Polimerni materijali

POMOĆNI POLIMERNI MATERIJALI – LJEPILA

Ljepila su nemetalne tvari koje spajaju istovrsna ili različita tijela adhezijom (prianjanjem na dodirne
površine) i kohezijom (unutarnjom čvrstoćom), dok istodobno ne dolazi do značajne promjene
strukture slijepljenih tijela. Adhezija i kohezija obuhvaćaju sve sile koje povezuju ljepilo i površine tijela
te masu ljepila nakon što očvrsne.

Za učvršćivanje ljepila potrebno je određeno vrijeme, što ovisi o vrsti ljepila i vrsti materijala koji se
sljepljuje:
Vrijeme očvršćivanja višekomponentnih reaktivnih ljepila je vrijeme od trenutka miješanja
komponenti do trenutka potpunog očvršćivanja slijepljenog sklopa.

Radno vrijeme je vrijeme tijekom kojeg su pomiješane komponente još uporabljive.

Otvoreno vrijeme je vrijeme od nanošenja ljepila do stavljanja slijepljenog sklopa ili spoja pod tlak.

Preopterećeni slijepljeni sklop lomi se između sloja ljepila i tijela pa nastaje adhezijski lom, ili u masi
sloja ljepila pa nastaje kohezijski lom.

Ponekad se o ljepilima govori kao o vezivima, ali vezivo je tvar koja ostaje u slijepljenom sklopu nakon
što ljepilo očvrsne. Veziva (u sklopu ljepila) su npr. nehlapljive sastavnice ljepila pripremljene s
hlapljivim otapalima.

Lijepljenje je često ekonomičnije i povoljnije od drugih klasičnih načina spajanja kao što je npr. šivanje,
spajanje vijcima ili zakovicama, te spajanje zavarivanjem i lemljenjem.

Tehničke prednosti slijepljenih sklopova su:

(1) ne razara se struktura slijepljenih tijela,
(2) raspodjela naprezanja u sklopovima je jednolika,
(3) neki se sklopovi mogu dobiti samo lijepljenjem (iverica, polistiren na aluminiju i sl.).

PODJELE LJEPILA
a) prema materijalu koji se lijepi (papir, polimerni materijali, tekstil, koža, keramika, metali),
b) prema temperaturi primjene (hladna, topla, termoljepila),
c) prema konačnim svojstvima (otpornost prema vanjskim utjecajima, npr. otporna na vodu, organska
otapala, mikroorganizme),
d) prema mehanizmu očvršćivanja (fizikalni: upijanjem i/ili hlapljenjem) ili (kemijski),
e) prema podrijetlu prirodna (mineralna, biljna, životinjska) i sintetička,

69
 Polimerni materijali

f) prema funkciji (strukturna, nestrukturna)

g) prema kemijskom sastavu (termoplastična, termoreaktivna, elastomerna, hibridna)

Temeljna svojstva i mehanizmi očvršćavanja

Sastav ljepila čine osnovna ili temeljna ljepljiva tvar i različiti dodatci.
Osnovne ili temeljne ljepljive tvari su polimeri (makromolekularne tvari) pa svojstva polimera određuju
svojstva ljepila. Polimeri koji se rabe za ljepila mogu biti: prirodni, poluprirodni (poluumjetni,
modificirani) i umjetni (sintetički) te anorganski i organski.

Polimeri koji se rabe za izradbu ljepila su:

(1) anorganski umjetni: vodeno staklo,
(2) organski:
o prirodni biljnog podrijetla: škrob, gumiarabika, alginat, sojaprotein, dekstrin,
o prirodni životinjskog podrijetla: tutkalo (glutin), kazein,
o poluprirodni (modificirani): celulozni glikolat i nitrat, klorkaučuk, škrobni acetat i
glikolat,
o umjetni (sintetički): poli(vinil‐acetat) PVAc, esteri poliakrilne kiseline, poli(vinil‐
alkohol), poliuretan (PUR), poliizobutilen itd.

Dodir između različitih površina materijala koje se lijepe postiže se uglavnom ako je ljepilo stalno ili
barem prolazno u kapljastom, odnosno tekućem stanju (talina, disperzija ili koloidna otopina). No,
polimeri (tvari velikih molek. masa) imaju u talinama i/ili otopinama i na granici površina specifična
svojstva u usporedbi s talinama i/ili otopinama tvari malih molekularnih masa. Na temelju svoje
makromolekularne strukture, polimeri mogu poprimiti tri različita stanja koja se, manje ili više, mogu
odijeliti jedno od drugoga, ovisno o promjeni temperature (kod stanja taline) ili duljine djelovanja
otapala (organsko otapalo ili voda; kod stanja otopine). Stanja polimera su: staklasto (kruto,
tvrdoelastično), gumasto (mekoelastično) i kapljasto (tekuće, plastično), a između njih nalaze se uža
ili šira područja omekšavanja odnosno tečenja.
Termoplasti (termomeri) posjeduju reverzibilne promjene termičkih stanja pa se rabe za izradbu
taljivih ljepila (engl. hot melt). Duroplasti (duromeri) ne posjeduju reverzibilne promjene termičkih
stanja (nemaju kapljasto, tekuće ili plastično stanje) pa se ne rabe za izradbu taljivih ljepila jer se
zagrijavanjem degradiraju (raspadaju, pri temperaturi degradacije ‐ Td).

Taljiva ljepila se tale zagrijavanjem pri temperaturama od 135 do 175oC, a na materijal koji se lijepi
može ih se nanositi pomoću valjaka ili sapnica. Dovoljan je malen tlak između slijepljenih površina, a
hlađenjem ljepilo očvrsne.

Više se rabe otopine polimera, a manje se rabe taline polimera. Pri tome se kao otapala rabe organska
otapala i voda.

70
 Polimerni materijali

Otapanjem u organskom otapalu polimer (makromolekularna tvar) prvo bubri i tvori liogel (a ako je
otapalo voda – hidrogel2). Gel3 je tvar koja posjeduje oblik ili izgled krutine iako, ponekad, sadrži mnogo
vode. Liogel je elastična želatinozna tvar bogata tekućinom. Liogel je nabubreni gel. Daljnim dodatkom
otapala liogel se otapa i tvori sôl. Sôl je viskozna koloidna otopina polimera (engl. colloid solution)
makromolekularne tvari odn. osnovne ljepljive komponente.

bubrenje otapanje

polimer + otapalo ⇔ liogel + otapalo ⇔ sôl

sušenje želiranje

bubrenje otapanje

polimer + voda ⇔ hidrogel + voda ⇔ sôl

sušenje želiranje

Sôl prvo želira, pa se osuši i tako ljepilo lijepi.

Za vodotopljive polimere karakteristično je kserogel4 stanje (stanje suhog gela) – npr. suhi škrob sadrži
19% vode.
Topljivost polimera u organskom otapalu ili vodi ovisi o karakteru makromolekula (hidrofobnom ili
hidrofilnom). Hidrofobni spojevi mogu se aktivirati samo otapanjem u nekom organskom otapalu ili
smjesi organskih otapala. Hidrofilni spojevi ne moraju uvijek biti dobro topivi u vodi, ali se mogu
kemijskim reakcijama modificirati i onda postati topljivi u vodi (kemijskim reakcijama im dodamo
hidrofilne grupe). Uporaba otapala kao vode je poželjna, ona je jeftina i ekološki prihvatljiva. Organska
otapala su manje ili više otrovna ili zapaljiva, a ponekad i eksplozivna pa zahtijevaju mnogobrojne mjere
zaštite pri radu, monitoring (stalno praćenje koncentracije) i rekuperaciju.
Polimer je hidrofilnog karaktera kada u makromolekuli dominiraju hidrofilne skupine kao npr: ‐OH
(hidroksilna), ‐NH2 (amino), ‐COOH (karboksilna). Hidrofilni polimeri su ugljikohidrati i bjelančevine,
vodeno staklo, karboksimetil celuloza, polivinil alkohol.
Hidrofobni polimeri posjeduju skupine koje su srodne skupinama nekih otapala. Hidrofobni polimeri
daju sljepljivanjem vodootporne spojeve i slojevi takvih ljepila se mogu otopiti samo u organskim
otapalima.
Postupak lijepljenja sastoji se od 2 stupnja.

2
Hidrogel je gel nabubren vodom.
3
Gel je netekuća koloidna ili polimerna mreža koja je u cijelom svojem obujmu nabubrena tekućinom. Izvor: J.
MACAN: Definicije pojmova vezanih uz strukturu i pripravu solova, Kem. Ind. 60 (3) 135–153 (2011)
4
kserogel, suhi gel je otvorena mreža nastala uklanjanjem svih bubrila iz gela. Izvor: J. MACAN: Definicije
pojmova vezanih uz strukturu i pripravu solova, Kem. Ind. 60 (3) 135–153 (2011)

71
 Polimerni materijali

PRVI STUPANJ LIJEPLJENJA (početno prihvaćanje ili prianjanje) je prijelaz sôla u liogel / hidrogel što
odgovara prijelazu iz kapljastog (tekućeg) u gumasto (mekoelastično) stanje. Do početnog prihvaćanja
ljepila dolazi jer jedan dio otapala prodire u tijela koja se sljepljuju i/ili otapalo hlapi.
DRUGI STUPANJ LIJEPLJENJA (prihvaćanje i očvršćivanje ljepila) je prijelaz liogela / hidrogela u polimer bez
otapala / kserogel što odgovara prijelazu iz gumastog (mekoelastičnog) u staklasto (tvrdoelastično,
kruto) stanje.Tek u drugom stupnju postižemo optimalnu čvrstoću sklopa (spoja).

1. Prirodna biljna ljepila

Škrobna ljepila
Škrob je polisaharid s općom strukturnom formulom (C6H10O5)n, koji se dobiva iz sjemena žitarica
(kukuruz, žito, riža) ili korijena (krumpir) u obliku bijelih, netopivih granula.
Škrob nije jedinstven spoj već je smjesa dvaju različitih polimera (ugljikohidrata), amiloze (oko 25 %) i
amilopektina (oko 75 %).
Ljepila na bazi škroba pripremaju se prije upotrebe dodavanjem određene količine škroba i neke
supstance s antiseptičkim svojstvima, uz miješanje, u određenu količinu vode zagrijanu na temp. 35‐
40 °C. Zatim se smjesa uz neprekidno miješanje dalje zagrijava do temp. 65‐70 °C sve dok se ne dobije
poluprozirna otopina s koncentracijom škroba od oko 10%. Ljepila s većom koncentracijom škroba nisu
pogodna zbog veće viskoznosti, kao ni ona s manjom, zbog produživanja vremena sušenja.
Škrobna ljepila se najčešće koriste za lijepljenje papira na papir i papira na karton. Tim se ljepilima
lijepe i deblji papiru i kartoni.

Za sljepljivanje papira vrlo se često koristi škrobno ljepilo sastava:10% škroba, 0.05% antiseptičkog
sredstva i 89,95% vode. Nedostatak škrobnog ljepila je njegova topivost u vodi.

Škrobna ljepila isporučuju se u obliku prahova koji se dispergiraju u toploj ili hladnoj vodi, u obliku gela,
tekućine ili paste.

Danas se koriste modificirana škrobna ljepila koja se dobivaju djelomičnom depolimerizacijom

(razgradnjom) prirodnih škrobova primjenom hidrolize, oksidacijom ili toplinom:

• škrob + vruća voda → neutralno ljepilo

• škrob + lužina → alkalno ljepilo
• škrob + kemijska razgradnja → biljno ljepilo
• škrob + kiselina → dekstrin
• škrob + toplina → prženi dekstrin, groždani šećer
• škrob + vrenje → biljno ljepilo i dekstrin

Neutralna i alkalna ljepila rabe se za premazivanje i lijepljenje običnih papira i kod nekih knjigovezačkih
procesa (lijepljenja vrećica). Primjenjuju se kad nije potrebna velika moć lijepljenja, brzo lijepljenje i
kod procesa gdje ne smeta veliki sadržaj vode.

Biljna ljepila s 20% suhe tvari i pH vrijednosti 7 pogodna su za knjigovezačke procese, dok se ljepila na
bazi dekstrina rabe kao uredska i industrijska ljepila, ljepila za etikete, kartone, fotoljepila, itd.

72
 Polimerni materijali

Dekstrinska ljepila bez boraksa se koriste u izradi koverti, a ljepila s boraksom za lijepljenje kutija i za
lijepljenje etiketa na karton.

Da bi se poboljšala svojstva škrobnih ljepila koriste se sljedeći dodaci (aditivi):

• plastifikatori (glicerol, glikoli, sorbitol, glukoza i šećer),

• spojevi za smanjenje viskoznosti ili kontrolu sušenja (kalcij‐klorid, natrij‐nitrat, urea, tiourea i
ascetamid),
• spojevi za kontrolu prodiranja u upojne podloge (kalcij‐ karbonat, titanijev dioksid),
• konzervansi (natrij‐hipoklorit, formaldehid, bakar(II)‐sulfat),
• cink(II)‐sulfat, benzoati, fluoridi i fenoli koji se ne dodaju ako ljepilo sadrži 65% suhe tvari,
• boraks do 20% koji povećava viskoznost, stabilnost i brzinu lijepljenja škrobnog ljepila

2. Prirodna životinjska ljepila

Životinjska ljepila dobivaju se hidrolizom kolagena iz životinjske kože, tkiva i kostiju. Po kemijskom
sastavu to su aminokiseline različitog stupnja razgradnje. Struktura aminokiselina je linearna, ali se ne
može isključiti i postojanje razgranatih i cikličkih struktura.

Karakteristike životinjskih ljepila su:

• suha, čvrsta i bez mirisa
• obojena; javljaju se u nijansama od svijetlo jantarne do zagasito (tamno) jantarne boje
• u čvrstom (parah ili granule), tekućem ili želatinoznom obliku
• sa sadržajem vlage 10‐14%
• daju otopine pH vrijednosti od 6.5 do 7.4
• topivi u vodi
• netopivi u uljima, voskovima, organskim otapalima i čistom alkoholu
• hlađenjem prelaze u gel, a zagrijavanjem ponovno u tekući oblik
• mogu sadržavati aditive (sredstva protiv pjenjenja, plastifikatore, sredstva za močenje i
dispergiranje)
• mogu se modificirati dodatkom plastifikatra (glicerol, sorbitol, glikoli, šećeri, masti, ulja i
voskovi)

Tutkalo
Kuhanjem životinjskih ostataka (kože, kostiju ili riba) na temp. do 70 °C nastaje kožno, koštano ili riblje
tutkalo. Temperatura na kojoj se formira tutkalo ne smije nikad preći 70 °C. Razgradnjom kolagena5
nastaju glutin i želatoza. Ljepljiva moć tutkala raste s porastom količine želatoze ali samo do određenog
stupnja, a onda opada. Što je sadržaj želatoze manji, to se tutkalo brže učvrsti i slabije prodire u pore
materijala koji se lijepi, dok veća količina može biti štetna.

Otopine tutkala sa sadržajem suhe tvari 45‐60% imaju dobru ljepljivost. Ako u otopini ima manje od
45% suhe tvari, tutkalo je rijetko, ulazi u papir i ima slabu adheziju. Gotovo tutkalo se čuva u dobro

5
Kolagen je jedan od glavnih proteina u kostima, mišićima i koži sisavaca i nekih riba. Kolagen je polipeptid,
dugačak i nerazgranati lanac građen od peptida.

73
 Polimerni materijali

zatvorenim posudama na temperaturi 35‐40 °C, dok na temp. ispod 25 °C prelazi u stanje gela i više
nije pogodno za primjenu.

Tutkala su jako tražena u preradi papira i kartona zbog brzog lijepljenja nakon nanošenja, što je
prednost tutkala pred mnogim hladnim ljepilima s kojima je rad jednostavniji. Negativna strana tutkala
je stvaranje tvrdog i krutog premaza, što se može regulirati dodatkom plastifikatora glicerina (20‐25%)
kod knjigovezačkog procesa. Drugi nedostatak tutkala je neotpornost prema vodi i vlazi.

Želatinsko tutkalo

Želatina je po sastavu čisti glutin, bez boje, okusa i mirisa, koja se dobiva iz specijalno čistih sirovina, a
ponekad se izbjeljuje vodikovim peroksidom. U proizvodnji želatine prvo se dobiva želatina za jelo
(upotrebljava se za pripremu hrane), zatim industrijska želatina (npr. u farmaciji se koristi za izradu
kapsula) i krajnji ostatak se koristi za izradu želatinskog tutkala. U knjigoveštvu i preradi papira
želatinska tutkala se rabe u manjim količinama.

3. Prirodna mineralna ljepila

Vodeno staklo
Vodeno staklo je naziv za amorfne, staklaste, u vodi topljive silikate alkalijskih metala. Važno je
natrijevo i kalijevo vodeno staklo, koje sadrži smjesu natrijevih (Na2SiO3 i Na2Si2O5), odnosno kalijevih
silikata (K2SiO3 i K2Si2O5). Dobivaju se taljenjem smjese vrlo čistoga kremena (SiO2) (kvarcnog pijeska) i
natrijeva karbonata (kristalne sode, Na2CO3). Dobivena stvrdnuta masa se lomi, melje i otapa u vodi
pod pritiskom. Mijenjanjem odnosa kremenog (kvarcnog) pijeska i sode, mijenjaju s fizička i kemijska
svojstva vodenog stakla.

Vodeno staklo se koristi u preradi papira, za lijepljenje kartona i kod proizvodnje valovite ljepenke (za
povezivanje valovite i ravne papirne trake). Upotrebljava se u postupcima prerade papira gdje se traži
tvrdoća, čvrstoća premaza i niska cijena, odnosno u postupcima gdje se troše velike količine ljepila, pa
cijena igra veliku ulogu.

Najveći nedostatak vodenog stakla je njegov veliki alkalni karakter koji često uzrokuje promjenu boje
papira. Radi toga se danas u proizvodnji valovite ljepenke sve više upotrebljavaju neutralna škrobna
ljepila (ne mijenjaju boju papira, tiskarsku boju, lakše se čiste sa stroja i podnose dodatke s kojima
ljepilo postaje otporno na vodu) i sintetička ljepila (omogućuju veću brzinu rada stroja i ispunjavanja
specijalnih zahtjeva pri lijepljenju valovitog kartona).

4. Sintetska ljepila
S razvojem industrije sintetičkih i plastičnih materijala razvija se i industrija sintetičkih ljepila. Sintetička
ljepila imaju dobru otpornost prema vodi, otporna su na visoke temperature, postojana su i trebaju
kraće vrijeme za sušenje i izradu proizvoda,

Sintetska ljepila koja se koriste u grafičkoj tehnologiji mogu se podijeliti u šest grupa:

74
 Polimerni materijali

‐ ljepila dobivena otapanjem sintetskih polimera u vodi

‐ ljepila dobivena otapanjem sintetskih polimera u organskim otapalima
‐ ljepila na bazi sintetskih polimera dispergiranih u vodi (disperzijska ljepila)
‐ termoplastična ljepila
‐ termoreaktivna ljepila
‐ elastomerna ljepila

Termoplastična ljepila
Termoplastična (taljiva, hot‐melt) ljepila se primjenjuju u rastaljenom stanju, a očvršćuju hlađenjem.
Ne sadrže vodu ili otapala, pa ih se može smatrati 100%‐tnim krutinama.
To su homogene smjese koje se sastoje iz:
ƒ aktivnih termoplastičnih polimera (poliamidi i poliesteri) ili kopolimera (akrilni, vinilni,
etilvinilacetat) koji su zastupljeni od 35 do 40% i daju ljepilu elastičnost, adheziju i koheziju,
ƒ smola na bazi politerpena koje su zastupljene od 40 do 45% i ljepilu poboljšavaju adheziju i
viskozitet te sprečavaju starenje
ƒ omekšivača (parafin) koji je zastupljen 20% i povećava viskoznost i otvoreno vrijeme lijepljenja
ƒ aditiva: antioksidansi, punila i plastifikatori

Na sobnoj temperaturi termoplastična ljepila su u čvrstom stanju u obliku granula ili pločica.
Zagrijavanjem na povišenoj temperaturi od oko 150‐180°C (ovisno o vrsti ljepila i upotrebi) ljepila se
tope, postaju tekuća i ljepljiva i u tekućem stanju se nanose na podlogu. Pri zagrijavanju se ne smije
prekoračiti propisana temperatura, jer može doći do razgradnje polimera. Nakon lijepljenja dijelovi
moraju ostati u stanju mirovanja do hlađenja na sobnoj temperaturi, dok ne dosegne ponovno dostižnu
potrebnu nosivost. Imaju veliku i široku primjenu kod brzih i automatskih lijepljenja, npr. pri uvezu
knjiga, kod lijepljenja komponenti u unutrašnjosti automobila, u industriji namještaja i proizvodnji
madraca, obućarskoj industriji.

Primjenom ovih ljepila može se postići sljepljivanje i za jednu sekundu, što omogućuje upotrebu u
automatiziranim procesima proizvodnje. Budući da ljepila ne sadrže otapala, prednost je da nema
štetnih isparavanja.

Etilen‐vinil acetat (EVA) kopolimer se koristi kao osnovni polimer za hot‐melt ljepila u grafičkoj
industriji. Hot‐melt ljepilima lijepe se stolni kalendari i blokovi i ono omogućuje lako otkidanje listova.
EVA ljepila imaju tendenciju pucanja ako se pohranjuju na vrlo hladnim mjestima. U proizvodnji
grafičkih proizvoda su jako popularna zbog velike čvrstoće sljepljivanja, dimenzionalne stabilnosti, te
zbog brzog sušenja koje omogućuje velike brzine proizvodnje na proizvodnim linijama. Nedostaci
ovakvog tipa ljepila su ograničena elastičnost, neotpornost na niske temperature, nemogućnost
korištenja u ručnom uvezu zbog potrebnih visokih radnih temperatura.

Termoreaktivna ljepila
Termoreaktivna ljepila sastoje se od monomera, oligomera ili polimera malih molekulskih masa koji se
umrežavaju reakcijama polimerizacije, polikondenzacije ili poliadicije preko karakterističnih
funkcionalnih skupina. Uslijed kemijskih reakcija koja umrežavaju polimer, termoreaktivna ljepila
nepovratno očvršćavaju i ne mogu se zagrijavati i omekšavati poslije spajanja i vratiti u prvobitno stanje
prije lijepljenja.

75
 Polimerni materijali

Termoreaktivna ljepila mogu biti jednokomponentna ili višekomponentna. Jednokomponentna imaju

kraći vijek skladištenja i čuvaju se na nižoj temperaturi. Kod višekomponentnih ljepila, komponente se
čuvaju odvojeno i miješaju neposredno prije upotrebe. Ova ljepila imaju duži vijek skladištenja i
reagiraju na sobnoj temperaturi.

Glavni predstavnici termoreaktivnih ljepila u grafičkoj industriji su poliuretanska (PUR) ljepila.

Prednosti poliuretanskih ljepila su:

‐ mogućnost primijene i kod premazanih papira
‐ otpornost na starenje
‐ potpuna otpornost na ulja i razrijeđivače
‐ visoka elastičnost
‐ lako otvaranje povezanih knjižnih blokova i
‐ izvanredna izdržljivost pri ekstremnim temperaturama (< ‐40°C i > 90°C) povezanih knjižnih
blokova s poliuretanskim ljepilom

Ipak, PUR ljepila posjeduju i nedostatke, prilikom apliciranja mogu reagirati s vlagom iz zraka, zbog čega
se moraju koristiti u specijalnim, zatvorenim jedinicama za lijepljenje.

Poliuretanska ljepila u knjigoveštvu smatraju se najfleksibilnijim i najizdržljivijim ljepilima za uvezivanje

na tržištu, a te ih karakteristike čine idealnim za uvez udžbenika za srednje škole, knjige koje se često
koriste i one koje se tiskaju na papirima velikih gramatura. Knjige uvezane PUR ljepilom izdržavaju bez
raspadanja i u najzahtjevnijim uvjetima.

Pitanja za ponavljanje gradiva

8. predavanje: Ljepila ‐ pomoćni polimerni materijali
• Što su ljepila, opći sastav ljepila
• Ljepila – otopine polimera (dobivena otapanjem polimera u vodi ili organskom otapalu) –
objasniti dobivanje ljepila → bubrenje (liogel/hidrogel) → sôl (također objasniti pojmove);
objasniti mehanizam lijepljenja (očvršćivanja) (prvi stupanj: prijelaz sola u liogel/hidrogel);
drugi stupanj: polimer bez otapala/kserogel)
• Prirodna biljna ljepila: škrobno ljepilo – sastav, karakteristike, primjena, nedostaci
• Prirodna životinjska ljepila: tutkalo – sastav, karakteristike, primjena, nedostaci
• Prirodna mineralna ljepila: vodeno staklo – sastav, karakteristike, primjena, nedostaci
• Sintetska ljepila: termoplastična (taljiva/hot‐melt) ljepila – sastav, karakteristike, mehanizam
lijepljenja (očvršćivanja) ‐ EVA ljepilo (primjena u graf. industriji)
• Sintetska ljepila: termoreaktivna ljepila – sastav, karakteristike, mehanizam lijepljenja
(očvršćivanja) ‐ PUR ljepila (prednosti i primjena u graf. industriji)

76