Professional Documents
Culture Documents
Vremenske (Temporalne) Rečenice
Vremenske (Temporalne) Rečenice
Vremenske (Temporalne) Rečenice
Radnja u zavisnoj rečenici može se događati istovremeno sa radnjom glavne rečenice, pre ili
posle nje.
nunc – sada
eo tempore – u to vreme
Cum vos considero, milites, et cum facta vestra aestimo, magna me spes victoriae tenet.
Kada vas posmatram, vojnici, i kada procenjujem vaša dela, imam veliku nadu u pobedu.
Cum caelum serenum est, ambulo. Kad god je vedro, šetam se. (radnja se ponavlja – cum
iterativum)
Sedebam et scribebam, cum amicus intravit. Sedeo sam i pisao, kad uđe prijatelj.
Glavna rečenica ,,..pisao sam...” pokazuje vreme dešavanja zavisne ,,uđe prijatelj” – otuda cum
inversum.
Cum discis, scis. Kad učiš, znaš. Time što učiš, znaš. (cum explicativum)
postquam – pošto;
Uz ove veznike, ako označvaju radnju koja s dogodila jednom u prošlosti, stoji perfekat i u
glavnoj i u zavisnoj rečenici, jer se smatra da su se obe radnja dogodile istovremeno:
Ukoliko se radnja događa jednom u budućnosti, u zavisnoj rečenici stajaće futur II.
Ubi primum luxerit, domo abibo. Čim bude svanulo (čim svane), otićiću iz kuće.
Veznici dum, donec (dok, dok god) uvode rečenicu s indikativom i u tom slučaju pokazuju
vreme dešavanja glavne rečenice. U vremenskoj rečenici može stajati prezent, iako je u glavnoj
prošlo vreme:
Dum haec loquimur, ad macellum advenimus. Dok smo to pričali, stigosmo do pijace.
Dum haec geruntur, Caesari de Gallorum motu nuntiatum est. Dok se to događalo, Cezaru
je javljeno ( da je došlo) do pokreta Gala.
Dum spiro, spero. Dok dišem (sve dok sam živ), nadam se. – Radnje teku paralelno.
Dum radeo, hunc librum lege! Čitaj ovu knjigu dok se ne vratim. – Radnja zavisne rečenice
prekida radnju glavne.
U rečenici sa dum i donec može stajati i konjuktiv; takva rečenica izražava nameru ili
očekivanje subjekta glavne rečenice u kojoj najčešće stoji glagol iščekivanja:
Caesar, dum reliquae naves eo convenirent, in ancoris exspectavit. Cezar je usidren sačekao da
preostale lađe stignu onamo.
Vremenske rečenice u konjuktivu počinju veznkom cum historicum, koji se upotrebljava pri
pričanju prošlih događaja. U glavnoj rečenici uvek je istorijsko vreme, a u zavisnoj rečenici stoji
konjuktiv imperfekt ili pluskvamperfekta, prema consecutio temporum. Konjuktiv imperfekta
prevodi se nesvršenim , a konjuktiv pluskvamperfekta svršenim glagolima.
Cum essem in castris, reditae sunt mihi a te duae epistulae. Dok sam bio u logoru, uručena su
mi tvoja pisma.
Cum Caesar Anconam occupavisset, urbem reliquimus. Kad je Cezar zauzeo Ankonu, napustili
smo grad.