68. [55].

DEMOKRIT (Demokritos)

H. Diels, Predsokratovci. Fragmenti, sv. II, Naprijed, Zagreb, 1983, str. 83-87, 96-97, 115.

A. ŽIVOT I UČENJE

ŽIVOT

1. DIOGEN IX 34 i d.: Demokrit, sin Hegezistratov, po drugima Atenokritov, a po nekima

Damazipov, bio je iz Abdere ili, kako neki kažu, iz Mileta [usp. 67 A 1 30; A 33]. On je
slušao neke vrače i Kaldejce jer je kralj Kserkso njegovu ocu, kad je kod njega bio pogošćen,
kako kaže i Herodot, ostavio neke mudrace. Od njih se još kao dječak uputio u teološke i
astrološke nauke. Kasnije se družio i s Leukipom, a po nekima i s Anaksagorom, od kojega je
bio mlađi četrdeset godina [FGrHist. 244 F 36 b II 1030]. Favorin u Raznovrsnoj povijesti [fr.
33 FHG III 582] kaže da je Demokrit o Anaksagori govorio da učenje o Suncu i Mjesecu nije
njegovo, već drevno, a da ga je on prisvojio. Nadalje, da je ismijavao njegovo učenje o
uređenju svijeta i o umu, jer je prema njemu bio neprijateljski raspoložen zato što ga nije uzeo
za učenika. Kako je onda, prema nekima, njega slušao?
Demetrije u Homonimima i Antisten u Nasljeđivanjima [FHG III 183 n.] kažu da je putovao i
u Egipat k svećenicima da uči geometriju i do Kaldejaca u Perziju, a da je bio i na Crvenome
moru. Neki tvrde da se družio i s gimnosofistima1 u Indiji te da je došao i u Etiopiju. Kao treći
od tri brata podijelio je imutak i većina kaže da je uzeo manji dio, ali u novcu jer mu je trebao
za putovanja, a to su i braća lukavo naslutila. (36) Međutim, Demetrije tvrdi da je njegov dio
iznosio preko sto talenata i da je sve to potrošio. Kaže nadalje da je toliko volio rad da je uzeo
neku kućicu okruženu vrtom i da je tu bio zatvoren. A kad je jednom njegov otac doveo vola
da ga žrtvuje i ondje ga privezao, on ga dosta dugo nije ni primijetio dok ga otac radi žrtve
nije pokrenuo i ispripovjedio mu zgodu s volom [usp. A 15]. Čini se, kaže, da je došao i u
Atenu, no kako je prezirao slavu, nije se ni potrudio da ga prepoznaju. Da je upoznao i
Sokrata, ali da ga taj nije zapazio. „Eto, dođoh“, reče on, u Atenu i nitko me ne prepoznade [B
116]“.
(37) Ako su Ljubavnici djelo Platonovo, kaže Trazil, on bi bio neimenovani učesnik, različit
od sljedbenika Enopidovih2 i Anaksagorinih. Raspravljajući u razgovoru sa Sokratom o
filozofiji rekao je: „O kako je filozof sličan borcu u petoboju!“ [Anterast. str. 136 A; usp. c.
41, 2]. I bio je u filozofiji uistinu borac u petoboju. Bavio se naime i fizikom i etikom, pa i
matematikom i općom kulturom, a imao je potpuno iskustvo u umjetnostima. Njegova je i
izreka: „Govor je sjena djela“ [B 145]. Demetrije Faleranin u Obrani Sokratovoj [FGrHist.
228 F 41 II 970] tvrdi da on nije ni došao u Atenu. A to je još znatnije ako je prezreo takav
grad ne želeći po mjestu postići slavu, nego radije odabravši da on dade slavu mjestu. (38)
Kakav je bio, očevidno je i iz njegovih spisa. Očevidno se, kaže Trazil, divio pitagorovcima,
čak s divljenjem spominje samog Pitagoru u djelu koje je nazvao po njemu [v. B O a naslov
spisa I 1]. Činilo bi se da je sve preuzeo od njega i da mu je bio učenik kad se tome ne bi
protivila kronologija. Glauk iz Regija, koji je živio u isto vrijeme kad i on, tvrdi ipak da je na
svaki način bio učenik nekog pitagorovca. A i Apolodor iz Kizika kaže da se družio s
Filolajem.
Vježbao se, kaže Antisten [FHG III 173 n], i u raznovrsnom ispitivanju mašte živeći katkada
u pustinji i boraveći među grobovima. (39) Kad bi se vraćao s putovanja, da je živio vrlo
1
Gimnosofisti (=goli mudraci) zvali su se indijski učitelji mudrosti koji su živjeli asketskim životom. Pripadali
su svećeničkoj kasti brahmana.
2
Enopid iz Hija, grčki matematičar i astronom iz V. st. prije n. e.
 2

kukavno jer bi potrošio cijeli imetak. Zbog njegove oskudice da ga je hranio brat Damaz. Kad
je prorekao nešto buduće, proslavio se pa je ubuduće kod većine stekao božansku slavu. Kako
je vrijedio zakon da se onaj koji potroši očinski imetak ne smatra dostojnim da bude pokopan
u rodnom kraju, uočivši to, on je, kaže Antisten, da ne bi morao polagati račun nekim
zavidnicima i doušnicima, pred njima pročitao svoj Veliki red svijeta, koji nadmašuje sva
njegova djela, pa je bio nagrađen sa pet stotina talenata i ne samo time nego i brončanim
kipovima. A kad je umro, proživjevši preko sto godina, da je bio pokopan na državni trošak.
(40) Demetrije kaže da su Veliki red svijeta pročitali njegovi srodnici i da je bio nagrađen
samo sa sto talenata. To isto govori i Hipobot.3
Aristoksen u Povijesnim spomenima [fr. 83 FHG 11 290] kaže da je Platon htio spaliti
Demokritove knjige koje je god mogao sakupiti, ali da su ga u tome spriječili pitagorovci
Amikla i Klinija [c. 54, 2], jer da od toga ne bi bilo nikakve koristi kad te knjige već imaju
mnogi. To je razumljivo jer iako Platon navodi gotovo sve starije filozofe, Demokrita nigdje
ne spominje, pa čak ni ondje gdje bi trebalo da mu se suprotstavi, očito zato što je znao da bi
se borio protiv najboljeg filozofa. Njega je i Timon4 pohvalio ovako [fr. 46 D.]:

Kao što sam priznao veoma mudrog Demokrita, vladara riječi,

promišljenim među prvima sugovornikom.

(41) A s obzirom na vrijeme, kako sam kaže u Malom redu svijeta, [68 B 5], bio je mlad kad
je Anaksagora bio već star, od kojega bi bio mlađi četrdeset godina. Navodi da je sastavio
Mali red svijeta 730 godina poslije osvojenja Ilija.5 Bio bi rođen, kako kaže Apolodor u
Kronici [FGrHist. 244 F 36 II 1030], u 80. olimpijadi [460–457], a kako veli Trazil u djelu
nazvanu Uvod u čitanje Demokritovih knjiga, treće godine 77. olimpijade [470/69] i bio bi
jednu godinu stariji od Sokrata. Bio bi dakle suvremenik Arhelaja, učenika Anaksagorina, i
sljedbenika Enopidovih. Spominje naime i njega [c. 41, 3]. (42) A spominje i učenje jednog
od sljedbenika Parmenidovih i Zenonovih, kao veoma glasovitih u njegovo vrijeme, pa i
Protagoru iz Abdere, koji je, kako se svi slažu, živio u Sokratovo doba.
Atenodor [Zeller III a 6302] u 8. knjizi Raspravljanja pripovijeda da je došao k njemu
Hipokrat, a on je dao da se donese mlijeko. Kad je mlijeko pogledao, rekao je da je od koze
prvorotkinje crne boje. I zbog toga da se Hipokrat zadivio njegovoj oštroumnosti. K tome je
djevojku što je pratila Hipokrata pozdravio prvoga dana ovako: „Zdravo, djevojko!“, a
sljedećega: „Zdravo, ženo!“ I doista, te je noći djevojka bila izgubila djevičanstvo.
(43) Hermip [fr. 29 FHG 43; usp. bilješku uz A 28] iznosi da je Demokrit umro ovako: Već u
dubokoj starosti bio je blizu kraja. A njegova se sestra žalostila jer je imao umrijeti za
svetkovine Tezmoforija6, pa ona ne bi mogla izvršiti svoju dužnost prema božici. No on joj
reče neka bude bez brige te je zamoli da mu svakog dana donosi toplih hljebova. Primičući ih
nosu, preživio je svetkovinu. Pošto su prošli ti dani (bila su tri), završio je bez bola život, kako
kaže Hiparh, proživjevši 109 godina. A ja sam u svojoj Zbirci svakovrsnih stihova spjevao
njemu ove:
I tko je bio tako mudar, tko izvršilac tolikih djela
Koliko ih je izveo sveznadar Demokrit?
On je tri dana držao uza se u kući Smrt
I častio je toplim mirisom hljebova.

Takav je bio život tog čovjeka.

3
Grčki filozof iz III. st. prije n. e., pisac djela O filozofskim školama.
4
Timon iz Flijunta (oko 320–230), 2,3o), grčki filozof, učenik skeptičara Pirona. Citat je iz njegova pjesničkog
djela Σίλλοι (Rugalice). Sačuvani samo fragmenti.
5
Vidi bilješku 33.
6
Svetkovina u čast božica Demetre i Kore (Perzefone). Slavile su je samo žene.
 3

(44) Njegovo je učenje ovo: Počela svega jesu atomi i praznina, a sve ostalo jest subjektivno
mnijenje. Svjetovi su beskrajni, rođeni i propadljivi. Ništa ne nastaje iz nebića i ništa u nebiće
ne propada. A atomi su beskrajni s obzirom na veličinu i mnoštvo i kreću se u vrtlogu po
svemiru pa tako stvaraju sve složeno: vatru, vodu, zrak i zemlju. Jer i to su sastavi iz nekih
atoma, a ti se zbog svoje čvrstoće ne daju ni rastavljati ni mijenjati. Sunce i Mjesec sastavljeni
su od takvih glatkih i okruglih atoma jednako kao i duša, koja je isto što i um. Mi vidimo na
taj način što u nas upadaju sličice. (45) Sve se zbiva po nužnosti, a uzrok postanka svega jest
kretanje u vrtlogu, koje on naziva nužnošću. Svrha je duševni mir, koji nije isto što i naslada,
kako su neki zaključili krivo to shvativši, nego po kojemu duša živi mirno i vedro nepotresana
nikakvom bojazni, niti strahom od bogova, niti drugom kakvom patnjom. Taj mir naziva on i
blaženstvom i mnogim drugim imenima [B 3]. Svojstva su po mnijenju, a prirodni su samo
atomi i praznina [B 125]. Eto, to je njegovo učenje. Njegove knjige itd. §§ 46–49=68 A 33.
(49) Bilo je šest Demokrita. Prvi je ovaj, drugi je glazbenik s Hija, njegov suvremenik, treći je
kipar kojega spominje Antigon7 [str. 10 Wilamowitz], četvrti je onaj koji je pisao o hramu u
Efezu, o tom gradu i o Samotraci, peti je jasan i svjež pjesnik epigrama, a šesti onaj iz
Pergama koji se proslavio retorskim djelima.
2. SU(I)DA: Demokrit, sin Hegezistratov (po nekima Atenokritov ili Damazipov), rođen je
kada i filozof Sokrat, 77. olimpijade [472–469], (neki kažu 80. [460–457]). Bio je iz Abdere u
Trakiji, filozof, učenik po nekima Anaksagora i Leukipa, a kako neki tvrde, i vrača i
Kaldejaca perzijskih. Došao je naime i k Perzijancima, Indijcima i Egipćanima i obrazovao se
u mudrosti svakoga od tih naroda. Zatim se vratio i živio s braćom Herodotom i Damastom. U
Abderi je sudjelovao u vlasti čašćen zbog svoje mudrosti. Slavan je postao njegov učenik
Metrodor s Hija, a njegovi su opet slušači Anaksarh i liječnik Hipokrat. Demokrit je bio
nazvan Mudrošću i Podrugljivcem jer je ismijavao ispraznost ljudi. Dvije su sigurno njegove
knjige: Veliki red svijeta i O prirodi svijeta. Pisao je i pisma. Toliko iz Hezihija.

SIMPLICIJE

37 SIMPLIC. de caelo p. 294, 33 Heib.: Kratak navod iz Aristotelove knjige O Demokritu [fr.
208 Rose] jasno će pokazati mišljenje te dvojice. Demokrit smatra da priroda onoga što je
vječno jesu sitne supstancije neograničene po mnoštvu. Za njih pretpostavlja drugo neko
mjesto, neograničeno po veličini. To mjesto naziva ovim imenima: praznina, ništa,
neograničenost, a svaku supstancije nešto, tvrdo i biće. Smatra da su supstancije tako sitne da
izmiču našim osjetilima. Nadalje, da njima pripadaju raznoliki oblici, raznoliki likovi i razlike
u veličini. Iz njih dakle već kao iz počela izvodi i slaže vidljiva i zamjetljiva tijela. Zbog
raznolikosti i ostalih već spomenutih razlika one se u praznini bore i kreću, a krećući se
sudaraju se i obuhvaćaju takvim obuhvaćanjem koje uzrokuje da se dodiruju i da budu jedne u
blizini drugih, no uistinu on iz njih ne izvodi nikakvu jedinstvenu prirodu. Jer da bi zacijelo
bilo ludo shvaćanje da svoje ili više od dvoga može ikada postati jedno. Uzrok tome što
supstancije međusobno ostaju skupa neko vrijeme, nalazi u promjenama i u prianjanju tih
tjelešaca. Neka su naime od njih skrivljena, neka zavinuta, neka izdubena, neka zaobljena, a
neka druga imaju nebrojene razlike. On smatra da se ti atomi drže jedni drugih i da ostaju
zajedno toliko vremena dok ne nadođe izvana neka jača nužda te ih uzdrma i rasprši na razne
strane. On govori o postanku i njegovoj suprotnosti, rastvaranju, ne samo kod životinja nego i
kod biljaka i kod svjetova i općenito kod svih zamjetljivih tjelesa. Ako je dakle postanak
spajanja atoma, a propadanje njihovo razdvajanje, i po Demokritu postanak bi bio neka
promjena.
38. SIMPLICIUS, Physica 28, 15 iza 67 A 8 [iz Theophr. Phys. Opin. fr. 8, kao A 39. 40, 2–
4]: Slično je i njegov [Leukipov] drug, Demokrit iz Abdere, postavio kao počela puninu i
7
Antigon iz Karista (III. st. prije n. e.), poznat kao pisac biografija grčkih filozofa IV. i III. st. prije n. e.
 4

prazninu, od kojih je prvo nazivao bićem, a drugo nebićem. Shvaćajući naime atome kao
materiju tjelesa, ostalo izvode iz njihovih promjena. Tri su to promjene: mjera, smjer i
međusobni dodir, a to je isto što i reći: oblik, položaj i red. Jer po prirodi slično se stavlja u
pokret od sličnoga i srodno se kreće jedno prema drugome i svaki od oblika uvrštavajući se u
drugi sklop stvara drugi razmještaj. Stoga su oni, smatrajući da su počela neograničena,
obećavali da će na razložit način objasniti stanja i supstancije, od čega što nastaje i na koji
način. Zato i tvrde da se samo za one koji počela smatraju neograničenima sve zbiva u skladu
s razumom. Nadalje kažu da je u atomima neograničeno mnoštvo oblika zato što ništa nije
radije ovakvo nego onakvo. To navode kao uzrok njihove neograničenosti. ARISTOTEL, De
generatione et corruptione A 9. 327 a 16: Vidimo da je isto tijelo koje se čvrsto drži sada
tekuće, sada kruto, a da mu se to nije desilo niti razdvajanjem dijelova, niti spajanjem, niti
smjerom, niti međusobnim dodirom, kao što kaže Demokrit. Tijelo naime od tekućeg postaje
kruto bez izmjenjivanja i bez promjene svoje prirode.

ARISTOTEL

101 ARISTOTEL, De anima A 2. 404a 27 [nakon 59 A 99]: Ali ne baš potpuno kao
Demokrit. On naime jednostavno smatra istim dušu i um [v. 28 A 45]. Jer za njega je istinito
ono što se pokazuje. Zbog toga kaže da je Homer lijepo ispjevao kako „Hektor leži drukčije
misleći“.8 Ne smatra dakle um nekom sposobnošću za postizavanje istine, već kaže da su duša
i um isto. 405a 5: Neki su pomislili da je duša vatra. Jer to je element sastavljen od najsitnijih
dijelova i najviše bestjelesan, nadalje on se najvećma kreće i stavlja u pokret ostalo. Demokrit
se još elegantnije izrazio kad je objavio zbog čega duša posjeduje jedno i drugo to svojstvo.
Duša je naime njemu isto što i um, a to je sastavljeno od prvih i nedjeljivih tjelesa i ima
sposobnost kretanja zbog svojih sitnih dijelova i njihova oblika. Najpogodnijim za kretanje
navodi oblik kugle, a takvi su i um i vatra. PHILOP. uz to p. 83, 27: Vatru je nazvao
bestjelesnom, ali ne u pravom značenju (jer nijedan od njih nije to ustvrdio), nego kao
najmanje tjelesnu među tjelesima zbog njezinih sitnih dijelova.

______________________

H. Diels, str. 158-163

B 35 – B 115
DEMOKRATOVE MISLI

(Prema sadržaju teksta očito je da je antički prepisivač načinio pogrešku i mjesto Demokrit
napisao je Demokrat. Literaturu i polemiku o tome vidi kod Dielsa.)

35 DEMOKRATES 1. Ako tko s razumom sluša ove moje misli, činit će mnoga djela
dostojna valjana čovjeka, a neće činiti mnoga zlodjela.
36 [18 Natorp]. – 2. Savršenstvo duše popravlja slabost tijela, no tjelesna jakost bez
razboritosti nimalo ne popravlja dušu [Stob. III 1, 27; v. B 187].
37 [8 N. ]. – 3. Tko bira duševna dobra, bira ono što je više božansko, a tko bira tjelesna, bira
ono što je ljudsko.
38 [154 N.]. – 4. Lijepo je sprečavati onoga koji nanosi nepravdu, a ako to nije moguće, bar
ne sudjelovati u nanošenju nepravde.
39 [196 N.]. – Treba ili biti dobar ili oponašati dobre [Stob. III 37, 25; v. B 79. 245].
8
Personifikacija hridi u mesinskom tjesnacu, vrlo opasne za plovidbu, nasuprot sličnoj hridi, nazvanoj Skila.
 5

40 [15 N.]. – 6. Ni po tijelu ni po bogatstvu nisu ljudi sretni, nego po čestitosti i po

razboritosti.
41 [45 N.]. – 7. Ne od straha, nego zbog dužnosti uzdržavaj se od pogrešaka [Stob. III 1, 95]!
42 [90 N.]. – 8. Velika je stvar u nedaćama misliti na dužnost [Stob. IV 44, 68].
43 [99 N.]. – 9. Kajanje zbog sramotnih djela spas je života.
44 [112 N.]. – 10. Treba govoriti istinu, a ne samo biti rječit [Stob. III 12, 13; v. B 225].
45 [48 N.]. – 11. Tko nanosi nepravdu nesretniji je od onoga koji je trpi.
46 [218 N.]. – 12. Duševna je veličina bez gorčine podnositi tuđe ispade [Stob. IV 44, 69].
47 [141 N.]. – 13. Dolično je pokoravati se zakonu, vladaru i mudrijemu [Stob. III 1, 45].
48 [119 N.]. – 14. Valjan čovjek ne vodi računa o prijekorima rđavih [Stob. III 38, 46].
49 [143 N.]. – 15. Teško je biti pod vlašću gorega od sebe [Stob. IV 4, 27].
50 [73 N.]. – 16. Tko potpuno podliježe novcu nikada neće biti pravedan.
51 [104 N.]. – 17. U uvjeravanju riječ je često jača nego zlato [Stob. II 4, 12].
52 [113 N.]. – 18. Tko privodi razumu onoga koji misli da je razuman, uzalud se muči [Stob.
III 10, 42].
53 [122a N.]. 19. Iako nisu spoznali što je razum, mnogi žive razumno.
53a [122b N.]. Premda vrše najsramotnija djela, mnogi se služe najljepšim riječima [Stob. II
15, 33].
54 [31 N.]. – 20. Nerazumni postaju u nesreći razumni.
55 [121 N.]. – 21. Treba težiti za djelima i poslovima kreposti, a ne za riječima o njoj [Stob. II
15, 36].
56 [186 N.]. – 22. Ono što je lijepo upoznaju i teže za njim samo oni koji su za to stvoreni.
57 [17 N.]. – 23. Valjanost je teglećih životinja tjelesna snaga, a valjanost ljudi ispravnost
karaktera [Stob. IV 29, 18].
58 [102 N.]. – 23a. Nade onih koji pravo misle ostvarive su, a nade nerazboritih neispunjive
[Stob. IV 46, 18].
59 [188 N.]. – 24. Ne može se postići ni umijeće ni mudrost ako se ne uči [Stob. II 31, 71].
60 [114 N.]. – 25. Bolje je prekoravati vlastite pogreške nego tuđe [Stob. III 13, 46].
61 [14 N.]. – 26. Kojima je u redu karakter, njima je sređen i život [Stob. III 37, 25].
62 [38 N.]. – 27. Valjanost nije ne nanositi nepravdu, nego to i ne htjeti [Stob. III 9, 29].
63 [106 N.]. – 28. Izricati hvalu kod lijepih djela lijepo je, a kod loših to je posao dvoličnjaka
i varalice [Stob. III 14, 8].
64 [190 N.]. – 29. Mnogi veoma učeni nemaju razuma [Stob. III 4. 81]. Usp. Heraklit B 40.
65 [191 N.]. – 30. Treba njegovati bogatstvo misli, a ne bogatstvo znanja. Usp. Heraklit B 40.
66 [101 N.]. – 31. Bolje je promišljati prije djela nego kasnije mijenjati mišljenje.
67 [224 N.]. – 32. Ne vjeruj svima, nego samo pouzdanima. Prvo je naime naivno, a drugo
osobina razborita čovjeka.
68 [40 N.]. – 33. Čovjek je pouzdan i nepouzdan ne samo po onome što radi nego i po onome
što hoće.
69 [6 N.]. – 34. Dobro i istinito za sve je ljude isto, ali ugodno je za jednog ovo, a za drugog
ono.
70 [62 N.]. – 35. Neumjerena želja svojstvo je djeteta, a ne muža.
71 [54 N.]. – 36. Neprikladne naslade rađaju neugode. Usp. B 235.
72 [58 N.]. – 37. Žestoke žudnje za nečim čine dušu slijepom za ostalo.
73 [87 N.]. – 38. Pravedna je ljubav: bez nasilja težiti za ljepotom [Stob. III 5, 23].
74 [5 N.]. – 39. Ne prihvaćaj nikakvu nasladu ako ne koristi.
75 [144 N.]. – 40. Za nerazumne je bolje da se njima vlada nego da oni vladaju [Stob. IV 2,
13]. Usp. Platon Alc. I 135 B7.
76 [32 N.]. – 41. Ludima ne postaje učiteljem razbor, nego nesreća. Usp. B 54.
77 [78 N.]. – 42. Slava i bogatstvo bez razuma nisu sigurne tekovine [Stob. III 4, 82].
 6

78 [74 N.]. – 43. Stjecati novac nije beskorisno, ali stjecati ga pomoću nepravde gore je od
svega [Stob. IV 31, 121].
79 [195 N.]. – 44. Pogubno je oponašati opake, a ne imati ni želju za oponašanjem čestitih.
80 [164 N.]. – 45. Sramotno je mnogo se baviti tuđim poslovima, a ne poznavati svoje.
81 [125 N.]. – 46. Neprestano oklijevanje čini djela nedovršenima [Stob. III 29, 67].
82 [123 N.]. – 47. Varalice su i licemjeri oni koji na riječi rade sve, a na djelu ništa.
*48. Sretan je tko ima bogatstva i pameti; valjano se naime njima služi za ono što je pravo.
[skraćeno iz Menandra, fr. 114; III 34 K.].
83 [28 N.]. – 49. Uzrok je zablude nepoznavanje onoga što je bolje.
84 [43 N.]. – 50. Onaj koji sramotno radi treba najprije da se sam srami [skraćeni oblik od B
244, usp. B 264].
85 [108 N.]. – 51. Tko prigovara i mnogo brblja neprikladan je za učenje onoga što mu treba
[Stob. II 31, 73].
86 [110 N.]. – 52. Sebičnost je svašta govoriti, a ništa ne htjeti slušati [Stob. III. 36, 24].
87 [152 N.]. – 53. Treba paziti na opaka čovjeka da ne ulovi dobru priliku.
88 [82 N.]. – 54. Zavidnik muči sam sebe kao neprijatelja [Stob. III. 38, 47].
89 [39 N.]. – 55. Nije neprijatelj onaj koji nanosi nepravdu, nego onaj koji to želi.
90 [137 N.]. – 56. Mnogo je teže neprijateljstvo s rođacima nego sa strancima.
91 [223 N.]. – 57. Ne budi sumnjičav prema svima, nego oprezan i nepokolebljiv!
92 [228 N.]. – 58. Dobročinstva treba primati imajući na umu uzvratiti još veća.
93 [227 N.]. – 59. Iskazujući dobročinstva, pazi na onoga koji ih prima da ti kao varalica ne
vrati zlo umjesto dobra.
94 [225 N.]. – 60. Malena dobročinstva veoma su velika za one koji ih dobivaju u pravi čas.
95 [149 N.]. – 61. Počasti znatno djeluju na razborite koji razumiju čašćenje.
96 [226 N.]. – 62. Dobročinitelj nije onaj koji gleda na uzvraćanje, nego onaj koji je odabrao
iskazivanje dobra.
97 [210 N.]. – 63. Mnogi za koje se čini da su prijatelji, to nisu, a mnogi za koje se čini da
nisu, to jesu.
98 [211 N.]. – 64. Prijateljstvo jednog razboritog vrednije je nego prijateljstvo svih
nerazboritih. Usp. Heraklit B 49.
99 [209 N.]. – 65. Tko nema nijednoga valjanog prijatelja nije vrijedan da živi.
100 [216 N.]. – 66. Kod koga prokušani prijatelji ne ostaju dugo, lošeg je značaja.
101 [215 N.]. – 67. Mnogi izbjegavaju prijatelje kad ti iz blagostanja upadnu u siromaštvo.
102 [51 N.]. – 68. U svemu je lijepa ravnomjernost; prekomjernost i nedostatak ne čine mi se
takvima.
103 [208 N.]. – 69. Tko nikoga ne ljubi, ni od koga, čini mi se, nije ljubljen.
104 [206 N.]. – 70. Ugodan je starac koji i zabavlja i voli ozbiljne razgovore.
105 [16 N.]. – 71. Tjelesna je ljepota nešto životinjsko ako nema razuma.
106 [214 N.]. – 72. U sreći je lako naći prijatelja, ali u nesreći to je najteže od svega.
107 [213 N.]. – 73. Prijatelji nisu svi naši rođaci, nego oni koji se s nama slažu u ocjeni
korisnoga.
107a [219 N.]. – 74. Kao ljudima dolikuje nam ne ismijavati ljudske nesreće, nego ih
sažalijevati.
108 [27 N.]. – 75. Oni koji traže dobra, s mukom ih nalaze, a zla nalaze i oni koji ih ne traže
(Stob. IV 34, 58).
109 [217 N.]. – 76. Oni koji rado kude nisu prikladni za prijateljstvo.
110 [173 N.]. – 77. Žena neka se ne vježba u govoru jer je to strašno.
111 [170 N.]. – 78. Biti u vlasti žene bila bi za čovjeka krajnja sramota [Stob. IV 23, 39].
112 [37 N.]. – 79. Uvijek razmišljati o nečem lijepom svojstvo je božanskog uma [usp. B 18].
 7

*80. Ako tko vjeruje da bogovi sve nadziru, neće griješiti ni potajno ni javno [usp. DEI
(Izreke Demokrita, Epikteta, Izokrata) 9 = Porphyr. ad Marc. 20].
113 [116 N.]. – 81. Silno škode nerazumnima oni koji ih hvale.
114 [117 N.]. – 82. Bolje je biti hvaljen od drugoga nego od samoga sebe.
115 [118 N.]. – 83. Ako pohvale ne razumiješ, smatraj da ti laskaju.
*84. Svijet je pozornica, a život dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš.
*85. Svijet je promjena, a život pretpostavka [= Marc. Aur. 4, 3 na kraju].
[35 N] – *86. Malo mudrosti vrednije je nego slava velike ludosti.
115a DIOG. I 22, 23 =11 A 1 (I 67, 8. 68, 3).
116 DIOG. IX 36 [v. A 1. II 82, 6]. CIC. Tusc. V 36, 104: Treba dakle shvatiti da se ne smije
tražiti slava kod naroda zbog nje same nisi se bojati da ostaneš nepoznat. „Dođoh u Atenu“
reče Demokrit „i nitko me ondje nije prepoznao“. Postojana li i ozbiljna čovjeka koji se hvali
što ga je slava mimoišla! Usp. A 11 (II 86, 8).
Došao sam naime u Atenu i nitko me nije prepoznao.
117. DIOG. IX 72 [iza 29 B 4] ... a Demokrit zbog toga što odbacuje kakvoće, kad kaže: „Po
mnijenju (νόμω) toplo, po mnijenju hladno, a zapravo – atomi i praznina.“ [B 125] I drugom
zgodom:
„Zapravo ne znamo ništa, jar je istina u dubini.“
Usp. CIC. Ac. pr. II 10, 32: (lat.) Optužuj prirodu koja je, kako kaže Demokrit, istinu skrila u
najveću dubinu. ISIDOR. Etym. VIII 6, 12.

118. DIONIZIJE, aleksandrijski biskup, ap. Eus. P. E. XIV 27,

4 Sam je Demokrit, kako kažu, rekao da bi većma volio naći jedno objašnjenje uzroka nego
da se domogne cijelog perzijskog kraljevstva. Demokrit pri tom razglaba o uzrocima nasumce
i nesuvislo, polazeći od šupljeg počela i klimave pretpostavke. Korijen i opću nužnost prirode
postojećega ne uviđa, a najvećom mudrošću smatra spoznaju onoga što se zbiva bez mudrosti
i bez smisla. Slučaj postavlja za vladara i kralja svega, i onoga što je božansko, i tvrdi da je
slučajem sve nastalo, ali ga isključuje iz čovjekova života i one koji ga štuju proglašuje
neznalicama.