Polimerni materijali

Podjela polimera s obzirom na ponašanje na povišenoj temperaturi

‐ poliplasti (plastični materijali): plastomeri (termoplastične mase) i duromeri (termoreaktivne
plastične mase)
‐ elastomeri
‐ elastoplastomeri

Slika 10. Podjela polimernih materijala prema ponašanju pri zagrijavanju

PLASTOMERI (TERMOPLASTI)
Plastomeri su građeni iz linearnih ili granatih makromolekula koje su međusobno povezane slabim Van
der Waalsovim silama (sekundarne veze). Tu treba naglasiti da je struktura plastomernih
makrokmolekula većinom linearna, molekule eventualno mogu imati tek nešto poprečnih veza
(granate makromolekule).
Pri rastu temperature omekšavaju (formiran komad se može zagrijati i preoblikovati) te se potom, pri
opadanju temperature (hlađenjem) opet skrućuju. Ciklus zagrijavanja i hlađenja može se ponavljati
bezbroj puta ukoliko pri zagrijavanju ne dođe do kemijskih reakcija koje bi izazvale djelomičnu
promjenu strukture. Lako se prerađuju u najrazličitije proizvode: protiskivanjem (vlakna, folije),
lijevanjem u kalupe (posude i veći proizvodi), itd. Preradba se temelji na promjeni agregatnog stanja
zagrijavanjem i hlađenjem: čvrsto‐kapljevito‐čvrsto (odatle naziv termoplasti, termoplastične mase).
Plastomeri se proizvode i prerađuju u najvećim količinama (preko 80% od svih vrsta polimera).

26
 Polimerni materijali

Otapaju se u različitim otapalima, a otopine su im vrlo viskozne (npr. ljepilo za papir koje nakon što
otapalo ishlapi lijepi papir). Zbog slabih međumolekulskih veza mogu se ponovno koristiti (pogodni za
recikliranje).
Amorfni plastomeri (PVC, PS, poli(metil‐metakrilat) (PMMA)), kristalasti (PE, PP, polioksimetilen
(POM), poliamidi).

DUROMERI (DUROPLASTI)
Duromeri zagrijavanjem ne omekšavaju niti se mogu rastaliti. Imaju umreženu strukturu nastalu
kovalentnim povezivanjem polimernih lanaca, tj. povezivanjem funkcionalnih skupina dvaju odvojenih
lanaca. Broj poprečnih veza diktira svojstva polimera. Umreženi polimeri, općenito, nemaju primjetno
staklište, Tg, ne mogu se otopiti, taliti ili preoblikovati i ne mogu bubriti.
Postupcima polimerizacije ne polimeriziraju do kraja (do umrežavanja) nego samo do prvog stupnja.
U prvom stupnju nastaje reaktivna duromerna smola (pretpolimer), uglavnom viskozna, smolasta masa ili
lakotaljiva krutina. Tako nastali pretpolimeri, zbog navedenih svojstava, prikladni su za oblikovanje i
preradu. U drugom stupnju pretpolimer (reaktivna duromerna smola) zagrijavanjem prelazi u svoj konačni
oblik nastajanjem trodimenzijskog makromolekularnog sustava. Takva struktura nastaje ireverzibilnim
umrežavanjem linearnih makromolekula kovalentnim kemijskim vezama. Kako bi se umrežavanje moglo
odvijati, pretpolimerima se pri zagrijavanju dodaju niskomolekulski spojevi: ubrzivač i katalizator koji
služe za umrežavanje makromolekula (slika 11).
Duromeri pri zagrijavanju uopće ne omekšavaju, nego se umrežavaju. Ovi materijali se gusto
umrežavaju jer s povećanjem temperature dolazi do kemijskih reakcija i umrežavanja pojedinačnih
lanaca na kratkim udaljenostima (jedno umreženje na približno 20 atoma polimernog lanca). Uslijed
toga dolazi do trajnog očvršćavanja polimera pa se zbog toga često nazivaju i termoočvršćavajući
materijali. Zbog toga se ne mogu plastično oblikovati i ponovno preoblikovati, jer zagrijavanjem dolazi
do njihove tzv. termodegradacije, tj. do kidanja kovalentnih veza između makromolekulama (odatle
naziv termoreaktivne plastične mase). Duromeri su tipično “tvrdi” polimeri. Tvrdoća, koja je rezultat
nedovoljne molekulske gibljivosti, omogućava primjenu ovih poliplasta kao konstrukcijskih materijala.
Sastoje se od isključivo amorfne faze. Polimerni lanci povezani su kemijskim vezama u nepravilnu
strukturu.
Najprošireniji duromeri načinjeni su na temelju fenol‐formaldehidnih (PF), urea‐formaldehidnih (UF) i
melamin‐formaldehidnih (MF) smola. Služe kao konstrukcijski materijali za aparate i uređaje, kao
ljepila, lakovi i kompozitni materijali.

Slika 11. Shematski prikaz umrežavanja duromera

27
 Polimerni materijali

ELASTOMERI
Elastomeri (prirodni i sintetski kaučuci, silikoni, poliuretani) su rahlo prostorno umrežene
makromolekule. Na sobnoj se temperaturi mogu istezati do najmanje dvostruke izvorne duljine i
trenutno se vraćaju na početnu duljinu nakon prestanka djelovanja vanjske sile. Makromolekule
elastomera slične su oprugi, slika 10, pa te klupčaste strukture podliježu istezanju do 100% njihove
početne duljine.

Slika 12. Shematski prikaz elastomera

Makromolekulni lanci u elastomeru povezani su fizičkim međumolekulnim silama (van der Waalsovim
ili vodikovim vezama). Da bi elastomerni materijal imao zadovoljavajuća uporabna svojstva, između
elastomernih makromolekula se, uz fizičke veze, naknadno ugrade kemijske veze (mostovi između
pojedinih makromolekula na reakcijski sposobnim mjestima). Elastomerna makromolekula s
dvostrukim vezama (primjerice poliizopren) umrežuje se sumporom, a proces se zove vulkanizacija.
Elastomeri su netopljivi, netaljivi i bubre. Elastomeri se mogu oblikovati prije dovršenja umrežavanja,
odnosno vulkanizacije, u omekšanom stanju.

ELASTOPLASTOMERI
Elastoplastomeri (ili termoplastični elastomeri) su skupina poliplasta koji se pri sobnoj temperaturi
ponašaju poput elastomera (imaju elastična svojstva), a pri povišenim temperaturama ponašaju se
poput plastomera (omekšavaju zagrijavanjem, skrućuju se hlađenjem). To znači da su im uporabna
svojstva slična svojstvima elastomera, a prerađuju se postupcima tipičnim za plastomere.
Elastoplastomeri taljivi su i topljivi materijali koji bubre.

Slika 13. Skijaške cipele od elastoplastomernog poliuretana

[Fudurić, A. (2016). Svojstva i primjena polimernih materijala u njihova oporaba u Hrvatskoj (Specijalistički
diplomski stručni rad)]

28
 Polimerni materijali

Polimerni materijali

Polimerni materijali su tehnički uporabljive tvari građene od polimera. To su: konstrukcijski materijali,
folije, vlakna, veziva, premazi, ljepila itd.
Polimerni materijali uz polimer u izvornom obliku sadrže: brojne dodatke (aditive), druge polimere,
druge vrste materijala koji im služe za poboljšanje svojstava.
Samo politetrafluoretilen (PTFE) – teflon i poliamidi (PA) ne trebaju dodatke (aditive).
Prema sastavu polimerni materijali se dijele na: homogene i kompozitne (mješavine ili smjese;
punjeni i ojačani polimernim materijalom).
Prema stupnju uređenosti polimerni materijali se dijele na: amorfne, kristalaste i kristalne.
Prema podrijetlu polimerni materijali se dijele na:
- prirodne (celuloza, svila, guma, kaučuk, prirodne smole za tiskarske boje),
- modificirane (derivati celuloze – nitroceluloza, derivati kaučuka i kazeina) i
- umjetne (materijali proizvedeni polimerizacijom iz monomera dobivenih, uglavnom, iz nafte,
zemnog plina i ugljena: PE, PP, PS, PVC, itd.).
Prema uporabi (primjenskim svojstvima) polimerni materijali se dijele na:
1) POLIPLASTE : a) plastomere i b) duromere
(plastika, plastične mase),
2) ELASTOMERE
(kaučuk, guma),
3) ELASTOPLASTOMERE
4) UMJETNA (sintetička) VLAKNA
(posebnim načinom prerađeni poliplasti),
5) POMOĆNE POLIMERNE MATERIJALE
(disperzije za proizvodnju ljepila, lakova, premaza).

1) POLIPLASTI
Poliplasti (plastika, plastične mase ili plastični materijali) se prema reakcijama pri uvjetima preradbe
dijele u dvije skupine:
1‐a) plastomere – termoplaste i
1‐b) duromere – duroplaste (termoreaktivne mase, reaktoplaste ili termodure).

1‐a) Plastomeri
Plastomeri su polimerni materijali s linearnim i granatim makromolekulama koje su međusobno
povezane isključivo sekundarnim vezama. Taljivi su i topljivi. Zagrijavanjem plastomera dolazi do
popuštanja sekundarnih veza te se makromolekule slobodno gibaju i polimeri postupno prelaze u
taljevinu (ili viskoznu kapljevinu). Hlađenjem dolazi do suprotnog procesa, sekundarne veze se
ponovno uspostavljaju i polimer prelazi u čvrsto stanje. Obzirom na karakter sekundarnih veza se ciklus
omekšavanja i očvršćivanja može stalno ponavljati (ne mijenjaju kemijsku strukturu već samo dolazi do
reverzibilne promjene stanja). Pri temperaturama mekšanja ili taljenja mogu se oblikovati u željene
oblike. Stoga je plastomere moguće materijalno i to mehanički oporabiti, dakle reciklirati.
Plastomeri su prema potrošnji najproširenija skupina polimernih materijala.

29
 Polimerni materijali

Prema stupnju uređenosti plastomeri se dijele na: amorfne i kristalaste.

Amorfni plastomeri [poliizobuten (PIB), tvrdi PVC, polistiren (PS)] su strukturno neuređene tvari u
staklastom stanju koje izgrađuju linearne i granate makromolekule međusobno nepravilno povezane
bez stereoregularnosti. Amorfni plastomeri imaju visoko staklište više od temperature uporabe
(obično je to sobna temperatura).
Gotovo polovica komercijalno upotrebljivih plastomera po svojim obilježjima makromolekularne
strukture svrstavaju se u amorfne plastomere. Amorfni plastomeri su uglavnom prozirni, krhki i slabije
kemijske postojanosti.
Kristalasti plastomeri sadrže osim amorfne i kristalastu fazu. O omjeru kristalaste i amorfne faze ovise
svojstva kristalastih plastomera. Veći udjel kristalaste faze povećava kristalastim plastomerima:
gustoću, tvrdoću, čvrstoću, otpornost prema otapalima, dok veći udjel amorfne faze povećava
kristalastim plastomerima: fleksibilnost i obradivost.
Gotovo 70% ukupne proizvodnje plastomera čine tzv. širokoprimjenjivi plastomeri, a to su polietileni,
polipropilen, poli(vinil‐klorid), polistiren i u novije vrijeme poli(etilen‐tereftalat).

1‐b) DUROMERI
Duromeri (duroplasti, termoreaktivne mase, reaktoplasti, termoduri, termoreaktivi, umjetne smole)
su poliplasti s gusto umreženom strukturom.
Uglavnom se proizvode u dva stupnja. U prvom stupnju nastaje reaktivna duromerna smola (viskozna
smolasta masa ili lako taljiva krutina) a u drugom stupnju (zagrijavanjem) nastaje trodimenzionalna
makromolekularna mreža.
Duromeri su: netopljivi, netaljivi i ne mogu bubriti. Ova vrsta poliplasta zato posjeduje povećanu
čvrstoću dok im mehanička svojstva ne ovise o temperaturnim promjenama (kao termoplastima odn.
plastomerima).
Zagrijavanjem na visoke temperature duromeri se ne tale, već se kemijski razgrađuju (pucaju
primarne kovalentne veze). Duromeri su starije vrste poliplasta, a zbog smolaste i viskozne
konzistencije u prvom stupnju proizvodnje nazivali su ih i sintetičkim smolama.

30
 Polimerni materijali

DODATCI POLIPLASTIMA
Svojstva se poliplasta mogu modificirati kemijskim reakcijama (kopolimerizacijom) i fizikalnim postupcima
(toplinskom, ultrazvučnom, vibracijskom i tlačnom obradbom, zračenjem, djelovanjem električnog i
magnetskog polja). Istodobno poboljšanje različitih svojstava preradbe i upotrebe poliplasta postiže se
relativno malim količinama dodataka (aditiva). Rijetki su poliplasti koji te dodatke ne trebaju (to su samo
politetrafluoretilen i poliamidi).
Dodaci se po svojoj funkciji mogu svrstati u nekoliko skupina:
1) dodaci za preradbu: toplinski stabilizatori, maziva, odjeljivači, regulatori vis koznosti i tiksotropni dodaci,
dodaci za umrežavanje;
2) modifikatori mehaničkih svojstava: plastifikatori, dodaci za povećanje žilavosti, punila, ojačala, prianjala;
3) modifikatori površinskih svojstava: vanjska maziva, regulatori adhezivnosti, antistatici, dodaci za
smanjenje blokiranja;
4) modifikatori optičkih svojstava: pigmenti i bojila, strukturizatori;
5) dodaci za povećanje trajnosti (postojanosti): svjetlosni stabilizatori, antioksidansi, biocidi;
6) ostali dodaci: dodaci za smanjenje gorivosti, pjenila.

1. DODATCI ZA PRERADBU
a) Toplinski stabilizatori
b) Maziva
c) Odjeljivači
d) Regulatori viskoznosti i tiksotropni dodatci
e) Dodatci za umrežavanje

1. a) Toplinski stabilizatori
Toplina kojoj su poliplasti izloženi tijekom preradbe nepovoljno djeluje na njihovu trajnost.
Djelovanjem topline stvaraju se makroradikali koji se oksidiraju s kisikom iz zraka. Oksidacijom nastaju
karbonilne skupine (daju poliplastima nepoželjnu žutu ili smeđu boju), peroksidne skupine i
hidroperoksidne skupine (raspadaju se i cijepaju makromolekularne lanace).
Toplina (termooksidacija) značajno smanjuje mogućnost umrežavanja lanaca, a neki spojevi i ioni
teških metala ubrzavaju razgradnju poliplasta. Termooksidacijska razgradnja ne može se potpuno
spriječiti, ali se može usporiti i smanjiti dodavanjem antioksidansa (sumpornih i fosfornih spojeva te
organskih spojeva fosfora i dušika).
Za pojedine vrste poliplasta rabe se specifični toplinski stabilizatori. Poliplastima koji sadrže atome
klora [npr. poli(vinil‐klorid), (PVC)] dodaju se soli olova i merkaptani za apsorpciju i neutralizaciju
kloridne kiseline koja nastaje raspadom ovih poliplasta.

31
 Polimerni materijali

1. b) Maziva
Maziva su dodatci kojima se smanjuje trenje poliplasta. Vanjskim mazivima smanjuje se površinsko
trošenje, a unutarnjim mazivima olakšava se preradba.
Vanjska maziva su: parafini, poliolefini, organski fosfati, visokomolekularne masne kiseline, alkoholi,
amini, amidi s više od 12 C atoma u lancu. Vanjska maziva se ne miješaju s polimerom i stvaraju mazivi
sloj između polimera i metalnih površina.
Unutarnja maziva ili pseudoplastifikatori (visokotemperaturni plastifikatori) miješaju se s polimerom
pri povišenim temperaturama preradbe, ali su ograničene mješljivosti pri sobnim temperaturama.
Unutarnja maziva su: glicerol‐monostearat, cink‐stearat itd.

1. c) Odjeljivači
Odjeljivači su dodatci koji smanjuju lijepljenje polimera na metalne površine kalupa pa olakšavaju
odjeljivanje i vađenje otpreska i skraćuju ciklus preradbe.
Odjeljivači su: stearati, organofosfati, silikonska ulja.

1. d) Regulatori viskoznosti i tiksotropni dodatci

Viskoznost poliplasta ugađa se kako bi se dobila optimalna tečljivost polimera pri preradbi.
Za duromere to su otapala npr. stiren za nezasićene poliestere, etoksilirane masne kiseline za PVC
poliplaste.
Pri preradbi kapljevitih (tečljivih) polimernih sustava (polimerne otopine, smole, paste, rijetke taline)
poželjna su tiksotropna svojstva odnosno takvo stanje sustava u kojem pri mehaničkom djelovanju
nastaju reverzibilne promjene strukture i mehaničkih svojstava.
Pri tečenju, ovisno o brzini smicanja (posmika) i trajanju naprezanja razaraju se adsorpcijske privlačne
sile i smanjuje se viskoznost sustava, a prestankom mehaničkog djelovanja uspostavlja se opet
prvotna struktura.
Tiksotropna svojstva dobivaju se dodavanjem netopljivih dispergirnih tvari velike specifične površine,
koje stvaraju kontinuiranu prostornu rešetku u kapljevitoj osnovi.
Regulatori viskoznosti i tiksotropni dodaci su: silicij dioksid, koloidni azbest, bentonit itd.

1. e) Dodatci za umrežavanje
Umrežavanjem polimera dobiva se optimalna kombinacija važnih svojstava poliplasta, a to su:
čvrstoća, tvrdoća, žilavost.
Umrežavanjem nastaju ireverzibilne kemijske veze između polimernih lanaca. Za umrežavanje
poliplasta potrebno je tijekom polimerizacije ili preradbe dodati: umrežavala, inicijatore i aktivatore.
Umrežavala su spojevi koji izgrađuju poprečna premoštenja između linearnih oligomolekula ili
makromolekula. Inicijatori ili katalizatori su spojevi koji iniciraju ili pospješuju polimerizacijsku
reakciju umrežavanja.

32
 Polimerni materijali

Aktivatori su spojevi koji aktiviraju djelovanje inicijatora.

Poliolefini (PE i PP) se mogu umrežavati peroksidima.
Inicijatori su različiti peroksidi (benzil‐peroksid, lauril‐peroksid, dialkil‐keton‐peroksid) koji se pri
dovoljno visokim temperaturama (70 – 120 oC) raspadaju sami, a pri sobnoj temperaturi za
umrežavanje su potrebni aktivatori (tercijarni amini, soli Co, Cu, Mn, V, Fe).

2. MODIFIKATORI MEHANIČKIH SVOJSTAVA

a) Plastifikatori (omekšavala)
b) Dodatci za povećanje žilavosti
c) Punila
d) Ojačala
e) Prianjala

2. a) Plastifikatori (omekšavala)
Plastifikatori su tvari koje se dodaju poliplastima zbog povećanja fleksibilnosti i poboljšanja
preradljivosti. Plastifikatori, uglavnom, smanjuju: čvrstoću, postojanost oblika, toplinsku otpornost i
otpornost prema otapalima. Plastifikatori su: esteri dikarbonskih kiselina (ftalne, adipinske,
sebacinske, maleinske).

2. b) Dodatci za povećanje žilavosti

Udarna žilavost čvrstih poliplasta povećava se dodatkom plastifikatora, ali se time ujedno smanjuje
njihova čvrstoća. Da bi se povećala žilavost bez znatnijeg smanjenja čvrstoće, potrebno je stvoriti
dvofazni sustav, u kojemu se, osim plastomera, nalazi i elastomerna komponenta. Na taj način
povećava se žilavost, duktilnost (rastezljivost) i savitljivost, a ne stvaraju se mikropukotine.
Osnovni modifikatori žilavosti su: kopolimeri butadiena, akrilati, klorirani polietilen, kopolimer etilena
s vinil‐acetatom i terpolimer etilen‐propilen‐dien.

2. c) Punila
Punila su fino dispergirani praškasti, pločasti ili kuglasti dodatci ili vrlo kratka vlakna. Polimerima se
dodaje 5 – 25 % punila. Punilima se mijenjaju i poboljšavaju različita svojstva polimera kao što su:
čvrstoća, tvrdoća, žilavost, trošivost, tečljivost, električna i toplinska vodljivost, stabilnost oblika,
otpornost na koroziju itd.
Uobičajena punila su: CaCO3, kreda, dolomitno brašno, PVC, kaolin, listićasti silikati (talk, tinjac, azbest),
SiO2, prirodni i umjetni amorfni i mikrokristalni kvarc, kremeni pijesak, diatomejska zemlja, BaSO4,
CaSO4, čađa, higroskopno drvno brašno itd.

33
 Polimerni materijali

2. d) Ojačala
Ojačala značajno mijenjaju mehanička svojstva polimernih materijala. Polimerima se dodaje 50 – 80%
ojačala. Ojačala su vlakna koja se ugrađuju u različitim oblicima kao što su: monovlakna, niti, trake itd.
Vlakna mogu biti različite duljine i orijentacije. Najviše se rabe: staklena vlakna, vlakna ugljika, grafita,
azbesta, kremena, aluminija, poliamida, poliestera, viskoze itd.
Nezasićeni poliesteri sa staklenom vunom predstavljaju najvažniji konstrukcijski polimerni materijal za
čamce, stupove, cijevi, ploče itd.

2. e) Prianjala
Prianjala su spojevi koji povećavaju adheziju između punila ili ojačala i polimera. Punila (ojačala) su
higroskopna, a polimeri su higrofobni pa im je međusobna adhezija slaba. Punila i ojačala se obrađuju
stearinskom kiselinom, propionskom kiselinom ili površinski aktivnim tvarima pa im se tako uklanja
higroskopnost. Danas se kao prianjala rabe: hidrolizirajući oksidi aluminija, silicija, i titana, koji se
dodaju u smjesu punila ili ojačala i polimera bez prethodne preradbe.

3. MODIFIKATORI POVRŠINSKIH SVOJSTAVA

a) Vanjska maziva
b) Regulatori adhezivnosti
c) Antistatici
d) Dodatci za smanjenje blokiranja

3. a) Vanjska maziva

Vanjska maziva reguliraju trenje i trošenje površine polimernih materijala.

3. b) Regulatori adhezivnosti

Polimeri su, uglavnom, nepolarni spojevi. U kompaktnim kompozitnim materijalima treba što bolje
slijepiti nepolarne polimere uz polarne materijale (kao što su metali i slitine). Nepolarnim polimerima
treba dodati polarne tvari odn. niskomolekularne spojeve npr. različite organske kiseline, amine,
fosforne spojeve i titanate koji sadrže polarne grupe kao što su hidroksilna, aminska, amidna,
uretanska itd.

3. c) Antistatici

Antistatici sprečavaju nabijanje površine polimera statičkim elektricitetom. Rabe se unutarnji i vanjski
antistatici. Unutarnji antistatici se homogeniziraju s polimernim materijalima, a migracijom prema
površini tvore antistatičku zaštitu. Vanjski antistatici se nalaze samo u površinskom sloju polimernog
materijala pa ih je lako ukloniti što im je i najveći nedostatak.

34
 Polimerni materijali

3. d) Dodatci za smanjenje blokiranja

Polimerni filmovi i folije koji nisu vodiči električne struje, uglavnom, se međusobno “slijepe”, priljube
ili BLOKIRAJU. Tijekom proizvodnje polimernim filmovima i folijama treba dodati tvari koje migriraju
prema površini gdje smanjuju trenje i blokiranje filmova i folija.
Rabe se soli, esteri i amidi masnih kiselina, voskovi, SiO2, poli(vinil‐acetat) itd.
Ponekad se u plastomer dodaje fino dispergirani kaučuk (elastomer) pa zbog različitog stezanja
plastomera i elastomera, površine filmova i folija gube glatkoću i sjaj te postaju mat i pri tome ne dolazi
do blokiranja.

4. MODIFIKATORI OPTIČKIH SVOJSATAVA

a) Bojila i pigmenti
b) Strukturizatori

4. a) Bojila i pigmenti

Polimeri prema boji i transparentnosti mogu biti: bijeli, jantarnožuti, tamno obojeni te prozirni i
neprozirni. Poliplastima se dodaju bojila topljiva u organskim otapalima i mješljiva s polimerima. Rabe
se i različiti PIGMENTI kao npr.: oksidi titana (Ti), cinka (Zn), željeza (Fe), te ORGANSKI PIGMENTI koji
su manje stabilnosti, ali većeg sjaja i transparentnosti.

4. b) Strukturizatori

U praksi se za povećanje transparentnosti poliplasta upotrebljava više različitih tvari. Najvažniji su

među njima strukturizatori, koji omogućuju stvaranje mnogih centara kristalizacije i time i sitnije
sferolitne strukture, što doprinosi transparenciji. Kao strukturizatori najviše se rabe alkalni benzoati i
gline.

5 DODATCI ZA POVEĆANJE TRAJNOSTI

a) Svjetlostabilizatori
b) Antioksidansi
c) Biocidi

5. a) Svjetlostabilizatori

Svjetlosni stabilizatori zaustavljaju ili usporavaju razgradnju materijala djelovanjem ultraljubičastih

zraka. Naime, polimerni materijali, kao i druge organske tvari, razgrađuju se pod utjecajem
ultraljubičastih zraka tako što pucaju kemijske veze u makromolekulama. Razgradnja se ogleda u
mnogim promjenama materijala kao što su promjena boje, pojava napuklina, smanjenje mehaničkih
i električnih svojstava, pa materijal postaje vrlo krhak i konačno se pretvara u prašinu. Neki polimeri

35
 Polimerni materijali

kao poli(metil‐metakrilat) ili poli(vinil‐fluorid) vrlo su otporni prema ultraljubičastim zrakama, dok
drugi, kao polipropilen, lagano podliježu razgradnji.

Stabilizatori sprečavaju razgradnju polimera najčešće tako da sami apsorbiraju velik dio energije
ultraljubičastih zraka, a zatim primljenu energiju postupno otpuštaju. Za polimerne materijale od
kojih se ne zahtijeva prozirnost čađa je, s obzirom na ultraljubičaste zrake, jedan od najboljih
stabilizatora. Zbog toga se ona mnogo upotrebljava u proizvodima kao što su cjevovodi, kabeli,
ambalaža i drugi koji su često izloženi atmosferilijama i djelovanju sunčanih zraka. Stabilizatori se
obično dodaju u količini do 1%, a čađe može biti i više (do 2%).

5. b) Antioksidansi
Antioksidansi se dodaju polimerima u malim količinama kako bi zaustavili ili usporili proces razgradnje
polimera oksidacijom. Taj je proces u polimerima vrlo štetan jer mijenja strukturu i smanjuje masu
makromolekula, a istodobno se pogoršavaju fizikalna i kemijska svojstva polimernih materijala,
posebno optička, električna i mehanička. Prema mehanizmu djelovanja antioksidansi se mogu svrstati
u dvije skupine: spojevi koji brzo reagiraju s ugljikovodičnim mikroradikalima i tako zaustavljaju dalju
razgradnju, te spojevi koji reakcijom s nastalim peroksidima stvaraju stabilne radikale ili neaktivne
produkte. Kao antioksidansi, često se rabe fenoli i aromatski amini.

5. c) Biocidi

Biocidi su tvari koje inhibiraju rast mikroorganizama, a polimerne materijale štite od biorazgradnje.
Treba naglasiti kako se temeljni polimer u polimernom materijalu ne razgrađuje već se razgrađuju
različiti dodatci! Tome posebno pogoduju dodaci koji migriraju na površinu izratka (maziva,
plastifikatori, antioksidansi, stabilizatori i si.), te dodaci koji sadrže karboksilne, hidroksilne i aldehidne
skupine.

Biocidi su kompleksni organski spojevi (npr. 8‐okso‐kinolin, živin fenilsalicilat i dr. ).

6. OSTALI DODATCI

a) Dodatci za smanjenje gorivosti

b) Pjenila

6. a) Dodatci za smanjenje gorivosti

Poliplasti su organske tvari koje su pri povišenoj temperaturi (iznad 400 oC) podložne nagloj razgradnji.
Produkti takve pirolitičke razgradnje su, uglavnom, niskomolekularni tekući ili plinoviti spojevi koji su
često vrlo zapaljivi! Takvo ponašanje većine poliplasta svrstava ih u zapaljive materijale i ograničuje
im primjenu u mnogim područjima, u prvom redu u građevinarstvu, avionskoj industriji, proizvodnji
kabela, električnim i elektroničkim uređajima itd.
Spojevi koji smanjuju gorivost ugrađuju se u polimerni materijal miješanjem u talini, kopolimerizacijom
ili naknadnom obradbom površine. To su spojevi koji zagrijavanjem tvore velike količine inertnih
negorivih plinova.

36
 Polimerni materijali

Dodaci koji sprečavaju proces izgaranja najčešće su aluminijev oksid i silicijev dioksid. Spojevi halogenih
elemenata (klor, brom, jod) stvaraju zaštitni sloj na površini gotovog proizvoda izloženog plamenu.

6. b) Pjenila
Pjenila su dodatci koji se rabe za proizvodnju pjenastih ili ekspandiranih polimernih materijala tj. takvog
koji je šupljikave, saćaste, ćelijaste strukture.
Pjenila zagrijavanjem tvore mjehuriće plina unutar polimerne osnove, a mjehurići izlaze iz polimera i
tvore otvorene "komorice" ili ostaju uklopljeni u stvrdnutom polimeru i tvore zatvorene "komorice".
Rabe se fizikalna pjenila odn. tekućine niska vrelišta topljive u polimeru (pentan, heptan, diklormetan)
koje se zagrijavanjem ili sniženjem tlaka isparavaju i kemijska pjenila koja se zagrijavanjem raspadaju
na N2 ili CO2.

Pitanja za ponavljanje gradiva

3. Predavanje – polimerni materijali – poliplasti i dodaci poliplastima
• definirajte polimerne materijale, kako se dijele (prema primjenskim svojstvima)
• što su to poliplasti – kako ih dijelimo, na koje dvije važne skupine (pri preradbenim uvjetima)
• najvažnija svojstva plastomera; kako se ponašaju na povišenoj temperaturi? Kojih 5
plastomera čine skupinu tzv. široko primjenjivih plastomera?
• najvažnija svojstva duromera; kako se ponašaju na povišenoj temperaturi, u kojoj fazi se oni
mogu preoblikovati (tj. praoblikovati)? Na koji način polimeriziraju (objasniti polimerizaciju u
2 stupnja).
• definirajte elastomere i elastoplastomere i njihova najvažnija svojstva
• dodaci poliplastima (naučiti koja je funkcija određenog dodatka, zašto se uopće dodaje):
‐ stabilizatori (toplinski stabilizatori, svjetlosni stabilizatori)
‐ omekšavala (plastifikatori)
‐ dodatci za povećanje žilavosti
‐ punila
‐ ojačala
‐ antistatici
‐ antioksidansi
‐ pigmenti i bojila
‐ biocidi
‐ dodaci za sprečavanje gorenja
‐ pjenila

37