečno klimnu glavom i skoči u sedlo.
„Garione!“, povika Se’Nedra. „Kuda ćeš?“
Ali on već odgalopira i nestade u šumi. Nije mnogo razmišljao dok je
ždrebac jurio kroz golu šumu. Jedina mu je misao bila slika koju mu je usadila
bezbrižna Ksebel slika mračne prilike na obali s nečim u naručju. Ipak, još
nešto mu se polako pojavi u svesti. Nešto je bilo čudno sa ždrepčevim kasom.
Na četiri ili pet koraka konj bi čudno posrnuo, a šuma bi na trenutak postala
nekako neobično zamagljena. A onda bi se galop nastavio sve do sledećeg
posrtanja i zamagljivanja.
Znao je da je razdaljina od Ksantinog drveta do sliva Šumske reke u Veliko
zapadno more pozamašna. Čak i najbržim galopom treba da protekne veći
deo dana i pola sledećeg da bi ga premašio. Ali niJe l’ upravo ugledao kroz
drveće odsjaj široke pučine pod zimskim suncem?
Nastupilo je još jedno posrtanje, a potom i ono čudno zamagljenje; a onda,
sasvim iznebuha, konj ukoči prednje noge proklizavši u pesku pored same
ivice uskomešanih talasa.
„Kako si to uradio?"
Konj ga znatiželjno pogleda preko ramena.
Garion užasnuto pogleda oko sebe. „Na pogrešnoj smo obali“, zavapi.
„Trebalo bi da budemo tamo.“ Posegnu za voljom u pokušaju da se prebaci na
južnu obalu, ali konj obiđe jedan krug, dvaput koraknu i nanovo posrnu.
Utom se nađoše na peščanoj južnoj obali, a Garion se čvrsto uhvati za
sedlo da ne ispadne. U nastupu besa poželeo je da izgrdi životinju što ga nije
upozorila, ali bio je primoran da se pozabavi nečim mnogo važnijim. Kliznu iz
sedla i pojuri preko pustog peska odmah pored vode, mašivši se u trku mača
Rive Gvozdene Ruke. Podiže oštricu i Kugla žustro sevnu. „Geran!“, viknu.
„Nađi mog sina.“
Kugla ga povuče dok je bio u raskoraku, skoro ga izbacivši iz ravnoteže.
Proklizao je do ravnine sa utabanim peskom, osećajući moćne trzaje mača u
rukama. Vrh mača se spusti, dodirnu pesak, a Kugla pobedonosno zasija,
pošto je oštrica nepogrešivo pokazivala preko plaže s nasukanim deblima
pravo ka zakržljaloj šumi na gornjoj strani obale.
Istina je! Uprkos tome što se duboko u sebi pribojavao da su sva uputstva
koja su do sada dobili samo još jedna mudra smicalica, ipak je napokon
naišao na trag Zandramasa i svog tek rođenog sina. Ispuni ga iznenadan talas
uzbuđenja.
„Beži, Zandramase“, viknu. „Beži koliko te noge nose! Ušao sam ti u trag, a
svet nije dovoljno veliki da se sakriješ od mene!“
Sedmo poglavlje
Kloparali su kroz puste ulice Rak Urge u gluvo doba noći, dok su se
kraljevi čuvari s bakljama tiskali oko njih. „Sve je ovo predstava, dakako“,
pričao je Urgit Sadiju. „Klanjam se i dodvoravam Agačaku uz slatki govor
slave ne bih li ga usrećio, dok svoje pravo mišljenje čuvam za sebe. On to zna,
i koristi svaku priliku u raznim situacijama."
„Veza između crkve i države u Ktol Murgosu je naširoko poznata“,
napomenu Sadi kad su se našli na širokom trgu gde su rasplamsale baklje
bojile obližnje zgrade narandžastim sjajem.
Urgit sasu psovke. „Vezaf, frknu. „Više je okov, Sadi i to oko mog vrata.“
Uperi pogled u zamagljeno nebo, a oštre mu crte lica porumeneše pod
svetlom baklji. „Ipak, slažem se s Agačakom oko jednog. Neizmerno je važno
da pre zime pošaljemo Dagašija Kabaha u Rak Hagu. Džaharbovi su ljudi
mesecima prečešljavali zapadni Ktol Murgos u potrazi za trgovcem roblja
koji bi provukao Kabaha kroz malorijske redove.“ Iznenada se iskezi Sadiju.
„Srećom, desilo se da naiđu na mog starog prijatelja. Mada, rekao bih da nije
potrebno da Agačak sazna o našem prijateljstvu. Volim da sakrijem poneku
tajnu.“
Sadi načini zgroženu grimasu. „Nije teško shvatiti zašto šaljete ubicu u
grad gde je smešten Zakatov štab.“
„Ne bih vam preporučio da odete u razgledanje grada nakon što ga
ispratite tamo“, saglasi se Urgit. „Mada, povrh toga, Rak Haga i nije nešto
privlačan grad.“
Sadi mrgodno klimnu glavom. „Tako sam otprilike i ja mislio.“ Razmišljao
je o tome, prešavši dugoprstom šakom preko gole glave. „Doduše, Zakatova
smrt vam ne bi zaista rešila probleme, zar ne? Ne mogu da zamislim
malorijske generale kako se pakuju i odlaze kući samo zato što im je car
ubijen.“
Urgit uzdahnu. „Sadi, sve u svoje vreme. Verovatno mogu da potplatim
generale, ili da im pošaljem dažbine, ili štogod slično. Prvi je korak da se
otarasimo Zakata. Ne možeš razumno da pregovaraš s njim.“ Pogleda uokolo
na sumorne kamene građevine bleštavo osvetljene treptavim bakljama.
„Mrzim ovo mesto“, reče odjednom. „Stvarno ga mrzim.“
„Rak Urgu?“
„Ktol Murgos, Sadi. Mrzim celu ovu smrdljivu zemlju. Zašto nisam rođen u
Tolnedri ili možda u Sendariji? Zašto sam morao da zaglavim u Ktol
Murgosu?“
„Ali vi ste kralj.“
„Ne po izboru. Jedan od naših dražesnih običaja jeste da, kada se novi
kralj kruniše, svi ostali pretendenti za presto moraju biti svrgnuti. Što se
mene tiče, mogao sam da biram između kraljevanja i smrti. Imao sam mnogo
braće kad sam postao kralj, a sada sam jedinac.“ Strese se. „Grozna tema za
razgovor, zar ne? Zašto ne bismo pričali o nečem drugom? Šta tačno tražiš u
Ktol Murgosu, Sadi? Mislio sam da si Salmisrina desna ruka.“
Sadi se nakašlja. „Njeno veličanstvo i ja smo imali jedan nesporazumčić,
tako da sam mislio da mi je pametno da odem iz Njise na neko vreme.“
„Zašto Ktol Murgos? Zašto nisi otišao u Tol Honet? Tamo je mnogo
uljudnije, i mnogo, mnogo udobnije.“ Nanovo uzdahnu. „Dao bih sve kad bih
mogao da živim u Tol Honetu.“
„Stekao sam veoma moćne neprijatelje u Tolnedri, Vaše veličanstvo“,
odgovori Sadi. „Poznajem puteve u Ktol Murgosu, pa sam unajmio ove
alornske najamnike da me zaštite i došao kao trgovac robljem.“
„I onda te je Džaharb uhvatio", iznese Urgit pretpostavku. „Siroti stari
Sadi, bez obzira na to gde se nalaziš, nekako uvek završiš u političkim
vodama čak i kad ne želiš.“
„Mora da je kletva“, zausti Sadi ojađeno. „Prati me celog života.“
Zađoše za sledeće skretanje i nađoše se ispred ogromne široke građevine
okružene visokim zidinama. Mnoge kupole i kule osvetljene bakljama
podizale su se pomalo grubo, a za razliku od ostalih građevina u Rak Urgi, ova
je bila obojena u nekoliko jarkih kontrastnih boja. „Pogledajte Drođimsku
palatu“, kitnjasto uputi kralj Urgit Sadiju, „drevni dom urške porodice.“
„Veoma neobična gradnja, Vaše veličanstvo“, promrmlja Sadi. „Diplomatski si
opisao“, Urgit kritički pogleda palatu. „Kitnjasta je, ružna i izgrađena po
neverovatno lošem ukusu. Ipak, savršeno odgovara mom karakteru.“ Okrenu
se jednom stražaru. „Budi poslušan i izjaši pred nama“, naredi. „Reci
vratarima da se veliki kralj približava i da ću im, ukoliko budem morao da
čekam da otvore kapije, odseći uši.“
„Iz ovih stopa, Vaše veličanstvo.“
Urgit se iskezi Sadiju. „To mi je jedno od retkih zadovoljstava“, objasni.
„Mogu da maltretiram jedino sluge i obične vojnike, a u dubini duše svih
Murga krije se sadistički nagon.“ Projahali su kroz navrat-nanos otvorene
kapije i sjahali u dvorište pod rumenim odsjajem baklji. Urgit pogleda jarko
obojene zidine oko sebe. „Sablasno, zar ne?“ Strese se. „Hajdemo unutra.“
Na vrhu dugačkog kamenog stepeništa naiđoše na ogromna vrata i Urgit
ih povede unutra niz dugački zalučeni hodnik. Zastade potom pred
dvokrilnim izglancanim vratima s dvojicom vojnika-stražara s ožiljcima na
licima. „Dakle?“ obrati se jednom od njih.
„Da, Vaše veličanstvo?“, odgovori on.
„Misliš li da bi trebalo da se pobijemo da mi otvoriš vrata?“, upita Urgit.
„Ili bi radije želeo da te smesta pošaljem u ratne redove?“
„Iz ovih stopa, Vaše veličanstvo“, odgovori vojnik brže-bolje gurnuvši
vrata.
„Odlično izvedeno, dragi moj druškane. Potrudi se samo da ih sledeći put
ne izbaciš iz okvira.“ Kralj ušeta kroz vrata i uđe u odaju. „Moja prestona
dvorana“, reče svečano. „Rezultat uvrnute mašte brojnih naraštaja."
Dvorana beše veća od Garionove dvorane rivanskog kralja u Citadeli.
Tavanica beše sastavljena od lavirinta kupola koje su se međusobno
nadgrađivale, a čitava beše prekrivena crvenkastim zlatnim listićima iz
rudnika Ktol Murgosa. Zidovi i stubovi behu istačkani umetnutim draguljima,
a stolice pored zidova odaje behu obložene angaračkim zlatom. Na drugom
kraju odaje podizao se presto načičkan draguljima, iza kojeg su se spuštale
krvavocrvene zavese. U jednostavnoj stolici pored prestola jedna gospa
srebrnaste kose mirno je vezla.
„Užasno, zar ne?“, Urgit će. „Urzi su stolećima pelješili riznice Rak Urge ne
bi li ukrasili Drođimsku palatu, a, verovali ili ne, tavanica još uvek
prokišnjava.“ Odšetao je do drugog kraja dvorane i zaustavio se pred gospom
u crnoj haljini, i dalje posvećenoj vezu. „Majko“, obrati joj se uz neznatan
naklon, kao da je zadirkuje, „ostala si budna u sitne sate, zar ne?“
„Nije mi potrebno toliko sna kao kad sam bila mlađa, Urgite.“ Spustila je
vez. „Sem toga“, nastavi, „uglavnom pre nego što odeš na počinak popričamo
o događajima koji su se desili preko dana.“
„To je vrhunac dana, majko“, odgovori on, a nejasni mu osmejak zaigra na
usnama.
Ona mu s ljubavlju uzvrati razdraganim osmejkom. Garion primeti da je
izuzetno privlačna dok joj osmeh krasi lice. Uprkos srebrnastoj kosi i ponekoj
bori u uglovima očiju, lice joj je i dalje pokazivalo da je nekada bila
neverovatno lepa. Krajičkom oka uhvati neko kretanje i primeti kako se
Svileni prikriva iza Totovih širokih leđa i kako navlači kapuljaču zelenog
ogrtača ne bi li sakrio lice.
„Ko su prijatelji, Urgite?“, upita srebrnokosa gospa sina. „Oh, oprosti mi,
majko. Nisam postupio kako dolikuje. Dozvoli mi da ti predstavim Sadija,
glavnog evnuha kraljice Salmisre iz države ljudi-zmija.“
„Nažalost, bivši glavni evnuh“, ispravi ga Sadi. Pokloni se duboko. „Čast mi
je što mogu da upoznam kraljicu-majku murškog kraljevstva.“
„Oh“, izusti Urgit, pruži se na podignuti presto i prebaci nogu preko
rukohvata ukrašenog draguljima, „stalno zaboravljam na učtivosti. Sadi, ovo
je moja kraljevska majka gospa Tamazin, dragulj porodice Hage i ožalošćena
supruga mog kraljevskog oca Taura Urgasa Poremećenog neka je
blagoslovena ruka onome koji ga posla u Torakovo naručje.“
„Urgite, zar nikada nisi ozbiljan?“, izgrdi ga majka.
„Ali, majko, ti jesi ožalošćena, zar ne? Duboko u srcu znam da ti nedostaju
oni predivni trenuci koje si provela s ocem ono kad si ga posmatrala kako
glođe nameštaj, kad si slušala njegova mahnita baljezganja, kad si uživala u
vragolastim udarcima u stomak i šutiranjima u glavu, čime je pokazivao
naklonost svojim ženama.“
„Dosta je bilo, Urgite", reče ona strogo.
„Da, majko.“
„Dobro došli u Drođim, Sadi“, službeno pozdravi gospa Tamazin evnuha.
Potom znatiželjno premeri ostale.
„Moje sluge, gospo Tamazin“, Sadi će žustro. „Većinom Alorni.“
„Neobičan preokret sudbine“, promrmlja ona. „Viševekovni rat između
Murga i Alorna sprečio me je da upoznam mnogo vaših ljudi.“ Pogleda zatim
pravo u tetku Pol. „Nemoguće je da je ova gospa sluga“, sumnjičavo će.
„Takav je trenutni dogovor, gospo Tamazin', odgovori Polgara izuzetno
dražesnim naklonom. „Morala sam da se nađem negde drugde ne bih li
izbegla nevolje kod kuće.“
Kraljica-majka se osmehnu. „Shvatam“, reče. „Muškarci se igraju vladanja,
a žene ispaštaju zbog njihove gluposti.“ Nanovo se okrenu sinu. „A kako je
prošao razgovor s prvosveštenikom?“, upita.
„Nije bilo loše“, slegnu ramenima. „Dodvoravanje ga je usrećilo.“
„Dosta više, Urgite“, ošinu ga glasom. „Agačak je u poziciji da ti pomogne, i
bolje bi bilo da ga poštuješ zbog toga.“
Urgit blago ustuknu zbog njenog tona. „Da, majko“, odvrati blago. „O da,
umalo da zaboravim“, nastavi. „Sveštenica Habat je donekle ponižena.“
Licem kraljice-majke prelete izraz gađenja. „Njeno ponašanje je javna
bruka“, izjavi. „Ne razumem zašto je Agačak trpi.“ „Mislim da ga zabavlja,
majko. Grolimi imaju čudan smisao za zabavu. U svakom slučaju, imala je
jednogprijatelja veoma bliskog prijatelja koji je doživeo malu nezgodu.
Moraće da nađe nekog drugog za igranje pre nego što opet počne da sramoti
dobre ljude u Rak Urgi.“
„Zašto toliko preteruješ s ismevanjem, Urgite?“
„Zašto to jednostavno ne bismo pripisali nasleđenoj ludosti?“ „Nećeš
poludeti", reče strogo.
„Naravno da hoću majko. Veoma se radujem tome.“ „Nemoguće je
razgovarati s tobom kad si takav“, prekori ga. „Hoćeš li još dugo da ostaneš
budan?“
„Ne verujem. Treba sa Sadijem da porazgovaram o koječemu, ali to može
da sačeka do jutra.“
Kraljica-majka se opet okrenu Polgari. „Moje odaje su veoma prostrane,
gospo“, reče. „Da li ste vi i vaše saputnice rade da ih podelite sa mnom tokom
ostanka u Drođimu?"
„Bile bismo počastvovane, gospo“, odgovori Polgara.
„U redu, onda“, kaza Urgitova majka. „Prala“, pozva.
Iz senki iza prestola pojavi se šesnaestogodišnja devojka nežne građe i
duge bujne crne kose. Bila je odevena u crnu haljinu. Tamne zakošene oči
zbog kojih su skoro svi Murzi izgledali čudno bile su joj krupne i bademaste,
kraseći joj lice egzotičnom lepotom. Ipak, lice joj je pokazivalo odlučnost,
tako neuobičajenu za nekog toliko mladog. Prišla je gospi Tamazin i pomogla
joj da ustane.
Urgitu se lice smrknu, a oči mu sevnuše dok je posmatrao majku kako
hramlje dok je silazila s postolja oslanjajući se devojci na rame. „Mali dar od
neprocenjivog Taura Urgasa“, uputi Sadiju. „Jedne je večeri bio razdragan pa
je gurnuo majku niz dugačke stepenice i polomio joj kuk. Otad hramlje.“
„Više i ne primećujem, Urgite.“
„Neverovatno je koliko su nam se muke i bolovi smanjili pošto je kralj Čo-
Hag proburazio oca.“ Urgit zastade. „Pitam se da li je prekasno da pošaljem
Čo-Hagu poklončić zahvalnosti“, dodade.
„Oh“, kraljica-majka će Polgari, „ovo je gospa Prala, princeza iz porodice
Ktan.“
„Princezo“, pozdravi Polgara nežnu devojku koja je pridržavala gospu
Tamazin.
„Gospo“, odgovori Prala zvonkim glasom.
Gospa Tamazin je, oslanjajući se na Pralino rame, polako odšepala iz sobe,
a Polgara, Se’Nedra i Kadifa krenuše za njom.
„Unervozim se kad vidim ovo devojče“, promumla Urgit Sadiju. „Majka joj
je slepo naklonjena, ali kao da ima nešto drugo na umu. Stalno joj je pogled
prikovan za mene.“ Odmahnu glavom kao da će time izbaciti nepoželjne
misli. „Sadi, imali ste veoma zamoran dan. Popričaćemo sutra pošto se
obojica dobro naspavamo." Ispruži ruku i povuče svileno uže, i začu se glasno
zvono ogromnog gonga negde van prestone dvorane. Urgit izvrnu oči ka
tavanici. „Zašto uvek mora da bude neki tresak ili zveket?“, žalobno će. „Želim
da nekad kad povučem uže začujem sitnu zvonjavu.“
Vrata na drugom kraju dvorane se otvoriše i uđe plećati Murg srednjih
godina. Kosa mu je osedela, a lice s ožiljcima mu je bilo izuzetno izborano. Ni
po čemu se nije moglo zaključiti da je osmeh ikada razvedrio to namršteno
lice. „Vaše je veličanstvo pozvonilo?“, zausti hrapavim glasom.
„Jeste, Oskatate“, odgovori Urgit neuobičajenim glasom punim
poštovanja.
„Da li biste mogli da ispratite mog prijatelja Sadija i njegove družbenike u
podesne odaje?“ Okrenu se Sadiju. „Gospodar Oskatat je glavni nadzornik",
reče. „Istim je zvanjem služio i ocu u Rak Goski.“ U glasu mu se nije moglo
primetiti nimalo zadirkivanja, tako uobičajenog za njega. „Majka i ja nismo
bili omiljeni u očevom domu, a Oskatat je bio jedini prijatelj kojeg smo imali.“
„Gospodaru“, uputi Sadi stamenom sedokosom čoveku uz dubok naklon.
Nadzornikklimnu glavom u znakučtivog odgovora, a zatim vrati turobni
pogled na kralja. „Da li je gospa Tamazin već otišla na počinak?“, upita.
„Jeste, Oskatate.“
„Trebalo bi i vi da odete u krevet. Kasno je.“
„Baš sam krenuo“, odgovori Urgit hitro skočivši na noge. Onda zastade.
„Oskatate“, poče ojađeno. „Nisam više slabašan dečačić. Stvarno nije
neophodno da spavam po dvanaest sati kao nekada.“
„Breme nošenja krune je ogromno“, nadzornik će kratko. „Morate da se
odmorite.“ Okrenu se ka Sadiju. „Podite za mnom“, reče koraknuvši ka
vratima.
„Dakle, do sutra, Sadi“, reče Urgit. „Naspavaj se.“
„Hvala, Vaše veličanstvo."
Sobe u koje ih turobni Oskatat odvede behu šarene kao i ostatak
Drođimske palate. Otužni zidovi boje senfa bili su prekriveni šarenim
zastorima, nameštaj izrezbaren od retkog neprocenjivog drveta, a plavi
malorijski ćilim bio je debeo poput ovčjeg runa. Čim im je otvorio vrata,
Oskatat klimnu glavom, najkraće moguće, a potom se okrenu i ostavi ih same.
„Dražestan gospodin“, promrmlja Sadi.
Garion je radoznalo promatrao Svilenog, kome Je l’ce i dalje bilo
zaklonjeno kapuljačom. „Zašto se toliko trudiš da se sakriješ?“, upita.
Čovečuljak spusti kapuljaču pokazavši snužden izraz na licu. „Jedna od
mana putovanja po svetu jeste što stalno nalećeš na stare prijatelje.“
„Ne razumem.“
„Sećaš li se kad smo putovali u Rak Ktol i kad me je Taur Urgas uhvatio i
strpao u onu rupčagu?“
„Da.“
„ A sećaš li se zašto je to uradio i zašto je bio naumio da mi sutradan
odere kožu, deo po deo?“
„Rekao si da si se nekada obreo u Rak Urgi i da si mu slučajno ubio
najstarijeg sina.“
„Tako je. Imaš odlično pamćenje, Garione. Dakle, kako se ispostavilo, bio
sam umešan u neke pregovore s Taurom Urgasom lično pre no što se
nesrećni događaj odigrao. Često sam posećivao palatu u Rak Goski i nekoliko
puta sreo gospu Tamazin. Jamačno da me se seća posebno ako se uzme u
obzir to što je rekla da je poznavala mog oca.“
„Možemo da se uvalimo u nevolju", Belgarat će.
„Ne ukoliko je izbegavam." Svileni slegnu ramenima. „Murške žene se
retko druže s muškarcima posebno sa strancima, te mogu da pretpostavim
da se nećemo baš često sretati ovih nekoliko dana. S Oskatatom će pakbiti
sasvim drugačija priča. I njega sam upoznao."
„Mislim da ćeš morati da se zadržiš u odajama koliko je to moguće
predloži starac. „Možda ćeš se tako, za promenu, kloniti nezgoda.“
„O, Belgarate", Svileni će blago, „kako možeš to da kažeš?“ „Da li je kralj
Urgit oduvekbio ovakav?“, upita Durnik Sadija. „Nekako je neverovatno pa
duhovit, ako je to prava reč. Nisam mogao ni da zamislim da bi Murg uopšte
mogao da se nasmeje.“
„On je veoma složen', odgovori Sadi.
„Koliko ga dugo znaš?“
„Često je posećivao Stis Tor kad je bio mlađi uglavnom kao izaslanik
svoga oca. Mislim da je stalno tražio izgovore da ode iz Rak Goske. On i
Salmisra su se dobro slagali. Naravno, to je bilo pre no što ju je gospa Polgara
pretvorila u zmiju.“ Evnuh odsutno protrlja obrijanu glavu. „Nije snažan
kralj“, primeti. „Zbog detinjstva na dvoru Taura Urgasa postao je bojažljiv, te
se dešava da uzmakne pri bilo kakvom sukobu. Ipak, jeste borac. Čitavog je
života jednostavno pokušavao da preživi, a zbog toga čovek ume da postane
prilično obazriv.“
„Razgovaraćeš s njim sutra“, reče Belgarat. „Potrudi se, ako možeš, da ga
nateraš da ti nešto podrobnije ispriča o brodu koji nam spremaju. Želim da
stignem na ostrvo Verkat pre zime, a određeni ljudi iz družine uradili su
nešto što bi moglo da privuče pažnju ako ostanemo poduže.“ Odmeri Erionda
prekornim pogledom.
„ Ali stvarno nisam kriv, Belgarate“, usprotivi se mladić blago.
„Jednostavno nisam mogao da podnesem vatre u svetilištu."
„Pokušaj da obuzdaš predrasude, Erionde“, reče starac donekle zajedljivo.
„Bolje da sada ne traćimo vreme na slične pravedne odmazde.“
„Pokušaću, Belgarate."
„Cenio bih to.“
Ujutru ih nadzornik Oskatat obavesti da će ih kralj Murga primiti u odaji
jarko osvetljenoj svećama, veoma maloj i manje šarenoj od prostrane
prestone dvorane. Garion primeti da je Svileni obazrivo zadržao kapuljaču
sve dok sedokosi upravnik ne napusti sobu. Urgit je tiho razgovarao sa
Sadijem dok su ostali, ne ometajući ih, sedeli na stolicama pored zidova.
„Verovatno su tada ljudi počeli da podozrevaju da se ocu razum malo
iskrivio", pričao je murški kralj. I sada je imao na sebi ljubičasti dublet i
pantalone i izvaljen, ispruženih nogu, sedeo na stolici. „Odjednom je postao
obuzet ludačkom namerom da postane Vrhovni gospodar Angaraka. Ja pak
mislim da mu je Ktučik usadio tu zamisao u glavu samo da bi nervirao
Urvona“, nastavio je s pričom okrećući zlatni prsten. „Samo je udruženi napor
svih generala uspeo da ubedi mog pomahnitalog oca da je Zakatova vojska
verovatno pet puta brojnija od naše i da bi ga Zakat, samo li poželi, zgnječio
kao bubu. Kada je to njegov um napokon pojmio, sasvim je poludeo.“
„Zar?“, Sadi će.
Urgit se iskezi. „Bacio se na pod i počeo da glođe nameštaj. Nakon što se
smirio, odlučio je da počne da razara okolinu. Preplavio je Maloriju murškim
službenicima a Murzi su verovatno najtrapavije uhode na svetu. Ukratko
Zakat je u to vreme imao devetnaest godina i bio je slepo zaljubljen u
melsinsko devojče. Porodica joj je duboko bila zagazila u dugove, pa su očevi
službenici otkupili sve njihove namete i počeli s pritiskom. U očevom
bolesnom umu javio se izvrstan naum da devojka ohrabri zaljubljenog Zakata
da se oženi njome i da ga potom bodežom proburazi kroz carska rebra, što je
pre moguće. Jedan od onih Melsina koje su visprene murške uhode potplatile
u tu svrhu ponizno je otrčao kod Zakata s čitavom pričom, i smesta su
devojka i cela njena porodica lišeni života.“
„Kakva tragedija“, promrmlja Sadi.
„Još nisi čuo ono najbolje. Nekoliko murških uhoda bili su primorani da
otkriju celu priču Malorijci umeju da budu poprilično ubedljivi i Zakat je
shvatio da devojka uopšte nije ni bila svesna očevog nauma. Zaključao se
tada u sobu na dvoru u Mal Zetu čitavih mesec dana. Pre ulaska u sobu bio je
prijatan otvoren mladić koji je obećavao da će postati najveći malorijski car.
Izašao je kao hladnokrvno čudovište kakvog ga svi znamo i volimo. Okupio je
sve Murge u Maloriji uključujući i veliki broj očevih rođaka i počeo da se
zabavlja time što je slao njihove delove tela u ukrašenim kovčezima u Rak
Gosku uz pisamca s gadnim uvredama.“
„Ali zar se njih dvojica nisu udružili u boju kod Tul Mardua?“
Urgit se zakikota. „Možda je takvo opšteprihvaćeno shvatanje, Sadi, ali
zapravo, vojska carske princeze Se’Nedre jednostavno nije imala sreće da se
nađe između dva sukobljena angaračka vladara. Nimalo se nisu zanimali ni za
nju ni za tupoglavce znane pod imenom Mišrak ak Tul. Oni su tada
nameravali samo da se pobiju. A tada je moj pometeni otac načinio grešku da
izazove kralja Čo-Haga od Algarije na megdan i on mu je dao prilično oštru
lekciju mačevanja." Zamišljeno se zagleda u vatru. „Još razmišljam da
pošaljem Čo-Hagu poklončić zahvalnostf, razmatrao je.
„Oprostite mi, Vaše veličanstvo", namršti se Sadi. „Ne shvatam baš sve.
Kal Zakat je bio kivan na Taura Urgasa, a vaš otac je sada mrtav.“
„O, jeste, podobro mrtav“, saglasi se Urgit. „Preklao sam mu grkljan pre no
što smo ga sahranili za svaki slučaj. Mislim da Zakatov problem proističe iz
nevolje što nije mogao lično da proburazi oca. Pošto mu to nije uspelo,
pretpostavljam da je voljan da to reši sa mnom.“ Ustade i poče neraspoloženo
da hoda napred-nazad. „Poslao sam mu desetak ponuda za mir, ali samo mi je
vratio glave mojih izaslanika. Mislim da je zveknut kao i moj otac.“ Zastade s
nemirnim koračanjem. „Znaš, možda sam malo požurio s krunisanjem. Imao
sam dvanaestoricu braće, svi Urgasove krvi. Da sam nekoliko njih ostavio u
životu, možda bih uspeo da ih pošaljem Zakatu. Možda bi, kad bi popio
dovoljno murške krvi, izgubio želju za njenim ukusom.“
Vrata se otvoriše i pokaza se masivni Murg s ukrasnim zlatnim lancem
oko vrata. „Moraćeš ovo da potpišesuputi Urgitu grubo, gurnuvši mu pod nos
neki spis.
„Šta je to, generale Kradače?", Urgit će blago.
General se smrknu.
„Dobro de“, Urgit će još blažim glasom, „nemojte da se uzrujavate." Stavi
spis na obližnji sto gde je stajalo zašiljeno pero i srebrna bočica za mastilo.
Umoči pero u mastilo i nažvrlja ime na dnu spisa, a zatim ga preda generalu.
„Hvala, Vaše veličanstvo“, reče general Kradakbezosećajno, okrenu se na
petama i napusti odaju.
„Jedan od očevih generala", kiselo objasni Urgit Sadiju. „Svi mi se tako
obraćaju.“ Nanovo poče da hoda tamo-amo, vukući noge po ćilimu. „Koliko
znaš o kralju Belgarionu, Sadi?“, upita iznenadno.
Evnuh slegnu ramenima. „Pa, sreo sam ga jednom ili dvaput.“
„Zar ne reče da su ti sluge većim delom Alorni?"
„Alornski najamnici, da. Pouzdani su i veoma korisni ako dođe do tuče.“
Murški se kralj okrenu Belgaratu, koji je dremuckao u stolici. „Ti, matori“,
zausti grubo. „Jesi li ikada sreo Belgariona Rivanskog?“
„Nekoliko puta“, priznade Belgarat smireno.
„I, kakav je?“
„Iskren“, odgovori Belgarat. „Veoma se trudi da bude valjan kralj."
„A koliko je moćan?“
„Pa, čitav ga alornski savez podržava, a zvanično je i vrhovni gospodar
Zapada uprkos tome što Tolnedranci naginju da delaju na svoju ruku i što će
se Arendi radije pobiti međusobno.“
„Nisam na to mislio. Koliko je dobar čarobnjak?"
„Zašto mene pitate, Vaše veličanstvo? Zar izgledam kao neko ko bi znao
nešto o tome? Ipak je uspeo da porazi Toraka, tako da mogu da pretpostavim
kako je morao dosta toga da uradi.“
„A šta znaš o Belgaratu? Da li taj čovek uopšte postoji, ili je samo
legenda?"
„A ne, Belgarat je stvaran.“
„I ima sedam hiljada godina?“
„Sedam hiljada i nešto." Belgarat slegnu ramenima. „Stoleće gore-dole.“
„A njegova ćerka Polgara?“
„I ona je stvarna.“
„I ona je stara nekoliko hiljada godina?“
„Nešto tako. Verovatno bih mogao da se setim otprilike koliko, ali jedan
se gospodin ne raspituje o starosti dame.“
Urgit se nasmeja kratkim groznim smehom nalik kevtanju. „Reči gospodin
i ’Murg’ međusobno se isključuju, prijatelju“, reče. „Misliš li da bi Belgarion
primio moje izaslanike ukoliko se odlučim da ih pošaljem u Rivu?“
„Trenutno nije u zemlji“, odgovori Belgarat učtivo.
„Nisam čuo ništa o tome.“
„Ume to da uradi s vremena na vreme. Dosta često, kad se umori od svih
državnih svetkovina, ode negde.“
„Kako mu to uspeva? Kako tako jednostavno može da se pokupi i ode?“
„Ko će da mu zameri?“
Urgit poče zabrinuto da glođe zanoktice. „Čak i ako Dagaši Kabah uspe da
ubije Zakata, i dalje će mi malorijska vojska biti na pragu. Potreban mi je
saveznik ako hoću da ih se otarasim." I opet poče da korača tamo-amo. „Sem
toga“, nastavi, „ako bih uspeo da sklopim sporazum s Belgarionom, možda
bih uspeo da sklonim Agačakovu ruku s vrata. Da li bi saslušao šta imam da
mu ponudim?"
„Pretpostavljam da ništa ne košta da pitate i saznate.“
Vrata se otvoriše i kraljica-majka u pratnji devojke Prale uđe u sobu.
„Dobro jutro, majko“, pozdravi je Urgit. „Zašto si se upustila u lunjanje po
hodnicima ove ludare?“
„Urgite", ona će strogo, „bio bi mnogo cenjeniji ako bi prestao da se
sprdaš sa svime.“
„Sprdanje me sprečava da se sablažnjavam zbog svog stanja“, uputi joj
klibereći se. „Gubim rat, polovina bi me podanika svrgnulo i poslalo Zakatu
moju glavu na poslužavniku, uskoro ću da poludim, a mislim i da će mi čirevi
izaći na vratu. Malo je toga ostalo čemu mogu da se smejem, majko, i molim
te, dopusti mi da uživam u ponekoj šali dok još mogu.“
„Zašto toliko navaljuješ da ćeš poludeti?"
„Svi muškarci Urga u poslednjih pet stotina godina poludeli su pre
pedesete godine“, podseti je. „Zbog toga su nam kraljevi tako dobri. Niko
zdravog razuma ne bi poželeo da stupi na presto Ktol Murgosa. Zeliš li nešto
posebno, majko? Ili si samo poželela da uživaš u mom divljenja vrednom
društvu?“
Ona pogleda po sobi. „Koji je od vas, gospodo, venčan sitnom
crvenokosom devojkom?“, upita.
Garion žustro podiže pogled. „Da li joj je dobro, gospo?“ „Pol, gospa s
belim pramenom nad levom obrvom, traži da smesta dođeš. Izgleda da je
mlada gospa uznemirena."
Garion ustade i pođe za kraljicom-majkom, koja je polako krenula ka
vratima. Pre no što ih se domogla, zastade i ošinu pogledom Svilenog, koji je
navrat-nanos navukao kapuljaču kad je ona ušla u prostoriju. „Zašto ne bi
krenuo s prijateljem?“, predloži ona. „Čisto zbog nastupa?“
Izadoše iz sobe i krenuše šarenim drođimskim hodnikom, dok ne stigoše
do vrata s tamnim pločama, koja su čuvala dvojica stražara s verižnjačama.
Jedan od njih otvori vrata uz naklon poštovanja gospi Tamazin i propusti ih
unutra. Zidovi su ovde bili beli, a ukrasi oskudni. Tetka Pol je sedela na
niskom divanu držeći u naručju Se’Nedru, koja je jecala. Kadifa je bila pored
njih. „Da lijojje dobro?! Garionu se prsti hitro pomeriše. „Mislim da nije mnogo
ozbiljno“, uzvrati Polgara. „Verovatno su samo živci, ali ne bih volela da neki od
ovih napada očajapotraje. Još se nije skroz oporavila od malodušja. Probaj daje
utešiš.“
Garion priđe divanu i nežno prihvati Se’Nedru u zagrljaj. Ona mu klonu u
naručje i dalje plačući.
„Da li su na mladu ženu bačene čini za plakanje, Pol?“, upita kraljica-majka
pošto su njih dve privukle stolice pored vesele vatrice koja je igrala u
ognjištu.
„Ne dešava se ovo često, Tamazin', odgovori Polgara. „Ipak, porodicu joj je
nedavno zadesila nevolja i ponekad joj živci popuste."
„Oh“, zausti Urgitova majka. „Jeste li za šolju čaja, Pol? Oduvek sam
smatrala da je šolja čaja ujutru baš podesna.“
„O, hvala, Tamazin. Mislim da bi mi prijalo.“
Se’Nedrin se plač postepeno smiri, premda je još uvek čvrsto stezala
Gariona. Napokon, podiže glavu i vrhovima prstiju obrisa suze. „Baš mi je
žao“, izvini se. „Ne znam šta mi bi.“
„U redu je, dušo“, promrmlja Garion, i dalje je držeći u zagrljaju.
Lagano je potapkala oči malenom maramicom. „Sigurno izgledam
užasno“, reče, osmehnuvši se kroz suze.
„Prihvatljivo užasno“, saglasi se on uz osmeh.
„Rekla sam ti jednom, mila, da ne plačeš u javnostf, uputi joj Polagara.
„Jednostavno ti ne pristaje.“
Se’Nedra se osmehnu i drhteći ustade. „Verovatno je najpametnije da se
umijem“, reče. „Mislim da će mi prijati da malo prilegnem.“ Okrenu se ka
Garionu. „Hvala ti što si došao“, reče jednostavno.
„Tu sam za tebe“, uzvrati on.
„Da li bi otišla s gospom, Prala?“, predloži gospa Tamazin.
„Naravno“, saglasi se nežna murška princeza, žustro ustavši.
Svileni je uznemireno stajao pored ulaza, s natuknutom kapuljačom
zelenog ogrtača i spuštene glave ne bi li mu lice ostalo sakriveno.
„Ma daj, prestani s tim, prinče Keldare", obrati mu se kraljica-majka kad
su Se’Nedra i Prala napustile odaju. „Još sinoć sam te prepoznala, tako da ti
skrivanje nimalo neće pomoći.“
On uzdahnu i spusti kapuljaču. „I podozrevao sam da jeste“, reče.
„Ionako kapuljača ne može da prikrije tvoju najistaknutiju crtu“, ona će.
„Na koju crtu mislite, gospo?“
„Tvoj nos, Keldare, dugačak, oštar, šiljati nos koji uvek najavljuje tvoj
dolazak.“
„Ali taj je nos tako plemenit, gospo“, Kadifa će uz osmeh, a jamice na
obrazima joj zaigraše. „Ni izbliza ne bi bio ovakav da nije tog nosa.“
„Molim te, hoćeš li prestati?", upita je Svileni.
„Voliš da lutaš, prinče Keldare, zar ne?“, upita gospa Tamazin. „Koliko je
prošlo otkad si napustio Rak Gosku s pola murške armije za petama?“
„Petnaest ili dvadeset godina, gospo“, odgovori on prišavši vatri.
„Bilo mi je žao kad sam čula da si otišao", reče ona. „Nisi nešto prijatan za
oko, ali su razgovori s tobom oduvekbili zabavni, a u domu Taura Urgasa bilo
je veoma malo razonode."
„Pretpostavljam da, onda, ne nameravate da javno razglasite ko sam?“,
upita on obazrivo.
„To nije moja briga, Keldare.“ Slegnu ramenima. „Murške se žene ne
petljaju u poslove muškaraca. Vekovima smo istrajavale otkrivši da je tako
lakše.“
„Zar niste uzrujani, gospo?“, upita je Garion. „Zapravo, čuo sam da je princ
Keldar greškom ubio najstarijeg sina Taura Urgasa. Zar vas to nimalo nije
povredilo?“
„To nema nikakve veze sa mnom“, odgovori ona. „Onaj koga je Keldar
ubio bio je sin prve žene Taura Urgasa jedne bezosećajne krezube rospije iz
Gorutove kuće, koja Je l’kovala zbog toga što je podarila naslednika i što bi,
čim bi se on popeo na presto, sve nas ostale podavila.“
„Drago mi je što čujem da niste bili naklonjeni tom mladiću“, uputi joj
Svileni.
„Naklonjena? On je bio čudovište slika i prilika oca. Kad je bio dečak,
zabavljao se tako što bi bacao kučiće u ključalu vodu. Svet je lepši bez njega.“
Svilenom se ne licu pojavi ponos. „Oduvek sam voleo da budem koristan
zajednici“, izjavi. „Osećam da mi je to građanska dužnost."
„Zar nisi rekao da se njegova smrt desila greškom?“, Garion će. „Ovaj,
recimo. Pokušavao sam da ga ubodem u stomak što je bez sumnje bolno ali
retko kad smrtonosno ali mi je on gurnuo ruku dok sam nasrtao na njega i
nekako mi je bodež završio pravo u njegovom srcu.“
„Kakva šteta“, promrmlja Tamazin. „Ipak, ja bih bila obazriva u Drođimu,
Keldare. Nisam nameravala da otkrijem ko si, ali bi nadzornik Oskatat takođe
mogao da te prepozna i verovatno bi osetio da je dužan da te prijavi.“
„I sam sam tako razmišljao, gospo. Trudiću se da ga izbegavam.“
„Reci mi sada, prinče Keldare, kako ti je otac?“
Svileni uzdahnu. „Nažalost, preminuo je“, odgovori tužno, „još pre
nekoliko godina. Prilično iznenadno.“
Pošto je Garion gledao pravo u lice kraljice-majke dok je Svileni pričao,
uspeo je da primeti kako se na njenom lepom licu na tren pojavio izraz
žaljenja. Žustro se sabrala, iako su joj oči bile ispunjene tugom. „Oh“, reče ona
brže-bolje. „Žao mi je, Keldare više nego što bi mogao da zamisliš. Veoma
sam volela tvog oca. Sećanja na mesece koje je proveo u Rak Goski najsrećnija
su u mom životu.“
Da ne bi primetili kako se zapiljio, Garion okrenu lice, a pogled mu pade
na Kadifu, čiji je izraz lica bio donekle radoznao. Uzvratila mu je pogled,
prenevši mu čitav svet raznih misli i pitanja bez odgovora.
Četrnaesto poglavlje
Ujutru je kiša ponovo počela, sipava kiša zbog koje seoski predeo oko njih
postade zamagljen i neodređen. Izjahali su iz ruševine na farmi u odorama
trgovaca robljem i krenuli na sever istočno od jezera.
Garion je ćutke jahao opterećen mislima jednako mračnim kao olovna
voda jezera s leve strane. Jarost koju je prethodne večeri osetio sada postade
hladna odluka. Rekli su mu da je pravda samo ideja, ali je on odlučio da,
ukoliko mu se malorijski begunci odgovorni za strahote na farmi nađu na
putu, ideju istovremeno sprovede u delo. Znao je da Belgarat i Polgara ne
podržavaju ono što mu se vrzma po glavi, pa je, ne odajući znaka, razrađivao
bar zamisao o osveti, ako ne o pravdi.
Kad se domogoše blatnjavog puta što je vodio sa severa jezera i pružao se
ka jugoistoku i gradu Rak Ktaki, ugledaše kolone preplašenih građana,
većinom u odrpanim ritama, kako nose nešto malo stvari što su uspeli da
spasu od napada.
„Bolje da se držimo dalje od puta“, odluči Belgarat. „Nikada se ne bismo
probili kroz ovu rulju.“
„Idemo u Rak Ktaku?“, upita Sadi.
Belgarat pogleda reku ljudi kako kulja putem. „Verovatno se sada u Rak
Ktaki ne može naći ni običan splav, a kamoli brod. Hajdemo u šumu da se
probijemo do juga. Ne volim nešto da se nađem pod pretnjom napada na
otvorenom, a ribarska sela su bolja za najmljenje broda od luke u glavnom
gradu.“
„Zašto vi ne biste izjahali?“, predloži Svileni. „Želim malo da se raspitam.“
Belgarat progunđa. „Možda nije loša ideja. Samo nemoj previše da se
zadržavaš. Bilo bi lepo da se domognemo Velike južne šume pre zime, ako je
moguće.“
„Idem s njim, deda“, ponudi Garion pomoć. „Ionako moram da skrenem
mračne misli.“
Projahaše kroz travu do kolena ka široj koloni preplašenih izbeglica što je
bežala na jug. „Garione“, zausti Svileni zauzdavši konja, „niJe l’ ono Sendar
onaj što gura kolica?“
Garion zakloni oči i zapilji se ka krupnijem čoveku što mu ga Svileni
pokaza. „Liči pomalo na Sendara“, saglasi se. „Šta bi Sendar tražio daleko u
Ktol Murgosu?“
„Hajde da ga pitamo. Sendari vole tračeve, pa ćemo možda saznati šta se
dešava.“ Čovečuljak usmeri konja te dojaha do stamenog čoveka s kolicima.
„Dobro jutro, prijatelju“, ljubazno će. „Nisi li daleko od kuće?“
Rmpalija spusti kolica te zloslutno odmeri njisansku zelenu odoru.
„Nisam rob“, izjavi, „nemoj da ti padne na pamet neka glupost."
„A ovo, misliš?“, nasmeja se Svileni cimnuvši prednji deo odela. „Bez
brige, prijatelju, nismo Njisani. Jednostavno smo ih našli na leševima pored
puta. Pomislili smo da će nam koristiti ako naletimo na službenike. Šta ti,
bogova mu, radiš u Ktol Murgosu?“
„Bežim“, požali se Sendar, „kao i ostali u masi. Niste li čuli šta se desilo?“
„Nismo. Bili smo van svih dešavanja.“
Rmpalija opet podiže ručke na kolicima i pogura ih preko travnate ivice
puta. „Malorijska armija iz Goruta maršira na zapad “, kaza. „Spalili su grad u
kojem sam živeo i ubili polovinu stanovništva. Nimalo ih ne zanima Rak
Ktaka, tako da smo svi tamo krenuli. Pokušaću da nađem kapetana pomorca
koji ide pravo u Sendariju. Postao sam nostalgičan iz nekog razloga.“ „Živeo si
u murškom gradu?“, upita Svileni pomalo iznenađeno.
Čovek napravi grimasu. „Ne svojom voljom", odgovori. „Zapao sam u
nevolje s tolnedranskim zakonom kad sam pre desetak godina započinjao
posao, tako da sam pobegao iz zemlje na trgovačkom brodu. Kapetan je bio
prevarant te je, kad sam potrošio novac, isplovio i ostavio me na pristaništu
u Rak Ktaki. Naišao sam na grad severno od jezera. Dopustili su mi da
ostanem pošto sam mogao da obavljam poslove nečasne za Murge a opet
preozbiljne za robove. Pomalo je bilo ponižavajuće, ali sam ipak ostao među
živima. Kako god, Malorijci su promarširali tuda pre nekoliko dana. Kad su
otišli, nijedna zgrada nije ostala.“
„Kako si pobegao?“, upita Svileni.
„Krio sam se u plastu sena dok nije pao mrak. Potom sam se pridružio
ovoj svetini.“ Pogleda kako se masa izbeglica probija putem kroz blato do
članaka. „NiJe l’ jadno? Nemaju dovoljno mozga da se razdvoje i krenu po
travi. Nećeš videti vojnike da tako rade, pazi šta ti kažem.“
„Zar imaš vojnog iskustva?"
„Jakako“, odgovori rmpalija. „Služio sam kao narednik u vojsci princeze
Se’Nedre. Bio sam u Tul Marduu s njom.“
„To sam propustio“, zausti Svileni uverljivo. „Imao sam posla negde
drugde. Ima li Malorijaca ka Velikoj južnoj šumi?“
„Ko zna? Ne lutam naokolo u pOtrazi za Malorijcima. Doduše, ne želite da
se nađete u šumi. Ubijanje privlači lešinare.“ „Lešinare? Kakve lešinare?“
„Zloduhe. Uglavnom se hrane leševima, ali čuli smo nedavno neke grozne
glasine. Preporučio bih ti da se držiš dalje od šume, prijatelju.“
„Bolje da upamtimo. Hvala na obaveštenjima. Nek te sreća prati da
stigneš u Rak Ktaku i vratiš se u Kamaar.“
„Zadovoljio bih se sada i Tol Honetom. Tolnedranski zatvori nisu toliko
loši.“
Svileni mu se osmehnu, okrenu konja i galopom povede Gariona s puta ka
ostalima.
Istog poslepodneva pređoše reku Ktaku nekoliko liga uzvodno. Kišica je
prestala, ali je nebo ipak ostalo oblačno. Čim se domogoše druge obale reke,
ugledaše nestvarni mračni obris Velike južne šume kako se širi pored
pašnjaka udaljenih oko jedne lige.
„Hoćemo li?“, upita Svileni.
„Bolje da sačekamo“, odgovori Belgarat. „Malo sam zabrinut zbog onoga
što ti je rekao onaj druškan. Ne želim iznenađenja, naročito ne po mraku.“
„Ima gaj topola nizvodno“, reče Durnik pokazujući ka povećem šumarku
visokog drveća na nekih petsto metara nizvodno. „Tot i ja možemo da
podignemo logor tamo.“
„Dobro“, saglasi se Belgarat.
„Koliko je sada udaljen Verkat, deda?“, upita Garion dok su jahali ka gaju
duž nabujale reke.
„Po karti, trebalo bi da pređemo oko pedeset liga ka jugoistoku da bismo
stigli do obale preko puta ostrva. A onda ćemo morati da nađemo brod.“
Garion uzdahnu.
„Bolje da te to ne brine“, kaza Belgarat. „Napredujemo bolje no što sam
zapravo očekivao, a Zandramas ne može večito da beži. Nema više gde da se
sakrije. Uhvatićemo je pre ili kasnije.“ Durnik i Tot počeše da dižu šatore, a
Garion i Eriond se uputiše kroz pokisli šumarak u potrazi za drvetom za
vatru. Bilo je teško naći išta dovoljno suvo što bi gorelo, tako da su posle
jednočasovnog truda sakupili samo onoliko komadića i grančica da Polgara
može da založi vatru za kuvanje. Kad je počela da priprema pasulj i divljač za
večeru, Garion primeti kako Sadi kruži oko vatre pretražujući zemlju očima.
„Nije smešno, dušo“, reče dosta strogo. „Smesta da si izašla."
„Šta ne valja?“, upita Durnik.
„Zit nije u boci“, odgovori Sadi, i dalje tražeći.
Durnik brzo ustade. „Jesi li siguran?“
„Ponekad pomisli da je zabavno da se krije. A sada, smesta da si izašla,
nevaljala gujo.“
„Bolje da ne kažete Svilenom“, posavetova Belgarat. „Pomahnitaće ako
sazna da je na slobodi.“ Starac pogleda okolo. „Gde je on uopšte?“
„Otišao je da se prošeta s Lizel “, Eriond će.
„Po ovoj kišurini? Baš ume da me iznenadi.“
Se’Nedra priđe i sede na panj pored Gariona, koji je zagrli oko ramena i
privuče sebi. Ona se privi uz njega i uzdahnu. „Šta li Geran radi večeras?“,
setno zausti.
„Verovatno spava.“
„Kako je samo sladak dok spava“, ponovo uzdahnu i sklopi oči.
Začu se lomljava grana u šumarku i Svileni se najednom pojavi na
svetlosti vatre, razrogačen i smrtno bled.
„Šta je bilo?“, uskliknu Durnik.
„Imala je zmiju u bluzi!“, prasnu Svileni.
„Ko?“
„Lizel!“
S varjačom u ruci, Polgara se okrenu i podignute obrve pogleda čovečuljka
koji je silno drhtao. „Reci mi, prinče Keldare“, hladnim će glasom, „šta si tačno
tražio u bluzi markize Lizel?“
Svileni na tren pretrpe njen oštar pogled, a potom poče da crveni.
„O“, reče ona, „shvatam.“ Zatim se vrati kuvanju.
Prošla je ponoć, a Garion je pokušavao da odredi šta ga je probudilo.
Polako se pomeri da ne probudi Se’Nedru, te obazrivo podiže šatorsko platno
i proviri napolje. Gusta lepljiva magla podigla se s reke, tako da nije mogao da
vidi ništa drugo sem velikog prljavobelog vela. Tiho leže, načuljivši uši.
Odnekle iz magle začu tiho zveckanje, te pokuša da dokuči o čemu se radi.
Napokon shvati da zvuk dolazi od jahača s verižnjačama. Posegnu kroz tminu
i podiže mač.
„I dalje mislim da ti je najmudrije da nam kažeš šta si našao u kući pre
nego što si je spalio“, neko je govorio promuklim malorijskim narečjem. Iako
govornik nije bio blizu, noću reči putuju daleko, pa je Garion mogao jasno da
razabere šta pričaju.
„O, ne mnogo, kaplare“, vrdao je drugi Malorijac. „Malo ovoga, malo
onoga.“
„Mislim da treba da podeliš s nama. Ipak smo zajedno u ovome.“
„Zar ne mislite da je malo čudno što ste se ovoga setili tek pošto sam
uspeo da skupim nešto plena? Ako ste nameravali da delimo, trebalo je da
obratite malo više pažnje na kuće umesto što ste protraćili vreme na
razapinjanje zarobljenika."
„U ratu smo“, uzvrati kaplar značajno. „Dužnost nam je da ubijamo
neprijatelja."
„Dužnost“, frknu Malorijac posprdno. „Begunci smo, kaplare. Dužni smo
sami sebi. Vaša je odluka to što želite da trošite vreme na klanje murških
farmera, ja ću ipak štedeti za penziju.“
Garion se obazrivo otkotrlja ispod šatorskog krila. Oseti se neuobičajeno
smireno, kao da su mu osećanja nekako iščilela. Ustade i tiho krenu ka gomili
zavežljaja, te poče da pretura po njima sve dok ne oseti gvožđe pod prstima.
Zatim dovoljno pažljivo da ne načini kakav zvuk izvuče verižnjaču. Navuče je i
nekoliko puta slegnu ramenima ne bi li je bolje namestio.
Tot je čuvao stražu pored konja, a ogromno mu se telo ocrtavalo kroz
maglu.
„Moram nešto da odradim“, tiho prošapta Garion nemom grdosiji.
Tot ga ozbiljno pogleda i klimnu glavom. Okrenu se, odveza konju uzde s
drvenog stuba i pruži mu ih. Zatim spusti ogromnu šaku Garionu na rame,
tiho ga stegnu u znak odobravanja i uzmaknu korak.
Pošto Garion nije želeo da dozvoli malorijskim beguncima da nestanu u
magli, uzjaha neosedlanog konja i tihim korakom krenu kroz šumarak.
Činilo se kao da se stišani glasovi iz magle kreću ka šumi, tako da Garion
tiho izjaha za njima pretražujući po maglovitoj tmini i ušima i voljom.
Kad je prejahao oko kilometar i po, začu pravo s leve strane promukli
smeh. „Jesi li čuo kako su stenjali dok smo ih razapinjali?“, oglasi se hrapav
glas iz guste magle.
„Dosta je bilo“, procedi Garion kroz zube i posegnu za mačem. Okrenu
konja ka zvuku, a onda ga podbode. Konj pojuri bez ikakvog zvuka dok je
kopitima prelazio preko meke zemlje.
„Daj malo svetla“, reče jedan begunac.
„Misliš da je bezbedno? Patrole tragaju za beguncima.“
„Prošla je ponoć. Vojnici su u krevetima. Hajde, upali baklju.“
Ni tren nije prošao a kobno crvenkasto svetlo zasvetle u mraku i stiže do
Gariona.
Juriš je uhvatio begunce potpuno nespremne. Nekoliko njih su već pali
mrtvi, nesvesni šta ih je zadesilo. Vriska i krici su odjekivali sa svih strana
dok se on probijao, bacajući ih sa sedla širokim zamasima nadesno i nalevo.
Ogroman mač je bez ikakvog napora prolazio kroz verižnjače, kosti i meso.
Petorica se prevrnuše na zemlju prilikom prvog proboja. A onda se Garion
hitro okomi na preostalu trojicu. Jedan je zapanjeno posmatrao, a potom se
dade u beg, drugi posegnu za mačem, a treći s bakljom preneraženo ostade
ukočen.
Malorijac koji je isukao mač slabašno ga podiže ne bi li se odbranio od
užasnog Garionovog udarca. Međutim, silan udarac odozgo prelomi sečivo
sirotog čoveka i završi mu preko šlema do struka. Garion grubo odgurnu
zgrčeno telo s oštrice i okrenu se bakljonoši.
„Molim vas!“, zavapi prestrašeni čovek usmeravajući konja da pobegne.
„Imajte milosti!“
Jadikovanje je iz nekog razloga još više razbesnelo Gariona. Škrgutnu
zubima i ubičina glava se širokim zamahom vinu kroz zamagljenu tminu.
Naglo zauzda konja i nakratko isturi glavu da uhvati zvuk galopiranja
preživelog Malorijca, a potom se dade u poteru.
Za samo nekoliko minuta sustigao je begunca. U početku je morao da
prati zvuk, ali je ubrzo ugledao nejasnu senovitu siluetu kako beži kroz maglu
pred njim. Okrenu neznatno nadesno, prestiže očajnika, a onda zaustavi
konja pravo pred beguncem.
„Ko si ti?“, prostenja neobrijani Malorijac kad je najednom zauzdao konja i
ustuknuo. „Zašto ovo radiš?“
„Ja sam sudija“, procedi Garion i bez čekanja ga proburazi.
Begunac se sablaznuto zablenu u ogroman mač u grudima. Krkljajući,
preturi se na stranu, mlitavo skliznuvši s mača.
Garion, i dalje bez ikakvih osećanja, sjaha i obrisa mač o mrtvačevu
tuniku. Kao da se tek tada dosetio, uhvati uzde čovekovog konja, sjaha i krenu
ka mestu gde su ostali pali. Pažljivo je pregledao na telima da li ima tragova, a
potom okupi preostala tri konja i odjaha u logor u okrilju šumarka.
Svileni je stajao s ogromnim Totom pored stuba. „Gde si se denuo?“,
nagrnu na Gariona promuklim šapatom kad je sjahao.
„Trebalo nam je još konja“, odgovori Garion sažeto, pruživši Totu uzde
zarobljenih konja.
„Malorijskih, sudeći po sedlima“, primeti Svileni. „Kako si ih našao?“
„Jahači su čavrljali dok su prolazili ovuda. Čini mi se da su bili vrlo
uzbuđeni zbog posete murškoj farmi pre nekoliko dana.“
„A nisi se setio ni da me pozoveš?" optuži ga Svileni.
„Izvini“, odgovori Garion, „morao sam da požurim. Nisam želeo da
nestanu u magli.“
„Bilo ih je četvorica?“, upita Svileni pošto je izbrojao konje.
„Nisam uspeo da nađem preostala četiri“ Garion slegnu ramenima.
„Doduše, i ovi će nadomestiti gubitak naših u brodolomu."
„Osmorica?“, Svileni će pomalo zapanjeno.
„Uhvatio sam ih na prepad. Nije bila neka bitka. Zašto ne odeš na
spavanje?"
„Ovaj, Garione", predloži Svileni, „verovatno bi bilo mudro da se opereš
pre no što se vratiš u krevet. Se’Nedra ima slabe živce, pa će se'možda
uznemiriti ako se probudi i vidi te krvavog.“ Ujutru je magla bila još gušća.
Gusta, ledena i lepljiva ležala je kao da je neprobojna duž obale reke, a na
izuvijanom granju šumarka nanizale su se biserne kapljice.
„Barem možemo da se sakrijemo", primeti Garion, i dalje donekle smeten.
„Kao i svi oni koji su možda tamo“, uzvrati Sadi, „ili šta god da postoji.
Šuma pred nama je na lošem glasu.“
„Koliko je tačno velika?“
„Verovatno je najveća šuma na svetu“, odgovori Sadi podigavši zavežljaj
na konja. „Proteže se stotinama liga.“ Znatiželjno pogleda stub za konje.
„Umišljam li ili jutros imamo više konja?“
„Naleteo sam sinoć na njih“, odgovori Garion.
Posle doručka spakovaše Polgarine lonce, uzjahaše i krenuše preko
pašnjaka ka šumi skrivenoj u magli.
Dok je jahao, Garion začu Svilenog i Durnika iza sebe. „Šta si tačno
pokušavao sinoć? “, upita Durnikbez uvijanja. „Mislim na ono kad si našao Zit
u Lizelinoj bluzi.“
„Namerava da pošalje Dževelinu izveštaj kad se sve ovo okonča",
odgovori mu Svileni. „Voleo bih da za ponešto ipak ne zna. Ako uspem da se
sprijateljim s njom, možda ću je ubediti da preskoči neke delove u izveštaju.“
„Baš podlo od tebe, znaš? Ona je samo devojče.“
„Veruj mi, Durniče. Lizel ume da se stara o sebi. Samo se igramo. Ipak,
moram da priznam da nisam računao na Zit.“
„Zar Dreznijci uvek moraju da se igraju?“
„Jamačno. Tako vreme brže prolazi. U Drezniji su zime veoma duge i
grozne. Igre nam oštre vijuge i pripremaju nas za ono čime se bavimo kad se
ne igramo." Čovečuljak malo podiže glas. „Garione?“, kaza.
„Da?“
„Da li zaobilazimo mesto gde si sinoć našao konje? Ne bih voleo da
damama presedne doručak.“
„Bilo je tamo“, Garion pokaza rukom nalevo.
„Šta to?“, upita Durnik.
„Dobili smo konje od grupe malorijskih begunaca koji su umeli da se
šunjaju po usamljenim murškim farmama", odgovori Svileni razdragano.
„Garion se postarao da im konji više ne trebaju."
„O“, kaza Durnik. Kratko razmisli. „Dobro“, napokon izusti.
Pošto se družina približila ivici šume, kroz maglu se ukaza mračno
drveće. Uvelo, proređeno Je l’šće visilo na granama kao znak da zima nije
daleko. Kad su ujahali pod isprepleteno granje, Garion pokuša da odredi vrstu
drveća oko sebe, ali mu je ipak bila nepoznata. Stajalo je, čvornovato i
neobičnog oblika, s granama koje kao da su se na ogromnim stablima izvijale
i uvijale k nebu bez sunca. Čvornovata stabla su bila istačkana tamnim
kvrgama, duboko zarivenim u grubu koru, zbog čega je drveće užasavajuće
podsećalo na izopačena ljudska lica sa širokim izbuljenim očima i
razjapljenim ustima, tako izvijenim da su mu davala neopisivo zastrašujući
izgled. Lišće je na tlu obrazovalo debeli prekrivač, crn i pokisao, a sivkasta
magla je lebdela između grana.
Se’Nedra čvrsto steže ogrtač i zadrhta. „Moramo li kroz ovu šumu?“, upita
bojažljivo.
„Mislio sam da voliš drveće", kaza Garion.
„Ne ovo.“ Uplašeno pogleda oko sebe. „Postoji nešto svirepo u vezi s
njima. Mrzi se.“
„Mrzi se? Drveće?“
„Muči se i gura pokušavajući da dopre na sunce. Ne sviđa mi se ovde,
Garione.“
„Bolje da ne razmišljaš o tome“, posavetova je.
Sve dublje su zalazili u tminu šume, uglavnom ćutke jašući, a duh im klonu
zbog sveprisutne turobnosti i hladnog neprijateljstva koje je naviralo iz
čudnog izvijenog drveća.
Zastali su nakratko da ručaju hladan obrok, a onda ponovo izjahaše ka
prigušenom svetlu nalik tamnoj gustoj magli pod užasavajućim drvećem.
„Čini mi se da smo podosta odmakli", napokon zausti Belgarat. „Hajde da
založimo vatru i podignemo šatore.“
Možda j e to Garion samo umislio ili je pak to bio krik ptice u lovu, ali kad
grančice planuše prvim plamičcima, vrisakkao da je odjeknuo iz samog
drveća vrisak straha pomešan s jezivom mržnjom. Pogleda oko sebe i učini
mu se kao da se izobličena lica izdubljena na okolnim stablima izvijaju pod
titravim svetlom, ćutke urlajući pred omraženom vatrom.
Kad su večerali, Garion se udalji od vatre. I dalje je bio otupeo, kao da su
mu osećanja bila uvijena nekim zaštitnim slojem. Shvati čakda se više ne
može setiti pojedinosti sinoćnjeg sukoba, sem kratkih živih prizora šikljanja
krvi pod crvenkastim odsjajem, te kako jahači mlitavo padaju sa sedla i kako
bakljonošina glava leti kroz maglu.
„Želiš li da popričamo o tome?“, oglasi se Belgarat tik iza njega.
„Ne baš, deda. Mislim da nećeš odobriti ono šta sam uradio, tako da je
bolje da batalimo. Nemoguće je da te nateram da me shvatiš."
„Ma, shvatam te, Garione. Samo mislim da nisi ništa postigao, to je sve.
Ubio si koliko ih je bilo?“
„Osmorica.“
„Zar toliko? U redu osmoricu Malorijaca. Šta si time dokazao?"
„Nisam hteo ništa da dokažem, deda. Samo sam želeo da se uverim da
neće opet uraditi nešto slično. Čak nisam ni potpuno siguran da su oni ubili
one murške farmere. Ipak, jesu ubili neke ljude, a oni koji to rade moraju da
se zaustave."
„I dobro, uradio si to. Da li se sada osećaš bolje?“
„Ne, mislim da ne. Čak nisam bio ni ljut dok sam ih ubijao. Jednostavno je
moralo da se obavi, pa sam zato to uradio. Sada kada je gotovo, voleo bih da
uskoro zaboravim na to.“
Belgarat mu uputi dug uporan pogled. „U redu“, napokon reče. „Dokle god
se toga čvrsto pridržavaš, pretpostavljam da ti neće škoditi. Vratimo se vatri.
Hladno je pod drvećem.“
Garion je te noći loše spavao, dok se Se’Nedra bojažljivo sklupčana u
njegovom zagrljaju nemirno prevrtala i često jecala u snu.
Ujutru Belgarat ustade i namršteno pogleda okolo. „Gluposti“, iznenadno
planu. „Gde se denulo sunce?“
„Iza oblaka i magle, oče“, odgovori Polgara spokojno češljajući dugu crnu
kosu.
„Ta znam, Pol“, brecnu se osorno, „nego moram da utvrdim gde je čak i na
tren da bi odredio kuda ćemo. Možemo završiti tako što ćemo ići ukrug.“
Tot, koji je dotad ložio vatru, nezainteresovano pogleda starca. Podiže
ruku i uperi je otprilike u pravcu strmine niz koju su se spuštali prethodne
večeri.
Belgarat se namršti. „Siguran si?“, upita grdosiju.
Tot klimnu.
„Prolazio si nekada ovuda?“
Nemi čovek nanovo klimnu, te opet pokaza isti pravac. „Hoćemo li, ako
nastavimo tim putem, izaći na južnu obalu blizu ostrva Verkat?“
Tot ponovo klimnu i vrati se vatri.
„Siradis je rekla da će nam pomoći u potrazi, deda“, podseti ga Garion.
„Dobro de. Kad već zna put, neka nas povede kroz šumu. Nagađanje me
zamara.“
Prevalili su tog jutra oko dve lige, a Tot ih je samopouzdano vodio preko
jedva vidljive staze, kad Polgara najednom zauzda konja i uzviknu: „Pazi!“
Strela fijuknu kroz vazduh pravo ka Totu, ali je grdosija odbi štapom.
Utom se družina svirepih muškaraca, sačinjena delom od Murga, delom od
ljudi neodređenog porekla, sjati iz šume vitlajući raznim oružjem.
Svileni nije ni časak oklevao, već skliznu sa sedla i maši se bodeža pod
ogrtačem trgovaca robljem. Dok su grubijani uz povike jurcali ka njima, skoči
da ih dočeka ispruženih noževa, kao da drži dva koplja.
Garion skoči na zemlju. Tot je već nasrtao okrećući štap i obarajući
napadače, a Durnik ih opkoli sa sekirom.
Garion isuka plameni mač Rive Gvozdene Ruke i pojuri široko mašući.
Jedan grubijan visoko skoči i izvi se u vazduhu, što Gariona podseti na
nezgrapno oponašanje Keldarovog napada koji je sprovodio mnogo puta
ranije. Međutim, veština je ovog puta bila bezuspešna. Umesto da petom
šutne Gariona u lice ili grudi, okretan čovečuljak nalete na sečivo plamenog
mača i dosta se glatko nataknu na njega.
Svileni bodežom proburazi jednog napadača, pljunu i hitnu drugi bodež u
čelo sledećeg.
Krećući se sa suprotnih strana, Tot i Durnik stegoše krug oko nastrljivaca
i metodično stadoše da ih obaraju, dok su ovi pak pokušavali da se izvuku iz
gomile.
„Garione!“, zavapi Se’Nedra, a on se okrenu i ugleda neobrijanog rmpaliju
kako jednom rukom podiže sitnu kraljicu sa sedla, i dok se ona otimala, on
drugom rukom podiže bodež. Utom ispusti bodež a ruke mu hitro krenuše da
zgrabi tanki svileni konac koji mu se iznenadno našao oko vrata. Zlatokosa
Kadifa je smireno stezala konac, čvrsto poduprta kolenom o leđa rmpalije
koji se strašno tresao. Se’Nedra je užasnuto posmatrala kako ubica koji joj je
zamalo presudio pada ugušen pred njom.
Garion se smrknuto okrenu i stade da se probija, sekući pred sobom
osujećene napadače. Vazduh se najednom ispuni vriscima, stenjanjem i
komadima tkanine i mesa. Nalete na odrpanka te široko zamahnu mačem i
čovek zgrčeno ustuknu, zadrhta i pade na mestu mrtav. Tada se skupina
razdvoji i uteče.
„Kukavice!“, dreknu za beguncima čovek u crnoj odori. Podiže luk i uperi
ga ka Garionu. A onda se najednom naglo preturi, ispustivši strelu pred
sobom, pošto je Svileni bacio bodež koji mu završi pravo u utrobi.
„Je l’ neko povređen?“, žustro upita Garion pošto se hitro okrenu s
krvavim mačem.
„Oni jesu.“ Svileni se razdragano nasmeja zadovoljno promatrajući
ostatke pokolja na čistini.
„Molim te, prestani!“, prestrašeno viknu Se’Nedra Kadifi.
„S čime?“, odsutno upita plavokosa devojka i dalje stežući svileni konac
oko vrata sada umrtvljenog čoveka. „O, oprosti, Se’Nedra“, izvini se. „Izgleda
da sam malo odlutala.“ Pusti konac, a mrtvak tamnog lica skljoka joj se pred
nogama.
„Dobro obavljeno“, čestitao joj je Svileni.
„Jedva rutinski.“ Slegnu ramenima i pažljivo stade da namotava konac.
„Čini mi se da si to poprilično hladnokrvno odradila.“
„Nema smisla da se uzbuđujem, Keldare. Ipak je to deo naše obuke.“
Uputi joj pogled kao da će joj uzvratiti, ali ipak odustade pošto ga je njen
uzgredan ton očigledno zbunio.
„Reci“, ona će.
„Ma ništa.“
Dvadeset drugo poglavlje