Hamlet je tragedija Williama Shakespearea, jedna od njegovih

najpoznatijih i najizvođenijih tragedija na pozornicama širom

svijeta. Napisana je u periodu između 1600. i
ljeta 1602. godine, u drugom razdoblju Shakespearova
stvaralaštva. Legenda o Hamletu spominje se već u 9. stoljeću i
potječe iz drevnih skandinavskih saga, a zapisao ju danski
pjesnik i povjesničar Saxo Gramaticus u 13. stoljeću.
Neposrednim izvorom za Saxova Hamleta smatra se
nepronađena drama Ur-Hamlet (Pra-Hamlet) engleskog pisca
Thomasa Kyda. Sama tragedija komponirana je u 5 činova, a
zapisana u obliku prave studije čovjekove prirode, njegova
morala i ponašanja. Shakespeare stvara potkraj renesanse, u
vrijeme kad se mijenja čovjekov svjetonazor, kada čovjek traži
istinu.

Mjesto radnje je Danska, kraljevski dvorac Elsinore, 16./17.st.

Glavni lik je Hamlet, danski kraljević.

Hamletov je otac umro,a majka se nakon dva mjeseca udaje za

Klaudija, Hamletova strica i brata pokojnoga muža. Hamlet, koji
jako tuguje za ocem, kudi svoju majku što je tako brzo pošla za
strica, ali istovremeno zna da mora šutjeti. Stražari mu javljaju
da su vidjeli Duha pa i Hamlet odlazi da se u to uvjeri. Duh
govori Hamletu da ga osveti - osuđen je obilaziti noću, a danju
biti u ognju sve dok ga plamen ne očisti od grijeha koje je
počinio. Hamlet saznaje da je njegov otac zapravo ubijen, iako
su u cijeloj Danskoj razglasili da ga je u vrtu ujela zmija.
Zapravo mu je Klaudije, njegov brat, sasuo tisov sok u uho te
ga grešnog umorio. Duh ga traži osvetu, a govori mu da i majku
prepusti nebu. Hamlet traga za istinom te počinje hiniti ludilo,
koje najviše pogađa mladu Ofeliju koja je u njega zaljubljena.
Greškom ubija Polonija, Ofelijina i Laertova oca. Uvjerava se u
riječi duha kada daje glumcima, koji slučajno dolaze do dvora,
da odglume scenu sličnu ubojstvu njegova oca te upozorava
svog prijatelja Horacija da pripazi na Klaudijevo ponašanje.
Nakon predstave uvjerava se u Klaudijevu krivnju. Kralj ga na
prevaru šalje u Englesku, da bi umro, ali Hamlet to otkriva i
vraća se u Dansku na dan pogreba Ofelije, koja se zbog
nesretnih okolnosti ubila. Hamlet i Horacije razgovaraju s
grobarima. Laert, Ofelijin brat, krivi Hamleta za sestrinu i očevu
smrt i želi se osvetiti. Poziva Hamleta na dvoboj. Laert i Klaudije
odluče prevariti Hamleta. Laertov mač je otrovan, a kao
dodatno sredstvo ubojstva pripremljen je i pehar s otrovanim
vinom. Laert rani Hamleta, ali u dvoboju su mačevi zamijenjeni.
Hamlet rani Laerta. Kraljica u međuvremenu uzima pehar s
otrovanim vinom, kako bi nazdravila Hamletu, i pada mrtva.
Hamlet u bijesu, bez planiranja, probada kralja. Kralj umire,
Laert umire i na kraju Hamlet. Ulazi Fortinbras, koji ima prava
na kraljevstvo, čudi se tolikim ubojstvima. Odlučuje dati počast
Hamletu i tragedija završava posmrtnom koračnicom.
Analiza djela

Priča predstave potječe iz legende o Hamletu kako je pripovijedana u

Danskoj povijesti dvanaestog stoljeća. Kasnije je ovu verziju, na
francuskom jeziku, prilagodio Francois de Belleforest 1570. godine. U
njoj, beskrupulozni Feng ubija svog brata Horwendila i oženi se
suprugom svog brata Geruthom. Horwendilov i Geruthin sin Amleth,
iako još uvijek mlad, odlučuje osvetiti očevo ubojstvo. Ponaša se ludo
kako bi izbjegao sumnju, strategiju kojom uspijeva natjerati ostale da
ga smatraju bezopasnim. Uz aktivnu potporu svoje majke, Amleth
uspijeva ubiti Fenga. Potom je proglašen kraljem Danske.

Ova je priča, u cjelini, izravnija od Shakespearove adaptacije.

Shakespeare je vjerojatno bio svjestan Saxove verzije, zajedno s još
jednom predstavom izvedenom 1589. godine u kojoj duh očito viče:
“Hamlet, osveti!“. Predstava iz 1589. godine je izgubljena, što je
dovelo do mnogo znanstvenih nagađanja o tome tko je možda bio
autor. Većina učenjaka to pripisuje Thomasu Kydu, autoru
djela Španjolska tragedija iz 1587. godine. Španjolska tragedija dijeli
s Hamletom mnoge elemente, kao što su duh koji traži osvetu, tajni
zločin, predstava unutar predstave, junak koji glumi ludilo i heroina
koja poludi i počini samoubojstvo.

Španjolska tragedija bila je jedna od prvih i najpopularnijih

elizabetanskih “osvetničkih tragedija”, žanra koji Hamleta i opisuje i
komplicira. Osvetničke tragedije obično dijele nekoliko kompozicija.
U svima njima se nalazi neka teška uvreda ili pogreška koja zahtijeva
osvetu. Često su u tim predstavama konvencionalni načini odmazde i
sudovi bez zakona, nedostupni zbog moći krivice ili osoba koja je
često aristokrat, ako ne i kraljevske krvi. Tragične osvete također
naglašavaju subjektivnu borbu osvetnika, koji se često bori (ili
zamišlja) ludost i općenito luta u moralnim poteškoćama svoje
situacije. U konačnici, tragedije osvete završavaju dramatičnim
krvoprolićem u kojem se kriva osoba užasno i često ritualno ubija.
Hamlet nije prva Shakespearova tragedija osvete – to odlikovanje
pripada Titu Androniku, marlovijskom horor-showu koji sadrži sve
već spomenute elemente. Ali Hamlet se općenito smatra najvećom
osvetničkom tragedijom, ako ne i najvećom tragedijom i najvećom
dramom, ikad napisanom.

Središnji razlog eminentnosti predstave je lik Hamleta. Njegovu

pronicljivu, nesretnu prirodu analizirali su mnogi najpoznatiji mislioci
i umjetnici u posljednja četiri stoljeća. Johann Wolfgang von Goethe
opisao ga je kao pjesnika, “osjetljivog čovjeka koji je preslab da bi se
nosio s političkim pritiscima Danske“. Austrijski psihoanalitičar
Sigmund Freud na Hamleta je gledao kao na “Edipov kompleks”,
neodoljivu seksualnu želju za svojom majkom. Ovaj je kompleks
obično povezan sa željom da se ubije oca i spava s majkom. Freud
ističe da je Hamletov stric uzurpirao pravo mjesto svog oca, te je stoga
zamijenio oca i postaje čovjek koji mora umrijeti. Međutim, Freud
pažljivo primjećuje da Hamlet predstavlja modernog čovjeka upravo
zato što ne ubija Klaudija kako bi spavao s majkom, nego ga radije
ubija da se osveti za očevu smrt.

Također postoje mnoga politička tumačenja Hamleta u kojima Hamlet

predstavlja duh političkog otpora ili izazov korumpiranom režimu.
Stephen Greenblatt, urednik Norton Shakespeareovog izdanja, ove
interpretacijske pokušaje Hamleta vidi kao ogledalo za interpretaciju
unutar same predstave – mnogi od likova koji se moraju nositi s
Hamletom, uključujući Polonija, Klaudija, Rosencrantza i
Guildensterna, također razvija teorije kako bi objasnio njegovo
ponašanje, a zapravo nitko ne uspijeva u tome.