Zdravstvena djelatnost je ne samo najvažnija, već i jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti.

Prvobitno je podrazumijevala isključivo terapiju, odnosno liječenje ili ublažavanje bolesti,

tjelesnih oštećenja i patnji, a danas obuhvata i druge mjere – dijagnozu (otkrivanje i
prepoznavanje bolesti), prognozu (predviđanje daljnjeg razvitka i krajnjeg ishoda bolesti), te
prevenciju (sprečavanje bolesti).

Zdravstvena zaštita predstavlja sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i

aktivnosti sa ciljem očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje
bolesti, blagovremeno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju (prema ZZZ).

Zdravstvena zaštita u FBiH pruža se u određenom sistemu organizacije zdravstvene službe,

regulisana je posebnim zakonskim propisima, kao što je Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Njime
se uređuju osnovna načela, mjere, način organizovanja i provođenja zdravstvene zaštite,
nosioci društvene brige za zdravlje stanovništva, prava i obaveze lica u korištenju zdravstvene
zaštite, te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obavljanjem zdravstvene zaštite na teritoriji
FbiH.

PRAVA I DUŽNOSTI GRAĐANA U OSTVARIVANJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

U zakonima o zdravstvenoj zaštiti građanima se jamče određena prava na zdravstenu zaštitu,

tj. svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštivanje najvišeg mogućeg
standarda ljudskih prava i vrijednosti, na uvažavanje njegovih moralni, kulturnih, religijskih i
filozofskih ubjeđenja. Svako dijete od rođenja do navršenih 18 godina života ima pravo na
najviši mogući standard zdravlja i zdravstvene zaštite.

Također, navodi se i da građani trebaju sudjelovati u svim zdravstveno-preventivnim

djelatnostima koje provode nadležne institucije u mjestima življenja i rada, a koje su
usmjerene na unapređenje i čuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti.
SADRŽAJ I ORGANIZACIJSKI OBLICI ZDRAVSTVENE DJELATNOSTI

Zdravstvena djelantnost obavlja se na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou

zdravstvene zzaštite, te na nivou federalnih I kantonalnih zdravstvenih zavoda. Poseban oblik
zaštite zdravlja stanovništva ostvaruje se organizacijom javnog zdravstva. U zakonima o
zdravstvenoj djelatnosti izričito je navedeno da tu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove,
zdravstveni radnici I zdravstveni saradnici te privatno zdravstveni radnici. Mogu je obavljati I
zdravstveni radnici alternativne medicine

PRIMARNA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Ona je ključni proces u okviru zdravstvenog sistema. Ona podrazumijeva prvi kontakt, prvu
branu pružanja zdravstvene zaštite, kontinuiranu, sveobuhvatnu i koordiniranu zdravstvenu
zaštitu. Ona je osnovni oblik zdravstvene zaštite. Nastoji zadovoljiti potrebe cijele zajednice i
svakog pojedinca što je bliže njegovom mjestu stanovanja i rada. Obuhvata cjelokupnu brigu
za zdravlje, provođenje preventivnih i kurativnih mjera, zdravstveni odgoj i saradnju sa svim
organizacijama i ustanovama koje mogu pridonijeti boljem zdravlju stanovništva.

Aktivnosti i usluge koje se provode u okviru PZZ su usmjerene na zaštitu zdravlja, prevenciju
bolesti te ambulantno i kućno liječenje.

Prema SZO, PZZ zasniva se na 5 osnovnih principa:

1. Dostupnost (jednaka distribucija) – odnosi se na pravednu podjelu njege na sve

ljude bez obzira na spol, dob, rasu, ekonomski status.

2. Sudjelovanje zajednice – odnosi se na uključivanje zajednice u planiranje,

implementiranje i održavanje zdravstvenih aktivnosti kako bi se omogućio dugoročni socijalni
razvoj.

3. Promocija zdravlja – uključuje važna pitanja zdravstvene edkuacije, ishrane,

provođenje zdravstvenih mjera i drugih faktora okoliša kao i prevenciju i kontorolu bolesti.

4. Prikladna tehnologija – korištenje naučno utemeljene tehnologije koja je

prilagođena lokalnim potrebama.
 5. Međusektorska saradnja – odnosi se na uključenost ostalih sektora osim
zdravstvenog sektora, kao što su npr. agrikultura i obrazovanje, u unapređivanje zdravlja
lokalnog stanovništva.

Djelatnosti koje PZZ obuhvata u širem smislu su : djelatnost porodične medicine, djelatnost
zdravstvene zaštite djece, djelatnost polivalentnih patronažnih sestara u zajednici, higijensko-
epidemiološku zaštitu, hitnu medicinsku pomoć, fizikalnu i mentalnu rehabilitaciju u
zajednici, zaštitu reproduktivnog zdravlja žena, specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika kao
dio medicine rada, ako je ugovorena sa poslodavcem, zubozdravstvenu zaštitu, laboratorijsku
i radiološku dijagnostiku primarnog nivoa, apotekarsku djelatnost.

U skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBiH, u ustanove u kojima se ostvaruje PZZ

spadaju: domovi zdravlja, ambulanta porodične medicine, centri za mentalnu i fizikalnu
rehabilitaciju, ustanove za hitnu medicinsku pomoć, ustanove za zdravstvenu njegu u kući,
apoteke i ustanove za palijativnu njegu.

Zdravstvena djelatnost na primarnom nivou zdravstvene zaštite provodi se i organizira u

timskom radu u kojem učestvuje najmanje zdravstveni radnik visoke stručne spreme: doktor
medicinee, doktor stomatologije i magistar farmacije i medicinska sestra- tehničar.

SEKUNDARNA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite obuhvata specijalističko-
konsultativnu i bolničku zdravstvenu djelatnost.

Zdravstvena djelatnost na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, u zavisnosti od vrste

zdravstvene ustanove koja obavlja zdravstvenu djelatnost na sekundarnom nivou, obuhvata:

1. specijalističko-konsultativnu zdravstvenu zaštitu, koja u odnosu na primarni

nivo zdravstvene zaštite obuhvata složenije mjere i postupke za prevenciju, dijagnostikovanje,
liječenje, zdravstvenu i palijativnu njegu i rehabilitaciju, s ciljem rješavanja složenijih
zdravstvenih problema,
 2. konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, koja obuhvata multidisciplinarni pristup
prvom i kontrolnom konzilijarnom pregledu, sa davanjem preporuka za dalje dijagnostičke
pretrage, liječenje i uvođenje, odnosno izmjenu terapije i terapijskih procedura,

3. bolničku zdravstvenu zaštitu koja obuhvata dijagnostiku, liječenje, zdravstvenu

i palijativnu njegu, ranu rehabilitaciju, resocijalizaciju, boravak i ishranu bolesnika u
zdravstvenoj ustanovi, sanitetski prevoz i pratnju drugog lica

Kao ustanove seknudarne zdravstvene zaštite, u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti FBiH navedene
su: poliklinike, centri za dijalizu, bolnice, lječilišta i zavodi

TERCIJARNA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

Zdravstvena djelatnost na tercijarnom nivou obuhvata i pružanje najsloženijih oblika
zdravstvene zaštite iz specijalističko-konsultativnih i bolničkih zdravstvenih djelatnosti,
naučno-istraživački rad, te izvođenje nastave na osnovu ugovora za potrebe fakulteta
zdravstvenog usmjerenja.

U ustanove tercijarne zdravstvene zaštite uobičajeno spadaju klinike, kliničke bolnice,

kliničko-bolnički centri, instituti itd.

JAVNO ZDRAVSTVO

Javno zdravstvo je poseban oblik zdravstvene djelatnosti koji podrazumijeva organizovanu i

sveobuhvatnu aktivnost društva radi očuvanja fizičkog i mentalnog zdravlja stanovništva,
odnosno očuvanja životne sredine, kao i suzbijanja faktora rizika za nastanak bolesti i
povreda, a ostvaruje se primjenom zdravstvenih tehnologija i mjera namijenjenih promociji
zdravlja, prevenciji bolesti i poboljšanju kvaliteta života. Osnovne aktivnosti javnog zdravstva
se odnose na očuvanje i unapređenje zdravlja planiranjem i provođenjem mjera nadzora nad
zaraznim i nezaraznim oboljenjima, osiguranja zdravstvene ispravnosti hrane, vode, vazduha i
predmeta opće upotrebe, nadzora okoliša, promocije zdravlja i prevencije oboljenja, Te
provođenje redovnih zdravstveno-statističkih istraživanja.
 ZDRAVSTVENE USTANOVE
Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove koje osniva Federacija, kanton
odnosno općina, te domaća i strana fizička ili pravna lica u svim oblicima svojine (1).

Dva ili više kantona i Federacija mogu biti osnivači: klinike kao samostalne zdravstvene
ustanove, kliničke bolnice, kliničko-bolničkog centra, kliničkog centra, kantonalne bolnice,
odnosno zavoda. Kanton može biti osnivač: poliklinike, opće bolnice, specijalne bolnice,
kantonalne bolnice, liječilista i zavoda, odnosno kantonalnog zavoda za javno zdravstvo,
doma zdravlja i ustanove za zdravstvenu njegu u kući. Općina može biti osnivač: doma
zdravlja, odnosno područne ambulante, ustanove za zdravstvenu njegu u kući, apoteke,
lječilista, opće i specijalne bolnice. Domaća i strana fizička, odnosno pravna lica mogu biti
osnivači: poliklinike, opće bolnice, specijalne bolnice, lječilista, apoteke, ustanove za
zdravstvenu njegu u kući i zavoda kao specijalizirane zdravstvene ustanove u svim oblicima
svojine (1).

Oblici nadzora nad zdravstvenim ustanovama su:

1. unutrašnji nadzor

2. zdravstveno-inspekcijski nadzor

Unutrašnji nadzor je zapravo raniji stručni nadzor, jer se obavezno provodi kao unutrašnji
nadzor nad stručnim radom pojedinih organiizacijskih jedinica i zdravstvenih radnika. Za
stručni rad zdravstvenih radnika odgovorni su šefovi organizacijskih jedinica, a za stručni rad
zdravstvene ustanove odgovoran je direktor. Šefovi organizacijskih jedinica, u pravilu,
obavljaju unutrašnji nadzor, jer se radi o radnicima sa dugogodišnjim radnim iskustvom (14).

Zdravstveno inspekcijski nadzor je zapravo jedan poseban vid upravnog nadzora, jer se svodi
na nadzor nad primjenomi izvršavanjem zakona, drugih propisa i općih akata u djelatnosti
zdravstva, kao i na nadzor nad stručnim radom zdravstvenih ustanova, zdravstvenih radnika,
te privatne prakse. Ovaj nadzor obavlja zdravstvena inspekcija, odnosno federalni ili
kantonalni zdravstveni inspektor (14).

Predviđena su još dva oblika nadzora – preventivni sanitarni nadzor nad izgradnjom
objekata i nadzor nad zakonitošću rada (14).
Zdravstveni radnici su osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u
vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, uz obavezno poštovanje moralnih i
etičkih načela zdravstvene struke. Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom,
stomatološkom ili farmaceutsko-biohemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu
zdravstvenog usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog usmjerenja. Zdravstveni
radnici obavljaju zdravstvenu djelatnost u skladu sa važećom zdravstvenom doktrinom i u
skladu sa kodeksom profesionalne etike. Za svoj rad zdravstveni radnici preuzimaju stručnu,
etičku, kaznenu i materijalnu odgovornost. Zdravstveni radnik u zavisnosti od stepena stručne
spreme jeste:

1. doktor medicine, doktor stomatologije, diplomirani farmaceut i diplomirani

farmaceut medicinski biohemičar – sa završenim odgovarajućim fakultetom zdravstvene
struke,

2. drugi zdravstveni radnik – sa završenom odgovarajućom visokom, višom,

odnosno srednjom školom

Zdravstveni saradnici su osobe koje nemaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja, a rade u

zdravstvenim ustanovama i sudjeluju u jednom dijelu zdravstvene zaštite. Oni imaju pravo i
obavezu na stručno usavršavanje s ciljem očuvanja i poboljšanja kvalitete zdravstvene zaštite

Privatne zdravstvene ustanove se registriraju za obavljanje jedne ili više medicinskih

djelatnosti, a pružaju desetine raznih zdravstvenih usluga. Jedan ili najviše dva ljekara
registriraju privatnu ustanovu, a za pružanje zdravstvenih usluga angažiraju zdravstvene
stručnjake uposlenike iz javnih zdravstvenih ustanova.
 STRUKTURA SISTEMA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U BOSNI I
HERCEGOVINI
Zdravstvena zaštita u bih:

Pruža se u određenom sistemu organizacije zdravstvene službe

Regulisana posebnim zakonskim propisima

Na različite načine organizovana u Federaciji, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i

Hercegovine

NAČELA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Zdravstvena zaštita građana Bosne i Hercegovine zasniva se na više načela koji su kao takvi
značajno kako s aspekta organizovanja, tako i s aspekta funkcionisnja zdravstvene djelatnosti.
Načela zdravstvene zaštite su:

Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se osiguranjem odgovarajuće

zdravstvene zaštite građanima Federacije koja je fizički, geografski i ekonomski dostupna,
posebno zdravstvene zaštite na primarnom nivou zdravstvene zaštite.

Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se zabranom diskriminacije prilikom

pružanja zdravstvene zaštite na osnovu rase, spola, starosti, nacionalne pripadnosti, socijalnog
porijekla, vjeroispovijesti, političkog ili drugog ubjeđenja, seksualne orijentacije, imovnog
stanja, kulture, jezika, vrste bolesti, psihičkog ili tjelesnog invaliditeta.

Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti ostvaruje se organizacijom sistema zdravstvenog

osiguranja u kojem su svi građani obuhvaćeni zdravstvenom zaštitom i gdje se bogati
solidarišu sa siromaššnim, mladi sa starim, zdravi sa bolesnim i pojedinci sa porodicama.

Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se uključivanjem svih građana

Federacije u sistem zdravstvene zaštite, uz primjenu objedinjenih mjera i postupaka
zdravstvene zaštite koje obuhvataju promociju zdravlja, prevenciju bolesti na svim nivoima,
ranu dijagnoszu, liječenje i rehabilitaciju.

Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite ostvaruje se ukupnom organizacijom sistema

zdravstvene zaštite koja mora biti funkcionalno povezana i usklađena po nivoima, od
primarnog preko sekundarnog do tericjarnog nivoa zdravstvene zaštite i koja pruža
neprekidnu zdravstvenu zaštitu građanima Federacije u svakoj životnoj dobi.
Načelo specijalizovanog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih
specijalizovanih kliničkih, javno-zdravstvenih dostignuća i znanja, te njihovom primjenom u
praksi.

Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite ostvaruje se mjerama i

aktivnostima kojima se u skladu sa savremenim dostignućima medicinske nauke i prakse
povećavaju mogućnosti povoljnog ishoda i smanjivanje rizika i drugih neželjenih posljedica
po zdravlje i zdravstveno stanje pojedinca i zajednice u cjelini.

Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite ostvaruje se postizanjem najboljih mogućih rezultata

u odnosu na raspoložive resurse u zdravtsvu, odnosno postizanjem najvišeg nivoa zdravstvene
zaštite, uz racionalno korištenje raspoloživih resursa.

Sistem zdravstvene zaštite u BiH odlikuje izrazita fragmentiranost imajući u vidu činjenicu da
je na različite načine organizovan u FBiH, RS i BDBiH. U smislu organizacione strukture i
upravljanja on djeluje kroz 13 potpuno različitih podsistema, i to na nivou entiteta, kantona
FBiH I Brčko Distriktu, što u značajnoj mjeri komplikuje način na koji se pružaju usluge
zdravstvene zaštite, povećavajuu troškovi upravljanja i koordinacije te nepovoljno utiče na
racionalnost poslovanja zdravstvenih ustanova. Tako su u BiH trenutno na snazi tri Zakona o
zdravstvenoj zaštiti i 3 Zakona o zdravstvenom osiguranju, čije su odredbe propisa uglavnom
usklađene, ali postoje dijelovi koji se u značajnoj mjeri razlikuju. Pregled strukture sistema
zdravstvene zaštite biti će objašnjen posebno za FBiH, RS i BDBiH.

Federacija BiH

Dva su temeljna zakona koja regulišu oblast zdravstvene zaštite u FBiH – Zakon o
zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju. U skladu sa Ustavom FBiH i
relevantnim zakonskim okvirom, sistem zdravstva u FBiH je decentralizovan i većina
nadležnosti i odgovornosti dodijeljena je kantonima. Sektor zdravstva u FBiH čini mreža od
čak 11 ministarstava zdravstva (10 kantonalnih i jedno federalno), 11 zavoda za zdravstveno
osiguranje (10 kantonalnih i Federalni zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja) i 11
zavoda za javno zdravstvo. Regulatornim okvirom je utvrđeno da se zdravstvena zaštita u
FBiH provodi po načelima slidarnosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa ( bez obzira na starost,
pol, vjersku i etničku pripadnost), a zdravstvene usluge se pružaju na primarnom,
sekundarnom i tercijarnom nivou.

Republika Srpska
Za razliku od organizacione strukture u FBiH, sistem zdravstva u RS je centralizovan, sa
ključnim ovlaštenjima koja imaju Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS-a, Institut za
javno zdravstvo i Fond zdravstvenog osiguranja. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, kao
centralna institucija sistema, vrši koordinaciju aktivnosti u zdravstvu, kreira poslovne politike
i rzvojne strategije, planira i koordinira rad mreže zdravstvenih ustanova itd.

Brčko Distrikt BiH

U skladu sa Statutom BDBiH i Zakonom o zdravstvenom osiguranju Brčko Distrikta,

sprovođenje zakona i propisa nadležnih tijela institucije BiH i Distrikta iz oblasti zdravstva i
ostalih usluga su pod nadzorom i uputstvima gradonačelnika. Zdravstvena zaštita je
organizovana u okviru niza zdravstvenih ustanova koje pružaju primarni, sekundarni i
djelimično tercijarni nivo usluga korisnicima.

U literaturi socijalnog prava kao tipovi, odnosno sistemi organizacije zdravstva u svijetu
navode se:

1. Poduzetničko-permisivni sistem (SAD)

2. Sistem univerzalne zaštite (Velika Britanija, Novi zeland, Norveška)

3. Sistemi koji su orijentisani prema blagostanju (SR Njemačka, Japan, Kanada)

U savremenim zemljama sistem zdravstvene zaštite determinira: broj stanovnika, broj

zdravstvenih radnika, tržišna orijentacija, sistem višestranačke demokratije, tržišna
ekonomija, privatna praksa, savezi u domeni zdravstve, stacionarna lječilišta, bolnice, reizbor
ljekara...

Osnovni problemi zdravstvenog sektora u Bosni i Hercegovini su: neujednačen pristup

zdravstvenoj zaštiti, nizak nivo kvaliteta zdravstvenih usluga, korupcija, neadekvatan i
netransparentan sistem finansiranja, zastarjela tehnologija i nedostatak sredstava za ulaganje u
novu opremu. Zastarjela tehnologija i nedostatak sredstava za ulaganje u novu opremu za
posljedicu ima nemogućnost pružanja određenih medicinskih usluga, zbog čega su teško
oboljeli pacijenti često prinuđeni da ove medicinske usluge traže u inostranstvu, uglavnom o
svom trošku.Veliki problem predstavlja i neadekvatan i netransparentan sistem finansiranja, te
velika akumulirana uzajamna dugovanja ustanova u sistemu zdravstvene zaštite, kao i
dugovanja prema dobavljačima, uglavnom za lijekove i medicinska sredstva. Stoga je jasno
da se više ne smije čekati sa reformama i da se pod hitno moraju poduzimati odgovarajuće
mjere na uklanjanju ili bar ublažavanju posljedica ovakvog stanja, te stvaranju pretpostavki za
budući razvoj cjelokupnog sistema, a na taj način i za veći nivo zdravstvene zaštite
stanovništva.