Prikaz romana Rešada Kadića: Bašeskijin posljednji zapis

Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine, a preselio 1988. Kod našeg svijeta je najpoznatiji
po svome Mevludu. Preporučujemo čitateljstvu da pročita na primjer Miradž od Kadića kako je
on dočarao to Poslanikovo a.s. iskustvo.. Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika
jest da je uvijek pisao jednostavnim, i jezgrovitim narodnim jezikom. Bašeskijin posljednji zapis
je prozno književno djelo pisano prelijepim bosanskim jezikom, puno turcizama, arhaizama.
U ovom romanu Rešad Kadić opisuje“tipičan život čaršije u kojoj vladaju nepisani zakoni i
običaji, likovi po kojima se prepoznaju ambijent i vrijeme, običaji i društveni život koji se odvija
u privatnim i javnim prostorima.” Glavni junak romana je Mula Mustafa, koji ima svoj defter i
zapisuje događaje iz čaršije. Mula Mustafa redovno ide u mevlevijsku tekiju na Bembašu i sluša
životne price svojih šejhova. Sa njim živi njegova hasta žena Safija hanumu. Kroz nekoliko
likova sa kojima se druži on gradi priču o jednom vremenu.
Mula Mustafa piše o sarajevskim turbetima i sujevjerjima vezanim za njih. Ljudi u nevolji u
svemu traže iladž. Raznim prilikama su ljudi išli tim tubetima. Neka su bila poznata kao turbeta
za povećanje nafake, druga da nevjesta zanese, treća da se otkrije ko je nešto ukrao, četvrta za
oživljavanje ljubavi za znanjem.
Sijela i džamijski dersovi su se koristili da se prozovu neki ljudi. Čaršija je imala svoja pravila.
Neki su na večere zvali da ponize druge. Ljudi su rezilili jedni drugi. Bogataši su htjeli kupiti
poštovanje svjetine. Vjernici se pitaju zašto Bog zašto daje nekim manipulatorima, a
pravednicima ni mali dio dunjaluka od onoga koliko oni imaju. A smrt učini da se vidi na čemu
se zavidjelo. Spominju glavni junak kategorije ljudi. U odnosu na zlo uvijek je bilo tri tabora
ljudi. Oni koji podržavaju, oni koji se bore protiv zla, i oni koji se priklanjaju, odnosno prislone
uz pobjednike.
U romanu se spominje i pokvarena vlast koja pod plaštom noći otima ljude, vodi u tvrđavu i
uzima živote. Zbog samovolje pojedinaca, ličnih hirova, i tuđih zuluma nevini su stradali.
Čitajući roman pisac dočarava sliku jednog vremena u kojem su istine i kritike protiv vlasti bile
opasne po one koji se drznu da nešto kažu. Opisuju se scene dželata koji dave narod u tvrđavi.
To je priča o dželatu koji zbog krivog računa, biva žrtva iste te vlasti, od progonitelja do
progonjenog.
Čaršija je puna različitog svijeta. Spominje se kako su u Sarajevu su došli i muhadžiri, bjegunci
iz Ermenije, koji bježe od kazne za ubistvo carevog zeta. I tu se godinama kriju. To je
podsjećanje na jedan dio Bosne gdje stranac treba biti spreman na ispitivačke poglede,
neprijatnosti, dokazivanje u čaršiji, inovativnost da sakrije svoj privatni život, i zasluži svoje
mjesto u društvu.

1
Mula Mustafa piše kako su nevolje zbližavale narod. Nakon kuge koja je harala po Sarajevu, i
preživljenog straha, desi se: ...da su ljudi postali nekako pitomiji, mekši i bolji.»
Mula Mustafa spominje i nepotkupljive ljude. Bogataši, kao što su Đenetići, koji su su
htjeli novcem i siromaštvom ucijeniti i ulemu, da prodaju svoj ponos i dostojanstvo. Vlast je
uvijek aktuelna tema, tako i u ovom romanu. Mnogi gvore o njoj. „Nakon jednog sijela,učenik
govori šejhu: «Kažu, da je u tri stvari teško ostat‘ šeho: kraj vruće pogače, uz bijele ženske noge
i uz žute dukate. Tu, kažu, nejma pravednika.“ Šejh im priča priče o ubitačnosti ljudske
umišljenosti i pohlepe. Ljude na vlasti koji su se umislili poredi sa muhom. Muha „se uvalila u
lokvu magarečje mokraće, a nogama se prikrpila uz neku slamku koja je plivala po mokraći, pa
zavikala: Ovo je đemija na kojoj sam ja kapudan, a ovo, oko mene, ovo je sinje more!“

Na muškim sijelama učitelji u tekijama pričaju šaljive priče o njhovoj svakodnevnici. Pričaju se
tu mudrosti ali i šale da se čovjek razgali. Tu je šala o zanenom orlu i naizgled slabašnoj lisici.
„ Dok je or'o nosio lisicu, ona je njega, gori u havi, ščepala za vrat i zaklala ga, pa mu uzela piti
krv. Or'o onda klon'o i jedva se dočep'o zemlje, jer nije mog'o dalje letjeti. A kad su pali na
zemlju, lisica ga dokusurila. (...) Isto je tako, efendisi benum, s momkom i djevojkom. Onda on
nju prid kadiju, pa je sebi pod krilo i s njom kroz život. I kako mu ona od prvoga dana počne krv
piti,..dok mu ne dohaka.»
Opisuju se ljudu na sijela pa kaže se za jednog: «Sličio je, što bi Bašeskija imao običaj reći, na
nadolmljen patlidžan.» Ili kako za novog šejha tekije Mula Mustafa je jednom rekao: - Ama,
kako ću ti rijet', nakav mi je k'o voda od čikā: nit' je slan, nit' mastan.. Ljudi u čaršiji su znali da
nekoj nakaradnoj navici, da nađu ime, često i po osobi koja je zaslužila da nosi tu titulu. Tvrdica
kao Očakan. Kako je izvjesni „Očakan u kutiju s kahvom zatvarao muhu, da bi po tome poznao
ako bi mu ženi za njegova izbivanja palo na um da sebi ispeče kahvu.“
Odavno te hoću da pitam: što je Allah, džellešanuhu, stvorio uš, kad je uš pogana i kad
udi insanu? (...) - Da bi ujedala ugursuze koji se ne čiste i natjerivala ih da se peru i kupaju, eto
zašto će,...(Bašeskijin posljednji zapis)
Tu je mnogo derviških savjeta o umjerenosti. Šejh savjetuje Mula Mustafu: “Nemoj tako, moj
Mula-Mustafa! Ne valja ni u čemu pregoniti, pa ni u mržnji, i kad mrziš, mrzi osrednje, i kad
voliš, voli osrednje. Jer, lahko se more okrenut' pa da onoga kog' si mrzio, zavoliš, a onoga što si
ga volio, zamrziš, pa će te potlje biti stid. Zato, uvijek s mjerom! (...)Nemoj tako, ne žalosti se!
Zapamti: niko nikoga ne može unizit' ako se insan sam ne unizi. Već, smiri se i baci to od sebe.»
Mula Mustafa se nije mogao pomiriti s tim da hadži-Mehmeda više nema. Pa junak spominje šta
je njemu bio njegov učitelj, vodič. «S kime će on odsad dijeliti svoje razmišljanja, slutnje i
zebnje? Nije li ga starac toliko puta izvodio na sunce, na bistre izvore ljudskih misli i htijenja?
(...)Mehmedu, toliko puta uzdizao iznad ovog svakodnevnog svjetskog blata i jada... (...) - Jah
uvijek je tako: smrt jedne rastavlja, a jedne sastavlja. Čim roditelji pomru i djeca se raspu,
zamišljeno će Mula Mustafa»

2
Iskusni prijatelj savjetuje početnika derviša koji je radikalan u svojim stavovima i želi u potpuni
asketizam da se odrekne svijeta i svakog užitka: «Nemoj tako, derviš-Numane! Bog ti je dao i
tijelo i dušu. Dok si na dunjaluku, dunjalučki si. Vudžud ti treba. Dužnost ti je zato da se brineš o
njemu, a razum ti je dat da defiš svoj nefs, da lomiš zle strasti i želje koje te raspinju. Kad bi
insani počeli da, kako ti reče, kidaju svoj vudžud, brzo bi hin nestalo. Tijelo je k'o kafez za tice il'
ko ahar za hajvana. (...) Ne smiješ rušit' svoje zdravlje! Šejtane treba biti iznutra u sebi, a jok
sakaćenjem svoga tijela.»
Na drugom mjestu on govori o ljudskoj prirodi: „Mačka goni miša... To je u njezinoj
naravi. A u mišjoj je naravi da bježi od mačke. Nije mu dato da on goni mačku. I šejtan goni
insana. Al', insan more da goni šejtana. Jer, dat mu je razum.“

Dok je bio u bolesti, pred kraj romana, glavni junak, pripovjednik Mula Mustafa „sviđa račun
pod jorganom“. Čovjek sa strastima kao bačen kamen, teško onom na koga naleti. Pa nadalje
kaže: «Jer, ni velika starost nije lahka. A zašto? Zato što staru insanu pomru akrani pa nema s
kim podijeliti uspomene, pošto star insan nema budućnosti, već samo uspomene na prošlost. „U
tim je časovima često razmišljao o ubitačnoj derviškoj mudrosti s kojom se u ovoj zemlji mnogo
puta susretao: sve se rađa poradi smrti i sve se gradi poradi rušenja...“
Osman ef. Mehmedović