Hrvatska dječja književnost

• Novi periodizacijski moment

Nije održiva paradigma početka s Filipovićevim Malim tobolcem iz 1850., već se taj početak
pomiče makar stoljeće unatrag (kraj 18. stoljeća) i to književno djelovanje kako zaključuje
Majhut nisu započeli učitelji već svećenici (prvi hrvatski prijevodni roman Mlaissi Robinzon
objavio je svećenik Antun Vranić 1796. godine). Novu paradigmu povijesti hrvatske dječje
književnosti Majhut naglašava u drugom poglavlju knjige ‘Periodizacija hrvatske dječje
književnosti s motrišta čitateljske publike i nakladnika’. U tom smislu nakon pojedinih
periodizacija, npr. Jože Skoka iz 1974. i Milana Crnkovića i Dubravke Težak iz 2002. daje svoj
periodizacijski obrazac koji onda izdavaštvo koje je namijenjeno najmlađima dijeli na više
razdoblja (za razliku od njegovih prethodnika), stavljajući ovu manjenu na prvo mjesto situiravši
ovu vrstu izdavaštva daleko u hrvatsku povijest. Prema tomu obrascu, povijest hrvatske dječje
književnosti ne počinje u 19. stoljeću već s obzirom na namjenu koja je upućena mladim
čitateljima u 16. stoljeću i to kao ‘Razdoblje namjenskih dječjih knjiga (1527.- 1796.)’.
• Nova razdoblja
Tu se naravno pozabavio Prvom hrvatskom glagoljskom početnicom iz 1527. koja je jedna od
prvih takvih početnica u europskom kontekstu, jer kako znamo te uporabne dječje knjige su
naročite značajne u 17. stoljeću. s druge strane upućuje i na Kožičićev Psaltir iz 1530., zatim na
činjenicu da je u 16. stoljeću objavljeno deset hrvatskih izdanja knjiga namijenjenih djeci koje
nisu samo objavljene izvan Hrvatske s obzirom na povijesni kontekst (Vencija, Urach) nego i u
samoj Hrvatskoj
• Drugo i treće razdoblje
Funkcionalno je izdvojio drugo razdoblje kao Razdoblje zabavnih dječjih knjiga (1796.-1844.)
koristeći polazište jasne namjene koja je istaknuta u samim knjigama. S druge strane Majhut
zaključuje kako je to razdoblje karakteristično po tome što su to sve bili „usamljeni pokušaji
pojedinaca“. Ponešto drugačije definira treće razdoblje: ‘Razdoblje kontinuiranog objavljivanja
dječjih knjiga (1844.-1880.)’ koje karakteriziraju nakladnički nizovi i dječji časopisi, te nagradne
knjige. To razdoblje je razdoblje izuzetne živosti dječje književne periodike: od Bosiljka do
Smilja.
• Četvrto razdoblje
Četvrtim razdobljem naziva 1880.-1918. (‘Razdoblje slobodnog tržišta knjiga’), a sljedeće naziva
‘Razdobljem djeteta kao neposrednog kupca dječje književnosti (1919.-1945.)’ u kojem izdvaja
„Povijest prodaje u svescima“ i napose Zabavnu biblioteku Nikole Andrića, te nove medije
(film). U samom razdoblju izdvaja osobitosti izdavaštva za djecu u vrijeme NDH, polazeći od
ocjena Crnković- Težak iz Povijesti hrvatske dječje književnosti iz 2002., odnosno da je
nastavljen kontinuitet: „hlapićevska tradicija“. Međutim autor objektivno analizira stanje u
produkciji i izdavaštvu dječjih knjiga u tom razdoblju: „Državne institucije su s jedne strane
stavile dječju književnost pod čvrsti nadzor, a s druge se čvrsto angažirale u njenom razvoju.“
• Još o četvrtom i petom razdoblju
Nakon iznošenja karakteristika petog razdoblja autor analizira i izdvaja poveznice između
pojedinih etapa razvoja do 1945. Razdoblje namjenske književnosti prevladano je stvaranjem
zabavne dječje književnosti jer je ta namjena postala opterećenje, no i ovo razdoblje zadržava
dijelom i namjensku književnost. Kao nedostatak tog razdoblja i poveznicu s novim razdobljem
Majhut apostrofira „nezadovoljstvo rijetkim i slučajnim izdanjima koja uglavnom ovise o
materijalnom stanju pojedinca“, a koje je prevladano u sljedećem „kroz organiziranu i
promišljenu nakladničku aktivnost institucija ili moćnih profesionalaca koji nastoje osigurati
kontinuirano izlaženja dječjih knjiga“ i dr. Smatra ispravno da je „sa svakim novim razdobljem
samo rasla složenost odnosa unutra hrvatske dječje književnosti, povećavalo se njezino bogatstvo
ne odričući se niti jedinog njezinog dijela.“
• Šesto razdoblje
Sljedeće razdoblje definira kao ‘Šesto razdoblje revolucionarne dječje književnosti (1945.-1956.)’
ističući nove razvojne ciljeve u skladu s komunističkom ideologijom: „Dječja književnost mora
biti agitaciono sredstvo u službi aktualne politike s ciljem učvršćivanja marksističke idelogije“
Kulturna revolucija koja je uslijedila, u Majhutovoj analizi donosi sustav koji je ne samo izbacio
neke autore „nego su cijele književne vrste došle pod znak pitanja (npr. bajka). Majhut ocjenjuje
to razdoblje kao „razdoblje rigidnosti i nakon tog vremena nužno je moralo doći vrijeme na
samom početku pedesetih godina prividnog popuštanja a zapravo finijeg podešavanja i čvršćeg
zatezanja nametnutih uvjeta i pravila.“ Tu situaciju popuštanja Majhut povezuje s vanjskim
utjecajima kojima se unutarnji sustav i njegov podešavanje nije moglo oduprijeti.
• Sedmo razdoblje
Sedmo razdoblje izdvaja kao „Razdoblje dječje književnosti u uvjetima komunističkog režima
(1953.-1991.). Unatoč ideologiziranju neki su žanrovi sa Zapada ipak stigli na tržište, npr. strip,
a pokreću se i biblioteke koje objavljuju prijevode sa Zapada, a 1956. pojavljuje s i prvi hrvatski
dječji kriminalistički roman Uzbuna na Zelenom vrhu Ivana Kušana. Osobito se ističe u tom
novom diskursu hrvatske dječje književnosti lik Žohara :“ Žohar je sjajna ilustracija dječaka iz
pred televizijskog vremena posve zaokupljenog svojom literaturom, jednako kao što je Tom
Sawyer izvrsna ilustracija svoje lektire koju on mora ne samo čitati već i djelatno proživljavati
kroz igru i vlastite doživljaje.“ U tom razdoblju analizira opće i posebne pojave u društvu:
„situacija u Jugoslaviji je različita od one na Zapadu: dok na Zapadu razvoj dječje književnosti
teče evolutivnim tijekom u kontinuitetu, u Jugoslaviji se stvari događaju u divovskim
diskontinuitetima, ali i distrozijama. Junaci koji stižu do jugoslavenskog čitatelja strogo su
selekcionirani – primjerice niti jedan američki strip o super herojima nije uvezen u ove prostore,
ali su zato i zadobivali kultni status neki posve marginalni stripovi poput talijanskih Alana Forda
ili Zagora. U sintezi iznosi kao je nakon „revolucionarnog i oštrog reza 1945. hrvatska dječja
književnost (..) opet krenula putem stalnog prevladavanja vlastitih suprotstavljenosti“ te da se
poslije „1953. (…) vraća trivijalna književnost“, a „pripovjedni postupci žanrovske književnosti
polako osvajaju prostore unutar kanonske književnosti.“
• Osmo razdoblje
“Osmo razdoblje definira kao ‘Razdoblje hrvatske književnosti na rezervnim položajima’ u
kojem ističe glavne čimbenike promjena „prelazak iz komunističkog sustava u demokratski,
stvaranje hrvatske države te Domovinski rat. I naravno kao bitnu komponentu promjena događaji
na „globalnom planu“, odnosno utjecaj „Tehnološkog tsunamija koji je „donio radikalno
repozicioniranje dječje književnosti u dječjem svijetu“ s jasnim obrazloženjem situacije u kojoj
se nitko ne usuđuje “postaviti pitanje djetetu što čita i je li to umjetnički vrijedno u situaciji kad
dijete najveći dio svog vremena provodi uz neki od ekrana?“ Čitanjem povijesnih, političkih,
društvenih i kulturnih praksi u proteklih pet stoljeća hrvatske kulture Majhut je dao zanimljivu
periodizaciju hrvatske dječje književnosti i zahvatio u mnoge probleme njezina razvojnog puta do
naših dana. Time je dao potpuniju sliku tog procesa koji su u svojim periodizacijama otvorili to
pitanje (Skok, Crnković-Težak i dr.), a znanosti mogućnost novih istraživanja te da se još
potpunije sagledaju ili segmentiraju naznačeni problemi u ovoj raspravi, napose žanrovska
problematika.
• Konačno datumi
 Antun Kanižilić, Obilato mliko duhovno, 1754.
 Matija Antun Katančić (1750.-1825.), pjesma Ševa
 Antun Vranić, Mlaissi Robinson, Zagreb 1796. (prema Joachimu Heinrichu Campeu,
1779./1780. , Robinson der Jungere)
 Juraj Franjo Dijanić, Hižna knjižica, 1796. (prijevod jednog njemačkog časopisa (Der
Kinderfreund)
 Antun Matija Reljković, Esopove fabule za slavonsku u školu hodeću dicu, 1804.
 Đuro Ferić, Fedrove basne, 1813.
 Ignjat Ćivić Rohorski Basne i kratke pripoviesti od različnih klasičkih spisateljah, 1844.
 Petar Preradović, 1845., Ribaru
 Christophora Schimda, Genoveva (1829.), prevedena na hrvatski 1846.
 Ivan Filipović, Mali tobolac raznog cvetja za dobru i pomnjivu mladež, 1850.
 August Šenoa, Postolar i vrag, 1863.
 Daniel Defoe, Robinzon Kruzo (prev. Ivan Čačić)
 Časopis Bosiljak, 1864-1868.
 Franje Hoffmanna 150 ćudorednih pripoviedakah za mladež obaju spola (prev. I.
Filipović), 1865.
 Ivan Filipović, Ezopove basne, 1867.
 Časopis Smilje 1873.-1945.
 Časopis Bršljan 1873.-1876. i drugi tečaj 1889.-1903.
• Primjeri proze i poezije iz Male čitanke za početnike Bogoslava Šuleka iz 1850.
Kako se Ivica cieli dan ponaša/ Ivica ide spavati: „Evo je već tamna noć, treba da ideš spavati,
Ivica da možeš sutra rano uraniti. Zafali sada Bogu za današnji dan, da te je sačuvao od svake
nesreće i moli ga, da te čuva i ove noći. Nazovi laku noć tati i mami, pa i svojoj sestrici... Zatim
je legao u postelju, pokrio se i zaklopio oči, Laka noć! Ivica, da se ostaneš sutra zdrav i veseo.”
(Šulek, 1850:54) Pouka: Ako si poslušan i dobar dobrim snom ti se vraća
• Pripoviedke
„Frane je došao k materi na vert za kućom. Ona je kopala zemlju lopatom, da nešto posije. Buduć
je bilo liepo toplo, to su pčele jako šumile. To se je Frani dopadalo. On je išao bliže ulištu. Mati je
na njega vikala: Hodi na stranu! Ali on je hotio vidieti kako pčele nutar i van lete. Postoji dakle
jedna čas tamo, pak na jedna put jako zavikne i pobiegne. Što mu je bilo? – Kad mu mati žalac
izvadi, reče mu: Nisam li ja dobro za te mislila, kad sam te tierala odonud?” (Šulek,
1850:55)Pouka: nepolušnost je dostižna i često se kažnjava!

• Kazimir
„Kazimir se je rado bacao s kamenjem. Gdjegod je vidio mačku, ili psa, ili pticu, ciljao je na nje.
Većputah je bacao samo u višak, da vidi, kako će kamen visoko ili daleko letieti. Otac mu to
sabrani: Kazimire, ostavi se bacanja. Jednom dojde susied, i prituži se, da mu je Kazimir u prozor
bacio. On je iskao, da mu se kvar naplati, i korio je roditelje, što sina neodhranjuju. Oni su se
jako stidili, da jim susied što takovoga reći može. Ali pomislite, kako su bili za tim serditi na
Kazimira, i što mu se je dogodilo?” (Šulek, 1850:59) Pouka za dijete, ali iza roditelje. Zadatak:
odgovorite što se dogodilo Kazimiru?
• Poezija i nove pouke!
Ko radi taj ima: „Garlica je proso brala,/ K njoj dohodi drug agarle:/ Daj mi garle, jedno zarno:/
‘Nedam, garle, ni jednoga:/’Bieše brat, a ne spati,/’Ja sam brala niesam spala,/’Po gori se
neigrala./’U garm glave neverala.’” (Šulek, 1850:40-41)
• Riba i dievojka, Konj i žaba
Riba i dievojka.: „Dievojka siedi kraj mora, /Pak sam sebi govori:/’Ah, mili Bože i dragi!/’Ima l’
što širje od mora?/’Ima l’ što duže od polja?/’ Ima l’ što brže od konja?/’ima l’ što sladje od
meda?’/Govori riba iz vode:/Dievojko, luda budalo!/’Širje je nebo od mora,/’Duže je more od
polja,/’Barže su oči od konja,/’Sladji je šećer (cukor)od meda.” (Šulek, 1850:41-42) Konj i žaba.:
„Junak podkiva konja hrabrena,/Vidiela ga žaba zelena,/Podiže nogu, junaku rekla:/Podkuj i
mene, mladi junače,/Neka bih s konjem u goru utekla.” (Šulek, 1850:42)
• Bosiljak, 1864.-1868.
Nakon apsolutizma, intenzivira se politički kulturni i književni život u Hrvatskoj. Zanimljivo je
nakon Kukuljevićeve Hrvatske bibliografije, 1860.i 1861. inicijative za osnivanje Akademije kad
je Strossmayer položio glavnicu za utemeljenje društva dolaze na red značajni izdavački
projekti. Jedan je utemeljenje Književnika 1864. kojega pokreće Matica ilirska, „časopis koji je
imao prikazati da u Hrvatskoj ima znanstvenog potencijala koji omogućava da se osnuje
Akademija. Časopis je izlazio još 1865. i 1866; preteča je ‘Rada JAZU’, ali i Jagićeva ‘Archiva
fur slavische Philologie’. Jagić je ne samo utemeljitelj i jedan od urednika ‘Književnika’ nego i
njegov glavni autor” Istodobno se (1864.) pokreće i prvi hrvatski dječji i omladinski časopis
Bosiljak.
• Jedinstvena platforma razvoja
U šezdesetim godinama (1866.) Jagić u svom osvrtu na književnost ide od široke platforme koja
treba preporoditi hrvatsko društvo. U tom vidi značajnu ulogu prosvjete, odnosno školstva,
znanosti, pučke prosvjete, razvoju periodike i prevodilačkoj književnosti. Zanimljivo je da je prvi
progovorio o hrvatskoj dječjoj književnosti, ne kao izdvojenom korpusu, nego bitnom dijelu
hrvatske književnosti: „Ivan Filipović prevede prošle godine 150 malenih ćudorednih
pripoviedaka od P. Hofmana sa slikami, za djecu (tri knjižice), a I. Čačić poznatoga Robinsona
Krusoe, takodjer u drvorezima. (…) Janko Tomić počne izdavati zbirku ćudorednih i zabavnih
pripoviedakah pod naslovom Zornica (u Karlovcu), do sada izadje jedna snopić; a najposlije simo
spada još M. Kraljevićev Požeški djak, premda bi ono, kako se veli, imao biti roman.” (Bacalja i
Jagić prema Bacalja, 2007:354)

• Prvi hrvatski dječji časopisi

„Prvi hrvatski dječji i omladinski časopisi se javljaju u drugoj polovici 19. stoljeća – gotovo
stotinu godina nakon pojave dječjih časopisa u Njemačkoj, Engleskoj ili Francuskoj – kada su u
Hrvatskoj stvoreni povoljniji uvjeti za prosvjetno i kulturno djelovanje jer do tada nije bilo
dovoljno obrazovanih učitelja, a ni dovoljno pismene djece koja bi znala i mogla čitati. Bosiljak
je najmanje dječji. U tom razdoblju izlaze i neki drugi listovi namijenjeni mladeži (‘Hrvatska
omladina’, ‘Ljiljan’, ‘Vjerni drug’, ‘Pobratim’, ‘Anđel čuvar’, ‘Glasnik sv. Josipa’, ‘Zlatni orasi’,
‘Ljubice’, ‘Mali dobrotvor’), no zbog skromnih umjetničkih dometa te zbog kratkotrajnog
izlaženja nisu imali većih utjecaja na tadašnju književnu produkciju.
• Bosiljak, značenje pojave
Bosiljak je prvi pokušaj profiliranja štiva za djecu i mladež te njegova periodičnog prezentiranja,
a list je imao i ključnu ulogu u stvaranju klime za prihvaćanje novog medija ‘zabave i pouke’.
Časopisi, kako ističe V. Brešić u nekom društvu i vremenu vrši trostruku zadaću, tj. informira,
dokumentira i transformira to društvo u isto vrijeme. Bosiljak je izašao u četiri tečaja, 1. broj 10.
listopada 1864., a posljednji , 24. broj 15. prosinca 1868. Temeljna zadaća mu je da ’u duhu
kršćanske prosvjete u mladeži budi nadahnuće k svemu što je plemenito i dobro i da u njoj goji
želju prema svemu na polju umnom i stvarnom, da u njoj goji ljubav prema rodu i domu, da ju
čuva i odvraća od kojekakvih zabludah, stranputicah i manah,i da ju napokon jača u svakom
krepostnom, poštenom i značajnom djelovanju i nastojanju’ Filipović je namijenio Bosiljak za
‘mladež viših razreda glavnih škola te nižih realkih i gimnazijah’ te za sve prijatelje mladeži i za
puk. Dakle očito je da je i Filipović smatrao da treba podržati onu široku platformu razvoja
društva za koju se u to doba zalažu Jagić i Šenoa i stoga je namijenio list širem čitateljstvu.
Problemi na koje je naišao list su nedostatak suradnika i pretplatnika. Zato Filipović često poziva
književnike na suradnju i nove pretplatnike. Sadržaj prvog tečaja/godišta: ‘Pjesme umjetne i
narodne; Veće i manje pripoviedke, bajke, priče i basne; Povjestne, zemljopisne, statističke i
životopisne crtice; Prirodoslovje, polj. gospodarstvo, kućanstvo i obrtnost; Razni poučni članci,
narodne poslovice i zagonetke; Sitnice (Dopisi, književnost, razne viesti, smješnice u svih
brojevih). Očito je pouka bila dominantna jer je list donosi mnoge edukativne i informativne
priloge iz raznovrsnih područja. List je značajan i po prijevodima, odnosno preradama inozemnih
autora proze: Schillera, Goethea, Franza Hoffmanna, Christopha Schimda, Božene Nemcove, I.
Turgenjeva, G. Boccaccia i dr. Očito se vidi iz navedenih prevedenih autora da list nije dječji.
(Usp. Batinić, 2013:32-39)
• Smilje 1873. – 1945.
„Prvi broj ‘Smilja’ izašao je u tiskari Dragutina Albrechta 1. svibnja 1873. u Zagrebu (posljednji
broj izlazi 1945.), a u ime Hrvatskog pedagogijsko-književnoga sbora uredio ga je učitelj
Vjenceslav Zaboj Marik. U programu stoji sljedeće: ‘svakovrstne pjesmice i umjente i narodne,
zatim pripoviedčice iz života i poviesti, bajke, priče i zagonetke, povjestne, životopisne,
zemljopisne i ine poučne članke, a sve jezikom lakim i za mladež pučkih škola razumljivo i
zanimljivo sastavljeno.’ Marik ističe i sljedeće: ‘već za rana u djeci ne samo buditi nego i gojiti
valja ljubav za sve, što je liepo, plemenito i istinito, a da su k tomu jedno od glavnih sredstava za
mladež prikladni spisi. Za našu je mladež pako takov list tim potrebniji, počem naša književnost
velikog izbora takovih spisa nepruža (…)’ Očito je HPKZB uvidio da je Hrvatskoj potreban
jedno središnje dječje književno periodično glasilo . Kako smo rekli, časopisi su ‘motori
književnosti’ i to su naši kulturni djelatnici onoga doba shvatili. U narednim godinama razvija se
zavidna književna aktivnost, već u prvom broju prevode „Andersenovu bajku Opaki kralj. Riječ
je o priči koja ne pripada krugu Andersenovih antologijskih bajki (…) u broju 4. i danas mnogo
poznatija Andersenova priča (Krasuljak) u prijevodu J. Jecmana (…)”, a „u broju dvanaest
(1876.), objavljena je jedna od najpoznatijih Andersenovih priča, Djevojčica sa sumporačami
(pohr. Jakov Rajs-Rižić)” (Težak, 2008:201) Jedan od suradnika je i Krunoslav Kuten.
• Kutenova poezija u Smilju
Jedan od naših najpoznatijih dječjih pjesnika toga doba je Krunoslav Kuten. Crnković ga naziva
pjesnikom Smilja, jer je svoje pjesme redovito objavljivao u Smilju. K. Kuten, Mudri Vlatko i
Zimska.
 Braća Grimm (Jacob 1785.-1863. i Wilhelm 1786.-1859.)
Skica za njihovo djelovanje - Nisu bili prvi sakupljači u Njemačkoj. Još prije njih u skutima
njemačke romantike koja je utjecala na pisce drugih nacionalnih književnosti i kroz druga
razdoblja gotovo čitavo devetnaesto stoljeće radili su na tom polju i drugi pisci. Npr. Clemens
Brentano (1778.-1842.) i Achim von Arnim (1781.-1831.) objavili su u Heilderbergu 1805.
godine Dječakov čarobni rog (Des Knaben Wunderhorn, prvi svezak 1805., ostale 1806. I 1808.).
Bajka je književna vrsta usmene književnost, a ta nam se književnost prikazuje kao niz izrazito
profiliranih književnih vrsta. No okvir strukture dopušta individualnom stvaralaštvu pripovjedača
prvobitne zajednice da očituje u njemu svoju specifičnu umjetničku darovitost, s druge ga strane
sputava struktura. Vrste usmene književnosti mogu se prenijeti na papir i zabilježiti, površnije ili
točnije, sve do bilježenja snimanjem.
Prenijeti vrstu usmene književnosti na papir traži uvijek jezičnu interpretaciju kao što je traži od
pripovjedača zajednica. Braća Grimm, pogotovo Wilhelm, nastojali su spojiti dva proturječna
cilja: zadržati što vjernije strukturne osobine bajke s jedne, a dati joj umjetničko jezično ruho s
druge strane, ruho koje će zadovoljiti umjetnički obrazovana čitatelja, a da bude ipak u skladu s
jednostavnom slikom svijeta bajke (njemačka književnost, na čelu s Goetheom).
Pojava romantizma i njegovi visoki umjetnički dosezi različita je i u pojedinih europskih naroda,
u skladu s općim, društvenim, kulturnim i književnim prilikama pa se i stvaranje namijenjeno
djeci poklapa s tim razdobljem. Nekoliko godina nakon Arnima i Brentana pojavila se druga
dokumentacija romantičke folkloristike, knjiga koja je postala izvanredno popularna, pruživši
filolozima poticaje za srodne pothvate, a čitateljima, napose djeci po cijelom svijetu, nezaboravno
štivo. To je djelo Dječje i domaće bajke (1812.-1815.) koje sadrži više od dvije stotine bajki,
pučkih priča i anegdota - folklorno blago zabilježeno prema njemačkoj usmenoj predaji, dijelom
poznato i u drugih naroda.
Zastupajući uvjerenje romantizma da se u tim oblicima epike očituje osebujni duh naroda, braća
Grimm težili su u načelu da dočaraju autentičan stil kolektivnog stvaralaštva; u praksi su često
dali oduška vlastitoj pripovjedačkoj mašti, pa su tekstovi u redakciji Wilhelmovoj (napose u
drugom izdanju 1819. ) prilično modificirani: naivnoj naraciji izvornika dodani su opisni
elementi, živopisne pojedinosti, ponegdje motivi iz drugih vrela, a jače je naglašena logička
motivacija.
Dječje i domaće bajke braće Grimm, nakon objavljivanja bile su prihvaćene i imale široko
prisustvo u europskoj kulturi i književnosti. Prvi put su prevedene 1823. godine na engleski jezik.
Do kraja stoljeća su prevedene na više od četrdeset jezika. Djeca su prihvatila njihov pripovjedni
tekst. Nezaobilazno su prvo štivo brojnim generacijama (npr. optimizam završetka Pepeljuge
dobro i lijepo pobjeđuje, pobjeđuje dobro srce nad hladnim i zlobnim ponašanjem), premda su u
njihovoj verziji izvršene grube kazne).
Korpus Grimmovih bajki Crnković je podijelio u više skupina:
I. Priče u kojima prevladavaju fantastični elementi (bajke)
a) Najpoznatije bajke u Grimmovoj verziji (Vuk i sedam kozlića, Ivica i Marica,
Pepeljuga, Crvenkapica, Trnoružica, Snjeguljica). Može se reći da su ove bajke
nasljeđe mnogih naroda.
b) Bajke s motivom pretvorbe čovjeka u životinju i obrnuto (Ukleti kraljević i Čelik
Henrik, Sedam gavrana).
c) Bajke o nagrađenoj vjernosti i ustrajnosti i o nagradi za dobro djelo i pomoć
bližnjemu (Vjerni Ivan, Gospođa Hole, Zvjezdani taliri i dr.).
d) Bajke o patuljcima i sličnim bićima (Tri čovječuljka u šumi, Cvilidreta i dr.).
 e) Ostale bajkle (Zlatna guska, Šestorica obilaze svijetom i dr.).
II. Priče u kojima prevladavaju realistički, često groteskni, a katkada i nonsensni
elementi (Mirko i Milka, Sretni Ivo, Mudra Jelka i dr.).
III. Priče u kojima su glavni junaci životinej (Lisica i mačka, Klatež, Bremenski gradski
svirači i dr.).
IV. Priče s religioznim motivima (Marijino dijete, Siromah i bogataš).

• Charles Perrault - 1628.-1703.

• Bajka prije Charlesa Perraulta
I prije Perraulta postojalo je nekoliko autora koji su zapisivali bajke. Giovanni Francesco
Straparola (Le piacevoli notti, 1550.-1553. i 1555. )je čuo neke europske bajke te ih zapisao.
Možemo spomenuti još jedno ime koje prethodi Perraultu: Gian Battista Basile (pod
pseudonimom Gian Alesio Abbattutis). On napušta dvorski jezik i upotrebljava napolitansko
narječje da bi se približio narodnom izrazu i motivima bajke. On je između 1634. i 1636. u prozi
(Lo cunto de li cunti napisanoj u starom napolitanskom jeziku (koju je prvi preveo Benedetto
Crocce poznati talijanski estetičar, političar, povjesničar umjetnosti i književni kritičar, 1866.-
1852., umro u Napulju) zapisao i neke poznate europske bajke Cagliuso (Mačak u čizmama) i
Zezollu (Pepeljugu)i Sole, Luna e Talia (Trnoružica) (Usp. Crnković, 1987 i Crnković i Težak,
2002)
• Le piacevoli notti

• Perraultov život i djelovanje

Živio je u velikom francuskom 17. stoljeću i u doba klasicizma aktivni je sudionik velikih
književnih rasprava. Treba istaknuti da je to stoljeće dalo La Fontainea, Molierea, Racina,
Corneillea, Boileau i dr. Već od 1670. naziru se polemike između pristaša starih i modernih
pisaca. Polemiziralo se naročito između 1687. i 1694., a kulminacija tih rasprava je između 1711.
i 1719, ali tada s novim akterima. Predmet rasprave je čini se u različitim stavovima prema
antičkoj književnosti. Stari koje vodi Boileau u društvu s Racineom i dr. brane načelo da se
književnom radu imitira umjetnički izraz antičke književnosti.
• Moderni i Perrault
Moderne predvodi Perrault, a ta skupina osporava to načelo, iako ne niječu visoku kvalitetu stare
književnosti. Zapravo je riječ o tome da nailazi generacija koja u odnosu na književnu praksu
zasnovanu na podjednakom utjecaju antike i razuma – težište stavlja na razum, univerzalno
dodijeljen svim ljudima i svim vremenima. Moderni tvrde da su oni stariji od starijih, jer su ih
mnoga stoljeća, što su protekla od tih antičkih uzora koje spominju i predlažu oponenti učinili
iskusnijim. Oni su u velikoj prednosti pred starima jer su u mogućnosti koristiti znatan napredak
metoda mišljenja i rada. Moderni krče put prosvjetiteljskom racionalizmu.
• Moderni i salon
Rezultati tih polemika očituju se u većem broju napisa, stihovanih i u prozi, često čitanih u
akademiji, od kojih su imali najviše odjeka četiri sveska Perraultovih Paralela između starih i
modernih, objavljenih između 1688. i 1697. Stavovi modernih nisu vodili nekom preokretu ili
napuštanju klasicizma, oni su samo omogućavali slobodniji razvoj nekih vrsta koje je poetika
klasicizma zanemarivala (npr. njihov uspjeh pridonosi razvoju romana). Moderni su bili manje
kabinetski i akademski orijentirani, a više sudionici života u društvu, posebno u salonu. Oni su
bili nastavljači preciozne i uopće salonske književnosti. Charles Perrault, jedan od pripadnika te
struje bio je po zanimanju odvjetnik i suradnik Colberta. To je doba Luisa XIV., Kralja Sunca.
Kako ističe Ana Pintarić, „klasicizam je promicao red, kontinuitet i tradiciju. Nasuprot
klasicističkom razumu i logičnosti, bajke ističu maštovitost i razigranost, a umjesto oponašanja
ističu originalnost.” (Pintarić, 2008:44)
• Perraultove bajke
Priče ostaju glavna staza dječje književnosti. Paul Hazard je povodom Perraultovih Zgoda ili
priča iz prošlih vremena (Histories ou Contes du temps passe) napisao: Po prvi put su djeca
Francuske, a zatim sva djeca svijeta imala knjigu po svom srcu, tako lijepu, tako svježu, da je
više nikad nisu htjeli napustiti.” Hazard, prema Crnković, 1987. Perraultove bajke su simbioza
salonskog duha i folklorne tradicije, fantastike i racionalno-poučnog. Stari folklorni motivi, često
srednjovjekovnog podrijetla dobivaju dostojanstvo moderne pripovjedačke vrste. Njegov početak
kao pisca, odnosno priređivača bajki započinje s 1696, kad je u jednom časopisu objavio svoju
prvu bajku Usnula ljepotica (Trnoružica), zatim 1697. izdaje knjigu od osam bajki pod imenom
svojega sina.
• Podvrste Perraultovih bajki
Kako ističe Crnković, možemo u njegovim bajkama nazrijeti nekoliko tipova. Kako su pričane u
salonima koji su bili poprišta književnih i kulturnih ali i modnih mondenih događaja upravo su
namijenjene sudionicima tih događaja. Zbog toga imade u njima i stihova i moral s finom dozom
francuske ironije prevučene naivnošću (u Crvenkapici kao da se stalno čuje refren: ne vjeruj
svakome, slušaj najbliže, ima zlih i dobrih ljudi, čuvaj se laskavaca – danas u tome ne osjećamo
galantni i podsmješljivi ton jer zaboravljamo da je ta pouka bila upućena i dami u salonu, a ne
samo djetetu). Neke Perraultove obrade imaju više zajedničkog s predlošcima uzetim iz naroda
(Mačak u čizmama, Crvenkapica), a druge Pepeljuga, Palčić, Usnula ljepotica) imaju više
umjetničke intervencije. Usp. Crnković, 1987.
• Specifičnosti u Perraulta
Npr. neke se bajke Perraulta razlikuju od ostalih verzija istih. U kratkoj bajci i svima znanoj
Crvenkapici kod njega završava tragično, nema lovca: „ I na te riječi zli se vuk baci na
Crvenkapicu i pojede je.” U priči Pepeljuga prepoznaje se život salona (modni detalji što je
odlika svakidašnjeg): Ja ću obući, rekla je starija, svoju svečanu haljinu od crvena baršuna i stavit
nakit iz Engleske.” Perrault unosi u priču i opise, a izgled, ponašanje, odjeću i običaje
prilagođava visokom društvu. Odmiče od usmenog, ali ga djeca prihvaćaju. Usp. Crnković i
Težak, 2002:47 Ističe se i to nevjerojatno čudesno, tako pulsira njegova bajka u spoju
svakidašnjeg i čudesnog: „Pepeljuga odmah ubere najljepšu bundevu i odnese je svojoj kumi
premda se nikako
• Čudesnost i pouka praštanja
nije mogla dosjetiti kako će je bundeva odvesti na ples. Kuma izdube bundevu, ostavi samo koru
i dodirne je svojim štapićem, a ona se smjesta pretvori u lijepu, pozlaćenu kočiju. „(Perrault,
1990:31)Tako ćemo naći brojne primjere čudesnosti u njegovim bajkama. No kako smo istaknuli
njegove se bajke razlikuju od istih tekstova u drugih priređivača, pa tako za razliku od Pepeljuge
braće Grimm, nema kažnjavanja, već na kraju slijedi praštanje njezinim protivnicama: „Bace joj
se pred noge i zamole da im oprosti sve zlo koje je od njih pretrpjela. (…) Pepeljuga, koja je bila
isto ako dobra kako je bila i lijepa, smjesti svoje sestre u dvorima i istog ih dana uda z a dvojicu
velike dvorske gospode.” (Perrault, 1994: 34) Ovdje možemo uputiti na stav junaka bajke koji je
njegovo najjače oružje, a to je u slučaju Pepljuge dobrota, npr. u primjeru: „Druga bi ih očešljala
naopako, ali Pepeljuga je bila dobra i počešljala ih savršeno.” (Perrault, 1990:30)
„Zanimljivo je spomenuti da je za svoga života dvadeset godina bio blizak prijatelj Jeana
Baptistea Colberta, financijskog ministra poznatog kralja Louisa XIV, te je, zahvaljujući tome,
imao velik utjecaj na jačanje apsolutne kraljevske vlasti. Charles Perrault bio je zadužen za
umjetnost. Njegova je zadaća bila stvoriti strukturu koja će nadzirati umjetnost i tako kontrolirati
intelektualce. Sudjelovao je u osnivanju akademija za znanost, umjetnost, glazbu, arhitekturu i
drugo. Aktivno je sudjelovao u politici i književnosti. Bio je ambiciozan i čvrst u svojim
stajalištima (Jean, 2007: 278)
• Postanak Perraultovih bajki
. Njegove su bajke nastajale tako da je sa svojim sinom Pierraultom d'Armancourtom obilazio
sela, ispitivao ljude koji znaju bajke i zatim ih zapisivao. Pod sinovljevim imenom 1697. godine
objavio je zbirku Pripovijesti ili priče iz prošlosti (Histoires ou Contes du temps passé), koja je
poznatija pod naslovom Priče majke guske (Contes de ma mère l’Oye), s antologijskim bajkama
Crvenkapica (Le Petit Chaperon Rouge), Uspavana ljepotica/Trnoružica (La Belle au bois
dormant), Pepeljuga (Cendrillon), Mačak u čizmama (Le Maître Chat ou le Chat botté), Palčić
(Le Petit Poucet), Modrobradi (Barbe-Bleue), Vile (Les Fées), Kraljević Čuperak (Riquet à la
houppe), itd. (Pintarić, 1999:79)
• Perraultov tip bajke
U tim je bajkama usustavio poetiku koju će kasnije slijediti većina bajkopisaca. Slika svijeta
opisana je i prikazana nadnaravnim te čudesnim događajima i likovima. Početak i završetak su
stereotipizirani, a pisac se služi jednostavnom kompozicijom i jezikom te stilom zasnovanim na
ponavljanjima (Pintarić, 1999: 79). To što je na korice stavio ime svoga sina, dječaka, a ne svoje,
govori koliko je on, službenik Colbertova ministarstva i član Akademije, to djelo smatrao manje
vrijednim od svojih uličnih rasprava. Ta mu je knjižica ipak proslavila ime diljem svijeta. Zbirka
Priče majke guske odmah je doživjela veliki uspjeh što je bilo neobično za tadašnje vrijeme jer
bajke koje su bile napisane za salone nisu bile popularne među nižom klasom (Crnković, 1990:
31).
• Njegov tip bajke
Njegove se bajke odlikuju odmjerenim klasicističkim pripovijedanjem te slikovitim i privlačnim
narativnim formulama koje alegorijski problematiziraju obitelj i društveni poredak. Perrault u
narodnu priču unosi opise, a odjeću, ponašanje i običaje prilagođava gospodskom društvu.
Ostavlja jednostavan izričaj, ali oslobađa ga pretjerane grubosti, ponavljanja i jednoličnosti
(Crnković, Težak, 2002). U njegovim bajkama ima i stihova i galanatnog pripovijedanja te
moraliziranja s dozom francuske ironije prevučene naivnošću (Crnković, 1990). Perrault je vrlo
vješto preoblikovao narodnu priču te je postigao puni uspjeh u svome vremenu. Narodna je priča
s njime započela proces nastajanja umjetničke priče (Milan Crnković, Dubravka Težak, 2002:
47).
• Perraultova Crvenkapica
Postoje različita tumačenja Crvenkapice. Za potrebe završnog rada prikazuju se teze Brune
Bettelheima i Sharon P. Johnson. Tako Johnson smatra da baka postaje lagana žrtva zločina time
što je prikazana kao bolesna i oslabljena te živi sama. Kao što bakina bolest baku čini laganom
žrtvom, tako i Crvenkapicu njezina fizička malenost čini lakom metom. Prikazana je kao naivna,
pomalo priglupa djevojka sa sela čija se nevinost i lakovjernost suprotstavlja s lukavošću i
inteligencijom vuka (Johnson, 2003: 329-230). Takvo njezino stajalište o Crvenkapici može se
primijetiti u tome da ona, bez razmišljanja i propitkivanja, ulazi u postelju s vukom: Vidjevši je
kako ulazi, vuk reče, skrivajući se u postelji ispod pokrivača: „Stavi kolač i lončić maslaca na
škrinju pa lezi pokraj mene.“ Crvenkapica se svuče, legne u postelju te se začudi vidjevši kakva
je baka bez odjeće pa reče: „Bako, kako imate velike ruke!“2
• Perraultov vuk
Karakteristike vuka odgovaraju stajalištu društva o muževnosti, muškarci su jaki i inteligentni te
muškoj seksualnosti, muškarci su aktivni, ponekad i agresivni. Izborom vuka za predstavljanje
muške seksualnosti, Perrault je izrazito naglasio mušku sklonost prema nasilju. Životinjska
obilježja vuka mogu implicirati i na to da je muško ponašanje više vođeno nagonom nego
razumom. Slično tome, karakteristike Crvenkapice i njezine bake odgovaraju uvriježenom
mišljenju društva o ženama. Žene su lijepe, manje inteligentne od muškaraca, bespomoćne i
slabe, pomalo pasivne (Johnson, 2003: 331-332).
• Još o Crvenkapici
Perraultova Crvenkapica gubi na privlačnosti jer je pretjerano objašnjeno značenje bajke. Perrault
sve čini jasnim što je više moguće. Očito je da njegov vuk nije grabežljiva zvijer, nego metafora
koja na taj način ništa ne prepušta slušateljevoj mašti. Sve dobre bajke imaju značenja na mnogo
razina, a dijete samo određuje koje mu je značenje u tom trenutku važno. Otkrivanje skrivenih
značenja bajke treba biti intuitivno i spontano postignuće djeteta, a to se može dogoditi jedino
ako se djetetu didaktički ne kaže što bi trebao biti predmet priče (Bettelheim, 2004: 148-149)
• Pepeljuga
Pepeljuga je, uz Crvenkapicu, jedna od najomiljenijih bajki. Danas su poznata njezina dva oblika
od kojih jedan potječe od Perraulta, a drugi od braće Grimm. Te se dvije verzije znatno razlikuju.
Perrault je uzeo građu bajke, očistio je od svega onoga što je smatrao 10 prostačkim, poboljšao
osobine likova i tako napravio prikladnu priču za pričanje na dvoru. Određene je pojedinosti
izmislio, a brojne i izmijenio kako bi priču uskladio sa svojim estetskim shvaćanjima
(Bettelheim, 2004: 215-216). Moguće je da je bila namijenjena isključivo dječjim sobama iz doba
Louisa XIV. i time je logično da je Perrault izbacio prostačke motive (Zlatar, 2007: 76).
• Život u pepelu
Pepeljuga je to ime dobila zato što je živjela u pepelu. Naime, Pepeljuga je na engleskom jeziku
prevedena kao Cinderella, što je površan i netočan prijevod francuskog Cendrillon, koji ističe
njezin život u pepelu. Francuska riječ cendre koja je izvedena iz latinske riječi cinerem označava
pepeo, za razliku od engleske riječi cinders koja označava ugljen. Oxfordski rječnik engleskog
jezika ističe kako riječ cinders nije etimološki povezana s francuskom riječi cendres. Ovo je
važno zbog samog značenja imena Pepeljuga. Pepeo označava čistu tvar, ostatak potpunog
izgaranja; dok je ugljen prljavi ostatak nepotpunog izgaranja (Bettelheim, 2004: 218).
• Rađanje iz pepela
Perrault to ne radi bez razloga. Život sluškinje usred pepela može se doživjeti kao izuzetno
poželjan, čak i uzvišen položaj. Biti vestalka, čuvarica ognjišta, bio je jedan od najuglednijih
položaja dostupnih ženi. Za tu se čast biralo djevojčicu između šest i deset godina, a toliko je
godina otprilike imala i Pepeljuga za vrijeme robovanja. Ako su se u toj ulozi pokazale dobrima,
žene su sklapale sjajne brakove, kao i Pepeljuga. U drevnim značenjima nevinost, čistoća i
položaj čuvarice ognjišta idu zajedno. Perrault na ovaj način možda želi naglasiti koliko su
ognjišta obezvrijeđena tijekom kršćanske ere, kada su materinska božanstva degradirana.
Pepeljugu bi se na taj način moglo gledati i kao majku božicu koja se kao mitska ptica feniks
ponovno rađa iz pepela (Bettelheim, 2004: 218-219).
• Inovativnost
Zanimljiv inovativan element koji je Perrault unio odnosi se na materijal od kojeg je izrađena
papučica, a to je staklo: No njoj u trku spade staklena cipelica, a kraljević je vrlo 3 Charles
Perrault: Priče ili bajke iz prošlih vremena. Pribavljeno 21. 6. 2018., sa
https://lektire.skole.hr/djela/charles-perrault/price-ili-bajke-iz-proslih-vremena-s-poukom 11
brižno podiže. 4 U vezi s tom pojedinošću često se javljaju nesuglasice. Pretpostavlja se da je
Perrault ili osoba koja mu je pripovijedala priču pogrešno zamijenila prvotni izraz vair što
označava sivkasto krzno, uglavnom od vjeverice, s izrazom verre što označuje staklo, budući da
se te dvije riječi na francuskom vrlo slično izgovaraju. Staklo je osobito krhko i samim time ne
podliježe rastezljivosti te lako puca, a pritom se i gubi.
• Perraultova verzija Pepeljuge
U Perraultovoj verziji nije kraljević taj koji traži djevojku kojoj cipelica pristaje, već dvorjanin.
Prije nego treba sresti kraljevića, Pepeljugu kuma odijeva u divne haljine: Zatim se pojavi i
kuma, čarobnim štapićem dodirne Pepeljuginu odjeću, koja postade sjajnija, no ikad prije.
Odvedoše je mladome kraljeviću, onako urešenu. 5 Time se gubi bit da kraljevića ne
obeshrabruje pojava Pepeljuge u starim haljinama jer zapaža njezine skrivene vrline. Na taj je
način umanjena suprotnost između materijalističkih polusestara, koje se jedino u vanjštinu uzdaju
i Pepeljuge, koja za vanjštinu ne mari (Bettelheim, 2004: 217).
• Suparništvo sestara
Važan simbol koji se javlja u Pepeljugi jest suparništvo sestara. Priča odnos sestara zamjenjuje
odnosom polusestara što je možda način da se objasni i učini prihvatljivim neprijateljstvo za koje
bismo željeli da ne postoji među pravom braćom i sestrama. Niti jedna druga bajka ne prikazuje
tako dobro unutarnje doživljaje djeteta koje je na mukama suparništva s braćom i sestrama kad
osjeća da su ga nadmašili. Kad priča odgovara najdubljem djetetovom osjećaju, onda ona za
njega poprima svojstvo istine. Iz Pepeljugine pobjede dijete crpi nadu za svoju budućnost koja
mu je potrebna da bi je suprotstavio nevolji suparništva s braćom ili sestrama (Bettelheim, 2004:
204-207).
• Dobrota
Iako u Perraultovim bajkama ima mnogo nasilja, on ne zaboravlja dobrotu. Pokazuje kako je
dobro biti dobar i dobrota je primjereno nagrađena. Uz to što biva nagrađena za svoju dobrotu,
Pepeljuga pokazuje i milosrđe jer oprašta zlobu svojim pakosnim polusestrama i udaje ih za
dvorsku gospodu (Pintarić, 1999: 80): Pepeljuga, koja bijaše jednako dobra koliko i lijepa, u
dvorima smjesti i svoje dvije sestre te ih istoga dana uda za dvojicu velike dvorske gospode. 6
Zanimljivo je primijetiti da se u priči maćehi ne događa ništa nezgodno, iako je sudjelovala u
zlostavljanju Pepeljuge zajedno s polusestrama. Čini se da se maćehino ponašanje time
opravdava dok se to isto ne može reći i za dvije polusestre (Bettelheim, 2004: 212). Perrault s
ironijom obrađuje svoju temu pa stoga ne vidi razlog zašto miševi i štakori ne bi mogli postati
konji i kočijaši ako se Pepeljuga može pretvoriti u princezu. On ismijava shvaćanje da nam
stremljenje najvišim ciljevima omogućuje nadići niske okolnosti našeg izvanjskog zbivanja
(Bettelheim, 2004: 224-225).
• Pouke Pepeljuge
Marc Soriano, francuski filozof dvadesetog stoljeća, Perraultovu drugu pouku s kojom završava
priču: Bez sumnje je velika predanost / Imati hrabrosti, duha / Biti dobra roda i bistroga uma / I
drugim se darima dičit / što samo nebo ih dijeli; / no sve će vam uzalud biti / za napredak to malo
vrijedi / ako da darove vaše istaknu- / nemate kuma il' kumu7 naziva gorkom ironijom. U njoj
Perrault naglašava da je korisno imati i pamet i hrabrost, ali da to ništa ne vrijedi ako nemaš
kuma koji će ti to istaknuti. Čitajući Perraultovu obradu svjesno smo spremni prihvatiti ironiju
koja priču svodi na zgodnu maštariju bez ozbiljna sadržaja, jer nas to oslobađa obaveze da se
pomirimo s problemom suparništva braće i sestara i da osvijestimo svoje unutarnje probleme.
Pepeljugu svodi na maštariju koja se ne odnosi na nas i na naš život, a mnogi ljudi tako i žele
vidjeti tu priču te na taj način možemo objasniti široku prihvaćenost njegove inačice (Bettelheim,
2004: 224-225).
• Trnoružica
Trnoružica je danas, kao i prethodno analizirane Crvenkapica i Pepeljuga, poznata u verziji
Charlesa Perraulta i braće Grimm. U to vrijeme, to je bio stari motiv, jer postoje francuske i
katalonske verzije iz 14., 15. i 16. stoljeća koje su Giambattisti Basileu, talijanskom književniku
koji je utjecao na Perraulta, služile kao uzori. Perrault je znatno izmijenio svoju priču u odnosu
na Basilea. U Basileovoj verziji javljaju se dva kralja. Jedan je kralj otac koji je svoju kćer Taliju,
nakon što joj se iverak zabio u nokat, ostavio beživotnu sjediti na baršunastom stolcu te je otišao
jer ju je toliko volio da je nije mogao gledati usnulu. Drugi je kralj ljubavnik koji je bio oženjen
te je jednom našao Taliju i napravio joj dvoje
• O motivima Trnoružice
djece dok je ona bila u snu. Djeca su se Taliji hranila na prsima i jednom prilikom isisala iverak iz
prsta. Talija je oživjela te ju je kralj ponovno potražio. Kraljica je bila ljubomorna na muževu
nevjeru i željela je uništiti Taliju. Na kraju je kralj spalio svoju ženu na lomači i oženio se Talijom
(Bettelheim, 2004: 196-197). Vrlo lako može se razumjeti da je Perrault smatrao neprimjerenim
pričati na dvoru priču u kojoj oženjeni kralj siluje djevojčicu u snu, napravi joj djecu te na to
potpuno zaboravi i onda se slučajno svega sjeti nakon nekog vremena.
• San i drugi motivi
U Perraultovoj bajci kralj i kraljević odvojeni su snom od stotinu godina i samim time nisu
nikako povezani. Kraljica u njegovoj priči nije bolesno ljubomorna zbog muževe nevjere, kao
kod Basilea, već se javlja kao edipovska majka. Ljubomorna je na djevojku svoga sina toliko da
je nastoji uništiti. Perrault ne objašnjava kraljičinu kanibalističku mržnju, nego samo navodi da
pripada rasi ljudoždera: Kraljica je željela navesti sina da se izjasni te mu je više puta govorila da
u životu treba uživati; no on joj se nikada nije usudio povjeriti svoju tajnu: bojao se, premda ju je
volio; jer ona je pripadala rasi ljudoždera, a kralj se njome oženio samo zbog njezina velikog
bogatstva.“8 (Bettelheim, 2004: 198)
• Perraultov kraljević
Bettelheim smatra da je Perraultov kraljević vrlo neuvjerljiv lik. Svoj brak skriva od oca te ženu i
djecu ne dovodi kući dok otac ima obuzdavajući utjecaj na majku ljudožderku, nego ih tek
dovodi nakon njegove smrti i ostavlja same s kraljicom dok odlazi u rat. Pretpostavlja da to čini
iz straha kraljeve ediposke ljubomore, ali ipak edipovska ljubomora majke i oca u jednoj bajci
pomalo je pretjerivanje (Bettelheim, 2004: 198). Na ovom se mjestu može postaviti pitanje zašto
Perrault to čini.
• Perraultovo shvaćanje bajki
Jedno od mogućih rješenja nudi Bettelheim koji objašnjava da Perrault sve ovo čini zato što svoje
bajke nije ozbiljno shvaćao. Bilo mu je stalo samo do sladunjavog, moralističkog stiha na kraju
svake bajke. On uvodi pojedinosti koje umanjuju vrijednost njegove bajke. Miješa sitničavu
realnost s važnim motivima bajke. To možemo vidjeti u opisivanju Trnoružičine odjeće: Kraljević
joj pomogne ustati; bila je posve odjevena i to vrlo veličanstveno; no on je dobro pazio da joj ne
kaže kako je odjevena poput njegove bake i da ima visok ovratnik; nije zbog toga bila manje
lijepa.9 Takvim pojedinostima, koje su za cilj imale zabaviti publiku, Perrault je uništio mitsko,
alegorijsko i psihološko vrijeme nagovješteno stoljetnim snom i pretvorio ga u kronološko
vrijeme (Bettelheim, 2004: 19
• Trnoružica, završno
Razdoblje pasivnosti koje karakterizira ovu bajku, nezrelom adolescentu omogućuje da se ne
brine, a sretan završetak mu obećava da neće zauvijek zaglaviti u toj neaktivnosti. Koliko god
Trnoružica bila stara, ona i danas mladeži donosi važnu poruku. Zbog općeg mišljenja da se
ciljevi postižu jedino onda kada se čini nešto što se vidi, mladi se boje mirnoga rasta. Trnoružica
pokazuje da razdoblje mirovanja, razmišljanja, usredotočenosti na sebe može voditi ostvarenju
najvećih postignuća (Bettelheim, 2004: 195).
• Modrobradi
Modrobradi je priča koju je izmislio Perrault i navodno nema neposrednih preteča u narodnim
pričama. Ova se priča ne može u potpunosti gledati kao bajka. U priči nema ničeg čarobnog ili
nadnaravnog, nijedan se karakter ne razvija. Nema napretka prema višoj ljudskosti. I Modrobradi
i njegova žena na kraju ostaju isti. Događaji koji se odvijaju u priči potresaju svijet, ali jedini koji
zbog toga postaje bolji je možda svijet jer u njemu nema Modrobradog (Bettelheim, 2004: 255).
Što zapravo ovu priču čini bajkom?
• Motiv u Modrobradom
Dva motiva koja ovu priču ipak približuju bajci su ključ na kojem se nalazi neizbrisiva krv i tajna
soba u koju nitko ne smije ući jer se ondje čuvaju ubijene žene. Kada Modrobradi ženi daje ključ
tajne sobe i nalaže joj da u nju ne ulazi, on zapravo provjerava njezinu odanost njegovim
naredbama ili njemu samome. Neočekivanim uranjenim dolaskom on utvrđuje kako je njegovo
povjerenje iznevjereno.
• Značenje bajki
Nakon detaljne analize četiriju Perraultovih bajki, trebamo se vratiti na početno pitanje,
poučavaju li nas one čemu? Ivan Grgurević i Katja Fabris smatraju da bajka prije svega uči dijete
pozitivnim osobinama kao što su strpljenje, požrtvovnost i istinoljubivost. Uči ga kako se nositi s
negativnim osobinama kao što su pohlepa, zavist, laž i škrtost. Bajka djetetu daje prve spoznaje o
strahu, ljubavi i osjećaju pobjede. Ona je nesumnjivo prvi dom emocionalne inteligencije. Od
četvrte do sedme godine života djeca se posebno intenzivno zanimaju za bajke i to razdoblje neki
psiholozi nazivaju dobom bajke. Dijete u tom razdoblju većinom vjeruje onome što se u bajci
priča. Slušanjem bajki djeca se uvode u svijet mašte gdje se događaju nezamislivi događaji i
javljaju neobični likovi. Za njih bajke predstavljaju izvrsno sredstvo uživljavanja u imaginaran
svijet. (Grgurević, Fabris, 2012: 155-157)
• Karol Visinko i Bruno Bettelheim
Karol Visinko prema psihologinji Paoli Santagostino navodi da je dobro čitati djeci klasične
bajke u kojima prepoznajemo zlo i dobro te rasplet veliča pobjedu dobra nad zlim. Bajke sa zlim
završetkom u djeci izazivaju previše tjeskobe. Smatra da bajke koje upućuju svojim motivima i
idejama na udaljene krajeve ostaju udaljene i od djeteta. Preporučuje kulturno područje kojemu
su djeca bliža (Visinko, 2005: 40). Bettelheim smatra da ne možemo znati u kojoj će dobi
određena bajka određenom djetetu biti najvažnija i da stoga ne možemo odlučivati koju mu bajku
valja čitati i u kojem vremenu. To može odrediti jedino dijete pokazujući svojim osjećajima ono
što bajka izaziva u njegovoj svijesti i podsvijesti. Pri pripovijedanju bajki najbolje je slijediti
dijete i njegove osjećaje (Bettelheim, 2004: 25).
• Motivi bajki
Često se postavlja pitanje trebamo li čitati bajke ako u njima ima nasilja, čudovišta. Moraju li sva
čudovišta biti prijateljska kako bi djeci bila prihvatljiva? Time se zaboravlja na 17 čudovište koje
dijete najbolje poznaje i najviše je njime zaokupljeno, čudovište za koje se dijete boji da je ono
samo. Bez fantazija koje se javljaju u bajkama, dijete ne uspijeva upoznati to čudovište i ne uči
kako ovladati njime (Bettelheim, 2004: 108-109). Bajka nas ne suočava izravno s problemom i ne
kazuje nam što moramo odabrati. Bajka onim što se u priči podrazumijeva pomaže djeci razviti
želju za višom svijesti. Bajka upućuje poziv našoj mašti (Bettelheim, 2004: 38). Dijete koje je iz
bajke naučilo vjerovati da se ono što se na prvu činilo kao odbojna, prijeteća spodoba može
čudom pretvoriti u najkorisnijeg prijatelja, spremno je vjerovati kako se nepoznato dijete kojeg se
boji također može pretvoriti u prijatelja
• Vjera u istinitost bajke
Vjera u istinitost bajke daje mu hrabrost da se odvaži sprijateljiti s prividno neugodnim likom.
Dijete vjeruje da ono može izvesti istu čaroliju (Bettelheim, 2004: 51). „Svoju prvu i posljednju
filozofiju, onu u koju vjerujem s najmanjom izvjesnošću, naučio sam u dječjoj sobi... Ono u što
sam tada najviše vjerovao, ono u što sada najviše vjerujem, jest bajka.“ (Bettelheim, 2004: 62
prema Chesterton, 1909)
• Zaključak
Nagrađuje je i pokazuje da je dobro biti dobar. Njegova nas Pepeljuga poučava da se trebamo
dobrovoljno poniziti kako bismo kasnije bili uzvišeni. Ta će nam se poniznost i dobrota nagraditi.
Ali i nakon toga Perrault nas poučava da se ne smijemo uzoholiti, nego da trebamo oprostiti i
dalje nastaviti biti dobri. Tako se ističe da je važno stati u obranu žene, kao što to čini u bajci
Modrobradi, u 17. stoljeću bilo je vrlo odvažno i hrabro. Zalagao se za bolji odnos muškarca
prema ženi i za razumijevanje i opraštanje ženinih pogrešaka. Perrault nas u toj bajci poučava da
ćemo biti kažnjeni ako ne budemo opraštali drugima. Na samom kraju pitamo se koliko su ove
teme primjerene djeci? Možemo li i trebamo li Perraultove bajke uključiti u odgojno-obrazovni
proces predškolskog djeteta? Smatram da svakako trebamo. Bajka je tu kako bi djetetu pokazala
neki novi svijet. Bajka je tu ne samo da zabavi dijete i pruži mu utjehu u sretnom kraju nego i da
mu pokaže onu opasnu stvarnost koja ga čeka kada zaklopimo knjigu. Bajka je tu da pruži djetetu
ono što mu je u tom trenutku potrebno. Naravno da će dijete ove bajke drugačije tumačiti od
odraslih, ali one će njemu tada ili kasnije dati odgovore na njegova pitanja.” (Asja Počuča: O
ČEMU NAS POUČAVAJU PERRAULTOVE BAJKE? Završni rad, mentorica Valentina
Majdenić, komentorica, Osijek, 2018.)
• Preporuka za Perraultove bajke
Perraultove bajke najtoplije su preporučivali poznati pisci kao početno štivo za djecu jer su
vesele, zanimljive, prirodne, nisu opterećene ni suvišnim moralom, ni autorskom pretenzijom; u
kojima se još osjeća dah narodne poezije iz koje su nekoć izrasle, u njima se baš može vidjeti ona
smjesa nepojmljivo čudesnog i svakodnevno-običnog, uzvišenog i zabavnog, koja karakterizira
suvremeno stvaralaštvo na području bajke. (Usp. Crnković, 1987)

• Braća Grimm (Jacob 1785.-1863. i Wilhelm 1786.-1859.)

• Nisu bili prvi sakupljači u Njemačkoj. Još prije njih u skutima njemačke romantike koja je
isijavala i utjecala na pisce drugih nacionalnih književnosti i kroz druga razdoblja gotovo
čitavo devetnaesto stoljeće radili su na tom polju i drugi pisci. Npr. to su Clemens Brentano
(1778.-1842.) i Achim von Arnim (1781.-1831.) objavili su u Heilderbergu 1805. godine
Dječakov čarobni rog (Des Knaben Wunderhorn, prvi svezak 1805., ostale 1806. I 1808.).
Zasluga je Arnimova i Brentanova što su zaboravu oteli bar jedan dio golema korpusa pučke
poezije rasutog po lecima i kalendarima te zabilježili pjesme sačuvane samo u usmenoj
predaji.
• O bajkama
Bajka je književna vrsta usmene književnost, a ta nam se književnost prikazuje kao niz izrazito
profiliranih književnih vrsta. Kao djelo usmene književnosti bajka se ne može sačuvati u tradiciji
izvan individualnih izvedbi. No okvir strukture dopušta individualnom stvaralaštvu pripovjedača
prvobitne zajednice da očituje u njemu svoju specifičnu umjetničku darovitost, s druge ga strane
sputava struktura. Vrste usmene književnosti mogu se prenijeti na papir i zabilježiti, površnije ili
točnije, sve do bilježenja snimanjem, no postaju li one time književno djelo?
• Pristup bajkama (braća Grimm)
Prenijeti vrstu usmene književnosti na papir traži uvijek jezičnu interpretaciju kao što je traži od
pripovjedača zajednica – samo je taj združen sa svojim slušateljima istim stupnjem i slike svijeta
i obrazovanosti. Kako u tom pothvatu postupa visoko obrazovan predstavnik pismene kulture?
Braća Grimm, pogotovo Wilhelm, nastojali su spojiti dva proturječna cilja: zadržati što vjernije
strukturne osobine bajke s jedne, a dati joj umjetničko jezično ruho s druge strane, ruho koje će
zadovoljiti umjetnički obrazovana čitatelja, a da bude ipak u skladu s jednostavnom slikom
svijeta bajke (njemačka književnost, na čelu s Goetheom postavila je visoke estetske ciljeve).
• Romantizam
Pojava romantizma i i njegovi visoki umjetnički dosezi različita je i u pojedinih europskih
naroda, u skladu s općim, društvenim, kulturnim i književnim prilikama pa se i stvaranje
namijenjeno djeci poklapa s tim momentima i tim razdobljem. Nekoliko godina nakon Arnima i
Brentana pojavila se druga dokumentacija romantičke folkloristike, knjiga koja je postala
izvanredno popularna, pruživši filolozima poticaje za srodne pothvate, a čitateljima, napose djeci
po cijelom svijetu, nezaboravno štivo. To je djelo Dječje i domaće bajke (1812.-1815.) koje
sadrži više od dvije stotine bajki, pučkih priča i anegdota - folklorno blago zabilježeno prema
njemačkoj usmenoj predaji, dijelom poznato i u drugih naroda.
• Rad na tekstovima
Zastupajući uvjerenje romantizma da se u tim oblicima epikeočituje osebujni duh naroda, braća
Grimm težili su u načelu da dočaraju autentičan stil kolektivnog stvaralaštva; u praksi su često
dali oduška vlastitoj pripovjedačkoj mašti, pa su tekstovi u redakciji Wilhelmovoj (napose u
drugom izdanju 1819. ) prilično modificirani: naivnoj naraciji izvornika dodani su opisni
elementi, živopisne pojedinosti, ponegdje motivi iz drugih vrela, a jače je naglašena logička
motivacija.
• Dječje i domaće bajke
Dječje i domaće bajke braće Grimm, nakon objavljivanja bile su prihvaćene i imale široko
prisustvo u europskoj kulturi i književnosti. Prvi put su prevedene 1823. godine na engleski jezik.
Do kraja stoljeća su prevedene na više od četrdeset jezika. Djeca su prihvatila njihov pripovjedni
tekst. Nezaobilazno su prvo štivo brojnim generacijama (npr. optimizam završetka Pepeljuge
dobro i lijepo pobjeđuje, pobjeđuje dobro srce nad hladnim i zlobnim ponašanjem), premda su u
njihovoj verziji izvršene grube kazne).

• Korpus Grimmovih bajki Crnković je podijelio u više skupina:

• Priče u kojima prevladavaju fantastični elementi (bajke)
• Najpoznatije bajke u Grimmovoj verziji (Vuk i sedam kozlića, Ivica i Marica, Pepeljuga,
Crvenkapica, Trnoružica, Snjeguljica). Može se reći da su ove bajke nasljeđe mnogih
naroda.
• Bajke s motivom pretvorbe čovjeka u životinju i obrnuto (Ukleti kraljević i Čelik Henrik,
Sedam gavrana).
• Bajke o nagrađenoj vjernosti i ustrajnosti i o nagradi za dobro djelo i pomoć bližnjemu
(Vjerni Ivan, Gospođa Hole, Zvjezdani taliri i dr.).
• Bajke o patuljcima i sličnim bićima (Tri čovječuljka u šumi, Cvilidreta i dr.).
• Ostale bajke (Zlatna guska, Šestorica obilaze svijetom i dr.).

Daljnja podjela
• Priče u kojima prevladavaju realistički, često groteskni, a katkada i nonsensni elementi
(Mirko i Milka, Sretni Ivo, Mudra Jelka i dr.).
• Priče u kojima su glavni junaci životinej (Lisica i mačka, Klatež, Bremenski gradski svirači
i dr.).

• Priče s religioznim motivima (Marijino dijete, Siromah i bogataš).

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN 1799.-1837.

Rano je ušao u književnost poezijom u krugu pjesnika koji su se školovali u Carskoselskom

liceju. Svoje stvaranje je započeo imajući pred očima klasicističke uzore, koji će ostati vidljivi u
njegovu stvaranju do kraja kratkog umjetničkog i životnog puta. No, u određenom vremenu njih
potiskuje model suvremenog europskog romantizma. Od klasicizma Puškina odvaja već Ruslan i
Ljudmila (1820.), djelo utemeljeno na motivima staroruskih pučkih i viteških pripovijesti i
njihovoj fantastici, suprotstavljeno klasicističkom epu kao ironičan i poetičan romantičarski
spjev.

Byron i Puškin
• No pravi poticaj za Puškinov romantizam dolazi od Byrona. Puškinovo oduševljenje za ovog
engleskog pjesnika, koji je u Rusiji primljen kao oličenje slobode, poduprto je njegovim
vlastitim gotovo prognaničkim boravkom na južnim rubovima ruske državnosti (Moldavija,
putovanja na Krim i Kavkaz), gdje se byronistički motivi potvrđuju vlastitim pjesnikovim
doživljajima. Još je na njega utjecao Mickiewicz (također na Krimu zbog ruskog progona).
Od svojih romantičarskih uzora odvaja se u romanu u stihovima u Jevgeniju Onjeginu
(1833.), premda je ovo djelo blisko romantičarskim spjevovima.
• Puškinov književni opus
Za rusku dramsku književnost značajna je Puškinova povijesna drama Boris Godunov (napisana
1824.-1825.), objavljena 1831., a izvedena na sceni 1870. , opera P. Musorgskog, proslavila je i
kompozitora i Puškina. Tiska i novelističke cikluse Belkine pripovijesti (1831.). Imajući pred
očima model romana Waltera Scotta, piše roman Kapetanova kći 1836. s temom iz vremena
Pugačovljeva ustanka u 18. stoljeću. Jedno o djela koje je imalo izuzetnu recepciju je i pripovijest
Pikova dama iz 1834. po kojoj je Čajkovski skladao operu.
• Puškin i hrvatska književnost
Puškin je prevođen još tijekom preporoda, a uzor je Vrazu, Demetru i Bogoviću. Prema njemu je
i Bogović napisao i dramu Matija Gubec, kralj seljački o buni hrvatskih seljaka krajem 16.
stoljeća. Uz utjecaj Scotta na njegove povjestice, Šenoa i na neki način slijedi Puškina u obradi
starih motiva.
• Puškinove bajke
U posljednjim godinama života napisao je nekoliko bajki u stihu, te na svoj pjesnički/umjetnički
način uobličio stare ruske motive koji su do njega došli posredstvom dadilje Arine Rodionove,
koja mu je kazivala za dugih zimskih večeri narodne pjesme i priče te je tako probudila u njemu
ljubav za narodno blago. Priča o caru Saltanu (1831.), Priča o mrtvoj carevni i sedmorici momaka
(1833.) Priča o ribaru i ribici (1833.) i Priča o zlatnom pjetliću (1835.) Jednostavni Puškinov stih
nije naškodio usmenom pripovijedanju (priči), čak više dao joj je dinamiku i osebujan ritam.
• Značenje Puškinovih obrada
Puškin je obradbom narodnih motiva pokazao koliko se u njegovo doba cijenila usmena priča i
kako su je prihvatili i djeca i odrasli danu u prikladnom umjetničkom ruhu (stihu).
HANS CHRISTIAN ANDERSEN (1805. – 1875.)
• Recepcija i životopisne crte
Indeksi pokazuju da je Andersen i danas jedan od najviše prevođenih pisaca, po broju prijevoda
on je uvijek među prvim autorima svijeta. Svatko od nas pamti barem neku ili niz Andersenovih
bajki iz djetinjstva, pamti je s nježnošću i ganutljivošću, jer ga ona vezuje s nečim što je čovjeku
najdraže (djetinjstvom). Rođen je na danskom otoku Fyen, u Odenseu, 1805. godine. Dijete
siromašnih roditelja. Majka mu je sluškinja, a otac postolar koji teži većim životnim izazovima i
sanjari, sinu čita Shakespearea i bajke iz Tisuću i jedne noći. Bitna u njegovu odgoju bila je
majka, a napose baka koja mu je pričala narodne bajke. Ističe se da je u njegovoj blizini bila
duševna bolnica i zatvor. Tako je protjecalo Andersenovo djetinjstvo.
• Andersen i svijet umjetnosti
Prvi put se sa svijetom umjetnosti sreće kao trinaestogodišnjak u rodnom Odenseu. Kraljevsko
kazalište iz Kopenhagena prikazuje Pepeljugu, a Hans Christian sudjeluje kao statist. Cijeli život
ostao je zadivljen kazalištem. Pokušao je odmah napisati kazališne komade. Kasnije je napisao
niz dramskih djela, ali mu je uspjeh postigla drama Mulat (1840.) i kasnije Kralj snova. Svoj prvi
putopis objavio je kao mladić, 1829. Putovanje od Holmskog kanala do rta Amager (Pješačenje
od Holmskog kanala do istočnog rta Amager). Žanr putopisa omogućio mu je da opiše svoje
osjećaje, misli i slike koje je gledao u šetnjama po Kopenhagenu i okolici.
• Andersenova putovanja i putopis
Prvo putovanje već ostvaruje 1831. u Njemačku. Od svog prvog putopisa (šetnje) počinje praksu
opisivanja svih svojih putovanja, te mu je putopis jedan od najdražih žanrova. To je i logično u
vrijeme romantizma kada se upoznaju druge kulture, osobito su česta putovanja sa sjevera prema
jugu, odnosno boravci na Mediteranu, napose Italiji (Byron, Keats, Shelley, Goethe i dr.).
Boravak u Rimu i Italiji bio je za Andersena izuzetno značajan. Italija mu je postala kao druga
domovina, te ju je stalno posjećivao, ona ga je svestrano nadahnjivala. Prvi boravak u Italiji dao
je i prvi romana Improvizator, 1835. Putovao je u Francusku (Pariz gdje se susreo s Hugoom,
Lamartineom, de Vignyem i A. Dumasom), u Njemačkoj se susreće s Humboltom i Tieckom.
• Još o putovanjima
Putuje u Švedsku, Španjolsku, Nizozemsku, Englesku, Škotsku (upoznaje Dickensa), Švicarsku.
Godine 1841. nakon puta po Italiji nastavlja prema Grčkoj i Turskoj. Piše putopis s tog putovanja
Pjesnikov bazar. I ovo putovanje, kao i ona kasnija donose mu materijale za nova djela. Napose
mu je putovanje do Istanbula otvorilo nove vidike. Tu je mogao osjetiti atmosferu gotovo iz
Tisuću i jedne noći. Tu se začinju i zameci kasnijih njegovih radova, napose bajki. Ovdje je
važno zapažanje da sve prirodne prijave i stvari i predmeti koje vidi oko sebe mogu ući u bajku.
On izjavljuje: „ Uzimam život i stvaram od njega bajku.”
• Priča o djevojčici na brodu
Za vrijeme boravka u Turskoj na brodu je vidio vrč u rukama djevojčice i rekao „kad bi znao
turski na licu mjesta bio bih joj ispričao o njemu bajku.” Prvi svezak bajki Andersen je objavio
kad i prvi roman 1835. Priče i zgode. Iste godine u listopadu mu izlazi i drugi svezak bajki. Kao
da je pisac znao da će ga bajke proslaviti pa piše: „Počinjem sada pisati nekoliko bajki za djecu,
jer trebate znati da namjeravam za sebe pridobiti buduće generacije.” Na drugom je mjestu
izjavio: „Slava je zlatna ptica i pisac se mora mnogo truditi da bije uhvatio . Pokazati će se da li
ću je ja uhvatiti pričajući bajke.”
• Prvi svezak
Prvi svezak bajki sadržava Kresivo, Cvijeće male Ide, Mali Klaus i veliki Klaus (Mali i veliki
Nikola) Kraljevna na zrnu graška i dr. Zanimljiv je Mali Nikola i veliki Nikola. Imamo motiv iz
Tisuću i jedne noći u Malom i velikom Nikoli. Mali Nikola šalje kod Velikog Nikole po mjericu:
„’Što li će mu mjerica’?” začudi se Veliki Nikola pa dno namaza smolom, ne bi li se zalijepilo
štogod od mjerene robe. I zaista, kad mu vratiše posudu, nađe na njoj prilijepljena tri nova
srebrnjaka.”(Andersen, 2001:23) U priči iz Tisuću i jedne noći: „Iako ju je Ali-Baba odgovarao,
ona pođe Kasimovoj kući i u njegove žene posudi mjericu. Radoznala žena željela je znati što će
to mjeriti siromašni Ali-Baba i zato namaza mjericu uljem. Kad je mjerica vraćena, na njezinu se
dnu zadržao zlatnik.”
• Novost Andersenovih bajki
Stvorio je umjetničku bajku. Bile su toliko nove da je kritika Andersenu predbacivala ne zna
pisat, jer da je nedovoljno neobrazovan. Nisu shvatili da stvara novi tip priče, da je to korak od
sedam milja na području dječje priče. Karakteristika njegova pripovijedanja je sažetost
(lapidarnost), u njima nema ničeg suvišnog, jezik je u njima uvijek prirodan, običan, živ i gotovo
preko noći je načinio prijelom u danskom književnom jeziku. Osnovna značajka njegova
pripovijedanja: neposrednost, neponovljivi humor, čudesno živa slikovitost, hvatanje najsitnijih
detalja, kazivanje dostupno djetetu i odraslom čitatelju.
• Andersen proširuje opus
Nakon prve tri knjige bajki (prvi, drugi i treći svezak) slijede Nove bajke 1845., Sabrane bajke
1847., a 1859. novi svesci bajki, te 1872. posljednji svezak bajki, ukupno 156. Njegov tekst nema
elemenata strave i okrutnosti, njegov svijet je realniji, kao da nam pokazuje svijet u kojem
živimo, svakidašnjicu sa svojom neponovljivom simbolikom. U svojoj beskrajnoj dobroti,
Andersen je želio ublažiti užas stvarnosti, pa je davao bajkama i sretne završetke ili nadu u
nagradu na onom svijetu. Kako je crpio iz stvarnosti daje primjere kako jest u životu.
• Novi korak u razvoju priče
Nakon Perraulta i braće Grimm, Andersen daje bajku koja je katkada srodna sa starom klasičnom
bajkom bilo po motivima, bilo po likovima i načinu zapletanja i raspletanja radnje (npr. Što tatica
radi uvijek je pravo, ima neke motive Sretnog Ive braće Grimm, ali sa sretnijim završetkom), ali
uvijek poetičnija i razvijenija, a katkad sasvim različita, potpuno drugačija, pa se s obzirom na
čudesnost nalazi na samom rubu fantastične priče. Stvara urbanu bajku, jer smješta svoje sadržaje
u gradsku sredinu. Iako je svoje priče gradio i na narodnim motivima izbjegava prevelike
okrutnosti, te unosi mnogo simbolike i vlastite izražajne snage . I u priče koje su bliske narodnim
unosi toliko vlastitosti (Maka sirena, Kresivo) da se lako na prvi pogled razlikuju od narodnih
bajki.
• Nova struktura
Andersen započinje priče funkcionalno, početnom rečenicom pisac odmah privlači pažnju
čitatelja uz svoju riječ i misao, a pričanju daje karakterističnu intonaciju. Tako npr. bajka o
vojniku (Kresivo) počinje rečenicom koja i sadržajem i ritmom podsjeća na vojničku koračnicu.
„Vojnik cestom kroči: jedan, dva! Jedan, dva!” (Andersen, 2001:5) Intonacija je vedra jer je i
povratak iz vojske veseo događaj. Mala sirena počinje poetskim opisom mora koji je glavni
ambijent ove bajke koju najbolje mogu shvatiti oni koji poznaju i vole more: „Daleko na pučini
morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg
prozirca, ali j ei veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih
tornjeva valjalo nastaviti jedna na drugi da bi sa dna morskog dosegli vodi na površje. A na dnu
mora borave morske vile i sirene.” (Andresen, 2001:53)
• Prvi opis dvorova „Kralja Morskog”
„Na onome mjestu gdje je more ponajdublje dižu se dvori u kojima stoluje kralj podmorskog
svijeta: zidovi im od koralja, visoki šiljasti prozori od najžućeg jantara, a krov od samih školjki,
što se rastvaraju i sklapaju kako se voda ziba. Divota ih je pogledati, jer u svakoj školjci sjajni
biser: jedno jedino takvo zrno bilo bi najveći sjaja i kras u kruni kakve kraljice. Onaj kralj na
morskome dnu bijaše već mnogo godina udovcem, pa je dvorima upravljala starica mu majka.”
(Andersen, 2001:54) Usporedite s Ribarom Palunkom i njegovom ženom, a Mala sirena ima
doirne točke i s Nazorovom Halugicom.
• Nestereotipni početak
I Tratinčica počinje nestereotipno, izravnim obraćanjem čitatelju: „Čuj sada što ću ti pričati!
„ (Andersen, 2001:93) Cvijeće male Ide započinje dijalogom: „Jadno moje cvijeće, sasvim je
uvelo! – reče mala Ida, a student iz toga ispreda priču o tome kako je cvijeće umorno zbog
sinoćnog plesa.” Bajka o heljdi (Heljda) je zasnovana na tumačenju zašto ta biljka katkada
izgubi svježinu i boju: „Kad poslije nevremena prolaziš pokraj polja na kojem raste heljda, često
ćeš vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je plamen opalio. Seljak će tada reći: ‘Munja ju
ošinula.’ A zašto ju je ošinula?” (Andresen, 2001:123)
• Priča Sanak, Zaručnici, Slavuj i druge
Višestruka priča o Sanku već svojim početkom budi u ljubitelja priče nadu da će se osladiti većim
brojem zanimljivih dogodovština: „Na cijelom svijetu nema nikoga tko bi znao toliko priča
koliko ih Sanak zna”. U nekim se pričama ide odmah na stvar in medias res: „Zvrk i lopta ležali
zajedno u ladici…” Andersen se rado izravno obraća čitatelju, a svoju prisnost začini katkad i
finim humorom: „ U Kitaju ti je, kako znaš, car Kitajac, a Kitajci su i svi oni što cara okružuju.”
(Andersen, 2001:126) Ili: „Hajde da počnemo. Kad završimo priču, znat ćemo više nego što sad
znamo.” (Snježna kraljica)
• Humor, satira i tuga
Profinjeni humor nije rijetka odlika Andersenova pripovijedanja (Mali Nikola i Veliki Nikola,
Slavuj, Svinjar i dr.), a šala se katkad pretvara u oštru satiru (Carevo novo ruho).Mnoge su
Andersenove bajke prožete sjetom ili tugom (Tratinčica, Mal sirena, Djevojčica sa žigicama,
Postojani kositreni vojnik), a gdjegdje se smijeh miješa sa suzama (Sanak, Zaručnici)
• Likovi i inovativnost
Njegovi junaci su kao iz starih bajki (carevi, kraljevići i dr.), ali su često i djeca (neki su i
protagonisti: Gerda i Kaj i Snježnoj kraljici, zatim se pojavljuju u Cvijeću male Ide, u Petero iz
graškove mahune i dr.). U odnosu na stariju bajku Andersen je znatno proširio galeriju
životinjskih junaka priče (Ružno pače, rode, Slavuj), a još više unio likova iz biljnog carstva
(Tratinčica, Heljda, Jela, Lan i dr.). Posebno je značajan njegov postupak oživljavanja mrtvih
stvari, predmeta i igračaka: Pastirica i dimnjačar.
• Andersenovi pogledi na svijet
U njegovim bajkama se zrcale osobni pogledi na svijet i osobni doživljaji, pa je u nekim pričama
dosta autobiografskih crta (Carevo novo ruho, Ružno pače, Slavuj). Ispod čarobnog ruha bajke
skriva se gorčina života u kojem se prave vrijednosti ne cijena (Slavuj, Svinjar), gdje se prezire
ljubav siromaha (Svinjar), gdje caruje glupost i licemjerje, gdje je previše oholosti i taštine. U
nekim Andersenovim bajkama osjeća se dah snježnog, hladnog ali lijepog sjevera i sjevernjačke
mitologije (Snježna kraljica). U nekim bajkama H.Ch. Andersena susrećemo i parabolu (npr.
Djevojčica sa žigicama, Mala sirena i dr.

ALISA U ZEMLJI ČUDESA - LEWIS CARROLL

 Charles Dodgson/Carroll
Sveučilišni profesor matematike. Svoju nastavničku karijeru je ostvario na Christ Church
College na Oxfordu. Pomalo se bavio fotografijom i pisanjem pisama poznatim osobama i
djeci. Godine 1879. je napisao: „Čini mi se da sam trećinu života proveo primajući pisma, a
 druge dvije trećine odgovarajući na njih. U dvadeset osmoj godini počeo je voditi inventar, te je
u sljedećih 37 godina skupio 98721 pismo, kao i 5000 službeno primljenih pisama.

Tijekom jednog izleta, 4. srpnja 1862. Carroll je počeo izlagati dugu priču Alice Liddell. (Ona je
bila kći Henrya Georgea Liddella, dekana njegovog fakulteta u Oxfordu, a živjela je do 1934.)
«Alisa u zemlji čudesa» je nastala iz ovih priča. Na izletu su bili Dodgson, Robinson Duckworth i
tri kćerke dekana Lidella.
Originalno knjiga se pojavila pod nazivom «Alicine avanture pod zemljom». Priča se vrti oko
sedmogodišnje Alice, koja zaspe na livadi i sanja da je pala u zečju rupu. Upozna fantastične
likove kao što su Klobučar, Kralj i Kraljica, Grifon, Puh, Ožujski Zec, Lažna Kornjača i dr. i
doživi zanimljive, često fantastične avanture, pokušavajući biti razumna u mnogim raspravama
koje nisu imale puno veze s logikom. Na kraju potpuno odbije svijet snova i probudi se.

Dodgsonu se toliko svidjela priča da ju je poslije zapisao i sam ilustrirao s 37 ilustracija. Na dnu
posljednje stranice teksta zalijepio je fotografiju Alice Liddell, koju je sam napravio.«Alica u
zemlji čudesa» (Alice’s Adwentures in Wonderland) pojavila se 4. srpnja 1865., točno tri godine
nakon pripovjedanja na rijeci. Ilustrirao ju je John Tanniel.
Nastavak, «Alica i čarobno ogledalo», se pojavio 1871.
Carroll je uvijek htio biti slikar, i kao dječak je ilustrirao listove koje je namijenio svojoj braći i
sestrama. Njegov život i rad postali su stalni izvor rasprava, a njegovo istraživanje granica smisla
i besmisla je inspiriralo brojne studije i novele.
U vrijeme izdavanja, Alicine avanture su smatrane dječjim knjigama, konačno ih je i namijenio
djeci, no autorova neobična uporaba jezika i njegova paradoksalna logika plod su analitičkog
duha i jedino ih odrasli čitatelji mogu do kraja shvatiti. Alicin svijet nije romantični svijet snova,
nego fantastična parodija stvarnosti.

 Dječja fantastična priča

Nastaje kao posljedica specifičnog odnosa djece prema svijetu realnosti.
Dijete traži spas u irealnom svijetu koji je oslobođen svih nedostataka koji realnost čine
neprihvatljivom.
Fantastična priča donosi nečiju podsvijest, snove, težnje, želje, a prijelaz iz realnog u irealno je
naglašen.
Upravo je Carroll začetnik fantastične priče.
 Alica u zemlji čudesa
„Bio je ljetni dan. Alica je sjedila na uzvisini kraj svoje sestre. Pomalo je bila ošamućena od
vrućine. Iznenada neki bijeli zec protrči pokraj nje. Imao je hlače, majicu i sat: „projuri njezinom
glavom misao, da nikad u životu nije vidjela zeca s prslukom, džepom i džepnim satom.”
(Carroll, 1987:8) Zec je kasnio i odjednom nestane u rupi. Alica skoči za njim i ne razmišljajući
kako će se vratiti.
„Nije žalila nogu i jurila je za njegovim stopama sve dok nije vidjela kako je Zeko odskočio o d
zemlje i šmugnuo pod živicu u veliku zečju jazbinu. Zečja jazbina zinula je pred njom i protezala
se dalje poput ravna rova, ali samo donekle, jer se najednom strmen oborila tako naglo, da Alica
nije imala ni časa vremena razmisliti bi li se tu zaustavila: ona se otisne i počne padati u dubinu.
(…) Najprije pokuša zaviriti u dubinu ne bi li razabrala kamo ide. Ali je sve pod njom bilo u
crnom mraku.” (Carroll, 1987:9-11)
Dok je padala promatrala je neobičnu „zečju jazbinu”: „Vidjela je da su stijene oko jame
načičkane ormarima i policama s knjigama: ponegdje su o klinovima visile zemljopisne karte i
slike. (…) s jedne police dohvati nekakav lonac. Na njemu je bio natpis PEKMEZ OD
NARANČA
Zečja jazbina je bila strma i Alica počinje padati. Dok je padala oko sebe je ugledala razne stvari.
Usto i razmišlja: „’Rado bih znala hoću li skroz proletjeti kroz Zemljinu kruglju! Kako bi bilo
smiješno, da onamo banem među ljude koji naglavce hodaju! Zovu se antipati, čini mi se.’(Bilo
joj je pravo što u taj čas nikoga nije bilo blizu, jer ovo nije zvučalo kako bi trebalo.)…” (Carroll,
1987:11)
Nakon pada se našla u niskoj dvorani prepunoj vrata, ali tu bio je samo jedan ključ koji je bio
premalen za sva ta vrata.
Napokon je naišla na skrivena vrata iza zastora, ali nije mogla proći kroz njih.
Na stolu je pronašla bočicu na kojoj je pisalo POPIJ ME! Kad je popila tekućinu Alica se
smanjila, ali nije mogla do ključa koji je bio na stolu. Zatim je našla kolačić na kojem je pisalo
POJEDI ME!Nakon što ga je pojela, počela je rasti, i premda je mogla dohvatiti ključ nije mogla
proći kroz vrata.Od muke je zaplakala.
 Zanimljive misli o djetinjstvu
„Čitala je o djeci koja su se opekla ili su ih od glave do pete požderale divlje zvijeri (…)Na
primjer: Ako vreo žarač u rukama držiš, zaludu ćeš plakat kad se ljuto spržiš.
Kad nož prst zasiječe, brzo krv poteče. Nije zaboravila što su joj kazali, da gdje ‘otrov’ piše, tko
iz boce siše, skupo će ga stati, kada račun plati.” (Carroll, 1987:14
Kako je puno plakala, kad se ponovo smanjila našla se u slanoj vodi. Tu je upoznala Miša koji je
plivao u vodi. I ovdje se referira na školu:” Istina je da nigda dosad nije dozivala miša, ali se
sjetila da ne valja kazati: O miše! Jer je vidjela u bratovoj slovnici piše: miš-miša-mišu-miša-O,
mišu!)” (Carroll, 1987:23) On je odvodi do obale gdje upoznaje čudne likove kaošto su Patak,
Dodo, Lory i Orlić.
Kaukus utrka nastavlja razgradnju pravila, tj nosnens, a cijelo je djelo ispunjeno primjerima
gomilanja nonsensa.
 Opis „Kaukus trke”
„Najprije je obilježio trkalište u nekoj vrsti kruga (- točan oblik ne znači ništa – rekao je), a zatim
se cijelo društvo razmjestilo kojekuda po trkalištu. Nije tu bilo: jedan, dva tri naprijed! Nego su
se zatrčavali i prestajali kad je kome bilo drago, i ničija pamet ne bi pogodila kad se trka svršila.
(…) Kad su trčali malo više ili malo manje od pola sata, Dodo najednom oglasi: -Trka je svršena!
(…) a tko je utekao? (…) Najposlije Dodo presudi: - Svi su pobijedili i svi moraju dobiti
nagrade.”(Carroll, 1987:28-29)
 Lažna Kornjača
Evo nonsensa: Jesi li vidjela Lažnu Kornjaču? (…) –Lažna kornjača, to je ono što se meće u juhu
od lažne kornjače – razjasni joj Kraljica.”(…)” (Carroll, 1987:88) I samom govoru L.K. ima
nonsensa: „Učiteljica nam je bila jedna stara kornjača… mi smo je zvali Zemljenom kornjačom.
(…) Zvali smo joj Zemljenom Kornjačom, jer nas je i učila i zemljopis(…) i stane nabrajati
predmete na svojim šapama: majstorija starog i novog vijeka s vodopisom i zrakopisom, zatim
caratanje i tintarenje, a učiteljica nam je bila stara velika jegulja.” (Carroll, 1987:91-93)

Našavši veliko stvorenje u svojoj kući Bijeli Zec i njegovi prijatelji kao što je Bill napadaju
kuću, tj. Alicu. Gađali su je i pijeskom koji se počeo pretvarati u kolačiće od kojih se Alica
ponovo smanjila i pobjegla u šumu.
U šumi susreće umiljatog psa.
Kad je došla do velike gljive ugledala je na njoj veliku plavu gusjenicu koja puši „nargilu” i koja
ju je zapitala: „Tko si ti? (…) –Ja.. Ja evo ne znam kako da vam kažem, gospođo, baš sad ne
znam… dakako, znam tko sam bila kad sam jutros ustala, ali bih rekla da sam se otada nekoliko
puta pretvorila.” (Carroll, 1987:43)
Gusjenica joj je objasnila kako će joj jedna strana gljive pomoći da naraste,a druga da se smanji.
Tako je Alica sa sobom ponijela komadiće gljive s obje strane.
Alica dolazi do Kneginjine kuće. U kući vlada nered i galama. Kneginja drži dijete koje je
zapravo svinja, a ono plače od previše papra koji kuharica stavlja u juhu: „Alica je upravo stala
razmišljati: ‘Što da radim s ovim stvorenjem kad stignem kući?’, kad ono opet rokne, a ovaj put
tako žestoko da ona sva zgranuta pogleda u njegovo lice.(…) Nije bilo ništa drugo nego pravo
prase, istinsko prase (…)” (Carroll, 1987:59-60)
Kod Kneginje Alica upoznaje češersku mačku koja se stalno smije, a može i nestajati.
Nakon toga Alica odlazi kod Ožujskog Zeca. Tu se susreće s društvom u kojem su osim Ožujskog
Zeca bili i Klobučar i Puh. Oni su imali čajanku.
Izdvajamo Ludu čajanku, kao vrhunac „paradoksalne logike”
Niz je primjera u kojima se vidi kako je Alica opterećena školom i savjetima o dobrom
ponašanju: „Stol je bio velik, ali je ovo društvo trojice bilo stisnuto na jednom kraju, dok su sva
ostala mjesta bila prazna. –Nema mjesta! Nema mjesta! – povikaše ona dvojica čim ugledaše
Alicu. – Ima mjesta koliko god hoćete (…) –Izvolite malo vina (…) Ja tu ne vidim nikakva vina
(…) Pa i nema ga (…) Onda nije pristojno da ga nudite (…) –Nije pristojno ni to da vi sjednete
za tuđi stol bez poziva (…)
 I dalje Luda čajanka
- Nisam znala da je to vaš stol – reče Alica – a postavljen je za mnogo više osoba a ne samo za
trojicu. –Kosa vas je prerasla, treba da je podrežete – reče Klobučar. On je sve dosad radoznalo
promatrao Alicu, a istom je izgovorio prve riječi. Morate se učiti da ne dobacujete nikakve
osobne primjedbe! – otrese se Alica na njega. – To nije uljudno.” (Carroll, 1987:64-65) Nakon
niza nelogičnih pitanja i zagonetki, Alica kaže društvu: _ Mislim da biste mogli korisnije
provoditi svoje vrijeme – reče- jer ono nije zaslužilo da ga ludo trošite u zagonetkama, koje
nemaju smisla.” (Carroll, 1987:67)
Alici se nije baš svidjelo na čajanci, najviše ju je pogodilo pitanje Puha: „množina… vi znate, to
je kad ima nečeg mnogo… jeste li kad vidjeli da se netko zanima poslom kao što je crtanje
množine?” (Carroll, 1987:73) i ona odlazi kroz stablo koje je na sebi imalo vrata.
Još jednom se našla u dugačkoj dvorani s početka priče i sad je prvo uzela zlatni ključić, zatim se
smanjila i uspjela proći kroz vrata koja vode u prekrasan vrt. U vrtu se susreće s vrtlarima koji su
upravo bojali bijele ruže u Kraljičinom vrtu.
Vrtlari su ustvari bili karte iz Kraljičine vojske.
Alica uskoro upoznaje i Kralja i Kraljicu Srca.
Kraljica je pomalo zastrašujuća i svima tko joj se ne svidi prijeti odrubljivanjem glave.

Alica odlazi igrati „kroket”, koji je pomalo neobičan. Kao batove koriste žive ptice plamence,
lopte su im ježevi, a vojnici su sa svojim savijenim tijelima tvorili lukove kroz koje su prolazile
lopte („bili su vojnici koji su stajali na rukama i nogama savijeni u pasu.” (Carroll, 1987:80)
Ovdje se opet susreće
s Kneginjom,
koju je Kraljica
poslala u zatvor.
Zatim upoznaje još
čudesnih likova
kao što su Grifon,
 Lažna Kornjača i
Jastozi kojima smo već prethodno govorili.
Na kraju se svi opet susreću u sudnici (Tko je ukrao kolače?) Tu su : Bijeli Zec, Kralj, Kraljica,
Grifon, Klobučar, Ožujski Zec, Bill (gušter), Kuharica...
Alicu su pozvali da svjedoči, a optužen je jedan od vojnika (Momak:” Pekla naša Kraljica/od
zore do mraka/i napekla pun tiganj medenjaka./Prikrao se Momak sam/jer ga nije bilo sram,/kad
sve spava, noći prve,/i pokrao sve do mrve.” Carroll, 1987:107) da je ukrao kolače.
Alica se posvađa s Kraljicom i ova naredi vojnicima da joj odrube glavu. Kad je snop karata
(vojnika) poletio prema njoj, Alica zavrisne od straha i ljutnje, i tada se našla na obronku, a
glavom u sestrinom krilu i shvatila da je sve to bio samo san.
 Nonsens
Knjigu karakterizira nonsens, parodija, igra riječi. Nonsens dolazi iz naslova knjige Edwarda
Leara, The Book of Nonsesn iz 1846.Naš se život odvija u harmoniji, no u nonsensu stvaralačke
snage igre razvijaju se u svoju suprotnost. Takva non. poezija prožeta je slobodom igre koja se
više ne obazire ni na pravila ni na granice. Nonsensa poezija sadrži stihove nelogična ili
apsurdnoga sadržaja, katkad i s izmišljenim riječima.

 Još primjera nonsensne poezije

Svoje dijete treskaj, psuj i grdi,/i tuci ga kad zine da kiše/jer gad hoće samo da te srdi/dosađujuć
što god može više.” (Caroll, 1987:57)
„Moram prati pet pataka cijeli dan,/doći će mi u pohode Tuciban./S njime idu dva šarana, jedan
som/ i dvije skuše debeljuše u moj dom.(…)” (Carroll, 1987:102)
 Fantastika u Alici
Kroz dvanaest poglavlja Alica susreće brojne likove koji ju zabavljaju ili zbunjuju svojoj
neobičnošću i čudesnom logikom. Svi ti likovi su zapravo odraz osoba iz Alicina stvarnoga života
čije postupke nije mogla shvatiti. Nonsensna igra ostvaruje se na mnogo načina : nonsensnom
kombinatorikom i sastavljanjem, nonsensnim sudaranjem i igrom istozvučnicama, bukvalnim
shvaćanjem izreka, nonsensnom dedukcijom, parodijom i scenama iz snova, brojnim
asocijacijama, leksičkom igrom i dr. U mnogim nonsensnim i šaljivim prizorima i postupcima
skrivaju se istine o životu koje potiču na razmišljanje ( npr. Kraljica prvo traži osudu, pa tek onda
suđenje i dr. ).
S Carrollovom Alicom oblikovanje dječje priče je dovršeno. Priča ima otvorene mogućnosti, a
fantastična priča nema granica.
 Carrolov prinos
I dok većina bajki predstavlja tradicionalne priče o kraljevima i kraljicama i dr. koji su živjeli
jednom davno u udaljenom kraljevstvu, Carrolova fantastika je plod njegove samosvojne
imaginacije. Prekida vezu s narodnim mitom i n. bajkom. Po prvi put , kako ističe Crnković, priča
se potpuno okreće djetetu. Jedno zbiljsko dijete ušlo je u priču, radoznala, nemirna i lijepa Alica
čija je glava napunjena inim savjetima o dobrom ponašanju, pričama, znanjem zemljopisa,
povijesti.
 Još o Carrollovom prinosu
Fantastičan svijet priča o Alici nije plod poetizirane slike svijeta prirode i stvari – već je rezultat
asocijacija n arealni život u dječjem snu ili igri. Knjige o Alici odišu moralnom lakoćom, zatim
nema zla (vrlo često u tradicionalnim bajkama) i tuge. Carrollov pogled na svijet i život nije u
osnovi ni ozbiljan ni tragičan. Knjige o Alici ispunjene su radošću, vedrinom i nestašnošću.
Ova je nonsensna priča nadahnuće i nakon više od jednog stoljeća, a kad je izašla 1865. godine,
izazvala je obrat u engleskoj dječjoj književnosti. Fantastičnim likovima i maštovitim zapletima,
poigravajući se s iskustvom stvarnosti na sasvim nov način, svojom neočekivanom popularnošću
ugrozila je pedagoške i didaktičke kriterije kanona engleske dječje književnosti! Knjiga se i danas
nalazi među deset najčitanijih u Velikoj Britaniji. Ilustrirao ju je John Tanniel, jedan od najboljih
ilustratora i karikaturista svoga doba.

DJEVOJKA BEZ RUKU

Djevojka bez ruku roman je od 8590 stihova koji dirljivo opisuju sudbinu
nesretne ugarske kraljevne.26 Opet vidimo da tekst ima kratak uvod u kojemu se
navodi vrijeme zbivanja radnje, odnosno „svevrijeme“. Radnja je jednostavna: jedan
je cezar imao ženu koja mu je rodila kći i nakon poroda preminula. Kralj nakon nekog
vremena oženi drugu ženu koju su smatrali najljepšom ženom svijeta. Mnogi su
dolazili iz dalekih krajeva kako bi na svoje oči vidjeli tu ljepotu. Svi koji su je vidjeli,
potvrdili su njezinu ljepotu, ali su smatrali da će mala kraljevna postati ljepšom od
same kraljice.
• La Manekine
U srednjem vijeku se dakle, izvorom ljepote smatrala unutarnja ljepota i ono što
nosimo u sebi, a manje se gledalo na izvanjsku ljepotu kao mjerilo lijepoga ili
ružnoga. Likovi su tako većinom lijepi kada su okarakterizirani kao dobri, a ružni su kad postaju
oličenje zla. Inače, legenda koja se javlja u našoj književnosti nazvana je Djevojka bez ruku, dok
je u svjetskoj književnosti poznata kao la Manekine po istoimenom romanu u
stihovima Philippea de Remija sire de Beaumanoira, pravnika i jednog od najslavnijih
pisaca francuskoga srednjeg vijeka (13. st.).
• Bogorodica
Legenda ima izuzetno maštovitu tematiku koja je, kako se čini, došla iz engleske književnosti.31
O tome Ivanka. Petrović piše:
Bogorodičino posredovanje je brzo i djelotvorno. U fabuli nerijetko ona drži
sve konce u svojim rukama. Ona utječe na tok događaja i njihovu poantu.
Doduše, katkada je njezina intervencija ograničena samo na ulogu „deus
ex machina“, ali vrlo često ona je rezultat iskrene i potresne samilosti za
ljudsku sudbinu.
• Kraljica zapovijeda
Kada je kraljica čula riječi koje su govorili, počne razmišljati kako bi se
mogla riješiti kraljeve kćeri. Igrom slučaja, jednoga dana kralj otputuje i kraljica
zapovjedi svojim slugama:
pojdte v niko mesto otajno, daleč van ot grada i popelajte s vami tu
djevicu kralevu hćer. I kada ju popelate va onu pustinju, ubijte ju i
ostavite ju zvirim da ju izjidu, jer ona žive nečisto. I to da bi znal kralj,
nju bi svoju ruku ubil. A da ja budem stanovita za smrt nje, otsicite njoj
ruke i prnesite mi za zlamenije i po tom poznam da ste mi verni!
• Sluge provode zao naum
Sluge obećaše da će učiniti sve kako im je rekla te je odvode u pustinju i odsjeku joj
ruke. Kraljeva kći moli za pomoć Djevicu Mariju jer joj je učinjena nepravda te sveta
Marija šalje sina hercegovog koji je išao pustinjom da je pronađe. On se sažali nad
njom i odvede je kući nakon čega sin hercegov traži očevo dopuštenje da se oženi
njome. Ubrzo zatim kraljeva kći rodi djecu u odsustvu supruga. Herceg šalje sinu
poruku da su mu se rodila dva sina, a za to čuje kraljica.
• Zla kraljica
Nakon što joj sluga ispriča
kako mu je rodila sina djevojka bez ruku, kraljica posumnja da bi to mogla biti
kraljeva kći i naređuje mu da nakon što dobije pismo od kralja da dođe k njoj. Sluga
tako i učini, a kraljica kraljevu pismu nadopiše:
onu bludnicu i š nje sini učinite umoriti. Inako učinivši, nećete me veće
nigdare vidjeti, jerje sam ja stanovit da ih jest rodila od
preljubodjelstva!.
• Djevica Marija pomaže
Herceg naredi sinovima da je odvedu u pustinju i ostave zvijerima. Kada se opet
nađe u pustinji, ponovno moli za pomoć Djevicu Mariju, a zatim dolazi do špilje
svetog pustinjaka koji joj odluči pomoći. Jedne večeri ukaže joj se Djevica Marija i
vrati joj natrag ruke govoreći:
Pokripi se, hći moja, jere u će milost moja nigdar e ne priti na mane, i
skoro se oćeš vratiti v svoje prvo stanije!
Potom se hercegov sin vraća kući i traži svoju ženu i sinove na što mu otac daje
pismo koje je primio i govori mu da su ih odveli u pustinju i ostavili zvijerima. Odmah
odlazi u pustinju u nadi da će je pronaći u čemu mu pomaže Djevica Marija uputivši
ga prema špilji.
• Povratak djevojke
Tamo je nađe zdravu s rukama i svojim sinovima. Kada se vratila
kući, govori da je kraljeva kći i što joj je kraljica učinila. Kada kralj sazna za sve
događaje odlučuje kraljicu spaliti nasred trga.
U tekstu možemo vidjeti kako su likovi okarakterizirani kao dobri, zli i lijepi. Među
dobre likove mogli bismo ubrojiti kralja, hercegova sina i kraljevu kći. Jedini zao lik u
tekstu je kraljica koja se želi riješiti djevojke samo zato da bi bila ljepša od nje.
• Likovi
Likovi
koji su opisani kao lijepi su kraljeva kći i kraljica, iako kraljica ne odgovara
srednjovjekovnom poimanju ljepote ako u obzir uzmemo objašnjenje koje daje
Umberto Eco:
Preko starije filozofske tradicije, posebice neoplatonizma, u srednjem
vijeku proširuje se učenje o Bogu kao svjetlosti, izvoru svih bića i ljepote.
Budući da je svijet manifestacija Boga, ljepota osjetilnog svijeta, koji svoj
izvor ima u transcendentnoj Ljepoti, procjenjuje se na osnovi udjela
određene stvari u metafizičkoj svjetlosti. U ljepoti svijeta krije se Božji
odraz, vidljiva ljepota upućuje na višu, duhovnu stvarnost
• Poruka
Da je njezino djelovanje brzo i djelotvorno vidimo kada se spušta s nebesa i djevojci
usliši molitve i vraća joj ruke koje su joj odrezali. Ovdje ima ulogu „deus ex machina“
jer se upliću u rasplet događaja koje nastao djelovanjem njezine maćehe. Tako
pomaže hercegovu sinu da je pronađe prvi put napuštenu u pustinji odrezanih ruku te
drugi put kada se nalazi u špilji s njegovim sinovima. Kao i kod prethodnoga teksta,
poruka je lako uočljiva.

O PRIČAMA IZ DAVNINE

O književnom opusu
Njezin književni opus nije obimom velik, možda razlog tomu valja tražiti u činjenici da je počela
pisati u zrelijoj dobi. Za života objavila je sljedeća djela: Valjani i nevaljani (1902.); Škola i
praznici (1905.); Slike (zbirka pjesama, 1912.); Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.); Priče iz
davnine (1916.); Knjiga omladini (stihovi i proza, 1923.); Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata
(1937.). Nakon njezine smrti objavljena je knjiga Bajke i basne (1943.), koja ustvari donosi
tekstove koji su pronađeni u ostavštini, a koji nisu prethodno objavljeni. Također treba istaknuti
na početku da se pisanja prihvatila iz majčinske obveze, te da su sva ta djela napisana zapravo za
njezinu djecu.
Brlićevac
Mitološka utemeljenost Priča
A spomenuvši da se domaćih sjetila na temelju lektire velikog trotomnog djela A. Afanasjeva
Poetsko gledanje Slavena na prirodu, Ivana Brlić-Mažuranić ukazala je ujedno upravo na ono
djelo koje je bilo izvorom vrlo velikom dijelu mitoloških i folklornih poticaja u Pričama, na djelo
koje ju je moglo tako snažno potaknuti baš zato što su njezine priče „izletjele“ kao iskre s
ognjišta jednog drevnog slavenskog doma (Afanasjev je bio predstavnikom mitološke škole kao i
naš Natko Nodilo). Imena nekih likova u Pričama poznata su otprije iz literature kao imena starih
slavenskih božanstava, npr. Svarožić, Mokoš, Hrs, Stribor (očito prema Stribog) ušli su u pri uz
posredovanje Afanasjeva.
Naslovnice
Ribar Palunko
U priči o ribaru Palunku (Ribar Palunko i njegova žena) nosi vjetar ribara morem do "ostvrva do
Bujana, do kamena Alatira. "Dort auf dem Eilande Bujan, auf dem Steine, auf Alatir, sitzt die
Maid Morgenrote. Freundlich emfangt sie Palunko, freundlich unterweis sie ihn. Zeigt ihm die
Stelle, wo an dem Eiland im Meere ein Muhlrad shwimmt. Um das Muhlard winden die
Meermaiden ihren Reigen. Freunlich belehrt sie ihn, wie er das Muhlrad zu bitten hat, das es ihn
niederlasse im Meerkonigs Reich ohne das ihn die Meeresabgrunde verschlangen." Ona na kraju
tumači Otok Bujan - To je čudoviti otok, obrastao bujnom raslinom. Na tom otoku zamišljali su
naši pređi raj. Njega pominju još i sada Rusi u vračanjima i pregovorima protiv bolesti, za plodnu
godinu i.t.d. Kao paralela prema ruskoj bajci, može biti slikovit primjer Puškinove stihovane
priče u Bajci o caru Saltanu gdje se navodi otok Bujan: Mimo ostrova Bujana u carstvo slavnogo
Saltana. U istoj priči Ivane Brlić-Mažurnaić naći ćemo i Zoru-djevojku i Kralja Morskoga - sve
stvaralački prilagođene autoričinu umjetničkom zahvatu, a preuzete iz mitološke interpretacije
Afanasjeva.

Planina Klek – mjesto gdje se okupljaju vještice

Julin ponor u rodnom Ogulinu
Šuma Striborova
Slijedeća, možda najljupkija bića u Pričama iz davnine jesu domaći, kojima je sama Ivana Brlić-
Mažuranić, u pismu sinu dešifrirala podrijetlo - iz ruskih narodnih vjerovanja o kućnim dusima
što se zovu domovje. Prema primjerima što ih donosi Rus Afanasjev ( a koji su bili podlogom
tome motivu u Šumi Striborovoj): djedička domovoj zaštitnik je doma i donosi mu obilje; on živi
na kućnom ognjištu, uz vatru, susreće se kao sitan starčić u crvenoj košuljici i boje žeravice).
Domovoj sudjeluje u kućnoj radosti i tuzi, upozorava na opasnost. No nije samo ruska usmena
predaja oblikovala domaće već i hrvatska - to otkriva po svom imenu Malik Tintilinić.
Ilustracija majke i domaćih
Morske Djevice i Vile Pomorkinje
U Pričama iz davnine nailazimo i na vile. Čas su to Morske Djevice i Vile Pomorkinje:

Odjek jezika i stila iz usmene književnosti

Osim navedenih motivskih poticaja iz usmene književnosti ima u Pričama iz davnine dosta
odjeka u jeziku i stilu: to su stalani epiteti poput "dobar konj i junačko oružje", deseteračka
formula "a bijaše već noći o ponoći" što izvire iz narodne priče ili pjesme. Zanimljive su i one
formule koje nisu citati, nego originalno autoričino iznašće - potaknuto pročitanom lektirom - i to
prvenstveno ruskih priča: , npr. kovanice momčići ludovčići, sestrica rutvica što nas asocira na
ruske formule - staruha govoruha, strelec - molodec, molodec - udalec. Formuli iz bajke, ali bez
neposrednog uzora odgovaraju magijske riječi u priči o Palunku : Kolovrta navrta, ili do jaza
mrtvoga, ili do Kralja Morskoga.

Kolo domaćih
Glasovito je i dinamično kolo domaćih, također preuzeto iz usmene predaje: „Pa zaigra : po
ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po čupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo!, Brže! Cikću,
vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše.."

Malik Tintilinić
Etička dimenzija
Svakako na kraju treba naglasiti i etičku dimenziju ovih priča jer pored sveg u Šumi Striborovoj,
npr. majka će radije podnositi svoju bol i da zna da ima sina nego da uživa beskrajnu sreću što joj
nudi Stribor - time ona ispunjava svoju dužnost - najtežu ali najplemenitiju dužnost u ljudskom
životu: dužnost roditelja kojemu nikakva patnja i bol ne može umanjiti ljubav prema djetetu,
makar je ono izazvalo. To se najbolje vidi iz sljedećeg teksta: Razveseli se baka kao nikada,
poletje odmah do ogradice, uhvatila se već rukom za srebrna vratašca, ali se uto još nečega
sjetila, pa upita Stribora: - "A što će biti od moga sina?" -"Ne budali bako!" -odgovori Stribor. -
"otkud bi ti za svoga sina znala? On će ostati u ovom vremenu, a ti ćeš se vratiti u mladost svoju!

Zaključak
Dobrota koju čovjek donosi sobom u život, plemenitost koja je uvijek moćnija od podlosti, vjera
u bolje, ljubav koja nadvladava i nadživljuje mržnju, hrabrost koja uvijek prigušuje strah, istina
koja je uvijek jača od laži, to su neke etičke odrednice Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić.
Tih osam bajki proslavilo je ime autorice diljem svijeta, otkrivši veliku i krasnu sliku hrvatskog
etičkog genija.

PISCI INICIJALNIH MITOLOŠKIH POETIKA, MITOLOŠKO U DJELU VLADIMIRA

NAZORA I IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ (SLAVENSKE LEGENDE I PRIČE IZ
DAVNINE)
 Nodilo-Nazor-Brlic-Mazuranić
Već je u radu “Priče iz davnine” i usmena književnost (1970.) to eksplicite istaknula Maja
Bošković-Stulli, a nova istraživanja ističu da premda se u ostavštini Ivane Brlić-Mažuranić i
njezinih popisa izvora koji su proučavani u novije vrijeme nigdje eksplicite ne spominje Nodilo,
da to ne znači da ga nije poznavala ili čitala (usp. Kos-Lajtman, Horvat, 2011:96). Treba naglasiti
da je na samom početku moderne za slavenskom mitologijom posegnuo Vladimir Nazor
objavivši u Zadru, ljeti 1900. Slavenske legende u skladu s duhom moderne, odnosno secesije.
Inače je to u duhu raznolikosti kulture i književnosti “kraja stoljeća”, kako smo već naveli: “Mit
je shvaćen kao univerzalna i stilizirana slika svijeta, kao postavljanje svijeta u u čvrste,
nepromijenjive hijerarhijske odnose, a takva je stilizacija u umjetnosti na prijelomu stoljeća
posve razumljiva” (Zima, 2001:107)
 Secesijski okvir
Secesijski okvir u moderni najintenzivnije potiče posizanje za motivima starih kultura. Kako
navodi Žmegač: “Obnavljanje mitskih predodžbi bio je svakako simptomatičan odgovor na
značajke pozitivističkog mentaliteta. (…) Djelo se, naime, trudi da pokaže trajnost mitova mitske
svijesti (…)” (Žmegač, 1997:116). Funkcija takve topike vezuje se uza zasebni Nazorov
književni put, koji, kako ističe Šicel uzima legendu “kao svijet svojih vizija, kao temu, a mit kao
formu” (Šicel, 1978:231). Nastavljajući svoju misao Šicel tvrdi kako u Slavenskim legendama, a
kasnije i u Živani “formulira jasno svoj životni kredo, vlastiti, rekli bismo, lirski doživljaj svijeta.
Postavljajući neprestano konflikt u obliku antiteza Svjetlo-Mrak odnosno Dobro-Zlo, on stvara
istodobno jedinstvenu sintezu između bogova, prirode i čovjeka” (isto) za razliku od svojih
suvremenika koji također posižu za takvim motivima (najizrazitiji je Vidrić) u funkciji stvaranja
“svjetova sanja, maštanja, uopće apstrakcije, i gotovo nevidljivih niti po kojima ispredaju svoja
tmurna i sentimentalna raspoloženja” (Šicel, 1978:230).
 Nazorova pozornica
U uvodnom dijelu Nazor stvara pozornicu na koju će dovesti drevne bogove iz starih slavenskih
vremena. Prvi je gromovnik Perun kojeg crta prema Nodilovu djelu, premda Nazor navodi kako
su ga pogreškom vezivali uz Nodila, jer njegove pjesme nisu vjerske pjesme, ali su imale nakana
da “upirući se u ono malo, od čega je tragove i ostatke Nodilo znao oživjeti i nadopuniti svojim
poletom i stvaralačkom intuicijom – iznesu nešto što je uvijek živo u nama” (Nazor, 1977:8).
Nazor crta upravo Peruna, onim Nodilovim tumačenjem kao boga koji “pravednike i nevoljnike
on zaklanja tvrdom obranom svoga hrama, svetim okriljem gromu izloženih hrastova” (Nodilo,
1981:131). No, u Nazora se Perun pokazuje kao bog koji je štitio svojim hrašćem puk slavenski,
ali ih upozorava da dolaze vremena kada će ih crne sile ugroziti bojem sa svjetlošću: “Suđeno je,
znam, da pob’jede druge Moći, /Da se sruši kip u hramu, da s’ izguli hrašće sveto, (…)” (Nazor,
1977:20).
 Nazorov Črt
Drugi bog kojim se otvaraju Slavenske legende je bog mraka Črt ili protuteža svjetlu, blagostanju.
I u tom odnosu će se definirati i sudbina ljudi. Perun i Svatnevid svladali su sile mraka te se Črt
jada kako je Perun pobijedio u toj prošloj bitki: “Smrtnicima da ugodi; a Perun je munju živu,/ I
grom strašni obalio na kulu nam, na Udbinu:/ Rastalio gvozd i bakar, razvalio most, zidinu”
(Nazor, 1977:21).
 Isto u Ivane Brlić-Mažuranić
U Ivane Brlić-Mažuranić naći ćemo u priči Kako je Potjeh tražio istinu Bjesomara, kao vladara
bjesova koji poprima obličja u kojima se prepoznaju zimska božanstva i, naravno, Črt, suparnik
sunčanih bogova. Moramo istaknuti da je na kraju priče Bjesomar zatočen pobjedom istine kao
što je Črt zatočen snagom Perunovom i bogova svjetlosti i topline. On se šulja po šumi, ili
“Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom te se sakrio među
granama stare bukve” (Brlić-Mažuranić, 2004:21). Treba navesti u ovom uspoređivanju slična
motiva da je epilog priče Ivane Brlić-Mažuranić pobjeda svjetlosti, pravde i sunca nad silama
mraka ili zla kao što se dogodilo Nazorovu Črtu kojemu je munja “slomila kulu”: “Al isto na
Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikud ne
smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade” (Brlić-Mažuranić, 2004:40).
 Katičić o Črtu
Kako navodi Katičić “U Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika obrađena je
natuknica črt “vrag” “đavo” (Katičić, 2008:265), a osobitu potvrdu vidi u ruskoj riječi чëpт
“kojom se najčešće izražava upravo to značenje” (isto). S druge strane, kako ističe Katičić
“Drugo je opet aktivno značenje praslavenskoga čъrtъ: “Onaj koji povlači brazdu”, “ruje”,
“zarezuje”. To se značenje, takvo, nije zadržalo ni u kojim slavenskim govorima. Ali je, kako
ističe Trubačov, osobito kao “onaj koji ruje’, bilo vrlo prikladno da se njime opiše htonički
demon, natprirodno biće vezano za zemlju, koje boravi i kreće se na njoj i pod njom” (Katičić,
2008:268). Možda se ovog značenja htonične nemani možemo osvjedočiti u opisu jednog od
bjesova, onog najmlađeg koji je stao uz Potjeha: “Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi,
najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica” (Brlić-Mažuranić, 2004:23).
 Sveti oganj
Svakako bismo mogli podvući i paralelu sveti oganj i ognjište bakino u Šumi Striborovoj, koja
ona potpali onim triješćem što joj ga je prodala djevojka. A nastavljajući se na Oganj, nalazimo u
Nazora i Ivane Brlić-Mažuranić i Zmaja Ognjenoga kojeg spominje, kako smo već naveli i
Nodilo (ali o tome ćemo kasnije). U Nazora je to u dijelu njegova nastavnog epa Živane, u dijelu
osmom, odnosno Pjesme o postanju, gdje zmaj personificira buđenje, odnosno procvat i
blagostanje, ili ono što je dano od boga: “Zemlja bješe pusta, hladna. – Ognjeni je gledo s vrha,/
(…) Gdje ni listak rasto nije. I prohtje se onda Zmaju/ Da razbaci ledinama prve klice, da grud
zgrije/ Mrzloj Zemlji, da oplodi u ognjenu zagrljaju/ Utrobu joj, i da bude, što nikada bilo nije”
(Nazor, 1977:187). Nadalje, Nazor u isticanju dobrog djelovanja Zmaja Ognjenoga (koji u ovom
slučaju simbolizira svjetlost, odnosno sunce) prikazuje i slavi snagu i rezultate te njegove pomoći
ljudima: “Obujmio krilima je Zmaj svu Zemlju. Vrućim dahom/ Mamio iz njene kore/ Sok,
pogledom prodirao u izvore i ponore.” (…) /Novim šumom vjetar šušnu, novim glasom voda
pjevnu;/ Razlivena nebesima novim sjajem svjetlost s’jevnu. I prolista prva grana, i prva se riba
maknu” (Nazor, 1977:188).
 Zmaj ognjeni
U Ivane Brlić-Mažuranić, pak Zmaj Ognjeni, ili kako ga u nastavku teksta naziva Zmajem
ognjonošom ima posve drugo značenje. Tako on preuzima silu zla. Jer sestrica Rutvica koju orao
odnese u Kitež-planinu dolazi na mjesto kojem se uklanjaju ljudi jer “Vidi dakle Rutvica: na
jednoj se stijeni sastalo svih sedam vila Zatočnica, što su u Kitež-planini dvorile Zmaja
Ognjenoga. Zovu se Zatočnice, jer su se zavjerile, da će se, kao posljednje od vilinskog plemena,
osvetit ljudskom rodu” (Brlić-Mažuranić, 2004:97). Na ovom mjestu Ivana Brlić-Mažuranić
donosi motiv suda koji se javlja i u Nazora, u Bijelom jelenu kada se događa Ljumov sud
(poglavlje sedmo, Medvjed Ljumo) gdje su se u šumi skupile sve životinje koje vijećaju o sudbini
Zlatokose. U Ivane Brlić-Mažuranić to su Razdjeli gdje se održava ročište: “A bijahu se
dogovorili vile i orlovi da će svaki svoj plijen donijeti na onu stijenu i tamo na stijeni održati sud,
što će učiniti sa plijenom i kome će pripasti” (Brlić-Mažuranić, 2004:97).

 Nova uloga zmaja

Za razliku od Nazorova Zmaja Ognjenoga, Svantevida, nositelja svjetlosti, boga Sunca, zmaj
Ivane Brlić-Mažuranić poprima obilježje sile mraka, i razaranja: “Probudila ga pa ga vodi putem
u planinu. Ide strašan Zmaj ognjonoša, sipa oganj na obje nozdrve, kida putem borove i jele:
tijesna mu šuma i planina” (Brlić-Mažuranić, 2004:109). Upravo na tu “ulogu” upućuje i Diana
Zalar: “Ivana Brlić-Mažuranić svom zmaju je namijenila ‘ulogu’ koja odgovara zlim silama
pakla. Međutim, ovaj zmaj postaje smiješan zbog svoje veličine i siline (…)” (Zalar, 2001:87).
Kao da je i Ivana Brlić-Mažuranić, ublažila ili dala novu “ulogu” zmaju možda znajući za
pomake u njegovu tumačenju i novom oblikovanju i pridavanju novih karakternih crta u nekim
tradicijama (usp. Zalar, 2001:89): “– no dijete, Zmaju ognjonoša! Pripravljaj si ognja
ponajboljeg. Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini. – Čekaj, sestro da uhvatim
daha, – odgovara Zmaje ognjonoša” (Brlić-Mažuranić, 2004:109).
 Svarožić
I Nazor i Ivana Brlić-Mažuranić, unose još jedno božanstvo u svoje djelo, Svaroga, odnosno
Svarožića. Kako piše Franjo Ledić u svojoj knjizi Mitologija Slavena i on se javlja pod imenom
Svarog, i Daždbog i Dajbog: “Drevni Slaveni promatrajući u životu postojanje promjene – dan i
noć, ljeto i zimu, obilnu žetvu i nerodicu počeli su vjerovati da je to sve djelo dvije vrste bogova,
dobrih i zlih. Među dobrim bogovima na prvom mjestu bijaše Sunce, kojemu su dali ime Svarog,
a nazivali ga i Dajbogom i Daždbogom. Njega su najviše štovali, jer je od njega dolazila svjetlost
i toplina, i jer je on izvor svakog dobra” (Ledić, 1969:32). S druge strane, “PO VJEROVANJU
SLAVENA, centralno mjesto u religiji slavenskih naroda zauzimao je bog S v a r o g, i od ove je
riječi izvedeno ime S V A R O Ž I Ć. To ime predstavljalo je mlado sunčano božanstvo, a
preneseno je u isto vrijeme iz dva krajna područja, široko rasprostranjene zemlje nastanjene
Slavenima” (Ledić, 1969:107). U Nazora ga nalazimo kao Daboga u Slavenskim legendama. To
je božanstvo blisko ljudima: “…Dabog privinu k srcu Poljane svoje./ Rosulje kišice on im u
proljeće slao; /Bacao sjemenje plodno na polje, na gore, u do;” (Nazor, 1977:24).
 Svarožić,Ljutiša,Potjeh i Marun
U Ivane Brlić-Mažuranić imamo sličan prikaz Svaroga, odnosno njegova sina Svarožića. On nosi
u svom plaštu Ljutišu, Potjeha i Maruna i pokazuje im blagostanje: (...) viju, kruže, a pred njima
počeo prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i bogatstva, što ih
onda na svijetu bijaše. (…) Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti
trepti i šumi i šušti kao zlatan barjak” (Brlić-Mažuranić, 2004:20).
 Maja Bošković-Stulli o Svarožiću
Već je davno Maja Bošković-Stulli istaknula tu poveznicu Nodilo – Ivana Brlić-Mažuranić pa to
navodi u sljedećoj misli “Prema mitološkoj literaturi Svarožić je sin Svarogov, jedni drže da
predstavlja sunčano bogatstvo, a drugi da je zemni oganj” (Bošković-Stulli, 1970:165) te u
bilješci dodaje: “U opsežnoj mitološkoj studiji Natka Nodila Religija Srba i Hrvata na glavnoj
osnovi pjesama priča i govora narodnog, koja je Ivani Brlić-Mažuranić, sudeći po mnogim
znacima, morala biti poznata, Svarožić je predstavljen kao sin Svarogov, tj Sunce (...)” (isto).
 Veza s narodnom poezijom
Na uporabu intertekstualnosti i vezu s usmenom poezijom u ovoj priči Ivane Brlić-Mažuranić (ali
i u drugim) upućuje i Dunja Detoni-Dujmić: “U priči Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica znatnu
ulogu ima junačko-epski intertekstualni ulomak: naime, vršak radnje, bitka junaka Relje i
strašnog zmaja, ispjevan je u epskom desetercu stilski preuzetom iz hrvatske narodne pjesme.
Sličnu sižejnu ulogu ima i osmerački stihovni razgovor Lutonjice Toporka i njegove braće, dok
priča Ribar Palunko i njegova žena završava lirskim intertekstom, tj. sažetkom priče u sedam
stihova stilizirane brojalice” (Detoni-Dujmić, 1998:176). Jedno od mitoloških bića koje navode
autori je i Zora, odnosno Zora-djevojka, no i jedan i drugi iznose u svom djelu pobjedu Sunca.
Osim u Slavenskim legendama, Zoru na više mjesta nalazimo i u Živani. To je Pjesma o buđenju
u kojem je Zora nadvladala sile mraka. U srazu sa Črtom i njegovim bjesovima, osobito Nevidom
Zora pobjeđuje: “Obavijeno maglom promatralo crno je boštvo/ S one hladne visine, kako se
istočna gorja/ Silazi svjetlosti r’jeka na igalo” (...) (Nazor, 1977:156).
 Zora-djevojka i Zora
U Ivane Brlić-Mažuranić, imamo Zoru djevojku u Ribaru Palunku i njegovoj ženi koja dolazi na
površinu u svitanje. I ona je kao i Nazorova Zora ono mitološko biće koje pomaže ljudima, a
Palunka je uputila kako doći do Kralja Morskoga. Nakon Zore i Prijezde na zemlju silazi Stojan
(Stojanbog) koji donosi blagostanje: gdje ugazi Stojan tu se led topi, a grane pupaju. Bog je usnio
u lugu i pod njim je zazelenjela trava (usp. Nazor, 1977:158). Palunko je tri dana čekao i
odgovara mu Zora svojom dobrotom: “Kad treći dan počelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn
čun, na njem zlatna vesla, a u u čunu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka. – Tri dana
čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim? – progovori Zora-
djevojka” (Brlić-Mažuranić, 2004:41).
 Sunce
Sunce ima pozitivnu ulogu u Nazora i Ivane Brlić-Mažuranić, i to je u skladu s prikazom bogova
svjetlosti i sunca kako i stoji u slavenskoj mitologiji i kako navode svi izvori, a sunce “je važan
element u mitologijama brojnih naroda” (Grković-Janović, 2004:210). Sunce je život, buđenje i
protuteža silama mraka, koje nisu na usluzi čovjeku, kao što su sile svjetlosti. S druge strane
možemo zaključiti “Bogovi i božice poticajem su, uzrokom i čuvarima cikličkih obnavljanja
prirodnih ritmova, poznavatelji neba, voda, vegetacije i svekolikog kopna” (Zalar, 2002:63).

 Legen
Nadalje, Nazorovo djelo i Priče iz davnine dotiču se i u prikazu Legen grada (Nazor u
Slavenskim legendama, a Ivana Brlić-Mažuranić u priči Regoč). Kako iznosi Nodilo: “Legen vodi
nas dakle u najtamniju noć, u ponoća; te će Legen-grad ili Legjan-grad, biti ono carstvo noći i
tmine koje ustravljivaše sve Arijce, pa i naše oce” (Nodilo, 1981:100). No, kako smo istaknuli,
Goleč je sad nova snaga tmine, pa onda se drži takvog prikaza grada (u ovom slučaju Legena) jer
“Kosjenka pak sađe sa zida i stane hodati po gradu, studenom kao kost. (…) No ipak ne vidi
nigdje ništa nego silne razvaljene zidine i ne čuje ništa nego čuje kako puca kamen od studeni”
(Brlić-Mažuranić, 2004:61).

 Legen i Črtov grad

U opisu Legen grada (i Regoča) koji podsjeća na Črtov Goleč, ili na ruševine Legena, Leđena,
srušena Črtova grada Ivana Brlić-Mažuranič koristi motive studeni i zime koji karakteriziraju i
Nazorov opis djelovanja sila mraka koje donose snijeg i studen. To se možda najbolje očituje u
dijalogu Kosjenke i Regoča: “ – A nije li ti zima baća? (…) – Ej! Zima, dakako da je zima –
progovori Regoč takovim krupnim glasom, kao da grmi izdaleka. A bijaše Regoču silni nos
pocrvenio od studeni, a kosa i brada bijahu posuti injem” (Brlić-Mažuranić, 2004:62). No i ovdje
Ivana Brlić-Mažuranić, naprosto ističe u odgovoru Regočevu tu prirodnu mijenu, da nakon zime
dolazi sunce, odnosno da je svijet u naznačenoj mitologiji uređen u sukobu sila mraka i svjetlosti,
odnosno studeni i sunca (koje onda simboliziraju i mijene tijekom godine, odnosno zimu i
proljeće koje slijedi ljeto, koje dolazi pobjedom bogova svjetlosti, odnosno sunca): “– Bože moj,
ovoliki silni čovjek, pak ne ćeš da učiniš krov protiv studeni, – reče Kosjenka. – E, zašto bih? –
reče Regoč i nasmije se opet, – doći će sunce. (…) Eno gledaj i sunca – pokaže zatim Regoč
Kosjenki” (isto).
 Zaključak
Između Sunca i Mraka odvija se ta intenzivna borba koju i jedan i drugi autor naznačuju u svom
književnom opusu, slijedeći mnoge izvore iz kojih su preuzimali: recentne radove koji su izišli u
hrvatskoj znanosti, kao i Nodilovo “djelo, pod naslovom Religija Srba i Hrvata, na glavnoj
osnovi pjesama, priča i govora narodnog, tiskano od 1885 do 1890.” (Pavić, 1981:v) i folklorne
motive iz hrvatske narodne predaje, tj. prema Viktoru Žmegaču “Tek je generacija kojoj
pripadaju Ivana Brlić-Mažuranić i Vladimir Nazor svojim neoromantizmom unijela u hrvatsku
književnost širok registar karakterističnih motiva i profinjenih stilskih postupaka iz izvorne
romantičke baštine” (Žmegač, 2001:281). Odnosno “Zagrebačka je moderna u Pričama iz
davnine na pristupačan a ujedno profinjen način nadoknadila što je hrvatska književnost u
razdoblju romantizma propustila, ili morala propustiti” (Žmegač, 2001:288).
 Zaključak
S druge strane treba reći da je Nazor bio sklon lektiri, te je velik broj djela naprosto nastao i
Nazorovim iščitavanjem literature (možda je najbolji primjer masovne scene u Bijelom jelenu, po
uzoru na Kiplingovu Knjigu o džungli), a s druge je strane i Ivana Brlić-Mažuranić u kreiranju
svojega djela, napose Priča iz davnine koristila mnoge izvore, i to se posljednjih nekoliko
desetljeća interpretiralo u nizu književnopovijesnih osvrta na Tkanya, Afanasjeva, Valjavca,
Kukuljević-Sakcinskog, usmenu predaju (hrvatsku, ali i ostalih slavenskih naroda i dr.) i očito
prema navedenim primjerima ne samo da je poznavala Nodila, nego je iz Nodila i njegove studije
oblikovala niz motiva, premda je nekad književna povijest isticala da njezina mitološka bića nije
moguće “čak i uz pomoć izvanrednog djela Natka Nodila o vjerovanjima Hrvata i Slavena, lako
odgonetnuti”.
Nazorovo pripovijedanje
Nekoliko misli uz Nazorovu dječju priču

VLADIMIR NAZOR 1876.-1949.

• Nazor se u hrvatskoj književnosti javlja na razmeđu XIX. u XX. stoljeće, kada je našu
književnost uzdrmala moderna. Javlja se sa mitološkom, legendarnom i nacionalnom
tematikom. Sklon je širim zahvatima, za razliku od svojih suvremenika, poput Begovića, o
kako je već onodobna kritika naglašavala (npr. Petar Skok Mikov)1. Sagledamo li njegovo
stvaranje između dva svjetska rata, onda je Nazor jedan od naših najplodnijih pisaca, kako
ističe Ivo Frangeš.2 Vrlo bitna je činjenica u njegovom književnom radu da je upravo u gradu
Zadru napravio svoje prve književne objave. No dječju književnost započinje objavama u
Istri, odnosno u Car- Eminovom Mladom Istraninu i Mladom Hrvatu. S jedne strane potreba
da osmisli vrijeme svojih nećaka koji su boravili kod njega u Kastvu, a s druge potreba da
piše za čitanke, za hrvatske osnovne škole u Istri. To objašnjava i u pismu kojeg je uputio u
povodu tridesete godišnjice izlaženja Mladog Istranina, u Zagrebu u siječnju 1936. (br. 5, str.
72-73) : „Počeh onda i ja pisati baš za tu djecu u mojoj kući. Nastadoše tako Bijeli jelen, mali
(reducirani) Veli Jože, i napokon Minji, taj okretni patuljčić s gvozdenim zubima i sa zlatnom
dušom, koji osvoji potpuno srce ne samo kneginje Plavokose no i mojih malih nećakinja
Marije i Nadice. "3

Priroda u Nazorovu tekstu

• Posebni skup Nazorovih bajki čine Bijeli jelen, Šuma bez slavuja, Dupin i Halugica. Njihova
čudesnost je u nestajanju ograda koje u prirodi dijele svijet njemuštih (nijemih) jezika i
ljudskih jezika. To je bajkovit dodir svijeta ljudi sa svijetom biljaka i životinja. On je
prirodoslovac, dobro poznaje prirodu, pa je možda u hrvatskoj književnosti dao najljepše
tekstove u kojima je priroda scena na kojoj se odvijaju radnje njegovih bajki i priča: „Morsko
dno, šuma, planina i obala nisu fantastični prostori preobraćeni i oplemenjeni pjesničkom
 maštom, nego ambijenti prikazani znalaštvom prirodoslovca i nadahnućem pjesnika.” (Usp.
StjepkoTežak, Nazorove bajke, u Nazorovo stvaralaštvo za djecu, 1979, ŠK, 10-30)

Biljke i životinje u Nazora

• Biljke i životinje u Nazorovim bajkama imaju svoje predstavnike u glavnim ulogama (Bijeli
jelen, slavuj, dupin Crnko), važnijim epizodama (vuk Ovcoder, orao Gvozdenkljun, medvjed
Ljumo, hobotnica Teta), ali i u masovnim scenama gdje je prikazan skup različitih životinja
po uzornu na Kiplinga (scena gdje se vijeća o sudbini Zlatokose) ili scena kada se pojavljuju
morski stvorovi na dnu kada strada Koraljica.

More kao ishodište

• Nazor se u svojem dječjem opusu vraća na more kao ishodište, odnosno cilj hrvatskog
naroda, pa tako u Pričama i legendama iz hrvatske povijesti u onoj ishodišnoj iz početka
života narodnog bića Od Karpata do Jadrana podctava, ističe i poentira s prvim susretom
Hrvata s morem:
• „Sunce istječe. Buga je na vrhuncu gore i zove rogom. Rog trešti veselo, slavno. A narod se
uskomeša, juri k njoj.. Popeo se i stigao, zanijemio je od čuđenja. Široka ploha modre
iskričave vode, žalovi, zatoni, otoci i otočićim što se, reko bih, njišu u treptanju sunčevih
zraka. Radost na nebu, n azemlji i na vodi, pa radost i u srcima ljudskim. Šta je to?
• -Ležaj Plavog zmaja! – kliče Buga. Ja sam se već napila vode; slana je, al krijepi i vida rane,
tjra umor. Ja sam umila lice svoje, i sve su se magle zauvijek digle s mojih očiju.
- Međa!- - veli Kosenjec.
- Cilj – javlja žrec.
- More! More! – kliče Hrvat, mašući procvalom granom mjesto mačem. I čitav se narod
prene, siđe gotovo u trku niz obronke Velebita k žalima Jadranskoga mora.“7
• Kako vidimo ovdje Nazor posebno ističe dolazak Hrvata na more kao najvažniji cilj i uspjeh
seobe Hrvata iz svoje prapostojbine. More i susret s morem je za Nazora bitna odrednica i
smjer u životu nacionalnog bića

Motivi mora
U nizu ćemo pričica pronaći motiv mora, npr. u zgodama i nezgodama jedne kapljice vode, koju
podiže iz mora s parom sunce, koja se zatim pretvara u rosu, pa u kišu, snijeg, te se poslije zime
otopljena u vodenim bojicama na ušću rijeke vraća u more. 12. Ili pak skandinavsku baštinu
pretvara u priču Zašto je more slano. I ova priča donosi pouku. Radi se o snažnoj priči o
čarobnom mlincu kojeg je kralj morski dao siromašnom ribaru kada ga je uhvatio u svoju mrežu.
Ribaru je taj mlinac dao život i sve što mu je trebalo da preživi jer je bio skroman. No kad je
ugostio trgovca koji je bio pohlepan izgubio je tu čudesnu stvar koja mu je ispunjavala želje jer
mu ga je trgovac ukrao dok je spavao. Trgovca je pohlepa dovela do toga da je mlinac sipao sol
koja prekrcala brod koji je potonuo zbog prevelikog tereta. Mlinac i dalje u moru radi i zato je
more slano. I u prozi (1910-1945) u Dječjoj knjizi naći ćemo motive mora u Kralju Epulonu i u
Lokardama. U kratkoj prići, bolje rečeno crtici ili pričici donosi snažan motiv mora odnosno
noćnog ribarenja na svijeću, kada se lokarde prevare jer u noći traže sunce. I tu je poučno štivo
namijenjeno djeci, Nazor priča priču o posebnoj vrsti ribolova na poetičan način. More je
prisutno i u čuvenoj Nazorovoj priči o Min – Čang – Linu

Nazorove najuspjelije morske bajke

• Posebni dio Nazorovog opusa koji se odnosi na tematiku mora su njegove najuspjelije bajke.
Polazište za ove sižee pronašao je u usmenoj predaji kvarnerskih otoka, Istre ali zasigurno je
unio čitav niz detalja koje je crpio iz svog djetinjstva kojeg je provodio u čudesnoj luci
Bobovišće i uopće u doticaju s morem kao umjetnik i prirodoslovac.
• Radi se dakle o najpoznatijim Nazorovim bajkama Halugici, Albusu kralju i Dupinu, te o
manje poznatoj Koraljici koju je napisao nekoliko godina nakon Dupina, a koja ukratko
donosi sretni završetak i fokusira se samo na Koraljičin put u more i siguran povratak natrag,
za razliku od tragičnog kraja u Dupinu. Premda nije sve ove priče Nazor uvrstio u dječju
knjigu, ipak ćemo se u tekstu dotaknuti Halugice koja je najslojevitija i najčudesnija.
• Priče koje je Nazor namijenio djeci zasićene su motivima mora, odnosno primorskim
ambijentima (Učka ponad mora), podmorski svijet i slično. Ovdje su baš zato izabrane za
interpretaciju, priče koje su najviše zasićene motivima mora i primorja, podmorskog svijeta, tj
priča o djevojčici koja se transformira u čudesno (mitološko) morsko biće, « Halugica »,
zatim Albus kralj u kojem je manje prisutno more (ali je opet naglašena ona vječita borba
mora i kopna) i priča o prijateljstvu dupina i djevojčice u pripovijetci « Dupin », i priča
Koraljica, kao odgovor pisca nesretnom završetku Dupina.

Halugica
• Po svemu Halugica je središte Nazorove fantastike, a proizišla iz narodne predaje (kastavska
štriga) i u kojoj su isprepleteni čakavski stihovi kao npr ulomak čakavske usmene pjesme o
facolu rakamanom (vezenom rubcu) s Nazorovm maštom. Konačno prvotno ime Halugice je
Facol rakamani.16
• Halugica koju su često kritičari, kako smo istaknuli uspoređivali s Andersenovom Malom
sirenom, velika je slika borbe mora i kopa, njihove snage, drukčijih mirisa i boja i može se
reći nekakve težnje za spajanjem, kao što je i ljudska težnja za spajanjem s prirodom koju
često Nazor donosi u svojim pričama. To je i snažan kontrast Učke i Kvarnera, modrine i
vječne zeleni velikih šuma i makije. Slika je to dvaju suprotnih svjetova što se privlače jer su
suprotni, a njihovo spajanje prati smrt. Upravo takva slika dana je u ljubavnom odnosu
Halugice i Jablanka. Posebnost i izvornost ove priče čine opisi mora. Kako je to vrijeme bilo
vrijeme Nazorovog boravka u Kastvu, svakako da je stalno pred očima modri Kvarner s
visokim klisurinama i otočjem:
Podrijetlo Halugice
• Plavetnilo pučine prelijevalo se u biserne odsjeve. More je disalo i stenjalo između hridina niz
obalu. Ljuljuškalo se laganu i jednolično, kao da nadalje ziba one dvije goleme veleribe, što
ih je zora zatekla u tvrdome snu s glavom na valu i leđima u vis, ona dva još dremovna
otoka na mirnome moru: lomni Krk i Cres bregoviti.„17
• U ovim uvodnim rečenicama čini se da se nalazi i ključ njegova pripovijedanja. Priču je
situirao u stvarni ambijent, to je prostor ponad istarskih strmih obala i modre morske pučine
što se pruža prema najvećim kvarnerskim otocima Krku i Cresu, ali opet samo podrijetlo
Halugice je bajkovito, čudesno:
• „Ribar raskolači oči. (...) Nad pijeskom do samog igala zibalo se u vodi klupko morskih
trava. U njemu je kao u kolijevci ležalo nauznak i plakalo žensko čedo. Pričini se ribaru, da
gleda najljepšu morsku meduzu, koja se pretvori pred njim u čedance, da ga pozove plačem i
da mu se nasmiješi očima, nalik na lišaje na dnu mora.“ 18
• Upravo to je i odlika Nazorovog pripovijedanja, da miješa realno (opis mora i prostora),
dodaje bajkovite elemente (čudesno podrijetlo Halugice), da koristi različite izvore (Bibliju u
slučaju kolijevke same Halugice prema Mojsijevoj korabljici, ali i ulomke Pjesme nad
 pjesmama u pjevu Jablanka i Halugice) i fantastične pretvorbe (trenutak kada Halugica traži
svoju majku i nestaje kao čudesno biće) te usmenu predaju (čakavska pjesma o facolu
rakamanom). U priči se navodi kako je ribar Fran kao mladić ostavio rodni dom u planinama
i započeo svoj zajednički život s morem.19 To je i ono Nazorovo vječno vraćanje moru, koje
ga je i poticalo do kraja života da se s njim druži i obraća mu se.

Halugica i Jablanko
• 30 No spletke kapetana kastavskog kojemu je štriga31 dala facol rakamani32 i trenutak kada
ga Halugica stavlja oko vrata te se susreće u dragi s sa svojim sestricama vilama
pomorkinjama. I ona se pretvara u vilu, više je ne razumije ljudski svijet, ni Jablanko je ne
čuje jer je njezin jezik, jezik mora: šum škrapa i pjev valova, klokotanje vode na žalima i
pljuskanje riba i morskih stvorova. Ona se zaigra i odlazi na pučinu. Tu doznaje da joj je
majku pogubila kastavska vještica jer joj je uzela rubac, a da je zla kob upravo zbog ljubavi
morske vile i čovjeka. U tom se trenutku Halugica koleba i želi otići natrag na kopno, želi
Jablanka i sada čezne za šumom. More joj je hladno i pokušava strgnuti rubac, ali više to ne
može. Rubac joj se zario u kožu, srastao s kožom. Ona je njihova. I onaj zadnji pokušaj da se
vrati stvarnom svijetu joj ne uspijeva . Tako da je više ne razumiju ni Jablanko ni ribar Fran,
njezin otac. Ovdje ćemo naći isti onaj motiv kao u Andersena, i njegova Mala sirena ne
razumije više ljudski govor.33 I u ovome motivu se Nazor približio Andersenu, i njegovom
pripovijedanju. Isti motiv nalazimo u Bijelom jelenu, kada se Zlatokosa vraća ljudima, više
ne razumije govor životinja.

Vila pomorkinja
• Halugica je nestala u modrini, u podmorskom svijetu kao mala sirena u zraku koja
pretvorivši se u zračnu vilu nestaje iz svijeta ljudi i odlazi u fantastičan svijet. Tako i
Halugica, odlazi u čudesan svijet mitoloških bića, vila pomorkinja. Halugica je jedna od
najljepših hrvatskih umjetničkih bajki u kojem je isprepletena usmena komponenta - pjesme i
predaje Istre i kvarnerskih otoka, ali i onaj nevjerojatan spoj mašte i opisa mora koji je u
hrvatskoj književnosti neponovljiv: „Zaroniše u vodu. Uđoše u pećinu od kristala,
rasvijetljenu mjesečinom odozgo i bezbrojem bisera sve naokolo. Halugica se nađe pred
vilom velike velike ljepote i gordosti. „34 Zaronivši u podmorski svijet, za kojim je čežnula
u želji da se susretne s majkom, Halugica je istodobno izgubila mogućnost da ostvari i svoju
drugu čežnju - ljubav prema Jablanku. Jablanko je sišao s planine radi Halugice, a ona
zanesena svojim podrijetlom nestaje u morskim prostranstvima.. Tražeći nestalu djevojku,
koja mu se sada kao morska vila ne može oglasiti, ma koliko to željela, Jablanko se i sam
utapa u moru, a ribar Fran, star i slijep, ostaje sam na morskom“igalu“..

Dupin
• Dupin je jedna od najljepših Nazorovih morskih priča, i to ne po samom sadržaju, odnosno
sižeu, koliko po opisima mora i morskih dubina. Upravo se iz pisma kojeg je uputio Branku
Vodniku, doznaje da je to i razlog pisanja priče. Opravdava se činjenicom da je ustvari trebao
pisati priču u kojoj je htio prikazati djeci koja nisu s mora upravo ljepotu morskog krajolika, a
da se onda ideja jednostavno preusmjerila na nešto drugo: „“Dupin“ je morao ostati samo
priča (lagana, pitka i jednostavna) u kojoj se djeci govori što poučnije i zanimljivije o
 životinjama i travama morskim. Valja malko opisati našoj djeci vaših krajeva more, ali onako
kakovo ono zbilja jest i to u formi priče bez tendencije i bez pretenzije.“ 43 Prema toj nakani
može se zaključiti, kako je upravo taj dio najznačajniji u Dupinu. Upravo opisi mora i
morskog krajolika, odnosno transponirani motivi mora u umjetničku stvarnost. Vjerojatno niti
u jednoj hrvatskoj dječjoj priči nema toliko „morskih stvorova“ koliko u Dupinu. Oni prikazi
pojedinih životinja u glavnim ulogama, ili masovne scene kako ih označava Stjepko Težak
44 su u funkciji tog Nazorovog htijenja, da što vjernije i što više prikaže morski svijet. Stoga
su mu upravo ove masovne scene najzahvalniji rekvizitarij priče, odnosno oživotrenje te
njegove književne nakane.45

Dupin i Koraljica
• S druge strane u samoj priči ima takvih detaljnih opisa morskog dna koji dotad nitko nije
napisao u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. 46 U funkciji dinamizma i pustolovnosti je i
Koraljičin put prema potonuloj lađi. Ali upravo tamo budi se zavist i zlo u morskom svijetu
koje će odrediti sudbinu Koraljice. U Nazorovu Dupinu nema puno veselja, priča je to o
životu i tragičnoj smrti djevojčice Koraljice i osamljenom dupinu Crnku. Premda je Nazor
unio mnogo dinamičnih detalja, npr. pomoć ljudima dupina Crnka u lovu srdela, ipak
prevladava osjećaj tuge i propasti, zbog gubitka Koraljice 47 Konačno shrvan ineshvaćen
dupin Crnko odlazi iz Konjiceve šumice u svijet. Ta mala uska sredina morskog zaljeva bila
je ispunjena zlom i zavisti u kojem se Crnko nije našao, a smrću Koraljice izgubio je jedinu
vezu s dobrotom.
•
Kao odgovor nesretnom zavšetku Dupina, Nazor je 1920. u Smilju (god. 49./1920., sv. 3-4,
str. 76-78.) tiskao kratku priču Koraljica. Za razliku od Dupina koji donosi sasvim drugu
životnu filozofiju, filozofiju stradanja i posve naturalističku sliku kidanja Koraljice, odnosno
njezinog tijela, na kraju priče koju su prijetvorne ribe namaile u more te joj onemogućile
povratak, ovdje imamo sasvim drugu projekciju

Zaključak
• U Nazora, kako smo istaknuli u analizi, nalazimo snažne slike mora transponirane u
umjetničku stvarnost. Kao estetski cilj, ali i kao nacionalni cilj otkriva djetetu u svojim
pričama ljepotu i snagu prirode, odnosno mora , baštinu sa svom njezinom snagom i
značenjem ( Od onog prvog susreta Hrvata s morem koji je značio poticaj razvoju narodnog
bića) zatim od ljepote morskog krajolika ( u Dupinu), do ljepote usmene predaje koja je
našla odjeka u Halugici (u kojoj nalazimo i biblijske motive) i Albusu kralju. Upravo na toj se
pozornici modrine u kojoj se ljeskaju zrake sunca odvija ona vječna borba dobra i zla u kojoj
čestu ne pobjeđuje dobro, kao npr. u Dupinu. U Dupinu mu je cilj, približiti more onom
djetetu kojem je more tajna, što govori koliko je književnik morsku tematiku želio približiti
djetetu, najprije kao estetsku komponentu (ističući njegovu ljepotu), ali pokazati i snagu mora
(more uzima žrtve) i na kraju mu prići kao prirodoslovac navodeći i opisujući morsku floru i
faunu (npr. opisi pojedinih morskih predjela, i vrsta riba). U Halugici je Nazor dao oduška
svojoj mašti, pa je uz snažne opise mora i kopna (neizmjerne kvarnerske modrine i snažnog
zelenila istarskih šuma) dao priču ispunjenu čudesnim mitološkim pojavama, vilama
ppomorkinjama (sirenama), koje nastanjuju zelene i modre morske spilje, koristeći sadržaje
lokalnih legendi i usmenog pripovijedanja (o kastavskoj štrigi) te koristeći čakavske stihove o
facolu rakamanom, koji je glavni motiv pretvorbe Halugice u vilu pomorkinju. U Istri, nastaje
i možda njegova najljepša morska bajka Halugica, koja donosi šum mora na žalima istarskim
 podno vrleti i klisurina visoke obale od koje se penje visoko pod nebeski svod dominantna
Učka u koju je upleo nesretnu priču neostvarene ljubavi između Halugice i Jablanka, djece
mora i šume. Upravo je Nazor u ovoj morskoj priči umjetnički najjači, spretno uklopivši
mnoge izvore i bez većih didaktičkih primjedbi, koje su prisutnije u Dupinu, ako se uzme
nakana (približavanje mora djeci, kako je to objasnio u pismu Branku Vodniku). Halugica
nam pokazuje kako je more još puno tajni, i kako čovjek teško može proniknuti u njih.
Jednom riječju Nazor nas svojim morskim sadržajima s jedne strane kao umjetnik potiče na
maštanje svojim fantastičnim predodžbama u okviru igre borba dobra i zla, ali kao
prirodoslovac upućuje na ljepotu i bogatstvo mora kojeg treba čuvati.
• Prilog Dupin, opis mora(Konjićeva šumica)
„Na vrhovima grebena namjestile se moruzgve, nalik na tornjiće sa crvenkastim stijenama i s
kruništem sada čipkastim kao vez, sada punim nemirnih trakova. Nekoliko crnih morskih ježeva
uhvatilo se nogu kamenja (…) Najljepše je u Konjićevoj šumici kad je sunce na nebu i more
mirno. Onda se sve trave bliješte; pijesak se svjetluca; lišaji i morske trave dišu jače crveneći se i
žuteći; školjke se otvaraju, a u busenima haluga i grozdača nemirni su račići nalik na iskre što se
prosipaju naokolo.”

NEKI POSTUPCI SUVREMENOG PRIPOVJEDNOG DISKURSA

Gardaševa priča

No priča očekuje sretan ili lijep završetak, pa tako Gardaševa metapriča Priča o priči,
jednostavno ne podupire tužan završetak, već se nalaže onom koji priču priča da promijeni
završetak: “Baš sam sretna! – usklikne priča radosno. – Jer, kad me ne bi pričala drugoj djeci, ja
bih brzo bila zaboravljena. A nitko ne želi biti zaboravljen. I priča veselo pođe dalje po svijetu.
Imala je sada drukčiji završetak i svi su je rado slušali” (Gardaš, 2002:6). Kako se upućuje u
literaturi, jedan od postupaka suvremene hrvatske proze je i pripovijedanje kojim se stvara priča
kojoj je tema priča (usp. Pavičić, 2000:127), tj. “Jedna od karakterističnih manifestacija
metatekstualnosti jesu tekstovi kod kojih je tvorba priče ujedno i njezina tema. Riječ je o
tekstovima kojima je metatekstualno nadvijanje dominanta koja organizira i bitno dominira
strukturom teksta” (Pavičić, 2000:127). Suvremena dječja priča korespondira s različitim
slojevima.

Poticaj legende i klasične bajke

U primjeru Gardaševa pripovijedanja naći ćemo niz poticaja, npr. u priči U ogrtaču od magle,
odzvanja stara predaja (npr. Baba i veljača) i u nekim pasažima se približavaju: (…) bila veljača
sva lipa, topla, a jedna baba narugala se veljači, di goni blago lipo, nije ništa (…) A veljača
zajmila u marča trinaest dana pa onda jadnu babu operi krupom i snigom pa pomelo i babu i
jarad” (Bošković-Stulli, 1997:339), a u Gardaša:” Nad potočić, što se prerano probudio i
zagrgoljio, zabaci Veljača skut maglenog plašta i pobjedonosno zatrese glavom. Pramenje magle
pokrije polja i doline. U selo posla bijesne mrazove, ledom okova staze. Medvjeda, koji je
znatiželjno provirio iz brloga, natjera da se opet sakrije u svom logu” (Gardaš, 2002:11). U
drugoj pak priči Gardaš parodira staru Priču o ribaru i ribici, s istim nazivom glasovitoj ruskoj
bajci u Puškinovoj obradbi i pridaje druga značenja.

Primjer bajke o ribaru i ribici

Ono mitsko, mitološka svijest preobražava se u ljudsko, potpuno i ovozemaljsko. No, mit je u
pozadini, odnosno mitska poruka u smislu upornosti i borbe junaka za neko dobro ili za neku
istinu. Ovdje je ovozemaljsko preživljavanje i bez onog čudesnog, mitološkog sloja (razgovora
siromašnog ribara i zlatne ribice, te čudesnog darivanja, odnosno ispunjenja želja zlatne ribice)
gotovo anegdotalno: “U mreži se nalazila zlatna ribica… ne, ne baš zlatna. Ali je izgledala kao da
je pozlaćena. (…) Važnija, međutim, bila je težina ulovljene ribice. Zacijelo je imala više od pola
kilograma, a to je dovoljno da se priredi skromnija večera za ribara i njegovu ženu” (Gardaš,
2002:61). Mogli bismo pratiti i kao uobičajeni postmodernistički stilski postupak, ironiju i
anegdotalnost, kao u postupku detroniziranja Odiseja u Uliksu i drugih junaka.

Ovozemaljsko prema mitskom

To ovozemaljsko, sušta potreba preživljavanja, ali i doziv stare Puškinove priče, a po nekim
motivima i tradicije njemačkog usmenog pripovijedanja (bajka braće Grimm, O ribaru i njegovoj
ženi): “U dvorištu je ugledao svoju ženu. Baš kao i ona starica iz priče. Mijesila je tijesto u
starom koritu i pjevušila: Na tavi su tri ribice/ plivale u masti… (…) Kad ga žena ugleda s
praznom torbom, razbijesni se i počne vikati na njega što je bez ribe došao kući. (…) Odmah ga
potjera na obalu da ponovno zabacuje mrežu, zaprijetivši mu da se bez ribe ne smije vratiti kući”
(Gardaš, 2002:62). To ovozemaljsko preživljavanje, i ljutnja starice za propuštenom srećom ne
mjeri se u pustom blagu moćne vladarice (carice i njezinih dvora) i o moći vladarice mora (usp.
Puškin, 1998:49-51), nego onim skromnim: “Ribica se začaš našla u tavi. Kad je bila ispržena,
dvoje starih ljudi lijepo večeraše i zadovoljno legoše u postelju” (Gardaš, 2002:63).

Kanižajeva Stara nova priča o Crvenkapici

Sličnu korespondenciju, odnosno tipičnu novotvorbu, naći ćemo u slojevima suvremene hrvatske
dječje priče. Tako u Kanižaja i njegovoj priči Stara nova priča o Crvenkapici, nalazimo parodiju
na klasičnu bajku: “Većina bajki počinje riječima “Bila jednom”, ali naša priča neće početi tako.
Možda i zato što bi se mogla dogoditi i danas i jučer i sutra!” (Kanižaj, 1989:196). Posebice je taj
odmak naznačen u jednoj situaciji koja se razrješuje za razliku od one klasične. Naime, u
klasičnoj priči o Crvenkapici ne navodi se lik oca, njega jednostavno nema, on se i ne spominje.
U Kanižaja se klupko odmotava, te on humoristično, ironično, gotovo sarkastično pecka
suvremeni svijet kroz sudbinu Crvenkapice i njezine majke: “U nekom zabačenom selu sa samo
tri televizora živjela je Crvenkapica s majkom. Otac im je prije toga otišao u grad tražiti posao,
ali je umjesto posla našao neku drugu tetu i nije se više vratio Crvenkapici i njezinoj dobroj
majci” (Kanižaj, 1989:196).

Humorno osuvremenjivanje
To Hranjec naziva “humornim osuvremenjivanjem”, odnosno taj Kanižajev postupak naziva
(preuzevši od Ive Zalara) “kerempuhovskom optikom” (usp. Hranjec, 2006:124) koja
“humorizira svega čega se takne, njoj ništa nije sveto, ona razgrađuje klasičnu priču uvrštavanjem
aktualija (…)” (Hranjec, 2006:124). Također s velikom dozom humora, nalazimo obrat i u
Crvenkapici s plavom kapom, ili u mini-priči Tajanstvena princeza: “Bila jednom još davnije
jedna vrlo, vrlo, tajanstvena princeza. (…) Ali ona je bila tako vrlo, vrlo tajanstvena da to, ni
ostalo, nitko nikad nije doznao…” (Kanižaj, 1989:197). Cijeli Kanižajev rad ruši stereotipe, pa
tako i njegova dionica dječje književnosti “ima značenje oponentskoga književnog modela, a u
funkciji radikalnog razgrađivanja dječjeknjiževnog stereotipa” (Hranjec, 2004:192).

Paljetak i Balog
Takve mini postmodernističke odmake naći ćemo i u Paljetka, u njegovoj priči Bajka o žapcu.
Mit je korespondentan s bajkama, kako smo istaknuli u uvodu i po čestoj uporabi motiva
pretvorbi junaka. U Paljetka, se ide obrnutim smjerom: “Poljubi me – reče Žabac lijepoj djevojci
– ja sam začarani princ. – Ona ga poljubi, i ne dogodi se ništa. – A sada, poljubi ti mene – reče
djevojka Žapcu. Žabac je poljubi i djevojka se pretvori u žabu. Zagrljeni otkreketaše u najbližu
baru” (Paljetak, 1989:204). Takav detronizirani junak je i Balogov Junak Nak: “Nak je bio
najodvratniji i najništavniji čovjek na svijetu i okolici. Ograničena znanja i zle ćudi. Bio je prava
nakaza, neuredne kose i nečiste odjeće” (Balog, 2003:148). Obično junaci nose neke pozitivne
unutarnje karakteristike (ako ćemo se osvrnuti na Balogova junaka, suprotno su dobre ćudi, te
raspolažu znanjem jer im je sve to potrebno za ostvarenje svoga cilja). Naravno da se junaci od
mita naovamo objavljuju kao snažni i hrabri, no u slučaju Balogovog pripovijedanja imamo
Junaka koji je reduciran samo na Naka. Na svoj način, Balog slijedi poetiku postmoderne gdje se
“više ne želi vjerovati nikakvim velikim pričama” (Solar, 2005:43).

Samo Nak
Obično junaci nose neke pozitivne unutarnje karakteristike (ako ćemo se osvrnuti na Balogova
junaka, suprotno su dobre ćudi, te raspolažu znanjem jer im je sve to potrebno za ostvarenje
svoga cilja). Naravno da se junaci od mita naovamo objavljuju kao snažni i hrabri, no u slučaju
Balogovog pripovijedanja imamo Junaka koji je reduciran samo na Naka. Na svoj način, Balog
slijedi poetiku postmoderne gdje se “više ne želi vjerovati nikakvim velikim pričama” (Solar,
2005:43). Donosi novu poetiku, koja se zasniva na dezintegraciji postojećih konvencija. Nemec
za postmodenizam ističe:” Umjesto modernističkih kategorija kao što su originalnost, novost,
neponovljivost, umjesto trošenja budućnosti i inovacije kao estetskog imperativa,
postmodernizam određuje estetske signature i tehnike kao što su intertekstualnost, citat, pastiš,
palimsest, mimikrija, remake, reminiscencija, eklekticizam, recikliranje, kompilacija i sl. Pogled
unatrag, stalno propitivanje kulturne prošlosti, suverena igra sa zadanim oblicima tradicije,
konstitutivni su elementi estetske svijesti u postmodernističkoj umjetnosti. Feyerabandenova
krilatica anything goes postala je tako jedan od zaštitnih znakova postmodernističke estetike i
senzibiliteta.” (Nemec, 1999:8-9)

Nak je kukavica
Balog prihvaća jedino pravilo da ne rabi pravila klasične poetike (između ostalog ne donosi
klasičnog junaka sa svim vrlinama, hrabrošću i snagom), i to demonstrira i u svome neobičnom
završetku reduciranog Junaka:” Tako je Nak, lupež nad lupežima, postao junak nad junacima sve
zahvaljujući svome kukavičluku. Tko zna nema li još u svijetu takvih junaka koji su bili kukavice
i hrabrih strijelaca koji su izginuli jer su srce nosili na pravom mjestu” (Balog, 2003:150). Poanta
je da je Nak bio velika kukavica, a kad je izazvan na dvoboj, bio je toliko ustrašen da mu je srce
otišlo u petu, što mu je spasilo život: “Naku je srce svakog trena skakalo u petu. Prvi njegov
protivnik bio je strijelac nad strijelcima. I ovaj put pogodak je bio izvrstan u samu lijevu stranu
prsiju. Ali Nak se nije srušio, jer je njegovo srce istog trenutka od straha pobjeglo u petu” (Balog,
2003:149).

Nak i tvornica za proizvodnju otrova protiv štakora

Kao i u Kanižaja, Balogova je humoristična strana prednost, pa i on humorizira i ironizira
klasičnog junaka, ali i s mnogo aluzivnosti, očito na ondašnje društvo: “Isti dan prozvaše
njegovim imenom tri ulice, tvornicu čačkalica i tvornicu za proizvodnju otrova protiv štakora”
(Balog, 2003:149). Konačno, sama semantika reduciranog Junaka – Naka je da je Nak samo
onako, nešto “nak”. Nemec nastavlja u definiranju postmoderne: Modernistička ‘negativna
estetika’ dovela je, naime , sve grane umjetnosti pred zid: atonalna glazba i dodekafonija, bijeli
kvadrat na bijeloj podlozi, vizualna i konkretna poezija – to su krajnje konzekvence
modernističkog principa alteriteta i forsirane izvornosti koji je podrazumijevao da svaki novi
umjetnički pravac mora negirati svoje prethodnike. Postmodernistička umjetnost lišava umjetnika
obveze stalno novih mutacija: umjesto modernističke isključivosti (‘ili-ili’), afirmira se princip
uključivosti (‘i-i’): sve je u igri, sve su građe, oblici i tradicije slobodno raspoloživi. Prošlost se
prisvaja i postaje gradbeni materijal za nove umjetničke tvorbe (…)” (Nemec, 1999:9

Poetika postmoderne i dječja književnost

Stjepan Hranjec, pak iščitavajući teorijske pristupe postmoderni u literaturi izdvaja neke elemente
nove poetike, što ne znači “konstituiranje kakve postmodernističke poetike dječje književnosti,
nego protkrjepljuje spomenutu činjenicu o sukladnom životu dviju književnosti, “mlađe” i
“starije” (Hranjec, 2001:355). Među tim osobitim postupcima nove poetike on ističe sljedeće: “1.
Verbalna (jezična) igra, 2. Zaigranost; 3. Ironizacija; 4. Žanrovska neodređenost (međužanrovske
geminacije); 5. Parodija “klasične” književnosti, šire:”svete baštine”; 6 Hiperboličnost; 7.
Citatnost (intertekstualnost) 8. Trivijalizacija; 9. Pripovijedanje izvan i pored autora; 10
Sinkronijske veze s masovnom kulturom; 11. Razaranje jezika, neknjiževne tvorbe” (Hranjec,
2001:356-360).

Nada Iveljić
Tu zaigranost i novu bajkovitost koja se temelji na uporabi starih motiva Hranjec pronalazi i u
Nade Iveljić u njezinoj zbirci iz 1984. Dođi da ti pričam: “Nije stoga slučajno što je na prvom
mjestu u zbirci crtica Eci, Peci, Pec, naslov posuđen od poznate usmenodječje brojilice a ona je,
brojilica, tek poziv autoričin za igru; crtica zato i završava ovako: Tko lovi? Pa ti koji ovo čitaš,
tko bi drugi?!” (Hranjec, 2004:260-261. Također upućuje na korespondenciju s usmenom bajkom
u dvije moderne bajke u zbirci, u priči Otok s jedrom i u Brodu nasukanom u planini (usp.
Hranjec, 2004:261).

Nova basna
No, u Nade Iveljić naći ćemo u istoj zbirci i na korespondenciju i igru s drugim književnim
vrstama, pa tako na svojevrstan način dokida stereotip, mijenja moral basne u Novoj basni koja je
stvarno nova basna jer (za razliku od one glasovite Ezopove) donosi posve drugačiji kraj. Mravi
se se “promijenili” i oni danas cijene glazbu i glazbenike:” Ova je basna drukčija od one
pradavne. U njoj se više ne govori o marljivima mravima i o lijenom cvrčku, već o vrijednom
glazbeniku i svim onima koji znaju cijeniti pjesmu” (Iveljić, 1984:141).

Demitologizacija
Demitologizaciju nalazimo u nizu primjera u suvremenoj hrvatskoj dječjoj prozi. Kaktus bajke
Sunčane Škrinjarić obiluju takvom praksom, te njezini junaci gube mitska obilježja, ili pak uloge
i funkcije koje su sačuvali u klasičnim bajkama i koje su stalna mjesta pripovjedne proze
namijenjene ili nenamijenjene djeci. Već je u literaturi navođena njezina priča Zmaj od stakla. U
više smo primjera naveli kakvu ulogu ima u pričama zmaj: “ZMAJ je strašna zmija, u jezerima ili
ponorima, ljude dočeka i proguta. Zmaj postane od posebne zmije (…) Glava mu je zmijska,
može ih imati i sedam, zubi su mu veći nego zupci na grabljama, na nogama ima čampe poput
medvjeđih. A krila su kao u orla, samo su puno veća i nemaju perja” (Vrkić, 1997:445). No njezin
je zmaj ponešto drukčiji.

Detronizirani zmaj
Već je Ivana Brlić-Mažuranić detronizirala svoga zmaja (kako smo u radu istaknuli) u priči
Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, gdje se njezin zmaj jedva uspinje po planini, želeći ispuniti
obveze prema vilama zatočnicama: “Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini. –
Čekaj, sestro, da uhvatim daha, – odgovara Zmaje ognjonoša.” (Brlić-Mažuranić, 2004:109), a
ovdje je zmaj, možemo reći postmodernističkom metodom reduciran: “Nije on bio ni okrutan, ni
strašan, ni zao: bio je jednostavno izmišljeni zmaj, povod za maštanje i igru. Stvari postaju
jednostavne kad ih se više ne bojimo” (Škrinjarić, 1978:69). To poigravanje nekad strašnim
mitološkim likom koji je zaboravljen, završava njegovom drugačijom ulogom. U novo vrijeme je
i on kao Nak samo znak na tvornici tanjura: “Kad ga nađu djeca, mijenja se Zmajeva sudbina: on
dospijeva na dječje igralište kao spomenik, a zatim i kao zaštitni znak neke tvornice na njene
tanjure, čajnike i pepeljare, pa tako prekoračuje maštu i igru. Svakako, Zmaj kao nositelj tjeskobe
i straha više ne postoji” (Zalar, 2001:92).

Novi bajkovit model

Moderno vrijeme, kako je je davno rekao Baum u predgovoru svojeg Čarobnjaka iz Oza, donosi
nove priče, pa stoga Sunčana Škrinjarić u Najmanjoj priči na svijetu zaključuje (i ovdje se radi “o
priči o priči”): “Neke priče gube naslove, a neke ih imaju po nekoliko, pa se kriju pod njima kao
puževi u kućicama. “Snjeguljicu” možeš ispričati na stotinu načina, a također priču o Trnoružici.
Međutim, to su već stare priče koje su i naše prabake slušale dok su bile mala djeca. Sada je čak i
Pinokio ostario” (Škrinjarić, 1978:73). Taj humorističan, ali znakovit zaključak Šunčane
Škrinjarić, otvara novu stranicu hrvatske dječje priče i odnosa prema mitu i staroj bajci, koju
nastavljaju pisci do naših dana, odnosno ta novina se očituje njezinim “afirmiranjem nova
bajkovita modela i prirode kao nadahnuća, u kojoj autorica nalazi poticaje za estetske i etičke
vrijednosti” (Hranjec, 2004:232).

Snježana Grković - Janović

Govoreći o novoj bajkovitoj praksi Ana Pintarić ističe u svojoj “priči o priči”, metatekstualnim
komentarom tu dugu uspavanost hrvatske fantastične književnosti: “Ugleda prelijepu Bajku kako
spava, a kraj nje vreteno.” (Pintarić, 2008:201), a nakon te uspavanosti: “Kraljevna Bajka je na
poklon dobila mnogo knjiga (…)” (Pintarić, 2008:202). Možda je upravo rad Snježane Grković-
Janović u tom smislu zanimljiv i po svojoj strukturi slojevit i prepoznatljiv kao literarni pomak od
postojećih/starih modela. Prema Hranjecovoj postmodernističkoj poetici hrvatske dječje
književnosti niz stilskih postupaka može se pronaći u njezinu opusu: intertekstualnost, žanrovska
neodređenost, zaigranost, ironičnost i dr. Prebiranje po Pričama iz davnine i likovima u knjizi
Striborovim stazama, primjer je nove intertekstualne prakse: “Osamdeset i jednu godinu poslije
Priča iz davnine (1916) Snježana Grković-Janović piše njihov nastavak, roman o mudrosti i
dobroti (…) fantastični intertekstualni roman, koji je autoričin prvijenac” (Pintarić, 2003:12).

Fantasy
Ovdje mit (a radi se uglavnom o mitološkim bićima) ili pak junaci Mažuranićkina djela ulaze u
jedan poseban fantastičan svijet, kojemu mu je okvir realnost – djevojčica Jelica koja je zaspala u
trenutku dok joj sestra čita Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Dubravka Zima pronalazi
samo jednu razinu događanja navodeći primjer fantastičnih knjiga Zvjezdane Odobašić i
Snježane Grković-Janović: (…) “nego se zbivanja u oba romana odvijaju u jednom, fantastičnom
svijetu, svojom strukturom više odgovaraju jednoj od kategorija čudesnog u tipologiji Neila
Cornwellla, a to je fantasy (…) što označava djela čija se radnja odvija u svijetu koji očito nije
naš, odnosno u svijetu romanse, vilinskom svijetu koji se najbolje može opisati sintagmom a la
Tolkien” (Zima, 2001:173).

Mit i fantastična priča

Nije uobičajena uporaba mita u fantastičnoj priči, no ovdje autorica Grković-Janović uspješno
spaja ta dva odvojena pripovjedna diskurza, i to na način da je: “Priča (…) zamišljena kao
odlazak u Drugi Svijet, susret s majkom i ponovni povratak u ovozemaljski život, a bit će
prikazana kao san dejvojčice Jelice koji će nositi simboliku odrastanja djeteta, čije je djetinjstvo
prekinuto smrću njezine majke” (Sušak, Bošković, 2005:204). U djelu se tako redom nalaze
Kosjenka, Neva Nevičica, Toporko, ribar Palunko, Jagor, Malik Tintilinić i Stribor, koji ujedno i
označavaju zasebna poglavlja u kojima se sama priča događa.

Striborovim stazama
Upravo kroz priču Striborovim stazama vodi nas djevojčica Vrijeska (nekad u stvarnosti Jelica),
koja putuje fantastičnim svijetom koji se stvara uvođenjem motiva i likova Priča iz davnine.
Osobito je zanimljiv dio teksta s ribarom Palunkom, koji otvara čudesnu temu mora kao i u
prototekstu te također operira s poznatim motivima, skromne večere, lobode, u ovom slučaju
matara. Loboda i nešto sitne ribe je onaj motiv skromna života koji je i izazvao karakterističnu
Palunkovu nervozu i nezasitost prema bogatstvu. U tekstu se spominje matar, dugo zaboravljena
trava, a koja se tek danas koristi na najsjajnijim stolovima, a u neku ruku to je poruka o
skromnom, ali zdravom primorskom životu: “Što je matar? Što je lešo? – zapita Vrijeska
započinjući ovom večerom svoje učenje o primorskom životu.

Rekontrukcija i konstrukcija
Zanimljiv je i njezin postupak, što je vidljiv iz prve rečenice, da na neki način rekonstruira priču
Ivane Brlić-Mažuranić, pa likovi koji su dio jedne njezine priče, slobodno šeću iz svoje priče u
drugu, tako da je i Mokoš ušla u novu, onu o novom ribaru Palunku, a dozivaju se i drugi likovi:
“Sve je to od Bjesomara – reče Vrijeska. (…) – Bjesomara, Vladara tame. Čini se da sad hoće i
morem zavladati. Janja o Bjesomaru još ne bijaše čula pa se zaprepasti kad sasluša sve Vrijeskine
doživljaje s bjesovima i o Zlu što je bilo snašlo Banovinu i Županije” (Grković-Janović,
1997:144). Tu navodi i samu autoricu, doziva njezinu pripovjednu praksu, dakle njezinu priču iz
koje je doznala za ribara Palunka: “– To nećemo nikad saznati – odgovori djevojčica – onaj tko je
prvi priču kazivao nije više u životu” (Grković-Janović, 1997:126).

Korespondencija s predloškom
Osnovna korespondencija s mitom i prethodnom pričom je sjećanje. Likom Palunka i njegovim
govorom koji doziva sve svoje prethodne susrete i događaje autorica upućuje na sadržaje
prethodne pripovjedne prakse: “Bude li sreće, javit će mi se Zora Djevica kao što mi se u mojoj
mladosti javila kad sam tri dana ribicama život štedio” (isto). Ili u susretu sa Zorom Djevicom na
moru: “Kad sunčeva svjetlost padne na more i na Palunkovu brodicu, Zora Djevica već sjedi na
pramcu i budi ribara. Odmah je pozna po sjajnoj odjeći, istoj kakvu je zapamtio. Nije se ni mogla
promijeniti kao što se sunce i mjesec u čovjekovom životu ne mijenjaju” (Grković-Janović,
1997:145). Sličan intertekstualni pasaž možemo iščitati i pri susretu Palunka i Morskog Kralja,
do kojeg je dovela velika opasnost što se natkrila nad Radovnju. I tu autorica operira dozivom
prototeksta: “– Ja se nisam s tobom svadio – odgovori ribar. – Pa što onda pobježe od mene? –
Nije me bila volja da ti dvorska luda budem…” (Grković-Janović, 1997:159).

Nazorovi motivi
Zatim, prikaz morskoga puka je tipično nazorovski (masovne scene na morskom dnu, samo što je
ovaj puk od pomoći ljudima u borbi protiv sila zla): “ Izroni stotinu sipa i hobotnica, liganja i
lignjuna, zacrni se more od gustog crnila koje iz sebe ispuštaju. (...) Nema više ničeg što je crno
na toj slici osim bijelog broda Palunkova. Takvu vrstu morskih životinja Vrijeska je vidjela samo
na tanjuru (...)” (Grković-Janović, 1997:170). Tom silnom svijetu hobotnica i sipa i drugih
glavonožaca priključili su se (u borbi protiv sila zla koje su odlučili poraziti ribari i težaci na čelu
s Palunkom) i stanovnici mora na čelu s Kraljem Morskim, te ostali morski svijet: “Za
hobotnicama i sipama krenuše dupini, raže, tune i druge velike ribe, a naposljetku jata skuša,
srdela i drugih manjih riba. Crno ih se jedro nije poplašilo. Njegov se kapetan grohotom smije
gdje na njega ribe kreću. Ribe! Ha! A što o ribama može znati bjesomarski soj iz smrdljive
rakite?” (Grković-Janović, 1997:170).
I Kralj Morski pomaže
Upravo sklad prirode i ljudi kojima prijeti zajednička nesreća, ako se ne obrane od svih
izazovasuvremena svijeta, jest onaj jezičac na vagi da u tome uspiju. Čas kad je to ostvareno je
odluka Kralja Morskog da pokrene morski svijet u borbu. Inače je podmorski svijet prikazivan
redovito kao protivnik ljudi (npr. u Nazora, uz iznimku samog dupina Crnka), to je i jedan dio
percepcije mora, koji uzima živote, ali i daje. No samo skladom mora i zemlje, ljudi i mitova
(mitoloških bića), moguća je pobjeda nad silama zla.

Stari motivi i likovi u novoj pripovjednoj praksi

Stalnost uporabe likova i pojava, te bogova iz slavenske mitologije, karakterizira i suvremenu
hrvatsku dječju priču. Tako u pasažu o novoj priči o ribaru Palunku, uz navedenu prisutnost
Stribora, Mokoš, Bjesa mora i bjesova, spominju se i drugi likovi iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić:
Neva Nevičica, Oleh ban, Toporko i Djed Neumijka (usp. Grković-Janović, 1997:164). U
književnoj povijesti ističe se to stremljenje novoj narativnoj praksi, koju ostvaruju brojni autori
suvremene dječje priče, od Dunje Kalilić do Stjepana Licea (usp. Pintarić, 2008:293), i to
“pisanjem moderne bajke i fantastične priče. Također se nalaze bajke i priče utemeljene na
biblijskim motivima, koje su od 1945. potpuno nestale iz naše književnosti” (Pintarić, 2008:293).

Zaključak
Na odabranim primjerima Ivane Brlić-Mažuranić i Vladimira Nazora i novih ostvarenja na
području dječje priče (na onoj zasebno izdvojenoj niti mora i mitološkog sad u fantastičnom
pripovijedanju), može se zaključiti da suvremeni hrvatski pripovjedni tekstovi nastavljaju to
bogato nasljeđe koje su na početku dvadesetog stoljeća upravo oni započeli jedinstvenim
književnim opusima. Diana Zalar ističe da je Ivana Brlić-Mažuranić “(...) započela a) klasičnu
liniju umjetničke bajkovitosti u kojoj mitološki likovi od svojih dotad poznatih, arhetipskih
pozicija kreću u novi život u umjetničkoj bajci, zadržavajući svoje već poznate osobine i gradeći
nove. Ova je struja vitalna do dana današnjeg, a predstavnici su joj Vladimir Nazor, Snježana
Grković-Janović, uz Anicu Gjerek i Maju Gjerek-Lovreković, te dijelom Želimir Hercigonja,
potom Zvjezdana Odobašić i Ante Zaninović”

JOŠ O HRVATSKOJ DJEČJOJ PRIČI

HRVATSKI FANTASTIČARI
Fantastična priča našla je na svoje plodno tlo i u suvremenih hrvatskih dječjih pisaca. Već u
nekim Vitezovim proznim tekstovima nalazimo odmak od klasične bajke, napose kod Bodinih
priča. U Bajci o glinenoj ptici dječak Borko napravi pticu od gline i perja koje je skupio. Ostavi
je u stablu jer je nije htio nositi kući i dogodi se čudo. Prema klasifikaciji podvrsta dječje
fantastične priče, ovdje bi bilo vidljivo oživljavanje predmeta, igračaka i dr. Njegova je ptica
oživjela i ne samo to, već je i progovorila: „ – Da ja sam tvoja ptica. Toliko si u mene unio žara
svoga srca da sam morala oživjeti. Ako ti dođe do nevolje u životu, a ti samo zazviždi ovu
pjesmu koju ja cvrkućem, i ja ću ti pomoći.”( Vitez, 1989:120)

Sunčana Škrinjarić i ostali

U niz hrvatskih fantastičara spadaju Višnja Stahuljak, Nada Iveljić, Anto Gardaš, Ljudevit Bauer i
Sunčana Škrinjarić
Sunčana Škrinjarić proširuje u svojim pričama galeriju likova. Npr. u Najmanjoj priči na svijetu
kaže ili predlaže: „U pričama mnogo nastupaju vuk i lisica, zatim mačak i medvjed, koza i
magarac. Kornjača, iako mudra, ne pojavljuje se često, a vrlo su rijetke priče o mravojedima,
dikobrazima, čudnovatim kljunašima i tapirima, valjda zato što su i te životinje izuzetne.
Međutim, smatram da to nije pravedno, pa pozivam pisce da pišu o dikobrazu umjesto o
praščićima, o mravojedu umjesto o običnom, već dosadnom marljivom mravu, o čudnovatom
kljunašu umjesto o divljim guskama i o tapiru umjesto o nosorogu. Te su životinje nepravedno
zapostavljene kao i sova. Ona uvijek glumi istu ulogu – mudre i mrzovoljne sveznalice.”
(Škrinjarić, 1978:72-73) Stoga su njezinim pričama ježevi (Slikar pod hrastom), bubamare,
kesten (Divlji kesten iz moje ulice), klavir( Neposlušne tipke), kaktusi (Kaktus bajke), makovi
(Priča o crvenom maku) ,vjetar (Vjetar na ljetovanju) kornjače (Putovanje stare kornjače), i dr.

Nada Iveljić
Prisutna je u hrvatskoj dječjoj književnosti u gotovo svim rodovima, piše stihove, prozu (priču i
romane) i igrokaze. No kao ističe Hranjec, poznajemo je kao autoricu pripovijedaka i crtica:
„(…) njezin rukopis manjih proznih cjelina može nam poslužiti reprezentantom, obrascem za
suvremenu kratku priču – priču moderne fakture iz koje zrači plemenitost i humanizam. Prvom
(…) zbirkom Konjić sa zlatnim sedlom, sastavljenom od 26 pripovijedaka, N. Iveljić kao da još
nije posve kročila u svijet dječje književnosti: tekstovi su joj tematski i stilski heterogeni, autorica
se još koleba između bajkovite i realističke priče. Prve će karakterizirati ‘poetizacija svijeta
djetinjstva i prirode, personifikacija stvari i pojava iz dječjeg života i kruga te opća humanizacija
ljudskih odnosa’; druge pak, unatoč ‘neusklađenoj kompoziciji i suvišnom didakticizmu’,
otkrivat će ‘autentičan dječji svijet i dječja lica sa zagrebačkih ulica.’ Zapravo, zbirkom autorica
najavljuje temeljni dualizam njezine poetike koji neprestance teži ‘interferenciji i prestajanju
stroge granice između svijeta imaginacije i stvarnosti’” (Hranjec, 2004:254)
Kolibrić Lili i druge priče (1976.)
Riječ je o fantastičnim kraćim pričama (devetnaest) „naivno iščuđujućih nad personificiranim
biljkama, životinjama i stvarima. Pomak prema realnosti spisateljica nastavlja zbirkom Zvijezda
na krovu (1978.) i nastavak Konjića …; tekstovi su locirani u realni svijet u kome N. Iveljić opet
nalazi mjesta fantastici i bajkovitosti. Tako je zvijezda sišla na krov i kuckala po crijepu, more je
jedna velika ruža, ušutjeloj djeci nisu izmamili osmijeh stariji nego kujica sa sedmero štenadi,
kamen poželi imati srce, sjeme u sjemenarni mašta u što će se razviti (…)” Hranjec, 2004:258)
Napose valja izdvojiti zbirku Dođi da ti pričam, objavljenu 1984. koja je ” opsežnija knjiga od
osamdesetak crtica i priča, koja već naslovom priziva usmenoknjiženi komunikacijski proces –
poziva za pripovijedanje (moderne) bajkovite priče.” (Hranjec, 2004:260)

Višnja Stahuljak
Njezinu Kućicu sa crvenim šeširom (1974.) književna povijest predstavlja kao heterogenu,
karakterizira je „sklonost poetizaciji (pri čemu se nerijetko primjenjuje korelativno načelo s
drugim umjetnostima), slobodno parafraziranje jezika bajke, začudni fantazijski zamišljaji
temeljeni na raznolikim personifikacijama i antropomorfizacijama. Zbirka je četverodijelna. Prvi
dio, naslovljen kao i zbirka, oživljuje predmete i pojmove koji su iskočili iz stare slikovnice –
kućicu, Granu Jorgovana, Djevojčicu Lutkicu, Ptičicu Kukurijekalicu. Autorica primjenjuje
exuperyjevski postupak: junaci iz irealnog svijeta prelaze u realni. Drugi ciklus, ‘Priče s okruglog
otoka’ neki su kritičari nazvali ‘panteističkim’ (…)Treće poglavlje ‘Priče o brzom mišljenju’,
stilski nastavlja usmeni predložak (…) Četvrti dio ‘Priče zaljubljenih knjiga’ počinje ovako: U
nekoj kući bilo je na polici mnogo knjiga. (…) S vremenom je knjigama postalo poznato sve što
se događalo u kući i oko nje pa one poželješe da se jedna s drugom bolje upoznaju. I počele su se
međusobno čitati.” (Hranjec i Stahuljak, prema Hranjec, 2004:281-282)

Anto Gardaš
Antologijska je njegova zbirka Jež i zlatni potok (1978.). Ovako definira Hranjec njegov pristup:
„Personifikacija i antromorfizacija u svrhu basničnu. Gardaš oživljuje stvari, životinjama pridaje
čovjekove osobine, kako bi poučio; (…) na početak zbirke stavlja Priču o priči (…)

Infantilizirana ‘etimologija’. U nekim pričama Gardaš ‘tumači’ postanak i podrijetlo pojave ili
bića, ali ne da pouči nego ponajprije da zabavi najmlađe.” (Hranjec, 2004:327) Tako u priči Kako
su nastale tratinčice ističe postanak tog poljskog cvijeća. Jedna od najpoetičnijih Gardaševih priča
jer su se zvijezde spustile s noćnog neba da bi posvijetlile pastiru da nađe odbjegle ovčice.
Granulo je sunce pa se više nisu mogle vratiti: „Stoga ostadoše u travi i pretvoriše se u sitne
cvjetiće, koje poslije prozvaše tratinčicama. I danas se mogu vidjeti na livadi na kojoj je onaj
pastir napasao ovce i kraj puta kojim se vraćao kući. Prije nego što završimo priču, još ćemo
samo reći da se pastirić ubo na trn. Iz noge mu je iscurilo nekoliko kapljica krvi. Tu krv zvjezdice
su pokupile i sačuvale. I sad se ona nalazi na bijelim laticama tratinčica (…)” (Gardaš, 2002: 60)

Hranjec o Gardašu
Stara bajkovita struktura u novom ruhu. Primjer je klasičan, u Gardaša višekrat korišten: Bajka o
ribaru i ribici (isti će motiv koristiti u zbirci Podmorski kralj u bajci Ribar i njegova žena)”
(Hranjec, 2004:327) U osvrtu na Puškinovu bajku kraj je drukčiji, supruga je sretna s malo pržene
ribe. Nadalje Hranjec ističe i „Lirizam nastanjen u prirodi. Jedan je dio zbirke namijenjen opisu
dvanaest mjeseci u godini. Nakana im nije edukacijska nego ugođajna: autor već naslovima
sugerira poetski odnos (Junak na bijelom konju – siječanj, U ogrtaču od magle – veljača, Zlatnici
kraj puta – ožujak i sl.), iza kojih slijede lirski opisi, obogaćeni stihovima, primjereni dječjoj
doživljajnosti (…)” (Hranjec, 2004:328) Primjer je to u stihovima Zlatnicima kraj puta („Ožujak
zamutio gorske potoke i pustio tople vjetrove niz proplanke. S uspavanih polja pokupio je krpice
snijega, pod kore stabala potjerao nove životne sokove.): Na grančicu sletjela/dva leptira
bijela,/dva leptira plava, pa gledaju kako se/ cvijeće raspupava. (Gardaš, 2002:13)

Ljudevi tBauer
Zanimljiva je njegova zbirka Parnjača Colombina iz 1979. a njezina je pojava značila prilično
osvježenje na području priče. Ove suvremene priče plijene pažnju svojim originalnim pristupom
ispričanoj građi, odnosno naveden zbirka „kroči stazama hrvatskih fantastičarki, posebice
Sunčane Škrinjarić. Naime, poetički postupak u Bauera je sličan : uzima krhotine bajkovite i
basnične strukture i na njima gradi svoj zamišljaj koji se ogleda u duhovitom izokretanju logike,
čime priče dobivaju na bizarnosti. Tu poziciju autor začinja humorom, gdjegdje i ironijom, no
unatoč ležernosti i igrivosti ne zaboravlja putem naopake logike bajke i stilske igre ugraditi koje
zrnce mudrih naputaka, osobitom raspletom priča koji prizemljuje autorove maštovite
izlete.”( Hranjec, 2006:208)
.
Dragutin Horkić
U njedrima hrvatske dječje priče napose se izdvaja Horkićevo pripovijedanje i zbirka Čađave
zgode (1971.) Riječ je o uspomenama iz života željezničara, strojovođe Janoša koji evocira svoje
uspomene s puta, koji je uglavnom vezan ta Slavoniju, nešto za Bačku u Bosnu kuda je s vlakom
prometovao. Djelo plijeni neobičnim događajima, „o dalekometnoj zaušnici drjemljivom
skretničaru Jurici, o kočenju po zvijezdama, o vlaku na jedra, o lokomotivi zaogrnutoj bundom, o
zečjem šapopisu po snijegu, o mačkama zaposlenima na željeznici, o kuhanom mlijeku u
kravljem vimenu, o pecanju na Dunavu s lokomotive. (…) Janoševe zgode bivaju nevjerojatne,
čas bajkovite, čas hiperbolizirane.” (Hranjec, 2006:175) U stilu lovačkih priča Horkić
pripovijeda, a kad je nestalo ugljena, razapeo je plahte koje su čiste nosile žene u grad i tako
stigao na vrijeme na kolodvor.

Što se bijeli usred Dragalića?

U literaturi se ističe upravo ta priča iz niza Janoševa pripovijedanja, a Horkić se igra motivima i
stilskim sredstvima iz Hasanaginice: „Nit su snijezi, nit su labudovi a još manje čador Hasan-
age./Već su guske po ledini legle.” (Horkić, 2006:176) Hranjec pak prepričava sadržaj: „Naime
guske su se nakljucale dropa (tropa) koji su seljaci odlagali uz obližnju livadu nakon pečenja
rakije. Od alkohola guske su se omamile i polegle po livadi: seljaci su pomislili da su uginule i
očerupali ih da im bude barem nekakve koristi. Pa kad su Janoš i ložač Luka vozili kraj
Dragalića, vidjeli su najprije bijelo čadorje po livadi, a na povratku očerupane guske kako mirno
pasu nakon što su se otrijeznile.” (Hranjec, 2006:176)

Zvonimir Balog
Balog je stvorio specifičnu šaljivu mini-priču koja sadrži elemente priče, crtice, dosjetke i
pjesme: „Ovo je stidljiva priča./ Uvukla se u se da nema što vidjeti.” (Stidljiva priča, Balog,
2003:62) ili: Ovo je priča bez začina. Bez soli. Bez papra. Bez šećera. Bez masti. Bez paprike.
Bez vegete. Ovo je priča za dijetetičare: pravljena na kišnici. Molim da svatko stavi začin kakav
želi i koliko mu odgovara.” (Priča za dijetetičare, Balog, 2003:63) Ili pak Slijepljenapriča:
Mismoriječibombonidugosmostajaleuvrećicizaboravljenepasmosepočelerastapatiisvesezalijepilez
atostvarikojevolitenikadanemojtezaboraviti” (Balog, 2007:86) Osnovna značajka njegova
izražavanja je gomilanje i razvijanje nonsensa, bizarnih slika, apsurdnih situacija. Sklon je i
dosjetkama, iznenađenju, karikiranju, ironiji, katkada i satiri.

Balogovo pripovijedanje
Sve u priče ispunjene velikom dozom šaljivosti koja proizlazi iz bezgraničnih kombinacija što ih
je stvorila Balogova imaginacija. Motive za priče Balog nalazi posvuda, no najviše ga inspirira
riječ. On oslobađa riječ uobičajene funkcije u rečenici i daje joj nove zadatke. (Usp. Težak,
1991:72) Npr. priča Trgovina: „Trgovina nije uvijek trgovina. Trgovina je samo ako se za robu u
njoj trgaju. Ako robu prebiru – onda je to PREBIROVINA. Nećkaju li se – tada je
NEĆKOVINA. Stoje li u repu pred njom – postaje REPOVINA. Traže li je – onda je
TRAŽEVINA. Prigovara li se robi u njoj – to je PRIGOVAROVINA. Ja sam upravo malo
pribrundavao u jednoj PRIBRUNDAVAONICI na malo.” (Balog, 2003:61)

Balogova nonsensna gramatika

Balogova jezična igra odvija se po pravilima specifične nonsensne gramatike (kao ju je definirao
Milan Crnković): 1. Pučka etimologija. Riječ tulipan.(…) Iz toga Balog gradi nonsensu priču
Tulipan u kojoj pan tuli jer je žedan (cvijeće treba zalijevati) itd.)” (Crnković, 2007:73) No u
priči nalazimo i nonsensno nabrajanje bez neke namjere, ali u funkciji humora, to Crnković
naziva „Nagomilavanje riječi bez posebnog razloga”: „Pokraj velikog crvenog cvijeta prolazili
su mesari, generali, admirali, direktori, konstruktori, operateri, navigatori, akrobati, diplomati,
brigadiri, grenadiri, bankari, staretinari, mornari, kramari, užari, krčmari, brijači, orači, hrvači,
trubači, bušači, mineri, akviziteri, saboteri, ronioci, varioci, pjevači, jahači … i nitko se nije
zapitao zbog čega tulipan tuli.” (Balog, 2003:23)

Još B. nonsensna gramatika

Nonsensna (kompjutroska) etimologija. LAV je prisutan u LAVoru, sLAVini, LAVini, gLAVonji
(Na kongresu lavova) (…)RUS u pRUS, bRUS, ubRUS, papiRUS, viRUS, RUSvaj i dr. :
„Postoji pRUS. To je takv RUS koji ne priznaje ni za živu glavu da je RUS. Tvrdi da je Nijemac.
Postoji bRUS. Taj RUS uvijek nešto brusi i šilji.”(Balog, 2003:140)
Nonsensna analogija prema riječi žarulja stvara se riječ mrakulja: „MRAKULJE od trideset vati
upotrebljavale bi se u dječjim sobama da mogu djeca lakše zaspati. MRAKULJE od pedeset vati
služile bi bolesnicima koji pate od nesanice da mogu spavati danju. (Balog, 2003:35)

Balogova metateza, anagrami i dr

Metateza, npr. riječ nosorog premetanjem dijelova riječi postaj rogonos, motorkotač postaje
kotormotač i dr.
Anagrami, npr. cijela priča Izslovana miješa počiv ana anagramskom izražavanju: Možda j eto
zbog toga što sma prejezao grizik dok sam meo jeso? Kako mi je samo krvila cur. Oko mene su
hodi ljudali i u gledu me čudali. „(Balog, 2003:179)
Osamostaljivanje dijelova riječi, npr. dijelovi riječi postaj uvlastita imena protagonista priča:
Junak Nak, Škrtac Tac, ljubav Bav, mačak Ačak.
Tvorba riječi po jednom modelu: Prema modelu ćubasti kakadu tvori nazive čudasti skakadu,
cerekasti smijadu, budalsti vikadu, pekmezasti gnjavidu i dr.

Zamjena rečeničnih dijelova i dr.

• Zamjena rečeničnih dijelova :”Krevet ustane iz mene oko sedam sati, onda treba pola sata da
me odijelo pronađe i obuče. (…) Dok me mlijeko pije, najradije bi me pljunulo kroz prozor.
Samo prolaznici bi se mogli proliti po njemu. Pa bi batina dobila leđa.” (Balog, 2003:31)
• Sintaktičke varijacije rečenica: „I tako idem ja a za mnom neki pas. Tako ja idem, a neki pas
za mnom. Idem ja tako a pas neki za mnom. Pas neki za mnom a ja idem tako.” (Balog,
2003:87)
• Doslovno shvaćanje izreka. Npr., ‘Ući u povijest’: „- A gdje su ta vrata kroz koja se ulazi u
povijest?” (Balog, 2003:142) Brojni su postupci Balogove nonsensne gramatike, ovdje smo
samo neke izdvojili. (Usp. Crnković, 2007:73-75 i Težak, 1991:73-75)

Na vrelu realistične priče

Jagoda Truhelka. Njezina trilogija Zlatni danci najbolje je njezino djelo:” Ova proza zapravo je
pisano spomenik autoričinu osječkom djetinjstvu (…) a žanrovski su neodredljivi: u trilogiji
nema organizirane fabule pa tad ni njezine razvojne linije, posrijedi je niz omanjih cjelina koje
povezuju isti likovi i prostor. (…) U takvoj atmosferi u prvom planu su Truhelkini autobiografski
likovi: Anica (=Jagoda), braća Ćiro i Dragoš, kojima u knjizi ne mijenja građanska imena. To su
djeca čvrsto vezana za obitelj, život im je isprepleten sa životom najbližih odraslih, a opet nisu
slijepi poslušnici, nego živ ai radoznala djeca koja su određena moralnim okvirima hrvatske
građanske obitelji 19. stoljeća. Ona znaju svoje mjesto u toj obitelji, a opet su uvjerljiva i
dostatno svoja.” (Hranjec, 2006:53-54)
Autobiografski diskurs djetinjstva
Truhelkino je djelo nastalo na vraćanju u njezino djetinjstvo i njezinu obitelj. Crtice iz
svakidašnjeg života, odrastanje, običaji, igra, škola, lektira, moralne dvojbe, život grada i dr.
Kako ističe Kos-Lajtman: „U hrvatskoj dječjoj književnosti pojavom Jagode Truhelke i Ivane
Brlić Mažuranić tema dječje svakodnevice ulazi na velika vrata u pisanje za djecu, a s njom, kod
nekih autora, i autobiografska utemeljenost.(…) Među autorima za djecu Truhelka je tako prva
koja se svojim Zlatnim dancima (1918), romansiranom autobiografijom o osječkom djetinjstvu,
ovjerila u autobiografskom pristupu. U desetljećima nakon toga nezaobilazan je autobiografski
diskurs Vladimira Nazora, prije svega u njegovim ranim proznim zbirkama Priče iz djetinjstva
(19124) i S ostrva, iz grada i sa planine (1927) u kojima oslikava svoje otočno djetinjstvo.

Pripovijetke i romani s temom djetinjstva

Nadalje Kos Lajtman ističe: Godine 1939. izlazi i Sedmi be, prvi roman Jože Horvata,
autobiografski inspirirana priča o teškim danima jednoga završnoga gimnazijskog razreda. Prema
sredini stoljeća broj autobiografskih tekstova sve više raste, pri čemu njihova autobiografska
dimenzija postaje sve eksplicitnija (…) u knjizi Zdenke Marković Prozori moga djetinjstva
(1941). (…) sredinom stoljeća nastale su i Pavičićeve (Josip Pavičić, op. R.B.) knjige Zapis o
djetinjstvu (1950) i Knjiga o davnini (1953) (…) Šezdesete su godine u prvi plan istaknule rjeđe,
osebujne tipove autobiografskog diskursa u dječjoj književnosti, u prvom redu putopisni i
epistolarno-reportažni, kakvi se potvrđuju i knjigama Dragutina Horkića Viđeno i neviđeno
(1965) i Nikole Pulića Krkom uzvodno (1967) (..) da bi već 1972. Zlata Kolarić-Kišur knjigom

Zlata Kolarić-Kišur i dr.

Moja zlatna dolina ispisala ‘pravu’ autobiografiju, tj. autobiografiju u užem smislu, o djetinjstvu
u požeškoj Zlatnoj dolini koju prezentira na razini simbola jednog sunčanog djetinjstva. U
desetljećima nakon tog objavljeno je mnoštvo autobiografski utemeljenih tekstova različitih
tematskih i žanrovskih obilježja. Joža Horvat 1973. objavljuje Besu, svoj putopisni dnevnik s
plovidbe oko svijeta. (…) Sedamdesetih godina nastaju i Maturanti (1976) Ivice Ivanca(…),
Paunaš (1978) Tita Bilopavlovića zbirka lirski intoniranih crtica o djetinjstvu (…) te Prvi sudar
(1979) prva pripovjedna zbirka Zlatka Krilića o šaljivim dosjetkama dječaka Zlatka. Osamdesetih
nastaje i Ulica predaka (1980) Sunčane Škrinjarić, slika djetinjstva kakvu rjeđe zatječemo –
osamljenog, sumornog.” (Kos –Lajtman: 2013:37-38)

Konačno i recentne autobiografije

Konačno, kako ističe Kos-Lajtman u recentnim izdanjima „izražajne mogućnosti dnevničkog
diskursa najviše potvrđuje Sanja Polak, serijom romana-dnevnika o Paulini P. (Dnevnik Pauline
P., 2000; Drugi dnevnik Pauline P., 2003; Pobuna Pauline P., 2007; te najnoviji Gorski dnevnik
Pauline P., 2013). (…) U posljednjih desetak godina svjedoci smo niza dječjih proza
autobiografske podloge – Krilić, primjerice nastavlja s crtičarskim skicama zgoda i nezgoda iz
vlastitog djetinjstva (Šaljive priče i priče bez šale, 2001), dok Zoran Pongrašić u knjizi Nije on
težak, on je moj brat, 2004) sintetizira autobiografiju i biografiju u priči o ljubavi prema bratu
(…)” (Kos-Lajtman, 2013:38)

„U realističkim okvirima”
Treba istaknuti i djelovanje Mate Lovraka na području dječje priče koji ostaje u realistički
okvirima. Nakon Drugoga svjetskog rata objavio je više zbirki priča: Naši dječaci, Dobra oluja,
Veliko putovanje od 35 koraka i dr. Napose treba izdvojiti rad afirmiranog prozaika Slavka
Kolara: „Kolar je djeci izrijekom namijenio zbirku Na leđima delfina (1953.)., godine 1961.
preimenovan u Jurnjava na motoru), koja se događa pretežito u urbanoj sredini. Kad radnju
premješta u primorski ambijent, jednako je uspješan u čakavštini kao i u kajkavštini. U središtu
piščeva interesa jedna je lik, ponajviše dječak Macan Buzdovan, predstavljen u svojim zgodama i
nezgodama iz humorističkog rakursa (..) „ (Hranjec, 2006:83) Izdvajam i zbirku Strašni kauboj
(1982.) Ivan Kušana, te zbirku Dolina zečeva (1976) Nikole Pulića i dr. koji predstavljaju snažni
tijek razvoja hrvatske realistične priče.

IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆ I VLADIMIR NAZOR U SUVREMENOJ

HRVATSKOJ PRIPOVJEDNOJ PRAKSI - IZBOR
HRVATSKI PISAC-MIT
U suodnosu “hrvatski pisac-mit” Janja Prodan nalazi treću komponentu “mitološke kulture”, tj.
da se ona “nadovezuje na slavensku mitologiju” (Prodan, 2007:150). U obrazloženju te svoje
tvrdnje ona doziva sadržaje starije dionice hrvatske književnosti (već smo prije citirali misao
Stipe Botice iz Povijesti hrvatske narodne književnosti o pasažima mitologije u Zoranića), i
osobito svoj interes usmjeruje prema renesansi, baroku i prosvjetiteljstvu “koji se drže značajnim
izvorima za rekonstruiranje hrvatske mitološke kulture” (Prodan, 2007:150).

Gundulić i Baraković
Taj mitološki sloj nalazi i u Gundulića, a mi možemo takve slojeve iščitavati i u Barakovića kad
govori o podrijetlu Zadra: “Tuj Garci mornari s vrimenom prispiše,/ Argo i Jažon stari ki Zadar
dospiše,/ zasnovan jur biše i zidom odiven,/pak oni rabiše dok bi dospiven. (…) Dosta je da
Zadar sam Neptun izusti/ ki veće nikadar to ime ne pusti./ Kroz časti ke shusti od bogov razlike/
kako neće slusti od bogov vavike?” (Baraković, 2000:156). Švelec ističe i tu fantastičnu
komponentu spjeva, koju upravo gradi priča o postanku Zadra: “Izlaže se i priča o mitskom
postanku Zadra s čime je u vezi ne samo naziv grada već i naroda i jezika” (Švelec, 2000:17).
Opet o slavenskoj mitologiji
Međutim taj interes prema mitologiji (napose slavenskoj) trajniji je i održao se do danas. Osobito
u moderni, za koju smo rekli po svom secesijskom okviru korespondira s mitološkim svijetom i
mitološkom svijesti. Upravo u tom razdoblju pojavila se Ivan Brlić-Mažuranić (i Vladimir
Nazor), koja gradi jedan nestvaran svijet inspiriran mitologijom, jedan sustav umrežen na
osnovama slavenske mitologije i predaje, a Branimir Donat uspoređuje to njezino htijenje i
kodifikaciju sa sličnom recepcijom Homera u našem svijetu i kulturi: “Kao što je neidentificirani,
ali u svijesti europskih naroda uvijek prisutan Homer, kodificirao mitologeme u mitove drevnog
grčkog naroda pretvorivši priče u povijest iskustava svoga naroda i njegove društvene zajednice, i
Ivana Brlić-Mažuranić u idejnom smislu predstavlja možda i nesvjesni pokušaj da se na bazi
slavenskih mitologija stvori jedna nadnacionalna mitologija” (Donat, 1970:29).

Veza s tradicijom
Donat ističe upravo tu mitsku osnovu – mitski nivo – koji je univerzalan i koji je jasan, slikovit i
kao takav: “otjelotvoren u konkretnoj govornoj situaciji bajka Ivane Brlić-Mažuranić pretvara se
u najljepši i najlapidarniji obrazac hrvatske nerealističke, imaginativne pripovjedne proze koja u
žarište pjesničke riječi stapa višestoljetnu tradiciju anonimne hrvatske narodne književnosti,
tradiciju umjetničke književnosti od Marulićevih vremena do intencija modernista (…)” (Donat,
1970:30). To je snaga Ivane Brlić-Mažuranić: veza s tradicijom hrvatske književnosti, upravo
uporabom mitova i mitske svijesti, koja se univerzalizirala snagom njezine riječi, i ostala do
danas kao u starih naših pjesnika. I to je ono što ove priče drži trajnim nasljeđem naše
književnosti i kulture te otvara mogućnosti za nove interpretacije. Ta njezina slavenska božanstva
lako su se uklopila u suvremeni okvir i kulturu. Priče su podatne i inspirativne, svevremene, jasne
i snažne. Brojna su božanstva jednostavno izišla iz Priča pa se prošetala našim svijetom i
vremenom.

Još o Striborovim stazama

Kako to funkcionira danas u suvremenom pripovjednom tekstu, također vidimo u dijelu romana
(nastavno na prethodnu raspravu), zapravo priči Malik Tintilinić, Snježane Grković-Janović gdje
se uvode novi/ stari likovi novim stazama, tako da se bajka o bajci nastavlja. Djevojčica Jelica
koja se pretvara u Vrijesku se susreće s likovima Šume Striborove, a kao vodič javlja se upravo
vođa domaćih, Malik Tintilinić. I on odmah uvodi Vrijesku u čudesan svijet bajke, najprije
navođenjem imena likova djela Ivane Brlić-Mažuranić Djeda Neumijke, Toporka, ali i pozivom
pred odlazak u Kitež planinu da noće u medvjeđem brlogu: “Smjesti se, slobodno se nasloni na
medvjeđu majku, njeno će te krzno grijati kad noću zahladi – reče patuljak i zavali se u šušanj”
(Grković-Janović, 1997:233). I ovdje priča korespondira s mitološkim svijetom Ivane Brlić-
Mažuranić, jer se doziva u sjećanje njezina priča: “Vrijeska se sjeti pripovijesti koja kazuje da su
u Kitežu boravile svakojake hudobe pa se kroz nju nije moglo prolaziti sve dok malena Rutvica
nije pronijela kroz planinu svijeću i kandilo iz crkvice na Svetom jezeru” (Grković-Janović,
1997:234).

Nova i stara priča

Neke karakterne crte pojedinih likova autorica preuzima iz stare bajke, pa je i u ovoj novoj priči
Malik Tintilinić mudar i oprezan, kad ga Vrijeska pita o predstojećem putovanju: “– Nije više
opasno tuda prolaziti, zar ne, Tintiliniću? – Ne znam je li opasno, ali lako sigurno nije, ako puta
ne znaš. Zato sam pozvao Rutvicu da nas provede jer je ona tuda već jednom prošla” (Grković-
Janović, 1997:234).

Intertekstualni pasaž
S druge strane u prethodnim interpretacijama ovog dijela knjige ističe se i karakteristična
zaigranost Tintilinića koji “se za humorističnu intonaciju pobrinuo “svojim vragolijama i
dosjetkama” (Pintarić, 2008:263). I ta zaigranost u cijeloj se epizodi nastavlja u dosjetkama koje
se povremeno čuju od glavne junakinje, Vrijeske, koju šalama podbada Malik, a ona mu
odgovara na isti način: “Sitni Malik, gljivi nalik (...) – Mudri Malik mome djedu nalik …”
(Grković-Janović, 1997:244). Ili možda najljupkije intertekstualno kolo po uzoru na ono iz djela
Ivane Brlić-Mažuranić kada kod bake “sve prosuše”, ali i prizor iz ledom okovane šume i bakine
nevolje u kojoj se našla nakon što su je sin i snaha-guja protjerali iz kuće: “A baka žalosna ide po
snijegu, u po noći, preko polja. Kad je došla na jedno veliko strnište, uhvati je takova studen, da
nije mogla dalje. Zato izvadi iz torbe one luči, razgrne snijeg i potpali vatru, da se malo ugrije.
Jedva se luči rasplamsale, ali ono čudo! Eto iz njih izlaze Domaći, upravo kao da je na kućnom
ognjištu” (Brlić-Mažuranić, 2004:88).

Odnos prema Šumi Striborovoj

I ovom dijelu teksta, kao u Palunku, Vrijeska susreće likove iz odnosne bajke iz Šume Striborove:
baku (Staramajka), sina (Stanibora), i snahu: “Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim
djevojčetom, što im bijaše donijela Domaće u kuću” (Brlić-Mažuranić, 2004:92) koja se u djelu
zove Stamenka, a domaći “posluju” po kući kao i u staroj priči: “– Zvao sam vas da se
dogovaramo, a ne da ovdje po kući prosipate! Raspadne se ludo kolo pa se domaći porazmjeste
po polici, tko na lončić, tko na kotlić, tko na čupić, pa klate nožicama i krijese očima čekajući što
će Malik kazati” (Grković-Janović, 1997:268). I žena-guja, taj tipičan rekvizit mitologije i
bajkovitosti (pretvorba), do konačnog rješenja njezina nestanka u dubu imamo i u epizodi o
Maliku Tintiliniću. Stalni karakteri iz djela Ivane Brlić-Mažuranić, između ostalih, lik – snahe,
“guje-djevojke” koja i u novoj bajci zadržava poznate karakterne osobine, objavljuje se tipičnim
govorom koji doziva staru bajku: “– Što si zinula’ – prošišti – zar nismo stare znanice? Zar me
nisi već jednom otjerala iz ove kuće?”).

Odnos prema nekim likovima

U djelu vidimo i svojevrsnu postupnost u otkrivanju lika, odnosno postupno se otkriva da je
ubogarka zmija, a na kraju je potpuno otkriva zmijski jezik. I ovdje autorica nove bajke o Šumi
Striborovoj u intertekstualnoj postupnosti, od slutnje do otkrića lika, pridonosi simbiozi s
bajkovitom tradicijom: “– Hvala ti na svemu gazdarice – zahvali ubogarka – samo me nemoj od
vatre tjerati” (Grković-Janović, 1997:274). Detalj po detalj, otkriva se guja:” Okrenuta leđima
prozoru i nagnuta nad djetetom, ne vidi kako kroz okno zaviruje nova služavka. Ne vidi zloban
osmjeh što sitne bijele zube otkriva” (Grković-Janović, 1997:275). I u sobi, kada je nad
kolijevkom maloga Janka, sve više se otkriva u njezinu izgledu, prava, zmijska narav:”Stamenka
joj prvi put spazi uske žute oči i sitne oštre zube ispod prijetvornog osmijeha” (Grković-Janović,
1997:276). Konačno i ime je znamen, pa se ukućani čude imenu došljakinje, a najviše teške
slutnje muče baku – Staramajku: “– I ime joj je čudno – pridoda Stamenka. – Veli da se zove
Šarka. To bi više pristajalo šarenoj kravi negoli djevojci. – Ili zmiji – pomisli Staramajka, ali ne
reče ništa” (Grković-Janović, 1997:278).

Nova interpretacija Nazorovih i Mažuranićkinih likova

Tu se susreću i Djed Neumijka, Bagan, Kosjenka, Mokoš, Zora Djevica, Malik Tintilinić, a
spominju se i Jagor, Neva Nevičica, Bjesomar, Morski Kralj, Palunko (novi život Palunka koji se
oženio udovicom) i dr. Zanimljivo je kako se sada spominje i djevojčica Kora (vila pomorkinja),
koja je uvijek sa Crnkom. Tu Snježana Grković-Janović opet spaja motive iz Nazorova
pripovijedanja i Ivane Brlić-Mažuranić. U prethodnom pasažu o Palunku, dupin je samo dupin,
dobri dupin koji ih vodi u pravom smjeru, a sada je Nazorov potpuno, s imenom Crnko: – A
Crnko? – I Crnko … gdje je Kora, tu je i on” (Grković-Janović, 1997:311).

Etičnost suvremene hrvatske dječje priče

Na ovaj način vraćamo se na početak našeg izlaganja: upravo svijet mita i bajke, koja ima niz
poveznica s mitom (kako je već navedeno) još je potreban svijetu da bi se ostvarili skladniji
odnosi među ljudima. Vječni sukob dobra i zla postoji u svijetu, ali, kako se ističe, dobro
nadjačava: “– Kad bi bili jači, nas već odavno ne bi bilo” (Grković-Janović, 1997:328). Upravo
na taj odnos autorice prema Dobroti koji povezuje sva njezina djela upućuje i Diana Zalar: “ “Za
kraj bih naglasila da djela Snježane Grković-Janović pomno čuvaju duboku etičnost u svemu što
doživljavamo na ovom svijetu, a ta se etičnost najviše zrcali u imperativu činjennja dobra. Ono se
tako neprestano umnožava i raste, usprkos velikim majstorima zla.” (Zalar, 2014:85) Vrijesku na
kraju vodi Potjeh, kao jedan od posljednjih iz galerije likova iz čudesnog svijeta Ivane Brlić-
Mažuranić. Ubrzo susreće svoju majku, odnosno razgovara s njome.

Zaključak
Završetak priče ostvaruje se tipičnim prelaskom iz područja irealnog u realno kako jest u nizu
fantastičnih priča – buđenjem: “Jelice srećo moja, dosta je bilo spavanja, nemoj nas više plašiti.
Bio je to jedan drugi glas, poznat, ali nekako nov – očev glas. – Već četvrti dan spavaš, ni vode se
nisi napila. Hajde zlato, otvori oči… – Budi se – reče sestra – Hvala Bogu!” (Grković-Janović,
1997:344). Naravno da je ovaj kraj usporediv ili možda dio tog intertekstualnog kolaža autorice
koji se u ovom primjeru odnosi na tradiciju Carrollova tipa priče, a autorica je “zahvaćajući u
riznicu domaće književne tradicije, stvorila je modernu fantastičnu priču izgrađenu na
nacionalnim temeljima”.

STO GODINA ŠEGRTA HLAPIĆA

Uvod
Obje obitelji čija prezimena nosi, vrlo su ugledne i stare, a svoj vrhunac doživjele su tijekom 19.
stoljeća. I jedni i drugi bavili su se politikom, voljeli su umjetnost, bavili su se su književnošću, i
predvodili niz kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Osobito u preporodno doba i jedna i druga obitelj
ostavila je brojne prinose hrvatskoj politici, kulturi i književnosti. I jedna i druga obitelj aktivno
je sudjelovala u preporodnim gibanjima. S jedne strane su Mažuranići, na čelu im je Ivan
Mažuranić (1814.-1890.), pravnik, političar, prvi ban pučanin u Hrvatskoj, i autor možda
najsnažnijeg djela našeg književnog romantizma kratkog epa Smrt Smail-age Čengića (1846.).
Matija Mažuranić, njegov brat (1817.-1881.), piše Pogled u Bosnu, prvi cjeloviti putopis u
preporodno doba. Tekst koji stoji i na početku naše novije proze, zajedno s Nemčićevim
Putositnicama. Matijin sin Vladimir Fran Mažuranić, još veći lutalac od oca napisao je dvije
zbirke crtica i novela (ali je uveo crticu u hrvatsku književnost u Lišću, 1887.): Lišće, 1887. I Od
zore do mraka (1927.).
 Ivan Mažuranić
 Matija Mažuranić
  Pogled u Bosnu
 Vladimir Fran Mažuranić
 Lišće
 Novi Vinodolski

Šegrt Hlapić, prvi hrvatski dječji roman

Šegrt Hlapić ima sve osobine pravog dječjeg romana: ima snažnog junaka i junakinju, poletnog i
pametnog Hlapića i nježnu Gitu; posjeduje bogatu radnju koja ima elemente akcijskog romana (to
je ona borba sa zlom koja je oličena u liku Crnog Čovjeka; u romanu je pothvat koji postolarski
šegrt izvodi s uspjehom; ima potvrde vrijednosti i mogućnostima djece u ozbiljnim situacijama,
ima ljepotu i zanos putovanja (jer je svako putovanje ispunjeno čarima i ljepotom, pa evo i ovo
moje ovdje Vama). Ima ono što je djeci privlačno: sajam, cirkus, pustolovnost i mističnost
noćnog putovanja kroz šumu. Ima i simpatične životinjske likove psa Bundaša i egzotične Gitine
papige. Roman je optimističan, što odgovara dječjem pogledu na svijet. akter romana je mali
postolarski šegrt, što nakon sukoba sa zločestim majstorom Mrkonjom bježi u svijet razgaziti
čizmice.

Približavanje bajkovitoj strukturi

"Bajkovita" skupina -početak romana je bajkovit: "Bio je neki mali postolarski šegrt koji nije
imao ni oca ni majke" - bajkovit je i kraj romana: "Poslije su Gita i Hlapić narasli još veći, a onda
su se vjenčali. Gita i Hlapić imali su četvero djece..." - bajkovit je odlazak junaka u svijet u
kojem nailazi na probleme, prepreke (to je onaj tipičan hod junaka po mukama koje možemo
pratiti i u prototipu junaka bajke Odiseju na njegovom povratku na Itaku, u slučaju Hlapića
sedmodnevno putovanje mu donosi mnogo prepreka, između ostalih najveće mu je prepreka Crni
Čovjek) svladava ih i na kraju se vjenčava sa svojom odabranicom (tipična kompozicija bajke -
sve završava sretno i svadbom - najčešće u usmenoj priči). - likovi su polarizirani, jedni su
izrazito dobri (Hlapić, Gita, majstorica, seljaci, prosjakinja Jana), a drugi izrazito zli (Crni
Čovjek, vlasnik cirkusa), a neki doživljavaju promjenu kao npr. majstor Mrkonja i Grga

Svijet realnog
"Realistična" skupina - Motivacija je za nastanak romana realistična (to se potkrjepljuje
tekstom iz autoričine Autobiografije). - Roman je građen na fabuli kakva je moguća u realnom
svijetu; on se donekle preklapa sa svijetom zbilje. -U romanu dominiraju realistični opisi (npr.
psa Bundaša, kupljenje sijena, pastira i njihove igre bacanja kamena s ramena, sporedni likovi su
realistični. - Studenti su se trudili dokazati da Hlapićevi podvizi nisu nemogući, da je izvedivo
sve što je on napravio na svom putovanju. - Roman sadrži akciju, pustolovinu, likove djece,
družinu, djetinjstvo - kao dječji roman. -Stvaran je ambijent (selo, grad) makar se ne zna točno
mjesto radnje - što je odraz bajke (pretpostavlja se daje to Slavonija). _ Realistični su poslovi
koje obavljaju ljudi koje Hlapić putem sretne. - Nema fantastičnih likova predmeta, preobrazbi -
funkcijama u romanu nisu narušene mogućnosti zbilje.

Slikovitost
Druga obilježja autoričina diskursa u funkciji su pojačanja (dječje) receptivnosti: velika
slikovitost (npr. vanjska i unutarnja karakterizacija): "Hlapić je imao samo jedne poderane hlače i
još jedne, koje mu je majstorica načinila od zelenog sukna. To je sukno ostalo od majstorove
zelene pregače, pa je majstor zapovjedio svojoj ženi, da načini od toga Hlapiću hlače. Hlapić je
imao u tim hlačama tako zelene noge kao zelena žaba, pa ih nije rado nosio, jer su mu se drugi
šegrti rugali." Zatim pojedine reduplikacije koje su usmenog podrijetla donose dinamičnost (Išao
je Hlapić, išao. Hodao je dakle Hlapić, hodao po cesti) i sl.

Izvornost
Treba istaknuti da je umjetnički svijet Ivane Brlić-Mažuranić izvoran. I tu izvornost ćemo naći
upravo u tom možda neočekivanom, ali posve originalnom prožimanju realnosti i mašte, romana i
bajke. Ta umjetnička stvarnost iznikla je na usmenim temeljima, zbog čega je autorica nazvana
"hrvatskim Andersenom". Unatoč neotkrivenom mjestu radnje (nije prostor lokalizirala imenom,
ipak prepoznajemo hrvatski (slavonski) krajolik. Tamo nalazimo pastire, mljekare, sjenokoše,
žito, paša, livade, šumu i vodu. S druge strane, izvornost Hlapića, ali i cijele njezine proze ogleda
se i u humanitetu, plemenitosti, u poeziji, kako je istaknula naša književna povijest u poeziji srca
i mašte, u etičkim načelima.

Spoj estetskog i etičnog

U njezinu romanu još ćemo naći jedan sklad, spoj estetskog i etičnoga. Na polazištu Platona
"dobro je lijepo" temelji se i estetika Ivane Brlić-Mažuranić. Kako je stvarala za djecu, pred njom
se otvara funkcija njezina teksta, odnosno njegova didaktičnost, tekst Hlapića ispunjen je
pedagoškim sugestijama, i to upravo oko djelovanja glavnog lika: "Onda upita prosjakinja Jana
Hlapića. " A bi li ti staroj siroti pokrpao opanke?" "Kako da ne bih, mene i onako šalje car, da
idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem," odvrati Hlapić. "Ako je tako,
onda bi trebalo, da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji", odvrati prosjakinja. Upravo toj
funkciji podređene su opreke u romanu dobro-zlo, ljubav-mržnja, pravda-nepravda, roditelji-
djeca. Kako smo istaknuli ta su polazišta tradicija uzeta od njezina djeda Ivana, te su urasla u
cjelokupno djelo Ivane Brlić-Mažuranić. Tako je etično, dobro, postalo i lijepo upravo zato što je
poteklo iz "etike majčinskog srca", a nije unaprijed zadano.

Hlapić mijenja svijet

A ono što donosi posebnu poruku u romanu, ali i u cjelokupnu Mažuranićkinu stvaranju je da se i
oni loši mogu promijeniti i postati dobri jer svakako dobrota mijenja svijet, bez dobrote ne može
opstati svijet. Ako to aktualiziramo u ljudskom društvu ili u našoj civilizaciji, onda da je zlo
pobijedilo, ili da nije nadvladano nekom dobrotom ne bi opstalo ni ljudsko društvo. Oni koji se
ne mijenjaju moraju propasti. To je etika Ivane Brlić-Mažuranić, koja se ogleda u ovim
rečenicama: "Onda izvadi Hlapić iz torbe rubac, u kojem je bila umotana forinta i dade ga Grgi.
Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je čuo, što mu je poručila, bilo mu žao kao malom
djetetu. Više puta, kad se veliki ljudi sjete svoje majke, bude im u srcu milo kao i maloj djeci." Ili
epilog Crnog Čovjeka: No crni čovjek nije došao ni te, ni druge, ni treće noći: nije došao nikada.

Izraz
Još jednu vrijednost moramo istaknuti u Ivane Brlić-Mažuranić, a to je izraz. Već su u njezino
vrijeme isticali kako je pridonijela protanjenju stila hrvatske proze onog vremena. Kako je
izrasla u obitelj s bogatom jezičnom kulturom i književnim vrijednostima (sjetimo se djeda, brata
mu Matije i Vladimira Frana Mažuranića, tako se ta briga za jezik ogleda i u njezinu djelu. Nije
samo slikovitost karakteristika nego sveprisutni ritam i struktura rečenice: "Hlapić nije govorio
ništa. Njegove čizme žurno su udarale po kamenju gradske ulice. Za njim su isto tako žurno
lupale male Gitine cipelice.

ZAKLJUČAK
Radi se o klasičnom djelu hrvatske književnosti, što je rekla znanost o književnosti, ali i već pri
samoj objavi Matoš ga je nazvao pravim malim remek-djelom. Istodobno to je prvi naš svjesno
ostvaren dječji roman. Svojim je porukama i izrazom ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj
književnosti, ali i u svim dječjim srcima koji su s pažnjom i strahom pratili djelovanje malog
šegrta Hlapića, koji kao da je sišao s neba da pomaže i mijenja ljude.

DJEČJI IDENTITETI U HRVATSKOM DJEČJEM ROMANU

Nešto o identitetu
Formiranje djetetovog identiteta je neodvojivo od stvaranja slike o sebi, samopoimanja i
samopoštovanja. Razvoj djetetovog identiteta nije statičan proces, nego kontinuiran i dinamičan
proces kojeg omogućuju brojne interakcije djeteta sa socijalnom okolinom. Dok su neki aspekti
identiteta jedinstveni i osobni, postoji i tzv. grupni identitet koji označava pripadnost nekoj
skupini. Grupni identitet omogućuje diobu nekih zajedničkih slojeva identiteta između pripadnike
iste skupine. Tijekom sazrijevanja i odrastanja djeca obogaćuju i razvijaju svoj osobni i grupni
identitet. Osjećaj svoje vlastitosti djeca razvijaju i u doticaju s vrijednim djelima hrvatske
književnosti. U književnim djelima pohranjeni su primjeri brojnih identiteta s kojima se djeca
identificiraju, čije vrijednosti preuzimaju i prema kojima modeliraju svoja ponašanja. U tekstu
koji slijedi prikazat će se distribucija identiteta na nekim primjerima dječjeg romana u hrvatskoj
književnosti.

Hrvatski dječji roman kao izvor identiteta

Kada je riječ o hrvatskom dječjem romanu, onda je pred nama pravo bogatstvo identiteta, jer
naravno, likovi u romanu, pa tako i u dječjem, nosioci su radnje te pridonose dinamici zbivanja
u romanu. Upravo hrvatski dječji roman obiluje nevjerojatnom dinamikom distribucije identiteta,
a sami tim i različitosti i bogatstvu identitetskih slika. U radu će biti intencija pokazati na
primjerima izabranih romana kako se ta identitetska slika mijenjala - od početaka (Lovrakovi
romani), preko Kušana i Matošeca do Gavrana

Karakteristike sintetičkog realizma

Može se istaknuti da je u realističnom dijelu hrvatske dječje književnosti karakterizacija likova
bila uvijek u skladu s društvenom zbiljom. Možda su likovi utemeljiteljice hrvatskog dječjeg
romana Ivane Brlić- Mažuranić ( Čudnovate zgode šegrta Hlapića, 1913.) po nekoj bajkovitoj
polarizaciji isuviše određeni crno – bijelom tehnikom, npr. Hlapić-Crni čovjek, Košaraš-vlasnik
cirkusa, ali i određenu stalnu polarizaciju nalazimo i u Lovraka, premda njegova struktura nije
bajkovita već se čvrsto ukorijenila u realističnoj motivaciji. Njegovi su romani nastajali u vrijeme
kada je u hrvatskoj književnosti zaživio tzv. moderni objektivizam (tako tu fazu hrvatske
književnosti naziva književni kritičar Ljubomir Maraković u svom tekstu Moderni
objektivizam/pokušaj karakteristike nove faze u razvoju književnosti koji je objavljen u
Hrvatskom kolu 1930)., dakle kada „stari dobri realizam“ prevladava nakon avangarde i kada se
hrvatska književnost okreće problemima društva sa socijalno angažiranom notom. Miroslav Šicel
izdvaja taj interval hrvatske međuratne književnosti kao „razdoblje sintetičkog realizma (1928-
1941)“ te ističe kako je ispunjeno „snažnim prodorom socijalne tematike i vraćanjem stilskim
obilježjima realističkog iskaza.“ (Šicel, 2009:5)
Lovrakovo modeliranje likova
Hranjec, pak u raspravi o Lovrakovom stvaranju karaktera, upravo to podcrtava: „Lovraku se ne
može poreći umješnost u modeliranju dječjih likova (…) No, stvorio ih je socijalno angažiran
pisac koji je stremljenja iz nedječje literature jednostavno prenio u dječju; uz to bio je pedagoški
djelatnik i njegova su djeca pognuta pod teretom „uloga“ “ (Hranjec, 1998:41). Tako i on u
modeliranju karaktera, odnosno u stvaranju pojedinih identiteta, očituje svojevrsna klasna
polazišta, odnosno društvenu slojevitosti. Pero-Divljak ili Ljuban-Pero: „Takva polarizacija ili
komparativna karakterizacija (karakterološki paralelizam) književno (…) služi da bi se istaknula i
socijalna polarizacija likova (koja, zapravo, generira karakterološku!) – pozitivni Ljuban sin je
siromašnih roditelja, negativac Pero potječe iz bogataške kuće. Staleški odnosi prenose se na
djecu: Pero je zločest i razmažen upravo zato što živi u obitelji koja ima!“( Hranjec, 2006:74).

Polarizacija identiteta
Takva je polarizacija zapravo shematska i u Družbi Pere Kvržice. Pero je sin siromašnog seljaka,
a Divljak, kao i Pero, u Vlaku u snijegu sin bogatog seljaka. Sve što se vezuje uz bogatstvo je
negativno. Divljak za razliku od ostalog dijela družbe nosi sa sobom bogatu marendu koju ne želi
podijeliti, tek na zamolbu je dijeli: „ Divljak jede velik komad gibanice sa sirom. Pero gleda,
gleda, šuti i čeka. Onda stade pred njega i kaže mu: „Budi čovjek!...“ (Lovrak, 1964:12). Po toj
Lovrakovoj projekciji siromaštvo je skromnost, ne razmetanje i taj identitet je po Lovraku onaj
kojim se čitatelj treba identificirati. Iza te skromnosti, stoji pamet koja se ne troši uzalud već s
ciljem, razumno i korisno za borbu za opće dobro. Kao da nam Lovrak sugerira da će taj mali
čovjek, kad odraste, povesti narod prema boljem životu. I to svojim vrlinama: altruizam, rođeni
vođa, najinformiraniji, briga za grupu i svakog pojedinca, zajedništvo, suradništvo i dr. Daje
primjere iz djetinjstva kako se ponašati u budućnosti

Drugi idenitet
Drugi identitetski ili karakterni paralelizam je u Divljaku: bogatstvo jednako škrtost, divljaštvo,
nebriga za skupinu, lažno vođa, ucjena, laganje, ometanje, ne shvaćanje pravih vrijednosti, nema
borbe za opće dobro, već za vlastitu promociju, nebriga za bližnjega. Kako ističe Hranjec
„Najčešći model je čvrsto organizirani kolektiv s vođom, ali i nizom individualaca - pouzdanih
zamjenika, protivnika, zlobnika, plašljivaca. Lovrak prenosi na njih klasne suprotnosti starijih. U
podjeli na siromašne i bogate autor je otkrito naklonjen prvima koji su onda i pametni i
karakterno superiorni. Očito je interpoliranje klasnih odnosa odvelo Lovraka, negdje manje,
drugdje očitije, u crno-bijelu postavu likova.“ (Hranjec, 1998:45).

Galerija Lovrakovih likova

U toj galeriji suprotstavljenih likova, osobito se u Družbi Pere Kvržice pojavljuje pravo
karakterno bogatstvo: „Medo i Šilo pravi su prijatelji i dobri radnici, Milo Dijete – tjelesno
najslabiji – s jakom željom da pridonese zajedničkom cilju (nekim obilježjima podsjeća na
Molnarova Nemečeka) (…)“ (Hranjec, 2006:75). No iz tog se bogatstva izdiže identitet Pere,
koji u kontrastu s Divljakom, ali i uspoređujući se s ostalima: „Iznad svih dominira lik vođe,
dječak s „kvržicom, kako ga je prema Peri nazvao Crnković. To je dječak u dobi od oko jedanaest
godina, superioran ostalima u svemu, organizator, pravedan, pošten.“ (Hranjec, 1998:45).

Perin identitet
Perinu superiornost, Lovrak naznačuje od samog početka, pa npr. kad su skočili i bježali nakon
što su obrali gazda-Markove trešnje: „Jure poljem i začas su na livadi. Pero ih zaustavi: - Stoj!
Nitko nas ne progoni! Ovamo u hrpu da vidimo jesmo li svi živi?! Jesmo! Noge su na mjestu?!
Što je rasklimano?! Haj! Haj! Jedino nosovi nisu u redu! Malo krvavi! Malo, pa ništa!“ (Lovrak,
1964:14). Slijedi epizoda u kojem Pero stvara družbu, i tu se on ističe kao vođa:“ Pero je gord.
Uspravi se na prozoru. Lica mu gore. Zanosno govori. – Dečki! Zamislite ovo! Kažimo: Mlin je
naš! Družba ga ne razumije, pa ništa ne odgovara. Pero nastavlja. – Jasno je. Vi ste zanijemjeli.
Ta ja vam još nisam rekao, što mislim. Neću se prenagliti. Mozgam ovih dana. Dok smozgam,
predložit ću vam nešto….“ (Lovrak, 1964:17).

Još o Divljaku i ponešto o prostoru

Kako je i u književnopovijesnim pregledima istaknuto njegova suprotnost je Divljak, a njegove
karakterne osobitosti su ponešto drugačije, kako konačno i ime govori: „ –Nemojte se ljutiti na
njih. Otkrili su nam tajnu za dva mala ogledalca. – Divljak ostaje pravi divljak! On bi i rođenog
oca prodao za kakvu svijetlu stvarčicu – naruga se Medo.“ (Lovrak, 1964:77). S druge strane,
Pero je smiren i u onim trenutcima kada bi drugi popustili uspijeva sačuvati „tajnu“:“- Pa zar
nije sada sve svršeno? – upita Šilo. – Neka dođu. Mogu mljeti. Mlin im možemo predati! – Ne!
Ne! Nije sve još gotovo. Čuvajte, molim vas, još nekoliko dana tajnu. Ja smišljam, kako da sve to
udesimo, pa dok smislim, neće nam biti žao.“ (Lovrak, 1964:89). To bismo mogli nazvati i onim
očuvanjem autonomnog prostora kako naznačuje Majhut u romanu o dječjim družinama, da
„Glavni problem nije kretanje u prostoru, nego osiguranje jednog dijela prostora autonomnim.
Osiguranje skrovišta, skloništa, područja u kojem ne vladaju zakoni odraslih već oni djece.“
(Majhut, 2005:257).

Obračuni i realizacija ideje

Pero u neku ruku nastavlja to očuvanje oaze, kako ju naziva Majhut i onim odrješitim sukobom s
Divljakom kada, kao pravi vođa, obračunava s negativnim junakom: „Divljak je stao. Bježi
nazad! Skreće u kukuruz! Neko juri za njim. Tko? Pero glavom! Šilo pohita u pomoć. Nije bio
potreban, jer, eno, Pero tjera Divljaka naprijed. Ruke mu je svojim kajišem svezao odostrag, na
leđa „ (Lovrak, 1964:95). To bismo mogli nazvati karakterom pravog ili rođenog vođe: „Pero je
vrstan vođa, posebno se ističe u družbi. I njegov je nadimak u službi karakterizacije lika iako u
prvi mah djeluje kao slučajan, sasvim apstraktan. Pero je dječak s idejom – pravom idejom u
pravo vrijeme. Njegove se ideje auditivno opredmećuju u kvržici jer kad mu sine briljantna ideja,
on uzvikuje: Kvržica!“ (Težak, 1993:31).

Kolektivni identitet
Ovdje je očito kolektivni identitet taj koji prevladava, a vođa taj koji je odgovoran za kolektiv.
Premda ćemo, kao ističe Dubravka Zima u kasnijim Lovrakovim objavama (Devetorica hrabrih)
naći djecu čiji je „pothvat (…) manje ambiciozan“( Zima, 2011:95) i u ovom „romanu Lovrak ne
napušta svoju koncepciju kolektivizma, izdvajajući iz šireg kolektiva (razred učitelja Matića)
devetoricu odlikaša, dok j eautoritet utjelovljen ponovno u liku učitelja, bezimenog Matića, koji
se iz školskog kolektiva izdvaja po nizu pozitivnih karakteristika koje prenosi i na svoje
učenike.“ (Zima, isto) No, takva se paradigma mijenja u novoj tipologiji dječjeg romana –
romana lika i u obiteljskom romanu u devedesetim (usp. Vrcić-Mataija, 2014:220

Strah u Ulici lipa

Ponešto je drugačija tehnika gradnje identiteta u Matošeca (Strah u Ulici lipa). Tu se identitet
raslojava, na početku je dan lažni identitet, te se dolazi do pravog identiteta na kraju romana. U
neku ruku radi se o potrazi za identitetom, ili pisac otkriva pravi identitet. Za razliku od Lovraka
i Kušana (Kušan u svom prvom romanu Uzbuna na Zelenom vrhu iz 1956, pak smješta radnju na
rub grada, u predgrađe, a kasnije svoje likove prati isključivo u prostoru grada), Matošec stvara
urbani identitet, odnosno smješta svoje karaktere u urbanu sredinu sa svim atributima što ta
sredina nosi. Tu su gradske ulice, automobili, stanovi, perivoji ali i utjecaj lektire, zatim legende
o Divljem zapadu, vesterni, kriminalistički filmovi i krimići, takav je produkt i identitet Mungosa
Nevade. Tu su i gradske klape, kao npr. ona iz Munogosove ulice koja je odmah zaskočila
Veslonožca kada istražuje gdje Mungos ide. On se najprije u stilu junaka vesterna došulja u Ulicu
lipa, poput niza filmova u kojima je glavnu rolu odigrao, npr. Clint Eastwood, ali je usporediv lik
„frajera“ s nizom karaktera američkih filmova, negativac koje je igrao Humprey Boghart, ili
neizrecivo upečatljive role, lika kriminalca, a nesretnika, utopiste Jamesa Cagneya.

Identitet Mungosa Nevade

No osobit je dolazak Mungosa Nevade, on doista dolazi u stilu junaka vesterna: „ Na kraj ulice
pojavio se dugonogi dječak. Velik dječak. Veći i od Praporca i od Veslonošca. (…) Dakle,
dugonogi dječak koji se primicao ulicom ili je u životu mnogo jahao ili je namjeravao u životu
mnogo jahati. I slijepac bi vidio da stvari stoje baš tako. (…) Dječak nije želio da ga netko
iznenadi. Ruke spuštene niz bokove, u hodu su se lagano klatile, ali su bile spremne. Spremne za
što? Spremne na sve. I da se nađu na dršcima pištolja i da stisnutih šaka dočekaju
napad.“( Matošec, 2005:6). I kako bismo kolokvijalno rekli, kao takav „ušao je u legendu“:
„ Koraci su mu bili dugi, bili su meki i bili su tihi. Ako netko po hodu prosuđuje čovjeka, morao
bi sada zaključiti: odlučan, oprezan, spretan. „ (Matošec, Isto). Uz ova vestern-obilježja Matošec
prišiva na leđa ovog dječaka i masku kriminalnih postupaka, pa tako naivnog Šapicu prisiljava da
kupi bezvrijednu srećku koja je iskorištena i ne donosi ništa, u stilu Cagneya i inih karaktera s
filmskog platna: „ Vrijedila srećka ili ne vrijedila, sada je sasvim nevažno. Ja sam za srećku
platio četiri dinara i to valja upamtiti.“ (Matošec, 2005:20

Negativni identitet
Na te njegove najave Šapica naivno odgovara, jer vučja koža u koju se uvukao karakter
dugonogog dječaka - Mungosa Nevade ne popušta: „- Nađi drugoga – kratko će Mungosu. –
Meni ta srećka ne treba. – Znam- ozbiljno kimne Mungos. – ne treba nikome. Ali ako ja
odlučujem kome manje treba, ti znaš do kakvog ću zaključka doći. A ne zaboravi, baš ja
odlučujem.“ (Matošec, 2005:20-21). Igra naivnog Šapice i silnog Mungosa se nastavlja, jer
Mungos zastrašuje i prijeti Šapici: „Nemarnom kretnjom, kao da to ne čini hotimice, dotakne
rukom onaj nabubreni džep. Revolver. Šapici i opet postane hladno.“ (Matošec, 2005:21). Ni tu
Šapica ne vidi u kakvom je položaju, pa se pokušava cjenkati s Mungosom, koji je odrješit i koji
želi podati praznu srećku: „-Slušaj, mali – reče tiho, prijeteći – dovoljno dugo sam trpio tvoje
razmetanje. Možda si hrabar, ali sigurno nisi dovoljno hrabar da bi uplašio mene. I zbog toga, ne
pokušavaj mi više zapovijedati. (…) Gurnuo ga od sebe i Šapica zatetura.“ (Matošec, isto).

Mungos djeluje
Još ga uz to Mungos uvjerava kako će lažno svjedočiti kako mu je dao novac za revolver, a ne za
srećku i da će ga reći mami (usp. Matošec, 2005:22). No nakon ovog razgovora u Šapičinom
stanu, Mungos potpuno ovladava Šapicom i uz prijetnje mu zapovijeda da će ga ubuduće slušati i
na svaki njegov zahtjev mu pomagati kad zatreba i kad od njega zatraži.Već je tu prisutan roman-
lika i kako se ističe u literaturi „Narativni obrazac romana lika (…) pretpostavlja prevlast
unutarnjeg proživljavanja likova koji samostalno prolaze kroz romanesknu fabulu gradeći svoj
identitet na svojevrsnom stanju dječje osamljenosti.“ (Vrcić-Mataija:2011:149).

Pozadina identiteta Mungosa

Mungosovo skrivanje i bijeg od kuće se mijenja, a on se slama: „Drugi, drukčiji Mungos –
otkrivajući da se zapravo zove Darko – sam je neshvaćen i nevoljen. Sržna rečenica u tome
smislu upravo je dječakova iskrena izjava: - Mene nitko ne voli. Baš nitko!“(Hranjec, 1998:65) I
premda je neuvjerljiva autorova zamisao da roditelji ostavljaju sina, opterećena s dva popravka i
otputuju na more (!), ipak je pouka, izrečena preko Velikog Toma jasan i logična: O svakom
čovjeku ovisi hoće li steći prijateljstvo i naklonost drugih ljudi.(Hranjec, 1998:64-65)

Obraćanje Velikom Tomu

Šapica je neodlučan zbog straha od Mungosa Nevade, pa kad mu se vratila mama, nema srca ili
hrabrosti joj priznati što mu se dogodilo u sukobu s dugonogim. Cijeli scenarij, napravio je u
svojoj glavi, ali nije izustio od straha ni riječi: „- U našu ulicu došao je neki dječak. Velik, zao.
Prisilio me da ga dovedem ovamo. (..) - On je imao revolver. Prijetio mi je. Uzeo mi je četiri
dinara. Zapravo nije uzeo. Prisilio me da kupim srećku koja ne vrijedi. I tako se dokopao
novca.“(Matošec, 2005:52). Latica, se muči se s tom istinom, a i problemom koji je ostavio
Mungos. Ide se jadati Velikom Tomu (i ovo je jedno citatno ime), svome ujaku o problemu što ga
dječaci, a osobito Šapica imaju od vremena kada je stigao dugonogi dječak u Ulicu lipa.

Tko je zapravo Mungos Nevada?

No, dječaci se organiziraju, pa prate Mungosa gdje ide i žele otkriti tko je zapravo Mungos
Nevada. Ne uspijeva to Veslonošcu, jer dječaci koji su stajali pred kućom u koju je ušao ne
poznaju nikog tko ima to ime, ali ni ime im se naročito ne sviđa:“ Nego, kako izgleda taj
Mungos? Ili možda govoriš o mungosu što hvata miševe i zmije? – Ne. Govorim o Mungos
Nevadi. – Mungos Nevada? – zadivi se prijazni. – Strašan nadimak! Hajde opiši ga! – Tenisice,
traperice, bijela majica. Visok. Kratko podrezana kosa.“ (Matošec, 2005:66). Otkrivanje pravog
Mungosa Nevade ide tek nakon njegova mučna sna u Alkibijadovom podrumu:“ Trči ulicom. Na
leđima mu se klati veliki zavežljaj. Silno težak zavežljaj. U zavežljaju je kamenje. Mungosa
progone. Progoni ga dječak na dvokolici, djevojčica koja se neprestance smije i dječak s crnim
revolverom u ruci.“ (Matošec, 2005:69). Ono što skriva u stvarnom svijetu, svoju dobrotu i
slabost i želju za toplinom doma i roditeljskom ljubavi događa se u snu: „ Sve je u tom snu silno
razumljivo, gotovo prozirno. I zavežljaj i revolver, i dječak na dvokolici. Jedna stvar nije jasna.
Tko je dozivao mamu? On? Koješta' Nije Mungos beba! Ne, mamu nije nitko zvao.“ (Matošec,
2005:70)

Gdje su Mungosovi prijatelji?

Možda je ipak za odgonetanje pravog identiteta Mungosa Nevade, riječ Velikog Toma:
„Neprestano je pokušavao naći prijatelje. Samo, nije izabrao pravi način. Hajde, požurite sada!
Vrijeme mu je da se probudi, ako već nije budan.“ (Matošec, 2005:134.) Uza svu odrješitost i
razmetanje snagom koju osobito pokazuje prema dječacima iz Ulice lipa, Mungos je plašljiv i to
pokazuje kada mu u ležaj u Alkibijadov podrum dolazi Tugoljub Prvi. Mungos isprva misli da je
to duh, ali mu se ta pojava javlja glasom i smijehom, te zaključuje da nije duh jer duhovi ne
govore. Njegova obrana je u filmskom stilu, poseže za revolverom: „Mungos se sagne, opipa.
Revolver je još uvijek tu. I to nešto vrijedi! Čvrsto stegne držak oružja. (…) Kad je plamičak
narastao, Mungos odskoči u stranu i brzom kretnjom izvuče revolver. (…) – Pucat ću! Nesigurno
zaprijeti (…)“ (Matošec, 2005:94).

Susret u podrumu
No ta Mungosova brza kretnja i prijetnja nije zbunila Tugoljuba, već nasmijala: „- Hi, hi, hi! –
smijao se čovjek. – Pucat ćeš? A kako ćeš pucati? Ovaj revolver ne bi opalio ni da ga na
koljenima moliš! Čak kad bi u njemu bilo metaka. A u njemu nema metaka, ja dobro znam da
nema, jer sam ga ogledao sa svih strana.“ (Matošec, isto). Sad dolazi do otkrivanja uljeza,
Tugoljub Prvi je ustvari starac iz staračkog doma koji bježi iz doma: „ Dakle, u staračkom domu
je lijepo, ali su starci jako dosadni. Jao, što su dosadni! Ja ih gledam, gledam, pa kad ih više ne
mogu gledati, pobjegnem.“ (Matošec, 2005:96).

Tugoljub Prvi i Mungos

I Mungosu se odmah svidio Tugoljub Prvi jer sad više nije bio sam u podrumu, i iskreno je želio
njegovo prijateljstvo. Dubravka Zima pronalazi u ovom odnosu „narativnu os“ koja „s jedne
strane , uključuje moguću interpretaciju razdoblja djetinjstva kao povlaštenog razdoblja u
čovjekovu životu s obzirom na stereotip o dječjoj intuitivnoj perceptivnosti svijeta i zajednice, što
omogućuje čvršću vezu sa starošću koja je također u povlaštenom položaju s obzirom na iskustvo
kojim raspolaže i koje joj omogućuje da svijet i društvene odnose prosuđuje relaksirano i
relativizirajuće.“ (Zima, 2011:160) I na njegovu riječ da su dva usamljena vuka Tugoljub je
reagirao u svom stilu, ali to doziva i ono prvotno identitetsko polazište – lektira i film : - Hi, hi,
hi! Dva samotna vuka! Jedan on, a drugi ja! Gdje si to pročitao, dječače? U kakvoj ludoj knjizi si
našao tu ludu tvrdnju?“ (Matošec, 2005:99).

Mungos se mijenja
No Mungos u podrumu se brine za Tugoljuba, pa kad se starac probudio iz sna bolestan, Mungos
mu dodaje vodu, brine se za njega, pokazuje pažnju i ljubav i zove ga djede Tugoljube i na koncu
ide po Velikog Toma, liječnika. Nije ni trenutka htio ostaviti Tugoljuba, već je otrčao natrag u
podrum i tu se Mungos mijenja: „Uvjeravao je sebe da zaista može napustiti Tugoljuba prvog i
već žurio niza stube. Kao da su od jednog Mungosa nastala dvojica. Jedan koji je odlučio bježati i
drugi koji se vraćao da ispuni obećanje. Pobijedio je drugi“ (Matošec, 2005:109).
Povratak dječaka Darka
Očito da je prevladala u Mungosa svijest o sličnosti s drugima, prevladava jedan identitet, a to je
ljudskost. Očito je ovaj kopernikanski obrat u Mungosa bio potaknut interakcijom s drugima.
Naime, Mungos je bježao od ljudi (bijeg od kuće i bijeg iz svoje ulice) zbog nedovoljne
interakcije s drugima, ili naprosto ne snalaženja u novoj sredini. Način na koji se Mungos
pokušao afirmirati među slabijima (Šapica, Veslonožac, Latica, Cvrkutalo) odražava i onaj njegov
govor s Tugoljubom o dva vuka. Navukavši vučju kožu, nije dugo izdržao, već je poučen
ljudskosti Velikog Toma, upao kako smo rekli u noć velikih promjena, ili u doticaj s ljudskošću se
mijenja, stvara novi identitet, odnosno vraća se u da u svoje prvotno stanje.

Što se zapravo događalo s Mungosom?

Matošec gradira, odnosni postupno se Mungos mijenja: „To ga je miso dopratila i do vrata
doktorove kuće. Čuo je iz kuće veseli glas Velikog Toma i osjetio čudnu toplinu. Nije valjda
zavolio još jednog čovjeka? Tko zna!“ (Matošec, 2005:118). A onda se i samom Mungosu i
njegovu djelovanju oglašavaju moralne osobine, prvotno je to iskrenost, pa priznaje Velikom
Tomu što se zapravo dogodilo. Naime, najprije laže da su ga roditelji ostavili samoga u kući, a
onda priznaje: „Trebao bih vam to potpunije objasnit. Imama popravni. Ne, imam dva popravna.
Sin jednog tatinog prijatelja također. Tata se dogovorio s prijateljem da ja i taj sinčić zajedno
učimo.“ (Matošec, 2005:119).

Od Mungosa u dječaka Darka

Postupno otkriva u svojoj ispovijedi i razlog zašto se maknuo iz svoje ulice, jer ga društvo koje
je tamo bilo (a on je tamo tek živio kako se ističe u romanu šest-sedam mjeseci): „- Jednom, tek
što smo se doselili, zaustavili su me pred kućom. „Imaš ti neki ime?“, pitao me jedan od njih.
Sigurno ima“, smijao se drugi. A mene je naljutilo što mi se rugaju, pa sam jednostavno prošao
pokraj njih.“ (Matošec, 2005:121). Nakon toga ga Veliki Tom ohrabruje i za popravni (jer je
popravni tek za tri tjedna), ali ni tada Mungos još nije otkrio sve tajne koje ga muče, pa i zadnju
tajnu otkriva, tj. da je roditeljima potrošio novac za hranu i na kraju otkriva svoj pravi identitet,
pretvara se od Mungosa u dječaka Darka:“ Daj mi tu omotnicu, Mungose! Ili ne želiš da te zovem
tako? – Zašto ne – pobuni se Tugoljub Prvi. – Tek što sam mu upamtio nadimak, ti bi htio da ga
se odrekne! – Ime mi je Darko – reče Mungos. – Ne želim da bilo tko od vas dvojice dade novac.
Ja sam kriv što sam ga uzeo.“ (Matošec, 2005:127).

Odgovornost i iskrenost prema drugima

Eto uz iskrenost i druga moralna osobina: odgovornost. I to je od vesterna, kriminalističkih
filmova, izgrađeni identitet, a sve da bi se dokazao pred drugima jer jednostavno nije znao kako
se približiti. Sad dječak Darko dobiva osobine koje izgrađuju jedan novi identitet, identitet
odgovornog, iskrenog i pažljivog, prema drugima, osobito prema starijima (u pitanju je i
Tugoljub). Matošecova poruka je jasna, kako naglašava Hranjec: (…) „u smislu posljedica
pretjeranog čitanja, gutanja „hrpe šarenih svezaka (…), a zapravo treba biti naravan, potruditi se i
sam za razumijevanje i ljubav bližnjih.“ (Hranjec, 1998:65). Također naglašava da je Mungos, a
stvarno Darko poslužio Matošecu : „ U tome smislu ovaj lik je nositelj autorove teze, jer autor
njime, na dječjoj recepcijskoj razini, oslikava miješanje književne i životne zbilje naglašavajući,
na završnim stranicama, potrebe iskrenog prijateljstva i razumijevanja.“ (Hranjec, isto).

DISTRIBUCIJA IDENTITETA U HRVATSKOM DJEČJEM ROMANU

(Miro Gavran, Sretni dani)

Suvremeni dječji roman

Za razliku od prethodnih objava, suvremeni dječji roman prelazi od pustolovne prema socijalno-
psihološkoj tematici (usp. Vrcić-Mataija, 2011:147). Bavi se i problemskim situacijama, pa se
tako ističe kako je „Dječja emancipacija, uvažavanje djetetova društvenog položaja predočeno
kroz jasno izraženi dječji identitet, koji se u romanima najbolje očituje kroz pripovjednu
fokalizaciju lika, jesu temeljni sociološki kriteriji koji uzrokuju prijelaz s tradicionalnog na
moderni, a time i postmoderni tip dječjeg romana“ (Vrcić-Mataija, 2011:147). Sad pred nama
nisu neki veliki ciljevi u skladu s postmodernističkom tradicijom, već obična životna zbilja i
likovi djece koji rješavaju problemske situacije iz svakodnevnog života. Svrstavajući roman
Sretni dani Mira Gavrana u “obiteljski roman sa slikom suvremene patrijahalne obitelji“ (Vrcić-
Mataija, 2018:215) ističe kako „svjetonazorski okvir velikog dijela suvremenih literarnih obitelji
(…) pretpostavlja snažnu povezanost uz tradicionalne rodne odnose moći u obitelji, dok se u
jednom dijelu uočava ravnopravnost partnera, demokratičniji odnos roditelja prema djeci,
slabljenje autoriteta odraslih ili pak proces zamjene rodnih uloga, a time i odnosa moći unutar
obitelji.“ (Vrcić-Mataija, 2018:215)

Obiteljska tematika
U ovu drugu skupinu možemo svrstati i Gavranov roman. Pero i Jurica, atipični su junaci dječjeg
romana, jer oni ne streme nekom velikom ostvaraju, cilju kojeg obično postavljaju pred sebe
dječje družine, već mijenjanju položaja svojih obitelj (Juričinu tatu je napustila supruga, koja živi
u Argentini s novim mužem, a Jurici se rijetko javlja, „samo za Božić, pošalje čestitku. A za
rođendan ni to – tužnim glasom mi je Jurica prokomentirao ponašanje svoje mame, koja je u
dalekom svijetu zaboravila na svoga sina“ (Gavran, 2000:16). S druge strane, Perin otac je umro.
Upravo sav zaplet je u toj činjenici, kako spojiti dvije obitelji? Perina majka dobro kuha, a Juričin
otac ne zna kuhati:“ Istina. Jurica se malo ljutio što mu tata stalno radi talijanska jela, pa mu je
već dosta te vrste hrane. A njegov se tata branio da već tri dana nije kuhao špagete i da nije kriv
što nije vješt u kuharstvu“ (Gavran, 2000:16).

Prijateljstvo Pere i Jurica

Roman započinje susretom i upoznavanjem dva učenika u petom razredu Pere i Jurice. I onda
autor jednostavno prati kao u nekom dnevniku tri razine događaja: događaji u obitelji, Pero s
majkom i Jurica s tatom, zatim prati Juricu i Peru u igri i uopće svega što čini djetinjstvo te
Juricu i Peru u školi. Obiteljski život je nepotpun jer , kako smo rekli svatko od njih nema jednog
roditelja. Prema nekim podatcima Hrvatskoj živi (podatak iz 2018. godine) 174518. majki s
djecom i 33345 očeva s djecom. Dakle, može se reći da Gavran analizira u devedesetim, kada je
roman, napisan suvremenu društvenu problematiku koja je aktualna i danas. I jedna i druga
obitelj je obitelj visokoobrazovanih ljudi. Perina majka Marija je pravnica, a Juričin otac Božidar
je inženjer strojarstva. Marija je mlada žena i majka ima svega trideset tri godine. U važnom
razgovoru Jurica i Pero zaključuju kako prijatelji ne smiju imati tajne, a onda ispovijedaju jedan
drugome ono što ih muči.

Odrastanje Pere i Jurice

Peru muči to što nema muško društvo, Jurica ide s ocem na utakmice, prati sport, a Pero nikao ne
može na kraj s mamom, jer se tuži „Čak me ni na karate nije pustila da se upišem, jer je njoj kao
ženi to glup sport“ (Gavran, 2000:24). Jurici se jada kako mu treba tata: „- Ona nema pojma da ja
želim oca i brata. Recimo jednog takvog brata kao što si ti , koji voli sport i život. Razumiješ? –
Pa kaži to mami. – Ni u ludilu. Ona stalno govori protiv muškaraca, kako su glupi, neosjetljivi i
poluobrazovani, i kako je dobro učinila što se nije udavala po drugi put.“ (Gavran, 2000:25).
Jurica dolazi na ideju da Perin otac postane striček Ivo, vodoinstalater iz njegove zgrade, jer zna
da je dobar čovjek i da voli djecu.

Prvi nesuđeni prosac

Skovali su plan da Pero pokvari slavinu i onda da zovu vodoinstalatera. No slijedi razočaranje,
jer. „Majstor Ivo se ugegao u naš stan, teškom mukom održavajući ravnotežu. S njim zajedno, u
hodnik je ušao i snažan miris loše rakije. (…) cijelo popodne čeprkao je po pipi, pušio cigaretu za
cigaretom ispijajući mami čašicu za čašicom domaće šljivovice koju je čuvala za rijetke goste“
(Gavran, 2000:30). Na kraju slijedi potpuni krah Perine zamisli: „I tako, tek oko devet sati
navečer, majstor Ivo je završio s popravkom. A na odlasku je tako strašno naplatio svoj posao da
se mama skoro onesvijestila. – Pa to je pljačka! – zausti mama. – E, moja gospođo, svi bi vi htjeli
da vam se radi džaba. Nema toga više. Sad je kapitalizam i sad se moraju poštovati prvi radnici“
(Gavran, 2000:30-31).

Drugi pokušaj
Drugi pokušaj koji su opet dogovorila dva dječaka je bio s oglasom tražim muža. I ovo se
inzistiranje na tati može povezati s onim čim možemo istaknuti mijenjanje identiteta , tj. takva
vrsta romana se odmiče od nekadašnje tematike dječjih realističnih romana:“ od izrazito
pustolovne prelazi na socijalno-psihološku, s time da temom modernih romana postaju vrlo
često oblici egzistencijalnih problema, dječji strahovi, traume, bolesti pa i smrti bližnjih ili
određeni problemi unutar obitelji. „ (Vrcić-Mataija 2011:147).

Sadržaj oglasa
Jurica se i Pero dogovaraju o sadržaju oglasa, ali i samostalno i samoinicijativno rade na tome jer
ne pitaju mamu za dopuštenje:“_ A što ako ti mama to ne dopusti? – Neću je ni pitati. Dat ću
oglas, i tek kad izađe, reći ću joj: takva i takva stvar, želim oca, želim brata, molim te pozovi na
razgovor muškarce koji ti se jave na oglas, pa da izaberemo najboljeg“ (Gavran, 2000:34). Ne
samo da su riješili način na koji će platiti oglas (skupljanjem starog papira) nego iz Večernjakovih
objavljenih oglasa izabiru onaj koji im je najbliži: „Mlada udovica, ne svojom krivnjom, duge
crne kose, izražajnih očiju, blage naravi, bez obaveza, dobro situirana, traži muškarca koji voli
sport radi braka“(Gavran, 2000:35). Svakako Pero nije majci rekao za oglas sve do subote. Mati
se jako naljutila, a Pero joj veli da je jednostavno to napravio je je u zadnje vrijeme jako
nervozna.

Tko je zainteresiran?
I tu se otkrivaju sve poteškoće suvremenog života jer ima problema na poslu. U nedjelju su počeli
dolaziti zainteresirani, pa tako gospon Zvonko govori da oglas nije vjerodostojan jer se ne
spominje da ima sina „Vjerojatno ga iz strateških razloga u oglasu niste spominjali“( Gavran,
2000:40). Ili još humorističnije izgleda zaključak drugog prosca koji se uhvatio onog dobro
situirana:“-Zar vi mislite da žena koja ima stan od 58 kvadrata u Rendićevoj ulici, i ništa više,
ima pravo za sebe reći da je dobro situirana?“ (Gavran, 2000:41). A osobit je i njegov pozdrav na
odlasku: „Uostalom, čekaju me danas razgovori s još dvije raspuštenice i jednom udovicom.
„ (Gavran, isto).

Što se korisnicima oglasa ne sviđa?

U cijelom kaleidoskopu prosaca i potencijalnih kandidata, očituju se različiti društveni tipovi
koji su uzeti iz naše svakidašnjice. Na odgovor Perine majke da ima trideset tri godine kandidat
odgovara: „-Čista piletina. Meni je pet banki.“( Gavran, 2000: 43). Na njezino pitanje čime se
bavi, ističe da se bavi prodajom automobila:“ Pa, ništa određeno. Uglavnom polovnim. Shvaćate?
Mene ne zanima kako tko dođe do tih auta, ja sam samo posrednik, moje je da ih dobro prodam i
da mnogo ne pitam“ (Gavran, 2000:44). Ali tom posredniku smeta što Marija ima sina, pa bježi
glavom bez obzira.

Likovi odraslih
Slijedi upoznavanje Perine majke i Jurice na nedjeljnom ručku koji jer Perinom prijatelju godio
zbog toga što mu otac ne zna kuhati. Ovdje se može istaknuti da se ova narativna struktura
svojom tematikom približava i obiteljskom romanu, jer su u njemu profilirani i likovi roditelja,
kako smo istaknuli na početku: „Pripovjedni obrazac obiteljskog romana podrazumijeva prikaz
obiteljskog ozračja u kojem se uz dječje ili likove ili likove tinejdžera javljaju i likovi odraslih.
„( Vrcić-Mataija, 2011:151). S druge strane, upravo ti obiteljski odnosi utječu na formiranje
dječjih identiteta, a na što utječe „ u većini suvremenih obitelji prevladava liberalniji životni stav
slabijeg roditeljskog autoriteta“ (Vrcić-Mataija, 2011:152). Konačno su Pero i Jurica povezali
svoje roditelje, i postupno se približavaju i konačno sve završava brakom

Igra i djetinjstvo kako su prikazani u romanu i škola potpuno su drugačije projicirani u ovoj
suvremenoj naraciji nego u prethodna dva pripovjedna diskursa. Ono što se izdvaja u književnoj
teoriji kao polazište u oblikovanju suvremenog romana lika jednako se odnosi i na oblikovanje
dječjih identiteta u naznačenom obrascu obiteljskog romana: „U tipovima moderno i
postmoderno oblikovanog roman lika, kojih je u odabranom vremenskom presjeku znatno više od
prethodnih projicira se slika suvremenog urbanog djetinjstva te lik djeteta i tinejdžera koji svoj
identitet gradi na dominantnom utjecaju suvremenih oblika popularne kulture ili je od njega
iznimno izuzet“ (Vrcić-Mataija, 2011:150). Iščitavajući roman to se u ovom dijelu koji se bavi
školom i okolinom ističe u nizu motiva: Juričin otac Božidar je računalni stručnjak, pa ih uči
kompjutorskim igricama (a Pero ne zna raditi na računalu). To je bilo jako popularno upravo u
ovom razdoblju (devedesete godine dvadesetog stoljeća) o kojem se referira Gavran u romanu:
„I onda je striček Božidar na kompjutoru namjestio igru koja se zove Princ od Perzije, a to je
stvarno super igra, to s onim princem koji bježi iz turskog zatvora. Prikazao mi je što trebam
činiti, i mogao sam već nakon nekoliko minuta, igrati bez pomoći“( Gavran, 2000:17).

Sretni završetak
No ne samo da je striček Božidar reproduktivac, već je i kreativac, pa im nudi novu igricu koja je
po riječima Pere bolja i ljepša od Princa od Perzije. Isto odraz tog urbanog identiteta su i zabave
u školi kada im njihov razrednik odobri pokretanje disko-kluba, ali pod uvjetom da im dežuraju
roditelji. Može se reći da u ovom suvremenom hrvatskom dječjem romanu prevladavaju drugačiji
identitetski znaci, odnosno „iščitavamo način izgradnje mladenačkog identiteta oblikovanog u
kontekstu ljubavnih, obiteljskih, ali i životno egzistencijalnih odrednica, rjeđe trendovskih.“
(Vrcić-Mataija, 2011:150), a sve završava nakon ugovorenih “nekoliko „spontanih“ susreta i na
kraju je jedan dječak dobio oca, a drugi mamu“ (Hranjec, 2006:247).
Zaključak
U ovih nekoliko primjera vidimo kako se distribucija identiteta ili identitetska paradigma u
hrvatskom dječjem romanu mijenja, od vođe kolektiva Pere u romanu dječje družine iz seoske
sredine, preko romana lika Mungosa Nevade i urbanog prostora u kojem dominira lektira i film
kao identitetsko polazište i traženja identiteta sa svim poukama/porukama Matošeca, do identiteta
u suvremenom hrvatskom romanu koji se formira na polazištima urbanog djetinjstva, suvremene
kulture, obiteljskih odnosa, ali i životno egzistencijalnih odrednica.

U analiziranim primjerima složena je literarno-pedagoška funkcija navedenih romana. Čitatelji

upoznaju pojedine likove kao žive osobe sa svojim specifičnim karakteristikama i postupcima.
Njihove vrline ili mane navode na promišljanje o vlastitim osobnim, ali i grupnim identitetima.
Recipijenti mogu svjesno, ali i nesvjesno, tragati u likovima za sličnostima svojih osobina i
ponašanja. Pročitani sadržaji se internaliziraju, „posvajaju“ te se nastavljaju dalje nadograđivati
na unutarnjem psihičkom planu čitatelja.
Nakon zaključka nekoliko crta o hrvatskom kriminalističkom dječjem romanu
U nas se ističe kako je tijek hrvatskog kriminalističkog romana započeo Ivan Kušan, oslanjajući
se na Kastnerovu tradiciju i to 1956. Uzbunom na Zelenom Vrhu. U svojoj knjizi Dječju hrvatski
klasici Hranjec ističe tematsko-stilsku novost. Npr. u dj. prozi Šegrt Hlapić i Priče, kojima je i
književna povijest priznala autentičnost i snagu. U dječjoj prozi to je i Lovrak, tj. njegova
tematska novost, realizma s jakom socijalnom obojenošću, a nakon Lovrakovih ruralnih tema s
tezom Kušan i Matošec donose urbani svijet: „Kao i suvremenik mu Matošec (…) gradi fabulu
inspirirajući se romanom detekcije, krimićem, kojemu je svojstvena napetost, i on postaje
masovna lektira 20. stoljeća koju najviše gutaju upravo djeca.” (Hranjec, 2004:96) Snažno
nastavlja dječji kriminalistički roman i Pavao Pavličić, jedan od najpoznatijih autora
kriminalističkih romana u Hrvatskoj.

Kušanov model
U literaturi se ističe kako se Kušan zapravo poigrava obrascem kriminalističkog romana: „Kušan,
dakle, ne preslikava doslovce model krimića nego ga ležernošću i igrom relativizira, pa njegovi
dječaci ne samo da u romanu sumnjaju nego si i svjesni knjiškosti takvog štiva: (…) Žohar
razmišljaše o dovitljivim detektivima iz stripova i romana i pokušavaše zamisliti što bi oni učinili
u ovakvom slučaju. ‘Glupost’, sjeti se, ‘onu su izmišljotine, a ovo je pravi život’” To j eto:
Kušanov Žohar čvrsto je, lovrakovski na zemlji, no istodobno će ga obuzimati kastnerovski
nemir, znatiželja otkrivanja. Autor time ne opstoji (samo) između Lovraka i Kastnera, no upravo
na toj simbiozi stvorit će svoj tip romana: priča je u Uzbuni prostorno i vremenski locirana
(poslijeratni Zagreb), dakle ‘realistična’ je, a od krimića preuzet je kostur, shema, tehnika
pravljenja priče, što je pak izabrao zbog ‘sviđanja’, zbog receptivnosti djela.” (Hranjec, 2004:97)

KUTEN I PREDSTAVNICI PRVOG RAZDOBLJA

O POČETCIMA
Hameršak i Zima u Uvodu ističu kako je Crnković prvi dao književno-povijesni osvrt na hrvatsku
dječju poeziju 1978. god. Polazište su mu bili dječji časopisi u kojima su autori objavljivali.
Započinje s Bosiljkom te je navodi „kao (ne)dječju, odnosno kao stihove namijenjene djetetu,
zatim kao pobožnu, patriotsku u hrvatskome duhu i duhu slavenskog približavanja, te kao
refleksivnu s poukama o životu. Također kritički komentira odabir motiva u Bosiljku, primjerice
motive vina i drage u domoljubnoj lirici, kao i prijevode Schillerova Zvona i Goetheovog
Mrtvačkoga plesa, odnosno motive ženidbe i smrti koji prevladavaju u izboru usmene poezije, a
koje smatra neprimjerenim djetetu.” (Hameršak, Zima, 2015:284-285)

Poezija u Smilju
Crnković pak povoljnije ocjenjuje poeziju koju objavljuje časopis Smilje i to zahvaljujući
„uredničkoj politici Tomislava Ivkanca, koji časopis snažnije usmjerava dječjoj čitateljskoj
publici (pučkoškolskoj). Ipak, tip poezije koji se objavljuje u Smilju zapravo se nastavlja na
patriotsku, pobožnu i ćudorednu poeziju zastupljenu u Bosiljku, a glavni joj je reprezentant u
Smilju Ljudevit Varjačić. Varjačićevu poeziju Crnković opisuje kao tradicionalnu i ustaljenu, te je
vidi kao shemu ili kalup koji se nametnuo u Smilju” (Hameršak, Zima, 2015:285) Potom navode
kako je Varjačić takvom koncepcijom odnio pobjedu nad predstavnicima drugog kalupa, onog
Zmajevog kojeg je glavni predstavnik Josip Milaković. (Usp. Hameršak, Zima 2015:285)

Krunoslav Kuten, 1855.-1894.

Također navedene autorice izdvajaju u Crnkovićevoj studiji Hrvatska dječja književnost do kraja
19. stoljeća pojavu Kutena: „Središnja pjesnička ličnost ovoga razdoblja, prema Crnkoviću,
Krunoslav Kuten, kojeg smatra najvažnijim autorom Smilja” (Hameršak, Zima, 2015:285) S
druge strane jedno novo istraživanje ističe kako su „Prve Kutenove pjesme, „Čobanica i slavulj“ i
„Vida“ objavljene (…) 1874. godine u časopisu Velebit.1 Te pjesme ne pripadaju dječjoj lirici,
nego su to pjesme za mladež, pa izlaze iz granica ovoga rada, a koliko je bilo moguće utvrditi,
nisu do danas nigdje ponovno objavljene. Kuten je dječju poeziju počeo objavljivati 1875.
godine, kada je u dječjemu časopisu Smilje izišla pjesma „Majčin god“. Potom Kuten 1879.
godine objavljuje zbirku pjesama Primula veris.2 Ta je zbirka jedina knjiga koju je Kuten objavio
za života, no kako obuhvaća poeziju za odrasle, to djelo također izlazi iz područja zanimanja
našega istraživanja. (Berta i Stepanić, 2014:264)

Kutenov pjesnički korpus za odrasle

.Sve su objavljene ( misli se na pjesme izvan dječjeg korpusa, op. R.B.) od 1880. do 1894.
godine, a među njima je više prigodničarskih pjesama koje su izišle u različitim časopisima. To
su „San i java“, u časopisu Hrvatski dom 1880., potom „U slavu dvadeset god. pjev. društva
‘Kola’“, „U spomen smrti dra Milana Makanca“ i „U spomen sjajnoga sprovoda Đure Daničića“,
u časopisu Pozor 1882., „Okrutnik. Balada“, u časopisu Vienac 1882., „Knjizi i prosvjeti“, u
časopisu Slava preporoditeljem 1885., „Ribar“, u časopisu Hrvatska omladina u godištu za 1885.
− 1886. godinu, „U slavu 40-god. vlad. Nj. car. i kr. apost. Vel. F. J. itd“, u časopisu Napredak
1888., kao i pjesme za koje nije bila sigurna atribucija, nego se pretpostavljalo da su Kutenove:
„Budi mi druga“, „Čistoj ljubavi sloboda su krila“ i „Sve se mienom obara“, u časopisu Prosvjeta
1894. (Crnković 1975: 45, bilj. 2). Međutim, sigurno je da je zadnja spomenuta pjesma
Kutenova, jer je, za razliku od drugih dviju, uvrštena i u zbirku Primula veris, kao „Sve se
mienja” (Kuten 1879: 25).” (Berta, Stepanić, 2014:265)

Kutenov dječji korpus

Autorice ističu sljedeće: „Od 1880. godine Kuten se posvetio dječjoj poeziji te u dječjem
časopisu Smilje u periodu od 1875. do 1892. redovito objavljuje radove za djecu, tj. ukupno
pedeset i jednu pjesmu i animalističku dječju priču s elementima fantastike „Zečja bolnica“
(1882b), koja se, kako kaže Ana Batinić, atmosferom „približava nonsensnoj priči“ (2013: 135).
Valja napomenuti da ta Kutenova priča do sada nije nigdje bila ponovno objavljena.3 Objavljena
je samo vrlo uspjela ilustracija iz Smilja, ali djelomično i bez ikakvih podataka o izvoru slike.
Detalj se pojavio na koricama knjige o dječjoj književnosti Murisa Idrizovića iz 1984. godine. U
navedenome je razdoblju Kuten u Smilju objavljivao od jedne do najviše deset pjesama godišnje,
kao što se može vidjeti u Tablici 1., koja prikazuje dinamiku objavljivanja njegovih dječjih
pjesama. Nakon prve pjesme 1875. godine, nastupila je stanka od četiri godine, a nakon toga, sve
do 1892., svake je godine objavio barem jednu pjesmu.” (Berta Stepanić, 2014:265)

Sudbina Kutenove poezije

Navedeno istraživanje govori o sudbini zaboravljenog pjesnika: „Osim nekoliko iznimaka,
Kutenove su pjesme ostale zaboravljene u Smilju, sve dok Milan Crnković nije priredio i objavio
prvu potpuniju zbirku Kutenovih dječjih pjesama pod naslovom Stari sat (Kuten i dr. 1988) koja
uključuje 37 pjesama. Crnković je, dakle, izostavio 14 pjesama, a pjesmu „Na božićne dane“
preimenovao je u „Na blagdanske dane“, o čemu će biti riječi kasnije. Knjiga je izišla u izdanju
zagrebačke Mladosti, a ilustracije je načinio Ivan Antolčić. Uz Kutenove pjesme, koje
dominiraju, objavljeno je i nekoliko pjesama drugih starijih hrvatskih dječjih pjesnika, tj. Ivana
Filipovića (1 pjesma), Ljudevita Varjačića (1 pjesma), Augusta Harambašića (6 pjesama), Josipa
Milakovića (17 pjesama) i Milke Pogačić (1 pjesma).” (Berta, Stepanić, 2014: 265-266)

Milan Crnković, objavljuje Stari sat

Presudno za ponovno otkrivanje Kutenove poezije je „godina 1988., kada izlazi prva potpunija
zbirka Kutenovih dječjih pjesama, od velike je važnosti za razumijevanje poezije Krunoslava
Kutena i njezinu suvremenu prisutnost. U pogovoru Crnković iznosi tvrdnju koja možda najbolje
opisuje liriku Krunoslava Kutena i njegov pjesnički credo: „nikad se ne postavlja čak ni kao
iskusan čovjek iznad djece, nikad ne daje na znanje kako su dječje radosti male i neznatne. On se
naprotiv utopio u djetinjstvu, izjednačio s djecom i pjeva s djecom, misli s djecom, raduje se s
djecom kao da je i sam dijete“ (Berta, Stepanić, i Crnković u Berta Stepanić, 2014:271-272)

O recepciji Kutenove poezije

Berta i Stepanić ističu: „Milan Crnković prvi je proučavatelj dječje književnosti koji nakon
duljega vremenskoga razdoblja spominje Krunoslava Kutena, i to kao pjesnika koji nije bio
dovoljno zapažen (1972: 12). Već ga tada imenuje pretečom Grigora Viteza. U vrlo kratkome i
jezgrovitome, ali sadržajnome odlomku navodi primjere pjesama „Dobra odluka“, „Strašivica“,
„Radini Mio“, „Ura”, „Božićna“ i „Dar“ (od kojih pretposljednju nije uvrstio u zbirku iz 1988.)
kao primjere Kutenovih pjesama koje „svojom prirodnošću, zaigranim ritmom i prirodnim
funkcionalnim rimama, nagovještajem nonsensa i igre riječima, konciznošću i brižljivom
arhitektonikom u kojoj se osjeća sklonost za poentu na kraju pjesme, odskaču toliko od
jednolične ‘poezije’ ostalih pjesnika da upravo začuđuju“ (Crnković 1972: 13). Nakon toga,
Crnković Kutena spominje u četvrtome izdanju svoje knjige Dječja književnost (1973) na tri
mjesta, iako vrlo kratko.” (Berta, Stepanić, 2014:272)

Je li Preradović prvi hrvatski dječji pjesnik?

Dalibor Cvitan za razliku od Crnkovića i Zalara pomiče početak hrvatske dječje poezije nešto
ranije s pojavom Petra Preradovića. Ali s pravom se pita Zalar – zar se ne može takvim pristupom
još više pomaknuti početak hrvatske dječje poezije – do Matije Petra Katančića, npr. njegova
pjesma Ševa iz 18. st. jer ima mnogo više dječjeg nego Preradovićeve pjesme – mada su one ušle
u čitanke za mlađe razrede – pa smo imali Ribara u jednoj čitanki za treći razred. Recentnu
Antologiju hrvatske dječje poezije Zalar započinje s Kačićem, te ističe: „(…) odlučio sam u ovu
zbirku uvrstiti i pjesme dvojice pjesnika iz 18. stoljeća koje možemo smatrati pretečama hrvatske
dječje poezije. To su prije svega pjesme dalmatinskog franjevca Andrije Kačića Miošića (…) Te
pjesme nisu bile namijenjene djeci, ali su vrlo komunikativne i bliske dječjoj recepciji. (Ističe se
u literaturi kako je mati smirivala mlade Mažuraniće čitajući im Kačića, op. R.B.) Slično je i s
pjesmom Ševa Matije Petra Katančića. Govori se o ptici koju djeca poznaju i o kojoj će kasnije
pjevati dječji pjesnici.” (Zalar, 2008:11)

Katančić
Ševa: „Ševa, mila ptičica,/krotka, mirna, pitoma,/lipa kao divičica,/šetak se blizu doma.//Mrko
perje odilo/a na glavi kukmica,/koja diši sve tilo/kano lipa krunica.//Hodeć glavu
podigne,/skladno sakupi krila,/a očima namigne/kano da bi umila.//Sitni hodak lipota,/mio svakoj
družini;/ubit ju je griota/jerbo kvara ne čini.//Kad se digne snizoko/na perute lagane/i poleti
visoko/pak u zraku postane.//cii,cii . . . Popiva/milo, ljubko, taneno,/cara, cara … poziva,/čuti ju
je medeno.//Pak se pusti nadoli,/kano da će padnuti,/ali opet privoli/gori u zrak prnuti.//Ondi
malo počine/pak priuzme pismicu,/glasak više podigne/a naperi kukmicu.//Cii, cii …
udara;/poleti, opet stane;/cii, cii, cicara …/piv aptica brez mahne.//Neka piva ptičica,/kud ide
Karašica,//neka živi Marica,/draga nami dušica!”(Katančić, 1971:345-346)

Preradović
Ribaru: „Ribice lude,/Dodjite vamo,/Ribice lude/Kušajte samo./Ješka je sladka,/Udica tanka,/A
živiet krasno/Na zemlji vanka./Ribicam ovdie/Ljuska esnima,/Bojnog oklopa/Netrieba
njima,/Jer svatko živi/S vam u miru/Ljudske neskladi/K vam nedopiru./Svatko vam
gleda/Pribavit slasti,/Miesto u vodi,/Plivate u masti./Sva vam se zemlja/Klanja ohola/Svatko vam
snima/Rado kod stola./Ribice lude/Prim’te se srieće,/Znam, da nijedna/Vratit se neće.”
(Preradović, 1846:359) Prema tekstu iz Zore dalmatinske, br. 45, na 9. studenoga 1846)
Filipovićev model
Maca i miš: Jednoć maca mala/Mišu spomen dala./ - Čuješ mali miše,/Ne dolazi više,/Nit mi
kvara čini/U mojoj kuhinji,/Ako nisi rada/imat teškog jada;/To ti zadnji puta velim:/Nemoj odveć
biti smjelim!// Al miš mace neće/Da posluša veće,/Nego ko i prije/Svem se tome smije;/Pa tad
drzovito,/Pred macom očito,/Glavu rep ukoči/Te na astal skoči./Al ga skupo oto stade,/Jer u mace
šape pade.// Sveđ vjerujte toj istini/Što tko čini, sve seb’ čini.” (Filipović, 1988:55)

Milakovićev model
Prši sniježak: „Zimska večer. Selo malo./Nad seocem pršit stalo.//Prši sniježak
pahuljama,/Bijeleć krove kolibama.//Napala ga sila tušta,/A na zemlju noć s spušta.//Nigdej glasa,
ćuh anema,/Sve već spava, sve već drijema.//A kolibe on emale/Kamo da su bližes tale.//Kano da
su zagrljene/Da ne smrznu osamljene.” (Milaković, 1988:745) ili Sve u svoje doba: Viče bijeli
dan; - Hajde, noći, van!//Njemu veli noć:/ - Doveče ću doć! „ (Milaković, 1988:76) Opet pouka/
Kiš ai njena blagodat: Rosna je kiša škropila,/Kišicu zemlja popila,/Zemljicom nikla
travica,/Travu je pasla kravica,/Kravu je majka gojila,/Slatkim nas mlijekom pojila.” (Milaković,
1988:74)

Harambašićev i Varjačićev model

Harambašić, Tri junaka: Mi smo mi /Junak tri!/Bog će sreće dat/Te će buknut rat.//S bijelom
gušćicom,/S crnom puricom,/Sa žutom kokicom;/Pak ćemo mi tad/Svim po repu dat,/Jer smo
mi/Junaka tri!” (Harambašić, 2008:43) Ljudevit Varjačić, Prsti: Stari palac kruha prosi,/Kažiprst
ga kući nosi,/Srednjak šuti pa se ljuti/Što prstenjak sve pijeda,/A mezimac gladan gleda.”
(Varjačić, 1988:56)

Kutenov model
Za Malog ratara, po Crnkoviću najuspjelije Kutenove pjesme ističe se kako pjesnik „veselo i
sretno stresa sa sebe sav teret literarne mode, obzira, brige za formalnost, pouku i otvara sasvim
vrata igri, dječjem oduševljenju u prvom svjesnijem djelovanju u životu, čak i nonsensu
karakterističnom za dječje uspavanke i pjesme za igru što ih je stvorio bezimeni narod.” S
pravom možemo utvrditi, kaže Crnković ,da je Mali ratar prva moderna ili prava dječja pjesma u
hrvatskoj dječjoj poeziji.

Mali ratar
Kuten, Mali ratar: Ponedjeljak kada svane,/Ja pripravljam plug i brane./Utorak pak
brže-bolje/Izorem si ravno polje./A u srijedu slog po slogu/Sijem žita kolko mogu./U četvrtak
sunce grije/A moj usjev bujno klije./Petkom žanjuć žito zrelo/Znoji mi se vedro čelo./U subotu
stari mlinar/Žito melje mi za dinar./A na svetu nedjeljicu/Mama peče gibanicu.” (Kuten, 1988:38)
Ovdje je nonsens u ubrzanju gotovo godišnjeg procesa, od sijanja do brašna stavljen u samo
tjedan dana. Razlog je u kolaču, kada će mama imati vremena da svome djetetu ispeče slasnu
gibanicu! S druge strane kao da čujemo brojalicu, jer se u ubrzanom ritmu čuju dani u tjednu, a s
druge strane se dijete upućuje i poslove u polju od oranja do žetve. Upućujem i na Kutenove
pjesme: Mudri Vlatko, Junaci, Gozba domaće peradi, Miš u školi, Prsti i dr. U pojedinim
pjesmama nema doslovne dječje igre, ali je igra pokazana u istaknutim personifikacijama. O
Kutenovu utjecaju još ćemo govoriti u sljedećim predavanjima.

DRUGO RAZDOBLJE HRVATSKE DJEČJE POEZIJE

VRIJEME I PISCI

Omeđeno je vremenom od Prvoga svjetskog rata do iza Drugoga svjetskog rata do pedesetih
godina 20. st. U tom razdoblju pojavio se niz autora koji su objavljivali po dječjim i omladinskim
časopisima: Josip Rukavina, Viktor Car Emin, Frano Katarinić, Nikola Pavić, Mladen Širola,
Gabrijel Cvitan, Bogumil Toni, pišu dječju poeziju i Ivana Brlić Mažuranić i Rikard Katalinić
Jeretov. Motivi ovih pjesnika vezani su za prirodu, za mijene godišnjih doba, za crkvene
blagdane, za domaće životinje, naročito za mačke i miševe, za različite anegdote s naglašenom
odgojnom poantom, za domoljubnu i školsku problematiku.

Pjesnički opusi
Jedan od onih koji je u međuratnu dječju liriku unio svježe tonove bio je Vladimir Nazor (ovdje
je nova pojava, da hrvatski ugledni i afirmirani pisci pišu i za djecu), koji premda autor za odrasle
i pisac dječjih priča, nalazi interesa i u dječjoj poeziji. Nazor se ne drži klasične pedagoške
tendencije , ali se ističe kao ima niz školski programiranih pjesama. Za potrebu čitanki koje je
radio s Antunom Barcem, napisao je niz uspjelih dječjih pjesama. Školskim programom
‘programirane’ pjesme nose naslove: Teža zemaljska, Arhimedov zakon, Hidrogenij i oksigenij.
U njima se izmjenjuje humor i pouka, ali je riječ o pomaku od stare poezije: „Arhimed iz
Sirakuze/U kući se kupo/I svojim je kažiprstom/Po čelu se lupo (…) „Svako t’jelo uronejno biva
laše!Čeka//Od toga nas radost mnoga./Heureka! Heureka!” (Nazor, 1977:224) Ili „Vele: ‘Teža’! –
Oh, ona je/Avet, mrak i suton./Ja je neću. Nju je je neki/Izmislio Newton.// Kad mu kruška na nos
pala,/Dok j eu vrtu bio,/Pa kihnuo do tri puta/Te se naljutio. „(Nazor, 1977:223)

Nazor kao dječji pjesnik

Najuspjelije su djeci i najbliže i najprihvatljivije one pjesme u kojima Nazor kojem ne nedostaje,
vidjeli ste u njegovim pričama, imaginacije i mašte, oživljuje i personificira stvari i pojave oko
sebe. Npr. to su Željeznica, Čudna kuća, Zlatna lađa i Čovjek od dima: „Iz dimnjaka,
kakvih/Svud u selu ima,/Izašao jednom/Čovuljak od dima.//On se uvis diže/Jer ga vjetar
nosi;/Širi se i raste,/I tim se ponosi.” (Nazor, 1977:225) Ili kad objašnjava pojave u prirodi (dugu
u pjesmi Most na nebu):”Alaj mosta – krasan li je!/ Ne znam svile šarenije./Na njemu je sedam
vrvca:/Prva rujna kao krvca,/Druga kao plod naranče;/A treća žute boje/Kao lišće žute
hvoje;/Četvrta je sva zelena/Kao grana od jasena;/A peta je plava, plava/Ko nebo vrh naših
glava;/Posljednje su dv’je uzice/Ko latice od ljubice. (…)” (Nazor, 1977:28-29)

Još o hrvatskom dječjem pjesništvu

Između dva rata djelovalo je još nekoliko dječjih pjesnika Nikola Pavić koji je objavio zbirke
dječje lirike: Zlatni orasi, Zvjezdano jezero i Čudnovata školjka. Njegovo pjesništvo pokazuje
interes prema slikama iz prirode, prema prizorima iz svakodnevnog života djece, s ponekom
dosjetkom ili animalističke motiv s obaveznom poukom. Na razmeđu stare i suvremene poezije je
i stvaralaštvo Zlate Kolarić – Kišur. I njoj je priroda izvor motiva. Brojne njezine pjesme donose
takve motive: U mojega zekana/Šapica je mekana./Uho mu je dugačko,/srce mu je junačko./Moj
zekane brkati,/znaš li brke frkati?/A tvoj repić kusasti,/Zar ti neće narasti?/Ma bio i kusorep,/ti si
meni ipak lijep.” (Kolarić-Kišur, 1991:65) U navedenom razdoblju objavila je zbirke dječje: Naš
veseli svijet (1933.), Smijte se, djeco (1935.), Po sunčanim stazama (1951.), Cvijeće (stihovi i
proza, 1955. i dr.
Zekini jadi/ Juri zeka iz daleka

Ivo Kozarčanin
Da nije tragična smrt na početku Drugoga svjetskog rata (1911.-1941.) nije prekinula životni i
književni put Ive Kozarčanina, vjerojatno bi zauzeo izuzetno mjesto u hrvatskoj dječjoj poeziji. U
literaturi je poznat kao autor romana Sam čovjek i Tuđa žena i knjiga proze Mati čeka i Tihi
putovi, no objavio je i zbirku poezije namijenjene mladeži Sviram u sviralu, 1935.godine.
Premda mu u tekstovima za odrasle prevladavaju sumorni i tužni tonovi, zbirka Sviram u
sviralu donosi niz vedrih skica iz prirode. Tim je tekstovima imanentna jednostavnost izraza i
sklonost za personifikaciju te ih stoga možemo svrstati u dječju poeziju: „U zlatni dan, u ljetni
dan/vjetar livade dira./Modri s elan, sav radostan/./Moja svirala svira.//U zlatni dan na trudni
dan/spušta se sunčeva lira./Izađi van, kao kroz san,/moja svirala svira.” (Kozarčanin, 1935:1)
Visibabe: Kakvo ono zvono zvoni uz potok, što poljem roni?/Kakve ono bijele glave cvatu izmeđ
svele trave?/To su jutros ukraj grabe nikle prve visibabe,/pa sad zvone u dna rani, kao mali
sirotani,/da procvate rosno cvijeće, jer proljeće već se kreće.” (Kozarčanin, 1935:5

Ivan Goran Kovačić

Kozarčanin i Kovačić nisu ušli u recentnu Antologiju hrvatske dječje poezije. No, oni nisu samo
gosti u dječjoj poeziji. U prilog tome govori npr. da je u sabranim djelima I.G. Kovačića
Tadijanović objavio oko 120 dječjih pjesama i skica. Osobito mu je značajan niz pod zajedničkim
naslovom Za našu djecu 1936.-1939. koji sadrži 76 pjesama, lirskih crtica i i skica. Taj niz
objavio je u Hrvatskom dnevniku gdje je bio namješten u razdoblju od 1936. do 1940. i to pod
pseudonimima Striček Šimek, Ujak Vanja, Crnac Nil, Cik, Cak, Cik-Cak i Zvrk. (Vidi o tome
više u Robert Bacalja, Dječja poezija Ivana Gorana Kovačića, u: Dječja knjiga u Hrvatskoj
danas, Zagreb, Knjižnice grada Zagreba, 1997, 70-80.)

Neke teme I.G.Kovačića

Kovačić je pjesnik prirode, napose slika iz svojega zavičaja, no on crta i dijete u igri, domu,
ugođaji obiteljske sreće i dr. Naravno, mijene u prirodi (pada snijeg, pada snijeg), ali i proljeće:
„Macice cvatu, šafrani se plave,/a visibabe zvone iznad snijega;/I ljubice su već nagnule
glave,/Pa slušaju trube jaglaca sa brijega.//Uskoro će doletjeti oblaci:/Zepelini svileni bez žice;/Iz
utrobe će svaki da izbaci/Ševe, rode i gospe lastavice.” (Kovačić,1983:134) Napose donosi
zanimljive urbane teme: Halo, halo, ovdje Zlatko!/Je li tamo medo Matko?/Ako nije pravo
vrijeme,/Gospođice, spojite me/Sa majmunom mojim Miškom,/Kojeg nudim slatkom kriškom;
(…) Samo ne znam vrapčev broj,/jer stan mijenja stalnos voj.(…)” (Kovačić, 1983:139) Kovačić
donosi i domoljubne motive, npr u pjesmi Plovi.. :Plovi hrvatska lađo,/Raširi jedra- /Bijela, čista i
snažna,/Vječito vedra.//Ne skrši te bura ni vali,/Udarac groma –/ Ti nosiš visoko
zastavu/Hrvatskog doma.//I kad te primi mirna /I sretna luka –/Raduj se plaču, veseli
pjesmi/Slobodnog puka.” (Kovačić, 1983:142) I oponaša ton uspavanki na kajkavskom (Spi mi
sniček, slatko spi), koje otvaraju interes i za njegovu kajkavsku liriku.

Kovačićev barun Vrtirep

Kovačić je napisao niz s nazivom Zgode i nezgode baruna Vrtirepa, on je turopoljski plemić koji
u zgodi Jelen trešnjevac obrađuje Burgerov motiv: „”Tako barun u lov jelenom ode;/začas eto
lovačke mu zgode:/Divan jelen pred njim osvane;/traži barun po torbici tane.// Ali nigdje
nijednoga zrna/tek trešnjeva koštica se crna/u ruci mu se nađe, pa nju svali/u cijev – i na jelena
opali.//Pogodio lagano u čelo -/i jelen mu pobjegnu veselo.” (Kovačić, 1983:200) No dogodi se
čudo, drugi puta ga susretne ( „I gle čuda! Jelen tu se stvori…/Na glavi mu mala trešnja zori!”) i
opali pravi hitac: „Barun imo voća i mesa./Drugi lovci pucali od bijesa.” (Kovačić, 1983:201)

Još o Burgeru u Kovačića

I ona najdojmljivija slika iz priča Baruna Munchhausena, kad leti na topovskoj kugli jer je po
zadatku (u Kovačića to je pjesme Opasna zadaća) morao vidjeti što rade Turci u gradu koji
opsjedaju: „Tad našem barunu/sjajna miso pane:/Baš kad topić grunu,/sjeo je na tane – i ko vjetar
dunu (…)// Među Turke zrakom/tane bacit će ga/u zaletu jakom. (…) Ali brže od hica/njemu
nešto sinu:/Mimo njegva lica/turska tanad plinu, -/pa brzo ko ptica/na jedno se vinu/jureć
nizbrdicom -// I k svojima pade!/Otkrio je tajnu!/Slava ga dopadne/za izvedbu sjajnu.” (Kovačić,
1983:199)

I Tadijanović
Između dva rata se približio dječjoj poeziji i Dragutin Tadijanović ciklusom pjesama Dani
djetinjstva. Premda je riječ o tekstovima autobiografskog karaktera, kao što je uostalom i sva
njegova lirika, Tadijanović je ne pjevajući nego govoreći svoju poeziju, na poseban način oživio
svijet svojega djetinjstva. On nije posebno te pjesme namijenio djeci, zatim ih nitko nije ni
pokušavao svrstati u dječju poeziju ali ih i danas, uz odrasle čitaju i djeca prepoznaju u njima
opće crte svoje dobi, mentaliteta i načina ponašanja: „I svi na moja ramena povješaju./A meni
nije teško, jer znam da nosim/I Jelinu torbu./Mogao bih za nju/Da nosim, sigurno, trideset i tri
torbe.” (Tadijanović, 2005:211) Naravno, za dječju recepciju pogodan je i niz pjesama pjesnika
koji stvaraju između dva svjetska rata, npr. Ujevića, napose Cesarića.

PRIMJERI GRADIŠĆANSKOHRVATSKE DJEČJE LIRIKE

(MILORADIĆ I BLAŽEVIĆ)
MATE MERŠIĆ MILORADIĆ (1850.-1928.)
Na zapadnougarskome književnom hrvatskom nebu početkom dvadesetoga stoljeća počeo se
ostvarivati značajan književni, napose pjesnički opus tada već zreloga čovjeka Mate Meršića
Miloradića, koji se poezijom počeo baviti u svojoj pedeset i trećoj godini (Benčić 2017: 111). Na
važnost pojave Mate Meršića na početku dvadesetoga stoljeća upućuje 1941. i Jure Prpić:
„Novija hrvatska književnost gradišćanskih Hrvata počinje godine 1903. Ta je godina važna, jer
se te godine prvi put javlja Mate Meršić-Miloradić kasnije najveći pjesnik gradišćanskih Hrvata i
narodni preporoditelj (...) Skoro kao sijedi starac, on matematičar, filozof i učenjak, počinje pisati
pjesme, jer je vidio da je krajnje vrijeme da se probudi uspavana hrvatska svijest u Gradišću.“
(Prpić 1941: 33). Tako zreo i načitan snažno je kročio u hrvatsku književnost upravo u vrijeme
kada je u matičnoj književnosti trajala moderna
Miloradićeva kultura
Njegovi široki znanstveni interesi u području filozofije, teologije, matematike, sociologije i
ekonomije sežu još u 1885., kada, kako napominje Benčić, „(…) ravno u Wiener Literarischer
Handweiser predstavi filozofsko djelo svojega omiljenoga Hermana Schefflera (1820. – 1903.),
protestantskog nimškog filozofa, fizičara s velikim brojem publikacijov, čije djelo proučava od
1875. cijeli svoj život i prez granice favorizira i preuzima njegov sveopći pentarhički filozofski
sistem znanja i vridnovanja, kot je to ljestvica 1) zrak, 2) mineralije, 3) rasline, 4) živine, 5)
človik, usmireno sve na svit, a svit na samoga Boga.“ (Benčić 2017: 97). Možda je to odgovor
zašto je Miloradić mogao iz, u naravi regionalne prosvjetiteljsko-poučne i prigodničarske
literature, svojim pjesničkim opusom napraviti takav književni iskorak. Kao zreo čovjek s
iskustvom bavljenja mnogim znanstvenim disciplinama, bez ikakvih ograda i kao angažirani
pjesnik progovorio je o mnogim bolovima, a u literaturi se navodi da je imao buntovničku narav
te da je bio svadljiv fanatik (usp. Benčić 2017: 93). Na široku i temeljitu Miloradićevu kulturu
koja je dala tako kvalitetno pjesništvo ukazuje i Neven Jurica (1989: 202–203): „Zato
Miloradićeve jačke nisu samo rezultat konzekventne transpozicije gradišćanske pučke i usmene
popijevke, narodnih kazivanja, nego su i plod literarne naobrazbe, erudicije, poznavanja
književnih i drugih kretanja matične kulture.“

„Male” pjesme Miloradićeve

Napose su zanimljive „male“ pjesme Mate Meršića Miloradića jer je time pokazao koliko su mu
kao pjesniku, svećeniku, preporoditelju, teologu filozofu i znanstveniku značila djeca. Polazeći
od pretpostavki da se upravo u dječjem svijetu usađuju ljubav i odgovornost, otvorio je prostor
raznim temama za koje je mislio da su djeci potrebne. U Meršića Miloradića naći ćemo i igru, a
specifičnost njegove poezije namijenjene djeci ogleda se i u onomatopoetskim slojevima koje
nalazimo u jednoj od najuspjelijih pjesama hrvatske dječje poezije toga doba „Drrrrv nij“:
„Gradeći na taj način ovu pjesmu, sazdanu od nekoliko vokativa, jedne kratke upitne rečenice i
triju istaknutih onomatopejskih, s jasnim oslonom na pučku pjesmu i s autentičnim doživljajem
istinske atmosfere doma, zajednice djece i odraslih, upotrijebivši samo trideset riječi – Miloradić
postiže čudesnu, jednostavnu, a punu ljepotu dječje pjesme“ (Crnković i Težak 2002: 384–385).

Animalistička tematika
U njega ćemo naći veći dio pjesama s animalističkom tematikom. To možemo povezati s
činjenicom o kojoj govori Ana Batinić u svojoj knjizi o animalističkome čitanju hrvatskih dječjih
časopisa: „U 19. stoljeću polovica je Amerikanaca živjela na farmama, pa je dječja književnost
toga razdoblja, u prvom redu cijeli niz dječjih pjesmica o mljekaricama i pastirima, bila odraz
dnevne teksture prisutnosti životinja u životima djece. Usporedimo li to s našim Smiljem, lako
ćemo uočiti da je situacija identična (...)“ (Batinić 2013: 26). Te su iznimne pjesme „Krt“, u kojoj
ukazuje ipak na korisnost krtice: „Najde črve / I poždroka. / To je dar, / Veći dar / Neg je kvar“
(Meršić Miloradić 1978: 358). Isto tako u pjesmi „Pik pik pik!“ upućuje djecu kako se ponašati
prema prirodi u slučaju kada stisne zima: „Kad je zima / Kad je snig, / Dajte ptici / Sirotici / Česa
nima: / Pik, pik, pik!“ (Meršić Miloradić 1978: 358–359).

Miloradićeva pouka
Tu zajednicu djece, odraslih i životinja tematizira također u pjesmi „Šiša nosi miša“, gdje
podučava dijete što učiniti kada mačka donese miša. Inače Miloradić apostrofira pouku koja treba
voditi dobrom i pristojnom ponašanju, a iznad svega dominira u njegovu pjesništvu vjerska
intonacija. Od „Jutarnje molitve“ do „Večernje molitve“ sadržano je vjersko štivo koje je trebalo
u djece razviti osjećaj duboke vjere i vjerske pripadnosti. Zahvala Bogu proističe iz niza stihova,
napose molitve u epigramskoj formi, odnosno Miloradićeva efektnoga malog katekizma: „Pred
djelom a i med djelom, Pred jilom i Za jilom“ (do „Va skušavanju“) i dr., gdje se predano uči
zahvaljivati Bogu: „Ča smo jili, ča smo pili, / Sve je tvoje Jezuš mili! / I na zemlji, i na nebi, /
Hvala, diko, budi tebi!“ (Meršić Miloradić 1978: 356).

Ivan Blažević 1888.-1946.

Ivan Blažević je u književnost ušao objavama u novinama i kalendaru tijekom Prvoga svjetskog
rata (Benčić 2000: 21), napose Benčić ističe njegovo javljanje u Kalendaru sv. Familije 1914.
crticom „Fratrovac“ još dok je bio mladomisnik (Benčić 1996: 267). Književna ga povijest
ocjenjuje kao nastavljača Miloradićeva pjesništva. U tematskome smislu može se prepoznati
odjek Meršićeva pjesništva jer se Blažević (inače rođen u Frankanavi 1888., gdje se u matičnoj
knjizi vodi kao Blazovich) bavi temama koje možemo pronaći i u njegova prethodnika: dječjim
svijetom i djetinjstvom, animalistikom, vjerskom tematikom, crkvenim blagdanima, ratom
(njegov je niz o ratu Benčić izdvojio kao „Krvni put“), narodnim običajima („Mesopust“,
„Zaručnici“), domoljubnim temama gdje hrabri hrvatski narod u svim njegovim iskušenjima
(„Takozvanim Hrvatom“ i dr.), ali i prigodnim temama i temama koje su vezane uz socijalni život
hrvatskoga naroda u Gradišću, iseljavanje („Amerikancem“), političke mijene u tome prostoru,
osobito nakon Prvoga svjetskog rata. Ratnu tematiku osjetio je iz prve ruke jer je bio vojni
dušobrižnik u Beču u vojnoj bolnici („Garnisonspital I“) (Benčić 2000: 20), gdje je osjetio mnoge
tragične sudbine ranjenika i stradalnika Prvoga svjetskoga rata

Miloradić-Blažević
U Miloradića nalazimo animalistiku, a upravo tu tematiku proširuje Blažević. Gotovo da nema
životinje iz seoskoga dvorišta koju u svome animalističkom nizu pod nazivom Moje stvari
Blažević nije opjevao. Iz toga su niza osobito uspjele pjesme „Pas“ (kucak) – „Lancoš kutja,
vjerna para, / Služi, čuva gospodara. / Laje, biži po svom stanu, / Hlače skinut će tolovaju.“
(Blažević 1998: 9) – i „Moji piplići“: „Mali siročići, / Prez kočke piplići, / Cijeli mili dan pišću, /
Nepoznatu mat išću“ (Blažević 1998: 12). Naravno, riječ je o pilićima koji su se izlegli u stroju i
koji su u dvorište došli poštom. No Blažević poručuje i da je i njima tako nejakima potrebna
majčina toplina: „Pile prez kreljuti, / Prez pameti, ćuti: / Da i njemu manjka / Dobra kočka:
majka. / Je zima, vjetar ljut, / manjka majke kreljut“ (Blažević 1998: 12).

Maštovitost
U Blaževića nalazimo i primjerenu maštovitost, kao da takva maštovitost progovara iz samoga
djeteta. Tako je i u antropomorfno prikazanoj „Visibabi“. Zanimljiva je i usporedba s
antologijskom Kozarčaninovom „Visibabom“ iz njegove zbirke Sviram u sviralu, koja je nastala
otprilike kada i Blaževićeva pjesma jer, kako navodi pjesnik Anton Leopold, on je rado čitao
dječje pjesmice koje su izlazile u kalendarima i novinama „i naročito u Mali crikveni i školski
novina, kako su ončas izmedju 1930. i 1939. dvakrat u misecu ishajale. (…) One su donašale i
mnoge pjesmice, ke su svojčas pjevali Ivan Blažević, Dometar Lemperg, Feri Sučić, i Slavko
Marhold (pod pseudonimom Slavić…)“ (Leopold 1976: 138). I jedan i drugi tematiziraju prijelaz
iz oštre zime u proljeće: Kozarčanin daje tu sliku u dijalogu, gdje na postavljena pitanja lirski
subjekt ukazuje na prve visibabe, koje pokazuju „izmeđ svele trave“ svojim „bijelim glavama“ da
je krenulo proljeće: „Pa sad zvone u dan rani, / kao mali sirotani“ (Kozarčanin 1935: 5).

Blaževićeva visibaba
U Blaževića je visibaba prikazana antropomorfno, kao neko toplo majčinsko-vilinsko biće koje
hrabri djecu da će proljeće stići: „Pod brižić uz grm se j' sjela, / Milo, nujno drima. / Ne bojte se,
dica mila, / Dojt će protuliće! / Raširuje si jur krila, / Giblje se sve biće…“ (Blažević 1998: 13).
Maštovitost i fantastika odlika su Blaževićeva književnog postupka, pa se tako lako djevojčica
„Marica“ našla u zamišljenoj „zlatnoj zemlji“ u prostoru u kojem se sve sjaji jer „Po zlatu ti gazu
noge / A svila je travica“ (Blažević 1998: 14). No takvo ugodno maštanje u kojem uživa
djevojčica Marica kratko traje i premda joj je kućica skromna („slamom pokrita“), njoj je tamo
najugodnije jer „Ali u njoj majka mila! / Otac, sestre i brati! / U njoj sam se ja rodila, Dražja mi
je nek svi / svit zlati!“ (Blažević 1998: 14).
Fantastično putovanje
Ovom fantastičnom vizijom svijeta priča kojoj je opreka stvarni svijet kao da nas uvodi u sljedeće
maštovito putovanje, koje se ne zaustavlja u zavičaju, nego ide širom svijeta u pjesničkoj zbirci
Aca čemernjača, Šime dobro sime. Već je Mate Karall u Kalendaru svete Familije pisao o Africi
(„Divlji narodi“, „Robi u Afriki“), o Beninu, a Blažević započinje put Ace njezinom
neposlušnošću u kući: „Aca reda ne spoznava, / U hiži se strovaši, / Ovdje leži lutke glava, /
Onde pratež, vlasi“ (Blažević 1998: 15). Inače je put označen kao kazna neposlušnim jer Acu,
koju je kaznila majka, svlada san u kojem je usnula put do Afrike. Ovaj je neobičan putopis pisan
u stilu fantastične priče jer se događa u Acinu snu koji je odraz njezina stvarnoga života, a
prijelaz iz realnoga u irealno naglašen je njezinim snom. Kako se ističe u literaturi o
funkcioniranju fantastike, govori se o primarnim i sekundarnim svjetovima: „Načini postojanja
sekundarnih svjetova i njihovi odnosi prema primarnom svijetu u fantastičnoj su priči
mnogobrojni i različiti. Sekundarni svijet može biti svijet bajki i priča koje su junaku prisutne iz
literature, a u koje ulazi, recimo, u snu i iskustveno ih proživljava.“ (Hameršak i Zima 2015:
259).

Acino i Šimino putovanje

U snu sretne dječaka Šimu i kreću na putovanje u kojem ih nije pokolebala ni prva potjera u kojoj
ih progoni nečiji pas. Odlučili su krenuti („Med negare“) u crni svijet Afrike koji ih privlači
svojom slobodom: „Ar onde nij škole… / Vidimo slone i tigare, / Črne ljude, gole“ (Blažević
1998: 19). Tamo ih privlači i bogatstvo koje su čuli u pričama (slonovača i dijamanti), stoga
sjedaju u brodicu i spuštaju se Dunavom prema moru. Ovdje doznajemo da je riječ o djeci iz
Jandrofa: „Z Jandrofa su bili… / Zato dobro veslat znaju, / Na morje dospili. // A na morju vjetar
puhne, / U Afriki su vreda… (…)“ (Blažević 1998: 20). Tamo im se san komplicira jer su ih u
pjesmi „Ulovljeni“ uhvatili domorodci i vezali za stupove gdje ih gledaju njihova djeca. Blažević
je uporabio zgodnu usporedbu jer su crnoj djeci ona bijela: „Vidili su dicu blijedu / Kot je breza
drivo“ (Blažević 1998: 21). Prema poznatome ritualu iz priča, domaći ih žele pojesti: „Oganj
gori, brusu nože / I tam-tam si jaču… / Još danas hte prez kože!“ (Blažević 1998: 21). Tek tada se
u njima budi osjećaj krivnje zbog neposlušnosti, pa se sjećaju što im je govorio učitelj: „Naš
učitelj je htio reći / Čudaput u školi: / Najbliže j' Bog u potriboći; / Aca Boga moli!“ (Blažević
1998: 22).

Ljubimac Miki pomaže

No onaj bijeli mišić koji donosi sreću, a Aca ga je voljela više nego školu, dolazi im u pomoć. U
toj slici Blažević antropomorfizira njezina ljubimca koji joj pomaže u tom snu njezine „katarze“:
„'Došao sam ti ja na pomoć', / Veli mišić mali. 'Prije ćemo pobignut moć, / Nek b' nas pozobali.'“
( Blažević 1998: 23). Još je šaljivije u toj pogibelji što od nje traži ljubimac: „Zaman ovde oganj
gori, / I se brusu noži. / Ćeš biti dobra? Sad govori, / Pak nam Bog pomozi!“. Na njegovo pitanje
Aca skrušeno odgovara: „Nigdar neću činit zloga, / Ljubit ću uredbu. / Posluhnut ću majku,
Boga, / Ujca, ujnu, tetu… // Aca ćuti: mišić mali / Jur grize na uži… / Noćas bi ju uglabali /
Mrski črni muži. // A ja ću rado hodit / U školu svakidanju. / Nek sad nas nu oslobodit, / Da
ujdemo klanju…“ (Blažević 1998: 23–24). Kad su domorodci shvatili da su pobjegli, dali su se u
potjeru za bjeguncima: „Črnci bižu u ruka s noži, / Za njimi kot strijele. / Joj će biti njevoj koži; /
Jisti ćemo bijele.“ (Blažević 1998: 25).

Blažević i hrvatsko dječje pjesništvo

Iz toga strašnog progona spašava ih krokodil koji ih vodi na pusti otok. Na njega je prvi skočio
Šime, a za njim i Aca. No tamo se bude krokodili koji ih hoće pojesti i kad Aca skoči u more, san
nestaje, ona se budi u svome domu i priča svojoj majci što je sanjala: „Požerati me je rada /
Banda črnih ljudi… / Kako j' dobro da me sada / Bog iz sna prebudi“ (Blažević 1998: 31).
Blažević upućuje u poanti da djeca moraju slušati svoje roditelje, napose majku: „Posluhnite, to j'
vaš posao, / Vašu dobru majku! / Zato sam vam ja napisao / Ovu povidajku.“ (Blažević 1998: 32).
Ovaj u temelju narativni niz u pjesničkome je ruhu posve originalan i jedinstven u hrvatskoj
dječjoj književnosti, a može se eventualno vezati za Nazorova međuratna maštovita putovanja
svijetom u Zlatnoj lađi ili u Ming Čang Linu i dr. Otvara potpuno prostor mašti, dječjoj želji za
lakoćom pustolovine i želji za nepoznatim i putovanjem.

Tema mjačinstva
Tema je majčinstva jedan veliki niz u Blaževićevu dječjem pjesništvu: „Na Majkin dan“, „Mojoj
majki“, „Majka“, „Moj Majkin dan“, „Pozdrav na Majkin dan“ i dr. Vjerske dječje pjesme
uglavnom su mu prigodnoga karaktera, a vezane su za božićno vrijeme: „Advenat I“, „Advenat
II“, „K svetome Mikuli“, „Božićno veselje“, „Andjeo“, „Andjeli“, „Pastiri“, „Sveti Tri kralji“,
„Dica Jezuševa dica pri jaslica“, koja sadrži niz „Cilka iz Cindorfa“, „File iz Fileža“, „Jandre iz
Jandrofa“, „Priscila iz Prisike“, „Vince iz Vincetja/Vincjeta“ i „Sva dica“, koji ima formu
igrokaza i dr. Za Blaževića se može reći da se svojim pjevanjem u kojem često koristi
onomatopeju i personifikaciju izdignuo iz stroge pedagoške dječje lirike i da je napravio u okviru
gradišćanskohrvatske dječje književnosti onaj odmak od tradicionalnoga dječjeg pjesništva, kako
je to napravio u 19. stoljeću u hrvatskoj dječjoj poeziji Anton Truhelka, „koji je svoje tekstove
crkvenih pjesama šezdesetih godina 19. stoljeća prilagodio razini dječjeg svijeta i interesa te je u
tekstove unio obilježje igrivosti i lako pamtljivog rimovanja“ (Mihanović Salopek 2018: 11).

Zaključak
Naravno, tu su i pjesme namijenjene djeci s vjerskom tematikom, a po njegovu zahvatu u dječju
poeziju Benčić ga označava „prvim pjesnikom za školsku mladež“ (Benčić 1995: 265). Njegova
se optimistična i postojana životna energija nikako ne podudara s tragičnim životnim krajem kada
je pretučen do smrti od ruskih vojnika 1946. služeći kao župnik u Koljnofu. Kako je istaknuto,
proširio je tematiku i pristup dječjoj poeziji ne samo pedagoški već s puno igre, unoseći se u
dječju maštu, napose pustolovnost, koja je u prirodi svakoga djeteta („Aca čemernjača, Šime
dobro sime“). Kao i prije njega Karall, koji u kalendaru piše o stranim zemljama, i Blažević je
dao oduška dječjoj mašti i želji za putovanjem i pustolovinama, pa je upravo on dao zanimljiv
prinos gradišćanskohrvatske dječje poezije (napose u snoviđenju „Aca čemernjača i Šime dobro
sime“) razvojnomu putu hrvatske dječje poezije koja se između dvaju svjetskih ratova oslobađala
samo one primarne pedagoške poruke u radovima Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Nazora i
njihovih suvremenika.

GRIGOR VITEZ U INTERTEKSTU HRVATSKE DJEČJE POEZIJE

VITEZ I TRADICIJA
Cilj rada je interpretacija pojedinih intertekstualnih pasaža koji se mogu iščitati u Vitezovoj
poeziji. Na primjeru odabranih pjesama utvrdit će se slojevi koji funkcioniraju intertekstno, a
vezuju se za pojedine pjesničke opuse od Katančića do I. G. Kovačića. Također će se iščitati
slojevi Vitezove poezije koji funkcioniraju u intertekstu suvremene hrvatske dječje poezije.

O intertekstualnosti
Ivo Vidan ističe u Uvodu svoje studije Engleski intertekst hrvatske književnosti da
"Intertekstualnost je onaj oblik reference što se doživljuje kad čitatelj primijeti da neki tekst
pretpostavlja neki drugi, a ovaj daje prvom mogućnost da bude interpretiran i da se opravdaju
njegove formalne i semantičke osobitosti." (Vidan 1995: 18-19) S druge strane Vidan ističe da je
"Intertekst drugi tekst ili korpus drugih tekstova (... ) kojemu su leksik i strukture zajedničke s
tekstom koji čitamo. Intertekst je model po kojemu tekst izgrađuje svoje varijacije." (Vidan 1995:
19) Iščitavajući Vitezovu poeziju može se zaključiti kako čitanje pojedinih tekstova izaziva niz
intertekstualnih asocijacija, i vraća nas na sam početak hrvatske dječje poezije.
Vitez u književnopovijesnim osvrtima
Kao uvod u interpretaciju pojedinih Vitezovih tekstova možemo krenuti od misli Jože Skoka o
uronjenosti Vitezove poezije u tradiciju hrvatske dječje poezije: "Vitez je apsorbirao i nastavio
ono najdjelotvornije i pjesnički najživlje u toj tradiciji (hrvatske dječje poezije, op. R. B.),
posebice onaj odvjetak koji je tematski bio vezan uz prirodu, ritmične i zvukovne igre te
humorističko-nonsensne nagovještaje." (Skok 1987: 8) Upravo u tom koordinantnom sustavu
može se promatrati intertekst Vitezove poezije, a eminentno prva pjesma koja nam se nameće u
njegovu opusu jest Ševina jutarnja pjesma, objavljena u antologijskoj zbirci Prepelica 1956.
godine. U dvobroju časopisa Umjetnost i dijete posvećenom Grigoru Vitezu (O djelu Grigora
Viteza) Joža Skok je u tekstu Vitezova Ševina jutarnja pjesma u svijetlu komparatističkog
pristupa uspoređivao pjesmu sa Ševom Shelleya, Kulenovića i Katančića te pritom
komparativno došao do zaključka o autentičnosti Vitezove pjesme.

Matija Petar Katančić i Vitez

Katančićeva pjesma otvara niz pjesama o istoj temi u hrvatskoj dječjoj književnosti, a jedna od
njih je i Ševina tužaljka iz 1929., Kovačićev (misli se na Ivana Gorana Kovačića) prvi objavljeni
tekst. Ne bih se bavio na ovom mjestu koliko je Katančićeva pjesma dječja pjesma, ali je
poticajna za Viteza, jer je upravo radeći na svojem tekstu najviše istaknuo onomatopeju koja
najbolje određuje Katančićevu pjesmu to je onaj čuveni stih: "cii, cii... popiva/milo, ljubko
taneno,/cara, cara ...poziva,/čuti ju je medeno/(...) Cii, cii ... udara;/ poleti, opet stane;/cii,cii,
ciccara.../piva ptica brez mahne.(Katančić 1971:345-346) Onomatopeja određuje Vitezovu
pjesmu pa je gotovo sva pjesma jedna velika onomatopeja, od prve strofe u kojoj se javlja pet
puta(Zalar 1987: 70)
Ševina jutarnja pjesma

Kuten i Vitez
Milan Crnković je u tekstu Sto (i nešto godina) hrvatske dječje književnosti povezao Vitezovu
poeziju s Kutenovom. No njegovu rečenici bismo morali čitati inverzno, a ona glasi: "Kuten
podsjeća na Viteza, on je zaista daleki preteča Viteza."(Crnković 1971: 13) Ja bih istaknuo da
Vitez podsjeća na Kutena, koji je njegov predčasnik.
Onomatopeja u Kutena i Viteza
No u cjelokupnom Vitezovu opusu, kada ga se usporedi s Kutenovim, naći ćemo slojeve koji su
proistekli iz Kutenove inovativne poetike. Od onomatopeje koja je česta u Kutena, npr. u pjesmi
Ura i Zbor kukaca: "Prvi bumbar sleti nanj/Pak će počet: brum, brum, brum/Cvijeće cvate sad uz
drum./Za njim rogač: brm, brm, brm,/Zeleni se hrastov grm./Onda cvrčci: cri, cri, cri, /Rosice
smo željni svi."(Kuten 1988: 37) Ili pak u pjesmi Gozba domaće peradi koja je našla zasigurno
odraz u Krklečevoj pjesmi Ptičji pjev i Vitezovoj Ptičjoj pjevanki. Odjek konkretne Vitezove
onomatopeje koja se spaja s nonsensom na temelju pučke etimologije(Crnković 1987: 20) naći
ćemo u usporedbi pjesme Kvočka vodi svoju djecu u šetnju s pjesmom Vodenica Ante Gardaša.
Kutenov Mali ratar
Kako znamo Kuten nonsensnim ubrzanjem pokazuje cjelogodišnji ciklus rasta u prirodi, i to tako
da ga je smjestio u tjedan dana, jer podražava dječju želju da što prije dobije kolač – gibanicu.
Ali u pjesmi Kuten donosi i dane u tjednu: "Ponedjeljak kada svane,/Ja pripravljam plug i
brane./Utorak pak brže-bolje/Izorem si ravno polje./A u srijedu slog po slogu/Sijem žita kolko
mogu."(Kuten 1988: 38) Ove dvije male fabule o zanimanjima – malom rataru i švelji - donose
istu poruku: gotovo kao u brojalici ubrzano nizanje dana u tjednu. Intertekstualnost se ogleda u
identičnoj situaciji početka rada jer mali ratar u ponedjeljak pripravlja se za posao - "Ja
pripravljam plug i brane" (Kuten: 1988: 38) , kako to radi kasnije i švelja u Vitezovoj pjesmi - "U
ponedjeljak je šiti htjela" (Vitez 1990: 18). Također, u utorak akteri rade isti posao: "Utorak pak
brže –bolje/ Izorem si ravno polje."(Kuten 1988: 38) - "U utorak – za švelo sjela,
Dječja igra (ipak) u Kutena
U navedenom tekstu, iz pogovora uz Kutenove pjesme, Crnković upućuje na Vitezovu pjesmu
Prsti i vezu s Kutenom i Varjačićem. Naime, u starijoj dječjoj poeziji, osobito onoj koja je
nastajala u devetnaestom stoljeću, česte su pjesme o prstima. Među njima ističu se Kutenovi
Prsti i Varjačićevi Prsti. Crnković ističe kako "Ljudevit Varjačić, polazeći od pučkog uzora,
antropomorfno slika prste dodjeljujući svakom po jedan stih, dok i Kuten i Vitez polovinu pjesme
dodjeljuju malom (petom) prstu, s kojim se indentificira dijete, a polovinu svima ostalima
zajedno koji predstavljaju odrasle."(Crnković 1988: 87) Intertekstualnost se ogleda u samom
nazivu pjesme odnosno temi, jer je i Vitez nazvao svoju pjesmu Prsti, a u tom (možemo to
slobodno reći) hommageu starijoj hrvatskoj dječjoj književnosti nabraja kao Kuten od palca
redom do malog prsta i kojem opet kao i Kuten, posvećuje najviše pažnje odnosno kako je
istaknuo Crnković, identificira ga s djetetom. U Kutena je mali prst obilježen stihovima: "Nato
dođe peti mali/Pak se s palcem igra, šali
Još o povezanosti Kuten-Vitez
Značajno je istaknuti povezanost Kutena i Viteza i u pjesmama Junaci i Ime careve ptice.
U pjesmi Ime careve ptice Vitez, kao i Kuten u pjesmi Junaci - koristi nonsensno nabrajanje ili
"nagomilavanje riječi bez posebnog razloga.".(Težak, 1991: 75) U Kutena se to nabrajanje bez
neke namjene ističe u prvom dijelu pjesme: "Generali tri purana,/I dva pijevca kapetana,/ Jedna
patka za bubnjara,/Bijela guska za trubljara."(Kuten 1988: 28) Pjesma koja na šaljiv
način/ironično govori o junačenju peradi iz seoskog dvorišta u drugom dijelu pjesme ironično
govori o povlačenju tih junaka pred prvom preprekom. Kuten opet ponavljanjem nabrajanja
stvara neponovljiv humor: "Pa kad došli blizu vode,/ Prva patka prijeko ode,/ A za njome kano
strijela/Otplovi i guska bijela./ Kad su vidli to purani/ I ti pijevci, kapetani,/ Uplaše se hladne
vode,/ Pak svak svojoj kući ode."(Kuten 1988: 28) Naravno da se iza tih pjevčića i purana i
ostalih životinja identificiraju djeca, naime te životinje su antropomorfno obilježene, jer su im
istaknute uloge kapetana, bubnjara i trubljara.
Animalistika u Kutena i Viteza
I druge Kutenove pjesme upućuju na intertekstualnost u Viteza, pa je moguće usporediti pjesmu
Mišu u školi Krunoslava Kutena i Nema za mačke škole Grigora Viteza, samo što je u Viteza
željela mačka ići u školu, a Kutenov Miš u školi odlazi obilaziti učeničke torbe u potrazi za
jelom. I Kutenova i Vitezova pjesma je dana kao dijalog – u Kutena između đaka i majke, a u
Viteza između učenika (Mira) i mačke, ali pasaži intertekstualnosti se mogu zapaziti i u
uspoređivanju pjesme Majka i sin i Nema za mačke škole. U Kutena je dijete poželjelo da u
školu ode njihov pas Šarko (jer mu se ne da ići samom u školu), ali i njihova maca: "Majko
draga, majko mila!/Ali naša maca mala/Mogla bi u školu sa mnom./Zašt bi ona uvijek spala/Na
tavanu gore tamnom?/I njoj,majko knjigu kupi/Da u školu odmah stupi."(Kuten 1988: 22) Na to
mu majka odgovara kako mački ne treba škole, jer je ona čuvarica, i stoji kući. I Vitez joj daje
važnu ulogu u kući, a ne u školi, pa je njoj dosta da zna presti, loviti, jesti, mijaukati
Ivan Goran Kovačić i Vitez
Intertekstualne pasaže naći ćemo i u pjesmi Lovačka priča, koja priziva Kovačićev niz Zgoda i
nezgoda baruna Vrtirepa o hrvatskom, odnosno turopoljskom Munchausenu i to na pjesmu
Jelen trešnjevac. Kovačićev humor ostvaruje se u lovačkim pričama baruna Vrtirepa koji u
pjesmi, kada mu ponestane olova, nabija pušku trešnjinim košticama. Kad je drugi put bio u lovu,
ubio je jelena koji je imao na glavi trešnju: "- - Ali nakon nekoliko ljeta/ opet barun u lov se
odšeta. I gle čuda! Jelen tu se stvori.../ Na glavi mu mala trešnja zori!" (Kovačić, I.G. 1983: 201)
Očito, ovo Kovačićevo drvo nalazimo u razgovoru lovca i jelena u Vitezovoj Lovačkoj priči gdje
jelen prevari lovca da je drvo. U tom antropomorfnom jelenovu dijalogu očituje se onaj Vrtirepov
jelen: "- Ne pucaj! – kaže-/Pogledaj prvo!/ Zar ne vidiš da imam grane?/Ta ja sam drvo!/ Ja
spustim pušku./ -Vidim -rekoh-/Al ti si čudno drvo neko!/Ti nisi hrast, i nisi jela,/Nisi ni bukva,
ni breza bijela.
Vitez i Balog
Polazeći od Skokove misli da su Balog i Paljetak "najautentičniji predstavnici postvitezovske
epohe hrvatskog dječjeg pjesništva"(Skok 1987: 8), u radu ćemo pokušati uputiti i na neke
intertekstualne pasaže što ćemo ih upravo pronaći u navedenim pjesničkim opusima. Ovdje su
navedni pjesnici (kao što je Vitez Kutenov) nastavljači Vitezove poetike i u njihovim djelima
pronaći ćemo niz intertekstualnih pojava. Balogovo djelo smo već spominjali u kontekstu nekih
modela njegove nonsensne gramatike koju podcrtavaju M. Crnković i D. Težak, a to je nabrajanje
bez neke osobite namjere, no uspoređivanjem nekih modela leksičkih igara pronaći ćemo i
elemente intertekstualnosti. To su sljedeće pjesme: Vrste luka Grigora Viteza i Balogove Na
kongresu lavova, Čari, Što se pravi od vina i dr. Jasno je da je Vitez započeo s igrom riječima i
nonsensom u našoj modernoj poeziji te da mu je uzor stara pučka poezija. No valja istaknuti da
u njega ima malo ovakvih pjesama, a igra riječi daje posebno značenje Balogovoj poeziji u
kontekstu razvoja suvremene hrvatske dječje poezije.
Nonsensna etimolgija Vitez-Balog
Ipak u navedenim pjesmama Balog poput Viteza rabi isti nonsensni postupak. Naime u Viteza
naći ćemo taj postupak nonsensne etimologije : "Prvi: Koje vrste luka znaš?/ Drugi: Crveni
luk/Bijeli luk/Crni luk/Poriluk/ (...) Komšiluk/Čiviluk//Nestašluk/Javašluk/ (...)Prvi: Dosta,
dosta!/Od toliko luka/Već me hvata muka./A koji je luk najljući?/ Drugi: Bezobrazluk./ Prvi: A
koji je luk najslađi?/ Drugi: Nestašluk."(Vitez 1991: 174) U tipičnoj intertekstualnoj maniri
Balogova etimološka igra ide prema "PodraVIN LepaVINA/siroVINA,osoVINA/poloVINA,
paljeVINA,/koVINA, miroVINA,/cedroVINA,/ušteđeVINA, svetkoVINA,/slaVINA,
padaVINA/a najčešće se pravi od VINA/žiVINA/ volovi jarci i magarci"(Balog 1979: 21)
Intertekstualne odjeke Vitezova luka (premda motivski nisu povezane) naći ćemo i u
"LAVoru/LAVini//sLAVini/gLAVonja,/gLAVa gologLAVa,/
bakLAVa,/žiLAV,/kiLAV,/pogLAVlje, /sLAVlje,",

Vitez-Paljetak
A iznimna je i njegova pjesma o Antuntunu koja je antologijska u građenju nonsensa odnosno
nonsensne analogije (neizostavna u građenju nonsensa u suvremenih hrvatskih dječjih pjesnika).
Pored toga, i Paljetkova prva zbirka Miševi i mačke naglavačke izaziva niz intertekstualnih
asocijacija, npr. onaj niz neobičnih, sada na posve drugi način prikaza stare teme iz hrvatske
dječje poezije – odnosa mačke i miša koju je donio Paljetak na osuvremenjen način. U Paljetka
ne nalazimo nastavljanje onog tradicionalnog niza gdje je miš uvijek nastradao zbog neposluha.
Takav netradicionalan miš već je prisutan u Viteza i to u Tri male šarene mačje pjesme, a posve
Paljetkov niz potiču stihovi: "Kod naše mačke/Baš sve naopačke:" ili u trećoj maloj šarenoj
mačjoj pjesmi" Mačka hoće da se sprema./Al odjeće nema.../Miši su tumarali,/Pa su je
poharali:/Odvukli joj haljine,/U daleke daljine,/Papučice skupe/Skriše na dnu rupe
Dvije stonoge
Naime Paljetkova mačka je također antropomorfna, ustvari prava "mačka": "Jedna je mačka bila
vrlo vitka,/jedna je mačka bila vrlo duga/ i imala je dugačke nožice/i papuče od tanke kožice/i
čitav niz dugih tankih trepavica (..)"(Paljetak 2001: 35) Na intertekstualne veze ukazuje i
Vitezova pjesma Stonoga prema Paljetkovoj Stonogi u trgovini. Stonoga Grigora Viteza, odluči
svoje bose noge obući u Borovu. I tako je Vitezova stonoga birala u tvornici sve vrste cipela koje
se proizvode, jer su joj ih uljudno pokazivali i to od laganih cipela za djeda i toplih papuča za
baku, čvrstih cipela za dječake koji igraju nogomet s limenkama, teških cipela za planinarenje do
čizama za čuvara
Paljetkova poanta
Jadan trgovac je sve skidao s polica do posljednje kutije, ali ni to nije zadovoljilo stonogu:
"odmah je bilo jasno, odmah se vidjelo/da stonogi se nije baš ništa svidjelo;/rekla je samo: -
Hvala, drugi put/A trgovac je bio kao limun žut,/i bio bi joj razbio zube,/da se ne boji
policije."(Paljetak 2001: 56) Stonogin veliki apetit progutao je i trgovca i sve što je bilo u
trgovini,a da nije kupila baš ništa: "A stonoga je birala, birala,/svaku je cipelu prstima
dirala,/svaku je cipelu redom dotaknula,/ svaku je kutiju s police maknula."(Paljetak 2001: 54)
Kako ističe Hranjec, Paljetak je "dokinuo otrcano mačje mijaukanje od početka hrvatskog
pjesništva u 19. stoljeću, okrenuo ga je naglavačke, tj. dajući mu dječju mjeru
Grafička, slikovna poezija Grigora Viteza
U nabrajanju intertekstualnih asocijacija zanimljiva je i pjesma Gitara jesenjeg vjetra i Od hrasta
do mravinjaka. Realizacija jednog novog pjesničkog govora očituje se i u grafičkoj, slikovnoj
poeziji Grigora Viteza. To pjesništvo nije novo, a obnovljenog u modernoj lirici možemo pratiti
od Apollinaireovih Kaligrama (Calligrammes, 1918.). Treba reći da je upravo uporabom ovakvih
stihova proširio izražajne mogućnosti suvremene hrvatske dječje lirike (i s osobitim utjecajem na
Kanižaja). U pjesmi Od hrasta do mravinjaka Vitez grafički realizira mravlju stazu (koja svojim
grafičkim znakom podsjeća na stihove osmišljene u grafičkom znaku mišjeg repa kojeg zamišlja
Carrollova Alice u poglavlju Kaukus utrka i duga mišja priča) i to vrlo uspješno jer je grafički
znak povezao sa semantičkim slojem pjesme.
Od hrasta do mravinjaka
NOSIO
MRVU
OD TRI
MRAVLJE
TONE
SVE
DO
DRUGE
MRAVLJE
STANICE
I TAKO
PRELAZILI
I PREKO
OVE
 STRANICE
KAO CRNA
RASUTA SLOVA
A KAO TRAG
OSTALA
MRAVLJA
STAZA
OVA
Gitara jesenjeg vjetra
Možda je još poticajnija Gitara jesenjeg vjetra koja oponaša jesenji ples lišća koje opada sa
stabla:

"list list

po po

list list

pao
pao
pao
pao
Vitez-Kanižaj (Kuća)
Kanižaj uspjelo povezujući sliku i semantičko polje, uspijeva prevladati zamku manire i donosi
duhovite pjesme, ali opet u svojem stilu poput Kuće u kojem je posebno Kanižejev stih vezan za
drugi prozor:
"prozor je oko
možeš gledati
kroz njega van
al ako gledaš
unutra tad si
ti bezobrazan
Vitez i suvremena hrvatska dječja poezija
Evidentno je Vitezova poezija snažno u intertekstu hrvatske dječje poezije od samih njezinih
početaka ( Katančić, Kuten i drugi), a s druge strane navedeni opusi Vitezovih nastavljača ističu
niz intertekstualnih asocijacija (od Baloga preko Paljetka do Kanižaja). U neku ruku to su i
najblistaviji putovi razvoja suvremene hrvatske dječje lirike čija je odlika intertekstualnost koja
ju ne ograničava nego snažno potiče njezin razvoj, kako smo vidjeli iz interpretiranih primjera.
Ustvari, iz interteksta se može zaključiti kako su pojedini stilski postupci koji su česti/stalni,
zaista nastali u intertekstu hrvatske dječje poezije od Katnačića preko Kuten i Viteza do naših
suvremenika Baloga, Paljetka, Kanižaja, Gardaša, Kočana i drugih kao npr. stalna uporaba
onomatopeje, nagomilavanje riječi bez posebnog razloga, zatim leksičke igre tipa nonsensne
etimologije i analogije od Viteza naovamo do osuvremenjivanja (opet na nonsensan način starih
tema u Vitezove Tri malene šarene mačje pjesme), u Paljetkovoj Mački u carinarnici ili Stonoge u
trgovini.
Zaključak
Vitezov intertekst ogleda se na motivskoj i stilskoj razini, osobito u vezi s Kutenovom poezijom.
No s druge strane u intertekstu suvremene hrvatske dječje poezije možemo iščitati o vezi
suvremenih hrvatskih dječjih pjesnika s Vitezovom poezijom, manje na motivskoj a više na
stilskoj razini. Pri tom je unio u hrvatsku dječju poeziju i neke nove oblike (koji dotad nisu
postojali) poput konkretne ili grafičke poezije snažno je utjecao i na naraštaj suvremenih dječjih
pjesnika (osobito na one pod kraj XX. stoljeća), što se moglo iščitati iz prikazanih primjera koji
upućuju na intertekstualnost, pa čak i najmlađih poput Nade Zidar-Bogadi ili Šime Ešića,
odnosno pjesama Sijač priča i Kad stonoga hoda bosonoga.

MOTIVI DJETINJSTVA U GRADIŠĆANSKOHRVATSKIM MALIM

CRIKVENIM I ŠKOLSKIM NOVINAMA 1931.-1939.
MALE CRIKVENE I ŠKOLSKE NOVINE
Posebno poglavlje gradišćanskohrvatske dječje lirike su Male Crikvene i Školske Novine koje su
se pojavile 1931. s mjestom izdavanja Pajngrtom. Novine donose u prvom godištu brojne
priloge vjerskog karaktera, ali i štivo koje je poučnog karaktera , te poeziju. S obzirom na brojne
priloge dječjeg pjesništva možemo istaknuti misao Ane Batinić koja za pojavu prvog hrvatskog
časopisa za djecu i mladež Bosiljka (1864.) kaže da je: „pionirska (…) iz više razloga: bio je to
prvi pokušaj profiliranja štiva za djecu i mladež te njegova redovitog periodičnog prezentiranja, a
list je imao i ključnu ulogu u stvaranju klima za prihvaćanju novog medija 'zabave i pouke'“.
(Batinić, 2013: 32) Upravo u tome je značaj pojave Malih Crikvenih i Školskih Novina 1931. u
Gradišću, ostati će sa svojim malim čitateljima punih devet godišta donoseći redovito iz broja u
broj napose u svojim stalnim rubrikama Crikvena povest i Školski del mnoge zanimljive i poučne
članke koji su odgajali generacije školske djece u Gradišću u katoličkom duhu i davali im mnoge
primjere iz života i škole u onom školskom dijelu.

Gdje su zapravo izlazile?

U prvom broju ističe se da je „Vlasnik, izdavatelj i nakladnik: Hrvatsko Kulturno Društvo u
Gradišću (Martin Mersich ml., farnik u Pajngertu). Odgovorni urednik: Karl Stekly, Wien, XV.,
Kriemhild platz 3. –Tiskara Hans Helbling, Karl Stekly, Wien, XV., Kriemhildplatz 3.“ (1931: br.
1., str. 8.) Male Crikvene i Školske Novine izlaze s programom širenja kršćanstva i odgojnih
sadržaja u skladu s ondašnjim promišljanjima odgoju, koji napose zastupaju u svojim
tekstovima učitelji na čelu sa Slavkom Marholdom koji se imenom i prezimenom pojavljuje od
br. 3 u dijelu novina kojeg uređuje (Školski del), a većinu uvodnih tekstova u crkvenom dijelu
potpisuje urednik Martin Meršić ml. Najbliže programski možemo povezati s Anđelom
čuvarom, hrvatskmi vjerskim časopisom (1901.-1944.) u čijem programu stoji da je časopis za
„valjan katolički odgoj“.

Pouka u MCŠN
U Malim Crikvenim i Školskim Novinama naći ćemo katkada peldu u lirici. Po uzoru na
didaktičnu notu hrvatskog dječjeg pjesništva 19. stoljeća pjeva Blažević dajući primjer iz kojeg
se izvlači pouka (dijete nije poslušalo majku): „Dičak mali je slab i sam./Vetar raste i je orkan./Va
vodu si škulju vrta,/I dičaka sad požrka.//Dica! vo nij povidajka./Na Pandrofi plače majka:/Da j' s
orkanom mrazna mlaka/ Požrknula nje dičaka.“ (Blažević, 1931:6) Ili još strašniji događaj iz
kojeg se izvlači poruka: /„Mat mu vsakidan govori:/„Ne plazni na drivo gori!/Budi dobar, čuvaj
mi stan!“/Ne posluhne majke Ivan.//Štiglice su na jagnjadi./A i škvorci jur prnati./Ivan plazni po
nje gori./Mrtav pade 'z driva doli . . . „ (Blažević, 1931:6)
Pjesništvo Ivana Blaževića
Blažević je u Malim Crikvenim i Školskim Novinama objavio i dio jedne od svojih najmaštovitijih
pjesama Aca čemernjača i Šime dobro sime (u br. 19, na str. 6 i 7 za 1935. god. objavio je kao
prvi nastavak V. Mišić, VI. Big i VII. Krokodil, a kao „Konac“ u br. 20 na str.6 VIII. Na otoku i
IX. Doma.). Ovaj niz vezanih pjesama (ukupno devet) daje san kojeg je usnula nestašna
djevojčica Aca. U snu sretne dječaka Šimu i kreću na svoj put u kojem ih ne pokoleba ni prva
potjera u kojoj ih progoni nečiji pas. Odlučili su krenuti (Med negare) u crni svijet Afrike koji ih
privlači svojom slobodom: „Ar onde nij škole…/ Vidimo slone i tigare,/ Črne ljude, gole.“
(Blažević, 1998:19) Tamo ih privlači i bogatstvo koje su čuli u pričama: slonovača i dijamanti
stoga sjedaju u brodicu i spuštaju se Dunavom prema moru. Ovdje doznajemo da je riječ o djeci
iz Jandrofa: „Z Jandrofa su bili…/ Zato dobro veslat znaju,/ Na morje dospili.// A na morju vjetar
puhne,/U Afriki su vreda… (…)“ (Blažević, 1998:20)

Putovanje do Afrike
Tamo im se san komplicira jer su ih u pjesmi Ulovljeni uhvatili „negari“ i vezali za stupove gdje
ih gledaju njihova djeca. Blažević je uporabio zgodnu usporedbu, jer su crnoj djeci ona bijela:
„Vidili su dicu blijedu/ Kot je breza drivo.“ (Blažević, 1998:21) Prema poznatom ritualu iz priča,
u Africi ih domaći žele pojesti: „Oganj gori, brusu nože /I tam-tam si jaču…/ Još danas hte prez
kože!“ (Blažević, isto) Tek tada se u njima budi osjećaj krivnje zbog neposlušnosti, pa se sjećaju
što im je govorio učitelj: „Naš učitelj je htio reći/ Čudaput u školi: / Najbliže j' Bog u potriboći; /
Aca Boga moli!“ (Blažević, 1998:22) No onaj mišić, bijeli koji donosi sreću, a Aca ga je voljela
više nego školu dolazi im u pomoć. U toj slici Blažević antropomorfizira njezina ljubimca koji joj
pomaže u tom snu njezine „katarze“: „ Došao sam ti ja na pomoć“,/ Veli mišić mali. „Prije ćemo
pobignut moć,/ Nek b' nas pozobali.“ ( Blažević, 1998:23)

Ljubimac Miki spašava „ulovljene”

Još je šaljivije u toj pogibelji što traži od nje ljubimac: „ Zaman ovde oganj gori,/ I se brusu noži./
Ćeš biti dobra? Sad govori,/ Pak nam Bog pomozi!“ na čije pitanje Aca skrušeno odgovara:
„Nigdar neći činit zloga,/ Ljubit ću uredbu./ Posluhnut ću majku, Boga,/ Ujca, ujnu, tetu…“// Aca
ćuti: mišić mali/ Jur grize na uži…/ Noćas bi ju uglabali/ Mrski črni muži.// „ A ja ću rado hodit/
U školu svakidanju./ Nek sad nas nu oslobodit, /Da ujedmo klanju…“ (Blažević, 1998:23-24)
Kad su domaći shvatili da su pobjegli dali su se u potjeru za bjeguncima: „Črnci bižu u ruka s
noži,/ Za njimi kot strijele./ joj će biti njevoj koži;/ Jis tćemo bijele.“ (Blažević, 1998:25) Iz tog
strašnoga progona spašava ih krokodil koji ih vodi na pusti otok. Na njega je prvi skočio Šime, a
za njim i Aca. No tamo se bude krokodili koji ih hoće pojesti i kad Aca skoči u more san nestaje i
ona se budi u svom domu i priča svojoj majci što je sanjala: „Požerati me je rada/ Banda črnih
ljudi . . . /Kako j' dobro da me sada/ Bog iz sna prebudi.“ (Blažević, 1998:31) Blažević upućuje u
poanti da djeca moraju slušati svoje roditelje, napose majku: „Posluhnite, to j' vaš posao,/ Vašu
dobru majku! /Zato sam vam ja napisao/ Ovu povidajku.“ (Blažević, 1998:32)

Majčinstvo u Blaževića
Time se Blažević izdigao iz samodopadnosti odgojem zadojene literature namijenjene djeci
njegova doba, a s druge strane apostrofirao tematiku majčinstva. Tema majčinstva je jedan veliki
niz u Blaževićevom dječjem pjesništvu: Na Majkin dan, Mojoj majki, Majka, Moj Majkin dan,
Pozdrav na Majkin dan i dr. Vjerske dječje pjesme su mu uglavnom prigodnog karaktera, a
vezane su za božićno vrijeme: Advent I, Advenat II, K svetome Mikuli, Božićno veselje, Andjeo,
Andjeli, Pastiri, Sveti Tri kralji, Dica Jezuševa dica pri jaslica koja sadrži niz Cilka iz Cindorfa,
File iz Fileža, Jandre iz Jandrofa, Priscila iz Prisike, Vince iz Vincetja i Sva dica i koji ima formu
igrokaza i dr. Za Blaževićevu dječju poeziju se može reći da je svojim pjevanjem u kojem često
koristio onomatopeju i personifikaciju izdigao iz stroge pedagoške dječje lirike i da je napravio u
okviru gradišćanske dječje književnosti onaj odmak od tradicionalnog dječjeg pjesništva kako je
to napravio u 19. stoljeću Anton Truhelka „koji je svoje tekstove crkvenih pjesama šezdesetih
godina 19. stoljeća prilagodio razini dječjeg svijeta i interesa te je u tekstove unio obilježje
igrivosti i lako pamtljivog rimovanja.“ (Mihanović Salopek, 2018: 11)

Vjekoslav Slavko Marhold

Najredovitiji suradnik Malih Crikvenih i Školskih Novina je Vjekoslav Slavko Marhold koji
najčešće svojim stihovima prati mijene u prirodi. Jedna od uspjelijih mu je Zbogom
zima:/„ Zimović:/Je li pak i tvoja želja/Da se zriva snižna stelj/ Ka je bila/Vsim vam mila/Noseć
vam veselja?//Dite:/Dosta dugo nam ste bili,/Teče dragi, pretelj mili,/Ali dalje/Zimske hal/Nosit
ne b' već htili.“ (Marhold, 1934: 8) Vjekoslav Marhold kao pravi učitelj, pedagog slično kao u
Hrvatskoj Nazor, ima objašnjenje za sve pojave, napose za one u prirodi, pa tako bajkovito
objašnjava i postanak cvijeća: „To je srce andjelića/ Božjega bolilo,/Pak je za nje Majku
Božju/Miljahno prosilo./Na nje savjet andjel mali/ Žarke zvezde sije,/S kih se pak najednoč
lipi,/Beli cvet razvije./To je zvezdan s kim od onda/Na Mrtvačke gode,/Idu ljudi na cimitor/K
svojimi na pohode.“ (Marhold, 1934: 8)

Škola i identitet
Korist i vrijednost škole, i u podizanju identiteta daje u pjesmi Hajde na delo!:„Škola će vas
skrbno učit/Ča u žitka brigah,/Mudra glava bude vaša/Vseznajuća knjiga.//Dalje hoće vas na
ljude/Spravit odgojene,/U kih znanje i hrvatstvo/ Nikad ne uvene. „ (Marhold, 1935:8)Na
poetičan basnovit način pripovijeda i o dolasku proljeća. To vijećanje i razgovor ptica onih koje
ne vjeruju i onih koje vjeruju razrješuje sunce:„ Onda javi se sinica:/'Ča to čujem? Gdo to
sad/Ovim znakom zmed nas, dica,/Verovati ne bi rad?'/Na ve riči se nasmihne/Teta Sunce žarkih
lic:/'Dokle škvorac stokrat zihne/Spunjena j' sinice rič!'“ (Marhold: 1936:6)

Majčinstvo u Marholda
Kao i njegov suvremenik Ivan Blažević i on tematizira ljubav prema roditeljima, prema majci. U
tekstu Pjesma majki zahvaljuje na njezinu trudu, a na važnost majčinstva i roditeljske brige
upućuje u pjesmi Moja majka, gdje zaokružuje s mišlju kako matere rješavaju učeničke brige
upućena je školskoj djeci:“ Je to račun, abeceda,/Ona puti se svagdir,/Kad pogrišim, kada
falim,/Mi pokaže pravi smir.“ (Marhold, 1967:59) Iz Marholdovih se stihova osjeća duboka
zahvalnost hrvatskim majkama u odgoju djece, njezina strpljivost, osjećaj, toplina, blagost,
odgovornost i požrtvovnost: „A kad dojde ljuta zima,/Onda nam uz teplu peć/Povidajkov
napovida -/ Prije nego gramo leć// (…) Virostovat cijele noći – /Uz betežne – ništ nij njoj.“
(Marhold, isto)

Animalistika
Animalistika koja prati dječju poeziju od samih početaka ( u Hrvatskoj u Filipovića (kako smo
već istaknuli), imamo Macu i miša, a brojne su animalističke pjesme u pjesnika koji stoje na
početku suvremene hrvatske dječje poezije, u Krunoslava Kutena, Augusta Harambašića, Josipa
MIlakovića i dr. Brojne animalističke pjesme naći ćemo i u Mate Meršića Miloradića (Krt, Pik
pik pik!, Šiša nosi miša, Drrrv nij i dr.). I Marhold kao i Meršić Miloradić , šalje djeci poučno
štivo, o korisnosti životinja, tako zapovijeda mačkama: „Da ne loviš, mačka ptičic!/ S miši si utiši
glad!/ Njih je mnogo. – Uprav jedan/Prošao je prik puta sad.“ (Marhold, 1967:83) a govori i o
koristi koje ptice učine čovjeku svojim radom: „Skromno radu, skakljajuć po kiću,/Škodnim
črvom, kukcem na nesriću.“ (Marhold, 1967:84

Škola i školski program

Nekako u smjeru razvijanja ekološke svijesti (kako bismo danas rekli) ide i pjesma Milujem te
gdje Marhold upućuje na odgovornost prema svemu što živi i raste u prirodi: „Misliš, da je
prigib moj/Uvijek na otkid tvoj? - /Ne tako, cvjetiće, - /Milujem te!“ (Marhold, 1967:88) Ovdje
se doista osjeća pouka, poruka učitelja, kao da slušamo odjeke sadržaja iz prirodoslovlja, a
između dva svjetska rata u Hrvatskoj, Nazora često pokreće školski program, stoga stvara niz
pjesma koje su potaknute potrebom programa: Teža zemaljska (želje malog Ivice,), Oksigenij i
Hidrogenij, Arhimedov zakon i dr. Poneka Marholdova pjesma je potaknuta i samim životom
škole, zapravo školskim kalendarom (Zbogom škola). Neke Marholdove pjesme donose
prepoznatljive štimunge Gradišća: „Pozdrav, Gospi šalju zvoni./Pastir svoju milu čredu/Na
počivak domom goni.“ (Marhold, 1967:93)

Zima i zimske radosti

Štimunge zime obuhvatio je u pjesmi Prvi snižak , koji navješćuje radost dolaska Božića i
djetinjeg iščekivanja u vremenu kada se priroda započela odmarati: „Prvi snižak, bijeli
pokrov,/Lipa polja nam pokriva,/Nova slika sad se kaže,/Sva priroda mirno sniva.“ (Marhold,
1967:110), a dinamiku zime donosi u pjesmi Zimska radost: „Zatim ćemo začet/Zgadjati se
snigom,/Onda opet sankat/Dolom ino brigom.“ (Marhold, 1967:113) Premda nalazimo katkada u
Marholda dječju igru, ali i onda kad je spominje , sve začinja određenom dozom opreza/obzira i
posluha. I on kao i Blažević prati godišnja doba, pa se maštovito oglasio kako smo istaknuli i u
pjesmi Marc gdje u dijalogu ševe i škvorca te djetlića antropomorfnim crtama iznosi bojazan i
prepirku hoće li konačno doći proljeće, a u raspravu s djecom se uključuju sjenica i sunce.

Motivi buđenja prirode

U niz pjesama o buđenju ide i Snižnica, gdje kao i Blaževićeva visibaba navješćuje proljeće. No,
u Marholda bjelina cvijeta je i simbol čistoće na koju poziva djecu: „Koga cvijeta da
krotkoću/Slijedi dite – i čistoću? - /To je snižnica,/Bijela snižnica!“( Marhold, 1967:98) Prigode u
godišnjem kalendaru bilježi i u pjesmama Žito kosi klinčac moj . . . i Sijač, a zanimljiva je i
poruka lastavica koje mole ljude da im sačuvaju gnijezda do njihova povratka, a ljudi im
poručuju: „Nek vas srića prati!/Protulićno/Sunce srićno/Opet najzad vrati! . . .“ (Marhold,
1967:106) Kao i Blažević, katkad koristi „egzotiku“, ali opet da iskaže pouku: ja sam lipa
ptica,/slavni – papagaj!/A kako je stoper/prekrasan moj glas!/Ja s njim rado, dica, /oponašam –
vas!“ (Marhold, 1938a: 7) Da treba manje govoriti i oponašati: „Mrzi prazne riči,/oholosti
sjaj,/da ne velu ljudi:/„Ti si papagaj!“ (Marhold, 1938a:7)

Marhold u gradišćanskohrvatskoj kulturi

 Njegova pjesma humorno zahvaća i neke teške stvari u životu djeteta, kao što je strah od
zubara, i to na primjeru egzotičnih životinja. Značajno je istaknuti Marholdovo prosvjetno,
pedagoško i kulturno djelovanje, osobito ono usmjereno na povezivanje Gradišća sa starom
domovinom. Napretku Gradišća dao je svu svoju ambiciju kao učitelj, ravnatelj, urednik
časopisa, suradnik kalendara, pokretač glazbenog života, ali i kao autor, doduše poezije koja ima
u svojoj biti poučni karakter, no u tom poukom potaknutom pjevanju niz je uspješnih pjesama
koje su nezaobilazne u razvoju gradišćanskohrvatske lirike, napose one između dva svjetska
rata. Milorad Stojević ga svrstava u svojoj razdiobi čakavskog pjesništva XX. stoljeća u
pjesnike poetika romantičkog antejizma što znači „gotovo mističnu vezanost za zemlju,
divinizacija vernakularnog i partikularnog (…)“ (Stojević, 1987:423

Dometar Lemperg u MCŠN

Jedan od stalnih suradnika Novina bio je i Dometar Lemperg. Javio se u br. 4., 1936 s pjesmom
Prez sniga. I on donosi prepoznatljive motive djetinjstva, odnosno dječje radosti koje im je
uskratila zima (Prez sniga, str. 7). Hrabri ih činjenicom da samo trebaju sačuvati sanjke, i da treba
biti strpljiv. I na tom malom primjeru dječje igre dana je kvalitetna pouka. Ništa se ne može
odmah dobiti, pa ni zimska radost. Doći će jedanput, ako nije ove godine, samo treba biti strpljiv.
I ovdje je dan motiv majčine ljubavi prema djeci, jer upravo im je ona kupila sanke: „Sana hte na
podu/Prašna sad ostati/Ka j' kupila k godu/Dobra, mila mati.“(Lemerg, 1936:7)

O školi i darivanju!
Ili s toplinom podsjeća djecu kakva je nekad bila škola, a što se od njih očekuje danas (Kad sam
ja bil školar . . . ):„Naša torba nek uboga/Bila nam je ča dragoga./V torbi jedna knjiga j' bila,/Ka
j' nas mnogo naučila.//V vašoj torbi mnoge knjige/Tribaju i skrbi, brige./Učit se ne žaleć truda,/
Kašnje ne će vam bit čuda.“ (Lemperg, 1936:7) Možda je njegova najcjelovitija pjesma iz
Leopoldova izbora Prošnje svetom Mikuli, gdje opet tematizira darivanje. U pjesmi je obuhvatio
gotovo sve koji očekuju nešto od svetoga Nikole, pa tako dječacima „cukriće“, djevojčicama
„lutkicu zrudljanu“, a mladićima: „Junakom nek pune litarske pošalji./ Ar v krčmi sad sidu uz
prazna stakaoca.“ (Lemperg: 1967:130) Za djevojke traži nešto što je u modi, premda se malo i
šali , jer onda tako obučene nisu više Hrvatice, jer se ne prepoznaju po svojoj nošnji: „Ar divojka
svaka kot frajlica hodi,/Već nij Hrvatica, neg dama po modi.“ (Lemperg, isto

Dječje želje i igra

I on podražava basnovitost, pa je Konj se tuži napisana u stilu basne, a uživljuje se i u dječju
psihu (Želja Jurice) gdje također napominje radost darivanja: „I bih trgao čerešnjicu:/ Jedan
korbac za majkicu,/Jedan korbac za sestricu.“ (Lemperg, 1967a:111) Bilježi i mijene u prirodi, o
kojima i njegovi nastavljači, kao Leopold, često pišu u svojoj poeziji. (Usp. Bacalja, 2019:206-
207) Tako je intonirana pjesma Kad snig bijeli dojde. Ovdje treba istaknuti, da se Lemperg
maknuo iz krute odgojne namjene, pa uglavnom njegove pjesme odražavaju dječje želje ili pak
tematiziraju dječju igru (radost zime): „Onda ćemo znati/Opet se sankati/Po brižuljku doli -/Svaki
dan po školi.“ (Lemperg, 1967b:119).

Ferdi Sinković i Feri Sučić

U Malim Školskim i Crikvenim Novinama započeli su svoj književni rad i Ferdi Sinković, u br.
17, 1938. pjesmom Na paši i Feri Sučić pjesmom Na Tri Kralji u br. 1., 1939. te objavljuje iste
godine i pjesme: Zlata istina u br., 3, 1939 str. 6, Snjiguljica . . . u br. 4, str. 6, 1939. i Protuliće,
lipi čas . . . u br. 6, 1939, str. 6. A zanimljivo je da su urednici poticali i dječje stvaralaštvo pa su
i sami mali čitatelji postali suradnici. U više brojeva su objavili pjesme Ivana Schwarza iz
Velikog Borištofa. Novine završavaju svoj vijek s brojem 13, od 1. listopada 1939. Već rat
bijesni, a jedna od posljednjih objava dječjeg pjesništva, u br. 12, iz „15. junija 1939“ V.
Klemenčić, optimistično gleda u budućnost:

„Dičak hrvatski”!
„Vas si prirasal na naše srce:/naše veselje i naša bol/va te preljiva se iz nas, /kotno v posudi, v tebi
leži /naše življenje budućih dan./Dičak hrvatski, gazi po svitlom putu!“ (Klemenčić, 1939: 6) U
istom broju najavljuju da će sljedeći broj „izajti 1. oktobra“ koji je ujedno i posljednji broj Malih
Crikvenih i Školskih Novina.

Poezija u MCŠN
Poezija u Malim Crikvenim i Školskim Novinama naslanja se tematski jednim dijelom na okvir
pjesnika iz Smilja, ali i na nove pojave hrvatske lirike toga doba (uz Kozarčanina) i na Ivana
Gorana Kovačića, u najplodnijem razdoblju njegove objave dječjeg pjesništva (1936.-1939.) u
Hrvatskom dnevniku u tjednom prilogu Za našu djecu. Među njegovim objavama se „izdvajaju
pjesme U sveca zlatna kapa i Vesela kućica. U prvoj obrađuje motiv darivanja, a Vesela kućica
sjajna je slika ugođaja seoskog dvorišta. Bila bi to tek obična slika seoskog dvorišta da se nije
kroz sukob dva pjetlića živog i neživog (glinenog na krovu) uskomešalo cijelo dvorište. U tom
prostoru gdje se svako bavi svojim poslom odjednom je sve oživjelo i zagrajalo. (Bacalja,
1997:182)

Interes za motiv djetinjstva

Svakako interes za djetinjstvo valja tražiti i u interesu hrvatskih pjesnika iz tridesetih godina
dvadesetog stoljeća, a napose se ta tematika pojavljuje u Šopa, Cesarića i Tadijanovića. (Usp.
Pavličić, 2011:186-194) Zanimljiva je Pavličićeva analiza zasićenosti tematike djetinjstva u
navedenih pjesnika, i na nju se očito tematski naslanjaju i gradišćanskohrvatskih pjesnici toga
doba, osobito se to zapaža i u onih iz Malih Crikvenih i Školskih Novina: „Dok Šop i Cesarić
sjećanje na djetinjstvo ograničavaju na mali krug motiva, pa se kod Cesarića sve svodi na plave
oči i saonice, a kod Šopa na tipične školske dogodovštine, kod Tadijanovića tih motiva ima
izrazito mnoga. Tu je i pisanje i računanje, pa molitva, pa općina pokraj koje djeca idu, (…) pa
motiv sata, pa motiv obuće seljačkog djeteta i njegova odnosa prema gospodskom ambijentu.
Dok se kod druge dvojice pjesnika djetinjstvo javlja kao prisjećanje, pa je zato krnje, kod
Tadijanovića se ono prikazuje kao nešto blisko, pa je zato puno pojedinosti.“ (Pavličić, 2011:193)

ZVONIMIR BALOG “NEVIDLJIVA IVA”

1. Suvremeno dječje pjesništvo

Neposredno poslije rata u Hrvatskoj se pojavila i razvila suvremena dječja pjesma
Dječja se pjesma oslobađa pedagoškog prakticizma, postaje sve autentičniji izraz istinskih dječjih
briga i zanimacija, nastoji biti: nesputana, živa i slobodna kao dječja igra i misao
Opće značajke suvremenog dječjeg pjesništva jesu izražen humor, ritam; mnogo je jednostavnija
i manje slojevita, te razumljivija i bliža djeci

2. Zvonimir Balog
- Najreprezentativniji u igri riječi
- Kao dječji pjesnik afirmira se zbirkom pjesama “Nevidljiva Iva”
- Poigrava se raznim riječima i od njih stvara neke nove koje ne postoje u jeziku, niti prate
gramatičke ili pravopisne norme
- Ponekad izvrne riječi naopačke, jednima dodaje formate drugih, zamjenjuje dijelove
složenica, stvara neobične kratice i slično
- Ipak, najuočljivija značajka njegova stvaralaštva je igra
- Balog se raspoznaje prema tri značajke: drukčija funkcija jezika, novi pristup starim
motivima i temama te novi pristup djetetu
- Njegovi stihovi ne poučavaju prijekornim tonovima već se nonsensno šale na račun
pedagogije
- Takve pjesme dijete potiču i uključuju u igru, potiču ga da zamišlja,
sanjari i pobuđuju radoznalost
- Balogovu jezičnu igru možemo pokušati uokviriti ovim redom:

a) fonemske igre
b) morfemske igre (nonsensna etimologija, metateze, zamjene slogova,
osamostaljivanje dijelova riječi, nonsensne tvorbe)
c) sintaktičke varijacije (anagrami)
d) leksički ludizmi (nonsensna analogija)
e) ortografske igre, opredmećivanje jezika, aluzivne dosjetke itd.

- Tekstovima (zbirkama) se potvrdio i kao liričar i kao pjesnik naglašene duhovnosti

- Nevidljiva Iva – presudan događaj za hrvatsku dječju književnost
- Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu – piše o stereotipnoj temi - zanimanjima
- Veseli zemljopis i Pusa od krampusa – potvrđuje kako sve može biti pjesnička, dječja
tema

- Balog je pisao i u prozi, te je pokazao da humor ima svoju funkciju i izvan književnih tema.

3. Nevidljiva Iva
Zbirka koja sadrži stotinjak pjesama podijeljenih u desetak odjeljaka s neobičnim i smiješnim
podnaslovima (npr. Pjesme s blagim dodatkom vode, Pjesme s okusom mraka…)
Pristup motivima vedar, šaljiv, slobodan, bez pedagoško didaktičkih namjera
Pisana šaljivom intonacijom, vedar ton, dosjetke, jako izražena imaginativnost, prisutna
nepredvidljivost
igra riječima od kojih stvara neke nove koje ne postoje u jeziku, niti prate gramatičke ili
pravopisne norme
- Atributom nevidljiv označava njegovu težnju za otkrivanjem nečeg nepoznatog,
nenaučenog, skrivenog
- Pridjev šašav koristi zato što piše pjesmice tako da u njima ima nešto zvrckasto,
neobavezno i nedisciplinirano ali nadasve simpatično –djeca to posebno vole
- Najuočljivija značajka je igra, i to ona nonsensno – etimološka (samo fonemska veza riječi -
Sastali se/ LAVor,/ LAVina, /
sLAVina,/ gLAVonja,/ gLAVa gologLAVa…)
- U sličnim modelima jezične igre pokazuje kako i jezična igra ima smisao, isto kao i dječja
igra, gdje je smisao poetično istaknut, primjerice:
 … Od VINA se pravi djedoVINA,
domoVINA, jugoVINA, (…)
a najčešće se pravi od VINA žiVINA,
volovi, jarci i magarci.

4. Ostale Balogove zbirke

4.1. PJESME SA ŠLAGOM ILI ŠUMAR IMA ŠUMU NA DLANU
- Odlučuje se pisati o čovjekovim zanimanjima ali jezičnom igrom

- Začudnim slikama, metaforama, te jednostavnošću poništava podjele na atraktivne i

dosadne dječje motive (npr. Zidar)
- Polazi od stvarnosti, zatim ulazi u svijet mašte te se ponovno vraća u stvarnost i ponovno
gradi mostove prema novom snu
…
4.2. VESELI ZEMLJOPIS
Iza humorističnog naziva zbirke krije se humoristična lirika vezana uz najavljenu, zemljopisnu
temu
Slike pejzaža, vizualnih dojmova i zemljopisnih specifičnosti prikazane u obliku asocijacija,
aluzija ili direktnog podsjetnika na događaje
Moderna domoljubna lirika lišena svake tradicionalnosti, koja u Balogovoj poeziji nije povijesni
mit već zemljopisna stvarnost
- Balogov jezik, sadržajno i stilski, briše granice dječje i odrasle književnosti
- humorističnost i ludizam osvaja i nasmijava mlade i stare
- Zvonimir Balog je izuzetna pojava u hrvatskoj dječjoj književnosti - on je živi klasik zato
što je stvorio novu poetiku i obogatio je i tematski i izražajno!

SUVREMENO HRVATSKO DJEČJE PJESNIŠTVO

LJUBAVNA TEMATIKA

Već je Stjepan Jakševac uveo u hrvatsku dječju poeziju ljubavnu tematiku. U zbirci Voli ne voli u
kojoj je objavljeno šezdesetak pjesama (1972.) autor „zanosno govori o buđenju prvih ljubavnih
sanjarenja, o nesigurnim i zbunjenim pristupima dječaka djevojčicama, o potajnim suzama i
plimama radosti, o malim poklonima i nespretnu udvaranju, o nedužnim dodirima i suludoj sreći,
o ljubomori i romantičnim čeznućima u samoći, o bolima i razočaranjima, ukratko o svemu što sa
sobom donose prvi valovi ljubavi. (…) Doduše moglo bi se prigovoriti – s aspekta sadašnjeg
duha vremena – ponekad naglašenoj stidljivosti i uzdržanosti u izricanju prvih ljubavnih
simpatija, jer je to sigurno više duh pjesnikova djetinjstva nego što bi bio izraz mentaliteta i
ponašanja suvremenog djeteta.” /Tenšek, 1991:198_199)

Stjepan Jakševac, Voli ne voli, 1972.

Voli ne voli: „Voli me/ne voli/voli/ne voli/ne voli//malo se /nebo/u duši/ruši -//a
srce/boli/boli…//Ne voli/voli/ne voli/voli/voli -//o ništa/više/ne boli.//Srce/u sreći/trepereći/biser
proli.”(Jakševac, 1991:232) Prvi znaci: „Kad je spazi/srce je ptica/preplašena - /uznemireno
tuče./Približi joj se -/za kosu povuče!//Drugog su dana/već novi znaci -/knjigu joj uzme/a
bilježnicu/na ploču baci.//Stepenicama/kad razred jurne/brzajući kući -/laktom je gurne//a ona
nejaka/samo što suze ne proli -//n eznajući/da je on tako/od svih dječaka/najnježnije voli!”
(Jakševac, 1991:234)

Mladen Kušec, Volim te (1973.)

Mladen Kušec je objavio nekoliko zbirki dječje poezije. Javlja se 1970. zbirkom Dobar dan, a
onda 1973. drugom (Volim te) , zapravo „malim dječjim ljubavnim kanconjerom od četrdesetak
pjesmica bez naslova.’ Krajnje minijaturnom formom Kušec diskretno fiksira buđenje ljubavnih
osjećaja u djece, prve slutnje i sramežljive izjave: Pst/Tiho/još tiše./Volim te/Stu puta/ I još više.
Ljubav je ispjevana u nizu nijansi: kao nagovještaj, kao tajna, kao drhtaj srca, treptaj… Pjesnik
temeljni motiv nije obavio velom tajanstvenosti, nego uvođenjem kolokvijalnog leksika želi
‘depatetizirati’ temu. (..) Uz ove zbirke valja istaknuti Kušecovu zbirku Tonkica Palonkica frrr…
(1983.) najprije zbog raznovrsnih tekstova – pjesama, pitalica, aforizama – a onda zbog
izdavačke originalnosti: svi su tekstovi, naime pisani rukom.” Hranjec, 2006:218-219)

Kušecova poezija
Volim te: Odjednom/(ni sam ne znam kako)/Rekao sam Janici:/Volim te./I zatim/Naopako,/Crven
u licu/Kao mak/Pobjegao sam niz ulicu/U mrak. ***// Pst,/Tiho,/Još tiše,/Volim te/Sto puta/I
više./Pst,/Tiho,/Još tiše/To znamo/Ti i ja,/Pst,/Tiho,/Još tiše/I nitko više.***// Ljubav je/
Proljeće!/Jer što bi drugo moglo/U snijegu/Rascvjetati cvijeće!?” (Kušec, 2008:196) Što sve
mogu biti dječaci: Ako žele,/Dječaci mogu biti/Kiše,/Vjetrovi,/Oluje./Mogu biti/Strašni tigrovi/I
komarci koji zuje./Mogu biti/Trkači,/Vlakovi,/Automobili./Mogu biti/Zavarivači,/Avioni,/I
krokodili./Ako žele,/Dječaci mogu biti/I djedovi/I Indijanci/i rakete/Mogu bit sve/Čega se sjete.”
(Kušec, 2008:197)

Kočanova poezija
Stijepo Mijović Kočan, objavio je i dječju zbirku E, da mi je (1991.). Kako ističe Hranjec njezina
se izvrsnost ogleda u činjenici „što je mogu čitati i roditelji i njihova djeca, ona je, naime, i igriva
i angažirana istodobno. Mijović pjeva o uobičajenim dječjim motivima – školi, prirodi i
djetinjstvu, ali istodobno duhovito sriče i ozbiljne stihove igrajući se morfemski:
Velegrad/Velesmrad(vele/nesklad/vele/jad. „ (Hranjec, 2006:223) Krasna mala: Djevojčica/ko
pupica/ko lutkica…//Gle – grudi joj/jedva bubre/kose duge/usne/lice…//Oh – kakva je/prelijepa
je…//Evo – sad je/već porasla već stasala/krasna mala…//već velika/već
curetak/djevojčuljak..//Već djevojka/milooka/nasmijana/biser pravi…//Vidi
vidi/ljepotice/zanesene/u ljubavi…// Gdje si bio/s njom/ i kada?//Pusti!/To je moja baka//na
fotkama/od nekada!” (Mijoivć Kočan, 2008:218)

Stijepo Mijović Kočan

Ljubavni trokut: „On ona/On//Ona on/ona//On voli nju/ali ona/njega ne/nego/drugog//ona voli
njega/ali on/drugu//i tako/u krugu//bezbroj/puta//u bezbroj/trokuta//u
bezbroj/varijacija//ljubavnotrokutne/priče//A svaki/put//sve zamuti/ onaj//treći kut!//(Ali/bez
tri/kuta/nema /trokuta)” (Mijović Kočan, 2008:219) Ići – stići: „Ići – stići/mimoići/i obići//a na
putu/čovječići/i ljudići//čovječine/i ljudine//a na
putu/svejedići/svežderići//svejedine/svežderine//sveubići/svestjeriće/s tvoga puta!//Ići –
stići/njih/obići//po sto puta/kroz čovjeke/i kroz ljude/kroz koje se/ i zaluta…//Van iz kuta/bjež od
skuta/bakinoga//Moraš ići/moraš stići…” (Mijović Kočan, 2008:218)
I mnoge druge teme!
Zanimljiv je i pjesnički svijet Josipa Ivankovića koji surađuje u dječjim listovima i časopisima
(Klinci mandolinci, 1989.) Sljemenski surfer: „Ma briga me za Net,/za virtualni svijet,/za disk i
disketu,/surf po internetu.//Kad je lijepo vrijeme/odsurfam na Sljeme,//po livadi gazim,/na leptire
pazim.” (Ivanković, 2008:254) Ilica je ulica: Meni, ljudi, Ilica/nije samo ulica.//Meni vam je
Ilica(kao moru rivica.//Kroz Ilicu ulicu/idem na tržnicu.//Kroz ilicu ulicu/s Dolca nose
puricu.//Ilica je ulica/od Zagreba vurica.” (Ivanković, 2008:254) Zanimljiva tema su mu i pojave
suvremenog života, bilo pozitivne, bilo negativne:” Ja sam technoman,/prepun mi je stan/te
glazbe.//Ti si techno tip/takav ti je čip,/se razume.//On je techno kid/techno mu je speed/and
zurka//Techno! Was ist das?/Das is gut za nas, /naša furka.” Ili Fast food: „Ne volim hot dog,/ne
volim i Bog.//A sendvič, čuj,/stvarno su mi fuj.//Hamburger je drek,/pardon, dobar tek.//A i taj
pommes frittes/obični je shit./Nisam tak lud/da jedem fast food.”(Ivanković, 2008:255)

Neki primjeri hrvatske dijalektalne dječje poezije

Tonči Petrasov Marović objavio je i zbirku dječj ečakavske poezije Ča triba govorit (1975.), a
antologijska mu je zasigurno Šporki Roko: „U našu kalu zvanu Dišpet/bija jedan mulac/ča ni
jema rišpet.//Ne smao da nikog ani pozdravja/vengo ka’ bi vode pija/nikomu ni nazdravja.//A
šporak je ka prase bija/jerbo se prat nikad nije tija.//Ni zmije ni zime ga nije bilo straj/i uvik mu
je barenko jedna noga bila bosa,/pa je jema kvintal sline ispod nosa/koju nikad nije tra.//I
prozvaše ga – Šporki Roko/jer mu je sve bilo šporko:/ruke, noge, lice, a deboto i joko!//Ma tako
je š njin bilo/samo dok je bija mali,/a čin je ponaresta/ - posta ja ka i ostali …” (Petrasov
Marović, 2008:176) Cvit i dite: Cvite!// Ča od tebe/još lipše/miriše?// - Dite!” (Petrasov Marović,
2008:177)

Neki primjeri hrvatske dječje poezije na kajkavskom dijalektu

Kanižajev zahvat/Žufka, slatka Podravina: „Drava,Drava/mrzla voda/donesla me/k tebi roda!//Na
početku prvog čina/žufka, slatka/Podravina!//Od sreće sem/k zvezdam skakal,/v sebi soze/sem
pretakal!//Celog sveta/prstolnica/bila za me/Koprivnica!//Na dekličke/tu sam vrebal,/v najlepšu
se /zatelebal!//Pak sem onda/vu svet tišel,/jesi videl/kak sam zišel!//Vu Zagrebu/mi je glava/al čez
srce/dere Drava!//I na kraju/zadnjeg čina/žufka, slatka/Podravina!” (Kanižaj, 2008:211) Ili
navedeni Ivanković, Zakaj: „Zakaj sva ta /digičija/Zagreb zove/Zagabrija./Za kaj.// A Bečani//kad
zažele/mom Zagrebu/Agram vele,/Takaj.// Kaj ne znaju/reč domaču,/kaj hrvatski/teško
zvaču?!/Ma, daj.” (Ivanković, 2008:255)