Systema skeletale

Lobanja kao poluga.

Stražnji je krak poluge kraći, a prednji duži. Ta razlika u dužini krakova poluge
u čovjeka je manja, a u životinja mnogo veća, pa je zato mišićje vrata u
životinja razvijenije.

Krov lobanje tvori nekoliko pločastih kostiju spojenih šavovima. Debljina je

kostiju kalvarije 2 do 5 mm. Te kosti tvore vanjske i unutarnje kompaktne
koštane ploče (lamina externa et interna), a između njih nalazi se spongiozna
kost (diploe). Kroz spongiozu u kost prolaze venski kanali (vv. diploicae).

Diploični venski kanali na kalvariji mogu se na rentgenskoj slici zamijeniti

frakturama, poogotovo u parijetalnom području.
Konveksitet i građa koštane tvari kalvarije daju joj biomehaničke osobitosti
svoda ili ljuske, tako da može izdržati velika opterećenja stlačivanja, ali je
osjetljiva na tačkasta opterećenja. Stoga jak udarac u glavu, posebice u
području gdje su kosti tanke, primjerice u temporalnoj udubini u području
pteriona, može uzrokovati prijelom. Često je unutarnja ploča koštane tvari
jače prelomljena nego vanjska, zbog posebnosti građe i raspodjele
opterećenja na koštanim pločama i diploi.

Ponekad nema prijeloma na mjestu udarca nego na suprotnoj strani kalvarije

– takav se prijelom naziva contrecoup-prijelom .

Bazalni dio, pobočni dijelovi i donji dio ljuske zatiljne kosti razvijaju se iz
hrskavične osnove. Gornji se dio ljuske membranoznim okoštavanjem razvija
iz dezmokranija. Granica izmedu obaju dijelova zatiljne ljuske može ostati
trajno održana u lateralnim dijelovima kao sutura occipitalis transversa. Ta se
sutura nalazi u području poprječne brazde ili neposredno iznad nje.
Poznavanje suture mendoze važno je za sudsku medicinu. Pri vještačenjima
sutura se ne smije zamijeniti s prijelomnom crtom. Iznimno se suture desne i
lijeve strane mogu spojiti pa je gornji dio zatiljne ljuske potpuno odijeljen od
donjeg. Odvojeni gornji dio ljuske zove se os interparietale ili os incae. U
šavovima između zatiljne i tjemene kosti mogu se nalaziti prekobrojne male
koštane pločice, ossa suturalia. Šav između bazalnog dijela i lateralnih
dijelova, sutura intraoccipitalis anterior. Sraste u šestoj godini, a šav između
lateralnih dijelova i zatiljne ljuske, sutura intraoccipitalis posterior, u drugoj
godini života. Taj, posljednji šav može se iznimno održati i do 25. godine
života, što može također biti važno za sudsku medicinu pri određivanju
životne dobi.
Dekalcifikacija dorzuma sele je jedan od znakova generaliziranog povišenja
intrakranijalnog pritiska.

Korijen malih krila sfenoidne kosti može isto tako biti ispunjen zračnim
stanicama iz etmoidnog labirinta do takvog opsega da pneumatska šupljina
potpuno okruži vidni kanal, osim jednog mjesta gdje je kanal tankom
koštanom pločicom vezan uz lateralnu stijenku očne šupljine. Taj uski kontakt
pneumatske šupljine i vidnog kanala može uzrokovati širenje upale iz sinusa
na očni živac (retrobulbarni neuritis).

Sutura metopica nalazi se kod oko 8% odraslih ljudi i može se na rentgenskoj

slici zamijeniti s prijelomnom crtom
Stiloidni izdanak iznimno može biti toliko dug da seže do jezične kosti. On
može stršiti i u tonzilarnu ložu. Dugi stiloidni izdanak može uzrokovati
neuralgiju glosofaringealnog živca.

U mastoidnom dijelu nalazi se antrum mastoideum koji preko ulaza, aditus ad

antrum mastoidei, komunicira s bubnjištem. Antrum okružuje sistem zračnih
šupljina. Te se šupljine razvijaju nakon rođenja. Kod novorođenčeta je
razvijen samo antrum. Mastoidni nastavak razvije se u vezi s vlakom mišića
(musculus sternocleidomastoideus) pa se pojavljuje kao dobro vidljiv koštani
izdanak u četvrtoj godini, a tek je oko puberteta potpuno razvijen.

Spina suprameatica ima praktično značenje, jer se prema njoj određuje

položaj antruma pri trepanaciji. Iznad toga mjesta i iza njega nalazi se polje
sitnih otvora, foveola suprameatica (zona cribrosa retromeatica), koja
pogotovo kod djece pogoduju širenju upalnih procesa iz srednjeg uha pod
kožu. Foveola suprameatica kod fetusa je izrazito okrugla, kost je rešetasta i
poput poklopca s lateralne strane zatvara antrum mastoideum.

To se može dogoditis premolarnim i molarnim zubima. Odnos sinusa prema

zubima praktično je važan zbog dvaju razloga. Upala zubnog korijena može
se, naime, lako prenijeti na sluznicu koja oblaže sinus. Tako često nastane
gnojna upala maksilarnog sinusa (empyema). Ako se resecira zubni korijen,
često je nemoguć hirurški pristup na vrh korijena a da pritom ne otvorimo i
sam sinus.

Prijelomi zigomatične kosti najčešće su udruženi s prijelomima maksile i imaju

tri najčešće varijacije tijeka prijelomnih crta. Os zygomaticum razvija se od
veziva u trećem fetalnom mjesecu. Ponekad, osobito u Japanaca, može
vodoravnim šavom biti podijeljen na dva dijela (os zygomaticum bipartitum).

Perović je u području stražnjeg dijela vomera opisao greben koji čini pravu
granicu izmed nosne šupljine i ždrijela, tj. medijalno omeđenje hoane pa ga je
nazvao hoanalnim grebenom, crista choanalis. Dio vomera koji se nalazi iza
grebena, suzuje se naglo prema natrag u obliku klina, pars cuneiformis
vomeris. Taj klinasti dio vomera po svoj prilici omogućuje mirni prolazak zraka
bez nastajanja vrtloga.
Nakon vađenja zuba ili njegova ispadanja u starosti, alveolarni se nastavak
počinje resorbirati. Na mandibuli stoga mentalni i mandibularni otvor dođu
blizu gornjeg ruba kosti, a malokad mogu mentalni otvor i dio mandibularnog
kanala potpuno nestati, tako da mentalni i donji alveolarni živci ogole i
postanu podložni ozljedama. Zubna proteza može nadraživati tako ogoljene
živce i izazivati bol tokom jedenja. Zbog promjena na mandibuli u toku
starenja mijenja se i ugao mandibule, te donja čeljust strši i zatvara se preko
gornje čeljusti (mandibularna prognatija).

Prijelomi su donje čeljusti obično dvostruki. U području koronoidnog nastavka

obično su jednostruki. U području vrata mandibule često su udruženi s
iščašenjem temporomandibularnog zgloba na istoj strani. Frakture ugla
mandibule obično su kose i prolaze kroz udubinu za treći kutnjak. Prijelom
tijela mandibule često prolazi kroz udubinu za očnjak.