Naslov izvornika

James Blish CITIES IN FLIGHT

Earthman, come home
Copyright © 1955 by James Blish
Prva za hrvatsko izdanje IZVORI, 2008.
Ćiuj rajtoj rezervitaj

Nakladnik
IZVORI

Lektura i korektura
Jasna Paunović

Grafička priprema IZVORI

ISBN 978-953-203-342-7 (cjelina)
ISBN 978-953-203-398-4 (knjiga treća)

CIP zaspis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu

Zagreb, srpanj 2013.

 JAMES BLISH

knjiga treća

ZEMLJANINE DOĐI KUĆI

Preveo
Stanislav Vidmar
 PROLOG

Letovi u svemir su započeli kao obrana od rata usred raspada

velike zapadne civilizacije na Zemlji. Otkriće Muirovih vrpčanih
strojeva odvelo je rane istraživače sve tamo do Jupitera. Svladati
gravitaciju je uspjelo - iako se o tome raspravljalo stoljećima ranije -
tek tijekom ekspedicije na Jupiter 2028. godine, zadnjeg svemirskog
leta Muirovih strojeva poduzetog od strane Zapada prije konačnog
odumiranja njihove civilizacije. Daljinski upravljana izgradnja Mosta
na površini samog Jupitera bila je daleko najveći (i u gotovo svim
ostalim pogledima najnekorisniji) građevinski pothvat ikad poduzet
od strane čovjeka, a omogućila je izravno i mjerenje Jupiterovog
magnetskog polja na licu mjesta. Mjerenjima je naposljetku
potvrđena Bleckett-Diracova jednadžba, koja je još 1948. dala
naslutiti izravnu vezu između magnetizma, gravitacije i brzine vrtnje
bilo koje mase.
Sve do tog vremena, Bleckett-Diracova hipoteza je bila tek
igračka u rukama čistih matematičara. Onda su se iznenada
hipoteza i matematičari odjednom dohvatili. Iz mnogih stranica
simbola i promrmljanih diskusija o mogućoj snazi polja koje bi
nastalo rotacijom samo jednog elektronovog pola rođen je, tako reći
odjednom potpuno razvijen, Dillon-Wagonnerov generator
gravitronske polarnosti - gotovo od samog početka nazvan
nadimkom ‘spin generator’ - zbog svog učinka na rotaciju elektrona.
Superpogon, zaklon od meteora te antigravitacija, sve je to stiglo u
samo jednom cjelovitom omotu s oznakom G = 2(PC/BU)2.
Svaka kultura ima svoju karakterističnu matematiku, u kojoj
povjesničari mogu prepoznati njen neizbježan društveni oblik.
Spomenuta jednadžba, zaogrnuta algebrom magijanske kulture i
usmjerena na matričnu mehaniku nove Nomadske ere, ostala je
zauvijek otkriće Zapada. U prvi trenutak se činilo da je njen glavni
značaj u tome što je njen korijen jedna varijanta vrijednosti c, brzine
svjedosti kao granice. Zapad je koristio spinsko polje za kolonizaciju
obližnjih zvijezda tijekom zadnjih pedeset godina svojeg postojanja,
ali nikad nije shvatio moć tog oružja koje je imao u svojim nesigurnim
rukama. Zapravo, Zapad nikad nije spoznao da spinsko polje može
sve podići, zaštiti i prenijeti brže od svjetlosti.
Tijekom sljedećih stoljeća cjelokupno shvaćanje letova u svemir
je gotovo zaboravljeno. Novi poredak na Zemlji, usko plansko
samovlašće nazvano ‘Birokratska država! nije razmišljao na taj
način. Let u svemir je bio prirodan, iako zakašnjeli, rezultat
zapadnjačkih uzoraka razmišljanja, koji su uvijek bili ambiciozno
okrenuti beskonačnosti. Međutim, Sovjeti su se tako grozničavo
protivili svakoj pomisli o letu u svemir da nisu dopuštali njegovo
spominjanje čak ni svojim književnicima. Dok se Zapad sa stijene
Zemlje penjao u visine kao sekvoja, Sovjeti su se širili po planetu
poput lišaja, stežući ga sve čvršće, zadovoljni u podnožju tih
osunčanih stupova uz koje se Zapad nastojao popeti.
Tako je rođena i tako je pobijedila Birokratska država, a takvim
je i željela sve to održati. Sovjeti nikad nisu vojno pokorili Zapad.
Zapravo, te godine 2105, koja se često spominje kao datum pada
Zapada, jedna takva bitka bi vjerojatno dovela do trenutnog
nestanka cjelokupnog stanovništva Zemlje. A zapravo se dogodilo
nešto drugo: Zapad se sam podjarmio u dugom i bolnom procesu
koji su mnogi zamjećivali, ali ga nitko nije mogao zaustaviti. Silno
nastojeći spriječiti neprijateljsku infiltraciju, Zapad je razvio vlastite
metode nadzora ljudske misli i primjenjivao ih sve čvršće. Na kraju
se dvije suprotstavljene civilizacije više nisu mogle razlikovati - a
budući da su Sovjeti imali daleko više iskustva u upravljanju takvom
monolitnom vladom nego Zapad, sovjetsko rukovođenje je postalo
stvarnost i bez prolijevanja krvi.
Zabrana razmišljanja o letu u svemir proširena je čak i na
razmišljanja fizičara. Sveprisutna Policija misli bila je školovana za
prepoznavanje balističkih formula i drugih stvari u svezi s
astronautikom - što je sve nazivano ‘protuzemaljskim aktivnostima’ -
i sprečavano već mnogo prije nego što bi se to moglo
eksperimentalno provjeriti.
Međutim, Policija misli nije mogla zabraniti atomska istraživanja,
jer se snaga novog režima temeljila na njima. Iz proučavanja
magnetskog momenta elektrona izronila je Blacketova jednadžba.
Nova država je zabranila spinsko polje - jer je bilo previše pogodno
za bijeg - ali Policiji misli nikad nije rečeno da je izvorna jednadžba
jedna od onih ‘osjetljivih stvari! Sovjeti se nisu usudili nikome reći
čak ni to o njoj.
I tako, iako je birokratska država čistkama ili ‘preodgojem’
uništila sve manjinske skupine, jedna skupina teorijskih
matematičara je neometano nastavila s radom koji će uništiti
Birokratsku državu - iako pripadnicima te skupine nije ni u krajnjim
mislima bio neki revolucionarni motiv. I tako je spinsko polje iznova
otkriveno, sasvim slučajno, u laboratorijima za nuklearnu fiziku
Torijskog kartela.
To otkriće je značilo smrtnu presudu uravnilovki, baš kao što su
nuklearni reaktori i solarni Feniks nekoć sasjekli uzlet Zapada. Opet
se poletjelo u svemir. Zbog opreza su neko vrijeme ugrađivali
spinsko polje samo u nove svemirske brodove pa je nastupilo novo
razdoblje, smiješno kratko, međuplanetnih istraživanja. Uzdrmano
zdanje se borilo zadržati svoju tradicionalnu ravnotežu. Međutim,
težište je već bilo pomaknuto. Bitno razbacivanje novca kad se
spinsko polje koristi samo za brodove nije se moglo sakriti. Više nije
bilo razloga zašto vozilo koje prevozi ljude kroz svemir mora biti
maleno, tijesno, uzdužno i bijedne težine. Jednom kad je
antigravitacija postala inženjerska stvarnost, postalo je nepotrebno
graditi posebne brodove za let u svemir, jer ni masa ni aerodinamični
oblik više nisu ništa značili. I najglomazniji, nezgrapni objekt mogao
se podići sa Zemlje i vinuti u svemir na bilo koju udaljenost. Mogli su
se, ako zatreba, pomaknuti i cijeli gradovi.
A mnogi se i jesu. Prvo su krenule tvornice; obilazile su Zemlju,
idući od jednog vrijednog ležišta minerala do drugog, a zatim se
otisnule i u udaljenije visine. Egzodus je počeo. Ništa se protiv toga
nije moglo učiniti, jer je ovoga puta sve to izgledalo vrlo korisno za
državu. Pokretne tvornice su pretvorile Mars u Pittsburgh Sunčevog
sustava; spinsko polje je podiglo i odnijelo na Mars cijelu rudarsku
opremu, donoseći novi život toj lišajem obrasloj zahrđaloj kugli.
Mjesto na kojem je Pittsburgh nekoć bio ostalo je tek dolina šljake i
pepela. Velike tvornice Čeličnog kartela gutale su meteore i
proždirale utrobu prirodnih satelita. Aluminijski, Germanijski i Torijski
kartel digli su svoje pogone radi rudarenja na planetima.
 Ali pogon br. 8 Torijskog kartela se nikad nije vratio. Tom
jednostavnom istinom započela je revolucija protiv civilizacije
uravnilovke. Prvi Oki-grad se otisnuo iz Sunčevog sustava, tražeći
posao među kolonistima koji su ostali nasukani tijekom oseke
Zapadne civilizacije. Diljem tih nomadskih gradova proširila se nova
civilizacija; kad je sve završilo, Birokratska država je, protivno svojoj
volji, učinila upravo ono što je odavno obećavala da će učiniti ‘kad
narod bude spreman’ - ugasila se. Zemlja koja je nekoć do zadnjeg
zrna pijeska bila vlasništvo Birokratske države ostala je gotovo
pusta. Njeni nasljednici su postali - radnici-migranti, lutalice, Okiji.
To je prvenstvo zasluga spinskog polja, ali se događaji ne bi
mogli dugo tako odvijati da im nisu pripomogla još dva čimbenika.
Jedan od njih je bila dugovječnost. Obuzdavanje takozvane
‘prirodne’ smrti bilo je istodobno ostvareno kad su i tehničari na
Jupiterovom mostu potvrdili načela spinskog polja i to se dvoje se
uklopilo kao ruka s rukavicom. Unatoč tome što spinsko polje može
pokretati brod - ili grad - brzinama višestruko većim od svjetlosne,
međuzvjezdani letovi su ipak imali svoje određeno trajanje.
Golemost galaktike je takva da duži letovi traju mnogo ljudskih
životnih vjekova, čak i pri najvećim spinskim brzinama.
No kad je smrt položila oružje pred antisenex lijekovima, pojam
‘ljudskog životnog vijeka’ u starom značenju tih riječi izgubio je svaki
smisao.
Drugi je čimbenik bio ekonomski: uspon metala germanija kao
dobrog duha fizike čvrstog stanja. Već mnogo prije ostvarenja letova
u duboki svemir, na Zemlji je germanij postao fantastično skup.
Otvaranje međuzvjezdane granice oborilo je cijenu germanija na
prihvatljiviju razinu pa je on postupno postao osnovni, stabilni
monetarni standard svemirske trgovine. Ništa drugo ne bi održalo
nomade u poslu.
Tako je pala Birokratska Država, ali se socijalna struktura nije
sasvim urušila. Zemaljski zakoni su, iako mnogo izmijenjeni,
preživjeli, što za Okije nije nužno bilo štetno. Migrantski gradovi su
nailazili i na svjetove koji im nisu željeli dopustiti slijetanje. Drugi su
im to dopuštali, a onda ih nemilosrdno iskorištavali. Gradovi su se
borili, ali grad nije efikasan borbeni stroj. Šire gledajući, bager je
oduvijek bio veće obilježje Zapada nego tenk, a u borbi između ta
dva stroja ishod se može predvidjeti; glede toga, promjena nikada
nije bilo. Naravno, postavljanje spinskog polja u male objekte, poput
svemirskog broda, razbacivanje je resursa, ali ratni brodovi se i
proizvode da bi rasipali snagu - što više, to su smrtonosniji.
Zemaljska policija je suzbila buntovnike; a onda je, braneći sebe, jer
su joj Oki gradovi bili potrebni, Zemlja donijela i zakone za zaštitu tih
Okija.
Tako je zemaljska policija zadržala svoju jurisdikciju, ali je
uskoro hegemonija Zemlje postala posvuda slaba. U mnogim
zakutcima galaktike Zemlja je bila poznata tek kao legenda, kao neki
zeleni mit koji plovi svemirom nepoznato koliko tisuća parseka
udaljen, i s poznatom, ali neizbježnom poviješću - i to u tisućama
godina. Neki od tih svjetova su se mnogo življe sjećali sad već
slomljene tiranije s Vege, a nisu se više sjećali - neki nikad ni saznali
- ime malog planeta koji je tu tiraniju slomio.
Sama Zemlja postala je pak planet-vrt, sa samo jednim gradom
vrijednim pažnje: sada je to bila pospana prijestolnica Galaktike. U
dolini Pittsburgh cvjetalo je cvijeće, a bogati mladenci su veselo
odlazili tamo provesti medeni mjesec. Ostarjeli birokrati su odlazili na
Zemlju da ondje umriju.
Nitko drugi na Zemlju uopće nije išao.
Akref-Monales:
Mliječna staza: pet kulturoloških portreta
 1. UTOPIJA

Kad se John Amalfi pojavio na uskom, istrošenom granitnom

proširenju s ogradom, u svijesti mu se pojavilo jedno od onih kratkih
zbunjenosti glede smisla riječi koje su mu svojedobno često smetale,
poput šumova u nekom inače glatko odsviranom solu na francuskom
rogu. Sada su takvi momenti zbunjenosti bili vrlo rijetki, ali su mu i
dalje bili neugodni.
Ovog puta je otkrio da ne može odrediti kamo se uputio. Je li
krenuo put zvonika ili na zapovjedni most?
Naravno, to je bilo pitanje jednostavne semantike, a odgovor je
ovisio, kao što su naši stari govorili, o točki promatranja. Ovo
granitno proširenje okružuje zvonik gradske vijećnice. Međutim, grad
je zvjezdani brod kojim se često uglavnom upravlja odavde, s mjesta
na kojem je Amalfi običavao ocjenjivati zvjezdana mora kroz koja
grad plovi. Prema tome, ovo je zapovjedni most. No ovaj zvjezdani
brod je ipak grad, grad zatvora i igrališta, uličica i uličnih mačaka, a u
ovom zvoniku čak postoji i zvono, iako mu nedostaje klatno. Grad se
još uvijek zvao New York, ‘iz države New York! što je bilo pogrešno,
jer je vidljivo iz starih zemljovida da sada leti samo Manhattan.
Amalfi je prekoračio granitni prag bez vidljivog zastajkivanja.
Trenutna nedoumica nije mu bila nešto novo: godinama neposredno
nakon polijetanja grada u svemir bio se naviknuo na slične stvari.
Bilo je teško odabrati nazive dobro poznatih stvari i mjesta nakon
svemirskog uzleta koji ih je pretvorio u nešto drugo. Do problema
oko naziva zvonika gradske vijećnice dolazilo je zbog toga što je
zvonik i sada izgledao manje-više isto kao i 1850. godine, ali je sada
služio kao zapovjedni most svemirskog broda, pa ni jedan ni drugi
naziv nisu u potpunosti izražavali tu novu, dvojnu ulogu.
Amalfi podigne pogled. I nebo je izgledalo onako kako je moralo
izgledati 1850. godine tijekom neke vrlo vedre noći. Grad je bio
potpuno obavijen zastorom spinskog polja, koji je sam po sebi bio
nevidljiv, ali koji je propuštao samo eliptićki polarizirano svjetlo, pa je
zamućivao svijetle točke - zvijezde u svemiru - i smanjivao njihovu
svjedost za oko tri zvjezdane veličine. Osim dalekog, stalnog
brujanja samog spinskog polja - zvuka svakako mnogo prigušenijeg
od složene prometne buke koja je bila osobina grada u vremenima
prije nego su gradovi mogli letjeti - nije bilo ničega po čemu bi se
zapravo moglo primijetiti da ovaj grad juri kroz međuzvjezdanu
prazninu, kao migrant među migrantima.
Kad bi poželio, Amalfi bi se mogao prisjetiti tih dana, jer je bio
gradonačelnik New Yorka - doduše, tek početnik - u doba kad su
Gradski Oci zaključili da je vrijeme za polijetanje. Bili je to davne
3111. godine; svi drugi veći gradovi već su desedjećima prije toga
napustili Zemlju. Amalfi je imao tek 117 godina. Njegov gradski
upravitelj bio je čovjek po imenu deFord i koji je, isto kao i Amalfi,
neko vrijeme pokazivao zabavnu zbunjenost oko naziva dobro
poznatih stvari koje su oko njih postajale čudne - ali deForda su
Gradski Oci strijeljali negdje oko godine 3300. godine jer je
organizirao tešku prijevaru, kršenje ugovora s planetom Epoch. Zbog
te prijevare u dosje New Yorka upisana je crna mrlja koju zemaljska
policija još uvijek nije zaboravila.
Novi gradski upravitelj je bio mladić, nije imao ni 400 godina, a
zvao se Mark Hazleton. Kod Gradskih Otaca je bio gotovo jednako
omiljen koliko i deFord nekoć i to uglavnom iz istih razloga. Međutim,
Hazleton je bio rođen nakon polijetanja grada pa mu zato nije bilo
teško svačemu dati ime. Amalfi je pomalo vjerovao da je on
posljednji živi čovjek u New Yorku kojem se još događalo da u svojoj
svijesti opazi bljeskove izazvane starim, za Zemlju vezanim načinima
razmišljanja.
Inzistiranjem da gradska vijećnica ostane centar upravljanja
gradom, Amalfi je pokazao svoju privrženost staroj Zemlji. Gradska
vijećnica je bila najstarija zgrada u letećem New Yorku pa se iz nje
moglo vidjeti tek nekoliko drugih građevina. Nije bila dovoljno visoka,
a oko nje su postojale brojne novije zgrade. Amalfi na to nije obraćao
pažnju. Sa zvonika - ili mosta, mora li tako nazivati -uvijek je gledao
samo ravno uvis, pri čemu bi mu se glava naslanjala na njegov široki
bikovski vrat. Naposljetku, nije ni imao razloga razgledavati zgrade
oko Battery parka. Sve ih je već vidio.
Međutim, točno iznad grada nalazilo se sunce, okruženo
izrazitom crninom. Bilo je već dovoljno blizu pa je njegov disk bio
vidljiv golim okom i polagano se povećavao. Dok je Amalfi gledao tu
zvijezdu, mikrofon u njegovoj ruci na mahove započne pištati.
"Meni izgleda sasvim dobro" reče Amalfi spuštajući nevoljko
svoju ćelavu glavu centimetar ili dva prema mikrofonu. "To je
zvijezda G tipa, ili slična, a Jake iz zvjezdarnice kaže da su tamo i
dva planeta slična Zemlji. Zapisi govore da su oba naseljena. Gdje
ima ljudi, ima i posla."
Telefon započne uznemireno gakati, važući svaki slog
podjednako, ne uspijevajući biti uvjerljiv. Amalfi je slušao nestrpljivo.
Onda reče. "Politika."
Način na koji je to rekao učinio je tu riječ pogodnom samo za
škrabanje po pločniku. Telefon je zašutio; Amalfi ga je objesio na
odgovarajuću kuku na ogradi i uz tutnjavu nogu sišao niz prastare
kamene stube koji su vodile sa zvonika/mosta.
Hazleton ga je čekao u gradonačelnikovom uredu, bubnjajući
vitkim prstima po gornjoj površini radnog stola. Taj gradski upravitelj
bio je izuzetno vitak i mršav čovjek, nekako iščašen. Nešto u
rasporedu ruku i nogu u Amalfijevom stolcu davalo mu je nemaran
izgled. Ako je smišljanje mutnih kombinacija znak nemarnosti, onda
bi Hazleton, po Amalfijevu mišljenju, svakako morao biti nazvan
najnemarnijim čovjekom u gradu.
Isto tako nije uopće važno je li nemarniji od bilo koga izvan
grada. Sve što je izvan grada više nije imalo neku stvarnu važnost.
Hazleton progovori, "Dakle?"
"Dosta dobro" progunđa Amalfi. "Lijepa žuta patuljasta zvijezda,
s cjelokupnom ponudom."
"Naravno" reče Hazleton nahereno se osmjehnuvši. "Ne vidim
zašto ustrajete na osobnom pogledu na svaku zvijezdu pokraj koje
prođemo. U uredu postoje brojni ekrani, a Gradski Oci imaju sve
podatke. Znali smo kakvo je ovo sunce još prije nego što smo ga
mogli vidjeti."
"Ali ja to volim osobno pogledati" reče Amalfi. "Nisam ja bez
veze ovdašnji gradonačelnik već pet stotina godina. Ne mogu dobro
ocijeniti zvijezdu dok je ne vidim vlastitim očima. Tada znam. Slike mi
ne znače ništa - ne omogućuju osjet"
"Gluposti" reče Hazleton bez zlobe. "I što vaša osjetilnost kaže o
ovoj?"
 "To je dobro sunce; sviđa mi se. Sletjet ćemo."
"U redu, a što ako vam ja kažem što se tamo događa?"
"Znam, znam, reče Amalfi. Oponašajući mehanički govor
Gradskih Otaca, ali uz pretjerivanje, on svom teškom glasu dade
neku kombinaciju urednosti i nervoze: ‘POLITIČKA SITU-ACI-JA JE
VRL-O UZNEMIRUJUĆA’ Ali mene brine stanje s hranom."
"Oh? Zar je tako loše?"
"Još nije gadno. Bit će, ako ne sletimo. Pojavila se nova
mutacija u bazenima s Chlorellom; sigurno je započela dok smo
prolazili kroz ono zračenje blizu Sigme Draconis. Dobivamo prinos
od oko dvije tone i dvjesto kilograma po hektaru, izraženo u
jedinicama masnoće."
"To i nije loše."
"Nije loše, ali prinos stalno opada, a brzina opadanja se
povećava. Ako to ne suzbijemo, za oko godinu dana nećemo imati
nikakav prinos algi. Zaliha sirove nafte nije dovoljna da nas prehrani
do sljedeće zvijezde. Tamo bismo stigli jedući jedni druge." Hazleton
je slegnuo ramenima. "To je samo jedno veliko ako, gazda" reče.
"Nikada dosad nismo imali mutaciju koju ne bismo mogli staviti pod
nadzor. A na ova dva planeta je vrlo gadno."
"Ratuju. No mi smo već prolazili kroz takve situacije. Ne
moramo se odlučiti za jednu ili drugu stranu. Sletjet ćemo na
pogodniji planet..."
"Da je ovo neka obična međuplanetna svađa, problema ne bi
bilo. Ali ovo ovdje - jedan od tih planeta, treći idući od sunca - je
svojevrstan nezavisni koralj Hruntanskog carstva, a drugi planet je
nastanjen preživjelim Hamiltoncima. S prekidima vode rat već stotinu
godina; sa Zemljom nisu imali nikakvu vezu. A sada -sada ih je
Zemlja našla."
"I?" upita Amalfi.
"I odlučila ih je izbrisati, i jedne i druge" reče Hazleton sumorno.
"Upravo smo primili službeno policijsko upozorenje da zbrišemo što
prije odavde."

Žuto sunce iznad grada sada je bilo mnogo manje. Okijski

metropolis je, bježeći od ta dva topla zaraćena svijeta, četvrtinom
svog pogona otpuzao u ledenu plavozelenu sjenu jednog od
razorenih divovskih planeta ovog sustava i sakrio se ondje. Kvartet
malenih mjeseca kružio je u ledenom menuetu oko amonijevih
olujnih traka koje su okruživale planet.
Amalfi je napeto promatrao ekrane. Manevar, u kojem je grad
morao naći ravnotežu između čitavog niza interpoliranih
gravitacijskih polja, bio je vrlo zahtjevan, na što Amalfi nije bio
naviknut. Grad je obično u širokom luku zaobilazio plinovite divove.
Amalfijevom natprirodnom ‘osjećaju’ za svemirske uvjete u kojima je
živio trebala je ovoga puta podrška svih raspoloživih elektronskih
sprava.
"Prejako, dvadeset treća ulico" reče on u mikrofon. "Na ekranu
vaš luk strši gotovo dva stupnja. Prilagodite to."
"Učinjeno, šefe."
Amalfi je promatrao sliku divovskog planeta i njegovih ledenih
pratitelja. Jedna kazaljka se blago pokrene.
"Prekini!"
Čitav grad se na trenutak zatresao, a onda je u njemu zavladala
tišina. Tišina je bila pomalo zastrašujuća: udaljeno brujanje bilo je
očekivani dio okoliša pa kad je to prestalo nastao je osjećaj kratkog
udaha - kao da je zrak postao loš. I protiv svoje volje Amalfi je
zijevnuo; njegov ošit se borio protiv nepostojeće nestašice kisika.
Zijevnuo je i Hazleton, ali njegove su oči sjale. Amalfi je znao da
gradski upravitelj sada uživa; ovo je bio njegov plan i više ga nije
zanimalo hoće li se grad naći u opasnosti. Nastojao je izgledati
nemarno.
Amalfi se samo nadao da Hazleton neće nadmudriti samoga
sebe, pa istodobno i grad. Imali su već nekoliko loših iskustava s
Hazletonovim planovima. Primjerice, ona epizoda na Toru V. Od svih
planeta u nastanjenom dijelu Galaktike, Tor V je bio daleko najgori
planet za Okije, posebno za one koji bi pokušali nešto nepropisno.
Jer između svih Oki-gradova stanovnici Tora V su prvo naletjeli na
neki grad koji je odbacio svoje staro gradsko ime i nazvao se
Interesni Međuzvjezdani Trgovci, IMT. Napuštajući Tor V, taj je grad
stekao novo ime: Bijesni Psi. Može se reći da je na Toru V mržnja
prema Okijima bila nasljedna. I to iz dobrih razloga...
"Sada ćemo ovdje sjediti i čekati tjedan dana" reče Hazleton.
Njegovi lopatasti prsti naguravali su amo-tamo pokretni jezičak
njegovog logaritamskog računala. "Hrana će nam toliko potrajati. A
putanja koju je Jake dao bila je vrlo uvjerljiva. Murjaci će biti sigurni
da smo već daleko na izlasku iz ovog sustava - a nema ih dovoljno
za nadzor ova dva zaraćena planeta i istodobno pročešljavanje
svemira u potrazi za nama."
"Nadaj se."
"To je razumno, zar ne?" reče Hazleton sa sjajem u očima. "Prije
ili kasnije, kroz koji tjedan, otkrit će da je jedan od ta dva planeta jači
od drugog pa će usredotočiti svoje snage na njega. Čim se to
dogodi, mi ćemo pojuriti na slabije napadnut planet. I kad se
spustimo, murjaci će biti previše zauzeti da spriječe naše iskrcavanje
i naš utovar zaliha."
"To je samo po sebi u redu. Ali to nas dovodi u izravnu vezu sa
slabijim planetom. Murji ne treba bolji izgovor; taj će im biti dovoljan
da unište grad."
"Ne nužno" navaljivao je Hazleton. "Ne mogu nas uništiti samo
zbog kršenja naredbe o udaljavanju. To znaju jednako dobro kao i
mi. Zatreba li, možemo zatražiti intervenciju suda i dokazati da je
naredba o udaljavanju bila nečovječna - a u međuvremenu, oni nam
ne mogu nametnuti provedbu svoje naredbe dok smo pod
pokroviteljstvom njihovog protivnika. Što me podsjeća na to da je
jedan inženjer, neki Webster, zatražio da nas napusti. On je jedan od
članova prvobitne gradske posade; vjerojatno nemamo boljih. Nije mi
drago što odlazi."
"Ako želi sići, bit će mu dopušteno" reče Amalfi. "Za što se
odlučio?"
"Za sljedeće pristajalište."
"Pa, izgleda, to će biti ovdje. Dobro..."
Na upravljačkoj ploči interkom se oglasio samoprijekornim
podrigivanjem. Amalfi pritisne tipku.
"Gospodine gradonačelniče?"
"Da."
"Ovdje narednik Anderson, javljam se s promatračnice u
Chathedral parku. Iza kugle plinovitog diva pojavio se neki brod
golemih razmjera. Pokušavamo uspostavimo vezu. Ratni brod."
"Hvala" reče Amalfi kratko pogledavši Hazletona. "Kad
uspostavite vezu prebacite je ovamo." Pomicao je sliku na ekranu
dok nije ugledao onaj udaljeniji rub divovskog planeta. I, stvarno,
tamo se mogao nazrijeti sitni iver svjetlosti. Nepoznati brod je još bio
izravno obasjan suncem, ali je zaista morao biti neobično golem da
bi se s takve udaljenosti uopće vidio. Gradonačelnik je uključio
povećanje i kao rezultat je na ekranu dobio sliku cilindra veličine
njegova palca.
"Niti se ne pokušavaju skrivati" promrmljao je, "ali stvar ovih
dimenzija teško bi se mogla bilo kako sakriti. Ovo je dugo barem
tristo metara. Izgleda da ih nismo prevarili."
Hazleton se nagnuo naprijed. Napeto je proučavao cilindar
bezazlenog izgleda. "Ne bih rekao da je to policijska letjelica" reče.
"Letjelice policijskih odreda za čišćenje su više ili manje kruškastog
oblika s mnogo ispupčenja. Ovaj brod ima samo četiri kupole, i to
odlivene s brodskim koritom, što se u drevnim vremenima nazivalo
‘aerodinamičnim oblikom! Vidite?"
Amalfi kimne glavom, potiskujući svoju donju usnu zamišljeno
naprijed. "Znači nešto lokalno. Predviđeno za brz prolazak kroz
atmosferu. Prastara oprema - možda Muirov stroj."
Interkom se opet podrignuo. "Pripravna veza s dolazećim
brodom, gospodine" reče narednik Anderson.
Kao izbrisana, nestane slika broda i plavozelenog planeta i
umjesto toga na ekranu se pojavi mladi čovjek ugodnog lica,
promatrajući ih. "Dobar dan, gospodo, kako ste?" upita službeno. To
pitanje zapravo i nije bilo pitanje, jer njegov ton je dao naslutiti da ni
ne očekuje odgovor. "Obraćam se zapovjedniku... leteće tvrđave?"
"Zapravo to i jesmo" reče Amalfi. "Ja sam ovdašnji
gradonačelnik, a ovaj gospodin je upravitelj grada. Odgovorni smo
za različite vrste upravljanja. Tko ste vi?"
"Ja sam kapetan Savage iz Savezne mornarice Utopije" reče
mladi čovjek. Nije se osmjehnuo. "Možemo li dobiti dopuštenje za
prilaz vašem gradu, ili što to već je? Željeli bismo iskrcati jednog
predstavnika."
Amalfi je isključio tonski prekidač i pogledao Hazletona. "Što
misliš o tome?" upita. Utopijski časnik je pristojno, i primjetno,
izbjegavao promatrati kretanje njegovih usana.
"Trebalo bi biti sigurno. Ipak, velik je to brod, makar bio i
muzejski primjerak. Bilo bi im jednako lako poslati tog čovjeka
običnim brodićem za spašavanje."
Amalfi opet uključi zvuk. "Pod ovim okolnostima radije bismo da
vi ostanete gdje ste sada" reče. "Vjerojatno me razumijete,
kapetane. Međutim, želite li, možete poslati čamac; vaš predstavnik
će ovdje biti dobrodošao. A možemo i razmijeniti taoce..."
Savageova ruka pređe ekranom kao da će izbrisati tu sugestiju.
"Sasvim nepotrebno, gospodine. Čuli smo kako su vas
međuzvjezdane snage upozorile da se udaljite. Njihov neprijatelj
mora biti naš prijatelj. Nadali smo se da možete pobliže osvijetliti
situaciju koja je, najblaže rečeno, zbunjujuća."
"Možda možemo" reče Amalfi. "Ako je to zasad sve..."
"Da gospodine. Kraj emitiranja."
"Isključujem."
Hazleton ustane. ‘"Vjerojatno ću se ja sresti s tim poslanikom.
Vaš ured?"
"Uredu."
Upravitelj grada izađe, a nekoliko trenutaka kasnije krene i
Amalfi za njim, zaključavajući zapovjedni toranj iza sebe. Grad je
sada bio na putanji u kojoj će ostati stabilan sve dok ne dođe vrijeme
za novi let. Na ulici je Amalfi zaustavio taksi.
Tu inače dugu vožnju od zapovjednog tornja na raskrižju trideset
četvrte ulice i Avenije pa do Bowling Greena, gdje se nalazila
gradska vijećnica, Amalfi je još produžio dajući toj limenoj kočiji
itinerar koja bi živom taksistu iz druge, zaboravljene epohe donijela
bogatu zaradu. Zavalio se u sjedalo, odgrizao vrh hidroponičke
cigare, i pokušao se sjetiti svega što je o Hamiltonđma znao. Neka
republikanska sekta iz doba kad su započeli letovi u svemir. Dogodio
se javni skandal... neko vrbovanje... vlada to nije odobravala i
pokušavala zataškati... hm-mm. Sve vrlo mutno i Amalfi nije bio
siguran nije li to pomiješao s nekim drugim događajem iz povijesti
Zemlje.
Ali nekakav egzodus se sigurno bio odigrao. Puni brodovi
Hamiltonaca krenuli su u koloniziranje nenastanjenih svjetova i
pretvorili ih u uzorne planete. Kad se o tome razmisli, neka od
tadašnjih zapadnih vlada na Zemlji je imala neki svoj hamiltonizam,
ponekad zvan timokracija. Sve je to nakon nekog vremena odumrlo,
ali je ostavilo traga. Gotovo svako veće političko gibanje nakon
početka zvjezdanih letova je imalo svoje repove u ponekom dijelu
naseljenog prostora Galaktike.
Utopija je sigurno kolonizirana vrlo rano. Da su hruntanski
osvajači stigli prvi, iz čiste bi navike pretvorili oba nastanjiva planeta
u svoje vojne utvrde.
Bilo mu je nešto lakše sjetiti se Hruntanskog imperija, jer je bio
iz znatno bliže prošlosti nego Hamiltonci, ali je i bilo manje toga
vrijednog za pamćenje. U danima kad se činilo da Zemlja gubi vlast,
na rubovima istraženog prostora nakotili su se razni bezvezni
imperiji. Alois Hrunta je bio samo najuspješniji od mnogobrojnih
nesuđenih imperatora svemira. Njegova apsolutna autokracija se
proširila na najveći mogući prostor unutar granica komunikacije, a
onda je uništena već prije nego što je Hrunta ubijen, a njegovi
posvađani sinovi razdrobili imperij u vojvodstva. Ta vojvodstva su
jedno po jedno padala pod nominalnu, ali neprikosnovenu, vlast
Zemlje, ostavljajući, poput Hamiltonovaca, nekoliko dalekih kolonija
kao svoje naslijeđe i u kojima se jednom mrtvom snu služilo uz
pomoć besmislene pompe.
Taksi se započne spuštati pa fasada gradske vijećnice klizne
pokraj prozora Amalfijeva taksija. Epigraf - nekoć zlatne boje - "DA
VAM POKOSIMO TRAVNJAK, GOSPOĐO?" - izgledao je zelenije
nego ikad, osvijetijen divovskim planetom. Amalfi je uzdahnuo. Ta
politička prepucavanja su dosadna i uvijek zakompliciraju
jednostavan posao kojim čovjek zarađuje svoj pošten obrok.
Čim je Amalfi ušao u svoj ured primijetio je da je Hazletonu
neugodno. To je bio zasigurno milenijski događaj. Dotad nikad ništa
nije uznemirilo Hazletona; bio je gotovo uzoran građanin svemira,
otporan, snalažljiv, čovjek kojeg je praktično nemoguće iznenaditi - ili
blefirati. U uredu nije bilo nikog drugog osim neke djevojke koju
Amalfi nije poznavao; vjerojatno neka od saborskih tajnica koja vodi
mnoge poslove unutar grada.
"Što je, Mark? Gdje je poslanik s Utopije?"
"Evo, tu" reče Hazleton. Nije baš uperio prstom, ali nije bilo
dvojbe što želi reći. Amalfi osjeti kako mu se obrve šire širokim
čelom kao po toboganu. Okrenuo se da prouči djevojku.
Bila je vrlo zgodna: crna kosa s plavim odsjajem; sive oči, vrlo
iskrene, pomalo ironične; malo tijelo, dobro građeno, pomalo
nabijeno. Bila je odjevena u najčudniju odjeću koju je Amalfi ikada
vidio - preko glave joj je bilo navučeno nešto poput vreće s rupama
za glavu i ruke s povezom oko struka. Njeni bokovi i noge, sve do
ispod koljena, bili su prekriveni nekom velikom cijevi od crnog
materijala s opasačom na vrhu. Noge su joj bile omotane jednom
vrstom čarapa od nekog loše tkanog, gotovo prozirnog materijala.
Vreću na gornjem dijelu tijela prekrivale su obojane mrlje, a oko
vrata je imala nešto poput rupca - ne, vjerojatno je to traka - pa što
već bilo. Amalfi se pitao bi li i sam deFord mogao znati ime toga.
Nakon kraćeg vremena djevojka je pokazala znakove
nestrpljenja zbog tog njegovog pregledavanja; okrenuo je glavu i
nastavio hodati do svog radnog stola. Iza sebe začuje njen smireni
glas: "Nisam namjeravala izazvati čuđenje, gospodine. Očito niste
očekivali ženu...?"
Govor je bio arhaičan koliko i njena odjeća; gotovo eliotianski.
Amalfi je sjeo i počeo sređivati svoje zbrkane dojmove.
"Nismo" reče. "Međutim, i kod nas žene sudjeluju u vlasti.
Vjerojatno nas je zaveo zemaljski običaj da se ženama ne dopušta
veliko sudjelovanje u vojnim poslovima. U svakom slučaju, dobro
nam došli. Što možemo učiniti za vas?"
"Mogu li sjesti? Hvala. Kao prvo, možete li nam reći odakle su
došli svi ovi grozni bojni brodovi? Očito vas poznaju."
"Ne baš nas posebno" reče Amalfi. "Poznaju Oki gradove kao
vrstu, to je sve. Ti su brodovi zemaljska policija."
Privlačno lice utopijanske djevojke se malo smračilo, kao da je
taj odgovor očekivala, ali se borila protiv njega.
"To su i nama rekli" reče ona. "Mi to... nismo mogli prihvatiti. A
zašto napadaju nas?"
"To se moralo dogoditi, prije ili kasnije" reče Amalfi najblaže što
je mogao. "Zemlja redom priključuje sebi nezavisne planete, to je
njena politika. Vaše neprijatelje, Hruntance, također će pripojiti.
Vjerojatno ne možemo previše uvjerljivo objasniti razloge toga. Mi
nismo baš ti kojima se zemaljska vlada povjerava."
"Oh" reče djevojka. "Onda ćete nam možda moći pomoći? Ova
vaša golema tvrđava..."
"Oprostite, molim vas ", reče Hazleton smiješeći se žalosno.
"Ovaj grad nije tvrđava, uvjeravam vas. Mi smo tek lako naoružani.
Međutim, možda vam možemo pomoći na drugi način. Iskreno, jako
nam je stalo do toga da sklopimo nagodbu s vama."
Amalfi ga pogleda ispod oka. Bilo je to neoprezno i nimalo slično
Hazletonu, razgovarati o gradskom naoružanju, ili nedostatku istog,
s časnikom koji se upravo iskrcao iz nepoznatog bojnog broda na
palubu New Yorka.
"Što želite?" upita djevojka. "Ako nas možete naučiti kako ti... ti
policijski brodovi lete i kako održavate svoj grad u svemiru..."
"Zar nemate spinski pogon?" začudi se Amalfi. "Ali morali ste ga
jednom imati, jer inače nikad ne biste stigli tako daleko od Zemlje."
"Tajna međuzvjezdanog leta izgubljena je već gotovo stotinu
godina. Prvi brod kojim su naši preci letjeli još imamo u muzeju, ali
njegov motor je tajna. Izgleda da ništa ne radi"
Amalfi razmisli: gotovo stotinu godina? Zar bi trebao smatrati da
je sto godina dugo vrijeme. Ili možda Utopijci ne znaju ni za
antisenexe? Ali askomicin je navodno otkriven pola stoljeća prije
egzodusa Hamiltonaca. Sve čudnije i čudnije.
Hazleton se opet smješkao. "Možemo vam pokazati kako
spinsko polje radi" reče. "Previše je jednostavno da bismo to čuvali
kao tajnu. A što se nas tiče - potrebne su nam sirovine, trebamo
popuniti zalihe. Prvenstveno nam treba nafta. Imate li je?" Djevojka
je kimnula glavom. "Utopija je vrlo bogata naftom, koja nam zadnjih
dvadeset pet godina i ne treba u nekim većim količinama - otkad
smo ponovno otkrili molekulnu valentnost." Amalfi je opet naćulio
uši. Utopijci nemaju spinska polja niti antisenexe, ali imaju nešto što
se zove "molekulna valentnost" Već sam taj izraz je pričao svoju
priču: tko god uspije oblikovati molekulne veze izvan uobičajenih
adhezijskih učinaka, riješit će se potrebe korištenja mehaničkih
maziva poput ulja. A smatraju li Utopijci da su tu tehniku ponovno
otkrili, utoliko bolje.
"A što se nas tiče, možemo iskoristiti sve što nam možete dati"
nastavi djevojka. Odjednom je, unatoč svojoj zdravoj mladosti,
izgledala vrlo iscrpljeno. "Čitavog života se borimo protiv ovih
hruntanskih barbara i čekamo dan kad će nam sa Zemlje stići
pomoć. Sada je Zemlja došla - no digla je ruku na oba planeta!
Izgleda da su se stvari uvelike promijenile."
 "Nije problem u promjenama" reče Hazleton tiho, "već u tome
što se vi niste promijenili. Što dalje putujemo od Zemlje, čini nam se
kao da putujemo kroz vrijeme: različite udaljenosti od nje kao da su
iz različitih povijesnih doba. Zvijezde udaljene od Sunca, poput vaše,
povijesno su zaostale. Situacija postaje zamršena kad se povijesna
razdoblja međusobno isprepletu, kao što je slučaj ovdje gdje su se
ispreplele dvije ere, vaša hamiltonska i ta imperijska hruntanska.
Ulazeći u sukob, takve dvije civilizacije zalede jedna drugu, a kad ih
povijest sustigne - da, prirodno, nastaje šok."
"Razgovarajmo radije o trenutnoj temi" reče Amalfi. "Mi bismo
rado sami odabrali teren za spuštanje. Ako smijemo poslati tehničare
kao prethodnicu, oni će nam naći ležište."
"Ležište?"
"Nalazište sirovina. To će te nam dopustiti, pretpostavljam?"
"Ne znam" reče djevojka nesigurno. "Vrlo smo kratki s metalima,
posebno čelikom. Staro željezo smo prisiljeni reciklirati do zadnjeg
komadića..."
"Mi željezo i čelik gotovo i ne koristimo" uvjeravao ju je Amalfi.
"Potrebne količine osiguravamo, poput vas, recikliranjem -
naposljetku, čelik je praktički neuništiv. Nama su za instrumente
potrebni neki rijetki metali, posebno germanij. Vi biste tih metala
morali imati i više nego što vam treba." Amalfi nije smatrao
potrebnim spomenuti da je germanij i podloga sadašnjeg
jedinstvenog novčanog sustava. Sve ono što je rekao bilo je samo
po sebi istina, a u poslovanju s ovakvim zaostalim planetima uvijek
postoji pet-šest činjenica koje je najbolje ne otkrivati dok grad ne
odleti. "Mogu li koristiti vaš telefon?"
Amalfi se odmaknuo od svog radnog stola, ali se odmah morao
vratiti, jer je djevojka bespomoćno bockala upravljačke tipke tog
videoaparata. Koji trenutak kasnije objašnjavala je glavne crte
razgovora utopijanskom kapetanu. Amalfi se pitao razumiju li
Hruntanci engleski; nije ga brinula opasnost da netko čuje taj
razgovor - divovski planet će to najučinkovitije spriječiti, jer Utopijci
koriste običan radio, a ne ultrafone niti Diracove komunikatore - ali bi
za uspjeh Hazletonova plana bilo bitno da su Hruntanci čuli i
razumjeli upozorenje koje je zemaljska policija uputila gradu. To će
morati provjeriti na što diskretniji način.
 Također bi bilo dobro da New York oštro ograniči količinu
tehničkih informacija koje smiju odati stanovnicima ovog zvjezdanog
sustava. Ako Hamiltonci - ili Hruntanci - iznenada pojure na sve
strane okićeni Betheovim bacačima, bombama-polja i ostalim
elementima suvremenog arsenala (ili barem arsenala koji je bio
suvremen kad je grad zadnji put, prije stotinjak godina, imao
mogućnost obnoviti svoju obranu), murja će biti vrlo nezadovoljna. A
znat će i ti
"Dogovoreno" reče djevojka. "Kako bismo uštedjeli na vremenu,
kapetan Savage predlaže da povedem vaše tehničare sa sobom
našim čamcem. A ako imate nekoga tko se razumije u
međuzvjezdani pogon..."
"Ja ću poći" reče Hazleton. "Poznajem spinski pogon jednako
kao i drugi."
"Ne može, Mark. Trebaš mi ovdje. Za to imamo brojne
mehaničare. Recimo, možemo poslati tvog Webstera; pružimo mu
mogućnost da siđe još i prije nego što grad dodirne tlo." Amalfi nešto
brzo progovori prema ugašenom ekranu. "Evo, to je to. Kod vašeg
čamca čekat će pravi ljudi, mlada damo. Ako nam kapetan Savage
bude telefonirao za točno sedam dana i javio gdje na Utopiji
možemo sletjeti, moći ćemo primiti tu poruku, jer ćemo tada izaći iz
zaklona ovog plinovitog planeta."

Nakon odlaska djevojke s Utopije zavladala je duga šutnja.

Naposljetku Amalfi polako reče: "Mark, u gradu ne vlada nestašica
žena."
Hazleton je pocrvenio. "Žao mi je, šefe; znao sam da je to
nemoguće čim su mi te riječi izletjele iz usta. Mislim da bismo možda
mogli učiniti nešto za njih; koliko se sjećam, Hruntanski imperij je bila
prilično ogavna vrsta države."
"To se nas ništa ne tiče" reče Amalfi oštro. Nije mu bilo ugodno
što mora brusiti svoj autoritet na Hazletonu; ovaj gradski upravitelj je
Amalfiju bio najbolja zamjena za sina kojeg, zbog svog položaja, nije
smio imati - zbog zakona na svim Oki-gradovima koji detaljno
razrađuju mjere protiv osnivanja bilo kakve dinastije. Samo je Amalfi
znao koliko je puta taj mladić, koristeći svoju neuhvatljivu nemoralnu
inteligenciju, došao u opasnost da ga Gradski Oci smijene i
strijeljaju; a sadašnja situacija je bila ključna za opstanak grada.
"Gledaj, Mark. Ne možemo si priuštiti simpatije. Mi smo Okiji.
Što su nam Hamiltonci? Što se toga tiče, što su sami sebi? Malo
prije sam razmišljao o katastrofi koja bi nastala kad bi se Hruntanci
dočepali dezintegratora ili nekog sličnog oružja i kad bi ucjenjivanjem
opet stvorili pravi imperij. Ali možeš li zamisliti renesansu
hamiltonizma u išta boljem svjedu - u ovoj epohi? Priznajem,
površno gledano, hamiltonizam bi bilo lakše podnijeti nego novo
hruntansko samovlašće - ali povijesne posljedice bi bile jednako
porazne. Ta dva planeta ratuju zbog ideala koji su se potrošili još
prije pet stoljeća. Ni jedan ni drugi nisu više od nekog značaja."
Amalfi je zastao uhvatiti dah; izvadio je sažvakanu cigaru iz usta,
promatrajući je iznenađenim pogledom. "Shvatio sam da ti je ova
djevojka pomutila razum pa sam ti odlučio očitati ovakvu bukvicu.
Svaki gradski upravitelj mora biti dobar kulturni morfolog, a ti si
oduvijek bio najbolji kojeg sam ikada imao. Da nisi upao u tu spolnu
zamku, shvatio bi da su ovi ljudi žrtve nazovi promjene - obje njihove
civilizacije su mrtve i prolaze kroz muke raspadanja, iako njima to
izgleda poput preporoda."
"Policija to ne shvaća tako" reče Hazleton odsutno.
"A kako bi i mogla? Oni to ne promatraju s našeg položaja. Ja
tebi ne govorim kao što bih policajcu. Govorim ti kao Okiju. A što ti
vrijedi da si Oki, ako ćeš se uplesti u neku sitnu pograničnu svađu?
Mark, to bi bilo kao da si već mrtav ili da si na Zemlji, što je,
naposljetku, isto."
Opet je zastao. Elokventnost je za njega bila nešto neprirodno;
kad god se ovako raspričao osjećao se nelagodno. Oštro je
pogledao gradskog upravitelja pa je ono što je vidio sasvim uništilo
svaki daljnji izljev njegove rijetke gorljivosti. I ne po prvi put, osjetio je
duboku samoću.
Hazleton ga uopće više nije slušao.
Kad je grad krenuo prema Utopiji, bitka je bila u punom zamahu.
Bila je to prilično spektakularna borba. Hruntanski planet, prožet
vojničkim duhom i vojničkom organizacijom sve do najsitnijih detalja
svakodnevnog života, nije čekao da ga zemaljska policija opkoli.
Hruntanski brodovi su bili zastarjeli gotovo koliko i utopijski, ali su
korišteni do krajnjih granica izdržljivosti; zapovijedali su im iskusni
časnici koji nisu imali ni u primisli licemjerne ideje o nekakvoj
‘dragocjenosti’ ljudskog života. Nije bilo dvojbi kakav će ishod svega
toga biti, ali ovog trena policiji nije bilo ugodno.
Bitku nisu mogli izravno promatrati iz grada; hruntanski planet je
od Utopije sad bio udaljen gotovo četrdeset stupnjeva. I baš zbog
tog stalnog udaljavanja tih dvaju planeta, Hazletonu je palo na pamet
grad spustiti potajno. Hazletonova je bila i zamisao o slanju robotskih
izviđača - vođenih projektila dužih manje od pet metara - koji su
sada nevidljivi lebdjeli oko poprišta, promatrajući bitku svojim budnim
TV očima.
Bila je to poučna bitka. Policijske snage već desetljećima nisu
kolektivno sudjelovale u nekoj većoj borbi, a individualno je malo koji
Zemljanin ikad sudjelovao u nečem opasnijem od drobljenja
neusporedivo slabijeg protivnika. Hruntanci su bili daleko slabije
opremljeni, ali bogati iskustvom. Taktika im je bila izvrsna. Navukli su
protivnika na borbu u gusto miniranoj zoni, što je kao da se s nekim
tučeš u središtu naložene peći - a, budući da su sami posijali mine,
znali su gdje je peć najužarenija. Naravno, njihovi su gubici bili
užasni - gotovo pet za jedan. Ali imali su brodova na pretek. Vidjelo
se da časnici koji ne cijene ni svoje vlastite živote neće cijeniti ni
živote svojih posada.
Napokon je čak i Hazleton morao ugasiti ekran i zapovjediti
O’Brienu da povuče promatračke robote. Klaonica je bila užasna, ne
sama po sebi, nego i zbog mentalnog stava na koji je ukazivala. Čak
se i okorjelom ubojici može smučiti promatra li predugo kako gomile
ljudi pokušavaju ugasiti neki požar skačući u njega.
Grad se spuštao prema Utopiji. To su vanjski policijski
promatrači prijavili - njihova izvješća su se dobro mogla čuti u
komunikacijskoj sobi - a ta izvješća će kasnije iskopati i po njima
postupiti. Ali sada, u žaru bitke, policajci nisu imali vremena obraćati
pažnju na postupke grada kakvi god oni bili. U gradu su se nadali da
će, kad policija ponovno svrati pažnju na njih, već biti daleko - ili
neranjivi.
Kako je Utopija odoljela gotovo stoljetnim hruntanskim
napadima ostalo je zagonetno. Nakon slijetanja grada na Utopiju,
postalo je to još veća zagonetka. Taj planet je bio smrtonosna zamka
prepuna radioaktivnosti. Na njemu nije bilo gradova; mjesta gdje su
gradovi nekoć bili sad su bile jame pune bijele užarene lave koja je
ključala i koja se neće ohladiti dok čovječanstvo postoji. Jedan od
kontinenata nije bio uopće nastanjiv. Čak je i sam zrak pobuđivao
brojače radioaktivnosti. Danju je njegova radioaktivnost bila nešto
ispod opasne granice; noću, kad je pad temperature dovodio do
uobičajenog mikroskopskog povećanja razine radona - fenomen koji
se javlja u atmosferama svih planeta sličnih Zemlji - taj zrak se nije
smjelo ni udahnuti.
Utopiju su bombardirali fisijskim bombama i spremnicima s
radioaktivnom prašinom svaki put kad bi se našla u opoziciji s
hruntanskim planetom; to je trajalo već sedamdeset utopijskih
godina. Takva približavanja su se događala tek svakih dvanaest
godina -inače se na Utopiji ne bi moglo preživjeti ni ispod površine.
"Kako ste ih odbijali?" upita Amalfi. "Oni su snažna vojska. Kad
se mogu policiji toliko odupirati, trebali su s vama pomesti pod,
čovječe."
Kapetan Savage, koji je u nelagodi buljio iz zvonika i žmirkao na
sunčanom svjedu, uspio se sitno osmjehnuti. "Znamo sve njihove
trikove. Vrlo su sposobni stratezi - to moram priznati. Ali u nekim
stvarima nemaju mašte. Vjerojatno zbog toga što ne potiču
poduzetnost’! Tjeskobno se pomaknuo. "Zar ćete grad ostaviti ovdje
na otvorenome? Čak i noću?"
"Da. Ne vjerujem da će nas Hruntanci napasti; zauzeti su, a
osim toga znaju da nas policijaa ne voli pa će biti previše zbunjeni da
nas odmah proglase neprijateljima. A što se tiče zraka - održavamo
spinsko polje od nula cijelih nula dva posto. To se ne može primijetiti,
ali ipak dovoljno mijenja inercijski moment naše atmosfere da spriječi
neki jači prodor vašeg zraka."
"Ne mogu reći da mi je baš jasno" reče Savage. "Ali, nema
dvojbi da poznajete sredstva kojima se služite. Moram priznati,
gradonačelniče Amalfi, da je vaš grad za nas potpuna tajna. Što on
radi? Zašto je policija protiv vas? Jeste li prognani?"
"Nismo" reče Amalfi. "A policija nije baš protiv nas. Više se radi
o tome da na društvenoj ljestvici stojimo nisko; mi smo gostujući
radnici, međuzvjezdani migranti, Okiji. Policija ima obvezu štititi i
nas, kao i sve druge građane - ali smatra da nas mobilnost čini
potencijalnim kriminalcima pa nas zato treba nadzirati."
Savage je na ovo reagirao tek tužnom rečenicom. Amalfi bi je
gotovo proglasio motom ove Utopije. "Stvari su se toliko promijenile"
rekao je taj časnik.
"Trebali biste na te riječi skladati i glazbu. Ali ja ne mogu reći da
sam, barem za sada, shvatio kako ste vi uspjeli tako dugo odoljeti.
Zar nikad nisu pokrenuli invaziju na vaš planet?"
"Često" reče Savage. Glas mu je bio tužan, ali ponosan. "Ali
vidjeli ste kako živimo. U najboljim slučajevima smo ih odbijali; u
najgorim slučajevima nas nisu uspijevali pronaći. Sami Hruntanci su
smanjili mogućnost opstanka na ovom planetu. Mnoge od njihovih
invazijskih skupina stradale su od posljedica njihovih vlastitih
bombardiranja."
"Ipak..."
"Psihologija masa" reče Savage, "je kod nas poput znanosti -
kao i kod njih, s tim što smo je mi razvili u drugom smjeru. Ta
znanost, u suradnji s kamuflažom, snažno je oružje. Lažna
postrojenja, lažni vremenski uvjeti, lažna područja visoke
radioaktivnosti - sve su to sredstva s pomoću kojih smo dosad
uspijevali navesti Hruntance na podizanje invazijskih logora točno
tamo gdje smo to predvidjeli. To je neka vrsta šaha: čovjek navede
protivnika, prisilom ili namamljivanjem, da uđe u neko područje gdje
ga može uništiti uz najmanji napor i potpuno bezopasno po sebe.
Pogledao je gore prema suncu, grickajući svoju donju usnu.
Nakon nekog vremena dodao je: "Postoji još jedan važan čimbenik.
To je sloboda. Mi je imamo. Hruntanci je nemaju. Oni brane jedan
asketski sustav - što znači - pojedincu ne nudi neku osobnu
nagradu, čak ni kad sustav pobjedi. Mi na Utopiji se borimo za
sustav koji nam nudi osobne dobitke - plodove slobode. Velika je to
razlika. Veća je pozitivna stimulacija."
"Oh, sloboda" reče Amalfi. "Da, to je velika stvar,
pretpostavljam. Ipak ostaje onaj stari problem. Nitko nikad nije
slobodan. Naš grad je na neki daleki način republikanski, mogao bi
se čak nazvati u nekom smislu i hamiltonskim. Ali nismo slobodni, i
nikad nećemo biti, što nam nameće situacija u kojoj se nalazimo. A
što se tiče zamisli da sloboda vodi do učinkovitijeg ratovanja - ne
vjerujem u to. Vaš narod sada nije slobodan. Politička ekonomija
zaraćenog društva neizbježno skreće prema diktaturi; to je
svojedobno ubilo Zapad, tamo odakle smo došli, na staroj Zemlji.
Vaš narod se bori za sutrašnji odrezak, ne za današnji. Pa - i
hruntanski narod. Razlika između vas i Hruntanaca postoji kao
mogućnost, ali - razlika koja ne stvara različitost nije razlika."
"Vrlo ste profinjeni" reče Savage ustajući. "Mislim da mi je jasno
zašto ne biste shvatili taj dio naše povijesti. Nemate veza, nemate
vjere. Morat ćete nam oprostiti što mi to imamo. Ne možemo si
dopustiti cjepidlačenje formalističkom logikom."
Sišao je niza stube, neprirodno zabačenih ramena unazad.
Amalfi je njegov odlazak promatrao s tužnim, ali širokim osmijehom.
Taj mladi čovjek kao da je iskočio iz književnosti; razgovor s njim je
bio sličan suočenju s junakom iz neke povijesne kazališne drame.
Naravno, s tom razlikom što se lik u drami može shvatiti čak i kad se
ponaša najčudnovatije. Savage je, na svoju nesreću, bio stvaran
čovjek, a ne samo izmišljotina nekog pisca koji pokušava nešto
dokazati.
Amalfijeve misli se naglo vrate Hazletonu. Gdje je, uostalom,
Hazleton? Prije nekoliko sati je otišao s onom djevojkom obaviti neki
očito izmišljeni posao. Ne požuri li, morat će cijelu noć ostati ispod
površine kao u klopci. Amalfiju nije smetalo što će raditi sam, ali u
gradu ima određenih rukovodnih poslova koje gradonačelnik
jednostavno ne može obavljati učinkovito - a osim toga, Hazleton bi
mogao uvući grad u neku neugodnu obvezu. Amalfi siđe u svoj ured
i nazove komunikacijsku sobu.
Hazleton se nije javio. Gunđajući, Amalfi se prihvati
organiziranja rada svoga grada - rada zbog kojeg je New York i
poletio, ali kojeg su tako rijetko pronalazili. Mučilo ga je što još nema
službenog radnog ugovora između Utopije i grada; suradnja bez
ugovora bila je neuobičajena. Ako bi ispalo da je Utopija, poput
brojnih drugih planeta opterećenih idealima, spremna na prijevare
astronomskih razmjera samo da bi ostvarila neki svoj ludi naum,
zemaljski zakoni ne bi mogli predstavljati nikakvu zaštitu. Ljudi koji
imaju pred sobom Cilj ubrzo će naći opravdanje za svakojaka
Sredstva. Grad New York, koji nije bio ništa drugo nego vidljivo i
stvarno Sredstvo, naučio se čuvati prečaca.
 Izgleda da je Hazleton odlutao nekim prečacem. Amalfi se samo
mogao nadati da će Hazleton - i grad - taj prečac preživjeti.
Zemaljska policija nije čekala Hazletona. Amalfi je pomalo
zaplašen gledao kako se zemaljske snage brzo pregrupiraju i kako
im brzo stižu pojačanja. Otkad ih je New York zadnji put vidio na
djelu, Zemljani su znatno poboljšali svoju logistiku. Nebo se iskrilo od
brodova koji su se otiskivali prema hruntanskom planetu.
To je bilo loše. Amalfi je očekivao da će imati barem nekoliko
mjeseci na raspolaganju kako bi na Utopiji popunio pričuve hrane,
prije negoli bi, u skladu s Hazletonovom strategijom, prebacio grad
na hruntanski planet. Bilo je očito da će za nekoliko mjeseci
hruntanski planet biti pod potpunom blokadom.
Gradonačelnik je istog trenutka odaslao signal upozorenja.
Oslabljeno suprotstavljanje spinskog polja utopijskoj atmosferi
pretvorilo se u čvrsti zid. Generatori spinskog polja brujali su u
najvišoj aktivnosti koju su mogli održati bez lomljenja gravitacijske
veze između grada i Utopije. Na obodu tog do malo prije nevidljivog
polja treptanje polarizacije se pretvorilo u poluprozirnost. Polja za let
su skupljala snagu; kroz njih su sada u oba smjera prolazile tek neke
svjetlosne zrake i to uglavnom one neprimjetne ljudskom oku. Za
promatrače na Utopiji, grad je dobio tamno krvavu boju i postao
zastrašujuće mutan.
Gotovo istog trena započeli su stizati pozivi. Amalfi ih je
ignorirao; njegova upravljačka ploča s instrumentima, umanjena
inačica svih onih mnogo većih ploča u nadzornom tornju, sva je bila
načičkana signalima za uzbunu. Svi zvučnici su klepetali istodobno.
"Gospodine gradonačelniče, upravo smo ušli u ono staro ležište;
ima uljnog škriljevca koliko god želite..."
"Prebacite sve što imate na palubu i dobro pričvrstite."
"Amalfi! Kako da izvučemo torij kad..."
"Više ga ima tamo kamo idemo. Gasite sve i trkom ovamo."
"Kom-soba. Gospodin Hazleton se još ne javlja..."
"Pokušavajte i dalje."
"Zovemo leteći grad! Zar nešto nije u redu? Zovemo leteći..."
Amalfi ih je ušutkao sve redom, spuštajući prekidače grubim, širokim
zamahom. "Zar ste mislili da ćemo ovdje vječno ostati? Pripremite se
za uzlet!"
 Spinska polja su urlala. Iskrenje brodova koji su pristizali
pridružiti se opsadi hruntanskog planeta svake minute bivalo je sve
gušće. Bit će vrlo gusto provući se.
"Brže to tamo u četrdeset drugoj ulici! Zar se spremate kuhati
čaj? Imate devedeset sekundi za dovođenje tog stroja do spremnosti
za polijetanje!"
"Polijetanje? Ali, za to će nam trebati barem četiri minute..."
"Vučete me za nos. Jasno. Ali mrtvi ne zezaju. Pokret! "Zovemo
leteći grad..."
Iskre su se širile nebom poput vatrometnih fontana. Drhtanje
svijetle točke koja je predstavljala hruntanski planet gubilo je sjaj,
streslo se, utopilo u opće svjetlucanje. Iz zvjezdarnice se javio Jake,
dodajući svoj glas ostalim protestima.
"Trideset sekundi, reče Amalfi.
Iz zvučnika, iz kojeg su dotad dopirala zbunjena i uplašena
pitanja Utopijanaca, začuje se smireni Hazletonov glas: "Amalfi,
jeste li poludjeli?"
"Nisam" reče Amalfi. "To je tvoj plan, Mark. Ja ga samo
provodim. Dvadeset pet sekundi"
"Ne molim ja za sebe. Čak bih rekao da mi se ovdje sviđa, a i
našao sam nešto što naš grad nema. I što mu je potrebno..."
"Hoćeš li sići?"
"Ne, pakao, ne" reče Hazleton. "Ne tražim to. Ali, ako se to mora
dogoditi, najradije bih da se to dogodi ovdje..."
Kratki grč protrese Amalfijevo golemo tijelo. Ne, ništa
emocionalno, nema to veze s Hazletonom; vjerojatno neki operator
spinskog polja požuruje stvari. Amalfi je posrćući otišao do malog
umivaonika i tamo se ispovraćao. Hazleton je i dalje govorio, ali ga je
Amalfi jedva čuo. Kronometar je kesio zube i žurio dalje. "Deset
sekundi, prodahtao je Amalfi s malim zakašnjenjem. "Amalfi, slušajte
me!"
"Mark" reče Amalfi gušeći se. "Mark, nemam vremena. Ti si
svoje odabrao. Ja... pet sekundi... tu više ništa ne mogu. Ako ti se
tamo sviđa, ostani. Želim ti, želim ti sve dobro, Mark, vjeruj mi. Ali
moram misliti na..."
Kronometar je savjesno preklopio svoje tanke kazaljke.
"... grad..."
"Amalfi..."
"Pokreni spin!"
Grad odskoči u nebo. Okruži ga vrtlog iskri.
 2. GORT

Let grada obično je bio u rukama Hazletona. U njegovoj

odsutnosti - a to se sada po prvi put dogodilo - upravljanje je
preuzeo jedan mladić po imenu Carrel. Amalfi je upravljačku palicu
uzimao rijetko, uglavnom samo u trenutcima kad se čak ni na
instrumente nije moglo potpuno osloniti.
Probiti se kroz blokadu zemaljske policije i stići do hruntanskog
planeta nije bilo lako, pogotovo za još zelenog pilota kakav je bio
Carrel, ali se Amalfi zbog toga nije previše brinuo. Stisnut u svom
uredu promatrao je ekrane kroz sivu izmaglicu, pitajući se hoće li
ikad više biti ponovno toplo. Iz poda sobe širila se žarka toplina, ali
kao da od toga nije bilo nikakve koristi. U sebi je osjećao hladnoću i
prazninu.
"Pozivam Oki-grad" zaurlao je ultrafon divljački. "Dobili ste već
jedno upozorenje. Platite i nestanite odavde ili ćemo vas uništiti."
Oklijevajući, Amalfi uključi prekidač. "Ne možemo" reče
nezainteresirano.
"Što?" reče policajac. "Nemojte se izgovarati. U ratnoj ste zoni,
a i sletjeli ste na Utopiju unatoč naredbi o udaljavanju. Plaćajte
kaznu i nestanite, inače ste nastradali."
"Ne možemo" reče Amalfi.
"O čemu se radi? Što vas sprječava?"
"Imamo ugovor s Hruntancima."
Nastupila je duga, gotovo mrtva tišina. Naposljetku policijska
letjelica reče: "Zaista ste oštroumni. U redu, pošaljite odmah putem
koma dokaze o tom ugovoru. Vjerujem da znate da ćemo uskoro
pretvoriti Hruntance u rijetku maglicu."
"Da."
"Eh, pa dobro onda. Hajde, sletite ako imate ugovor. Pa ćete još
veće budale ispasti. Svakako ostanite do kraja ugovorenog roka.
Ako uzletite prije negoli što uništimo taj planet, svakako budite
spremni platiti kaznu. Ako ne - baš će nam biti drago da smo vas se
riješili, Okiji!"
 Amalfi je uspio oblikovati na svom licu neki sablasni osmijeh.
"Hvala" reče. "I mi volimo vas, platfusari obični."
Ultrafon je zagunđao i ugasio se. U tom završnom gunđanju bio
je zgusnut čitav svemir frustracija. Zemaljska policija se za Oki-
gradove službeno pridržavala naziva ‘putujući radnici! ali
neslužbeno, potpuno otvoreno, policijske krstarice su sve Oki-
gradove nazivale skitnicama. Prilika za uništenje nekog grada nije im
se pružala baš često, ali kad bi se ukazala, dočekivana je s užitkom.
Ovom policajcu je sigurno bio vrlo neugodan udarac kad je shvatio
da mu se na putu ispriječila ona ista stara prepreka oklopljena
vanadijem, Ugovor.
Ali sada se trebalo suočiti s Hruntancima. Ovo je bila
predzadnja, najsuptilnija faza Hazletonova plana - ali Hazleton se
nije ukrcao pa nije ni mogao rukovoditi njegovom provedbom.
Zapravo je sada Hazleton morao biti, ako su njegovi utopijski
prijatelji čuli Amalfijevo priznanje o ugovoru s Hruntancima, u
najvrelijoj kaši u kojoj se ikada našao. Amalfi se trudio ne razmišljati
o tome.
U izvornoj verziji plana, nije se predviđalo potpisivanje ugovora
ni s jednim ni s drugim planetom; zakonski si je grad
nepovezivanjem ostavljao odriješene ruke za odbijanje pojedinih
poslova i napuštanje planeta kad god poželi, odnosno, jednom
riječju, uživanje u slobodama nezaposlenih. Ali nije tako ispalo.
Brzina kojom su murji stigla pojačanja dovela je do toga da se bez
besprijekornog zakonskog pokrića hruntanskom planetu nije moglo
ni prići.
Boravak grada na Utopiji je bio barem djelomično uspješan.
Skladišta nafte su bila napunjena nešto više od pola, a gradska
blagajna je bila ugodno popunjena, iako ne baš prenatrpana.
Preostalo je još pribavljanje rijetkih zemlja i energetskih metala;
njihovo sakupljanje i proces izdvajanja neizbježno će potrajati nešto
duže, posebno na hruntanskom planetu koji je od svog sunca
udaljeniji nego Utopija i koji je zbog toga odgovarajuće manje bogat
teškim elementima.
Ali tu pomoći nije bilo. Ostati na Utopiji sve dok Hruntanci ne
budu okupirani značilo bi prepustiti grad potpuno na milost i nemilost
zemaljskim snagama. Čak i u najboljem slučaju se iz ovog sustava
ne bi moglo otići bez plaćanja kazne za odbijanje poslušnosti o
zabrani slijetanja, a Amalfi je po prirodi bio nesklon rastati se od bilo
koje sume novca koju je grad svojim radom zaradio. Čak i pri
sadašnjem stanju blagajne, kazna bi ih lako mogla dovesti u bankrot;
u zadnje vrijeme do posla se teško dolazilo.
Interkom je već nekoliko minuta skromno pokušavao skrenuti
pažnju na sebe. Kad se javio, čuo je: "Narednik Anderson,
gospodine. Imamo posjetitelja."
"Da" reče Amalfi. "Vjerojatno hruntanski poslanici. Pošalji ih
gore"
Očekujući ih, mrzovoljno je žvakao svoju mrtvu cigaru i
pogledom je preletio preko teksta ugovora. Bio je to standardni
ugovor u kojem je predviđena isplata u germaniju ‘ili ekvivalentu’ -
klauzula koja je nehotice odavala da se ne može koristiti s Utopijom.
Ugovor je bio potpisan putem ultrafona - već i samo posjedovanje
tog aparata s uskom zrakom određivalo je u koje stoljeće treba
‘smjestiti’ Hruntance - ali nije precizirano koji posao grad mora
obaviti. Amalfi se iskreno nadao da će se Hruntanci izjasniti o svojim
pravim namjerama kad se konkretnije počne razgovarati o toj točki
ugovora.
Telefon se ponovno oglasio. Amalfi pritisne tipku za
otključavanje vrata. Već sljedećeg trena se zapitao je li mu to bio
pametan potez. Hruntanski poslanici pokazivali su nepogrešivu
sličnost s desantnim odredom. Prvo je ušlo dvanaest vojnika u
tijesnim crvenim hlačama od stavljene kože, s blistavim prsnim
oklopima i šljemovima s grimiznim perjanicama; na prsnim oklopima
nalazio se grb - golemo grimizno sunce. Postrojili su se lijevo i desno
od vrata, u dva reda po šestorica, podižući oružje na ‘pozdrav’:
Oružje su vjerojatno bile kopije Kammermanove prve mezotronske
puške.
Između ta dva reda prođe, praćen dvojicom manje važnih
službenika, raskošno i nepotrebno okićenih poput tropskih ptica, neki
div kao izrezbaren od zlata. Odjeća mu je bila prepletena zlatnim
nitima; prsni oklop i šljem pozlaćeni; čak mu je i boja kože imala neki
tamno duboki zlatni ton; razmetao se raskošnom zlatno-svijetlom
bradom i golemim brkovima. Sve u svemu, bio je potpuno neobična
pojava.
 Izviknuo je grubo dvije riječi, pa kundaci pušaka, a također i
pete čizama, lupiše o pod. Amalfi je, trznuvši se, trepnuo očima i
ustao.
"Mi smo" reče zlatni div, "Margraf Hazca, vice-namjesnik
vojvodstva Gort, pod vlašću njegove Vječne Eminencije, Arpada
Hrunte, Imperatora svemira."
"Oh" reče Amalfi. "A ja se zovem Amalfi; ovdašnji
gradonačelnik. Sjedite li?"
Margraf je to potvrdio i sjeo je. Vojnici su ostali kruto u stavu ‘na
mjestu odmori a dvojica manje važnih velikaša se rasporede iza
Margrafova stolca. Amalfi utone u stolac iza svog radnog stola,
prigušeno uzdahnuvši od olakšanja.
"Vjerujem da ste došli raspraviti o ugovoru."
"Da. Čujemo da ste bili kod one fukare na drugom planetu."
"Bilo je to samo slijetanje zbog hitnih tehničkih razloga" reče
Amalfi.
"Ne dvojim" reče Margraf suho. "Nas ne zanima što Hamiltonci
rade; doći će dan kad ćemo ih učiniti svojim kmetovima, čim
rastjeramo ove skorojeviće s dekadentne Zemlje. U međuvremenu,
možete nam biti od koristi; neprijatelj Zemlje mora biti naš prijatelj."
"To je logično" reče Amalfi. "Što konkretno možemo učiniti za
vas? Imamo mnogo raznovrsne opreme..."
"Prvo trebamo riješiti pitanje plaćanja" reče Margraf. Ustane i
započne šetati amo-tamo golemim sporim koracima; njegov zlatni
ogrtač valjao se za njim. "Nismo vam u mogućnosti plaćati
germanijem, čak ni dijelom; sav germanij kojim raspolažemo treba
nam za poluvodičke sklopove. U ugovoru se govori o ekvivalentima.
Što se smatra ekvivalentom?"
Bilo je stvarno zanimljivo vidjeti kako se njegovo kraljevsko
držanje gasi čim je počelo pravo pogađanje i natezanje. Amalfi
oprezno reče: "Pa, mogli biste nam dopustiti da sami iskopavamo
rude germanija..."
"Zar smatrate da će prirodna bogatstva ovog planeta trajati
vječno? Da bismo vam platili baš tim metalom, dajte nam neku
zamjenu, a ne tek neko okolišanje!"
"Onda, oprema" reče Amalfi, "ili vještine, o čijoj vrijednosti se
mora postići obostrana suglasnost. Eto, primjerice: što koristite kao
mazivo?"
Oči velikog grofa zasvjetlucaše. "Ah" reče on tiho. "Znači,
poznata vam je tajna frikcijskih polja. Dugo smo to istraživali, ali
generatori koje smo oteli od onih bezveznjaka rastope se čim ih
dotaknemo. Poznaje li Zemlja tu tehnologiju?"
"Ne."
"Dobili ste je od Hamiltonaca? Izvrsno." Dvojica nižih velikaša
započeše se zlobno cerekati. "Onda više ne trebamo dalje brbljati o
‘obostranoj suglasnosti o vrijednosti’" Mahnuo je rukom. Amalfi je
sada gledao u cijevi dvanaest pušaka.
"O čemu se radi?"
"Nalazite se unutar našeg obrambenog omotača" reče Hazca s
vučjim uživanjem. "Vjerojatno ne biste dugo preživjeli među
Zemljanima, sve i kad biste nam nekim čudom uspjeli pobjeći.
Pozovite svoje tehničare i recite im neka pripreme demonstraciju
generatora frikcijskog polja; pripremite se, usput, i za slijetanje. Ovo
je grof Nandor; on će vam dati detaljne upute."
Krupnim koracima krenuo je prema vratima; vojnici su se s
poštovanjem razmaknuli. Dok se Amalfijeva ruka kretala prema tipki
koja će Margrafu omogućiti izlazak, krupni čovjek se naglo okrenuo.
"Nema smisla da pokušavate aktivirati neki skriveni alarm"
zarežao je. "Desantne jedinice su već na desetak mjesta u vašem
gradu, a osim toga grad je pred topovima četiri krstarice."
"Zar smatrate da se tehničke informacije mogu izvući silom?"
reče Amalfi.
"I te kako" odgovori Margraf. U njegovim očima zrcalio je
opasniji sjaj. "Za to smo - eksperti."

Hazletonov štićenik Carrel je bio vrlo uvjerljiv predavač. Činilo

se da se u toj barbarskoj raskoši Margrafove vijećnice, punoj jeke,
osjeća kao kod kuće. Objesio je nacrte i naslonio ploču na rukohvate
velike fotelje u kojoj je, po Amalfijevoj pretpostavci, Margraf obično
sjedio. Njegova kreda je po ploči brzo ispisivala simbole, uza škripu
koja se u praznini ove dvorane činila zaglušnom.
Sam Margraf je otišao; njegovo se nestrpljenje pokazalo već
nakon prvih pet minuta Carrelovog predavanja. Grof Nandor je još
bio nazočan; njegovo lice je imalo mučenički izraz čovjeka
određenog za obavljanje prljavog posla. Isti izrazi vidjeli su se na
licima još četvorice ili petorice velikaša. Ostala trojica velikaša su u
dnu prostorije razgovarala, uz prigušen hihot; podrugljiv smijeh
povremeno je prekidao Carrelovo predavanje. Preostali paunovi,
očito niži po rangu, sjedili su i slušali s bolnom koncentracijom,
duboko namrštena čela, poput pretjerivanja neiskusnih glumaca koji
pokušavaju dočarati Duboku Zamišljenost.
"To će biti dovoljan prikaz analogije između energija atomskih i
molekulnih veza" reče Carrel glatko. "Hamiltonci" - zamijetio je da ta
riječ živcira paunove pa ju je često rabio - "Hamiltonci nisu pokazali
samo da ta povezujuća energija izaziva učinke kohezije, adhezije i
trenja, već je ona i predmet odnosa koji je sličan valenciji."
Izrazi koncentracije na licima mnogih plemića postali su tako
duboko uozbiljeni, da su se pretvorili u čistu grotesku. "Ova pojava,
koju su Hamiltonci pravilno nazvali molnom valencijom, može biti
pojačana poljima frikcijskih površina koja su, zahvaljujući
hamiltonskim oblikovanjima, dovedena u stanje slično ionizaciji.
Površinske molekule dviju dodirnih površina u takvom polju dolaze u
stanje dinamičke ravnoteže; međusobno razmjenjuju mjesta, brzo i
stalno, ne mijenjajući status quo, pa i između najgrubljih površina
tako nastaje klizava površina. Očito je da ovo stanje ravnoteže ni u
kom slučaju ne prekida povezne sile o kojima govorimo pa određena
količina zapinjanja, otpora, ostaje - ali to je tek jedna desetina onog
otpora kojeg susrećemo i kod uporabe najboljih sustava fizičkog
podmazivanja."
Svi velikaši zajednički kimnuše glavom. Amalfi ih više nije
gledao; najviše su ga zabrinjavali hruntanski tehničari. Bilo ih je
dvanaestorica; taj se broj Margrafu očito sviđao. Četvorica su bili
ponizni stvorovi preplašenog izgleda, koji su Carrela promatrali sa
strahopoštovanjem. Mahnito su bilježili, nastojeći zapisati svaku
riječ, čak i stvari koje im nisu mogle biti od nikakve koristi- primjerice,
Carrelove napomene kojima je često tapšao Hamiltonce po leđima.
Preostali, svi osim jednoga, bili su dobro odjeveni ljudi grubih
crta lica koji su se prema velikašima ponašali s tek površnim
poštovanjem, a koji ništa nisu zapisivali. Ta se vrsta ljudi i u
barbarskim sredinama često susreće: predsjednici znanstvenih
institucija, upravitelji, dužnosnici potpuno vezani za režim, svjesni
svoje važnosti za uspjeh režima i koji, već zaraženi aristokratskim
virusom, prepuštaju prljanje ruku stvarnim laboratorijskim
ispitivanjima ‘nižim’ ljudima. Vjerojatno neki od njih nisu na svoje
dužnosti dospjeli zbog neke posebne znanstvene sposobnosti, već
zato što su bili bezobzirni i vješti u ogovaranju.
Ali dvanaesti čovjek je bio nešto sasvim drugo. Bio je visok,
mršav, prorijeđene kose; Carrela je slušao s licem oživjelim od
uzbuđenja. Vidjelo se da je to aktivan mozak, nedvojbeno apolitičan;
nije mario tko je na vlasti, bila mu je važna samo dobra oprema i
slobodne ruke. Diktatura takve podnosi zbog njihove produktivnosti,
ali ih vječito drži sumnjivima. A po Amalfijevoj ocjeni, on je bio jedini
slušatelj sposoban krenuti dalje od onoga što je Carrel prezentirao i
uočiti što Carrel izostavlja.
"Ima li pitanja?" reče Carrel.
Tehničari su postavili nekoliko pitanja, uglavnom tupavih -kako
se pravi ovo, kako se povezuju žice na onom; nitko tko s osobnom
inicijativom ne bi želio da ga netko drugi tako vodi korak po korak.
Carrel je odgovarao detaljno. Ljudi grubog lica su otišli bez riječi,
također i velikaši koji su se zadržavali tek koliko je bilo potrebno radi
očuvanja njihova ugleda. Znanstvenik - po Amalfijevom računu,
jedini znanstvenik ovdje - ostao je sam i odmah se upustio u vatrenu
diskusiju, praćenu zamuckivanjem, glede točnosti ili netočnosti
Carrelove matematike. Činilo se da taj čovjek smatra da mu je Carrel
ravan; Carrel je već počeo pokazivati određenu nesigurnost pa ga je
Amalfi pozvao u zadnji kraj prostorije.
Znanstvenik je otišao, trpajući svoje malobrojne bilješke u džep i
zamišljeno gladeći svoj nos. Carrel je promatrao njegov odlazak.
"Neću moći dugo skrivati glavnu stvar od tog momka,
gospodine" reče. "Vjerujte mi, taj ima mozak. Dajte mu možda dva
dana i on će sam sve razraditi. Taj neće noćas ni trenutka spavati;
razmišljat će o ovome. Poznajem takve tipove."
"I ja" reče Amalfi. "Ali poznajem barbarske vijećnice - tu i
tapiserije imaju uši. Krenimo."
Sve dok nisu ušli u sigurnost gradskog taksija, Amalfi je šutio.
Tada reče: "Moraš paziti, Carrel, kad radiš sa strancima. Dobro si
krenuo, ali si neiskusan. Nikad ne govori nikome, kad si izvan grada,
čak ni meni, ništa što bi bilo u neskladu s tvojom ulogom. A sada još
ovo - slažem se s tvojom ocjenom onog znanstvenika; i ja sam ga
promatrao. Sada te poznaje pa te ne mogu upotrijebiti protiv njega.
Postoji li netko u tvom udruženju tko je obavljao tajne poslove za
Marka i nije izlazio iz grada otkad smo sletjeli na Gort? Netko
iskusan?"
"Sigurno, najmanje njih četiri ili pet. Mogu ih odmah nabrojati."
"Dobro. Nađi jednog malo krupnijeg, nekog tko s najmanje
prerušavanja može izgledati kao razbojnik i pošalji ga na poduku iz
hipnopedije. U međuvremenu ćeš se opet morati sastati s tim
znanstvenikom. Nabavi negdje neku njegovu sliku,
trodimenzionalnu, ako to ovdje imaju. Dok razgovaraš s njim,
odgovaraj na sva njegova pitanja."
Carrel je izgledao zbunjen. "Na sva pitanja?"
"Da, na sva stručna pitanja. Uskoro neće biti važno što on zna i
što ne zna. Ovo ti je još jedna poduka iz praktičnih međuljudskih
odnosa, Carrel. Kad si na stranom planetu, moraš na najbolji način
iskoristiti njegov društveni sustav. U ovakvom svijetu, gdje je borba
za vlast vrlo surova, ubojstva su poprilično česta - mogu se okladiti s
devet prema jedan da postoji zakonom uređen ceh ubojica ili barem
mnoštvo plaćenih ubojica koje može unajmiti bilo tko tko to želi."
"Vi ćete - zatražiti da doktora Schlossa ubiju?"
"Da" reče on. "To je loše, ali se mora učiniti. Da su okolnosti
drukčije, ukrcali bismo tog momka u grad - njemu je svejedno za
koga radi - ali Hruntanci bi ga tražili, pa sigurno i našli. Moraju
pronaći truplo koje će nedvojbeno biti njegovo, a poželjno je da
postoji i neki lokalni krivac. Tvoj operativac mora dobro naučiti taj
lokalni jezik kojim se ovdje govori, a onda proučiti suparništva koja
vladaju između raznih znanstvenih klika i pokušati pripisati ubojstvo
jednome od onih laboratorijskih šefova orlovskih nosova. U svakom
slučaju znanstvenik mora umrijeti - da bi grad preživio." Carrel se
nije bunio, jer su te zadnje riječi bile alfa i omega Okijske logike; ali
jasno se vidjelo da ga muči uništavanje inteligencije koje će se ovom
zavjerom dogoditi. Amalfi je u sebi odlučio da Carrelu nađe brdo
poslova unutar grada - barem dok Hruntanci ne odmaknu s
gradnjom svoje instalacije protiv trenja.
U svakom slučaju, sada je bilo vrijeme za novo podbadanje
policije; to je zahtijevao i Hazletonov plan. Amalfi je već bio prisiljen
napustiti veći dio Hazletonove strategije - Hazletonov plan je, između
ostalog, predviđao potajno iskrcavanje Utopijaca na Gort, bacanje
svih hamiltonskih snaga u bitku radi izručenja tog planeta zemaljskoj
policiji - ali, po svemu sudeći, zamisao o cjenjkanju s policijom oko
ovog planeta još vrijedi.
Otpuštajući Carrela, Amalfi se uputio u svoj ured; tamo je skinuo
mekani plastični pokrivač protiv prašine s jednog rijetko rabljenog
instrumenta - Diracovog predajnika. Bio je to jedini oblik
komunikacije kojim Hruntanci - a, jasno, ni Hamiltonci - nisu
raspolagali; zato sad i gube imperij. Diracov predajnik djeluje
trenutno bez obzira na udaljenost. Amalfi je odsutno gurnuo cigaru
među zube i pozvao policijskog satnika.
Na ovom starijem modelu nije još postojao ekran, ali je
kapetanov glas vrlo slikovito dočaravao njegove osjećaje.
"Namjeravaš li mi trljati nos činjenicom da smo vas obvezni štititi, jer
su Hruntanci prekršili ugovor" odrezao je kapetan, "štedi pluća.
Ionako sam već napola odlučio razbiti taj planet u komade. Doći će
jednom i vrijeme kad će se zakoni o Okijima promijeniti, a onda...!"
"Ne, ni u kojem slučaju nećeš razbiti taj planet" reče Amalfi
smireno. "Udarni val bi uzrokovao eksploziju ovog sunca i uništio
čitav njegov sustav, pa bi te tvoji pretpostavljeni jednostavno
skalpirali. Ja ti samo pokušavam uštedjeti dio problema. Ako te to
zanima, ponudi mi nešto."
Policajac se nasmijao.
"Dobro" reče Amalfi. "Samo se ti smijulji, magarče obični. Za
najkasnije godinu dana bit ćeš povučen i bit ćeš u ophodnji ćeš
negdje u stratosferi Zemlje, u području gdje svake druge godine
prođe poneka letjelica, pa ćeš onda njakati da je to vrlo nepravedno.
Čim tvoji nadređeni saznaju da si dopustio udruživanje hruntanskih i
hamiltonskih snaga i da će rat koštati Zemlju nekih dvjesto do tristo
milijarda Oc dolara te potrajati možda dvadeset pet godina...!"
"Slabo lažeš, Oki" reče policajac. Međutim, taj hrabri stav je
izgledao pomalo nategnut. "Oni ratuju već čitavo stoljeće."
"Vremena se mijenjaju" reče Amalfi. "U svakom slučaju,
ujedinjenje će se obaviti silom. Ako ti ne želiš vojvodstvo Gort,
ponudit ću ga Utopiji. Zajednički arsenal će biti impresivan - svaka
strana ima ponešto što druga nema, a osim toga nismo mogli
spriječiti ni jedne ni druge da od nas preuzmu poneku našu tajnu.
Međutim...!"
"Čekaj malo" reče policajac oprezno. Amalfi je bio siguran da je
policajac savršeno svjestan da ovaj razgovor neizbježno slušaju
stotine, a možda i tisuće Diracovih prijemnika diljem nastanjene
galaktike, uključujući prijemnike u policijskoj središnjici na Zemlji. To
je jedna od glavnih značajki Diracovog prijenosa - a treba li tu
značajku smatrati manom ili prednošću, ovisi o tome kako je tko rabi.
"Ti vjeruješ da ste tamo već pobijedili? Kako mogu znati da ga
možete zadržati?"
"Ništa ne riskiraš. Ja taj planet mogu izručiti ili ne. Za naknadu
jedino tražim da povučeš tu kaznu izrečenu gradu, da obrišeš s
vrpce raniju zapovijed o udaljavanju i da nam dopustiš siguran
odlazak iz ovog sustava. Ako planet ne izručimo, od dogovora ništa."
"Hm-mm." Čulo se neko mumljanje u pozadini, kao da neko tiho
govori iza policajčevih leđa. "A kako biste vi to izveli?"
"A to je sada već odavanje tajne" reče Amalfi suho. "Ako si
raspoložen za ovu nagodbu, pošalji pismenu suglasnost."
"Ništa od toga. Prekršili ste naredbu o udaljavanju i morat ćete
platiti kaznu - to je jasno."
To je Amalfiju bilo dovoljno. Policajac nikako nije mogao, u
razgovoru preko Diraca, obećati brisanje sa svoje vrpce dokaza o
nekom kaznenom djelu; ali već to što se usprotivio toj jednoj točki
sporazuma davala je na znanje da je s glavninom suglasan.
"Onda mi samo pošalji zapečaćen dokument o sigurnom
prolazu. Ja ću ga ostaviti u sefu Margrafa Hazce; pa kad zauzmeš
planet, preuzmi taj dokument."
Nakon kraće šutnje policajac reče: "Pa... može." Zujeći, traka
započne izlaziti iz stroja pokraj Amalfijevog lakta. Zadovoljan, on
prekine vezu.
Ako ovaj udar izvede po planu, postat će legendaran - policija
će o svemu uporno šutjeti, ali će Oki-gradovi prenijeti priču po cijeloj
Galaktici.
Ali, nekako mu se ta budućnost, poslije Hazletonovog
dezertiranja, činila praznom.
Netko ga je tresao. Amalfi se svim svojim bićem želio probuditi,
ali san je bio dubok poput smrti i činilo se da se nikakvom borbom
neće moći izvući iz te jame. Pojave i lica zakovitlali su se oko njega,
a u mraku je osjetio približavanje velikih čeličnih zuba.
"Amalfi! Probudite se, čovječe! Amalfi, ja sam Mark - probudite
se...!"
Čelične čeljusti su se sklopile s grozno zvonkim udarcem, a
kovitlaci lica nestanu. Plavkasto svjetlo mu udari u oči.
"Tko? Tko je to?"
"Ja sam" reče Hazleton. Amalfi žmirne prema njemu, ne
shvaćajući. "Brzo, brzo. Ostalo je tek vrlo malo vremena."
Amalfi se polagano pridigne i pogleda gradskog upravitelja.
Ovako mamuran, nije znao je li zadovoljan ili ne što se Hazleton
vratio; dojmovi košmara ga još nisu napustili, zadržao se neki osjećaj
iako se događaja iz snova više nije mogao sjetiti.
"Drago mi je što te vidim" reče. Začudo, ta je izjava zazvučala
poput laži; mogao se samo nadati da će kasnije postati istinita.
"Kako si se probio kroz policijski kordon? Vjerovao sam da je to
nemoguće."
"Starom tehnikom, silom i prijevarom. Objasnit ću kasnije."
"Zamalo nisi stigao na vrijeme" reče Amalfi, osjećajući u sebi
iznenadni nalet energije. "Je Ii ovdje još uvijek noć? Da. Velika
eksplozija se treba dogoditi tek negdje oko podneva, jer inače ja ne
bih spavao. Nakon toga ti više ne bi našao grad ovdje."
"Oko podneva? Vremenski raspored nije bio takav. Ali to može
pričekati. Ustajte, šefe, posao čeka."
Ulazna vrata Amalfijeve sobe iznenada su kliznula u stranu: na
vratima je stajala utopijska djevojka, lica zgrčenog od zabrinutosti.
Amalfi žurno posegne za svojim ogrtačem.
"Mark, moramo požuriti. Kapetan Savage je rekao da će čekati
još samo petnaest minuta, ne duže. I stvarno neće duže ostati -on te
potajno mrzi, sigurna sam, i rado bi nas oboje ostavio ovdje kod
barbara!"
"Stižem, Dee" reče Hazleton ne okrećući se.
Djevojka nestane. Amalfi je buljio u gradskog upravitelja sklonog
skitnji. "Čekaj malo" reče. "što je ovo zapravo? Mark, zar si se uvalio
u neki ludi zadatak u kojem bi ti sam nekoga spašavao?"
"Sam? Ne." Hazleton se nasmijao. "Podižemo cijeli grad
odavde, baš po planu. Želio sam vam javiti da nastavljamo prema
planu, ali Utopijanci nemaju Diraca, a policajce nisam želio upozoriti.
Odjenite se; objasnit ću usput. Ovi Hamiltonci su radili kao vragovi,
ugrađivali su spinska polja u svaki svoj raspoloživi brod. Već su se
bili gotovo odlučili predati se policiji - naposljetku, sa Zemljom imaju
više zajedničkog nego s Hruntancima - ali kad sam im objasnio što
smo isplanirali i kad sam im pokazao kako spinsko polje radi, činilo
se kao da sam im svima dao nova srca."
"Povjerovali su ti tako brzo?"
Hazleton slegne ramenima. "Jasno da nisu. Kao osiguranje,
pripremili su flotu za bijeg, flotu od dvadeset pet brodova -
preuređenih lakih krstarica - i uputili je na ovaj zadatak. Eno ih gore."
"Iznad grada?"
"Da. Slušao sam kako je grad otet - pretpostavljam da si ostavio
uključen radio kako bi murja to čula, ali to se čulo poprilično jasno i
na Utopiji. Zato sam im prodao zamisao da usklade svoj bijeg s
tajnim udarom radi sigurnog izvođenja grada odavde. Trebalo je to
malo upornije prodavati; uvjerio sam ih da će se iz ovog sustava
lakše izvući ako murja bude morala istodobno voditi računa o dvije
stvari. I tako, evo nas ovdje, točno na vrijeme." Hazleton se ponovno
nasmijao. "Murja nije imala pojma da se bilo koji utopijski brod nalazi
blizu ovog planeta; na to slabo paze. Sada, naravno, znaju, ali trebat
će im neko vrijeme da se okupe - a dotad ćemo mi već otići."
"Mark, ti si običan romantični magarac" reče Amalfi. "Dvadeset
pet lakih krstarica - i to prastarih, bez obzira što imaju ugrađena
spinska polja."
"U Savageovim planovima nema ničeg povijesnog" reče
Hazleton. "On me mrzi što sam mu maznuo Dee, ali zna što su bitke
u svemiru. Ovo je flota o kojoj ovisi opstanak ne samo tog naroda,
već i hamiltonizma. Čim budemo napadnuti, svaki od tih dvadeset
pet brodova će krenuti u drugom smjeru; borit će se uporno i nastojat
će razbiti bitku na niz pojedinačnih okršaja. To im osigurava da neki
od njih prežive, a s njima i ta ideologija - ali i naš grad."
"Od tebe sam očekivao nešto više, a ne scenu iz nekog lošeg
filma" reče Amalfi. "Napoleonizam! Ne obazirući se na opasnost,
mladi heroj vodi odanu skupinu usred neprijateljskog uporišta i
spašava svog voljenog vođu od bijesnih nevjernika! Baš! Grad ostaje
ovdje gdje je. A ako ti želiš ići s tim odredom samoubojica, idi."
 "Amalfi, ne razumijete...!"
"Podcijenio si me" reče Amalfi grubo. Krupnim koracima otišao
je preko sobe do balkona, a Hazleton ga je pratio u korak. "Pametni
Hamiltonci su ostali kod kuće, to je poanta. Pametno im je bilo dati
spinsko polje - borit će se duže, zadat će policiji više posla, baš kad
nam je vrijeme potrebno. Ali ovi koji pokušavaju pobjeći na rub
Galaktike - to su oni neizlječivi, to su fanatici. Znaš li što će na kraju
biti s njima? Trebao bi znati, i znao bi da ti nije u glavi ženska koja ti
miješa mozak dugačkom žlicom. Nakon nekoliko generacija na rubu
Galaktike, nitko od njih se više neće sjećati hamiltonizma. Za
osposobljavanje novog planeta za prihvat ljudi potrebna je pažljivo
pripremljena ekspedicija s dovoljnim brojem ljudi. Ovo će biti tek
dronjci izvučeni iz jednog vojnog debakla - a ti želiš da im mi
pomognemo pripremiti taj debakl! Ne, hvala, ne."
Jakim zamahom otvorio je balkonska vrata pa je Hazleton
morao odskočiti unatrag da ga vrata ne bi udarila. Izašao je. Noć je
bila vedra, vrlo hladna kao i uvijek na Gortu; stotine zvijezda je
prodorno blistalo kroz gradski sjaj raširen nebom. Naravno, utopijski
brodovi se nisu mogli vidjeti; bili su previsoko i vjerojatno su bili, čak i
za bliskog promatrača, nevidljivi i neopazivi, najviše što se to
utopijskom znanošću moglo postići.
"Neće mi ovo biti lako objasniti Hruntancima" reče Amalfi
glasom suzdržanog bijesa. "Morat ću tvrditi da su nas Hamiltonci
pokušali uništiti kako ne bismo stigli dovršiti prijenos planova za
frikcijsko polje. A da bih to mogao, moram odmah zatražiti
hruntansku zaštitu."
"Dali ste Hruntancima...!"
"Naravno!" reče Amalfi. "To nam je bilo zadnje oružje nakon
prisilnog potpisivanja ugovora s njima. Mogućnost masovnog
desanta Utopijanaca na grad otpala je čim su se policajci pokazali
bržima. A ti, evo, i dalje pokušavaš uporabiti otupjeli alat.
"Mark!" Iz sobe do njih doplovio je djevojčin glas, izbezumljen od
brige. "Mark! Gdje si?"
"Hajde, idi" reče Amalfi, ne okrećući glavu. "Nakon nekog
vremena oni neće imati vremena njegovati svoja ritualna vjerovanja,
pa ćeš moći steći lijep dom na granici divljine, dom na stupnju
plugova od volovskih kostiju. Grad ostaje ovdje. Sutra do podne svi
Utopijanci koji su ostali bit će u odličnoj poziciji za cjenjkanje sa
Zemljom oko svojih prava, Hruntancima će rogovi biti vezani, a mi
ćemo otići svojim putem."
Djevojka, koja je očito opazila otvorena vrata, prođe kroz njih
baš na vrijeme da čuje dvije zadnje rečenice. "Mark!" uzvikne ona.
"O čemu on to? Savage kaže...!"
Hazleton je uzdahnuo. "Savage je idiot, a i ja sam. Amalfi je u
pravu; ponašao sam se poput djeteta. Bolje bježi gore dok još
možeš, Dee."
Krenula je naprijed do ograde, uzela ga pod ruku podižući
pogled prema njegovu licu. Lice joj je odavalo toliku zbunjenost i
povrijeđenost da je Amalfi morao skrenuti pogled; taj njen izraz ga je
podsjetio na brojne stvari koje je bolje zaboraviti - a neke od njih i
nisu bile tako daleke. Čuo ju je gdje govori: "Želiš li zaista da odem,
Mark? A ti da ostaneš s gradom?"
"Da" promrmljao je Hazleton. "Mislim, ne. Izgleda da sam
grozno zamrsio stvari. Možda sada mogu pomoći - a možda i ne. Ali
moram ostati ovdje. Tebi će biti bolje s tvojim narodom...!"
"Gradonačelnice Amalfi" reče djevojka. Amalfi se protiv svoje
volje okrene. "Kad sam vas prvi put srela, rekli ste da u ovom gradu
ima mjesta za žene. Sjećate se?"
"Sjećam se" reče Amalfi. "Ali naša politička stvarnost ti se ne bi
sviđala, siguran sam. Ovo nije hamiltonska država, stabilna,
samodovoljna, statična - priobalni val izvan oceana povijesti. Mi smo
Okiji. Nije baš lijepo ime."
Djevojka samo reče: "Stvari ne moraju ostati takve."
"Bojim se da će ostati. Ovdje kod nas se ni ljudi ne mijenjaju
mnogo, Dee. Vjerujem da ti to nid
Nebo započne pomalo blijedjeti. Nitko nije progovarao. Gore su
se zvijezde sve slabije vidjele; nije bilo nikakvog znaka koji bi
pokazao da mala flota brodova odlazi kao da se stapa i uranja u
beskonačni svemir.
Hazleton se nakašljao. "Što moram sljedeće raditi, šefe?" upita
promuklo.
"Puno toga. Carrel mi je pomagao, ali on, iako ima volje, nema
iskustva. Kao prvo, pripremi nas da poletimo onog trena kad zatreba.
Onda malo razbijaj glavu i izmisli nešto što ćemo reći Hruntancima o
ovoj utopijskoj floti. Možeš ukrasiti moj izgovor - ili smisliti neki svoj -
svejedno mi je. Tebi te stvari idu bolje od ruke nego što je meni ikad
uspijevalo."
"Dobro, a što bi se to moralo zbiti u podne?"
Amalfi se nacerio. Pomalo iznenađen, shvatio je da se osjeća
dobro. Dobiti Hazletona natrag bilo je kao kad nađeš dijamant s
greškom za kojeg si vjerovao da si ga izgubio - greška je i sada tu,
nikad neće nestati, ali to je ipak onaj dijamant koji ti je bio najoštrije
sredstvo za rezanje u čitavoj kući, ujedno dijamant koji ima i neku
sentimentalnu vrijednost.
"Ovako stoje stvari. Carrel je prodao Hruntancima ideju da
izgrade golemi generator frikcijskih polja koji bi pokrivao cijeli planet -
rekavši im da će onda njihovi strojevi trošiti manje energije ili već
nekakvu takvu glupost. Po nacrtima koje im je dao stvorit će
generator barem dvostruko jači nego što oni očekuju; ujedno, to je
generator iz čije su konstrukcije izostavljeni gotovo svi upravljački
aparati. Radit će samo na jedan način: punom snagom u pozitivnom
smjeru. Sutra u podne ga puštaju u probni rad.
A postoji i jedan Hruntanac, po imenu Schloss, koji je vjerojatno
shvatio pravi smisao tog generatora; da bismo uklonili tog tipa iz
igre, pripremili smo stari trik s dvije oštrice. Pretpostavljam da će to
dovesti do sukoba između samih znanstvenika, dovoljno da ih
spriječi zabadati nos u to dok ne bude prekasno. A budući da je
izgledalo da će čitav ovaj posao završiti jednako kako bi završio
utopijski desant, ja sam usput pozvao policiju, u skladu s tvojim
vremenskim rasporedom, i dobio siguran prolaz. Jednostavno?" Već
na pola ovog objašnjenja Hazleton se dovoljno vratio u svoje
normalno stanje i počelo ga je to sve zabavljati. Na kraju
objašnjenja, tiho se smijuljio.
"Slatko" reče. "Ipak vidim zašto niste bili previše zadovoljni s
Carrelom. Amalfi, za blefiranje ste stručnjak. Reći mi onako
dramatično da odem sa Savageom! A znate li da vam ova maštovita
zavjera neće uspjeti?"
"Zašto, Mark?" upita Dee. "Zvuči mi savršeno."
"Pametna je, ali ima mnogo nepovezanih krajeva koji vire iz nje.
Takve stvari treba promatrati kao dramatičar; klimaks koji gotovo
uspije, nije klimaks. Bolje bi bilo...!"
 U spavaćoj sobi se s nekoliko melodioznih tonova oglasi
Amalfijev osobni telefon, a iznad balkonskih vrata se upali jedna
neonska svjetiljka. Mršteći se, Amalfi na ogradi balkona pritisne neki
prekidač.
"Gospodine gradonačelniče?" reče skriveni zvučnik živčano.
"Žao mi je što vas budim, ali pojavili su se problemi. Kao prvo, malo
prije se iznad nas okupilo najmanje dvadeset brodova; mislili smo
vas zbog toga nazvati, ali su oni sami otišli. Ali sad se pojavio čovjek
koji je na neki način izbjeglica, neki Hruntanac. Kaže da se zove
doktor Schloss. Tvrdi da su ga svi drugi Hruntanci odlučili ubiti i
izrazio je želju da radi za nas. Što da učinim - da ga pošaljem na
psihijatriju ili što drugo? To što govori bi moglo biti čak i istinito."
"Naravno da je istinito" reče Hazleton. "Evo vam prvog
nepovezanog kraja, Amalfi."

Pokazalo se da je zavrzlamu s doktorom Schlossom teško

razmrsiti; Amalfi nije dovoljno dobro proučio tog čovjeka. Carrelov
uhoda je temeljito obavio svoju zadaću lažnih lokalnih ciljeva. Kad
god bi netko morao biti mrtav, gradu je više odgovaralo da to
ubojstvo bude od ruke nekog stranca, a ne Njujorčanina. Ovog puta
je to bilo nevjerojatno lako organizirati. U znanstvenoj hijerarhiji na
Gortu su postojale četiri odvojene klike koje su se sve međusobno
potkopavale fanatičnom upornošću, što je podsjećalo na mornare na
istom brodu koji se trude međusobno napakostiti bušenjem rupa u
brodskom koritu. Vlast, koja se povremeno umiješala (kad bi sukobi
prerasli u otvoreno klanje) nije baš imala previše povjerenja u
doktora Schlossa.
Bilo je lako pokrenuti bujicu koja je trebala odnijeti doktora
Schlossa, ali Schloss joj se odbio prepustiti. Čim je zapazio
navlačenje opasnosti iznad sebe, došao je, zbunjujuće otvoreno,
ravno u grad.
"Problem je u tome što je on shvatio što mu slijedi tek u zadnjem
trenutku" objasnio je Carrel. "To je čovjek izrazito zdravog razuma
koji ni u snu ne bi pomislio da mu netko želi zlo, sve dok ga nož ne bi
dohvatio."
Hazleton je kimnuo glavom. "Kladim se da ga je na kraju
alarmirala sama vlast - oni se čak ne bi ni potrudili ubojstvo izvesti
potajno."
"Tako je, gospodine."
"Što znači da će Hazca Glupi doći sa svojim kicošima ovamo
tražiti Schlossa" zarežao je Amalfi. "Ne vjerujem da se Schloss
potrudio sakriti svoje tragove. Što ćeš učiniti, Mark? Ne možemo se
uzdati u njihovo aktiviranje protutarnog polja dovoljno rano da nas
izvuku iz svega toga."
"Neće" suglasio se Hazleton. "Carrel, je li tvoj čovjek još uvijek u
vezi s tom skupinom koja se spremala Schlossu izbušiti putnu
kartu?"
"Naravno."
"Onda mu javi neka ubije vođu te skupine. Prošlo je vrijeme kad
smo se mogli služiti profinjenim postupcima."
"Što ćemo time dobiti?" upita Amalfi.
"Dobit ćemo na vremenu. Schloss je nestao. Hazca može
nagađati da je ovdje, ali unutar tih klika većina ljudi će misliti da je
Schloss ubijen. Sada će ovo ubojstvo izgledati kao osveta od strane
nekog člana Schlossove skupine - iako on nema neku svoju pravu
kliku, ali je moralo postojati nekoliko ljudi koji su vjerovali da će se
okoristiti ako on ostane na životu. Započet će vendeta. U borbi poput
ove, važan je metež."
"Možda" reče Amalfi. "U tom slučaju, bolje je da odmah
napadnem grofa Nandora punih ruku optužbi i žalbi. Što više zbrke,
više i oklijevanja - a do podneva je ostalo manje od četiri sata. U
međuvremenu moramo sakriti Schlossa što bolje možemo, svakako
prije nego ga neki od Hazcinih stražara zamijeti. Mislim da bi najbolje
mjesto bio onaj stroj za nevidljivost u starom tunelu metroa na West
Side... sjećaš se tog stroja? Prodali su nam ga Lirani; vrtio je nešto,
žmirkao, zujao, ali ništa nije učinio."
"Zbog njega je strijeljan moj prethodnik" reče Hazleton. "Ili zbog
one blamaže na Epochu? Ali znam gdje je taj stroj, da. Uredit ću
pokretanje te spravice, da opet pomalo vrti i žmirka - Hazcini vojnici
se pribojavaju strojeva, nikad im ne bi palo na pamet zavirivati u bilo
koji u radu, pa čak kad bi i pomislili da je unutra prebjeg. A neće
posumnjati, siguran sam. Ah... svih mu zvjezdanih bogova, što je to
bilo?"
 Dugi, zastrašujući, metalni urlik je jenjavao, pretvarajući se u
mrmljanje. Amalfi se široko osmjehnuo.
"Grmljavina" reče. "Mark, na planetima postoji pojava poznata
pod nazivom klima. Neugodna stvar. Mislim da nam se približava
oluja."
Hazleton se stresao. "Od toga se poželim sakriti pod krevet. Ali,
bacimo se na posao."
Izašao je, a Dee za njim. Amalfi je, razmišljajući ležerno o
prednostima napada kao najbolje obrane, domahnuo jednom taksiju
da priđe balkonu, ukrcao se i ubrzo izašao na prvo suženje zgrade
RCA u središtu grada. Više bi mu odgovaralo da se iskrcao na sam
vrh, gdje se nalazio penthaus, ali su gornji vijenci zgrada sada bili
načičkani mitraljezima i mezotronskim puškama; grof Nandor nije
dopuštao iznenađenje.
Službenik u dizalu nije smio odvesti Amalfija dalje od
sedamdesetog kata. Psujući, krenuo je pješice uz tih zadnjih pet
katova; trudio se glumiti jaki bijes, ali što se dalje penjao, bijes je bio
sve manje glumljen. Na svakom odmorištu su ga s drskom
sumnjičavošću pregledavale skupine besposlenih vojnika.
Diljem penthausa se čula glazba i širio zadah, mješavina
parfema i neopranih tijela, zaštitni znak hruntanske aristokracije.
Ispružen u fotelji, Nandor je okružen ženama slušao kako neki
pjevač uz vlastitu pratnju harfe pjeva baladu nevjerojatno vulgarnog
sadržaja, drhtavim glasom bez ikakvih osjećaja. U jednoj ruci,
okićenoj draguljima, Nandor je držao teški vrč dopola pun
pjenušavog rigelskog vina - koje je nedvojbeno potjecalo iz njujorških
zaliha, jer Hruntanci već stoljećima nisu imali veza s Rigelom - i
pomicao ga ispod svog mesnatog nosa, pažljivo udišući isparavanja.
Kad je Amalfi ušao, Nandor pogleda preko ruba vrča, ne trudeći
se ni na koji način pokazati da je vidio Amalfija. Amalfi osjeti porast
krvnog tlaka i kako mu ručni zglobovi postaju hladni i ukočeni, pa se
pokuša smiriti. Zdravo je dobro se razbjesniti, ali čovjek ipak treba
pripaziti na svoje postupke i izjave.
"I?" javi se naposljetku Nandor.
"Jeste li svjesni toga da ste prije kratkog vremena mogli biti
pretvoreni u razrijeđeni plin?" upita Amalfi.
 "Oh, dragi moj kolega, nemojte mi reći da ste upravo spriječili
pokušaj moga ubojstva" reče Nandor. Engleski mu je bio kao da ga
je naučio od nekog iz Liverpoola - jedino su stanovnici tog Oki-grada
govorili tako čudno grleno. "To bi stvarno bilo malo previše."
"Dvadeset pet hamiltonskih brodova se bilo spustilo nad grad"
reče Amalfi smrtno ozbiljan. "Odbili smo ih. Ali jedva. A čitav taj
događaj, izgleda, nije vaše gazde ni probudio. Kakve koristi
očekujete od nas ako nas ne možete ni zaštititi?"
Nandor je djelovao uplašeno. Između jastuka je izvukao
mikrofon i u njega nešto kratko progovorio na svom jeziku. Odgovor
Amalfi nije mogao čuti; dobivši ga, Hruntanac je bio manje zabrinut,
ali je njegovo lice i dalje ostao smrknuto.
"Što mi to prodajete, čovječe?" reče on svađalačkim glasom.
"Nije bilo borbe. Ti brodovi nisu bacali bombe, nisu nanijeli nikakvu
štetu; protjerani su iz područja policijske opsade."
"Zna li gluhi čovjek kad se drugi svađaju?" reče Amalfi. "A kako
zaslijepiti slijepca? Vi svi mislite da svako oružje mora učiniti ‘buum’
da bude smrtonosno. Pogledate li panele naših energana, vidjet ćete
jutrošnja milijunska megavatna naprezanja, tijekom nekih pola sata -
a mi ne proždiremo energiju tom brzinom za kuhanje juhe!"
"To nema veze" mrmljao je grof. "Takvi zapisi se mogu
krivotvoriti, a osim toga postoji mnogo načina za stvarnu potrošnju
energije - ili njeno upropaštavanje. Radije pretpostavimo da su ti
brodovi koji su vas ‘napali’ zapravo iskrcali uhodu - ha? I da je nakon
toga jedan hruntanski znanstvenik, izdavši svog imperatora, primljen
u vaš grad, nadajući se da će biti prebačen na Utopiju?"
Njegovo lice naglo postane još mračnije. "Vi, međuzvjezdane
skitnice, ste djetinjasto glupi. Jasno, hamiltonska bagra se nadala da
će spasiti vaš grad, ali je pobjegla u strahu od naših ratnika. Schloss
je možda otišao s bagrom - ili se još skriva negdje u gradu. Odgovor
na to ćemo dobiti brzo."
Mahnuo je rukom prema šutljivim ženama koje su skupno, na
brzinu, izašle kroz zavjese na vratima. "Hoćeš li mi sada reći gdje je
on?"
"Ne vodim brigu o kretanju Hruntanca" reče Amalfi izravno.
"Prebiranje po govnima nije moja dužnost."
 Nandor hladno izbaci ostatak vina Amalfiju u lice. Pjenušava
tekućina pretvori Amalfijeve oči u vatru. Urličući zateturao je
naprijed, pokušavajući dograbiti Hruntanca za gušu. Podrugljivi
smijeh tog čovjeka samo se udaljio od njega, a onda teške ruke
zavrnuše Amalfiju ruke iza leđa.
"Dosta" reče grof. "Hazcin glavni ispitivač će natjerati nekog od
ovdašnje posluge da progovori, pa makar morao svakog objesiti za
nos." Prekine ga udar grmljavine; kiša je udarila na vanjske zidove
zgrade silovito poput oceanskog vala. Bilo je to prvo suočenje grada
s takvim pljuskom u zadnjih trideset godina. Kroz izmaglicu bolova
Amalfi je ponovno uspio nazrijeti svjetiljke; ostatak svijeta bila mu je
crvena mrlja. "A što se njega tiče, mislim da ga je najbolje odmah
strijeljati - govori previše slobodno. Hej, ti kaplaru, dodaj mi svoj
pištolj!"
U Amalfijevom vidnom polju koje se pomalo izoštravalo, nešto
se pomaklo - neka duga sjena koja je završavala čvorom: ruka s
revolverom. "Imaš li što zadnje reći?" upita Nandor mirnijim glasom.
"Ne? Eh, pa onda...!"
Tisuće bumbara proleti kroz sobu. Amalfi osjeti kako čitavo
njegovo tijelo trzajem polijeće uvis. Začudo, boli nije bilo, čak je
mogao i vidjeti - stvari su posvuda oko njega postajale bistrije. Bistar
pogled umirućeg?"
"Proszacha? zaurlao je Nandor. "Egz prđ strasticzek Maria,
do..."
Prekine ga nova grmljavina. Negdje u sobi neki je od vojnika
jecao od straha. Amalfijevim bolnim očima se činilo da svi ljudi i sve
stvari u sobi lebde u zraku. Nandor je lebdio ispruženih ruku i nogu,
sav ukočen, dva-tri centimetra iznad jastuka; odjeća mu je bila
odmaknuta od tijela. Pištolj je i dalje bio uperen u Amalfija, ali ne i u
Nandorovoj ruci; lebdio je nepomično iznad tepiha, koji centimetar od
Nandorovih zamrznutih prstiju. Tepih nije bio na podu, već iznad
njega, kao more krzna na kojem je svaka dlaka bila nakostriješena
stršeći okomito. Slike su se odvojile sa zidova, pa su krenule u zrak i
ostale tako visjeti. Jastuci su se podigli iz fotelje i malo odmaknuli
jedan od drugoga i tako ostali, kao da su stroboskopskom kamerom
uhvaćeni u ranoj fazi neke eksplozije; a fotelja je lebdjela dva-tri
centimetra iznad tepiha. Na drugom kraju sobe, jedna polica s
knjigama se rasprsnula, a namotaji mikrofilma izbijeni u pravilnim
redovima ostali su postrojeni u zraku, ničim pridržavani.
Amalfi je oprezno udahnuo. Njegov prsluk, koji se poput
Nandorova odmaknuo od tijela, tiho zašušti, ali tkanina je bila
dovoljno elastična pa se još rastegne. Nandor je zamijetio taj pokret i
očajnički zagrabio prema pištolju. Lijeva mu je podlaktica bila
zalijepljena na njenom položaju iznad fotelje i nije ju mogao nimalo
pomaknuti. Pištolj se odmaknuo od njegove slobodne ruke, a kad je
Nandor povukao ruku za ponovni pokušaj, pištolj je krenuo natrag za
njom poslušno je prateći.
Taj drugi pokušaj se pretvorio u još veći neuspjeh. Nandorova
druga ruka je dotaknula jedan od rukohvata fotelje i ostala tamo
čvrsto uhvaćena. Amalfi se tiho nasmijao.
"Preporučam ti da se previše ne mičeš" reče. "Ako previše
primakneš glavu nekom objektu, može ti se dogoditi da, primjerice,
ostatak vremena provedeš gledajući u strop."
"Što... si to učinio?" reče Nandor gušeći se. "Kad se
oslobodim...!"
"To nećeš moći sve dok tvoji prijatelji održavaju to frikcijsko polje
u pogonu" reče Amalfi. "Nacrti koje ste dobili od nas bili su potpuno
točni, osim u jednoj sitnici: vaš generator može raditi jedino u
suprotnom smjeru. Umjesto dopuštanja molekulnoj valenciji punu
slobodu, on zamrzava postojeće molekulne odnose i stvara adheziju
između svih površina. Da ste uspjeli pokrenuti taj generator punom
snagom, svako molekulno gibanje bi prestalo i svi bismo mi u djeliću
sekunde bili mrtvi, skamenjeni - ali vaši izvori energije su prilično
jadni."
Odjednom je shvatio da ga noge žestoko bole: plastična opna
njegovih cipela pokušavala se odmaknuti od njegovog tijela i pritom
jako tlačila kožu. Boljeli su ga i čeljusni mišići; samo zahvaljujući
tome što je to polje putovalo po površini predmeta, njegovi zubi nisu
izletjeli iz čeljusti. Vrlo je teško micao usne kad bi govorio.
Polagano je udahnuo. Njegov prsluk ponovno zašušti. Rebra su
mu škripala po grudnoj kosti. Iznenada tkanina pukne, a srebrni
pojas ušiven u prsluk iskoči, tvoreći napeti kolut oko Amalfija. Donovi
sa cipela snažno udare o tepih, a iz cipela se ispuše zrak.
 Pokušao je micati rukama, krenuo je njima do butina. Ruke su
se kretale slobodno. Jedino je srebrni pojas ostajao u svom
nevjerojatnom položaju. Upijajući polje opasao je bačvu njegovog
grudnog koša kao kakav obruč.
"Zbogom" reče Amalfi "Upamti, nemoj se pokretati. Uskoro će te
policija osloboditi."
Nandor nije slušao. Izbuljenim očima promatrao je kako mu
njegovo prstenje polagano amputira šest prstiju.
Amalfi je znao da će za najviše petnaest minuta ova prejaka
frikcijska polja stvoriti ozbiljne posljedice. Normalna molekulna
kohezija neće biti narušena; homogeni objekti - kamenje, grede,
daske - ostat će kao što su i bili, ali stvari sklopljene od dijelova
uskoro će se početi razdvajati. Nakon toga će početi raspadati
strukture povezane vezivima manje kohezije od kohezije njenih
dijelova. Starije zgrade, poput gradske vijećnice, povećat će se u
visinu i širinu, jer će se drevne cigle početi odmicati jedna od druge -
i zatim se srušiti čim se ugasi frikcijsko polje. Suvremenije zgrade i
strojevi će trajati tek nešto duže. U vrijeme kad će policija naslijediti
Gort, cijeli planet će biti tek gomila ruševina.
A na kraju će se i sama ljudska tijela, građena od tisuća djevi,
prolaza, šupljina i džepova, početi se rastezati, napuhavati i
raspadati - a u cijelom gradu tek je nekoliko ljudi bilo opremljeno
ovakvim srebrnim pojasevima; nije bilo dovoljno vremena za
pripreme.
Sav zadihan, Amalfi je jurio niza stube vrludajući između
stražara koji su paralizirani lebdjeli. Zvuk roja bumbara je vrlo
neugodno djelovao na živce. Na sedamdesetom katu naišao je na
neočekivani problem; svjetla na upravljačkoj ploči dizala pokazivala
su da je kabina zaustavljena u oknu, vjerojatno zbog sigurnosnog
mehanizma koji se aktivirao kad je frikcijsko polje izbacilo kabinu iz
njenog ležišta.
Silaženje stubištem nije dolazilo u obzir. Čak ni pod normalnim
uvjetima Amalfi se nikad ne bi mogao spustiti niz sedamdeset katova
stubišta, a najmanje sada pod djelovanjem frikcijskog polja. Kretao
se kao kroz gusto blato, jer srebrni pojas nije mogao potpuno zaštititi
njegove udove. Probno je dotaknuo zid. Užasan osjećaj usisavanja
obuhvatio mu je ruku pa ju je brzo povukao.
 Gravitacija... najbrži put do dolje...
Ušao je u najbliži ured, probio se između četiri lebdeće i jaučuće
pojave koje su tu radile i udarcem noge izbio prozor. Nije ga mogao
otvoriti, jer je prozor iskočio iz okvira i ostao čvrsto u zraku.
Zahvaljujući svojoj čudesnoj poprečnoj čvrstoći staklo nije prsnulo,
ali se već nakon sljedećeg poprečnog udarca raspalo. Zakoračio je
van.
Trebalo se spustiti dvadeset katova do sljedećeg proširenja
ovog nebodera. Prvo je na metal prislonio stopala pa zatim dlanove.
Naknadno se sjetio da uz neboder prisloni i čelo. Počeo je klizati.
Zrak mu je šaputao u uši, prozori prolazili pokraj njega poput
treptaja. Na dlanovima je počeo osjećati zagrijavanje: nisu stvarno
doticali metal, ali su energije veze odbijale prekid; bila je to cijena
koju je trebalo platiti. Amalfi je koristio prednost pojačanog trenja, ali
je morao platiti i kaznu za to.
Kad mu je proširenje na neboderu pojurilo u susret, priljubio se
cijelim tijelom uz površinu zgrade. Udarac koji je nastao bio je težak,
ali po svemu sudeći nijedna mu kost nije bila slomljena. Odšepao je
do ograde i popeo se preko nje ne dopuštajući si ni djelić sekunde za
premišljanje. Započne novo klizanje prema dolje, dugo i praćeno
hujanjem.
Odmah nakon što je tresnuo na beton pločnika, bio je spreman
ustati i baciti se preko ruba neke daljnje provalije. Dlanovi i čelo su
mu bili oprženi kao da ih je zalio kipućim uljem, a stopala u
teflonskim cipelama su mu ključala, nešto poput komada slanine u
posudi za prženje čvaraka. Na čvrstom tlu ga je zakašnjeli napad
vrtoglavice svezao u čvor na nekoliko dugih, dragocjenih minuta.
Zgrada niz čiju se fasadu upravo spustio, započne stenjati.
Punom dužinom ulice stajali su ljudi u raznim iskrivljenim
položajima. Bilo je to poput najnižeg kruga pakla. Amalfi ustane i,
povraćajući, nastavi teturati prema nadzornom tornju. Zvuk bumbara
je ispunio čitav svemir.
Netko ga prihvati za ruku. Iz golemog plika u koji se pretvorilo
Amalfijevo čelo, izbije limfa i poput poplave zalije mu oči.
"Mark...!"
"Da, da. Što se zbilo...! Kako ste...!?"
"Diži grad. Kreni...!"
 Bol ga je zarobila u zvonku tamu.

Nakon nekog vremena osjetio je kako mu netko ispire čelo i

ruke nečim ugodno hladnim. Dodiri su bili vrlo nježni i umirujući.
Progutao je i pokušao disati.
"Mirno, John. Mirno."
John. Nitko ga tako ne zove. Ženski glas, ženske ruke.
Ruke su nježno i monotono širile svježinu njegovim čelom.
"Mirno, John. Sve je u redu."
"Letimo?"
"Da.’
"Tko je... to? Mark...!"
"Ne" reče taj glas. Iznenadno se nasmije gotovo pijevnim tonom.
"To je Dee, John. Hazletonova djevojka."
"Hamiltonska djevojka." Prepustio se neko vrijeme šutnji i
uživanju u svježini. Međutim, bilo je previše poslova koje je morao
obaviti. "Policija. Moraju preuzeti planet."
"Imaju ga. Zamalo su zgrabili i nas. Ne poštuju baš pretjerano
vlastite sporazume. Optužili su nas da smo pomogli Utopiji. Rekli su
da je to bila izdaja."
"Što se dogodilo?"
"Doktor Schloss je osposobio stroj za nevidljivost. Mark kaže da
je stroj vjerojatno bio oštećen u transportu, što znači da vas Vegani
ipak nisu prevarili. U njega je sakrio doktora Schlossa -to je bila vaša
zamisao, zar ne? - a Schlossu je bilo dosadno pa je pokušao
ustanoviti čemu taj stroj služi. Nitko mu to nije rekao. Uspio je. Učinio
je čitav grad nevidljivim, što je trajalo gotovo pola sata, a onda je
njegova improvizirana sklopa za pokretanje stroja pregorjela."
"Nevidljivim? Ne samo neprozirnim?" Amalfi je pokušao
razmisliti o tome. A on je dao naredbu za Schlossovo ubojstvo, što je
zamalo uspjelo! "Ako to možemo uporabiti...!"
"Već smo uporabili. Isplovili smo kroz sam policijski obruč, a oni
su gledali kroz nas. Sada letimo prema sljedećem zvjezdanom
sustavu."
"Nedovoljno daleko" reče Amalfi, meškoljeći se uznemireno.
"Nedovoljno, ako smo optuženi za, po njihovu mišljenju, izdaju. Reci
Marku da krene prema Jazu."
 "Što je to Jaz, John?
Kad je čuo ove riječi, Amalfiju se učinilo da je sa svih stvari
otpalo dno i da će ponovno propasti u onu jamu u kojoj se koprcao
sanjajući one noći kad se Hazleton vratio u grad. Kako objasniti
nekoj domorotkinji odgojenoj na planetu što je Jaz? Kako joj
objasniti, s pomoću tek nekoliko riječi, to mjesto u svemiru, tako
prazno i bez imalo svjetlosti, o kojem čak i Oki ima noćne more?
Bolje je odustati.
"Jaz je rupa u svemiru. Mjesto bez zvijezda. Ne mogu ti to bolje
objasniti. Dee, reci Marku da moramo tamo."
Nastala je duga tišina. Bilo je jasno da se Dee uplašila.
Naposljetku je ipak rekla: "Jaz. Reći ću mu."
"On će se buniti. Reci mu da je to zapovijed."
Zašutjela je. Na neki je način sve to prihvatila. Amalfi je bio
iznenađen; međutim, stalno, jednolično klizanje ruku sa svježinom
postupno ga je uspavljivalo. Ipak, još nešto je visjelo..."Dee?"
"Da, John."
"Rekla si - isplovili smo"
"Da, John."
"I ti? Čak i ako idemo u Jaz?"
Vrhovima prstiju djevojka je iscrtala osmijeh na njegovu čelu. "I
ja" rekla je. "Čak i u taj Jaz. Ja Hamiltonka."
"Ne" reče Amalfi. Uzdahnuo je. "Više nisi Hamiltonka, Dee. Sad
si Okijka."
Odgovora nije bilo, ali kretanje prstiju koji su donosili svježinu
nije prestalo. Pod Amalfijem, grad je strelovito odmicao u visine i
daljine, zujeći poput pčele, sve dublje u okrutnu noć.
 3. JAZ

Čak i za stanovnike letećeg grada, Jaz je bio nešto strašno

izvan svih ljudskih iskustava. Među zvijezdama je usamljenost bila
nešto uobičajeno, na što su se sve vrste zvjezdanih putnika već
odavno naviknuli. Već gustoća zvijezda u prosječnom zvjezdanom
jatu, kod Oki-veterana bi izazivala klaustrofobiju. Međutim, golema
prazna usamljenost Jaza bila je nešto jedinstveno.
Koliko je Amalfi znao, nitko od ljudi, a kamoli čitav grad, nije
nikada dosad prošao Jazom. S time su bili suglasni čak i sveznajući
Gradski Oci. Amalfi nije bio baš siguran je li baš dobro biti pionir.
Ispred i iza New Yorka zidovi Jaza su svjetlucali: zvjezdana
magla previše udaljena da bi se u njoj mogle raspoznati pojedinačne
točkice svjetlosti. Ta dva zida su se blago svijala prema zvjezdanom
‘poduj udaljenom toliko parseka ‘ispod’ granitne kobilice grada da se
činio skriven u ulaznoj izmaglici zvjezdane prašine.
‘Iznad’ grada nije bilo ničeg: ničeg konačnog poput zalupljenih
vrata. Bio je to prazan on prostora koji se valja između galaktika.
Jaz bio zapravo, dolina urezana u lice galaktike. Po njoj je ipak
plovilo nekoliko zvijezda, međusobno udaljenih tisućama svjetlosnih
godina, a do tih zvijezda plima ljudske kolonizacije nikad nije stigla.
Naseljenih planeta, pa prema tome i mogućnost dobivanja posla,
moglo je biti tek na suprotnoj strani Jaza.
Na ovoj strani ostala je policija. Naravno, to nisu bile one iste
policijske snage koje su združivale Utopiju i Vojvodstvo Gort; bilo bi
nevjerojatno da ih zbog serije sitnih prekršaja te policijske snage
natjeravaju već gotovo tri stotine godina. Međutim, u arhivima je još
uvijek stajao zapis o odbijanju naredbe o udaljavanju i lukavštini... o
svemu tome se nadaleko govorilo. Gradu je povratak bio nemoguć.
Nije se znalo hoće li policija goniti grad čak i u sami Jaz.
Najvjerojatnije da dalje neće. Prelazak preko tolike pustinje bio bi
vjerojatno neizvediv za tako malen artefakt poput policijskog broda,
jer takav brod ne može ponijeti dovoljno zaliha. Samo grad, koji
može uzgajati hranu za sebe, ima izgleda preživjeti takav prijelaz.
 Amalfi je smrknuto razmišljao o deprimirajućoj provaliji koja se
vidjela na ekranima. Sliku je slao niz robotskih izviđačkih letjelica, čiji
je prethodnik ušao u Jaz mnogo parseka ispred grada. Suprotni zid
je i sada bio bez obrisa, ali je poprimio onu neodređeno zrnastu
teksturu koja je obećavala da bi se maksimalnim povećanjem uskoro
mogle raspoznati pojedine zvijezde.
"Nadam se da će nam hrane dostajati" promrmljao je. "Ako nam
ovo uspije, bit će to najsjajnija priča koju jedan Oki-grad može
ispričati. Za nas će se znati s kraja na kraj Galaktike."
Pokraj njega Hazleton lagano zabubnja prstima po naslonu
fotelje. "A ako nam ne uspije" reče, "nazvat će nas najvećim
prokletim budalama koje su se ikad podigle s tla - ali mi tad nećemo
moći na to obraćati pažnju. U svakom slučaju, šefe, zasad smo
izgleda u dobroj kondiciji za putovanje. Spremnici s naftom su
gotovo puni, žetve Chlorelle su bogate. Oba oplodna reaktora rade
pa neće biti problema s gorivom. Vjerujem da ovdje nećemo imati
mutacijskih problema s algama."
"Sigurno" reče Amalfi uzrujano. "Ako sve dobro pođe, nećemo
umrijeti od gladi. Zastao je; nešto se iza njega pomaknulo pa se
okrenuo. I nasmiješio.
U pojavi Dee Hazleton postojalo je nešto što ga je opuštalo. Nije
još skupila dovoljno godina krstarenja po svemiru da bi od zvjezdane
svjetlosti jače pocrnjela kao prastari Oki ni da bi izgubila zbunjenost
što je sada, po utopijskim standardima, praktično besmrtna; još se
dojmila ružičastom, mladom, odmornom.
Jednog će se dana na njoj vjerojatno i primijetiti stalni napor
lutanja od zvijezde do zvijezde, od krize do krize, kao i kod svakog
Okija. Neće izgubiti svoju ljubav prema lutanju, nego će samo tu
ljubav platiti.
A možda je ona otpornija. Amalfi je iskreno vjerovao u to.
"Nastavite samo" reče ona. "Ja samo kibiciram."
Ta zadnja riječ je, poput mnogih drugih u Deeinom rječniku,
Amalfiju je bila zagonetna. Nasmijao se i ponovno okrenuo
Hazletonu. "Da nismo imali dovoljno zaliha za prelazak" reče,
"dopustio bih policiji da nas uhvati; vjerojatno bismo samo platili
kaznu zbog neposluha, a onda, uz malo sreće, isposlovati sudsko
rješenje o pomanjkanju dokaza što bi policiji onemogućilo uništenje
grada zbog one optužbe o ‘izdaji! Ali, pogledaj taj prokleti Jaz, Mark.
Nikada ranije nismo izdržali ni pedesetak godina bez spuštanja na
neki planet, a ovaj prijelaz će potrajati punih sto četiri kao što su Oci
predvidjeli. Najmanja nezgoda i neće nam biti pomoći - jer nam tamo
nijedan brod ne može stići u pomoć."
"Neće biti nezgoda" reče Hazleton sigurno.
"Gorivo se može raspasti - nikada dosad nismo imali eksplozivni
požar, ali za sve postoji prvi put. A ako onaj spinski generator na 23.
ulici opet crkne, vrijeme prelaska prokleto bi se povećalo, skoro
udvostručilo..."
Naglo je zašutio. Iz prikrajka vidnog polja jedna sjajna točkica
uporno ga je bockala u mozak. A kad je pogledao u ekran, ta je
točkica i dalje bila prisutna, iako nešto manje sjajna, jer se odmakla s
fovea centralis njegove mrežnice u oku. Prstom ju pokaže.
"Pogledaj - je li to zvjezdano jato? Ne, premalo je i preoštro. Ako
je slobodna usamljena zvijezda, blizu je."
Dograbio je telefon. "Daj mi zvjezdarnicu... Hej Jake. Možeš li mi
izračunati udaljenost zvijezde na temelju ultrafonske slike emitirane
prema gradu?"
"Pa, mogu" reče glas na telefonu. "Trenutak, preuzet ću tu sliku.
Aha; vidim što vas zanima: onaj objekt na deset sati, još ne mogu
reći što je. Na robotima su Dinwiddlijeve kamere? Intenzitet će nam
reći." Astronom se cerekao poput papagaja na obruču razbijene
bačve. "Eh, ako mi sada kažete koliko ste robota poslali naprijed i
koliko su udaljeni..."
"Pet. Puni razmak."
"Hmm-m. Onda treba velika korekcija." Nastupila je duga tišina.
Amalfi je znao da Jakea ne vrijedi požurivati. Jake je bio tek
zamjenik onog prvobitnog gradskog astronoma kojeg je ubio neki
stanovnika planeta Sveta Rita, jer je u razgovoru s tim stanovnikom
bio uporan više nego što je trebao tvrdeći da Sveta Rita nije središte
svemira. Jakea su zamijenili, za jednog inženjera nuklearnog goriva i
dvojicu sporednih tehničara za fotosintezu, s nekim drugim gradom
temeljem običajnog ‘diskrecijskog prava Kasnije se ustanovilo da
Jakea isključivo zanima ponašanje udaljenijih galaktika. Uvjerayati
ga da razmisli o trenutnom astronomskom položaju grada najčešće
je bio beznadni pokušaj; Jake je izgleda smatrao da su takvi tričavi
problemi potpuno nedostojni njegove pažnje.
To ‘diskrecijsko pravo’ je bilo Okijevska tradicija kojom se Amalfi
nikada prije toga nije poslužio, a i nikada nakon toga, jer mu se
nekako činilo da smrdi na prisilni rad. Gradski Oci su rekli da se taj
običaj razvio iz tradicije povezane s igračima bejzbola, ali taj zadnji
izraz Amalfiju nije značio baš ništa. Rezultati njegova vlastita
protivljenja toj tradiciji imali su mu okus božanske osvete.
"Amalfi?"
"Da."
"Oko deset parseka, plus-minus 0,4 parseka. To je na temelju
promatranja izviđačkih letjelica, a ne našeg. Rekao bih da ste naišli
na slobodno lutajuću zvijezdu, mladiću moj."
"Hvala." Amalfi je spustio slušalicu i olakšano odahnuo. "Tek
nekoliko godina putovanja. Koje olakšanje."
"Na tako usamljenom planetu neće biti naseljenika ", podsjetio
ga je Hazleton.
"Baš me briga. To je pristajalište, možda izvor goriva, možda čak
i hrane. Većina zvijezda ima planete; ova je čudna pa ih možda neće
imati ili će ih imati desetak. A ti drži fige."
Zurio je u to sitno sunce; oči su ga boljele od oduševljenog
napora. Zvijezda usred Jaza - nedvojbeno necivilizirana - koja se
kreće četiri ili pet stotina kilometara u sekundi, ali samo da nije, kako
je kod takvih zvijezda obično slučaj, bijeli patuljak. Promatrajući je
golim okom, Amalfi je procijenio da je to zvijezda klase F slična
Canopusu. Palo mu je na pamet da bi se ljudi koji žive na nekom
planetu tog sustava mogli sjećati trenutka kad je izletjela iz bližeg
zida Jaza i krenula kroz prazninu.
"Tamo bi moglo biti ljudi" reče on. "Jednog trenutka su zvijezde
unutar Jaz morale biti uništene. Jake prigovara da ja to previše
dramatiziram i da je, statistički promatrano, slučajno kretanje
zvijezda moglo prirodnim putem stvoriti Jaz. Ali u oba slučaja ovdje
to sunce mora biti novija pojava. Kreće se nasuprot općem smjeru i
nedvojbeno ima popriličnu brzinu. Moglo je biti naseljeno dok je
prolazilo kroz nastanjenu zonu. Zvijezde lutalice često u svom
prolazu privlače k sebi odbjegle kriminalce, Mark."
 "Može biti" prizna Hazleton. "Ali, kladio bih se, ako je ta zvijezda
ikada bila među ostalima, to je moralo biti prije doba svemirskih
letova. Usput, ta slika dolazi iz čelnog robota koji je već duboko
ušao. Zar nema i bočnih? Zapovjedio sam njihovo slanje."
"Sigurno su tamo. Ali ne koristim ih, osim čisto rutinski. Krstariti
Jazom poprečno bilo bi čisto samoubojstvo."
"Znam. Ali tamo gdje postoji neka usamljena zvijezda, možda je
i koja druga. Možda bliža. "
Amalfi slegne ramenima. "Pogledat ćemo ako želiš."
Dotaknuo je upravljačku ploču. S ekrana nestane udaljeniji zid
Jaza. Ostalo je tek nešto slično rijetkoj izmaglici; pogled okrenut u
tom smjeru pokazivao je kako Jaz skreće i postupno se gubi te utapa
u ‘pješčane obale’ stvorene od zvijezda.
"Na ovoj strani ništa. Mnoštvo ničega."
Amalfi opet prebaci prekidač.
Na ekranu je, činilo se gotovo na dohvat ljudskog glasa, gorio
neki grad.

Sve je završilo za nekoliko minuta. Grad se ljuljao i prevrtao

obavijen olujom munja. Maleni bljeskovi otpora javljali su povremeno
s njegovih rubova - ali onda rubova više nije bilo. Komadi grada su
se odvajali i topili poput priviđenja. Iz plamtećeg se cen tra otisnulo u
prazninu nekoliko beznadnih čamaca za spašavanje; ono što je
izazivalo to uništenje, ma što to bilo, dopustilo im je da odu. Nijedan
zamislivi čamac za spašavanje ne bi mogao preživjeti dovoljno dugo
da izađe iz Jaza.
Dee je kriknula. Amalfi uključi zvuk; upravljačka prostorija se
ispuni zavijanjem radio smetnji. Daleko iza divljačkih naleta tog
zvuka, jedan sićušni glas očajnički je pozivao: "Čuje li nas itko neka
javi dalje. Ponavljam: imamo bezgorivni pogon. Uništavamo svoj
probni primjerak i evakuiramo svog putnika. Ako možete, povedite
ga sa sobom. Uništava nas neki propalica. Ako nas itko..."
Naposljetku nije ništa preostalo osim kostura grada, koji je blistao
bijelim sjajem i isparavao u tamu. Blijeda, nevina svjetlost zrake za
navođenje Betheovog bacača plesala je preko njega. Nije se vidjelo
tko rukuje tim oružjem. Dinwiddlijeve kamere robota kompenzirale su
bliještanje pa se na ekranu nije vidjelo ništa što nije sjalo vlastitom
svjetlošću.
Užasna vatra polako je zamrla, a zvijezde ojačale. Dok su
izbijale zadnje iskre i pomalo se gasile, nasuprot dalekog zida
zvijezda ocrtala se neka sjena. Hazleton oštro udahne.
Drugi grad! Znači neki gradovi stvarno postaju gusari! I to ovdje
gdje smo mislili da nikoga nema!"
"Mark" reče Dee slabašnim glasom. "Mark, što su to propalice?"
"Potepuhi, protuhe, gusari" reče Hazleton ne skidajući pogled s
ekrana. "To su gradovi zbog kojih se o svim Okijima govori loše.
Dee, većina Oki-gradova su istinski putujući radnici; oni zarađuju za
život radeći, rade gdje god se posao može pronaći. Propalice žive od
pljačke - i ubojstava."
U njegovu glasu se čulo ogorčenje. Amalfiju je bilo pomalo
muka. Bilo je dovoljno gadno već i to što je jedan grad uništio drugi,
a još je gore što se čovjek morao pomiriti s činjenicom da je čitav
prizor već bio virtualna davna prošlost. Prijenos ultravalovima bio je
tek nekih 25 posto brži od svjetlosti, za razliku od Diracovog, pa se
ultrafon nikako nije mogao smatrati trenutnim komunikatorom. Onaj
zamračeni grad je svoju žrtvu uništio prije više godina, pa je sada
morao biti izvan dohvata potjere. Čak i izvan mogućnosti
prepoznavanja, jer se sada čelnom robotu nisu mogle poslati
nikakve naredbe koje bi rezultirale bilo kojom akcijom prije nego što
prođe još mnogo godina.
"Jasno, neki gradovi postaju propalice" reče on. "Čak mislim da
se broj takvih gradova u zadnje vrijeme povećava. Ne znam zašto,
ali očito do toga dolazi. U zadnje vrijeme izgubili smo mnogo
zakonitih, poštenih gradova - ne odgovaraju na pozive putem Diraca,
ne pojavljuju se na zakazanim sastancima i tako dalje. Možda sada
znamo i zašto."
"I ja sam to zapazio" reče Hazleton. "Ali ne vidim kako bi se svi
ti gubitci mogli objasniti gusarstvom. Koliko znamo, i orbitalna
tvrđava s Vege mogla bi biti tamo negdje; ona možda uništava
svakoga tko se usudi skrenuti s uobičajenih trgovačkih putova."
"Nisam znala da Vegani imaju leteće gradove" reče Dee.
"Nemaju" reče Amalfi rastreseno. Pomislio joj je opisati tu
legendarnu tvrđavu, ali je tu zamisao odbacio. "No svojedobno su
dominirali Galaktikom, još prije nego su ljudi krenuli u svemir. Na
vrhuncu svoje moći, posjedovali su više planeta nego što ih Zemlja
sada ima, ali su uništeni, i to davno, prokleto davno... Još me brine
ta propalica, Mark. Moglo bi se pomisliti da je neki teški mudrac na
Zemlji već morao pronaći način da se Diracov predajnik učini
dovoljno kompaktnim da stane u robota. Oni tamo se ionako nemaju
čime drugim baviti."
Hazletonu nije bilo teško otkriti pravi razlog Amalfijevog
gunđanja. Reče: "Možda ih i sad možemo istjerati na čistinu, šefe."
"Ni slučajno. Ne možemo si dopustiti nikakve izlete u stranu."
"Dobro, poslat ću opće upozorenje putem Diraca" reče
Hazleton. "Postoji neka minimalna mogućnost da murja opkoli ovaj
dio Jaza prije nego što propalica pobjegne."
"Ali to će nas uvesti u zamku, zar ne? Osim toga, taj propalica
neće napustiti Jaz, bar dok ne pohvata one čamce za spašavanje."
"Ah? Otkud znate?"
"Jesi li čuo u pozivu u pomoć ono o bezgorivnom pogonu?"
"Sigurno" reče Hazleton tjeskobno, "ali čovjek koji zna kako ga
proizvesti sigurno je već mrtav, čak ako je i uspio pobjeći kad je grad
uništen."
"To ne možemo sigurno znati - a propalica baš u to mora biti
siguran. Ako se propalice dočepaju tog pogona, bit će užasa. Onda
propalice više neće biti rijetkost. Sada gusarstvo možda i nije previše
rašireno u Galaktici, ali će biti - dopustimo li propalicama da se
domognu tog bezgorivnoga pogona."
"Zašto?" upita Dee.
"Trebalo bi naučiti malo više povijesti, Dee. Vjerojatno se na
Utopiji nikad nije pojavio neki gusar, ali na Zemlji ih je nekoć bilo vrlo
mnogo. Postupno su nestali kad su prije nekoliko tisuća godina
jedrenjaci zamijenjeni parobrodima. Parobrodi su bili brži od
jedrenjaka - ali nisu bili pogodni za gusarenje, jer su morali redovno
dolaziti u civilizirane luke po ugljen. Hranu su uvijek mogli nabaviti na
nekom nenastanjenom otoku, ali zbog ugljena su morali otići u pravu
luku. Oki-gradovi su sada u istoj poziciji: to su brodovi koji koriste
gorivo. Ali ako taj propalica stvarno stekne bezgorivni pogon - pa
može ploviti svemirom bez slijetanja na uljuđene planete radi
snabdijevanja energetskim metalima - to jednostavno ne smijemo
dopustiti. Moramo im oduzeti taj pogon" Hazleton ustane, nervozno
stišćući ruke. "To je prava istina - i zato će propalica svim silama
nastojati pohvatati one čamce za spašavanje. U pravu ste, Amalfi.
Da, u Jazu postoji samo jedno mjesto kamo bi se čamac za
spašavanje mogao uputiti, a to je lutajuća zvijezda. Znači, i propalica
je vjerojatno već tamo - ili je na putu prema tamo." Zamišljeno je
pogledao u ekran na kojem su opet svjetlucale bezimene zvijezde.
"To sve mijenja. Da poša-Ijem, ili ne, to upozorenje preko Diraca?"
"Da pošalji ga. Po zakonu to moramo. Ali mislim da ćemo se s
propalicom morati pozabaviti sami; znamo kako se treba ophoditi sa
stranim kulturama, a znamo i kako Okiji razmišljaju - čak i kad su
propalice. Međutim, policija bi samo sve oko sebe uništavala, čak i
kad bi uopće uspjeli na vrijeme stići ovamo."
"Dakle, ostajemo na istom kursu."
"Svakako."
No, gradski upravitelj nije otišao. "Šefe" reče naposljetku, "ta
ekipa je teško naoružana. Bez problema bi nas mogli prebiti."
"Mark, nazvao bih te kukavicom kad ne bih znao da si
jednostavno lijen" odreže Amalfi. Naglo zastane i prođe pogledom uz
čitavu Hazletonovu dugu figuru, zaustavivši se na ironičnom,
konjskom licu. "Ili me na nešto navodiš?"
Hazleton se nacerio kao klinac uhvaćen u krađi pekmeza. "Pa...
da, palo mi je nešto na pamet. Ne volim propalice, posebno
propalice koji ubijaju. Jeste li spremni za jedan mali projekt?"
"A-ha" reče Amalfi opuštajući se. "To je već bolje. Da čujemo."
"Radi se o ženama. Žene su najbolji mamac za propalice."
"To ti priznajem" reče Amalfi. "Ali koje žene bi rabio? Naše?
Nikako."
"Ne, ne" reče Hazleton. "Sve se temelji na pretpostavci da tamo
postoji planet, naseljen, koji se vrti oko te zvijezde. Pratite me?"
"Da" reče Amalfi polagano, "ali mislim da sam već i metar ili dva
ispred tebe."

Zvijezda lutalica je jurila kroz Jaz smjerom koji je neće dovesti

do udaljenijeg zida još barem deset tisuća zemaljskih godina, a vukla
je sa sobom šest planeta, od kojih je samo jedan približno sličio
Zemlji. Na ekranima je taj planet sjajio dubokim klorofilnim zelenilom,
već znatno prije negoli je porastao do prepoznatljivog oblika diska.
Istraživački roboti, sada već pozvani u skupinu, stigli su jedan po
jedan i započeli kruženje oko tog novog svijeta poput jata
petmetarskih nogometnih lopti, pomno promatrajući.
Planet je posvuda bio isti: divlje tropski, u punom zamahu
jednog geološkog razdoblja približno usporedivog sa zemaljskim
karbonom. Odmah im je bilo jasno da će ovaj planet, jedini
nastanjen, biti samo prolazna stanica; tu neće biti nikakvog posla ili
zarade.
Onda su roboti počeli hvatati slabe radiosignale.
Naravno, jezik nije bio razumljiv; Amalfi je rješavanje tog
problema odmah prepustio Gradskim Očima. Ipak, dok je uvodio
grad u stazu oko tog planeta, slušao je to čudno brbljanje. Glasovi su
zvučali nekako ritualno.
Gradski Oci rekoše:
"OVAJ JEZIK JE INAČICA HUMANOIDNOG UZORKA G, ALI
UZ ODLIKE KOJE SE MOGU DVOJAKO TUMAČITI. OPĆENITO
GOVOREĆI, REKLI BISMO DA JE CIVILIZACIJA KOJA GOVORI
OVIM JEZIKOM PODRIJETLOM ODAVDE, ŠTO JE RIJETKOST,
ALI NE I NEŠTO NEVIĐENO. MEĐUTIM, POSTOJE TRAGOVI
NEKIH OBLIKA KOJI BI MOGLI BITI ISKRIVLJENI OSTATCI
ENGLESKOG. MEĐUTIM, POSTOJE I JAKI TRAGOVI MIJEŠANJA
DIJALEKATA KOJI UKAZUJU NA PLEMENSKU ZAJEDNICU. OVO
ZADNJE NIJE U SKLADU S POSJEDOVANJEM RADIJA NITI S
OSNOVNOM JEDNOLIČNOŠĆU UZORAKA. U TIM
OKOLNOSTIMA MORAMO GOSPODINU HAZLETONU U OVOM
POTHVATU ZABRANITI, I TO KATEGORIČNO, PODUZIMANJE
BILO KAKVIH MAKINACIJA."
"Nisam ih pitao za savjet" reče Amalfi. "A osim toga, koja je
korist od etimoloških poduka u ovom trenutku? Ipak, Mark, pripazi
što radiš..."
"Sjeti se Tora V", reče Hazleton, savršeno imitirajući
gradonačelnikov glas tate-medvjeda. "U redu. Da pristanemo?"
Umjesto odgovora, Amalfi uhvati upravljačku palicu i grad se
započne spuštati. Okom se nije vidjelo neko pogodno mjesto za
slijetanje; Amalfi je već zaključio da takvog terena neće ni biti.
Spuštao je grad ukoso, nježno, vodeći se uglavnom sve glasnijim
jednoličnim pjevom u svojim slušalicama.
Na visini od četiri tisuće metara ugledali su nešto što je na
trenutak zasjalo između zelenih valova krošnji. Robotske letjelice su
se polagano okupile oko te točke, čuvajući svoje dragocjene
elektronske živote, i na ekranima se ukaže krov s kupolama - zatim
dva krova, četiri, dvanaest. Tu se nalazio grad - ne Okijski, već
domorodački, izrastao iz da. Pogledom izbliza vidjelo se da je grad
okružen zidom i da se s vanjske strane zida nalazi raščišćen prostor
bez ikakvog raslinja; zelenilo između tornjeva je bilo tek kamuflaža.
Kad su se spustili na tri tisuće metara, flota malih brodova prhne
iz domorodačkog grada poput jata uplašenih ptica, mitareći se
plamenim perjem. "Topnici!" vikne Hazleton oštro u svoj mikrofon.
"Na svoja mjesta!"
Amalfi je odmahnuo glavom i nastavio spuštati svoj grad prema
tlu. Ptice plamenih repova su se kovitlale oko njih, tkajući šare po
zraku svojim dimnim perima. Zemljanina bi prije podsjetile na
svadbeni let trutova nego na ptice.
Amalfi već cijeli milenij nije vidio ni zemaljsku pticu ni pčelu, ali
je usprkos tomu osjetio neki obred u kretanju te hitre pratnje. S
odgovarajućom pristojnošću zaustavio je svoj grad nedaleko od
grada u prašumi, tik iznad vrhova stabala što podsjećahu na
divovske palme. Zatim je, umjesto uobičajenog načina čišćenja
područja slijetanja mezotronskim puškama, koje su mogle trenutno
pokositi šumu, polarizirao zastor spinskog polja.
Dno i vrh Oki-grada postali su nejasni. To što se dogodilo s
divovskim stablima i golemim travama ispod grada nije se moglo
vidjeti - te su biljke u djeliću sekunde nabijene u blato, spljoštene i
pretvorene u umjetne fosile - ali se moglo vidjeti što se događa s
onima oko grada - s njih je strgnuto resasto lišće, a debla pretvorena
u iverje. U širokom, golemom krugu čitava šuma se otklonila od
grada, uz tresak groma iz vedra neba.
Na nesreću, generator spinskog polja u 23. ulici je pod tim
opterećenjem u zadnjem trenutku pregorio, pa se grad zadnjih 150
metara spuštao slobodnim padom. Njegovo ateriranje na površinu
planeta bilo je tvrđe nego što je Amalfi planirao. Hazleton se držao
za svoje sjedalo sve dok se nadzorni toranj nije prestao ljuljati, a
onda je pažljivo rupčićem obrisao krv s nosa.
"Ovo je" rekao je, "bilo dramatično pristajanje. Najbolje je da
odem odmah popraviti taj generator spinskog polja - za svaki slučaj.
Jednoga će dana taj stroj potpuno otići k vragu, šefe."
Zadovoljan, Amalfi ugasi upravljačke strojeve. "Ako se ti
propalice sada i pojave" reče, "sada će im ovdje biti poprilično teško
steći neku prednost Da, Mark, sredi to, barem ćeš imati što raditi."

Gradonačelnik je, onako krupan poput bačve, ušao u cijev

dizala i pustio da ga frikcijska polja otkližu dolje do ulice. Takvo
savladavanje visine bilo je svakako mnogo brže i ugodnije nego
vožnja dizalom ili klizanje niz fasadu zgrade uz upotrebu vlastitog
čela kao kočnice. Vani je fasada nadzornog tornja blistala na vrelom
sunčevom svjetlu, a Amalfi se sjetio da je i fasada gradske vijećnice
okrenuta na istu stranu pa će se na njoj gradski logo jasno vidjeti čak
i pod svojim debelim slojem patine. Nadao se da to domorodci neće
moći pročitati - pokvarilo bi učinak postignut slijetanjem.
Iznenada je shvatio da ritmički pjev, koji je tako dugo slušao
kroz slušalice, sada treperi kroz zrak oko njega. Tu i tamo, ozbiljna
lica običnih građana Oki-grada okretala su se pogledavajući niz
aveniju, pokazujući tragove čuđenja, zabave i neobjašnjive tuge.
Amalfi se okrene.
Približavala mu se dječja procesija - djece umotane odozgo do
pasa poput mumija naizmjenično crvenim i bijelim trakama. Dok su
hodala, oko nogu svakog djeteta je lepršalo po nekoliko otkinutih
komada raznobojnih tkanina, teških poput svile.
Nakon svakog koraka uslijedilo bi duboko klanjanje uz lepršanje
ispruženih ruku, kimanje glavom od jednog ramena do drugog,
okretanje stopala prema van pa unutra, s peta na prste pa opet peta,
uz neprestano okretanje cijelog tijela. Po ručnim i nožnim
zglobovima zveckale su narukvice od nečega sličnog osušenim
mahunama. Nad svim tim razlijegali su se raspjevani glasovi slični
vodenim frulama.
Amalfi se prvo jako začudio što su Gradski Oci bili toliko
zbunjeni glede jezika. Ovo su ljudska djeca. Ništa na njima nije
ukazivalo na nešto neljudskog.
 Iza njih su u procesiji, manje živahnoj, išli visoki crnokosi ljudi,
jednoglasno uzvikujući u velikim razmacima tek jednu riječ koja je
tutnjala kroz dječje piskutanje i njihov ples. Očito su i to bila ljudska
bića: na rukama ispruženim naprijed s dlanovima prema gore, bilo je
pet prstiju s noktima na svakom od njih; brade su im imale isti oblik
kao ljudske; na njihovim prsima, ogoljenim prema suncu simboličnim
rasporom načinjenim na istom mjestu odjeće svakog od njih,
obilježena simboličnom ranom nacrtanom utrljanom crvenom
kredom, vidjela su se rebra tamo gdje rebra i moraju biti, a mnogo su
govorile i vidljive ključne kosti ispod kože.
Što se tiče žena, nije bilo dvojbi. Stigle su na kraju povorke, sve
zajedno, u golemom kavezu kojeg su vukli gušteri. Sve su bile gole i
bolesne i mogle su pripadati nekoj vrsti primata. Od njih se nije čuo
nikakav zvuk; samo su gnojnim očima ravnodušne zurile prema Oki-
gradu i njegovim stanovnicima, baš kao i prema svojim vlasnicima.
Ponekad bi se rukama počešljale, ali oklijevajući, trzajući se od boli
koju su si nanosile vlastitim noktima.
Djeca su se okupila oko Amalfija, očito vjerujući da je on vođa,
jer je najveći. To je i očekivao; tako se samo još jednom potvrdilo da
su to ljudi. Stajao je nepomično, a djeca su oblikovala krug i sjela još
uvijek pjevajući, njišući se i tresući zglobovima. I muškarci stvore
krug, neprestano licima i ispruženim rukama okrenuti prema
Amalfiju. Naposljetku je i smrdljivi kavez stigao u taj dvostruki prsten,
praktički Amalfiju pred noge. Dva muška poslužitelja ispregnuli su
mirne guštere i odveli ih.
Odjednom pjev prestane. Najviši i najdojmljiviji od muškaraca
priđe i nakloni se, praveći onaj čudan pokret lepršanja rukama iznad
asfalta avenije. Prije nego je Amalfi jasno shvatio što se sprema,
stranac se uspravio, predao mu neki težak predmet u ruku i
uzmaknuo, uzviknuvši pritom onu jednu riječ koju su muškarci ranije
uzvikivali. Sada su se i muškarci i djeca javili jednim strahovito jakim
uzvikom, a onda zavlada tišina.
Amalfi je ostao sam pokraj kaveza usred dvostrukog obruča.
Pogledao je predmet što je držao u ruci.
Bio je to neki kitnjasto izrađen ključ od kovanog metala.
 4. ON

Miramon se nervozno promeškoljio u fotelji; veliko crno pero,

nazupčano poput pile i ubodeno u čvor kose na vrhu njegove glave,
klatilo se nesigurno. Samim tim što je sjeo, Amalfiju je ukazao veliko
povjerenje; naime, u prvim trenutcima je čučao, što je običaj na
njegovu planetu. Stolci su neugodne stvari kojima se služe bogovi.
"Ja osobno ne vjerujem u bogove" objasnio je Amalfiju.
"Shvaćate, svakom tehnički obrazovanom moralo bi biti očito da je
vaš grad običan proizvod tehnologije superiorne našoj, ali da ste i vi
ljudi kao mi. No na ovom planetu vjera ima izrazito veliku snagu,
izravnu snagu. Kod takvih stvari nije se preporučljivo suprotstavljati
raspoloženju javnosti."
Amalfi je kimnuo glavom. "Na temelju toga što ste mi rekli,
vjerujem u to. Koliko znamo, vaša je situacija jedinstvena. Što se
zapravo dogodilo kad se vaša civilizacija urušila?"
Miramon slegne ramenima. "Ne znamo. Bilo je to prije više od
osam tisuća godina; ostale su samo legende. Tada je ovdje postojala
visoka kultura - o tome su i svećenici i znanstvenici suglasni. Klima
je bila drukčija; govore da je svake godine nastupala hladnoća, iako
je teško shvatiti kako bi ljudi preživjeli takvo razdoblje. I još nešto,
zvijezda je bilo mnogo više - pradavni duborezi pokazuju tisuće
zvijezda, iako se međusobno razlikuju u detaljima."
"Prirodno. Vi niste svjesni da se vaše sunce giba nenormalno
velikom relativnom brzinom?"
"Kreće se?" Miramon se kratko nasmijao. "Neki od naših
znanstvenika sklonih mistici zastupaju takvo gledište - govore,
budući da se planeti kreću, mora se i sunce kretati. To je po mojem
mišljenju loša analogija; jer, koliko možemo vidjeti, između sunca i
planeta nema nekih drugih sličnosti. Osim toga, zar bismo još uvijek
bili u ovom žlijebu ničega da se krećemo?"
"Da, bili biste - i jeste. Podcjenjujete veličinu Jaza. S ove
udaljenosti nemoguće je izmjeriti paralaksu zvijezda; za nekoliko
tisuća godina počet ćete primjećivati postojanje paralakse. Ali dok
ste bili među drugim suncima, vaši predci su mogli jasno uočiti to
kretanje, jer su se položaji obližnjih sunaca mijenjali."
Miramon se držao sumnjičavo. "Klanjam se vašem superiornom
znanju, naravno. Ali, bilo kako bilo, legende kazuju da su nas zbog
nekog grijeha našeg naroda bogovi bacili u ovu pustinju bez zvijezda
i promijenili nam klimu pa je sada vječito vruća. Zato naši svećenici
propovijedaju da smo sada u paklu i da moramo iskupiti svoje grijehe
kako bismo se opet vratili među zvijezde, gdje je svježije. Ne znamo
za raj u vašem smislu te riječi; kad umremo, umiremo prokleti, pa
svoj ‘spas’ moramo izboriti ovdje, u blatu, dok smo živi. Taj
svjetonazor, pod ovim okolnostima, ima svoje privlačne strane."
Amalfi se zamislio. Sada mu je bilo puno jasnije što se dogodilo,
ali se nije nadao uspjehu objašnjavanja toga Miramonu - tvrdi zdravi
razum je ponekad neprobojna prepreka stvarnom shvaćanju. Os
rotacije ovog planeta bila je značajno nagnuta, što je uzrokovalo i
odgovarajuću libraciju. To je značilo da On, poput Zemlje, ima
Draysonov ciklus: os vrtnje mijenja nagib i planet nastavi s rotacijom
u novom položaju. Posljedica toga jest katastrofalna klimatska
promjena. Takve stvari su se na Zemlji zbivale približno jednom u
25.000 godina. Prvi takav preokret koji se dogodio u razdoblju
zapamćene povijesti doveo je do nastanka nekih posebno smiješnih
legendi i vjerskih pokreta - smješnijih i glupljih od ovoga u što su
Onijci sada vjerovali.
Ipak, za Onijce je bila stvarno loša sreća to što se promjena
nagiba osi planeta poklopilo s početkom putovanja preko Jaza. Time
je jedna vrlo visoka civilizacija, koja je upravo ulazila u svoje
najzrelije doba, silom bačena u nazadovanje bez ikakve postupne
prilagodbe.
Sada je planet On bio čudna mješavina. Politički, regresija se
zaustavila blizu barbarstva - pad s uzvišenog vrhunca do kojeg se ta
civilizacija bila uzdigla prije katastrofe - i sad se kretala unatrag,
hvatajuči se grčevito noktima, kroz doba zaraćenih gradova i država.
Međutim, osnovne znanstvene discipline od prije osam tisuća godina
nisu zaboravljene; sada su prolistale, donoseći čak i ‘nove’ plodove.
Ti gradovi-države trebali bi se boriti mačevima, a ne projektilima,
kemijskim ili ultrazvučnim oružjima - a letovi bi trebali još uvijek biti
samo san, i to san o mahanju krilima, a ne stvarnost mlaznog
pogona. Stjecaj nesretnih astronomskih i geološki neočekivanih
događaja neobično je izmiješao povijest.
"Što bi se zbilo sa mnom da sam bio otključao taj kavez?" upita
Amalfi naglo.
Miramon je izgledao kao da mu je pozlilo. "Vjerojatno bi vas ubili
- ili bi vas barem pokušali ubiti" reče nerado. "To bi značilo da
puštate Zlo na nas. Svećenici tumače da su žene u Velikom dobu
dovele do grijeha. Jasno, u lopovskim gradovima se ovo vjerovanje
napušta - što je jedan od razloga zašto ima toliko prebjega u
lopovske gradove. Vjerojatno ne možete pojmiti kako je to kad ste
zakonski obvezni svake godine ispuniti svoju dužnost prema vrsti.
Ludilo."
Izgovorio je to vrlo ogorčeno. "Zato je tako teško uvjeriti naš
narod u samoubilačku politiku pljačkaških gradova. Svatko od nas je
umoran od borbe s prašumom, svakome je već muka od pokušaja
ponovne izgradnje Velikog doba samo s pomoću blatnih ruku, muka
nam je i od održavanja socijalnih pravila koja zanemaruju postojanje
prašume - ali ponajviše nam je muka od služenja u Hramu
budućnosti. U pljačkaškim gradovima žene su čiste i ne grebu."
"Pljačkaški gradovi se ne bore protiv prašume?" upita Amalfi.
"Ne. Oni pljačkaju one koji se bore. Potpuno su odbacili vjeru - prva
stvar koju pobunjeni grad učini je pokolj svih svećenika. Na nesreću,
svećenstvo je od ključnog značaja; naše žene-zvijeri moramo
podnositi, jer se ne može izmijeniti jedna postavka ideologije bez
dovođenja i svih ostalih pod upitnik - tako nam barem tumače. Da
nema svećenika, ne bi nam nitko mogao tumačiti da je bolje biti
čovjek nego pas u blatu. Zato mi - tehničari - obavljamo sve rituale s
najvećom strogošću, iako su neki od njih glupi, i vjerujemo da pritom
nije važno što ne vjerujemo u bogove."
"Ima logike u tome" prizna Amalfi. Sve u svemu, Miramon je bio
prilično oštrouman. Ako je među Onijcima imao toliko istomišljenika
koliko je sam vjerovao, onda bi se na ovom divljem, zalutalom
planetu još mnogo toga moglo učiniti.
"Iznenađuje me što ste vi znali da onaj ključ treba prihvatiti kao
znak povjerenja" reče Miramon. "Vaše prihvaćanje je bilo pravi potez
- ali kako ste uspjeli pogoditi da se baš to očekuje?" Amalfi se
nasmijao. "Nije bilo teško. Znam kako čovjek izgleda kad se
oslobađa vrućeg krumpira. Vaš svećenik se ponašao kao čovjek koji
predaje veliki poklon, ali je zapravo jedva čekao privesti to kraju.
Usput rečeno, sada nakon što ih je Dee okupala i liječnici skinuli
donje slojeve prljavštine, neke od tih žena izgledaju sasvim pristalo.
Nemojte biti tako uspaničeni, nećemo reći vašim svećenicima - a
koliko shvaćam - mi smo odsad poočimi Ona."
"Smatramo vas poslanicima iz Velikog doba" složio se Miramon.
"Ali što ste stvarno, to niste rekli."
"Istina. Imate li vi ovdje putujućih najamnika?"
"Svakako... da, svakako. Pjevači, vojnici, berači voća, svi oni idu
od grada do grada i prodaju svoje usluge." Tada Onijac, mnogo prije
nego je to Amalfi očekivao, zaključi: "Zar... zar vi dajete naslutiti... da
su vaše sposobnosti na prodaju? Nama na prodaju?"
"Baš to, Miramone."
"Ali kako bismo vam platili?" prošaptao je Miramon. "Sve ono
što mi zovemo bogatstvom, sve što imamo, ne bi moglo kupiti ni
komad platna za vašu vrpcu oko pasa!"
Amalfi je razmislio o tome, pitajući se prije svega koliko Miramon
može razumjeti stvarnu situaciju ili neki njen dio. Palo mu je na
pamet da je ovog Onijca dosad stalno podcjenjivao. Možda bi se
isplatilo pokušati s punom dozom - uz nadu da to neće biti
smrtonosna doza.
"Ovako stoje stvari" reče Amalfi. "U civilizaciji kojoj mi
pripadamo određeni metal služi kao novac. Vi na svome planetu
imate goleme zalihe tog metala, ali njega je jako teško izdvojiti. Po
mojem skromnom mišljenju, vi ste ga u najboljem slučaju mogli tek
otkriti. Jedna od stvari koje bismo željeli jest dobivanje vašeg
dopuštenja za rudarske radove u svrhu dobivanja tog metala."
Miramon je iskolačio oči. Njegova zbunjenost je bila gotovo
smiješna. "Dopuštenje?" ponovi on. "Molim vas, gradonačelnice
Amalfi - pa zar je vaš etički kodeks jednako blesav kao i naš? Zašto
jednostavno ne započnete iskopavati taj metal?"
"Kod nas postoje organi reda koji to ne bi dopustili. Iskopavanja
na vašem planetu učinila bi nas bogatim - gotovo nevjerojatno
bogatim. Naše procjene govore da se na Onu ne nalaze samo
basnoslovne količine germanija već i u vašim prašumama određene
količine lijekova; lijekova protiv starenja, poznatih kao antisenexi."
 "Gospodine?"
"Ispričavam se. Htio sam reći da ti lijekovi, koriste li se kako
treba, odlažu smrt neograničeno dugo."
Miramon dostojanstveno ustane.
"Vi mi se rugate" reče. "Svratit ću nekom drugom prigodom pa
ćemo tada možda moći opet razgovarati."
"Sjednite, molim vas" reče Amalfi pokajnički. "Zaboravio sam da
nije posvuda poznato da je starenje anomalija, smanjenje
sposobnosti tijela za obnavljanje stanica i da se ta anomalija može
zaobići, zna li se kako. Odavno je pobijeđena - zapravo još prije
pronalaska međuzvjezdanog pogona. Ali opskrba tim lijekovima bila
je oduvijek vrlo slaba, a daljnjim širenjem ljudi kroz Galaktiku
postajala je sve slabija. U ovom trenutku manje od dva promila
jednog postotka ljudske populacije može dobiti te lijekove; zakonitom
trgovinom lijekovi uglavnom odlaze onim ljudima kojima je
produženje života najpotrebnije - što znači, ljudima koji za život
zarađuju prolazeći svemirom velike udaljenosti. Posljedica toga je da
se ampula bilo kojeg antisenexa, čak i nekog manje učinkovitog,
može prodati, ako je se neki svemirski putnik odluči odreći, za bilo
koju cijenu koju prodavač zatraži. Niti jedan antisenex nikad nije
sintetiziran pa ako bismo mogli ovdje obaviti žetvu..."
"Dovoljno je; ne moram znati više od toga" reče Miramon.
Čučao je zamišljeno, napustivši fotelju, očito kako mu ne bi smetala
u razmišljanju. "Sve me ovo navodi da se zapitam niste li vi ipak iz
Velikog doba. Dakle - teško je o ovome razmišljati. Zbog čega bi se
vaša civilizacija protivila vašem bogaćenju?"
"Ne protivi se ako bogatstvo steknemo pošteno. Morat ćemo
dokazati da smo se obogatili radom - inače će se posumnjati da smo
trgovali lijekovima na crnom tržištu, na štetu običnih građana
ukrcanih u naš grad. Trebat će nam pismeni sporazum s vama.
Dopuštenje za rad."
"To je jasno" reče Miramon. "Dobit ćete ga, siguran sam. Ja ga
ne mogu sam izdati. Ali mogu predvidjeti što će svećenici zatražiti
zauzvrat.
"U redu, što? Upravo to želim znati. Da čujemo."
"Kao prvo, pitat će vas za tajnu tih... tog lijeka protiv smrti. Željet
će ga sami koristi, ali i sakriti to od nas ostalih. Možda je to mudro,
jer bi inače bilo još više dezertiranja - ali u svakom slučaju, to će
tražiti."
"To mogu i dobiti, ali po mojem mišljenju mi ćemo se potruditi
objaviti tajnu. Gradski Oci znaju kako se terapija provodi, a izvori tih
lijekova na vašem planetu su tako bogati da nema razloga skrivati to
pred nekim." Bio je još jedan razlog za objavljivanje tajne, ali je to
Amalfi zadržao za sebe, jer ako bi On jednog dana stigao na drugu
stranu Jaza s tako bogatim zalihama antisenexa, što bi omogućilo
naglo poboljšanje opskrbe galaktičkog stanovništva, nastale
ekonomske posljedice bi bile mnogobrojne i drastične. "Što će još
tražiti?"
"Zatražit će da uništite prašumu."
Amalfi se ošamućen zavalio u fotelju i rupčićem obrisao znoj sa
svoje ćelave glave. Uništiti prašumu! Naravno, lako bi bilo posjeći je
gotovo svu - i dati Onijcima energetska oružja kojima bi se
opustošena područja mogla ponovno osloboditi drveća kad zatreba -
ali prašuma bi se prije ili kasnije vratila. U toj vječitoj vlazi oružja će
se kvariti; Onijci ih neće održavati kako treba i neće ih znati ni
popraviti - jednako kao što ni najpametniji među antičkim Grcima ne
bi mogao popraviti razbijenu rendgensku cijev, čak i kad bi znao što
mora raditi? Tehnologija za takvo nešto tada nije postojala.
Ne, prašuma bi se vratila. A policija, tjerajući propalice temeljem
uzbune koju je preko Diraca dignuo sam njegov New York, došla bi
prije ili kasnije na On uvjeriti se jesu li Okiji poštovali svoj ugovor - i
pronašla planet šumovit kao i uvijek. Zbogom, bogatstvo. Ovdašnja
klima pogoduje nastanku prašume. Prašuma će ovdje postojati sve
do sljedeće promjene nagiba osi - tu nema pomoći.
"Ispričavam se" reče dohvaćajući svoju upravljačku kacigu. U
mikrofon reče: "Dajte mi Gradske Oce."
"GOVORITE", reče mehanički sugovornik nakon nekog
vremena.
"Koji postupak biste vi preporučili za uništenje prašume?"
Šutnja je trajala tek trenutak. "ZAPRAŠIVANJE NATRIJFLU-
OSILIKATOM BI USPJELO. U VLAŽNOJ KLIMI STVORILO BI
FATALNE PLIKOVE NA LIŠĆU. OTPORNIJE KOROVE BISMO
MOGLI POPRSKATI SA 2,4-d. NARAVNO, PRAŠUMA BI SE
VRATILA."
 "To sam znao. Može li se to obaviti na neki način da ostane
trajno?"
"NE, OSIM POKRETANJA DRAYSONOVA CIKLUSA."
"Što?"
" NE, OSIM POKRETANJA DRAYSONOVA CIKLUSA. U TOM
SLUČAJU MOGUĆE JE PRILAGODITI OS ROTACIJE PLANETA.
TO NIKAD NIJE POKUŠANO, ALI JE TEORIJSKI VRLO
JEDNOSTAVNO. PRIJEDLOG ZAKONA KOJIM BI SE
PRILAGOĐAVALA OS ROTACIJE ZEMLJE ODBAČEN JE NA
GLASOVANJU U OSAMDESET DRUGOM SAVJETU, S VEĆINOM
OD TRI GLASA PROTIV, ZBOG PROTIVLJENJA LOBIJA ZA
OČUVANJE OKOLIŠA."
"A bi li grad mogao to učiniti?"
"NE. BILO BI NEDOPUSTIVO SKUPO. GRADONAČELNICE
AMALFI, ZAR VI TO RAZMIŠLJATE O MOGUĆNOSTI
MIJENJANJA NAGIBA OSI OVOG PLANETA?! Ml TO
ZABRANJUJEMO! SVE INDIKACIJE UKAZUJU..."
Amalfi je zbacio kacigu s glave i bacio je na drugi kraj prostorije.
Miramon, zbunjen, skoči na noge.
"Hazleton!"
Gradski upravitelj uleti kao da je ubačen kroz vrata. "Evo me,
šefe - što se..."
"Spusti se i isključi Gradske Oce - brzo, prije nego što shvate i
nešto poduzmu! Brzo, čovječe..."
Hazleton je već nestao. Na drugom kraju sobe slušalice u kacigi
su skvičale mrtve informacije brižnim, ujednačenim slogovima.
Onda iznenada zamuknu.
Gradski Oci su bili isključeni, a Amalfi je bio spreman pomaknuti
jedan svijet iz njegova ležaja.

To što su konzultacije s Gradskim Očima bile nemoguće - po

prvi put nakon onih događaja na Epochu prije pet stoljeća kad je
čitav grad neko vrijeme bio bez struje - činilo je posao težim nego što
je mogao biti i bio s njima kad ne bi bilo njihovog konzervatizma.
Ključni dio posla, zakretanje osi vrtnje planeta, bio je sam po sebi
jednostavan; spinska polja grada mogla su to obaviti. Međutim, lako
se moglo dogoditi da popratne pojave liječenja budu gore od bolesti.
 Problem je bio seizmološke prirode. Objekti s brzom rotacijom
imaju svojevrsnu tvrdoglavost kad se radi o bilo kakvim promjenama.
Ako se energija rotacije priguši, morat će se pojaviti na nekom
drugom mjestu - i najvjerojatnije će se očitovati kao serija višestrukih
potresa.
A teško je predvidjeti i ponašanje gravitacije pri tom poslu. Vrtnja
planeta je stvarala, kao i obično, snažno magnetsko polje. Amalfi nije
znao kako će to polje podnijeti pomicanje unutar prostorne matrice
koju je samo iskrivljavalo, niti što će se zapravo dogoditi s planetom
On kad gradska spinska polja polariziraju ukupno gravitacijsko polje.
Na dan promjene nagiba planet će zapravo ostati bez vlastitog
magnetnog momenta, a budući da su izračunavanja bila zadaća
Gradskih Otaca, nije se moglo predvidjeti gdje će se ta energija
ponovno pojaviti, u kojem obliku i kojom jačinom.
Ovo zadnje pitanje postavio je Hazletonu. "Kad bismo se bavili
nekim običnim problemom" reče mu, "rekao bih da će se ta energija
javiti kao brzina. U tom slučaju krenuli bismo, htjeli-ne htjeli, u šetnju.
Ali ovo nije običan slučaj. Masa o kojoj se radi je... hm... planetna, i
to je sve. Što ti misliš, Mark?"
"Ne znam što bih mislio" priznao je Hazleton. "Jednadžbe nam
daju samo opća rješenja, i to samo kvantitativno - a čitav ovaj
problem je klasični problem polja. Kad pokrenemo grad, mijenjamo
magnetski moment elektrona u njemu; ali grad je tijelo male mase,
bez vlastite rotacije i bez ukupnog magnetskog momenta."
"To je i mene zabrinulo. Ne mogu se prebaciti iz vjerojatnosti u
tenzore ništa bolje nego što je to uspijevao jadni stari Einstein.
Koliko znam, nitko se nikad nije stvarno pozabavio s
diskontinuitetom između onoga što spinsko polje čini jednom
elektronu i onoga što se događa tijelu klasične mase u spinskom
polju."
"Ipak, ovdje u praznini, brzinu bismo mogli nadzirati ili je čak
zanemariti. Ali što ako se energija pojavi u obliku topline? Od Ona bi
ostao samo oblak plina."
Amalfi je odmahnuo glavom. "To je po meni samo bauk.
Žiroskopski otpor se svakako može pojaviti kao toplina, ali
magnetno-gravitacijski ne može. Vjerujem da će se najvjerojatnije
pojaviti kao promjena brzine, kao i kod običnog leta. Upotrijebi
standardnu transformaciju i pogledaj što ćeš dobiti."
Hazleton se nagnuo nad svoje računalo; na njegovom čelu i
iznad brkova nakupljale su se velike, teške kapi znoja. Amalfiju je
bilo jasno zašto se Onijci toliko žele riješiti prašume i vječne vlage. I
njegova je odjeća, iako vrlo lagana, bila neprestano mokra još od
prvog dana kad se grad spustio ovdje.
"Pa dobro" reče gradski upravitelj naposljetku. "Ako nisam
negdje pogriješio, cijeli planet sa svime na sebi, poletjet će odavde
kao metak, brzinom dvostruko većom od svjetlosne. Nije to loša
brzina - iako je manja od naše standardne. A uvijek bismo mogli
napraviti zaokret i vratiti planet na njegovu stazu."
"Ah, bismo li to mogli? Sjeti se da mi to ne nadziremo! Vektor se
pojavljuje automatski, čim uključimo spinsko polje. Ne znamo čak ni
u kojem će smjeru strelica pokazivati. Planet bi mogao, koliko
znamo, u prvoj sekundi jurnuti u sunce. Ne možemo pretpostaviti
smjer."
"Možemo" usprotivio se Hazleton. "Jasno, uzduž osi rotacije."
"Nagib? A torzione sile?"
"Nema problema - ne, ipak ima. Stalno zaboravljam da se ne
radi o elektronima, već o cijelom planetu." Opet je dohvatio računalo.
"Nije dobro. Previše je supstitucija. Odgovor se bez Gradskih Otaca
ne može dobiti na vrijeme - a torzione sile bi mogle znatno povećati
konačnu brzinu. Naposljetku, to neće ni biti važno, ako uspijemo
smisliti način upravljanja letom. Jasno, na drugim planetima će se
dogoditi perturbacije čim ovaj planet, poletio on ili ne, iznenada
izgubi masu - ali na njima ionako nema nikog živog."
Vrata iznenada kliznu u stranu; Amalfi pogleda preko ramena.
Ulazio je narednik pograničnih snaga Anderson, držeći se službeno
kao uvijek kad bi bio suočen s bilo kakvim čudima, osim kad je
ugrožena sigurnost grada. "Što je?" upita Amalfi uznemireno.
"Gospodine gradonačelnice, dobili smo ultrafonski poziv od
neke skupine ljudi koji tvrde da su izbjeglice iz drugog Oki-grada -
kažu da su ih neki propalice napali i uništili. Njihov čamac se razbio
pri pristajanju na sjeveru ovog planeta; sad ih napada jedan od
ovdašnjih pljačkaških gradova. Oni odbijaju napade i prizivaju
pomoć. Njihovo emitiranje se prekinulo. Smatrao sam da biste to
trebali znati."
Amalfi odmah skoči na noge. "Jesi li locirao taj poziv?"
"Da, gospodine."
"Daj mi podatke. Krenimo, Mark. To je čamac za spašavanje iz
onoga grada s bezgorivnim pogonom. Trebaju nam ti momci.

Amalfi i Hazleton uhvatiše taksi koji ih prebaci do ruba grada;

ostatak puta do Onovog grada prošli su pješice. Prešli su i preko
pojasa golog tla oko zidina stvorenog uporabom nadzvučnog oružja.
Tlo je pod nogama djelovalo nekako gumasto. Amalfi je
pretpostavljao da to blato održava u tvrdom želatinoznom stanju neki
rudimentarni oblik frikcijskog polja. Pred očima mu se pojavi slika
pješaštva, koji iznenada tonu u žitko blato koje se polagano sklapa
nad glavama vojnika čim se frikcijsko polje isključi. Ubrza korak.
Unutar gradskih vrata, Onijska im je straža pozvala neko čudno
smrdljivo vozilo koje se vjerojatno kretalo sagorijevanjem
ugljikohidrata; Okiji uz grmljavinu krenuše kroz ulice prema
Miramonu. Tijekom cijele vožnje Amalfi se grčevito držao za neku
platnenu vrpcu; postajao je živčan. Za njega je bilo koje brže
putovanje po samoj površini bilo rijetko iskustvo; brzina kojom su
stvari prolijetale pokraj prozora uzrokovala je kod Amalfija česte
trzaje.
"Zar nas je ovaj odlučio razbiti?" upitao je Hazleton zlovoljno.
"Sigurno vozi najmanje četiristo kilometara na sat."
"Drago mi je što se i ti tako osjećaš" reče Amalfi opuštajući se
malo. "Kladio bih se da zapravo ne vozi ni sto. Samo ti se to tako
čini, jer..."
Vozač zaokrene za ugao i zaustavi se točno ispred Miramonovih
vrata. Amalfi izađe dok su mu koljena klecala: Hazletonovo lice je
imalo nježnu tamnosmeđu boju.
"Smislit ću neku mogućnost uporabe taksija i izvan grada"
promrmlja Hazleton. "Kad god sletimo na neki novi planet, moramo
se voziti volovskim kolima, na leđima klokana, balonima s toplim
zrakom, parnim helikopterima ili već nekim drugim transportnim
sredstvom koje je po mišljenju domorodaca otmjeno. Moj želudac to
neće moći izdržavati još dugo."
 Amalfi se nasmiješio i dignuo ruku pozdravljajući Miramona, čiji
je izraz lica ukazivao na jedvite jade suzdržani smijeh.
"Što vas dovodi ovamo?" reče Onijac. "Uđite. Stolaca nemam,
ali..."
"Nemamo vremena" reče Amalfi, "Slušajte pažljivo, Miramon, jer
je ovo složeno za objašnjavanje, a moram vam sve objasniti vrlo
brzo. Već znate da naš grad nije jedini takav. Dakle, mi nismo
zapravo ni prvi Okiji koji su ušli u Jaz; dva druga grada su došla prije
nas. Jedan od njih je grad-kriminalac; mi ih nazivamo ‘propalice! Taj
propalica je napao i uništio onaj drugi grad; bili smo predaleko da to
spriječimo. Slijedite li me?"
"Da, mislim" reče Miramon. "Taj propalica je poput naših
pljačkaških gradova..."
"Da, baš tako. Koliko znamo, još je uvijek negdje ovdje u Jazu.
A grad kojeg je propalica uništio imao je nešto što nam je vrlo
potrebno i mi to moramo uzeti prije propalice. Znamo da je grad pri
uništenju izbacio nekoliko čamaca za spašavanje, a jedan od tih
čamaca je upravo sletio na vaš svijet i tu ih je napao neki od vaših
pljačkaških gradova. Moramo ih spasti. Ti ljudi su, koliko zasad
znamo, jedini preživjeli građani onog uništenog grada; za nas je vrlo
važno da ih ispitamo. Treba saznati što oni znaju o onome što želimo
- o bezgorivnom pogonu - i znaju li sadašnju lokaciju propalice."
"Shvaćam" reče Miramon zamišljeno. "Hoće li taj - taj propalica
doći za njima na On?"
"Mislimo da hoće. I snažan je: ima sva oružja kao i mi,
vjerojatno i više. Moramo prvo pokupiti te brodolomnike i osmisliti
kako obraniti nas i vas ljude od tih propalica kad dođu. Ali
prvenstveno, moramo spriječiti propalicu da se dočepa tajne
bezgorivnog pogona!"
"Što bih po vama ja morao učiniti?" upita Miramon zbunjeno.
"Možete li odrediti položaj Onovog pljačkaškog grada koji je napao te
brodolomce? Mi imamo neke podatke, ali su nedovoljno jasni. Ako to
možete, mi ćemo sami izvući te ljude odande." Miramon se vratio u
svoju kuću - kao i sve druge stambene zgrade u ovom gradu i to je
bila spavaonica za muškaraca iste profesije - i izašao s kartom.
Kartografske konvencije Onijaca nisu bile baš lako razumljive, ali je
Hazleton nakon nekog vremena uspio shvatiti korišteni sustav
simbola. "Evo vašeg grada, a evo i našeg" reče on Miramonu,
pokazujući prstom. "Je I’ tako? A ovo što sliči oguljenoj kori naranče
- to je leptir-projekcija. Oduvijek sam tvrdio, šefe, da je takva
projekcija mnogo vjerodostojnije prikazuje zaobljene površine nego
naša uobičajena."
"Još je lakše zapamtiti topološke odnose" reče Amalfi
nestrpljivo. "I nikoga ne zbunjuju simboli. Pokaži Miramonu odakle
su stigli signali."
"Odavde gore, s ovog leptirovog krila."
Miramon se namrštio. "Tamo postoji samo jedan grad - Fabr-
Suithe. Vrlo loše mjesto za pristup - i u vojnom smislu. Ali ako
inzistirate na pokušaju, pomoći ćemo vam. Znate li kako će to
završiti?"
"Spasit ćemo naše prijatelje, nadam se. Što bi se drugo moglo
dogoditi?"
"Pljačkaški gradovi će krenuti svim svojim snagama spriječiti
Veliko djelo. Oni su protiv njega; njima je prašuma život."
"A zašto nas onda dosad nisu već ometali?" reče Hazleton.
"Boje li se?"
"Ne, oni se ne boje ničeg - vjerujemo da uzimaju droge protiv
straha - ali nisu znali kako bi vas mogli napasti bez golemih
gubitaka, a dosad nisu imali dovoljno veliki razlog za poduzimanje
rizika napada na vas. Ali ako vi napadnete nekog od njih, bit će im to
dovoljan razlog. Mržnju nauče vrlo brzo."
"Po mom mišljenju možemo ih srediti" reče Hazleton hladno.
"Siguran sam da možete" reče Miramon. "Ali moram vas upozoriti da
je Fabr-Suithe vođa svih pljačkaških gradova. Ako vas napadne
Fabr-Suithe, napast će vas svi."
Amalfi je slegnuo ramenima. "Moramo riskirati: te ljude moramo
imati. Možda možemo sve to izvesti tako brzo da slomimo otpor prije
nego što počne. Možemo dignuti svoj grad i posjetiti Fabr-Suithovce;
ne žele li izručiti te Okije..."
"Šefe... Kako ćete nas dignuti s tla?"
Amalfi osjeti kako mu crvene uši. Opsuje. "Zaboravio sam na taj
stroj u 23. ulici. Miramone, trebat ćemo vaše raketne letjelice.
Hazletone, kako ćemo to učiniti? U Onijsku raketnu letjelicu ne može
stati neko stvarno moćno naoružanje - jedno nuklearno punjenje bi
lako stalo, ali frikcionator ili mezotronska puška mornaričkih
dimenzija ne bi; stvarno ne bi imalo smisla otići tek s dječjim
igračkama u rukama. Što misliš, bismo li mogli smiriti Fabr-Suithe
plinom?"
"U Onijsku letjelicu ne stane ni plina koliko treba. Niti dovoljno
ljudi za veći napad."
"Oprostite" reče Miramon, "ali ne znam baš hoće li svećenici
odobriti uporabu naših letjelica protiv Fabr-Suithea. Najbolje bi bilo
da odemo izravno do njih i zamolimo ih za dopuštenje."

U malenoj raketnoj letjelici razgovor je, čak i uz pomoć

elektronike, bio nemoguć. Zbog vibracije vjetrobranskih stakala, čitav
stroj je treštao poput divovskog tam-tama. Amalfi je tužno promatrao
kako Hazleton spaja neki mehanizam u nosu letjelice s električnim
utičnicama nuklearnog reaktora; taj posao je bi poprilično zahtjevan
glede održavanja ravnoteže, budući da se letjelica bacakala
prolazeći kroz Onijske bočne vjetrove. Naravno, sam reaktor je bio
jednostavan: sastojao se od posude slične staklenoj cigli u kojoj se
nalazila fina bijela pjena, teška voda s otopinom uranij 235
heksafluorida. Otopina je bio prigušen mjehurima kadmijske pare.
Većina težine dolazila je od oklopa protiv radijacije i od periferne
kapilarne mreže izmjenjivača topline.
Sa svećenicima nije bilo problema u svezi samih letjelica; bili su
oduševljeni što će poslanici iz Velikog doba pokazati jednom
odmetničkom gradu koliko je zgriješio. Amalfi je pretpostavljao da je
Miramon tu potrebu za dopuštenjem od svećenika izmislio, samo
zato kako bi opet uvukao dvojicu Okija u smrdljivo površinsko vozilo i
promatrao njihova lica tijekom vožnje kroz grad. Ipak, neudobnost te
vožnje bila je mala u usporedbi s ovim letenjem.
Pilot je pomaknuo nogom papučice i pod u letjelici se nagne na
jednu stranu. Prozor s metalnim okvirom pojuri ispred Amalfijevog
nosa i on shvati da sada kroz izmaglicu gleda u prašumu nagnutu
pod ludim kutom. Nešto dugo, tanko i bijesno sijevnulo je iznad
prašume i nestalo. Istodobno se razlijegao prodorni, neljudski vrisak,
dovoljno oštar da tijekom dugog trenutka nadjača čak i urlanje
raketnog pogona.
 Onda još mnoštvo takvih vrisaka: tsiiiiiiiurrr! tsiiiiiiurrr! tsiiiiiiurrr!
Letjelica se pri svakom takvom zvuku trznula, zatim žestoko tresla,
okrećući i nagibajući se iznad vrhova stabala. Amalfi se nikad ranije
u životu nije osjećao tako bespomoćnim. Nije čak ni znao kakva je to
buka; bilo mu je jasno samo to da je zlokobna. Grubo baaam jakih
eksploziva bilo je, kad je počelo, barem prepoznatljivo - grad je pri
obavljanju svojih poslova često morao rabiti eksplozive - ali ništa u
Amalfijevom iskustvu nije činilo ker-čou, ker-čou, ker-čou poput neke
poludjele vibratorske bušilice, a nevidljiva stvar koja je leteći
ispuštala svoj bojni krik - iiiiiiiiiijokKRČčakčakčakčakčak - njemu se
činila sasvim nemogućom.
Zaprepašten je otkrio da je oplata letjelice posvuda oko njega
izrešetana, puna rupica kroz koje je zračni protok svirao kao da su
rupice na flauti. Učinilo mu se da mu je trebalo još tri tjedna da shvati
da je to zavijanje i vrištanje, koje mu dotad nije ništa određeno
značilo, zapravo rešetanje letjelice i da ga svakog trena može ubiti.
Netko ga je drmao. Amalfi se pridigne na koljena.
"Amalfi! Amalfi!" Iako mu je netko vikao u uho, taj glas mu se
činio nekoliko parseka udaljen. "Odaberite mjesto, brzo! Oborit će
nas za..."
Vani nešto pukne, srušivši Amalfija na pod. Nepopustljivom
upornošću, otpuzao je do prozora i pogledao kroz sada razbijeno
staklo. Odmetnuti Onov grad je hujao iza prozora - okrenut
naopačke. Gradonačelnik osjeti iznenadan napad mučnine u želucu;
grad nestane iza mreže suza. Kad se grad sljedeći put pojavio,
Amalfi je uspio zapaziti koja je zgrada najjače branjena pa ju je
pokazao. Gušio se.
Raketna letjelica se obrušila ldjunom prema tlu. Amalfi se držao
za metalni okvir prozora; vani je vidio samo prazninu. Vlastita mu je
krv iz poreznih prstiju poletjela u lice u obliku fine maglice.
"Sada!"
Nitko to nije čuo, ali je Hazleton vidio kako Amalfi saginje glavu.
Bljesak čiste svjetlosti sijevne kabinom, prodirući kroz zaštitni sloj.
Čak preko tjemena njegove glave, ljubičasto bijela svjetlost
bezglasnog bljeska gotovo ga je oslijepila. Osjetio je ozračenost u
ramenima i prsima. Na ovom planetu barem neće patiti od alergija -
jer je u proteklom trenu sigurno uništena svaka molekula histamina u
njegovoj krvi.
Letjelica se divlje zanjihala pa se ponovno stabilizirala. Zvukovi
paljbe su prestali: bljesak ih je sredio.
Onov pljačkaških grad bio je slijep.
Zvuk raketnih motora prestane i Amalfi po prvi puta shvati što
znače riječi ‘bolna tišina! Stroj se, plutajući dalje kao jedrilica,
započeo strmo spuštati; zrak oko nje je očajno zavijao. Druga
raketna letjelica, kojom je rukovodio Carrel, zaroni ispred Amalfijeve
i, koseći prašumu ručnim mezotronskim oružjem, napravi ispred njih
usku sletnu stazu. Nije bilo druge mogućnosti za slijetanje, jer
pljačkaški gradovi između sebe i prašume nisu održavali nikakvu
čistinu.
Čim je letjelica prizemljila, Amalfi i ljudi odabranih jedinica Okija i
Onijaca iskočiše i krenuše pješice kroz blato. Iz unutrašnjosti grada
Fabr-Suithea sada se čulo vrištanje - ovaj put ljudsko vrištanje
prepuno bijesa i jada, vrištanje ljudi koji su vjerovali da su zauvijek
oslijepili. Amalfi nije dvojio da će mnogi od njih to i biti. Tko god je
imao nesreću gledati u nebo baš u trenutku kad se ukupna energija
nuklearnog reaktora pretvorila u vidljivu svjetlost, sigurno nikad više
neće progledati.
Ali po zakonu vjerojatnosti većina odmetnika je morala ostati
normalna; zato je sada brzina bila ključna. Blato mu se slijepilo u
teške naslage oko cipela; prašuma nije postajala ništa rjeđa, a onda
su naišli na sam gradski zid.
Vrata je hrđa već prije mnogo godina uništila i otvorila; zelenilo
ih je zagušilo. Onijci svojim noževima uvježbano probiše prolaz.
Probijanje kroz unutrašnjost grada bilo je gotovo podjednako
teško. Grad Fabr-Suithe je pružao sumornu sliku nadolazećeg očaja.
Gotovo sve zgrade su bile potpuno obrasle puzavicama, a mnoge su
bile napola srušene. Biljni izdanci tvrdi poput čelika žarili su se u
pukotine između kamenih blokova, u prozore, ispod streha, uz oluke,
niz dimnjake. Otrovno zeleni sočni listovi gladno su se lijepili za
svaku površinu, a u sjenama su bujale divovske gljive, krvave boje,
koje su zaudarale poput šest dana starog trupla; slatkasti, teški
zadah gusto je ispunio zrak. Čak je i cesta proldijala - neizbježno, jer
je netko, iz neznanja ili lijenosti, većinu novih kocki napravio od
svježeg drva.
Vrištanje je polako počelo jenjavati, pretvarati se u cviljenje.
Amalfi se trudio, kako je najbolje mogao, ne gledati unesrećene
stanovnike. Čovjek koji vjeruje da je upravo zauvijek oslijepio ne
izgleda baš lijepo, bez obzira je li baš u pravu. Ipak, među
stanovništvom je morao zamijetiti čudnu mješavinu prljave raskošne
odjeće i besprijekorno čiste golotinje. Kao da su se u gradu
izmiješala dva razdoblja, kao da je skup hruntanskih velikaša
poprskan određenom količinom plemenitog divljaštva. Vjerojatno su
ljudi koji su se potpuno predali prašumi otkrili, klizajući dovoljno
unatrag, zadovoljstvo kupanja. Radi li se o tome, uskoro će otkriti i
zadovoljstvo valjanja u blatu, pa onda neće izgledati ovako
plemenito.
"Amalfi, evo ih..."
Gradonačelnikovo zatomljeno suosjećanje prema oslijepljenima
isparilo je čim je bacio pogled na zarobljene Okije. Svi su za početak
bili sustavno premlaćeni, a onda mučeni na razne načine, pri čemu
je izašlo na vidjelo ono ‘najbolje’ i od dekadencije i od divljaštva.
Jednog od njih su iz milosrđa zadavili njegovi kolege još na početku
‘saslušanja! Jedan je bio već sasvim nepokretan; trebalo ga je
spasti, jer je još mogao razumno razgovarati, ali je tako uporno molio
neka ga ubiju da je Amalfi u iznenadnom nastupu sentimentalnosti
zapovjedio da se to učini. Preostala trojica su mogla hodati i govoriti,
ali su dvojica poludjeli. Jednog su odnijeli na nosilima, a drugom
sluđenom čovjeku su oprezno zavezali ruke i usta.
"Kako ste to izveli?" upitao je onaj razumni na ruskom, mrtvom
univerzalnom zemaljskom jeziku. Bio je živi kostur, ali je iz njega
zračila začuđujuća snaga osobnosti. Već na početku ‘saslušanja’
ostao je bez jezika, ali je već pronašao način kako da ipak progovori
- rezultat je bio daleko od normalnog, ali se moglo razumjeti što
govori. "Divljaci su nas krenuli poubijati čim su čuli vaše raketne
letjelice. Onda kao da je nešto sijevnulo i svi su počeli vrištati -
ugodan zvuk, mogu vam reći."
"Vjerujem" reče Amalfi. "Govorite li interlingvu? Dobro, jer moj
ruski je u zadnje vrijeme tek rudimentaran. To ‘kao da je sijevnulo’
bila je fotonska eksplozija. To je bio jedini način koji smo mogli
smisliti kako da vas zarobljenike izvučemo žive. Razmišljali smo i o
uporabi plina, ali da su imali zaštitne maske stigli bi vas ipak pobiti."
"Nisam vidio maske, ali sigurno ih imaju. Po pričanju, na ovom
dijelu planeta česti su putujući oblaci vulkanskih plinova. Vjerojatno
su pronašli neko sredstvo za upijanje - drveni ugljen ovdje je dobro
poznat. Sreća je što smo bili tako duboko pod zemljom, inače bismo
sada i mi bili slijepi. Vi ste sigurno inženjeri."
"Manje-više" složio se Amalfi. "Točno uzevši, mi smo rudari i
petrogeolozi, ali od polijetanja do danas razvili smo i mnogo
dopunskih linija - kao i svaki Oki-grad. Na Zemlji smo bili lučki grad i
bavili smo se praktično svačim, ali kad poletite morate se
specijalizirati. Evo naše letjelice - uđite. Sirova je, ali prevozi. A što
ste vi?"
"Agronomi. Naš gradonačelnik je vjerovao da će ovo biti dobro
područje za naše poslove - da ćemo ovdje na periferiji moći
poučavati zaboravljene kolonije i njihove izdanke, obrađivati
zatrovano zemljište i način kako bez teških strojeva uzgajati nisko
dohodovne kulture. Kao dopunsku liniju imali smo waxmane."
"A što su to waxmani?" upita Amalfi vežući pojas oko mršavog
tijela tog Okija.
"Antibiotici iz tla. Njih je propalica htio - i dobio ih je. Svinje
obične! Mrsko im je bilo potruditi se održavati kakvu-takvu higijenu u
gradu; više im se sviđalo pričekati izbijanje epidemije, pa da onda
opljačkaju neki pošteni grad i uzmu lijekove. A htjeli su, jasno, i
germanij. Kad su saznali da germanija uopće nemamo, raznijeli su
nas - a nemamo ga jer smo prešli na robnu razmjenu čim smo
napustili komercijalne putove."
"A vaš putnik?" reče Amalfi duboko glumeći ravnodušnost.
"Doktor Beetle? Naravno, nije se tako zvao - ono što je rekao da mu
je ime ja nisam mogao izgovoriti ni kad sam imao jezik. Ne vjerujem
da je preživio. Čak i u gradu smo ga morali čuvati u jednom
spremniku; ne znam kako bi izdržao putovanje u čamcu za
spašavanje. Jer bio je Myrdianac - a oni svi su mudrijaši. Što se tiče
tog njegovog bezgorivnog pogona..."
Vani odjekne pucanj i Amalfi se trgne od nelagode. "Bolje da
poletimo - vraća im se vid. Razgovarat ćemo kasnije. Hazletone, je li
bilo ikakvih nemilih slučajeva?"
 "Ništa vrijedno spomena, šefe. Svi su ukrcani?"
"Da. Polijeći."
Začula se salva, a onda je letjelica zakašljala, zaurlala, uzdigla
se na rep. Kad se ubrzanje smirilo Amalfi duboko uzdahne i okrene
glavu prema razumnom čovjeku.
A on je bio sigurno vezan i činio se sasvim opuštenim. Brončano
zrno je prošlo kroz bočnu stranu broda nedaleko od njega i
jednostavno mu odnijelo vrh glave.
Izvlačenje informacija od sluđenog čovjeka bio je bolno dug i
zabrinjavajući proces. Onaj drugi luđak je mogao vrlo malo pomoći,
čak i kad su ga vratili u gotovo normalno stanje.
Rekao je da čamac za spašavanje nije dospio na planet On
zbog Hazletonove poruke preko Diraca. Koliko je znao, ni čamac ni
grad nisu imali prijemnik za Diraca. Čamac je došao na On, kao što
je Amalfi i predvidio, jednostavno zato što u bespuću Jaza nije imao
kamo drugamo otići. Čak je i On bio tako daleko da su, koristeći
duboki san i gladujući zbog najstrože racionalizacije hrane, jedva živi
stigli do njega.
"Jeste li kasnije ponovno vidjeli propalice?"
"Ne, gospodine. Ako su čuli vaše upozorenje preko Diraca,
vjerojatno su zaključili da ih je policija opazila i pobjegli su - ili su se
možda bojali da na ovom planetu postoji neka vojna baza ili neka
napredna civilizacija."
"To nagađate" reče Amalfi zlovoljno. "Sto se zbilo s doktorom
Beetleom?"
Čovjeka je to izgleda iznenadilo. "Onaj Myrdianac u spremištu?
Valjda je raznesen zajedno s gradom."
"Nisu ga stavili u neki drugi čamac za spašavanje?"
"To nije previše vjerojatno. Ali ja sam bio samo. pilot. Možda su
ga iz nekog razloga izveli u gradonačelnikovom čamcu."
"Znate li nešto o tom njegovom bezgorivnom pogonu?"
"Sada prvi put čujem za to."
Amalfi nije bio zadovoljan; pretpostavljao je da u sjećanju tog
čovjeka još postoji neki kratki spoj. Ali iz njega se nije moglo izvući
ništa više pa je Amalfi to morao prihvatiti. Preostajalo mu je učiniti
samo jedno: procijeniti naoružanje kojim je propalica raspolagao. O
tome sluđeni čovjek nije znao ništa. Gradski neurofiziolog je oprezno
izjavio da bi se tijekom sljedećih mjesec-dva možda moglo nešto i
izvući iz onog drugog; zasad nije uspio ni jedan pokušaj zadobivanja
njegove pažnje.
Amalfi je prihvatio tu procjenu, jer ništa bolje nije mogao dobiti.
Budući da je dan mijenjanja nagiba Ona bio sve bliži, nije si mogao
dopustiti previše vremena za razmišljanje o drugim stvarima. Već je
zaključio da se vulkanizam, koji bi se inače neizbježno pojavio čim bi
se promijenila geofizička ravnoteža planeta, najjednostavnije može
spriječiti osnaživanjem vanjske kore planeta. Na dvije stotine točaka
diljem Ona ekipe bušaća su već ukoso probijale koru dugim, tankim
svrdlima dohvaćajući tekući dio planeta. Bušotine su bile zamršeno
isprepletene; zbog bušenja je dosad došlo samo do jedne vulkanske
erupcije. Uglavnom, svi džepovi lave na koje su naišli bili su na tim
mjestima i očekivani, pa je tok lave razveden u mnoge poprečne
kanale i do površine nije ni stizao. Čim se rastopljena masa ohladila,
začepljene bušotine su ponovno otvarane pomoću mezotronskih
pušaka ugođenih na najmanje moguće rasipanje snopa.
Nijedna bušotina još nije stigla do tekuće mase ispod kore
planeta; plan je bio izvesti to na svim bušotinama istodobno. Tog
trenutka će određena vulkanska područja, iskrižana brojnim
kanalima, popustiti i golemi čepovi će izbiti u koru. Čepovi tekućeg
željeza će napuniti te poprečne kanale. Planet On će tako dobiti
čvrst steznik koji će dopuštati tek minimalno iskrivljavanje - zapravo,
bit će prošiven čeličnim koncima koji će tisućljećima moći zadržavati
čak i granit.
Temperaturni problem je bio teži; Amalfi nije bio baš siguran je li
našao pravo rešenje. Visoke temperature će se pojaviti već zbog
samih strukturnih otpora; svaki nastanak posmičnih ploha odmah će
prekinuti te čelične grede u kori. Način svladavanja te pojave bio je
zapravo drastičan, a posljedice njegove primjene uglavnom
nepoznate.
Međutim, u cjelini uzevši planovi su bili jednostavni, a njihovo
ostvarivanje činilo se napornim, ali ne i složenim. Naravno, očekivao
se i neki otpor pojedinih pljačkaških gradova.
Ali Amalfi nije očekivao da će tijekom prvih mjesec dana nakon
napada na grad Fabr-Suithe izgubiti gotovo dvadeset posto svojih
terenskih ekipa.
 Miramon je donio vijesti o još jednom radnom logoru gdje su svi
radnici pronađeni poklani. Amalfi je sjedio ispod stabla paprati na
jednom uzvišenju s kojeg je pucao pogled na grad. Promatrao je jato
divovskih vretenaca i razmišljao o prijenosu topline u stijeni.
"Jeste li sigurni da su bili odgovarajuće zaštićeni?" upita
Miramon oprezno. "Neki od naših kukaca..."
Amalfi je smatrao ovdašnje kukce i prašumu gotovo
uznemirujuće lijepim. Pomisao na uništenje svega toga, ponekad ga
je morila. "Da, bili su" odgovori kratko. "Područja oko logora smo
prskali dikumarinima i preostalim zamjenskim fluorinima. Uostalom -
koristi li ijedna od vaših vrsta kukaca eksploziv?"
"Eksploziv! Uporabljen je dinamit? Nisam vidio tragove..." "Ne.
To me baš i muči. Ne sviđaju mi se sva ta porušena stabla koje
opisujete; to mi više sliči na TDX nego na dinamit ili obične snažne
eksplozive. Mi i sami koristimo TDX za sječu - jer se kod TDX-a
eksplozija širi samo u jednoj ravnini."
Miramon je izbuljio oči. "Nemoguće. Eksplozija se mora
ravnomjerno širiti kroz čitav prostor."
"Ne ako je eksploziv piperazoheksonitrat složen s polariziranim
atomima ugljika. Ti atomi se mogu gibati samo u jednom smjeru i to
pod pravim kutom u odnosu na gravitacijski radijus. Baš o tome
razmišljam. Vi rabite dinamit, ali još niste stigli do TDX-a."
Zastao je, mršteći se. "Naravno, neki od naših gubitaka su samo
posljedica napada pljačkaša, koji su koristili projektile i obične
bombe - bili su to vaši prijatelji iz Fabr-Suithea i njihovi saveznici. Ali
ovi logori gdje su se događale eksplozije, a nigdje nema ni jednog
kratera..."
Zašutio je. Nije vidio razloga za spominjanje trupala ljudi
pobijenih plinom. Bilo mu je teško i misliti na njih. Netko na ovom
planetu je imao plin koji je u isti mah regurgitant, kihavac i plikavac.
Prisiljeni povraćanjem skinuti maske - koje su bile namijenjene
isključivo zaštiti od vulkanskih plinova - radnici su i protiv svoje volje
grčevito kihali i pritom punili pluća još većim količinama tog plina pa
se onda pretvarali, i izvana i iznutra, u vreće punih limfe. Očito je to
bio plin hawkesite s višestrukim benzenovim prstenom; bio je vrlo
omiljen u danima zaraćenih zvjezdanih imperija kad su ga zvali, iz
nepoznatog razloga, ‘poli-zahodaš! Ali otkud taj plin na Onu?
 Postojao je samo jedan mogući odgovor i, iako Amalfi nije
shvaćao zašto mu taj odgovor pomaže, barem ga je malo smirio.
Posvuda oko njega prašuma je jecala i povijala se, a oblaci zujećih
komaraca stvarali su duge iznad orošenih rasperjanih listova paprati.
Oduvijek mu se činilo da ova prašuma, gotovo uvijek mrmljajuće
tiha, nije pravi neprijatelj - a sada je znao za ispravnost te intuicije.
Pravi neprijatelj se naposljetku otkrio, djelujući kradom, ali
lukavstvom koje je ipak bilo naivno u odnosu na drevno lukavstvo
prašume.
"Miramone" reče Amalfi mirno, "imamo problem. Onaj grad-
kriminalac o kojem sam vam govorio - onaj propalica - već je ovdje.
Sigurno je sletio znatno prije nas, dovoljno rano da se vrlo temeljito
sakrije. Vjerojatno se spustio noću na neko zabranjeno područje.
Protuhe iz njega sklopile su savez s Fabr-Suithom, barem toliko
sada znamo."
Neki moljac s rasponom krila od oko dva metra uleti u prostor
iznad proplanka, vođen voljom jedne sivosmeđe nematode koja mu
je svoju sisaljku zarila iznad same ganglije, između dva perca na
glavi svjeducavog velikog stvorenja. Amalfi je bio raspoložen
iščitavati parabole iz stvari; ovaj slučaj parazitizma ga je podsjetio
koliko je zapravo podcijenio svog neprijatelja. Grad propalica je očito
znao manipulirati novim kulturama, što je vješto i koristio. Lukav Oki
nikada ne pokušava ovladati nekom civilizacijom izravnim napadom;
umjesto toga on upravlja njome što neprimjetnije, bez neke vidljive
štete, bez ikakvog vidljivog dodatnog opterećenja, a onda spretno u
ključnom trenutku okrutno preokrene povijest...
Amalfi je pomaknuo prekidač na svom pojasu, uključujući
ultrafon. "Hazleton?"
"Ovdje sam, šefe." U pozadini gradskog upravitelja čuli su se
nejasni zvukovi teških rudarskih strojeva. "O čemu se radi?"
"Sve je u redu, zasad. Imate li tamo kakvih problema s
pljačkašima?"
"Ne. I niti ne očekujemo uza sve to ovdašnje topništvo."
"Slavne zadnje riječi" reče Amalfi. "Propalica je ovdje, Mark - i to
ne kao stranac."
Nastupila je kratkotrajna šutnja. U pozadini je Amalfi mogao čuti
viku Hazletonove ekipe. Kad je gradski upravitelj ponovno
progovorio, glas mu je vrlo pažljivo prelazio s jedne riječi na drugu,
kao da očekuje da se svaka od njih slomi pod njihovom težinom.
"Pokušavate mi reći da je propalica već bio tu na Onu kad smo mi
dali ono upozorenje putem Diraca, zar ne? Šefe, nisam baš siguran
da se naši gubitci ne mogu objasniti na neki jednostavniji način; ovoj
vašoj teoriji... hm... nedostaje elegancija." Amalfi se stisnuto
nasmiješio. "To je heuristička kritika, Mark. Idi u zadnju klupu i iznova
razmisli. Dosad su nas već šest puta nadmudrili. Možda ćemo ipak
moći primijeniti tvoj stari plan sa ženama, ali za njegovu primjenu
moramo istjerati propalicu na čistinu."
"Kako?"
"Ovdje svi znaju da će se klima na planetu drastično promijeniti
kad završimo svoj posao, ali samo mi znamo što ćemo točno učiniti.
Propalica će nas morati zaustaviti, bez obzira imaju li ili ne tog
doktora Beetlea. Zato ću ih prisiliti na povlačenje poteza. Od ovog
trena, dan mijenjanja nagiba smatramo bližim za tisuću sati."
"Što! Oprostite, šefe, ali to jednostavno nije moguće."
Amalfi je osjetio rijetki napad gnjeva. "Možda i nije" zarežao je.
"Svejedno, proširi tu vijest; neka je i svi na Onu čuju. A kao dokaz da
se ne šalim, Mark, uključit ću Gradske Oce u M plus 11. Ako dotad
nisi spreman pokrenuti spin, lako se može dogoditi da se ti zavrtiš."
Nije ga smirilo puko prebacivanje prekidača u položaj isključeno.
Amalfi bi više volio da je razgovor mogao završiti nečim stvarno
završnim - primjerice udarcem činjela. Iznenada se okrenuo
Miramonu.
"Zašto tako buljite?"
Onijac zatvori usta i pocrveni. "Ispričavam se" reče. "Nadao sam
se da ću razumjeti upute koje ste davali svome pomoćniku i da ću
moći učiniti nešto korisno. Ali koristili ste vrlo nerazumljive izraze pa
mi je sve to zvučalo poput teološke rasprave. Ja se nikad ne
upuštam u diskusije o politici i vjeri." Okrenuo se na peti i čvrstim
koracima otišao kroz šumu.
Amalfi je promatrao Miramonov odlazak postupno se hladeći.
Ovako neće ići. Izgleda da ga sustiže starost. Tijekom čitavog
razgovora s Hazletonom osjećao je da emocije u njemu
nadvladavaju razum, ali je bio nekako trom, nepokretan i nije imao
volje potruditi se suzbiti napad svog bijesa. Nastavi li ovako, Gradski
Oci će ga uskoro smijeniti i na mjesto gradonačelnika postaviti nekog
stabilnijeg - naravno, ne Hazletona, nego nekog nepoetičnog
mladića koji će uvijek plesati po taktu praktičnih potreba. Amalfi nije
bio u poziciji prijetiti bilo kome likvidacijom, čak ni u šali.
Pješice se uputio prema prizemljenom gradu, sav umoran od
sunca, utonuo u razmišljanje. Već mu je nekih devet stotina godina,
možda pedesetak više ili manje; jak je kao vol, mentalno budan i
aktivan, hormoni su mu uravnoteženi, svih dvadeset i osam osjetila
mu je oštro, njegova posebna psihička snaga - orijentacija - i sada je
nepogrešiva kao i uvijek, sve u svemu, zdrav je koliko se može
očekivati kod lutajućeg zvjezdoplovca. Antisenexi ga mogu, koliko je
poznato, održavati u ovakvom stanju neograničeno dugo - ali
problem strpljenja nikad nije riješen.
Stareći, čovjek sve brže shvaća kako trebaju glasiti odgovori na
teška pitanja, jer ima sve više iskustva u radu s njima; zato teško
podnosi sporo razmišljanje kod svih koji ga okružuju. Ako je
normalan, spoznaje prave odgovore, a ako je lud pogrešne, no u oba
slučaja, bitna je brzina razmišljanja. Na kraju i ludi i normalni počnu
se ponašati podjednako diktatorski; naime, sve su manje i manje
spremni objašnjavati zašto su se odlučili za ovaj, a ne za onaj drugi
odgovor.
To je zapravo smiješno: prije nego što je omogućeno
neograničeno odlaganje smrti, smatralo se da bi zbog osobina
ljudskog pamćenja možebitna besmrtnost bila trojanski konj, jer
ljudski mozak ne bi mogao zapamtiti beskonačne količine novih
činjenica. Međutim, danas se nitko ni ne trudi pamtiti previše
podataka. Tome služe Gradski Oci i slični strojevi: obrađuju podatke.
Živi ljudi pamte samo postupke, izbacujući stare čim pronađu nove.
A kad zatrebaju činjenice, obrate se strojevima.
U slučajevima kad bi ljudi raspolagali jednostavnim, neuništivim
priborom koji je mogao poslužiti kao zamjena - računalo je takva
sprava - i postupci su izbacivani iz ljudskog uma kako bi u njemu
ostalo više mjesta. Amalfi se iznenada zapitao postoji li u gradu i
jedan jedini čovjek koji zna množiti, dijeliti, vaditi kvadratni korijen ili
izračunati p\i vrijednost u svojoj glavi ili na papiru. Ta misao je bila
nova, gotovo zastrašujuća - toliko nova kao kad bi se neki
astrofizičar iz prošlih epoha zapitao koliko njegovih kolega zna koristi
abakus.
Ne, pamćenje nije problem. Međutim, nakon tisuću godina
pokazivati strpljenje - to je teško.
U vidokrugu mu se pojavio donji dio vrata nekog ulaza u hodnik
pod tlakom. Bila su obložena smeđim blatnim vriježama. Podigao je
pogled. Hodnik je bio usječen u sam granitni disk na kojem je grad
stajao; nastao je zatvaranjem presječene linije podzemne željeznice
koja je prije mnogo vjekova na tom mjestu izlazila iz Manhattana.
Vjerojatno se radilo o liniji Astorija - BMT. Ovaj se hodnik rijetko
koristio, jer je bio predaleko i od Empire State i gradske vijećnice, a
to su sada bila središta upravljanja gradom. Ovaj ulaz je svakako
bilo vrlo udaljen od mjesta na gradskoj periferiji gdje je Amalfi
planirao ući u grad. Osjećajući se poput stranca, ušao je ovdje.
Unutra je hodnik sav ječao od vriskanja koje je ledilo krv u
žilama i beskrajno odjekivalo. Činilo se kao da neko dere živog
dinosaurusa, ili čak čitav čopor njih. Ispod toga se čuo zvuk šikljanja
vode pod visokim tlakom iz nekog otvora, i još jedan, sličan nečijem
histeričnom smijehu. Zbunjen, Amalfi pojuri uz najbliže stube; buka
je postajala sve jača. Zgrčio je svoja bikovska ramena i jednim
naletom probio vrata iza kojih se, činilo se tako, zbivao nekakav
pokolj.
U ovom gradu sigurno nije nikada postojalo ovakvo mjesto.
Golema dvorana prepuna vodene pare; zidovi prekriveni pravilnim
pločicama od neke keramike. Pločice ljigave, prljave, dakle - stare,
raspoređene u beskrajno ponovljeni mozaik, što je Amalfija odmah
podsjetilo na građevnu formulu plina hawkesitea.
Po dvorani je besciljno jurio čopor golih žena, vrišteći, lupajući
po zidu, divlje izmičući ili valjajući se po podnom mozaiku. Debeli
mlaz vode zahvatio bi svaki tren neku od njih; zahvaćena bi se
urličući otkotrljala. Iznad njihovih glava dugi nizovi štrcaljki
ubrizgavali su iglice magle u zrak. Smijeh se pojačao. Amalfi je već
bio sav mokar.
Gradonačelnik se brzo sagnuo, skinuo svoje blatnjave cipele i
krenuo poput lovca prema izvoru smijeha, trudeći se nogama
pronaći čvrst oslonac na klizavim pločicama. Teški stup vode krene
prema njemu i odmah se odmakne.
 "John! Zar vam je toliko potrebno kupanje? Dođite, pridružite se
zabavi!"
Bila je to Dee Hazleton. Bila je gola baš kao i njene žrtve; veselo
je vitlala golemom djevi za vodu. Bila je predivna; Amalfi se prisili na
odbacivanje te pomisli.
"Zar ovo nije zabavno? Upravo nam je stigla nova skupina ovih
stvorenja. Zamolila sam Marka da priključi staro vatrogasno crijevo.
Ovo im je prvo kupanje."
Nije zvučala kao ona stara Dee. Amalfi odmah reče, drastično i
temeljito, svoje mišljenje o ženama koje izgube kočnice. Raspričao
se i Dee učini pokret kao da će opet okrenuti cijev na njega.
"Ah, ne, nećeš" odreže on otimajući joj cijev. Shvatio je da je
izuzetno teško vladati njome. "Zapravo, kakvo je ovo mjesto? Ne
sjećam se da u nacrtima postoji takva prostorija za mučenje."
"Mark je rekao da je to bilo javno kupalište. Postoji još jedno u
središtu grada, u okrugu Baruch Houses i jedno na ulici blizu
terminala lučke kapetanije, a ima i popriličan broj drugih. Mark kaže
da su kupališta morala biti zatvorena kad je grad prvi put poletio.
Koristila sam ovo jedno kako bih ove žene temeljito oprala prije nego
što ih pošaljemo liječnicima."
"Pomoću gradske vode?" Čak i na samu pomisao o takvoj
rasipnosti Amalfi se sav nakostriješio.
"Ah, ne, John, nisam baš takva neznalica. Tu vodu dovlačimo
crpkama iz ovdašnje rijeke zapadno od nas."
"Kupati se vodom!" reče Amalfi. "Onda nije ni čudo što u
drevnim epohama naši predci ponekad nisu imali vode ni za piće. U
svakom slučaju, mislio sam da je statički mlaz postojao prije ovoga."
Pogledao je Onijke koje su se sada, kad je voda bila isključena,
zbile u skupinu, u najtoplijem dijelu te akustične dvorane. Nijedna
nije imala onakve zrele, nježne obline poput Dee, ali, kao uvijek,
neke od njih su obećavale. Morao je priznati da je Hazleton imao
sposobnost gledanja u budućnost. Naravno, još odavno je trebalo
shvatiti da su Onijci ljudi. Dosad je otkriveno samo jedanaest
civilizacija koje nisu bile slični ljudima; a od njih su samo dvije, Urani
i Myrdijani, imale nešto viši intelektualni domet. (Ne računajući
Vegane, jer njih Zemljani nisu smatrali ljudima. No sve neljudske
civilizacije smatrale su ih ljudima. U svakom slučaju Vegani su kao
civilizacija izumrli.)
Međutim, to što su Onijci već pri prvom susretu predali svoje
žene u ruke Okijima, čak i bez nekog prethodnog razgovora -bio je
veliki uspjeh.
Hazleton je predložio lokalne žene kao mamac za propalice još
nekoliko godina prije nego što je itko u New Yorku mogao znati da
na Onu uopće postoje ljudi. To je bila Hazletonova snaga uma,
njegov poseban dar: ne baš pravo predviđanje budućnosti već više
sposobnost uspješnog planiranja iz podataka koji su logički
nedovoljni. Više puta su samo prividno čudesna ostvarenja nečeg,
što je izgledalo poput nedvojbenih fantazija, spašavala Hazletona da
ga slijepo logički Gradski Oci ne odbace.
"Dee, dođi u zvjezdarnicu sa mnom" reče Amalfi. "Moram ti
nešto pokazati. I odjeni nešto zbog mene, inače će ljudi pomisliti da
pokušavam osnovati dinastiju."
"U redu" reče Dee oklijevajući. Još se nije naviknula na čudne
okijske standarde glede golotinje, pa se ponekad pojavljivala gola i
kad to običaji nisu zahtijevali - kompenzacija, pretpostavljao je
Amalfi, njenog odgoja na Utopiji, gdje su je učili da golotinja ima
poguban učinak na poštenje pojedinih političara. Onijke su jecale i
skrivale glave kad se Dee počela odijevati. Gotovo svaka od njih je
ponekad u životu bila kamenovana zato što se slučajno pokrila; jer u
onijskom društvu žene nisu smatrali ljudskim bićima nego
podsjetnicima na prokletstvo, dvostruko većim zlom ako pokažu i
najmanju želju skrivanja nečeg kao tajnu.
Povijest bi, razmišljao je Amalfi, bila uspješnija učiteljica kad se
ne bi tako zaprepašćujuće ponavljala. Krenuo je hodnikom tražeći
otvor dizala, uznemirujuće svjestan veselog pljeskanja Deenih
mokrih tabana iza njega.
U zvjezdarnici je Jake po običaju, čeznutljivo zurio u neku
galaktiku zabačenu u močvare ničeg, trudeći se pretvoriti spiralne
krakove u eliptične putanje bez pomoći računala. Dignuo je pogled
kad su Amalfi i djevojka ušli.
"Hej" reče turobno. "Amalfi, ovdje mi stvarno treba pomoć. Kako
raditi bez strojeva? Kad biste uključili Gradske Oce..."
 "Uskoro. Jake, koliko je vremena prošlo od onda kad si zadnji
puta pregledavao smjer iz kojeg smo došli?"
"Nisam gledao otkad smo počeli prelaziti Jaz. A zašto bih? Ovaj
Jaz je samo ogrebotina na galaktičkom disku; želimo li raditi na
rješavanju osnovnih problema, potrebne su nam one prave
udaljenosti."
"To znam. Ali, pogledajmo. Palo mi je na pamet da u Jazu nismo
tako usamljeni kao što smo mislili."
Pomiren s sudbinom, Jake ode do upravljačkog stola i palcem
započne pritiskati tipke za pokretanje svoga teleskopa. "Što tamo
očekujete?" upita. "Izmaglicu željeznih strugotina ili neki zalutali
mezon? Ili flotu policijskih krstarica?"
"Pa" reče Amalfi, "ovo nisu vinske boce."
Preko zaslona su u blistavom nizu prolazile policijske krstarice,
tako blizu da su im bokovi od sjaja sunca već počeli treperavo
svjetlucati. Iza njih su u Jazu ostajali tragovi od lažnih fotona.
"Da, nisu boce" reče Jake koga to i nije previše zanimalo. "Mogu
li dobiti natrag svoj ‘skop, Amalfi?"
Amalfi se samo nacerio. Opet se osjećao mladim - bez obzira
na nazočnost ili odsutnost nekih murjaka.

Hazleton je bio sve do iznad koljena čisto blato. Duge trake

blata vukle su se za njim dok je žurio kroz cijev dizala gore prema
upravljačkoj prostoriji. Amalfi je promatrao njegov dolazak,
zamjećujući grčevitost i bljedilo lica gradskog upravitelja čim je
Hazelton podignuo pogled prema njegovoj sagnutoj glavi.
"Što je to s murjacima?" upitao je Hazleton dok je još ulazio.
"Poruka mi nije stigla kako treba. Bili smo napadnuti; posvuda kao
da se pakao otvorio. Gotovo da i ja nisam ovamo stigao kako treba."
Uskočio je u sobu; s njegovih su čizama otpadali gumasti slojevi
blata.
"Zamijetio sam neke okršaje" reče Amalfi. "Stvarno izgleda da je
glas o pomicanju dana promjene nagiba stigao do propalica."
"Jasno, ali što se to govori o murji?"
"Murja je ovdje. Stižu iz sjeverozapadnog kvadranta, već su
isključili nadpogon i trebali bi prekosutra biti spremni za slijetanje."
 "Pa ne gone valjda još uvijek nas" reče Hazleton. "A ne vjerujem
da bi imali volje proći takvu udaljenost zbog jedne propalice. To su
mogli jedino uz pomoć dubokog sna. A mi u svom javljanju nismo
spomenuli bezgorivni pogon..."
"Nismo ni trebali. Oni progone propalicu. Morat ću ti jednog
dana ispričati basnu o zaraženoj pčeli, ali sada nemamo vremena.
Stvari se prebrzo odvijaju. Moramo na paziti na sve i biti spremni
odskočiti u bilo kojem smjeru bez obzira koja točka dnevnog reda
dođe prva na red. Je li okršaj bio gadan?"
"Vrlo gadan. Barem pet lokalnih pljačkaških gradova se uključilo,
jasno, uračunavajući i Fabr-Suithe. Od tih pet, dva imaju teže
naoružanje, nešto kao Hruntanski imperij kad je bio na vrhuncu... ali,
vidim da to već znate. Dakle, ovo je navodno džihad protiv nas. Po
njima, mi ugrožavamo prašumu i time dovodimo u pitanje njihove
izglede da kroz patnju stignu do iskupljenja ili već takvo nešto -
nisam se zaustavljao da bih vodio raspravu o tome."
"To je loše. Povući će i neke civilizirane gradove. Ne vjerujem da
Fabr-Suitheovci stvarno to smatraju džihadom - oni su odavno bacili
vjeru preko ruba čamca - ali kao promidžba je odlično."
"Tu ste u pravu. Upornu obranu pruža samo nekoliko gradova,
uglavnom oni koji su nam od početka pomagali. Gotovo svi ostali, na
obje strane, sjede i čekaju da se mi međusobno pokoljemo. Naša
poteškoća je to što smo slabo pokretni. Ne bi nam to ni smetalo kad
bismo mogli uvjeriti sve civilizirane gradove da nam se pridruže, ali
previše ih je uplašenih."
"A sve dok se ne odluči izravno umiješati i neprijatelju nedostaje
mobilnost" reče Amalfi zamišljeno. "Jesi li zamijetio bilo kakav znak
da propalice sudjeluju u okršajima?"
"Još ne. Ali neće dugo čekati. A mi čak ni ne znamo gdje su!"
"Siguran sam da će nam morati otkriti svoj položaj danas ili
sutra. A sada je došao trenutak da okupimo sve oporavljene žene
koje imaš i podmetnemo ih: koliko sam vidio, cijela zamisao će se
isplatiti. Čim lociram propalice, javit ću ti gdje je najbliži lopovski grad
pa ti onda dalje nastavi od tamo."
Hazletonove oči, dosad vrlo umorne, započnu zadovoljno
svjetlucati. "A dan promjene nagiba?" upita on. "Pretpostavljam da
znate, ostane li posao ovako nedovršen, niti jedan od onih klinova
protiv izobličenja u kori planeta neće izdržati u trenutku polijetanja,."
"Znam" reče Amalfi. "Računam s time. Spinsko polje ćemo
pokrenuti u zakazani trenutak. Odlete li ti ldinovi k vragu, neću
plakati; zapravo i ne znam kako bismo se drukčije mogli osloboditi
sve te topline."
Radar se oglasi oštrim piskom; obojica se okrenu pogledati što
je. Zaslonom se širio vodoskok zelenih točkica. Hazleton skoči tri
hitra koraka i okrene prekidač: zaslonom se raširi leptir karte planeta.
"Dakle, gdje su?" pitao je Amalfi. "Jer, to moraju biti oni."
"Usred jugozapadnog kontinenta, u onoj prašumi puzavica gdje
se razvijaju larve pješčanih buha - one koje se ukopaju u kožu i
zavlače ispod noktiju. Po pretpostavci, na tom mjestu se nalazi
jezero kipućeg blata."
"Jezero je vjerojatno zaista tamo. Mogli bi biti ispod njega,
okruženi srednje slabim štitom."
"U redu, onda smo ih locirali. Ali kakav je to vodoskok na ovom
radaru? Što to propalice ispaljuju uvis?"
"Mine, pretpostavljam" reče Amalfi. "S blizinskim upaljačima.
Orbitalne."
"Mine? Pa to su sjajno osmislili" reče Hazleton. "Jasno, ostavit
će si prolaz za bijeg, a mi ga nikad nećemo uspjeti pronaći. Stavili su
nas pod plutonijski kišobran, Amalfi."
"Izaći ćemo. A u međuvremenu, murjaci ne mogu sletjeti. Idi i
podmetni svoje žene, Mark. Ali - prvo ih nekako odjeni. Tako će
izazvati veću strku."
"Možete se okladiti" reče gradski upravitelj strastveno. Ušao je u
cijev dizala i nestao iz vidokruga.
Amalfi je izašao na promatračku terasu upravljačkog tornja.
Odatle je mogao vidjeti čitav grad i većinu oboda, jer je taj toranj -
često su ga i sada još zvali Empire State Building - bio najviši u
gradu. Blistav, šaren tropski zalazak sunca bio je diljem
sjeverozapadnog kvadranta sav uzdrman grmljavinom okršaja;
ponegdje su se čak mogle zamijetiti sitne pojave kako padaju. New
York je prihvatio ovdašnju varku - krčenje šume i stvaranje pojasa
želatinoznog blata koje se, čim započne napad, vraća u močvarno
stanje; međutim, ljudi iz prašume su imali neke metalne široke skije,
izrađene preciznije nego što bi im njihova tehnologija dopuštala, s
pomoću kojih su klizali preko blata. Diskovi crvene vatre su
označavali mjesta gdje je eksplodirao TDX: te granate su kosile sve
oko sebe poput kose same smrti. Nije bilo znakova uporabe plina, ali
je Amalfi znao da će sada, kad okršajima upravljaju propalice, i do
toga doći.
Uzvratna vatra grada bila je uglavnom nevidljiva, jer je izbijala
ispod ruba grada. Postavili su Betheov odbojnik koji će onemogućiti
bilo kakvo penjanje u grad sve dok neki od projektora ne bude
onesposobljen. Mnoge teške puške su neprestano bile užarene.
Međutim, grad nije bio projektiran za rat; mnoga njegova najrazornija
oružja bila su zabijena nosom u blato, budući da je njihova osnovna
namjena bila raščišćavanje područja za pristajanje. Upotreba pravog
Betheova topa nije dolazila u obzir kad je masa planeta tako blizu -
srećom po New York, jer je grad propalica imao takav top, a New
York ne.
Amalfi je procjenjivački promotrio grimizne rubove bitke. Na
zaslonu pokraj njega još se nije naslućivao neki raspoznatljiv ishod
bitke, ali bi se takav ishod mogao vrlo uskoro pojaviti. Pod
Amalfijevim prstima na ogradi terase bila su tri prekidača koja je on
tamo postavio prije četiristo godina; isti takav komplet imao je i na
balkonu gradske vijećnice. U raznim razdobljima ti prekidači su
započinjali razne nizove događaja. Svaki put su to bili postupci koje
je Amalfi morao učiniti pritisnut krizom. Još nije našao razlog za
ugradnju četvrtog prekidača na bilo koju od te dvije ograde.
Raketne letjelice urlale su nad gradom. Bacili su bombe koje uz
glasni prasak podignu dim i leteći metal. Amalfi nije podignuo
pogled. I vrlo slabo spinsko polje odbit će svaki predmet koji se brzo
kreće. Samo objekti koji se pokreću sporo, primjerice ljudi, mogu se
provući kroz polarizirano spinsko polje. Pogledao je prema horizontu
i dohvatio nježno ta tri prekidača.
Iznenada se sunce na zalasku ugasilo. Amalfi prije dolaska na
On nikad nije imao prigodu vidjeti tropski zalazak sunca pa ga je to
pomalo uznemirilo; no, koliko je mogao ocijeniti, to gašenje se
dogodilo sasvim prirodno. Ipak ga je uplašilo. Okršaj se nastavio.
Leteći diskovi TDX eksplozija sada su u tami bili znatno blistaviji.
 Nakon nekog vremena daleko u visinama vodila se zrakoplovna
bitka, prepoznatljiva najviše po ispušnim plinovima raketnih motora i
projektila. Očito se Miramonovo zrakoplovstvo sukobi lo s Fabr-
Suitheovim. Prašuma je i dalje bez ikakvog posustajanja zasipala
New York prezirom i mržnjom.
Amalfi je stajao gledajući zaslon tako napeto da je ostatak
svijeta praktično nestao iz njegove svijesti. Trebao je veliki napor za
raspoznavanje uzoraka koji su se počeli pojavljivati. Nikad ranije nije
pokušao pratiti događaje iz takve blizine. Plavo kodirana putanja
svake pojedine granate iscrtana na zaslonu svjetlucavim odreskom
elipse, pokušavala je privući svu Amalfijevu pažnju samo na sebe,
kao da se radi o novom planetu.
Negdje oko jedan sat nakon ponoći, na vrhuncu dosad
najžešćeg zračnog napada, osjetio je blagi dodir na svom laktu.
"Šefe..."
Ta se riječ Amalfiju činila kao da je izgovorena s dna Jaza.
Vodoskok svemirskih mina koje je propalica i sada izbacivao rastao
je i dalje; njegov ulazni dio sada se pojavio na rubu ekrana, što je
značilo da je O’Brian, šef promatračkih robota, upravo uspio s jednim
od svojih robota stići do tog grada propalice. Amalfi se potrudio
povećati na zaslonu oblik gornjeg dijela tog vodoskoka. Negdje gore
na granici leta zrakoplova taj vodoskok se pretvarao u školjku
mnogobrojnih staza koja je već okružila čitav planet On; sada je bilo
važno znati na kojoj visini započinje ta školjka.
Ipak, potpuna iscrpljenost toga glasa dirnula je nešto dublje u
Amalfiju. Reče: "Da, Mark."
"Učinjeno je. Izgubili smo gotovo sve ljude iz te ekspedicije. Ali,
žene smo ostavili na čistini gdje su ih promatrači iz grada propalice
morali zamijetiti.... A koju je uzbunu to izazvalo." Na tren se u tom
glasu javi živost. "Trebali ste biti tamo."
"I sad sam gotovo tamo. Baš mi pristiže slika preko robota.
Dobar posao, Mark... A... da se malo odmoriš."
"Sada? Ali, šefe..."
Nešto vrlo teško opisalo je užarenu parabolu preko ekranskog
zaslona, a onda se čitav grad pretvorio u kaotičnu sliku magnezijsko
bijele svjedosti i kao tuš crnih sjena. Kad se sjaj te rasvjetne granate
stišao, na zaslonu se puzeći širilo nešto mutno-žuto, kao da je netko
po unutrašnjoj strani ekranskog zaslona prolio boju. To je Amalfi i
čekao.
"Plinska uzbuna, Mark" čuo je vlastite riječi. "Nedvojbeno
hokezit. Svi neka odjenu odjeću od barija - taj plin je čista smrt u
groznim mukama."
"Da, dobro. Šefe, zar ste cijelo vrijeme bili ovdje gore? Ubit ćete
se ako ovako nastavite. Vama odmor treba više nego meni." Amalfi
je znao da nema vremena za odgovor. Jedan O’Brianov izviđački
robot je stigao do grada gdje je Hazleton istovario žene. Tamo je
vladala posvemašnja zbrka. Pomicanjem jednog od prekidača Amalfi
je prebacio pogled, jer je sliku sada dobivao s drugog robota koji je
bio kilometar dalje i pokrivao šire područje. Odavde se moglo vidjeti
crne krakove kretanja - kolone vojnika koji su nadirali kroz prašumu.
Neki koji su ranije bili krenuli prema Amalfijevu gradu sada su se
okrenuli i žurili natrag. Štoviše, novi krakovi su izlazili iz Onovih
gradova koji dosad nisu sudjelovali u okršaju - iz onih koji su radije
sjedili na ogradi. Očito nisu više sjedili, ali trebalo je tek vidjeti na čiju
su stranu skočili.
Opet je pomaknuo prekidač proučavajući izbliza jezero kipućeg
blata iz kojeg je izvirao vodoskok mina. I tu se događalo nešto novo:
vruće blato je teklo polagano, gusto, udaljavajući se od sredine
jezera. Onda je u središtu nastao vir i pojavila se čistina koja se
širila.
Grad-propalica je izlazio na površinu. Izlazio je pažljivo - tek za
pola sata njegov rubni dio dotaknuo je obalu jezera. Onda su u krš
opustošene prašume krenuli novi crni kraci: grad-propalica je
naposljetku poslao u neizvjesnost okršaja i svoje vlastite ljude. Bilo
je potpuno jasno što su željeli osvojiti, jer su sve njihove kolone
krenule prema gradu gdje je Hazleton istovario žene.
Sam grad-propalica je sjedio i čekao. Unatoč mase planeta On,
Amalfi je svojim osjetilom za prostornu orijentaciju mogao
nepogrešivo osjetiti postojanje spinskog polja srednjeg stupnja
snage; od tog polja iznad uskovitlanog blata bilo mu je pomalo muka.
Javljala se zora. Oko grada gdje su ostavili žene gužva je malo
popustila. Onda je jedna jedinica propalica stigla onamo i sukob se
ponovno rasplamsao, jače nego ikad. Sada su propalice ratova li
protiv vlastitih saveznika.
 Onda odjednom više nije bilo Onovog grada u središtu tog
sukoba. Ostala je samo gljiva radioaktivnog plina, od čega su se po
ekranu javljali uzorci interferencijskih smetnji. Propalice su bacili
bombu na grad. Ostatak sukoba polako je uzmicao prema jezeru
kipućeg blata; propalice su zgrabili žene i povlačili se, braneći si
odstupnicu. Amalfi je znao da će se vijesti o tome proširiti brzo.
Amalfijev grad je bio obavijen bolesnom ružičastom izmaglicom
osvijetljenom bezbojnim sijevanjem. Otrovni plin nije mogao
odjednom proći kroz spinsko polje, ali se difuzno širio kroz njega;
teške molekule su prolazile jedna po jedna. Gradonačelnik je
iznenada shvatio da nije poslušao svoje vlastito upozorenje i
vjerojatno već ima neke posljedice. Trgnuo se i pri tom sitnom
pokretu od Barijeva krema. Očito je Hazleton shvatio da Amalfi neće
moći napustiti terasu, pa ga je poprskao kremom kako se ne bi
mučio navlačenjem skafandera na njega. Čak su i Amalfijeve oči bile
pokrivene prozirnim vizirom; osjećaj da su mu nosnice proširene
govorio mu je da i u njima ima Kolmanov barijev filtar.
Time je pitanje plina skinuto s dnevnog reda. Napetosti u gradu
propalica i oko njega, sada već teške, nastavile su se pojačavati;
uskoro će biti nepodnošljive. Iznad toga grada, neposredno izvan
omotača od orbitalnih mina, pojavilo se prvih nekoliko policijskih
krstarica: spuštale su se postrance, s najvećim oprezom. Rat u
prašumi se već raspao u besmisao. Sva onijska suparništva su
nestala kad je grad-propalica oteo žene. Sad su svi gradovi, i
lopovski i civilizirani, jedino željeli uništiti Fabr-Suithe i sve njegove
saveznike. Fabr-Suithe ih je mogao zadržavati dugo, ali je očito
došlo vrijeme za odlazak propalica - vrijeme kad će grad-protuha
odletjeti u Jaz sa svojim sretnim i začuđenim Onijkama, sa svojim
antisenexima, s germanijem i sa svime što je uspio prikupiti, u u
Jazu će se izgubiti prije negoli policija stigne osvojiti planet On.
Gravitacijsko polje oko grada-propalice odjednom ojača i grad
se započne dizati iz jezera kipućeg blata. Propalica je uzlijetao. Za
koji trenutak odletjet će kroz otvor u minskome polju, otvor vidljiv
samo njima.
Amalfi pritisne prekidač - jedini koji je, ovoga puta, bio povezan
sa svime.
Dan promjene nagiba je započeo.
 Dan promjene nagiba započeo je izbijanjem iz tla četiri
blještavih bijelih stupova, svakog po stotinu kilometara u promjeru,
na svakoj od graničnih točaka Ona. Fabr-Suithe je bio izgrađen baš
iznad jedne od tih točaka. U djeliću sekunde od tog lopovskog grada
ostala je samo pahuljica pepela, zdrobljena crna pahuljica
prenesena u visine na gornjoj površini bijelo užarenog klipa.
Stupovi užarenog željeza urlajući su jurnuli u nebesa, stotinu,
dvjesto, tristo kilometara visoko, pa se na vrhu rascvjetali poput
kukuruznih kokica. Onovo nebo plane termitnim plavetnilom čeličnih
meteora. Okolne svemirske mine, odsječene od planeta čiji su bile
sateliti, tim najjačim spinskim poljem u povijesti, pobjegoše u Jaz.
A kad je završilo izgaranje meteora, sunce je počelo rasti.
Planet On je sada imao spinski pogon; njegov se magnetski moment
pretvorio u zamah. Bio je to najveći Oki-grad koji je ikada poletio.
Nije bilo vremena za strah. Sunce je sijevnulo pokraj planeta i
smanjilo se do točkice još prije nego što se sve to moglo shvatiti. I
nestalo. Daleki zid Jaza započne se napuhavati i u njemu se pojave
zasebne točke svjetlosti.
Planet On je već prelazio Jaz.
Zgranuti Amalfi je pokušavao shvatiti tu brzinu. Nije uspio.
Jedino mu je bilo jasno da se planet kreće. Kretao se brzinom koja je
odgovarala ‘gradu tih dimenzija - gutao je svjetlosne godine kao da
su komarči. Čak je i sama pomisao na nadziranje tako brzog leta bila
apsurdna.
Zvijezde započnu sijevati pokraj Ona poput krijesnica. Prelazak
preko Jaza je bio završen. Planet se započeo polako odvajati od
glavnog zvjezdanog oblaka. Onda sve zvijezde ostanu iza njih.
"Šefe! Napuštamo Galaktiku! Pogledajte..."
"Znam. Pronađi mi položaj starog Onovog sunca čim se
udaljimo od Jaza dovoljno daleko da ga vidimo. Poslije će biti
prekasno." Hazleton se grozničavo prihvatio posla. Trebalo mu je
samo pola sata; za to vrijeme većina zvijezda se toliko udaljila da se
sivi ožiljak zvan Jaz mogao vidjeti kao duga sjena na pozadini od
zvijezda. U njoj se napokon ukazalo i Onovo sunce kao točkica
desete zvjezdane veličine, ništa više.
 "Mislim da ga imam. Ali planet ne možemo okrenuti natrag.
Trebale bi tisuće godina da stignemo do sljedeće galaktike. Šefe,
moramo napustiti On ili smo potopljeni."
"U redu. Podigni grad. Punim pogonom."
"Naš ugovor...?"
"Ispunjen - vjeruj mi na riječ. Pokreni spin!"
Grad odskoči od planeta. Na nebu New Yorka, planet On se nije
postupno smanjivao; jednostavno je iščeznuo, poput svijeće
ugašene u međugalaktičkoj praznini. Miramon će, ako je preživio, biti
pripadnik pionira sasvim nove vrste.
Amalfi je tada krenuo prema nadzornim pločama; pokrov od
barija na njemu je pucao i otpadao sa svakim novim pokretom
oživjelog čovjeka. Zrak u gradu je još uvijek zaudarao na hokezit, ali
su mu gradski pročistači zraka već spustili zasićenost ispod štetne
razine. Gradonačelnik započe otklanjati smjer gibanja grada od
smjera planeta On, natrag prema spirali rodne Galaktike. Hazleton
se nemirno micao.
"Peče te savjest, Mark?"
"Možda" reče Hazleton. "Postoji li u našem ugovoru s
Miramonom neka klauzula za izvlačenje, koja bi nam dopustila da ga
ovako ostavimo? Ako postoji, previdio sam je, a ja sitan tekst uvijek
čitam dovoljno pažljivo."
"Ne, nema klauzule za izvlačenje" reče Amalfi rastreseno,
pomičući upravljačku palicu za milimetar ili dva. "Onijci neće stradati.
Spinski zastor će ih štiti od gubitka topline i atmosfere -vulkani će im
pružiti i više topline nego što će im se to vjerojatno sviđati, a
vlastitom tehnologijom će proizvoditi svjetlost koliko god im bude
trebalo. Ali neće moći osvijetliti planet za potrebe prašume. Ona će
odumrijeti. Dok Miramon i njegovi prijatelji stignu do neke za njih
pogodne zvijezde u galaktici Andromeda, shvatit će spinski pogon
dovoljno dobro i moći će uvesti svoj planet u pogodnu stazu. Ili će im
nakon toga lutanje biti privlačnije pa će odlučiti da postanu Oki-
planet. U oba slučaja, oslobodili smo ih prašume, baš kao što smo to
i obećali, jasno i pošteno."
"Nismo isplaćeni" naglasio je gradski upravitelj. "A za povratak u
bilo koji dio naše Galaktike trebat će mnogo goriva. Propalica je
poletio prije nas i ovim je događanjem odbačen izvan dohvata murje,
jašući takoreći na našim leđima, opskrbljen obiljem germanija,
lijekova, žena, a ima i bezgorivni pogon - ima sve."
"Nije poletio" reče Amalfi. "Eksplodirao je onog trenutka kad
smo pomaknuli On."
"U redu onda" reče Hazleton pomireno. "Vi ste to uspjeli
zapaziti, ja ne, zato ću vam vjerovati na riječ. Ali bilo bi mi draže kad
biste mi to mogli objasniti!"
"Nije teško objasniti. Propalice su uhvatili doktora Beedea. U to
sam bio prilično siguran; naposljetku, samo zato su se i spustili na
On. Trebao im je taj bezgorivni pogon, a znali su da ga doktor Beetle
ima, jer su poput nas čuli poziv u pomoć tih agronoma. Zato su
ugrabili doktora Beetlea čim se spustio na do - sjećaš li se kakvu su
gužvu njihovi saveznici na Onu napravili oko onog drugog čamca za
spašavanje u kojem su bili agronomi, kako bi nam skrenuli pažnju?
To je i uspjelo - a u međuvremenu su pekli Beedea dok nije odao
svoju tajnu. Vjerojatno su uporabili onaj isti spremnik u kojem je i
bio."
"Pa?"
"Pa" reče Amalfi, "te propalice su zaboravile da u svakom Oki-
gradu uvijek postoje putnici kao što je bio doktor Beetle - ljudi s
velikim, ali samo dijelom razrađenim, zamislima koje se mogu
dovršiti samo uz doprinos neke druge kulture. I na kraju, Oki-
gradovima obično pristupaju trećerazredni ljudi u nadi da će steći
bogatstvo na tamo nekom planetu gdje ljudi znaju još manje od
njega."
Hazleton se žalosno počešao po glavi. "Točno. Isto smo
doživjeli s uređajem Liraca za nevidljivost. Nije proradila dok nismo
ukrcali doktora Schlossa."
"Baš tako. Propalice su se previše žurili. Nisu odnijeli svoj
ukradeni bezgorivni pogon sa sobom do neke druge civilizacije koja
bi ga mogla usavršiti. Pokušali su ga odmah uporabiti. Bili su lijeni.
Isto tako, pokušali su ga uporabiti unutar najvećeg spinskog polja
ikad stvorenog. I što se dogodilo? Pogon im je eksplodirao. Osjetio
sam kad se to dogodilo - gotovo mi je odnijelo tjeme s glave. Da
nismo u prvom djeliću sekunde ostavili propalice parsecima iza
sebe, pogon doktora Beetlea bi istodobno izazvao i eksploziju Ona.
Ne isplati se biti lijen, Mark."
 "Tko je to ikad i pomislio?" zaključi Hazleton. Razmišljao je još
trenutak o tome, a onda se bacio na izračunavanje najvjerojatnijeg
položaja gdje će grad ponovno ući u svoju Galaktiku. Ispalo je da će
to biti daleko Jaza, na mjestu koje je, nakon mentalnog napora
potrebnog za vizualizaciju u orijentaciji suprotnoj od uobičajene,
obećavalo dobru populaciju.
"Pogledajte" reče, "uletjet ćemo otprilike tamo gdje su se u
zadnjem valu naselili Akoliti - sjećate se noći Hadžija?"
Amalfi se toga nije sjećao, jer još tada nije bio ni rođen, ali je
znao povijest, a gradski upravitelj je na to i mislio. "Dobro" reče
Amalfi. "Trebamo otići u strojarnicu i smiriti taj stroj u 23. ulici jednom
zauvijek. Dodijalo mi je gledati kako crkava kad nam najviše zatreba,
a sada, izgleda, crkava definitivno. Čuješ li?" Hazleton je naklonio
glavu na jednu stranu i napeto oslušnuo. U zatišju, Amalfi iznenada
opazi da na ulazu u prostoriju stoji Dee, još uvijek sasvim zaštićena
svojim protuplinskim odijelom, osim što je otklopila vizir.
"Je li završeno?" upita ona.
"Da, naš boravak na Onu je završen. Još bježimo, ako na to
misliš. Policija nikad ne odustaje. Dee; to ćeš prije ili kasnije naučiti."
"Kamo idemo?"
Postavila je to pitanje istim onim tonom kojim je nekoć bila
upitala "Što je to volt, John?" Tijekom jednog začuđujućeg momenta
Amalfi gotovo poželi poslati Hazletona iz sobe, uz neko opravdanje, i
vratiti se takoreći cijelim tijelom u one dane Deeine nevinosti i
ponovno proživjeti sva ona pitanja koja mu je ona nekoć postavljala -
trenutke kad je znao bolje odgovore.
Naravno, na ovo pitanje pravog odgovora nije bilo. Kamo bi se
jedan Oki mogao zaputiti? Oni putuju; to je sve. Ako i postoji krajnje
odredište, nitko ne zna gdje je.
Stoički je izdržao taj nalet osjećaja. Naposljetku je samo
slegnuo ramenima.
"Usput rečeno" reče on, "koji je to dan operacije?"
Hazleton je pogledao na uru. "M plus jedanaest dvadeset pet."
Gledajući u stranu, Amalfi se nagne naprijed, stavi si na glavu kacigu
koju je na Onu odbacio i uključi Gradske Oce.
Slušalice u šljemu započnu pištati od uzbunjenosti. "U redu, u
redu" progunđa on. "Što je?"
 "GRADONAČELNICE AMALFI, JESTE LI PROMIJENILI NAGIB
TOG PLANETA?"
"Nisam" reče Amalfi. "Otisnuli smo planet u svemir bez
promjene nagiba."
Nastala je kratka šutnja pokrivena zujanjem preračunavanja.
Možda je baš dobro, razmišljao je Amalfi, što su strojevi neko
vrijeme bili isključeni; već se stoljećima nisu odmarali. Vjerojatno će
ovako odmorni biti nešto bliži zdravom razumu.
"VRLO DOBRO. SADA MORAMO IZABRATI TOČKU
NAPUŠTANJA JAZA. BUDITE SPREMNI ZA PRIHVAĆANJE
ODLUKE."
Hazleton i Amalfi se nasmijaše jedan drugome. Amalfi reče:
"Približavamo se zadnjim akolitskim zvijezdama; morat ćemo
usporavati znatno brže nego što to dopuštaju sigurnosne granice
spinskog polja. Hitno moramo popraviti stroj u 23. ulici. Molim, dajte
nam opis društvenog poretka koji sada tamo postoji..."
"GRIJEŠITE. TO ZVJEZDANO JATO NIJE NI BLIZU JAZA.
OSIM TOGA, TAMOŠNJA POPULACIJA JE ODAVNO POZNATA
PO SNAŽNOJ KSENOFOBIJI, PA JE TE ZVIJEZDE NAJBOLJE
IZBJEGAVATI. DAT ĆEMO VAM JEDNO ODREDIŠTE NA
SUPROTNOM ZIDU JAZA. BUDITE SPREMNI."
Amalfi polagano skine kacigu.
"Zid Jaza" reče odmičući mikrofon od usta. "To je bilo davno - i
daleko."
 5. MURPHY

Postupno kvarenje spinskog polja stvara buku koja živcira više

od svega u Galaktici. Na svojim najvišim frekvencijama zvuk je
nečujan, ali stvara osjećaj zubobolje u nekoliko zuba istodobno.
Odmah ispod njega javlja se zvuk sličan trganju metala, koje se
glatko prelijeva u složeni slap staklenih ploča, pločica i oblutaka; to
su srednji tonovi. Nakon toga u ovom zvučnom spektru postoji bolna
praznina, a ostatak buke napada ljudsko uho šupljim dinosaurskim
jecanjem i završava u podzvučnom području frekvencijama koje
izazivaju proljev i gotovo neizdrživu potrebu za griženje vlastitih
prstiju.
Ta buka je dolazila iz generatora spinskog polja, naravno, u
dvadeset trećoj ulici. Zahvaćala je cijeli grad. Bila je izdrživa samo
dok je prostorija, u kojoj se agonija tog generatora zbivala, ostajala
zapečaćena. Amalfi je znao da tu prostoriju ne smiju otvarati. Mudro
isključivši mikrofone, preko instrumenata je nadzirao rad tog stroja
koji se sve više kvario. Dovoljno je bio neugodan već i onaj dio zvuka
koji je brundao kroz gradske zidove, stižući čak i do nadzorne
prostorije.
Hazleton je rukom dotaknuo Amalfijevo lijevo rame, dok je
dugim prstom pokazivao na termometarsku skalu.
"Počinje se dimiti. Prokletstvo, uopće ne znam kako je i ovoliko
izdržao. Ovaj primjerak je bio već dvjesto godina star kad smo ga
ukrcali - a popravak koji sam obavio na Onu bio je tek krpanje zbog
hitnje."
"Što možemo?" reče Amalfi. Nije se ni potrudio okrenuti i
pogledati Hazletona; raspoloženja gradskog upravitelja bila su mu
već uobičajena. Njih dvojica su dugo živjeli jedan uz drugoga -
dovoljno dugo da nauče što je učenje, dovoljno dugo da nauče da je
navika druga čovječja narav, ali i da je narav - onih sedam koraka od
slučajnosti do smisla - prva među navikama. Ruka koja je počivala
na Amalfijevu desnom ramenu govorila mu je sve što je o Hazletonu
trebao znati u ovom trenutku. "Ne možemo ga isključiti."
 "Ne isključimo li ga, pregorjet će jednom zauvijek. Ta prostorija
je već vruća."
Hazleton je čekao. Nakon nekoliko trenutaka, Amalfi reče:
"Ostavit ćemo ga neka još gura. Ako Gradski Oci uspijevaju toliko
cijediti iz njega, možda mogu iscijediti još malo. Možda dovoljno za
neku razumnu brzinu krstarenja. Osim toga - trenutno ni ne možemo
poduzeti nekakav novi improvizirani popravak tog generatora. Zrači
od jednog do drugog kraja spektra. Ako naredimo Gradskim Očima
da ga isključe, oni će to moći, ali popraviti ga i podesiti točke
uključivanja mogao bi samo čovjek. A za to je prekasno."
"Moralo bi proći najmanje godinu dana za siguran ulaz u tu
prostoriju" suglasio se Hazleton smrknuto. "U redu. Kakva nam je
brzina sada?"
"Zanemariva u odnosu na Galaktiku kao cjelinu. Ali promatraju li
se samo akolitske zvijezde, prestanemo li sada usporavati proletjet
ćemo kroz to cijelo zvjezdano jato oko osam puta većom brzinom od
naše najveće normalne. Bit će vrlo gusto, budi siguran, Mark."
"Oprostite" javi se iza njih Deein glas. Stojeći iza samog praga
cijevi dizala, oklijevala je. "Zar nešto nije u redu? Ako ste zauzeti..."
"Ništa više nego obično" reče Hazleton. "Samo se pitamo što
ćemo s tim našim strojem."
"Strojem u 23. ulici. Mogla sam to odmah pogoditi po povijenosti
vaših leđa. Zašto ga ne zamijenite i završite s tim?"
Amalfi i gradski upravitelj se pogledaju i nasmijaše, ali je taj
široki osmijeh kod gradonačelnika trajao kratko. "Pa, zašto i ne?"
reče iznenada.
"Bogovi, šefe, a cijena" reče Hazleton zbunjeno. "Gradski Oci bi
vas smijenili i zbog samog prijedloga." Stavio je kacigu na glavu.
"Provjeriti blagajnu" reče u mikrofon.
"Oni nikad ranije nisu morali sasvim sami upravljati tim spinskim
poljem pod maksimalnim preopterećenjem. Mislim da će zbog ovog
iskustva tražiti kupnju novog stroja, makar mi godinu dana ništa ne
jeli. A osim toga, barem bismo sada trebali imati dovoljno novca.
Iskopali smo mnogo germanija dok smo pripremali promjenu nagiba
Ona. Možda je stvarno došlo vrijeme da si možemo priuštiti novi
generator spinskog polja."
 Dee hitro krene naprijed; u njenim očima iskrile su točkice
svjetlosti. "John, zar je to istina?" upita ona. "Mislila sam da smo na
ugovoru s Onom mnogo izgubili."
"Pa, bogati nismo. I sada vjerujem da smo mogli biti bogati da
smo uspjeli završiti žetvu antisenexa u malo većoj količini."
"Ali nismo" reče Dee. "Morali smo pobjeći."
"Pobjegli smo. Ali gledajući sam germanij, poprilično smo
imućni. Dovoljno imućni za kupnju novog generatora spinskog polja.
Zar ne, Mark?"
Hazleton je još trenutak slušao Gradske Oce pa skinuo
komunikacionu kacigu. "Čini se tako" reče on. "U svakom slučaju,
možemo platiti obnavljanje; možda bismo čak mogli i kupiti neki
obnovljeni polovni stroj novije proizvodnje. Sve to ovisi o tome imaju
li Akoliti servisni planet i koliko naplaćuju vez na njemu."
"Cijene bi trebale biti dovoljno niske želimo li ostati solventni"
reče Amalfi zamišljeno izbacujući donju usnu. "Akolitsko područje je
obična žabokrečina; prvi naseljenici bili su izbjeglice. Bježali su od
pogroma protiv Zemlje u sustavu Malar - a, sjećam li se dobro, to je
bila jedna od posljedica propasti Vege. U bibliotekama većine
planeta postoje zapisi o tom pogromu - što znači da akolitske
zvijezde nisu prave pogranične zvijezde, jer nisu dovoljno udaljene
od redovitih trgovačkih područja."
Zastao je; namrštio se još dublje. "Sada kad o tome razmišljam,
pada mi na pamet da su te zvijezde u jednom ranijem razdoblju bile
jedan od važnih manjih izvora energetskih metala u ovom kraku
Galaktike. Siguran sam, bit će tamo barem jedan planet sa škverom,
Mark. Možda bi čak i mogli obaviti posao koji treba našem gradu."
"Zvuči dobro" reče Hazleton. "Možda i predobro. Šefe, ali mi
zapravo moramo pristati uz neku od tih akolitskih zvijezda, jer nam
taj stroj u 23. ulici neće dopustiti odlazak nekamo dalje. Pitao sam
Gradske Oce dok sam provjeravao blagajnu. Za taj stroj ovo je kraj
puta." Zvučao je umorno. Amalfi ga pogleda.
"Nije to ono što te brine, Mark" reče. "Taj problem smo uvijek
mogli očekivati u budućnosti i rješenje nije osobito teško. O čemu se
zapravo radi? Možda murjaci?"
"U redu, murja" reče Hazleton pomalo zlovoljno. "Znam da smo
daleko od bilo koje murje koja nas zna po imenu. Ali imate li uopće
pojma kolika je ukupna suma neplaćenih kazni koje smo dosad
skupili? Ne znam baš možemo li pretpostaviti da je bilo koja
udaljenost ‘prevelika’ da bi nas murja pratila ako to stvarno žele - a
izgleda da žele."
"Zašto, Mark?" upita Dee. "Uostalom, nismo učinili ništa
ozbiljno."
"Nagomilalo se toga" reče Hazleton. "Već odavno nas nisu
natjerali na plaćanje svega što moramo. Kad nas se naposljetku
dočepaju, morat ćemo platiti puni iznos, a kad bi se to dogodilo
sada, bankrotirali bismo."
"Uuuh" reče Dee. Kao i gotovo svi nedavno prihvaćeni novi
građani, imala je čvrsto i neograničeno povjerenje u snagu svoga
grada-države. "Mogli bismo naći posao i ponovno napuniti blagajnu.
Možda bi neko vrijeme bilo teško, ali preživjeli bismo. I ranije su ljudi
dospijevali u bankrot pa su ipak preživjeli."
"Ljudi da, ali gradovi ne" reče Amalfi. "I glede toga Mark je u
pravu, Dee. Po zakonu, bankrotirani grad treba raseliti. To je u svojoj
biti humani zakon, jer sprečava očajne gradonačelnike i gradske
upravitelje da vuku bankrotirane gradove na nova, duga putovanja u
potrazi za poslom, tijekom kojih bi polovina ukrcanih građana
jednostavno poumirala zbog zadrtosti vladajuće ekipe."
"Točno tako" reče Hazleton.
"Ipak, mislim da je to samo plašenje" reče Amalfi blago.
"Priznajem ispravnost činjenica koje navodiš, Mark, ali ne i tvojih
zaključivanja. Murja nas ni slučajno ne može pratiti od stare zvijezde
Ona do ovamo. Ni sami nismo znali da ćemo se naći među
akolitskim zvijezdama. A niti ne vjerujem da su mogli izračunati
kretanje Ona, a kamoli našu kasniju putanju. Zar nije tako?"
"Naravno. Ali..."
"A ako bi murja sa Zemlje skretala pažnju svakoj lokalnoj
policijskoj jedinici na svakog sitnog prestupnika" nastavi Amalfi
smirenom nepopustljivošću, "nijedna policijska jedinica ne bi se
stigla baviti svojim poslom. Bila bi prezauzeta zapisivanjem,
arhiviranjem i provjeravanjem novih upozorenja koja bi stalno stizala
s milijuna nastanjenih planeta. A lokalni kriminalci bi šetali slobodno,
postajući teret za arhive svih drugih nastanjenih područja. Zato,
Mark, vjeruj mi, ova ovdašnja murja nikad nije ni čula za nas. Bližimo
se normalnoj situaciji, to je sve. Akolitska murja nema nas ni
najmanjeg razloga tretirati drukčije nego kao još jedan lutajući Oki-
grad koji poštuje zakon - a mi to, na kraju krajeva, i jesmo."
"Dobro" reče Hazleton. Grudi mu se spustiše, ispuštajući teški
uzdah.
Tog trenutka je veliki glavni zaslon, na kojem se dosad vidio
porast i granuliranje mase akolitskog zvjezdanog jata, sijevnuo preko
čitave svoje površine zasljepljujućom grimiznom crvenom bojom, a
zrak u nadzornoj sobi je sav zakipio od oporog piska policijske
zviždaljke.

Policajci su se ukrcali u Oki-grad bahato, lupajući nogama, a

tako su ušli i u Amalfijev glavni ured u gradskoj vijećnici, kao da je
ništavilo ovih svemirskih močvara njihovo osobno vlasništvo. Njihove
odore nisu bile one uobičajene zemaljske iz jednog komada, koji
obuhvaća cijelo tijelo, što je zapravo donji sloj koji se nosi i ispod
skafandera. Ovi su policajci nosili blistave odore, crne s rubovima od
srebrnaste trake i sjajnim čizmama. Slabo obrijani grubijani strpani u
tu pripijenu odjeću nosili su mezonske pištolje. Ta teška glomazna
oružja su se mogla držati i jednom rukom, ali su za pucanje bile
potrebne obje. Bilo je to, za pogranično zvjezdano jato, vrlo moderno
osobno oružje, zastarjelo tek stotinjak godina. U usporedbi s
naoružanjem samoga grada, bili su vrlo suvremeni.
Ti pištolji su pružili Amalfiju još nekoliko potrebnih podataka.
Njihovo postojanje na ovakvom mjestu moglo je značiti samo jedno:
ovi su Akoliti nedavno bili u kontaktu s nekim Oki-gradom. Osim toga
bila je mala mogućnost da su imali samo jedan takav kontakt tijekom
dužeg vremena, što bi Amalfi inače mogao pomisliti.
Da bi ih obični policajci mogli nositi, potrebne su bile godine za
izgradnju tehnologije za masovnu proizvodnju tih pištolja. A trebalo
je proći još mnogo godina, i to godina ispunjenih relativno čestim
kontaktima s drugim tehnologijama, za moguće usvajanje takvog
pištolja. Taj pištolj je, dakle, potvrđivao postojanje neobično čestih
kontakata s drugim Okijima, što je nadalje značilo da ovdje postoji,
kao što se Amalfi i nadao, planet-pristanište.
A taj mu je pištolj rekao još nešto, što mu se baš i nije svidjelo.
Mezonski pištolj nije dobro oružje za međuljudski okršaj.
 Mnogo je pogodniji za poslove rušenja.
Unutar Amalfijeva ureda policajci su se mogli i dalje ponašati
bahato, ali nisu mogli učinkovito lupati nogama. Pod je bio prekriven
predebelim tepihom. Amalfi je koristio ovaj stari raskošni ured, s
velikim crnim mahagonijskim stolom i drugim antikvitetima, isključivo
za službene svrhe. Svoj redoviti posao obavljao je u upravljačkom
tornju, ali u toranj su imali pristup samo građani.
"Zbog kakvih ste poslova ovdje?" zarežao je policijski poručnik
na Hazletona. Stojeći pokraj radnog stola, Hazleton ne odgovori
ništa, nego samo tržne glavom prema stolcu gdje je Amalfi sjedio, a
onda nastavi promatrati veliki zaslon iza radnog stola.
"Vi ste gradonačelnik ove utvrde?" upitao je poručnik.
Jesam" reče Amalfi vadeći cigaru iz usta i odmjeravajući
poručnika očima bez kapaka. Zaključio je da mu se ovaj poručnik ne
sviđa. Imao je preširoku stražnjicu. Ako čovjek već mora izgledati
kao bačva, onda to barem mora izvesti kako treba, poput Amalfija.
"Dobro, odgovori na pitanje, debeli. Što radiš ovdje?"
"Naftna istraživanja."
"Lažeš. Naftna istraživanja nisu okijevski posao" reče. "Pocrkali
biste od gladi ako ne biste znali kako iskopati i razgraditi naftu u
hranu. A sad mi pošteno odgovori prije nego zaključim da si skitnica i
postanem grub."
Amalfi staloženo reče: "Naš posao jesu naftna istraživanja.
Jasno, nakon polijetanja razvili smo i neka usputna znanja, ali to su
većinom prirodna proširenja petrogeologije za koju smo eksperti.
Nalazimo i razvijamo naftne izvore na dobrobit onim planetima
kojima je ta sirovina potrebna." Pomno je pregledao cigaru i ponovno
je gurnuo među zube. "Usput, poručniče, trošite dah prijeteći nam
optužbom o skitništvu. A dobro vam je poznato, kao i meni, da prvi
član ustava izričito zabranjuje donošenje takvog zakona."
"Ustav?" Policajac se nasmijao. "Ako mislite na zemaljski ustav,
mi ovdje nemamo mnogo kontakata sa Zemljom. Ovo su akolitske
zvijezde, znate li? Sljedeće pitanje: imate li novca?"
"Imamo dovoljno."
"Koliko je to dovoljno?"
"Želite li znati imamo li novac za tekuće potrebe, naši Gradski
Oci će vam odgovoriti sa zakonom propisanim da ili ne, ako im
možete dati one podatke o vašem sustavu potrebnim za takvo
izračunavanje. Odgovor će gotovo sigurno biti da. Naravno, nismo
vam obvezni prijavljivati svoj profit."
"Dobro, pogledajte" reče poručnik. "Ne trebate sada tu izigravati
svemirskog odvjetnika. Ako imate novca, mogu vam dati zeleno
svjetlo - jasno, ako ste ga legalno stekli."
"Novae smo zaradili na planetu zvanom On, ponešto udaljenom
odavde. Onijci su nas unajmili za uništavanje prašume koja im je
dodijavala. To smo uspjeli promjenom nagiba rotacije njihova
planeta."
"Zar?" reče policajac. "Promijenili ste nagib rotacije, ha? Pa...
mislim da je to morao biti popriličan posao."
"I bio je" reče Amalfi smrtno ozbiljno.
"Hopa. Hoće li mi vaši Gradski Oci pokazati taj ugovor? Onda je
u redu. Kamo ste se zaputili?"
"U škver u pristaništu; riknuo nam jedan spin generator. Nakon
toga nastavljamo dalje. A vi ste, izgleda, odavno napustili doba kad
vam je bila potrebna nafta."
"Da, mi smo ovdje poprilično modernizirani, za razliku od nekih
pograničnih područja o kojima se govori. Ovo su akolitske zvijezde."
Iznenada mu je sinulo da je nekako izgubio do pod nogama; glas mu
opet postane odsječen. "Vi ste izgleda ispravni Okiji. Dopustit ću
vam prolazak. Samo krenite tamo kamo ste rekli i nigdje usput ne
zastajkujte, je li to jasno? Ako pazite što radite, možda ću vam moći
tu i tamo pomoći."
"To je vrlo plemenito od vas, poručniče" odgovori Amalfi.
"Nastojat ćemo izbjegnuti svaku potrebu za vašom intervencijom, ali
ako se ipak dogodi da vas moramo pozvati, koga da tražimo?"
"Poručnika Lernera, Četrdeset peta pogranična jedinica za
sigurnost."
"Dobro. Nego... prije nego što odete... ja skupljam vrpce od
odlikovanja; svatko ima neki hobi, jasno. A ta vaša kraljevsko
ljubičasta vrpca je vrlo neobična; to znam kao poznavatelj. Biste li je
prodali? To nije kao da dajete samo odličje - siguran sam da biste od
vaše službe dobili novu vrpcu."
"Ne znam" reče Lerner s dvojbom u glasu. "To se protivi
propisima..."
 "Razumijem to pa ću, jasno, pokriti iznos svake kazne koju biste
mogli platiti. - (Mark, hoćeš li pripremiti ček na petsto Ok dolara?)
Nikakva suma koju bih ja mogao ponuditi ne bi stvarno bila dovoljna
za plaćanje nečeg za što ste vi riskirali svoj život, ali petsto Ok
dolara je maksimum koji će mi Gradski Oci ovaj mjesec dopustiti za
moj hobi. Biste li mi učinili uslugu i prihvatili?"
"Aha... pa bih" reče poručnik. Skinuo je traku blijede, očajne
grimizne boje s odore iznad svog džepa, nespretno brzo, i stavio je
na stol. Sljedećeg trenutka Hazleton mu je šuteći predao ček koji
poručnik stavi u džep kao da nije ni primijetio da nešto uzima.
"Dakle, dobro pripazite da se držite puta, Okiji. Idemo, momci,
vraćamo se u čamac."
Trojica grubijana se nećkajući otisnu u cijev dizala i kroz
frikcijsko polje skliznuše nadolje s vidika, zadržavajući na licima
izraze suzbijenog straha. Amalfi se nacerio. Bilo je potpuno jasno da
im načelo molarne valencije, a uz to i frikcijsko polje i drugi strojevi
na tom načelu, još nisu poznati.
Hazleton je prišao cijevi i pogledao dolje. Onda je rekao: "Šefe,
ta prokleta stvar je vrpca dodijeljena za dobro vladanje. Zemaljski
murjaci su prije nekih tri stoljeća primali desetine tisuća takvih -
značku je dobio svaki murjak sposoban ustati iz kreveta ako bi
uzbuna prethodno zavijala tri dana neprekidno. Otkad to vrijedi
petsto Ok dolara?"
"Odsad" reče Amalfi savršeno mirno. "Poručnik je želio dobiti
mito; kad nekome daješ mito, uvijek je mudro to izvesti kao ‘kupnju!
Dao sam toliko love, jer će je on morati podijeliti sa svojim ljudima.
Siguran sam da bi zatražio popis naših prijestupa da mu nisam
ponudio mito."
"To sam shvatio; a naš popis, kao što sam nedavno rekao, nije
baš kratak. Ali mislim da ste bacili novae, Amalfi. Trebao je odmah
na početku zatražiti popis prijestupa, a ne na kraju. Budući da nije
pitao na početku, znači da ga nije zanimao."
"To je vjerojatno točno" prizna Amalfi. Vratio je cigaru u zube i
zamišljeno povukao dim. "U redu, Mark, u čemu je kvaka? Nadam se
da ćeš mi reći." y
"Ne znam još. Ne mogu spojiti održavanje budne straže, toliko
parseka daleko od same akolitske zone, s očitom
nezainteresiranošću ovog bijednika za naš eventualni prijestupnički
život - ili za mogućnošću da smo čak propalice. Vraga, pa on čak nije
ni pitao tko smo’.’
"To isključuje mogućnost da su Akoliti upozoreni na neki
određeni grad propalicu."
"Isključuje" složio se Hazleton. "I kad smo kod toga, Lernera je
bilo previše lako podmititi. Ophodnje koje stvarno traže nešto
određeno, ne uzimaju mito, čak ni u jače korumpiranim
civilizacijama. Ne uklapa se.
"Nekako nemam dojam" reče Amalfi prebacujući jedan prekidač
na položaj isključeno, "da će nam Gradski Oci moći nešto pomoći.
Čitav razgovor sam sve dosad prenosio i njima, ali ću zauzvrat od
njih dobiti samo grdnju što sam potrošio novac i propovijed o svom
navodnom hobiju. Nikad nisu uspjeli ništa shvatiti na temelju tona
glasa. Prokletstvo! Nešto važno nam izmiče, Mark, nešto što će
postati očito čim se dosjetimo. Nešto bezuvjetno ključno. Srljamo
prema Akolitima, a ne znamo čak ni približno što je to!"
"Šefe" reče Hazleton.
Niski, ravni ton tog glasa natjera Amalfija da se hitro okrene sa
stolcem. Gradski upravitelj je opet gledao gore prema velikom
zaslonu, na kojem su akolitske zvijezde sada bile jasno razdvojene u
zasebne točke. "Što je, Mark?"
"Pogledajte tamo - u onu tamnu zonu na udaljenijem dijelu jata.
Vidite?"
"Vidim tamo prilično praznog prostora bez zvijezda, to vidim"
reče Amalfi gledajući pažljivije. "I spektroskopski dvojac, u kojem
crveni patuljak stoji poprilično daleko od ostalih komponenti..."
"Toplo, toplo. Sad pogledajte crvenog patuljka."
Amalfi započne primjećivati postojanje i neke zelene mrlje, na
ekranu ne veće od promjera olovke. Zaslon je bio programiran za
prikazivanje Oki-gradova u zelenoj boji, ali nijedan grad nikad ne bi
mogao biti tako velik. Zelena mrlja je pokrivala područje koje bi
vjerojatno moglo prekriti čitav Sunčev sustav.
Amalfi osjeti kako se njegovi veliki četvrtasti sjekutići počinju
zabijati u cigaru. Izvukao je tu mrtvu stvar iz svojih usta.
"Gradovi" promumljao je. Ispljunuo je, ali ta gorčina u njegovim
ustima nije dolazila od pregrizene cigare. "Ne jedan grad. Stotine
njih"
"Da" reče Hazleton. "Evo odgovora, šefe, barem djelomičnog.
To je nakupina. Oki-nakupina."

Amalfi je nakupinu zaobišao u širokom luku. Čim je grad usporio

do sigurne brzine, Amalfi je naredio da O’Brianu pošalje izviđačke
robote. Nije ih smio poslati ranije, jer bi zaostali i bili bi izgubljeni,
budući da je njihova brzina bila jedva nešto veća od samoga grada.
Pokazali su neobičnu i sumornu sliku. To prazno područje u
kojem su se gradovi-lutalice okupili bilo je na samom rubu akolitskog
zvjezdanog jata, i to na onoj bližoj strani ostatka galaktike. Kao što je
Hazleton rekao, sustav zvijezda, najbliži tom području, bio je
trostruki. Sastojao se od dvije zvijezde G0 tipa i jednog crvenog
patuljka, što je predstavljalo gotovo kopiju sustava Alfa Centauri. Ali
bila je tu i jedna razlika: te dvije G0 zvijezde međusobno su bile vrlo
blizu pa su tvorile spektroskopski dvojac koji se i s ove relativno
male udaljenosti mogao razdvojiti tek uz pomoć Dinwiddievih
sklopova, dok je crveni patuljak izletio u prazninu i bio je sada
udaljen od svojih pratitelja više od četiri svjetlosne godine.
Oko sitne, gotovo hladne vatre crvenog patuljka naguralo se
više od tri stotine Oki-gradova. Tekli su zaslonom poput beskonačne,
bezgranične poplave zelenih točaka, poput rijeke neobičnih
asteroida, poskakujući svemirom, mimoilazeći jedni druge u svojim
stazama oko patuljaste zvijezde. Zgusnuli su se najviše oko same
zvijezde koja je to malo svoga zračenja slala tako škrto da je bila,
kad je Hazleton prvi put zapazio tu nakupinu, gotovo sasvim
skrivena na zaslonu Dinwiddievim kodom. Neki gradovi, kasno
pridošli, zadržali su se na stazama udaljenim i do pet milijarda
kilometara od zvijezde - spinska polja se ne vole naći jedno blizu
drugog.
"Ovo je zastrašujuće’,’ reče Dee, pažljivo proučavajući zaslon.
Znala sam da postoje i drugi Oki-gradovi, a nakon sukoba s
propalicama to mi je bilo i te kako jasno. Ali ovoliko gradova! Nisam
vjerovala da ih u čitavoj Galaktici ima više od tristo.
"Vrlo slaba procjena" reče Hazleton popustljivo. "Pri zadnjem
popisu izbrojano je oko osamnaest tisuća tih gradova, zar ne, šefe?"
 "Da" reče Amalfi. Nije mogao odvojiti oči s ekrana da bi
pogledao Dee. "Ali znam što Dee želi reći. Ovo me vraški plaši,
Mark. Nešto je moralo izazvati gotovo potpuno urušavanje
ekonomije u ovom dijelu galaktike. Nikakva druga sila nije mogla
uzrokovati ovakvu nakupinu. Ova akolitska kopilad je očito iskoristila
tu situaciju za dovlačenje Okija ovamo i, zbog međusobne
konkurencije samih Okija, vrlo jeftino unajmljivala onoliko njih koliko
im treba."
"Drugim riječima, uz najnižu moguću nadnicu" reče Hazleton.
"Ali za što?"
"Tu si me našao. Možda pokušavaju industrijalizirati cijelo jato
kako bi postali ekonomski samodovoljni prije nego i njih zahvati
depresija ili već bilo što o čemu se tu radi. Jedino u što možemo
sada biti sigurni jest da moramo odavde otići čim novi generator
spinskog polja bude instaliran. Ovdje neće biti unosnog posla."
"Nisam baš siguran slažem li se s tim" reče Hazleton,
razmještajući svoje mršave, i, izgleda, univerzalno uzglobljene udove
po fotelji. "Ako se ovdje industrijaliziraju, to bi moglo značiti da je i
depresija ovdje, a ne negdje drugdje. Možda su prevelikom
proizvodnjom izazvali nestašicu novca, posebno ako je njihov
distributivni sustav onako zapetljan, škripav i nepravedan kako je to
obično u provincijama. Vlada li ovdje deflacija dolara, dobro ćemo
proći."
Amalfi je o tome razmislio. Činilo se da je stvar u redu.
"Morat ćemo pričekati i vidjeti" reče. "Možda si zaista u pravu.
Ali jedno zvjezdano jato se ne bi moglo nadati, čak ni u fazi svoga
najvećega buma, da može zapošljavati tri stotine gradova. Rasipanje
tehnologije koje bi se pritom pojavilo bilo bi stravično. Osim toga,
područje nelikvidnosti ne privlači Okije, već ih odbija"
"Ne mora uvijek biti tako. Pretpostavimo postojanje viška
vanjskog novca. Sjetite se kako su u nacionalističko doba na Zemlji
umjetnici i ostala sirotinja napuštali veliku hamiltonsku državu,
zaboravio sam kako se zvala, i živjeli u mnogo manjim državama
gdje je do inflatornog novca bilo lakše doći?"
"To je bilo nešto drugo. Tada su postojale razne valute..."
"Dečki, smijem li se umiješati u ove muške razgovore?" upita
Dee oklijevajući, ali i s blagim podsmjehom u glasu. "Ovdje nešto ne
razumijem. Pretpostavimo da je privreda propala u čitavom području
ovog kraka Galaktike. Kako je propala, to ću prepustiti vama dvojici.
Mi smo na Utopiji imali privredu s vječito istim koeficijentom obrta
kapitala, što je trajalo od pamtivijeka i zato mi se možda može
oprostiti što ne razumijem o čemu govorite. Ali u oba slučaja, bila
inflacija ili deflacija, uvijek možemo otići čim nabavimo novi
generator spinskog polja."
Amalfi naporno odmahne glavom. "To je baš ono čega se bojim,
Dee" reče on. "U toj nakupini ima prokleto mnogo Okija; nemoguće
je da svi imaju pokvarene pogonske sustave. Ako postoje neka
mjesta gdje se može otići i gdje su ekonomske prilike bolje, zašto
nisu tamo otišli? Zašto su se nabili i stvorili nakupinu ovdje, u tom
zvjezdanom skupu bogu iza nogu, kao da nigdje u svemiru nema
posla? Okiji nisu skloni sjedenju, a niti druženju."
Hazleton je počeo polagano prstima bubnjati po rukohvatu svoje
fotelje, stisnutih očiju. "Novac je energija" rekao je. "Ipak, ne mogu
reći da mi se ovo sviđa. Što više razmišljam, sve više stječem dojam
da se iz ovog škripca nećemo izvući nikakvim oštroumnim trikovima.
Možda smo trebali ostati s Onom."
"Možda."
Amalfi je opet prebacio pažnju na nadzorne ploče. Hazleton je
bio profinjeni kombinator; ali baš jedna od posljedica te njegove
profinjenosti bio je nepotrebno velik gubitak vremena na
pretpostavke o stvarima koje će se uskoro i same po sebi raspetljati.
Grad se približavao ovdašnjem planetu-pristaništu, koji je nosio
nevjerojatno ime Murphy. Prilaz njemu između zbijenih zvijezda ovog
jata bila je zahtjevna zadaća pa je gradonačelnik osobno morao
uzeti u ruke polugu upravljača. Naravno, Gradski Oci su mogli
sigurno provesti grad kroz sukobljena gravitacijska polja i spustiti ga
na Murphy, ali njima bi za to trebalo mjesec dana. A Hazleton bi to
obavljao brže nego Amalfi, ali bi Gradski Oci cijelim putem nadzirali
njegovo upravljanje i oduzeli bi mu nadzor čim bi i najmanje
prekoračio granice tolerancije koje su oni smatrali sigurnim. Nisu bili
programirani za uvažavanje prečaca.
Naravno, nisu bili programirani ni za poštivanje izravne
intuicijske spoznaje prostornih udaljenosti i tlaka mase, spoznaju
koja je činila Amalfija maestralnim pilotom. Ali vlast nad Amalfijem
nisu imali, izuzimajući onu vrhovnu vlast, mogućnost njegove
smjene.
Dok je Murphy rastao na zaslonima, u nadzornu prostoriju je
počelo ulaziti tehničko osoblje, jedan po jedan, aktivirajući svojim
osobnim ključevima radne stolove koji nisu bili rabljeni već više od tri
stoljeća - još otkad je u grad stigao zadnji novi generator spinskog
polja. Pripremanje gradskog pogonskog sklopa za prijem nove
opreme bio je krupan zahvat. Svi ostali gradski generatori spinskih
polja morat će se ugoditi na odgovarajuće nove frekvencije kako bi
se uklopili s novim strojem. U sadašnjem slučaju, posao će biti
dodatno zamršen zbog radioaktivnosti pokvarenog stroja. Osoblje u
škveru bi moralo imati opremu s pomoću koje se i taj problem može
riješiti - izvlačenje plinova uobičajeni je prvi korak - ali nijedan škver
ne može poznavati dotičnu opremu onako detaljno kao sam Oki-grad
kojem oprema pripada. Svaki grad je jedinstven.
Na zaslonu je Amalfi vidio da je Murphy sasvim običan planet.
Bio je tek nešto malo veći od Marsa, ali ugodniji za život, jer je bio
znatno bliže matičnoj zvijezdi.
Međutim, izgledao je napušteno. Dok se grad približavao, Amalfi
je mogao vidjeti kratere za spuštanje, promjera tridesetak kilometara,
tipične za pristanišni planet; ali svaki od tih savršeno pravilnih
kratera opasanih strojevima bio je, barem na vidljivoj strani planeta,
prazan.
Čuo je Hazletona kako mrmlja: "Ovo je loše." Svakako nije baš
bilo previše obećavajuće.
Planet se polako okretao pred njihovim očima. Onda jedan grad
klizne preko horizonta. Hazleton oštro udahne kroza zube. Amalfi je
čuo i tiho komešanje, zatim korake - nekoliko tehničara mu je prišlo s
leđa promatrajući preko njegova ramena.
"Na svoja mjesta!" zarežao je. Tehničari se rasprše poput lišća.
Na nezaposlenom servisnom krajoliku ovaj prizemljeni grad je
izgledao zastrašujuće golem. Stršio je iz tla kao da je sve oko sebe
osvojio - ali bio je to goli div, oboren, nebranjen, bez ikakvih spinskih
zastora. Naravno, moglo je postojati mnogo razloga za neaktiviranje
tih zastora, ali je grad bez njih ipak bio rijedak prizor, uznemirujući,
kao oderano truplo u spremniku, a na njegovu rubu kao da se nešto
događalo. Amalfi se nije mogao otresti razmišljanja o toj aktivnosti
kao radu bakterija.
"Zar to na naše pitanje ne odgovara na Deein način?"
naposljetku reče Hazleton. "Evo grada koji ima love za popravak,
dakle, novac koji dolazi izvan akolitske zone sigurno još ima svoju
vrijednost. Popravljanje se obavlja, dakle nije sve sasvim
bezizgledno - taj grad vjeruje da ima kamo otići odavde. Gotovo
sigurno je to pametna družina s kojom bi se vrijedilo posavjetovati.
Jer, uspjela je spriječiti Akolite da ogule i taj grad - a za postojanje
one nakupine ima samo jedno objašnjenje - vjerojatno nekakva
prijevara od strane Akolita. Šefe, najbolje bi se bilo povezati s tim
gradom još prije nego pristanemo. Možda bismo saznali što nas
očekuje."
"Ne" reče Amalfi. "Ostani na svome mjestu, Mark."
"Zašto? To nam nikako ne bi naštetilo."
Amalfi nije odgovorio. Njegovo unutarnje osjetilo već mu je
naznačilo nešto zbog čega je Hazletonova logika potpuno padala u
vodu; to nešto se moglo vidjeti i na Hazletonovim instrumentima, ali
Hazleton ih se nije potrudio pogledati. Gradski upravitelj je dopustio
da ga jedna pretpostavka odnese u svijet na oblacima.
Odjednom su preko nadzorne ploče započeli namigivati
usmjerujuči signali. Automatski vodiči iz nadzornog tornja na
Murphyju upućivali su svojim mahanjem grad prema jednom
spremnom doku. Amalfi je poslušno pokrenuo upravljačku palicu,
očekujući paljenje jednog narančastog signala koji bi javio nazočnost
nekog živog inteligentnog bića koje je spremno pokazati mišljenje o
poželjnosti ili nepoželjnosti Okija na Murphyju.
Ne javi se nikakvo mišljenje niti ikakvo biće, no on ipak započne
spuštati grad prema doku na tlu koji baš i nije mnogo obećavao.
Očito je posao na Murphyju išao tako loše da je većina osoblja otišla
iz ovog pristaništa. Ako je tako, samo automati u tornju mogu
upravljati ovim neočekivanim slijetanjem, jer nitko drugi nije pri ruci.
Sliježući ramenima, Amalfi prepusti slijetanje Gradskim Očima.
Budući da za slijetanje više nije trebala politička odluka, više nije
morao upravljati čovjek. Rutinske operacije su područje rada
Gradskih Otaca.
 "Prvo spuštanje na planet nakon Ona" reče Hazleton. Činio se
sada znatno vedrijim. "Bit će ugodno protegnuti noge."
"Neće biti protezanja nogu, niti bilo kakvog drugog oblika
razonode" reče Amalfi. "Ne dok ne dobijemo više podataka. Od ovog
planeta još nisam izvukao ni glasak. Mogu postojati, kako smo
dosad naučili, neki lokalni običaji zbog kojih bi nam bilo, recimo,
zabranjeno napustiti grad."
Dohvatio je mikrofon. "Dajte mi narednika pograničnih...
Andersone? Gradonačelnik ovdje. Naoružaj deset dobrih ljudi iz
odreda za desante i pričekaj gradskog upravitelja i mene na
promatračnici kod Chatedral Parka. Rasporedi svoje ljude po
okolnim mjestima pogodnim za neprimjetan prodor iz grada, ali tako
da nas ne vide ovdašnji mještani, ako uopće postoje... Da, i to bi bilo
dobro... U redu."
"Izlazimo" reče Hazleton.
"Da. I, Mark - može se lako dogoditi da nam ovo jato bude
posljednja stanica. Hoćeš li to zapamtiti?"
"Neće mi to biti teško zapamtiti" reče Hazleton ravno gledajući u
Amalfija ledeno-sivim očima, "jer je to baš ono što sam vam ja rekao
prije četiri dana. Imam vlastite zamisli o tome kako treba izaći na kraj
s takvom mogućnošću, zamisli koje vjerojatno neće biti jednake
vašima. Prije četiri dana ste mi tvrdili da sam pretjerao s defetizmom.
Sada ste mi oduzeli moj zaključak, zato što vas je nešto na to prisililo
- a predobro vas poznajem da bih od vas očekivao objašnjenje o
čemu se zapravo radi - i zato mi sada opet govorite ‘sjeti se Tora
Pet! Pa ne možete imati i jedno i drugo, Amalfi."
Tijekom jedne sekunde pogledi im ostadoše spojeni, upereni
zjenicom u zjenicu.
"Vas dvojica" reče Deein glas, "se ponašate kao da ste
oženjeni."

Promatran s metalne staze doka u kojem je grad naposljetku

počivao i čija je visina bila u ravnini s glavnom palubom grada, svijet
zvan Murphy ukazao se Amalfiju kao opustošena mehanička divljina.
Bilo je to pravo groblje slonova od kranova, dizalica, teretnih
kola, tračnica, malih lokomotiva, kablova, skela, paleta, vozila s
gusjenicama, kliznih kanala, tekućih vrpca, spremnika, cisterna,
utovarivača, djevi, daljinski upravljanih mehaničkih ruku, generatora
spinskih polja, nabijača, reaktora, robota-izviđača i stotinjak drugih
vrsta naprava stvorenih tijekom stoljeća, a koje bi jednog dana
mogle zatrebati pri servisiranju nekoga grada.
Velikim dijelom su ti strojevi bili zahrđali ili urušeni u sebe,
očuvani izvana, ali zauvijek mrtvi iznutra, s lažnim dijelovima koje bi
mogao otkriti čak i jednostavan instrument poput mjerača radijacije
koji svatko nosi na svojoj lijevoj ruci. Ipak, mnogi od njih su bili
uporabljivi. Ali čitav prizor je stvarao dojam potpuno neuporabljivih
strojeva.
Na bliskom horizontu stajao je, visok i uspravan, onaj drugi grad
kojeg su vidjeli pri spuštanju New Yorka. Neki sitni mehanizmi su
nešto petljali oko njega.
A na zakrčenoj površini Murphyja, daleko ispod metalne staze, u
sjeni njujorške grdosije, usamljena sitna ljudska pojava skakutala je i
gestikulirala.
Amalfi krene prvi niz usku spiralu metalnog stubišta, a Hazleton
i Anderson su ga slijedili. Zvuk njihovih koraka bio je zatomljen
razrijeđenim zrakom. Dobro je pazio kako hoda; na svjetovima s
niskom gravitacijom poželjno je obuzdavati svoje mišiće. To što
čovjek na takvim planetima pada sporije ne čini onaj završni udarac
mnogo ugodnijim, a Amalfi je odavno otkrio, bude li imalo nepažljiv,
da ga vlastita bikovska snaga često dovodi u nezgodu čim gravitacija
odstupi od one stalne gradske.
Ta sitna ljudska pojava bio je jedan od tehničkog osoblja u
škveru, niskog rasta, kovrčave kose, u čistoj odori, ali izgužvanoj.
Možda je u njoj spavao, ali radio u njoj svakako nije. Imao je glatko,
okruglasto lice tamne puti, masno i puno prištića. Divlje je buljio u
Amalfija očima poput dna pivskih boca.
"Dovraga?" rekao je. "Kako ste vi ovamo dospjeli?"
"Plovili smo, a što drugo? Kada nas možete preuzeti na servis?"
"Ja postavljam pitanja, protuho. A tom tvojem naredniku reci
neka makne ruku s pištolja. Živcira me, a kad sam nervozan, mogu
svašta učiniti. Vi bi servis, ha?"
"A što drugo?"
"Zauzeti smo. Vrati se u svoju nakupinu."
 "Zauzeti ste jednako kao i molekula na nula Kelvina" zaurla
Amalfi, izbacivši glavu naprijed. Sjajni, natečeni nos škverana se
povukao, ali ne značajno. "Trebamo popravak pa ćemo ga i dobiti.
Imamo novac, možemo platiti, a radi popravka nas je ovamo uputio
poručnik Lerner iz vaše lokalne policije. Ako ti ovi razlozi nisu
dovoljni, reći ću svom naredniku da tu ruku pokraj pištolja uporabi -
vjerojatno bi ga mogao zgrabiti i opaliti prije nego što se stigneš
spotaknuti o taj krš u ovom smetlištu."
"Dovraga, kome ti to prijetiš? Sada si u akolitskim zvijezdama,
zar ne znaš? Slomili smo mi i bolje - ne, pričekajte malo, naredniče,
nemojmo prenagliti. Imao sam toliko problema s protuhama pa mi se
sada svuda priviđaju. Možda ste vi ipak u redu. Spomenuli ste novac
- jasno sam čuo."
"Čuli ste" reče Amalfi jedva zadržavajući mirnoću.
"Vaši Gradski Oci će to jamčiti?"
"Sigurno. Hazletone... ma, gdje je? Dovraga, Andersone, što se
zbilo s gradskim upraviteljem?"
"Tijekom spuštanja skrenuo je na jedan odvojak staze i udaljio
se" reče narednik pograničnih snaga. "Nije rekao kamo ide."
"Vratit će se on - nadam se" reče Amalfi. "Slušajte, prijatelju,
potreban nam je popravak. Imamo pokvareni generator spinskog
polja i to u vrućem stanju. Možete li ga izvući i zamijeniti, i to, ako je
moguće, najnovijim modelom koji imate?"
Škveranin se zamislio. Izgleda da mu se radni zadatak sviđao;
izraz lica mu se potpuno promijenio pa je to njegovo ružno lice čak
počelo djelovati prijateljski.
"Pa, imam jedan šest-R-šest na skladištu koji bi mogao biti
ugrađen ako imate refluksno laminirana postolja za njega" reče
polagano. "A ako nemate, imam i jedan obnovljen B-C-sedam-
sedam-Y koji pjevucka slatko kao da je nov. Ali ja nikad ranije nisam
izvlačio radioaktivan generator - nisam ni znao da spinska
radioaktivnost može postati značajna. Postoji li u vašoj utvrdi netko
tko mi može pomoći oko dekontaminacije?"
"Da, sve je spremno, samo treba navaliti na posao. Provjerite
boju našeg novca pa započnimo."
"Trebat će mi nešto vremena za okupljanje ekipe" reče
škveranin. "Usput rečeno, ne dopuštajte vašima previše lutanja
uokolo. Murja to ne voli."
"Učinit ću najbolje što mogu."
Škveranin je odlepršao između nepomičnih zahrđalih strojeva.
Amalfi je promatrao taj odlazak, diveći se još jednom lakoći kojom je
moguće navesti rođenog tehničara da zaboravi za koga radi i u koju
svrhu će taj rad biti iskorišten. Prvo treba spomenuti novae - jer su
tehničari obično slabo plaćeni - onda naglasiti tijesno povezan
zanimljiv problem - i taj je tehničar postao tvoj čovjek. Amalfija je
uvijek radovao susret s pragmatičnim protivnikom. "Šefe..."
Amalfi se hitro okrete. "Gdje si bio i kog si vraga radio? Zar me
nisi čuo kad sam rekao da je ovaj planet vjerojatno zabranjen za
turiste? Da si bio ovdje kad si trebao, čuo bi kako iz te rečenice
ispada ono ‘vjerojatno! a osim toga stvar bi znatno ubrzao!"
"Svjestan sam toga" reče Hazleton jednoličnim glasom.
"Svjesno sam riskirao - a to je sposobnost koju ste vi, Amalfi, izgleda
zaboravili. I isplatilo se. Otišao sam do onoga drugoga grada i otkrio
nešto što moramo znati. Usput rečeno, ovdašnji dokovi za gradove
su u rasulu. Ovaj dok, i onaj u kojem je taj drugi grad, vjerojatno su
jedina dva upotrebljiva u krugu od nekoliko stotina kilometara. Svi
ostali su praktično puni pijeska, hrđe i otpadnih komada betona."
"A taj drugi grad?" upita Amalfi vrlo tiho.
"Nedvojbeno zaplijenjen zbog bankrota. Sav je otrcan i
napušten. Pola ga se drži samo zahvaljujući potpornim gredama; u
nekim ulicama su podignute daščare. Većim dijelom to je olupina.
Tamo je neka ekipa koja ga pokušava dovesti u nekakvo upotrebljivo
stanje, ali oni to rade bez žurbe i ne pripremaju ga za život u njemu -
jedino ga žele pokrenuti. Očito to nije ekipa iz samoga grada. A gdje
su građani to se bojim i pomisliti."
"O puno stvari nisi baš promislio" reče Amalfi. "Stanovnici grada
su u dužničkom zatvoru, jasno. Škver osposobljava grad za
obavljanje nekog prljavog posla. Ne očekuju da će grad preživjeti taj
posao - radi se o nekom poslu koji nijedan slobodan grad ne bi
prihvatio, bez obzira na ponuđenu sumu."
"A što bi to moglo biti?"
"Uspostavljanje uporišta na nekom plinovitom divu" reče Amalfi.
"Odlučili su iskoristiti neki amonijačno-metanski planet male gustoće
s ledenom jezgrom, neki planet tipa Jupitera, koji nikako drukčije ne
bi mogli pobijediti. Pretpostavljam da im to uporište treba kao
neiscrpan izvor otrovnog plina."
"Nije to vaša jedina pretpostavka" reče Hazleton kroz stisnuta
usta. "Očekujem kaznu što sam odskitao, Amalfi, ali prestar sam da
mi se podmeću filozofiranja samo da bi se očuvao mit o vašem
sveznanju."
"Nisam ja sveznajući" reče Amalfi ljubazno. "Dok smo se
spuštali, promatrao sam taj grad. I gledao instrumente, što ti nisi
učinio. I sami instrumenti su mi rekli da se u tom gradu ne događa
ništa što prati normalno odvijanje života Okija. Rekli su mi i to da je u
tijeku ugađanje spinskog polja koje će pregorjeti unutar godinu dana,
a rekli su mi, nadalje, i što od takvog spinskog polja očekuje - kakvim
se vanjskim uvjetima ono treba oduprijeti. Spinska polja će odbiti
svaku nakupinu molekula velike brzine, ali neće previše ometati
osmotski prolaz plinova. Naprezanje polja kako bi prekinulo i
najmanji prolaz molekula, čak i pri tlakovima od više milijuna
atmosfera, uništit će strojeve. Takvi uvjeti se pojavljuju samo u jednoj
situaciji, u onoj koju ni jedan Oki-grad ne bi prihvatio ni na trenutak: a
to je spuštanje na plinoviti div. Bilo je, dakle, očito da je grad, budući
da ga pripremaju za takav posao, zaplijenjen - postao je državna
imovina, a uništavanje državne imovine nikoga ne uznemiruje."
"Evo ga opet" reče Hazleton, "to ste mi mogli reći na vrijeme i
spriječili biste moj izlet. Međutim, ovog puta je dobro što to niste
učinili, jer još nisam rekao ono glavno što sam otkrio. Znate li koji je
to grad?"
"Ne."
"Lijepo od vas što to priznajete. Ja znam. To je onaj grad o
kojem smo slušali kad je građen prije tristo godina; takozvani
svenamjenski grad. Obrisi mu se naziru čak i ispod svih tih naslaga
smeća i truleži. Ovi Akoliti dopuštaju propadanje i najvažnijih
dijelova, samo kako bi ga osposobili za obavljanje jedne jedine
zadaće. Poželimo li, možemo im ga oteti. Proučio sam planove još
kad su objavljeni i..."
Zašutio je. Amalfi se okrene, prateći Hazletonov pogled.
Škveranin se vraćao punim trkom. U jednoj ruci je imao mezonski
pištolj.
 "Uvjerio si me" reče Amalfi brzo. "Možeš li se neprimjetno opet
vratiti u grad? Ovo mi sliči na probleme."
"Mogu. Postoji..."
"Zasad je dovoljno samo ‘mogu! Uključi naše Gradske Oce na
njihove i pokreni kod jednih i kod drugih standardnu okolnost N. I
postavi našu lozinku za ‘pokreni spin’ - neka to bude samo da-ne
signal."
"Okolnost N? Šefe, pa to je..."
"Znam što je to. Mislim da nam sada to treba. Naš pokvareni
spin generator sprječava nas u bijegu bez korištenja usklađenih
znanja dviju skupina Gradskih otaca; jednostavno nemamo dovoljnu
brzinu. Kreni prije nego što bude prekasno."
Škveranin samo što nije stigao do njih; bijesno je kriknuo svaki
put kad bi se na kraju skoka dočekao na noge, kao da taj udarac
izbija iz njega takve zvukove. U razrijeđenoj atmosferi Murphyja to je
zvučalo kao da puše u dječju pištaljku.
Hazleton je oklijevao još trenutak, a onda je sprintom krenuo
uza stube. Škveranin izađe iza jednog stupa, pojavi se i opali.
Mezonski pištolj je zaurlao prema nebu i istrgnuo mu se iz ruke,
odlijećući unatrag. Bilo je očito da taj čovjek nikad prije nije pucao iz
mezonskog pištolja.
"Gradonačelniče Amalfi, trebam li ga... ?"
"Ne još, naredniče. Samo ga pokrivajte, to je sve. Hej, ti! Dođi.
Nježno i polagano, ruku spojenih iza potiljka. Tako... A sada: zašto si
pucao na moga gradskoga upravitelja?"
To tamno lice sada je postalo pepeljasto. "Ne možete se izvući"
reče škveranin. Riječi su mu zapinjale u grlu. "Desetak policijskih
jedinica je već krenulo. Razbit će vas totalno. Bit će veselje to
gledati."
"Zašto?" reče Amalfi razumnim tonom. "Prvi si pucao na nas.
Nismo učinili ništa loše."
"Osim što ste dali ček bez pokrića! Ovdje je to zločin gori od
ubojstva, brate. Raspitao sam se o vama kod Lernera kojem sada
već curi pjena iz usta. Molite boga da vas neka druga jedinica zgrabi
prije njegove!"
"Ček bez pokrića?" upita Amalfi. "Zafrkavaš. Sudeći po tvom
izgledu, naš novac je bolji od svega što vi ovdje koristite kao novae.
Imamo germanij - čist germanij."
"Germanij?" ponovio je škveranin s nevjericom.
"To sam rekao. Trebao bi češće prati te tvoje uši."
Škveraninove obrve se nastave kretati sve više i više; kutovi
njegovih usana započnu podrhtavati. Dvije debele, masne suze
spuste mu se niz obraze, Kako je ruke još uvijek držao spletene iza
glave, jako je podsjećao na čovjeka kojeg će uhvatiti nekakav napad.
Onda mu se cijelo lice raspalo.
"Germanij!" dreknuo je. "Ha, ha-ha-ha! Germanij! U kojoj si to
praznoj rupi dosad živio, Okiju? Germanij - ha, haaa" Vrisnuo je
slabašno, spustio ruke kako bi obrisao suze iz očiju. "Nemaš srebro,
ni zlato, ni platinu, ni kositar, ni željezo? Ili nešto drugo što ima iole
ikakvu vrijednost? Brzo bježi odavde, vucibatino. Bankrot si. Eh, to ti
govorim kao prijatelj, čisti se odavde. Dajem ti dobar savjet."
Čim se malo smirio, Amalfi upita: "Zašto germanij ne valja?"
"Ne" reče škveranin osvetoljubivo, ali i sažaljivo, zureći u
Amalfija preko svog nevjerojatnog nosa. "Dobar je to metal, koristan.
Ali nije više novac, Oki, to je to. Ne znam kako ti je ta spoznaja
mogla izbjeći. Germanij je sada zadnje smeće - zapravo ne, i sada
nešto vrijedi, ali samo toliko koliko vrijedi sam po sebi, ako shvaćaš
što želim reći. Ako ti zatreba kupuješ ga, ali njime ne možeš kupovati
druge stvari. Ovdje ne vrijedi kao novac. Ni ovdje, niti bilo gdje
drugdje. Bilo gdje. Cijela Galaktika je bankrotirala. Potpuno
bankrotirala."
Opet je obrisao oči. Iznad njihovih glava oglasila se sirena, ne
baš preglasno, ali uporno.
Hazleton je bio spreman; primijetio je približavanje policije.
***
Amalfi još nije shvaćao što se dogodilo kad je pritisnuo tipku
‘pokreni spin.’ Nije se čak ni nadao da će to shvatiti bilo kada u
budućnosti; ne bi mu pomoglo ni upitati Gradske Oce, jer bi mu odbili
to objasniti - iz jednostavnog razloga što ni sami nisu znali odgovor.
Ono što su čuvali u pričuvi za slučaj nastupa standardne okolnosti N-
te krajnje okolnosti koju je svaki Oki-grad mogao jednom očekivati,
okolnosti kad se treba odlučiti za potpuno uništenje ili brzi bijeg - bilo
je drastično i bez presedana. Postalo je izvodljivo tek kad su
njujorški Gradski Oci dobili mogućnost udruživanja svoga znanja sa
znanjem Gradskih Otaca svenamjenskog grada.
Grad je prebačen iz suhog doka na Murphyju na neku
neprepoznatljivu koordinatu u svemiru. To prebacivanje je obavljeno
bez ikakvog utroška vremena i bez zamjetnog korištenja energije. Do
trenutka prebacivanja grad je bio na Murphyju; Amalfi je okrenuo
ključ, Murphy je nestao, a Jake se već javljao i gradske zvjezdarnice
s pitanjem gdje se to grad nalazi. Rečeno mu je da to mora on
ustanoviti.
Policajci su stigli na Murphy u primjerenom redu, ali nisu imali
prigode pucati. Kad je Jake opet uspio pronaći planet Murphy,
O’Brian je poslao jednog robotskog izviđača da motri na njih. Oni su
sada već naveliko lunjali amo-tamo po nebu tog planeta poput
zakašnjelih glumaca koji traže presudno dugme na ovratniku.
Sat kasnije, bez ikakve prethodne aktivnosti, i svenamjenski
grad je nestao s Murphyja. Dok su se škverani dovoljno pribrali za
podizanje nove uzbune, policija se već razišla na sve strane, loveći i
dalje nešto što joj ranije nije bilo ni na kraj pameti da bi moglo
nestati: Amalfijev grad. U međuvremenu su se uspjeli dovoljno
usredotočiti na potragu za svenamjenskim gradom, ali on je već
prestao s radom i postao neprimjetan.
Sada je plovio na stazi gotovo milijun kilometara udaljen od
Amalfijeva grada. Ostao je opet bez zastora. Ako je u trenutku
premještanja i ponio sa sobom nekog škveranina, taj je sada već
morao biti mrtav, jer u tom gradu više nije bilo zraka.
A Gradski Oci stvarno nisu znali kako je sve to izvedeno; ili
točnije rečeno, to više nisu znali. U standardnoj okolnosti N
uključivao se zapečaćeni i samouništavajući sklop. To je tako
programirano već odavno, kako bi se onemogućilo nesposobnoj ili
lijenoj gradskoj administraciji korištenje tog postupka u svakoj
najmanjoj krizi. Taj se sklop više nikada nije mogao uporabiti.
Amalfi je dobro znao da je iskoristio taj sklop i na svom i na
svenamjenskom gradu, u situaciji koja nije bila stvarno onaj krajnji,
ekstremni slučaj, nije bila okolnost N. Spiskao je zadnji izlaz za oba
grada.
No bio je isto tako siguran da ni jednom ni drugom gradu ti
sklopovi više nikad neće zatrebati.
 Ta su dva grada sada lebdjela, povezana samo nevidljivim
uskim ultrafonskim snopom, u području bez zvijezda, tri svjetlosne
godine udaljeni od nakupine, osam parseka daleko od Murphyja.
Stojeći sam na zvoniku gradske vijećnice, Amalfi nije mogao vidjeti
mutno osvijetljene tornjeve mrtvoga grada, ali su oni zato plovili kroz
njegov mozak, čekajući njegovu naredbu za povratak u život.
Nije mogao jasno zaključiti je li svojim postupkom krajnjeg
očaja, u situaciji koja ipak nije bila krajnje očajna, zapravo ubio taj
grad. Prema galaktičkoj katastrofi, to pitanje se činilo vrlo sitnim.
Ostavio je to po strani i razmislio o onome što je saznao o svom
nevažećem čeku. Uporabna vrijednost germanija nikad nije bila tako
visoka kao njegova monetarna vrijednost. Bio je dragocjen u mnogim
tehničkim područjima: germanijeva rešetka se i pri relativno slabom
poticaju rastaje od svog elektrona, granica p-n kod germanija radi
kao kristalni detektor, i tako dalje. Taj je metal ušao u tisuće vrsta
brojnih elektronskih aparata, a nabavljao se teško.
Ali ne baš tako teško. Kao i srebro, platina i iridij prije njega,
germanij je svoju umjetnu monetarnu vrijednost dobio ekonomskim
dogovorom proizašlim iz mitova, naklonosti draguljara, ljubomorom
državnih monopola. Prije ili kasnije se moralo dogoditi da neki planet
ili neko zvjezdano jato s visokom tehnologijom - i odgovarajućim
brzim obrtom kapitala - nakupi dovoljno tog metala kako bi
onemogućio svojim suparnicima, ili možda vlastitoj blagajni, uporabu
germanijskog standarda; ili je netko pronašao način za vrlo jeftinu
sintezu, možda transmutacijom, velike količine germanija. Sada više
nije bilo važno koja je od tih mogućnosti u ovom konkretnom slučaju
nastupila.
Važne su bile samo posljedice. Metal germanij koji se sada
nalazio u gradu imao je, po novim cijenama, samo osminu one svoje
nekadašnje monetarne vrijednosti. Ali najgore od svega je bilo što se
glavnina gradskog proračuna nije sastojala od metala već od papira:
New York je imao Ok dolare, tiskane od strane vlade, pokrivene
zalihama metala germanija čuvanim na Zemlji i u još nekoliko
upravnih centara. Budući da se taj papirni novac nije mogao
zamijeniti za metal, sada mu je vrijednost bila zauvijek jednaka nuli.
Novi standard razmjene temeljio se na lijekovima. Da je grad
uspio prije napuštanja Ona sakupiti očekivanu veliku zalihu
antisenexa, sada bi bio multimilijarder. Ovako je postao gotovo
siromah.
Amalfija je zanimalo kako je nastao taj novi monetarni standard
na bazi lijekova. Okijima, koji su bili uglavnom odvojeni od glavnog
tijeka povijesti, takve su promjene često izgledale kao rezultati
mentalne oluje nekog nepoznatog genijalnog pojedinca; bilo je teško
shvatiti da su rezultat nekih zbivanja koja su Okijima bila slabo
poznata. Međutim, bez obzira kako je do toga došlo, neke dobre
strane bile su jasne. Vrijednost lijekova se može precizno odrediti
temeljem njihove terapeutske učinkovitosti i njihove raspoloživosti.
Lijekovi koji se mogu jeftino sintetizirati u velikim količinama u novom
monetarnom sustavu bit će sitniš - a oni drugi, oni rijetki, kod kojih je
potražnja uvijek veća od ponude, bit će banknote od sto dolara.
Nadalje, čak i skupi lijekovi se mogu razrjeđivati, što će
omogućiti određenu prilagodljivost u otplatama dugova; falsificirani
lijekovi će se moći otkrivati laboratorijskim testovima jednako lako
kao i lažne novčanice. I naposljetku, lijekovi zastarijevaju, a novi se
tako brzo počinju koristiti da moraju biti valuta brzog optjecaja kako
ih ni najgori grabežljivci ne bi mogu uspješno nagomilavati.
Bio je to dobar standard. Budući da se u praksi neće moći
plaćati miligramima ili dijelom kubnih centimetara lijekova kad god
treba nešto platiti, baš kao što se ranije nije moglo plaćati
dovlačenjem sa sobom tone i pol germanija i predati ga nekome,
papirni će se novac opet morati pojaviti.
Ali grad je ovom novom monetom bio siromašan. Novog
papirnog novca uopće nije imao; jasno, prvom prigodom će prodati
sav svoj germanij kako bi došao do neke zalihe novih novčanica.
Možda će čak biti moguće prodati i papirnati novac na bazi
germanija, računajući da će ga Zemlja ipak primiti natrag, ali po
cijeni koja će iznositi tek osminu nominalne vrijednosti tog novca; pa
i to samo onda ako Akoliti budu spremni gnjavitise takvim
transakcijama.
Lijekovi zatečeni u gradu nisu se mogli rabiti za kupovinu bilo
čega drugog. Trebali su za nastavak života grada. Amalfi se grozio i
na samu pomisao na troškove koje će odsad svaki građanin
podnositi za uporabu tih lijekova. Posebno zastrašujuću dvojbu
nametnut će antisenexi: hoću li trošiti svoje antisenexe sada, kao
novac kako bih se izvukao iz bijede, ili živjeti i dalje u bijedi, ali će mi
život zato biti mnogo duži?...
Amalfi je nemilosrdno odbacivao jedan po jedan zaključak iz
svoje glave, poput svećenika koji vitla bičem iza plačućih žrtava.
Grad je siromašan. Među akolitskim zvijezdama ne može naći posao
uz nadnicu koja bi opravdavala uloženi trud. A bez novog generatora
spinskog polja, posao nigdje drugdje neće moći ni potražiti.
Preostala je samo nakupina. Nisu mogli nikamo drugdje.
Nikada ranije nije uveo New York u nakupinu; na samu pomisao
o takvom ulasku nesvjesno je počeo brisati dlanove o bedra. Znao je
da je oduvijek u njegovoj svijesti riječi ‘nakupina’ bila pridružena riječ
- nikad.
Grad uvijek mora platiti sve što uzme; mora neoštećen izaći iz
svake krize; uvijek mora biti sposoban uzdignuti samoga sebe...
Takva obilježja ponašanja sada su ostala otrcani izrazi, a ono
nikad se pretvorilo u izraz za vrijeme, koje se poput svakog drugog
vremena neizbježno pretvara u sada.
Amalfi podigne slušalicu telefona obješenog na ogradi zvonika.
"Hazleton?"
"Ovdje sam, šefe. Koja je presuda?"
"Još je nema" reče Amalfi. "Mi vjerojatno nismo ukrali onaj
susjedni grad bez razloga; sada moramo otkriti možemo li napustiti
svoj brod i pobjeći odavde tuđim brodom. Prebaci tamo nekoliko ljudi
u skafanderima neka ga istraže.
Hazleton je jedan trenutak šutio. Toga trena je Amalfi shvatio da
je to pitanje nevažno i da je presuda već izrečena. Jedan stih
zemaljskog pjesnika Theodora Roethkea gmizao je po dnu
Amalfijeve svijesti poput daždevnjaka: Rub ne može pojesti središte.
‘Dobro" reče Hazleton.
Pola sata kasnije Hazletonov glas nastavi: .’’Šefe, bojim se da
taj grad stoji slabije nego mi. Pogonski strojevi su mu i sada dobri, ali
su, jasno, svi redom pogrešno ugođeni. Osim toga, detaljniji pregled
je pokazao da postoje velike građevne slabosti; oni škverani su
stvarno temeljito rovali tamo gdje ne treba. Između ostalog, napukla
je i kobilica grada - slijetanje su sigurno obavili Akoliti, a ne izvorna
gradska posada."
 Naravno, nemoguće je bilo usvojiti predviđanje svega toga
znajući sadašnje Hazletonovo psihičko stanje koje je bilo na samom
rubu neke pobune. Amalfi se nadao da tog stanja Hazleton još nije ni
sam svjestan. Možda je Hazleton, unatoč gradonačelnikovu oprezu,
uspio zapaziti sav onaj teret krivnje koji se u Amalfijevim osjećajima
već dugo akumulirao - ili je možda sama slutnja da je on to uspio bila
zapravo samo glas te krivnje. Bilo kako bilo, Amalfi si je dopustio da
ga Hazleton požuri i navede na krađu svenamjenskog grada, iako je
Amalfi već tada imao dvojbi; zapravo je Amalfi popustio samo radi
mira u kući. Naposljetku reče: "Što preporučuješ, Mark?"
"Ja bih taj grad otkvačio, šefe. Žao mi je samo što sam se ja
zalagao da ga ukrademo. Ono jedino što nam je taj grad mogao dati,
a mi mogli usvojiti, preuzeli smo: naši Gradski Oci sada znaju sve
što su njihovi ranije znali. Što bismo im drugo mogli uzeti, osim
možda novi generator spinskog polja, a to je posao za dok u škveru."
"U redu. Stavi im zastor od nula cijelih trideset četiri posto, tek
toliko da se učvrste na toj sadašnjoj stazi, i potom se vrati. Pazi
dobro da generatori spinskog polja ne prorade jače od toga - jer bi
onda objavili svoju nazočnost svakom promatraču udaljenom dva
parseka uokolo i u temelju omeli našu operaciju."
"Dobro."
A sada je trebalo razmisliti o ovdašnjoj policiji. Odsad je
Amalfijevu gradu pripasano kao grijeh ne samo izdavanje
nepokrivenog čeka nego i krađa državne imovine, kao i i smrt
akolitskih škverana koji su se bili zatekli na palubi tog drugog grada.
Sigurno mjesto je bilo jedino nakupina, a i ona samo
privremeno. U nakupini se neki grad mogao, barem zasad, sakriti
između tristo drugih - iako su mnogi od njih vjerojatno bolje
naoružani nego što je Amalfijev grad ikada bio.
Postojala je čak mogućnost da u tom ribljem jatu gradova Amalfi
naposljetku vidi svojim očima onu legendarnu leteću utvrdu - jedinu
neljudsku tvorevinu koja je ikada krenula putovima okijskog života,
sada već objekt bezbrojnih legendi zvjezdanih putnika. Amalfi je, kao
i svaki drugi Oki, bio opčinjen pričom o toj tvrđavi, iako je dobro znao
da su činjenice kojima se stvarno raspolagalo vrlo oskudne: tvrđava
je kružila oko Vege sve dok matični planet te strahovlade nije
razoren, a onda je neočekivano -jer Vegani nikada dotad nisu bili
skloni putovati po Galaktici stro- jevima većim od bojnog broda -
odletjela u nepoznate prostore, probijajući si put kroz obruč
policijskih krstarica. Od toga dana o tvrđavi se više nikada ništa nije
čulo, ali je legenda rasla i rasla.
Sami Vegani nisu baš bili privlačna bića pa je utoliko teže
shvatiti zašto su Okiji tu legendu toliko voljeli. Jasno, Okiji u načelu
nisu voljeli policajce, govorili su da ne vole ni Zemlju, ali to sve još
nije objašnjavalo popularnost legende o tvrđavi. Sada se već
govorilo da je ta tvrđava neranjiva, neograničeno snažna, da je u
svakom kutku Galaktike počinila svakakva čuda, da je viđena
svugdje i nigdje; Okijima je bila njihov Beowulf, njihov Cid, njihov
Sigurd, Gawaine, Roland, Cuchulainn, Prometej, Leminkainen...
Amalfi iznenada osjeti jezu. Misao koja je mu je prošla kroz
svijest bila je toliko nevjerojatna da ga je čisti nagon gotovo prisilio
na prestanak daljnjeg razmišljanja o tome. Ta tvrđava je vjerojatno
uništena već stoljećima prije. Ali ako još postoji, neki se zaključci
nemilosrdno nameću, a temeljem njih moguće je poduzeti i određeno
djelovanje...
Da, to je moguće. Moguće je. I svakako vrijedno pokušaja...
A ako stvarno uspije...
Amalfi je tu odluku donio, ali zatim odlučno odložio na stranu.
Siguran je bio što će se u međuvremenu događati: Akoliti će koristiti
Oki-nakupinu kao izvor bagatelne radne snage i, dokle god to čine,
neće dopuštati svojim policajcima uništavanje svih po redu samo da
bi se domogli nekog ‘kriminalnog’ grada. Po akolitskom načinu
razmišljanja, svi Okiji su, već po definiciji, prijestupnici.
A to je sada, razmišljao je Amalfi, i potpuno točno, barem što se
tiče njegova grada. New York sada nije samo skitnica, već i pravi
propalica - po definiciji.
Kraj puta.
"Šefe? Vraćam se. U čemu je kvaka? Moramo to izvesti brzo,
inače...
Amalfi odlučno pogleda prema crvenoj patuljastoj zvijezdi koja
se nadvila nad balkon.
"Nema kvake" reče. "Poraženi smo, Mark. Idemo u nakupinu."
 6. NAKUPINA

Gradovi su plovili svojim stalnim stazama oko malog crvenog

sunca. Tu i tamo na ekranu su se mogla vidjeti pozicijska svjetla
nekih od njih, ali većina nije imala struje čak ni za tako maleni
utrošak. U tako zbijenoj letećoj skupini svjetla su bila od vitalnog
značenja, ali je energija za održavanje spinskih zastora ipak bila još
važnija.
Samo jedan grad je blistao - ne svojim pozicijskim svjetlima,
koja su bila sva pogašena, već svojim uličnim osvjetljenjem. Taj grad
je imao električne energije i za rasipanje - i želio je to svima
pokazati. Također je želio naglasiti da energiju može trošiti na čisto
razmetanje, ali ne i na elementarnu zakonsku obvezu kao što je
održavanje pozicijskih svjetala.
Amalfi je uozbiljeno promatrao sliku toga blistavoga grada. Slika
nije bila osobito jasna, jer se blistavi grad nalazio na povlaštenoj
stazi u blizini crvenog patuljka, gdje je prirodno gravitacijsko polje
same te zvijezde izazivalo znatna naprezanja u građi prostora.
Zasićenje međuprostora spinskim zastorima tolikih drugih gradova
još više je smanjivalo vidljivost, jer se Amalfijev grad nije uspio
progurati bliže od osam a. j. od zvijezde, a ta je udaljenost približno
jednaka onoj između Sunca i Saturna. Zbog toga je za Amalfija taj
crveni patuljak bio samo zvijezda desete veličine; zvijezda G0
udaljena četiri svjetlosne godine činila se mnogo bliža.
Jasno, nije se moglo svih tristo Oki-gradova zbiti dovoljno blizu
crvenog patuljka kako bi od njega dobili više topline. Netko je morao
biti i na udaljenijoj stazi. Isto je tako bili jasno, i predvidivo, da će oni
najbogatiji energijom moći zauzeti najbolje mjesto, uza samu
prigušenu zvjezdanu vatru, dok će oni koji moraju štedjeti svaki
mogući erg energije morati cvokotati u potpunoj tami.
A to što je taj blistavi grad naglašavao svoj prkos - i prema
ovdašnjim zakonima i prema zdravom razumu - dok su se akolitski
brodovi s policijskom pratnjom već pojavljivali u srcu nakupine, bilo
je iznenađujuće.
 Amalfi podigne pogled prema nizovima ekranskih zaslona. Po
drugi put u nepunih godinu dana našao se u jednoj prostoriji gradske
vijećnice korištenoj izuzetno rijetko, gotovo nikad. Ova prostorija je
bila nekadašnja dvorana za prijeme, u koju je prije nekih tisuću
dvjesto godina ugrađen vrlo složen sustav ekrana; to je učinjeno
ubrzo nakon polijetanja grada u svemir. Korištena je samo kad bi se
grad približio nekom visoko razvijenom, izrazito civiliziranom
zvjezdanom sustavu, gdje će biti potrebni višestruki pregovori s
raznim diplomatskim, ekonomskim i zakonskim službama prije
sklapanja posla. Amalfi svakako nije očekivao da će mu ova dvorana
za prijame zatrebati u jednoj nakupini.
A o životu u Oki-nakupini, razmišljao je, nije znao mnogo.
Jedan od ekrana oživi. Pokazivao je cijelo uspravno obličje neke
žene u starinskoj, čednoj odjeći, svrsishodno skrojenoj, ali očito
izrađenoj od materijala koji ne traju dugo. U toj je odjeći bila žena
čvrstog pogleda, ali ne čvrstih mišića; očito akolitska trgovačka
zastupnica.
"Zadaća je" reče zastupnica hladnim glasom, "izgraditi
privremeno naselje na Hernu Šest, kao što je već prije najavljeno.
Tamo možemo zaposliti šest gradova. Plaćanje je po obavljenom
poslu."
"Pažnja, Okiji."
Uključi se i treći zaslon. Načelne crte obrisa pojave Amalfi je
prepoznao još prije nego se slika, izobličena ovdašnjim iskrivljenim
prostornim poljem, stabilizirala. Malo je takvih izobličenja koja mogu
sakriti opći izgled policajca. A nije se ni previše iznenadio kad je
otkrio, čim se lice izoštrilo, da u ime policije govori poručnik Lerner,
onaj isti koji je od Amalfija dobio mito, a onda otkrio da je isplata bila
u bezvrijednom germaniju.
"Bude li ikakvog nereda, nećemo unajmiti nikoga" reče Lerner.
"Nikoga! Jasno? Podnosite ovoj dami ponude, po propisu, a ona će
ih prihvaćati ili odbijati u skladu sa svojim procjenama. Krene li na
posao i neki od gradova za kojima je izvan nakupine raspisana
tjeralica, bit će priveden odgovornosti - ovoga puta ne nudimo
nikakav imunitet. A pokaže li netko ikakvo prokleto nepoštovanje..."
Slika poručnika Lernera je prošla kažiprstom peko svoga grla,
pokret koji iz nekog razloga nikada nije izgubio svoju specifičnu
jasnoću. Amalfi je zarežao i isključio ton; Lerner je još govorio,
zastupnica također, ali se upalio još jedan zaslon, a Amalfi je morao
čuti riječi koje će odatle stići. Riječi zastupnice i policajca su se mogli
s gotovo potpunom sigurnošću predvidjeti - štoviše, Gradski Oci su
Amalfiju već bili ispisali pretpostavke, pa je on stvarne riječi to dvoje
ljudi slušao tek da bi se uvjerio ne pojavljuju li se nekakvi mogući
nepoznati elementi.
Ali ono što će reći onaj blistavi grad uz crvenog patuljka,
gospodar nakupine, kralj skitnica...
To nije mogao predvidjeti ni sam Amalfi, a kamoli Gradski Oci.
Poručnik Lerner i trgovačka zastupnica su nijemo otvarali usta, a za
to se vrijeme valovita sjena na četvrtom zaslonu polako oblikovala.
Spori, teški, grubo samouvjereni glas već je sasvim ovladao
prostorijom za prijame.
"Nitko neće prihvatiti ponudu ispod šezdeset" reče taj glas.
"Gradovi klase A će za posao na Hernu tražiti sto dvadeset četiri, a
gradovi klase B se neće javljati s nižim ponudama sve dok prokleta
ponuđačica ne uzme onoliko iz klase A koliko je najviše voljna. Ako
svih šest mjesta dobiju A gradovi, što se može. Gradovi C klase
uopće se neće javljati u ovom slučaju. Tko naruši red, sredit ćemo
ga odmah...
Slika se izoštrila. Amalfi je buljio iskolačenih očiju.
"... ili neposredno nakon odlaska murje. To je zasad sve."
Slika se ugasi, ali izobličeni ćelavi čovjek ogrnut starinskim
ogrtačem od metalne mreže ostane u Amalfijevoj svijesti.
Kralj Okija bio je čovjek od lave. Možda ga je nekoć davno rodila
majka, ali sada je više sličio tvorevini neke geološke katastrofe, na
stup crne rastopljene lave koja je iz neke pukotine šiknula uvis i
grubo se oblikovala u ljudsku pojavu.
Lice mu je bilo grozno unakaženo, razoreno jedinom još
nepobijeđenom bolešću koja se ni sada nije mogla izliječiti, iako više
nije bila smrtonosna.
Rakom.
Unutar Amalfijeve glave prostrujalo je mrmljanje jednog glasa,
prenijeto putem sićušnog vibratora ugrađenog u mastoidnu kost iza
gradonačelnikovog desnog uha. "Gradski Oci su točno predvidjeli što
će ovaj reći" reče Hazleton. Javljao se sa svog položaja u centru
grada u nadzornom tornju. "Ali ne vjerujem da je baš toliko naivan.
Starac je: uzletio je još prije nego što su znali kako polarizirati spinski
zastor protiv kozmičkih zraka. Mora imati najmanje dvije tisuće
godina."
"Tijekom toga vremena čovjek može nakupiti poprilično
lukavstva" suglasio se Amalfi slično tihim glasom. Ispod visokog
vojnog ovratnika imao je mikrofone pripijene uz grlo. Da ga je netko
gledao iz smjera zaslona, vidio bi samo usamljenog nepomičnog
čovjeka koji šuti. Doduše, Amalfijeve usne su se ipak malo pomicale,
ali lokalni prijenos je bio tako loš da se takvi detalji vjerojatno ne bi
mogli opaziti. U slučaju potrebe mogao bi govoriti i bez pomicanja
usana: za to je bio ekspert. "Najvjerojatnije ne misli to što govori. Ali
najbolje je da za sada mirujemo." Pogledao je u pomoćni bojni
model, trodimenzionu kartu kroz koju su se kretale točkice kodnih
boja, prikazujući sve gradove, blisko crveno sunce i akolitske
brodove, ne u mjerilu, ali zato u točnim relativnim položajima. Ovaj
modcel je bio prerušen u radni stol čiji se pravi sadržaj mogao vidjeti
samo sa zadnje strane pa je to mogao pratiti samo Amalfi. Tu se
vidjelo da se akolitske snage sastoje od jednog trgovačkog broda i
četiri policijska; od tih drugih, jedan je brod bio zapovjedna krstarica,
najvjerojatnije Lernerova, a ostali su bili lake krstarice.
Nije to bila neka velika sila, ali ovdje nije ni bilo potrebe za
cijelom eskadrilom. Kad bi se barem minimalno organizirali, Okiji bi
mogli protjerati Lernera i njegovu štićenicu iz nakupine, makar pritom
pretrpjeli i neke gubitke - ali kud bi pobjegli kad bi Lerner pozvao
mornaricu u pomoć? Odgovor na to pitanje bio je sam po sebi jasan.
Visoko duž zavoja suprotnog zida upalio se niz od dvadeset i tri
malih, osobnih’ ekranskih zaslona. Dvadeset i tri lica pogledaše dolje
prema Amalfiju - gradonačelnici svih, osim jednog, A-grada u ovoj
nakupini; dvadeset četvrti je bio Amalfijev. On opet pojača zvuk iz
zvučnika.
"Jesmo li spremni za početak?" upita Akolitkinja. "Preda mnom
su kodovi dvadeset i četiri grada; vidim da ste svi ovdje. U zadnje
vrijeme među vama Okijima ima malo hrabrih - posao ovako
jednostavan, a od vas tristo javilo se samo dvadeset četiri! To je ono
ponašanje zbog kojeg ste i postali Okiji. Bojite se poštenog rada."
 "Radit ćemo" reče kraljev glas. Međutim, njegov zaslon ostane
sivo-zelen. "Pregledajte kodove i odaberite."
Trgovačka zastupnica je pogledom potražila izvor glasa. "Bez
drskosti" reče ona oštro. "Ili ću potražiti dobrovoljce u klasi B. Tako
bih barem uštedjela novac."
Odgovora nije bilo. Zastupnica se namrštila i pogledala popis
kodova u svojoj ruci, zatim prozvala tri broja, a onda, uz nešto veće
oklijevanje, i četvrti. Četiri zaslona iznad Amalfija se ugase, a u
modelu se četiri zelene točke započnu udaljavati od crvenog
patuljka.
"To je sve što nam treba za posao na Hernu Šest, izuzimajući
posao pod tlakom" reče žena polagano. "Ovdje je osam gradova
naznačeno kao specijalisti za tlačne radove. Vi tamo - tko ste,
uopće?"
"Bradley-Vermont" reče jedno od lica iznad Amalfija.
"Koliko biste tražili za posao?"
"Sto dvadeset četiri" reče gradonačelnik Bradley-Vermonta
zlovoljno.
"O-ho! Imate visoko mišljenje o sebi, ha? Eh, pa onda plutajte tu
i trunite još neko vrijeme dok ne naučite nešto više o zakonu ponude
i potražnje. Vi tamo - ovdje piše da ste Dresden iz Saske. Koliko vi
tražite? Znajte, treba mi samo jedan."
Gradonačelnik Dresdena iz Saske je bio neki čovječuljak visokih
jagodičnih kostiju i svjeducavih crnih očiju. Činilo se da, iako očito
izgladnio, uživa u svemu tome; smješkao se, a oči su mu svjetlucale
iznad velikih sjena koje su ih prividno povećale. "Tražimo sto
dvadeset četiri" reče s pakosnom nehajnošću. Ženine oči postanu
prorezi. "I vi, ha? To je slučajnost, ha? A vi?"
"Isto" reče treći gradonačelnik, očito nevoljko.
Zastupnica se naglo okrenula i uperila prst ravno u Amalfija. U
vrlo starim gradovima, poput onog kraljevog, vjerojatno nije bilo
moguće znati u koga je uperila prst; većina gradova u ovoj nakupini
najvjerojatnije je za to imala, poput i samog New Yorka,
kompenzacijski 3D sustav. "Koji je vaš grad?"
"Na to pitanje ne odgovaramo" reče Amalfi. "I onako nismo
specijalisti za dak."
 "To znam, razumijem kodove. Ali najveći ste Oki kojeg sam ikad
vidjela - kad to govorim ne mislim na dimenzije ovog trbuha - i
dovoljno ste suvremeni za tu svrhu. Posao je vaš za stotinu - ne
više."
"Nisam zainteresiran."
"Onda niste samo debeljko već i budala. Tek što ste ušli u ovu
paklenu jamu, već protiv vas postoje i optužbe ..."
"Ah, dakle, znate tko smo. Zašto ste pitali?"
"Nije bitno. Tko nije živio neko vrijeme u nakupini, ne zna što
ona znači. Bilo bi pametnije da uzmete posao i zbrišete dok možete.
Vrijedit ćete mi sto dvanaest ako uspijete završiti posao brže nego
što je normirano."
"Imunitet ste nam već otkazali" reče Amalfi, "A osim toga
nemate se razloga truditi ponovno nam ga dati. Nismo zainteresirani
za dačne poslove ni po kojoj cijeni."
Žena se nasmijala. "Također ste i lažljivac. Znate jednako dobro
poput mene da nitko ne uhićuje Okije dok rade. A po završetku posla
jednako vam tako ne bi bilo teško otići. Dobro, evo - dat ću vam sto
dvadeset. To je moja najviša ponuda, samo četiri manje od onoga
što traže stručnjaci za tlak. Pošteno?
"Možda je pošteno" reče Amalfi. "Ali mi se ne bavimo poslovima
u okolini pod visokim tlakom; osim toga već smo dobili izvješća s
robotskih izviđača koje smo poslali na Hern VI čim je poručnik Lerner
rekao da je posao tamo. Ne sviđa nam se izgled tog mjesta. Ne
želimo taj posao. Nećemo ga prihvatiti za sto dvadeset, nećemo ga
prihvatiti ni za sto dvadeset i četiri - nećemo ga uopće prihvatiti.
Jasno?"
"Vrlo dobro" reče žena naglašeno opako, "čut ćete vi još od
mene, Okiju"
Kralj je zurio u Amalfija pogledom koji se teško mogao
protumačiti, ali koji svakako nije bio prijateljski. Amalfi je nagađao da
kralj smatra da Amalfi pretjeruje s tim iskazivanjem Okijske
solidarnosti. Kralju je možda moglo pasti na pamet još nešto -
iskazivanje takve neovisnosti može biti početak nekog posezanja
prema vlasti unutar nakupine. Da, Amalfi je bio siguran - kralj se i
toga sjetio.
 Sada je preostala još samo mogućnost unajmljivanja gradova
klase B. Na početak pogađanja moralo se čekati prilično dugo.
Pokazalo se da ova žena nije samo dobar trgovac već i važan
poduzetnik. Željela je da svi unajmljeni gradovi, njih dvadeset, obave
isti prljavi posao: iskop vrlo siromašnih ležišta karnotita na nekom
malenom planetu koji se nalazi preblizu vruće zvijezde. Navali li
istodobno dvadeset rudarskih gradova na takav planet, njega će,
naravno, za samo nekoliko mjeseci pretvorit u malen i izbrazdan
grumen otpadaka poput meteorita. Očito se radilo o poslu kojeg je
trebalo odraditi najvećom mogućom brzinom uz plaćanje
najmizernijih nadnica.
Iznenada, dok se zastupnica još premišljala, iz zvučnika se
začuje glas. Bio je slab, nejasan, nije ga pratilo nijedno lice.
"Mi ćemo prihvatiti posao. Uzmite nas"
S mnogih zaslona začulo se mrmljanje, preko mnogih lica
preletjela je ista sjena. Amalfi je pogledao u bojni model, ali je malo
novog saznao. Signal je bio preslab. Sigurno je samo bilo da glas
stiže iz nekog grada na dalekoj periferiji nakupine - grada kojem je
energija bila očajnička potreba.
Akolitkinja je u prvi tren ostala bez riječi. Čak bi i u nakupini,
pomisli Amalfi žalosno, morala vrijediti neka gruba pravila; ova je
žena očito shvatila da bi unajmljivanje ovog dobrovoljca prije
razgovora s ostalima moglo izazvati otpor.
"Ne miješaj se u ovo" reče kraljev glas, toliko sporije i s toliko
većom težinom nego ranije da je praktički istisnuo zrak. "Pusti damu
neka odabere sama. Nije joj potrebna ekipa radnika klase C."
"Preuzet ćemo posao. Rudarski smo grad, došli smo iz daleka,
možemo prerađivati rudu plinskom difuzijom, radimo masenu
spektrografiju, masenu kromatografiju, sve što bude potrebno.
Možemo to obaviti. Posao nam je potreban’.’
"To važi i za ostale" reče kralj hladno, nimalo impresioniran.
"Čekajte na red."
"Mi ovdje umiremo! Glad, hladnoća, žeđ, bolest!
"I drugima je isto. Misliš da se nekome od nas ovdje sviđa?
Čekaj na red!"
"U redu" reče žena iznenada. "Već mi je zlo od toga da mi netko
drugi određuje koga ću uzeti, a koga ne. Neka bude bilo tko, samo
neka ovo završi. Dajte mi svoje koordinate, tko god da ste tamo, i - "
Kralj zaurla: "Dajte svoje koordinate i zabit ćemo vam jedan
dirakov torpedo prije nego završite rečenicu! Akolitkinjo, koliko
plaćaš za to tucanje kamena? Ovdje nitko neće raditi za manje od
šezdeset - i točka."
"Mi ćemo pristati na pedeset pet"
Žena se neugodno nasmiješila. "Očito se u ovom zagađenom
prostoru dogodila promjena: pojavio se netko spreman raditi kako
treba. Sljedeći?"
"Ma, vraga, ne morate za to uzeti grad C-klase" izbrblja jedan
od odbačenih iz klase A. "Pristat ćemo i mi na pedeset pet. Što
možemo izgubiti?"
"Onda mi prihvaćamo pedeset", šapne odmah onaj s periferije.
"Ti ćeš tamo dobiti metak u zube! A ti - ti si Coquilhatville iz Konga,
zar ne? - ti ćeš zažaliti što si klepetao jezikom."
Među zelenim točkama u modelu nešto se je već počelo zbivati.
Neki od većih gradova su napuštali svoje staze. Žena je pokazivala
nejasne znakove zabrinutosti.
"Hazletone!" promrmlja Amalfi brzo. "Ovo će prije postati lošije
nego bolje. Namjesti nas, najbrže što možeš, u položaj za uskakanje
u jednu od onih napuštenih staza blizu crvenog patuljka; moramo to
izvesti istog trenutka kad kažem."
"Nećemo moći postići brzinu..."
"Ne želim brzinu ni kad bismo mogli. Ovo ćemo morati izvesti
polagano tako da ni na jednom ekranu ne bude zamijećeno da se
krećemo suprotno od općeg kretanja. Osim toga, ako ikako možeš,
lociraj mi taj periferijski gradić koji je prekršio red. Ne možeš li to
postići bez privlačenja pažnje, odustani."
"Dogovoreno!"
"Tako mi Hadžijine pidžame, naučit ću vas redu!" uzvikne žena.
"Otkazujem sve za danas. Neće biti posla ni za koga. Vratit ću se za
tjedan dana. Možda će vam se do tada vratiti barem malo zdravog
razuma. I< vragu, poručniče idemo odavde."
Međutim, ispalo je to teže nego što je ona to zamislila. Teški
gradovi su između akolitskih brodova i otvorenog svemira stvorili
svojevrsno valovito područje koje se širilo prema periferiji na kojoj su
slabiji gradovi drhtali. U tom drugom, ledenom omotaču, već su
gotovo svi gradovi klase C pokazivali znakove panike; a tamo još
dalje blistave zelene iskrice gradova, čiji su tek obećani poslovi
upravo propali, padale su srdito natrag prema glavnom oblaku.
Prijamna dvorana postane pravi pakao glasova i to uglavnom
glasova gradonačelnika koji su se trudili dokazati da nisu baš oni
krivi za raspad čekanja na red za posao. Negdje je nekoliko gradova,
koristeći gužvu kao zaklon, pokušavalo ipak doviknuti Akolitkinji nove
ponude. Kroz sve to urlao je kraljev glas, jak kao da je stizao iz
megafona.
"Raščisti prostor!" poviknuo je Lerner. "Sklanjaj se tamo, jer tako
mi..."
Kao da mu odgovaraju, u modelu iznenada zapucketaju poput
vlasi tanki safirni tragovi paljbe. Smetnje izazvane neujednačenom
paljbom mezotronskih pušaka zaškripaju kroz zvučnike,
onemogućavajući razumijevanje dernjave očajnih lica na zaslonima.
Užas, užas čovjeka koji iznenada shvaća da je situacija u kojoj se
oduvijek stalno nalazio zapravo smrtno opasna, zaledi crte lica
poručnika Lernera. Amalfi zamijeti da Lerner nešto dohvaća rukom.
"U redu, Hezletone, pokreni spin?’
Oštećeni spin generator je zajecao, grad se bolno pomaknuo.
Lernerov lakat se trgne prema njegovu pojasu, a iz njegovog broda
se ispruži blijeda zraka za navođenje betinijskog topa.
Koju sekundu kasnije nešto se razleti u bijelo užarenoj agoniji
fuzijske eksplozije - nešto toliko udaljeno od središta gužve da je u
napadu bijesa Amalfi prvo pomislio da Lerner namjerava potpuno
nasumce uništavati Oki-gradove iz čistog ulijevanja straha. Onda mu
je izraz Lernerovog lica rekao da je to bio tek nasumični hitac. Lerner
je bio užasnut jednako kao i Amalfi i to izgleda iz potpuno istog
razloga, smrću nekog nepoznatog grada, pasivnog promatrača.
Dubina te reakcije iznenadila je Amalfija. Možda se od Lernera
još može i nešto dobro očekivati.
Neki nevjerojatno glupi Oki je počeo pucati na Lernera, ali su
hitci podbacivali; mezotronske puške nisu primarno po svojoj
namjeni vojno oružje, a Akoliti su se već gotovo sasvim izvukli iz
nakupine. U jednom trenutku Amalfi se pobojao da će Lerner, zbog
osvete, ispaliti još nekoliko betinijskih hitaca natrag u jato, ali taj je
policajac očito uspio sačuvati ostad
 To čak ni Akoliti nisu željeli, jer bi na kraju i oni ostali bez svog
izvora stručne radne snage.
Gradska spinska polja su se ugasila. Žarko grimizno, maglovito
svjetlo probijalo se kroz kameno stubište koje je vodilo iz prijamne
prostorije do zvonika.
"Smjestili smo se blizu te smrdljive zvjezdice, šefe. Manje smo
od milijun i pol kilometara udaljeni od staze kraljeva grada."
"Dobar posao, Mark. Spremi čamac. Idemo u posjet."
"U redu. Hoće li nam trebati nekakva posebna oprema?"
"Oprema?" reče Amalfi polako. "Pa... ne. Ali dobro bi bilo da
povedeš i narednika Andersona. I, Mark..."
"Da?"
"Povedi i Dee."

Središte vlasti u kraljevom gradu bilo je izuzetno impresivno:

drevno veličanstveno, cijelo u mramoru. Na donjem dijelu bilo je
okruženo brojnim manje vrijednim građevinama, ali jednako lijepo
građenima. Među tim građevinama se isticao teški, starinski most s
istakama za kojeg Amalfi nije mogao pretpostaviti čemu uopće služi;
premošćivao je jednu grdno široku aveniju koja dijelila grad popola,
aveniju gotovo bez prometa. A i samim mostom su sada prolazili tek
malobrojni pješaci.
Naposljetku je zaključio da su most sačuvali samo iz poštovanja
prema povijesti. Drugog razloga nije moglo biti, jer je u kraljevom
gradu, kao i u svakom Oki-gradu, zračni taksi bio uobičajen oblik
transporta. Kao i gradska vijećnica, taj most je bio vrlo lijep; možda
je to bio dopunski motiv za očuvanje.
Taksi se prizemljio, zaljuljavši se malo. "Evo nas, gospodo" reče
limeni taksist. "Dobrodošli u Budimpeštu."
Dee, Hazleton i za njima Amalfi izašli su na trg. Crveno nebo je
bilo istočkano brojnim drugim taksijima koji su se približavali.
"Ovo sliči na sjednicu" reče Hazleton. "Dolaze gosti iz drugih, a
ne samo upravno osoblje ovoga grada; zašto bi nas inače taksi-robot
onako pozdravio?"
"I ja vjerujem da se o tome radi. Mislim da takav skup nije
preuranjen. Po mojoj teoriji, kralj će sa svojim podanicima sada imati
gadnih poteškoća. Zbog ovog okršaja sa Lernerom i zato što su svi
izgubili posao, kraljeva pozicija je sigurno znatno oslabila. Ako je
tako, imat ćemo dobre izglede."
"Govoreći o dobrim izgledima - gdje se uopće ulazi u ovu
grobnicu? Aha - vjerojatno je to ono tamo."
Požurili su kroz sjenu ulaznog trijema okruženog stupovima.
Unutra, u predvorju, mnoštvo se pogrbljenih ljudi krupnim koracima
kretalo prema širokom starinskom stubištu, neki se okupljali u
grupice i užurbano mrmljali pod raskošnim, ali slabim svjetlom. Tu
ulaznu dvoranu su osvjetljavali veličanstveni lusteri; nisu davali
previše svjetla, ali je luksuz padao s njih kao perje s pauna koji se
mitari.
Netko povuče Amalfija za rukav. On pogleda dolje. Pokraj njega
je stajao sićušan čovjek slavenskih crta naboranog lica i crnih očiju
koje su zračile suspregnutom nedaćom.
"Ovo mjesto čini me nostalgičnim" reče taj mali čovjek, "iako u
mom gradu ljudi baš i ne vole puku masovnost. Čini mi se da ste vi
onaj gradonačelnik koji je odbio sve ponude, nastupajući u ime
bezimenog grada. Imam pravo, zar ne?"
"Da" reče Amalfi proučavajući izgled tog čovjeka, što na tom
polusvjetlu nije bilo baš lako. "A vi ste gradonačelnik Dresdena iz
Saske, Franz Specht. Što možemo učiniti za vas?"
"Ništa, hvala. Jednostavno sam vam se želio predstaviti. Možda
će vam unutra zatrebati netko koga poznajete." Kimnuo je glavom
prema stubištu. "Divio sam se vašem današnjem držanju, ali možda
ima nekih koji vam zamjeraju takvo držanje. Usput, zar vam je grad
bezimen?"
"Nije" reče Amalfi. "Ali ponekad zatrebamo uporabiti svoje ime
kao oružje, ili barem kao polugu. Zato ga držimo u pričuvi."
"Oružje! Eh, o tome vrijedi razmisliti. Vidjet ću vas kasnije,
nadam se." Specht naglo skrene i izgubi se, sjena među sjenama.
Hazleton, vidno zbunjen, pogleda Amalfija.
"Iz kojeg kuta to on, šefe? Možda neki daleki hitac?"
"Tako se i meni čini. U svakom slučaju točno je rekao da nam u
ovoj gomili prijatelj može samo koristiti. Idemo gore."
U velikoj dvorani gdje je nekoć stajalo kraljevsko prijestolje - u
doba kad još nije bilo Okija ni svemirskog letenja - sastanak je već
počeo. Na povišenom podiju je stajao kralj, ćelav, silno visok, sav u
ožiljcima, užasan, blistavo crn kao da je od antracita. Bio je to čovjek
iz pradavnih doba, njegova drevnost bila je kao drevnost stijene,
bezlična i bez događanja, bez povijesti u raskoši ovoga grada. Nitko
ne bi očekivao takvog čovjeka kao gradonačelnika Budimpešte;
Amalfi je duboko slutio da u analima ovoga grada postoje nedavne
krvave mrlje.
Svejedno, taj kralj je bez nekog vidnog napora nadzirao
buntovne Okije. Njegov silni glas je tutnjao oko njihovih glava poput
lavina šljunka i kamenja, savladavajući ih već samom svojom
sirovom jačinom. Nasuprot tog glasa povremeno blejanje protesta iz
partera je zvučao jalovo, osuđeno na neuspjeh poput blejanja janjadi
na koju se taj odron neizbježno obrušava.
"Pa ste znači bijesni!" grmio je. "Dobili ste malo batina pa sada
tražite krivca! Ali reći ću vam tko je kriv! I što zbog toga morate
učiniti. I, tako mi bogova, kad završim, to ćete i učiniti, svi do
jednoga!"
Amalfi se progurao kroz nestrpljivu gomilu gradonačelnika i
gradskih upravitelja. To mu je bila prigoda da dobro iskoristi svoja
bikovska ramena. Hazleton i Dee su ga u korak pratili, držeći se za
ruke. Okiji su gunđali što se on tako gura naprijed; međutim, bili su
toliko obuzeti kraljevom tiradom i svojim žestokim, ali neuobličenim
otporom prema kraljevom načinu vođenja koji je podsjećao na ovna
za provaljivanje vrata na tvrđavama, da nisu mogli odvojiti ni trenutak
za svađu dok se Amalfi probijao kroz njih prema povišenom podiju.
"Zašto sada visimo ovdje i dopuštamo ovim akolitskim
seljačinama da nas ucjenjuju?" urlao je kralj. "To vam je sigurno već
dozlogrdilo. U redu, dozlogrdilo je i meni. Da sam bio na vašem
mjestu od početka, ne bih uopće dopustio da to tako krene! Kad sam
došao, vi ste jedni drugima obarali cijene do kikirikija. Po završenoj
licitaciji, svaki grad koji je dobio posao uvijek je radio ulazeći u
financijski gubitak. Ja sam vam pokazao kako se morate organizirati.
Ja sam vam pokazao kako ćete se izboriti za svoja prava. Ja sam
vam pokazao kako oblikovati red čekanja na posao i kako ćete ga
održati. A pokazat ću vam i što ćete učiniti kad se taj red raspadne."
Amalfi je posegnuo iza sebe, dohvatio Deeinu ruku i izvukao
djevojku naprijed pokraj sebe. Sada su bili u samom prvom redu
gomile, gotovo stisnuti uz povišeni podij. Kralj je primijetio
komešanje, zastao je i pogledao dolje. Amalfi osjeti grčeviti stisak
Deeine šake oko svoje. Uzvrati stiskom.
"U redu" reče Amalfi. Kad bi htio mogao je dopustiti svom glasu
punu slobodu i prekriti znatan prostor njime. Dopustio mu je punu
slobodu. "Pokaži ili zaveži."
Kralj, koji je zurio ravno dolje u njih, grčevito se pomakne,
gotovo kao da je htio ustuknuti. "Tko si dovraga sada ti?" zaurlao je.
"Ja sam gradonačelnik jednoga grada koji je danas održao red"
reče Amalfi. Nije se činilo da urla, ali je njegov glas u ovoj dvorani
ipak odzvanjao ništa slabije od kraljeva. Gomilom se proširi brzi val
mrmljanja; Amalfi je vidio kako ljudi nakrivljuju vratove pogledavajući
prema njemu. "Ovdje smo najnoviji - i najveći -grad i sada smo prvi
put vidjeli kako ti nesmiljeno upravljaš tim licitacijama za posao.
Smatramo tvoj način lošim. Mi bismo radije vidjeli Akolite u paklu
nego što bismo pristali raditi za njih uz bilo kakvu nadnicu, a da i ne
govorim o ovim niskim nadnicama koje si ti odredio."
Netko od obližnjih se okrenuo i iskosa pogledao Amalfija. "Vi,
očito, možete živjeti od zraka" reče taj Oki suho.
"Jedemo hranu. Splačine nećemo" odreže Amalfi. "A ti tamo
gore na postolju - počujmo taj tvoj veliki plan kako ćemo se izvući iz
ovog kaosa. Plan ne može nikako biti gori od ovog čekanja na posao
- to je sigurno."
Kralj se započne šetati po postolju. Okrene se naglo čim je
Amalfi završio, ostajući u raskoraku, šireći ruke, sagibajući svoju
ćelavu glavu koja je tamno svjetlucala nasuprot blijedih tapiserija.
"Imat ćeš ga priliku čuti" zaurla. "Možeš se kladiti. Vidjet ćemo
što će od te tvoje velike priče ostati kad završim. Ako ti želiš, ostani
ovdje sam i pokušaj iscijediti od Akolita nadnice iz doba buma; ali
imaš li pedju, krenut ćeš s nama."
"Kamo?" upita Amalfi mirno.
"Poduzet ćemo pohod na Zemlju."
Nastala je kratkotrajna tišina ošamućenosti. Onda u dvorani
započne rasti složena galama, sve do grmljavine.
Amalfi se nacerio. Taj zvuk njegove reakcije nije bio baš previše
dobronamjeran.
"Čekajte!" riknuo je kralj. "Čekajte, prokletstvo! Pitam vas -
kakvog smisla ima boriti se protiv Akolita? Oni su tek lokalno smeće.
Znaju isto dobro kao i mi da ne bi mogli nekažnjeno proći sa svojom
robovlasničkom taktikom i svojom privatnom policijom i njenim
teroriziranjem pucnjavom kad bi Zemlja pazila na njih."
"Zašto onda ne pozovemo zemaljske murjake?" pitao je netko.
"Zato što oni ne bi došli. Ne mogu. Nedvojbeno postoje Okiji
diljem Galaktike koji u lokalnim sustavima i jatima trpe svašta, trpe
stvari poput ovih koje mi trpimo. Ova depresija se proširila posvuda,
a zemaljskih murjaka jednostavno nema dovoljno da bi bili istodobno
na svim tim mjestima.
Ali mi to ne moramo trpjeti. Možemo otići do Zemlje i zatražiti
svoja prava. Građani smo, svi mi - osim ako je neki Vegan ovdje.
Jesi li ti Vegan, momče?"
Izbrazdano lice je zurilo dolje u Amalfija, smiješeći se grozno.
Nestrpljiv hihot prostruji dvoranom.
"Mi ostali možemo otići do Zemlje i zatražiti da nam vlada
financijski pomogne. Uostalom, čemu drugome vlada služi? Tko
tiska novac pomoću kojeg su političari tijekom tolikih stoljeća ostali
debeli? Nad kim bi vlada mogla vladati, koga bi oporezovala i
kažnjavali kad ne bi bilo Okija? Odgovori mi na to, ti s orbitalnom
tvrđavom ispod opasača!"
Smijeh je sada bio znatno jači i zvučao je samouvjerenije.
Međutim, Amalfi je bio potpuno oguglao na viceve glede njegove
trbušine; takvi napadi su bili jasan znak da protivnik nema više
nijedan argument koji bi bio povezan s temom diskusije. Hladno je
odgovorio: "Protiv više od polovine nas postojale su prijave več kad
smo došli ovamo - ne optužbe lokalnih vlasti, već one zbog kršenja
raznih zemaljskih zakona. Neki od nas već desedjećima na svaki
mogući način izbjegavaju suočiti se sa zakonom zbog takvih stvari.
Hoćeš li zemaljskim murjacima ponuditi na pladnju samoga sebe?"
Kralj kao da je sve to slušao samo s pola uha. Kad se čuo onaj
drugi val smijeha, široko se osmjehnuo i od tada gledao dolje, u Dee,
očekujući divljenje.
"Preko Diraca poslat ćemo poziv" reče on. "Svim Okijima,
posvuda. ‘Vraćamo se na Zemlju! reći ćemo. ‘Idemo kući i tražimo
polaganje računa. Radili smo u korist Zemlje teške poslove diljem
ove Galaktike, a Zemlja nas je isplatila pretvorivši naš novac u
otpadni papir. Idemo kući sa zahtjevom da Zemlja povodom toga
nešto i poduzme - odredit ćemo datum - i svaki Oki koji ima petlju
krenut će s nama. Kako vam to zvuči, ha?"
Deein stisak oko Amalfijeve ruke bio je sad jači nego ikad; nije
vjerovao da ona može tako jako stisnuti ruku. Amalfi nije kralju ništa
odgovarao; samo ga je gledao s metalnim sjajem u očima.
S nekog udaljenog mjesta u dvorani, glas tek nedavno upoznat
reče: "Gradonačelnik bezimenog grada je postavio umjesno pitanje.
Gledajući sa strane Zemlje, mi smo, u najgorem slučaju, opasna
gomila potencijalnih kriminalaca. U najboljem smo slučaju gomila
nezaposlenih nezadovoljnika; kao takvi Zemlji nismo poželjni u
većem broju bilo gdje u blizini matičnog planeta." Hazleton se
progurao u prednji red, stao s Deeine druge strane i ratoborno se
zapiljio uvis, u kralja. Međutim kralj je prebacio pogled na drugu
stranu iznad Hazletonove glave.
"Ima li tko bolju zamisao?" suho upita taj golemi crni čovjek.
"Evo ga ovdje dolje dobri stari Vegan; taj je pun ideja. Počujmo
njegovu. Sigurno je izvrsna. Mogu se okladiti da je ovaj Vegan pravi
genij."
"Popnite se, šefe" zasikće Hazleton. "Imate ih!"
Amalfi je pustio Deeinu ruku - a to nije uspio učiniti baš nježno -
i skočio nespretno, ali bez stvarnog napora, na povišeni podij.
Okrenuo se suočiti s gomilom.
"Hej, gospodine" vikne netko. "Pa vi niste Vegan!"
Gomila se nelagodno nasmijala.
"Nikada to nisam ni tvrdio" odgovori Amalfi. Hazletonovo lice se
istog trena opustilo. "Zar ste svi vi dječurlija, što li ste? Iz ovoga
položaja vas neće izvući nikakva legendarna tvrđava. A ni neki glupi
masovni let na Zemlju. Ne postoji lagani izlaz. Postoji izlaz,
mukotrpan je, ako imate hrabrosti pokušati s njime."
"Da čujemo."
"Reci!"
"Završimo s tim."
"Dobro" reče Amalfi. Odšetao je iza kralja do golemog
habsburškog prijestolja i sjeo u njega, čime je kralja uhvatio potpuno
nespremnog. Dok je stajao, Amalfi je, unatoč svojoj debljini bio manji
od kralja, ali sada sjedeći na tronu stvorio se dojam da je kralj ne
samo manji, već i sasvim beznačajan. Amalfijev glas se sa stražnjeg
dijela podija razlijegao jednako snažno kao i prije.
"Gospodo" reče on, "naš germanij je sada bezvrijedan. I naš
papirni novac također. Izgleda da čak ni posao koji radimo više nije
vrijedan, mjeren bilo kojim monetarnim standardom. U tome leži naš
problem, a tu nam Zemlja ne može previše pomoći... jer i ona je
uvučena u taj kolaps."
"Profesor" reče kralj svijajući usne na kojima su se vidjeli šavovi.
"Zašuti. Ti si me pozvao na podij. Ostajem ovdje sve dok ne
kažem što moram. Rad je roba koju mi svi prodajemo. Rad rukama,
teški rad, ništa ne vrijedi. Sve to mogu obaviti strojevi. Ali za
intelektualni rad treba imati mozak; umjetnost i čista znanost izvan
su dohvata bilo kojeg stroja.
Umjetnost, jasno, ne možemo prodavati. Ne možemo je ni
proizvoditi; nismo umjetnici i nismo opremljeni za takvo nešto; tu
potrebu zadovoljava jedan sasvim drukčiji odsječak galaktičkog
društva. Ali rad glavom u oblasti čiste znanosti možemo prodavati,
baš kao što smo oduvijek prodavali intelektualni rad u području
primijenjenih znanosti. Bacamo li svoje karte kako treba, moći ćemo
ga prodavati posvuda, po bilo kojoj cijeni koju zatražimo, bez obzira
kakav je trenutni monetarni sustav. To je vrhunska roba i, dugoročno
gledano, to je roba kojom ne može uspješno trgovati nitko osim
Okija.
Prodajući tu robu, mi možemo preuzeti vlast nad akolitskim ili
bilo kojim drugim zvjezdanim sustavom. U općoj depresiji to možemo
postići bolje nego ikada ranije, jer sada možemo određivati cijenu
sasvim proizvoljno."
"Dokaži" dovikne netko.
"To je lako. Ovdje je okupljeno oko tristo gradova. Udružimo se i
uporabimo to akumulirano znanje. Ovo je prvi slučaj u povijest! da se
tako brojna skupina Gradskih Otaca našla na istome mjestu, a i prvi
slučaj okupljanja brojnih velikih društava specijaliziranih za različite
znanosti. Ako se međusobno savjetujemo, udružimo li svoje
intelektualne resurse na području tehnologije bit ćemo barem tisuću
godina ispred ostatka Galaktike. Pojedini stručnjak se sada može
kupiti praktički za bagatelu, ali nema tog stručnjaka - niti grada, niti
planeta - koji bi se mogli usporediti s onim što mi imamo.
 To je novac basnoslovne vrijednosti, gospodo, to je univerzalni
novac: ljudsko znanje. Pogledajte samo: u ovoj galaktici ima
osamdeset i pet milijuna nastanjenih, ali slabo razvijenih, planeta koji
su spremni plaćati za sadašnje znanje, ono kojim sada već
raspolažemo, a koje je prosječno oko sto godina u zaostatku u
odnosu na zemaljsko. Ali ako udružimo svoje znanje, onda će i
najnapredniji planeti, čak i sama Zemlja, vidjeti kako se njihove
monete ruše, jer će i oni silno željeti kupiti od nas sve što ćemo im
moći ponuditi."
"Pitanje!"
"Vi, straga, vi ste Dresden iz Saske, zar ne?" reče Amalfi.
"Izvolite, gradonačelniče Specht."
"Jeste li sigurni da je udružena tehnologija pravi odgovor? Sami
ste rekli da su uhodane tehnike područje rada strojeva. Drevni
Godel-Churchovi teoremi pokazuju da nijedan stroj, niti skupina
strojeva, ne može znatno unaprijediti ljudsku misao. Konstruktor
mora programirati stroj, mora čak osmisliti željenu operaciju još prije
nego što se stroj za obavljanje tog posla može konstruirati."
"Što je ovo sada, seminar?" upita kralj. "Da mi..."
"Počujmo ovo" dovikne netko.
"Nakon one današnje gužve..."
"Čujmo što kažu - razumno govore!"
Amalfi je pričekao trenutak, onda rekao: "Da, gradonačelnice
Specht. Molim vas nastavite."
"Uglavnom sam iznio svoju zamisao. Strojevi ne mogu obavljati
taj posao koji vi nudite kao rješenje naših problema. To je i razlogom
zašto gradonačelnici imaju vlast nad Gradskim Očima, a ne
obratno."
"To je istina" reče Amalfi. "Ja i ne tvrdim da bi nas potpuna
povezanost svih naših Gradskih Otaca automatski izvukla iz
problema. Kao prvo, morali bismo taj spoj isplanirati vrlo pažljivo,
kao topološki problem, kako bismo bili sigurni da intenzitet spajanja
neće dovesti do nestanka znanja umjesto do njegova povećanja. To
je samo jedan primjer za ono o čemu ste govorili: strojevi se ne
mogu snaći u topologiji, jer ona nije kvantitativna.
Kad sam rekao da je ovaj izlaz mukotrpan, baš to sam i mislio. I
kad udružimo to svoje znanje akumulirano u strojevima, morat ćemo
ga rastumačiti i tek ćemo ga onda moći uporabiti.
A za to je potrebno vrijeme. Mnogo vremena. Tehničari bi morali
u svakoj fazi udruživanja znanja sve to nadzirati; morali bi biti sigurni
da će Gradski Oci moći prihvatiti sve što se u njih bude slijevalo -
koliko znamo njihove memorije nemaju ograničenja - ali tu
pretpostavku još nitko nije potvrdio u praksi. Morat će se provesti
procjene završnog rezultata, te procjene će obaviti Gradski Oci i u
njima potražiti logičke pogreške, onda će se morati provjeriti i tu
logiku kako se u njoj ne bi našle izvanlogičke pogreške koje Gradski
Oci nisu mogli osjetiti, a onda će se pojaviti nove implikacije koje će
zahtijevati tisuće potpunih novih provjeravanja...
Trebat će više od dvije, a možda i blizu pet godina, kako bi se
sve barem donekle dobro obavilo. Gradski Oci će svoj dio obaviti
tijekom nekoliko sati, ali ostatak vremena će se morati utrošiti da bi
ljudski mozak mogao učiniti svoje. Dok se to bude zbivalo, mršavo
ćemo prolaziti. Ali i sada smo prokleto mršavi, a kad sve bude
završeno, moći ćemo sami sebi ispisivati karte za vožnju po cijeloj
Galaktici."
"Vrlo dobar odgovor" reče Specht. Govorio je tiho, ali je svaka
riječ fijukala kroz nepomični, znojem ovlaženi zrak poput tankih
projektila. "Gospodo, po mome je gradonačelnik bezimenog grada u
pravu."
"Vraga je u pravu!" započne urlati kralj, prilazeći krupnim
koracima prednjem rubu podija i pokušavajući razgrnuti okolni zrak
dok je hodao. "Tko želi sjediti pet godina i izigrava gomilu
znanstvenika dok nas Akoliti prisiljavaju na kopanje rovova?"
"A tko želi biti pretvoren u plin?" uzvratio je netko piskutavo.
"Tko se misli svađati sa Zemljom? Ja ne. Držat ću se što mogu dalje
od zemaljskih murjaka. To je za Okije mudro rješenje."
"Murja!" povikao je kralj. "Murja traži usamljene gradove. A što
ako na Zemlju krene tisuću gradova? Koji bi se murjak onda mogao
petljati oko jednog grada i nekakvim optužbama zbog prekršaja? Da
si ti murjak, i vidiš kako se rulja obrušuje na tebe, bi li pokušao razbiti
masu napadom na jednog čovjeka u toj masi jer je negdje odbio
poslušnost o udaljavanju ili prevario u nekom ugovoru o
zamrzavanju voća uz proviziju od tri posto? Ako je to po zdravom
razumu Okija, ja ću ga pojesti.
 Vi ste momci kukavice, to je vaš problem. Danas su vas udarili,
zaboljelo je. Nježne biljčice. Ali prokleto dobro znate da zakon postoji
radi vaše zaštite, a ne šljama poput Akolita. Jasno da ne možemo
dozvati zemaljske murjake ovamo da nas zaštite - murje nema
dovoljno za takve stvari, nas nema dovoljno, a osim toga, kažnjavali
bi nas jednog po jednog za sve što je upisano protiv nas. Ali kad
krene tisuću Oki-gradova - mirnim načinom samo kako bi od Zemlje
dobilo ono što je vaše - nitko vas neće moći dirati pojedinačno.
Međutim, vi ste se uplašili! Radije biste čučali u nakupini i umirali
pojedinačno!"
"Nitko od nas!"
"Ni mi!"
"Kad krećemo?"
"To je već bolje" reče kralj.
Začuje se Spechtov glas: "Vi iz Budimpešte pokušavate nas
natjerati u stampedo. Pitanje još nije zatvoreno."
"U redu" složio se kralj. "Voljan sam postupiti razumno. Hoćemo
li glasovati?"
"Još nismo spremni za glasovanje. Pitanje je još otvoreno."
"Pa?" reče kralj. "A ti tamo na toj debelo tapeciranoj kahlici -
imaš još nešto za reći? Bojiš li se i ti glasovanja, poput Spechta?"
Amalfi ustane hotimično sporo.
"Ja sam svoje rekao, a pomirit ću se s rezultatom glasovanja"
reče, "ako nam fizički bude moguće to prihvatiti. Naša spinska
oprema nam ne bi dopustila trenutni polazak prema Zemlji, izglasa li
se to. Rekao sam što sam imao. Masovni let na Zemlju bio bi
samoubojstvo."
"Trenutak" opet se probije Spechtov glas. "Prije nego što
glasujemo, želim znati tko nas je to savjetovao. Budimpeštu znamo;
ali - tko ste vi?"
U prijestolnoj dvorani istog trena zavlada mrtva tišina.
Svatko u dvorani je znao da od tog pitanja mnogo toga ovisi.
Prestiž je među Okijima, dugoročno gledano, bio ovisan o samo dva
čimbenika: o vremenu provedenom u letu i o podvizima koji su
prepričavani unutar međuzvjezdane zajednice i onda upamćeni.
Unutar oba čimbenika Amalfijev grad se nalazio visoko; bilo bi
dovoljno da samo predstavi svoj grad pa da stekne barem pedeset
posto izgleda za uspjeh u predstojećem glasovanju. Čak i kao
bezimen, njegov grad je već stekao znatan ugled u ovoj nakupini.
Hazleton je očito bio tog mišljenja; Amalfi je mogao vidjeti tajne
poruke koje mu je gradski upravitelj slao mahnitim pokretima ruku.
Recite im, šefe. Ne možete pogriješiti. Recite im!
Nakon malo dužeg trena, slično zadržanom otkucaju srca,
gradonačelnik reče: "Zovem se John Amalfi, gradonačelniče
Specht."
Otvoreno jedinstven val neposluha prolomi se dvoranom.
"Upitano i odgovoreno" reče kralj, pokazujući svoje nepravilne zube.
"Drago mi je što vas imam na palubi, gospodine Amalfi. Dovraga, a
sada, ako ćete sići s tog podija, preći ćemo na glasovanje. Ali
nemojte žuriti napustiti grad, gospodine Amalfi. Želio bih popričati s
vama, onako kao čovjek s čovjekom. Shvaćate?"
"Da" reče Amalfi. I onako ogroman, s lakoćom je skočio na pod
dvorane i otišao do Dee i Hazletona koji su se držali za ruke.
"Šefe, pa zašto im niste rekli?" upita tiho Hazleton tvrdog izraza
lica. "Možda ste željeli upropastiti cijelu predstavu? Imali ste dvije
divne prilike i obje ste zabrljali!"
"Jasno da sam ih zabrljao. I došao sam ovamo da bi ih zabrljao.
Zapravo, došao sam da bi ih dinamitirao. A sada je najbolje da ti i
Dee zbrišete odavde, prije nego što bih morao predati Dee kralju
kako bih se mogao vratiti u naš grad."
"I taj dio ste unaprijed smislili, John" reče Dee. To nije bila
optužba, već jednostavan zaključak.
"Bojim se da je tako" reče Amalfi. "Oprosti Dee, ne bih to učinio
da nije bilo neophodno. A bio sam i siguran, ako ti to može biti
utjeha, da kralja mogu prijeći i kad se radi o tebi. A sada krenite ili
ćete potonuti. Mark, dok odlaziš digni veliku dreku."
"A vi?" upita Dee.
"Ja ću doći kasnije. Pođite!"
Hazleton je još trenutak buljio u Amalfija. Onda se okrenuo i
počeo se udaljavati probijajući se kroz gomilu; uplašena djevojka je
išla u korak s njim, ali nekako protiv volje. Njegov način dizanja
galame bio je karakterističan za njega: bio je tako savršeno nečujan
da su svi koji su ga vidjeli odmah znali da bježi. Čak su i njegovi
koraci bili potpuno tihi. U uskomešanoj dvorani ta je bezvučnost bila
upadljiva poput alarmne sirene u crkvi.
Amalfi je ostao na svom mjestu dovoljno dugo da uvjeri kralja da
mu je glavni talac još pri ruci i još uvijek sluša kraljevske naredbe. A
onda, čim je kraljeva pažnja popustila, Amalfi se stopio s okolinom,
krećući se s obližnjim komešanjima, pomalo svijajući koljena kako bi
izgledao niži i tako okrećući glavu da njegova ćela ne bude posebno
upadljiva s podija. Usput je stvarao samo normalnu jačinu zvukova -
ukratko rečeno postao je zapravo nevidljiv.
Glasovanje je sada već bilo u punom zamahu i moralo je proći
barem još nekih pet minuta prije nego bi kralj mogao privremeno
prekinuti glasovanje i narediti da se za Amalfija vrata zatvore. Nakon
upadljivo paničnog bijega Hazletona i djevojke, takva hitna naredba
usred glasovanja svakome bi jasno objelodanila kraljev cilj.
Naravno, da je kralj to sve mogao predvidjeti i ponio sa sobom
prije izlaska na podij osobni primopredajnik, ishod je mogao biti
drukčiji. To što kralj to nije učinio, ojačala je Amalfijevu pretpostavku
da taj čovjek nije dugo gradonačelnik Budimpešte i da na taj položaj
nije dospio onim uobičajenim putem.
Ali, Dee i Hazleton će se izvući. Amalfi također. Glede toga, ako
ne i u onim širim pitanjima, Amalfi je od samog početka vidio šest
poteza dalje nego kralj.
Kretao se polagano prema onom dijelu gomile odakle je, prema
njegovoj gruboj procjeni, ranije dopirao glas gradonačelnika
Dresdena iz Saske. Pronašao je tog izmučenog Slavena, sličnog
nekakvoj ptici, dosta lako.
"Vi ste dobro zakopčali futrolu preko svog oružja" reče mu
Specht tiho.
"Žao mi je što sam vas sada razočarao, gradonačelniče Specht.
Vi ste sve obavili divno. Možda vas može malo razveseliti spoznaja
da ste postavili baš ono pravo pitanje; puno vam hvala za to. Za
uzvrat vam dugujem odgovor; znate li dobro rješavati zagonetke?"
"Zagonetke?"
"Ratseln", prevede Amalfi.
"Ah - na to mislite. Ne baš, ali mogu pokušati."
"Koji grad ima dva imena dvaput?"
 Očito, Specht nije morao biti previše spretan u rješavanju
zagonetki da bi ovo riješio. Njegova se čeljust objesi. "Pa vi ste N...",
započne on.
Amalfi podigne ruku čineći njome tradicionalni Okijevski znak
‘SZV’ - ‘samo za vas! Specht proguta i kimne glavom. Široko
nasmiješen, Amalfi polagano ode iz palače.
Preostalo je još mnogo napornog rada, ali bi nakon ove točke
sve ostalo moralo ići lakše i lakše. Na glasovanju će taj ‘pohod’ na
Zemlju pobijediti.
Jedini sada preostao važan posao u nakupini bio je taj pohod
pretvoriti u stampedo.

Stigavši u svoj grad Amalfi shvati da je grozno umoran.

Prizemljio je drugi čamac, onaj koji mu je poslao narednik
pograničnih snaga po Hazletonovoj naredbi, i otišao ravno u svoju
sobu. Zatražio je i da mu tu donesu večeru.
Vrlo brzo je morao zaključiti da mu je taj zadnji potez bio
pogrešan. Gradske zalihe su bile već jako iscrpljene pa je njegova
večera- a spremili su je, kao i za svakog drugog u gradu, Gradski
Oci koji su dobro poznavali njegov ukus - bila škrta i nezanimljiva.
Uključivala je isparavajuće rigelsko vino, koje je on prezirao držeći
ga barbarskim pićem. Takav izbor je mogao značiti samo jedno - u
gradu više nije bilo ničega za piće osim toga vina i vode.
Umor, usamljenost, izravan prijelaz iz habsburške dvorane za
prijame u ovu njegovu golu, novu sobu ispod jarbola Empire State
Buildinga - to je bila prostorija za pogonski motor dizala sve dok se
grad nije preorijentirao na frikcijska polja - i bljutavost obroka, sve se
to složilo i bacilo ga u jednu od njegovih rijetkih i dubokih depresija.
Činilo mu se da može naslutiti ponešto o budućnosti Oki-gradova, ali
ga takva naslućivanja nisu ni najmanje razveselila.
U tom se trenu otvoriše vrata poput blende i kroz njih tiho uđe
Hazleton, vješajući svoj kromoklav natrag za opasač.
Trenutak su se ukočeno promatrali. Amalfi prstom pokaže
stolac.
"Ispričavam se, šefe" reče Hazleton ne mičući se. "Svoj sam
ključ dosad rabio samo u hitnim slučajevima, to znate. Mislim da je i
ovo hitan slučaj. Stojimo vrlo loše - a način kako vi upravljate
situacijom čini mi se ludim. Radi opstanka grada, želim da mi se
povjerite."
"Sjedni" reče Amalfi. "Posluži se ovim rigelskim vinom."
Hazleton se namršti i sjedne.
"Ja ti uvijek govorim sve, Mark. Ne sakrivam pred tobom svoje
planove, osim kad smatram da bi ti mogao učiniti nešto nesmotreno.
A složit ćeš se da si ponekad to činio - i nemoj opet spomenuti ono
na Toru V, jer sam ja tamo bio na tvojoj strani; tom tvom ‘štosu’ su se
usprotivili Gradski Oci."
"Prihvaćeno."
"Dobro" reče Amalfi. "Onda mi reci što želiš znati."
"Do neke točke shvaćam što namjeravate" reče Hazleton bez
ikakvog uvoda, "iskoristili ste Dee kao propusnicu za siguran ulazak
na sastanak i izlazak s njega; bio je to lukav trik. Znajući koliku smo
političku prijetnju predstavljali kralju, drugo vam vjerojatno i nije
preostalo. Shvatite da mi je kao osobi taj postupak gnusan, za što
vam još mogu i uzvratiti. Ali sam suglasan s njegovom
neophodnošću."
"Dobro" reče gradonačelnik umorno. "Ali to je sitnica, Mark."
"Da sitnica, osim na osobnoj razini. Najgore je to što ste
potpuno upropastili šansu radi koje ste tako naporno kombinirali.
Plan o udruživanju znanja bio je dobar; imali ste dvije velike šanse
progurati ga. Kao prvo, kralj vam je omogućio da se predstavite kao
Vegan - tu tvrđavu nitko nikad nije stvarno vidio, a fizički se dovoljno
razlikujete od običnih ljudi kako biste bez mnogo muke prošli kao
‘Vegan! Dee i ja ne izgledamo kao Vegani, ali mogli su pretpostaviti
da smo atipični ili ljudi prebjegli na stranu Vegana.
Ali tu ste priliku odbacili. Onda je gradonačelnik Dresdena iz
Saske okrenuo stvari tako da bi skoro svi krenuli uz nas da ste im
objasnili tko smo. Tako ste mogli na glasanju pobijediti. Do vraga,
ujedno biste postali i neosporni kralj ove nakupine. Ali vi ste odbacili i
to."
"Ali, Mark, ja nisam želio postati kralj ove nakupine" reče Amalfi
polagano. "Više mi odgovara prepustiti sadašnjem kralju teret te
odgovornosti. Prije ili kasnije, zemaljska policija će pred njegova
vrata položiti svaki zločin koji je u ovoj nakupini dosad počinjen, a i
svaki koji će još biti. Osim toga, ovdje okupljeni Okiji držat će ga
osobno odgovornim za svako zlo koje ih snađe dok su u nakupini.
Nikad nisam želio tu ulogu; samo sam želio da to kralj pomisli...
Usput, jesi li pokušao stupiti u vezu s ti gradom na periferiji, onim koji
je rekao da imaju maseni kromatograf?"
"Svakako" reče Hazleton. "Ne odgovaraju."
"U redu. Dakle, što se tiče tog plana o udruživanju znanja - to ne
bi uspjelo, Mark. Kao prvo, ne bi bilo moguće natjerati jato Okija na
pridržavanje takvog plana dovoljno dugo da bi od njega bilo ikakve
koristi. Okiji nisu filozofi, a nisu ni znanstvenici, osim u vrlo
ograničenom smislu. Oni su inženjeri i trgovci; u nekim pogledima su
i avanturisti, ali sebe ne smatraju avanturistima. Oni su praktičari - tu
riječ sami koriste. Čuo si je."
"I rabio" reče Hazleton živčano.
"Kao i ja. Mnogo značenja je nabijeno u nju. Između ostaloga,
ona znači da ako uključiš Okije u neki krupan analitički projekt, oni
postaju nemirni. Oni žele komplete uporabljivih načela, a ne čista
neuporabljiva načela. U njihovoj prirodi nije dugo zadržavanje na
jednom mjestu. Pokušaš li ih uvjeriti u to, oni će to pokušati, ali će
sve završiti strahovitom eksplozijom.
Ali to je tek točka jedan. Mark, imaš li ikakvu predodžbu o
stvarnom opsegu tog projekta udruživanja znanja? Ne pokušavam te
ispitivati, vjeruj mi. Ne vjerujem da je itko u onoj dvorani shvatio o
kojem ee opsegu riječ. Da su shvatili, otjerali bi me s onog podija
samim svojim ismijavanjem. Ponovno, Okiji nisu znanstvenici, a na
stvari gledaju previše nestrpljivo da bi neki stvarno dugi lanac
zaključivanja doveli do kraja."
"Vi ste Oki" rekao je Hazleton. "Vi ste stigli do tog zaključka.
Rekli ste im koliko će vremena trebati za to."
"Oki jesam. Rekao sam im da će trebati više od dvije godine, a
možda čak i pet, da se ‘stvar’ koliko-toliko dobro obavi. Budući da
sam Oki, ekspert sam za izricanje poluistina. Toliko vremena bi
trebalo samo za započinjanje projekta! A za njegov završetak, Mark,
trebala bi stoljeća."
"Za improviziran projekt?"
"U ovom razgovornom svemiru nema mjesta za improvizacije"
reče Amalfi posežući prema isparavajućem vinu. U zadnji trenutak
odustane od te namjere. "Oni gradovi tamo vani predstavljaju
akumulirano tehničko znanje svih visokorazvijenih civilizacija na koje
su ikad naišli. Uzimajući u obzir i uobičajene promašaje u
informiranju, možemo procijeniti da se radi o znanju s najmanje pet
tisuća planeta. Jasno, cjelokupno to znanje se može okupiti na jedno
mjesto - kao što sam rekao i na sastanku, Gradski Oci bi to sve
mogli prihvatiti i razvrstati za približno jedan sat, možda malo više -
ako bismo ih prvo pripremali dvije do pet godina za taj posao. A
onda bismo mi morali sve to povezati. Povezivanje se ne može
izbjeći, Mark; znanje mora biti temeljito usvojeno da bi se na kraju s
njim nešto moglo i učiniti. Inače ga ne možeš prodavati. Bi li želio da
ti se takav posao dodijeli?"
"Ne" reče Hazleton odmah, ali izgovarajući to polagano. "Ali,
Amalfi, ako uporno budete ovako nastavljali, hoću li ikada saznati što
zapravo radite? Na onaj sastanak niste otišli tek gubiti vrijeme; glede
toga sam siguran u vas. Zato moram pretpostaviti da je čitav taj
manevar bio samo trik, zamišljen da se pohod na Zemlju izazove, a
ne spriječi. Dali ste gradovima jasno definiranu alternativu, prividno
zdravu, ali manje privlačnu. Čim su tu alternativu odbacili, vezali su
se za kraljevu taktiku i ne znajući da to čine."
"To je potpuno točno."
"Ako je to točno" reče Hazleton podižući pogled tako da su
njegove gotovo ljubičaste oči iznenada jako sijevnule, "mislim da je
glupo. Izvrsno kao prijevara, ali ipak glupo. Događa se da čovjek
zavara i samoga sebe."
"Može biti" reče Amalfi. "U svakom slučaju, da je izbor bio
ograničen samo na mogućnosti pohoda na Zemlju ili ostanka u
nakupini, gradovi bi ostali u nakupini. Bi li to bilo mudro dopustiti?"
"Ionako ne možemo ostati u ovoj nakupini."
"Naravno, ne možemo. A i istina je da nakupinu nismo mogli
napustiti sami. Iz ovog zvjezdanog jata se možemo izvući samo
unutar masovne migracije. Zar sam mogao pokušati nešto drugo?"
"Ne znam" reče Hazleton. "Ali u pozadini vaših razmišljanja
postoji još nešto."
"A ti se buniš što to nisi znao unaprijed. Znam zašto ne znaš. I ti
sam znaš zašto ne znaš."
"Dee?"
 "Jasno" reče Amalfi. "Nisi se točno upitao. Osjećaji su te tjerali
na upit zašto sam htio da i Dee pođe s nama. To je bilo pravo
pitanje, ali ne baš središnje. Da si se malo odmaknuo i promotrio
cijeli problem, vidio bi zašto sam želio potaknuti taj pohod na
Zemlju."
"Nastojat ću se potruditi" reče Hazleton ogorčeno. "Iako bih više
volio kad biste mi to izravno rekli. Iz godine u godinu se udaljavamo,
šefe. Nekoć su naša razmišljanja bila vrlo slična; a onda vas je
uhvatila ta navika da mi ne govorite cijelu priču.
Sada mi se čini da je to bilo za prilagodbu. Što sam više bio
zabrinut za cjelinu plana, to sam više morao o njemu razmišljati - a
to je značilo shvatiti vas - i time sam vježbao razmišljati na
amalfijevski način. Naravno, da bih bio dobar gradski upravitelj
morao sam razmišljati poput vas. Morali ste biti sigurni da će odluke
koje donosim u vašoj nenazočnosti biti podudarne s onima koje biste
i sami donijeli. Sve to sam shvatio nakon onog petljanja s
vojvodstvom Gort. Taj incident je bio prvi u kojem smo bili odvojeni
dovoljno dugo da situacija poprimi zaista ozbiljne razmjere - a o toj
situaciji sam ja znao jako malo sve dok se nisam uspio vratiti u grad
iz Utopije i dobiti potrebne podatke. Kad sam se vratio, shvatio sam
da je bilo prokleto dobro što nisam razmišljao poput vas. Izgleda da
me je to moje prvo nerazumijevanje cjelokupnih vaših planova, i
prihvaćanje načina kojim moram sam razmrsiti svaku zagonetku, u
vašem razmišljanju osudilo. Otpisali ste me i počeli pripremati
Carrela za mog nasljednika."
"To je uredan opis svega" reče Amalfi. "Ako mi misliš zamjeriti
da je moja škola preoštra..."
" ... budala ni u jednoj drugoj neće ništa naučiti?" nastavi
njegovu rečenicu Hazleton
"Ne. Budala uopće neće naučiti. Ali ne negiram da sam strog
učitelj. Nastavi."
"Sada više i ne trebam dalje nastavljati. U sustavu Gort-Utopija
naučio sam da razmišljanje na vaš način može po mene ponekad biti
smrtno opasno. S Utopije sam se izvukao razmišljajući na svoj način,
ne na vaš. Potvrda je stigla kad smo prispjeli na On: da je moje
razmišljanje u toj situaciji bilo sasvim podudarno vašem, još bismo
bili tamo."
 "Mark, još uvijek nisi izrekao ono glavno, osjećam to. Točno je
da smo se često oslanjali na tvoje planove i to baš zato što dolaze iz
jednog uma koji se od moga jako razlikuje. I, što s tim?"
"Evo što s tim. Sada ste krenuli uništiti i zadnji trag originalnosti
u meni. Sami ste rekli da ste je nekoć cijenili. Nekoć ste je koristili za
dobrobit grada, branili je od Gradskih Otaca kad bi ih uhvatio neki od
njihovih napada konzervatizma. Ali sada ste se promijenili, a
promijenio sam se i ja. U zadnje vrijeme, čini se, sve više i više
razmišljam kao ljudsko biće s ljudskim brigama. Više se ne osjećam
kao nekadašnji Hazleton, ‘majstor trikova! osim u pojedinim
bljeskovima. Kod vas se događa suprotna promjena. Sve se više
udaljavate od ljudskih briga. Kad gledate ljude, vidite - strojeve.
Potraje li to još malo, neću vas moći razlikovati od Gradskih Otaca."
Amalfi je pokušao razmisliti o tome. Bio je vrlo umoran. Osjećao
se starim. Još nije bilo vrijeme za njegovu sljedeću dozu antisenexa;
na nju je trebao pričekati još više od deset godina. Međutim,
spoznaja da tu dozu vjerojatno neće dobiti učinila je vjekove koje je
već prevalio teškim bremenom, sada već vrlo teškim, za njegova
pleća.
"Ili možda počinjem umišljati da sam bog" reče on. "Na
Murphyju si me za to optužio. Jesi li ikad pokušao razmisliti, Mark,
koliko mora djelovati obavljanje gradonačelničkog posla na nekom
Oki-gradu na ljudskost bilo kog čovjeka traje li stotinama godina?
Vjerojatno jesi pokušao - tvoje odgovornosti nisu lakše od mojih,
samo su donekle različite. Onda dopusti da te upitam: zar nije očito
da ta promjena u tebi počinje s danom Deeinog ukrcavanja?"
"Naravno, to je očito" reče Hazleton oštro dižući pogled. "Od
slučaja Gort-Utopija. Tada se Dee ukrcala; Utopijka je. Hoćete li reći
da je ona kriva?"
"Zar to ne bi trebalo biti podjednako očito" nastavi Amalfi
umornom nesmiljenošću, "da je ta obrnuta promjena kod mene
započela u isto vrijeme? U ime svih zvjezdanih bogova, Mark, zar ne
znaš da i ja volim Dee?’
Hazleton se zaledi i problijedi. Gledao je ukočeno, iznenada
slijepim očima, u ostatke Amalfijeve bijedne večere.
"Znam" reče naposljetku. "Znao sam. Ali nisam - nisam si to
želio priznati."
 Amalfi raširi svoje krupne ruke, iskazujući bespomoćnost, što
već više od pola stoljeća nije morao učiniti. Gradski upravitelj kao da
to nije primijetio.
"Budući da je tako" nastavi Hazleton iznenada još stegnutijim
glasom, "budući da je tako, Amalfi, ja..." Zastane.
"Nemoj se žuriti, Mark. Zapravo se ovim ništa nije znatno
promijenilo. Uzmi si vremena."
"Amalfi - ja želim sići’.’
Svaka od te tri riječi izgovorene s podjednakim razmacima
pogodila je Amalfija poput novog udarca drvenog malja po gongu -
ali to su bili oni udarci koji, točno tempirani na podudarnost s
frekvencijom gonga, dovode do pojačanja koje može dovesti do
rasprskavanja. Amalfi bi prije sve drugo očekivao nego te tri riječi.
One su mu potvrdile da nije ni slutio koliko je već bespomoćan
postao.
Riječi ja želim sići bile su tradicionalan izraz kojim se
zvjezdoplovac odricao zvijezda. Svaki Oki koji ih izgovori, zauvijek
se odriče gradova i svih prohujalih ingeodetskih putanja koje gradovi
opisuju kroz prostorvrijeme. Izgovorivši te riječi, Oki se veže za
površinu nekog planeta.
I - to je kraj. Te riječi bile su urezane vatrenim slovima u Okijski
zakon. Zahtjev ja želim sići ne može se odbiti - niti povući.
"Biće ti udovoljeno" reče Amalfi. "Jasno, neću te optuživati za
brzopletost, jer je već prekasno."
"Hvala."
"Dakle, gdje nas želiš napustiti? Na najbližem planetu ili u
sljedećoj luci gdje ćemo pristati?"
To su bile tradicionalne alternative, podjednako ozakonjene.
Hazletonu se nije baš mnogo sviđala ni jedna ni druga. Usne su mu
bile blijede, činilo se da pomalo drhti.
"To" odgovori on, "ovisi o tome kamo sada planirate ići. To mi još
mi niste rekli."
Hazletonova uznemirenost uznemiravala je i Amalfija, više nego
je bio spreman priznati. Tehnički gledano, bivši gradski upravitelj
mogao bi i sada povući svoju odluku; tehnićki gledano i takvo nešto
moglo bi se sada predložiti Hazletonu. Koliko je Amalfi znao, te tri
riječi nitko nije čuo niti zabilježio, osim -minimalna mogućnost -
robotskih poslužitelja, žbira ogranka Gradskih Otaca zaduženih za
raspodjelu hrane. Čak i da su ih žbiri čuli, vjerojatno Gradski Oci ne
bi brzo saznali za te izgovorene riječi, jer su memorije svojih žbira
pregledavali jednom u pet ili više godina. Zbir ne mora ništa
zanimljivo pamtiti osim prehrambenih navika Okia, a one se
mijenjaju polagano i najčešće neznatno. Ne, Gradski Oci ne moraju
znati za Hazletonovu ostavku; barem ne za sada.
Međutim, Amalfiju ni bilo ni na kraj pameti dopustiti Hazletonu
da povuče riječ; gradonačelnik je bio preveliki Oki da bi na takvo
nešto i pomislio. Da mu je netko i predložio da omogući takvo
povlačenje riječi, Amalfi bi odgovorio da sada Hazleton, budući da je
izgovorio te tri riječi, mora i dalje poslušati i najsitniju
gradonačelnikovu zapovijed isto onako bespogovorno poput običnog
redova u gradskim pograničnim snagama. Mogao bi i objasniti zašto
sada od Hazletona mora zahtijevati takvu poslušnost. Mogao bi
također objasniti da se izgovorene riječi nikad ne mogu istinski
povući, makar bile i čuvane kao najstroža tajna između njega i
Hazletona, budući da ih ni on ni Hazleton nikada ne bi mogli
zaboraviti. Nadalje, Amalfi bi mogao objasniti, kad bi netko od njega
to zatražio, da bi Hazleton u budućnosti, kad bi Amalfi odbacio neki
njegov plan, uvijek to pripisivao skrivenoj zlovolji zbog zatajene
ostavke. Ili bi Amalfi, u svom stilu, jednostavno zaključio da je sukob
između njih dvojice već bio dubok te da bi nakon Hazletonovog ja
želim sići postao otvoreno patološki.
Ali ništa od toga se ovog puta nije pojavilo u Amalfijevu umu.
Hazleton je rekao: ‘Ja želim sići! Amalfi je Oki, a za Okija je to
svršena stvar.
"Ne" reče gradonačelnik odmah. "Zatražio si odlazak i time je
sve završeno. Više nemaš nikakvih prava glede znanja planova ili
gradske politike, osim kad to do tebe dođe kao zapovijed. Nastupio
je trenutak kad moraš iskoristiti svoju uvježbanost razmišljanja na
moj način, Mark - nedvojbeno će ti biti lako razmišljati na način
Gradskih Otaca - jer će ti to odsad biti jedini izvor informacija o
politici grada."
"Razumijem" reče Hazleton službeno. Još je trenutak stajao
nepomično. Amalfi je čekao.
"Onda u sljedećoj luci" reče Hazleton.
 "U redu. Do tada, ti si gradski upravitelj u ostavci. Vrati Carrela u
obuku za svog nasljednika i započni odmah prosljeđivati Gradskim
Očima povoljne podatke o njemu. Želim da izbor Carrela prođe s
jednako malo galame od strane Gradskih Otaca kao kad smo
izabirali tebe."
Hazletonov izraz lica postane još za nijansu tvrđi. "U redu."
"Drugo, pokreni grad prema periferiji, ali tako da presiječemo
putanju onog grada s kojim nisi mogao uspostaviti vezu. Hoću
putanju s logaritamskim ubrzanjem, tako da cjelokupno stvarno
ubrzanje nastupi tek na samom kraju. Dok putujemo, pripremi dvije
radne ekipe: jednu za brzu procjenu ispravnosti spinskog pogona, a
drugu osposobi za brzo preuzimanje ‘masenog kromatografa! što
god on bio. Uvedi i demontažne alate srednje težine, manje od onih
za rad u doku, ali dovoljno teške za obavljanje svakog posla, manje
drastičnog od garažnog."
"U redu."
"Također pripremi jedinicu narednika Andersona, za slučaj da taj
grad nije baš tako mrtav kao što zvuči."
"U redu" ponovi Hazleton.
"To je sve" reče Amalfi.
Hazleton se kruto nakloni i načini pokret kao da će se okrenuti.
Onda je njegovo tvrdo lice na začuđujući način eksplodiralo u bujicu
strasnog govora.
"Šefe, dopustite da vam samo ovo kažem prije nego odem" reče
on stežući šake. "Je li se sve ovo događalo samo zato kako bi me
natjerali da zatražim silazak? Zar niste mogli pronaći nikakav drugi
način za zadržavanje svojih planova za sebe nego da me tako
odbacite - ili uredite da samog sebe izbacim? Ne vjerujem u tu vašu
ljubavnu pričicu, proklet bio ako vjerujem. Znate da ću odvesti Dee
sa sobom kad se budem iskrcavao. Ono Veliko Samoodricanje je
čisto fantaziranje, posebno kad dolazi od vas. Niste vi zaljubljeni u
Dee ništa više nego ja u vas..."
A onda Hazleton tako problijedi da je Amalfi u jednom trenutku
povjerovao da će se pred njim onesvijestiti.
"Poen za tebe, Mark" reče Amalfi. "Izgleda da ja nisam jedini
koji glumi Veliko Samoodricanje."
"Za ime svih zvjezdanih bogova, Amalfi!"
 "Ne postoje takvi" reče Amalfi. "Više ništa ne mogu učiniti, Mark.
Prokleto mnogo puta sam ti govorio zbogom, ali ovo sada mora biti
zadnji put - nisam ja to odabrao, nego ti. Idi i obavi te poslove."
Hazleton reče: "U redu." Okrene se i zakorači van. Zjenica vrata
jedva se stigla na vrijeme dovoljno raširiti.
Amalfi je duboko uzdahnuo poput zaspala djeteta. Onda je
pomakao prekidač za upravljanje poslužiteljima s postaviti na
raščistiti. Robot reče: "Zar je to sve, gospodine?"
"A što bi ti htio? Dvaput me trovati istim jelom?" odreže Amalfi.
"Otvori mi ultrafonsku vezu."
Glas robota se odmah promijenio. "Komunikacije" reče kratko.
"Ovdje gradonačelnik. Nazovite poručnika Lernera iz četrdeset pete
akolitske pogranične skupine sigurnosti. Ne odustajte prebrzo; to mu
je bila zadnja adresa, ali je otad promoviran. Kad ga dobijete,
objasnite mu da govorite u moje ime. Također mu recite da se
gradovi u nakupini spremaju na nekakav vojni pohod, a on to može
spriječiti samo ako dovoljno brzo dovede snage ovamo. Zapamtio
si?"
"Da, gospodine." Vezist ponovi poruku, čitajući to što je zapisao.
"Ako vi tako kažete, gradonačelniče Amalfi."
"A tko bi drugi to rekao? Nastojte da Lerner ne otkrije naš
položaj. Ako možete, pošaljite to moduliranim impulsom."
"Ne možemo, šefe. Gospodin Hazleton nas je upravo pokrenuo.
Ali negdje u blizini postoji snažna akolitska AM ultrafonska stanica.
Mogu tu našu poruku sinkronizirati s njom i navesti policijske
detektore na fokusiranje na taj vektor. Je li to dovoljno dobro?"
"Čak i bolje" reče Amalfi. "Bacite se na posao."
"Ima još nešto, šefe. Onaj veliki robot-promatrač kojeg ste
prošle godine naručili naposljetku je gotov. Radionica kaže da je
Diracova oprema ugrađena u njega i spreman je za polazak.
Pregledao sam ga, izgleda odlično, ali je velik poput čamca za
spašavanje pa prema tome podjednako lagan za otkrivanje."
"Dobro, u redu; ali to može pričekati. Pošalji poruku."
"Da, gospodine."
Glas potpuno nestane. Iznenada je zijevnuo otvor peči za
spaljivanje otpadaka. Tanjuri se odvojiše sa stola i u svečanoj
procesiji poletješe prema otvoru. Vrč vina je letio ostavljajući za
sobom rep isparenja, poput minijaturnog kometa.

Odjeveni u svemirska odijela, skupina namrštenih lica oprezno

se kretala kroz crne, mrtve ulice periferiji grada. Predvodio ih je
narednik Anderson. Njegova baterijska svjetiljka na tren je osvijetlila
ulaz jedne zgrade,a zatim se odmah ugasila.
U tom mračnom gradu nije bilo nikakvog drugog svjeda, a na
pozive nitko nije odgovarao. Slabo spinsko polje još se održavalo, ali
nikakva druga energija nije strujala gradom; spinsko polje bilo je tako
slabo da se tlak preostalog zraka u gradu spustio na jednu petinu
atmosferskog - zato svemirska odijela.
Unutar Amalfijeve kacige, O’Brianov glas je javljao: "Gospodine
gradonačelniče, u nakupini samo što nije započela druga faza.
Lerner je krenuo na njih sa snagama u koje je, izgleda, uključio sve
akolitske ratne brodove koje se usudio povući iz samog zvjezdanog
jata. U floti se nalazi i admiralski brod, ali njihov glavni časnik samo
pretvara Lernerove odluke u naredbe; čini se da nema nikakvih
vlastitih zamisli."
"To je razumno rješenje" reče Amalfi zureći uzaludno u mrak koji
se pružao ispred njega.
"Dok ide, gospodine. Međutim ta flota je znatno prevelika za
takav posao. Nezgrapna je, i gradovi nakupine su je zamijetila još
izdaleka; bili smo već spremni pozvati kralja i upozoriti ga, kao što
ste naredili, ali se to pokazalo nepotrebnim. Gradovi se već
razvrstavaju u grubu borbenu formaciju. Izuzetan prizor, čak i
promatran očima robota. Prvi takav slučaj u povijesti, zar ne?"
"Da, koliko ja znam. Imaju li izgleda?"
"Ne, gospodine" odmah odgovori pilot iz robota. "Kakvu god da
je taktiku kralj pripremio, tek je djelomice uspješna i to uz prokleto
mnogo nemarnosti. Čak i pod najboljim rukovodstvom, gradovi bi bili
previše nespretni za ovakav pothvat, a upravljanje je, po mojem
mišljenju, daleko od toga. Uskoro ćemo se uvjeriti."
"Dobro. Sljedeće izviješće mi predaj za jedan sat."
Anderson je podignuo ruku i jedinica stane. Pred njima je bio
golemi masiv potpunog, stvrdnutog mraka, dotaknut tu i tamo
slabašnom slikom zvijezda zrcaljenih u prozorima. Međutim, daleko
u visini postojao je i jedan prozor koji je nježno sjajio vlastitim
svjetlom.
Tehničko osoblje je požurilo u zaklon, a pripadnici odreda se
brzo rasporedili duž obje strane ulice. Amalfi se postrance kretao
uzduž zida i stigao do narednika.
"Što misliš o ovome, Andersone?"
"Ne sviđa mi se ovo, gospodine gradonačelniče. Smrdi na
mišolovku. Možda su svi mrtvi pa zadnji nije imao snage pogasiti
svjetlo. Ali zar bi zato ostalo gorjeti samo jedno svjetlo u čitavom
gradu?"
"Znam što misliš. Dulany, povedi provjerenu petoricu niz ovu
bočnu ulicu s antenskim stupom, idi njome do ruba one zgrade pred
nama i izbaci sondu. Uporabi slabi napon, kako ne bi i sebe spržio."
"Da, gospodine." Dulany - smatran za detektor detektora -
nečujno krene sa svojom jedinicom, postajući sjena među sjenama.
"Nisam nas samo zbog toga zaustavio, gospodine
gradonačelniče" reče Anderson. "Odmah iza ovog ugla prizemljen je
jedan leteći taksi. U njemu leži mrtav putnik. Želio bih da ga
pogledate." Amalfi uzme ponuđenu baterijsku svjetiljku, zakrije leću
rukavicom svog svemirskog odijela, tako da se samo tanki snop
svjetlosti uspio probiti, i na pola sekunde osvijetli njime ono što se
nalazilo s druge strane prozora taksija. Osjeti kako mu se kičma
koči.
Gdje god je palo svjetlo na zgrčeno truplo, ono je - svjetlucalo.
"Komunikacije!"
"Da, gospodine!"
"Pripremite povratni ulaz za dekontaminaciju. Nitko se ne smije
vratiti u grad prije nego se temeljito ispere. Razumiješ? Želim cjelovit
postupak."
Nastala je kratkotrajna šutnja. Onda se začuje: "Gospodine
gradonačelniče, gradski upravitelj je već zapovjedio pripremu
dekontaminacij e."
Amalfi se u tami samo osmjehnuo. Anderson upita: "Oprostite,
gospodine, ali - kako je gospodin Hazleton pogodio?"
"Kako - pa to i nije teško predvidjeti, naredniče. Barem kad se
gleda unatrag. Ovaj grad je bio očajno siromašan. Po novom
monetarnom sustavu, biti siromašan znači biti bez lijekova. I kao
rezultat toga je, kao što je gospodin Hazleton predvidio, a što sam i
ja trebao - kuga."
"Pasji sinovi" reče narednik gorko. Zvučalo je kao da se to
odnosi na svakog Okija u svemiru.
Istog trenutka sjajni bljesak grimizne svjetlosti zapljusne mu lice
i prsa njegova svemirskog odijela; crvene avenije svjetlosti ožive
ulicu. Gotovo istodobno se začula i kratka buka kao od eksplozije.
Zvučalo je gadno iako u razrijeđenom zraku nije imalo snagu.
"TDX!" vikne Anderson nehotice.
"Dulany? Dulany! I< vragu, rekao sam mu da ispali slabu sondu.
Ako je netko iz te skupine ostao živ, neka se odmah javi!"
Amalfiju je još zvonilo u ušima, ali sada se ispod tog zvuka
začuo nečiji smijeh. Bio je to zvuk podjednako gadan kao i eksplozija
TDX-a. Nikakvog drugog odziva nije bilo.
"U redu, Andersone, opkoli ovo mjesto. Komunikacije, treba
javiti ostatku jedinice za iskrcavanje i polovini gradske policije neka
smjesta dođu ovamo."
Gadni smijeh se pojačao.
"Ti što se tako blesavo kesiš, tko god bio, naučit ćeš ispuštati i
neke drukčije zvukove, samo dok te dohvatim" doda Amalfi opakim
tonom. "Nitko neće rabiti TDX protiv mojih ljudi, ni Okiji ni murja.
Razumiješ li? Nitko!"
Smijeh prestane. Onda jedan pucketav glas reče: "Vi prokleti
ušljivi lešinari."
"Lešinari, ha?" prasne Amalfi. "Da ste se na vrijeme odazvali
kad smo vas pozivali, zla ne bi bilo. Zašto se ne opametite? Zar
želite pomrijeti od epidemije?"
"Lešinari" ponovi glas. Osjećao se ton ubilačkog ludila. "Žderači
leševa. Svi zvjezdani bogovi će kuhati juhu od vaših kostiju."
Smijuljenje započne iznova.
Amalfi osjeti nejasnu jezu. Prebacio se na uski snop prijenosa.
"Andersone, drži svoje ljude podalje i čekaj pojačanja. Ovo je mjesto
očito minirano do zuba i ne znam koja nam je još druga iznenađenja
spremio naš poludjeli prijatelj."
"Mogao bih ubaciti plinsku granatu kroz taj prozor..."
"Zar ne misliš da i oni nose zaštitna odijela? Samo opkoli mjesto
i miruj."
 "Prekid."
Amalfi ostane čučati iza taksija, preznojavajući se. U
akumulatorima je još jedva moglo ostati dovoljno energije za
podizanje Betheova štita oko zgrade, ali to mu sada nije bilo najveća
briga. Ovo iskrcavanje na drugi Oki-grad padalo mu je, nedvojbeno,
teže nego ijedna druga operacija koju je ikada predvodio. Sve što je
činio, činio je protiv svoga uvjerenja. Optužba onog luđaka pogodila
ga je u najranjiviju točku.
Nakon dugog čekanja - činilo mu se da je prošlo tjedan dana -
ultrafon u njegovoj kacigi progovori: "Soba robota. Gospodine
gradonačelniče, nakupina je odbila Lernerov prvi val. Nisam vjerovao
u to. Zadali su im vrlo težak udarac na samom početku - raznijeli su
dvije teške krstarice u komade - i sada su Akoliti potpuno pozelenjeli
od straha. Admiralski brod je jednostavno pobjegao, ostavljajući
Lernera da sam drži vreću."
"Gubitci?"
"Sigurno znamo da su četiri grada uništena. Nemamo tamo
dovoljno robota za točniju procjenu koliko je gradova oštećeno, ali,
prije nego je prva njegova krstarica dobila svoje, Lerner je bio počeo
pucati na skupinu od nekih trideset gradova."
"Niste valjda poslali velikog robota tamo?" reče gradonačelnik
iznenada osjetivši uzbunu.
"Ne, gospodine; iz komunikacija je naređeno da taj ostane na
sidrištu. Sada čekam i promatram kad će se zakotrljati novi akolitski
val; zvat ću vas čim..."
Glas čovjeka koji je upravljao robotskim izviđačima umukne, a
zvijezde se ugasiše.
Netko od tehničkog osoblja je panično viknuo. Amalfi se
oprezno digne i pogleda gore. Sada je bio ugašen i onaj jedini prozor
velike zgrade koji je dosad svijetlio.
"Što se dovraga zbilo, gospodine gradonačelniče?" tiho upita
Andersonov glas.
"Lokalni spinski zastor radi s nekih pola snage. Svoj glavni
spinski zastor su vjerojatno sasvim isključili. Svi ostanite u zaklonima
- mogući su projektili za osvjetljavanje."
Smijeh se ponovno začuje.
 "Lešinari" reče onaj glas. "Mali šugavi lešinari u velikom tvrdom
kavezu."
Amalfi se vrati na otvorenu radiofrekvenciju. "Razorit ćeš vlastiti
grad" reče čvrstim glasom. "A kad se jednom ovaj dio grada odvoji,
ostat će bez energije i zastor će nestati. I sam znaš da ne možeš
pobijediti."
Ulica započne drhtati. Zasad je to bilo tek slabo drhtanje, ali se
nije moglo znati koliko će se dugo građa gradskih temelja moći
odupirati stroju koji je pokušavao odvući ovaj mali dio grada u
svemir. Hazleton će, naravno, dojuriti s nekoliko prijenosnih lomilica
polja, čim primijeti što se dogodilo, ali pitanje je bilo hoće li stići na
vrijeme dok je ovaj dio grada još tu.
U međuvremenu Amalfi nije mogao poduzeti baš ništa, čak ni
razgovarati sa svojim gradom.
"Pa ovo nije vaš grad" reče onaj glas, iznenada lažno razuman.
"Nego naš. Vi pokušavate oteti grad. Ali mi vam nećemo to
dopustiti."
"A jesmo li mi mogli znati ima li ovdje koga živog?" upita Amalfi
bijesno. "Niste odgovarali na naše pozive. Jesmo li mi krivi što ih
niste čuli? Mislili smo da je grad sada otvoren za preuzimanje
uporabljivih dijelova..."
Njegov glas je odjednom zagušen poznatim vrlo snažnim
glasom koji je u njegovu kacigu uletio tako silno kao da ga cijelog
želi izbaciti iz svemirskog odijela.
"ZEMALJSKOJ POLICIJI, UZBUNA AA KLASE, AKOLIT-SKO
JATO, SKUP XIII, OGRANAK BETA" grmio je glas. "SUSTAV JE
POD NAPADOM BROJNIH GRADOVA SKITNICA. POLICIJA
HITNO POTREBNA. LERNER, PORUČNIK, ČETRDESET PETA
POGRANIČNA SKUPINA ZA SIGURNOST, OBNAŠATELJ
DUŽNOSTI ZAPOVJEDNIKA OBRAMBENIH SNAGA SUSTAVA.
POTVRDITE."
Amalfi bešumno zvizne kroz zube. Očito je negdje unutar ovog
malog spinskog polja radio Diracov primopredajnik, jer inače
Amalfijevi aparati u kacigi ne bi mogli uhvatiti Lernerov poziv u
pomoć; Diracova aparatura je bila preglomazna čak i za robotske
izviđače normalnih dimenzija, a kamoli za skafander. Ovako to nije
čuo samo Amalfi već i svatko drugi u Galaktici s Diracovom
opremom. Trenutno širenje Diracovih impulsa zadalo je smrtni
udarac zapadnim najsloženijim teorijama relativnosti od prije
nekoliko tisuća godina.
A ako unutar ovog mjehura postoji otvoren Dirac odašiljač..."ZA
LERNERA I AKOLITSKE ODBRAMBENE SNAGE. VAŠA PORUKA
PRIMLJENA. ODRED NAMIJENJEN VAŠEM SKUPU KRENUO.
DRŽITE SE. ZAPOVJEDNIŠTVO ZEMALJSKIH SNAGA ZA
OGRANAK BETA."
... onda ga i Amalfi može uporabiti. Prebacio je prekidač na
svojim prsima i proderao se: "Hazletone, jesu krenule tvoje lomilice
polja?"
"Krenule su, šefe" odgovori Hazleton istoga trena. "Još
devedeset sekundi i..."
"Prekasno, ovo područje će se otkinuti prije toga. Pojačaj naš
zastor na dvadeset četiri posto i zadrži..."
Iznenada je shvatio da viče u mrtav mikrofon. Ovdašnji Okiji su
sa zakašnjenjem shvatili što se zbiva i isključili dovod energije svom
Diracu. Je li ta zadnja, ključna nedovršena rečenica prošla, barem
nekim svojim dijelom? Ili...
Duboko dolje ispod Amalfijevih nogu, započne se javljati
zastrašujući zvuk. Bio je djelomice od škripanja, djelomice od
tutnjave, kao da je pokrenuta golema lavina, djelomice od
dugotrajnog, šupljeg stenjanja. Amalfija započnu pomalo svrbjeti
zubi u čeljusti, crijeva mu se malo uznemire. Nasmijao se.
Poruka se probila - ili barem neki njen dio dovoljan da Hazleton
sam shvati ostatak. Usamljeni spin generator koji je održavao ovo
polje počinjao se kvariti. Izložen udruženoj sili spinskog polja
Amalfijeva grada u neposrednoj blizini, nije više uspijevao stvoriti
onu čistu zakrivljenost prostorne rešetke za koju je bio ugođen.
"Potopljeni ste" reče Amalfi nevidljivim hraniteljima tiho.
"Odustanite sada, i ništa vam se neće dogoditi. Zanemarit ću onaj
incident sa TDX-om - Dulany je bio jedan od mojih najboljih ljudi, ali
možda je i na vašoj strani bilo neke logike. Pridružite nam se, pa
ćete opet imati grad koji ćete moći zvati svojim. Ovaj vam više ništa
ne vrijedi, to je očito."
Odgovora nije bilo.
 Uzorci započnu jurcati pritisnutim crnim nebom. Lomilice polja -
prenosivi generatori čija je namjena bila interferiranje spinskog polja
do uništenja - počele su djelovati. Usamljeni generator spinskog
polja, izložen silnim mukama, započne urlati.
"Hej, vi tamo! Javite se" reče Amalfi. "Pokušavam biti pravedan,
ali prisilite li me da vas istjeram..."
"Lešinari" zajeca napukli glas.
Onaj visoki prozor stravično bljesne i rasprsne se prema van.
Dugi jezik crvenog plamena šikne iz njega iznad ulice. Istog trena
nestane spinski zastor, prestane i strašna buka koja je dosad pratila
njegovo održavanje. Amalfijeve zaslijepljene oči tek su nakon
nekoliko minuta mogle opet vidjeti zvijezde.
Buljio je gore prema ožiljku koji je eksplozija urezala na fasadi
zgrade, ocrtan narančastom užarenošću koja se brzo gubila. Bilo mu
je pomalo zlo.
"Opet TDX" reče tiho. "Dosljedni do kraja, jadni bolesni idioti."
"Gospodine gradonačelniče?"
"Slušam."
"Soba za upravljanje robotskim izviđačima. U nakupini je počeo
pravi stampedo. Gradovi su jedan za drugim krenuli u bijeg od
crvenog sunca, svaki polijeće čim uspije ugoditi spinsko polje. Ne
drže se nikakvog reda - to je samo rulja u panici. Ne vidi se da itko
išta radi za oštećene gradove; čini mi se da ih jednostavno
prepuštaju Lerneru da ih uništi čim skupi dovoljno hrabrosti." Amalfi
je kimnuo glavom sam za sebe. "U redu, O’Brian, sada lansiraj
velikog robota. Želim da krene s tim gradovima i drži ih se tijekom
cijelog putovanja. Osobno upravljaj njime; lako ga se zapazi,
vjerojatno će ga više puta pokušati uništiti pa zato budi spreman za
izbjegavanje napada."
"Bit ću, gospodine. Gospodin Hazleton je upravo lansirao
robota. Evo, ubrzavam ga."
Ali to nije ni najmanje popravilo Amalfijevo raspoloženje.
Okiji su hitro navalili na posao, vadeći spin generatore mrtvoga
grada iz njihovih ležišta i prebacujući ih u spremišta vlasti- toga
grada. Onaj jedan, koji je u zadnjem, uzaludnom pokušaju obrane
preopterećen, morao je, naravno, ostati. Kao i stroj u 23. ulici, bio je
radioaktivan i nije mu se moglo pristupiti bez odlaska u škver. Ostali
su preneseni cijeli. Dok su utovarivali te velike strojeve, Hazletonova
je zbunjenost pomalo rasla, ali je po svemu sudeći odlučio ništa ne
pitati.
Međutim, Carrel si nije nametnuo takva ograničenja. "Što ćemo
učiniti sa svim tim spin generatorima skinutim s njihovih postolja?"
upita. Sva trojica su stajali u izbočenom pristaništu na rubu grada,
gledajući kako glomazni strojevi plove preko praznine prema njima.
"Pokrenut ćemo neki planet" reče Hazleton monotono.
"Možeš se okladiti" suglasio se Amalfi. "Moli se svojim
zvjezdanim bogovima da stignemo na vrijeme, Mark."
Hazleton nije odgovorio.
"Na vrijeme za što?" upita Carrel.
"To neću reći dok mi ne bude pred nosom na ekranu. Imam neki
predosjećaj i to, po svemu sudeći, dobar. U međuvremenu mi vjeruj
na riječ da se moramo požuriti kao nikada ranije. Jesi li što saznao o
tom masenom kromatografu, Hazleton?"
"To je naopaki engleski naziv za postupak područnog taljenja
prilagođen dobivanju germanija, šefe. Treba uzeti šipku nekog
metala - nije bitno od kojeg metala, samo da nije legura - i jedan kraj
onečistiti onim materijalom koji želite izdvojiti. Onda treba krenuti,
polazeći od onečišćenog kraja, nekim diskoidnim električnim poljem
uzduž stupa. Zagrijavanje do kojeg dolazi zbog otpora započinje
prenositi onečišćenja, ali se ona odijeljeno zaustave na različitim
mjestima u stupu. Te odvojene materijale, u njihovom čistom stanju,
dobije se zatim piljenjem stupa na poprečne kriške."
"Zar to radi?"
"Neee" reče Hazleton. Takve smo stvari vidjeli tisućama puta. U
teoriji radi, ali čak ni momci iz ovoga grada nisu to mogli pokrenuti.
"Još jedan Liranski stroj za nevidljivost - ili bezgorivni pogon"
reče gradonačelnik kimajući glavom. Šteta, takav bi postupak mogao
biti koristan. Je li oprema masivna?"
"Divovska. Zaprema područje dvanaest puta dvanaest gradskih
blokova."
"Ostavite je tamo", odmah odluči Amalfi. "Očito su se ovi
očajnici hvalili kad su tu opremu nudili Akolitkinji. Da je prihvatila
ponudu, oni ne bi mogli ispuniti obećano - ne želim nas dovesti u
neko slično iskušenje."
 "U ovom slučaju znanje vrijedi jednako kao i sama oprema" reče
Hazleton. "Njihovi Gradski Oci će imati sve podatke do kojih bismo
mogli doći pregledavanjem te opreme."
"Hoće li mi netko objasniti smisao ovog egzodusa gradova iz
nakupine?" ubaci Carrel. "Nisam bio s vama u kraljevu gradu, ali još
uvijek mislim da je ta cijela zamisao o pohodu na Zemlju luda."
Amalfi ništa ne odgovori. A nakon kraćeg čekanja, Hazleton reče:
"Jest i nije luda. Nakupina se ne usuđuje suprotstaviti stvarnim
zemaljskim snagama i ući u tešku borbu kad svi znaju da su one na
putu ovamo. Gradovi se žele brzo naći negdje drugdje. Ali i sada se
nadaju da će ih Zemlja zaštititi od akolitske murje i sličnih lokalnih
sustava uspiju li svoj slučaj izložiti vlastima izvan problematičnog
područja."
"To" reče Carrel, "je baš ono što ne vidim. Kako se mogu nadati
poštenom postupanju s njima? I zašto jednostavno ne razgovaraju
sa Zemljom preko Diraca, poput Lernera, zašto kreću na tako dugi
put? Odavde do Zemlje ima nekih šezdeset tri tisuće svjetlosnih
godina, a oni nisu dovoljno dobro organizirani za tako dalek put bez
upadanja u velike teškoće."
"A sa Zemljom će morati pregovarati preko Diraca čak i kad
dođu do nje" dodao je Amalfi. "Njihov pohod je djelomice čista
predstava. Kralj se nada da će tako velika parada gradova
impresionirati ljude s kojima će pregovarati. Ne zaboravi da je Zemlja
danas jedan tih, poprilično idiličan svijet - nebo puno gradova u
dronjcima dignut će tamo i te kakvu uzbunu. A što se tiče poštene
podijele karata: kralj se oslanja na tradiciju, staru mnogo stoljeća,
barem djelomično poštenog postupanja. Nemoj zaboraviti, Carrel, da
su tijekom zadnjih tisuću godina Oki-gradovi bili najveća sjedinjujuća
sila u čitavoj našoj galaktičkoj civilizaciji."
"To mi je nešto novo" reče Carrel pomalo sumnjičavo.
"Ali je istina. Znaš li što je to ‘pčela’? Hm, to je jedan mali
zemaljski kukac koji siše nektar iz cvjetova. Dok to radi, nakuplja na
sebe pelud i nosi ga dalje: zato je pčela bitan čimbenik u oplođivanju
biljaka. Na većini nastanjenih planeta postoje slični kukci. Pčela ne
zna da je važna za ekologiju svoga svijeta - ona samo želi skupiti što
više meda - ali to što to ona ne zna ne čini je ništa manje bitnom.
Gradovi su već dugo poput pčela. Vlade visoko razvijenih planeta, a
posebno zemaljska vlada, to znaju, a Okiji većinom ne. Planeti ne
vjeruju gradovima, ali su ipak svjesni da su gradovi po život važni i
da ih se mora štititi. Zbog istog su razloga planeti strogi prema
propalicama. Propalice su zaražene pčele: prenose bolest, prenose
je na nedužne gradove koji su nužni za prijenos novih tehnologija i
bitnih informacija s planeta na planet. Jasno je da se i gradovi i
planeti podjednako moraju štititi od kriminalaca. Razmišljamo li o
ovoj kulturi kao cjelini, a ne samo o sigurnosti pojedinačnih članova,
shvatit ćemo da je održavanje slobodnog kretanja zakonitih Oki-
gradova kroz čitavu Galaktiku vrlo bitno."
"Zna li ovo kralj?" upita Carrel.
"Naravno. Star je dvije tisuće godina; ne može ne znati? On to
ne bi tako opisao, ali to je ipak bit svega u što se uzda kad misli da
će pohod na Zemlju uspjeti."
"Meni to još uvijek zvuči rizično" reče Carrel dvoumeći se. "Tako
reći od rođenja svi smo mi uvjetovani na neko nepovjerenje prema
Zemlji, a posebno prema zemaljskim murjacima..." "Samo zato što
su murjaci nepovjerljivi prema nama. To znači da je murja uvjetovana
na strogo postupanje prema gradovima čak i pri najmanjim
prekršajima; a budući da je u nomadskom životu marginalno kršenje
lokalnih zakona neizbježno, za Okija je najpametnije da se drži
podalje od murje. Između Okija i murje postoji istinska mržnja, ali mi
smo ipak na istoj strani na kojoj su i murjaci. Oduvijek."
Ispod ruba grada, na samom rubu kupolastog vidnog polja te
trojice ljudi, rotirajući u svojim ležištima, velika vrata glavnog
spremišta se polagano zatvoriše.
"To je bio zadnji" reče Hazleton. "Vjerojatno ćemo se sada vratiti
do položaja gdje smo ostavili onaj svenamjenski grad koji smo ukrali
s planeta Murphy i s tog grada isto poskidati spin generatore."
"Hoćemo" reče Amalfi. "A nakon toga, Mark, idemo na Hern VI.
Carrel, pripremi nekoliko manjih fisijskih bombi za tamošnji akolitski
garnizon - vjerojatno nije dovoljno velik da bi nam pravio ozbiljne
probleme. Svejedno, nemamo vremena za postupanje u
rukavicama."
"Letjet ćemo na planet Hern VI?" upita Carrel.
"Morat ćemo" reče Amalfi pomalo nestrpljivo. "Jedino nam je on
na raspolaganju. Nadalje, ovog puta ćemo morati nadzirati let, a ne
samo pustiti da planet jurne tamo kamo ga usmjeri njegova prirodna
promijenjena rotacija. Jednom sam odnijet sasvim izvan ove
Galaktike, a i to jednom mi je previše."
"Onda će biti najbolje da postavim našu najbolju ekipu za rad s
Gradskim Očima kod nadzora leta" reče Hazleton. "Budući da se na
Onu nismo mogli savjetovati s njima, sada ćemo morati iz njih
iscijediti stare podatke, važne za ovaj let. Nije čudo što ste bili tako
zagrijani za projekt skupljanja znanja iz drugih gradova. Da smo
barem odavno započeli s nekakvom takvom integracijom."
"To mi baš i nije palo napamet tako davno" reče Amalfi. "Ali,
vjeruj mi, sada kad je ovako ispalo, nije mi žao."
Carrel upita: "Kamo idemo?"
Amalfi se okrene i krene prema zračnoj komori. To je pitanje
svojedobno čuo od Dee. Sada je po prvi put mogao na njega
odgovoriti.
"Kući" reče on.
 7. HERN VI

Pripremanje Herna VI - Amalfi nikada prije nije sletio na

usamljeniju i pustiju gromadu stijena - za nadzirani spinski let bilo je
strahovito naporno. Generatori spinskih polja morali su biti precizno
postavljeni na svaku važniju područnu točku i trajno učvršćeni za
gravitacijsko središte tog planetoida; svaki se generator bez izuzetka
morao uskladiti sa svim ostalim generatorima. Za potpuni nadzor leta
pri polijetanju nije bilo dovoljno generatora. Izgledno je bilo da će
Hern VI, po završetku posla, poletjeti vrtoglavo i neprecizno.
Ali će se barem približno kretati tamo kamo će ga upravljačka
poluga usmjeravati. Taj stupanj nadzora, razmišljao je Amalfi,
zapravo je dovoljan - ili se Amalfi barem tome nadao.
O’Brian, pilot robotskih istraživača, povremeno je javljao o
napredovanju pohoda na Zemlju. Gomila je usput, prolazeći pokraj
privlačnih sustava gdje se možda mogao naći posao, izgubila mnogo
onih manje odlučnih članova, ali glavnina je i dalje uporno
napredovala prema matičnom planetu. Iako je veliki robot bio
upadljiv poput nekakvog malog mjeseca, dosad još ni jedan Oki nije
na njega ispalio hitac. O’Brian je tako njime upravljao da je robot
letio svojom najvećom brzinom, između i oko gradova, opisujući
dvojnu sinusnu krivulju u tri dimenzije uz progresivno prilagođavanje
putanje. Ako se njegov trag na radarskim zaslonima bilo kojeg
pojedinačnog grada i ne bi krivo protumačio kao trag meteora, pa
kad bi netko i htio pomno izračunati njegovu putanju kako bi
uporabio neko oružje, morao bi u tu svrhu potrošiti sve raspoloživo
vrijeme svoga kompjutora.
Bilo je to izvrsno upravljanje. Amalfi se podsjetio da po
Hazletonovom povlačenju iz službe treba odvojiti zadaću upravljanja
gradskim letom od poslova gradskog upravitelja. Carrel nije bio
rođen za pilota; čovjek koji će mu za to trebati očito je O’Brian.
Kad su počeli raditi na preinakama Herna VI, Gradski Oci su
pretpostavili da će Z-dan - dan dolaska pohoda gradova na
udaljenost s koje će moći vidjeti Zemlju optičkim teleskopom -
nastupiti tijekom pedeset i pet godina, četiri mjeseca i dvadeset
dana. Svako sljedeće izvješće koje je stizalo od velikog robota
skraćivalo je taj rok, bližio ga letačkoj sadašnjici, jer je nakupina,
putujući, gubila svoje slabije članove, postajala sve cjelovitija, sve
sposobnija ubrzavati kao cjelina. Svaki put kad bi novi proračun
stigao na njegov stol, Amalfi je sve brže trošio cigare i natjeravao
svoje ljude i strojeve na još žešći rad.
Nakon godinu dana rada na Hernu VI, O’Brian je poslao ono
izvješće kojeg se Amalfi pribojavao, iako je znao da će ga svakako
prije ili kasnije dobiti.
"Iz pohoda su otišla još dva grada na zelenije pašnjake" reče
pilot robota. "Ali to je već rutina. Ali dobili smo jedan novi grad."
"Dobili grad?" upita Amalfi napeto. "Odakle je stigao?"
"Ne znam. Putanja kojom vodim robota ne dopušta mi skretanje
pogleda na duže od dvadeset pet sekundi. Svaki put kad provedem
robota kroz to krdo, moram prebrojiti članove. Kad sam zadnji puta
prošao, na zaslonu se pojavio taj grad, kao da se oduvijek nalazio tu.
No to nije sve: grad tako prokleto čudnog izgleda još nikad nisam
vidio. Ništa njemu slično ne mogu pronaći ni u arhivi."
"Opiši ga."
"Kao prvo, golem je. Neko vrijeme neću se morati brinuti da će
ljudi obraćati pažnju na mog robota. Ovo je takva gradurina da
nedvojbeno svaki indikator u nakupini vrišti prokleto glasno. Dalje,
grad je zatvoren."
"Što to znači?"
"Ima glatki oklop posvuda okolo, gospodine gradonačelniče.
Nije običan nosač s građevinama okružen spinskim zastorom. Više
sliči pravom svemirskom brodu, osim po svojim dimenzijama."
"Je li bilo kakvih razgovora između tog novog i ostalih sudionika
pohoda?"
"Otprilike ono očekivano, gospodine gradonačelniče. Oni se
žele pridružiti pohodu; kralj im je dao pristanak. Mislim da je
zadovoljan; to je prvi grad koji se odazvao njegovu pozivu na
sveopću mobilizaciju svih Okija i prvi je stvarno nešto vrhunsko. Taj
grad se predstavio imenom ‘Lincoln iz Nevade!’
"Nimalo neočekivano" reče Amalfi smrtno uozbiljen. Obrisao je
rupčićem znoj s lica. "Daj mi sliku da ga vidim, O’Briane." Zaslon se
uključio. Amalfi opet obriše znoj.
"U redu. Odmakni robota znatno od pohoda i odsad drži tu
grdosiju neprekidno na oku. Nastoj da taj ‘Lincoln iz Nevade’ bude
između robota i jata. Taj grad neće pucati na tvog robota, jer ne zna
da robot tu ne pripada."
Ne čekajući da O’Brian potvrdi prijem naredbe, Amalfi se
prebacio na kanal Gradskih Otaca. "Koliko će nam još trebati za
završetak ovog posla?" upitao je.
"JOŠ ŠEST MJESECI, GOSPODINE GRADONAČELNIČE."
"Smanjite to na četiri, a ako je moguće i manje. I odredite mi
putanju koja vodi odavde do Malog Magellanovog oblaka, a
presijeca stazu Sunca."
"GOSPODINE GRADONAČELNIČE, MALI MAGELLA-NOV
OBLAK JE DVJESTO OSAMDESET TISUĆA SVJETLOSNIH
GODINA UDALJEN OD AKOLITSKOG JATA!"
"Pa hvala" reče Amalfi ironično. "Ne namjeravam ići tamo,
budite sigurni. Samo želim putanju na temelju te tri točke."
"VRLO DOBRO. IZRAČUNANO."
"Kad bismo morali uključiti spinsko polje da bismo presjekli
Zemljinu stazu na dan Z?"
"ZA PET SEKUNDI DO PETNAEST DANA, OVISNO O TOME
KREĆEMO LI OD CENTRA OVOG JATA PREMA JEDNOM ILI
DRUGOM GALAKTIČKOM RUBU."
"Nije dobro. Ne možemo krenuti s tim ograničenjima.
Proračunajte savršeno ravnu putanju odavde do tamo."
"TAJ LUK PRETPOSTAVLJA DEVETSTO PEDESET OSAM
IZRAVNIH SUDARA I ČETIRISTO JEDANAEST TISUĆA DVA
OKRZNUĆAI TIJESNA PROLAZA."
"Uporabite to."
Gradski Oci zašute. Amalfi se pitao mogu li strojevi biti
ošamućeni. Znao je da Gradski Oci nikada ne bi poveli grad
matematički najkraćom lučnom linijom, jer bi to bilo protivno njihovoj
neizbježnoj osnovnoj naredbi: Očuvanje grada iznad svega.
Gradonačelniku je to odgovaralo. Dao je takvu naredbu prvenstveno
zbog brzine graditeljskog rada na Hernu VI; nešto mu je vrlo
uvjerljivo govorilo da će nakon takvog šoka rad teći znatno brže.
 I, zaista, za samo četrnaest tjedana Amalfi dohvati rukom palicu
za upravljanje Hernom VI i zapovijedi:
"Pokreni spin"

Let Herna VI iz rodnog akolitskog jata kroz središte Galaktike

ušao je u povijest - posebno u području primjene instrumenata. Hern
VI je bio maleni planet, znatno manji od Merkura, ali je bio i
najčudnija masa ikad pokrenuta brže od svjetlosti unutar granica
nastanjene Galaktike. Izuzevši planet On, koji je polazeći s periferije
napustio Galaktiku i koji je već naveliko putovao prema M31 u
Andromedi, nijedno takvo tijelo nije nikada pokrenuto spinskim ili bilo
kakvim drugim pogonom. Prolaz Herna VI urezao je neizbrisive
ožiljke u memorije svih indikatora u odgovarajućem dohvatu, a ništa
manje drastično nisu ugravirane ni uspomene u mozgove živih
razumnih promatrača.
Teorijski, Hern VI je išao dugim lukom koji su mu odredili
Amalfijevi Gradski Oci, lukom koji je vodio od periferije akolitskog
jata, prelazio preko cijele Galaktike i vodio prema središtu Malog
Magellanovog oblaka. (Jasno, prema središtu mase tog oblaka; oba
Magellanova oblaka izdvojila su se relativno nedavno iz ukupnosti
Galaktike da bi mogla stvoriti jasno središte rotacije karakteristično
za ‘spiralne’ maglice.) Srednja linija leta Herna VI savjesno se
pridržavala tog zamišljenog luka.
Međutim, bilo je i odstupanja, a ona su se pri brzini kojom se
kretao Hern VI - tu brzinu nije bilo lako izraziti čak ni s faktorom od c,
starom pretpostavljenom vrijednošću brzine svjetlosti - prerastala u
bočna izlijetanja užasnih razmjera, i to tako brzo da Gradski Oci,
sposobni za reagiranja u mikrosekundi, nisu stizali provesti potrebne
korekcije kako treba.
Poput svih zvjezdanih putnika, i Amalfi je bio potpuno naviknut
na putovanja nadsvjetlosnim brzinama kroz svemir, što znači na
putovanja kroz sredinu gdje postoji vrlo malo orijentacijskih točaka
koje bi stvarale dojam o stvarnoj brzini. A kao i svim Okijima, vožnja
po površini raznih planeta terenskim vozilima, koja su se zapravo
kretala puževom brzinom, ali su stvarala dojam opasne jurnjave
zbog blizine mnogih referentnih točaka, ta mu se brzina činila
velikom. Sada je Amalfi otkrivao kako izgleda jurnjava između
zvijezda sličnom, zastrašujućom brzinom.
Zbog brzine Herna VI, zvijezde su se činile gotovo jednako
gusto raspoređene poput nosača pokraj pruge podzemne željeznice.
Više puta Amalfi se smrznuo, stojeći na balkonu zvonika gradske
vijećnice, promatrajući kako zvijezda koja je prije nepune sekunde
bila nevidljiva sada juri poput topovskog zrna ravno prema njemu,
bubri i ispunjava čitavo nebo svojim žarom...
Mrak.
Glupo je osjećao da bi pri prolasku svake zvijezde pokraj New
Yorka trebao začuti nekakvo hvuuuuššš. Unatoč znatno ojačanom i
gotovo sasvim unakrsno polariziranom spinskom zastoru, lice ga je
još svrbjelo od radijacije koja ga je zapljusnula kad su malo prije
prolazili pokraj jedne zvijezde.
Naravno, u korekcijama putanje koje su obavljali Gradski Oci
nije bilo nikakvih pogrešaka. Jedina teškoća je bila što Hern VI nije,
kao svemirske letjelice, dovoljno brzo odgovarao na brze korekcijske
naredbe pa od njih nije bilo previše koristi. Bile su nužne čitave duge
sekunde za pretvorbu naredbi Gradskih Otaca u vektorski potisak
dovoljno jak da utječe na let mrtvog planeta koji bi svojim lelujavim,
patetičnim korakom već prevaljivao nove parseke. Postojao je još i
glavni razlog: kad se sva vrtnja Herna VI oko njegove osi promijenila
u gibanje po putanji znatno se promijenilo i kolebanje osi. Zato se
ništa nije moglo učiniti protiv nepravilnosti koje su se pojavile na
putanji planeta.
Da je Amalfi ugradio u koru planeta i generatore spinskog polja
vlastitog grada, a ne samo one sa svenamjenskog grada i grada
kuge, Hern VI je možda mogao osjetljivije odgovarati na pokrete
upravljačke poluge; moglo se barem postići da kolebanje osi ostane
isto kao prije, jer onda ne bi bilo važno je li planet nagnut sve dok
zadržava putanju. Međutim, Amalfi nije ni taknuo generatore
spinskog polja svoga grada zbog jednostavnog razloga: radi
opstanka grada. U pokretanju Herna VI sudjelovao je samo jedan
njujorški stroj, onaj veliki središnji generator u Šezdesetoj ulici. Ostali
su se, zajedno s oštećenim, ali sada već gotovo sasvim ohlađenim
generatorom u 23. ulici, odmarali.
 .... zovemo slobodan planet, zovemo slobodan planet... ima li
uopće netko živ na toj stvari?".. EPSILON KRUCIS, JESTE LI
USPJELI USPOSTAVITI VEZU S TIM OBJEKTOM KOJI JE
UPRAVO PROŠAO POKRAJ VAS?... ZOVEMO SLOBODAN
PLANET! SUDARIT ĆETE SE S NAMAAAA - K VRAGU,
PROKLETNICIL. ZOVEMO ETU PALINURI, SLOBODAN PLANET
UPRAVO NAM JE OŠIŠAO GLAVE i sada juri prema vama. Ili je
mrtav ili izvan svakog nadzora... Zovemo slobodan planet, zovemo
slobodan plan..’.’
Nije bilo vremena odgovarati na takve frenetične pozive; slijevali
su se u grad poput proljetnih bujica s nastanjenih sustava koje su
mimoilazili, jedva zaobišli, kroz čije su rubove ili kroz samo središte
proletjeli. Mogli su odgovoriti na te pozive, ali bi onda trebali i nešto
objašnjavati, a Hern VI bi se našao izvan ultrafonskog dometa
sugovornika još prije nego bi se moglo izgovoriti nekoliko rečenica.
Onim najpaničnijim moglo se odgovoriti pomoću Diraca, ali to je
imalo dvije mane: manju, što bi trebalo razgovarati s mnogim
planetima odjednom bez nekog dobrog razloga za razgovor s bilo
kojim od njih; i glavnu, što bi Zemlja i još jedan, njemu važniji objekt,
mogli čuti Amalfijeve odgovore.
Amalfija nije bilo baš previše briga što će Zemlja čuti - već je
ionako čula puno toga o letu Herna VI; ako se o zagušenju Diracovih
kanala može barem metaforično govoriti (a može, jer to što postoji
beskonačan broj mogućih elektronskih staza ni na koji način ne
isključuje mogućnost da jedan Diracov predajnik bude istodobno
ugođen na sve njih) onda bi trebalo reći da su zemaljske Diracove
ploče bile zakrčene vriskom prestrašenih planeta diljem staze Herna
VI.
Međutim, jako mu je bilo stalo što će onaj drugi sudionik čuti.
O’Brian je stalno taj drugi objekt održavao u samom središtu
vidnog polja svoga robota. Mali zaslon učvršćen za ogradu zvonika
pokazivao je Amalfiju, kad god bi na njega pogledao, tu sjajnu loptu
bezazlenog izgleda. Taj pridošlica koji se pridružio Okijskoj nakupini i
pohodu na Zemlju nije još od svog dolaska među Okije učinio ništa
loše, čak ni neki zanimljiv pokret. Ponekad su se ti došljaci upuštali u
beznačajne razgovore s kraljem nakupine; rijetko su razgovarali s
drugim gradovima. U nakupini je zavladala dosada, pa se često
putovalo iz grada u grad. No koliko su O’Brian i Amalfi mogli vidjeti,
nitko nije posjećivao pridošli grad, niti je iz njega neki čamac izašao.
Međutim, to je bilo prirodno: Okiji vole usamljenost, pa je odbijanje
zbližavanja, nije li izrečeno izrazito neprijateljskim tonom, uvijek
razumljivo. Amalfi nije zamijetio nikakav znak da bilo tko u nakupini
shvaća što je zapravo ta kugla.
Neka masivna plavo-bijela zvijezda raketnom je brzinom
preletjela grad i doplerovski odlepršala u tamu, smanjujući se i
blijedeći. Amalfi je sažeto razgovarao s Gradskim Očima. Za samo
nekoliko dana nakupina će stići na udaljenost s koje će se moći
vidjeti Zemlja; snažna galama na Diracima sve je više bila
posvećena približavanju nakupine, a sve manje Hernu VI. Amalfi je
imao vrlo veliko povjerenje u Gradske Oce i točnost njihovih
proračuna, ali ga je ipak brinulo, dok su zvijezde na zastrašujući
način prelijetale iznad njegove glave, neće li New York kojim
slučajem stići prije ili nakon dana Z.
Ali Gradski Oci su ustrajali na tome da će Hern VI preletjeti kroz
Sunčev sustav točno na taj dan pa se morao tim odgovorom
zadovoljiti. Rješavajući takve probleme, Gradski Oci još nikad dosad
nisu pogriješili. S nelagodom je slegnuo ramenima i nazvao
zvjezdarnicu.
"Jake, ovdje gradonačelnik. Jesi li ikad čuo za ‘trepidaciju’?"
"Upitajte me nešto teže" reče astronom mrzovoljno.
"U redu. Što trebam učiniti da stvorim takvo vibriranje po ovoj
putanji kojom se sada krećemo?"
Astronom je odgovorio ljutitim hihotom. "Ne možete ništa" reče.
"To je stanje prostora oko zvijezda, a vi nemate takvu masu. Donja
granica je, koliko se sjećam, jedno cijelo pet puta deset na tridesetu
kilograma; provjerite to kod Gradskih Otaca. To što sam vam rekao
je točno barem što se tiče reda veličine."
"I< vragu" reče Amalfi. Ostavio je slušalicu i pažljivo se prihvatio
paljenja cigare, što mu je otežavalo prolijetanje zvijezda po rubovima
njegova vidnog polja. Činilo se kao da.se cigara nekako tržne svaki
put kad neka zvijezda proleti. Pripalio je tu živčanu cigaru i nazvao
Hazletona.
"Mark, jednom si mi pokušao objasniti da glazbenik početak i
kraj nekog djela svira malo ubrzano, kako bi sredinu mogao odsvirati
malo sporije. Je Ii tako?"
"Da, to je tempo rubato - u doslovnom prijevodu, ‘ukradeno
vrijeme!’
"A ja bih želio uvesti nešto slično u kretanje ove stijene tijekom
prolaza kroz Sunčev sustav, ali da usput ne izgubimo ništa od
ukupnog vremena prolaza. Imaš li kakvu zamisao?"
Uslijedio je trenutak šutnje. "Ništa mi ne pada na pamet, šefe.
Takve stvari se obično rješavaju čistom intuicijom. Vjerojatno biste to
ručnim upravljanjem izveli bolje nego O’Brianov program pilotskog
odjela."
"U redu. Hvala."
Još jedan promašaj. Pri ovoj brzini osobno upravljanje nije
moguće, jer nijedan čovjek, čak ni Amalfi, nije imao reflekse dovoljno
brze za upravljanje Hernom VI. A baš zato je Amalfi i želio stvoriti
trepidaciju kako bi, tijekom približno jedne sekunde, mogao ručno
upravljati planetom; međutim, ni uz takvo usporenje nije mogao biti
siguran hoće li u pravom trenutku uspjeti unijeti onu željenu
promjenu staze, onu bitnu, oštru poput žileta. "Carrel? Dođi gore,
hoćeš li."
Dečko je stigao gotovo istog trena. Izašavši na balkon, gledao je
vrtoglav prolazak zvijezda s izrazom lica u kojem je Amalfi
naslućivao suzbijeni strah.
"Carrel, ti si kod nas počeo kao prevoditelj, zar ne? Onda si
sigurno često morao koristiti glasovni pisač."
"Da, gospodine, jesam."
"Dobro. Onda se sjeti što se događa kad se glava pisača vraća i
priprema za ispis sljedećeg retka. Tijekom povratka, glava počinje
kočiti da se ne bi oštetila zbog stalnog udaranja u krajnji rub; zar ne?
Eh, a ja bih htio znati kako se to postiže?"
"Na malom stroju, kabel za vraćanje se nalazi na ručici umjesto
na remenici" reče Carrel mršteći se. "Ali kod velikih višekanalnih
aparata koje koristimo kod sastanaka, ispisnom glavom se upravlja
elektronskim putem, nečim što se zove ‘klistron’; a kako to radi,
nemam pojma."
"Pronađi" reče Amalfi. "Hvala, Carrel, upravo sam to tražio.
Želim da se u naše sadašnje upravljačke jedinice ubaci jedan takav
sklop, tako da učinak kočenja bude maksimalan točno dok prolazimo
kroz Sunčev sustav, ali da ipak stignemo do Magellanovog oblaka na
vrijeme. Može li se to izvesti?"
"Da, gospodine, to zvuči dosta jednostavno." lako mu nitko nije
dopustio da odstupi, Carrel krene na donji kat. Sljedeće sekunde
neko divovsko sunce, crveno i puno pjega, praktično očeše grad,
promašujući ga, tako se činilo, tek za koji centimetar.
Telefon je zazujao. "Gospodine gradonačelniče - O’Brian ovdje.
Gradovi se približavaju Zemlji. Da vas uključim?"
Amalfi se trgne. Zar već? New York je još uvijek bio udaljen od
točke sastanka više kiloparseka; bilo je nemoguće i čak zamisliti
brzinu koja bi ih dovela na vrijeme. Gradonačelniku se odjednom
učine brzi bljeskovi prolaznih zvijezda nekako umirujućim.
"Da, O’Briane, uključi veliku kacigu i budi spreman. Daj mi
cjelokupan Dirac sa svim kanalima i budi spreman prebaciti nas na
alternativnu stazu. Je li ti se gospodin Carrel već javio?"
"Ne, gospodine" reče pilot. "Ali Gradski Oci su u pilotskoj sekciji
započeli s nekakvom aktivnošću za koju vjerujem da je uzrokovana
vašim ili upraviteljevim naredbama. Po svemu sudeći, bit ćemo
suočeni s prestankom kompjuterskog nadzora."
"To je u redu. Dobro, O’Brian, poveži me." Stavljajući na glavu
veliku kacigu, Amalfi se...
... vratio u nakupinu.

Usporavajući energično, jato gradova je ulazilo u ‘lokalnu

skupinu’ - proizvoljno određeno područje radijusa pedeset svjetlosnih
godina oko Zemlje. Unatoč iseljavanju koje se zbivalo već toliko
vjekova, ovo je i sada bilo populacijsko središe Galaktike. Pozivi koji
su sada odzvanjali oko glava Okija sličili su glasovima iz povijesti: 40
Eridani, Procyon, Kruger 60, Sirius, 61 Cygni, Altair, RD-4°4048,
Wolf 359, Alpha Centauri... Povremeni pozivi sa Zemlje Okijima nisu
bili neka novost, ali ovi drugi bili su im poput poziva antičkih Grka ili
građana zajednice Massachusettesa.
Kralj nakupine je uspio natjerati gradove lutalice u prividni vojni
poredak: golemi konus dugačak tridesetak milijuna kilometara. Na
čelu konusa bili su manji gradovi sa samo obrambenim
naoružanjem. Odmah iza tog vrha, zaobljenog poput glave kometa,
letjeli su najveći gradovi tvoreći glavninu konusa. Unutar njih je bio i
kraljev grad, ali ne i pridošlica koji je, iako vrlo velik, letio daleko u
pozadini, praktično na samom kraju - i baš zahvaljujući takvom
njegovom položaju Amalfijev robot je mogao vidjeti gotovo čitav
konus, jer je O’Brian imao naredbu motriti taj veliki objekt bez obzira
koliki će mu dio nakupine pritom ostati izvan vidnog polja.
U glavnom zidu konusa bili su pretežno srednje veliki gradovi za
obavljanje teških poslova. Vjerojatno niti ti gradovi nisu imali teško
naoružanje, ali su imali spinska polja koja su mogla stvoriti
polarizaciju neprobojnu za svaki napad osim napada bojnog broda.
Sve u svemu, razmišljao je Amalfi, razumno je rasporedio to s
čime raspolaže. Ovaj poredak daje do znanja da postoji i određena
pričuvna snaga i znatna obrambena moć, istodobno ne najavljujući
namjeru izravnog napada.
Namjestio je tešku promatračku kacigu udobnije na remena i
stavio jednu ruku na ogradu balkona nadomak upravljačke palice.
Baš tad u njegovim ušima zazvoni glas.
"Zemaljsko središte javne sigurnosti zove gradove" glasno reče
taj glas. "Naređujemo vam da se zaustavite i ostanete gdje ste sada
sve dok traje službeno ispitivanje vaših zahtjeva."
"Prokleto je malo izgleda da to poslušamo" reče kraljev glas.
"Prema važećim odlukama Savjeta zabranjeno je bilo kojem Oki-
gradu približavanje Zemlji bliže od deset svjetlosnih godina. Važećim
odlukama također je zabranjeno okupljanje Oki-gradova u skupine
veće od četiri. Međutim, ovlašteni smo vam prenijeti da će ova druga
odluka biti zanemarena dok traje istraga, pod uvjetom da se držite
propisane udaljenosti."
"Mi je prelazimo" reče kralj. "Imat ćete mogućnost dobro nas
pogledati. Nećemo stvarati novu nakupinu ovdje - nismo toliko
putovali zbog ničega."
"U tom slučaju" nastavi govornik iz Službe zemaljske sigurnosti
neumoljivom ravnodušnošću birokrata koji postupa po propisima,
očajno se njih držeći, "zakon traži da svi gradovi koji sudjeluju u
neposluhu budu uništeni. I u ovom slučaju će se primijeniti puna
težina kazne kao i u svim drugim slučajevima."
"Eh, neće, kao ni u devedeset četiri posto ostalih slučajeva. Mi
nismo došli napadati, Zemlji ne prijetimo ničim osim žestokom
galamom. Došli smo, jer si nismo mogli na drugi način osigurati
pravedno postupanje s nama. Želimo samo pravdu, ništa više."
"Upozoreni ste."
"I vi također. Ne možete nas napasti. Ne usuđujete se. Mi smo
građani, a ne propalice ili protuhe. Želimo pravedno postupanje s
nama i dolazimo kako bismo si to osigurali.
Na gradskom Diracovom skeneru začulo se, na jednoj novoj
frekvenciji, iznenadno klik. Začuje se novi glas: "Pažnja, policijska
postaja trideset dva, Vrhovni stožer govori u ime viceadmirala
MacMillana. Plava uzbuna, plava uzbuna. Potvrdite."
Novi klik, ovog puta na frekvenciji koju je kralj koristio za
razgovore s nakupinom.
"Zaustavljamo se, ljudi" reče kralj. "Održite poredak, ali
računajte da ostanemo ulogoreni nekih petnaest stupnjeva sjeverno
od Zemljine staze oko Sunca, unutar staze Saturna, ali oko deset
stupnjeva ispred njega. Dat ću vam točne koordinate kasnije. A ako
neće htjeti pregovarati s nama dok smo tamo, otići ćemo do Marsa i
stvarno ih preplašiti. Ali zasad im dajemo poštenu šansu."
"Otkud znaš da će oni nama dati poštenu šansu?" upita netko
zlovoljno.
"A ako ti ne možeš izdržati ovdje, vrati se akolitima. Baš me
briga!"
Klik.
"Halo, Vrhovni stožer. Postaja trideset dva potvrđuje plavu
uzbunu, izvješćuje zapovjednik Eisenstein. Postaja trideset dva u
plavoj uzbuni."
Klik.
"Hej, vi tamo pri rubu konusa, kočite! Nabijate se na nas."
"Nema toga kod nas, Budimpešto."
"Pa pogledaj ponovo, dovraga. Ja ovdje očitavam veliko
povećanje mase..."
Klik.
"Pažnja policijskoj postaji osamdeset tri, Vrhovni stožer govori u
ime viceadmirala MacMillana. Plava uzbuna; plava uzbuna.
Potvrdite. Pažnja policijskoj postaji trideset dva, crvena uzbuna;
crvena uzbuna. Potvrdite."
 "Eisenstein, postaja trideset dva, potvrđujemo crvenu uzbunu."
Klik.
"Zovemo Zemlju; postaja Prozerpina 2 zove zemaljsku
sigurnost. Ugledali smo neke od tih gradova. Imate li upute?"
("Gdje je dovraga ta Prozerpina?" upita Amalfi Gradske Oce.)
("PROZERPINA JE PLINOVITI DIV, PROMJERA OSAMNAEST
TISUĆA KILOMETARA, IZVAN STAZE PLUTONA UDALJEN
OD...!")
"U redu, prekinite."
"Zemaljska sigurnost. Zadržite nos čistim, Prozerpino 2. Vrhovni
stožer drži situaciju pod nadzorom. Ne poduzimajte ništa." Klik.
"Halo, vrhovni stožer. Postaja osamdeset tri potvrđuje plavu
uzbunu, poručnik Fiorelli. Postaja osamdeset tri u plavoj uzbuni."
Klik.
"Budimpešta, opkoljavaju nas!"
"Znam. Ulogorite se kao što sam rekao. Oni ne smiju ni prstom
maknuti dok ne postanemo agresivni, to dobro znaju. Ne dopustite
da vas murja isprovocira samim svojim paradiranjem." Klik.
"Postaja Pluton. Na vidiku su nam prvi čelni gradovi."
"Sjedite mirno, Pluton."
"Odsad ih više nećete vidjeti sve dok se ne ulogore - mi smo u
opoziciji s Prozeprinom, ali Neptun i Uran su sasvim izvan staze
njihova leta...!"
"Sjedite mirno."
Zemaljsko Sunce se postupno povećavalo pred Amalfijevim
očima; povećavalo se jer mu se izviđački robot, prateći nakupinu,
približavao. Iz samog New Yorka to sunce se još nije moglo vidjeti. U
kacigi je bilo žuta iskra, bez zamjetnog diska, poput luka između
ugljikovih elektroda gledanog kroz sustav leća ugođenog na
beskonačno.
Ali o tome nije bilo dvojbe, Amalfi je ugledao matično Sunce.
Odjednom mu se stegnulo grlo. U tom trenutku, Hern VI je jurio
preko središnjeg dijela Galaktike gusto naseljenog zvijezdama, što
zbog oblaka međuzvjezdane prašine stari astronomi sa Zemlje nisu
mogli znati. Planet je upravo izletio poput metka iz jedne crne
maglice u kojoj je svako sunce bilo utvara, svaki izbjegnuti sudar
čudo. Pred Hernom VI se raširio suprotni krak Mliječne staze,
ispunjen novim čudom.
Amalfiju nikako nije bilo jasno zašto ga, zbog te sitne i
neugledne žute iskre koja je u kacigi plutala pred njim, oči počinju
tako nepodnošljivo peči sve do suza.
Nakupina se već gotovo sasvim zaustavila, spala na
interplanetarne brzine. I nadalje je usporavala. Za desetak minuta
gradovi će u odnosu na Sunce mirovati. Zahvaljujući izviđačkom
robotu Amalfi je sada mogao vidjeti izbliza, razmišlja li se u
razmjerima na koje je on bio naviknut, nešto što je samo jednom
ranije uspio vidjeti: planet Saturn.
Ni jedan zemaljski astronom s novim, nepouzdanim i slabo
ugođenim teleskopom vlastite proizvodnje ne bi mogao vidjeti tog
diva s prstenom kao što ga je on vidio golim okom. U prvi trenutak
Amalfi je bio ošamućen. Vidio je pojavu ne samo nevjerojatno lijepu,
nego i očito nemoguću. Plinoviti div s krutim prstenima! Pa zašto je
uopće napuštao svoj Sunčevi sustav, kad je tu, takoreći u dvorištu,
imao tako neobičan svijet? Štoviše, oko tog diva kruži još jedan
planet - promjera nekih pet tisuća kilometara - ali i uobičajena obitelj
satelita velikih poput Herna VI. Klik.
"Oblikujte logor" govorio je kralj. "Ovdje ćemo ostati neko
vrijeme. Odite k vragu vi tamo s ruba, još uvijek se natrpavate na
nas! Morat ćemo ovdje stati - zar vam se to ne može utuviti u glavu?"
"Mi uredno usporavamo, Budimpešto. Ali ovaj novi grad, ovaj
veliki, i dalje se kreće. Izgleda da imaju neki problem."
Promatrano putem izviđačkog robota, to se činilo točnim.
Divovski kuglasti objekt zamjetno se izdvojio od glavnine nakupine i
sada je letio znatno ispred zadnjeg kraja konusa. Kugla je u letu
pomalo posrtala, i povremeno gubila optičku oštrinu zbog
neočekivane, nekontrolirane polarizacije.
"Zovite ga i upitajte ga trebaju li pomoć. Vi ostali, svrstajte se u
svoje staze."
Amalfi grakne: "O’Briane - vrijeme!"
"Prema predviđenom, gospodine."
"Kako ću znati kad će ova upravljačka palica opet oživjeti?"
"Već je oživjela, gospodine gradonačelniče" reče pilot. "Gradski
Oci su se isključili čim ste je dotaknuli. Čut ćete upozoravajuće
zujanje pet sekundi prije nego se naše usporenje spusti u dublji dio
svoje krivulje, a onda svakih pola sekunde po jedan pisak sve do
prijelomne točke. Nakon zadnjeg piska, sljedećih dvije i pol sekunde,
upravljanje potpuno prelazi u vaše ruke. Onda će poluga opet
zamrijeti - upravljanje će ponovno preuzeti Gradski Oci." Klik.
"Admirale MacMillan, što ćete sada poduzeti - hoćete li uopće
nešto?"
Taj novi glas na Diracu Amalfiju je od prvog trena bio odvratan.
Bio je jednoličan, nazalan, bezosjećajan, osim određenog
samopoštovanja s primjesom Angsta. Amalfi je odmah dobio dojam
da bi taj govornik, pri razgovoru licem u lice, uvijek skretao pogled s
lica sugovornika. Vlasnik toga glasa nikako nije mogao biti na
površini Zemlje odakle bi gledajući u visine tražio opsjedatelje ili
ustrajno obavljao svoj redovni posao. Gotovo sigurno, čučao je u
nekom dubokom podrumu.
"Ništa, gospodine, u ovom trenutku" reče policijski Vrhovni
stožer. "Stali su i, po svemu sudeći, spremni su razumno razgovarati.
Naredio sam zapovjedniku Eisensteinu neka pokriva njihov logor i
spriječi svaki mogući nered."
"Admirale, ti gradovi su prekršili zakon. Njihova je nazočnost
ovdje izravno kršenje naše zabrane približavanja, a i sama veličina
njihovog skupa nije zakonita. Jeste li svjesni toga?"
"Da, gospodine predsjedniče" reče Vrhovni stožer s
poštovanjem. "Želite li da zapovjedim pojedinačna uhićenja...!"
"Ne, ne, ne možemo strpati u zatvor čitavu hordu letećih
skitnica. Želim akciju, admirale. Tim ljudima treba očitati lekciju. Ne
možemo dopustiti da se flote gradova približavaju Zemlji po svojoj
slobodnoj volji - to je loš presedan. Ukazuje na odbacivanje
međuzvjezdanog morala. Ako se ne vratimo vrlinama pionira, diljem
Zemlje će se svjetla ugasiti, a po svemirskim putovima će rasti
trava."
"Da, gospodine" reče Vrhovni stožer. "Dobro rečeno, ako mi
dopuštate da to kažem. Spremno čekam vaše naredbe, gospodine
predsjedniče."
"Moje naredbe su - učinite nešto. Taj logor je gnojna rana na
našem nebu. Osobno vas smatram odgovornim."
 "Da, gospodine." Admiralov glas bio je vrlo odrješit.
"Zapovjedniče Eisenstein, započnite operaciju A. Postaja osamdeset
dva, crvena uzbuna; crvena uzbuna."
"Postaja osamdeset dva potvrđuje crvenu uzbunu."
"Eisenstein zove Vrhovni stožer"
"Vrhovni stožer."
"MacMillan, šaljem potpisanu ostavku. Predsjednik nije izričito
naredio operaciju A. Ja ne želim preuzeti odgovornost za nju."
"Postupite po naredbi, zapovjedniče" reče Vrhovni stožer
smireno. "Prihvatit ću vašu ostavku - po završetku ovog manevra."
Gradovi su napeto plutali u svojim stazama. Sekunde su prolazile,
ništa se nije događalo.
Onda odjednom kruškoliki, kvrgavi policijski bojni brodovi
započeše iskakati iz ništavila oko nakupine. Već sljedećeg trenutka
četiri grada su se pretvorila u uzavrele oblake plina.
Dinwiddie sklop u istraživačkom robotu odmah je smanjio
osjetljivost kako bi unatoč tom bljesku mogao opet nešto bilježiti.
Gradovi su još uvijek mirovali, kao ošamućeni - mirovao je i Amalfi,
koji nije ni u snu pomislio da će si Zemlja ikada dopustiti pad u takvo
barbarstvo. Samo je savršena sveza krivnje i divljaštva mogla
dovesti do ovakvog zvjerstva prema gradovima; očito su predsjednik
i MacMillan predstavljali baš takvo jedinstvo...
"Borite se! riknuo je kraljev glas. "Borite se, tupoglavci! Zbrisat
će nas! Borite se!"
Eksplodirao je još jedan grad. Policajci su koristili Betheove
topove; Dinwiddie sklopovi smanjene osjedjivosti kako bi odoljeli
hidrogensko-helijevom izgaranju, nisu mogli uhvatiti blijede zrake za
navođenje tih topova; gradovima bi sada bilo gotovo nemoguće
poslušati kralja i pritom postići neki uspjeh.
Ali Budimpešta je već hitala na čelu konusa, zaokrećući prema
Zemlji. Grad je uzvraćao policijskim brodovima rigajući živu smrt na
njih i uspješno pogodio jedan od njih. Masa užarenog i rastopljenog
metala pojavila se u Amalfijevoj kacigi kao mutna gruda koja odmah
izblijedi. Nekoliko gradova krene za kraljem; pa još nekoliko, a onda,
iznenada, veliki val.
Klik.
 "MacMillane, zaustavi ih! Strijeljat ću te! Oni će započeti
invaziju...!"
Iz sekunde u sekundu nove policijske letjelice su se
materijalizirale ni iz čega. Područje gdje su se Okiji ulogorili
postupno se započne okruživati izmaglicom: stvarala se planetarna
maglica plinovitih molekula, prašine i kondenziranih metalnih i
vodenih isparavanja. Izmaglicu su šarali zrake za navođenje
Betheovih topova, sada na samoj granici vidljivosti; ali i Sunce je
počinja lo djelovati na ovaj oblak, pa je čitava masa započela
odgovarati zračenjem, šireći preko cijelog vidokruga sve dublji svijetli
zastor protiv kojeg su Dinwiddie sklopovi bili od male koristi. Čitav
prizor je podsjetio Amalfija na NGC1435 u zviježđu Bika, samo što
su ovdje eksplozije gradova nadomjestili eksplozije supernova
unutar Vlašića.
Međutim, bilo je više supernova nego što se moglo objasniti s
uništavanjem gradova; neke su se javljale izvan okijevskog konusa.
Zbunjeni Amalfi je shvatio da policijski brodovi, jedan za drugim,
eksplodiraju tako reći istog trena kad se pojave. Neorganizirani roj
gradova je policiji uzvratio napad, ali gradovi su, promatrajući ih kao
borbene strojeve, po svojoj prirodi neefikasni pa nikako nisu mogli
biti glavni uzrok ovakvih teških policijskih gubitaka. Nešto drugo,
nešto sasvim novo se zbivalo - nešto stravično je kosilo policiju...
"Postaja osamdeset dva, operacija A varijanta jedan - hitno!"
Razletio se još jedan policijski ratni brod, u nemogućem,
nečujnom bljesku.
Gradovi su pobjeđivali. Bilo koji policijski ratni brod može uništiti
bilo koja tri grada odjednom bez da se umori, a kad je pokolj počeo
bilo je barem pet puta više policijskih brodova nego Oki-gradova.
Tada gradovi nisu imali ni najmanju šansu.
Ipak, bitku su dobivali. Ključajući od bijesa u bujici su žurili
prema Zemlji, a oko njih su policijski bojni brodovi, sa svim svojim
strahovitim naoružanjem, redom eksplodirali diljem cijelog neba.
A ispred bijesnih gradova valjala se, samo malo izdvojena od
njih, divovska srebrna kugla kao da je izmakla nadzoru svojih pilota.
Amalfi je sada mogao vidjeti i samu Zemlju, kao najsitniju plavo-
zelenu točku. Rasla je fantastičnom brzinom, postajala disk, ali se
Amalfi nije trudio pogledati je bolje. Nije ju želio uopće vidjeti. Oči su
mu već bile dovoljno zamagljene sentimentalnim suzama koje su mu
navrle kad je prvi put ugledao matično Sunce.
Oči su mu se ipak vraćale Zemlji. Na njenom polu ugledao je
sjaj leda...
... biiip...
Taj zvuk ga je šokirao. Zujanje je već prošlo, a on ga nije čuo.
Tijekom sljedeće dvije i pol sekunde New York će preletjeti kroz
Sunčev sustav - ili još tijekom manje vremena, jer Amalfi nije imao
pojma koliko je upozoravajućih piskova već utrošeno u bezuspješnim
napadima na njegov sluh, dok se borio protiv hipnotičkog učinka
plavo-zelenog planeta.
To je morao sam nagađati. Intuicija mu je punom snagom
govorila da je pravi trenutak upravo sada...
Klik.
"LJUDOVI ZEMLJE. NAŠ GRAD OD SVEMIROVA ZOVE
VAM..."
Pomaknuo je upravljačku palicu u istegnutoj petlji nekih tri
milimetra u stranu pa natrag. Istog trena su mu Gradski Oci oduzeli
Upravljanje. Nestane Zemlja. Ni Sunca više nigdje nije bilo. Hern VI
je započeo naglo povećavati brzinu, dostižući opet onaj vrišteći juriš
kroz Galaktiku za što su umrla ona dva Oki-grada.
... DA VIŠE PRIRODNE GOSPODARE PRIMITE, ČOVJEKE
ZVIJEZDA, KOJI SVEMIRA SHVAĆANJE I DUG-ŽIVOT-
RAZUMIJEVANJE NASLIJEDILI SU I KOJI NAD MANJE
VRIJEDNIM DEKADENTNIM KOD KUĆE-OSTALIM ĆOVJEKIMA
ZEMLJE NOVI GOSPODARI SADA ĆE BITI POSTATI. UPUTE NAS
DAJE VAM, SE PRIPREMITE...!"
Blagorječiv glas naglo prestane postojati. Plava mrlja svjetlosti,
posljednje što je Amalfi vidio od planeta svojih davnih predaka, već
je prije nekoliko dugih sekundi nestala.
Čitav Hern VI je odzvanjao, teturajući se. Amalfi je žestoko
tresnuo o površinu balkona. Teška kaciga mu se u padu nakosila pa
Amalfi više nije mogao pratiti bitku nakupine.
Ali to ga više nije zanimalo. Onaj sudar i smrt onog čudnog
glasa, značili su stvarni kraj bitke. Ujedno - kraj svake stvarne
prijetnje sigurnosti Zemlje. I kraj Oki-gradova - ne samo onih koji su
sudjelovali u napadu, nego svih Oki-gradova posvuda, uključujući i
Amalfijev grad.
Jer taj sudar, koji se kroz stijene Herna VI prenio kao potres sve
do zvonika gradske vijećnice, potvrdio je da je Amalfi svoje trenutke
osobnog upravljanja vrlo dobro iskoristio. Negdje na prednjoj polutki
Herna VI sada se nalazio golemi, bijelo užareni krater. Taj krater, u
čijim su se rastopljenim vanjskim slojevima sada nalazili tragovi
metalnih soli, bio je ujedno i grob najstarije od svih Okijskih legendi:
Vegine orbitalne tvrđave.
Sada će zauvijek biti nemoguće znati kad je ona pridodana,
dotjerana i preuređena, veginoj vojnoj sili poražen oj svojedobno
samo fizički, i otkad je lutala poput izgubljene kugle iz kuglane
galaktičkim prostorima, čekajući na ovu neponovljivu, čistu priliku za
uzvraćanje udarca. Odgovor na to pitanje ne bi bilo moguće dobiti
čak ni na degeneriranim veginim planetima gdje je ta tvrđava
prerasla u čisti mit, baš kao i medu Okijima. lako legendarna, tvrđava
je bila realnost. Čekala je moguću jedinstvenu prigodu da se osveti
Zemlji u ime Vege, jasno, ne nadajući se da bi se plavo-bijela vegina
zastava opet mogla podignuti nad svim drugim zvijezdama, već
jednostavno želeći uništiti taj prosječni planet na stazi oko jednog
prosječnog sunca, a koji je, neobjašnjivo, uspio uništiti veličanstveni
Vegin imperij. Ta tvrđava se nikako nije mogla nadati da će sama
potući Zemlju - ali u metežu pohoda Okija na Zemlju, uz
pretpostavku da će Zemlja oklijevati i neće početi uništavati vlastite
gradove dok ne bude prekasno, tvrđava je ugledala priliku za
savršen uspjeh. Iskočila je iz svog dugotrajnog, legendama
zamućenog prognanstva, prvenstveno prerušena u grad, a tek onda
u bajku, odlučna krenuti u zadnji juriš.
Zvonik se blago njihao od preostalih drhtaja, takozvanih T-
valova. Pridržavajući se za ogradu, Amalfi ustane.
"O’Briane, otkvači nas. Planet neka odleti ovim sadašnjim
smjerom. Grad prebaci na dogovorenu stazu."
"Prema Velikom Magellanovom oblaku?"
"Tako je. Ako je bilo šteta od potresa, popravite ih; prijavi to
gospodinu Hazletonu i gospodinu Carrelu."
"Da, gospodine."
 Vegina tvrđava je bila nadohvat pobjede; potukao ju je tek
maleni napušteni svijet kojim su upravljali prognanici i koji je proletio
kroz Sunčev sustav. Zemlja o tome nikada neće saznati potpunu
istinu, znat će samo da je Hern VI prohujao Sunčevim sustavom.
Dokazi su se sada, kipeći polagano, zgušnjavali i hladi li kao i čitav
krater na prednjoj strani Herna VI. Amalfi je odlučio da Hern VI bude
za Zemlju zauvijek izgubljen...
Kao što je Zemlja odsad bila zauvijek izgubljena za Okije.

Svi su se okupili u starom gradonačelnikovom uredu: Dee,

Hazleton, Carrel, dr. Schloss, narednik Anderson, Jake, O’Brian,
tehničari i, putem televizije, sveukupno stanovništvo grada; televizori
su bili dvosmjerni i omogućavali su sudjelovanje gledatelja. Čak su i
Gradski Oci nazočili. Bio je to prvi takav skup još od posljednjih
izbora. To su bili oni davni izbori na kojima je izabran Hazleton; malo
tko se od nazočnih sjećao tog događaja. Zapamtili su ga jedino
Gradski Oci, - ali tijekom današnjeg sastanka nije se očekivalo da će
to sjećanje korisno primijeniti. Shvaćanje nijansi glasa im nije bilo
jača strana.
Amalfi započne govor. Govorio je blagim, svakodnevnim,
činjeničnim i bezličnim glasom, obraćao se svima odjednom, gradu
kao organizmu. Međutim, gledao je izravno u Hazletona.
"Prvenstveno" rekao je, "svi moraju shvatiti glavne činjenice o
našem fizičkom i astronomskom položaju. Kad smo se prije kratkog
vremena otkvačili od Herna VI, taj planet je bio već dobro odmaknuo
prema Malom Magellanovom oblaku; za one koji potječu iz sjevernih
dijelova Galaktike, to je jedna od dvije male satelitske galaktike južno
od Mliječne staze koje se polagano udaljuju. Hern VI je produžio
svojim smjerom i, osim ako mu se ne dogodi nešto nepredviđeno,
produžit će do tog Oblaka i kroz njega dalje u duboki međugalaktički
prostor.
Na njemu smo ostavili gotovo svu opremu koju smo pokupili s
drugih gradova u nakupini; to smo morali. Nismo mogli previše toga
ukrcati u svoj grad; nismo mogli ni ostati uz Hern VI, jer će Zemlja
gotovo sigurno organizirati potjeru za tim planetom i natjeravat će ga
sve dok on ne izađe i iz satelitske galaktike ili dok se ne uvjeri da
nismo na njemu."
 "Zašto, gospodine?" gotovo istodobno upita nekoliko glasova
preko zajedničkog sustava.
"Popis razloga je dug. Proletjeli smo tim planetom kroz sam
Sunčev sustav - i kroz mnogo drugih sustava i presjekli mnoge od
najvažnijih međuzvjezdanih trgovinskih putova - što je krupna
povreda zemaljskih zakona. Nadalje, Zemlja je zabilježila da smo u
prolazu uništili jedan grad; na Zemlji ne znaju pravo podrijetlo toga
‘grada Usput, vrlo je važno da to nikad i ne saznaju, makar se zbog
očuvanja te tajne morali pomiriti da u povijesti ostanemo zapisani
kao ubojice."
Dee se uznemireno javila. "John, ne vidim razloga zašto se ne
bismo time hvalili. Pa za Zemlju smo učinili i te kako veliku stvar."
"Zato što nismo završili posao. Dee, za tebe su Vegani neki
narod iz davne prošlosti, narod o kojem si prvi put čula prije nekih tri
stoljeća. Prije toga si na Utopiji bila odsječena od glavne struje
galaktičke povijesti. Prije vladavine Zemlje, Vega je vladala velikim
dijelom Galaktike i svaki dodir s njima bio je opasan, a sada su nam
pokazali da je i nadalje opasan. Ta tvrđava nije postojala tek tako, u
vakuumu. Morala je ponekad svratiti u neko pristanište, baš kao što
moramo i mi. Budući da je bila vojni stroj, trebalo joj je više
servisiranja i više održavanja nego što je sama mogla obaviti.
Negdje u Galaktici postoji vegina kolonija, još opasna. Ta
kolonija ne smije saznati apsolutno ništa o ovome što se dogodilo
njenom glavnom oružju. Moramo ih navesti da vjeruju da tvrđava nije
uspjela pri svom prvom pokušaju, ali će se jednog dana možda vratiti
i pokušati ponovno. Kolonija ne smije ništa saznati o uništenju
tvrđave, jer ako sazna, sagradit će novu.
Druga tvrđava će uspjeti ono što nije prva. Prva je propala jer se
Zemlja dosad oslanjala na civilizaciju nomada: Okiji su uništili
tvrđavu. Dogodilo se da smo baš mi bili taj grad koji je obavio posao,
ali to što smo se tu našli nije slučajnost.
Ali odsad pa zadugo, Okiji u ovoj Galaktici neće biti ni uspješni
niti dobrodošli; tijekom tog razdoblja vladat će depresija, a Galaktika
će, Zemlja posebno, biti slaba kao novorođenče. Saznaju li Vegani
da je njihova tvrđava napala Zemlju i da je u tome gotovo uspjela,
počet će istog dana graditi novu tvrđavu. Nakon toga... Ne, Dee,
bojim se da ćemo tu tajnu morati sačuvati."
 Dee je i sada pomalo buntovnički gledala u Hezletona, tražeći
podršku; ali Hazleton je samo odmahnuo glavom.
"Naš položaj ovog trenutka nije ni dobar ni loš" nastavi Amalfi.
"Zadržali smo brzinu Herna VI. Manja je od one koju smo dobili s
planetom On pa zbog toga možemo uspješno manevrirati, iako samo
s većega; pomaže nam što imamo masu znatno manju od planetove.
Moći ćemo sletjeti u bilo koju luku unutar konusa koji bi se dobio
rotacijom naše sadašnje staze. Naposljetku, Zemlja raspolaže samo
podacima o putanji Herna VI, a ne i o našoj sadašnjoj.
Nasuprot tome moramo znati da je naša oprema stara i
istrošena i da nas više nikada neće moći odvesti vlastitom snagom.
Kad sletimo u sljedeću luku, tamo ćemo ostati zauvijek. Nemamo
novca za kupnju nove opreme, a bez nove opreme ne možemo
novac ni zaraditi. Zato ćemo morati svoju sljedeću luku pomno
odabrati i zato sam zatražio da na ovom sastanku sudjeluju svi."
Jedan od tehničkog osoblja reče: "Šefe, jeste li sigurni da je baš tako
loše? Trebali bismo moći popraviti barem...!"
"GRAD NEĆE PREŽIVJETI SLJEDEĆE PRIZEMLJENJE"
izravno rekoše Gradski Oci. Tehničar zašuti.
"Naša sadašnja staza leta" reče Amalfi, "odvela bi nas
naposljetku u veći od dva Magellanova oblaka. A ovom našom
sadašnjom brzinom za to će nam trebati oko dvadeset godina.
Planiramo li stvarno otići onamo, morat ćemo uračunati i dodatnih
šest godina za usporavanje, jer bi, pri ovoj brzini, svi naši generatori
spinskih polja pregorjeli kad bismo pokušali uobičajeno usporiti tek
na kraju puta.
Predlažem da odemo baš u Veliki Magellanov oblak."
Nastala je opća vika.
Amalfi digne ruku; svi nazočni u dvorani polagano su se utišali,
ali na drugim mjestima u gradu galama je potrajala još dugo. Nije to
bio zvuk općeg protesta, već više srdito mrmljanje brojnih ljudi u
međusobnoj raspravi.
"Znam kako vam je" reče Amalfi kad se uvjerio da će ga većina
opet moći čuti. "Velik je to put, ali pretpostavlja se da na bližoj strani
Oblaka postoje dvije-tri kolonije. Tamo vjerojatno nema prave
međuzvjezdane trgovine, a pogotovo je nema s Galaktikom. Morat
ćemo se skrasiti - možda se čak i početi baviti poljoprivredom - što
ne znači zauvijek prestati biti Oki, već više nikad zvjezdani putnik.
Znam da je to golema žrtva.
Ali želio bih da svi zapamtite da za nas više nema nikakvog
posla, čak ni nade za posao, bilo gdje u Mliječnoj stazi, čak i kad
bismo nekim čudom uspjeli srediti ovu našu olinjalu staru krntiju.
Izbora nemamo. Moramo pronaći planet na kojem ćemo ostati
zauvijek, planet koji ćemo moći nazvati svojom vlastitim."
"DOKAŽITE OVE TVRDNJE" javili su se Gradski Oci.
"Spreman sam na to. Svi vi znate što se dogodilo s
gospodarstvom unutar Galaktike. Potpuni slom. Dok je na glavnim
trgovačkim putovima valuta bila stabilna, postojalo je nešto čime su
nas mogli plaćati. Sada toga nema. Zemlja je dogovorila da se kao
valuta koriste lijekovi, a to je za gradove potpuno neprihvatljivo, jer
gradovi moraju koristiti lijekove za održavanje zdravlja građana, a ne
kao valutu, kako bi živjeli dovoljno dugo da bi uopće mogli obaviti
svoj posao. Ne uzimajući u obzir mogućnost izbijanja epidemija -
vjerojatno se sjećate što smo glede epidemija nedavno vidjeli -
ostaje činjenica da mi doslovno živimo od dugovječnosti. I time ne
možemo trgovati.
A to je samo početak. Monetarni standard temeljen na
lijekovima će propasti i to brže i potpunije nego što je propao onaj
temeljen na germaniju. Galaktika je golema. Prije nego što se
ekonomija vrati na nekakve stabilne temelje, nastat će još desetci
različitih monetarnih standarda. A prije toga još i tisuće lokalnih
novčanih sustava. To bezvlašće će trajati barem jedno stoljeće...!"
"BAREM TRI STOLJEĆA."
"Dobro, tri stoljeća. Govorio sam optimistički. Ali u oba slučaja,
jasno je da ne možemo živjeti u gospodarstvu koje nije barem
donekle stabilno, a ne možemo si ni priuštiti čekanje da Galaktika
opet stane na zdrave noge. Posebno zato što ne možemo znati hoće
li u toj možebitnoj stabilizaciji ostati i neki kutak za Okije.
Iskreno, ne vjerujem u mogućnost preživljavanja Okija. Zemlja
će prema njima biti posebno stroga, posebno nakon ovog ‘pohoda’
kojeg sam svim silama potaknuo, jer sam bio čvrsto uvjeren da ćemo
u njega usisati i Vegane. Ali i da nije bilo tog pohoda, Okiji bi nestali
jer ih je depresija učinila ranjivima. Povijest raznih depresija
pokazuje da nakon nekog razdoblja ekonomskog kaosa, neizbježno
nastupa razdoblje ekstremno krutih ekonomskih mjera nadzora
kojima se ukida sve ono varijabilno, ono što se ne može potpuno
nadzirati, primjerice slobodno uzimanje kredita bez ograničenja,
slobodno trgovanje i slobodno pogađanje cijena nadnica.
Naš grad je bio gotovo vrhunac konkurentske sposobnosti na
tržištu radne snage. Čak i kad bi preživio ovo bezvlašće - a preživjeti
ne može - u novoj bi privredi predstavljao anakronizam. Gotovo
sigurno bi mu vlada naredila sidrenje na nekom planetu i to po
vladinom izboru. Moj je prijedlog da svoje zadnje sidrište odaberemo
sami, znatno prije nego što to vlada učini; da pronađemo neko
mjesto stotinama parseka daleko od svake granice koju bi država
mogla i pomisliti nazvati svojom državnom granicom; mjesto koje se
neprestance i brzo udaljuje od središta vlasti i od svega što će
Zemlja bilo kad nazvati svojim vlasništvom. Kad sletimo, ukopajmo
se. Tamo gdje su nekoć bili prostori naše slobode, rodit će se novi
imperijalizam. Da bismo bili slobodni, moramo otići što dalje i začeti
svoje vlastito malo carstvo.
Moramo se suočiti s time. Doba Okija je prošlo".
Nitko nije ni riječ prozborio; šokirana lica su se uzajamno
odmjeravala.
Onda Gradski Oci hladno rekoše. "DOKAZ JE IZVEDEN.
ZAPOČELI SMO S ANALIZOM ODABRANOG PODRUČJA.
POTPUNO IZVJEŠĆE BIT ĆE GOTOVO ZA ČETIRI DO PET
TJEDANA."
U velikoj dvorani i dalje je vladala tišina. Okiji su je slušali -
gotovo kušali. Nikada više lutanja. Vlastiti planet. Grad na odmoru,
sunce koje izlazi, prelazi preko njega i zalazi u pravilnom ritmu;
godišnja doba; tišina oslobođena vječitog vitlanja gravitacijskih polja.
Nema straha, ni borbe, nema poraza ni naganjanja, a zvijezde samo
svijede točkice zauvijek.
Čovjek vezan za površinu nekog planeta vjerojatno bi, suočen s
tako velikom promjenom svojih navika, sve to odbio, jednostavno
prestrašen. Međutim, Okijii su bili naviknuti na promjene; promjena je
bila jedini stabilan čimbenik u njihovom postojanju. Zapravo, to
vrijedi i za ljude vezane za planete, s tom razlikom što im nitko stalno
ne trlja nos izrekom da je sve promjenjivo.
 Amalfi bi se zato i bojao kako će se sve završiti da ujedno ljudi
oko njega nisu bili praktično besmrtnici, da su bili poput ljudi iz
arhaičnih, predsvemirskih vremena, pribodeni na životni vijek kraći
od sto godina, poput kukaca na ploču prirodoslovca. Kratak životni
vijek stvara u čovjeku nemir; prolaznost mora pronaći tijekom tih
svojih nekoliko predstojećih godina, nekakav E1 Dorado. Ali pobjeda
nad starenjem gotovo je sasvim uklonila faustovsku ludost. Nakon tri
ili četiri stoljeća čovjeku dosadi potraga za nečim što se ni imenovati
ne može; čovjek nauči pravu istinu - shvati da se u budućnosti ne
krije neki raj mira i bogatstva već samo brojne stvari koje se još nisu
dogodile. Sa zanimanjem promatra kako se pupoljci sadašnjosti
otvaraju i rascvjetavaju, a moguće buduće katastrofe prihvaća
ravnodušno i s mirom. Više ne izgara u potrazi za katastrofama u
ime ‘sigurnosti!
Ukratko, dugovječnik je veći realist i znatno smireniji.
Amalfi je čekao sa spokojnim povjerenjem. Znao je da će prvo
uslijediti najsitnije primjedbe. Nije baš bio voljan odgovarati na njih.
Tišina je potrajala mnogo duže nego je očekivao, pa se počeo pitati
nije li njegovo tumačenje pred kraj postalo previše nerazumljivo. Ako
je, onda bi koristila jedna primjedba naivne praktičnosti.
"Ovo rješenje bi trebalo zadovoljiti gotovo svakoga" reče on
energično. "Hazleton je zatražio da bude oslobođen svojih dužnosti,
a ovo će ga svakako osloboditi na najbezbolniji mogući način.
Nećemo više biti pod jurisdikcijom policije. Carrel će biti gradski
upravitelj ako to mjesto i dalje želi, ali gradski upravitelj na tlu, što
zadovoljava mene, jer nemam povjerenja u Carella kao pilota. A..." )
"Šefe, dopustite da vas na trenutak prekinem."
"Samo naprijed, Mark."
"To sve što govorite je vrlo lijepo, ali je prokleto ekstremno. Ne
vidim zašto moramo ići tako daleko od Mliječne staze. Prihvaćam da
je Veliki Magellanov oblak dobar, jer nije na stazi kojom je Hern VI
otišao; dalek je; prihvaćam i to da murja, čak i ako krenu onamo, ne
može očekivati da će nas tamo naći, jer je Oblak velik i nenaseljen.
Ali zar ne bismo mogli ostvariti isti cilj i bez napuštanja Galaktike?
Zašto se moramo nastaniti u zvjezdanom oblaku koji se od Galaktike
udaljuje takvom golemom brzinom...!"
"PETSTO SEDAMDESET PET KILOMETARA U SEKUNDI."
 "U redu, ispravljam se, nije baš neka brzina. Ipak, naposljetku
taj je Oblak daleko, a zaželimo li se ikada više vratiti u Mliječnu
stazu, morat ćemo zbog toga pokrenuti neki novi planet."
"Pa dobro" reče Amalfi. "Kakvo je tvoje rješenje?"
"Zašto se ne bismo sakrili u neko veliko zvjezdano jato u našoj
Galaktici? Ne u neku zvjezdanu lopticu poput onog akolitskog jata,
već u nešto veliko, recimo u veliko kuglasto jato u Herkulu. U konusu
koji se može izvesti iz naše sadašnje putanje sigurno se nalazi
barem jedno takvo jato; možda i jato u Cefeju gdje je spinska
navigacija moguća samo ako ste dobro upoznati s lokalnim
prostornim naprezanjima. I tamo bi bilo malo izgleda da nam murja
uđe u trag, ali bismo ipak mogli iskočiti ako stvari u našoj Galaktici
krenu na bolje."
Amalfi nije htio to osporavati. No, po logici takve bi primjedbe
trebao postavljati Carrel, koji je Amalfijevim planom ostajao bez
prilike za upravljanjem letećim gradom. Umjesto Carella, primjedbe
je iznosio Hazleton koji je bio već pod ostavkom; to je Amalfiju
govorilo dovoljno.
"Ako se uvjeti ikada budu i poboljšali, mene to neće zanimati"
reče Dee neočekivano. "Sviđa mi se zamisao o našem planetu, i to
planetu koji će biti što je moguće dalje od murje. Ako taj planet
stvarno postane naš, zašto bi nam onda bilo važno ako Oki-gradovi
za dvjesto ili tristo godina opet postanu mogući? Tada više nećemo
morati biti Okiji."
"Ti tako razmišljaš" reče Hazleton, "zato što si dosad kao Oki
živjela tek nekih dvjesto-tristo godina i još si naviknuta na život na
planetu. Neki od nas su stariji; neki od nas vole lutati. Dee, ne
govorim to zbog sebe, to dobro znaš. Bit ću sretan kad siđem s ove
olupine. Ali čitav prijedlog, po mojem mišljenju, nekako smrdi. Amalfi,
jeste li sigurni da nas ne pokušavate prinudno prizemljiti samo kako
biste spriječili promjenu uprave? To ne bi uspjelo, znate."
Amalfi reče: "Jasno, znam to. Onog trena kad dotaknemo tlo
tvojoj ostavci pridružit će se i moja. Ali ovog trenutka sam još
službenik ovoga grada i radim svoj posao."
"Ne, nisam na to mislio. Nije bitno. Ono što želim znati je zašto
moramo otići čak do Velikog Magellanova oblaka."
 "Zato što će biti samo naš" reče Carrel naglo. Hazleton se hitro
okrene prema njemu, vidno začuđen. Carellove oči u zanosu nisu
vidjele tog starijeg čovjeka. "Neće biti naš samo planet - bilo kojeg
od njih izaberemo - nego i naša galaktika. Oba Magellanova oblaka
su male galaktike. Znam to; južnjak sam, odrastao sam na planetu
gdje su Magellanovi oblaci prolazili nebom poput dva tornada iskri.
Veći čak ima i svoje središe vrtnje; nisam ga mogao vidjeti s mog
rodnog planeta jer smo mu bili preblizu, ali gleda li se sa Zemlje
jasno se vidi Milneova spirala. Oba oblaka se udaljuju od Mliječne
staze, stječu neovisnost. Dovraga, Mark, ne radi se tu o jednom
planetu. Jedan planet - to nije ništa. Naš grad neće moći letjeti, ali
gradit ćemo svemirske brodove. Moći ćemo se dalje raseljavati.
Izgradit ćemo gospodarstvo koja će odgovarati nama. Naša vlastita
galaktika. Što bi više mogao poželjeti?"
"Previše je to lako" reče Hazleton tvrdoglavo. "Ja sam naučen
izboriti se za ono što želim. Naučio sam se boriti za ovaj grad. Želim
koristiti mozak, ne leđa; ti tvoji svemirski brodovi i tvoja kolonizacija
su stvari kojima će morati prethoditi masa najobičnijeg krčenja i
zaoravanja. To je bit mojeg protivljenja tom planu, Amalfi. On je
rasipnički. Veže nas za položaj gdje ćemo raditi uglavnom stvari s
kojima baš nemamo iskustva."
"Ne slažem se", reče Amalfi tiho. "U Velikom Magellanu već
postoje naselja. Nisu začeta letovima svemirskih brodova, nego
gradova. U ona vremena, nijedan drugi mehanizam nije bio
sposoban proći tako dalek put."
"I?"
"Pa prema tome nema izgleda da se tamo mirno smjestimo i
prihvatimo motike. Morat ćemo se izboriti za barem neki dio Oblaka i
učiniti ga svojim. Bit će to najveća bitka u našoj povijest!, jer ćemo se
boriti protiv Okija - protiv takvih koji su vjerojatno zaboravili većinu
svoje povijesti i svoga naslijeđa, ali ipak su Okiji. Štoviše, to su Okiji
koji su na tu zamisao došli davno prije nas i koji će braniti svoje
privilegije."
"To je njihovo pravo. Zar moramo biti lovokradice na njihovom
tlu kad bi nam neko divovsko kuglasto jato poslužilo podjednako
dobro?"
 "Zato što su i oni lovokradice. I gore od toga. Zašto bi u starim
danima, kad su Oki-gradovi bili cijenjeni građani u cijeloj Galaktici,
netko od njih otišao čak do Velikog Magellanova oblaka? Zašto se
oni nisu smjestili u neko kuglasto jato? Razmisli, Mark! Bili su to
propalice. Gradovi koji su morali otići u Veliki Oblak počinili su takve
zločine da su sve zvijezde Mliječne staze postale njihovi neprijatelji. I
ti sam bi mogao imenovati jedan takav grad za koji znaš da mora biti
tamo u Velikom Magellanovom oblaku: Interesni Međuzvjezdani
Trgovci - IMT. I to ne zato što se na Toru Pet sjećaju IMT-a, već zato
što svatko razuman u Mliječnoj stazi žudi za krvlju svakoga s palube
IMT-a. Kamo su drugamo mogli otići, ako ne u Veliki Magellanov
oblak, makar ih to stajalo pedesetgodišnjeg gladovanja?"
Hazleton si je započeo gnječiti šake, polagano ali snažno. Dok
su mu prsti snažno prelazili preko njih, zglobovi su mu izmjenice
postajali bijeli i crveni.
"Svih im zvjezdanih bogova" reče on. "Bijesni Psi. Da. Ako su
nekamo otišli, tamo su otišli. Eh, to je društvo s kojim bih se volio
susresti."
"Razmisli Mark, možda se nećeš sresti. Veliki je to oblak."
"Jasno, sigurno. Može se tamo naći još poneki propalica. Ali ako
su Bijesni Psi tamo, volio bih ih sresti. Sjećam se kako je bilo kad su
na Toru Pet pomislili da sam jedan od njihovih; tu bih gorčinu rado
isprao iz usta. Za one druge me nije briga. Bez obzira na njih, Veliki
Magellanov oblak je, pita li se mene, naš."
"Galaktika" promrmlja Dee jedva čujno. "Galaktika, a u njoj dom
- naš dom."
"Oki-galaktika" reče Carrel.
Pijesak šutnje opet započne sipiti nad gradom. To više nije bila
osporavajuća šutnja. Bila je to tišina mnoštva u kojoj svaki čovjek u
sebi razmišlja za sebe.
"IMAJU LI GOSPODA HAZLETON ICARELL JOŠ NEŠTO
DODATI SVOJIM PROGRAMIMA?" urlali su Gradski Oci svojim
ravnim umjetnim glasom, prodirući u svaki kutak zahuktalog grada.
Kao što je Amalfi i očekivao, dugotrajna diskusija o bitnim političkim
pitanjima uvjerila je Gradske Oce da se ovdje radi o izborima, i to ne
za gradskog upravitelja nego za gradonačelnika. "AKO NEMAJU, I
NEMA LI DODATNIH KANDIDATA, SPREMNI SMO ZA BROJANJE
GLASOVA."
Tijekom jednog dugog trenutka svi su se iznenađeno
pogledavali. Onda je Hazleton shvatio kakvu su grešku Gradski Oci
učinili. Počeo se tiho smijuljiti.
"Nema dodataka" rekao je. Carrel je šutio i samo se oduševljeno
cerekao.
Deset sekunda kasnije, Oki John Amalfi postao je izabrani
gradonačelnik jedne galaktike u nastajanju.
 8. IMT

Nakon kratkog lebdjenja grad je tiho potonuo kroz tamu ranog

jutra prema širokoj vrištini koju su im proktori ovog planeta odobrili
za slijetanje. Magloviti hektari dijamanata - Mali Magellanov oblak - u
te su sate tek počeli doticati zapadni horizont. Oblak je zauzimao
gotovo 35° neba. Zaći će u 05 sati i 12 minuta; u 06:00 počet će se
pojavljivati bliži rub Mliječne staze. To se tijekom ljeta neće moći
vidjeti, jer će sunca izlaziti ranije.
Sve je to Amalfiju dobro odgovaralo. To što će se na noćnom
nebu tijekom sljedećih nekoliko mjeseci vidjeti tek neznatni dio
matične Galaktike bio je jedan od razloga zašto je za naseljavanje
odabrao baš ovaj planet. Položaj u kojem su se našli umirući grad i
njegovi građani bio je dovoljno težak i bez dodatnih komplikacija koje
bi mogle nastati zbog nostalgije.
Grad se spustio. Zamuknulo je i ono zadnje preostalo brujanje
spinskih polja. Iz dubine se naglo započelo dizati drukčije, kaotičnije
brujanje ljudskih aktivnosti, praćeno zveketom i grmljavinom teških
strojeva koji su kretali na obavljanje radnih zadataka. Geološke
ekipe ni ovoga puta nisu gubile vrijeme.
Međutim, Amalfi nije bio raspoložen za silazak. Ostao je na
balkonu gradske vijećnice promatrati noćno nebo gusto posuto
zvijezdama. U Velikom Magellanovu oblaku postoje vrlo gusta
zvjezdana jata, ali i izvan njih gustoća zvijezda je vrlo velika -njihove
međusobne udaljenosti često se izražavaju svjetlosnim mjesecima, a
ne svjetlosnim godinama. Bude li nemoguće ponovno pokrenuti grad
- a već se sada zna da će to biti nemoguće, jer je generator spinskog
polja u Šezdesetoj ulici upravo otišao istim putem kao i onaj u
Dvadeset trećoj i postao staro željezo - mogućnosti za osnivanje
flote međuzvjezdanih trgovačkih brodova ovdje će biti vrlo dobre.
Preostali gradski generatori spinskog polja su izvađeni i pojedinačno
ugrađeni svaki u svoju brodsku školjku. Za početak će biti dovoljni.
To baš i neće sličiti na krstarenja između daleko raštrkanih i vrlo
šarolikih civilizacija Mliječne staze, ali će ipak omogućiti nekakvu
trgovinu. A trgovina je za Okije kisik.
Spustio je pogled. Pod blistavim sunčevim svjetlom vriština se
protezala sve do zapadnog horizonta; na istoku je, oko kilometar i
pol od grada, prestajala i prelazila u zemljište podijeljeno na malene,
pravilne kvadrate. Nije mogao zaključiti je li svaka takva njivica
zasebno imanje.
U njemu su se javljale dvojbe. Jezik kojim su se proktori služili
pri izdavanju dopuštenja za slijetanje imao je izrazito feudalan
naglasak.
U blizini, između grada i istočnog dijela vrištine, pred njegovim
očima je pomalo rastao crni kostur neke visoke građevine. To je
geološka ekipa već postavila svoj toranj za bušenje. Telefon na
ogradi balkona je zazujao i Amalfi ga podigne.
"Šefe, započet ćemo s bušenjem" reče Hazletonov glas.
"Hoćete li sići?"
"Da. Što pokazuju sondiranja?"
"Ništa posebno ohrabrujuće, ali još nismo sigurni. Ali ovo mi sliči
na naftonosno polje."
"I prije nam se događalo da se prevarimo" gunđao je Amalfi.
"Započnite s bušenjem, silazim odmah."
Tek što je odložio slušalicu, zvuk molekularne bušilice razbije
tišinu ljetnog jutra, stvarajući čudne jeke između njujorških zgrada.
Gotovo sigurno je to bio prvi slučaj da neki planet Velikog
Magellanovog oblaka začuje protest zgnječenih molekula, iako je ta
tehnika u Mliječnoj stazi zastarjela još prije stotinu godina.
Cijelim putem Amalfija su zadržavali s jednim pa s drugim
zahtjevom, pa je do polja stigao tek sa svanućem zore. Probna
bušotina je obavljena, svrdlo su upravo izvlačili.U međuvremenu je
ekipa postavila i drugi bušački toranj, s čijeg vrha mu je mahnuo
Hazleton. Amalfi je uzvratio mahanjem i popeo se dizalom.
Na vrhu bušačkog tornja osjećalo se snažno puhanje toplog
vjetra, koji je sasvim zamrsio Hazletonovu kosu pritisnutu držačem
slušalica. Vjetar mu nije fizički smetao, ali je nakon godina
provedenih u klimatiziranoj gradskoj atmosferi podsvjesno djelovao
na njegove osjećaje.
"Ima li čega, Mark?"
"Stigli ste baš na vrijeme. Evo jezgre."
 Čitav bušački toranj se zaljuljao kad je prva jezgra, od čistog
kamenja, izletjela iz tla i udarila po postranim gredama. Nije došlo do
nikakvog vodoskoka crne tekućine. Amalfi se nagnuo preko ograde i
promatrao ekipu kako veže uzorak i šalje ga na do. Dizalica je
zaklopotala i počela se gušiti; njen motor je zabrektao.
"Loš posao" reče Hazleton s gađenjem. "Znao sam da prokletim
proktorima ne treba vjerovati."
"Ipak, ovdje negdje ima nafte" reče Amalfi. "Izvući ćemo je.
Spustimo se."
Na tlu su prišli starijem geologu koji je razrezao uzorak bušotine
i prelazio niz njega instrumentom za očitavanje mase. Kad je
gradonačelnikova pozamašna sjena pala nad stol, geolog ga
pogleda.
"Ništa" reče kratko.
Amalfi je porazmislio o tome. Sada, kad je grad zauvijek
odsječen od matične Galaktike, rad za novac mu više ne znači
mnogo; jedino im je potrebna nafta da bi imali što jesti. Posao koji bi
donio dobru zaradu u lokalnoj valuti morat će preuzimati tek mnogo
kasnije. Ovog trenutka grad će morati raditi samo za dopuštenje za
bušenja.
Pri prvom susretu izgledalo je da će sve ići lako. Stanovnici
ovog planeta nikad nisu uspjeli probiti ni najmanju bušotinu pa bi
zato grad u tlu morao imati mnogo nafte na raspolaganju. Grad će im
moći uzvratiti dovoljnim količinama nisko prerađenog molibdena i
volframa, koji će se pojaviti kao sporedni proizvod bušenja te će na
taj način zadovoljiti i uvjete koje su im zadali proktori.
Ali, ne bude li nafte koja bi se mogla prerađivati u
hranu..."Napravite još dvije probe" reče Amalfi. "U najgorem slučaju,
tu dolje imamo sloj s naftom. Stlačit ćemo dolje napalm i aktivirati ga.
Nasipajte šljunak jedanaeste klase u pukotinu kako bi ostala
otvorena. Ako nema tlaka, istjerat ćemo naftu visokom
temperaturom."
"Odrezak jučer i odrezak sutra" promrmlja Hazleton. "Ali nikad
odrezak danas."
Amalfi se naglo okrene kao da će napasti gradskog upravitelja;
osjećao je kako mu krv navire kroz njegov debeli vrat. "Zar misliš da
ćeš se najesti na neki drugi način?" odreže. "Ovaj planet će nam
odsad biti dom. Bi li se radije prihvatio poljoprivrednih radova poput
ovdašnjih stanovnika? Mislio sam da si tu zamisao odbacio nakon
napada na Gort."
"Nisam to mislio" reče Hazleton tiho. Njegovo lice, jako
potamnjelo od svemirskih zračenja, nije moglo problijedjeti, ali je
malo poplavilo ispod zategnute otvrdnule bronce. "Znam isto kao i vi
da smo ovdje zauvijek. Samo mi se učinilo smiješnim da ovaj naš
dolazak zauvijek započinje kao svakidašnji posao."
"Oprosti" reče Amalfi ublažujući svoj stav. "Ne bih trebao biti
tako živčan. Dobro, još nije jasno kako zapravo stojimo. Ovi nisu ni
počeli iskorištavati podzemne slojeve svog mineralnog bogatstva, a
kad nešto i nađu, tope rudu bacajući je u kuhinjske lonce. Uspijemo li
riješiti problem hrane, imat ćemo dobre izglede za pretvorbu cijelog
ovog Oblaka u dobro uređenu tvrtku."
Naglo je okrenuo leđa tornjevima i počeo se polagano udaljavati
od grada. "Zaželio sam se šetnje" reče. "Hoćeš li sa mnom, Mark?"
"U šetnju?" Hazleton je izgledao zbunjeno. "Što, pa - naravno. U
redu, šefe."
Neko vrijeme su preko vrištine hodali šuteći. Kretanje nije bilo
nimalo lako: pri svjetlu rane zore izrovano ilovasto tlo je bilo varljivo.
Činilo se da na vrištini uspijeva vrlo malo biljaka - tu i tamo bi se
našao poneki izgladnjeli, kržljavi žbun, ponegdje okupljene otporne
stabljike s lišćem sličnim na koprivu i ponešto drugog korova.
"Ovo mi ne sliči na dobro poljoprivredno zemljište" reče
Hazleton. "Doduše, o poljoprivrednom zemljištu ništa ni ne znam."
"Malo dalje odavde postoji bolja zemlja, vidio si je iz grada" reče
Amalfi. "A što se ove vrištine tiče, slažem se. Ovo je opustošen kraj.
Čak nisam vjerovao da nije zagađen zračenjem dok nisam vlastitim
očima očitao instrumente."
"Rat?"
"Možda, ali davno. Ali rekao bih da je glavnina štete nastala
geološkim procesima. Zemljište je predugo ostalo golo: plodni sloj je
potpuno nestao. To je vrlo čudno, znajući kako intenzivno obrađuju
ostale dijelove planeta."
Napola klizeći spustili su se u duboku jarugu i onda se popeli na
drugu stranu. "Šefe, objasnite mi nešto" reče Hazleton. "Zašto smo
se odlučili za ovaj planet, iako smo utvrdili da na njemu već žive
ljudi? Prošli smo pokraj nekoliko drugih planeta koji bi nam
odgovarali jednako dobro. Zar ćemo istiskivati lokalno stanovništvo?
To baš i nije zakonito, niti pravedno, a nismo ni opremljeni za nešto
takvo."
"Vjeruješ da u Velikom Magellanovom oblaku postoji zemaljska
policija, Mark?"
"Ne" reče Hazleton. "Ali Okija ima; i kad bih želio pravdu otišao
bih Okijima, a ne murjacima. Kakav je vaš odgovor, Amalfi?"
"Možda ćemo ih morati malo odguravati" reče Amalfi žmirkajući
naprijed. Dva sunca blještala su obojici u lice. "Sve ovisi o tome
znamo li gdje treba pogurnuti, Mark. Čuo si kako su neki od vanjskih
planeta opisali ovaj planet, dok smo s njima razgovarali pri dolasku."
"Gadi im se" reče Hazleton pažljivo uklanjajući neki čičak sa
svog nožnog zgloba. "Pretpostavljam da su proktori svojedobno
poduzeli neke nedobrodošle izlete. Ipak...!"
Amalfi se popeo na jednu uzvišicu i podigao ruku. Gradski
upravitelj gotovo automatski zašuti i popne se do njega.
Samo nekoliko metara dalje počinjala je obrađena zemlja.
Amalfija i Hazletona promatrala su dva - stvorenja.
Jedno stvorenje je očito bio muškarac - gol, čokoladne boje
kože, mutne plavo-crne kose. Stajao je i držao ručicu jednorednog
pluga, izrađenog, čini se, od kostiju neke velike životinje. Iza tog
čovjeka protezala se brazda koju je upravo izorao; paralelno s njom
na polju je već bilo mnogo takvih. Malo dalje na njivi, vidjela se niska
kućica. Čovjek je stajao zaklanjajući oči rukom, očito nastojeći preko
tamne vrištine promotriti Oki-grad. Ramena su mu bila vrlo široka i
mišićava, ali zgurena čak i kad je, kao sada, stajao uspravno.
I drugo je stvorenje, nagnuto nad plug i upregnuto u kruto kožno
remenje za vuču pluga, bilo ljudsko biće - žena. Glava i ruke su joj
visjeli nadolje, a crna kosa kao i kod tog muškarca, ali nešto duža,
padala je naprijed skrivajući joj lice.
Hazleton se sledio. Muškarac je spustio glavu dok je promatrao
Okije. Oči su mu bile plave, neočekivano prodorne. "Jeste li vi ljudi iz
grada?" upitao je on.
Hazletonove usne se pokrenu. Rob nije mogao čuti ništa jer je
Hazleton govorio u mikrofon na svom grlu. To je mogao čuti samo
Amalfi, preko prijemnika ugrađenog u njegovu desnu mastoidnu
kost.
"Engleski, tako mi svih zvjezdanih bogova! Proktori govore
interlingvom. Što je ovo, šefe? Zar je Oblak koloniziran tako davno?"
Amalfi je trznuo glavom. "Da, mi smo iz grada" odgovorio je na
istom jeziku. "Kako se zoveš, mladiću?"
"Karst, gospodaru."
"Ne zovi me ‘gospodaru! Nisam jedan od tvojih proktora. Je li
ovo tvoja zemlja?"
"Ne, gospodaru. Oprostite - nemam drugu riječ...!"
"Zovem se Amalfi."
"Zemlja je proktorova, Amalfi. Ja je obrađujem. Jeste li vi sa
Zemlje?" Amalfi brzo pogleda postrance Hazletona. Lice gradskog
upravitelja je bilo bezizražajno.
"Da" reče Amalfi. "Kako si znao?"
"Po čudu" reče Karst. "Veliko je to čudo podići grad za samo
jednu noć. IMT su gradila devetorica čiji su palci bili sunca, kažu
pjevači. Podići na vrištini drugi grad preko noći - za takvo što nemam
riječi."
Odmaknuo se korak od pluga, krećući se s oklijevanjem, bolno,
kao da ga svi ti njegovi golemi mišići bole. Žena podigne glavu,
odmičući se od zaprežnog remenja i sklanjajući kosu unatrag s lica.
Pogledala je Okije tupim očima u kojima su se naslućivali počeci
straha. Posegnula je i uhvatila Karsta za lakat.
"To nije - ništa" reče ona.
Otresao ju je. "Vi ste sagradili grad za jednu noć" ponovio je.
"Govorite engleskim jezikom, kao mi praznicima. Ovakvima poput
mene govorite riječima, a ne bičevima s malim okrajcima. Imate
lijepo odijelo s obojenim dijelovima."
Nedvojbeno, bio je to najduži govor koji je on u životu održao.
Od napora mu s čela započne kapati znoj.
"Imaš pravo" reče Amalfi. "Mi smo sa Zemlje, iako smo je
napustili već odavno. Reći ću ti još nešto, Karst. I ti si sa Zemlje."
"To nije istina" reče Karst uzmičući jedan korak. "Rođen sam
ovdje, kao i sav moj narod. Nitko ne govori da je zemaljske krvi...!"
"Razumijem" reče Amalfi. "Pripadaš ovom planetu. Ali,
Zemljanin si. I reći ću ti još nešto. Mislim da proktori nisu Zemljani.
Pravo da se tako nazivaju izgubili su odavno, na jednom drugom
planetu koji se zvao Tor Pet."
Karst obriše svoje žuljevite dlanove o bokove. "Želio bih to
shvatiti" reče on. "Naučite me."
"Karst!" reče žena molećivo. "To nije ništa. Čuda su privid.
Kasnimo sa sjetvom."
"Naučite me" nastavi Karst uporno. "Čitavog života oremo polja,
a kad su praznici, slušamo o Zemlji. A sada evo čuda ovdje, grad je
tu, podigli ga Zemljani, tu su Zemljani koji govore s nama..." Zastao
je kao da mu je nešto zapelo u grlu.
"Nastavi" reče Amalfi smireno.
"Naučite me. Sada kad je Zemlja podigla svoj grad na vrištini,
proktori više neće moći zadržavati znanje samo za sebe. Čak i kad
odete, mi ćemo iz vašeg praznog grada učiti prije nego što ga unište
kiša i vjetar. Gospodaru Amalfi, ako smo Zemljani, učite nas kako se
Zemljani uče."
"Karst" reče žena. "Nije to za nas. To je proktorska vradžbina.
Sve vradžbine su proktorske. Ovi nas žele odvojiti od naše djece.
Žele da umremo u vrištini. Dovode nas u iskušenje."
Rob se okrene prema njoj. Osjećala se neka neodrediva
nježnost u tom pokretu njegovog izmučenog, mišićavog, popucalom
kožom prekrivenog tijela.
"Ti ne moraš ići" reče Karst nekim traljavim dijalektom
interlingve, očito njihovim uobičajenim jezikom. "Ti nastavi orati, ako
te to veseli. Ali ovo nije proktorsko. Oni se ne bi ponizili
namještanjem iskušenja ovako bijednim robovima poput nas.
Zakone smo poštovali, poreze davali, praznike praznovali. A ovo je
zemaljsko." Žena je stisnula svoje grube šake ispod brade i
zadrhtala. "O Zemlji je zabranjeno razgovarati, osim praznikom. A
oranje ću ja završiti. Inače će nam djeca umrijeti."
"Onda počnimo" reče Amalfi. "Imaš mnogo toga za naučiti." Na
Amalfijevo potpuno iznenađenje, kmet padne na oba koljena.
Trenutak kasnije, dok se Amalfi još pitao što sada treba učiniti, kmet
se opet nađe na nogama. Već se penjao prema njima na vrištinu.
Hazleton mu pruži ruku, ali kad ju je Karst prihvatio, Oki je zamalo
poletio kroz zrak kao bačeni kamenčić. Taj kmet je bio čvrst i nabijen
poput stroja za nabijanje pilona i podjednako dobro oslonjen na
svoje, kao iz kamena isklesane, noge.
"Karst, hoćeš li se vratiti prije noći?"
Karst joj nije odgovorio.
Amalfi je predvodio prema gradu. Hazleton krene zadnji, ali prije
nego što se spustio u jarugu osvrne se, ni sam ne znajući zašto,
prema siromašnoj farmi. Glava one žene opet je bila spuštena dok je
vjetar vitlao zamršenu zavjesu njene kose. Upregla se mučno u
remenje; plug je mukotrpno nastavio sjeći svoj put kroz kamenito tlo.
Naravno, sada nije bilo nikog tko bi ga vodio.
"Šefe" reče Hazleton u mikrofon na grlu. "Slušate li, ili ste
prezauzeti glumljenjem Mesije?"
"Slušam."
"Nemam baš volju ovim ljudima maznuti njihov planet. Zapravo,
proklet bio učinim li im to!"
Amalfi nije odgovorio; jasno odgovora na to nema. New York
više nikad neće poletjeti. Ovaj planet im je dom. I nemaju kuda otići.
Glas one žene koja si je nešto pjevušila dok je orala, počeo se
pomalo gubiti iza njih. Monotona pjesma pjevana nevidljivoj i
izgladnjeloj djeci: uspavanka. S neba siđoše Amalfi i Hazleton i
opljačkaše je, sve su joj oduzeli osim kamenitog da od čega sada ni
koristi neće biti.

Grad je ostario - za razliku od muškaraca i žena koji su njime

rukovali i koji su samo živjeli vrlo dugo, što je sasvim druga stvar.
Kao i svaka druga stara razumnost, i ovom su gradu stari grijesi bili
odmah ispod površine i bilo iz nostalgije ili samooptuživanja bio ih je
spreman pokazati već i najmanji mig. U zadnje vrijeme bilo je teško
dobiti od Gradskih Otaca bilo kakav podatak bez propratne poduke
omotane u naglaske visoke moralnosti, barem onoliko koliko je to
bilo moguće stroju čija je najviša moralnost bio opstanak.
Amalfi je dobro znao što ga čeka kad je od Gradskih Otaca
zatražio popis prekršaja koje je New York počinio. Dobio je i popis i
zvonjavu zvona - velikih zvona. Gradski Oci su mu govorili sve
redom, počevši od dana kad su otkrili, prije dvanaestak vjekova, da
još od polijetanja u svemir nitko nije čistio prašinu u nerabljenim
tunelima gradske podzemne željeznice. To je mlađim Okijima bila
prva spoznaja da je u gradu nekoć uopće postojalo nešto što se
zvalo ‘podzemna željeznica!
Međutim, Amalfi je ustrajao, iako ga je desno uho gotovo
zaboljelo od stiska slušalice. Iz bujice sitnih žalbi i tužnih meditacija o
propuštenim prilikama, nešto se ipak izdvojilo važnošću.
Amalfi uzdahne, jer će, po svemu sudeći, Zemaljska policija
pamtiti Amalfijev grad samo zbog dvije stvari: prvo, po tome što je
lista prekršaja ovog grada duga i da ga zato što još postoji mogu
privesti na odgovornost; i drugo, grad je pobjegao u smjeru Velikog
Magellanova oblaka, baš kao što je stoljećima prije njega učinio
jedan stariji i mnogo opasniji grad - onaj što je počinio masakr na
Toru V, onaj što je i danas u nosovima policajaca i preživjelih Okija
jednako obilježen velikim smradom.
Usred tih moralnih propovijedi Amalfi isključi ton Gradskih Otaca
i skine slušalicu sa svog bolnog uha. Upravljačke ploče grada
pružale su se ispred njega, još uvijek većim dijelom uporabljive, ali
zauvijek mrtve u onom ključnom bloku - upravljačkom, koji je nekoć
vodio grad od zvijezde do zvijezde, uvijek u nove prostore. Grad je
legao na tlo; više nije imao drugog izbora osim prihvatiti ovaj planet i
izboriti se da postane njegov.
Ako murjaci dopuste. Magellanovi oblaci se, naravno, stalno
udaljavaju od Mliječne staze velikom brzinom. Da se policija odluči
na prijelaz tako goleme udaljenosti samo radi hvatanja jednog
mizernog Oki-grada, proći će mnogo vremena. Ali, naposljetku će tu
odluku ipak donijeti. Što više bude napredovao proces čišćenja
Mliječne staze od Okija - a dosad su policajci nedvojbeno već slomili
većinu letećih gradova - to će biti žešća želja za hvatanjem i tih
nekoliko preostalih bjegunaca.
Amalfi nije bio spreman povjerovati da tehnologija u nekoj
satelitskoj galaktici može nadmašiti tehnologiju glavnine
čovječanstva. Kad policajci budu spremni za prelazak iz matične
zvjezdane spirale u Veliki Magellanov oblak, imat će na raspolaganju
tehničke mogućnosti za postizanje toga cilja, i to mogućnosti koje će
biti znatno manje nespretne od onih kojima se Amalfi poslužio. Budu
li željeli nekoga proganjati kroz Veliki Magellanov oblak, opremit će
se za uspjeh tog progona. Ako...
 Amalfi opet stavi slušalicu na uho. "Pitanje" reče on. "Hoće li
njihova potreba za našim hvatanjem biti dovoljno bitna da u
dogledno vrijeme rezultira pronalaženjem odgovarajućih tehnika?"
Gradski Oci zazujaše, izvučeni za tren iz svog vječitog razmišljanja o
prošlim vremenima. Naposljetku su rekli:
"DA, GRADONAČELNICE AMALFI. MORATE ZNATI DA U
OVOM OBLAKU NISMO SAMI. SJETITE SE TORA PET.’ To je bilo
to: prastara krilatica zbog koje su i Okije mrzili čak i na planetima koji
nikad nisu vidjeli nijedan Oki-grad niti će ga ikada vidjeti. Mogućnost
da je grad koji je počinio taj zločin uspio onih davnih vremena
pobjeći čak ovamo bila je neznatna. Ipak, ako Gradski Oci imaju
pravo, policija će i zbog te male mogućnosti prije ili kasnije doći
ovamo, odlučna uništiti i Amalfijev grad kao kaznu njegovih odvratnih
zločina.
Sjetite se Tora V. Čak i ovdje na djevičanskim satelitima
Mliječne staze.
"Šefe? Ispričavam se, nismo znali da ste u poslu. Dobili smo
vremenski raspored poslova, trebate ga samo pogledati."
"Evo, odmah ću, Mark" reče Amalfi okrećući leđa upravljačkim
pločama. "Zdravo, Dee. Kako ti se sviđa tvoj novi planet?" Djevojka
se nasmiješi. "Predivan je" odgovori ona jednostavno. "Barem
njegov veći dio" suglasio se Hazleton. "Ova vriština je ružna, ali
ostalo tlo je, čini se, izvrsno - znatno bolje nego što bi čovjek
pomislio gledajući kako ga obrađuju. Nije pravedno što je tlo ovdje
razbijeno u tako sićušne parcele, a što se tiče obrađivanja, čak i ja
znam bolje načine od onih koje ovdašnji kmetovi koriste."
"Ne iznenađuje me to" reče Amalfi. "Po mojoj teoriji, proktori
opstaju na vlasti između ostalog i zato što ne dopuštaju širenje bilo
kakvog agrotehničkog znanja iznad onog najosnovnijeg. A ne moram
ti ni reći da je to i najprimitivniji oblik vođenja politike."
"Što se tiče politike" reče Hazleton izravno, "nas dvojica se ne
slažemo. Ali dok se to neslaganje izglađuje, moramo nastaviti voditi
grad."
"U redu" reče Amalfi. "Što je na dnevnom redu?"
"Dao sam jednu manju parcelu na vrištini, odmah uz grad,
preorati i pripremiti za neku probnu sadnju; osim toga, proveli smo i
neka veća ispitivanja tla. Naravno, to je tek privremeno; prije ili
kasnije morat ćemo se proširiti na dobro područje. Pripremio sam
mogući tekst ugovora o zakupu zemljišta koji bismo sklopili s
proktorima, a kojim se predviđa područna zamjena vlasništva kako bi
se raseljavanje kmetova svelo na minimum i nama osigurao čitav
spektar sezonskih biljaka - zapravo, to je stari ugovor o ograničenom
koloniziranju, ali znatno prilagođen predrasudama proktora. Siguran
sam da će oni to potpisati. Onda...!"
"Neće potpisati" reče Amalfi. "Ugovor im se ne smije ni pokazati.
I neka radnici počupaju sve što si dao posaditi na tu probnu parcelu."
Hazleton se pljesne rukom po čelu, ne skrivajući zgražanje. "Oh,
pakla mu, šefe" reče on. "Nemojte mi reći da se još nismo oslobodili
naše stare rutine hrčkovog kaveza s kolutom - spletke, spletke, a
onda nove spletke. Zlo mi je od njih, otvoreno vam to kažem. Zar
vam tisuću godina nije dovoljno? Mislio sam da smo došli na ovaj
planet nastaniti se na njemu!"
"Jesmo. Nastanit ćemo se. Ali, kao što si me i sam jučer
podsjetio, ovdje već postoje vlasnici; planet je njihov i mi ih ne
možemo zakonski istisnuti. Kako sada stvari stoje, ne smijemo im
dati ni najmanji znak svoje namjere da se ovdje nastanimo; oni već i
bez toga intenzivno slute da baš to i namjeravamo pa nas stalno
promatraju ne bi li otkrili bilo kakav znak takve naše namjere."
"Oh, ne" reče Dee. Brzo je krenula naprijed i stavila ruku
Amalfiju na rame. "John, obećali ste nam da ćemo se nakon pohoda
na Zemlju smiriti i ovdje stvoriti dom. Ne baš na ovom planetu, ali
negdje u ovom Oblaku. Obećali ste, John."
Gradonačelnik je pogleda. I ona i Hazleton su znali da je Amalfi
u nju zaljubljen; ali oboje su također dobro znali za onaj nemilosrdno
pravedni Okijski zakon - kao i crtu čelične Amalfijeve privrženosti
tom zakonu koja bi ga prisilila na takvo postupanje čak i kad zakon
ne bi postojao. Tri stoljeća je on od to dvoje mladih skrivao tu svoju
ljubav i tek ga je kriza u nakupini Oki-gradova natjerala da je otkrije.
Ali Dee je u Okijskim mešetarenjima bila još relativno neiskusna,
a kao žena, neke stvari nije mogla lako shvatiti. Nije se mogla dugo
zadovoljavati samom spoznajom da je voljena, morala je to nekako i
iskoristiti.
Nije još bila dovoljno stara da shvati da je Amalfijeva kriza
prošla, ostavljajući samo odanost koja je i njoj i Amalfiju bila
podjednako beskorisna. Nije mogla znati da ju je u Amalfijevoj
svijesti zamijenio Karst; da je Amalfi iz usta tog kmeta sada slušao
ona nevina, vrlo dirljiva pitanja kakva mu je ona svojedobno
postavljala; da je shvatio da je tisućljećem odraslog života
naposljetku sposoban odgovoriti ne na jedno, nego na tisuću pitanja.
Da joj je netko i rekao da Amalfi tek sada ulazi u svoju pravu, punu
zrelost, ne bi to shvatila, a možda bi se i nasmijala. I Amalfi se
nasmiješio kad je to shvatio.
"Naravno, obećao sam" odgovori on. "Već čitavih tisuću godina
ispunjavam svoja obećanja, pa ću tako i nastaviti. Ovaj planet će biti
naš dom pružite li mi barem minimum pomoći potrebne za njegovo
dobivanje. To je najbolji od svih planeta na koje smo naišli ulazeći u
Oblak. Najbolji je iz više razloga - neke od tih razloga nećete znati
sve dok na nebu ne ugledate ovdašnje zimsko zvjezdano nebo, a
neki drugi će postati očiti tek u sljedećem stoljeću. Jedino što vam
sigurno ne mogu jamčiti jest trenutna isporuka."
"U redu" reče Dee. Nasmiješila se. "John, ja vam vjerujem, to
znate. Ali, teško je biti strpljiv."
"Zar je?" upita Amalfi, bez iznenađenja. "Promislim li, i meni se
jednom tako učinilo dok smo bili na Onu. Kad se danas osvrnem,
problem ne izgleda velik."
"Šefe, bilo bi dobro kad biste nam dali neki drugi mogući primjer
ponašanja" reče Hazleton pomalo hladno. "Osim možda vas, svi živi
u New Yorku - svaki čovjek, žena i svaka ulična mačka - svi su
spremni razmiljeti se po površini ovog planeta čim startni pištolj bude
ispaljen. Pružili ste nam sve moguće razloge za vjeru u takvo
odvijanje događanja. Ako dođe do zastoja, morat ćete pronaći
nekakav posao za mnogo besposlenih ruku."
"Upotrijebi kompletnu standardnu provedbu radnog ugovora.
Nikakvog iskorištavanja resursa planeta koje ne bismo normalno
poduzeli i pri nekom drugom slijetanju radi obavljanja ugovorenog
posla, što znači, ni riječi o vrtovima ili bilo kakvom drugom obliku
poljoprivredne djelatnosti; treba samo napuniti skladišta naftom,
ponovno oploditi naše sorte klorele ovdašnjim sortama radi heteroze,
nadoknaditi izgubljenu vodu i tako dalje. Zadnji put sam saznao da
još koristimo sortu Tx 71105 Chlorella pyrenoidosa; ta je alga previše
temperaturno zahtjevna za planet koji, poput ovog, ima i zimsko
godišnje doba."
"Neće proći" reče Hazleton. "Možda ćemo prevariti proktore, ali,
Amalfi, kako prevariti vlastite ljude? Što ćete, primjerice, s
pograničnim obrambenim snagama? Cijela jedinica narednika
Andersona zna da se više nikad neće morati pripremati za desant ili
obranu grada, niti bilo kakvu drugu vojnu dužnost. Tamo već
devetoricu od svake desetorice svrbe prsti da odbace odore jednom
zauvijek i započnu obrađivati tlo. Što ću njima reći?"
"Pošalji ih na tu tvoju probnu parcelu na vrištini" reče Amalfi.
"Neka im to bude policijska zadaća. Neka počupaju sve što raste."
Hazleton se okrene kao da će se krenuti prema cijevi dizala. Već je
pružio ruku prema Dee, ali onda mu je, karakteristično za njega, pala
na pamet i treća zamisao pa se opet okrenuo.
"Ali zašto, šefe?" upita žalobno. "Zašto vjerujete da proktori
dvoje o našem napuštanju planeta? I što bi oni mogli učiniti ako
ostanemo?"
"Proktori su zatražili standardni radni ugovor" reče Amalfi. "Znali
su što je to, dobili su ga i inzistiraju na njegovu doslovnom poštivanju
- uključujući i članak koji kaže da do trenutka isteka ugovora grad
mora odletjeti. Kao što znaš, to je neizvodivo: mi nikako ne možemo
napustiti ovaj planet. Ali morat ćemo se do zadnjeg mogućeg
trenutka pretvarati da ćemo to poštivati."
Izgledalo je da se Hazleton baš zainatio. Dee ga je smirujuće
uhvatila za ruku, ali on kao da to nije ni primijetio.
"A što se tiče pitanja što proktori mogu učiniti" reče Amalfi
ponovno podižući slušalice, "odgovor ne znam. Pokušavam ga
saznati. Međutim, dosad znam samo sljedeće:
"Proktori su već pozvali policiju.

Pod sivim, magličastim svjedom učionice, pod tim neodređenim

svjedom koje je više sličilo nekom plaštu nego osvjedjenju, glasovi i
priviđenja, izvirući iz memorijskih elemenata Gradskih Otaca,
prodirali su čak i u samosvjestan i na to pripremljen um polaznika.
Ispod same površine svoje svijesti, Amalfi je osjećao njihov pritisak;
bilo je to na neki mutan način neugodno - djelomice i zato što je on
već znao to što su mu ti glasovi i vizije htjeli nametnuti pa su se
duplikati zapamćenih stvari, pojačani gotovo do jasnoće izravnog
iskustva, nametali njegovoj pažnji.
Odmahnuo je rukom ispred očiju odbacujući ih, pogledom
potražio dežurnog i shvatio da dežurni već stoji pokraj njega, Upitao
se otkad je dežurni tu - ili, drugim riječima, otkad je on sam uspavan
u učionici tim transom učenja.
"Gdje je Karst?" upita grubo. "Onaj prvi kmet kojeg smo doveli?
Treba mi."
"Da, gospodine. On je na ležaju blizu prednjeg kraja učionice"
Ovaj dežurni - čija je zadaća bila spoj dužnosti učioničkog
nadzornika i bolničara - okrene se na tren prema obližnjem zidnom
robotu, poslužitelju hrane, koji se otvori i ispusti metalnu čašicu koja
polagano zaplovi zrakom. Dežurni je uzme i kao prvi krene između
razasutih ležaja kroz učionicu. Obično je većina ležaja bila prazna,
jer je već 500 sati učenja dovoljno za dovođenja prosječnog djeteta
do svladavanja tenzornog računa i, time, do granica onoga što se
može naučiti samo pasivnim usađivanjem. Međutim, sada su svi
ležajevi bili zauzeti i to uglavnom odraslima.
Jedan od višeglasnih, podsvjesnih glasova je mrmljao: "Neki od
gradova koji su postali protuhe i propalice nisu išli uobičajenom
stazom gusarstva i pljačke, nego su se spustili na udaljene svjetove i
tamo uspostavili strahovladu. Većinu takvih je zemaljska policija
uništila; gradovi nisu bili učinkoviti ratni strojevi. Svima koji bi odoljeli
prvom napadu ponekad se, iz raznih političkih razloga, dopuštao
ostanak na vlasti, ali su svi takvi svjetovi, bez izuzetka, imali zabranu
bavljenja međuzvjezdanom trgovinom. Možda neki takvi nepoželjni
imperiji i danas postoje na rubovima prostora pod Zemljinom
jurisdikcijom. Najzloglasniji ispad u području takvih vampirskih
imperijalizama bio je slučaj planeta Tor Pet. Tamo je zločin počinio
jedan od najstarijih Oki-gradova, potpuno militariziran, a koji je nakon
tog zlodjela zadobio općepoznati nadimak ‘Bijesni Psi! Taj nadimak,
dobro poznat i među Okijima i među planetarnim populacijama,
prvenstveno odražava..."
"Evo vašeg čovjeka" reče dežurni tiho. Amalfi spusti pogled na
Karsta. Taj kmet se već znatno promijenio. Nije više izgledao kao
izmučena, unakažena čovječja karikatura, čokoladno obojena
suncem, vjetrom i blatom, ogrubjela gotovo do samog sažaljenja.
Sada je, ležeći na kauču ovako skupljenih ruku i nogu, više sličio
fetusu, još nevin, otvoren usavršavanju, neobilježen bilo kakvim
značajnijim iskustvima. Njegova prošlost - koja nije mogla biti
posebno duga, jer se, unatoč tome što je rekao da mu je sadašnja
žena Eedit, peta žena, jasno vidjelo da Karst ima jedva dvadeset
godina - bila je tako savršeno jednolična i neumoljiva da ju je on, čim
mu se ukazala prilika, lako i potpuno odbacio poput nekog starog
komada odjeće. Amalfi je shvatio da je taj čovjek zapravo mnogo
veće dijete nego što to bilo koje okijsko novorođenče uopće može
biti.
Dežurni dotakne rame Karsta, ovaj se nelagodno promeškolji i
trenutno razbuđen sjedne; svojim izrazito plavim očima već je
ispitivao Amalfija. Dežurni mu doda metalnu čaša, sada orošenu od
hladnoće, i Karst je ispije. Tekućina reska mirisa natjera ga na
kihanje.
"Kako ide, Karst?" upita Amalfi.
"Vrlo je teško" reče kmet. Ispio je još jedan gutljaj iz čaše. "Ali
kad čovjek jednom započne shvaćati, kao da sve odjednom
procvjeta. Gospodaru Amalfi, proktori tvrde da je IMT sišao s neba
na oblaku. Jučer sam to samo vjerovao. A danas mislim da to i
razumijem."
"Vjerojatno razumiješ" reče Amalfi. "I u tome nisi sam. Sada u
gradu imamo desetke kmetova koji uče - evo, pogledaj oko sebe pa
ćeš vidjeti. Ne uče samo osnove fizike ili kulturnog ophođenja. Uče i
slobodu, počinjući s onom prvom - a to je sloboda da nešto mrziš."
"Tu pouku znam" reče Karst dubokim, ledenim mirom. "Ali, zbog
nečeg drugog ste me probudili."
"Jesam" potvrdio je gradonačelnik žalosno. "Imamo jednog
posjetitelja, proktora, kojeg ćeš, po našem vjerovanju, ti moći
prepoznati. On nešto namjerava što i meni i Hazletonu izgleda
prokleto sumnjivo, ali ne možemo sasvim jasno odrediti o čemu se
radi. Bi li nam došao pomoći?"
"Trebali biste mu omogućiti malo odmora, gospodine
gradonačelniče" reče dežurni s neodobravanjem. "Naglo izbacivanje
iz hipnopedijskog transa snažan je šok; trebalo bi mu barem jedan
sat odmora."
 Amalfi je s nevjericom zurio u dežurnog. Spremao se objasniti
da ni Karst ni grad ne raspolažu s tim jednim satom praznog
vremena, ali mu je onda palo na pamet da je i tih dvanaestak riječi
čisti gubitak vremena u situaciji kad je i jedna jedina bila više nego
dovoljna. "Nestani" odreže on.
Dežurni je to učinio najbolje što je mogao.

Karst je pozorno zurio u ekran. Čovjek na ekranu bio je leđima

okrenut kameri; buljio je u veliki bojni model za praćenje operacija
koji se nalazio u uredu gradskog upravitelja. Indirektno svjetlo
odbijalo se s njegove obrijane, nauljene glave. Amalfi je, zuba čvrsto
stisnutih oko nove cigare, promatrao preko Karstovog lijevog
ramena.
"Eh, ovaj je ćelav kao ja", reče gradonačelnik. "A sudeći po
njegovoj lubanji, nije baš previše star - ima najviše četrdeset pet.
Poznaješ li ga, Karst?"
"Još ga ne prepoznajem" reče Karst. "Svi proktori imaju obrijane
glave. Kad bi se samo okrenuo - ah, evo. Da. To je Heldon. Samo
jednom sam ga osobno vidio, ali lako ga je prepoznati. Mlad je u
odnosu na većinu ostalih proktora. On je onaj član Velike Devetorice
koji uvijek izaziva zbrku - neki ga smatraju prijateljem kmetova. Ako
ništa drugo, barem ne poteže bič tako olako kao ostali."
"Što bi mogao biti njegov cilj ovdje?"
"Možda će nam to on sam reći." Karst nije skidao pogled sa
slike proktora.
"Vaš zahtjev me zbunjuje" reče Hazletonov glas glatko, dolazeći
iz zvučnika iznad nadzornog ekrana. Gradskog upravitelja nisu mogli
vidjeti, ali glas je bio tako savršeno moduliran da je gotovo
dočaravao sliku: tigrovski um maskiran mačjim predenjem i mačjim
osmjehom. "Naravno, drago nam je čuti da postoje neke nove
usluge koje možemo pružiti klijentu. Ali, nikad nismo pretpostavljali
da u IMT-u postoje antigravitacijski mehanizmi."
"Nemojte me praviti ludim, gospodine Hazleton" reče Heldon. "I
vi i ja znamo da je IMT nekoć bio grad lutalica, poput vašega grada
sada. Također znamo da bi vaš grad, poput svakog Oki-grada, želio
imati neki svijet kojeg bi mogao nazvati svojim. Hoćete li priznati da
imam barem toliko pameti, molim vas?"
 "Zbog diskusije, da" reče Hazletonov glas.
"Onda mi dopustite reći da mi je sasvim očito vaše nastojanje
pothranjivanja pobune. Pazili ste da ne prekršite ni jednu odredbu
ugovora, jer ga se ne usuđujete prekršiti, baš kao ni mi; zemaljska
policija nas u tome štiti jedne od drugih. Vašem gradonačelniku
Amalfiju je naglašeno da zakon zabranjuje razgovor kmetova s
vašim građanima, ali, nažalost, takav je razgpvor zabranjen samo
kmetovima, a ne i vašim ljudima. Ako mi ne možemo spriječiti
kmetove da ulaze u vaš grad, niste ni vi dužni taj posao obaviti
umjesto nas."
"Upravo ste mi uštedjeli trud da naglasim tu činjenicu" reče
Hazleton
"Točno. Također bih dodao da ne dvojim da će ta vaša pobuna,
kad do nje dođe, uspjeti. Ne znam koju vrstu oružja možete dati u
ruke tim kmetovima, ali vjerojatno je bolje od bilo kojeg što ga imamo
mi. Nemamo vašu tehnologiju. Moji kolege se sa mnom ne slažu, ali
ja sam realist."
"Zanimljiva teorija" reče Hazletonov glas. Nastane kratka
stanka. U tišini se moglo raspoznati neko nježno, učestalo lupkanje.
Hazletonovi prsti, nagađao je Amalfi: to Hazleton lupka vrhovima
prstiju po površini stola, kao da želi naglasiti da ga ovo zabavlja, ali i
nestrpljivost. Heldonovo lice ostalo je nepomično.
"Proktori vjeruju da mogu zadržati sve što je njihovo" reče
Heldon naposljetku. "Ako ostanete duže nego što stoji u ugovoru,
pokrenut će rat protiv vas. Imat će pravo, ali, na žalost, zemaljska
pravda je daleko odavde. Vi ćete pobijediti. Mene samo zanima
imamo li mi kakvu mogućnost izlaza."
"Pomoću spinskog polja?"
"Upravo to." Heldon je dopustio svom kamenom osmijehu
savijanje krajička njegovih usana. "Bit ću iskren, gospodine
Hazleton. Dođe li do rata, borit ću se jednako zdušno poput bilo
kojeg drugog proktora da ovaj svijet zadržimo za sebe. Došao sam
kod vas samo zato što vi možete popraviti generatore spinskih polja
IMT-a. Ne očekujte od mene neku veliku izdaju."
Činilo se da Hazleton ostaje tvrdoglavo blesav. "Nije mi jasno
zašto bih i prstom maknuo za vas" reče on.
 "Molim vas, pogledajte to ovako. Proktori će se boriti, jer vjeruju
da se moraju boriti. Vjerojatno će to biti bezizgledna borba, ali će vaš
grad ipak pretrpjeti neka oštećenja. Zapravo će vaš grad, osim ako
ste veliki srećkovići, biti nepopravljivo oštećen. Ali, još nešto: nitko
od proktora, osim mene i još jednog, ne zna da su spinska polja IMT-
a još uporabljiva. To znači da proktori neće ni pokušavati pobjeći,
već će vas nastojati uništiti. Ali ako su generatori osposobljen i ako
su pod nadzorom nekoga tko zna kako treba postupati...!"
"Vidim" reče Hazleton. "Vi predlažete da poletite IMT-om dok još
možete napustiti planet i dok vam je grad još u razumno dobrom
stanju. Za uzvrat nam nudite planet i šansu da će naša vlastita
oštećenja biti minimalna. Hmmm. Pa, ako ništa drugo, zanimljivo je.
Pretpostavimo ovako: ja ću pogledati vaše generatore spinskih polja
i donijeti odluku jesu li u radnom stanju. Nedvojbeno je proš lo
poprilično godina, a postrojenje o kojem nitko ne vodi računa ima
brojne mogućnosti za kvar. Ako postoji bilo kakva mogućnost da to
spinsko polje proradi, razgovarat ćemo o pogodbi. Vrijedi?"
"Mora vrijediti" progunđa Heldon. Amalfi zamijeti u proktorovim
očima svjetlucanje hladnog zadovoljstva; prepoznao je to odmah, jer
je i sam često imao takav pogled - iako ga nikad nije tako slabo
skrivao. Isključio je ekranski zaslon.
"Pa?" upita gradonačelnik. "Što ovaj hoće?"
"Zlo" odgovori Karst polagano. "Bilo bi od nas vrlo nerazborito
omogućiti mu da trgovinom stekne neku prednost. Razlozi koje
navodi nisu njegovi pravi razlozi."
"Naravno da nisu" reče Amalfi. "A čiji su? Oh, zdravo, Mark.
Kako ti se čini naš prijatelj?"
Izlazeći iz cijevi dizala, Hazleton odskoči jednim korakom od
elastičnog betona kojim je bio pokriven pod nadzorne prostorije.
"Usijana glava" reče gradski upravitelj, "ali opasna. Zna da postoji
nešto što ne zna. Također zna da mi ne znamo što on zapravo želi.
Pritom, on je na svom terenu. Ne sviđa mi se takva kombinacija
okolnosti."
"Ni meni" reče Amalfi. "Dobro se čuvaj kad ti neprijatelj počne
pružati informacije! Misliš li da većina proktora zaista ne zna da IMT
ima ispravna spinska polja?"
 "Ja sam siguran da ne znaju" poče Karst, oklijevajući. Obojica
se okrenu prema njemu. "Proktori čak ni ne vjeruju da vi
namjeravate preuzeti planet. U najmanju ruku, ne vjeruju da vam je
to glavni cilj, ali ih za sudbinu planeta općenito nije ni najmanje
briga."
"Zašto ih ne zanima?" reče Hazleton. "Ja bih se i te kako
brinuo."
"Vi nikad niste bili vlasnik nekoliko milijuna kmetova" reče Karst,
bez ikakve gorčine. "Ovdje neki kmetovi rade za vas, a vi im za to
plaćate. Već samo to je za proktore katastrofa. A oni to ne mogu
zaustaviti. Znaju da dajete novac koji je zakonit i iza kojega stoji
Zemlja. Ne mogu nam zabraniti da zarađujemo taj novac. Kad bi to
pokušali, istoga trena bi izbila pobuna."
Amalfi pogleda Hazletona. Grad je plaćao novčanicama, i to Ok
dolarima. To je ovdje bilo zakonita valuta - ali u Mliječnoj stazi to je
bio najobičniji papir. Ok dolari imaju kao podlogu samo germanij,
ništa drugo. Zar su proktori zaista tako naivni? Ili je IMT jednostavno
grad previše star da bi imao Diracovu komunikacijsku opremu s
trenutnim djelovanjem i s pomoću koje bi mogao saznati za
ekonomski kolaps u matičnoj galaktici?
"A generatori spinskih polja ?" upita Amalfi. "Tko bi još od Velike
Devetorice mogao znati za njih?"
"Astor, na primjer" reče Karst. "On je predsjednik te skupine, a
ujedno je i najveći vjerski fanatik među njima. Govore da on i sada
svaki dan izvodi svih trideset joga Semantičke krutosti, čak se i
bradom vješa o svaku prečku Ljestva otuđenja. Prorok Maalvin je
ljudima zauvijek zabranio letenje i zato ne vjerujem da bi Astor
dopustio polijetanje IMT-a, pogotovo sada u ovoj starosti."
"Ima on svoje razloge" reče Hazleton zamišljeno. "Vjere rijetko
kad postoje u vakuumu. One oslikavaju društvo i djeluju na njega.
Vjerojatno se on, u krajnjoj analizi, boji spinskog polja. Spinsko polje
je i oružje s pomoću kojeg i samo nekoliko stotina ljudi može izvesti
revoluciju - taj broj je više nego dovoljan za zbacivanje nekog
ovakvog feudalnog režima. IMT se nije usudio dopustiti da njegovo
spinsko polje radi i dalje."
"Nastavi, Karst" reče Amalfi, podižući ruku nestrpljivo prema
Hazletonu. "Kako stoji stvar s drugim proktorima?"
 "Postoji Bemajdi, ali teško da on ima Ikakav utjecaj" nastavi
Karst. "Moram razmisliti. Morate znati da ja većinu tih ljudi nikada
nisam OSOBNO vidio. Ali, čini mi se da je važan samo Larre. To je
starac kiselog lica i velikog trbuha. Obično je na Heldonovoj strani,
ali nikada potpuno. Za razliku od ostalih, njega neće brinuti novac
koji kmetovi zarađuju. Smislit će neki način da nam razreže porez i
oduzme nam ga - možda proglašavanjem praznika u čast posjeta
Zemljana našem planetu. Njegov je posao naplata poreza."
"Bi li on dopustio Heldonu popravak IMT-ovih generatora
spinskog polja?"
"Vjerojatno ne bi" reče Karst. "Vjerujem da je Heldon rekao
istinu da bi se to moralo obaviti tajno."
"Ne znam" reče Amalfi. "Ne sviđa mi se sve to. Površno
gledano, proktori se izgleda nadaju da će nas preplašiti i da ćemo mi
odletjeti s planeta čim nam ugovor istekne te da će oni tada prikupiti
sav novac koji smo isplatili kmetovima - i da u tome imaju podršku
murje. Ali ako pažljivije pogledaš, to je ludost. Čim murja sazna da je
to IMT - a neće im puno trebati - uništit će oba grada i bit će sretni
što im se ukazala takva mogućnost." Karst upita: "Je li to zato što je
IMT bio onaj Oki-grad koji je počinio - ono što je učinjeno - na Toru
Pet?"
Amalfi iznenada otkrije da mu je teško zadržati svoju Adamovu
jabučicu na pravom mjestu. "Ostavi sada to, Karst" odreže on. "Ne
želimo uvoziti tu priču u ovaj Oblak. Trebalo ju je izbrisati s tvoje
vrpce za učenje."
"Sada znam" reče Karst mirno. "I nisam iznenađen. Proktori se
nikad ne mijenjaju."
"Zaboravi to. Zaboravi to, čuješ? Sve zaboravi. Karst, možeš li
jedne noći opet postati glupi kmet?"
"Vratiti se na svoju zemlju?" upita Karst. "Bilo bi to nezgodno.
Moja žena zasigurno već ima novog muškarca...!"
"Ne, ne na svoju zemlju. Čim mi se Heldon javi, želim otići s njim
i pregledati te njegove generatore spinskog polja. Morat ću ponijeti
sa sobom nešto težu opremu pa će mi netko morati pomoći. Hoćeš li
poći sa mnom?"
Hazleton se namršti. "Nećete prevariti Heldona, šefe."
 "Mislim da hoću. Naravno, on zna da smo obrazovali neke od
kmetova, ali to je takvo čudo da on to ne može shvatiti ni kad izravno
gleda u njega. U tome ga sprečava cijela njegova prošlost.
Jednostavno nije naučio kmetove smatrati inteligentnim bićima. Zna
da ovdje imamo već tisuće kmetova, ali ga ta spoznaja ne plaši. Misli
da ih možemo naoružati, nahuškati kako bi napali kao rulja. Ne može
nikako ni zamisliti kmeta koji bi mogao naučiti nešto bolje od
rukovanja pištoljem - bolje i znatno opasnije."
"Kako možete u to biti sigurni?" upita Hazleton.
"Po analogiji. Sjećaš li se onog planeta u Thetis Alfi, zvanog
Fitzgerald, gdje su onu veliku životinju, koju se nazivali ‘konj! koristili
za sve - od vuče kola do utrka? Dobro: zamisli da si došao na neko
mjesto gdje. ti ljudi tvrde da su nekoliko konja naučili govoriti. I dok ti
tamo radiš, netko ti dolazi pomoći, netko tko vuče za sobom ldjasto
staro ldjuse kojem je preko ušiju nabijen slamnati šešir, a na leđa
privezan tovar. (Oprosti, Karst, ali posao je posao.) Tebi neće pasti
na pamet da je taj konj jedan od onih nekoliko konja osposobljenih
za razgovor. Nisi naučen razmišljati da konj uopće može govoriti."
"U redu" odgovori Hazleton. Nasmiješio se gledajući Karsta
kojem je očito bilo neugodno. "Kakva će biti glavna strategija od
sada, šefe? Imam dojam da ste je već pripremili. Hoćete li je nekako
nazvati?"
"Pa baš i ne" reče gradonačelnik. "Osim ako ti se sviđaju dugi
nazivi. Ovo je samo još jedan problem iz područja političkog
pseudomorfizma."
Amalfi ugleda Karstovo hotimično nezainteresirano lice pa se i
sam široko nasmije. "Ili" nastavi, "profinjeni način navođenja
protivnika da te gađa vlastitom glavom."
 9. DOM

IMT je bio zbijeni grad, dugo ukorijenjen u kamenito tlo,

nepromjenjiv poput šume nadgrobnih spomenika. A i njegova tišina
je podsjećala na tišinu groblja. Proktori, koji su kao znak svoje
službe nosili štapove s grubim lepezastim vrhom i sitnim zvonkim
privjescima, jako su sličili redovnicima koji se kreću između mrtvih.
Naravno, za tu tišinu je postojalo vrlo jednostavno objašnjenje.
Kmetovi unutar zidina IMT-a nisu smjeli govoriti ako ih nitko ne bi
ništa pitao, a proktora koji bi im se mogli obratiti u gradu je bilo tek
nekoliko. Amalfiju se činilo da se u zraku osjeća i tišina onih poklanih
milijuna ljudi na Toru V. Pitao se čuju li i sami proktori tu bolnu tišinu.
Odgovor je stigao trenutno. Gola tamna pojava nekog kmeta u
prolazu kradom pogleda skupinu, opazi Heldona i podigne prst do
usana; to je očito bio opće prihvaćeni pokret poštovanja. Heldon
jedva da je kimnuo glavom. Amalfi se pravio da ništa ne zamjećuje,
a u sebi reče: Psst, zar ne? Ne čudim se. Ali, prekasno je, Heldone.
Tajna je procurila.
Karst je teškim korakom klipsao za njima, dobacujući Heldonu
povremeno oprezan pogled ispod svojih gustih obrva. Proktor nije ni
primjećivao tu opreznost kmeta. Prošli su preko nekog vrlo
zapuštenog gradskog trga. U središtu trga bila je neka skupina
kipova, toliko trošna da je izgubila cjelovitost koju je nekoć mogla
imati. Cjelovitost, pomisli Amalfi, nije uobičajena značajka
spomenika. Svatko tko to ne gleda oštrim okom mogao bi pomisliti
da je ta kamena hrpa na starom pijedestalu tek nekakav meteorit,
umjereno velik, pun spiralnih šupljina karakterističnim za siderit.
Amalfi je uspio povezati da su ti prostori u unutrašnjosti tog
bloka crnog kamena, napravljeni kiparovom rukom u stilu jed- nog
drevnog zemaljskog kipara po imenu Moore, nekoć bili smisleni.
Nekoć je taj kamen bio snažno ljudsko oblićje, čija je noga počivala
na vratu neke manje pojave; obje pojave su bile okružene tim
materijalom i zapravo urezane u prostor.
 I Heldon zastane pogledati spomenik. Kao da se u njemu
odigravala neka borba. Amalfi nije mogao znati kakva je to borba, ali
je mogao poprilično pouzdano nagađati. Heldon je mlad čovjek;
prema tome, vjerojatno je tek nedavno izabran za člana Velike
Devetorice. Nakon Karstovog svjedočenja jasno je bilo da su ostali
članovi te skupine - Asor, Bemajdi i ostali - bili njeni članovi od
samog početka. To dakle nisu bili potomci onih zločinaca koji su
opustošili Tor V, nego ti isti zločinci, očuvani ljubomornim
nagomilavanjem antisenexa sve do današnjeg dana.
Heldon pogleda prema spomeniku. Obličja u njemu su
pokazivala da su se, nekoć davno, IMT-ovci ponosili uspomenom na
Tor V; ovi prastari članovi Velike Devetorice možda se više i nisu
previše ponosili time, ali su i dalje bili krivi. Heldon, koji nije bio
umiješan u zločin, sada je birao hoće li stati de facto na stranu
zločina; indirektno se već upleo kad je postao član Velike
Devetorice...
"Hram je tamo naprijed" reče Heldon iznenada, okrećući se i
napuštajući spomenik. "Ispod hrama je strojarnica. Tamo u ovo doba
ne bi trebao biti nitko važan, ali bolje je da provjerim. Pričekajte
ovdje."
Nitko važan: mislio je na kmetove. Heldon je donio odluku; kao
pripadnik proktora prisvojio je Tor V kao svoje djelo.
"Pa što onda ako nas netko i vidi?" upita Amalfi.
"Ljudi najčešće izbjegavaju ovaj trg. Osim toga, rasporedio sam
ljude uokolo kako bi skrenuli svako vozilo koje bi moglo naići. Ne
odlutate li nekud, tu ste sigurni."
Proktor je pridigao svoje skute i otišao čvrstim korakom prema
građevini s velikom kupolom; tamo je naglo nestao niz jedan bočni
prolaz. Iza Amalfija Karst započne pjevati, vrlo hrapavim glasom, ali i
vrlo tiho - očito nekakvu narodnu pjesmu. Pjesma je govorila o
nekakvom gradu Kazanu. Bila je previše tisućljeća stara da bi je
Amalfi, čak i da je imao sluha, prepoznao. Ipak, gradonačelnik je
odjednom započeo slušati Karsta, i to sa zanimanjem sove koja
osluškuje poljskog miša. Karst je pjevao:

Divlji na vjetru uskrsnuo je Maalvinov pravednički bijes

Nošen poput znamena do pustinjske žege.
 Oružje buntovničkih ruku nestalo je tad.
Ni zvijezde ni mjesec nisu krasili tu noć,
Jer IMT je izazvao neba Pad!

Zapazivši da ga Amalfi sluša, Karst prestane, čineći usput

pokret kao da se ispričava. "Nastavi, Karst" reče Amalfi odmah.
"Kako ide dalje?"
"Nemamo vremena. Stihova ima na stotine; svaki pjevač doda
pjesmi barem po jedan novi stih. Ali pjesma uvijek mora završiti
ovom strofom:

Zlo s njihovom krvi bile su opeke tog humka

Srušenih vrlih tornjeva pretvorenih u prah.
Nema života za one koji ismijavaše Maalvina,
Jecajući zemlja duše im odbacila.
Jer IMT je izazvao neba Pad!

"Veličanstveno" reče Amalfi mračno. "Stvarno smo u sosu - i to

na dnu tanjura, rekao bih. Šteta što tu pjesmu nisam čuo prije tjedan
dana."
"A što vam ona govori?" upita Karst začuđeno. "To je samo
jedna stara legenda."
"Govori mi zašto Heldon želi popraviti svoje generatore spinskih
polja. Znao sam da mi laže, ali ta stara smicalica mi još nikad nije
pala na pamet - jer oni gradovi koji su poletjeli u kasnija vremena
nemaju kobilicu dovoljno jaku za takav pothvat. Međutim, ovaj grad
ima takvu masu da nas može jednostavno zgnječiti - a mi ćemo moći
samo sjediti i trpjeti!"
"Ne shvaćam...!"
"Jednostavno je. Vaš prorok Maalvin je uporabio IMT kao
drobilicu. Dignuo je grad, doletio s njime iznad protivnika, i spustio
ga. Toga se netko sjetio, koliko se sjećam, još prije nego je svemirski
let otkriven. Karst, budi blizu mene, jer ću ti možda morati dati neki
znak dok Heldon motri na nas, zato obrati pažnju na... Pst, evo
njega."
Bočni prolaz je izbacio Proktora poput neke neprevodive riječi.
Prilazio im je brzo preko zdrobljenih kamenih ploča.
 "Mislim" reče Heldon, "da smo sada spremni prihvatiti vašu
dragocjenu pomoć, gradonačelniče Amalfi."

Heldon je stavio nogu na piramidni kamen izbočen iz poda i

pritisnuo ga. Amalfi je pažljivo motrio, ali ništa se nije zbilo. Prešao je
snopom baterijske svjetiljke preko bezličnih kamenih zidova
podzemne prostorije pa ponovno osvijetlio pod. Heldon je nestrpljivo
ritnuo malu piramidu.
Ovog je puta uslijedila negodujuća tutnjava. Vrlo sporo i uz
gadnu škripu, teški kameni blok, dugačak metar i pol i tri četvrt metra
širok, započne se dizati kao da na svom udaljenijem kraju ima neku
osovinu. Svjetlost gradonačelnikove baterije požuri niz otvor,
osvjetljavajući stubište.
"Razočaran sam" reče Amalfi. "Očekivao sam Julesa Vernea
kako izlazi ispod ovoga - ili Deana Swifta. U redu, Heldone, idemo."
Proktor pažljivo krene niza stube, pridržavajući svoje skute kako ih
ne bi zaprljao po vlažnom stubištu. Karst uđe zadnji, duboko prignut
pod svojom teškom naprtnjačom; ruke su mu mlitavo visjele naprijed.
Gradonačelnik je kroz tanke potplate svojih sandala osjećao vlagu u
ljigavost stuba. Niz vrlo bliske zidove slijevala se vlaga. Amalfi osjeti
nepodnošljivu potrebu za cigarom; mogao je već gotovo osjetiti
snažni aromatični miris koji bi se probijao kroz ovu vlagu. Ali morao
je imati slobodne ruke.
Bio se već spreman ponadati da su generatori spinskog polja
upropašteni tolikom vlagom, ali je to odbacio još prije nego što se to
u pozadini njegove svijesti i pojavilo. Bio bi to onaj lagani izlaz koji na
kraju uvijek dovodi do katastrofe. Da bi ovaj planet jednom mogao
pripasti New Yorku, mora omogućiti IMT-u ponovno polijetanje.
Amalfi još nije smislio kako spriječiti IMT da se, kad jednom
poleti, ne spusti na New York. Kroz ovo iskušenje je prolazio -kao i
pred kraj svake svoje krize - čistim snalaženjem.
Stube su naglo završavale u nekoj sobici, tako hladnoj, maloj i
vlažnoj, jedva nešto boljoj od špilje. Snop baterijske svjetlosti je
lutao, smirilo se naposljetku na jednim ovalnim vratima zapečaćenim
nekim metalom tamne boje - gotovo sigurno olovom. Znači, i IMT-ovi
generatori su ‘vrući’? To su nove loše vijesti: znači, još su stariji nego
je to Amalfi mislio.
 "To je to?" upita on.
"To je put" suglasio se Heldon. Okrenuo je jednu neupadljivu
ručicu.
Stara fluorescentna svjetla su se treperavo vratila svom
plavičastom životu iza sada otvorenih vrata; bacala su odsjaje po
grbavim leđima strojeva. Ovdje je zrak bio potpuno suh - ovu veliku
prostoriju su očito bili hermetički zapečatili - i, ugledavši to, Amalfi
nije mogao zatomiti promakli osjećaj razočaranja. Pogledavao je
goleme strojeve, tražeći upravljačke ploče ili nešto njima slično.
"Dakle?" upita Heldon kruto. Izgledao je vrlo napeto. Amalfi se
sjeti da bi ovaj Heldonov postupak lako mogao biti osobni pothvat, a
ne službena politika Velike Devetorice; u tom slučaju bi Heldon
mogao loše proći ako ga kolege uhvate baš na ovome mjestu
zajedno s ovim Okijem. "Zar nećete obaviti nikakva ispitivanja?"
"Hoću, svakako" odgovori Amalfi. "Samo sam bio malčice
zatečen njihovom veličinom, to je sve."
"Stari su, znate" reče proktor. "Ne sumnjam da su noviji
generatori spinskog polja mnogo veći."
Dakako, to nije bilo točno. Suvremeni strojevi su bili desetak
puta manji. Ovom primjedbom je Heldon ponovno doveo u pitanje
svoj stvarni status. Do tog trenutka Amalfi je pretpostavljao da mu
ovaj proktor neće dopustiti ni da pipne generatore, osim onoliko
koliko je potrebno za utvrđivanje njihovog stanja; da će u gradu IMT-
u biti dovoljno ljudi sposobnih za obavljanje potrebnih popravaka na
temelju detaljnih instrukcija; i da će Heldon, a i svaki drugi proktor,
znati dovoljno fizike za razumijevanje svih objašnjenja koja bi mu
Amalfi mogao dati. Sada više nije bio tako siguran - a o tim pitanjima
je ovisilo koliko će moći petljati po mehanizmima ovih generatora
spinskog polja - a da ga ne uhvate.
Gradonačelnik se jednim metalnim stubištem popne na pristupni
mostić koji se protezao iznad generatora. Onda stane i pogleda
prema Karstu. "Dobro, budalo, nemoj tu samo stajati" zagalami on.
"Popni se ovamo i donesi to."
Karst poslušno krene uz metalne stube. U korak ga je pratio
Heldon. Amalfi ih je obojicu ignorirao. Na kućištu jednog generatora
potražio je vratašca za pregled unutrašnjosti, našao ih i otvorio.
Ispod njih se vidjelo nešto slično golemom ispravljačkom sklopu i
sučelju za nekakav nadzorni uređaj - vjerojatno za digitalni
kompjutor. Sučelje je sadržavalo više vakuumskih cijevi nego što ih
je Amalfi ikada vidio na nekom sklopu i imalo je odvojen sustav
jednosmjernog napajanja za zagrijavanje tih cijevi. Dvije od tih cijevi
su bile velike kao Amalfijeve ruke.
Karst se sagne, spuštajući naprtnjaču na do pristupnog mostića.
Iz naprtnjače Amalfi izvuče jedan komad vitkog crnog kabla i gurne
utikač na kraju kabla u obližnju utičnicu. Na drugom kraju kabla
jedna sitna svjetiljka zasvijetli neonski crveno.
"Kompjutor vam još radi" reče Amalfi. "A je li još zdrav ili nije, to
je drugo pitanje. Smijem li uključiti glavnu sabirnicu, Heldone?"
"Uključit ću je ja" reče proktor. Sišao je niza stube i otišao na
drugi kraj prostorije.
Amalfi, zagledan u otvor za pregled, odmah započne mrmljati
kroz nepomične usne. Glavni dio tehnike govorenja bez pomicanja
usana je zamjena određenih suglasnika, gdje je pomicanje usana
neizbježno (primjerice V), s nekim drugim suglasnikom kod kojih se
ono može izbjeći (primjerice ‘h’). Ako se te nove riječi snimaju dok su
još u rezonantnoj šupljini, to jest u usnoj i nosnoj šupljini, dobiva se
govor koji se ne razlikuje previše od normalnog, osim što je malo
mutniji. Međutim, kad se sluša u vanjskom prostoru, više sliči na
japanski izgovor.
"Karste, notri na Heldona. Kidi koji trekidač okreće, i zatanti
njegoh tolozaj. Razuneš? Dobro."
Cijevi zasvijetle. Karst kimne gotovo neprimjetno glavom.
Proktor je gledao odozdo, a Amalfi je pregledavao vodove.
"Hoće li raditi?" dovikne Heldon. Prigušivao je vlastiti glas, kao
da se boji viknuti dovoljno glasno koliko je držao potrebnim.
"Mislim da hoće. U jednoj od ovih cijevi pojavio se zrak; može
biti i nekih drugih kvarova tu i tamo. Prije negoli pokušate bilo što
zahtjevno, najbolje bi bilo provjeriti sve redom. Imate li instrument za
ispitivanje elektronskih sklopova?"
Olakšanje se vidno širilo Heldonovim licem, unatoč njegovom
očitom naporu skrivanja toga. Vjerojatno bi lako zavarao nekog
pripadnika svoga naroda, ali Amalfija nije mogao, jer je Amalfi, kao i
svaki drugi okijski gradonačelnik mogao pratiti parataksni ‘govor’
međusobnog djelovanja i oblikovanja mišića lica jednako dobro kao i
izgovoreni dijalog, pa mu je Heldonov izraz lica bio poput potpisanog
priznanja.
"Svakako" reče proktor. "Je li to sve?"
"Ne. Morate izbaciti približno pola ovih sklopova i ugraditi
tranzistore gdje god se mogu uporabiti; potreban germanij vam
možemo prodati po službenoj cijeni. Po mojoj procjeni, vi uz svaki
generator spinskog polja imate i oko dvije do tri stotine elektronskih
cijevi, a ako vam tijekom leta samo jedna otkaže - jedina riječ koja
opisuje ono što bi vam se tada dogodilo jest buuuuml "Hoćete li nam
moći pokazati kako se to radi?"
"Vjerojatno" odgovori gradonačelnik. "Dopustite li mi da
pregledam cijeli sustav, moći ću vam dati točan odgovor."
"U redu" reče Heldon. "Ali ne gubite vrijeme. Ne mogu računati
na više od još pola dana."
Ovo je bilo bolje nego što je Amalfi očekivao - kilometrima bolje.
Ako će imati toliko vremena, moći će praćenjem vodova odrediti
mjesto glavne upravljačke ploče. Duboko ga je uznemirilo što
Heldonov izraz lica uopće nije odgovarao njegovim riječima, ali sada
nije mogao ništa učiniti. Iz Karstove naprtnjače je izvukao papir i
olovku i započeo brzo skicirati sustav vodova ispred sebe.
Kad je dovoljno shvatio građu prvog generatora, bilo mu je lakše
skicirati glavna obilježja drugog. Na to je utrošio dosta vremena; po
svemu sudeći, Heldon se uopće nije umorio.
Treći generator spinskog polja je zaokružio sliku, pa se Amalfi s
čuđenjem zapitao čemu onaj četvrti uopće služi. Ispalo je da je on
pomoćni potisnik, ugođen za kompenzaciju slabijeg rada ostalih, do
kojeg je moralo dolaziti kad god bi se glavna krivulja njihovog
djelovanja razišla sa zahtjevima koje su postavljali primitivno
izvedeni regenerativni sklopovi. Taj je pomoćni generator bio
uključen u petlju povratne veze iza kompjutora, a ne, kao što bi
trebalo, ispred njega, pa su sve kompjutorske naredbe morale prvo
proći kroz njega. Kako je Amalfi je zaključio, posljedica toga je bilo
slabo, ali ozbiljno, trzanje pri svakoj kompjutorskoj korekciji. Kao da
su te IMT-ove generatora priključili kromanjonci.
Ali ovi generatori će omogućiti gradu polijetanje. A to je bilo ono
najvažnije.
 Završivši pregled pomoćnog generatora, Amalfi se bolno
ispravio nastojeći opustiti mišiće u leđima. Nije imao ni približno
pojma koliko je vremena prošlo. Činilo mu se da su protekli mjeseci.
Heldon ga je i dalje promatrao; ispod očiju je imao duboke plave
podočnjake, ali je još bio potpuno budan i oprezan.
Nigdje u ovoj podzemnoj prostoriji Amalfi nije pronašao mjesto
odakle bi se moglo upravljati spinskim poljem IMT-a. Dakle,
nadzorno mjesto bilo je negdje drugdje; glavni upravljački vodovi su
ulazili u jednu cijev koja je vodila ravno kroz strop dvorane.
...Jer IMT je izazvao neba pad!
Amalfi je razmedjivo zijevnuo i ponovno se sagnuo, ovog puta
učvršćujući poklopac na otvor za nadzor pomoćnog generatora.
Karst je čučao u blizini i savršeno iskreno drijemao, ležeći opušteno i
udobno poput mačke na visokoj polici. Heldon ih je promatrao.
"Morat ću vam obaviti ovaj posao" reče Amalfi. "Posao je zaista
zahtjevan; mogao bi potrajati tjednima."
"Očekivao sam to" reče Heldon. "I sa zadovoljstvom sam vam
pružio dovoljno vremena da to sami shvatite. Ali, ne vjerujem da
ćemo mijenjati dijelove."
"Ali to je potrebno."
"Može biti. No ovi strojevi očito imaju veliki sigurnosni faktor,
inače nikad ne bismo ni mogli letjeti ovim gradom." (Ne ‘naši predci
nego ‘mij zapazio je Amalfi. Heldon se poistovjetio s onim zločinom.
Za to će platiti.) "Morate razumjeti, gradonačelniče Amalfi, da ne
možemo riskirati da vi strojevima učinite nešto što mi sami ne bismo
mogli, a sve zbog manje vjerojatne pretpostavke o povećanju njihove
učinkovitosti. Ako ovi strojevi u ovakvom stanju mogu raditi, morat
ćemo se zadovoljiti time."
"Oh, da, radit će" reče Amalfi. Počeo je sustavno pospremati
svoju opremu. "Neko vrijeme. Ipak, letjeti pomoću njih nije sigurno."
Heldon je slegnuo ramenima i krenuo spiralnim metalnim stubama
dolje prema podu dvorane. Amalfi je još trenutak kopao po
naprtnjači. Onda je naglašeno ritnuo Karsta da ga probudi -ritnuo ga
je žestoko, jer je znao da ne vrijedi glumatati kad te rođeni gonitelj
robova promatra - i kretnjom pokazao kmetu neka ponese
naprtnjaču. Krenuli su dolje za Heldonom.
 Proktor se osmjehivao, ali to je bio zloslutan osmijeh. "Let nije
siguran?" reče. "Da, nisam ni pretpostavljao da su ti strojevi sigurni.
Ali, sada vjerujem da su opasnosti uglavnom političke."
"Zašto?" reče Amalfi, nastojeći održati svoje disanje u
umjerenim granicama. Odjednom se osjetio strahovito iscrpljenim;
prošlo je - koliko sati? Pojma nije imao.
"Jeste li svjesni koje je doba, gradonačelniče Amalfi?"
"Pa rekao bih - vjerojatno je jutro" reče Amalfi tupo, trzajima
namještajući naprtnjaču čvršće na Karstovo pognuto lijevo rame. "U
svakom slučaju, prokleto je kasno."
"Vrlo kasno" reče Heldon. Sada više nije skrivao svoj izraz lica,
zlurado se kesio. "Ugovor između moga i vašega grada istekao je
danas u podne; sada je već jedan sat poslijepodne. Ovdje smo
proveli cijelu noć i cijelo prijepodne. A eno vašeg grada još na
našem tlu pa je time ugovor prekršen, gradonačelniče Amalfi."
"Previd...!"
"Ne, nego pobjeda." Iz nabora svoje halje Heldon izvuče malenu
srebrnu cijev i puhne u nju. "Gradonačelniče Amalfi, odsad se
smatrajte ratnim zarobljenikom."
Srebrna cjevčica nije ispustila nikakav čujni zvuk, ali se u
prostoriji odjednom stvoriše desetorica. Mezotronske puške koje su
nosili bile su prastare konstrukcije, vjerojatno iz doba prije
Kammermana, baš kao i generatori spinskog polja IMT-a.
Ali poput spinskih polja i one su stvarale dojam učinkovitosti.

Karst se sledio; Amalfi ga je odledio nepotrebno jakim udarcem

u rebra, a onda je započeo prebacivati sadržaj svoje male naprtnjače
u veliku Karstovu.
"Pozvali ste zemaljsku policiju, pretpostavljam?" reče. "Odavno.
Taj put bijega sada će biti onemogućen. Dopustite da kažem,
gradonačelniče Amalfi - ako ste očekivali da ćete ovdje dolje naći
nekakve upravljačke uređaje koje biste mogli onesposobiti - a
dopustio sam vam tu potragu koliko god ste htjeli - onda ste od mene
očekivali previše gluposti."
Amalfi ne odgovori. Metodično je nastavio prebacivati opremu.
"Previše radite rukama, gradonačelniče Amalfi. Podignite ruke u vis i
polagano se okrenite."
 Amalfi podigne ruke i okrene se. U svakoj ruci je držao po jedan
mali crni predmet, oblika i veličine jajeta.
"Eh, gluposti sam očekivao baš toliko koliko sam i dobio" reče
razgovornim tonom. "Vidite što držim ovdje gore u ruci. Budete li u
mene pucali, mogu ispustiti, i ispustit ću, jedno ili oba. Mogao bih ih i
sada ispustiti. Umoran sam od tog vašeg sablasnog grada." Heldon
frkne. "Eksploziv? Plin? Smiješno; ništa tako sitno ne može imati
dovoljno snage za uništenje grada; a vas dvojica nemate ni maske.
Zar me smatrate budalom?"
"Događaji dokazuju da to jeste" reče Amalfi mirno. "Postojala je
velika mogućnost da ćete pokušati učiniti nešto protiv mene čim me
uvučete u IMT. To nisam mogao unaprijed spriječiti dovođenjem
nekih čuvara sa sobom. Vi niste upoznali moju pograničnu policiju;
tvrdi su to momci, a posla nisu imali tako dugo da bi baš rado
preuzeli obradu vaše dvorske posade. Zar vam nije palo na um da
sam svoj grad napustio bez tjelesnih čuvara samo zato što sam imao
manje zamjetni način zaštite?"
"Jaja" reče Heldon podrugljivo.
"Zapravo, to i jesu jaja; radi upozorenja, izvana su obojena
crnom anilinskom bojom. Unutra su pileći embriji zaraženi
dvosatnom alveolarnom zemaljskom mutiranom kugom - to je novi
soj, koji se prenosi zrakom, razvijen u našem laboratoriju za
bakteriološki rat. Otvoreni svemir omogućava laboratorijske uvjete za
izvođenje takvih trikova; tu smo tehniku naučili od jednog Oki-grada
specijalista za agronomiju. Samo dva jajeta - ali ako ih ispustim,
morat ćete potrbuške puziti za mnom sve do moga grada kako biste
dobili injekciju jedinog antibiotika koji liječi tu bolest. I taj antibiotik
smo sami razvili."
Nastala je kratkotrajna šutnja, naglašena bučnim disanjem
proktora. Naoružani ljudi su s nelagodom pogledavali prema crnim
jajima; djevi njihovih pušaka su se počele tresti. Amalfi je bio vrlo
pažljivo odabrao svoje oružje; statična feudalna društva se oduvijek
silno boje kuge, jer su je vrlo često imala prigodu vidjeti.
"Pat pozicija" reče Heldon naposljetku. "U redu, gradonačelniče
Amalfi. Vi i vaš rob možete slobodno izaći iz ove prostorije - " "I iz
zgrade. Začujem li i najmanji zvuk potjere uza stube, bacit ću ovo
dolje na vas. Usput, rasprskavaju se vrlo snažno - virus u tkivu
pilećeg embrija stvara mnogo plina."
"Vrlo dobro" reče Heldon kroz zube. "Onda, i iz zgrade. Ali ništa
niste s time dobili, gradonačelniče Amalfi. Ako se i uspijete vratiti u
vaš grad, stići ćete točno na vrijeme da svojim očima vidite pobjedu
IMT-a, i to pobjedu kojoj ste i vi doprinijeli. Mislim da ćete se
iznenaditi kad vidite koliko temeljiti možemo biti."
"Ne, neću se iznenaditi" reče Amalfi ravnim, hladnim,
nemilosrdnim glasom. "Znam sve o IMT-u, Heldone. Ovo je za
Bijesne Pse kraj puta. Kad budete umirali, vi i cijela posada
Industrijskih Međuzvjezdanih Trgovaca, sjetite se Tom Pet’.’
Heldon lice poprimi boju pepela; začudo, ta se promjena vidjela i
na barem četvorici njegovih vojnika. Onda se boja započne vraćati u
njegove masne obraze. Zahripao je gotovo nečujno: "Van" a zatim
iznenada punim plućima: "Van! Gubite se!" Žonglirajući nemarno
jajima, Amalfi krene prema vratima s olovnom hermetičkom zaštitom
protiv zračenja. Karst je klipsao za njim i dok je prolazio pokraj
Heldona sav se zgrčio od straha. Amalfi je smatrao da kmet možda
previše glumi, ali Heldon to nije primijetio, držao je do Karsta koliko
bi i do kakvog konja.
Debela olovna vrata se zatvoriše skrivajući Heldonovo bijesno,
uplašeno lice i odsjaje fluorescentnih svjetiljki koji su se zrcalili na
drevnim generatorima spinskog polja. Amalfi ugura ruku u Karstovu
naprtnjaču, ostavljajući jedno jaje u gnijezdo od silikonske pijene iz
kojeg ga je i uzeo, i izvuče tu ruku držeći u njoj odvratan
Schmeisserov automatski pištolj. Zatakne ga za pojas svojih hlača.
"Penji se stubama, Karst. Brzo. Morao sam ih obrijati na suho.
Penji se, stižem odmah za tobom. Što misliš, gdje bi se mogla
nalaziti upravljačka ploča tih strojeva? Snop upravljačkih vodova ide
uvis kroz strop dvorane."
"Na vrhu Hrama" reče Karst. Grabio je golemim skokovima uz
uske stube, naizgled bez i najmanjeg napora. "Tamo gore je
Dvorana zvijezda u kojoj se sastaju Velika Devetorica. Ne znam
kako se dolazi do te sobe."
Nagrnuli su u hladno kameno predsoblje. Amalfijeva baterijska
svjetiljka je lutala po podu i pronašla izdignutu piramidu. Karst ju je
ritnuo. Otegnuto stenjući nagnuta ploča se spustila natrag u ležište,
postajući opet tek još jedna od mnogih podnih kamenih ploča.
Svakako je morala postojati i mogućnost njenog podizanja iznutra,
ali će Heldon oklijevati to učiniti; ploča je u svom kretanju stvarala
buku, dovoljno jaku da upozori Amalfija da ga netko prati. Amalfi je
bio potpuno spreman baciti crno jaje čim začuje prvu škripu. Heldonu
je to bilo posve jasno.
"Želim da izađeš iz grada i pritom povedeš sa sobom sve
kmetove koje možeš naći" reče Amalfi. "Ali prvo ćemo morati nešto
točno tempirati. Netko će morati okrenuti onaj prekidač tamo dolje,
kojeg si morao zapamtiti, ali to neću moći ja, jer moram u Dvoranu
zvijezda. Heldon će pogoditi da sam tamo krenuo pa će krenuti za
mnom. Karst, čim on prođe, moraš sići i prebaciti taj prekidač."
Stigli su do niskih vrata kroz koja ih je Heldon uveo u Hram. Od
njih se stubište nastavljalo uvis. Ispod vrata je dopiralo jako dnevno
svjetlo.
Amalfi odškrine stara vrata i proviri van. Unatoč sjaja
poslijepodneva, zbijene i masivne zgrade IMT-a su oko sebe stvarale
zbunjujuće mnoštvo sjena. Prošlo je pet-šest kmetova olovnih očiju;
iza njih je hodao jedan proktor, napola zaspao.
"Hoćeš li moći naći put natrag do one kripte?" prošapće Amalfi,
ostavljajući vrata odškrinutim.
"Samo je jedan put do nje."
"Dobro. Onda se vrati. Naprtnjaču ostavi ovdje ispred vrata; više
nam ne treba. Čim Heldonova skupina prođe uza stube, vrati se
dolje i okreni taj prekidač. Onda bježi iz grada; dok se sve one
elektronske cijevi postupno zagriju proći će oko četiri minute, i to ti je
sve vrijeme na raspolaganju; ne gubi ni sekundu. Jasno?"
"Da, ali...!"
Nešto prohuji iznad Hrama poput lavine šljunka i udalji se.
Amalfi zažmiri na jedno oko, drugim pogleda prema nebu. "Rakete"
reče. "Ponekad mi nije jasno zašto sam inzistirao na ovako
primitivnom planetu. Ali, možda ću ga naučiti voljeti. Sretno, Karst.
Okrene se prema stubištu.
"Ostat ćete tamo gore u njihovoj klopci?" reče Karst.
"Neću. Amalfi neće. Ne spominji nikakvo ali, Karst. Kreći!"
Preletjela je još jedna raketa, a u daljini se začula teška
eksplozija. I poput bika u napadu, Amalfi jurne uza stubište prema
Dvorani zvijezda.

Stubište je bilo dugo i usko, jako je zavijalo u stranu, a stube su

bile dosadno uske i niske. Amalfi se sjetio da proktori nikada ne idu
uza stube; nose ih kmetovi na rukama. Ovakve stube su
omogućavale siguran oslonac, ali ne i brzinu kretanja.
Koliko je Amalfi mogao proračunati, stubište se blago dizalo
uzduž vanjskog zavoja kupole Hrama, opisujući jedan i pol spiralni
zavoj do samoga vrha. Zašto? Moglo se pretpostaviti da proktori,
iako se ne moraju vlastitom snagom penjati stubištem, ipak ga ne bi
gradili bez razloga. Zašto, primjerice, Dvorana zvijezda nije mogla
biti dolje gdje su i generatori spinskog polja, zašto je morala biti na
vrhu Hrama?
Tek što je prošao prvih pola zavoja, dobar razlog mu postane
očit. Kroz pukotine između kamenih ploča kupole počeli su odozdo
dopirati razni zvukovi, šuškanje dolaska ljudi, mrmor njihovih
glasova. Očito, okupljali su se vjernici. Amalfi je odmicao uvis, dugim
zavojem spirale, a glasovi su postajali sve jasniji pa su se već gotovo
mogli gotovo razabrati svaki za sebe. Gore, gdje bi se matematički
moralo nalaziti dno kupole i gdje se nalazio pod Dvorane zvijezda,
graditelj Hrama je očito napravio galeriju za prisluškivanje - otvor na
koji proktor može prisloniti uho te čuti i najtiši šapat možebitnih
zavjerenika koji bi se mogli naći u mnoštvu vjernika.
Amalfi je morao priznati da je to izvrsno rješenje. Na planetarna
gdje postoje crkve, zavjerenici ih najčešće smatraju sigurnim
mjestom za tiho dogovaranje o planu djelovanja. U Amalfijevom
svemiru, nad svakim planetom s crkvama vječito je visio mač
pobune.
Pušući poput dupina, popeo se nekako uz zadnji zavojiti dio ove
grčke stubišne spirale. Ravno u njega gledala su neka čvrsto
zatvorena vrata, cijela izrezbarena šarama nekakvog lažnog
bizantskog pisma. Nije gubio vrijeme na divljenje umjetničkoj
vrijednosti tih vrata; tresnuo ih je žestoko neposredno ispod dva
vidno umjetna safira malo iznad sredine. Vrata se otvoriše.
Razočarenje ga je trenutno zaustavilo. Soba pred njim je bila
elipsa male ekscentričnosti, redovnički "gola, a jedini namještaj je bio
samo teški drveni stol i devet stolaca, sada odmaknutih unatrag s
naslonima do zida. Nikakvih upravljačkih ploča tu nije bilo, a niti
mjesta gdje bi mogle biti skrivene. Nije bilo ni prozora.
To što nije bilo prozora pružilo je Amalfiju potrebnu informaciju.
Onaj drugi, glavni razlog zašto je Dvorana zvijezda morala biti baš
na samom vrhu hrama bio je to što je uz nju bila skrivena i kabina za
upravljanje letom IMT-a. A kad se radi o tako starom gradu i kad je
vidljivost najvažnija - upravljačka kabina mora biti na samom vrhu
najviše gradske zgrade osposobljena za promatranje u svim
smjerovima, po mogućnosti što bliže onim idealnim 360 stupnjeva.
Shvatio je da nije stigao dovoljno visoko.
Pogledao je strop. Na jednoj od ravnih kamenih ploča vidjelo se
polukružno udubljenje, ne mnogo veće od velikog novčića. Kamena
površina oko tog udubljenja bila je jako istrošena.
Amalfi se nacerio i pogledao ispod drvenog stola. I evo, motka
je bila tu - duga, s kukastim kljunom na jednom kraju, zakvačena u
klinove. Istrgnuo ju je, ustao i gurnuo kljun u otvor.
Ploča se lagano spustila, jer je na jednom kraju imala šarke,
slično kao i ploča na podu iznad prostorije s generatorima spinskog
polja. Predci ovih proktora nisu baš bili skloni mijenjanju svojih
inženjerskih rješenja. Slobodni kraj ploče gotovo je dotaknuo stol.
Amalfi skoči na stol i krene uz kosinu ploče; kad se približio vrhu
pomak težišta cijelog sustava aktivirao je negdje neki mehanizam s
protuutegom pa se ploča natrag zatvorila, odnijevši ga do kraja.
Vidjelo se da je ovo upravljačka kabina. Bila je mala,
prenatrpana panelima pokrivenih debelim slojem prašine. Na svaku
od četiri strane svijeta gledao je po jedan okrugli prozorčić od
debelog stakla; peti je prozorčić bio točno iznad glave. Na jednom
panelu gorjelo je zeleno svjedo, samo jedno. Dok se Amalfi primicao,
svjetlo se ugasi.
To je Karst isključio spinsko polje. Amalfi se nadao da će taj
seljak uspjeti ponovno izaći. Karst mu se sviđao. Bilo je nečeg u toj
stoičkoj, mučeničkoj hrabrosti koja nije padala ni pred kakvim
šokovima i u pomamnoj gladi te inteligencije tako dugo lišene hrane -
nečega što ga je podsjećalo na nekoga koga je nekoć poznavao.
Nije bio svjestan da ga je Karst podsjećao na njega samog, ali onog
negdašnjeg, dvadeset i pet godišnjeg Amalfija. On to nije znao, a
sada više nije postojao nitko živ tko bi mu to mogao reći.
 Spinska polja su zapravo vrlo jednostavna; Amalfiju nije bilo
teško pronaći odgovarajuće kontrole i postaviti u položaj koji je
njemu odgovarao, a niti mu je bilo teško obaviti još nekoliko vrlo
odabranih postupaka sabotaže. Teže je bilo sakriti koja je mjesta
dirao: svaki njegov dodir ostavljao je duboke tragove u teškoj prašini.
Naposljetku se sjetio da postoji samo jedan način: skinuo je košulju i
započeo njome vitlati redom po svim tablama. Uskoro je morao toliko
kihati da su mu suze izbile na oči, ali je postigao cilj.
Sad je još samo trebao pobjeći.
Dolje u Dvorani zvijezda već su se čuli neki zvukovi, ali on se
još nije bojao izravnog napada. Imao je i nadalje jedno crno jaje, što
su i proktori znali. Osim toga, motku s kukastim kljunom ponio je sa
sobom, pa bi se proktori, da uđu u upravljačku kabinu, morali penjati
jedni drugima na ramena. Njihovo fizičko stanje nije bilo baš
pogodno za takve stvari, a osim toga trebalo im je biti jasno da ljudi
koji izvode takve cirkuske točke mogu biti odbijeni i na neki vrlo
jednostavan način, recimo udarcem u zube.
Ipak, Amalfi nije namjeravao provesti ostatak svoga života u
upravljačkoj prostoriji IMT-a. Preostalo mu je još samo šest minuta
za bijeg odavde i iz grada kao cjeline.
Nakon što je utrošio nekih četiri sekunde na brzo razmišljanje,
Amalfi stane na kamenu ploču, izbacujući je tako iz ravnoteže, i
polagano sklizne dolje na stol Dvorane zvijezda.
Nakon kratke zbunjenosti, pet-šest pari ruku ga čvrsto zgrabi i
obori na stol. Heldonovo lice, neprepoznatljivo od silnog bijesa i
straha, unese se u njegovo.
"Što si učinio? Odgovori ili ću te dati rastrgati na komade!"
"Ne budi glup. Reci svojim ljudima da me puste. Siguran izlazak
koji si mi dopustio još vrijedi, a ako mi ga pomišljaš zabraniti, imam
isto oružje kao i prije. Pusti me, jer tako mi svih bogo.J"
Heldonovi gardisti su ga pustili još prije nego je završio
rečenicu. Heldon je skočio sa stola i započeo se povlačiti. Nekoliko
drugih ćelavih ljudi u haljama odmaknuše se od njega - očito je
Heldona veliki strah natjerao da još nekima od Velike Devetorice
kaže što je učinio. Amalfi natraške izađe iz Dvorane zvijezda, spusti
se niz dvije stube, sagne se, položi svoje preostalo crno jaje pažljivo
na prag i pokazujući palcem nos bijesnim vojnicima baci se niz
spiralno stubište u ludoj trci.
Kad bude uključio upravljačke aparate, Heldonu će trebati još
neke vrijeme, možda i čitava minuta, da shvati da su generatori
spinskog polja isključeni dok je on naganjao Amalfija. U najboljem
slučaju trebat će mu još sljedeća jedna minuta da pošalje nekog
pomagača u podrum i uključi ih. Nakon toga na zagrijavanje
elektronskih cijevi potrošit će još daljnjih četiri minute. Tada će IMT
poletjeti.
Poput metka, Amalfi izleti na usku stazu, odatle na ulicu,
okrznuvši usput jednog zapanjenog proktora. Iza njega se začula
vika. Pognut, nastavio je trčati punim trkom.
Unatoč sjaja dva sunca, u ulici je bilo gotovo mračno. On se
držao sjena, jureći prema najbližem uglu. Kameni vijenac pod
krovom jedne od zgrada ispred njega odjednom je postao bijelo
užaren poput lave, a onda se započne gasiti kroz razne nijanse
crvenog. Amalfi nije ni čuo prateći vrisak mezotronske puške;
usredotočio se na nešto drugo.
Onda je zašao iza zgrade. Kako se Amalfi sjećao, najbrži put do
ruba grada vodio je ulicom koju je upravo napustio, ali njome nije
mogao ići; nije želio biti spaljen. Ostala mu je nada da će se nekim
drugim putem uspjeti na vrijeme izvući iz IMT-a.
Uporno je trčao dalje. Još jednom je netko pucao na njega, ali
ovaj put čovjek koji nije znao na koga treba pucati. Ovdje je Amalfi
bio jednostavno čovjek u trku i koji nije bio prepoznatljiva meta; hitac
je vjerojatno rezultat zbunjenosti, bez nišanjenja...
Tlo se slabašno zatreslo, kao koža nekog monstruma koji spava
i u snu otresa muhe. To Amalfija natjera na još brži trk.
Novi potres, ali sada jači. Zatim stenjanje, dugo, otegnuto koje
je kao teški val putovalo kroz stjenovitu podlogu grada. Taj je zvuk
natjerao i proktore i kmetove da zajedno izjure iz zgrada poput
stampeda.
Pri trećem se potresu nešto uz potmulu grmljavinu srušilo u
blizini gradskog središta. Amalfija je zagradilo besciljno komešanje
rulje; probijao se šakama, zubima, svojom kuglastom glavom...
Stenjanje je postajalo sve jače. Tlo se odjednom zaljulja. Amalfi
padne na lice. Poput klasja popadaše zajedno s njim i svi koji su se
našli u toj gomili. Na sve strane začulo se mahnito vrištanje, unutar
zgrada najstrašnije. Iznad Amalfijeve glave jedan se prozor
eksplozivno rasprsnuo, a kroz uzdrhtali zrak poleti tijelo neke žene,
svijajući se i okrećući.
Amalfi naglo ustane i pljujući krv pojuri dalje. Sada je pločnik
ispred njega bio ispucao, razbijen na velike, nepravilne komade,
poput mozaika nekog luđaka. Svi blokovi stijena s druge strane
pločnika bili su nagnuti, izmiješani.
Već se naveliko pentrao preko tih blokova, a onda je shvatio da
oni vjerojatno označavaju granicu onog prvobitnog IMT-a. Izvan te
goleme pukotine pune stijena bilo je još zgrada, ali je pukotina
pokazivala mjesto gdje se rub drevnog Oki-grada svojedobno
utisnuo do razine okolnog da planeta. Zapuhano se borio za zrak;
bacao se sa stijene na stijenu, žureći prema udaljenijoj strani
pukotine. Ovo je bilo najopasnije područje: podigne li se IMT sada,
lavina stijena samljet će Amalfija, pretvoriti ga u mljeveno meso. Ali,
stigne li do prostranstva vrištine...
Iza njega je stenjanje jednolično raslo i naposljetku je zvučalo
kao trganje neke beskonačne metalne ploče. Daleko na vrištini
ispred Amalfija svjetlucao je New York, obasjan zadnjim zrakama
dvostrukog sunca. Oko grada se vodila borba; mali, sjajni bljeskovi
su se pojavljivali i nestajali na njegovim rubovima. Raketni
zrakoplovi, čije je zvukove Amalfi ranije čuo, letjeli su strelovito preko
neba, ispuštajući neke crne predmete. New York je na njih
odgovarao mlazovima dima.
Tada se pojavio zasljepljujući bljesak i, kad je Amalfi opet
mogao vidjeti, ostala su još samo tri raketna zrakoplova. Za nekoliko
sekundi ni njih neće biti: Gradski Oci nikad nisu promašili.
Amalfijeva pluća su gorjela. To isto je osjećao ispod sandala.
Nogom zapne o neku granu trnovitog žbuna i ponovno padne.
Pokušao je ustati, nije mogao. Spržena vriština iz koje se nekoć
davno dizao neki buntovni grad, počela je prijeteći tutnjati. Svalio se
na leđa. Zbijeni tornjevi IMT-a su se njihali, a duž čitavog ruba grada
valjali su se i nagomilavali golemi blokovi stijena i komada tla. Sličilo
je na razbijanje oceanskih valova. A zatim - nešto nemoguće - tanka
crta svjetlosti, intenzivnog crvenkastog sjaja, probijala se ispod
raspršenih gromada. Sunca su sjala ispod grada...
 Svijeda crta se širila. Stari grad se vinuo u zrak divovskim
skokom; razbijanje davno učvršćenih temelja paralo je sluh. S
rubova golemog kamenog masiva gomile ljudi bacale su se očajno
prema vrištini; uglavnom kmetovi, zapazi Amalfi. Naravno, proktori
su još pokušavali ovladati letom svoga grada...
A taj grad se dizao veličanstveno. Hvatao je brzinu. Amalfijevo
srce je tuklo poput čekića. Ako Heldon i njegova ekipa na vrijeme
shvate što je Amalfi učinio s upravljačkim uređajima, ona stara
balada.će se ponovno zbiti na ovoj pozornici; proktori će smrviti
svoga protivnika i sigurni vječito vladati.
Međutim, Amalfi je svoj zadatak obavio dobro. Grad IMT se nije
prestao dizati. Duboko šokiran, on shvati da je IMT već kilometar
visoko i nastavlja se ubrzano dizati. Zrak je tamo svakako već rjeđi,
a proktori su toliko toga već zaboravili da neće znati što učiniti... Tri
kilometra.
Grad je sada izgledao manji. Na dvadeset kilometara bio je
samo valovita mrljica osvijedjena s jedne strane. Na pedeset
kilometara, samo točka mutne svjetlosti.
Iz obližnje jaruge se pojavi jedna kratko ošišana, nakostriješena
glava, zatim golema ramena. Bio je to Karst. Još je trenutak gledao u
visine, ali IMT je na visini od stotinjak kilometara već bio jedva vidljiv.
Karst spusti pogled prema Amalfiju.
"Može li - može li se IMT vratiti?" upita promuklo.
"Ne" reče Amalfi koji je postupno uspio zadobiti nadzor nad
svojim disanjem. "Nastavi gledati, Karst. Ono gore još nije završeno.
Sjeti se, proktori su pozvali zemaljsku policiju...!"
Tog trenutka grad IMT se ponovno pojavio - na neki način. Treće
sunce se rascvjetalo na nebu. Blistalo je tri ili četiri sekunde. Zatim
se ugasilo zauvijek.
"Policiju su upozorili" reče Amalfi smireno, "da će jedan Oki--
grad pokušati pobjeći. A policija ga je otkrila i uništila. Naravno,
uništili su pogrešan grad, ali oni to ne znaju. Sad će otići kući - a mi
smo već u svome domu - i mi i ti i tvoji zemljaci. Stigli smo kući, na
Zemlju, zauvijek."
Oko njih se čulo mumljanje mnogih glasova, utišano tolikom
katastrofom, ali utišano i zbog nečeg drugog - nečeg tako starog, a i
tako novog, da na planetu kojim je IMT vladao gotovo nije postojala
riječ za to. A ta je riječ glasila: sloboda.
"Na Zemlju?" ponovi Karst. Obojica su bolno ustali. "Što želite
time reći? Ovo nije Zemlja...!"
Daleko na vrištini svjetlucao je Oki-grad - grad koji se utaborio
da pokosi neke travnjake. Iza grada se dizao oblak zvijezda.
"Sada jest" reče Amalfi. "Svi smo mi Zemljani, Karst. Zemlja nije
samo jedan maleni planet ukopan u nekoj tamo galaktici daleko od
ove naše. Zemlja je nešto mnogo više, značajnije od toga. Zemlja
nije mjesto. Zemlja je način mišljenja."