Josip Talanga, Analiza sadržaja Platonovih dijaloga

Platon (427-347)
Corpus Platonicum: Apologija + 34 dijaloga + 13 pisama (najvažnije Drugo i Sedmo pismo koja su
vjerojatno autentična) [Sedmo pismo, preveo Velko Gortan, Zagreb 1942, 2. izd. 1977]; osim toga
zbirka definicija (neautentična) i 7 neautentičnih dijaloga

1. Apologija Sokrata (Apologia Socratis / )Apolog…a Swkr£touj)

Hrvatski prijevodi: J. Peričić (Dubrovnik, Zabavnik štionice dubrovačke, IV. godište, 1876); Petar
Petranović (Bjelovar 1901); Ferdo Pažur (Varaždin 1903); Koloman Rac (Zagreb 1915 [Klasička
knjižnica, Matica hrvatska]).
Prvi Sokratov govor (17a-35e): obrana prije osude. Sokrat odbacuje optužbu da kvari mladež i da
uvodi nove bogove.
Drugi govor (35e-38b): govor nakon osude da je kriv.
Treći govor (38c-42a): govor poslije osude na smrt.

2. Kriton (Crito / Kr…twn)

Hrvatski prijevodi: J. V. Kostić (Osijek 1862); J. Peričić (Dubrovnik, Slovinac VI, 1883); Ferdo Pažur
(Varaždin 1903); Stjepan Senc (Zagreb 1920 [Primjeri iz grčke književnosti u hrvat. prijevodu]).
Opisuje zašto je Sokrat otklonio mogućnost pobjeći iz zatvora. Razlog: nije htio kršiti zakone.
Ostali rani ili definicijski dijalozi: Lahet (Laches / L£chj; o hrabrosti), Harmid (Charmides /
Carm…dhj; o razboritosti); Eutifron (Euthyphro / EÙqÚfrwn; o pobožnosti; taj je dijalog važan jer prvi
put primjenjuje učenje o idejama [hrvatski prijevod: Jure Zovko, Zagreb 1998])

3. Protagora (Protagoras / PrwtagÒraj) [o vrlini i njezinoj podučivosti]

Hrvatski prijevodi: Ferdo Pažur (Varaždin 1902); Koloman Rac (Zagreb 1905 [Knjižnica klasička,
Matica hrvatska, sv.2], pretisak 1975).
a) 319a-328d: Sokrat u dužem govoru pobija sofističku tvrdnju da se vrlina može podučavati. U
protugovoru Protagora brani svoju tezu.
b) 329c-334c: O meñuodnosu pojedinih vrlina. Platon pokušava sofističkom metodom pokazati
kako su sve vrline meñusobno istovjetne. U govoru i protugovoru trebaju se pojasniti nejasnoće.
Zahtjev drugih sudionika susreta da se s dužih govora prijeñe na razgovor.
c) 338e-347a: Spor oko odnosa izmeñu onoga što znači postati dobar i onoga što znači biti dobar, u
okviru objašnjavanja jedne Simonidove pjesme. Sokrat uopće osporava sofističko tumačenje pjesama.
d) 348c-360e: Odnos znanja (uvida) i vrline (ćudorednoga djelovanja). Stječe se dojam da Sokrat
podržava tvrdnju kako se vrlina može podučavati jer na koncu kaže kako je vrlina znanje.

4. Gorgija (Gorgias / Gorg…aj) [o govorništvu i njegovu odnosu spram morala]

Nije preveden na hrvatski.
a) 449a-461b: Razgovor izmeñu Sokrata i Gorgije o biti retorike i njezinu odnosu spram
pravednoga i nepravednoga. Gorgija najprije tvrdi kako govornik mora znati o pravednome i
nepravednome, ali takoñer dodaje kako se retorika može zloupotrijebiti.
b) 461b-481b: Razgovor izmeñu Sokrata i Polosa, Gorgijina učenika, o vrijednosti i moći retorike.
Polos odustaje od tvrdnje da je retorika znanje o pravednome i nepravednome. Sokrat potom retoriku
uvrstuje pod oblike pukoga ulagivanja, pored sofistike i umijeća kuhanja. Sokrat pobija Polosa
sljedećim argumentima: (i) bez uvida, tj. znanja i spoznaje, nema moći, pa ni za retoriku; (ii) činiti
nepravedno - pa i sredstvima retorike - lošije je i manje vrijedno od trpljenja nepravde.
c) 481 do konca: razgovor izmeñu Sokrata i Kalikla.
(i) 488b492d: Kaliklo poistovjećuje pravo jačega (kao naravno pravo) i užitak s dobrim;
(ii) 495c-499b: Sokrat pobija Kaliklovu tezu;
(iii) 499b-522e: Sokrat iz pobijanja izvodi zaključak o vrednovanju retorike: filozofija ima
prednost u odnosu na retoriku;
(iv) 523a-527e: mit o stanju duše nakon smrti.

1
5. Menon (Meno / Mšnwn) [o podsjećanju i vrlini]
Hrvatski prijevod: Filip Grgić (Zagreb 1997).
a) 70a-80d: Pokušaj odreñenja biti vrline.
Sokrat pobija tri Menonove definicije vrline, nakon čega slijedi poznati 'paradoks istraživanja'
b) 80d-86c: Nauk o podsjećanju.
Prije uvoñenja teme podsjećanja Sokrat govori o besmrtnosti duše. Potom ispituje mladoga roba o
problemu udvostručenja kvadrata. Uspješni eksperiment drži dokazom o uroñenom ili apriornom
znanju.
c) 86c-100c: Uvod u hipotetičku metodu.
Sastoji se od dva dijela. U prvome se deduktivno, pomoću nekoliko (općenitijih) pretpostavki
(primjerice 'vrlina je znanje'), dokazuje da je vrlina podučiva, ali rezultat nije posve uvjerljiv. Zato se
prelazi na drugi empirijski dokaz da je vrlina podučiva, traženjem stvarnih učitelja vrline. Taj dio
završava negativnim rezultatom. Na koncu se uvoñenjem razlike izmeñu znanja i ispravnoga mnijenja
(primjer puta u Larisu) pokazuje mogućnost (nesavršenoga) znanja. Osnovna je misao na kraju da se
istinsko znanje 'mora vezati', tj. pretpostavkama povezati za još općenitije, više pretpostavke odnosno
mora se temeljiti na idejama.

6. Fedon (Phaedo / Fa…dwn) [o besmrtnosti i učenju o idejama]

Hrvatski prijevodi: Ferdo Pažur (ulomak, Varaždin 1903); Koloman Rac (Zagreb 1915 [Klasička
knjižnica, Matica hrvatska], pretisak, s uvodom, bilješkama i bibliografijom Jure Zovka 1996).
a) 57a1-59c7: Proslov §1–2
b) 59c8-69e5: Sokrat u zatvoru §3–14
(i) 59c8-69e5: Uvodni razgovor §3–8
[§3. Scena i ugoñaj u zatvoru/ §4. Pjesnik Euen/ §5. Tematiziranje seobe/ §6. Razlika izmeñu radosti umiranja i
samoubojstva/ § 7. Kebet traži obrazloženje/ §8. Sokratova obrana kao lÒgon didÒnai (logon didonai)]
Sokrat opravdava svoje uvjerenje: za njega je smrt ispunjenje filozofskoga života. Definicija
smrti: 'Smrt je odvojenost duše i tijela'. Filozof pokušava već u svojem životu osloboditi dušu
od utjecaja tijela. To čini kako u spoznavanju tako i u djelovanju – ali to nipošto ne čini
samoubojstvom.
(ii) 63e8-69e5: Sokratova ¢polog…a
¢polog…a (apologia) §9–14
[§9. Nevidiljivo umiranje istinskoga filozofa; odvajanje duše od tijela/ §10. Duša susreće samu istinu/ §11. Tijelo kao
prepreka spoznaji/ §12 Neustrašivost istinskoga filozofa pred smrću/ §13. Vrlina mnoštva i vrlina istinskih filozofa]
Kebet spominje pretpostavku Sokratova uvjerenja: To je teza da duša traje/ postoji i nakon
smrti. Sokrat pristupa dokazivanju te teze.
c) 69e6-107b10: Dokazi besmrtnosti §14–56
(i) 69e6-72e1: Ciklički dokaz (1.) §14–17
[§14. Kebet dvoji postoji li duša poslije smrti i spoznaje li u tome stanju/ §15. Sokrat govori o nastanku svih stvari iz
protimbi/ §16. Primjena toga načela na život i smrt te zaključak kako su duše umrlih negdje/ §17. Nužnost da postoji
oživljavanje mrtvoga]
Gdje postoje suprotnosti ondje ima i prijelaza u oba pravca, iz jedne u drugu suprotnost i
obrnuto. Kada toga ne bi bilo, sve bi bilo jednoliko. Zato postoji ne samo prijelaz od života
prema smrti nego i od smrti prema životu. No to je moguće samo ako se duši umrlih pripisuje
postojanje / bitak.
Slabost dokaza: Time se dokazuje samo seoba duša, a ne besmrtnost.
(ii) 72e3-78b3: Dokaz podsjećanjem [¢n£mnhsij (anamnesis)] (2.) §18-24
[§18. Podsjećanje kao dokaz besmrtnosti/ §19. Ideja sličnosti/ §20. Spoznaja bića prije roñenja/ §21. Zaključak da je duša
postojala prije roñenja i imala spoznaju/ §22. Bitak duše prije roñenja isto je tako nuždan kao i bitak ideja/ §23. Simijina i
Kebetova dvojba postoji li duša zaista nakon smrti/ §24. Strah kao dijete u nama]
Dokaz iz teze da je učenje podsjećanje (¢n£mnhsij). Potaknuta osjetilnom zamjedbom duša
se u ovom životu prisjeća ideja. Te je ideje motrila u prijašnjem životu. No to je znanje
nemoguće bez pretpostavke besmrtnosti.
Dva moguća prigovora:
1. Ako se duša zamjećivanjem stvarnoga svijeta prisjeća ideja, iz toga nipošto ne proizlazi
teza o prethodnom životu.
2. Čak kada bi teza o prethodnom životu bila opravdana, iz toga još ne proizlazi teza o
besmrtnosti svake pojedinačne duše odnosno teza o osobnoj besmrtnosti

2
 (iii) 78b4-84b8: Dokaz srodnošću (3.) §25–34
[§25. Dvije vrste bića, promjenjiva (vidljiva) i nepromjenjiva (nevidljiva) bića/ §26. Tijelo je slično vidljivome, a duša
nevidljivome/ §27. Stanje duše kada nešto motri pomoću tijela i kada sama za sebe motri ideju sličnosti koja joj je srodna/
§28. I kao vladarica tijela duša je srodna božanskome/ §29. Zaključak da duša, ako je čista, poslije smrti odlazi nevidljivom
božanskom/ §30. Sudbina duša koje odlaze nečiste/ §31. Ponovno roñenje nefilozofskih duša/ §32. Odreñenje i put
filozofskih duša/ §33. Spasonosno djelovanje filozofije na dušu i sputavanje osjetilne žudnje/ §34. Kako prema tomu stoje
duše filozofa]
Sokrat razlikuje ideje kao apsolutno jednostavna i nepropadljiva bića od osjetilnih stvari kao
složenim i propadljivim bićima. Kada je duša slobodna od utjecaja tijela, spoznaje jednostavne
ideje kojima je srodna. Duša je jednostavna, nezamjetljiva i nepropadljiva te postoji nakon
smrti. To naročito vrijedi za duše mudrih koji se za života oslobañaju utjecaja tijela.
Kritika: Pretpostavka o jednostavnosti duše postala je sastavni dio tradicionalnih dokaza o
besmrtnosti duše. No jednostavnost je odlika spoznajnih oblika, što eo ipso ne treba brkati s
postojanjem u vremenu.
(iv) 84c1-88b8: Prigovori Simije i Kebeta §35–37
[§35. Simijino i Kebetovo nećkanje da iznesu prigovore/ §36. Simijin prigovor: ako je duša nešto kao sklad tijela, onda je
nevidljiva i božanska, ali mora propasti prije tijela/ §37. Kebetov prigovor: duša može biti postojanija od tijela, no njezina
potpuna nepropadljivost nipošto ne slijedi iz toga]
Simijin prigovor: Duša je možda harmonija cjelovitoga života i propada zajedno s njim, kao
što harmonija instrumenta propada zajedno s instrumentom.
Kebetov prigovor: Duša možda može nekada nadživjeti tijelo, ali možda nekada propadne
prije tijela, kao što krojač može nadživjeti mnoga odijela, ali kada jednom umre, mnoga ga
njegova odijela nadžive.
(v) 88c1-95a3: Odgovor Simiji §38–43
[§38. Učinak prigovora na Sokrata i ostale prisutne/ §39. Sokratova opomena da se ne odustane od traženja obrazloženja/
§40. Sokratova spremnost da dalje istražuje/ §41. Pobijanje Simijina prigovora: nije u skladu sa sigurno utemeljenim
učenjem o podsjećanju/ §42. Duša shvaćena kao sklad ne dopušta stupnjeve vrline i zloće/ §43. Duša kao sklad ne bi mogla
vladati tijelom]
→ § 42. Pobijanje pretpostavke: A) Svaki je sklad odreñen onim od čega je sastavljen / B) Sklad ne dopušta stupnjeve
Sokratovo pobijanje Simijina prigovora: Simijin prigovor nije primjeren prihvaćenom učenju
o idejama. Prema tome učenju duša prethodi tijelu dok harmonija nastaje tek nakon nastanka
dijelova. Daljnja teškoća je za Sokrata da je onda vrlina samo harmonija harmonije.
(vi) 95a4-102a9: Sokratova priča [njegov filozofski razvoj] §44–49
[§44. Sokrat se iznova vraća Kebetovu prigovoru/ §45. Sokratovo nezadovoljstvo obrazloženjem nastanka i nestanka u
filozofiji prirode/ §46. Njegove nade u svezi s Anaksagorinim umom (noàj [nous]) kao uzrokom koji ono što je najbolje u
svakoj stvari čini temeljem obrazloženja/ §47. Sokratovo razočaranje Anaksagorom; razlika izmeñu uzroka i suuzroka;
'druga plovidba' (deÚteroj ploàj [deuteros plous]) / §48. Sokratov bijeg e„j toÝj lÒgouj [eis tous logous] da u njima motri
istinu/ §49. Sokratovo istraživanje uzroka: obrazloženje pretpostavljenim udioništvom u onome što je istina]
U svojemu filozofskom razvoju Sokrat je podržavao neko vrijeme filozofe prirode, pa poslije
Anaksagoru. Raniji fiziologi ga nisu zadovoljili svojim traženjem materijalnoga i eficijentnog
uzroka, a Anaksagorino učenje o finalnom uzroku takoñer ga je razočaralo. Zato je pribjegao
jednoj drugoj metodi (e„j toÝj lÒgouj [eis tous logous]) pomoću koje motri istinu i dolazi do
ideja kao uzroka.
(vii) 102a10-107b10: Konačan dokaz (4.) §50–56
[§50. Mogućnost istodobnog udioništva u oprečnim bivstvima, ali istovremeno nemogućnost da samo bivstvo postane
vlastita suprotnost/ §51. Razlika toga učenja o protimbama od prijašnjega u prvome ili cikličkome dokazu/ §52. Bivstva
nikada ne dopuštaju svoju protimbu/ §53. Točna odredba bivstava koja uvijek uključuju neku odreñenu protivnost/ §54.
Primjena toga učenja na dušu koja uvijek sa sobom nosi život/ §55. Zaključak da je duša besmrtna i nepropadljiva/ §56.
Potpuno uvjerenje Kebeta i nesigurnost Simije]
Sokrat hoće dokazati besmrtnost duše samo pod pretpostavkom da postoje ideje. Iz te
pretpostavke o idejama proizlazi teza o udjelu bića: udjelom u ideji svako je biće ono što jest.
Odnos udjela ne vlada samo izmeñu stvari, stanja i procesa, nego i izmeñu samih ideja. Niže
ideje imaju udjela u višim. Tako ideja duše ima udjela u ideji života. Meñu idejama vrijedi još
jedno pravilo: Nijedna ideja nema udjela u njoj suprotnoj ideji, primjerice ideja parnoga nema
udjela u ideji neparnoga, ideja života nema udjela u ideji smrti. Budući da ideja duše ima
udjela u ideji života, nužno je da isključuje ideju smrti. Zato je duša besmrtna.
Prigovor: Taj dokaz vrijedi za ideju duše, ali to ne znači da ujedno vrijedi za indvidualnu
dušu.
d) 107c1-115a8: Mit o zagrobnom životu §57–63
[§57. Put ćudoredne i put nečiste duše u podzemni svijet/ §58. Položaj i veličina Zemlje; kakvoća naših naseobina/ §59. Izgled
istinske Zemlje i blaženstvo njezinih stanovnika/ §60. Sustav podzemnih voda/ §61. Četiri glavne rijeke/ §62. Sudbina različnih
duša prema njihovoj zasluzi/ §63. Pouzdanje u navedeni mit je pitanje odvažnosti]

e) 115b1-118a17: Sokratova smrt §64–67

[§64. Sokratov posljednji nalog Kritonu i prijateljima/ §65. Njegova sigurnost glede odlaska duše/ §66. Ispijanje otrova, zadnje
riječi i smrt Sokratova]

3
7. Simpozij [Gozba, Pir] (Convivium [Symposium] / SumpÒsion) [o erosu]
Hrvatski prijevodi: Orsat Pucić (dijelovi, Trst 1857); Franjo Petračić (Zagreb 1895 [Prievodi grč. i rim.
klasika, Matica hrvatska, sv. 15], pretisak Split 1981); Vladimir Perinović (Sarajevo 1921 [Mala
biblioteka, sv. 254-256]).
Nakon nekoliko uvodnih govora nazočnih sudionika u središtu je pozornosti Sokratov govor o
erosu (201d-212a). Eros je težnja za nečim, ljubav za nešto. Proizlazi iz nekakva nedostatka. Eros nije
po sebi dobar, ali nije ni loš, pa je zapravo neka sredina izmeñu toga. Povezuje ljudsko i božansko te
neznanje i savršeno znanje, pa je tako istovjetan s težnjom za mudrošću ili filozofijom. Kao ljubav za
stalnim dobrom eros traži rañanjem i novim stvaranjem svoj udjel u vječnome. Na razini tjelesnoga to
je rañanje drugih bića iste vrste, na području duhovnoga to je stvaranje zakona i ustanova zajedničkoga
življenja te bavljenje znanošću. Najviša se razina može samo onda postići ako nijedna druga nije
preskočena, a ona se sastoji u spoznaji lijepoga (210e-212a). Povezivanje dobroga i lijepoga: tek
spoznaja lijepoga omogućuje istinsko ćudoreñe, istinsku vrlinu (¢ret¾ ¢lhq»j [arete alethes] 212a) i
besmrtnost. Dakle eros je zapravo izraz povezanosti ovostranoga sa svijetom ideja.

8. Fedar (Phaedrus / Fa‹droj) [o ljepoti i erosu]

Hrvatski prijevod: Franjo Petračić (Zagreb 1894 [Prievodi grč. i rim. klasika, Matica hrvatska, sv. 11],
pretisak 1997).
(I) 227a-257b: Ukupno tri govora o erosu.
a) 227a-230e: Uvod.
b) 230e-234c: Zapisani Lizijev govor o erosu koji je pročitao Fedar.
c) 234d-237a: Meñurazgovor.
d) 237a-241d: Prvi Sokratov govor o erosu.
e) 241d-243e: Meñurazgovor.
f) 243e-257b: Drugi Sokratov govor o erosu. Važna su Sokratova razmišljanja o duši kao
nečemu što se samo pokreće. Intelektualne sposobnosti tumači mitom o kolima duše kojima upravlja
uma, a vuku ih dvije različite duševne moći. Spominje i zrenje ideja odnosno da se duša ravna prema
njima, ali se ideje shvaćaju prije svega kao nešto što je u izvanjskom odnosu spram duše. No taj odnos
ipak shvaća kao misaoni.
(II) 257b-279c: Sporenje o smislu retorike.
g) 257b-259d: Prijelaz na drugi dio.
h) 259b-274b: Tri zahtjeva za umjetnički govor; prvo: uvid u istinsku bit predmeta retoričke
obrade; drugo: redoslijed izlaganja mora se urediti nekom unutarnjom nužnošću; treće: potreba za
poznavanjem duše da bi se govornik mogao postaviti prema svakomu slušaču.
i) 274b-277a: Usporedba usmenoga razgovora s pisanim prikazom.
j) 277a-279c: Završni dio.

9. Kratil (Cratylus / KratÚloj) [o porijeklu jezika]

Hrvatski prijevod: Dinko Štambuk (Zagreb 1976).
a) 383a-390e: Osporavanje Hermogenove teze o konvencionalnoj naravi jezika.
b) 391a-427d: Etimologija stotinjak riječi, dakako uglavnome pogrešna.
c) 427d-440e: Osporavanje Kratilove teze o naravnome porijeklu jezika,
napose zbog heraklitovske pretpostavke o protjecanju svih stvari.

10. Država (Res publica / Polite…a) [glavno sustavno djelo]

Hrvatski prijevod: Martin Kuzmić (Zagreb 1942 [Prievodi grč. i rim. klasika, Matica hrvatska, sv. 25],
pretisak 1977 i 1997).
a) Knjiga I (= dijalog Trazimah): Teza Trazimaha, mlañega sofista, glasi kako je pravo zapravo pravo jačega.
Sokratova protuteza: ne čini sretnim nepravednost, nego pravednost.
b) Knjige II-IV Stalež čuvara
(i) II 1-9 (357a-367e) Zahtjev da se razjasni pojam pravednosti
(ii) II 10-14 (367e-374d) Državna načela

4
Sokrat predlaže da najprije izloži pravednost na primjeru države. Država nastaje na temelju potreba pa su zato nužana neka
zanimanja. Primjeri nekih neophodnih zanimanja. Potom o načini kako država postaje bogata. O porijeklu rata i potrebi stalne
vojske.
(iii) II 15 - IV 5 (374d-426b) Stalež čuvara
(a) II 15 - 16 (374d-376d) Nužna naravna sklonost za čuvare
Pored tjelesnih uvjeta traži se i duh sklon učenju.
(b) II 17 - III 18 (376e-412b) Nužno obrazovanje za čuvare
Opće je obrazovanje (takozvana mousike "glazba") za duh, a gimnastike za tijelo.
(1) II 17 - III 12 (376e-403c) Opće obrazovanje
Bog je uzrok dobra i nepogrešiv. Nikada ne vara čovjeka. Varanje je dopustivo samo prema neprijateljima ili umobolnima.
Početak treće knjige: Pjesnicima treba zabraniti da prikazuju strahote podzemnoga svijeta te o štetnosti smijeha i neistinitosti.
Nevjerojatne su priče pjesnika o slabim stranama i lošem karakteru velikih ljudi. Općenito o književnom umijeću. Objašnjava
napose pojam oponašanja (µ µησιϕ [mimesis]) i njegovu ulogu za umjetnički prikaz. Neposredni prikaz su tragedija i komedija,
a posredni je lirika, dok je ep mješovit. Za čuvare je dopustivo samo prikazivanje muževnoga, razboritog i dobroga. Općenito
samo umjetnički prikaz koji promiče krepost može se dopustiti u državi. Ista načela vrijede i za glazbeni dio obrazovanja koje
najdublje dojmljuje dušu.
(2) III 13 - 18 (403c-412b) Gimnastičko obrazovanje
Općenito propisi o ishrani i načinu življenja. Napose su važne digresije o zakonu i medicini. Povezanost tjelovježbe i glazbe.
Njihov je zajednički predmet je ono što je hrabro i vrijedno znanja.
(c) III 19 - IV 5 (412b-426b) Život i zadaće čuvara
Svojstva čuvara - a to je cilj obrazovanja - koji trebaju biti voñe te način kako se oni izabiru. Mitska priča o porijeklu triju
staleža. Propisi o stanovanju i načinu življenja čuvara. Čuvari ne trebaju imati nikakvo osobno vlasništvo. Cilj je takvoga života
ne pojedinačna sreća, nego dobrobit države. Nije potrebno mnogo zakona. Velik broj zakona slabost je države. Religijske propise
daje Apolon.
(iv) IV 6-19 (427c-445e) Pravednost
(a) IV 6 - 10 (427c-434c) Pravednost u državi
Nakon što je završen ustroj države postavlja se pitanje pravednosti u državi. Četiri temeljna svojstva dobre države: mudrost
(sof…a [sophia]), hrabrost (¢ndre…a [andreia]), umjerenost (swfrosÚnh [sophrosune]) i pravednost (diakaiosÚnh
[dikaiosune]). Mudrost je u najboljih čuvara, hrabrost u njihovih pomoćnika, umjerenost u harmoniji onih koji vladaju i onih
kojima se vlada. Pravednost je ispunjavanje dodijeljene zadaće. Nepravednost je prema tomu miješanje u ono za što netko nije
kompetentan.
(b) IV 11 - 16 (434c-443b) Pravednost u pojedincu [= četiri kardinalne vrline]
Te se spoznaje primjenjuju na pojedinoga čovjeka Tako je duša slika države. Iz toga se zaključuje o postojanju triju dijelova
duše: um (tÕ logistikÒn [to logistikon]), žudnja (™piqum…a [epithumia]) i strast (qumÒj [thumos]). Svakomu pojedinom dijelu
duše odgovara jedna vrlina (mudrost, umjerenost i hrabrost). Vrlina pravednosti proizlazi ako su ta tri dijela duše u skladu.
(c) IV 17-19 (443b-445e)
Zaključak i sažetak: pravednost je harmonija u državi i u duši. Nepravednost je disharmonija i njoj odgovaraju četiri glavne
nepravednoga čovjeka i nepravedne države.
c) Knjige V-VII Filozofski stalež
(i) V 1 - 2 (449a-451c) Uvodni razgovor
(ii) V 3 - VI 14 (451c-502c) Pitanje provoñenja i najboljega rješenja
(a) V 3 - 6 (451c-457b) Zajednički odgoj žena i muškaraca
Razlika spolova ne uključuje razliku u nadarenosti za bilo koje zanimanje. Obrazovanjem najboljih žena i muškaraca nastaje
najveća korist za državu.
(b) V 7 - 16 (457b-471c) Zajedništvo žena i djece
Povezivanje najboljih žena i muškaraca. Odgovorni u državi prosuñuju nadarenost djece i povjeravaju ih odgajateljima. Djeca i
roditelji ne trebaju znati jedni za druge. Digresija o voñenju rata.
(c) V 17 - VI 14 (471c-502c) Filozof kao voña i jamac države
(1) V 18 (471c-474d)
Gdje vladaju filozofi država je najbolja [473c-d: točno sredina djela!]
(2) V 19 - 22 (474d-480a) Definicija filozofa
Filozof je onaj koji voli cijelu istinu. U svrhu toga razmatra se odnos ideje spram svijeta promjenjivosti te se pravi razlika izmeñu
spoznaje i pukoga mnijenja.
(3) VI 1 - 14 (484a-502c)
Posebni državnički zahtjevi za filozofa: Filozof je čuvar zakona i zato treba ujedinjavati praktične i teorijske spoznaje. Za to su
potrebna posebna svojstva koje filozof mora imati. Nijedna postojeća država ne odgovara tome idealu. No planovi za najbolju
državu mogu se ozbiljiti.
(iii) VI 15 - VII 18 (502c-541b) Opće pretpostavke za filozofa
(a) VI 16 - VII 5 (504a-521c) Dobro
(1) VI 16 - 17 (504a-506b) Spoznaja dobra
(2) VI 18 - 19 (506b-509c) Prispodoba sunca
Sunce kao izvor svega života i svega vidljivoga, tako ideja dobra kao izvor bitka i spoznaje u spoznatljivome svijetu.
(3) VI 20 - 21 (509c-511e) Prispodoba linije
Pokazuje se četiri pojavna oblika svijeta kojima odgovaraju četiri spoznajna oblika: noesis, dianoia, pistis, eikasia.
(4) VII 1 - 2 (514a-517b) Prispodoba pećine
(5) VII 3 (517b-518c) Spoznajno tumačenje prispodobe
(6) VII 4 (518c-519e) Zaključci iz prispodobe i tumačenja
Obrazovanje je moguće samo kao usmjeravanje cijele duše!

5
 (b) VII 5 - 18 (519e-541b) Obrazovanje filozofa
(1) VII 5 (519e-521c)
Filozof treba upravaljati i protiv svoje volje i nagnuća za taj posao
(2) VII 6 - 14 (521c-535a) Sadržaj obrazovanja
Aritmetika, geometrija, stereometrija, astronomija, učenje o harmoniji. Sve se to uči, ne s ciljem praktične primjene, nego da bi
se uputilo na spoznaju ideja. Dijalektika je jedina koja vodi do spoznaje najvišega.
(3) VII 15 - 18 (535a-541b) Tijek obrazovanja
U mladosti se uči aritmetika i geometrija. Potom od 17. do 20. godine rade se tjelovježbe bez intelektualnog obrazovanja. Tu se
zbiva prva selekcija nadarenih. Izmeñu 20. i 30. godine uče se znaosti i provodi se druga selekcija. Od 30. do 35. godine studira
se dijalektika, ali s oprezom da se ne postave u pitanje temeljna načela etike. Zatim izmeñu 35. i 50. godine praktična djelatnost u
državi i treća selekcija. Poslije 50. godine vodi se do motrenja najviše ideje, istodobno dijelom filozofska i dijelom praktična,
obrazovna djelatnost. Najsposobniji se poslije smrti štuju kao heroji. Prilikom preuzimanja vlasti filozofi isključuju sve koji su
iznad 10 godina, a djecu prepuštaju obrazovanju.
Filozof posjeduje znanje o idejama. Pretpostavka za to su dobre prirodne sklonosti, glazbeno, športsko i vojno obrazovanje,
bavljenje aritmetikom, geometrijom, astronomijom i glazbom te konačno dijalektikom. Filozofija, isto što i dijalektika, jest
znanost o razlozima samoga bića i dobra kao takvoga. - Ideja dobra (505a-b) je razlog koji omogućuje umsku spoznaju, ali isto
tako omogućuje i spoznatljivost bića, pa i bitka bića. Stoga je ideja dobra viša od onoga što omogućuje, dakle viša je od bića
(509b9: ™pškeina tÁj oÙs…aj [epekeina tes ousias]). - Dijalektika se shvaća kao reduciranje znanja na bespretpostavno počelo
(¢nupÒqeton [anhupotheton]).
d) Knjige VIII - IX Pitanje nepravednosti
(i) VIII 1 - 2 (543a-545c) Uvodno razmatranje
(ii) VIII 3 - IX 3 (545c-576b) Četiri stupnja raspada aristokracije
(a) VIII 3 - 5 (545c-550c) Timokracija
(b) VIII 6 - 9 (550c-555b) Oligarhija
(c) VIII 10 - 13 (555b-562a) Demokracija
(d) VIII 14 - IX 3 (562a-576b) Tiranija
(iii) IX 4 - 13 (576b-592b) Sreća i nesreća pravednika i nepravednih
Tri dokaza da je tiranin nesretan: iz analogije države i pojedinca, prema trodjelnosti duše i na temelju nadmoćnosti ljubavi prema
znanju.
e) Knjiga X Pjesništvo i zagrobni život
(i) X 1 - 8 (595a-608c) Razlozi za izgon mimetičkoga pjesništva
(a) X 1 - 2 (595a-598d) Oblici oponašanja
Tri vrste stvari: ideja, pojedinačne stvari i oponašanje toga pojedinačnoga od strane umjetnosti. Prema tomu i smanjenje sadržaja
istine.
(b) X 3 - 4 (598d-602c) Homer i tragedija
(c) X 5 - 7 (602c-607b) Djelovanje pjesništva
Djelovanje na nerazumski dio duše: ne nastaje ništa vrijedno, samo se draži taj dio duše; djelovanje na razumski dio: naročito
opasno jer izazivanje sućuti djeluje na vlastitu dušu na isti način kao i draženje iracionalnoga dijela duše.
(d) X 8 (607b-608c) Izgon je mimetičkih pjesnika opravdan
(ii) X 9 - 16 (608c-621d) Nagrada za pravednost
(a) X 9 - 11 (608c-612b) Dokaz besmrtnosti duše
Svaka se stvar može uništiti svojom oprekom, a u slučaju duše to je nepravednost. No ona samo šteti duši, ali je ne uništava.
Njezina je narav shvatljiva samo u odvojenosti od tijela.
(b) X 12 - 16 (612b-621b) Nagrada u ovome i onome svijetu
Mit o onostranom svijetu koji priča ER: svaki čovjek bira svoju vlastitu sudbinu.

11. Teetet (Theaetetus / Qea…thtoj) [o znanju, napose o osjetilnoj zamjedbi]

Hrvatski prijevod: Milivoj Sironić (Zagreb 1979).
™pist»mh [episteme])? Daju se tri odgovora, a Sokrat pobija sva tri.
Temeljno pitanje: Što je znanje (™pist»mh
No pritom daje mnoge važne analize, napose u pobijanju prvog odgovora.
• Tri definicije koje Sokrat pobija vjerojatnio su zastupale neke filozofske škole u Platonovo
doba.
• U dijalogu se argumentira bez tematiziranja učenja o idejama.
a) 142a-151e: Uvodna razmatranja.
a‡sqhsij [aisthesis]).
b) 151e-186e: Prva definicija: Znanje je osjetilna zamjedba (a‡sqhsij
1. 151e-160e: Definiciju da je znanje osjetilna zamjedba Platon prvo izjednačuje s
Protagorinom postavkom da je čovjek mjerilo svih stvari. Toj postavci pridodaje kao osnovu
pseudoheraklitsko učenje o neprekinutom protjecanju svih stvari.
2. 161a-169d: Odbacuju se nesuvisli prigovori protiv Protagore te se pritom objašnjava
njegova osnovna postavka.
3. 169d-179c: Valjanost Protagorine postavke ograničuje se pomoću analize posljedica na
pojedinačne i trenutne zamjedbe. Na temelju toga slijede još neki prigovori.

6
 • Samopobijanje relativizma: Prema Protagori zamjedba svakoga čovjeka je istinita.
No da bi se to tvrdilo za svaku zamjedbu mora se prihvatiti univerzalna valjanost
osnovne postavke, a ona upravo tvrdi da da ništa nije univerzalno valjano (170a-171d).
• Drugačije značenje 'istinitoga' i 'neistinitoga': Pokušaj da se istinito-neistinito
tumači kao korisno-štetno takoñer ne uspijeva (177c-179c).
4. 179d-184a: Ispitivanje pseudoheraklitovskog učenja o stalnom protjecanju. Prema tome
učenju sve bi povremeno poprimalo sve predikate, pa se ne bi uopće ništa moglo znati. Jedan
od argumenata je da ni osnovno jezično označavanje (imenovanje) ne bi bilo moguće.
5. 184a-186e: Definitvno pobijanje prve definicije: Osjetila su samo sredstvo pomoću kojih
zamjećujemo. Predikati ne potječu ni od pojedinačnih osjetila ni od svih zajedno, nego su
djelatnost duše. Predikati koji se misle su sljedeći: biće-nebiće, bitak-nebitak, sličnost-
nesličnost, identitet-različnost, parno-neparno.
→ Platon pogrešno zaključuje da osjetilna zamjedba ništa ne pridonosi spoznaji odnosno da
nije njezin konstitutivni dio.
→ Platonovo pitanje 'Je li znanje osjetilna zamjedba?' usmjereno je uvijek prema pitanju 'Je li
znanje moguće bez bitka?'. Dakle i ovdje prevladava ontološki interes.
c) 187a-201c: ¢lhq¾j dÒxa [alethes
Druga definicija: Znanje je ispravno mnijenje (¢lhq¾j
doxa]).
• 'Mnijenje' ovdje znači 'vjerovanje', 'sud', sve što može biti istinito i lažno.
• Glavni argument protiv te definicije ide ovako: Pokazuje se da postoji 'ispravno
mnijenje' koje nije znanje.
¢lhq¾j
d) 201c-210d: Treća definicija: Znanje je ispravno mnijenje s opravdanjem (¢lhq¾j
dÒxa met¦ toà logoà [alethes doxa meta tou logou]).
Opravdanje se postiže znanjem razlike. Onda definicija zapravo glasi: Znanje je ispravno mnijenje,
povezano sa znanjem o razlici, dakle znanje je znanje. Zato je ta definicija cirkularna (210a).

12. Parmenid (Parmenides / Parmen…dhj) [neka sporna pitanja učenja o idejama]

Prijevod na hrvatski: Petar Šegedin (Zagreb 2002)
a) 127d-137c: Sokrat raspravlja sa Zenonom i Parmenidom o teškoćama u vezi s učenjem o idejama.
Te se teškoće svode na tri glavne:
Prva se odnosi na opseg svijeta ideja: Za što sve postoje ideje? Postoje li i za bezvrijedne i nevrijedne
stvari (130a-e)?
Druga se odnosi na pojam udjela (mšqexij [methexis]): Kako valja shvatiti udjel osjetilnih stvari u svijetu
ideja? Ta je teškoća poznata pod nazivom "argument trećega čovjeka" (tr…toj ¥nqrwpoj [tritos
anthropos], 131e-133a).
Treća se odnosi na razlučenost odnosno razdvojenost ideja od osjetilnih stvari (cwrismÒj [chorismos]):
Znači li to da mi imamo samo spoznaju o osjetilnome (133a-134c), a bog ima samo znanje o idejama
(134c-e)? Unatoč tomu Platon naglašuje kako treba zadržati nauk o idejama (134e-137c). Za rješevanje
tih problema valja vježbati hipotetičku metodu.
b) 137c-166c: Parmenid razgovara s nekim Aristotelom (možda svojim učenikom), u obliku niza
pretpostavki, o eleatskom jednom i iz toga izvodi zaključke od presudne važnosti za shvaćanje ideja.
Ispituje najmanje osam pretpostavki, primjerice:
Ako jedno jest, što je posljedica za jedno u odnosu na sebe samo?
Ako jedno jest, što je posljedica za jedno u odnosu na mnoštvo?
Ako jedno jest, što je posljedica za mnoštvo u odnosu na jedno?
Ako jedno nije, što je posljedica za mnoštvo u odnosu na sebe samo? itd.
Ispitivanje tih pretpostavki vjerojatno treba ilustrirati gornje teškoće. Odvojeno shvaćanje ne samo
ideja, nego i cjeline ideja u odnosu na osjetilni svijet, dakle shvaćeno isključivo kao nešto istovjetno
samo sa sobom, pokazuje ozbiljne slabosti takve koncepcije ideja. Ishod je ispitivanja dakle negativan.
Do pozitivnih rezultata glede tih teškoća Platon dolazi u Sofistu.

13. Sofist (Sophista / Sofist»j) [rješavanje nekih spornih pitanja učenja o idejama]
Hrvatski prijevod: Milivoj Sironić (Zagreb 1975).
a) 218b-236d: Sedam definicija sofista pomoću pojmovne analize (dihairesis).
b) 236d-264b: Dokaz da nebiće jest u nekome smislu.
(1) 236d-242b: Teškoće oko nebića na temelju varke i lažnoga suda.

7
 (2) 242c-250e: Teškoće oko nebića u učenjima o biću.
(i) 242c-245e: Koliko ima najviših rodova bića?
(ii) 245e-250e: Kakvo je biće?
(3) 250e-264c: Rješenje teškoća učenjem o zajedništvu odnosno meñusobnoj isprepletenosti
najviših rodova bića odnosno najviših ideja.
(i) 250e-254b: Zadatak dijalektike jest istraživanje mogu li uopće, i koji pojmovi,
imati zajedništvo s drugim pojmovima. Rezultat: Kada ne bi bilo mogućnosti takvih spajanja pojmova,
postojali bi samo tautološki sudovi. Tada gibanje i mirovanje ne bi mogli imati udjela u biću, ne bi se
mogli vezati uz biće, pa tako ne bi bilo ni gibanja ni mirovanja. Kada bi se sve sa svim vezalo, tada bi
se suprotnosti kao gibanje i mirovanje jednostavno meñusobno dokidalo. Rješenje je u tome da se samo
neke pojmovne odredbe mogu meñusobno vezati, no neke se ne mogu. (Poznati primjer suda 'Teetet
leti'!)
(ii) 254b-259e: Istraživanje mogućnosti povezivanja pojmova. Kao primjeri uzimaju
se neki najviši rodovi (mšgista gšnh [megista gene]): biće, gibanje (k…nhsij [kinesis]) i mirovanje (st£sij
[stasis]), istost i različnost, te se kasnije dodaje nebiće u smislu drugosti i jedno u smislu istosti.
Važan rezultat: Od spomenutih najviših rodova naziru se dvije skupine. Jedna se sastoji od najviših
pojmovnih sadržaja u obliku oprečnih parova, primjerice gibanje i mirovanje, ali tako da se pojedini
dijelovi opreke ne mogu spajati meñusobno [disjunktivne odredbe bića]. Druga se sastoji od najviših
formalnih uvjeta mišljenja, primjerice istovjetnost, različnost, biće. Tim naukom o isprepletenosti
najviših rodova (sumplok¾ tîn meg…stwn gšnwn [sumploke ton megiston genon]) Platon rješava problem
odreñenosti najviših pojmovnih sadržaja. Nije dakle podlegao beskonačnom regresu niti je, kao
Aristotel, morao stati kod nekih samoočevidnih načela [transcendentalne odredbe bića].
(iii) 259c-264b: Nebiće se takoñer veže uz mnijenje (mišljenje) i govor, tako da je
moguće lažno mnijenje i pogrešan govor. Tako je nebiće pretpostavka mogućnosti neistinitoga suda.
c) 264b-268d: Nastavak pojmovne analize iz uvodnoga dijela.

14. Fileb (Philebus / F…lhboj) [o užitku i vrstama razloga]

Hrvatski prijevod: Veljko Gortan (Zagreb 1979).
Osnovno pitanje: Je li užitak (¹don» ¹don» [hedone]) istinsko dobro za čovjeka? Ili je dobro znanje
™pist»mh [episteme])? Ako je nešto treće dobro, je li užitak ili znanje tomu bliže? Platonov je
(™pist»mh
odgovor da je znanje ipak bliže najvišem dobru nego užitak.
a) 11a-18d: Općenito o jedinstvu, mnogosti i redu meñu idejama.
14c-18c kako ideje mogu biti istovremeno jedno i množno
b) 18d-31b: Sustav četiriju rodova bića (ovdje ih zove oÙs…ai):
oÙs…ai
23c-27b četiri roda bića
• neograničeno ili neodreñeno (¥peiron ¥peiron [apeiron], odgovara Aristotelovu materijalnom
uzroku)
• granica ili meña (pšraj
pšraj [peras], odgovara Aristotelovu formalnom uzroku)
• mješavina ili ono što je meñom omeñeno (meiktÒn meiktÒn [meikton], peperasmšnon
[peperasmenon], gegenhmšnh oÙs…a [gegenemene ousia], odgovara Aristotelovu finalnom
uzroku)
• uzrok mješavine ili uzrok procesa uopće (a„t…a a„t…a tÁj m…xewj [aitia tes mixeos], odgovara
Aristotelovu djelatnom uzroku)
c) 31b-59d: O vrstama užitka i o spoznaji
(i) 31b-55c: O vrstama užitka i njihovoj hijerarhiji, napose razlika izmeñu čistih i mješovitih
užitaka.
(ii) 55c-59d: Razdioba znanosti; koje služe nekoj praktičnoj svrsi (one koje počivaju na iskustvenu
umijeću i one koje počivaju na matematici) i koje služe samo obrazovanju (čista matematika i
dijalektika kao najviša znanost o vječnom biću, o biću kao takvome).
d) 59d-66b: O ispravnoj mješavini spoznaje i užitka;
najviši je oblik miješanje čiste spoznaje i čistog užitka.

15. Državnik [ili Političar] (Politicus / PolitikÒj) [o idealnome državniku]

Hrvatski prijevod (pod naslovom Političar): Veljko Gortan (Zagreb 1942 [Prievodi grč. i rim. klasika,
Matica hrvatska, sv. 25], 2. izdanje 1977).
Nekako posreduje izmeñu Države i Zakona jer zastupa srednju poziciju izmeñu apsolutne vladavine
mudraca u Državi i njihove vezanosti za zakone u Zakonima. I tu ipak, in dubio, daje prednost

8
mudracima spram zakona. Ako mudri državnik zakaže, drugi najbolji oblik države jest monarhija
vezana za zakone.
a) Teorijski dio
(i) 258b-267c: Privremena odredba državnika
(ii) 267c-275a: Mit o vremenu Kronosa i Zeusa
(iii) 275a-283b: Primjer predenja vune
(iv) 283b-285c: Primjerenost ili ono što treba biti, naročito dio 283b-287b sadrži misli koje
prethode Aristotelovu shvaćanju ćudoredne vrline kao sredine izmeñu dviju krajnosti.
(v) 285c-287b: Pohvala metodi
b) Praktični dio
(i) 287b-: Državničko umijeće i njoj podreñena pomoćna umijeća
(ii) 291-303: Osobna vladavina ili država zakona?
(iii) Vrednovanje različnih oblika države
(iv) 305e-311c: O političkoj vrlini

16. Timej (Timaeus / T…maioj) [filozofija prirode]

Nije preveden na hrvatski.
• Tema je nastanak vidljivoga svijeta odnosno prirode, ali shvaćeno samo kao 'vjerojatna' priča
e„kÕj màqoj [eikos muthos], 29d). No važno je kako se shvaća izraz eikos u tome kontekstu (ne
(e„kÕj
kao 'vjerojatno' u modernome smislu, nego kao tip znanja koji je moguć o prirodnim
procesima)!
• Važan rezultat: Izravan odnos spram ideja rezerviran je samo za demiurga!
I. 17a-27b: Uvodni razgovor [o Atlantidi 20c-25d].
II. 27c-92c: Timejov govor
a) 27c-47d: O demiurgovu ureñenju i odušovljenju svijeta.
(i) 29d-31b: O razlici izmeñu bića i postajanja; demiurg kao uzrok nastanka; o demiurgu,
njegov motiv i uzor jest svijet ideja.
(ii) 31b-34a: O tijelu svijeta koje je okruglo, a oblikovao ga je demiurg; nešto što je neureñeno
i promjenjivo pretpostavlja se kao tvar za stvaranje.
(iii) 34a-40d: O duši svijeta: dinamička forma svijeta, povezuje promjenjivo sa svijetom ideja;
zato daje neku vrst brojne formule za gibanje svemira; o vremenu (= slika vječnosti); o
gibanju Zemlje i nebeskih tijela; motrenjem njihovih gibanja čovjek stječe spoznaju broja
(znači li to da Platon spoznaju broja drži aposteriornom?).
(iv) 40d-47e: O duši i tijelu čovjeka, koje su stvorili pomoćnici demiurga.
b) 47e-69a: O stvarima koje se dogañaju djelovanjem nužnosti
(i) 48e-53c: Prostor (cèracèra [chora]) kao treći princip, kao neka vrst materijalnoga principa
pored ideja kao formalnih principa i oblikovanoj preslici kao svršnom principu; prostor je
lišen svakog oblika, pa zato može primiti svaki oblik; ne spoznaje se izravno, nego se o njemu
zaključuje, naima kao zajednički temelj četiriju elemenata.
(ii) 53c-61c: Konstrukcija pravilnih tijela koja se dodjeljuju svakomu od četiriju elemenata:
vatri tetraedar, zraku oktaedar, zemlji heksaedar, a vodi ikozaedar, dok je svijet kao cjelina
dodekaedar; argumentacija je umnogočemu bliska Demokritovu atomizmu
(iii) 61c-69a: Djelovanja tvari na tijelo i dušu živih bića; o osjetilnim organima koji se
tumače odreñenim odnosom tijela spram tvari u svijetu; povezivanje fizike i fiziologije.
c) 69a-92: Um i nužnost u tijelu i duši čovjeka.
(i) 69a-87b: O anatomiji, fiziologiji i medicini.
(ii) 87b-90d: O harmoniji izmeñu tijela i duše kao temelja zdravlja i sreće; skrb oko duše:
motrenjem svemira, njegova pravilnoga gibanja i reda stječe se harmonija za vlastiti život
(znači li to da se i etičke norme izvode aposteriorno, naime motrenjem vanjske prirode?).

17. Zakoni (Leges / NÒmoi) [druga najbolja država]

Hrvatski prijevod: Veljko Gortan (Zagreb 1957, 2. izdanje 1974).
To je djelo poslije Platonove smrti izdao Filip iz Opusa, član Platonove Akademije. Daje nacrt druge
najbolje države.

9
 Knjiga I: O dorskome, tj. kretskom i spartanskom, cilju države i neke ustanove koje iz toga
proizlaze. Platon odbija potlačivanje protivnika i predlaže dragovoljno potčinjenje lošega boljemu.
Cijela vrlina treba biti uzor zakonodavcu.
Knjiga II: Kritika tradicionalnog odgoja djece.
Knjiga III: O nastanku država i razlozima njihova raspada.
Knjiga IV: O utemeljenju novoga grada: ratarska država s miješanim ustavom. Predgovor djelu
"Zakoni", pa su prve tri knjige neka vrsta uvoda.
Knjiga V: Ravnomjerna podjela zemlje i ograničen broj grañana. Bavljenje obrtom i trgovinom
zabranjuje se domaćem pučanstvu.
Knjiga VI: Uspostava uprave i izbor službenika; o štovanju bogova; zakoni o braku; pravila za
držanje robova.
Knjiga VII: Program odgoja; o cenzuri pjesništva i glazbe; religijske svečanosti i igre; odgoj se
odnosi samo na upravnu djelatnost - ne na tjelesni rad.
Knjiga VIII: Nastavak programa odgoja te od druge polovice misli i privredi.
Knjiga IX: O pravnim ustanovama, napose o kaznenom pravu; pitanje slobodne volje; o kajanju i
samoubojstvu.
Knjiga X: Obrana religije; dokaz za prvotnost duše spram postojanja tijela i tvari; prvotnost duše
svijeta spram nebeskih gibanja; odnos duše svijeta spram uma; svjetski poredak kao uzor za ljude;
bezbošci se trebaju kazniti.
Knjiga XI: Još o kaznenim zakonima.
knjiga XII: O vijeću najstarijih (ili staraca); sastoji se od najboljih i najiskusnijih muževa te čini
najvišu i najvažniju državnu instituciju; ima pravo ukinuti zakone, no ne proglasiti odnosno postojeće
promijeniti u skladu sa stanjem; za te se muževe predviña poseban odgoj, prije svega obrazovanje u
dijalektici, uvid u jedinstvo i mnoštvo vrlina, spoznaja vidljivoga kozmosa i pravilnosti nebeskih
gibanja te spoznaja prioriteta duše.

10