Dio knjige “Diplomatija za duduke” koju smo imali priliku da pročitamo, vrlo jasno

govori o prednostima i manama koje nam je internet donio u svijetu domaće politike, ali i
međunarodnih odnosa. Ukoliko želimo da budemo homo politicus, jako je važno da smo
pravovremeno, potpuno i ispravno informisani. Mislim da će se svako od nas usaglasiti da je to
ipak malo teže u vremenu kada nam je globalizacija donijela internet i unijela ga u svaki dom na
svijetu. Možda se baš u tome i krije problem. Naime, kada upisujete medicinski fakultet, postoji
određena provjera znanja kako bi se utvrdilo da ste vi najbolji mogući kandidat koji treba da
pristupi toj riznici znanja zvanoj medicina, i sigurno ne može bilo ko biti student tako jedne
ozbiljne institucije. S druge strane, student univerziteta Internet može biti baš bilo ko.
Globalizacija je spojila svijet u jednu cjelinu, a internet je omogućio da ta cjelina komunicira bez
problema u bilo kom momentu i u bilo kom dijelu svijeta. Ovo je svakako velika prednost za
diplomatiju, komunikaciju između diplomatskih predstavnika i njihove baze, tj. zemlje koju
predstavljaju, za informisanje javnosti i sopstveno informisanje. Prednost nije samo u brzini već i
u tome što je internet besplatan. S druge strane, velika je mana što je internet omogućio da se širi
veliki broj dezinformacija, da se istomišljenici koji zastupaju pogrešne vrijednosti mogu okupiti
virtuelno i širiti lošu propagandu, da ne spominejmo hakerske napade od kojih se ne mogu
odbraniti ni najozbiljniji i najbolji IT sistemi svjetskih vlada. Napredak tehnologije i stupanje
društvenih mreža na svjetsku scenu su na neki način primorale diplomatiju i njene predstavnike
da u sve većoj količini usvajaju mišljenje nestručne javnosti, tj. naroda, i implementiraju ga u
njihove odluke.

U vremenu napredne tehnologije i interneta, diplomatija se suočava se sa prijetnjama

rastućeg nacionalizma, kao i polu-istine i sijasetom dezinformacija. Zbog ovoga, diplomatija će
možda morati da se vrati svojim temeljnim konceptima odnosa moći. S druge strane, moraće da
angažuje javnost – koju čini nova generacija digitalnih domorodaca – i da djeluje na vezi politike
i društva koji je ugrađen u transnacionalni svijet sa međunarodnim interakcijama. Stoga je
umrežavanje, interakcija između diplomatije i javnosti, presudna za diplomatiju u cjelini. Danas
je „informisanje javnosti” postalo „dijalog sa javnošću”. Takođe, smatram da nedostatak
povjerenja u internet može na kraju biti najbolji saveznik tradicionalnoj diplomatiji. Shodno
tome, treba razmotriti da implementiramo socijalizaciju u diplomatiju, dok smo još na vrijeme.