Professional Documents
Culture Documents
Sve Preze Dječja Književnost 3
Sve Preze Dječja Književnost 3
• Kazimir
„Kazimir se je rado bacao s kamenjem. Gdjegod je vidio mačku, ili psa, ili pticu, ciljao je na nje.
Većputah je bacao samo u višak, da vidi, kako će kamen visoko ili daleko letieti. Otac mu to
sabrani: Kazimire, ostavi se bacanja. Jednom dojde susied, i prituži se, da mu je Kazimir u prozor
bacio. On je iskao, da mu se kvar naplati, i korio je roditelje, što sina neodhranjuju. Oni su se
jako stidili, da jim susied što takovoga reći može. Ali pomislite, kako su bili za tim serditi na
Kazimira, i što mu se je dogodilo?” (Šulek, 1850:59) Pouka za dijete, ali iza roditelje. Zadatak:
odgovorite što se dogodilo Kazimiru?
• Poezija i nove pouke!
Ko radi taj ima: „Garlica je proso brala,/ K njoj dohodi drug agarle:/ Daj mi garle, jedno zarno:/
‘Nedam, garle, ni jednoga:/’Bieše brat, a ne spati,/’Ja sam brala niesam spala,/’Po gori se
neigrala./’U garm glave neverala.’” (Šulek, 1850:40-41)
• Riba i dievojka, Konj i žaba
Riba i dievojka.: „Dievojka siedi kraj mora, /Pak sam sebi govori:/’Ah, mili Bože i dragi!/’Ima l’
što širje od mora?/’Ima l’ što duže od polja?/’ Ima l’ što brže od konja?/’ima l’ što sladje od
meda?’/Govori riba iz vode:/Dievojko, luda budalo!/’Širje je nebo od mora,/’Duže je more od
polja,/’Barže su oči od konja,/’Sladji je šećer (cukor)od meda.” (Šulek, 1850:41-42) Konj i žaba.:
„Junak podkiva konja hrabrena,/Vidiela ga žaba zelena,/Podiže nogu, junaku rekla:/Podkuj i
mene, mladi junače,/Neka bih s konjem u goru utekla.” (Šulek, 1850:42)
• Bosiljak, 1864.-1868.
Nakon apsolutizma, intenzivira se politički kulturni i književni život u Hrvatskoj. Zanimljivo je
nakon Kukuljevićeve Hrvatske bibliografije, 1860.i 1861. inicijative za osnivanje Akademije kad
je Strossmayer položio glavnicu za utemeljenje društva dolaze na red značajni izdavački
projekti. Jedan je utemeljenje Književnika 1864. kojega pokreće Matica ilirska, „časopis koji je
imao prikazati da u Hrvatskoj ima znanstvenog potencijala koji omogućava da se osnuje
Akademija. Časopis je izlazio još 1865. i 1866; preteča je ‘Rada JAZU’, ali i Jagićeva ‘Archiva
fur slavische Philologie’. Jagić je ne samo utemeljitelj i jedan od urednika ‘Književnika’ nego i
njegov glavni autor” Istodobno se (1864.) pokreće i prvi hrvatski dječji i omladinski časopis
Bosiljak.
• Jedinstvena platforma razvoja
U šezdesetim godinama (1866.) Jagić u svom osvrtu na književnost ide od široke platforme koja
treba preporoditi hrvatsko društvo. U tom vidi značajnu ulogu prosvjete, odnosno školstva,
znanosti, pučke prosvjete, razvoju periodike i prevodilačkoj književnosti. Zanimljivo je da je prvi
progovorio o hrvatskoj dječjoj književnosti, ne kao izdvojenom korpusu, nego bitnom dijelu
hrvatske književnosti: „Ivan Filipović prevede prošle godine 150 malenih ćudorednih
pripoviedaka od P. Hofmana sa slikami, za djecu (tri knjižice), a I. Čačić poznatoga Robinsona
Krusoe, takodjer u drvorezima. (…) Janko Tomić počne izdavati zbirku ćudorednih i zabavnih
pripoviedakah pod naslovom Zornica (u Karlovcu), do sada izadje jedna snopić; a najposlije simo
spada još M. Kraljevićev Požeški djak, premda bi ono, kako se veli, imao biti roman.” (Bacalja i
Jagić prema Bacalja, 2007:354)
Daljnja podjela
• Priče u kojima prevladavaju realistički, često groteskni, a katkada i nonsensni elementi
(Mirko i Milka, Sretni Ivo, Mudra Jelka i dr.).
• Priče u kojima su glavni junaci životinej (Lisica i mačka, Klatež, Bremenski gradski svirači
i dr.).
Byron i Puškin
• No pravi poticaj za Puškinov romantizam dolazi od Byrona. Puškinovo oduševljenje za ovog
engleskog pjesnika, koji je u Rusiji primljen kao oličenje slobode, poduprto je njegovim
vlastitim gotovo prognaničkim boravkom na južnim rubovima ruske državnosti (Moldavija,
putovanja na Krim i Kavkaz), gdje se byronistički motivi potvrđuju vlastitim pjesnikovim
doživljajima. Još je na njega utjecao Mickiewicz (također na Krimu zbog ruskog progona).
Od svojih romantičarskih uzora odvaja se u romanu u stihovima u Jevgeniju Onjeginu
(1833.), premda je ovo djelo blisko romantičarskim spjevovima.
• Puškinov književni opus
Za rusku dramsku književnost značajna je Puškinova povijesna drama Boris Godunov (napisana
1824.-1825.), objavljena 1831., a izvedena na sceni 1870. , opera P. Musorgskog, proslavila je i
kompozitora i Puškina. Tiska i novelističke cikluse Belkine pripovijesti (1831.). Imajući pred
očima model romana Waltera Scotta, piše roman Kapetanova kći 1836. s temom iz vremena
Pugačovljeva ustanka u 18. stoljeću. Jedno o djela koje je imalo izuzetnu recepciju je i pripovijest
Pikova dama iz 1834. po kojoj je Čajkovski skladao operu.
• Puškin i hrvatska književnost
Puškin je prevođen još tijekom preporoda, a uzor je Vrazu, Demetru i Bogoviću. Prema njemu je
i Bogović napisao i dramu Matija Gubec, kralj seljački o buni hrvatskih seljaka krajem 16.
stoljeća. Uz utjecaj Scotta na njegove povjestice, Šenoa i na neki način slijedi Puškina u obradi
starih motiva.
• Puškinove bajke
U posljednjim godinama života napisao je nekoliko bajki u stihu, te na svoj pjesnički/umjetnički
način uobličio stare ruske motive koji su do njega došli posredstvom dadilje Arine Rodionove,
koja mu je kazivala za dugih zimskih večeri narodne pjesme i priče te je tako probudila u njemu
ljubav za narodno blago. Priča o caru Saltanu (1831.), Priča o mrtvoj carevni i sedmorici momaka
(1833.) Priča o ribaru i ribici (1833.) i Priča o zlatnom pjetliću (1835.) Jednostavni Puškinov stih
nije naškodio usmenom pripovijedanju (priči), čak više dao joj je dinamiku i osebujan ritam.
• Značenje Puškinovih obrada
Puškin je obradbom narodnih motiva pokazao koliko se u njegovo doba cijenila usmena priča i
kako su je prihvatili i djeca i odrasli danu u prikladnom umjetničkom ruhu (stihu).
HANS CHRISTIAN ANDERSEN (1805. – 1875.)
• Recepcija i životopisne crte
Indeksi pokazuju da je Andersen i danas jedan od najviše prevođenih pisaca, po broju prijevoda
on je uvijek među prvim autorima svijeta. Svatko od nas pamti barem neku ili niz Andersenovih
bajki iz djetinjstva, pamti je s nježnošću i ganutljivošću, jer ga ona vezuje s nečim što je čovjeku
najdraže (djetinjstvom). Rođen je na danskom otoku Fyen, u Odenseu, 1805. godine. Dijete
siromašnih roditelja. Majka mu je sluškinja, a otac postolar koji teži većim životnim izazovima i
sanjari, sinu čita Shakespearea i bajke iz Tisuću i jedne noći. Bitna u njegovu odgoju bila je
majka, a napose baka koja mu je pričala narodne bajke. Ističe se da je u njegovoj blizini bila
duševna bolnica i zatvor. Tako je protjecalo Andersenovo djetinjstvo.
• Andersen i svijet umjetnosti
Prvi put se sa svijetom umjetnosti sreće kao trinaestogodišnjak u rodnom Odenseu. Kraljevsko
kazalište iz Kopenhagena prikazuje Pepeljugu, a Hans Christian sudjeluje kao statist. Cijeli život
ostao je zadivljen kazalištem. Pokušao je odmah napisati kazališne komade. Kasnije je napisao
niz dramskih djela, ali mu je uspjeh postigla drama Mulat (1840.) i kasnije Kralj snova. Svoj prvi
putopis objavio je kao mladić, 1829. Putovanje od Holmskog kanala do rta Amager (Pješačenje
od Holmskog kanala do istočnog rta Amager). Žanr putopisa omogućio mu je da opiše svoje
osjećaje, misli i slike koje je gledao u šetnjama po Kopenhagenu i okolici.
• Andersenova putovanja i putopis
Prvo putovanje već ostvaruje 1831. u Njemačku. Od svog prvog putopisa (šetnje) počinje praksu
opisivanja svih svojih putovanja, te mu je putopis jedan od najdražih žanrova. To je i logično u
vrijeme romantizma kada se upoznaju druge kulture, osobito su česta putovanja sa sjevera prema
jugu, odnosno boravci na Mediteranu, napose Italiji (Byron, Keats, Shelley, Goethe i dr.).
Boravak u Rimu i Italiji bio je za Andersena izuzetno značajan. Italija mu je postala kao druga
domovina, te ju je stalno posjećivao, ona ga je svestrano nadahnjivala. Prvi boravak u Italiji dao
je i prvi romana Improvizator, 1835. Putovao je u Francusku (Pariz gdje se susreo s Hugoom,
Lamartineom, de Vignyem i A. Dumasom), u Njemačkoj se susreće s Humboltom i Tieckom.
• Još o putovanjima
Putuje u Švedsku, Španjolsku, Nizozemsku, Englesku, Škotsku (upoznaje Dickensa), Švicarsku.
Godine 1841. nakon puta po Italiji nastavlja prema Grčkoj i Turskoj. Piše putopis s tog putovanja
Pjesnikov bazar. I ovo putovanje, kao i ona kasnija donose mu materijale za nova djela. Napose
mu je putovanje do Istanbula otvorilo nove vidike. Tu je mogao osjetiti atmosferu gotovo iz
Tisuću i jedne noći. Tu se začinju i zameci kasnijih njegovih radova, napose bajki. Ovdje je
važno zapažanje da sve prirodne prijave i stvari i predmeti koje vidi oko sebe mogu ući u bajku.
On izjavljuje: „ Uzimam život i stvaram od njega bajku.”
• Priča o djevojčici na brodu
Za vrijeme boravka u Turskoj na brodu je vidio vrč u rukama djevojčice i rekao „kad bi znao
turski na licu mjesta bio bih joj ispričao o njemu bajku.” Prvi svezak bajki Andersen je objavio
kad i prvi roman 1835. Priče i zgode. Iste godine u listopadu mu izlazi i drugi svezak bajki. Kao
da je pisac znao da će ga bajke proslaviti pa piše: „Počinjem sada pisati nekoliko bajki za djecu,
jer trebate znati da namjeravam za sebe pridobiti buduće generacije.” Na drugom je mjestu
izjavio: „Slava je zlatna ptica i pisac se mora mnogo truditi da bije uhvatio . Pokazati će se da li
ću je ja uhvatiti pričajući bajke.”
• Prvi svezak
Prvi svezak bajki sadržava Kresivo, Cvijeće male Ide, Mali Klaus i veliki Klaus (Mali i veliki
Nikola) Kraljevna na zrnu graška i dr. Zanimljiv je Mali Nikola i veliki Nikola. Imamo motiv iz
Tisuću i jedne noći u Malom i velikom Nikoli. Mali Nikola šalje kod Velikog Nikole po mjericu:
„’Što li će mu mjerica’?” začudi se Veliki Nikola pa dno namaza smolom, ne bi li se zalijepilo
štogod od mjerene robe. I zaista, kad mu vratiše posudu, nađe na njoj prilijepljena tri nova
srebrnjaka.”(Andersen, 2001:23) U priči iz Tisuću i jedne noći: „Iako ju je Ali-Baba odgovarao,
ona pođe Kasimovoj kući i u njegove žene posudi mjericu. Radoznala žena željela je znati što će
to mjeriti siromašni Ali-Baba i zato namaza mjericu uljem. Kad je mjerica vraćena, na njezinu se
dnu zadržao zlatnik.”
• Novost Andersenovih bajki
Stvorio je umjetničku bajku. Bile su toliko nove da je kritika Andersenu predbacivala ne zna
pisat, jer da je nedovoljno neobrazovan. Nisu shvatili da stvara novi tip priče, da je to korak od
sedam milja na području dječje priče. Karakteristika njegova pripovijedanja je sažetost
(lapidarnost), u njima nema ničeg suvišnog, jezik je u njima uvijek prirodan, običan, živ i gotovo
preko noći je načinio prijelom u danskom književnom jeziku. Osnovna značajka njegova
pripovijedanja: neposrednost, neponovljivi humor, čudesno živa slikovitost, hvatanje najsitnijih
detalja, kazivanje dostupno djetetu i odraslom čitatelju.
• Andersen proširuje opus
Nakon prve tri knjige bajki (prvi, drugi i treći svezak) slijede Nove bajke 1845., Sabrane bajke
1847., a 1859. novi svesci bajki, te 1872. posljednji svezak bajki, ukupno 156. Njegov tekst nema
elemenata strave i okrutnosti, njegov svijet je realniji, kao da nam pokazuje svijet u kojem
živimo, svakidašnjicu sa svojom neponovljivom simbolikom. U svojoj beskrajnoj dobroti,
Andersen je želio ublažiti užas stvarnosti, pa je davao bajkama i sretne završetke ili nadu u
nagradu na onom svijetu. Kako je crpio iz stvarnosti daje primjere kako jest u životu.
• Novi korak u razvoju priče
Nakon Perraulta i braće Grimm, Andersen daje bajku koja je katkada srodna sa starom klasičnom
bajkom bilo po motivima, bilo po likovima i načinu zapletanja i raspletanja radnje (npr. Što tatica
radi uvijek je pravo, ima neke motive Sretnog Ive braće Grimm, ali sa sretnijim završetkom), ali
uvijek poetičnija i razvijenija, a katkad sasvim različita, potpuno drugačija, pa se s obzirom na
čudesnost nalazi na samom rubu fantastične priče. Stvara urbanu bajku, jer smješta svoje sadržaje
u gradsku sredinu. Iako je svoje priče gradio i na narodnim motivima izbjegava prevelike
okrutnosti, te unosi mnogo simbolike i vlastite izražajne snage . I u priče koje su bliske narodnim
unosi toliko vlastitosti (Maka sirena, Kresivo) da se lako na prvi pogled razlikuju od narodnih
bajki.
• Nova struktura
Andersen započinje priče funkcionalno, početnom rečenicom pisac odmah privlači pažnju
čitatelja uz svoju riječ i misao, a pričanju daje karakterističnu intonaciju. Tako npr. bajka o
vojniku (Kresivo) počinje rečenicom koja i sadržajem i ritmom podsjeća na vojničku koračnicu.
„Vojnik cestom kroči: jedan, dva! Jedan, dva!” (Andersen, 2001:5) Intonacija je vedra jer je i
povratak iz vojske veseo događaj. Mala sirena počinje poetskim opisom mora koji je glavni
ambijent ove bajke koju najbolje mogu shvatiti oni koji poznaju i vole more: „Daleko na pučini
morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg
prozirca, ali j ei veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih
tornjeva valjalo nastaviti jedna na drugi da bi sa dna morskog dosegli vodi na površje. A na dnu
mora borave morske vile i sirene.” (Andresen, 2001:53)
• Prvi opis dvorova „Kralja Morskog”
„Na onome mjestu gdje je more ponajdublje dižu se dvori u kojima stoluje kralj podmorskog
svijeta: zidovi im od koralja, visoki šiljasti prozori od najžućeg jantara, a krov od samih školjki,
što se rastvaraju i sklapaju kako se voda ziba. Divota ih je pogledati, jer u svakoj školjci sjajni
biser: jedno jedino takvo zrno bilo bi najveći sjaja i kras u kruni kakve kraljice. Onaj kralj na
morskome dnu bijaše već mnogo godina udovcem, pa je dvorima upravljala starica mu majka.”
(Andersen, 2001:54) Usporedite s Ribarom Palunkom i njegovom ženom, a Mala sirena ima
doirne točke i s Nazorovom Halugicom.
• Nestereotipni početak
I Tratinčica počinje nestereotipno, izravnim obraćanjem čitatelju: „Čuj sada što ću ti pričati!
„ (Andersen, 2001:93) Cvijeće male Ide započinje dijalogom: „Jadno moje cvijeće, sasvim je
uvelo! – reče mala Ida, a student iz toga ispreda priču o tome kako je cvijeće umorno zbog
sinoćnog plesa.” Bajka o heljdi (Heljda) je zasnovana na tumačenju zašto ta biljka katkada
izgubi svježinu i boju: „Kad poslije nevremena prolaziš pokraj polja na kojem raste heljda, često
ćeš vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je plamen opalio. Seljak će tada reći: ‘Munja ju
ošinula.’ A zašto ju je ošinula?” (Andresen, 2001:123)
• Priča Sanak, Zaručnici, Slavuj i druge
Višestruka priča o Sanku već svojim početkom budi u ljubitelja priče nadu da će se osladiti većim
brojem zanimljivih dogodovština: „Na cijelom svijetu nema nikoga tko bi znao toliko priča
koliko ih Sanak zna”. U nekim se pričama ide odmah na stvar in medias res: „Zvrk i lopta ležali
zajedno u ladici…” Andersen se rado izravno obraća čitatelju, a svoju prisnost začini katkad i
finim humorom: „ U Kitaju ti je, kako znaš, car Kitajac, a Kitajci su i svi oni što cara okružuju.”
(Andersen, 2001:126) Ili: „Hajde da počnemo. Kad završimo priču, znat ćemo više nego što sad
znamo.” (Snježna kraljica)
• Humor, satira i tuga
Profinjeni humor nije rijetka odlika Andersenova pripovijedanja (Mali Nikola i Veliki Nikola,
Slavuj, Svinjar i dr.), a šala se katkad pretvara u oštru satiru (Carevo novo ruho).Mnoge su
Andersenove bajke prožete sjetom ili tugom (Tratinčica, Mal sirena, Djevojčica sa žigicama,
Postojani kositreni vojnik), a gdjegdje se smijeh miješa sa suzama (Sanak, Zaručnici)
• Likovi i inovativnost
Njegovi junaci su kao iz starih bajki (carevi, kraljevići i dr.), ali su često i djeca (neki su i
protagonisti: Gerda i Kaj i Snježnoj kraljici, zatim se pojavljuju u Cvijeću male Ide, u Petero iz
graškove mahune i dr.). U odnosu na stariju bajku Andersen je znatno proširio galeriju
životinjskih junaka priče (Ružno pače, rode, Slavuj), a još više unio likova iz biljnog carstva
(Tratinčica, Heljda, Jela, Lan i dr.). Posebno je značajan njegov postupak oživljavanja mrtvih
stvari, predmeta i igračaka: Pastirica i dimnjačar.
• Andersenovi pogledi na svijet
U njegovim bajkama se zrcale osobni pogledi na svijet i osobni doživljaji, pa je u nekim pričama
dosta autobiografskih crta (Carevo novo ruho, Ružno pače, Slavuj). Ispod čarobnog ruha bajke
skriva se gorčina života u kojem se prave vrijednosti ne cijena (Slavuj, Svinjar), gdje se prezire
ljubav siromaha (Svinjar), gdje caruje glupost i licemjerje, gdje je previše oholosti i taštine. U
nekim Andersenovim bajkama osjeća se dah snježnog, hladnog ali lijepog sjevera i sjevernjačke
mitologije (Snježna kraljica). U nekim bajkama H.Ch. Andersena susrećemo i parabolu (npr.
Djevojčica sa žigicama, Mala sirena i dr.
Tijekom jednog izleta, 4. srpnja 1862. Carroll je počeo izlagati dugu priču Alice Liddell. (Ona je
bila kći Henrya Georgea Liddella, dekana njegovog fakulteta u Oxfordu, a živjela je do 1934.)
«Alisa u zemlji čudesa» je nastala iz ovih priča. Na izletu su bili Dodgson, Robinson Duckworth i
tri kćerke dekana Lidella.
Originalno knjiga se pojavila pod nazivom «Alicine avanture pod zemljom». Priča se vrti oko
sedmogodišnje Alice, koja zaspe na livadi i sanja da je pala u zečju rupu. Upozna fantastične
likove kao što su Klobučar, Kralj i Kraljica, Grifon, Puh, Ožujski Zec, Lažna Kornjača i dr. i
doživi zanimljive, često fantastične avanture, pokušavajući biti razumna u mnogim raspravama
koje nisu imale puno veze s logikom. Na kraju potpuno odbije svijet snova i probudi se.
Dodgsonu se toliko svidjela priča da ju je poslije zapisao i sam ilustrirao s 37 ilustracija. Na dnu
posljednje stranice teksta zalijepio je fotografiju Alice Liddell, koju je sam napravio.«Alica u
zemlji čudesa» (Alice’s Adwentures in Wonderland) pojavila se 4. srpnja 1865., točno tri godine
nakon pripovjedanja na rijeci. Ilustrirao ju je John Tanniel.
Nastavak, «Alica i čarobno ogledalo», se pojavio 1871.
Carroll je uvijek htio biti slikar, i kao dječak je ilustrirao listove koje je namijenio svojoj braći i
sestrama. Njegov život i rad postali su stalni izvor rasprava, a njegovo istraživanje granica smisla
i besmisla je inspiriralo brojne studije i novele.
U vrijeme izdavanja, Alicine avanture su smatrane dječjim knjigama, konačno ih je i namijenio
djeci, no autorova neobična uporaba jezika i njegova paradoksalna logika plod su analitičkog
duha i jedino ih odrasli čitatelji mogu do kraja shvatiti. Alicin svijet nije romantični svijet snova,
nego fantastična parodija stvarnosti.
Našavši veliko stvorenje u svojoj kući Bijeli Zec i njegovi prijatelji kao što je Bill napadaju
kuću, tj. Alicu. Gađali su je i pijeskom koji se počeo pretvarati u kolačiće od kojih se Alica
ponovo smanjila i pobjegla u šumu.
U šumi susreće umiljatog psa.
Kad je došla do velike gljive ugledala je na njoj veliku plavu gusjenicu koja puši „nargilu” i koja
ju je zapitala: „Tko si ti? (…) –Ja.. Ja evo ne znam kako da vam kažem, gospođo, baš sad ne
znam… dakako, znam tko sam bila kad sam jutros ustala, ali bih rekla da sam se otada nekoliko
puta pretvorila.” (Carroll, 1987:43)
Gusjenica joj je objasnila kako će joj jedna strana gljive pomoći da naraste,a druga da se smanji.
Tako je Alica sa sobom ponijela komadiće gljive s obje strane.
Alica dolazi do Kneginjine kuće. U kući vlada nered i galama. Kneginja drži dijete koje je
zapravo svinja, a ono plače od previše papra koji kuharica stavlja u juhu: „Alica je upravo stala
razmišljati: ‘Što da radim s ovim stvorenjem kad stignem kući?’, kad ono opet rokne, a ovaj put
tako žestoko da ona sva zgranuta pogleda u njegovo lice.(…) Nije bilo ništa drugo nego pravo
prase, istinsko prase (…)” (Carroll, 1987:59-60)
Kod Kneginje Alica upoznaje češersku mačku koja se stalno smije, a može i nestajati.
Nakon toga Alica odlazi kod Ožujskog Zeca. Tu se susreće s društvom u kojem su osim Ožujskog
Zeca bili i Klobučar i Puh. Oni su imali čajanku.
Izdvajamo Ludu čajanku, kao vrhunac „paradoksalne logike”
Niz je primjera u kojima se vidi kako je Alica opterećena školom i savjetima o dobrom
ponašanju: „Stol je bio velik, ali je ovo društvo trojice bilo stisnuto na jednom kraju, dok su sva
ostala mjesta bila prazna. –Nema mjesta! Nema mjesta! – povikaše ona dvojica čim ugledaše
Alicu. – Ima mjesta koliko god hoćete (…) –Izvolite malo vina (…) Ja tu ne vidim nikakva vina
(…) Pa i nema ga (…) Onda nije pristojno da ga nudite (…) –Nije pristojno ni to da vi sjednete
za tuđi stol bez poziva (…)
I dalje Luda čajanka
- Nisam znala da je to vaš stol – reče Alica – a postavljen je za mnogo više osoba a ne samo za
trojicu. –Kosa vas je prerasla, treba da je podrežete – reče Klobučar. On je sve dosad radoznalo
promatrao Alicu, a istom je izgovorio prve riječi. Morate se učiti da ne dobacujete nikakve
osobne primjedbe! – otrese se Alica na njega. – To nije uljudno.” (Carroll, 1987:64-65) Nakon
niza nelogičnih pitanja i zagonetki, Alica kaže društvu: _ Mislim da biste mogli korisnije
provoditi svoje vrijeme – reče- jer ono nije zaslužilo da ga ludo trošite u zagonetkama, koje
nemaju smisla.” (Carroll, 1987:67)
Alici se nije baš svidjelo na čajanci, najviše ju je pogodilo pitanje Puha: „množina… vi znate, to
je kad ima nečeg mnogo… jeste li kad vidjeli da se netko zanima poslom kao što je crtanje
množine?” (Carroll, 1987:73) i ona odlazi kroz stablo koje je na sebi imalo vrata.
Još jednom se našla u dugačkoj dvorani s početka priče i sad je prvo uzela zlatni ključić, zatim se
smanjila i uspjela proći kroz vrata koja vode u prekrasan vrt. U vrtu se susreće s vrtlarima koji su
upravo bojali bijele ruže u Kraljičinom vrtu.
Vrtlari su ustvari bili karte iz Kraljičine vojske.
Alica uskoro upoznaje i Kralja i Kraljicu Srca.
Kraljica je pomalo zastrašujuća i svima tko joj se ne svidi prijeti odrubljivanjem glave.
Alica odlazi igrati „kroket”, koji je pomalo neobičan. Kao batove koriste žive ptice plamence,
lopte su im ježevi, a vojnici su sa svojim savijenim tijelima tvorili lukove kroz koje su prolazile
lopte („bili su vojnici koji su stajali na rukama i nogama savijeni u pasu.” (Carroll, 1987:80)
Ovdje se opet susreće
s Kneginjom,
koju je Kraljica
poslala u zatvor.
Zatim upoznaje još
čudesnih likova
kao što su Grifon,
Lažna Kornjača i
Jastozi kojima smo već prethodno govorili.
Na kraju se svi opet susreću u sudnici (Tko je ukrao kolače?) Tu su : Bijeli Zec, Kralj, Kraljica,
Grifon, Klobučar, Ožujski Zec, Bill (gušter), Kuharica...
Alicu su pozvali da svjedoči, a optužen je jedan od vojnika (Momak:” Pekla naša Kraljica/od
zore do mraka/i napekla pun tiganj medenjaka./Prikrao se Momak sam/jer ga nije bilo sram,/kad
sve spava, noći prve,/i pokrao sve do mrve.” Carroll, 1987:107) da je ukrao kolače.
Alica se posvađa s Kraljicom i ova naredi vojnicima da joj odrube glavu. Kad je snop karata
(vojnika) poletio prema njoj, Alica zavrisne od straha i ljutnje, i tada se našla na obronku, a
glavom u sestrinom krilu i shvatila da je sve to bio samo san.
Nonsens
Knjigu karakterizira nonsens, parodija, igra riječi. Nonsens dolazi iz naslova knjige Edwarda
Leara, The Book of Nonsesn iz 1846.Naš se život odvija u harmoniji, no u nonsensu stvaralačke
snage igre razvijaju se u svoju suprotnost. Takva non. poezija prožeta je slobodom igre koja se
više ne obazire ni na pravila ni na granice. Nonsensa poezija sadrži stihove nelogična ili
apsurdnoga sadržaja, katkad i s izmišljenim riječima.
Djevojka bez ruku roman je od 8590 stihova koji dirljivo opisuju sudbinu
nesretne ugarske kraljevne.26 Opet vidimo da tekst ima kratak uvod u kojemu se
navodi vrijeme zbivanja radnje, odnosno „svevrijeme“. Radnja je jednostavna: jedan
je cezar imao ženu koja mu je rodila kći i nakon poroda preminula. Kralj nakon nekog
vremena oženi drugu ženu koju su smatrali najljepšom ženom svijeta. Mnogi su
dolazili iz dalekih krajeva kako bi na svoje oči vidjeli tu ljepotu. Svi koji su je vidjeli,
potvrdili su njezinu ljepotu, ali su smatrali da će mala kraljevna postati ljepšom od
same kraljice.
• La Manekine
U srednjem vijeku se dakle, izvorom ljepote smatrala unutarnja ljepota i ono što
nosimo u sebi, a manje se gledalo na izvanjsku ljepotu kao mjerilo lijepoga ili
ružnoga. Likovi su tako većinom lijepi kada su okarakterizirani kao dobri, a ružni su kad postaju
oličenje zla. Inače, legenda koja se javlja u našoj književnosti nazvana je Djevojka bez ruku, dok
je u svjetskoj književnosti poznata kao la Manekine po istoimenom romanu u
stihovima Philippea de Remija sire de Beaumanoira, pravnika i jednog od najslavnijih
pisaca francuskoga srednjeg vijeka (13. st.).
• Bogorodica
Legenda ima izuzetno maštovitu tematiku koja je, kako se čini, došla iz engleske književnosti.31
O tome Ivanka. Petrović piše:
Bogorodičino posredovanje je brzo i djelotvorno. U fabuli nerijetko ona drži
sve konce u svojim rukama. Ona utječe na tok događaja i njihovu poantu.
Doduše, katkada je njezina intervencija ograničena samo na ulogu „deus
ex machina“, ali vrlo često ona je rezultat iskrene i potresne samilosti za
ljudsku sudbinu.
• Kraljica zapovijeda
Kada je kraljica čula riječi koje su govorili, počne razmišljati kako bi se
mogla riješiti kraljeve kćeri. Igrom slučaja, jednoga dana kralj otputuje i kraljica
zapovjedi svojim slugama:
pojdte v niko mesto otajno, daleč van ot grada i popelajte s vami tu
djevicu kralevu hćer. I kada ju popelate va onu pustinju, ubijte ju i
ostavite ju zvirim da ju izjidu, jer ona žive nečisto. I to da bi znal kralj,
nju bi svoju ruku ubil. A da ja budem stanovita za smrt nje, otsicite njoj
ruke i prnesite mi za zlamenije i po tom poznam da ste mi verni!
• Sluge provode zao naum
Sluge obećaše da će učiniti sve kako im je rekla te je odvode u pustinju i odsjeku joj
ruke. Kraljeva kći moli za pomoć Djevicu Mariju jer joj je učinjena nepravda te sveta
Marija šalje sina hercegovog koji je išao pustinjom da je pronađe. On se sažali nad
njom i odvede je kući nakon čega sin hercegov traži očevo dopuštenje da se oženi
njome. Ubrzo zatim kraljeva kći rodi djecu u odsustvu supruga. Herceg šalje sinu
poruku da su mu se rodila dva sina, a za to čuje kraljica.
• Zla kraljica
Nakon što joj sluga ispriča
kako mu je rodila sina djevojka bez ruku, kraljica posumnja da bi to mogla biti
kraljeva kći i naređuje mu da nakon što dobije pismo od kralja da dođe k njoj. Sluga
tako i učini, a kraljica kraljevu pismu nadopiše:
onu bludnicu i š nje sini učinite umoriti. Inako učinivši, nećete me veće
nigdare vidjeti, jerje sam ja stanovit da ih jest rodila od
preljubodjelstva!.
• Djevica Marija pomaže
Herceg naredi sinovima da je odvedu u pustinju i ostave zvijerima. Kada se opet
nađe u pustinji, ponovno moli za pomoć Djevicu Mariju, a zatim dolazi do špilje
svetog pustinjaka koji joj odluči pomoći. Jedne večeri ukaže joj se Djevica Marija i
vrati joj natrag ruke govoreći:
Pokripi se, hći moja, jere u će milost moja nigdar e ne priti na mane, i
skoro se oćeš vratiti v svoje prvo stanije!
Potom se hercegov sin vraća kući i traži svoju ženu i sinove na što mu otac daje
pismo koje je primio i govori mu da su ih odveli u pustinju i ostavili zvijerima. Odmah
odlazi u pustinju u nadi da će je pronaći u čemu mu pomaže Djevica Marija uputivši
ga prema špilji.
• Povratak djevojke
Tamo je nađe zdravu s rukama i svojim sinovima. Kada se vratila
kući, govori da je kraljeva kći i što joj je kraljica učinila. Kada kralj sazna za sve
događaje odlučuje kraljicu spaliti nasred trga.
U tekstu možemo vidjeti kako su likovi okarakterizirani kao dobri, zli i lijepi. Među
dobre likove mogli bismo ubrojiti kralja, hercegova sina i kraljevu kći. Jedini zao lik u
tekstu je kraljica koja se želi riješiti djevojke samo zato da bi bila ljepša od nje.
• Likovi
Likovi
koji su opisani kao lijepi su kraljeva kći i kraljica, iako kraljica ne odgovara
srednjovjekovnom poimanju ljepote ako u obzir uzmemo objašnjenje koje daje
Umberto Eco:
Preko starije filozofske tradicije, posebice neoplatonizma, u srednjem
vijeku proširuje se učenje o Bogu kao svjetlosti, izvoru svih bića i ljepote.
Budući da je svijet manifestacija Boga, ljepota osjetilnog svijeta, koji svoj
izvor ima u transcendentnoj Ljepoti, procjenjuje se na osnovi udjela
određene stvari u metafizičkoj svjetlosti. U ljepoti svijeta krije se Božji
odraz, vidljiva ljepota upućuje na višu, duhovnu stvarnost
• Poruka
Da je njezino djelovanje brzo i djelotvorno vidimo kada se spušta s nebesa i djevojci
usliši molitve i vraća joj ruke koje su joj odrezali. Ovdje ima ulogu „deus ex machina“
jer se upliću u rasplet događaja koje nastao djelovanjem njezine maćehe. Tako
pomaže hercegovu sinu da je pronađe prvi put napuštenu u pustinji odrezanih ruku te
drugi put kada se nalazi u špilji s njegovim sinovima. Kao i kod prethodnoga teksta,
poruka je lako uočljiva.
O PRIČAMA IZ DAVNINE
O književnom opusu
Njezin književni opus nije obimom velik, možda razlog tomu valja tražiti u činjenici da je počela
pisati u zrelijoj dobi. Za života objavila je sljedeća djela: Valjani i nevaljani (1902.); Škola i
praznici (1905.); Slike (zbirka pjesama, 1912.); Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.); Priče iz
davnine (1916.); Knjiga omladini (stihovi i proza, 1923.); Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata
(1937.). Nakon njezine smrti objavljena je knjiga Bajke i basne (1943.), koja ustvari donosi
tekstove koji su pronađeni u ostavštini, a koji nisu prethodno objavljeni. Također treba istaknuti
na početku da se pisanja prihvatila iz majčinske obveze, te da su sva ta djela napisana zapravo za
njezinu djecu.
Brlićevac
Mitološka utemeljenost Priča
A spomenuvši da se domaćih sjetila na temelju lektire velikog trotomnog djela A. Afanasjeva
Poetsko gledanje Slavena na prirodu, Ivana Brlić-Mažuranić ukazala je ujedno upravo na ono
djelo koje je bilo izvorom vrlo velikom dijelu mitoloških i folklornih poticaja u Pričama, na djelo
koje ju je moglo tako snažno potaknuti baš zato što su njezine priče „izletjele“ kao iskre s
ognjišta jednog drevnog slavenskog doma (Afanasjev je bio predstavnikom mitološke škole kao i
naš Natko Nodilo). Imena nekih likova u Pričama poznata su otprije iz literature kao imena starih
slavenskih božanstava, npr. Svarožić, Mokoš, Hrs, Stribor (očito prema Stribog) ušli su u pri uz
posredovanje Afanasjeva.
Naslovnice
Ribar Palunko
U priči o ribaru Palunku (Ribar Palunko i njegova žena) nosi vjetar ribara morem do "ostvrva do
Bujana, do kamena Alatira. "Dort auf dem Eilande Bujan, auf dem Steine, auf Alatir, sitzt die
Maid Morgenrote. Freundlich emfangt sie Palunko, freundlich unterweis sie ihn. Zeigt ihm die
Stelle, wo an dem Eiland im Meere ein Muhlrad shwimmt. Um das Muhlard winden die
Meermaiden ihren Reigen. Freunlich belehrt sie ihn, wie er das Muhlrad zu bitten hat, das es ihn
niederlasse im Meerkonigs Reich ohne das ihn die Meeresabgrunde verschlangen." Ona na kraju
tumači Otok Bujan - To je čudoviti otok, obrastao bujnom raslinom. Na tom otoku zamišljali su
naši pređi raj. Njega pominju još i sada Rusi u vračanjima i pregovorima protiv bolesti, za plodnu
godinu i.t.d. Kao paralela prema ruskoj bajci, može biti slikovit primjer Puškinove stihovane
priče u Bajci o caru Saltanu gdje se navodi otok Bujan: Mimo ostrova Bujana u carstvo slavnogo
Saltana. U istoj priči Ivane Brlić-Mažurnaić naći ćemo i Zoru-djevojku i Kralja Morskoga - sve
stvaralački prilagođene autoričinu umjetničkom zahvatu, a preuzete iz mitološke interpretacije
Afanasjeva.
Kolo domaćih
Glasovito je i dinamično kolo domaćih, također preuzeto iz usmene predaje: „Pa zaigra : po
ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po čupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo!, Brže! Cikću,
vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše.."
Malik Tintilinić
Etička dimenzija
Svakako na kraju treba naglasiti i etičku dimenziju ovih priča jer pored sveg u Šumi Striborovoj,
npr. majka će radije podnositi svoju bol i da zna da ima sina nego da uživa beskrajnu sreću što joj
nudi Stribor - time ona ispunjava svoju dužnost - najtežu ali najplemenitiju dužnost u ljudskom
životu: dužnost roditelja kojemu nikakva patnja i bol ne može umanjiti ljubav prema djetetu,
makar je ono izazvalo. To se najbolje vidi iz sljedećeg teksta: Razveseli se baka kao nikada,
poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega
sjetila, pa upita Stribora: - "A što će biti od moga sina?" -"Ne budali bako!" -odgovori Stribor. -
"otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju!
Zaključak
Dobrota koju čovjek donosi sobom u život, plemenitost koja je uvijek moćnija od podlosti, vjera
u bolje, ljubav koja nadvladava i nadživljuje mržnju, hrabrost koja uvijek prigušuje strah, istina
koja je uvijek jača od laži, to su neke etičke odrednice Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić.
Tih osam bajki proslavilo je ime autorice diljem svijeta, otkrivši veliku i krasnu sliku hrvatskog
etičkog genija.
Legen
Nadalje, Nazorovo djelo i Priče iz davnine dotiču se i u prikazu Legen grada (Nazor u
Slavenskim legendama, a Ivana Brlić-Mažuranić u priči Regoč). Kako iznosi Nodilo: “Legen vodi
nas dakle u najtamniju noć, u ponoća; te će Legen-grad ili Legjan-grad, biti ono carstvo noći i
tmine koje ustravljivaše sve Arijce, pa i naše oce” (Nodilo, 1981:100). No, kako smo istaknuli,
Goleč je sad nova snaga tmine, pa onda se drži takvog prikaza grada (u ovom slučaju Legena) jer
“Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. (…) No ipak ne vidi
nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego čuje kako puca kamen od studeni”
(Brlić-Mažuranić, 2004:61).
Motivi mora
U nizu ćemo pričica pronaći motiv mora, npr. u zgodama i nezgodama jedne kapljice vode, koju
podiže iz mora s parom sunce, koja se zatim pretvara u rosu, pa u kišu, snijeg, te se poslije zime
otopljena u vodenim bojicama na ušću rijeke vraća u more. 12. Ili pak skandinavsku baštinu
pretvara u priču Zašto je more slano. I ova priča donosi pouku. Radi se o snažnoj priči o
čarobnom mlincu kojeg je kralj morski dao siromašnom ribaru kada ga je uhvatio u svoju mrežu.
Ribaru je taj mlinac dao život i sve što mu je trebalo da preživi jer je bio skroman. No kad je
ugostio trgovca koji je bio pohlepan izgubio je tu čudesnu stvar koja mu je ispunjavala želje jer
mu ga je trgovac ukrao dok je spavao. Trgovca je pohlepa dovela do toga da je mlinac sipao sol
koja prekrcala brod koji je potonuo zbog prevelikog tereta. Mlinac i dalje u moru radi i zato je
more slano. I u prozi (1910-1945) u Dječjoj knjizi naći ćemo motive mora u Kralju Epulonu i u
Lokardama. U kratkoj prići, bolje rečeno crtici ili pričici donosi snažan motiv mora odnosno
noćnog ribarenja na svijeću, kada se lokarde prevare jer u noći traže sunce. I tu je poučno štivo
namijenjeno djeci, Nazor priča priču o posebnoj vrsti ribolova na poetičan način. More je
prisutno i u čuvenoj Nazorovoj priči o Min – Čang – Linu
Halugica
• Po svemu Halugica je središte Nazorove fantastike, a proizišla iz narodne predaje (kastavska
štriga) i u kojoj su isprepleteni čakavski stihovi kao npr ulomak čakavske usmene pjesme o
facolu rakamanom (vezenom rubcu) s Nazorovm maštom. Konačno prvotno ime Halugice je
Facol rakamani.16
• Halugica koju su često kritičari, kako smo istaknuli uspoređivali s Andersenovom Malom
sirenom, velika je slika borbe mora i kopa, njihove snage, drukčijih mirisa i boja i može se
reći nekakve težnje za spajanjem, kao što je i ljudska težnja za spajanjem s prirodom koju
često Nazor donosi u svojim pričama. To je i snažan kontrast Učke i Kvarnera, modrine i
vječne zeleni velikih šuma i makije. Slika je to dvaju suprotnih svjetova što se privlače jer su
suprotni, a njihovo spajanje prati smrt. Upravo takva slika dana je u ljubavnom odnosu
Halugice i Jablanka. Posebnost i izvornost ove priče čine opisi mora. Kako je to vrijeme bilo
vrijeme Nazorovog boravka u Kastvu, svakako da je stalno pred očima modri Kvarner s
visokim klisurinama i otočjem:
Podrijetlo Halugice
• Plavetnilo pučine prelijevalo se u biserne odsjeve. More je disalo i stenjalo između hridina niz
obalu. Ljuljuškalo se laganu i jednolično, kao da nadalje ziba one dvije goleme veleribe, što
ih je zora zatekla u tvrdome snu s glavom na valu i leđima u vis, ona dva još dremovna
otoka na mirnome moru: lomni Krk i Cres bregoviti.„17
• U ovim uvodnim rečenicama čini se da se nalazi i ključ njegova pripovijedanja. Priču je
situirao u stvarni ambijent, to je prostor ponad istarskih strmih obala i modre morske pučine
što se pruža prema najvećim kvarnerskim otocima Krku i Cresu, ali opet samo podrijetlo
Halugice je bajkovito, čudesno:
• „Ribar raskolači oči. (...) Nad pijeskom do samog igala zibalo se u vodi klupko morskih
trava. U njemu je kao u kolijevci ležalo nauznak i plakalo žensko čedo. Pričini se ribaru, da
gleda najljepšu morsku meduzu, koja se pretvori pred njim u čedance, da ga pozove plačem i
da mu se nasmiješi očima, nalik na lišaje na dnu mora.“ 18
• Upravo to je i odlika Nazorovog pripovijedanja, da miješa realno (opis mora i prostora),
dodaje bajkovite elemente (čudesno podrijetlo Halugice), da koristi različite izvore (Bibliju u
slučaju kolijevke same Halugice prema Mojsijevoj korabljici, ali i ulomke Pjesme nad
pjesmama u pjevu Jablanka i Halugice) i fantastične pretvorbe (trenutak kada Halugica traži
svoju majku i nestaje kao čudesno biće) te usmenu predaju (čakavska pjesma o facolu
rakamanom). U priči se navodi kako je ribar Fran kao mladić ostavio rodni dom u planinama
i započeo svoj zajednički život s morem.19 To je i ono Nazorovo vječno vraćanje moru, koje
ga je i poticalo do kraja života da se s njim druži i obraća mu se.
Halugica i Jablanko
• 30 No spletke kapetana kastavskog kojemu je štriga31 dala facol rakamani32 i trenutak kada
ga Halugica stavlja oko vrata te se susreće u dragi s sa svojim sestricama vilama
pomorkinjama. I ona se pretvara u vilu, više je ne razumije ljudski svijet, ni Jablanko je ne
čuje jer je njezin jezik, jezik mora: šum škrapa i pjev valova, klokotanje vode na žalima i
pljuskanje riba i morskih stvorova. Ona se zaigra i odlazi na pučinu. Tu doznaje da joj je
majku pogubila kastavska vještica jer joj je uzela rubac, a da je zla kob upravo zbog ljubavi
morske vile i čovjeka. U tom se trenutku Halugica koleba i želi otići natrag na kopno, želi
Jablanka i sada čezne za šumom. More joj je hladno i pokušava strgnuti rubac, ali više to ne
može. Rubac joj se zario u kožu, srastao s kožom. Ona je njihova. I onaj zadnji pokušaj da se
vrati stvarnom svijetu joj ne uspijeva . Tako da je više ne razumiju ni Jablanko ni ribar Fran,
njezin otac. Ovdje ćemo naći isti onaj motiv kao u Andersena, i njegova Mala sirena ne
razumije više ljudski govor.33 I u ovome motivu se Nazor približio Andersenu, i njegovom
pripovijedanju. Isti motiv nalazimo u Bijelom jelenu, kada se Zlatokosa vraća ljudima, više
ne razumije govor životinja.
Vila pomorkinja
• Halugica je nestala u modrini, u podmorskom svijetu kao mala sirena u zraku koja
pretvorivši se u zračnu vilu nestaje iz svijeta ljudi i odlazi u fantastičan svijet. Tako i
Halugica, odlazi u čudesan svijet mitoloških bića, vila pomorkinja. Halugica je jedna od
najljepših hrvatskih umjetničkih bajki u kojem je isprepletena usmena komponenta - pjesme i
predaje Istre i kvarnerskih otoka, ali i onaj nevjerojatan spoj mašte i opisa mora koji je u
hrvatskoj književnosti neponovljiv: „Zaroniše u vodu. Uđoše u pećinu od kristala,
rasvijetljenu mjesečinom odozgo i bezbrojem bisera sve naokolo. Halugica se nađe pred
vilom velike velike ljepote i gordosti. „34 Zaronivši u podmorski svijet, za kojim je čežnula
u želji da se susretne s majkom, Halugica je istodobno izgubila mogućnost da ostvari i svoju
drugu čežnju - ljubav prema Jablanku. Jablanko je sišao s planine radi Halugice, a ona
zanesena svojim podrijetlom nestaje u morskim prostranstvima.. Tražeći nestalu djevojku,
koja mu se sada kao morska vila ne može oglasiti, ma koliko to željela, Jablanko se i sam
utapa u moru, a ribar Fran, star i slijep, ostaje sam na morskom“igalu“..
Dupin
• Dupin je jedna od najljepših Nazorovih morskih priča, i to ne po samom sadržaju, odnosno
sižeu, koliko po opisima mora i morskih dubina. Upravo se iz pisma kojeg je uputio Branku
Vodniku, doznaje da je to i razlog pisanja priče. Opravdava se činjenicom da je ustvari trebao
pisati priču u kojoj je htio prikazati djeci koja nisu s mora upravo ljepotu morskog krajolika, a
da se onda ideja jednostavno preusmjerila na nešto drugo: „“Dupin“ je morao ostati samo
priča (lagana, pitka i jednostavna) u kojoj se djeci govori što poučnije i zanimljivije o
životinjama i travama morskim. Valja malko opisati našoj djeci vaših krajeva more, ali onako
kakovo ono zbilja jest i to u formi priče bez tendencije i bez pretenzije.“ 43 Prema toj nakani
može se zaključiti, kako je upravo taj dio najznačajniji u Dupinu. Upravo opisi mora i
morskog krajolika, odnosno transponirani motivi mora u umjetničku stvarnost. Vjerojatno niti
u jednoj hrvatskoj dječjoj priči nema toliko „morskih stvorova“ koliko u Dupinu. Oni prikazi
pojedinih životinja u glavnim ulogama, ili masovne scene kako ih označava Stjepko Težak
44 su u funkciji tog Nazorovog htijenja, da što vjernije i što više prikaže morski svijet. Stoga
su mu upravo ove masovne scene najzahvalniji rekvizitarij priče, odnosno oživotrenje te
njegove književne nakane.45
Dupin i Koraljica
• S druge strane u samoj priči ima takvih detaljnih opisa morskog dna koji dotad nitko nije
napisao u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. 46 U funkciji dinamizma i pustolovnosti je i
Koraljičin put prema potonuloj lađi. Ali upravo tamo budi se zavist i zlo u morskom svijetu
koje će odrediti sudbinu Koraljice. U Nazorovu Dupinu nema puno veselja, priča je to o
životu i tragičnoj smrti djevojčice Koraljice i osamljenom dupinu Crnku. Premda je Nazor
unio mnogo dinamičnih detalja, npr. pomoć ljudima dupina Crnka u lovu srdela, ipak
prevladava osjećaj tuge i propasti, zbog gubitka Koraljice 47 Konačno shrvan ineshvaćen
dupin Crnko odlazi iz Konjiceve šumice u svijet. Ta mala uska sredina morskog zaljeva bila
je ispunjena zlom i zavisti u kojem se Crnko nije našao, a smrću Koraljice izgubio je jedinu
vezu s dobrotom.
•
Kao odgovor nesretnom zavšetku Dupina, Nazor je 1920. u Smilju (god. 49./1920., sv. 3-4,
str. 76-78.) tiskao kratku priču Koraljica. Za razliku od Dupina koji donosi sasvim drugu
životnu filozofiju, filozofiju stradanja i posve naturalističku sliku kidanja Koraljice, odnosno
njezinog tijela, na kraju priče koju su prijetvorne ribe namaile u more te joj onemogućile
povratak, ovdje imamo sasvim drugu projekciju
Zaključak
• U Nazora, kako smo istaknuli u analizi, nalazimo snažne slike mora transponirane u
umjetničku stvarnost. Kao estetski cilj, ali i kao nacionalni cilj otkriva djetetu u svojim
pričama ljepotu i snagu prirode, odnosno mora , baštinu sa svom njezinom snagom i
značenjem ( Od onog prvog susreta Hrvata s morem koji je značio poticaj razvoju narodnog
bića) zatim od ljepote morskog krajolika ( u Dupinu), do ljepote usmene predaje koja je
našla odjeka u Halugici (u kojoj nalazimo i biblijske motive) i Albusu kralju. Upravo na toj se
pozornici modrine u kojoj se ljeskaju zrake sunca odvija ona vječna borba dobra i zla u kojoj
čestu ne pobjeđuje dobro, kao npr. u Dupinu. U Dupinu mu je cilj, približiti more onom
djetetu kojem je more tajna, što govori koliko je književnik morsku tematiku želio približiti
djetetu, najprije kao estetsku komponentu (ističući njegovu ljepotu), ali pokazati i snagu mora
(more uzima žrtve) i na kraju mu prići kao prirodoslovac navodeći i opisujući morsku floru i
faunu (npr. opisi pojedinih morskih predjela, i vrsta riba). U Halugici je Nazor dao oduška
svojoj mašti, pa je uz snažne opise mora i kopna (neizmjerne kvarnerske modrine i snažnog
zelenila istarskih šuma) dao priču ispunjenu čudesnim mitološkim pojavama, vilama
ppomorkinjama (sirenama), koje nastanjuju zelene i modre morske spilje, koristeći sadržaje
lokalnih legendi i usmenog pripovijedanja (o kastavskoj štrigi) te koristeći čakavske stihove o
facolu rakamanom, koji je glavni motiv pretvorbe Halugice u vilu pomorkinju. U Istri, nastaje
i možda njegova najljepša morska bajka Halugica, koja donosi šum mora na žalima istarskim
podno vrleti i klisurina visoke obale od koje se penje visoko pod nebeski svod dominantna
Učka u koju je upleo nesretnu priču neostvarene ljubavi između Halugice i Jablanka, djece
mora i šume. Upravo je Nazor u ovoj morskoj priči umjetnički najjači, spretno uklopivši
mnoge izvore i bez većih didaktičkih primjedbi, koje su prisutnije u Dupinu, ako se uzme
nakana (približavanje mora djeci, kako je to objasnio u pismu Branku Vodniku). Halugica
nam pokazuje kako je more još puno tajni, i kako čovjek teško može proniknuti u njih.
Jednom riječju Nazor nas svojim morskim sadržajima s jedne strane kao umjetnik potiče na
maštanje svojim fantastičnim predodžbama u okviru igre borba dobra i zla, ali kao
prirodoslovac upućuje na ljepotu i bogatstvo mora kojeg treba čuvati.
• Prilog Dupin, opis mora(Konjićeva šumica)
„Na vrhovima grebena namjestile se moruzgve, nalik na tornjiće sa crvenkastim stijenama i s
kruništem sada čipkastim kao vez, sada punim nemirnih trakova. Nekoliko crnih morskih ježeva
uhvatilo se nogu kamenja (…) Najljepše je u Konjićevoj šumici kad je sunce na nebu i more
mirno. Onda se sve trave bliješte; pijesak se svjetluca; lišaji i morske trave dišu jače crveneći se i
žuteći; školjke se otvaraju, a u busenima haluga i grozdača nemirni su račići nalik na iskre što se
prosipaju naokolo.”
Gardaševa priča
No priča očekuje sretan ili lijep završetak, pa tako Gardaševa metapriča Priča o priči,
jednostavno ne podupire tužan završetak, već se nalaže onom koji priču priča da promijeni
završetak: “Baš sam sretna! – usklikne priča radosno. – Jer, kad me ne bi pričala drugoj djeci, ja
bih brzo bila zaboravljena. A nitko ne želi biti zaboravljen. I priča veselo pođe dalje po svijetu.
Imala je sada drukčiji završetak i svi su je rado slušali” (Gardaš, 2002:6). Kako se upućuje u
literaturi, jedan od postupaka suvremene hrvatske proze je i pripovijedanje kojim se stvara priča
kojoj je tema priča (usp. Pavičić, 2000:127), tj. “Jedna od karakterističnih manifestacija
metatekstualnosti jesu tekstovi kod kojih je tvorba priče ujedno i njezina tema. Riječ je o
tekstovima kojima je metatekstualno nadvijanje dominanta koja organizira i bitno dominira
strukturom teksta” (Pavičić, 2000:127). Suvremena dječja priča korespondira s različitim
slojevima.
Humorno osuvremenjivanje
To Hranjec naziva “humornim osuvremenjivanjem”, odnosno taj Kanižajev postupak naziva
(preuzevši od Ive Zalara) “kerempuhovskom optikom” (usp. Hranjec, 2006:124) koja
“humorizira svega čega se takne, njoj ništa nije sveto, ona razgrađuje klasičnu priču uvrštavanjem
aktualija (…)” (Hranjec, 2006:124). Također s velikom dozom humora, nalazimo obrat i u
Crvenkapici s plavom kapom, ili u mini-priči Tajanstvena princeza: “Bila jednom još davnije
jedna vrlo, vrlo, tajanstvena princeza. (…) Ali ona je bila tako vrlo, vrlo tajanstvena da to, ni
ostalo, nitko nikad nije doznao…” (Kanižaj, 1989:197). Cijeli Kanižajev rad ruši stereotipe, pa
tako i njegova dionica dječje književnosti “ima značenje oponentskoga književnog modela, a u
funkciji radikalnog razgrađivanja dječjeknjiževnog stereotipa” (Hranjec, 2004:192).
Paljetak i Balog
Takve mini postmodernističke odmake naći ćemo i u Paljetka, u njegovoj priči Bajka o žapcu.
Mit je korespondentan s bajkama, kako smo istaknuli u uvodu i po čestoj uporabi motiva
pretvorbi junaka. U Paljetka, se ide obrnutim smjerom: “Poljubi me – reče Žabac lijepoj djevojci
– ja sam začarani princ. – Ona ga poljubi, i ne dogodi se ništa. – A sada, poljubi ti mene – reče
djevojka Žapcu. Žabac je poljubi i djevojka se pretvori u žabu. Zagrljeni otkreketaše u najbližu
baru” (Paljetak, 1989:204). Takav detronizirani junak je i Balogov Junak Nak: “Nak je bio
najodvratniji i najništavniji čovjek na svijetu i okolici. Ograničena znanja i zle ćudi. Bio je prava
nakaza, neuredne kose i nečiste odjeće” (Balog, 2003:148). Obično junaci nose neke pozitivne
unutarnje karakteristike (ako ćemo se osvrnuti na Balogova junaka, suprotno su dobre ćudi, te
raspolažu znanjem jer im je sve to potrebno za ostvarenje svoga cilja). Naravno da se junaci od
mita naovamo objavljuju kao snažni i hrabri, no u slučaju Balogovog pripovijedanja imamo
Junaka koji je reduciran samo na Naka. Na svoj način, Balog slijedi poetiku postmoderne gdje se
“više ne želi vjerovati nikakvim velikim pričama” (Solar, 2005:43).
Samo Nak
Obično junaci nose neke pozitivne unutarnje karakteristike (ako ćemo se osvrnuti na Balogova
junaka, suprotno su dobre ćudi, te raspolažu znanjem jer im je sve to potrebno za ostvarenje
svoga cilja). Naravno da se junaci od mita naovamo objavljuju kao snažni i hrabri, no u slučaju
Balogovog pripovijedanja imamo Junaka koji je reduciran samo na Naka. Na svoj način, Balog
slijedi poetiku postmoderne gdje se “više ne želi vjerovati nikakvim velikim pričama” (Solar,
2005:43). Donosi novu poetiku, koja se zasniva na dezintegraciji postojećih konvencija. Nemec
za postmodenizam ističe:” Umjesto modernističkih kategorija kao što su originalnost, novost,
neponovljivost, umjesto trošenja budućnosti i inovacije kao estetskog imperativa,
postmodernizam određuje estetske signature i tehnike kao što su intertekstualnost, citat, pastiš,
palimsest, mimikrija, remake, reminiscencija, eklekticizam, recikliranje, kompilacija i sl. Pogled
unatrag, stalno propitivanje kulturne prošlosti, suverena igra sa zadanim oblicima tradicije,
konstitutivni su elementi estetske svijesti u postmodernističkoj umjetnosti. Feyerabandenova
krilatica anything goes postala je tako jedan od zaštitnih znakova postmodernističke estetike i
senzibiliteta.” (Nemec, 1999:8-9)
Nak je kukavica
Balog prihvaća jedino pravilo da ne rabi pravila klasične poetike (između ostalog ne donosi
klasičnog junaka sa svim vrlinama, hrabrošću i snagom), i to demonstrira i u svome neobičnom
završetku reduciranog Junaka:” Tako je Nak, lupež nad lupežima, postao junak nad junacima sve
zahvaljujući svome kukavičluku. Tko zna nema li još u svijetu takvih junaka koji su bili kukavice
i hrabrih strijelaca koji su izginuli jer su srce nosili na pravom mjestu” (Balog, 2003:150). Poanta
je da je Nak bio velika kukavica, a kad je izazvan na dvoboj, bio je toliko ustrašen da mu je srce
otišlo u petu, što mu je spasilo život: “Naku je srce svakog trena skakalo u petu. Prvi njegov
protivnik bio je strijelac nad strijelcima. I ovaj put pogodak je bio izvrstan u samu lijevu stranu
prsiju. Ali Nak se nije srušio, jer je njegovo srce istog trenutka od straha pobjeglo u petu” (Balog,
2003:149).
Nada Iveljić
Tu zaigranost i novu bajkovitost koja se temelji na uporabi starih motiva Hranjec pronalazi i u
Nade Iveljić u njezinoj zbirci iz 1984. Dođi da ti pričam: “Nije stoga slučajno što je na prvom
mjestu u zbirci crtica Eci, Peci, Pec, naslov posuđen od poznate usmenodječje brojilice a ona je,
brojilica, tek poziv autoričin za igru; crtica zato i završava ovako: Tko lovi? Pa ti koji ovo čitaš,
tko bi drugi?!” (Hranjec, 2004:260-261. Također upućuje na korespondenciju s usmenom bajkom
u dvije moderne bajke u zbirci, u priči Otok s jedrom i u Brodu nasukanom u planini (usp.
Hranjec, 2004:261).
Nova basna
No, u Nade Iveljić naći ćemo u istoj zbirci i na korespondenciju i igru s drugim književnim
vrstama, pa tako na svojevrstan način dokida stereotip, mijenja moral basne u Novoj basni koja je
stvarno nova basna jer (za razliku od one glasovite Ezopove) donosi posve drugačiji kraj. Mravi
se se “promijenili” i oni danas cijene glazbu i glazbenike:” Ova je basna drukčija od one
pradavne. U njoj se više ne govori o marljivima mravima i o lijenom cvrčku, već o vrijednom
glazbeniku i svim onima koji znaju cijeniti pjesmu” (Iveljić, 1984:141).
Demitologizacija
Demitologizaciju nalazimo u nizu primjera u suvremenoj hrvatskoj dječjoj prozi. Kaktus bajke
Sunčane Škrinjarić obiluju takvom praksom, te njezini junaci gube mitska obilježja, ili pak uloge
i funkcije koje su sačuvali u klasičnim bajkama i koje su stalna mjesta pripovjedne proze
namijenjene ili nenamijenjene djeci. Već je u literaturi navođena njezina priča Zmaj od stakla. U
više smo primjera naveli kakvu ulogu ima u pričama zmaj: “ZMAJ je strašna zmija, u jezerima ili
ponorima, ljude dočeka i proguta. Zmaj postane od posebne zmije (…) Glava mu je zmijska,
može ih imati i sedam, zubi su mu veći nego zupci na grabljama, na nogama ima čampe poput
medvjeđih. A krila su kao u orla, samo su puno veća i nemaju perja” (Vrkić, 1997:445). No njezin
je zmaj ponešto drukčiji.
Detronizirani zmaj
Već je Ivana Brlić-Mažuranić detronizirala svoga zmaja (kako smo u radu istaknuli) u priči
Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, gdje se njezin zmaj jedva uspinje po planini, želeći ispuniti
obveze prema vilama zatočnicama: “Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini. –
Čekaj, sestro, da uhvatim daha, – odgovara Zmaje ognjonoša.” (Brlić-Mažuranić, 2004:109), a
ovdje je zmaj, možemo reći postmodernističkom metodom reduciran: “Nije on bio ni okrutan, ni
strašan, ni zao: bio je jednostavno izmišljeni zmaj, povod za maštanje i igru. Stvari postaju
jednostavne kad ih se više ne bojimo” (Škrinjarić, 1978:69). To poigravanje nekad strašnim
mitološkim likom koji je zaboravljen, završava njegovom drugačijom ulogom. U novo vrijeme je
i on kao Nak samo znak na tvornici tanjura: “Kad ga nađu djeca, mijenja se Zmajeva sudbina: on
dospijeva na dječje igralište kao spomenik, a zatim i kao zaštitni znak neke tvornice na njene
tanjure, čajnike i pepeljare, pa tako prekoračuje maštu i igru. Svakako, Zmaj kao nositelj tjeskobe
i straha više ne postoji” (Zalar, 2001:92).
Fantasy
Ovdje mit (a radi se uglavnom o mitološkim bićima) ili pak junaci Mažuranićkina djela ulaze u
jedan poseban fantastičan svijet, kojemu mu je okvir realnost – djevojčica Jelica koja je zaspala u
trenutku dok joj sestra čita Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Dubravka Zima pronalazi
samo jednu razinu događanja navodeći primjer fantastičnih knjiga Zvjezdane Odobašić i
Snježane Grković-Janović: (…) “nego se zbivanja u oba romana odvijaju u jednom, fantastičnom
svijetu, svojom strukturom više odgovaraju jednoj od kategorija čudesnog u tipologiji Neila
Cornwellla, a to je fantasy (…) što označava djela čija se radnja odvija u svijetu koji očito nije
naš, odnosno u svijetu romanse, vilinskom svijetu koji se najbolje može opisati sintagmom a la
Tolkien” (Zima, 2001:173).
Striborovim stazama
Upravo kroz priču Striborovim stazama vodi nas djevojčica Vrijeska (nekad u stvarnosti Jelica),
koja putuje fantastičnim svijetom koji se stvara uvođenjem motiva i likova Priča iz davnine.
Osobito je zanimljiv dio teksta s ribarom Palunkom, koji otvara čudesnu temu mora kao i u
prototekstu te također operira s poznatim motivima, skromne večere, lobode, u ovom slučaju
matara. Loboda i nešto sitne ribe je onaj motiv skromna života koji je i izazvao karakterističnu
Palunkovu nervozu i nezasitost prema bogatstvu. U tekstu se spominje matar, dugo zaboravljena
trava, a koja se tek danas koristi na najsjajnijim stolovima, a u neku ruku to je poruka o
skromnom, ali zdravom primorskom životu: “Što je matar? Što je lešo? – zapita Vrijeska
započinjući ovom večerom svoje učenje o primorskom životu.
Rekontrukcija i konstrukcija
Zanimljiv je i njezin postupak, što je vidljiv iz prve rečenice, da na neki način rekonstruira priču
Ivane Brlić-Mažuranić, pa likovi koji su dio jedne njezine priče, slobodno šeću iz svoje priče u
drugu, tako da je i Mokoš ušla u novu, onu o novom ribaru Palunku, a dozivaju se i drugi likovi:
“Sve je to od Bjesomara – reče Vrijeska. (…) – Bjesomara, Vladara tame. Čini se da sad hoće i
morem zavladati. Janja o Bjesomaru još ne bijaše čula pa se zaprepasti kad sasluša sve Vrijeskine
doživljaje s bjesovima i o Zlu što je bilo snašlo Banovinu i Županije” (Grković-Janović,
1997:144). Tu navodi i samu autoricu, doziva njezinu pripovjednu praksu, dakle njezinu priču iz
koje je doznala za ribara Palunka: “– To nećemo nikad saznati – odgovori djevojčica – onaj tko je
prvi priču kazivao nije više u životu” (Grković-Janović, 1997:126).
Korespondencija s predloškom
Osnovna korespondencija s mitom i prethodnom pričom je sjećanje. Likom Palunka i njegovim
govorom koji doziva sve svoje prethodne susrete i događaje autorica upućuje na sadržaje
prethodne pripovjedne prakse: “Bude li sreće, javit će mi se Zora Djevica kao što mi se u mojoj
mladosti javila kad sam tri dana ribicama život štedio” (isto). Ili u susretu sa Zorom Djevicom na
moru: “Kad sunčeva svjetlost padne na more i na Palunkovu brodicu, Zora Djevica već sjedi na
pramcu i budi ribara. Odmah je pozna po sjajnoj odjeći, istoj kakvu je zapamtio. Nije se ni mogla
promijeniti kao što se sunce i mjesec u čovjekovom životu ne mijenjaju” (Grković-Janović,
1997:145). Sličan intertekstualni pasaž možemo iščitati i pri susretu Palunka i Morskog Kralja,
do kojeg je dovela velika opasnost što se natkrila nad Radovnju. I tu autorica operira dozivom
prototeksta: “– Ja se nisam s tobom svadio – odgovori ribar. – Pa što onda pobježe od mene? –
Nije me bila volja da ti dvorska luda budem…” (Grković-Janović, 1997:159).
Nazorovi motivi
Zatim, prikaz morskoga puka je tipično nazorovski (masovne scene na morskom dnu, samo što je
ovaj puk od pomoći ljudima u borbi protiv sila zla): “ Izroni stotinu sipa i hobotnica, liganja i
lignjuna, zacrni se more od gustog crnila koje iz sebe ispuštaju. (...) Nema više ničeg što je crno
na toj slici osim bijelog broda Palunkova. Takvu vrstu morskih životinja Vrijeska je vidjela samo
na tanjuru (...)” (Grković-Janović, 1997:170). Tom silnom svijetu hobotnica i sipa i drugih
glavonožaca priključili su se (u borbi protiv sila zla koje su odlučili poraziti ribari i težaci na čelu
s Palunkom) i stanovnici mora na čelu s Kraljem Morskim, te ostali morski svijet: “Za
hobotnicama i sipama krenuše dupini, raže, tune i druge velike ribe, a naposljetku jata skuša,
srdela i drugih manjih riba. Crno ih se jedro nije poplašilo. Njegov se kapetan grohotom smije
gdje na njega ribe kreću. Ribe! Ha! A što o ribama može znati bjesomarski soj iz smrdljive
rakite?” (Grković-Janović, 1997:170).
I Kralj Morski pomaže
Upravo sklad prirode i ljudi kojima prijeti zajednička nesreća, ako se ne obrane od svih
izazovasuvremena svijeta, jest onaj jezičac na vagi da u tome uspiju. Čas kad je to ostvareno je
odluka Kralja Morskog da pokrene morski svijet u borbu. Inače je podmorski svijet prikazivan
redovito kao protivnik ljudi (npr. u Nazora, uz iznimku samog dupina Crnka), to je i jedan dio
percepcije mora, koji uzima živote, ali i daje. No samo skladom mora i zemlje, ljudi i mitova
(mitoloških bića), moguća je pobjeda nad silama zla.
Zaključak
Na odabranim primjerima Ivane Brlić-Mažuranić i Vladimira Nazora i novih ostvarenja na
području dječje priče (na onoj zasebno izdvojenoj niti mora i mitološkog sad u fantastičnom
pripovijedanju), može se zaključiti da suvremeni hrvatski pripovjedni tekstovi nastavljaju to
bogato nasljeđe koje su na početku dvadesetog stoljeća upravo oni započeli jedinstvenim
književnim opusima. Diana Zalar ističe da je Ivana Brlić-Mažuranić “(...) započela a) klasičnu
liniju umjetničke bajkovitosti u kojoj mitološki likovi od svojih dotad poznatih, arhetipskih
pozicija kreću u novi život u umjetničkoj bajci, zadržavajući svoje već poznate osobine i gradeći
nove. Ova je struja vitalna do dana današnjeg, a predstavnici su joj Vladimir Nazor, Snježana
Grković-Janović, uz Anicu Gjerek i Maju Gjerek-Lovreković, te dijelom Želimir Hercigonja,
potom Zvjezdana Odobašić i Ante Zaninović”
HRVATSKI FANTASTIČARI
Fantastična priča našla je na svoje plodno tlo i u suvremenih hrvatskih dječjih pisaca. Već u
nekim Vitezovim proznim tekstovima nalazimo odmak od klasične bajke, napose kod Bodinih
priča. U Bajci o glinenoj ptici dječak Borko napravi pticu od gline i perja koje je skupio. Ostavi
je u stablu jer je nije htio nositi kući i dogodi se čudo. Prema klasifikaciji podvrsta dječje
fantastične priče, ovdje bi bilo vidljivo oživljavanje predmeta, igračaka i dr. Njegova je ptica
oživjela i ne samo to, već je i progovorila: „ – Da ja sam tvoja ptica. Toliko si u mene unio žara
svoga srca da sam morala oživjeti. Ako ti dođe do nevolje u životu, a ti samo zazviždi ovu
pjesmu koju ja cvrkućem, i ja ću ti pomoći.”( Vitez, 1989:120)
Nada Iveljić
Prisutna je u hrvatskoj dječjoj književnosti u gotovo svim rodovima, piše stihove, prozu (priču i
romane) i igrokaze. No kao ističe Hranjec, poznajemo je kao autoricu pripovijedaka i crtica:
„(…) njezin rukopis manjih proznih cjelina može nam poslužiti reprezentantom, obrascem za
suvremenu kratku priču – priču moderne fakture iz koje zrači plemenitost i humanizam. Prvom
(…) zbirkom Konjić sa zlatnim sedlom, sastavljenom od 26 pripovijedaka, N. Iveljić kao da još
nije posve kročila u svijet dječje književnosti: tekstovi su joj tematski i stilski heterogeni, autorica
se još koleba između bajkovite i realističke priče. Prve će karakterizirati ‘poetizacija svijeta
djetinjstva i prirode, personifikacija stvari i pojava iz dječjeg života i kruga te opća humanizacija
ljudskih odnosa’; druge pak, unatoč ‘neusklađenoj kompoziciji i suvišnom didakticizmu’,
otkrivat će ‘autentičan dječji svijet i dječja lica sa zagrebačkih ulica.’ Zapravo, zbirkom autorica
najavljuje temeljni dualizam njezine poetike koji neprestance teži ‘interferenciji i prestajanju
stroge granice između svijeta imaginacije i stvarnosti’” (Hranjec, 2004:254)
Kolibrić Lili i druge priče (1976.)
Riječ je o fantastičnim kraćim pričama (devetnaest) „naivno iščuđujućih nad personificiranim
biljkama, životinjama i stvarima. Pomak prema realnosti spisateljica nastavlja zbirkom Zvijezda
na krovu (1978.) i nastavak Konjića …; tekstovi su locirani u realni svijet u kome N. Iveljić opet
nalazi mjesta fantastici i bajkovitosti. Tako je zvijezda sišla na krov i kuckala po crijepu, more je
jedna velika ruža, ušutjeloj djeci nisu izmamili osmijeh stariji nego kujica sa sedmero štenadi,
kamen poželi imati srce, sjeme u sjemenarni mašta u što će se razviti (…)” Hranjec, 2004:258)
Napose valja izdvojiti zbirku Dođi da ti pričam, objavljenu 1984. koja je ” opsežnija knjiga od
osamdesetak crtica i priča, koja već naslovom priziva usmenoknjiženi komunikacijski proces –
poziva za pripovijedanje (moderne) bajkovite priče.” (Hranjec, 2004:260)
Višnja Stahuljak
Njezinu Kućicu sa crvenim šeširom (1974.) književna povijest predstavlja kao heterogenu,
karakterizira je „sklonost poetizaciji (pri čemu se nerijetko primjenjuje korelativno načelo s
drugim umjetnostima), slobodno parafraziranje jezika bajke, začudni fantazijski zamišljaji
temeljeni na raznolikim personifikacijama i antropomorfizacijama. Zbirka je četverodijelna. Prvi
dio, naslovljen kao i zbirka, oživljuje predmete i pojmove koji su iskočili iz stare slikovnice –
kućicu, Granu Jorgovana, Djevojčicu Lutkicu, Ptičicu Kukurijekalicu. Autorica primjenjuje
exuperyjevski postupak: junaci iz irealnog svijeta prelaze u realni. Drugi ciklus, ‘Priče s okruglog
otoka’ neki su kritičari nazvali ‘panteističkim’ (…)Treće poglavlje ‘Priče o brzom mišljenju’,
stilski nastavlja usmeni predložak (…) Četvrti dio ‘Priče zaljubljenih knjiga’ počinje ovako: U
nekoj kući bilo je na polici mnogo knjiga. (…) S vremenom je knjigama postalo poznato sve što
se događalo u kući i oko nje pa one poželješe da se jedna s drugom bolje upoznaju. I počele su se
međusobno čitati.” (Hranjec i Stahuljak, prema Hranjec, 2004:281-282)
Anto Gardaš
Antologijska je njegova zbirka Jež i zlatni potok (1978.). Ovako definira Hranjec njegov pristup:
„Personifikacija i antromorfizacija u svrhu basničnu. Gardaš oživljuje stvari, životinjama pridaje
čovjekove osobine, kako bi poučio; (…) na početak zbirke stavlja Priču o priči (…)
Infantilizirana ‘etimologija’. U nekim pričama Gardaš ‘tumači’ postanak i podrijetlo pojave ili
bića, ali ne da pouči nego ponajprije da zabavi najmlađe.” (Hranjec, 2004:327) Tako u priči Kako
su nastale tratinčice ističe postanak tog poljskog cvijeća. Jedna od najpoetičnijih Gardaševih priča
jer su se zvijezde spustile s noćnog neba da bi posvijetlile pastiru da nađe odbjegle ovčice.
Granulo je sunce pa se više nisu mogle vratiti: „Stoga ostadoše u travi i pretvoriše se u sitne
cvjetiće, koje poslije prozvaše tratinčicama. I danas se mogu vidjeti na livadi na kojoj je onaj
pastir napasao ovce i kraj puta kojim se vraćao kući. Prije nego što završimo priču, još ćemo
samo reći da se pastirić ubo na trn. Iz noge mu je iscurilo nekoliko kapljica krvi. Tu krv zvjezdice
su pokupile i sačuvale. I sad se ona nalazi na bijelim laticama tratinčica (…)” (Gardaš, 2002: 60)
Hranjec o Gardašu
Stara bajkovita struktura u novom ruhu. Primjer je klasičan, u Gardaša višekrat korišten: Bajka o
ribaru i ribici (isti će motiv koristiti u zbirci Podmorski kralj u bajci Ribar i njegova žena)”
(Hranjec, 2004:327) U osvrtu na Puškinovu bajku kraj je drukčiji, supruga je sretna s malo pržene
ribe. Nadalje Hranjec ističe i „Lirizam nastanjen u prirodi. Jedan je dio zbirke namijenjen opisu
dvanaest mjeseci u godini. Nakana im nije edukacijska nego ugođajna: autor već naslovima
sugerira poetski odnos (Junak na bijelom konju – siječanj, U ogrtaču od magle – veljača, Zlatnici
kraj puta – ožujak i sl.), iza kojih slijede lirski opisi, obogaćeni stihovima, primjereni dječjoj
doživljajnosti (…)” (Hranjec, 2004:328) Primjer je to u stihovima Zlatnicima kraj puta („Ožujak
zamutio gorske potoke i pustio tople vjetrove niz proplanke. S uspavanih polja pokupio je krpice
snijega, pod kore stabala potjerao nove životne sokove.): Na grančicu sletjela/dva leptira
bijela,/dva leptira plava, pa gledaju kako se/ cvijeće raspupava. (Gardaš, 2002:13)
Ljudevi tBauer
Zanimljiva je njegova zbirka Parnjača Colombina iz 1979. a njezina je pojava značila prilično
osvježenje na području priče. Ove suvremene priče plijene pažnju svojim originalnim pristupom
ispričanoj građi, odnosno naveden zbirka „kroči stazama hrvatskih fantastičarki, posebice
Sunčane Škrinjarić. Naime, poetički postupak u Bauera je sličan : uzima krhotine bajkovite i
basnične strukture i na njima gradi svoj zamišljaj koji se ogleda u duhovitom izokretanju logike,
čime priče dobivaju na bizarnosti. Tu poziciju autor začinja humorom, gdjegdje i ironijom, no
unatoč ležernosti i igrivosti ne zaboravlja putem naopake logike bajke i stilske igre ugraditi koje
zrnce mudrih naputaka, osobitom raspletom priča koji prizemljuje autorove maštovite
izlete.”( Hranjec, 2006:208)
.
Dragutin Horkić
U njedrima hrvatske dječje priče napose se izdvaja Horkićevo pripovijedanje i zbirka Čađave
zgode (1971.) Riječ je o uspomenama iz života željezničara, strojovođe Janoša koji evocira svoje
uspomene s puta, koji je uglavnom vezan ta Slavoniju, nešto za Bačku u Bosnu kuda je s vlakom
prometovao. Djelo plijeni neobičnim događajima, „o dalekometnoj zaušnici drjemljivom
skretničaru Jurici, o kočenju po zvijezdama, o vlaku na jedra, o lokomotivi zaogrnutoj bundom, o
zečjem šapopisu po snijegu, o mačkama zaposlenima na željeznici, o kuhanom mlijeku u
kravljem vimenu, o pecanju na Dunavu s lokomotive. (…) Janoševe zgode bivaju nevjerojatne,
čas bajkovite, čas hiperbolizirane.” (Hranjec, 2006:175) U stilu lovačkih priča Horkić
pripovijeda, a kad je nestalo ugljena, razapeo je plahte koje su čiste nosile žene u grad i tako
stigao na vrijeme na kolodvor.
Zvonimir Balog
Balog je stvorio specifičnu šaljivu mini-priču koja sadrži elemente priče, crtice, dosjetke i
pjesme: „Ovo je stidljiva priča./ Uvukla se u se da nema što vidjeti.” (Stidljiva priča, Balog,
2003:62) ili: Ovo je priča bez začina. Bez soli. Bez papra. Bez šećera. Bez masti. Bez paprike.
Bez vegete. Ovo je priča za dijetetičare: pravljena na kišnici. Molim da svatko stavi začin kakav
želi i koliko mu odgovara.” (Priča za dijetetičare, Balog, 2003:63) Ili pak Slijepljenapriča:
Mismoriječibombonidugosmostajaleuvrećicizaboravljenepasmosepočelerastapatiisvesezalijepilez
atostvarikojevolitenikadanemojtezaboraviti” (Balog, 2007:86) Osnovna značajka njegova
izražavanja je gomilanje i razvijanje nonsensa, bizarnih slika, apsurdnih situacija. Sklon je i
dosjetkama, iznenađenju, karikiranju, ironiji, katkada i satiri.
Balogovo pripovijedanje
Sve u priče ispunjene velikom dozom šaljivosti koja proizlazi iz bezgraničnih kombinacija što ih
je stvorila Balogova imaginacija. Motive za priče Balog nalazi posvuda, no najviše ga inspirira
riječ. On oslobađa riječ uobičajene funkcije u rečenici i daje joj nove zadatke. (Usp. Težak,
1991:72) Npr. priča Trgovina: „Trgovina nije uvijek trgovina. Trgovina je samo ako se za robu u
njoj trgaju. Ako robu prebiru – onda je to PREBIROVINA. Nećkaju li se – tada je
NEĆKOVINA. Stoje li u repu pred njom – postaje REPOVINA. Traže li je – onda je
TRAŽEVINA. Prigovara li se robi u njoj – to je PRIGOVAROVINA. Ja sam upravo malo
pribrundavao u jednoj PRIBRUNDAVAONICI na malo.” (Balog, 2003:61)
„U realističkim okvirima”
Treba istaknuti i djelovanje Mate Lovraka na području dječje priče koji ostaje u realistički
okvirima. Nakon Drugoga svjetskog rata objavio je više zbirki priča: Naši dječaci, Dobra oluja,
Veliko putovanje od 35 koraka i dr. Napose treba izdvojiti rad afirmiranog prozaika Slavka
Kolara: „Kolar je djeci izrijekom namijenio zbirku Na leđima delfina (1953.)., godine 1961.
preimenovan u Jurnjava na motoru), koja se događa pretežito u urbanoj sredini. Kad radnju
premješta u primorski ambijent, jednako je uspješan u čakavštini kao i u kajkavštini. U središtu
piščeva interesa jedna je lik, ponajviše dječak Macan Buzdovan, predstavljen u svojim zgodama i
nezgodama iz humorističkog rakursa (..) „ (Hranjec, 2006:83) Izdvajam i zbirku Strašni kauboj
(1982.) Ivan Kušana, te zbirku Dolina zečeva (1976) Nikole Pulića i dr. koji predstavljaju snažni
tijek razvoja hrvatske realistične priče.
Gundulić i Baraković
Taj mitološki sloj nalazi i u Gundulića, a mi možemo takve slojeve iščitavati i u Barakovića kad
govori o podrijetlu Zadra: “Tuj Garci mornari s vrimenom prispiše,/ Argo i Jažon stari ki Zadar
dospiše,/ zasnovan jur biše i zidom odiven,/pak oni rabiše dok bi dospiven. (…) Dosta je da
Zadar sam Neptun izusti/ ki veće nikadar to ime ne pusti./ Kroz časti ke shusti od bogov razlike/
kako neće slusti od bogov vavike?” (Baraković, 2000:156). Švelec ističe i tu fantastičnu
komponentu spjeva, koju upravo gradi priča o postanku Zadra: “Izlaže se i priča o mitskom
postanku Zadra s čime je u vezi ne samo naziv grada već i naroda i jezika” (Švelec, 2000:17).
Opet o slavenskoj mitologiji
Međutim taj interes prema mitologiji (napose slavenskoj) trajniji je i održao se do danas. Osobito
u moderni, za koju smo rekli po svom secesijskom okviru korespondira s mitološkim svijetom i
mitološkom svijesti. Upravo u tom razdoblju pojavila se Ivan Brlić-Mažuranić (i Vladimir
Nazor), koja gradi jedan nestvaran svijet inspiriran mitologijom, jedan sustav umrežen na
osnovama slavenske mitologije i predaje, a Branimir Donat uspoređuje to njezino htijenje i
kodifikaciju sa sličnom recepcijom Homera u našem svijetu i kulturi: “Kao što je neidentificirani,
ali u svijesti europskih naroda uvijek prisutan Homer, kodificirao mitologeme u mitove drevnog
grčkog naroda pretvorivši priče u povijest iskustava svoga naroda i njegove društvene zajednice, i
Ivana Brlić-Mažuranić u idejnom smislu predstavlja možda i nesvjesni pokušaj da se na bazi
slavenskih mitologija stvori jedna nadnacionalna mitologija” (Donat, 1970:29).
Veza s tradicijom
Donat ističe upravo tu mitsku osnovu – mitski nivo – koji je univerzalan i koji je jasan, slikovit i
kao takav: “otjelotvoren u konkretnoj govornoj situaciji bajka Ivane Brlić-Mažuranić pretvara se
u najljepši i najlapidarniji obrazac hrvatske nerealističke, imaginativne pripovjedne proze koja u
žarište pjesničke riječi stapa višestoljetnu tradiciju anonimne hrvatske narodne književnosti,
tradiciju umjetničke književnosti od Marulićevih vremena do intencija modernista (…)” (Donat,
1970:30). To je snaga Ivane Brlić-Mažuranić: veza s tradicijom hrvatske književnosti, upravo
uporabom mitova i mitske svijesti, koja se univerzalizirala snagom njezine riječi, i ostala do
danas kao u starih naših pjesnika. I to je ono što ove priče drži trajnim nasljeđem naše
književnosti i kulture te otvara mogućnosti za nove interpretacije. Ta njezina slavenska božanstva
lako su se uklopila u suvremeni okvir i kulturu. Priče su podatne i inspirativne, svevremene, jasne
i snažne. Brojna su božanstva jednostavno izišla iz Priča pa se prošetala našim svijetom i
vremenom.
Intertekstualni pasaž
S druge strane u prethodnim interpretacijama ovog dijela knjige ističe se i karakteristična
zaigranost Tintilinića koji “se za humorističnu intonaciju pobrinuo “svojim vragolijama i
dosjetkama” (Pintarić, 2008:263). I ta zaigranost u cijeloj se epizodi nastavlja u dosjetkama koje
se povremeno čuju od glavne junakinje, Vrijeske, koju šalama podbada Malik, a ona mu
odgovara na isti način: “Sitni Malik, gljivi nalik (...) – Mudri Malik mome djedu nalik …”
(Grković-Janović, 1997:244). Ili možda najljupkije intertekstualno kolo po uzoru na ono iz djela
Ivane Brlić-Mažuranić kada kod bake “sve prosuše”, ali i prizor iz ledom okovane šume i bakine
nevolje u kojoj se našla nakon što su je sin i snaha-guja protjerali iz kuće: “A baka žalosna ide po
snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da
nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.
Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom
ognjištu” (Brlić-Mažuranić, 2004:88).
Zaključak
Završetak priče ostvaruje se tipičnim prelaskom iz područja irealnog u realno kako jest u nizu
fantastičnih priča – buđenjem: “Jelice srećo moja, dosta je bilo spavanja, nemoj nas više plašiti.
Bio je to jedan drugi glas, poznat, ali nekako nov – očev glas. – Već četvrti dan spavaš, ni vode se
nisi napila. Hajde zlato, otvori oči… – Budi se – reče sestra – Hvala Bogu!” (Grković-Janović,
1997:344). Naravno da je ovaj kraj usporediv ili možda dio tog intertekstualnog kolaža autorice
koji se u ovom primjeru odnosi na tradiciju Carrollova tipa priče, a autorica je “zahvaćajući u
riznicu domaće književne tradicije, stvorila je modernu fantastičnu priču izgrađenu na
nacionalnim temeljima”.
Svijet realnog
"Realistična" skupina - Motivacija je za nastanak romana realistična (to se potkrjepljuje
tekstom iz autoričine Autobiografije). - Roman je građen na fabuli kakva je moguća u realnom
svijetu; on se donekle preklapa sa svijetom zbilje. -U romanu dominiraju realistični opisi (npr.
psa Bundaša, kupljenje sijena, pastira i njihove igre bacanja kamena s ramena, sporedni likovi su
realistični. - Studenti su se trudili dokazati da Hlapićevi podvizi nisu nemogući, da je izvedivo
sve što je on napravio na svom putovanju. - Roman sadrži akciju, pustolovinu, likove djece,
družinu, djetinjstvo - kao dječji roman. -Stvaran je ambijent (selo, grad) makar se ne zna točno
mjesto radnje - što je odraz bajke (pretpostavlja se daje to Slavonija). _ Realistični su poslovi
koje obavljaju ljudi koje Hlapić putem sretne. - Nema fantastičnih likova predmeta, preobrazbi -
funkcijama u romanu nisu narušene mogućnosti zbilje.
Slikovitost
Druga obilježja autoričina diskursa u funkciji su pojačanja (dječje) receptivnosti: velika
slikovitost (npr. vanjska i unutarnja karakterizacija): "Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i
još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenog sukna. To je sukno ostalo od majstorove
zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi, da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je
imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi
šegrti rugali." Zatim pojedine reduplikacije koje su usmenog podrijetla donose dinamičnost (Išao
je Hlapić, išao. Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti) i sl.
Izvornost
Treba istaknuti da je umjetnički svijet Ivane Brlić-Mažuranić izvoran. I tu izvornost ćemo naći
upravo u tom možda neočekivanom, ali posve originalnom prožimanju realnosti i mašte, romana i
bajke. Ta umjetnička stvarnost iznikla je na usmenim temeljima, zbog čega je autorica nazvana
"hrvatskim Andersenom". Unatoč neotkrivenom mjestu radnje (nije prostor lokalizirala imenom,
ipak prepoznajemo hrvatski (slavonski) krajolik. Tamo nalazimo pastire, mljekare, sjenokoše,
žito, paša, livade, šumu i vodu. S druge strane, izvornost Hlapića, ali i cijele njezine proze ogleda
se i u humanitetu, plemenitosti, u poeziji, kako je istaknula naša književna povijest u poeziji srca
i mašte, u etičkim načelima.
Izraz
Još jednu vrijednost moramo istaknuti u Ivane Brlić-Mažuranić, a to je izraz. Već su u njezino
vrijeme isticali kako je pridonijela protanjenju stila hrvatske proze onog vremena. Kako je
izrasla u obitelj s bogatom jezičnom kulturom i književnim vrijednostima (sjetimo se djeda, brata
mu Matije i Vladimira Frana Mažuranića, tako se ta briga za jezik ogleda i u njezinu djelu. Nije
samo slikovitost karakteristika nego sveprisutni ritam i struktura rečenice: "Hlapić nije govorio
ništa. Njegove čizme žurno su udarale po kamenju gradske ulice. Za njim su isto tako žurno
lupale male Gitine cipelice.
ZAKLJUČAK
Radi se o klasičnom djelu hrvatske književnosti, što je rekla znanost o književnosti, ali i već pri
samoj objavi Matoš ga je nazvao pravim malim remek-djelom. Istodobno to je prvi naš svjesno
ostvaren dječji roman. Svojim je porukama i izrazom ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj
književnosti, ali i u svim dječjim srcima koji su s pažnjom i strahom pratili djelovanje malog
šegrta Hlapića, koji kao da je sišao s neba da pomaže i mijenja ljude.
Nešto o identitetu
Formiranje djetetovog identiteta je neodvojivo od stvaranja slike o sebi, samopoimanja i
samopoštovanja. Razvoj djetetovog identiteta nije statičan proces, nego kontinuiran i dinamičan
proces kojeg omogućuju brojne interakcije djeteta sa socijalnom okolinom. Dok su neki aspekti
identiteta jedinstveni i osobni, postoji i tzv. grupni identitet koji označava pripadnost nekoj
skupini. Grupni identitet omogućuje diobu nekih zajedničkih slojeva identiteta između pripadnike
iste skupine. Tijekom sazrijevanja i odrastanja djeca obogaćuju i razvijaju svoj osobni i grupni
identitet. Osjećaj svoje vlastitosti djeca razvijaju i u doticaju s vrijednim djelima hrvatske
književnosti. U književnim djelima pohranjeni su primjeri brojnih identiteta s kojima se djeca
identificiraju, čije vrijednosti preuzimaju i prema kojima modeliraju svoja ponašanja. U tekstu
koji slijedi prikazat će se distribucija identiteta na nekim primjerima dječjeg romana u hrvatskoj
književnosti.
Polarizacija identiteta
Takva je polarizacija zapravo shematska i u Družbi Pere Kvržice. Pero je sin siromašnog seljaka,
a Divljak, kao i Pero, u Vlaku u snijegu sin bogatog seljaka. Sve što se vezuje uz bogatstvo je
negativno. Divljak za razliku od ostalog dijela družbe nosi sa sobom bogatu marendu koju ne želi
podijeliti, tek na zamolbu je dijeli: „ Divljak jede velik komad gibanice sa sirom. Pero gleda,
gleda, šuti i čeka. Onda stade pred njega i kaže mu: „Budi čovjek!...“ (Lovrak, 1964:12). Po toj
Lovrakovoj projekciji siromaštvo je skromnost, ne razmetanje i taj identitet je po Lovraku onaj
kojim se čitatelj treba identificirati. Iza te skromnosti, stoji pamet koja se ne troši uzalud već s
ciljem, razumno i korisno za borbu za opće dobro. Kao da nam Lovrak sugerira da će taj mali
čovjek, kad odraste, povesti narod prema boljem životu. I to svojim vrlinama: altruizam, rođeni
vođa, najinformiraniji, briga za grupu i svakog pojedinca, zajedništvo, suradništvo i dr. Daje
primjere iz djetinjstva kako se ponašati u budućnosti
Drugi idenitet
Drugi identitetski ili karakterni paralelizam je u Divljaku: bogatstvo jednako škrtost, divljaštvo,
nebriga za skupinu, lažno vođa, ucjena, laganje, ometanje, ne shvaćanje pravih vrijednosti, nema
borbe za opće dobro, već za vlastitu promociju, nebriga za bližnjega. Kako ističe Hranjec
„Najčešći model je čvrsto organizirani kolektiv s vođom, ali i nizom individualaca - pouzdanih
zamjenika, protivnika, zlobnika, plašljivaca. Lovrak prenosi na njih klasne suprotnosti starijih. U
podjeli na siromašne i bogate autor je otkrito naklonjen prvima koji su onda i pametni i
karakterno superiorni. Očito je interpoliranje klasnih odnosa odvelo Lovraka, negdje manje,
drugdje očitije, u crno-bijelu postavu likova.“ (Hranjec, 1998:45).
Perin identitet
Perinu superiornost, Lovrak naznačuje od samog početka, pa npr. kad su skočili i bježali nakon
što su obrali gazda-Markove trešnje: „Jure poljem i začas su na livadi. Pero ih zaustavi: - Stoj!
Nitko nas ne progoni! Ovamo u hrpu da vidimo jesmo li svi živi?! Jesmo! Noge su na mjestu?!
Što je rasklimano?! Haj! Haj! Jedino nosovi nisu u redu! Malo krvavi! Malo, pa ništa!“ (Lovrak,
1964:14). Slijedi epizoda u kojem Pero stvara družbu, i tu se on ističe kao vođa:“ Pero je gord.
Uspravi se na prozoru. Lica mu gore. Zanosno govori. – Dečki! Zamislite ovo! Kažimo: Mlin je
naš! Družba ga ne razumije, pa ništa ne odgovara. Pero nastavlja. – Jasno je. Vi ste zanijemjeli.
Ta ja vam još nisam rekao, što mislim. Neću se prenagliti. Mozgam ovih dana. Dok smozgam,
predložit ću vam nešto….“ (Lovrak, 1964:17).
Kolektivni identitet
Ovdje je očito kolektivni identitet taj koji prevladava, a vođa taj koji je odgovoran za kolektiv.
Premda ćemo, kao ističe Dubravka Zima u kasnijim Lovrakovim objavama (Devetorica hrabrih)
naći djecu čiji je „pothvat (…) manje ambiciozan“( Zima, 2011:95) i u ovom „romanu Lovrak ne
napušta svoju koncepciju kolektivizma, izdvajajući iz šireg kolektiva (razred učitelja Matića)
devetoricu odlikaša, dok j eautoritet utjelovljen ponovno u liku učitelja, bezimenog Matića, koji
se iz školskog kolektiva izdvaja po nizu pozitivnih karakteristika koje prenosi i na svoje
učenike.“ (Zima, isto) No, takva se paradigma mijenja u novoj tipologiji dječjeg romana –
romana lika i u obiteljskom romanu u devedesetim (usp. Vrcić-Mataija, 2014:220
Negativni identitet
Na te njegove najave Šapica naivno odgovara, jer vučja koža u koju se uvukao karakter
dugonogog dječaka - Mungosa Nevade ne popušta: „- Nađi drugoga – kratko će Mungosu. –
Meni ta srećka ne treba. – Znam- ozbiljno kimne Mungos. – ne treba nikome. Ali ako ja
odlučujem kome manje treba, ti znaš do kakvog ću zaključka doći. A ne zaboravi, baš ja
odlučujem.“ (Matošec, 2005:20-21). Igra naivnog Šapice i silnog Mungosa se nastavlja, jer
Mungos zastrašuje i prijeti Šapici: „Nemarnom kretnjom, kao da to ne čini hotimice, dotakne
rukom onaj nabubreni džep. Revolver. Šapici i opet postane hladno.“ (Matošec, 2005:21). Ni tu
Šapica ne vidi u kakvom je položaju, pa se pokušava cjenkati s Mungosom, koji je odrješit i koji
želi podati praznu srećku: „-Slušaj, mali – reče tiho, prijeteći – dovoljno dugo sam trpio tvoje
razmetanje. Možda si hrabar, ali sigurno nisi dovoljno hrabar da bi uplašio mene. I zbog toga, ne
pokušavaj mi više zapovijedati. (…) Gurnuo ga od sebe i Šapica zatetura.“ (Matošec, isto).
Mungos djeluje
Još ga uz to Mungos uvjerava kako će lažno svjedočiti kako mu je dao novac za revolver, a ne za
srećku i da će ga reći mami (usp. Matošec, 2005:22). No nakon ovog razgovora u Šapičinom
stanu, Mungos potpuno ovladava Šapicom i uz prijetnje mu zapovijeda da će ga ubuduće slušati i
na svaki njegov zahtjev mu pomagati kad zatreba i kad od njega zatraži.Već je tu prisutan roman-
lika i kako se ističe u literaturi „Narativni obrazac romana lika (…) pretpostavlja prevlast
unutarnjeg proživljavanja likova koji samostalno prolaze kroz romanesknu fabulu gradeći svoj
identitet na svojevrsnom stanju dječje osamljenosti.“ (Vrcić-Mataija:2011:149).
Susret u podrumu
No ta Mungosova brza kretnja i prijetnja nije zbunila Tugoljuba, već nasmijala: „- Hi, hi, hi! –
smijao se čovjek. – Pucat ćeš? A kako ćeš pucati? Ovaj revolver ne bi opalio ni da ga na
koljenima moliš! Čak kad bi u njemu bilo metaka. A u njemu nema metaka, ja dobro znam da
nema, jer sam ga ogledao sa svih strana.“ (Matošec, isto). Sad dolazi do otkrivanja uljeza,
Tugoljub Prvi je ustvari starac iz staračkog doma koji bježi iz doma: „ Dakle, u staračkom domu
je lijepo, ali su starci jako dosadni. Jao, što su dosadni! Ja ih gledam, gledam, pa kad ih više ne
mogu gledati, pobjegnem.“ (Matošec, 2005:96).
Mungos se mijenja
No Mungos u podrumu se brine za Tugoljuba, pa kad se starac probudio iz sna bolestan, Mungos
mu dodaje vodu, brine se za njega, pokazuje pažnju i ljubav i zove ga djede Tugoljube i na koncu
ide po Velikog Toma, liječnika. Nije ni trenutka htio ostaviti Tugoljuba, već je otrčao natrag u
podrum i tu se Mungos mijenja: „Uvjeravao je sebe da zaista može napustiti Tugoljuba prvog i
već žurio niza stube. Kao da su od jednog Mungosa nastala dvojica. Jedan koji je odlučio bježati i
drugi koji se vraćao da ispuni obećanje. Pobijedio je drugi“ (Matošec, 2005:109).
Povratak dječaka Darka
Očito da je prevladala u Mungosa svijest o sličnosti s drugima, prevladava jedan identitet, a to je
ljudskost. Očito je ovaj kopernikanski obrat u Mungosa bio potaknut interakcijom s drugima.
Naime, Mungos je bježao od ljudi (bijeg od kuće i bijeg iz svoje ulice) zbog nedovoljne
interakcije s drugima, ili naprosto ne snalaženja u novoj sredini. Način na koji se Mungos
pokušao afirmirati među slabijima (Šapica, Veslonožac, Latica, Cvrkutalo) odražava i onaj njegov
govor s Tugoljubom o dva vuka. Navukavši vučju kožu, nije dugo izdržao, već je poučen
ljudskosti Velikog Toma, upao kako smo rekli u noć velikih promjena, ili u doticaj s ljudskošću se
mijenja, stvara novi identitet, odnosno vraća se u da u svoje prvotno stanje.
Obiteljska tematika
U ovu drugu skupinu možemo svrstati i Gavranov roman. Pero i Jurica, atipični su junaci dječjeg
romana, jer oni ne streme nekom velikom ostvaraju, cilju kojeg obično postavljaju pred sebe
dječje družine, već mijenjanju položaja svojih obitelj (Juričinu tatu je napustila supruga, koja živi
u Argentini s novim mužem, a Jurici se rijetko javlja, „samo za Božić, pošalje čestitku. A za
rođendan ni to – tužnim glasom mi je Jurica prokomentirao ponašanje svoje mame, koja je u
dalekom svijetu zaboravila na svoga sina“ (Gavran, 2000:16). S druge strane, Perin otac je umro.
Upravo sav zaplet je u toj činjenici, kako spojiti dvije obitelji? Perina majka dobro kuha, a Juričin
otac ne zna kuhati:“ Istina. Jurica se malo ljutio što mu tata stalno radi talijanska jela, pa mu je
već dosta te vrste hrane. A njegov se tata branio da već tri dana nije kuhao špagete i da nije kriv
što nije vješt u kuharstvu“ (Gavran, 2000:16).
Drugi pokušaj
Drugi pokušaj koji su opet dogovorila dva dječaka je bio s oglasom tražim muža. I ovo se
inzistiranje na tati može povezati s onim čim možemo istaknuti mijenjanje identiteta , tj. takva
vrsta romana se odmiče od nekadašnje tematike dječjih realističnih romana:“ od izrazito
pustolovne prelazi na socijalno-psihološku, s time da temom modernih romana postaju vrlo
često oblici egzistencijalnih problema, dječji strahovi, traume, bolesti pa i smrti bližnjih ili
određeni problemi unutar obitelji. „ (Vrcić-Mataija 2011:147).
Sadržaj oglasa
Jurica se i Pero dogovaraju o sadržaju oglasa, ali i samostalno i samoinicijativno rade na tome jer
ne pitaju mamu za dopuštenje:“_ A što ako ti mama to ne dopusti? – Neću je ni pitati. Dat ću
oglas, i tek kad izađe, reći ću joj: takva i takva stvar, želim oca, želim brata, molim te pozovi na
razgovor muškarce koji ti se jave na oglas, pa da izaberemo najboljeg“ (Gavran, 2000:34). Ne
samo da su riješili način na koji će platiti oglas (skupljanjem starog papira) nego iz Večernjakovih
objavljenih oglasa izabiru onaj koji im je najbliži: „Mlada udovica, ne svojom krivnjom, duge
crne kose, izražajnih očiju, blage naravi, bez obaveza, dobro situirana, traži muškarca koji voli
sport radi braka“(Gavran, 2000:35). Svakako Pero nije majci rekao za oglas sve do subote. Mati
se jako naljutila, a Pero joj veli da je jednostavno to napravio je je u zadnje vrijeme jako
nervozna.
Tko je zainteresiran?
I tu se otkrivaju sve poteškoće suvremenog života jer ima problema na poslu. U nedjelju su počeli
dolaziti zainteresirani, pa tako gospon Zvonko govori da oglas nije vjerodostojan jer se ne
spominje da ima sina „Vjerojatno ga iz strateških razloga u oglasu niste spominjali“( Gavran,
2000:40). Ili još humorističnije izgleda zaključak drugog prosca koji se uhvatio onog dobro
situirana:“-Zar vi mislite da žena koja ima stan od 58 kvadrata u Rendićevoj ulici, i ništa više,
ima pravo za sebe reći da je dobro situirana?“ (Gavran, 2000:41). A osobit je i njegov pozdrav na
odlasku: „Uostalom, čekaju me danas razgovori s još dvije raspuštenice i jednom udovicom.
„ (Gavran, isto).
Likovi odraslih
Slijedi upoznavanje Perine majke i Jurice na nedjeljnom ručku koji jer Perinom prijatelju godio
zbog toga što mu otac ne zna kuhati. Ovdje se može istaknuti da se ova narativna struktura
svojom tematikom približava i obiteljskom romanu, jer su u njemu profilirani i likovi roditelja,
kako smo istaknuli na početku: „Pripovjedni obrazac obiteljskog romana podrazumijeva prikaz
obiteljskog ozračja u kojem se uz dječje ili likove ili likove tinejdžera javljaju i likovi odraslih.
„( Vrcić-Mataija, 2011:151). S druge strane, upravo ti obiteljski odnosi utječu na formiranje
dječjih identiteta, a na što utječe „ u većini suvremenih obitelji prevladava liberalniji životni stav
slabijeg roditeljskog autoriteta“ (Vrcić-Mataija, 2011:152). Konačno su Pero i Jurica povezali
svoje roditelje, i postupno se približavaju i konačno sve završava brakom
Igra i djetinjstvo kako su prikazani u romanu i škola potpuno su drugačije projicirani u ovoj
suvremenoj naraciji nego u prethodna dva pripovjedna diskursa. Ono što se izdvaja u književnoj
teoriji kao polazište u oblikovanju suvremenog romana lika jednako se odnosi i na oblikovanje
dječjih identiteta u naznačenom obrascu obiteljskog romana: „U tipovima moderno i
postmoderno oblikovanog roman lika, kojih je u odabranom vremenskom presjeku znatno više od
prethodnih projicira se slika suvremenog urbanog djetinjstva te lik djeteta i tinejdžera koji svoj
identitet gradi na dominantnom utjecaju suvremenih oblika popularne kulture ili je od njega
iznimno izuzet“ (Vrcić-Mataija, 2011:150). Iščitavajući roman to se u ovom dijelu koji se bavi
školom i okolinom ističe u nizu motiva: Juričin otac Božidar je računalni stručnjak, pa ih uči
kompjutorskim igricama (a Pero ne zna raditi na računalu). To je bilo jako popularno upravo u
ovom razdoblju (devedesete godine dvadesetog stoljeća) o kojem se referira Gavran u romanu:
„I onda je striček Božidar na kompjutoru namjestio igru koja se zove Princ od Perzije, a to je
stvarno super igra, to s onim princem koji bježi iz turskog zatvora. Prikazao mi je što trebam
činiti, i mogao sam već nakon nekoliko minuta, igrati bez pomoći“( Gavran, 2000:17).
Sretni završetak
No ne samo da je striček Božidar reproduktivac, već je i kreativac, pa im nudi novu igricu koja je
po riječima Pere bolja i ljepša od Princa od Perzije. Isto odraz tog urbanog identiteta su i zabave
u školi kada im njihov razrednik odobri pokretanje disko-kluba, ali pod uvjetom da im dežuraju
roditelji. Može se reći da u ovom suvremenom hrvatskom dječjem romanu prevladavaju drugačiji
identitetski znaci, odnosno „iščitavamo način izgradnje mladenačkog identiteta oblikovanog u
kontekstu ljubavnih, obiteljskih, ali i životno egzistencijalnih odrednica, rjeđe trendovskih.“
(Vrcić-Mataija, 2011:150), a sve završava nakon ugovorenih “nekoliko „spontanih“ susreta i na
kraju je jedan dječak dobio oca, a drugi mamu“ (Hranjec, 2006:247).
Zaključak
U ovih nekoliko primjera vidimo kako se distribucija identiteta ili identitetska paradigma u
hrvatskom dječjem romanu mijenja, od vođe kolektiva Pere u romanu dječje družine iz seoske
sredine, preko romana lika Mungosa Nevade i urbanog prostora u kojem dominira lektira i film
kao identitetsko polazište i traženja identiteta sa svim poukama/porukama Matošeca, do identiteta
u suvremenom hrvatskom romanu koji se formira na polazištima urbanog djetinjstva, suvremene
kulture, obiteljskih odnosa, ali i životno egzistencijalnih odrednica.
Kušanov model
U literaturi se ističe kako se Kušan zapravo poigrava obrascem kriminalističkog romana: „Kušan,
dakle, ne preslikava doslovce model krimića nego ga ležernošću i igrom relativizira, pa njegovi
dječaci ne samo da u romanu sumnjaju nego si i svjesni knjiškosti takvog štiva: (…) Žohar
razmišljaše o dovitljivim detektivima iz stripova i romana i pokušavaše zamisliti što bi oni učinili
u ovakvom slučaju. ‘Glupost’, sjeti se, ‘onu su izmišljotine, a ovo je pravi život’” To j eto:
Kušanov Žohar čvrsto je, lovrakovski na zemlji, no istodobno će ga obuzimati kastnerovski
nemir, znatiželja otkrivanja. Autor time ne opstoji (samo) između Lovraka i Kastnera, no upravo
na toj simbiozi stvorit će svoj tip romana: priča je u Uzbuni prostorno i vremenski locirana
(poslijeratni Zagreb), dakle ‘realistična’ je, a od krimića preuzet je kostur, shema, tehnika
pravljenja priče, što je pak izabrao zbog ‘sviđanja’, zbog receptivnosti djela.” (Hranjec, 2004:97)
Poezija u Smilju
Crnković pak povoljnije ocjenjuje poeziju koju objavljuje časopis Smilje i to zahvaljujući
„uredničkoj politici Tomislava Ivkanca, koji časopis snažnije usmjerava dječjoj čitateljskoj
publici (pučkoškolskoj). Ipak, tip poezije koji se objavljuje u Smilju zapravo se nastavlja na
patriotsku, pobožnu i ćudorednu poeziju zastupljenu u Bosiljku, a glavni joj je reprezentant u
Smilju Ljudevit Varjačić. Varjačićevu poeziju Crnković opisuje kao tradicionalnu i ustaljenu, te je
vidi kao shemu ili kalup koji se nametnuo u Smilju” (Hameršak, Zima, 2015:285) Potom navode
kako je Varjačić takvom koncepcijom odnio pobjedu nad predstavnicima drugog kalupa, onog
Zmajevog kojeg je glavni predstavnik Josip Milaković. (Usp. Hameršak, Zima 2015:285)
Katančić
Ševa: „Ševa, mila ptičica,/krotka, mirna, pitoma,/lipa kao divičica,/šetak se blizu doma.//Mrko
perje odilo/a na glavi kukmica,/koja diši sve tilo/kano lipa krunica.//Hodeć glavu
podigne,/skladno sakupi krila,/a očima namigne/kano da bi umila.//Sitni hodak lipota,/mio svakoj
družini;/ubit ju je griota/jerbo kvara ne čini.//Kad se digne snizoko/na perute lagane/i poleti
visoko/pak u zraku postane.//cii,cii . . . Popiva/milo, ljubko, taneno,/cara, cara … poziva,/čuti ju
je medeno.//Pak se pusti nadoli,/kano da će padnuti,/ali opet privoli/gori u zrak prnuti.//Ondi
malo počine/pak priuzme pismicu,/glasak više podigne/a naperi kukmicu.//Cii, cii …
udara;/poleti, opet stane;/cii, cii, cicara …/piv aptica brez mahne.//Neka piva ptičica,/kud ide
Karašica,//neka živi Marica,/draga nami dušica!”(Katančić, 1971:345-346)
Preradović
Ribaru: „Ribice lude,/Dodjite vamo,/Ribice lude/Kušajte samo./Ješka je sladka,/Udica tanka,/A
živiet krasno/Na zemlji vanka./Ribicam ovdie/Ljuska esnima,/Bojnog oklopa/Netrieba
njima,/Jer svatko živi/S vam u miru/Ljudske neskladi/K vam nedopiru./Svatko vam
gleda/Pribavit slasti,/Miesto u vodi,/Plivate u masti./Sva vam se zemlja/Klanja ohola/Svatko vam
snima/Rado kod stola./Ribice lude/Prim’te se srieće,/Znam, da nijedna/Vratit se neće.”
(Preradović, 1846:359) Prema tekstu iz Zore dalmatinske, br. 45, na 9. studenoga 1846)
Filipovićev model
Maca i miš: Jednoć maca mala/Mišu spomen dala./ - Čuješ mali miše,/Ne dolazi više,/Nit mi
kvara čini/U mojoj kuhinji,/Ako nisi rada/imat teškog jada;/To ti zadnji puta velim:/Nemoj odveć
biti smjelim!// Al miš mace neće/Da posluša veće,/Nego ko i prije/Svem se tome smije;/Pa tad
drzovito,/Pred macom očito,/Glavu rep ukoči/Te na astal skoči./Al ga skupo oto stade,/Jer u mace
šape pade.// Sveđ vjerujte toj istini/Što tko čini, sve seb’ čini.” (Filipović, 1988:55)
Milakovićev model
Prši sniježak: „Zimska večer. Selo malo./Nad seocem pršit stalo.//Prši sniježak
pahuljama,/Bijeleć krove kolibama.//Napala ga sila tušta,/A na zemlju noć s spušta.//Nigdej glasa,
ćuh anema,/Sve već spava, sve već drijema.//A kolibe on emale/Kamo da su bližes tale.//Kano da
su zagrljene/Da ne smrznu osamljene.” (Milaković, 1988:745) ili Sve u svoje doba: Viče bijeli
dan; - Hajde, noći, van!//Njemu veli noć:/ - Doveče ću doć! „ (Milaković, 1988:76) Opet pouka/
Kiš ai njena blagodat: Rosna je kiša škropila,/Kišicu zemlja popila,/Zemljicom nikla
travica,/Travu je pasla kravica,/Kravu je majka gojila,/Slatkim nas mlijekom pojila.” (Milaković,
1988:74)
Kutenov model
Za Malog ratara, po Crnkoviću najuspjelije Kutenove pjesme ističe se kako pjesnik „veselo i
sretno stresa sa sebe sav teret literarne mode, obzira, brige za formalnost, pouku i otvara sasvim
vrata igri, dječjem oduševljenju u prvom svjesnijem djelovanju u životu, čak i nonsensu
karakterističnom za dječje uspavanke i pjesme za igru što ih je stvorio bezimeni narod.” S
pravom možemo utvrditi, kaže Crnković ,da je Mali ratar prva moderna ili prava dječja pjesma u
hrvatskoj dječjoj poeziji.
Mali ratar
Kuten, Mali ratar: Ponedjeljak kada svane,/Ja pripravljam plug i brane./Utorak pak
brže-bolje/Izorem si ravno polje./A u srijedu slog po slogu/Sijem žita kolko mogu./U četvrtak
sunce grije/A moj usjev bujno klije./Petkom žanjuć žito zrelo/Znoji mi se vedro čelo./U subotu
stari mlinar/Žito melje mi za dinar./A na svetu nedjeljicu/Mama peče gibanicu.” (Kuten, 1988:38)
Ovdje je nonsens u ubrzanju gotovo godišnjeg procesa, od sijanja do brašna stavljen u samo
tjedan dana. Razlog je u kolaču, kada će mama imati vremena da svome djetetu ispeče slasnu
gibanicu! S druge strane kao da čujemo brojalicu, jer se u ubrzanom ritmu čuju dani u tjednu, a s
druge strane se dijete upućuje i poslove u polju od oranja do žetve. Upućujem i na Kutenove
pjesme: Mudri Vlatko, Junaci, Gozba domaće peradi, Miš u školi, Prsti i dr. U pojedinim
pjesmama nema doslovne dječje igre, ali je igra pokazana u istaknutim personifikacijama. O
Kutenovu utjecaju još ćemo govoriti u sljedećim predavanjima.
Omeđeno je vremenom od Prvoga svjetskog rata do iza Drugoga svjetskog rata do pedesetih
godina 20. st. U tom razdoblju pojavio se niz autora koji su objavljivali po dječjim i omladinskim
časopisima: Josip Rukavina, Viktor Car Emin, Frano Katarinić, Nikola Pavić, Mladen Širola,
Gabrijel Cvitan, Bogumil Toni, pišu dječju poeziju i Ivana Brlić Mažuranić i Rikard Katalinić
Jeretov. Motivi ovih pjesnika vezani su za prirodu, za mijene godišnjih doba, za crkvene
blagdane, za domaće životinje, naročito za mačke i miševe, za različite anegdote s naglašenom
odgojnom poantom, za domoljubnu i školsku problematiku.
Pjesnički opusi
Jedan od onih koji je u međuratnu dječju liriku unio svježe tonove bio je Vladimir Nazor (ovdje
je nova pojava, da hrvatski ugledni i afirmirani pisci pišu i za djecu), koji premda autor za odrasle
i pisac dječjih priča, nalazi interesa i u dječjoj poeziji. Nazor se ne drži klasične pedagoške
tendencije , ali se ističe kao ima niz školski programiranih pjesama. Za potrebu čitanki koje je
radio s Antunom Barcem, napisao je niz uspjelih dječjih pjesama. Školskim programom
‘programirane’ pjesme nose naslove: Teža zemaljska, Arhimedov zakon, Hidrogenij i oksigenij.
U njima se izmjenjuje humor i pouka, ali je riječ o pomaku od stare poezije: „Arhimed iz
Sirakuze/U kući se kupo/I svojim je kažiprstom/Po čelu se lupo (…) „Svako t’jelo uronejno biva
laše!Čeka//Od toga nas radost mnoga./Heureka! Heureka!” (Nazor, 1977:224) Ili „Vele: ‘Teža’! –
Oh, ona je/Avet, mrak i suton./Ja je neću. Nju je je neki/Izmislio Newton.// Kad mu kruška na nos
pala,/Dok j eu vrtu bio,/Pa kihnuo do tri puta/Te se naljutio. „(Nazor, 1977:223)
Ivo Kozarčanin
Da nije tragična smrt na početku Drugoga svjetskog rata (1911.-1941.) nije prekinula životni i
književni put Ive Kozarčanina, vjerojatno bi zauzeo izuzetno mjesto u hrvatskoj dječjoj poeziji. U
literaturi je poznat kao autor romana Sam čovjek i Tuđa žena i knjiga proze Mati čeka i Tihi
putovi, no objavio je i zbirku poezije namijenjene mladeži Sviram u sviralu, 1935.godine.
Premda mu u tekstovima za odrasle prevladavaju sumorni i tužni tonovi, zbirka Sviram u
sviralu donosi niz vedrih skica iz prirode. Tim je tekstovima imanentna jednostavnost izraza i
sklonost za personifikaciju te ih stoga možemo svrstati u dječju poeziju: „U zlatni dan, u ljetni
dan/vjetar livade dira./Modri s elan, sav radostan/./Moja svirala svira.//U zlatni dan na trudni
dan/spušta se sunčeva lira./Izađi van, kao kroz san,/moja svirala svira.” (Kozarčanin, 1935:1)
Visibabe: Kakvo ono zvono zvoni uz potok, što poljem roni?/Kakve ono bijele glave cvatu izmeđ
svele trave?/To su jutros ukraj grabe nikle prve visibabe,/pa sad zvone u dna rani, kao mali
sirotani,/da procvate rosno cvijeće, jer proljeće već se kreće.” (Kozarčanin, 1935:5
I Tadijanović
Između dva rata se približio dječjoj poeziji i Dragutin Tadijanović ciklusom pjesama Dani
djetinjstva. Premda je riječ o tekstovima autobiografskog karaktera, kao što je uostalom i sva
njegova lirika, Tadijanović je ne pjevajući nego govoreći svoju poeziju, na poseban način oživio
svijet svojega djetinjstva. On nije posebno te pjesme namijenio djeci, zatim ih nitko nije ni
pokušavao svrstati u dječju poeziju ali ih i danas, uz odrasle čitaju i djeca prepoznaju u njima
opće crte svoje dobi, mentaliteta i načina ponašanja: „I svi na moja ramena povješaju./A meni
nije teško, jer znam da nosim/I Jelinu torbu./Mogao bih za nju/Da nosim, sigurno, trideset i tri
torbe.” (Tadijanović, 2005:211) Naravno, za dječju recepciju pogodan je i niz pjesama pjesnika
koji stvaraju između dva svjetska rata, npr. Ujevića, napose Cesarića.
Animalistička tematika
U njega ćemo naći veći dio pjesama s animalističkom tematikom. To možemo povezati s
činjenicom o kojoj govori Ana Batinić u svojoj knjizi o animalističkome čitanju hrvatskih dječjih
časopisa: „U 19. stoljeću polovica je Amerikanaca živjela na farmama, pa je dječja književnost
toga razdoblja, u prvom redu cijeli niz dječjih pjesmica o mljekaricama i pastirima, bila odraz
dnevne teksture prisutnosti životinja u životima djece. Usporedimo li to s našim Smiljem, lako
ćemo uočiti da je situacija identična (...)“ (Batinić 2013: 26). Te su iznimne pjesme „Krt“, u kojoj
ukazuje ipak na korisnost krtice: „Najde črve / I poždroka. / To je dar, / Veći dar / Neg je kvar“
(Meršić Miloradić 1978: 358). Isto tako u pjesmi „Pik pik pik!“ upućuje djecu kako se ponašati
prema prirodi u slučaju kada stisne zima: „Kad je zima / Kad je snig, / Dajte ptici / Sirotici / Česa
nima: / Pik, pik, pik!“ (Meršić Miloradić 1978: 358–359).
Miloradićeva pouka
Tu zajednicu djece, odraslih i životinja tematizira također u pjesmi „Šiša nosi miša“, gdje
podučava dijete što učiniti kada mačka donese miša. Inače Miloradić apostrofira pouku koja treba
voditi dobrom i pristojnom ponašanju, a iznad svega dominira u njegovu pjesništvu vjerska
intonacija. Od „Jutarnje molitve“ do „Večernje molitve“ sadržano je vjersko štivo koje je trebalo
u djece razviti osjećaj duboke vjere i vjerske pripadnosti. Zahvala Bogu proističe iz niza stihova,
napose molitve u epigramskoj formi, odnosno Miloradićeva efektnoga malog katekizma: „Pred
djelom a i med djelom, Pred jilom i Za jilom“ (do „Va skušavanju“) i dr., gdje se predano uči
zahvaljivati Bogu: „Ča smo jili, ča smo pili, / Sve je tvoje Jezuš mili! / I na zemlji, i na nebi, /
Hvala, diko, budi tebi!“ (Meršić Miloradić 1978: 356).
Miloradić-Blažević
U Miloradića nalazimo animalistiku, a upravo tu tematiku proširuje Blažević. Gotovo da nema
životinje iz seoskoga dvorišta koju u svome animalističkom nizu pod nazivom Moje stvari
Blažević nije opjevao. Iz toga su niza osobito uspjele pjesme „Pas“ (kucak) – „Lancoš kutja,
vjerna para, / Služi, čuva gospodara. / Laje, biži po svom stanu, / Hlače skinut će tolovaju.“
(Blažević 1998: 9) – i „Moji piplići“: „Mali siročići, / Prez kočke piplići, / Cijeli mili dan pišću, /
Nepoznatu mat išću“ (Blažević 1998: 12). Naravno, riječ je o pilićima koji su se izlegli u stroju i
koji su u dvorište došli poštom. No Blažević poručuje i da je i njima tako nejakima potrebna
majčina toplina: „Pile prez kreljuti, / Prez pameti, ćuti: / Da i njemu manjka / Dobra kočka:
majka. / Je zima, vjetar ljut, / manjka majke kreljut“ (Blažević 1998: 12).
Maštovitost
U Blaževića nalazimo i primjerenu maštovitost, kao da takva maštovitost progovara iz samoga
djeteta. Tako je i u antropomorfno prikazanoj „Visibabi“. Zanimljiva je i usporedba s
antologijskom Kozarčaninovom „Visibabom“ iz njegove zbirke Sviram u sviralu, koja je nastala
otprilike kada i Blaževićeva pjesma jer, kako navodi pjesnik Anton Leopold, on je rado čitao
dječje pjesmice koje su izlazile u kalendarima i novinama „i naročito u Mali crikveni i školski
novina, kako su ončas izmedju 1930. i 1939. dvakrat u misecu ishajale. (…) One su donašale i
mnoge pjesmice, ke su svojčas pjevali Ivan Blažević, Dometar Lemperg, Feri Sučić, i Slavko
Marhold (pod pseudonimom Slavić…)“ (Leopold 1976: 138). I jedan i drugi tematiziraju prijelaz
iz oštre zime u proljeće: Kozarčanin daje tu sliku u dijalogu, gdje na postavljena pitanja lirski
subjekt ukazuje na prve visibabe, koje pokazuju „izmeđ svele trave“ svojim „bijelim glavama“ da
je krenulo proljeće: „Pa sad zvone u dan rani, / kao mali sirotani“ (Kozarčanin 1935: 5).
Blaževićeva visibaba
U Blaževića je visibaba prikazana antropomorfno, kao neko toplo majčinsko-vilinsko biće koje
hrabri djecu da će proljeće stići: „Pod brižić uz grm se j' sjela, / Milo, nujno drima. / Ne bojte se,
dica mila, / Dojt će protuliće! / Raširuje si jur krila, / Giblje se sve biće…“ (Blažević 1998: 13).
Maštovitost i fantastika odlika su Blaževićeva književnog postupka, pa se tako lako djevojčica
„Marica“ našla u zamišljenoj „zlatnoj zemlji“ u prostoru u kojem se sve sjaji jer „Po zlatu ti gazu
noge / A svila je travica“ (Blažević 1998: 14). No takvo ugodno maštanje u kojem uživa
djevojčica Marica kratko traje i premda joj je kućica skromna („slamom pokrita“), njoj je tamo
najugodnije jer „Ali u njoj majka mila! / Otac, sestre i brati! / U njoj sam se ja rodila, Dražja mi
je nek svi / svit zlati!“ (Blažević 1998: 14).
Fantastično putovanje
Ovom fantastičnom vizijom svijeta priča kojoj je opreka stvarni svijet kao da nas uvodi u sljedeće
maštovito putovanje, koje se ne zaustavlja u zavičaju, nego ide širom svijeta u pjesničkoj zbirci
Aca čemernjača, Šime dobro sime. Već je Mate Karall u Kalendaru svete Familije pisao o Africi
(„Divlji narodi“, „Robi u Afriki“), o Beninu, a Blažević započinje put Ace njezinom
neposlušnošću u kući: „Aca reda ne spoznava, / U hiži se strovaši, / Ovdje leži lutke glava, /
Onde pratež, vlasi“ (Blažević 1998: 15). Inače je put označen kao kazna neposlušnim jer Acu,
koju je kaznila majka, svlada san u kojem je usnula put do Afrike. Ovaj je neobičan putopis pisan
u stilu fantastične priče jer se događa u Acinu snu koji je odraz njezina stvarnoga života, a
prijelaz iz realnoga u irealno naglašen je njezinim snom. Kako se ističe u literaturi o
funkcioniranju fantastike, govori se o primarnim i sekundarnim svjetovima: „Načini postojanja
sekundarnih svjetova i njihovi odnosi prema primarnom svijetu u fantastičnoj su priči
mnogobrojni i različiti. Sekundarni svijet može biti svijet bajki i priča koje su junaku prisutne iz
literature, a u koje ulazi, recimo, u snu i iskustveno ih proživljava.“ (Hameršak i Zima 2015:
259).
Tema mjačinstva
Tema je majčinstva jedan veliki niz u Blaževićevu dječjem pjesništvu: „Na Majkin dan“, „Mojoj
majki“, „Majka“, „Moj Majkin dan“, „Pozdrav na Majkin dan“ i dr. Vjerske dječje pjesme
uglavnom su mu prigodnoga karaktera, a vezane su za božićno vrijeme: „Advenat I“, „Advenat
II“, „K svetome Mikuli“, „Božićno veselje“, „Andjeo“, „Andjeli“, „Pastiri“, „Sveti Tri kralji“,
„Dica Jezuševa dica pri jaslica“, koja sadrži niz „Cilka iz Cindorfa“, „File iz Fileža“, „Jandre iz
Jandrofa“, „Priscila iz Prisike“, „Vince iz Vincetja/Vincjeta“ i „Sva dica“, koji ima formu
igrokaza i dr. Za Blaževića se može reći da se svojim pjevanjem u kojem često koristi
onomatopeju i personifikaciju izdignuo iz stroge pedagoške dječje lirike i da je napravio u okviru
gradišćanskohrvatske dječje književnosti onaj odmak od tradicionalnoga dječjeg pjesništva, kako
je to napravio u 19. stoljeću u hrvatskoj dječjoj poeziji Anton Truhelka, „koji je svoje tekstove
crkvenih pjesama šezdesetih godina 19. stoljeća prilagodio razini dječjeg svijeta i interesa te je u
tekstove unio obilježje igrivosti i lako pamtljivog rimovanja“ (Mihanović Salopek 2018: 11).
Zaključak
Naravno, tu su i pjesme namijenjene djeci s vjerskom tematikom, a po njegovu zahvatu u dječju
poeziju Benčić ga označava „prvim pjesnikom za školsku mladež“ (Benčić 1995: 265). Njegova
se optimistična i postojana životna energija nikako ne podudara s tragičnim životnim krajem kada
je pretučen do smrti od ruskih vojnika 1946. služeći kao župnik u Koljnofu. Kako je istaknuto,
proširio je tematiku i pristup dječjoj poeziji ne samo pedagoški već s puno igre, unoseći se u
dječju maštu, napose pustolovnost, koja je u prirodi svakoga djeteta („Aca čemernjača, Šime
dobro sime“). Kao i prije njega Karall, koji u kalendaru piše o stranim zemljama, i Blažević je
dao oduška dječjoj mašti i želji za putovanjem i pustolovinama, pa je upravo on dao zanimljiv
prinos gradišćanskohrvatske dječje poezije (napose u snoviđenju „Aca čemernjača i Šime dobro
sime“) razvojnomu putu hrvatske dječje poezije koja se između dvaju svjetskih ratova oslobađala
samo one primarne pedagoške poruke u radovima Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora i
njihovih suvremenika.
O intertekstualnosti
Ivo Vidan ističe u Uvodu svoje studije Engleski intertekst hrvatske književnosti da
"Intertekstualnost je onaj oblik reference što se doživljuje kad čitatelj primijeti da neki tekst
pretpostavlja neki drugi, a ovaj daje prvom mogućnost da bude interpretiran i da se opravdaju
njegove formalne i semantičke osobitosti." (Vidan 1995: 18-19) S druge strane Vidan ističe da je
"Intertekst drugi tekst ili korpus drugih tekstova (... ) kojemu su leksik i strukture zajedničke s
tekstom koji čitamo. Intertekst je model po kojemu tekst izgrađuje svoje varijacije." (Vidan 1995:
19) Iščitavajući Vitezovu poeziju može se zaključiti kako čitanje pojedinih tekstova izaziva niz
intertekstualnih asocijacija, i vraća nas na sam početak hrvatske dječje poezije.
Vitez u književnopovijesnim osvrtima
Kao uvod u interpretaciju pojedinih Vitezovih tekstova možemo krenuti od misli Jože Skoka o
uronjenosti Vitezove poezije u tradiciju hrvatske dječje poezije: "Vitez je apsorbirao i nastavio
ono najdjelotvornije i pjesnički najživlje u toj tradiciji (hrvatske dječje poezije, op. R. B.),
posebice onaj odvjetak koji je tematski bio vezan uz prirodu, ritmične i zvukovne igre te
humorističko-nonsensne nagovještaje." (Skok 1987: 8) Upravo u tom koordinantnom sustavu
može se promatrati intertekst Vitezove poezije, a eminentno prva pjesma koja nam se nameće u
njegovu opusu jest Ševina jutarnja pjesma, objavljena u antologijskoj zbirci Prepelica 1956.
godine. U dvobroju časopisa Umjetnost i dijete posvećenom Grigoru Vitezu (O djelu Grigora
Viteza) Joža Skok je u tekstu Vitezova Ševina jutarnja pjesma u svijetlu komparatističkog
pristupa uspoređivao pjesmu sa Ševom Shelleya, Kulenovića i Katančića te pritom
komparativno došao do zaključka o autentičnosti Vitezove pjesme.
Kuten i Vitez
Milan Crnković je u tekstu Sto (i nešto godina) hrvatske dječje književnosti povezao Vitezovu
poeziju s Kutenovom. No njegovu rečenici bismo morali čitati inverzno, a ona glasi: "Kuten
podsjeća na Viteza, on je zaista daleki preteča Viteza."(Crnković 1971: 13) Ja bih istaknuo da
Vitez podsjeća na Kutena, koji je njegov predčasnik.
Onomatopeja u Kutena i Viteza
No u cjelokupnom Vitezovu opusu, kada ga se usporedi s Kutenovim, naći ćemo slojeve koji su
proistekli iz Kutenove inovativne poetike. Od onomatopeje koja je česta u Kutena, npr. u pjesmi
Ura i Zbor kukaca: "Prvi bumbar sleti nanj/Pak će počet: brum, brum, brum/Cvijeće cvate sad uz
drum./Za njim rogač: brm, brm, brm,/Zeleni se hrastov grm./Onda cvrčci: cri, cri, cri, /Rosice
smo željni svi."(Kuten 1988: 37) Ili pak u pjesmi Gozba domaće peradi koja je našla zasigurno
odraz u Krklečevoj pjesmi Ptičji pjev i Vitezovoj Ptičjoj pjevanki. Odjek konkretne Vitezove
onomatopeje koja se spaja s nonsensom na temelju pučke etimologije(Crnković 1987: 20) naći
ćemo u usporedbi pjesme Kvočka vodi svoju djecu u šetnju s pjesmom Vodenica Ante Gardaša.
Kutenov Mali ratar
Kako znamo Kuten nonsensnim ubrzanjem pokazuje cjelogodišnji ciklus rasta u prirodi, i to tako
da ga je smjestio u tjedan dana, jer podražava dječju želju da što prije dobije kolač – gibanicu.
Ali u pjesmi Kuten donosi i dane u tjednu: "Ponedjeljak kada svane,/Ja pripravljam plug i
brane./Utorak pak brže-bolje/Izorem si ravno polje./A u srijedu slog po slogu/Sijem žita kolko
mogu."(Kuten 1988: 38) Ove dvije male fabule o zanimanjima – malom rataru i švelji - donose
istu poruku: gotovo kao u brojalici ubrzano nizanje dana u tjednu. Intertekstualnost se ogleda u
identičnoj situaciji početka rada jer mali ratar u ponedjeljak pripravlja se za posao - "Ja
pripravljam plug i brane" (Kuten: 1988: 38) , kako to radi kasnije i švelja u Vitezovoj pjesmi - "U
ponedjeljak je šiti htjela" (Vitez 1990: 18). Također, u utorak akteri rade isti posao: "Utorak pak
brže –bolje/ Izorem si ravno polje."(Kuten 1988: 38) - "U utorak – za švelo sjela,
Dječja igra (ipak) u Kutena
U navedenom tekstu, iz pogovora uz Kutenove pjesme, Crnković upućuje na Vitezovu pjesmu
Prsti i vezu s Kutenom i Varjačićem. Naime, u starijoj dječjoj poeziji, osobito onoj koja je
nastajala u devetnaestom stoljeću, česte su pjesme o prstima. Među njima ističu se Kutenovi
Prsti i Varjačićevi Prsti. Crnković ističe kako "Ljudevit Varjačić, polazeći od pučkog uzora,
antropomorfno slika prste dodjeljujući svakom po jedan stih, dok i Kuten i Vitez polovinu pjesme
dodjeljuju malom (petom) prstu, s kojim se indentificira dijete, a polovinu svima ostalima
zajedno koji predstavljaju odrasle."(Crnković 1988: 87) Intertekstualnost se ogleda u samom
nazivu pjesme odnosno temi, jer je i Vitez nazvao svoju pjesmu Prsti, a u tom (možemo to
slobodno reći) hommageu starijoj hrvatskoj dječjoj književnosti nabraja kao Kuten od palca
redom do malog prsta i kojem opet kao i Kuten, posvećuje najviše pažnje odnosno kako je
istaknuo Crnković, identificira ga s djetetom. U Kutena je mali prst obilježen stihovima: "Nato
dođe peti mali/Pak se s palcem igra, šali
Još o povezanosti Kuten-Vitez
Značajno je istaknuti povezanost Kutena i Viteza i u pjesmama Junaci i Ime careve ptice.
U pjesmi Ime careve ptice Vitez, kao i Kuten u pjesmi Junaci - koristi nonsensno nabrajanje ili
"nagomilavanje riječi bez posebnog razloga.".(Težak, 1991: 75) U Kutena se to nabrajanje bez
neke namjene ističe u prvom dijelu pjesme: "Generali tri purana,/I dva pijevca kapetana,/ Jedna
patka za bubnjara,/Bijela guska za trubljara."(Kuten 1988: 28) Pjesma koja na šaljiv
način/ironično govori o junačenju peradi iz seoskog dvorišta u drugom dijelu pjesme ironično
govori o povlačenju tih junaka pred prvom preprekom. Kuten opet ponavljanjem nabrajanja
stvara neponovljiv humor: "Pa kad došli blizu vode,/ Prva patka prijeko ode,/ A za njome kano
strijela/Otplovi i guska bijela./ Kad su vidli to purani/ I ti pijevci, kapetani,/ Uplaše se hladne
vode,/ Pak svak svojoj kući ode."(Kuten 1988: 28) Naravno da se iza tih pjevčića i purana i
ostalih životinja identificiraju djeca, naime te životinje su antropomorfno obilježene, jer su im
istaknute uloge kapetana, bubnjara i trubljara.
Animalistika u Kutena i Viteza
I druge Kutenove pjesme upućuju na intertekstualnost u Viteza, pa je moguće usporediti pjesmu
Mišu u školi Krunoslava Kutena i Nema za mačke škole Grigora Viteza, samo što je u Viteza
željela mačka ići u školu, a Kutenov Miš u školi odlazi obilaziti učeničke torbe u potrazi za
jelom. I Kutenova i Vitezova pjesma je dana kao dijalog – u Kutena između đaka i majke, a u
Viteza između učenika (Mira) i mačke, ali pasaži intertekstualnosti se mogu zapaziti i u
uspoređivanju pjesme Majka i sin i Nema za mačke škole. U Kutena je dijete poželjelo da u
školu ode njihov pas Šarko (jer mu se ne da ići samom u školu), ali i njihova maca: "Majko
draga, majko mila!/Ali naša maca mala/Mogla bi u školu sa mnom./Zašt bi ona uvijek spala/Na
tavanu gore tamnom?/I njoj,majko knjigu kupi/Da u školu odmah stupi."(Kuten 1988: 22) Na to
mu majka odgovara kako mački ne treba škole, jer je ona čuvarica, i stoji kući. I Vitez joj daje
važnu ulogu u kući, a ne u školi, pa je njoj dosta da zna presti, loviti, jesti, mijaukati
Ivan Goran Kovačić i Vitez
Intertekstualne pasaže naći ćemo i u pjesmi Lovačka priča, koja priziva Kovačićev niz Zgoda i
nezgoda baruna Vrtirepa o hrvatskom, odnosno turopoljskom Munchausenu i to na pjesmu
Jelen trešnjevac. Kovačićev humor ostvaruje se u lovačkim pričama baruna Vrtirepa koji u
pjesmi, kada mu ponestane olova, nabija pušku trešnjinim košticama. Kad je drugi put bio u lovu,
ubio je jelena koji je imao na glavi trešnju: "- - Ali nakon nekoliko ljeta/ opet barun u lov se
odšeta. I gle čuda! Jelen tu se stvori.../ Na glavi mu mala trešnja zori!" (Kovačić, I.G. 1983: 201)
Očito, ovo Kovačićevo drvo nalazimo u razgovoru lovca i jelena u Vitezovoj Lovačkoj priči gdje
jelen prevari lovca da je drvo. U tom antropomorfnom jelenovu dijalogu očituje se onaj Vrtirepov
jelen: "- Ne pucaj! – kaže-/Pogledaj prvo!/ Zar ne vidiš da imam grane?/Ta ja sam drvo!/ Ja
spustim pušku./ -Vidim -rekoh-/Al ti si čudno drvo neko!/Ti nisi hrast, i nisi jela,/Nisi ni bukva,
ni breza bijela.
Vitez i Balog
Polazeći od Skokove misli da su Balog i Paljetak "najautentičniji predstavnici postvitezovske
epohe hrvatskog dječjeg pjesništva"(Skok 1987: 8), u radu ćemo pokušati uputiti i na neke
intertekstualne pasaže što ćemo ih upravo pronaći u navedenim pjesničkim opusima. Ovdje su
navedni pjesnici (kao što je Vitez Kutenov) nastavljači Vitezove poetike i u njihovim djelima
pronaći ćemo niz intertekstualnih pojava. Balogovo djelo smo već spominjali u kontekstu nekih
modela njegove nonsensne gramatike koju podcrtavaju M. Crnković i D. Težak, a to je nabrajanje
bez neke osobite namjere, no uspoređivanjem nekih modela leksičkih igara pronaći ćemo i
elemente intertekstualnosti. To su sljedeće pjesme: Vrste luka Grigora Viteza i Balogove Na
kongresu lavova, Čari, Što se pravi od vina i dr. Jasno je da je Vitez započeo s igrom riječima i
nonsensom u našoj modernoj poeziji te da mu je uzor stara pučka poezija. No valja istaknuti da
u njega ima malo ovakvih pjesama, a igra riječi daje posebno značenje Balogovoj poeziji u
kontekstu razvoja suvremene hrvatske dječje poezije.
Nonsensna etimolgija Vitez-Balog
Ipak u navedenim pjesmama Balog poput Viteza rabi isti nonsensni postupak. Naime u Viteza
naći ćemo taj postupak nonsensne etimologije : "Prvi: Koje vrste luka znaš?/ Drugi: Crveni
luk/Bijeli luk/Crni luk/Poriluk/ (...) Komšiluk/Čiviluk//Nestašluk/Javašluk/ (...)Prvi: Dosta,
dosta!/Od toliko luka/Već me hvata muka./A koji je luk najljući?/ Drugi: Bezobrazluk./ Prvi: A
koji je luk najslađi?/ Drugi: Nestašluk."(Vitez 1991: 174) U tipičnoj intertekstualnoj maniri
Balogova etimološka igra ide prema "PodraVIN LepaVINA/siroVINA,osoVINA/poloVINA,
paljeVINA,/koVINA, miroVINA,/cedroVINA,/ušteđeVINA, svetkoVINA,/slaVINA,
padaVINA/a najčešće se pravi od VINA/žiVINA/ volovi jarci i magarci"(Balog 1979: 21)
Intertekstualne odjeke Vitezova luka (premda motivski nisu povezane) naći ćemo i u
"LAVoru/LAVini//sLAVini/gLAVonja,/gLAVa gologLAVa,/
bakLAVa,/žiLAV,/kiLAV,/pogLAVlje, /sLAVlje,",
Vitez-Paljetak
A iznimna je i njegova pjesma o Antuntunu koja je antologijska u građenju nonsensa odnosno
nonsensne analogije (neizostavna u građenju nonsensa u suvremenih hrvatskih dječjih pjesnika).
Pored toga, i Paljetkova prva zbirka Miševi i mačke naglavačke izaziva niz intertekstualnih
asocijacija, npr. onaj niz neobičnih, sada na posve drugi način prikaza stare teme iz hrvatske
dječje poezije – odnosa mačke i miša koju je donio Paljetak na osuvremenjen način. U Paljetka
ne nalazimo nastavljanje onog tradicionalnog niza gdje je miš uvijek nastradao zbog neposluha.
Takav netradicionalan miš već je prisutan u Viteza i to u Tri male šarene mačje pjesme, a posve
Paljetkov niz potiču stihovi: "Kod naše mačke/Baš sve naopačke:" ili u trećoj maloj šarenoj
mačjoj pjesmi" Mačka hoće da se sprema./Al odjeće nema.../Miši su tumarali,/Pa su je
poharali:/Odvukli joj haljine,/U daleke daljine,/Papučice skupe/Skriše na dnu rupe
Dvije stonoge
Naime Paljetkova mačka je također antropomorfna, ustvari prava "mačka": "Jedna je mačka bila
vrlo vitka,/jedna je mačka bila vrlo duga/ i imala je dugačke nožice/i papuče od tanke kožice/i
čitav niz dugih tankih trepavica (..)"(Paljetak 2001: 35) Na intertekstualne veze ukazuje i
Vitezova pjesma Stonoga prema Paljetkovoj Stonogi u trgovini. Stonoga Grigora Viteza, odluči
svoje bose noge obući u Borovu. I tako je Vitezova stonoga birala u tvornici sve vrste cipela koje
se proizvode, jer su joj ih uljudno pokazivali i to od laganih cipela za djeda i toplih papuča za
baku, čvrstih cipela za dječake koji igraju nogomet s limenkama, teških cipela za planinarenje do
čizama za čuvara
Paljetkova poanta
Jadan trgovac je sve skidao s polica do posljednje kutije, ali ni to nije zadovoljilo stonogu:
"odmah je bilo jasno, odmah se vidjelo/da stonogi se nije baš ništa svidjelo;/rekla je samo: -
Hvala, drugi put/A trgovac je bio kao limun žut,/i bio bi joj razbio zube,/da se ne boji
policije."(Paljetak 2001: 56) Stonogin veliki apetit progutao je i trgovca i sve što je bilo u
trgovini,a da nije kupila baš ništa: "A stonoga je birala, birala,/svaku je cipelu prstima
dirala,/svaku je cipelu redom dotaknula,/ svaku je kutiju s police maknula."(Paljetak 2001: 54)
Kako ističe Hranjec, Paljetak je "dokinuo otrcano mačje mijaukanje od početka hrvatskog
pjesništva u 19. stoljeću, okrenuo ga je naglavačke, tj. dajući mu dječju mjeru
Grafička, slikovna poezija Grigora Viteza
U nabrajanju intertekstualnih asocijacija zanimljiva je i pjesma Gitara jesenjeg vjetra i Od hrasta
do mravinjaka. Realizacija jednog novog pjesničkog govora očituje se i u grafičkoj, slikovnoj
poeziji Grigora Viteza. To pjesništvo nije novo, a obnovljenog u modernoj lirici možemo pratiti
od Apollinaireovih Kaligrama (Calligrammes, 1918.). Treba reći da je upravo uporabom ovakvih
stihova proširio izražajne mogućnosti suvremene hrvatske dječje lirike (i s osobitim utjecajem na
Kanižaja). U pjesmi Od hrasta do mravinjaka Vitez grafički realizira mravlju stazu (koja svojim
grafičkim znakom podsjeća na stihove osmišljene u grafičkom znaku mišjeg repa kojeg zamišlja
Carrollova Alice u poglavlju Kaukus utrka i duga mišja priča) i to vrlo uspješno jer je grafički
znak povezao sa semantičkim slojem pjesme.
Od hrasta do mravinjaka
NOSIO
MRVU
OD TRI
MRAVLJE
TONE
SVE
DO
DRUGE
MRAVLJE
STANICE
I TAKO
PRELAZILI
I PREKO
OVE
STRANICE
KAO CRNA
RASUTA SLOVA
A KAO TRAG
OSTALA
MRAVLJA
STAZA
OVA
Gitara jesenjeg vjetra
Možda je još poticajnija Gitara jesenjeg vjetra koja oponaša jesenji ples lišća koje opada sa
stabla:
"list list
po po
list list
pao
pao
pao
pao
Vitez-Kanižaj (Kuća)
Kanižaj uspjelo povezujući sliku i semantičko polje, uspijeva prevladati zamku manire i donosi
duhovite pjesme, ali opet u svojem stilu poput Kuće u kojem je posebno Kanižejev stih vezan za
drugi prozor:
"prozor je oko
možeš gledati
kroz njega van
al ako gledaš
unutra tad si
ti bezobrazan
Vitez i suvremena hrvatska dječja poezija
Evidentno je Vitezova poezija snažno u intertekstu hrvatske dječje poezije od samih njezinih
početaka ( Katančić, Kuten i drugi), a s druge strane navedeni opusi Vitezovih nastavljača ističu
niz intertekstualnih asocijacija (od Baloga preko Paljetka do Kanižaja). U neku ruku to su i
najblistaviji putovi razvoja suvremene hrvatske dječje lirike čija je odlika intertekstualnost koja
ju ne ograničava nego snažno potiče njezin razvoj, kako smo vidjeli iz interpretiranih primjera.
Ustvari, iz interteksta se može zaključiti kako su pojedini stilski postupci koji su česti/stalni,
zaista nastali u intertekstu hrvatske dječje poezije od Katnačića preko Kuten i Viteza do naših
suvremenika Baloga, Paljetka, Kanižaja, Gardaša, Kočana i drugih kao npr. stalna uporaba
onomatopeje, nagomilavanje riječi bez posebnog razloga, zatim leksičke igre tipa nonsensne
etimologije i analogije od Viteza naovamo do osuvremenjivanja (opet na nonsensan način starih
tema u Vitezove Tri malene šarene mačje pjesme), u Paljetkovoj Mački u carinarnici ili Stonoge u
trgovini.
Zaključak
Vitezov intertekst ogleda se na motivskoj i stilskoj razini, osobito u vezi s Kutenovom poezijom.
No s druge strane u intertekstu suvremene hrvatske dječje poezije možemo iščitati o vezi
suvremenih hrvatskih dječjih pjesnika s Vitezovom poezijom, manje na motivskoj a više na
stilskoj razini. Pri tom je unio u hrvatsku dječju poeziju i neke nove oblike (koji dotad nisu
postojali) poput konkretne ili grafičke poezije snažno je utjecao i na naraštaj suvremenih dječjih
pjesnika (osobito na one pod kraj XX. stoljeća), što se moglo iščitati iz prikazanih primjera koji
upućuju na intertekstualnost, pa čak i najmlađih poput Nade Zidar-Bogadi ili Šime Ešića,
odnosno pjesama Sijač priča i Kad stonoga hoda bosonoga.
Pouka u MCŠN
U Malim Crikvenim i Školskim Novinama naći ćemo katkada peldu u lirici. Po uzoru na
didaktičnu notu hrvatskog dječjeg pjesništva 19. stoljeća pjeva Blažević dajući primjer iz kojeg
se izvlači pouka (dijete nije poslušalo majku): „Dičak mali je slab i sam./Vetar raste i je orkan./Va
vodu si škulju vrta,/I dičaka sad požrka.//Dica! vo nij povidajka./Na Pandrofi plače majka:/Da j' s
orkanom mrazna mlaka/ Požrknula nje dičaka.“ (Blažević, 1931:6) Ili još strašniji događaj iz
kojeg se izvlači poruka: /„Mat mu vsakidan govori:/„Ne plazni na drivo gori!/Budi dobar, čuvaj
mi stan!“/Ne posluhne majke Ivan.//Štiglice su na jagnjadi./A i škvorci jur prnati./Ivan plazni po
nje gori./Mrtav pade 'z driva doli . . . „ (Blažević, 1931:6)
Pjesništvo Ivana Blaževića
Blažević je u Malim Crikvenim i Školskim Novinama objavio i dio jedne od svojih najmaštovitijih
pjesama Aca čemernjača i Šime dobro sime (u br. 19, na str. 6 i 7 za 1935. god. objavio je kao
prvi nastavak V. Mišić, VI. Big i VII. Krokodil, a kao „Konac“ u br. 20 na str.6 VIII. Na otoku i
IX. Doma.). Ovaj niz vezanih pjesama (ukupno devet) daje san kojeg je usnula nestašna
djevojčica Aca. U snu sretne dječaka Šimu i kreću na svoj put u kojem ih ne pokoleba ni prva
potjera u kojoj ih progoni nečiji pas. Odlučili su krenuti (Med negare) u crni svijet Afrike koji ih
privlači svojom slobodom: „Ar onde nij škole…/ Vidimo slone i tigare,/ Črne ljude, gole.“
(Blažević, 1998:19) Tamo ih privlači i bogatstvo koje su čuli u pričama: slonovača i dijamanti
stoga sjedaju u brodicu i spuštaju se Dunavom prema moru. Ovdje doznajemo da je riječ o djeci
iz Jandrofa: „Z Jandrofa su bili…/ Zato dobro veslat znaju,/ Na morje dospili.// A na morju vjetar
puhne,/U Afriki su vreda… (…)“ (Blažević, 1998:20)
Putovanje do Afrike
Tamo im se san komplicira jer su ih u pjesmi Ulovljeni uhvatili „negari“ i vezali za stupove gdje
ih gledaju njihova djeca. Blažević je uporabio zgodnu usporedbu, jer su crnoj djeci ona bijela:
„Vidili su dicu blijedu/ Kot je breza drivo.“ (Blažević, 1998:21) Prema poznatom ritualu iz priča,
u Africi ih domaći žele pojesti: „Oganj gori, brusu nože /I tam-tam si jaču…/ Još danas hte prez
kože!“ (Blažević, isto) Tek tada se u njima budi osjećaj krivnje zbog neposlušnosti, pa se sjećaju
što im je govorio učitelj: „Naš učitelj je htio reći/ Čudaput u školi: / Najbliže j' Bog u potriboći; /
Aca Boga moli!“ (Blažević, 1998:22) No onaj mišić, bijeli koji donosi sreću, a Aca ga je voljela
više nego školu dolazi im u pomoć. U toj slici Blažević antropomorfizira njezina ljubimca koji joj
pomaže u tom snu njezine „katarze“: „ Došao sam ti ja na pomoć“,/ Veli mišić mali. „Prije ćemo
pobignut moć,/ Nek b' nas pozobali.“ ( Blažević, 1998:23)
Majčinstvo u Blaževića
Time se Blažević izdigao iz samodopadnosti odgojem zadojene literature namijenjene djeci
njegova doba, a s druge strane apostrofirao tematiku majčinstva. Tema majčinstva je jedan veliki
niz u Blaževićevom dječjem pjesništvu: Na Majkin dan, Mojoj majki, Majka, Moj Majkin dan,
Pozdrav na Majkin dan i dr. Vjerske dječje pjesme su mu uglavnom prigodnog karaktera, a
vezane su za božićno vrijeme: Advent I, Advenat II, K svetome Mikuli, Božićno veselje, Andjeo,
Andjeli, Pastiri, Sveti Tri kralji, Dica Jezuševa dica pri jaslica koja sadrži niz Cilka iz Cindorfa,
File iz Fileža, Jandre iz Jandrofa, Priscila iz Prisike, Vince iz Vincetja i Sva dica i koji ima formu
igrokaza i dr. Za Blaževićevu dječju poeziju se može reći da je svojim pjevanjem u kojem često
koristio onomatopeju i personifikaciju izdigao iz stroge pedagoške dječje lirike i da je napravio u
okviru gradišćanske dječje književnosti onaj odmak od tradicionalnog dječjeg pjesništva kako je
to napravio u 19. stoljeću Anton Truhelka „koji je svoje tekstove crkvenih pjesama šezdesetih
godina 19. stoljeća prilagodio razini dječjeg svijeta i interesa te je u tekstove unio obilježje
igrivosti i lako pamtljivog rimovanja.“ (Mihanović Salopek, 2018: 11)
Škola i identitet
Korist i vrijednost škole, i u podizanju identiteta daje u pjesmi Hajde na delo!:„Škola će vas
skrbno učit/Ča u žitka brigah,/Mudra glava bude vaša/Vseznajuća knjiga.//Dalje hoće vas na
ljude/Spravit odgojene,/U kih znanje i hrvatstvo/ Nikad ne uvene. „ (Marhold, 1935:8)Na
poetičan basnovit način pripovijeda i o dolasku proljeća. To vijećanje i razgovor ptica onih koje
ne vjeruju i onih koje vjeruju razrješuje sunce:„ Onda javi se sinica:/'Ča to čujem? Gdo to
sad/Ovim znakom zmed nas, dica,/Verovati ne bi rad?'/Na ve riči se nasmihne/Teta Sunce žarkih
lic:/'Dokle škvorac stokrat zihne/Spunjena j' sinice rič!'“ (Marhold: 1936:6)
Majčinstvo u Marholda
Kao i njegov suvremenik Ivan Blažević i on tematizira ljubav prema roditeljima, prema majci. U
tekstu Pjesma majki zahvaljuje na njezinu trudu, a na važnost majčinstva i roditeljske brige
upućuje u pjesmi Moja majka, gdje zaokružuje s mišlju kako matere rješavaju učeničke brige
upućena je školskoj djeci:“ Je to račun, abeceda,/Ona puti se svagdir,/Kad pogrišim, kada
falim,/Mi pokaže pravi smir.“ (Marhold, 1967:59) Iz Marholdovih se stihova osjeća duboka
zahvalnost hrvatskim majkama u odgoju djece, njezina strpljivost, osjećaj, toplina, blagost,
odgovornost i požrtvovnost: „A kad dojde ljuta zima,/Onda nam uz teplu peć/Povidajkov
napovida -/ Prije nego gramo leć// (…) Virostovat cijele noći – /Uz betežne – ništ nij njoj.“
(Marhold, isto)
Animalistika
Animalistika koja prati dječju poeziju od samih početaka ( u Hrvatskoj u Filipovića (kako smo
već istaknuli), imamo Macu i miša, a brojne su animalističke pjesme u pjesnika koji stoje na
početku suvremene hrvatske dječje poezije, u Krunoslava Kutena, Augusta Harambašića, Josipa
MIlakovića i dr. Brojne animalističke pjesme naći ćemo i u Mate Meršića Miloradića (Krt, Pik
pik pik!, Šiša nosi miša, Drrrv nij i dr.). I Marhold kao i Meršić Miloradić , šalje djeci poučno
štivo, o korisnosti životinja, tako zapovijeda mačkama: „Da ne loviš, mačka ptičic!/ S miši si utiši
glad!/ Njih je mnogo. – Uprav jedan/Prošao je prik puta sad.“ (Marhold, 1967:83) a govori i o
koristi koje ptice učine čovjeku svojim radom: „Skromno radu, skakljajuć po kiću,/Škodnim
črvom, kukcem na nesriću.“ (Marhold, 1967:84
O školi i darivanju!
Ili s toplinom podsjeća djecu kakva je nekad bila škola, a što se od njih očekuje danas (Kad sam
ja bil školar . . . ):„Naša torba nek uboga/Bila nam je ča dragoga./V torbi jedna knjiga j' bila,/Ka
j' nas mnogo naučila.//V vašoj torbi mnoge knjige/Tribaju i skrbi, brige./Učit se ne žaleć truda,/
Kašnje ne će vam bit čuda.“ (Lemperg, 1936:7) Možda je njegova najcjelovitija pjesma iz
Leopoldova izbora Prošnje svetom Mikuli, gdje opet tematizira darivanje. U pjesmi je obuhvatio
gotovo sve koji očekuju nešto od svetoga Nikole, pa tako dječacima „cukriće“, djevojčicama
„lutkicu zrudljanu“, a mladićima: „Junakom nek pune litarske pošalji./ Ar v krčmi sad sidu uz
prazna stakaoca.“ (Lemperg: 1967:130) Za djevojke traži nešto što je u modi, premda se malo i
šali , jer onda tako obučene nisu više Hrvatice, jer se ne prepoznaju po svojoj nošnji: „Ar divojka
svaka kot frajlica hodi,/Već nij Hrvatica, neg dama po modi.“ (Lemperg, isto
„Dičak hrvatski”!
„Vas si prirasal na naše srce:/naše veselje i naša bol/va te preljiva se iz nas, /kotno v posudi, v tebi
leži /naše življenje budućih dan./Dičak hrvatski, gazi po svitlom putu!“ (Klemenčić, 1939: 6) U
istom broju najavljuju da će sljedeći broj „izajti 1. oktobra“ koji je ujedno i posljednji broj Malih
Crikvenih i Školskih Novina.
Poezija u MCŠN
Poezija u Malim Crikvenim i Školskim Novinama naslanja se tematski jednim dijelom na okvir
pjesnika iz Smilja, ali i na nove pojave hrvatske lirike toga doba (uz Kozarčanina) i na Ivana
Gorana Kovačića, u najplodnijem razdoblju njegove objave dječjeg pjesništva (1936.-1939.) u
Hrvatskom dnevniku u tjednom prilogu Za našu djecu. Među njegovim objavama se „izdvajaju
pjesme U sveca zlatna kapa i Vesela kućica. U prvoj obrađuje motiv darivanja, a Vesela kućica
sjajna je slika ugođaja seoskog dvorišta. Bila bi to tek obična slika seoskog dvorišta da se nije
kroz sukob dva pjetlića živog i neživog (glinenog na krovu) uskomešalo cijelo dvorište. U tom
prostoru gdje se svako bavi svojim poslom odjednom je sve oživjelo i zagrajalo. (Bacalja,
1997:182)
2. Zvonimir Balog
- Najreprezentativniji u igri riječi
- Kao dječji pjesnik afirmira se zbirkom pjesama “Nevidljiva Iva”
- Poigrava se raznim riječima i od njih stvara neke nove koje ne postoje u jeziku, niti prate
gramatičke ili pravopisne norme
- Ponekad izvrne riječi naopačke, jednima dodaje formate drugih, zamjenjuje dijelove
složenica, stvara neobične kratice i slično
- Ipak, najuočljivija značajka njegova stvaralaštva je igra
- Balog se raspoznaje prema tri značajke: drukčija funkcija jezika, novi pristup starim
motivima i temama te novi pristup djetetu
- Njegovi stihovi ne poučavaju prijekornim tonovima već se nonsensno šale na račun
pedagogije
- Takve pjesme dijete potiču i uključuju u igru, potiču ga da zamišlja,
sanjari i pobuđuju radoznalost
- Balogovu jezičnu igru možemo pokušati uokviriti ovim redom:
a) fonemske igre
b) morfemske igre (nonsensna etimologija, metateze, zamjene slogova,
osamostaljivanje dijelova riječi, nonsensne tvorbe)
c) sintaktičke varijacije (anagrami)
d) leksički ludizmi (nonsensna analogija)
e) ortografske igre, opredmećivanje jezika, aluzivne dosjetke itd.
- Balog je pisao i u prozi, te je pokazao da humor ima svoju funkciju i izvan književnih tema.
3. Nevidljiva Iva
Zbirka koja sadrži stotinjak pjesama podijeljenih u desetak odjeljaka s neobičnim i smiješnim
podnaslovima (npr. Pjesme s blagim dodatkom vode, Pjesme s okusom mraka…)
Pristup motivima vedar, šaljiv, slobodan, bez pedagoško didaktičkih namjera
Pisana šaljivom intonacijom, vedar ton, dosjetke, jako izražena imaginativnost, prisutna
nepredvidljivost
igra riječima od kojih stvara neke nove koje ne postoje u jeziku, niti prate gramatičke ili
pravopisne norme
- Atributom nevidljiv označava njegovu težnju za otkrivanjem nečeg nepoznatog,
nenaučenog, skrivenog
- Pridjev šašav koristi zato što piše pjesmice tako da u njima ima nešto zvrckasto,
neobavezno i nedisciplinirano ali nadasve simpatično –djeca to posebno vole
- Najuočljivija značajka je igra, i to ona nonsensno – etimološka (samo fonemska veza riječi -
Sastali se/ LAVor,/ LAVina, /
sLAVina,/ gLAVonja,/ gLAVa gologLAVa…)
- U sličnim modelima jezične igre pokazuje kako i jezična igra ima smisao, isto kao i dječja
igra, gdje je smisao poetično istaknut, primjerice:
… Od VINA se pravi djedoVINA,
domoVINA, jugoVINA, (…)
a najčešće se pravi od VINA žiVINA,
volovi, jarci i magarci.
Već je Stjepan Jakševac uveo u hrvatsku dječju poeziju ljubavnu tematiku. U zbirci Voli ne voli u
kojoj je objavljeno šezdesetak pjesama (1972.) autor „zanosno govori o buđenju prvih ljubavnih
sanjarenja, o nesigurnim i zbunjenim pristupima dječaka djevojčicama, o potajnim suzama i
plimama radosti, o malim poklonima i nespretnu udvaranju, o nedužnim dodirima i suludoj sreći,
o ljubomori i romantičnim čeznućima u samoći, o bolima i razočaranjima, ukratko o svemu što sa
sobom donose prvi valovi ljubavi. (…) Doduše moglo bi se prigovoriti – s aspekta sadašnjeg
duha vremena – ponekad naglašenoj stidljivosti i uzdržanosti u izricanju prvih ljubavnih
simpatija, jer je to sigurno više duh pjesnikova djetinjstva nego što bi bio izraz mentaliteta i
ponašanja suvremenog djeteta.” /Tenšek, 1991:198_199)
Kušecova poezija
Volim te: Odjednom/(ni sam ne znam kako)/Rekao sam Janici:/Volim te./I zatim/Naopako,/Crven
u licu/Kao mak/Pobjegao sam niz ulicu/U mrak. ***// Pst,/Tiho,/Još tiše,/Volim te/Sto puta/I
više./Pst,/Tiho,/Još tiše/To znamo/Ti i ja,/Pst,/Tiho,/Još tiše/I nitko više.***// Ljubav je/
Proljeće!/Jer što bi drugo moglo/U snijegu/Rascvjetati cvijeće!?” (Kušec, 2008:196) Što sve
mogu biti dječaci: Ako žele,/Dječaci mogu biti/Kiše,/Vjetrovi,/Oluje./Mogu biti/Strašni tigrovi/I
komarci koji zuje./Mogu biti/Trkači,/Vlakovi,/Automobili./Mogu biti/Zavarivači,/Avioni,/I
krokodili./Ako žele,/Dječaci mogu biti/I djedovi/I Indijanci/i rakete/Mogu bit sve/Čega se sjete.”
(Kušec, 2008:197)
Kočanova poezija
Stijepo Mijović Kočan, objavio je i dječju zbirku E, da mi je (1991.). Kako ističe Hranjec njezina
se izvrsnost ogleda u činjenici „što je mogu čitati i roditelji i njihova djeca, ona je, naime, i igriva
i angažirana istodobno. Mijović pjeva o uobičajenim dječjim motivima – školi, prirodi i
djetinjstvu, ali istodobno duhovito sriče i ozbiljne stihove igrajući se morfemski:
Velegrad/Velesmrad(vele/nesklad/vele/jad. „ (Hranjec, 2006:223) Krasna mala: Djevojčica/ko
pupica/ko lutkica…//Gle – grudi joj/jedva bubre/kose duge/usne/lice…//Oh – kakva je/prelijepa
je…//Evo – sad je/već porasla već stasala/krasna mala…//već velika/već
curetak/djevojčuljak..//Već djevojka/milooka/nasmijana/biser pravi…//Vidi
vidi/ljepotice/zanesene/u ljubavi…// Gdje si bio/s njom/ i kada?//Pusti!/To je moja baka//na
fotkama/od nekada!” (Mijoivć Kočan, 2008:218)