E.

FOKALIZACIJA Post 12,10-20

10
Ali kad je zemljom zavladala glad, Abram se spusti u Egipat da ondje proboravi, jer
je velika glad harala zemljom.
11
Kad je bio na ulazu u Egipat, reče svojoj ženi Saraji: »Znam da si lijepa žena. 12Kad
te Egipćani vide, reći će: ’To je njegova žena’, i mene će ubiti, a tebe na životu ostaviti.
13
Nego reci da si mi sestra, tako da i meni bude zbog tebe dobro i da, iz obzira prema tebi,
poštede moj život.«
14
Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa. 15Vide je
faraonovi dvorani pa je pohvale faraonu i odvedu ženu na faraonov dvor. 16Abramu pođe
dobro zbog nje; steče on stoke i goveda, magaraca, slugu i sluškinja, magarica i deva. 17Ali
Jahve udari faraona i njegov dom velikim nevoljama zbog Abramove žene Saraje.
18
I faraon pozva Abrama pa reče: »Što si mi to učinio? Zašto mi nisi kazao da je ona
tvoja žena? 19Zašto si rekao: ’Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene;
uzmi je i hajde!«
20
Faraon ga onda preda momcima, a oni ga otprave s njegovom ženom i sa svime što
bijaše njegovo.
LEGENDA: vanjska fokalizacija (normalna slova); unutarnja fokalizacija (podcrtano);
nulta fokalizacija (podebljano)

Dominantna fokalizacija u pripovijesti je ona vanjska. Čitatelj uglavnom vidi i čuje

ono što vidi i čuje svaki vanjski promatrač. Radi se dakle prvenstveno o pripovijedanju
objektivnih datosti. Ako je u fokusu prvenstveno Abram i njegova vjera, onda ovakva
pripovijest ukazuje da se vjeru (ne) živi i (ne) iskazuje kroz objektivne, konkretne
svakodnevne odluke.
U rr. 14-15 pripovijest nakratko prelazi na unutarnju perspektivu: „Egipćani vide da je
žena veoma lijepa. Vide je faraonovi dvorani…“. Na ovaj način biva potvrđena Sarajina
ljepota kao nešto objektivno. Saraju ne smatra lijepom samo Abram, nego je kao takvu
primjećuju Egipćani, čak i faraonovi ljudi koji su sigurno bili izbirljiviji. Ovom unutarnjom
perspektivom sam čitatelj sudjeluje u divljenju Sarajinoj ljepoti što čiti onda opravdanijim
Abramov strah da bi ga zbog nje mogli ubiti, kao i faraonovu odluku da je uzme sebi za ženu.
U r. 17 fokalizacija prelazi u nultu: „Ali Jahve udari faraona i njegov dom velikim
nevoljama zbog Abramove žene Saraje“. Pripovjedač je sveznajući jer zna da iza nevolja koje
pogađaju faraonov dom stoji zapravo Gospodin a da je razlog tome Abramova žena Saraja.
Nulta perspektiva se ovdje koristi radi teološkog tumačenja situacije i da bi se ukazalo na
pogrešnu odluku glavnog lika, tj. Abrama. Svojom sebičnom i pohlepnom laži Abram je
doveo u nezavidnu situaciju svoju ženu Saraju, kao i svoj brak s njome. Bog se ne može
složiti s takvi stanjem: da Abram živi bez svoje žene, a da faraon živi u preljubu. Nevoljama
kojim ga pogađa Bog navodi faraona na razmišljanje i zapravo ga sprječava da ne napravi
preljub. Božja intervencija je presudna za daljnji tijek pripovijesti. Da je nije bilo Saraja bi
ostala na faraonovu dvoru kao faraonova žena, a Abram bi živio sam. Kako bi se u to slučaju
ostvarila Božja obećanja? Božja intervencija je presudna za pozitivan rasplet pripovijesti.