XX.

STOLJEĆE
22
 Biblioteka Jutarnjeg lista
XX. STOLJEĆE
22

Pomračenje o podne
Arthur Koestler

Naslov originala: Sonnenfinsternis

Prijevod: Željko Bujaš

© Arthur Koestler, 1940

© Zeljko Bujaš - Sunita Bujaš
2004 Mediasat Group, S.A/ Mediasat Rights Kft.
za ovo izdanje

Printed in Spain

ISBN 953-7160-21-1
ISBN 84-9789-650-5
D.L. B. 35 917-2004

Globus Media d.o.o.

Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak

Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.
 ARTHUR
KOESTLER
Pomračenje o podne

Prijevod Željko Bujaš

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

.
 »Tko uvede diktaturu a ne usmrti Bruta,
ili osnuje republiku a ne smakne Brutove si­
nove, vladat će samo kratko vrijeme.«
Machiavelli, Discorsi

»Čovječe, čovječe, bez imalo samilosti ne

može se živjeti...«
Dostojevski, Zločin i kazna
Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su
uvjetovale njihove postupke su stvarne. Život glavnog lika N.
S. Rubašova objedinjuje u sebi živote ljudi koji su bili žrtve ta­
kozvanih Moskovskih procesa. Nekoliko njih pisac je osobno
poznavao. Ova je knjiga posvećena uspomeni na njih.

Pariz. Studeni 1938. — travanj 1940.

PRVO SASLUŠANJE
»Nitko ne može vladati bez krivnje.«
St. Just
 1.

Vrata ćelije zalupiše se za Rubašovom i brava škljocnu.

On ostade nekoliko trenutaka naslonjen na vrata i za­

pali cigaretu. Na ležaju zdesna nalazila su se dva prilično
čista pokrivača, a slamarica kao da je bila svježe napunjena.
Umivaonik s lijeve strane nije imao čepa za odvod, ali slavina
nije curila. Kibla do umivaonika bila je upravo dezinficirana
i nije zaudarala. Zidovi su s obje strane bili od opeke koja
je onemogućavala dokucavanje, ali mjesta kuda su prolazile
cijevi za grijanje i odvodna cijev bila su zagipsana i imala do­
bar odjek; osim toga, i sama je cijev za grijanje izgleda dobro
prenosila zvuk. Dno prozora bilo je u visini glave; moglo se
gledati dolje u dvorište a da se čovjek nije morao vješati ru­
kama o prozorske rešetke. Dotle je sve bilo u redu.
Zijevnuo je, skinuo jaknu, smotao je i položio na
slamaricu umjesto jastuka. Pogleda kroz prozor na dvorište.
Snijeg se žućkasto ljeskao pod dvostrukom svjetlošću mjese­
ca i električne rasvjete. Oko čitavog dvorišta, duž zidova,
bila je raščišćena staza za dnevnu šetnju zatvorenika. Još
bijaše mrak; usprkos svjetiljkama zvijezde sti blistale jasnim
sjajem u mraznoj noći. Kruništem vanjskog zida, nasuprot
RubaŠovljevoj ćeliji, vojnik s puškom »Ana rame« odbro­
javao je svoju stotinu koraka amo-tamo, udarajući čvrsto
nogom pri svakom koraku kao na paradi. Rubašovu nije
bilo jasno čini li on to zbog propisa ili hladnoće. S vremena
na vrijeme odbijeskivalo je žuto svjetlo električne rasvjete na
oštrici bajuneta.

Stojeći kraj prozora, Rubašov se izuo. Ugasio je cigaretu,

odložio opušak na pod kraj podnožja ležaja i ostao sjedeći

9
nekoliko minuta na slamarici. Zatim je još jednom otišao
do prozora. Dvorište je bilo pusto; stražar se upravo okretao;
nad mitraljeskim tornjem ugledao je dio Mliječne staze.
Rubašov se opruzi na ležaj u i omota gornjim pokrivačem.
Bilo je pet sati, a vjerojatno tu nije u zimi trebalo ustajati
do sedam. Bio je vrlo pospan i razmislivši, zaključi da nije
naročito vjerojatno da će ga izvesti na saslušanje prije tri-
četiri dana. Skinuvši cviker, odloži ga na kameni pod pored
opuška, osmjehnu se i sklopi oči. Uvijen u topli pokrivač
osjećao se sigurnim; prvi put nakon nekoliko mjeseci nije se
bojao svojih snova.
Kad je koju minutu poslije toga ključar ugasio svjetlo
vanjskim prekidačem i pogledao u ćeliju kroz kontrolno
okno na vratima, Rubašov, bivši narodni komesar, spavao
je leđima okrenut zidu, glave položene na ispruženu Lijevu
ruku koja je stršila preko ruba ležaja; samo je šaka s prstima
mlitavo visjela na njezinu kraju i trzala se u snu.

2.
Sat prije toga, kad su dva službenika Narodnog kome­
sarijata unutrašnjih poslova, koji su ga došli uhapsiti, zabub-
njala na Rubašovljeva vrata, Rubašov je upravo sanjao da ga
hapse.
Udaranje u vrata postalo je glasnije i Rubašov se upinjao
da se probudi. Bio se već uvježbao odaginjati more, jer se san
o njegovu prvom hapšenju već godinama povremeno vraćao,
odvijajući se pravilno poput satnog mehanizma. Snažnim
naporom volje ponekad bi uspijevao zaustaviti taj mehani­
zam i otrgnuti se snu vlastitim naporom, ali ovog puta nije
uspio; protekli su ga tjedni iscrpili, znojio se i teško đisao u
snu; satni mehanizam je tiho brujao; san se odvijao.
Sanjao je, kao i uvijek, da čuje udaranje u vrata, i da
trojica ljudi, koji su ga došli uhapsiti, čekaju pred njima.
Vidio ili je kroz zatvorena vrata kako stoje pred stanom i
udaraju šakama o drvo vrata. Imali su na sebi potpuno nove

10
uniforme, skladnu odoru pretorijanaca njemačke Diktature;
na kapama i rukavima nosili su svoje oznake: križ s agre­
sivnim kukama na svakom kraku; u slobodnoj ruci dizali su
glomazne pištolje; remenje na njima mirisalo je po svježoj
koži. Sad su se odjednom nalazili u njegovoj sobi, uz njegovu
postelju. Dvojica bijahu visoki seoski momci debelih usana
i ribljih očiju; treći je bio nizak i debeo. Stajali su uz krevet
držea pištolje i uspuhano dišući ravno u njega. Vladala je
potpuna tišina i čulo se samo astmađčno disanje onog niskog
i debelog. Tada je netko u stanu iznad Rubašova pustio vodu
i ona se, jednolično šumeći, obrušila niz cijevi u zidovima.
Satni se mehanizam odvio gotovo do kraja. Lupanje u
Rubašovljeva vrata postalo je glasnije; dvojica pred vratima
stana, koji su ga došli uhapsiti, lupali su naizmjenično u
vrata i hukali u ozeble ruke. Ali Rubašov se nije mogao
probuditi, premda je znao da sada neizbježno slijedi naročito
mučan prizor: ona trojica i dalje stoje uz krevet, a on se muči
da navuče kućni ogrtač. Rukav je, međutim, izvrnut i on ne
može provući ruku. Uzalud se napreže dok ga napokon ne
svlada neka od uzetost: ne može se maknuti, iako sve ovisi o
tome hoće ii na vrijeme provući ruku kroz rukav. Ta mučna
odrvenjelost traje nekoliko časaka, za koje vrijeme Rubašov
stenje i osjeća hladnu orošenost na sljepoočicama, a lupanje
li vrata prodire mu u san poput bubnjeva iz daljine; ruka mu

se pod jastukom grozničavo trza, nastojeći pronaći otvor ru­

kava kućnog ogrtača; i tada — poput teškog malja konačno
ga oslobađa prvi udarac kundakom pištolja iza uha.
Na taj dobro poznati oćuc prvog udarca — od kojeg je
potjecala Rubašovljeva nagluhost — ponavljan i nanovo
doživljavan stotinu puta, on se obično budio. Još bi neko
vrijeme drhtao, a ruka pritisnuta jastukom i dalje bi se upin-
jala pogoditi u rukav kućnog ogrtača; zatim je, dok se još ne
bi sasvim razbudio, u pravilu predstojala još posljednja i na­
jgora laza. bio je to osjećaj dvojnosti nalik omagliđ, kao da je
to buđenje pravi san, a da on zapravo i dalje leži na vlažnom
kamenom podu tamne ćelije, s kiblom kraj nogu i vrčem s
vodom uz nekoliko sačuvanih okrajalta kruha pored glave.

11
 I ovog jc puta nekoliko trenutaka potrajala ta
ošamućenost, neizvjesnost hoće li pipajući rukom dotaknuti
kiblu ili prekidač svjetiljke na noćnom ormariću. Tada se
magla rasprši i bijesnu svjetlost; Rubašov duboko uzdahnu
nekoliko puta i poput nedavnog bolesnika, skrstivši ruke
na prsima, uživao je u divnom osjećaju slobode i sigurnosti.
Plahtom je obrisao čelo i ćelu na zatiljku, žmirnuvši s već
probuđenom ironijom u pravcu slike u boji Vrhovnog, vođe
Partije, obješene na zidu iznad kreveta — i na zidovima svih
soba do njegove, iznad njegove i ispod njegove; na svim
zidovima kuće, grada, čitave beskrajno prostrane zemlje za
koju se borio i trpio, a koja ga je sada opet prigrlila u svoje
moćno, zaštitničko krilo. Sad se već bio sasvim razbudio
— ali lupanje u vrata nije prestajalo.

3.
Dvojica koja su došla uhapsiti Rubašova stajala su pred
vratima stana na mračnom stubištu i dogovarali se što da
čine. Pazikuća Vasilij, koji ih je doveo dizalom, stajao je na
njegovim otvorenim vratima dahćući od straha. Bio je to
suhonjav starac; iznad poderanog ovratnika šinjela, što ga je
prebacio preko noćne košulje, vidio se široki crveni ožiljak
koji je ostavljao dojam skrofuloznosti. To je bila posljedica
rane od metka na vratu, zadobivene u Građanskom ratu
koji je čitav proveo boreći se u Rubašovljevu partizanskom
puku. Kasnije je Rubašov dobio prekomandu za inozemstvo,
i Vasilij bi čuo za njega tek povremeno, iz novina koje mu je
kćerka navečer čitala. Na njegovu molbu čitala mu je govore
koje je Rubašov držao na kongresima Partije; bili su dugi i ne
baš lako razumljivi, a Vasiliju nije nikako dokraja uspijevalo
da u njima osjeti zvuk glasa niskog bradatog partizanskog
komandira Rubašova, koji je znao tako sočne psovke da bi
se sigurno i Kazanska Bogorodica razdragano nasmiješila da
ih čuje. U pola tib govora pazikuća bi obično zaspao, ali se
uvijek budio kad bi kćerka, svečano povisivši glas, došla do

12
završnih rečenica i pljeska. Svaku od tih svečanih završnica:
»Živjela Imernađonala!«, »Živjela svjetska Revolucija!«,
»Živio Vrhovni!«, Vasilij bi popratio s usrdnim »Amen«,
izgovorenim šaptom da kćerka ne bi čula; zatim bi skinuo
jaknu, prekrižio se potajno i s osjećajem krivnje, te legao. I
nad njegovom posteljom visjela je slika Vrhovnog u boji, a uz
nju fotografija Rubašova kao partizanskog komandira. Kad
bi našli tu fotografiju, i njega bi po svoj prilici odveli.
Na stubištu je bilo hladno, mračno i vrlo tiho. Mladi od
dvojice iz Komesarijata predloži da se puca pištoljem u bravu
na vratima i tako je razbije. Vasilij se osloni na vrata dizala;
nije imao vremena da se pošteno oblije, a ruke su mu toliko
drhtale da nije bio u stanju zavezati uzice na cipelama. Stariji
od dvojice bio je protiv pucanja; hapšenje je trebalo izvesti
što neprimjetnije. Obojica su hukala u prste ukočene od stu­
deni i iznova počela lupati šakama u vrata; mlađi je udarao
kundakom pištolja. Nekoliko katova niže zakrešti neka žena.
— Vikni joj da zaveže — reče mlađi Vasiliju. — Tišina!
— poviluiu Vasilij. — Vlast je tu! — žena smjesta utihnu.
Mladi sada započe udarati čizmama u vrata. Odjekivalo je po
čitavom stubištu; konačno se vrata razvališe.
Sva su trojica stajala uz Rubašovljev krevet, mladi i stari
službenik u svojim uniformama, mladi držeći pištolj, stari
ukočeno, kao pred pretpostavljenim; Vasilij je stajao neko­
liko koraka iza njih naslonjen na zid. Rubašov je još otirao
znoj s čela i zatiljka pogledavajući ih kratkovidno i mamurno.
— Građanine Rubašove Nikolaju Salmanoviču, uhapšeni ste
u ime zakona! — reče mlađi. Rubašov popipa pod jastukom,
izvuče cviker i priđignu se na lak tove. Sada, s nataknutim
cvikerom, oči su mu ponovo poprimile onaj izraz koji su
Vasilij i stariji službenik poznavali s fotografija i reprodukcija
li boji iz vremena Revolucije. Stariji se ukoči još više a mlađi,
koji je već odrastao pod novim vođama, pristupi korali bliže
krevetu — sva su trojica znala da će sada reći ili učiniti nešto
grubo kako bi prikrio nesigurnost.
— Sklonite pištolj, druže — reče Rubašov mladiću.
— Što hoćete od mene?

13
 — Čuli ste da ste uhapšeni — odgovori mladić. —
Obucite se bez puno pričanja.
— Imate li nalog za hapšenje? — upita Rubašov.
Stariji službenik izvadi spis iz torbe, pruži ga Rubašovu i
ponovo se službeno ukruti.
Rubašov pažljivo pročita spis. — No dobro — reče — od
toga čovjek nije nikada mnogo pametniji. Vrag vas odnio!
— Obucite se i požurite! — reče mladić. Opažalo se da
njegova grubost nije više svjestan čin nego mu je u prirodi.
Krasno smo pokoljenje stvorili, pomisli Rubašov. Prisjetio se
propagandnih plakata na kojima se omladina uvijek prika­
zivala nasmijanih lica. Osjetio je dubok umor. — Dodajte
mi kućni kaput umjesto što mašete s tim svojim pištoljem
— reče mladiću. Ovaj pocrveni ali ne odgovori ništa. Stariji
službenik pruži Rubašovu kućni kaput. Rubašov ugura ruku
u rukav. — Ovog puta barem ide — reče uz iskrivljeni
osmijeh. Ostala trojica nisu ga razumjela i ne rekoše ništa.
Promatrali su ga nijemo dok je polako usrajao iz kreveta i
skupljao zgužvanu odjeću. Kuća je nakon one kratkotrajne
ženske vike opet zanijemila, ali osjećali su da svi stanari leže
budni i susprežu dah.
Tada začuše kako je netko na gornjim katovima pustio
vodu i kako ona uz ravnomjeran šum otječe cijevima.

4.

Dolje, pred kućnim vratima stajao je auto kojim su dvo­

jica službenika došla. Bilo je to novo američko vozilo. Bio je
još mrak i vozač je ostavio upaljena prednja svjetla; ulica je
spavala ili se pretvarala da spava. Ušli su u auto: prvi mladić,
za njim Rubašov, zatim stariji službenik. Vozač, isto tako u
uniformi, pokrenu vozilo. Odmah iza ugla prestajao je as­
falt. Još su bili u središtu grada; posvuda naokolo dizale su
se velike moderne zgrade, osmerokatnice i deveterokatnice,
ali ulični kolnik bio je nalik na seoske putove od zaleđenog
blata s malo snježne prašine u pukotinama. Vozač je pola­

14
gano vozio a automobil s vrlo dobrim amortizerima škripao
je i stenjao poput volovskih kola.
— Vozi brže! — naredi vozaču mladić koji nije podnosio
šutnju u autu.
Vozač slegnu ramenima ne osvrnuvši se. Kad je Rubašov
ulazio u auto, bio mu je uputio pogled bez zanimanja i na­
klonosti. Rubašov je jednom doživio nesretan slučaj; čovjek
za upravljačem vozila hitne pomoći koji je došao po njega
bio ga je isto Cako pogledao. Spora vožnja mrtvim ulicama
uz poskakivanje auta i drhtave kružnice svjetlosti farova
pred vozilom bila je mučna. — Koliko još imamo? — upita
Rubašov ne pogledavši pratioce. Skoro je dodao: do bolnice
i operacijske dvorane. — Dobrih pol sata -— odgovori stariji
od dvojice. Rubašov iščeprka cigarete iz džepa, stavi jednu
u usta i automatski ponudi kutiju onima do sebe. Momak
osorno odbije, stariji uze dvije cigarete i doda jednu vozaču.
Vozač dotaknu obod na kapi i pripali svima pridržavajući
upravljač jednom rukom, Rubašovu laknu oko srca; u isti se
mah i naljuti na sebe. Pravi čas da čovjek postane sentimen­
talan, pomisli. Ali nije odolio iskušenju da govori i probudi
malo ljudske topline oko sebe. — Šteta za ovako dobar auto
— reče. — Stoji cijelu hrpu deviza a za pola godine na našim
cestama odu k vragu.
—Tu ste sasvim u pravu. Ceste su nam još uvijek vrlo loše
— odvrati stariji službenik. Po zvuku glasa Rubašov primi­
jeti daje stariji shvatio njegovu bespomoćnost. Osjeti se kao
pseto kome su dobacili kosr pa odluči da više ne govori. Ali
odjednom, nasrtljivo, oglasi se mladi. —Jesu li možda ceste
u kapitalističkim zemljama bolje?
Rubašov se morao osmjehnuti. — Jeste Ii kada bili vani?
— upita.
— I bez toga znam kako je tamo — odgovori mladić.
— Nema potrebe da mi pričate priče.
— Za koga vi mene zapravo držite? — upita vrlo
mirno Rubašov. Nije se, međutim, mogao suzdržati a da
ne doda — Vi biste zaista morah malo proučiti povijest
naše Partije. — Mladić nije ništa odgovorio zureći ravno

15
pred sebe. Vozaču se već treći put ugušio zabrektali motor
te ga je psujući ponovo palio. Vozili su se poskakujući kroz
predgrađa; po izgledu bijednih drvenih straćara tu se nije
ništa promijenilo. Nad njihovim naherenim obrisima lebdio
je mjesec, blijed i hladan.

5.
U svim hodnicima novog oglednog zatvora bile su up­
aljene žarulje. Njihova je žućkasta svjetlost ležala beživotno
na željeznim galerijama, na golim, vapnom obijeljenim zi­
dovima, na vratima ćelija s imenima zatvorenika i na crnim
otvorima »kontrolki« na vratima. Rubašovu je bila toliko
poznata ta blijeda svjedost bez odbljesaka i oštri odjeci nji­
hovih koraka po kamenim pločama poda, da se nekoliko
trenutaka poigravao s iluzijom da sve to opet sanja. Pokušao
je uvjeriti samog sebe da doista vjeruje u to. Ako ti uspije
uvjeriti se da samo sanjaš, onda će to zaista biti samo san,
mislio je.
Tako snažno je to poželio da mu se gotovo zavrtjelo u
glavi; odmah zatim stegao ga je u grlu oštar osjećaj stida. To
se sve mora pristojno progutati do kraja, pomisli. Pa makar
se čovjek i ugušio pri zadnjem zalogaju. Već su, međutim,
bili došli do ćelije 404. Nad kontrolkom je visio karton na
kojem je pisalo njegovo ime, Ni kolaj Salmanovič Rubašov.
No, ti su već sve lijepo pripremili, pomisli Rubašov; pogled
na svoje ime na kartonu potresao ga je. Htio je još zatražiti
od ključara dodatni pokrivač zbog svog reumatizma, ali vrata
ćelije već su se uz zveket zalupila za njim.

6 .
Ključar je u redovitim razmacima provirivao u
Rubašovljcvu ćeliju kroz kontrolku, ali Rubašov je mirno
ležao na svom lcžaju; samo mu se povremeno trzala opuštena

16
šaka. Pored ležaja, na kamenim pločama poda nalazio se
njegov cviker i jedan opušak.
Oko sedam sati izjutra — dva sata pošto je doveden u
ćeliju — probudio je Rubašova zvuk trube. Prospavavši ta
dva sata bez snova, Rubašov je osjećao da mu je glava sasvim
bistra. Truba se oglasila triput, jednakim treštavim slijedom
tonova u molu. Zvukovi trube još su dugo podrhtavali,
zamirali; zatim nastupi neprijateljska tišina.
Nije se još bilo sasvim razdanilo; obrisi limene kible i
umivaonika bili su još mekani u polumraku. Rešetke na
prozoru ocrtavale su se kao crna mreža pred mutnim prozor­
skim staklom. U gornjem lijevom kutu prozora staklo je bilo
razbijeno i zalijepljeno novinskim papirom. Rubašov pris-
jede na ležaj u, prignu se da dohvati cviker i opušak s poda
uz podnožje ležaja i opet prileže. Namjesti cviker na nos i
raspali žar na opušku. Ništa nije prekidalo tišinu. U obi-
jeljenim ćelijama saća sada su vjerojatno zatvorenici počeli is­
tovremeno ustajati s ležaja brzajući i tapkajući po kamenom
podu, ali u ćelijama odjela samica nije se čulo ništa — samo
koraci koji su povremeno odjekivali hodnikom. Rubašov je
znao da se nalazi u samici i da će tu ostati sve dok ne bude
strijeljan. Provlačio je prste kroz kratku šiljastu bradu, pušio
i mirno ležao.
Dakle strijeljat će te, pomisli Rubašov. Žmirkajući je pro­
matrao kako mu se miče palac na nozi koja je stršila u vis na
drugom kraju pokrivača. Bilo mu je toplo; osjećao se sigurno
i vrlo umorno. Nije imao ništa protiv toga da se odmah iz
tog drijemeža preseli u smrt, samo kad bi mu dopustili da
ostane ležati pod toplim pokrivačem. — Dakle, strijeljat će
me — rekao je sam sebi. Micao je polako nožnim prstima u
čarapi i prisjetio se jednog stiha u kojem su se Kristova stopa­
la uspoređivala s bijelim srndaćem u trnovu grmu. Protrljao
je cviker o rukav uobičajenom kretnjom, dobro poznatom
njegovu osoblju. Pod toplim pokrivačem osjećao je gotovo
nepomućenu sreću i bojao se samo jednoga — ustajanja
i prinudnog kretanja. — Dakle, likvidirat će me — reče
poluglasno samom sebi i zapali još jednu cigaretu, premda

17
 su mu ostale još svega tri. Prve cigarete na prazan želudac
ponekad su kod njega izazivale lagan osjećaj opijenosti, a već
je i tako bio u onom osebujnom stanju uzbuđenosti koje je
dobro poznavao iz ranijih bliskih susreta sa smrću. Istovre­
meno je znao daje to stanje za osudu i, s određenog stajališta,
nedopustivo; ali trenutačno nije osjećao sklonost da usvoji to
stajalište. Umjesto toga je promatrao igru nožnih prstiju pod
čarapom i smiješio se iza cvikera. Obli ga topao val naklon­
osti prema vlastitom tijelu koje inače nije volio, a njegovo
predstojeće uništenje ispuni ga užitkom samosažaljenja.
— Stara garda je mrtva — reče sebi. — Mi smo zadnji. Lik-
vidirat će nas — govorio je sebi. — Dođi, smrti milostiva.
— Pokušao se sjetiti napjeva te stare protestantske pjesme, ali
prisjećao se samo riječi. — Stara garda je mrtva — ponovio je
i nastojao se sjetiti njihovih lica; to mu je uspjelo samo za ne­
kolicinu. Od prvog predsjednika Internacionale, smaknutog
kao izdajnika, uspjelo mu je dozvati u sjećanje tek komadić
kariranog prsluka nad trbuščićem. Nikad nije nosio nara­
menice, uvijek kožne pojaseve. Prvi predsjednik revolucion­
arne države, isto tako pogubljen, grizao je nokte u časovima
opasnosti. — Povijest će vas opravdati — pomisli Rubašov
bez naročitog uvjerenja. Što zna povijest o grizenju noktiju?
Rubašov je pušio i razmišljao o mrtvima i o poniženjima koja
su prethodila njihovoj smrti. Unatoč svemu, nije se još uvi­
jek mogao prisiliti da mrzi Vrhovnog. Često je gledao sliku
u boji Vrhovnog nad svojim krevetom i nastojao ga zamrziti.
Prišivali su mu, među sobom, mnoge nadimke, ali konačno
se zadržao »Vrhovni«. Groza koja je zračila iz Vrhovnog bila
je prvenstveno u mogućnosti da je on u pravu — u tome
što su svi koje je pogubio morali dopustiti, čak i s kuglom u
zatiljku, da postoji mogućnost da je on u pravu. Sigurnosti
nije bilo, samo pozivanje na onu podrugljivu proročicu koju
nazivaju Povijest, a koja je izricala svoj sud tek onda kad bi
se čeljusti postavljača pitanja već odavna pretvorile u prah.
Dođi, smrti milostiva...
Rubašov je osjećao da ga promatraju kroz kontrolku. Ne
pogledavši, znao je da nečija zjenica pritisnuta o okno pilji

18
u ćeliju; čas zatim zaista je zaškripao ključ u teškoj bravi na
vratima. Potrajalo je neko vrijeme dok je brava otpustila.
Ključar, starčić u papučama, ostao je na vratima.
— Zašto niste ustali? — upita.
— Bolestan sam — odvrati Rubašov.
— Sto vam je? Doktoru ne možete prije sutra.
— Boli me zub — odgovori Rubašov.
— Znači zub — odvrati ključar, okrenu se vukući noge i
zalupi vratima.
Sad bar mogu dalje mirno ležati, pomisli Rubašov, ali ga
to nije više veselilo. Ustajala toplina pokrivača postade mu
tegobna pa ga zbaci sa sebe. Pokušao je ponovo promatrati
nožne prste, ali mu je to bilo dosadno. Obje su čarape imale
rupu na peti. Poželi zakrpati rupe, ali pomisao da bi morao
pokucati na vrata i zatražiti od ključara iglu i konac odvrati
ga od toga; vjerojatno bi mu i onako uskratili iglu. Odjed­
nom osjeti mahnitu želju za novinama: bila je tako snažna da
je osjetio miris tiskarskog crnila i čuo šuštanje stranica koje
su se okretale. Možda je u toku noći izbila neka revolucija,
ubijen neki državni glavar, neki Amerikanac otkrio da se
neutralizira sila teža. O njegovu hapšenju nije još u novina­
ma moglo biti ništa; u zemlji će se to još neko vrijeme tajiti,
vani će se o tome brzo doznati i nastat će senzacija; objavlji­
vat će deset godina stare fotografije iz arhiva klišea i nadrljati
strašne gluposti o njemu i Vrhovnom. Prošla ga je želja za
novinama, ali jednako požudno poželi doznati što se sada
odvija u mozgu Vrhovnog. Vidio ga je kako sjedi za svojim
radnim stolom, oslonjen na laktove, težak i odbojan, i nešto
diktira stenografkinji. Drugi su ljudi pri diktiranju hodali
gore dolje, otpuhivali kolutove dima ili se igrali ravnalom.
Vrhovni se nije micao, niti se nečime igrao, ni otpuhivao ko­
lutove dima. Rubašov najednom opazi da sam već pet minu­
ta hoda amo tamo po ćeliji; bio je ustao s ležaja potpuno
nesvjestan toga. Usto ga je opet zarobio i njegov stari ritual
da nikako ne smije nagaziti na rub kamenih ploča na podu,
a njihov je raspored znao već napamet. Pritom mu se misli
nisu ni načas prestale baviti Vrhovnim — Vrhovnim koji se,

19
sjedeći za svojim radnim stolom i nepomično diktirajući,
postupno preobrazio u vlastitu reprodukciju u boji, u dobro
poznatu kolor reprodukciju koja je visjela nad svim postel­
jama i komodama čitave zemlje, i neprekidno, dan i noć,
promatrala ljude svojim zamrzlim pogledom,
Rubašov je koračao po ćeliji gore dolje, od vrata do pro­
zora i natrag, između ležaja, umivaonika i kible, šest i pol
koraka amo, šest i pol koraka tamo. Pred vratima se okretao
desno, pred prozorom lijevo — bila je to stara ćelijska na­
vika: ako se smjer okretanja nije mijenjao, čovjeka bi brzo
uhvatila vrtoglavica. Što se odigravalo u mozgu Vrhovnog?
Koračajući gore dolje, zamišljao je presjek kroz taj mozak,
uredno oslikan sivom vodenom bojom na listu papira
pričvršćenom risaćim čavlićima na dasku za crtanje. Vijuge
sive moždane tvari klobučale su se poput crijeva, preplitale
kao mišićave zmije, pretapale se i gubile poput spiralnih
maglica na astronomskim kartama. Što se odvijalo u tim
nabreklim sivim vijugama? O dalekim je spiralnim magli­
cama sve bilo poznato, ali o tome ništa. Stoga je povijest
najvjerojatnije i bila više nagađanje o zbivanjima nego zna­
nost. Možda će se jednom kasnije povijest naučavati pomoću
statističkih privrednih tabela dopunjenih takvim anatom­
skim presjecima. Nastavnik će ispisati na ploču životne uvjete
širokih slojeva određenog naroda, u određenom razdoblju, u
obliku algebarske formule — Ovdje, građani, vidite objek­
tivne činioce koji su uvjetovali povijesni proces. — Zatim
će štapom pokazati sivi magleni krajobraz između drugog i
trećeg režnja u mozgu Vrhovnog i dodati — A ovdje vidite
subjektivni odraz tih činilaca. To je, u drugoj četvrtini 20.
stoljeća, dovelo do pobjede načela moći u Evropi. — Dokle
god se to ne postigne, politika će biti krvavi diletantizam,
obično praznovjerje i crna magija.
Rubašov začu s hodnika korake nekolicine ljudi koji su
se ritmički približavali. Prva pomisao bila mu je: sad počinje
batinanje. Zastao je nasred ćelije osluškujući isturene čeljusti.
Koraci se zaustaviše pred jednom ćelijom: začu se tiha zapo­
vijed, zazveckaše ključevi. Zatim tišina.

20
 Rubašov je stajao ukrućen između ležaja i kible, zadržavao
dah i očekivao prvi krik. Sjećao se: taj prvi krik, u kojem je
još prevladavala zaprepaštenost nad tjelesnim bolom, bio je
obično najgori; ono što je slijedilo bilo je već podnošljivije,
čovjek bi se na to naučio i nakon nekog vremena moglo
se čak, prema zvuku i ritmu krikova, stvarati zaključke o
vrsti mučenja. Potkraj se većina podjednako ponašala, bez
obzira na razlike u temperamentu i glasu: krikovi bi slabjeli,
prelazeći u slabačko jecanje i krkljanje, što je značilo da je
batinanje prestalo. Ubrzo zatim obično bi se vrata ćelije
zalupila uz štropot, svežanj ključeva bi ponovo zazveckao, i
začuo bi se prvi krik sljedećeg, često i prije nego bi ga ščepali,
već pri samom pogledu na batinašku ophodnju na vratima
ćelije.
Rubašov je nepomično stajao nasred svoje ćelije i očekivao
prvi krik. Protrljavši cviker o rukav, rekao je samom sebi da
neće ni sada vikati što god se s njim dogodilo. Tu je rečenicu
ponavljao u sebi nijemo i jednolično kao što se moli kru­
nica. Stajao je i osluškivao; krika još nije bilo. Čuo je samo
prigušenu, golu šutnju zatvorskih hodnika. Tada začu tihi
zveket, nečiji glas nešto promrmlja, zalupiše se vrata ćelije.
Koraci složno krenuše prema sljedećem.
Rubašov priđe oknu na vratima i pogleda van na hodnik.
Skupina se zaustavila preko puta, nešto po strani od njegove
ćelije, pred brojem 407. Nosili su doručak. Skupina se sas­
tojala od starog ključara, dva dežurna zatvorenika koji su
teglili kotlić s vrućom vodom za čaj, još jednoga koji je nosio
košaru narezanog crnog kruha, i dvojice u uniformama s pri-
pasanim pištoljima. To nisu bili batinaši; dijelio se doručak.
Broj 407 upravo je primao kruh. Rubašov ga nije vidio;
broj 407 je vjerojatno stajao u propisnom stavu u svojoj ćeliji,
jedan korak od vrata; Rubašov mu je vidio samo ruke do lak-
tova. Bile su gole i vrlo mršave; stršile su iz okvira vrata u hod­
nik kao dva usporedna vodoravna štapa. Dlanovi nevidljivog
broja 407 bili su okrenuti na gore i lako zaobljeni poput
plitice. Primivši kruh, ruke su se sklopile i povukle natrag u
nevidljivost ćelije. Vrata pred brojem 407 zalupiše se.

21
 Rubašov napusti okno i nastavi koračanje po ćeliji. Prestao
je trljati cviker o rukav, odloživši ga na njegovo mjesto, i ud-
isao duboko i s užitkom. Zviždukao je i čekao na doručak.
Preostao je samo lagani osjećaj nevoljkosti; one tanke pod­
laktice i dlanovi zaobljeni u pliticu nejasno su ga podsjećale
na nešto što nije mogao odrediti. Nije znao što je to; ali
obrisi onih ispruženih ruku, pa čak i sjene na njima, bili su
mu poznati — poznati, a ipak nestali iz sjećanja kao odlomci
neke melodije ili miris jedne uličice lučkoga grada...

7.

Doručkaši su već otključali niz vrata i zalupili njima,

ali njegova još nisu. Rubašov se vrati oknu da vidi kad će
konačno doći; veselio se vrućem čaju. Kotlić se pušio, a na
površini su plivale tanke limunove kriške. Skinuo je cviker i
prislonio oko na otvor. Njegovo je vidno polje obuhvaćalo
četiri ćelije nasuprot: brojeve 401 do 407. Nad ćelijama se
poput balkona protezala uska željezna galerija; iza nje bile
su opet ćelije, one na drugom katu. Povorka s doručkom
upravo se vraćala hodnikom zdesna; očito su najprije obav­
ljali ćelije neparnog niza, zatim one s parnim brojem. Sada
su stajali pred brojem 408. Rubašov ponovo ugleda kotlić
koji se pušio i dežurnog s košarom kruha u kojoj je sada
bilo svega nekoliko kriški. Vrata pred brojem 406 odmah
su se zalupila; ćelija je bila prazna. Povorka se približi, prođe
mimo njegovih vrata i zastade pred brojem 402.
Rubašov započe udarati šakom o vrata. Opazi da su
dežurni koji su nosili kotlić izmijenili poglede i usmjerili ih
u pravcu njegove ćelije. Ključar se zaposlio svežnjem ključeva
pred vratima broja 402 i pretvarao se da ništa ne čuje. Obo­
jica uniformiranih stajala su okrenuta leđima Rubašovljevu
oknu. Sada su dodavali kruh kroz otvorena vrata broja 402;
povorka se trebala udaljiti svakog časa. Rubašov zabubnja još
žešće o vrata. Izuje cipelu i poče njome lupati u vrata.
Krupniji od dvojice uniformiranih polako se osvrnu,

22
baci ukočen i bezizražajan pogled na Rubašovljeva vrata i
okrenu se natrag. Ključar zalupi vratima broja 402. Dežurni
s kotlićem stajali su neodlučno. Uniformirani koji se bio
osvrnuo reče nešto starom ključaru koji slegnu ramenima
i zveckajući svežnjem ključeva krenu vukući noge prema
Rubašovljevim vratima. Dežurni s kotlićem pođoše za njim;
dežurni s kruhom ostade na mjestu rekavši nešto broju 402
kroz kontrolku.
Rubašov odstupi jedan korak od vrata čekajući da se ot­
vore. Napetost u njemu najednom splasnu; postade mu sve­
jedno hoće li dobiti čaj ili ne. Uostalom, na povratku se s čaja
u kotliću nije više dizala para, a limunove kriške na ostatku
blijedožute tekućine djelovale su uvelo i kao da su se stisle.
Ključ se okrenu u njegovim vratima, zatim se na kon-
trolki pojavi upiljena zjenica i ponovo nestade. Vrata se
naglo rastvoriše. Rubašov je bio sjeo na ležaj i obuo cipelu.
Ključar pridrža vrata onom krupnome u uniformi koji ko-
raknu u ćeliju. Imao je okruglu, glatko izbrijanu lubanju i
bezizražajne oči. Kruta oficirska uniforma škriputala je na
njemu kao i čizme; Rubašovu se učini da osjeća miris kože
njegova revolverskog opasača. Stao je uz kiblu i ogledao se po
ćeliji, koja postade tijesna zbog njegove prisutnosti.
— Niste pospremili ćeliju — obrati se mirno Rubašovu.
— Vi znate da je to propis.
— Zašto sam preskočen pri podjeli doručka? — upita
Rubašov jednako mirno i pogleda uniformiranog čovjeka
kroz cviker.
— Ako želite raspravljati sa mnom, morat ćete najprije
ustati — odvrati oficir.
— Nemam ni najmanje volje ni namjere s vama raspravl­
jati — odvrati Rubašov i zabavi se vezanjem cipele.
— Onda nemojte drugi put lupati o vrata, inače ćemo
morati protiv Vas primijeniti redovite disciplinske mjere
— reče oficir. Još se jednom pažljivo ogleda po ćeliji. — Za­
tvorenik nema krpu za pranje poda — obrati se ključaru.
Ovaj reče nešto dežurnom za kruh koji trčećim korakom
nestade u hodniku. Dvojica preostalih dežurnih stajala su

23
 na otvorenim vratima i radoznalo razgledali ćeliju. Drugi
uniformirani okrenuo im se leđima, stojeći na hodniku
raširenih nogu i s rukama na leđima.
— Uhapšenik nema ni porcije — doda Rubašov, još
uvijek zaposlen vezivanjem cipele. — Vjerojatno mi želite
olakšati trud oko štrajka glađu. Divim se vašim novim me­
todama.
— Varate se — reče oficir pogledavši ga bezizražajno.
Imao je široki ožiljak na glatko izbrijanoj lubanji, a u
zapučku je nosio traku odlikovanja iz Revolucije. Ipak je bio
u Građanskom ratu, pomisli Rubašov. Ali to je davno prošlo
i više ne znači ništa.
— Varate se. Preskočeni ste pri doručku jer ste se prijavili
kao bolestan.
— Zubi — javi se stari ključar koji je stajao oslonjen na
vrata. Još je bio u papučama, uniforma mu je bila zgužvana i
uprljana mrljama od jela.
— Kako vas volja — reče Rubašov. Na vrhu jezika
bio mu je oštar odgovor; htio je pitati ubraja li se u zad­
nja dostignuća režima to što bolesnike liječe uskraćivanjem
obroka, ali je rekao samo — Kako vas volja. — Bilo mu je
svega dosta.
Dežurni za kruh dotrča zadihan i mašući prljavom krpom.
Ključar mu uze krpu iz ruke i baci je u kut pored kible.
— Imate još nekih želja? — upita oficir bez ironije.
— Pustite me na miru s tom vašom komedijom — odgov­
ori Rubašov. Oficir se okrenu da pođe, ključar zazveketa
svežnjem ključeva. Rubašov ode do svog prozora okrenuvši
im leđa. Kad su se vrata zalupila, sjeti se Rubašov najvažnijeg
i jednim se skokom nađe na vratima ćelije. — Papira i olovku
— viknu što je glasnije mogao kroz kontrolku. Brzo skinu
cviker i priljubi oko na otvor da vidi hoće li se okrenuti. Bio
je povikao vrlo glasno, ali povorka je odmicala hodnikom
kao da nije ništa čula. Posljednje što je od nje vidio bila su
leđa oficira s golom glavom i širokim opasačem s pištoljem
zataknutim u kožni tok.

24
 8.
Rubašov se vrati hodanju po ćeliji: šest i pol koraka do
prozora, šest i pol koraka natrag. Protekla scena bila ga je
uzrujala; ponavljao je u mislima njene pojedinosti trljajući
cviker o rukav. Trudio se zadržati mržnju koju je prije neko­
liko trenutaka osjetio prema oficiru s brazgotinom, zadajući
sebi riječ da će time izgraditi stanovitu moralnu prekaljenost
za predstojeću borbu. Umjesto toga, ponovo je pokleknuo
pred poznatim i fatalnim porivom da se zamisli u protivnik­
ovoj koži i da gleda nedavni prizor njegovim očima. Tu je
dakle on, Rubašov, sjedio na ležaju, nizak, šiljaste bradice
i bahat, obuvajući, s očitom izazovnom namjerom, cipelu
na prljavu čarapu. Svakako, taj je Rubašov imao zasluga i
slavnu prošlost, ali jedno je bilo vidjeti ga na kongresnoj
govornici, a drugo na slamarici u ćeliji. I to bi trebao biti
onaj legendarni Rubašov?, mislio je Rubašov u ime oficira
bezizražajnih očiju. Diže dreku zbog svog doručka kao
neki đačić i ništa se ne stidi. Ćelija nepospremljena. Rupa
u čarapi. Prgavi intelektualac. Kovao je urotu protiv države
i poretka; da li radi novca ili »načela«, svejedno je. Nismo
mi dizali Revoluciju za zanovijetala. On je doduše pomagao
pri njezinu dizanju; tada je bio pravi čovjek, ali sada je star i
misli da on jedini ima pravo; zreo je za likvidaciju. A možda
je to bio već i onda. U Revoluciji je bilo mnogo mjehura od
sapunice koji su se kasnije rasprsli. Da još bar malo drži do
sebe, počistio bi ćeliju.
Rubašov razmisli načas ne bi li zaista trebao oprati pod.
Stajao je neodlučno nasred ćelije, zatim opet nataknu cviker
i stade uz prozor.
Na dvorištu se bilo razdanilo. Dan je bio svijetlosiv s
primjesom žućkastog, a ipak ne sasvim neprijazan; u zraku
se osjećalo da će opet snijeg. Moglo je biti oko osam sati
izjutra; tek su protekla tri sata otkako je stupio u tu ćeliju.
Zidovi koji su zatvarali dvorište bili su nalik kasarnskim
zidovima; na svakom se prozoru nalazila željezna rešetka,
a ćelije iza rešetaka bile su odviše mračne da bi se vidjela

25
njihova unutrašnjost; nije se čak ni vidjelo stoji li netko tik
uz svoj prozor i poput njega gleda snijeg na dvorištu. Bio
je to lijep, tek primrznuo snijeg; sigurno je škripao kad se
po njemu hodalo. S obje strane ugažene staze, što je vodila
oko čitavog dvorišta na deset koračaja od zida, ležao je snijeg
poput visokog grudobrana. Kruništem zida nasuprot hodao
je amo tamo vojnik na straži. Jednom je, okrećući se, pljunuo
u velikom luku na snijeg u dvorištu; zatim se nagnuo preko
kruništa da vidi kamo je pljuvačka pala i smrzla se.
Stara bolest, pomisli Rubašov. Revolucionari ne smiju
misliti mozgom drugih ljudi.
Ili možda ipak smiju? Ili možda upravo oni i moraju?
Kako da čovjek promijeni svijet kad istovremeno misli
mozgom svih tih ljudi?
Kako inače da ih čovjek promijeni?
Kako da onaj tko shvaća i oprašta još nađe neki razlog da
djeluje?
Gdje to ne bi mogao naći nijedan razlog?
Strijeljat će me, pomisli Rubašov. Moji ih razlozi neće
zanimati. Prisloni čelo uz prozorsko staklo. Dvorište je ležalo
bijelo i tiho.
Prostajao je tako neko vrijeme osjećajući prohladno staklo
čelom i ne misleći ni na što. Tek postupno postade svjestan
da je već poduže vrijeme prisutan u ćeliji tih ali uporan zvuk
kuckanja.
Osvrnu se, posluša. Kuckanje je bilo tako tiho da isprva
nije mogao razabrati od kojeg zida dolazi. Dok je prisluškivao,
kuckanje prestade. On sam pokuca, najprije na zid sa strane
kible, prema broju 406, ali ne dobi odgovor. Pokuša s dru­
gim zidom koji ga je dijelio od broja 402, na strani ležaja.
Tu je dobio odgovor. Rubašov se udobno smjesti na ležaj
odakle je mogao držati na oku kontrolku, srce mu zakuca,
osmjehnu se: prvi je dodir uvijek bio vrlo uzbudljiv.
Sada je broj 402 pravilno kucao: tri otkucaja s kratkim
razmacima, zatim stanka, zatim opet tri otkucaja, onda
ponovo stanka pa opet tri otkucaja. Rubašov ponovi sav
taj slijed znakova da bi dao na znanje da čuje. Napeto je

26
iščekivao da utvrdi zna li onaj drugi »kvadratnu abecedu«,
inače je predstojalo dugo natezanje dok je onaj drugi ne bude
naučio od njega. Zid je bio debeo i loše je prenosio zvuk; bio
je prisiljen sasvim priljubiti glavu uz njega da bi dobro čuo,
a usto je neprestano morao promatrati kontrolku. Broj 402
je očito imao veliku praksu; otkucavao je jasno i bez žurbe,
vjerojatno s nekim tvrdim predmetom, olovkom ili nečim
sličnim. Budući da nije imao prakse, Rubašov je, pamteći
brojeve, nastojao zamisliti pred sobom kvadrat slova s dvade­
set i pet kocki — pet vodoravnih polja s po pet slova u sva­
kom. Broj 402 otkuca najprije četiri puta, dakle četvrti red:
P do U; zatim ponovo četiri puta, dakle četvrto slovo reda: T.
Zatim stanka, pa tri otkucaja: treći red, K do O. Onda jedan
otkucaj: dakle prvo slovo reda, K. Zatim tri, pa pet otkucaja:
treći red, peto slovo, O. Kraj.
— Tko?
Praktičan čovjek, pomisli Rubašov, hoće odmah znati s
kim ima posla. Revolucionarna etiketa dokucavanja zahti­
jevala je zapravo da se počne s nekom političkom lozinkom,
da se zatim prenesu vijesti, onda govori o jelu i pušenju;
mnogo kasnije, često nakon nekoliko dana, čovjek se eventu­
alno predstavljao. Rubašovljevo dotadašnje iskustvo bilo je,
doduše, ograničeno samo na zemlje u kojima je revolucion­
arna stranka bila progonjena, a nije sama progonila. Stoga su
se članovi stranke, radi konspiracije, poznavali samo po im­
enu bez prezimena — a i ta su tako često mijenjali da je ime
gubilo svako značenje. Ovdje je očito bilo drukčije. Rubašov
je oklijevao da li da navede svoje ime. Broj 402 postao je
nestrpljiv; ponovo je otkucao:
— Tko?
Uostalom, zašto ne?, pomisli Rubašov. Otkuca svoje
puno ime i prezime:
— Nikolaj Salmanovič Rubašov — i počeka da vidi kakvo
će biti djelovanje.
Dugo se nije događalo ništa. Rubašov se osmjehnu; bilo
mu je jasno koliko je taj podatak mogao zaprepastiti susjeda.
Pričeka cijelu minutu, pa još jednu; konačno slegnu ram­

27
enima i ustade s ležaja. Vrati se svojoj šetnji po ćeliji, ali bi pri
svakom okretu zastao i osluhnuo okrenut zidu. Zid je šutio.
On protrlja cviker o rukav, krenu sporo i umorno do vrata i
pogleda kroz okno na hodnik.
Hodnik je bio prazan; električne žarulje bacale su svoje
mrtvo, odstajalo svjetlo; nije se čuo ni glasak. Zašto je broj
402 zanijemio?
Vjerojatno od straha. Valjda se bojao da se ne kompro­
mitira zbog Rubašova. Možda je broj 402 neki apolitični
liječnik ili inženjer koji se trese od straha pri pomisli na opas­
nog susjeda. Sigurno neki nepolitički, inače ne bi prvi upitao
ime. Valjda umiješan u nekakvu pripovijest o sabotaži; sjedi
već dosta dugo, usavršio se u kucanju, a razdire ga želja da
dokaže svoju nevinost. Još, izgleda, naivno vjeruje da njegova
subjektivna krivnja ili nedužnost nešto znače, a nema pojma
0 višim interesima o kojima se zapravo radi. Najvjerojatnije
sada sjedi na ležaju i piše vlastima stoti podnesak koji one
neće pročitati, ili stoto pismo ženi koje ona neće primiti.
Pustio je iz očaja bradu, crnu puškinsku bradu; prestao se
umivati i odao se grizenju noktiju ili potajnim erotskim
nastranostima. Nema ničega goreg u zatvoru od svijesti o
vlastitoj nevinosti; ona sprječava privikavanje na sredinu i
potkopava moral... Odjednom se ponovo začulo kucanje.
Rubašov žurno prisjede na ležaj; ali dva su prva slova već
promakla. Sada je broj 402 kucao brzo i manje jasno: očito
je bio vrlo uzbuđen:
— ...avo vam budi.
»Pravo Vam budi...«
To je iznenađivalo. Broj 402 bio je konformist. Mrzio
je opozicijske krivovjerce, kao što je i red; vjerovao je da se
povijest kreće tračnicama po nepogrešivom voznom redu i s
nepogrešivim skretničarem — Vrhovnim. Vjerovao je da je
njegovo hapšenje posljedica nesporazuma, i da su sve vanjsko
1 unutarnjopolitičke katastrofe posljednjih godina, od Kine
do Španjolske, od gladi do istrebljivanja Stare Garde, samo
manja iskakanja iz tračnica ili plodovi vražje rabote Rubašova
i njegovih prijatelja opozicionara. Puškinska brada broja 402

28
sada se rasplinula; imao je glatko izbrijano, fanatično lice, a
ćelija mu je bila pedantno uredna i pospremljena po svim
propisima poput vojničke sobe. Nije imalo nikakvog smisla
sporiti s njim jer takve se nije moglo ničemu naučiti. Ali još
je manje imalo smisla odreći se jedine, a možda i posljednje
veze...
— Tko?— otkuca Rubašov, vrlo jasno i polako. Odgovor
je stigao iskidano i neujednačeno:
— Ne tiče vas se.
— Kako hoćete — razvučeno otkuca Rubašov i ustade s
ležaja da nastavi koračanje po ćeliji, jer je smatrao razgovor
završenim. Međutim kucanje se odmah nastavi, ovog puta
vrlo glasno, upravo zvonko, a istovremeno podrugljivo
— broj 402 je očito skinuo cipelu da bi osigurao svojim
riječima što snažniji dojam:
— Živjelo nj. v. car!
A, tu smo, pomisli Rubašov. Još dakle ima pravih, nepa­
tvorenih kontrarevolucionara — a mi smo mislili da se oni
javljaju još samo u govorima Vrhovnog, kao žrtveni jarci
zbog neuspjeha. Tu, međutim, sjedi jedan stvarni kontrarev-
olucionar; izlika od krvi i mesa za Vrhovnog; i urliče, kao što
se i priliči: živio Car!
— Amen — otkuca Rubašov i osmjehnu se. Odgovor
stignu odmah, još glasnije ako je to bilo moguće:
— Svinjo!
Rubašova je to zabavljalo. Skinuo je cviker i otkucao met­
alnim okvirom, da bi promijenio ton, otegnuto i otmjeno:
— Ne razumijem sasvim.
Broj 402 kao da je pomahnitao. — Pset... — odbubnjao
je, ali O je izostalo. Umjesto toga — bijes ga je izgleda naglo
prošao — on otkuca:
— Zašto su vas zatvorili?
Kakva dirljiva naivnost... Lice broja 402 prošlo je preo­
brazbu. Sad je to bilo lice carističkog oficira, privlačnih crta i
glupo. Možda je nosio i monokl.
Rubašov ponovo otkuca cvikerom:
— Politička razmimoilaženja.

29
 Kratka stanka. Broj 402 se očito naprezao da se prisjeti
nekog ironičnog odgovora. Taj je uskoro i stigao:
— Bravo. Vukovi proždiru jedan drugoga!
Rubašov ne odgovori. Njegova je potreba za društvenošću
bila zadovoljena; ponovo se vratio svojoj šetnji. Ali oficir iz
402 postao je izgleda razgovorljiv. Kucao je:
— Rubašov...
To se već gotovo moglo nazvati prisnošću.
— Da? — odgovori Rubašov.
Broj 402 kao da je oklijevao; onda uslijedi oduža
rečenica:
— Kad ste zadnji put spavali s nekom ženskom?
— Broj 402 je nesumnjivo nosio monokl; po svoj prilici
kucao je njime, a ogoljelo oko nervozno se trzalo. Rubašov
nije osjećao odbojnost. Taj se čovjek bar prikazivao onakvim
kakav je bio, a to je svakako bilo simpatičnije od parola koje
je isprva otkucavao. Rubašov malo razmisli pa pokuca:
— Prije tri tjedna.
Odgovor je bio trenutačan:
— Pričajte mi.
To je već bilo malo previše. Prva Rubašovljeva pobuda
bila je da prekine razgovor; ali, razmislivši, uvidje da bi mu
taj čovjek mogao biti vrlo koristan — iz njega se moglo
svašta izvući, i preko njega dobiti veza s brojem 400 i daljim
ćelijama. Susjedna ćelija s lijeve strane bila je očito prazna;
tu se lanac prekidao. Rubašov požali što nije imao nikakve
prakse iz konverzacije oficirskih kasina. Pade mu na pamet
stara šansona iz predratnih godina, koju je kao student čuo
u nekom kabaretu gdje su damice u crnim čarapama plesale
francuski kankan; uzdahnuo je i otkucao cvikerom:
— Grudi kao jabučice...
Nadao se da je pogodio pravi ton. Izgleda da je bilo tako,
jer je broj 402 navaljivao:
— Dalje. Pojedinosti.
Sad je već sigurno nervozno čupkao brčiće. Nesumnjivo
je imao tanke brčiće zasukanih krajeva. Neka ga vrag odnese;
bio je jedina veza i čovjek je morao ostati u dobrim odnosi­

lo
ma s njim. O čemu se razgovaralo u oficirskim kasinima?
0 ženama i konjima... Rubašov protrlja cviker o rukav i
savjesno otkuca:
— Bedra kao u divlje ždrebice...
Zastao je iscrpljen. Uz najbolju volju nije se mogao ničeg
boljega sjetiti. Ali broj 402 bio je neobično zadovoljan:
— Vražji momak! — otkucao je oduševljeno.
Sigurno je grohotao, ali ništa se nije čulo; pljeskao se po
bedrima i sukao brk, ali ništa se nije vidjelo. Apstraktna op-
scenost nijemog zida ostavila je mučan dojam na Rubašova.
— Dalje — navaljivao je broj 402.
— Nije išlo. — Gotovo — razdraženo otkuca Rubašov
1 smjesta požali. Čovjek nije smio uvrijediti broj 402. On
se, međutim, nije lako vrijeđao. Uporno je kuckao svojim
monoklom:
— Dalje. Molim, molim...
Rubašov se već bio toliko vratio u praksu da nije više
morao svjesno brojati otkucaje, nego ih je neposredno pret­
varao u slušne osjete. Činilo mu se kao da osjeća ton kojim
je broj 402 moljakao daljnju erotsku građu. Moljakanje se
ponavljalo:
— Molim, molim...
Broj 402 bio je vjerojatno još mlad i trpio je prave muke.
Sigurno je neprestano čupkao brčiće, vratio monokl na oko
i osluškivao zapiljivši se u obijeljeni zid.
— Dalje. Molim, molim...
... i piljio dalje u nijemi zid, na kojem su mrlje vlage malo
pomalo poprimale obrise žene s grudima poput jabučica i
bedrima kao u ždrebice.
— Pričajte mi jos. Molim, molim.
Možda je kleknuo na ležaj i spojio dlanove — kao za­
tvorenik na drugoj strani hodnika kad je primao obrok
kruha.
A tada odjednom Rubašov postade svjestan na što ga
podsjeća ta gesta od maločas, ti spojeni i lako, poput plitice,
zaobljeni dlanovi nevidljivog primatelja kruha. Pieta...

31
 9.
Pieta. — Galerija slika jednog srednjonjemačkog grada,
jednog ponedjeljka poslije podne. U galeriji nije bilo nikoga
osim Rubašova i mladića radi čijeg susreta je Rubašov i
doputovao; razgovarali su na okrugloj plišanoj sofi usred
prazne dvorane, zidova ovješenih tonama teškog ženskog
mesa flamanskih slikara. Bilo je to 1933., prvih mjeseci
terora, nedugo prije Rubašovljeva hapšenja. Pokret je bio
razbijen a na njegove je pripadnike vođena hajka kao na
divljač; uhvaćene su premlaćivali nasmrt. Partija nije više
postojala kao politička organizacija, nego tek kao hrpa
krvavog mesa s tisuću ruku i nogu. I kao što mrtvacima i
dalje rastu kosa i nokti, tako su se micale pojedine stanice,
mišići, dijelovi udova mrtve Partije. Posvuda su u zemlji
živjele male skupine ljudi koji su preživjeli katastrofu i dalje
djelovali u konspirativnoj ilegalnosti. Sastajali su se u pod­
rumima, šumama, po kolodvorima, muzejima i sportskim
dvoranama. Neprestano su mijenjali prenoćišta, ime, dnevni
raspored kretanja. Poznavali su se samo po imenu bez prezi­
mena i nisu se pitali za adrese. Jedan su drugome polagali
život u ruke, i nisu nikada do kraja vjerovali jedni drugima.
Tiskali su letke u kojima su nastojali uvjeriti same sebe i
druge da su još živi. Šuljali su se noću uličicama predgrađa i
ispisivali stare parole po zidovima kao dokaz da još postoje.
Penjali su se u praskozorje na tvorničke dimnjake i vješali
stare zastave da bi dokazali da još postoje. Leci su dospijevali
pred oči tek ponekog pojedinca koji bi ih brzo odbacio, jer bi
se stresao od jeze na tu poruku mrtvaca; parole na zidovima
gasnule su na prvi pijev pijetlova, a zastave bi skidali s dim­
njaka; ali uvijek bi se iznova pojavljivale. U čitavoj su zemlji
naime postojale malobrojne skupine ljudi koji su se nazivali
»mrtvaci na dopustu«, i koji su ulagali preostale dane života
u to da dokažu da u njima još ima života.
Međusobnih veza nisu imali; živčane su niti Partije bile
raskidane i svaka je skupina postojala za sebe. Malo pomalo
one su ponovo počele pružati pipke. Iz inozemstva su dolazili

32
ugledni trgovački putnici, krećući se s lažnim putnicama i
putnim kovčezima dvostrukih stranica; bili su to kuriri. U
pravilu su ih hvatali, podvrgavali mučenju i skidali im glave;
na njihova mjesta dolazili su drugi. Partija je i dalje bila mrtva;
nije mogla disati ni micati se, ali kosa i nokti i dalje su joj rasli,
a centrala iz inozemstva puštala je galvansku struju u njeno
ukočeno truplo, što je izazivalo grčevite trzaje u udovima.
Pieta... Rubašov zaboravi na broj 402 i vrati se svojoj
šetnji po ćeliji, šest i pol koraka amo i tamo; ponovo je bio na
okrugloj plišanoj sofi u praznoj galeriji slika gdje -se osjećao
miris prašine i laštila za parket. Dovezao se ravno s kolodvora
do ugovorenog sastajališta, nekoliko minuta prerano. Bio je
prilično siguran da je ostao nezapažen. Njegov kovčeg, s
uzorcima noviteta zubarske opreme jedne nizozemske tvrtke,
ležao je u garderobi. Sjedio je na okrugloj sofi presvučenoj
plišem, promatrao kroz cviker gromade mlohavog mesa po
zidovima i čekao.
Mladić, čije je ime bilo Richard i koji je tada vodio par­
tijsku grupu u gradu, zakasnio je nekoliko minuta. To mu
je bilo prvi put što vidi Rubašova, a i Rubašov nije njega
vidio prije toga. Već je bio prošao kroz dvije prazne dvorane
kad je ugledao Rubašova na okrugloj sofi. Rubašovu je na
koljenu ležala knjiga »Jadi mladog Werthera« u popularnom
džepnom izdanju. Opazivši knjigu, mladić se neupadljivo
ogleda i sjednu na sofu do Rubašova. Bio je ponešto povučen
i sjedio je odmaknut za dobar lakat od Rubašova na rubu
sofe, s kapom u krilu. Po zanimanju je bio bravar, a na sebi
je imao crno praznično odijelo, jer je znao da bi u kom­
binezonu u muzeju upadao u oči. — Kao prvo — rekao je
— moram se ispričati zbog zakašnjenja.
— Dobro — odvrati Rubašov — a sada da najprije
prođemo vaše ljude. Imaš li kod sebe popis?
Mladić, po imenu Richard, odmahnu glavom.
— Nikakvog popisa nemam kod sebe — odgovori on.
— Sve imam u glavi — adrese i sve drugo.
— Dobro — reče Rubašov — ali ako te uhvate, onda su
sve veze prekinute.

33
 — Ne, ne — odgovori Richard. — Imajući to u vidu,
dao sam popis Anni. To mi je, naime, žena.
Zastao je, progutao slinu, a jabučica u grlu mu zaigra;
prvi put pogledao je ravno u Rubašova. Rubašov primijeti
da su mu upaljene oči; očne jabučice bile su prošarane
krvnim žilicama i lagano izbočene; brada i obrazi nad crnim
ovratnikom prazničnog odijela bili su neobrijani. — Znaš,
Anni su sinoć uhapsili — dodao je i pogledao Rubašova; a
Rubašov je u njegovim očima pročitao tupu i nerazumnu
nadu da će on, kurir Centrale, učiniti čudo i pomoći mu.
— Tako? — odvrati Rubašov protrljavši cviker o rukav.
— Onda je, dakle, policija dobila cijeli popis.
— To ne — odgovori Richard. — Znaš, moja šogorica je
bila u stanu kad su došli po Anni, pa joj je Anni još uspjela
neprimjetno dodati popis. Kod nje je to sigurno. Ona je,
naime, udana za policajca, ali drži našu stranu.
— Aha — odvrati Rubašov. — A gdje si ti bio kad su ti
hapsili ženu?
— Bilo je to ovako — odgovori Richard. — Ja, znaš, već
tri mjeseca ne spavam u svom stanu. Imam dobrog prijatelja
koji je kinooperater i kome mogu doći u kabinu, a kad pred­
stave završe, mogu prespavati u operaterskoj kabini. Znaš, u
kabinu se ulazi ravno s ulice, preko požarnih ljestvi. Imam
i besplatno kino, koliko me volja — prekinuo se i progutao
slinu. —A moj prijatelj uvijek daje Anni besplatne ulaznice
pa ona, kad su ugašena svjetla, pogleda prema operatorskoj
kabini. Istinabog, ne može me vidjeti, ali ja sam joj, znaš,
par puta sasvim jasno vidio lice kad bi platno bilo jako osvi-
jedjeno...
Ušutio je. Točno nasuprot Richarda visio je jedan »Sud­
nji dan«; anđeli s uvojcima i jedrim stražnjicama ulijetali
su trubeći u olujni oblak. Lijevo od Richarda visio je crtež
perom jednog njemačkog majstora; Rubašov je vidio samo
njegov djelić — ostalo su zaklanjali plišani naslon sofe i
Richardov zatiljak — mršave Marijine ruke, sljubljenih
dlanova poput plitice, i malo praznog neba s vodoravnim
potezima perom. Više se nije vidjelo, jer se Richardova glava

34
dok je govorio nepomično ukrutila nad lako pognutom
crvenkastom šijom.
— Aha — reče Rubašov. — Koliko ti godina ima žena?
— Sedamnaest godina — odgovori Richard.
— Tako. A koliko imaš ti godina?
— Devetnaest — odgovori Richard.
— Djece vjerojatno nemate, je li? — upita Rubašov
ispruživši malo vrat, ali ipak nije vidio ostatak crteža.
— Prvo je na putu — odgovori Richard sjedeći
nepomično, kao od olova izliven.
Rubašov ušuti neko vrijeme, zatim sasluša popis članova
od Richarda. Sastojao se od tridesetak imena. Postavio je
više pitanja i zapisao nekoliko adresa u knjigu narudžbi
zubarskih potrepština nizozemske tvrtke, u prazna mjesta
dugog popisa mjesnih zubara, dentista i uglednih građana iz
telefonskog imenika. Kad su to završili reče Richard:
— Sada bih ti, druže, dao kratki izvještaj o našem radu.
— Dobro — odgovori Rubašov — slušam.
Richard otpoče s izvještajem. Sjedio je lagano pognut,
pola metra udaljen od Rubašova, na uskoj plišanoj sofi, s
velikim crvenim šakama na koljenima prazničnog odijela, ne
promijenivši držanje ni jednog jedinog časa. Govorio je o za­
stavama na dimnjacima, o natpisima na zidovima, o lecima
ostavljenim po tvorničkim zahodima, suho i činjenično
poput knjigovođe. Njemu nasuprot letjeli su anđeli ususret
oluji trubeći fanfare; za njegovim potiljkom pružala je nevi­
dljiva Marija mršave ruke; posvuda sa zidova buljile su u njih
goleme grudi, bedra i bokovi...
»Grudi kao jabučice«, sjeti se Rubašov. Zastao je na trećoj
crnoj kamenoj ploči poda do ćelijskog prozora, i osluhnuo
kuca li još broj 402. Ništa se nije čulo. Rubašov priđe oknu
pogledavši na broj 407 preko puta odakle su se bile pružile
ruke da prime kruh. Vidio je sivo oličena vrata ćelije i mali
crni otvor kontrolke. Hodnik je kao i uvijek bio električno
osvijetljen, te tako pust i nijem da nije mogao vjerovati da iza
tih vrata žive ljudi...
Dok je Richard podnosio izvještaj, Rubašov ga nije

35
prekidao. Od trideset muškaraca i žena koje je Richard bio
okupio nakon katastrofe preostalo je još sedamnaestero.
Dvoje, jedan tvornički radnik i njegova djevojka, skočili su s
prozora kad su došli po njih. Jedan je dezertirao, izgubio se
iz grada, otputovao, jednostavno nestao. Dvojica stoje pod
sumnjom da su policijski špijuni, ali ne zna se sa sigurnošću
je li tako. Tri su istupila iz Partije iz protesta protiv politike
Centrale; dva od njih osnovala su novu opozicijsku grupu,
treći se pridružio Umjerenima. Petero ih je uhapšeno; među
njima Anni, sinoć; za dva od tih zna se da više nisu na životu.
Ostalo ih je dakle sedamnaest koji dalje bacaju letke i pišu
po zidovima.
Richard je izvještavao vrlo podrobno, da bi Rubašov
mogao shvatiti sve osobne odnose; jer oni su bili od posebne
važnosti; on međutim nije znao da je Centrala imala svog
povjerenika u njegovoj grupi i da je, zahvaljujući tom pov­
jereniku, Rubašov već bio upoznat s većinom činjenica. On
isto tako nije znao da je taj povjerenik onaj isti kinooperater
u čijoj je kabini spavao, a niti to da taj već dulje vrijeme
održava intimne odnose s Anni koju su protekle noći uhap­
sili. Sve to Richard nije znao. Rubašov je međutim znao.
Pokret je doduše ležao u ruševinama, ali je njegov obavještajni
i nadzorni aparat još radio. Bilo je to možda jedino što je još
radilo, a na čelu toga stajao je u to vrijeme Rubašov. Ni to
nije znao mladi Richard bivoljeg vrata u prazničnom odi­
jelu. On je znao jedino to da su odveli Anni i da se mora
nastaviti s izradom letaka i ispisivanjem zidova, kao i to da se
Rubašovu, koji je došao iz Centrale, treba vjerovati kao ocu,
ali se to ne smije pokazati niti ispoljiti ikakvu slabost; jer onaj
tko je mekan i osjećajan ne može ispunjavati zadatke i mora
se odbaciti. Odbaciti iz Pokreta, u osamljenost, u ništavilo.
...Izvan ćelije, po hodniku, približavali su se koraci.
Rubašov priđe vratima, skide cviker, prisloni oko na kon-
trolku. Dva stražara s kožnim revolverskim opasačima vodili
su hodnikom seoskog momka; za njim je išao stari ključar sa
svežnjem ključeva. Momku sa sela jedno je oko bilo nateklo
i imao je okrvavljenu gornju usnu; prolazeći, obrisao je ruka­

36
vom nos koji je krvario; lice mu je bilo tupo i bezizražajno.
Dalje u dnu hodnika, izvan Rubašovljeva vidokruga, otvorila
su se i uz štropot zalupila ćelijska vrata. Zatim su se stražari i
ključar sami vratili hodnikom.
Rubašov je šetao ćelijom. Vidio je sebe kako sjedi na
okrugloj plišanoj sofi pored Richarda; ponovo je čuo šutnju
koja je nastupila pošto je mladić završio izvještaj. Nije se mi­
cao, sjedeći s rukama na koljenima i čekajući. Sjedio je poput
nekoga tko se ispovjedio, pa sada čeka na ispovjednikov sud.
Dulje vrijeme Rubašov nije rekao ništa. Zatim upita:
— Dobro. Jesi li gotov?
Mladić kimnu glavom; jabučica na grlu pokrenu mu se
gore pa naniže.
— U tvom izvještaju ima nejasnoća — započe Rubašov.
— Nekoliko si puta spominjao letke koje ste sami izradili.
Nama su oni poznati i njihov je sadržaj izazvao oštru kritiku.
U njima ima formulacija koje su za Partiju politički neprih­
vatljive.
Mladi Richard preplašeno ga pogleda; obli ga crvenilo.
Rubašov opazi sasvim jasno kako mu se zažarila koža nad
jagodicama, a mreža krvnih žilica u lako izbuljenim, up­
aljenim očima gušće razgranala.
— S druge strane — nastavi Rubašov — mi smo
vam u nekoliko navrata poslali gotov tiskani materijal za
raspačavanje, i u njemu primjerke službenog partijskog
glasila na tankom papiru. Vi ste primili te pošiljke.
Richard kimnu glavom. Zažarenost mu se nije povlačila
s lica.
— Ali vi niste raspačali naše materijale i oni se uopće ne
spominju u tvom izvještaju; umjesto toga, širili ste materijale
koje ste sami izradili — bez nadzora i odobrenja Partije.
— Ali to smo m-morali — jedva protisnu Richard.
Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker; tek sada je primi­
jetio da mladić na mahove muca. Zanimljivo, pomisli, to
je treći slučaj u dva tjedna. Imamo vrlo defektan ljudski
materijal. Razlog su ili prilike pod kojima moramo djelovati
— ili sam Pokret stimulira selekciju defektnih.

37
 — T-ti to, d-druže, moraš ipak shvatiti — odvrati Ri-
chard sve uzbuđenije. — T-ton vaše p-propagande bio je
pogrešan, j-jer...
— Tiho govori — prekide ga najednom oštro Rubašov.
— I ne okreći glavu prema vratima.
Visoki mladić u uniformi crne tjelesne garde Diktature
ušao je u dvoranu u društvu svoje djevojke. Djevojka je
imala plavu kosu; on joj je obujmio široke bokove, a njena je
ruka ležala njemu na ramenu. Nisu se osvrtali na Rubašova i
njegova subesjednika, a zastali su pred anđelima s fanfarama
okrenuvši leđa sofi.
— Nastavi — reče Rubašov mirnim, prigušenim glasom,
izvadivši automatskim pokretom tabakeru iz džepa. Tada se
sjeti da se u Muzeju ne smije pušiti pa vrati tabakeru u
džep. Mladić je sjedio kao oduzet strujnim udarom, buljeći
u ono dvoje. — Nastavi — poluglasno ponovi Rubašov.
— Mucaš li još od djetinjstva? Odgovori mi i ne gledaj
tamo.
— S-samo k-koji put — izusti Richard s velikim napo­
rom.
Ono dvoje pomaknu se dalje-niz red slika. Zastadoše
pred aktom gojazne žene koja se odmarala na somotnom
ležaj u i gledala u promatrača. Muškarac promrmlja nešto
očito šaljivo, jer djevojka zakikota i potajno se ogleda na
dvije prilike na sofi. Krenuše dalje prema jednoj mrtvoj pri­
rodi s ustrijeljenim fazanima i voćem.
— N-ne bi li bilo bolje da izađemo? — upita Richard.
— Ne — odvrati Rubašov. Bojao se da će se mladić,
ako ustanu, napadno ponašati u svom uzbuđenju. — Brzo
će otići. Mi tu sjedimo u polumraku i ne vidi nas se jasno.
Udahni nekoliko puta polako i duboko, to pomaže.
Djevojka opet zakikota; par se polako kretao prema
izlazu. U prolazu okrenuše oboje glave prema Rubašovu i
Richardu. Već su bili na samom izlazu, ali djevojka pokaza
prstom crtež Pietct; zaustaviše se pred slikom. — S-smeta li
j-jako kad m-mucam? — tiho upita Richard gledajući u pod
pred sobom.

38
 — Čovjek se mora svladavati — suho odgovori Rubašov.
Nije mogao dopustiti da se sada stvori ikakva prisnost.
— Bit će b-bolje za k-koji čas — odgovori Richard, a
jabučica na grlu: grčevito je zaigrala. — Anni mi se uvijek
s-smijala zbog toga.
Sve dok se ono dvoje nalazilo u dvorani, Rubašov nije
mogao usmjeravati razgovor. Leđa uniformiranog čovjeka
prikovala su ga uz Richarda. Zajednička ugroženost malo je
pomogla mladiću da prevlada svoju povučenost; čak se nešto
primakao Rubašovu na sofi.
— Ipak me je v-voljela b-bez obzira na to — nastavio
je šapćući, obuzet drugom, tišom vrstom uzbuđenja. — N-
nikad nisam bio načistu s njom. Nije htjela ovo dijete, ali
nije htjela ni p-pobaciti. M-možda joj sada neće n-ništa, jer
je u drugom stanju. Već se to, sasvim j-jasno vidi. M-misliš li
da oni t-tuku i t-trudnice?
Pokazao je bradom prema leđima muškarca u uniformi.
Taj se čas uniformirani najednom osvrnu prema Richardu.
Pogledi im se na trenutak sretoše. Muškarac tiho reče nešto
djevojci; i ona se osvrnu. Rubašov opet posegnu za taba-
kerom, ali je ovog puta ispusti još u džepu. Djevojka reče
nešto povukavši uniformiranog muškarca za sobom. Par se
polako udalji iz dvorane; muškarac kao da je oklijevao. Još se
jednom začuo djevojčin kikot izvan dvorane, a zatim njihovi
koraci koji su se udaljavali.
Richard okrenu glavu i zagleda se za njima. Njegov
je pokret omogućio Rubašovu da prvi put vidi na crtežu
tanke Marijine ruke do lakta. Bile su to mršave ruke male
djevojčice, i bestežinski su se uzdizale prema stupu križa.
Rubašov pogleda na sat. Mladić se, a da to ni sam nije
primijetio, ponovo malo odmaknuo od njega na sofi.
— Moramo zaključiti — reče Rubašov. — Ako sam te,
druže, dobro shvatio, ti kažeš da namjerno nisi širio naše
materijale, jer se nisi slagao sa sadržajem. Ni mi se nismo
slagali sa sadržajem tvojih letaka. Tebi je, druže, valjda jasno
da to nužno povlači određene konsekvence.
Richard okrenu upaljene oči prema njemu. Zatim opet

39
obori glavu. — Znaš i sam da su ti materijali bili puni
gluposti — odgovori on tiho i bezbojno. Najednom nije više
mucao.
— Ništa ja o tome ne znam — suho odvrati Rubašov.
— Vi ste pisali kao da se ništa nije dogodilo — nastavi
mladić istim umornim, pospanim glasom. — Oni su zdro­
bili Partiju, a vi ste samo nizali fraze o nesalomljivoj volji za
pobjedom: iste laži kao u ratu. Kome god smo to pokazali
samo bi pljunuo. Pa znaš to sve i sam.
Rubašov je promatrao mladića koji je sada sjedio nagnut
sasvim napred, oslonivši se laktovima na koljena i podbočivši
bradu crvenim šakama. Odgovorio je suho:
— Već mi drugi put pripisuješ mišljenje koje ne dijelim.
Moram te moliti da prestaneš s tim.
Richard polako okrenu glavu prema njemu i pogleda ga
ispitivački i zapanjeno svojim upaljenim očima. Rubašov
nastavi:
— Partija prolazi kroz teška iskušenja. Druge revolucion­
arne partije prošle su kroz još teža. Tu je presudna njihova
nesalomljiva volja. Onaj tko sada postane mekan i sentimen­
talan ne spada u naše redove. Tko širi paničarstvo ide pro­
tivniku na ruku. Sto on pritom misli, ne mijenja na stvari.
Svojim držanjem on se pretvara u štetočinu Pokreta, i prema
njemu će se kao takvom postupati.
Richard je i dalje sjedio podbočivši šakama bradu, ali lica
okrenutog Rubašovu.
— Ja sam dakle štetočina Pokreta — reče. — Ja idem
protivniku na ruku. Možda sam čak za to i plaćen. Vjero­
jatno i Anni.
— U vašim lecima — nastavi Rubašov istim suhim gla­
som — čije autorstvo priznaješ, česte su ovakve postavke: mi
smo pretrpjeli poraz, Partiju je zadesila katastrofa, mi mo­
ramo otpočeti iznova i našu politiku iz temelja mijenjati. To
je defetizam. To demoralizira i izjeda borbenu moć Pokreta.
— Ja znam samo jedno — odvrati Richard — da se lju­
dima mora reći istina, jer je oni i bez toga znaju. Smiješno je
podmetati im laži.

40
 — Kongres partijskog vodstva — nastavljao je Rubašov
— utvrdio je u svojoj rezoluciji da Partija nije pretrpjela po­
raz, nego je izvršila privremeno povlačenje, kao i to da nema
nikakve osnove da se mijenja njena dotadašnja politika.
— Ali to su gluposti.
— Ako tako nastaviš, morat ćemo prekinuti ovaj razgov­
or.
Richard načas umuknu. U dvorani se počelo mračiti;
obrisi anđela i ženskih tijela na zidovima omekšaše još više i
postadoše još nejasniji.
— Oprosti — javi se Richard. — Htio sam reći ovo: vod­
stvo Partije griješi. Vi govorite o »strateškom povlačenju«,
a više od polovice našeg članstva poubijano je, dok su os­
tali sretni što su uopće živi i u gomilama prelaze na drugu
stranu... ovakva cjepidlačenja kojima se vi tamo vani bavite,
to ovdje nitko ne shvaća...
Crte Richardova lica počele su i same bivati nejasne u
polumraku. Načas je zastao ali je zatim dodao:
— A Anni, i ona je valjda sinoć izvršila »strateško
povlačenje«. Shvati zaboga, pa mi svi ovdje živimo kao u
džungli...
Rubašov počeka hoće li Richard još nešto reći, ali on je
šutio. Mrak se spuštao sve brže. Rubašov skinu cviker i pro­
trlja ga o rukav.
— Partija ne može griješiti — reče Rubašov. —Ti i ja, mi
možemo pogriješiti, ali Partija ne. Partija je, druže, više nego
ti i ja i tisuće kao ti i ja. Partija je utjelovljenje revolucionarne
ideje u povijesti. Povijest ne poznaje kolebanja i obzire. Ona
se neumoljivo i nepogrešivo valja prema svome odredištu.
Na svakom zavoju ona taloži nanos i mulj i leševe utopljeni­
ka. Ali — ona zna svoj put. Povijest se ne vara. Onome tko
nema te bezuvjetne vjere u Partiju, nema mjesta u njezinim
redovima.
Richard je šutio podbočivši glavu o šake i okrenuvši
nepomično lice Rubašovu. Budući da nije ništa odvratio,
Rubašov nastavi:
— Sprječavao si širenje naših materijala; gušio si glas

41
Partije. Raspačavao si letke u kojima je svaka riječ bila
kriva i štetna. Pisao si: »Ostatke revolucionarnog Pokreta
treba okupiti i ujediniti sve snage koje se protive tiraniji;
moramo zaboraviti stare međusobne sukobe i zajednički
početi borbu iznova.« To je nepravilno. Za Partiju ne pos­
toji udruživanje s Umjerenima. Upravo su Umjereni u svoj
svojoj dobronamjernosti bezbroj puta izdali Pokret; oni će
to učiniti i sljedeći put, i ponovo nakon toga. Tko god se
upušta u kompromise s njima — postaje grobar Revolu­
cije. Ti pišeš »Kad kuća gori, svi moraju gasiti; budemo li se
dalje prepirali oko doktrina, ostat će od nas samo pepeo.«
To je nepravilno. Mi se protiv vatre borimo vodom; drugi
uljem. Kao prvo, prije nego udružimo gasioce, mora se,
dakle, utvrditi koji je način ispravan: vodom ili uljem. Tako
se ne može voditi politika. Očajanjem i strastima nikakva se
politika ne može voditi. Kurs Partije je vrlo oštro omeđen,
kao ravna i uska planinska staza. I najmanji krivi korak,
udesno ili ulijevo, vodi u provaliju. Zrak je rijedak; kome
se zavrti u glavi izgubljen je.
Mrak je već toliko bio gust da Rubašov nije više vidio
ruke na crtežu. Zazvonilo je dvaput, prodorno i dugo; za
četvrt sata Muzej se zatvara. Rubašov pogleda na sat; još
je preostalo da kaže presudnu riječ, i tada je skinuo cijelu
stvar s vrata. Richard je i dalje nepokretno sjedio uz njega,
podbočivši se laktovima o koljena.
— Da, na to ti ne mogu ništa odgovoriti — oglasi se
konačno, a glas mu je ponovo bio bezbojan i vrlo umoran.
— To što kažeš bit će da je točno. I ono o planinskoj stazi je
lijepo rečeno. Ali ja znam samo to da smo mi izgubili. Oni
koji su još preostali bježe od nas. Možda je, druže, previše
hladno na našoj planinskoj stazi. Druga strana — oni su
svojima dobro podgrijali. Oni imaju glazbu i zastave, i svi
sjede oko toplog ognjišta. Možda su zato i pobijedili. A mi
ćemo svi skrhati vrat.
Rubašov je šutio. Htio je čuti ima li mladić još nešto
dodati prije nego on sam izrekne presudu. Presudu to nije
moglo ni u čemu izmijeniti; ali on je ipak pričekao.

42
 Teški Richardov lik sve se više rasplinjavao u polumraku.
Bio se još malo odmakao od njega na okrugloj sofi, tako
da je sada bio okrenut Rubašovu polovicom leđa; sjedio je
pogrbljen ukopavši lice gotovo potpuno u ruke. Rubašov je
sjedio ukočen i uspravan na sofi i čekao. Osjećao je laki tupi
bol u gornjoj čeljusti, vjerojatno je to bio onaj pokvareni
očnjak. Poslije nekog vremena začu Richardov glas:
— Sto će se sada dogoditi sa mnom?
Rubašov opipa jezikom zub koji ga je bolio. Osjeti potre­
bu da to mjesto dodirne prstom prije nego izreče presudu, ali
zabrani to sebi. Mirno odgovori:
— Richard, moram ti prenijeti odluku rukovodstva da si
isključen iz Partije.
Richard se ne pomaknu. Rubašov opet počeka neko
vrijeme prije nego je ustao. Richard ostade sjediti. Samo je
pridigao glavu, upravio pogled prema njemu i upitao:
— Jesi li zato došao amo?
— Uglavnom — odgovori Rubašov. Htio je otići, ali je
i dalje stajao tamo, pred Richardom koji je sjedio na sofi i
čekao.
— Sto će sada biti sa mnom? — upita Richard. Rubašov
je šutio. Nakon nekog vremena Richard reče:
— Sad valjda ne mogu više ni stanovati kod druga u pro­
jekcijskoj kabini?
Poslije kraćeg oklijevanja odgovori Rubašov:
— Bolje ne.
Odmah se naljuti na sebe zato što je to rekao, i nije bio
siguran je li Richard shvatio značenje tih riječi. Spusti pogled
prema liku na sofi:
— Bolje je da iziđemo iz zgrade odvojeno. Zbogom.
Richard uspravi trup iz pogrbljenog položaja, ali ostade
sjediti. Rubašov jedva razabra upaljene, malo izbuljene oči u
polumračnoj dvorani, a ipak se upravo ta slika nejasne pri­
like na sofi trajno urezala u njegovo sjećanje.
Izišao je iz dvorane i odmjerenim koracima, pod kojima
je parket pretjerano glasno škripao, prošao kroz susjednu,
jednako pustu i polumračnu dvoranu. Tek kad je došao do

43
izlaza, sjeti se da je zaboravio pogledati sliku Pieta; sad je
dakle poznavao samo isječak spojenih dlanova i podlaktice
tankih ruku.
Zaustavio se na platou širokog stubišta. Zub ga je nešto
jače bolio; vani je bilo prohladno pa je čvršće umotao vrat
izblijedjelim sivim vunenim šalom. Ulične svjetiljke već
su gorjele na prostranom tihom trgu pred Muzejom; u to
doba rijetko je tko prolazio tuda; uski provincijski tramvaj
dolazio je ulicom s drvoredom brijestova. Rubašov se ogleda
za nekim taksijem.
Na samom dnu stubišta Richard ga sustignu. Bio je posve
bez daha i vjerojatno je potrčao za njim u posljednji čas.
Rubašov se ne zaustavi; nije ni ubrzao ni usporio korak a ni
osvrnuo se. Richard je bio za pol glave viši od njega i znatno
krupniji, ali se držao pogrbljeno; sav se nekako umanjio pre­
ma Rubašovu i prilagodio svoje korake njegovima. Nakon
nekoliko koraka upitao je:
—Je li ono mišljeno kao opomena, kad sam te malo prije
pitao mogu li i dalje dolaziti na spavanje kod onog druga, a
ti si odgovorio »Bolje ne«?
Rubašov ugleda taksi koji je dolazio kroz drvored br­
ijestova s upaljenim prednjim svijetlima. Zaustavio se na
rubu pločnika i čekao da se taksi približi. Richard je stajao
pored njega. — Ja ti više nemam što reći, Richard — odgov­
orio je. Domahnuo je taksistu.
— Druže, rukovodstvo me valjda neće odati p-policiji...
— promuca Richard. Taksi je usporavao, bio je još samo
dvadesetak koraka udaljen od njih. Richard je pogrbljen sta­
jao pred Rubašovom, uhvativši ga za rukav zimskog kaputa i
govoreći mu ravno u lice, tako da je niži Rubašov osjetio na
čelu njegov dah i malo raspršene sline.
— Ja ipak nisam n-neprijatelj P-partije — govorio je
Richard. — Rukovodstvo me n-ne bi smjelo p-poslati pod
nož. Druže... .
Taksi se zaustavio uz sam pločnik; vozač je morao
čuti zadnju riječ. Razmislivši brzo, Rubašov zaključi da
nije imalo smisla otpraviti ga: sto koraka dalje stajao je

44
dežurni policajac. Vozač, starčić u kožnoj jakni, pogleda ih
bezizražajnim očima.
— Na kolodvor — reče Rubašov i uđe u taksi. Vozač
pruži desnu ruku iza sebe i zalupi vratima. Richard je stajao
na rubu pločnika držeći kapu u ruci; u grlu mu je poigravala
jabučica. Taksi krenu; do policajca; mimo policajca. Rubašov
se, zbog policajca, nije htio osvrnuti; znao je međutim da
Richard i dalje stoji na rubu pločnika i gleda za crvenim
stražnjim svjetlima taksija.
Vozili su se nekoliko minuta živim ulicama. U toku
vožnje taksist se nekoliko puta osvrnuo na Rubašova kao da
se želi uvjeriti da ovaj još sjedi u kolima; Rubašov je preslabo
poznavao grad da bi znao voze li se zaista u pravcu kolod­
vora. Ulice su opet opustjele; na kraju jedne aleje pojavila se
masivna zgrada s velikim osvijetljenim satom; zaustaviše se
pred kolodvorom.
Rubašov izađe; taksiji u tom gradu još nisu imali taksim-
etra. — Koliko plaćam? — upita.
— Ništa — odvrati vozač. Lice mu je bilo staro i iz-
brazdano borama; izvukao je prljavi crveni rupčić iz džepa
kožne jakne i svečano se useknuo.
Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker. Bio je siguran
da to lice nije još nigdje vidio. Vozač gurnu rupčić u džep.
— Za ljude kao vi, gospodine, uvijek je besplatno — dodao
je i zabavio se oko ručne kočnice, ali još nije odlazio. Odjed­
nom pruži Rubašovu ruku. Bila je to staračka ruka s debelim
žilama i crnih noktiju. — Sretan put, gospodine — reče i
zbunjeno se osmjehnu Rubašovu. —Ako vašem kolegi, koji
je bio s vama, bude bilo što trebalo, moje je mjesto pred
Muzejom. Možete mu poštom poslati moj broj, gospodine.
Rubašov opazi, desno od sebe, jednog nosača koji se bio
naslonio na stup i gledao u njihovu pravcu. Hitno spusti
vozaču novac u ispruženu ruku i bez pozdrava uđe u kolod­
vorsku zgradu.
Morao je čekati jedan sat na odlazak vlaka. U kolod­
vorskom restoranu popio je lošu kavu; zub ga je mučio. U
vlaku je zadrijemao od umora i sanjao da mora bježati pred

45
lokomotivom. U lokomotivi su sjedili Richard i taksist; htjeli
su ga pregaziti, jer im nije platio vožnju. Štropot kotača bi­
vao je sve bliži, a njemu su se noge oduzimale. Probudio
se s osjećajem mučnine i hladnim znojem na čelu; ljudi u
kupeu gledali su ga iznenađeno. Vani je bila noć, vlak je
vozio mračnom neprijateljskom zemljom; stvar s Richardom
morala se još do kraja srediti; zub ga je bolio. Tjedan dana
nakon toga bio je uhapšen.

10.
Rubašov se nasloni čelom na prozor i pogleda dolje na
dvorište. Osjećao je umor u nogama i laku vrtoglavicu od
duge šetnje po ćeliji. Pogleda koliko je sati: četvrt do podne!
Gotovo četiri sata proveo je neprekidno šećući po ćeliji, od
časa kad se sjetio crteža PietiL To ga nije začudilo; dosta je
dobro poznavao fantazije što ih izazivlje zatvor, opijenost do
koje dovode obijeljeni zidovi. Sjetio se kako mu je jedan mla­
di drug, frizerski pomoćnik po zanatu, jednom pričao da je u
drugoj, najtežoj, godini samice znao do sedam sati provesti u
fantaziranju otvorenih očiju; tom je prilikom u svojoj ćeliji,
koja je mjerila svega pet koraka u dužinu, prehodao dvadeset
i osam kilometara i dobio mjehure na tabanima, a da toga
uopće nije bio svjestan...
Ovog puta, međutim, to je došlo malo prebrzo; taj ga
je porok spopao već prvog dana, dok je prije moralo proći
nekoliko tjedana prije nego bi počelo. Neobično je bilo i to
što je mislio na prošlost; kronični maštaoci u svojim ćelijama
gotovo su uvijek maštali o budućnosti — a o prošlosti samo
onako kako je mogla proteći, nikada onako kako je doista
protekla. Rubašov je razmišljao kakva mu druga iznenađenja
sprema njegov misaoni aparat. Znao je iz iskustva da
svako suočavanje sa smrću mijenja mehanizam mišljenja,
oslobađajući u njemu najneobičnije reakcije — poput kre­
tanja kompasa primaknutog magnetskom polu.
Nebo je i dalje bilo bremenito snijegom; dolje u dvorištu

46
dva su čovjeka obavljala dnevnu šetnju po raskrčenoj stazi.
Jedan je od njih pogledavao prema Rubašovljevu prozoru;
bilo je to ili slučajno ili se njegovo hapšenje već pročulo.
Bio je mršav, žućkastog lica i imao je zečju usnu. Nosio je
tanki kišni ogrtač koji je, zebući, stezao oko ramena. Drugi
je bio stariji, zaogrnut pokrivačem s ležaja da se tako obrani
od hladnoće. Za vrijeme šetnje nisu razgovarali jedan s dru­
gim, a nakon deset minuta poveo ih je stražar, s pendrekom
i revolverom u futroli, natrag u zgradu. Vrata na kojima ih je
stražar čekao bila su točno nasuprot Rubašovljevu prozoru;
prije nego što su se vrata zatvorila za čovjekom sa zečjom
usnom, on je još jednom pogledao gore u pravcu Rubašova.
Nikako nije mogao vidjeti Rubašova, čiji je prozor odozdo
iz dvorišta sigurno izgledao sasvim mračan; ipak, njegove su
se oči zadržavale na prozoru kao da nešto traže. Ja te vidim,
a ne poznam te; ti me, međutim, ne vidiš a ipak me očito
poznaš, mislio je Rubašov. Sjedne na ležaj, skinu cviker i
otkuca broju 402:
— Na šetnji. Tko?
Pomisli da je broj 402 vjerojatno uvrijeđen i da neće
odgovoriti. Ali oficir s monoklom kao da nije bio zlopam­
tilo; odmah je otkucao odgovor:
— Politički.
Rubašov se iznenadi; smatrao je mršavog sa zečjom us­
nom kriminalcem.
— Od vaših? — ponovo upita.
— Ne, od vaših — otkuca broj 402, osmjehujući se po
svoj prilici s nekim zadovoljstvom. Nastavak je odjekivao
oštrije; sad je valjda opet kucao monoklom:
— Zečja usta moj susjed. Na broju 400. Jučer mučen.
Rubašov se ne oglasi nekoliko trenutaka, protrljavši cviker
o rukav premda se njime poslužio samo za kucanje. Htio je
isprva pitati »zašto?«, ali umjesto toga otkuca:
— Kako?
Broj 402 suho otkuca:
— Parna kupelj. Ovdje ne tuku.
Rubašova su u onoj drugoj zemlji nekoliko puta tukli, ali

47
0 ovoj metodi znao je samo po čuvenju. Znao je da je svaki
poznati fizički bol podnošljiv; ako čovjek unaprijed točno
zna što će mu se dogoditi, pretrpjet će to kao kirurški zahvat
— na primjer vađenje zuba. Strašno je samo Nepoznato,
koje ne pruža nikakvog mjerila za ocjenu vlastite otpornosti,
1 koje ne omogućuje da se predvidi kako će čovjek reagirati.
A najgore od svega je strah da se tada ne učini ili kaže nešto
što se kasnije više neće moći popraviti.
— Zašto? — upita Rubašov.
— Politička razmimoilaženja — ironično otkuca broj
402.
Rubašov vrati cviker na nos i pipajući potraži tabakeru u
džepu. Imao je još samo dvije cigarete. Zatim otkuca:
— A kako je s vama?
— Hvala. Izvrsno. — odgovori broj 402 i zamuknu.
Rubašov slegnu ramenima, zapali predzadnju cigaretu i vrati
se šetnji po ćeliji. Začudo, očekivanje onoga što je predsto­
jalo gotovo gaje radovalo. Osjećao je kako se raspršuje plitka
sjeta, glava mu se razbistruje, a živci kao da se zatežu. Hlad­
nom vodom iz umivaonika umio je lice, ruke i prsa, isprao
usta i obrisao se rupčićem. Odzviždao je nekoliko taktova
pjesme toreadora iz poznate opere i morao se osmjehnuti nad
samim sobom — oduvijek je bio bez trunka sluha. Prisjeti se
da mu je netko rekao prije nekoliko dana: — Da je Vrhovni
muzikalan, odavna bi našao neku izliku da te da strijeljati.
— Naći će je on i bez toga — odgovorio je Rubašov, ali ne
vjerujući ozbiljno u to.
Zapalio je zadnju cigaretu i bistre glave otpočeo
razgrađivati svoju taktiku. Pritom je osjećao istu onu mirnu
i radosnu svijest o moći, koja bi ga prožimala u studentskim
danima pred nekim posebno teškim ispitom. Dozivao je u
pamet sve pojedinosti koje su mu bile poznate o temi »Parna
kupelj«. Podrobno je zamišljao situaciju, pokušavao realno
analizirati tjelesne oćute koje je trebalo očekivati, da bi ih
tako lišio stravičnosti. Od presudne je važnosti bilo ne do­
pustiti da čovjeka zateknu nespremna. Sad je sa sigurnošću
osjećao da im to neće uspjeti, kao što nije uspjelo ni onima

48
tamo preko; znao je da neće reći ništa neopozivo; samo je
nestrpljivo želio da to što prije počne.
Sjetio se sna od malo prije: Richarda i starog vozača koji
su ga gonili, smatrajući da ih je prevario.
Platit ću ja vožnju, pomislio je uz nervozan osmijeh.
Posljednja je cigareta bila dopušena; već ga je počela peći
uz nokat pa ju je brzo ispustio. Htio ju je ugasiti cipelom, ali
se predomislio, prignuo se, podigao opušak koji se žario i po­
lako ga ugasio, utiskujući ga u kožu sudlanice, između plav­
kastih zmijolikih žila. Razvukao je to na više od pola minute,
promatrajući pritom sekundnu kazaljku na satu. Bio je zado­
voljan sobom: u toku tih trideset sekundi ruka mu se nije ni
jednom trgnula. Nakon toga nastavi šetati ćelijom.
Oko, koje ga je već nekoliko minuta promatralo kroz
kontrolku, povuče se.

11 .
Uskoro zatim povorka s ručkom opet je prošla hod­
nikom; Rubašovljevu ćeliju iznova su preskočili. Nije prišao
oknu da se ne ponizi. Zato nije doznao što je bilo za ručak;
ali zamirisalo je čak do u ćeliju, i to dobro.
Osjetio je žestoku potrebu za cigaretom. Cigarete je
svakako morao nabaviti da bi se mogao koncentrirati; bile
su važnije od jela. Pričekao je oko pol sata nakon podjele jela
i tada počeo lupati u vrata. Prošlo je još četvrt sata, dok se
stari ključar nije dovukao smucajući nogama. — Što hoćete?
— neprijazno je upitao.
— Da mi se donesu cigarete iz kantine — odvrati
Rubašov.
— Imate li zatvorske bonove?
— Novac su mi oduzeli kad sam došao u zatvor.
— Onda morate pričekati dok vam ga ne promijene u
zatvorske bonove.
— Kako dugo to traje u vašoj uzornoj ustanovi? — upita
Rubašov.

49
 — Možete podnijeti pismenu žalbu — odgovori starac.
— Dobro znate da nemam ni papira ni olovke.
— Pribor za pisanje možete kupiti ako imate novca.
Rubašov točno osjeti kako u njemu raste bijes: snažan pri­
tisak u grudima, gušenje u vratu, udaranje žila na licu. Svlada
se. Starac opazi kako Rubašovljeve zjenice oštro bljesnuše
kroz cviker; to ga podsjeti na kolor reprodukcije Rubašova u
uniformi koje su se prije viđale posvuda; osmjehnu se pako­
sno i odstupi pol koraka.
— Govno jedno — polako i razgovijetno reče Rubašov,
okrenu mu leđa i vrati se prozoru.
— Prijavit ću vas da ste me opsovali — reče mu starčev
glas u leđa, zatim se zalupiše vrata.
Rubašov protrlja cviker o rukav i pričeka da mu se dis­
anje smiri. Morao je bezuvjetno imati cigarete — to je bila
neotklonjiva pretpostavka da se istraje u borbi. Prisili sebe da
pričeka deset minuta, zatim otkuca broju 402:
— Imate duhana?
Na odgovor je trebalo malo počekati, a onda je došao,
precizan i razvučen:
— Ne za tebe.
Rubašov se polako vrati prozoru. Jasno je pred sobom
vidio mladog oficira s brčićima; stavio je monokl na oko i
glupo se osmjehujući buljio u zid koji ih je dijelio; oko iza
leće bilo je staklasto, a rub zavrnutog kapka crvenkast. O
čemu li taj misli? Sigurno nešto kao: No, tebi sam pokazao.
I vjerojatno: Huljo, koliko si naših dao strijeljati? Rubašov
pogleda obijeljeni zid; osjeti da onaj drugi stoji iza tog zida,
licem okrenut prema njemu; učini mu se da čuje njegovo
uzrujano teško disanje. Da, koliko sam tvojih zapravo dao
strijeljati? Zaista se nije mogao točno sjetiti: bilo je to tako
davno, za vrijeme Građanskog rata; možda nekih sedamde­
set do sto ljudi. Što onda? To je bilo u redu, to nije na istoj
razini kao slučaj s Richardom i danas bi to ponovo učinio.
I kad bi unaprijed znao da će Revolucija konačno podići u
sedlo jednog Vrhovnog? I onda.
S tobom, pomisli Rubašov i pogleda obijeljeni zid iza

50
kojeg je stajao onaj drugi — vjerojatno je u međuvremenu
zapalio cigaretu i otpuhivao dim prema zidu — s tobom
ja nemam nikakvih računa. Tebi nisam ostao dužan ni za
kakvu vožnju. Između vas i nas nema zajedničkih mjerila i
zajedničkog jezika... što još sada hoćeš?
Broj 402 počeo je, naime, opet kucati. Rubašov se približi
zidu — šaljem vam duhan — čuo je. Odmah zatim začu,
manje jasno, kako broj 402 udara u vrata svoje ćelije da do­
zove ključara.
Rubašov je osluškivao zadržavajući dah; nakon nekoliko
minuta čuo je kako se starac približava stružući nogama.
Nije otvorio vrata broja 402 nego je upitao kroz okno:
— Sto hoćete?
Nijedna riječ odgovora nije doprla do Rubašova, iako bi
rado bio čuo glas broja 402. Zatim starac reče glasno, tako
da i Rubašov čuje:
— Nije dopušteno. To je protiv propisa.
Opet Rubašov nije čuo odgovor. Nakon toga starac je
rekao:
— Prijavit ću da ste me opsovali. — Njegovi koraci
zastrugaše po kamenim pločama poda i zamriješe na hod­
niku.
Neko vrijeme vladala je tišina. Tada broj 402 pokuca:
— Loše vam se piše.
Rubašov ne odgovori. Šetao je ćelijom. Osjećao je želju
za cigaretom poput svrbeža u suhoj sluzokoži ždrijela i čeone
šupljine. Mislio je o broju 402. Ipak bih to opet učinio, reče
samom sebi, znajući da je to istina. To je bilo nužno i pravil­
no. A nisam li možda, unatoč tome, i tebi dužan za vožnju?
Mora li čovjek platiti i za djela koja su bila nužna i pravilna?
Pritisak u čelu postade snažniji; nemirno se ushodao po
ćeliji i počeo micati usnama pri razmišljanju.
Mora li se platiti za pravedna djela? Postoji li i neko drugo
mjerilo osim razumskog? A mjeren tim drugim mjerilom, ne
prima li možda onaj tko je u pravu na sebe najtežu krivicu?
Upravo on, upravo čovjek koji je u pravu — jer ostali i nisu
znali što čine?...

51
 Rubašov zastade na trećoj crnoj ploči poda od prozora.
Što je to sada? Dašak vjerskog ludila? Postade svjestan
toga da već nekoliko minuta poluglasno razgovara sam sa
sobom. I dok se još promatrao, neovisno o svojoj volji, usne
mu se pokrenuše i izgovoriše:
— Ja ću platiti.
Prvi put od hapšenja Rubašov osjeti strah. Mehanički
posegnu za cigaretama, ali ih više nije imao.
Tada ponovo začu tiho kuckanje u zidu nad ležajem. Broj
402 imao je poruku za njega:
— Zečja usna vas pozdravlja.
Vidio je žuto lice podignuto prema njegovu prozoru;
poruka ga se nelagodno dojmila. Pokuca:
— Kako se zove?
Broj 402 odvrati:
— Ne želi reći. Ali pozdravlja vas.

12.
U toku popodneva Rubašov se počeo osjećati još lošije.
Tresla ga je lagana groznica. I zub ga je iznova zabolio —
desni gornji kutnjak, uz koji je prolazio orbitalis, očni živac.
Još od hapšenja nije dobio ništa za jelo, ali nije osjećao glad.
Nastojao je sabrano razmišljati, ali zimica što ga je potresala i
nadraženost grla od želje za duhanom neprestano su kovitlali
njegovim mislima oko dva pola: očajničke potrebe za cigare­
tom i riječi » Ja ću platiti«.
Uspomene se sklopiše nad njim poput staklenog zvona:
u ušima mu je tiho zujalo i šumilo. Lica i glasovi izranjali su
i tonuli; kad ih je htio zaustaviti, osjetio je bol. Sva njegova
prošlost bila je izranjena i ispuštala je gnoj pri svakom dodiru.
Prošlost — to je bio Pokret, Partija; i sadašnjost i budućnost
pripadali su Partiji; bili su nedjeljivo isprepleteni s njenom
sudbinom; ali prošlost je bila istovjetna s Partijom. A ta je
prošlost najednom dovedena u pitanje. Vruće, dišuće tijelo
Partije učini mu se prekriveno čirevima, gnojnim čirevima,

52
krvavim stigmama iz kojih su stršali zarđali čavli. Kada i gdje
je ikada u povijesti bilo tako manjkavih svetaca? Kada je jed­
na dobra stvar bila lošije zastupljena? Ako Partija utjelovljuje
povijesno htijenje, onda je i sama povijest manjkava.
Rubašov pogleda mrlje vlage na zidovima ćelije. Strgnu
vuneni pokrivač s ležaja i umota se njime oko ramena;
ubrzao je šetnju po ćeliji usitnivši i ubrzavši korake i naglo se
okrećući pred vratima i prozorom, ali jeza od zimice i dalje
mu je prolazila leđima. Zujanje se u ušima nastavljalo, a
povremeno bi se primiješali tihi i nejasni glasovi; nije mogao
razlikovati dolaze li s hodnika ili mu se pričinjaju. To je zbog
orbitalisa, reče samom sebi; to dolazi od slomljenog ostatka
korijena kutnjaka. Sutra ću reći liječniku, ali prije toga ima
još mnogo posla. Mora se pronaći uzrok manjkavosti u
Partiji. Naša su sva načela bila ispravna, ali svi naši rezultati
pogrešni. Ovo je bolesno stoljeće. Uočili smo bolest i njezinu
strukturu mikroskopski oštro, ali tamo gdje smo primijenili
nož nastao je samo novi čir. Naše je htijenje bilo nesalom­
ljivo i čisto, i ljudi bi nas trebali voljeti. Ali oni nas mrze. Što
je to u nama što izazivlje mržnju?
Donijeli smo vam istinu, a ona je u našim ustima zvučala
poput laži. Donosimo vam slobodu, a ona u našim rukama
izgleda kao bič. Donosimo vam živi život, a gdje naša riječ
odzvanja presahnjuje drveće i širi se šuštaj suhog lišća.
Nagoviještamo vam čudesnu budućnost, a naši nagovještaji
zvuče kao bljutavo mucanje i odjekuje poput grubog laveža.
... Pred očima mu se pojavi slika, velika fotografija u dr­
venom okviru: »Delegati Prvog kongresa Partije«. Sjedili su
oko dugog drvenog stola, oslonjeni na laktove ili s rukama u
krilu, i gledali bradato i ozbiljno u objektiv. Nad svakom je
glavom bio nacrtan kružić s brojem, a pod slikom su stajala
sva imena. Samo je Stari, koji je sjedio na predsjedničkom
mjestu, lukavo i podsmješljivo žmirkao svojim kosim tatar­
skim očima. Rubašov mu je sjedio zdesna, s cvikerom na
nosu. Vrhovni je sjedio negdje pri dnu stola, četverouglast i
zdepast. Bili su nalik na godišnju skupštinu udruženja javnih
bilježnika iz pokrajine, a pripremali su najveću revoluciju u

53
povijesti čovječanstva. U to su doba bili šaka ljudi u Evropi,
duhovna elita i elita djela, novost u povijesti: filozofi koji dje­
luju. Poznavali su zatvore u gradovima Evrope kao trgovački
putnici hotele. Sanjali su o moći radi dokidanja moći; o
vladanju nad ljudima zato da bi ih odvikli da se njima vlada.
Sve su se njihove misli pretvarale u djela, a svi njihovi snovi
ispunjavali su se. Gdje su oni? Njihovi su mozgovi izmijenili
sudbinu svijeta; a zatim je svatko od njih dobio obrok olova.
Jedni u čelo, drugi u zatiljak. Preostala su još dvojica-trojica,
raspršeni po svijetu, istrošeni. I on sam. I Vrhovni...
Osjećao je jaku studen. Čeznuo je za cigaretom. Opet se
vidio u starom belgijskom lučkom gradu, u pratnji malog,
veselog Lowyja, koji je bio malo grbav i pušio mornarsku
lulu. Udisao je miris luke: mješavinu trule morske trave,
ožujskog vjetra i nafte; čuo je odbijanje glazbene ure s tornja
stare zgrade gradske straže; vidio je visoke, uske izbojke s
prozorima nad uličicama, o čije su rešetke lučke drolje cijelog
dana vješale rublje da se suši. Bilo je to dvije godine poslije
slučaja s Richardom, kratko vrijeme nakon što je Rubašov
pušten iz zatvora. Nisu mu mogli ništa dokazati. Šutio je dok
su ga batinali, šutio kad su mu izbijali zube, oštećivali sluh,
slomili cviker. Šutio je i nijekao, hladnokrvno i promišljeno
lažući. Mjerio je svoju ćeliju koracima ili puzao po kamenim
pločama poda u samici, bojeći se i razrađujući svoju obranu,
a kad bi ga dozivali svijesti hladnom vodom, potražio bi opi-
pom cigarete i dalje odbijao. Tada ga još nije čudila mržnja
onih koji su ga mučili, i nije razmišljao o tome zašto izaziv­
lje toliku mržnju kod njih. Čitav sudski aparat Diktature
škripao je zubima, ali nisu mu mogli ništa dokazati. Nakon
što je pušten iz zatvora po njega je došao avion i prevezao
ga ovamo — u zemlju koja je bila njegova domovina i do­
movina Revolucije. Priređena su velika primanja, zborovi na
kojima je masa klicala i vojne svečanosti.
Godinama ga nije bilo u domovini pa je zatekao mnoge
promjene. Vrhovni se više puta pokazivao s njim na javnim
skupovima. Polovica bradatih ljudi sa stare fotografije nije
više bila na životu. Imena im se nisu smjela spomenuti; nji­

54
hova se uspomena smjela zazvati samo uz kletve. Iznimku
je predstavljao samo Stari s kosim očima, nekadašnji vođa,
koji je na vrijeme umro. Odavali su mu počast kao Bogu
Ocu, a Vrhovnom kao Sinu; pritom se posvuda šuškalo da
je Vrhovni krivotvorio oporuku Staroga da osigura naslijeđe.
Preostali bradonje s fotografije nisu se mogli prepoznati. Svi
su bili glatko izbrijani, istrošeni, razočarani, puni cinične
melankolije. S vremena na vrijeme pružio bi Vrhovni
ruku i istrgnuo novu žrtvu između njih. Tada bi se drugi
udarali u grudi da je sve odjekivalo, kajali se za svoje grijehe
i jednoglasno očitovali vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Sve­
toga sada dogmatski okamenjenog naučavanja. Poslije tjedan
dana, dok još nije mogao hodati bez štaka, Rubašov je zamo­
lio da mu se povjeri nova misija u inozemstvu. — Vama
se izgleda žuri — rekao mu je Vrhovni, gledajući ga kroz
kolutove dima. Obojica su se već dvadeset godina nalazila u
rukovodstvu Partije, a još uvijek su jedan drugome govorili
»Vi«. Nad glavom Vrhovnog visila je slika Staroga; uz nju je
prije stajala fotografija s označenim brojkama iznad glava, ali
nje nije više bilo. Razgovor je bio hladan i potrajao je svega
nekoliko minuta, ali pri opraštanju Vrhovni mu je posebno
snažno stisnuo ruku. Rubašov je dugo razbijao glavu zbog
tog stiska ruke, i zbog pogleda posebno pronicave ironije
kojim ga je Vrhovni promatrao kroz kolutove dima. Inače,
Vrhovni je imao dobro oblikovane, muške ruke. Rubašov je
nakon toga odhramao iz sobe na štakama. Vrhovni ga nije
otpratio do vrata. Sutradan je otputovao u Belgiju.
Na brodu se nešto oporavio i razmislio o svom zadatku.
Pri dolasku dočekao ga je mali Lowy s mornarskom lu­
lom. Bio je mjesni vođa partijske sekcije lučkih radnika i
od samog se početka svidio Rubašovu. Ponosno je poveo
Rubašova kroz dokove i krivudave ulice, kao da je sve to
sam izgradio. U svakoj krčmi imao je poznanike — lučke
radnike, mornare i drolje; posvuda su ga pozivali na jedan
konjak, a on je svima odzdravljao prinoseći lulu uhu. Čak je
i prometnik na tržnici povjerljivo namignuo malom Lowyju,
a drugovi mornari sa stranih brodova, koji su govorili dru­

55
gim jezicima, udarali su ga čvrsto ali nježno po iskrivljenom
ramenu. Rubašov je sve to promatrao pomalo začuđen. Ne,
mali Lowy nije izazivao mržnju. Organizacija lučkih radnika
u tom gradu bila je jedna od najbolje organiziranih sekcija
Partije na svijetu.
Navečer su Rubašov, mali Lowy i nekolicina drugih sjedili
u jednoj lučkoj gostionici. Jedan od njih bio je neki Paul, or­
ganizacijski sekretar sekcije, nekadašnji kečer, ćelav, kozičava
lica i velikih klempavih ušiju. Nosio je crnu mornarsku maju
pod jaknom a na glavi crni polucilindar. Mogao je micati
ušima i tako podizati i spuštati crni polucilindar. Bio je tu
i neki Bili, bivši mornar drugog razreda, koji je napisao ro­
man iz mornarskog života, bio godinu dana slavan a zatim
opet brzo zaboravljen; sad je pisao članke za partijske listove,
pio i povremeno, poput mnogih nekadašnjih pomoraca, za­
padao u raniji homoseksualni porok, što je bilo predmetom
dobroćudnih anegdota. Drugi su bili lučki radnici, ljudine
vrlo otporne na piće. Stalno bi pridolazili novi ljudi, sjedali
ili stali uz stol, plaćali jednu rundu i otumarali dalje. Debeli
gostioničar sjedao bi za stol čim bi ugrabio koji slobodni tre­
nutak. Gostioničar je svirao usnu harmoniku. Dosta se pilo.
Rubašova je mali Lowy predstavljao kao »druga od Tamo
Preko«, bez drugih komentara. Mali Lowy bio je jedini koji je
znao njegov identitet. Primijetivši da Rubašov nije razgovor­
ljiv, ili ne želi mnogo govoriti, nisu ga ispitivali, a ono što bi
se zapitali odnosilo se na prilike »Tamo Preko«, na nadnice,
seljačko pitanje, i razvoj industrije. Sva su pitanja odavala pod­
robno poznavanje činjenica koje je iznenađivalo, jednako kao
i istovremena potpuna neupućenost u opći položaj i političku
atmosferu »Tamo Preko«. Raspitivali su se o razvoju proizvod­
nje u lakoj metalnoj industriji, znatiželjno poput djece koja
žele znati kako su veliki grozdovi grožđa u obećanoj zemlji.
Jedan stari lučki radnik, koji je stajao neko vrijeme uz šank
ne naručivši ništa dok ga mali Lowy nije pozvao na jednu
čašu, rekao je Rubašovu pošto se s njim rukovao — Izgledaš
mi skoro isto kao stari Rubašov. — To su mi već mnogi rekli
— odgovorio je Rubašov. — Taj Rubašov, to je čovjek i pol

56
— rekao je stari i ispio čašu. Još nije bilo proteklo ni deset
dana otkako se Rubašov nalazio na slobodi, a ni četrnaest dana
otkako je doznao da će ostati na životu. Gostioničar je svirao
na usnoj harmonici. Rubašov je zapalio cigaretu i naručio
jednu rundu za sve. Nazdravili su Rubašovu i nazdravili su
onima »Tamo preko«, a organizacijski sekretar Paul micao je
ušima, dižući i spuštajući svoj crni polucilindar.
Kasnije su Rubašov i mali Lowy još neko vrijeme proveli
zajedno u nekoj lučkoj kavani. Gazda je spustio rolete i
podigao stolice na stolove; zaspao je oslonjen na šank, a mali
Lowy je pričao Rubašovu o svom životu. Rubašov to nije
tražio od njega, i odmah je naslutio komplikacije za sutrašnji
dan. To nije mogao spriječiti: svi bi drugovi osjetili potrebu
da mu ispričaju svoj život. Zapravo je već htio otići, ali je na­
jednom osjetio veliku zamorenost.— ipak je precijenio svoje
sile — pa je ostao sjediti.
Pokazalo se da mali Lowy nije uopće tamošnji, iako je
govorio jezik kao da se tu rodio i svi su ga poznavali. Bio je
naprotiv iz jednog grada na jugu Njemačke; izučio je stolar­
ski zanat, svirao gitaru i izlagao o darvinizmu na nedjeljnim
izletima Saveza revolucionarne omladine. Za vrijeme ne­
mirnih mjeseci neposredno pred izbijanje Diktature, kad je
Partiji bilo potrebno oružje a nije ga imala, izvršen je u tom
gradu drsko smioni pothvat: jednog nedjeljnog popodneva
iznijeto je iz policijske stanice u najživljoj gradskoj četvrti
pedeset pušaka, dvadeset revolvera i dva puškomitraljeza s
municijom u otpremničkom vozilu. Ljudi iz vozila pokazali
su nekakav papir, a imali su sa sobom i dva lažna policajca
u uniformi kao navodne sprovodnike prijevoza. Oružje je
kasnije pronađeno u drugom gradu prilikom premetačine
nekog člana Partije. Slučaj nije nikada dokraja razjašnjen, ali
dan nakon toga mali Lowy se izgubio iz grada. Partija mu
je obećala putnicu i isprave, ali organizacija je podbacila;
naime, drug »odozgo«, koji je trebao donijeti isprave i novac
za put, nije se pojavio na ugovorenom mjestu.
— Tako je to uvijek kod nas — dodao je filozofski mali
Lowy. Rubašov se napravio kao da nije čuo tu primjedbu.

57
 On se ipak probio i prebacio preko granice. Kako je za
njim izdana potjernica, a njegova je slika s iskrivljenim ram­
enom visila u svim policijskim stanicama, njegova su lutanja
potrajala nekoliko mjeseci. Kad se bio uputio na sastanak s
drugom »odozgo« imao je novca točno za tri dana. — Uvijek
sam vjerovao da samo u knjigama ljudi glođu koru drveća
— primijetio je. — Mlade platane su najukusnije. — Pod
dojmom uspomena ustao je i uzeo dvije suhe kobasice sa
šanka. Sjetivši se zatvorskih juha i štrajkova glađu, Rubašov
mu se pridružio u jelu.
Unatoč svemu, mali Lowy se prebacio preko francuske
granice, našavši čak i nešto prigodnog posla. Nažalost,
poslije nekoliko dana bio je uhapšen jer nije imao putnice, i
naređeno mu je da ode u neku drugu zemlju. — Mogli su mi
jednako tako narediti da se popnem na Mjesec — primijetio
je. Obratio se Partiji za pomoć. Ali tamošnja organizacija
nije ga poznavala, pa mu je odgovoreno da se moraju najprije
raspitati o njemu u njegovoj zemlji. Odlutao je dalje. Poslije
nekoliko dana opet su ga uhapsili i osudili na tri mjeseca
zatvora. To je odsjedio, održavši svome ćelijskom kolegi,
jednom skitnici, niz predavanja o rezolucijama posljednjeg
kongresa Partije. Za uzvrat ovaj ga je uputio u tajnu kako
se može zaraditi loveći mačke i prodajući njihovu kožu. Po
isteku ta tri mjeseca žandari su ga doveli noću u jednu šumu
na belgijskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju fran­
cuskih cigareta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pol
sata bit ćeš u Belgiji. Ako te još jedanput uhvatimo kod nas,
razbit ćemo ti gubicu.
Nekoliko tjedana tumarao je mali Lowy Belgijom. Obra­
tio se Partiji, ali je dobio isti odgovor kao u Francuskoj. Kako
mu je bilo dosta platana, pokušao je s lovom na mačja krzna.
Hvatati mačke bilo je relativno lako, a za jedno krzno, ako je
bilo mlado i bez šuge, moglo se kupiti pol hljeba i kutija du­
hana za lulu. Između hvatanja i prodaje nalazio se, međutim,
jedan mučan zahvat. Najbrže je išlo kad bi se mačka uhva­
tila jednom rukom iza ušiju, drugom za rep i slomila joj se
kičma preko koljena. U nekoliko prvih navrata čovjeku bi se

58
pritom smučilo, a kasnije bi se priviknuo. Nažalost, poslije
nekoliko tjedana ponovo su ga uhapsili jer nije imao isprave.
Slijedio je, kao što je red, izgon, novo hapšenje, zatvor. Onda
su ga jedne noći dva belgijska žandara povela u neku šumu
na francuskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju belgi­
jskih cigareta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pola
sata bit ćeš u Francuskoj. Ako te još jedanput uhvatimo kod
nas, razbit ćemo ti gubicu.
U toku iduće godine mali Lowy je ukupno još triput
prokrijumčaren preko granice protuzakonitim naporima
bilo francuskih bilo belgijskih vlasti. Pritom je doznao
da se ta igra već godinama tjera s nekoliko stotina takvih
kao on. Uporno se obraćao Partiji, jer mu je cijelo vrijeme
glavna briga bila da ne izgubi dodir s Pokretom. — Nisi
nam upućen od tvoje organizacije — govorila mu je Par­
tija. — Moramo čekati odgovor na naš upit. Ako si član,
drži se partijske discipline. — U međuvremenu se mali
Lowy mogao i dalje baviti svojim mačkama i podnositi da
ga bacaju amo tamo preko granice. U međuvremenu je u
njegovoj domovini izbila Diktatura. Protekla je još jedna
godina i mali Lowy, ponešto indisponiran zbog svojih tuma-
ranja, počeo je pljuvati krv i sanjati o mačkama. Patio je od
opsesije da sve ima zadah po mačkama: jelo, lula, drolje koje
su ponekad iz samilosti dopuštale da spava s njima. — Još
nije došao odgovor na naš upit — govorila je Partija. Pošto
je protekla još jedna godina, ustanovilo se da su svi drugovi,
koji su mogli dati podatke o prošlosti malog Lowyja, ili ubi­
jeni ili zatvoreni ili nestali. —Tu se ništa ne može — rekla je
Partija. — Jednostavno nisi smio otputovati bez prethodne
službene obavijesti. Možda si ti otputovao i bez ikakvog par­
tijskog odobrenja. Otkud da mi to znamo? Ima cijeli čopor
policijskih uhoda i provokatora koji se žele ušuljati u naše
redove. Partija mora biti budna.
— Zašto mi to pričaš? — upitao je Rubašov. Požalio je
što nije prije otišao. Mali Lowy natoči sebi pivo na šanku i
pozdravi dotaknuvši uho lulom. Jer je to poučno — odgovo­
rio je. — Zato što je to samo jedan primjer. Mogao bih ti

59
ispričati stotine drugih. Tako već godinama satiru najbolje
od nas. A Partija je sasvim okoštala, okamenila. Partija ima
kostobolju i proširene vene na svim udovima. Tako se ne
može dizati Revolucija...
A ja bih tebi mogao ispričati još više, pomislio je Rubašov,
ali nije rekao ništa. Inače, pripovijest malog Lowyja došla je
do neočekivano sretnog završetka. Dok je izdržavao jednu od
svojih bezbrojnih osuda na zatvor, dobio je ćelavog Paula za
sustanara u ćeliji. Paul je već tada bio lučki radnik, a sjedio je
zato što se u neredima za vrijeme jednog štrajka sjetio svoje
kečerske prošlosti i primijenio na jednog policajca »dvos­
truki nelson«. Taj se zahvat izvodio tako da se protivnika
obuhvatilo odostraga ispod pazuha, a zatim su se sklopile
ruke na njegovu potiljku i potiskivala mu se glava naniže dok
pršljenovi ne bi zaškripali. Na ringu bi time uvijek požnjeo
burno odobravanje, ali u klasnoj borbi je, kao što je on sa
žaljenjem ustanovio, dvostruki nelson bio zabranjen. Mali
Lowy i ćelavi Paul sprijateljili su se. Pokazalo se da je Paul
organizacijski rukovodilac lučke sekcije Partije; kad su izašli,
pribavio je malom Lowyju isprave i našao mu posao, sredivši
i njegov odnos prema Partiji. Mali Lowy je, dakle, opet izla­
gao lučkim radnicima o darvinizmu i posljednjem kongresu
Partije kao da se ništa nije dogodilo. Bio je sretan i zaboravio
je svoje mačke i svoj bijes na partijske birokrate. Za pola go­
dine postao je politički rukovodilac sekcije. Sve je dobro što
se dobro svrši.
I Rubašov poželi tada od svega srca, ma koliko se star i
umoran osjećao, da sve dobro svrši. Ali znao je zašto su ga
amo poslali; a postojala je samo jedna jedina vrlina revolu­
cionara koju nije nikad usvojio: nije mogao zavarati samog
sebe. Mirno je promatrao malog Lowyja kroz svoj cviker;
i dok je mali Lowy, ne shvaćajući smisao tog pogleda,
pozdravljao svojom lulom uz osmijeh i zbunivši se malo,
Rubašov je mislio o mačkama. Primijetio je s gađenjem da
mu živci nisu u redu i da je možda previše popio, jer se nije
mogao otresti lude misli da mora ščepati malog Lowyja za
uši i noge i slomiti mu iskrivljenu kičmu preko svojih kolje­

60
na. Osjetio je mučninu i ustao. Mali Lowy ga je otpratio do
kuće; primijetio je da je Rubašov odjednom postao potišten
pa je s poštovanjem ušutio. Tjedan dana nakon toga mali
Lowy se objesio.
Između te večeri i smrti malog Lowyja ležao je niz radnih
i nedramatičnih sastanaka. Činjenice su bile jednostavne.
Prije dvije godine Partija je pozvala radnike cijelog svijeta
na borbu protiv novouvedene Diktature u srcu Evrope, na
politički i privredni bojkot Države Tiranije. Nikakvi proiz­
vodi koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje nisu se smjeli
kupovati, nijedan transport za njenu moćnu ratnu industriju
nije smio proći. Partijske sekcije s oduševljenjem su primile
tu direktivu. Lučki radnici u maloj luci odbili su ukrcavati
terete koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje ili bili njoj
namijenjeni. Drugi sindikati solidarizirali su se s njima.
Borba za provođenje štrajka bila je ozbiljna i teška; došlo
je do sukoba s policijom, bilo je ranjenih i mrtvih. Ishod
borbe bio je još neizvjestan kad je flotila od pet staromodnih,
crnih, neobičnih teretnih brodova uplovila u luku. Brodovi
su nosili imena velikih vođa Revolucije ispisana stranim
slovima kakvim su se služili »Tamo Preko«. Na krmi se vijala
zastava Revolucije. Lučki radnici štrajkači oduševljeno su ih
dočekali. Počelo je iskrcavanje. Potrajalo je nekoliko sati dok
se nije otkrilo da se teret sastoji od određenih, u Evropi ri­
jetkih plemenitih rudača, i to namijenjenih tranzitu za ratnu
industriju Države Tiranije.
U lučkoj sekciji Partije došlo je do oštrih sukoba koji su se
ubrzo zatim proširili na partijsku organizaciju čitave zemlje.
Reakcionarni tisak napao je taj slučaj s porugom i podsmije­
hom. Policija, koja se dotada služila odredima štrajkolomaca,
ostala je po strani prepustivši lučkim radnicima da sami
odluče hoće li istovarivati teret crne, neobične flote ili ne.
Rukovodstvo Partije je naredilo da se štrajk prekine i tovar
iskrca. Ono je iznijelo objektivna objašnjenja i lukave razl­
oge za postupke Domovine Revolucije i njezina vođe, ali to
je rijetko koga uvjerilo. Sekcija se podvojila; većina starih
članova napustila ju je; mjesecima nakon toga rukovodstvo

61
je održavalo privid djelovanja s preostatkom članstva. Malo
pomalo, zahvaljujući sve jačoj privrednoj krizi u zemlji, stigle
su prinove i organizacija je ponovo ojačala.
Prošle su dvije godine. Jedna druga, južna diktator­
ska država, u savezu s Glavnim Neprijateljem, otpočela je
pljačkaški i osvajački rat u Africi. Ponovo je Partija pozvala
na bojkot. Odaziv je bio utoliko snažniji što su ovog puta i
same vlade u gotovo svim zemljama zaključile da napadaču
i narušitelju mira ne isporučuju nikakve sirovine za vođenje
rata. Bez sirovina, a posebno bez nafte, napadač će biti
potpuno onemogućen. Tako su stajale stvari kad se crna
neobična flotila opet pokrenula. Najveći brod nosio je ime
onog čovjeka koji je jedini za vrijeme Svjetskog rata podi­
gao glas protiv rata i bio zato ubijen; s jarbola flotile vijorile
su zastave Revolucije, a u spremištima se nalazila nafta za
napadača.. Bili su udaljeni još jedan dan puta od luke, a mali
Lowy i njegovi prijatelji nisu još ništa znali o njihovu do­
lasku. Rubašov je imao zadatak da ih na to pripremi. Prvog
dana nije još ništa rekao, samo je ispitivao teren. Ujutro dru­
gog dana, u dvorani Partijskog doma započela je diskusija.
Dvorana je bila oveća, gola, neuredna i namještena s
onim pomanjkanjem topline, što čini sličnima sve partijske
prostorije u svim gradovima svijeta. Djelomičan je uzrok
bilo pomanjkanje sredstava, ali je važnije od toga bila puri­
tanska, životu protivna tradicija. Zidovi su bili oblijepljeni
starim izbornim plakatima, parolama i tipkanim obavijes­
tima. U jednom je kutu stajao prašni šapirograf, u drugom
gomila stare odjeće za podjelu obiteljima štrajkača, a uz to
naslagane požutjele brošure i leci. Dugi je stol bio načinjen
od dvije usporedne daske položene preko nogara. Prozori su
bili umrljani bojom kao kod novogradnje. Nad stolom je sa
stropa visjela žarulja na žici bez naslona, a uz nju muholovka
od ljepljive trake. Za stolom su sjedili grbavi Lowy, ćelavi
Paul, redaktor Bili i još trojica.
Rubašov je govorio prilično dugo. Ambijent mu je bio
poznat; zahvaljujući njegovoj uobičajenoj rugobi, osjećao
se kao u domovini. U toj sredini, ispravnost i svrsisbodnost

62
njegove misije zasjale su u punom svjetlu, i nije shvaćao zašto
je prethodne večeri, u bučnoj lučkoj krčmi, osjetio takvu
nelagodnost. Izlagao je stvarno stanje stvari, objektivno,
obzirno i ne bez topline, ne spominjući još praktični cilj svog
dolaska. Svjetski bojkot napadača pretrpio je zapravo neusp­
jeh zbog licemjerja i gramzljivosti evropskih vlada. Neke od
njih samo su se formalno pridržavale zaključaka o bojkotu,
druge ni formalno. Napadaču je trebala nafta. Dotada je
Zemlja Revolucije pokrivala znatan dio njegovih potreba.
Ako bi ona sada obustavila isporuke, druge bi zemlje poh­
lepno uskočile u nastalu prazninu — one su ionako vrebale
na priliku da istisnu Zemlju Revolucije iz svjetskog tržišta.
Takve romantične geste samo bi nanijele štetu izgradnji
»Tamo Preko«, a time i revolucionarnom pokretu na cijelom
svijetu. Jasno je dakle kakav zaključak treba izvući.
Paul i tri lučka radnika kimnuli su glavom. Oni su sporo
mislili; to što im je »drug od Tamo Preko« objasnio činilo
im se u redu: bilo je to teoretsko izlaganje koje se njih nije
neposredno ništa ticalo. Na što je on zapravo ciljao, nisu
shvaćali; nitko od njih nije mislio na crnu flotilu što se bližila
njihovoj luci. Jedino su mali Lowy i redaktor suhonjava i
iskrivljena lica hitro izmijenili pogled.
Rubašov je to primijetio. Zaključio je nešto suhljim gla­
som, bez topline: — To je zapravo sve što sam vam načelno
imao reći. Tamo Preko očekuje se da ćete provesti zaključke
Centra i politički manje zrelim drugovima objasniti sve
strane problema, ukoliko kod njih iskrsnu sumnje. Toliko
zasada.
Došlo je do stanke. Rubašov je odložio cviker i pripalio.
Mali Lowy je ležerno rekao:
— Zahvaljujemo izlagaču. Tko želi riječ?
Nitko se nije javio. Poslije kraće šutnje, teško se
izražavajući, oglasio se jedan od lučkih radnika:
— Tu se nema što puno govoriti. Drugovi Tamo Preko
sigurno znaju što rade. Mi ovdje moramo naravno i dalje ra­
diti na bojkotu. Na nas se možete osloniti. Ovuda neće proći
nikakav teret za one svinje.

63
 Oba druga lučka radnika kimnula su glavom. Ćelavi Paul
je potvrdio: — Ovuda neće — Borbeno se nacerio i za šalu
je promiješao ušima.
U prvi je mah Rubašov pomislio da se sukobio s opozici­
jskom zavjerom, shvativši tek postupno da ga oni zaista nisu
razumjeli. Pogledao je malog Lowyja ne bi li on pokušao
ukloniti nesporazum. Ali mali Lowy nije dizao pogled i šutio
je. Odjednom je redaktor upitao uz nervoznu grimasu:
— Mora li se ta transakcija baš opet odigrati u našoj luci?
Lučki radnici začuđeno su ga pogledali; nisu shvaćali
što misli s »transakcijom«; crna flota sa zastavama, koja
se približavala njihovoj obali obavijena maglom i dimom,
bila je dalje nego ikad od njihovih misli. Ali Rubašov se
pripremio na to pitanje; odgovorio je:
— Geografski i politički to je najpovoljnije. Odavde
teret produžuje zemaljskim putem kao tranzitna roba. Mi,
doduše, nemamo razloga da bilo što skrivamo, ali je bolje iz­
bjegavati senzaciju iz koje bi reakcionarna demagogija mogla
izbiti politički kapital.
Redaktor je opet izmijenio pogled s malim Lowyjem.
Lučki radnici gledali su Rubašova ne shvaćajući; vidjelo se
kako u svojim glavama sporo premeću njegove riječi. Odjed­
nom je Paul upitao hrapavim, izmijenjenim glasom:
— O čemu je ovdje zapravo riječ?
Svi su ga pogledali. Vrat mu je pocrvenio i zagledao
se izbuljenih očiju u Rubašova. Mali Lowy je suzdržano
odgovorio:
— Tek sada to primjećuješ?
Rubašov je pogledao jednoga pa drugoga i mirno rekao:
— Zaboravio sam vas obavijestiti o pojedinostima.
Dolazak pet teretnih brodova Komesarijata vanjske trgovine
očekuje se sutra, ukoliko vremenske prilike budu povoljne.
I sada je potrajalo nekoliko trenutaka dok svi nisu shva­
tili. Nitko nije rekao ni riječi. Tada je ćelavi Paul ustao, tres­
nuo šeširom o pod i napustio prostoriju. Dva lučka radnika
okrenula su glavu i gledala za njim. Nitko nije ništa rekao.
Tada se mali Lowy nakašljao i kazao:

64
 — Izlagač nam je objasnio i razloge za ovo. Ako oni Tamo
Preko ne isporuče, isporučit će drugi... Tko želi riječ?
Javio se lučki radnik koji je maločas govorio i rekao:
— Znamo mi tu pjesmu. Kod štrajka ih se uvijek nađe
koji kažu: ako ja ne uzmem posao, otet će mi ga netko drugi.
Toga smo se naslušali. Tako govore štrajkolomci.
Opet je zavladala šutnja. Ćulo se izvana kako je Paul zalu­
pio uličnim vratima. Tada se oglasio Rubašov:
— Drugovi, interesi izgradnje Tamo Preko stoje iznad
svih drugih interesa. Sentimentalnošću nećemo ništa postići.
Razmislite dobro o tome.
Lučki radnik je isturio bradu i odgovorio:
— Već smo dobro razmislili. Dosta smo čuli o tom. Vi
Tamo Preko morali biste pružiti primjer svima. Čitav svijet
gleda na vas. Vi govorite o solidarnosti i žrtvama i disciplini, a
u stvarnosti služite se svojim brodovima da razbijete štrajk.
Tada je mali Lowy najednom digao glavu; bio je blijed,
pozdravio je lulom u pravcu Rubašova i rekao tiho i vrlo
brzo:
— Ono što je drug upravo rekao i moje je mišljenje. Želi
li još netko riječ? Zatvaram sastanak.
Rubašov je odšepao na štakama iz prostorije. Događaji
su išli svojim propisanim i neizbježnim tokom. Dok je
staromodna flotila uplovljavala u luku izmijenio je Rubašov
nekoliko brzojava s mjerodavnim ustanovama Tamo Preko.
Tri dana nakon toga smijenjeno je rukovodstvo lučke sekcije
zaključkom nadležne ustanove, njegovi članovi isključeni iz
Partije, a mali Lowy osuđen u službenom partijskom glasilu
kao provokator. Tri dana kasnije mali Lowy se objesio.

13.
Noću je bilo još gore. Sve do zore Rubašov nije mogao
zaspati. Zimica ga je tresla u redovitim razmacima, u zubu
je tuklo. Imao je osjećaj da ga cijela asocijativna mreža u
mozgu boli i da je upaljena; ipak se nije mogao odhrvati bol-

65
noj prisili da neprestano dozivlje prizore i obnavlja glasove.
Mislio je na mladog Richarda u crnom prazničnom odijelu,
upaljenih očiju. »Druže, rukovodstvo me ne bi smjelo poslati
pod nož...« Pomislio je na malog, grbavog Lowyja: »Tko još
želi riječ?« Ah, bilo ih je još mnogo koji su se javljali za riječ.
Pokret nije poznavao obzira; nepokolebljivo se valjao prema
svome cilju, izbacujući leševe utopljenika na zavojima svog
korita. Jer njegov se put sastojao od mnogo zavoja — to je
zahtijevao zakon Pokreta. A tko nije mogao slijediti njegov
krivudav tok, morao je biti izbačen na obalu — to je tražio
zakon. Pokret nisu zanimali razlozi pojedinaca. Njega nije
zanimao moral pojedinca; bilo mu je svejedno što se odvija u
glavi i srcu jedinke. Pokret je poznavao samo jedan prekršaj:
skrenuti s kursa, i samo jednu kaznu: smrt. Smrt u Pokretu
nije imala ničeg tajanstvenog, ničeg uzvišenog; ona je bila
logična posljedica političkih razmimoilaženja.
Tek prvih jutarnjih sati Rubašov je iscrpljen zaspao na
svom ležaju. Opet ga je probudio glas trube koji je najav­
ljivao početak novog dana; nedugo zatim poveo ga je stari
ključar, u pratnji dva stražara, na liječnički pregled.
Rubašov se nadao da će u prolazu moći pročitati imena
s kartona na vratima Zečje Usne i broja 402, ali poveli su
ga u obratnom smjeru; ćelija desno od njega, broj 406, bila
je prazna. Bila je među posljednjim ćelijama na tom kraju
hodnika; sam odjel samica odvajala su teška betonska vrata
koja je stari dugo i važno otključavao. Sada su prošli dugom
galerijom, naprijed Rubašov sa starim, iza njih ona dvojica
u uniformi. Ovdje je na svim kartonima na vratima ćelija
bilo po nekoliko imena; iz svih ćelija čuli su se razni zvu­
kovi — razgovor, smijeh, čak i pjevanje; Rubašovu odmah
postade jasno da se nalaze u odjelu za kriminalce. Prošli su
mimo brijačnice; vrata su stajala otvorena — upravo se brl­
jao zatvorenik s oštrim ptičjim licem čestog zatvorskog gosta,
a dvojicu seljaka su šišali. Svi su radoznalo okrenuli glave kad
je Rubašov prošao s pratnjom. Došli su do vrata na kojima se
nalazio crveni križ. Stari pokuca s poštovanjem; on i Rubašov
uđoše a oba stražara ostadoše da čekaju pred vratima.

66
 Ambulanta je bila mala i neprozračena; mirisalo je po
karbolu i duhanu. Jedno vedro i dvije posude bile su do
ruba pune vate i prljavih zavoja. Liječnik je sjedio za stolom
okrenut leđima, čitao novine i žvakao kruh s maslacem. No­
vine su bile raširene na gomili instrumenata, pinceta i šprica.
Okrenuo se tek kad je stari zatvorio vrata za sobom. Bio je
ćelav i imao je neobično malu, bijelim paperjem obraslu
glavu koja je Rubašova podsjetila na noja.
— Kaže da ga boli zub — reče starac.
— Zub? — ponovi liječnik pogledavši mimo Rubašova.
— Pokaži! Zini!
Rubašov ga odmjeri kroz cviker. — Upozoravam vas
— reče — da sam pod istražnim pritvorom i imam pravo na
uljudan postupak.
Liječnik se obrati ključaru:
— Tko je ova ptica?
Starac izgovori Rubašovljevo ime.
Rubašov osjeti kako se pogled nojevih očiju zadržao na
njemu jedan trenutak. Tada liječnik reče:
— Obraz je otečen. Otvorite usta.
Toga časa Rubašova nije bolio zub. Otvorio je usta.
— Na gornjoj lijevoj strani više uopće nemate zuba
— reče liječnik, popipavši prstom Rubašova po ustima.
Rubašov je odjednom problijedio i morao se osloniti ram­
enom na zid.
— A, tu je — reče liječnik. — Korijen gornjeg kutnjaka
se slomio i ostao unutra.
Rubašov udahnu duboko nekoliko puta. Bol je sijevao
od čeljusti mimo oka do potiljka. Osjećao je pojedine navi-
raje krvi kako kljucaju u pravilnim razmacima. Liječnik je u
međuvremenu opet sjeo i raširio novine.
— Ako hoćete, mogu vam izvući korijen — rekao je i
odgrizao zalogaj kruha s maslacem. — Sredstva za anesteziju
ovdje nemamo. Operacija traje, ovisi, od pola sata do jednog
sata.
Rubašov je čuo liječnikov glas kao kroz maglu. Naslonio
se na zid dišući duboko i redovito. — Zahvaljujem — reče

67
s mukom — ne sada. Sjeti se Zečje usne i »parne kupelji« i
smiješne geste kad je jučer ugasio cigaretu utisnuvši je u kožu
sudlanice. Bit će loše, pomisli.
Okrenu se vratima, stavljajući oprezno nogu pred nogu i
nastojeći da ne izgubi ravnotežu. Kad se opet našao na hod­
niku, učinilo mu se da na licu jednog od dvojice uniformi­
ranih pratilaca prepoznaje Richardove crte. Na povratku u
ćeliju osjećao je kao da kamene ploče poda propadaju pod
njegovim nogama. Osloni se trenutak-dva na rame starog
ključara koji se odmah izmaknu. — Bez komedije! — reče
stari.
Rubašovu je uspjelo da se svlada još do svoje ćelije. Kad
su se vrata za njim zalupila, pobljuvao se u kiblu, srušio na
ležaj i istog časa zaspao.
U podne pri podjeli juhe Rubašova nisu više preskočili;
otada je redovito primao svoje obroke. Zubobolja je po­
pustila, zadržavši se u granicama podnošljivog. Rubašov se
nadao da se granulom oko korijena sam otvorio. Opet se
vratio hodanju po ćeliji; zabranio je sebi maštati o prošlosti i
pripremao svoju obranu.
Tri dana nakon toga odveden je na prvo saslušanje.

14.
Bilo je jedanaest sati ujutro kad su došli po njega. Po mr-
zovoljno-svečanom izrazu ključareva lica Rubašov je odmah
naslutio kamo ide. Bio je spokojan — u njemu je zavladala
ista ona vedra bezvjetrina koja se uvijek javljala kao dar mi­
losti, još za studentskih dana, u posljednjim minutama
pred težak ispit, i kasnije u trenucima neposredno prije
predstojeće opasnosti.
Prošli su istim putem kao i prije tri dana kada su
išli liječniku. Betonska su se vrata opet otvorila i zatvo­
rila štropoćući. Čudno je to, pomisli Rubašov, kako se brzo
čovjek privikne na intenzivnu sredinu; bilo mu je kao da već
godinama udiše zrak tih hodnika, kao da se tu slegla atmos­

68
fera svih zatvora što ih je upoznao u životu. Prošli su pored
brijačnice i vrata ambulante; bila su zatvorena, a pred njima
su čekala tri zatvorenika pod nadzorom ključara.
Dalje od ambulante počinjalo je za Rubašova novo
područje. Prošli su mimo zavojitih stepenica koje su vodile
u dubinu — do skladišta, kaznenih samica ili nečeg drugog?
Rubašov pokuša naći odgovor na to sa zanimanjem stručnjaka.
Prešli su preko uskog dvorišta na koje se nije otvarao nijedan
prozor. Bio je to slijep, polumračan usjek, ali nad njim se
nadvilo otvoreno nebo. S druge strane dvorišta hodnici su
bili nešto svjetliji, a vrata ne više betonska, nego od jeftinog,
oličenog drva s mjedenim kvakama; zaposleni službenici
prolazili su pred njima, iza jednih vrata čula se glazba iz radija,
iza drugih se tipkalo; bili su u upravnom krilu.
Zaustaviše se pred zadnjim vratima na kraju hodnika; sta­
rac pokuca. Unutra je netko telefonirao; miran glas doviknu
— Samo čas! — i nastavi strpljivo, uz razmake govoriti u
slušalicu »da« i »svakako«. Rubašovu se učini da poznaje
taj glas, ali se nije mogao sjetiti odakle. Bio je to ugodan
muški glas, malo hrapav; sasvim sigurno ga je već negdje
čuo. — Naprijed! — reče glas; starac otvori vrata i zatvori ih
odmah za Rubašovom. Rubašov ugleda pisaći stol; za njim je
sjedio njegov kolega sa sveučilišta i kasnije komandant batal-
jona Ivanov; pogledao gaje s osmijehom spuštajući slušalicu.
— Opet se vidimo — reče Ivanov.
Rubašov je još stajao na vratima. — Dopusti mi da se
priberem od iznenađenja — odgovori.
— Sjedi — reče Ivanov uz ljubazan pokret rukom. Us­
tao je nadmašujući Rubašova za pol glave. Promatrao je
Rubašova netremice i smiješeći se. Obojica su sjeli — Ivanov
za stol, Rubašov ispred njega. Dugo su se i bez ustručavanja
gledali — Ivanov sa svojim gotovo nježnim smiješkom,
Rubašov iščekujući i na oprezu. Pogled mu kliznu prema
Ivanovljevoj desnoj nozi pod stolom. — To je u redu
— odgovori Ivanov. — Proteza s automatskim zglobovima,
kromirana, nehrđajuća; mogu plivati, jahati, voziti auto i
plesati. — Hoćeš cigaretu?

69
 Pružio je Rubašovu svoju drvenu tabakeru.
Rubašov pogleda cigarete i sjeti se posjeta Ivanovu u vo­
jnoj bolnici nakon što su ovome amputirali nogu. Ivanov
je tražio od njega da mu pribavi veronala, i u raspravljanju
koje je potrajalo čitavo poslijepodne nastojao je dokazati
pravo revolucionara na samoubojstvo. Rubašov je konačno
izborio za sebe vrijeme da razmisli, ali je iste noći prebačen
na drugi odsjek fronte i opet se, načas, vidio s Ivanovom tek
niz godina poslije toga. — Promatrao je cigarete u drvenoj
tabakeri. Bile su smotane rukom od rahlog, svijetlog eng­
leskog duhana.
— Je li ovo još neslužbena predigra ili su neprijateljstva
već počela? — upita Rubašov. — U drugom slučaju ja naime
odbijam. Poznata ti je etiketa.
— Glupost — reče Ivanov.
— Onda glupost — odvrati Rubašov i zapali jednu
Ivanovljevu cigaretu. Pušio je duboko uvlačeći dim, trudeći
se da se njegovo uživanje ne primijeti. — A kako je s reu­
mom u ramenu? — upita.
— Hvala, dobro — odgovori Ivanov. — A kako je tvoja
opeklina?
Nasmiješio se i nevino pokazao na Rubašovljevu lijevu
ruku. Na sudlanici, među plavkastim žilama, gdje je on prije
tri dana ugasio cigaretu utiskivanjem, nalazila se opeklina
veličine bakrenog novčića. Obojica su načas promatrala
Rubašovljevu ruku koja mu je ležala u krilu. Otkud to on
zna?, pomisli Rubašov. Dao je da me špijuniraju. Osjeti se
više posramljen nego ljut, potegnu posljednji duboki dim
i odbaci cigaretu. — Sto se mene tiče, neslužbeni dio je
završen — reče.
Ivanov je otpuhivao kolutove dima i promatrao ga uz svoj
nepromijenjeni nježni osmijeh. — Ne pravi komedije.
— Ukoliko me sve ne vara — uzvrati Rubašov — vi prav­
ite komedije. Jesam li ja dao da tebe uhapse ili vi mene?
— Mi tebe — reče Ivanov. Ugasio je cigaretu u pepeljari,
zapalio novu i pružio tabakeru Rubašovu koji se ne po­
maknu. — Odi k vragu — reče Ivanov. — Sjećaš li se onog

70
s veronalom? — Nagnuo se i otpuhnuo dim iz svoje cigarete
Rubašovu u lice.
— Ja ne želim da te strijeljaju — rekao je polako. Opet
se zavali na naslon stolice. — Odi k vragu — ponovi i opet
se nasmiješi.
— Dirljivo od tebe — reče Rubašov. — Zašto me, zapra­
vo, želite strijeljati?
Ivanov pričeka nekoliko trenutaka. Pušio je i šarao
olovkom po upijaču. Kao da je tražio točne riječi.
— Rubašove — rekao je konačno — želio bih ti ukazati
na nešto. Već si nekoliko puta rekao »vi« — to jest država
i Partija za razliku od »ja« — to jest, Nikolaj Salmanovič
Rubašov. Za javnost je, naravno, potrebno suđenje i pravna
opravdanja. Za mene, a i za tebe, dragi moj, trebalo bi biti
dovoljno ono što sam upravo rekao.
Rubašov razmisli o tome; bio je pomalo zatečen. Neko­
liko trenutaka osjećao je kao da iz Ivanova govori njegov
vlastiti glas; kao da je Ivanov udario glazbenom viljuškom od
čega su njegove misli same od sebe zatitrale istim titraj ima.
Sve što je polovicu stoljeća svog svjesnog postojanja vjerovao,
propovijedao i usvojio kao jedinu vodilju svog djelovanja
prelilo se preko njega poput vala. Nije postojalo nikakvo »Ja«
izvan partijskog »Mi«; pojedinac je ništa, Partija je sve; grana
koja se odlomi od stabla mora uvenuti... Rubašov protrlja
cviker o rukav. Ivanov je sjedio i pušio, zavaljen na stolici
više se nije smiješio. Najednom Rubašovljev pogled zape o
pravokutnu mrlju na zidu, svjetliju od ostale površine pa­
pirnih tapeta. Odmah se dosjeti da je tu visjela fotografija s
bradatim glavama i imenima označenim brojem — Ivanov
je pratio njegov pogled ne promijenivši izraz lica.
— Tvoj argument — odgovori Rubašov — pomalo je
anakroničan. Kao što si potpuno ispravno primijetio, prije
smo uvijek govorili u množini i izbjegavali prvo lice jednine
kad god je to bilo moguće. Ja sam se odvikao tog načina
govora; ti ga se i dalje držiš. Ali tko je taj »Mi« u čije ime ti
danas govoriš? To bi se vjerojatno moralo iznova definirati.
To je odlučno.

71
 — Potpuno se slažem — reče Ivanov. — Drago mi je da
smo tako brzo došli do srži stvari. Drugim riječima: tvoje je
uvjerenje da »Mi« — to jest Partija, državni aparat i mase iza
toga — više ne utjelovljuju interese Revolucije.
— Mase bi bilo bolje ostaviti po strani.
— Otkad osjećaš takav uzvišeni prezir za plebs? — upita
Ivanov. — Je li i to u skladu s gramatičkim prijelazom na
prvo lice jednine?
Nagnuo se nad pisaći stol i pogledao Rubašova s dobro­
hotnim podsmijehom. Njegova je glava sada zakrila svi­
jetlu mrlju na zidu i Rubašov se odjednom prisjeti prizora u
galeriji slika, gdje se Richardova glava utisnula između njega
i sljubljenih dlanova na crtežu Pieta. Istog časa, nevjerojatno
žestoko, sijevnu bol iz čeljusti prema čelu i ušima. Rubašov
zatvori na trenutak oči. Sada plaćam, pomisli, a već idućeg
časa nije znao je li to rekao naglas.
— Kako to misliš? — upita Ivanovljev glas. Zazvučao mu
je blizu uha, podsmješljivo i malo iznenađeno.
Bol je popustio; zamijenila ga je tiha, spokojna jasnoća.
— Ostavi mase po strani — mirno ponovi Rubašov. — Ti
ne znaš ništa o masama. Ni ja više, po svoj prilici. Prije, dok
je još postojalo veliko »Mi« — tada smo ih poznavali kao
nitko dotada. Bili smo prodrli u njihove dubine, djelovali
smo u bezimenom prastijenju same povijesti...
Uzeo je, sasvim nesvjesno, cigaretu iz Ivanovljeve tabakere
koja je još uvijek ležala otvorena na stolu. Ivanov se nagnu
preko stola i pripali mu.
— Tada — nastavi Rubašov — nas su zvali partijom
puka; jer smo djelovali u prastijenju povijesti, dok su os­
tali plužili samo po površini. Sto su oni znali o povijesti?
Površinsko komešanje, sitni virovi i pljusak valova. Razma­
trali su mijene oblika a nisu ih znali objasniti. Mi smo se,
međutim, bili spustili u dubine, u bezobličnu, bezimenu
masu koja je u svim vremenima predstavljala tvar povijesti;
i mi smo prvi istražili zakone njenog gibanja, zakon njene
inercije, polaganih pomaka u njenom molekularnom us­
troju, njezinih iznenadnih provala. To je bila velika spoznaja

72
sadržana u našem naučavanju. Jakobinci su bili moralisti, mi
empiričari. Mi smo se ukopali u pramulj povijesti i tamo
našli zakon njezina ustroja. Znali smo više o čovječanstvu
od ikog među ljudima, stoga nam je uspjela njihova najveća
Revolucija. A sad ste vi sve to opet zatrpali...
Ivanov je sjedio zavaljen ispruživši protezu i slušao šarajući
po upijaču. — Tjeraj dalje — rekao je — zanima me na što
ciljaš. — Rubašov je pušio s užitkom i duboko uvlačeći dim.
Osjećao je kako mu nikotin, nakon dugog prekida, izazivlje
laganu vrtoglavicu.
— Kao što vidiš, nosim glavu na jeziku — odgovorio je
i smiješeći se podigao pogled prema svijetloj mrlji na zidu,
na mjestu gdje je prije visjela fotografija. Ovog puta Ivanov
nije slijedio njegov pogled. — Uostalom — reče Rubašov
— jedan više ne čini nikakvu razliku. Sve je zatrpano, ljudi,
spoznaje, nade. Vi ste ubili »Mi«, iskorijenili ga. Ti smatraš
da mase još uvijek stoje iza vas? To isto smatra i nekoliko
drugih uzurpatora u Evropi. Diktatori se pozivlju na mase
kao vojni kapelani u ratu na Kristove rane...
Uzeo je novu cigaretu i sam je pripalio, jer se ovog puta
Ivanov nije pomaknuo.
— Oprosti na sentimentalnom izražavanju — nastavio
je — čovjek konačno nema svaki dan priliku nositi glavu
na jeziku pred starim drugom. Vjeruješ li zaista da narod i
danas stoji iza vas? Mase vas nose, nijemo i pomirivši se sa
zlom, kao što u drugim zemljama nose druge, ali vi više ne
pratite titraje u njihovim dubinama. Mase su opet zanijemile
i oglušile, postale velika ušutjela nepoznanica povijesti,
ravnodušna poput mora koje nosi brodove. Svaki prolazni
bljesak može se odraziti na njegovoj površini, ali pod tim je
šutnja i tama. Davno tome uzburkali smo ga do dna, ali to
je prošlo... Drugim riječima — načas se prekinuo i vratio
cviker na nos — onda smo krojili povijest a danas vi krojite
politiku. U tom je sva razlika.
Ivanov je sjedio zavaljen i puštao kolutove dima.
— Oprosti — rekao je — razlika mi nije sasvim jasna. Bi
li bio tako dobar da mi to objasniš?

73
 — Rado — odvrati Rubašov. — Neki je matematičar
jednom rekao da je algebra znanost lijenih — ne izračunava
se iks, nego se njime operira kao da će biti izračunat. Taj
su iks u našem slučaju bezimene mase, narod. Baviti se
politikom znači operirati tim iksom, ne brinući o njegovoj
prirodi. Stvarati povijest znači spoznati što on predstavlja u
jednadžbi.
— Zgodno? — primijeti Ivanov. — Samo, na žalost,
malo apstraktno. Nego da se vratimo opipljivijim stvarima:
ti, dakle, smatraš da »mi«, naime Partija i država, više ne
zastupamo interese Revolucije, masa — ili, ako hoćeš, pov­
ijesti.
— Sada si dobro shvatio — odgovori Rubašov nasmiješivši
se. Ivanov ne uzvrati osmijeh.
— Otkad se kod tebe razvilo to mišljenje? — upita.
— Prilično postupno; tijekom posljednjih godina
— odgovori Rubašov.
— Ne možeš li to malo točnije odrediti? Godina? Dvije
godine? Tri godine?
— To je glupo postavljanje pitanja — odvrati Rubašov.
— Koliko si imao godina kad si odrastao? Sedamnaest?
Šesnaest i pol? Devetnaest?
— Ti si onaj koji se pravi daje glup — reče Ivanov. Svaka
etapa duševnog razvoja vezana je za određene doživljaje. Ako
baš želiš znati: ja sam odrastao sa sedamnaest godina, kad
sam prvi put poslan u progonstvo.
— Onda si bio sjajan momak — reče Rubašov. — Nije
važno. — Opet je pogledao na svijetlu mrlju na zidu i bacio
cigaretu.
— Ponavljam svoje pitanje — reče Ivanov nagnuvši
se malo prema naprijed — otkada pripadaš organiziranoj
Opoziciji?
Telefon zazvoni. Brzom kretnjom Ivanov podiže slušalicu
i reče: — Zauzet sam. — Spustio je slušalicu ne čekajući
odgovor. Opet se zavalio na stolicu ispružene noge i nijemo
čekajući Rubašovljevo objašnjenje.
— Ti dobro znaš kao i ja — odgovori Rubašov — da

74
nisam nikada pripadao nekoj organiziranoj oporbenoj
grupi.
— Kako hoćeš — odvrati Ivanov. — Dovodiš nas oboje
u neugodan položaj, da moram prema tebi zauzeti ulogu bi­
rokrata — pruži ruku u ladicu i izvuče svežanj spisa.
— Počnimo sa 1933. — nastavi, raširivši pred sobom
spise. — Izbijanje Diktature i razbijanje naše Partije u
Njemačkoj — u zemlji gdje je izgledalo da je ona najbliža
pobjedi. Po nalogu Rukovodstva tebe ilegalno šalju tamo da
provedeš čistku i reorganizaciju kadra...
Rubašov se zavalio na stolici i slušao. Mislio je na Richarda
i aleju u sumraku pred muzejom gdje je zaustavio taksi.
— Tri mjeseca nakon toga: hapšenje. Dvije godine zatvo­
ra. Primjerno držanje, ništa ne priznaješ, ništa ti se ne može
dokazati. Puštanje na slobodu i trijumfalan povratak....
Ivanov se načas zaustavi, dobaci Rubašovu kratki pogled
i nastavi:
— Ukazane su ti najveće počasti. Onda se nismo sreli; bio
si vjerojatno previše zauzet... Ja ti to, uzgred govoreći, nisam
zamjerio. Konačno, nisi mogao obići sve svoje nekadašnje
prijatelje. Uostalom, vidio sam te onda na dva mitinga,
gore na tribini. Još si hodao na štakama i izgledao si vrlo
iscrpljeno. Bilo bi logično da si otišao nekoliko mjeseci
na oporavak u sanatorij, a zatim preuzeo neku funkciju u
državnom aparatu — nakon što si četiri godine proveo na
dužnostima u inozemstvu. Umjesto toga, već za tjedan dana
zatražio si novu dužnost izvan zemlje...
Najednom se nagnuo nad stol približivši svoje lice
Rubašovljevu:
— Zašto...? — upita, i glas mu prvi put oštro zazvoni.
— Vjerojatno se nisi ovdje ugodno osjećao? Za vrijeme tvoje
odsutnosti došlo je do nekih promjena u zemlji, s kojima se
očito nisi slagao?
Pričekao je da vidi hoće li Rubašov nešto reći; ali Rubašov
je mirno sjedio na svojoj stolici, trljao cviker o rukav i nije
ništa odgovorio.
— Bilo je to kratko vrijeme nakon što je prva skupina

75
Opozicije predvedena i likvidirana. Ti si među njima imao
bliske prijatelje. Kad je javnost saznala kako je duboko bila
pala Opozicija, u cijeloj zemlji došlo je do izljeva ogorčenja.
Ti si šutio. Za osam dana otputovao si u inozemstvo iako još
nisi mogao hodati bez štaka...
Rubašovu se učini kao da opet osjeća strujanje lučkih
mirisa u malom gradu na moru — morske trave i nafte.
Ćelavi Paul je micao ušima, mali Lowy je pozdravljao lu­
lom... objesio se o gredu u svom potkrovlju. Ruševna kuća
podrhtavala je svaki put kad bi prošao teretnjak; Rubašovu
su pričali da se mali Lowy polako vrtio oko svoje osovine kad
su ga ujutro našli, tako da su isprva mislili da se još miče.
— Obavivši uspješno tu misiju, imenovan si rukovo­
diocem našeg trgovačkog izaslanstva u B. I ovog je puta,
službeno, sve u redu. Novi trgovački ugovor sa B. je de­
finitivan uspjeh. Prema van, tvoja djelatnost i dalje ostaje
uzorna i besprijekorna. Ali šest mjeseci nakon što si preuzeo
tu dužnost, oba tvoja najuža suradnika, jedan od njih
tvoja tajnica Arlova, morala su biti opozvana pod sumnjom
oporbeno-konspirativne djelatnosti. Sumnja se potvrđuje
istragom. Od tebe se očekuje da ih javno osudiš. Ti šutiš...
Nakon daljnjih šest mjeseci tebe samog opozivaju. Pripreme
za drugi proces protiv Opozicije su u tijeku. Tvoje se ime više
puta spominje na saslušanjima; Arlova se poziva na tebe da
dokažeš njezinu nevinost. Ako bi i dalje šutio, to bi bilo ravno
priznanju. Ti to znaš, a ipak se ustežeš dati javnu izjavu, sve
dok ti Rukovodstvo ne postavlja ultimatum. Tek tada, jer
je riječ o tvojoj glavi, izvolijevaš dati izjavu o lojalnosti koja
odmah uništava Arlovu. Njezina ti je sudbina poznata.
Rubašov je šutio i utvrdio da ga je zub opet počeo boljeti.
Njezina mu je sudbina bila poznata. I Richardova, i ma­
log Lowyja. I svoja vlastita. Pogledao je svijetlu mrlju na
zidu, jedini trag što ga je fotografija muškaraca s glavama
označenim brojkama ostavila za sobom. I njihova je sud­
bina bila poznata. Povijest je bila krenula tijekom koji je u
konačnici obećavao promjenu prema nečemu osmišljenijem;
sada je tome bio kraj. Čemu još to pričanje, ta cijela pređsta-

76
va? Ako išta u čovjeku može preživjeti uništenje, onda debela
Arlova još lebdi negdje u velikom ništavilu, snebivajući se i
dalje svojim dobrim kravljim očima zbog druga Rubašova,
koji je bio njezin idol i koji ju je poslao u smrt... zub ga je
sve žešće bolio.
— Da ti pročitam tvoju ondašnju izjavu? — upita
Ivanov.
— Ne, hvala — odgovori Rubašov, primjećujući da mu
glas promuklo zvuči.
— Kao što se sjećaš, tvoja izjava, koja bi se mogla naz­
vati i pokajnicom, završavala je oštrom osudom Opozicije i
tvrdnjom o bezuvjetnoj vjeri u politiku Rukovodstva i osobu
Vrhovnog.
— Prekini to — muklo reče Rubašov. — Ti znaš kako
takve izjave nastaju. Ako ne znaš, utoliko bolje za tebe. Pre­
kini ovu predstavu.
— Skoro smo gotovi — odvrati Ivanov. — Još nas samo
dvije godine dijele od današnjice. Te dvije godine radio si
kao rukovodilac državnog aluminijskog trusta. Prije godinu
dana, za trećeg procesa protiv Opozicije, glavnooptuženi
opet nekoliko puta spominju tvoje ime u pomalo nejasnom
kontekstu. Ništa se konkretno ne dokazuje, ali nepovjerenje
prema tebi raste u redovima Partije. Ti daješ novu izjavu,
u kojoj se još odanije izjašnjavaš u prilog politici Rukovod­
stva i svaku Opoziciju još oštrije osuđuješ kao zločinačku
djelatnost... To je bilo prije šest mjeseci. A danas priznaješ
da već godinama smatraš politiku Rukovodstva pogrešnom
i štetnom...
Prekinuo se, dublje zavalio u stolici i pomaknuo protezu
u udobniji položaj.
— Tvoje prijašnje izjave lojalnosti — nastavi Ivanov
— bile su, dakle, samo sredstvo za određeni cilj. Molim te
da imaš na umu da ja ne moraliziram. Obojica smo odrasli
u istoj tradiciji i jednako gledamo na to. Ti si bio uvjeren
da je naša politika pogrešna, a tvoja ispravna. Da si ti to
onda izjavio otvoreno, bio bi isključen iz Partije, a time i
onemogućen da dalje djeluješ u smislu svojih shvaćanja.

77
Morao si se, dakle, riješiti balasta kako bi mogao dalje djelo­
vati, prije svega konspirativno, za ideje koje su, prema tvom
mišljenju, bile jedine objektivno ispravne. Na tvom mjestu i
ja bih naravno isto tako postupio. Dovde je sve u redu.
— A što dalje? — upita Rubašov.
Ivanov se opet dobrohotno smiješio kao i prije.
— Meni nije jasno — reče Ivanov — kako ti danas ot­
voreno priznaješ da si godinama bio uvjeren da mi kaljamo
Revoluciju, a u istom dahu odričeš da si pripadao organ­
iziranoj Opoziciji i sudjelovao u urotničkoj djelatnosti protiv
nas. Zar zaista želiš da ti vjerujem da si sjedio prekriženih
ruku i gledao kako mi, po tvom uvjerenju, vodimo u propast
zemlju i Partiju.
Rubašov slegnu ramenima. — Možda sam bio prestar i
istrošen... Uostalom, vjeruj što hoćeš.
Ivanov se opet nagnu nad stol. Sada je govorio tiho i vrlo
sugestivno:
— Zar zaista želiš da ti vjerujem da si žrtvovao Arlovu i
odrekao se onih tamo — mahnuo je bradom prema svijetloj
mrlji na zidu — samo zato da spasiš glavu?
Rubašov je šutio. Proteklo je dosta vremena. Ivanovljeva
glava prilazila je sve bliže preko stola. — Ja te ne shvaćam
— rekao je. — Prije pola sata držao si najvatrenije optužbene
govore protiv nas — samo djelić tih govora, koje si mi održao
svojom voljom, bio bi dovoljan da budeš likvidiran. A ti sada
odričeš jednu tako logičnu konzekvencu kao što je pripad­
nost nekoj oporbenoj grupi... Usto mi, naravno, imamo u
ruci sve dokaze.
— Dobro — reče Rubašov — ako imate sve dokaze,
što će ti onda još moje priznanje? Uostalom, o čemu imate
dokaze?
— Među ostalim — polako je govorio Ivanov — dokaze
o planiranom atentatu na Vrhovnog.
Opet je proteklo nekoliko trenutaka. Rubašov nataknu
cviker.
— Dopusti mi — reče mirno — da ja sada tebe nešto
upitam. Vjeruješ li i sam u tu glupost ili se samo pretvaraš?

78
 U kutovima Ivanovljevih očiju zaigrao je prijašnji, gotovo
nježan osmijeh:
— Pa rekao sam ti da imamo dokaze. Točnije: priznanja.
Još točnije: priznanje čovjeka koji je prema tvojem nalogu
trebao izvršiti atentat.
— Čestitam — odvrati Rubašov. — Kako se on zove?
Ivanov se nasmiješi:
— Indiskretno pitanje.
— Mogu li pročitati priznanje ili biti suočen s tim
čovjekom?
Ivanov se spokojno smiješio. Opet je, prijateljski
podsmješljivo, puhnuo Rubašovu dim svoje cigarete u lice.
Rubašovu je to bilo neugodno, ali nije povukao glavu.
— Sjećaš li se onoga s veronalom? — polako upita Ivanov.
— Još sam te u početku to pitao. Sad su uloge izmijenjene:
danas si ti onaj koji se želi strmoglaviti u ponor. Ali ne s
mojom pomoći, dragi moj. Ti si me onda uvjeravao da je
samoubojstvo malograđanska romantika. Ja ću se pobrinuti
da ono tebi ne uspije. Jer onda ćemo konačno izravnati
račune.
Rubašov je šutio. Glava mu se sada bila sasvim razbistrila;
razmišljao je laže li Ivanov ili je iskren — ali istovremeno os­
jeti želju, poput tjelesnog poriva, da prstima dodirne svijetlu
mrlju na zidu. Živci, pomisli. Opsesije. Uvijek stati na crnu
ploču na podu, mrmljati besmislene riječi, trljati cviker o
rukav — eto, upravo to opet činim...
— Zanima me — reče naglas — kako zamišljaš tu akciju
spašavanja. Tvoj dosadašnji način saslušavanja ide, tekao
bih, upravo za obratnim ciljem.
Ivanovljev se osmijeh razvuče i zasja. — Budalo stara
— reče i preko stola uhvati Rubašova za dugme na jakni da
ga privuče bliže sebi. — Pa morao sam te najprije pustiti da
jedanput eksplodiraš — inače bi mi eksplodirao na krivom
mjestu. Pa zar nisi primijetio da nema zapisničara? — Uzeo
je cigaretu iz tabakere i utisnuo je Rubašovu u usta, ne
ispuštajući dugme na njegovoj jakni.
— Ponašaš se kao dojenče. Kao romantično dojenče

79
— doda. — Sad ćemo izmisliti jedan zgodan zapisnik i onda
je za danas dosta.
Rubašovu napokon pođe za rukom da se oslobodi
Ivanovljeva zahvata. Promatrao ga je kroz cviker. — A što bi
trebalo stajati u zapisniku? — upita.
Ivanov mu se spokojno i prijateljski nasmiješi. — U
zapisniku bi trebalo stajati — odgovori — da priznaješ da
si od te i te godine pripadao toj i toj oporbenoj grupi, ali
da odlučno odričeš da si organizirao odnosno planirao at­
entat; da si se, naprotiv, povukao iz grupe kad si doznao o
zločinačko-terorističkim planovima Opozicije.
Prvi put od početka dijaloga osmjehnu se sada i
Rubašov.
— Ako je to bila svrha čitavog ovog razgovora — reče
— onda možemo odmah prekinuti.
— Čekaj da kažem do kraja — odvrati Ivanov bez imalo
nestrpljenja. — Znao sam odmah da ćeš se usprotiviti. Raz­
motrimo najprije moralno-sentimentalnu stranu ove stvari.
Onim što priznaješ, ne ukopavaš nikoga. Kao prvo, cijelo
društvo je već davno prije tebe pohapšeno, dijelom već i
fizički likvidirano; to znaš i sam. Od preostalih možemo
dobiti sasvim drukčija priznanja nego ove trice i kučine
— svako priznanje koje zaželimo... Pretpostavljam da me
razumiješ i da te je moja otvorenost uvjerila...
— Drugim riječima, ti i sam ne vjeruješ u priču o at­
entatu — reče Rubašov. — Zašto me onda ne suočiš s tim
tajanstvenim iks ipsilonom koji je navodno sve to priznao?
— Razmisli malo — odgovori Ivanov. — Stavi se na
moje mjesto — konačno, položaj bi sasvim lijepo mogao
biti i obrnut — pa sam daj odgovor.
Rubašov načas razmisli. — Tebi su za rješavanje mog
slučaja dane vrlo određene upute odozgo — reče.
Ivanov se nasmiješi. — To je malo preoštro rečeno. Stvar
stoji tako da još nije odlučeno hoće li te staviti u kategoriju
A ili S. Tebi su poznate te oznake?
Rubašov kimnu glavom; te su mu oznake bile poznate.
— Počinješ me, dakle, shvaćati — nastavi Ivanov.

80
 — A znači »administrativni«, S pak »sudski« slučaj.
Većina političkih slučajeva — to jest onih s kojima se ne bi
ništa postiglo u javnosti — rješava se administrativno. Ako
dospiješ u kategoriju A, nećeš više biti u mojoj nadležnosti.
Suđenje pred Administrativnim kolegijem je tajno i, kao što
znaš, po prilično hitnom postupku. Za suočavanja i slične
stvari nema prilike. Sjeti se... — Polako je naveo tri, četiri
imena i bacio letimičan pogled na svijetlu mrlju na zidu. Kad
se opet okrenuo Rubašovu, on prvi put zamijeti neki bolan
izraz na njegovu licu, neku laku ukočenost pogleda, kao da
ne gleda njega, nego zuri u jednu točku negdje iza njega.
Ivanov još jednom ponovi, nešto tiše, imena njihovih
nekadašnjih prijatelja. —Ja sam ih poznavao jednako dobro
kao i ti — nastavio je. — Samo, moraš mi ljubazno priznati
pravo da budem jednako tako uvjeren da biste vi upropastili
Revoluciju kao što si ti uvjeren u obratno. To je bitno; iz toga
se metode izvlače logičkim izvođenjem. Ne možemo sebi do­
pustiti upuštanje u pravne finese i juristička zabadanja. Jesi li
ti tako radio u svoje vrijeme?
Rubašov ne odgovori ništa.
— Sve se svodi na to — nastavi Ivanov — da te stave u
kategoriju S, to jest javno suđenje, i na to da ja dalje vodim
istragu. Ti znaš s kojeg se stajališta vrši izbor slučajeva koji
će na javno suđenje. Ja moram biti u stanju predočiti onima
gore nešto što opravdava primjenu javnog suđenja na tvoj
slučaj. Za to mi je potreban zapisnik s djelomičnim priznan­
jem. Ako budeš izigravao heroja i ustrajao na tome da ostaviš
dojam da se kod tebe ne može ništa postići, bit ćeš likvidiran
na osnovu iskaza onog iks ipsilona. Ako daš djelomično
priznanje, dobiva se osnova za temeljitu istragu. Ja ću onda
izboriti suočenje, oborit ćemo najteže navode optužnice i
priznati krivnju unutar pažljivo zacrtanih granica. S manje
od dvadeset godina ionako se nećemo izvući; to, dakle, znači
dvije-tri godine; nakon toga amnestija i za pet godina opet si
u javnom životu... — Sada, molim te, mirno razmisli o stvari
prije nego što odgovoriš.
— Već sam razmislio — odvrati Rubašov. — Odbijam

81
tvoj prijedlog. Čisto logički, možda si u pravu. Ali meni
je dosta te logike. Ja sam umoran i ne želim se dalje igrati.
Molim te, neka me sada odvedu natrag u moju ćeliju.
— Kako hoćeš — reče Ivanov. — Ja nisam ni očekivao
da ćeš odmah pristati. Ovakvi razgovori obično imaju us­
poreno djelovanje. Imaš četrnaest dana vremena. Zatraži
da te predvedu meni nakon što razmisliš ili mi pošalji svoju
pismenu izjavu. Ja, naime, ne sumnjam u to da ćeš mi je
poslati.
Rubašov ustade; istog časa ustade i Ivanov; opet je nad­
visivao Rubašova za pola glave. Pritisnuo je dugme zvonca
pokraj svog stola. Dok su nijemo čekali da Rubašova odvedu,
Ivanov reče:
— Napisao si u svom posljednjem članku, prije nekoliko
mjeseci, da će sljedeće desetljeće odlučiti o sudbini svijeta
u našoj povijesnoj epohi. Zar ne želiš biti prisutan tom
odlučivanju?
Ironično se osmjehnuo gledajući prema nižem Rubašovu.
Hodnikom su se približavali koraci; vrata se otvoriše. Dva
stražara uđoše i pozdraviše. Rubašov bez riječi prođe između
njih i uputi se natrag u svoju ćeliju. Hodnici su bili mrtvi, iz
nekih ćelija čulo se prigušeno hrkanje koje je zvučalo poput
stenjanja; po cijeloj je zgradi gorjelo žućkasto, odstajalo
električno svjetlo.

82
DRUGO SASLUŠANJE
Bude li Crkvi ugrožena opstojnost, ona
se i od zakonah ćudoređa razrješuje. Svrha
jedinstva daje svetost svim sredstvam, lu­
kavstvu, prijevari, nasilju, zlatotrošnji, tam­
nici i smrti. Jer poredak je zajednosti radi, a
osobnosti je ugnuti se općem boljitku.«

Dietrich von Nieheim, biskup verdenski: De

schismate libri III,A.D. 1411.
■

*
 1.

Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova

petog dana nakon hapšenja

...Za koga se pokaže daje bio u pravu u konačnom potezu,

taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo
postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek
naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit
i prodavati duše vragu, u nadi da če nam Povijest podijeliti
oprost.
Priča se da Vrhovni stalno drži Machiavellijeva »Vladara« na
nočnom ormariču. I s pravom: jer otada nije rečeno ništa bitno
novog o pravilima političke etike. Mi smo bili prvi koji smo zami­
jenili liberalnu etiku devetnaestog stoljeća, etiku ferpleja, revolu­
cionarnom etikom dvadesetog stoljeća. I tu smo imali pravo: Rev­
olucija koja se provodi prema pravilima teniske igre besmisao je. U
predasima povijesti mogu se upotrebljavati relativno fer političke
metode; na njenim prekretnicama moguće je jedino staro pravilo
da cilj opravdava sredstvo. Mi smo uveli neomakijavelizam u ovo
stoljeće; drug, kontrarevolucioname diktature, grube su kopije.
Mi smo bili neomakijavelisti uime Sveopćeg Razuma — u tom je
bila naša veličina; drug, u ime nacionalne romantike — u tome
je bio njihov anakronizam. Zato će nama u završnici povijest
podijeliti oprost; njima neće...
Ali u ovom času mi mislimo i djelujemo na kredit. Budući
da smo odbacili sve konvencije i pravila teniskog morala, naša
jedina smjernica je smjernica logične konzekvence. Mi smo pod
strašnom prisilom da domislimo svoje misli do njihove konačne
konzekvence i da djelujemo s jednakom konačnošću. Mi jedri­
mo bez balasta; zato je svaki i najmanji zaokret kormila pitanje
života i smrti.

85
 Nedavno je naš vodeći agrokemičar B. strijeljan s trideset
svojih suradnika jer je zastupao mišljenje da su umjetna dušična
gnojiva bolja od potaše. Vrhovni je bio za potašu; zato je trebalo
B. i onu tridesetoricu likvidirati kao sabotere. U nacionalno
centraliziranoj poljoprivredi izbor između dušičnih gnojiva i
potaše od goleme je važnosti; on može odlučiti ishod idućeg rata.
Ako se pokaže daje Vrhovni bio u pravu, povijest će mu podi­
jeliti oprost, a smaknuće 31 čovjeka bit će obična sitnica. Ako se
pokaže da nije bio u pravu...
Sve ovisi samo o tome: tko ima objektivno pravo. Ali
teniski se moralisti uzbuđuju zbog sasvim drugog problema:
je li, naime, B. postupao subjektivno u najboljoj namjeri
zagovarajući dušična gnojiva. Ako to nije učinio bez zadnjih
namjera, onda mora prema njihovoj etici biti strijeljan, čak ako
bi se naknadno i pokazalo da su dušična gnojiva značila ispra­
van izbor. Ako je postupao u dobroj namjeri, treba ga osloboditi
i time mu omogućiti da i dalje propagira dušična gnojiva pa
makar i zemlja zato propala...
Sve je to naravno potpuna besmislica. Za nas ne postoji
pitanje subjektivne dobre namjere. Tko je u krivu, mora platiti;
tko je u pravu, oslobađa se. To je zakon povijesnih kredita; to
je naš zakon. Povijest nas je poučila da se u njoj Češće bolje
služi laži nego istinom; jer Čovjek je lijen i treba ga svaki put
četrdeset godina voditi kroz pustinju prije nego dosegne idući,
viši stupanj razvoja. Treba ga tjerati kroz pustinju prijetnjama i
mamljenjem, izmišljenim strahovima i izmišljenim utjehama,
kako ne bi prerano zasjeo da se odmori i zabavi obožavanjem
zlatnog teleta.
Mi smo izučili povijest temeljitije od drugih. Ono čime
se razlikujemo od svih ostalih je naša logička dosljednost. Mi
znamo da povijest ne nagrađuje krepost, a prekršaj ostavlja
nekažnjen; ali i to da svaki promašaj ima posljedice i osvećuje
se sve do desetog koljena. Stoga smo usmjerili svoje snage na to
da izbjegavamo greške i uklanjamo ih u zametku. Još nikad
u povijesti nije bilo okupljeno toliko moći nad budućnošću
čovječanstva u tako malo ruku kao ovdje. Svaka pogrešna ideja
koja se pretvori u djelo predstavlja ovdje zločin izvršen nad

86
 budućim pokoljenjima. Zato kažnjavamo pogrešne ideje onako
kako ostali kažnjavaju zločin: smrću. Smatraju nas ludima,
jer svaku misao domišljamo do kraja i do kraja je provodimo
u djelo. Uspoređivali su nas sa Svetom Inkvizicijom, jer smo,
kao i inkvizitori, bili neprestano svijesni bremena odgovornosti
za nadindividualnu budućnost. Bili smo utoliko nalik velikim
inkvizitorima što smo progonili klicu zla ne samo u djelima
nego i u mislima naših bližnjih. Nismo dopuštali pojedincu
nikakvu privatnu sferu, čak ni unutar njegove lubanje. Živjeli
smo pod prisilom da sve logički domislimo. Naš je um bio pod
tako visokim naponom da je i najmanje trenje dovodilo do
smrtonosnih kratkih spojeva. Zato smo se i morali uzajamno
sažeći.
Bio sam jedan od njih. Mislio sam i djelovao onako kako
sam morao; uništavao sam ljude koji su mi bili bliski, a davao
moć onima koje nisam volio. Povijest me je postavila na moje
mjesto; iskoristio sam kredit koji mije otvorila; ako sam bio u
pravu, nemam se za što kajati; ako nisam bio u pravu, platit
ću.
Ali kako se može u sadašnjosti odlučiti kome će budućnost
dati za pravo? Mi vršimo službu proroka bez njihova dara.
Umjesto viđenja, služimo se logičkim izvođenjem; ali mada svi
polazimo od istih premisa, svatko je od nas došao do drukčijih
rezultata. Dokaz je pobijao dokaz i konačno smo se ipak morali
uteći vjeri — slijepoj vjeri u ispravnost vlastitog rezoniranja.
To je presudan moment. Bacili smo sav balast u more; jedno
jedino sidro nas drži: vjera u samog sebe. Geometrija je čisto
uljebvljenje čovjekova razuma; ali Euklidovi se aksiomi ne
mogu dokazati. Onome tko u njih ne vjeruje ruši se pred očima
čitava zgrada.
Vrhovni vjeruje u samoga sebe, žilavom, sporom, mračnom,
nepokolebljivom vjerom. On ima najčvršči sidreni lanac od
svih. Moj se ovih posljednjih godina osjetno izlizao od trenja...
Činjenica je da ja više ne vjerujem u vlastitu nepogrešivost.
Zato sam propao...

87
 2.
Dan nakon prvog saslušanja sjedio je istražni sudac
Ivanov s kolegom Gletkinom poslije večere u kantini zatvor­
skih službenika. Ivanov je bio umoran; podigao je nogu s
protezom na susjednu stolicu i raskopčao ovratnik uniforme.
Nalio je sebi jeftinog vina koje se točilo u kantini, čudeći se
u sebi Gletkinu koji je uspravno sjedio na stolici, u krutoj
uniformi što je škripala pri svakom pokretu, ne odloživši ni
načas revolverski opasač iako je morao biti jednako umoran
kao i Ivanov. Gletkin ispi čašu; napadni ožiljak na njegovoj
glatko obrijanoj glavi zarumeni se. Osim njih dvojice, tu su
bila još samo trojica oficira za udaljenim stolom; dvojica su
igrala šah, treći je pratio igru.
— Sto je s Rubašovom? — upita Gletkin.
— Prilično je iscrpljen — odgovori Ivanov. — Ali još je
onaj isti stari logičar. Zato će kapitulirati.
— To ne vjerujem — reče Gletkin.
— Hoće, hoće — odvrati Ivanov. — Ako o svemu
logično do kraja razmisli, kapitulirat će. Zato sad sve ovisi
o tome da se on ostavi na miru i da se isključi sve što bi ga
ometalo. Odobrio sam mu papir, olovku i cigarete, da bi brže
razmišljao.
— Smatram to pogrešnim — reče Gletkin.
— Ti ga ne trpiš; prije nekoliko dana sukobio si se s njim.
Gletkin pomisli na prizor kad je Rubašov sjeo na ležaj i u
njegovoj prisutnosti navukao cipelu na rupavu čarapu. —To
nije važno — reče. — Osoba nije važna. Ja smatram metodu
krivom. Tako se on ne može slomiti.
— Ako Rubašov kapitulira — odvrati Ivanov — on to
neće učiniti zbog kukavičluka, nego zbog logike. Grubom
metodom kod njega se neće ništa postići. On je od građe
koja postaje sve kruća što se po njoj više udara.
— To su samo priče — odgovori Gletkin. — Ljudi koji
su dorasli svakom fizičkom pritisku nema. Ja nisam još ni
jednog vidio. Iskustvo nas uči da je otpornost čovječjeg
živčanog sustava prirodno ograničena.

88
 — Tebi, dakle, ne bih volio pasti u šake — reče Ivanov
smiješeći se, ali uz tračak nelagodnosti. — Uostalom, ti si
živi protudokaz svoje teorije.
Njegov smiješkom popraćeni pogled kliznu po ožiljku na
Gletkinovoj lubanji. Povijest tog ožiljka bila je općepoznata.
Kad je Gletkin tijekom Građanskog rata pao drugoj strani
u ruke, privezali su mu na obrijanu glavu zapaljen stijenj
svijeće da bi iz njega izvukli neki podatak. Kad su njegovi
nekoliko sati poslije ponovo osvojili taj položaj, našli su ga
bez svijesti. Stijenj je bio dogorio do kraja; Gletkin nije ništa
rekao.
On pogleda Ivanova svojim bezizražajnim očima. — I to
su samo priče — reče. — Ja se nisam slomio, jer sam izgubio
svijest. Da sam još samo minutu ostao pri svijesti, bio bih
progovorio. To je pitanje konstitucije.
Ispio je čašu odmjerenom kretnjom; kad ju je vratio na
stol, zaškripale su mu manšete. — Kad sam se onda osvijes­
tio, bio sam isprva uvjeren da sam progovorio, sve dok oba
podoficira koja su bila oslobođena zajedno sa mnom nisu
potvrdila obratno. Nakon toga sam dobio odlikovanje. To je
pitanje konstitucije; sve drugo su priče.
I Ivanov ispi čašu. Već je bio prilično popio tog jeftinog
vina. Slegnu ramenima.
— Otkad imaš tu svoju čuvenu teoriju o konstituciji?
Konačno, prvih godina tih metoda još nije bilo. Onda smo
još bili puni iluzija. Ukidanje teorije o kažnjavanju i odmaz­
di; sanatoriji s cvjetnim nasadima za asocijalne elemente. Sve
prazna slama.
— Ne vjerujem — odvrati Gletkin. — Ti si cinik. Za sto
godina imat ćemo sve to. Samo se treba do tog probiti. Sto
brže, to bolje. Iluzija je jedino bila vjerovati da je to vrijeme
već došlo. Kad su me premjestili amo, i ja sam živio u toj
zabludi. Većina nas, cijeli aparat, do samog vrha. Htjeli smo
odmah početi s cvjetnim nasadima. To je bilo krivo. Za sto
godina moći ćemo apelirati na razum i kolektivni osjećaj zat­
vorenika. Danas se još moramo držati njegove konstitucije i,
kad je to potrebno, moralno i fizički ga lomiti.

89
 Ivanov se upita govori li Gletkin u pijanstvu. Ali, po
njegovu mirnom i bezizražajnom pogledu, vidio je da Glet­
kin nije pijan. Ivanov mu se nasmiješi malo neodređeno.
— Jednom riječju, ja sam cinik, a ti si moralist.
Gletkin ne reče ništa. Sjedio je ukočeno na stolici, u svo­
joj uštirkanoj uniformi; njegov revolverski opasač mirisao je
po svježoj koži.
— Prije više godina — oglasi se Gletkin nakon nekog
vremena — priveden mi je na saslušanje neki seljačić. Bilo je
to u provinciji, još u vrijeme »teorije cvjetnih nasada«, kako
ti to kažeš. Saslušanje se odvijalo vrlo džentlmenski. Taj je
seljak bio zakopao svoje žito u zemlju; bilo je to na početku
kolektivizacije zemlje. Strogo sam se držao propisane etikete.
Prijateljski sam mu razložio da nam je žito potrebno za pre­
hranu sve većeg gradskog stanovništva i za izvoz, da bismo
izgradili industriju; zato mi je trebao reći gdje je sakrio žito.
Kad su ga uvodili u moju sobu, bio je uvukao glavu u ram­
ena, jer je očekivao batine. Poznavao sam ja taj soj; i sam sam
sa sela. Kad sam ga, umjesto da ga mlatnem, oslovio s »Vi« i
»građanine«, pomislio je da sam slabouman. Vidio sam mu
to po očima. Govorio sam mu pola sata. Nije otvorio usta
i kopao je naizmjence po nosu i ušima. Govorio sam dalje,
iako sam vidio da je sve to za njega prvoklasni vic, da me
uopće ne sluša. Njegove uši nisu primale argumente. Bile su
začepljene ušnom masti nakupljenom kroz mnoga stoljeća
patrijarhalno-feudalne zatupljenosti. Ja sam se strogo držao
etikete; nijednom mi nije palo na pamet da postoje i druge
metode...
— U to sam vrijeme imao dnevno dvadeset do trideset
takvih slučajeva. Moji kolege jednako toliko. Revoluciji je
prijetila opasnost da propadne zbog tih ugojenih seljačića.
Radnici su bili neuhranjeni; u čitavim okruzima siromašnog
seljaštva harao je pjegavac; nismo imali deviza za izgrad­
nju vojne industrije i očekivali smo napad svakog mjeseca.
Dvjesto milijuna u zlatu ležalo je u vunenim čarapama
tih tipova, a pola je žetve ležalo zakopano u zemlji. A na
saslušanju smo im govorili »građanine« i »Vi«, dok su oni

90
zirkali na nas svojim tupo lukavim očima, kraljevski se za­
bavljali i kopali nos.
— Treće saslušanje tog mog seljačića odigralo se u dva
sata noću; prije toga radio sam osamnaest sati bez prestanka.
Probudili su ga; bio je pijan od sna i preplašen, i odao se.
Otada sam svoje slučajeve pretežno pozivao na saslušanje
noću... Jednom se prigodom neka žena potužila kako su je
pustili da cijelu noć čeka na nogama pred mojom sobom.
Noge su joj se tresle i bila je fizički gotova; usred saslušanja
zaspala je. Probudio sam je; govorila je dalje mumljajući,
omamljena od sna, ne znajući pravo što govori, a onda je
opet zaspala. Ponovo sam je probudio i priznala je sve i pot­
pisala zapisnik ne pročitavši ga, samo kako bi je pustio da
spava. Muž joj je bio sakrio dva puškomitraljeza na sjeniku
i nagovorio seljake u svom selu da spale žito jer mu se u snu
javio Antikrist. Razlog zbog kojeg je ta žena morala pros-
tajati cijelu noć bio je nemar mog narednika; od tada sam
stalno išao na ruku takvu nemaru; uporni su slučajevi morali
ponekad prostajati i do 48 sati na jednom mjestu; nakon
toga ušne bi masti nestalo i s njima se moglo razgovarati...
Oba šahista u drugom kutu dvorane srušiše figure i
započeše novu igru. Onaj treći za njihovim stolom bio
je zaspao. Ivanov je promatrao Gletkina; ovaj je govorio
ravnodušno i bezizražajno kao uvijek.
— Kolege su došli do istog iskustva. To je bila jedina
mogućnost da se postignu rezultati. Pridržavali smo se
etikete: nijednog zatvorenika nismo ni prstom dirnuli. Ali
nije se spriječavalo da vide kako druge zatvorenike strijeljaju.
To ima djelomice psihičko, a djelomice fizičko djelovanje.
Zatvorski red predviđa, iz higijenskih razloga, tuširanje
i kupanje u kadi. To što slavina za toplu vodu ponekad
nije radila, a ponekad je radila i predobro, treba pripisati
teškoćama gradnje; temperaturu kupaonica određivalo je
zatvorsko osoblje. To su bili stari drugovi; njima nije trebalo
davati upute, oni su shvaćali o čemu je riječ: jednostavno o
biti ili ne biti Revolucije...
— Sad bi već bilo dosta — reče Ivanov.

91
 — Pitao si me kako sam došao do svoje teorije o kon­
stituciji i ja ti objašnjavam — odvrati Gletkin.
— Važno je uvijek pred očima imati neumoljivu logiku
razvoja, inače čovjek postane cinik kao ti... Kasno je i sada
moram ići.
Ivanov iskapi čašu i popravi položaj proteze na drugoj
stolici; opet je osjećao reumatične bolove u batrljku. Ljutilo
ga je što je započeo taj razgovor.
Gletkin je platio. Kad je konobar kantine otišao, on upita
spremajući se da ustane:
— Sto je, dakle, s Rubašovom?
— Rekao sam ti svoje mišljenje. Neka ga ostave na miru.
Gletkin ustade. Čizme su mu zaškripale. Stajao je pred
stolicom na kojoj je ležala Ivanovljeva noga. — Ne sumnjam
u njegove prošle zasluge — reče — ali danas je on postao
jednako štetan kao nekada onaj moj debeli seljak; samo
opasniji.
Ivanov pogleda odozdo u Gletkinove bezizražajne oči.
— Dao sam mu četrnaest dana vremena da razmisli. Do
isteka tog roka nitko ga ne smije dirati.
Ivanov je govorio službenim tonom. Gletkin mu je bio
podređen. Salutirao je i napustio dvoranu škripavim ko­
racima.
Ivanov ostade sjediti. Popio je još jednu čašu, zapalio ciga­
retu i otpuhivao dimove pred sebe. Poslije nekog vremena
ustao je i odšepao do one dvojice oficira da prati igru.

3.
Od prvog saslušanja Rubašovljeve su se životne prilike
iznenađujuće poboljšale. Već drugog jutra donio mu je stari
ključar papira, olovku, sapun i rupčić. Istovremeno mu je
uručio zatvoreničke bonove u iznosu gotovine u trenutku
hapšenja, objasnivši mu da odsad ima pravo naručiti cigarete
ili duhan i dodatnu hranu iz kantine.
Rubašov naruči cigarete i nešto živežnih namirnica. Sta­

92
rac je bio jednako mrzovoljan i škrt na riječima kao i prije,
ali se odmah, stružući nogama, vrati s naručenim stvarima.
Rubašov pomisli načas da zatraži liječnika izvana, na što je
formalno imao pravo kao zatvorenik pod istragom, ali zatim
je zaboravio na to. Zub ga nije bolio i, umivši se i pojevši
nešto, osjetio se opet tjelesno svjež.
Dvorište je očišćeno od snijega i šetnje zatvorenika po
skupinama opet su počele. Očito su bile prekinute zbog sn­
ijega; samo Zečju Usnu i njegova pratioca izvodili su, možda
po posebnom liječničkom naređenju, svaki dan na šetnju od
deset minuta; a Zečja Usna bi svaki put, izlazeći na dvorište i
odlazeći s njega pogledala gore prema Rubašovljevu prozoru;
ta je gesta bila tako precizna da je isključivala svaku sumnju.
Ako Rubašov nije radio na svojim bilješkama ili šetao
gore-dolje po ćeliji, stajao bi uz prozor, čela prislonjena na
prozorsko staklo, i promatrao zatvorenike kako šeću. To se
odvijalo u skupinama od dvanaest osoba koje su u parovima
koračale dvorištem u krug na razmaku od deset koraka.
Nasred dvorišta stajala su četiri stražara, koja su pazila na
to da zatvorenici ne razgovaraju; bili su poput osovine vr­
tuljka koji se polako i ravnomjerno okretao, točno dvadeset
minuta; zatim bi zatvorenike dva po dva odvodili u zgradu
kroz vrata zdesna, a kroz lijeva vrata u dvorište bi ulazila
gotovo istodobno nova skupina, i vrtuljak bi iznova počeo
svoje jednolično kruženje do nove smjene.
Prvih je dana Rubašov tražio poznata lica, ali nije našao
nijedno. To ga je umirilo; sada nije htio nikakve veze s van­
jskim svijetom, koja bi ga mogla udaljiti od njegova zadatka.
Njegov je zadatak bio domisliti sve do kraja i raščistiti s
prošlošću i budućnošću, sa živima i mrtvima. Od roka koji
mu je Ivanov postavio preostajalo je još deset dana.
Svoje je misli mogao usredotočiti samo onda ako ih je
zapisivao; ali pisanje gaje iscrpljivalo, mogao se na to prisiliti
najviše jedan do dva sata dnevno. Preostalo vrijeme njegov je
mozak radio za svoj račun.
Rubašov je uvijek vjerovao da je prilično dobro poznavao
samoga sebe; nemajući nikakvih moralnih predrasuda, nije

93
imao nikakvih iluzija o pojavi zvanoj »prvo lice jednine«, pa
je bez srama i uzbuđenja prihvaćao porive koje ljudi nerado
izražavaju riječima. Sada, stojeći oslonjen čelom na prozor,
ili zaustavljajući se najednom na trećoj do prozora crnoj
ploči poda, otkrivao bi iznenađujuće stvari. Otkrio je da su
oni procesi koje krivo nazivaju »monolog« zapravo dijalozi
posebne vrste; utoliko, naime, što jedan od sudionika di­
jaloga ostaje nijem, a drugi ga, usprkos gramatičkim pravili­
ma, oslovljava s »ja« umjesto s »ti«, da bi zadobio njegovo
povjerenje i ispitao njegove namjere; međutim, taj kojeg
oslovljavaju i dalje samo šuti i uklanja se promatranju, pa i
samom određivanju u vremenu i prostoru.
Sada se, međutim, Rubašovu činilo da je taj, inače nijemi
sugovornik progovorio, neoslovljen i bez vidljiva razloga;
njegov je glas zvučao Rubašovu potpuno strano i on ga
je slušao s iskrenim čuđenjem, ustanovivši da mu se usne
miču. Te pojave nisu imale ničega mističnog ni tajanstvenog,
bile su sasvim opipljive prirode; i tako se Rubašov svojim
opažanjima postupno uvjerio da u onom prvom licu jednine
postoji sasvim opipljiva komponenta koja je, prošutjevši sve
te godine, sada progovorila.
Ovo je otkriće zaokupilo Rubašova mnogo snažnije od
pojedinosti razgovora s Ivanovom. Smatrao je riješenim da
ne prihvati Ivanovljeve prijedloge i da ne igra dalje igru;
prema tome, preostajalo mu je još samo ograničeno vrijeme
da živi, i to je uvjerenje činilo stvarnu osnovu njegovih
razmišljanja.
Na onu budalastu pripovijest o atentatu na Vrhovnog nije
više mislio; mnogo ga je više zanimala ličnost samog Ivanova.
Ivanov je rekao da su njihove uloge mogle sasvim lako biti
obrnute; tu je nesumnjivo bio u pravu. On sam i Ivanov bili
su dvojnici po svom razvoju; nisu potjecali iz istog jajeta,
ali su se othranili na pupčanoj vrpci istih uvjerenja; ista, in­
tenzivna sredina Partije u odlučnim je godinama prekalila i
oblikovala njihov karakter; imali su isti moral i istu filozofiju,
mislili su istim pojmovima. Njihove bi se uloge mogle lako
zamijeniti. Onda bi on, Rubašov, sjedio za pisaćim stolom,

94
 a Ivanov ispred stola; i on bi s tog mjesta vjerojatno upotri­
jebio iste argumente koje je upotrijebio Ivanov; pravila igre
bila su čvrsta i dopuštala su varijante samo u pojedinostima.
Stara prinuda, da misli kroz mozak drugoga, opet je
zavladala Rubašovom; sjedio je na Ivanovljevu mjestu i
vidio je, kroz Ivanovljeve oči, sebe kako sjedi nasuprot kao
optuženi — kao što su nekada Richard i mali Lowy sjedili
njemu nasuprot. Vidio je tog degradiranog Rubašova, sjenu
nekadašnjeg pukovskog druga, i shvatio mješavinu nježnosti
i prezira s kojom se Ivanov odnosio prema njemu. Tijekom
saslušanja on se nekoliko puta zapitao je li Ivanovljeva uloga
iskrena ili dvolična; postavlja li mu on klopke ili mu zaista
želi pokazati izlaz. Sada, poistovjetivši se s Ivanovom, shvatio
je da je Ivanov bio iskren — jednako toliko, puno ili malo,
koliko je on sam, Rubašov, bio iskren prema Richardu ili
malom Lowyju...
I ova su razmišljanja bila oblik monologa, ali monologa po
običnim i davno upoznatim stazama. Vodio se između ravno­
pravnih sugovornika; onaj novootkriveni stvarni naslovnik
monologa nije se upuštao u njega, i njegovo se postojanje
ograničilo na gramatičku apstrakciju. Neposrednim pitan­
jima i logičkim mozganjima nije se uopće mogao navesti da
govori; njegove su izjave dolazile bez vidljiva povoda, a bile su
munjevite i, što je bilo neobično, uvijek popraćene žestokim
napadima bola iz bolesnog zuba. Njegov predodžbeni svijet
kao da se sastojao od najraznorodnijih sastavnih dijelova:
sljubljenih ruku s crteža Pieta, mačaka malog Lowyja, nap­
jeva pjesme »Dođi, smrti milostiva« ili određenih riječi što ih
je Arlova izgovorila u određenoj prilici. Tvarna su očitovanja
tog svijeta bila jednako nepovezana; na primjer: potreba da
protrlja naočale o rukav, pobuda da dotakne svijetlu mrlju
na zidu u Ivanovljevoj sobi, nesavladivo micanje usnama
koje su mrmljale riječi poput »ja ću platiti«, i stanje omame
zbog maštanja o proteklim epizodama njegova života.
Za svojih šetnji ćelijom Rubašov se vrlo temeljito poza­
bavio tim novootkrivenim bićem; izbjegavajući, kao što je
bilo uobičajeno u Pokretu, da naglasi prvo lice jednine, on ga

95
je okrstio »gramatička fikcija«. Vjerojatno mu je preostajalo
samo nekoliko tjedana života, pa je zato osjećao neodoljivu
potrebu da to raščisti prije isteka tog roka, da to domisli
do kraja. Ali činilo se da krug postojanja »gramatičke fik­
cije« počinje upravo tamo gdje je prestajalo »domišljanje do
kraja«. Očito je značajka tog bića bila da izmiče dohvatu
sustavnog mišljenja, da bi ga onda neočekivano, iz zasjede,
zaskočilo maštanjem i zuboboljom. Tako je Rubašov proveo
sedmi dan zatvora, treći nakon saslušanja, gotovo posve u
oživljavanju jednog proteklog razdoblja svog života, svojih
odnosa sa strijeljanom Arlovom.
Točan trenutak u kojem je, unatoč svojoj odluci, kliznuo
u maštanje nije se mogao naknadno utvrditi, kao što se
ne može točno odrediti ni trenutak u kojem čovjek zaspi.
Ujutro tog sedmog dana radio je na svojim bilješkama, tada
je valjda ustao kako bi protegnuo noge, i tek kad je ključ
zazvečao u vratima ćelije, primijetio je da je već podne i da
već satima bez prestanka šeće ćelijom. Bio se čak ogrnuo
pokrivačem, jer ga je — vjerojatno jednako dugo — tresla
zimica u ritmičkim razmacima, a pulsiranje je u zubu
osjećao čak do sljepoočnica. Rastreseno je žlicom izgrabio iz
porcije ono što su mu u nju nalili dežurni i nastavio koračati
ćelijom. Ključar, koji ga je povremeno promatrao kroz kon-
trolku, primijetio je da je Rubašov skupio ramena od zime
i da miče usnama. Sjećanje je bilo tako snažno da je više
nalikovalo ponovnom preživljavanju tadašnjega; Rubašov
je udisao zrak svojeg nekadašnjeg kabineta u trgovinskom
izaslanstvu, zasićen posebnim, poznatim mirisom skladnog,
krupnog i tromog tijela Arlove; vidio je luk njezina prig­
nutog vrata, kad bi pri diktiranju nagnula gornji dio tijela
nad stenografski blok, prateći, u stankama između rečenica,
svojim okruglim očima njegovo kretanje prostorijom. Uvi­
jek je nosila bijele bluze s vezenim cvjetićima na visokom,
zatvorenom ovratniku, kakve su nekad nosile i Rubašovljeve
sestre kod kuće, i uvijek iste, jeftine naušnice koje su puni
obrazi malo razmicali kad bi se nagnula nad blok. Sa svojim
tromim, pasivnim držanjem bila je kao stvorena za diktiranje

96
i djelovala je neobično umirujuće na Rubašovljeve živce kad
je bio premoren. Stupio je na svoju novu dužnost vođe
trgovinskog izaslanstva u B. neposredno nakon događaja s
malim Lowyjem i naglavce se bacio na posao; bio je zahvalan
Rukovodstvu što mu je povjerilo taj činovnički posao. Vrlo se
rijetko događalo da su vodeći ljudi Internacionale prelazili u
državni diplomatski aparat. Vrhovni je valjda imao posebne
namjere s njim, jer su inače obje hijerarhije bile oštro odi­
jeljene, nisu smjele imati nikakva dodira, pa čak su često i
provodile suprotnu politiku; tek gledano s visine sfera oko
Vrhovnog, te su se prividne opreke razrješavale i povezanost
je postajala jasna.
Rubašovu je trebalo neko vrijeme dok se nije privikao na
novi način života; zabavljalo ga je što sada ima diplomatski
pasoš, koji čak nije bio lažan i glasio je na njegovo pravo ime;
što je, u večernjem odijelu, morao sudjelovati na priman­
jima; što su policajci pred njim stajali u stavu mirno i što
su nenapadno odjeveni ljudi s crnim polucilindrima, koje je
katkad primjećivao kako ga prate, to činili iz nježne brige za
njegovu sigurnost.
Atmosfera u prostorijama trgovinskog izaslanstva, koje je
bilo pridodano ambasadi, isprva gaje malo odbijala. Shvaćao
je da se u buržujskom svijetu mora reprezentirati i igrati nji­
hovu igru, ali je smatrao da se tu malo predobro igra, tako da
se još jedva moglo razlikovati što je igra, a što nije. Kad ga je
prvi tajnik ambasade upozorio na neke potrebne izmjene u
njegovoj odjeći i osobnom načinu života — prvi je tajnik pr­
ije Revolucije krivotvorio novac prema nalogu Partije — to
nije učinjeno prijateljski i kroz šalu, nego tako naglašenim,
obzirno-taktičnim tonom, da je scena bila mučna i razdražila
je Rubašova. Njegovo se osoblje sastojalo od dvanaest ljudi,
koji su svi zauzimali točno određeni položaj; bili su tu prvi
i drugi pomoćnik, prvi i drugi knjigovođa, sekretarice i
pomoćne sekretarice. Rubašov je imao osjećaj da cijelo to
društvo vidi u njemu neku mješavinu narodnog heroja
i harambaše. Odnosili su se prema njemu s pretjeranim
poštovanjem i obzirno-nadmoćnom strpljivošću. Kad ga

97
je tajnik ambasade trebao izvijestiti o nekom spisu, on se
vidljivo trudio da se izražava što je moguće jednostavnije,
kao kad se nešto objašnjava djeci ili urođenicima. Još mu je
najmanje išla na živce njegova osobna tajnica, Arlova. Nije
samo shvaćao zašto ona uz svoje zgodne jednostavne bluze i
suknje nosi smiješne šiljaste cipele s visokom potpeticom.
Potrajalo je gotovo mjesec dana dok joj se Rubašov nije
obratio prvim neslužbenim riječima. Bio je umoran od dikti-
ranja i hodanja sobom i najednom je primijetio kako je u sobi
tiho. — A zašto vi nikad ništa ne kažete, građanko Arlova? —
upitao ju je i spustio se u udobni naslonjač za svojim pisaćim
stolom. — Ako hoćete — odgovorila je ona svojim pospanim
glasom — ponovit ću uvijek zadnju riječ u rečenici.
Dan za danom sjedila je na stolici pred pisaćim stolom u
svojoj vezenoj bluzi, s teškim, lijepo oblikovanim grudima
nadnijeta nad stenografskim blokom, nagnute glave i s
naušnicama koje su razmicali obrazi. Jedino što je smetalo
bile su lakirane cipele šiljastih potpetica; ali nikad nije pre­
bacivala nogu preko noge kao što je činila većina žena koje
je Rubašov poznavao. Kako je on, diktirajući, uvijek hodao
amo-tamo, obično bi je vidio odostrag ili iz poluprofila, tako
da mu se u pamćenje najbolje usjekao luk njezina pognutog
vrata. Na vratu nije imala malja niti ga je brijala; koža je na
njemu bila bijela, lako zategnuta nad kralješcima; ispod toga
bili su vezeni cvjetovi na bijelom rubu bluze.
Rubašov nije u mladosti imao posla s mnogo žena; gotovo
uvijek s drugaricama, i gotovo uvijek bi veza počela time što
su tako dugo diskutirali, bilo u njegovoj bilo u njezinoj sobi,
da je za gosta bilo prekasno da pođe kući.
Nakon onog neuspjelog pokušaja da se povede razgovor,
proteklo je daljnjih četrnaest dana. Ispočetka je Arlova zaista
uvijek ponavljala svojim pospanim glasom posljednju riječ
diktirane rečenice, zatim je prestala s tim i, kad bi Rubašov
zastao u diktiranju, kabinetom bi opet zavladala tišina i
prostorija bi bila zasićena posebnim, sestrinskim mirisom
njezina tijela. Jednog popodneva, iznenadivši samog sebe,
zaustavio se Rubašov iza njene stolice, položio joj lako ruke

98
na ramena i upitao je, a da mu glas nije zvučao promuklo,
bi li htjela navečer izaći s njim. Ona se nije trgnula, ramena
su joj ostala nepomična pod njegovim dodirom, samo je ni­
jemo kimnula glavom ne okrenuvši je uopće. Rubašov nije
imao smisla za frivolne šale, ali se nije mogao uzdržati da joj
kasnije, te iste noći, ne kaže — do kraja su jedno drugome
govorili »Vi« — Vi i sada kao da primate diktat. — Obris
njenih bujnih toplih grudi tako se prisno ocrtavao u polum­
raku spavaće sobe kao da je oduvijek tamo pripadala. Samo
su naušnice sada ležale ravno na jastuku. Oči su joj imale isti
izraz kao i uvijek kad je kao odgovor izrekla riječi koje su se u
Rubašovljevu sjećanju zadržale jednako neizbrisivo kao miris
morske trave u luci i sljubljene ruke Pieta:
— Sa mnom ćete moći uvijek raditi što hoćete.
— A zašto to? — upitao je Rubašov iznenađen i osjećajući
laku tjeskobu.
Više mu nije odgovorila. Vjerojatno je već zaspala. U snu
je disala jednako nečujno kao budna; Rubašov nije nikada
primijetio da ona uopće diše. Isto tako nije je nikad do
tada vidio zatvorenih očiju. Zato mu se njezino lice učini
stranim; zatvorenih očiju bilo je mnogo izražajnije. Strane su
mu bile i tamne sjene oko njezinih pazuha, i to da je bradu,
inače priklonjenu grudima, držala visoko podignutu u snu,
kao mrtvac. Ali laki, sestrinski miris njezina tijela bio mu je
poznat i u snu.
Sutradan, i svih dana nakon toga, ona je opet sjedila u
svojoj bluzi pred njegovim stolom, nagnuta prema naprijed;
iduće noći, i svih sljedećih noći, bjelasale su se njezine krupne
grudi na tamnoj pozadini zavjesa spavaće sobe. Rubašov je
danju i noću živio u krugu mirisa njenog krupnog, tromog
tijela. Njeno ponašanje za vrijeme rada ostalo je nepromijen­
jeno, njen glas i izraz njenih očiju bili su kao i prije, u njima
nikad nije bilo nikakve aluzije. Ponekad, kad bi se umorio od
diktiranja, Rubašov bi zastao iza njezine stolice, oslonivši se
rukama o njezina ramena; on je šutio, a njezina se topla ram­
ena pod bluzom nisu micala; tada bi se on sjetio formulacije
koju je tražio, nastavio bi hodati po sobi i diktirao dalje.

99
 Ponekad bi dodavao sarkastične komentare onome što
je diktirao; ona bi tada prestala pisati i čekala je s olovkom
u ruci da on završi; ali nikad se nije nasmiješila njegovim
sarkazmima i Rubašov nije nikada doznao što je pritom
mislila. Jedan jedini put, prigodom jedne posebno smjele
Rubašovljeve političke dosjetke koja se odnosila na neke na­
vike Vrhovnog, ona je najednom rekla svojim pospanim gla­
som: —Tako nešto ne biste smjeli reći pred drugim ljudima.
Trebali biste i inače biti malo oprezniji... —Ali s vremena na
vrijeme, osobito kad bi došle direktive i okružnice »odozgo«,
osjećao je ipak potrebu da glasno izrazi svoja krivovjerna
gledišta.
Bilo je to vrijeme priprema drugog velikog procesa pro­
tiv Opozicije. Zrak u ambasadi bio se neobično razrijedio;
fotografije i portreti nestajali su sa zidova preko noći; godi­
nama su tamo visjeli, nitko ih nije gledao, ali sada su svijetle
mrlje upadale u oči. Namještenici su samo službeno razgov­
arali jedan s drugim, s biranom, suzdržanom uljudnošću. Za
stolom u kantini ambasade, kad je razgovor bio neizbježan,
služili su se službeno-papirnatim frazama koje su u famili­
jarnoj atmosferi zvučale groteskno i pomalo nelagodno; bilo
je kao da se, dodajući jedni drugima soljenke i posude sa
senfom, dovikuju krilaticama iz uvodnika. Osobito se često
događalo da bi netko protestirao protiv navodne krive in­
terpretacije onoga što je upravo rekao i, uz žurne povike »Ja
to nisam rekao!« ili »Nisam to mislio«, pozivao susjede za
svjedoke. Na Rubašova je sve to ostavljalo dojam neobične
i svečane lutkarske predstave, s marionetama koje su se kre­
tale na žici i, podijeljenih uloga, kazivale dogovoreni tekst.
Samo na Arlovoj, s njenom tromošću i šutljivošću, nisu se
primjećivale nikakve promjene.
Ne samo portreti na zidovima nego i redovi knjiga u
knjižnici ambasade prorijedili su se. Određene su knjige i
brošure s polica nestajale neupadljivo, obično dan nakon
što bi stigla nova okružnica odozgo. O tome je Rubašov
pri diktiranju iznosio sarkastične komentare koje je Ar-
lova šutke primala. S polica su nestala gotovo sva djela o

100
 vanjskoj trgovini i deviznim pitanjima — njihov je pisac,
narodni komesar za financije, upravo bio uhapšen; gotovo
svi slični stručni referati sa starih kongresa Partije; većina
knjiga i priručnika o povijesti Revolucije i prethodnog
razdoblja; sva pravna i filozofska djela živućih pisaca;
brošure o demografskoj politici i kontracepciji; priručnici
0 ustrojstvu Narodne armije; rasprave o sindikalnim pitan­
jima i pravu na štrajk u narodnoj državi; općenito, gotovo
sva istraživanja o državnoteoretskim problemima ako su
bila starija od dvije godine; i, konačno, čak i dotad izašli
svesci enciklopedije Akademije znanosti, s time daje najav­
ljeno novo, popravljeno izdanje.
Dolazile su i nove knjige: klasici znanosti o društvu izla­
zili su s novim opaskama i komentarima, stara povijesna
djela zamjenjivala su se novima, stare memoare umrlih vođa
Revolucije smjenjivali su novi memoari tih istih pokojnika.
Jednom je prigodom u šali Rubašov spomenuo Arlovoj da
sada vjerojatno ne preostaje drugo ništa drugo nego da se
jednako tako tiskaju i nova popravljena izdanja starih godišta
dnevnih novina.
Među ostalim, nekoliko tjedana prije toga jedna je
okružnica »odozgo« naredila da se imenuje knjižničar koji bi
snosio političku odgovornost za sastav ambasadine knjižnice.
Za knjižničara su imenovali Arlovu. Rubašov je tada prom­
rmljao nešto o »dječjem vrtiću«, smatrajući isprva sve to
budalaštinom — do one večeri kada je tijekom službenog
tjednog sastanka partijske ćelije ambasade Arlova oštro na­
padnuta s nekoliko strana. Tri-četiri govornika, među njima
1sekretar, ustala su jedan za drugim žaleći se da se u knjižnici
ne mogu naći najvažniji, direktivni govori Vrhovnog, dok je
ona, naprotiv, još puna oporbenih djela, i da su se posebno
knjige političkih ličnosti koje su već razotkrivene i iskorijen­
jene kao špijuni, izdajice i agenti stranih sila još donedavno
mogle vidjeti napadno izložene na policama, tako da je jedva
moguće isključiti sumnju o svojevrsnoj svjesnoj demon­
straciji.
Diskutanti su govorili bez uzbuđenja i resko objek­

101
tivno, služeći se točno određenim frazama; činilo se kao
da su jedni drugima davali »štihvort« za unaprijed utvrđeni
tekst. Svaki je od njih završavao zaključkom da je dužnost
Partije ponajprije da bude budna, da nepoštedno osudi ne­
pravilnosti i da onaj tko zanemari tu dužnost postaje i sam
sukrivac štetočina. Arlova je, kad su od nje zatražili da se
izjasni, rekla na svoj uobičajeni, spokojni način da joj ni na
kraj pameti nije bila nikakva zla namjera i da se pridržavala
svib direktiva u okružnicama; ali dok je govorila svojim
dubokim, malo muklim glasom, nije dugo skidala pogled s
Rubašova, što inače nije činila u prisutnosti drugih. Sastanak
je završio zaključkom da će se Arlovu kazniti »ozbiljnom
opomenom«.
Rubašov, koji je i predobro poznavao metode što su se
u posljednje vrijeme primjenjivale u Pokretu, bio je uzne­
miren. Naslućivao je da se sprema nešto protiv Arlove i prvi
se put tijekom svog političkog života osjetio bespomoćnim,
jer nije bilo ničeg opipljivog protiv čega se mogao boriti.
Zrak u ambasadi postao je još teži. Rubašov je prekinuo
svoje osobne komentare pri diktiranju, osjećajući zbog toga
neku čudnu krivnju. U njegovim odnosima s Arlovom nije
se naizgled ništa promijenilo, ali onaj čudni osjećaj krivnje,
izazvan isključivo time što više nije mogao izgovarati duho­
vite primjedbe pri diktiranju, uzrokovao je i to da više nije
zastajao iza njezine stolice da joj se rukama osloni na ramena,
kao što je prije činio. Nakon tjedan dana Arlova nije jedne
večeri došla u njegovu sobu, jednako tako ni večer nakon
toga. Protekla su tri dana prije nego što se Rubašov odlučio
upitati je za razlog. Svojim pospanim glasom odgovorila je
nešto o tom da se ne osjeća dobro, a Rubašov nije ni pokušao
izvući neki drugi odgovor. Od tada više nije dolazila, uz
jednu, jedinu iznimku.
Bilo je to tri tjedna poslije onog večernjeg sastanka;
četrnaest dana nakon što mu je prestala dolaziti. Njezino se
ponašanje nije gotovo ni u čemu razlikovalo od prijašnjeg,
ali Rubašov je cijelu večer osjećao kako ona čeka da on kaže
nešto presudno. On, međutim, nije rekao ništa presudno;

102
rekao je samo da mu je drago što se vratila i da je zatrpan
poslom i umoran, što je doista bio. Tijekom noći nekoliko
je puta primijetio da ona ne spava, zureći svojim okruglim
očima u mrak. Nije se mogao osloboditi mučnog osjećaja
krivnje, a počela ga je opet mučiti i zubobolja. To je bio
posljednji put da mu je došla.
Idućeg jutra, još prije nego što se Arlova pojavila u
njegovu kabinetu radi diktata, tajnik veleposlanstva ispričao
je Rubašovu, koji je trebao biti povjerljiv, ali je odavao točnu
formulaciju svake rečenice, da je brat Arlove sa ženom
uhapšen »tamo preko« prije tjedan dana. Brat Arlove bio je
oženjen strankinjom; oboje je optuženo da su s dotičnom
stranom silom održavali veleizdajničke odnose, i to prema
nalogu unutrašnje Opozicije.
Za nekoliko minuta Arlova je došla na diktat. Kao i
obično, sjedila je na stolici pred pisaćim stolom, u svojoj
vezenoj bluzi, šutke, nagnuvši gornji dio tijela. Rubašov
je hodao amo-tamo iza njenih leđa, imajući cijelo vri­
jeme pred očima njen prignuti vrat s blago zategnutom
kožom preko kralježaka. Nije mogao odvojiti oči od tog
komadićka kože i osjećao je pritom tako oštru nelagodu
da se pretvarala u pravu mučninu. Iz glave mu nikako nije
izlazila pomisao da »tamo preko« strijeljaju osuđenike
metkom u zatiljak.
Na idućem večernjem sastanku partijske ćelije Arlova je,
na prijedlog tajnika ambasade, bez obrazloženja i rasprave
smijenjena s dužnosti knjižničara zbog »političke nep­
ouzdanosti«. Rubašov koji je patio od gotovo nepodnošljive
zubobolje, bio se ispričao i nije prisustvovao sastanku. Neko­
liko dana nakon toga Arlova je, s još jednim namještenikom,
pozvana natrag u zemlju. Njezini prijašnji kolege nisu joj
nikad spominjali ime; tijekom mjeseci koje je Rubašov na­
kon toga proveo u ambasadi, dok i njega samog nisu pozvali
natrag, zadržao se sestrinski miris njezina bujnog, tromog ti­
jela na tapetama njegova kabineta, ne nestajući nikad s njih.

103
 4.
Usajteprezreni na svijetu...

Od jutra desetog dana Rubašovljeva zatvora otkucavao

je njegov novi susjed slijeva, stanovnik ćelije broj 406, u
razmacima neprestano isti stih, s uvijek istom greškom. —
Usajte umjesto ustajte. Rubašov je nekoliko puta pokušavao
zapodjenuti razgovor s njim. Dok je Rubašov kucao, novi je
šutio i slušao; ali umjesto odgovora slijedili bi samo nizovi
nepovezanih slova, a na kraju uvijek isti osakaćeni stih:
Usajte prezreni na svijetu.
Novog su doveli prethodne noći. Rubašov se doduše
probudio, ali je čuo samo prigušene zvukove i zatvaranje vra­
ta ćelije 406. Ujutro, odmah nakon trube, počeo je broj 406
otkucavati usajte prezreni na svijetu. Kucao je brzo i okretno,
s gotovo virtuoznom tehnikom, tako da su ta pravopisna
greška i nesuvislost njegovih drugih poruka morale imati ne
tehnički, nego psihički razlog. Novi je, po svoj prilici, bio
duševno poremećen.
Poslije doručka opet se javio na razgovor mladi oficir iz
402. Između Rubašova i broja 402 razvilo se stanovito pri­
jateljstvo. Oficir s monoklom i ufitiljenim brčićima sigurno
se užasno dosađivao jer je Rubašovu bio zahvalan za svaku
mrvicu razgovora. Pet-šest puta na dan pokucao bi i pokorno
moljakao Rubašova:
— Molim vas, porazgovarajte sa mnom...
Rubašov je rijetko bio raspoložen za to; osim toga, nije
zapravo ni znao o čemu da s njim porazgovora. Obično je
402 otkucavao viceve iz nekadašnjih oficirskih kasina. Kad
bi otkucao poantu, nastupala bi mučna tišina. Bili su to naf-
talinski vicevi patrijarhalno-djedovske prostote; otkucavši
ih do kraja, 402 je vjerojatno očekivao grohotan smijeh i
beznadno bi buljio u nijemi obijeljeni zid. Iz samilosti i ul­
judnosti Rubašov bi ponekad, što je glasnije mogao, otkucao
cvikerom ha — ha kao zamjenu za smijeh. Tada bi se broj
402 sasvim raspojasao; oponašao bi provalu veselosti tako da

104
 je šakama i cipelama udarao o zid ha — ha — ha — ha! Pov­
remeno bi se prekidao da provjeri je li se Rubašov pridružio.
Ako bi Rubašov šutio, predbacivao bi mu — niste se smi­
jali sa mnom... Ako bi Rubašov, da ima mira, nekoliko puta
otkucao ha — ha, 402 bi mu nakon toga odvratio — krasno
smo se zabavili.
Ponekad bi psovao Rubašova. Tu i tamo, kad ne bi dobio
odgovor, otkucavao je cijele vojničke pjesme, s mnoštvom
kitica. Događalo se da bi Rubašov, pri svojem lutanju po
ćeliji, usred nekog maštanja ili tijekom dugog i intenzivnog
razmišljanja, najednom počeo pjevušiti pripjev neke stare
koračnice čije je otkucaje njegovo uho nesvijesno primilo.
Unatoč tome, 402 je bio i koristan. Tu je bio već više
od dvije godine, izvrsno je poznavao zatvorske prilike, bio
je u vezi s nekoliko susjeda, doznavao je sva naklapanja i,
općenito, znao je, čini se, sve što se događalo u zgradi.
Kad se ujutro, nakon dovođenja novog, oficir opet javio
»da porazgovaraju«, upitao ga je Rubašov zna li tko je novi
susjed s broja 406. Na to je 402 odgovorio:
— Rip van Winkle.
Broj 402 se volio zagonetno izražavati kako bi učinio
razgovor napetijim. Rubašov pročeprka po odlomcima svo­
jega školskog obrazovanja; prisjeti se stare priče o seljaku koji
je prespavao dvadeset i pet godina i nije se više snalazio u
izmijenjenom svijetu.
—Je li izgubio pamćenje? — upita Rubašov.
Broj 402, očito udobrovoljen postignutim dojmom,
priopćio mu je sada sve što je znao o tom slučaju. Broj 406
bio je nekada docent sociologije u jednoj državici na ju­
goistoku Europe koji je potkraj rata, dakle prije dvadesetak
godina, sudjelovao u revolucionarnom ustanku kakvi su u
to vrijeme izbijali na raznim stranama kontinenta. Došlo
je do proglašenja Komune, čije je romantično postojanje
potrajalo jedva koji tjedan, da bi zatim doživjelo uobičajeni
krvavi kraj. Vođe revolucije bili su diletanti, ali njezino
gušenje obavljeno je stručnim metodama; broj 406, kojem
je Komuna dodijelila zvučni naslov »državnog sekretara za

105
narodno prosvjećivanje«, osuđen je na smrt vješanjem. God­
inu dana je čekao smaknuće, a zatim mu je kazna pretvorena
u doživotni zatvor. Odležao je dvadeset godina.
Odležao je dvadeset godina, uglavnom u samici, bez
veze s vanjskim svijetom i bez novina. Bio je zaboravljen;
izvršenje kazne u toj državici na jugoistoku Europe još je
imalo pomalo patrijarhalne značajke. Prije mjesec dana na­
jednom je amnestiran.
Odmah nakon puštanja na slobodu doputovao je ovamo
prvim vlakom — Rip van Winkle koji se nakon dvadeset
godina sna i tame ponovo našao na zemlji. Ali, kao što je
402 ironično primijetio, jadniku nije pošlo za rukom snaći
se na svijetu uopće, napose u »Domovini Revolucije«, jer je
već četrnaest dana nakon dolaska bio uhapšen. Sad je opet
»ležao«, ovaj put u zemlji svojih snova. Možda je nakon
dvadeset godina šutnje postao previše govorljiv. Možda je
pričao ljudima kakve je sve predodžbe izgradio o životu ovd­
je, sanjareći danima i noćima u svojoj samici. Možda se ras­
pitivao za adrese starih prijatelja, heroja iz ljeta Gospodnjeg
1917., ne znajući da su sve to bili izdajice i špijuni. Možda
je položio vijenac na krivi grob ili je poželio posjetiti cijen­
jenog susjeda, druga Rubašova. Sada, prema svemu sudeći,
razbija glavu nad tim što je bilo bolje: dvadeset godina snova
na slamarici u kaznenoj samici ili dva tjedna stvarnosti na
svjetlu dana. Možda više i nije sasvim pri zdravoj pameti. To
je, dakle, pripovijest o Ripu van Winklu...
Neko vrijeme nakon što je 402 otkucao svoj dugi izvještaj,
Rip van Winkle se opet oglasio: pet-šest puta ponovio je svoj
osakaćeni stih usajte prezreni na svijetu, a zatim zanijemio.
Rubašov se opet spusti na ležaj i sklopi oči. »Gramatička
fikcija« se ponovo javila; sad se nije izražavala riječima, nego
samo neodređenim osjećajem muke; izražen riječima, taj je
osjećaj značio otprilike: i za to moraš platiti, i za to si mi
odgovoran — jer ti si djelovao dok je on sanjao.
Istog popodneva odveli su Rubašova u brijačnicu na bri­
janje.
Sada su u pratnji bili samo stari ključar i jedan vojnik

106
straže; starac je vukao noge dva koraka ispred njega, vojnik
je išao dva koraka iza. Put je vodio pokraj broja 406, ali vani
još nije stajao karton s imenom. U brijačnici je ovaj put bio
samo jedan od dvojice zatvorenika koji su tu radili; očito se
pazilo da Rubašov ne dođe u dodir s previše ljudi.
Sjeo je na brijačku stolicu; prostorija je uglavnom bila
čista, imala je čak i ogledalo. Rubašov skine cviker i načas
se pogleda u ogledalu; na svom licu nije primijetio nikakve
promjene osim zaraslih obraza.
Brijač je radio šutke, brzo i precizno. Vrata brijačnice
ostala su otvorena; ključar je otišao vukući noge, a stražar
je, naslonjen na dovratnik, nadzirao proceduru. Mlaka sa­
punica na licu ispuni Rubašova osjećajem lagodnosti; osjetio
je letimičnu napast da požali za životnim ugodnostima.
Bio bi rado malo brbljao s brijačem, ali stari ključar ga je
već pri odlasku iz ćelije obavijestio da je to zabranjeno, a
Rubašov nije htio stvoriti neugodnosti brijaču, čije mu se
široko, otvoreno lice sviđalo — po fizionomiji Rubašov bi
ga prije smatrao bravarom ili elektrotehničarem. Kad je
sapunanje bilo završeno, upitao ga je brijač nakon prvih
poteza britvom da li ga grebe, završivši pitanje nagovorom
»građanine Rubašov«.
Bile su to prve riječi izgovorene od ulaska u brijačnicu
i, unatoč neutralnom tonu, on osjeti njihovo posebno
značenje. Tada opet zavlada šutnja; stražar na vratima zapalio
je cigaretu, a brijač je brzim preciznim kretnjama podrezivao
Rubašovljevu bradicu i šišao ga. Dok je bio nagnut nad
njim, brijač ga načas pogleda u oči; istog trenutka on gurnu
dva prsta Rubašovu pod ovratnik, kao da želi škarama bolje
dohvatiti vlasi na vratu; kad je povukao prste, Rubašov osjeti
kako ga presavijeni papirić grebe po šiji. Uskoro zatim pro­
cedura je bila gotova pa su ključari i stražar odveli Rubašova
natrag u ćeliju. Sjeo je na ležaj i, prikovavši pogled na kon-
trolku, kako bi se osigurao da ga ne promatraju, izvuče smo-
tuljak iz ovratnika, izravna ga i pročita. Na ceduljici je bila
samo jedna rečenica, očito napisana nabrzinu:
»Svi su se sami popljuvali — ali ti umri i šuti«.

107
 Rubašov baci ceduljicu u kiblu i vrati se svojoj šetnji po
ćeliji. Bila je to prva vijest koja je doprla do njega izvana.
Tamo preko, u Neprijateljskoj Zemlji, češće je u zatvoru
dobivao prokrijumčarene poruke; u njima se od njega tražilo
da digne svoj glas, tako da poziv na pobunu zaori iz sudnice
po cijelom svijetu. Ima li u povijesti i takvih trenutaka kad
se revolucionaru nalaže da šuti? Ima li u povijesti prekretnica
koje od njega zahtijevaju samo jedno, kada je samo jedno
ispravno: umrijeti i šutiti?
Rubašovljeve misli prekinuo je 402, koji je počeo kucati
čim se Rubašov vratio u ćeliju; 402 nije mogao izdržati od
znatiželje i htio je saznati kamo su vodili Rubašova.
— Brijaču — objasni mu Rubašov.
— Već sam se bojao najgoreg— suosjećajno otkuca 402.
— Poslije vas — odvrati Rubašov.
Kao i uvijek, 402 je bio zahvalna publika.
— Ha — ha — prokomentirao je. — Vražji ste momci,
nema šta.
Začudo, taj jeftini kompliment ispunio je Rubašova iz­
vjesnim zadovoljstvom. Zavidio je broju 402, čija je kasta
raspolagala neumoljivim kodeksom časti za življenje i umi­
ranje. Toga se čovjek mogao čvrsto uhvatiti. Ali za ljude
slične Rubašovu nije postojao nikakav priručnik; oni su sve
morali sami domisliti.
Čak ni za umiranje nije postojala etiketa. Što je bilo
časnije: umrijeti šuteći ili javno se sam popljuvati, da bi
čovjek mogao dalje djelovati? On je žrtvovao Arlovu, jer je
njegov vlastiti život bio objektivno vredniji za Revoluciju. To
je bio presudni argument kojim su ga njegovi prijatelji tada
uvjerili: da je dužnost da se čovjek sačuva za kasnije važnija
od zakona, građanskog morala. Za ljude poput njega, koji
su već jednom sišli među prastijenje i iskopali povijesti novo
korito, nije postojala druga dužnost osim da tu ostanu i
budu spremni. »Sa mnom možete činiti što hoćete«, rekla
je Arlova. On je s njom učinio sve što je htio — pa zar da
prema sebi bude obzirniji? »Sljedeće desetljeće odlučit će o
sudbini naše epohe«, citirao ga je Ivanov; i zar da se čovjek

108
unaprijed izvlači zbog osobne gadljivosti, zbog osobnog
umora, zbog osobne taštine, da bi se romantičnom gestom
povukao iz svega? A što ako Vrhovni možda ipak ima pravo?
Stravično je to, kad je riječ o Vrhovnom, da je moguće da
je on u pravu — da se tu, u blatu i krvi i laži, ipak i unatoč
svemu polaže veličanstveni temelj budućnosti. Povijest, ta
graditeljica bez morala, gotovo uvijek miješa svoj malter od
laži, krvi i balege...
Umri i šuti — i to je lako reći... Rubašov najednom zas­
tane na trećoj crnoj ploči poda od prozora: zatekao se kako
je riječi »umri i šuti« nekoliko puta glasno ponovio tonom
ironične osude, kao da želi podvući njihovu potpunu be­
smislenost.
I tek sada postade svjestan toga kako njegova odluka da
odbije Ivanovljevu ponudu nije uopće tako čvrsta kao što je
vjerovao. Sada, gledano unatrag, čak mu se učini spornim
kako je ikada vjerovao da će odbiti tu ponudu i šutke sići s
pozornice...

5.
Poboljšanje Rubašovljevih materijalnih životnih uvjeta
trajalo je i dalje. Prije podne jedanaestog dana zatvora prvi
put je izveden na šetnju u dvorište.
Stari je ključar došao po njega odmah poslije doručka
u pratnji onog istog stražara koji je prisustvovao odlasku u
brijačnicu. Ključar je mrzovoljno obavijestio Rubašova kako
mu je od danas odobreno da iz »zdravstvenih obzira« iziđe
svaki dan na dvadeset minuta šetnje po dvorištu. Određen je
u »prvu turu«, koja počinje odmah poslije doručka. Zatim je
odverglao propise: svaki razgovor sa susjedom ili drugim za­
tvorenicima za vrijeme šetnje zabranjen je; isto tako davanje
znakova, izmjenjivanje pismenih priopćenja i izlazak iz reda;
svako nepoštovanje propisa kaznit će se smjesta oduziman­
jem prava na šetnju, a ozbiljno kršenje povlači disciplinske
kazne do četiri tjedna kaznene samice. Nakon toga starac

109
zalupi vrata Rubašovljeve ćelije izvana i oni utroje krenuše
hodnikom. Poslije nekoliko koraka ključar se opet zaustavi i
otključa vrata broja 406.
Rubašov, koji je ostao stajati uz podoficira podalje od vra­
ta, ugleda unutrašnjost susjedne čelije i noge Ripa van Win-
kla koji je ležao na svom ležaju. Nosio je visoke crne cipele na
kopčanje i istrošene karirane hlače, kojima su s dna nogavica
visjele rese, ali su ostavljale dojam brižljive očetkanosti.
Ključar odvergla svoje propise, karirane hlače kliznuše malo
oklijevajući s ležaja i na vratima se, trepćući očima, pojavi
starčić. Lice mu je bilo obraslo sijedim dlakama; uz hlače je
nosio crni prsluk s metalnim lancem za sat i crnu suknenu
jaknu. Zastao je na vratima, promatrajući Rubašova s oz­
biljnom radoznalošću; tada mu kratko i prijateljski kimnu
glavom i sva četvorica krenuše dalje. Rubašov je očekivao da
će se pred njim pojaviti neka poremećena osoba, ali je sada
promijenio mišljenje. Unatoč stalnom nervoznom trzanju
obrva, što je moglo biti zbog godina provedenih u kaznenoj
samici, van Winklove oči bile su jasne i gotovo dječji pri­
jazne. Hodao je malo teško, ali kratkim, odlučnim koracima,
i s vremena na vrijeme hitro pogledavao Rubašova. Siđoše
niz jedno stubište; starac se odjednom spotaknu i bio bi po
svoj prilici pao da ga stražar nije na vrijeme uhvatio za ruku.
Rip van Winkle promrmlja nekoliko riječi koje Rubašov nije
razumio jer su bile pretiho izgovorene, ali su sigurno trebale
izražavati uljudno zahvaljivanje; stražar se glupo osmjehnuo.
Zatim su kroz vrata od rešetaka stupili u dvorište, gdje su
se već nalazili drugi šetači postrojeni u parove. Sa sredine
dvorišta, gdje su stajali stražari nadzornici, odjeknula su dva
kratka zvižduka i vrtuljak se polako uputi.
Nebo je bilo vedro, neobične blijedoplave boje, a zrak
prožet kristalnom reskošću snijega. Rubašov nije ponio
svoj pokrivač pa je zebao; Rip van Winkle se umotao u siv,
istrošen pokrivač koji mu je ključar pružio pri izlasku na
dvorište. Šutke je hodao svojim čvrstim koračićima pored
Rubašova, žmirkajući povremeno prema svijetlom plavet­
nilu nad njihovim glavama; sivi ga je pokrivač umatao do

110
koljena poput zvona. Rubašov izračuna koji prozor pripada
njegovoj vlastitoj ćeliji; bio je mračan i prljav kao i svi drugi
prozori i ništa se iza njega nije vidjelo. Neko je vrijeme pro­
matrao prozor broja 402, ali je isto tako vidio samo slijepo,
rešetkama prekrito prozorsko staklo. Broj 402 nisu, izgleda,
izvodili na šetnju, niti na brijanje ili saslušanja; Rubašov nije
nijednom čuo da ga izvode iz ćelije.
Šutke, sporo su hodali dvorištem u krug. Van Winklove
usne zarasle sijedom dlakom jedva su se primjetno micale;
nešto je mrmljao sebi u bradu, što Rubašov isprva nije
razabirao; tada je vidio da starac ispod glasa i neprekidno
pjevuši napjev Internacionale. Rip van Winkle sasvim sig­
urno nije bio lud, ali je tijekom sedam tisuća dana i noći
svog tamnovanja vjerojatno postao malo osebujan. Rubašov
ga je promatrao iskosa i nastojao zamisliti što je to značilo
biti dva desetljeća odrezan od svijeta. Prije dvadeset godina
automobili su bili rijetki i neobičnih oblika, nije bilo radija,
a imena današnjih državnih glavara bila su nepoznata. Nitko
nije ni naslućivao nove masovne pokrete i velike političke
preokrete; kao ni krivudave tokove i zbunjujuće etape kroz
koje je morala proći Država Revolucije — tada se vjerovalo
da vrata u utopiju stoje otvorena i da smo na pragu blještave
budućnosti čovječanstva...
Rubašov je morao priznati samom sebi da ni uz krajnji
napor svoje mašte nije mogao zamisliti duševno stanje svog
susjeda, unatoč svojoj izvježbanosti u vještini mišljenja
tuđim mozgom. Kod Ivanova, kod Vrhovnog, čak i kod
oficira s monoklom uspijevalo mu je to bez napora; kod
Ripa van Winkla ne. Promatrao ga je sa strane; starac je
upravo bio okrenuo glavu prema njemu i nasmiješio mu
se, pridržavajući objema rukama sivi pokrivač oko ramena;
hodao je brzim koračićima uz njega i jedva čujno pjevušio
napjev Internacionale.
Kad su ih odveli natrag u zgradu, starac se još jednom
osvrnuo na vratima svoje ćelije i kimnuo Rubašovu; oči mu
zatreptaše uz najednom promijenjen izraz, pun straha i bez­
nadnosti; Rubašovu se učini kao da mu je starac htio nešto

m
doviknuti, ali ključar je već zalupio vratima ćelije. Čim su
Rubašova zatvorili u njegovu ćeliju, odmah je prišao zidu
koji ga je dijelio od broja 406; ali Rip van Winkle je šutio
ne odgovarajući na njegovo kucanje. Zato je 402, koji ga je
vidio s prozora, htio da čuje sve, pa i najsitnije pojedinosti
0 šetnji; pucao je od znatiželje, i Rubašov ga je morao obav­
ijestiti kako je mirisao zrak, je li bilo hladno ili samo svježe,
je li se na hodniku sreo s drugim zatvorenicima i je li možda
ipak uspio izmijeniti nekoliko riječi s Ripom van Winklom.
Rubašov je strpljivo odgovarao na sva pitanja; osjetio se
povlaštenim u usporedbi sa 402 kojeg nisu nikad izvodili na
šetnju, sažalio mu se i gotovo je osjetio grižnju savjesti.
Sljedećeg dana i dan nakon toga Rubašova su izveli na
šetnju, uvijek u isti sat nakon podjele doručka; Rip van
Winkle i dalje mu je bio par u vrtuljku. Polako su jedan
uz drugoga koračali u krug, obojica umotani u pokrivače i
šuteći — Rubašov zaronio u misli, pogledavajući s vremena
na vrijeme pažljivo kroz cviker na druge zatvorenike i pro­
zore na zgradi; starac, sve obrasliji sijedim dlakama i uz svoj
dječje blag smiješak, pjevušeći svoju vječnu pjesmu.
Sve do treće zajedničke šetnje nisu izmijenili ni jednu
riječ, premda je Rubašov i sam vidio da stražari ne shvaćaju
suviše ozbiljno zabranu razgovora i da drugi parovi u vr­
tuljku gotovo neprestano razgovaraju; pritom, dakako, nisu
okretali glave jedan prema drugome, gledali su ukočeno
ispred sebe i razgovarali zatvorskom, Rubašovu poznatom
tehnikom, gotovo ne pokrećući usne.
Trećeg dana ponio je Rubašov sa sobom blok za bilješke
1 olovku; blok mu je virio iz desnog vanjskog džepa jakne.
Poslije desetak minuta starčev je pogled slučajno zapeo za
njega; oči su mu zasjale. Potajno je pogledao stražare koji su
stajali nasred vrtuljka, živahno razgovarajući i ne zanimajući
se naizgled za zatvorenike; tada je hitrom kretnjom izvukao
iz Rubašovljeva džepa blok i olovku i počeo nešto pisati pod
zaštitom svog zvonolikog pokrivača. Brzo je to završio, otrgn­
uo list i gurnuo ga Rubašovu u ruku, zadržavši, međutim,
blok i pišući dalje. Utvrdivši da stražari uopće ne haju za

112
njih, Rubašov baci pogled na list. Na njemu nije ništa pisalo,
nego se nalazio samo jedan crtež — iznenađujuće precizna
zemljopisna karta zemlje u kojoj su se nalazili, s naznakom
najvažnijih gradova, gora i rijeka i sa zastavom u sredini koja
je nosila službeno znamenje Revolucije, veliko i jasno.
Nakon pola kruga 406 je otrgnuo novi list i gurnuo ga
Rubašovu u šaku. Na njemu je opet bio isti crtež, potpuno
jednako zabilježena karta Domovine Revolucije. Broj 406
ga pogleda, očekujući dojam sa smiješkom. Rubašov se malo
zbuni pod njegovim pogledom i promrmlja nešto što je treba­
lo izražavati priznanje. Starac kimnu glavom i namignu mu.
— Mogu to i zatvorenih očiju reče. Rubašov potvrdi gla­
vom. — Ne vjerujete mi — odvrati starac smiješeći se — ali
ja sam to vježbao dvadeset godina.
Bacio je hitro pogled prema stražarima, zatvorio oči i
započeo, ne mijenjajući korak, crtati novi list pod svojim
zvonom od pokrivača. Čvrsto je stisnuo oči i ukočeno podi­
gao bradu pokrivenu prosijedim čekinjama kao slijepci u
hodu. Rubašov se zabrinuto osvrnuo na stražare nadzornike;
bojao se da se starac ne spotakne ili ne ispadne iz reda. Ali
nakon pola kruga crtež je bio gotov, nešto drhtaviji od dru­
gih, ali jednako točan; jedino je znak na zastavi nasred zemlje
ispao nešto prevelik.
— Vjerujete li mi sada? — prošaputa 406 uz sretan osmi­
jeh. Rubašov kimnu glavom. Odmah zatim starčevo se lice
smrkne; Rubašov opet prepozna izraz straha koji je obuzi­
mao starca svaki put prije zatvaranja u ćeliju.
— Ništa to ne vrijedi — prišapnu Rubašovu. — Ja sig­
urno neću nikada vidjeti tu zemlju. Stavili su me na krivi
vlak.
— Kako to? — upita Rubašov.
Rip van Winkle nasmiješi mu se blago i tužno. — Pri
odlasku doveli su me na krivi kolodvor — odgovori — i
mislili su da nisam ništa primijetio. Nemojte nikome reći da
to znam — prošaputa i lukavo namignu na stražare.
Rubašov potvrdi glavom. Odmah zatim odjeknuo je
zvižduk koji je značio kraj šetnje.
 Prolazeći kroz ulazna vrata, imali su još jedan trenutak
bez nadzora. Oči broja 406 ponovo su gledale bistro i pri­
jateljski:
— Vama se možda isto dogodilo? — upitao je Rubašova
suosjećajno.
Rubašov kimnu glavom.
— Ne smije se izgubiti nada — kad-tad dospjet ćemo
tamo... — reče Rip van Winkle, pokazavši na zgužvanu
kartu u Rubašovljevoj ruci.
Nakon toga gurnu olovku i blok Rubašovu natrag u džep.
Već na stubištu ponovo je pjevušio za sebe svoju vječnu
pjesmu.

6.
Tri dana prije isteka roka što ga je Ivanov odredio,
Rubašovu se pri podjeli večere učinilo da nešto neobično
lebdi u zraku. Nije mogao objasniti taj osjećaj; podjela večere
prošla je mehanički kao i uvijek, sjetna melodija povečerja
razlegla se točno u propisano vrijeme; Rubašovu se ipak
činilo da u zraku ima neke napetosti. Možda ga je jedan od
dežurnih raznosača obroka pogledao drukčije nego inače
— za nijansu značajnije; možda je glas starog ključara imao
poseban prizvuk. Rubašov nije bio siguran, ali nije bio u
stanju raditi; osjećao je živčanu napetost, kao što reumatičari
osjećaju da se priprema oluja.
Poslije mirozova provirio je na hodnik; žarulje koje
nisu dobivale dovoljno struje i gorjele su samo s pola snage
— osim što su bile prekrivene upljuvcima muha — bacale su
kao i uvijek blijedu svijetlost na kamene ploče poda, a tišina
na hodniku kao da je toga dana bila još potpunija i bez-
nadnija nego inače. Rubašov prilegnu na ležaj, ustade opet,
prisili se da napiše nekoliko redaka, ugasi cigaretu i pripali
novu. Pogleda dolje u dvorište; ojužilo je, snijeg je omekšao
i uprljao se, bilo je oblačno; po kruništu zida nasuprot vo­
jnik na straži s puškom i bajunetom odbrojavao je svojih sto

114
koračaj a. Još je jednom virnuo kroz kontrolku na hodnik:
tišina, pustoš i svijetlost žarulja.
Protiv svog običaja i unatoč kasnom satu, Rubašov započe
razgovor sa 402. — Spavate li — pokuca.
Neko vrijeme nije se čulo ništa i Rubašov počeka,
osjećajući razočaranost koje se nije sramio. Tada stiže odgov­
or — tiše i sporije nego što je bio običaj broja 402:
— Ne. Osjećate li i vi?
— Osjećam li što? — upita Rubašov. Disanje mu oteža;
spustio se na ležaj i kucao cvikerom.
Opet je 402 oklijevao neko vrijeme. Zatim otkuca tako
prigušeno da je zvučalo kao da želi govoriti posebno blagim
glasom:
— Bolje vam je da spavate.
Rubašov je nepomično ležao na svom ležaju i bilo ga je
stid što je 402 najednom mogao govoriti s njime tako pokro­
viteljski. Ležao je nauznak u tami, promatrajući cviker koji je
napola podignutom rukom držao uza zid. Vani na hodniku
vladala je tako duboka tišina da mu se činilo da mu šumi u
ušima.
Odjednom pokuca opet na zidu:
— Čudno — da ste to odmah osjetili...
— Osjetio što? Govorite! — pokuca Rubašov i prisjednu
na ležaju.
Kao da se 402 premišljao... Nakon kraćeg oklijevanja
otkucao je:
— Noćas se uklanjaju politička razmimoilaženja...
Rubašov je shvatio. Sjedio je naslonjen na zid, u mraku, i
čekao hoće li još što čuti. Ali 402 nije ništa više rekao. Poslije
nekog vremena pokuca Rubašov:
— Smaknuća?
— Da — lakonski odvrati 402.
— Kako znate? — upita Rubašov.
— Od Zečje Usne.
— Koji sat?
— Ne znam. — Zatim, nakon stanke: — Uskoro.
— Znate imena? — upita Rubašov.

115
 — Ne — odgovori 402. Ali nakon ponovne stanke
doda:
— Vaše društvo. Politička razmirnoilaženja.
Rubašov opet prilegnu i počeka. Poslije nekog vremena
nataknu cviker, a zatim je i dalje nepomično ležao sklopivši
ruke pod glavom. Izvana se nije čulo ništa. Svaki pokret u
zgradi bio je zamro, zaleđen u tami.
Rubašov nije još nikad prisustvovao smaknuću — osim,
za dlaku, vlastitom; ali to je bilo davno, još za vrijeme
Građanskog rata. Nije mogao sasvim zamisliti kako se to isto
odigrava u redovitim okolnostima, kao normalna rutina.
Znao je otprilike da se strijeljanja vrše noću, u podrumima,
i da prijestupnika usmrćuju hicem u zatiljak; ali koje su po­
jedinosti toga, nije znao. Smrt u Pokretu nije bila nimalo
tajanstvena, nije imala ničeg romantičnog. Bila je logična
posljedica, čimbenik s kojim se računalo i koji je imao
prilično apstraktne značajke. A i govorilo se o smrti rijetko,
i gotovo se nikad nisu upotrebljavale riječi »strijeljanje« ili
»smaknuće«; uobičajeni je izraz bio »fizička likvidacija«.
Izraz »fizička likvidacija« opet je izazivao samo jednu jedinu
stvarnu predodžbu: prestanak političkog djelovanja. Sam čin
umiranja bio je tehnička pojedinost koja nije mogla pobuditi
zanimanje; smrt kao čimbenik logične jednadžbe izgubila je
svaku prisno tjelesnu značajku.
Rubašov je gledao kroz cviker u tamu. Je li postupak već
u tijeku ili tek predstoji? Bio se izuo i skinuo čarape; gola
stopala na drugom kraju pokrivača stršala su bjelasajući u
mraku. Muk je bivao sve neprirodniji. To nije bila odsutnost
zvukova koja je djelovala umirujuće; bila je to tišina koja je
progutala i ugušila sve zvukove, nategnuta i vibrantna poput
razapete kože. Rubašov pogleda gola stopala i promigolji
nožnim prstima. Bilo je to groteskno i sablasno, kao da su
bjelasava stopala živjela vlastitim životom. Snažnije nego
ikada prije, postao je svjestan vlastitog tijela, osjećajući mlaki
dodir pokrivača po nogama i pritisak sklopljenih dlanova
pod zatiljkom. Gdje se odigravalo fizičko likvidiranje? Imao
je nejasnu predodžbu da se to odigrava dolje, ispod stubišta

116
koje počinje pokraj brijačnice i vodi naniže. Osjetio je miris
Gletkinova kožnog opasača i čuo kako mu škripi uniforma.
Što on kaže žrtvi prije toga? »Okrenite se licem prema zidu«?
Ili joj govori »ti«? Ili kaže: »Ne bojte se, neće boljeti«? Možda
puca bez upozorenja, dok još hodaju, odostrag — ali žrtva se
sigurno neprestano osvrće. Možda sakrije pištolj u rukav, kao
zubar kliješta? Možda su i drugi prisutni? Da li bulje? Pada li
žrtva prema naprijed ili na leđa? Uzvikne li nešto? Možda se
mora još jedanput pucati u nju da se dotuče.
Rubašov je pušio i promatrao prste na nogama. Bilo je
tako tiho da je na cigareti koja je izgarala čuo pucketanje pa­
pira. Duboko je potegnuo dim. Glupost, reče sebi. Glupost,
zabavna literatura, jeftina fantazija. Zapravo nije nikada
vjerovao u tehničku realnost »fizičke likvidacije«. Smrt je ap­
strakcija — osobito vlastita. Vjerojatno je sad već sve gotovo,
a što je gotovo nema realnosti. Bilo je mračno i tiho, a i 402
nije više kucao.
Poželio je da netko vani krikne kako bi razbio tu ne­
prirodnu tišinu. Uvukao je zrak i primijetio da već dugo u
nosnicama ima miris Arlove. I cigarete su mirisale na nju; u
torbi je nosila kožnu tabakeru i sve su cigarete iz te tabakere
imale miris pudera i njezina tijela. Još je vladala tišina. Samo
je ležaj lagano škripao kad bi se Rubašov pomaknuo.
Upravo je htio ustati i zapaliti još jednu cigaretu kad se sa
zida uz njega začulo kucanje.
Dolaze, glasila je poruka.
Rubašov osluhnu. Čuo je samo svoje bilo kako tuče u
žilama i ništa drugo. Čekao je. Tišina je postala još napetija,
zagonetnija. On skinu cviker i pokuca:
— Ništa ne čujem...
Prilično dugo 402 nije odgovarao. Najednom je pokucao,
glasno i oštro:
— Broj 380. Šalji dalje.
Rubašov se brzo uspravi. Shvatio je: tu su poruku prenijeli
susjedi broja 380 kucanjem kroz jedanaest ćelija. Stanovnici
ćelija 382 do 402 stvorili su, u muku i tami, zvučnu štafetu.
Bili su bespomoćni, zatvoreni među svoja četiri zida; to je

117
bio njihov način solidarnosti. Rubašov skoči s ležaja, odtap-
ka bos do drugog zida, stade uz kiblu i otkuca broju 406:
— Pažnja. Broj 380 ide sada na strijeljanje. Šalji dalje.
Osluhnuo je; kibla je zaudarala; njezina su isparavanja
istisnula miris Arlove. Nije bilo odgovora. Rubašov žurno
otapka natrag k ležaju. Ovaj put nije pokucao cvikerom,
nego golim člancima:
— Tko je 380?
Opet nije bilo odgovora. Rubašov shvati da se 402, kao i
on sam maloprije, kreće poput njihala između zidova svoje
ćelije. U jedanaest ćelija, lijevo od njega, stanovnici su jed­
nako bešumno, bosi, žurili od zida do zida. Sad se 402 vratio
svome zidu i javio:
— Čitaju mu presudu. Šalji dalje.
Rubašov ponovi svoje prijašnje pitanje:
— Tko je 380?
Ali 402 je već nestao. Bilo je besmisleno kucati Ripu van
Winklu, ali Rubašov svejedno otkuca na zid do kible predavši
tako poruku; pokretao ga je nejasan osjećaj dužnosti, osjećaj
da se lanac ne smije prekinuti. Blizina kible tjerala ga je na
povraćanje. Pohita bosim nogama ležaju i pričeka. Izvana se
još nije čuo ni glasak. Samo sa zida je opet doprlo:
— Viče upomoć.
— Viče upomoć — otkuca Rubašov prema broju 406.
Osluhnu. Nije se čulo ništa. Rubašov se bojao da će morati
povratiti kad se idući put približi kibli.
— Vode ga. Viče i otimlje se. šalji dalje — kucao je 402.
— Kako se zove? — hitro otkuca Rubašov, još prije nego
što je 402 završio poruku. Ovaj je put dobio odgovor:
— Bogrov. Opozicionar. Šalji dalje.
Rubašovu najednom otežaše noge. Dok je žurio bosim
nogama prema zidu s kiblom, osjećao je da mu koljena
klecaju. Naslonio se na zid i otkucao slaboumnom starcu s
druge strane:
— Mihael Bogrov, bivši mornar s oklopnjače Potemkin,
zapovjednik istočne flote, nositelj prvog revolucionarnog odliko­
vanja. Vode ga na strijeljanje.

118
 Obrisao je znoj s čela, načas povratio u kiblu i dovršio
poruku:
— Šalji dalje.
Nije mu do kraja uspjelo dozvati u sjećanje Bogrovljevo
lice, ali vidio je obrise njegova divovskog stasa, nezgrapno
obješene ruke, sunčane pjege na širokom, plosnatom licu s
malo prćastim nosom. Nakon 1905., u izgnanstvu, stano­
vali su u istoj sobi i Rubašov ga je tada naučio čitati, pisati
i osnove povijesnog gledanja; otad mu je Bogrov, gdje god
se Rubašov nalazio, točno svakih šest mjeseci slao rukom
napisano pismo, koje je uvijek završavalo istim riječima:
»Tvoj do groba vjerni drug Bogrov«.
— Prolaze — pokuca 402 žurno i tako glasno da je
Rubašov, koji je još stajao pokraj kible naslonjen glavom na
zid, čuo to preko cijele ćelije... — Stati na okno. Bubnjati.
Šalji dalje.
Rubašov se ukruti. Otkuca poruku broju 406 — Stati na
okno. Bubnjati. Šalji dalje. — Na prstima kroz mrak ode do
vrata ćelije i pričeka. Na hodniku su tmurno svijetlile žarulje,
kao i uvijek. Nije se čulo ništa, kao i uvijek.
Za nekoliko trenutaka zakucalo je na njegovu zidu: —
Sada. — Niz hodnik se, muklo i tiho, razlijegalo prigušeno
bubnjanje. Nije se udaralo ni tuklo; ljudi u svojim ćelijama,
od 380 do 402, koji su stvorili zvučni lanac, a sada stajali iza
vrata ćelija formirajući špalir, proizvodili su vrlo vjerno zvuk
prigušenog bubnjanja koji vjetar donosi iz daljine. Rubašov
je stajao, pritisnuvši oko na kontrolku i uključio se u zbor
tako da je objema rukama brzo i ritmički udarao u betonska
vrata. Na njegovo iznenađenje, mukli se val prenio i nadesno
na broj 406 i dalje; Rip van Winkle vjerojatno je, dakle ipak,
shvatio; i on je bubnjao. Slijeva, još podalje, s onu stranu
granice svog vidokruga, istodobno je začuo štropot željeznih
vrata što su se razmicala klizeći po svom žlijebu. Bubnanje sli­
jeva nešto se pojačalo; Rubašov je znao da su otvorili željezna
vrata koja su odvajala krilo samica od običnih ćelija. Zaz-
veckao je svežanj ključeva, sada su ponovo zatvarali željezna
vrata, odmah se zatim jasno i sve bliže čuo zvuk povlačenja

119
i pomicanja po kamenom podu. Bubnjanje slijeva muklo se
razlijegalo, bez prekida i sve snažnije. Rubašovljevo vidno
polje, ograničeno ćelijama 401 do 407, još bijaše prazno.
Povlačenje, pomicanje i neka škripa po kamenim pločama
poda brzo su se približavali, sada je čuo i stenjanje i tiho
jecanje poput dječjeg plača. Koraci se ubrzaše; bubnjanje
slijeva nešto se utiša, a zdesna postane glasnije.
Rubašov je bubnjao. Izgubio je osjećaj vremena i
sadašnjosti, čuo je samo mukli tam-tam prašumskih bubn­
jeva; možda su to majmuni stajali za vratima kaveza, udarali
se u grudi i bubnjali; Rubašov se pripio okom uz kontrolku,
ljuljajući se ritmički na vršcima prstiju dok je bubnjao. Kao
i prije, vidio je samo odstajalo žućkasto svjetlo žarulja na
hodniku; ništa se drugo nije vidjelo osim betonskih vrata od
broja 401 do 407, ali bubnjanje postade još glasnije, a ona
škripa i jecanje začuše se još bliže. Najednom u njegovo vid­
no polje uđoše polumračni likovi: eto ih. Rubašov prestade
bubnjati i zapilji se. Trenutak zatim već su promakli.
Sto je vidio u tih nekoliko trenutaka, Rubašov nije točno
znao — ni dok je to doživljavao ni kasnije. Dvije slabo os­
vijetljene pojave prošle su mimo, dva čovjeka u uniformi
krupna i nejasna, vukući trećeg među sobom uhvativši ga
pod pazuhom. Lik u sredini visio je u njihovim rukama mli­
tavo opušten, ali u isti mah ukočen poput lutke, otegnut, lica
okrenuta podu, uleknuta hrpta. Noge su se vukle po podu;
cipele, čije su kapice strugale po kamenim pločama, proiz­
vodile su onaj škriputavi zvuk što ga je Rubašov izdaleka čuo.
S lica okrenuta kamenom podu, razjapljenih usta, visjeli su
čuperci prosijedih dlaka; bilo je orošeno znojem; iz usta je
niz bradu curio tanak mlaz sline. Pošto su ga odvukli iz
Rubašovljeva vidokruga, i dalje desno hodnikom, stenjanje i
jecanje se malo pomalo izgubilo; dopiralo je još samo poput
daleke jeke koju su tvorila tri vapeća, otegnuta samoglasnika:
u — a — o. Ali prije nego što su na kraju hodnika, nasuprot
brijačnice, skrenuli iza ugla, Bogrov dvaput zaurla i sada je
Rubašov čuo ne samo samoglasnike nego i cijelu riječ: bilo je
to njegovo ime, čuo ga je jasno: Ru — ba — šov!

120
 Zatim, u jednom času, opet zavlada tišina. Izvan ćelija
gorjele su žarulje, kao i uvijek; hodnik je bio pust, kao i uvi­
jek. Samo sa zida prema broju 406 čulo se kucanje — usajte
prezreni na svijetu...

Rubašov je opet bio na svom ležaju a da nije znao kako

je tamo dospio. Još su mu u ušima odjekivali bubnjevi, ali
tišina je sada bila prava — prazna i lišena napetosti. Broj
402 vjerojatno je već zaspao. Bogrov, ili ono što je ostalo od
njega, nije vjerojatno više bio među živima.
»Rubašov — Rubašov!« Taj posljednji krik sa svim ni­
jansama i prijevojima glasa neizbrisivo mu se urezao u slušno
pamćenje. Vizualna je slika bila manje oštra. Još i sad mu
je bilo teško poistovjetiti s Bogrovom onu pojavu nalik na
voštanu lutku, mokra lica i krutih nogu što su se vukle po
podu, koju su za onih nekoliko trenutaka provukli kroz
njegov vidokrug. Tek se kasnije sjetio sijedih dlaka. Sto su
prije toga učinili s Bogrovom? Što su učinili s nekadašnjim
mornarom, kasnijim zapovjednikom flote, da mu izvuku iz
grla takve dječje jecaje? Je li i Arlova tako jecala kad su je
vukli hodnikom?
Rubašov prisjede na ležaju, naslonivši čelo na zid iza ko­
jega je spavao 402; bojao se da će morati ponovo povraćati.
Nikad prije nije zamišljao smrt Arlove uz takve pojedinosti.
Bio je to dotad apstraktan proces; ostavio je za sobom osjećaj
oštre nelagodnosti, ali on još nije posumnjao u logičku is­
pravnost vlastitog postupka, u svoje pravo sa stanovišta rev­
olucionarnog morala. Sada, uz mučninu koja mu je potre­
sala utrobom, od koje se njihao ležaj a hladan znoj izbijao
na čelo, njegov mu se prijašnji način mišljenja pričini kao
duševna bolest. Bogrovljevi jecaji, koji su bili i jecaji Arlove,
rušili su sada svaku logičku jednadžbu. Dotad je Arlova bila
dio te jednadžbe, relativno beznačajan u usporedbi s onim
što je bilo na kocki.
Ali jednadžba nije više stajala. Predodžba o tome kako se
noge Arlove u cipelama s visokom petom vuku po hodniku
razbila je matematičku ravnotežu. Beznačajan čimbenik

121
narastao je do Neizmjernog i Apsolutnog; Bogrovljevi jecaji,
neljudski zvuk glasa koji je izvikivao njegovo ime i mukli
zvuk bubnjanja šumili su mu u ušima; prigušili su slabašan
tanki glas logičke jednadžbe, prekrili ga kao što huka valova
koji se razbijaju guši zvuk utopljenikova krkljanja.
Iscrpljen, Rubašov je sjedeći zaspao, oslonivši glavu na zid
i s cvikerom pred sklopljenim očima.

7.
Zastenjao je u snu. Vrati mu se san o njegovu prvom
hapšenju. Ruka koja mu je mlitavo visjela s ležaja trzala se
tražeći otvor rukava na kućnom ogrtaču; čekao je da ga oslo­
bodi udarac kundakom pištolja, ali on nije uslijedio.
Umjesto toga probudio se jer je netko upalio svjetlo u
njegovoj ćeliji. Neka je prilika stajala uz ležaj i gledala ga
odozgo. Rubašov je odspavao jedva četvrt sata, ali mu je
poslije onog sna trebalo nekoliko minuta da dođe posve
k sebi. Žmirkao je od jakog svjetla, a svijest mu se mučno
probijala kroz uobičajene pretpostavke, kao da mora obaviti
neki naređeni ritual. Nalazio se u ćeliji; ali ne u Nepri­
jateljskoj Zemlji — to je samo sanjao. Bio je, dakle, slobo­
dan — ali slika Vrhovnog u boji nestala je sa zida, a tamo
se preko nalazila kibla. Osim toga, Ivanov je stajao uz ležaj
i otpuhivao mu dim cigarete u lice. Zar je i to sanjao? Ne,
Ivanov je bio stvaran, kibla je bila stvarna. Nalazio se u do­
movini, ali domovina se pretvorila u Neprijateljsku Zemlju;
Ivanov, koji mu je nekada bio prijatelj, sada je jednako tako
bio neprijatelj; a ni jecanje Arlove nije bio san. Ali ne, nisu
to Arlovu, nego Bogrova odvukli mimo kao voštanu lutku;
druga Bogrova, do groba vjernog, i on je izvikivao njegovo
ime, Rubašovljevo ime; ni to nije sanjao. Arlova je, međutim,
rekla; »Sa mnom možete činiti što hoćete...«
— Je li ti slabo? — upita Ivanov.
Žmirkajući, zaslijepljen svjetlošću, Rubašov podignu po­
gled prema njemu. — Dodaj mi kućni ogrtač — reče.

122
 Ivanov ga je promatrao. Desna polovica Rubašovljeva
lica bila je otečena. — Hoćeš konjaka? — upita Ivanov.
Ne čekajući odgovor, odšepao je do kontrolke i viknuo
nešto u hodnik. Žmirkajući, Rubašov ga je pratio očima.
Ošamućenost ga nije nikako ostavljala. Bio je budan, ali je
gledao, slušao i mislio kroz koprenu magle.
— Jesu li i tebe uhapsili? — zapita.
— Ne — odgovori Ivanov svojim mirnim glasom.
— Došao sam te posjetiti. Mislim da imaš groznicu.
— Daj mi cigaretu — reče Rubašov. Povukao je nekoliko
dubokih dimova i pogled mu se razbistrio. Opet se opružio
na ležaju, pušeći i gledajući u strop. Vrata ćelije otvoriše se
i ključar unese bocu konjaka i čašu. Ovaj put to nije bio
onaj starac, nego mršavi uniformirani mladić s naočalama
čeličnog okvira. Vojnički je pozdravio Ivanova, uručio mu
bocu s čašom i zatvorio za sobom vrata ćelije. Na hodniku
odjeknuše njegovi koraci.
Ivanov sjednu na rub ležaja i natoči čašu. — Pij — reče.
Rubašov iskapi čašu. Razišla mu se magla u glavi; osobe i
događaji — prvo i drugo hapšenje, Arlova, Bogrov, Ivanov
— središe se u vremenu i prostoru.
— Imaš li bolove? — upita Ivanov.
— Ne — odgovori Rubašov. Još jedino nije shvaćao što
Ivanov hoće u njegovoj ćeliji.
— Obraz ti je otekao. Vjerojatno imaš i malu groznicu.
Rubašov ustade s ležaja, pogleda kroz kontrolku na
hodnik, koji je ležao pust i prazan, i prošeta nekoliko puta
ćelijom amo-tamo. Nakon toga zaustavi se pred Ivanovom
koji je sjedio na ležaju, spokojno otpuhujući kolutove dima.
— Sto tražiš u mojoj ćeliji? — upita Rubašov.
— Došao sam porazgovarati s tobom — odgovori Ivanov.
— Lezi i popij još jedan konjak.
Rubašov ga ironično pogleda kroz cviker. — Dosad
sam — odvrati — bio sklon pretpostavci da imaš poštene
namjere. Od noćas znam da si svinja. Izađi iz ćelije.
Ivanov se ne pomaknu. — Budi ljubazan pa obrazloži
svoju tvrdnju — reče.

123
 Rubašov se nasloni na zid prema broju 406, spustivši po­
gled prema Ivanovu. Ivanov je dalje mirno pušio.
— Točka jedan — otpoče Rubašov — znao si za moje
prijateljstvo s Bogrovom. Zato si se pobrinuo da Bogrova
— odnosno ono što ste od njega učinili — provedu mimo
moje ćelije kao zastrašujući primjer. Da budeš sasvim sig­
uran da mi ne izmakne ta predstava, potajno se pušta u
optjecaj obavijest o predstojećem smaknuću Bogrova, uz
pretpostavku da će mi to moji susjedi najaviti kucanjem,
što se zaista i događa. Kao dodatna finesa režije, Bogrova, u
trenutku kad polazi na svoj posljednji put, obavještavaju da
sam i ja ovdje — kao druga pretpostavka da će ga taj zadnji
šok navesti da mi se glasno javi; do čega također dolazi. Svrha
je čitavog tog manevra da se mene omekša. U kritičnom se
trenutku tada pojavljuje spasilac u liku druga Ivanova s bo­
com konjaka pod rukom. Dirljiva pomirba, padamo jedan
drugome u zagrljaj, izmjenjujemo sentimentalne uspomene
iz rata i usput potpisujemo zapisnik s mojim priznanjem.
Nakon čega zatvorenik zaspe kao janje, a drug Ivanov na
vršcima prstiju napušta ćeliju s potpisanim zapisnikom u
džepu, i za nekoliko dana slijedi blistavo unaprjeđenje... A
sada, molim te, odlazi.
Ivanov se ne pomaknu. Odbijao je dimove i smiješio se,
otkrivajući zlatne zube. — Zar zbilja misliš da su moje me­
tode tako primitivne? — upita. — Točnije rečeno, zar zbilja
misliš da sam tako loš psiholog?
Rubašov slegnu ramenima. — Tvoji mi se trikovi gade.
Ne mogu te izbaciti iz ćelije. Ako u tebi ima još i trunka
časti, ostavi me sad na miru. Ti ne možeš zamisliti koliko mi
se svi vi gadite.
Ivanov dohvati čašu, natoči je i iskapi jednim gutljajem.
— Evo mog prijedloga — reče. — Sad me pusti da govorim
pet minuta a da me ne prekidaš, i slušaj trijezno što imam
reći. Ako nakon tih pet minuta i dalje budeš htio da odem,
otići ću.
— Slušam — reče Rubašov. Stajao je nasuprot Ivanova
naslonivši se na zid i pogledao na sat.

124
 — Kao prvo — započe Ivanov — da ti razbijem svaku
moguću sumnju ili iluzije: Bogrov je stvarno strijeljan. Kao
drugo, on je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru i na kraju je
nekoliko dana mučen. Ako ovu moju obavijest ponoviš tije­
kom javnog procesa, ili otkucaš svojim susjedima, sa mnom
je gotovo. O razlozima zašto se tako postupilo s Bogrovom
razgovarat ćemo kasnije. Kao treće, on je namjerno proveden
mimo tvoje ćelije i namjerno obaviješten o tvojoj prisutnosti
ovdje. Kao četvrto, taj svinjski trik, da se poslužim tvojim
izrazom, nisam izveo ja, nego moj kolega Gletkin, bez mojeg
znanja i protiv mojih izričitih naređenja.
Zastao je. Rubašov je stajao naslonjen na zid i šutio.
— Ja tu grešku ne bih nikada počinio — nastavi
Ivanov — ne zato da poštedim tvoje osjećaje, nego
zato što se takve metode protive mojoj taktici i mojem
poznavanju tvoje psihologije. Ti si u posljednje vrijeme
pokazao znakove humanitarnih skrupula i sličnih sen­
timentalnosti. Osim toga, još nisi probavio onu stvar s
Arlovom. Zbog toga bi scena s Bogrovom samo pojačala
tvoju depresiju i moralističke sklonosti — to je jasno
kao dvaput dva; jedino je takav psihološki mamlaz kao
Gletkin mogao učiniti takvu grešku. Već deset dana pro­
bija mi Gletkin uši tražeći da na tebe primijenimo čvrste
metode. On te ne trpi zato što si mu, prvo, pokazao rupe
na svojim čarapama i, drugo, zato što je naučen imati
posla sa seljacima... Toliko da se razjasni slučaj Bogrov.
Konjak sam dao da donesu zato što nisi bio sasvim pri
sebi kad sam ušao amo. Meni nije u interesu opiti te. Nije
mi u interesu izložiti te moralnim šokovima. Sve bi te to
samo još dublje otjeralo u tvoju moralnu egzaltaciju. Ti si
meni potreban trijezan i logičan. Moj je jedini interes da
logično domisliš svoj slučaj. A kada sve razmisliš do kraja
— onda, i samo onda, kapitulirat ćeš...
Rubašov slegnu ramenima, ali prije nego što je mogao
nešto reći, upadne mu Ivanov u riječ:
— Znam da si uvjeren da nećeš kapitulirati. Odgovori mi
samo na jedno pitanje: ako bi se uvjerio u logičku nužnost

125
i objektivnu ispravnost svoje kapitulacije, bi li to onda
učinio?
Rubašov je šutio. Nejasno je osjećao da je razgovor skren­
uo u pravcu koji nije smio dopustiti. Prvotnih je pet minuta
prošlo, a Ivanova nije izbacio. Već je samo to, učinilo mu
se, izdaja prema Bogrovu — i Arlovoj i Richardu i malom
Lowyju.
— Pusti me na miru — odvrati. — To nema nikakva
smisla. — Najednom primijeti da već dulje vrijeme hoda
amo-tamo po ćeliji pred Ivanovom.
Ivanov je nepomično sjedio na ležaju. — Vidim po tvom
tonu — reče — da si uvidio svoju zabludu u pogledu moje
uloge u slučaju Bogrova. Zašto onda ostaješ pri tome da ja
odem? Zašto ne odgovaraš na moje pitanje? — nagnuo se
malo naprijed i ironično pogledao Rubašova u lice. Tada
reče polako i naglašavajući svaku riječ — Jer me se bojiš. Jer je
način na koji ja mislim i diskutiram i tvoj način, i ti se bojiš
odjeka u vlastitoj glavi. Malo je trebalo pa da mi dovikneš:
bježi od mene, Sotono!
Rubašov ne odgovori. Koračao je amo-tamo pod prozo­
rom, pred Ivanovljenim očima. Osjećao se bespomoćnim
i nesposobnim da se služi jasnim argumentima. Njegov
osjećaj krivnje, što ga je Ivanov nazvao moralnom egzal­
tacijom, nije se mogao izraziti logičkim formulama — on
je ležao u području »gramatičke fikcije«. S druge strane,
međutim, morao je samom sebi priznati da je svaka rečenica
koju je Ivanov izgovarao zaista izazivala odjek u njemu.
Osjećao je da se nikako nije smio upustiti u tu diskusiju.
Pričini mu se kao da se nalazi na kosoj plohi niz koju čovjek
nezaustavljivo klizi.
— Apage, Satanas! — ponovi Ivanov i natoči sebi još jed­
nu čašu. — U prošlo je vrijeme napast bila tjelesne prirode.
Danas ona poprima lik čistog razuma. Vrednote se mijen­
jaju. Rado bih napisao crkveno prikazanje u kojem se Bog i
vrag bore za dušu Svetog Rubašova. Sveti Rubašov se nakon
grešnog životnog puta obratio Bogu — Bogu s dvostrukim
podvoljkom industrijskog liberalizma i dobrotvornih juha

126
Armije spasa. Sotona je, naprotiv, mršav, asketa i fanatičan
sljedbenik logike. On čita Machiavellija, Ignacija Loyolu,
Marxa i Hegela; njegova hladnoća i nemilosrdnost prema
čovječanstvu potječu iz neke vrste matematičkog milosrđa.
On je proklet da uvijek čini ono što mu je najodvratnije: da
bude koljač kako bi se prestalo s klanjem; da žrtvuje janjad
kako bi se janjad prestala žrtvovati; da šiba ljude knutom
kako bi naučili jednom oduprijeti se biču; da se odriče savjesti
uime više savjesti; i da požnje mržnju čovječanstva iako voli
čovječanstvo apstraktnom i geometrijskom ljubavlju. Apage,
Satanas! Drug Rubašov bi radije bio mučenik. Uvodničari
liberalnog tiska, koji su ga mrzili čitav njegov život, sada
će ga, nakon smrti, proglasiti svecem. On je otkrio svoju
savjest, a od savjesti čovjek postaje jednako neupotrebljiv za
Revoluciju kao i od podvoljka. Savjest je bacil koji proždire
mozak dok od sive moždane tvari ne ostane ništa. Sotona je
potučen i povlači se — ali sačuvaj bože da bi on škripao zu­
bima ili bijesno rigao vatru. On sliježe ramenima; mršav je i
asketa; vidio je mnoge kako su klonuli i otpuzali iz njegovih
redova uz pompozne isprike...
Ivanov zastade i opet natoči sebi čašu. Rubašov je koračao
amo-tamo. Poslije nekog vremena upita:
— Zašto ste smaknuli Bogrova?
— Zašto? Zbog podmorničkog pitanja — odgovori
Ivanov. — Riječ je o starom sporu, o problemu tonaže, čijeg
se početka vjerojatno sjećaš.
— Bogrov je zagovarao gradnju podmornica velike
tonaže s velikim radijusom djelovanja. Za isti se novac može
sagraditi triput više malih podmornica. Obje su strane navele
dobre tehničke argumente. Tehničari su po običaju digli ve­
liku halabuku tehničkim crtežima i algebarskim formulama;
ali stvarni je problem ležao na sasvim drugoj razini. Velike
podmornice znače napadački rat i Svjetsku Revoluciju. Male
podmornice znače zaštitu obala, to jest obrambenu politiku
i odgađanje Svjetske Revolucije. Ovo drugo je stajalište
Vrhovnog i Partije.
— Bogrov je imao mnogo pristaša u admiralitetu i među

127
oficirima stare garde. Nije bilo dovoljno maknuti ga s puta;
trebalo ga je, osim toga, i diskreditirati. Skovali smo planove
za proces na kojem se trebalo razotkriti velikotonaše kao
sabotere i izdajice. Već smo bili dotjerali stanovit broj malih
inženjera dotle da su bili spremni javno priznati sve što bu­
demo htjeli. Ali Bogrov nije htio surađivati. Do samog kraja
deklamirao je o velikoj tonaži i Svjetskoj Revoluciji. Bio je
dvadeset godina zaostao za vremenom. Nije shvaćao da je
konjunktura protiv nas, da Europa prolazi razdoblje reakcije,
da se nalazimo na dnu vala i prisiljeni smo čekati dok nas
drugi val opet visoko ne podigne. Na javnom suđenju on
bi samo izazvao zbrku u glavama mase. Nije nam preostalo
ništa drugo nego da ga administrativno likvidiramo. Zar ti
ne bi učinio isto na našem mjestu?
Rubašov ne odgovori. Prekinu hodanje i opet se nasloni
na zid prema broju 406, pokraj kible. Okružio ga je oblak
smrada koji je izazivao mučninu. Skinuo je cviker i pogledao
Ivanova crvenim upaljenim očima progonjene životinje.
— Ti ga nisi čuo kako cvili — reče.
Ivanov pripali novu cigaretu opuškom stare; val smrada
dospijevao je i do njega.
— Ne — odgovori. — Nisam ga čuo. Ali čuo sam i vidio
slične stvari. Sto slijedi iz toga?
Rubašov ušuti. Nije imalo smisla pokušavati objasniti.
Jecanje i potmulo bubnjanje opet mu se poput jeke javilo u
ušima. Bilo je beznadno objašnjavati to — kao i zaobljenost
grudi Arlove s toplim oštrim vršcima. Sve se to nije moglo
izraziti riječima. Kako je glasila poruka na brijačevoj cedulji­
ci? »Umri i šuti«.
— Što slijedi iz toga? — ponovi Ivanov. Ispružio je nogu
i čekao. Kako nije bilo odgovora, on nastavi:
— Kad bih imao i trunak sažaljenja za tebe, ostavio bih
te sada samog. Ali ja nemam ni trunka sažaljenja. Ja pijem;
neko vrijeme živio sam, kao što znaš, od veronala; ali porok
sažaljenja uspio sam dosad izbjeći. Uzmi i najmanju dozu,
i gotov si. Tebi je poznata naša patološka narodna sklonost
— oplakivanje čovječanstva i samog sebe. Naši su se najveći

128
 pisci upropastili tim opijem. Do četrdesete, pedesete bili su
revolucionari — onda su se prepuštali sažaljenju, a svijet ih je
proglašavao svecima. Ti, izgleda, težiš za istim i vjeruješ daje
to kod tebe individualni proces, nešto čega još nije bilo... —
govorio je glasnije puhnuvši pred sebe oblak dima. — Čuvaj
se zanosa — reče. — Svaka boca alkohola sadrži mjerljivu
količinu zanosa. Na žalost, samo malo njih, osobito među
našim sunarodnjacima, primjećuje da su zanosi poniznosti i
patnje jednako jeftini kao i kemijski izazvana opijenost. Kad
sam se probudio iz narkoze i otkrio da mi tijelo prestaje kod
lijevog koljena, doživio sam jednu vrst apsolutnog zanosa
očajanja. Sjećaš li se predavanja koje si mi onda održao?
— Natočio je sebi još jednu čašu i ispraznio je.
— Sve se svodi — nastavi — na sljedeće: mi nemamo
prava gledati na svijet kao na nekakav metafizički bordel
čuvstva. To je prva zapovijed za nas. Sažaljenje, savjest,
gađenje, očaj, kajanje i pokora za nas su opaki poroci.
Sjesti i hipnotizirano promatrati vlastiti pupak ili, ponizno
zavrnuvši očima, ponuditi zatiljak Gletkinovu pištolju —
kakvog li zamamnog rješenja! Najveća je opasnost za ljude
poput nas odreći se sile, pokajati se i sklopiti mir s vlastitim
Ja. Većina velikih revolucionara podlegla je toj napasti, od
Spartaka, preko Dantona, do Dostojevskog; to je klasičan
oblik izdaje ideje. Božje su napasti bile uvijek opasnije za
čovječanstvo od Sotoninih napasti. Sve dok svijetom vlada
kaos, Bog je anakronizam, a svaki kompromis s vlastitom
savješću dezerterstvo. Ako ti prokleti unutarnji glas progov­
ori, začepi uši prstima...
Dohvatio je bocu iza svojih leđa i napunio novu čašu.
Rubašov opazi da je boca već poluprazna. I tebi ne bi škodilo
malo utjehe, pomisli.
— Najveći prijestupnici pred povijesti — nastavi Ivanov
— nisu oni poput Nerona ili Fouchea, nego poput Gandhija
i Tolstoja. Gandhijev unutarnji glas je djelotvornije spriječio
oslobođenje Indije od engleskih topova. Prodati se za trideset
srebrnjaka, pošten je posao; prodati se vlastitoj savjesti, znači
izdati čovječanstvo. Povijest je a priori amoralna; ona nema

129
savjesti. Htjeti povijesno djelovati u stilu nedjeljnih propo­
vijedi, znači ostaviti sve po starom; ti to znaš jednako dobro
kao i ja. Tebi je poznat golemi ulog s kojim igramo, a ti mi
dolaziš i trabunjaš o tome kako je Bogrov jecao...
Ispio je čašu i dodao:
— ... ib o grižnji savjesti zbog tvoje debele Arlove.
RubaŠov je iz starog iskustva znao da Ivanov može dobro
potegnuti; na njegovu se ponašanju nije ništa primjećivalo,
jedino je možda govorio nešto naglašenije nego prije. Tebi
je, čini se, zaista potrebna utjeha, ponovo pomisli Rubašov,
i to možda više nego meni. Prisjeo je na tronožac nasuprot
Ivanovu i slušao. Sve to nije mu bilo ništa novo; isto je
gledište branio godinama, istim ili sličnim riječima. Razlika
je bila jedino u tome što je onda te intimne procese, o kojima
je Ivanov tako precizno govorio, poznavao samo teoretski;
ali sada je vlastitim tijelom iskusio »gramatičku fikciju« kao
fizičku reakiost. Ali, je li iracionalno sada najednom postalo
prihvatljivo samo zato što ga je on, Rubašov, osobno up­
oznao? Zar je bilo manje potrebno boriti se protiv »mistične
opijenosti«, samo zato što ju je on sam okusio? Kad je prije
godinu dana poslao Arlovu u smrt, zar su njegove sposob­
nosti predočavanja bile toliko nerazvijene, da nije mogao
slikovito zamisliti pojedinosti njezina smaknuća? Bi li danas
drukčije postupio samo zato što se u međuvremenu upoznao
s tim pojedinostima? Žrtvovanje Richarda, Arlove i malog
Lowyja bilo je ili ispravno ili neispravno. Ali kakve veze ima
Richardovo zamuckivanje, oblik grudi Arlove i zvuk Bogrov-
ljeva jecanja s objektivnom ispravnošću ili neispravnošču
same te mjere?
Rubašov se vrati svojoj šetnji po ćeliji. Osjećao je da je
sve što je doživio od hapšenja tek predigra; da su ga njegova
mozganja dovela u bezizlazni položaj — na prag onoga što
je Ivanov nazvao »metafizičkim bordelom« — i da čitavo
razmišljanje mora početi iznova. Ali koliko mu je vremena
preostajalo za to? Zastao je, uzeo čašu Ivanovu iz ruke i ispio
je. Ivanov ga je promatrao.
— Tako mi se više sviđaš — reče Ivanov nasmiješivši se

130
 časkom. — Monolozi u obliku dijaloga su korisna ustanova.
Nadam se da sam uvjerljivo odigrao ulogu zavodnika. Živa
šteta što druga strana nije zastupljena. Ali upravo je to tipično
za nju — ne upuštati se nikad u logičke diskusije, nego vršiti
prepad na svoje žrtve u trenucima kad su bespomoćno us­
amljene, i to uvijek pod okriljem rafinirane režije: iz gorućih
trnovitih grmova, na primjer, ili s vrhunaca zastrtih oblaci­
ma. Posebno se rado žrtva posjećuje u snu. Moraš priznati da
su metode velikih moralista nepoštene i teatralne...
Rubašov nije više slušao. Koračao je amo-tamo i
razmišljao bi li Arlovu, kad bi još bila živa, danas ponovo
poslao u smrt. Taj ga je problem neodoljivo privlačio; kao da
se u njemu nalazio odgovor na sva pitanja... Zastao je pred
Ivanovom i upitao ga:
— Sjećaš li se Raskoljnikova?
Ivanov mu se ironično osmjehnu. — Predviđao sam da
ćemo se prije ili kasnije naći kod Dostojevskog. »Zločin i
kazna«... ti si na najboljem putu da podjetinjiš i poseniliš...
— Čekaj malo, čekaj malo — odvrati Rubašov, krećući
se ćelijom u sve većem uzbuđenju. — Dosad su sve bile
samo riječi, ali sada se približavamo srži stvari. Koliko se
sjećam, problem je u tome ima li student Raskoljnjikov
pravo da ubije staru lihvarku. On je mlad i nadaren; on
ima, takoreći, neunovčen ček na život u džepu; ona je stara
i potpuno nepotrebna svijetu. Ali jednadžba ipak ne stoji.
Kao prvo, okolnosti dovode do toga da on mora počiniti još
jedno umorstvo — to je nepredvidiva i nelogična mrlja koja
pada na toliko naizgled jednostavne i logične postupke. Kao
drugo, međutim, jednadžba i bez toga ne stoji jer Raskoljn­
jikov otkriva da dvaput dva nije četiri ako su matematičke
veličine ljudi.
— Tako dakle — reče Ivanov. — Ako želiš čuti moje
mišljenje: svaki i posljednji primjerak te proklete knjige
trebalo bi spaliti. Razmisli na trenutak kamo bi nas odvela
ta maglovita humanitarna politika kad bismo je doslovno
shvatili; kad bismo se zbilja držali postavke da je pojedinac
nedodirljiv i da nam nije dopušteno upravljati ljudskim

131
životima prema matematičkim pravilima. To bi značilo da
zapovjedniku bataljuna nije dopušteno žrtvovati jednu pa­
trolu kako bi spasio puk; da nama nije dopušteno žrtvovati
budale kao što je Bogrov, i da se umjesto toga moramo
pomiriti s tim da će za dvije godine nečija flota do temelja
razoriti naše luke...
Rubašov odmahnu glavom.
— Tvoji se primjeri odnose na rat, to jest na iznimno
stanje.
— Od izuma parnog stroja — odvrati Ivanov — svijet
se nalazi u trajnom iznimnom stanju; ratovi i revolucije su
samo vidljivi odraz toga. Neovisno o svemu tome, tvoj je
Raskoljnikov, naravno, budala i prijestupnik; ali ne možda
zato što slijedi logiku i ubija staricu, nego zato što to čini
iz vlastitog interesa. Načelo da cilj opravdava sredstvo jest
i ostaje jedina maksima političke etike; sve je drugo sen­
timentalno trabunjanje, od kojeg ne ostaje ništa kad ga
čovjek pokuša uhvatiti u šaku... Da je Raskoljnikov ubio
staricu prema naređenju Partije — na primjer radi osnivanja
štrajkaškog fonda ili ilegalne tiskare — onda bi jednadžba
stajala, i roman s tako postavljenim problemom koji zavodi
u bludnju ostao bi nenapisan, na veliku korist čovječanstva.
Rubašov nije odgovorio. Još ga je neodoljivo privlačio
problem bi li danas, nakon svega što je proživio posljednjih
mjeseci i godina, ponovo poslao Arlovu u smrt. Nije bio
u stanju odgovoriti na to pitanje. Logički je Ivanov imao
pravo u svemu što je govorio; a nevidljiva druga strana je
šutjela, odajući svoju prisutnost još samo muklim osjećajem
nelagodnosti. I tu je Ivanov bio u pravu: takvim se držanjem
»nevidljivi protivnik«, koji nikad ne izlazi na otvorenu borbu
i vrši prepade samo na bespomoćne žrtve, pokazuje u vrlo
sumnjivom svjetlu.
— Ne trpim ideološke nejasnoće — nastavljavao je
Ivanov. — U osnovi postoje samo dvije moguće teorije
morala, a one se ponašaju kao dva suprotna pola. Jedna je
kršćansko-humanistička, a proglašava pojedinca nepovre­
divim i tvrdi da su matematička pravila neprimjenjiva na

132
ljudske jedinke. Druga polazi od temeljnog načela da kole­
ktivni cilj opravdava sva sredstva, i ne samo da dopušta nego
i nalaže da se pojedinac u svakom pogledu podloži, ako je
nužno i žrtvuje, zajednici kao pokusni kunić, kao žrtveno
janje i na bilo koji drugi potreban način. Prvo shvaćanje
možemo nazvati antivivisekcijskim moralom, drugo proviv-
isekcijskim. Smušenjaci i diletanti stalno pokušavaju spojiti
ta dva shvaćanja na bilo koji način; u praksi je to nemoguće.
Tko god nosi teret moći i odgovornosti, prvom prigom kad
treba donijeti praktičnu odluku, otkriva da mora birati; a
logika događaja neumoljivo ga tjera onoj drugoj alternativi.
Možeš li mi navesti jednu jedinu zemlju koja je od uvođenja
kršćanstva kao državne vjere provodila doista kršćansku poli­
tiku? Ne postoji ni jedan takav primjer. U slučaju nužde — a
politika je neprestana nužda — vladari su se uvijek mogli
pozvati na posebne okolnosti, koje su zahtijevale posebne
mjere. Otkad postoje narodi i klase, oni žive u kroničnom
stanju obrambene nužde, koja ih prisiljava da odgode
praktičnu primjenu humanističkih ideala za bolja vremena.
Rubašov pogleda kroz prozor. Otopljeni snijeg bio se
iznova smrznuo, a kristali u neravnoj kori ljeskali su se
žućkastobijelo. Nasuprot, kruništem zida koračao je gore-
dolje stražar s puškom »na ramenu«. Nebo je bilo vedro; bio
je mlađak; nad mitraljeskim tornjem vidio se dio mliječne
staze.
Rubašov slegnu ramenima. — Slažem se — reče — da
su humanizam i politika, poštivanje pojedinca i društveni
napredak nespojivi. Slažem se da je Gandhi propast za Indiju
i da krepost pri izboru sredstava dovodi do političke nemoći.
U negativnom, mi se slažemo. Ali razmisli kamo nas je
dovela druga metoda...
— No — upita Ivanov — kamo?
Rubašov protrlja cviker o rukav i pogleda ga kratkovid­
nim očima. — Kakvu svinjariju — reče — kakvu smo svin­
jariju učinili od našega zlatnog doba.
Ivanov se osmjehnu. — Slažem se — odvrati vedro.
— Ali sjeti se braće Grahka i Saint-Justa i Pariške komune.

133
Veliki revolucioneri prošlosti bili su moralizatorski diletanti.
Bili su puni poštenih namjera i propali su zbog svog diletan­
tizma. Mi smo, naprotiv, dosljedni.
— Da — odgovori Rubašov. — Tako dosljedni da smo u
interesu pravedne podjele zemlje pustili da nam za samo jed­
nu godinu skapa od gladi pet milijuna seljaka i članova nji­
hovih obitelji. Tako dosljedni da smo, kako bismo oslobodili
čovječanstvo okova najamnog rada, poslali desetak milijuna
ljudi na prisilni rad na Arktik i u sibirske prašume — pod
okolnostima ravnim onima robova na galijama starog vijeka.
Tako dosljedni da za rješavanje razmimoilaženja poznajemo
samo jedan argument, smrt — bilo da se radilo o podmor­
nicama, umjetnom gnojivu ili liniji Partije u Indokini. Naši
inženjeri rade neprestano svjesni toga da ih jedan krivi
proračun može odvesti na robiju ili stratište; viši činovnici
naše državne uprave uništavaju svoje podređene jer znaju da
će ih za najmanju grešku pozvati na odgovornost i njih same
uništiti; naši književnici rješavaju rasprave o pitanjima stila
prijavama tajnoj policiji jer ekspresionisti smatraju naturaliste
kontrarevolucionarima i obratno. Mi smo toliko dosljedni u
interesu budućnh pokoljenja, da smo današnjima nametnuli
takvu oskudicu da je prosječno trajanje života skraćeno za
četvrtinu; tako dosljedni da smo u interesu obrane zemlje
donijeli takve iznimne odredbe i prelazne zakone koji se u
svakoj točki neposredno kose s ciljevima Revolucije. Životni
standard masa niži je nego što je bio prije Revolucije; radni
uvjeti su teži, stega nečovječnija, a eksploatacija kroz normu
gora nego kod kulija u kapitalističkim kolonijama; starosnu
granicu za smrtnu kaznu snizili smo na 12 godina, naše sek­
sualno zakonodavstvo malograđanskije je od engleskog, naš
kult ličnosti bizantinskiji od onoga pod kontrarevolucion-
arnim diktaturama. Naš tisak i naše škole njeguju šovinizam,
militarizam, dogmatičnost, konformizam i ignorantstvo.
Proizvoljna vlast u rukama našeg Rukovodstva neograničena
je i besprimjerna u povijesti; sloboda tiska, mišljenja i kre­
tanja tako je temeljito odstranjena kao da nikad nije pos­
tojala Deklaracija o pravima čovjeka. Mi imamo najgigant-

134
skiji policijski aparat što je ikada u povijesti izgrađen, koji je
uzdigao međusobno uhođenje do nacionalne institucije, a
tjelesno i duševno mučenje razradio do znanstvenog sustava.
Narodne mase stenju, a mi ih bičem tjeramo prema teoret­
skoj sreći u budućnosti koja je samo nama vidljiva. Zato što
su sile ovog pokoljenja iscrpljene; istrošene su u Revoluciji;
jer je ovo pokoljenje izažeto do kraja, i od njega je preostala
samo tupa, apatična masa žrtvenog mesa koje stenje. To
su posljedice naše dosljednosti. Ti to zoveš vivisekcijskim
moralom. Meni se ponekad čini kao da su eksperimentatori
zderali kožu s tijela žrtve, tako da ona stoji pred nama ogolje­
nog tkiva, mišića i živaca...
— Dobro, i što dalje? — upita Ivanov. Izgledao je svjež
i raspoložen. — Zar ne vidiš koliko je to sve veličanstveno?
Je li ikada bilo nečeg veličanstvenijeg u povijesti? Mi deremo
čovječanstvu staru kožu s tijela i ušivamo ga u novu. To nije
posao za ljude slabih živaca; ali bilo je vrijeme kad je to tebe
oduševljavalo. Sto se to s tobom dogodilo da si se pretvorio
u cmizdravu usidjelicu?
Rubašov htjede odgovoriti: čuo sam Bogrova kako iz­
vikuje moje ime — ali znao je da takav odgovor ne bi imao
smisla. Zato je umjesto toga rekao:
— Da ostanemo kod naše slike: ja vidim oguljeno tijelo
ovog pokoljenja, ali ne vidim ni traga novoj koži. Mi smo
svi bili uvjereni da se s poviješću mogu vršiti pokusi kao u
fizičkom laboratoriju. Razlika je u tome da se u laboratoriju
jedan pokus može izvršiti tisuću puta, ali u povijesti samo
jedanput. Dantonu i Saint-Justu mogla se samo jedanput
odrubiti glava; a ako se naknadno utvrdi da su velike pod­
mornice ipak bile ispravno gledanje — drug Bogrov se time
neće vratiti u život.
— I što slijedi iz toga? — upita Ivanov. — Zar da se zaval­
imo u naslonjač i vrtimo palcima, zato što se posljedice nekog
postupka ne mogu nikada potpuno predvidjeti, pa je stoga
svaka djelatnost zla? Mi jamčimo svojom glavom za svaki naš
postupak — to je sve što se od nas može očekivati. Na su­
protnoj strani nemaju toliko skrupula. Svaki stari generalski

135
kenjac može vršiti pokuse s tisućama živih tijela; jedino što
pritom riskira jest da ga umirove. Reakcija i kontrarevolucija
ne poznaju ni skrupula ni etičkih problema. Zar ti misliš da
jedan Sulla, Galliffet i Kolčak čitaju Raskoljnikova? Čudaci
kao ti uspijevaju samo u vrtovima Revolucije. Drugima je
lakše...
Pogledao je na sat. Na prozor ćelije navuklo se prljavo
sivilo; novinski list na razbijenom staklu nadimao se i šuštao
na jutarnjem vjetru; stražar na kruništu neprekidno je
prevaljivao svojih stotinu koraka amo i tamo.
— Za čovjeka tvoje prošlosti — nastavi Ivanov — ta
iznenadna odbojnost prema pokusima pomalo je naivna.
Iz godine u godinu milijuni besmisleno umiru kao žrtve
epidemija i prirodnih katastrofa. A mi bismo trebali pre­
zati pred tim da žrtvujemo koju stotinu najosmišljenijem
pokusu povijesti? A da ne govorimo o legijama onih koji
postaju žrtve neubranjenosti i tuberkuloze u ugljenokopima
i rudnicima žive, na rižinim poljima i plantažama pamuka.
Nikog nije briga za njih, nitko ne tare glavu; ali ako mi tu
pomlatimo nekoliko tisuća objektivno štetnih ljudi, human­
istima po cijelom svijetu izađe pjena na usta. Da, mi smo
parazitski dio seljaštva likvidirali ili ostavili da umre od gladi.
Bila je to kirurška operacija koja se morala obaviti jednom
za svagda; ali u dobrim starim vremenima prije Revolucije,
jednako je toliko ljudi skapavalo od gladi u sušnim godi­
nama, samo što je njihova smrt bila bez smisla i svrhe. Žrtava
poplava Žute rijeke u Kini također je ponekad stotine tisuća.
Priroda je širokogrudna u svojim besmislenim pokusima s
čovječanstvom. A ti se usuđuješ uskratiti čovječanstvu pravo
da vrši pokuse sa samim sobom?
Zastao je; Rubašov je šutio. Ivanov nastavi:
— Jesi li ikad pročitao neku antivivisekcijsku raspravu?
To je potresno štivo od kojeg se srce para; kad čovjek čita
kako neki jadni džukac, kojem su izrezali jetra, tiho cvili i liže
ruku svog mučitelja, smuči mu se kao i tebi noćas. Ali kad
bismo se ravnali po tim ljudima, danas ne bismo imali serum
protiv kolere, tifusa ili difterije...

136
 Ispraznio je bocu do kraja, zijevnuo, protegnuo se i ustao.
Odšepao je do prozora gdje je stajao Rubašov i pogledao
van.
— Skoro je svanulo — reče. — Ne budi lud, Rubašov.
Sve što sam ti noćas ispričao spada u naše najosnovnije ideje,
koje su tebi jednako dobro poznate kao i meni. Ti si bio u
stanju živčane depresije, ali sada je to prošlo! — Stajao je uz
Rubašova na prozoru, zagrlio ga oko ramena, a glas mu je bio
gotovo nježan. — Hajde, ispavaj se, stari ratniče; rok istječe
sutra i obojici će nam trebati bistra glava da ispečemo tvoje
priznanje. Ne sliježi ramenima — i sam si već napola uvjeren
da ćeš potpisati. Ako to još niječeš, onda si moralna kukavi­
ca. Moralni kukavičluk učinio je od mnogih mučenike.
Rubašov pogleda kroz prozor na svitanje. Stražar se
upravo okretao. Nad mitraljeskim tornjem nebo je bilo bli-
jedoplavo s primjesom crvenkastog. — Razmislit ću — reče
Rubašov nakon nekog vremena.
Kad su se zatvorila vrata za njegovim posjetiocem,
Rubašov je znao da se već napola predao. Bacio se na ležaj
iscrpljen, ali ipak s nekim čudnim olakšanjem. Osjećao se
prazno i isisano, a u isto vrijeme kao da je s njega skinuo
breme. Bogrovljev povik u pomoć još mu je odjekivao u
ušima, ali je izgubio na oštrini. Tko može nazvati izdajom
ako umjesto mrtvih čovjek podržava žive?

Dok je Rubašov spavao duboko i bez snova — i zubobol­

ja je popustila — Ivanov je, vraćajući se u svoju sobu, navra­
tio Gletkinu. Gletkin je u punoj uniformi sjedio za svojim
stolom prekritim svežnjevima spisa. Već je godinama imao
običaj da tri-četiri puta tjedno radi čitavu noć. Kad je Ivanov
ušao u sobu, Gletkin ustade vojnički se ukrutivši.
— Sve u redu — reče Ivanov. Sutra će potpisati. Ali
morao sam se oznojiti da popravim tvoju glupost. Gletkin
ne odgovori. Stajao je ukrućen pred svojim stolom. Ivanov,
koji se sjetio kako se oštro otresao na Gletkina prije odlaska
u Rubašovljevu ćeliju, a znao je da Gletkin ne zaboravlja
poniženje tako brzo, slegnu ramenima i otpuhnu dim Glet-

137
kinu u lice. — Ne budi lud — reče. — Svi vi još patite od os­
obnih osjećaja. Na njegovu mjestu ti bi bio još tvrdoglaviji.
— Ja imam kičmu; on je nema — odvrati Gletkin.
—Ti si idiot — reče Ivanov. — Za taj odgovor trebalo bi
te strijeljati i prije njega.
Odšepa do vrata i zalupi ih za sobom.
Gletkin sjedne natrag za svoj stol. Nije vjerovao u Ivanov-
ljev uspjeh, a u isto vrijeme ga se bojao. Ivanovljeva posljedn­
ja rečenica zvučala je kao prijetnja. Gletkin nije kod Ivanova
nikad znao govori li u šali ili ozbiljno. Možda on to ni sam
nije znao — takvi su bili svi ti cinični intelektualci...
Gletkin slegnu ramenima, popravi kruti ovratnik i
škripave manšete i vrati se svojoj hrpi spisa.

138
TREĆE SASLUŠANJE
»Riječi moraju ponekad služid tome da se
prikriju činjenice. To se, međutim, treba dogoditi
tako da to nitko ne opazi ili, ako to netko opazi,
onda isprike moraju biti spremne da se upotrijebe
istog časa.«
Machiavelli: Upute Raffaelu Girolamiju

»Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Sto je

više od toga, od Zloga dolazi.«
Mt 5, 37
 •*

.
 1.
,
Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova dvadesetog
dana nakon hapšenja

»... Vladimir Bogrov je ispao iz ljuljačke. Prije sto i pedeset

godina, na dan osvajanja Bastille, nakon dugog mirovanja
europska se ljuljačka ponovo pokrenula. Oduševljeno se otis­
nula od tiranije; naizgled nezaustavljivim zamahom podigla se
prema plavom nebu slobode. Njen je uspon potrajao sto godina,
uznoseči je sve više i više u liberalno-demokratske sfere. Ali, gle,
malo-pomalo izgubila je zamah i približila se najvišoj točki
i prekretnici svoje staze; zatim je, nakon trenutka nepokret-
nosti, počelo sve većom brzinom njeno povratno kretanje. Istim
zamahom kao pri usponu, ljuljačka je ponijela svoje putnike od
slobode natrag prema tiraniji. Onaj tko je zurio u plavo nebo,
umjesto da se čvrsto drži, dobio je vrtoglavicu i ispao.
Tko ne želi dobiti vrtoglavicu, mora pokušati utvrditi za­
kone gibanja ljuljačke. Mi se, čini se, nalazimo u amplitudnom
povijesnom razdoblju, u kojem se njihalo giba od apsolutizma
do demokracije, a od demokracije natrag do apsolutne diktat­
ure.
Mjera osobne slobode što je neki narod ostvari i sačuva ovisi
o stupnju njegove političke zrelosti. Ali maloprije spomenuto
gibanje njihala pokazuje, reklo bi se, da se proces političkog
sazrijevanja masa ne kreće krivuljom stalnog porasta, kao što
je slučaj s razvojem pojedinca, nego se pokorava složenijim za­
konima.
Zrelost masa izražava se njihovom sposobnošću da spoznaju
vlastite interese. To opet pretpostavlja određeno shvaćanje proc­
esa proizvodnje i raspodjele dobara. Prema tome, sposobnost
naroda da upravlja samim sobom razmjerna je stupnju njegova

141
 shvaćanja ustrojstva i djelovanja cjelokupnog društvenog organ­
izma.
Međutim, svaki tehnički napredak dovodi do daljnje
složenosti privrednog ustrojstva, do pojave novih čimbenika
i procesa, koje mase isprva ne mogu shvatiti. Svaki nagli
napredak tehnike izmiče za jedan korak stupnju duhovnog raz­
voja masa, i time dovodi do opadanja razine političke zrelosti.
Ponekad je potrebno jedno desetljeće, ponekad više pokoljenja,
dok se razina shvaćanja masa postupno ne prilagodi izmijen­
jenoj stvarnosti, dok narod ponovno ne postigne istu mjeru
sposobnosti samoupravljanja koju je već posjedovao na ranijem
stupnju civilizacije. Prema tome, politička zrelost masa ne može
se izraziti apsolutnim brojkama, nego samo relativno, to jest
razmjerno stanju tehničke civilizacije dotičnog razdoblja.
Cim se razina svijesti masa izjednači s objektivnim stanjem
stvari, neizbježno slijedi uvođenje demokracije mirnim sred­
stvima ili silom. To se stanje ravnoteže zadržava do sljedećeg
skoka tehničkog napretka — kao, na primjer, do mehanizira­
nog tkalačkog stana — što opet vraća mase u stanje relativne
nezrelosti i omogućuje, ili čak čini nužnim, osnivanje nekog
apsolutnog oblika vladavine.
Taj se proces može usporediti s podizanjem broda kroz
višestupanjsku branu. Kad brod uplovi u prvu komoru, nalazi
se na relativno niskoj razini u usporedbi sa zidovima brane; za­
tim se pomalo diže dok voda ne dosegne najvišu razinu komore.
Ali ta je opijenost visinom iluzorna; vrata sljedeće brane ot­
varaju se i cijeli proces izravnavanja sporim penjanjem počinje
iznova. Stijene komora u brani predstavljaju objektivni stupanj
svladavanja prirodnih sila, stupanj razvoja tehničke civiliza­
cije; razina vode u komorama izražava relativnu političku zre­
lost masa. Očito je besmisleno izražavati ovo drugo vrijednošću
apsolutne nadmorske visine; za proces je jedino važna relativna
razina vode u pojedinoj komori.
Izum parnog stroja uvodi razdoblje burnog objektivnog
napretka i, kao posljedica toga, jednako burno političko naza­
dovanje. Povijesno gledano, industrijsko je doba još mlado, a
raskorak između njegova neobično složenog privrednog ustro­

142
jstva i shvaćanja masa jošje golem. Time se objašnjava činjenica
daje relativna politička zrelost masa u prvoj polovici 20. stoljeća
niza od, recimo, one dvjesto godina prije naše ere ili one potkraj
feudalne epohe.
Zabluda socijalističkih teorija ležala je u pretpostavci da
svijest masa, a prema tome i klasna svijest, rastu u postojanoj
krivulji. Odatle naša bespomoćnost pred posljednjim zamahom
njihala, ideobškim samosakaćenjem masa. Vjerovali smo da će
prilagođivanje masovne svijesti izmijenjenim odnosima biti
relativno jednostavan proces, mjerljiv godinama; a povijest nas
uči da bi stoljeća bila mnogo prikladnija kao mjera. Europski
narodi nisu još ni izdaleka duhovno probavili posljedice parnog
stroja. Kapitalizam će propasti prije nego što ga mase shvate.
Što se tiče Domovine Revolucije, i tamo su mase podložne
istim zakonima mišljenja. One su uplovile u sljedeću, višu
komoru brane, ali još su na najnižoj razini vode nove ko­
more. Novi im je privredni sustav još neshvatljiviji od staroga.
Zamorno i bolno uspinjanje počinje ispočetka. Bit će vjerojatno
potrebno nekoliko pokoljenja dok narod ne shvati novo stanje
stvari, što gaje sam ostvario u Revoluciji.
Do tada je, međutim, demokratski oblik vladavine nemoguć,
a stupanj osobne slobode koja se može pružiti narodu još je niži
nego u drugim zemljama. Dotad ne preostaje našem Rukovod­
stvu ništa drugo nego da upravlja u zrakopraznom prostoru.
Mjereno klasično-liberalnim mjerilima, to nisu ugodni izgledi.
A ipak su grozote, laži i poniženja koji upadaju u oči samo
simboli upravo opisanih zakona razvoja. Teško ludi i estetu koji
pitaju samo »kako«, a ne i »zašto«. I teško Opoziciji u razdo­
bljima relativne nezrelosti masa kao što je ovo.
U razdobljima zrelosti, dužnost je i svrha Opozicije da se
obraća masama. U razdobljima duhovne nezrelosti, samo se
demagozi pozivlju na »urođenu narodnu moć rasuđivanja«.
U takvim razdobljima Opozicija ima samo dvije mogućnosti:
preoteti vlast pretorijanskim državnim udarom, s tim da se ne
može osloniti na mase — ili se u nijemom očajanju baciti s
ljuljačke: prema onom »umri i šuti«.
Postoji i treća mogućnost, koja nije ništa manje dosljedna, a

143
u našoj je zemlji uzdignuta do sustava: mogućnost da čovjek po­
tisne svoja uvjerenja i odrekne ih se ako ih nije moguće provesti
u djelo. Budući da je jedino moralno mjerilo koje priznajemo
mjerilo društvene nužnosti, očito je časnije javno se odreći svojih
uvjerenja, i time dobiti dopuštenje da dalje služimo Partiji,
nego se donkihotski boriti za izgubljenu stvar.
Pitanja osobnog ponosa; predrasude kakve drugdje postoje
protiv određenih oblika samoponiženja; osobne osjećaje kao što
su umor, odvratnost i sram — treba iščupati u korijenu...

2.
Rubašov je počeo pisati svoja razmatranja o ljuljački
neposredno nakon prvog znaka trubom ujutro poslije
Bogrovljeva smaknuća i Ivanovljeva posjeta. Kada su mu
donijeli zajutrak, popio je samo gutljaj kave pustivši drugo
da se ohladi. Njegov rukopis, koji je posljednjih dana postao
mlitav i nejasan, opet je poprimio čvrste i disciplinirane crte;
slova su se smanjila, a otvorene petlje uzmakle pred oštrim
kutevima. Čitajući svoje bilješke, i sam je primijetio razliku.
Oko jedanaest sati ujutro izveden je kao obično na šetnju
pa je morao prekinuti. Na dvorištu mu kao par u vrtuljku
nije dodijeljen stari Rip van Winkle, nego neki mršavi seljak
u opancima od lika. Rip van Winkla nije se vidjelo nigdje
na dvorištu, i Rubašov se naknadno prisjeti da za doručkom
nije čuo uobičajeni usajteprezreni na svijetu! Starca su po svoj
prilici nekamo otpremili, bog zna kamo; bijednu lanjsku
muhu, koja je na neki čudan način i beskorisno poživjela
duže od odmjerenog vijeka, jedino zato da se opet pojavi u
krivo vrijeme, nekoliko puta proleti i konačno se negdje u
kutu raspadne u prah.
Seljak je neko vrijeme šutke kaskao uz Rubašova i gledao
ga sa strane. Nakon prvog kruga nekoliko se puta nakašljao,
a poslije još jednog kruga rekao je:
— Ja sam iz D-ske pokrajine. Jesi li kad bio tamo, Vaše
blagorođe?

144
 Rubašov zanijeka. To je bila zabačena pokrajina na istoku,
o kojoj je imao tek nejasne predodžbe.
— Da, daleko je do nas — reče seljak. —Treba jahati na
devi da dođeš do nas. Jesi li i ti politički. Vaše blagorođe?
Rubašov potvrdi. S oba seljakova opanka potplati su bili
napola otpali; hodao je bosim nogama po tvrdo utabanom
snijegu. Vrat mu je bio tanak, a glava neprestano kimala dok
je govorio, kao da odgovara na neku litaniju.
— I ja sam politički — reče on — to jest, reakcija. Izlazi
da sva reakcija mora dobiti deset godina progonstva. Misliš li
ti, Vaše blagorođe, da će me prognati na deset godina?
Kimnuo je glavom i plašljivo poškiljio prema čuvarima
koji su stajali na okupu usred kruga i toptali nogama, ne
osvrćući se na zatvorenike.
— Sto si napravio? — upita Rubašov.
— Mene su razotkrili kao reakciju kad su boli djecu
— odgovori seljak. — Vlast nam svake godine šalje neku
komisiju. Prije dvije godine poslali su nam novine da ih
čitamo i slike vlasti da ih gledamo. Lani su nam poslali
vršalicu i četkice, one za zube. A ove godine šalju ti nama
staklene cjevčice, a na njima igle da se bodu dječica. Došla
je i jedna žena u muškim hlačama; i hoće bosti svu dječicu,
redom. Kako ti dođe do naše kuće, a ja i žena navučemo za­
sun na vrata i razotkrijemo ti se mi kao reakcija. Kasnije smo
onda svi skupa spalili novine i slike, a vršalicu razbili, a onda
prođe mjesec dana i sve nas pokupiše.
Rubašov promrmlja nešto i zamisli se o nastavku svoje
rasprave o samoupravljanju. Prisjeti se da je jednom pročitao
neku knjigu o urođenicima Nove Gvineje koji su se intele­
ktualno nalazili na istoj razini s tim seljacima, a ipak su živjeli
u potpunom društvenom skladu, s neočekivano visokorazvi­
jenim demokratskim institucijama. Očito su postigli najvišu
razinu na svom niskom stupnju...
Seljak do Rubašova shvati njegovu šutnju kao znak
neodobravanja i povuče se još više u sebe. Prsti na nogama
poplavili su mu od hladnoće; uzdisao je s vremena na vri­
jeme i kaskao uz Rubašova pomirivši se sa sudbinom.

145
 Čim se Rubašov vratio u ćeliju, nastavio je sa svojom
raspravom. Osjećao je da je sa »zakonom relativne zrelosti«
otkrio nešto značajno, pisao je u stanju krajnje napetosti.
Kad su mu donijeli ručak, već je bio gotov. Ispraznio je zd­
jelu i zadovoljno se ispružio na ležaju.
Odspavao je otprilike jedan sat, mirno i bez snova, i
probudio se osvježen. Broj 402 kucao je već dosta dugo;
očito se osjećao zanemaren. Raspitao se o Rubašovljevom
novom susjedu u vrtuljku kog je vidio s prozora, ali Rubašov
ga je prekinuo. Osmjehnuo se samom sebi i pokucao cvi­
kerom:
—Ja kapituliram.
Radoznalo je očekivao djelovanje.
Dugo nije bilo odgovora; primivši tu poruku broj 402
očito je zanijemio. Tek poslije čitave minute stigao je odgov­
or:
— Prije bih visio nego to.
Rubašov se osmjehnu. Zatim pokuca:
— Svatko na svoj način.
Očekivao je provalu bijesa od 402. Umjesto toga njegovo
kucanje imalo je mukli, takoreći rezignirani zvuk:
— Bio sam sklon da vas smatram iznimkom. Zar nemate
viče ni trunke časti?
Rubašov se opružio na ležaju s cvikerom u ruci. Njime je
ovladavala smirenost. Otkucao je:
— Naša su shvaćanja časti različita.
Broj 402 pokuca brzo i precizno:
— Čast je za svoja uvjerenja živjeti i umrijeti.
Rubašov odgovori jednako brzo:
— Čast je biti koristan bez taštine.
Odgovor broja 402 odjeknuo je sada glasnije i oštrije:
— Čast je moral — ne korisnost.
— Stoje moral?— ležerno upita Rubašov razvlačeći slova.
Sto je mirnije kucao, to je bješnje odjekivao odgovor kroza
zid.
— Nešto što ljudi kao vi neće nikada razumjeti — odgovori
402.

146
 Rubašov slegnu ramenima:
— Mi smo zamijenili moral razumom — otkucao je u
odgovor.
Broj 402 nije više odgovarao.
Prije večere Rubašov je još jedanput pročitao rukopis.
Unio je nekoliko ispravaka, napisavši zatim čitav tekst u ob­
liku pisma koje je naslovio na državnog tužitelja Republike.
Podvukao je zadnje rečenice koje su se odnosile na alterna­
tive opozicijskoj djelatnosti, i zaključio dokument sljedećim
odlomkom:
»Niže potpisani, N. S. Rubašov, prijašnji član Centralnog
komiteta Partije, prijašnji narodni komesar, bivši zapovjednik
2. divizije Revolucionarne vojske, nositelj Revolucionarnog
ordena za neustrašivo držanje pred neprijateljima naroda,
odlučio je, u vezi s gore navedenim razlozima, da se potpuno i
neopozivo odrekne svog opozicijskog stava i da se javno pokaje
za svoje zablude.«

3.
Rubašov je već tri dana čekao na to da ga predvedu
Ivanovu. Najprije je mislio da će to uslijediti odmah pošto
preda dokument sa svojom kapitulacijom starom ključaru;
osim toga, bio je to dan kad je istjecao rok što ga je Ivanov
odredio. Izgledalo je, međutim, da njegov slučaj nije više
tako hitan. Možda je Ivanov još zaokupljen proučavanjem
njegove »teorije relativne zrelosti«; još je vjerojatnije bilo da
je već proslijedio dokument višim instancama.
Rubašov se smješkao pri pomisli na zaprepaštenost
koju je to moralo izazvati među »teoretičarima« Central­
nog komiteta. Prije Revolucije, pa još i kratko vrijeme
poslije nje, dok je stari Vođa bio živ, nije bilo razlike između
»teoretičara« i »političara«. Taktika koju je trebalo slijediti
u svakoj pojedinoj situaciji izvodila se u javnoj diskusiji
neposredno iz revolucionarne teorije; strateški pokreti za
vrijeme Građanskog rata, rekvizicije žetve, podjela zemlje,

147
uvođenje novog novca, reorganizacija poduzeća i općenito
svaka upravna mjera predstavljali su primjenu revolucion­
arne filozofije. Svaki pojedini od ljudi s glavama označenim
brojkom na staroj fotografiji što je nekada krasila Ivanovljevu
sobu, znao je više o filozofiji prava, nacionalnoj privredi i
teoriji države nego šefovi svih europskih katedri zajedno.
Diskusije na partijskim kongresima usred Građanskog rata
kretale su se na razini koju nikad dotada u povijesti nije
doseglo neko političko tijelo; one su se čitale kao rasprave
u stručnim časopisima — s tom razlikom da je o ishodu
tih diskusija ovisio život i blagostanje milijuna i budućnost
Revolucije.
Sada je, dakle, Stara Garda bila istrošena; po logici pov­
ijesti slijedilo je da su sa stabilnošću režima vođe morali
postajati sve krući, kako bi spriječili da se goleme dinamične
sile oslobođene Revolucijom ne okrenu protiv nje same i iz­
nutra ne dignu nju samu u zrak. Vrijeme filozofskih kongre­
sa prošlo je u nepovrat; umjesto starih fotografija postojala je
svijetla mrlja na Ivanovljevim tapetama; filozofska piromani-
ja povukla se pred razdobljem ugledne jalovosti. Revolucion­
arna se teorija okoštala u kult dogme, s pojednostavljenim,
lako shvatljivim katekizmom i s Vrhovnim kao Visokim
Svećenikom koji je služio filozofsku misu. Njegovi su gov­
ori i članci sve do stilskih pojedinosti, pokazivali značajke
nepogrešivog katekizma; bili su raščlanjeni na pitanja i odgo­
vore, što su sa zadivljujućom dosljednošću gotovo karikirano
pojednostavljivale činjenice i probleme. Vrhovni je sigurno
nagonski primjenjivao »zakon relativne zrelosti masa«... Dil­
etanti tiranije prisiljavali su svoje potčinjene da djeluju po
naređenju; Vrhovni ih je naučio da misle po naređenju.
Rubašova je zabavljala pomisao o tome što bi današnji
teoretičari Partije mogli reći o njegovu pismu. Uz postojeće
okolnosti, ono što je napisao bilo je najžešće krivovjerje; tu su
se kritizirali Crkveni Oci revolucionarne teorije, čija je riječ
bila sveta i neopoziva; iznošene su činjenice na koje se nije
smjelo ni aludirati; pa čak je i nepovrediva ličnost Vrhovnog
postavljena objektivno u povijesni kontekst. Teoretičari su se

148
sigurno previjali kao guje u trnju — navikli su se da svojom
jedinom funkcijom smatraju garnjiranje skokova i skretanja
Vrhovnog kao filozofskih otkrivenja.
Vrhovni je svojim teoretičarima ponekad priređivao rijetke
psine. Prije nekog vremena zatražio je od uredništva službenog
privrednog glasila Partije da izrade analizu američke privredne
krize. Članovi uredništva nekoliko su se mjeseci znojili nad
zadatkom, izdavši konačno izvanredan broj glasila, u kome
se — oslanjajući se na teze Vrhovnog što ih je iznio u svom
posljednjem kongresnom govoru — na gotovo tristo tiskanih
stranica dokazivalo da je američka konjunktura prividna kon­
junktura, a da se Amerika zapravo nalazi u najdubljoj krizi,
koja se može prevladati samo pobjedom Revolucije. Isti dan
kada se pojavio taj izvanredni broj, Vrhovni je primio nekog
američkog novinara te, između dva dima svoje lule, zapanjio i
njega i cijeli svijet lakonskom rečenicom:
— Kriza je u Americi prošla i privreda se sasvim opo­
ravila.
Članovi uredništva, očekujući brzi gubitak položaja i
vjerojatno hapšenje, napisali su iste noći izjave u kojima su
priznali vlastitu »zločinačku djelatnost u smislu širenja kon-
trarevolucionarnih teorija i analiza koje zavode u bludnju«,
ističući svoju skrušenost i spremnost da se javno pokaju.
Samo je Isakovič — nekadašnji Rubašovljev prijatelj i jedini
član redakcije koji je pripadao Staroj Gardi — odabrao al­
ternativu da se ubije iz pištolja. Medu upućenim se kasnije
šaptalo da je Vrhovni izazvao cijelu tu aferu samo zato da
uništi Isakoviča, prema kome je odavna gajio nepovjerenje.
Bijedna komedija, pomisli Rubašov; ali u osnovi cijelo
to opsjenarenje s »revolucionarnom filozofijom« služi samo
tome da se učvrsti diktatura, koja je ipak povijesna nužnost,
ma kako turobna bila kao pojava. Utoliko gore za one koji su
tu komediju ozbiljno shvaćali, koji su samo vidjeli zbivanja
na pozornici, a ne i kazališnu mašineriju iza nje. Nekad se
revolucionarna politika odlučivala na javnim kongresima;
danas se odluke donose iza kulisa; ali i to je samo logična
posljedica zakona relativne zrelosti masa...

149
 Rubašov poželi s čežnjom rad u tihoj knjižnici sa zelenim
stolnim svjetiljkama, kako bi mogao povijesno dokumenti­
rati svoju novootkrivenu teoriju. Najproizvodnija razdoblja
za razvoj revolucionarne filozofije bila su oduvijek razdoblja
emigracije, stvaralačke stanke između vremenskih razmaka
praktičnog djelovanja. Koračao je gore-dolje po svojoj ćeliji,
maštajući o tome kako će obje predstojeće godine svoje
političke nemilosti provesti u svojevrsnom unutarnjem izgn­
anstvu; njegovo javno kajanje donijet će mu valjda potreban
predah. Vanjska forma kapitulacije nije bila važna; od njega
de moći dobiti koliko im drago me a culpa i izjava vjerovanja
u nepogrešivost Vrhovnog. Sve je to bilo samo pitanje etikete
— bizantinski obred koji se razvio iz nužde da se masama
utuvi svaka postavka u vulgariziranom obliku i s beskrajnim
ponavljanjem; sve što se prikazivalo kao ispravno, moralo je
blistati kao zlato; sve što se predočavalo kao krivo, moralo
se crtati najcrnjim bojama; političke izjave morale su biti
našarane kao licitarska srca na sajmu.
Sve su to stvari o kojima 402 nema pojma, pomisli
Rubašov. Njegov uski pojam časti potječe iz drugog doba.
Sto je moral? Određeni oblik društvene konvencije koji vuče
podrijetlo od pravila igre viteških turnira. Promjena u obliku
društva donijela je sa sobom promijenjeno shvaćanje časti:
služiti Ideji bez taštine i do posljednje konzekvence...
Bolje mrtav nego bez časti, izjavio je 402 i sigurno za­
tim zasukao brkove. To je bio klasičan izraz osobne taštine.
Broj 402 je otkucavao svoje riječi monoklom; on, Rubašov,
otkucavao ih je cvikerom; u tom je ležala sva razlika. Jedino
što ga je sada zanimalo bilo je da mu dopuste da mirno sjedi
u nekoj knjižnici i razradi svoje nove ideje. Rad na tom
potrajat će više godina, a rezultat će biti debela knjižurina;
ali ona će pružiti prvi stvarni ključ za razumijevanje pov­
ijesti demokratskih ustanova, i razjasniti zagonetna gibanja
u psihologiji masa na načelu njihala, pred kojima je zakazala
ortodoksna teorija klasne borbe.
Rubašov je uzbuđeno šetao po ćeliji, smješkajući se
samom sebi. Sve mu je bilo svejedno, samo da mu dopuste da

150
razvije svoju novu teoriju. Zubobolja je nestala; bio je ispun­
jen poduzetnošću i nervoznom nestrpljivošću. Već su pro­
tekla dva dana od noćnog razgovora s Ivanovom i odašiljanja
njegove izjave, a još se uvijek nije ništa događalo. Vrijeme,
koje je u oba prva tjedna zatvora tako brzo proletjelo, počelo
se sada vući. Sati su se raspadali na minute, minute na
sekunde. Radio je u grozničavim naletima, ali je neprestano
zapinjao jer mu je nedostajala povijesna dokumentacija. Po
čitavih četvrt sata prostajao bi na oknu na vratima, u nadi da
će ugledati ključara koji će ga odvesti Ivanovu. Ali hodnik je,
kako i uvijek, ležao pust pod žućkastom svjetlošću žarulja.
Na mahove se čak nadao da će se najednom pojaviti
sam Ivanov, i da će tu u ćeliji obaviti glupe formalnosti
oko njegova priznanja; tako će sve to biti mnogo ugodnije.
Tada ne bi imao nikakvog prigovora ni na bocu konjaka.
Predočavao je sebi taj razgovor u pojedinostima: kako će
zajedno skalupiti najpompoznije fraze »priznanja«, i cinične
dosjetke koje će Ivanov praviti tom prilikom. Rubašov se os­
mjehivao, koračajući amo-tamo po ćeliji i pogledavajući na
sat svakih deset minuta. Zar nije Ivanov obećao one noći da
će sutradan poslati po njega?
Njegovo je nestrpljenje poraslo i postalo grozničavo;
treće noći nakon razgovora s Ivanovom nije mogao zaspati.
Ležao je u tami na svom ležaj u, osluškujući mukle zvukove u
zgradi, prevrćući se s jedne strane na drugu i čeznući prvi put
od hapšenja za prisutnošću toplog ženskog tijela. Pokušao je
duboko disati da bi lakše zaspao, ali se sve više razdraživao.
Borio se protiv želje da porazgovori sa 402, koji se nakon
diskusije o tome »što je moral« nije više javljao.
Oko ponoći, pošto je već odležao tri sata budan, buljeći
u novinski list na razbijenom prozorskom oknu, nije se više
mogao obuzdavati i pokucao je prstom o zid. Željno je
očekivao odgovor; zid je ostajao nijem. Ponovo je pokucao i
čekao; i osjećao kako u njemu navire i pali ga stid. Broj 402 i
dalje nije odgovarao, iako je sigurno još ležao budan s druge
strane zida i ubijao vrijeme prežvakavanjem nekadašnjih
pustolovina; jednom ranijom prilikom priznao je Rubašovu

151
da nikad ne može zaspati prije jedan sat ujutro, i da se vratio
porocima dječaštva.
Rubašov je ležao na leđima i buljio u mrak. Slamarica
pod njim bila je tanka i tvrdo uvaljena. Pokrivač je bio pre-
topao, istjerujući mu znoj iz svih pora, ali kada bi ga zbacio,
zebao bi. Popušio je sedmu, osmu cigaretu za redom; opušci
su ležali na kamenom podu oko ležaja. Bio je zamro svaki
i najtiši zvuk; vrijeme je stalo; rasplinulo se u bezobličnoj
tami.
Rubašov sklopi oči i zamisli da Arlova leži uz njega, a
poznata oblina njenih grudi diže se bjelasajući u tmini.
Zaboravio je da su i nju odvukli hodnikom kao Bogrova;
tišina je postala tako snažna da mu je od nje šumilo u
ušima. Što je radilo dvije tisuće ljudi koji su ležali zazidani
u ćelijama ove cementne košnice? Tišina se nadimala od
njihova nečujnog disanja, njihovih nevidljivih snova, hripaja
njihovih strahova i požuda. Kada bi se povijest mogla izraziti
brojkama, kolika je bila ukupna težina dvije tisuće mora, pri­
tisak dvijetisućestruke nemoćne požude? Sada mu se pričini
da doista osjeća sestrinski miris Arlove; njegovo tijelo pod
pokrivačem oblio je znoj. Otisnuo se za nabreknućem svoje
požude i njenim iznenadnim mlohavljenjem; istog trenutka
naglim trzajem otvoriše se vrata ćelije i svjetlost s hodnika
ubode ga u oči.
Dva uniformirana stražara s revolverskim opasačima, koje
nije prije vidio, stupiše u ćeliju. Jedan od njih priđe ležaju.
Bio je krupan, brutalna lica i gruba glasa, koji je Rubašovu
pretjerano glasno odjekivao u ušima. Naredio je Rubašovu
da pođe za njim, ne rekavši mu kamo.
Rubašov potraži cviker pod pokrivačem, nataknu ga i
podiže se s ležaja. Osjećao je olovni umor, hodajući hod­
nikom uz tog uniformiranog diva što ga je nadvisio za cijelu
glavu. Drugi je stražar slijedio u razmaku od tri koraka iza
njega. Rubašov pogleda na sat; bilo je dva ujutro; dakle ipak
je malo odspavao. Išli su putem koji vodi mimo brijačnice
— istim putem kojim je Bogrov išao. Drugi je stražar i dalje
hodao tri koraka iza njih. Poput svrbeža u zatiljku Rubašova

152
je bockala želja da se osvrne na njega, ali se svladao. Konačno,
pomisli, ne mogu me samo tako ucmekati bez ikakvih for­
malnosti, ali nije bio sasvim uvjeren. Tog trena ta ga pomisao
nije naročito uzbuđivala; želio je samo da se brzo završi.
Pokušao je ustanoviti osjeća li strah ili ne; ali jedino čega je
bio svjestan bila je fizička nelagodnost u zatiljku, izazvana
naprezanjem da se ne osvrne na čovjeka iza sebe.
Kada su nakon brijačnice skrenuli iza ugla, ugledao je
usko stubište koje je vodilo u podrum. Rubašov je promat­
rao diva pokraj sebe kako bi vidio hoće li taj usporiti korake.
Još nije osjećao strah, samo radoznalost i nelagodnost; ali
kada su ostavili za sobom stubište za podrum, primijetio je
na svoje iznenađenje da mu koljena drhte tako da se morao
svladavati. U isto vrijeme zateče sebe kako mehanički trlja
cviker o rukav; bio ga je izgleda skinuo kada su se približavali
stubištu, a da to nije opazio. Sve je to prevara, pomisli. Gore
se čovjek još može zavaravati, ali dole niže, od želuca dalje,
čovjeku je sve jasno. Ako me sada budu mučili, potpisat ću
im sve što hoće od mene; sutra to onda mogu još uvijek
povući... Tek poslije nekoliko koraka sjetio se opet »zakona
relativne zrelosti«, i toga da je već ionako zaključio da će ka­
pitulirati i potpisom potvrditi svoju pokornost. Osjeti veliko
olakšanje, ali se u isto vrijeme začuđeno upita, kako je to
bilo moguće da je idući hodnikom tako potpuno zaboravio
odluku posljednjih dana. Div se zaustavi, otvori vrata i stupi
na stranu. Pred Rubašovom se otvorila soba slična Ivanov-
ljevoj, ali osvijetljena neugodno oštrom svjetlošću koja ga je
zasljepljivala. Nasuprot vratima, za pisaćim stolom, sjedio je
Gletkin.
Vrata se za Rubašovom zatvoriše uz škljocaj brave i Glet­
kin podiže pogled s hrpe spisa. — Sjednite — reče suhim
bezbojnim glasom, koga se Rubašov sjećao od onog prvog
sukoba u ćeliji. Sjetio se i širokog ožiljka na Gletkinovoj
lubanji. Gletkinovo je lice ležalo u sjeni, jer se jedini izvor
svjetlosti u sobi, visoka metalna stajaća svjetiljka, nalazila iza
njegova naslonjača. Blještava bijela svjetlost, koju je isijavala
prejaka žarulja, zaslijepila je Rubašova tako da je prošlo ne­

153
koliko trenutaka dok nije otkrio prisutnost treće osobe u
prostoriji — stenografkinja koja je sjedila iza paravana za
malim stolom, leđima okrenuta sobi.
Rubašov sjede nasuprot Gletkina pred stol, na jedinu
stolicu koju je vidio. Stolica je bila neudobna, uska i bez
oslona za ruke.
— Naređeno mije da Vas saslušam u odsutnosti komesara
Ivanova — reče Gletkin. Rubašova je svjetlost lampe bolno
tukla u oči; ali kada je otklonio glavu, djelovanje je svjetla na
očne uglove bilo jednako neugodno. Osim toga, činilo mu se
besmislenim okretati glavu na stranu dok je govorio.
— Radije bih da me sasluša Ivanov — reče Rubašov.
— Izbor istražnih sudaca je stvar vlasti — odvrati Glet­
kin. — Vi imate pravo davati izjave ili ih uskraćivati. U
vašem bi slučaju uskrata izjave značila da povlačite raniju iz­
javu da ste spremni na pismeno priznanje, a time bi se auto­
matski završila istraga. Meni je naređeno da, u tom slučaju,
proslijedim vaše spise nadležnam vlastima, koje će donijeti
presudu administrativnim putem.
Rubašov hitro razmisli. S Ivanovom nešto očito nije u
redu. Iznenada poslan na dopust, uklonjen s položaja ili
uhapšen. Možda zato jer se netko sjetio njegova prijašnjeg
prijateljstva s Rubašovom; možda zato što je prečesto zbijao
dosjetke i bio intelektualno nadmoćan, i zato što se njegova
odanost Vrhovnom zasnivala na logičkim razmatranjima a
ne na slijepoj vjeri. Ivanov je bio previše pametan; pripadao
je Staroj Gardi; nova škola — to je bio Gletkin i njegove
metode...
Idi u miru, Ivanove. Rubašov nije imao vremena za
sažaljenje; trebalo je brzo misliti, a svjetlo ga je u tome
smetalo. Skinuo je cviker žmirkajući; znao je da bez cvikera
djeluje golo i bespomoćno, i da Gletkinove bezizražajne oči
zapažaju svaku crtu na njegovu licu. Ako sada bude šutio,
izgubljen je; sada se više ne može natrag. Gletkin je odvratno
stvorenje ali predstavlja novo pokoljenje; staro se pokoljenje
mora nagoditi s njima ili biti uništeno; drugog izbora nema.
Rubašov se odjednom osjeti star; taj mu je osjećaj bio dotada

154
nepoznat. Dotada nije pripisivao nikakve važnosti činjenici
da je prevalio pedesetu. Nataknuo je cviker i pokušao pogle­
dati Gletkinu ravno u oči, ali od jarkog svjetla zasuzile su mu
oči pa ga je opet skinuo.
— Spreman sam dati izjavu — rekao je, pokušavajući
obuzdati uzbuđenost u glasu. — Ali samo pod uvjetom
da prestanete s tim vašim trikovima. Maknite ovu istražnu
lampu i ostavite metode te vrste za prestupnike i kontrarev-
olucionare.
— Nije vaše da postavljate bilo kakve uvjete — odvrati
Gletkin svojim odmjerenim glasom. — Ja nemam razloga
radi vas mijenjati osvjetljenje u svojoj sobi. Vi, čini se,
niste svjesni svog položaja; osobito ne činjenice da se i sami
nalazite pod optužbom zbog kontrarevolucionarne djelat­
nosti, i da ste to dvaput priznali javnim izjavama tijekom
posljednjih godina. Varate se ako mislite da ćete i ovaj put
proći tako jeftino.
Svinjo, pomisli Rubašov. Svinjo uniformirana. Pocrvenio
je znajući da je to Gletkin primijetio. Koliko bi godina
mogao imati taj Gletkin? Trideset šest, najviše trideset se­
dam. Sudjelovao je u Građanskom ratu kao zeleno momče,
a izbijanje Revolucije dočekao je kao običan dječak. To je
pokoljenje koje je počelo misliti tek nakon velike bujice.
Ono nema tradicije ni uspomena koje ga povezuju sa
starim, potonulim svijetom. To je pokoljenje koje je došlo
na svijet bez pupkovine... A ipak je pravo na njegovoj strani.
Treba prerezati pupkovinu, odreći se i posljednje spone
što vezuje čovjeka s taštim poimanjem časti, s licemjernim
predodžbama o moralu Starog Svijeta. Čast znači služiti bez
taštine, ne štedeći sebe, i do posljednje konzekvence.
Njegov se bijes stiša. Držao je cviker u ruci i okrenuo lice
prema Gletkinu. Pošto je morao držati oči zatvorene, osjetio
se još bespomoćnijim nego prije, ali sada nije više mislio o
tom. Iza spuštenih kapaka osjećao je crvenkasto treperenje.
Nikada ranije nije ga obuzeo tako snažan osjećaj samoće.
— Spreman sam učiniti sve da bih mogao poslužiti Par­
tiji — reče Rubašov. Glas mu je odjeknuo jasno, iz njega je

155
nestalo promuklosti, govorio je zatvorenih očiju. — Molim
vas, otkrijte mi pojedinosti optužbe protiv mene. To dosad
još nije učinjeno.
Cuo je više nego što je vidio svojim žmirkavim očima
da je nešto poput trzaja prošlo krutim Gletkinovim likom.
Njegove su uškrobljene manšete zaškripale o naslone za ruke
na stolici, udahnuo je nešto dublje, načas kao da mu je čitavo
tijelo olabavilo. Rubašov nasluti da je tog trenutka Gletkin
doživio najveći trijumf svog života. Ubrojiti jednog Rubašova
u svoju lovinu značilo je početak velike karijere, a tek trenu­
tak prije za Gletkina je još sve visilo o niti — sa sudbinom
Ivanova kao zastrašujućim primjerom pred očima. Rubašov
odjednom shvati da on ima nad Gletkinom jednaku moć
kao i Gletkin nad njim. Držim te za vrat, momče, pomisli
uz podrugljivu grimasu; mi držimo jedan drugog za vrat, i
kad bih se bacio s ljuljačke, povukao bih i tebe za sobom.
Načas se proigravao s tom pomisli, dok je Gletkin, kome se
vratilo njegovo kruto držanje, listao po spisima; tada svlada
iskušenje i sklopi oči koje su ga boljele. Treba vatrom istjerati
i posljednje tragove taštine iz tijela — a nije li samoubojstvo
prikriven oblik taštine. Taj Gletkin, naravno, vjeruje da su
njegovi grubi trikovi, a ne Ivanovljevi argumenti, prouzročili
kapitulaciju Rubašova; vjerojatno je Gletkin uvjerio u to i
svoje nadležne, pridonijevši time Ivanovljevu padu. Svinjo,
pomisli Rubašov, ali ovaj put bez ljutnje. Ti uniformirana
dosljedna životinjo koju smo mi stvorili — ti barbaru novog
doba što sada počinje. Ti ne razumiješ o čemu se tu radi;
ali kada bi shvaćao, bio bi nam beskoristan... Opazio je da
je svjetlost lampe postala za još jedan stupanj blještavija
— Rubašov je znao da postoji neki uređaj kojim se snaga tih
reflektorskih svjetiljki pojačava odnosno slabi tijekom un­
akrsnog preslušavanja. Bio je prisiljen okrenuti glavu sasvim
na stranu i obrisati suze iz očiju. Životinjo jedna, pomisli
opet. Ali sada nam upravo i treba pokoljenje životinja kao
što si ti...
Gletkin je počeo čitati optužnicu. Njegov je jednolični
glas razdraživao više nego ikada; Rubašov je slušao okrenute

156
glave. On je shvaćao svoje »priznanje« kao formalnost — be­
smislenu, ali potrebnu komediju čiji će krivudavi smisao
razumjeti samo upućeni; ali tekst što ga je Gletkin sada
čitao nadmašio je svojom besmislenošću i njegova najgora
očekivanja. Zar je Gletkin zaista vjerovao da je on, Rubašov,
kovao te djetinjaste zavjere? Da on već godinama ne teži ni
za čim drugim nego da razori zgradu čije je temelje postavio
sam sa Starom Gardom? A sama Stara Garda, ljudi glava
označenih brojkama, junaci Gletkinovih dječačkih godina
— zar je Gletkin doista vjerovao da su oni svi najednom
postali žrtve neke zaraze, koja ih je preko noći pretvorila u
potkupljive i pokvarene ličnosti, opsjednute jedinom željom
da unište Revoluciju, svoje vlastito djelo? I to metodama
koje kao da su ti majstori političke taktike uzeli iz nekog
jeftinog kriminalnog romana?
Gletkin je čitao ravnomjerno, ne naglašavajući ništa,
bezbojnim, bezizražajnim glasom čovjeka koji je naučio
abecedu tek kao odrasla osoba. Upravo je bio kod navod­
nih pregovora s predstavnikom jedne strane sile, što ih je
Rubašov — stajalo je u optužnici — vodio za vrijeme svog
boravka u B., u svrhu nasilnog ponovnog uvođenja starog
režima. Navedeno je ime stranog diplomata, kao i vrijeme i
mjesto njihova sastanka. Rubašov je sada pažljivije slušao. U
njegovu sjećanju najednom oživi jedan beznačajan događaj,
što ga je tada bio odmah zaboravio i na koji nije nikada više
pomislio. Hitro je izračunao približan datum; izgleda da se
poklapalo. To je, dakle, bilo ono iz čega je trebalo isplesti uže
za njega? Osmjehnuo se i rupčićem obrisao suzne oči...
Gletkin je čitao dalje, kruto, ubitačno jednolično. Je
li zaista vjerovao u ono što čita? Zar nije bio sam svjestan
groteskne besmislenosti teksta? Sada se nalazio kod razdo­
blja Rubašovljeve djelatnosti na čelu aluminijskog trusta.
Čitao je statistike koje su otkrivale zapanjujuću dezorgan-
izaciju u toj na brzinu razvijenoj industrijskoj grani; broj
nesreća pri radu, aviona koji su se srušili zbog neispravnog
materijala. Sve je to bila posljedica njegove, Rubašovljeve,
paklenske sabotaže. Riječ »paklenski« doista se ponavljala u

157
tekstu, usred tehničkih stručnih izraza i stupaca s brojkama,
Rubašov načas pomisli daje Gletkin poludio; ta smjesa logike
i besmisla podsjećala je na metodično bezumlje šizofreničara.
Ali optužnicu nije sastavio Gletkin; on ju je samo čitao — i
činilo se da vjeruje u nju, ili je bar smatra mogućom...
Rubašov okrenu glavu prema stenografkinji u njezinu
polumračnom kutu. Bila je sitna, mršava i nosila je naočale.
Ravnodušno je oštrila olovku i još nijednom dotad nije
okrenula glavu prema njemu. Očito, i ona je smatrala sas­
vim uvjerljivima monstruoznosti koje je Gletkin čitao. Bila
je još mlada, oko dvadeset pet, dvadeset šest godina; i ona je
odrasla nakon velike bujice. Sto je značilo ime Rubašov tom
pokoljenju novih neandertalaca? On tu sjedi pod mlazom
vrućeg reflektorskog svjetla, nemoćan da drži suzne oči ot­
vorene, a oni mu čitaju svojim bezbojnim glasovima i gledaju
ga svojim bezbojnim očima, objektivno, ravnodušno, kao da
leži na stolu za seciranje.
Gletkin je došao do posljednjeg navoda optužbe. U
njemu se nalazila kruna svega: planirani atentat na Vrhovnog.
Tajanstveni XY, koga je Ivanov spomenuo tijekom prvog
saslušanja, opet je uskrsnuo. Uspostavilo se daje to zamjenik
direktora državnog restorana, iz kojeg je Vrhovni povremeno
naručivao hladni obrok za ručak. Taj hladni obrok bio je
brižno njegovan propagandni potez o špartanskim životnim
navikama Vrhovnog; i upravo pomoću tog popularnog
hladnog obroka, po navodima optužnice, planirao je XY, na
Rubašovljev poticaj, prijevremeni kraj Vrhovnog. Rubašov
se smješkao zatvorenih očiju; kada ih je otvorio, Gletkin je
završio čitanje i promatrao ga je. Proteklo je nekoliko trenu­
taka u šutnji; tada se Gletkin oglasi istim bezbojnim glasom,
više kao tvrdnjom nego pitanjem:
— Čuli ste optužbu i priznajete da ste krivi.
Rubašov pokuša pogledati Gletkina u lice. To je bilo
nemoguće i ponovno je morao zatvoriti oči. Na vrhu jezika
imao je zajedljiv odgovor; umjesto toga rekao je sljedeće,
tako tiho da je mršava stenografkinja morala ispružiti vrat
da bi čula:

158
 — Priznajem krivnju što nisam uvidio fatalnu nužnost
koja uvjetuje politiku našeg Rukovodstva, te sam zato za­
uzeo opozicijska stajališta. Priznajem krivnju što sam slijedio
sentimentalne pobude i tako dospio u proturječnost s pov­
ijesnom nužnošću. Otvorio sam uši stenjanju žrtvovanih,
postavši tako gluh za argumente koji su dokazivali nužnost
njihova žrtvovanja. Priznajem da sam kriv što sam pitanju
krivnje i nedužnosti pridao veću vrijednost nego pitanju
korisnosti i štetnosti. Konačno, priznajem krivnju što sam
pojam čovjeka postavio iznad pojma čovječanstva...
Rubašov zastade i pogleda žmirkajući u pravcu gdje je
sjedila stenografkinja. Upravo je završila zapisivanje njegovih
posljednjih riječi; učini mu se da na njezinu šiljatom profilu
primjećuje ironičan osmijeh.
— Svjestan sam toga — nastavi Rubašov — da bi moja
zabluda, pretvorena u praktičnu politiku, predstavljala sm­
rtnu opasnost za Revoluciju. Na kritičnim prekretnicama
povijesti svaka opozicija nosi u sebi klicu rascjepa Partije, a
s time i klicu građanskog rata. Humanistička slabost i lib­
eralna demokratičnost u razdobljima nezrelosti masa znače
samoubojstvo Revolucije. Unatoč tomu, moj je opozicijski
stav protekao iz težnje upravo prema tim, naizgled tako
poželjnim, a u stvarnosti tako pogubnim metodama. Iz
težnje prema liberalizaciji diktature; prema široj demokrat­
skoj bazi masa, ukidanju terora, ublažavanju krutosti par­
tijske strukture. Priznajem da su ta traženja u današnjem
položaju objektivno štetna i stoga nose kontrarevolucion-
arno obilježje...
Ponovno je zastao; grlo mu se osušilo i glas promuknuo.
Bilo je tako tiho daje čuo kako škripi olovka stenografkinje;
podigao je malo glavu zatvorenih očiju i nastavio:
— U tom smislu, i samo u tom smislu, imate me pravo
smatrati kontrarevolucionarom. S besmislenim prijestupima
koje optužba navodi ja nemam nikakve veze.
— Jeste li završili? — upita Gletkin.
Glas mu je zazvučao tako brutalno da ga je Rubašov
iznenađeno pogledao. Gletkinov jarko osvijetljen obris

159
ocrtavao se u uobičajenom korektnom stavu za pisaćim
stolom. Rubašov je odavna tražio jednostavnu formulu za
Gletkina. Ona je glasila: «korektna brutalnost« .
— To što kažete nije ništa novo — suho nastavi Gletkin.
— U oba vaša ranija priznanja (prvo prije dvije godine,
drugo prije dvanaest mjeseci) već ste javno izjavili da je vaš
stav bio »objektivno kontrarevolucionaran i u suprotnosti s
interesima naroda«. Oba ste puta skrušeno zamolili Partiju
za oproštenje i zakleli se na odanost politici Rukovodstva.
Sada se nadate da ćete i treći put moći odigrati istu igru s
nama. Vaša je izjava od maločas pijesak u oči. Vi priznajete
svoj »opozicijski stav«, ali odričete djelatnost koja logično
proizlazi iz takvog stava. Već sam vam rekao da ovaj put
nećete tako jeftino proći.
Gletkin se prekinuo jednako naglo kao što je i počeo. U
tišini koja je nastupila Rubašov je čuo tiho zujanje struje u
lampi. Istog trenutka svjetlost se pojača za još jedan stupanj.
— Izjave koje sam tada dao — tiho odgovori Rubašov
— služile su taktičnoj svrsi. Vi znate jednako dobro kao i
ja da je cijeli niz opozicionera bio prisiljen iskupljivati se
sličnim izjavama kako bi mogli ostati u Partiji. Ali ovaj put
ja mislim drukčije...
— To jest, ovaj put mislite pošteno? — upita Gletkin.
Pitanje je došlo brzo, a njegov je korektni glas bio bez
ironije.
— Da — tiho reče Rubašov.
— A onda ste lagali?
— Nazovite to tako ako hoćete — odvrati Rubašov.
— Da spasite glavu?
— Da mi se dozvoli da dalje djelujem.
— Bez glave se ne može djelovati; dakle, da spasite
glavu.
— Kako hoćete.
U kratkim stankama između bubnjarske vatre Gletki-
novih pitanja i vlastitih odgovora, Rubašov je čuo samo
škripanje olovke na stenografskom bloku i zujanje lampe. Iz
nje su se izlijevali slapovi bijele svjetlosti i stalna vrućina koja

160
je prisiljavala Rubašova da briše znoj s čela. Trudio se držati
suzne oči otvorene, ali razmaci u kojima mu je to uspijevalo
bili su sve kraći; osjećao je sve jaču pospanost i kad je Glet-
kin, ispalivši svoje posljednje pitanje, zašutio, osjeti Rubašov,
uz neku ravnodušnu znatiželju, kako mu glava postaje sve
teža i teža i konačno se polako spušta sve dok nije bradom
dotakao prsa. Kad se trgnuo od sljedećeg Gletkinova pitanja,
činilo mu se kao da je zaspao na neodređeno vrijeme.
— Ponavljam — zvučao je Gletkinov glas. — Vaše su
prijašnje izjave kajanja imale za svrhu zavesti Partiju u blud­
nju, a vama spasiti glavu.
— To sam već priznao — odgovori Rubašov.
— A vaše javno odricanje od svoje tajnice imalo je istu
svrhu?
Rubašov potvrdi glavom. Pritisak u njegovim očnim
jabučicama prenosio se kao strujanje na sve živce desne
strane lica. Osjeti da je opet počelo muklo kucanje u zubu.
— Vama je poznato da se građanka Arlova neprestano
pozivala na vas kao svjedoka u svoju obranu.
— Bio sam obaviješten — odgovori Rubašov. Kucanje u
zubu pojačalo se.
— Poznato je isto tako da je javna izjava što ste je tada
dali, a koju ste malo prije označili kao neistinitu, bila pre­
sudna za donošenje smrtne osude protiv Arlove?
— Bio sam obaviješten.
Rubašovu se činilo da mu se desna strana lica stegla u grč.
Glava mu je postajala sve tuplja i teža; morao se naprezati da
mu opet ne padne na prsa. Ali Gletkinov glas neumoljivo je
svrdlao sve dublje u njegovu mozgu:
— Moguće je, dakle, da je građanka Arlova bila nevina?
— Sasvim je moguće — odvrati Rubašov posljednjim
ostatkom ironije, koji mu je ležao na jeziku poput okusa
krvi i žuči.
—... A ipak je smaknuta zbog vaše neistinite izjave koju
ste dali da spasite glavu.
— Pa moglo bi tako biti — reče Rubašov. Huljo jedna,
pomisli s mlitavim, nemoćnim bijesom. Naravno, sve što

161
kaže gola je istina. Želio bih znati tko je veća hulja od nas
dvojice. Ali on me je uhvatio za grlo i ne mogu se braniti, a
nije dopušteno baciti se s ljuljačke. Kada bi me bar pustio da
spavam! Ako me još dugo bude mučio, povući ću sve i usk­
ratit ću izjavu — a onda je gotovo i sa mnom i s njim.
... I nakon svega toga vi još očekujete da se s vama obzirno
postupa — nastavljao je Gletkin istim tonom brutalne ko-
rektnosti. — Vi se usuđujete odricati svoju prestupničku
djelatnost i tražite da vam vjerujemo?
Rubašov odusta od napora da drži glavu uspravno. Glet­
kin, naravno, ima pravo ne vjerovati mu. Pa već se i sam
počeo gubiti u labirintu sračunatih laži i dijalektičkih stran­
putica, u umjetnom polumraku između privida i stvarnosti.
Čovjek vjeruje da je lukaviji i da će zavarati druge, a zavara
samog sebe. Konačna istina izmiče uvijek za jedan korak;
vidljiva ostaje samo predzadnja laž s kojom se namjeravalo
poslužiti konačnoj istini. A na kakva to sve bijedna krivljenja
i groteskno poskakivanje primorava čovjeka! Kako može
Gletkina uvjeriti u to da ovaj put zaista pošteno misli, da
je došao do zadnje postaje svog puta? Zar se uvijek mora
uvjeravati, govoriti, navoditi dokaze — kad čovjek ima samo
jednu želju, spavati i ugasiti se?...
— Ja ne tražim ništa drugo — odvrati Rubašov, jedva
okrenuvši glavu u smjeru odakle je dolazio Gletkinov glas —
nego da još posljednji put dokažem svoju odanost Partiji.
— Za vas postoji samo jedna mogućnost dokazivanja
— čuo se Gletkinov glas. — Puno priznanje. Mi smo se
dovoljno naslušali o vašem »opozicijskom stavu« i o vašim
uzvišenim pobudama. Umjesto toga nama treba puno javno
priznanje onih zločinačkih djelatnosti koje su bile logična
posljedica tog vašeg stava. Jedini način na koji još možete
poslužiti Partiji je da postanete primjer za opomenu — tako
da pokažete masama na vlastitoj osobi u kakav ponor
izopačenosti neizbježno vodi otpor liniji Partije.
Rubašov pomisli na hladni obrok Vrhovnog. U upaljen­
im mišićima lica snažno mu je tuklo, ali bol nije više oštar,
nije palio; sada je pristizavao kao tupi, omamljujući udarci

162
maljem. Mislio je na hladni obrok Vrhovnog, a mišići na licu
grčili su mu se u grimasu.
— Ne mogu priznati djelo koje nisam počinio — reče.
— Ne — čuo se Gletkinov glas. — Ne, to sigurno ne
možete — a Rubašovu se učini da je prvi put osjetio nešto
poput podrugljivosti u Gletkinovu glasu.
Od tog trenutka Rubašovljevo sjećanje na daljnji tijek
saslušanja bilo je prilično maglovito. Nakon rečenice »Ne, to
sigurno ne možete«, koja mu se zadržala u uhu zbog posebne
intonacije, protezala se praznina neodređene dužine. Kasn­
ije mu se činilo da je opet zaspao, a sjećao se čak i jednog
neobično ugodnog sna. Nije mogao potrajati duže od neko­
liko trenutaka — nepovezan, iz vremena izdvojen niz svijet­
lih slika krajobraza, poznati drvored topola s obje strane puta
što je vodio očevu domu, i neki posebni bijeli oblaci koje je
vidio jednom kao dječak ležeći u travi.
Sljedeće čega se sjećao bila je prisutnost trećeg čovjeka u
sobi, i Gletkinova glasa koji je tutnjao odnekud odozgo, iza
njegove glave — Gletkin je vjerojatno ustao i nagnuo se nad
stol prema njemu.
— Molim vas da s punom pažnjom pratite tijek
saslušanja... Prepoznajete li ovu osobu?
Rubašov kimnu glavom. Odmah je prepoznao Zečju
Usnu, premda sada nije nosio kišni ogrtač, u koji se umo­
tavao za vrijeme šetnji na dvorištu, skupljajući ramena
od hladnoće. Poznati niz brojeva bijesnu u Rubašovljevu
sjećanju: 5-5; 1-5; 1-3; 2-5; 1-1... »Zečja Usna vas pozdrav­
lja«. Kojom prilikom mu je 402 poslao tu obavijest?
— Kada i gdje ste ga upoznali?
Rubašov je s mukom progovorio; onaj okus žuči nikako
nije silazio s jezika.
— Vidio sam ga više puta s mog prozora dok je šetao u
dvorištu.
— A ranijih godina niste se sreli s njim?
Zečja Usna stajao je pokraj vrata, nekoliko koraka iza
Rubašovljeve stolice; svjetlost reflektora padala je ravno
na njega. Njegovo inače žućkasto lice bilo je bijelo kao

163
kreda, nos šiljat, rascijepljena gornja usna s crvenim me­
snatim rubom drhtala je nad ogoljelim desnima. Ruke su
mu mlitavo visile gotovo do koljena; Rubašovu, koji je
sada sjedio leđima okrenutim lampi, on se pričini kao lik
duha na pozornici pred jarkim svjetlima lampe. Novi niz
brojeva iskoči u Rubašovljevu sjećanju: 2-5; 4-5; 1-3...
»jučer su ga mučili«. U istom trenutku izroni mu u glavi
nejasna sjena jednog sjećanja — da je već jednom sreo
živi izvornik te podrtine, davno prije nego što je stupio u
ćeliju 404.
— Ne sjećam se točno — oklijevajući je odgovorio na
Gletkinovo pitanje. — Sada kad ga vidim iz blizine, čini mi
se kao da sam ga negdje sreo.
Još prije nego što je dovršio rečenicu, Rubašov osjeti da
bi bilo bolje da je uopće nije izgovorio. Usrdno je želio da
ga Gletkin ostavi nekoliko minuta na miru kako bi pri-
brao misli. Gletkinov način izbacivanja pitanja u brzom
neprekinutom nizu podsjećao ga je na grabežljivicu koja
tvrdim kljunom čupa meso žrtvi.
— Gdje ste se posljednji put sreli s ovom osobom?
Oštrina vašeg pamćenja nekad je bila poslovična u Partiji.
Rubašov je šutio. Naprezao je pamćenje, ali nije mogao
nikamo smjestiti tu pojavu drhtavih usana pod reflektor­
skom svjetlošću. Zečja Usna stajao je nepomično. Obliznuo
je crveni debeli rub rascjepa na gornjoj usni; pogled mu je
lutao od Rubašova do Gletkina i natrag.
Stenografldnja je prestala pisati; čulo se samo jednolično
zujanje lampe i škripanje Gletkinovih manšeta; on se nag­
nuo i, oslonivši se laktovima na naslone stolice, postavio
sljedeće pitanje:
— Vi, dakle, uskraćujete odgovor?
— Ja se ne sjećam — odvrati Rubašov.
— Dobro — odgovori Gletkin. Nagnuo se još više iz
stolice, kao da želi prijetećom težinom svog tijela djelovati
na Zečju Usnu.
— Hoćete li malo pomoći pamćenju građanina Rubašova?
Kad ste se zadnji put sreli s njim?

164
 Lice Zečje Usne problijedi još više, ako je to bilo moguće.
Njegove se oči zadržaše nekoliko trenutaka na stenografkinji,
čiju prisutnost kao da je tek sada otkrio, ali odmah zatim
odlutaše dalje po sobi, kao da bježe i traže sklonište. Ponovo
je obliznuo debeli rub rascijepljene usne; zatim žurno i u
jednom dahu izgovori:
— Građanin Rubašov poticao me je da fizički uništim
Vođu Partije podmetanjem otrova.
U prvi trenutak Rubašov osjeti samo iznenađenje zbog
mekog, gotovo melodioznog glasa koji je neočekivano
zazvučao iz te podrtine. Taj glas kao da je bio jedino na
njemu što je ostalo čitavo; sablasno je odudarao od njegove
pojave. Smisao njegovih riječi postade Rubašovu jasan tek
poslije nekoliko trenutaka. On je očekivao nešto slično
otkad se Zečja Usna pojavio i osjećao je opasnost; sada je,
međutim, više od bilo čega drugog bio svjestan grotesknosti
optužbe. Trenutak nakon toga ponovno je čuo Gletkinov
glas — sada mu je dopirao s leđa, jer je Rubašov sjedio okre­
nut Zečjoj Usni. Gletkinov je glas zvučao razdraženo:
— To vas još nisam pitao. Pitao sam vas gdje ste posljed­
nji put sreli građanina Rubašova.
Greška, pomisli Rubašov. Gletkin nije smio naglasiti da
odgovor ne ide uz pitanje. Ja to ne bih primijetio. Učini
mu se da mu se sada glava sasvim razbistrila, da je u stanju
grozničave pozornosti. Tražio je usporedbu. Ovaj je svjedok
kao vergl u koji je zabunom umetnut krivi valjak... Sljedeći
odgovor Zečje Usne zvučao je još melodioznije:
— Upoznao sam se s građaninom Rubašovom poslije
jednog primanja u trgovinskom izaslanstvu u B. Tom pri­
likom poticao me na moju terorističku zavjeru protiv života
Vođe Partije.
Dok je to govorio, njegov se unezvjereni pogled okliznuo
o Rubašova i zadržao na njemu. Rubašov namjesti cviker i
dočeka njegov pogled sa živom znatiželjom. Ali u mladićevu
pogledu nije pročitao nikakve molbe za oproštenje, samo
bratsko povjerenje i nijemi prigovor izmučenog stvora.
Rubašov je prvi odvratio pogled.

165
 Iza leđa mu je odjekivao Gletkinov glas, obuzdan i bru­
talan:
— Možete li se sjetiti datuma susreta?
— Sjećam se točno — odgovori Zečja Usna svojim ne­
prirodno zvonkim glasom. — Bilo je to poslije primanja na
dvadesetu obljetnicu Revolucije.
Njegov se pogled, gol i nezaštićen, još uvijek nije odvo­
jio od Rubašovljevih očiju, kao da tamo leži posljednja
očajnička pomoć i nada. Jedno sjećanje izroni u Rubašovu,
isprva maglovito, zatim jasnije. Sada je konačno znao tko
je Zečja Usna. Ali njegovo otkriće nije izazvalo u njemu
nikakvo uzbuđenje nego samo bolno čuđenje. Okrenuo je
glavu Gletkinu i mirno rekao žmirkajući:
— Datum je točan. Nisam odmah prepoznao sina
profesora Kieffera, jer sam se samo jedanput sreo s njim
— prije nego što vam je pao u ruke. Možete sebi čestitati na
uspješnom radu.
— Vi, dakle, priznajete da ste ga poznavali i da ste ga sreli
u spomenuto vrijeme i na spomenutom mjestu.
— Pa to sam vam već rekao — umorno odgovori
Rubašov. Grozničava pozornost je nestala, a muklo udaranje
u njegovoj glavi opet se javilo. — Da ste mi odmah rekli
da je to sin mog nesretnog prijatelja Kieffera, prije bih ga
prepoznao.
— U optužnici on se navodi punim imenom — odvrati
Gletkin.
— Kada sam mislio na Kieffera, mislio sam, kao svi, prije
svega na njegov pseudonim — odgovori Rubašov.
— Ta pojedinost nije bitna — reče Gletkin. Ponovno se
čitavim tijelom nagnuo prema Zečjoj Usni, kao da ga želi
zgnječiti svojom težinom preko prostora koji ih je razdvajao.
— Nastavite s iskazom. Recite nam kako je došlo do tog
susreta.
Opet greška, pomisli Rubašov unatoč svojoj pospanosti.
Ta je pojedinost i te kako bitna. Da sam ja tog čovjeka zaista
poticao na taj idiotski atentat, morao bih ga se sjetiti kod
prvih aluzija na njega u optužnici, bilo da se njegovo ime

166
 spomenulo ili ne. Ali bio je odviše umoran da bi se upuštao
u duga raspravljanja; osim toga, tada bi opet morao okrenuti
lice svjetiljki. Ovako je bar mogao ostati leđima okrenut
Gletkinu.
Dok se razmatrao njegov identitet, Zečja Usna je stajao
na reflektorskoj svjetlosti oborene glave i drhtave gornje
usne. Rubašov je mislio na svog starog prijatelja i suborca Ki-
effera, velikog historičara Revolucije. Na čuvenoj fotografiji
kongresnog zasjedanja, na kojoj su svi sudionici imali brade i
brojkama označene krugove oko glava kao svetačke aureole,
on je sjedio s lijeva Starom Vođi. Bio je stručni savjetnik
Staroga u pitanjima povijesti; osim toga njegov šahovski
partner i možda jedini osobni prijatelj. Nakon smrti Staroga,
zadužili su Kieffera, koji gaje najprisnije poznavao, da napiše
njegov životopis. Deset je godina radio na tom životopisu
koji nije nikada objavljen. Tijekom tih deset godina službena
verzija događaja za vrijeme Revolucije pretrpjela je duboke
promjene; uloge glavnih aktera morale su se revidirati, a sve
vrijednosti prevrednovati; ali stari je Kieffer bio tvrda tikva
koji nije ništa shvaćao o unutarnjoj dijalektici novog režima
pod Vrhovnim...
— Moj otac i ja — čuo se neprirodno zvonki glas Zečje
Usne — vraćajući se s međunarodnog etnološkog kongresa,
na koji sam ga pratio, skrenuli smo preko B., jer je mom
ocu bilo jako stalo do toga da posjeti svog starog prijatelja,
građanina Rubašova...
Rubašov je slušao s neobičnom mješavinom znatiželje
i potresenosti. Iskaz je dotle bio istinit; stari ga je Kieffer
došao posjetiti, tjeran potrebom da mu se izjada i upita ga za
savjet. Večer koju su proveli zajedno bila je možda posljednja
svijetla točka u starčevu životu.
— Mogli smo ostati samo jedan dan — nastavljao je
Zečja Usna, upivši se pogledom u Rubašovljevo lice, kao da
tamo traži snagu i ohrabrenje. — Bila je upravo obljetnica
Revolucije; zato se tako točno sjećam datuma. Građanin
Rubašov bio je cijeli dan zauzet službenim primanjima, pa
se mogao vidjeti s mojim ocem na samo nekoliko minuta.

167
Ali navečer, pošto je primanje u poslanstvu završeno, pozvao
je mog oca u svoju sobu, a otac mi je dopustio da pođem s
njim. Građanin Rubašov bio je jako umoran i imao je na
sebi kućni ogrtač, ali nas je primio vrlo srdačno. Spremio je
za nas vino, konjak i kolače, i pozdravio je oca, nakon što
ga je zagrlio, riječima »Oproštajna večera posljednjih Mo-
hikanaca«...
Iza Rubašovljevih leđa Gletkinov je glas prekinuo:
— Jeste li odmah uočili Rubašovljevu namjeru da vas
učini prijemljivim pomoću alkohola?
Rubašovu se učini da je sjena osmijeha preletjela preko
crta ispijenog lica Zečje Usne; prvi put primijetio je daleku
sličnost s mladićem koga je upoznao one večeri. Ali to je
potrajalo samo trenutak. Zečja Usna zatrepta očima i ob-
liznu rascijepljenu usnu:
— Učinilo mi se sumnjivim, ali nisam odmah mogao
prezreti njegove planove.
Bijedniče, pomisli Rubašov, što su to učinili iz tebe?
— Nastavite — zatutnja Gletkinov glas.
Potrajalo je nekoliko trenutaka, dok se Zečja Usna nije
opet pribrao nakon prekida. Za to vrijeme čulo se kako ste-
nografkinja oštri olovku.
— Rubašov i moj otac izmjenjivali su uspomene. Nisu se
vidjeli više godina. Govorili su o vremenu prije Revolucije,
o osobama starije generacije, čija sam imena znao samo po
čuvenju, i o Građanskom ratu. Cesto su se služili aluzijama
koje nisam mogao slijediti, i smijali se zbog uspomena koje
nisam razumio.
— Je li se mnogo pilo? — upita Gletkin.
Zečja Usna bespomoćno zatrepta očima na svjetlosti.
Rubašov opazi da se lagano njiše govoreći, kao da se s mu­
kom održava na nogama.
— Mislim da su prilično popili — nastavi Zečja Usna.
— Nikad tih posljednjih godina nisam vidio oca tako dobro
raspoloženog.
— A to je bilo svega — odjekivao je Gletkinov glas — tri
mjeseca prije nego što je otkrivena kontrarevolucionarna

168
djelatnost vašeg oca, koja je tri mjeseca kasnije dovela do
njegova smaknuća?
Zečja usna se obliznu, tupo zagleda u svjetlo i ušuti.
Rubašov se, slijedeći iznenadni poziv, osvrnuo na Glet-
kina, ali je zaslijepljen morao zatvoriti oči i polako je
okrenuo glavu natrag. Stenografkinja je škripala olovkom
po papiru a zatim prestala. Tada se opet javio Gletkinov
glas:
— Jeste li u vrijeme tog susreta već bili upućeni u kon-
trarevolucionarnu djelatnost svog oca? Zečja Usna prijeđe
jezikom preko usana.
— Da — odgovori.
— I bilo vam je poznato da Rubašov dijeli mišljenje vašeg
oca?
— Da.
— Ograničite se na bitne točke razgovora, a preskočite
nebitne pojedinosti.
Zečja Usna sklopi ruke iza leđa i nasloni se ramenima na
zid.
— Nakon nekog vremena razgovor između mog oca i
Rubašova prešao je na današnjicu. Prezirno su se izražavali o
sadašnjem stanju stvari u Partiji i o metodama Rukovodstva.
Moj otac i Rubašov stalno su spominjali Vođu Partije kao
Vrhovnog. Rubašov je rekao da je, otkad je Vrhovni sjeo na
Partiju svojom širokom stražnjicom, zrak pod njom postao
nepodnošljiv. To je razlog, rekao je, zašto su mu draže misije
u inozemstvu.
Gletkin se obrati Rubašovu:
— To je bilo kratko vrijeme prije prve izjave odanosti
Vođi Partije?
Rubašov se napola osvrnu prema pisaćem stolu. — Bit će
da je tako.
Gletkin se ponovo obrati Zečjoj Usni:
—Je li tijekom razgovora spomenuta Rubašovljeva
namjera da da takvu izjavu?
— Da. Moj je otac zbog toga predbacivao Rubašovu i
rekao da ga je Rubašov jako razočarao. Rubašov se smijao

169
i nazvao mog oca starom ludom i Don Quijotom. Rekao
je da je glavno najduže izdržati i čekati povoljan trenu­
tak.
— Sto je mislio pod tim »čekati povoljan trenutak«?
Mladićev se pogled iznova oklijevajući uspeo prema
Rubašovljevu licu; oči su mu imale izgubljen i gotovo nježan
izraz. Rubašovu pade na um besmislena pomisao da će se
Zečja Usna sada otisnuti od zida, prići mu i poljubiti ga u
čelo. Osmjehnuo se na tu pomisao i istovremeno čuo kako
zvonki glas kaže:
— Mislio je na trenutak kada će Vođa Partije biti uk­
lonjen sa svog položaja.
Gletkin, kome Rubašovljev osmijeh nije izmaknuo, suho
primijeti:
— Sjećanje na to vas kao da zabavlja?
— Možda — odgovori Rubašov i zaklopi oči.
Gletkin povuče jednu manšetu i nastavi saslušavati Zečju
Usnu. — Rubašov je, dakle, govorio o trenutku u kojem će
Vođa Partije biti uklonjen sa svog položaja. Kako je trebalo
doći do tog događaja?
— Moj je otac smatrao da će se prije ili poslije preliti čaša
i da će ga Partija smijeniti s položaja ili prisiliti da se zahvali;
a zadatak Opozicije je da širi tu ideju.
— A Rubašov?
— Rubašov se smijao mom ocu i ponovio da je on luda i
Don Quijote. Zatim nam je izjavio da Vrhovni nije nikakva
slučajna pojava nego utjelovljenje stanovitog ljudskog strem­
ljenja — naime apsolutne vjere u vlastitu nepogrešivost, što
je izvor snage za njegovu potpunu beskrupuloznost. Zato se
on nikad neće odreći vlasti svojom voljom i na to se može
prisliti samo silom. Od Partije se isto tako ne treba ničemu
nadati, jer Vrhovni drži sve konce u rukama, a učinio je par­
tijsku birokraciju svojim sukrivcima, koji znaju da s njime
stoje ili padaju.
Unatoč pospanosti, Rubašovu je upalo u oči kako je
mladić točno upamtio njegove riječi. I sam se više nije sjećao
pojedinosti tog razgovora, ali nije sumnjao u to da je iskaz

170
Zečje Usne točan. S nanovo probuđenim zanimanjem pro­
matrao je mladog Kieffera kroz cviker.
— Rubašov je, dakle, naglašavao nužnost primjene sile
protiv Vrhovnog — to jest, protiv Vođe Partije?
Zečja Usna potvrdi glavom.
— A njegovi argumenti, pojačani obilnim uživanjem
alkohola, ostavili su na vas snažan dojam?
Mladi Kieffer nije odmah odgovorio. Zatim je rekao,
nešto tiše nego prije:
— Ja nisam ništa pio. Ali sve što je rekao ostavilo je na
mene snažan dojam.
Rubašov obori glavu. Odjednom se u njemu pojavila sum­
nja koja ga je prožela snažno poput tjelesnog bola i natjerala
da zaboravi na sve drugo. Zar je moguće da je taj nesretni
mladić zaista izvukao zaključke iz njegova, Rubašovljeva,
toka misli, i da sada stoji pred njim na reflektorskom mlazu
kao utjelovljena posljedica njegove vlastite logike?
Gletkin ga ne pusti da izvede misao do kraja. Zarežao je:
—... A nadovezujući se na tu teoretsku pripremu došlo je
i neposredno poticanje na atentat?
Zečja Usna je šutio. Žmirkao je gledajući u svjetlost.
Gletkin počeka nekoliko trenutaka na odgovor. I Rubašov
nehotice podignu glavu. Proteklo je nekoliko sekundi za vri­
jeme kojih se čulo samo zujanje svjetiljke; tada se začu Glet-
kinov glas, još korektniji i bezbojniji nego prije:
— Želite li da se vašem pamćenju pomogne?
Tu je rečenicu izgovorio naglašeno ležerno, ali Zečja Usna
se trgnu i skupi kao pod udarcem biča. Obliznu usne, a oči
mu zaiskriše golim životinjskim strahom. Zatim promuklim
glasom reče:
— Poticaj nije uslijedio iste večeri nego tek sutra ujutro, u
razgovoru u četiri oka između građanina Rubašova i mene.
Rubašov se osmjehnu. Odlaganje fiktivnog razgovora na
drugo sljedeće jutro bila je očito finesa Gletkinove režije; da
bi stari Kieffer zadovoljno sjedio, dok su mu sina vrbovali
za umorstvo trovanjem, djelovalo je odviše nevjerojatno čak
i za neandertalsku psihologiju... Rubašov zaboravi šok koji

171
je upravo doživio; osvrnu se na Gletkina i upita ga trepćući
očima na svjetlosti:
— Pretpostavljam da mi kao optuženom pripada pravo
postavljati pitanja svjedoku optužbe?
— Pitajte — reče Gletkin.
Rubašov se okrenu mladiću. — Koliko se sjećam — reče,
promatrajući ga kroz cviker — vi ste, kad ste me onda posje­
tili s ocem, bili upravo završili studij?
Bilo je to prvi put da se neposredno obratio Zečjoj Usni,
na čijem se licu odmah pojavi izraz povjerenja punog nade.
Kimnuo je potvrdno.
— To je, dakle, točno — reče Rubašov. — Ako se dalje
dobro sjećam, vi ste se tada trebali namjestiti u institutu za
povijesna istraživanja čiji je direktor bio vaš otac. Je li do toga
došlo?
— Da — odgovori Zečja Usna, dodajući nakon kratkog
oklijevanja: — Tu sam radio dok oca nisu uhapsili.
— Razumijem — reče Rubašov. — Taj je događaj
onemogućio vaše daljnje ostajanje na institutu, pa ste se
morali negdje drugdje okrenuti za kruhom... — zastao je,
osvrnuo se na Gletkina i nastavio:
... — što je dokaz da u vrijeme mog razgovora s ovim
mladićem ni on ni ja nismo mogli predvidjeti njegovo
buduće namještenje u restoranu, pa je navodno poticanje na
umorstvo trovanjem logički nemoguće.
Olovka stenografkinje najednom je stala. Rubašov je
znao, ne pogledavši u tom pravcu, da je ona prestala voditi
zapisnik i da njeno šiljato mišje lice upitno promatra Glet­
kina. I Zečja Usna zurio je u Gletkina, oblizujući gornju
usnu; ali iz njegovih očiju nije se čitalo olakšanje, samo
zaprepaštenje i strah. Rubašovljevo trenutačno čuvstvo slavo-
dobitnosti nestade: obuze ga neobičan osjećaj daje prekinuo
glatki tijek svečanog obreda. Gletkinov glas doista odjeknu
još hladnije i korektnije nego prije:
— Želite li postaviti još koje pitanje?
— To je zasad dosta — odgovori Rubašov.
— Nitko nije tvrdio da su vaše upute ograničavale ubo­

172
jicu na upotrebu otrova — mirno reče Gletkin. — Vi ste dali
upute za ubojstvo; izbor sredstva prepustili ste svom oruđu.
— Obratio se Zečjoj Usni — Je li tako?
— Da — odgovori Zečja Usna, a u glasu mu se osjećalo
neko olakšanje.
Rubašov se sjeti da je optužba govorila izričito o
»poticanju na umorstvo trovanjem«; ali najednom osjeti
ravnodušnost prema svemu što se tu odvijalo. Je li mladić
zaista pokušao taj ludi atentant ili samo kovao neke takve
planove, je li mu čitavo priznanje umjetno utuvljeno u glavu
ili samo njegov dio, sve se to sada učini Rubašovu kao obično
pravno nadmudrivanje; to nije nimalo utjecalo na njegovu
krivnju. Presudno je bilo to da je ovaj bijedni ljudski lik
predstavljao utjelovljenje njegove vlastite logike. Uloge su se
najednom izmijenile: ne Gletkin nego on, Rubašov, pokušao
je cjepidlačenjem zamutiti jasno činjenično stanje. Optužba,
koja mu se dotada činila tako besmislenom, samo je ugradila
— premda nezgrapno i nespretno — odsutne karike u pot­
puno logičan lanac.
Samo u jednoj jedinoj točki Rubašovu se učinilo da mu
je nanijeta nepravda. Bio je, međutim, previše iscrpljen da to
pokuša zaodjeti riječima.
— Imate li još pitanja? — upita Gletkin. Rubašov
odmahnu glavom.
— Onda sam s vama završio — reče Gletkin Zečjoj Usni.
Pritisnuo je na zvonce; ušao je stražar i stavio mladom Kief-
feru lisičine na ruke. Prije nego što su ga odveli, na pragu,
Zečja Usna još jednom okrenu glavu prema Rubašovu, isto
onako kao što je činio na kraju šetnje u dvorištu. Rubašov
osjeti njegov pogled kao teret; skinuo je cviker, protrljao ga o
rukav i skrenuo očima.
Kad su Zečju Usnu odveli, gotovo mu je zavidio. Glet-
kinov glas zazvoni mu u ušima, nepogrešiv, precizan i pun
brutalne svježine:
— Priznajete li sada da Kiefferov iskaz u bitnim točkama
odgovara činjenicama?
Rubašov se sada morao opet okrenuti lampi. Zujalo

173
mu je u ušima, a svjetlo je plamtjelo vruće i crveno kroz
tanku kožu njegovih kapaka. Ipak mu nije izmakao izraz
»u bitnim točkama«. To je trebalo omogućiti Gletkinu da
premosti praznine u optužnici i da »poticanje na umorstvo
trovanjem« promijeni jednostavno u »poticanje na umor­
stvo«.
— U bitnim točkama, priznajem — odgovori Rubašov.
Gletkin se primjetno lecnu, a čak se i stenografkinja po­
makla na svojoj stolici. Rubašov postade svjestan da je tek
sada izgovorio presudne riječi i zapečatio svoje priznanje.
Kako su ri neandertalci mogli ikada shvatiti kakvim je po­
jmovima o krivnji on sudio vlastite postupke, kakvim je
mjerilima mjerio ono što je zvao istinom?
— Smeta li vas svjetlo? — iznenada upita Gletkin.
Rubašov se osmjehnu. Taj Gletkin plaća smjesta. Takva je
psihologija neandertalca. A ipak, kada se zasljepljući bljesak
lampe ublažio za jedan stupanj, Rubašov osjeti olakšanje
koje je graničilo sa zahvalnošću.
Sada je, iako uz žmirkanje, mogao opet gledati Glet­
kinu u lice. Širok crveni ožiljak na glatko obrijanoj lubanji
ponovno se vidio.
—... izuzimajući jednu točku koju smatramo bitnom
— doda Rubašov.
— To jest? — upita Gletkin, iznova ukrućen i korektan.
Sada on naravno misli na moj navodni drugi susret s
mladićem, koji se nije nikada održao, pomisli Rubašov. To je
ono što je za njega važno: stavljati točke na »i« — pa makar
točke ispadale više nalik na packe. Ali, gledano s njegova
stajališta, možda ima i pravo...
—Točka na koju mislim — rekao je naglas — je sljedeća:
istina je da sam na osnovi svojih tadašnjih uvjerenja govorio
o nužnosti upotrebe sile. Ali pod time sam shvaćao političku
masovnu akciju, a ne individualni terorizam.
— Vi ste, dakle, davali prednost građanskom ratu?
— reče Gletkin.
— Ne, rekao sam: masovna akcija.
—... koja bi, kao što točno znate, dovela neizbježno do

174
 građanskog rata. Je li to ta razlika na koju polažete toliku
vrijednost? — odvrati Gletkin.
Rubašov ne odgovori ništa. To je doista bio moment koji
mu se još maločas činio toliko važnim — sada mu je i to bilo
svejedno. U samoj stvari, ako bi Opozicija mogla ukloniti
partijsku birokraciju i njezin golemi aparat samo po cijenu
građanskog rata — koliko je onda takav put bolji od doze
mišomora u hladnom obroku za Vrhovnog, čiji bi nestanak
vjerojatno doveo do bržeg i manje krvavog sloma režima?
Koliko je političko umorstvo manje časno od političkog
masovnog pokolja? Onaj nesretni mladić očito ga je krivo
shvatio onom prilikom — ali nije li njegovo krivo shvaćanje
u osnovi logički dosljednije od njegova, Rubašovljeva,
ponašanja tijekom ovih posljednjih godina?
»Tko želi oboriti diktaturu, mora prihvatiti građanski rat
kao sredstvo. Tko preza pred građanskim ratom, mora se
odreći opozicije i prihvatiti diktaturu.«
U tim jasnim rečenicama, koje je sam napisao prije
gotovo jednog pokoljenja u polemici s Umjerenjacima, bila
je njegova vlastita smrtna osuda. Nije se više mogao navlačiti
s Gletkinom oko pojedinosti. Svijest o svom potpunom
porazu ispunila ga je nekim olakšanjem; obaveza da nastavi
borbu i teret odgovornosti skinuti su s njega; prijašnja se
pospanost vratila. Bubnjanje u glavi sada je odjekivalo kao iz
velike daljine, a nekoliko trenutaka činilo mu se da nasuprot,
za stolom, ne sjedi Gletkin nego sam Vrhovni, i gleda ga
onom istom ironijom punom neobičnog razumijevanja kao
onda kada su se rukovali na oproštaju. U njegovu sjećanju
izroni natpis što ga je jednom pročitao na vratima groblja
u Errancisu, gdje su ležali St. Just, Robespierre i njihovih
šesnaest drugova odrubljenih glava. Sastojao se od jedne
jedine riječi:
Dormir — spavati.
Od tog je trenutka Rubašovljevo sjećanje postalo opet
maglovito. Možda je i drugi put zaspao — na nekoliko
minuta ili trenutaka; ali ovaj se put nije sjećao da je sanjao.
Vjerojatno ga je Gletkin probudio kada mu je pružio za­

175
pisnik na potpis. Gletkin mu je pružio i svoje nalivpero, koje
je zadržalo Gletkinovu tjelesnu toplinu, što je osjetio s lakim
gađenjem. Stenografkinja je prestala pisati; u sobi je zavladala
tišina. I lampa nije više zujala, a bacala je normalnu, dapače
malo blijedu svjetlost, jer je pred prozorom počelo svitati.
Rubašov je potpisao.
Osjećaj olakšanja i slobode od odgovornosti trajao je
i dalje, premda je zaboravio razlog za to; ošamućen od
pospanosti pročitao je zapisnik, u kome je priznao da je
poticao mladog Michaela Kieffera na to da umori Vođu
Partije. Nekoliko trenutaka osjećao je da se sve to temelji
na grotesknom nesporazumu; došao je načas u iskušenje da
prekriži svoj potpis i razdere spis; tada mu se vrati svijest o
stvarnosti, on protrlja cviker o rukav i pruži Gletkinu spis
preko stola.
Nakon toga se sjećao da je opet išao hodnikom uz uni­
formiranog diva koji ga je neizmjerno dugo prije toga bio
doveo do Gletkinove sobe. Brijačnica i podrumsko stubište
promakli su u polusnu; sjetio se straha koji ga je bio obuzeo
na obratnom putu, zamislio se načas nad samim sobom i
neodređeno osmjehnuo za sebe. Zatim je čuo kako je za
njim škljocnula brava ćelijskih vrata, i opružio se na ležaju
s osjećajem fizičkog blaženstva; ugledao je sivu svjetlost
praskozorja u prozorskom okviru, s poznatim listom novina
umjesto jednog okna, i odmah utonuo u san.
Kada su se vrata ćelije ponovno otvorila, nije se još bilo
sasvim razdanilo; odspavao je jedva jedan sat. Pomislio je
isprva da mu donose doručak; ali vani je umjesto starog
ključara stajao onaj div u uniformi. Rubašov shvati da se
mora vratiti Gletkinu i da se unakrsno preslušavanje nas­
tavlja.
Protrljao je hladnom vodom čelo i zatiljak nad
umivaonikom, namjestio cviker i iznova krenuo hodnikom,
mimo brijačnice i podrumskog stubišta; u hodu je lagano
posrtao a da to nije ni primijetio.

176
 4.
Otada je maglena zavjesa preko Rubašovljeva sjećanja
postala još gušća. Kasnije se prisjećao samo pojedinih odlo­
maka razgovora s Gletkinom; razgovora koji se s kratkim
prekidom od sat-dva protegao na nekoliko dana i noći. Čak
nije mogao reći koliko je bilo tih dana i noći; vjerojatno
je to potrajalo više od tjedan dana. Rubašov je u prošlosti
čuo za tu metodu potpunog fizičkog slamanja optuženog,
pri čemu su se u unakrsnom preslušavanju smjenjivala dva
do tri istražna suca. Ali Gletkinova se metoda razlikovala u
tome što nije nikada uzeo zamjenu, izlažući sebe jednakim
naporima kao i Rubašova. Na taj je način lišavao Rubašova
njegova posljednjeg utočišta: patosa zlostavljane osobe, mor­
alne nadmoći žrtve.
Nakon četrdeset osam sati Rubašov nije više mogao ra­
zlikovati dan i noć. Kad bi ga nakon jednog sata spavanja
onaj div prodrmao i probudio, nije mogao zaključiti je li siva
svjetlost na prozoru značila sumrak ili praskozorje. Hodnik s
brijačnicom, podrumskim stubištem i rešetkastim vratima u
svako su vrijeme ležali pod istom blijedom svjetlošću žarulja.
Ako se za vrijeme preslušavanja prozor malo po malo ras­
vjetljavao, dok Gletkin ne bi konačno ugasio svoj reflektor,
Rubašov je znao da je dan. Ako bi postajalo sve tamnije a
Gletkin bi upalio lampu, onda je bila večer.
Kad bi Rubašov ogladnio tijekom saslušanja, Gletkin bi
naredio da mu donesu čaj i sendviče. Ali rijetko je osjećao
potrebu za jelom; to jest dobivao je napade vučje gladi, ali
kad bi kruh stajao pred njim, smučilo bi mu se. Gletkin nije
nikada jeo u njegovoj prisutnosti, a Rubašov je zbog nečega
osjećao poniženjem da ga zamoli za jelo. Sve što je imalo
veze s tjelesnim funkcijama postalo je poniženje za Rubašova
u prisutnosti Gletkina, koji nije nikada pokazivao znakove
umora, nije nikada zijevao, nikada pušio, a činilo se da niti
jede niti pije, sjedeći uvijek za stolom s istim, nepromjen­
jivim držanjem, korektan, u svojoj uštirkanoj uniformi i
sa svojim škripavim manšetama. Najgore je poniženje za

177
Rubašova bilo kad je morao zamoliti da ode na stranu. Glet-
kin bi naredio da ga dežurni stražar, obično onaj div, otprati
do zahoda, a taj bi ga tamo pričekao pred vratima. Jednom je
Rubašov zaspao iza zatvorenih vrata. Otada je zahodska vrata
morao ostavljati otvorena.
Njegovo se stanje za vrijeme saslušanja kolebalo između
bezvoljnosti i neprirodne budnosti popraćene zastakljenim
očima. Samo jedanput izgubio je svijest. Cesto se osjećao na
rubu nesvijesti, ali osjećaj ponosa uvijek bi ga u posljednjem
trenutku trgnuo natrag. Tada bi pripalio cigaretu, žmirkao i
saslušanje bi se nastavljalo.
Povremeno se i sam čudio kako to može izdržati. Znao
je, međutim, da laičko gledanje na otpornost čovječje kon­
stitucije postavlja daleko preuske granice, da ono ne uzimlje
u obzir zaprepašćujuću prilagodljivost organizma. Cuo je
0 slučajevima kada su zatvorenici lišavani sna petnaest do
dvadeset noći uzastopce i izdržali to.
Na kraju prvog saslušanja s Gletkinom, kada je potpisao
zapisnik, vjerovao je da je sada sve gotovo. Kod drugog
saslušanja postalo mu je jasno da sve tek zapravo počinje.
Optužnica se sastojala od sedam navoda, a on je dotada
priznao tek prvi. Vjerovao je da je ispio čašu poniženja do
posljednje kapi. Sada je morao iskusiti da nemoć ima isto
toliko stupnjeva koliko i moć, da poraz može poprimiti jed­
nako vrtoglave razmjere kao i pobjeda; i da je njihov ponor
bez dna. A Gletkin ga je prisiljavao da se prečku po prečku
spušta niz ljestvicu.
Mogao je, naravno, sve to sebi olakšati. Trebao je samo
sve skupa potpisati ili sve skupa zanijekati — i imao bi mir.
Jedan poseban, složeni osjećaj dužnosti sprečavao ga je da
popusti pred tim iskušenjem. Rubašovljev je život bio toliko
ispunjen jednom apsolutnom idejom da je pojam iskušenja
poznavao samo teoretski. Sada gaje iskušenje pratilo danima
1 noćima što su se slili u jedno, za vrijeme njegova teturavog
prolaženja hodnikom, pod bijelom svjetlošću Gletkinova
reflektora: iskušenje koje se sastojalo od jedne jedine riječi,
natpisa s groblja poraženih: spavati.

178
 Bilo mu se teško oduprijeti, jer je to iskušenje bilo tiho i
mirno, bezbojno i bestjelesno. Bilo je nijemo; nije se služilo
nikakvim argumentima. Argumenti su svi bili na Gletki-
novoj strani; iskušenje je samo ponavljalo riječi s brijačeve
poruke: »Umri i šuti«.
Na mahove, u trenucima bezvoljnosti, koji su se izmjen­
jivali s onom staklastom budnošću, micale su se Rubašovljeve
usne, ali Gletkin nije ništa čuo. Tada bi se Gletkin nakašljao
i popravio manšete; a Rubašov bi protrljao cviker o rukav,
kimnuvši glavom za sebe pospano i iznenađeno; bio je naime
pobrkao iskušavatelja s onim nijemim partnerom, za koga je
već mislio da gaje zaboravio, a koji je imao najmanje razloga
da bude u toj prostoriji: bio je samo gramatička fikcija...
— Vi, dakle, odričete da ste u ime Opozicije pregovarali s
predstavnicima jedne strane sile, da biste njihovom pomoću
oborili sadašnji režim? Vi odričete da ste bili spremni platiti
neposrednu ili posrednu podršku vašim planovima teritori­
jalnim ustupcima, to jest žrtvovanjem određenih pokrajina
naše zemlje?
Da, Rubašov je to odrekao; a Gletkin mu je ponovio dan
i sat njegova razgovora s dotičnim stranim diplomatom — i
Rubašov se nanovo prisjetio one letimične epizode, što mu je
bljesnula u sjećanju kad mu je Gletkin čitao optužnicu. Po­
gledao je pospano i zbunjeno Gletkina i shvatio da je besmis­
leno da mu pokuša objasniti to što se tada odigralo. Bilo je to
nakon diplomatskog ručka u ambasadi u B. Rubašov je sjedio
do korpulentnog gospodina von Z., drugog savjetnika pos­
lanstva one iste države u kojoj su Rubašovu nekoliko mjeseci
prije toga izbili zube — i vodio vrlo zanimljiv razgovor s
njim o posebnoj rijetkoj pasmini zamoraca koja se uzgajala
na posjedu gospodina von Z., kao i na imanju Rubašovljeva
oca; po svoj vjerojatnosti u svoje su vrijeme Rubašovljev otac
i otac gospodina von Z. izmjenjivali primjerke te pasmine.
— A što je bilo sa zamorcima vašega gospodina oca?
— upitao je gospodin von Z.
— Poklali su ih i pojeli za vrijeme Revolucije — odgovo­
rio je Rubašov.

179
 — Od naših sada prave zamjenu za mast — turobno je
primijetio gospodin von Z. Nije skrivao prezir prema novom
režimu u svojoj zemlji, koji ga dotada još nije smijenio vjero­
jatno zahvaljujući slučaju.
— Vi i ja smo u istom položaju — ležerno je rekao
ispijajući čašicu likera. — Mi smo obojica preživjeli svoje
vrijeme. S uzgojem zamoraca je gotovo; mi živimo u plebe-
jskom stoljeću.
— Ne zaboravite da ja stojim na strani plebejaca —
odvratio je Rubašov sa smiješkom.
— Nisam tako mislio — rekao je nato gospodin von
Z. — Ako se radi o tom, onda se i ja slažem s programom
našeg čovječuljka s crnim brčićima — kada samo ne bi toliko
kreštao. Na koncu konca, čovjeka uvijek razapinju samo u
ime njegove vlastite vjere. — Sjedili su još neko vrijeme za­
jedno i pili kavu; kod druge šalice primijetio je gospodin von
Z. — Ako budete opet provodili revoluciju u vašoj zemlji i
smijenili svog Šefa, gospodine Rubašov, onda ovaj put bolje
pripazite na svoje zamorce.
— Vjerojatnost za to je vrlo mala — odvratio je Rubašov
i dodao nakon stanke: —... iako bi se reklo da u krugu vaših
prijatelja računaju s takvom mogućnošću?
— Svakako — odgovorio je gospodin von Z. u istom
konverzacijskom tonu. — Po onome što se čulo za vrijeme
vašeg posljednjeg monstre-procesa, u vašoj se zemlji vjero­
jatno odigravaju neobične stvari.
— U tom slučaju, u krugu vaših prijatelja vjerojatno pos­
toje određene predodžbe o stavu koji biste zauzeli u slučaju
takvog vrlo nevjerojatnog događaja?
Našto je gospodin von Z. dao vrlo precizan odgovor,
gotovo kao da je očekivao takvo pitanje. — Gledati i ostati
pasivan. Ali to bi imalo svoju cijenu.
Stajali su jedan pokraj drugoga uz stol, držeći šalice s
kavom. — A bit će da je cijena već i utvrđena? — upi­
tao je Rubašov, osjećajući da njegov laki ton zvuči malo
namješteno.
— Svakako — odgovorio je gospodin von Z., spomenuvši

180
 ime određene žitorodne pokrajine nastanjene jednom na­
cionalnom manjinom. Nakon toga su se oprostili...
Već godinama Rubašov nije pomišljao na taj razgovor —
bar ne svjesno. Obično ćaskanje za stolom, uz kavu i konjak
— kako se Gletkinu mogla objasniti potpuna bezazlenost
toga? Rubašov žmirkajući pogleda Gletkina koji mu je sjedio
nasuprot, ukrućeno i bezizražajno kao i uvijek. Ne, njemu
se nije moglo doći sa zamorcima. Taj Gletkin nije znao ništa
0 zamorcima. On nije nikada pio s ljudima kova gospodina
von Z. Rubašov se sjeti kako je Gletkin zapinjao pri čitanju
1 kako je često krivo naglašavao riječi. Bio je proleterskog
podrijetla i naučio je čitati i pisati tek kao odrastao. On ne
bi nikada shvatio da razgovor koji je otpočeo sa zamorcima
može završiti bog zna s čime.
— Vi, dakle, priznajete da je taj razgovor vođen? — upita
Gletkin.
— Bio je potpuno bezlazen — umorno odgovori
Rubašov, svjestan toga da ga je Gletkin potisnuo još jednu
prečku niže na ljestvici.
— Jednako bezazlen kao i vaše čisto teoretske rasprave s
mladim Kiefferom o nužnosti nasilnog uklanjanja Vođe?
Rubašov protrlja cviker o rukav. Je li taj razgovor doista
bio tako bezlazen kako se on nastojao u to uvjeriti? Nema
sumnje, on nije ni »pregovarao« ni sklopio nikakvu pogod­
bu; a ležerni gospodin von Z. nije za to ni imao nikakvih
službenih ovlaštenja. U najboljem slučaju, sve se moglo sves­
ti na ono što se diplomatskim jezikom naziva »ispitivanjem
terena«. Ali takva je vrsta ispitivanja bila u skladu s logikom
njegovih tadašnjih ideja; osim toga, poklapa se i sa stanovit­
im tradicijama Partije. Zar nije Stari neposredno pred Rev­
oluciju iskoristio pomoć generalštaba te iste zemlje da bi se
vratio iz progonstva i poveo Revoluciju pobjedi? I nije li on
kasnije, prilikom prvog mirovnog ugovora, odstupio neka
područja kao plaću protivniku da bi ostao pasivan? »Stari
žrtvuje prostor da bi dobio na vremenu« primijetio je tada
jedan Rubašovljev prijatelj šaljivdžija. Zaboravljeni »bezazle­
ni« razgovor tako se precizno uključivao u logički lanac, da je

181
Rubašov već imao muke gledati drukčije nego Gletkinovim
očima. Onog istog Gletkina, koji je sporo i teško čitao, čiji je
mozak jednako sporo i teško radio, a ipak je izvodio tako jed­
nostavne, opipljive zaključke — možda upravo zato jer nije
znao ništa o zamorcima... Kako je uostalom Gletkin doznao
za taj razgovor? Ili je netko morao prisluškivati razgovor, što
je s obzirom na okolnosti bilo malo vjerojatno; ili je ležerni
gospodin von Z. odigrao ulogu provokatora — bog zna
zbog kakvih složenih razloga. Rubašovu su postavili stupicu
— grubu stupicu, koja je odgovarala primitivnom mental­
itetu Gletkina i Vrhovnog; a on, Rubašov, odmah je upao u
nju...
— Budući da ste tako točno obaviješteni o mom razgov­
oru s gospodinom von Z. — reče Rubašov — mora vam biti
poznato i to da on nije imao nikakvih posljedica.
— Svakako da nije — odvrati Gletkin — zahvaljujući
okolnosti što smo vas na vrijeme uhapsili, i razbili Opoziciju
u čitavoj zemlji. Do posljedica vaše pokušane izdaje došlo bi
samo onda da smo mi ostali skrštenih ruku.
Sto je mogao odgovoriti na to? Da do nikakvih ozbiljnih
posljedica nije došlo već i samo zato što je on, Rubašov, bio
prestar i istrošen da bi mogao tako dosljedno djelovati kao što
je zahtijevala partijska tradicija, i kako bi Gletkin na njegovu
mjestu djelovao? Da je sva djelatnost takozvane Opozicije
bila samo senilno naklapanje, jer je čitava Stara Garda bila
jednako istrošena kao i on sam? Istrošena od godina ilegalne
borbe, trula od vlage zatvorskih zidova između kojih je
provela polovicu svoje mladosti; duševno sasušena od trajne
napetosti da se obuzda fizički strah; o čemu se nikada nije
govorilo, a što je čovjek morao sam svladavati — godinama,
đesecima godina. Izj edeni godinama izgnanstva, oštrom
lužinom frakcionaških sukoba u Partiji, beskrupuloznošću
kojom su ti sukobi vođeni; istrošen beskrajnim porazima i
demoralizacijom konačne pobjede? Je li trebao odgovoriti
da organizirane Opozicije diktaturi Vrhovnog nikad u stvar­
nosti nije bilo; da je sve bilo samo naklapanje, nemoćna igra
vatrom, jer je ovo pokoljenje Stare Garde dalo sve od sebe,

182
jer su iz njega istisnute i posljednje kapi, i posljednje duševne
kalorije; i da je njima, poput mrtvih na groblju u Erranciju,
preostala još samo jedna nada: spavati i čekati dok potom­
stvo ne donese ocjenu o njima.
Sto se moglo odgovoriti ovom bešćutnom neandertalcu?
Da ima u svemu pravo, ali je upao u samo jednu zabludu: što
vjeruje da njemu nasuprot još uvijek sjedi onaj stari Rubašov,
dok se radi samo o njegovoj sjeni? Da se sve konačno svodi na
to da se on kazni, ali ne za ono što je učinio nego za ono što
je propustio učiniti? — Čovjeka uvijek razapinju samo u ime
njegove vlastite vjere — rekao je ležerni gospodin von Z.
Prije nego što je Rubašov potpisao zapisnik i prije nego
što su ga odveli natrag u ćeliju, da se obeznani na ležaj u dok
mučenje ne počne iznova, uputio je jedno pitanje Gletkinu.
Ono nije imalo nikakve veze s predmetom o kome je bila
riječ, ali Rubašov je znao da je Gletkin u času potpisivanja
novog zapisnika uvijek postajao nešto pristupačniji — Glet­
kin je plaćao smjesta. Pitanje koje je Rubašov postavio od­
nosilo se na Ivanovljevu sudbinu.
— Građanin Ivanov je uhapšen — reče Gletkin.
— Može li se doznati razlog? — upita Rubašov.
— Građanin Ivanov nemarno je vodio istragu oko vašeg
slučaja, a u jednom privatnom razgovoru izrazio je ciničnu
sumnju u održivost optužnice.
— Možda nije vjerovao u nju — odvrati Rubašov.
— Možda je imao predobro mišljenje o meni.
— U tom slučaju — odgovori Gletkin — bila mu je
dužnost da obustavi postupak i upozna nadležne vlasti sa
svojim uvjerenjem o vašoj nevinosti.
Je li mu se Gletkin podrugivao? Zurio je pred sebe kore­
ktno i bezizražajno kao uvijek.
Sljedeći put kada je Rubašov stajao nagnut nad za­
pisnikom svojih iskaza, s Gletkinovim toplim nalivperom u
ruci — stenografkinja je već bila izišla iz sobe — on upita:
— Mogu li vam postaviti još jedno pitanje?
Izgovarajući to, promatrao je široku brazgotinu na Gletk-
ovljevoj lubanji.

183
 — Rečeno mi je da ste vi pristaša stanovitih drastičnih
metoda saslušavanja, takozvane grube metode. Zašto niste
protiv mene nikad primijenili neposredna fizička sredstva?
— Mislite fizičko mučenje — ravnodušno reče Gletkin.
— Kao što vam je poznato, mučenje je zabranjeno u našem
kaznenom zakoniku.
Načas se prekinuo. Rubašov je upravo završio potpi­
sivanje zapisnika.
— Osim toga — nastavi Gletkin — ima poseban tip
optuženika koji pod pritiskom priznaju, ali to onda opo­
zovu na javnom suđenju. Vi pripadate tom žilavom tipu.
Politička korist od vašeg javnog priznanja bit će u njegovoj
dobrovoljnosti.
To je bilo prvi put da je Gletkin spomenuo javno suđenje.
Ali vraćajući se hodnikom, hodajući kratkim, umornim
koracima uz stražara — diva, Rubašova nisu zaokupljali ti
izgledi za budućnost nego riječi »Vi pripadate tom žilavom
tipu«. Koliko god se tome opirao, ta ga je pohvala ispun­
javala ugodnim zadovoljstvom.
Postajem senilan i djetinjast, pomisli, rušeći se na ležaj
u ćeliji. Ali taj ugodni osjećaj nije ga napuštao sve dok nije
utonuo u san.
Svaki put kad bi Rubašov, nakon upornih debata, pot­
pisao neko novo priznanje i bacio se na svoj ležaj iscrpljen
a ipak na neki neobičan način zadovoljan, svjestan toga da
će ga za jedan, najviše dva sata iznova probuditi — svaki
put Rubašov je želio samo jedno: da ga Gletkin samo jedan
jedini put pusti da se ispava i dođe k sebi. Znao je da mu
se ta želja neće ispuniti prije nego što se borba dovede do
gorkog kraja, i postavi i posljednja točka na posljednje »i«
— a znao je da će svaka otpočeta borba uvijek završiti novim
porazom, i da u konačan ishod nije bilo sumnje. Zašto se i
dalje mučio i dopuštao da ga muče, umjesto da odustane od
izgubljene bitke pa da ga više nitko ne budi? Pojam smrti
odavna je za njega izgubio svoj metafizički značaj, poprimivši
toplo, zavodničko tjelesno značenje — značenje sna. Unatoč
svemu, neki neobičan, iskrivljen osjećaj dužnosti silio ga je

184
da ostane budan i dovede do kraja izgubljenu bitku — pa
makar to bila i puka borba s vjetrenjačama. Dalje se boriti,
sve do onog časa kad će ga Gletkin natjerati da se spusti i s
posljednje prečke na ljestvama, i kada će se pred njegovim
upaljenim očima i posljednja packa optužnice pretvoriti u
logičnu točku na »i«. Morao je tim putem ići do kraja. Tek
onda kad otvorenih očiju bude stupio u tminu, izborit će
pravo da spava i da ga više nitko ne budi.
I u Gletkinu je tijekom tog neprekinutog lanca dana
i noći došlo do stanovite promjene. Nije to bilo ništa
upadljivo, ali nije izmaklo Rubašovljevim grozničavo bud­
nim očima. Gletkin je do kraja sjedio ukrućen, nepomična
lica i škripavih manšeta u sjeni reflektora iza svog pisaćeg sto­
la; ali malo pomalo gubila se brutalnost iz njegova glasa, kao
što je stupanj po stupanj ublažavao zasljepljujuću svjetlost
sve dok osvjetljenje nije postalo gotovo normalno. Nikad se
nije nasmiješio, i Rubašov se pitao mogu li se neandertalci
uopće smiješiti; a ni glas mu nije imao potrebne gipkosti
za izražavanje osjećajnih nijansi. Ali kada je nakon jednog
višesatnog razgovora Rubašov ostao bez cigarete, Gletkin,
koji sam nije pušio, izvadio je kutiju cigareta iz džepa i
pružio je Rubašovu preko stola.
U jednome je Rubašovu čak uspjelo odnijeti
djelomičnu pobjedu: bio je to navod optužnice koji
se odnosio na njegovu navodnu sabotažu u alumini­
jskom trustu. U odnosu na ukupan zbroj djela koje je
već priznao, to je bilo relativno nevažno, ali Rubašov
se branio jednako žilavo kao kod odlučnih navoda
optužnice. Gotovo čitavu noć prosjedili su jedan nasuprot
drugome. Rubašov je pobijao točku po točku dokaznog
materijala i tendenciozno tumačenje statistika proizvod­
nje; od iscrpljenosti promuklim glasom navodio je brojke
i datume, koji su mu kao čudom dolazili u pravi čas u
otupjelu glavu, i tijekom tih sati Gletkinu nije uspjelo
pronaći početnu kariku za svoj logički lanac. Zapravo već
od njihova drugog razgovora počeo se, naime, između
njih stvarati prešutan sporazum: ako bi Gletkinu uspjelo

185
dokazati da je određeni navod optužbe u osnovi točan
— pa makar se radilo samo o formalno-logičnom značaju
te osnove — onda mu je pripadalo pravo da slobodno
umeće podatke koji su nedostajali; da stavlja točke na
»i«, kako je to Rubašov nazivao. Dokazivanje namjere,
pa i samo dokažljiva sklonost za namjeru bili su dovoljni.
Oni su se, i sami to ne primjećujući, navikli na ta pravila
igre, pa nakon nekog vremena nisu više obojica razlikovali
djela koja je Rubašov stvarno počinio, i ona koje je samo
mogao počiniti kao logičnu posljedicu svojih stavova;
razlika između privida i stvarnosti, realnosti i logičke ap­
strakcije za njih je postupno iščezavala. Tu i tamo, kad bi
se magleni pokrov koji ga je prekrio trenutačno rastvorio,
Rubašov bi načas postajao svjestan tih mijena, i tada mu
se pričinjalo kao da se budi iz čudne opijenosti; ali što
se ticalo Gletkina, za njega kao da ta razlika doista i nije
postojala.
Pred jutro, pošto Rubašov još uvijek nije popuštao u
pitanju sabotaže u aluminijskom trustu, Gletkinov glas po­
primi prizvuk uzrujanosti, upravo kao i onda na početku kad
je Zečja Usna dao krivi odgovor. Pojačao je za jedan stupanj
svjetlost reflektora, što već dugo nije činio, ali kad je vidio
Rubašovljev ironični osmijeh, vratio ju je na prvotnu jačinu.
Postavio je čitav niz drugih pitanja, koja su isto tako ostala
bezuspješna, i napokon zaključio:
— Vi dakle ostajete pri svom odricanju optužbe da
ste u povjerenoj vam industrijskoj grani vršili sabotažu i
štetočinstvo — ili samo i planirali takva djela?
Rubašov kimnu glavom, pospano znatiželjan što će sada
slijediti. Gletkin se obrati stenografldnji:
— Pišite: istražni sudac preporučuje da se odustane od
ovog navoda optužnice zbog pomanjkanja dokaza.
Rubašov hitro pripali cigaretu da prikrije osjećaj djet­
injastog likovanja. Prvi je put izvojevao pobjedu nad Gletki-
nom. Doduše, to je bila tek bijedna, djelomična pobjeda u
okviru izgubljene bitke, ali unatoč svemu pobjeda; a toliko
je već mjeseci, toliko godina prošlo otkad je posljednji put

186
doživio taj osjećaj... Gletkin preuze zapisnik saslušanja od
stenografkinje, poslavši je iz sobe, u skladu s ritualom koji se
u posljednje vrijeme razvio među njima.
Kad su ostali sami i Rubašov je ustao da potpiše zapisnik,
reče Gletkin, pružajući mu svoje nalivpero:
— Iskustvo nas uči da je industrijska sabotaža najd­
jelotvornije sredstvo Opozicije, u svrhu stvaranja teškoća
rukovodstvu i izazivanja nezadovoljstva među radništvom.
Zašto tako uporno tvrdite da se niste služili tom djelotvor­
nom metodom — ili planirali da se njome poslužite?
— Jer je to tehnički besmisleno — odvrati Rubašov
— i zato što je to neprestano trabunjanje o saboterima, tim
današnjim baucima za seljake, izazvalo pravu pošast denun­
cijacija koja mi se gadi.
Odavno nedoživljen osjećaj slavodobnosti prouzročio je
da se Rubašov osjećao svježijim i da je govorio glasnije nego
obično.
— Ako ste uvjereni da je sabotaža izmišljotina, kakvo je
onda vaše mišljenje o pravim uzrocima nezadovoljavajućeg
stanja naše industrije?
— Niske plaće, nemilosrdno gonjenje i barbarske dis­
ciplinske metode — odgovori Rubašov. — Poznato mi je
više slučajeva u mom trustu da su radnici, zbog nekakvog
beznačajnog propusta izazvanog premorenošću bili strijel­
jani kao saboteri. Radnici koji su zakasnili dvije minute na
posao otpušteni su, a u knjižici im je udaren žig koji im je
onemogućavao da se zaposle bilo gdje drugdje.
Gletkin je promatrao Rubašova svojim uobičajenim
bezizražajnim pogledom i upitao ga svojim uobičajenim
bezizražajnim glasom:
— Je li vama netko kao dječaku darovao sat? — Rubašov
ga zaprepašteno pogleda. Najupadljivija osobina neandertal-
skog karaktera bila je potpuna odsutnost humora, točnije
rečeno frivolnosti.
— Zar nećete odgovoriti na moje pitanje?
— Svakako — odgovori Rubašov čudeći se sve više.
— Koliko ste godina imali kad su vam darovali sat?

187
 — Ne sjećam se točno. Nekih osam, devet godina
— Ja sam imao šesnaest godina — odvrati Gletkin svo­
jim uobičajenim korektnim glasom — kada sam doznao da
se sat dijeli na minute. Kada bi neki seljak iz mog sela morao
otputovati u grad, otišao bi o izlasku sunca na željezničku
postaju i legao u čekaonicu spavati dok ne dođe vlak, što je
obično bilo oko podneva; ali koji put bi došao tek navečer
ili drugo jutro. To su ti seljaci koji sada rade u našim tvorni­
cama. U mom selu, na primjer, danas stoji najveća tvornica
čeličnih šina na svijetu. Prve godine poslužioci visokih peći
imali su običaj prileći između pražnjenja peći, dok ih nisu
počeli strijeljati. U svim ostalim zemljama seljaci su imali
sto do dvjesto godina vremena naviknuti se na industrijsku
preciznost i rukovanje strojevima. U našoj su zemlji imali
samo deset godina za to. Kada ih ne bismo otpuštali i stri­
jeljali za svaku sitnicu, došlo bi do zastoja u cijeloj našoj
zemlji; seljaci bi spavali u tvorničkim dvorištima dok trava
ne bi izrasla iz tvorničkih dimnjaka i dok sve ne bi postalo
kao i prije.
— Lani — nastavi Gletkin — nas je posjetila jedna dele­
gacija žena iz Manchestera u Engleskoj. Vodili su ih posvuda,
a poslije su pisale novinske članke u kojima se s negodovan­
jem govorilo da tekstilni radnici u Manchesteru ne bi nikada
dopustili da se s njima tako postupa. Ja sam čitao da je tek­
stilna industrija u Manchesteru stara preko dvjesto godina.
Čitao sam i kako se tamo postupalo s radnicima u početnim
razdobljima razvoja te industrije. Vi ste, građanine Rubašov,
maločas upotrijebili iste argumente kao i ona delegacija žena
iz Manchestera. Vi ste, naravno, bolje upućeni od onih žena.
Stoga bi se čovjek trebao čuditi što upotrebljavate iste argu­
mente. Ali vi imate nešto zajedničko s njima: vama su kao
djetetu darovali sat...
Rubašov pogleda Gletkina s novim zanimanjem. Sto je
to? Zar je neanđertalac ispuzao iz svoje rupe? Ali Gletkin je
sjedio ukočeno za stolom, a lice mu je bilo bezizražajno kao
uvijek.
— Vi možda u mnogome imate pravo — reče konačno

188
 Rubašov. — Ali sami ste me pitali za moje mišljenje o tome.
Zašto izmišljati krivce kako bi se objasnile teškoće čije ste
stvarne uzroke upravo opisali tako uvjerljivo?
— Iskustvo nas uči — odgovori Gletkin — da se za
teške i složene procese masama treba pružiti jednostava i
opipljiva objašnjenja. Koliko mi je poznata povijest, vidim
da čovječanstvo nije nikada moglo biti bez nekoga na koga
se svaljuje krivnja. Ja smatram da su službeni krivci u svim
razdobljima bili neophodna institucija; vaš prijatelj Ivanov
objasnio mi je da ta institucija ima podrijetlo u religiji. Ako
me pamćenje ne vara, objasnio mi je da su još stari Zidovi
svome Bogu svake godine prinosili na žrtvu jarca na kojeg
bi svalili sve svoje grijehe. — Gletkin zastade i popravi
manšete. — Osim toga, u povijesti ima i primjera dobro­
voljnog preuzimanja uloge tog žrtvenog jarca. U istoj dobi
kad su vama darovali sat, mene je učio seoski pop da je Isus
Krist nazivao sebe janjetom koje uzimlje na sebe sve grijehe.
Nikad nisam mogao shvatiti od kakve je to bilo koristi za
čovječanstvo, kada bi netko izjavio da sebe prinosi njemu
na žrtvu. Izgleda, međutim, da se to masama činilo sasvim
prirodno za ove dvije tisuće godina.
Rubašov pogleda Gletkina. Na što cilja? U kakav je to
labirint neandertalac zalutao?
— Kako bilo da bilo — reče Rubašov — bilo bi više
u skladu s našim idejama kad bismo narodu rekli istinu,
umjesto da punimo svijet saboterima i paklenskim stvo­
rovima.
— Ako biste ljudima u mom selu — odvrati Gletkin —
rekli da su, unatoč Revoluciji i novim tvornicama, još uvijek
lijeni i zaostali, time ne biste kod njih ništa postigli. Ali ako
im se kaže da su heroji rada, bolji od Amerikanaca, a da sve
zlo dolazi samo od paklenskih stvorova i sabotera, onda ste
postigli bar nešto. Istina je ono što čovječanstvu koristi; laž
je ono što mu škodi. U pregledu povijesti koji je izdala Par­
tija za potrebe nastave na večernjim tečajevima za odrasle,
naglašava se da je kršćanstvo u svojim prvim stoljećima
predstavljalo objektivan napredak za čovječanstvo. Je li Isus

189
Krist govorio istinu ili je lagao kad je tvrdio da je sin Boga
i jedne djevice, to nije zanimlo nijednog razumnog čovjeka.
Mi imamo isto pravo da se poslužimo korisnim simbolima
koje seljaci doslovno primaju...
—Vaš način argumentiranja—reče Rubašov—podsjeća
me ponekad na Ivanovljev način.
— Građanin Ivanov je kao i vi pripadao staroj inteligen­
ciji. U razgovorima s njim moglo se steći nešto od onog
poznavnja povijesti što je čovjeku manjkalo zbog nedovolj­
nog školskog obrazovanja. Razlika je u tome što se ja trudim
svoje tako stečeno znanje iskoristiti u službi Partiji, dok je
građanin Ivanov bio cinik.
— Bio...? — upita Rubašov, skinuvši cviker.
— Građanin Ivanov — reče Gletkin, gledajući ga
bezizražajnim očima — strijeljan je prošle noći na osnovi
administrativne odluke.

Poslije tog razgovora Gletkin je pustio Rubašova da

spava puna dva sata. Na povratku u ćeliju Rubašov se
čudio što obavijest o Ivanovljevoj smrti nije za njega os­
tavila dublji dojam. Jedino njezino djelovanje bilo je da je
nestao osjećaj bodrosti zbog one male pobjede, pa je opet
bio umoran i pospan. Čini se da je došao u stanje koje
je isključivalo bilo kakve dublje promjene raspoloženja.
U svakom slučaju, onaj tašti osjećaj slavodobnosti već i
prije vijesti o Ivanovljevoj smrti povukao se pred čuvstvom
posramljenosti. Gletkinova je ličnost zadobila takvu moć
nad njim da su se čak i njegovi trijumfi pretvarali u po­
raze. Masivan i bezizražajan, on je predstavljao brutalno
utjelovljenje države koja je zahvaljivala svoje postojanje
Rubašovima i Ivanovima. Krv njihove krvi koja se osamos­
talila i postala bešćutnom. Nije li se sam Gletkin priznao
duhovnim nasljednikom Ivanova i stare inteligencije?
Rubašov je ponavljao sebi po stoti put da su Gletkin i
novi neandertalci samo dovršitelji djela što su ga započela
pokoljenja glava označenih brojkama. To što je ista teorija
u njihovim ustima zvučala tako nečovječno, bilo je takoreći

190
samo iz klimatskih razloga. Kad je Ivanov upotrebljavao
iste argumente u njegovu se glasu ipak osjećao prizvuk
sjećanja na prošli, potopljeni svijet. Čovjek se može odreći
svog djetinjstva, ali ga ne može izbrisati. Ivanov je vukao
svoju prošlost sa sobom do kraja; otuda prizvuk frivolne
melankolije u svemu što je govorio; to je bio razlog zbog
kojeg ga je Gletkin nazivao cinikom. Gletkini nisu trebali
da izbrišu ništa; nisu trebali da izbrišu svoju prošlost, jer je
nisu ni imali. Rađali su se bez pupkovine, bez frivolnosti,
bez melankolije.

5.
Odlomak iz dnevnika N. S. Rubašova

...Kakvimpravom gledamo mi koji silazimo spozornice tako

svisoka na Gletkine? Mora da je među majmunima zavladao
opći smijeh kad se neandertalac prvi put pojavio na Zemlji.
Visokocivilizirani majmuni gracioznim su se njihajima kretali
s grane na granu; neandertalac je bio zdepast i zalijepio se za
tlo. Majmuni su, siti i zadovoljni, provodili život u rafiniranim
igrama; trijebili su buhe i prepuštali se filozofikim razmatranji­
ma; neandertalac je turobno klipsao svijetom i udarao toljagom
oko sebe. Majmuni su ga podsmješljivo promatrali iz svojih
krošnji i nabacivali se orasima na njega. Ponekad ih je obuzi­
mala panika; oni su jeli voće i nježno bilje s finim manirama;
neandertalac je proždirao sirovo meso i ubijao životinje i druge
neandertalce. Obarao je stabla koja su oduvijek tu stajala,
pomicao stijene s njihova vječnog mjesta, ogriješio se o svaki
zakon i svaku predaju prašume. Bio je zdepast, okrutan, bez
životinjskog dostojanstva — sa stanovišta visokociviliziranih
majmuna, zaostatak iz barbarskih razdoblja povijesti. Posljed­
nje preživjele čimpanze još uvijek prezirno dižu nos kad vide
čovjeka...

191
 6.
Poslije pet-šest dana dogodilo se nešto neočekivano:
Rubašov se onesvijestio za vrijeme saslušanja. Već su bili
dospjeli do završnog dijela optužnice, do pitanja o motivima
Rubašovljevih postupaka. Optužnica je utvrđivala motiv
jednostavno kao »kontrarevolucionarni stav«, spominjući
samo usput, kao da je to samo po sebi jasno, da je on stajao
i u službi jedne neprijateljske strane sile. Rubašov je poveo
svoju posljednju borbu protiv te formulacije. Diskusija je
već trajala od praskozorja do kasnog jutra kad je Rubašov u
jednom sasvim nedramatičnom trenutku spuznuo postrance
sa stolice i ostao nepomično ležati na podu.
Kad se nekoliko minuta nakon toga osvijestio, ugledao
je nad sobom paperjastu lubanju zatvorskog liječnika, koji
ga je iz boce polijevao vodom po licu i trljao mu sljepoočice.
Rubašov osjeti doktorov dah koji je mirisao po mentol bom­
bonima i kruhu s mašću, pa povrati. Liječnik se izviče na
njega svojim kreštavim glasom; zatim posavjetova da bi ga
trebalo izvesti nekoliko minuta na svježi zrak. Gletkin je pro­
matrao tu scenu bezizražajnim očima. On pozvoni i naredi
da očiste sag. Zatim naredi da Rubašova odvedu natrag u
ćeliju. Nekoliko minuta poslije toga dođe stari ključar da ga
izvede na dvorište.
Za vrijeme prvog kruga šetnje Rubašova je potpuno opila
oštrina svježeg zraka. Otkrio je da ima pluća koja su upijala
kisik kao što grlo upija sladak osvježujući napitak. Sunce je
sjalo blijedo i jasno; već je bilo jedanaest sati, vrijeme kada
je prije redovito izlazio na šetnju — prije neizmjerno dugog
vremena, na drugom kraju prozora dana i noći što su se
stopili u jedno. Kako je bio lud što nije nikada dokraja znao
cijeniti ovu blagodat! Zašto čovjek ne može samo živjeti i
disati, lutati po snijegu i osjećati blijedu toplinu sunca na
licu? Stresti moru Gletkinove sobe, zasljepljujuće reflektor­
ske svjetlosti, čitavu tu sablasnu inscenaciju — i živjeti kao
što drugi ljudi žive?
Pošto je to bilo uobičajeno vrijeme za šetnju, ponovno

192
je za para u vrtuljku dobio onog mršavog seljaka u likovim
opancima. Seljak je promatrao iskosa kako Rubašov ulazi kli­
mavim korakom i staje mu uz bok, nakašljao se nekoliko puta
i, bacivši strašljiv pogled na stranu prema stražarima, rekao:
— Dugo te nisam vidio, gospodine. Izgledaš mi bolestan,
kao da nećeš još dugo. Znači, bit će skoro rata.
Rubašov ne odgovori. Borio se protiv iskušenja da gurne
ruku u snijeg i umijesi grudu od hladne, bijele tvari. Vrtuljak
se polako okretao dvorištem. Dvadeset koraka pred njim
toptao je između niskih snježnih zidova najbliži par — dva
podjednaka muškarca u sivim kaputima, s oblačićima pare
pred ustima.
— Skoro će sjetva — govorio je seljak. — Kad okopni
snijeg, mi ti tjeramo ovce u brda. Tri dana puta ima dok se
uspnu. Prije su sva sela iz našeg okruga izgonila ovce na put
istog dana. Počelo bi o izlasku sunca: posvud ovce, po svim
poljima i stazama; cijelo bi selo izlazilo s ovcama prvi dan
puta. Žene bi ponijele košare s dinjama i vinom, a noću se
slavio oproštaj s ovcama. Ti možda u cijelom svom životu,
gospodine, nisi vidio toliko ovaca; a onda čopori pasa i
prašina, pa lavež i blejanje... Sveta Bogorodice, kakvo je to
bilo veselje...
Rubašov je držao lice okrenuto suncu; bilo je još blijedo,
ali već je od njega zrak poprimio neku mlaku mekoću.
Visoko iznad mitraljeskog tornja ptice su kružile i klizile
zrakom.
Seljak je nastavljao svoju žalopojku:
— Na ovakav dan ko danas, kad u zraku ćutiš da snijeg
kopni, mene ti ufati. Nećemo ti nas dvojica više dugo, gos­
podine. Zgazilo nas, jer smo nazadni, i zato da se staro vri­
jeme, kad smo svi bili zadovoljni, više ne bi vratilo...
— Jesi li ti zbilja bio tako zadovoljan u staro vrijeme?
— upita ga Rubašov. Ali seljak samo promrmlja nešto nera­
zumljivo, dok mu je jabučica zaigrala pod tankom kožom
grla. Rubašov ga je promatrao postrance. Nakon nekog vre­
mena upita ga:
— Sjećaš se gdje kaže u Svetom pismu kako se narod

193
okupio u pustinji i digao poviku — Postavimo sebi vođu i
vratimo se u Egipat da se nasitimo mesa?
Seljak kimnu glavom usrdno i ne shvaćajući. Nakon toga
odveli su ih natrag u zgradu.
Djelovanje svježeg zraka se izgubilo, a vratila se olovna
pospanost, vrtoglavica i mučnina. Ulazeći u zgradu, Rubašov
se prignu, zgrabi šaku snijega i istrlja njime sljepoočice i up­
aljene oči.
Nisu ga, kao što se nadao, odveli natrag u ćeliju nego
ravno u Gletkinovu sobu. Gletkin je sjedio za stolom u is­
tom položaju u kojem ga je Rubašov ostavio — koliko je
vremena proteklo otada? Po Gletkinovu izgledu, on kao se
nije ni maknuo za Rubašovljeve odsutnosti. Zavjese su bile
navučene, lampa upaljena; u toj je sobi vrijeme stajalo kao
u gnjiloj bari. Sjedajući nasuprot Gletkina, Rubašovljev je
pogled pao na vlažnu mrlju na sagu. Sjetio se da mu je po­
zlilo. Prema tome, nije moglo biti više od jednog sata otkad
je izišao iz sobe.
— Pretpostavljam da se sada bolje osjećate — reče Glet­
kin. — Stali smo kod zaključnog pitanja o motivu vaše kon-
trarevolucionarne djelatnosti.
Pogledao je, malo iznenađen, Rubašovljevu desnu šaku
u kojoj se još uvijek nalazila grudica snijega. Rubašov mu
poprati pogled; zatim se osmjehnu i približi šaku svjetiljki.
Obojica su nijemo promatrala kako se grudica otapa na top­
lini iz žarulje.
— Pitanje motiva je posljednje — reče Gletkin. — Kad
potpišete taj zapisnik, ja i vi smo gotovi.
Iz reflektora bijesnu jače svjetlo kakvo već dugo nije osje­
tio. Rubašov je opet morao žmiriti.
—... I onda ćete se moći odmoriti — doda Gletkin.
Rubašov prijeđe rukom po sljepoočicama, ali svježina od
snijega bila je nestala. Riječ »odmoriti se«, kojom je Gletkin
završio rečenicu, lebdjela je i dalje u tišini. Odmoriti se i
spavati. Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat da se
nasitimo mesa... Žmirkajući kroz cviker, oštro je pogledao
Gletkina.

194
 — Vama su moji motivi poznati jednako dobro kao i
meni — odgovorio je. — Vi znate da ja nisam niti djelovao
zbog »kontrarevolucionarnog« stava, niti bio u službi neke
strane sile. Sto sam mislio i što sam činio, diktiralo mi je
moje uvjerenje i moja savjest.
Gletkin izvuče jedan dosije. Prolistavši spise, izvuče jedan
list i pročita svojim bezbojnim glasom:
—... »Za nas ne postoji pitanje subjektivne dobre namjere.
Tko ima krivo, mora platiti; tko je u pravu, oslobađa se. To
je naš zakon«... To ste napisali u dnevnik kratko vrijeme na­
kon hapšenja.
Rubašov osjeti dobro poznato titranje svjetla iza kapaka.
Rečenice koje je on smislio i napisao poprimile su u Glet-
kinovim ustima neki osebujan, goli zvuk — kao da je neko
intimno priznanje, namijenjeno samo svećenikovu uhu,
snimljeno na gramofonsku ploču, i sada dopiralo do njega
preko stola kao gramofonsko kriještanje.
Gletkin je izvadio još jedan list iz dosijea, ali je pročitao
iz njega samo jednu rečenicu, ne skidajući pogleda s
Rubašova:
— »Čast znači služiti bez taštine, i do posljednje konzek-
vence.«
Rubašov pokuša uzvratiti mu pogled.
— Ne uviđam — odvrati — kakve bi koristi Partija
trebala imati od toga da se njezini vodeći članovi vuku po
blatu. Ja sam potpisao sve što ste od mene htjeli. Priznao sam
krivnju zbog vođenja pogrešne i objektivno štetne politike.
Zar vam to nije dovoljno?
Namjestio je cviker, zažmirio bespomoćno mimo
svjetiljke i dodao umorno i promuklo:
— Konačno, ime N. S. Rubašov je samo dio povijesti
Partije. Tko ga vuče po blatu, prlja povijest Revolucije.
Gletkin prolista spise:
— I na to vam mogu odgovoriti citatom iz vaših vlastitih
zapisa. Vi ste napisali: »Masama treba utuvljivati u glavu
svaku postavku pomoću vulgarizacije i pojednostavljenja.
Ono što se prikazuje ispravnim mora blistati kao zlato, ono

195
što se prikazuje pogrešnim treba oslikati crnim bojama.
Za masovnu potrošnju politički procesi moraju se oslikati
šareno kao licitarska srca na sajmu«.
Rubašov je šutio. Zatim reče:
— To su, dakle, vaše namjere. Ja bih u vašem kazalištu
lutaka trebao odigrati ulogu Vraga, uz urlike, pijuvanje i
kešenje zuba — i to još dobrovoljno. Danton i njegovi pri­
jatelji bili su bar toga pošteđeni.
Gletkin zaklopi dosije. Nagnuo se naprijed, čitavim tije­
lom kao onda pred Zečjom Usnom.
— Vaš javni iskaz na suđenju bit će posljednje što možete
učiniti u službi Partiji.
Rubašov je šutio. Držeći oči zatvorene, zabacio se na stoli­
ci pred mlazom reflektorske svjetlosti kao umorni spavač na
suncu; ali od Gletkinova glasa nije se moglo pobjeći:
— Vaš Danton i Odbor narodnog spasa — govorio je
glas — bili su obična dječja igra u usporedbi s onim što je
kod nas na kocki. Ja sam čitao knjige o tom: ti su ljudi nosili
napudrane perike i držali govorancije o svojoj časti. Njima je
bilo jedino važno da umru s plemenitom gestom, bez obzira
na to je li ta ta gesta korisna ili štetna.
Rubašov je šutio. U ušima mu je šumilo i zujalo; Gletki-
nov je glas bio povrh njega; pritiskao gaje odasvud; nemilos­
rdno je bubnjao u njegovoj bolnoj lubanji.
— Vi znate što je ovdje na kocki — nastavljao je Gletkin.
— Prvi put u povijesti jedna revolucija nije samo prigrabila
vlast, nego je i pokušala zadržati. Mi smo pretvorili svoju
zemlju u bastion novog doba. On pokriva šestinu Zemlje, a
svojim zidovima obuhvaća desetinu njezina stanovništva.
Gletkinov je glas sada tutnjao Rubašovu s leđa. Ustao
je i koračao amo-tamo po sobi — što nijednom ranije
nije učinio. Njegove su čizme škripale pri svakom koraku,
njegova je uštirkana uniforma pucketala, a osjetio se kiselkast
zadah znoja i kože.
— Poslije uspjeha Revolucije u našoj zemlji, vjerovali smo
da će preostali dio svijeta slijediti naš primjer. Umjesto toga,
došao je val reakcije koji je zaprijetio da će i nas odnijeti. U

196
Partiji su postojale dvije struje. Jedna se sastojala od avan­
turista koji su htjeli staviti na kocku sve što smo postigli, radi
širenja Revolucije izvan zemlje. Vi ste pripadali tim ljudima.
Mi smo spoznali opasnost od takve struje i likvidirali smo
je-
Rubašov htjede podići glavu i nešto odgovoriti. Gletki-
novi su mu koraci odjekivali u unutrašnjosti lubanje. Bio je
preumoran. Opustio se na stolici i držao oči zatvorene.
— Vođa Partije — nastavljao je Gletkinov glas — gledao
je dalje u budućnost i imao je uporniju taktiku. Spoznao
je da je najvažnije izdržati razdoblje međunarodne reakcije
i sačuvati bastion. Shvatio je da će potrajati deset, možda
dvadeset, možda pedeset godina dok svijet ne sazrije za
novi revolucionarni val. Dotada postoji za nas samo jedna
dužnost: održati se.
Jedna rečenica iskrsnu u Rubašovljevu sjećanju: »Vrhovna
je dužnost revolucionera sačuvati vlastiti život«. Tko je to
rekao? On sam. Ivanov? Bilo je to ono isto načelo u ime ko­
jega je žrtvovao Arlovu. I do čega je ono dovelo?
—... održati se — odjekivao je Gletkinov glas. — Bedem
se mora držati, po svaku cijenu i uz svaku žrtvu. Vođa Par­
tije je spoznao to načelo s jedinstvenom oštrinom i potom
ga dosljedno provodio. Politika Internacionale morala se
podrediti našoj nacionalnoj politici. Tko nije shvaćao tu
nužnost, morao je biti uništen. Čitave garniture naših na­
jboljih funkcionera u Europi morale su se fizički likvidirati.
Mi nismo prezali pred tim da razorimo vlastite organizacije
u inozemstvu kada je to služilo interesu bastiona. Ni pred
suradnjom s policijom reakcionarnih zemalja, da bismo
ugušili revolucionarne pokrete koji su izbijali u nepovoljno
vrijeme za nas. Nismo uzmicali pred tim da izdamo svoje
prijatelje a sklapamo kompromise s našim neprijateljem
kako bismo održali bastion. To je bio zadatak što nam ga je
povjerila povijest, kao predstavnicima njezine prve uspješne
Revolucije. Kratkovidni, esteti, moralisti nisu to shvaćali.
Ali Vođa Partije je shvaćao da sve ovisi o jednom: biti dužeg
daha.

197
 Gletkin prekinu s hodanjem po sobi. Zastao je iza
Rubašovljeve stolice. Brazgotina na glatko obrijanoj lu­
banji blistala je znojnim sjajem. Bio se zadihao; obrisao je
lubanju rupčićem i kao da se zbunio zbog tog narušavanja
svoje uobičajene suzdržanosti. Ponovno je sjeo za pisaći stol
i popravio manšete. Ublažio je svjetlost i nastavio svojim
običnim bezbojnim glasom:
— Linija Partije bila je jasno zacrtana. Njezina se taktika
ravnala prema načelu da svrha opravdava sredstva — sva
sredstva, bez iznimke. U duhu tog načela državni će tužitelj
tražiti vašu glavu, građanine Rubašov.
— Vaša je frakcija, građanine Rubašov, potučena i
uništena. Vi ste išli za cijepanjem Partije, iako ste znali da
cijepanje Partije znači građanski rat. Vi ste znali za neza­
dovoljstvo među seljacima, koji se još nisu naučili shvaćati
smisao nametnutih žrtava. U slučaju rata, od kojeg nas
možda dijeli samo nekoliko mjeseci, takva strujanja mogu
dovesti do katastrofe. Otuda apsolutna nužnost za Partiju
da bude jedinstvena. Ona mora biti kao odlivena u jednom
komadu, monolitna, prožeta slijepom disciplinom i apso­
lutnim povjerenjem. Vi i vaši prijatelji, građanine Rubašov,
izazvali ste napuklinu u tijelu Partije. Ako je vaše kajanje
iskreno, morate nam pomoći da tu napuklinu zaliječimo.
Već sam vam rekao da je to posljednja žrtva koju Partija od
vas traži.
— Vaš je zadatak jednostavan. Vi ste ga i sami sebi
postavili: pozlatiti ono što je ispravno, a obojiti crnim ono
što je pogrešno. Pogrešno — to je politika Opozicije. Vaš
je zadatak stoga prikazati Opoziciju tako da izaziva prezir;
predočiti masama da je Opozicija zločin, a svaki opozicionar
zločinac. To je jednostavan jezik koji mase razumiju. Ako
počnete govoriti o složenim pobudama, samo ćete izazvati
zbunjenost. Vaš je zadatak, građanine Rubašov, da izbjegnete
izazivanje suosjećanja i sažaljenja. Suosjećanje i sažaljenje
prema Opoziciji opasni su za našu zemlju.
— Druže Rubašove, nadam se da razumijete zadatak koji
vam Partija postavlja.

198
 Bilo je to prvi put otkako su se sreli da je Gletkin
oslovio Rubašov s »druže«. Rubašov naglo podiže glavu.
Osjeti kako u njemu navire val topline protiv kojeg je
bio nemoćan. Donja mu je čeljust podrhtavala dok je
namještao cviker.
— Razumijem.
— Pazite — nastavi Gletkin — Partija vam ne obećava
nikakvu nagradu. Mnoge smo uhapšenike privoljeli na
suradnju fizičkim pritiskom. Druge time što smo im pružili
mogućnost da spase svoje glave ili glave članova svojih
obitelji, koji su bili u našim rukama kao taoci. Vama, druže
Rubašov, ne predlažemo nikakvu nagodbu i ne obećavamo
nikakvu nagradu.
— Razumijem — ponovi Rubašov.
Gletkin potraži među spisima.
— U vašem dnevniku ima jedno mjesto koje me se
dojmilo — nastavio je. — Vi ste napisali: »Mislio sam i
djelovao onako kako sam morao... Ako sam bio u pravu,
nemam se za što kajati; ako nisam bio u pravu, platit ću«.
Digao je pogled sa spisa i uperio ga Rubašovu pravo u
lice.
— Vi niste bili u pravu i vi ćete platiti, druže Rubašove.
Partija vam obećava samo jedno: nakon konačne pobjede,
onda kada se time neće više moći nanijeti nikakva šteta, bit
će objavljena građa naših tajnih arhiva. Tada će svijet doznati
što se dogodilo iza kulisa ovog kazališta lutaka, kako ste ga vi
nazvali; pozadinu predstave koju smo morali odigrati prema
udžbeniku povijesti...
Oklijevao je nekoliko trenutaka, popravio manšete i
završio malo zbunjeno, dok mu se brazgotina na lubanji
zacrvenjela:
— I tada će se vama i nekim vašim prijateljima iz starijeg
pokoljenja pružiti suosjećanje i sažaljenje koje vam danas
moramo uskratiti.
Dok je govorio, gurnuo je Rubašovu preko stola gotov
zapisnik i položio svoje nalivpero na stol. Rubašov ustade i
reče s iskrivljenim osmijehom:

199
 — Uvijek sam se pitao kako to izgleda kad neandertalac
postane sentimentalan. Sada znam.
— Ne razumijem — reče Gletkin koji je i sam ustao.
Rubašov potpisa zapisnik u kojem je priznao da je počinio
svoje prijestupe zbog kontrarevolucionarnog stava i u službi
jedne strane sile. Kad je uspravio glavu, pogled mu je pao na
portret Vrhovnog na zidu, prepoznavši ponovno onaj izraz
pronicave ironije s kojom se Vrhovni oprostio od njega prije
više godina — onog melenkoličnog cinizma koji je zračio na
čovječanstvo s njegove posvudašnje slike.
— To što vi ne shvaćate, nije važno — reče Rubašov.
— Ima stvari koje je shvatilo jedino ono starije pokoljenje
Ivanova, Rubašova i Kieffera. Sve je to sada prošlost.
— Izdat ću upute da vas do suđenja više ne uznemiruju
— reče Gletkin nakon kratke stanke, ponovno ukrućen i
korektan. Rubašovljev ga je osmijeh razdraživao. — Imate li
još neku posebnu želju?
— Spavati — odgovori Rubašov.
Stajao je na otvorenim vratima pokraj divovskog stražara,
malen, postariji i beznačajan, sa svojim cvikerom i kozjom
bradom.
— Izdat ću upute da vas ne smetaju u spavanju — rekao
je Gletkin.
Kada su se vrata zatvorila za Rubašovom, Gletkin se vrati
svom stolu. Nekoliko trenutaka sjedio je nepomično. Tada
pozvoni svojoj tajnici.
Ona sjednu na svoje uobičajeno mjesto u kutu.
— Čestitam vam na uspjehu, druže Gletkin — reče mu.
Gletkin ublaži svjetlost lampe na normalno.
— Ovo — reče, pokazavši očima lampu — uz nespavanje
i fizičku iscrpljenost. Sve je pitanje konstitucije.

200
GRAMATIČKA FIKCIJA
»Svrhu ne pokazuj, ako nećeš i puta,
Jer put se i svrha tako prepliću na zemlji,
Da se jedno s drugim sveudilj mijenja,
Te drugi put i drugoj svrsi vodi.«

Ferdinand Lassale: Franz von Sickingen

 1.
»Na pitanje osjeća li se krivim optuženi Rubašov odgovo­
rio je jasnim ‘Da’. Na sljedeće pitanje javnog tužitelja, je li
optuženi stajao u službi kontrarevolucije, odgovorio je nešto
tišim glasom isto tako ‘Da’...«
Kći vratara Vasilija čitala je sporo, naglašavajući odvojeno
svaki slog. Raširivši novine po stolu, pratila je prstom redak
koji je čitala, povremeno popravljajući rubac na glavi.
»... Upitan želi li odvjetnika za obranu, optuženi izjav­
ljuje da se odriče tog prava. Sud zatim prelazi na čitanje
optužnice...«
Vratar Vasilij je ležao na krevetu, licem okrenut zidu.
Vera Vasiljevna nikad nije sa sigurnošću znala sluša li starac
ili spava. S vremena na vrijeme nešto bi promrmljao za sebe.
Ona se naučila ne obazirati se na to mrmljanje, a postala joj
je navika da mu svaku večer »iz odgojnih razloga« pročita
novine — čak i onda kad je nakon rada u tvornici morala ići
na sastanak svoje partijske ćelije, pa bi kasno došla kući.
»... U zaključku optužnice utvrđuje se da je krivnja
optuženog Rubašova dokazana u svim navodima optužnice
na osnovi dokaznog materijala i vlastitog priznanja tijekom
istražnog postupka. Na pitanje presjednika suda ima li prig­
ovora na vođenje preliminarne istrage, optuženi odgovara
niječno i dodaje daje priznao dobrovoljno, iskreno se kajući
zbog svojih kontrarevolucionarnih djela... «
Vratar Vasilij nije se micao. Nad krevetom, ravno nad
njegovom glavom, visila je reprodukcija u boji, portret
Vrhovnog. Pokraj nje stršao je iz zida zarđali čavao: donedav­
na je tu visila fotografija Rubašova kao partizanskog koman­
danta. Vasilij eva ruka automatski potraži rupu u madracu,
u kojoj je ranije skrivao svoju Bibliju pred kćeri; ali kratko

203
vrijeme nakon Rubašovljeva hapšenja kći je našla umaštenu
knjigu i bacila je iz odgojnih razloga.
»... Na zahtjev državnog tužitelja optuženi Rubašov sada
prelazi na opis svog razvojnog puta od protivnika partijske
linije do kontrarevolucionara i izdajnika Domovine. Uz na­
petu pažnju slušatelja, optuženi započinje svoj iskaz ovako:
»Građanine suce, objasnit ću što me je navelo na kapitulaciju
pred istražnim sucem i vama, predstavnikom pravde u našoj
zemlji. Moj će vam slučaj pokazati kako i najmanje skretanje
s partijske linije mora neizbježno završiti u kontrarevolu-
cionarnom banditizmu. Nužni ishod naše kontrarevolu-
cionarne borbe bio je taj da smo sve dublje tonuli u kaljužu.
Opisat ću vam svoj slučaj, da posluži kao opomena onima
koji se još kolebaju u ovom odlučnom času, i gaje skrivene
sumnje u rukovodstvo Partije i ispravnost partijske linije.
Osramoćen, zgažen u prah, na pragu smrti, opisat ću vam
žalostan životni put jednog izdajice, da bi to poslužilo kao
upozorenje i zastrašujući primjer milijunskim masama naše
Domovine...«
Prevrnuvši se, vratar Vasilij je zarinuo lice u krevet. Pred
očima mu je stajao lik bradatog partizanskog vođe Rubašova,
koji je u najopasnijim trenucima znao tako krasno psovati da
bi i Bogu i ljudima zaigralo srce. »Zgažen u prah, na pragu
smrti...« Vasilij zastenja. Biblije više nije bilo, ali on je znao
mnoga mjesta napamet.
»... Ovdje je državni tužitelj prekinuo iskaz optuženog
nizom pitanja u vezi s građankom Arlovom, Rubašovljevom
prijašnjom tajnicom, koja je pod optužbom izdajničke djelat­
nosti osuđena na smrt i smaknuta. Iz odgovora optuženog
Rubašova proizlazi da je on, stjeran u kut budnošću Par­
tije, svalio odgovornost za vlastite prijestupe na Arlovu,
da bi spasio glavu i uzmogao nastaviti svojom sramotnom
djelatnošću. N. S. Rubašov priznaje ovaj čudovišni zločin
s besramnom i ciničnom otvorenošću. Na primjedbu
građanina javnog tužitelja: ‘Vi, izgleda, nemate nikakvog
moralnog osjećaja, optuženi odgovara uz sarkastični os­
mijeh: ‘Izgleda da nemam.’ Njegovo izazovno ponašanje

204
izazivlje u više navrata spontane izljeve ogorčenja i prezira
slušalaca, koje je, međutim, građanin predsjednik suda
brzo utišao. Samo jednom prilikom te provale revolucion­
arnog osjećaja pravde zamijenio je val veselosti — kada je,
naime, optuženi prekinuo opis svojih prijestupa zahtjevom
da se suđenje prekine na nekoliko minuta zato što pati od
‘nepodnošljive zubobolje. Značajno je za korektnost našeg
revolucionarnog sudskog postupka da je predsjednik suda
odmah udovoljio tom traženju i, prezirno slegnuvši ram­
enima, prekinuo suđenje na pet minuta.«
Vratar Vasilij je ležao nauznak i mislio na vrijeme kad su
Rubašova po izbavljenju od onih stranaca trijumfalno vodili
po skupovima i kako je on, oslonjen na štake, stajao na tribi­
ni pod crvenim zastavama i smiješeći se trljao cviker o rukav,
a klicanju i gromoglasnom odobravanju nije bilo kraja.
A vojnici ga odvedoše u dvoranu zvanu Pretorij i skupiše na
nj cijelu četu. I djenuše ga u skrlet, udarahu ga trskom po glavi
i pljuvahu ga; i pregibajući koljena, klanjahu mu se’.
— Sto to mrmljaš u bradu? — upita kći.
—Ja to samo tako — odvrati stari Vasilij i okrenu se zidu.
Pipajući potraži rupu u madracu, ali tamo nije bilo ničega.
Ni na čavlu iznad njegove glave nije više bilo ničega. Kad
mu je kći skinula Rubašovljevu fotografiju sa zida i bacila je
u kantu za smeće, nije se usudio opirati — bio je prestar da
ga zadesi ta sramota da dospije u zatvor.
Kći je prekinula čitanje i metnula na stol primus da
pristavi čaj. Zadah petroleja proširi se portirnicom.
— Jesi li slušao dok sam ti čitala? — upita kći.
Vasilij joj poslušno okrenu lice. — Sve sam čuo — odgov­
ori.
— Eto vidiš — reče Vera Vasiljevna, pumpajući petrolej
u šištavom primusu. — I sam kaže da je izdajica. Da nije
istina, ne bi to sam rekao. Na sastanku u našoj tvornici sas­
tavili smo rezoluciju koju smo svi morali potpisati.
— Puno se ti u to razumiješ — uzdahnu Vasilij.
Vera Vasiljevna dobaci mu hitar pogled pred kojim on
ponovno okrenu glavu zidu. Svaki put kada bi ga pogledala

205
tim naročitim pogledom, Vasilij bi se podsjetio na to da on
smeta Veri Vasiljevnoj koja je htjela imati portirnicu samo
za sebe. Prije tri tjedna registrirala se na rajonu s jednim
mladim mehaničarem iz svoje tvornice, ali ni on ni ona nisu
imali stana; mehaničar je živio u jednoj sobi s još dvojicom
kolega, a danas je često znalo potrajati godinama dok bi
čovjeku stambena uprava dodijelila jednu sobu.
Primus se konačno zapalio. Vera Vasiljevna, pristavi vodu
za čaj.
— Sekretar naše partijske ćelije pročitao nam je rezolu­
ciju. U njoj piše da mi zahtijevamo da se izdajnici bez milosti
istrijebe. Tko pokaže samilost pred njima, i sam je izdajnik i
treba ga prijaviti — rekla je namjerno ravnodušnim glasom.
— Radnici moraju biti budni. Svakome od nas dana je ko­
pija rezolucije da skupljamo potpise za nju.
Vera Vasiljevna izvadi zgužvan list papira iz bluze i izgladi
ga na stolu. Vasilij je opet ležao na leđima; rđavi čavao stršao
mu je nad glavom iz zida. Zaškiljio je prema listu papira koji
je ležao rastvoren uz primus. Onda je brzo okrenuo glavu.
‘Reče Isus: Zaista, zaista ti kažem, Petre, noćas prije nego
pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti... ’
Voda u kotliću zašumi. Na licu starog Vasilija pojavi se
lukav izraz:
— A moraju li potpisati i oni koji su se borili u
građanskom ratu?
Kći sa šarenim rupcem na glavi stajala je nagnuta nad
kotlićem. — Nitko ne mora — odgovorila je s istim onim
naročitim pogledom kao i prije. — U tvornici, naravno, svi
znaju daje on stanovao u ovoj kući. Sekretar naše ćelije pitao
me nakon sastanka jeste li vas dvojica bili dokraja prijatelji i
jeste li često razgovarali.
Stari Vasilij naglo prisjednu na ležaju. Od tog napora
spopao ga je napad kašlja i žile nabrekoše na njegovu tankom
skrofuloznom vratu.
Kći postavi dvije čaše na stol i istrese nešto čajne prašine iz
papirnate vrećice. — Sto to opet mrmljaš? — upita.
— Daj mi amo taj prokleti papir — odvrati stari Vasilij.

206
 Kći mu ga pruži. — Da ti ga pročitam, da točno znaš što
tu piše?
— Ne — odgovori stari Vasilij potpisujući se. — Ne
želim znati. Daj mi sada čaj.
Kći mu pruži čašu. Vasilijeve su se usne micale; mrmljao
je nešto za sebe srčući blijedožutu tekućinu.
Kad su popili čaj, kći nastavi čitati naglas iz novina.
Saslušavanje optuženih Rubašova i Kieffera približavalo se
kraju. Razmatranje zamišljenog umorstva Vođe Partije izaz­
valo je buru negodovanja među slušateljima; nekoliko su se
puta čuli povici strijeljajte bijesne pse!’ Na zaključno pitanje
državnog tužitelja o razlozima svojeg djelovanja optuženi
Rubašov, koji je počeo pokazivati znakove sloma, odgovorio
je umornim, sporim glasom:
— Mogu reći samo to da smo se mi, Opozicija, postavivši
jednom sebi za cilj odstranjivanje rukovodstva Domovine
Revolucije, služili sredstvima koja su se činila primjerna tom
cilju, a koja su bila jednako podla i niska kao i cilj.
Vera Vasiljevna odgurnu stolicu. — To je odvratno
— reče. — Kako taj puže; čovjeku se gadi.
Odgurnula je novine i počela glasno spremati primus i
čaše. Vasilij ju je gledao. Vrući čaj ulio mu je hrabrost. Prisjeo
je na krevetu.
— Nemoj samo umišljati da ti nešto od toga razumiješ
— reče. — Bog sam zna što je njemu bilo na umu kad je
to rekao. Partija je sve vas naučila da budete lukavi, a kad
čovjek bude previše lukav, onda više u njemu nema poštenja.
Samo ti sliježi ramenima — nastavio je ljutito — tako je to
na svijetu, da su se lukavost i poštenje zaratili, pa tko se za
jedno odluči, mora se drugog odreći. Nije dobro za čovjeka
da previše mudruje. Zato je pisano: »Vaš govor neka bude:
da, da — ne, ne! Sto je više od toga, od Zloga dolazi.«
Zavalio se na madrac i okrenuo glavu na stranu kako ne
bi morao gledati izraz na kćerinu licu. Odavna joj već nije
tako smjelo protuslovio. Bog zna do čega bi to moglo doves­
ti, ako sebi uvrti u glavu da hoće portirnicu za sebe i svog
muža. Čovjek mora ipak biti i pomalo lukav u ovom životu

207
— inače pod stare dane dospije u zatvor, ili mora spavati pod
mostom na zimi. Tu se, eto, jasno vidi: ili je čovjek pametan
ili pošten; zajedno to dvoje ne ide.
— Sad ću ti pročitati do kraja — najavi mu kći.
»Državni tužitelj završio je s unakrsnim preslušavanjem
Rubašova. Nakon toga još jednom je preslušan optuženi Ki-
effer, koji je ponovio sve pojedinosti svog prethodnog iskaza
o pokušaju umorstva... Na pitanje predsjednika suda želi li
se poslužiti svojim pravom da postavlja pitanja optuženom
Kiefferu, optuženi Rubašov odgovara da se odriče tog prava.
Time je završen dokazni postupak i sud se povukao. Po
nastavku zasjedanja građanin državni tužitelj započinje svoj
pledoaje...«
Stari Vasilij nije slušao državnog tužitelja. Okrenuo se
zidu i zaspao. Kasnije nije znao kako dugo je spavao, koliko
je puta kći dolijevala ulja u svjetiljku, koliko je puta njezin
kažiprst došao do dna stranice i pomakao se prema vrhu na
početak novog stupca. Probudio se tek kad je državni tužitelj
u zaključku zatražio smrtnu kaznu. Možda je kći pri kraju
malo povisila glas, ili je možda zastala u čitanju; u svakom
slučaju, Vasilij je bio ponovno budan kada je dospjela do
posljednje masno otisnute rečenice iz govora državnog
tužitelja:
— Tražim smrt strijeljanjem za oba ova bijesna psa.
Zatim je optuženima dana riječ za zaključnu izjavu.
»... Optuženi Kieffer obraća se sucima i moli ih da mu,
s obzirom na mladost, poštede život. On ponovno priznaje
niskost svog zločina i pokušava svaliti svu odgovornost na
podstrekača Rubašova. Pritom zapada u uzbuđeno mu­
canje, koje dovodi do smijeha među gledateljima, ali pred­
sjednik suda to brzo stišava. Zatim uzima riječ optuženi
Rubašov...«
Tu je novinski izvjestitelj živim bojama opisao kako
je optuženi Rubašov »pohlepno očima prelazio po licima
gledatelja i ne naišavši ni na jedan sažalni pogled, oborio
glavu«.
Rubašovljeva zaključna izjava bila je kratka. Ona je

208
 učvrstila nepovoljan dojam što ga je ostavilo njegovo opće
ponašanje na sudu.
»Druže predsjedniče suda«, izjavio je optuženi Rubašov,
»ja ovdje govorim možda posljednji put u svom životu.
Opozicija je razbijena i uništena. Ako se danas upitam: ‘Za
što umireš?’ suočavam se s apsolutnim ništavilom, i nema
ničega za što bi bilo vrijedno umrijeti, ako bi čovjek umro
ne pokajavši se i ne pomirivši se s Partijom i Pokretom. Ja
stoga, na pragu svog posljednjeg trnutka, prigibam koljena
pred našom zemljom, pred masama, pred cijelim narodom.
Ovaj politički cirkus, ova parada diskusija i urota završeni su.
Mi smo bili politički mrtvi davno prije nego što je građanin
državni tužitelj zatražio naše glave. Jao pobijeđenima koje
povijest zgazi u prašinu. Imam samo jedno opravdanje pred
vama, građanine suče: to, da sebi nisam ništa olakšao. Taština
i posljednji ostaci ponosa šaptali su mi: Umri i šuti, ne reci
ništa, umri s plemenitom gestom, s dirljivim labuđim pjevom
na usnama; daj srcu oduška i dobaci izazov optuživačima. To
bi starom revolucionaru poput mene bilo lakše, ali nadvla­
dao sam iskušenje. Time je moj zadatak izvršen. Ja sam pla­
tio; moj je račun s poviješću izravnan. Moliti vas za milost,
bilo bi izrugivanje. Nemam više ništa za reći«.
»... Poslije kratkog savjetovanja predsjednik suda pročitao
je osudu. Vijeće Vrhovnog revolucionarnog suda osuđuje
optužene po svakom navodu optužnice na najtežu kaznu:
smrt strijeljanjem i zapljenu čitave osobne imovine«.
Stari Vasilij je zurio u zarđali čavao iznad glave. Promrm­
ljao je:
— Neka bude volja Tvoja. Amen. — I okrenuo se zidu.

2.
Sada je, dakle, bilo sve gotovo. Rubašov je znao da će
nakon ponoći prestati postojati.
Hodao je po ćeliji u koju se vratio iz bučne sudske zgrade
— šest i pol koraka do prozora, šest i pol koraka natrag.

209
Kada bi zastao osluškujući, na trećoj crnoj ploči poda do
prozora, strujala mu je ususret tišina, između obijeljenih
zidova kao iz dubine bunara. Još uvijek nije shvaćao zašto je
sve tako utihlo, unutra i izvana. Ali znao je da tu tišinu ne
može ništa više narušiti.
Gledajući unatrag, nikako se nije mogao sjetiti točnog
trenutka kada se taj blaženi mir spustio na njega. Moralo je
to biti za vrijeme sudskog postupka, prije početka njegove
zaključne izjave. Vjerovao je da je spalio i zadnje ostatke
sebičnosti i taštine u svojoj svijesti; ali u onom trenutku
kada su njegove oči prešle licima gledatelja u sudskoj dvo­
rani, susrevši samo ravnodušnost i porugu, u tom trenutku
posljednji put shrvala ga je žudnja za jednom dobačenom
kosti sažaljenja; mrznuo je i poželio da se zgrije vlastitim
riječima. Spopalo ga je iskušenje da govori o svojoj prošlosti,
da se još samo jednom propne i jednim trzajem raskine
mrežu kojom su ga opleli Ivanov i Gletkin; da dovikne
svojim optuživačima kao Danton: »Položili ste ruke na moj
cijeli život. Želim samo da on ustane pred vama i ospori vašu
vlast...« O, znao je on Dantonov govor pred revolucionarnim
sudom. Mogao ga je ponoviti od riječi do riječi. Kao dječak
naučio ga je napamet: »Vi hoćete ugušiti Republiku u krvi.
Kako će se još dugo stope slobode pretvarati u rake? Tiranija
slobodno kroči; zderala je veo s lica, visoko nosi glavu; ona
stupa preko naših mrtvih tijela«.
Te su ga riječi zapekle na jeziku, ali to je iskušenje potra­
jalo samo trenutak; nakon toga, kada je počeo sa svojom
zaključnom izjavom, na njega se spustilo zvono šutnje.
Spoznao je da je prekasno.
Prekasno da se vrati istim putem, da još jednom kroči u
rake vlastitih stopa. Riječi nisu mogle razvrgnuti ništa što se
već odigralo.
Prekasno za sve njih. Kada je došao trenutak njihova
posljednjeg pojavljivanja pred očima javnosti, nijednom
od njih nije uspjelo pretvoriti optuženičku klupu u pučku
tribinu, nitko od njih nije razotkrio istinu pred licem svijeta
i bacio optužbu natrag u lice svojim sucima kao Danton.

210
 Neke su, kao Zečju Usnu, prisilili na šutnju golim
fizičkim strahom; druge nadom da će spasiti glavu; treće
zato što su htjeli barem žene i sinove izbaviti iz kandži
raznih Gletkina. Najbolji su od njih šutjeli zato da bi još
jednom, posljednji put, mogli biti od koristi Partiji, time što
su preuzimali ulogu žrtvenog jarca — a k tome je i svatko
od najboljih imao na duši jednu Arlovu. Bili su pretijesno
vezani s vlastitom prošlošću, uhvaćeni u mrežu koju su sami
ispleli vlaknima svoje izvitoperene logike i izvitoperene etike;
bili su svi krivi, premda ne za djela za koja su se optuživali.
Za njih nije bilo povratka. Njihovo silaženje s pozornice
odvijalo se uz strogo poštivanje vlastitih neobičnih pravila
igre. Javnost nije od njih očekivala nikakve labuđe pjesme.
Oni su se pridržavali uputa režije, a uloga im je bila zavijati
poput vukova u noći...
Sada je, dakle, sve prošlo. Više nije imao ništa sa svim tim.
Platio je, i njegov je račun izravnan. Bio je čovjek koji je izgu­
bio svoju sjenu, oslobođen svih veza. Svaku je misao domis­
lio i proveo do kraja; sati koji su mu još preostajali pripadali
su nijemom partneru čije je područje počimalo tamo gdje je
prestajalo domišljanje do kraja. Okrstio ga je »gramatičkom
fikcijom«, da bi suzbio onaj osjećaj posramljenosti koji je
Partija ulila svojim članovima prema svemu što se odnosilo
na prvo lice jednine. Rubašov zastade uza zid prema broju
406. Ta je ćelija nakon nestanka Rip van Winkla ostala
prazna. Skinuo je cviker, potajno se ogledao i pokucao:
2 —5; 1 — 1...
Osluhnuo je osjećajući djetinjastu postiđenost, a zatim
ponovno pokucao:
2 — 5; 1 — 1 —
Osluhnuo je, pa opet otkucao isto. Zid je ostao nijem.
Nikada dotada nije svjesno otkucao riječ »ja«. Možda i nika­
da uopće. Osluškivao je. Zvuk kucanja zamro je bez jeke.
Nastavio je koračati ćelijom. Otkad se na njega spustilo
zvono šutnje, bio je zaokupljen nekim pitanjima na koje je
želio naći odgovor prije nego što bude prekasno. Bila su to
prilično naivna pitanja; odnosila su se na smisao patnje ili,

211
točnije, na razliku između svrsishodne i besmislene patnje.
Svrsishodna je, očito, samo ona patnja koja je neizbježna, to
jest koja ima korijen u biološkoj fatalnosti. Međutim, one
vrste patnje koje su društvenog podrijetla mogle su se, očito,
izbjeći, te su prema tome besmislene. Jedini cilj Revolucije
je dokidanje besmislene patnje. Pokazalo se, međutim, da
je dokidanje te druge vrste patnje moguće samo po cijenu
privremenog golemog povećanja ukupne količine prve vrste
patnje. Pitanje stoga glasi: je li takva operacija opravdana?
Ona to očito jest, kod pozivanja na jedno apstraktno
čovječanstvo; ali primijenjeno na ljude u jednini, na slijed
brojeva 2 — 5; 1 — 1, na stvarno biće od mesa i krvi i kosti
i kože, to je načelo dovodilo samo sebe do besmisla. Kao
dječak vjerovao je da će u radu za Partiju naći odgovor na
sva pitanja te vrste. Taj je rad potrajao četrdeset godina, a već
na početku zaboravio je pitanje radi kojega se i posvetio tom
radu. Sada je, eto, prošlo tih četrdeset godina i on se vratio
izvornom dječačkom postavljanju pitanja. Partija je uzela
sve što je mogao dati, a ostala mu je dužna odgovore na sva
pitanja. A to je vrijedilo i za nijemog partnera čiji je magični
naziv otkucao na zid prazne ćelije. I on je ostajao nijem na
sva neposredna pitanja, koliko god bila hitna i očajnička.
A ipak, bilo je načina da mu se čovjek približi. Ponekad
bi se neočekivano javio na neku melodiju, ili na samu us­
pomenu na neki napjev, ili na spojene dlanove s crteža Pietčt,
ili pojedine prizore iz djetinjstva. Bilo je glazbenih viljušaka
koje su dovodile nijemog partnera u stanje ustreptalosti,
koje su mistici nazivali ekstazom, a sveci kontemplacijom;
najveći i najtrezveniji od suvremenih psihologa priznao je
postojanje tog stanja i nazvao ga »oceanskim oćutom«. I
doista, kad bi takvo stanje nastupilo, rastapalo bi se Ja poput
zrnca soli u moru, dok se u isto vrijeme činilo kao da je be­
skrajno more obuhvaćeno u jednom zrncu soli, koje se više
nije moglo smjestiti u vremenu i prostoru. Bilo je to stanje u
kojem je mišljenje gubilo svoj smjer i počimalo kružiti oko
samog sebe kao magnetska igla na magnetskom polu; dok
se konačno ne bi odijelilo od osovine da slobodno krene

212
 prostorom poput snopa svjetlosnih mlazova u noći; i dok se
na kraju ne bi pričinilo da su misli i osjećaji, pa i sama bol i
radost, tek pruge u spektru tog snopa mlazova što se lomio
u prizmi svijesti.
Rubašov je hodao ćelijom. Ranije bi posramljeno zabranio
sebi takva djetinjasta mozganja. Sada se više nije sramio. U
smrti metafizika postaje stvarnošću. Zastao je pred prozorom
i naslonio se čelom na staklo. Nad mitraljeskim tornjem vid­
jela se plava pruga. Bila je blijeda i podsjećala ga je na ono
posebno plavetnilo koje je kao dječak vidio nad sobom, kad
bi ležao u travi u očevu vrtu i gledao grane topola kako se la­
gano miču na pozadini neba. Bila je, izgleda, dovoljna i samo
takva plava pruga da izazove »oceanski oćut«. Čitao je da,
prema najnovijim astrofizičkim otkrićima, opseg svemira nije
beskonačan — svemir je neograničen, ali konačan i samodo­
voljan, nalik na površinu kugle. To nije nikad shvatio; sada
je osjećao snažnu potrebu da shvati. Sada se i sjetio gdje je
čitao o tome; nakon prvog hapšenja u Njemačkoj, drugovi
su mu prokrijumčarili u ćeliju ilegalno tiskani partijski list;
na vrhu prve strane, s naslovom preko tri stupca, nalazio
se opis štrajka u jednoj predionici; na dnu, u posljednjem
stupcu, kao tekst za popunjavanje prostora, stajala je sitnim
slovima otisnuta vijest o otkriću da svemir nije beskonačan, a
stranica je bila poderana i manjkala je polovica teksta. Nikad
nije doznao što je pisalo na otrgnutoj polovici.
Rubašov je stajao uz prozor i kucao cvikerom u prazan
zid. Kao dječak htio je zapravo studirati astronomiju, a
eto četrdeset je godina radio nešto sasvim drugo. Zašto ga
državni tužitelj nije pitao: »Optuženi Rubašove, a što je s
beskonačnošću?« Ne bi mu mogao odgovoriti — i u tome,
da, u tome je bio jedini izvor njegove krivnje. Zar je moglo
biti veće?,
Kada je pročitao tu novinsku vijest, još onda, sam u ćeliji,
dok su ga još boljeli zglobovi od posljednjeg mučenja, zapao
je u osebujno egzaltirano stanje — »oceanski oćut« povukao
ga je u svoj vrtlog. Poslije ga je bilo stid toga. Partija je to
prezirala. Nazivala je to malograđanskom mistikom, zatvar­

213
anjem u toranj od bjelokosti. Nazivala je to »odvraćanjem od
zadatka«, »dezerterstvom s fronte klasne borbe«. »Oceanski
oćut« bio je kontrarevolucionaran.
Jer u borbi se mora stajati na zemlji objema nogama.
Partija uči kako se to radi. »Beskonačno« je politički sumn­
jiva kvantiteta; »ja« je sumnjiva kvaliteta. Partija ne priznaje
njegovo postojanje. Definicija pojedinca glasi: mnoštvo od
jednog milijuna, podijeljeno s milijun.
Partija osporava slobodnu volju pojedinca — a istovre­
meno zahtijeva od njega da se svojom slobodnom voljom
žrtvuje. Osporava mu sposobnost da bira između dviju
mogućnosti — istovremeno zahtijevajući da neprestano
pogađa pravi put. Odriče mu moć da razlikuje dobro i zlo
— a u isto vrijeme patetično govori o krivnji i izdaji. Pojedi­
nac stoji pod znakom ekonomskog fataliteta, kao kotačić sat­
nog mehanizma koji se, pokrenut u pradavna vremena, vrti
bez mogućnosti da se zaustavi ili da bilo što utječe na njega
— a Partija zahtijeva da taj kotačić ustane protiv cijelog me­
hanizma i promijeni svoj hod. Negdje se u tom računu mora
kriti greška. Jednadžba ne izlazi.
Četrdeset se godina borio protiv ekonomske fatalnosti.
To je bilo središnje zlo čovječanstva, rak koji mu je proždirao
utrobu. To je bila točka gdje je morao zarezati kirurški nož;
preostali tok liječenja slijedit će sam od sebe. Svaka druga
metoda bila je diletantizam, romantično šarlatanstvo. Boles­
nik na smrt ne može se izliječiti blagorječivim nagovorom.
Jedino je rješenje operacioni stol i trijezna kirurška procjena.
Ali kamo god se zarežalo nožem, novi je čir izrastao na
mjestu staroga; i opet jednadžba nije izlazila.
Četrdeset je godina živio strogo se držeći redovničkih
zavjeta Partije. Pridržavao se pravila logičkog računa.
Kiselinom razuma ispalio je ostatke starog nelogičnog mor­
alnog osjećaja iz svijesti. Odhrvavao se napastima nijemog
partnera i borio se protiv »oceanskog oćuta« svim svojim
silama. A kamo gaje to dovelo? Nedvojbeno istinite premise
dovele su do potpuno besmislenih ishoda; neoborivi logički
izvodi Ivanova i Gletkina doveli su ga pravo u sablasnu arenu

214
javnog suđenja. Možda je za čovjeka štetno da sve domisli
do kraja.
Rubašov je zurio kroz prozorsku rešetku na plavu prugu
iznad mitraljeskog tornja. Kad se sada osvrtao na svoju
prošlost, činilo mu se kao da je svih tih četrdeset godina bilo
jedna bjesomučna jurnjava — amok čistog razuma. Možda
je za čovjeka štetno da se oslobodi svih okova, da otpusti
kočnice svih »nemoj« i »ne smiješ«, i da potpuno neometano
pojuri cilju.
Plava pruga dobila je laku primjesu crvenog, večer je bila
blizu; oko tornja kružilo je jato tamnih ptica udarajući pola­
ko spokojno krilima. Ne, jednadžba ne izlazi. Nije dovoljno
usmjeriti pogled čovječanstva na jedan cilj i dati mu nož
u ruku; čovječanstvu škodi vršenje pokusa pomoću noža.
Možda kasnije. Danas je ono još premlado i sirovo. Kako je
ono samo bjesnjelo i sjeklo oko sebe na velikom oglednom
polju, Domovini Revolucije, Bastionu Slobode! Gletkin je
opravdavao sve što se događalo načelom da se bastion mora
očuvati. Ali kako taj bastion izgleda iznutra? Ne, ne može se
graditi raj s čelikom i cementom. Bastion će se sačuvati, ali
on ne može više dati nikakvu poruku, ne može više pružiti
primjer svijetu. Režim Vrhovnog je uprljao ideju socijalne
države isto kao što su pape u Srednjem vijeku učinile s ide­
jom Kristova kraljevstva na Zemlji. Zastava Revolucije vije
se na pola koplja.
Rubašov je lutao ćelijom. Bilo je tiho i već gotovo mrak.
Sad više nije mogao biti daleko tren kad će doći po njega.
Negdje u jednadžbi postojala je greška, ili dapače u čitavom
matematičkom sustavu mišljenja. Odavno je to naslućivao,
od epizode s Richardom i crtežom Pieta, ali nije se prije usu­
dio to sebi potpuno priznati. Možda je Revolucija prerano
došla, kao pobačen plod sa stravično izobličenim udovima.
Možda je sve bilo gruba greška u vremenskom proračunu.
Zar nije i rimska civilizacija već u prvom stoljeću prije naše
ere bila naizgled pred slomom, na samrti, trula do srži; nisu
li i tada najbolji pojedinci vjerovali da je vrijeme zrelo za ve­
liki prevrat; a nije li ipak taj svijet na umoru potrajao još pet

215
stoljeća? Povijest ima sporo bilo; čovjek računa na pokoljen­
ja. Možda je naše doba tek drugi dan stvaranja svijeta. Kako
je ipak privlačno živjeti i razrađivati teoriju relativne zrelosti
masa!...
U ćeliji je bilo tiho. Rubašov je čuo samo šum svojih ko­
raka po kamenim pločama poda. Šest i pol koraka do vrata,
na koja će doći da ga povedu; šest i pol koraka do prozora, za
kojim se spuštala noć. Još malo i bit će sve gotovo. Ali kad se
pitao: Zašto ti sada umireš?, nije nalazio odgovora.
Sustav ima grešku; možda ona leži u postavci koju je do­
tada smatrao neoborivom, u čije je ime žrtvovao druge i bio
sam žrtvovan: u postavci da cilj opravdava sredstvo. Upravo ta
je postavka pomorila veliko bratstvo revolucionara i natjerala
ih sve u amok. Kako je ono bio napisao u dnevnik? »Odba­
cili smo sve konvencije; naša jedina smjernica je smjernica
logične konzekvence; mi jedrimo bez etičkog balasta«.
Možda u tom leži bit zla. Možda je za ljude štetno jedriti
bez balasta. I možda je sam razum nedovoljan kompas, koji
vodi tako zaobilaznim, krivudavim putem da se cilj konačno
izgubi u magli.
Možda sada dolazi doba velike pomrčine.
Možda će tek kasnije, mnogo kasnije, nastati novi Pokret
— s novim zastavama, ispunjen novim duhom koji će
poznavati oboje: ekonomsku fatalnost i »oceanski oćut«.
Možda će članovi nove Partije nositi redovničku mantiju, a
njihov će nauk biti da jedino čistoća sredstava posvećuje cilj.
Možda će naučavati da je krivo ono načelo koje kaže da je
čovjek kvocijent iz jednog milijuna podijeljenog jednim mil­
ijunom, i umjesto toga uvest će novu vrstu aritmetike koja
će se zasnivati na množenju: iz pretapanja jednog milijuna
pojedinaca u novo jedinstvo, sada ne više amorfnu masu,
koja će razvijati vlastitu svijest, novu ličnost, s milijunski
umnogostručenim »oceanskim oćutom« u neograničenom,
ali ipak konačnom prostoru.
Rubašov prekinu svoje tumaranje i osluhnu. Prigušeno
bubnjanje bližilo se hodnikom.

216
 3.
Bubnjanje je zvučalo kao da ga je vjetar donio izdaleka.
Bilo je još daleko, približavalo se. Rubašov se nije micao.
Noge ga više nisu slušale; osjećao je kako se polako i do kraja
napijaju zemljinom silom težom. Ustuknuo je natraške tri
koraka prema prozoru, ne skidajući oči s okna na vratima.
Duboko je disao i pripalio cigaretu. Sa zida uz ležaj doprlo
je kucanje:
— Odvode Zečju Usnu. Šalje vam pozdrave.
Težina mu je nestala iz nogu. Prišao je vratima i počeo
brzo i ritmički bubnjati dlanovima o kovinu. Prenositi obav­
ijest ćeliji 406 nije više imalo smisla. Bila je prazna; tu se
lanac prekidao. Bubnjao je pripivši se okom na okno.
Na hodniku su kao i uvijek blijedo sijale žarulje. Vidio
je kao i uvijek željezna vrata ćelija 401 do 407. Bubnjanje
je postalo glasnije. Približavali su se koraci, sporo i stružući
po kamenim pločama poda, što se jasno čulo. Odjednom
se Zečja Usna stvori u vidnom polju okna. Stajao je, a usne
su mu drhtale kao onda kad je stajao na reflektorskom
mlazu u Gletkinovoj sobi; okovane ruke visile su mu na
leđima u čudno iskrivljenom položaju. Nije mogao vidjeti
Rubašovljevo oko iza kontrolke pa je gledao prema vratima
slijepim zjenicama koje su tražile, kao da iza tih vrata leži
posljednja nada u spas. Odjeknula je zapovijed i Zečja Usna
se poslušno okrenu i pođe. Iza njega koračao je onaj uni­
formirani div opasan pištoljem. Jedan za drugim nestadoše
iz Rubašovljeva vidnog polja.
Bubnjanje je utihnulo; sada je opet zavladala tišina. Sa
zida uz ležaj doprlo je kucanje:
— Sasvim se dobro držao...
Od dana kad je Rubašov obavijestio broj 402 o svojoj ka­
pitulaciji oni nisu više razgovarali. Broj 402 je kucao dalje:
— Imate još oko deset minuta. Kako se osjećatett
Rubašov shvati da je broj 402 poveo razgovor da mu
olakša čekanje. Bio mu je za to zahvalan. Sjeo je na ležaj i
otkucao odgovor:

217
 — Volio bih daje već gotovo...
— Vi ćete se hrabro držati — kucao je 402.
— Mi svi znamo da ste vraški momak... Malo je zastao,
a onda je brzo ponovio posljednje riječi — vraški momak...
očito se trudio da razgovor ne zapne. — Sjećate li se: »Grudi
kao jabučice«. Ha — ha! Vraški momak...
Rubašov je osluškivao šumove s hodnika. Nije se ništa
čulo. Broj 402 kao da je pogodio njegove misli, jer je odmah
nastavio:
— Nemojte slušati. Ja ću vam na vrijeme javiti kad budu
dolazili... Cime biste se bavili kad bi vaspomilovali?
Rubašov razmisli. Zatim otkuca:
— Studirao astronomiju.
— Ha — ha, javi se 402. — Možda i ja. Kažu na drugim
zvijezdama možda isto ima ljudi. Dopustite jedan savjet.
— Molim — začuđeno odgovori Rubašov.
— Ali ne zamjerite. Stručni vojnički savjet. Ispraznite mje­
hur. Uvijek je to bolje napraviti u ovakvim slučajevima. Duh je
snažan, ali tijelo slabo. Ha — ha!
Rubašov se nasmiješi i poslušno pođe do kible. Zatim
sjede opet na ležaj i otkuca:
— Hvala. Odlična ideja. A kakvi su vaši izgledi?
Broj 402 je šutio nekoliko trenutaka. Tada otkuca, nešto
sporije nego prije:
—Još osamnaest godina. Nepunih. Samo 6530 dana... Za­
stao je. Zatim je dodao:
— Zavidim vam. — A zatim, poslije ponovne stanke
— Zamislite još 6530 noći bez žena.
Rubašov ne odgovori ništa. Zatim otkuca:
— Možete čitati, učiti...
— Nisam ja zato — odgovori 402. A zatim glasno i brzo
— Dolaze...
Prekinuo se, ali za nekoliko trenutaka je dodao:
— Šteta. Baš smo tako ugodno razgovarali...
Rubašov ustade s ležaja. Razmisli jedan trenutak i otku­
ca:
— Bili ste prijazni prema meni. Hvala.

218
 Ključ zazveketa u bravi. Vrata se naglo otvoriše. Vani je
stajao uniformirani div i neki civil. Civil oslovi Rubašova im­
enom i mehanički pročita neki spis. Dok su mu savijali ruke
na leđima i stavljali lisičine, čuo je žurno kucanje broja 402:
— Zavidim vam. Zavidim vam. Zbogom.
Vani na hodniku bubnjanje je opet počelo. Pratilo ih je
sve do brijačnice. Rubašov je znao da ga iza svakih betonskih
vrata promatra jedno oko kroz kontrolku, ali nije okretao
glavu ni lijevo ni desno. Lisičine su mu žuljale zglavke;
stražar-div ih je prejako pritegnuo i nategnuvši mu zglobove
kad mu je savijao ruke iza leđa; osjećao je bolove u rukama.
Pojavilo se podrumsko stubište. Rubašov uspori korak.
Civil zastade pred stubištem. Bio je nizak i imao je malo
izbuljene oči. Upitao je:
— Imate li još neku želju?
— Ne — odgovori Rubašov i počne silaziti stepenicama.
Civil ostade na vrhu stubišta, gledajući za njim izbuljenim
očima.
Stubište je bilo usko i loše osvijetljeno. Rubašov je morao
pripaziti da se ne spotakne, jer se nije mogao uhvatiti za
ogradu. Bubnjanje je zanijemilo. Čuo je stražara tri koraka
za sobom na stubištu.
Stubište se okretalo u spirali. Rubašov se nagnu kako bi
bolje vidio; cviker mu kliznu s nosa i pade dvije stepenice
niže, otkotrlja se uz zvuk razbijenog stakla još niz dvije
stepenice i ostade ležati na dnu stubišta. Rubašov zakrzma
jedan trenutak; zatim, opipavajući stepenice nogama, siđe
do dna stepeništa. Čuo je da se čovjek za njim sagnuo i
spremio razbijeni cviker u džep, ali se ne osvrnu.
Sad je bio gotovo slijep, ali imao je opet čvrsto tlo pod
nogama. Prihvatio ga je dugi hodnik; zidovi hodnika bili su
nejasni i nije mu mogao vidjeti kraj. Stražar je stalno bio
udaljen tri koraka za njim. Rubašov je osjećao njegov pogled
na zatiljku, ali nije se osvrtao. Pažljivo je stavljao nogu pred
nogu.
Činilo mu se kao da već nekoliko minuta lutaju tim
hodnikom. Još se uvijek nije ništa dogodilo. Po svoj prilici

219
će čuti kad stražar izvuče pištolj. Dakle, još ima vremena,
dotada je siguran. Ili će taj iza njega postupati kao zubar koji
drži instrumente skrivene u rukavu, dok se naginje nad paci­
jenta? Rubašov pokuša misliti na nešto drugo, ali je morao
usredotočiti čitavu pažnju na to da se svlada kako se ne bi
osvrnuo.
Čudno je to da ga je zub prestao boljeti onog trena kad
se za vrijeme suđenja na njega spustila ona blažena tišina.
Možda se baš u tom času otvorilo zagnojeno mjesto. Sto im
je ono rekao: »Ja prigibam koljena pred našom zemljom,
pred masama, pred cijelim narodom...« A što dalje? Sto će
se dogoditi s tim masama, s tim narodom? Već četrdeset
godina tjeraju ga kroz pustinju prijetnjama i vabljenjem,
izmišljenim strahovima i obećanjima. Ali gdje je Obećana
zemlja?
Postoji li zaista takav cilj za ovo čovječanstvo što luta? To
je pitanje na koje bi još tako rado htio doznati odgovor prije
nego što bude prekasno. Ni Mojsiju nije bilo dopušteno
stupiti u Zemlju obećanja. Ali bar ju je smio vidjeti s vrha
brda, kako se prostire pod njegovim nogama. Tako se lako
umire, vlastitim očima uvjeren u postojanje cilja. Njega,
Nikolaja Salmanoviča Rubašova, nitko nije poveo na vrh
brda; i kamo god su njegove oči gledale, nije vidio ništa osim
pustinje i noćne tame.
Tupi udarac prasnu mu o lubanju. Dugo ga je očekivao
a ipak je bio zatečen. Začudi se osjećajući kako mu koljena
popuštaju a tijelo opisuje poluspiralu. Kako teatralno,
pomisli padajući, a pritom ne osjećam ništa. Ležao je zgrčen
na tlu, s obrazom na hladnom kamenu. Oko njega se
smračilo, more ga je ponijelo njišući ga na svojoj tamnoj
površini. Sjećanja su se provlačila kroz njega poput pra­
menova magle nad vodom.
Izvana je netko kucao na ulaznim vratima; sanjao je da
dolaze uhapsiti ga; ali u kojoj se zemlji nalazi?
Mučio se pogoditi rukom u rukav kućnog ogrtača. Ali
čija to slika u bojama visi nad njegovim krevetom i gleda ga
odozgo?

220
 Je li to Vrhovni ili onaj drugi — onaj s ironičnim
smiješkom ili onaj ukočena pogleda?
Neka nejasna prilika nagnula se nad njim; osjed miris
svježe kože revolverskog opasača; ali čije oznake nosi taj lik
našivene na rukavima i epoletama — i u čije je ime podigao
tamnu cijev pištolja?
Drugi udarac ošinu ga gromom po uhu. Tada sve udhnu.
More ga je ponovno opkolilo, i šum mora. Jedan ga val pod­
ignu polako uvis. Došao je iz daleka i spokojno nastavio put,
kao da je Vječnost slegnula ramenima.
 SADRŽAJ

PRVO SASLUŠANJE.......................................................................... 7
DRUGO SASLUŠANJE ................................................................... 83
TREĆE SASLUŠANJE .................................................................... 139
GRAMATIČKA FIKCIJA............................................................... 201
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.112.2-31 = 163.42

KOESTLER, Arthur
Pomračenje o podne / Arthur Koestler ;
preveo Zeljko Bujaš. - Zagreb : Globus
media, 2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista
XX. stoljeće ; 22)

Prijevod djela: Sonnenfinsternis.

ISBN 953-7160-21-1

440623021