Iza kulisa dječjih prava

„Ja sam drugačije zamišljala svoje dijete. Moje se dijete bavi borilačkim sportom, a to se ne uklapa
u moju sliku“, podijelila je svoju frustraciju jedna mama u savjetovalištu.

Da, riječ je o frustraciji – onom istom osjećaju koji nastaje kada se osjećamo izigranima, spriječenima
da nešto ostvarimo… kad se osjećamo neostvarenima u nekoj ulozi.

U periodu dok smo i mi bili djeca, a tijekom kojeg smo uočavali „nedostatke“ svojih roditelja, mrmljali
smo sebi u bradu da ćemo mi biti drugačiji odrasli. Sad jesmo odrasli, no ujedno smo postali ono što
su i svi ostali mame i tate – nesavršeni. Gdje smo „podbacili“? Što iz dječje perspektive znači biti
drugačija odrasla osoba? Naravno da se definicija razlikuje od djeteta do djeteta, no ono što je za svaku
jednako, osjećaj je prihvaćenosti. Kao djeca smo najčešće patili kad bismo osjećali da naše mišljenje ne
vrijedi jednako kao mišljenje odrasloga. Sjetimo li se ovoga kada u brzini života odmahnemo rukom
na dječja nastojanja da razgovaraju s nama?

Nije odgovornost roditelja da odgoji najsavršenije društveno biće - uostalom, kriteriji takvog vanjskog
savršenstva ni ne postoje. Odgovornost je da unutar svojih mogućnosti osigura uvjete daljnjeg razvoja
djetetovih jakih strana (potencijala), a isto tako da ga one „slabije strane“, odnosno slabije razvijene
vještine, ne učine neuspješnim/nedostatnim. Da djetetu bude primjer ponašanja i donošenja odluka u
situacijama koje i nisu najugodnije. Da dijete prihvati životne frustracije/krize te da iz njih uči i raste,
ne da ih negira ili da od njih bježi. Odgovornost roditelja je upravo učenje djeteta da preuzima
odgovornost za vlastite postupke, za vlastiti život. Ponekad je teško i nama odraslima, razumjeti što
točno znači preuzimanje odgovornosti. Kroz medije nam se učestalo prikazuju primjeri prebacivanja
odgovornosti. Nakon svakog javnog propusta/pogreške, prvo je pitanje „tko je kriv“, a naknadno se
raspravlja o tome kako se greške mogu ubuduće prevenirati. Ovaj je drugi dio zapravo jedini bitan dio,
kako u društvu, tako i u odgoju.
Možda dječak iz prethodno navedenog primjera neće postati odvjetnik koji će svojom profesionalnom
ulogom doprinositi društvu u cijelosti, no isto tako ne smijemo nikad zaključiti kako njegovo zanimanje
nije adekvatno/primjereno/poželjno. Možda će upravo on doprinijeti zajednici više nego prosječan
odvjetnik. Snaga je u njemu, a on će znati kako ju prikazati, neovisno u kojoj poslovnoj ulozi bio… Osim
ako mu netko njemu bitan podreže krila i obezvrijedi izbor. Djeca će još štošta birati kroz život, a
vaši/naši utjecaji na te izbore će biti sve slabiji i slabiji. Stoga je bitno već sada podučiti dijete da su
njegovi izbori uvaženi, a preko uvažavanja raditi blage utjecaje kako bi dijete znalo razlikovati dobro od
lošega (razgovarati o temi, poticati razmišljanje djeteta, postavljati pitanja i potpitanja…).

Odgoj djeteta je najteži posao na svijetu. Posao u koji ulazimo bez jasnih uputa pa se moramo osloniti
na vlastitu kreativnost. Da, ogromna je to odgovornost za svakog roditelja, no ponekad iz osjećaja
straha da ćemo nekom odlukom nanijeti štetu djetetu, tu istu štetu upravo i učinimo.

Na dan objave ovog teksta, 19.11.2021., obilježava se Svjetski dan prevencije zlostavljanja djece.
Zlostavljanje je široka kategorija, u našem društvu često spominjana, a zbog čega se stvara lažan dojam
da je svima već jasno prepoznatljiva pojava. Možda će stisak nečije ruke na dječjoj podlaktici lako u
nama probuditi sumnju na zlostavljanje. Možda će vanjski izgled djeteta ukazati na zanemarivanje.
Možda će dječje neugodne emocije pronaći put traženja pomoći. Pitanje je kako i koliko dugo trebamo
gledati da bismo prepoznali slomljen duh djeteta. I ne možemo pomoći svoj djeci ovoga Svijeta, ali
možemo krenuti od nekud – svatko sa svoga praga.

Do sljedećeg tipkanja,

Vaš Centar Luka Ritz