Sve što treba znati o Saloni

Piše : Mustafa Sedlarević

Index : 50179 /2021
Datum: 17.3.2023.

Uvod

Kroz vijekove svjetska povijest obiluje gradovima koje karakterizira velika strateška važnost,
a koji su igrali, ili još igraju veliku ulogu u razvoju povijesti podneblja u kojima se nalaze.
Poznato je da ti gradovi nisu bili na istoj razini razvoja i zauzimali istu površinu u periodu
svog nastanka, koju zauzimaju u današnjem vremenu, a zavisno od naroda koji su ih
osnovali imali su sopstvene nazive, koji bi se mijenjali ukoliko potpadnu pod uticaj druge
kulture, kao što je to obično slučaj na Balkanskom poluotoku, gdje antički gradovi, prilikom
najezde nekih drugih (najčešće slavenskih) naroda, promijene imena, i to najčešće tako (mada
ne uvijek) da se na već postojeću antičku osnovu, dodaju drugi glasovi, koji sačinjavaju novo
ime, ili u najboljem slučaju već postojeće ime prevedu na svoj jezik, što opet ostaje kao
dokaz da ti gradovi postoje još od vremena prije dolaska novih stanovnika odnosno novih
naroda. A jednim takvim gradom ćemo se baviti baš u ovom radu. Riječ je o Saloni,
poznatijoj po varijanti imena Solin, koje danas koristimo kao naziv za taj grad.

U skladu sa današnjom temom, osjetili smo potrebu da navedemo opće informacije iz

povijesti grada o kojem govorimo. Salona je antička metropola rimske provincije Dalmacije,
smještena na središnjem dijelu istočnojadranske obale. U antici je bila glavni grad rimske
provincije, da bi u vrijeme seobe naroda bila napuštena, a poslije se istočno od razvalina
antičkog grada razvio hrvatski srednjovjekovni grad Solin.

Opća povijest

Salona je u početku bila obalno uporište i luka ilirskih Dalmata u neposrednoj blizini
Traguriona i Epetiona, kolonija koje su u 3.st.p.n.e. osnovali isejski Grci. U to vrijeme u
Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. U vrijeme rimskih
sukoba s Ilirima za prevlast na istočnojadranskoj obali, u Saloni je 119.p.n.e. boravio rimski
prokonzul Lucije Cecilije Metel, koji je zbog svojih pobjeda nad Ilirima prozvan Dalmaticus.

Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja, 48.g.p.n.e. Salona je dobila status rimske
kolonije s punim naslovom Colonia Martia Ivlia Salona, te postaje središtem Ilirika, kasnije
provincije Dalmacije. Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6.do
9.g.) za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu
graditeljsku aktivnost. Stara gradska jezgra bila je trapezastog oblika, opasana zidinama i
utvrđena kulama čiji pojedini dijelovi potiču iz 2.st.p.n.e. Do danas se sačuvao istočni trakt
gradskih zidina, građen od velikih kamenih blokova s vratima omeđenim osmerouglim
kulama iz Augustovog vremena. Od njih je kretala cesta čiji je jedan pravac skretao prema
jugoistoku i jugu, dok je drugi vodio na sjever prema unutrašnjosti. Nagli razvoj grada u
vrijeme Augusta i kroz cijelo prvo stoljeće pratila je gradnja javnih objekata. U jugoistočnom
dijelu sagrađen je forum s kapitolijem kao središtem javnog, političkog i vjerskog života. U
blizini foruma je krajem 1. stoljeća podignuto pozorište koje je moglo primiti oko 3500
gledatelja. Prikaz Salone na kojemu se vidi teatar nalazi se na Trajanovom stupu u Rimu.
Južno od teatra nalazio se ranije sagrađeni hram. Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su
vodile izvan grada, prema rimskom običaju nastajale su nekropole (groblja). Najpoznatija je
zapadna nekropola, nazvana in horto Metrodori, smještena uz cestu prema Tragurionu i
poznata po kiklopskoj gradnji ogradnih zidova grobnih parcela. Od 1.st.p.n.e. grad se širi na
zapad i istok, a zbog opasnosti od germanskih plemena proširenja se opasuju zidinama i
utvrđuju pravougaonim kulama. Grad dobiva eliptičan oblik čije su osi bile oko 1600 metara
u pravcu istok – zapad i oko 700 m u pravcu sjever – jug. Prilikom gradnje bedema pojedini
objekti, radi brže gradnje, postaju njihovim sastavnim dijelom. U bedeme su inkorporirani
nadzemni dio vodovoda koji je grad opskrbljivao pitkom vodom s izvora Jadra već u
1.st.p.n.e. i najmonumentalnija salonitanska građevina amfiteatar, podignuta u drugoj
polovici 2. st. na krajnjem sjeverozapadnom dijelu grada. Ova rimska građevina, u čijoj su se
areni odvijale krvave borbe gladijatora i zvijeri, mogla je primiti oko 19.000 gledatelja. U
supstrukcijama gledališta otkrivena su dva svetišta božice Nemeze koja upravlja sudbinama i
koju su poštivali gladijatori. Kršćani su kasnije ta svetišta pretvorili u memorijalne kapele u
spomen na kršćanske mučenike ubijene u areni. Na području istočnog gradskog proširenja
otkriveni su dijelovi stambenih objekata i ostaci gradske inzule (otok), a jugoistočno od Porte
Caesaree ruševine jedne luksuzne vile, vjerovatno praetoriuma, palače namjesnika provincije.
Podovi palače ukrašeni su višebojnim mozaicima s prikazom likova iz mitologije (Apolon,
Triton, Orfej). U Saloni je otkriven veći broj privatnih i javnih termi. Najbolje su očuvane
Velike gradske terme s kraja 2. stoljeća u istočnom dijelu grada. Značajno razdoblje u razvoju
grada bila je vladavina cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone sagradio veličanstvenu
palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1.maja 305. od kada se računa postojanje grada
Splita. U njegovo vrijeme grade se mnoge monumentalne građevine, obnavljaju forum,
hramovi i terme te dograđuje amfiteatar. U to doba Salona s okolicom ima 60.000 stanovnika,
a u gradu vlada snažan kozmopolitski duh. Pored službene rimske religije u Saloni su
egzistirala razna orijentalna vjerovanja kao kultovi Izide, Kibele, a ososbito je bilo rašireno
štovanjemaloazijskog božanstva sunca Mitre, čija svetišta su pronađena na više mjesta unutar
grada. Od sredine 3.st. u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje
prvog salonitanskog biskupa Venancija, koji je došao iz Rima sa zadaćom organiziranja
Crkve u Saloni i širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije. Za vrijeme vladavine
Dioklecijana, njegov je nasljednik, biskup Dominus, porijeklom iz Sirije, stradao u
progonima kršćana 304. Uz njega, mučeni su i smaknuti brojni drugi kršćani s područja
Salone, uključujući Anastazija, svećenika Asterija te četiri vojnika Dioklecijanove tjelesne
straže (Antiohijan, Gajan, Telij i Paulinijan). Nakon što je car Konstantin izdao 313.g.
Milanski edikt kojim kršćanima dopušta slobodno ispovijedanje vjere, a jedan od njegovih
nasljednika Teodozije Veliki krajem 4.st. kršćanstvo proglasio jedinom dopuštenom
religijom, uveliko se promijenio urbanistički razvoj grada. Središte grada premješteno je s
foruma u istočni dio grada, gdje je početkom 5. stoljeća podignut episkopalni centar s
dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Početkom 5. stoljeća salonitanski
biskup postao je metropolitom Dalmacije, a u Saloni su 530. i 533. održana dva značajna
crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa. Nakon podjele Carstva 395. provincija Dalmacija
pripala je zapadnom dijelu, a nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. Salona se našla u
sastavu države ostrogotskog kralja Odoakara.

Zemljopisni položaj

Šest kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu nalaze se ostaci antičkog grada
Salone, metropole rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini
istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke
Salon (Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti, preko kliškog prijevoja,
uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada.
Sve govori da je na srednjem Jadranu postoja'la logika geografskog smještaja za nastanak i
razvi'tak velikoga grada. Issa je birla dugo takav centar. Njezin po,loZaj na srodnjem dijelu
obale u najisturenijem otoku arhipelaga davao joj je rnoguinost kontro'le praktidno ditavo,g
srednjeg dijela Jadrana od Krka do Neretve, pa i dalje, 'osotbito juZnije. PoloZaj na otoku
vi5e je od,govarao Grcima, koji nisu imali teritorijalnih preteruija na istodnorm Jadranu, u
onom smistlu kao Sto je to sludaj s Rimljanima. Otuda su mogli nesrnetano trgovati i sigurno
p,loviti, bez straha od domorodaca i njihove pljadtke. Naprotiv, Rim,ljanima je viSe
odgorarao poloZaj na'kopnu na koje su se Sirili i namjeravali ostati. Upravo smje5taj Saione
bio je kao stvoren. Spome,nuto kriZanje vodenih putova s kopnenim, njezina rp'ovezanost i u
isto doba odrezanost od u,nutra5njosti bile su znatne prodnosti. Klis je Stitio prilaz moru, pa
je posjedovanje te stijene bilo i te kako znadajno. Takq je Salona na neki nadin zauaela
mjesto Isse, ono mjesto koje je, mol.da, da nije bilo graelanskog rata, bllo namijenjeno Issi. 1

Ime i nastanak grada

Ime grada Salona, Salonae, javlja se u singularnom i pluralnom obliku. Singularni oblik ima
uobičajen nastavak – ona, kao što je to slučaj kod mnogih autohtonih toponima, npr. Albona,
Flanona, Aenona, Promona, itd. Pojavu singularnog i pluralnog oblika možemo protumačiti
na sljedeći način. Već ranije se nametala misao da se radi o većem broju naselja, koja s
obzirom na to da se nalaze jedno blizu drugog, daju zbir koji se naziva u pluralu. Ali to nisu
proširenja grada, istočno i zapadno, jer oni zapravo čine jedinstven gradski teritorij, koji se od
svoje jezgre proširio uz ceste sa svih strana. Upravo zbog tih cesta, mnogo je veće istočno
proširenje, jer je ono imalo dvije (ako ne i tri) ceste regionalnog značenja, pa se uz njih poput
lepeze proširilo. Dakle, ta tri dijela su jedninstveno naselje, i ono ne može imati pluralni
naziv, budući da organski pripadaju Saloni, kao što su i periferije nekog suvremenog grada,
dijelovi jednog te istog naselja, te ne uzrokuju pojavu imena u množini. Nedavno je D.
Rendić Miočević iznio zanimljivo rješenje takvog oblika imena grada. On je naime oblik u
pluralu tumačio kao izraz za salonitansko područje, ali očito da je on pomišljao na neka
odvojena manja mjesta u blizini Salone. I. Marović je kao iskusan poznavalac prahistorije i
logike prahistorijskog naseljavanja, upozorava na moguće postojanje jedne prahistorijske
Salone, koju je vidio na pristrancima Kozjaka ili Mosora, sjeverno ili sjeverozapadno od
starog grada. On doduše nije mogao precizno locirati to naselje, ali je dokazao da položaj tzv.
Urbs vetus nije karakterističan za ilirska naselja. Ona su naime smještena na uzvišenjima ili
pak na nekim drugim utvrđenim pozicijama u razmjernoj blizini kasnijeg antičkog grada.
Nedavno je pronađeno veliko utvrđeno naselje u neposrednoj blizini antičke Salone. Taj
1
Antička Salona, dr.Nenad Cambi, str. 10., Književni krug Split 1991.
nalaz, čini se rješava mnoge probleme vezane za lokaciju prahistorijske, ilirske Salone, ali
istovremeno otvara nove nepoznanice, koje mogu otkloniti samo tačno snimanje terena nakon
raščišćavanja vjekovne šikare i arheološko istraživanje. Naselje se nalazi na području Donje
Rupotine, na udaljenosti od oko 1,5 km sjevernije od sjeveroistočnog ugla istočnog proširenja
Salone. Dosad nezapaženo naselje je približno elipsastog oblika i vrlo je velikih dimenzija.
Ono je smješteno na vrlo zanimljivom položaju, na jezičcu koji se spušta s padina Kozjaka u
smjeru istok –zapad. Na prvi pogled to nije dobro utvrđen položaj. Nije na uzvisini sa strmim
padinama koje otežavaju pristup napadačima. Međutim jezičac je s južne strane bio okružen
potokom – vododerinom sa strmim stranama, što se itlijeva u potok Rupotinu, a na sjevernoj
strani padinom i manje strmom obalom vododerine. U sredini jezičca, nalazi se veći povišeni
dio, neka vrsta akropole. Suvremena prometnica Solin – Klis, presjekla ju je nešto niže od
najvišeg dijela akropole, dijeleći tako naselje na zapadni dio, na kojem se nalaze kuće, a na
kojem ima vrlo malo slobodnog prostora, te na istočni, koji je u cijelosti slobodan i
neobrađen. Taj elipsasti jezičac koji se spušta sa istočnih padina Kozjaka prema Mosoru, bio
je sa svih strana okružen fortifikacijom od megalitskih blokova, često velikih dimenzija.
Fortifikacije su se osobito dobro sačuvale na južnoj strani istočnog dijela naselja. Naprotiv,
na zapadnoj su vidljivi tek na pojedinim mjestima i to najčešće u najdonjim redovima, a samo
na jednom mjestu preostalo je nekoliko redova blokova. Istočni dio naselja dolazi sve do
Ilijina vrila, gdje su zidine zaokretale prema sjeveru, pa ponovo prema zapadu, ali voda nije
ostala unutar utvrđenog dijela. Na sjevernoj strani zidine su znatno lošije očuvane, ali je
njihov pravac protezanja ipak jasan. Moguće je da su postojala čak dva pojasa zidina. Nema
dvojbe da je riječ o vrlo važnom naselju, sudeći po dimenzijama i načinu utvrđivanja. To je
očito ilirski oppidum, sa zidinama za koje je teško reći iz kojeg su doba. Ali na temelju
njihovog izgleda, one upućuju na dosta veliku starost. Očito je da zidine spadaju među
najstarije megalitske zidine (ilirskih naselja) na istočnoj obali Jadrana. Za sada njihovu
dataciju bi valjalo odrediti u 3/2. st.p.n.e., ali nije isključeno da se radi i o starijim blokovima.
Međutim, da je naselje živjelo i znatno kasnije, svjedoči velika građevina četvrtastog tlorisa
na lokalitetu Stipetuša, približno na istočnom kraju naselja. Ona je također izrađena od
velikih blokova ali su oni, za razliku od zidina, pravilni klesanci pravougaonog oblika, bez
bunjastog ispupčenja, očito iz kasnorepublikanskog ili ranocarskog doba. Nema dvojbe da
građevina mora pripadati nekoj važnoj građevini pravilnog tlocrta (možda hram).