Professional Documents
Culture Documents
7 - Zmijska Glava - Anthony Horowitz
7 - Zmijska Glava - Anthony Horowitz
7 - Zmijska Glava - Anthony Horowitz
SNAKEHEAD
Anthony Horowitz
Pljus!
Aleks Rajder nikad neće zaboraviti udarac o površinu vode,
uzbuđenje kada se padobran otvorio i kada je - i dok se i dalje trzao -
modul koji ga je doneo iz svemira pao u more. Da li mu se samo činilo
ili je zaista video da se vodena para diže oko njega? Možda su to bile
samo kapljice morske vode. Nije važno. Važno je samo da se vratio.
Uspeo je. Živ je.
Ležao je na leđima sa kolenima podignutim do brade, stešnjen u
majušnoj kapsuli. Poluotvorenih očiju, Aleks je nakratko osetio
izuzetan mir, nepomično je ležao, stisnutih pesnica. Nije disao.
Događaji koji su ga odveli na put u svemir činili su mu se nestvarni.
Pokušao je da zamisli kako se pomamno okreće oko zemlje brzinom od
trideset hiljada kilometara na sat. Neverovatno - sigurno je sve sanjao.
Polako je pokušao da se izvuče. Podigao je ruku - sve je bilo
normalno - osetio je da se mišići opružaju i grče. Pre samo nekoliko
minuta bio je u bestežinskom stanju. Dok se odmarao i pokušavao da
sabere misli, shvatio je da ponovo upravlja svojim telom.
Nije znao koliko dugo je plutao na morskoj površini... Ali kog mora?
Mogao je da bude bilo gde na kugli zemaljskoj. Ipak, sve je počelo brzo
da se odvija. Prvo je začuo snažno okretanje helikopterske elise, pa
zvuk sirene. Iako skoro ništa nije video kroz prozor - osim podizanja i
spuštanja morskih talasa - ugledao je kako neko šakom udara o staklo.
Ronilac. Nekoliko sekundi kasnije, vrata kapsule su se spolja otvorila.
Svež vazduh je jurnuo unutra. Mirisao je predivno. Istovremeno prilika
u neoprenskom odelu i sa maskom na licu nadvila se nad njim.
„Da li si dobro?”
Aleks je jedva razabirao reči zbog spoljašnje buke. Da li je ronilac
imao američki naglasak?
„Dobro sam”, uspeo je glasno da izgovori iako nije bilo tako. Bilo
mu je muka i glava ga je užasno bolela.
„Ne brini! Uskoro ćemo te izvući odatle...”
Ipak, potrajalo je. Aleks se brzo vratio iz svemira, ali pošto nije
prošao nikakvu fizičku pripremu, mišići su radili protiv njega i opirali
se da podignu sopstvenu težinu. Ronioci su mu pomogli da se izvuče iz
kapsule na zaslepljujuću jutarnju svetlost Pacifika. Sve mu je bilo
zbrkano. Helikopter mu je stajao iznad glave, kraci elise su uzburkali
površinu okeana koja se talasala i podrhtavala. Aleks se okrenuo i
ugledao - neverovatan prizor - nosač aviona koji se pomaljao iz vode
na manje od pola kilometra. Na njemu se vijorila američka zastava. Bio
je u pravu kad je pomislio da je ronilac Amerikanac - sigurno se
prizemljio pored obala Amerike.
U vodi, pored kapsule, ljuljuškala su se još dva ronioca, a četvrti se
naginjao iz helikoptera. Pošto je Aleks znao šta će se dogoditi, nije se
opirao. Prvo su mu obmotali omču oko grudi i pritegnuli je. Osetio je da
mu se zateže ispod ruku, dok ga podiže, a on se, i dalje u uniformi
Anđeoske barke, klatio kao lutka u plavom odelu. Čekrk ga je vukao
gore.
Sve im je bilo poznato. U pogledu ronioca koji je razgovarao s njim,
video je nevericu. Ljudi - kao i helikopter i nosač aviona - pozvani su da
presretnu modul koji tek što je ušao u zemljinu atmosferu. U modulu su
pronašli četrnaestogodišnjaka, koji se stropoštao iz svemira sa visine
od nekoliko hiljada kilometara. Naravno, morali su da se obavežu na
ćutanje. Za to se postarao MI6. Nikad neće pričati o onome što se
dogodilo, ali nikad neće ni zaboraviti.
Na američkom nosaču aviona Kiti hok, otposlatog da ga presretne,
čekao ga je vojni lekar. Zvao se Džoš Kuk, imao je četrdeset godina,
nosio je naočare sa tankim okvirom i bio je crnac. Obratio mu se blago i
ljubazno. Pomogao mu je da skine odelo i sve vreme dok Aleks nije
povratio bio je uz njega. Ispostavilo se da je imao iskustva sa
astronautima.
„Svima je muka kad se spuste”, objasnio mu je. „To je zbog čvrstog
tla ili možda još bolje zbog terra firma. Ipak, spustio si se na zemlju.
Sutra ujutru će ti biti bolje.”
„Gde sam?”, upitao je Aleks.
„Trenutno si udaljen oko dvesta kilometara od istočne australijske
obale. Bili smo na vojnim manevrima kad smo dobili znak za uzbunu.
Rekli su nam da se spuštaš.”
„I šta sad?”
„Prvo ćeš se istuširati i odspavati. Imaš sreće. Imamo dušeke
napravljene od memorijske pene, koju je razvila NASA. Omogućiće
tvojim mišićima da se priviknu na gravitaciju.”
Aleksa su smestili u privatnu kabinu medicinskog odeljenja na
brodu - zapravo, bolje rečeno, potpuno opremljenu „morsku bolnicu”
sa šezdeset pet ležajeva, operacionom salom, apotekom i svim ostalim
što bi bilo potrebno posadi od pet i po hiljada mornara. Iako je kabina
bila ogromna, pretpostavljao je da niko drugi na Kiti hoku nije zauzeo
toliko prostora. Kuk je prišao jednom uglu, pomerio plastičnu zavesu i
otkrio tuš kabinu.
„Možda će ti biti teško da hodaš”, objasnio mu je. „Bar dvadeset
četiri sata bićeš vrlo nesiguran na nogama. Ako želiš, mogu da ostanem
s tobom dok se ne istuširaš.”
„Biće sve u redu”, rekao je Aleks.
„Dobro.” Kuk se osmehnuo i otvorio vrata. Ipak, pre nego što je
izašao, ponovo se okrenuo Aleksu. „Znaš, svi na ovom brodu - i
muškarci i žene - pričaju o tebi”, rekao je. „Hteo bih da ti postavim
gomilu pitanja, ali kapetan mi je najstrožije naredio da ne progovaram.
Ipak, želeo bih da znaš da iako sam na moru veoma dugo, ovako nešto
nikad nisam doživeo. Dete u svemiru!” Klimnuo je. „Nadam se da ćeš se
dobro odmoriti. Pored kreveta ti je dugme - ako ti nešto treba, samo
pozovi.”
Aleksu je trebalo deset minuta da dođe do tuša. Uopšte nije mogao
da održi ravnotežu, a ljuljuškanje broda nimalo mu nije pomoglo.
Pustio je mlaz vrele vode, stao ispod njega i uživao dok mu je padala po
ramenima i curila kroz kosu. Memorijska pena je bila debela samo
nekoliko centimetara, ali izgleda da da se potpuno oblikovala prema
njegovom telu. Odmah je utonuo u dubok, ali nemiran san.
Nije sanjao o Anđeoskoj barci, niti o borbi sa Kasparom, ludim
ekološkim ratnikom koji je odlučio da ga ubije, iako je sve bilo
izgubljeno. Nije sanjao ni o Nikolaju Drevinu, milijarderu koji je sve to
organizovao.
Ipak, usred sna mu se učinilo da čuje šapate koje nije raspoznavao,
ali bili su mu poznati - glasove starih prijatelja, ili možda starih
neprijatelja. Pošto nije razumeo šta mu govore, nije bilo ni važno. U
svakom slučaju, ubrzo su nestali u mračnoj matici njegovog sna.
Možda je sve to bila samo slutnja.
Pre tri nedelje sedam muškaraca se okupilo u jednoj prostoriji u
Londonu da bi razgovarali o poduhvatu koji će im doneti milione
dolara i koji će promeniti lice sveta i, iako Aleks nijednog nije
poznavao, ipak je znao ko su.
Škorpija se vratila.
Smrt nije kraj
Zgrada je izgledala kao bilo koja druga pored koje biste prošli ne
pogledavši je: bela trospratnica sa savršeno potkresanim bršljanom,
koji se penjao sve do krova. Smestila se na sredini ulice Sloun u
Belgraviji, odmah iza Herodsa u jednom od najskupljih delova Londona.
S jedne strane je bila zlatara, a s druge italijanski butik - ali
mušterijama koje su dolazile u tu zgradu nije bilo potrebno ništa od
onog što bi im zlatara ili butik mogli ponuditi. Jedan stepenik je vodio
do crnih vrata, a u izlogu je stajala urna, vaza sa svežim cvećem i... ništa
više.
Naziv radnje bio je napisan neupadljivim zlatnim slovima:
Rid i Keli
POGREBNICI
Smrt nije kraj
Dva dana kasnije u šest sati uveče, plavi reno megan skrenuo je sa
autoputa Mil ka izlazu obeleženom znakom SAMO ZA VOZILA JAVNOG
PREVOZA. Na britanskoj mreži autoputeva takvih izlaza je mnogo.
Svakog sata hiljade vozila protutnji pored njih, a vozači nikad ne obrate
pažnju. Mnogi su potpuno bezazleni jer vode do fabričkih magacina ili
stanica saobraćajne policije. Ipak, mreža autoputeva ima i svoje tajne.
Dok je megan polako išao i naglo se zaustavio ispred zgrade koja je
ličila na jednospratni kancelarijski kompleks, pratile su ga tri kamere.
Unutra, tri čoveka iz obezbeđenja odmah su bila u stanju pripravnosti.
Zgrada je, zapravo, bila laboratorija i istraživački centar za
naoružanje i pripadala je Ministarstvu odbrane. Vrlo malo ljudi je znalo
da ona postoji, a još manje je imalo pristup u unutrašnjost. Pošto
automobil, koji je došao, nije imao dozvolu da bude tu, ljudi iz
obezbeđenja - odabrani iz specijalnih jedinica - morali su odmah da
podignu uzbunu - prema utvrđenoj proceduri.
Svaki reno megan izgleda kao veoma bezopasno i pristojno
porodično vozilo, a ovaj je očigledno imao veoma tešku saobraćajnu
nesreću. Vetrobransko staklo bilo je potpuno smrskano, poklopac
motora zgužvan, a vodena para se dizala iz hladnjaka. Za volanom je
sedeo muškarac u krznenom ogrtaču sa kapom, a do njega žena, kojoj
se krv slivala niz lice. Da sve bude još gore, iza njih je sedelo dvoje dece
i, iako je slika na ekranu bila pomalo mutna, izgleda da su bili teško
povređeni. Nijedno dete se nije pomeralo. Čim je žena uspela da se
izvuče iz automobila, onesvestila se. Njen suprug je i dalje sedeo
potpuno ošamućen.
Sledeći porive ljudske prirode, dva čoveka iz obezbeđenja su
potrčala ka njima. Videli su mladi bračni par sa decom kojima je bila
potrebna pomoć. U svakom slučaju, nije bilo opasnosti po sigurnost.
Ulazna vrata zgrade su se za njima zatvorila. Mogla su se otvoriti samo
ako bi se ukucala sedmocifrena šifra. Oba muškarca su nosila radio-
predajnike i devetomilimetarske automatske brauning pištolje ispod
jakni. Brauning je staro oružje, ali vrlo pouzdano i omiljeno kod
pripadnika SAS-ovih jedinica.
Žena je i dalje ležala ne zemlji, a muškarac, koji je vozio, uspeo je da
otvori vrata kad su mu prišli stražari iz obezbeđenja.
„Šta se dogodilo?”, uzviknuo je jedan od njih.
Tek su tada - suviše kasno - shvatili da sve što vide nema smisla.
Automobil koji je imao saobraćajnu nesreću na autoputu jednostavno
bi se pomerio u zaustavnu traku - ako bi uopšte mogao da dođe do nje.
Kako je moguće da se jedino ovaj automobil, sa četvoro ljudi, sam
slupao? Gde su ostala vozila? Gde je policija? Sve nedoumice su se
raspršile kad su dvojica iz obezbeđenja prišli automobilu. Dvoje dece
na zadnjem sedištu bile su, zapravo, lutke - sa jeftinim perikama i
plastičnim osmesima izgledale su jezivije od prikaza iz ružnog sna.
Žena na zemlji se okrenula - u ruci joj se pojavila automatska puška.
Pucala je jednom čoveku iz obezbeđenja u grudi. Drugi se brzo kretao,
posegao za oružjem i zauzeo položaj za napad, ali nije mu se pružila
prilika da uzvrati jer je vozač držao poluautomatsku pušku mikro uzi sa
prigušivačem na krilu. Podigao ju je i povukao obarač. Puška se jedva
oglasila izbacujući okvir od dvadeset metaka u sekundi. Stražar se
srušio na zemlju.
Bračni par je već ustao i potrčao prema zgradi. Nisu mogli da uđu,
ali nisu ni morali. Potrčali su prema zadnjem delu, na kome je bila
pričvršćena srebrna kutija od dva kvadratna metra. Muškarac je nosio
torbu sa alatom koju je izneo iz automobila. Žena je brzo zastala i
pucala tri puta u kamere. U tom trenutku, iz smera autoputa pojavila su
se ambulantna kola. Stala su iza megana.
Sledeći deo poduhvata trajao je veoma kratko. Građevina je bila
opremljena ventilacionim sistemom protiv HBR zagađenja -
hemijskog, biološkog i radiološkog - i trebalo je da odbije svaki
neprijateljski napad. Neprijatelj je odlučio da upotrebi taj sistem u
svoju korist i da izazove obrnuti proces. Muškarac je uzeo mali brener
iz torbe sa alatom i spalio zavrtnje, što mu je omogućilo da skine
metalnu ploču i otkrije zamršeni splet cevi i žica. Izvukao je gas masku
ispod krznenog ogrtača i navukao je na lice. Ponovo je posegnuo u
torbu sa alatom i izvadio metalnu bočicu dugačku nekoliko
centimetara sa mlaznicom i šiljkom. Znao je šta treba da uradi. Donjim
delom dlana gurnuo je šiljak u jednu od cevi i okrenuo mlaznicu.
Šištanje se jedva čulo dok se mlaz kalijum-cijanida mešao sa
vazduhom koji je kružio u zgradi. U međuvremenu, četiri muškarca u
bolničarskim mantilima sa gas maskama prišli su glavnom ulazu. Jedan
od njih je prislonio namagnetisanu kutiju veličine kutije cigareta na
bravu. Povukao se nekoliko koraka. Začula se eksplozija i vrata su se
širom otvorila.
Bilo je kasno poslepodne i samo je desetak ljudi radilo u
postrojenju, uglavnom tehničari i jedan nadzornik obezbeđenja.
Pokušavao je da da znak za uzbunu kad ga je gas oborio. Ležao je na
podu, lica iskrivljenog od bola. I dalje je držao telefonsku slušalicu.
Četiri bolničara su pretrčala preko hola na ulazu, spustila se
hodnikom i otvorila vrata na kojima je pisalo ZABRANJEN PRISTUP.
Znali su kuda idu - bomba je bila pred njima. Izgledala je upečatljivo
staromodno, kao da su je izvukli iz arsenala Drugog svetskog rata -
ogromni metalni cilindar, srebrne boje, ravan na jednom kraju i šiljat
na drugom. Samo su je monitor sa strane i niz digitalnih komandi
vraćali u dvadeset prvi vek. Cela naprava bila je privezana za motorna
kolica i taman je mogla da stane u ambulantna kola. Zbog toga su ih,
naravno, i odabrali.
Pratili su je i izašli za njom na ulazna vrata. Pošto su ambulantna
kola bila opremljena rampom, bomba je lako utovarena u zadnji deo.
Ostalo je taman dovoljno mesta za vozača i suvozača. Preostala tri
muškarca i žena su ušli u kola i izbacili lutke. Cela operacija trajala je
osam i po minuta. Trideset sekundi kraće od planiranog.
Kad je sat kasnije podignuta uzbuna u Londonu i ostalim delovima
zemlje, svi umešani u akciju već su bili nestali. Skinuli su perike,
kontaktna sočiva i umetke za lice i potpuno su promenili izgled. Oba
vozila su spaljena.
Oružje, poznato kao Kraljevska plava, već je bilo na putu za istok.
Nevolje sa vizom
„Aleks Rajder.”
Slepi čovek je izgovorio dve reči kao da ih se tek tada setio. Dok su
mu se kotrljale preko jezika, kušao ih kao dobro vino. Sedeo je u
udobnoj kožnoj fotelji, koja bi bolje pristajala u kancelariji izvršnog
direktora, ali, začudo, bila je u avionu sedam i po hiljada metara iznad
Adelaide. Avion je bio poslovni mlažnjak tipa galfstrim V posebno
prilagođen tadašnjoj upotrebi, opremljen kuhinjom i kupatilom,
satelitskom komunikacijskom vezom, nizom računara i plazma
televizorom sa ekranom od jednog metra povezanim sa tri kanala koja
su dvadeset četiri sata prikazivala vesti. U avionu je bila i korpa za
Garta, psa vodiča slepog čoveka.
Čovek se zvao Itan Bruk i bio je izvršni direktor ASIS-ovih jedinica
za tajne operacije - Australijske savezne informativne službe. Njegov
odsek bio je poznat kao JATO, ali samo onima koji su u njemu radili -
nekolicina je znala da uopšte postoji.
Bruk je bio krupan, imao je više od pedeset godina, svetlu kosu i
grubo i preplanulo lice, koje je ukazivalo da je uglavnom boravio na
otvorenom. Bio je vojnik, potpukovnik u diverzantskim jedinicama sve
dok ga nagazna mina u istočnom Timoru nije poslala prvo u bolnicu na
tri meseca, pa na novo radno mesto u obaveštajnoj službi. Nosio je
armani naočare za sunce sa srebrnastim staklima, a ne sa uobičajenim
crnim. Odeća mu je bila ležerna: farmerke, jakna i košulja bez kravate.
Zamenik ministra u australijskom ministarstvu odbrane, koji se samo
jednom požalio na Brukovo oblačenje, sada radi kao nosač u hotelu sa
tri zvezdice u Sidneju.
Bruk nije bio sam. Preko puta njega sedeo je duplo mlađi muškarac,
vitak sa kratkom svetlom kosom i u odelu. Mark Dejmon se prijavio na
konkurs za posao u Australijskoj obaveštajnoj službi čim je završio
fakultet. Primili su ga jer je provalio u ASIS-ov glavni štab u Kanberi i
ostavio svoju prijavu na Brukovom stolu. Radili su zajedno već šest
godina.
Dejmon je nabavio dosije - na njemu je pisalo STROGO POVERLJIVO
- koji se nalazio na stolu između njih dvojice. Iako je njegov sadržaj bio
napisan Brajevim pismom, Bruk nije imao potrebe da se ponovo vraća
na njega. Pročitao je izveštaj jednom i odmah ga je zapamtio. Znao je
sve što je bilo potrebno o dečaku koji se zvao Aleks Rajder. Jedino je
izgled četrnaestogodišnjeg dečaka nedostajao njegovoj mentalnoj slici.
Na koricama je bila prikačena fotografija, ali je, kao i obično, morao da
se osloni na zvanični izveštaj.
FIZIČKI OPIS/OSOBENOSTI
Visina: sto šezdeset centimetara; nizak za svoj uzrast, ali to
povećava njegovu operativnu sposobnost.
Težina: pedeset četiri kilograma.
Kosa: svetla.
Oči: smeđe.
Fizička spremnost: odlična, ali možda oslabljena nedavnom
povredom (vidi dosije Škorpija).
Veštine: trenira karate od šeste godine i došao je do nivoa
kju (crni pojas). Tečno govori dva jezika - francuski i španski -
i odlično se služi nemačkim.
Oružana obuka: nema.
Uspeh u školi: zaostaje, izveštaji nastavnika su nepovoljni.
Izveštaj o uspehu na drugom polugodištu iz škole Brukland su
priloženi. Mora se uzeti u obzir da je mnogo izostajao iz škole
u poslednjih osam meseci.
Psihološki profil:
U martu, kad je imao četrnaest godina i dva meseca,
regrutovala ga je služba specijalnih operacija MI6. Njegov
otac Džon Rajder - poznat kao Hanter - ubijen je na zadatku.
Majka mu je umrla u isto vreme, a odgajio ga je stric Jan
Rajder, koji je takođe bio aktivni agent MI6 pre nego što je
umro početkom ove godine.
Nedvosmisleno je dečak i fizički i mentalno pripreman
odmalena za obaveštajne zadatke. Osim stranih jezika i
borilačkih veština, Jan Rajder ga je obučio mnogim
veštinama, među kojima su i mačevanje, planinarenje,
splavarenje na brzacima i ronjenje.
Ipak, uprkos očiglednoj spremnosti za obaveštajne zadatke
(vidi dole), AR je pokazao malo oduševljenja za njih. Kao i
većina tinejdžera, nije patriota niti ga interesuje politika. MI6
(SO) je morao da ga prisili da radi za njih bar dva puta.
Omiljen je u školi - kada ide u školu. U slobodno vreme
prati fudbal (navija za Čelsi), igra tenis, sluša muziku i ide u
bioskop. Očigledno ga privlači suprotan pol - vidi posebni
dosije o Sabini Pležer i izveštaj operativca CIA Tamare Najt.
Živi sa Džeki Starbrajt, domaćicom, Amerikankom (beleška:
Džeki je žena, uprkos krštenom imenu). Ne teži da nastavi
očevim i stričevim stopama kao obaveštajac.
VOJNA OBLAST
Pristup najstrožije zabranjen.
Prestupnici će biti privedeni i zatvoreni.
DOVOD VAZDUHA
OPASNOST: NE PRESECATI
Nije znao kuda vazduh ide niti šta će se desiti ako dotok bude prekinut,
ali drečava crvena slova bila su neodoljiva. Istražiće.
Zavukao je ruku u džep i izvadio Smitersov novčić od jednog bata.
Ako ga upotrebi, ostaće mu samo kovanica od deset bata. Uz malo
sreće, neće mu ni biti potrebna. Posmatrao je čoveka na stolici jedan
minut, ušunjao se u kontrolnu sobu i stavio novčić na deo cevi na
samom ulasku u ormarić. Čovek nije ni podigao glavu. Novčić se
zalepio na odgovarajuće mesto uz zvonki zvuk i unutrašnje
eksplozivno punjenje se aktiviralo. Aleks je tiho izašao.
Pronašao je paketić žvakaćih guma, otvorio poklopac sa strane i
pritisnuo prekidač označen brojem jedan. Eksplozija je bila vrlo glasna
i, što je Aleksa iznenadilo i oduševilo, izuzetno razorna. Ona nije samo
pokidala cev, već je uništila i električna kola u ormariću. Iskre su letele
na sve strane, a bela para ispunila je sobu. Čovek je skočio, alarm se
oglasio, a crvene sijalice oko njega su treperile. Aleks nije čekao da vidi
šta će se dogoditi, već je izjurio napolje.
Sišao je niz stepenice, prošao pored motora i ponovo krenuo gore,
ali liftom. Pretpostavio je da će u stanju uzbune posada koristiti
stepenište. Pritisnuo je dugme za šesti sprat i lift je polako krenuo
gore.
Uputio se ka mostu, koji je video kad su ga ubacivali u kontejner u
Džakarti. Primetio je da most ima posebnu palubu, koja je ličila na
balkon sa ogradom. Sa nje se pružao pogled na ceo brod, a njemu je bila
izlaz sa Liberijske zvezde jer Juove puške bi mogle da budu uperene u
bilo šta, ali sigurno ne u komandni most.
Kad je lift stigao na šesti sprat, vrata su se klizeći otvorila. Užasnuo
se kad se našao licem u lice sa zdepastim Kinezom, članom posade, koji
je, zapanjeniji od Aleksa, trapavo zgrabio pištolj utaknut za kaiš
pantalona. Aleks se brzo snašao. Iskoristio je Kinezovu
nepromišljenost i šutnuo ga pravo u međunožje pre nego što je uspeo
da izvuče pištolj. Udarac nije imao veze sa karateom - više je ličio na
staromodni udarac u prepone, ali bio je delotvoran. Čovek je počeo da
krklja, srušio se i ispustio pištolj. Aleks ga je zgrabio i krenuo dalje. Sad
je bio i naoružan.
Zvuci za uzbunu oglašavali su se svuda kuda je prolazio. Pitao se
kakvu je štetu naneo drugim novčićem. Dobri stari Smiters! Jedina
osoba u MI6 koja ga nije razočarala.
Hodnik je vodio pravo na komandni most. Aleks je prošao kroz ulaz,
preskočio tri stepenika i našao se u uzanoj i zakrivljenoj prostoriji,
iznenađujuće praznoj, sa ogromnim prozorima koji su gledali na
palubu, kontejnere i s jedne strane na luku.
Dvojica na dužnosti sedeli su ispred niza ekrana na stolicama koje
su ličile na zubarske. Aleks jednog nikad nije video - verovatno je bio
drugi oficir. Drugi je bio kapetan De Vajnter. Telefonirao je. Glas mu je
bio napet i promukao.
„To su hladnjače”, govorio je. „Moraćemo da ih isključimo. Brod bi
se mogao zapaliti...”
Hladnjače su, zapravo, kontejneri frižideri. Na Liberijskoj zvezdi bilo
ih je trista i u njima se čuvalo meso, povrće i hemikalije koje su se
morale transportovati na niskoj temperaturi. U kontejnerima se
održavala stalna temperatura, a Aleks je uništio cevi kojima je doticao
hladan vazduh. Ako ništa drugo, bar će majoru Juu napraviti štetu od
nekoliko desetina hiljada funti kad se sadržaj pokvari. Mogao je da
zapali ceo brod.
Drugi oficir je ugledao Aleksa i promrmljao nešto na holandskom.
De Vajnter se okrenuo i dalje držeći slušalicu.
Aleks je podigao pištolj. „Spusti slušalicu”, rekao je.
De Vajnter je prebledeo. Spustio je slušalicu.
Šta će sad? Aleks je shvatio da se malo zaleteo jer nije imao nikakav
plan. „Hoću da me iskrcaš sa broda”, rekao je.
De Vajnter je odmahnuo glavom. „To je nemoguće.” Plašio se
pištolja, ali još više majora Jua.
Aleks je pogledao telefon. Možda bi mogao da uspostavi vezu s
Darvinom. „Zovi policiju”, rekao je. „Dovedi ih ovamo.”
„Ni to ne mogu da uradim”, odgovorio je De Vajnter. Izgledao je
pomalo tužno. „Ne mogu ti pomoći, dečače. Odavde ne možeš da
pobegneš. Možda bi ti najbolje bilo da se predaš.”
Aleks je brzo pogledao kroz prozor. Kontejner koji je trebalo
iskrcati u Australiji već je bio iznad broda i klatio se na sajlama ispod
ogromnog metalnog okvira. Kontejner je u poređenju s njim izgledao
kao kutija šibica. Istovarivačem je upravljao čovek iz visoke zastakljene
kabine. Kontejner se podigao. Ubrzo će ga preneti na mol i spustiti na
sve veću gomilu istih takvih kutija.
Aleks je preračunao razdaljinu i vreme. Da - mogao bi to da uradi.
Stigao je na komandni most u pravom trenutku. Uperio je pištolj pravo
u De Vajntera. „Izlazi”, uzviknuo je besno.
Kapetan se nije ni pomerio jer je mislio da Aleks nema hrabrosti da
povuče okidač.
„Rekao sam - izlazi!” Aleks je pomerio ruku i pucao u ekran radara
pored stolice na kojoj je sedeo De Vajnter.
U zatvorenom prostoru pucanj je bio zaglušujući. Ekran se razbio, a
delići stakla su se rasuli po radnom delu. Aleks se osmehnuo. Još jedan
deo skupocene opreme na Liberijskoj zvezdi moraće da se zameni.
De Vajnteru nije trebalo ponavljati. Ustao je i žurno se udaljio od
komandnog mosta prateći drugog oficira, koji je već jurio niz
stepenice. Aleks je čekao da odu. Bio je ubeđen da će potražiti pomoć i
da će se vratiti sa desetak naoružanih ljudi, ali nije ga bilo briga. Znao
je kako da se izvuče odatle. Ako bude imao bar malo sreće, otići će pre
nego što se vrate.
Zastakljena vrata vodila su do spoljašnjeg prolaza. Otvorio ih je i
našao se dvadeset metara iznad najbližeg kontejnera, dovoljno visoko
da slomi vrat ako skoči. More je bilo još trideset metara niže. Skok u
vodu nije dolazio u obzir jer su Juovi ljudi stajali na palubi i samo to
čekali. Ipak, bilo je suviše visoko. Ako skoči, neće ni morati da pucaju.
Poginuće.
Kontejner koji je video sa komandnog mosta sve vreme mu se
približavao i bio je skoro iznad njega. Aleks se popeo na ogradu i
pripremio se. Kad se kontejner nadvio nad njim, skočio je - ali ne dole,
već gore, ispruženih ruku. Dok je nakratko lebdeo u vazduhu, pitao se
hoće li uspeti. Napravio je grimasu kad je pomislio na nepodnošljiv bol
u nogama ako bi pao na palubu. Uspeo je da se uhvati za konopce ispod
kontejnera, koji ga je nosio dalje. Noge su mu se snažno klatile, a vrat i
rameni mišići bili su bolno napeti. Čovek koji je upravljao
utovarivačem nije mogao da ga vidi. Ličio je na insekta koji se klati
ispod stomaka kontejnera. Ni Juovi ljudi ga nisu videli jer su, kako im je
naređeno, osmatrali palubu i more ispod nje.
Dok je s mosta gledao kontejner, Aleks je pomislio da se brzo kreće,
ali dok se očajnički držao za njega, izgledalo je da mu je potrebna cela
večnost da stigne na obalu. Bio je siguran da će neko od Juovih ljudi
svakog trenutka podići glavu i ugledati ga. Pošto je prešao s druge
strane ograde broda, suočio se sa sledećom opasnošću. Ako se pusti
suviše rano, slomiće nogu, ako se pusti suviše kasno, kontejner će ga
zdrobiti kad ga spuste.
Neko ga je, ipak, primetio.
Oglasio se znak za uzbunu. Aktivirao ga je radnik na doku koji je
stajao na prostoru za istovar. Verovatno nije radio za Jua, što nije bilo
važno jer se Aleks svakako nalazio u opasnosti. Nije više smeo da čeka.
Pustio je konopce i padao kako se njemu činilo večno. Kontejner, iznad
kojeg je visio, bio je pokriven nepromočivim platnom. Platno mu je
ublažilo pad - iako je ostao bez vazduha kad je pao na leđa. Nije zastao
da bi došao do daha već se otkotrljao do ivice i spustio se na zemlju niz
stranu.
Dok je trčao duž pristaništa, krijući se iza ogromnih kutija, Aleks je
pokušavao da napravi bilo kakvu strategiju jer će sledećih nekoliko
minuta biti od presudnog značaja. Ako ga pristanišne vlasti uhvate,
mogle bi ga predati majoru Juu. Ako ga zatvore, major Ju će znati gde da
ga traži. U svakom slučaju, Aleks je znao ishod. Mrtav je. Moraće da se
krije sve dok ne stigne do kopna. Dok je na Ist armu, nije bezbedan.
Sreća mu je, ipak, bila naklonjena. Kad je zašao iza poslednje gomile
kontejnera, ispred njega se zaustavio kombi. Zadnji deo bio je
natovaren kartonskim kutijama i praznim plinskim bocama. Vozač je
spustio prozor i nešto doviknuo drugom radniku na doku. Ovaj je
odgovorio i obojica su se nasmejala. Kad je kombi ponovo krenuo,
Aleks je u zadnjem delu ležao potrbuške sakriven među kartonskim
kutijama.
Kombi je pratio šine, ušao u krivinu pored obale i zaustavio se
ispred rampe, kao što je Aleks i očekivao. Pošto su stražari prepoznali
vozača, samo su mu pokazali rukom da prođe. Kombi je išao sve brže.
Aleks je ležao i dok su se udaljavali, osećao je topli australijski
povetarac na ramenima.
Uspeo je! Ispunio je sve što su Itan Bruk i ASIS tražili. Ilegalno su ga
prebacili u Australiju i za to vreme je otkrio veći deo Juove mreže:
Trgovinsko preduzeće Čada u Bangkoku, Juvinove igračke i Liberijsku
zvezdu. Štaviše, obavio je i posao za gospođu Džons - utvrdio je gde se
nalazi Kraljevska plava. Kad bi samo mogao da stigne u Darvin živ i
zdrav i pozove Eša, njegova misija bi bila završena i konačno bi mogao
da ode kući. Trebalo je samo da pronađe telefon.
Dvadeset minuta kasnije, kombi se zaustavio. Kad je motor prestao
da radi, i kad je čuo da su se vozačeva vrata otvorila i zatvorila,
oprezno je izvirio. Luka nije bila na vidiku. Zaustavili su se ispred
kafane, jarko obojene drvene kolibe pored pustog puta. Zvala se Kod
Džejka i imala je znak ispisan rukom: NAJBOLJE PITE U DARVINU. Aleks
je bio strašno gladan. Dva dana skoro ništa nije jeo. Ipak, pored kafane
je ugledao nešto što mu je bilo mnogo važnije - javnu govornicu -
telefon.
Čekao je dok vozač nije ušao u kuću, izvukao se iz kombija i dotrčao
do telefona. Osim poslednjeg Smitersovog novčića, nije imao novca, ali
kako mu je Eš rekao, novac mu neće biti potreban da ga pozove. Koji je
ono broj? Cifre su mu se mešale u glavi i nikako nije mogao da ih složi.
Pokušao je da se usredsredi: 795... Ne... 759... konačno se setio.
Okrenuo je broj i čekao.
Pogodio je. Brojevi su uspeli da prevare sistem i veza se
uspostavila. Telefon je zazvonio tri puta pre nego što se neko javio.
„Da?”
Aleksu je laknulo kad je čuo Ešov glas. „Eš, to sam ja, Aleks.”
„Alekse... hvala bogu! Gde si?”
„Mislim da sam u Darvinu, ili bar negde u blizini. Ispred kafane,
zove se Kod Džejka. Dvadesetak minuta od luke.”
„Ne mrdaj odatle. Dolazim po tebe.”
„I ti si ovde? Kako si stigao?”
Posle kratke pauze, Eš je odgovorio. „Ispričaću ti kad se sretnemo.
Čuvaj se. Dolazim po tebe što pre.”
Spustio je slušalicu. Tek kad je završio razgovor, shvatio je da nešto
nije u redu. Bio je siguran da je razgovarao sa Ešom, ali glas je zvučao
čudno - kao da je bio napet, a pre nego što je odgovorio na poslednje
pitanje, ćutao je, kao da čeka da mu kažu šta treba da izgovori.
Aleks je odlučio. Prvo je pozvao Eša, kao što je i obećao, ali to
možda neće biti dovoljno. Pogledao je na Smitersov sat i pomerio
kazaljke na jedanaest sati. Kako mu je Smiters rekao, sat će odašiljati
signal svakih deset minuta. Možda će Ešu biti krivo, ali Aleksu nije bilo
važno jer nije nameravao da se i dalje izlaže opasnosti. Samo je hteo da
se uveri da je MI6 krenuo da ga spasi.
Čekao je Eša. Nije znao šta bi drugo mogao da radi. Bio je iscrpljen
posle skoro tri neprospavane noći i malaksao pošto skoro ništa nije
jeo. Prišunjao se do bočnog zida kafane i seo u senku krijući se od
pogleda. Verovatno ga Juovi ljude još traže. Od njih je mogao da se
odbrani jedino nožem sakrivenim u pojasu. Pištolj je ostavio na mostu
- sad bi mu dobro došao.
Deset minuta kasnije, vrata kafane su se otvorila i vozač, koji ga je
dovezao, izašao je noseći smeđu papirnu kesu. Ušao je u kombi i
odvezao se podižući za sobom oblak prašine.
Vreme je prolazilo. Muve su mu zujale oko glave, ali nije obraćao
pažnju. Kafana je izgleda bila usred nedođije okružena zakržljalim
žbunjem koje je raslo i na ivici puta kojim skoro da niko nije prolazio.
Sunce je počelo da zaranja iza horizonta, a Aleks se borio da ne
zadrema. Iznenada, ugledao je kako mu se približava automobil, crni sa
četvoro vrata i zatamnjenim staklima. Zaustavio se ispred kafane.
Izašao je Eš.
Nije bio sam, niti je vozio. Ruke su mu bile vezane spreda, crna kosa
raščupana, košulja pocepana, a krv mu je tekla niz lice. Izgledao je
ošamućeno. Još nije spazio Aleksa.
Major Ju je izašao na zadnja vrata. Nosio je belo odelo i košulju boje
lavande zakopčanu do grla. Polako se kretao oslanjajući se na štap. Kao
i uvek, imao je rukavice. Istovremeno su izašli vozač i još jedan
muškarac. Za svaki slučaj. Sva trojica su opkolila Eša. Ju je izvadio
pištolj kojim je ubio starca na Liberijskoj zvezdi i držao ga prislonjenog
uz Ešovu glavu.
„Alekse Rajdere!”, uzviknuo je piskavim ogorčenim glasom. „Ako se
ne pojaviš za tri sekunde, mozak tvog kuma ukrašavaće beton.
Počinjem da brojim!”
Aleks je shvatio da ne diše. Uhvatili su Eša! Šta će sad? Ako se
preda, obojica su mrtvi. Da li bi se celog života kajao ako bi se okrenuo
i pobegao?
„Jedan...”
Bilo mu je krivo što nije pozvao ASIS, policiju, bilo koga. Znao je da
nešto nije u redu. Kako je mogao da napravi takvu glupost?
„Dva...”
Nije imao izbora. Čak i kad bi pokušao da pobegne, uhvatili bi ga.
Trojica ih je. Imaju automobil i usred su nedođije.
Ustao je i izašao iz zaklona.
Major Ju je spustio pištolj i Aleks im je polako prilazio, iscrpljen i
poražen. Eš je sigurno sve vreme bio zatvorenik na Liberijskoj zvezdi.
Izgleda da je trpeo nepodnošljiv bol. Pogled mu je bio bezizražajan.
„Izvini, Alekse”, izgovorio je promuklo.
„E pa konačno si ovde”, rekao je major Ju. „Moram priznati da si mi
zadao mnogo neprijatnosti i potrošio mi dragoceno vreme.”
„Idi do đavola”, zarežao je Aleks.
„Da, dragi moj Alekse”, uzvratio je Ju. „I tebe vodim kod njega.”
Ju je podigao štap i zamahnuo njim iz sve snage. Poslednje čega se
Aleks seća je - srebrna škorpija koja se presijava na australijskom
suncu dok se naglo spušta prema njemu. Nije čak ni osetio kad mu se
obrušila na glavu.
„Podigni ga!”, naredio je Ju.
Okrenuo je leđa nesvesnom dečaku i ušao u automobil.
Proizvedeno u Britaniji
Iako nije video prve brzake, čuo ih je. U stvari, jezero nije bilo pravo
jezero - već samo proširenje reke. Verovatno postoji prava reč za takvu
pojavu, ali Aleks odavno nije bio na času geografije. Na drugom kraju
reka se ponovo sužavala, obale su se približavale praveći slovo V.
Osećao je da ga struja već vuče, nije morao da vesla, a džungla je bujala
na obalama, drveće se nadvijalo nad njim, a rastinje se borilo da dođe
do vazduha. Nikad neće zaboraviti zvuk - dalek, iskonski, jeziv -
zapenušanih brzaka odmah iza ugla koji su ga izazivali da im priđe.
Ubacio je veslo u vodu, isprobavao svoj priručni kajak i znao da će
morati brzo da odgovori na svaki izazov reke. Video je da neće moći tu
da se zaustavi jer je struja bila suviše jaka, obale previše strme, a
najbliže drveće je nestajalo u vodi i pružalo korenje po ružnim
stenama. Bar se udaljio od medicinskog centra, ili onog što je od njega
ostalo. Doktor Taner mu je rekao da čamaca nema, a pajper je bio
neupotrebljiv. Video je da se dim se i dalje diže iz bolnice iznad drveća.
Niko neće moći da pođe za njim.
Iza ugla je naišao na prve brzake koji su ga podsetili da još nije na
sigurnom. Najgore ga je tek čekalo. Možda je samo uspeo da jednu smrt
zameni drugom.
Reka se napred naglo spuštala, oivičena masivnim stenama i
drvećem. Niz neravnih izbočina ličio je na stepenice. Ako uplovi u
plićak, kajak će se raspasti - i Aleks zajedno s njim. Brzaci su ključali i
penili se, hiljade litara vode se uz tutnjavu obrušavalo sa jednog
stepenika na drugi. Da sve bude još gore, taj deo toka bio je pun kazana
- voda je na tim mestima izbijala na površinu kao da je neko zagreva u
šerpi. U njima veslač gubi kontrolu i potpuno je prepušten na milost i
nemilost reke. Ako bi došao do jednog takvog mesta, izgubio bi
kontrolu i bio bi potpuno prepušten milosti i nemilosti reke.
Ne zaboravi, Alekse, da nikad ne možeš potpuno da nadvladaš
okolnosti. Veslaj i nikad se ne suprotstavljaj struji jer ona uvek pobeđuje.
Setio se reči svog strica, koje je, kako se njemu činilo, davno
izgovorio. Bilo mu je krivo što nisu mogle da ga umire. Osećao se kao
otpalo dugme u veš-mašini. Njegova sudbina nije više bila u njegovim
rukama. Stisnuo je zube, snažnije zgrabio veslo i krenuo u napad.
Sve što se posle toga desilo izgledalo mu je skoro nestvarno. Borio
se, voda ga je bacala levo, desno, zaslepljivala ga, pljuskala pored njega,
razbijala mu se o lice, podizala ga. Zaronio je veslo u vodu, prednjim
zamahom uspeo da okrene skiju za nekoliko centimetara i izbegne
ogromnu crnu stenu sa ivicama oštrim kao brijač. Zeleni zastori su se
okretali oko njega, sva stabla su se međusobno stapala i ništa nije čuo
jer su mu uši bile pune vode, a kad je otvorio usta da bi udahnuo, voda
mu je jurnula niz grlo. Napravio je još dva brza pokreta, izbegao stene i
čuo užasan tresak kad je kajak udario u stepenik. Hvala bogu, ostao je u
jednom komadu. Ogroman talas ga je zaklopio. Potonuo je i počeo da se
davi.
Ni sam nije znao kako je iznenada uspeo da se izvuče. Bio je
izudaran i izmučen, kao da se golim rukama borio sa rekom - u stvari i
jeste. Stomak i leđa su ga užasno boleli, a posekotine pekle. Zavukao je
ruku ispod mokre i iscepane majice da bi proverio povrede. Kad je
izvukao ruku, prsti su mu bili krvavi. Brzaci iza njega besno su
poskakivali i bacali se na stene jer je kajak uspeo da se provuče.
Znao je da neće još dugo izdržati. Samo očaj - i sreća - su mu
pomogli da se otisne tako daleko. Čim je ušao u uzburkane brzake,
izgubio je centar za ravnotežu, koji je najvažniji. Bez ravnoteže bio je
samo parče naplavljenog drveta koje je voda nosila ko zna kuda jer ne
samo da je oblik kajaka bio nepodesan, nego to uopšte nije kajak, već
samo odvaljena skija hidroaviona. Da je ukrao mrtvački sanduk za
bekstvo, lakše bi njime upravljao.
Pokušavao je da se seti šta mu je doktor Taner rekao o reci. Posle
prvih brzaka, sve je opasnije, a dva kilometra nizvodno nalaze se Bora
vodopadi. Aleksu se ime nije svidelo. Morao je da pronađe neko
pogodno mesto za izlazak na obalu i da okuša sreću u prašumi. Već je
prešao veliki deo reke. Ako bude imao sreće, mogao bi stići i do ivice
plavne visoravni na drugoj strani. U okolini sigurno postoji neko
civilizovano naselje, rendžeri, leteći doktori, bilo ko! Nekako će ih
pronaći.
Pogodnog mesta za iskrcavanje nije bilo jer su obale bile strme, a
stene su pravile skoro neprekidnu prepreku. Kad je podigao glavu,
činilo mu se da su vrhovi drveća nedostižni. Iako je bio skroz mokar,
nije mu bilo hladno jer je iz prašume izbijala neprijatna toplota. Pošto
ga je struja i dalje nosila, brzo se kretao. Pažljivo je osluškivao ne bi li
čuo nailazeće brzake - čuo je zvuk, ali ne brzaka. Čuo je nešto što
uopšte nije očekivao.
Zvuk helikoptera.
Da je bio u brzacima, a ne u rečnom tesnacu gde je voda bila brza,
ali tiha, sigurno ne bi čuo elisu. Ipak, podigao je glavu da bi se uverio da
mu se ne pričinjava jer ne bi ni pomislio da bi u rano jutro usred
australijske prašume video helikopter. Nije se prevario. Mala tačka
daleko iza njega neumitno mu se približavala.
Prvo je pomislio da je MI6 konačno stigao - zamalo da zakasne - ali
kad je ponovo pogledao, sve njegove nade pale su u vodu. Helikopter je
izgledao zlokobno i preteče zbog toga što se ustremljivao na njega kao
insekt koji se sprema da ga ubode. MI6 bi došao još pre nekoliko dana.
Ne, helikopter nije imao veze sa MI6 i sigurno nije bilo na njegovoj
strani.
Helikopter marke bel UH-1D, poznatiji kao hjui, bio je jedan od
najčuvenijih letelica na svetu otkad su ih Amerikanci koristili u
Vijetnamskom ratu šezdesetih godina. Prepoznao je dugačak i vitak
trup sa produženim repom. Vrata teretnog dela bila su otvorena. Na
njima je sedeo čovek, a preko nogu, koje su mu visile napolju, držao je
neko oružje. Sudbina se okrutno poigravala sa Aleksom. Doktor Taner
nije mogao da organizuje poteru za nekoliko minuta. Helikopter je
sigurno bio na zadatku - možda je isporučivao zalihe - kad ga je Taner
jednostavno uputio na Aleksa.
Nije imao gde da se sakrije, bio je nasred reke i suviše spor da bi
pobegao. Činilo mu se da helikopter nije opremljen puškama, raketnim
lansirima i protivtenkovskim projektilima jer je čovek imao samo
pušku, što je Aleksu išlo u prilog. Da je imao automatsko oružje, Aleks
ne bi imao priliku da se izvuče. Ipak, osrednji nišandžija bez problema
bi ga pogodio. Iznenada, shvatio je da su mu ramena i leđa opasno
otkriveni i da predstavljaju odličnu metu.
Pognuo je glavu prema vodi, pomerio centar ravnoteže i kajak se
nagnuo na jednu stranu. Kad je veslo zabacio kao koplje i zabio ga u
vodu uputivši se ka najbližoj obali, levim ramenom je dodirivao
površinu vode. Pokret je bio poznat kao niski oslonac. Nadao se da će
mu ne samo obezbediti dodatnu pokretnu snagu kroz vodu već će tako
biti i neuočljivija meta za snajperistu.
Nešto je puklo na površini vode nekoliko centimetara pored
njegove glave, i posle jedne milisekunde čuo je repetiranje puške.
Metak je stigao do njega brže od zvuka. Aleks se naglo ispravio, voda
mu je kapala sa lica, ali stigao je do svog zaklona - skupine drveća koja
se nadvijala iznad reke i pravila tunel. Sledećih pedeset metara biće
van domašaja snajpera.
Posle toga dolaze brzaci, inače najljući neprijatelji, koji će mu
začudo postati najbolji prijatelji. Zbog zapenušane vode, virova i talasa
koji će ga bacati s jedne strane na drugu biće ga teže pogoditi. Samo da
stigne do njih! Helikopter je bio tačno iznad njega, mlatio je i kidao
lišće i granje. Snažan vetar se sudarao s vodom, a urlanje hjuievog
motora paralo je vazduh.
Aleks je izašao iz tunela i zabio veslo u vodu svom snagom gornjeg
dela tela i ramena da bi se što brže kretao. Čuo je još dva pucnja. Jedan
hitac je pogodio kajak. Aleks je buljio u rupu ispred sebe. Metak je bio
ispaljen pod uglom, prošao kroz fiberglas, izašao tik iznad površine
vode i promašio mu nogu za centimetar.
Levo, desno, još dva snažna zamaha i ušao je u brzake. Nije imao
vremena da odabere putanju - ili da smisli bilo kakvu strategiju za
preživljavanje sledećeg dela reke, koji je bio mnogo gori nego prvi,
voda je bila brža, nagib strmiji, a izgleda da su se stene namerno
postavile tako da se nasuče na njih i razbije kajak.
Čak je i snajperista oklevao očekujući da reka odradi njegov posao.
Kad ne znaš šta ćeš, samo veslaj. Setio se uputstava Jana Rajdera.
Bez razmišljanja je prebacivao veslo s jedne na drugu stranu boreći se
da se probije kroz brzake. Helikopter se nije video od vodene zavese,
što znači da ni snajperista nije video njega. Začuo se zaglušujući
prasak, ali ne metka. Vrh kajaka je udario u stenu i luđački se zavrteo.
Sledećih nekoliko sekundi Aleks je išao niz reku unazad. Snažno je
uronio veslo u vodu i iskoristio struju da bi se okrenuo. Iako mu je sila
skoro iščupala ruke, kajak se okrenuo i brzo zaplovio napred. Sva voda
ovog sveta spustila se na njega. Konačno, sve je bilo završeno, uspeo je
da prođe.
Reka se ispred njega proširivala, a rastinje se udaljavalo od obale i
nije obezbeđivalo nikakav zaklon. Voda je sve brže nosila kajak. Zašto?
Nije imao vremena da razmišlja o tome. Podigao je glavu. Snajperista je
nišanio iz takve blizine da je mogao da mu vidi neobrijanu bradu i prst
na obaraču.
Preostalo mu je samo da im priredi i poslednje iznenađenje. Moglo
bi da mu dođe glave, ali morao je da se odbrani jer nije nameravao da
odustane i dozvoli nekom nepoznatom čoveku da ga ustreli. Snajper je
opalio, Aleks je osetio da ga je metak okrznuo po vratu, tačno iznad
ramena. Hteo je da vrisne jer mu se činilo da mu je neko oštricom noža
zasekao kožu. Istovremeno je udahnuo vazduh, bacio se postrance,
naglo povukao koleno i okrenuo kajak naopačke.
Hteo je da pilot i snajperista pomisle da su ga sredili. Iz vazduha su
videli samo okrenutu ljušturu. Aleks je ispod vode visio iz kajaka, voda
ga je šamarala po licu i ramenima, ali i dalje je čvrsto držao veslo i
plovio velikom brzinom. Ako udari u stenu, gotov je. Jednostavno.
Mogao je da bira između stena i metka.
Minut je bio duži od večnosti. Kretao se, ali ništa nije video. Kad je
pokušao da otvori oči, ugledao je samo tamnosivi kovitlac. Slušao je
čudne rečne zvuke i u daljini helikopter. Noge su mu bile zarobljene,
zaglavljene u kajaku iznad glave. Srce mu je ludo tuklo. Pluća su tražila
vazduh.
Ipak je ostao ispod površine. Hoće li snajperista konačno zaključiti
da je završio posao? Pluća su mu se grčila. Balončići su mu izlazili iz
usta i ušiju, dragoceni kiseonik je bežao. Nije imao pojma koliko dugo
je pod vodom. Kajak je udario o nešto i protresao mu celo telo. Ovo je
suludo! Davio se. Ako sačeka još malo, neće imati snage da ponovo
okrene kajak.
Konačno, u poslednjem trenutku, na ivici svesti, odlučio je da
preduzme nešto. Setio se pokreta poznatog kao bočni trzaj - privukao
je glavu telu, odgurnuo se veslom i istovremeno pomerio kukove i
okrenuo kajak.
Sve se odjednom odigralo. Glava i ramena su izašla na površinu,
voda mu se slivala niz lice, dnevno svetlo ga je zaslepilo, a skija se
zanela i ispravila. Teško je disao, bio je ošamućen i neverovatnom
brzinom se kretao sredinom reke.
Bio je sam. Helikopter je otišao. Video ga je da pravi luping prema
stubu dima, koji se još dizao iz bolničkog kruga. Podvala je uspela.
Pomislili su da je gotov.
Kad je pogledao napred, shvatio je da je stvarno gotov.
Nije ni čudo što su otišli. Nije im bilo važno da li je Aleks i dalje živ
ispod kajaka, jer ono što ga je čekalo ionako će ga ubiti.
Stigao je do vodopada Bora.
Do granice koja je označavala kraj ovog sveta. Reka je jurila da je
pređe, stotine hiljada litara vode prelivalo se preko nje. Beli oblak i
izmaglica visili su iznad ponora, a ispod njih - ništavilo. Voda je
tutnjala. Povratka nema. Nijedna zemaljska sila nije mogla da ga
zaustavi.
Aleks Rajder je bespomoćno vrištao dok ga je voda nosila preko
ivice.
Baterije nisu upakovane
Aleks se odavno nije tako dobro osećao. Bilo mu je toplo, bio je sit i
suv, a opasnosti u poslednjih nekoliko dana skoro je zaboravio. Ležao
je na udobnom krevetu na sprat u vojnoj bazi nedaleko od Darvina, gde
ga je nekoliko sati ranije doveo Ben Danijels. Nosio je maskirno odelo,
jedinu odeću koju je Ben pronašao. Poslednjih nekoliko sati bio je sam.
Kroz prozor je mogao da vidi da se nešto događa. Vojnici su trčali
po trgu, džipovi su jurili tamo-amo, a helikopter se nije pomerio otkad
je sleteo. Pored njega je već pola sata stajala cisterna sa gorivom. Aleks
je gledao kad je dolivanje goriva počelo. Pitao se da li je to važno.
Izgleda da je nešto konačno počelo da se dešava.
Ipak, nije mogao da bude bezbrižan. Bilo je pola sedam. Sunce će
uskoro početi da zalazi, a Zemlja i Mesec će se pomerati da bi se
poravnali, što je major Ju i čekao. U ponoć Kraljevsku plavu će spustiti
ispod morskog dna i aktiviraće je. Razaranje će početi.
Šta su MI6 i ASIS uradili da to spreče?
Aleks je sve objasnio, ne samo Benu već celoj gomili australijskih
vojnih oficira. Njegova priča je bila neverovatna, nepojmljiva, ali
najčudnije je bilo to što niko u prostoriji nije posumnjao u ono što im je
govorio jer obraćao im se dečak iz svemira, dakle, kako je Aleks
pretpostavljao, svaki događaj u koji je on upleten smatra se mogućim.
Stručnjak za naoružanje odmah je potvrdio istinitost Juovih reči. Bilo je
sasvim moguće izazvati veštački cunami. U ponoć rasedna linija biće
pod uticajem jake gravitacione sile. Čak bi i mala eksplozija mogla da
izazove globalnu katastrofu, a Ju je imao vlast nad Kraljevskom plavom.
Naravno, Škorpijina misija je već delimično propala. Zahvaljujući
Aleksu, obaveštajne službe saznale su za njene namere. Čak i kad bi svi
na Koralnom ostrvu izginuli, ceo svet bi znao da to nema veze sa
prirodnom katastrofom. Pošto je Aleks pretpostavio da će evakuisati
ostrvo za svaki slučaj, major Ju neće imati razlog da pritisne dugme. Da
je pametan, tražio bi mesto na kome bi se sakrio.
Neko je pokucao. Aleks se ukočio kad je namršteni Ben Danijels
ušao.
„Traže te”, rekao je.
„Ko?”
„Stigle su glavešine. U menzi su...”
Dok je išao za Danijelsom, pitao se šta se tako strašno moglo
dogoditi, ali bar je i dalje bio deo misije. Aleks je za MI6 ponekad bio
špijun, a ponekad običan dečak koga bi se otarasili kad im više ne bi
bio potreban. S druge strane trga u niskoj drvenoj baraci koja se
prostirala celom njegovom dužinom nalazila se menza. Danijels je
otvorio vrata i ušao za Aleksom.
Skoro svi oficiri sa kojima je ranije razgovarao bili su unutra
nagnuti nad mapama i planovima prostrtim po stolovima za ručavanje.
S njima su bila još dvojica koje je Aleks odmah prepoznao - glavešine -
kako ih je Ben nazvao. Itan Bruk je sedeo za stolom, a Mark Dejmon je
stajao odmah iza njega. Verovatno su doleteli iz Sidneja. Gart - pas
vodič - počeo je da maše repom čim je ugledao Aleksa. Bar mu se neko
obradovao.
„Alekse!” Slepi čovek je odmah osetio njegovo prisustvo. „Kako si?”
„Dobro.” Aleks nije bio siguran da li mu je drago što vidi šefa tajnih
akcija ASIS-a. Itan Bruk se hladnokrvno poigravao njime kao i Alan
Blant u Londonu. Činio mu se da su njih dvojica potpuno isti. „Znam
kroz šta si sve prošao. Ne mogu da verujem da su se događaji tako
složili, ali odlično si obavio posao.”
„Major Ju je sve vreme znao ko sam”, rekao je Aleks potpuno
ubeđen da je u pravu. Borba u Bangkoku je bila nameštena da bi ga
trajno onesposobila. Na Liberijskoj zvezdi čuo je da se Ju hvali kapetanu
da je znao ko je Aleks pre nego što ga je ubacio u kontejner.
Jednostavno, bilo mu je zabavno da se poigrava s njim.
„Da. Informacije nam cure više nego što smo mislili.” Bruk se
okrenuo i pogledao svog zamenika, koji je odmahnuo glavom
uzdržavajući se od bilo kakvog komentara.
„Šta se dogodilo Ešu?”, pitao je Aleks.
„Ne znamo. Znamo samo ono što si nam rekao.” Bruk je ućutao.
Aleks je video da se priprema za ono što će reći.
„I šta ćete preduzeti?”, pitao je Aleks.
„Imamo problem, Alekse”, počeo je da objašnjava Bruk. „Okolnosti
su ovakve... Reći ću ti otvoreno. Prvo, konferencija na Koralnom ostrvu
ipak će se održati.”
Aleks je bio zapanjen. „Zašto?”
„Rekli smo im da su u opasnosti, ali razumljivo, nismo mogli da im
otkrijemo sve činjenice, ali vrlo ubedljivo smo im predložili da se
spakuju i odu. Odbili su. Rekli su da ako bi otišli, izgledali bi kao
kukavice, a pošto su za sutra sazvali konferenciju za novinare, bili bi
nepristojni ako bi se pokupili i pobegli usred noći. I dalje pokušavamo
da ih ubedimo, ali mislim da su shvatili da Škorpija želi da ih potpuno
uništi. Ako jednostavno nestanu, olakšaće Škorpiji posao.”
Aleks je saslušao loše vesti, ali Koralno ostrvo bio je samo deo
budućeg tragičnog događaja. Pošto cunami pogodi ostrvo, nastaviće
put ka zapadnoj Australiji.
„Da li ste pronašli majora Jua?”, pitao je.
„Da.” Bruk se brzo osmehnuo. „Pregledali smo sve zapise
uključujući i najnovije satelitske snimke jer ti je rekao da će biti na
naftnoj bušotini u Timorskom moru. Naftna bušotina koja pripada
Trgovinskoj kompaniji Čada je polupotopiva i ukotvljena je na hiljadu
dvesta metara dubine nekoliko stotina kilometara od Koralnog
ostrva.”
„Tačno iznad rasedne linije”, promucao je Dejmon. Prvi put je
progovorio otkad je Aleks ušao. „Zove se Deveti zmaj.”
„Znači gotovo je”, rekao je Aleks pošto je pomislio da je za Jua sve
završeno. „Treba samo da bacite bombu, raznesete naftnu bušotinu i
ubijete majora Jua i sve koji rade za njega.”
„Kad bi bar bilo tako jednostavno”, uzvratio je Bruk. „Pre svega,
Deveti zmaj je izvan australijskih voda i nalazi se na teritoriji
Indonezije. Ako bismo napali bušotinu, objavili bismo rat drugoj zemlji.
Ne možemo da pošaljemo ni jednog jedinog čoveka bez overenog
odobrenja vlasti, a to bi potrajalo danima. Zvanično, bespomoćni
smo...”
„Zašto ne pitate Indonežane da vam pomognu?”
„Neće nam verovati. Dok ih ubedimo da govorimo istinu, biće
suviše kasno.”
„Znači nećete ništa preduzeti i dozvolićete im da nastave?” Aleks ga
je slušao u neverici.
„Očigledno da nećemo. Zašto bismo se inače ovde okupili?”
Ben Danijels mu je prišao. „Mogao bi da kažeš Škorpiji da znaš šta
smeraju?”, predložio je. „Sad si rekao da plan može da im uspe samo
ako svi mislimo da ga je izazvala prirodna sila. Ako im kažemo da smo
ih otkrili, možda će odustati.”
„Već smo razmišljali o tome”, uzvratio je Dejmon. „Deveti zmaj je
prekinuo sve veze i ne odgovara na radio-signale. Major Ju bi mogao da
nastavi sa operacijom čak i ako pronađemo način da stupimo u vezu s
njim. Što da ne? Očigledno je lud. Šta ako je bomba već postavljena?”
„Da li imamo neko rešenje, gospodine Bruk?” upitao ga je jedan od
oficira.
„Male združene engleske i australijske snage - koje bismo poslali
ilegalno i bez odobrenja.” Bruk se okrenuo Aleksu. „Već sam
razgovarao s tvojom gospođom Džons i ona se složila. Imamo malo
vremena, ali okupio sam najbolje ljude. Opremaju se. Ti i Danijels idete
s njima. Padobranom ćete se spustiti na naftnu bušotinu, pronaći ćete
Kraljevsku plavu i onesposobićete je. U međuvremenu, moji ljudi će
ubiti majora Jua. Ako možete da pronađete i Eša, biće dobro, ali to vam
nije glavni zadatak. Šta kažeš?”
Aleks je zanemeo od iznenađenja, ali je pored njega Ben Danijels
odmahnuo glavom. „Ja ću rado da pođem”, rekao je. „Ali kako možete to
da tražite od Aleksa. On je samo dečak, ako niste primetili, koji je, rekao
bih, već dovoljno uradio.”
Neki australijski oficiri su odobravajući klimali glavom, ali Bruk nije
obraćao pažnju na njih. „Ne možemo bez Aleksa”, jednostavno je rekao.
Aleks je znao da je Bruk u pravu. Ispričao im je šta je uradio na
Liberijskoj zvezdi. „Ubacio sam skenirani otisak svog prsta u bazu
podataka Kraljevske plave. Samo ja mogu da je onesposobim.”
Uzdahnuo je. Tad mu se činilo da je ispravno postupio.
„Vaš zadatak je da ga čuvate, gospodine Danijels”, nastavio je Bruk.
„Nemamo vremena da se oko toga prepiremo. Već je sedam sati, a pred
vama je dugačak let.” Okrenuo se Aleksu. „Pa, Alekse, šta kažeš?”
> AKTIVIRAJ
DŽON RAJDER