POLICIJSKA AKADEMIJA „PRVI HRVATSKI REDARSTVENIK“

Policijska škola „Josip Jović“

ZAGREB
Avenija Gojka Šuška 1

ZAVRŠNI RAD

TEMA: Karakteristike suvremenog kriminaliteta - Internacionalizacija i globalizacija

MENTOR/ICA: IME I PREZIME POLAZNIKA/ICE:

Mirela Štokan Pavličić Bruno Stipčić

ODJEL 13P18

U Zagrebu, 29. svibnja 2023.

 SADRŽAJ

SAŽETAK ....................................................................................................................... 3
1. UVOD ....................................................................................................................... 1
2. GLOBALIZACIJA..................................................................................................... 2
3. UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA KRIMINALITET ................................................... 5
3.1. TEORIJA MODERNIZACIJE ............................................................................. 6
3.2. TEORIJA SVJETSKIH SUSTAVA..................................................................... 6
3.3. TEORIJA PRILIKA ............................................................................................ 7
3.4. INTEGRACIJA TEORIJSKIH PRISTUPA ......................................................... 8
4. NAČINI DJELOVANJA INTERNACIONALNOG KRIMINALA............................... 11
5. STRATEGIJE U BORBI PROTIV TRANSNACIONALNOG KRIMINALA ............. 13
6. ZAKLJUČAK .......................................................................................................... 15
7. LITERATURA ......................................................................................................... 16
SAŽETAK
Proces globalizacije nepovratno je utjecao na sve društvene, političke, ekonomske i
kulturne odnose. Samim time, ostavio je i snažan utisak na kriminalnu sferu društva,
kreirajući enormni rast transnacionalnog organiziranog kriminala. Proučavajući avenije
djelovanja globalizacijskih procesa: ekonomske, političke i kulturološke te posljedice koje
su uzrokovale, te njihovom komparativnom analizom prema tri makro-teorije
kriminologije: teorijom modernizacije, svjetskih sustava i prilika, dolazimo do zaključka
kako je globalizacija stvorila savršene uvjete za rast kriminala po pretpostavkama sve tri
teorije. Prouzročila je iznimno brz razvoj i promjene u društvu na taj način oslabila
društvene norme i tradicionalne vrijednosti, stvorila je veliku nejednakost u raspodjeli
bogatstva, uzrokujući siromaštvo na globalnoj razini i otvorila nova tržišta, tako pruživši
prilike pojedincima da ostvare profite putem ilegalne ekonomije. S obzirom na
internacionalni karakter organiziranog kriminala, bitno je uspostaviti nove strategije u
borbi protiv istog, koje se razlikuju od onih koje se koriste u srazu s konvencionalnim
kaznenim djelima. Prije svega, fokus mora biti na tržištima i uzrocima koja facilitiraju
ilegalnu ekonomiju, a ne na pojedincima koji sačinjavaju kriminalne organizacije. Zatim,
mora doći do usklađenja zakonskih definicija organiziranog kriminala te rješavanja pitanja
nadležnosti u internacionalnom kriminalu. U svrhu toga, predlaže se osnivanje
međunarodnog suda za transnacionalni organizirani kriminal putem kojeg bi sve
uključene države mogle sudjelovati u procesu progona. Također, progon kaznenih djela
internacionalnog kriminala trebalo bi se prepustiti nadnacionalnim organizacijama poput
EUROPOL-a i sličnim pandanima uz pripomoć nacionalnih policijskih agencija kako
potonje ne bi gubile kapacitet za savladavanje domaćeg kriminaliteta. Finalno, suradnja
sa zakonodavnom vlasti u svrhu pokretanja socijalnih programa djelovala bi na uzrok
kreiranja ilegalnih tržišta te uvelike pomogla u borbi protiv transnacionalnog organiziranog
kriminala.
 1. UVOD
Globalizacija je nepovratno utjecala na društvene, gospodarske, kulturne i političke
procese svijeta. Svjedoci smo sve većoj povezanosti dosad razjedinjenih krajeva svijeta
te slobodnim protokom ljudi, dobara, usluga, kapitala i informacija. Državne granice,
prepreke koje su se do sada činile nepremostive, danas su zanemarive. Među glavnim
pokretačima globalizacije su velike, transnacionalne kompanije koje su nadrasle okvire
svojih matičnih zemalja. Međutim, takav uzlet ekonomije i tehnološkog napretka rezultirao
je nejednakim rastom te povećao društveni jaz između pobjednika i gubitnika otvorenog
tržišta, kako na svjetskoj, tako i na nacionalnoj razini (Hrvatska enciklopedija, 2021).
Samim time, pojavila se i potreba za nadomještanjem tog gubitka, a jedan od načina na
koji se ona zadovoljava je kriminal.
Kriminal, kao negativna društvena pojava pri kojoj dolazi do kršenja zajednički
dogovorenih društvenih normi i propisa, ima više uzrokovnih čimbenika. Međutim, jedni
od konstantnijih i najutjecajnijih su socioekonomski faktori poput stupnja razvitka društva,
pripadnosti određenom ekonomskom ili društvenom sloju i sastavu stanovništva. Ti
elementi pretvaraju kriminal u samo-perpetuirajući sustav koji reagira na društvene uvjete
te postoji paralelno uz legalne obrasce ponašanja koje prakticira veći dio građanstva
(Hrvatska enciklopedija, 2021).
Ono što će se postaviti kao tema ovog rada jest kolaboracija kriminalnih elemenata
društva i njihov suodnos s procesima globalizacije - točnije, načine na koji su kriminalna
„poduzeća“ iskoristila uvjete koje im je pružio moderni svjetski poredak te su se, kao i
njihovi legalni pandani, izdigli van nacionalnih okvira te počeli djelovati u sklopu svjetskog
tržišta. Prvi dio rada fokusirat će se na postavljanje teorijskog temelja, prikazat će
globalizacijske procese i načine na koji su olakšali kriminalne aktivnosti, dok će se drugi
dio bazirati na primjerima iz prakse, kako kriminalne, tako i policijske. Rad se nada završiti
nekom formom pretpostavke ili predloška za poboljšanje policijske aktivnosti na
međunarodnom frontu koja bi olakšala sprječavanje ove vrste kaznenog ponašanja.

1
 2. GLOBALIZACIJA
Globalizacija prije svega podrazumijeva „proces otvaranja i liberalizacije
nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala“ (Lončar,
2005: 92). Međutim, kako se svijet povezivao ekonomski, tako su se otvarale i druge
prilike koje su vodile smanjenju kontrole prometa ljudi, dobara, tehnologije, informacija,
tako da danas možemo govoriti o globalizaciji u širem smislu: naime, etimologija riječi
global znači „ukupnost“, što samim time govori kako je globalizacija „socijalni proces koji
teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta“ (Turek, 1999, prema Lončar, 2005: 92).
Kako se smanjuju prepreke između ljudi i zemalja, tako se i njihovi odnosi razvijaju,
te se tu može govoriti o „smanjivanju“ svijeta za koji se počeo koristiti pojam „globalno
selo“. Međutim, ne smijemo ignorirati utjecaj koji globalizacijski proces ima na društvenu
i kulturološku dimenziju naspram ekonomske i političke - dosad neupoznate zajednice
sve češće i intenzivnije dolaze u kontakt, te tako uzrokuju socijalne konflikte koji mogu
rezultirati spajanjem, pretapanjem ili preuzimanjem kulturnih vrijednosti. Na taj način se
stvara globalna zajednica koja počinje dijeliti jezik, navike, običaje, vrijednosti i druge
aspekte zajedničkog bivanja (Lončar, 2005: 92).
Slijedeći tu logiku možemo govoriti o tri glavne uloge globalizacije: 1. ekonomska,
2. politička te 3. kulturološka. Svaki od tih tipova ima nekoliko potprocesa koje moramo
predstaviti kako bi razvili punu sliku načina na koji globalizacija može utjecati na
društvene odnose.
Prije svega, globalizacija je gospodarski fenomen te je njen temeljni proces
ekonomska integracija, za koju možemo reći da se odvija na tri razine: osnovna je
trgovinska - kompanije su u mogućnosti djelovati na međunarodnom nivou te produkcija,
kao ni nabavka resursa potrebnih za nju, više se ne mora odvijati u domeni jedne zemlje
ili područja, već je sasvim validna, čak preporučena, opcija selidbe proizvodnih i nabavnih
procesa na lokaciju koja pruža najveće pogodnosti, bilo to određena država, grad ili regija
(Livesey, 2010: 3). Zatim, financijska sfera koja, putem međunarodnih ugovora,
omogućava brzo kretanje novaca potrebnih za globalni način proizvodnje robe. Sustav
internacionalnih bankovnih korporacija, u sprezi s tehnološkim dosezima kompjuterskih
mreža, facilitira ovakav pristup svjetskom gospodarstvu. Treća dimenzija je prodaja
proizvoda - naime, transnacionalne kompanije više nisu resursno ograničene na tržište

2
jedne zemlje, već su u stanju ponuditi isti proizvod na svim tržištima unutar kojih odluče
poslovati. Time se uvodi bitan faktor globalizacije: standardizacija proizvoda. Kako
kompanije prodaju isto vozilo, isti napitak ili istu uslugu diljem svijeta bez ikakvih izmjena,
stvara se značajan efekt ne samo na ekonomskom, već i kulturnom planu - skoro cijela
planeta poznaje i dijeli zajednička iskustva Big Mac-a i Coca-Cole, tako nastaje ne samo
nadnacionalna trgovina, već i nadnacionalno društvo (Livesey, 2010: 3).
Sljedeći aspekt globalizacije koji igra veliku ulogu u formiranju svjetskih tokova
moći jest politički - takozvana „globalizacija politike“ naznačava kako se odluke
nacionalne vlasti više ne odnose samo na njihove države, već se određeni dijelovi istih
prelijevaju na međunarodnu scenu. Jednako tako, odluke bliskih ili utjecajnih država imaju
mogućnosti odraziti se na njihov politički sustav. Taj princip nazivamo slabljenje moći i
autoriteta nacionalnih država, a događa se kada nacionalna vlast izgubi sposobnost
samostalno utjecati na svoju ekonomiju u područjima fiskalne i monetarne politike. Primjer
jednog poznatog događaja koji je u velikoj mjeri definirao ograničenja državne vlasti je
financijska kriza 2009. godine. Kako bi razriješili krizu, državni organi bili su prisiljeni
djelovati u skladu s uputama i pod kontrolom nadnacionalnih oblika vlasti poput
Međunarodnog monetarnog fonda, Europske Unije i drugih institucija koje imaju
ingerenciju nad nekim dijelom domaćeg prava. Iako su države imale opciju pokušati
obuzdati krizu vlastitim mjerama, čime bi zadržale suverenitet nad ekonomskom
politikom, izgubile bi proračunska sredstva koja im osiguravaju te institucije (Livesey,
2010: 3 - 4). Također, brojne države obvezane su slijediti pravila članstva tih organizacija
putem međunarodnih ugovora koje su sklopile prilikom pristupanja, čije odredbe
preuzimaju primat i s kojima domaći zakoni moraju biti u skladu. Čak i ukoliko nisu
potpisnice sporazuma, svejedno su ograničene u svom vanjskopolitičkom djelovanju
zbog internacionalnih zakona koji vrijede u međunarodnom pravu, to jest prilikom pravnog
sporenja država (Livesey: 2010: 4).
Treći način na koji je globalizacija utjecala na globalnu svijest jest razmjenom
kulturnih proizvoda. Tu se ne misli isključivo na fizičke primjerke predmeta poput slika ili
novina, već je za ovu kategoriju specifična razmjena nematerijalnih dobara poput filmova,
muzike, televizijskog i radio programa, memova, video igara, stila, te pogotovo vijesti.
Jedan od najbitnijih aspekata kulturološke razmjene jest da prenosi jezik i običaje. Upravo

3
ovaj efekt rezultira u fenomenu „globalnog sela“ u kojem većina svjetske populacije s
lakoćom prepozna i upoznata je s američkom popularnom kulturom zbog dominantne
uloge njihove filmografije, glazbe i jezika. Time se stvara temelj za daljnju komunikaciju
pojedinaca i skupina sa suprotnih krajeva svijeta u dosad nezabilježenoj mjeri te se
nastavlja kulturna unifikacija (Livesey, 2010: 4).
Iz ovih primjera jasno je kako globalizacija nije proces sam za sebe već skup
procesa koji simultano djeluju na više područja te, zajedno s tehnološkim napretkom,
stvaraju sve čvršće veze između dosad nepovezanih entiteta. Međutim, ono što je sve
očitije jest da globalizacija ne dolazi kao izbor, već se nameće zemljama koje ne moraju
biti spremne za taj proces. Time se stvara nejednak pristup razvoju i mogućnostima koje
globalizacija nudi (Jovanovikj, 2016: 142 - 143). Naime, kada granice između zemalja
počnu nestajati, otvara se prostor za, kako pozitivne, tako i negativne eksternalije. Među
najjednostavnijim primjerima je nerazmjer kapitala koji ulazi u neku državu - premoćnije
kompanije mogu financijski nadvladati domaću konkurenciju te s lakoćom uvesti monopol
nad nekim područjem. Zatim se odluke donose na „nacionalnoj razini, prenoseći kapital
ili resurse iz jedne zemlje u drugu, utječući na (ne)zaposlenost milijuna ljudi i stupanj
ekonomske aktivnosti u pojedinim državama“ (Dragičević, 1996, prema Lončar 2005: 94)
ne uzimajući u obzir koje posljedice te odluke mogu imati na tržišta tih država (Lončar,
2005: 94). Kako kaže Jean Francois Rischard, bivši potpredsjednik Svjetske banke za
Europu (prema Jovanovikj, 2016: 142): „mora biti neko posebno normalno, odgajanje
svijeta u kojem dvadeset posto populacije drži osamdeset posto svog bogatstva“, pri
čemu je otvoreno propitkivao sposobnost Ujedinjenih naroda, Međunarodnog
monetarnog fonda i Svjetske banke da razriješi probleme uzrokovane globalizacijom
(Jovanovikj, 2016: 143). Među najporaznijim pokazateljima je skraćivanje očekivanog
životnog vijeka te „enormni poraz od strane siromaštva - 1989. godine, četiri posto
stanovništva zemalja u tranziciji imalo je prosječan prihod od dva dolara dnevno, dok je
1995. godine 32 posto od 147 milijuna ljudi iz tranzicijskih zemlja ušlo u zonu afričkog
siromaštva (ispod dva dolara dnevno). Taj trend se nastavio, te se očekuje da će gotovo
polovica tranzicijske populacije živjeti u siromaštvu do kraja stoljeća“ (Izvješće Razvojnog
programa Ujedinjenih naroda 1999, prema Jovanovikj, 2016: 143).

4
 3. UTJECAJ GLOBALIZACIJE NA KRIMINALITET
Kako bismo objasnili utjecaj koji globalizacija može imati na kriminalitet i njegove
karakteristike, moramo prije svega objasniti način djelovanja kriminalnih organizacija.
Naime, iako se često radi distinkcija između legalne ekonomije i ilegalne ekonomije, ta
podjela nije toliko čvrsta kada je pobliže promatramo - kretnje ilegalne ekonomije
generalno su u skladu i reflektiraju prakse legitimne ekonomije tako da može biti korisno
gledati na ilegalnu ekonomiju kao „posebnu vrstu gospodarske djelatnosti, na koju
trendovi i tržišne kretnje utječu na isti način kao i na ostale gospodarske aktivnosti“
(Livesey, 2010: 4).
Uzimajući to u obzir, ne iznenađuje činjenica da je globalizacija, koja je uzrokovala
dalekosežne promjene na legitimnom tržištu, utjecala i na stanje ilegalne ekonomije. Kako
navodi Findlay (1999: 3): „Globalizacija - kapitala, iz novčanica u elektroničkog transfera
kredita, iz transakcija bogatstva u razmjenu vlasništva nad informacijskom tehnologijom
i, prije svega, naizgled beskrajno prostranstvo neposrednih i instantnih globalnih tržišta
omogućilo je transformaciju kriminala iznad koncepta ljudi, mjesta, pa čak i prepoznatljivih
žrtava. Kriminal je danas značajka globalne kulture u jednakoj mjeri kao i svi drugi aspekti
njena konzumerizma“.
U polju komparativne kriminologije postoje tri osnovne makro perspektive kojima
se objašnjavaju fluktuacije i razvoj kriminala. To su teorija modernizacije, teorija svjetskih
sistema i teorija oportuniteta. Svaka od njih inkorporira razne koncepte, pretpostavke i
odnose između kriminala, zakona i društva kako bi kreirala model koji objašnjava kretanja
u razinama kriminala i kontrole kriminala. U pravilu se koriste kako bi opisali nacionalne
razlike u stopama kriminala te se tretiraju kao ekskluzivni modeli. Međutim, Barak (2001:
59) kaže da je puno smislenije gledati ih kao komplementarne, tj. preklapajuće. Naime,
teorije modernizacije i oportuniteta ističu „evolucijski proces i adaptaciju, s naglaskom na
industrijalizaciju, urbanizaciju, kulturalne razlike i rast populacije“, dok je teorija svjetskih
sistema više „holistička, materijalistička, temeljena na odnosima i primarno fokusirana na
hijerarhijsku dominaciju“ (Neuman i Berger, 1988, prema Barak, 2001: 57). Uzimajući u
obzir istovremeno, razvijamo multi-strukturiranu perspektivu koja može objasniti
kompleksnosti utjecaja globalizacije na kriminalne procese na način na koji svaka
samostalno ne bi bila u mogućnosti.

5
 3.1. TEORIJA MODERNIZACIJE
Pobornici teorije modernizacije tvrde kako je brzina, a ne stupanj društvenog i
tehnološkog napretka najbitniji čimbenik pri nastojanju da se razumiju fluktuacije u
stopama kriminala: „brza promjena intenzivira konflikte i stavlja društvo u privremeno
stanje neravnoteže u kojem devijacija i kriminal imaju tendenciju rasta zbog sukoba
vrijednosti u procesu ponovnog uspostavljanja i dogovora društvenih normi“ (Barak, 2001:
60). Međunarodne razlike u stopama kriminala objašnjavaju se unutar konteksta
„industrijalizacije, urbanizacije i rezultirajuće socijalne dezorganizacije“ (Neapolitan,
1997: 68). Proponenti modernizacije vjeruju da ti procesi poremećuju tradicionalne
obiteljske i društvene vrijednosti zbog prelaska zajednice iz agrikulturalne u industrijalnu
ekonomiju. Prilikom tog prelaska dolazi do raspada normi te opuštanja mehanizama
socijetalne kontrole, kako legalnih (zakoni) tako i običajnih (tradicije i kultura), što dovodi
do porasta stopa kriminala i devijacije dok se ponovno ne uspostave društvene granice
(Barak, 2001: 60).
U sklopu toga tvrde da sve države prolaze kroz iste razvojne stadije i pripadajuće
promjene u stopama kriminala. Samim time „države u razvoju bi se trebale promatrati kao
da prolaze istu vrstu evolucije u kriminalnim stopama koju su suvremene razvijene države
prošle tijekom 19. stoljeća“ (Barak, 2001: 60). Slijedeći taj argument, dolazimo do
zaključka da bi trendovi u porastima i padovima stopa kriminala trebali biti više ili manje
isti u zemljama sa sličnim brzinama napretka.
3.2. TEORIJA SVJETSKIH SUSTAVA
Teorija svjetskih sustava promatra nejednakost kao primarni uzrok kriminalnih
radnji. Po ovoj teoriji, nejednakost se povećava kako raste kapitalistički način proizvodnje
i kako razvijene nacije penetriraju ekonomije nacija u razvoju. Pri tome se oslanja na
marksističku tezu da su kriminal i kontrola kriminala ekvilibrijske funkcije koje imaju
zadaću smanjiti jaz stvoren nejednakom raspodjelom dobara. Ova teorija uvelike
prioritizira ekonomski faktor kao glavni čimbenik kriminaliteta, koji uvelike nadglašava
društvene i političke uzroke. Ključan aspekt teorije svjetskih sustava je da ne smatra
suovisnost tranzicijskih zemalja i nejednakost u njima kao privremeno stanje u sklopu
linearne putanje prema razvitku, već iskorištavanje nerazvijenih zemalja dovodi do
nejednakog razvitka kako unutar, tako i na van, stvarajući „nejednakosti svjetskih

6
razmjera koje nisu postojale kad su se suvremene razvijene države modernizirale“
(Barak, 2001: 61).
Kao potkrjepljenje ovoj tezu nude trodijelnu kategorizaciju država: jezgrene, polu-
periferne te periferne države. Pojam jezgrene države odnosi se na razvijene nacije svijeta
koje karakterizira visoko industrijalizirano društvo u kojemu važe vrijednosti kapitalizma.
Periferne države, takozvane zemlje „Trećeg svijeta“ su najmanje razvijene te većim
dijelom ekonomski ovisne o vanjskom kapitalu jezgrenih nacija, koji ih najčešće koristi
kao jeftin izvor prirodnih resursa. Riječ je primarno o državama bivših kolonija s niskom
stopom industrijalizacije i niskim životnim standardom. Često su potporište građanskih
ratova, diktatura, prosvjeda i revolucija. Zadnja kategorija su polu-periferne nacije -
djelomično industrijalizirane i razvijene države koje djeluju kao ekonomska i politička
brana između jezgrenih nacija i periferije te se također koriste kao investicijski fond
razvijenijim zemljama. Rezultat tako podijeljenog društva jest eksploatacija perifernih i
polu-perifernih nacija od strane jezgre te ekstrakcija profita od domaće i strane elite iz
zemalja Trećeg svijeta. To ih dovodi u situaciju u kojoj se dosad razvijene zemlje nikad
nisu našle jer je tijekom njihove tranzicije većina profita uspjela cirkulirati unutar države,
osnažujući lokalnu ekonomiju te smanjujući nejednakost, samim time i kriminalitet, upravo
suprotno od današnjih iskustva (Barak, 2001: 61 - 63).
3.3. TEORIJA PRILIKA
Treća perspektiva kombinira dijelove ekološkog modela kriminala s elementima
koji proučavaju društvene promjene. Sukladno, naglašava se međuodnos fizičke okoline,
karakteristika društva i teorije prilike koja kaže kako se „kriminal događa u prostorno i
vremenski određenim socijalnim kontekstima koji pružaju povoljne uvjete za izvršenje
kriminalnih radnji“ (Neuman i Berger, 1988: 278 - 288). Srž argumenta teorije prilike jest
da je kriminal racionalan čin u kojem se svjesno i kalkulirano, u kontekstu ograničenih
resursa i mijenjajućih društvenih paradigmi, odabiru radnje koje nose velik profit uz malo
truda ili rizika. Sukladno, tvrdi se da će se takve radnje događati gdje god postoji slična
„prilika“: „Varijacije u međunarodnim stopama kriminala su produkt povećanja resursa i
prostora za djelovanje, što nudi veću mogućnost za nesankcionirano kriminalno i
devijantno ponašanje“ (Barak, 2001: 63). Prema Neuman i Berger (1988: 288) postoje
dvije varijable koje utječu na ove izračune: kriminalitet raste kada „evolucijski procesi

7
stvore društveni višak, čime se proširuje količina materijalnih dobara koje se mogu
ukrasti“. Istovremeno, s porastom „populacijske mobilnosti i kulturalne različitosti, zaštitni
i društveno-kontrolni mehanizmi koje nude velike, stagnacijske socijalne skupine gube
svoju efikasnost u suzbijanju kriminala“.
3.4. INTEGRACIJA TEORIJSKIH PRISTUPA
U svrhu integriranja ovih pristupa, predstavit ćemo globalizacijske procese unutar
konteksta primarnih makro-teorija kriminologije te proučiti na koji način se prepliću s
karakteristikama globaliziranog modela društva. Također će se spomenuti i njihov
multiplikativni učinak koji se otkriva kada ih promatramo kumulativno naspram
alternativno.
Počevši s teorijom modernizacije, moramo prije svega istaknuti kako je neosporivo
da je uz proces globalizacije stiglo doba najbržeg napretka ikad viđenog na zemlji.
Svjedoci smo bez presedanskom povezivanju svijeta - prije svega fizički (načini
transporta kapitala, dobara, ljudi), ali pogotovo digitalno (informacije, mediji, kultura).
Dolaskom novih načina proizvodnje i zarade, te priljevom novih kulturnih skupina u dosad
zatvorene zajednice zemalja u tranziciji rezultira u poremećaju društvenih normi koje
slabe i mijenja se krajolik između dopuštenog i nedopuštenog. Samo se prolaskom
vremena i postupnim navikavanjem socijalnih skupina na novonastalu situaciju može se
ponovno uspostaviti kulturalna hegemonija, a dok se to ne dogodi dolazi do porasta
društvene devijacije i kriminala. Jedan od najčešćih primjera ovog fenomena je
urbanizacija društva, pri kojoj populacija napušta poljoprivrednu ekonomiju te odlazi u
gradove raditi za nadnicu - eventualno nezadovoljstvo nadnicom te nova, urbana kultura,
može vrlo lako rezultirati porastom kriminaliteta u zajednici dok se uvjeti rada ne
izbalansiraju kao odgovor na revolt radnika (Barak, 2001: 60).
U kontekstu teorije svjetskih sustava, moramo promotriti način na koji nastaje
nejednakost u i između društava. Pri tome se fokusiramo na ekonomski aspekt
globalizacije. Kao što je prethodno navedeno, samom procesu globalizacije prethodilo je
povezivanje tržišta, kako između razvijenih država, tako i između zemalja u tranziciji. Ono
što se dogodilo kao rezultat takvih nastojanja je ulazak emancipiranih ekonomija u još
nerazvijena tržišta, čime se stvorio disbalans financijske moći domicilne populacije
naspram transnacionalnih kompanija - naime, one svojim nadmoćnim kapitalom

8
preuzimaju vlast nad izvorima resursa kroz kronijevske odnose s domaćim tvrtkama te
postavljaju namještenike da upravljaju njima (Lončar, 2010: 100). Time kreiraju, s jedne
strane, odljev prihoda od nacionalnih prirodnih resursa van matične zemlje, dok s druge
strane nastaje domaća elita u kojoj se koncentrira velika količina financijske, a potom i
političke moći. Počinje se stvarati jaz između dijela populacije koji surađuje s
transnacionalnim kompanijama i uživa u prihodima na razini razvijenih država, dok
ostatak stanovništva i dalje funkcionira u uvjetima koji su prethodili dolasku stranog
kapitala (Barak, 2001: 61 - 62). Kako kaže Wolfensohn (prema Jovanovikj, 2016: 143)
„deset dolara je standard ako svi imaju deset dolara, ali deset dolara je jako malo kada
netko ima 15 tisuća“. Zbog velike nejednakosti, nastaje nezadovoljenje životnih i
društvenih potreba koje dio stanovništva pokušava zadovoljiti kriminalom (Barak, 2001:
62).
Teorijom prilike, koja u neku ruku kombinira pristupe modernizacije i svjetskih
sistema, zaključujemo da se stvara sličan utjecaj globalizacije na društvo kao i u
prethodne dvije teorije - dolaskom novih načina proizvodnje otvaraju se brojne prilike za
nove metode zarade, a stvaranjem nejednakosti dolazi i do razloga za počinjenje
imovinskog kriminala. Racionalnim razmišljanjem, te odvagivanjem koristi naspram rizika,
dio populacije odlučuje da je isplativije uložiti malo truda za mogućnost velikog profita
nego raditi uz veliki trud za malu nadnicu, kao što je inače slučaj u društvima koja prolaze
kroz proces industrijalizacije (Barak, 2001: 63).
Samo letimičnim pregledom ovih teorija možemo doći do zaključka da je
globalizacija predložila savršene uvjete za rast i razvoj kriminala u zemljama u procesu
tranzicije, ali, putem efekta eksternalija, i u već razvijenim zemljama. Osim što je
pokrenula iznimno brze promjene u ekonomskim, tehnološkim i društvenim sferama
zajednica, također je rezultirala u velikim razlikama između društvenih klasa te sve većim
nerazmjerom u raspodjeli bogatstva koju kreira globalna ekonomija. Samim time pružila
je priliku strankama da iskoriste kriminal kao balansirajući alat, kojim im se pruža
mogućnost zarade van njihovih uobičajenih granica. Točna pitanja koja bi nam mogla dati
odgovor na razvitak kriminala na makro-razinama su: (1) kako različiti načini proizvodnje
i razine razvoja utječu jedno na drugo, (2) što predstavlja političku arenu ili načine
djelovanja, (3) u kojem trenu se odvije urbanizacija i razvoj tehnologije i (4) kako i zašto

9
povećavanje ili smanjivanje nejednakosti utječe na dostupnost legalnih i nelegalnih
načina zarade (Barak, 2001: 64 - 65).

10
 4. NAČINI DJELOVANJA INTERNACIONALNOG KRIMINALA
Transnacionalni kriminal ušao je u fokus početkom 21. tisućljeća, 2003. godine je
na snagu stupila Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog
kriminala, već sljedeće godine je transnacionalni kriminal identificiran kao „jedan od šest
klastera prijetnji s kojim će se svijet morati uhvatiti u koštac kroz naredna desetljeća“, dok
je 2010. godine Vijeće sigurnosti UN-a s brigom zabilježilo „ozbiljnu prijetnju koju u nekim
slučajevima predstavljaju krijumčari droge i transnacionalni organizirani kriminal
međunarodnoj sigurnosti u mnogim regijama svijeta“ te je pozvalo Glavnog tajnika UN-a
da „razmatra ove prijetnje kao bitan faktor u strategijama sprječavanja sukoba, analizama
sukoba te pri procjeni i planiranju integriranih misija UN-a“ (UNDOC, 2010: 10).
Kako navodi Ured Ujedinjenih naroda za drogu i kriminal (UNDOC), postoje dva
načina gledanja na transnacionalni organizirani kriminal: kroz fokus na grupacije
profesionalnih kriminalaca i individua koje ih sačinjavaju ili kroz fokus na ilegalna tržišta
koje snabdijevaju. Do sada se naglasak uglavnom stavljao na prvi način, s određenom
razinom uspjeha državnoj razini. Prema definiciji Konvencije, transnacionalni organizirani
kriminal (TOK) je „svaka ozbiljna transnacionalna transgresija koju je poduzelo troje ili
više ljudi s ciljem pribavljanja imovinske koristi“ (Konvencija Ujedinjenih naroda protiv
transnacionalnog organiziranog kriminala, 2002). Zbog ove definicije, na TOK se
najčešće gleda kroz prizmu grupe ili pojedinaca koji ih sačinjavaju te se na isti način protiv
njega bori, ciljano se pokušava počinitelje specifičnih kaznenih djela privesti zakonu. Do
takvog načina operiranja dijelom je došlo zbog ovlasti koje službenici za provođenje
zakona imaju: njihovi glavni alati su uhićenje i oduzimanje predmeta, te ovlasti su
primjenjive samo na osobe. Također, službenici su ograničeni svojom nadležnošću, koja
ne prelazi granice njihovih matičnih država. Međutim, problemi koji uzrokuju nastajanje
TOK često nadilaze osobe i nacije koje su involvirane u njegovo djelovanje te su, za
njihovo rješavanje, potrebni alati van sfere nacionalnih tijela (UNODC, 2010: 11). Još
jedan odvraćajući faktor u rješavanju problema koji predstavlja TOK je nedostatak i
nemogućnost prikupljanja relevantnih informacija - za razliku od konvencionalnih
kaznenih djela poput ubojstva, razbojništva, krađe i sličnih, u kojima je primarni način
saznavanja za iste dojava građana, to jest žrtve, u djelima TOK-a „žrtva“ ne postoji.
Drugim riječima, ni jedna od involviranih stranki nema razloga prijaviti događaj policiji.

11
Slijedom, većinu aktivnosti TOK-a moguće je doznati samo proaktivnim djelovanjem
domaćih tijela koje provode zakon, neka od kojih nemaju kapacitet ili ovlaštenje baviti se
tom vrstom aktivnosti (UNODC, 2010: 11).
Specifična kaznena djela koja su predmet TOK-a uključuju krijumčarenje ljudima,
trgovina ljudima, krijumčarenje heroina, kokaina, oružja, prirodnih resursa, ukradene
robe, krivotvorene robe, piratstvo i računalni kriminal. Riječ o kaznenim djelima koja
započinju u jednoj državi, a završavaju u drugoj te po putu mogu proći kroz jednu ili više
trećih država te prijeći iz ruke u ruku više različitih kriminalnih skupina, što ih čini iznimno
zahtjevnima za progon. Kako bi se olakšalo konceptualiziranje načina na koji djeluju TOK-
ovi svrsishodnije je pričati o „tokovima“ kaznenih djela koji se kreću iz područja u područje
nego o pojedinačnim kaznenim djelima koja ih sačinjavaju. Gledajući tokove radije nego
pojedinačna KD, možemo primijetiti uzroke i trendove ilegalnih kretanja, pa tako početi
djelovati na uzroke problema umjesto na simptome. (UNODC, 2010: 13). U analizi
prijetnje TOK-ova, Ured za drogu i kriminal UN-a zaključuje da je „sigurno pretpostaviti
kako su same grupe koje obavljaju posao TOK-a postale manje bitne od tržišta koje
zadovoljavaju. Danas je organizirani kriminal u manjoj mjeri pitanje grupe pojedinaca koji
su uključeni u neke nedozvoljene aktivnosti, a više je riječ o grupaciji nedozvoljenih
aktivnosti u koje su trenutno uključene neke grupe i pojedinci“ (UNODC, 2010: 13).
Naime, uhićenje i osuda pojedinaca koji su počinili kaznena djela u sklopu TOK-a
rezultirat će samo njihovim micanjem s tržišta, a neka druga grupacija popunit će njihovo
mjesto. To se događa jer razlozi zbog kojih postoji tržišna potražnja ili ponuda za nekom
ilegalnom robom i dalje nije adresirana te poticaj koji kreira i dalje djeluje na kriminalne
skupine (UNODC, 2010: 13). Ono što je također čest slučaj u akcijama usmjerenima
protiv TOK-ova je da se uspjeh na nacionalnoj razini negativno odrazi da susjedne države
- umjesto da se zatre, tok robe se samo potiskuje i seli iz države u državu, slijedeći put
najmanjeg otpora. Zbog toga se često događa da tokovi TOK-a, nakon što budu suzbijeni
u većim državama, finalno završe u zemljama koje su najgore pripremljene na borbu
protiv njih i nemaju kapaciteta za akcije na većoj razini (UNODC, 2010: 9).

12
 5. STRATEGIJE U BORBI PROTIV TRANSNACIONALNOG KRIMINALA
Budući da je sukob protiv organiziranog kriminala problem koji nije država nije u
stanju samostalno riješiti, ključ djelovanja je međunarodna suradnja između agencija za
provedbu zakona. Prvi korak pri tome mora biti jedinstvena definicija organiziranog
kriminala - to je neosporivi preduvjet, jer se zbog internacionalnog karaktera problema
njemu mora pristupiti s nadnacionalnog, ako već ne globalnog aspekta. Osim toga, mora
doći do koordinacije zakonskih regulativa u područjima kriminalnog prava, kaznenog
postupka, administrativnih zakona, sudskog postupka te po pitanju nadležnosti. Kao
primjer zašto je to potrebno možemo uzeti Europu, u kojoj, unatoč nastojanjima Europske
unije, i dalje funkcionira dvadesetak različitih legalnih sustava između kojih je kooperacija
ograničena (Jovanovikj, 2016: 147 - 150). Pri tome može doći do situacija da je nemoguće
uspoređivati ili progoniti slučajeve TOK-a ili pojedince koji u njemu sudjeluju zbog različitih
načina na koje se neke radnje inkriminiraju - može se dogoditi da jedna država neku
aktivnost tretira kao kazneno djelo, dok je u drugoj riječ o prekršaju ili čak legalnoj
aktivnosti. Zbog toga može biti teško pratiti kriminalne aktivnosti dok teku iz jedne države
u drugu, takve analize imaju smisla samo u specifičnim slučajevima, poput najozbiljnijih
kriminalnih radnji - silovanja, ubojstva, razbojništva, koje se većinom tretiraju na isti način
zbog prijetnje koju predstavljaju društvu. S druge strane, kriminalne organizacije ne
suočavaju se s takvim problemom, što im daje ogromnu prednost (Jovanovikj, 2016: 148).
Još jedan problem s kojim se suočavaju nacionalne vlasti pri progonu
transnacionalnih krim-organizacija je nadležnost - ukoliko kriminalna radnja započne u
jednoj državi, putuje kroz drugu, a njene posljedice se osjete u trećoj ili četvrtoj, dolazi do
sukoba nadležnosti jer svaka država želi progoniti kaznena djela počinjena pod njenom
nadležnošću. To, međutim, nije moguće ukoliko jedna od njih (najčešće država uhićenja)
uspostavi raniju nadležnost i provede počinitelje kroz sudski postupak, čime druge nacije
u nizu ostaju bez mogućnosti progona. Neki od načina na koje se rješavaju pitanja
nadležnosti sadržani su u članku 15., stavak 2. Konvencije protiv organiziranog kriminala;
„države moraju utvrditi nadležnost ako je prekršaj počinjen na njihovom teritoriju, na brodu
koji nosi njihovu zastavu te na zrakoplovu koji je registriran na temelju njihovih zakona“
(Konvencija Ujedinjenih naroda protiv organiziranog kriminala, 2002). Također se navode
pravne provizije u slučajevima u kojima država može ustanoviti nadležnost čak i ako je

13
prekršaj počinjen van matične države: „ako je prekršaj počinjen na štetu njena državljana,
ako je prekršaj počinjen od strane njena državljana, ako su prekršitelji članovi TOK-a van
države čiji je plan počinjenje ozbiljnog zločina unutar teritorija države, ako je vrsta
prekršaja pranje novca van teritorija države s prihodima od kriminala počinjenog unutar
države te ako je prekršitelj pod nadležnošću neke druge države na njenom teritoriju, ali
državna vlast ga je odlučila ne izručiti“ (ibid.). Iako ovaj sustav donekle olakšava pitanja
nadležnosti, i dalje dolazi do sporova između država oko načina kaznenog progona
počinitelja TOK-a zbog multi-kriminalnog karaktera njihovih aktivnosti koja se proteže
kroz više država.
U svrhu rješavanja tog problema potrebno je oformiti sporazum o nadležnosti na
makro-razini poput EU i prepustiti postupak progonjenja TOK-ova nadnacionalnim tijelima
kao što je EUROPOL. Također, predlaže se osnivanje internacionalnog suda za
organizirani kriminal, u kojem bi više država moglo sudjelovati u procesu kao supsidijarni
tužitelji. Na taj način bi se osigurala potpuna reprezentacija kaznenih djela koja su počinile
transnacionalne kriminalne grupacije, a ne samo ona za koja ih se tereti u državi uhićenja
(Jovanovikj, 2016: 143 - 147).
Ono što je skoro pa jednako važno je razumijevanja karakteristika koje odlikuju
aktivnosti transnacionalnog organiziranog kriminala - fluidnost i prilagodljivost, laku
mogućnost zamjene aktera koji u njemu sudjeluju te, prije svega, ovisnost o tržištima koje
snabdijevaju. Kako bi borba protiv transnacionalnog organiziranog kriminala zaista bila
učinkovita, mora se djelovati na faktore koji stvaraju inicijativu za bavljenje takvim poslom,
jer dokle god postoji profit i prilika, postojat će pojedinci i grupacije spremni da takvu
priliku iskoriste (Livesey, 2010: 23 - 25).

14
 6. ZAKLJUČAK
Najbitniji aspekt borbe protiv transnacionalnog organiziranog kriminala jest
činjenica kako ona nije samo policijska dužnost - zbog korupcije i povezanosti
organiziranog kriminala s legalnim strukturama zajednice, izuzetno je važno započeti sa
suzbijanjem TOK-a na osnovi specijaliziranih novih taktika i strategija, uz suradnju svih
dijelova društva, kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini.
Osim toga, potrebno je uskladiti policijsku i sudsku praksu na makro-razinama
kako bi se mogli kvalitetnije djelovati u borbi protiv TOK-a - riječ je o definicijama
organiziranog kriminala, kaznenih djela, pitanju nadležnosti između država te načinima
na koje policija inkriminira pojedince koji se bave aktivnostima TOK-a. Nadnacionalne
organizacije poput EUROPOL-a u tome moraju preuzeti proaktivniju ulogu te pružiti
pomoć nacijama s manjim kapacitetima provođenja zakona kako one ne bi postale
utočišta organiziranog kriminala iz kojeg mogu širiti svoj utjecaj.
Također, ne smije se dozvoliti da se borba protiv TOK-a svede na borbu između
policijskih snaga i pojedinaca koji sačinjavaju grupe organiziranog kriminala, već se mora
djelovati izravno na uzroke koju facilitiraju potrebu za istim. Prije svega, riječ je o
nejednakosti koja je produkt globalizacijskih procesa te neravnomjernog razvoja koji
pogotovo jako pogađa države u tranziciji, na čiju se štetu potom izvršava teret
organiziranog kriminala. Socijalni programi su jednako bitni kao i represivno djelovanje u
sprječavnju počinjenja kaznenih djela, jer otklanjaju problem u korijenu, čime se smanjuje
aktivnost transnacionalnog organiziranog kriminala, ali i broj žrtava koji on prouzročuje.

15
 7. LITERATURA
Barak, G. (2001) Crime and Control in an Age of Globalization: A Theoretical Dissection.
Critical Criminology 10(1): 57 - 72.
Findlay, M. (1999) The Globalisation of Crime. AQ: Australian Quarterly 71(4): 23-27.
Hrvatska enciklopedija - Globalizacija
https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22329 (pristupljeno 28.05.2023.)
Hrvatska enciklopedija - Kriminalitet
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33965 (pristupljeno 28.05.2023.)
Jovanovikj, D. (2016) Globalisation Impact and Criminological Approach to the
Determination of the Concept of Organised Crime. U: Bačanović, O. i Korunovski,
S. (ur) Contemporary Trends in Social Control of Crime. (str. 141 - 151). Skopje:
Fakultet za sigurnost.
Livesey, C. (2010) Globalisation and Crime. Leicester: The Crime and Deviance Channel.
Lončar, J. (2005) GLOBALIZACIJA: POJAM, NASTANAK I TRENDOVI RAZVOJA.
Geoadria 10(1): 91 - 104.
Neapolitan, J.L. (1997) Cross-National Crime: A Research Review and Sourcebook.
Westport: Greenwood Press.
Neuman, W.L. and Berger, R.J. (1988) Competing perspectives on cross-national crime:
An evaluation of theory and evidence. The Sociological Quarterly 29(2): 281–313.
Turek, F. (1999.): Globalizacija i globalna sigurnost. Varaždin: Hrvatska udruga za
međunarodne studije.
United Nations Office on Drugs and Crime (2010) The Globalization of Crime: A
Transnational Organized Crime Threat Assessment. Beč: United Nations
Publications.

16
Datum predaje rada: ______________________________

Potpis mentora/ica: ______________________________

Ocjena pisanog rada: _____________________________

Datum obrane rada: ______________________________

Ocjena obrane rada: ______________________________

Opći uspjeh: ______________________________

Povjerenstvo:

1. Predsjednik povjerenstva: ______________________________

2. Mentor/ica: ______________________________

3. Nastavnik struke: ______________________________

Prostor za izdvojeno mišljenje ili eventualni komentar:

______________________________________________________________________

______________________________________________________________________

______________________________________________________________________

17