HONG YING

K: UMIJEĆE LJUBAVI

Prema istinitoj priči

S engleskoga preveo:
Petar Vujačić
Spisateljičin predgovor

Kad je u pitanju stvaranje romana i dalje vjerujem u postojanje samo jednog,

temeljnog kriterija - roman mora sadržavati dobru priču, dobro ispričanu. To bi
trebala biti glavna misao vodilja svakome prije i za vrijeme pisanja. Nakon što
se knjigu napiše, naravno, prekasno je da se učini išta osim da je se ponovno
iščitava preispitujući tako nanovo vlastite osjećaje i stavove o djelu.
Budući da se K temelji na istinitoj priči, prvo ću objasniti kako je roman
nastao. U Kini, tijekom osamdesetih godina, surađivala sam sa službeno
priznatima, kao i ilegalnim književnim krugovima. Doslovno sam gutala knjige i
jedna od prvih spisateljica na koje sam naišla bila je jedna od glavnih junakinja
ove knjige - što će reći, osobno K. Iznimno sam se divila njezinim romantičnim
napisima - za mene je bila najveća junakinja među spisateljicama iz Društva
mladog mjeseca.
Za vremena su do mene dopirale mučno šture zgode o njezinu životu. Iako
se nije moglo sa sigurnošću ustanoviti koliko su istinite, te su je priče
povezivale s izvjesnim mladim engleskim pjesnikom, Julianom Bellom, sinom
Vanesse Bell i nećakom Virginije Woolf. Nakon toga upoznala sam pojedince
koji su je ovlaš poznavali - među njima i jednog bivšeg Julianova studenta s
wuhanskog Sveučilišta. Bio je to upravo onaj student koji je s Julianom pošao u
Sečuan tragati za Crvenom armijom. Kasnije je postao poznat pisac i prevoditelj
i tijekom osamdesetih objavio opsežne memoare u kojima nekoliko redaka
posvećuje svom starom profesoru, Julianu Bellu.
Vidjela sam njezine fotografije koje su mi je otkrile kao nesvakidašnju
ljepoticu, a zatim sam naišla i na biografije suvremenika u kojima se spominje
kao Ljepotica s brda Luojia. Također sam vidjela i njezine fotografije na kojima
ima naočale, fotografije koje su je, kao nekom čarolijom, preobražavale u tipičnu
‘ženu-pisca’.
Sve to, naravno, nije po sebi priča, ali je na mene ostavilo dubok dojam.
Godine 1994., Bloomsbury izdaje debeo svezak sabranih pisama Vanesse
Bell. Među njima našla su se brojna pisma upućena sinu Julianu, pisma u kojima
se često spominje K, a koja otkrivaju svu širinu nježne prisnosti između majke i
sina. Njezina ladanjska kuća, Charleston, neprekidno privlači bujice izučavatelja
bloomsburyjevskog pokreta sa svih krajeva svijeta. U kući, na zidovima koje
ukrašavaju Bellove slike, dominiraju Julianovi portreti. Posjetivši kuću i
prolazeći iz sobe u sobu, zapanjila sam se vidjevši velik broj kineskih umjetnina
- moguće Julianovih darova majci - primjerice, dva brončana antikviteta i kip
bodisatve Guan Yina.
Odlučila sam kopati malo dublje i tako pokušati otjeloviti likove koje sam
počela upoznavati. U londonskoj Sveučilišnoj knjižnici pronašla sam sabrana
pisma i pjesme Juliana Bella, te pronašla i njegovu fotografiju iz Španjolske. Na
toj, posljednjoj, snimci, stoji u skupini ljudi, naslonjen na ambulantno vozilo, pod
šljemom, u visokim čizmama. Djeluje pomalo sablasno. Baš kao što je Virginia
Woolf zapisala u svoj dnevnik, taj njezin drski nećak vratio se iz Kine kao posve
drugačija osoba. »Julian je postao muškarac - mislim reći muževan, obuzdan,
nekako ogorčen... u njegovoj tuzi ima nečeg tragičnog... lice i usne daleko su mu
ukočenije, kao da je razmišljao u samoći... osjetila sam da se promijenio«.
Mi sad znamo razlog toj promjeni.
Budući da nitko drugi nije spojio te dvije polovice priče, nisam mogla
odoljeti izazovu da budem ona koja će napisati K, Bilo je to u ljeto 1998.
Naravno, moja istraživanja nisu bila nipošto iscrpna - na kraju krajeva, cilj
mi je bio napisati roman, ne biografiju. Kao spisateljici osnovno mi je bilo
iskoristiti vlastitu maštu i njome razviti priču iz njezinih povijesnih temelja -
moja priča ne stremi postati činjenični zapis života to dvoje ljubavnika.
Uz poticaj urednika kineskog časopisa Književna pitanja, ponovno sam
pročitala K, obraćajući pozornost na pitanja koja su mi postavljali i prijatelji i
kritičari.
Prvo od njih glasilo je: »Zar je Kina uistinu toliko siromašna?« To mi pitanje
vječno postavljaju, i to najčešće oni koji su pročitali moju prethodnu knjigu Kćeri
rijeke. Oni koji čitaju K žele saznati je li život u Kini uistinu bio toliko okrenut
hedonizmu. Ta se dva pitanja međusobno potiru. Kina je toliko velika i toliko
složena da, čak i u dvadesetom stoljeću, postoji bezbroj različitih Kina. Kinezi
su, naravno, uživali u životu, osobito u prvoj polovici tridesetih godina, u
razdoblju kad su se mogućnosti moderniziranja države činile posve
ostvarivima. Američki kritičar iz Washington Posta jednom me zatekao
pitanjem: »Zašto su romani o Kini uvijek tako tužni?« Nadam se da će ga K
uvjeriti u suprotno.
Sljedeće pitanje glasi otprilike ovako: jesu li istočnjačke žene stvarno toliko
zavodljive? Jesu li Zapadnjaci uistinu toliko sebični i bahati? Takva pitanja u
sebi nose određenu razinu stereotipa, upravo one vrste koja je prouzročila
Julianovu propast - vjerovao je da su Istočnjakinje samo med i mlijeko, dok su
Zapadnjaci hrabri i snažni. Mnogo kasnije otkrio je da je svatko od nas samo
pojedinac, stvoren od bezbrojnih proturječja. K je bila suvremena intelektualka,
istovremeno i misteriozna žena s Istoka, istovremeno i velik znalac taoističkog
Umijeća ljubavi. Dakle, kakvu bismo joj etiketu mogli nalijepiti? Je li
stereotipna? Jesu li sve Kineskinje toliko strastvene, toliko nabijene seksom?
Moj jedini odgovor, ponovit ću ga, glasi da K nije tipična predstavnica niti
Kineskinja niti žena s Orijenta, i da će se svatko tko se ovim romanom bude
služio kao vodičem za dalekoistočne romanse, teško razočarati. Ako ova knjiga
ima ikakvu poruku, onda ona glasi da stereotipi ne samo što su besmisleni nego
su u stanju one koji ih šire odvesti u propast.
Treće, i možda najčešće pitanje glasi: »Nije li ovaj roman pretjerano
erotičan?« Mislim da fikcija ne može biti erotičnija od onoga što doživimo u
vlastitim životima. Pokušajte samo opisati što ste osjetili kad ste šibicom opekli
prste - i gledajte kako će vam brzo uzmanjkati riječi. Ako čitatelj K bude smatrao
erotičnom, onda je moje pisanje ostvarilo svoju namjeru. U ovom romanu
pokušavam iznijeti ideju da su seks i ljubav nerazdvojni. Julian je sebe smatrao
iskusnim ljubavnikom i vjerovao da seks može ostvariti bez ljubavi. Takav
pristup primijenio je i na odnos s K samo da bi, nažalost prekasno, shvatio da se
duboko i nepovratno zaljubio u nju. Toliko erotikom nabijena ljubav doživljava
se samo jednom u životu - na čemu je on, u romanu, u svom smrtnom času,
duboko zahvalan.
Dakle, onim čitateljima koji u K otkrivaju erotiku iskreno čestitam - ako
moj romani dok ga čitate, u vama budi strast, koliko ćete tek obožavati svog
stvarnog ljubavnika? Na tome zahvalite K.
Hong Ying
01.

Dana 6. srpnja 1937. Republikanska armija napala je Brunete pokušavajući

slomiti opsadu Madrida. U napad je krenulo nekoliko Internacionalnih brigada i
pretrpjelo teške gubitke - protivnicima je podršku pružalo više od stotinu
njemačkih zrakoplova. Kako se bitka vukla prema sredini srpnja, ciljevima su
postali čak i ranjenici - fašistički piloti neprekidno su napadali ambulantna
vozila, usprkos velikim crvenim križevima na krovovima.
Uspjelo mu je nekoliko puta izbjeći bombardiranja.
Osamnaestoga ujutro klimava ambulantna kola - netom servisirani kamion
- ponovno je vozio prema bojišnici. Putem je čuo kako mu iznad glave urla
Messerschmidt. Cesta je bila preuska da bi mogao krivudati, a polja uz cestu
prekrivala je niska strnjika, ne pružajući ni najmanji zaklon.
Oprezno je slušao grmljavinu aviona. Kako mu se urlik motora sve više
približavao, nagazio je na gas. Kamionet je poskakivao po kamenitome tlu. U
trenutku kad se lovac izvukao iz poniranja, svom snagom nalegao je na kočnice i
skutrio se pod armaturom, štiteći se od onoga što ga je neumitno čekalo.
Bomba je punom snagom zahvatila vozilo i zamalo ga prevrnula. Zakovice
su škripale i istrgnule se iz kovine dok se hauba vozila cijepala. Zatim tih i
zvonak udarac nakon kojega se začulo klokotanje ulja. Pištanje pare iz hladnjaka.
Messerschmidt se udaljio, a on je oprezno ispuzao van. Iz kose i odjeće
ispadalo mu je razbijeno staklo, četkao se i bjesomučno psovao. U kolima su u
mukama ranjenici vrištali.
Pogledao je u nebo. Da je samo poželio, toga je dana mogao biti u Madridu,
na konferenciji »Svjetski pisci protiv fašizma« - pozvali su ga da govori kao
»pjesnik-borac«. Ne razmišljajući ni trenutka odbacio je poziv - nedostajalo je
vozača u Hitnoj - uostalom, postoji li moćnija poezija od akcije usred
granatiranja?
Morao je napustiti vozilo - bilo je previše oštećeno. Kad je naišlo drugo,
zaustavio ga je i pomogao u nj prebaciti ranjenike koje je sam prevozio.
Čim je stigao u bolnicu, potražio je drugo vozilo i vratio se na bojište.
Taj put sreća ga je izdala. Na onoj istoj, uskoj cesti kojom je vozio toga dana,
bomba je pala ravno na njega. Vozačka kabina rascijepila se i eksplodirala te ga
izbacila ga kroz plameni zid ravno na travu.

***

Kad su ga na nosilima dopremili u britansku bolnicu, od glave do pete bio je

prekriven krvlju i prašinom. Liječnik koji ga je na brzinu pregledao otkrio mu je
u grudima velik komad šrapnela, duboko. Operacija bi mu samo pogoršala
bolove i ubrzala mu smrt. A ranjenih je bilo i previše. Liječnik se posvetio onima
kojima je mogao pomoći.
Sestra zadužena za beznadne slučajeve prišla je njegovim nosilima.
Pokušavajući mu olakšati posljednje trenutke, komad gaze natopila je vodom i
obrisala mu obraze i čelo. Na licu koje je bilo zaštićeno šljemom nije bilo nijedne
ogrebotine. Put mu je bila bijela kao alabaster. Ležao je kao što spavaju
iscrpljeni ljudi.
Spremala se otići kad je spazila da mu se usne pokreću - pokušavao je nešto
reći. Uzaludno je treptao vjeđama trudeći se da ih otvori. Prignula se da ga čuje.
Usred te neljudske halabuke morala se toliko sagnuti da su joj njegove usne
dodirivale ušku. Riječi su mu bile posve jasne.
»Cijeloga života želio sam samo dvoje - imati prelijepu priležnicu i vidjeti
rat. Ostvario sam obje želje. Sad sam sretan.«
Bolničarka je ostala zapanjena. Pridigla se, i dalje jednom rukom držeći
gazu i posudu, i zatim pogledala ranjenika. Iz razjapljene rane i dalje je curila
krv, padala na pod, ali on naizgled nije trpio nikakve bolove. Izrekavši svoje,
legao je, očito pomiren sam sa sobom. Bilo joj je neobično da samrtnik govori s
toliko samozadovoljstva i spokoja, no oko nje je bjesnio rat, a u ratu je sve bilo
moguće.
Malo kasnije, promrmljao je nešto na jeziku koji je zvučao kao latinski - nije
mogla razaznati. Ali, i te su riječi sve više tonule u nerazumljivost dok je padao u
komu.
Iste noći pokopali su ga u Fuen Carralu, zajedno s ostalima koji su umrli
toga dana.
 ***

Ravnatelj bolnice svukao je krvave rukavice, umio se i sjeo potpisivati

smrtovnice. To mu je bila posljednja od svakodnevnih zadaća, i žurno je rukom
prelazio preko listova papira. Jedva je gledao. Potpisavši i onu posljednju slagao
je hrpu papira i odjednom shvatio da je ugledao poznato mu ime. Prelistao je
papire i pronašao onaj koji je tražio:

Julian Bell
Najbliži srodnik: gđa. Vanessa Bell, majka.
Adresa: Gordon Square 46,
Bloomsbury, London
Liječnik je izgladio smrtovnicu na stolu i protrljao oči. Pozvao je bolničarku
i rekao da mu donese imovinu poginulog vozača. Iz torbe je izvukao sve - sve
uobičajeno. No, bilo je tu još nešto. Bilježnica. Liječnik ju je otvorio. Stranice su
prekrivali reci - moguće da je bila riječ o stihovima - ispisani pismenima koja
mu nisu značila ništa. Nakon toga naišao je na pismo, nekoliko listova, pomno
presavijenih i uguranih, bez omotnice, u bilježnicu. Rukopis je bio savršen:

Ovo pismo ima se predati mojoj majci Vanessi Bell u slučaju da obolim od
kakve neizlječive bolesti, poginem nesretnim slučajem, ili ako počnu kružiti
potvrđene glasine da sam se uključio u revolucionarne aktivnosti.

Sjajno. Nije zaboravio ostaviti oporuku. To je svima neviđeno olakšavalo

posao. Preletio je ostatak stranice. Bilo je mnogo toga, a nije više imao vremena
za čitanje - bio je previše umoran, uostalom, to nije bio njegov problem. Samo je
pogledao nadnevak i mjesto:

Na palubi broda Fushimi Maru, pri dolasku u Shanghai,

26. rujna 1935.

Prije dvije godine? I to u Kini? Kakva je to oporuka? Zatvorio je bilježnicu,

ispustio je iz ruke i ona je pala na stol. Sletjela je, blago, na žutu, sjajnu, svilenu
maramicu, savršeno glatku u polutami, istkanu nježnim uzorcima bambusovih
listova. U jednom uglu kočilo se slovo K, posve očito izvezeno rukom, malo
tamnijom, žutom, niti.
Liječnik je uzdahnuo. Svaki komad pokojnikove ostavštine priča svoju
priču, a nakon što im se vlasnika ukopa, svaki od njih ostavlja jednak okus
gorčine.
Strpao je sve natrag u torbu, još jednom poslagao smrtovnice na hrpu i
položio ih na sredinu stola. Ujutro će se njima pozabaviti tajnica. Ustao je,
odjednom shrvan umorom i otišao u postelju. I tada se sjetio da je jednom vidio
pokojnika.
Bilo je to prije nekoliko godina. Zatekao se u Londonu na nekoj javnoj
raspravi - nije se mogao sjetiti teme - tek se prisjećao da je bilo riječi o
zaustavljanju širenja fašizma. Tamo su bile Virginia Woolf i Vanessa Bell, slavne
sestre, a među njima je sjedio mladi muškarac - visok, riđokos, privlačan,
zarazna smijeha. I očito je zadirkivao profesora Harolda Laskoga koji je branio
stajališta Europskih laburista. Mladić je ispalio neku šalu kojoj su se sestre
nasmijale i zaštitnički se nagnule prema njemu.
»To je Julian Bell«, šapnuo je liječnikov prijatelj. »Znaš ga. King’s koledž u
Cambridgeu, stvorio si je ime među mladom generacijom pjesnika iz
Bloomsburyja.« Iz malene skupine izvila se još jedna salva smijeha. »Kakva
bahatost!« prosiktao je prijatelj. Liječniku se, pak, mladić činio poput prerasla
školarca, majčina i tetina mezimca, kojemu je pomalo zavidio.
02.

Rijeku Jangce moglo se s južne obale iz Huankoua u Wuchang prijeći samo i

jedino skelom.
Julian je teturavo silazio uskom daskom i čim mu je noga dodirnula tlo pred
njim se zaustavila rikša i zapriječila mu put. Uslijedila je duga lamentacija na
kineskom, prošarana ponekom engleskom riječju od kojih su samo dvije imale
nekakva smisla: »Molim, gospodin«. Julian je blijedo gledao. Bio je to gotovo
dječak, privlačna, otvorena lica. Rikša je opominjući zaškripala dok se uspinjao u
nju. Klupa nije bila načinjena za njega.
Zatim je počelo mučno navlačenje - dječakovo mršavo tijelo izgledalo je kao
poharano tuberkulozom te je Julian poželio odmah iskočiti na cestu. Kako si
može dopustiti da ga vuče to boležljivo dijete? Osjećao se kao imperijalist s
karikatura! Ali je tada začuo razočarane povike ostalih kulija - kojima je njegov
mladić veselo odvraćao. Nije imao izbora - nije smio iznevjeriti dječaka. Zavalio
se u sjedalo.
Golema urbana cjelina Wuhana dijelila se u tri grada - Hankou, Hanyang i
Wuchang - smještena na rtu gdje se rijeka Han ulijevala u Jangce. Julian je za taj
divovski grad čuo tek prihvativši posao koji ga je doveo tamo.
Mladić je ubrzao korake dok se probijao prema sveučilištu. Oko njih su se s
obje strane ceste pojavile prodavaonice, prodavaonice bez izloga, s
jednostavnim pultovima toliko blizu da ih je gotovo mogao dotaknuti. U jednoj
su visjele svinjske nogice i trake sušenog mesa - u pozadini su kičasto urešena
božanstva sjala u polutami kao dragulji. Trbušasti Buddha s preširokim
osmijehom; božica s pomno nakovrčanom kosom. Ulice su vrvjele ljudima, neki
su nosili tradicionalne kineske halje, neki zapadnjačku odjeću, neki su spajali ta
dva stila. Istini za volju, bilo je i prosjaka, ali je nekako osjećao da je vidio više
siromaštva nego u londonskom East Endu.
Julian je, s omanjom dozom stida, osjećao da je već prestao mariti za
napore koje je ulagao njegov mladi vozač rikše. Ponovno su ubrzavali, dostigli
zapadnjačku limenu glazbu s glasnom pratnjom velikog bubnja - orkestar je
svirao njemu nepoznat napjev. Potom je spazio mladiće koji su nosili crvenim
brokatom prekrivenu nosiljku. Na njezinu vrhu njihao se kineski feniks
obrubljen raznobojnim kuglicama i neobično velikim zrcalima koja su se njihala
na tri strane i zrcalila svjetinu na ulici.
Možda je i vozač rikše bio radoznao, a možda se samo želio hvastati pred
svojim putnikom jer se približio nosiljci. Dok su prolazili pored nje, Julian je
bacio pogled prema zrcalu i ugledao vlastiti, treperav odraz - stranac, smiješne
riđe kose, velika nosa i upalih očiju. Iza njih netko je nešto povikao, očito na
njegov račun, a punom ulicom razlijegao se urnebesan smijeh.
Nije ni pomišljao da će toliko stršiti - putujući preko Hong Konga,
Shanghaija, Nanjinga i Hankoua nailazio je na brojne Zapadnjake koji tamo nisu
izazivali nikakvu znatiželju. Tada je shvatio da se svjetina smije njegovu
izobličenom odrazu a ne njemu, te se pridružio veselju vičući: »Ej, ti,
čudovište!« I načinio je grimasu. Gungula i živost tih ulica odjednom su u njemu
izazvali ushit.
A tada je vozač rikše također nešto povikao: »Maizi bucuo!« - uzvik su
prihvatili prolaznici. Julian nije shvaćao smisao, ali je razumio značenje gesta -
podignute ruke i palci okrenuti uvis. Očito su se divili mladenki u nosiljci koja je
netom prije podigla brokatnu zavjesu i povirila na ulicu.
»Maizi bucuo«, ponovno je povikao vozač rikše približavajući joj se. No kad
ju je ugledao, Julianu nije bilo jasno zašto bi je itko smatrao ljepoticom. Bila je
vrlo mlada, malenih, napućenih usnica. Debeli slojevi rumenila prekrivali su joj
obraze, a upravo neukusna količina nakita u kosi činila ju je sličnom likovima iz
operete Mikado.
»Maizi bucuo!« Lijepa žena. Riječi su ponovno odjeknule, Julian se
nasmiješio. Već je ranije zamijetio lutkastu ljepotu nekih Kineskinja. Sad, kad se
bližio kraju svog putovanja, odjednom mu je palo na pamet da bi romantična
međuigra u toj neznanoj i egzotičnoj zemlji mogla biti prilično ugodna zabava.
Dotad je bio prezauzet svojim djelom, Proletarijat i poezija, otvoreno pismo C.
Day Lewisu, koje je obećao poslati u London. Zakopavši se u pisanje jedva da je i
primijetio da napušta Zapad. Zapravo, tek kad je brod zaplovio uz obale Indije,
shvatio je da bi se trebao potruditi i naučiti nešto kineskoga. U pomoć mu je
pritekao suputnik, poslovni čovjek iz Hong Konga koji je pristao da ga svakoga
dana jedan sat poučava mandarinskome. Do trenutka pristajanja poznavao je
gotovo dvjesto ideograma i naučio nekoliko svakodnevnih fraza.
Bez upozorenja, vozač rikše oštro je skrenuo od svadbe i zaronio u
postranu ulicu. U trenutku se sve smirilo. Površinu ceste prekrivale su opale
latice krizantema. Zrak je ispunjavao sladak miris osmantusa - Julian se nejasno
sjećao da se u listopadu, u Kini, održavaju svetkovine tijekom kojih ljudi odlaze
u brda brati krizanteme i ispijati vino u počast pokojnim rođacima i
prijateljima. Pogledao je uvis. Iza zapuha cirusa, modra kupola neba i dalje je
izgledala mutna od vreline.
Dok su se približavali sveučilištu, stablima obrubljene ulice postale su
vidljivo čistije. Ali ga čak ni ta promjena nije mogla pripremiti za njegov novi
dom. U usporedbi s onima kraj kojih su prošli, podsjećala je na palaču - katnica,
izdvojena, suvremena, okružena vlastitim vrtom, I susjedne kuće bile su jednako
prostrane i zauzimale su najveći dio istočne padine brda Luojia. Očito je svaki
sveučilišni profesor posjedovao takvu kuću - nešto nesvakidašnje.
Prije odlaska iz Hankoua, Julian je telefonom nazvao profesora Chenga,
dekana Umjetničke akademije i javio mu vrijeme dolaska. Dok je plaćao vozaču,
pred sobom je spazio Chenga. Poput većine kineskih intelektualaca, i dekan je
nosio naočale i dugu halju. Njegov engleski bio je gotovo pretjerano savršen,
toliko da je zvučao pomalo pompozno. Nakon kratkog pozdrava, Juliana je
predao na skrb dvojici slugu koji su ga već neko vrijeme iščekivali te su izašli iz
kuće preuzeti mu prtljagu. Ispričao se rekavši da ga čekaju poslovi, ali da će se
svakako vidjeti još večeras, na večeri koju je odsjek organizirao u čast njegova
dolaska.
Julian je za slugama pošao u svoju novu kuću. Pažljivo je pregledao
unutrašnjost. Bila je savršeno čista i potpuno opremljena - očetkani sagovi,
počišćeni kamini, kauči prekriveni pomno složenim komadima izvezenog
pamučnog platna. Jedino mu se nije svidjela zastrašujuće pusta bjelina zidova i
stropova - nasmiješio se sebi, misleći što bi majka, koja je uživala u bogato
dekoriranim površinama, mislila o takvoj jednostavnosti. Smiješak se razvukao.
Iako mu je sve to, možda, išlo na živce, morao je samo na trenutak pogledati van.
Iza blage pokošene padine, golemo prostranstvo Istočnog jezera mijenjalo je
boje s posljednjim rracima sutona - zlato, žuti oker, ponoćno modra - savršena,
gotovo sredozemna scenografija.
Julian se trgnuo - čekala ga je pripremljena kupelj. Sve je to veoma teško
podnijeti, pomislio je. Bit će mu udobnije nego što mu je ikad bilo u životu.
Zapravo, kad ga je pomoćnik ministra obrazovanja prvi put kontaktirao, iskreno
ga je zapanjio iznos plaće. Kao slobodnjak nikad nije uspijevao zaraditi mnogo, a
obitelj mu nikad nije bila istinski bogata. Njegova teta Virginia trpjela je paklene
muke prije nego što bi išta kupila. Imali su automobile, normalno, rabljene, a
očevi roditelji imali su neka skrivena sredstva - Clive je imao skupe hobije. Ipak,
jedini ‘potkoženi’ među prijateljima bio je Maynard. Bio je prilično dobro
‘potkožen’, sudeći po slikama koje je skupljao i prilozima koje je davao
supruginoj baletnoj trupi.
Kliznuvši u kadu, Julian je počeo ugrubo računati u glavi. Plaća na
sveučilištu iznosi 900 funti u dolarima - za devet do dvanaest sati tjedno.
Sasvim pristojan početak, osobito zato što je cjelogodišnji najam kuće iznosio
30 dolara. Dakle, trideset, plus dvadeset pet za svakog slugu - bili su skupi zato
što su ‘govorili engleski’. Što se hrane ticalo, pretpostavljao je da neće trošiti
više od 30 dolara na mjesec. Što je značilo, zaključio je, da će imati dovoljno
novca za sve što poželi.
A to, naravno, nije bilo pošteno. Jednostavno, nije pravo da zaslužuje više
od sveučilišnih profesora u Britaniji. Možda su kineske vlasti načule za njegov
naum i namjerile ga pretvoriti u debelog buržuja? Bio je sretniji od Kolumba;
stigao je u mitsku zemlju Kitaj i otkrio da su tamošnje ulice popločane zlatom.
Izvukao se iz kade, obrisao vlagu sa zrcala, zamotao se u ručnik i počeo se
brijati. Kosa mu je bila preduga. Pirao se postoji li negdje neki kineski brijač
sposoban da se nosi s njegovom kovrčavom kosom.

***

Začuo je korake na stubama, zatim je netko pokucao na vrata. Što sad? Pred
vratima je stajao sluga, klanjao se i, ne gledajući ga, poručio mu da će taksi po
njega doći u sedam. I ispričao se što smeta - mislio je da ga je ipak trebao
podsjetiti.
Julian je iz kupaonice izišao na stube. Sluge su ga živcirale. Stvarno mora s
njima dijeliti kuću? Onaj stariji, domar, bio je četrdesetih godina i imao je veliku
bradavicu na bradi. Govorio je gotovo potpuno nerazumljivim engleskim, a ime
mu je bilo zamalo nemoguće izgovoriti - zvat ću ga Vještac, odlučio je Julian.
Onaj mladi, piskava glasa, kolutavih očiju, taj će biti Voluharica. Voluharica!
Vještac mu je rekao da je profesor Cheng organizirao taksi. Sad se profesor
Bell mora odjenuti, a on će doći po njega kad stigne prijevoz. Treba mu vremena
da se udesi.
»Udesim?« Julian se zbunio.
 »Uredite za večeru, gospodine«, glasio je odgovor.
Julian im je mahnuo da odu. Koji davež, pomislio je. Legao je na postelju i
nekoliko minuta poslije već je čvrsto spavao.

***

Julian se nasmiješio imenu restorana - zvao se Prvorazredna aroma - no

kad je kročio unutra, našao se u svim udobnostima Dorchestera. A to ga nije
iznenadilo. U Wuhanu je stanovalo nekoliko tisuća Zapadnjaka, većinom
poslovnih ljudi koji su dane provodili po uredima stotinjak tvrtki sa sjedištima u
gradu, a noći su provodili kušajući najbolju kinesku i zapadnjačku zabavu.
Juliana su odveli do stola odvojenog od ostatka dvorane dugim paravanom.
Profesor Cheng ustao je da ga pozdravi i upozna s ostalima. Svi redom istaknuti
članovi sveučilišnog zbora - i svi redom govorili su engleski s gotovo savršenim
naglaskom. Čak ni oni koji su se nedavno vratili iz Chicaga nisu govorili s
američkim izgovorom.
Dok se smještao, Julian je još jednom pogledom preletio preko žena za
stolom. Sredovječna profesorica prilično ravna lica i neupadljiva gospođa
supruga nekog člana odsjeka. Samo mu se Chengova supruga učinila
drugačijom. Predstavio ju je kao književnicu i urednicu Wuhanskog dnevnog
književnog podlistka. Djelovala je iznimno skromno i, poput većine žena za
stolom, nosila malene, okrugle naočale. Lice joj je bljeskalo dok je slušala
razgovore koji su se prekidali i ponovno rađali oko nje - to je lice živjelo,
uokvireno crnom kosom svezanom u pletenicu na zatiljku i ravno odrezanih
šiški na čelu. Kad god bi skrenula pogled prema njemu nasmiješila bi se, kao da
njegovo prisustvo smatra osobitom počašću.
»Ja sam Lin«, rekla je naposljetku. »I govorim pekinški pidžin.«
Julian je, čuvši aliteraciju, prasnuo u smijeh. Engleski nije govorila tako
dobro kao kolege, ali je zvučala sjajno s tako privlačno zamućenim suglasnicima.
Još od studentskih dana u Cambridgeu, Julian se smatrao znalcem u pitanju
ženske ljepote. I to tolikim da je odlučio ocijeniti sve ženske svojih prijatelja - a
dokaz autoriteta bio je što ga zbog toga nisu mrzili. Promatrajući Lin, nije
mogao a da je ne ocijeni u mislima. Dok je mirovalo, lice joj nije bilo ništa
posebno. Ali kad bi se nasmiješila, povukavši gornju usnicu malo u stranu, Julian
se nije mogao odlučiti pogoršava li joj takav nakrivljeni osmijeh izgled ili ga
poboljšava.
Sabrao se i potrudio ubaciti u razgovor. Otkrio je da kineski intelektualci
posjeduju iznenađujuće obimno znanje o engleskoj suvremenoj politici i kulturi,
te da su neki od njih čitali čak i najnovija izdanja. Primjerice, biografiju kraljice
Victorije, Lyttona Stracheyja koju je preveo iznimno nadaren mladi pjesnik.
Julian ih u Londonu nikad nije primjećivao, no sad je shvatio da je tamo
studirao priličan broj kineskih intelektualaca. I sam Cheng živio je u Londonu i
Edinburghu, a po povratku u Kinu udružio se s ostalima - nekima iz Britanije,
nekima iz Amerike - i stvorio krug ljudi, romantična imena, Društvo mladog
mjeseca. I to potpuno svjesno oblikujući ga prema Bloomsburyjevcima,
okupljajući zajedno pjesnike, romanopisce, politologe i arhitekte. U skupini je
bio samo jedan slikar - studirao je u Americi, ali se slikanja odrekao da bi mogao
pisati poeziju.
Juliana su te sličnosti posvema obuzele - u tolikoj mjeri da je jedva obraćao
pozornost na okruženje. Ipak, primijetio je da pred njim stoje tanjuri, i da je na
svakom od njih kićen cvijet načinjen od nepoznata voća i gomolja. Knjige koje je
pročitao tijekom putovanja govorile su mu da Kinezi običavaju uzvanike
zatrpavati hranom i pićem ne bi li tako pokazali svoju gostoljubivost, te je
večeras došao potpuno spreman na pokolj takve vrste. Ali se nije zbilo ništa
slično, možda i zbog toga što su ostali uzvanici neko vrijeme proveli na Zapadu.
Umjesto toga, pred njega je stizao skroman niz tanjura, čiji su mu sadržaj
njegovi domaćini, s velikim veseljem, otkrivali i objašnjavali.
Kako se večera bližila kraju, Julian je pogled skrenuo prema kineskoj slici
koja je visjela na zidu. Prikazivala je svirača citre i čovjeka koji ga je slušao -
Cheng mu je objasnio da je na njoj oslikana tamošnja legenda koja se rodila na
nedalekom proplanku koji je ležao između Kornjačina brda i Mjesečeva jezera.
Slušatelj je govorio sviraču: »Tvoje nade su visoke kao planina, no teško ih je
uhvatiti baš kao i vodu što teče«. Kad je svirač citre to čuo, nastavljao je Cheng,
shvatio je da je susreo jedinog čovjeka koji razumije njegovu muziku te su njih
dvojica postali nerazdvojni prijatelji. Kad je slušatelj umro, glazbenik je citru
razbio u komadiće i nikad više nije odsvirao ni tona.
Kad je Cheng završio, Julian je kimnuo. Već je prije naišao na tu priču, u
knjizi o kineskom slikarstvu. Ustvari, činila mu se djetinjastom, no istovremeno
osjećao se kao da je stigao do mjesta na kojem se klanja razumijevanju. Zatim je
pomislio kako bi, možda, ipak, naposljetku ovdje mogao stvoriti istinsko
prijateljstvo i cijeniti živote koji su, bar na prvi pogled, bili neizmjerno različiti
od njegova.
Usprkos svemu, Kinezi su se uvelike razlikovali od društva iz Bloomsburyja
- primjerice, bili su neizmjerno uljudniji i neizmjerno manje oholi. Doma je bilo
doslovno nemoguće sastati se s nekim i ne upasti u raspravu. Njegova majka i
teta Virginia nemilosrdno su odbijale drugi put pozvati ikoga koga su smatrale
dosadnim ili glupim pa je Julian, prisjetivši se toga, razbudio svoju
samouvjerenost i izdvojenost, te je poprimio jednako kritičan odnos.
Osvrnuvši se oko sebe, upitao je: »To je najbolje što su kineski slikari u
stanju izvesti?«
Iznenadio se kad mu je odgovorila Lin: »Naravno da ne«, brzo je odvratila,
dodavši da su likovi prilično dobro nacrtani i da se, uostalom, ne očekuje u
restoranu pronaći remek-djela. Čak ni ovako kvalitetna. Julian je porumenio,
shvativši koliko je zvučao grubo, a Lin je odvratila pogled. Kinesko slikarstvo,
nastavila je govoriti, trudi se otkriti ‘značenje iznad slike’. Što će reći da se
istinsko značenje umjetnosti može otkriti samo s druge strane poteza kistom.
Julian se zainteresirao - činilo mu se da zna o čemu govori, a i engleski joj je
postao tečniji čim je progovorila o stvarima koje cijeni. Primjerice, slikarstvo
dinastije Yuan kojem se divi, sastoji se od samo nekoliko vrhunaca u daljini koji
proviruju iznad oblaka i šačice granja u prednjem planu. Ostatak slike je prazan
prostor - i to je najčistiji vid kineske umjetnosti.
Praznina je daleko značajnija od njezine suprotnosti. Što mu se činilo
zanimljivom postavkom iako je nije dokraja pojmio. U zapadnjačkoj teoriji
umjetnosti nije bilo ničega što bi se dalo usporediti s time, i osobno nije vidio
nijednu sliku koja bi nastala temeljeći se na takvim načelima. Prignuo se bliže
Lin i rekao joj da bi želio čuti više o tome - umjesto odgovora samo mu se
osmjehnula.

***

Bila je već ponoć kad su ih taksiji vozili u njihove kuće u sveučilišnom

kampusu. Kad je Julian dospio do ulaznih vrata, ona su se bešumno otvorila, a
on nije mogao pronaći prekidač za svjetlo u predvorju, te je nekoliko trenutaka
beskorisno opipavao oko sebe. Dok mu se vid privikavao na tamu, spazio je
mutan odsjaj kauča i shvatio da mora malo prileći - popio je više nego što je
mislio.
Razmišljao je o večeri. Cheng je očito poznavao neke tipove iz
Bloomsburyja - štoviše, posjetio je i ujaka Leonarda zamolivši ga za savjet kako
u Kini promicati kooperativni pokret. Kad je razmislio bolje, sjetio se da je teta
Virginia spomenula da su je posjetili neki kineski studenti, svi redom jako
zainteresirani za politiku, ali nesigurni kojoj bi se doktrini trebali prikloniti.
Virginijino ime često se spominjalo za večerom. Osjetio je da ga obuzima
ne toliko žudnja za domom, koliko velika čežnja. Prvo i najviše pomišljao je na
majku, zatim na Rogera Fryja. Roger je neočekivano preminuo prošle godine.
I to je bio jedan od razloga zašto je napustio Englesku. Kakva šteta što
Roger nikad nije posjetio Kinu - zaljubio bi se u tu zemlju. Julian je često
pomišljao da Roger pretjeruje u svojem obožavanju kineske umjetnosti, ali sad
je bio spreman priznati da stari nije bio običan ekscentrik i da je njegovo
duboko štovanje svega kineskoga možda i bilo opravdano. Neizmjerno mu je
nedostajao.
Kako se večera bližila kraju, Cheng je spomenuo pjesnika Xua, koji je
nedavno poginuo u avionskoj nesreći. Očito je spomenuti bio srce i duša
Društva mladog mjeseca - a prije toga, studirao je na LSE-u i zatim u
Cambridgeu, na Kings koledžu. Samo malo prije nego što je Julian stigao tamo.
Roger ga je primio pod svoje... tako je bar tvrdio Cheng. Julian je sumnjičavo
kimao gledajući u tamu. Što on misli tko je Xu? Njegova hvalisanja o
poznanstvima u Engleskoj zvučala su upravo jadno. Julian je ponovno zatresao
glavom. Baš dobro što je Xu mrtav i što mu se neće naći na putu. Iako ga je Lin,
potpuno očito, doslovce obožavala.
»Maizi bucuo!« Lijepa žena. Povik s ulice nepozvan uvukao mu se u misli, i
on je riječi izgovorio naglas. Nije znao kome ih upućuje - mjesecu pred
prozorom, ili nekoj ženi? Treći put zatresao je glavom trudeći se iz mozga
istjerati alkohol. Zatim je uzeo nalivpero i papire. Zrak je mirovao. Čuo je kako
valovi Istočnog jezera blago zapljuskuju obalu, i kako vjetar njiše grane borova.
Naravno, volio je žene, mnogo njih. No, nedostajala mu je samo jedna - njegova
majka.
03.

Nije mu bilo potrebno naručivati knjige iz Engleske. Iako je sveučilište postojalo

samo četiri godine, posjedovalo je obilje engleskih i kineskih naslova - barem za
kolegij koji je predavao Julian. Knjižnica se nalazila na obronku brijega, s
pozlaćenim hrptom krova zbog čega je pomalo podsjećala na drevne hramove.
Njezina dva krila bila su posvećena isključivo znanosti i umjetnosti.
Prije prvog predavanja Lin je posjetila Juliana u njegovoj kući. Rekla mu je
da je suprug Chang predložio da mu u predavaonici pruži bar nekakvu podršku,
jer bi stranome predavaču četrdesetak kineskih studenata moglo predstavljati
priličan izazov.
»Uostalom, i ja želim slušati vaša predavanja o suvremenoj engleskoj
književnosti«, dodala je.
Očarala ga je njezina iskrenost te mu se, tijekom prvoga predavanja, dok je
studentima opisivao suvremenu književnu scenu, činilo kao da je ona jedina
prisutna u prostoriji s pogledom tamnih očiju prikovanim za njega. Koliko su te
oči pune mudrosti, ali i humora i pažnje.
Julian se prisjetio dana u Cambridgeu kad je, sporeći se sa studenticama na
seminarima, ponekad doslovno zaboravljao nazočnost predavača. Ovaj put tako
je zaboravio ostale studente, koji su, pak, bili pažljivi i puni poštovanja, možda i
malo previše pokorni. Ipak, bio je to njegov prvi izlazak za katedru i ni u snu nije
priželjkivao neku svađalicu svoga kalibra. Bio je poznat kao veliki ispitivač -
gotovo naporan - u King’su, ali je to činio da zadivi druge. Sad mu je, kao
profesoru, zadaća bila zadiviti studente. Ako nastave biti tako krotki, nikad neće
uspjeti saznati što zapravo misle ili žele. Nakon što je počeo govoriti o Thomasu
Hardyju, Bogu hvala, osjetio je reakciju. Sâm se iskreno divio Hardyju - iako je
klasično predavanje bio previše štur način da mu se iskaže puno poštovanje.
Lin je redovito pohađala njegova predavanja i davala dobar primjer - i
ostali studenti počeli su se savjesno pripremati za njega. Svakog tjedna Julian je
odlazio u referadu i tamo na prijepis i šapirografiranje ostavljao određen broj
stranica. Službenici su to obavljali tolikom brzinom da su, zacijelo, morali raditi
i uvečer kako bi sve završili na vrijeme.
Na jednom predavanju izjavio je da se, po njegovu mišljenju, Proust
dokazao kao istinski književni besmrtnik, dok je Joyceov Uliks pretenciozna
knjiga, miljama daleko od remek-djela. Nakon toga prišli su mu neki studenti i
počeli uljudno postavljati pitanja. Lin je stajala u dnu prostorije, strpljivo
čekajući sve dok nije bio spreman za odlazak. Odjednom je primijetio koliko ona
nalikuje ostalim studentima - njezino lice s naočalama i bez šminke, njezina
pojava, blijedomodra bluza i suknja. A imala je trideset pet godina - gotovo
dvostruko više od njih! Na Zapadu je vrijedilo pravilo da žena koja može biti
majka mora izgledati kao majka.
Dala mu je kompliment: »Uistinu znate dobro predavati - riječima doslovno
oživljavate pisce«.
»Svaki pisac živa je osoba«, rekao je Julian. »Svaka pjesma, svaka priča
ustvari su minijaturne biografije.«
Lin mu se okrenula sučelice: »Sjajno rečeno! Iznimno oštroumno«.
Julian se nasmijao: »Samo sam citirao tuđe riječi. A kad ćete mi vi pokazati
svoja djela?«
»Zašto?« uzvrarila mu je. »Želite li prodrijeti u moj život? Ili pak želite da ja
prodrem u vaš?«
Bilo je zabavno razgovarati s njom - bila je toliko hitra da ga je njihov
razgovor budio. Ponovno se nasmiješila: »Mogu li dolaziti i na vaša druga
predavanja? Na primjer, englesku stilistiku? Želim naučiti pisati na engleskome.
Tada ćete moći čitati moja djela«.
Julian je za trenutak ostao bez teksta. Viđat će je svakodnevno? Na svim
predavanjima? Vidjet će i njezine ‘domaće zadaće’?
»Ali,« dodala je, »bilo bi mi draže da me ne gledate neprekidno.« Ne
čekajući njegov odgovor okrenula se i otišla - porumenjevši u licu. Uspinjući se
stubištem mahnula mu je na pozdrav, ne osvrnuvši se.
Juliana je to zapanjilo. Među kolegama sa studija bio ga je glas velikog
zavodnika koji je uvijek uživao u lovu na privlačni ‘plijen’. Lin kao da je odlučila
preduhitriti ga.
Pronašao je lijep komad lišćem prekrivene tratine, bacio se na leđa i
zagledao u nebo. Tanka koprena oblaka počela je zaklanjati sunce. Sklopio je oči,
ali ga je i dalje progonio njezin čaroban osmijeh.
»Padam u mrežu njezinih čari.« Nasmijao se samome sebi. »Kineskinja! Na
sreću pa i nije neka ljepotica.«

Istočno jezero bilo je golemo. Okruživalo je brdo Luojia poput mjesečeva

srpa te je wuhansko Sveučilište izgledalo kao da je podignuto na poluotoku. Uz
obalu je bilo drvenih molova i popločanih kupališta. Cesta s drvoredom išla je
usporedno s nasipom koji je zadržavao jezerske vode, i tamo su studenti šetali i
čitali knjige. Muški su većinom nosili halje, a djevojke, kratkih kosa, široke
haljine. Julian je hodao s bilješkama pod rukom, razmišljajući o tome da bi
stvarno trebao kupiti halju. Stranac u kineskoj nošnji - to bi bila stvarno
smiješna fotografija koju bi poslao kući, majci, a ona bi je nesumnjivo smatrala
umjetničkim djelom.
Kiša je prestala padati i na nebu se ukazala blijeda duga. Padine je
prekrivalo cvijeće - njemu nepoznata, srebrnasta vrsta, dugih stapki,
prelijevajući se u bojama od bijele do ljubičaste. Listovi stabala već su žutjeli po
rubovima. Naišao je na neku vrstu javora čiji je svaki list imao drugačiji uzorak
narančastožutih mrlja. Cijelo brdo i jezero kupali su se u toplim, jesenskim
bojama.
Nevjerojatno sam sretan, pomislio je Julian. Mjesto je fantastično - toliko
različito od Engleske zelenih tratina i brdašaca. Iako nisam siguran nije li ovo
sveučilište na kraju svijeta ipak malo previše spokojno.
Uživao je šetati sam, osobito noću, kad se moglo vidjeti kako jata divljih
gusaka prelijeću lice punoga mjeseca. Jednom prilikom samo što nije upao u
grob, iskopan zbog bog zna čega. U tišini noći mogao je čuti daleka zvona
hramova kako odbijaju u pravilnim razmacima, a ponekad i vrisak divlje mačke
iz šumovitih brda.
Ipak, kampus ga je fascinirao jer se nije uklapao u njegovu raniju sliku Kine,
zemlje koju je smatrao kolijevkom revolucije. Govorio je samome sebi da se
mora potruditi malo zakuhati kašu i ta ga je ideja zabavljala. Spokoj mu ionako
nije bio drag - prijetio je da će samotnost življenja u stranoj zemlji načiniti
nepodnošljivom.
Tako je, stvoriti nevolje jedini je način da se oživi svijet. Još otkad je bio
dijete na taj se način nosio sa životom. U kući, u kojoj je majka živjela s
Duncanom i njegovim ocem svakog bi se vikenda okupila gomila gostiju. Bili su
to dani kad se pokušavao dokazati. Znao se popeti na sljeme krova i noge
prebaciti preko zabata. Majka bi tada svima zabranila da dižu galamu ili
obraćaju i najmanju pozornost na tog malog zlotvora. Nakon nekog vremena,
dosadilo bi mu pa bi sišao.

Činilo se da ga okružuje određen broj ljudi koji su dijelili njegova

revolucionarna stajališta. Nedugo nakon početka semestra Julian je ušao u
dvoranu i na ploči pronašao nacrtane srp i čekić. Studenti su u tišini čekali
reakciju.
A-ha, dakle u klasi ima i Crvenih! Lin se pokrenula, kao da mu želi pomoći,
ali joj je dao znak da ostane na svom mjestu. Nije obrisao crtež. Posve mirno
započeo je predavanje, ispisujući popis važnih imena i naslova iz povijesti
engleske književnosti - od Beowulfa do Virginije Woolf. Ubrzo je prekrio cijelu
ploču, a srp i čekić nestali su gotovo neprimjetno.
Komunisti u klasi očito su ga smatrali reakcionarnim imperijalistom
kojega je trebalo naučiti pameti. A on je, potpuno očito, svojim stavom ostavio
dubok dojam, osobito na Lin.

***

Službeno se tvrdilo da su vladine snage dobivale bitku za bitkom, a vijesti o

potpunome uništenju Crvene armije čule su se i više nego jednom prilikom.
Glasine su kružile i mnoge studente zahvatio je revolucionarni žar. Julianu je
bilo jasno koliko bi bilo naivno pridružiti im se u toj igri revolucije. Štoviše,
kampus je bio prelijep. Bilo bi šteta razoriti ga. Jedino je priželjkivao nemir
romantične vrste - i to kad se ukaže prikladan partner.
Život na sveučilištu pružao mu je nekoliko izazova. Na primjer, običavao je
nositi košulje kratkih rukava. Proživjevši cijeli svoj život među umjetnicima,
ponosio se svojim nehajnim izgledom. Sad se morao odijevati urednije.
Nadalje, morao je bolje izučiti kineski i toj zadaći svakodnevno posvetiti
bar nekoliko sati. I morao se riješiti starog namještaja iz kuće, te pronaći neke
antikne komade od mahagonija. Znao je da to ne može povjeriti slugama, te je
odlučio osobno poći u Hankou i namještaj nabaviti sam. Morao je kupiti
sačmaricu kako bi mogao loviti u brdima. A bit će i vremena za lutanje. Želio je
vidjeti koliko daleko može doprijeti preko tog divovskog jezera čije su se vode
prostirale u daljinu, sve do druge, nevidljive obale. U Cambridgeu je sjajno vozio
kanu. I ovdje će, nesumnjivo, bez imalo napora moći pokupiti nekoliko medalja.
 Odšetao je do obale. Ujesen, voda je bila visoka, dosizala je gotovo sam rub
nasipa. Nekoliko studenata je plivalo. Jedan profesor gledao ih je kako se trude
naučili plivati njegovu desetogodišnju kćer. Djevojčicu su njihovi napori još
samo više plašili. Julian im je prišao, a malenoj su pozornost privukle njegove
modre oči. Podigao ju je i bacio u jezero. Djevojčica se borila s vodom, mahala
rukama i nogama, a prolaznici su prestrašeno zastali. Julian je uskočio i rukom
podupro njezin trbuh. Počela je pomicati ruke i noge onako kako su je učili. S
obale je dopro aplauz. Vrativši je studentima, zaplivao je jezerom, ne trudeći se
čak ni svući odjeću.

Tog jutra je za radne materijale odabrao nekoliko odlomaka iz Svjetionika, i

otkrio da je, zapravo, daleko od kvalificirana predavača. Bez obzira koliko se
trudio, studenti ga nisu mogli loviti ni za glavu ni za rep. Počeo je govoriti o
novoj ideji ‘toka svijesti’, ali ih je time uspio samo još više zbuniti. Naveo je
stavove nekolicine kritičara, nakon čega su još manje znali o čemu zapravo
govori.
Lin ga je upitala jesu li mu poznati likovi iz romana. Naravno da jesu. Kad je
roman izišao, bilo mu je osamnaest godina i spremao se poći na studije. Osmero
djece gospođe Ramsey odmah je prepoznao kao djecu bake Julie, majčinu
rodbinu, Stephense - baš kao što je poznavao i sve njihove susrete s ljubavi i
smrti. I znao je da je Virginia željela poručiti da se umjetnošću može nadjačati
sve nevolje starosti. Tako se tim spoznajama poslužio u svome predavanju o
romanu, tako da su na kraju predavanja pokazivali onoliko žara koliko im je to
dopuštala njihova kineska uljuđenost.
U mislima je prežvakavao jutrošnje događaje dok se u mokroj odjeći penjao
na vrh nasipa - iznenadio se kad je pred sobom ugledao nasmiješenu Lin. S
kosom ponovno skupljenom u punđu izgledala je još mlade nego u predavaonici.
Rekao je: »Sve žene u kampusu imaju kratke kose. Zašto ste vi drugačiji?«
»Ne želim izgledati mlade nego što jesam. Starija sam od njih.«
Ta ga je rečenica zatekla. Pomislio je da ta njezina ‘staromodna’ frizura
postiže upravo suprotan učinak, briše joj godine s lica. Kako sve oko sebe gleda
drugačije od Kineza, pa čak i kad je u pitanju efekt koji se postiže frizurom?
Lin je nastavila pričati da je prije osamnaest godina odrezala kosu i tako
naprednim ženama pokazala novu modu. Kratka kosa bila je simbol
emancipiranosti. Sad je željela izgledati konzervativnije, a punđu se ionako lako
složi. Svako jutro, samo nekoliko minuta.
 »Mislim da time pokrećete novu modu«, odvratio je Julian i pogledao je u
oči. »Izgledate daleko privlačnije, samo zato što odudarate.«
»Vi Zapadnjaci vječno jurite za novotarijama.« Nasmiješila se, pošla, ali je
zastala i okrenula se nakon nekoliko koraka. Zaboravila mu je reći. Ona i suprug
rado bi ga pozvali na neslužbenu večeru, kod njih doma, samo njih troje.
Pratio ju je pogledom dok je nestajala u šumi. Običavao je riskirati. Na
biciklu, u automobilu, uvijek je vozio najbrže što je mogao. Što bi mogao biti
najveći rizik u krugu ovog sveučilišta?
Te jeseni, godine 1935., Julian se konačno našao u najstranijoj od svih
stranih zemalja, duboko u unutrašnjosti, u gradu koji je okruživalo stotinu
jezera. Iza njega prostirao se treperav i blještav vodeni beskraj - pred njim je put
vijugao u brijeg, a labirint staza nestajao u šumi. Stajao je tamo u sumraku,
usred tog spokoja. Njegov visoki obris jasno se ocrtavao na zalazećem suncu čiji
su posljednji traci njegovoj kosi podarili plamenozlatnu boju.

U mokroj odjeći otputio se kući. Sluge su ga došle upitati kakvu bi večeru

želio. Neko vrijeme nije odgovarao. I dalje mu je smetalo što mora imati dvojicu.
No, kako je svaki profesor posjedovao najmanje dvoje služinčadi, tu nije bilo
pomoći. Od njih dvojice Vještac je bio glasnogovornik i volio djelotvorno juriti
svuda. Voluharica je govorio manje, ali je radio više. Njih dvojica stanovali su u
prizemnoj sobi. Sigurno su osjećali da ih ‘strani đavo’ ne voli, budući da su se,
dok je bivao doma, trudili držati podalje - u kuhinji, u svojoj sobi, ili bi se, kao
izlikom, poslužili odlaskom u nabavu. Takva je sudbina slugu svuda po svijetu.
»Samo vi večerajte«, rekao im je Julian. »Ja izlazim.«

Sunce je već zašlo iza planina na zapadu, ali je njegovo svjetlo i dalje
treperilo na jezeru, dajući vodama tamnocrveni odsjaj. Do Chengovih mu je
trebalo četvrt sata hoda popločanim putem, ali je Julian već prije otkrio stazu
koja je vodila nizbrdo kroz šumu. Bila je klizava, prekrivena višegodišnjim
slojevima lišća i nevjerojatno strma. Njome je do cilja stigao za manje od deset
minuta, koračajući oprezno kako ne bi izgubio uporište. Tada mu je sinulo da
Chengove može smatrati gotovo susjedima.
Kad je Julian pokucao na vrata, nije se odazvao nitko, pa je otišao oko kuće
do vrta. Dekanova kuća bila je gotovo jednaka njegovoj, samo što je vrt bio
daleko veći. Za razliku od engleskih vrtova, ograde nije bilo - vlasnik nije
postavljao granice. Vrt je bio uredan i u punome cvatu. Cvjetovi su zrak
ispunjavali mirisom toliko snažnim da ga je zamalo opio. Nije mogao zadržati
kihanje. Kad je podigao pogled, spazio je da mu prilaze Cheng i Lin.
Julian nije obukao sako, a košulja mu je bila raskopčana na vratu. Kosa mu
je ponovno narasla i kovrče su mu neuredno stršile na glavi.
»Samo ste vi,« prozborila je Lin, »u stanju doći kroz vrt, poput kakva
provalnika.«
Julian je skrušeno raširio ruke. »Oprostite. Dolazim praznih ruku.«
Cheng je rekao: »Ne spominjite. Osjećajte se kao kod kuće. Tako čine svi
naši prijatelji«.
Chengovi su u svojoj kući posjedovali priličnu zbirku starina, među kojima
nešto keramike i slika. Saznao je da su čak i stolice stare nekoliko stoljeća.
Nasloni za leđa bili su savršeno rezbareni, a rukohvati od mahagonija već sjajni
od upotrebe. Stolice su dobili u nasljedstvo, objašnjavala je Lin - dala joj ih je
majka na dan vjenčanja. Pokazala mu je kuću. Paravan, zavjese za vrata i sjenilo
za svjetiljku u spavaćoj sobi bili su u japanskome stilu. Njezina radna soba bila
je velika, u njoj samo radni stol i tatami. Pričala mu je da je sa suprugom neko
vrijeme provela u Japanu, i da je tamo studirala kao mlada. Japan je voljela više
od Chenga. Noćna je ptica, govorila je, pa često radi do zore. Tada bi spavala u
radnoj sobi da ne uznemiri supruga.
Dakle, ne spavaju zajedno! Julianu je srce poskočilo. Tada se prekorio jer su
mu misli skrenule na seksualni život Chengovih, te mu se na licu pokazao jedva
primjetan, podrugljiv smiješak.
Lin ga je otpratila u prizemlje. Počela je govoriti o promjenama u
uobičajenom rasporedu - možda da otkaz na uredničko mjesto u Književnom
podlistku, jer ima više posla. Nagađao je da time cilja na njegova predavanja.
»Nešto nije u redu?« Primijetila je da je utonuo u misli.
»Imate toliko posla, a ja ne radim gotovo ništa«, rekao je, pomalo
zagonetno.
Kod Chengovih je sve bilo uredno i čisto. Postojao je pravilan omjer ukrasa
i otvorenih prostora. Bila je to kuća u kojoj se vidjela ženska ruka - ni traga
veselom neredu majčinoga doma. Julian se divio velikoj tapiseriji u
blagovaonici, prikazivala je gozbu na kojoj su uživali muškarci i žene u drevnoj
odjeći. Svidjeli su mu se blagi tonovi, osjećaj topline i veselja.
 Iznad kamina stajao je okvir u kojem se kočio požutjeli izrezak iz novina.
Julian je pomnije promotrio fotografiju. Malena skupina ljudi, među njima Lin,
Cheng i bjelobradi Indijac.
»Tagore?«
»Točno. On nam je ugovorio brak«, rekao je Cheng.
Bengalski pjesnik koji je slavu stekao u Londonu, u Kini je doživio
dobrodošlicu topliju od one kojom su dočekali i Johna Deweyja ili Bertranda
Russella. Njegova zbirka pjesama Gitanjali očarala je Kineze. Tog jedinog Azijca,
dobitnika Nobelove nagrade za književnost, pričao mu je Cheng, obožavalo je
cijelo Društvo mladog mjeseca, koje je svoje ime uzelo iz jednog njegovog djela.
Dakle, Azijati se drže zajedno, pomislio je Julian. Dok se sam trudio čitati
Tagoreovu poeziju, osjećao je da u njoj nedostaje intelektualne strogosti. I hvale
kojima su Yeats i Pound zasipali pjesnika nekako su mu zvučale svisoka.
Lin je prekapala gramofonske ploče i obratila mu se: »Niste u Kinu ponijeli
nijednu? Odabrat ću vam nekoliko.
Ponesite ih kući večeras. Glazba će vam pomoći da bolje pojmite našu
civilizaciju«.
Istina, ponio je samo knjige. Lin mu je odabrala nekoliko ploča. Većinu ih je
Cheng nabavio u Londonu: Mozarta, Čajkovskoga, Chopina i druge skladatelje.
Julian je primijetio neke s kineskim znakovima na omotima i upitao: »Kineske?
Mogu li ih posuditi?«
Cheng je odgovorio: »Vaša domaćica kaže da ih možete uzeti. Dakle,
slobodno ih uzmite. Ne morate ih posuđivati«.
»To je sjajno!« Julian je bio izvan sebe od sreće.
Cheng mu se nasmiješio, a zatim se Lin obratio na kineskome: »Zašto se
Julian ponaša kao dijete?«
»Pa, nije li dijete?« odvratila je Lin.
Govorili su prebrzo za Juliana koji je uspio shvatiti samo dvije riječi - svoje
ime i ‘dijete’. Zapitao je što govore o njemu, no oni su se samo pogledali i
nasmijali. Cheng je rekao da Lin, dok radi, voli mir u kući. Dok su, prije nekoliko
godina, živjeli u Pekingu, sve je bilo drugačije. Prijatelji iz Društva mladog
mjeseca neprekidno su dolazili i odlazili, i gramofon je danonoćno radio.
Julianu je u njihovom domu bilo iznimno ugodno. Bili su različiti od drugih
Kineza koje je upoznao - neizmjerno otvoreniji. Nije ga više progonio osjećaj
irealnosti koji je sa sobom vukao otkako je stigao u Wuhan.

Lin mu je pokazala zbirku Xuovih pjesama. Na prvoj stranici bila je

pjesnikova fotografija. Xu je, kao i većina kineskih intelektualaca, nosio naočale,
bio neporecivo privlačan iako pomalo ženskast. Julian je prelistao zbirku.
Stihovi na kineskom bili su ispisani vertikalno, svi redovi jednake duljine.
Budući da svaki kineski ideogram predstavlja slog, ne znači li to da pjesme
imaju silabički ritam jednak onome u francuskoj poeziji? Cheng je tvrdio da se
ritam suvremene kineske poezije, jednako kao i one engleske, mjeri stopama. I
zatim Lin zatražio da naglas pročita neke od njih.
Svaki kineski student znao je recitirati Xuove pjesme, a Lin ih je upravo
obožavala, osobito onu s naslovom ‘Drugi oproštaj od Cambridgea’. Tvrdila je da
se to njegovo djelo može slobodno ubrojiti među suvremene klasike. Kad ju je
izrecitirala, stihovi su, čak i Julianu, zvučali nježno. Zamolio ju je da mu je
objasni na engleskom - jer je govorila o njegovoj Almi Mater. Lin je znala dobar
prijevod te ga je izrecitirala, naravno, napamet:

Sad me blago pusti da odem,

Blago, kako i dođoh,
Da blago mahnem na rastanku,
Plamenom zapadnom nebu.

Zlatna vrba na stazi uz rijeku,

Poput mladenke u sutonu;
Njezin odsjaj na vodi,
U srcu mi stvara val.

I tako još pet kitica, sve dok nije stigla:

Tiho odlazim sada,

Tiho, kao i prvi dan,
Odmaknuvši rukom, da ne bih
Ponio ni tračak oblaka na sebi.
 Slušajući zaključne stihove Julian nije više mogao zadržavati smijeh. Koji
trećerazredni Shelley! Porumenio je u licu i, hineći da se zagrcnuo vinom,
povukao se na verandu - kašljući, pljujući i moleći se pritom u sebi da time nije
uvrijedio domaćine.
Kad se vratio, Lin i Cheng i dalje su razgovarali o Xuu. Činilo mu se da se
klanjaju svemu što je taj tip radio.
Tada su mu rekli da je i veliki britanski sinolog, Arthur Waley, zatražio
Xuovu pomoć dok je ovaj još studirao u Londonu. Julian je poznavao Waleya koji
je radio u Orijentalnom odjelu Britanskoga muzeja. Živio je nedaleko Gordon
Squarea i svakog jutra biciklom odlazio na posao - tada su se često susretali na
ulici. Budući da je Waley također diplomirao na Cambridgeu, i budući da je
njegova specijalnost - kineska poezija - izazivala bure i oluje u anglo-američkim
pjesničkim krugovima, pozvali su ga na sijela u Bloomsbury. Majka i teta
smatrale su ga dosadnim i uskratile mu sve daljnje pozive. Julian je smatrao da
je o tome bolje ne govoriti.
Xu je bio romantičar, obožavatelj ljepote i talenta Katherine Mansfield.
Jedne kišne večeri, bar je tako pričao Cheng, tragao je po labirintima londonskih
ulica pokušavajući pronaći njezinu kuću u Bond Streetu. Nakon kraćeg
nagovaranja, dopustili su mu kraći razgovor. Mansfieldova, u blijedožutoj
svilenoj bluzi i grimiznoj suknji, podsjećala ga je na blještavi tulipan. Sjedili su
na modrome kauču, pod blagim svjetlom svjetiljke. Bila je zapanjujuće lijepa.
Upitala ga je može li kinesku poeziju prevoditi na engleski, jer je tvrdo vjerovala
da samo Kinez može u pravome svjetlu prikazati kineski duh. Bio je to njihov
jedini susret jer je mjesec dana poslije umrla od tuberkuloze. Kad je Xu ponovno
posjetio Europu, potrudio se otići na njezin grob u Fontainebleau.
»Xu je smatrao da Lin može postati kineska Mansfield«, rekao je Cheng,
očito tu izjavu smatrajući velikim komplimentom supruzi. »Iako mislim da je
malo pretjerao.« Ustao je i otišao na verandu porazgovarati s poslugom.
Julianu je već bilo i previše lošeg ukusa kineskih intelektualaca. »Teta
Virginia nije mogla smisliti Katherine Mansfield«, polagano je izgovorio.
»Smatrala ju je vulgarnom i sentimentalnom. Jezik joj je u redu, ali to samo
pogoršava njezine izljeve sentimentalnosti - lijepi se za nos poput kakva
jeftinog parfema.« Nije mu bila draga Virginijina kritika netom preminule
spisateljice, ali se nije mogao suzdržati da ne ponovi njezine otrovne primjedbe
- dodavši na to da ga nimalo ne čuti što joj se Xu toliko divio.
Lin je sjedila na kauču pored njega. Naglo je ustala kao da se sprema izaći
na verandu. Julian nikad nije obraćao neku pozornost tuđim osjećajima. U
svakom slučaju, neće se prepirati s tom ženskom. Ali, načinila je samo dva
koraka i zatim se smirila i okrenula. Očito se znala sjajno suzdržavati. Većina
žena koje je poznavao nisu posjedovale toliku samokontrolu.
Pokazala mu je akvarel na zidu. Pejzaž, ne osobito dobar.
»Ovo je moja najdragocjenija slika«, rekla je. »Darovao mi ju je Xu, malo
prije smrti. Zacijelo je predosjećao da neće još dugo živjeti. Zamolio me da
čuvam neke njegove osobne stvari - većinom ono što je donio iz Engleske. U
znak zahvalnosti darovao mi je sliku, rekavši da ju je dobio od Rogera Fryja.«
Roger! Julian je prišao bliže - uistinu, Rogerov stil. Pogledao je potpis.
Točno. Nije rekao ništa više. Xu, bar djelomice, nije preuveličavao svoj društveni
uspjeh u Londonu.
Julian je osjetio tugu. Kao dijete Rogera je smatrao svojim pravim ocem i
nije shvaćao zašto je bio toliko dobar prema tom odurnom Xuu. Tip je očito bio
čisti socijalni grebator i obilazio svakog imalo značajnijeg umjetnika u Londonu.
Sluškinja je završavala pripreme za večeru, prišla im i upitala:
»Gospodarice, na verandi ili unutra?«
»Pitaj gospodara.«
Cheng se vratio s verande i predložio da blaguju u sobi. Noćni zrak bio je
prilično svjež. Za stolom pored prozora jednako će moći uživati u pogledu.
Planine i stabla mračno su se uzdizali na večernjem nebu. Posljednje
sunčeve zrake sjale su na jezeru, srebrnasto bljeskajući pod oblacima. U tom
polusvjetlu samo je cvijeće u blagovaonici izgledalo jednako svježe kao i prije.
Na sredini stola stajala je velika posuda s jelom šarmantnog naziva
‘omotani zmaj’, iako je nalikovalo običnom slatkom krumpiru. Lin je rekla da ga
vole i ona i Cheng jer je pomalo zagonetno. Recept je bio stoljećima star, a jelo je
sadržavalo i ribu i meso, pripremljene tako da ih se više nije moglo razlikovati.
Meso se pažljivo mljelo i omatalo u palačinke s jajima, pa se kuhalo na pari.
Sjedili su u polukrugu oko stola - Julian je, kao uzvanik, sjedio u sredini, sučelice
francuskom prozoru. Započeli su s čašom njemačkog piva. Na stolu su stajale
samo dvije crvene svijeće.
Ušla je sluškinja, noseći krhku posudu s dvije ručke, nalik amfori, punu
zelene povrtne juhe, koju je podijelila u tri zdjelice. Povrće je bilo pomalo
nedokuhano kako bi zadržalo svježinu, a juha je bila savršena.
 »Što je to?« upitao je Julian, ispijajući je. Bila je neusporedivo bolja od hrane
po restoranima i uvelike nadilazila kvalitetu onoga što su mu pripremali njegovi
sluge. Rekao je da bi ih mogao otpustiti i pozvati se na tu juhu.
Cheng je izgledao zadovoljno i rekao da njegova žena zna mnogo o cijeloj
lepezi kineske kuhinje, sjeverne kao i južne. Lin je objašnjavala da je to juha od
graškova Ušća. Zapravo za nju i nije bila sezona, no neki su seljaci u okolini
sadili grašak da lišće imaju cijelu godinu. List ne smije biti dulji od polovice
prsta. Zatim se stavlja u lonac i prelijeva bistrim pačjim temeljcem koji se
dobiva dugotrajnim iskuhavanjem patke, nakon čega se iz tekućine cijedi mast i
meso. Odlučila se pripremiti je kao jelo dobrodošlice Julianu. Prisjetivši se
manira, lagano je, zahvaljujući, kimnuo glavom.
U tom trenutku netko je pokucao na vrata. Sluga im je dojavio da je iz
rektorova ureda došao glasnik noseći vijesti profesoru Chengu. Cheng je
nakratko izašao i vratio se, ispričavajući se. Skupina studenata zauzela je
rektorov ured, protestirajući protiv neučinkovitosti vlade suočene s najnovijom
japanskom agresijom. Situacija je prijetila izmaći nadzoru, te je rektor pozivao
dekane da mu pomognu smiriti stanje. »Zacijelo su saznali za neke nove
japanske provokacije«, tužno je izjavio Cheng. »Ali, što možemo, kad su i vladi
vezane ruke?« Progutao je nekoliko zalogaja i oprostio se. Lin je, ne skrivajući
zebnju, s njim poslala i slugu, naredivši mu da se vrati i javi ako se stanje
pogorša.
Kuća je utihnula. Ostavši nasamo, Julian i Lin nisu se osjećali ugodno, iako
joj je vino malčice razvezalo jezik te je, nakon kraćeg oklijevanja, progutala
knedlu i progovorila: »Juliane, zašto ste se rugali mom najboljem prijatelju?«
Najboljem prijatelju! Znao je da pritom misli na pjesnika Xua. A već je
pomišljao da je zaboravila. Činilo mu se da njezina suzdržanost ipak ima
granice, iako joj je glas zvučao uljudno. No, bilo mu je dosta uljudnosti i
orijentalne ljubaznosti. Poželio je dekanovoj gospođi malo pomrsiti račune.
»A, gospodin-pjesnik Xu! Je li bio dobar u krevetu?«
Lin se skamenila. Zapanjila ju je toliko otvorena uvreda. Nakon duge šutnje,
tijekom koje joj se neprestance uljudno smiješio, počela je vikati na lošem
engleskom: »Kako... kako? Kako tako govoriti? Kineski intelektualac nikad ne
raditi takva stvar!« Skinula je naočale i maramicom s lica otrla graške znoja.
Tada ju je prvi put vidio bez naočala. Ni u najluđim snovima nije se nadao
da bi mogla biti lijepa. Lice joj je otmjeno porumenjelo, a usne su joj nabrekle od
gnjeva. Pocrvenjele su kao premazane ružem i bile iznimno zavodljive.
U toj pometnji, ustala je podići salvetu s poda, a Julian je tada prvi put
zamijetio njezinu haljinu. Bila je načinjena od kremasto-bijele svile, razrezana
do bedara i pripijena, nimalo nalik vrećastim, pamučnim haljinama kakve su
nosile studentice. Ovratnik su joj resili porub i bjelokosna dugmad. Pundžu joj je
pridržavala igla s tri sićušna safira.
Blagi Bože, pa ja sam slijep!
Shvatio je da se Lin od samoga početka isticala iz hrpe tih novih lica - i da je
oduvijek uživao u njezinu društvu. To mu je trebalo osvijestiti osjećaje. Pa što ga
je zaustavilo? Proklete naočale! Sad su mu se otvorile oči - shvatio je da mora
slušati osjećaje. Lin ga je privlačila od njihova prvog susreta, samo što je bio
previše slijep da to uvidi.
Sjedila je potpuno uspravno i čupkala vosak sa svijećnjaka. Žuti plamen
uzvio se uvis. Sjedila je malo postrance od Juliana, izbjegavala njegov pogled, a
on je, u tom poznatom mu svjetlu, osjetio da više nije u stranoj zemlji, osjetio se
kao kod kuće. Lin je nastavila izigravati dobru domaćicu, dotakala mu crno vino
kao da se ništa nije dogodilo. Promatrajući njezine kretnje, Julian je shvatio da je
već izgubio nadzor nad događajima i da ga vlastita sudbina privlači snagom
kojoj se nije mogao oprijeti. Vjerovao je da je, uz opasnost da je povrijedi, mora
odvojiti od njezine dostojanstvene pojave. Ne mareći hoće li je time šokirati,
vratio se temi.
»Dakle, obrazovani i suvremeni Kinezi ne podliježu preljubu?« upitao je,
podrugljivo. »Njihovi britanski učitelji očito nisu dobro obavili svoj posao.«
Pogledala ga je s posvemašnjim nerazumijevanjem. Tako joj je Julian počeo
pripovijedati o svojoj obitelji, onako kako bi studentima predavao o životima
slavnih pisaca.
Dok je majka nosila njega, govorio je, njegov otac Clive Bell spetljao se s
tetom Virginijom. Nakon rođenja, majka je za ljubavnika uzela Rogera Fryja i
poticala oca da i dalje osvaja druge žene. Otad je Clive živio s nekom od
ljubavnica u Londonu ili Parizu, ali je majka doma vječno čuvala sobe - spavaću,
radnu i salon - spremne za njega. Sama ih je ukrasila zidnim slikarijama. Njezin
dugogodišnji pratilac Duncan Grant bio je biseksualan. Dovodio bi svoje
ljubavnike i spavao s njima - ili s Vanessom. Ju Hanova sestra Angelica njihova
je kći.
»Zar se nisu svađali?« Lin je sve to zvučalo potpuno nevjerojatno.
 Kad je Vanessa otkrila da Clive muti s njezinom sestrom, samo je rekla: »To
dvoje ljudi volim najviše na svijetu, tako je bilo, tako jest i tako će biti«. Julian je
nastavio pričati da je Clive ljubavnice redovito dovodio kući, predstavljao ih
Nessi, i prijateljevao s njezinim ljubavnicima. Na primjer, Roger je cijelo to
vrijeme bio očev najbolji prijatelj. Očevu teoriju ‘signifikantne forme’ Roger je
preradio, te se sad ona naziva Bell-Fryjevom teorijom suvremene estetike.
Nessa i Virginia bile su nevjerojatno bliske kao sestre i, obdarene duhom i
inteligencijom, samo središte bloomsburyjevskog društva. Moglo bi se reći da
to nema nikakve veze sa seksom. Ili, točnije, da ima svaku vezu sa seksom.
U njihovu domu nije bilo vulgarne ljubomore, lažnog morala, govorio je
Julian. Još od djetinjstva bio je navikao po kući gledati gola muška i ženska tijela,
većinom slikarske modele. Duncan je volio slikati muške modele u erotskim
pozama, ponekad bi ih nekoliko postavio u akrobatske položaje, dok je majka
sve to promatrala s odobravanjem.
Govoreći sve to, osjećao je zadovoljstvo. Ponosio se obitelji koja je
zagovarala slobodnu ljubav i tim se stavom borila protiv pretežućeg,
viktorijanskog moralnog licemjerja. Lin ga je nijemo slušala dok je prepričavao
sve pojedinosti - iako joj je očito bilo neugodno. Crna kosa blistala joj je pod
svijećama. Spustivši glavu, zagledala se u stol na kojem je ležao par rožnatih
štapića za jelo i njezine naočale. Bila je nemirna, nije znala kamo bi s rukama, pa
ih je premještala s koljena na stol i natrag.
»I vi. Maizi bucuo!« završio je.
Podigla je glavu, zapanjeno porumenjela, čuvši te riječi iz lokalne šatre.
Julian je još jednom djelovao nagonski. Ustao je, zaobišao stol u dva koraka i
podigao je na noge. Jedva da se oprla, no to nije bio nikakav pravi otpor, te ju je
privukao k sebi.
Pripio je lice uz njezin vreli obraz. Zatim je usnama lagano prešao preko
njezinoga vrata i lica, sve do usana. Rukama joj je milovao struk, ramena, a
zatim prešao na prednjicu njezine tanke haljine koja joj je skrivala grudi.
Bradavice su joj bile tvrde i uzbudio se u trenu. Oboje su porumenjeli i disali
brže, žustrije.
Prostorija je bila velika, osvijetljena samo oko stola - ne razmišljajući, prešli
su u kut gdje je bilo mračnije. Tada su im se usne dodirnule; njezine ruke koje su
dotad mlohavo visjele, nježno su ga obujmile oko struka. Gotovo nesvjestan što
čini, spustio joj je ruku na svoj kurac.
 Uzmaknula je istog trenutka. Uhvatila se za naslon stolca i panično se
zagledala u njega. »Kako... kako to može biti?«
Julian je ostao posve zatečen. Prebrzo? Je li ju prestravila njegova erekcija?
Drhtala je. »To ne može biti!«
04.

Julian se sljedećeg jutra probudio tek poslije deset sati. Vrata spavaonice bila su
odškrinuta, do njega su iz prizemlja dopirali glasovi slugu. Kineski je, iz ženskih
usta, zvučao poput melodioznog ptičjeg pjeva, dok su ga glasni muški glasovi
više podsjećali na životinjske krikove. Sluge su razgovarali tamošnjim
narječjem, drugačijim od mekog, pekinškog, kojim je govorila Lin. Doduše, nije
razumio ni riječi.
Razmaknuo je zavjese i sunce ga je zaslijepilo. Shvatio je da je spavao u
odjeći, jezivo izgužvanoj. S vrha stuba pogledao je u prizemlje i spazio Vješca i
Voluharicu kako zapanjeno stoje kraj gramofonom s golemom trubom.
Vještac mu je rekao da su ga dekanovi sluge dopremili profesoru Bellu. Kad
je profesor sinoć otišao, zaboravio je sluzi naložiti da ga ponese.
Julian im je naredio da ga prenesu na kat, zajedno s hrpom ploča u drvenom
sanduku. Nasumce je odabrao jednu s kineskim slovima na omotu i stavio je.
Prostoriju je ispunio zvuk dvožičnih kineskih gusala. Otišao je u kupaonicu,
oprao se, promijenio donje rublje i navukao košulju koju su mu sluge oprali i
izglačali. Kad je izišao, guslama se već pridružila buka trublji i bubnjeva. Nije
imao teka za doručak - bilo je gotovo vrijeme ručku. Bacio se na postelju; glazba
ga je podsjećala na sinoćnje događaje – u međunožju je osjetio napetost i morao
se suzdržati da ne posegne rukom i otkopča rasporak.
Sinoć se, u pravom trenutku da i njoj i njemu prištedi bilo kakve daljnje
neugodnosti, vratio Chengov sluga i izvijestio da se stanje na sveučilištu
smiruje - studenti su odustali od svojih najradikalnijih zahtjeva, te ga je Cheng
poslao Lin da joj javi da ne treba brinuti. Julian se na brzinu oprostio i pobjegao.
Stigavši kući, otvorio je bocu viskija i, dok su ga promatrali samo mjesec i
mračne planine, počeo se opijati ne bi li otupio.
Afere sa ženama nikad mu nisu zadavale ozbiljnijih problema - ljubavnice
bi birao i ostavljao po navadi hira. Nikad se nije čvrsto vezivao. Prvu vezu
doživio je na trećoj godini studija. Potratio je nekoliko besanih noći dok
djevojku nije uspio uvući u krevet, nakon čega je sve išlo glatko. Ubrzo je otkrio
da realnost seksa ubija svaki misterij romance. Nakon tog prvog iskustva,
osjećaji su ga mučili samo do trenutka dok ne bi spavao sa ženom. Tako je
zaključio da ne valja dopuštati da hormoni pomrače rasudnu moć.
 Nije oduvijek bio tako hladnokrvan, ali je, sa svakim novim iskustvom,
uspijevao sve lakše obuzdavati osjećaje. Prvi put trajalo je najdulje - jer je on
lovio djevojku. Vremenom se situacija obrnula; gotovo svaki put djevojka bi pala
na njega, što bi obično stvaralo probleme jer prethodna još nije dobila nogu.
Postupno je učio kako diskretno sređivati takve probleme.
Njegov brat Quentin uvijek je bivao tajnovit u pitanjima ljubavnoga života,
dok su Julianove afere uvijek dizale prašinu. Nije se trudio sve iznositi u javnost
- jednostavno, tako bi se zbilo.
Julian je povremeno pomišljao da mu cijela priča dosadi toliko brzo zato
što je od oca naslijedio sklonost promiskuitetu - ili zato što se nijedna žena nije
mogla uspoređivati s majkom. Nije poznavao nijednu koja bi joj bila ravna
umom ili talentom, nijednu ni izdaleka toliko privlačnu. U sjećanju je nosio sliku
njezine neusporedive mladenačke ljepote - jednostavno rečeno, ni prema jednoj
nije osjećao ono što je osjećao prema majci i vjerojatno će tako biti zauvijek.
Kao i uvijek, kad bi želio razbistriti misli, sjeo bi i pisao Nessi. U pismima je
vječito svoje afere opisivao do tolikih pojedinosti da bi nekima, da su vidjeli ta
pisma, vjerojatno bilo neugodno. Ali ni on ni ona nisu osjećali ni najmanju
nelagodu - još od svog prvog seksualnog iskustva majci je govorio sve. To je bilo
posve prirodno. A ona je to smatrala znakom njihove bliskosti, bivajući iskreno
dirnuta njegovim povjerenjem.
Od djetinjstva je bio navikao na posve neobuzdane razgovore između
majke, tete i njihove okoline - na razgovore u kojima su riječi, obično one
tabuizirane, poput ‘snošaja’, ‘orgazma’ ili ‘erekcije’ bile uobičajen dio. Žene su o
seksu razgovarale kao o kazališnoj predstavi.
Nessa je jednom prepričavala događaj koji je, po njezinim riječima, označio
buđenje bloomsburyjevskog liberalizma. Te se godine rodio on, a ona se u
salonu prepirala s tetom Virginijom. Obje su bile neraspoložene zbog nedavne
Virginijine afere s Cliveom. Nisu primijerile kad je Lytton Strachey ušao u sobu.
Nije rekao ništa, samo je prstom pokazao mrlju na Nessinoj haljini i upitao:
»Sperma?«
Prasnule su u smijeh. Ta jedna-jedina riječ rastočila je sve njihovo
neprijateljstvo, bila poput melema na rani. Otad su o seksu i seksualnom
zadovoljenju raspravljale jednako otvoreno kao što su razgovarale o prirodi
ljepote ili umjetnosti. Počele su živjeti neobuzdane društvenim sponama i
sukladno vlastitim potrebama.
 Uzeo je nalivpero s namjerom da piše Nessi. Trebao bi joj javiti za Lin - da
je već s njom ostvario fizički dodir, opipao joj pune grudi. Ali mu riječi nisu
dolazile. Ono što je osjećao prema Lin nadilazilo je razinu tjelesnoga. Jesam li se
zaljubio, pomislio je. Kakva glupost! Nikad se nije istinski zaljubio. Ta prokleto
sentimentalna kineska glazba previše ga je omekšala.
Pismima je Transsibirskom željeznicom trebalo četrnaest dana do
Londona - odgovor se čekao još toliko. Morem su putovala još sporije, iako je
put bio sigurniji. Tako je majci svakog tjedna slao dva pisma, jedno kopnom,
drugo morem. Ona mu se, naravno, nikad nije uplitala u ljubavni život. U
najboljem slučaju izjavila bi nešto kao ‘jako zanimljivo’, ‘bila bih sretna upoznati
djevojku’ ili ‘ako je toliko zgodna mogla bih je iskoristiti kao model’. No, ovaj put
mu ne bi pomogle čak ni te riječi.
Istina, sviđala mu se Lin. Pokušavao ju je zavesti, dijelom zbog znatiželje ne
bi li otkrio kako je to voditi ljubav s Kineskinjom. I to je sve.
A ona je bila glasovita spisateljica sa suprugom znanstvenikom, i oboje su
bili dobro poznati u kineskim intelektualnim krugovima. Njezin osmogodišnji
brak, bar naizgled, bio je uspješan. U braku je najvažniji bio privid, osobito u
Kini. Pa što mu, za Boga miloga, onda daje pravo da ga razori iz puke seksualne
znatiželje? Čak i da se vjenčaju, ne bi joj bio sposoban pružiti život bolji ili
zadovoljniji od toga kojim je živjela. Dakle, zašto?
Ako je u pitanju samo znatiželja, onda može prekinuti zavođenje. U Kini je
bilo bezbroj barskih dama koje je mogao uzeti za ljubavnice. Zaključivši to,
osjetio se smirenijim.

Dotad je Julian svladao tristotinjak kineskih ideograma, razumio je veće

dijelove razgovora i mogao se poslužiti s nekoliko uobičajenih fraza: ‘ovo je
ukusno’ ili ‘to ne izgleda baš dobro’. Također je naučio služiti se kistom i njime
ispisivati ideograme - u njima je otkrio beskrajnu ljepotu. Čarolija kineskih
ideograma čovjeku se uvlači pod kožu, baš kao i tankoćutna ljepota Kineskinja.
Julian je nasilu okrenuo um prema predavanjima. Želio je govoriti o onom
istinski suvremenom u književnosti, a osobito o Bell-Fryjevoj teoriji
signifikantne forme, ali je shvatio da će mu biti previše teško studente, bar u
ovoj fazi, uvjeriti da sama forma može biti značajnija od sadržaja. Po izvornom
programu, došlo je vrijeme za suvremenu englesku poeziju. Sa sobom je ponio
Eliotovu Pustu zemlju, pa čak i Poundove Cantose. No, ta bi poezija njegovim
studentima bila potpuno nerazumljiva. Nakon pomnog razmatranja, odlučio se
za nešto lakše: Eliotovu Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka.
Stojeći na podiju, bacio je pogled prema dijelu dvorane gdje su obično
sjedile studentice. Lin nije bila tamo. Već je propustila nekoliko predavanja.
Tko je bio Prufrock, započeo je, taj slabi i pretjerano senzibilni pojedinac
suočen s beznačajnošću vlastitoga života i strahom da ga trati u prazno,
prestravljen vlastitom ljubavlju?

Pa pođimo onda, ti i ja,

Dok se večer širi nebom.

Čitajući stihove naglas, primijetio je Lin koja je ulazila na prstima, držeći

šapirografirane kopije u ruci. Sigurno je čula dio interpretacije. Hoće li se početi
pitati govori li on o sebi, ili se obraća njoj?
Juliana je, prvi put, dirnula pjesma - bila je to sjajno sročena autopsija muka
kojima sebe podvrgava gubitnik. Nikad nije priznao da se divi Eliotu, što je bilo
prirodno jer ga je progonila potreba da se izmakne iz sjena tih već etabliranih
književnih veličina, a osobito prijatelja njegovih roditelja. Ipak, prvo Eliotovo
objavljeno djelo uvjerilo ga je da otkriva onaj temeljni usud koji trapi sve
stanovnike civiliziranih društava. Ćutio se kao da pjesma govori o njemu.
»Usuđujem li se uznemiriti Univerzum?« nastavio je čitati kao da propituje
vlastite misli. »U minuti ima vremena za odluke i predomišljanja koje će ta
minuta obrnuti.«
On je bio ‘ja’, ‘ti’ je bila Lin. Već je poznajem, rekao je sebi, ili sam jako blizu
da je upoznam... ipak, i dalje se ne usuđujem prići bliže. Jesam li i ja jedan od
onih iz srednje klase koji strepe od odbacivanja društvenih konvencija?
Zazvonilo je, studenti su krenuli prema izlazu, noseći bilješke. Među njima
je ugledao Lin. Požurio je prema vratima, ali je već nestala. Zašto nije bolje
pogledao gdje sjedi? Vidio ju je da ulazi. Gdje li se skrila nakon njegove
ispovjedne analize pjesme?
Mogao ju je sustići trčeći za njom pretrpanim hodnicima, ali se zaustavio.
Kao profesor, morao se ponašati malo dostojanstvenije. Odjednom se osjetio
starim.

U ime razonode, Julian se uputio do središta Hankoua, na drugoj obali

rijeke Jang-ce. Autobusom mu je do tamo trebalo dvadeset minuta, ali se
odlučio za taksi. Ne stigavši još do dokova, spazio je Voluharicu koji je sjedio na
stoličici. Zamolio je vozača da stane.
Voluharica je razgovarao s nekim starcem koji je sjedio na niskoj klupi.
Učinilo mu se da su dvojica slugu podijelili poslove. Vještac se skrbio za kuću,
dok je Voluharica išao obavljati poslove po gradu. To ga nije brinulo, ali je želio
saznati zašto se Voluharica toliko udubio u razgovor sa starcem. Starac je
izgledao poput kakva vrača - u poderanoj halji, s prljavom, sijedom bradom. Dok
im je prilazio, okrenuli su se i pogledali ga. Voluharica je nešto promrmljao
želeći objasniti situaciju, ali ga je starac prekinuo i raspalio podulji monolog koji
je očito imao veze s Julianom Julian je upitao što starac govori, ali je Voluharica
počeo mumljati i mucati. Julian se nije predavao. Voluharica mu je rekao da je
sve to preteško da bi se moglo prevesti.
Zatražio je onu, najprostiju, verziju. Bilo mu je jasno da mu starac iz lica
proriče sudbinu. Prokopao je po džepu i u zdjelicu pod nogama sasuo sve
kovanice. Na to je starac progovorio još većom brzinom, naglašavajući svoje
riječi udaranjem šakom o koljeno. Voluharica nije imao izbora, morao je
prevoditi.
»Stari gospodin kaže da je gospodin stranac, ali da razumije jako puno.«
Voluharica je davao sve od sebe, služeći se svojim ograničenim engleskim, i
riječi pratio gestama. »Gospodin, imate guste obrve i velik ravan nos. Bogaraško
lice. Gospodin, vi potječete iz bogate obitelji.«
»Shuo xia qu!« tjerao ga je Julian. »Nastavi.«
Ali je Voluharica počeo skvičati sve manje razumljivim engleskim.
»Na licu imati zategnuta koža. I malene uške. Mrštiti se preduboko, vi sami.
Niste naškodili ženskoj. Ali biste mogli...«
»Hao! Jako dobro, nastavi«, hrabrio ga je Julian. Zanimala ga je starčeva
pomalo neugodna dijagnoza.
Voluharica se pokazao nespremnim za suradnju: »Sve to kineska glupost.
Ne smjeti vjerovala. Vi ne vjerovati i sve to ne djelovalo na vas.«
»Zašto ne bih vjerovao?« upitao je Julian. »Vjerujem!« Ipak, izdao ga je
podrugljiv osmijeh. Promrmljavši nešto nerazumljivo, Voluharica je nestao
velikom brzinom, uzimajući u obzir teške torbe na leđima. Kad se Julian
osvrnuo oko sebe, nestalo je i starca zajedno s klupicom i zdjelicom s novcima.
Vjerojatno se preplašio da ne upadne u kakvu nevolju sa strancem, pomislio je
Julian. Stari stvarno živi kao pas - bolje da se drži podalje od tuđih nevolja.
Kinezi su ludovali za praznovjerjima. Sjećao se da mu je Voluharica
nedavno rekao da mu u vrtu ponovno cvatu breskve - tada ga je upitao što to
znači. Sluga je i tada pokušavao izbjeći odgovor govoreći da je to, budući da je
jesen, nekakav predznak, ali da ne zna kako bi ga protumačio.
Ako mu nije bilo jasno, zašto se Voluharica toliko plašio?
Sve te praznovjerne gluposti spopadale su obične Kineze poput kakve
bolesti, ali to ih nije sprečavalo da dižu revolucije. Pitao se ima li kakve veze
između toga dvoga.

Nekoliko barova u nekadašnjem stranom vlasništvu bili su pojilišta za

Zapadnjake, gdje su vijesti i glasine iz Europe slobodno kružile. Julian je ipak
prvo želio nabaviti dobar pisaći stol, poput onog Lininog, pa se prvo uputio u
prodavaonicu namještaja.
Čim je ušao, spazio je stol neobična oblika. Prilično velik i zanimljiva obličja
- krajevi su mu nalikovali pramcu i krmi broda - i osim plohe, posve prekriven
izrezbarenim ružama. Također je pronašao i stolac visoka naslona, ukrašen
istim rezbarijama. Vlasnik prodavaonice rekao mu je da su pripadali princu iz
dinastije Ming, i da su izvorno bili dio kompleta kućnog namještaja. Najveći
njegov dio propao je u tatu, a preostali komadi su se rasuli posvuda. Vlasnik je
na sebi imao halju načinjenu od kvalitetne tkanine i govorio razumljivim
engleskim. Činilo mu se da gotovo svi vlasnici imalo pristojnijih dućana u
Hankouu govore engleski.
Vlasnik je rekao da je za ta dva komada cijena upravo smiješno niska, zbog
oštećene noge stola. Ipak, popravit će je bez naknade. Julian nije znao zašto je
toliko iskren, ali je stol i stolac kupio za 20 dolara. Ostavio je adresu i vlasnik mu
je obećao da će mu namještaj dostaviti za najviše tjedan dana.
Kupovina ga je usrećila. Kad ga pošalje kući, Majka će zasigurno biti
ushićena. Istini za volju, više ga je zanimao sam oblik stola nego potječe li iz
dinastije Ming ili ne - stol će zasigurno biti izvorom nadahnuća ljudima iz
Radionice Omega koju su osnovali majka i Roger. Crvenkastocrna boja drveta
sjajno će se slagati s aktovima kojima je Majka oslikala zidove. I sam mu se oblik
stola-broda činio prikladnim simbolom njegovih vječnih lutanja.
Uputio se u još neke prodavaonice i od krojača naručio halju, a taj je iz toga
načinio cijeli cirkus birajući tkaninu i mjereći njegovu nesvakidašnju visinu.
Također je kupio i dvije vaze oslikane seljacima na rižinim poljima i s dvije
bogate žene kako nasmiješene stoje pod stablom u punome cvatu. Gospe su na
sebi imale stare kineske odore, ali su im lica zapanjujuće nalikovala Nessi i teti
Virginiji. To mu se učinilo neobičnim, ali mu je vlasnik objasnio kako je riječ o
porculanu načinjenom tijekom prošloga stoljeća, o predmetima koje se željelo
plasirati na strana tržišta.
Na ulici su ga pozdravila tri svjetlokosa Europljana, svojim čujno grlenim
engleskim. Pozvali su ga na piće. Sva trojica bili su njemački biznismeni. Onaj s
naočalama upitao je Juliana je li ikad posjetio Carsku crvenu kuću, a kad je na to
odgovorio niječno, ismijao ga je što trati vrijeme u Wuhanu. Naime, tvrdili su da
u Crvenoj kući rade najbolje Bijele Ruskinje u Kini.
Carska crvena kuća imala je skromno pročelje, a unutrašnjost joj je bila
slabo osvijetljena. Kuća je bila duboka i podijeljena na sobe. Razlikovala se i od
francuskog caffea i od engleskih pubova. Sjeli su za šank gdje su ih posluživale
Ruskinje čije su duboko izrezane haljine, izrazito pripijene u struku sa suknjama
dobrano iznad koljena, otkrivale i veći dio grudi - očito su se trudile imitirati
berlinske šankerice iz filma Plavi anđeo.
Julian je naručio konjak i počeo se osjećati kao kod kuće.
Bilo je tek popodne, ali je bar već bio prepun Zapadnjaka koji su se
međusobno pozdravljali kao stari prijatelji - poznavali se ili ne.
Njemački biznismeni, shvativši da je riječ o novopridošlici, počeli su mu
objašnjavati da su za blagostanje Wuhana zaslužni Zapadnjaci - najveći dio
dokova, pruge, bolnice, tvornice, najveći dio pristojnijih ulica stvorili su njihovi
poslovi. Kinezi su, pak, jedinstveno nezahvalni te su se okoristili Velikim ratom
da preotmu njemačke i ruske koncesije. Prije osam godina napali su i one
britanske - to su učinili naoružani radnici nošeni revolucionarnim žarom i
preuzeli nadzor - s ironičnim ishodom da se kineska Komunistička partija
svojim stranim koncesijama mogla koristiti samo u Shanghaiju, gdje im je bila
baza i gdje su bar bili kadri nadzirati vlastite ljude vladavinom zakona.
»Bez nas Kina bi završila u potpunoj bijedi. Najveći dio stanovništva
Wuhana ostao bi bez posla i skapao od gladi.«
Julian nije rekao da su mu upravo ti Kinezi priskrbili njegov iznimno
pristojno plaćeni posao.
Visoke prozore bara prekrivali su debeli, purpurni zastori. Unutra je vladala
halabuka mnogih jezika, a zrak je od mirisa pića bio još zagušljiviji.
 »Koliko si žutih odličja skupio u zadnje vrijeme?« upitao je trbušasti
Mediteranac.
»Prestao sam brojati, nažalost«, odvratio je, čujnim jorkširskim naglaskom,
njegov prijatelj biznismen. Kao da se ponosio tom činjenicom. »U svojoj tvornici
duhana stvarno imam hrpe kineske piletine.«
Julian je shvatio da razgovaraju o seksu s tvorničkim radnicama. Da zauzda
jezik, naručio je nekoliko tura konjaka. Bilo je to uistinu previše alkohola, no um
kao da mu je zračio nevjerojatnom bistrinom dok ih je slušao kako se hvastaju
sve ludim i luđim pothvatima. Direktor tvornice duhana hvalisao se da je u
jednoj noći spavao s pet kineskih djevica i time polučio salvu smijeha - Juliana je
prestravio grubi rasizam tih kolonijalista.
Ruskinja, očito vlasnica bara, zamijetila je Julianovo gađenje i tiho mu rekla
na uho: »Dragi, zaslužujete bolje društvo. Dođite, upoznat ću vas s Annom«. Na
sebi je imala haljinu koja joj je otkrivala gotovo cijela leđa, a bila je preteško
našminkana i doslovno tapecirana nakitom. Djevojka koju je pozvala bila je
daleko mlađa, privlačna izgleda i neke zatomljene tuge na licu. »Anna je kći grofa
Vasiljeva«, rekla je Ruskinja. »Kraljica tanga iz Hankoua. Svi od nje žele dobiti
poduku.«
Julian je obje Ruskinje poljubio u vrške prstiju, rekao da danas ima previše
posla te da će svakako navratiti drugom prilikom. Ostavio je napojnicu pod
čašom i otišao.

Vani je sunce toliko blještalo da je neko vrijeme morao žmiriti. Kad je

ponovno otvorio oči, kuće u ulici i dalje su djelovale mutno i izobličeno jednako
kao i prolaznici. Nije shvaćao zašto je na cesti toliko ljudi. Ubrzo se našao u
povorci mladih muškaraca i žena, očito studenata, koji su nosili transparente i
zastavice. I izvikivali parole.
Julian je podigao stisnutu pest te nešto i sam uzviknuo. Na transparentima
je prepoznao samo riječ ‘Japan’. Nije razumio što viču, ali se, bez obzira na to, u
potpunosti slagao s njima.
Odjednom se savršeno sređeni prosvjed pretvorio u kaos. Oni naprijed stali
su kao skamenjeni i počeli trčati prema njemu. Iako ih se nekoliko odbijalo
pomaknuti, ulice su se praznile, a Julian je pred njima primijetio stotine
policajaca u crnim odorama, s palicama u rukama.
Uzviknuvši uglas, policija je napala svjetinu.
 Tada su čak i oni najokorjeliji prosvjednici počeli bježati u postrane ulice.
Julian je ostao prikovan na mjestu. Kad je policajac nasrnuo na njega, nagonski
je podigao ruke da se zaštiti. Drvena palica zarovala mu je po glavi, vid mu se
zamutio i on je pao na tlo.

Julian je morao ležati u postelji. Pretrpio je ozljedu glave i odnijeli su ga

ravno u bolnicu. Lubanja je ostala čitava, te su ga otpustili, zašivši mu ranu s tri
šava. Oni nedovoljno brzi studenti prošli su daleko lošije. Ranjeni ili ne, sve su ih
redom uhitili i prebacili u policijsku postaju.
Dvojica njegovih slugu naizgled kao da su shvatili da je došlo vrijeme da se
skrbe za njega. Mazili su ga poslasticama poput doručka od sojina mlijeka,
okruglicama kuhanim na pari, posluženima s poširanim jajem u rižinom vinu.
Za ručak je dobivao dva jela i povrh toga juhu od lotosovih sjemenki. Popodne bi
užinao okruglice od škampa. Nakon toga bi slijedila obilna večera od prženih
goveđih rezanaca i svježe ribe iz Istočnog jezera. Kako ih ne bi razočarao, pojeo
bi pomalo od svega i naredio im da ostatak odnesu. Ustvari, nije imao teka i
samo je želio biti sam. Bilo mu je jasno da mu se sluge dive što je pošao sa
studentima i nasrnuo na policiju.
Dopremili su mu vaze i namještaj koji je kupio te ih ostavili u prizemlju.
Sluge su prenijeli samo pisaći stol i stolac. Ništa od toga nije ga više uzbuđivalo.
A on je bio savršeno svjestan istine koja se skrivala iza junaštva -
jednostavno, bio je nepažljiv, nije pazio na sebe te je nastradao. Rana mu je
samo potvrđivala loše mišljenje o samome sebi.
Bilo je posve moguće da je policajac koji ga je udario shvatio da je stranac
pa je, iako je već bilo prekasno da zaustavi palicu, uspio nekako ublažiti udarac.
Julian se pitao bi li, da su mu ranu zašili s deset šavova, da su ga strpali u
maricu, ispitivali i tjerali da okrvavljena lica odgovara na pitanja prije nego što
bi mu pružili liječničku pomoć, time ostvario bar nekakvu jednakost. Bilo kako
bilo, čak mu se i zavoj na glavi činio nekako hinjenim.
Čuo je da se netko, lakim, ritmičnim koracima uspinje na kat. Naćulio je uši.
Nije mogao biti nitko od slugu jer ih nije zvao. Koraci su usporili i zastali. Zatim
je netko pokucao na vrata spavaće sobe.
Nije se odmah javio. Srce mu je zakucalo. To može biti samo ona. A mislio je
da ju je uspio zaboraviti. Zapravo, čeznuo je da ju vidi i ona je došla.
Vrata su se otvorila.
 Prvo je spazio njezinu ruku, s narukvicom od zelenoga žada na zglavku.
Njezini vitki prsti počivali su na kvaki. Zatim joj je ugledao noge, u
jednostavnim, modrim, baršunastim cipelama niskih potpetica. Na sebi je imala
široke hlače i kratku, pripijenu bluzu. Naposljetku ju je vidio cijelu. Izgledala je
poput dvorjanke na slici, s kosom upletenom u jednu pletenicu. Nije ni
pomišljao da će se toliko potruditi da ga zadivi - ostao je očaran. Pod šiškama joj
naziralo se visoko čelo. Sviđale su mu se žene visokih, glatkih čela, žene poput
njegove majke i tete.
Šutke je prišla postelji. Julianu je zastalo srce, disanje mu se ubrzalo.
Prišla je prozoru i napola navukla zastor da mu sunce ne tuče u krevet.
Julian se nasmiješio svojim uobičajenim podrugljivim smiješkom, ona se
zauzvrat osmjehnula pomalo ironično. Učila je brzo - što mu je bilo drago
vidjeti. Istog trenutka osjetio je radost izazvanu njezinim prisustvom.
Sjela je na rub njegove postelje i pogledom prelazila po njemu. Dok joj je
promatrao lice, naglo je ustala i otišla pogledati njegov stol u obliku broda.
Učinilo mu se da su joj se ovlažile oči.
Nekako je znao da će ona ostati neko vrijeme. Njegova rana davala joj je
savršeno dobru ispriku.
Dodirnula mu je čelo, prstima je kružila oko rane i zatim progovorila tiho:
»Još imate malu vrućicu«.
Želio je progovoriti, ali je stavila prst prvo na njegove zatim na svoje usne -
baš onako kako je to činila i majka kad bi mu došla poželjeti laku noć. Sluzi je
naredila da donese pileću juhu s datuljama i zatim ga promatrala kako je ispija
sve do posljednje kapi.
S njom toliko blizu pomišljao je da je ono što želi zapravo prilično
jednostavno, neizmjerno jednostavnije nego što je ikada zamišljao. Osjetio je
spokoj. Nakon obroka u glavi mu se zamutilo i naposljetku je nestala ona
napetost posljednjih nekoliko dana. Zlovolju i samosažaljenje zamijenila je
ugodna opijenost. Sklopio je oči i dopustio sebi da klizne nadolje... dolje...
Disanje mu je postalo pravilno i on je zapao u miran san.

Odjednom ga je probudio Linin podignuti glas. Stajala je pored napola

zamračenog prozora i bila izrazito bijesna.
Sigurno sanjam, pomislio je Julian. Napregnuo se i razbudio. Ali to nije bio
san - bila je gnjevna. U ruci je držala neke papire koje je prepoznao kao svoje
pismo Nessi. I sjetio se - ležalo mu je već nekoliko dana na stolu, još od prije
prosvjeda. Nije ga nije dovršio, stoga ga nije ni pospremio u omotnicu.
Lin je upitala drhtavim glasom: »Tko je K?«
Julian se mučio da se pridigne na laktove, te je napola sjeo u postelji. »To je
osobna prepiska. Molim te, nemoj čitati.«
Zašutio je, shvativši da ton njegova glasa nema nikakvog učinka na nju.
Morao je odgovoriti na pitanje: »U redu, reći ću ti - K je redni broj«.
A njoj nije padalo na pamet odložiti pismo koje je i dalje držala u ruci.
Shvatila je brzo. »Dakle, K je broj jedanaest. Jedanaesta što? Tko je A?«
Morao je to raščistiti s njom: »K si ti«.
Ostala je potpuno zapanjena. Još jednom je letimice pogledala pismo, onaj
redak koji ju je zanimao, a zatim ga je bacila na pod i okrenula se prema njemu
dok joj se glas tresao od gnjeva: »Ja, tvoja jedanaesta ljubavnica? Već sam imala
aferu s tobom?« Engleski ju je izdao te je mogla izgovarati samo nepotpune
rečenice: »Lud si... lažljivac...«
Julian je shvatio koliko ju je povrijedio napisavši rečenicu: »Već sam imao
aferu s K«. Svaka riječ te jednostavne rečenice vrtjela je nož u rani. Bila mu je
jedanaesta ljubavnica! Do dvadeset sedme godine života zaveo je već deset
žena! Zacijelo ga smatra totalno amoralnim.
Ipak, ono najgore bilo je ‘već’.
Bila je mrtvački blijeda: »Već sam imala aferu s tobom?«
Julian je znao da u pismima majci rado pretjeruje. No time ju je samo želio
uvjeriti da se sretno smjestio u Kini. U vrijeme dok je pisao pismo, iskreno je
vjerovao da će se to obistiniti do dolaska pisma u Englesku.
»Dođi u krevet«, pokušao je, oslobodivši malo mjesta u postelji pored sebe.
»Idemo ostvariti to već.« Julian je običavao biti bezobrazan u sukobima s
bijesnim ženama.
»Besraman si!« Vikala je.
Julian je progovorio tiho: »Žao mi je što sam te povrijedio. Vjeruj, nikad
nisam bio ovakav. Ali si ne mogu pomoći, mislim samo na tebe«.
Lin je podigla naočale s pisaćeg stola i nijemo se zagledala u njega.
 On se smiješio, ne želeći odustati: »Broj jedanaest. Vjeruj mi, onaj posljednji
je najbolji. Daj da ti dokažem!«
Za Lin bila je to ona konačna uvreda. Odvratila je pogled, navukla naočale i
izišla iz sobe. Prošao je trenutak. Julian je ostao zastravljen. Nije čuo ni njezine
korake na stubama, ni zvuk vrata kad su se zalupila.

Nakon njezina izljeva bijesa, vrućica mu se povukla.

Dok je padao sumrak gledao je kroz prozor i trudio se sabrati misli.
Neočekivano, došla je ponovno, ali ovaj put sa suprugom. Opet u istoj odjeći,
samo je tom prilikom na sebi imala bijelu vestu. I opet je na lice navukla masku
dekanove gospođe.
Profesor Cheng se raspitivao je li mu bolje. Čuo je da ozljeda nije teška.
Iznimno sretna okolnost. Donijeli su mu neki kineski tonik koji je, po njihovu
nalogu, pripremila posluga. »Samo nam javite što vam je potrebno. Dajte sebi
vremena da ozdravite. Ni ne pomišljajte na predavanja prije nego što se
potpuno oporavite. Studenti ionako ponovno štrajkaju protestirajući zbog
policijskog nasilja.«
Budući da je stanje bilo takvo, Julian nije osjetio potrebu objašnjavati kako
se uopće uspio naći među prosvjednicima.
»Samo se vi pazite. Sveučilište odgovara za vašu sigurnost«, rekao je
Cheng. »Britanski konzulat u Hankou postao je nekoga da se raspita što vam se
dogodilo i izrazi svoje, kako su to rekli, suosjećanje.«
»Konzulat!« zastenjao je Julian. Trudio se svim snagama držati se što dalje
od britanskog konzulata i nije im javio da je u Wuhanu. Nije vjerovao nijednoj
državnoj instituciji, a ono što je namjeravao učiniti nakon odlaska sa sveučilišta
ni u kojem slučaju ne bi usrećilo sile na vlasti.
Sluge su gostima primaknuli stolce da mogu sjesti pored postelje. Lin je
nakon nekog vremena ustala i stala iza stolca. Djelovala je rastreseno i nemirno.
Vjerojatno ju je suprug zamolio da dođe, a ona nije imala dobrog razloga odbiti
zahtjev Oči nije skretala s julianovog lica, ali je izbjegavala njegov pogled.
Julianu se gadio neodlučan stav profesora Chenga. Liberalizam koji su ti
kineski intelektualci pokupili na zapadu bio je doslovno nedopečen. Raspravljali
su i raspredali, ali im je nedostajalo hrabrosti da svoja uvjerenja pretvore u
djelo, u političko djelovanje. On će im pokazati - dokazat će da zavređuje devet
stotina funti plaće koju mu je isplaćivao kineski narod.
 Po Julianovu mišljenju i Chengovo udaljavanje od japanske agresije, kao i
Linino ustrajanje na ugledu, bili su neporeciv dokaz nezrelosti kineskog
liberalizma.

Ubrzo je postalo jasno da se Lin pokušava držati na distanci. A Julian je

osjećao nemir ako je ne bi vidio samo jedan dan. Savršeno je dobro znao da
spavati s Kineskinjom u konačnici znači vjenčati se s njom. Također je bio
uvjeren da bi se majci, kad bi ju vidjela, istinski svidjela. Bila bi joj dobra snaha.
U tom trenutku odjednom se sjetio činjenice o kojoj dotad nije tazmišljao -
bilo joj je trideset pet godina, bila je osam godina starija od njega.
Čudno. Zapadnjacima je djelovala poput dvadesetogodišnjakinje - i licem i
pojavom. U usporedbi s Europljankama bila je sitna, gotovo dječačke figure. No,
mladenački procvat europskih žena bio je kratkovječan. Prisjećao se žena za
koje je znao da su oko trideset pere. Gotovo sve su već imale bore oko očiju i
ispucane usne. One punašne nisu imale toliko bora, ali su im od sala struk i
bokovi bili bezoblični. Čak je i Keynesova supruga balerina prelazila u tešku
kategoriju.
Dakle, ako Kineskinja izgleda mlade, onda ona i jest mlada. Prava dob nije
važna - značajna je samo forma.
Činjenica da je Lin bila udana žena nije se nimalo doticala njega. Njezin
problem, pa neka ga rješava sama. On može samo prihvatiti svaku njezinu
odluku. Aferu s udanom ženom nije smatrao moralno upitnim činom. S druge
strane, ako se odluči postati mu ljubavnicom, a on to odbije zato što je udana,
onda se to nedvojbeno pretvara u moralni problem - problem njegove manjkave
moralne hrabrosti.
05.

Te noći bjesnjela je oluja, grmljavina je zgrabila oblake i tresla ih sve dok iz njih
na zemlju nije iscijedila i posljednju kap kiše. Sladak, svjež jutarnji zrak bio je
prepun oštre halabuke ptičjega pjeva.
Julian je sjedio u vrtu. Na čelu je i dalje nosio prilijepljen komad gaze, ali mu
se vratila zdrava boja. Promatrao je lavlje krizanteme, zasljepljujuće bijele na
tamnozelenom lišću. Cvjetovi su se držali neobično dobro te, čak i nakon dva
tjedna cvatnje, nisu pokazivali ni najmanje znakove zamora. Zavrnuo je rukave i
nogavice i uzeo vrtlarske škare. Vrtlarstvo nije volio dijeliti sa slugama - onda
mu se ta aktivnost činila prizemno praktičnom - te ih je poslao iz kuće.
Šljiva je već rodila sitnim plodovima. Bilo je čudno što breskva pored nje,
kako je to primijetio Voluharica, ponovno pupa. No, shvatio je da se pupoljci
neće otvoriti - već su počeli žutjeti i otpadati.
Škarama je odrezao nekoliko grančica i time izazvao pljusak vode s viših
grana. Brdo Luojia i Istočno jezero uvelike su se razlikovali od njemu poznatih
krajobraza - prizor bi možda zaintrigirao Čehova ili Jane Austen, ali bi malo
vjerojatno ushitio Malrauxa ili Faulknera. Usprkos tome, morao je priznati da se
slaže s njihovim ukusom.

U spokoju sadašnjost protječe zauvijek,

Prema moru, rijekom ka istoku,
Pod ravnajućim sivilom neba,
Sve klizi u nepovrat.

On je bio dijete vlažnih engleskih livada. Užasavao se grada, bio to London

ili Hankou. Kad je počeo pisati poeziju, odbacivao je ‘metropolitanski
modernizam’ Ezre Ponnda, ali je unatoč tome oklijevao sebe proglasiti
‘pjesnikom naturalistom’ kakav je bio Robert Frost, čiji mu se opus činio
pretjerano prozaičnim i slobodnim.
Sjetio se sinoćnjega sna. Trčao je poljem, za njim je trčao njegov brat
Quentin. Ganjao ih je čopor uzbuđenih pasa, praćen paničnim povicima nekoliko
odraslih. U trku je rušio živice i gazio cvijeće. Sve se moglo odvijati u Kini
jednako kao i u Engleskoj.
Trgnuo se, primijetivši da je porezao sve pupoljke s breskvina stabla -
njima je mogao napuniti obje vaze koje je kupio. Odjednom su ga ozlovoljila
Voluharičina praznovjerja probuđena zakašnjelim cvatom. Samo, ako sâm nije u
njih vjerovao, zašto se mučio da posiječe sve?
Odjednom je osjetio da više nije sam i to ga je natjeralo da okrene glavu.
Pored njega stajala je Lin.
»Oprostite«, rekla je tiho, primijetivši da nije dobrodošla. »Smetam li
vam?«
Julian nije odgovorio - probio se pored nje i odlučno se zaputio u kuću. Ne
čekajući poziv, Lin je posla za njim. Nošen gnjevom, razbacao je breskvine grane
po sagu, ne mareći za mokre i blatne otiske koje ostavlja za sobom.
Na policama za knjige pored kamina bio je priličan broj izdanja koje je
nabavio u Kini - sad ih je prelistavao i trudio se hiniti da čita. Naravno, nije
razumio ništa, budući da ih je kupio zbog ljepote tradicionalnog tiskarstva i
knjigovezačkog umijeća.
Zatim je mrzovoljno pogledao Lin. Zašto ne ode? Kakvo pravo ima zadirati
u njegov dom? Smetala ga je njezina šutnja, njezina nepomičnost. Djelovala je
nestvarno - poput kineske slikarije.
U djetinjstvu je sve svoje frustracije čistio napadajima bijesa. Sad joj se
obratio glasom ledenim od neprijateljstva: »Gospođo Cheng, jeste li amo došli
zbog nekog određenog problema, ili samo buljite?«
Lin je i dalje promatrala Juliana - samo je malo ispravila leđa. Kao da se
spremala nešto reći. Zatim se brzo okrenula i zamalo pala preko grančica na
sagu - otišla je, zalupivši vratima toliko snažno da se Julian trgnuo.
Osjećao je očajničku žudnju da učini nešto, bilo što. Uzet će pušku i otići
pucati. Ne, prvo će jesti, hrana mu je potrebna. Povikom je pozvao Vješca i
Voluharicu, a zatim opsovao sjetivši se da im je dao slobodno. Počeo je šetati po
salonu poput kakve zvijeri u kavezu. Osjećao je da ludi, baš kao i njegova jadna
teta Virginia koja se često, na vlastitu pogibelj, približavala bezumlju.
Uspio se smiriti velikim naporom. Takve se stvari događaju, te ih treba
prihvaćati filozofski. Planski je pojeo nešto i potom uzeo sačmaricu. Ne mareći
za nered na podu dnevne sobe, navukao je kapu i čizme i otvorio vrtna vrata.
 Vrijeme se promijenilo. Po tratini je sipila sitna kiša i lov nije dolazio u
obzir. Ali, skamenio se, ne zbog vremena, nego zato što je spazio Lin kako stoji
nasred šljunčane staze koja je vodila prema cesti. Izgleda da je bila mokra do
kože i kosa joj se prilijepila za glavu. Sigurno je već neko vrijeme tako stajala. Na
kiši. Progovorila je, i dalje mu stojeći okrenuta leđima:
»Ne mogu ostati ni trenutka više u Wuhanu, toliko blizu vama«, rekla je,
tiho ali posve razgovijetno. »Odlazim u Peking. Čekat ću vas tamo.« Ne čekajući
njegov odgovor, tiho se uputila dalje.
Juliana je sve to toliko zateklo da je ostao bez riječi. Promatrao je kako
njezina vitka pojava nestaje šljunčanom stazom, a kiša mu je padala po licu, po
kosi, da bi mu se naposljetku počela slijevati niz vrat.

***

Sljedećeg jutra Linin sluga Julianu je dostavio veliku omotnicu - u njoj je

pronašao rukopis romana pisanog engleskim jezikom. U popratnoj poruci
napisala je da je otputovala u Peking pod izlikom da joj je otac loša zdravlja.
Napisala mu je adresu i dodala da se nada da će mu roman pomoći da bolje
provede vrijeme u vlaku.
U sljedećih nekoliko dana Julianu je rana na čelu dokraja zacijelila - nije
ostao ni ožiljak. Bi li trebao poći k njoj? Premišljao se, a dan polaska bivao je sve
bliži. Plašio se strasti koju je ćutio prema njoj i napola se nadao da će je, sad kad
je otputovala, moći zaboraviti, ili se bar naviknuti živjeti bez nje.
Ipak, svaki put kad je otvorio vrata, činilo mu se da ona stoji tamo, pod
kišom, okrenuta mu leđima, baš kao onoga dana. Nikad dotad nije upoznao
nijednu toliko strastvenu ženu - Lin je dodirnula nešto duboko u samoj srži
njegova bića. Znao je da ne može odbiti njezin poziv.
Rezervirao je sjedište u vlaku za Peking. Osjetio je drugu vrstu straha. Ako
on gaji neke dvojbe, ne gaji li ih i ona? Ništa ga u njegovu iskustvu nije moglo
pripremiti za tumačenje reakcija te Kineskinje. Možda se u potpunosti
predomislila. Možda stigne u Peking i otkrije da je uzalud prešao sav taj put.
Putovanje na sjever započeo je u nedjelju, kad su ulice vrvjele od ljudi. On i
Voluharica uzeli su rikše do postaje u Hankou. Juliana je odjednom obuzela
strepnja da će zakasniti na vlak. »Još jedan dolar ako uloviš vlak«, povikao je,
nagnuo se naprijed i mahnuo svežnjem novčanica.
Voluharičin vozač bio je mudriji i iskoristio priliku da svjetinu izbjegava
tako što je trčao po pločniku. Julian je začas daleko zaostao. Skočio je s rikše,
platio mladiću i unajmio drugoga koji je djelovao snažniji. Na postaju je stigao
samo deset minuta prije polaska. Voluharica mu je već prtljagu ubacio u kupe, i
čekao ga je na peronu.
Peking je bio posljednja stanica, tako da Julian nije morao mozgati gdje će
sići. Kartu prvoga razreda platio je samo 6 dolara - dnevnicu i pol - i smjestio se
toliko udobno da je mogao pomišljati kako se vozi ekspresom iz Pariza za
Marseilles. Na sreću, sve obavijesti u vlaku bile su napisane francuskim jezikom,
a konobari su nudili kavu i kroasane.
Njegova nova, kineska odora, prelijepa tamnomodra svila podstavljena
kamelharom možda je izgledala pomalo pretjerano, ali mu je u njoj bilo ugodno i
toplo. Plašeći se da će u Pekingu biti još hladnije, ponio je sa sobom debeo, crni
ogrtač i cilindar koji je odložio na policu iznad glave. Zavalio se u sjedište i
opustio.

***

Vlak je sporo gmizao iz Hankoua, presijecajući natisnuta predgrađa i

slamove, a zatim je pojurio krajolikom iskrižanim beskrajnim uzorcima polja,
jezera, šuma i tunela. Prošli su kroz sjeverni Hubei, i tada se okoliš pretvorio u
samotnu ravnicu koja ih je vodila prema Žutoj rijeci. Prije mnogo stoljeća tu je
bila kolijevka kineske civilizacije, jedna od točaka stvaranja svijeta. Sad je
izgledala pusto i izmoždeno. Posvuda je viđao znakove strašnog siromaštva -
kuće su bile više nalik izbama, jedva ih se moglo razlikovati od svinjaca i
kokošinjaca pored njih. Poneki bi čovjek, idući poljem, podigao pogled i
bezizražajno se zagledao ti vlak - svi redom bili su mršavi i u dronjcima. Što je
išao sjevernije, to je stanje postajalo gore. Na svakoj postaji prosjaci bi doslovno
jurišali na vagone, gurali se i dizali buku. U Engleskoj je selo zadržalo bar dio
ruralne idiličnosti, tamo su ljudi živjeli zdravije od gradskoga radništva. Ovdje
se stanje obrnulo - radnici u kineskim sirotinjskim četvrtima, iako puka
sirotinja, izgleda da su živjeli daleko bolje od seljaka čiji ga je bijeda doslovno
gušila.
Taj ga je prizor užasnuo, baš kao što su ga užasnuli i uvjeti života u
londonskome East Endu. Svijet oko njega potresali su ratovi i revolucije... što on
radi ovdje?
Iskačući iz rikše na kolodvoru u Hankouu zamalo je pao preko nečega. To
nešto bio je čovjek, klečao je na tlu i, pružajući ruke, upirao se parom
podrezanih štaka. Drugi pogled otkrio mu je pravo stanje - prosjak nije klečao.
Nije imao noge. Pred njim je ležao komad krpe s nekoliko nažvrljanih riječi.
Hitro mu je na krpu bacio nekoliko novčića i odjurio u vlak.
Možda je to bio vojnik, stradao u borbama protiv Japanaca? Vjerojatnije
žrtva Građanskoga rata. U svakom slučaju, niti vlast niti se itko drugi osjećao
odgovornim za njega. Za batrljke je privezao dvije grubo obrađene letve i stajao
na njima.
Julian je znao da ga ništa od toga ne bi smjelo iznenaditi. Britanski tisak bio
je prepun stravičnih priča o životu u Kini - jednako tako i knjige ljudi koji su
sami otišli i uvjerili se. Kina je bila poznata kao bačva baruta, spremna da
eksplodira revolucijom u svakom trenutku - ipak, stvarnost je nadilazila sve ono
što je Julian očekivao. Dotad mu je uspjelo samo napisati oporuku majci prije
nego što se, nekoliko mjeseci ranije, iskrcao s broda u Šangaju.

Čini mi se mogućim da bi me određeni splet okolnosti mogao uvući u

kinesku revolucionarnu politiku. Osjećam da bih se mogao pokazati kao dobar
čovjek od akcije i želim to iskušati. Ako išta i učinim, učinit ću to čvrsto vjerujući
da sam tako morao postupiti. Osjećam se odgovornim za tu idiotsku i paklenu
kloaku svijeta, i ponekad osjećam iskrenu sućut prema onim jadnicima koji je
moraju ispaštati. Moji kineski prijatelji upuštaju se u pogibelji koje možda
poželim iskusiti i sam.

Pismo mu je i dalje ležalo na dnu kovčega - nikad ga nije odlučio poslati.

Tijekom prvih tjedana u Kini nije vidio gotovo ništa od tegoba o kojima je čitao.
Svi koje je upoznao izgledali su manje-više zadovoljni svojim usudom. Wuhan je
brujao bučnom energijom i nije nedostajalo ugodnih mjesta gdje se čovjek
mogao opustiti poslije posla - čak i oni najskromniji restorani bili su ukrašeni
slikama na zidovima i cvijećem na stolu. Što ste ticalo onih imućnijih - pitanje
ugode nikad se nije postavljalo. Bogati posjednici mogli su djecu slati na
školovanje u Japan ili Europu. Njegovi akademski kolege živjeli su udobnim
životom, sigurni u svojim liberalnim uvjerenjima. Žene koje je tamo upoznavao
najvećim su dijelom bile privlačne i okruživale se lijepim stvarima.
Zaboravio je onu drugu stranu kineskog života - doduše, možda je posve
podsvjesno zanemarivao prljavštinu i poniženja.
Da je majka pročitala oporuku koju je napisao sigurno bi ga shvatila i
uživala u tome kako mu se razmišljanje razvijalo. No, napisao je još nešto, nešto
što joj se kolebao pokazati:

Živim nesvakidašnje sretnim i ispunjenim životom, i radije bih umro

nasilnom smrću ili nekim takvim načinom - naravno, mrzio bih propustiti svu
budućnost pa se svim silama trudim da sačuvam živu glavu - nisam tip za
mučenika - ali mogu, priličnom sigurnošću, razmišljati i o takvu svršetku.
Ako se upustim u bilo što slično, pobrinut ću se da uza se uvijek nosim
cijanid, tako da ne moraš strepiti od posljedičnih grozota.

Nije se morao opravdavati što se povremeno dobro provodi. Kad mu kucne

čas, kad mu se ukaže prilika da se dokaže, ostat će vjeran idealima - znao je da
će tako biti.
»Čekat ću te u Pekingu.« To mu je rekla Lin.
Ustao je, izvukao rukopis iz kovčega i spremio se za čitanje. Vlak je prelazio
preko dugoga mosta. Kotači su oprezno zveketali, nježno ljuljajući vagone.
Izgladivši prvu stranicu, shvatio je da se počeo spuštati sumrak i da se
izgubio u svojim snatrenjima - još jednom pogledavši kroz prozor, u sumraku je
ugledao odraz vlastitoga lica. Upalio je svjetiljku iznad sjedišta. Na stolu pred
njim stajalo je pivo, voće i privlačna predjela koja su podsjećala na ona
francuska. Luksuzna udobnost kupea prvoga razreda obavila ga je poput plašta i
skrila od njega svu neugodnu stvarnost vanjskoga svijeta.
Lin je pisala jasnim rukopisom i iako je čitajući unosio manje jezične
ispravke priča ga je ubrzo u sebe uvukla tolikom snagom da je odložio
nalivpero.

***

Radilo se o djevojci i njezinu odrastanju unutar brojne obitelji. Glava

obitelji, otac, imao je suprugu i osam priležnica. Njezina majka, podrijetlom iz
jedne od najbogatijih kantonskih obitelji, bila je četvrta po redu. Oca su tamo
poslali kao carskog poslanika i on ju je upoznao na gozbi gdje mu je pomagala
pregledavati dragocjene kaligrafske svitke i slikanje. Na sebi je imala grimiznu
svilenu bluzu i hlače, i svojim je nježnim rukama, nalik lotosovim cvjetovima,
razastirala drevne manuskripte. Otac se odmah zaljubio u nju te je, unatoč tome
što je djevojka bila dvadeset pet godina mlada, još iste večeri u kuću poslao
pregovarača. Saznalo se da je djevojka posvojena, i stoga nije bila sramota da
postane četvrtom priležnicom carskog poslanika.
Otac je bivao sve opsjednutiji tom priležnicom te je s njom provodio više
noći nego sa svim ostalima zajedno. Iz toga se, neizbježno, izrodila zavist i
prepirke te je, još kao dijete, njihova kći bila svjesna da je dom pun neprijatelja.
Kao carski akademik, otac je u Pekingu posjedovao golemu kuću. Djevojčica
se neprekidno gubila u labirintima dvorišta i nastambi. Štoviše, iako se rodila
upravo tamo, nikad nije osjećala da tamo pripada. Prvu suprugu morala je
oslovljavati ‘majko’, a vlastitoj se majci obraćala kao četvrtoj tetki’. Kad bi joj
dopustili lutati kućom, uvijek bi se divila dolascima i odlascima kuhara, vrtlara,
tajnika, krojača i drugih odabranih slugu.
Dosad, pomislio je Julian, dosad nisam čitao ništa više od priče o velikoj
kineskoj obitelji - egzotično, šarmantno, ali nimalo značajno. Zatim se sve
promijenilo. Pišući kratkim, jezgrovitim rečenicama, Lin je opisala kako je otac
naginjao Reformistima, i kad su njegovu stranku porazili oni više konzervativno
nastrojeni dvorjani, dospio je na crnu listu. Prijatelji su mu skončali na
gubilištima, a njemu su samo oduzeli imovinu i prognali ga u pustinje kineskog
Turkestana. Nitko se, osim četvrte priležnice, djevojčine majke, nije ponudio da
ga prati. Otac je želio upravo to, ali je ostao prikraćen za to zadovoljstvo.
Tijekom dugog i napornog puta umrlo je oboje djevojčinih roditelja.
Truplo mu se još nije ni ohladilo, kad se ostatak obitelji počeo svađati oko
ono malo preostala nasljeđa. Naposljetku se kućanstvo rasulo. Djevojka je ostala
sama na svijetu.

Julian je pročitao cijelu priču, a kad je završio pogledao je na sat i shvatio da

je gotovo ponoć. Složio je rukopis na koljenima i ponovno se zagledao u tamu.
Nije bilo po njegovu ukusu, istini za volju, stil mu je bio potpuno stran - ta
neobična mješavina realizma i sentimentalnosti. Ipak, priča ga je dirnula -
dijelom zato što je pretpostavljao da je to njezina vlastita priča. I uistinu ju je
dobro napisala - njezin pisani engleski bio je daleko sigurniji od govornog
jezika. Onaj precijenjeni pjesnik Xu, onaj koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći,
griješio je proglašavajući je kineskom Katherine Mansfield - tvrdnja je bila
apsurdna. Julian je osjetio olakšanje, čak se i ponosio njom. Uživao je u društvu
lijepih i mudrih žena, i bivao sve znatiželjniji da sazna što više o junakinji kao i
autorici priče.

***

Taksistu je dao Lininu adresu i izišao kad mu je vozač rekao da iziđe. Taksi
ga je ostavio pred visokim vratima, s kovčegom u jednoj ruci i crnim ogrtačem
prebačenom preko druge.
U usporedbi s tom kućom, ostale nastambe u ulici doimale su se patuljasto.
Na vrhu pet stuba, obrubljenih kamenim lavovima, stajale su masivne, crvene
dveri, okovane pozlaćenim klincima. Na svakome krilu visio je zvekir, obješen o
zube brončanih čudovišta. Julian je pokucao samo jednom, a kad je vratar
izronio iz tame, najavio se kao ‘profesor Bell’. Čuvar se tada povukao, vratio se
za nekoliko minuta i ponio Julianov kovčeg. I dalje šutke, Julian ga je pratio u
kuću - prošavši prvo dvorištem, zatim još kroz dvoje dveri, a zatim skrenuo iza
paravana urešenog rezbarijama pred kojim su stajale goleme vaze prepune
rascvjetanih krizantema.
Iza paravana novi hodnici i vrtovi, kamenjari i dvorišta. Neki pomno
uređivani, drugi pomalo zaboravljeni. I stabla šljive, bremenita ružičastim i
bijelim cvjetovima, čija su stara debla prekrivali debeli slojevi lišaja. Popločane
staze zavijale su pokraj ukrasnih ribnjaka. Živica tuje priječila je izravan pogled
s prozora, ali je dobro čuo žurne korake po hodnicima - vjerojatno služinčad.
Kad god bi ga koji ugledao, ne bi pokazao ni najmanje čuđenje što vidi
Zapadnjaka.
Naposljetku ga vratar povede mračnim hodnikom, spusti kovčeg i nestane
rekavši: »Gospodarica će začas doći«. Dok je čekao, Julianu je pogled skrenuo
prema dva crveno lakirana stolca u njegovoj blizini, i plaketu obješenu iznad
njih, s četiri velika ideograma pisana kurzivom. Kad je spustio pogled spazio je
Lin kako stoji točno ispod natpisa. Na sebi je imala otmjenu grimiznu haljinu
koja je bljeskala srebrnim vezom i bila stegnuta tamnopurpurnom vrpcom - u
jednoj ruci visjela joj je bunda od srebrne lisice. Kosu je stegnula u čvrstu
pundžu na vrh glave, samo su joj se šiške i dalje nadvijale nad čelom.
Ostao je bez riječi - jedva ju je uspio prepoznati - ona uljudna i uljuđena
intelektualka iz Wuhana nestala je netragom. Gledali su se u tišini, bez osmijeha.
Kao da su se tim susretom predali nečemu što je bilo prekasno zaustaviti.
Lin je naposljetku progovorila. Navukavši kaput, rekla mu je da je
rezervirala hotelsku sobu. Zatim je krenula hodnikom. Julian je pošao za njom, s
kovčegom u ruci.
Putem prema izlazu iz velikog kamenog vrta izišao je starac. Kosa i brada
bile su mu potpuno bijele, ali mu je lice sjalo zdravljem. Prišao im je, uljudno se
smiješeći pozdravio ih je i predstavio se, posve pristojnim engleskim, kao Linin
otac. Bi li se Julian možda želio pridružiti dvojici japanskih uzvanika koji su se
došli diviti šljivama u cvatu? Mahnuo je rukom prema dvojici muškaraca koje
su, posjednute u sjeni krošnje, posluživale otmjeno odjevene sluškinje.
Povodeći se za Lin, uljudno je odbio. Lin je dodala da je Julian njezin kolega
sa sveučilišta u Wuhanu, da je u Pekingu samo na prolazu i da ima pretrpan
raspored. Otac se ponovno naklonio i vratio se svojim gostima.
Julian i Lin pošli su prema dverima. »Koliki je dio tvoje priče temeljen na
stvarnom životu?« upitao ju je, ne mogavši obuzdati znatiželju.
»Sud mi je pomilovao oca prije odlaska u progonstvo«, odvratila je Lin, ne
usporavajući korak. »U republici nema nikakav službeni položaj.« Zastala je, i
nastavila: »Ipak, istina je, ja sam nahoče. Majka mi je umrla prije mnogo
godina«.
»Gdje ti je otac naučio engleski?«
»On zna govoriti popriličan broj jezika, ali zna samo jednostavne fraze -
pozdrave i slično.« Promijenila je temu. »I sam vidiš kako mu je dobro - a prešao
je već sedamdesetu. Zapravo, namjerava ubrzo uzeti novu priležnicu - bit će mu
to četrnaesta! Kao što vidiš, priča nije istinita u cijelosti. U nju sam ubacila
podosta činjenica, ali sam ih još više izostavila.«
»Zašto?«
Lin ga je pogledala iskosa i, uskrativši odgovor, ubrzala korak.
Dok su se probijali kroz labirint dvorišta, zimsko sunce probijalo se i
nestajalo zasljepljujući ih, obasjavajući visoke zidove i bacajući guste sjene.
Crepovi su blistali crnomodri i zlatni, a sunce se blještavo zrcalilo na ukrasnim
ribnjacima. U nekim sobama dimili su se grijači s ugljenom i kadila s tamjanom -
maleni, crveni plameni jezici obasjavali su masivno, tamno pokućstvo. Boje i
mirisi počeli su se, u Julianovom umu, miješati s prizorima iz Lininog romana,
kao i činjenica koje je uspio skrpati o njezinu djetinjstvu. Nesvakidašnje čudan
svijet - utjecaj na njegova čula prijetio je da će ga preplaviti.
Lin je hodala sve brže i brže, te je Julian odustao od pokušaja razgovora.
Kad je otvorila stražnje dveri i kročila na ulicu, taksi im je odmah prišao a ona se
brzo uvukla u kabinu, domahnuvši mu da je prati.
Šutke su se odvezli u grad, ne usuđujući se čak ni pogledavati - iako je svako
od njih bilo savršeno svjesno disanja onoga drugoga. Nisu se čak ni rukama
dodirnuli, u strahu da bi svaki pa i najmanji dodir mogao razoriti samokontrolu.
Onda se taksi zaustavio i oni su se našli na nogostupu. Hotel je bio velik, u
zapadnjačkome stilu, primijetio je Julian. Kao u snu pošao je za portirom do
dizala, osjetio kako ih brzo odnosi do trećeg kata, ušao je u sobu prije Lin i čuo
kako mu se za leđima zatvaraju vrata.
Načinio je nekoliko koraka po velikoj prostoriji. Okrenuo se i spazio Lin,
naslonjenu na vrata, zabačene glave, dlanom je pritiskala grudi. Oči su joj bile
gotovo zatvorene, usne malo rastvorene jer je gubila dah. Izgledala je kao da će
se onesvijestiti. Pružio je ruke prema njoj i u sljedećem trenutku našli su se u
zagrljaju.

***

Kasnije se nisu mogli prisjetiti kako su se od vrata dovukli do kreveta. Nisu

se razdvajali dok ju je Julian, nespretno, pokušavao svući. Onakva slaba,
pokušala mu je pomoći, i njezina je bunda od lisice kliznula na pod. No, dotukla
su ga bezbrojna puceta na njezinoj haljini i dok je petljao oko njih kliznula mu je
iz naručja.
Obujmivši je ponovno rukom, bjesomučno ju je gurao prema postelji,
slobodnom rukom svlačeći svoju odjeću. Nitko nije ispustio ni najtiši zvuk. Lin
čak nije ni otvorila oči. Naginjala se unatrag sve dok više nije mogla stajati.
Julian ju je htio poleći, ali se pripila uz njega snažnije nego ikad, kao da se
preplašila pada. Uzela mu je lice među dlanove dok joj je ljubio kosu i oči. Zatim
su, bučno, na pod pali kopča za kosu i cipele. Ležala je, nepomična, dok je on
trgao ostatke svoje odjeće i kleknuo joj među noge. Obuzdavajući sebe, tada ju je
raskopčao daleko lakše. Lin je djelovala očajnički stidljivo - dlanovima je
prekrila lice koje joj je gorjelo.
Toliko dugo žudio je vidjeti njezino golo tijelo - sad ga je napokon ugledao.
Bila je savršenih proporcija, a koža joj je sjala toplim, zlaćanim, sjajem - kao da
nije bila od krvi i mesa. Iznenadio se vidjevši da nema nijedne dlačice ni pod
pazuhom, kao ni stidnih dlaka. Kad joj je raširio noge, stidne usne otvorile su
mu se pred očima poput dvije izduljene latice, spajajući se u vrtlogu njezina
klitorisa.
Julian nikad još nije vidio tako ogoljeno žensko spolovilo. Više mu je
izgledalo kao umjetničko djelo, nego kao ljudsko tijelo. Obilno se znojio,
uzbuđen kao dječak tijekom prvog spolnog iskustva.
Skrenuo je pogled prema njezinoj kosi na jastuku - poput svile obrubljivala
joj je lice i ramena. Dlanom je počeo lutati po njoj, dotičući je lagano i oprezno.
Zadivile su ga njezine grudi, pune i izbačene, teksture nalik slonovači. Činilo mu
se da posjeduju skulptorsku kvalitetu veću od ikoje koju je vidio na majčinim
modelima. Koža joj je, od glave do pete, bila glatka kao saten. Držao ju je blizu.
Lin je i dalje čvrsto dlanovima prekrivala lice sprječavajući ga da joj poljubi usta,
a on je jednom rukom zgrabio njezinu desnu dojku dok je usnama obuhvatio
bradavicu lijeve. Slobodnom rukom istraživao je ostatak njezinoga tijela - od
struka, preko trbuha, kukove i noge. Kad joj je rukom dodirnuo nabrekli klitoris,
zaječala je, a on je otkrio da je topla i vlažna. U ekstazi ushita, maknuo joj je ruke
s lica i snažno je poljubio u usta.
Tada se dogodilo nešto nepredviđeno. Njegov penis, krut sve do tog
trenutka, počeo je mlohaviti. Uznemirio se. Legao je na leđa i pokušao se smiriti
- zatim je uzeo njezinu malenu, nježnu ruku i stavio je sebi među noge. Lin je
prvi put otvorila oči i raskolačila ih zagledavši se u njegova prsa i bedra, a zatim
u mekani komad puti u svojoj ruci. Odmah ih je zatvorila, gotovo panično. Ali je,
vođena njegovom rukom, milovala penis sve dok se nije ponovno ukrutio. Na
vršku se pojavila kaplja. Privukao ju je k sebi i posegnuo za njom. U sljedećem
trenutku ispustio je prigušen krik, nalegao na nju i nekontrolirano ejakulirao.
»Strašno mi je žao«, rekao je, glupo, maramicom joj brišući bedra. »Stvarno
jako dugo već nisam ...«
Ta izjava nije bila nimalo taktična, ali Lin nije odvratila ništa. Malo kasnije
pridigla se i zagrlila ga oko vrata. Nježno mu je glavu obujmila rukama i tako su
ležali, jedno pored drugoga, gledajući se u oči. Nasmiješila se otkrivajući
neizmjerno zadovoljstvo, kao da je nestala neka neprelazna zapreka. A ona je
uspjela - i tako ušla u novu fazu svoga života.

***

Soba je bila sladostrasno topla. Radijatori su grijali punom snagom, a u

kaminu je buktjela vatra. Krevet je bio toliko velik da mu nije mogao dohvatiti
krajeve ni kad je dokraja ispružio ruke. Sunce je obasjavalo prekrivač, probijalo
se kroz mrežaste zavjese i osvjetljavalo malenu kupaonicu i garderobu.
Lin je prstima prelazila po njegovoj koži i kroz kosu, crnom kosom škakljala
ga je po licu. Trasirala ga je, ocrtavala njegove obrise. Tamo gdje ga nije mogla
potpuno prekriti prstima, raširila bi ih i trljala ga dlanom. Osobito polagano
prelazila je po gustim dlakama na prsima i trbuhu, i to je ponavljala nebrojeno
puta.
Kad mu se prstima konačno uvukla među noge, zastala je, kao na oprezu.
Djelovala je zbunjeno, kao da je muškarac kojega drži nešto što još nikad nije
vidjela. Julian je nepomično ležao i promatrao ju. Zatim ju je privukao k sebi.
»Što te toliko prestrašilo one noći kad smo se poljubili prvi put?« prošaptao je.
»Jesi li me i tada željela?«
Skrenula je pogled, nijemo se nasmiješivši, istovremeno rukom istražujući
njegov mlohavi penis. Shvatio je da ga palcem i kažiprstom jedva može
obujmiti. Nije ga prestajala milovati, kao da se ne može naviknuti na veličinu i
oblik. »Čudno«, prošaptala je. »Sve mi je to čudno.«
Julian se otkotrljao od nje. Što je duže ležao uz nju, to mu se činila ljepšom.
Ogoljenost njezine pičke činila mu se toliko bezočnom da mu je djelovala kao
poruga vlastitoj seksualnoj podložnosti. Osobito u trenutku kad je savila koljeno
i otvorila mu se. Pomislio je da nikad, dotad nije vidio ništa toliko čarobno.
Velike usne bile su nježno čokoladnosmeđe i prelijevale se prema ružičastoj boji
novorođenčeta u unutrašnjosti.
Osjetio je da mu se ponovno kruti, iako nije prošlo ni deset minuta otkako
je ejakulirao. Pritisnuvši je cijelim tijelom i ušavši u nju, osjetio je da podrhtava.
Vidjevši je takvu, čvrsto stisnutih očiju, napeta izraza na licu, mogao bi pomisliti
da samo trpi neku nevolju. Ali je ona, istovremeno, raširila noge, zahvatila ga i
uvlačila ga, sloj po sloj, sve dublje u sebe. Osjetio je plameni jezičac koji je
buknuo i zaprijetio da će ga potpuno obuzeti, obuzeti ih oboje - Linino lice sjalo
je nezemaljski ružičasto. Uzbuđenje ga je preplavljivalo moćnim valovima, te je
ubrzo obilno svršio i drugi put.

Izvalio se pored nje. Odjednom je postao svjestan da je gladan. Tog

popodneva je, odmah po dolasku u Peking, otišao do nje, a zatim ravno amo u
hotel. Nije doručkovao, nije jeo ništa. Okrenuo je glavom, pogledom tražeći
ručni sat na stoliću, ali mu je, kao da mu čita misli, Lin položila ruku na rame.
»Idemo jesti«, rekla je. »U prizemlju imaju dobar restoran.«
Ne odgovorivši joj, izvukao se iz postelje, obukao se na brzinu, krajičkom
oka promatrajući kako Lin spretno zakapča puceta. Poslušno ju je slijedio dok je
prolazila pored dizala i uputila se ravno niz stube, podigavši širok ovratnik
bunde tako da joj je blistavobijelo krzno uokvirivalo lice.
Pijani od sreće zalutali su, ali su na koncu pronašli restoran gdje su dobili
stol s pogledom na ulicu. Sjedili su sučelice jedno drugome, a između njih je
stajala vaza puna begonija. Julian se okrenuo prozoru koji mu je prvi put pružio
dobar pogled na Peking. Sjeverna Kina je u ovo doba godine svakako
opravdavala svoju reputaciju. Pod tamnomodrim nebom, žutosmeđi gradski
pločnici bili su obrubljeni drvoredima, sada golih krošanja, prošarani ponegdje
žarkozelenim šumarcima bambusa. U daljini, iza gungule rikši i taksija, masivne
i veličanstvene dveri zatvarale su kraj ulice - u još većoj daljini nazirao je meke
obrise brda istočkane modrozelenim šumarcima borova.
Lin je naručila za oboje a zatim se i ona okrenula prema ulici. Točno
nasuprot njima, na ulazu u polumračnu ulicu, prodavači su nudili prženu hranu i
strukove zlatnih cvjetova povezane slamom.
»Lijepo ti stoji nova halja«, rekla je smiješeći se kao da ju je tek tada
primijetila.
»Stvarno?« Znao je da se svim silama trudi ne smijati se.
»Samo što si prevelik za nju ...« Naglo se prekinula, dlanom prekrila usta da
priguši krik i pokazala kroz prozor. Cestom se vukla deva, uzvraćajući im pogled.
»Kako je Peking prekrasan!« rekao je Julian. »Zanimljiviji od bilo kojeg
drugog mjesta na svijetu - pun je čudesa!«
Lin se nasmijala njegovu oduševljenju. Upravo tako - Peking ju je u
potpunosti preobrazio. Nestala je njezina rezerviranost. U tom gradu bila je kod
kuće, daleko do Wuhana. Posegnuo je rukom preko stola, želeći joj stisnuti ruku,
ali je tim pokretom prevrnuo vazu i srušio je na pod. Nagnula se da je uhvati i
promašila je. Vaza je pala na pod, prevrnula se na bok, ali se nije razbila.
»Kakav sam ja nespretni glupan«, rekao je Julian, ali mu je Lin uzvratila:
»To je sreća. Srećonoša!« Ruke su im se spojile i prsti isprepleli.
Julian se osvrnuo oko sebe i osjetio grč razočaranja. Kakva šteta što su
stolovi odvojeni paravanima. Ponosio se Lininom ljepotom i želio da je vide i
ostali, da je vide s njim.
Donijeli su im hranu - pržene proljetne rolade, pirjane gljive, pržene klice,
juhu od lotosa, prženu sirutku s budnim sjemenkama i šuplju tikvu punjenu
škampima. Bezbrojni tanjuri prekrili su stol mješavinom okusa, boja i mirisa.
Pomislio je na oca. Clive bi neizmjerno uživao - stvarno bi trebao doći u Peking i
tu naći ljubavnicu.
I dalje je držao Lininu ruku u svojoj. Koliko je sati? Tri sata? Četiri? Planirali
su spojiti ručak i večeru, ali odjednom mu je nestalo teka. Osjetio je da joj se
dlan ovlažio, da joj oči ispunjava žudnja.
»Nisam te usrećio, draga, nije li tako?« upitao je.
Odgovor je izostao; Lin se zagledala u stolnjak. Samo mu je prstom grebala
po dlanu, kao da nešto piše. Nije uspijevao shvatiti o čemu je riječ, ali je
nagađao. Srce mu je počelo brže udarati.
Spustio je štapiće i ispružio ruku da joj miluje lice. Usne su joj se razdvojile,
disanje joj se ubrzalo.
»O, Bože moj«, rekao je, više za sebe. »Ne mogu to više podnijeti.«
Linino se lice zarumenjelo, izbile su graške znoja. »Svršit ću samo gledajući
te«, prošaptala je. Bacivši novac na stol, podigao ju je na noge. Brzo su
prokrivudali između stolova, izišli iz restorana i uputili se prema dizalu. Kad su
stigli do svoga kata, potrčala je pred njim, pustim hodnikom, do njihove sobe.
Svukao je ogrtač prije nego što je stigao do vrata. Kad su se vrata zatvorila za
njima, Lin je već otkopčala polovicu puceta. Kad se, zaključavši vrata, okrenuo,
bila je gola. Pridigla se na vrhove prstiju i bacila mu se oko vrata.
06.

Nakon što je prevladala i one posljednje zapreke, Lin se preobrazila u posve

drugu ženu. Lice joj je sjalo ružičasto. Izgledala je još mlađe nego prije,
nalikovalo je gotovo na mladu maturanticu koja je upravo otkrila novu igru.
Osjetio je gorčinu krivnje, osjećao je kao da krši neki tabu što ga je samo još
više uzbudilo. Žudio je prodrijeti u nju. Ali Lin se nije žurila. Tek kad su mu oči
postale vrele od želje dopustila je da vrškom penisa klizne u nju. Tada je podigla
tijelo i svakim pokretom dopuštala mu da prodre sve dublje. Gutala ga je malo
pomalo, sve dok se njegovo spolovilo nije čvrsto usidrilo u njoj.
Usred tih događanja progonile su ga čudne i neracionalne brige. Njezino
tijelo izgledalo je beskrajno krhko, a ipak su bili toliko čvrsto spojeni da je
osjetio kako mu penis gori u njoj, prodire gotovo do jetre ili slezene - uplašio se
da će je raniti. No, umirivali su ga njezine napola sklopljene oči i duboki uzdasi.
Držao ju je, ležali su jedno uz drugo i tada se približila da ga poljubi
poljupcem toliko žarkim da je ostao bez daha. Jednom rukom zgrabila ga je za
kosu, drugom za rame. Istovremeno je postupno ispravljala noge sve dok im se
tijela nisu preklopila i više se nije dalo razaznati čije je čije. Taj položaj iskrivio
mu je penis i zavrnuo ga u njoj tolikom silinom da su se oboje borili za dah.
Tada je počela tiho stenjati, gotovo melodiozno, kao da nešto pjevuši. On je
prigušio krik na samome rubu orgazma, a ona je uzvratila još čvršćim stiskom.
Zastenjao je gotovo bolno i, s beskrajnim olakšanjem, svršio u nju.

Julian je, preplavljen umorom, sklopio oči i počeo plutati u san. Lin je
spavala pored njega, prebacivši nogu preko njegovih bedara i zagrlivši ga oko
vrata. Lice mu je nježno pritisnula na usne. Julian je pao u slatku nesvjesticu.
Ponovno je bio maleni dječak, u majčinom naručju, majka ga je upravo
izvadila iz kade, obrisala ga, izljubila i spremila u postelju. Cijeli je dan kao lud
trčao poljima i onda je pao u zaslužen san. Odjednom je osjetio da mu se penis
kruti. Našao se na nekom vlažnom i toplom mjestu. Borio se da se osvijesti.
Blagi Bože, pa to mu je majka!
Probudio se prestravljen. Lin je i dalje ležala obavijajući ga nogom i
rukama. No, njegov se penis našao u njoj. Dok je spavao uhvatila ga je tako da je
morao samo malo otvrdnuti da bi ušao u nju. A ona je posve nevino pjevušila
neku melodiju i imala snošaj s njim dok je spavao!
Primijetivši njegovo iznenađenje, Lin je posramljeno zarila lice u njegove
grudi. »Prekrasan si! Možeš istovremeno spavati i voditi ljubav«, rekla je. Sjaj
večernjeg sunca prodirao je kroz napola navučene zavjese. Bližila se noć. Hoće li
ovaj ludi dan postati još luđi?

Sunce je obasjavalo njezino lice, njezinu kosu, njezino tijelo. Kao da je

isijavala energiju, opijena njihovim neprekidnim vođenjem ljubavi. Zar joj ne
treba počinak? Očito ne. Za razliku od Juliana, njezina živost i seksualna glad
nisu pokazivali nikakve znakove umora.
Vidjevši njegovu smetenost počela ga je, malo-pomalo, oslobađati. Njegov
blistavi ud izranjao je centimetar po centimetar, počeo mekšati i skupljati se
sve dok u njoj nije ostao samo glavić. Nikad sa ženom nije doživio toliko
strastven seks. Zapravo, osjećao se kao da nikad do tada nije doživio spolni
odnos. A smatrao ju je uštogljenom intelektualkom, kineskom Mansfieldovom.
Otkud je izniknula ta nezasitna žena?
Užasno sam umoran, pomislio je. Ubija me. Ta ga je misao nekako
oraspoložila. Kakav način umiranja! Malo je muškaraca na ovome svijetu
sretnih kao ja. Prepredeno se osmjehnuo samome sebi - mogao sam umrijeti i u
nekim drugim mukama. Ovako bar ne moram koristiti cijanid.
Odjednom su mu se sve vlastite strepnje učinile besmislenima. Našli su se
u najmirnijem od svih kineskih gradova, spuštao se mrak, a on je ležao u njezinu
naručju. Seks je, s tom tajanstvenom, prelijepom ženom bio neopisivo dobar -
ponovno je utonuo u stanje polusna.

Kad se konačno probudio vladala je mrkla tama. Ispružio je ruku, ali je

napipao samo plahtu koja ga je pokrivala. Obuzela ga je panika. Gdje je ona?
Protrljao je oči i zapazio svjetlo ispod zatvorenih vrata garderobe. Ustao je
i otvorio ih. Ona je već na sebe bita navukla svoju crvenu, svilenu haljinu i
sređivala je kosu. Nasmijala se, spazivši ga golog-golcatog, kako trepće na
svjetlu. Prišao joj je i sagnuo se da je zagrli i poljubi. »A, tu si.«
Lin je rekla: »Uplašio si se da sam otišla?«
Nije odgovorio izravno, samo je rekao: »Večer je. Idemo dolje, dobro se
najesti«. Na brzinu se oprao i nabacio odjeću. Pomalo je strahovao da bi mogli,
ako dovoljno brzo ne iziđe iz sobe, ponovno završiti u krevetu.

Nasuprot hotelu pronašli su restoran s hranom iz pokrajine Hubei. Dok su

im posluživali prvo jelo, dvojica konobara do stola su oprezno donijela posudu 8
ribama i pokazali im pet-šest tupoustih špara, riba koje su se u Wuhanu
smatrale poslasticom, koje su plivale među vodenim biljem. Lin je naručila
najvećeg, te su se konobari, klanjajući se, povukli.
Rižino vino, u kojem je plutalo nekoliko crvenih bobica liciuma, bilo je suho
i pitko. Julian je polako ispijao, ne znajući što bi rekao.
»Znam da si zbunjen«, rekla je Lin. »Ja sam drugačija od žena za koje si
mislio da ih poznaješ. Nije li tako? Ali, nisam ‘nifomanka’, kako biste rekli vi
Zapadnjaci.« Govorila je tečno, kao da drži unaprijed pripremljen govor.
Njezin otac skupljao je knjige, nastavila je, i posjedovao vrhunsku zbirku
starih knjiga, među kojima su se našli i posljednji primjerci nekih izdanja. Majka
mu je u miraz donijela veći broj ezoteričnih taoističkih spisa za koje se
vjerovalo da su već odavno nestali. Među njima našao se i rukopis Klasika sobe
žada, legendarno ‘Umijeće ljubavi’ koje su bibliografi spominjali stoljećima, ali
koje nitko nije vidio. Njegove fantazije o tim knjigama bile su dijelom razlog
zašto je majku cijenio više od bilo koje druge priležnice. Oduševio se otkrivši da
ona dobro poznaje taoističke tehnike razvoja koje je opisivala knjiga.
Tako su njih dvoje odlučili, koristeći knjigu, usavršiti vođenje ljubavi, što je
bila primjena taoističke metafizike na erotska umijeća.
Klasika je bila ponos i dika Linina oca. Cesto je citirao staru izreku koja je
glasila: »Kupiti dobru knjigu isto je kao i nabaviti lijepu priležnjcu, samo je
ljepota knjige veća i traje dulje«. Budući da je nabavio i lijepu ženu i
neprocjenjivo vrijedan rukopis, bio je dvostruko sretan.
Linina majka tvrdila je da njezina majka posjeduje još veća znanja od onih u
knjizi. Baka je svoja saznanja naučila napamet i prenijela ih kćeri. Prije stupanja
u brak dodala je neke praktične savjete roj teoriji. Potrebna je izuzetna umna
brzina i određena prirodna nadarenost da se umijeće svlada prije braka, rekla
joj je majka.
Sposobnosti joj nije nedostajalo. Tijekom svakodnevnog vođenja ljubavi
postala je jedinstveni majstor Klasika i tome dodala vlastite vještine. Ipak, kad je
Lin bila u pubertetu i kad je oca zamolila da joj dopusti pogledati knjigu, obuzeo
ga je gnjev. Nitko - prosiktao je tada - nitko njegovoj kćeri nije smio ni
spomenuti da ona postoji. Ta se knjigu nije smjela pokazivati nikome, bio je to
jedini očuvani primjerak i tako će i ostati.
Otac joj je ispričao da mu je, godine 1927., poznati kolekcionar knjiga iz
Hunana, Ye Dehui, pisao da će prepuzati cijelim putem do Pekinga samo da baci
pogled na taj legendarni tekst. Kad je to napola-prijeteće, napola-šaljivo pismo
stiglo, Ye Dehuija su već bili uhitili komunisti na jugu. Smaknuli su ga kao
ozloglašenog ‘lokalnog despota’, i kao primjer ostalim veleposjednicima. Tako
Ye nije bio u mogućnosti ‘puzati’ nikamo, najmanje u Peking - na olakšanje
njezina oca. Ipak, sažalio se nad njim. Ye je pogriješio objavivši svoju privatnu
zbirku pod naslovom Kinesko umijeće ljubavi. Nije shvatio da ovo stoljeće nije
vrijeme za takve naslove. Komunisti su ga proglasili zločincem, optužili ga da
prodaje ‘feudalnu pornografiju’ - i nitko nije stao u njegovu obranu.
Linin otac bio je napredan, ponosan što mu je kći spisateljica Nove škole.
Žudno je čekao vidjeti kći kako se probija u suvremenom svijetu. Umijeće
ljubavi bila je njegova privatna strast. Takvo ezoterično znanje nije imalo mjesta
u tom dobu napretka, i nije ga želio prenijeti kćeri. Okrenuo se protiv svoje
najdraže priležnice koja je umrla tri godine nakon Lininog vjenčanja. Lin je
sumnjala na zavjeru unutar tog velikog kućanstva, ali je otac odbio dopustiti
policijsku istragu.
Oba roditelja složila su se da kći moraju odgojiti kao suvremenu ženu, te se
Lin obrazovala u skupim djevojačkim, britanskim, internatima u Tianjinu. Ipak,
dok je još bila dijete, kad god su imale vremena biti zajedno, majka ju je
poučavala meditaciji i drugim taoističkim metodama razvoja bića. Bio je to
razlog zašto je Lin, kad je došlo vrijeme, s lakoćom naučila Umijeće ljubavi.

Cijela ta priča Juliana je ostavila potpuno bez teksta. Kad je raspravljala o

kineskoj suvremenoj književnosti i civilizaciji mogao je slijediti njezine
argumente i stvarati vlastite sudove. Ali, pomisao da je Linina majka vlastitu kći
naučila Umijeću ljubavi bila je nezamisliva. Misli su mu se vratile ženama i
ljubavnicama koje je poznavao: teti Virginiji i njezinoj navodno lezbijskoj vezi s
Vitom Sackville-West - iako je istina bila neizmjerno manje zanimljiva. Tada se
sjetio da je na fotografiji vidio majku golu s Molly McCarthy. Tada mu je bilo pet
godina. Tih godina samo su prostitutke dopuštale da ih se slika gole. Što ih je
natjeralo da to učine? Prisjećao se koliko je lijepo bilo majčino tijelo.
»Jesi li imala lezbijske odnose s majkom?« upitao ju je otvoreno.
Lin nije odgovorila. Umjesto toga, samo je podigla čašu i nazdravila mu.
Kad bi porumenjela, oči bi joj potamnjele do čeličnoplave boje.
Pijuckala je vino. Bračni posrednici počeli su opsjedati kuću čim je navršila
petnaest, rekla je. Ali su se roditelji složili da joj, budući da su željeli da im kći
bude nova žena, daju pravo da sama odabere supruga Kad je upoznala Chenga
bio je profesor na pekinškom Sveučilištu i već dobro poznati pisac. Za vrijeme
Tagoreova posjeta, 1924. godine, upoznali su se bolje, ali je tek tri godine
kasnije, navršivši dvadeset sedmu, prihvatila njegovu prošnju.
No, pokazalo se da Cheng, obrazovan na Zapadu, obožava progres i da ne
želi ni čuti o onome što je sâm nazivao taoističkim praznovjerjima, dok je
Umijeće ljubavi, smatrao simbolom najizopačenijih i najnazadnijih vidova
kineske feudalne civilizacije. Kad je umijeće iskušala na njemu, bio je to potpuni
krah. Reagirao je kao na otrov - točnije, od posljedica je bolovao još tjednima.
Nakon toga njihovi odnosi postali su rijetki i mlaki. Ona se vratila staroj
navici primjene Umijeća navlastiti razvoj. Sudeći po mjerilima nove Kine, njihov
brak, veza između glasovitog stručnjaka za književnost i čuvene spisateljice, bio
je iznimno uspješan. Da je ikome ispričala o svojim istinskim žudnjama
vjerojatno bi je smatrali bezumnicom.
Danas je imala priliku prvi put istinski iskušati teoriju. Kao što je i
očekivala seksualni odnos sukladan savjetima iz Klasika sobe žada djelovao je
iznimno osvježujuće.
»Samo to što sam rekla ne bi smjela izjaviti nijedna obrazovana i
suvremena žena«, dodala je, pomalo zbunjeno.
Julian ju je uzeo za ruku - sad je bolje razumijevao njezinu neobičnu
ideološku dvojbu. »Posjeduješ dvojnu osobnost, nije li tako?«
Lin je to potvrdila. Bila je kao dva bića u jednome tijelu. Za vanjski svijet
bila je književnica obrazovana po europskim mjerilima - iznutra, bila je
tradicionalistički nastrojena istraživačica umijeća života koje su joj prenijeli
njezini roditelji i baka. Taj svoj dio nije otkrivala nikome, baš kao što nikad nije
očekivala da će se spetljati s Europljaninom.
»Dakle, ti si tijekom spolnog odnosa u stanju izvlačiti moje ‘unutrašnje
energije?« Pred očima su mu bljesnuli razni prizori tog suludog dana.
»Ti si sjajan«, odvratila je s uživanjem Lin. »Ne treba te mnogo poučavati.«
Julian jednostavno nije mogao povjerovati u to. »Kad govoriš o tome, sve
zvuči kao nekakva inačica seksualnog vampirizma.«
 »Dakle, misliš da iz tebe cijedim život? Moraš shvatiti da je Umijeće ljubavi
oblik međusobnog hranjenja, spajanje jina i janga. Kad muškarac jednom
savlada Umijeće i on iz njega izvlači korist - sjećaš li se mog oca?«
Istini za volju, iako joj je otac već odavno navršio sedamdesetu, bio je svjež
i snažan kao čovjek koji još nije prevalio ni pedesetu - Julian ipak nije bio
siguran je li on dorastao tome. Ako ne uspije, neće li od njega ostati samo suha
ljuštura? Za Lin će ostati samo tračci energije njegovog janga! Usprkos tomu,
počeo je nazirati zabavnu stranu - dakle, našao se tu, muškarac koji cvili pri
pomisli da postane seksualnom igračkom jedne žene. U životu se naslušao
beskrajno mnogo žalbi o tome kako muškarci žene koriste kao seksualne
objekte. Sad je kocka pala na drugu stranu.
Čekaj malo, pomislio je, sve je to zasigurno hrpa kineskih praznovjerja, u
potpunosti neznanstveno i iracionalno, iako egzotično. Što se tiče njegovih
neobuzdanih orgazama, oni su bili čista posljedica višemjesečne apstinencije.
Odsad će se pobrinuti da stane uz bok toj kineskoj mudrici.
Lin ga je pogledala i, prekinuvši tok njegovih misli, rekla da joj je majka
govorila o postojanju neravnoteže između spolova - muški kanal preuzak je da s
lakoćom iz žene izvlači energiju jina, dok je žena sposobna upijati energiju janga
svim dijelovima svoje utrobe. Zato jako maleni broj muškaraca može svladati
Umijeće. Ako muškarcu uspije otvoriti taj kanal, onda obje strane vuku korist.
»A večeras je bilo prekrasno. Nisi uopće ejakulirao. U tajnoj knjizi stoji da
jedan snošaj bez ejakulacije muškarcu donosi snagu; dva mu bistre oči; tri ga
liječe od svih bolesti; četiri...«
Oboje su prasnuli u smijeh, a on ju je tjerao: »Nastavi! Nastavi!«
»Preskočit ću neke«, rekla je Lin, »budući da mi se čini da mi ne vjeruješ.
Dvanaest snošaja čine te besmrtnim!«
»Bože mili,« rekao je Julian, »to stvarno vrijedi truda.« Ali, bilo mu je jasno
da je tijekom posljednjeg susreta jednostavno bio previše sanjiv i dopustio joj
da vodi. Potpuno budan nije se mogao suzdržavati.
»Samo,« upitao je, »ako muškarac ne svrši, onda čemu seks?«
»Da bi mogao usrećiti ženu, muškarac mora uvijek biti snažan. To piše u
drevnim kineskim knjigama«, živo je objašnjavala Lin.
»Dakle, svrha seksa je ženin užitak.« Julian se nije mogao načuditi. Prvi put
u životu naišao je na seksologiju toliko čvrsto usredotočenu na ženu. Muški
šovinizam u kineskom društvu, činilo mu se, zamirao je na pragu ložnice.
Unutra se jang morao dovesti u sklad s jinom. Natočivši si još vina, upitao je
izravno: »U tom slučaju, koliko si orgazama doživjela danas?«
»Koliko? Žena vješta Umijeću ljubavi ne broji koliko.« Govoreći o
vlastitome iskustvu i dalje je zvučala pomalo stidljivo. »Cijeli današnji dan za
mene je bio jedan orgazam.« Uzdahnula je kao da se prisjeća nečeg toliko
dobrog da to ne može biti stvarno. »Plutala sam poput oblaka što ga vjetar tjera
sve više i više - prvi put u životu - poput besmrtnice na nebesima. No, dosta
priče o tome. Uživajmo jedno u drugome.«
Spustila je štapiće i zagledala se u njega ne skrivajući nježnost u očima.
Julian nije mogao a da ne pomisli kako u svijetu postoji samo nekoliko
stvari boljih od kineskog Umijeća ljubavi. Uzvrativši joj pogled, zgrabio ju je za
ruku. Da, želio je nastaviti uživati u njoj, čak i nakon ovog dana iscrpljujućeg
vođenja ljubavi - želio je dovršiti obrok i odvesti je gore u krevet. Nije joj mogao
pustiti ruku - tama bi mu je mogla oteti. U njezinu društvu život je bio divan. A
umijeće ljubavi značilo je ni tamo ni tu. Pa što ako ga je u erotskim umijećima
jedna Kineskinja nadjačala - bio je prvi Englez koji je pretrpio takav poraz.

Taj put oboje su bili mirniji. Razodjenuli su se bez žurbe i zagrlili. Bilo je
oko ponoći, u sobi je bilo svježije unatoč grijanju. S vremena na vrijeme Lin ga je
pokušala pokriti, ali bi svaki put odgurnuo pokrivač - želio je nesmetan pogled
na njezino tijelo. Iz istog razloga nije dao da se ugase svjetla. Sjećao se onih
krupnih žena kod kuće, djevojaka koje su prerano ulazile u pubertet, zatim
prerano starjele i debljale se - Lin je bila obla, ali vitka. Nije mu bilo jasno kako
žene s Orijenta uspijevaju stopiti oba ta elementa u jednome tijelu.
Osjetio je da su si postali prisni, iznimno bliski. Jedan pogled, jedan pokret,
jedan specifičan zvuk onom drugom otkrivao je što partner želi.
»Onda me pouči,« rekao je, »kako da ne svršim.«
Grleći ga oko vrata Lin mu je odvratila da ne zna jer nije muškarac. »Način
se zove ‘Zauzdavanje bijeloga vola’. Postoje savjeti, ali ako muškarac ne može
naučiti sam, onda nijedan savjet ne vrijedi.« Ipak, dodala je, ako Julian čvrsto
odluči naučiti, onda će sve ići lakše.
»Kako znaš?« upitao je Julian.
»Pa, nešto mi govori da je tako.« Lin je ponovno pocrvenjela. »Danas je bilo
drugačije. Odsad ćemo vježbati zajedno, može? Taoistički klasici tvrde da s
dvanaest uspjeha muškarac čak i u poodmakloj dobi može zadržati mladost.«
»Nemam neku želju živjeti vječno. Želim se zaustaviti s tobom, stati na K.«
Lin se nasmijala. »To ne znači imati dvanaest žena. To znači voditi ljubav
dvanaest puta svake noći.«
Julian je pomislio na Rogera Fryja koga je smatrao svojim duhovnim ocem.
Dok je predavao povijest umjetnosti na Cambridgeu, Fry je izjavio da mu je
velika želja cijeli semestar posvetiri kineskoj umjetnosti. Bio je pun
strahopoštovanja prema životinjama urezanim u brončane posude iz Choua,
čija je moć da zadive naizgled rasla tijekom stoljeća. Zapadnjački misionari
nikad nisu razumijevali kinesko poimanje zla - napola ozbiljno, napola
podrugljivo - dok se u kršćanstvu nitko nije smijao čudovišnim zločinima. Kako
je moguće postići savršenu ravnotežu? Zbog toga što se od upravitelja
ljevaonice i njegove supruge očekivalo da skoče u rastopljen metal i tako
kalupima podare savršen sklad između jina i janga?
U ime umijeća življenja, Kinezi su spremni dati život za umjetnost.
Konačno je shvatio Rogerov ironično intoniran zaključak.
Lin kao da mu je postavila izazov. Upoznao si tračak kineske filozofije
seksa, i saznao nešto malo o harmoniziranju Muškarca sa Ženom. Isto vrijedi za
umjetnost i ljude. Jesi li spreman skočiti u plamen sa mnom? Stopiti jin s
jangom? Usuđuješ li se?
Cijeloga života Julian je uživao u seksualnim izazovima. Njegove britanske i
francuske ljubavnice su, u uzbuđenju, samo znale kako treba reći: »Volim te«.
Kako nemaštovito! Sad je u Lin otkrio drevni Orijent. Njezino bilo ubrzalo se
odgovarajući mu.
Ljubio ju je bez prestanka. Ušao je u nju. Dok je klečala nad njim, stisnuvši
mu bokove svojim nogama, primijetio je da joj se oblik grudi mijenja kad je
uzbuđena. Visjele su poput kineskih šalica za čaj od terakote; bradavice su,
svojim nježnim, smeđim vrhovima, stršile poput uskog vrška poklopca šalice.
Cijeloga života osjećao je da traga za bojom, bojom koju je nemoguće opisati
riječima. U majčinom ateljeu zidove su prekrivali bezbrojni aktovi, ali je boja
ženskih bradavica bila pogrešna što ga je ostavljalo nekako nezadovoljnim. Više
ne. Svakim pokretom njihovih tijela, veliki kolobari oko njezinih bradavica bili
su prepuni te boje. Blistali su grašcima znoja. Uzdahnuo je, ustima obuhvatio
bradavicu, a ona je nabubrila. Voljela je sklapati oči kako joj je žudnja jačala,
otkrivajući tako tamnu, gustu crtu svojih trepavica. Uši su joj bile nježne, vrat
otmjen i dug. Mora je prestati promatrati, inače će mu njezino lice, rumeno od
ushita orgazma, uništiti svaki pokušaj suzdržavanja.
Dlanovima mu je prekrila oči i nježno ga ugrizla za uho: »Sporije, zadrži«,
rekla je.
To ga je samo još više uzbudilo. Zauzdati Bijeloga vola, malo sutra! Kako to
čovjek može pokušati ostvariti s ovom ženom!

Gotovo u istom trenutku, um mu se razbistrio. Oduvijek se plašio žena koje

su previše ozbiljno shvaćale vezu. Ovo ljupko stvorenje koje mu se smotalo na
grudima željelo ga je samo zbog seksa - koristila ga je kao seksualni objekt. Bila
joj je potrebna samo doza njezinih jina i janga da ostane mlada i prelijepa. Ta ga
je pomisao umirila - ona neće pokušati oteti mu slobodu, što je upravo sjajno!
Stezala ga je nogama, tijelo joj se još trzalo, a mišolovka u njezinoj nutrini i
dalje je stiskala unatoč tome što je on već tada omlohavio. Učinilo mu se da će
morati u tom položaju prespavati ostatak noći.
Oduvijek se plašio okova ljubavi, ali je shvatio da Lin o tome nije rekla ni
riječ - ni na engleskom ni na kineskom. Čak i na vrhuncu nije ga upitala da li je
voli. Čudno, ali dobro. Strepnje koje je gajio u vezi puta u Peking pokazale su se
neutemeljenima.
07.

Šetati ulicama uvečer bilo je opčinjavajuće. Veže su obrubljivale zastave

potpuno prekrivene otisnutim molitvama i blagoslovima; mnogi su u svjetini
nosili fenjere tako da je put pred njima blistao poput mjesečine na vodi, a
dijelovi njihovih razgovora, riječi izgovarane baršunastim lokalnim narječjem,
dopirali su do njih i nestajali u večernjem zraku. Povremeno su zavirili u dućane
bez izloga - kaligrafski natpisi, slike, obješeni svici i blistave lepeze. Na jugu bi
vjerojatno kišilo i bilo bi ledeno hladno. Ovdje je zrak bio suh i svjež, a večernje
nebo sve tamnije modro dok se spuštao sumrak. Osjećao se spokoj.
Lin nije svaku noć provodila u hotelu. Često se u svitanje vraćala kući. U
tom hotelu nije bilo mnogo Zapadnjaka, te je njihovo bivanje tamo bilo
neobično iako su hotel vodili Zapadnjaci - glasine bi mogle lako poletjeti. Ipak,
bila je najdublja zima, pa su na ulici mogli podignutim ovratnicima sakriti lica.
Lin također nije bilo ugodno u društvu očevih priležnica i posluge. Njihova
najomiljenija zabava u tom velikom zdanju bilo je ogovaranje. No, znali su da je
ona sjajno obrazovana i da je čuvena spisateljica, te da ima brojne kontakte s
vanjskim svijetom - kad se nije željela vraćati kući, mogla je reći da je kod
prijatelja iako je, zapravo, morala izbjegavati sve svoje prijatelje u Pekingu.
Jednog popodneva zatekli su se u parku na brdu Jing-shan, na samom rubu
utvrđenog grada. Zimsko nebo bilo je zapanjujuće jasno i modro. Zvukovi grada
utihnuli su - oko njih bilo je još samo nekoliko ljudi. Odatle su, preko predgrađa,
mogli promatrati gradsko središte. Lin je pokazivala brda i objašnjavala da su
brojni carevi i prinčevi koji su tamo izgradili velike grobnice pomrli, te su ih
pokopali zajedno sa svim blagom.
»Volio bih vidjeti blago«, rekao je Julian. »Volio bih da ga mogu pokazati
svojima kod kuće. Zašto ne bismo otišli tamo, možda pronađemo neku sitnicu.«
»Zašto ne?« spremno je odvratila Lin. »Ići ćemo večeras... na putovanje iz
snova.« Na sebi je imala vodenomodre satenske hlače izvezene srebrnom
srmom, i žutu svilenu bluzu koja je naglašavala njezin vitki struk. U visokim
čizmama više je podsjećala na mandžurijsku dvorjanku nego na običnu
Kineskinju, osobito s kosom pričvršćenom u punđu na tjemenu.
Pokazala je neravnu granu stabla koje je raslo u blizini i rekla da se o nju
objesio posljednji car dinastije Ming, u trenutku kad je pobunjena vojska seljaka
poharala Peking. Na grani se smjestila crna vrana koja je promuklo graktala. Baš
kao što treba bici, rekla je Lin. Zimi je u gradu više vrana nego bilo kojih drugih
ptica, i kad vrane šute onda se sprema zlo. U proljeće se trebaju čuti svrake, i to
je tada znak sreće u budućnosti.
»A što ako vrane i svrake grakću istovremeno?« upitao je Julian.
»To se ne događa.«
»Mislim da sam upravo čuo svraku.«
Lin je rekla da zacijelo griješi jer ona nikad još nije čula ništa slično. Povela
ga je uzbrdo, prema malenom paviljonu - bila je to najviša točka unutar gradskih
zidina, a kad su pogledali nadolje, posjedi Carske palače svojim pravilnim i
simetričnim oblikom podsjetili su ih su na divovsku šahovsku ploču - blistavi,
zlatni krovovi, dveri, trgovi i prolazi protezali su se sve do najjužnije točke
Tienanmena, Dveri nebeskog mira. Sjeverozapadno od njih ležala je Ljetna
palača, golem vrt s velikim jezerom, bijelim mramornim mostovima i blistavim
zgradama.
Ova zima neobično je topla, primijetila je Lin. Julian je kimnuo. Stvarno - ni
izbliza toliko hladno koliko su ga upućivale njegove knjige o Pekingu - snijeg se
dokraja otopio. Istini za volju, iako ga je zadivila ljepota prirode i okoliša, sve što
je vidio smatrao je pomalo vulgarnim. Palače su bile oličene žarkim bojama, a
vrtovi su bili pretjerano uređeni. Koja bi druga kraljevska obitelj ispraznila
carsku riznicu da izgradi Ljetni dvorac, istovremeno uskraćujući sredstva
Ratnoj mornarici? Ipak, to je imalo smisla jer bi raj novac, na kraju, završio na
dnu mora. Očito je carska raskoš loše utjecala na sve. Gdje god bi pogledao,
nailazio bi na tragove onih koji su mogli nesmetano trošiti - vrtovi puni vrba,
sobe prepune kićenog namještaja. Kao da je taj cijeli narod bio doslovno
opsjednut pretjerivanjem - sve do cijele te čudne priče s priležnicama. On se,
nasuprot njima, zadovoljavao samo jednom ljubavnicom - a ona je vodila ljubav
toliko inventivno da mu se činilo da posjeduje cijeli harem.
Lin je rukom kliznula u džep njegovog kaputa. Osjećao je njezinu sreću,
njezin užitak što je nasamo s njim u parku. »Nije ti hladno?« upitala ga je.
Odmahnuo je glavom, ali je skinula svoj dugi vuneni šal i omotala mu ga oko
vrata, prebacivši mu jedan kraj preko grudi, dok mu je drugi visio na leđima.
Pod jarkim zimskim suncem, hladan joj je vjetar zarumenio obraze. Iako se
našminkala potpuno diskretno, i dalje mu je bila ljepša od ičega što je vidio u
gradu pod njima. Djelovala je potpuno ravnodušna spram hladnoće, a povjetarac
koji ju je lagano zapuhivao naglašavao je blagu krivulju njezinih grudi. Zagledao
se u vedro, modro nebo, u gola, smeđa stabla, borove, uređena brda, travnjake.
Peking mu se sviđao daleko više od Wuhana, osobito zato što je ona bila s njim.
Rekao joj je što osjeća.
»Hoćeš li ovo upotrijebiti u predavanjima?« upitala je.
»Što ću upotrijebiti? U kakvom predavanju?«
»Ovo mjesto, sve što vidimo. Kad govoriš o ‘empatiji’. Drevni kineski
pjesnik jednom je napisao: ‘Vidio sam svu ljepotu zelenih brežuljaka, znajući da
sam i ja njima jednako lijep’. Moguće da je to napisano samo za tebe.« Smijeh joj
je bio zarazan.
Julian je nikad nije vidio toliko sretnu. Stvarno, čarobna žena. Toliko
prirodna, tankoćutna, obdarena smislom za humor kakav se teško nalazi u
Kineza. Imajući vlastiti život pod takvim čvrstim nadzorom, znala je da
ugađajući njemu unosi ugodu i u vlastiti život.
Julian je bio čovjek koji je isključivo vjerovao vlastitoj prosudbi. Ako ju je
smatrao najpametnijom i najživotnijom ženom u životu, onda ona zacijelo može
šarmirati i majku - ako ni zbog čega drugoga, onda zbog svoje sposobnosti da ga
zadovolji u krevetu i oduševi uzvanike na večeri.

Juliana je zapanjio broj haljina koje je posjedovala. Lin mu je rekla da ih je

sve nabavila kad je bila mlađa, prije nego što se preselila u Wuhan. Sada se za
njih brinula služinčad, neprekidno mijenjajući lavandu. Julian je odstupio i
zagledao se u nju. Njezine riječi nikad ga nisu prestajale iznenađivati. Činile su je
poželjnijom nego ikad, a aureola misterija koja ju je okruživala oduševljavala ga
je. Osobito je bio sretan što je sa sebe zbacila one dosadne sveučilišne halje.
Najprivlačnija mu je bila kad bi na sebe navukla tradicionalnu odoru mlade
mandarinske gospe.
»Gdje si nabavila taj materijal?« upitao je, dodirujući podstavljeni brokat
njezina kaputa. Razmišljao je o vrsti ženskoga tijela koje se može umotati u
takve nesvakidašnje boje. Rekla mu je da će mu pokazati, brzim hodom izvela ga
je iz parka i zaustavila taksi koji ih je povezao u grad. Kad je pronašla
prodavaonicu, uvukla ga je unutra i pokazala mu bale i svežnjeve tkanina. Uz
njezinu pomoć odabrao je pet komada svile, svaki svoje boje i uzorka - dva su
bila jednaka njezinoj haljini. Rekla mu je da će se vlasnik pobrinuti za sve, a on
mu je dao majčinu adresu u Engleskoj.
 Prije nego što se stigao snaći, Lin je već bila platila sve - čak i poštarinu.
Ostao je bez riječi. Bilo mu je jasno da ga Lin želi počastiti. Vidjevši ga tako
zapanjenog, rekla je: »Europljani se baš ne tuku oko računa, jesam li u pravu?
Drevna kineska navada je borba za to tko će platiti. Ako želiš, možeš platiti
sljedeći put - kupi mi što god ti drago«.
Vlasnik se ponovno pojavio. Nakon bezbroj naklona i struganja petama
nepravilnim engleskim objasnio je Julianu da mu želi pokloniti dva poklona u
znak zahvalnosti što je poslovao s njim. Pljesnuo je rukama, a njegov je
pomoćnik odmah iznio dvije prelijepo izrađene staklene ribe s narančastom
prugom na boku. I one će sigurno stići u Englesku, obećao je.
Lin se nasmiješila i potom izvela Juliana ponovno na ulicu. Odjednom je
osjetio zlovolju zbog tog glupog zapadnjačkog ponosa. Nemirno je gledao niz
ulicu. Lin je ponovno osjetila njegove misli. »Ne ljuti se«, rekla je stežući mu
ruku. »Majka ti nikad neće saznati.« Tu je pogriješila. Njegova majka mora znati
sve - takav događaj nije mogao izostaviti iz svojih pisama.
Pošli su zajedno, probijajući se kroz gužvu, uživajući u blagom zimskom
danu i pretjerano nakićenim izlozima.
Podstavljene bluze mladim su prodavačicama davale bezobličan izgled, ali
su njihove bademaste oči bile istinski ljupke. Cvjećarica je prodavala nekoliko
vrsta cvijeća i proljeće kao da se osjećalo u zraku.

***

Teatar je bio prepun, ali se Lin nekim čudom uspjela domoći dviju karata u
prvome redu. Morali su sjediti tako blizu, objasnila mu je, jer je glavni glumac
‘najljepši muškarac na svijetu’. I ne samo to - štoviše, on je sjajan pjevač i
briljantan glumac. Žene koje bi ga dodirnule vršcima prstiju padale bi u
nesvijest - dok bi ga gledale, ovlažile bi se od uzbuđenja.
Lin je sve to Julianu ispričala u krevetu, prije odlaska u kazalište. Nigdje
drugdje ne bi uspjela sebe natjerati da izrekne takve stvari. I sama ta pomisao
tjerala ih je na smijeh.
Julian se znatiželjno osvrtao oko sebe pokušavajući utvrditi koje su to žene
s toliko živom seksualnom maštom, i kako su se pripremile za taj veliki večernji
izlazak. Većinom su bile otmjeno odjevene. Na sreću, kako je rekla Lin,
suvremeni intelektualci ne posjećuju tradicionalni teatar koji obrazovana
publika smatra opscenim. Dakle, nema opasnosti da tamo nalete na neke
poznanike.
»U tom slučaju, slobodni smo uzvratiti!«, šapnuo joj je Julian na uho, ali je
vladala tolika buka, svi su se smijali i govorili glasno, da mu je šapat zamro
potpuno nečujno.
Čekao je da se podigne zavjesa, ali je nije bilo - u pozadini je samo visjela
tamnogrimizna tkanina. Na pozornici su se nalazili stol, stolac i dugačak crni
sanduk za koji mu je Lin objašnjavala da predstavlja lijes. Tada je opera
započela, zaglušnom tutnjavom gongova i bubnjeva, ali se svjetla u gledalištu
nisu pogasila, a žamor je zamro tek kad se na sceni pojavio glumac.
Bila je to žena koja je ispuštala visoke jecaje - bila je prelijepa, ali pod
teškom šminkom, potpuno odjevena u bijelo. Lin mu je objašnjavala priču. Ovaj
lik oplakuje supruga - bas i ne pjeva, pomislio je Julian, više ispušta dugačak,
oštar, vrištav krik. Njezin suprug bio je taoistički učitelj Zhuang Zi, koji je iz
svoga doma izbivao mnogo godina izučavajući razne ljude i mjesta i
pokušavajući utemeljiti teoriju univerzalnog zakona. Čekala ga je strpljivo, ali je
dočekala samo njegovo tijelo u kovčegu.
Kad je prestala cviljeti, na scenu je, praćen novim freskom gongova, stupio
mladi muškarac - također je bio iznimno lijep, namjestio se u posve neprirodnu
pozu i pjevao samo jednu notu. Uslijedio je gromoglasan pljesak, a muškarac
pored Juliana ispustio je zaglušujući, dugi urlik odobravanja: »Hao! ...«, što su
učinili i svi ostali oko njega. Činilo se da ih ništa neće zaustaviti, ali kad se
gledalište konačno umirilo, glumac je iz rukava izvukao lepezu i brzim koracima
kružio scenom, pogledom prelazeći po publici. Pištavim glasom, izgovarajući
slogove u gotovo nezamislivoj maniri, rekao je da je on Zhuang Zijev odani
sljedbenik i da se zove kraljević Chu. Došao je amo jer mu je kralj naredio da
Zhuang Zija zamoli da postane novi premijer države. Ali, shvaća da je zakasnio.
Može se jedino pokloniti pred kovčegom velikog čovjeka i izraziti svoju sućut
Zhuangovoj udovici.
Julian nije znao što bi mislio. Pozornica je bila gotovo prazna, jednostavnija
čak i od najavangardnijih scenografija koje je vidio u Londonu i Parizu. Ali su
glasovi glumaca bili užasni - toliko su pištali da ih je bilo bolno slušati - a kad
nisu pjevali, obično bi se pozornicom kretali izvitoperenim plesnim koracima.
Ipak, morao je priznati da je glumac koji je igrao kraljevića Chua stvarno
prva klasa. Plesao je nevjerojatno mekano - čistim, kratkim koracima koje je
izmjenjivao s dugim klizanjima dok bi Zhuangovu suprugu držao za ruku. Nakon
nekoliko minuta, ponašanje mu se promijenilo te ju je počeo pomnije
promatrati, dopuštajući da mu pogled skakuće njezinim tijelom u malim
trzajima, dok su udaraljke siktale i čegrtale. Tada je počeo gestikulirati kao da je
dodiruje, započevši od njezinih izvezenih cipela i onda polako uspinjući se
preko njezinih nogu i bedara. Naposljetku su se i on i Zhuangova supruga
okrenuli licem publici i očima trzali u stranu, cerekajući se jedno drugome.
Izgledaju glupo, pomislio je Julian, nalikuju patkama u udvaranju - ali njima to,
očito, nije bilo ni najmanje glupo dok su mahali dugim rukavima i otvarali
lepeze. Kad su završili, uslijedila je još jedna bura aplauza pomiješana s prilično
glasnim kikotom.
Uz kraljevićevu skrb, sva je tuga Zhuangove supruge očito isparila. Zapravo,
izgledali su bezumno zaljubljeni i, plešući, zaklinjali su se na međusobnu
odanost - pjevali su da ‘žele biti ptice koje lete krilom uz krilo, dva lotosa koji se
dodiruju laticama.
Kraljević se odjednom bacio unatrag, razmahao rukama i požalio se da ga
je obuzela strašna glavobolja. Izrekavši to izveo je zastrašujući salto unatrag
popraćen eksplozijom gonga. Zhuangova supruga kružila je oko njega kao
ranjena ptica, mahala rukama i ispuštala visok, prodoran ton. Kraljević je
podigao glavu, i onda izveo još jedan niz manjih salta. Julian je pretpostavljao da
joj pokušava reći da je na samrti.
Kad se kraljević napokon uspravio, na pozornici se pojavio netko u
neupadljivoj crnoj odjeći. Pružio je kraljeviću šalicu čaja.
»Mislio sam da su u drami samo dvoje«, šapnuo je Lin. »I jesu«, odgovorila
je. »Ovaj ne sudjeluje u radnji.« Julian je zatreptao s nevjericom i smirio se kad je
scenski radnik otišao, noseći sa sobom stolac i šalicu. Tada je kraljević započeo
novu ariju. Lin mu je objašnjavala da govori kako se njegova groznica, bolest
koja ga tjera da izvodi sve te nemoguće skokove i izvija se, može izliječiti samo
tako da pojede ljudski mozak. »Ali, gdje bismo ga mogli pronaći?« upitala ga je
Zhuangova supruga. Kraljević Chu podigao je drhtavu ruku i pokazao na lijes.
Ona je odmah shvatila i ispustila toliko dug vrisak da ga je tek drugi val
odobravanja i pljeska publike uspio okončati.
»Što se sad zbiva?« upitao je Julian. »Zašto se publika toliko veseli njezinu
jadu?«
»Uživaju u lažnoj igri,« rekla je Lin, »ne u onoj pravoj.«
 »Što misliš time? Ne razumijem.«
Lin mu se nasmiješila iskosa. »Vi, Zapadnjaci previše ste blesavi da
shvatite kinesku operu«, rekla je.
Kad je Julian ponovno skrenuo pogled na pozornicu, primijetio je da je
Zhuangova supruga svukla bijelu, žalobnu odjeću i da sad na sebi ima usku,
crvenu, plesnu bluzu u kojoj je prijeteći kružila oko kovčega, mašući sjekirom.
Kad ga je dodirnula, zaustavila se i podigla oštricu.
Poklopac kovčega podigao se prije nego što je udarila i iz njega je iskočio
Zhuang Zi - igrao ga je isti glumac koji je glumio kraljevića; čak se nije potrudio
ni preodjenuti. Zhuangova žena još je jednom užasnuto ustuknula, shvativši da
je ‘kraljević’ koji joj je udvarao zapravo njezin suprug koji je time kušao njezinu
vjernost. Zhuang Zi odmah je otpočeo dugačak solo tijekom kojega je supruga
plakala skrivajući lice prvo jednim, a zatim i drugim rukavom. Kad je završio,
ponovno je počela mahati sjekirom, očito odlučivši skončati svoj život. Zhuang
Zi nije se trudio zaustaviti je, samo je stajao nijem i spokojan, dok je ona pjevala
svoju ariju, završivši je jednim rezom preko grla nakon čega se srušila na pod.
Zhuang Zi popratio je to dubokim naklonom, a tada se i supruga pridigla te
se naklonila i sama, iskosa se nacerivši ‘suprugu’. Lin i Julian ustali su sa svojih
mjesta usred razdragane gomile i crvenim tepihom pošli prema predvorju.
»Stvarno nerazumljivo«, rekao je Julian, ne mareći koliko mrzovoljno zvuči.
»Zašto je u publici takav kaos?«
»Takvo je kinesko kazalište«, odgovorila je Lin. »Dramu svi znaju napamet i
prestaju bučiti samo u najboljim trenucima.«
»Ne - mislim, kako moralni standardi mogu biti toliko kaotični? Prvo su
pljeskali udovici dok je koketirala, a jednako tako su odobravali i njezino
samoubojstvo.«
Odgovor je uslijedio: »Ovako - kad bismo svi bili savršeno moralni, onda
čemu drama? Ako bismo svi samo koketirali, kako bismo mogli ostvariti
društveni red?«
Lin je naglo zašutjela, shvativši da ih je oboje oneraspoložila. Skinula je
naočale i spremila ih u futrolu - na programu je bilo još opera, ali je njima bilo
dosta.
Probili su se kroz predvorje i izašli na ulicu. Dok su stajali u tami, Lin je
izjavila da je boli glava i da želi poći kući. Julian je kimnuo, zaustavio taksi i
smjestio se pored nje, pitajući se što da misli o svemu viđenome. Svakako, bilo
je egzotično i spektakularno - ali, ako sam pokuša iz toga izvući neki smisao,
vjerojatno će i on završiti s ubitačnom glavoboljom.
Kad su stigli do očeve kuće poželio joj je laku noć i odvezao se do hotela.
Osjećajući malu nelagodu, shvatio je da je izmožden i da bi mu sasvim dobro
došla noć koju će provesti sam.

Ali Lin nije došla sljedećeg jutra. Običavali su se sastajati najkasnije u deset
ujutro. Čekao je do podneva, zatim se spustio u restoran i ručao sâm. Nije se
želio dulje zadržavati u hotelu i sjetio se da su mu njegovi londonski prijatelji
predložili da posjeti sir Harolda Actona, profesora na pekinškome Sveučilištu.
Naoružavši se Actonovom adresom, uputio se k njemu.
Acton je stanovao u dvorišnoj kući na kraju uličice. Brojne sobe gledale su
na dvorište s klupama i stablima, bile su svijetle i udobno namještene. Acton je
Juliana pozdravio riječima: »Stvarno sličiš Rogeru Fryju! Na trenutak sam
pomislio da je on.« Julian se upravo spremao ispričati što je banuo tako
nenajavljen, ali je primijetio da je Acton opušten poput bilo kojeg pripadnika
bloomsbutyjevskog društva te da isprika nije potrebna.
U salonu je spazio visokog, privlačnog Kineza koga mu je Acton predstavio
kao svog studenta Chena.
Nešto mu je dobacio na kineskom, a Julian je po njihovim pogledima
odmah proniknuo u njihov odnos. Acton se smeo, no Julian se uljudno
nasmiješio. Homoseksualci mu nisu bili strani i nije gajio nikakve predrasude.
Majčin prijatelj Duncan Grant često je kući dovodio svoje ljubavnike - ponekad
čak i mlade mornare koji bi, iskradajući se drugog jutra, sa sobom iznijeli i
poneku sliku. Na sreću, nisu znali koje su stvarno vrijedne. Čak su i djeca u kući
znala što se zbiva i kad bi spazila novog ljubavnika u dolasku, smijala bi se i
vikala: »Stiže novi lopov!«
Saznavši da Julian predaje u Wuhanu, Acton i Chen su odmah skrenuli na
temu profesora Chenga i spisateljice Lin. Jesu li se vratili u Peking? Ako je tako,
možda bi se pripadnici Društva mladog mjeseca koji još žive u gradu trebali
okupiti. Skupina novih pjesnika probijala se u svijetu, a mnogi od njih, na
pekinškom Sveučilištu studirali su englesku književnost upravo kod njega.
Sveprisutno Društvo mladog mjeseca! Julian je odlučio prešutjeti da je Lin
u Pekingu - činilo mu se da Acton i Chen znaju previše toga i osjetio je nelagodu.
Spremao se ispričati i otići kad ga je Acton zaustavio. »Nikako nećete otići prije
nego što nešto popijete.«
»Piće?«
»Naravno. Sami ste u Pekingu. A kineska izreka glasi: ‘Kad se pravi prijatelji
sretnu, neka vino slobodno teče’«.
Chen se uputio u kuhinju pripremati večeru. Acton je izjavio da se već
osjeća kao Kinez - zapravo, bio je siguran da su mu oči svakoga dana sve
ukošenije. U Pekingu se moglo susresti velik broj europskih intelektualaca - na
primjer, nadarenog, mladog kritičara s Cambridgea, Williama Empsona. Peking
je time prilično odudarao od provincijskih gradova, gdje su stranci bili ili
biznismeni ili misionari. Acton i nekoliko njegovih prijatelja netom su se vratili
s puta u brdski dvorac Chengde, idealno mjesto za zimski lov. Nitko tko istinski
cijeni kineski način života ne može osjećati čežnju za Europom.
Julian je ipak, unatoč svim Actonovim izjavama osjetio da je ovaj usamljen,
baš kao što se i sam osjećao dok je čekao u hotelu.
Acton ga je poveo u drugu sobu da mu pokaže svoju zbirku starina. Dok su
prelazili dvorištem, rekao je Julianu: »Peking je posljednji raj na zemlji. Možete
misliti da to kažem ne bih li time opravdao ovo samonametnuto progonstvo.
Pomislite samo na europsko društvo. Nemoguće je pobjeći njegovim
moralističkim prosudbama i socijalnom konzervativizmu - osim nekoliko
iznimaka iz vašeg društva na Bloomsburyju.« Duboko je uzdahnuo. »Prokleta
japanska vojska sve je bliža. Ovog prosinca komunistički studenti upriličili su
dobro organizirane prosvjede, navodno protestirajući protiv japanskog
nadiranja, ali su zapravo željeli prisiliti vlast da prekine lov na Crvenu armiju.
Načuli smo o sličnim događanjima u Wuhanu. Jeste li ih vidjeli?«
Julian je dodirnuo maleni ožiljak na čelu i nije rekao ništa. »Japanci...
komunizam...« Acton je u očaju odmahnuo glavom. »Koliko će raj još potrajati?«
Rano sljedećega jutra, dok je Julian još ležao u krevetu u hotelu, došla je Lin.
Od previše pića s Actonom patio je od mamurluka i prilično jezive glavobolje.
No, Lin mu je muku pretvorila u užitak. Rekla je da poznaje mjesto koje liječi
svaku glavobolju - zapravo, već je naručila taksi da ih odveze do Zapadnih brda
na rubu Pekinga, dakle, neka požuri s odijevanjem.
Julian se pitao hoće li ikad shvatiti Kinu, a kamoli Kineskinje. Lin se nije
trudila ispričavati ili objašnjavati jučerašnji nedolazak. Jednostavno je smislila
najbolji način kako da mu to nadoknadi.
 U svakom slučaju, nakon dana koji je proveo bez nje, Julian nije bio
raspoložen za rasprave. Okružen veličanstvenim krajobrazom i lijepim ženama,
uživajući u Lininu majstorstvu u Umijeću ljubavi koje je obećavalo dugovječnost
i besmrtnosti, nije se imao razloga žaliti. Sve mu je bilo nevjerojatno poticajno,
čak i one neukusno ukrašene prodavaonice, pištava pogrebna glazba i neobični
prizori u javnosti - poput vlasnika psa koji je lio suze nad mezimcem koji se
smrznuo tijekom noći.

Lin ih je odvela u Vrele kupelji Zapadnih brda. Njihovom sobom dominirala

je golema kada s vrelom izvorskom vodom - uzevši Lin u naručje i spustivši je u
kadu pomislio je da mu, kao ni Actonu, Engleska ne nedostaje ni zeru.
Bez Lin proveo je samo jedan dan - sad je za njom žudio bjesomučnom
tjelesnom potrebom. Tijelo kao da mu se otelo nadzoru, kao da je pripadalo
nekom drugom.
Mramorna kada bila je do struka puna vrele vode koja se pušila. Jedna
strana kade bila je blago nakošena. Dok su se smješrali potpuno ga je obuzela
žudnja. Očima gutajući njezino tijelo obuzeo ga je čudan osjećaj - on je bio car, a
ona dragulj carskoga harema. Njezino golo i glatko obličje napola utonulo u
vodu bilo je neizmjerno ljupkije nego i u najljepšoj haljini. Pod vodom joj je
stidni brežuljak izgledao kao komad prozirnog žada. Dlanom joj je pridigao
stražnjicu i posve je izložio pogledu. Milovao ju je punom strašću. Pod dlanom,
koža joj je bila svilena. Nikako je se nije mogao zasititi. »Na Zapadu nema žene
kakva si ti.«
Dlake na njegovim prsima i trbuhu lelujale su u vodi. Malo su podsjećale na
morsku travu, u oštrom kontrastu s Lininim bezdlakim tijelom. Pomilovala mu
je dlake. »Isto tako, u Kini nema muškarca kakav si ti.«

Glavobolja mu je odavno uminula. Držala ga je u zagrljaju i šaptala:

»Polagano. Polagano. Čeka nas cijeli dan«.
Počela mu je govoriti: »Klasika sobe zada žene nalik meni opisuje ovako:
‘Stidni brežuljak im je visok, ne ukrašava ga nikakva dlaka, ali se obilno vlaže -
prešle su dvadeset petu godinu života i nemaju djecu. Vidiš kako se savršeno
uklapam u definiciju? Čak i u mojim godinama. U knjizi također stoji: ‘Takve
žene neće nanijeti zlo muškarcima koji još nisu izučili Umijeće’. Dakle, ne moraš
se bojati«.
»Zašto bih se bojao tebe?« upitao je Julian, ponovno joj rukom kliznuvši
među noge.
»A nemoj se ni iznenaditi.« Julian nije slušao. Zaronio je, ljubio joj
bradavice, zatim je izronio i, otresajući vodu iz kose, rekao: »Ja nisam muškarac.
Ja sam veliki, mazni vuk«. Raširio joj je noge i nestrpljivo prodro u nju.
Lin je Julianu objasnila da je kupanje važan dio taoističke kulture, te da se
vođenje ljubavi u kadi smatra umjetnošću - i to onom koju Lin sve do danas nije
imala prilike iskušati. Sad je to osjećala - kad bi izlazio iz nje nastajao bi pritisak
od vodenog vakuuma, a kad bi prodro do kraja, vrela voda izlila bi se duboko u
nju, kao da joj doseže do samog srca.
Lice joj je bilo iznad vode i on je primijetio nadolazeći orgazam. Koža joj je
jako porumenjela, oči su joj bile staklaste, a ruke je s njegovog vrata prebacila na
noge, gurajući ga čvrsto u sebe. Glas joj se stišao do razine gugutanja, a zatim se
pretvorio u gotovo hipnotično, ritmično stenjanje - kao da je usred ekstaze
dostigla povišeno stanje svijesti.
Julian nikad nije doživio toliku sreću. Rimljani su znali kako kupke
pretvoriti u žarište erotskih užitaka - masažom, sluškinjama u kupkama,
pornografskim mozaicima. Nikad nije očekivao da će se zateći u nekoj kineskoj
inačici Pompeja, nikad nije zamišljao silinu užitka koji je seks u toploj vodi
pružao ženama.
Nije više bio liberalni intelektualac, potomak Bloomsburyja, ni profesor
Bell, čak ni Englez - bio je čisti jang, sjedinjen s jinom. U njezinoj nutrini, njezini
su se mišići, pomagani toplom vodom, hrvali s njim, a njezine kliske grudi, trbuh
i noge klizali su gore-dolje sve dok se nije počeo tresti od uzbuđenja. Osjećao se
kao da ga nosi plima, sve više i više. Na samoj kresti vala, doživio je silovit i dug
orgazam. Zatim je primijetio, malo se čudeći, kako njegova sperma, poput
sićušnih meduza, izranja iz njezine nutrine i pluta u bistroj vodi.

Pod prigušenim svjetiljkama Lin je na sebe navukla pidžamu japanskoga

kroja, nježno žute boje. Košulja joj je labavo visjela na ramenima i pri njezinim
kretnjama otkrivala dijelove tijela. Stajala je pred Julianom koji se izvalio na
visokim jastucima tatamija i promatrao je s divljenjem. Prenoćit će ovdje.
Nisu imali pojma koliko je vremena prošlo. Mjesec je blistao visoko na
nebu. Ovo tiho noćno doba najbolje je vrijeme za vježbe qigonga, rekla je Lin.
Njezina ju je majka zbog toga često znala buditi oko ponoći – kako bi joj tijelo
moglo istovremeno primati energije neba i zemlje, iz mjesečine i rose. Cesto su
vježbali u vrtu, pokraj ribnjaka s lotosima.
 »Zašto pjevaš dok vodiš ljubav?«, upitao je Julian. »Svaki put pjesma je
drugačija.«
Lin mu je objasnila da nije riječ o pjevanju. Jecaji nastaju prirodno
prolazom daha kroz dušnik, dok je um duboko uronio u meditaciju. Oni su ishod
vježbi disanja, ali po sebi pomažu kontroli disanja. Poput njihanja stabala u
šumi; kao kad vjetar povija travu - melodiozni su samo u tom smislu. Ona to ne
izvodi namjerno, i zato se melodija, ako i postoji, nikad ne ponavlja.
Odmaknula se od njega nekoliko koraka, zatim je sjela u položaj lotosa.
Izravnala je leđa. Ruke je spustila pred sebe i prstima načinila oblik cvijeta.
Cijelo joj je tijelo podsjećalo na blistavi, zlatni lotos.
Ustao je i prišao joj, ali ga je Lin zaustavila pogledom, rekavši mu da sjedne
i promatra.
Vodu se treba kuhati s bambusovim lišćem i breskvinim košticama i zatim
je se hladi na ugodnu temperaturu. Nakon toga treba se svući, uroniti u vodu i iz
tijela izbaciti upotrijebljeni zrak. Njezinoj majci bila je draža ‘suha tehnika’. Lin
mu je pokazala. U početku je izgledalo kao da masira samu sebe, ali su pokreti
bili daleko istančaniji. Prstima je počela pritiskati točku između obrva i kutove
očiju, a zatim prešla na nos i devet puta obišla cijelo lice. Nakon toga su joj prsti
češljali kosu i počeli pratiti obrise cijelog tijela. Dlanovima je pridržavala dojku,
spretno prstima mijeseći bradavice. Naposljetku je doprla do vulve i tada mu
pokazala još složeniju tehniku rada prstima.
Njega je to sve podsjećalo na žensku masturbaciju, jednako kao što su ga
njezini jecaji podsjećali na varijaciju ženskih krikova tijekom vođenja ljubavi. Ali
to nije bilo sve. Ritualizirati seksualno samoizražavanje kineskim
intelektualkama kakva je bila Lin značilo je ukloniti stid iz čina.
Tijekom samomasaže pidžama joj se rastvorila i kliznula s nje. Nalazila se u
nekoj vrsti transa - tijelo joj je bilo u sobi, ali je um prešao u povišeno stanje.
Licem su joj prolazili valovi užitka. Tada je shvatio da je Lin, prije nego što je
upoznala njega, svoje seksualne želje zadovoljavala na taj način. Možda je time
održavala svoju mladost.
Osjetio je sažaljenje. U životu nije imala nikoga tko bi joj podario potrebno
zadovoljenje. Odjednom ga je preplavio strah, osjetio je da ga svojim ‘samo-
izgrađivanjem’ isključuje. U istom trenutku obuzela su ga dva proturječna
osjećaja toliko snažno da je nagonski krenuo uzeti je u naručje.
Iznenadila ga je nježnost koju je osjetio. Oduvijek je bio sumnjičav prema
ikakvoj nježnosti koja bi nadilazila seks. Seks je volio zbog samoga seksa, seks
zbog užitka. Emocionalno povezivanje gotovo sigurno donosi sve muke
odgovornosti.
Ali je žena u njegovom naručju mnoge godine svog samotnog života
provela izvodeći te čudne vježbe - jedina njezina utjeha izvirala je iz tog
taoističkog kulta. Godine djevojaštva i bračnog života vjerojatno je iskvarila
tjelesna i duhovna samoća - trideset pet godina. Navršit će trideset šestu. Julian
je daleko bolje od drugih znao što je samoća i kakvi pojedinci pate zbog nje.
Te su ga misli odvele u rano djetinjstvo, kad je bio još beba. Slušao je
odrasle kako razgovaraju u susjednoj sobi, buku njihovih glasova pomiješanu sa
smijehom. A on je ležao sam u krevetiću. Takvih večeri bunio se plačući što je
glasnije i upornije mogao. Majka bi ga ponekad čula i tada bi zaustavila svaku
raspravu, bez obzira na temu, i došla provjeriti je li uistinu dobro. Teta Virginia
često se žalila da je nakon njegova rođenja neki mali vrag došao kvariti sve
susrete društva.
Taj vječni osjećaj izdvojenosti - nikad ga se nije otresao - objašnjavao je,
bar djelomično, zašto je otputovao na Daleki istok, i zašto ga je privukla baš ova
Kineskinja. Njegova samoća, njezina samoća - oboje su se plašili samoće i
žudjeli za nježnostima onoga drugoga. I dalje se sjećao strašnog očaja koji bi ga
preplavljivao u djetinjstvu, onda kad je plakao uzalud, kad nije uspio privući čak
ni majčinu pozornost i kad je morao ležati, tupo buljeći u strop, u sjene koje je
bacalo pokućstvo u sobi, u sivo nebo s druge strane prozora.
08.

Veljača 1936. Snijeg je gusto padao cijele noći, a sada je blještao i odražavao sjaj
po zgradama i prolaznicima. Lin i Julian vozili su se u kočiji ulicama uredno
obrubljenim visokim jablanima. Julian u crnom ogrtaču i šeširu, Lin u
tamnocrvenom ogrtaču i laganoj suknji. Kosu je skupila pod šešir, a mrazan zrak
njezinim je obrazima podario mladenački sjaj.
Julian je prethodne večeri, do ranoga jutra, pisao pjesmu. Na stolu je
ostavio hrpu zgužvanih papira. Zimski praznici išli su kraju, bližilo se vrijeme
povratka u Wuhan. Lin se spremala da im sredi povratne karte.
Julian je osjetio olakšanje. Bila je svjesna da se moraju vratiti u Wuhan i
počela se pripremati. Nije sama iznijela temu na dnevni red, a on se skanjivao
da je spomene. Bilo je lakše hiniti da njihovi zajednički dani nikad neće završiti,
da ne postoje sve one odgovornosti koje ih očekuju u Wuhanu.
Na bjelini snijega njezin mu je crveni kaput doslovce izazivao bol u očima.
Na ulici se nekoliko djece igralo s velikim snjegovićem koji se počeo
polagano urušavati dok su prolazili pored njega. Julianu se u misli vratila
Actonova emocionalno nabijena izjava da je Peking posljednji zemaljski raj.
Kočija je skrenula za ugao i ušla u široku bočnu ulicu. Tamo su spazili uličnog
zabavljača s majmunom, odjevenim u neobično šaren kaputić.
»Ti si se rodio u godini Majmuna«, prije nekoliko dana zadirkivala ga je Lin.
»To vjerojatno znači da neprekidno smišljam nekakve majmunarije, zar
ne?«
»Ovaj, to znači da nećeš promijeniti karakter s kojim si se rodio«,
odgovorila je. Zatim je dodala, više za sebe: »Rođen u godini Majmuna... osam
godina mlađi od mene!«
Pitao se što je time željela reći, ali nije mogao iznaći odgovor. Nije imao
pojma što se skriva pod njezinim riječima. Tijekom boravka u Pekingu bila je
neizmjerno sretna i opuštena, nevjerojatno ljupka, s izuzetkom onog
neuspješnog odlaska u kazalište. Ipak, nisu razgovarali o budućnosti, i to ga je
počelo smetati. Ne znajući što ona točno osjeća, nije se mogao natjerati da
započne razgovor. A možda čeka da on preuzme inicijativu? Nije mogao znati.
Jasno je bilo samo jedno - bila je sposobna za apsolutnu šutnju. Što je više
žudjela razgovarati o nečemu, to bi snažnije potiskivala tu želju.

Primijetio je da Kinezi snijeg čiste samo iz dvorišta i kućnih ulaza. Snijeg je

ležao u hrpama i zapusima na vanjskim zidovima dvorišta u ulicama, a
prolaznici su u njemu ostavljali duboke i crne otiske. Počelo se topiti. Kroz
mokri se snijeg pored njih probijao ulični prodavač i nudio štapiće s ušećerenim
šumskim voćem. Lin je zaustavila vozača i kupila dva - jedan je pružila Julianu.
Zagrizao je. Plodovi su bili sočni i slatki. Lin se osmjehnula; rekla je da je znala
da će mu se svidjeti. A u Pekingu su nudili ono najbolje.
Kočija je ubrzala, odvodeći Lin očevoj kući, njega ostavivši u ulici. Julian se
upravo pokušavao prisjetiti Actonovog kućnog broja kad je spazio sir Harolda
na vratima, s ružičastim vunenim šalom oko vrata.
Dvorište je pripadalo slavnom starom slikaru Qi Baishiju. »Ime mu znači
‘Bijeli Kamen’«, rekao je Acton. »Čudno, nije li? Nijemci ga obožavaju.
Definitivno je najveći kineski slikar ovog stoljeća.«
Julian je pokucao. Sluga je otvorio, ali ga je odbio propustiti sve dok iza
njega nije spazio Actona.
Dok su pili prije nekoliko dana, Acton se hvalio svojom zbirkom umjetnina.
Tada je Julianu ponudio da ga upozna sa susjedom slikarom - Cézanneom
Orijenta, kako je rekao, kineskim Matisseom. Najbolje od svega, cijene su bile
pristojne. »Od njega možeš nabaviti neke zanimljive uratke.«
Julian je smatrao da je već nakupovao toliko kineskih umjetnina da njima
može napuniti galeriju. Ali nije potrošio mnogo. Nije čudno što toliki Zapadnjaci
kupuju goleme količine porculana, žada i starina - izvornih i krivotvorenih. Ipak,
Acton ga je nagovorio. Njegovi roditelji i njihovi prijatelji stekli su slavu
postavljajući postimpresionističke izložbe u Londonu. Potresali su i oblikovali
umjetnički ukus Britanije i Bloomsbury pretvorili u predvodnika modernizma.
Možda bi i on mogao tako.
Sluga ih je poveo zavojitim hodnicima sve dok se nakon mnogih zavoja,
skretanja i prolazaka bezbrojnim dvorištima, nisu našli u ateljeu slavnog
umjetnika. Nije bio ni velik ni neuredan kao ateljei zapadnjačkih slikara. Sve je
bilo uredno i čisto. Qi Baishi već je prešao sedamdesetu, ali je djelovao snažno:
na licu nije imao bora, a duga brada i dalje mu je bila crna. Na glavi je imao
kapicu, nosio je naočale. Okruživala ga je malena skupina muškaraca i žena koji
su ga gledali s poštovanjem. Neki su bili pomoćnici, ostali - studenti.
 Starac je čekao da Julian i Acton progovore. Promucavši nekoliko riječi
Julian je razgovor prepustio Actonu. A taj je kineski govorio tečno, sa savršenim
pekinškim naglaskom i gotovo pretjeranom uljudnošću. Očito je šarmirao
starca.
Na velik stol prostrli su papir, a Juliana su zamolili da bira između cvijeća,
ptica, riba, kukaca, rakovica, jastoga, kokoši, pataka, majmuna, zmija...
Ne shvaćajući sve to pretjerano ozbiljno, odlučio se za dva raka. Pomoćnici
su utezima pričvrstili papir i plovučcima počeli drobiti crnilo. Starac je zasukao
rukave i, kao nekom čarolijom, za nekoliko minuta pred njihovim očima nastala
su dva raka. Jedan je bio malo tamniji od drugoga. Po zraku se uzmahalo
šesnaest nogu i četiri para kliješta.
Acton je zapitao: »A što smjera taj sjajni par?« Starac je prasnuo u smijeh.
Uskrativši odgovor, uzeo je tanak kist i, najcrnjim tušem, načinio četiri malene
točke. Sad su rakovi buljili jedan u drugoga. Julian je raskolačio oči, Acton je
zapljeskao. Dakle, takvo je umijeće tog kineskog Matissea koji slika brzo poput
tiskarske preše. Na Zapadu slikari bi se mučili tjednima da naslikaju takva dva
raka.
»Mogu li je otkupiti?« upitao je Julian. »Da«, začuo se odgovor. »Šest
američkih dolara po četvornoj stopi.« Bila je to povoljna cijena za Actonovog
prijatelja koji je, bar se tako činilo, u atelje često dovodio Zapadnjake. Način
kojim je stari slikar određivao cijenu radova bio je jednako neobičan kao i
njegov stil rada. Oklijevao je. Naravno, nije to Matisse, to je samo duhovita skica.
Bilo mu je teško povjerovati da se istinska umjetnost može stvarati tolikom
lakoćom i prodavati po jedinici površine. Očito su i kineska umjetnost i njezino
tržište nadilazili europski način razumijevanja. »Mogu li platiti čekom?« upitao
je, i dalje pomalo smeteno. ‘Gospodin Ai-ke-dun’ je stari kućni prijatelj.
U ateljeu nije bilo nalivpera te je Julian ček morao ispisati kistom, u čemu
baš i nije uspio. Stari slikar je Actonu poklonio dvije minijature i potpisao ih.
Dok su se spremali otići, Acton je krišom Juliana upozorio na ženu u bluzi
europskog kroja, s debelim slojem crvenoga ruža na usnama.
Starac ih je otpratio do vrata, a Acton je zdušno zahvaljivao domaćinu na
tradicionalan kineski način. Kad su izišli, Julianu je objasnio da je žena slikareva
stalna priležnica koju mu je darovao prijatelj. U posljednjih sedam godina
podarila mu je šestero djece - stari je, očito, bio plodan na više područja.
Juliana je to malo šokiralo, a svitak u ruci odjednom je zadrhtao kao da su
rakovi oživjeli. Actonov kineski Matisse mogao bi poživjeti još trideset godina i
začeti velik broj djece. Možda je munjevita kreativnost koja je izrodila ta dva
raka bila ustvari nusproizvod njegove seksualne energije.
Acton ga je upozorio da sad, kad posjeduje djelo velikog majstora, mora
dobro paziti na provalnike.

Lin je došla sljedećeg dana i nasmiješila se videći sliku koju je Julian kupio.
To blago mora namrijeti djeci, rekla je. I zašutjela... razgovor je skretao preblizu
zabranjenim temama.
Kad se sunce izdiglo, snijeg se počeo brzo topiti, zadržavajući se samo
između crepova ili u granama stabala. Lin je na sebi imala satensku haljinu boje
indiga sa srebrom vezenim uzorkom orhideja. Iako je Julian primijetio da su joj
uške izbušene, bio je to prvi put da je stavila naušnice. Safiri, dva na svakoj
naušnici, veći ispod manjega, u srebru, savršeno su se slagali s haljinom.
Povela ga je u restoran Dong Lai Shun, poznat po janjetini koja se
pripremala za stolom. U loncu kojega je grijao užareni ugljen, nalazila se juha.
Poput papira tanki listiće janjetine potapani su štapićima u juhu. Meso bi se
skuhalo u trenutku, a zatim bi se vadilo i jelo. Prava delikatesa, ali kako su listići
bili toliko tanki, taj se obrok nije mogao jesti na brzinu. Uz jelo se posluživao
umak od kosane ljutike i kineske gorušice.
Sjedili su zaklonjeni paravanima, a Julian je zamijetio likove vodenih ptica
izrezbarene na naslonima stolaca - duga pera na vratu i volji ptica podsjećala su
ga na bradu. Lin mu je objasnila da se one na kineskome zovu ‘zaljubljene patke’,
jer se običavaju gnijezditi u međusobnoj blizini.
Razgovor je skrenuo na književnost. Smatrala je da su teme njezine fikcije
previše ograničene - sudeći po trenutačnim mjerilima ‘revolucionarnih
tridesetih’. Ali kako može ne temeljiti svoje pisanje na društvu u čijem se krugu
kreće - društvu bogatih obitelji sastavljenih od patrijarha s brojnim
konkubinama i lijenom djecom.
»Poput mene?« šaljivo je dobacio Julian. Tada je iz džepa izvukao pjesmu.
Dok se Lin spremala da je pročita, dodao je: »Nemoj preglasno!«

Post coitum
Poprijeko, između, mreža sto stežu
Veneru krhku, Marsa smetenog,
 Čelične ralje klopke se stežu,
Hrđavocrvene poput zvijezda u plimi
Penetrativna Priroda ipak
Priznaje; brani zaklon svaki;
Sepia Crustacea začeti može
Usred njihovih škljocavih ratova
Račji zahvat u oceanu čuva
Slanu sluz što u dubine tone.

»Post coitum!« Lin je prekrila usta ne bi li se prestala kikotati kao kakva

školarka. »Strašno eksplicitno. Samo, što je sepia crustacea?« Lin je s
poteškoćom pratila gusto prepletene stihove prepune brojnih latinizama.
»Samo još jedan naziv za morskog glavnošca koji sipa crnilo.«
»Dakle, posudio si iz Qi Baishijeva bestijarija - jastoga, sipu, raka i tako
dalje.«
Bila je u pravu - zapravo, tako je pjesma dobila svoj sadašnji oblik. Ali nije
pokazala divljenje kakvo je očekivao.
»Sviđa ti se?«
»Naravno da mi se sviđa. Ja sam sipa koju voda nosi amo-tamo. Ja sam sâm
duboki ocean koji skuplja slanu sluz. Ja sam rakovica koja duboko roni u tvojim
zamkama. Pjesma je o meni. I jako je volim.«
»Ali, što je sa samom pjesmom? Što da nema imala veze s tobom?«
»Iznimno je čulna«, rekla je Lin. »Ali, već si je pokazao drugoj ženi, nisi li?
Napisao si je za nju.« Julian je ostao zapanjen. »Kako sam mogao? Znaš da sam
je završio tek jučer, dok nisi bila u hotelu.«
»Upravo tako. Završio si je pišući pismo majci.«
Julian je ostao bez riječi. Bila je nesvakidašnje osjetljiva. Otkrila je njegovu
ovisnost o majci, kojoj je u stvarnosti bio više platonski ljubavnik nego sin.
U tom trenutku konobarica je donijela nekoliko neobičnih jela - šitake,
trubače, amarant, taro, bambusove klice, narezan morski krastavac.
Nakon što se udaljila, Lin je progovorila potpuno ozbiljno: »Stvarno bih
željela da se mogu zaljubiti u tvoju majku i tako dijeliti tvoju intimnost.«
Te su ga riječi pogodile duboko u srce. Julian je ostao iskreno dirnut. Nikad
dotad nije susreo ženu čija joj je intuicija dopuštala savršeno jasno prozreti
brojne slojeve toga odnosa. S kojim ni sam nije bio načistu. A ona je, unatoč
ograničenom poznavanju engleskoga, pogodila ravno u živac.
Ne razmišljajući, Julian je izvukao još jedan list papira. »Ovo su posljednja
četiri stiha pjesme koju sam ti pokazao. Dakle, što sad misliš, za koga sam je
napisao?«
Bježi, krilati vjetre morski, u hladne
Sutone crvene, u crna, kvrgava stabla, strme
Engleske hridi ptičjega pjeva; sve dok stari,
Prepleteni na dinama, ne usnimo.

Lin je dugo promatrala stihove. Odjednom je naglo zajecala,

nekontrolirano, nijemo, dokraja se predajući suzama. Julianu se stegnulo srce.
Uzeo ju je u naručje. I dalje nesiguran u vlastite osjećaje, pitajući se treba li ih
pretočiti u riječi, nije joj bio namjeravao pokazati posljednja četiri stiha, ali mu
se odlučnost raspala sučelivši se s njezinom odlučnošću.
Odgurnula ga je nježno, izvukla rupčić, obrisala lice i rekla: »Ništa, ništa.
Znam da je to samo pjesma. Ali, te riječi... dok stari ne usnimo... želim ti
pokloniti nešto, zahvaliti ti. Želim te odvesti na mjesto koje nećeš zaboraviti sve
do smrti.«

Za njima su se zatvorila crna vrata, nestali su zvukovi ulice. Sunce je počelo

zapadati. U danima koji su slijedili, kad bi se Julian pokušao prisjetiti tih
događaja, shvatio je da je zadržao samo smušena sjećanja pomiješana s
neizmjernom čežnjom.
Vanjsko dvorište nije izgledalo nimalo upadljivo. Ipak, nikad neće
zaboraviti ono što je iskusio prošavši kroz druge dveri. Kako je Lin rekla, pamtit
će to do smrti.
U dvorištu su se nalazili već uobičajeni kameni vrt i ribnjak iza kojeg se
uzdizao visok i žarkozeleni šumarak bambusa. Na stablima ukrasne šljive
cvjetovi su venuli, a otpale latice prekrivale su vodu i stazu.
Vlasnica je bila uljudna sredovječna žena, uredno odjevena i ugodna
izgleda. Lin je s njom razgovarala na kineskom tako brzo da Julian nije uspio
uloviti nijednu riječ. Žena se udvorno nasmiješila i povela ih uskim hodnikom u
kojemu su se, s obje strane nalazile Sobe s kliznim, rešetkastim vratima. Iznad
nekih gorjeli su fenjeri. U drugima kao da su se nalazili ljudi, ali je bilo jako tiho,
a zrak je otežao od nekog neobičnog mirisa, Julianu posve neprepoznatljivog.
Lin se obratila njemu i tekla da se poslužila očevim imenom kako bi im
osigurala ‘puni tretman’. Tek kasnije shvatio je značenje te fraze.
Uveli su ih u prostranu, ali škrto namještenu sobu. Žena je tihim glasom
izgovorila neke naredbe i zatim se povukla. Tada su im dvije sluškinje uzele
kapute. U polu-mračnoj prostoriji gorjele su svijeće. U tri grijalice žario je ugljen
od borovine. Krevet, sjevernokineski krevet od cigala s upaljenom peći pod
njim, bio je neobično velik i zauzimao najveći dio prostora. Bio je savršeno čist,
s rezbarenim uzglavljem od mahagonija, većim brojem jastuka i jastučića i
prekrivačima od bijela lisičjeg krzna. Iznad njega visjela je tanka muslinska
zavjesa. Temperatura je bila savršena - ni prehladno ni pretoplo.
Sluškinje su prostrle vezene, bijele prekrivače na postelju i pomogle
gostima izuti cipele. Druge dvije sluškinje donijele su njemu nepoznate
predmete. Lin je sredila kosu, uzela nekoliko jastuka i udobno se smjestila na
krevetu. Podbočivši glavu dlanom nasmiješila se Julianu kojemu su, kao nekoj
nezgrapnoj lutku, sluškinje svlačile odijelo. »Opusti se«, rekla mu je. »Ne mari za
njih.«
Nekoliko minuta kasnije, sluškinje su sve stavile na mjesto, nečujno se
povukle i zatvorile vrata. U sobi je ostala samo jedna. Prišla je vratima i
zabravila ih.
Promatrajući dugu lulu koju mu je sluškinja stavila u ruku, Julian je shvatio
da se našao u pušionici opijuma.
Prisjetio se prizora koje je vidio u zapadnjačkom dokumentarnom filmu o
Kini - ruševne jazbine u kojima je ljude proždirala njihova ovisnost. Svakako
više neće vjerovati tim takozvanim nadzornicima Kine. Između njega i Lin
nalazio se cijeli niz pušačkih pomagala, a sluškinja u crvenoj, svilenoj bluzi
klečala je i potpuno utonula u pripreme. Iz malene, okrugle kutije izvukla je malo
paste koju je, na kraju žice držala iznad malena grijača s ugljenom. Crna se pasta
rastopila, promijenila boju u smećkastu i počela stvarati zlatast mjehur.
Sluškinja je spretno, dugačkom iglom, uhvatila mjehur, stavila ga u glavu
lule i pružila je Julianu.
Ne znajući što s njom, predao ju je Lin. Ona se nasmiješila i uzela mu lulu,
iako ni ona, očito, nije bila iskusni pušač. Ipak, uspjela je uvući, dvaput se lagano
zakašljati, a on je s divljenjem promatrao kako se mjehur smanjuje i naposljetku
nestaje tiho puknuvši. Julian je tiho zamrmljao u znak divljenja, a Lin se
pokajnički nasmiješila. Pušila je samo jednom, kad je vidjela majku, ali je
zaboravila kako se to radi.
Već je bio spreman i drugi mjehurić i Julian je uzeo lulu i polagano uvukao.
Pokazao se boljim od Lin, Pluća su mu se ispunila nečim što je lagano peckalo,
ali je bilo mirisno i ugodno poticajno.

Promatrao je Lin sučelice sebi na krevetu. U sobi je bilo toliko toplo da su

se svukli u donje rublje. Smiješili su se jedno drugome, kao da nešto očekuju.
Kako je lijepa. Iznenadilo ga je da je, iako je sluškinja još bila s njima u sobi,
svukla i posljednji sloj odjeće. Duga, crna kosa padala joj je preko ramena, a ona
ga je netremice gledala u oči i čulno se protezala otkrivajući mu svaki dio svog
golog tijela.
Nije uspio popušiti četiri lule. Nakon druge već je lebdio prema nebesima u
pratnji anđeoskog zbora. Nakon treće osjetio je da i on, nesmetan odjećom,
može letjeti. Tada mu je odjeća nestala, bio je posve gol, nesputan, sposoban za
sve. Ali, gdje je ona? Mjesto na kojem je ležala na krevetu bilo je prazno; onda je
osjetio njezino tijelo na svojemu. Kako je to dobro, promrmljao je.
U glavi mu je još pjevao onaj zbor. Osjećao se kao da mu se svaka stanica u
tijelu pretvorila u nešto nematerijalno. Kao da zajedno lebde, bez težine. Čak je i
njezino tijelo, ugnijezdivši se pored njegova, djelovalo nekako bestjelesno.
Odjednom je nestala. Usne su joj se sklopile oko njegovog kurca. Kroz
slabine mu je prostrujao šok i on se ukrutio. Osjećaj je bio snažan do
nepodnošljivosti. Zastenjao je. Što to ona radi?
Kao dječak u školi pročitao je engleski prijevod Zlatnog lotosa, kineskog
romana iz šesnaestoga stoljeća. Nisu ga zanimali bezbrojni likovi koji su se
bavili svojim svakodnevnim poslima. Najživlje su ga se u knjizi dojmile žene
koje su sa svojim ljubavnicima voljele ‘svirati frulu’. Na satu latinskoga razred je
čitao Julija Cezara čiji su mu Galski ratovi bili neopisivo dosadni, i koje je većina
studenata kriomice čitala pomažući se engleskim prijevodom. Zlatni lotos bio je
latinski druge vrste i raspalio mu je maštu. I dalje je mogao napamet izgovoriti
odlomke u kojima se svira frula:

Caput mentulae lingua sua titillabat, et inter labra sursum deorsum

volvebat... Mentulam in genas mollivit et in os recepit. Foramen titillabat et lingua
nervum provocabat. Labris firme continuit et molliter movit... et continuo in os
mulieris exiit semen quod tarde sorbuit.

Latinski mu se popravljao u neviđenim razmjerima - na veliko čuđenje

učitelja - a sviračice frule pratile su ga dok je masturbirao. Ali, nijedna njegova
djevojka u Engleskoj nije bila spremna pokušati. Nekima je bilo previše
odvratno i slušati o tome, te su ga optužile za perverziju. Nikad se nije usudio o
tome razgovarati s Lin, plašeći se da je, za razliku od junakinja iz Zlatnog lotosa,
previše dobro odgojena za takve čine.
Lin je preskočila i posljednje zapreke. Tako svaka žena - čak i svaka
Kineskinja, drevna ili suvremena - može uživati u tome.
Dojke je pritiskala na njegova jaja, služila se i tukama i ustima. Malo je
podigla glavu i jezikom liznula krestu oko glavića, najosjetljiviju od svih točaka.
A on je bio u nekom svom raju, gdje mu je nebeski zbor pjevao anđeoskim
skladom. Lin je bila carska priležnica, gola, s frulom u ruci, a tijelo joj se
prelijevalo duginim bojama. Bila je njegova miljenica, vrhunska sviračica
tehnike slavne u cijeloj prijestolnici.
Morao joj je reći. Podigao ju je u naručje. A ona je podigla glavu i kad se
zagledala u njega, svojim prelijepim, uzbuđenim licem, njegovo disanje, koje se
malo umirilo, ponovno se ubrzalo.
Lin je dala znak i tada je sluškinja, koja je već odavno sklonila pribor za
pušenje s postelje, svukla svoju jednostavnu odjeću. Bila je mlada, oko
sedamnaest godina, vitka tijela, s malenim, čvrstim grudima. Bez pitanja, legla je
licem nadolje između njih. Lin je legla na nju, na struk joj spustivši stražnjicu
tako da joj se donji dio tijela podigao u zrak.
Julian je vidio takav prizor, u kojemu se sluškinju koristilo i kao jastuk i kao
seksualni stimulans - na jednoj erotskoj slikariji - ali ga je odbacio kao još jednu
kinesku maštariju. Shvatio je da je bio u krivu. Lin mu je otkrivala svoje
najtajnije dijelove. Stidnica joj se bjelasala u polutami, usne su joj bile nabrekle i
vlažne, a klitoris je bio poput malene višnje. Otvorilo mu se cijelo njezino tijelo.
Nije se više mogao suzdržavati.
Još se namještala u položaj kad se postavio iznad nje. Zgrabila ga je, a on je
u nju prodro naglo i toliko duboko da je zavrištala od divljeg ushita. Zatim se
sluškinja počela pridizati i spuštati, ritmički ih ljuljajući oboje tako da su se tri
tijela njihala u ritmičnome plesu.
Plamen u peći liznuo je uvis, muslinska zavjesa lamatala je kao luda -
penjali su se uvis nošeni vrelinom šumskog požara. Uzdizali su se sve vise i više.
Potpuno pod nadzorom dviju žena, Julianov je kurac silovito ulijetao i
izlijetao. Pijan od užitka odjednom je osjetio čudno uvjerenje da će svi čulni
užici koje život možda čuva za njega, nestati u tom opojnom klimaksu.
Koliko je vremena prošlo? Činilo mu se da leti, a istovremeno kao da ga drži
u nježnom zagrljaju. U ustima je osjetio lulu. Uz pomoć čudotvornog mjehurića,
utonuo je u polusan. Nekako je s Lin zamijenio mjesta. Sad mu je glava počivala
na mekim sluškinjinim bokovima, i među Lininim nogama koje je položila na
djevojčino tijelo. Tada je na uzglavlju spazio dugačko ogledalo u kojem je
ugledao odraz kineske slike s cvjetovima i pticama.
Njegov ud bio je u Lininim ustima, mijesila ga je jezikom, premetala u slini,
podjarivala treperave iskre koje su ubrzo izletjele iz glavića. Zamalo je zavrištao,
osjećajući kao da mu je, u njezinim ustima, planuto cijelo tijelo. Ta ga je silina
doslovno razdirala. Svoje ruke, kao u očaju, zabacila je uvis, a cijela zdjelica joj se
divljački trzala. Zazvao je njezino ime. Kao udareno munjom, njegovo tijelo,
njihova tijela zajedno, trzala su se i raspadala.

Sljedećeg dana Julian je sjedio sam u vlaku i putovao prema jugu, u Wuhan.
U ruci je držao žutu, svilenu maramicu. Tog jutra, nakon što je otišao u hotel po
prtljagu, njih su se dvoje taksijem odvezli do željezničke stanice. Lin mu je u
taksiju dala maramicu. Žutom svilenom niti, u jednom kutu, bilo je izvezeno
slovo K. Na svili je bio izvezen uzorak bambusovog lišća, baš kao i na njezinoj
haljini. Jednom davno čuo je da se u Kini žuta boja štuje kao boja carskoga
prijestolja, ali da se u suvremenoj Kini smatra bojom erotike. Nije bio u stanju
iznjedriti što je time mislila. Samo mu je rekla da ga nosi koliko dugo želi.
Zašto je izvezla slovo K?. Da time prizna svoj položaj? Da mu da na znanje
da nije ljubomorna na one prije nje? Ili samo da mu pokaže da je sigurna kako
može nadići sve druge žene u njegovom životu?
Nije mogao spavati. Kotači vlaka udarali su jednoličnim ritmom po
tračnicama, a vagoni su se nježno ljuljali i klatili. Putovali su krajem koji je,
zadnji put, vidio mjesec dana ranije. Nije mogao prestati misliti na Lin. Pronašla
je put u njegovu nutrinu i tamo posijala sjeme koje je bujalo zastrašujućom
brzinom.
 U pušionici opijuma bio je zaspao u onom bajkovitom krevetu odmah
nakon posljednjeg divljačkog orgazma. Probudio se jednom i ugledao Lin golu i
zaspalu, za razliku od drugih prilika kad je on ostajao budan nakon vođenja
ljubavi. Glava joj je i dalje bila među njegovim nogama, raskuštrana crna kosa
prekrivala mu je bedra dok je s obje ruke zagrlila njegovu nogu i lice ugurala u
prepone - usnama ga je i dalje nježno dodirivala.
Julian nikad nije doživio da se ijedna žena tako predaje seksualnoj žudnji.
Pretpostavljao je da opijum na površinu izvlači i one najskrivenije želje.
Promatrajući njezino spokojno lice i izazovno tijelo nije više mogao obuzdavati
osjećaje. Nježno joj je rastvorio ruke i spustio se u zagrljaj. Nikad dotad nije
toliko mario i za jednu ženu. Bio je siguran da nijednu ženu nikad neće moći
voljeti više. Točno, on voli Lin, bio je savršeno siguran u to. Legao je pored nje,
zagrlio je, milovao je nježno i držao joj glavu kao djetetu. Osjećao je da mu je
srce prepuno ljubavi i zatim je ponovno, mirno zaspao.
Od tog jutra samo se sjećao dolaska taksija na prepun kolodvor. Lin ga je
pozdravila ne izlazeći iz taksija, da ne naleti na poznanike. Nakon kraće šutnje,
rekla mu je da joj se Wuhan počinje sviđati, jer su se tamo upoznali.
Julian se spremao progovoriti, ali je tada oštro zatulila sirena. Nisu imali
pojma što to znači - taksi je užurbano odjurio odnoseći Lin sa sobom.
Tu je njezinu primjedbu bezbroj puta prevrtao po glavi tijekom putovanja.
U tom trenutku želio joj je odgovoriti: »Meni se Wuhan ne sviđa zato što želim
ostati ovdje s tobom«. Zaustavila ga je bol u srcu. Više od svega želio je ostatak
života provesti s tom ženom. Upravo zbog toga morao je razmisliti prije nego
što progovori. Ljubav ga je pritiskala kao breme. Morao je biti potpuno
odgovoran za svaku svoju riječ, odvagnuti sve na tezulji svojih najskrovitijih
osjećaja.
Dok je vlak napredovao prema jugu, počeo je tonuti u očaj, očaj što joj je
pao u zagrljaj, što je izgubio slobodu izbora. Kakva će ljubav biti kad se ta afera
pretvori u nešto stalno? Lin mu je rekla da nikad neće zaboraviti što je doživio u
Pekingu - ‘sve do smrti’ - tako je rekla. A istovremeno je izbjegavala razgovor o
zajedničkoj budućnosti - jedino se beznadno rasplakala pročitavši njegovu
pjesmu. Zašto?
Možda je znala da su svi razgovori jalovi. Osim ako se potpuno ne preda
njihovoj ljubavi, nijedno njegovo obećanje neće izdržati kušnju vremena.

Kad je vlak stigao u Zhengzhou bilo je već podne drugog dana. Primijetio je
da su gotovo svi putnici izjurili na peron i tukli se da kupe novine. Francuz s
kojim je dijelio kupe uspio se dočepati primjerka te je sjedio, čitao ih i
odmahivao glavom. Julian nije razumio čak ni naslove, pa je upitao što je
posrijedi.
»Rat! Rat!« odvratio je suputnik.
Julian mu je rekao da mu objasni na francuskom i saznao je da je nedavni
sukob između japanske i kineske vojske kod Velikog zida sjeverno od Pekinga
doveo do toga da su japanski vojni zrakoplovi počeli nadlijetati Peking i
otvoreno prijetiti. Kineska vlada izdala je vrlo gnjevnu protestnu notu.
Baš u vrijeme kad je odlazio iz Pekinga! Dakle, tulenje sirene što ga je čuo
dok je trčao na vlak bilo je zračna uzbuna. Kao da mu japanski fašisti time šalju
nekakav podsjetnik.
»Takve stvari već su se dogodile nekoliko puta«, nastavio je njegov
suputnik. »Kineska vlada u ovom trenutku ne želi otvoreni sukob s Japancima.
Predavat će zemlju malo po malo i boriti se samo za pregovaračkim stolom.«
Zatim je zakolutao očima. »Mais Pékin est fini! Pékin est fini!«
09.

Prošlo je sedam dana otkad se Julian vratio. Počeo je novi semestar, ali Julian
zbog bolesti nije držao predavanja.
Voluharica mu je u kuhinji priopćio da je profesor Cheng na kolodvoru u
Hankou dočekao suprugu koja je doputovala iz Pekinga. Vratila se pretrpana
prtljagom - sve redom darovi od prijatelja i rodbine.
Julian nije rekao ništa određeno. U kuhinju je došao po mlijeko. U Kini su se
sva voda i sve mlijeko prije ispijanja morali prokuhati tako da je Voluharica
svakog jutra kuhao veće količine svježeg mlijeka i ostavljao ga da se hladi. Julian
je volio hladno mlijeko koje je znao ispijati na čaše.
»Dekanova gospođa izgleda prekrasno, bar deset godina mlađe!« rekao je
Voluharica. »Zacijelo je svakog dana palila tamjan božici Guanyin.« I dodao da ju
je sreo na ulazu u sveučilište. »Bila je jako ljubazna prema meni, čak me upitala
gdje je profesor Julian proveo praznike.«
Julian se vratio u spavaću sobu noseći šalicu čaja. Počeo je piti čaj kao
Kinez i uživao u blagom okusu. Omiljeni engleski čajevi, poput darjeelinga, u bili
su pretjerano začinjeni. Voluharicu nije podnosio. Vještac je možda izgledao
podlo, ali je to bio samo izgled. Voluharica je, s druge strane, djelovao pošteno
ali se vječito šuljao uokolo i posvuda zavlačio nos.
»Prokleta zmija!«
Julian je znao dovoljno kineskoga da otpusti Voluharicu i unajmi manje
znatiželjnog slugu. Ali, to nije bilo praktično. Trebao je sluge koji znaju engleski,
a ti su bili rijetke ptice - sveučilište je zbog njega pronašlo i Voluharicu i Vješca.
U kampusu su svi s njim govorili engleski, što je značilo da je i dalje poznavao
tristotinjak kineskih riječi. Razumio je malo više, ali je to, u biti, bilo jednako kao
da je gluhonijem.

Dva dana po povratku iz Pekinga proveo je u krevetu, potpuno izmožden. A

za sebe je mislio da je svemoćan u seksu, da je čvrst, snažan, sposoban u krevetu
nadjačati svaku ženu. Bio je potpuno nokautiran. Simptomi su nalikovali gripi -
osjećao je vrtoglavicu, slabost, tek mu je bio slab i loše je spavao. Nekoliko noći
proveo je buljeći u strop.
 I dalje ga je progonila ta priča o taoističkom Umijeću ljubavi. Činilo mu se
da su sve to samo glupa praznovjerja. Njegova nesposobnost, uvjeravao je sebe,
ishod je kulturnih različitosti. Teško je postići seksualnu kompatibilnost s
drugim civilizacijama. Neke stvari jednostavno ne pristaju.
Slugama je naredio da na tržnici nabave drveće, te su se vratili noseći dvije
zlatne šljive u cvatu. Bilo je proljeće, vrijeme sadnje stabala. Trebao bi se
spustiti u vrt, pogledati i zahvaliti posluzi. Voluharici su bile drage nove mladice
- tvrdio je da će poništiti loša pretkazanja lanjskog kasnog breskvinog cvata. No,
snage je imao samo da nepomično leži u postelji, licem prema zidu, leđima
okrenut vratima. Jako se trudio srediti vlastite misli.
A mogao je razmišljati samo o Lininu povratku, iako je bio bolno svjestan
da se ona neće vratiti u njegov dom. Njihove kuće dijelilo je desetak minuta
hoda, ali mu je bila jednako daleko kao da je u Pekingu.
Putovala je sedam dana nakon njega - tako je uredila. Ne zato što bi željela
izbjeći sumnje, rekla je, nego zato što ne bi mogla podnijeti da s njim sjedi u
vlaku dvije noći i jedan dan, i da ga pritom ne smije dodirnuti. Smatrao je da je u
pravu i divio se njezinoj samokontroli.
Dva samotna dana u vlaku i samotnjački život po povratku u Wuhan
natjerali su ga da shvati koliko se duboko vezao uz nju. Problem s kojim se
suočio nije bio onaj stari - kako se otresti žene - nego kako je prognati iz srca
gdje je, kako mu se činilo, pustila korijenje.
Majčino pismo ležalo je na pisaćem stolu. Ponovno je uspostavio čestu
prepisku s njom - pisao je naširoko dvaput tjedno. Kao i prije, svakodnevno je
pisao pomalo, javljao joj sve, tako da su mu pisma više podsjećala na dnevničke
zapise. No, za boravka u Pekingu događaji su tekli tolikom brzinom da joj nije
imao vremena detaljno prenijeti bilo kakve novosti. Sad je bio dobar trenutak za
povratak u prošlost, ali je orkrio da je njegova prisnost s Nessom došla do svojih
granica. Nastala su zabranjena područja. Neke pojedinosti ostat će tajne,
između njega i druge žene.
Nessu će zacijelo oduševiti svilene tkanine koje joj je poslala Lin - objesit će
ih na istaknutom mjestu u ateljeu i pokazivati svim svojim gostima. Gledajte,
zamišljao ju je kako govori, Julian mi ih je poslao iz Kine. Slobodno, samo dirajte,
nisu li prekrasne? I sva ona orijentalna umjetnička djela poslužit će društvu iz
Bloomsburyja kao podsjetnik na njegovo postojanje.
Prišao je prozoru i otvorio ga da u sobu uđe svjež zrak. Lin nije bila nigdje
na vidiku. Čeznuo je za njom, ali se i plašio susreta što ga je tjeralo da se osjeća
potpuno mizerno. Po njezinu povratku nisu više mogli nastaviti svoje nevino
prijateljstvo, niti su mogli uživati slobodu kao u Pekingu. Upravo zbog toga nisu
više mogli odgađati razgovor o temi koju su dosad zaobilazili - moraju
formalizirati odnos, prvo razvodom, onda vjenčanjem, a prije toga moraju jedno
drugom dati zavjete.
Jedina alternativa bio je raskid s njom, ali to mu je bilo gotovo nezamislivo.
Procvali su prvi proljetni cvjetovi, narcisi su cvali na obroncima. Ti cvjetovi
koji se često uredno sade po engleskim vrtovima, u središnjoj su Kini rasli divlje
oko ribnjaka ili uz obale potoka.

Julian je počeo pomišljati da je Lin možda imala neke druge ideje kad se
odlučila vratiti u Wuhan odvojeno od njega. Sigurno ima brojne prijatelje u
pekinškom Društvu mladog mjeseca. Bilo joj je nezamislivo otputovati iz
Pekinga a da ih ne vidi, osobito tijekom kineske Nove Godine kad se od nje
očekivalo da odlazi u posjete. Osjetio se izdvojenim te je u jednom pismu majci
napisao: »Samo mirno. Neću se ženiti. Brak bi bio velika pogreška«. Nessa će,
pročitavši to, sigurno osjetiti olakšanje jer je neprekidno strepila hoće li
bezglavo jurnuti u neku nepromišljenu romancu koja bi završila katastrofom.
Napisavši tih nekoliko riječi osjetio je da je ponovno zadobio slobodu, a čežnja
za Lin postala je manje bolnom.
Sljedećeg dana primio je majčino pismo u kojem nije komentirala njegovu
aferu - uvijek joj je bilo drago kad je uživao u životu - nego ga je podsjetila na
nešto što je gotovo potpuno zaboravio, na njegove eseje.
Preko majke je poslao tri svoja eseja teti Virginiji i ujaku Leonardu koji su
vodili Hogarth Press. Jedan je bio na spomen Rogeru Fryju, zatim otvoreno
pismo C. Dayu Lewisu i esej o liberalnoj etici, Rat i mir - pismo E. M. Forsteru.
Teta ih je sve redom odbila. Majka se telefonom izvikala na Virginiju i, unatoč
pomirljivu tonu pisma, nekako mu je mirisalo da su se sestre opet posvađale.
Misli su mu skrenule u Charleston, u velik vrt gdje je Clive vikao i raspitivao
se gdje je lonac s kavom ili nešto slično. Majka je uređivala vrt i rastreseno
odgovarala na njegova pitanja. U mašti je vidio Duncanovu mršavu, nemarno
odjevenu pojavu kako šeće gore-dolje. Odjednom ga je obuzeo strah da je njihov
međusobni sklad samo još jedan privid.
U dubini duše teta je zavidjela sestri, osobito na ponosu što ga je Nessa
osjećala prema njemu, svome sinu. Te dvije žene, zvijezde u središtu
Bloomsburyja, britanska je javnost smatrala nerazdvojnim sestrama - dok su se
one, zapravo, nepovratno zaplele u najljudskiji mogući sukob.
Što se njega ticalo, morao se suočiti s bolnom istinom. Iako je bio sjajno
plaćen predavač u Kini, nije bio stručnjak ni za što. Želio je postati
bloomsburyjevski pjesnik i kritičar nove generacije. Kad je, prije dvije godine,
objavio sabrane pjesme u zbirci Zimska kretnja, od prijatelja i obitelji dobio je
pregršt ohrabrenja i hvale. Teta Virginia napisala mu je dva duga pisma u
kojima je pomno iznijela primjedbe o svakoj pjesmi. No, izišlo je samo nekoliko
recenzija.
Pod utjecajem intelektualne atmosfere Europe tridesetih, Julian je prirodno
naginjao kritici - slikarstva, književnosti i, naposljetku, politike. U njegovim
esejima naraštaj njegovih roditelja bio mu je, u raspravama, prirodni suparnik,
iako se moralo priznati da nisu raskriljenih ruku dočekivali kritike vlastite
djece. Bilo je teško - nisu ostavili nimalo prostora u kojem bi potomci mogli reći
išta novo, njihov utjecaj bio je strahotno sveobuhvatan. Pišući mnogo u
mladosti, dodirnuli su sve glavne teme unutar odabranih područja. Njihove
knjige bile su redom ‘krovna’ djela koja su raščlanjivala temeljna pitanja kao što
su utopizam. socijalizam i religija.
Julian nije gubio hrabrost. Zamijenit ćemo sve vas, staromodne liberale,
pomišljao je. Drznuli ste se eksperimentirati s homoseksualnošću,
promiskuitetom, pacifizmom tijekom Velikog rata. Mi, novi naraštaj, mi ćemo
proživjeti taoističko Umijeće ljubavi i spremni smo na Dalekom istoku žrtvovati
živote u ime ideala.
Ipak, bolno ga je pogodilo odbijanje rukopisa. Počeo je sumnjati može li
ikad postati istaknuti pojedinac u Bloomsburyju. Je li iole sposoban u usporedbi
s roditeljima i njihovim prijateljima? Možda više ne postoji potreba za njihovim
vidom intelektualnog liberalizma. No, znao je da nikad neće prestati pisati
poeziju, čvrsto uvjeren da će neka djela izdržari kušnju vremena.

Bilo je rano proljeće 1936., i Julian je već navršio dvadeset osam godina.
Netom je iskusio najveću zamislivu radost i njegove su se misli neprekidno
vraćale tome. Ali, morao je dobro razmisliti o tome što želi od veze s Lin,
jednako kao i o smjeru u kojem će mu se kretati život. Od svih tih misli osjećao
se kao da pluta po moru smetenih osjećaja.
A možda samo zato što nije bio navikao da mu žena toliko nedostaje. U
sobu je prodro hladan zapuh, pa je kihnuo. Osjećao se slabim.
 Odjednom je začuo Linin glas iz prizemlja. Bio je sumrak i svjetla još nisu
gorjela. Bio je sretan što se tog dana osjeća malo bolje te se izvukao iz kreveta.
Jasno je čuo njezine korake na stubama.
Izgledala je jednako prirodno kao i u starim danima i, čuvši da je bolestan,
donijela je neke lijekove. Videći ga kako stoji na vratima sobe, u zgužvanoj
odjeći, raščupane kose i neobrijan, naredila mu je da se vrati u krevet. Rekla je
da je u Pekingu kupila novu ploču s kineskom klasičnom glazbom - Tri varijacije
na prolaz sumraka. Ako legne, pustit će mu je. Natjerala ga je da se vrati u
postelju i pokrije dekom. Gledajući je kako se mota uokolo i sprema mu sobu,
odjednom mu je sinulo koliko je sve to nalik obitelji - njegovoj obitelji. »Pusti mi
je, molim te«, rekao je.
Slušajući glazbu zapao je u najčvršći san otkad se vratio iz Pekinga; nije bio
svjestan ni da je otišla.
Probudio se kasno sljedećeg jutra. Sunce je već izišlo iznad krova. U neko
vrijeme došla je Lin i pripremila mu ručak - juhu i rižinu kašu s povrćem, sve
redom dobro za bolesnika koji trpi prehladu. Slugama je izdala naređenja, a oni
su ih izvršavali doslovno ropskom pokornošću. Bila je potpuno opuštena i
naizgled ju je brinulo samo njegovo zdravlje. Skrbila se za njega kao sestra, ali se
držala na distanci. U njezinim riječima nije bilo ni najmanjih naznaka o onome
što se među njima zbilo u Pekingu.
Julian ju je mrzovoljno promatrao. Lin je primijetila i rekla: »Kineska
mudrost glasi: ‘Bolest te pogodi kao lavina, ali se povlači sporo poput
odmaranja sirove svile s kukuljice’.«
Što bi to trebalo značiti? Je li to neka podlost? Ne, ne mora biti. Ljudi iz
drugih civilizacija pridavali su narodnim izrekama pretjerano duboka značenja.
Nastavila je govoriti: ljudska bića moraju slijediti svoje srce. U ovom svijetu
nema toga što se ne bi moglo riješiti na opće zadovoljstvo. Taoisti su
naglašavali da se istinska mudrost može dosegnuti samo spokojnim umom i
time da se događajima pušta da idu svojim tokom.
Julian je shvaćao da je to samo zaobilazan način kojim mu je govorila da
može biti strpljiva. U danima otkako se vratila danonoćno je razmišljao o tome.
Nije bio siguran kažnjava li ženu koja ga iskreno voli, ili kažnjava samog sebe.
Ipak, možda mu je dokraja isisala ‘jang’, ostavljajući ga bez i najmanje želje za
seksom. Prije putovanja u Peking bilo mu je teško prosuditi voli li je jer su ga
zasljepljivali vlastiti seksualni porivi. Sada je, bez njih, otkrio da mu je i dalje
teško dovinuti se što zapravo osjeća. Znao je samo da mu je potrebna, iako mu
je ta slatkogorka čežnja bila novost s kojom nije znao što bi.
Tek kad se potpuno oporavio, Lin je prvi put neizravno spomenula njihov
odnos. Sjedili su u salonu. Nije pitala je li mu nedostajala. Samo je rekla da joj je
sedam dana njihove razdvojenosti bilo kao sedam godina.
Zašutjela je i u oči su joj navrle suze. Nadljudski se naprezala da ih zadrži,
okrenula je glavu, zarila šaku u usta.
Julian, koji se danima mentalno pripremao za taj trenutak, s mukom se
susprezao da je stegne u zagrljaj. U tom trenutku oklijevao je ponovno pokrenuti
njihovu aferu, iako je zbog toga bio lud od sreće. Njezin izraz lica otkrivao mu je
da ga voli iskreno, ljubavlju koja nadilazi seksualnu žudnju. Taj ga je pogled
plašio jer se plašio i odluke da ne nastavi.
Tada je promijenila temu i ispričala mu da je nakon njegova odlaska otišla
posjetiti prijatelje, te da je iz Pekinga donijela svoje najsvečanije haljine jer se
njemu sviđaju - one, širokih rukava, s presvučenim pucetima i svilenim
vrpcama. Sad su staromodne jer je kroj iz 1910., ali to nije važno ako su njemu
lijepe.
Julian je uzvratio jednako prisno, ali je osjećao da ona igru ljubavi igra
daleko bolje od njega.
Kako sluge nisu bile u kući, Lin mu se postupno približavala, ne dodirujući
ga. Promatrala ga je toliko prodornim pogledom koji nikad još prije nije osjetio.
Bilo mu je neugodno.
Takvi osjećaji rađaju vrstu boli koja upozorava da bi se ljubav mogla
prometnuti u farsu - bar mu je tako govorilo iskustvo. Gdje nema ljubavi, nema
ni romantike, i neće više osjetiti onu žarku sreću kakvu je upoznao u Pekingu.
Čovjek treba voljeti do jedne granice i ne prelaziti je, zaključio je.
U tom slučaju, u kojem trenutku trebaju prestati? Kako se mogu složiti da
prestanu zajedno?
Neodlučnost na njegovom licu natjerala je Lin da se odmakne - sad je na nju
došao red da je zbune njegove reakcije.

Julian se konačno oporavio i nastavio s predavanjima, ali mnogi simptomi

još nisu nestali pa je Lin imala razlog da ga posjećuje s vremena na vrijeme.
Pokoravajući se njegovim osjećajima, nije se vraćala na temu njihova odnosa.
Prešućivanje im je davalo slobodu da odluče hoće li nastaviti ili ne. Ali se,
paradoksalno, nije osjećao sposobnim sam donijeti tu odluku. Čak je pomišljao
da napiše roman, autoironična naslova, Hamlet u Kini.
Jednog dana Lin mu je došla u kuću i nijemo stala pored stola. Odjednom je
progovorila: »Ako opet odbiješ izaći iz kuće i sjesti u vrt, porazbijat ću vaze na
dvorištu.« Zgrabila je dvije krhke vaze; njezine prijetnje natjerale su ga na
smijeh.
Ali nije se šalila, te je, oprezno vrativši posude na stol, dodala: »Znaš da mi
tvoje loše zdravlje daje izliku za dolazak. Ipak, brinem se da ti još nije dobro«.
Vidljivo se trudila svoje osjećaje prenijeti u riječi.
Otišli su u vrt gdje su im sluge poslužile čaj i kekse. Dva mlada šljivina
stabla bujala su životom - pogledavši ih, Julian je osjetio nekakvu utjehu. Lin,
pak, nije više bila brižna bolničarka. U njoj se osjećala odlučnost. Kad su se
Vještac i Voluharica udaljili, spustila je glas i rekla da moraju skovati plan.
Odmah mu je bilo jasno što time misli reći. Budući da ga ništa nije moglo
natjerati da joj obeća ljubav i brak, ona je bila prisiljena nastaviti njemu
prihvatljivu ‘aferu’. On nije znao kako to izvesti. Sluge su bile vječno u kući i u
velikoj mu mjeri nadzirali privatni život - ali bez njih nije mogao. Štoviše, još
nije bilo toliko toplo za šetnje po brdima.
Šutio je i čekao da ona nastavi. Nervozno je počela šetati po vrtu. U
cipelama visokih peta i ružičastoj haljini izgledala je viša. Zapravo, bila je
prelijepa u bilo kojoj haljini, ali joj je ružičasta najviše pristajala, osobito pod
suncem. Haljinu je sašila prije braka pa joj je bila malo preuska i pripijala joj se
uz tijelo. Djelovala je gotovo krhko. Naposljetku se zaustavila, okrenula prema
njemu i, polagano i jasno, izrekla ono što je pripremila u mislima.
Plan je bio jednostavan ali pustolovan. On će ujutro poslati sluge da nabave
svježe namirnice i reći im da se ne vraćaju prije devet. Njezin muž, kao dekan,
mora u svom uredu biti točno u osam. Dakle, imaju sat vremena mira, pa će ona
doći k njemu.
Dok je govorila, licem joj se širilo tamno rumenilo ne zato što se stidjela,
nego zato što ju je odbio. Bio je smišljeno hladan prema njoj i to nije mogla
podnositi. Došla je k njemu gotovo odmah po povratku iz Pekinga, vjerujući da
plamen njihova vremena i dalje živi. Nije bila sigurna u njegovu ljubav, ali je
imala sve razloge očekivati da će se njihova veza razvijati. Umjesto toga, sve je
stalo. Sad je odigrala posljednju kartu - molila ga je da spava s njom.
 Julian je znao da ih njezin prijedlog stavlja u neravnopravan položaj. Kao
stranac u stranoj zemlji on neće pretrpjeti nikakvo poniženje ako ih otkriju, dok
se Lin izlagala daleko većoj pogibelji. Preljubnicama u Kini život je bio iznimno
težak, a osobito onima koje su to činile sa stranim davolima. Doživjela bi
potpuno isključenje - odreklo bi je se čak i Društvo mladog mjeseca.
Došao je u kušnju da pristane. Opasnost ga je uzbuđivala, osobito opasan
seks. Ali, obnoviti aferu? Nećkao se.
Lin je tužno skrenula pogled i, ne čekajući odgovor, uputila se iz vrta prema
stazi koja ju je vodila kući. Hodala je toliko brzo da se pobojao da ne padne na
visokim petama. Ne razmišljajući, povikao je: »Hoću!«
Okrenula se i uputila mu toliko blistav osmijeh da je osjetio tugu. Zašto je
toliko okrutan?

Te je noći spavao loše. Večer prije slugama je rekao da odu nabaviti neke
specijalitete i da se ne vraćaju prije devet sati. Kako se mogućnost za seks
približavala počeo je nepodnošljivo čeznuti za njom. Njegovo tijelo poznavalo je
Lin bolje od vlastitog srca. Prizori vođenja ljubavi u Pekingu neprekidno su mu
se vrtjeli u pameti - osjetio je da mu se ud ukrutio do bola.
Osjetio je potrebu da ustane i majci napiše pismo. Isprva je njegovo pismo-
dnevnik bilo ventil za vlastitu usamljenosti, prilika da sredi misli. Sad je svoju
opsjednutost jednom ženom pokušavao ublažiti ljubavlju prema onoj drugoj -
bio je to pokušaj gašenja požara. Ali, nije nalazio riječi kojima bi izrazio ono što
uistinu osjeća, tako da se naposljetku osjećao kao da izdaje svoju nekadašnju
prisnost s majkom.
Linin prijedlog da nastave bila je zapravo naredba kojoj se nije bio
sposoban oprijeti. Njegova dugotrajna razmišljanja o njihovom odnosu urušila
su se samo trenutak nakon njezinih nekoliko riječi. Ako ona želi nastaviti, onda
on mora nastaviti.
Tako je prestao pokušavati zaspati i otišao se okupati - grubo se trljao,
obrijao neurednu bradu koja ga je obrastala proteklih nekoliko tjedana. Tijelo
mu je bilo spremno te se vratio u postelju. Ležao je pod pokrivačima, gol,
čekajući je. Osjetio je da žudi za seksom daleko žešće nego što je žudio prije
nego što su u Pekingu započeli svoju aferu.
Noć kao da nije imala kraja. Prije svitanja, napokon je zaspao.
Iz sna ga je zasigurno trgnulo tiho zatvaranje ulaznih vrata. Vjerojatno
sluge odlaze. Ili je to Lin? Ima ključ. Da je ona, slijedio bi zvuk njezinih koraka na
stubištu. Ali je uslijedila samo tišina, pa je ponovno zaspao. Zatim su se začuli
njezini laki koraci i škripanje stuba.
Uzaludno se trudio nasilu otvoriti oči. Osjetio je da je ušla u spavaću sobu.
Protrljao je oči - želio je vidjeti kako njezino prelijepo tijelo izvire iz odjeće.
Nažalost, prekasno. Prije nego što se snašao, kliznula je pored njega pod
pokrivač kao riba,.
Drhturila je. Kosa joj je bila vlažna od jutarnje rose, tijelo i usne bili su joj
hladni. Kao da je izbjegla iz ledenih dvorana nekog drugog svijeta samo da dođe
do njegove postelje.
Začuo je tiktakanje pod jastukom i otkrio Linin ručni sat. Ovo je uistinu bila
‘krađa ljubavi’ - kako su Kinezi nazivali nedopušten seks. Ranojutarnje sunce
naglo se probilo kroz zavjese i osvijetlilo sobu. Žurno, hitro, poljubili su se, i on
je ušao u nju čim je malo raširila noge. Sve mu je bilo predivno poznato i za
trenutak su se izgubili u ushitu ponovnog sjedinjenja. Ali onda je bacila pogled
na sat - Julian je, zgrožen, počeo gubiti erekciju i brzo je ejakulirao, bez imalo
strasti. Lin posve očito nije stigla do vrhunca. Sat joj je nastavio otkucavati kao
tempirana bomba. Pogledavši još jednom koliko je sati, izvukla se iz postelje,
navukla odjeću i odjurila.

Sljedećeg jutra došla je savršeno točno, ali su vodili ljubav toliko napeto da
je sve podsjećalo na odrađivanje posla. Kad su završili bilo je tek pola devet.
»Ima još vremena«, rekla je, tužno gledajući na sat. Julianova ju je nesvakidašnja
snošljivost dirnula, te su oboje zajedno promatrali malu kazaljku kako se gotovo
neprimjetno miče.
Naposljetku je otišla ranije kako bi umanjila rizik. Bez kucanja sata u sobi je
zavladala mrtva tišina. Julian je odjednom pomislio da sva ta neugoda možda i
nije toliko loša. Možda će upravo ona ohladiti obje strane i dopustiti da afera
ostvari svoj prirodan kraj.
Njihovo vođenje ljubavi bilo je, u usporedbi s Pekingom, doslovno
groteskno. Jasno se sjećao svih pojedinosti svakog orgazma koji je doživio
tijekom tog kratkog razdoblja - gdje su bili, kako se osjećao, raznorodne Linine
tehnike... što je ostalo od toga? I što je, zapravo, ostalo od tog prelijepog grada,
osuđenog da, prije ili kasnije, padne neprijatelju u ruke?
Kad mu je treći put ušla u sobu, iznenadila se vidjevši ga kako, potpuno
odjeven, sjedi za svojim pisaćim stolom i ispija šalicu čaja. Na licu mu je bio
izraz nehinjene dosade. Lin je sjela na postelju, sučelice njemu i uzdahnula.
»Zašto uzdišeš?«
»Dolazeći ovamo stavljam glavu na panj! Ovo je godina Štakora, godina
mog rođenja - nakon tvog odlaska iz Pekinga, tijekom novogodišnjih blagdana
navršila sam trideset šest godina.«
Podigao je obrvu - iako ga nije nimalo impresionirala mistika
dvanaestogodišnjih ciklusa kineske astrologije, zanimalo ga je saznati postoji li
koji skriven razlog zašto je iz Pekinga otputovala poslije njega.
»U godini rođenja ne bi se smjelo mijenjati uvriježene seksualne običaje. To
može voditi u propast.« Lin je oklijevala nastaviti. Izgledala je smeteno.
»Bože pomozi!« Julian se nasmijao. Kakva hrpa praznovjerja! Kineski
horoskop u kojem je jedna životinja predstavljala svaku godinu ciklusa bio je još
besmisleniji od onog zapadnjačkog. No, kineska civilizacija je drevna.
Potrudio se usredotočiti na njezine riječi: »Zar je tako ozbiljno?«
Lin mu je rekla da joj je sve to otkrila vlastita majka - nakon što je pročitala
neke navode o tome u Klasiku sobe zada. Njezin je otac, dok je bila dijete, sve to
toliko dobro skrivao od nje, da majka nije mogla potvrditi sve pojedinosti.
Tijekom posljednje godine rođenja, kad joj je bilo dvadeset četiri, Lin je odlučila
sama otkriti istinu. Stoga, je otputovala u Japan, gdje su se čuvale mnoge drevne
kineske tradicije, i posjetila šintoistički hram čije su glavarice potjecale iz samo
jedne obitelji - naraštaj za naraštajem - i poučavale Umijeće ljubavi. Raspitala se
o seksualnim zabranama tijekom godine rođenja. Glavarica joj je objasnila da je
tijekom te godine ‘abnormalni’ seks najstrože zabranjen, dok onaj uobičajeni
mora biti umjeren. Definicija ‘normalnoga’ imala je različita tumačenja, no
udanim ženama u Kini seks se trebao ograničavati na bračnu zajednicu.
Dakle, pomislio je Julian, i ona je također odlučila prekinuti vezu, ali kad se
vratila u Wuhan, jednako kao i on, otkrila je da nije sposobna ostvariti tu ideju.
Glavarica je, nastavila je Lin, također rekla da je snošaj s duhom tijekom
takozvanih Svetkovina mrtvih koje počinju 15. lipnja, najopasniji od svih i da
znači sigurnu smrt u sljedeće tri godine. Još je rekla da se to može provjeriti
tako da se na istočni zid objesi bijela tkanina - sljedećeg jutra na njoj će se
ukazati krvave mrlje.
»Tko bi pokušao nešto slično?« Znao je da je postavio glupo pitanje - Kinezi
su ezoteričnu praksu uzimali iznimno ozbiljno. Glavarica ju je, sasvim očito,
oštro upozorila da to nikako ne pokušava.
Julian se zagledao u Lin. Od nje je čuo bezbroj čudnih stvari od kojih su se
neke pokazale istinitima upravo u njegovom krevetu. Što može misliti o takvoj
neskrivenoj prijetnji njezinoj sigurnosti? Bolje da sve to zanemari. Pijuckao je
čaj i kao iskusni pilac otpuhivao listiće koji su plutali po površini.
Lin je upitala: »Vjeruješ li... da postoje tabui koji za mene vladaju ovom
godinom?«
Nasmijao se glasno. Sama pomisao da se suzdržava od seksa sve do
kineske Nove Godine! »Naravno da ne,« odvratio je, iako shvaćajući da bi mogao
požaliti vlastite riječi, »inače bi velik broj ljudi svake godine doslovno prizivao
smrt.«
Nasmiješila se. »Isto mi je rekla i glavarica. Ako ljudi kojih se to tiče ne
vjeruju u tradiciju, onda zabrana ne vrijedi.«
»Ali, ti vjeruješ«, rekao je Julian.
»Ne, ne vjerujem u cijelu tradiciju. Poštujem samo one dijelove koji mi se
čine korisnima. To je konfucijansko stajalište: ‘Štujte bogove i duhove, ali se
držite podalje od njih’.«
Iznenadio ga je toliko jasan stav. Bio on njezin ili Konfucijev, bila je to
složena filozofska postavka - empirična, pragmatična, tipično britanski stav za
koji je upravo otkrio da je jednako tipično i kineski.
»A što ako se sve obistini - mislim, nesreća?«
»Onda ću vjerovati u sljedećem životu!« odvratila je Lin. Njezina hrabrost
iskreno ga je dirnula - bila je to jednostavna ljubav koja kao da je potpuno
pobjeđivala zlu sudbinu. Prišao joj je i poljubio je u čelo: »Vrijeme je isteklo.
Molim te, pođi kući. Noćas ću te posjetiti u snovima. Smijem U?«
Pazio je na vrijeme više od nje jer se iskreno zabrinuo za njezin usud. Ustala
je šutke i otišla. Odjednom je osjetio nemir i povikao za njom - baš kad je sišla
niz stube. »Neću moći dočekati sutra ujutro, ljubavi moja. Nedostajat ćeš mi
cijeloga dana.«
Bio je to prvi put da Julian koristi riječ ‘ljubav’, čak i kao izraz nježnosti.
Skamenila se. Zatim se pribrala i uzvratila mu nježnim, ironičnim osmijehom,
uobičajenijim za njega nego za nju.
Još je stajao uz ogradu. Ništa što je dotad izrekla nije ga dirnulo toliko kao
njezino prihvaćanje pogibeljne ljubavi u nepovoljnoj godini života. Misli su mu
se neprekidno vraćale tome. Na taj ga je način voljela - poput brončane posude
koju je ta romantična civilizacija izlila u svom njezinom savršenstvu.

Bilo je proljeće i jutarnja se magla valjala s jezera na brda, sve dok je

podnevno sunce ne bi natjeralo na bijeg u vodu. Gotovo sva predavanja imao je
popodne. Čak i utorkom, kad su počinjala u deset izjutra, nisu mu se preklapala s
tajnim susretima. Ako je to smislila Lin, i dalje mu nije bilo jasno kako je to
uspjela postići. Raspored je bio gotov još prije završetka prvog semestra, ali je
unatoč tome vjerovao da je Lin u tome imala svoje prste.
Od svoje osamnaeste godine, svakog proljeća nalazio bi novu djevojku. Kao
da ga je godišnje doba vuklo u potragu za novom ljubavi. Ali, ovog proljeća nije
bio za to raspoložen. Ne samo zato što njegovo prijateljstvo s Lin još nije
navršilo ni godinu dana, ni zato što mu je afera bila još mlada od toga. Zapravo,
osjećao se kao da su već godinama zajedno.
U okrugu kampusa ključao je štrajk. Studenti su protestirali jer im ravnatelj
sveučilišta i njegove ‘kohorte’ nisu pružile podršku za njihova djelovanja
okrenuta protiv Japana. Zahtijevali su ostavku. Profesori su se solidarizirali s
ravnateljem izjavljujući da će, ako on to učini, svi redom dati ostavke. Ako bi
protesti urodili plodom, mnogi od njih ostali bi bez dobro plaćenih poslova.
Julianovi kolege napeto su pratili razvoj događaja.
Julian se mogao opustiti jer mu je položaj bio osiguran - imao je ugovor
izravno s vladom. Štoviše, sve je toliko obuzela kriza da nitko više na njega nije
obraćao ni najmanju pozornost. Inače je bio iznimno druželjubiv, ali je
odnedavno, zbog afere s Lin, postao promišljeno osamljen kako bi na sebe
privlačio što manje pažnje.
Jednog jutra, nakon što su sluge izišli, čekao je zvuk ključa u bravi. No, kuća
je ostala nijema. Pomislio je da je Lin na putu do njega možda srela nekog
poznanika. Odjednom su se vrata spavaće sobe naglo otvorila. Iskočio je gol iz
postelje i dočekao Lin još na pragu. Uvukao ju je u sobu i zagrlio njezino
promrzlo tijelo.
Ne mičući se s tog mjesta, počeo je s nje guliti odjeću. Iznenadio se otkrivši
da ispod nje ne nosi ništa. Možda je tako bilo i ranije, samo što to nije shvaćao.
Nije bilo nimalo čudno da joj je koža bila toliko hladna - čak i nakon trka uzbrdo
do njegove kuće. Nije željela gubiti nijednu sekundu vremena s njim. Ipak,
porumenjela je shvativši da ju je prozreo. Poveo ju je u krevet. Onako gola,
pripijala se uz njega i Julian je primijetio da joj se ružičastosmeđe bradavice
ukrućuju jednako brzo kao i u Pekingu.
Zatim je zamijetio da se iz njezina tijela izdiže neobičan miris koji ga je
snažno uzbudio. Prstima je kliznuo u njezinu klisku i mokru vaginu. Tog jutra
ljubav su vodili jednako strastveno kao i u Pekingu. Zbacili su prekrivač, ali nisu
osjećali hladnoću. Pokrili su se tek nakon što su svršili i ležali tako, prepleteni,
sklopljenih očiju. Taj put nije pogledala na sat - nije ga ni ponijela.
»Tijelo ti miriše drugačije. Zašto to nisam prije primijetio?«
»Parfem«, samo je odvratila, još se čvršće pripijajući uz njega.
Ugrizao ju je za uho i rekao: »Ne vjerujem«.
Nasmijala se, zavodnički, i odgovorila tek nakon nekoliko trenutaka. Rekla
mu je da je to vrsta mošusa koju joj je poklonila majka.
I dalje nije mogao vjerovati da je u pitanju samo parfem. Čak i da se okupala
u mošusu prije nego što je pojurila k njemu, to nije objašnjavalo zašto je miris
osjećao snažnije kad je bila seksualno uzbuđena. A kad je miris postao snažan,
djelovao je kao afrodizijak - barem na njega. Iako je i dalje bio svjestan koliko je
sati, to mu više nije bilo važno.
Vjerojatno mu nije tekla cijelu istinu, no zadovoljio se i s onim što je čuo.
Znao je da nikad neće shvatiti sve.
Jedino što mu se motalo po mislima bila je osvježena opsesija njezinim
tijelom, opsesija koja je brisala sve drugo. Nije više bio slobodan odlučivati hoće
li nastaviti ili prekinuti aferu.

Sljedećeg dana, dok su zadovoljno ležali zajedno, pala mu je na pamet nova

ideja.
»Hoćemo li imati dijete?« upitao je.
Za trenutak je ostala zapanjena, ali je brzo uzvratila: »Želiš li ga?«
»Zašto ne?«
»Onda se moramo vjenčati. Mislila sam da ne želiš govoriti o tome«,
izgovorila je to pomalo rezignirano.
Julian nije odmah odgovorio. Upitao je: »Zašto još nisi zatrudnjela?«
»Zato što ne želim roditi kopile i to kopile miješane rase. Time bih te samo
mogla natjerati na neželjeni brak.«
Njezina ga je oštrina ranjavala. Prvotno je namjeravao upitati je zašto,
nakon osam godina braka, nema djece s Chengom.
»Samo sam pitao kako ti uspijeva nezatrudnjeti.«
»To je moja tajna.« Lin se nasmiješila.
Neke žene tjerale su ga da izvuče spolovilo prije ejakulacije. To izvlačenje u
posljednjem trenutku iziskivalo je golemi voljni napor i često ga ostavljalo
nezadovoljenim. Lin to nikad nije tražila. Upravo suprotno - na vrhuncu se
trudila da ga zadrži u sebi do samog korijena.
Zato je rekao: »Ako ti nije pisano imati dijete, onda ga nećeš imati.«
Julian kao da je time želio reći da je smatra jalovom, pa je Lin osjetila da
mora reći istinu: »Dobro, još jedna tajna. Cijelo sam vrijeme vježbala Umijeće
ljubavi, koristila sam mošus i sve poznate tehnike kojima se sprečava da
sperma prodre u jaje«. Objasnila mu je da, kad vršak njegovog penisa dodirne
njezin cerviks, u tom trenutku počinje primjenjivati tehniku poznatu kao obrana
palače’ - Kinezi maternicu nazivaju ‘palačom djece’. Kad bi se u tom trenutku
opustila., sperma bi navrla u njezinu nutrinu.
Sviđaju mi se te tehnike, pomislio je Julian. Takvo stiskanje stvaralo mu je
rijedak užitak.
»Nisam te željela trudnoćom natjerati da me oženiš«, rekla je Lin. »To s
tobom ne bih uspjela. Ti se možeš vratiti u Englesku, a ja te ne mogu progoniti
sve dotamo. Čak i da to učinim, da te natjeram da se oženiš mnome, mogao bi
me se ubrzo zasititi jer bi prezirao tu vezu. Tada bi mi kao jedini izlaz ostalo
samoubojstvo.«
Julian nije više želio slušati takve priče - optuživala ga je za sebičnost, ali on
nije bio sebičan na ‘takav način’ - boreći se silovito za svoju slobodu, bio je malo
drugačiji od ‘običnih’ ljudi. Zaustavio ju je riječima: »U tom slučaju, idemo
napraviti dijete pa ćemo vidjeti kako ću se ponašati!«
Izgovorio je to iskreno do srži. U tom se trenutku uistinu želio oženiti s
njom i imati djecu. Uostalom, zašto ne? U potpunosti ga je očarala jednostavna
iskrenost njezinih riječi.
10.

U vođenju ljubavi dostigli su toliki sklad da su s lakoćom mogli usklađivati

orgazme. Nisu se više žalili na nedostatak vremena. Julian je sve više pomišljao
da je njihova veza ponovno ostvarila svoj element slobode - pretvorila se u čisti
seks i čisto uživanje.
Jednog vlažnog jutra Lin je pogledala prema nebu koje se razvedravalo i
rekla da će, ako ikada bude imala dijete, roditi djevojčicu jer ljubav vode tolikom
strašću. I mora dobiti prelijepo ime, rekla je Lin. Hong, ‘Duga’, po jednoj pjesmi
iz Knjige pjesama. Zanimljiv je bio konfucijanski komentar pjesme: »Duga -
ishod snošaja između sunca i kiše. Budući da je riječ o nepravilnom odnosu
između jina i janga, on utjelovljuje čistu tjelesnost Nebesa i Zemlje«. Ispisala je
kineski ideogram za dugu, ukrasivši ga elegantnim repićem.
»Ista primjedba također navodi da se duga na istoku smatra zlokobnim
znakom, jer simbolizira bijeg žene s nezakonitim ljubavnikom. Dakle, dugom
opravdavam sve to što činimo!« Govorila je smiješeći se, ali spominjanje bijega,
očito, nije bilo nimalo slučajno.
Duge su se pojavljivale često u tom ‘Gradu Stotine jezera’. Tijekom
proljetnih i ljetnih kišnih razdoblja sunce bi se često pomolilo prije nego što bi
prestalo kišiti, te je Julian sa svog vidikovca na brdu Luojia, promatrao
veličanstvene polukrugove kako se blješteći izdižu s padina, sve do neba,
stvarajući lukove koji bi grlili sve.
Julianu se sviđao imaginarij koji je okruživao dugu. Zagledao bi se u nebo i
snatrio o kćeri rođenoj iz čiste i jednako tako nedopuštene čulnosti spajanja jina
i janga. U takvim trenucima svijet mu se činio jednako blistavim kao i nebeski
lukovi žarkih boja. Tada bi tiho promrmljao nježan zvuk kineske riječi: »Hong...«
Bivao je sve uzbuđeniji i nestrpljiviji, te ju je upitao jednoga dana: »Ima li
kakvih novosti?«
»Molim?« Lin je ostala zbunjena. »Ah, misliš na dijete.« Nastavila je, posve
nehajno: »Naravno da neću zatrudnjeti. Sve dok ne budemo spremni - mislim
reći, prvo se moramo vjenčati. Ne mogu dopustiti da bude nezakonita.«
Njezina otvorenost razgnjevila je Juliana - nije još bio spreman jamčiti da
će bilo koje njegovo dijete imati zakonita oca u konvencionalnom smislu toga
pojma. Lin je to znala pa ga je tjerala, kušala ga je. Konvencionalni načini nisu
pripadali njegovu životnom iskustvu, i to sada nije mogao promijeniti.
Toga su se dana posvađali Već nakon prvih poljubaca.
Julian je osjećao gađenje kad ona, naizgled, nije bila raspoložena za seks.
»Sve što želiš samo je... onaj prokleti...«, mučio se, tražeći riječ, »jang... i to
kad to tebi odgovara.«
»Ne budali.« Bila je mirna, ali se istina više nije mogla izbjegavati. »Ako se
uistinu volimo, onda moramo pronaći rješenje.« Predložila mu je da pobjegnu u
Hong Kong, u Englesku, u Ameriku. Uštedjela je dovoljno da mu pomogne, tako
da mogu otići na bilo koji kraj svijeta, daleko od Kine. Nije više mogla trpjeti
skrivanje.
Željela je njega, njega cijeloga, a ne sat vremena seksa.
Nije više bila priležnica koja kleči pred carem. Sučelila se s njime, nadjačala
ga i tražila odgovor. Taj put odlučila je ne popuštati.
»To je nemoguće«, odvratio je. Bilo mu je lako u sebi probuditi hladnoću,
prizivajući svoju reputaciju okorjela srcolomca.
Stajala je tamo, blijeda i nepomična. Sve je jako jednostavno, objašnjavao
joj je Julian. U braku nikad ne bi bili sretni. On nije bio spreman razmišljati o
braku bar do četrdesete - ako ikad doživi te godine. A bijeg s njim bez vjenčanja
njoj ne vrijedi ništa.
»Poći ću kamo god ti pođeš.« Počela se ponašati nerazumno. Znao je da su,
u prošlosti, njezini odgovori puni strasti često rušili njegov otpor te je namjerno
odvratio pogled da se ne bi predomislio.
Lin se čak uspjela i nasmiješiti, ali ju je ubrzo izdao vlastiti mir - prvi put je
pred njim izgubila nadzor nad sobom. A on nije mogao slušati kako joj se
engleski kvari pod navalom snažnih osjećaja. Glas joj je drhtao i naposljetku je
briznula u plač. Najviše od svega mrzio je žensku histeriju. Nikakva nježnost ne
može preživjeti takve ispade.
Rekla mu je da želi počiniti samoubojstvo. Točnije rečeno, o tome je
razmišljala još od majčine smrti. I nije prestajala sve do trenutka kad joj je on
ušao u život. Njegova je bezdušnost ponovno otvorila staru ranu te su se stare
misli počele vraćati. On je razara gledajući njihov odnos kao nekakvu aferu,
pustolovinu u kojoj je ona samo slovo abecede.
 »Popit ću cijanid!« izjavila je. »Umrijet ću ti pred očima!«
Čuvši te riječi Julian se razgnjevio. Je li ta ženska prekapala po njegovim
stvarima i pročitala oporuku? Bio se trudio da je sakrije. Strpao ju je u bilježnicu
na samome dnu sanduka tako da nitko ne otkrije njegovu tajnu. Nije time
okrenuo leđa vlastitim stremljenjima - jednostavno, nije ih bio sposoban
ostvariti. Trudio se ne zadirati preduboko u razloge - ionako su živjeli u
poprilično nepredvidivome svijetu. Ali, to je bio njegov i samo njegov problem i
nije namjeravao uništiti oporuku.
A možda je i nije vidjela. Na licu joj se nije primjećivao ni tračak poruge.
Možda je bilo slučajno - cijanid se koristio svuda po svijetu.
Kao da je osjetila njegove sumnje, dodala je, cijedeći riječi kroz zube:
»Mogu nabaviti otrov. U Kini koristimo arsen!«
I jecajući dodala kako je otrov oduvijek smatrala pogodnim sredstvom, bio
je brz i jednostavan iako istovremeno i okrutan u svojoj konačnosti,
nepovratnosti - čovjeku nije davao priliku da se predomisli.
Da ga pomisao da je Lin možda pročitala oporuku nije natjerala u gnjev,
vjerojatno bi se smijao od srca. Samoubojica koji čeka spas? Čista melodrama.
Oprosti, draga, danas si odabrala potpuno krivi trenutak, pomislio je. Bolno
ga je podsjetila na vlastitu oporuku i nije bio raspoložen pokleknuti ni pred
suzama ni pred njezinim prijetnjama. Imao je pravo staviti je na led. Odlučio je
ne mijenjati stav, bez obzira koliko histerizirala. Zapravo, sa zanimanjem će
promatrati koliko je daleko spremna ići.
Uostalom, nije imao ni najmanju namjeru odreći se svojih seksualnih
sloboda. Ako se Lin nije sposobna nositi s njegovim promiskuitetom, ako mu je
odlučila ostati vjerna onda je to njezin problem koji s njim nema nikakve veze.
Sa žaljenjem je zaključio da nijedna Kineskinja nije obdarena slobodarskim
duhom žena iz Bloomsburyja. U Kini nije bilo Vanesse Bell koja je svoje supruge
preobražavala u prijatelje, a prijatelje u supruge.
Dva je dana kišilo bez prestanka. Julian je maštao da su te nebeske poplave
ustvari njezine suze. Ipak, nije tako, Bog u ljubavnim aferama ne staje ni na čiju
stranu i Julian ne trpi nikakve kazne zbog svoje nepravednosti. Prolazio je
kampusom u kabanici, bez kišobrana, ali je na glavi imao bambusov šešir široka
oboda koji je kupio od seljaka. Kad je završio predavanje, studenti su mu rekli da
se popodne sprema još jedno nevrijeme. To ga je još više odvratilo od pomisli
na povratak kući. Kampus se ispraznio, vjetar je divlje šibao vrbe i trstiku na
obali jezera. Munje su lizale iz natmurenih oblaka, a brdo Luojia umotalo se u
uskovitlanu maglu, kao na nesvakidašnje lijepom kineskom oslikanom svitku.
Postojalo je nekoliko mogućih rješenja - mogao je majci poslati telegram:
‘Istina izišla na vidjelo’, spakirati se i otputovati kući, ostavljajući probleme za
sobom; ili bi Lin i on mogli objaviti svoju vezu, Lin bi se razvela, zatim bi se
vjenčali, a on bi mogao pronaći posao na drugom sveučilištu. Sljedeće: mogao bi
ostati i provjeriti hoće li Lin uistinu nauditi samoj sebi i, ako tako učini, suočiti
se s istinom zbog koje bi ga krivim smatrali svi studenti i profesori na
sveučilištu. Postoji li četvrto rješenje? Postoji, naravno, i na to je bio spreman
cijelo vrijeme.
Lin ni u kojem slučaju nije mislila ozbiljno. Sve su to puste priče. No, nikad
nije mogao sa sigurnošću odrediti kad govori istinu, a kad mu samo zamazuje
oči. Nekoliko godina prije odlaska u Kinu slušao je Rogerove priče o tome kako
obične Kineskinje poštuju krepost. U svakoj lokalnoj ili dinastičkoj historiji
uvijek je postojao dug popis ‘časnih i kreposnih žena’ koje su počinile
samoubojstvo i tako očuvale vlastitu moralnu čistoću, njima važniju od života ili
ljubavi.
Je li Lin stvarno toliko glupa? Nemoguće. Obrazovala se na zapadnjačkim
temeljima i štovala taoizam i njegove najuzvišenije zasade zdravlja i
dugovječnosti. Samo je na njemu iskaljivala gnjev zbog odbijanja braka.
Možda samo glumi. Je ti sve između njih bilo samo predstava? U Kini je bilo
teško odvojiti istinu od mašte - barem njemu.
Spazio je kako mu se približava Cheng, s kišobranom. Bio je mršaviji nego
prije. Pozdravili su se i zastali izmijeniti nekoliko riječi. Bio je jedan od, uz Lin,
dvoje ljudi koje je Julian u tom trenutku najmanje želio susresti. No Cheng je
izgledao posve nesvjestan da se zbiva išta neuobičajeno. Uljudan kao i uvijek,
zapravo još i više jer mu se žurilo. Zastao je samo Julianu reći da su ga iskreno
zadivile njegove pjesme i esej, te ga zamolio da dođe i posjeti ih kad god to
poželi.
Julianu se smililo. Dao je Lin primjerak svoje zbirke Zimska kretnja, i dio
eseja o Rogeru Fryju koji su u tajništvu šapirografirali za studente. Cheng je
uistinu bio dobar čovjek i učenjak - štoviše, uvijek je bio dobar prema njemu.
Osjetio je nelagodu što zavarava nekoga toliko nevinog. Što ako Cheng
sazna za Julianovu vezu s njegovom suprugom? Kakav bi to bio udarac njegovoj
časti i dostojanstvu. Uvjeravao je sam sebe da je Cheng ipak previše inteligentan
da bi zbog toga dizao prašinu.
Julian je stajao pod kišom koja je sipila, nesposoban odlučiti se treba li
Chengu reći istinu ili nastaviti ga varati, čekajući da jednoga dana sam otkrije.
Napustio je kampus i naručio rikšu da ga odveze u Hankou. Morao je
pobjeći iz zagušljivog okružja sveučilišta, pretrpanog ogovaranjima i zavjerama.
Omotnica jednog majčinog pisma izgledala je čudno. Lin mu je rekla da ju je
možda otvorio neki Chengov ‘neprijatelj’. Pobjesnio je - ionako je privatnost bila
i više nego ograničena. Neka Kinezi slobodno mrze jedni druge, ionako ih ima
previše. Ali, kakve sočne tajne mogu iskapati iz majčinih pisama?
Prešao je na sjevernu obalu Jangcea i pristao u nekadašnjoj britanskoj
naseobini. Istočno od nje nalazila se glasovita ulica Rezbarenih zgrada, prepuna
čajana, vinarija i drugih prodavaonica i dućana redom izgrađenih od drva. Svaki
komadić svake zgrade bio je prekriven nježnim rezbarijama ptica i cvijeća,
planina i rijeka, a na ulazu u ulicu uzdizao se veličanstveno ukrašen luk.

Kad se Julian dosita našetao po četvrti i uživao u dobrom obroku uz vino,

već je bio pao mrak. Otputio se do skele. Kiša je nemilosrdno lijevala, a kapi su
na površini vode stvarale malene cvjetiće. Nemirno je pogledao na sat. Pola
sedam, ili možda četvrt do sedam? Bio je pijan,
U blizini je spazio policajca i upitao ga: »Zouma? Ide li tko?« U pijanu stanju
činilo mu se da mu je izgovor kineskoga upravo savršen.
»Shenme?« Policajac očito nije razumio.
»Skela!«
»Meiyou! Meiyou!« uslijedio je niječan odgovor.
Bez upozorenja vjetar je ojačao, udarivši niotkuda i zamalo mu otpuhao
šešir od bambusovine. Morao ga je pritisnuti svom snagom dok mu je kabanica
divljački lamatala. Oni s kišobranima borili su se da spase kišobrane i
istovremeno se branili od kiše.
Skela nije vozila. Julian se morao uputiti u čekaonicu, nepodnošljivo
prljavu, pretrpanu zalutalim putnicima. Pod je bio prekriven pljuvačkom, a zrak
zagušljiv od mješavine muškoga znoja, dječje mokraće i ženskih kletvi. Bilo mu
je neobično otkriti da bijedu Kine primjećuje samo kad nije uz Lin.
Prošla su još dva sata prije nego što je skela polagano sopćući isplovila iz
doka. Kad mu je povjetarac s rijeke istjerao alkohol iz glave, u njoj su preostale
samo težina i bol. Strašno mu je bila potrebna još jedna čaša konjaka.

Unatoč tome, nije se uputio ravno kući, nego je prošao pored njezine kuće
gdje je zastao ispod skakavčeva stabla. Svjetiljka s japanskim zaslonom svjetlila
je u salonu, ali je u prostoriji bio samo Cheng. Čitao je. Njezina soba na katu bila
je zamračena. Što radi tamo, stoji pijan na kiši? Julian je sam sebe prekorio što
se ponaša kao zaljubljena budala. Kuća je izgledala potpuno uobičajeno. Dakle,
sigurno je živa. Nema smisla gledati dalje, bijesno je pomislio i pošao kući.
Nije mu dolazila već nekoliko dana. U životu je osjećao neobičnu prazninu i
nije znao što bi sam sa sobom. Njezina odsutnost, nemogućnost da je vidi,
bacale su ga u očaj.
Deset minuta do kuće. Pokušao je ići putem kojim je Lin išla tamo svakog
jutra. Sumnjao je da se ona osjeća toliko jadno kao on sada. Dolazila bi svakog
jutra, haljina bi joj lepršala oko golog tijela, provlačila se kroz bambusove
šumarke, razmicala grane. Vjerojatno je i trčala samo kako bi s njim uhvatila
nekoliko minuta više. Staza je bila strma i klizava nakon kiše. Kako joj je
uspijevalo prijeći put a da ne ostane potpuno bez daha, kao on sada? I nikad se
nije žalila - nijednom nije spomenula naporan uspon.
Došavši doma, dvojica slugu prišli su uzeti kabanicu i šešir te zabrinuto
čekali. »Gospodine, bih li vam pripremio nešto za mamurluk?« upitao je Vještac.
Julian se zavalio u naslonjač. Odmahnuo je glavom i rekao da želi konjak.
»Još nešto, gospodine?« upitao je Voluharica.
»Nemojte me smetati!« Julian je odjednom izgubio živce i počeo vikati, što
nikad dotad nije činio. Britanci su se prema kućnoj posluzi vječito trudili biti
uljudni, ako ne i snishodljivi.
Čisto ludilo! Možda bi njemu bilo pametnije nabaviti tu bocu cijanida. Ili
umrijeti u njezinu naručju, da mu cijanid ne zatreba. Neka samo iskoristi svoje
taoističko umijeće na njemu. Da umre izmožden, bez tračka preostale strasti,
poput seksom izluđenog junaka u Zlatnome lotosu.
Ta ga je misao natjerala u smijeh kad je zatekao dvojicu slugu koji su stajali
pred vratima. Potpuno je besmisleno razmišljati da vlastiti život žrtvuje
Kineskinji, ma koliko bila lijepa i nadarena, i čarobnica u krevetu.
Sljedećeg dana potrudio se izići rano iz kuće, još u četvrt do osam, prije
nego što Lin uspije stići tamo. Predavanje mu je počinjalo tek u deset, tako da je
otišao u svoju kancelariju na Anglistici. U hodniku je naletio na dvije žene.
Predstavile su mu se kao nove lektorice na odjelu. Jedna je bila Engleskinja,
druga Amerikanka. Objema su supruzi radili u tvrtkama u Hankouu i često
izbivali na putovanjima. Budući da kod kuće nisu imale što raditi, javile su se
kao privremene lektorice za engleski jezik ne bi li time - kako su rekle - ubijale
vrijeme.
Julian je osjetio ushit. Afera s Lin ostavila ga je bez prijatelja - nije imao ni
vremena ni volje upoznavati nove ljude. Štoviše, nije na sebe želio privlačiti
pozornost. No, kako je po naravi bio druželjubiv i kad bi putovao Europom, čak i
s djevojkom, uvijek ga se moglo naći u gomili ljudi.
Sad se našao u društvu dviju mladih žena. Jesu li lijepe ili ne nije bilo važno,
jer su obje posjedovale onu neporecivu privlačnost mladosti. Vratilo mu se
staro uzbuđenje upoznavanja novih žena. Pokazao se duhovitim i zabavnim. A
njih dvije znale su otvoreno koketirati, jer su ionako više bile same i slobodne.
Nekoliko minuta kasnije već su mu priopćile da ih može izvesti u restorane - i to
odvojeno. Šalile su se, ali je to bilo upravo ono što je on želio.
Nakon predavanja Julian je Engleskinju pozvao na ručak, a Amerikanku na
večeru. Govorili su istim jezikom, razgovor je cvao. Očijukanje je bilo lako,
aluzije tankoćutne i nije bilo nezgodnih nerazumijevanja.
Amerikanku je više zanimala politika - barem je tako tvrdila. S njihova
mjesta u restoranu Wuchang imali su nesmetan pogled na svjetla Hankoua na
sjevernoj obali rijeke Jangce.
Upitala ga je postoji li u kampusu ilegalni komunistički pokret.
Julian joj nije izravno odgovorio. Zapravo, smatrao je mudrijim da to nikad
ne pokuša otkriti. Moguće da je priličan broj studenata gajio marksističke
nazore. Kad je, jednom prilikom pokušao s njima provesti marksističku analizu
Dostojevskoga, na licu im se ukazala napetost i bojazan što je smatrao
zanimljivim. Iz toga je procijenio da bi se ljevičarski nastrojeni studenti mogli
plašiti da će izreći nešto uvredljivo na račun marksizma, a tad bi morali ustati i
suprotstaviti mu se - što kineski studenti nisu činili laka srca.
Hrana i vino bili su dobri, pa su uživali. Julian je u Kini postao pravi gurman
i bio je sretan što se, pred Amerikankom, može iskazati svojim znanjem.
Čavrljali su o Bloomsburyju i krizi u Europi. Julian je odbijao priznati da bi kriza
mogla zahvatiti i Kinu.
 Također je malo govorio i o politici. Rekao je da su se neke postrojbe
Crvene armije morale povući u pustoši zapadne Kine, i da je policija u Pekingu
napala neka veća sveučilišta i uhitila radikalne studente i profesore. Zbog tih
razloga postojala je velika vjerojatnost za štrajk i na njihovu sveučilištu.
Podigao je čašu i obratio joj se: »Do zadnje kapi, kako kažu Kinezi«. U
jednom gutljaju strusio je cijelu času. »U nedostatku bolje zdravice, za štrajk.«
Amerikanka je, ispivši vino, šarmantno porumenjela. Privukla je stolac bliže
Julianu i rekla: »Kako provodite vrijeme za trajanja štrajka?«
»Vodim ljubav«, odvratio je Julian, ne razmišljajući.
Zapanjeno se zagledala u njega. Julian je uzvraćao pogled. Uživao je
provocirati svojim primjedbama i zatim izazivački promatrati ženu čekajući
reakciju. Pocrvenjela je kao paprika i odvratila pogled. Nasmiješio se. Na
trenutak se osjetio kao u Europi. Nekad je bio jako dobar u takvom načinu
osvajanja i jednako dobar u odbacivanju onih koje više nije trebao,
Nastavio je: »Ako ne dođe do štrajka, počet ću predavati o liberalnim
misliocima s Cambridgea - od G. E. Moorea do Bertieja Russela - ne pretjerano
detaljno; želio bih time potaći studente da razmisle o načelima liberalizma«.
Nakon višemjesečne prakse kao predavač bio je daleko sigurniji u sebe.
Amerikanka je uzdahnula. O toj temi znala je malo i bilo joj je dosadno.
»Jako zanimljivo«, izjavila je. Ne, ne želim spavati s njom, bar ne noćas, pomislio
je. Sutra je novi dan. Imao je potpuni nadzor nad situacijom.

Osjećao se neizmjerno bolje raspoložen. Ručao je i večerao s tim ženama,

čak ih je i pozivao u svoju kuću na večeru. Obje su hinile da ih nije briga, ali su se
žustro borile za njegovu naklonost. A njemu je bilo drago šetati se po kampusu s
jednom ili drugom. Kinezi nisu pretjerano marili što rade Europljani i
Europljanke te su mogli otvoreno očijukati - što je on doslovno obožavao.
Zatim je sve počelo blijedjeti. Zaustavio se prije nego što je spavao i s
jednom od njih.

Jednog dana, putem prema sveučilištu, naletio je na Lin koja ga je čekala na

putu. Ponovno je izgledala kao studentica, u bijeloj, pamučnoj suknji, suknenim
cipelama, bez šminke - u potpunoj suprotnosti s glamuroznim haljinama iz
Pekinga. Kosu je svezala u riva repića. No, lice joj je bilo upalo i djelovala je jako
mršavo.
 Iako je očekivao susret, ovakva zasjeda malo ga je izbacila iz takta. »Dakle,
još si na ovome svijetu ...« Čim je to izgovorio, shvatio je da se u posljednje
vrijeme malo previše šalio. Bilo je i previše lako biti okrutan.
Ona kao da ga nije čula. Počela je s unaprijed pripremljenom rečenicom:
»Čujem da su se našle L i M. Čestitam.«
»Glupost!« rekao je, gotovo nagonski, iako je odlučio ne nijekati ako ga
bude pitala.
Nasmiješila se i prišla mu: »Ne moraš lagati. Lijep si, privlačan, šarmantan.
Potječeš iz slavne obitelji. Mladi profesor, mislilac, nadareni pjesnik. Kako se
žene ne bi zaljubljivale u tebe?«
Nije mu se činilo da ga optužuje. U glasu joj nije bilo ni tračka ironije.
Sigurno se osjećala povrijeđeno - ponižava je voljeni čovjek. Videći suze u
njezinim očima osjetio se razdrtim. Očito se svim silama trudila obuzdati samu
sebe, rekla mu je da je sama kriva što se zaljubila u pogrešna čovjeka, što ga nije
sposobna zaboraviti. Prilazila mu je sve bliže, dok joj se u očima čitala divljina i
nemar.
»Nemoj, molim te.« Julian nije mogao podnijeti njezin pogled, pa je okrenuo
glavu.
»Bilo bi ti draže da me vidiš mrtvu.« Njezin uzdah lomio mu je srce.
»Umrijet ću, kad dođe vrijeme. Ali, Juliane, molim te - nemoj me odbacivati na
ovaj način.«
»Ne.« Nije znao što točno poriče - to što je napušta ili da je želi vidjeti
mrtvu.
Iz očiju joj je nestao sjaj, disala je plitko. Odjednom je shvatio da je ljubav za
nju sama srž života, da možda iskreno razmišlja o samoubojstvu - sam Bog zna
ima li neku metodu ‘samoskončavanja’, kao što je imala metodu za sve unutar
njihova odnosa. Ponavljala je da će mu ‘umrijeti pred očima’. Znao je da ju je
ponizio, a s njom i sebe - izlazeći s dvije žene prema kojima nije osjećao ništa.
Odjednom je osjetio neopisivu krivnju, privukao ju je k sebi i čvrsto stisnuo.
»Volim te.« Prvi put joj je to izrekao - i to ga je potreslo gotovo jednako kao
i nju. Brzo je dodao: »Molim te, vjeruj mi«.
Lin se skamenila, disanje joj se ubrzalo. Zatim je bespomoćno odmahnula
glavom. »Znam da sam jeftina. Prijetila sam samoubojstvom da bih te natjerala
na ovo. Znam da iskreno suosjećaš s mojom kobi. I to bi mi trebalo biti
dovoljno.«
Podigla je glavu. Na lice joj se vratilo malo boje, kao da joj je duh živnuo.
»Majka mi je uvijek govorila da je, ponekad, poniziti sebe zapravo onaj
najuzvišeniji izlaz.« Izvukla mu se iz zagrljaja i zamolila ga da pode prvi.
Nakon desetak koraka okrenuo je glavu, ali je Lin već nestala. Produžio je,
uronivši u misli, sve dok nije začuo samo divlje krikove nevidljivih ptica i vrisku
majmuna.
Otkrio je da se uputio u potpuno pogrešnom pravcu, na suprotnu stranu od
kampusa, i da se izgubio u gustoj šumi prepunoj azaleja i maćuhica s njihovim
velikim i sjajnim čaškama. Tanki i blistavi sunčevi traci probijali su se kroz
mračni guštik.
Dlanovima je prekrio uši ne bi li tako zaglušio tutnjavu šume i nekako se
primirio. Kad se uspio orijentirati uputio se prema kampusu. Na predavanje je
zakasnio četrdeset minuta. Studenti su se zabrinuli i otišli ga potražiti u uredu i
kod kuće - kad ga nisu pronašli tamo, uputili su se u dekanat.
Studentima je uputio savršeno iskrenu ispriku: »Oprostite, zalutao sam«.
Izrekao je to toliko otvoreno da se nasmijao sebi - zatim su se i studenti počeli
smijati.
Cijeli dan izgledao mu je potpuno nestvarno. S Engleskinjom je dogovorio
večeru - na njezin poziv. Nije želio ići, ali je bilo prekasno da otkaže. Vratio se
kući, navukao odijelo i kravatu te, prije izlaska, pomno začešljao kosu. Za Lin
nikad nije tako pazio na odijevanje.
Engleskinja je isto tako pretjerala u odijevanju. Na sebi je imala kinesku
haljinu i, za Boga miloga, bisernu ogrlicu - tako odjevena izgledala je kao kineska
reklama za cigarete. Povrh svega, u kosu je zataknuta dvije žarkocrvene ruže -
rezultat je bio pomalo komičan, kao glumica koja u Engleskoj glumi Kineskinju u
dramama Somerseta Maughama.
»Malo si odsutan«, odmah je primijetila.
Julian se ispričao rekavši da je šetao po brdima i uspio se prehladiti.
To joj je laskalo - rekla je da je lijepo što, iako bolestan, nije propustio doći.
Što je ona bivala sretnija, to je njega više obuzimala tuga - činilo mu se da su
Europljanke potpuno bezosjećajne. Lin bi ga već natjerala kući u postelju. Ni
haljine kineskoga kroja, visoko razrezane na bokovima, nisu izgledale dobro na
europskoj figuri - stvorene su sukladno kineskim oblinama.
S naporom se tjerao da je gleda, zatim je pogled skrenuo prema vratima.
Tada je spazio Amerikanku s nekim Europljaninom. Dakle, nije tratila vrijeme
oplakujući ga. Isto to vjerojatno vrijedi, pomislio je, i za ovaj ružičnjak sučelice
njemu - da je kojim slučajem otkazao dogovor.
Prestrog sam prema njima, pomislio je. Samo sam loše volje. Uostalom,
igram istu igru kao i one, stoga si nismo dužni ništa.
Istinski se trudio zabavljati partnericu, ali je otkrio da mu je teško čak i
gutati hranu. Koliko ta može mljeti. Čim su pojeli desert, nazvao je taksi da je
odbaci doma.
Kad su se našli u autu, inzistirala je da kući odvezu prvo Juliana jer se ne
osjeća dobro. Nije se bunio. Stigavši, poljubio ju je u obraz za laku noć i, ne
trateći vrijeme, ušao i zatvorio vrata.

Izmučen, ušao je u spavaću sobu. Možda će mu neka kineska glazba pomoći

da zaspi.
Sugestivni zvuci ispunili su sobu - vodopadi, zvon drvenih udaraljki,
brončano zvono iz hrama, uzdasi vjetra u krošnjama.
Počeo je živo sanjati. Ševe pjevaju, obluci padaju na dno ribnjaka. Nije se
iznenadio kad je Kineskinja, s visokom punđom na glavi, u drevnoj dvorskoj
odori s blistavim nakitom, ravno iz bambusova šumarka ušla u njegovu
spavaonicu. Već ju je negdje vidio. Bila je savršeno lijepa, čak i unatoč tragovima
suza na licu.
Uzalud se pokušavao izvući iz pidžame. Ona se počinje svlačiti nasred sobe
- sloj po sloj odjeće ljušti se s nje poput povijesnih era. Dok to čini, njezina
pojava preobražava se gotovo neprimjetno.
Začaran je njezinom izvedbom, ali ona, gotovo pjevno, počinje izricati
optužbu:
»Plašiš se ljubavi i ozljeđuješ onu koja te voli. Ne čekaj predugo. Doći će
vrijeme kad ćeš, i to prekasno, shvatiti da ne možeš živjeti bez ljubavi. Odbij me
i time odbijaš samoga sebe jer sam već postala dio tvoga života.
Djevica sam. I vječito iznova obnavljam svoje djevičanstvo. Svaka mi je
ljubav poput prve ljubavi. I sam vidiš da sam stigla do posljednjeg sloja odjeće.
Sad sam suvremena žena. Nakon što je svučem, postat ću ženstvenost sama.
 Jesi li sposoban pokazati mi svoju ljubav?«
Gola, leži na njemu, migolji se poput zmije, omata mu se oko kurca. Ne
može se obuzdati i prerano ejakulira.
Ona ga gnjevno pljuska po licu. Ali taj je bol ništavan spram prezira koji joj
se otkriva na licu.
Ostavlja ga i liježe mu na pisaći stol. Glas joj se pretapa u nježnu pjesmu:
»Kad ode onaj koji odlazi, kako onaj što ostaje može ostati?«
Zatim pisaći stol, poput čamca, ispluta kroz prozor. Potrči da pogleda, ali je
stol već nestao.
Budi ga zvuk vlastitoga glasa. Tri sata ujutro. Svaka stanica u njegovu tijelu
potpuno je budna. Pamti svaku pojedinost sna, iako ga nije u stanju pojmiti.
Gramofon koji nije svirao cijelu vječnost, raznobojne tkanine na zidu, dvije
porculanske vaze, nježno izrezbaren namještaj - sve lijepo na ovome svijetu
povezano je s njom. Bez nje svijet nije potpun - nedostaje mu njegova temeljna
istina.
Oduvijek je to znao. No, sad je svjesniji nego ikad. Uvijek razaram ono što
najviše volim. Njezine patnje uzrokuju mi neopisivu bol. Zašto to činim sebi?
Čega se to plašim? Oboje nas tjeram u jad.
Julian je pokušao pronaći žutu maramicu - onu s izvezenim slovom K koju
mu je poklonila. Nema je nigdje. Bjesomučno je pretraživao sve dok napokon
nije, iscrpljen, sjeo na vrh stubišta.
Morao je odustati od potrage. Sve dolazi i odlazi po vlastitoj volji. Zašto
siliti događaje? Ponovno taoizam. Maramica će izroniti odnekud kad bude
najmanje očekivao.

Sljedećeg jutra poslao je sluge rano u kupovinu. Čekao je osam sati i pitao
se hoće li ona doći, ali se vrata nisu otvarala. Nisu se čuli koraci. Odlučio je poći
pred nju.
Otputio se do njezine kuće. Jurio je nizbrdo i stigao za osam minuta. Ona je
sjedila na pragu, kao da ga čeka. Iza krošanja na brdu izranjalo je sunce i svojim
sjajem obuhvatilo ih oboje. Ugledali su se i istovremeno izgovorili: »Pamtim
san«. Zatim su, zatečeni, oboje zašutjeli.
Jesu li dijelili isti san? Što ako ga ona ponovi i pljusne ga? To bi bilo dobro
za oboje, pomislio je. Očajnički se želio ispričati za sve u snu i izvan njega,
odvesti je natrag, k sebi, kako bi mogli nadoknaditi propušteno.
Upravo se spremao to izgovoriti kad su zaškripala vrata iza Lininih leđa. Iz
kuće je izišao mladi Kinez, visok, snažan, pravilne grade, u savršenom
kremastobijelom odijelu, lijepoj kravati i kožnim cipelama. Julian je sebe
smatrao privlačnijim od većine Kineza, no sad je spazio nekog neporecivo
zgodnijeg od sebe.
Mladić je kratko kimnuo Julianu, uzeo Lin za ruku i udaljio se s njom. Julian
je osjetio kako ga obuzima gnjev. Taj ga se čak nije potrudio ni pozdraviti. Novi
ljubavnik! Iz Društva mladog mjeseca? Iz načina kako su se držali za ruke
iščitavao je dugotrajnu i prisnu vezu. A u snu mu je rekla da je vječna djevica -
kakva laž!
U glavi mu se mutilo. Nije znao što bi mislio. Čak ju je zamišljao golu u
naručju tog muškarca, kako se on, taj muškarac, uvlači među njezine noge.
Odjurio je do sveučilišne knjižnice, dijelom se nadajući da će ih tamo zateći,
a zatim se uputio na odsjek. Do predavanja je još imao vremena. Posve slučajno,
na stubama je naletio na Chenga. Kao i obično, izmijenili su nekoliko riječi. Ne
razmišljajući, Julian mu je rekao da je vidio Lin s nekim zgodnim neznancem,
koji je, kako mu se čini, neobično prisan s njom.
»To je njezin brat koji se upravo vratio iz Amerike. Svratio je u Wuhan.
Želite li da vas upoznam?«
Brat! Otac joj ima toliki broj priležnica da je zacijelo začeo cijelu pukovniju
potomaka. Julian je tu indiskreciju pokušao prikriti smijehom. »Bilo bi ga lijepo
upoznati.
Zgodan muškarac uvijek mi privuče pozornost - oprostite, ali takvi smo svi
u obitelji.«
Ipak, taj ga je događaj i dalje opterećivao. Znao je da je reagirao na prezira
vrijedan način. Trebao bi se stidjeti. Da u pitanju nije bio njezin brat, kakve bi
posljedice na Chenga ostavile njegove riječi? Kako se usuđuje tako je uhoditi i
potkazivati? Kakvo je on smeće!
Iskreno se kajao zbog vlastita ponašanja.
»Ovdje je sve kao u nekom lošem romanu.« Te je riječi njegov otac Clive
napisao teti Virginiji prije mnogo godina, malo prije Julianova rođenja. Gledajući
unatrag, jasno je uviđao neprekidne napetosti u odnosima između oca, majke i
tete. Njihov liberalizam, njihov položaj unutar britanske kulturne elite živote im
je pretvorio u javno dobro. Tako su morali i dalje poštivati načela nesvakidašnje
otvorenosti i slobode koja su nekad davno prigrlili. No, sjeme razdora bilo je već
odavno posijano i kad god bi im se ukazala prilika, svetili su se jedni drugima.
Na primjer - kao onda kad je teta Virginia odbila objaviti njegove eseje.
11.

Sljedećeg jutra Julian je ležao u krevetu i čekao. Hoće li ona doći? Nije bio
siguran. Ako dođe, hoće li se iskreno nasmijati i tako raščistiti sva međusobna
nerazumijevanja? Nakon što su sluge otišli, čuo je tiho otvaranje vrata - netko je
ušao i za sobom zatvorio vrata. Čekao je njezine korake na stubama. U tišini
ranoga jutra ti tihi koraci u ušima su mu zvučali slade od ptičjega pjeva. Sigurno
je ona.
U kući je vladala potpuna tišina. Dugo se nije čulo ništa.
Nije mogao čekati dulje, sjurio se u prizemlje ne trudeći se odjenuti bar
nešto. Ni žive duše. Tada je, na stolu pored lončanice, spazio omotnicu s
njegovim imenom. Otvorio ju je. U njoj je pronašao malenu bilježnicu i ključ.
Njegov ključ! Dao joj ga je još na početku. Dakle, bila je tamo. U zraku se osjećao
njezin miris - jasno ga je njušio. Vratila mu je ključ i na taj način rekla da je tamo
bila posljednji put.
»Ali, rekao sam joj da je volim, nije li tako?« Zamalo je cvilio od nemoći.
Zašto su Kineskinje tako teške? Možda je bolje tako - za oboje. Njoj je bilo
dosta ljubavnih afera. Možda i njemu. Odjednom je otkrio da ga više ne zanimaju
ni one dvije žene.
Zatim se sjetio da te iste večeri britanski konzulat u Wuhanu priređuje
prijem. Od dolaska u Kinu, Julian se svim silama trudio izbjegavati sve povezano
s britanskim vlastima. Znao je da ga iz konzulata vjerojatno drže na oku -
posljedica rane koju je zadobio tijekom studentskih prosvjeda.
Cijela ta priča s Lin potpuno ga je izbacila iz takta pomislio je da bi bilo
posve zgodno osobno se tamo pokazati.

Odjenuo se i u sako strpao ključ. Tada je shvatio da su u bilježnici rukopisi

njezinih pjesama. Još u Pekingu rekla mu je da piše i poeziju, ali više za sebe
nego za druge, i da njome nije postigla jednaku slavu kao s romanima. »Volio bih
ih pročitati.«
»Ne, ne sad... jednog dana«, neodređeno je odvratila. »Zato što...«
»Zato što govore o meni?« Usudio se iznijeti tu pretpostavku.
 Nijemo je odmahnula glavom. »Je li to da ili ne?«
»Ni jedno ni drugo.« Zatim je odvratila pogled i naglo utonula u misli.
Zašto mu sad daje pjesme? Je li to još jedna zagonetka? Prelistao je malenu
bilježnicu. Sve su bile pisane kineskim, kistom - samo je jednu pokušala prevesti
na engleski. Ta nije imala naslov. Čitao je, s iskrenim zanimanjem:

Osim kiše, ostaje samo razdor.

Na sjeveru, list pisma nabijen na željeznu ogradu
Čvrsto sklopljenih krila.
Triput, triput pokuša poletjeti,
Ali ne može.

U srcu ti bjesni divlja oluja.

Uz rub puta susrećeš ženu koja obara pogled.
Juliana je iznenadilo što suvremena kineska poezija može biti takva -
stihovi su bili savršeno jasni, a istovremeno bremeniti mračnim značenjima.
Pjesma je očito govorila o njemu, o muci koju je proživljavala voleći ga, ali je bol
bila još prodornija neizravnim slikama. Što je bilo uobičajeno za klasično
kinesko pjesništvo. U usporedbi s njime, njegove pjesme bile su nezgrapne,
prepune zavijene sintakse i gusto protkane metaforama.
Neobično da o suvremenom kineskom pjesništvu sudi pročitavši samo
nekoliko grubih prijevoda - blijedih imitacija zapadnjačke romantičarske
poezije. Očito je trčao pred rudo.
A možda je ona bolji pjesnik od njega.
Ta mu je primisao ranila samopoštovanje. Ako je izgubio u vođenju ljubavi,
Umijeće ljubavi mogao je proglasiti samo još jednom kineskom igrarijom. Ali,
ako ga je nadjačala i u poeziji, onda ga je tukla na vlastitom terenu.
Morao je priznati da, u njezinoj blizini, nije bilo mjesta za superiornost -
jednostavno rečeno, kao pisac bila je nadarenija od njega. Jedina razlika bila je
ta što je engleski njemu bio materinji jezik, i što je pročitao više djela europske
književnosti od nje - dok je ona pisala na kineskom, duboko ukorijenjena u
kinesku civilizaciju. Jedinu prednost davao mu je njegov jezik.
Julian je osjetio, naglo i bolno, da mu je karijera završila u slijepoj ulici.
Oduvijek se smatrao pjesnikom, vjerujući da bar dio svog opusa može ostaviti
potomstvu. Sad je počeo sumnjati. A bio je zlatni dečko bloomsburyjevskog
kruga - zar uistinu ne posjeduje nimalo talenta ni stručnosti? Kakvim se
postignućima može nadati u životu?

Julian je dobio novog slugu koji je, iako nije znao engleski, kuhao daleko
bolje od Vješca i Voluharice. Poslala mu ga je Lin. Za razliku od većine kuhara
bio je iznimno mršav - i dobro se slagao s ostalom dvojicom. Zapravo, bili su
oduševljeni njime jer su sad imali manje posla.
Julian se smirio, vratio u spavaću sobu i sjeo za stol. U ladici je pronašao
prijevod jedne Linine priče - »Iskušenje«. Pripovijetku mu je dala još davno i on
je prijepis poslao majci, s porukom: »Šaljem ti Lininu priču. Nadam se da će te
natjerati da mi češće pišeš«.
Priča je govorila o bračnome paru koji prima gosta. Potkraj večeri gost
zaspi na kauču. Ženu tada obuzme neizreciva želja da ga poljubi. Muž se razljuti,
ali joj na kraju daje dopuštenje - nakon čega žena, posve neobjašnjivo, izgubi
svaku želju da to učini.
Julian je morao priznati da je riječ o sjajnom djelu - napisala ju je lakim,
elegantnim stilom, posve različitim od moralizatorskih tonova suvremene
kineske književnosti. Priču mu je dala po povratku iz Pekinga.
»Nadam se da ćeš je uspjeti objaviti u Engleskoj«, napisao je majci. Kad bi
se to ostvarilo, Lin bi bila presretna. A on bi to učinio da joj ugodi. Ona ga sama
nije tražila da je pokuša objaviti, a u ovom trenutku o tome nije mogao
razgovarati s njom. Molim te, nemoj me mrziti, obratio joj se u mislima -
pokušaj me razumjeti. Znam da me smatraš hladnim, ali nisam takav. Razni ljudi
samo na razne načine izražavaju svoju ljubav.

Na ulazu u hotel Oriens Extremus, na Bulevaru Dr. Sun Yat Sena u Hankou,
limuzine i taksiji iskrcavali su putnike. Peterokatni hotel, s balkonima na svim
stranama, izgrađen je nedugo prije nego što su Kinezi preuzeli britansku
naseobinu. I dalje je bio najluksuzniji hotel u Wuhau, a te je večeri dvorana bila
prepuna muškaraca u smokinzima i žena u večernjim toaletama.
Poneseni važnošću prilike, svi su bili dobro raspoloženi. Britanski konzulat
nije pozvao samo strane diplomate i istaknute poslovne ljude, nego i kinesku
kremu Wuhana. U dvorani se skupilo tristo ili četiristo ljudi - tri četvrtine bili su
Zapadnjaci, Julian je stigao kad je zabava već bila u punome jeku. Ugledao je sve
dobio poznate profesore sa sveučilišta. Konobari u bijelim smokinzima i
leptirkama nosili su pladnjeve s vinom i zakuskom za uzvanike.
Julianu su ponudili bijelo ili crno ili šampanjac te se počeo osjećati kao da
se vratio londonskom društvu. Bio je strašno žedan - strusio je nekoliko
ponuđenih mu čaša te ga je počelo obuzimati raspoloženje. Ubrzo je zasjao
punom samouvjerenošću iako je u Londonu takva društvena okupljanja
prezirao i smatrao ih je vulgarnima.
Većina žena pretjerano se nakitila, pa ih je odbacio na prvi pogled. Lijepe
žene bile su užasno rijetke. Nijedna Europljanka nije bila ništa osobito, a i
Kineskinje su jedva bile prolazne. Julian je spazio vlastiti odraz s pozadinom
cvjetnih aranžmana i svjetiljki - visok mladi muškarac s leptirkom i po mjeri
krojenim odijelom, isticao se među ostalim Europljanima.
Orkestar - miješanog europsko-kineskog sastava - bio je prilično brojan.
Nisu svirali sjajno, ali je atmosfera bila dobra. Na podiju su se gužvali plesači.
Spazio je nesvakidašnje privlačnu ženu i zadržao pogled na njoj. Tada se
okrenula, a on je, zapanjen, shvatio da je to Lin. Njezina haljina koju je isprva
procijenio kao bijelu, zapravo je bila blijedoljubičasta. Toliko pastelna da se
morao približiti da shvati koje je zapravo boje. Kosa joj je bila skupljena u
visoku punđu na zatiljku, otkrivala vrat i duge naušnice. Na sebi je imala
pripijen ogrtač bez rukava, a ruke su joj prekrivale svilene rukavice koje su joj
dopirale do laktova. Izgledala je zastrašujuće dobro.
Što ona radi tu? Kamo god pošao, ona bi se našla tamo prije njega! Sigurno
samo slučajnost. Nije ju vidio već nekoliko dana. Prijem u britanskome
konzulatu bio je važan društveni događaj, stoga je sasvim prirodno da su je
pozvali - bila je poznata spisateljica.
No, bio je to prvi put da je vidi u zapadnjačkoj haljini, sa šminkom -
izgledala je kao potpuno nova žena. Nije nosila naočale. Sjetio se da joj je rekao
da, kad izađe van, izgleda bolje bez njih - zapravo, želio je reći, kad oni izađu van.
Djelovala je dobro raspoložena i izgledala nesvakidašnje šarmantno dok je
razgovarala i smijala se plešući s partnerom, privlačnim plavokosim
muškarcem.
Čim je skladba završila Julian je prišao i uljudno je primio za ruku,
neobavezno se ispričavajući njezinom partneru. Lin je djelovala iznenađena što
ga vidi, ali se brzo pribrala i, savršeno prirodno, kao da je čekala da zapleše s
njim, položila dlan na njegovo rame. Haljina joj je bila otvorena oko vrata i
otkrivala njezina zaobljena ramena. Na trenutak je spazio njezina glatka pazuha
i odjednom osjetio svu vrelinu žudnje.
Primili su se za ruke, on ju je obavio oko struka. Isprva je gledala u pod, ali
se i dalje smiješila. Plesala je dobro i ljupko - očito joj ovakvi događaji nisu bili
strani.
Konačno je podigla glavu. Hvala ri, glazbo, pomislio je Julian. Promatrala ga
je onim starim, poznatim pogledom punim ljubavi, onim vlažnim, vrelim
pogledom. Pripio ju je čvršće, prepustila se. Shvatio je da ga još voli, da ga je
oduvijek voljela. Nestao je svaki prezir, posljednji tračak gnjeva. Prokopao je po
džepu i u njemu napipao ključ. Izvukao ga je i krišom joj ga stavio u ruku. Pokreti
su im bili toliko prirodni da to nitko nije mogao primijetiti. Lin ga je pogledala,
osmjehnula se, a on joj je uzvratio smiješkom. Odjednom je pomislio na Chenga,
na to da bi ih Cheng mogao promatrati i smiješak mu se zamrznuo na usnama.
U tom je trenutku glazba utihnula. Uputili su se do sofe na rubu plesnoga
podija. Osvrnuo se oko sebe. Cheng nije bio tamo. Zahtjevi studenata postajali
su sve veći. Otkazana su mnoga predavanja. Pregovori nisu davali nikakva ploda
a Cheng je, kao jedan od rektora, bio vjerojatno previše zaokupljen problemima
da bi bio raspoložen za zabavu. No, engleska lektorica koju je Lin prozvala L bila
je tamo, točnije rečeno, uputila se prema njima. Lin, koja je poznavala mnogo
ljudi, prepoznala je i nju. Od nekoga je posudila nalivpero i na dlanu mu ispisala
tri kineska ideograma od kojih je on prepoznao samo onaj prvi - bu, što je
značilo ‘ne’ ili ‘bez’.
»Bez ljubomore«, prevela mu je tiho. Samo, tko ne bi smio biti ljubomoran
nekoga? Sigurno je mislila reći da ona nije ljubomorna.
Sjajno. Dakle, nije ljubomorna.
Muškarac na susjednom kauču ustupio je mjesto Lin. Zahvalila mu je i sjela.
Koliko je bila drugačija dok je razgovarala i smijala se među prijateljima i
poznanicima. Znao je da se Lin poigrava vatrom, vatrom njegovih osjećaja.
Vatrom koja ga je počela proždirati. Razgovarajući s L zagledao joj se ravno u oči
i upravo besramno očijukao s njom - to je uspijevao bez i najmanjeg napora. Lin
ipak nijednom nije skrenula pogled prema njemu. Oduvijek se znala bolje
kontrolirati od njega.
Francuski prozori protezali su se od poda do stropa. Kroz otvorene su se
nazirala svjetla na drugoj obali rijeke, dok su oni zatvoreni odražavali svjetlo
lustera, cvijeće i gomile ljudi.
 Kad je došlo vrijeme večeri, shvatili su da sjede za istim, dugim stolom, ali
prilično daleko jedno od drugoga. Julian je osjetio razočaranje. Lin ga nijednom
nije pogledala - i dalje je šarmirala svoje susjede. Nije imao teka pa je samo
okusio dva prva jela. U potpunosti se usredotočio na Lin. Konobari su nosili
desert, sladoled od vanilije s jagodama.
Nije ga mogao ni okusiti. Što ga je okruživalo veće veselje, to se jadnije
osjećao. Ispričao se i uputio se kući.

Cijeli jedan dan nijesdlana isprao tri ideograma - ‘bez ljubomore’. Mogao ih
je sam ispisati. Pojam ‘ljubomoru’ činila su dva ideograma, svaki s dijelom koji
je, stojeći sam, označavao ‘ženu’. Njegova krivulja, meka i ljupka, djelovala je
znakovitije od samog značenja riječi. Promatrao je poruku.
Kineski ideogrami koji su sadržavali tu žensku sastavnicu bili su ili izrazito
negativni ili izrazito pozitivni pojmovi - sredine nije bilo. Ipak, i dalje nije
mogao pojmiti tko to ne bi trebao biti ljubomoran na koga. Zagledao se u
znakove, a njihovi ženski dijelovi kao da su se počeli izazivački njihati. Činilo mu
se da svaki kineski ideogram u sebi nosi dušu. Kad bi obični Kinezi spaljivali
papire na ulici, odvajali bi one ispisane i klanjali im se prije nego što bi ih bacili
u vatru.
Tada se sjetio teorije ‘ideogramske poetike’ Ezre Pounda, i njegovih
pjesama s kineskim ideogramima. Tada ga je smatrao ekscentričnim i
napuhanim, no sad je počeo poimati da bi Pound mogao zapravo biti genij s
urođenim instinktom za poetski potencijal kineskoga jezika.
Bio je siguran da Lin neće doći, ali je sluge, za svaki slučaj, ipak poslao u
nabavku. Shvatio je da za njom žudi tolikom strašću da je neće moći zadovoljiti
tim kratkim satom sreće. To nije bila tjelesna potreba. U njegovu snu bila je
rekla: »Kad ode onaj koji odlazi, kako onaj koji ostaje može ostati?« Te riječi
zvučale su ezoterično, nije ih se moglo proniknuti. Ako se Lin ponovno posluži
njegovim ključem, ponovno će otvoriti ustave njegovih osjećaja - ako ne otvori
vrata, kako je može uvjeriti da ponovno pokušaju?
Prihvaćajući njezine zahtjeve - naravno - samo do koje mjere?
Ne samo što se držala podalje, doslovno je nestala s obzora, iz
predavaonice, iz kampusa. U pismu majci toga tjedna pisao je, kao i obično, o
brojnim događajima iz života, dok je Lin posvetio samo jednu kratku rečenicu:
»Čini se da je afera skončala«.
 Zapravo, osjećao se jadno. Bio je svibanj, vrijeme cvata i bujnoga rasta - sve
u grotesknom proturječju s pustoši u njegovom srcu.
Užasno je sam sebi išao na živce. Bilo je bezbroj prelijepih Kineskinja. Što
ga sprečava da pronađe novu ljubavnicu? Zašto baš Lin i nijedna druga?

Otišao je do nje. Bila je nedjelja, dakle i Lin i Cheng trebali bi biti doma.
Pokucao je na vrata, a sluga ga je najavio: »Profesor Bell«.
Cheng ga je izišao pozdraviti, sluga im je donio čaj. Julian je rekao da nije
ništa važno - kupio je neke keramičke predmete i sliku, te se nada da će
dekanova gospođa biti toliko dobra i pomoći mu odrediti je li riječ o
patvorinama.
U salonu se nije promijenilo ništa. Samo je cvijeće bilo bijelo, iako se
nejasno sjećao da Lin ne voli bijelo cvijeće. Također je primijetio novu sliku nad
kaminom - pored one s Tagoreom, stajala je fotografija načinjena na večeri u
čast njegova dolaska. Na njoj je izgledao pomalo nesigurno, ali očito sretan -
nalazio se u samom središtu slike. Lin je stajala odmah do njega. Bilo je posve
prirodno da tu snimku izloži u salonu. Doduše, njemu je otkrivala da ga još Želi.
Cheng se javio: »Lin nije ovdje. Svaki dan odlazi u grad«.
»U Hankou?« upitao je.
»Posjetilo nas je nekoliko pisaca i pjesnika sa sjevera - sve redom stari
znanci - pa ih, kao urednica književnog podliska vodi po gradu. Već ih je vodila u
park, zatim na Terasu citre i Zmijino brdo - a mislim da su danas otišli vidjeti
Pet stotina arhata u budističkome hramu.«
Julian je otišao, ne popivši čaj.
Ne, on nije ljubomoran. Ako Lin nije došla, onda je tako sama odlučila.
Trudio se uvjeravati samoga sebe da je to povoljan znamen. To znači da nije
suicidalna. Uostalom, zašto bi bila? Živjela je vlastitim životom, uživajući u slavi
među kineskim literatima. Ponovno se prisjetio njezinih pjesama, njezina
talenta, njezina obrazovanja, bogatog obiteljskog zaleđa - u svemu je bila bolja
od njega. Čak joj ni u postelji nije dostojan protivnik! Naravno da neće doći i
preklinjali za njegovu ljubav.
One večeri na prijemu izgledala je zapanjujuće. Što je bila privlačnija, to ga
je više zarobljavala. A sad je svoje goste izvodila svakoga dana, krug ljudi u
kojemu za njega nije bilo mjesta - štoviše, nije mu se to potrudila ni javiti.
Njezina potreba da ga voli naizgled je nestala.
I ti kineski književni krugovi! Dok je očijukao s dvije žene s odsjeka shvatio
je koliko je različito to činiti na materinjem jeziku - sad se Lin našla među
svojim kineskim kolegama i prijateljima, gdje se osjeća kao kod kuće.
»Bez ljubomore.« Iznenadio se otkrivši da u sebi ne može zatući ljubomoru.
Nije bio ljubomoran - bio je beznadno ljubomoran.
Ponovno je na dlanu ispisao tri ideograma. Ubrzo su se zamrljali od znoja.
Neizmjerno je priželjkivao da se Lin pojavi na stazici prema njegovoj kući i, kad
se nađu unutra, nekom čarolijom pojavi gola pred njim. Osjetio je čežnju i
sklopio oči. Njihovo jutarnje vođenje ljubavi bilo je puno strepnje kao i sreće, i
sad bi dao sve na svijetu samo da vrati vrijeme unatrag.
Hankou se od sveučilišta na brdu Luojia razlikovao po jednoj svojoj osobini
- kad bi pala večer i kad bi tama obavila grad, ulice bi oživjele pod neonskim
svjetiljkama. Čajane, restorani, barovi, bordeli, kazališta bili bi puni ljudi koji su
tragali za užicima.
Buka bubnjeva i pjevanje ispunjavali su mu uši. Pred njim je stajala svjetina.
Stojeći na vršcima prstiju, jedva je uspijevao nazrijeti što se događa - skupina
uličnih zabavljača plesali su i pjevali, svi su na obrazima iscrtali crvene krugove
i narumenili usne, nosili marame i lepeze s cvjetnim uzorcima - vodila ih je
žena. Buka bubnjeva zaglušivala je sve.
Julian je skrenuo udesno i ušao u Carsku crvenu kuću. Uputio se do šanka.
Tamo je posluživala mlada Bjeloruskinja, Anna. Ispivši viski, rekao joj je da je
došao naučiti plesati tango. Ona je bila presretna što ga može poučiti i povela ga
je na podij. Nije se pretjerano dobro snalazio u složenim plesnim koracima, ali je
uspijevao pratiti njezine pokrete. Tango je u svojoj srži bio ples zavođenja,
navala i povlačenje tijela, i ubrzo je osjetio opijenost njihovih ritmičnih kretnji.
Kad se Anna, u plesu, zavodnički naslonila na njega, nadvio se nad njom i
pogledi su im se sreli.
Povela ga je kući, u malenu sobu na drugom katu hotela nedaleko bara -
zatim u krevet. Kad su završili, i kad se Julian počeo odijevati, uspravila se u
krevetu i upitala ga bi li želio s njom provesti noć.
Julian joj je zahvalio poljupcem u čelo i obećao da će doći ponovno.
Pod jastuk je ugurao nekoliko novčanica ne bi li tako izbjegao neugodnost
izravnog plaćanja. Ona je hinila da ne primjećuje. Naravno da se neće vraćati. Ne
zbog toga što je hotel djelovao ruševno, a njezin sobičak bijedno - ipak, postelja
je barem izgledala čisto. Neće zato što mu je takav način seksualnog pražnjenja
stvarao nelagodu - osjećao je gađenje prema samome sebi.
Vani je bio mrkli mrak. Nad gradom se od vrućine stvorila izmaglica te je
samo svježi povjetarac donosio malo olakšanja. Ulice su bile pretrpane. Vozači
rikši nudili su svoje usluge, ali je Julianu bilo draže hodati.
Anna je bila uobičajena Bjeloruskinja, jedrih grudi, oblih bokova, koketna -
znala je kako ugoditi muškarcu u postelji. No, tijekom samog čina držao je oči
zatvorene - li mislima gledajući Linino slatko tijelo, dok je u trenutku ejakulacije
zamalo zazvao njezino ime. Annino tijelo bilo je nabito, s gustim dlakama na
pubisu i pod pazusima koje su vonjale pomalo gorko. Njezina koža činila mu se
grubom, a leđa su joj prekrivale mrlje. Ipak, nije bila nimalo lošija od mnogih
drugih Zapadnjakinja. Tijekom prošle godine pamćenje mu je izblijedjelo. Bile su
malo bolje ako su bile mlade, no nakon tridesete šarm im je zauvijek nestajao.
Tjerao se da prestane viđati Lininu svilenkastu kožu, njezino tijelo, njezine
tajanstvene mirise. Što je više razmišljao to je sam sebe smatrao većim
jadnikom. Pao je gotovo jednako nisko kao i Bjeloruskinja.
Ne, njoj neće pokloniti slovo abecede, čak ni nakon što spava s njom. Nakon
Lin, više nijednoj ženi ne može podariti slovo. Ovaj put dao je novac
pokušavajući izbrisati sjećanje.
Sad mu je počinjalo svitati što je Lin mislila napisavši ‘bez ljubomore’ -
značilo je da on ne bi smio biti ljubomoran. Zapravo, dopustio je da ga Lin izigra.
Došao je u Kinu da bi tamo izvukao temeljnu pouku iz liberalizma!
»Jebi se!«
Zamalo je to zaurlao. Ali, koga proklinje? Lin? Sebe? Bio je istinska
propalica bez posla, bez budućnosti, bez ikoga tko bi ga volio.
Tupo se zagledao u drugu obalu rijeke. Brdo Luojia potpuno je prekrila
maglica toliko gusta da je zakrivala čak i ulična svjetla. Odjednom se sjetio da je
žutu maramicu zagurao između majčinih pisama. Nasmijao se, sjetivši se koliko
je očajno tragao za njom. Koliko je jalov bio sav trud da je pronađe. Jednostavno,
vrijeme je prošlo i ona se pojavila.

Otkrio je da je ponovno stigao pred ulaz Carske crvene kuće. Unutra je

zvučalo prilično pustopašno i osjetio je napetost u zraku. Gužva je bila veća
nego obično. Ljudi su glasno razgovarali i kucali se čašama konjaka. Naručio je
konjak i barmena upitao što se zbiva. Stigle su vijesti o španjolskom
građanskom ratu u kojemu su Njemačka i Italija stale na jednu stranu, dok je
Rusija stala na drugu.
Srce mu je udaralo. Možda će tamo krenuti neki njegovi britanski prijatelji.
Kad je napuštao Europu, fašizam je već bio ozbiljna prijetnja i rat se činio
neizbježnim. Ali nije očekivao da će rat planuti toliko brzo i toliko blizu
Engleskoj.
Skupina Engleza stajala je pokraj vrata. Iz njihovog glasnog razgovora
shvatio je da su pristaše Mosleyjevog Britanskog fašističkog saveza - tipični
jezičavi grubijani. Hvalili su Franca što je imao hrabrosti povesti vojsku na
komuniste. I govorili da Nijemci i Talijani također shvaćaju prirodu komunizma.
I da bi svijet bio bolji kad bi na njemu bilo više takvih kao što je Franco.
»Da generalisimus Chang nije jednako tako postupio protiv Crvenih, sad bi
se ovdje opijali komunisti, a mi bismo se brodom vraćali kući!« glasno je
primijetio jedan od njih.
Julian je neprekidno pomišljao koliko je zapravo sretan što se našao u
Wuhanu. Da je u Europi, ne bi imao izbora - jedino razumno rješenje bilo bi otići
u Španjolsku i pridružiti se borcima. Ipak, grozno je samo sjediti ovdje i slušati
lupetanja takvih tipova.
»Crvena armija poharala je Sichuan, malo dalje odavde, i to za vrijeme
takozvanog Dugog marša.«
»Banda crvena. Sve su bliži. Ovdje bih radije vidio Japance nego
komuniste!«
Ostali u prostoriji imali su drugačije stavove. Nijemci su bili previše
arogantni i teže ih je nadzirati od komunista. Drugi su tvrdili da su Europljani u
najmanju ruku civilizirani, i da će zapadne države postići nekakav dogovor.
Ruse su jednostavno ostavili po strani - bili su niža rasa na koju ne vrijedi trošiti
nikakav sporazum.
Juliana su užasnule rasističke izjave koje su pljuštale oko njega i nije se
mogao suspregnuti da ne progovori: »Već je krajnje vrijeme da netko ubije
Hitlera - zapravo, već je prekasno. Nasilje je jedini nacistima razumljiv jezik,
nikakvi sporazumi«.
»Idi k vragu! Ne razgovaram s Crvenima!«
»Prokleti fašistu. Kakva šteta što te nisu namlatili u Londonu.« Julian se
jednom pridružio prosvjedima protiv Fašističkog saveza, ali prije nego što je
došlo do nekog ozbiljnijeg sukoba fašisti su shvatili da su brojno daleko slabiji i
razbježali se.
Prije nego što se uspio snaći, šaka ga je silovito pogodila u lice, u nos, i pao
je. Slijedio je drugi udarac.
Sagnuo se pod šank i zatim protivnika pogodio snažnim desnim krošeom.
Udario ga je ravno u čeljust i čovjek je pao, za sobom povukavši hrpu šalica i
pepeljara. Posvuda se rasulo razbijeno staklo.
Promatrači su uzbuđeno vikali. Neki su se priključili tučnjavi, drugi su ih
pokušali rastaviti.
Onaj koji je napao Juliana pridigao se, vičući: »jedan na jedan! Jedan na
jedan! Pustite me da sredim to crveno smeće!«
Julian je odgurnuo one koji su ga okružili. Osjećao se smireno i spremno na
sve. U Cambridgeu je trenirao boks iako tomu nije bio dorastao i protivnici su
ga neprekidno obarali. No, danas je išao do kraja, te će dati sve od sebe. Lajavac
je bio očito neki nasilnik iz East Enda, odrastao u uličnim tučama, uživajući u
tome što može strašiti Židove.
Julianu je nos prokrvario, osjetio je slankast okus krvi u ustima. Zaurlao je i
bacio se naprijed, ali su ga odmah povukli. Mirotvorci su ga tjerali u bijes.
Uostalom, onaj drugi je počeo podlo, a on je prošao lošije.
Istrgnuo se, ali su već stali između njih. Izvan sebe od bijesa, zavikao je: »Ili
ćemo fašistima pustiti da unište svijet, ili ćemo slijediti komuniste i pokušati ga
spasiti. Nema između!«
Bjeloruskinja mu je pritrčala. Pokušala ga je uvjeriti da legne kako bi
zaustavila krvarenje; počela mu je čistiti lice. Htjela ga je ponovno odvesti u
svoju sobu da tamo otpočine, ali ju je Julian odgurnuo. Progutao je krv iz usta i
izjurio iz bara uputivši se ravno prema kampusu.

Na skeli mu je svježi povjetarac puhnuo u lice te se počeo smirivati. Jangce

je na tom dijelu bila široka te je putovanje potrajalo. Dok mu se paluba ljuljala
pod nogama zagledao se u udaljenu obalu i sjetio se kako je zapravo odlučio
poći u Kinu.
Kad se prijavljivao za lektora na stranim sveučilištima, ni trenutka ne
oklijevajući odlučio se za Kinu. Prije odlaska iz Britanije otišao je u posjet teti
Virginiji i dugo razgovarao s Woolfovima. Kao politolog, Leonard je smatrao da
je donio ispravnu odluku i ponovio da će Kina postati središtem političkih
vrtloženja u nadolazećim dekadama. Tamošnja događanja utjecat će na cijeli
svijet.
Julian se ponosio njihovim odobravanjem i osjećao sve veću odlučnost dok
mu se brod približavao Kini. Što može više nadahnuti od sudjelovanja u
revoluciji? Antifašistički stav kineskih revolucionara možda mu pruži toliko
željenu priliku. Zaraza fašizma širila se, a pomirljive reakcije britanskih
intelektualaca i laburista u domovini činile su mu se nepodnošljivo ispraznima.
Samo su revolucionari imali dovoljno hrabrosti suočiti se s fašizmom, i on neće
biti sretan sve dok i sam ne učini tako.
Odlučio je prvo neko vrijeme provesti na sveučilištu kako bi upoznao stanje
prije nego što krene u akciju. Ali, nije očekivao da će se toliko beznadno zaljubiti,
i da će zamalo oboljeti od svih tih patnji. Tijekom svih mjeseci, odbijao je
prisjetiti se svoje prvotne namjere - tjerao ju je čim bi mu se pojavila u mislima.
Uostalom, vremena je imao na pretek i mala odgoda neće značiti mnogo. Nije
činio ništa - samo se izdvojio iz svijeta oko sebe. Lin ga je očarala i natjerala da
zaboravi kako je u Kinu došao ne bi li čovječanstvu olakšao patnje.
Kako je seksualni užitak, čak ne ni ljubav, mogao proglasiti svojim životnim
ciljem? Lin je bila samo K - broj jedanaest. Žene, istočnjačke ili Europljanke, bile
su sve redom iste - ista put, iste spolne žudnje. Podlegao je njezinom šarmu, baš
kao što su ga očarale svilene tkanine prelijepih boja i veličanstven krajobraz
posvuda oko njega. Ali, to su sve prolazni osjeti, a ne mjesto na kojem bi njegov
duh mogao počivati zauvijek.
Ovaj put ga ništa neće spriječiti, čak ni Lin - tako se zarekao. Prisjećajući se
vrhunaca i ponora njihove veze bio je spreman priznati da je povremeno bio
hladan prema njoj. Ali je hladnoća bolja od varke - nije mogao ostatak života
provesti s njom. Trenutak kad mu je prijetila samoubojstvom bio je trenutak
kad ju je najviše želio napustiti. I zato se nije mogao natjerati izreći fraze, na
primjer: »Pazi na sebe«. Takvi trenuci nježnosti samo bi nepotrebno bolno
produljili cijelu aferu.
Kraće vrijeme razmišljao je kako će ona živjeti bez njega - no, to nije njegov
problem. Ako fašistima dopuste da pobijede, cijeli svijet vratit će se u mračno
doba.
Sve to nije osjećao kao izdaju, savjest ga nije grizla. Nikad joj nije obećao
vjernost. Nije se zakleo ni na što, niti je izrekao nijednu nedvosmislenu izjavu -
čak ni pod pritiskom.
Sve prestaje s K, L i M neće biti. Zlo s kojim se suočava svijet neće čekati
njegove romance.
Odjednom je osjetio zahvalnost prema tipu koji ga je napao u Crvenoj kući.
On ga je izbavio iz jada ove afere, iz sentimentalne guštare njegove ljubomore.
Muškarac se mora suočiti s važnim pitanjima i baciti se na posao.
12.

Julian se počeo pakirati čim je stigao kući. Planirao je putovati samo s

najpotrebnijom prtljagom, ali je sa sobom morao ponijeti baterijsku svjetiljku,
kompas, šibice, zemljovide i slično. Poći će rutom kojom je prošla i Crvena
armija, ali sve dok ih ne dostigne ne smije odati pravu svrhu svoga putovanja.
Kineski mu nije išao dobro da bi se usudio sam poći na takav pohod.
Trebao je vodiča i tumača. Sjetio se Yia, studenta iz klase s kojim se, u neku
ruku, sprijateljio.
Za vrijeme afere s Lin uvijek se trudio držati podalje od studenata. Jedina
iznimka bio je Yi, koji je dobro vladao engleskim, bio inteligentan i aktivan u
studentskome pokretu. Ali, nije izgledao kao komunistički ilegalac - studenti
najvidljiviji u javnosti obično nisu bili takvi. No, nije bilo važno. Kad stignu do
bojišnice mogu se rastati jer u ratu i nije postojala neka pretjerana potreba za
jezikom.
Dok se spremao, netko je pokucao na vrata spavaće sobe. Voluharica, koji je
izvijestio da je dekanova gospođa nazvala tog jutra. Rekla je da ju je profesor
Bell zamolio da pogleda keramike i slike koje je nabavio.
»I kad je došla?«
»Malo poslije osam.«
Julianu je zastalo srce. Na trenutak je osjetio zebnju. I dalje ga voli.
Odmah zatim grubo se pribrao. Ne smije dopustiti da ljubav stane na put
njegovoj misiji.
Odvratio je da će joj poslati poruku. Voluharica je otišao, uljudno mu
poželjevši laku noć. Već je bilo prilično kasno, ali mu se nije spavalo. Cijeli je dan
proveo lutajući gradom - i propustio onaj najvažniji trenutak, vrijeme kad je,
posljednji put, trebao čekati svoju ljubavnicu. Možda se umiješala sudbina.
Nedostajali su jedno drugome, a sad ga je sve upućivalo na drugi put.
Slugama je rekao da se sprema proputovati zemljom. Na fakultetu nije čak
morao ni predati molbu za dopust jer je štrajk bjesnio punom silinom i sva
predavanja bila su raspuštena. Ljetni praznici ionako će ubrzo doći, tako da će
se njegovo odsustvo teško primijetiti.
 Nadalje, nije postojala ni najmanja potreba da se oprosti s Lin. Neće se
predomisliti.
Bio je umoran od ljubavi, što i nije bilo toliko loše. U svakom slučaju, činilo
se da je nemoguće izbjeći totalni svjetski rat. Naravno, neće se boriti za
britanski imperij - tijekom prvog svjetskog rata svi muškarci iz Bloomsburyja
odbili su sudjelovati u ratu, te su prijavili prigovor savjesti. Domoljubni žar u
potpunosti su anatemizirali. Ovaj rat, koji se nije mogao izbjeći, bit će potpuno
drugačiji jer će se u njemu boriti protiv fašizma. Rat koji će uništiti rat izrodivši
proturatni pokret. U njegovoj krvi kuljalo je previše liberalizma da bi se borio za
kralja i domovinu. Borit će se, poginuti ako ustreba, ali ne za slavu nego u obrani
vlastitih moralnih zasada.

U ponoć je potražio Yia u studentskim spavaonicama. Yi je bio srednje

visine, nosio naočale, bio je živahan, domišljat - tipični Kinez s juga. Čuvši
Julianov plan isprva se nećkao. Julian ga je uvjerio rekavši mu da se mogu
provući kao novinski izvjestitelji - može im nabaviti iskaznice Reutersove
redakcije u Hankouu.
Zatim su raspravljali o najboljoj ruti - Yi je znao da se Crvena armija bori u
graničnim područjima pokrajina Sečuan i Shanxi. Tamo je došlo do krvavih
sukoba između Crvene armije i sečuanskih plaćenika u kojima su sudjelovale
velike snage. Ali, nedavno kao da su otišli dalje. Gotovo da i nije bilo vijesti o
njihovim točnim položajima. Zaključili su da je najpametnije krenuti i potražiti
tragove u području gdje se nalazio stožer.
Brodom su zaplovili uz Jangce, prošli Tri tjesnaca i pristali u Wan Xianu. Bio
je to poveći grad gdje je Julian pokušao unajmiti automobil. Vlasnik tvrtke imao
je samo tri vozila, u tom trenutku sva su bila zauzeta, iako je pretpostavljao da
bi se jedno moglo vratiti do večeri. Ispostavilo se da se jedan stari džip vratio
već kasno popodne.
Julian je platio polog, a zatim vozaču objasnio kojim putem žele krenuti.
Nabavili su nešto sušene hrane i krenuli sljedećeg jutra. Grbavi, nepopločani put
prema sjeveru bio je u jadnome stanju i vozač je glasno psovao. Julian je
naposljetku izgubio strpljenje, rekao vozaču da prijeđe straga i sam sjeo za
upravljač.
»Imamo sreće što cesta uopće postoji«, rekao je Yi. »Ubrzo bismo mogli
stići u područje u kojem nema putova.«
»Ako bude tako, uzet ćemo koje«, odvratio je samouvjereno Julian.
 »Novac otvara sva vrata«, zaključio je Yi smiješeći se.
Julian i vozač mijenjali su se za upravljačem, zastajali samo kad bi postalo
premračno da se može sigurno voziti, pa su tada morali pronaći mjesto za
spavanje. Što su više prodirali prema sjeveru, svratišta su postajala sve jadnija,
sa sve više kukaca. Naposljetku su pristigli u sjeveroistočni dio pokrajine
Sečuan, gdje su saznali da je glavnina komunističke vojske, takozvana Četvrta
prednja armija, to područje napustila samo nekoliko mjeseci ranije.
Vožnja je postajala sve teža - uska cesta vijugala je i krivudala kroz planine.
Trenutak nepažnje i auto bi se mogao strovaliti u ponor. Nakon nekoliko
situacija iz kojih su se izvukli za dlaku, Julian je odlučio odustati i vozača, s
vozilom, poslao kući. Na konjima je bilo daleko lakše jer se nisu morali držati
ceste, nego su od sela do sela mogli putovati preko planinskih prijevoja.
Julian je, putujući iz Wuhana u Peking, već vidio siromaštvo kineskoga sela.
Ali sada, u kasno proljeće 1936., doživio ga je iz prve ruke. Prošli su kroz okrug
Qu, koji je, zbog sirotinjske prehrane, tamošnje stanovništvo prozvalo ‘Okrug
kaše’. Lokalna hrana, većinom krumpiri i batate, bila je doslovno neprobavljiva.
Kado god bi prošli kroz naselje s restoranom, makar to bila samo straćara,
zastajali bi da se nasite rezancima i parenim kruhom. Često su hranu morali
nabavljati u toliko prljavim rupama da ih je samo jeziva glad tjerala da tamo
blaguju. Nastavili su putovati prema sjeverozapadu.
Tada su već ugledali prve vojnike - iako nisu mogli znati jesu li pripadali
vladinim snagama ili lokalnim vojskovođama. Očito su se povlačili s bojišnice.
Bili su slabo opremljeni, u poderanim odorama. Stega naizgled nije postojala i
bilo je jasno da su u prolazu pljačkali. Julian se zapitao kako takva odrpana
vojska može preživjeti stvarni sukob s dobro opremljenom i sjajno obučenom
japanskom armijom.
Konji su bili umorni. Uspjeli su nabaviti nešto slame, vezali ih za stablo i
smjestili se u sjenu, otpočinuti. Zatim su razgovarali o akademicima i piscima
koje su upoznali u Wuhanu i koji će se, iako odnedavna aktivni u prikupljanju
sredstava za podršku otporu Japancima, uspaničiti suočeni s vojnim porazom, i
koji nisu imali hrabrosti za bitku. Tko u takvoj Kini može zaustaviti japansko
napredovanje?

Ušli su u planinsko područje na samoj granici Sečuana. Yi je rekao da

takvim područjima, u mirnodopsko vrijeme, obično haraju banditi. Sve je
izgledalo kao da su se tamo još nedavno vodile borbe. Stanovništvo je bilo
rijetko - sela su pretrpjela teška oštećenja. Miljama i miljama nisu mogli pronaći
nijednu čitavu kuću. S vremena na vrijeme nailazili su na leševe, iako nisu mogli
razabrati radi li se o vojnicima ili civilima - i o kojoj strani. Tijela su bila
neprepoznatljiva, pocrnjele hrpe, vjerojatno su ih dijelom rastrgale divlje
životinje. Njih dvojica jahali su dalje, trudeći se ne gledati previše pozorno.
Julian je naglo zaustavio konja i prigušeno, užasnuto, kriknuo. Na boru, na
samom rubu litice, njihalo se golo muško tijelo. Iz prsne kosti stršila mu je
satara. Zrak je bio težak od smrada truljenja. Julian je dlanom prekrio nos i
potjerao prestravljenog konja u galop.
Jahali su, najbrže što su mogli, prema ljudskim naseobinama, što dalje od
tih užasa. Tu i tamo začuli bi povremenu paljbu - ponekad iz veće blizine. Nisu
znali tko puca na koga, jesu li vojnici, banditi ili lovci. Uostalom, budući da je
zemlja ostala neobrađena, od čega je preživjelo stanovništvo moglo živjeti?
Užas prizora koji su vidjeli i dalje se Julianu motao u mislima, a on je strahovao
da najgore tek dolazi.
Ne bi li otjerao tu napetost, počeo je s Yiem razgovarati o ženama. Nikad o
toj temi nije razgovarao s kineskim studentom, te gotovo da i nije imao pojma o
njihovom shvaćanju seksa. Očito, seksualno nisu bih toliko aktivni kao njihovi
zapadnjački kolege. Ipak, u tom se trenutku, dok su se probijali tim nadrealnim
krajobrazom, razgovor o ženama činio dobrim načinom za skretanje misli.
Kao sin-mezimac u bogatoj južnjačkoj obitelji, Yi je bio prilično iskusan u
tim pitanjima i činio se spreman za razgovor - nije bio neki čistunac. Julian je
pomislio da bi mu on, bar dijelom, mogao razjasniti taoističko Umijeće ljubavi,
te ga je upitao zna li ista o tome.
Yi je odgovorio istog trenutka - rekao je da je Umijeće samo feudalno
praznovjerje i najizopačeniji, najnazadniji i najnemoralniji dio kineske kulture.
Julian je ostao zatečen takvom beskompromisnom osudom, ali je
pretpostavio da tako misli najveći dio kineskih intelektualnih krugova. Yi je
načuo da neki zapadnjački sinolozi prevode kineske erotske romane, Zlatni lotos
i Molitvena prostirka puti. To je smatrao uvredom kineske kulture. Kineski su
studenti u Njemačkoj, u znak protesta, kamenovali kuću njemačkog prevoditelja
i porazbijali mu sve prozore.
Julian se prisjetio kako je i sam čitao Zlatni lotos, te ga je pomalo uznemirila
suputnikova naklonost cenzuri.
»Jesi li išta pročitao o taoističkom Umijeću ljubavi?« upitao je.
 Yi je odmahnuo glavom i dodao da to ne bi čitao ni kad bi za to imao priliku.
Neki zli veleposjednik u Hunanu skupljao je i tiskao takve knjige, pa su ga
komunisti smaknuli još 1927. Yi je to smatrao hvalevrijednim djelom.
Julian je protrnuo čuvši takva razmišljanja iz usta tog profinjenog mladog
čovjeka koji je zagovarao takav vid nasilnog moralizma, pa je promijenio temu.
Počeo je razgovarati o svom viđenju ljepote kod europskih žena i zapitao je Yia
o kriterijima ženske ljepote u Kini. Yi je odgovorio protupitanjem Julianu - što
on smatra lijepim u kineskih žena.
»Miris njihovih tijela«, odvratio je, prilično neodređeno, Julian.
Yi se nasmiješio. »Kineskinje luče manje količine tjelesnog mirisa od
strankinja. Zapravo, miris tijela na kineskom se naziva ‘barbarskim vonjem’.«
»Mislio sam na sam miris.«
»O tome ne znam ništa.«
Julian se nije želio predati, te je nastavio s pitanjima.
»A što je sa ženama koje nemaju ni stidnih dlaka, niti su dlakave pod
pazuhom?«
Yi se nasmijao, očito osjećajući nelagodu, i odvratio da je samo čuo priče k
da nikad nije imao izravan dodir s takvim ženama.
»Kakve priče?«
»Ovaj, takve žene navodno su zvijezde Bijeloga tigra koje silaze u ljudski
svijet i obično svojim supruzima donose smrt.«
Julian se iznenadio. »Ali, to je praznovjerje!« pobunio se.
»Praznovjerje ili ne, s takvom ženom bolje je ne ići u krevet, bez obzira na
priliku.«
»Ipak, kako je moguće znati? Mislim reći, kineski parovi upoznaju se tek na
vjenčanju, a da i ne spominjemo seks prije braka!«
»Bračni posrednici obvezni su svojim klijentima predočiti tako bitne
podatke. Posredništvo je nekoć bilo ozbiljan posao u Kini - štoviše i unosan. A
suprugova obitelj može ženu vratiti njezinima, sve dok brak nije konzumiran.«
»U tom slučaju, s kim se takve žene mogu vjenčati?« bojažljivo je upitao
Julian.
 »Samo s onima koji si ne mogu priuštiti bolju ženu«, odvratio je Yi. »I,
naravno, obrazovanim ljudima koji odbacuju praznovjerice. Ali, u
svakodnevnom kineskom društvu, takve žene ne mogu se baviti niti
prostitucijom. Čuo sam priču o čovjeku koji je uzeo prostitutku bez stidnih
dlaka i to je primijetio tek nakon seksa. Tada je, da bi se riješio nesreće, sravnio
bordel sa zemljom.«
»Nisi li rekao da nesreću donose samo supruzima?«
»To je samo kineski eufemizam. Svatko tko spava s takvom ženom osuđen
je na strašan kraj.«
Julianu je palo na pamet da je Cheng bio prvi - on je došao poslije.
Nasmiješio se sebi u brk.
Sve to u potpunosti se kosilo s Lininim objašnjenjem da, kako to stoji u
Umijeću, nedostatak stidnih dlaka otkriva profinjenost urođenu nekim ženama.
Radije bi vjerovao njoj. Žalio ju je. Žene s takvim čulnim i prelijepim tjelesnim
znakovljem ne bi se smjelo izlagati preziru i odbacivati. Bez obzira što bilo
točno, počeo je shvaćati da bi u Kini mogao platiti i borbu protiv fašizma kao i
uživanje u seksualnim slobodama.
Glatka površina kamena pokraj puta bila je prekrivena nečitljivim
pismenima. Nove parole prekrivale su one stare, pa su stijenu prekrivali slojevi
raznih boja. Cesta se nalazila visoko na brdu i parole su se mogle vidjeti i iz veće
daljine. Prošli su kroz selo i saznali da u njemu nije ostao nijedan muškarac,
samo žene i djevojčice. Muškarce je pobila Bijela armija zbog potpomaganja
Crvenoarmejcima, ili Crvena armija zbog pomaganja Bijelima. Oni preživjeli ili
su pristupili Crvenoj armiji ili su završili kao novaci među Bijelima.

Začuli su zvuk brzaca. S hrpta brda, pod sobom, ugledali su veliku, zelenu
šumu i brzu rijeku. Šljunčana obala bila je široka i čista, a u daljini se naziralo
selo. Sjahali su i pokušali odrediti položaj na karti.
»Ovo je sigurno okrug Zitong«, rekao je Yi.
Voda je bila toliko bistra da su zbacili naprtnjače i ušli do pojasa, vodeći
konje. Bila je veličanstveno svježa. Julian je tek tada shvatio koliko se uprljao
tijekom vrelih dana na putu. Trudili su se održavati čistoću i prali se kad god bi
uspjeli pronaći vodu, ali ništa nije bilo čisto kao ovo. Za uspomenu je pokupio
nekoliko oblutaka s blještavim žilama minerala i spremio ih u džep na hlačama.
Pokupili su naprtnjače i konje poveli uz padinu. Odjednom su ugledali red
puščanih cijevi s bajunetama, uperenih u njih. Vojnici su im nešto dovikivali.
Julianu nije trebao prijevod da razumije naredbu te je poslušno podigao
ruke. Dao je znak Yiu, a taj je vojnicima doviknuo da je Julian strani izvjestitelj.
Voda postrojbe pozvao ga je k sebi. Yi je uzeo njihove iskaznice i počeo
objašnjavati, pokazujući pritom na Juliana.
Vojnici su spustili puške. Yi se vratio i dojavio da su to sečuanski plaćenici.
Našli su se u ratnoj zoni - tako su mu rekli - gdje se nitko ne smije slobodno
kretati. Morat će otići do oficira zaduženog za upravu okruga. »Na sreću, imate
velik nos«, Yi se zacerekao. »U ovim vremenima stranci su manje sumnjivi od
Kineza.«
Poveli su ih do obližnje nadzorne točke gdje se nalazila patrola. Nakon
duljeg čekanja, oficir na konju došao ih je otpratiti do stožera brigade.
Yi je rekao: »Ovo je bilo područje Crvenih. Čini se da smo došli do cilja.
Crvena armija uputila se na zapad«.
Što je mislio time da smo ‘došli do cilja’, upitao se Julian. Bio je to tek
početak. Sad su konačno naišli na trag. Ako Yi ne želi poći zbog nekih svojih
razloga, pronaći će lokalnog vodiča i poći za Crvenom armijom na zapad.
Grad se nije nimalo razlikovao od onih koje su već vidjeli. Možda zbog
stožera na ulicama je bilo više ljudi i mjesto je bujalo životom. Pronašli su čak i
stare dveri i kraći dio gradskih zidina. Vidjeli su čak i prastare drvene
dvokatnice, potamnjele vremenom. Druge kuće rat je pretvorio u hrpe ugljena i
pocrnjelih cigala.
Ulice su bile popločane vapnencem. Prema njima išla je volovska zaprega,
kola su bila prekrivena poderanom ceradom. Kad su prošla pored njih smrad je
bio neopisiv. Zapregu je pratila velika skupina zaigrane djece od kojih oni
najmanji ne samo što su bili u dronjcima nego i gologuzi. Maknuvši se u stranu
kako bi je propustili, prestravili su se videći da ispod cerade proviruju mrtve
zgrčene šake i stopala.
Bilo je jasno da je u blizini još nedavno bilo krvavih borbi. Ipak, Julian nije
vjerovao da su ta trupla skupili na bojišnici.

Doveli su ih u stožer. Brigadni zapovjednik bio je čovjek gnjevna lica bez

vojničke kape, bez uniforme. Ugledavši britanskog dopisnika i tumača navukao
je osmijeh dobrodošlice i pozvao ih u kuću. Vojnicima je naredio da im nahrane
konje. Kuća, s lijepim namještajem bila je ogromna u usporedbi s ostalim
zgradama u gradu, Julian je pretpostavljao da je sigurno pripadala nekom
tamošnjem velmoži.
»Pretpostavljam da će vaša izvješća vjerno prikazati postignuća koja je
naša brigada ostvarila u smirivanju situacije.« Očito se trudio dojmiti ih se, te se
služio najkićenijim mogućim izrazima.
Julian mu je objasnio da je njegova dužnost kao dopisnika dati objektivnu
sliku stanja. Nada se da će mu zapovjednik pružiti pomoć i dopustiti mu da ode
na bojišnicu i tamo istražuje.
Zapovjednik je sjeo, puckao cigaretu i odmahivao glavom. Izjavio je da je u
ovom području rat završio. Uništio je Crvenu armiju i ostvario potpunu pobjedu.
Ali, područje kojim su nekoć vladali komunistički banditi nije ni u kojem slučaju
sigurno - odmetnuti pripadnici Crvene armije ubijaju i dalje. Zbog njihove
vlastite sigurnosti ne može im dopustiti ni da ostanu u gradu, ni da produže
dalje.
Neko vrijeme su se natezali. Na kraju je zapovjednik pristao dati
dopuštenje za razgovor s nekoliko ratnih zarobljenika, kako bi mogli prikupiti
materijal za svoje izvješće.
Tada je pozvao pomoćnika i naredio mu da ih otprati u zatvor. Julian je
primijetio da mu je, tihim glasom, izgovorio još nekoliko riječi na uho.

Onih nekoliko boljih kuća u gradu zauzela je vojska. Na poljima je stajalo

samo nekoliko stabala i malo sijerka - dok je korov dopirao do struka. Bilo je dva
ili tri sata poslijepodne i vrućina je palila. Smrad leševa u raspadanju visio je u
zraku. Na dalekim poljima nazirali su se pramenovi dima; vjerojatno su ljudi
kuhali ono hrane što su mogli pronaći.

Poveli su ih preko visećeg mosta iznad brzaca i uveli u dobro čuvanu

utvrdu. Prešli su dvorište i spustili se u loše osvijetljeni podrum, opremljen s
nekoliko stolaca i stolom. Kameni zidovi bili su prljavi od dima i nekih drugih
nepoznatih tvari. U zraku se osjećao zloćudan vonj plijesni i nečeg daleko
strašnijega. Pomoćnik ih je zamolio da sjednu, zapalio petrolejku koja je dobro
rasvijetlila prostoriju.
Objasnili su im da su došli u zatvor, i da se u podrumu nalazi soba za
ispitivanje. Zarobljenike su uvodili jednoga po jednoga. Neki su bili ranjeni, i svi
su bili okovani teškim, drvenim jarmovima. Pokraj vrata stajao je stražar s
puškom. Zarobljenici su svi na sebi imali seljačku odjeću i većinom bili
bosonogi. Pomoćnik je izjavio da su svi redom vojnici Crvene armije, zarobljeni
nakon vojnog poraza.
U kineskom građanskom ratu zarobljenike se obično tjeralo da pristupe
pobjedničkoj vojsci. No, saznali su da su ovi mladići bili članovi lokalne
komunističke vlasti i ubijali svoje suseljane. Yi je rekao da govore teško
razumljivim dijalektom, osobito zato što su nemirni i govore brzo.
Morao ih je povremeno zaustavljati kako bi stizao prevesti Julianu.
Svaka priča nalikovala je onoj prethodnoj - bili su seljaci iz obližnjih sela.
Kad su došli komunisti, mobilizirali su ih i natjerali da podignu ‘agrarni ustanak’
tijekom kojega su pobili sve muškarce iz zemljoposjednikove obitelji, dok su
zemlju, stoku, žene i kćeri podijelili ustanicima. Ishod je podijelio selo u dva
nepomirljiva tabora. Ako je jedan član obitelji sudjelovao u ubojstvima, ostatak
obitelji nije imao izbora - morali su se pridružiti pristašama Crvene armije. A
rođaci ubijenih, jednako tako, pristupali su Bijeloj armiji.
»Jesi li ubio ikoga?«
Svi su, plačući, odmahivali glavama i preklinjali da im vjeruju da je riječ o
lažnim optužbama - slučaj zamjene identiteta, oni nemaju nikakve veze s tim.
Očito su intervju smatrali još jednim ispitivanjem.
Julian je bio malo razočaran. Nije saznao gotovo ništa. Već se spremao
prekinuti razgovor, kad su uveli novog zarobljenika - bio je još mladi, četrnaest,
petnaest godina, u kratkim, poderanim hlačama. Izgledao je pothranjen i
tragično mršav - rebra su mu doslovno ispala. Ušao je, držeći glavu visoko i
ponosno izjavio da je uistinu on, osobno, odrezao glavu velmožinu sinu. Nije mu
nedostajalo hrabrosti. Nakon napada na veleposjednikovu kuću dobio je
zadatak odrubiti glavu sinu koji je bio istih godina kao i on. Prvim udarcem nije
uspio dovršiti posao. Mladi bogataš vrištao je kao svinja na klanju. Komesar ga
je tjerao da ponovno udari.
»Zašto si ga ubio?«
»Ako si Crveni onda siječeš glave, to je jasno«, odvratio je mladić. »Nakon
nekoliko udaraca glava mu je još visjela na vratu, ali nije više vrištao. Polegla mu
je na prsa i nije se skotrljala na tlo.«
Mladić je te riječi izgovorio ne skrivajući žaljenje, zagledavši se u svoje
mršave ruke okovane teškim jarmom.
Julian nije više mogao trpjeti. Tjeralo ga je na povraćanje, pa je isteturao iz
sobe za ispitivanje, probio se pokraj stražara i potrčao stubama. Sunce na
dvorištu gotovo ga je zaslijepilo. Čučnuo je i grčio se bez prestanka.
Yi mu je prišao. »Jeste li dobro?«
Julian nije želio djelovati slabije od njega. Ne odgovorivši, ustao je i vratio
se dolje kao da se ništa nije dogodilo. Ali je pogriješio sobu - ušao je u praznu
sobu s alatkama za kažnjavanje i mučenje od kojih su neke još bile prljave od
krvi. Sigurno su ih nabacali tamo spremajući za njih sobu za ispitivanje. Zujale
su muhe. Ponovno mu je pozlilo i vratio se na dvorište. Nije više želio ući ni u
jednu sobu, strahujući što bi mogao pronaći tamo.
Yi se obratio oficiru: »Vruće je. Prevruće za njega«.
Vojnici su ih poveli do stožera. Zapovjednik nije više bio tamo, ali je svojim
pomoćnicima naredio da im pripreme pristojan obrok i zatim ih smjeste u
obližnjem svratištu.
Ručak je bio dobar, bilo je i mesa, samo ni jedan ni drugi nisu imali teka.
Nakon toga poveli su ih u svratiste koje je izgledalo već odavno napušteno.
Drvena, mračna dvokatnica. Vlasnica je bila stara i prestravila se ugledavši
‘stranog đavola’ - odbijala je izgovoriti i jednu riječ o cijeni smještaja.
U sobi su bila dva kreveta, ali je nedostajala posteljina. Pomoćnik je poslao
vojnike po dva zavežljaja čiste vojničke posteljine. Ljetna noć bila je vruća, ali su
se morali pokriti da se spase od salvi komaraca. »Imamo sreće«, promrmljao je
Yi Julianu. »Vaše strano lice spašava nas od napada vojnika i bandita.«
Svratište se smjestilo u glavnoj trgovačkoj ulici. Drveni prozor bio je
otvoren. Jedine zvukove stvarali su vojnici u ophodnji i cvrčci u kutu. Starica se
tiho uvukla da ugasi treperav stijenj svjetiljke.
U sobi je vladao mrkli mrak. Kroz prozor se nazirala samo pačetvorina
neba.
Yi se neprekidno prevrtao u krevetu. Julian je tiho ležao. Svoje ranije
ponašanje smatrao je nedostojnim. Rat je rat, revolucija je revolucija. Ne postoji
plemenit način da se ubije čovjek.
A želio je samo otputovati iz Wuhana i pronaći Crvenu armiju na Dugome
maršu, te se pridružiti kineskoj revoluciji. Nakon što je vidio samo djelić
revolucionarnih djelovanja, tijelo se pobunilo protiv toga. Bilo je to strahotno
poniženje.
 U sobu je doprlo malo svježeg zraka - malo je zahladilo i postalo je ugodnije.
Ipak, osjećao se kao da stoji na rubu novog poraza. Što mu je činiti?

Rano sljedećeg jutra probudio ih je zvuk bubnjeva. Ulica je bila bučna. S

obje strane stajali su vojnici s bajunetama na puškama i nadzirali neotesanu
svjetinu. Juliana je iznenadilo što u takvu gradu, poharanom ratom, živi tolik
broj ljudi. Sve je nalikovalo sajmenom danu - po gradu su se motali stanovnici
nedalekih sela.
Stajao je na prozoru i kako im je soba bila na katu, dobro je vidio što se
zbiva dolje. Tri volovske zaprege sporo su prošle pored njih, a u svakoj je bilo
dvadesetak ljudi u teškim okovima - neke od njih susreo je jučer. Pokraj svake
zaprege hodali su krvnici, bezizražajnih lica, noseći blistave, široke mačeve.
Neki promatrači su plakali, neki su glasno kleli, ali je većina promatrala šutke.
Ulica nije bila duga - povorka se okrenula na kraju i vratila na isto mjesto,
točno nasuprot svratištu. Dakle, to je bilo gubilište. Vojnici su zarobljenike,
jednog po jednog, grubo tjerali sa zaprega. Oficir je s lista papira čitao njihove
presude, govoreći teškim sečuanskim naglaskom. Svaki ‘crveni bandit’ čuo je
svoj zločin, a zatim se začula svečana objava da se smrtna kazna izvršava kao
primjer drugima - i tako dalje, i tako dalje.
Zločinci su klečali na tlu, blijedi i drhtavi. Vojnici su im skinuli okove i
svezali im ruke iza leđa. Tada je krvnikov pomoćnik počeo svakoga povlačiti za
glavu kako bi im ogolio vrat, a krvnik je visoko podigao mač. Povici, vriska i
jecaji začuli su se iz svjetine.
»Zatvorite prozor«, glasno je rekao Yi sjedeći na krevetu. »Molim vas,
zatvorite prozor.«
Julian se već odavno odmaknuo od prozora ali je, primijetivši da je Yi u
daleko gorem stanju od njega, shvatio da to mora učiniti on. Ali to je bilo lakše
reći nego učiniti. Drveni okvir bio je star, iskrivljen i staklo je zamalo puklo kad
je pokušao zatvoriti okno.
Čuo je slabašan povik: »Neka živi Crvena armija! Živjela revolucija!« Bio je
to dječak - jedini koji je priznao da je sudjelovao u ubojstvima. Julian je, protiv
svoje volje, pogledao na ulicu, vidio tlo natopljeno krvlju koja je još curila iz
obezglavljenih trupala. Zatvorio je oči, ali je ponovno začuo glas: »Revolucija...«,
prije nego što ga je presjeklo siktanje mača. Julian je odskočio od prozora da ga
ne poprska krv. Srušio se na pod.
 »O«, ječao je. Osjećao je da mu pluća gore, da jedva diše. »Zašto? Zašto
moraju biti toliko okrutni? Revolucionari, kontrarevolucionari... zašto toliko
okrutnosti?«
Starica je stajala na pragu sobe, zapanjena, ne primjećujući da su tamo.
Sjedili su, nepomično, šutke.
»Ne«, pomislio je Julian. »Ova revolucija nije za mene. U njoj previše ključa
klasna mržnja, previše ubojstava. Kineski seljaci su siromašni, takvi su i radnici,
ali još nisu dosegli razinu revolucije. Čak i da je žele, zašto mora biti toliko
krvava, toliko puna mržnje?«
Pomislio je na cijanid koji je ponio sa sobom. Gajio je previše naivne ideje o
revoluciji. Osjećao se sposobnim okončati vlastiti život, ali nikad ne bi mogao
biti kao komesar koji je dječaku pružio nož i tjerao ga da kolje drugog dječaka.
Kakvu bi ulogu on mogao igrati u tom sukobu? Buka izvana nije jenjavala,
ali se Julian nije više osjećao njezinim dijelom - njegovi snovi o pristupanju
revoluciji zauvijek su nestali tog ranog jutra, u jednom planinskom gradiću.

Kad su odlazili, na dverima je visjelo dvadesetak svježih glava iz kojih je još

kapala krv. Julian nije želio gledati. Jahali su putem kojim su došli, prešli plitku
rijeku, zelenu šumu, željni da što brže budu što dalje od tog strašnog mjesta.
Bilo je podne kad su stigli u drugi gradić. Tamo su saznali da se u planini
zbila nesreća i da je nekoliko ljudi i konja palo u ponor. Na istok će morati
drugim putem. Jašući, tješio se da nije dezerter. U Kini se nisu borili za
socijalizam ili liberalizam europskoga tipa. U ovom dijelu svijeta, strahote su u
revolucijama uobičajena pojava, ali on nije Azijac i ne mora se dati uvući u njih.
Čak i kad je povod bio pravedan, Istok i Zapad razlikovali su se. Jaz između njih
bio je preširok da bi ga mogao premostiti.

Čekali su obrok u skromnom, tihom restoranu, a Julian je u naprtnjači

pronašao žutu maramicu s bambusovim uzorkom. Meka tkanina lijepila mu se
za prste, podsjećajući ga kako su im se lijepila tijela. Pomno se zagledao u
izvezeni inicijal. Odjednom se prisjetio da je u nekom židovskom spisu iz
šestoga stoljeća, koji je potjecao iz Sirije ili Palestine, pročitao da je K slovo
života.
Dok su se probijali na jug prema rijeci Jangce, Linina slika vraćala mu se sve
jasnije i izvlačila ga iz tame. Još jednom osjetio je njezinu čaroliju i žudio, u tišini
noći, čuti njezin glas, vidjeti njezin osmijeh.
 Da, ona je osoba koja će dijeliti njegovu budućnost. Kad bi bar mogli
zauvijek zajedno živjeti, ma gdje bili. Baš kao što je jednom rekla, ona je dio
njegova života. I dokazat će joj da nije sebičan kao što ona misli. Volio ju je
oduvijek, iako na svoj način, ali je može voljeti i onako kako to ona želi.
Kad mu se ta misao čvrsto ugnijezdila u svijesti, shvatio je da se nikad nije
tako osjećao. Samo mu je trebalo neko vrijeme da razbistri misli. Lin ga je
vraćala s bojišnice.
Razmišljao je koliko je ona zapravo nesvakidašnja pojava unutar vlastite
civilizacije. Cheng je možda sebe smatrao čovjekom dovoljno obrazovanim da
se izdigne iznad praznovjerja kao što je priča o zvijezdama Bijeloga tigra i
prihvati Lin kao suprugu. Ali, upravo zbog tog istog racionalizma, Cheng je
odbacivao cijeli niz taoističkih teorija i seksualne prakse u koje je ona iskreno
vjerovala. Lin nije mogla cvasti u atmosferi seksualne represije. Kakav brak
odgovara njoj?
Shvatio je zašto je postala ovisna o njemu. Našla se stisnuta između raznih
slojeva vlastite civilizacije. Ni oni napredni, ni oni tradicionalni elementi nisu je
mogli potpuno prihvatiti - bila je izopćenica u vlastitoj domovini. S druge
strane, on je, kao strana, mogao stati iznad svega. Nije morao vjerovati u
praznovjerja, niti prihvaćati ‘progresivnost’ suvremene Kine. Mogao je vjerovati
u sve što ga čini sretnim, a prema ostalome odnositi se potpuno pragmatično.
Odnos im je bio neobičan - ali je to odgovaralo ostatku njegovog života.
Vlastita majka vodila je potpuno nekonvencionalan ljubavni život. Za životnog
suputnika odabrala je biseksualca - nešto što nitko u društvu nije razumio.
Tog ljetnog dana, u pustom krajobrazu Sečuana, Julian se naglo trgnuo kao
iz sna, i otkrio da već posjeduje ono što mu je najdragocjenije u Kini. Kad ga je
Lin pozvala u Peking na nezaboravne zimske praznike, bilo je to zato da bi s
njim mogla podijeliti sve što su joj dotad branili - nagomilane žudnje i dugo
potiskivanu sposobnost da nesputano voli. Kad je ogolila svoje prelijepo tijelo
nije skrivala ništa - time mu je pokazala cijeli svoj duhovni svijet.
Trebalo mu je dugo da se vrati na Veliku rijeku, onome što ga je strpljivo
čekalo na drugoj obali.
Za dvije godine navršit će tridesetu, ući će u štednje godine. Muškarci u
njegovoj obitelji sazrijevali su sporo. Trebala bi ga čekati svijetla budućnost.
Imat će djecu. Nije važno gdje će živjeti sve dok to bude negdje daleko od nemira
i mržnje, negdje gdje se mogu posvetiti poeziji.
 Najvažnije je bilo doći do nje što prije može. Što prije to bolje. Dok je sjedio
i čekao večeru u malenom restoranu, bivao je sve nestrpljiviji. Yi je otišao na
toalet i nije se vraćao neko vrijeme. Slistili su kašu od graha, pržene rezance i
pečenu papriku sa zdrobljenim krumpirom. Tada je Yiu rekao da se u Wuhan
moraju vratiti što brže.
Jahali su, okupani blještavim suncem, ostavljajući maleni restoran za
sobom.
13.

Bilo je pet sati popodne, kasno ljeto, kad se Julian ponovno uspeo na brdo
Luojia. Cvijeće koje je prekrivalo padine kad je odlazio, počelo je venuti. Listovi
su gubili zelenilo i postajali žutonarančasti. Promatrajući s vidikovca tri grada
Wuhana, Julian je osjetio da je napokon odrastao. Na neki način bio je jednako
star kao Lin. Kad je stigao do križanja staza, neko vrijeme razmišljao je da se
prvo uputi njezinoj kući.
Otišao je bez upozorenja, nestao bez traga. Što će sad misliti o njemu?
Čežnja da je vidi pretvorila se u stravu. Počeo se pribojavati da se možda
ohladila prema njemu, čak ga i zaboravila. Bit će to kušnja njezine ljubavi - voli li
ga jednako žarko kao što on voli nju.
Kao da odgovara na njegovo pitanje, na nebu se polagano pomolila duga.
Dobar znak.
Zagledao se prema Istočnom jezeru. Nebo i vode počeli su poprimati
gotovo kičaste boje večeri.

Sluge je njegov neočekivani povratak zatekao u potpunosti. Zašto nije

telegrafirao, pa oni bi otišli pred njega u Hankou? Počeli su žurno pripremati
hranu. Ipak, Julianu je najvažnija bila dobra kupka. Nakon plovidbe brodom i
skelom po Jangceu bio je prljav od glave do pete. Dugo zanemarivana kosa
pretvorila se u čupav grm uvojaka, a brada mu je pokrivala obraze. Sigurno
izgleda kao barbarin s drevnih kineskih slikanja.
Nakon kupanja i brijanja, odjenuo je čistu odjeću. Kad je sišao u prizemlje,
sluge su mu rekli da će večera biti za nekoliko minuta. Umirao je od gladi, ali je
odlučio da jelo malo pričeka. Iako je to značilo do Linine kuće stići s cipelama
prekrivenima opalim lišćem, klizao je i krivudao niz šumsku stazu najbrže što je
mogao.
Rekao je da želi vidjeti dekana. Sluga je ušao i vratio se, poručivši mu da će
ga profesor Cheng primiti u radnoj sobi na katu. Bilo je to neuobičajeno, ali je
primijetio da su im u salonu i vrtu gosti. Julian se uputio ravno na kat. Tek drugi
put da je u njihovoj kući. Cheng je sjedio za radnim stolom, Lin je stajala pored
njega. Cheng je ustao da se s njim rukuje, Lin je ostala nepomična. Julian se
ispričao što je otišao ne tražeći dozvolu.
 Cheng ga je primio milostivo i, ne trateći vrijeme na prijekore, činio se
sretan što ga vidi. Štrajk je završio prije kraja semestra jer su studenti trebali
ocjene. Praznici su prošli, započela je nova akademska godina. Juliana nisu
mogli pronaći, pa su uzeli zamjenu. Sad, kad se vratio, otpustit će zamjenu.
»Znali smo samo ono što su nam rekli sluge - da ste otišli proputovati zemljom.
Ali, nitko nije znao kako vas pronaći.« Nadao se da će Julian nastaviti predavati
jednako plodno sve do isteka dvogodišnjeg ugovora.
Dok je govorio, sluga je donio čaj.
Julian je shvatio da mu Cheng time želi poručiti da mu, nakon što isteknu
dvije godine, neće obnoviti ugovor. Skrenuo je pogled prema Lin. Bila je
odjevena jednostavno - bez tračka onog starog sjaja. Ali, upravo ju je takvu želio
vidjeti - kao običnu suprugu. Stajala je pokraj Chengova stolca i morao se jako
naprezati da skrene pogled s nje i usredotoči se na Chengove riječi.
Svjetlo joj je dolazilo iza leđa i samo je s naporom mogao razabrati izraz
njezinoga lica - primijetio je samo da joj se lice suzilo. Kad su im se pogledi
ponovno sreli, preplavilo ga je grizodušje. Izbjegavala je njegov pogled, kao da
ne želi da on primijeti išta neobično. Unatoč tome, spazio je njezine suze. Da,
suze - morala je skinuti naočale i otrti oči.
I dalje me voli! Lin je maramicom obrisala leće i držala naočale u rukama.
Na desnom zglavku imala je crvenu, svilenu vrpcu.
Nije bio u stanju smisliti ništa bolje, pa je ustao i oprostio se. Cheng je
također ustao i otpratio ga do vrata. Lin ih je slijedila. Kad se udaljila od prozora
vidio ju je bolje. Na licu joj se jasno čitalo beznađe.
Nestala je u kuhinju nadzirati pripreme za večeru. Cheng ga je pozvao da se
pridruži njima i uzvanicima. No, Lin je nestala prije nego je imao priliku s
izmijeniti ijednu riječ. Nije dobio priliku objasniti. I bilo mu je jasno da je neće
imati čak i ako ostane. Uljudno je odbio poziv, kao i konjak koji mu je nudio
Cheng, te se otputio kući.

Noć je bila kišna. Bubnjanje kapi po oknima uljuljalo je Juliana u spokojno

raspoloženje. Odlučio je. Zvuk kiše vratio ga je u kišna popodneva u majčinu
vrtu. U mislima se vraćao kući, pozdravljao razdraganu majku. Ponovno će biti
zajedno. Večernji zrak bio je ugodno svjež. Okupao se još jednom, odškrinuo
prozore i zapao u miran san.
Sljedećeg jutra probudilo ga je golo, meko tijelo mirisavo od mošusa,
pripijeno uz njegovo. Nije morao otvarati oči da bi znao tko je. Bilo je prelijepo
ponovno je držati u naručju - baš kao što je zamišljao i sanjao. Njezin jezik, kosa,
koža... plašio se otvoriti oči pomišljajući da sanja.
A onda je ona posegnula za njim, privukla ga prema sebi, daleko od te
bezumne pustolovine.
Vodili su ljubav nježno, bez ikakvih očajničkih žudnji dugo razdvojenih
ljubavnika, bila je to prisnost bračnog para. Počeli su se kretati ritmično,
uživajući u bliskome dodiru tijela. Milovali su jedno drugo - lica, kosu, vratove,
ramena, grudi, sve ono što toliko dugo nisu dotaknuli.
Nisu više bili tajni ljubavnici - priznali to javno ili ne. Opuštenost tijela,
zajedničke kretnje, bili su dovoljni dokazi. Vodili su ljubav bezbroj puta, a sad je,
prvi put, osjetio da ga istinski može usrećiti samo supruga koju duboko voli.
Lin ga nije pitala zašto je otišao ne oprostivši se, čak ni gdje je bio. Zapravo,
nije ga krivila nizašto - samo je uzdisala uživajući, pripijena uz njega, ljubeći ga
do beskraja.
Osjećao se kao da ne zna točno koliko su bili razdvojeni. Činilo mu se dugo,
i jedva su izbjegli da se više nikad ne sastanu.
Hvala Bogu, pomislio je, što nas je ponovno spojio. Konačno je otvorio oči
da pogleda ženu koju toliko voli.
Na desnom zglavku i dalje je nosila tanku, crvenu vrpcu koju je vidio jučer.
Upitao ju je za nju. Odgovorila mu je da njome tjera zlo, i da će djelovati i na
voljenog čovjeka. Tada je prvi put, nakon mnogo dana, začuo njezin glas. Stvarno
je ovdje, nije san.
Kad je taj put prodirao u nju, otkrio je jednostavno pravilo - kad su se
gledali u oči, orgazam bi ga gotovo preplavio, ali dok bi se nježno ljubili
sklopljenih očiju, tada bi osjećaj polako slabio. Julian nije ejakulirao, unatoč
tome što toliko dugo vremena nije bio sa ženom. Nikakav tjelesni poriv nije ga
izbacio iz kontrole, niti ga tjerao da se, što je običavao, ukruti do kraja i zamalo
prsne. Prvi put doživio je zapanjujući osjet višestrukih orgazama.
Je li to tajna Umijeća ljubavi? Treba vježbati, ali važnija je bila silina
osjećaja koja je nadilazila obično uzbuđenje. Bila je potrebna iskrena ljubav.
Shvatio je da, kad nekoga voliš dovoljno snažno, želiš toj osobi pružiti najveći
mogući užitak. Um nadzire tijelo i to dopušta produljenje užitka.
Krevet kao da se proširio ne bi li tako ispunio svemir; kretao se u svemiru.
Na trenutak je spazio njezinu nježno modru haljinu na podu. Crvenkasto-
grimizni cvjetovi na platnu, jednako svježi i mirisni kao i njihova ljubav, lebdjeli
su mu pred očima. Vrijeme više nije bilo važno.

Ulazna vrata tresla su se pod nizom gromoglasnih udaraca. Nijedno od njih

nije reagiralo na buku. Ležali su, držali se, a zvuk ih je podsjećao na neoprezna
veslača noću na jezeru, koji pušta da mu veslo udara o bok čamca. Kucanje se
nastavilo, glasno i gnjevno.
Čuli su kako sluge žure prema vratima. Tek tada se sjetio da ih nije poslao u
grad i naredio im da se ne vraćaju do devet. Devet je sigurno već odavno prošlo.
Nijedno od njih nije strahovalo. Zapravo, osjećali su odbojnost prema tim
smetnjama i odbijali odvojiti tijelo od tijela.
Vještac je lagano pokucao na vrata i rekao: »Dekan Cheng. Želi odmah
vidjeti profesora Bella«.
Lin mu je u naručju, nevoljko, zadrhtala. Toliko dugo strahovali su od tog
trenutka koji je napokon stigao. Julian je iskočio iz kreveta i u trenu navukao
odjeću. Zakopčavao je košulju kad su se vrata otvorila širom. Zaboravili su ih
čak i zabraviti. Ušao je Cheng.
Stajao je na vratima, blijed od gnjeva. U svojoj halji izgledao je
dostojanstveno, i nimalo mršavo kako ga je Julian pamtio. Uperio je prst u
Juliana i naizgled s mukom bijes pretakao u riječi.
»Vi niste džentlmen!« konačno je izrekao optužbu, glasom punim gađenja.
Julian se pitao što će mu reći i nije imao pojma što bi mu odvratio.
Chengove riječi natjerale su ga u smijeh.
»Ionako nikad nisam želio biti džentlmen. To definitivno nije uvriježeno u
mojoj obitelji i njihovim prijateljima.«
Cheng kao da nije slušao. Umjesto toga, nastavio je: »Ne ponašate se
dostojno džentlmena.«
I zašutio je. Kao da ga je bijes obuzeo u tolikoj mjeri da su riječi zapinjale.
Ta je pomisao u Juliana probudila samilost. Uostalom, Chenga nijedan dio
njegova obrazovanja nije pripremio za ovaj trenutak. Čak ni riječi nije
razumijevao na način jednak Julianu. Njegov engleski potjecao je iz knjiga. Nije
poznavao tankoćutnost niti silinu izražaja.
Julian je i dalje sjedio za stolom i čekao da vidi što će Cheng reći ili učiniti.
No, Cheng je utonuo u neugodnu šutnju i naizgled se s mukom pokušavao
usredotočiti da ni u jednom trenutku ne pogleda krevet.
Julian se okrenuo i zapanjio se ugledavši tamo Lin, golu kao i prije,
pokrivenu samo plahtom. Haljina i cipele ležale su na podu. I ništa više. Dotrčala
mu je kao i prije, na golo tijelo navukavši samo haljinu, a on nije primijetio jer
jutra nisu bila više toliko svježa.
Počeo je gubiti orijentaciju. Kako su stigli do ovog trenutka? Palo mu je na
pamet da je ostala dulje nego obično. Nije ponijela sat, nisu provjeravali koliko
je prošlo. Nije imao pojma kada je stigla. Možda su je sluge vidjeli kad je ulazila.
Kako čudno da nije pomno zabravila vrata kao što je običavala činiti.
U misli mu se uvukla strahotna sumnja. Je li mu možda namjestila sve to? Je
li možda supruga dovela amo da ih uhvati na djelu, zajedno u postelji? Ali, zašto?
Možda je to bio posljednji pokušaj kojim ga je tjerala da otvori karte. Ako je
stvorila krizu, uslijedit će skandal - nakon čega će se razvesti od Chenga, a on će
se morati vjenčati s njom. Više neće biti zatočenica Julianovih beskrajnih
kolebanja.
Nije bilo nemoguće da se njezina ljubav preobrazila u žudnju za osvetom.
Proklinjao je što nije našao vremena da razgovara s njom - onako kao što je
planirao. Samo joj je želio reći da je spreman predati se njihovoj vezi, da mogu
zauvijek ostati zajedno. Koliko bi je time usrećio!
Jutros su ljubav vodili toliko dugo da nisu uhvatili priliku za razgovor.
Tijekom njegovog odsustva i ona. je očito donijela odluku. Vjerojatno se odlučila
za ovaj očajnički naum, i danas ga je provela u djelo - kad bi odlučila, nikad se
nije bojala djelovati.
Zašto nije pričekala još jedan dan? Pola sata? Zašto mu nije otkrila što
smjera učiniti, umjesto da ih sve troje stjera ovako u kut otkuda nema bijega.
Tako je, našao se u zamci. Suočio se sa svojim najvećim strahom -
gubitkom slobode izbora. Sigurno ga je poznavala dovoljno dobro i znala da
nema šanse da dopusti da ga silom natjera na takvu odluku. Ta Kineskinja
stvarno je opasno stvorenje.
Zadrhtao je, i to ga je razbudilo. Mnogo je vjerojatnije da Cheng već dugo
zna za njihovu aferu - možda su se Lin i on već svađali, ali su to držali u tajnosti.
Cheng se vjerojatno nadao da će Lin naposljetku doći k pameti. Na taj način
mogao je spasiti njihov brak i svoj dobar glas - na sveučilištu i u kineskim
književnim krugovima. Zato je odlučio zažmiriti. U svakom slučaju, prema
Julianu je uvijek bio savršeno uljudan.
Ipak, nešto se zacijelo dogodilo za vrijeme njegova odsustva. Nešto što je
Chenga natjeralo da zaključi kako ne može dopustiti da afera ide dalje. Lin je
možda učinila neku glupost - njezino jučerašnje bljedilo i izraz beznađa na licu
naveli su ga na pomisao da je možda u djelo provela svoju prijetnju
samoubojstvom. Možda je osjećala krivnju što su je spasili i nakon toga obećala
da će okončati aferu s njim.
Prisjetio se da je Lin, dok su vodili ljubav, promrmljala više za sebe: »Otišao
si, zašto se vraćaš?«
Također je bilo moguće da su ga sluge već odavno prokazali dekanu. Od
prvog dana nije mu se sviđala zamisao da oni žive s njim. Nagonski je znao da će
ga tako uhoditi. Chengu bi bilo lako otkriti - zapravo, ne bi ga previše iznenadilo
otkriće da je sve znao od samog početka. U tom slučaju morao je priznati da je
Cheng iznimno trpeljiv prema supruzi.
Ako je Cheng danas odlučio krenuti u akciju, sigurno je pomno razmislio o
svemu.
E. M. Forster - još jedna očinska pojava u njegovom životu - rekao je
njegovoj majci da je Julian, usprkos svom divljačkom ponašanju, do srži
tradicionalan engleski džentlmen. Stojeći sada u sobi, Julian je konačno shvatio
što je Forster želio reći. Bjesomučna ljubav prema toj Kineskinji, revolucionarno
nasilje i sve ostalo kinesko bilo mu je jednostavno previše strano da bi to
mogao pojmiti ili prihvatiti.
Pogledao je Lin koja je sjedila u krevetu. Nije mu uzvratila pogled - na licu
joj se čitao naizgled odsutan, gotovo sulud izraz, kao da zna da ono što čeka
nikad neće doći. Primijetio je da Cheng ponovno podiže drhtavi prst, spreman
da ponovi optužbe za nedžentlmensko ponašanje. Znao je što mu je činiti.
Mirno je ustao i obratio se Chengu: »Mogu vam samo ponuditi svoju
najiskreniju ispriku. Preuzimam potpunu odgovornost za sve. Želim ovdje i sada
predati svoju ostavku, te ću Kinu napustiti što prije moguće«.
Zatim je izišao iz spavaće sobe i uputio se u prizemlje. Lin je do tog
trenutka bila posve nečujna - sad je do njega iz sobe dopro divljački krik.
Vjerojatno ga proklinje - nije razumio riječi. Ali je nepogrešivo prepoznavao
njezinu patnju i očaj.
 Očekivao je da će je svakog trenutka začuti kako plače. Nekoliko sekundi
stajao je na stubama, ali nije čuo ništa.

Tijekom povratka kući morao je promijeniti brod u Hong Kongu, te je kraće

vrijeme morao provesti u hotelu. Očajno je čeznuo za domom. Kako bi otjerao
čežnju za povratkom u Kinu, čežnju koja ga je često preplavljivala onda kad joj se
najmanje nadao, pisao je majci i iznio nov prijedlog da u vrtu izgrade bazen. To
malo vode ne može se mjeriti s golemim Istočnim jezerom ili rijekom Jangce, ali
će i u njoj pronaći neku utjehu.
Wuhan od doma nije bio daleko samo na zemljovidu. Njegovi tamošnji
mjeseci činili su mu se kao čitav život. Majka je vjerojatno primila stotinjak
pisama. Iako su njegova iskustva u Kini bila silovita, bila su samo djelić njegova
života. Bio je uvjeten da nikad više neće voljeti, ni biti voljen. To ga je uvjerenje
ispunjavalo grizodušjem, iako ne previše bolnim.
Na ulicama Hong Konga trudio se svim silama ne gledati žene imalo slične
njoj. Nije ju želio nikad više vidjeti. No, usred noći, budio se obliven znojem.
Pojavljivala mu se u snovima, odjevena samo u crno, boju koju nikad nije nosila.
Lin mu nije dopustila da je čuje kako plače - ni u njegovu domu, ni u
snovima. Očuvala je taj posljednji djelić samopoštovanja. Imala ga je pravo
voljeti. Odbila je da se prema njoj odnosi nepošteno, da je se voli u tajnosti.
Odbila je da se prema njoj odnosi kao prema nekom manje vrijednom.
Tog sudbinskog jutra kad su ih otkrili zajedno, prozrela ga je do srži. Znala
je da je rasist kao i svi ostali Zapadnjaci u Kini. Jedina razlika bila je što on nije
bio voljan to priznati. I dalje je gajio duboko ukorijenjen prezir prema Kinezima,
čak i prema onoj koju je toliko bezumno volio. Odluka da se u potpunosti odvoji
od nje, odluka koju je donio tog jutra, bila je uobičajen primjer njegove europske
bahatosti.
Bilo mu je bolno sve to priznati sebi. Smatrao je sebe dobrim,
kozmopolitom, ali se prema Kini odnosio kao prema egzotičnoj razonodi. Sad se
mogao okrenuti samo prema Zapadu i tamo pronaći ljubav ili rat.
Brod je isplovio iz zaljeva i polagano skrenuo ka zapadu, u oceanski beskraj.
Tek kad se golemi kontinent pretvorio u mutnu crtu na obzoru, osjetio je da mu
bol zamire. A brod je bio sam točkica između beskonačnih voda i pustoga neba.
Iz žalosti mu je nestalo gorčine - pretvorila se u nešto nalik nježnoj melankoliji
koju je učio prihvatiti kao dio sebe. Stajao je na palubi, promatrao kako nebo i
more postupno postaju prozirni, a prozirnost sja eteralnim svjetlom.
14.

Dana 7. srpnja 1937. godine japanska je vojska napala Peking i otpočela otvoreni
rat protiv Kine. Odlučna bitka španjolskog Građanskog rata, bitka za Brunetu,
počela je u otprilike isto vrijeme.
Mjesec dana ranije Lin je, od Britanke s odsjeka čula da je Julian otišao u
Španjolsku boriti se u Građanskome ratu. Izvukla je sva pisma koja mu je
napisala nakon njegova odlaska iz Wuhana. Namjeravala ih je poslati u
Englesku, ali to nije učinila. Sad to više nije bilo potrebno. Složila ih je uredno,
po datumima, svaki mjesec povezala u svoj svežanj i spremila ih.

U Wuhanu je bilo neobično vruće, temperatura je rasla svakodnevno. U

Španjolskoj je sigurno isto. Lin je često odlazila do Julianove stare kuće, u ruci
noseći ključ, kao da on još prebiva tamo.
Prestala je pisati - sve osim pisama povezanih tankim konopcem - i
postupno tonula u sve dublju šutnju, odbijajući razgovarati sa suprugom kao i
sa svima drugima. Kad bi kišilo, sjedila je pred prozorom prekriženih nogu dok
su sati protjecali prema noći. Zagledala bi se bezizražajno u gusto lišće vrta, iza
kojega se više nije vidjelo ništa. Kao da je zapala u zimski san. Nikakve emocije -
ni osamljenost, ni očaj - nisu je doticale. Odijevala se samo u crno i bijelo. Svu
raznobojnu odjeću spremila je u sanduk. U sanduk nije ubacila kamfor, jer joj ta
odjeća više neće trebati.
Rat je plamtio od sjevera do juga i Wuhan se pretvorio u središte
mobilizacije. Kinezi su ustali protiv osvajača, te se kampus wuhanskog
Sveučilišta nije gasio. Ali je rat, kao i ostatak života, prolazio pored Lin.

Jednog dana dok je koračala sobom, blistavih očiju, zagledala se u zrcalo i u

njemu spazila ženu ljepšu nego ikada. Ni najmanje nije sumnjala da će Juliana u
Španjolskoj zadesiti smrt. Poznavala ga je predobro - čeznuo je za smrću
jednako kao i ona. Jedina razlika bila je što je želio umrijeti od tuđe ruke, dok je
ona imala hrabrosti za samoubojstvo.
Sredina srpnja - vrijeme Svetkovine mrtvih. Onostrani svijet širom otvara
dveri kako bi dočekao sve pridošlice.
U bijeloj halji sjela je nasred poda. Pred njom svijeće u krugu. U doba
svetkovine ljudi su spaljivali lažni novac i papirnato pokućstvo da time opreme
svoje pokojne rođake. Sklopila je oči i ugledala sjenke koje podižu kuće od
papira, haljine od papira, papirnate volovske zaprege, kočije i fijakere, i iz
udaljene rijeke Jangce uspinju se brdom Luojia.
Pred njom stajala je brončana posuda iz koje su se izvijali pramenovi dima.
Svežnjevi pisama pretvorili su se u hrpu pepela. Tako će ih Julian sigurno
primiri sva.
Nešto prije sumraka, oni u prizemlju začuli su bučan udar tijela o pod.
Bjesomučno se trčalo uz i niza stube, palila su se svjetla, vrata su se bučno
otvarala i zatvarala. Nije to bio njezin prvi pokušaj samoubojstva. Nakon
nekoliko sličnih događaja, profesor Cheng i sluge znali su reagirati trenutačno.
U bolnici, do vrha prenatrpanoj ranjenicima, izmoždeni liječnici ostavili su
je na ležaljci u hodniku da čeka terapiju. U slabom svjetlu Cheng je nepomično
sjedio pokraj nje. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno.
Lin je ležala, nije mogla govoriti, bila je polusvjesna. Već je to jednom
učinila, jer je to bio jedini način da Juliana vrati k sebi. Kad je tada pribjegla tom
načinu morao se vratiti, baš kao što se vratio godinu ranije, nakon svog
nestanka.
Da, prilazi joj, baš kao što je znala da će biti - s kraja hodnika, iz mrtvačnice,
sa svojim poznatim ironičnim smiješkom. Na sebi ima vojničku odoru, čizme i
šljem.
Preplavljena radošću sklopila je oči. Našao se pored nje. Njezina odjeća je
nestala, bradavice su joj otvrdnule, bolne od dodira njegovih hladnih prstiju.
Podigla je ruke da ga zagrli, usne su joj se razdvojile da dočekaju njegov
poljubac. Julian ju je grlio čvrsto i prodro u nju. Tijela im je okupao znoj i slijepio
ih. Ostali su zarobljeni na vrhuncu obostrane ljubavi - jin i jang okretali su se
jedan oko drugoga dok je blistava Velika rijeka nadirala posvuda oko njih.
»Čudno«, javila se bolničarka. »Bijelu krpu objesila sam prije samo nekoliko
minuta. Kako je moguće da su na njoj već krvave mrlje?«
Lin nije čula njezine riječi. Samo je znala da Svetkovina mrtvih još nije
završila.
Pjesme koje je Lin posvetila Julianu

Peking

Naši autoportreti

Zar ne možeš vidjeti što vidim

U ovoj grančici što se pjeni šljivinim cvjetovima?
Cijeli kamenolom očiju granica
Ispucao je čekajući da procvate -
Ali sad napokon stiže eksplozija,
Baš kao što tvoje riječi pale stijenj moga srca:
»Do starosti, snivat ćemo«.

Odvraćam pogled prema krajobrazu zimske vaze

Misleći - tamo življah prije nego te sretoh.

A zatim protrljam dva crvena šljivina lata

I njihova suha krv kapa mi s prstiju U smrznuti brzak.

I dalje jasno vidim kakvo je stanje stvari

Bilo kad je tvoje srce buknulo u plam.
Wuhan

Prateći tvoja predavanja o T., o C, i drugima ...

Tvrdiš da
Kralja ribara
Istinski potrese samo
Izravan pogled
Očiju njegova dušmana -
I ako mu uzvrati istim
Nikad više neće
Ljubiti kliske usne
Ni dojke žada.

Kasnije, u prašnome hodniku

Tratiš vrijeme:
Stojiš li iza svojih riječi?
Upravo to želim znati,
Namjeravam to saznati,
Što me podsjeća da te upitam:
Što misliš, kako stojiš kad su
U pitanju majke
I očevi? Očevi su odselili,
Bar mislim - majke su njima žene,
Samo žene i to je sve. Žene.
Ali, imam reći samo ovo:
Majke mogu povesti čak i Buddhu,
Kroz slanu vodu do one svježe.
Brdo Luojia

Sjećajući se prošlih događaja

Jednom prilikom, dok smo oboje

Izmoždeni ležali u postelji, prošaptao si:
»Mogu te vidjeti čak i u tami«.
Te sam riječi voljela već nekoliko

Života. Istoga dana donio si mi

Pregršt divljih irisa s brda Luojia.
I toga ti dana rekoh:
»Ožujska kiša najbolja je kiša«.
Rodila sam se u ožujku, no ti to tada nisi znao.

Sada, napokon sada, mislim da ti nedostajem.

San

Tvoj stol u obliku broda

Sljedeće minute već ću se smiješiti
Zahvaljujući omči u mojim rukama.
Već sljedeće minute.
Nakon toga, spokoj.

Razmišljala sam o noći

Kad sam začula tvoj mučni šapat:
»O, smrti, smrti, budi blaga prema njoj«.
Tkogod zaboravi takve misli,
Usud mu je izgubiti život.

Uz toliku tamu koja nas okružuje,

Kako ti se mogu vratiti
Neprimijećena?
Terasa citre

Shvativši da si uhvatio L

Dakle, istina, Engleskinja je zgodna,

I očito sasvim zahvalna.
Otuda njezina pobjednička bujica:
»Odveo me na utrke!«
A ja, sama na Terasi citre,
Trzam žice u drugome vremenu
Pretiho da bi me mogao čuti.
I kažem sebi: »Ljepota istočnjačke glazbe

Skriva se u jednoličnosti«. No, jednako tako mogu

Govoriti i hladnome vjetru.
Mogu pustiti da me
Taj isti vjetar potjera nadolje.
Jer nadolje jest
Jedini pravac kojim mi je ostalo putovati.
Glava na mostu

Čekajući tvoju odluku

Težina glave mosta

Tjera cijeli most da dršće,
A što sa svjetinom što se okuplja
Tamo - zar ne shvaćaju pogibelj?
Ne, ne mogu. Svi oni gledaju naprijed
U nešto neodređeno u daljini,
Ili gledaju vlastite noge tražeći put
Kroz češere, iznad betona.
A ja, ja moram pamtiti glavu.
Ako tako učinim, možda pojmim zašto se
Most njiše,
Zašto me okrutno trese i tako budi.