Karin Fossum

Tko se vuka boji

© CAPPELEN DAMM AS 1997.

Objavljeno u dogovoru s književnom agencijom

Cappelen Damm AS, Oslo, Norveška.
Naslov izvornika: Den somfrykter ulven
 Mrzim ljude samim time što postoje i intenzivno im zavidim
kad ih vidim kako se kreću vlastitom zemljom.

Ja, luđak, sjedim u svojoj kocki leda i vodim precizne bilješke o

svim neprijateljskim postupcima ljudi upravo prema meni.
I u mračnom prostoru osvete raste vladar svijeta.

Elgard Jonsson
 Blještava zraka probijala se koso između drveća.
Šok ga je natjerao da naglo stane. Bio je nepripremljen. Sišao je s
kreveta, polako išao kroz polumračnu kuću, još u polusnu, izašao na
kamen stuba pred ulaznim vratima. I onda je naletio na sunce.
Zabolo mu se u oči poput šila. Naglo je podignuo ruke pred lice, no
svjetlo se i dalje probijalo, tražilo put kroz hrskavice i kosti, ravno u
mrak lubanje. Unutra je sve bilo prodorno bijelo. Misli su bježale u sve
kutove, smrskane u atome. Htio je glasno vrisnuti, ali nikad nije
vrištao, to mu je bilo ispod časti. Umjesto toga, stisnuo je zube i ostao
stajati na stubama najmirnije što je mogao. Nešto se upravo događalo.
Koža glave počela mu se zatezati, osjetio je to kao sve jače bockanje.
Stajao je držeći se za glavu. Osjetio je kako mu se oči okreću u stranu,
nosnice se šire i postaju velike poput ključanica. Malko je jauknuo,
pokušao se suzdržati, ali nije mogao zaustaviti tu strahovitu silu. Crte
lica polako su mu izbrisane. Ostala je još samo gola lubanja, prevučena
bijelom, prozirnom kožom.
Grozničavo se borio i tiho stenjao, pokušavao opipati vlastito lice,
da vidi je li još uvijek ondje. Nos mu je postao mek i odvratan. Povukao
je ruku. Uništio je ono malo što je bilo ostalo, jasno je osjetio kako je
nos otklizao i izgubio oblik, poput trule šljive.
Onda je iznenada prestalo. Oprezno je disao, osjetio kako mu lice
ponovno klizi na mjesto. Nekoliko je puta trepnuo, otvorio i zatvorio
usta, ali kad se htio vratiti unutra, nešto ga je probolo u prsima. Oštre
kandže neke nevidljive zvijeri. Presavinuo se i obgrlio da se suprotstavi
sili što mu je sve jače i jače stezala prsa. Bradavice su mu nestale pod
pazuha, koža golog trupa tanjila se, žile se ispupčile poput čvornatih
kablova, pulsirajući crnu krv. Stajao je presavinut napola i osjećao da
dolazi, da se više ne može oduprijeti.
Odjednom se raspuknuo poput trola na suncu. Utroba i crijeva
ispala su van. Pokušao je zadržati sve na mjestu, uhvatio rubove rana i
navukao ih da ih spoji, no curilo mu je i kapalo kroz prste i skupljalo mu
se pod nogama poput iznutrica u klaonici. Srce je još uvijek tuklo kao
bubanj, zatvoreno iza rebara, izbezumljeno od straha. Dugo je tako
stajao, presavinut i grcajući za zrakom. Trbušna šupljina bila mu je
prazna. Otvorio je jedno oko i nervozno pogledao niz tijelo. Prestalo je
teći iz njega. Drhtavim je rukama počeo skupljati sadržaj utrobe.
Nasumce ga je trpao unutra, drugom rukom istovremeno držeći kožu
da odmah ne isklizne van. Ništa nije došlo na pravo mjesto, stršilo je na
najčudnijim mjestima, ali ako uspije zatvoriti ranu, nitko to neće
primijetiti. Znao je da nije građen kao drugi, no to se nije vidjelo izvana.
Čvrsto držeći kožu lijevom rukom, desnom je cijelo vrijeme trpao. Na
kraju je većinu toga vratio unutra. Na stubama je ostalo samo nekoliko
krvavih mrlja. Čvrsto je skupio ranu i osjetio kako se sve zatvara. Cijelo
je vrijeme oprezno disao, da se ne rasprsne ponovno. Još uvijek je
stajao ukočen na stubama. Još uvijek je sunce sjalo kroz šumu svojim
bijelim zrakama, oštrim poput mača. No bio je opet cio. Jednostavno se
sve prebrzo odvilo. Nije trebao otići iz kreveta ravno na sunce, bez
razmišljanja. Uvijek se kretao u nekom drugom prostoru, gledajući
svijet kroz taman veo koji je ublažavao oštrinu sunca i zvukova izvana.
Veo je sam držao na mjestu dubokom koncentracijom. Sad se
zaboravio. Istrčao je u novi dan, bez opreza, kao dijete.
Činilo mu se da je kazna apsurdno prestroga. Jer dok je spavao u
mračnom krevetu, sanjao je nešto zbog čega je iskočio iz kreveta i
izjurio van bez razmišljanja. Sklopio je oči i prizivao pojedine slike.
Vidio je svoju majku u podnožju stuba. Iz usta joj je pulsirala crvena,
topla krv. Jaka i okrugla u bijeloj pregači s velikim cvjetovima,
podsjećala je na prevrnut vrč iz kojeg se izlijeva crven umak. Sjećao se
njezina glasa. Uvijek praćen turobnom flautom. Polako se vratio u kuću.

Ovo je priča o Errkiju.

Počela je ovako: bilo je tri u noći kad je otišao iz ludnice. Ne zovemo
to ludnica, Errki, i iako je ti privatno, u izvjesnom smislu, imaš pravo
zvati kako god hoćeš, trebao bi barem imati obzira prema drugima i
upotrijebiti neki drugi izraz. To se zove pristojnost. Ili takt, ako ti je
tako draže. Jesi li čuo za to?
Bila je, Bog joj pomogao, tako elokventna da mu se činilo da riječi
teku iz nje poput ulja. Nakon riječi išao je njezin zvuk, prodorne
električne orgulje.
Zove se Varden, rekao je tad s kiselim osmijehom. Mi u Vardenu
jedna smo velika obitelj. Zvoni telefon, trebam Varden, molim vas!
Može li netko uzeti poštu za Varden?
Upravo tako. To je samo stvar navike. Svi bi ovdje trebali imati
malo obzira.
Ja ne, odgovorio je mrko. Ja sam ovdje prisilno hospitaliziran, po
članku petom. Opasan za sebe i možda druge. Sagnuo se i šapnuo joj na
uho.
Zahvaljujući meni ti imaš viši koeficijent plaće.
Dežurna sestra se tresla. Bilo je to doba dana kad se osjećala
najranjivije. Ta ničija zemlja između noći i jutra, sivkasta praznina kad
ptice zamuknu i nikad niste sigurni hoće li ikad više propjevati. Tad se
sve moglo dogoditi a da ona ni ne zna. Malo se usukala, odjednom
onemoćala. Nije imala snage gledati njegovu bol, sjetiti se tko je on. Da
je povjeren njoj. Mislila je samo da je odvratan, egocentričan i ružan.
Svjesna sam toga, prošaptala je. Ali ipak ste ovdje već četiri mjeseca
i, koliko ja vidim, čini mi se da vam se sviđa ovdje.
Rekla je to ustima napućenim poput kljuna kokoši. Orgulje su se
oglasile treštavim akordom.
Tad je pobjegao. Ništa lakše. Noć je bila topla i prozor je bio otvoren
na kant, petnaest centimetara. Istina, čvrsto pričvršćen za okvir
čeličnom šipkom, no problem je riješio demontiranjem cijele šipke.
Upotrijebio je kopču remena. Vijci su lako izašli iz tamnog drveta
zgrade stare preko sto godina. Imao je sobu u prizemlju. Iskočio je kroz
prozor, lak kao ptičica, i doskočio na tratinu.
Nije išao preko parkirališta, nego uzbrdo kroz šumu, prema jezercu
koje su zvali Zdenac. Bilo je svejedno kamo ide. Poanta je bila da nije
više htio biti u Vardenu.

Jezerce je bilo lijepo. Nije se pravilo važno, samo je bivalo ondje, bez
ikakvih mreškanja. Počivalo je u krajoliku, otvoreno i mirno. Nije ga
odgurivalo, nije ga uvlačilo. Nije ga diralo. Samo je bilo ondje. Ludnica
je bila nadohvat ruke, ali nije se vidjela od drveća. Nestor ga je zamolio
da malo stane i on ga je poslušao. Zurio je u crni Zdenac i sjetio se
Tormoda, kojeg su našli kako pluta ovdje licem prema dolje, s gumenim
rukavicama, kao i uvijek, i svijetlom kosom koja se ljuljuškala na
tamnozelenoj vodi. Nije izgledao lijepo, ali on nikad i nije bio lijep. Bio
je debeo i trom i imao oči neke dosadne boje, a, osim toga, bio je glup.
Odvratan, pudingast tip koji je hodao naokolo i ispričavao se svima,
bojeći se da će ih zaraziti, da im je na putu, da će netko primijetiti
njegov zadah. Sad je jadničak bio s Bogom na nebu. Možda se valja na
nekom oblaku, konačno oslobođen znojnih rukavica. Možda je gore
sreo Errkijevu majku, možda ona počiva na susjednom oblaku. Od
pomisli na Tormodove treptave oči sa svijetlim trepavicama progutao
je knedlu. Nekoliko se puta njegovo tanahno tijelo razdraženo trgnulo,
a onda je nastavio dalje u šumu.

Tamna silueta bila je vrlo vidljiva na svijetlozelenoj pozadini, no

nitko je nije vidio. Ostali su spavali. A na Tormodovo mjesto došao je
netko drugi. Nakon samoubojstva sveden je na onaj praktični fenomen
koji im uvijek dobro dođe: prazan krevet. Zapanjujuća preobrazba,
pomislio je. Tormod više nije bio Tormod, bio je prazan krevet. I sam
će postati prazan krevet, sa zategnutim plahtama. Slušao je glas i
lagano kimnuo. Zatim se nastavio vući dalje, dublje u gustu šumu. Kad
je dežurna sestra napokon odškrinula vrata njegove sobe, on je već dva
sata hodao zemljanim putem. Nije se usudila ponoviti razgovor koji su
vodili. Ne, nisam primijetila ništa neobično, bio je isti kao inače. Sunce
je sad već izašlo i obasjavalo joj lice kroz prozor sestrinske sobe, gdje
su imali jutarnji sastanak. Riječi su pekle u grlu kao kiselina.
On je prošao uz konjušnice. Čuo je velike tamne životinje kako
nemirno stružu kopitima. Jedna od njih ga je primijetila i glasno
zarzala. Pogledao ih je krajičkom oka i osjetio duboku čežnju da ostane
s njima, da bude kao one. Konja nitko ne bi pitao: Tko si ti? Konj dobije
teret koji u svakom trenutku može podnijeti, a poslije se može
odmarati. A loš konj koji ništa ne može dobije metak u čelo.
Jednostavno. Dan po dan. Korača po ograđenoj stazi s djetetom na
leđima. Pije iz one stare kade. Spava stojeći, obješene glave. Glavom i
repom tjera kukce. Dok ne dođe do kraja.
Neko je vrijeme išao cestom. Uskoro će se ljudi izvući iz popluna i
plahti. Ispuzati iz jazbina i mravinjaka, osjećao je kako se to približava
kao titranje u zraku. Uskoro će se pokrenuti promet. Errki je produžio
korak. Bilo je bolje vratiti se u šumu. Rijetko je dizao glavu. Volio je
treperavu šumu, svjetlucave zrake sunca kroz lišće i miris trave u
velikim nosnicama. Meko pucketanje grančica i vrijesa pod stopalima.
Drveće, sivo i suho, što je samo stajalo, usidreno u zemlju. Čupnuo je
jednu paprat, izvukao i korijen. Držao ju je pred očima i mumljao:
korijen, stabljika i list. Korijen, stabljika i list. Naposljetku se umorio. U
daljini je ugledao stjenoviti brežuljak, a ispod njega dubok hlad.
Skrenuo je onamo i zavalio se u travu. Cijelo je vrijeme slušao glas.
Jednolično je i ugodno zujao u njemu poput kakve elektrane. U džepu je
imao bočicu s poklopcem. San je brat Smrti, pomislio je i sklopio oči.

Bio je na početku ravnog dijela ceste.

Tako je samo Errki mogao hodati, teško i zastajkujući poput vrane s
prostrijeljenim krilom, ali brzo. Sve je na njemu visjelo i klatilo se: duga
kosa, otkopčana jakna i vrećaste hlače koje već odavno nije skinuo.
Stare poliesterske hlače koje su jetko zaudarale na znoj i urin. Glava mu
je bila naherena, kao da mu je pukla tetiva u vratu, i rijetko je dizao
pogled dok je hodao. Umjesto toga uporno je zurio u pod, i jedino što je
vidio bila su njegova stopala što su gazila dalje. Išla su sama od sebe.
Nije trebao cilj, mogao je satima hodati a da se ne umori. Uporno je
hodao poput igračke na navijanje s ključićem u leđima.
Bio je on muškarac od dvadeset četiri godine, uskih ramena, ali
iznenađujuće širokih bokova. Naslijedio je lošu građu kukova, zato ih je
morao tako osebujno zanositi da bi pokrenuo noge. Iritantno se klatio,
kao da ima nešto odvratno na leđima i pokušava to otresti. Zbog toga
bi mnogi pomislili da hoda kao starica. I vrat mu je bio tanji i duži nego
što je to uobičajeno za muškarce, gotovo pretanak da bi nosio težinu
glave. Ne da mu je glava bila neuobičajeno velika, no sadržaj joj je
itekako bio daleko teži nego većini ljudi.
Težio je samo šezdeset kilograma i nije puno jeo. Bilo mu je teško
odlučiti što hoće. Kruh ili kukuruzne pahuljice? Hot dog ili hamburger?
Jabuku ili bananu? Kako ljudi uspijevaju donijeti sve te odluke od kojih
se život sastoji? Kako mogu biti sigurni da su dobro izabrali?
U džepu je imao bočicu s poklopcem u kojoj je bilo ono što mu je
trebalo da ga noge slušaju i da mu se misli poslože u prihvatljive
nizove. Po hodnicima Vardena, u autobusu, u vlaku, ili dok luta cestom.
Kad nije bio u pokretu, ležao je i odmarao se.
Kosa mu je bila duga, crna i ravna, visjela mu je preko lica poput
prljavog busena. Koža mu je bila izbrazdana od akni. Pojavile su se kad
mu je bilo trinaest godina, izbile su poput malih vulkana. Prestao se
prati. Izgledale su još gore kad bi ih prao vodom i sapunom. Kad se
stara prljavština i masnoća nataložila na površini kože, nisu izgledale
tako strašno. Pod masnom se kosom može nazrijeti lice, dugo i usko,
oštrih jagodica i tankih crnih obrva. Oči su mu bile duboko usađene i
neobične, najčešće su izbjegavale poglede. No ako biste uhvatili njegov
pogled, blijedo bi zasjale. Sugovornika bi uvijek gledao iskosa odozdo, a
zbog kose i odjeće bio je blijed čak i ljeti. Hlače su mu visjele nisko na
bokovima, a na mjestu ih je držao kožnati remen. Kopča je bila
mesingani orao raširenih krila i svinuta kljuna. Imao je emajlirane
očice koje su zurile dolje, u nevidljiv plijen, recimo u Errkijev skroman
spolni organ ispod prljavih hlača. Penis mu je bio malen za muškarca
njegove dobi, i nikad nije penetrirao u ženu. To nitko nije znao, a on
sam potisnuo je tu činjenicu u korist drugih, važnijih stvari. Osim toga,
orao je bio dovoljno impresivan, ljuljao se u ritmu rotacije Errkijevih
bokova. Mogao je možda navesti ljude da pogrešno pomisle da mu je
oprema zapravo grabežljiva zvijer.
Na cesti je bilo tiho i vruće. Žute njive s obiju strana dokle pogled
seže. Iz daljine dolazila je mlada žena s dječjim kolicima. Izdaleka je
vidjela crnu osobu koja se klati i uvidjela da će se morati mimoići s
njom. Nije se imalo kamo skrenuti. Izgledao je čudno i, nakon što se
neko vrijeme približavao, osjetila je kako joj se tijelo napinje i postaje
ukočenije. Osoba se tresla i uvijala, imala je nešto istovremeno plaho i
agresivno u sebi, i pomislila je kako ga ne smije pogledati u oči, samo
žurno proći. Po mogućnosti s ravnodušnim, superiornim stavom. Ni u
kojem slučaju ne smije pokazati strah jer je bila uvjerena da će, poput
nepouzdanog psa, nanjušiti njezin strah i onda napasti.
Djevojka je bila onoliko svijetla i lijepa koliko je Errki bio taman i
ružan. Čak i kroz veo približavala mu se kao jarka svjetlost. Čvrsto je
držala kolica. Energično ih je gurala pred sobom kao štit, kao da je
voljna žrtvovati njihov sadržaj da spasi vlastitu kožu. Tako je Errki
pomislio. Dugo je išao duboko zamišljen, a sad je primijetio osobu koja
mu se sitnim koracima pojavila na rubu vidnoga polja. Izgledala je tako
obično, poput lepršavog bijelog papira. Nije dizao glavu. Odavno je
registrirao obrise i kretnju što mu je išla ususret.
Od svega u Errkijevu svijetu opažanja, djevojka s kolicima bila je
jedna od najjadnijih. Nije mogao pojmiti zašto istiskivanje djeteta
ženama na lice stavlja tako glup izraz čistog ushićenja. Unatoč milijardi
kukajućih ljudi na zemlji, rađanje djeteta mijenja čitav njihov pogled na
život. Nije mu to išlo u glavu. Ipak je bacio pogled na nju i postavio si
sljedeće pitanje: loše namjere ili ne? Dobre dotad nije osjetio. Osim
toga, nikad se nije dao nasamariti. Neprijatelj se ne prepoznaje po
vanjštini, površini. Ispod djetetova pokrivača mogla je, naprimjer,
skrivati nož. Zamislio je nešto račvasta vrha i nazubljena sječiva. Nikad
se ne zna.
Mimoišli su se. Errki je u tom trenutku začuo delikatno i sitno
zveckanje stakla. Djevojka je grčevito stisnula ručku kolica. Načas je
podignula pogled. Na svoj užas ugledala je čudno svjetlo u njegovim
očima, a ispod otkopčane crne jakne vidjela je natpis na majici: UBIJ
DRUGE.
To nije mogla zaboraviti. I tako je postala jedna od mnogih koji će
poslije dojaviti policiji da su baš taj dan vidjeli bjegunca, upravo na toj
ravnici.
Drugi su mu uvijek bili za petama. Nisu htjeli samo zapušteno tijelo,
kojem su organi bili pomiješani, ili kameno srce što se treslo iza
rešetaka kostura. Htjeli su ući u njega. U taj tajni prostor s blještavim
svjetiljkama. Upakirali su svoje loše namjere u lijepe riječi, tupili su o
blaženstvu stvarnosti i uzbudljivom izazovu zajedništva. Nije to mogao
podnijeti.
Kad on to ne želi!

Zbunjeno je zatresao glavom. Misli su mu odlutale izvan kontrole i

poremetile mu osjećaj za vrijeme. Uteturao je natrag u sobičak i
potonuo na prljavi madrac. Bilo mu je drago da je odlutao od
zagušujuće ludnice, bilo mu je drago da je pronašao napuštenu kuću.
Ležao je na boku povijenih koljena, s dlanovima među bedrima i
obrazom na pljesnivom madracu. Zagledao se duboko u sebe, u
mračan, prašnjav podrum, gdje je uska rupa na stropu propuštala
prigušenu zraku svjetlosti. Oblikovala je okruglu mrlju na kamenom
podu. Ondje je sjedio Nestor. Pokraj njega ležao je dronjav kaput.
Izgledao je dosta nevino, kao nešto što je netko zaboravio, no Errki je
znao da to nije istina. Dugo je mirno ležao i čekao, a potom je opet
zaspao. Rani treba vremena da zaraste. Dok je ona zarastala, on je
mirno sanjao. Nakon kazne uvijek bi slijedila utjeha i on ju je prihvaćao.
Bio je to dio dogovora. Bilo je šest sati i tri minute ujutro četvrtog
srpnja i velika vrućina već se polako prikradala.

Kuća je bila naglo iznenađenje, skrivena u gustom šumarku. Staro

mjesto na kojem desetljećima nitko nije živio. Ipak, bila je u
zapanjujuće dobrom stanju, iako su većinu inventara odavno uništili
skitnice. Nemali ih se broj tijekom godina nakratko smjestio u njoj i
ostavio svoj pečat na trošnim sobama, ili ostavio za sobom prazne
boce.
 Neko je vrijeme stajao u šumarku i gledao. Kuća je bila od drvenih
trupaca, a pred njom je bilo malo dvorište s bujnom travom. Oprezno je
uhvatio teška vrata i pogurnuo ih. Načas je stao i onjušio unutrašnjost.
Unutra je našao kuhinju, dnevnu sobu i dvije male spavaće sobe, a na
jednom drvenom ugrađenom krevetu ležao je stari prugasti madrac.
Šuljao se iz prostorije u prostoriju i razgledavao, udišući miris starog
drva. U toj je kući Errki bio bliže svojim precima nego što je mislio.
Kuća je bila stara vikendica, izgrađena na prastarim parcelama jednog
od brojnih finskih naselja iz sedamnaestog stoljeća. Dok je obilazio,
pozorno je osluškivao nijeme zidove. Izgledalo je kao da se nešto
dogodilo unutra. Bijes je zaostao u zidovima. Na mnogim debelim
gredama iz velikih su posjekotina stršili iveri, kao da je netko mlatio
sjekirom po njima. Niti jedan prozor nije bio u komadu, samo su
pojedine krhotine stakla ostale u popucalim okvirima. Pale su mu na
pamet tri-četiri pomisli. Ovamo je bilo nemoguće doći autom i, koliko
je znao, nitko ga nije vidio kad je skrenuo s ceste i počeo se uspinjati na
brdo. Nije imao sat, ali znao je da je hodao točno pola sata otkad je
napustio državnu cestu. Nije ga brinulo to što nema hrane i odjeće. Ali
bio je žedan. Promrdao je vilicu da proizvede malo sline i počeo žvakati
jezik.
Onda je otišao u prostoriju koja je nekoć bila kuhinja i nasumce
otvorio neke ladice. Ručki nije bilo, morao ih je grepsti noktima da ih
uspije izvući. Pronašao je vilicu istrošenih zubaca i pakiranje svijeća.
Mrvice i paučinu. Pivske čepove. Praznu kutiju šibica. Pred razbijenim
kuhinjskim prozorom visjeli su ostaci tilaste zavjese, a kad ju je primio,
smrvila mu se među prstima. Vratio se u dnevnu sobu. Soba je imala
prozor na dvorište i jedan na suprotnome zidu, prema jezercu. Uza zid
stajao je stari divan sa zelenim čvornatim tapecirungom, a na
suprotnome zidu velik ormar. Otvorio ga je i pogledao unutra. Nije bilo
ničega. Drveni pod bio je pun mrlja i dovoljno čvrst da se može hodati.
Oprezno se spustio na divan. Opruge su zavrištale, a iz izlizanog
tapecirunga digao se oblak prašine. Onda se predomislio i otišao u
prvu spavaću sobu, do kreveta s madracem. Iskobeljao se iz jakne i
majice i legao. Nije ga bilo cijelu vječnost. Kad se napokon probudio,
nije više znao gdje je, a osim toga je i sanjao. Zato je počinio veliku
grešku i izašao ravno na sunce ne razmišljajući. Bilo je ponižavajuće
strugati sa stepenica sadržaj vlastite utrobe i slušati Nestorov zloban
smijeh, dok su mu crijeva curila kroz prste poput mladih zmija.
 Probudio se drugi put. Oprezno je sjeo i ogledao se po sobi. Opipao
je prsa da provjeri jesu li cijela. Ostao je još samo crven, nazubljen
ožiljak. Protezao se između bradavica sve do pupka. Sunce je sad bilo
više. Ustao je s kreveta. Soba je bila prazna, osim grubo tesanog noćnog
ormarića, koji nije bio puno više od sanduka. Polako je ustao i otišao do
njega. Izvukao je ladicu. Dok je tako zurio u ladicu, odsutno je masirao
bolno mjesto na boku. Ležao je na nečem tvrdom. Vratio se stoga do
kreveta i pogledao madrac. Opipavao ga je prstima. Nešto je bilo ondje,
nešto usko i tvrdo. Sumnjičavo je podignuo madrac i okrenuo ga. S
donje je strane prugaste tkanine bila velika rupa i dio pjenastog
punjenja bio je izvađen. Zavukao je ruku u rupu i prorovao. Naišao je na
nešto hladno. Izvukao je to i zapanjeno gledao, nije mogao vjerovati
vlastitim očima. Od svega, na tom oronulom mjestu, u starom
pljesnivom madracu ležao je revolver. Oprezno ga je držao objema
rukama i pogledao u cijev. U Errkijevim je rukama to na prvu bio stran
predmet, no kad ga je ispravno stavio u desnu ruku s prstom na
okidaču, jasno je osjetio koliko dobro leži. Koliku moć ima. Svu moć na
nebu i na zemlji. Povjetarac, vjetar i oluja. Znatiželjno ga je otvorio i
zavirio u bubanj. Jedini metak bio je u komori. Uzbuđen, izvadio ga je i
pomno promotrio. Bio je dugačak, sjajan i iznenađujuće obao na vrhu.
Gurnuo ga je natrag u komoru i obradovao se što tako dobro paše.
Pronalazak ga je nagnao da se osvrne. Netko je prenoćio ovdje i ostavio
revolver. Čudno. Možda je vlasnika netko iznenadio pa ga nije stigao
ponijeti. Možda negdje sjedi i čeka da se može vratiti po nj. Bio je to
krasan revolver. Errki se nije razumio u oružje, ali mislio je da je to
revolver velikog kalibra i skupe marke. Pročitao je slovca na dršku:
Colt.
Što ti misliš, Nestore? promrmljao je tiho. Okrenuo se i uperio
pištolj. Onda se ukopao na mjestu i bacio ga od sebe. Revolver je
tresnuo na pod. Errki je izjurio u kuhinju, neko vrijeme stajao i grčevito
se držao za element. Trebao je znati. Da će Nestor doći s gnusnim
prijedlogom. Čuo je kako se smiju dolje u mračnom podrumu tako da se
sve prašina uskomešala. Onda se vratio u sobu i dugo gledao pištolj.
Nakon nekog vremena nagurao ga je natrag u madrac. Nije mu trebao,
imao je drugo oružje. Umjesto toga ushodao se kućom, iz kuhinje u
dnevnu sobu i natrag, zureći u zamrljane podne daske. Škripale su i
oglašavale se različitim tonovima. Uskoro je skladao cijelu melodiju od
prolaska između prostorija. Crna se kosa mahnito ljuljala, kao i jakna i
hlače. Ruke su ukočeno stajale daleko od tijela, a on je micao prse u
taktu sa škripanjem dasaka. Taj ga je ritam usisao; išao je i išao, nije
mogao stati, a nije to ni želio. U tome je pronašao mir i nije imao
nikakvu drugu misiju osim da hoda, amo-tamo, pravilnim koracima i s
ispruženim prstima. Škrip, škrip, Errki je išao, amo i tamo, stalno
iznova, iz sobe u sobu, pa-ram-pam-pam.
Nije znao koliko je dugo hodao, no nakon nekog se vremena
odvažio i stao pred ulazna vrata. Otvorio ih, isprva oprezno. Sunce je
nesmetano obasjavalo šumarak. Spustio je pogled i oprezno izašao na
kamen. Napravio je nekoliko polaganih koraka po travi. Stao je i malo
omirisao gore češere, dolje šikaru paprati i bujadi. Korijen, stabljika i
list. Na kraju je opet krenuo. Nije znao kamo će ni što će. Nestor mu je
usmjerio korake niza zarastao brijeg, prema naseljenom kraju. Još je
uvijek bilo rano jutro. Tek su ranoranioci polako ustajali. Razmaknuli
su zavjese i ugledali divan dan vani.
Topao. Svijetao. Blistavo zelen. Optimistično su planirali dan, da
iskoriste lijepo vrijeme i bolno prekratko ljeto. Jedna od njih bila je
Halldis Horn. Živjela je sama na maloj farmi nedaleko od stare finske
brvnare. Upravo kad je Errki radio prve korake u travi, svlačila je
spavaćicu preko glave.

I prvi i drugi cvijet mladosti odavno su prošli, a bila je i preteška, no

za neke rijetke duše bez predrasuda bila je i dalje lijepa. Velika i
okrugla, velikih grudi, sa sijedom pletenicom poput čeličnog užeta na
leđima. Lice joj je bilo okruglo i svježe, obrazi rumene ruže, a pogled joj
je zadržao iskričavu bistrinu iako je bila stara.
Išla je kroz dnevnu sobu i kuhinju, otvorila vrata na dvorište.
Podigla je lice prema suncu. Neko je vrijeme stajala na stepenicama u
kariranoj pregači i klompama i žmirkala. Na nogama je imala smeđe
dokoljenke. Ne zato što je bilo hladno, nego zato što je smatrala da žene
njezine dobi ne bi trebale pokazivati previše kože, i iako nikad nitko
nije dolazio k njoj osim prodavača jedanput tjedno, uvijek je tu bio
Gospodin i njegov sveprisutan pogled. U dobru i zlu, moglo bi se reći.
Jer iako je vjerovala u njega, znalo se dogoditi da mu uputi srdite misli,
a poslije ga nikad ne bi molila za oprost. Sad je gledala invaziju
maslačaka. Bilo ih je puno dvorište, činilo joj se da se šire kao osip i
zagađuju joj cijeli uređeni vrt. Dvaput svakog ljeta plijevila bi korov
motikom, biljku po biljku, silovitim zamasima. Voljela je raditi, no
svako toliko malo bi se požalila, tek toliko da podsjeti blaženog muža u
kakav ju je škripac uvalio kad se srušio mrtav na upravljač traktora
zbog krvnog ugruška veličine zrna riže. Kako se taj njezin žilav, snažan
muž, to brdo mišića, dao tako srušiti, nije joj išlo u glavu, iako joj je
liječnik pokušao objasniti mehanizme iza toga. Bilo joj je to jednako
neshvatljivo kao i činjenica da zrakoplovi lete, ili da može nazvati
sestru Helgu u Hammerfest i jasno čuti njezin prigovarajući glas kroz
slušalicu.
Trebalo je započeti prije nego što postane prevruće. Pronašla je
motiku i ponijela je preko dvorišta. Dlanom je zaklonila oči od sunca i
promotrila dvorište da smisli neki plan. Odlučila je početi kod stuba i
odatle lepezasto napredovati, uz bunar i prema drvarnici. U hodniku je
pronašla kantu i grablje. Radila je brzo, marljivo plijevila sve dok se nije
umorila, s dva-tri zamaha motikom po biljci. Onda je nastavila
mirnijim tempom, napunila kantu i ispraznila je u kompost iza kuće. Od
praha si nastao, pomislila je, i snažno udarila po dnu kante. Zatim je
nastavila plijeviti. Široka stražnjica bila je uperena u nebesa i ljuljala se
u ritmu motike. Pregača s crvenim i zelenim kvadratima lagano je
lepršala na suncu. Čelo joj je bilo mokro od znoja, a pletenica cijelo
vrijeme padala naprijed preko ramena. Inače bi je pričvrstila uz glavu,
smotanu poput sjajne zmije, ali tek poslije jutarnjih aktivnosti.
Voljela je zvuk motike kroz travu; bila je oštra poput sjekire, sama
ju je nabrusila. Tu i tamo naišla bi na kamen, i tad bi se lecnula
pomislivši na sjajan nož čija je oštrica tanka poput lista. Korov je
ostajao ležati poput palih vojnika na bojištu kako je napredovala. Nije
ni pjevala ni pjevušila. Bilo joj je i više nego dovoljno samo raditi, a
osim toga, Stvoritelj bi mogao pomisliti da joj je život predobar, a za
Halldis bi takav zaključak bio pretjerivanje. Tek kad obavi posao uredit
će se i napraviti doručak. U glavi je postavljala stol. Svoj domaći kruh,
domaći svježi sir napravljen od kozjeg mlijeka.
Uspravila se. Nekoliko ptica glasno je kreštalo visoko na krošnjama
i učinilo joj se da čuje šuškanje a zatim kako se nešto stuštilo kroz lišće.
Onda je sve utihnulo. No ona je svejedno ostala stajati i gledati, ukrala
je trenutak odmora i pustila da joj pogled luta šumom, gdje je znala
svako stablo. U poznatom uzorku crnih debala učinilo joj se da vidi
nešto tamno. Nešto čega prije ondje nije bilo. Nepravilnost.
Izoštrila je pogled i intenzivno se zagledala, no kako se sjena nije
micala, odbacila ju je kao plod mašte. Pogled joj je umjesto toga stao na
bunaru. Trava oko poklopca bila je visoka i zapuštena, možda bi poslije
trebala pronaći škare za travu i pošišati je. Onda se sagnula i nastavila
kao prije, ali sad leđima okrenuta stubama i vratima. Osjetila je da
sunce dobro grije, iako je bilo rano. Široka stražnjica upekla se na
suncu i znoj joj se cijedio unutrašnjom stranom bedara. Takav je bio
život Halldis Horn. Rješavati problem po problem, kako se pojavljuju,
bez kukanja. Bila je jedna od onih koji nikad ne propituju Stvoriteljev
naum ili smisao života. To nije dolično. Osim toga, bojala se odgovora.
Sjekla je dalje tako da joj se tur tresao. Ravno iznad nje, skriven iza
stabla, stajao je Errki i gledao.

Žena ga je očarala. Baš kao i teške smreke, izrastala je iz zemlje. Iza

nje čuo je njezin zvuk, samotan, veličanstven trombon. Dugo je stajao i
gutao je očima, obla ramena, lepršavu haljinu. Već ju je vidio prije. Ta je
osoba živjela sama, znao je to. Rijetko je govorila i nije slušala ništa
osim vjetra ili kreštanja svraka. Napravio je nekoliko koraka, grančice
su pucketale. Zvuk motike postao je oštriji. Prikovao je pogled uz
njezine ruke, grube ruke debelih prstiju. Snaga kojom je motika sjekla
kroz travu bila je silovita i nije u njoj bilo ničeg ženstvenog. Nakon što
je neko vrijeme hodao, sad potpuno bešumno, vidio je da je žena
polako postala svjesna da se približava nešto živo. Ljudi koji žive sami
razviju pojačan osjećaj za sve što ih okružuje. Ritam se promijenio i
prvo postao sporiji, a zatim brži, kao da odbija povjerovati da se nešto
sprema dogoditi. Onda je stala i uspravila se. Odjednom ga je spazila.
Tijelo joj se ukočilo. Stajala je napeta kao luk, a prsa su joj se nadimala.
Među njima je treperio akord straha. Ruke su se stegnule oko motike.
Oči su joj načas narasle, a onda se stisnule i zaoštrile. Nije se puno toga
na svijetu bojala, no ovaj čas nije bila sigurna.
On se ukopao na mjestu. Htio je da nastavi raditi. Samo ju je htio
gledati kako obavlja taj jednostavan zadatak, pratiti ritam i stražnjicu
koja se njiše. No Halldis se bojala. Errki je osjetio sve jasne signale koje
je odašiljala i ostao je stajati ukočen i stisnutih šaka, ne mogavši se
pomaknuti. Njezin pogled pogađao ga je poput kiše strijela.

Sunce se nastavilo uspinjati. Nastavilo je nesmiljeno pržiti ljude,

životinje i pucketavo suhu šumu. Gurvin, šef policijske postaje, sjedio je
sam, duboko zamišljen. Otkopčao je gumb na košulji i puhao si u prsa.
Znoj se slijevao. Onda je pokušao maknuti pramen s čela, ali nije htio
ostati. Odustao je i pokušao snagom misli spustiti broj otkucaja srca.
Čuo je da su to stari Indijanci mogli, ali od tolikog se koncentriranja
samo još jače znojio. Tad je čuo nekoga kako vuče noge vani. Vrata su
se otvorila i debeo dvanaestogodišnji dječak oklijevajući je ušao. Stao
je usred prostorije, grčevito pokušavajući doći do daha. U ruci je imao
plosnatu, sivu kutiju nalik na kovčeg, malo neobična oblika. Možda je u
njoj bio kakav glazbeni instrument. Naprimjer lira. Istinabog, dječak
nije izgledao kao da svira liru, pomislio je Gurvin. Pomno ga je
promotrio. Dječak je zaista bio nevjerojatno debeo, noge i ruke stršile
su mu iz trupa kao da ga je netko napumpao plinom, i izgledao je kao
da će svaki čas poletjeti. Kosa mu je bila smeđa, tanka i masna,
zalijepila mu se za glavu u tankim pramenovima. Bio je bos i imao na
sebi svijetle odrezane traperice i majicu punu mrlja. Usta su mu bila
poluotvorena od uzbuđenja.
“Da?”
Šef policijske postaje Robert Gurvin odgurnuo je papire u stranu.
Nije imao puno posla taj dan i cijenio je posjetitelje. Sad se nije mogao
zasititi nevjerojatnog prizora pred sobom.
“Mogu li ti pomoći, momče?”
Dječak se približio korak. Još je dahtao, i vidjelo se da nešto želi
izbaciti iz sebe što prije. Gurvin je zamislio nešto u rangu krađe bicikla;
dječakove su oči bile suzne i tresao se toliko da je Gurvin morao
pomisliti na vruć sufle u pećnici, sekundu prije nego što se uruši.
“Halldis Horn je mrtva!”
Glas je bio na rubu između zvonkog dječjeg tona i dubljeg muškog
glasa koji ga je tek čekao. Zvučao je kao da ima tešku upalu grla koju bi
trebalo liječiti. Počeo je duboko, no dok je došao do riječi “mrtva”,
otišao je u falset.
Šef policijske postaje više se nije smiješio. Zapanjeno je gledao biće
pred sobom i više nije bio siguran je li dobro čuo. Zatreptao je i rukom
se uhvatio za vrata.
“Što si rekao?”
“Halldis je mrtva. Leži na pragu.”
Sličio je hrabrom vojniku koji se sam vratio u tabor da raportira o
gubitku cijele jedinice. Potresen time, ali i sa svojevrsnim
dostojanstvom, stajao je pred svojim nadređenim; izvršio je zadatak.
“Sjedni, mladiću!” rekao je policajac autoritativno i pokazao glavom
na praznu stolicu. Dječak je ostao stajati.
 “Misliš na vlasnicu one male farme u Finnemarki?”
“Da.”
“Sad dolaziš odande?”
“Prolazio sam onuda. Leži na pragu.”
“Jesi li siguran da je mrtva?”
“Da.”
Gurvin se namrštio. Ta je vrućina mogla slomiti bilo koga. “Jesi li je
pregledao?”
Dječak je zurio u njega u nevjerici, kao da bi se od same pomisli na
to mogao onesvijestiti. Odmahnuo je glavom. Od te se kretnje krupno
tijelo zaljuljalo u valovima.
“Nisi je uopće dirao?”
“Ne.”
“Kako onda možeš biti siguran da je mrtva?”
“Siguran sam”, izdahnuo je.
Šef policije napipao je olovku u džepu košulje i zabilježio to. “Mogu
li dobiti tvoje ime?”
“Snellingen. Kannick Snellingen.”
Policajac je zatreptao. Ime je bilo podjednako neobično kao i sam
dječak, ali odgovaralo mu je. Zapisao ga je u blok, nastojeći ne pokazati
što misli o imenu koje su njegovi roditelji izabrali.
“Krsno ime ti je Kannick? Nije to nadimak? Od Karl Henrik, ili tako
nešto?”
“Ne, Kannick. S ‘ck’ na kraju.”
Šef policije pisao je gotovo krasopisom.
“Oprostit ćeš mi što sam iznenađen”, rekao je ljubazno. “Ime je
neobično. Dob?”
“Dvanaest.”
“I Halldis Horn je mrtva, kažeš?”
Kimnuo je. Još uvijek je teško disao i nemirno se premještao s noge
na nogu. Kovčeg je stajao na podu pokraj njega.
Bio je pun naljepnica. Gurvin je primijetio srce i jabuku, i par imena
koja su njemu bila strana.
“Dakle, ne šališ se?”
“Ne šalim se!”
“U svakom ću je slučaju prvo nazvati, da vidim hoće li se javiti”,
rekao je Gurvin.
“Samo vi zovite. Neće se javiti!”
“Ti dotle sjedni”, ponovio je Gurvin. Pokazao je glavom na drugu
stolicu, no dječak je i dalje stajao. Gurvin je pomislio da možda ne bi
mogao ustati kad bi spustio dupe na stolicu. Pronašao je broj u
telefonskom imeniku, pod imenom Thorvalda Horna. Odzvonilo je
puno puta. Halldis je bila starija žena, ali dosta pokretna. Za svaki je
slučaj pustio da dugo zvoni. Vrijeme je bilo divno. Možda je vani na
dvorištu pa joj treba vremena da uđe. Dječak ga je pratio pogledom i
stalno se oblizivao. Gurvin je vidio da mu je čelo ispod slijepljene kose
bljeđe od obraza, sunce nije dopiralo do njega. Majica mu je bila
malčice prekratka pa mu se dio velikog trbuha vidio iznad kratkih
hlača.
“Sad kad sam vam to rekao,” rekao je uspuhano, “mogu li ići?”
“Ne, nažalost”, rekao je šef policije i spustio slušalicu. “Nitko se ne
javlja. Moram znati otprilike u koliko si sati prolazio pokraj njezina
imanja. Naime, moram napisati izvještaj. To bi moglo biti važno.”
“Važno? Pa mrtva je!”
“Trebam vrijeme, otprilike”, Gurvin je rekao mirno.
“Nemam sat. I ne znam koliko mi vremena treba od njezina imanja
dovde.”
“Bi li to moglo biti trideset minuta?”
“Trčao sam skoro cijelim putem.”
“Onda recimo dvadeset pet.” Šef policijske postaje pogledao je na
sat i upisao novu bilješku u blok. Nije mogao zamisliti da je debeli
dječak uopće mogao bitno ubrzati, pogotovo ne s tim kovčegom. Onda
je dignuo slušalicu i još jedanput utipkao Halldisin broj. Pustio je da
odzvoni osam puta pa spustio slušalicu.
Zapravo je bio zadovoljan. Bio je to prekid rutine, a to mu je trebalo.
“Mogu li sad ići kući?”
“Daj da zapišem tvoj broj telefona.”
Dječak je iznenada počeo tuliti. Podbradak mu se tresao pod
okruglim licem, a donja mu je usna drhtjela. Šef policije se sad sažalio
nad njim. Izgleda da se stvarno nešto dogodilo.
“Da ti nazovem majku?” rekao je tiho. “Bi li mogla doći po tebe?”
Kannick je šmrcnuo. “Živim u Guttebakkenu.”
S tom informacijom šef policije počeo ga je gledati drugim očima.
Kao da je vrtio neki film u glavi, i Kannick je jasno vidio kako ga je
policajac odmah smjestio u ladicu s oznakom “nepouzdan”.
“Stvarno?”
Gurvin je ispucao sve zglobove prstiju zaredom i završio značajnim
kimanjem glavom.
 “Da ih nazovem pa da netko dođe po tebe?”
“Nema dovoljno ljudi. Samo je Margunn dežurna.”
Još se malo premještao s noge na nogu i nastavio šmrcati. Šef
postaje opet se smekšao.
“Halldis Horn bila je stara”, rekao je zatim. “Stari ljudi umiru. Takav
je život. Nikad još nisi vidio mrtvaca, zar ne?”
“Pa sad sam vidio!”
Gurvin se nasmiješio. “Najčešće samo umru u snu. Naprimjer, dok
sjede u stolici za ljuljanje. Nemaš se zašto bojati. Nemaš zašto ne
spavati noću. Hoćeš mi to obećati?”
“Netko je bio ondje”, rekao je dječak odjednom.
“Gore kod farme?”
“Errki Johrma.” Prošaptao je to ime kao da je kletva.
Gurvin ga je začuđeno pogledao.
“Stajao je iza stabla, odmah pokraj sjenika. Ali dobro sam ga vidio.”
“Errki Johrma? Nemoguće.” Gurvin je zatresao glavom. “On je u
ludnici. Već mjesecima.”
“U tom slučaju, pobjegao je.”
“To se lako provjeri pozivom”, rekao je šef postaje strogo, no
ugrizao se za usnu. “Jesi li razgovarao s njim?”
“Jeste li poludjeli?”
“Istražit ću to. Ali prvo moramo provjeriti Halldis.”
Pustio je da mu se informacija o Errkiju slegne. Nije bio
praznovjeran, no počeo je uviđati koliko je to lako postati. Errki Johrma
koji se šulja među drvećem ondje i Halldis mrtva. Ili barem
onesviještena. Činilo mu se da je to već čuo. Priču koja se ponavlja.
Odjednom se nečeg sjetio. “Zašto vučeš taj kofer sa sobom? Niste
valjda imali probu orkestra usred mračne šume?”
“Ne”, odgovorio je i stavio jednu nogu sa svake strane kovčega, kao
da se boji da će mu ga oduzeti. “To su samo neke stvari koje uvijek
nosim sa sobom. Volim se šetati po šumi.”
Šef postaje zamišljeno je zurio u njega. Dječak je odjednom bio
prkosan, no ispod toga je ipak ležao strah, kao da ga je nešto nasmrt
uplašilo. Nazvao je Guttebakken - popravni dom za dječake - i uspio
dobiti upraviteljicu. Objasnio joj je situaciju.
“Halldis Horn? Mrtva na stubama?”
Glas joj je postao krhak od sumnje i zabrinutosti. “Ne mogu vam
reći laže li”, rekla je. “Svi oni lažu kad njima to odgovara, a u
međuvremenu ubace i koju istinu. A u svakom slučaju me danas već
jedanput nasamario, budući da je očito uzeo luk, iako se njime smije
koristiti samo u pratnji odrasle osobe.”
“Luk?” Gurvinu nije bilo jasno.
“Zar nema kovčeg sa sobom?”
Šef postaje bacio je pogled na dječaka pa na ono što je imao među
nogama.
“Ima”, rekao je.
Kannick je shvatio o čemu je riječ pa je čvršće stisnuo debele noge.
“To je luk od fiberglasa s devet strijela. Povlači se po šumi i njime
gađa vrane.”
Nije zvučala strogo, samo zabrinuto. Gurvin je zatim obavio još
jedan poziv, ovaj put psihijatrijskoj bolnici Varden, gdje je Errki Johrma
bio na liječenju. Ili trebao biti, jer se pokazalo da je zaista pobjegao.
Pokušao je umanjiti ozbiljnost te epizode. Glasine o Errkiju ionako
su bile loše. Nije spominjao Halldis. Kannick je postajao sve nemirniji.
Gađao je lukom i strijelama na otvorenom. Što se to dogodilo? pomislio
je Gurvin. Nije je valjda pogodio strijelom, za Boga miloga?
“Bar je Halldis umrla na lijep dan”, rekao je i ohrabrujuće ga
pogledao. “A bila je i stara. Tako se svi nadamo umrijeti. Mi koji više
nismo u cvijetu mladosti.”
Kannick Snellingen nije odgovorio. Samo je nijemo odmahnuo
glavom i nastavio ukočeno stajati s kovčegom među nogama. Odrasli
misle da sve znaju. Ali uskoro će šef postaje promijeniti mišljenje.
Polako se odvezao do farme. Odavno već nije bio ondje, možda
godinu dana. U prsima je imao kamen oštrih bridova koji se srdito
vrtio. Sad kad je bio sam u autu, vrtio se mahnito. Što li je to dječak
vidio?
Inzistirao je na hodanju dva kilometra do Guttebakkena. Margunn je
obećala da će mu poći u susret. Ako je imalo poznavao upraviteljicu,
čekat će ga sok i peciva, pa kratko korenje, nakon čega će mu blago
razbarušiti kosu. Bit će to samo još jedna epizoda u nizu. Margunn je
bila dovoljno pametna da zna što mu je potrebno. Dječak se malo
primirio. Kad je odlazio, na licu mu je bio hrabar izraz.
Subaru je vozio uz brijeg nabrijano poput terijera. U ovome kraju
svi su imali pogon na sva četiri kotača; zimi je to bilo potrebno zbog
snijega, a u proljeće zbog blata. Brda su bila strma, bilo je dovoljno
teško na suhoj cesti kakvom je vozio sad. Dok je vozio, razmišljao je o
Errkiju Johrmi. U bolnici su mogli potvrditi da je momak pobjegao kroz
nešto tako prozaično kao što je to otvoren prozor. Zaputio se dakle u
ove krajeve gdje ga svi znaju. Zašto i ne bi, uostalom? Ovdje se osjećao
kao kod kuće. I činilo se da dječak nije lagao. Kao i većina ljudi, Gurvin
je bio skeptičan prema njemu, jer brojne su glasine bile jednako ružne
kao Errki sam. Njega su uvijek pratile nesreće. Bio je kao loš znak koji
za sobom ostavlja strah i trepet. Tek kad su ga zatvorili u umobolnicu
ljudi su pokazali mrvicu razumijevanja za njega. Jadnik je bio bolestan,
govorili su, najbolje je za njega da dobije odgovarajuću njegu. Glasine
su govorile da se nasmrt izgladnjivao. Da su ga našli u krevetu u
socijalnom stanu, onemoćalog poput ratnog zarobljenika. Ležao je na
leđima i zurio u strop pjevušeći monotono: grašak, meso i slanina,
grašak, meso i slanina. Stalno iznova.
Gurvin je razmišljao o stvarima koje su se dogodile davno. Dok je
vozio, pogledavao je kroz prozore. U sebi se na neki način nadao da se
Errki neće pojaviti. Bio je tako apsurdno drukčiji. Mračan, gnusan i
zapušten. Oči su mu bile dvije uske raspukline koje se nikad nisu
pošteno otvarale, ponekad biste se zapitali nalaze li se unutra uopće
dva oka ili je to sirov bezdan gdje se vidi ravno u njegov izopačeni
mozak.
Isto tako nije mogao povjerovati u dječakovu priču o tome da je
Halldis mrtva. Halldis i Thorvalda znao je oduvijek, bio je uvjeren da je
ona gotovo besmrtna i nije mogao zamisliti njihovu malu farmu praznu
i napuštenu. Oduvijek je bila ondje. Sigurno je vidio nešto drugo, nešto
što nije mogao razumjeti, ali ga je uplašilo. Naprimjer, Errkija Johrmu
kako se mršti iza stabla. To je već samo po sebi bilo dovoljno da bilo
kome zamuti vid. Pogotovo prenapetom dječaku koji je jednom nogom
na stranputici. Oba prednja prozora bila su otvorena, no on se svejedno
jako znojio. Već je skoro stigao i ugledao je dio krova Halldisina sjenika.
Čudilo ga je zapravo kako je jedna stara žena mogla sve držati tako
lijepim i urednim, pretpostavio je da cijelo vrijeme čeprka po dvorištu,
bilo grabljama bilo kosom. Bilo je to u biti blizu istine. I ondje se
pokazalo dvorište, bujno i zeleno unatoč suši. Svugdje drugdje tratine
su bile žute. Samo je Halldis prkosila silama prirode. Ili je
protuzakonito zalijevala, možda. Odmah je pogledao prema kući.
Niskoj bijeloj kući s crvenim prozorima. Ulazna su vrata bila otvorena.
Tad je doživio prvi šok. Navrh stuba vidio je glavu i ruku. Poskočio je.
Zgrožen, ugasio je motor. Iako je vidio samo glavu i ruku, odmah je
znao da je Halldis mrtva. Gle iznenađenja, dječak je rekao istinu!
Oklijevajući je otvorio vrata automobila. Jer iako ga je i samog čekalo to
isto, a Halldis je bila stara žena, odjednom je bio sam sa smrću.
 Bio je već Gurvin nalazio mrtvace, samo je zaboravio koliko je to
čudno. Taj nezamisliv osjećaj samoće, jači nego inače. Osjećaj da je
jedini. Polako je izašao iz automobila i kratkim se koracima približio,
kao da što više želi odgoditi taj trenutak. Svako toliko pogledavao je
preko ramena. Nije trebao napraviti puno. Samo otići onamo, sagnuti
se, staviti joj prst na vrat i ustanoviti da je zaista mrtva. Ne zato što je
sumnjao. Nešto u kutu glave u odnosu na bijelu ruku i nešto u tome
kako su joj se prsti ispružili. No trebalo je to utvrditi. Nakon toga moći
će jednostavno sjesti u auto, pozvati vozilo hitne pomoći i čekati uz
smotanu cigaretu i glazbu s radija. Nije imalo smisla istraživati unutra.
Bila je to prirodna smrt i nije vidio razlog da išta poduzima. Već je
skoro stigao kad se ukopao na mjestu. Nešto sivo i mliječno teklo je
niza stube. Možda je nosila nešto pa to ispustila kad je pala. Srce mu je
lupalo dok je išao zadnjih nekoliko metara.
Prizor ga je potpuno prenerazio. Nekoliko je sekundi samo stajao i
ošamućeno zurio prije nego stoje uspio shvatiti što je to zapravo
gledao. Ležala je na leđima raširenih nogu. Usred njezina punoga lica,
duboko u lijevoj očnoj duplji bila je motika. Vidio se samo mali dio
sjajnog noža. Usta su joj bila otvorena i zubna joj je proteza pala u donji
dio usta, zbog toga je lice koje je tako dobro poznavao izgledalo kao
ružan cerek. Uzmaknuo je i silovito zagrcao. Htio joj je odmah iščupati
motiku iz glave, ali nije smio. Strelovito se okrenuo i jedva stigao do
tratine prije nego što je iz njega izletio čitav sadržaj želuca. Dok je
povraćao, sjetio se Errkija. Halldis je mrtva, Errki u blizini. Možda još
uvijek stoji u šumi, skriven iza stabla i gleda ga. Gurvin je u glavi čuo
vlastiti glas: Tako se svi nadamo umrijeti. Mi koji više nismo u cvijetu
mladosti.

Za manje od šezdeset minuta na maloj je farmi vrvjelo od ljudi.

Policijski inspektor Konrad Sejer zurio je u njezino cijelo oko. Lice
mu je bilo bezizražajno. Njezino je bilo bezbojno od gubitka krvi. Ušao
je u kuću i začudio se koliko je uredno. Koliko je tiho. Ništa u maloj
kuhinji nije iskakalo dok je zavirivao. Pregledao je poštu, izvadio jedno
pismo i zapisao bilješku. Dugo je stajao i skenirao pogledom. Na prvu
nije vidio ništa što bi djelovalo kao da nije u redu.
Većina prisutnih imala je jasno definirane zadatke i provodila dan
dajući sve od sebe da obave posao. Ali znali su da će im se sve vratiti
poslije, za lošijih dana. Rijetki koji nisu mogli odmah prionuti na
zadatak nego su morali izaći i pričekati, okrenuli bi leđa stubama i
pripalili cigaretu. Poslije bi opušak pažljivo vratili u kutiju. Pazi kuda
gaziš i što diraš. Budi tiho, daj mjesta fotografu, to je samo još jedan
slučaj, bit će ih još, nisi je poznavao. Ima drugih koji će je oplakivati.
Nadajmo se.
Gurvin je stajao kod bunara i pušio. Pušio je cigaretu za cigaretom
otkad su automobili došli, no sad se okrenuo i gledao ljude. Čuo je
glasove, tihe, sažete; bili su prožeti ozbiljnošću i u tonu im se čulo
poštovanje, prema njoj, Halldis. Možda se i zamišljala, kako je mislio da
stari ljudi zamišljaju kad dođu nadomak osamdesetoj i svome kraju.
Kako leži u otvorenom lijesu, u lijepoj haljini, sklopljenih ruku. S možda
malo diskretnog rumenila na obrazima koje je nanijela pažljiva osoba
čiji je posao maksimalno je uljepšati prije nego što upozna Spasitelja.
Ali ništa od toga. Nije izgledala lijepo. Pola joj je glave bilo smrskano i
nitko na svijetu neće to moći uljepšati. Zapalio je još jednu cigaretu.
Uhvatio se kako zuri u šumu, kao da misli da ih Errki još uvijek prati
plamtećim pogledom. Zašto? pomislio je Gurvin. Starica poput nje, je li
mu ona mogla djelovati prijeteće, ili su mu jednostavno svi koje sretne
na putu neprijatelji? Što li je rekla ili učinila a da je izazvalo toliki strah
u njemu da je morala biti tako zaklana? Mislio je da razumije većinu
toga, barem uz malo dobre volje. Razumio je šesnaestogodišnje
dječake koji se povlače ulicama noću u lovu na uzbuđenje. Koji kradu
aute i utrkuju se kroz grad, dijeleći bocu alkohola. Brzina. Opijenost. Da
ih netko lovi, da ih netko konačno vidi. Razumio je da muškarac može
silovati. Bijes, nemoć pred ženskim spolom, činjenica da su žene uvijek
komplicirana slagalica koju muškarac mora složiti, pažljivo, da bi dobio
pristup. I, u uistinu mračnim trenucima, mogao je razumjeti muškarce
koji tuku žene. Ali ovo nije razumio. Kako nešto proklija i naraste u
čovjeku, polako se širi, kao otrov. Izbriše sve normalne inhibicije i
pretvori ga u divlju životinju. Poslije se često ničega ne sjećaju.
Ubojstvo postane ružan san, i nikad potpuno stvarno. Čak ni ako se
protivno svim prognozama oporave od bolesti i razbistre se, pa im
kažu: učinio si nešto užasno. Ali bio si bolestan.
Gurvin je gledao policijskog inspektora, koji ničime nije pokazivao
što osjeća, samo bi katkad prošao rukom kroz kratku kosu, kao da želi
sve vratiti na mjesto. Svako toliko davao bi naredbe ili postavljao
pitanja, sve s prirodnim autoritetom, koji kao da je dolazio iznutra,
kroz impresivno dubok glas i visinu od gotovo dva metra. Gurvin je
digao pogled upravo kad je Halldisino tijelo nestajalo u gumiranoj vreći
za tijela. Iza nje je ostala kuća, otvorenih prozora i vrata. Vjerojatno će
je prodati nekom glupom gradskom tipu koji sanja o maloj farmi u
šumi. Možda će ovamo po prvi put doći djeca, a s njima i ljuljačka i
pješčanik. Elegantne plastične igračke razbacane po tratini. Mladi ljudi
sa zapanjujuće malo odjeće na sebi; možda je i dobro da Halldis to
nikad neće vidjeti. To bi bilo lijepo. No nešto ga je kopkalo, nešto čega
se nije mogao osloboditi.

Peti srpnja i tako je vruće.

Inspektor Konrad Sejer iznenada je dobio ideju. Skrenuo je i ušao u
bar hotela Park. Nikad nije išao u barove. Kad je malo bolje promislio,
nije ondje bio otkad je Elise umrla. Sad mu se činilo da je to bila mudra
odluka. Unutra je bilo ugodno mračno i znatno hladnije nego vani na
ulici. Debeli tepisi prigušivali su mu korake, a u polumračnoj je
prostoriji mogao dokraja otvoriti oči.
Lokal je bio gotovo prazan, no za šankom je sjedila sama žena.
Isticala se jer je bila sama i jer je na sebi imala upadljivu crvenu haljinu.
Vidio ju je iz profila. Tražila je nešto u torbi. Haljina je bila lijepa. Meka,
uska, crvena poput makova. Kosa joj je bila plava i padala joj oko ušiju.
Odjednom je digla pogled i nasmiješila se. Bio je nepripremljen pa joj je
kimnuo. Nešto na njoj bilo mu je neobično poznato. Sličila je mladoj
policajki u policijskoj upravi kojoj nikad nije zapamtio ime. Pred njom
na šanku nije stajalo piće, očito je tek nedavno došla. Možda je tražila
novac.
“Dobar dan”, rekao je polako se približavajući. “Vruće je danas. Jeste
li za piće?”
Riječi su mu samo izletjele iz usta. Hrabro se naslonio na šank, malo
iznenađen vlastitom smjelošću. Možda je za to bila kriva vrućina. Ili
starost, koja ga je na mahove znala tlačiti. Bilo mu je pedeset, a otuda je
sve išlo nizbrdo prema tajanstvenoj tami.
No ona je kimnula i nasmiješila se. Mogao joj je pogledati u dekolte.
Grudi pod crvenom tkaninom oduzele su mu dah. I ključne kosti, ravne
i tanke, tik ispod kože. Odjednom se posramio. Nije to bila ona mlada
policajka, nego Astrid Brenningen, s recepcije na sudu. Kako je mogao
biti takav idiot! Bila je dvadeset godina starija od policajke i nije joj
uopće sličila. Sigurno je za to bilo krivo slabo svjetlo.
“Campari, hvala”, vragolasto se nasmiješila, a on je u stražnjem
džepu potražio novac, pokušavajući djelovati smireno. Nije očekivao
da bi je mogao zateći ovdje, samu, bez društva. Ali zaboga, zašto Astrid
ne bi izašla u grad na piće i zašto je on ne bi počastio? Pa bili su gotovo
kolege. Istinabog, nisu nikad razgovarali, ali to je zato što on nikad nije
imao vremena zastati. Uvijek je nekamo išao, morao obaviti nešto što
je važnije od očijukanja na recepciji. Osim toga, on nikad ne očijuka pa
mu nije bilo jasno što ga je to sad spopalo.
Elegantno je pijuckala Campari i odjednom se nasmiješila na
neobično poznat način. Osjetio je neko bockanje u vratu. Morao se
nasloniti na šank da ne padne. Koljena su mu zaklecala, srce se
uzbunilo i počelo sumanuto lupati. Nije to bila Astrid Brenningen, nego
njegova Elise!
Oblio ga je znoj. Nije mogao shvatiti kako ona odjednom sjedi
ondje, ravno pred njim, nakon svih tih godina, i smiješi mu se kao da se
ništa nije dogodilo.
“Gdje si bila?” promucao je i nadlanicom obrisao znoj s čela. Tad je
ugledao vlastitu golu podlakticu. Opet ga je počela hvatati nesvjestica.
Nije imao ni košulju na sebi! Stajao je u baru hotela Park gol do pasa! U
očaju se okrenuo na bok i pokrio poplunom. Onda je otvorio oči. Neko
je vrijeme žmirkao u svjetlo. Pas je sjedio pokraj kreveta i zurio u njega.
Bilo je šest sati.
Pseće oči bile su velike i sjajne, poput uglačanog kestenja. Sad je
molećivo nakosio glavu. Teški rep optimistično je dvaput mahnuo.
Sejer se pokušao oporaviti od sna.
“Počinješ sijedjeti”, rekao je otresito i zagledao se u pseću njušku;
krzno oko nje poprimilo je istu nijansu kao i njegova kosa.
“Ostani doma danas. Čuvaj kuću.”
Riječi su zazvučale strože nego što je htio, kao da želi prikriti sram
nakon sna. Iskoračio je iz kreveta. Pas je uvrijeđeno zacvilio i skljokao
se na pod. Zazvučalo je to kao kad netko baci vreću krumpira s male
visine. Uputio je gospodaru povrijeđen pogled. Sejer se nikad nije
prestao diviti tom srcedrapateljnom pogledu i tome kako životinja od
sedamdeset kilograma, s mozgom veličine mesne okruglice, može
izazvati takve emocije u njemu.
Istuširao se gledajući u pod, duže nego inače, demonstrativno
okrenuvši leđa vratima, da naglasi tko je šef.
 Nije volio te vruće dane. Najviše je volio kad je lagano oblačno, bez
vjetra, četrnaest-petnaest stupnjeva, kolovoz ili rujan, s ugodnim
mračnim večerima i noćima.
Tog se jutra nije žurio. Pročitao je novine od početka do kraja.
Ubojstvo u Finnemarki bilo je na prvoj stranici i prva vijest na radiju.
Ta će im tragedija ispuniti nadolazeće tjedne. Dok je doručkovao,
slušao je intervju sa šefom policijske postaje, Gurvinom. Poslije je
prošetao psa. Otvorio je kuhinjski prozor na kant, spustio rolete,
provjerio je li rezervni ključ na mjestu u vazi pred vratima. Ako ga dugo
ne bude, imao je ljubaznog susjeda koji će prošetati psa.
Kad je krenuo ulicom na posao, već je bilo osam. Još je bio izvan
sebe zbog sna. Ruka mu je zgrabila srce i iščupala ga, još je osjećao bol
ondje. Elise nema. Ne, i gore je od toga, više uopće ne postoji. A on se
vuče dalje, već devetu godinu.
Noge ga mirno nose, pere se i dotjeruje, jede i radi, čak je i sretan.
Zapravo je većinu vremena sretan. Je li to pretjerivanje? Bespomoćnost
se javlja samo u kratkim mahovima, kao jutros. Ili kad sjedi sam
navečer i sluša glazbu. Onu koju je ona voljela, koju su slušali zajedno.
Earthu Kitt. Billie Holiday.
Pješačkom je ulicom išla ravnomjerna bujica ljudi u ljetnoj odjeći.
Bio je petak. Pred njima je bio vikend i sanjarenje o tome što će im on
donijeti ocrtavalo im se na licima. On sam nije imao nikakvih planova.
Godišnji je odmor imao tek sredinom kolovoza a, osim toga, u vrijeme
praznika je mirno. Osim ako ne bude toliko vruće da ljudi potpuno
skrenu. Vrućina je dosad trajala tri tjedna i već sad, u osam sati i
trinaest minuta, mjerač na krovu robne kuće pokazivao je dvadeset
šest stupnjeva.
Kako se sud nalazio malo izvan centra, osjećao se pomalo kao da
pliva uzvodno. Neprekidno se morao izmicati i obilaziti ljude što su se
razmiljeli po cesti, činilo se da svi idu u drugom smjeru, prema
uredima i trgovinama koji su se nalazili oko velikog trga. Pogledao je
nebo bez oblaka. Imalo je prozračnu i svijetlu boju na kojoj mu je zastao
pogled. Iza te tanke membrane svjetla nalazi se velik hladan mrak.
Zašto je to odjednom pomislio?
Sejer je žurno pogledavao lica u gužvi. U djeliću sekunde sretao je
njihove poglede, jedan po jedan. Svi su reagirali isto: pogledali na
sekundu pa spustili pogled. Vidjeli bi visokog, žilavog i sijedog
muškarca dugih nogu. Da ih netko pita, rekli bi da je sigurno na nekom
rukovodećem položaju. Lijepo, ali malo konzervativno odjeven. Hlače
boje kita, plavosiva košulja i uska tamnoplava kravata, na kojoj se
izbliza vidjela sitna izvezena trešnja.
U ruci je nosio crnu aktovku s mesinganom bravicom i s
ugraviranim inicijalima KS na poklopcu. Cipele su mu bile sive i
ulaštene. Oči su mu bile pozorne i iznenađujuće tamne pod srebrnom
kosom. No većinu nisu mogli vidjeti. Rođen je i odrastao u Danskoj, i
dan kad je rođen bio je velika muka i za njega i za njegovu majku. Još
uvijek je, nakon pedeset godina, imao ožiljak od hvataljki tik ispod
linije kose. Često se ondje češao, kao da se nejasno prisjeća nečega.
Ljudi koji ga sretnu na ulici ne mogu vidjeti ni da ima psorijazu. Da
ispod svježe izglačane košulje ima nekoliko mrlja oguljene kože. Niti da
u tijelu nosi nemir koji dođe i ode. Duboko u svojem privatnom
svemiru imao je slabu točku. Tugu zbog gubitka Elise nikad nije
prebolio, rasla je, sve veća i veća, a onda implodirala u crnu rupu koja
bi ga tu i tamo usisala.
Ponovno je postao svjestan struje ljudi koji su mu išli ususret. Među
svima njima u ljetnoj odjeći dolazila je soba koja se razlikovala.
Muškarac u ranim dvadesetima išao je ulicom, blizu zida, hitrim
koracima. Bio je toplo odjeven unatoč vrućini, u tamnim hlačama i
crnom puloveru. Na nogama je imao smeđe kožnate cipele na vezanje a
oko vrata, tog vrućeg srpanjskog jutra, ni manje ni više nego pleteni šal.
Ipak, nije se prvenstveno odjećom razlikovao od gomile u toj
napučenoj ulici, nego time da ni na sekundu nije dizao pogled. Njegov
odlučan, hitar hod i upravo činjenica da nije pazio nego uporno zurio u
asfalt djelovala je tako da su se ljudi automatski razmicali i propuštali
ga. Sejer je muškarca primijetio kad je bio petnaest-dvadeset metara
od njega i brzo se približavao. Njegov hitar hod i nešto prigušeno u
cijeloj njegovoj pojavi, kao i neprikladna odjeća, aktivirali su nešto u
policijskom inspektoru. Labav šal bio je velik i podvrnut nekoliko puta,
poput klupka ispod brade. Sam Sejer upravo je prošao pokraj Fokus
banke i čuo tiho škljocanje električne brave dok je prolazio, što mu je
govorilo da je banka sad otvorena. Šal je, naprimjer, mogao biti
kapuljača koju je muškarac jednim potezom mogao navući na glavu, s
prorezom samo za oči. Na ramenu je, k tome, nosio torbu. Štoviše,
torba je bila otvorena, i muškarčeva je desna ruka počivala u njoj.
Lijeva mu je bila u džepu. Ako je imao rukavice, nitko to nije mogao
vidjeti.
Sejer je nastavio hodati. Za nekoliko je sekundi muškarac bio samo
nekoliko metara pred njim. Iznenadan poriv naveo ga je da se povuče
prema zidu i hoda isto kao i on, s pogledom prikovanim za asfalt.
Odlučio je nastaviti tako da vidi hoće li se on pomaknuti u stranu ili će
se sudariti. Bila mu je čak zabavna ta njegova ideja i pomislio je da je
očito predugo u policiji. Istovremeno ga je nešto u tom tipu
uznemiravalo. Ubrzao je i više osjetio nego vidio kako se mračna osoba
uspravlja. Kao što je i mislio, nisu se sudarili. Drugi je u zadnji čas
skrenuo i očešao se o njega u prolazu. Dakle nije bio potpuno izgubljen
u svojim mislima. Bio je prisutan. Možda je tako hodao da mu nitko ne
vidi lice i ne upamti ga. No Sejer ga je upamtio. Široko i mesnato lice
oble brade i svijetla kovrčava kosa. Ravne obrve. Kratak širok nos.
Kad ga je prošao, muškarac je ponovno skrenuo prema zidu i sad
hodao još brže. Sejer ga je suženih očiju pratio i gledao kako odmiče
ulicom. Naježio se kad je on skrenuo kroz vrata Fokus banke. Prošlo je
možda tridesetak sekundi otkad je čuo škljocanje vrata. Zamislio je
kako interijer banke izgleda. Imao je tekući račun ondje. Klijenti su
prvo morali proći kroz staklena vrata, a onda proći uskim prolazom
koji je skretao lijevo. Sam prostor nije se, dakle, vidio s ulice. Unutra je
lijevo bio šalter, police s uplatnicama i raznim obrascima stajale su kod
ulaza, a desno je bila sjedeća garnitura za četiri-pet osoba. Na
šalterima je bilo mjesta za ukupno pet zaposlenika kad je bila gužva.
Taj čas unutra je vjerojatno radila samo jedna osoba, jer je bilo rano.
Kad klijent obavi što treba, mogao je izaći na još jedan izlaz, koji je
gledao na trg. Pljačkaš je, recimo, mogao ondje parkirati auto za bijeg,
ostaviti ga s ključem u bravi, obići blok, ući na staklena vrata, opljačkati
banku i nestati u samo nekoliko sekundi. U pješačkoj ulici nije bilo
moguće parkirati vozilo a da ljudi to ne primijete. No banka je imala na
raspolaganju četiri parkirna mjesta ispred ulaza na trgu. Sejer je još
uvijek stajao i gledao. Nije se mogao smiriti. Rezignirano slegnuvši
ramenima, odlučnim je koracima krenuo natrag. Nije to nikome trebao
spominjati. Otvorio je vrata, prošao kroz uski prolaz i izašao kod
šaltera. Zapravo su unutra bile dvije stranke. Muškarac s torbom i
djevojka. Djelatnica na šalteru upravo je stavila naočale na nos i
nagnula se nad tipkovnicu računala. Muškarac je stajao leđima okrenut
Sejeru i ispunjavao obrazac. Nije digao pogled kad je Sejer ušao.
Izgledao je zaokupljeno.
Sejer se zbunjeno ogledao. Za svaki je slučaj trebao smisliti razlog
zašto je ondje pa je uzeo brošuru o mirovinskim fondovima sa stalka
na zidu. Ovo je prevršilo svaku mjeru, rekao si je strogo. Još je izašao iz
kuće nekoliko minuta prekasno, a nije imao običaj dolaziti na posao u
zadnji čas. Izašao je natrag na pješačku ulicu i još se brže nego prije
zaputio prema zgradi suda. Prošao je uz zlatarnicu u kojoj su
reklamirali sniženje, cvjećarnicu Brunner Blomster i Pino Pino, gdje je
Elise kupovala odjeću. Naprimjer, onu crvenu haljinu. Malo potom
ugledao je vrh zgrade suda. Upravo je jednom nogom kročio na cestu
kad je odjeknuo pucanj. Malo u daljini, ali svejedno jasno. Netko je
vrisnuo.
Većina je stala. Samo su neki slegnuli ramenima i nastavili ići,
osvrćući se kratko preko ramena. Drugi su stali zbijeni uza zgradu
nasuprot banke. Jedna je majka zaštitnički zagrlila dijete. Neki starac,
možda nagluh, zbunjeno se ogledavao i pitao se zašto su svi stali. Zinuo
je u Sejera, koji je jurio onamo mašući svojom aktovkom. Dobro je
trčao, ali mu je aktovka kvarila ritam i zbog nje je izgledao nespretno.
Jedna je žena isteturala iz banke. Naslonila se na zid i pokrila lice
rukama. Prepoznao je djelatnicu sa šaltera. Odmah se spustila na tlo,
stražnjicom ravno na asfalt.
“Policija”, rekao je on uspuhano. “Što se dogodilo? Je li netko
ozlijeđen?”
“Policija?” Zbunjeno ga je pogledala. “Opljačkao me”, prošaptala je.
“Opljačkao me i pobjegao prema trgu. Već je otišao, odvezao se bijelim
autom.”
Sejer je razrogačio oči kad je čuo nastavak.
“Odveo je sa sobom jednu djevojku.”
“Što ste rekli?”
“Odveo ju je sa sobom. Iz banke i u auto.”
“Uzeo je taokinju?”
“Gurnuo joj je revolver u uho!”
Sejer je zurio u trg. Voda je elegantno žuborila u fontani, a golubovi
su harmonično zobali mrvice. Njih ovo nije trebalo uznemiravati.
Ostavio je bankaricu i zaputio se dvama momcima koji su živo
diskutirali. Stajali su pokraj fontane i imali dobar pogled i na banku i na
glavnu ulicu.
“Jeste li vidjeli kuda je otišao?”
Zašutjeli su i zabuljili se u njega.
“Policija”, dodao je i spustio aktovku.
“Bome se brzo dogodilo!” uskliknuo je jedan, mršav poput grančice,
s dvobojnom kosom i sunčanim naočalama na glavi. Kosa mu je bila
crna, a na sredini je imao svijetlu prugu. Okrenuo se i pokazao prema
glavnoj gradskoj ulici, koja je nestajala između vatrogasne postaje i
restorana Diamanten te vodila iz grada.
“Gurao je neku curu pred sobom. Bacio ju je u auto.”
“Kakav je bio auto?” rekao je brzo, prtljajući po remenu u pokušaju
da oslobodi telefon.
“Mali bijeli. Možda Renault.”
“Ostanite ovdje”, rekao je i izvukao antenu.
“Zapravo trebamo na posao”, rekao je drugi, iščekujući. “Osim toga,
nije bio Renault. Prije Peugeot.”
“E pa danas ćete zakasniti”, rekao je Sejer odrješito. “Događa se i
najboljima. Imao je fantomku?”
“Da.”
“Crni pulover i samterice?”
“Znate li tko je?”
“Ne.”
“Moramo li s vama u postaju?”
“Vjerojatno.”
To je moglo biti dogovoreno, pomislio je odjednom. Možda su to
zajedno izveli. Možda mu je to bila djevojka. Lažni talac. Dvije osobe u
banci, trideset sekundi nakon otvaranja, kolika je vjerojatnost? Ti
pljačkaši postali su tako dovitljivi.
Grupice ljudi polako su se razilazile, no neki su ostali na mjestu,
možda u nadi da će morati svjedočiti. Inače se više nije imalo što
vidjeti. Čovjek je otišao. Sve se dogodilo u samo nekoliko sekundi. Neki
su se čudili koliko je to jednostavno. S dobrim automobilom i dobrim
snalaženjem u gradu mogao bi daleko odmaknuti u samo pola sata.
Jazavac je stavio naočale na nos. “Imate sve na snimci, zar ne?”
“Nadajmo se”, promrmljao je Sejer, imao je svakakvih iskustava s
videonadzorom. Okrenuo se kad je na trg skrenuo policijski auto. Iz
njega je iskočio Goran Soot, zbog čega se namrštio, a malo zatim i
Karlsen, zbog čega je uzdahnuo s olakšanjem.
“Imamo situaciju s taokinjom. Mladom ženom. A oružje je nabijeno.
Ispalio je hitac u banci.” Karlsen je otvoreno zurio u momka s frizurom
jazavca.
“Ova dvojica trebaju dati izjavu, vidjeli su i pljačkaša i vozilo.
Skoknite unutra i što prije uzmite videosnimku, moramo saznati tko je
taokinja. Postavite blokade na E18 i E76. Upotrijebite zatvorenu
frekvenciju. Auto je mali i bijeli, možebitno francuski.”
“Je li puno uzeo?”
Karlsen je škiljio kroz vrata banke.
 “Ne zna se još. Koliko ljudi možemo skupiti?”
“Ne puno. Poslao sam Skarrea šefu postaje Gurvinu, četvorica su na
seminaru, a još četvorica na godišnjem.”
“Tražit ćemo pojačanje. Jedino na što se sad moramo usredotočiti
je taokinja.”
“Nadajmo se da će otvoriti vrata i izbaciti je uz cestu.”
“Nada umire zadnja”, rekao je Sejer mrko. “Idemo razgovarati s
djelatnicom sa šaltera.”
Dva su momka trebala čekati na stražnjem sjedištu policijskog
automobila, protiv čega se nisu ni najmanje bunili. Sejer i Karlsen ušli
su u banku, gdje je djelatnica sa šaltera sjedila na sofi pokraj prozora sa
šefom poslovnice. On se bio nalazio u trezoru i nije znao što se događa
dok nije začuo pucanj, a onda se nije usudio izaći. Ne prije nego što je
čuo sirene.
Sejer je gledao mladu damu koja je upravo bila opljačkana. Bila je
blijeda kao krpa, a čelo joj je bilo znojno, ali nije joj pala ni dlaka s glave.
Samo je dignula ruku u zrak, izvadila nekoliko snopova novčanica s
police i stavila ih na šalter. Ipak je svima bilo jasno da će odsad njezin
život biti promijenjen iz temelja. Moglo bi joj doći da napiše oporuku.
Ne da je posjedovala puno, ali takve stvari treba urediti dok još ima
vremena. Sejer je sjeo pokraj nje i obratio joj se blagim glasom.
“Jeste li dobro?” rekao je tiho.
Dopustila si je da malo zajeca.
“Jesam”, rekla je najčvršće što je mogla. “Ja sam dobro. Ali kad se
sjetim djevojke koju je poveo sa sobom... trebali ste čuti što je rekao.
Ne usuđujem se pomisliti što je napravio s njom.”
“No, no”, rekao je Sejer mirno, “nemojmo trčati pred rudo. Poveo ju
je da si omogući siguran dolazak do auta. Jeste li je kad prije vidjeli?”
“Nikad.”
“Možete li mi reći što je točno rekao dok je stajao pred šalterom?”
“Od riječi do riječi”, rekla je. “Nikad to neću zaboraviti. Prišao joj je
s leđa. Prvo joj je stavio ruku pod bradu i odvukao je od šaltera, onda ju
je oborio na pod i stavio joj nogu na glavu. Onda je zaurlao na mene:
‘Ako budeš zavlačila jednu jedinu sekundu, prosut ću joj mozak po
podu!’ Onda je pucao u zrak. U strop, naime. Ploče su se razmrskale,
padalo je na sve strane. Kosa mi je puna gipsa.”
Obrisala je znoj rukavom bluze, a on joj je dao malo vremena i dotle
proučavao Karlsena kako odvija kameru sa stropa i vadi kasetu iz nje.
“Govorio je norveški?”
 “Da.”
“Bez naglaska?”
“Da. Imao je visok glas. Možda malo promukao.”
“A žena, je li išta rekla?”
“Ni riječ. Ukočila se od straha. A tip je sigurno bio netko tko zna što
radi. Potpuni mizantrop. Sigurno je već pljačkao.”
“Vidjet ćemo”, prekinuo ju je i uzeo kasetu. “Nadam se da ste voljni
poslije poći sa mnom u postaju i pregledati snimku.”
“Moram telefonirati.”
“Sredit ćemo to.”
Karlsen ju je pogledao. “Možete li procijeniti koliko ste mu otprilike
novca dali?”
“Dala?” vrisnula je i pogledala ga u nevjerici. “Kakvo je to
izražavanje, pobogu? Nisam mu ja ništa dala, opljačkana sam!”
Sejer je trepnuo i pogledao u strop. “Ispričavam se”, rekao je
Karlsen, “mislio sam, koliki je otprilike plijen?”
“Danas je petak”, rekla je povrijeđeno. “U kasu sam stavila otprilike
sto tisuća.”
Sejer je zurio kroz otvorena vrata. “Okupimo ljude izvana koji su ih
vidjeli. Bilo ih je nekoliko. Trebali bismo dobiti barem upotrebljiv
opis.”
Teško je uzdahnuo dok je to govorio. I sam je jasno vidio čovjeka, sa
samo nekoliko metara udaljenosti. Koliko je toga uspio upamtiti?
“Auto je bio bijel i izgledao je novo. Dosta mali”, rekla je ona brzo.
“Nisam vidjela bitno više od toga. Bio je otvoren i ključevi su sigurno
bili unutra, jer se odvezao gotovo prije nego što je zalupio vratima.
Ravno preko trga, između dviju žardinjera i na cestu.”
“Vjerojatno je ukraden. Možda je parkirao svoj auto negdje usput.
Mogao bi biti opasan. Sigurno mu je bio čisti refleks da uzme taokinju.
Ako je to uopće učinio. Sigurno nije računao s tim da će u banci tako
brzo nakon otvaranja biti još jedna stranka. I... ona je ušla u banku na
drugi ulaz?”
“Da.”
Sejer je pogledao u razjapljenu rupu na stropu i namrštio se. “Očito
je energičan. Ili možda očajan.”
Još jedan policijski automobil dovezao se pred banku i dva
tehničara u kombinezonima ušla su unutra. Odmah su virnuli u strop i
zagledali se u rupu od metka.
“Pitam se koliko metaka ima”, rekao je jedan.
 “Ne usuđujem se razmišljati o tome”, rekao je Sejer mrko. “Ali
nesumnjivo je to neki opaki gad. Prvo je uzeo taokinju, a onda pucao iz
pištolja usred jutarnje gužve.”
“Učinkovito”, rekao je tehničar. “Svi su se ukipili. Zanimalo ga je
samo jedno: da pljačku obavi brzo. Bez prtljanja, s puno energije. Je li
imao rukavice?”
Djelatnica je kimnula. “Tanke pletene.”
Sejer je proklinjao sama sebe što se nije dulje zadržao u banci i
pomutio mu planove. Ali onda bi samo pričekao i vratio se drugi dan.
Ponovno je pogledao djelatnicu u oči. Dobile su onaj karakterističan
sjaj koji ljudi dobiju kao ih netko prodrma iz života koji svi uzimaju
zdravo za gotovo. Razumio je to i nije razumio.
“Dobro”, rekao je, “imamo puno posla. Počnimo.”

Disao je u ubrzano. Nagnuo se naprijed u sjedištu, kao da želi

pomoći automobilu da napusti grad. Dugo je planirao. Prolazio je
pljačku u mislima iznova i iznova, točno je zamišljao kako će se sve
odviti. Krivo je zamišljao. Sve se odvilo vrtoglavom brzinom, imao je
novac, tako se trebalo dogoditi, ali ipak nije bilo kako treba. Netko je
sjedio na sjedištu pokraj njega.
Ulice su bile pune zaposlenih ljudi. Nisu bijelome automobilu
posvetili ni pogled. Nagazio je kvačilo i prošao kroz križanje, ukočeno
zurio u cestu pred sobom i ispustio vruć zrak iz pluća. Nakon prvog
bloka spustio je fantomku. Sad se pak osjećao golo. Nije se okretao da
pogleda taokinju, nije imao izbora. Nije mogao nastaviti s fantomkom
na glavi. Vidjeli bi ga svi vozači koji su mu dolazili u susret i upamtili bi
rutu, auto i registraciju. Taokinja je sjedila na suvozačkom sjedištu,
obješene glave, potpuno nepomična. Prošli su salon vjenčanica. Ubrzao
je, vidio Mercedes kako mu prilazi s lijeve strane, usredotočio se da
gleda naprijed. Tek sad, nakon dvije minute, kad mu je puls malo
usporio, sinulo mu je kako je u autu nevjerojatno tiho. Virnuo je prema
suputnici. Nešto nije bilo u redu. Osjetio je mučninu. A s mučninom je
došao strah, a sa strahom bojazan da će pogriješiti, više nego što je
dosad pogriješio.
Koji će mu vrag taokinja?
Tako daleko nije razmišljao. Koncentrirao se samo na to da što brže
ode, pobrine se da se nitko ne baci na njega i obori ga na pod. Čitao je o
takvim slučajevima u novinama. O ljudima koji se hoće igrati junaka.
“Vidjela si mi lice”, rekao je promuklo.
Glas mu je bio slabašan u usporedbi sa snažnim tijelom.
“Što misliš da bismo trebali poduzeti u vezi s tim?”
Upravo su prolazili pokraj pogrebnog poduzeća s desne strane i
pogled mu je zapeo za bijeli lijes u izlogu. Mesingane ručke. Vijenac
crvenog i bijelog cvijeća na vrhu. Stajao je ondje godinama i, naravno,
bio plastičan. Izgledao je kao da će se otopiti na vrućini, kao i on sam.
Pulover mu se lijepio za tijelo, a samterice su mu se skoro pušile.
Prebacio je u nižu brzinu i prikočio da propusti taksi s desne strane.
Taokinja nije odgovorila, no ramena su joj lagano podrhtavala i on je
pomislio da sad konačno dolazi reakcija. Bilo mu je to olakšanje. Imao
se potrebu ispuhati nakon akcije. Pošteno se ispuhati, naprimjer
urliknuti kroz otvoren prozor. Tijelo mu se treslo dok se pokušavao
pribrati.
“Rekao sam, što misliš što ćemo poduzeti u vezi s tim?”
Zazvučalo je to tako jadno. Čuo je vlastiti strah, čuo kako mu glas
poprima visok, kreštav ton. Odjednom je imao potrebu biti sam, ali bilo
je prerano da sad stane. Prvo su morali izaći iz centra, na neko
napušteno mjesto gdje će konačno moći izbaciti tu neželjenu osobu iz
auta. Tu svjedokinju!
Još uvijek tišina. Postao je još nervozniji. Iscrpljivalo ga je to, nakon
tjedana planiranja, besanih noći, nemira i sumnji. Inače je bio samo
vozač, bez odgovornosti planiranja. Drugi su se za to brinuli, on je
samo čekao vani s autom u leru, inače nije čak bio ni naoružan. Dao je
obećanje, i sad ga je ispunio. No imao je taokinju. Činilo mu se to
mudrim potezom, u tom trenutku. Pred bankom su ljudi stajali kao
oduzeti, nisu ni prstom mrdnuli, u strahu da će pištolj opaliti i raznijeti
taokinju pred njihovim očima. Sad nije znao što da radi. Nije dobio
nikakvu pomoć. Tišina je bila posvemašnja. “Postoje, naravno, samo
dvije opcije”, rekao je s knedlom u grlu.
Nije više mogao podnijeti tišinu. “Ili ideš sa mnom dalje ili ću te
izbaciti negdje uz cestu u stanju u kojem nećeš moći svjedočiti.”
Suputnica je i dalje šutjela. “Kog si vraga uopće radila u banci tako
rano ujutro? Ha?”
Kad i dalje nije dobio odgovor, spustio je prozor i osjetio kako mu
vjetar puše po upeklom licu. Auti su prolazili. Nije trebao pokazivati
lice, nije trebao ni govoriti, ali nije bio spreman na tu bujicu osjećaja
što su u njemu navrli. Osjećaj da će prekipjeti. Tako je dugo čekao, bio
sam cijelu vječnost, nije bio ništa doli tanka gumica koja samo što ne
pukne, a sad je povrh svega netko sjedio pokraj njega i gledao. Vozio je
pokraj bolnice, odjednom skrenuo lijevo kod Ortopedskog instituta,
presjekao glavnu cestu i šmugnuo u Øvre Storgatu, pokraj zatvorene
ljekarne i dalje pokraj centralne garaže. Opet je skrenuo lijevo preko
starog mosta i nastavio dalje južnom stranom, kroz industrijsku zonu.
Bližio se željezničkoj pruzi. Upravo tad upalilo se crveno svjetlo. Na
tren je mislio projuriti, no predomislio se. To bi privuklo pozornost.
Procijedio je kroza zube. “Sjedi mirno i šuti. Imam spreman pištolj.”
Bila je to suvišna zapovijed. Taokinja nije ni zucnula. U retrovizoru
je vidio crveni Volvo kako se polako primiče i zaustavlja se tik iza
njega. Vozač je lupkao prstima po upravljaču. Pogledi su im se sreli u
retrovizoru. Zapiljio se u tračnice da vidi vlak i čuo ga je kako huči u
daljini; načas je zaglušio lupanje njegova srca. Taokinja je, začudo,
mirno sjedila i zurila kroz prozor. Vlak je protutnjao. No rampa je
ostala dolje i nije se micala. Auto iza njega još se malo približio i sad
mu je bio gotovo na braniku. Na drugoj strani stajao je zeleni Citroen.
Znoj mu je curio u oči, no rampa je stajala. Jedan suludi trenutak
pomislio je da ju je policija zatvorila. Da će svaki čas dojuriti sa svih
strana s nabijenim oružjem i izvući ga van. Bio je zarobljen. Nije se
imao gdje okrenuti da se vrati. Zašto, dovraga, ne dižu rampu? Vlak je
već odavno prošao. Volvo je iza njega turirao. On je podignuo ruku
kojom je držao revolver i obrisao čelo. Istog se časa sjetio zelenog
Citroena s druge strane, vozač je sigurno vidio da ima pištolj. Rampa se
konačno počela dizati, polako i oklijevajući. Oprezno je prelazio
tračnice. Volvo odozada skrenuo je desno i nestao. Mislio je prijeći
rijeku, prošao bi trg s donje strane, policijske aute i gomilu ljudi ispred
banke. Dok su oni zauzeti ispitivanjem svjedoka, provest će im se
ispred nosa, jedva trideset metara dalje. Impresionirao ga je vlastiti
plan.
Problem je bila taokinja. Iznenada je zakočio i stao. Auto je ostao
dijelom zakriven kontejnerom pokraj autobusnog kolodvora. Povukao
je ručnu kočnicu. “Pitao sam se,” rekao je promuklo, “koji si kurac
radila u banci tako rano?”
I dalje tišina.
“Gluha si, je li? Ne čuješ dobro?”
Taokinja je dignula glavu. Prvi je put pljačkaš pogledao ravno u
treptave oči. U autu je vladala tišina i bilo je sve više i više vruće.
Nesigurno je pokušavao odgonetnuti izraz na blijedome licu. U daljini
je čuo sirene. Počele su slabo, malo se pojačale pa stale uz malo “plop”.
Obuzeo ga je čudan osjećaj da uopće nije opljačkao banku, da je to sve
san bez logične radnje, gdje čudni likovi dolaze i odlaze a da mu nije
jasno kakvu ulogu igraju.
“No dobro”, rekao je i gurnuo taokinju cijevi revolvera.
“I gluhi čuje ako ga ubodeš u rame.”
Ubacio je u brzinu, prešao most i prošao banku. Odlučio je da neće
ni pogledati u tom smjeru, ali nije mogao obuzdati vlastiti strah. Žurno
je pogledao ulijevo. Grupica ljudi okupila se kod ulaza. Jedna je osoba
stršila iznad svih. Dugonja kratke srebrne kose.

Trebao je raditi na ubojstvu u Finnemarki. Umjesto toga sjedio je za

pisaćim stolom i zurio u prazan papir. Zatvorenih je očiju jasno vidio
pljačkaševo lice pred sobom, skoro kao fotografiju. Problem je bio
prenijeti to čovjeku s druge strane.
Mnogi su tako sjedili pred njim, mučili se i znojili da se sjete svega:
karakterističnih osobina, boje očiju, je li nos bio dug ili kratak. Imao je
osjećaj da dobro pamti i mislio je da je osoba koja dobro opaža i ima
oko za detalje. No sad je počeo sumnjati u to. Izričito je bio uvjeren da
mu je kosa bila svijetla, ali mu je sinulo i da joj je sunce koje je
obasjavalo ulicu moglo dati zlaćan sjaj koji inače nije imala. Osim toga,
muškarac je imao tamnu odjeću pa je i zbog toga kosa mogla djelovati
svjetlija nego što jest. Ali usta su mu bila mala, u to je bio siguran. Put
mu je bila lagano preplanula od sunca, možda malo crvenkasta. I sjećao
se odjeće. Bio je vrlo mišićav, sigurno je puno trenirao. Nije bio visok
kao on, zapravo uopće nije bio visok za muškarca.
Sejer je zurio u crtača pred sobom. Bio je on novinski strip-crtač
koji je na tome poslu završio sasvim slučajno i pokazao se osobito
nadarenim, pogotovo sa psihološke strane.
“Prvo ćeš mi reći da se opustim”, Sejer se nasmiješio. “Prvo moraš
zadobiti moje povjerenje, zar ne? Pokazati da me slušaš i da mi
vjeruješ.”
Crtač je uvio usta u vragolast osmijeh. “Samo se nemoj bojati
gubitka kontrole, Konrade”, rekao je sarkastično. “Ovaj čas nisi šef.
Svjedok si.”
 Sejer je podigao ruku kao da se ispričava.
“Prvo što želim ”, rekao je crtač, “jest da zaboraviš muškarčevo
lice.” Sejer ga je iznenađeno pogledao. “Zaboravi detalje. Sklopi oči.
Pokušaj zamisliti njegov lik pred sobom i usredotoči se na dojam koji je
ostavio. Kakve je točno signale slala ta osoba. Hodao je prema tebi
usred bijela dana i iz nekog si ga razloga primijetio. Zašto?”
“Djelovao je tako napeto. Puno nečega.”
Sejer je zatvorio oči kao što mu je rečeno i zamislio ga. No sad mu je
lice bilo tek svijetla maglovita točka u njegovoj memoriji. “Koraci su
mu bili odrješiti i brzi. Ramena stisnuta. Mješavina straha i odlučnosti.
Panika koja vreba tik ispod površine. Toliki strah da se ni na tren nije
usudio dići pogled i ikoga pogledati. Ne baš profesionalni pljačkaš. Bio
je previše očajan.”
Crtač je kimnuo i zabilježio nešto pri dnu papira.
“Pokušaj opisati njegovo tijelo, kako se kretao dok je hodao.”
“Kretao se jedva. Male, zauzdane kretnje. Nije mahao rukama, niti
se ljuljao ni šepao. Išao je ravno naprijed. Ravne noge. Ukočen u
ramenima.”
“Sjeti se proporcija”, nastavio je crtač. “Ruke i noge u odnosu na
torzo. Veličina glave. Duljina vrata. Veličina stopala.”
“Nije imao duge ruke i noge. Prije malo kratke. Doduše, jednu je
ruku držao u torbi, a drugu u džepu, ali mislim da je tako. Kratak, debeo
vrat. Nije imao velika stopala. Manja od mojih, a ja nosim četrdeset
četiri. Imao je komotnu odjeću, no tijelo mu je djelovalo mišićavo,
onako napuhano.”
Opet kimanje. Olovka je prvi put dotaknula papir i Sejer je čuo lagan
dodir grafita po papiru. Skicirao je i potezi su obrisu davali drhtavu
životnost, poput nečega u pokretu.
“Ramena? Široka ili uska?”
“Široka. Obla. Onakva kakva dobiješ od dizanja utega. Ne ovakva
poput mojih”, dodao je.
“Aha, ali tvoja su dosta široka.”
“Ali nisu tako nabubrena. Više su ravna i koščata, ako me
razumiješ.”
Malo su se nasmijali tome. Crtač, koji se zvao Riste, ali je imao
nadimak Risač, bio je nizak, okrugao, s malim ovalnim naočalama i
dugim tankim prstima.
“Glava?”
“Velika. Okrugla. Izraženi obrazi, ali nije baš bucmast. Okrugla
brada. Nije uglata i definirana. Nema jamicu na njoj.”
“Kako mu je glava bila usađena u tijelo? Ako razumiješ na što
mislim.”
“Nekako utonula među ramenima. Malo kao da je visjela pred
tijelom. Kao u nadurenog tinejdžera.”
“Izvrsno. To je važno”, rekao je potom. “Linija rasta kose.”
“To je važno?”
“Da, važno je. Linija kose jako određuje lice osobe. Pogledaj sebe.
Imaš gotovo savršenu liniju rasta kose. Ravnu i pravilnu nad čelom, s
lijepim lukom prema sljepoočnicama. Jednako gustu posvuda. To je
dosta rijetko.”
“Stvarno?”
Odmahnuo je glavom. Nije bio naročito tašt, barem ne više, a zadnje
na što je obraćao pozornost bila je linija kose. Zamislio se.
“Zaobljena, ne ravna. Možda s malom špicom prema dolje pri
sredini čela. Kosa mu je bila kratka, zato sam to jasno vidio.”
Takva polagana metoda približavanja samim crtama lica učinila je
muškarca jasnijim nego ikad. Taj crtač znao je što radi. Sejer je očarano
zurio u papir i gledao kako silueta raste, polako, kao negativ u
razvijaču.
“Zatim kosa.”
Cijelo je vrijeme crtao lagano, tako da su se novi potezi cijelo
vrijeme mogli dodavati preko starih ili pokraj njih. Nije upotrebljavao
gumicu za brisanje. Brojni tanki potezi činili su osobu živom.
“Kovrčava i gusta, skoro afro. Rasla je uspravno od glave, ali je
sasvim podrezana. Kao i meni. Prošao je tad rukom kroz kosu, bila je
ravna i kratka poput četke.
“Boja?”
“Plava. Možda svijetloplava, ali u to zapravo nisam siguran. Znaš,
ima kose koja je dosta svijetla u nekim situacijama a može izgledati
tamnije kad je mokra. Ili ovisi o svjetlu. Nisam siguran. Takva nekakva
boja kakvu ti imaš, možda.”
“Ja?”
Risač je pogledao uvis. “Pa ja nemam kose.”
“Ne, ali takva kakvu si imao.”
“Kako znaš kakvu sam kosu imao?”
Sejer nije bio siguran. Nije znao je li uvrijedio čovjeka i ispao glup,
ili ne.
“Ne znam”, rekao je. “Samo nagađam.”
 “Dobro nagađaš. Moja kosa je - to jest, bila je - svijetloplava. Dobro
nagađanje. Dobro opažaš.”
“Počinje mu sličiti.”
“Sad dolazimo do očiju.”
“To će biti teže. Nisam ih vidio. Hodao je i gledao u pločnik, a u
banci mije dijelom bio okrenut leđima.”
“Šteta. Ali djelatnica sa šaltera ih je vidjela, a ona dolazi poslije.”
“I više je nego šteta. Katastrofa je da nisam malo odugovlačio.
Dovoljno sam star da svoju intuiciju shvaćam ozbiljno.”
“Ha, ne možeš sve. Nos?”
“Vrlo kratak i dosta širok. I on malo afrički.”
“Usta?”
“Mala prćasta.”
“Obrve?”
“Tamnije od kose. Ravne. Široke. Gotovo srasle.”
“Jagodice?”
“Nisu izražene. Obrazi su mu premesnati.”
“Neke posebne karakteristike na koži?”
“Baš ništa. Lijepa glatka put. Bez vidljive brade. Bez sjene na gornjoj
usni. Svježe obrijan.”
“Ili mu ni inače ne raste brada. Kakve posebne značajke na odjeći?”
“Ne koliko se sjećam. Ali bilo je nešto s njom.”
“Kako to?”
“Kao da to nije bila njegova odjeća. Nije se tako inače odijevao.
Izgledala je staromodno.”
“Vjerojatno se sad već odavno presvukao. Obuća?”
“Smeđe cipele na vezanje.”
“A šake?”
“Njih nisam vidio. Ako su u skladu s ostatkom tijela, kratke su i
okrugle.”
“A dob, Konrade?”
“Između devetnaest i - dvadeset četiri.”
Morao je još jedanput zatvoriti oči da isključi crtača. “Visina?”
“Dosta niži od mene.”
“Svi su niži od tebe”, rekao je Risač sarkastično.
“Možda metar sedamdeset.”
“Težina?”
“Snažne je građe. Preko osamdeset kila, mislim. Nisi me pitao za
uši”, rekao je.
 “Kakve su bile uši?”
“Male i lijepo oblikovane. Okrugle resice. Bez naušnica.” Sejer se
naslonio i zadovoljno nasmiješio. “Sad nam još ostaje samo da
saznamo za koju stranku glasa.”
Crtač se zacerekao. “Na što bi se kladio?”
“Vjerojatno uopće ne glasa.”
“Što si vidio od taokinje?”
“Skoro ništa. Bila mi je okrenuta leđima. Moraš pitati djelatnicu”,
rekao je zamišljeno. “Nadajmo se da je jedna od onih što mogu izdržati
pritisak.”

Gurvin je očekivao glavnog inspektora, no zbog oružane pljačke u

centru rano ujutro poslali su samo jednog policajca da napravi
izvještaj.
Jacob Skarre izgledao je kao ministrant, svijetlih kovrča i finih crta
lica. Uniforma mu je izvanredno stajala, kao salivena na njegovu
vitkom tijelu. Sam Gurvin nikad se nije osjećao ugodno u tom
odjevnom predmetu. Možda zbog figure. Bilo kako bilo, uniforma nije
dobro stajala na njegovu tijelu.
Zbog zadovoljnog izraza na licu mladića on se osjećao loše. I protiv
njegove volje naveo ga je da razmišlja o vlastitom životu. Radio je to i
inače, svako toliko, ali više je volio sam izabrati trenutak.
Najgori šok zbog Halldisina ubojstva donekle je splasnuo. Gurvin se
našao u središtu pozornosti kakva ga nije zapala već dugo. Samome
sebi morao je priznati da mu se to svidjelo. No poznavao je Halldis.
Iznenada se sjetio nečega što je govorila, kad su prijatelji i on bili djeca
i došli joj na vrata tražiti nešto.
Previše vas je. Kad sam ja bila mlada, samo bi najžilaviji balavci
opstali!
“Što kažete?” rekao je Gurvin ispipavajući, jer je primijetio kutiju
cigareta koja je stršila Skarreu iz džepa na košulji. “Hoćemo li prekršiti
zabranu pušenja?”
Skarre je kimnuo i izvukao kutiju iz džepa.
“Halldis i Thorvalda znam od djetinjstva”, počeo je Gurvin i
povukao dim. “Mi djeca smjeli smo brati maline i rabarbaru iza
njihovog sjenika. A nije bila ni tako jako stara. Sedamdeset šest, to je
ništa. Bila je u dobroj formi. I Thorvald je bio, ali on je umro od infarkta
prije sedam godina.”
“Onda je živjela sama?”
Skarre je izdahnuo dim prema stropu.
“Nisu imali djece. Imala je samo mlađu sestru u Hammerfestu.”
“Napisali ste izvještaj”, rekao je Skarre. “Mogu ga vidjeti?” Gurvin je
izvukao plastični fascikl iz ladice pisaćeg stola i pružio mu ga. Skarre ga
je temeljito pročitao. ‘“Zasad je nepoznato je li što otuđeno iz kuće.’
Provjerili ste ladice i ormare?
“Znate”, rekao je Gurvin, “zapravo je Halldis imala dosta srebrnine.
Sve je ondje, u ormaru u dnevnoj sobi. Isto vrijedi i za nakit koji je
držala u spavaćoj sobi.”
“A što je s novcem?”
“Ne znamo je li ga imala.”
“Ali jeste li, naprimjer, pronašli njezinu torbicu?”
“Visjela je na vješalici u spavaćoj sobi.”
“A novčanik?”
“Nismo pronašli novčanik, istina.”
“Neki žele samo gotovinu”, rekao je Skarre. “Naprimjer netko tko se
teže može riješiti dragocjenosti. Netko tko nema kontakata. Takav
netko sigurno je nije mislio ubiti. Možda ga je iznenadila. Možda je bila
izvan kuće, a on se ušuljao u kuhinju njoj iza leđa.
“A onda se ona iznenada pojavila na vratima, to mislite?”
“Da, naprimjer. Moramo saznati je li možda ukraden novac. Je li
sama odlazila u kupnju?”
“Rijetko je išla u grad, taksijem. Ali namirnice joj je na farmu
dostavljao mjesni trgovac. Jedanput tjedno.”
“Dakle, trgovac joj je dostavljao namirnice - i plaćala mu je
gotovinom? Ili je imala račun?”
Ne znam.
“Nazovite ga”, rekao je Skarre. “Možda on zna gdje je čuvala novac.
Ako je to netko u koga je imala povjerenja.”
“Vjerujem da jest”, rekao je Gurvin i uzeo telefon. Dobio je
prodavača i neko vrijeme mrmljao u slušalicu.
“Kaže da je novčanik držala u kutiji za kruh. Metalnoj kutiji za kruh
na radnoj plohi u kuhinji. Otvorio sam onda poklopac te kutije. Unutra
je bilo pola kruha, ništa drugo. Rekao je da je novčanik crven s uzorkom
u koži. Imitacija krokodilske kože i mesingana kopča.”
Skarre je ponovno čitao izvještaj. “Osoba imenom Errki Johrma
viđena je u blizini njezine farme. Pričajte mi o njemu. Je li dječak koji ga
je vidio pouzdan?”
“O tome bi se dalo raspravljati.”
Šef postaje nasmiješio se kad se sjetio Kannicka. “Ali ako govori
istinu, to otvara vrtoglavu mogućnost. Errki je naime hospitalizirani
pacijent psihijatrijske ustanove Varden, a trenutno je u bijegu.
Odrastao je ovdje. Drugim riječima, nije nevjerojatno da bi skrenuo
ovamo i da se vucara po obližnjoj šumi.”
“Ali bi li bio u stanju nekoga ubiti?”
“Nisu mu baš sve daske na broju.”
“Pričajte mi o njemu. Tko je on zapravo?”
“Mladić, vaših godina. Rođen u Valtimu u Finskoj. Odrastao je s
roditeljima i mlađom sestrom. Oduvijek je bio drukčiji. Ne znam ništa o
tome kakva mu je dijagnoza, ali je u svakom slučaju sasvim lud. Već
godinama.”
“Ali je li opasan?”
“To ne znamo. Tolike priče kruže o njemu, ali sumnjam da su sve
točne. Postao je svojevrsna mitska figura, jedna od onih kojima
plašimo djecu da ih natjeramo kući navečer. I ja to radim.”
“Ali prisilno su ga hospitalizirali. Znači li to da ga se smatra
opasnim?”
“Možda je opasan prvenstveno za sebe. Jednostavno je stvar u tome
da svaki put kad se u selu dogodi nešto loše, za to optuže Errkija.
Oduvijek je tako, još otkad je bio dječak. Ako i nije izravno kriv, zna
djelovati kao da preuzima krivicu. Tko zna što ima od toga. I razgovara
sam sa sobom.”
“Dakle psihotičan je?”
“Kladio bih se da jest. I dosta je tipično to da se Errki pojavio u
blizini Halldisine farme baš isti dan kad je ona ubijena. Nešto slično se
već događalo, ali nikad ga nije bilo moguće izravno povezati s bilo
čime. Mota se ovuda kao loš znak. Oprostite mi što nisam objektivan”,
Garvin je uzdahnuo, “samo ga pokušavam opisati onako kako bi ga
ljudi ovdje opisali.”
“Koliko je već dugo bolestan?”
Skarre je otresao pepeo u šalicu za kavu šefa postaje.
“Ne znam točno, ali imam osjećaj da je oduvijek. Oduvijek je bio
drukčiji. Čudan i sramežljiv. Nikad nije imao prijatelja. Mislim da ih nije
ni htio. Majka mu je umrla kad mu je bilo osam godina i vjerojatno je
tad počelo. Nakon njezine smrti otac je poveo Errkija i sestru sa sobom
u Sjedinjene Države i ondje su živjeli sedam godina, u New Yorku. To je
potpirilo glasine da je Errki ondje šegrtovao kod nekog čarobnjaka.”
“Čarobnjaka?”
Skarre se nasmiješio. “Mislite, mađioničara?”
“Nisam sasvim siguran. Ali kod nekakvog vješca, ja mislim. A kad su
se vratili u Norvešku, razbuktale su se glasine da Errki uzrokuje razne
stvari. Znate, snagom volje.”
“Čovječe”, rekao je Skarre i skeptično zatresao glavom.
“Samo se vi smijte. Ali ja znam ljude koji su znatno bistriji i od vas i
od mene, a koji mogu ispričati razne čudne stvari o Errkiju Johrmi.
Thorvald Horn je, naprimjer, pričao kako njegov pas uvijek spljošti uši i
reži kad je Errki u blizini. I to obično neko vrijeme prije nego što se on
pojavi, kao da je nanjušio momka s velike udaljenosti. On u pravilu ne
miriše baš bajno, uostalom, uvijek je tako zapušten. Pričalo se i o
konjima koji bi pobjegli kad bi on naišao cestom. Satovi staju. Žarulje
eksplodiraju. Vrata se zalupe. On je kao iznenadan i neočekivan nalet
vjetra koji podiže lišće s tla i vrtloži ga. A ima i onaj pogled. Kao da
dolazi iz nekog drugog i puno višeg svemira. Oprostite”, rekao je
Gurvin odjednom. “Ne govorim baš lijepo o njemu, ali nemoguće mu je
naći olakotne okolnosti. Mračan je, užasan i neugodan u svakom
smislu.”
“Ne možemo ga proglasiti ubojicom samo zato što je ili kvalificirani
iluzionist, ili ima smisla za efekte ili je bolestan”, rekao je Skarre
zamišljeno. “Kontaktirat ćemo bolnicu i razgovarati s liječnikom koji
ga liječi. On bi nam sigurno puno toga mogao reći. U svakom slučaju
momka treba naći da razjasnimo što je ondje radio. Jesmo li našli
dobre otiske na motici?”
“Dva potpuno beskorisna otiska, osim Halldisinih. To je zapravo
čudno. Motika je imala držak od fiberglasa, a njezini su otisci bili vrlo
jasni. Nije mogao obrisati motiku a da ne odstrani i njezine. Ali našli
smo puno otisaka po kući, više otisaka stopala u krvavoj mrlji na
stepenicama i nekoliko u hodniku i kuhinji. Mogli bi biti od tenisica.
Uzorak potplata dosta je jasan, to bi nam moglo biti vrlo korisno.
Tehničari će nam ih nacrtati. No ubojstvo se dogodilo u hodniku.
Halldis je stajala leđima okrenuta prema stepenicama, a on joj je prišao
iznutra. Možda je prvobitno ona držala motiku, a onda joj ju je on
preoteo. Trebao je zapravo ostaviti odlične otiske prstiju. Osim toga,
ne razumijem zašto ju je bilo potrebno ubiti. Ako se dočepao novca,
mogao ga je samo uzeti i pobjeći. Ona ga ne bi mogla uhvatiti. Ali
poznajem Halldis. Bila je tvrdoglava. Kladio bih se da je stala na vrata i
odbila se maknuti. Već je vidim”, rekao je tiho. “Bijesnu Halldis, punu
pravedničkog gnjeva.”
“Sama činjenica da ju je ubio ukazuje na to da je to možda bio netko
koga je poznavala. Netko kog bi prijavila.”
“Da”, rekao je Gurvin zamišljeno. “A dobro je znala tko je Errki. A
kad je pobjegao iz psihijatrijske bolnice, sigurno nije imao novca.
Trebao je novac.”
Skarre je kimnuo. “Ali to sigurno nije bio velik iznos”, nastavio je šef
postaje. “Sigurno nije držala puno gotovine u kući. Ipak je živjela sama.”
“Da. Ali daleko od ljudi. Sigurno je nije pretjerano brinulo da bi je
opljačkati. Je li kad prije bila opljačkana?”
“Ne. Osim toga bila je žilava. Ne bi me čudilo da je ona jednostavno
njega napala motikom.”
“U tom slučaju je možda i on ozlijeđen.”
“Vidjeli ste slike tijela?”
“Da, načas.”
“Nije baš lijep prizor, zar ne?”
Skarre je osjetio trenutačnu slabost pri pomisli na ono čemu je bio
izložen rano ujutro. “Gdje živi otac Errkija Johrme?”
“Vratio se u Ameriku.”
“A sestra?”
I ona.
“Nisu u kontaktu?”
“Ne. Ne zato što oni nisu htjeli, nego zato što ih Errki ne želi
vidjeti.”
“Znate li zašto?”
“Misli da je bolji od njih.”
“A da?”
“Misli da je bolji od svih. Živi u svojem svijetu, ima svoje vlastite
zakone. A u tom svemiru on je gospodar. Nije to lako objasniti. Trebaš
ga vidjeti da bi to shvatio.”
“Ali sigurno je i očajan? Ako je ozbiljno bolestan?”
“Očajan?”
Gurvin je izgovorio tu riječ kao da mu to nikad nije palo na um. “U
tom slučaju jako to dobro skriva.”
Skarre je pokazao glavom na cestu. “Raspisali smo potjernicu za
njim. Hoćete sa mnom onamo? Htio bih vidjeti njezinu kuću.”
Gurvin je uzeo jaknu s naslona stolice. Načas je zastao. “Idemo
Subaruom”, rekao je tiho. “Strmo je kao sam vrag gore prema Halldis.”

Šuma oko farme izgledala je gušće nego inače. Kao da se drveće

okupilo da oda počast ženi koju je izgubilo, ženi koja se tako pažljivo
brinula o svemu. I iako joj se nikad ništa nije povlačilo po dvorištu, ni
vrtni alat, ni tačke, niti zaboravljena odjeća na klupi na suncu, ipak je to
mjesto sad bilo potpuno pusto. Više nije disalo. Cvijeće pod kuhinjskim
prozorom već je povenulo; u samo dvadeset četiri sata došlo je na
milost i nemilost suncu što je pržilo. Stube su isprali, ali tamna mrlja
još se uvijek vidjela. Skarre se zagledao u šumu.
“Što je onaj dječak radio gore?”
“Gađao je vrane lukom i strijelom.”
“Smije li to?”
“Naravno da ne. Radi što hoće. Živi u Guttebakkenu.”
To zadnje trebalo je objasniti sve. Skarre je shvatio.
“I dobro zna tko je Errki?”
“Zna. Lako ga je prepoznati. Iskreno suosjećam s tim dječakom.
Prvo je našao Halldis mrtvu. Onda je vidio Errkija među drvećem.
Skoro su mu se pluća rasprsnula dok je došao do postaje. Sigurno je
mislio da je on sljedeća žrtva.”
“Je li Errki primijetio da ga je vidio?”
“On je mislio da je.”
“Ali nije učinio ništa da ga zaustavi?”
“Očito ne. Nestao je među drvećem.”
“Uđimo.”
Gurvin je išao prvi i otključao vrata, kroz mali hodnik i u kuhinju.
Halldis Horn počela je poprimati obrise čim je Jacob Skarre kročio na
linoleum i ugledao urednu kuhinju. Bakreni lonci, sjajni i čisti. Veliki
sudoper, jedan od onih starinskih sa zelenim gumenim rubom. Stari
Evaletov hladnjak. Jučerašnje novine, presavijene na prozorskoj
klupici. Inače je prostorija bila počišćena i usisana. Skarre je podignuo
poklopac kutije za kruh.
“Gdje ste pronašli otiske prstiju?”
“Na kvaki i okviru kuhinjskih vrata. Na kutiji za kruh nije bilo
otisaka, osim Halldisinih. Ako otisci pripadaju počinitelju, zašto su
tako loši na motici? I zašto ih nije bilo na kutiji za kruh? Kako je mogao
uzeti novčanik a da ne ostavi otiske, iako je ostavio otiske drugdje u
kući? To mi nije jasno.”
Skarre je zažmirio. “Ali sigurno su joj dolazili i drugi ljudi s vremena
na vrijeme? I dirali stvari.”
“Gotovo nikad. Ali pronašli smo jedno pismo”, rekao je Gurvin,
“poslano je ovaj tjedan iz Osla. ‘Svratit ću k tebi ovih dana. Pozdrav,
Kristoffer.’”
“Neki njezin rođak?”
“Ne znamo još. Ali mislim da ju je ubio netko poznat. Statistika je na
mojoj strani. Očito ga je uhvatila panika.”
“Mi ljudi smo tako čudni.”
Skarre je ušao u dnevnu sobu. Ondje je bila njezina stolica za
ljuljanje s vunenom dekom. Uzeo ju je i oprezno onjušio, osjetio miris
sapuna i kamfora. Neka ga je vlas poškakljala po nosu. Uzeo ju je dvama
prstima. Bila je možda pola metra dugačka i srebrna.
“Imala je tako dugu kosu?” rekao je zbunjeno.
Gurvin je kimnuo. “Bila je ljepotica kad je bila mlada. Mi djeca to
nismo razumjeli, mislili smo samo da je debela i draga. Na onom zidu
visi slika s vjenčanja.”
Skarre je otišao do nje. Halldis Horn kao mladenka svakome bi
oduzela dah.
“Haljina je sašivena od padobranske svile”, rekao je Gurvin, “A veo
je stara engleska čipkasta zavjesa. Ona nam je to ispričala. A mi smo je
pristojno slušali, kako to djeca već rade, jer smo joj se morali nečime
odužiti ako smo htjeli maline i rabarbaru.”
Iznenada se okrenuo i vratio u kuhinju.
“Gdje je spavaća soba?” viknuo je Skarre.
“Iza one zelene zavjese.”
Povukao ju je u stranu i otvorio. Soba je bila malena i uska, krevet je
imao visoko uzglavlje i podnožje. Strana na kojoj je Thorvald nekoć
spavao bila je uredno pospremljena. S prozora spavaće sobe vidio je
šumu i dio sjenika. Nad krevetom su visjeli uokvireni stihovi.

Vidješe ga među sokolima.

Dolazi s juga, u plamenu.
Nosi sve sa sobom, ništa ne ostavlja.
Za svaku mušicu što ostaviš u pukotini
Pozvat će te na odgovornost.

Ispod njih je netko, možda sama Halldis, plavom kemijskom

napisao: Kako užasno!
Malko se nasmiješio. Primijetio je da je šef postaje vani. Pošao je za
njim i tražio nasumce po travi u nadi za nekim otkrićem, nečime što su
drugi previdjeli. Opuškom, šibicama, bilo čime. Opet je pogledao prema
kući. Točno ispod kuhinjskog prozora bilo je oštećenje u drvenoj oplati,
popravljeno, ali ipak vidljivo.
“To je od dana kad je Thorvald umro”, rekao je Gurvin i pokazao
prstom.
“Halldis je stajala u kuhinji. Thorvald je sjedio na traktoru. Mahnula
mu je. Htjela mu je reći da će jelo uskoro biti gotovo. Pomislila je kako
vozi neuobičajeno brzo, kao da je odjednom pod stare dane postao
zaigran i htio se malo pokazati. Traktor je jurio cestom uz strahovito
brujanje. Tren poslije zabio se u zid. Stala je kod prozora i pogledala u
vozačku kabinu. Tad je vidjela da je Thorvald pao na upravljač. Na
mjestu je umro.”
Skarre je opet pogledao prema šumi.
“Gdje da tražimo Errkija, što mislite?”
Gurvin je žmirkao u sunce.
“Sigurno luta naokolo. Spava ovdje ili ondje. U stan se nije vratio,
barem ne još. Možda je još u šumi.”
“A odavde naviše je samo divljina?”
“Praktički, da. Divljina od četiristo trideset kvadratnih kilometara. S
druge strane nalaze se neke vikendice, kao i zemljišta starog finskog
naselja. Na nekima od njih su kolibice. Lovci ih često upotrebljavaju u
jesen, ili berači bobica svrate i odmore se. Errki je lud za hodanjem.
Dosta je beznadno otići u šumu i nasumično tražiti. Možda se skriva u
podrumu bolnice ili je možda autostopirao i već je na putu za Švedsku.
Ili kući u Finsku. On je jedan od onih što su uvijek u pokretu.”
“Ako je tako poseban kao što kažete, trebalo bi ga biti lako uočiti.”
“I da i ne. Šulja se. Iznenada se stvori negdje a da ga nitko nije čuo.”
“Imamo izvrsnu pseću patrolu”, rekao je Skarre optimistično.
“Znate li uzima li kakve lijekove?”
“Pitajte u bolnici. Zašto pitate?”
Skarre je slegnuo ramenima. “Zanima me samo što bi se dogodilo
ako ih odjednom prestane uzimati.”
“Možda unutrašnji glasovi preuzmu kontrolu.”
“Svi mi imamo nekakav unutrašnji glas”, rekao je Skarre s
osmijehom.
“Da, naravno”, rekao je Gurvin i kimnuo. “Ali nam ne naređuju što
da radimo.”
 Gurvin je gonio auto kroz šumu. Za njima se kovitlao oblak prašine.
“Gdje se god Errki pojavi, dogodi se neka grozota”, rekao je napeto.
“Majka mu je umrla kad mu je bilo osam godina, jesam li vam to
rekao?”
Skarre je kimnuo.
“Pala je niza stube i polomila se. Errki je za to preuzeo krivicu.”
“Preuzeo je krivicu?”
“Plašio je time drugu djecu. Nasmrt su se prepali i klonili ga se.
Mislim da je htio da bude tako. Nekoliko godina poslije pronađeno je
kod crkve tijelo starijeg seljaka. Službeno je pao s ljestava. No Errki je
viđen kako trči odande. Razumijete onda možda da bez obzira na to je
li imao što s Halldisinim ubojstvom ili ne, selo je već odlučilo svoje. A
ako mene pitate, i ja to tako vidim. Pogledajte oko sebe! Ovo je pusto
mjesto. Ljudi se ne trude doći ovamo osim ako ne poznaju kraj. Errki ga
poznaje, odrastao je ovdje.
“Ali zapravo je činjenica”, rekao je Skarre polako, nastojeći ne
zazvučati kao da pametuje, “da je mit o psihijatrijskim pacijentima i
njihovoj sklonosti nasilju uvelike preuveličan. Radi se o predrasudama.
O strahu i neznanju. Vi biste trebali biti objektivni, vi koji ste usred
svega toga, i koji poznajete njega i koji ste poznavali Halldis. Kad
novine čuju za to, predstavit će ga kao nekog monstruma.”
Gurvin ga je pogledao. “Upravo je zato to tako teško. Jer on se uvijek
drži za sebe i izbjegava ljude i gotovo nikad ni s kim ne razgovara pa
zapravo ne znamo ništa o tome tko je on. Što je on.”
“Bolestan je”, rekao je Skarre.
“Tako kažu. No ja to zapravo ne razumijem.” Odmahnuo je glavom.
“Nije mi jasno kako tuđi glasovi nastane nečiju glavu i tjeraju ga da radi
nešto čega se poslije ne sjeća.”
“Ne znamo je li to učinio.”
“Imamo otiske prstiju i više otisaka stopala. Može biti lud koliko
hoće i već u sljedećoj sekundi to zaboraviti. Ali od forenzičkih dokaza
ne može pobjeći. Ovaj put imamo forenzičke dokaze.”
“Zvuči kao da biste mu rado prišili ovo.”
Skarreov glas zazvučao je nevino. Gurvin ga nije prozreo. “To bi bilo
super. Bilo bi super za sve nas da ga konačno ulovimo po petom
paragrafu. Napokon bismo znali gdje je. Sad luta naokolo i razgovara
sam sa sobom. Bože pomozi, moja će djeca rano u kuću navečer, dokle
god je on na slobodi.”
“Errki se možda boji više nego vaša djeca”, rekao je Skarre tiho.
 Gurvin je stisnuo usne i ubrzao. “Niste odavde. Ne znate ga.”
“Ne”, nasmiješio se Skarre, “ali priznat ću da ste pobudili moju
znatiželju.”
“Lijepo da ste blagoslovljeni tako nepokolebljivom vjerom u ljude”,
rekao je Gurvin. “Ali ne zaboravite da je Halldis mrtva. Netko je to
stvarno napravio. Netko je bio ondje i zamahnuo tom motikom, i zabio
joj je ravno u oko. Bio to Errki ili netko drugi, užasava me da ta osoba
ima pravo na obranu. Jer takvo se postupanje uopće ne može braniti.”
“Postupanje se ne može braniti, samo osoba iza njega”, ispravio ga
je Skarre. “I ne znamo ništa o tome zastoje umrla. Slobodno pušim u
autu?”
Gurvin je kimnuo i iskopao i on svoje cigarete. “Kakav vam je šef?
Pričajte mi o njemu.”
Skarre se nasmiješio. Bila je to spontana reakcija kad bi netko
spomenuo Konrada Sejera.
“Strog i sijed. Pomalo autoritaran. Zatvoren. Vrlo inteligentan.
Temeljit, strpljiv, pouzdan i uporan. Slab na malu djecu i stare
gospođe.”
“Na one između ne?”
“Udovac je.” Skarre je pogledao kroz prozor. “Zaboravlja da je jedini
zavjet koji je dao zavjet da će biti s njom dok ih smrt ne rastavi. Misli da
to znači do njegove smrti.”

Sejer je intenzivno zurio u sivi ekran.

Interijer banke. Šalteri. Prozori prema trgu kroz koje svjetlo ulazi
iskosa i čini sliku nejasnom. Imao je sve, od početka do kraja, ali
snimka je bila loša. Bilo je teško identificirati ikoga od njih. Ali auto kao
da je u zemlju propao. Blokirali su sve ceste iz grada, ali nije se pojavio
nikakav mali bijeli auto. Možda je već odavno parkiran, možda se
pljačkaš odvezao preko jednog od mostova i nastavio južnom stranom,
a onda se sakrio u centru. Pretpostavljao je da je taokinja možda
puštena, ali nije mogao biti siguran. Naslonio se na stolici i pružio duge
noge. Olabavio je kravatu i zavrnuo rukave, košulja se pogužvala.
Djelatnica sa šaltera, direktor banke i niz svjedoka koji su stajali pred
bankom kad je pljačkaš izletio van saslušani su jedan po jedan. On sam
dao je svoje opise onoga što je vidio. Prorovao je po vlastitoj glavi da
pronađe i najmanji detalj. Policijski crtač slušao je i kimao i napravio
izvanredan crtež. I sam je potvrdio da je rezultat zapanjujuće sličan.
Barem u početku. Poslije je počeo sumnjati. Uspravio se u stolici jer je
netko pokucao. Ušao je Skarre, zajedno s Gurvinom. Šef male policijske
postaje sa zanimanjem je promatrao Sejera. “Čujem da imate talačku
krizu.”
Malo je prtljao sa sunčanim naočalama i sjeo na stolicu. Uloge su se
zamijenile. Sad je on bio u policiji, a ovdje su veliki dečki sa svom
mogućom opremom.
“Buljim u tu beznadnu snimku”, rekao je Sejer mrko. “Kvaliteta je
očajna.”
“Možemo vidjeti?” rekao je Skarre znatiželjno.
“Naravno. Stavite naočale, tko ih nosi.”
Pustio je snimku još jedanput i čekao upad. Vidjeli su se šalteri.
Prvo se pojavila djevojka, na ulazu s trga. Malo se nesigurno ogledala i
pošla prema brošurama. Nije prošlo ni petnaest sekundi kad se pojavio
pljačkaš. Ukopao se kad je vidio stranku koja je došla prije njega. Naglo
je uzeo neki formular i počeo pisati. Onda su se vrata otvorila treći put
i to je bilo iznenađenje koje je čekao.
“Sto mu gromova!” viknuo je Skarre. “Nisi li to ti, Konrade?”
Iznenađeno je pogledao šefa. Sejer je odlučio da će sve to prihvatiti
mirno. Prasnuo je u smijeh. Gurvin ih je iznenađeno gledao.
“Dabome da sam to ja. Išao sam pješačkom ulicom prema poslu i
odjednom si utuvio u glavu da osoba koja mi ide ususret sumnjivo
podsjeća na kakvog pljačkaša banke. Pa sam se okrenuo i pogledao za
njim. Vidio sam da je skrenuo u banku i odlučio ga slijediti.”
“Da? I onda?”
“Kao što vidite na snimci, bacio sam oko unutra, vidio djevojku,
vidio da je mirno i tiho. Pa sam izašao.”
Pogledao ih je s očajem. “Jednostavno sam izašao.”
Skarre je prasnuo u zvonak smijeh. Gurvin je u dubini duše osjetio
kako mu nedostaju kolege.
“Čim sam izašao iz banke, napao je. Pratite sad.”
Sad prolazi kroz prostoriju, sad uzima taokinju. Malo potom
odjeknuo je pucanj. Gurvin je zinuo. Nekoliko puta je zatreptao i
pogledao ih u nevjerici.
“Moramo pronaći tu djevojku”, rekao je Sejer. Ako je ne izvučemo iz
te situacije u jednom komadu, riskiramo da uzimanje taoca ude u
modu. To je valjda najgore što bi se moglo dogoditi. A na temelju te
očajne snimke gotovo ju je nemoguće identificirati, osim ako netko sad
tijekom dana ne prijavi njezin nestanak. Ipak, premotao je traku na
početak, pustio je još jedanput, “neke stvari ne štimaju.”
“Što to?” pitao je Skarre.
“Nešto u načinu kako ona reagira. Ili točnije, nedostatak reakcije.
Ne vrišti, i ne maše rukama. Izgleda gotovo kao da je u transu. Ili,
drugim riječima, kao da nije iznenađena. Kao da je napad nešto što je
očekivala. Možda je to bilo namješteno.”
Skarre ga je iznenađeno pogledao.
“Recimo da je to namještaljka. Da su to zajedno isplanirali. Da je to
zapravo njegova djevojka.”
“Sumnjam da mu je to djevojka”, promumljao je Gurvin tiho.
Ukočeno je zurio u snimku na ekranu. “Talac je muškarac. Ime mu je
Errki Johrma.”
 Istina mu je sinula odjednom. Izdigla se naglo u svijesti kao težak
udarac. Za taoca je uzeo luđaka!
Vozio je najbrže što je mogao a da ne pobudi pozornost. Cijelo je
vrijeme pratio promet u retrovizoru.
Puls mu je još uvijek bio visok, tijelo ukočeno i napeto, a disao je
vrlo plitko. Od toga mu se malo vrtjelo u glavi. Iskosa je pogledao
muškarca pokraj sebe. “Ponovno te pitam. Što si radio u banci tako
rano ujutro?”
Errki je čuo oštre bubnjeve. Udarali su trešteći tuš ozbiljno izvan
takta. Nije odgovorio. Opuštao je i stiskao šake, zurio u pod automobila
kao da nešto traži. Riječi su se izgubile u buci bubnjeva. Ne miči se, ne
govori ništa. Ljuljao se naprijed-nazad u sjedalu i zatvorio oči.
“Rekao sam, što si radio u banci tako rano ujutro?”
Sad je Errki čuo srditi glas. Momak se bojao. Pohranio je to u glavi i
počeo formulirati odgovor. Nestor je slušao njegove misli; on treba
odobriti odgovor prije nego što ga izrekne. Zato je to trajalo. Nestor je
bio pedantan. Nestor je -“Jesi li gluh, čovječe?”
Jesam li gluh? pomislio je Errki. To je sad novo pitanje koje
zahtijeva novi odgovor. Odložio je prvi i počeo raditi na drugom.
Nestor je još uvijek slušao. Kaput je još uvijek šutio. Ne, pomislio je,
dobro čujem. Čujem kako mu puls bubnja u žilama jer mu je tlak
trenutno previsok i upotrebljava suludo puno energije na nešto tako
jednostavno kao što je pokušaj komuniciranja. Ali želi li zaista odgovor
koji nije pošteno promišljen? Nije li to pokazivanje poštovanja, uzeti si
vremena za smišljanje odgovora? S druge strane - je li on zaslužio
poštovanje? Ičime?
Iznuđivanje novca od mlade bankarice nije nikakvo postignuće,
barem Errki nije tako mislio. Osim toga, imao je pištolj. No čovjek je
očito bio pod dojmom svojega postignuća. Toliko ga je napuhalo da su
mu se obrazi nabubrili i sad je trebao odušak.
“Je li moguće dobiti neki odgovor ovdje?”
Glas, lijep tenor, uništili su bubnjevi. Ispremiješali su riječi i dali mu
kreštav izraz. Šteta, pomislio je Errki. Muškarce zanimaju više druge
stvari nego vlastiti glas. Mišići. Razmetanje. Nošenje pravog kroja
traperica. Takve jadne stvari. Errki je primijetio da je kadar bez imalo
naprezanja gotovo potpuno izluditi odrasla čovjeka. Samo je trebao
šutjeti. Ljudima je to teško, ne dobiti odgovor. Ne saznati tko si. Što si.
Errki je šutio.
Pljačkaš je glasno disao pokraj njega. Kovrčava kosa bila je mokra
od naprezanja. Pogledao je u retrovizor i prikočio, skrenuo uz cestu i
zaustavio se. Motor je radio. Brzo je pogledao Errkija i procijedio kroz
zube: “Skinut ću sa sebe nešto od odjeće. Da nisi pokušao pobjeći!”
Errki nije pomišljao na bijeg. Mučio ga je revolver. Osjećao je kako
ga probada poput zrake. Sad je pljačkaš odložio pištolj na komandnu
ploču, iznad upravljača. Mučio se sa skidanjem pulovera, a zatim
samterica, cijelo vrijeme u rukavicama. Auto je bio mali, nije mu bilo
lako. Stenjao je, psovao i povlačio hlače, no naposljetku je uspio,
znojniji nego ikad. Sad je sjedio u nečem što je zacijelo trebalo biti neka
krinka, pomislio je Errki. Nestor se tiho smijuljio iz podruma. Ispod
hlača pljačkaš je imao kričave bermude s voćem i palmama i plavu
potkošulju s Pajom Patkom na prsima. Odjednom se protegnuo preko
Errkija i otvorio pretinac za rukavice. Pronašao je sunčane naočale koje
je stavio na nos. Kombinacija je bila savršena. Errki nije mogao
prestati buljiti. Snažni muškarac izgledao je neobično u tim šarenim
kratkim hlačama. Sad se trudio kontrolirati glas.
“Nemaš ti pojma o tome pa bolje šuti! Samo šuti dok ti se ne
obratim!”
Errki još nije rekao ni riječ. Unatoč kožnatoj jakni i crnim hlačama,
nije se znojio. Bilo mu je teško mirno sjediti. Ako bude sasvim
nepomičan, bit će gotovo nevidljiv.
“Jebote, kako smrdiš!”
Pljačkaš je otpuhnuo kroz nos da pokaže gađenje i još malo otvorio
prozor. Errki se pitao želi li odgovor na tu upadicu ili je samo sipao žuč.
Za svaki slučaj nastavio je šutjeti. Osim toga, Nestor je tiho pjevao neki
lijepi psalam, a sad kad je napokon bio dobre volje, trebalo je to
iskoristiti. Nije pretjerano razmišljao o tome kamo idu ili što će se
dogoditi poslije. Svu je svoju energiju upregnuo da se zatvori u sebe, da
isključi sve izvana. Toga muškarca. Taj trenutak. Revolver. Ali nije
mogao zaustaviti šake. Cijelo su se vrijeme stiskale i širile, sve brže.
“Zar ne možeš prestati s tim rukama!” rekao je pljačkaš uzrujano.
“Izgleda tako jezivo. Izluđuje me!”
Errki se umjesto toga počeo ljuljati u mjestu. Bilo mu je nemoguće
postati nevidljivim ovdje, imao je oluju pokraj sebe koja se nije kanila
smiriti. Zurio je kroz prozor. Uši su mu se umorile od bubnjeva.
Mahnuo je malo rukom da ih ušutka.
“Tebe vjerojatno ne zanimaju novci”, rekao je pljačkaš, sad malo
mirnije. “Možda ne razumiješ koja korist od njih.”
Errki je slušao. Pljačkaš je malo spustio glas. Sad je odjednom bio
krajnje prisutan; to je pitanje bilo prožeto znatiželjom. Zanima li ga
novac. Da, donekle. No već je imao nešto kruna u unutarnjem džepu.
Odgovor je dakle na neki način bio i da i ne. Da tako odgovori?
“Ako mene pitaš, izgleda mi kao da si pobjegao iz neke ustanove.
Teško je sudjelovati u igri. Mnogi bježe, a onda se dovuku natrag
podvijena repa. Kako je s tobom? Jesi li i ti jedan od tih?”
Jesi li i ti jedan od tih. Pitanje je bilo gotovo dirljivo u svojoj
prikrivenoj želji da sazna tko je on. Errki je opet zatvorio oči. Grad se
polako udaljavao iza njih. Zle namjere ili ne? Primijetio je da ne može
odrediti kamo da ga smjesti. Grašak, meso i slanina, pomislio je, krv,
znoj i suze. Bilo je to uznemirujuće.
Cesta se počela uspinjati. Malo dalje naprijed, na vrhu uzvisine s
lijeve strane, bio je vidikovac. Prepoznao je mjesto, znao je ove krajeve.
Bila je to jedna od mnogih cesta kojima je tumarao, godinama. Prošli su
kroz tunel i kabinu je ovio mrkli mrak. Vozač je u trenu postao
nervozan, kao da se bojao iznenadnog napada. Vozio je s revolverom u
desnoj ruci. Odmah je strgnuo sunčane naočale; sinulo mu je koliko je
mračno. Onda su izašli. Errki je treptao. Sad je ostao još kilometar do
rampe, koja nije imala poseban trak za vozila s vinjetama. Morao je ili
stati i platiti cestarinu ili pokositi rampu. Bila je to, istinabog, samo
drvena daska, obojena crveno-bijelo. Vozaču je to očito palo na pamet.
Počeo je usporavati.
“Nemoj ništa pokušavati!” zarežao je.
Errkiju to ne bi palo na kraj pameti. Pokušavao je samo nepomično
sjediti, biti nevidljiv, ali tijelo je na neki način živjelo vlastiti život i nije
htjelo slušati.
Vozač je zakočio. Donio je odluku. Odjednom je skrenuo lijevo i
odvezao se natrag do vidikovca. Što je htio kad dođu do vrha, Errki nije
bio siguran, ali cesta je bila prazna. Bilo je još rano i sigurno gore nije
bilo žive duše. Pljačkaš je čvrsto držao revolver i nadlanicom brisao
znoj s čela. Za autom su sukljali prašina i pijesak dok je brujao uz brijeg.
Već su bili daleko iznad glavne ceste, auti su ondje izgledali kao igračke
divnih boja. Zadnji je put naglo skrenuo i usmjerio auto prema ogradi.
Odavde su vidjeli naplatnu kućicu dolje. I ugledali su to istovremeno.
Dva policijska auta stajala su parkirana na prijevoju tik ispred naplatne
kućice. Začuo se nagli udah pa piskutav zvuk dok je pljačkaš izdisao
kroz stisnute zube. Stavio je auto u rikverc i odvezao ga dalje od
ograde. Opet je stao. Počeo je lupkati revolverom po upravljaču. Errki je
čuo kaos u njegovoj glavi. Samo što nije eksplodirao, znoj mu se gotovo
slijevao s čela, a srce je radilo na samoj granici izdrživosti. Mali rez po
žili kucavici sad i krv bi šiknula kao crvena zraka, sve do rampe.
“Dobro, kompa. Što predlažeš?”
Kompa. Bio je to jadan pokušaj komuniciranja. Jadničak je bio
potpuno izgubljen, bilo je to gotovo nepodnošljivo. Errki je htio otići.
Oprezno je okrenuo glavu i virnuo u šumu, kamo je vodilo nešto što je
izgledalo kao šumski puteljak. Napravio je to brzo i skoro neprimjetno,
no pljačkaš je to vidio. Pogledao je onamo. Mozak mu je opet proradio.
Stavio je auto u brzinu, okrenuo ga i vozio preko čistine. U početku je
put bio dovoljno širok da se uspio uvesti petnaest-dvadeset metara, a
onda se sužavao u ugaženu stazicu. Kad je stao, auto se nije vidio s
platoa, skriven u gustome grmlju. Okrenuo se i uzeo torbu sa stražnjeg
sjedišta.
“Izlazimo i hodat ćemo.”
Errki je ostao sjediti. Pljačkaš je otvorio, obišao auto i mahnuo
revolverom.
“Ti ideš prvi. Suho je i da se hodati. Mogu čekati ovdje do noći.
Blokada neće dugo biti ondje, nemaju dovoljno ljudi za to. Hajde! Brže
malo.”
Ne miči se, ne govori ništa. U daljini je čuo da se Kaput probudio i
počeo lepršati. Nestor ga je upućivao u stanje stvari. Njihov smijeh
odzvanjao je njime tako da mu je cijelo tijelo podrhtavalo. Stavio je
ruku na prsa da smanji pritisak.
“Što je tebi? Ne trebaš se praviti da ti je loše, nisam ja tako naivan.
Izađi iz auta, dovraga!”
Errki se polako iskobeljao iz auta. Pljačkaš je otišao iza auta,
otvorio prtljažnik i pogledao unutra. Jedan suludi trenutak Errki se
prepao da će ga zatvoriti u taj minijaturni prtljažnik, gdje se neće moći
micati ni išta vidjeti. No pljačkaš je prorovao po prtljažniku i izvukao
nešto. Nekakav plastični paket. Otvorio ga je i izvadio ceradu. Pogledao
je gore u zelenu krošnju. Cerada je bila zelena. Pogledao je Errkija.
“Stavi je preko auta. Pričvrsti se odozdo kukama. Auto će tako biti
skoro nevidljiv. Što im dulje bude trebalo da ga nađu, to bolje.”
Bacio mu je ceradu u ruke. Errki je ostao stajati sa zelenom
tkaninom u rukama. Cerada je bila najlonska, tanka, skliska i bilo je
teško njome rukovati. Skliznula mu je iz ruku i pala na tlo.
“Hajde. Prvo je moraš pošteno raširiti, a onda njome pokrij auto.”
Errki je stavio zelenu tkaninu na tlo i počeo rastvarati kutove. U
svakom je kutu visjela mala omča s metalnom kukom. Onda je primio
jedan kraj cerade i pokušao je prevući preko poklopca motora. Istog je
trena skliznula dolje. Nikad u rukama nije držao nešto odvratnije od te
zelene sjajne tkanine, bila je odurna.
“Kvragu, čovječe, ti si potpuno beskoristan!”
Errki je pokušao ponovno. Cijelo je vrijeme osjećao kako ga cijev
pištolja ubada u bok. Napokon je uspio dobiti ceradu da mirno leži
preko krova, ali čim je počeo popravljati strane, ponovno je skliznula.
Pljačkaš se znojio i strahovito gunđao na račun te njegove
nespretnosti. Zataknuo je pištolj za bermude, istrgnuo mu ceradu iz
ruku i složio je na mjesto u nekoliko sekundi. Onda je opet uzeo oružje
u ruku.
“Tebe bismo očito trebali vratiti u ustanovu brzinom munje. Možeš
li se uopće sam odjenuti? Ili si stalno u toj istoj odjeći? Tako izgleda.
Hajde, idemo malo u šetnju.”
Konačno, konačno je Errki mogao hodati. Hodanje mu je bilo jača
strana, mogao je hodati satima. Uhvatio je ritam koji ga je smirivao,
vijugajući i ljuljajući se uz brijeg. Za njim je išao pljačkaš s uperenim
revolverom i torbom na ramenu. Torbom s novcem. Stazica se
sužavala, šuma se zatvorila oko njih, tiha, i samo je skromna količina
svjetla dopirala dolje kroz lišće. Pljačkaš se opustio. Osjećao se
sigurnije daleko od ljudi. Nitko ih nije mogao vidjeti ovdje. Trebao se
toga odavno sjetiti. Neće tražiti u šumi, samo će provjeravati ceste i
automobile.
I održao je obećanje. Imao je novac.
Errki je grabio naprijed, pljačkaš je dahtao za njim. Bilo je vruće, a
torba je bila dosta teška. Unutra je imao tranzistor, bocu viskija kojom
je kanio proslaviti, kutiju municije i novac.“Uspori malo, nitko nam nije
za petama.”
Ali Errki je išao. Iza sebe je čuo ovoga kako se muči držati korak s
njim. Uspuhao se nakon samo nekoliko stotina metara, uspon je bio
strm, a teren sve teži.
“Hej, ti! Ja sam ovdje šef!”
Tri su bubnja udarala tuš ozbiljno izvan ritma. Errki je čuo kako
Nestor iskašljava grudu sluzi, što je bio njegov komentar na tu tvrdnju.
Nastavio je hodati, nije usporio. Errki je imao samo jednu brzinu: ili je
išao brzo ili je ležao i odmarao se. Ipak je nakon nekog vremena malo
usporio jer je put išao sve strmije prema grebenu. S vrha su mogli
vidjeti državnu cestu, provjeriti ima li na njoj još uvijek policije. Bacao
je i ljuljao tanko tijelo lijevo-desno. Pljačkaš je išao u napornim
mahovima. Imao je više mišića nego Errki, ali slabu kondiciju. Nakon
nekog vremena i on je uhvatio ritam. Osim toga, mišići su mu se
ugrijali. I imao je punu torbu novca. Nakratko je osjetio optimizam i
odlučio podijeliti svoju sreću s luđakom. Glasno se nakašljao.
“Kako se zoveš?” viknuo je.
Glas mu je bio gotovo srdačan. Pitanje je ostavilo potmuo pljusak,
kao da se koža bubnja otpustila. Errki je šutio, samo je nastavio ići. Bilo
je dosta bezazleno, ali nije mogao biti siguran. Nestor je čučao u
polumraku i zurio u njega odozdo. Vatra u njegovim očima gorjela je
niskim plavkastim plamenom.
“Toliko mi valjda možeš reći!” ustrajao je čovjek iza njega,
nadureno otpuhnuvši. “Ako mi uskoro ne odgovoriš, ozbiljno ću
pomisliti da si nijem ili nešto. Ili si možda stranac? Izgledaš kao
stranac. Tatarin, naprimjer. Ili Ciganin. Ili je to možda jedno te isto.
Odgovori više, kvragu!”
Errki je skrenuo lijevo jer je preko staze pred njim ležala prevrnuta
velika jasika. Upleo se u grmlje i tankim rukama gurao u stranu granje i
lišće. Čovjek iza njega mučio se još više, s torbom u jednoj ruci a
revolverom u drugoj. Ni u jednom trenutku nije mu palo na pamet da
gurne ruke u ručke i nosi torbu kao ruksak. Vratili su se na stazu. Vidio
je da gore postaje svjetlije.
“Budući da je iz tebe tako teško išta izvući, barem jedan od nas
mora biti malo darežljiviji.”
Čuo je da je pljačkaš iza njega stao.
“Ja se zovem Morgan.”
Errki je naćulio uši. Rekao je Morgan s oštrim suglasnicima, kao da
je to ime koje je dugo želio. U svakom slučaju, nije se stvarno tako zvao.
Nestor se cerekao. Zvučalo je to kao kad netko svečano toči skupo vino.
O Nestoru se moglo reći svašta, no stila je itekako imao. Errki je
uporno išao dalje i slušao drugoga, koji bi se rado zvao Morgan, kako
viče za njim.
“Napravit ćemo stanku. Ne žuri nam se!”
Errki je hodao.
“Sad stani ili ću pucati!”
 Samo idi. Neće pucati.
Errki se okrenuo. Morgan mu je vidio lice i morao pomisliti na
komad suhog granita. Nije se smiješio, nije se tresao, imao je potpuno
beživotan izraz na licu, nije čak ni treptao. Pljačkašem se širila
strahovita nelagoda. Nijem i kamen vražji čovjek koji hoda kao mašina.
Tko je on, dovraga?
“Stani gore kod onog brdašca. Malo ćemo se odmoriti.”
Poslušaj ga. Bolest, smrt i mizerija.
Nestor je šaputao kroz tanke usne. Errki je poslušao. Zaputio se
prema sivom brdu, dvadeset-trideset metara dalje.
Morgan je bio iscrpljen. Nije imao potpunu kontrolu koju mu je
oružje trebalo pružiti. Morao je otrovno ubosti.
“Oprosti što ti to moram reći. Ali hodaš kao baba!“
Errki je naglo stao. U glavi mu je osvanula pomisao.
Ne draškaj krokodila prije nego što prijeđeš rijeku.

Sejer je paralizirano zurio u Gurvina.

“Možete to ponoviti?”
“Naravno da mogu. Ali dobro ste čuli.”
“Kažete da je talac ista osoba kao i pacijent koji je pobjegao iz
psihijatrijske bolnice Varden i kojega tražimo u vezi s ubojstvom
Halldis Horn?”
Gurvin je raširio ruke. “Poprilično sam siguran. Pljačkaša je
dočekalo malo iznenađenje.”
Sejer je morao baciti pogled kroz prozor da provjeri je li krajolik isti
kao inače. U kakvoj su se to situaciji našli? Pogledao je Gurvina. “Ali je li
opasan?”
“Nismo sigurni.”
“Kad je zapravo pobjegao?”
“Prekjučer, u noći. Kroz prozor.”
Sejer je ponovno pustio snimku i zaustavio je kad se talac našao u
fokusu.
“Mislio sam da je to cura”, promrmljao je.
“Razumijem”, rekao je Gurvin. “Ima nešto u načinu kako drži glavu i
kako hoda. I ta duga kosa.”
“Dugo je već bolestan?”
 “Otkad pamtim.”
“Shizofrenija?”
“Vjerojatno.” Sejer je ustao i prohodao nekoliko koraka da mu
informacija sjedne. “Da. Bome ga je dočekalo iznenađenje. Imamo,
dakle, dvojicu traženih: jedan je ozbiljno mentalno poremećen, moguće
ubojica, a drugi je očajni pljačkaš banke s nabijenim pištoljem. Kakav
par. Možda se udruže.”
“Nitko se ne udružuje s Errkijem.”
Sejer ga je ozbiljno pogledao. “Bolnica Varden? Jeste li razgovarali s
njegovim liječnikom?”
“Samo sa sestrom, koja je potvrdila da je pobjegao. Poslije ću se čuti
s liječnikom.”
“A onaj dječak koji je pronašao staricu, koji ga je vidio na poprištu -
je li pouzdan?”
“Vjerojatno ne, općenito uzevši. Živi u domu za dječake
Guttebakken. Ali kad je riječ o toj konkretnoj informaciji, poprilično
sam siguran. Moram priznati da sam bio sumnjičav kad mi je došao u
ured. U principu mi je djelovao malo manično, na neki način. Ali sve je
bilo točno. Kad je Errki u pitanju, nema sumnje. Dječak dobro zna tko je
on.”
“Što je radio u banci tako rano ujutro? Podizao socijalno?”
“Nemam pojma. Možete računati s tim da se i pljačkaš zapitao isto,
i teško da je dobio razuman odgovor. Zaista bih volio znati što njih
dvojica rade ovaj čas. Ne mogu ni zamisliti”, rekao je Gurvin ozbiljno.
“Ako su uopče još uvijek zajedno. Možda je pljačkaš pustio Johrmu
iz čistog straha.”
“Ne bi me čudilo.”
“I naravno da se Errki neće pojaviti ovdje i prijaviti ga, za slučaj da
je slobodan. Kako li ćemo se samo uhvatiti ukoštac s time?”
Sejer je otvorio fascikl na radnome stolu i naglas čitao: “Prijavljena
je krađa bijelog Renaulta Meganea u Frydenlundu. Novog novcatog,
prošlu noć. Oni su otišli iz grada u sličnom automobilu, mogao bi to biti
taj. Možda su promijenili auto. Možda se riješio Johrme. Nadajmo se da
jest.”
Ostali su šutjeli. Pljačke su mogle biti svakakve, rijetko su zaista
opasne, ali nisu to mogli znati.
“Je li Johrmu uopće moguće ispitati?”
Gurvin je slegnuo ramenima.
“Pretpostavljam da da, uz prisustvo liječnika. Ali teško da ćemo
dobiti odgovore na svoja pitanja. Barem ne odgovore koje bismo
razumjeli. A ako je to stvarno napravio, teško da će ga osuditi.”
“Da, teško.”
Sejer je protrljao oči pa ih otvorio.
“Hospitaliziran je prisilno?”
“Da.”
“Znači li to da je predstavljao prijetnju?”
“O tome ne znam baš puno. Moguće je da je prvenstveno bio
prijetnja sebi.”
“Pokušaj samoubojstva?”
“Nemam pojma. Trebali biste razgovarati s njegovim liječnikom.
Mjesecima je već u bolnici, nešto su valjda saznali. Iako sumnjam da ga
je itko uopće u stanju shvatiti. Meni djeluje kao kroničan slučaj. Bio je
drukčiji još kao mali.”
“Roditelji su mu živi?”
“Otac i sestra. Žive u Americi.”
“Ima li on privatnu adresu?”
“Socijalan stan. Već smo ga provjerili. Kontaktirao sam jednog
susjeda, koji mi je obećao javiti ako se pojavi, ali dosad još nije bio
ondje.”
“Je li on Finac?”
“Otac mu je Finac. Errki je rođen i odrastao u Valtimu. Došli su u
Norvešku kad su Errkiju bile četiri godine.”
“Je li imao posla s drogama?”
“Ne koliko ja znam.”
“Fizički je snažan?”
“Uopće ne. Njegova se snaga krije drugdje.” Gurvin je stavio
kažiprst na čelo. Skarre se zagledao u ekran. Pokušao je uloviti oči
ispod crne kose, ali uzalud.
“Na neki način sad bolje razumijem, sad kad gledam snimku”, rekao
je. “Ne ponaša se onako kako bi čovjek očekivao od nekoga tko je
napadnut u banci i zarobljen kao talac. Ne opire se. Ne govori ni riječ.
Što mislite, što se događa u njegovoj glavi?”
Skarre je pogledao šefa postaje i pokazao na ekran. “Nešto sluša.”
“Unutarnje glasove?”
“Tako izgleda. Sam sam ga nekoliko puta vidio kako hoda i kima
glavom, kao da pozorno sluša nekakav unutarnji dijalog.”
“Ali govori li on uopće?”
“Rijetko. Govori neobično svečano, u pravilu ne razumijete što
govori. A ovaj desperado s fantomkom sigurno nije baš puno shvatio,
ako su uopće razmijenili i riječ.”
“Je li Errki poznat u tom kraju?”
“Vrlo poznat. Uvijek luta cestama. Tu i tamo stopira, ali ne usude
mu se mnogi stati. Voli se voziti autobusom ili putovati vlakom. Ići
ovamo ili onamo. Biti u pokretu. Spava gdje mu to odgovara. Na klupi u
parku. U šumi. Na autobusnom stajalištu.”
“Nema nijednog prijatelja?”
“Ne želi prijatelje.”
“Pitali ste ga?” rekao je Sejer oštro.
“Errkija ništa ne pitaš. Njega se kloniš”, rekao je Gurvin
jednostavno.
Sejer je razmišljao. Sunce mu je obasjavalo kratku sijedu kosu.
Podsjećao je Gurvina na grčke askete; nedostajao mu je samo slavni
lovorov vijenac na glavi. Dugo je sjedio u svojim mislima, češkajući se
po laktu.
“Mislio sam da su u Vardenu samo starci”, rekao je nakon nekog
vremena.
“Prije su bili”, rekao je Gurvin. “Sad je to psihijatrijska klinika za
mlade s četrdeset pacijenata, podijeljena na četiri odjela, od kojih je
jedan ograđen. Ili zatvoren, kako mi to kažemo. Popularno ga među
onima koji ondje žive zovu Zatvor. Bio sam ondje jedanput s jednim
dječakom iz Guttebakkena.”
“Moram saznati tko je Errkijev liječnik pa porazgovarati malo s
njim. Zašto je tako teško reći je li opasan ili nije?”
“Kruži jako puno glasina.” Gurvin ga je pogledao. “On je osoba koju
okrivljuju za sve. Ja barem ne znam ni za jednu jedinu situaciju u koju je
bio umiješan a da se može nazvati kriminalnom, osim što se švercao u
vlaku i krao u dućanima. Sad više nisam tako siguran.”
“Što je krao?”
“Čokoladu.”
“I nije u kontaktu s obitelji?”
“Errki ih ne želi vidjeti, a nije da mu oni mogu pomoći. Otac je digao
ruke od sina. A ne možeš mu ni zamjeriti. Za Errkija jednostavno nema
nade.”
“Možda je dobro da te njegov liječnik sad ne čuje”, rekao je Sejer
tiho.
“Možda. No bolestan je skoro cijeli život. Barem otkad mu je majka
umrla prije šesnaest godina. To dosta govori.” Sejer je ustao i gurnuo
stolicu pod stol. “Idemo na kavu. Ispričat ćete mi sve što znate.”

Kannick je predsjedao na krevetu kao Buddha. Slušatelje, koji su

sjedili u polukrugu na podu, zapanjilo je da može sjediti prekriženih
nogu, unatoč svojoj pozamašnoj kilaži. Kako je moguće povjerovati da
je Kannick zaista pronašao leš visoko u šumi? Još k tome sasječen leš?
Barem je on to tako rekao. Sasječen. Pogotovo je to bilo teško Karstenu,
koji je bio najstariji i koji je imao svojevrstan monopol na istinu.
Njegov izraz kad je Margunn potvrdila njegovu veliku priču još uvijek je
bio u Kannickovoj glavi. Bio je to jedan od njegovih velikih trijumfa. Sad
su svi htjeli čuti cijelu priču iz Kannickovih usta, sa svim detaljima. No
svi su već dovoljno dugo bili u Guttebakkenu da znaju da ništa na
ovome svijetu nije besplatno i darovi su ležali pred njim na prekrivaču.
Mliječna čokolada s lješnjacima, ružičaste žvake Hubba Bubba, vrećica
slanog čipsa s paprom i kutija bombona od kave. I nešto izvanredno:
deset cigareta i upaljač. Svi su čekali sa sjajem u očima, a Kannicku je
bilo jasno da se neće zadovoljiti suhim, korektnim izvještajem. Htjeli su
krv, ni više ni manje. Osim toga, znali su Halldis. Nije tu bila riječ o
novinskom članku, bila je riječ o živoj osobi. Barem je nekoć bila živa.
Kannick je dobio zabranu govoriti previše o ubojstvu.
Margunn nije htjela da se dječake uzbuđuje. Bili su dovoljno
neukrotivi i bez toga; jedva jedvice uspijevali su držati pod kontrolom
tu šaroliku skupinu, s ono malo resursa što su imali.
Kannick je stisnuo tamnoplave oči. Odlučio je početi sa Simonom i
završiti s Karstenom. Simon je imao samo osam godina i podsjećao je
na pomalo rastopljenog čokoladnog miša. Bio je sladak, taman i mek.
“Bio sam vani s lukom i strijelama”, započeo je Kannick i prikovao
pogled uz Simonove smeđe oči.
“Upravo sam pogodio debelu vranu drugom strelicom. Imam dvije
lovačke strijele u tajnom pretincu u koferu, koje sam naručio iz Danske.
Nemojte nikome reći. Ilegalne su u Norveškoj”, rekao je važno.
Karsten je složio patnički izraz koji je samo on mogao izvesti.
“Ptica je pala kao vreća šećera i sletjela mi pred noge. U šumi nije
bilo žive duše, ali imao sam grozan osjećaj da je netko u blizini. Znate
me. Znate da sam stalno u šumi. Znam kad se nešto sprema. Možda
zato što toliko lutam po životinjskom svijetu.”
 Udahnuo je, dosta zadovoljan tim dramatičnim uvodom. Simon je
napeto slušao. Nitko se nije usudio ni uzdahnuti, bilo ih je strah da ne
prekinu priču.
“Ostavio sam vranu na podu i krenuo prema Halldisinoj farmi.”
Sad se okrenuo prema Sivertu, pjegavom jedanaestogodišnjaku s
pletenicom. “Tamo je bilo neobično tiho. Halldis uvijek rano ustaje pa
sam je tražio pogledom. Mislio sam nažicati čašu soka ili nešto. Nije
bilo žive duše. Ali zavjese su bile razmaknute pa sam pomislio da
možda pije kavu i čita novine, kao inače.”
Jan Farstad, kojeg su zvali Jaffa, gledao je Kannicka u oči i napeto
čekao. “Jer onda”, nastavio je on, “postoji šansa da bih mogao užicati
šnitu domaćeg kruha sa sirnim namazom. Jednom kad sam bio kod
Halldis pojeo sam osam šnita, ali onda poslije više nisam dobio.”
Trepnuo je sjetivši se te bolne uspomene.
“Prijeđi na stvar!” viknuo je Karsten i ukočeno pogledao bombone
od kave na prekrivaču, kojima mu je on sam platio.
“Spazio sam je čim sam obišao bunar. I mogu vam reći”, progutao je
knedlu, “da će me taj prizor proganjati do kraja života.”
“Dobro, što si vidio?”
Karstenov je glas otišao u falset. Bio je jedini od dječaka s
naznakom brčića i počecima prištića oko nosa.
“Vidio sam leš Halldis Horn!” rekao je Kannick propovjedničkim
tonom pa izdahnuo, jer je zaboravio disati.
“Na leđima, ispred ulaznih vrata. S motikom u oku. I iz te joj je rupe
curila siva tvar. Izgledala je kao zobena kaša, inače.” Oči su mu
odjednom postale odsutne.
“Što je to siva tvar?” upitao je Simon tiho.
“Pa mozak”, rekao je Karsten razdraženo.
“Pa ne može mozak valjda curiti?”
“E, može, curi kao lud. Nisi to znao, ha, da je to što imaš između
ušiju rijetko kao juha?”
Simon je cupkao konac na majici i nije odustajao dok ga nije
izvukao.
“Vidio sam jednom mozak u staklenki. Nije uopće curio.” Glas mu je
imao naduren, ali istovremeno i malko tjeskoban ton jer se usudio
proturječiti toj iskusnoj ekipi. Bio je najmlađi i tu nije bilo pomoći.
“Ne, amateru, nije curio jer je bio konzerviran. A tad postane
otprilike kao gljiva i mogu ga rezati na tanke šnite. Gleda sam to na
televiziji.”
 “Što to znači konzerviran?” pitao je Simon opet. “Stvrdnut”, rekao je
Karsten. “Stave ga u nešto što ga stvrdne. Ali to neće trebati raditi s
Kannickovim mozgom. On se odavno stvrdnuo.”
“Daj zašuti! Pusti Kannicka da završi.”
Ovaj put ga je Philip prekinuo. Ako se njih dvojica sad počnu svaditi,
možda nikad neće čuti kraj priče. Margunn je mogla doći u bilo kojem
trenutku. Ne da je ozbiljno mislila da će se držati zabrane, znala je da
neće, poznavala ih je. Pitanje je bilo koliko će vremena dobiti. Koliko
detalja.
Kannick je čekao s redovničkom strpljivošću, a istovremeno je
namrgođeno zurio u plijen na krevetu. U nijemome je bijesu odlučio
početi s bombonima od kave.
“Tijelo je već počelo trunuti”, nastavio je, s posebnim naglaskom na
trunuti.
“Što?”
Karsten je frknuo nosom. “Daj, molim te! Treba nekoliko dana da
leš počne trunuti. Ako Errki još uopće nije uspio otići s mjesta zločina,
nema šanse da-”
“Znaš li ti koliko je toplo gore u šumi?” Kannick se nagnuo preko
kreveta i glas mu se tresao od uzrujanosti. “Počne trunuti za nekoliko
minuta na ovoj vrućini.”
“Nemaš ti blage veze. Pitat ću ja murjake, ako dođu ovamo. Ali nisi
ti tako jako važan, Kannick, jer bi inače već odavno došli.”
“Šef postaje je rekao da će sasvim sigurno doći.”
“Vidjet ćemo. Ali prekini s truljenjem, jer to nećemo popušiti. Osim
toga, platio sam za istinu.”
“No dobro! Mogu preskočiti najgore dijelove. Ipak ovdje ima djece.
Ali da se vratim na motiku-”
“Kakva je to bila motika?” Bio je to opet Philip.
“Onakva s kakvom se okopava zemlja. Kojom se vadi krumpir i čupa
korov. Izgleda kao sjekira, s dužim drškom. U biti kao da je i bila sjekira,
jer je falilo samo malo da joj se glava raskoli na dva dijela. I oko joj se
objesilo i visjelo je na obrazu za tanko vlakno, i Karsten je zakolutao
očima. “Previše si gledao filmove. Pričaj radije o Errkiju”, rekao je.
“Tko je Errki?” upitao je opet Simon. Bio je iz drugog mjesta i nije
ovdje bio dugo.
“Strah i trepet ove šume”, nasmijao se Karsten. Noktom je zagrebao
jedan od prištića.
“Sigurno će se izvući iz toga. On se iz svega izvuče. Osim toga,
totalni je luđak, a luđake nikad ne osude. Leže u ludnici i gutaju tablete,
a onda opet pobjegnu van i nastave ubijati. Da mu obuku luđačku
košulju, ubijao bi golim zubima.”
“Opet će izaći?” rekao je Simon zabrinuto.
“Već je vani, tuko. Još ga nisu našli.”
“Gdje je vani onda?”
“Tu negdje u šumi.”
Simon je bacio uplašen pogled kroz prozor u krošnje.
“Errki je umobolan. Ali to što je umobolan ne znači da je glup”,
rekao je Kannick zamišljeno. “Vidio je da sam ga vidio. Možda dođe po
mene. Zapravo bih trebao policijsku zaštitu.”
Mrštio se i promatrao zabrinutim pogledom da vidi je li im ta
informacija sjela. Jesu li shvatili što znači imati takvu prijetnju nad
glavom. Luđaka koji želi osvetu za petama. Gore nije moglo.
“Pih. Već je on odavno zbrisao. Kao što si rekao, nije glup. Kako je
izgledao?” htio je znati Karsten. “Je li imao krvi po sebi?”
“Stajao je iza drveta”, rekao je Kannick tiho. “Stajao je tako čudno, s
rukama ravno uz tijelo, i buljio. Ima tako čudne oči. Moj ujak ima
grenlandske pse, i Errkijeve oči izgledaju isto kao oči njegovih pasa.
Nekako su bjelkaste, kao na mrtvoj ribi.”
Prisjećao se tog kobnog trenutka kad je stajao u Halldisinom
dvorištu, srce mu je tuklo i uplašeno je gledao prema šumi, u crno
drveće, i odjednom ugledao tu čudnu prikazu među deblima. Isprva
mirnu, no onda se pomaknula i nešto se tamno polako nagnulo
naprijed i tek je tad vidio da je to lice. Bijelo lice i oči koje su buljile.
Sam vrag ne bi toliko izbezumio Kannicka. Odjurio je cestom kao zec,
trebao je baciti kovčeg s lukom, ali nije mogao, trčao je dalje i nije se
osvrtao.
“Je li ikad prije ikoga ubio?” Jaffa je htio znati. Oslobodio je tijelo iz
turskog sjeda i protegnuo ukočene noge.
“Prvo svoju majku. Onda onog starca kod crkve”, rekao je Kannick
sigurno. “I tip još slobodno šeće. Okrutno je staviti ovakvo mjesto,”
obuhvatio je pogledom prostoriju i dvorište, “kuću punu maloljetnika,
u selo gdje živi masovni ubojica.”
“Budalo”, rekao je Karsten naglašeno. “Dom je bio ovdje prvi, puno
prije nego što je Errki prolupao.”
“Ali zašto onda nije zatvoren?” rekao je Simon tjeskobno.
“Bio je. Ali je pobjegao. Sigurno je udario dežurnu sestru i ukrao
ključeve.”
 Simon je dobio previše materijala za razmišljanje za svoje dobro.
Neprimjetno se primaknuo Karstenu i naslonio se na nj.
“Smiri se, Simone. Vrata su nam zaključana”, tješio ga je stariji
dječak. “Osim toga, Errki je takav da se nikad nigdje ne skrasi. Luta
naokolo. Sad je sigurno na putu u grad, da ubije nekoga ondje.”
“Koga”, zacvilio je Simon.
“Samo potpuno slučajne ljude. Taj tip ne treba mrziti osobu da bi je
ubio.”
“Dobro, ali zašto ubija?”
“Prisiljen je. To je unutarnji poriv.” Simon je htio pitati za to zadnje,
o “unutarnjem porivu”, ali je izgubio hrabrost. Kannick je uzeo kutiju
bombona od kave i otvorio poklopac. Maknuo je nabubreni karton s
vrha i velikodušno poslao kutiju u krug. Njegov novi status bio mu je
previše. Nikad nitko nije tako dugo sjedio mirno samo da bi ga slušao.
Grabili su bombone i nakratko je bilo vrlo tiho dok su svi mljackali.
Karsten se durio. Nije mogao preboljeti to da on nije našao leš. To
da je to bio taj glupan Kannick, da je stvarno vidio mrtvaca, a bio je
dvije godine mlađi od njega i još k tome debeo. Nitko od ostalih nikad
nije vidio leš.
“Jesu li oči bile otvorene?” pitao je rezervirano.
Kannick je žvakao i malo promislio. “Širom otvorene. Ono jedno
koje je ostalo.”
Iznenada se ubacio Philip. “Jednom sam čuo za jednu curu koja je
imala lutku koja bi noću oživjela. Počeli su joj rasti nokti. Ujutro se cura
probudila i bila je slijepa. Lutka joj je iskopala oči.”
“Ovdje nije riječ o filmu!” viknuo je Kannick razdraženo. “Ovo je
stvarno. Tvoj je problem da ne znaš razlikovati stvarnost i fantaziju.
Zato i jesi ovdje, ali to očito nisi znao.”
Zatvorio je oči da se bolje prisjeti. “Oko joj je imalo prestravljen
izraz, kao da je vidjela samog vraga.”
“Pa to i nije daleko od istine”, rekao je Karsten sarkastično. “Pitam
se je li joj što rekao prije nego što je to napravio. Ili je samo nasrnuo na
nju i tresnuo je u glavu. Ležala je na pragu?”
“Da.”
“S glavom vani na stepenicama ili u hodniku?”
“Na stepenicama.”
“Onda je on morao biti u kući”, rezonirao je Karsten. “Sigurno je
tražio čokoladu.”
“Da je pitao, sigurno bi je dobio.”
 “Errki ne pita, on samo uzme. To svi znaju.”
Odjednom su svi poskočili. Otvorila su se vrata i ondje je stajala
Margunn.
“Kako vam je lijepo!”
Gledala je grupicu dječaka u svečanoj tišini, kako žvaču čokoladu.
Nitko nije mogao reći da ne znaju stvoriti ugodno raspoloženje, čak i na
tom bezdušnom mjestu. Znala je što rade, ali je svejedno bila ponosna.
“Tko priča priče?”
Nevino je zatreptala. Okupljeni su zurili u pod. Svi su izgledali kao
nevinašca, čak je i Karsten zatreptao.
“Počastit ću vas Colom.”
Izašla je.
Kannick je razmišljao o tom unutarnjem porivu dok mu se razina
šećera u krvi polako dizala na prihvatljive visine, i osjetio je onu divnu
omamljenost koju mu nije moglo pružiti ništa osim slatkiša. Bio je od
toga ugodno umoran i mrvu usporen, kao drogiran. U opijenosti je
nalazio odmor. Nije znao od čega, ali nikad mu ga nije bilo dosta.
“Sigurno ćemo dobiti samo Colu bez šećera”, uzdahnuo je i rastrgao
paketić Hubbe Bubbe. Bila je točno po jedna žvakaća guma za svakoga.
Njegovoj velikodušnosti danas nije bilo granica. A Halldisino ubojstvo
okupilo ih je na način na koji nisu bili navikli. Inače su bili podosta
rascjepkana i konfliktna skupina, gdje su se svi tukli, koškali i borili za
svoj jadni položaj u tom društvancu izopćenika. Prestali su sanjati i o
kakvoj budućnosti, svi osim Simona, koji je doduše imao bogatog ujaka
koji je dao naslutiti da će Simon doći živjeti na njegovu farmu gdje je
imao trideset trkaćih konja. No prvo je morao odslužiti
četveromjesečnu kaznu za nepravilnosti u vođenju knjiga, i nije htio
preuzeti dječaka dok čeka da odradi kaznu, rekao je. Počet će iznova
zajedno, a onda više neće imati nikakvih prepreka na putu.
Margunn se vratila, stvarno s Colom bez šećera i pladnjem s
čašama.
“Nemojte proliti po podu, dečki.”
Uputila je Kannicku pogled upozorenja. Margunn nije bila kadra
vikati na njih. Bili su oni njezini dečki i voljela ih je. Svaki pokušaj
korenja potonuo bi poput probušenog balona, a oni su je svi voljeli jer
se ona jedina u njihovim životima brinula za njih. Istina, radilo ih je
ondje više, naprimjer Thorleif, Inga i Richard. I svi su oni bili u redu
ljudi koji rade svoj posao, ali bili su mladi i htjeli su dalje na nešto bolje.
Njima su dječaci bili komad neobrađenog terena koji je trebalo prijeći
što prije. Margunn je, naprotiv, bila ondje gdje je htjela biti. Margunn je
imala skoro šezdeset godina i nije htjela nikamo dalje. Završila je u toj
ružnoj kući prekrivenoj sivim azbestnim pločama, s mirisom nečeg
zelenog i zagušljivog u svim sobama. I sviđalo joj se to, kao što ljudi
vole onu pljesnivu prostoriju u dnu podruma jer ih nikad ne napušta
nada da će jednog dana među otpadom pronaći nešto vrijedno. Takvo
što se lako primijeti. Samo Simon nije znao donositi vlastite zaključke.
Ispitivao je druge i vjerovao odgovorima koje bi dobio.
Karsten je natočio Colu i poslao čaše u krug. Svi su bili zauzeti
žvakanjem. Kannick je opet namršteno zurio u prekrivač pitajući se bi
li trebao podijeliti još što ili da ostalo spremi za crne dane. Bio je to
zlatni trenutak, a sljedeći možda neće tako skoro.
“Gdje je sad Halldis?” pitao je Palte kad je Margunn otišla. Zapravo
se zvao Pal Theodor i bio je na krivome mjestu. Samo to još nitko nije
znao. Nekad kad odraste dobit će veliku odštetu od nekoliko milijuna.
To ga je držalo na životu.
“Valjda u mrtvačnici”, rekao je Kannick i otpio Cole. “U zamrzivaču.”
“Hladnjaku”, ispravio ga je Karsten. “Leš će, naravno, na obdukciju,
a ako je zamrznut, ne može se rezati.”
“Rezati?” Simonove su se oči smračile od straha.
Karsten ga je zagrlio. “Kad netko umre, razrežu ga. Da nađu uzrok
smrti.”
“Uzrok je motika u glavi”, komentirao je Philip i tiho podrignuo.
“Moraju točno znati što je pogodila. Ne mogu nagađati.”
“Pogodila ju je posred oka.”
“Da. Ali moraju napisati osmrtnicu. Nikoga ne mogu pokopati bez
osmrtnice. Pitam se zašto je upotrijebio motiku”, nastavio je Karsten,
“sigurno ju je mogao ubiti golim rukama.
“Očito to tad nije htio”, odgovorio je Kannick i napućio usta. Zatim
je napuhao velik balon koji mu je zakrio pola lica, a onda mu se na kraju
rasprsnuo po nosu i ustima. Sastrugao je žvakaću gumu prljavim
prstima pa nastavio žvakati.
“Ali policija ga sad traži, je 1’ da?” Simon je natezao i natezao uši da
se smiri.
“Sasvim sigurno. Imaju patrole s nabijenim oružjem, ja mislim. I
pancirke. Sigurno će ga uhvatiti.”
Karsten je razdraženo zabacio glavu. “Samo je debilno da ih
obavezno moraju uhvatiti čitave i neozlijeđene.”
Pogledao ih je. U to se razumio. “U Americi je bolje. Murjak ih na
mjestu upuca. Ima puno više razumijevanja za narod. Ja sam za smrtnu
kaznu!” izjavio je svečano. I time je sastanak bio završen.

Onaj koji je rekao da se zove Morgan sjedio je na brežuljku.

Pištolj je ležao pokraj njega u travi. Errki je krišom pogledavao
bermude na palme i voće.
Morgan je pokušavao naći izlaz iz te situacije. Moglo je biti i gore.
Izašao je iz banke, izašao je iz grada, izašao je iz auta. I imao je novac,
kao što je i obećao. Auto je sakriven, a ako se ova staza rijetko koristila,
moglo je proći i nekoliko dana prije nego što ga pronađu. U autu neće
naći njegove otiske prstiju. Ni u jednom trenutku nije skinuo rukavice.
Dalje je razmišljao jesu li prepoznali taoca. Kvaliteta snimaka video-
nadzora u bankama zna biti loša.
“Slušaj”, rekao je tiho. Tuš je zvučao malo prigušenije, pomislio je
Errki, sigurno je postigao puno veći stupanj reda u glavi. “Na ovo
barem možeš odgovoriti.”
Pogledao je Errkija, koji je skupljenih koljena sjedio na panju. “Reci
mi jesi li pobjegao odnekud. Iz doma ili tako nešto. Ili se snalaziš sam i
imaš stan ili živiš s majkom. Samo sam znatiželjan. Valjda ne tražim
puno što te to pitam?”
Dok je čekao, izvadio je iz torbe paketić duhana. Errki nije
odgovarao. Nestor je upravo zauzimao položaj, čučao je s bradom na
koljenima i rukama ovijenim oko listova. Bila je to pozicija. Kad je tako
čučao, Errki je mogao govoriti.
“Mislim, jesi li zbrisao iz neke bolnice ili tako nešto? Traži li te tko?
Hoće li pokrenuti potragu?”
Pitanje je nagnalo Errkija da nekoliko puta zabaci glavu.
“Ajmo se nešto dogovoriti”, rekao je Morgan. “Ja tebi postavim
pitanje. Ako mi odgovoriš, imaš pravo ti meni postaviti pitanje, na koje
ja moram odgovoriti da bih ti mogao postaviti novo pitanje. Može
tako?”
Bio je poprilično ponosan na taj prijedlog i pogledao je svojeg taoca.
Unatoč crnoj kožnatoj jakni i tamnim hlačama nije izgledao znojno. Bilo
je to čudno. On je bio mokar kao miš, a potkošulja mu je imala tamne
mrlje.
“Samo me zanima tko si”, dodao je. “Nije to baš lako odrediti.”
 “Ne vidi se puno kad vrag drži svijeću”, rekao je Errki mirno.
Rekao je to umornim glasom, kao da mu previše energije uzima
traćenje riječi na bijednika kao što je Morgan.
Morgan se stresao kad mu je čuo glas. Bio je to svijetao i lijep glas i
govorio je vrlo ozbiljno. Errki je nakosio glavu i pozorno slušao
Nestorovo šaputanje. Pljačkašev mu je prijedlog zvučao poznato. Bila je
to igra koju su igrali u bolnici. Na grupnoj terapiji.
“Ja ću početi”, rekao je potom.
Morgan se nasmiješio, osjetivši olakšanje zbog te sasvim normalne
izjave.
“Ali isto vrijedi i za tebe, zar ne? Ako iskreno odgovorim, imam te
pravo pitati i dobiti iskren odgovor.”
Errki je pristao pogledavši ga u oči. “Što ćeš sad napraviti?” pitao je
i tad začuo Nestora kako se piskutavo smije iz dubine podruma.
Morgan se namrštio. Mrgodno je gledao momka u crnom i oblizao
usta.
Što ćeš sad napraviti? Bilo je to neočekivano pitanje. Mogao je samo
izmisliti nešto, jer taj luđak ionako teško da se bio u stanju nositi s
odgovorom. Ali nisu smjeli lagati. Osim toga, činilo mu se nemogućim
lagati pred tim sjajnim očima. Na neki se način osjećao zastrašujuće
sam. Počeo se još jače znojiti. Što ćeš sad napraviti? Nije znao, dovraga.
Sjedio je ovdje s punom torbom novca i bedakom kojeg nije mogao
dokučiti. Oklijevao je, pa slegnuo ramenima.
“Čekam mrak.”
Čekam mrak. Nestor je iskrivio usta u nešto nalik osmijehu. Reci
mu, Errki! Pogledaj tipa u oči.
“Neće se smračiti”, rekao je Errki. “Ivanje je.”
“Nisam idiot”, otresao se odmah na njega.
O, da, itekako je, smijuljio se Nestor i počeo se ljuljati naprijed-
natrag poput vragolaste stare babe.
“Između ponoći i dva ujutro bude skoro sumrak. Kad dođemo do
toga, vidjet ćemo što ćemo.”
Glas je opet zvučao prijeteće i bubnjevi su bili izrazito izvan ritma.
“Sad sam ja na redu. Što s tobom nije u redu?”
Errki je raširio prste. Morganu se to gadilo. Da nije bilo tog širenja
prstiju i odvratnog trzanja glavom, mogao bi izdržati.
Iskren odgovor, pomislio je Errki. Što sa mnom nije u redu? Podišao
ga je drhtaj koji je podignuo sivu prašinu u podrumu. Nestor je tiho
progunđao. Što sa mnom nije u redu? Spustio je pogled. U travi se
pojavila krvavocrvena mrlja, tik ispred njegovih stopala. Počela se
širiti, polako je postajala veća. Ako pomakne stopalo jedan centimetar,
imat će krvi na tenisicama.
“No? Hoćeš li odgovoriti?” Morgan ga je nadureno gledao.
“Dogovorili smo se. Što s tobom nije u redu? Iskren odgovor. Hajde.”
Errki je ukipljeno sjedio i zurio si u stopala.
“Bit ću jako dobar”, nastavio je Morgan, “za razliku od tebe, budući
da si malo poseban. Postavit ću ti još jedno pitanje. Ali ako ne
odgovoriš pošteno na njega, bit ću ozbiljno mrzovoljan.”
Oštro je zurio u Errkija da naglasi ozbiljnost.
“Jako si brzo hodao ovom uzbrdicom, nikad nisam vidio takvo što.
Znaš li ovaj kraj?”
“Da”, rekao je Errki i podignuo glavu. Pazio je da ne miče stopala.
Morgan se uzbudio. “Dobro ga znaš? Znaš li onda možda neko
mjesto gdje bismo mogli pričekati noć? Možda bismo mogli napraviti
sklonište od borovih grana, što misliš?”
Sad je Errki dobio još dva pitanja. Malko se hrvao s njima,
iznerviran pljačkaševim nedostatkom jasnoće.
Dobro ga znaš? Sklonište od borovih grana?
“Da”, rekao je držeći na oku krvavu mrlju. Privukla je nešto insekata,
plazili su oko nje i uživali.
“Da, dobro poznaješ kraj i da, izgradit ćemo sklonište”, rekao je
Morgan zadovoljno. “Dobro. Ti gradiš sklonište. Ja držim revolver.
Osim toga, ne mogu podnijeti ove bodljikave grančice.”
Lijeno je odgurnuo najnižu granu smreke. Errki je zurio u pištolj što
je ležao u travi, trideset centimetara od njegovih stopala.
“Nego, reci ti meni”, nastavio je Morgan, “koliko dobro primjećuješ
detalje? Da me trebaš identificirati murjaku. Nije da će do toga doći,
nego samo iz zabave. Kako bi me opisao?”
Errki je prošaptao: “Ja sam na redu.”
“Oprosti, u pravu si. Pucaj.”
Liznuo je papir i stavio cigaretu u usta. Potražio je upaljač.
“Što s tobom nije u redu?” rekao je Errki.
Morgan je zbunjeno zurio u njega. Oči su mu se nezadovoljno
stisnule. Nestor je hihotao. Kaput je malo mahao rukavima ondje u
kutu. On je uvijek bio tako opušten. Nemoćan, na neki način. Errkiju se
u kratkim trenucima činilo da je on blefer. Najobičniji prokleti blefer.
“Sa mnom je sve u redu”, rekao je Morgan oštro. “I dosad nisi dobio
ni ogrebotinu. Hoće li tako ostati, ovisi o tebi i tvojoj volji za suradnju.”
 Osjećao se loše. Teško je dokučiti lude osobe, nepredvidive su. Ali
imaju određenu logiku, toliko je znao. Trebalo ju je samo pronaći.
“Reći ću ti jedno”, nastavio je. “Nisam potpuno nesvjestan tvojega
problema. Služio sam, naime, civilni rok u psihijatrijskoj bolnici. To nisi
očekivao, zar ne? Naime, odbio sam služiti vojni rok. Iz pacifističkih
razloga.”
Pogledao je oružje u travi i prasnuo u uzbuđen smijeh. “Pogotovo se
sjećam jednog lika otamo koji je stalno njušio svoje gaće. Inače ne bi ni
mrava zgazio. Kako je s tobom? Njušiš li ti svoje gaće?”
Errkiju je bilo neugodno spoznati koliko je taj čovjek zapravo
djetinjast. Pazio je na krvavu mrlju. Još uvijek je bila ondje.
“Koliko se sjećam,” Morgan je rekao, “Ja sam na redu za postavljanje
pitanja. Kakav bi opis dao policiji da me trebaš opisati? Hajde, da
čujem.”
Potpuni tupavac, pomislio je Errki. Kovrčavi klaun u idiotskim
kratkim hlačama. Većinu vremena se boji. Ako ostane bez revolvera,
bespomoćan je. Na psihijatriji bi sigurno rekli da su ga zanemarivali kao
dijete.
Errki ga je proučavao tako intenzivnim pogledom da se Morgan
stresao.
Visina: Malo manje od sto sedamdeset centimetara, sasvim sigurno ne
više.
Morgan je šutio i čekao.
Težina: dvadeset kila teži od mene. Dob: možda dvadeset dvije. Gusta
kovrčava pepeljasta kosa. Ravne sive obrve. Oči sivoplave. Mala usta i
pune usne.
Morgan je povukao dim i nestrpljivo izdahnuo.
Male uši punih resica. Kratke kobasice od prstiju, obla bedra i listovi.
Malo napuhan. Odjeća: idiotska. Inteligencija: prosječna, ali bliže donjoj
granici.
Bilo je sasvim tiho. Čak su i ptice ušutjele. Samo je Errki čuo
posprdan smijeh iz podruma. Morgan je naglo ustao i zgrabio revolver.
“Budi tajnovit koliko te jebena volja. Ustaj, idemo dalje!”
Imao je iritantan osjećaj da se sprda s njim, a da nije znao zašto.
“Ti si samo slika”, rekao je Errki odjednom.
“Rekao sam, šuti!”
“Jedna od onih koje se nitko ne potrudi okrenuti da pročita tekst na
začelju.”
“Hajde, kreni!”
 “Jesi li razmišljao o tome?” Errki je rekao iskreno. “Nitko ne zna tko
si. Nije li to užasno, Morgane?”
Morgan ga je iznenađeno gledao. Errki je ustao promišljeno polako,
napravio velik korak da ne stane u sklisku krv i počeo se vraćati niz
brijeg, prema vidikovcu gdje je stajao auto. Odande se vidjelo more,
hladno i modro. I cesta s automobilima.
“Ne, dovraga! Dalje uzbrdo! Jesi li ti potpuni idiot?”
“Što ćeš napraviti ako odem kamo hoću?” rekao je Errki tiho.
“Sprašiti ti vražji metak među oči i naći grabu da te bacim u nju.
Ubrzaj malo!”
I Errki je išao. Brže nego ikad. Bio je odmoran i bilo mu je bolje dok
se kretao.
“Da, to je dovoljno brzo. Ako znaš ovaj kraj i ne blefiraš, pronađi
neku staru, napuštenu kućicu negdje, u koju možemo ući.”
Stara kućica. Bilo ih je više, većina ih je bila s druge strane grebena,
par kilometara dalje. Cijelim je putem bila divljina, i ubojito vruće. Errki
je bio žedan. Nije ništa rekao, ali je računao s time da isto vrijedi i za
Morgana. Čuo je dahtanje iza sebe, a malo potom njegov glas, sad
mirniji.
“Ako vidiš neki potok ili nešto, javi. Umirem od žeđi.”
Errki je nastavio dalje. Duga crna kosa ljuljala se amo-tamo, isto kao
i jakna i vrećaste hlače. Morgan je zbunjeno gledao za njim. Taj tip bio
je nepojmljivo drukčiji od svih drugih. Zašto ga se nisam riješio?
pomislio je. Zašto vučem sa sobom taj crni spektakl? Mogao sam ga
ostaviti u autu. Zar samo zbog straha od opisa koji je mogao dati
policiji? Ili zbog nečeg drugog? Palo mu je na pamet da momak možda
ne bi htio govoriti sve da padne u ruke policiji. Bacio je pogled na sat.
Za pola sata bit će vijesti na radiju, tad će stati i poslušati što dosad
imaju. Grabio je koliko je mogao dok mu je žeđ razdirala usta i grlo.
Imao je viski, ali je bio i dovoljno pametan da s time pričeka. Umobolni
ljudi znaju biti opasni. Iako fizički nije bio u naročito dobroj formi, znao
je da ludost i nedostatak inhibicija znaju davati veliku snagu. Možda je
najsigurnije ostati s njim u dobrim odnosima. Ne provocirati puno. A i
nisu neprijatelji, poveo je luđaka sa sobom iz čistog impulsa. Bilo je to
kao da pred sobom drži velik štit, izjuriti iz banke s tulavcem pred
sobom. Smiri se, rekao je sebi. On se samo malo čudno izražava. Sjeti
se one godine kad si radio u umobolnici, kako su se bojali.
Errki je stao i potapšao se po džepu na jakni. Prvo jednom pa
drugom. Gurnuo je ruku u džep na hlačama, okrenuo se i zabuljio u
travu.
“Što je sad?” Morgan ga je pogledao. “Izgubio si nešto? Mislim, osim
razuma?”
Errki se još jedanput potapšao po svim džepovima redom.
“Možeš dobiti cigaretu od mene, ako to tražiš.”
“Bočicu”, promrmljao je Errki i ogledao se oko sebe.
“Kakvu bočicu?”
“Lijekove.”
“Uzimaš lijekove? Gdje si ih izgubio?”
Errki nije odgovorio. Prelazio je pogledom po šumi i glava mu se
nekoliko puta trznula.
“Uzimaš kakve antipsihotike? Dobro, izgubio si ih, snaći ćeš se i bez
njih. Mislim, nećeš valjda podivljati bez njih, zar ne?”
Podivljati. Nestor je ponovno onako zazujao, kao struja kroz kabel.
Ni ne razumije on značenje te riječi. Errki je nastavio hodati.
“Te kemikalije su ionako sranje”, promrmljao je Morgan, mozgajući
o tom problemu i do čega bi možda mogao dovesti. “Samo te
sputavaju. Dat ću ti ja viskija umjesto toga”, zaključio je.
Errki je opet stao. Uperio je pogled u Morgana.
“Zovem se Errki.”
“Errki?”
“Samo sam u posjetu. Ruku koju ne možeš odsjeći treba poljubiti.”
Nastavio je hodati. Morgan je ostao stajati u vrijesu i gledati za
njim. Sinulo mu je odjednom da on, koji bi trebao biti čuvar, cupka za
vlastitim zarobljenikom kao pas. Bio je brz, hodao puno brže od njega, i
puno lakši. Uloge su se okrenule. Hodao mu je za petama kao neka
baba. Nitko nije znao gdje su, nitko mu nije mogao priteći u pomoć ako
se nešto dogodi. Čvrsto je držao revolver. Metak u bedro bit će dovoljan
ako se nešto dogodi. Nije imao šanse, zapravo. Samo da padne noć i
nastavit će sam, možda ga sveže da si osigura prednost. Ništa drugo.
Tip je bio odbojan. No ipak ga je nešto na njemu i fasciniralo. Oči.
Čudno izražavanje. Osjećaj svečanosti oko njega, osjećaj da je iz nekog
drugog svijeta. Zapanjeno je to ustanovio. Možda je vrlo inteligentan,
možda čak genijalan. Činilo mu se da je to jednom čuo, da oni koji
propisno skrenu zapravo imaju najbistrije umove. Možda je u tome
problem. Previše je toga razumio. Pokopčao je on to one godine u
umobolnici. Odjednom je primijetio da je razmak među njima jako
porastao. Požurio se za njim. Nakon nekog vremena postao je nemiran.
Kamo uopće idu, gdje će to završiti?
 “Sad stajemo. Vijesti su!”
Viknuo je nepotrebno glasno, kao da želi naglasiti svoj položaj, kao
da je počeo sumnjati u nj, i to ga je uplašilo. Errki je nastavio dalje.
Ljuljuškao se i išao, potpuno ga ignorirao.
“Hej! Errki!”
Bubnjevi su treštali i udarili nekoliko puta. Errki je stao i okrenuo
se. Muškarac iza njega tresao se od bijesa. Ništa nije tako jadno kao kad
netko izgubi kontrolu, pomislio je.
“Ne trebaš prosvjedovati svaki jebeni put kad ti nešto naredim. Ja
sam ovdje šef.”
Krivo. Šef je onaj tko ima revolver.
Errki je stisnuo usta.
“Sjedni, sad će vijesti. Hoću čuti što znaju.”
Bili su skoro na vrhu širokog grebena, a iza njega bio je novi greben,
prigušeno zelen i beskrajno dalek kroz izmaglicu. Morgan je kopao po
torbi da nađe radio. Neko je vrijeme mahao antenom. Errki je legao na
leđa u vrijes i sklopio oči. “Izgledaš kao mrtvac kad tako ležiš.”
Morgan se pokušavao pribrati. Proučavao je Errkija s iskrenim
divljenjem. “Kako uspijevaš ostati tako zasljepljujuće bijel kad sunce
ovako prži?” Malo se zasmijuljio. “Ali ti živiš u drugome svijetu, a ondje
je prokleti mrak, zar ne?” Pronašao je lokalnu postaju. Nestrpljivo je
bubnjao prstima dok je limeni orkestar blijedio u pozadinu.
“Ovo su vijesti.” Zašuškao je papir. “Muškarac u ranim dvadesetima
pobjegao je s gotovo sto tisuća kruna nakon što je jutros opljačkao Fokus
banku. Pljačka se dogodila odmah nakon otvaranja i pljačkaš je u banci
oteo stranku za taoca dok je odlazio s mjesta zločina. Ispaljen je i hitac,
pri čemu nitko nije ozlijeđen. Zasad nema traga pljačkašu i taocu, ali
policija ima rijetko dobar opis.”
Morgan se namrštio. “Rijetko dobar opis?”
“Nestali su iz grada u malom bijelom automobilu, ali zasjede na
cestama nisu urodile rezultatom.”
“O čemu oni to? Nisam skidao kapu dok nismo nestali s vidika!”
Spustio je radio u travu. “Blefiraju!”
Uzrujano je izvadio duhan iz džepa i smotao si cigaretu. Errki je
slušao muhu koja mu je uporno zujala pred očima.
“Policija još nema pouzdan trag nakon ubojstva
sedamdesetšestogodišnje Halldis Horn koja je ubijena jučer ujutro. Žena je
pronađena ispred svojega doma, okrutno ubijena oštrim predmetom. Iz
kuće je nestao njezin novčanik. Tijelo je teško unakaženo, a pronašao ga
je dječak koji se igrao u blizini.” Morganov pogled bio je odsutan.
“To ja smatram pravim zlom. Razumiješ li razliku? Novac koji sam
ukrao nikome neće nedostajati. Banka ima osiguranje. Nitko nije
ozlijeđen. Auto nema ni ogrebotinu. A onda imaš one koji kolju ljude
zbog ušljivog novčanika.”
Errki je i dalje slušao muhu. Bio je uvjeren da mu nešto hoće
napraviti, sva je ta upornost morala imati neko značenje. Bilo je
naporno koliko taj klaun priča. Nije razumio smisao riječi, zadržati ih
za sebe i čuvati za važne trenutke.
“I to još staru babu! To ja ne razumijem. Sigurno je to bio neki
luđak.”
Zadnja ga je riječ nagnala da virne prema Errkiju.
“Jesi li u stanju izgraditi sklonište od borovih grana, uostalom? Bio
si izviđač, možda?”
Errki je otvorio jedno oko i pogledao ga. Morgana je podsjetio na
lampu iza tanke zavjese, koja gori prigušenim sjajem.
“U svakom slučaju moramo pronaći vodu. Ne znaš ni za kakav
zgodni potok? Ili jezerce?”
Nestor se ljuljao naprijed-natrag, kao i uvijek čučao je s bradom na
koljenima. Errki je uvijek bio impresioniran tim načinom sjedenja;
mogao je tako sjediti satima a da se ne umori. Kaput koji nije mogao
stajati uspravno, čak ni sjediti, jer nije sadržavao ništa osim glupih
komentara, malo je mahnuo poklopcem džepa. Samo da pokaže da je
još uvijek ondje i misli ostati ondje, dok ga netko ne izvuče van, budući
da nije mogao hodati sam.
“Voliš viski? Long John Silver, na sobnoj temperaturi.” Morgan je
povukao dim i zagledao se u daljinu. Počešao se po listovima jer ga je
stalno iritirala neka travka ili kukci. Od tjeranja insekata se znojio i
jedan je čas zamišljeno pogledao muškarca koji je nepomično ležao u
travi.
“Kako možeš tako mirno ležati”, rekao je razdraženo. “Imaš cijeli
bataljun muha iznad njuške.”
Kvrcnuo je opušak u travu. Iznenada je ustao i došao k njemu.
Sagnuo se, snažno ga primio za ramena i protresao ga. Errki se usukao.
“Ne diraj me!”
“Onda ti se to ne sviđa, kad te primim? Možda se bojiš da ću te
zaraziti ili nešto? Takvi poput tebe uvijek se boje bacila i sličnoga, zar
ne? Ali meni ništa ne fali. Jučer sam se istuširao, što je više nego što
mogu reći za tebe.”
 Na iznenadnom naletu vjetra Kaput je zalepršao, zakotrljao se po
podu. Errki se trznuo i podigao ruke.
“Što je s tobom?”
Morgan ga je pogledao. “Je li ti loše? Lijekove ti ne mogu nabaviti,
ali iskreno, da mogu, nabavio bih. Nisam škrt. A pljačka”, progutao je
knedlu. “Ti to ne razumiješ, ali pljačka je zapravo bila usluga prijatelju.”
Riječi su izašle krajnje iskreno. Errki je bio zbunjen. U jednom se
trenu muškarac napuhao kao zračni jastuk, a već tren poslije bio je
srdačan kao bolnički svećenik. Ustao je i pošao. Hodao je strahovito
brzo i odmaknuo je daleko prije nego što se Morgan zbrojio.
“Lakše malo, stižem.”
No on je odgrabio, iznenada djelomično nestao iza grma. Morgan je
čuo suho pucketanje grana. “Čekaj onda tamo. Ova torba nije lagana.”
Errki je išao i išao. Dvojica u podrumu su ga gledala. Nestor je
malko okrenuo glavu. Možda je dao mali znak Kaputu, koji mu je
mahnuo rukavom. Izgledalo je kao da nešto planiraju ili donose važnu
odluku. Hodao je brže. To su i htjeli, vidjeti što će biti. Iza sebe čuo je
korake i dahtanje drugog muškarca. Pomislio je na revolver, na to što
se može dogoditi, na svu moć na nebu i na zemlji.
“Errki, jebemu. Pucat ću!”
Morgan je trčao. Sinulo mu je da je šuma tako gusta da bi Errki
svaki čas mogao nestati, jednostavno čučnuti negdje iza grma i ostati
vrlo miran dok on prolazi mimo njega. Pa on uopće ne poznaje taj kraj.
Bi li se znao vratiti na glavnu cestu?
“Pucat ću, Errki, imam nekoliko metaka. Znaš li što bi ti ovaj metak
napravio da te pogodim u nogu? Raznio bi ti cijeli list!”
List? Errki se morao usredotočiti da se sjeti koji je točno dio tijela
list. Nikad ga nije vidio, uvijek je bio iza njega. Zato je samo nastavio,
sve dok nije čuo oštar prasak i nešto što je prozujalo mimo njega u
visini uha. Metak je napravio mali propuh dok je prolazio pokraj njega.
Tren poslije zabio se u deblo ravno ispred njega. Bijeli iveri poletjeli su
s debla poput nakostriješene kose. Zaustavio se.
“Tako, da! Shvatio si. I nadao sam se da hoćeš.”
Morgan je dahtao kao pas. “Sljedeći put pogodit ću te u list. A sad
uspori. Uskoro moramo stati, Ne da mi se više marširati. Bio je ovo dug
dan.”
Errki se jako ugrizao za usnicu. Bilo je to blizu. Osjećao je da se
nečemu približava, jako je blizu, i nepripremljen. Ogledao se. Dobro je
znao gdje su. Ovaj drugi nije. Opet je mirnije hodao. Morao je paziti da
ga ne živcira. Vidio je ranu na drvetu. I istu takvu ranu na svojim
leđima, cijelu eksploziju u moždini, kožu raznesenu u komadiće, krv
kako šiklja kao iz otvorene pipe, i veliki skok u vječnost.
Čeznuo je za tim. No odgurnuo je to dok ne bude spreman, do
pravog dana, pravog sata. Uskoro. Osjećao je to. Toliko se toga
dogodilo. Muškarac iza njega možda mu je poslan kao pomagač. Tako je
mislio: bacit će se u beskrajan svemir, u orbitu koja je samo njegova,
gdje ga drugi mimoilaze slijeva i zdesna, izvan vidokruga, samo kao
slaba podrhtavanja u atmosferi, dašak koji prolazi mimo. Možda mu i
majka tako lebdi, s raširenim rukama poput krila i svjetlom zvijezda
poput kristala u crnoj kosi. A za njom, mračan ton flaute. Alternativa je
bila nastaviti kao dosad. Uvijek s nekim tko mu diše za vratom.
Umoran sam, pomislio je. Tko nas je natjerao da započnemo tu utrku,
tko nas čeka na ciljnoj ravnini, i koliko prokleto dugo je ideja da to
traje? Krv, znoj i suze. Bol, tuga i očaj!
Bili su u šumarku. Drveće se prorijedilo i otkrilo malo dvorište.
Morgan ga je konačno opet dostigao. Torba je pala na tlo uz tresak. Oči
su mu zasjale.
“Čovječe, gle ovo! Kućica, samo za nas. Ovdje se možemo igrati
mame, tate i djece.”
Izgledao je iskreno zadovoljno. “Ajme, kako se veselim što ćemo biti
na zatvorenom.”
Prošetao je mimo njega i pošao prema vratima. Errki je ugledao
tamnu mrlju na kamenoj stubi, gdje se njegova utroba razlila i pušila se
samo dan prije. Morgan to nije primijetio. Uhvatio je tamna vrata i
polako su zaškripala. Povirio je unutra.
“Mračno i hladno”, ustanovio je. “Hajde.”
Errki je još uvijek stajao u travi. Nečega se pokušao prisjetiti, ali bi
odletjelo od njega kao gumica. To ga je mučilo godinama, to što je imao
elastične misli.
“Lijepo je unutra. Hajde.”
Morgan je pogurnuo Errkija u ono što je nekad bila dnevna soba,
kad su ovdje živjeli pastiri. Odmah je otišao do prozora.
“Jezerce. Savršeno. Ondje se sigurno može kupati.” Gurnuo je glavu
kroz razbijeni prozor i kimnuo. Errki je odjednom osjetio strahovitu
slabost. Oprezno je koraknuo prema sobici.
“A kamo ćeš ti?”
Morgan ga je gledao. Errki je otvorio vrata i zurio u prugasti
madrac. Strgnuo je sa sebe jaknu i majicu i izvrnuo se.
 “Ajme. Krevet!” Morgan se nasmiješio. “Može, što se mene tiče.
Samo ti lezi. Tako bar znam gdje si.”
Errki nije odgovorio. Mislio je samo da bi bilo najbolje da zaspi, jer
za njim idu samo smrt i jad, a onaj tko spava ne griješi. Disao je
jednolično i duboko.
“Bio si vrhunski vodič. Razgovarat ćemo poslije.”
Za svaki slučaj Morgan je provjerio prozor u sobici da vidi može li
tuda pobjeći. Staklo je bilo razbijeno, no rešetke su bile na mjestu a
prozor se nije dao otvoriti. Čvrsto se zapekao u okvir. Ako Errki i
pokuša, čut će se. Povukao se van. Kad su se koraci udaljili, Errki je
otvorio oči. Ležao je na nečem tvrdom i oštrom pa se malo promigoljio
da se makne. Revolver.

Bolnica se izdizala između drveća. Prizor je Sejeru na trenutak

oduzeo dah. Skrenuo je uz rub ceste, zaustavio se i izašao. Stajao je
neko vrijeme i gledao, pustio da mu se dojmovi slegnu. Imao je osjećaj
da zgrada vrišti: OVO JE OZBILJNO!
Stajala je na najvišoj točki posjeda. Tako treba izgledati
psihijatrijska bolnica, kao da želi pokazati cijelome svijetu da put do
duševnog zdravlja nije mačji kašalj. Ako to već nisu shvatili, sigurno će
shvatiti sad, oni koji dođu ovamo u najdubljem očaju i budu smješteni
u tu divovsku ustanovu.
Cesta je bila loša, uska i puna rupa. Mislio je da će je, nakon svih
godina što su prošle otkad je zadnji put vozio ovamo, sigurno urediti,
ali nisu. Sjećao se kako je jednom kao mlad policajac doveo jednu
djevojku ovamo. Našli su je zaključanu u zahodu na autobusnom
kolodvoru, golu. Provalili su vrata. Lice joj je bilo izobličeno od straha.
U ruci je držala rolu toaletnog papira i odmah je počela jesti papir, kao
da sadrži životno važne, tajne spoznaje koje mora čuvati vlastitim
životom. Ruka joj je visjela u zraku između njih. Zurila je u nju kao da je
kandža. On je držao deku kojom ju je htio ogrnuti. Cijelo je vrijeme tiho
govorio, i iako ga je slušala, kao da ga je slušala kroz veliku buku i
morala se maksimalno naprezati da ga čuje. No lice joj je govorilo
vlastitim jezikom: zapravo je došao da joj udijeli užasnu kaznu.
Njegove riječi, smirivanje, blagi ton glasa, svi ti znaci iskrenosti prošli
su mimo nje. Stoga je morao učiniti ono što je najmanje htio: uhvatiti je
silom. Još se sjećao njezinih krikova i mršavih, šiljastih ramena.
Varden je bio impozantna građevina, no izbliza je dio njezina
autoriteta oslabio nedostatak održavanja. Crveni zid od cigle izblijedio
je i polako počeo poprimati istu sivkastu nijansu kao i asfalt ispod nje.
Polako je tonula u vječnost. Svejedno je bila lijepa, ali to je bilo sad, na
veličanstvenom suncu. Nije mu bilo teško zamisliti je po drukčijem
vremenu, naprimjer ujesen, kad s drveća strše gole grane a vjetar i kiša
tuku po prozorima, tad bi više sličila na Drakulin dvorac. Na krovu je
bio impresivan toranj prekriven oksidiranim bakrenim pločama.
Pročelje je imalo mnoštvo ukrasnih detalja, ali su prozori bili uski i
visoki, stilom nisu odgovarali ostatku zgrade. Glavni ulaz bio je lijep
portal s raskošnim stubištem. Pokraj njega stajao je klasični bolnički
ulaz sa širokim staklenim vratima do kojih se moglo natraške doći
ambulantnim kolima i ugurati nosila.
Ušao je. Prošao je a da ga nitko s recepcije nije primijetio.
“Oprostite? Kamo ćete?”
Mlada je žena vikala za njim.
“Ispričavam se. Policija. Trebam razgovarati s doktorom Struelom.”
Pokazao joj je značku.
“Idite na kat i pitajte gore.”
Zahvalio je i nastavio prema gore. Na katu je morao ponovno pitati,
uveli su ga u čekaonicu s prozorom prema vrtu i šumi. Zabrana
zalijevanja očito nije vrijedila u ovome okrugu, travnjaci su bili zeleni i
tamni kao baršun. Možda su taj novac trebali potrošiti na druge stvari.
Nije vjerovao da su onima koji ovdje žive travnjaci imalo važni. Istina,
strogo uzevši, nije znao ništa o tome. Pomislio je to i okrenuo se jer je
imao neobičan osjećaj da ga netko promatra.
Na otvorenim vratima stajala je žena.
“Ja sam doktorica Struel”, rekla je.
Prihvatio je pruženu ruku.
“Pođite sa mnom u ured.”
Slijedio ju je kroz hodnik i u prostran ured. Ondje mu je ponudila
mjesto na sofi. Sjeo je u prugu sunca i odmah se počeo jako znojiti. Ona
sama otišla je do prozora. Neko je vrijeme stajala okrenuta mu leđima i
gledala u travnjak. Malo je čeprkala po turobnoj lončanici kojoj se ondje
očito nije sviđalo.
“Dakle”, rekla je i nakon nekog se vremena okrenula. “Vi ste čovjek
koji traži mojega Errkija.”
Moj Errki. Bilo je nešto dirljivo u načinu na koji je to rekla. Bez imalo
ironije.
“Zaista tako na to gledate?”
“Nitko ga drugi ne želi”, rekla je kratko. “Da, moj je. Moja
odgovornost, moj zadatak. Bez obzira na to je li ubio tu staricu ili nije, i
dalje će to biti.”
“S kim ste razgovarali?”
“Gurvin je nazvao. Ali zaista mi je teško u to povjerovati”, rekla je.
“Govorim vam to odmah da znate moje stajalište. Pustite ga da neko
vrijeme bude vani i vratit će se sam.”
“Ne vjerujem da će doći sam. Barem ne odmah.”
Zacijelo je bilo nešto u njegovu glasu, nešto vrlo ozbiljno što ju je
navelo da nasluti neki problem.
“Kako to mislite? Nešto mu se dogodilo?”
“Koliko vam je šef postaje ispričao?”
“Pričao je o ubojstvu u Finnemarki. Da je Errki viđen u blizini kuće
u, kako je on rekao, sumnjivom trenutku.”
“Ne u blizini. Viđen je na njezinoj farmi. A onda sigurno razumijete
da ga moramo naći. To je dosta pusto mjesto.”
“Tipično je za Errkija da pobjegne u šumu. Izbjegava ljude. I s
dobrim razlogom.”
Bila je vrlo odrješita. Sejer je osjetio kako nešto izranja iz njegove
dubine. Razdraženost.
“Oprostite mi na aroganciji”, rekao je polako, “ali ja moram uzeti u
obzir mogućnost da je kriv. Bio je to ružan zločin i potpuno
nepotreban, budući da se čini da iz njezinog doma nedostaje jedino
novčanik s nekoliko kruna. Osoba koja je to učinila na slobodi je. Ljudi u
tom kraju se boje.”
“Errkija uvijek okrivljuju”, rekla je mirno.
“Riječ je samo o tome da je viđen kod njezine kuće, a ona živi zaista
izvan ruke. Nije baš da gore vrvi od ljudi. A kako je on mentalno
poremećen, ne možemo isključiti mogućnost da je umiješan.”
“Onda hoćete reći da je velikim dijelom sumnjiv jer je bolestan?”
“Pa, ja-”
“Griješite. Njega zadovoljavaju krađe po dućanima. Čokolade i
slično.”
“Kruže brojne priče o njemu.”
“Točno. Priče.”
“Mislite da su nastale bez ikakvog razloga?”
Nije odgovorila.
 “Ali to je samo pola priče”, nastavio je. “Jutros se u centru dogodila
pljačka. Oružana pljačka u Fokus banci.”
Prasnula je u smijeh. “Da vam pravo kažem, Errki nema dovoljno
koncentracije da izvede takav poduhvat. Upravo ste izgubili zadnji
ostatak vjerodostojnosti.”
“Nisam završio”, rekao je kratko. Nije mu se svidjelo to zadnje što je
rekla, o vjerodostojnosti.
“Banku je opljačkao mladić, možda malo mlađi od Errkija. Imao je
tamnu odjeću i fantomku pa, naravno, nije identificiran. No najveći je
problem to što je uzeo taoca. Stranku u banci. Revolverom je natjerao
taoca sa sobom iz banke u auto i onda nestao. Taj talac identificiranje
kao Errki Johrma.” Konačno je zamuknula. Gotovo je mogao čuti
njezinu posramljenost.
“Errki?” promucala je. “Otet kao talac?” Ustala je. “I ne znate gdje
su?”
“Nažalost, ne. Blokirali smo sve izlaze iz grada, a auto kojim su
pobjegli mogao bi biti bijeli Megane, ukraden noć prije provale.
Vjerojatno je odavno parkiran negdje, ali ga još nismo pronašli. Ne
znamo ništa ni o tome kakva je osoba taj pljačkaš, i u kojoj je mjeri
opasan ili nije. Ali ispalio je hitac u banci, vjerojatno da uplaši
djelatnike, i djelovao je dosta očajno.”
Ona je sjela. Uzela je nešto sa stola i držala to.
“S čime vam ja mogu pomoći?” upitala je tiho.
“Trebam znati kakva je on osoba.”
“Onda ćemo sjediti ovdje do noći.”
“Nemam vremena za to. Odbijate mogućnost da je ubio staricu.
Koliko je dugo već pacijent kod vas?”
“Kod nas je četiri mjeseca. Ali velike dijelove života proveo je u nizu
različitih ustanova. Snop izvještaja i zapisa o Errkiju beskonačan je.”
“Je li ikad pokazao sklonost nasilju?”
“Znate”, rekla je, “istina je da je on nevjerojatno defenzivan. Samo
ako ga se zaista stjera u kut mogao bi čak i ugristi. A ne mogu zamisliti
da ga je starica mogla tako uplašiti ili isprovocirati da bi je ubio.”
“Ne znamo što se gore dogodilo, ni što je starica napravila. Ali
novčanik joj je nestao.”
“Onda to sigurno nije bio Errki. On krade samo čokoladu i slično.
Nikad novac.”
Sejer je uzdahnuo. “Lijepo da toliko vjerujete u njega. Vjerojatno mu
to treba više nego većini ljudi. I zapravo nema više nikog tko je na
njegovoj strani, zar ne?”
“Slušajte.” Pogledala ga je. “Ne bih dala ruku u vatru. Mrzim taj
pojam. Međutim, smatram to obavezom, vjerovati da je nevin. Prije ili
poslije morat ću mu to, naime, odgovoriti. Sjedit će na sofi na kojoj vi
sad sjedite i pitati me: vjerujete li da sam ja to napravio?”
Dr. Struel imala je oko četrdeset pet godina. Svijetla i uglata, vrlo
kratke kose i s dugim šiškama. Lice joj je bilo iznenađujuće ženstveno s
obzirom na inače markantnu pojavu, i imala je okrugle obraze sa
sićušnim svijetlim paperjastim dlačicama; vidio ih je u sjaju sunca koje
je nemilosrdno tuklo kroz prozor. Na sebi je imala traperice i bijelu
bluzu, a pod pazusima je imala mrlje od znoja. Sad je prošla rukom kroz
kosu da je makne s lica, no duge su šiške odmah pale naprijed poput
plavoga vala.
Sejer se uspravio na sofi. “Rado bih vidio njegovu sobu.”
“U prizemlju je. Pokazat ću vam je. Ali prvo mi recite - kako je
ubijena?”
“Udarena je motikom.”
Napravila je kratku grimasu. “To ne zvuči kao nešto što bi Errki
učinio, s obzirom na njegovu zatvorenu narav.”
“To bi rekao bilo tko tko vjeruje u njega i osjeća odgovornost za
njega.” Ustao je i obrisao znoj s čela. “Oprostite, sjedim na suncu.
Slobodno se pomaknem?”
Kimnula je i on je otišao do njezina radnog stola, gdje je stajao
naslonjač.
Tad je spazio žabu. Sjedila je iza snopa papira i drijemala. Bila je
velika i debela, sivosmeđa s gornje strane i svjetlija odozdo. Nije se
micala, naravno, zato što nije bila prava, ali ne bi se začudio kad bi
iznenada skočila, toliko je uvjerljivo izgledala. Znatiželjno ju je
podignuo. Doktorica ga je pratila pogledom i nasmiješila se kad ju je
uzeo. Žaba je bila neobično hladna unatoč vrućini u sobi. Oprezno ju je
primio, a onda je to osjetio. Unutra je bio neki želatinasti materijal
zbog kojega joj je mogao promijeniti položaj. To je i učinio, vrlo
oprezno. Pritisnuo je sadržaj tijela u tanke noge. Odjednom se cijela
deformirala i počela sličiti čudovištu. Nastavio ju je pritiskati. Osjetio
je da mu se polako grije u rukama.
Žabine su oči zurile u njega. Bile su blijedozelene, s crnom crtom.
Leđa su joj bila grešpava i neravna, ali trbuh joj je bio gladi. Počeo ju je
pritiskati odozdo i potisnuo joj je sav sadržaj u gornji dio tijela. Sad je
izgledala vrlo atletski, s golemim ramenima i napuhnutim prsnim
košem.
Zatim je pokušao suprotno. Sadržaj odozgo pogurao je u trbuh, tako
da joj je glava visjela u stranu, kao komad kože. Odložio ju je na stol. Gel
se nije sam vratio na mjesto, kao što je očekivao. Uzeo ju je opet i
pritiskanjem je vratio u prvobitni oblik, koliko je mogao. Kad je
zaključio da ponovno sliči žabi, vratio ju je na mjesto.
“Zabavno”, rekao je tiho.
“Korisno”, rekla je doktorica Struel i pogladila je prstom po leđima.
“Čemu služi?”
“Tome da je se uzme u ruke, kao što ste vi sad učinili. A način kako
to učinite govori o tome kakva ste osoba.”
Odmahnuo je glavom. “Ne vjerujem.”
Nasmiješila se, sad gotovo majčinski. “O, apsolutno. Govori mi o
tome kako pojedina osoba pristupa stvarima. Naprimjer vi.”
Sumnjičavo ju je slušao, ali je istovremeno bio opčinjen njezinim
glasom.
“Podigli ste je vrlo oprezno i razmislili prije nego što ste je počeli
pritiskati. Kad ste vidjeli da mijenja oblik, morali ste isprobati sve
moguće načine. Mnogi misle da je odvratna, ali vi ne. Kako ste naherili
glavu dok ste je gledali u oči kazuje mi da iznenađenja u životu
dočekujete otvorena i prijateljski nastrojena uma. Pritiskali ste je
oprezno, gotovo nježno, kao da se bojite da će možda puknuti. Ali ne
može. Barem postoji garancija proizvođača da neće puknuti. Osim ako
imate izrazito oštre nokte ili nešto slično”, dodala je. “Ali odustali ste
relativno brzo, kao da ste pomislili da bi se to moglo razviti u opasnu
igru ako nastavite. I zadnje, ali ne manje važno: pažljivo ste je vratili u
prvobitan oblik prije nego što ste je vratili na mjesto.”
Ušutjela je i dugo ga gledala. “To mi govori da ste oprezan čovjek,
ali ne bez znatiželje. Malo ste staromodni i bojite se novih, nepoznatih
oblika. Volite da stvari izgledaju kako bi trebale, da ostaju kakve jesu,
kakve ih poznajete i o kakvima znate ponešto.”
Nesigurno se nasmijao. Od njezinog se glasa smekšao na neobičan
način. Zapravo se i sam osjećao pomalo želatinasto.
“I uz pomoć te žabe, kao i tisuće drugih sitnica, drugih igara i
zadataka, i prije svega s vremenom, mogu o vama saznati više nego što
sami znate.”
Bogme imaš samopouzdanja.
“Je li je Errki vidio?” upitao je glasno.
“Naravno. Uvijek stoji ovdje.”
 “Što je on radio s njom?”
“Rekao je: ‘Maknite tu ružnu odvratnu životinju prije nego što joj
odgrižem glavu i rasprskam iznutrice po stolu.’”
“Jeste li mu povjerovali?”
“On nikad ne laže.”
“Ali kažete da nije nasilan?” Iznenada je zgrabila žabu i svom
snagom povukla njezine četiri noge. Rastegnule su se kao guma, toliko
da je Sejeru gotovo bilo žao žabe. Na kraju je svezala čvor, prvo od
prednjih nogu, onda od stražnjih. Zatim ju je stavila poleđice na stol.
Bilo ju je bolno gledati tako bespomoćnu. Kad je vidjela njegov izraz,
nasmijala se od srca. “Dajte da vam pokažem njegovu sobu.”
“Nećete je razvezati?” rekao je oklijevajući.
“Ne”, vragolasto se nasmiješila.
U njemu se valjao val. Primijetio ga je u čudu.
Povirili su u Errkijevu sobu. Jednostavna soba s krevetom,
ladičarom, umivaonikom i ogledalom. Na ogledalu je visjela stranica iz
novina. Možda se nije htio gledati u prolazu. Prozor je bio visok i uzak i
stajao otvoren. Soba je bila potpuno gola. Nije bilo ničega na podu i
zidovima.
“Izgleda otprilike kao i one koje mi imamo u ponudi”, rekao je Sejer
zamišljeno. “Kao ćelija.”
“Mi ne zaključavamo vrata.”
On je ušao i ostao stajati naslonjen na zid. “Zašto ste se počeli baviti
psihijatrijom?”
Istovremeno je čitao njezinu pločicu s imenom. Dr. S. Struel, i počeo
se pitati što znači S. Možda Solveig. Ili Sylvia, naprimjer.
“Zato što-” počela je i sklopila oči, “zato što obični ljudi”, naglasila
je obični’ kao nešto pogrdno, “hoću reći, oni uspješni. Dobro
pripremljeni, svrhoviti ljudi koji slijede sva pravila, koji bez poteškoća
postižu ciljeve, koji imaju savršene socijalne vještine, koji krajnje
prirodno navigiraju kroz život i koji idu kamo god hoće, koji dobivaju
što god hoće - ima li u njima uopće išta zanimljivo?”
Pitanje je bilo postavljeno tako šaljivo da nije mogao suspregnuti
osmijeh.
“Jedini zanimljivi ljudi na ovome svijetu su gubitnici”, nastavila je.
“Ili oni koje mi nazivamo gubitnicima. Svi oblici devijacije sadrže
element pobune. A ja nikad nisam mogla shvatiti taj nedostatak
pobune.”
“A što s vama?” rekao je odmah. “Niste li i vi jedna od tih uspješnih,
svrhovitih osoba? Bunite li se vi?”
“Ne”, priznala je. “I nije mi to jasno. Jer duboko u sebi užasno sam
očajna.”
“Užasno očajni?” rekao je zabrinuto.
“Vi niste?” Dugo ga je gledala. “Nemoguće je biti obrazovana,
inteligentna, angažirana osoba na ovome svijetu a da istovremeno ne
budete silno očajni. Neizvedivo je.”
Jesam li stvarno silno očajan? pomislio je Sejer.
“Osim toga, u ovom društvu najbolje uspijevaju čvrste ličnosti”,
nastavila je. “Kompletne, stopostotno sigurne, konzistentne osobe.
Znate - karakterno snažne!”
Sad više nije mogao suspregnuti smijeh.
“Ovdje imamo prostora za pobunu i ne bojimo se poteškoća. I ne
bojimo se podbaciti.” Opet je maknula šiške. “A i činjenica je da ne bih
mogla egzistirati ni u kakvom obliku zajednice osim ovakve kakvu
imamo ovdje.”
Bio je opčinjen time kako razmišlja na glas i pušta njemu da i on
sudjeluje, iako je stranac. Istovremeno se nije osjećao kao stranac.
“Kako je kod vas?” rekla je zatim.
“Kod nas?” razmislio je malo. “Kod nas je red i struktura i mnoštvo
odvratnih, čvrstih osobnosti.”
Pokušao je promijeniti ton glasa, bio je na putu da postane
preživahan. “Malo je prostora za improvizaciju i maštu. Velik dio posla
svodi se na traženje sitnih fizičkih stvari, poput vlasi, otisaka ili
ostataka krvi. Tragova cipela ili guma. Zatim dolazi psihološki dio, i
iako on nikad ne dobije naročito veliko mjesto u našim izvještajima,
ipak postoji. I to je, naravno, jedini dio tog posla koji je uistinu
uzbudljiv. I da nema prostora za to, sigurno bih radio nešto drugo.”
“A što s onima koje dovučete i strpate u kavez?”
Zgranuto ju je pogledao. “Ne upotrebljavamo baš taj izraz.”
Sad ga provocira, pomislio je, možda osjeća da ne treba slijediti
uobičajena pravila pristojnosti. Toliko želi biti buntovna.
“Rado bih ih poslao drugamo”, rekao je mirno.
Bio je tako očaran tom ženom, tim širokim, vedrim licem i tamnim
očima sa svijetlim prstenom oko zjenica da je bio gotovo nervozan
zbog toga što bi joj mogao reći. On, koji se nikad ne iznenađuje. “Kad bi
postojalo drugo mjesto”, dodao je. “Ali u svoj svojoj bijedi nismo
dogurali dalje od tog kaveza.”
“Je li vam stalo do njih?” rekla je odmah. Morao je dići pogled da
vidi kakav izraz ima na licu. Izgledala je kao da ga zadirkuje.
“Da, stalo mi je. Ali nemam baš puno vremena za to. Osim toga,
nisam zatvorski čuvar. Ali znam da je zatvorskim čuvarima stalo.”
“Aha.” Slegnula je ramenima. “Uostalom, imamo jedne od
najhumanijih kaznenih ustanova na svijetu.”
“Humanih?” Nije mogao spriječiti da mu se glas zaoštri. “Drogiraju
se. Bježe, skaču kroz prozore, lome noge, ili čak vrat, polude, siluju jedni
druge, ubijaju druge, ubijaju sebe. Toliko je humano!”
Uzdahnuo je.
“Stvarno vam je stalo do njih!” Nasmiješila se.
“Pa rekao sam već.”
“Morala sam se uvjeriti.”
Ponovno su zamuknuli, i on se iznova čudio tom neobičnom
razgovoru. Kao da joj je nedostajalo uobičajenog poštovanja prema
autoritetu koji je on predstavljao i zbog kojeg su mu se ljudi uvijek
obraćali sa strahopoštovanjem, ili uopće ne bi govorili ništa. No, sad je
bogme naišao na iznimku.
“Errki”, rekao je nakon nekog vremena. “Pričajte mi o Errkiju.”
“Samo ako vas zaista zanima.”
“Pa zanima!”
Izašla je iz prostorije. “Idemo u kantinu na Colu. Žedna sam.”
Ustanovio je da cupka za njom, trudeći se izbaciti sve ono
zbunjujuće i uznemirujuće iz glave, ili prsa, ili trbuha, ili gdje je već bilo.
Više ni u što nije bio siguran.

“Što mislite, kuda je Errki pošao?”

“Kroz šumu.”
Pokazala je malo lijevo od Vardena. “Ondje je jezerce koje nazivamo
Zdenac, ali ondje smo već tražili. Ako je prošao onuda i nastavio dalje u
šumu, izašao je na državnu cestu, ondje gdje prolazi ispod autoceste. A
ako je viđen u Finnemarki, to bi odgovaralo.”
Kad su malo poslije sjedili u kantini i ona je cijedila limun u svoju
Colu, rekao je znatiželjno: “Biste li mogli objasniti posve običnom
čovjeku što je zapravo psihoza?”
Primijetio je da joj Cola polako postaje svjetlija od limuna.
“Vi ste onda posve obična osoba?”
Bilo je nešto zadirkujuće u njezinu tonu. Nije bio siguran je li to bio
kompliment, ili možda nešto drugo. Zbunjeno je prtljao po mobitelu
koji je imao za pojasom.
 “Na neki je to način sasvim nemoguće, toliko je apstraktno”, rekla je
tiho. “Ali ja na to gledam kao na skrovište. Radi se o tome da su svi
uobičajeni obrambeni mehanizmi potpuno pokvareni. Otvoreni su i
duša vam je potpuno otvorena. Bilo tko može doprijeti do nje. Čak i
najnevinije približavanje doživljava se kao neprijateljski napad. Errki si
je pronašao skrovište. Pokušava preživjeti stvarajući unutrašnju
strategiju preživljavanja. Svojevrsnu korektivnu instancu, koja nakon
nekog vremena potpuno preuzima prevlast i koja sužava njegovu
slobodu i mogućnost izbora. Razumijete li?” Otpila je Colu i obrisala
usta nadlanicom.
Sejer je kimnuo.
“Želi li on izlaz iz toga?”
“Vjerojatno ne, i tu je problem. Svi oblici bolesti, naravno, imaju
svoje prednosti. Znate, kad imamo nekoga tko nas tetoši dok ležimo u
krevetu s vrućicom. To je baš krasno.” Bome da, pomislio je tužno.
“A koliko je bolestan Errki?”
“Ima tu dosta problema. Ali bar ne leži u krevetu. Jede, uzima
lijekove. Drugim riječima, donekle surađuje.”
“A shizofrenija? Što je to?”
“Nazivamo to tako - u svojoj bespomoćnosti, jer je praktično imati
pretince u koje ćemo smjestiti stvari - kad psihoza ozbiljno traje neko
vrijeme. Recimo mjesecima.”
“Errki je već dugo bolestan?”
“On je jedan od onih od kojih su mnogi na neki način odustali. Luta
od mjesta do mjesta kao kakva oštećena roba.” Teško je uzdahnula.
“Ako je ubio tu ženu, bojim se da nema više nade za njega. Tad očito
više ne želi pomoć. Ne onako kako mu ja želim pomoći.”
“Ali”, pogledao ju je i dignuo čašu, “što znate o uzrocima Errkijeve
bolesti?”
“Ne puno. Ali imam neke teorije.”
“Možete li mi reći nešto o njima?”
“Ponekad se pitam ima li to veze sa smrću njegove majke.”
“Glasine kažu da ju je Errki ubio”, rekao je Sejer brzo. Malo prebrzo,
zapravo.
“Pa da, i ja sam to čula. Sam ih je pokrenuo.”
“Ali zašto?”
“Zato što misli da je to istina.”
“A vi to ne mislite?”
“Biram to ostaviti otvorenim. Svi zaslužujemo šansu”, rekla je
odrješito.
Da, pomislio je on. I ja zaslužujem šansu. Ali ja je ne bih iskoristio ni
da mi padne u krilo. Nema prsten, ali to ne mora ništa značiti. Prije je to
bio siguran znak. Moglo se jednostavno prosijati one koje su slobodne.
Kao što je to mogao s Elise. Glatki, dugi prsti bez prstena. Kog vraga ja
to izvodim? pomislio je iznenada.
“Kako je umrla?” rekao je naglas.
“Pala je niza stube.”
“Nije ju on gurnuo?”
“Imao je osam godina.”
“Osmogodišnjaci se cijelo vrijeme guraju i naguravaju. Primjerice
slučajno, ili u igri. Errki je bio u kući, zar ne?”
“Bio je svjedok.”
“Nitko drugi?”
“Ne.”
“Što točno znate?”
“Gotovo ništa. Sjedio je na stepenicama kad je došla pomoć i
vjerojatno je dugo ondje sjedio, nije se mogao pomaknuti.” Zavukla je
ruku u džep na košulji gdje je imala kutiju cigareta prince mild. “Bilo je
to tako davno”, dodala je.
“Još nešto: šef postaje Gurvin spomenuo je da je živio u Sjedinjenim
Državama?”
“Živio je u New Yorku s ocem i sestrom, sedam godina. Redovito su
dolazili kući u Norvešku, za Božić i slično.”
“A... je li točno da je bio u kontaktu s jednim malo posebnim tipom.”
Iznenada se nasmiješila. “Nisam to mogla provjeriti. Razgovarala
sam s ocem i on je priznao da nije puno vodio računa o tome čime se
Errki bavi u slobodno vrijeme. Više se bavio njegovom sestrom. Za
razliku od Errkija, ona je u svemu bila uspješna, pogotovo u
društvenom životu. Ali mislite na onog čarobnjaka, zar ne?”
“Možda mu je on napunio glavu koječime?”
“Već je bila puna. Ali to sigurno nije popravilo situaciju. Najgore je
to-”
Naglo je zašutjela i zurila u Colu. Bilo je očito da procjenjuje bi li
trebala nastaviti ili ne, bi li time prešla granicu.
“Najgore je to”, ponovila je, “da sam se katkad znala zapitati ima li
on zaista tu sposobnost. Vidi li stvarno više nego mi ostali, i uzrokuje li
zaista da se stvari događaju. Dubokom koncentracijom. Stvari koje se
ne daju objasniti drukčije nego da ih je on uzrokovao snagom volje.”
 Tako. Sad je to rečeno.
Sejer se namrštio. Bilo je to tako poražavajuće; upravo kad mu se
počela jako sviđati, pokazalo se da ipak nije čista u glavi. Nije onakva
ozbiljna, inteligentna žena kakvom ju je isprva smatrao. A bilo je tako
prokleto blizu!
“Pričajte”, zamolio ju je.
Prikovala je pogled uz kip vani, golu djevojku koja je klečala i gledala
u okruženje bolnice.
“Pričat ću vam o našem prvom satu, Errkijevom i mojem. Svi
pacijenti imaju svojeg stalnog terapeuta i još k tome grupu, gdje
sudjeluju u grupnoj terapiji. Došlo je vrijeme za naš prvi termin. Sjedila
sam u uredu i čekala, htjela sam vidjeti hoće li biti točan, nakon što sam
mu prethodno pokazala gdje treba doći. Došao je točno u minutu.
Pokazala sam mu na sofu kod prozora i on je sjeo. Zavalio se i šutio.
Nisam mu mogla vidjeti oči. Vladala je tišina. Ima nešto čarobno u
tome trenutku. Tom prvome terminu, prvim riječima.”
Govorila je tiho i vrlo polako. Sejer je osjetio kako ga uvlači u svoje
misli i gotovo je bio prisutan u prostoriji gdje su njih dvoje sjedili.
‘“Imamo točno jedan sat’, počela sam. ‘I danas ti odlučuješ kako
ćemo ga provesti.’ Nije odgovorio. Pustila sam da tišina potraje; ne
bojim se tišine, ništa takvo. Vrlo je uobičajeno da ne govore puno, ili
uostalom uopće ne govore, taj prvi sat. I drugi. Nisam se, dakle, tome
čudila. Sjedio je lijepo opušteno, kao da se odmara. Ne nervozno ili
tjeskobno. Nakon nekog sam vremena odlučila sama progovoriti, o
sebi, tiho i mirno.”
“O čemu ste govorili? Smijete li uopće pričati o sebi?”
“Naravno, unutar određenih okvira.”
Glas joj se promijenio, zvučala je kao da recitira. “Trebam biti
osobna, ali ne i preosobna; uključena, ali ne zabadati. Odlučna, ali ne i
oštra ili autoritativna. Suosjećajna, ali ne sentimentalna. I tako dalje i
tako dalje. Rekla sam Errkiju da trebamo pronaći zajednički jezik, on i
ja, samo naš, koji ćemo samo mi razumjeti. Koji nitko drugi neće moći
odgonetnuti. Pod ‘drugi’ mislila sam na glasove u njemu koji se
nabacuju njime i zagorčavaju mu život. Rekla sam mu da možemo
pronaći način komuniciranja, i da će on biti naša zajednička tajna. Kod.
Pa ako mi poželi nešto reći, može to učiniti kodom. I da ću ga ja
dešifrirati samo ako mi da malo vremena i da će razbijanje toga koda
biti moj problem.”
Stala je da udahne. “No on je sjedio kao prije i vrijeme je prolazilo, a
ja sam čekala i čekala nekakav znak. Na kraju sam zapala u nekakvo
sneno stanje. Usto je i njegova pojava bila smirujuća. Sjedio je ondje
kao da je soba njegova. Kad je konačno ustao, ja sam poskočila. Ne
pogledavši me išao je prema vratima. To je protiv pravila pa sam ga
zaustavila. No on se okrenuo i samo pokazao na svoje lijevo zapešće,
gdje nije imao sat. Vrijeme je isteklo. Nije bilo sata na zidu, ali bio je u
pravu, prošlo je točno šezdeset minuta.”
“Što ste napravili?” pitao je Sejer znatiželjno.
Tiho se nasmijala. “Pokušala sam s jeftinom forom. Rekla sam da je
ostalo još pet minuta, ali rekla sam to s osmijehom.
I tad je iz njegovih usta izašla prva riječ. Prva riječ koju mi je ikad
izgovorio. ‘Lažljivice!”
Sejer je gledao van kroz prozore kantine, u zelene travnjake. Sinulo
mu je da je već puno sati, da se uskoro mora vratiti u policiju, po
mogućnosti s važnim bilješkama. Nije čak ni pogledao na telefon sve to
dugo vrijeme koliko je bio ovdje. Možda su obojicu već pronašli. Dok je
on ovdje sjedio i razmišljao o psihijatriji i njezinim tajnama. Ili o njoj.
Svemu što bi moglo biti. O drugoj budućnosti od one koju je dotad za
sebe zamišljao.
“Poslije”, rekla je,” zapisala sam u svoj dnevnik: Jedan nula za
Errkija.”
“Kako bi Errki reagirao ako bi se osjetio ugroženo, što mislite?”
Pogledala ga je i na licu joj se pojavio zabrinut izraz pri pomisli na
to kako mu je sad. “Povuče se duboko u sebe. Defenzivan je.”
“Ali ako se više ne može povlačiti? Ako ga se ugrožava i dovoljno
provocira, što bi onda napravio?”
“Pokušala sam vam reći ranije danas, ali niste shvatili mig. On
jednostavno grize.”
“Grize? Što?”
“Ono što stigne.”

Errki je spavao. Morgan je stajao na vratima i gledao ga. Crven,

nazubljen ožiljak protezao mu se od vrata sve do pupka. Ružno je
zarastao. Malo je razmislio. Nije mogao naći razumno objašnjenje za to
otkud mu tako ružan ožiljak. Zato je ostao stajati i zuriti iako ga je
zapravo došao probuditi. Dugo je sjedio sam na starom divanu u
dnevnoj sobi i zurio u prazno. Slušao je radio. Nije bilo novih
informacija. Sto tisuća kruna, rekli su. Prebrojio ih je i to je bilo točno.
Morgan je bio tih kao bubica. Činilo mu se vrlo intimnim zuriti tako
u muškarca koji spava. Zuriti u djevojku bilo bi drukčije. Barem je tako
mislio. Errki je lako disao i kapci su mu lagano zatreperili, kao da sanja.
Njegova crna jakna i majica ležale su na hrpi na podu. Zašto bih ga
budio? pomislio je Morgan. Zašto stojim ovdje kao pas željan društva i
osjećam se usamljeno? Pa valjda može ležati, dovraga. Ionako ne
govori, previše je opsjednut svojom izobličenom unutrašnjošću da bi
me slušao. Osim toga, dok spava izgleda kao svi drugi.
Pitao se je li ludilo ondje i dok spava. I jesu li mu i snovi ludi. Ili ima
neku rupu negdje duboko unutra gdje je sve onakvo kakvo treba biti.
Koju sam ne bi prepoznao.
Onda je poskočio. Errki je bez upozorenja otvorio oči. Odjednom je
bio budan. Nije se prethodno micao, kako ljudi nekad znaju dok se
bude, nije se meškoljio, gunđao ili uzdisao. Samo je otvorio oči. Bile su
iznenađujuće velike, prije nego što su se fokusirale na Morgana, onda
su se suzile.
“Što si radio s prsima?” Morganu je izletjelo. “Izgleda kao
neuspješan pokušaj harakirija.”
Errki je šutio jer su se ona dvojica u podrumu trudila zauzeti
položaj. Ponekad su bili nerazumno spori.
“Fali mi društvo”, objasnio je Morgan. Zapravo je mislio da je dobro
biti iskren. “Puno je sati. Idemo piti viski.”
Errki je polako ustao iz kreveta. Ništa se nije dogodilo. Kradomice
je pogledao Morganov revolver, navukao majicu preko glave i pošao za
njim u dnevnu sobu. Bio je stavio radio na prozorsku dasku, a antena je
stršila kroz razbijeni prozor. Temperatura u staroj kući bila je ugodna,
ali je nad šumom ležala vruća izmaglica i činilo mu se da jezerce u
daljini treperi na vrućini.
“Gladan sam”, rekao je Morgan. “Zato ću piti viski.”
Izvukao je bocu iz torbe i odvrnuo čep. Bila je to litrena boca. Errki
je gledao s iščekivanjem, gledao je odozdo i, kao i obično, izgledalo je
kao da o nečemu razmišlja.
“Viski sve liječi”, rekao je Morgan, čudeći se i dalje tom intenzivnom
pogledu, kao da zna nešto posebno, nešto sudbonosno o životu i smrti
što nitko drugi ne vidi. “Pomaže protiv gladi i žeđi. Slomljena srca i
dosade. Očaja i tjeskobe.”
Otpio je velik gutljaj. Lice mu se od jakog alkohola boralo poput
gume. “Ništa nije tako ugodno kao umjereni problem s pićem”,
nastavio je. “Razumiješ li što mislim kad kažem umjeren?”
Errki je razumio. Morgan je obrisao usta.
“Pijem redovito i pomalo. Ali nikad ujutro, i nikad previše, i nikad
kad trebam voziti. Ja imam kontrolu.”
Popio je još jedan gutljaj. “A ako si pomislio da ću se sad napiti tako
da izgubim svijest pa da ti možeš zbrisati, varaš se.
Pružio mu je bocu. Errki ju je malo začuđeno pogledao. Nije mu bilo
pretjerano stalo do alkohola, ali bio je gladan i osjećao se prazno
iznutra, a ako je to jedino što imaju, nije mogao birati. Bilo je samo
jedno, ta boca viskija. I nije ga tražio, gotovo mu je gurnut u ruke.
Promotrio je etiketu i polako okrenuo bocu. Zatim je onjušio grlić.
“Hajde, nije otrovno.”
Naslonio je bocu na usta i otpio.-Nije mu ni suza navrla na oči dok
mu je viski curio niz grlo.
Iznenadna mu se toplina proširila ošitom. Počelo je kao peckanje u
ustima, a onda potonulo i ispunilo mu cijeli trbušni predio. Polako je
došao slatkasti okus, gotovo poput slatkiša.
“Dobar je, zar ne?” Morgan se nasmiješio. “Gdje živiš, uopće? Imaš
valjda neki stan?”
Uz more, pomislio je Errki. Pokraj gradskog parka, na lijepoj je
lokaciji i plaća ga okrug. Jedna soba, kuhinja i kupaonica. Iznad mene živi
starac koji se noću ushoda po sobi i koji ponekad plače. Čujem ga, ali me
nije briga. Da mu pružim ruku i saslušam ga, dao bih mu nadu, a nade
nema. Ni za koga.
“Zašto moraš biti tako prokleto tajnovit?” nastavio je Morgan.
Posegnuo je za bocom.
“Ondje grozno smrdi” rekao je Errki tiho.
Morgan je poskočio kad mu je čuo glas.
“Što grozno smrdi? Tvoj stan? Uopče ne sumnjam. I ti smrdiš.
Možda je bilo i vrijeme da izađeš na svjež zrak.”
“Sirovo meso jako smrdi. Pogotovo na ovoj vrućini.”
“O čemu ti to baljezgaš?”
“Stoji na radnoj plohi. Jedem ga za doručak svakog jutra.” Lice mu je
bilo smrtno ozbiljno dok je to govorio. Morgan je skeptično zurio u
njega. “Sad se šališ ili pak haluciniraš? Šališ se, zar ne? Ne sumnjam da
si ćaknut, ali odbijam vjerovati da jedeš sirovo meso za doručak.”
Osjetio je kako mu se jeza polako širi leđima, unatoč vrućini. Kakvu
to osobu ima pred sobom?
 “Uzmi još viskija. Možda nije dobro da nemaš lijekove. Ako mene
pitaš, viski je bolji.” Spustio se na pod i odložio revolver pokraj sebe.
“Nego, reci mi. Kad si shvatio da ludiš?”
Errki ga je gledao, dugo i iskosa.
“Je li bilo kao u knjigama, da si jednog jutra ustao i osjećao se
užasno, i onda otišao do ogledala i ondje na svoj užas vidio da su ti oči
pune crvenih crva?”
Zasmijuljio se i vratio čep na bocu.
Errki je zatvorio oči. U podrumu je tiho brujalo, kao upozorenje.
“Nije bilo crva”, rekao je mirnim, jasnim glasom. “Bile su bube. Sa
sjajnim oklopima. Sjajile su na svjetlu s prozora, crne kao nafta.”
Morgan je zbunjeno zatreptao. “Šališ se, zar ne? Ne događa se to
tako. Samo zato što si ti idiot ne moraš mene tretirati kao da sam i ja.
Pretpostavljam”, rekao je zamišljeno, “da je jako važno saznati zašto si
se razbolio. Samo zato pitam. Možda je nasljedno? Je li ti mama bila
luda?”
Errki je šutio i slušao. Riječi koje su mu izlazile iz usta kao otpad.
Kao mokar papir, kore od krumpira, kaveni talog i ogrisci jabuka.
“A što s tobom?” rekao je Errki mirno. “Kad si ti to shvatio?”
“Što to?” Morgan je zatreptao, opet povirio kroz prozor. “Stvarno
nije lako razgovarati s tobom. Ako ima nešto o čemu ti je u redu
razgovarati, možemo razgovarati o tome. Ti izaberi temu.” Duboko je
uzdahnuo. “Ima još puno do večeri.” Nova šutnja. Errki je sjedio na
divanu s nogama pod sobom.
“Veliki dijelovi svijeta su u ratu”, rekao je nakon nekog vremena.
“Je li? Bome jesu. Možeš mi pričati malo o umobolnici?” rekao je
Morgan. Sad ga je već skoro molio.
Mogao mu je on bome štošta ispričati. Da mu se dalo. Pričati mu o
Ragne, naprimjer, koja se nikad nije pomirila s time da je rođena kao
žensko, i koju bi svako malo pronašli razrezanu u krevetu ili pod tušem,
u lokvi krvi, jer si je pokušala isjeći spolne organe. A to nije lako kad si
žensko. Sok, čaj i kava, pomislio je Errki, pivo, vino i rakija. Da to priča
tom kovrčavom tupavcu? Nikad.
“No dobro”, rekao je Morgan rezignirano. Pogledao je Errkija. “Jesi
li ti genij? Blistav, briljantan um? Ne sprdam se; ne isključujem
mogućnost da si jako bistar, iako ne izgleda tako.”
Errki nije odgovorio. Čovjek nije bio samo šupljoglav, bio je zaista
jadan.
Morgan je uzdahnuo. Osjećao se iscrpljeno. Errki nije htio
razgovarati. Nije više mogao slušati svoj glas, a, osim toga, ionako je
pričao samo besmislice. Nije mogao ni spavati. Nije mogao ni piti viski.
Nije navikao na to, da sjedi u sobi s drugim čovjekom i ne dobiva
odgovore. To ga je činilo nervoznim.
“Na što ćeš potrošiti novac?” rekao je Errki odjednom, izrazito
srdačno.
“Novac?”
“Novac od pljačke. Hoćeš li kupiti Nintendo? Svi dečki žele
Nintendo.”
Morgan je naglo ustao i otišao do prozora. Ostao je stajati i gledati u
jezerce. Bilo je sjajno kao staklo i tamnosmeđe boje, kao da je od bakra.
Gledao je goli otočić i suhe borove što su se iskrivili prema vodi.
Uskoro će opet vijesti. Onda se sjetio auta, zapitao se kad će ga pronaći.
Policija će tad shvatiti da su otišli u šumu.
“Piša mi se”, rekao je i prošao kroz prostoriju. Ponio je revolver.
“Ostani ovdje. Stajat ću na stubama.”
Izašao je i udahnuo vruć zrak. Sad je temperatura bila najviša.
Čeznuo je za mrakom koji neće doći. Ne prije jeseni. Sve je to takva
gnjavaža, pomislio je potišteno.
Errki je ustao s divana i sjeo umjesto toga na pod, naslonivši se na
zid. Čuo je kad je mlaz pogodio suhu travu i zvuk cifa kad je Morgan
zatvorio smičak. Viski mu je ugodno grijao tijelo. Htio je još. Morgan se
vratio unutra. Mogao je tražiti još, ali to je kršilo princip koji nije
mogao pogaziti. Nešto tražiti. Ne, bilo je to nezamislivo. Dolazio je
Morgan, prkosnim korakom. Otišao je do torbe. Okrenuo mu je leđa i
prtljao po radiju. Opet je malo okrenuo antenu. Errki je zurio u njegovu
potkošulju i mišićave listove. Kako je to biti muškarac i dobiti svu tu
opremu koju muškarac treba imati, a istovremeno izgledati tako
neskladno, kao da je sastavljen od odvojenih dijelova koji ne pašu
međusobno. Vladao je muk. Errki se trebao pomoliti. Nije se sjećao kad
se zadnji put molio, već godinama nije. Činilo mu se da su mu se riječi
smiješale u grudu koja nije htjela izaći.
Umjesto toga zagledao se u torbu. Usmjerio je svu energiju u jedno
oko i osjetio je kako mu pogled postaje zraka što se pribija kroz sobu.
Pogodila je na crno platno torbe i uskoro se iz crne tkanine počela
dizati tanka linija dima. Zatim je osjetio lagan miris paljevine. Morgan
se okrenuo. Nešto je zatutnjalo u podrumu, kao da se negdje odvalila
kamena gromada i stuštila prema tlu. Tutnjava je rasla, zvučala je kao
grmljavina. Nestor se raspalio. Malo potom Errki je vidio kako se nešto
diže kroz prljav drveni pod. Rijeka krvi. Zurio je u nju, nalazila se
nekoliko centimetara oko njegovih stopala. Torba je stajala s druge
strane.
“Što ti je?” rekao je Morgan nesigurno. “Je li ti loše?”
Errki je intenzivno zurio u torbu.
“Mislim da trebaš još viskija. Možda pomogne.” Zvučao je
zabrinuto. Errki je ostao sjediti. Zurio je u krv.
“Rekao sam ti da slobodno uzmeš.”
No Errki je sjedio. Nije htio doseći torbu rukama, Trebao bi
napraviti korak da dođe do nje. Stopala bi mu utonula u toplu, gustu
krv.
“Tako ti je sve teško! Da ti stavim dudu na bocu i primim te u
naručje možda?”
Morgan je ponovno dohvatio torbu, izvadio bocu i pružio mu je.
Errki ju je zgrabio i pio. Torba je prestala gorjeti.
Imao si sreće s tim. Ne računaj da će ti se sljedeći put toliko posrećiti.
“Nisam škrt”, rekao je Morgan odjednom. “Možeš o Morganu reći
što hoćeš, ali škrt nisam.”
Kradomice je gledao Errkija, koji je pohlepno pio.
Onda je otišao u kuhinju. Errki je osjetio da je to istina. Morgan je u
mnogočemu bio čudan, ali nije bio škrt. Kopao je ondje po ladicama, i
Errki je čuo kako otvara vrata smočnice. Dok je on bio izvan vidokruga,
Errki je otpio još nekoliko velikih gutljaja. Čuo je kako Morgan tiho
psuje i baca stvari. Malo je šuškao, značilo je to da kopa po svijećama,
koje su bile pakirane u najlon. Onda je otišao u sobicu. Errki je pio još.
Čuo ga je kako lupa po zidovima. Onda se začuo njegov glas, odjekivao
je kroz kuću:
“Ti vraga, gle ovo!”
Errki je ustao i odvukao se za njim. “Zvali ste, gospodaru?”
Stao je ondje s bocom u ruci. Morgan je bio spustio revolver na
prozor.
“Gle što sam našao!”
Držao je nešto i pokazao mu. Smeđ, suh papir, presavijen nekoliko
puta. “Na podu ispod kreveta. Karta Finnemarke. Idemo vidjeti gdje
smo sad.”
Čitao je naglas: “Karta Finnemarke, Državna kartografija 1965.
Pomogni mi, Errki.”
Morgan je uzeo revolver i pošao u dnevnu sobu. Errki je išao za
njim.
 “Snalaziš se na karti? Moraš mi pomoći. Možeš li naći gdje se nalazi
ova kuća?”
Raširio je kartu, skoro mu se smrvila među prstima. Errki je bacio
pogled na kartu. Onda je stavio prst na malu tamnoplavu mrlju. “Ovdje
smo”, rekao je mirno.
“Samo tako?” Morgan je zinuo. “Kako možeš biti tako siguran?”
“Gle jezero vani”, rekao je Errki. “Vidi mu oblik. Usporedi s kartom.
Zove se Himmerikstjern.”
“Ajme. Imaš ti bistrih trenutaka.”
Morgan je otišao do prozora i pogledao van. Jezerce je imalo
potpuno isti oblik kao jezerce na karti. “Čovječe, tako se dobro snalaziš
ovdje? Nismo zapravo tako daleko odmakli”, dodao je. “Noćas mogu
prijeći brdo i izaći ovdje”, pokazao je opet na karti, “A iz zabave ćemo
se zamijeniti za odjeću.” Uzeo je sebi bocu. Napokon se osjećao bolje.
Znao je gdje su. Nije se više nalazio u bijeloj mrlji, sve je imalo svoje
ime, planinski vrhunci i jezera, a okolo je išla cestovna mreža, uredno
numerirana.
“Ti se vraćaš istim putem kojim smo i došli. A ja idem dalje prema -
to bi trebao biti sjeverozapad. Možeš posuditi moje kratke hlače. Super
ćeš izgledati u havajskim bermudama. Pustit ću te, dakle. Između
dvanaest i jedan u noći.” Izgledao je zadovoljno. Imao je cilj.
“Vijesti”, rekao je iznenada i ustao. Oteturao je do radija i pojačao
zvuk. Sad je čitala žena. Errki se opet spustio na pod i zatvorio oči.
Usne su mu bile umrtvljene i ugodno opuštene od alkohola.
“Prelazimo na ubojstvo u Finnemarki. Neobično okrutno ubojstvo
sedamdesetšestogodišnje Halldis Horn glavni je prioritet policiji, uz
pljačku Fokus banke. Policija javlja da imaju trag koji bi mogao dovesti do
mogućeg počinitelja, ali zbog obzira prema istrazi nije otkriveno o
kakvom je tragu riječ.
Međutim, iz policije tvrde da vjeruju u skoro rasvjetljavanje ubojstva.”
Morgan je pogledao Errkija. “Što misliš, gdje je živjela? Jesi li je
poznavao?”
Počešao se po kosi. “Bi li mogli tražiti ovdje u blizini? Možeš li
shvatiti što je mislio taj koji je učinio nešto tako gnusno?”
Errki je mrko odmahnuo glavom tako da mu je kosa zalepršala. Ali
nije odgovorio.
 “Zašto je prisilno hospitaliziran?” pitao je Sejer, “Nekome je
prijetio?”
Dr. Struel odmahnula je glavom. “Prestao je jesti. Kad je došao k
nama, bio je ozbiljno pothranjen.”
“Zašto nije jeo?”
“Nije se mogao odlučiti što želi. Sjedio bi za stolom s rukom prvo na
jednom pa na drugom naresku.”
“Što ste napravili?”
“Kad je odustao i otišao u sobu, složila sam mu sendvič s maslacem
i salamom i odnijela mu. Bez mlijeka ili kave, samo sendvič sa
salamom. Stavila sam mu ga na noćni ormarić. Nije ga ni pipnuo.”
“Zašto?”
“Napravila sam jednu grešku. Prerezala sam sendvič na dva dijela
pa onda nije znao koji dio da prvi pojede.”
“Kažete da je moguće skapati od gladi jer se čovjeku teško
odlučiti?”
“Da.”
Zatresao je glavom pokušavajući shvatiti koliko neopisivo teško
može biti nositi se s takvim životom.
“I stvarno vjerujete da taj čovjek ima nadnaravne sposobnosti?”
Bespomoćno je raširila ruke. “Samo vam pričam što sam vidjela. A
drugi pričaju druge stvari.”
“Jeste li ga pitali kako to radi?”
“Pitala sam ga: ‘Tko te to naučio?’ Nasmiješio se i rekao: ‘The
Magician. Mađioničar iz New Yorka.”’
“Ali to su sigurno prije slučajnosti?”
“Ne vjerujem. Tijekom života se, naravno, događaju stvari koje
jednostavno ne možemo objasniti.”
“Meni ne”, rekao je s osmijehom.
“Ne?” Zadirkujuće se nasmiješila. “Vi ste onda jedan od onih koji
sve razumiju?”
Osjećao se kao da ga ismijava.
“Nisam tako mislio. Što je još mogao?”
“Jednom smo sjedili u pušionici i kartali. I Errki je bio ondje, ali nije
igrao, mrzi igre. Bilo je kasno navečer i vani je bio mrak pa je bilo
upaljeno svjetlo. Iznenada je Errki rekao, onako mirno, čudno: ‘Trebali
bismo imati svijeće na stolu.’ Da, pomislila sam, to bi moglo biti
zgodno. Pitala sam ga hoće li otići po njih u kuhinju, ali nije htio. Nije
htio ni itko drugi. Mislili su da će nam smetati za karte. Bilo mi ga je žao
tad. Prvi je put nešto predložio, a nitko ga nije htio slušati. A onda je
nestalo struje. U pušionici i ostatku zgrade bio je mrkli mrak i zavladala
je gungula dok smo posrtali u potrazi za svijećama. ‘Pokušao sam vam
reći’, rekao je Errki sarkastično. Ali nije sve bilo tako uspješno. Između
ostalog, htio je naučiti letjeti, i jednom je prilikom iskočio kroz prozor s
drugog kata. Pravo je čudo da nije poginuo. Ali sletio je na stalak za
bicikle, i od njega je dobio ružan ožiljak preko prsa. Bilo je to dok je
živio u New Yorku.”
“Je li uzimao LSD ili nešto drugo?”
“Ne znam. A ne zna ni otac. Nije tako pozorno pratio.”
“Je li ružan kao što govore?”
“Ružan?” Uznemireno ga je gledala. “Ružan sigurno nije. Malo
neuredan, možda.”
“Je li nesretan?”
Pitanje mu se odmah učinilo glupim, ali nije se nasmijala. “Naravno.
Ali on to ne zna. Nema takve osjećaje.”
“Kakve osjećaje uopće može osjetiti?”
“Prijezir. Bahatost. Aroganciju.”
“Sad više ne zvuči tako ljupko.”
Teško je uzdahnula. “Zapravo je on samo nadaren dječak s dobrim
namjerama. Koji želi sve napraviti savršeno i toliko se boji pogriješiti
da se na kraju potpuno paralizira i ne napravi ništa. U školi je verbalno
bio jako loš, samo je sjedio i mumljao kroz prozor tako da nitko nije
čuo što govori. Ali pismeno je bio među najboljima.”
“Ali vi ste s vremenom dobili da progovori?”
“Sad govori, kad mu to odgovara. Na momente zna biti iznimno
elokventan, pa čak i zabavan. Ima ubojit smisao za humor.”
“Je li si ikad pokušao oduzeti život?”
“Ne vjerujem. Osim onda kad je izletio kroz prozor u New Yorku, što
nisam sasvim shvatila.”
“Onda ga se ne smatra suicidalnim?”
“Ne. Ali u ovoj profesiji nikad ništa nije sigurno.”
“Biste li ga razumjeli da je poduzeo taj korak?”
“Naravno. Okončati svoj život ljudsko je pravo.”
“Ljudsko pravo? Tako na to gledate?”
Zurila je u svoje ruke. “Nimalo mi se ne sviđaju terapeuti koji
pacijentu kažu da moraju shvatiti da smrt nije rješenje. Naravno da je
rješenje za one na koje se to odnosi. To što netko bira smrt logična je i
samorazumljiva posljedica činjenice da možemo birati, i rješenje je
koje su ljudi oduvijek vidjeli i birali.”
“Ali vi poduzimate sve što možete da to spriječite?”
“Ja kažem: ‘To je tvoj izbor.’ I nisam uvijek sretna kad im apsolutno
namećem dug život. Ili kad im oduzmem psihozu koju unatoč svemu
doživljavaju kao jedini bijeg.”
Noćas neću moći spavati, pomislio je. Njezino će mi lice lebdjeti
pred očima u mraku i čvrsto me držati. Njezine će mi riječi odzvanjati u
ušima. Uhvatio se kako vrti vjenčani prsten i odmah pomislio da je ona,
ako je kojim čudom i bila zainteresirana za njega na taj način, nužno tu
ideju odmah odbacila. Možda bi trebao prestati nositi prsten. S druge
strane, odavno je odlučio da će zauvijek biti ondje i pratiti ga u grob.
Ipak, slao je signal da ima ženu. Sad ga je i ona vidjela. Ta ga je pomisao
uznemirila.
“Errki voli lutati šumom i seoskom cestom. Ali nema običaj prilaziti
ljudima, je li tako?”
“Nema”, morala je priznati.
“Sad kad je očito napravio upravo to, kad je otišao skroz u grad i još
k tome ušao u banku, ne mislite li da to znači da ga nešto tišti? Da
osjeća da treba pomoć? Jer se nešto dogodilo?” Iznenada je izgledala
ozbiljno zabrinuto. U njemu se opet valjao val. Kad se povukao,
zagledao se u svoje srce, koje je dugo bilo goli žal. Nakon puno godina
ondje je stajala žena.

“Nešto se dogodilo?”
Skarre ga je gledao.
“Kako to misliš?”
“Dugo te nije bilo.”
Sejer nije odgovorio. Stajao je pokraj umivaonika, okrenut mu
leđima. Skarre je postao nesiguran. Istina, znao je Sejer ponekad biti
zatvoren, ali sad su ta leđa signalizirala da se nešto kuha.
“Dobio sam puno korisnih informacija”, odgovorio je ne okrenuvši
se. Otvorio je pipu i pljusnuo hladnu vodu u pregrijano lice. Tek kad se
pažljivo obrisao i prošao rukom kroz kratku kosu, pitao je: “Jesmo li
dobili slike otisaka stopala s mjesta zločina?”
“Ne, ali stižu. Iz labosa kažu, krasne crnobijele slike. Klade se na
tenisice. Imaju klasičan cik-cak uzorak kakav imaju tenisice. Tragovi su
dugački trideset devet centimetara, trebali bi odgovarati veličini
četrdeset tri. Toliko znam zasad.”
“Dr. Struel je teško zamisliti da je Errki kadar nekoga ubiti. Ona
kaže da on grize kad ga se isprovocira.”
“Ona? Grize?”
Skarre ga je dugo gledao. “Doktorica je žena? Je li mogla reći što o
tome kako bi se on ponašao u situaciji gdje je talac?”
“Misli da će se zatvoriti u sebe. Kaže da je defenzivan. Ali ne znamo
puno ni o tom pljačkašu i kakva je osoba.”
“Možda im je baš lijepo.”
“Znalo se događati. Ali razmišljam o nečemu. Što misliš, što bi bilo
kad bi pljačkaš saznao da je njegov talac tražen zbog ubojstva?”
Skarre se mlako osmjehnuo. “Možda bi se prepao i pustio ga.”
“Možda. A u biti nije nezamislivo da sluša radio da sazna kakva je
situacija.”
“Ali novinari ne znaju ništa o tome? Da je svjedok ista ona osoba
koja je viđena na Halldisinoj farmi?”
“Samo je pitanje vremena, ne misliš li?”
Zurio je u vrata koja su vodila na dugi hodnik, gdje se nalazio cijeli
niz ureda. “Ova kuća je velika. Neće dugo trebati da to procuri.”
“A to bi moglo biti opasno, zar ne?”
Sejer ga je pogledao. “Što bi ti napravio? Pokušaj razmišljati onim
dijelom mozga koji je zločinački.”
“O, ali to je sićušan dio!” požalio se Skarre. “Ja bih se prepao i pustio
ga. A kako je on mentalno poremećen, sigurno nije lako s njim. Ali ako
su uspostavili kontakt”, nastavio je, “moguće je da su jedan drugome
svojevrsna podrška. A zašto bi jedan prijavio drugoga? Obojica su s
krive strane zakona. Ako pak dođe do konflikta-”
“Jedan je lud, a drugi naoružan. Moramo ih pronaći”, rekao je Sejer.
“Prije nego što se pobiju. Predlažem da dojavimo informaciju radiju.”
“Misliš da će ga pustiti?”
“Možda. U međuvremenu ćeš otići u Briggens Mat, dućan, i
razgovarati s Halldisinim prodavačem. On je jedini redovito
razgovarao s njom, jedanput tjedno već godinama. Sigurno su se dobro
poznavali. Moraš saznati i tko je taj Kristoffer koji joj je poslao ono
pismo. Jesi li jeo?”
“Jesam. Što ćeš ti?”
“Idem do Guttebakkena razgovarati s onim dječakom koji je
pronašao tijelo. Poslije idem u bolnicu.”
 “Zašto?”
“Da vidim ima li kakvih papira o Errkijevoj majci, vezano uz njezinu
smrt.”
“Ali to je bilo prije šesnaest godina!”
“Nešto ću sigurno naći. Ali prije nego što odeš, odi u hodnik i donesi
partviš.”
“Što da donesem?”
“Iz ormara s metlama. Partviš.”
“Nitko više ne čisti partvišem”, rekao je Skarre svisoka. “Čiste
močom.”
“Onda nađi močo. Bilo što s dugim drškom.”
Skarre je otišao i vratio se s močom. Isto kao i na Halldisinoj motici,
držak je bio od fiberglasa. Sejer je ustao.
“Ja sam Halldis Horn”, rekao je ozbiljno, “a ti si ubojica.”
“Nema problema”, rekao je Skarre i stao preda nj.
“Stojim na stepenicama i držim motiku. Istinabog, viši sam od nje i
držak je duži. Ali vjerojatno čuje držati ovako, s rukama skupljenim na
sredini drška.”
Skarre je kimnuo.
“Onda ti dolaziš prema meni, iz kuće. Hvataš motiku. Učini to,
Jacobe.”
Skarre je malo zurio u držak, a onda ga uhvatio objema rukama.
Automatski je stavio jednu ruku iznad Sejerovih, a drugu ispod njih.
“Ostani tako.”
Sejer je gledao četiri ruke. “Halldisini su otisci stajali otprilike
ovdje, u sredini motike. Visoko na dršku našli smo neki drugi otisak,
dosta mali. I isti takav, nisko na dršku. Tako joj je dakle oteo motiku iz
ruku, jednim potezom. Nakon što ju je istrgnuo, podignuo ju je i
raspalio. Ali možeš li mi reći, Jacobe, gdje su otisci ostalih njegovih
prstiju?”
Skarre nije znao. “Recimo da ih je obrisao, u žurbi, i uklonio samo
neke od njih.”
“Dok su njezini ostali u sredini? To mi se ne čini vjerojatnim.”
“Recimo da ima prste koji iz nekog razloga loše ostavljaju otiske.”
“Zašto, naprimjer?”
“Nemam pojma. Ali ako je jednom opekao prste, otisci bi mu bili
uništeni.”
“Sad mi se čini da počinješ uvelike nagađati.”
“Slažem se.” Skarre je zatreptao. “Ni ja to ne razumijem.”
 “Jesu li to isti otisci koji su pronađeni u kući?”
“Još uvijek ih uspoređuju u labosu.”
“Nešto je tu čudno”, rekao je Sejer.
“Ne vjerujem u čudne stvari”, priznao je Skarre. “Vjerujem da
postoji logično objašnjenje; u pravilu je tako. Možda je Errki jedan od
onih tipova koji si žvaču prste. Čuo sam za to. Možda si je izgrizao
otiske. Ipak je on čudak. Nije to spominjala, ta njegova doktorica?”
“Žvakanje prstiju?”
“Gle ovo”, rekao je Skarre i pružio jednu ruku prema njemu.
“Pogledaj mi kažiprst, vrh. Što vidiš?”
“Ne puno. Nekako je... gladak?”
“Tako je. Taj prst ne ostavlja otisak. Znaš li zašto?”
“Jer si ga opekao?”
“Ne. Zalijepio mi se superljepilom. Odavno.”
“Ali to je jedan od deset prstiju.”
“Samo kažem da ima logično objašnjenje. Dobro, i? Doktorica ne
misli da njezin pacijent može ubiti?” nastavio je.
“Ne.”
“Vjeruješ li joj?”
“Ona ima nepokolebljivo čvrst pojam o tome tko je on i poprilično
solidno iskustvo na tom polju.”
“Ali inače ne uzimaš u obzir takve stvari. Osobno mislim da je tako
jednostavno. Mislim da je on krivac.”
“Previše si razgovarao s Gurvinom.”
“Samo nastojim razmišljati racionalno. Odrastao je ondje. Znao je
tko je ona. Nikad nitko nije odlazio do njezine kuće, osim prodavača.
Viđen je na njezinoj farmi istog jutra kad se dogodilo ubojstvo. I
ozbiljno je bolestan.”
“Jesi li se voljan kladiti?” upitao je Sejer s osmijehom.
“Da, zašto ne.”
“Onda se ja kladim da nije kriv.”
“Ako izgubiš, ideš sa mnom u Kongens Vapen i napijaš se k’o
majka.”
Sejer se naježio od te pomisli.
“A ako ti izgubiš, skačeš s padobranom. Može?”
“Uh. Dobro ajde.”
“Mogu to dobiti napismeno?”
“Ne vjeruješ na riječ jednome kršćaninu?”
“Naravno.”
 Sejer je zatresao glavom i naslonio močo na zid. “Idi sad. Ali moraš
znati jedno. Ne može se sve objasniti zdravim razumom.”
Otvorio je ladicu da pokaže da je razgovor gotov. “Kupi si par
visokih čizama”, zaključio je.
“Zašto?”
“Za skok s padobranom. Da ne slomiš gležanj.”
Skarre je malčice problijedio pa otišao.
Sejer je pak u žurbi napisao bilješke o sastanku s doktoricom Struel.
Kad je završio, otvorio je telefonski imenik pod slovom S, s jednim
okom na vratima, kao da se boji da će ga uhvatiti s prstom u pekmezu.
Brzo je našao prezime. Stajalo je ispod prezimena Strougal, a iznad
Stryken. Struel, Sara. Liječnica.
Sara, pomislio je. Romantično. Egzotično.
A iznad toga: Struel, Gerhard. Liječnik. S istim brojem. Duboko je
uzdahnuo i zatvorio imenik. Sara i Gerhard. Zvučalo je tako krasno.
Razočaran kao kakav mladac, odgurnuo je imenik u stranu.

Briggens Mat bio je toliko zatrpan tablama i reklamama da je sličio

zabavnom parku. Kričavi narančasti, ružičasti i žuti plakati iznad
svega. Domaći popečci kolje, teleća jetra, smrznuta.
Kuća bi inače bila lijepa: crveno oličena katnica. Skarre je
pretpostavljao da g. Briggen ima stan iznad trgovine. Parkirao je auto i
ušao. Trgovina je imala dvije blagajne, a na jednoj od njih sjedila je vrlo
mlada djevojka i čitala časopis. Čvrsta trajna držala je njezinu okruglu
glavu u željeznom stisku. Dignula je pogled i ugledala uniformu.
Časopis joj je uz tresak pao u krilo.
Skarre je bio lijep. Lijep u svakome smislu, srdačna lica i s oblakom
plavih kovrča. I imao je rijedak običaj da svim ljudima posvećuje
jednaku količinu iskrene pozornosti. Čak i onima koji ga nisu zanimali,
kao primjerice njoj. Imala je naočale crnih okvira i više od deset
kilograma viška na punašnom tijelu. Blještavo joj se nasmiješio.
“Vaš šef, je li u blizini?”
“Oddemann? U skladištu je i raspakirava dostavu iz Findusa.
Prođite uz mlijeko i kroz vrata pokraj povrća.”
Kimnuo je i pošao kroz dućan. U tom trenu Briggen je izašao s
kutijom smrznute ribe u rukama. “Policija? Idemo u moj ured. Pođite za
mnom.”
Odvukao se onamo.
Blagajnica je opet otvorila časopis, ali nije više čitala. Okrenula je
glavu ulijevo, gdje je vidjela nešto svojega odraza u pleksiglasu koji je
stajao kao ograda oko susjedne blagajne. Kosa i lice bili su joj malo
zrnati i mutni, i kad bi skinula naočale, gotovo je sličila mlađem izdanju
Shirley Temple. U mislima je prolazila ono što zna o Halldis Horn, jer bi
on mogao poželjeti razgovarati i s njom. Zato se pažljivo pripremala.
Dvije ili tri minute on će stajati pokraj blagajne, i ako napamet nauči
nekoliko odgovora, moći će iskoristiti to vrijeme da mu prouči lice i
primijeti svaki detalj. Prokleta šteta da nije ništa znala, ništa uistinu
važno što bi on mogao ponijeti odande. Tako bi je upamtio. Pa da, mala
okruglasta blagajnica kod Oddemanna Briggena, koja nam je dala malu,
ali odlučujuću informaciju i koja nam je praktički riješila cijeli slučaj.
Kako se ono zvala?
Šteta što je imala tako beznadno ime. Vratila je pogled na časopis,
na sliku Claudije Schiffer. Iz ureda je čula njihove glasove, tajnovito
mrmljanje.
“Koliko ste godina”, rekao je Jacob Skarre i izvadio bilježnicu iz
džepa, “dostavljali namirnice Halldis Horn?”
Briggen je otkopčao crveno-zeleni najlonski kaput prije nego što je
odgovorio. “Sad već sigurno blizu osam godina. Prije tog je Thorvald
kupovao što im je trebalo. I njega sam poznavao. Oduvijek su tu živjeli.”
Trgovac je imao između pedeset i šezdeset godina, bio je visok i
krupan, zdravog preplanulog tena i rumenih obraza. Gusta kratka kosa.
Oči su mu bile tamne, a usta malo nakošena. Imao je kratke ruke, kratke
noge i male šake s debelim prstima koje je uzbuđeno preplitao. Možda
malko hektično, uzbuđen poput djeteta što će pridonijeti tom
potresnom slučaju. Nokti su mu bili sasvim izgrizeni, od njih je ostalo
samo djelić iznad korijena.
“Što je kupovala?” Skarre je htio znati.
“Samo najnužnije. Mlijeko, maslac i kavu. Pisaće potrepštine i jaja.
Nije si puno udovoljavala. Ne zato što si to nije mogla priuštiti, jer
mogla je. Imala je novca na štednoj knjižici. Ne baš malo, sama je rekla.
Sad će sve naslijediti njezina sestra. Sestra u Hammerfestu. Helga Mai.”
“Rekla vam je da ima veliku ušteđevinu?”
“Da, rekla je. Bila je ponosna na to.”
“Jesu li za to mogli znati i drugi?”
“Pretpostavljam da jesu.”
 Skarre je razmišljao, kad se pročuje da netko ima novca, to se širi
kao šumski požar. Činjenica da se novac nalazi na štednoj knjižici
izgubi se u želji da ga se dočepaju. Na kraju glasina poprimi
nevjerojatne dimenzije. Halldis ima novac, gomilu novca! I možda ga
drži pod krevetom, ili tako negdje. Zar ih stari ljudi ne čuvaju ondje?
Mislila je da je bezopasno priznati to trgovcu kojeg je tako dobro
poznavala. No potreban je bio samo tajnovit osmijeh, mali nagovještaj,
i pročulo se. Možda je spomenuo nekome od stalnih kupaca. Ma znate
Halldis, nije ona baš sirotinja. Govorili su tako možda kad je muž umro
pa su bili zabrinuti za nju. Mnogi su to mogli čuti. Barem je Briggen to
znao.
“Znate”, rekao je Briggen, “nisu imali djece. Zato su uštedjeli dosta
novca, a nije im bilo previše stalo do luksuza. Thorvald se igrao s
traktorom poput djeteta. Laštio ga je, uljio, čistio i lickao. Bog zna na
što su mislili potrošiti taj novac. Ako je to uopće toliko puno koliko je
očito htjela ostaviti dojam da ima.”
Skarre je zabilježio: provjeriti račun Halldis Horn.
“A njezina sestra? Na sjeveru Norveške?”
“Dobro živi, s mužem, djecom i unučadi.”
“Onda ako je Halldis imala novca, oni će ga dobiti?”
“Mislim da da. Thorvald nije imao obitelji, samo brata koji je
odavno umro. Dio novca naslijedili su od njega.”
“Odlazili ste, dakle, onamo jedanput tjedno? Svaki put isti dan?”
“Ne, nazvala bi me, a to je znalo varirati. Ali često bih išao
četvrtkom.”
“Kad ste zadnji put bili ondje?”
“U srijedu.”
“Koliko ljudi vam pomaže u trgovini?”
“Samo Johnna. Blagajnica.”
“Nitko drugi?”
“Trenutno ne.”
“Ali bilo je drugih?”
“Odavno. Jedan mladić. Brzo je otišao.”
“Je li on poznavao Halldis?”
Briggen je pleo i pleo prste. “Pa da, znao ju je. Išao je sa mnom
nekoliko puta kad sam joj dostavljao robu, ali nije izgledao naročito
zainteresirano.”
Glas mu je zazvučao malo posramljeno i nevoljko.
“Molio bih vas njegovo ime.”
 Izgledalo je kao da bi Briggen to najradije zadržao za sebe.
Gnijezdio se na stolici i počeo opet zakopčavati kaput, unatoč vrućini.
“Tommy. Tommy Rein.”
“Mladić?”
“Dvadeset i kusur. Ali nije pokazao nikakvo zanimanje ni za koga od
nas ni za naše selo.”
“Znate li gdje je sad?”
“Ne.”
“Prije ste rekli da je Halldis uvijek držala novčanik u kutiji za kruh?”
“Tako je. Ali nikad u njemu nije bilo puno novca. Dobro, nikad ga
nisam ja otvarao, ali vidio sam kad je vadila novac da mi plati. Obično
je imala samo nekoliko stotica.”
Skarre je zapisao. “A Errki Johrma - znate li tko je on?”
“Naravno. Često je dolazio ovamo u dućan.”
“Što je kupovao?”
“Ništa. Uzeo bi što je htio i izašao. Ako bih vikao za njim, okrenuo bi
se na vratima, nekako iznenađeno što sam krenuo za njim pa bi dignuo
to što je uzeo, kao da mi želi pokazati da je uzeo samo čokoladu. A
budući da je takav kakav je, nikad nisam išao za njim. Nije netko koga
želiš potapšati po ramenu. I naravno, nikad ne uzme puno, samo
sitnice. Ali ponekad se baš jako razljutim. Nije ga uopće briga za zakone
i pravila.”
“Razumijem”, rekao je Skarre. “Što mislite, tko je još osim vas
mogao znati da Halldis novčanik drži u kutiji za kruh?”
“Nitko, koliko ja znam.”
“Ali Tommy Rein je mogao znati, zar ne?”
“Eh, nisam baš siguran.”
“A što je s putujućim trgovcima, prodavačima srećki,
propovjednicima? Sigurno i oni dolaze u selo. Jesu li je oni katkad
posjećivali? Je li ih spominjala?”
“Nikad nisu išli k Halldis. Nije im se dalo. Predaleko je i cesta je loša.
Ne, to možete zaboraviti. Usredotočite se na Errkija. Uostalom, on je
viđen na njezinoj farmi.”
“Znali ste to?”
“Svi znaju.”
“Novčanik”, nastavio je Skarre, “bio je crven?”
“Jarkocrven, s mesinganom kopčom. Unutra je imala Thorvaldovu
sliku, neku staru, prije nego što je oćelavio. Znate”, rekao je Briggen,
“bilo mi je laknulo kad je Errki napokon završio u bolnici. A sad se
nadam da će ga pronaći i nadam se da je kriv.”
“Zašto?”
Briggen je prekrižio ruke. Jedva su mu uspjele obujmiti trbuh.
“Da ga zatvorimo jednom zasvagda, kao opasnog čovjeka kakav i
jest. I ako ga jednom konačno okrive za nešto - mislim, fizičkim
dokazima - možda više neće pobjeći. Pa ćemo neko vrijeme imati mira.
Mislim, tko bi drugi to učinio?”
“Zar k Halldis nikad nitko nije dolazio?”
“Skoro nikad.”
“A tko su iznimke?”
“Njezina sestra Helga ima unuka. On živi u stanu u Oslu. Znam da joj
je on dolazio, ali ne često.”
“Znate li mu ime?”
“Prezime mu je sigurno Mai. Kristian, ili Kristoffer.” Kristoffer,
pomislio je Skarre. On joj je poslao ono pismo. “Čini mi se da se sjećam
da radi u kuhinji nekog restorana. I ne želim biti zločest, ali sumnjam
da ima tri zvjezdice.”
“Zašto?”
“Vidio sam ga jednom. Nije tako izgledao.”
Skarre se zapitao kako to pomoćnici u kuhinji po restoranima s tri
zvjezdice izgledaju u usporedbi s drugim pomoćnicima u kuhinji po
Oslu.
“Dakle Mai. I Tommy Rein. Jesu li novinari bili ovdje?”
“Iz novina i s lokalnog radija. I ljudi su zvali.”
“I razgovarali ste s njima?”
“Nitko mi nije rekao da ne smijem.”
Ne, nažalost, pomislio je Skarre tužno. “Trebat ćemo vas na policiji.
Po mogućnosti tijekom dana.”
“Trebate me? Zašto?”
“Moramo identificirati otiske prstiju koje smo pronašli u njezinoj
kući.”
Briggen je izgledao kao da mu je bolno disati. “Uzet ćete mi otiske
prstiju?”
“Mislili smo”, nasmiješio se Skarre.
“A zašto bi bili u njezinoj kući?”
“Jer ste osam godina odlazili onamo jedanput tjedno”, mirno je
rekao Skarre.
“Samo sam joj dostavljao hranu!” Lice mu je poprimilo izraz panike.
“Jasno nam je to.”
 “Ali što će vam onda?”
“Da ih izoliramo.”
“Molim?”
Skarre se trudio ostati miran. “U kaosu otisaka moramo pronaći
vlasnike svakog pojedinog. Neki su Halldisini. Neki bi mogli pripadati
tom Kristofferu, a neki bi mogli biti vaši. A neki bi mogli biti
počiniteljevi. Trebamo vaše da nam ostanu otisci bez poznatog
vlasnika. Taj vlasnik mogao bi biti ubojica. Razumijete li?”
Briggenu se vratila uobičajena boja. “Nadam se da ćete to zadržati
za sebe. Ljudi bi mogli pomisliti da sam ja imao nešto s tim.”
“Ne ako znaju išta o policijskoj proceduri”, rekao je Skarre
ohrabrujuće.
Zahvalio je trgovcu i izašao u trgovinu. Johnna je kovala krhke
planove kako će očupati obrve, kad se on odjednom našao pred
njezinom blagajnom. To što su mu oči lijepe je jedno. Ali usta, pomislila
je - jer usta su prvo što primijeti kad upozna muškarca - obuzela ju je
pomisao na to koliko su meka. Skarreova su usta bila savršena, široka
usta punih usana, s ne prevelikim lukom jer onda bi bila ženstvena.
Lagani luk koji je sačinjavala njegova gornja usna ponavljao se u
njegovim obrvama.
“Jacob Skarre”, nasmiješio se.
To je sigurno nešto iz Biblije, pomislila je.
“Da vas pitam na brzinu: jeste li ikad bili gore kod Halldis Horn?”
“Jedanput, s Oddom.”
Žustro je kimnula glavom. Nije se pomakla ni jedna jedina kovrča.
“Jedne subote popodne, jer mi se auto pokvario pa se ponudio da
me odveze kući, ako nemam ništa protiv da usput svratimo k Halldis.
Ponestalo joj je kave. Bilo je to davno.” Bila je skinula naočale i stavila
ih u krilo.
“Znate li je li još tko išao k njoj?”
Malo je razmislila. “Imali smo jednog tipa koji je jedno vrijeme
radio za nas. Zvali su iz PS-a i pitali imamo li mjesta za njega.”
“PS?” rekao je iznenađeno.
“Probacijska služba”, dodala je. “Javili su se Oddemannu da ga
pitaju može li ovdje raditi, na probni rok. Zapravo je to nekakav
program za bivše zatvorenike, i-”
“Znam”, rekao je Skarre brzo. “Tommy Rein?”
“Da, tako se zvao.”
“Je li on kad išao gore?”
 “Jedanput ili dvaput. Otišao je nakon nekog vremena, bilo mu je
dosadno ovdje. Nema ni pišljive gostionice. Ne znam gdje je sad i
nisam ga vidjela otad.”
“Je li vam se sviđao?”
Razmišljala je i pokušala se prisjetiti njegova lica, ali sjećala se
samo tamnoplavih tetovaža što ih je imao po rukama. I nemira koji je
osjećala kad bi bio u blizini, iako je nikad nije ni pogledao, barem ne
onako kako je rijetko tko gleda. U biti je bila malo povrijeđena zbog
toga, kad je malo razmislila. Ni najobičnija bitanga ne bi dvaput
pogledala Johnnu.
“Sviđao? Nimalo”, rekla je osvetnički.
“Briggen nije spominjao da je to bio bivši kažnjenik”, rekao je
Skarre oprezno. Istovremeno joj je uputio povjerljiv pogled kojem nije
mogla odoljeti.
“Naravno da nije. To mu je nećak i jako se srami svojeg roda.
Tommy je sin Oddemannove sestre.”
“Ha, stvarno!”
Nije to zabilježio da ne bi pomislila da se izbrbljala. “Znate li zbog
čega je bio u zatvoru?”
“Zbog sitne krađe.”
“Je li Briggen oženjen?”
“Udovac je.”
“Aha, dobro.”
“Sam je već jedanaest godina.”
“Tako je. Jedanaest godina.” Strpljivo se nasmiješio.
“Ubila se”, prošaptala je ona iznenada, istim tonom kojim ljudi
govore kad spominju nevjeru.
Sad je Skarre znakovito kimnuo. Takvi nekako najviše govore o
ljudima i životu, i zašto stvari stoje tako kako stoje, pomislio je. Uputio
joj je pogled koji je govorio da cijeni tu informaciju.
“Koliko dugo radite ovdje?” rekao je ljubazno.
“Osam godina. Od prije nego što je umro Halldisin muž.” Trudila se
odgovarati jasno i ne spominjati nepotrebne stvari, jer ipak je on
zauzet čovjek i sigurno mrzi svjedoke koji pričaju kao navijeni. No
dokle god priča, on će morati ostati, a nigdje nije bilo ni kupca na
vidiku.
“Poznajete li Errkija Johrmu?”
“Ne poznajem ga. Ali znam tko je.”
“Bojite li ga se?”
 “Zapravo ne. Da ga sretnem sama u mračnoj ulici, bilo bi me strah.
Ali tad bih se bojala bilo koga.”
Osim tebe, pomislila je. Ti izgledaš kao anđeo.
“I”, rekao je zatim, “kako trgovina stoji? Trinaest sedamdeset pet za
kruh, to je dosta skupo, zar ne?” Pokazao je glavom na tablu pokraj
police s kruhom.
Glasno je uzdahnula. “Bojim se da su mu cijene potpuno
nekonkurentne. Malo ljudi dolazi. Ne zarađujemo puno.
A sad dolazi novi trgovački centar pola sata odavde. A onda ćemo
svi skupa propasti.”
Odjednom je izgledala zabrinuto.
“Trgovački centar?” Ohrabrujuće se nasmiješio. “Ali onda se
sigurno imate šansu zaposliti ondje. Ako će Briggen morati zatvoriti.”
Ta joj je pomisao prošla kroz glavu, jer upravo je o tome sanjarila u
trenucima zatišja, iako se to nikome nije usudila spominjati.
“Nego”, rekao je tiho i prignuo joj se. “Samo da provjerim., Briggen
je jučer cijeli dan bio u trgovini?”
“Jučer nije. Bila sam sama. Išao je u Trgovački institut na nekakav
seminar.”
“A vi sami vodite trgovinu kad šefa nema?”
“Moram.”
Uspravio se. “Ako čujete ili vidite nešto, ili se sjetite nečega što bi
moglo biti važno, slobodno nazovite. Naprimjer, ako Errki opet dođe
krasti čokoladu.”
Namignuo je i izvadio posjetnicu iz džepa. Uzela ju je drhtavim
prstima. To se nikad neće dogoditi. Neće iskrsnuti nikakav razlog da se
javi tome muškarcu. Onda je otišao i sve je bilo gotovo. Stavila je
naočale. Nije više htjela gledati svoj odraz u pleksiglasu. Briggen je
zvao i tražio pomoć s ribom. Sumnjičavo je zurio u nju.

Morgan je čeznutljivo gledao kroz razbijen prozor. Dolje je bilo

jezerce, svjetlucavo i svježe. Tijelo mu je bilo teško od vrućine i umora i
osjećao je strahovitu potrebu da se rashladi.
“Jedan ledeni kupanac”, promrmljao je. “To bi bilo prava stvar, zar
ne, Errki?”
Errki nije odgovorio. Od same te pomisli se stresao u sebi. Viski ga
je usporio pa je omamljeno ležao. A i nikad se nije kupao, čak ni u kadi.
Tijelo se čudno ponaša u vodi, nije mu se to sviđalo.
“Ja ću na kupanac, a ti ćeš sa mnom”, rekao je Morgan iznenada.
Pogledao je Errkija i bio vrlo odlučan. Errkija je to uznemirilo i
osjetio je kako postaje napet. Nije se usudio ni pomisliti na to. Svašta
se moglo dogoditi, ondje u crnoj vodi.
“Ti se kupaj”, rekao je tiho. “Ja ti mogu pričuvati revolver.”
“Ne budi smiješan. Kupat ćemo se obojica, a ti ćeš u vodu prvi.”
“Ja se nikad ne kupam.”
“Kupaš se kad ti ja to naredim.”
“Ne razumiješ! Ja se nikad ne kupam!”
Errki je bio prisiljen učiniti nešto što nije mogao podnijeti. Morao je
povisiti glas.
“Ali Bože dragi, to ti je stvarno potrebno! Hajde, ne šalim se.” Errki
se i dalje nije micao. Ništa na svijetu neće ga natjerati u tu vodu. Čak ni
revolver. Prije će umrijeti. Još uvijek je bio nepripremljen i radije bi
napustio zemlju dostojanstveno, ali ako ne ide, ne ide.
“Hajde, ustajemo i idemo!”
Morgan je odlučio. Govorio je gotovo cijelim tijelom. Otišao je do
divana, uhvatio ga za majicu i povukao ga na noge. Errki je gubio
ravnotežu.
“Kratko ćemo se bućnuti i odmah izaći. Trebat će nam samo par
minuta. Da razbistrimo misli. Dobro, osim tvojih.” Revolverom je gurao
Errkija pred sobom na dvorište. “Idi dolje lijevo, pa ćemo izbiti dolje
kod otočića.”
Errki je gledao goli brežuljak i stresao se. U tu crnu vodu ne ide
nikad, nikad! Iz Podruma se nije čulo ništa. Nitko mu sad neće pomoći.
Činilo se da sjede i slušaju, napeto čekaju da vide što će on učiniti.
Tijelo ga je počelo svrbjeti, uznemirujuće svrbjeti. Nije znao plivati.
Nije se mogao skinuti i pokazati se gol, nije se mogao tako poniziti.
Oklijevajući je išao niz suhu padinu obraslu vrijesom i travom. Nekoć je
ovdje bio put, sad je bio gotovo potpuno zarastao. Zurio je u vodu i
mislio kako će, ako ne bude plićaka ondje, jednostavno potonuti na
dno. Iza njega Morgan je bio uzbuđen.
“Kladim se da je voda hladna. To bi mi baš pasalo.”
Gurao je Errkija niz brijeg. “Skini te krpe sa sebe. Ili se kupaj u
odjeći, meni je svejedno, samo ulazi u vodu.”
Errki je stao na stijeni kao pokošen i zurio u vodu. Ovdje na obali
nije više izgledala crvenkasto, samo crno i duboko. Nije vidio dno.
Samo neku dugačku, meku travu koja se povijala dolje, koja bi mu se
ovijala oko nogu poput odvratnih prstiju. Možda ima i riba ili, još gore,
jegulja.
“Hoćeš uskočiti ili da te ja gurnem?”
Morgan je bio nestrpljiv. Kupanje mu je postalo opsesija.
“Ne znam plivati”, promumljao je Errki. I dalje je stajao okrenut mu
leđima. Kut usta opasno mu se tresao.
“Nije važno. Možeš ostati uz rub. Hajde, znojim se kao svinja.”
Errki je stajao.
“Što ćeš? Napinjem kokot.”
Errki je začuo oštar škljocaj kroz kaos bubnjeva. Morgan je dobio
ideju i sad ju je htio provesti u djelo, po svaku cijenu. Errrki je prišao
nekoliko koraka bliže vodi i osjetio kako mu šumi u sljepoočnicama.
Voda mu je bila podjednako nezamisliv element kao i more ognja. Inače
tako bijeli obrazi zajapurili su se. Polako se okrenuo. Više nije vidio
revolver; možda ga je Morgan sakrio u vrijesu. Sad je išao prema njemu
s prijetećim izrazom i rukama u zraku.
“Želim vidjeti kako izgledaš kad se bojiš”, rekao je zlobno.
Errki se naglo bacio u stranu i ostao stajati presavinut, spreman na
napad. Morgan je oklijevao i sumnjičavo zurio, ali je nastavio ići prema
njemu. Tad je Errki skočio uvis kao zvijer i zarinuo mu zube u nos.
Čeljusti su se stisnule poput škara, osjetio je kako oštri zubi tonu kroz
kožu i hrskavicu, sve do kosti. Morgan je zateturao da zadrži ravnotežu,
mašući silovito rukama, ali Errki nije puštao. Dugo je visio na njemu
prije nego što se pribrao. Onda ga je pustio.
Morgan nije ni pisnuo, ne isprva. Iznenađeno je zurio u Errkija, i
prošlo je nekoliko sekundi dok nije shvatio što se dogodilo. Vrh nosa
mu se objesio, visio je poput okrajka kruha. A onda je krenula krv,
pulsirala je iz njega u malim mlazovima. Morgan je vrisnuo. Dignuo je
ruke i primio se za nos, osjetio kako krv teče, osjetio je njezin okus u
ustima, a zatim umrtvljenost.
“O, Bože!” zatulio je i pao na koljena. “Errki! Pomozi mi, krvarim!”
Bio je uistinu bijedan prizor dok je tako klečao u vrijesu s rukama
pred nosom. Krv je polako curila. Errki je stajao i zurio u njega. Ljuljao
se i ljuljao, prestravljen svom tom krvlju, ali istovremeno i mirniji jer je
ugrizao. Sad će sve biti drukčije. Čuo je buku dolje iz Podruma, bili su
oduševljeni njegovim podvigom, klicali su mu kao junaku, aplauzu nije
bilo kraja.
“Nisi smio toliko navaljivati na mene. Ne podnosim navaljivanje!”
 Sad opet vrištiš. Tako odbojno.
“Upalit će mi se rana!” Morgan je kukao i tulio. “Shvaćaš li što si
napravio? Ti si potpuno lud, najbolje da odjebeš natrag u ludnicu.
Jebote, čovječe, ovo će me ubiti!”
“Pokušao sam ti reći”, rekao je Errki tiho, “ali nisi me htio slušati.”
“Bože dragi, što da radim?”
“Možeš staviti mahovine na to”, predložio je Errki.
Bio je to neviđen prizor: Morgan u kričavim bermudama s
odvaljenim nosom.
“Veliki dijelovi svijeta su u ratu”, rekao je Errki ozbiljno.
“Nemam kojim kurcem očistiti ranu! Ljudski ugriz, znaš li ti koliko
je to opasno? To nikad neće zarasti. Prokleto ludo smeće!”
“Drukčiji si kad se bojiš.”
“Začepi!”
“Sigurno si cijepljen protiv tetanusa kao svi ostali, zar ne?” Morgan
nije odgovorio. Errki je pomislio kako je bio krajnji čas. Previše priča.
Kuća je već bila puna njegovog smeća.
“Bilo je to prije puno godina”, zajecao je Morgan. “Nisam siguran da
još uvijek djeluje. U samo nekoliko sati može doći do otrovanja krvi.
Nemaš pojma što si napravio! Debilu jedan!”
“Očisti viskijem”, rekao je Errki blago. “Možeš posuditi moje gaće
za zavoj.”
“Začepi, čuješ li! Jebote, ne mogu više!”
Odjednom je počeo tražiti revolver po vrijesu, držeći drugom
rukom nos. Errki je spazio oružje, oštro je sjajilo u svem tom zelenilu.
Obojica su se bacili na nj, ali Errki je bio brži. Pokupio ga je, odvagnuo
ga u ruci. Morgan se istog trena počeo tresti. Od straha je ispustio
nekakve grgljave zvukove i nespretno se pokušao povući natraške kroz
vrijes. Vilica mu je pala, i Errki je ugledao nekoliko crnih plombi. Osoba
izbezumljena od straha nije lijep prizor, pomislio je. Zato je podignuo
revolver u zrak i iz sve ga snage u visokom luku zavitlao u jezerce.
Začuo se skroman pljusak.
“Prokleto smeće!” Morgan se opet slomio, u mješavini olakšanja i
očaja. “Trebao sam te odmah upucati, trebao sam te upucati iste
jebene sekunde.” Usta su mu se tresla. “Trebao sam te upucati s leđa i
raznijeti ti dupe! Za samo jedan sat mogao bi nastupiti pakao, trebalo
bi me odmah odvesti na hitnu! Što ti misliš tko si ti?”
“Ja sam Errki Peter Johrma. Samo sam u posjetu.”
Morgan je i dalje tulio. Već je pred očima vidio truljenje, pokvareno
meso i zatrovanu krv kako se munjevitom brzinom širi žilama, kroz
krvotok i probija mu se u srčani mišić. Osjećao se kao da će se
onesvijestiti.
“Prostri slamu ondje gdje bi mogao pasti”, rekao je Errki mudro.
Pošao je uz stazu. Iza sebe je začuo krik.
“Ne idi!”
“Muha koja se ne makne s leša ide s njim u grob”, nastavio je Errki.
No ipak je stao. Nikad nije čuo da netko tako viče, baš njemu, kao da ga
treba. Prizor Morgana s uništenim nosom dirnuo ga je. Nije više bio
bijedan. Ne na odvratan način.
“Reci onda nešto! Pomozi mi s ranom. Sad se više nikad ne mogu
pokazati pred ljudima”, jadikovao je Morgan.
“Ne, ne možeš. Opljačkao si banku, a policija ima neuobičajeno
dobar opis.”
“Ideš sa mnom gore?”
“Idem s tobom gore.”
“Požuri, krvarim.”
“Čemu žurba? Nigdje ne gori.” Errki je rekao i pošao. Onda se opet
okrenuo. Morgan je teturao za njim. Pljuvao je i kašljao da se riješi
okusa krvi iz usta.
“Imaš okus masti”, rekao je Errki zamišljeno. “Slatke i bljutave
masti. Poput engleskih kobasica.”
“Prokleti ljudožderu!” šmrcnuo je Morgan.

Morgan je ležao na divanu. Bio je blijed, ali pribran. Errki je donio

bocu viskija. Djelomično je palcem pokrio grlić i sitne su kapljice Long
John Silvera kapale na Morganov odgrižem nos. Vrištao je kao svinja.
Errki je mislio da će mu se lubanja raspuknuti.
“Dosta, dosta! Hoću malo i popiti”, zacvilio je.
Errki mu je pružio bocu. “Pazi da ne diraš ranu prstima. Bili su
posvuda, sve mi se čini. Na najneizrecivijim mjestima.” Bilo mu je tako
lako govoriti. Riječi su mu jednostavno letjele iz usta i vrtložile se
poput sjemenki maslačka.
“Vrti mi se”, zacvilio je Morgan i dugo pio. Nakon nekog vremena
legao je natrag na divan i sklopio oči.
“Ne bi li bilo bolje otkinuti vrh?” predložio je Errki. “Potpuno je
odvaljen.”
“Ni u ludilu! Možda ga liječnici mogu zašiti natrag.”
Errki je stajao i gledao ga. Opet su bili zajedno u toj sobi. Nije imao
kamo ići. Bilo je tiho i čulo se samo Morganovo hripavo disanje. Kao da
se nešto spustilo na njih sa stropa. Tanak veo ili nešto drugo što nikad
prije nije osjetio. U sobi je bilo i mračnije, zato je izgledalo ugodnije. A
Morgan više nije bio šef. Začudo, činilo se da mu je laknulo što nije više
u toj ulozi. Ovako je bolje, da su ravnopravni. Sad će se možda moći
opustiti, možda čak i spavati. Dan je bio pun gnjavaže. Errki je osjetio
da treba odmor. Srediti misli.
“Upali radio.”
Morganov glas lagano je drhtio kao u osobe koja je bolesna i treba
utjehu. Šteta za nos, pomislio je Errki, i prije je bio malen, a sad skoro
ništa nije ostalo.
“Uskoro će vijesti. Upali radio.”
Errki je pritiskao sve tipke redom, sve dok se nije začuo zvuk. Malo
je prtljao s jačinom zvuka sve dok je nije namjestio. Zatim je sjeo na
pod i pogledao Morgana. Izgledao je kao beba s bočicom, dok je tako
ležao s bocom viskija. Nakon glazbe došao je spiker vijesti, sad je to bio
muškarac.
“U slučaju ubojstva sedamdesetšestogodišnje Halldis Horn, policija
traga za dvadesetčetverogodišnjim Errkijem Johrmom, koji je preksinoć
nestao iz psihijatrijske bolnice Varden. Traženog muškarca, koji je
navodno poznavao ubijenu ženu, vidio je dječak koji se igrao u blizini.
Policija naglašava da se Johrma prije svega traži kao svjedok u slučaju, i
moli sve koji su ga vidjeli da se jave policiji. Traženi je visok oko metar
sedamdeset, ima dugu crnu kosu i na sebi je imao crnu odjeću.
Karakteristično se ljulja dok hoda, i ima remen s mesinganom kopčom.
Dojave o nestaloj osobi mogu se dati u najbližoj policijskoj postaji.”
Grobna tišina zavladala je sobom. Morgan se polako pridignuo na
divanu. Nos mu je počeo jako oticati, a potkošulja mu je bila natopljena
krvlju.
“Bio si u blizini njezine kuće?” U očima mu se vidio rastući strah.
“Jesi li što vidio?”
Errki je isprepleo ruke. Opet se zagledao u vodu. Bilo mu je drago da
je izbjegao jezerce. Umrijet će svejedno, ali nije se htio utopiti. Moralo
je biti drugih puteva u vječna lovišta od te hladne vodurine.
“Znaš li tko ju je ubio? Jesi li ti, Errki?”
Errki je napravio par nesigurnih koraka.
 “Makni se! Ne približavaj se!”
Morgan je privukao koljena i odmaknuo se natraške. “Kad te
uhvate, reći ćeš da se ničega ne sjećaš, zar ne? Ili da su ti glasovi
naredili da to učiniš pa ćeš izbjeći kaznu. Sjedi, čuješ li! Hoću da
sjedneš!”
Glas mu je otišao u falset. Pokušao je sabrati misli. Tupan nije bio
samo tupan, bio je nešto puno gore, bio je lud kao puška, ubio je
nedužnu staru babu i bio je u istoj prostoriji s njim! Od straha su mu se
naježila znojna leđa. Kad je nakon nekog vremena progovorio, govorio
je kao da je Errki histeričan pa ga treba smiriti.
“Dobro, sad me slušaj. Sjedni i smiri se. Samo se opusti. Ja se čvrsto
držim tebe, ti se čvrsto držiš mene. Možemo podijeliti novac, ima
dovoljno za obojicu. Moramo se dočepati švedske granice!”
Nalijevao je viski, prikovavši razrogačen pogled uz Errkija.
Zamišljao je da bi ga on svakog trena mogao ubiti golim zubima.
Errki nije imao komentara. Morgan se očajnički trudio probaviti
vijest, a nos mu je počeo ružno pulsirati. Zamišljao je da je upalni
proces već započeo. Errki je opet sjeo na pod, uza zid ispod prozora
koji je gledao na dvorište. Bilo je ohrabrujuće imati ga na sigurnoj
udaljenosti. No zapravo je izgledao spokojno, ipak su dugo bili zajedno
i da ga je htio ubiti, sigurno bi to učinio odavno. Naprimjer kad je
stajao s revolverom u ruci, dolje kod vode. Nije još bilo nagovještaja
mraka, ali svjetlo je promijenilo karakter i postalo tamnije. Što se to
zapravo dogodilo? Je li to bio posao koji ga je izbacio iz tračnica i odveo
na stranputicu, na nizbrdicu na kojoj se nije bilo moguće zaustaviti?
Morgan je spustio bocu na pod. Bio je sam s umobolnim ubojicom i
trebalo je zadržati čistu glavu. Ionako nije više bio najbistriji, osjećao
se omamljeno. Ozbiljno se počeo pitati zašto je uopće poveo sa sobom
tog vražjeg taoca. Izvukao bi se i bez njega.
“Vidio te, dakle, neki dječak”, rekao je polako i zagledao se u Errkija,
koji je izgledao kao da spava.
“Debeli dječak”, promrmljao je. “Balon od tinejdžera s cicama
jednako velikim kakve je imala moja majka.” Okrenuo se i pogledao
Morgana nedokučivim pogledom. “Mozak joj je curio niz stepenice.”
“Šuti, ne želim slušati!” Panika mu je bila u pozadini glasa poput
grubog hučanja.
“Bojiš se”, ustanovio je Errki.
“Ne želim te slušati! Iz tvoje gubice izlazi samo umobolno
blebetanje! Radije razgovaraj sa svojim glasovima, oni te bolje
razumiju.”
Uslijedila je duga tišina. Čulo se jedino tiho zujanje muhe s prozora.
Morgan se zapitao bi li možda trebao pobjeći k sestri u Oslo i sakriti se
ondje. Dobio bi od nje jezikovu juhu, ali ne bi ga izdala. Bila je beznadno
blebetava kokoš, ali on joj je ipak mali braco. Opljačkao je banku, ali nije
nikoga ubio, ponajmanje staru ženu.
“Ne!” vrisnuo je Errki i ustao. Naslonio se na prozor i zagledao van.
“Zašto sad vrištiš? Gone te i maltretiraju? Prestani s tim
besmislicama, umoran sam od toga. NEMA NIKOGA UNUTRA!”
Errki je poklopio uši.
“Bože dragi, kako ti to trpiš, čovječe!”
Morgan se opet uhvatio za nos. Sad je jače pulsirao. Došlo mu je da
se smije. Tip je bio potpuno skrenuo. I možda se toga uopće ne sjeća, da
je ubio nekoga.
“Hej”, rekao je promuklim glasom. “Možda bi bilo bolje da se vratiš
u umobolnicu. Što misliš?” Glas mu je bio slab i krhak. Errki je naslonio
čelo na zatamnjene letvice prozora i osjetio kako mu mirisna vrućina
izvana ispunjava nos. U sobi je vladala ranjivost. To mu se i sviđalo i
nije. Podsjećalo ga je na nešto. Dolje u podrumu netko je tiho gunđao.
“Ovo je potpuno smiješno”, rekao je Morgan turobno. “Sjedim ovdje
s amputiranim nosom i vrećom punom love, a ti tamo razgovaraš sam
sa sobom, s ubojstvom na savjesti. I obojicu nas traži policija. Da ne
povjeruješ!” Sklopio je oči i malo se zakašljao od smijeha. “Jebe mi se”,
nastavio je. “Zapravo mi se jebe što će se dogoditi. Ionako ćemo svi
umrijeti. Mogu onda umrijeti i ovdje, u ovoj prašnjavoj straćari.”
Legao je natrag na divan. Osjećao se kao da se polako raspada, da u
njemu sve vrvi od nečega što polijeće i leti. Odjednom je bio tako divno
ravnodušan. Možda mu je to razum polako curio.
“Malo ću spavati.”
Errki je još stajao na prozoru. Pokušavao se prisjetiti njezine
haljine, ali primijetio je da mu se teško sjetiti je li bila crvena sa
zelenim kvadratima ili zelena s crvenim kvadratima. Nije je mogao
zamisliti. Ali sjećao se njezine pletenice. I srditog izraza nakon što je
oplijevila maslačke iz trave. Bilo je to tako jednostavno. Kvarili su joj
travnjak i trebalo ih je maknuti. A onda je viknula na njega glasom
punim bojazni. “Začepi!” viknuo je i zatresao se.
“Oprosti onda”, rekao je Morgan umorno. “Samo sam te htio
obavijestiti da me boli briga što će se dogoditi.”
“Radit ću što hoću! Nećeš mi ti naređivati!” dreknuo je i mahao
šakom kroz prozor.
“Pa to ti i govorim”, promumljao je Morgan. Prevrnuo se na bok,
cijelo vrijeme s rukom kao štitom ispred nosa. “Kad se probudim, bit
ću jako bolestan. Možda bi trebao otići po pomoć u selo. Bilo bi mi to u
redu, nije me više briga. Obećao sam nabaviti novac, a to sam i učinio.”
“Moje ime je Errki Johrma. Idem leći.”
“Radi što hoćeš”, promumljao je Morgan. Glas mu je bio tek šapat u
tišini. Errki je otišao u sobicu. Nagnuo se i prokopao po madracu dok
nije našao revolver. Gurnuo ga je za pojas hlača. Bio je spreman.
Onda se sklupčao s jaknom ispod glave i utonuo u dubok san.

“Kannicku treba pehar”, rekla je Margunn odlučno. “Neki koji može

laštiti da bude sjajan, i pokazati ga majci. Mogao bi on to, i više je nego
dovoljno dobar. Streljaštvo je jedino što mu ide.”
Kimnula je dvaput da naglasi izjavu. Sjedili su u njezinom uredu.
Sejer se nasmiješio kao da želi reći da bi i on rado Kannicku dao pehar.
“Je li mu se teško nositi s time što se dogodilo?” upitao je i
fascinirano joj se zagledao u lice. Nije bila lijepa, izgledala ja kao
muškarac, s visokim čelom, naboranom kožom i naznakama brkova.
Glas joj je bio dubok. No bila je puna nepokolebljive vjere u dobro u
ljudima, a pogotovo u osobama koje su joj bile povjerene na čuvanje.
Dobrodušnost joj se ocrtavala na licu kao privlačan, rumen žar na
naboranu licu.
“Dobro se nosi. Barem izgleda da se uspijeva usredotočiti na
streljačkom natjecanju, a tako uspijeva ne misliti na to. Nadalje, morate
imati na umu da su dječaci ovdje svašta prošli. Potrebno je puno da ih
se izbaci iz takta.”
“Razumijem”, rekao je Sejer. “Pričajte mi o njemu.”
Zastrugala je stolicom i nasmiješila se.
“Kannick je ono što zovemo dobrim starim nesretnim slučajem.
Rezultat je majčine manjkave snage karaktera i impulzivnosti, što
uostalom nikad nije imala priliku steći, koliko znam o njezinoj obitelji.
Baš kao i Kannick, i sama je uvijek bila na putu. Bila je višak. Svakog
ljeta Poljaci dolaze ovamo raditi na farmama. Ona je radila na
benzinskoj postaji gdje su svakog tjedna dolazili kupovati najjeftinije
cigarete, i možda koji erotski časopis, ako bi si poželjeli priuštiti nešto
više. Oni su joj sigurno bili vrhunac tjedna. Drukčiji, egzotični. A po
onome što mi je ispričala, podosta galantniji prema ženama nego što je
dotad bila navikla. Rekla je, ‘Ponašali su se prema meni kao prema
dami, Margunn!’ Jasno je da takvo što ostavi dojam na djevojku koja je
odavno izgubila svaki tračak nevinosti i odustala od žaljenja za tim.
Pojavio se jednog dana na kiosku, Kannickov otac. Nije bio u Poljskoj
već četiri mjeseca i nedostajao mu je dom. Nije to teško shvatiti.”
Margunn se pomirljivo nasmiješila. “Kannicka su začeli u skladištu,
nakon što se postaja zatvorila navečer, među kutijama čipsa i krpa za
pranje prozora. I nikad to nije pomislila požaliti, barem ne dok nije
shvatila da dječak dolazi na svijet. Puno je plakao kao mali, a onda je
otkrila da je miran dokle god je sit. Do čega je ta tehnika dovela uskoro
ćete vidjeti. Sama je bila okupirana traženjem nekoga tko će joj pružiti
ljubav, i još uvijek to traži. Kannicka ne želi. Nema ništa protiv njega,
samo ne razumije da je ona odgovorna za njega. On ju je jednostavno
zadesio, poput bolesti.”
“S čime on to ima problema da je završio ovdje?”
“U početku je imao ispade i bio preimpulzivan da bi funkcionirao u
normalnoj školi. No onda se to preokrenulo i sad se zatvara u sebe.
Puno sanjari. Samo djelomično sudjeluje. Nije kadar pokazati
angažman ni u čemu, niti se za ikoga veže. Rado bi imao pozornost, i
kad je dobije procvjeta. Ako ne dobije svu pozornost, ne želi je uopće.
Instruktor ga dolazi podučavati streljaštvu svaki tjedan i tad živne. Tad
se sve vrti oko Kannicka i toga što on može ili ne može. Ali u školi je on
tek jedan od mnoštva učenika, i tad uopće ne sudjeluje.”
“Sve ili ništa?”
“Da, tako nešto.”
“Gdje je njegova soba?”
“Na katu, na samome kraju. Na vratima ima zalijepljen omot Freia
Marabou čokolade.”
Sejer je ponio vrećicu Twist bombona. Nije da je išao u posjet
bolesniku, ali jadničak je doživio užasno iskustvo i možda treba malo
dodatne ljubaznosti. No čim je ugledao debelog dječaka na krevetu,
požalio je.
“Dobar dan, Kannick. Ja sam Konrad.”
Stajao je na vratima sobe koju je Kannick dijelio s Philipom. Dječak
je ležao poleđice na krevetu i čitao strip. Žvakao je nešto hrskavo i
digao je pogled. Prvo je pogledao Sejera, a onda vrećicu koju je držao u
ruci.
 “Iz policije sam.”
Kannick je bacio strip u stranu. “Rekao sam dečkima da ćete
sigurno doći, ali mi nisu vjerovali. Rekli su da sam ja nevažan.”
Sejer se nasmiješio. “Naravno da si važan. Malo sam razgovarao s
Margunn u uredu. Mogu sjesti ovdje na rub kreveta?”
Dječak je privukao noge k sebi. Sejer je pomislio kako je nošenje
tolikog sala na sebi zacijelo kao da nosi nekog prijatelja na leđima.
Pružio mu je vrećicu.
“Obećavaš da ćeš podijeliti s drugima?”
“Da, naravno.”
Stavio je vrećicu na noćni ormarić.
“Dakle, ti si prijavio ubojstvo Gurvinu?”
Dječak je maknuo kosu s čela. Na sebi je imao odrezane traperice i
majicu, a na nogama je imao crne mokasine.
“Samo me cijelo vrijeme ispitivao koliko je bilo sati. A ja nisam
imao sat. Na popravku mi je.”
“Baš mi je žao zbog toga”, rekao je Sejer. “Nama u policiji vrijeme je
jako važno. Često nam točno vrijeme kad se nešto dogodilo sve
razjasni. Ili raskrinka ljude koji nas pokušaju navesti na krivi trag.”
Kannick ga je preplašeno pogledao, kao da je to bila insinuacija.
“Ja vas sigurno ne pokušavam navesti na krivi trag”, rekao je. “Jer
ne znam ništa o vremenu. Ali znam da je bilo sedam kad sam krenuo
odavde, zbog onoga.” Pokazao je na budilicu na noćnome ormariću.
“Dakle, ranoranilac si? Pa nisu li ti sad ljetni praznici?”
“Bilo je tako vruće. Nisam mogao spavati. A Philip jako glasno diše
jer ima astmu.”
Sejer se ogledao po sobi. Vidio je udubinu na krevetu gdje je Philip
možda ležao prije nego što je on došao, a na noćnom stoliću stajali su
lijekovi i inhalator. Kroz prozor je vidio tri dječje glave; proučavali su
njegov policijski auto. Svako toliko pogledali bi prema prozoru.
“Moguće je ustanoviti i približno vrijeme. Ako surađujemo. Pokušaj
proći dan u mislima. Otkad si krenuo odavde. Kažeš da je bilo sedam
sati. I iz zgrade odlaziš u šumu?”
“Da.”
“I imaš luk sa sobom?”
“Uh, da.”
Spustio je pogled.
“Neću te uhititi zbog toga. Kažnjavanje je Margunnin posao. Jesi li
brzo hodao?”
 “Ne baš.”
“Jesi li zastajkivao?”
“Stao bih tu i tamo i osluškivao. Da čujem vrane ili tako nešto.
Možda par puta.”
“To je područje uzbrdo gdje često odlaziš, je li tako?”
Povukao je majicu dolje da prekrije trbuh.
“Malo iznad Halldisine farme ima jedna zaravan. Ima više staza koje
se šire na sve strane pa mogu birati. Dobro znam taj dio.”
Glas mu je rastao i padao. Sjedio je s nogama preko ruba kreveta i
raširenim bedrima. Taj dječak nije mogao sjediti skupljenih nogu.
“Onda si išao do tog mjesta, do te uzvisine i dvaput stao putem?”
“Da.”
“Bi li mogao procijeniti koliko ti za to treba vremena? Ako
usporediš s nečim drugim što također radiš?”
“Jedna epizoda Dosjea X, otprilike.”
“Dosjei X? Smijete to gledati?”
“Da, zaboga.”
“To traje četrdeset pet minuta, zar ne?”
“Aha.”
“Dakle.” Sejer je prekrižio noge i ohrabrujuće se nasmiješio. “Na
uzvisini si otprilike oko petnaest do osam?”
“Mislim da je moglo biti toliko, da.”
Kannick je pogledao u vrećicu Twixa. Bilo je to veliko pakiranje.
Brzo je računao u glavi. Znao je da su u velikoj vrećici pedeset dvije
čokoladice, što je značilo pet svakome i dvije za Margunn. Ako ih
podijeli, kao što mu je murjak rekao. “Onda si se odlučio za jednu od
staza?”
“Četiri su. Jedna ide preko brda. Jedna ide do vidikovca. Jedna ide
do starog naselja, a jedna prema Halldisinoj farmi.”
“A ti si izabrao zadnju?”
“Da. Nisam htio propustiti doručak.”
“A s tog mjesta do njezine farme, je li daleko?”
“Ne. Ali pogodio sam jednu vranu usput. I izgubio dvije strijele. Pa
sam ih malo tražio. To je potrajalo. Dosta su skupe”, objasnio je.
“Karbonske su. Sto dvadeset kruna po komadu.”
Sejer je kimnuo i pogledao na svoj sat. “Onda si ih neko vrijeme
tražio prije nego što si odustao. Onda si pošao prema farmi. Je li ti za to
trebalo duže nego do gore?”
“Malo kraće, rekao bih.”
 “Recimo da je bilo osam i petnaest kad si došao do njezine farme.”
“Zvuči kao dosta dobra procjena.”
“Reci mi što si vidio.”
Uplašeno je zatreptao. “Vidio sam Halldis.”
“Kad sije ugledao?”
“Kad?”
“Gdje si stajao kad si ugledao njezino tijelo?”
“Kod bunara.”
“Stao si, dakle, kod bunara i onda si je ugledao?”
“Da.”
Glas mu je sad postao malo blaži. Nije se želio prisjećati, ali morao
je.
“Bi li mogao reći koliko je daleko bunar od stepenica? Strijelac si,
sigurno ti to dobro ide.”
“Rekao bih trideset metara.”
“To zvuči moguće. Jesi li otišao do nje?”
“Ne.”
“Ali bio si siguran da je mrtva?”
“Nije to bilo teško vidjeti.”
“Nije”, priznao je Sejer. “Stanimo tu, dok stojiš kod potoka i gledaš
Halldis. Uplašio si se, zar ne?”
“Pa da.”
“Kako si spazio Errkija?”
“Pogledao sam oko sebe”, rekao je tiho. “Uplašio sam se, zato sam
pogledao oko sebe, na sve strane.”
“I ja bih to učinio. Je li bio daleko od tebe?”
“Malo više u šumi.”
“Jasno si ga vidio?”
“Vrlo jasno. Prepoznao sam mu kosu. Ima razdjeljak na sredini.
Dugu crnu kosu, poput zavjesa. Buljio je u mene.”
“Što je napravio kad si ga uočio?”
“Ništa. Stajao je kao kip. Potrčao sam.”
“A onda si pošao cestom?”
“Da. Trčao sam najbrže što sam mogao s koferom.”
“Dotad si luk sklopio i stavio u kovčeg?”
“Da. Trčao sam cijelim putem, od farme do dolje.”
“Poznaješ li dobro Errkija?”
“Ne poznajem ga. Ali on stalno hoda po cestama ovuda, cijelu
godinu. Prije nekog vremena došao je u bolnicu. A bilo ljeto ili zima,
uvijek je u istoj odjeći. Uvijek u crnom. Jedino što nije bilo crno je kopča
na remenu. Ona je bila velika i sjajna.”
Sejer je kimnuo. “Zna li te Errki?”
“Pa vidio me nekoliko puta.”
“Je li izgledao uplašeno?”
“On nikad ne izgleda uplašeno.”
“I nije rekao ni riječ, onda?”
“Ne. Samo je šmugnuo iza drveća. Čuo sam grane, skroz tiho.
Šuškanje lišća.”
“Što si htio od Halldis kad si išao do njene farme?”
“Nešto za piti. Bio sam žedan. Već mi je davala, poznaje nas.”
“Je li ti bila draga?”
“Bila je dosta stroga.”
“Stroža od Margunn?” Sejer se nasmiješio.
“Margunn uopće nije stroga.”
“Ali si računao na to da će ti dati nešto za piće. Onda je valjda
zapravo bila draga?”
“I draga i stroga. Uvijek nam je davala što god smo htjeli, ali je cijelo
vrijeme gunđala zbog toga.”
“Nisu li odrasli čudni?” nasmiješio se Sejer. “Poznaju li je onda svi
dječaci odavde?”
“Svi osim Simona. On nije ovdje baš dugo.”
“I ponekad ste išli k njoj i razgovarali s njom?”
“Znali smo nekad nažicati sok i sendviče.”
“Jeste li ikad bili u njezinoj kuhinji?”
Sejer ga je pomno motrio.
“A ne. Morali smo čekati na vratima. Uvijek je prala pod. Svaki put bi
rekla: ‘Upravo sam oprala pod.’”
“Aha. Onda si odjurio do policijske postaje i prijavio što se
dogodilo?”
“Da. Gurvin je mislio da ga zezam.”
“Stvarno?”
“Znate”, rekao je rezignirano, “morao sam dati ovu adresu.”
“Tako dakle. Razumijem”, rekao je Sejer. “Dobro ti ide streljaštvo,
čujem?”
“Dosta dobro”, rekao je ponosno.
“Od koga si dobio luk? Sigurno je skup.”
“Ured socijalne službe ga je platio. Da korisno provodim slobodno
vrijeme. Košta dvije tisuće, ali to uopće nije skupo. Kad budem... kad ću
imati više novaca, kupit ću si Super Meteor s karbonskim krakovima.
Nebeskoplavi metalik.”
Sejer je impresionirano trepnuo. “Tko te naučio gađati?”
“Christian dolazi dvaput tjedno. Uskoro ću ići na državno
prvenstvo. Kaže da sam nadaren.”
“Znaš da je luk ubojito oružje?”
“Da, naravno da znam”, odgovorio je prkosno.
Znao je što slijedi. Pognuo je glavu i zatvorio oči slušajući korenje.
Zatvorivši ušne kanale reducirao je to na muhu koja zuji ukrug.
“I kad se šuljaš naokolo, ljudi te ne mogu čuti. Ako naiđe kakav
berač bobica, možeš iznenada postati ubojica. Je li ti to kad palo na
pamet, Kannick?”
“Tamo u šumi nikad nema ljudi.”
“Osim Errkija?”
Kannick se zacrvenio. “Da, osim Errkija. Ali nije da on baš bere
bobice.”
Ušutjeli su. Sejer je čuo prigušene glasove s dvorišta. Dječak ga je
krišom pogledao i ugrizao se za usnu.
“Gdje je Halldis sad?” pitao je tiho.
“U podrumu bolnice.”
“Je li istina da leže u hladnjaku?”
Sejer se nasmiješio i žalosno ga pogledao.
“Pa, više je to kao dugačka ladica. Jesi li joj znao muža?” upitao je da
promijeni temu.
“Ne, ali ga se sjećam. Uvijek je vozio traktor. Nikad nije razgovarao
s nama kao Halldis. Nisu ga zanimala djeca, osim toga imao je psa. Kad
je Thorvald umro, umro je i pas. Nije htio jesti.”
To zadnje očito ga je čudilo, izgledao je kao da ne shvaća.
“Što misliš, koliko ćeš dugo biti u Guttebakkenu?”
“Ne znam.” Zurio je u svoja koljena. “Ne odlučujem ja o tome.”
“Ne? “ Sejer je sjedio s upitnim izrazom na licu.
“Rade što hoće bez obzira na mene”, rekao je tužno.
“Ali sviđa ti se ovdje, zar ne? Pitao sam Margunn i rekla je da ti se
sviđa.”
“Nemam gdje drugdje biti. Mama nije sposobna brinuti se za mene,
a meni treba pomoć.”
Sejer mu je čuo bezvoljnost u glasu.
“Život nije lak, zar ne? Što ti misliš, što je najteže?” Kannick je
razmislio i ponovio riječi koje je toliko puta čuo. “Ne razmislim prije
nego što nešto napravim.”
“To se zove biti impulzivan”, tješio ga je Sejer. “I to je dio
djetinjstva. Većina se toga sredi s vremenom. Velika većina. Nego”,
nastavio je, “jesi li možda vidio je li Errki možda nosio rukavice?”
Kannick je iznenađeno trepnuo pa razrogačio oči. “Rukavice? Po
ovoj vrućini? Nisam mu uopće vidio ruke. Možda ih je držao u
džepovima. Ne znam”, zaključio je iskreno.
“Pitam”, rekao je Sejer, “jer je važno raščistiti otiske prstiju. Našli
smo ih više gore u kući. I siguran si da nisi vidio ni čuo nikog drugog
gore?”
“Da”, rekao je Kannick i odlučno kimnuo. “Nikog drugog nisam
vidio gore.”
“Ako je bio netko drugi”, rekao je Sejer, “možda ga je Errki vidio, i
ako ti nisi.”
“Ne mislite da je to učinio Errki?” rekao je iznenađeno.
“Ne uzimam to kao gotovu stvar.”
“Ali on je lud, znate.”
“On nije baš kao mi, istina”, nasmiješio se Sejer. “Recimo da mu
treba pomoći. Ali slutim da se mnogi nadaju da je Errki kriv. Znaš, ljudi
vole biti u pravu. Što ti misliš, što bi Halldis rekla”, rekao je polako, “da
je Errki dolutao u njezino dvorište? Znala ga je, zar ne?”
“Rekao bih da je.”
“Misliš li da ga se bojala?”
“Nije se ona puno toga bojala, zapravo. Ali Errki je bio takav da bi
samo došao i uzeo što hoće. U dućanima i na kioscima. Možda je ušao
ravno u kuću. On je takav.”
“I onda se ona razbjesnila?”
“Znala se jako razljutiti ako je ne bismo poslušali. Errki nikad ne
radi što mu ljudi kažu.”
“Aha. Možda bi bolje bilo da ga pronađemo, zar ne?”
“Hoće li ga onda strpati u luđačku košulju?”
Sejer se nasmijao. “Nadajmo se da će to izbjeći. Ali možda bi bilo
bolje da se držite kuće dok je situacija takva kakva je i nemojte neko
vrijeme u šumu. Dok ne saznamo što se dogodilo.”
“Dobro, što se mene tiče”, rekao je Kannick i kimnuo. “Margunn mi
je uzela luk.”

Dječaci su stajali na okupu i gledali ga dok je sjedao u auto. Nije

imao vremena razgovarati s njima, donijeti dašak svježine izvana u
zatvoren svijet u kojem su živjeli. Gledali su ga s mješavinom prkosa i
strahopoštovanja. Pojedini od njih već su i više puta imali kontakt s
policijom; drugima je to visjelo iznad glave poput stalne prijetnje.
Tamnokosi dječačić, koji se zvao Simon, mahao je za autom. Sejer je
razmišljao o njima dok je vozio prema bolnici. Toj grupici mrkih
dječaka koji se nisu prilagodili. Grupici za kakvu bi se zainteresirala
Sara Struel. Grupici buntovnika.

“Elsi Johrma.”
Sejer ju je gledao pun iščekivanja. “Rođena četvrtog rujna 1950.
Poginula u nesreći osamnaestog siječnja 1980. i dovedena je ovamo u
Rikshospitalet. Ne znam je li bila mrtva pri dolasku ili je umrla poslije
od ozljeda. No negdje u ovoj zgradi postoje papiri o njoj. Biste li bili
ljubazni i provjerili?” U očima medicinske sestre probudila se
znatiželja. Istovremeno je izgledala klonulo; bili su praznici i
nedovoljno osoblja, a bilo je i nepodnošljivo vruće. Sejer se ogledao po
prostoriji, tijesnom uredu s visokim hrpama fascikala i knjiga. Nije baš
bilo puno mjesta; on i sestra ispunili su cijelu prostoriju.
“Bilo je to prije šesnaest godina”, rekla je informativno, kao da to
nije i sam izračunao. “U međuvremenu smo dobili računala. A u njima,
naravno, nije registrirana. To znači da moram sići u podrumski arhiv i
potražiti.”
“Godina je 1980., slovo J. Sigurno se dobro snalazite dolje, a ja imam
vremena pričekati”, zamolio je.
Bilo joj je oko dvadeset pet godina, bila je visoka i jaka, s kosom u
repu. Naočale je pogurnula niže na nos i gledala ga iznad ruba njihova
crvenog okvira.
“Ako ne nađem ništa odmah, morat ćete se vratiti poslije.” Otišla je
i on je strpljivo čekao, tražeći nešto što bi čitao. Žurnal Društva za rak
nije ga uspio primamiti. Umjesto toga je sjedio zamišljen. Na takvim
mjestima nije uspijevao isključiti sjećanja, iz vremena kad je sam
nemirno lutao dugačkim hodnicima, dok su Eliseino tijelo pregledavali
i pretraživali, tretirali lijekovima, zračili tako da je postajalo sve slabije.
Prije svega je za to bio kriv miris i prigušeni glasovi. Bio je negdje
daleko kad se sestra pojavila na vratima.
“Ovo je sve što sam uspjela pronaći.”
 Pružila mu je sažet formular s prijema u bolnicu na jednoj stranici.
“Ali”, rekao je, “što je s izvještajem s obdukcije?”
“Nije ga bilo.”
“Ali biste li mogli potražiti poslije? Dosta je važno.”
“Mogla bih tek u nedjelju, ako i tad uhvatim vremena. Zasad je to
jedino što sam našla.”
“Hvala vam”, rekao je ponizno. “Mogu li ga ponijeti sa sobom?”
Pružila mu je izjavu i on je potpisao na crtu.
“Imate li dvije minute da to pročitam?” rekao je molećivo. “Sigurno
ima terminologije koju neću razumjeti.”
Prešla je pogledom po listu i čitala na glas: Prijem, osmi siječnja,
16.45. Mrtva u dolasku. Vidljiva fraktura ruke i čeljusti. Znatan gubitak
krvi.”
“Molim?” rekao je brzo. “‘Znatan gubitak krvi.’ Pa zar nije pala niza
stube?”
“Nisam bila prisutna, imala sam tad deset godina”, rekla je
odsječno. Ali onda je i ona postala znatiželjna. “Zar je pala niza stube?”
“Tako mi je rečeno. Njezin sin bio je prisutan kad je došlo do
nesreće”, objasnio je. “Ali tad mu je bilo samo osam godina.”
“Pa moguće je”, rekla je nesigurno. “Ali ja vam ne mogu pomoći s
time. Sve dok ne pronađem izvještaj s obdukcije.” Pročitala je još
jedanput.
“Da”, rekla je nakon nekog vremena, “čudno je to. Imala je obilno
krvarenje, već bi je i to ubilo. Ali što su upisali kao uzrok smrti, to ne
znam.”
“Ali koliko se moguće ozlijediti silazeći niza stube?”
“Dosta”, rekla je, “pogotovo ako ste stari.”
“Ali ona nije bila.” Pokazao je prstom na papir. “Elsi Johrma, rođena
1950. Onda joj je bilo tridesetak godina kad je umrla, zar ne?”
“Ne možete doći do njezina sina? Onoga koji je svjedočio nesreći?”
“Da”, rekao je zamišljeno. “Tražimo ga.”
Ustao je i zahvalio joj. Kad je izašao, stao je i pogledao prema
Institutu sudske medicine. Negdje unutra ležala je Halldis. Skrenuo je
onamo prema ulazu ne znajući zapravo što hoće. Bilo je prerano da
ispituje i kopa, vjerojatno će im trebati još tjedan ili dva dok Halldis ne
dođe na red za obdukciju. Legitimirao se na porti i odmah mu je
odobren ulaz u zgradu. Kao što je i očekivao, Snorrasona je zatekao u
jednoj od obdukcijskih sala. Bio mu je okrenut leđima i upravo je
navlačio gumene rukavice. Na stoluje ležao bijeli zavežljaj, ne
pretjerano velik. Zapravo ne veći od psa. Namrštio se pri pomisli da bi
to moglo biti novorođenče.
Liječnik se okrenuo i upitno ga pogledao.
“Konrade?”
“Tko je unutra?” pitao je Sejer i pokazao glavom na bijeli zavežljaj.
Snorrason ga je pogledao. “Nije Halldis Horn, ali to si sigurno
shvatio. Mene pak zanima što ćeš ti ovdje u ovako nehumano doba.”
Sejer se nacerio. “Znam, naravno, da nisi baš daleko dogurao. Ali
bio sam u blizini i došlo mi je da svratim.”
“Tako dakle.”
“Samo da je vidim. Ništa drugo. Da počnem razmišljati.”
“Nadaš se da će progovoriti?”
“Tako nešto.”
Snorrason je skinuo rukavice. “Ne govori baš mnogo.”
“Ne. Samo bih načas bacio pogled. Eventualno bih mogao sam reći
koju riječ, ako tišina postane preteška.”
“Ali najviše od svega htio bi da ja stojim pokraj tebe i razmišljam na
glas. Tome se nadaš, već vidim. Iako znaš da to mrzim više od svega.”
“Samo načas.”
“Nisi li je vidio na mjestu zločina? I niste li dobili prekrasne slike
gospođe?”
“Jesmo. Ali to je bilo jučer.”
Snorrason je naposljetku popustio. Sejer ga je slijedio do dizala i u
dubinu podruma, sve do hladnjače gdje je ležala Halldis. Kad je
pronašao broj ladice u arhivu, izvukao ju je dokraja.
“Izvolite, dragi gospodine.”
Povukao je plahtu.
Prizor nije bio lijep. Oko koje je još bilo čitavo bilo je crno kao
katran. Na mjestu gdje je trebalo biti drugo, motika je ostavila duboku
posjekotinu, poprečno je zasjekla nos, a unutarnje krvarenje obojilo joj
je čelo i sljepoočnice u tamnu crvenoljubičastu boju.
“Osam i pol centimetara široko. Četrnaest centimetara duboko.
Točne dimenzije motike”, rekao je Snorrason kratko. “Zanemariva
obrambena lezija na desnoj podlaktici, gdje ju je oštrica samo okrznula.
Vidljiv monokularan hematom na obješenom tkivu desnoga oka.
Sekundaran frakturama kostiju lubanje.”
Sejer se natjerao približiti licu ubijene žene. “Možeš li reći što o
kutu?”
“Postoje dvije mogućnosti.” Snorrason se borio protiv vlastitih
načela. “Ili je ležala kad ju je motika pogodila, ili je stajala uspravno i
užasnuto podigla glavu kad je ugledala kako je motika zamahnula na
nju. Kao što vidiš, oštrica je ušla u očnu duplju tik ispod obrve i prodrla
naniže i u samu glavu.”
“Dogodilo se to brzo i iznenadno, zar ne?”
“To ne znam”, rekao je Snorrason u iznenadnom pokušaju
tvrdoglavosti. “Ali inače nema vanjskih znakova borbe. Odjeća joj je,
primjerice, cijela i sigurno se sjećaš da je čak imala klompe na nogama
kad je pronađena. Pa si vjerojatno u pravu. I to me iznenađuje. Budući
da je ubijena vlastitom alatkom, to nije moglo biti isplanirano. Ubojica
je zgrabio čega se uspio dočepati, u trenutku panike. Silovit bijes ili
silovit strah, ili mješavina i jednog i drugog. Statistički gledano”,
nastavio je, “ovo je rijetko ubojstvo. I vrlo očito ubojstvo u afektu.
Imate i nešto otisaka, zar ne?”
“Da”, rekao je Sejer. “U kući. I dva nejasna otiska na motici. Na našu
sreću, živjela je sama. Broj ljudi koji su bili unutra i dirali stvari
ograničen je. Vrijeme je na našoj strani”, rekao je.
“Jesi li zadovoljan?”
“Da, hvala.”
Snorrason je navukao plahtu i zatvorio ladicu. “Javit ću ti se.”
Sejer se odvezao natrag do Policijske uprave. Osjetio je kako mu se
misli o Sari Struel prikradaju i istiskuju uništeno lice koje je maločas
gledao. Sarina glatka koža sa svijetlim paperjastim dlačicama. Tamne
oči sa svijetlim prstenima uz samu zjenicu.
Sve te godine samoće. Ali htio sam biti sam, pomislio je, zašto sad
želim nešto drukčije?
Onda se opet sjetio Elsi Johrme. Zašto je uopće pala niza stube?
Moralo je postojati neko objašnjenje, nešto ju je izbacilo iz ravnoteže.
Pala je niza stube u vlastitoj kući, stube koje je zacijelo dobro poznavala
i kojima je prošla bezbroj puta. Možda je trčala, ili je možda bilo vode
na jednoj stubi. Bilo kako bilo, postojao je neki razlog za to, baš kao što
je postojao razlog zašto su ozljede dovele do smrti, kad je to jednako
lako, barem je on to mislio, moglo završiti potresom mozga i
slomljenim zapešćem. Kad ostarim, pomislio je najednom, preuzet ću
sve neriješene kriminalističke slučajeve koji leže u Policijskoj upravi.
Raditi na njima bez vremenske stiske i bez pritiska tiska i
Holthemanna, u vlastitim uvjetima. Obavljati taj posao kao svojevrstan
hobi. Dok mi Kollberg grije noge. Dok mi lijepo sjeda mirovina. Dok
pijem viski i pušim cigarete. Iz zabave.
 Bilo je to kao u Bibliji kad se razdvoji more. Svi zaposleni ljudi u
bijelome micali su se u stranu kad su ugledali Skarrea koji je stajao na
otvorenim vratima. Gledao je ravno u golemu, usijanu kuhinju, kamo
mu je kuhar pokazao. Kod perilice posuđa. To je Kristoffer Mai.
Skarre mu je vidio samo leđa. Široka leđa s kratkim vratom i
nakostriješenom riđom kosom. On jedini u prostoriji nije primijetio
stranca, bio je zauzet vađenjem pladnja s četrdeset kipućih čaša za
crno vino iz perilice. Nije registrirao tišinu koja je nastupila sve dok
nije odložio pladanj. Tad se okrenuo i ugledao Skarrea.
“Kristoffer Mai?”
Mladić je kimnuo. Izgledao je kao da grozničavo po glavi traži
objašnjenje za tako služben posjet. I onda ga se sjetio. Teta Halldis,
naravno. Pribrao se i kratko kimnuo brišući ruke i zatvarajući perilicu.
Znoj mu se skupljao u grašcima na čelu.
“Možemo li negdje razgovarati?”
“U sobi za pauze”, odgovorio je i pošao prema ulaznim vratima.
Spuštena pogleda, jer osjećao je da ga svi gledaju, a kako su ga inače
uvijek ignorirali, nije se znao s time nositi.
Soba za pauze bila je dugačka i uska. Sjeli su u kut, leđima okrenuti
vratima. Skarre je pogledao to mlado lice i odjednom ga je obuzela
tuga. Koliko ću ljudi upoznati kroz život, pomislio je, samo zato što je
netko užasno i okrutno ubijen?
I kako će to utjecati na mene kao osobu, to što ću stalno morati
ispitivati nedužne ljude: Gdje ste bili jučer? Kad ste došli kući? I kako
stojite s novcem?”
Izvadio je notes iz stražnjeg džepa.
“Bogme je vruće na vašem radnom mjestu”, započeo je srdačno.
Kradomice je pogledao prema riđoj glavi.
“Meni paše.” Mai se žurno nasmiješio. “Ja sam iz Hammerfesta.
Ondje se stalno smrzavamo.”
Skarre je nakosio glavu i nasmijao se. “Kad ste čuli da vam je
prateta mrtva?”
“Mama me nazvala. Sinoć u devet.”
“I, koliko ste čuli?”
Digao je glavu prema stropnom ventilatoru i teško uzdahnuo. “Da
joj se netko ušuljao u kuću i ukrao joj sav novac, zaklao je sjekirom i
pobjegao.”
 “Motikom”, ispravio ga je Skarre.
“Pa svejedno”, rekao je tiho. “Rečeno nam je da je imala dosta
novca”, nastavio je.
“Znate li nešto o tome?”
“Imala je pola milijuna”, odgovorio je Mai. “Ali to je u banci.”
“Jeste li to znali?”
“Da, naravno. Bila je ponosna na to.”
“Jeste li to ikome rekli?”
Iskreno ga je pogledao.
“Kome, naprimjer?”
“Prijateljima. Kolegama.”
“Uglavnom sam sam”, rekao je kratko.
“Ali sigurno imate nekoga tko vam je blizak, nekoga s kim
razgovarate?”
“Svojega stanodavca. Nikog drugog.”
Promijenio je položaj i uputio Skarreu dugi pogled. “Ovdje ste da
me isključite iz slučaja, zar ne? To se tako zove, ne?” Skarre je maknuo
notes u stranu i pogledao ga. Ni na trenutak nije pomislio da je taj
mladić ubojica. Da je ubio vlastitu pratetu da bi pobjegao s njezinim
novcem. Ali naravno, to se tako shvaća, i odjednom se zapitao kakav je
to osjećaj.
Je li dovoljno znati da vam je savjest čista kao snijeg? Ili vas izjeda
nemir od saznanja da netko misli da je to moguće? Kristoffer Mai imao
je zelene oči. Izgledale su krivo. Skarreu se činilo da uvijek tako
izgledaju, svima s kima razgovara, koga saslušava i provjerava. Možda
je dovoljno to da su jednom u krajnjoj nuždi to pomislili. Halldis ima
puno novca, a ja ovdje crnčim u kuhinji za mizernu plaću. Što ako?
“Posjećivali ste je povremeno, je li tako?”
“Ako je triput godišnje povremeno, onda je odgovor da.”
“Bilo je to triput i ne više, rekao bih.”
Skarre se pokušao nasmiješiti, da ublaži sljedeće pitanje. “Ima li
dugo otkako ste zadnji put bili?”
Mai je pogledao kroz prozor i slegnuo ramenima. “Možda tri
mjeseca. Dugo ili kratko, ovisi kako na to gledate.”
“Poslali ste joj pismo? Poslano je prije šest dana?”
“Da, točno. Obećao sam da čuje posjetiti. Na kraju nisam.” Nemirno
se vrpoljio. “I sad razmišljam o tome. Da je posljednje dane života
provela čekajući nekoga tko nije došao.”
“Zašto nije bilo ništa od posjeta?”
 “Dosta ljudi se razboljelo ovdje pa sam morao uskočiti u nekoliko
dodatnih smjena.”
“Jeste li je nazvali i rekli da odgađate?”
“Ne, nažalost. Ja sam kao većina ljudi”, promrmljao je. “Okupiran
sam svojim problemima. Barem to sad uviđam.” Skarre je razmišljao o
tom osjećaju krivnje koji se uvijek javlja kad netko umre. Čak i kad ne
postoji realna krivnja, ljudi je osjete.
“Sviđa li vam se ovdje?” upitao je zatim. Činilo mu se smiješnim
sjediti ovdje i saslušavati jednog od rijetkih rođaka koje je imala, i koji
ju je k tome očito jedini od njih uopće posjećivao. Istovremeno nije
shvaćao tu svoju nevoljkost. Pa to je htio. Možda previše radim,
pomislio je. A to je znak da zapravo trebam praznike.
“Kako se zove osoba od koje unajmljujete stan?” nastavio je. “Živite
u sobi?”
“Zapravo je to mali stan sa zasebnim ulazom i malom kupaonicom.
Dvije i pol tisuće mjesečno. Ali dobar je stan, i on je simpatičan. Zna
peći vafle pa mi pokucati na vrata s njima. Jako je usamljen, i ima
sigurno oko sedamdeset godina. Samo da znate, da sam mu i
spomenuo novac, ne bi bio u stanju otići u šumu i ukrasti ga.”
Skarre se nasmiješio. “Razumijem što hoćete reći. Nije izgledno da
ću ga ići posjetiti. Recimo da je čovjek isključen zbog dobi.”
Čim je to izgovorio, sinulo mu je da upravo griješi. Možda je čovjek
zapravo puno mlađi. Možda provode puno vremena zajedno. Popiju
nešto, razgovaraju o svemu i svačemu. Mladić sa sjevera bio je
usamljen, nije mogao naći prijatelje, ali je imao pratetu negdje duboko
u šumi. A teta ima novca. Pobjeglo mu je uz dupli viski. Pola miliona.
Što ako?
“Ali treba mi barem ime”, rekao je Skarre.
Mai je izvadio novčanik iz džepa jakne. Malo je tražio pa je izvadio
plaćenu uplatnicu, koju mu je gurnuo preko stola.
“Stanarina”, rekao je. “Tu vam je ime i adresa. Možete ga prepisati.”
Skarre je razrogačio oči. Gotovo je zaječao od iznenađenja. Adresa u
istočnom dijelu grada. I prezime Rein. Thomas Rein.
“Oprostite”, rekao je tiho. “Samo da provjerim jedan detalj.
Unajmljujete stan od čovjeka koji se zove Rein. Thomas? Nije mu valjda
nadimak Tommy? Bi li mogao biti mrvicu mlađi nego što tvrdite?
Mai ga je začuđeno pogledao, ali i oprezno. Na licu mu se vidjela
mješavina iskrenosti i straha.
“Ne, ima sedamdeset”, rekao je odlučno. “Ali ima sina koji se zove
Tommy i stan u kojem živim je zapravo njegov. Unajmljujem ga samo
zato što je on na putu. Ali samo dok se on ne vrati.”
“A gdje je on?”
“Ne znam. Znam samo da je na putu.”
Skarre se pokušavao smiriti. Žurno je zapisivao bilješke u
bilježnicu, dišući najpravilnije i najmirnije što je mogao i trudeći se
zadržati pokeraški izraz na licu, jednako lako i glatko kao što je to
njegov šef uvijek činio.
“A otkad ste jučer bili na poslu?”
“Točno u podne. I ima barem dvadeset ljudi u kuhinji koji to mogu
potvrditi. Doduše, koliko sam shvatio, ubojstvo se dogodilo rano
ujutro. Mogao sam to, naravno, stići.”
Glas mu je bio provokatorski. Primijetio je da je policajac u
najvišem stupnju pripravnosti i pokušao se zaštititi od opasnosti koju
nije vidio.
“Vozite auto?”
“Staru bubu.”
“Dobro”, rekao je Skarre. “Jeste li bili vezani za Halldis?”
“U biti ne.”
“Ali posjećivali ste je?”
“Samo zato što me mama gnjavila. Znate, mi smo nasljednici. Ali
ono malo puta što sam bio ondje bili su lijepi dani. Čovjek ne razmišlja
o tome, tek poslije. Sad kad je više nema.”
“Onda nikad niste upoznali tog muškarca koji se zove Tommy
Rein?” upitao je Skarre.
“Ne. Je li on osumnjičen?”
“Apsolutno ne”, rekao je Skarre. “Jednostavno mi je to bilo
predzadnje pitanje na popisu.”
“Čista rutina?” upitao je Mai.
“Tako nešto.”
“A koje je zadnje?”
“Errki Peter Johrma. Jeste li čuli za njega?”
Kristoffer Mai ustao je i pogurnuo stolicu na mjesto. Riđi uvojak
pao mu je na čelo dok je vračao novčanik u jaknu.
“Ne”, rekao je. “Za njega nisam nikad čuo.”

Errki je bio budan. Polako se okrenuo na bok i ostao ležati i buljiti u

zid. Još je malo lebdio dok mu se misli nisu sabrale i dok nije
prepoznao sobu. Duboko je spavao. Onda se sjetio revolvera. Iako
nikad nije upotrijebio oružje, znao je da je za nj potrebna poprilična
snaga. Pošao je kroz prostoriju s revolverom u ruci, kroz kuhinju i u
dnevnu sobu. Morgan je spavao. Kovrčava kosa bila je mokra i čelo mu
se sjajilo od znoja. Možda mu je stvarno počelo trovanje krvi. To ga se
nije ticalo, jedva je to i registrirao, a nije osjećao ni krivnju. Skočiti na
njega i zarinuti mu zube u nos bilo je potpuno neizbježno. Osim toga,
nije on tražio da ga povede sa sobom. Kretao se prema gradu i ulicama
jer je imao grozan san. Potresao mu je dušu. Prvo je pokušao pobjeći od
njega. Kad se osjetio sigurno, dugo je spavao u nekom sjeniku, s
vrećom pod glavom. Kad se probudio, svrbjelo ga je lice i vrat. Onda je
otišao u grad. Trebao se na svoje oči uvjeriti da je svijet još uvijek
ondje, kao i ljudi i auti. Bilo je još više vruće na asfaltiranim ulicama i
ušao je u banku samo zato što je bila u hladu i imala primamljivu sofu u
izlogu. Ni zbog čeg drugog.
Stao je kod divana gdje je Morgan ležao i skrio pištolj iza leđa.
Zamišljao se kako zaista nišani i puca, kako se svijetla glava na
zelenom divanu rasprskava poput dinje i njezin sadržaj leti na sve
strane. I ode Morgan. U sekundi. Kao i onaj starac onda kod crkve.
Morgan se vrpoljio i tiho zatulio. Zatim je otvorio oči.
“Bolestan si”, konstatirao je Errki.
Morgan je ozbiljno kimnuo. Zapravo je bio jako bolestan. Osjećao je
kako mu se slabost širi tijelom, osjećao se kao da tone. Kad bi se samo
mogao predati nekome tko bi ga tetošio i brinuo se za njega. Tko bi
preuzeo odgovornost.
“Treba li ti što?” rekao je Errki ljubazno.
Morgan je zastenjao. “Metak u čelo.”
Errki je podignuo revolver, nagnuo se i stavio otvor cijevi među
njegove oči.
“Šah-mat”, nasmiješio se. “Kralj je mrtav.”

“Što to gledaš?” upitao je Skarre. Izvadio je notes iz džepa i bacio se

pokraj Sejera.
“Otiske stopala”, promumljao je on. “Proučavam ih i imam
neobičan osjećaj da nešto tu ne štima.” Gurnuo mu ih je preko stola.
Skarre je strpljivo odgađao ispričati mu o svojim otkrićima.
“Da čujem što vidiš”, rekao je Sejer.
 Skarre je pogledao slike.
“Sedam otisaka. Od njih su tri, ne, četiri, gotovo neupotrebljivi. Ali
tri su dosta jasna, s vidljivim uzorkom. Utori”, rekao je zatim. “Ili valovi.
Dosta velike cipele. Četrdeset tri, je li tako?”
Sejer je kimnuo. “Nastavi.”
“Ima se još što vidjeti?”
“Mislim da da.”
Promatrao ih je dalje i nakon nekog vremena gurnuo u stranu još
jedan, sve dok mu nisu ostala samo dva. Iste dvije koje je i Sejer ostavio
i u koje je zurio cijelu vječnost. “Obje su desne cipele”, rekao je tiho.
“Vjerojatno cipele za slobodno vrijeme. Naprimjer tenisice.”
“Slažem se.”
“Jedan je jasniji od drugog.”
“Točno.”
“I jedan od valova ovdje”, pokazao je prstom, “prekinut je. Ima
zarezan potplat, možda.”
“A na drugom otisku toga nema. Zar ne?” Sejer se intenzivno
zagledao u njega.
“Ali to je ista cipela, ne? Obje cipele su desne, nisu li?”
“Jeli ista?”
“Ne razumijem na što ciljaš. Možda je u pitanju kamenčić,
uostalom”, dodao je revno, “koji se uglavio u utore. I zbog kojega se
pojavljuje bijela mrlja na jednom valu.”
“Kamenčić u potplatu koji je poslije ispao, to misliš?”
Još je intenzivno zurio u nj.
“Da. Naprimjer.”
“Ili oštećenje na gumenom potplatu. Osim toga”, Sejer je rekao i
pokazao prstom, “jedan je trag slabiji od drugog. Kao da je taj potplat
više izlizan.”
“O čemu ti to?” rekao je Skarre sumnjičavo.
“Govorim o tome da su mogla biti dva.”
“Dva počinitelja?”
“Da.”
“I oba imaju tenisice s utorima na potplatu?”
“Ljudi danas nose takve. Pogotovo mladi.”
“Onda to sigurno nije Errki”, rekao je polako. “On uvijek ide sam.”
“Bliži se tvoj skok s padobranom”, rekao je Sejer zlurado. “Mislio
sam da skočimo s pet tisuća stopa. Da dobiješ pošten pad.”
Skarre je osjetio kako mu val tjeskobe preplavljuje prsa. Udahnuo je
malo više kisika da dođe k sebi.
“Najgori je trenutak kad se otvore vrata aviona”, rekao je Sejer
šaljivo. “Rika vjetra i hladan zrak. Iznenadit ćeš se koliko je hladno gore
na pet tisuća stopa.”
“Moram ti nešto ispričati”, rekao je Skarre da promijeni temu.
Otvorio je bilježnicu i pokazao prstom.
Sejer je namršteno pročitao i polako kimnuo. “Jesi li ga našao?”
“Mai kaže da je Tommy na putu. Ne zna gdje. Potražio sam kuću, ali
otac je bio vani, susjed tvrdi da je otputovao za vikend.”
“Onda ćemo pokušati ponovo u nedjelju navečer. Možda ima nešto
tu. I prije nego zaboravim: možda bi prije trebao uplatiti osiguranje.
Duo osiguranje. Naći ću ti broj.”
“Čudno da je sin otputovao, a u trenutku kad tražim oca, ni njega
nema!”
“Možda negdje ima vikendicu. Možda imaš neko vjetronepropusno
skijaško odijelo ili nešto slično? Ne trebaš kupovati padobransko
odijelo samo za jedan skok. Ali čizme su važne. U ljekarni možeš kupiti i
steznike za zglobove, kao dodatno osiguranje.”
Sejer se zavalio u Kinnarpsovoj stolici i provokatorski se smiješio.
“Znaš li da u Kongens Vapenu imaju pedeset različitih vrsta piva?”
rekao je Skarre otrovno. “Rade do dva ujutro. Ako počnemo oko osam,
trebali bismo stići isprobati dosta. Rezervirat ću nam stol blizu
zahoda.”
“Pritisak vjetra toliki je da ako otvoriš usta za vrijeme slobodnog
pada, nećeš ih više moći zatvoriti. Usne će ti se izvrnuti naopako pa ćeš
izgledati kao grdobina.”
“Onaj viski koji ti voliš. Famous Grouse. Provjerio sam u baru, imaju
ga.”
“Samo se ti usredotoči na skok. Ovo nije što smo mislili. Netko se
htio domoći love. Ako je Tommy Rein u zemlju propao, mogao je imati
svoje razloge. I možda je operirao s nekim prijateljem.”
“Napali bi u noći. Ne rano ujutro. Osim toga, došli bi autom da
mogu brže pobjeći.” Skarre je ustao i stavio ruku na kvaku. “Ne
zaboravi napuniti hladnjak pivom. Ništa ti drugo neće pomoći sljedeći
dan.”

Nije čuo da je pokucala. Odjednom je ondje stajala Sara s vrećicom u

ruci. Bila je kod kuće i presvukla se. Kod kuće s Gerhardom, pomislio je.
Napravila je nekoliko koraka i stala kod njegova pisaćeg stola.
Trudio se skriti iznenađenje i emocije koje su njime kolale.
Sara Struel ga je gledala. Policijski inspektor izgledao je drukčije.
Iznenađeno. Bilo je očito da se strahovito trudi pribrati i ponovno
preuzeti kontrolu.
“Kako vam mogu pomoći?” promucao je.
“Još ne znam”, nasmiješila se.
Zavladao je muk. Šarenice su joj plesale. On se glupavo nasmiješio i
osjetio kako mu se lice koči.
“Nećete pitati zašto sam ovdje?” rekla je, još uvijek s osmijehom.
Putuješ s Gerhardom u Izrael i trebaš novu putovnicu, a ured za
putovnice je u prizemlju pa si pomislila ubiti dvije muhe jednim udarcem.
“Niste znatiželjni?”
Zapravo me strah.
“Trenutno ste bespomoćni poput one žabe”, nasmiješila se. “Došla
sam jer sam vas htjela opet vidjeti.”
Gotovo više uopće ne razlikujem san odjave, pomislio je.
“Tako sam žedna.” Naherila je glavu. “Nemate ništa za piće?
Ustao je kao u snu i donio joj čašu vode.
Možda je Gerhard tuče. I sad se ona želi izvući.
“Oprostite”, rekla je tiho. “Sad vam je neugodno zbog mene. Samo
mislim da je bolje reći kako stvari stoje.”
“Da, naravno” rekao je on ozbiljno, kao da je ona svjedokinja koja je
primijetila nešto važno, a on se mora pozabaviti slučajem.
“Razumijem da drugi možda ne osjećaju tako. Ali ipak smo odrasli
ljudi.”
“Sve je u redu.”
Popio je cijelu čašu vode u jednom gutljaju i ukočeno se zapiljio u
stol. Ravno u podlogu, u afrički kontinent gdje bjesne ratovi. I u njemu
je bjesnilo. Osjećao se zapaljivo poput bačve ulja. Mala iskra i planut će.
Naprimjer, ako se njezina ruka približi njegovoj. Počivala je na stolu,
meka i uska, trideset centimetara od njegove.
“Nije to bila prijetnja ubojstvom**, blago se nasmiješila i potapšala
ga po ruci.
“Prijetnja ubojstvom?” rekao je zbunjeno.
“Samo sam rekla da sam vas htjela opet vidjeti. Ništa više.”
“Zahvalni smo za svu pomoć koju dobijemo”, rekao je nespretno.
Očito se nečeg sjetila, nečeg važnog, što utječe na slučaj.
“Malo ću vam pomoći”, rekla je i zagledala mu se duboko u oči.
“Odgovorite mi na jedno jednostavno pitanje.”
 Poslušno je i korektno kimnuo pa se uhvatio za čašu.
“Je li vam drago što me vidite?”
Konrad Sejer, kriminalistički inspektor, osamdeset tri kilograma
težak, visok sto devedeset šest centimetara, ustao je sa stolice. Nije
vjerovao da je to moguće. Otišao je do prozora i pogledao prema rijeci i
brodovima.
Moji obrambeni mehanizmi, pomislio je, podivljali su. Put u moju
dušu širom je otvoren. Nemam se kamo skriti.
“Imam vremena”, rekla je tiho. “Pričekat ću odgovor.”
Pokrećem li nešto ako odgovorim? Saber i se, čovječe. Ne priznaješ
ubojstvo. Samo trebaš odgovoriti da.
Polako se okrenuo i sreo njezin pogled.

Prva opažanja slila su se u policijsku centralu. Errki je viđen na

četiri mjesta, raštrkana na zemljopisnom području gdje nije bilo
moguće da stigne u tako kratkom vremenu. Mlada žena s kolicima srela
ga je na državnoj cesti 285, zapamtila mu je majicu. Istovremeno ga je
druga žena vidjela na Shellovoj benzinskoj postaji u okolici Osla, bio joj
je kupac. Došao je pješice i otišao pješice. Vozač tegljača prevezao ga je
preko švedske granice kod Ørjea. Nažalost, tek je ta zadnja dojava
doprla do Kannicka Snellingena. Palte mu je rekao. “Ide u Švedsku,
upravo su rekli na radiju. Zamisli tog jadnog vozača, Kannick. Nema
pojma što je primio u vozilo!”
Strah? Ne ovoga momka. Kannick je izgubio dvije strijele u šumi.
Dvije karbonske strijele Green Eagle s pravim percima, sto dvadeset
kruna komad. Pomisao da mora čekati da ih ode tražiti bila mu je
neizdrživa. Gore je bilo životinja, mogle su ih nagaziti, a mogla je pasti i
kiša, i sigurno bi polako utonule u zemlju i nestale. Dobro se sjećao gdje
je stajao kad je ispalio te dvije strijele i u mislima ih je mogao pratiti
kroz grmlje, sve do približnog mjesta gdje su sletjele. Ideja je bila
pronaći ih odmah, ali vrijeme je prolazilo a njegov izlazak nisu
odobravale više instance. Stoga im je okrenuo leđa. Sjedio je u svojoj
sobi i zurio u dvorište. Duboko se i dugo podrignuo i osjetio okus pirea
i repe iz variva što su ga jeli za ručak. Danas ništa od kupanja, a
Margunn je stalno bila zauzeta papirologijom i sličnim. Luk mu je bio u
njezinu uredu, u velikom metalnom ormaru gdje je čuvala sve njihove
dragocjenosti. Karsten je imao fotoaparat, Philip lovački nož, koji je
smio upotrebljavati samo u pratnji odrasle osobe. Ormar je bio
zaključan, ali ključ je bio u njezinom pisaćem stolu u plastičnoj kutijici
zajedno s drugim važnim ključevima. Svi su to znali.
Čeznutljivo je gledao u šumu i spazio nekoliko velikih vrana kako
lete ukrug. Vidio je i pokojeg galeba, do smetlišta je bilo tek malo više
od kilometra, gdje su dobro živjeli i bili debeli poput albatrosa. Vidio je
i Karstenova leđa. Stajao je kod spalionice, pognut nad biciklom i
mučio se s pričvršćivanjem nosača za boce za okvir. Metalni stezljivi
prsten bio je preširok i sad je pokušavao uglaviti odrezani komadić
gume da ga fiksira. Cijelo je vrijeme brisao čelo pa je imao ulja za
podmazivanje i prljavštine po cijelome licu. Inga je stajala pokraj njega
i gledala. Bio je najviši u Guttebakkenu, viši čak i od Richarda, mršav
poput barbike i lijep poput Bogorodice. Karsten se nastojao pribrati, ali
nije mu bilo lako. A Inga je uživala. Jasno je to vidio.
Prednost života u Guttebakkenu bila je ta da ne može biti gore.
Barem ne puno. Ako bi pobjegao i prekršio koje pravilo, jednostavno bi
ga vratili kući. U Guttebakken. Nitko ga nije mogao poslati ni na koje
drugo prokleto mjesto, još je bio maloljetnik pa je bio daleko od
zatvora poput Ullersmoa ili Ile. Oni su spadali tek u eventualnu
budućnost kojom nije previše razbijao glavu. No zato su to odrasli
neprestano spominjali. Što će biti s tobom u budućnosti, Kannick?
Ništa poput ovog sad. Ove ružne kuće sa svim svojim pravilima.
Dijeljenja sobe s Philipom i slušanja njegovog hripanja svake noći.
Pranja posuđa i usisavanja dnevnog boravka gdje stoji televizor.
Slušanja Margunninih propovijedi.
Naglo se okrenuo od prozora i otvorio vrata prema hodniku. U
daljini je čuo Margunnin glas i vodu kako teče. Moglo je to značiti da
pere rublje i da Simon stoji pokraj nje i brblja kao i obično. To je značilo
da je sad u praonici koja se nalazi u prizemlju pokraj tuševa. Njezin se
pak ured, u kojem je zaključala njegov luk, nalazio na drugom kraju
zgrade. Kannick je bio debeo, no to nije značilo da nije i brz. Iskrao se i
odšuljao. Odabrao je zadnje stubište, zapravo požarno stubište, no koje
je uvijek bilo otvoreno jer su takva bila pravila. Već su dvaput imali
požar, jer je Jaffa bio opsjednut vatrogasnim uniformama. Stube su
škripale. Krajnje je oprezno rasporedio svoju golemu težinu na uskim
stubama. Odšuljao se do vrata njezina ureda i nakratko se pobojao da
bi mogla biti zaključana. No Margunnina je filozofija bila da dječaci ne
smiju stalno nailaziti na zaključana vrata. Ušao je i zagledao se u ormar.
Kažiprstom je izvukao ladicu radnog stola i izvadio kutijicu s
ključevima. Nastojao je djelovati brzo, bez suvišne buke. Otvorio je
zatim bravicu. Unutra je bio kovčeg s lukom. Njegova vlastita Centra,
tamnocrvena s crnim krakovima, njegov ponos i dika. Srce mu je lupalo
dok je izvlačio kovčeg, zaključavao ormar, vraćao ključ na mjesto i
iskradao se van. Iz hodnika je pošao kroz podrum i izašao na stražnji
ulaz. Iz dvorišta ga nitko nije mogao vidjeti. U daljini je čuo Ingin
smijeh.
Dobro se snalazio u velikoj šumi i brzo je došao na stazu kojom je
prošao već stotine puta. Njegovi koraci, teži sad kad ga više nitko nije
mogao čuti, ušutkali su ptice, koje kao da su naslućivale strašno oružje
koje je nosio u kovčegu. Kannick se držao staze koja je išla zapadno od
Halldisine farme. Nije htio prilaziti preblizu. Pomisao na leš bila mu je
prestrašna i znao je da će se, ako ugleda vrata i stube, prisjetiti svih tih
užasa. A i strijele ionako nisu bile ondje. Njih je htio pronaći, zato je
došao ovamo, a kad ih pronađe pokušat će pogoditi koju vranu. Možda
čak uspije vratiti luk na mjesto prije nego što Margunn primijeti da je
nestao. Već mu je to polazilo za rukom. Kannicka su jako zabavljali ljudi
poput Margunn, koji su uvijek vjerovali u dobro u ljudima. Njoj je to bilo
poput religije, osjećala je prema tome moralnu obvezu. Kao onda kad je
u blagajni zamijenio novčanicu od tisuće kruna onom od petsto, a ona
nije pomislila da netko od njih ima dovoljno novca da izvede takav
manevar. Stoga je okrivila vlastito loše pamćenje, i to da su “danas sve
novčanice tako slične”. Koračao je dalje. Iako je bio debeo, bio je u
dobroj formi, no svejedno mu se disanje ubrzalo i već se jako znojio.
Nakon što je neko vrijeme hodao, shvatio je da polako tone u svijet
mašte koji je toliko volio. Taj tajni prostor za koji nitko nije znao, gdje
bi gotovo zaboravio na vrijeme i prostor, drveće oko njega promijenilo
bi oblik i pretvorilo se u egzotičnu šumu, a u daljini se čuo šum rijeke.
Bio je poglavica Geronimo s planina u Arizoni. Zadatak mu je bio da
pribavi šesnaest konja kako bi osvojio ruku lijepe Alope. Zatvorio je oči
i otvarao ih tek načas da se ne spotakne.
Vjetar šapuće Nimo, Nimo.
U krevetu je imao petsto skalpova bijelaca. Rukom je pogladio
kovčeg i pomislio, kao što bi pomislio veliki poglavica:
Sve ima moć. Takni nešto i to će taknuti tebe.
Jednom je čuo psa kako bolno laje u daljini. Inače je bilo tiho.
 Morgan je osjetio kako mu se znoj počeo slijevati iz vlasišta. Pred
njim je podrhtavala cijev revolvera. Vjerojatno nije bio budan. Možda
mu se to upalna reakcija ozbiljno širila tijelom i uzrokovala nestvarna
snoviđenja. Halucinacije u groznici.
Pogledao je Errkija i pomislio kako mu je zacijelo užasno stalno
nailaziti na takve prizore, prijetnje smrću i izgone i kazne, sulude
prijetnje, iz godine u godinu.
“Zlo mi je”, prostenjao je. “Mislim da ću povratiti.”
Dugo je bio spavao. Svjetlo se vani promijenilo i sjene su se malo
izduljile. Errki je primijetio da je Morganova koža poprimila žućkast
sjaj. Spustio je revolver.
“Samo povrati”, rekao je, “pod je ionako prljav.”
“Otkud ti, dovraga, to? Pa bacio si ga u vodu!”
Morgan se nevoljko pridignuo u sjedeći položaj i pobliže ga
pogledao. “Imao si ga cijelo vrijeme, zar ne?” Sklupčao se u loptu da
bude što manja meta. “Zašto ga nisi upotrijebio na onoj babi? Na radiju
su rekli da si je zatukao!”
Errki je odjednom osjetio kako mu bijes kuha u obrazima. Ponovno
je podignuo revolver. Morgan je vrisnuo. “Samo ti pucaj. Jebe mi se!”
Bilo je to čudno. Znao je da to misli, da ga više nije briga. “Moraš
otići doktoru”, rekao je Errki zamišljeno.
Revolver se tresao. Ako sad povuče obarač, vjerojatno bi pogodio
nasumce, ili Morganov trbuh ili zeleni divan.
“A otkad si ti to zabrinut za mene? Misliš da ti vjerujem? Misliš da
itko sluša što jedan luđak govori? Ha! Nisam u stanju doći ni do glavne
ceste. Previše mi je loše. Vrti mi se u glavi. Hladan znoj - to je znak šoka,
zar ne?”
Legao je i sklopio oči. Luđak bi čak mogao pomisliti pucati. Čekao je
pucanj, ležao posve mirno, negdje je pročitao da metak ne boli jako,
samo se osjeti jak trzaj u tijelu i onda je gotovo.
Errki mu je zurio u nos, koji je natekao i poprimio groznu plavkastu
boju. Prešao je jezikom po zubima. Još se sjećao okusa kože i masti na
nepcu, a zatim mučnog okusa krvi.
Morgan je još čekao. Pucanj nije dolazio.
 “Kvragu”, zastenjao je. “Stvarno si me sredio. Umrijet ću od sepse.”
Errki je spustio ruke uz tijelo. “Pustit ću suzu za tobom.”
“Nemoj me zezati!”
“Ti si samo jaje u rukama djeteta.”
“Prestani s tim umobolnim blebetanjem!” Morgan se našao usred
nekakve tragikomedije, bio je siguran u to. Ništa u tom danu nije bilo
stvarno.
“Zar ne vidiš da se to inficiralo? Smrzavam se, čovječe.”
“Slobodno zazivaj mamu”, nastavio je Errki. “Neću nikome reći.”
Morgan je jadno šmrcnuo. “Ti zazivaj mamu.”
“Mrtva je”, rekao je Errki ozbiljno.
“Da, istina. Sigurno si i nju ubio.”
Isprva je Errki htio odgovoriti. Riječi su mu bile navrh jezika i htjele
izaći. Zaustavio se.
“Posudiš mi svoju jaknu?” promumljao je Morgan. “Smrzavam se.”
Pogledao je Errkija. “Što ti je? Tako čudno izgledaš.”
“Pala je po stepenicama.”
Errki je napeo sve mišiće i čvrsto stezao revolver. Bilo je to tako
lako, bile su to samo riječi, no sad su ga izdale, same su iscurile iz njega
a da nije stigao prvo promisliti. Odjednom je pao na pod. Revolver je
otklizao prema zidu, čuo je tihi tresak kad je pao. Onda se kao u grču
presavio gotovo napola, nastojeći se pridržati rukama. Sve je poteklo iz
njega. Osjetio je miris vlastite utrobe, pokvarenog mesa, izmeta,
kiselina i žuči. Sitni, sjajni mjehurići što prskaju, tiho grgljanje mekih
organa koji su se zbili i počeli šištati van, zraka i plinova koji su
ispuštali najčudnije zvukove. Očajno se praćakao po podu, valjao se u
vlastitom jadu.
“Sad je i tebi loše?” rekao je Morgan uplašeno. “Ne smije ti biti.
Moraš ići potražiti pomoć! Radije ću odsjediti u zatvoru nego da
umrem od tetanusa u ovoj šupi. Ti znaš put. Idi po nekoga pa ćemo se
izvući!”
Nije se čuo nikakav odgovor. Errki je stenjao i bacakao se tako da su
mu cipele lupale po daskama. Zvučalo je to kao da ga netko cipelari, kao
da ga gura, čupa i nagurava. Nakon nekog vremena počeo je kašljati i
hračkati, ili je možda povraćao ili pljuvao, ili oboje. Morgan se stresao.
Bože, koja ludnica! Nešto u toj sobi obojicu ih je otrovalo. Neko
prokletstvo, možda, u pukotinama između trupaca, koje je polako
počelo curiti iz njih čim su kročili unutra. Činilo mu se da je prošla
cijela vječnost otkad je stajao u banci i uperio revolver. Sigurno su
poslali ljude u potragu, sigurno su pronašli auto! Shvatili su da su ovdje
u šumi. Zašto je, dovraga, stavio ceradu? Nakon nekog vremena, na
podu je utihnulo. Errki je ležao i hvatao dah. Morgan je bacio pogled na
revolver.
“Ovo je bogme bio napadaj i pol”, rekao je tiho. “Što se događa?”
Errki je počeo skupljati tijelo, komad po komad, Morganu je to
izgledalo kao da traži nešto što je izgubio. Crna kosa padala mu je u oči.
Nalikovao je slijepcu što slijepo pipa naokolo.
“Imaš vizije?” rekao je Morgan nesigurno. “Bi li mi mogao donijeti
viski?”
Errki se pridignuo u sjedeći položaj. Sjedio je presavinut i držao se
za trbuh, oči su mu bile sklopljene. Svaki mišić u tijelu bio mu je napet
kao opruga. Slina mu je curila niz bradu.
“Ne gnjavi”, progrgljao je.
“Nisam te htio gnjaviti. Samo mi je užasno zima. Mislio sam
posuditi tvoju jaknu. Je li ostalo još viskija? Možeš li ga potražiti kad
završiš s... napadajem?”
“Ne gnjavi, rekao sam!”
Začulo se tiho škripanje poliesterskih hlača kad je napokon ustao.
Prošao je sobom, pogrbljen poput starca, još uvijek s rukama na
trbuhu. Prvo je uzeo revolver, a onda otišao u sobicu. Jakna mu je bila
na krevetu, oblikovana u jastuk. Uzeo ju je, držeći se čvrsto za trbuh
drugom rukom, pa se polako odvukao natrag. Boca je stajala pokraj
radija, bez čepa. Uzeo ju je, popio velik gutljaj zureći u jezerce. Tijelu je
trebalo vremena da se smiri. Ovaj se put raspuknuo napola bez i
najmanjeg upozorenja. Život koji ga je čekao nije izgledao dobro. Zurio
je u tamnu površinu vode. Nije bila ni najmanje namreškana. Jezerce je
bilo mrtvo. Sve je mrtvo. Nitko zapravo ne želi tebe. Hoće samo ono što
im možeš dati. Morgan hoće jaknu i viski. Imaš li što dati, Errki?
Stajao je s jaknom u ruci i pio viski. Mogao je pokriti Morgana
jaknom. Prijateljska gesta. Pitanje je samo hoće li to išta promijeniti. Je
li zbog toga život vrijedan življenja?
“Nemoj sve popiti!”
Errki je slegnuo ramenima. “Imaš samo umjeren problem s
alkoholizmom”, rekao je odsutno.
“Nos me jako boli.”
“Zajedničko pljačkanje je veselje. Zajednička smrt je zabava”, rekao
je Errki i pružio mu bocu. Morgan je pio dok mu nisu suze navrle. Kad je
spustio bocu, grcao je da dođe do daha. Privukao je koljena i legao na
bok, kao da želi napraviti Errkiju mjesta u dnu divana. On nije sjeo, ali
nije ni pucao. Ali Morgan se više nije osjećao ugroženo i nije mu to bilo
jasno.
Errki je oklijevao. Vidio je slobodno mjesto na divanu i shvatio da je
to za njega. Oklijevajući je jaknom pokrio Morganova ramena. Iz
podruma se zaorio zborni smijeh i zaglušio ga.
“Šuti!” dreknuo je razdraženo.
“Nisam ni pisnuo”, rekao je Morgan. “Što ti zapravo govore? Ti tvoji
glasovi. Pričaj mi o njima, o tome kako je to. Bar ću umrijeti pametniji.”
Viski mu je intenzivno gorio u želucu; već se osjećao bolje.
“Zašto ih čuješ? Sigurno ti je jasno da ne postoje zapravo? Jednom
sam čuo da luđaci znaju da su luđaci. To mi nije jasno. Čujem glasove,
kažu. Kvragu, pa i ja ih ponekad čujem. Unutarnje glasove, kao u mašti.
Ali ja znam da je to samo mašta i ne mogu me natjerati da ih
poslušam.”
“Osim kad ti kažu da opljačkaš banku?” rekao je Errki sarkastično.
“Hej, to sam sam odlučio.”
“Kako možeš biti tako siguran?”
“Prepoznajem svoj glas kad ga čujem.”
Errki je i dalje stajao i zurio u prazno mjesto. Morgan ga je gledao s
iskrenom znatiželjom. “Pričaj mi o njima. Možeš li vidjeti kako
izgledaju? Imaju li kljove i zelene ljuske? Govore li ikad nešto lijepo? Ne
smiješ im popustiti, da tako vladaju tobom. Mislio sam da će te ugušiti,
majke mi. Možda da ja s njima porazgovaram. Možda će poslušati
nekoga izvana?” Šuplje se nasmijao. “Često je to tako, da se lude pse i
djecu šalje k susjedu.”
Strahovito se namučio da se pridigne i ostane sjediti uspravno
pokraj njega. Podignuo je ruku i triput kucnuo Errkiju u čelo. “Hej, vi
unutra! Prestanite tako terorizirati momka. Pa potpuno je izmožden.
Nađite neku drugu lubanju koju ćete ugnjetavati. Sad je stvarno dosta!”
Errki je nesigurno zatreptao. Morgan je govorio iskreno i ozbiljno, a
onda je odjednom zahihotao.
“Ima ih više? Cijela banda?”
“Više. Dva.”
“Dva na tebe jednoga? To je zbilja kukavički. Zamoli jednoga da se
pokupi, a onda se obračunaj s onim koji je šef, jedan na jedan.”
Errki se isprekidano nasmijao. “Kaput me ne zabrinjava. On leži u
kutu i drhturi.”
“Kaput?”
 Morgan ga je začuđeno pogledao. Tek su mu se sad počeli ocrtavati
razmjeri njegova ludila.
“Visio je na kuki u hodniku.”
Vrijeme se naglo okrenulo. Sve što je bilo nekoć vratilo mu se. Tu i
tamo ugledao bi lica i ruke, uzdignute obrve, okrenuta leđa, svilu i
baršun, špule s koncima raznih boja. Išao je natraške cestom punom
rupa i sa zelenim jarcima i približavao se kući. Kroz vrata unutra. Uzak
hodnik. Po stubama na kat. Sjedio je na stubi, pri vrhu. Otac je napravio
to stubište od borovine. Drvo je puno uskih, škiljavih očiju koje ga
uvijek promatraju.
“Samo je visio ondje. Očev kaput. U njemu nije bilo ničega, samo
zrak. Malko je lepršao na propuhu s tavana. Jedanput se izvrnuo,
upravo kad se ona skotrljala dolje i pokrenula zrak.”
“Skotrljala dolje?”
Morgan ga je znatiželjno pogledao.
“Moja majka. Posrnula je na stubama. Ja sam je gurnuo.”
“Zašto?” Morgan je spustio glas. “Mrzio si je?”
“Svima sam rekao da sam je gurnuo.”
“Ali nisi? Ili nisi siguran? Zašto si to onda rekao?”
Errki je pred sobom vidio slike, treperile su na hrapavom drvu.
Dignuo je ruku i pokazao. Morgan je ne razmišljajući okrenuo glavu i
pratio njegov prst pogledom. Vidio je samo prljavo drvo. Errki je šutio.
“Hej”, rekao je Morgan i pridignuo se, “bilo bi divno kad bi tvoji
glasovi mogli razgovarati s tuđim glasovima umjesto s tobom. S
glasovima drugih pacijenata u bolnici. Onda bi se mogli svađati među
sobom i ostaviti vas na miru. Jebote, ponekad sam stvarno genijalan.
Znaš kako ćeš raskrstiti s njima? Dobra stara strategija. Zavadi ih, onda
će se na kraju međusobno dotući. Dodaj mi bocu!”
Errki je dohvatio bocu s poda i ostao sjediti s njom.
“Daj mi je. Hoću još!”
Pružio je ruku i htio je uzeti. Errki ju je i dalje držao. “Onaj tko je u
sukobu s izvorom umrijet će od žeđi”, rekao je smrtno ozbiljno. Onda je
prepustio bocu Morganu.
Morgan je popio dva gutljaja. “Zašto je tvoja majka pala niz stube?
Pričaj mi o tome. Možemo se praviti da sam ja tvoj liječnik. Dosta sam
dobar, samo mi moraš dati šansu. Hajde, reci stričeku Morganu. Hajde.
Reci onda svome prijatelju pa će se sve srediti.”
Tiho se zacerekao. Zapravo je bio poprilično pijan.
Errkijeve ruke klizile su po bedrima crnih hlača. Jednu je ruku
stavio na pištolj i osjetio je da se smiruje. Šaka mu je pasala u pištolj
kao u rukavicu. Bio je u tome neki smisao; nešto je to značilo.
“Šivala je za druge ljude.”
“Bila je krojačica?”
“Svilene vjenčanice. Odijela i kostime. Ili bi mušterija došla sa
starom odjećom koju je trebalo rasparati i ponovno sašiti. Time se
bavila. Parala je jedno staro odijelo.”
“Gutni malo”, prekinuo ga je Morgan. “Teško je kopati po starim
uspomenama.”
Errki je otpio gutljaj. U podrumu je vladao muk. Prašina se slegnula,
sve je bilo sivo. Na jedan suludi trenutak pomislio je da su otišli. U
tišini je njegov glas bio kristalno čist. Njegov vlastiti glas. Riječi nisu
bile unaprijed isplanirane, samo su nadolazile, a kad ih je u sumnji htio
povući, nadošle bi nove riječi koje su htjele van. Jedna je išla za drugom,
a on ih nije imao snage zaustaviti.
“Igrao sam se na stubama”, rekao je tiho. “Imao sam osam godina.”
Nisi se igrao. Postavljao si zamku. Ne krivotvori činjenice ovdje, bili
smo prisutni i vidjeli smo. Kaput te vidio, visio je u hodniku.
Errki je zastenjao. Njegov je bijes sve više rastao. Ili je to bio očaj?
Kako je mogao sjediti tako otvorenih usta i pustiti da smeće samo curi
van? Bolest, smrt i jad. Puževi, crvi i žabe. Bijesno je zabacio glavu.
Morgan je slušao. Errki je osjećao da sluša, na vrlo fizički način, kao
koža uz kožu, a on nije mogao podnijeti dodir. Čak ni od Sare s valom. U
mislima je čuo lijepu harfu koja je uvijek pratila njezin glas.
“Zašto na stubama?”
Morgan je i dalje pio. Zasad nije imao drugih planova nego da se
napije kao majka. Kratkovidan, ali ugodan cilj. “Mislim, nema baš puno
mjesta na stubama.”
“Stube”, rekao je Errki teško. “Tavan. Svjetlo je gorjelo dolje u
hodniku. Čuo sam zvuk šivaće mašine. Kao urica. Igrao sam se na
stubama jer sam joj htio biti blizu.”
“Scena je postavljena”, konstatirao je Morgan. “Drama može početi.
Svjetlo gori, šivaća mašina radi, mali Errki ima osam godina.”
“Pronašao sam neke stare flaksove u podrumu i napravio sam
žičaru. Išla je od najviše stube na tavanu sve do prizemlja.”
Morgan je zinuo. “Postavio si vražji flaks!”
“Probušio sam rupu u praznim kutijama šibica i od njih napravio
kabine. Napunio sam ih bademima i grožđicama koje sam slao dolje.
Uspjela je sići samo dvije stube jer je zvonio telefon. Viknula je: ‘Errki,
možeš li se javiti?’ Nisam htio, bio sam zauzet igrom. Upravo sam bio
napunio kabinu bademima. Sjedio sam na stubama i čekao. Onda je
izašla iz sobe i koraknula, zapela stopalom za flaks i posrnula niza
stube. Uvijek je bila tako tiha, no sad je bučila. Kotrljala se i bubala niza
stube, kao da je netko bacio komad namještaja.”
Morgan je zanijemio. Oči su mu blistale kao djetetu koje sluša priču,
neku pomalo jezivu.
“Sjedio sam na trećoj stubi, uza zid. Strmoglavila se i nije stala sve
dok nije bila na podu. Ovila se oko ograde.”
“Slomila je vrat?” Morgan je šapnuo. “Ti si tako jebeno čudan.
Odjednom si potpuno normalan i razumljivo pričaš. Zašto si odjednom
potpuno normalan?”
Errki kao da se probudio i pogledao ga je. “Prvo me koriš da sam
lud, a sad se moram pravdati zašto sam normalan. Naravno da sam
normalan. Jesi li ti normalan? Pljačkaš banke, a i nos ti trune.”
“Ali od čega je umrla?”
“Sva joj je krv istekla iz tijela.”
“Molim?”
“Sva, kompletno, na usta. Nekako je pumpala van, kao slap i u dnu
stubišta napravila se lokva. Vidio sam lampu sa stropa kako se
odražava u krvi i Kaput kao tamnu sjenu. Telefon je zvonio, ali nisam se
mogao javiti. Morao bih stati u veliku lokvu krvi i raznio bih je po kući,
po tepisima i podovima. Nakon nekog vremena prestao je zvoniti.
Odvezao sam flaks i skrio ga u džep. Mirno sam sjedio i čekao. Krv joj je
prestala teći iz usta, lice joj je bilo sivo poput kamena. Prije ili poslije
netko će doći, pomislio sam. Otac, ili neka mušterija. Netko. Ali nitko
nije dolazio. Ne prije nego stoje površina krvi postala zagasita pa više
nisam vidio odraz lampe.”
Napokon je ušutio. Nije osjećao olakšanje, samo prazninu. Dohvatio
je revolver. Jedan jedini metak u bubnju. To je moralo nešto značiti,
sigurno je bio namijenjen njemu. “Čovječe, ali krv iz usta. Zašto?’
“Daj mi malo viskija.”
“Je li razbila glavu?”
“Bila je krojačica.”
“To si već rekao.”
“Parala je staro odijelo. Šav po šav žiletom. Uvijek bi stavila žilet
među usne ako je trebala malo poderati tkaninu ili promijeniti položaj
na stolici. Onda je zazvonio telefon. Hodala je sa žiletom u ustima, stala
na prvu stubu i poplela se o flaks. Žilet joj je nestao u grlu.”
 Morgan se zagrcnuo. Nesvjesno je stavio ruku na vrat. Osjetio je
puls kako mu tjera krv pod ljepljivom kožom. Od pomisli kako guta žilet
gotovo mu je došlo da povrati.
“Djeluješ mi skroz bistro u glavi”, rekao je oprezno. “Možda si samo
bio predugo u ludnici? Pa to s tvojom majkom bila je nesreća. Ti tu
ništa nisi mogao. Osim toga, prokleto je glupo staviti žilet u usta. I
prokleto glupo preuzeti krivicu za to.”
“Ja sam postavio flaks.”
“Ali samo si se igrao, zar ne? Ovime je ta epizoda arhivirana kao
nesretan slučaj.”
Htio ga je utješiti, ali nije izgledalo kao da je djelovalo.
“Mi ljudi mislimo da sami upravljamo svoji životima”, rekao je Errki
polako. “Ali nije tako. Stvari se samo događaju.” Obojica su dugo šutjeli.
“O čemu razmišljaš?” rekao je Morgan nakon nekog vremena.
“O jednom farmeru kod kuće. Johannesu.”
“Pričaj mi onda o Johannesu. Baš nas je krenulo.”
Morgan je imao osjećaj kao da je vrijeme stalo. Budućnost nije
postojala, samo sadašnjost. Samo on i Errki zajedno među zidovima od
crnih trupaca. U tamnome i ugodnome. Viski mu je gorio u žilama i
osjećao se kao da lebdi.
Errki je razmišljao o Johannesu. Sivom, naboranom i suhom starcu
ugašena pogleda. Imao je osjećaj da se prepoznaje u njegovu pogledu,
kao da su rod. Oči bez nade. 1 iznenada je jednog dana bio ondje, navrh
ljestava.
“Propio se. Umrla mu je žena i Johannes se usukao kao suha šljiva u
samo nekoliko mjeseci.”
“Zvuči kao moja mama nakon što je otac umro”, komentirao je
Morgan.
“Počeo je piti. Pio je cijelo vrijeme, bez stajanja, mjesecima. Ljudi su
odlazili k njemu da mu pomognu, ali uzalud.”
“I ubio se alkoholom?”
“Ne. Nakon nekog vremena probudio se i otrijeznio, nakon što je
podijelio bocu rakije sa svećenikom.”
“Zvuči kao prvoklasan svećenik.”
“Svećenik me vidio i povikao, ali nisam stao. Mogao sam, ali sam
izjurio na vrata što sam brže mogao i sakrio se iza staklenika.”
“A zašto je vikao?”
“Nemoj me toliko gnjaviti.”
Errki se okrenuo i zgrabio bocu. Morgan ju je pustio.
 “Johannes je dobio posao kod svećenika. Kao domar. Ličio je crkvu.
Stajao je navrh visokih ljestava i marljivo radio. A onda je naišao Errki
Johrma. Johannes nije ništa čuo, bio je okupiran poslom, osim toga
pjevušio je, takav sretan i trijezan. Ja sam bio razočaran zbog toga.
Počeo je izgledati kao svi drugi. Ali viknuo sam mu. Viknuo sam ‘HEJ TI
GORE!’ O Isuse, kako je poskočio! Od pukog se straha odgurnuo i ljestve
su napravile velik luk. Pao je natraške.”
“A sranje!”
“Udario je u najviši kamen u nizu. Ostao sam stajati i zuriti u
njegovu razbijenu glavu. Noge su mu nekoliko puta trznule prije nego
što se smirio. Sakrio sam se iza nadgrobnog spomenika. Onda je
dojurio svećenik, čuo sam kako jauče i vrišti.”
“I preuzeo si krivicu?”
“Pa i bio sam kriv.”
“Joj”, rekao je Morgan, “kako jedan momak može biti toliko
apsurdan pehist? Jesi li rođen na petak trinaesti?”
“Poslije su došli po mene kući.”
“Što si im rekao?”
“Ništa. Nestor mi je rekao da šutim.”
“Nestor?” Morgan je protrljao oči. “Kako si se uspio uvaliti u toliko
očaja, nije mi jasno. Mislio sam da sam ja pehist. Ali što je s ovom
ženom koju su jučer našli? Je li i to bila nesreća? Samo mi ispričaj što je
bilo.”
Errki se polako okrenuo prema njemu. “Kao što rekoh. Stvari se
samo događaju.”
“To je ipak malo površno objašnjenje, zar ne? Murja će te ispitivati.
Moraš smisliti što ćeš im reći.”
“Ja sam val”, rekao je Errki dramatično. “Lomim se samo jedanput.”
“Onda mislim da im to trebaš i reći. Brzo će te vratiti u ludnicu.”
Obrisao je čelo. “Nos me boli”, požalio se.
Errki je slegnuo ramenima. “Možeš si srediti nos snagom volje ako
se malo potrudiš.”
“Ma je li?”
“Moraš otjerati upalu. Svim silama. Moraš se sam zacijeliti.”
“Pa nisam ja neki vražji Kinez. Ne vjerujem u takve stvari.”
“Zato ti i je loše.”
“Ne možeš mi to radije ti?” rekao je sarkastično. “Nisam se u stanju
više naprezati. Mlitav sam kao žele.”
“Moraš to s£m.”
 “To sam si i mislio”, rekao je potišteno. “Nego”, sjetio se, “vidio sam
jednom nekog tipa na televiziji. Mogao je razbiti čašu čistom snagom
volje. Izgledalo je impresivno. No zapravo je to samo filmski trik.”
“Razbijanje čaša snagom uma nije baš naročito impresivno”, rekao
je Errki. “I ja to mogu. Staklo je cijelo vrijeme napeto, lako je.”
“Ma vidi ti njega! Trebao bi putovati naokolo i nastupati!”
“Ne da mi se.”
“A tko te to naučio?”
“Vrač. U Central Parku.”
“Dobro da imaš smisao za humor. Trebat će nam.”
“Znaš što je on mogao? Mogao je nategnuti kožu na šakama tako da
bi popucala.”
“Nastupaj za mene onda. Samo nemoj razbiti bocu s viskijem.”
“Ovdje nema čaša”, rekao je Errki zamišljeno. “Samo nekoliko
razbijenih prozora.”
“Izgleda da je netko bio i obavio to prije tebe.”
“Ali ima nekoliko velikih komada u onom prozoru”, rekao je Errki i
pokazao prema prozoru koji je gledao na dvorište.
“Razbij onda njega”, rekao je Morgan u iščekivanju. Silno ga je to
zabavljalo, no istovremeno je imao ružan osjećaj da bi se nešto moglo
dogoditi.
Errki je polako ustao s divana. Zurio je u prozor i spustio se na pod.
Pognuo je glavu i sklopio oči. Morgan ga je gledao s mješavinom ushita
i melankolije. Zurio je u staklo uglavljeno u gornji desni dio okvira.
Sunce ga je obasjavalo izvana. Errki je bio tih kao bubica, ukipljeno je
sjedio. Morgan je bezvoljno pomislio da bi možda trebao donijeti kakvu
odluku o tome što će dalje. No vrućina i viski iscrpili su mu svu snagu, a
bilo je tako divno samo sjediti i drijemati. Život mu nije išao onako
kako je mislio da hoće. Nije ni Errkiju. Izgledao je smiješno dok je tako
sjedio na podu, poput stijene čvrsto klupko snage volje. Morganu je
sinulo koliko je mršav, tanahan poput kukca. A sad mu je htio pokazati
svoju sposobnost razbijanja stakla. Bilo je gotovo bolno pomisliti
koliko će razočaran biti kad se ništa ne dogodi. Pitao se što da mu kaže
da ga utješi. Možda da okrivi viski, da mu je on oduzeo moći.
Onda je staklo prsnulo. Nije se rasprsnulo krhko, kako je iz zabave
zamišljao, rasprsnulo se uz prasak i krhotine su pljuštale po cijeloj sobi.
Morgan je poskočio i u srcu osjetio ubod straha. Errki je još uvijek
sjedio na podu. Onda je dignuo glavu i pogledao oko sebe. Izgledao je
pospano. Isprva. No ubrzo je izgledao začuđeno. “Nešto nije u redu”,
rekao je.
Pošao je prema vratima.
“Nešto nije u redu? Kako si to uspio?” Morgan je izgledao
izbezumljeno. “Kamo ćeš?”
“Van” rekao je Errki. “Idem nešto provjeriti.”

Kannick je spustio luk. Stajao je možda trideset metara dalje i

gledao prazan prozor. To da ga je pogodio nije možda bio neki naročit
poduhvat, no svejedno je pucanje u proziran, blještav prozor bilo
izazov, a zvuk kad je strijela prošla kroza nj bio je lijep. U mislima je
upravo pogodio oko generala Crooka. Prišao je bliže i zagledao se u
kuću, koja je bila prazna, napuštena i nekako potonula na
popodnevnom suncu. Znao je da će u kući pronaći strijelu, zabodenu u
neki zid unutra. Ogledao se da nađe još neku metu, jer u tobolcu mu je
ostala još jedna strijela. I sad je već bilo dosta kasno. Neugodnosti koje
su ga čekale kući u Gutebakkenu nisu ga zabrinjavale. Točno je znao što
će se dogoditi i doživio je to već toliko puta da se nije bojao. Jer bilo je
to tako jadno predvidljivo. Odrasli nemaju baš puno mašte. Možda će
Margunn pronaći neko drugo mjesto da sakrije ključ ormara. Gore od
toga teško da će biti. Osim toga, bit će joj drago da je pronašao
izgubljene strijele, jer je znala da ga to jako brine. I naći će novo
skrovište. To je sve. Zurio je u staru kuću, sive trupce, ravne kamene
stube pred vratima i prazne prozore. Puno je puta bio unutra. Povirio je
u sve ormare, čak je i spavao na starome divanu u dnevnoj sobi. Zurio
je u vrata. Na drvu je bilo nekoliko tamnih mrlja, odlučio je nanišaniti
jednu od njih.
Bio je poglavica Geronimo. Vrata su bila meksički vojnik, a tamna
mrlja njegovo srce. Neprijatelj. Oni koji su silovali i ubijali plemenske
žene i djecu. Mrzio ih je iz dna svoje poglavičke duše!
Taj je put htio pucati klečeći, kako poglavice uvijek pucaju. Bio je to
veći izazov. Kleknuo je i izvukao posljednju strijelu iz tobolca. Imala je
dva žuta pera i crvenu strelicu.
Zataknuo ju je za tetivu i uspravio leđa. Kroz nišan je vidio da je luk
poravnat. Vidio je vlažne mrlje i odabrao jednu otprilike na sredini
vrata, malo lijevo prema mjestu gdje je nekoć bila kvaka. Onda je
povukao. Osjetio je kako mu je stabilizacijska pločica kliznula pod
bradu i dodir tetive koja mu je stajala tik iznad vrha nosa.
The Apaches will always be!
Samo sitno poravnavanje i imao je svoju mrlju u nišanu.
Odsutno je primijetio da se nešto dogodilo. Vrata su se otvorila i na
njima se pojavila crna osoba. No mozak je već izdao naredbu, otpustio
je tetivu; htio je spustiti luk, ali nije mogao spriječiti strijelu da poleti.
Vinula se od tetive brzinom od preko sto metara u sekundi.
Nije se čulo ništa kad je pogodila. Errki je zapanjeno stajao na
stubama i samo se mrvicu trznuo. Kannick je vidio žuta pera što su
stršila iz crnih hlača. Errki je izgledao iznenađeno, ali nije ni pisnuo.
Oklijevajući je pomaknuo ruku da izvadi strijelu. Tad je spazio
Kannicka. Debelog dječaka.
Prepoznao je odrpane hlače i nabubreno tijelo. Sad je shvatio što je
nosio u kovčegu, onom koji je grčevito držao dok je jurio niz cestu
sluđena pogleda. Luk. Sad ga je spustio, sjajio je crveno na suncu, a
strijela koju je upravo ispalio stršila je iz njegovog desnog bedra. Nije
boljelo. Primio je strijelu uz samu tkaninu hlača i stisnuo zube. Kliznula
je van, dosta lako. Istog je časa osjetio da se nešto otpustilo, neka
zapeta kvačica koja se otvorila. Dječak se okrenuo i potrčao.
Errki je učinio nešto što nije godinama. Potrčao je za njim. Topla
mu je krv potekla niz bedro. Kannick je hvatao dah, no nije ni pisnuo
dok je bezglavo jurio odande. Nakon nekog vremena ispustio je luk,
iako nikad nije mislio da bi to ikad mogao učiniti, ali sputavao ga je, a
mračna prikaza - Errki Johrma - bila mu je za petama! Nakon nekog
vremena otkad je shvatio ozbiljnost situacije, tijelo mu je ostalo bez
snage i ispraznio se u trenu. Nije se više mogao usredotočiti, počeo je
zapinjati za grane i grmlje i pomislio je, ako sad padnem, sva nada je
izgubljena. Trčao je da sačuva živu glavu, jer htio je kući u Guttebakken.
Kući k Margunn i svima ostalima, u sigurnost svakodnevice u toj ružnoj
kući, i Philipu koji hripa u susjednom krevetu. Kući Christianu, snu da
pobijedi sve ostale na prvenstvu Norveške, kući večerama i domaćem
kruhu, treperavom televizoru i čistoj posteljini svaki drugi tjedan.
Život mu je odjednom postao tako drag, nešto za što se želi boriti, i taj
mu je osjećaj bio silan i potpuno nov.
Tad je posrnuo. Opružio se koliko je dug i širok, na nos u suhu travu.
Nije odustajao, još se uvijek borio; morao je naći nešto čime će se
braniti, tako da ubije progonitelja prije nego što progonitelj ubije
njega! Prokopao je oko sebe da pronađe kakav štap, no našao je samo
suhe grančice, nije bilo čak ni kamena koji bi bacio. Iscrpljen, vidio je
kako mu život ističe, prolazi pred očima. Odustao je. Sklupčao se i
ostao ležati. Kannick nikad nije mislio da će umrijeti tako mlad.
Upregnuo je posljednje snage da se pripremi. Errkijevi su se koraci
približavali. Nakon nekog vremena stali su pokraj njega. Bio je lud.
Neće se ponašati onako kako bi se ponašao netko drugi. To je bilo
najgore: to što ne zna što ga čeka. No sve su mu priče koje je čuo o
Errkiju prošle kroz glavu.
“Tko se vuka boji ne bi trebao u šumu”, šapnuo je Errki.
Kannick je čuo tihi glas. Ostao je ukočeno ležati, već je ionako
praktički bio mrtav. Nije se imalo što reći. Ipak je oprezno okrenuo
glavu i vidio djelić Errkijeve crne nogavice, njegov impresivni hod.
Rana ga očito nije zabrinjavala. Još jedan znak da je tip lud. Sigurno
uopće ne osjeća bol, ni vlastiti, a sigurno ne ni tuđi. Bio je bezosjećajan.
Ludost, pomislio je Kannick, to je bezosjećajnost prema svima oko
sebe.
“Ustani.”
Glas nije bio prijeteći. Imao je u sebi dašak čuđenja. Kannick je s
mukom ustao. Cijelo je vrijeme imao pognutu glavu. Uskoro će dobiti
za uho, morao je najgori dio primiti čelom i sljepoočnicom. Izravna
pljuska u debeli obraz Kannicku je bila najgora noćna mora. Njezin
zvuk bio je tako ponižavajući. No ništa se nije dogodilo.
“Kreni prema kući”, rekao je Errki kratko.
Bilo je nešto prijeteće u činjenici da nikad nije povisivao glas. Tako
govori sadist, netko tko voli mučiti i nanositi bol. Glas mu je bio tako
svijetao i tih, nije pristajao ostatku njegove pojave, i bio je nevjerojatno
jeziv ovako izbliza. Pogotovo oči, u koje se nije usudio pogledati, dugo
je to odgađao jer je mislio da će tad biti gotov.
Prema kući. Skrivao se u staroj kući, bio je ovdje u brdima cijelo
vrijeme. Uopće nije bio na putu prema Švedskoj kao što su rekli na
radiju. Ući u tu staru kuću s Errkijem bilo je kao da ulazi u kraljevstvo
smrti. Takav je osjećaj imao. Iznutra se neće tako dobro čuti ako bude
vrištao upomoć. Počeo se silovito tresti. Pomislio je da sad slijedi
kazna za sve što je ikad napravio.
Ako se ne popraviš, Kannick, ne znam što će biti s tobom u budućnosti.
Budućnost, koja ga nikad nije zabrinjavala, ne samo da ga je
dostizala nego je čak i nestajala. Možda će umrijeti bolnom smrću.
Jedino čega se Kannick uistinu bojao bili su bolovi. Tijelo mu je počelo
podrhtavati tako da mu se salo treslo i mreškalo. Iako, mogao se još
onesvijestiti, polako potonuti kroz vrijes, bilo što samo da se izvuče iz
te noćne more usred koje se našao. Ali nije imao kamo otići pa se nije
onesvijestio. Errki je čekao. Bio je strpljiv jer je bio siguran da će
pobijediti, siguran da mu Kannick nema šanse pobjeći.
Tad je ugledao revolver. Usred očaja, sinula mu je pomisao,
pomisao iz duše pred smrt: kad bi mu barem mogao sprašiti metak u
čelo, umjesto da ga muči i nanosi mu bol. Bila je to Kannickova
posljednja nada. Polako je pošao kroz travu. Ni sam nije znao kako
uspijeva vući noge za sobom; išle su protiv njegove volje, prema kući,
onamo kamo on nije htio, prema kraju. Errki je polako išao za njim.
Zataknuo je revolver za pojas s velikom kopčom i rukom se držao za
ranu od strijele. Jako je krvarila, ali samo je trebalo nečime povezati
ranu da se zaustavi krvarenje, nije bilo gore od toga.
“Bojiš se”, konstatirao je Errki.
Kannick je stao. Pokušao je ustanoviti što je luđak mislio. Je li to
možda uvod u mučenje? Da ga prvo uljuljka a onda mu zada smrtni
udarac? Da se obraduje njegovu strahu kad mu sine da će ipak
umrijeti? Toliko se zamislio da je još uvijek stajao na stazi. Errki ga je
morao pogurnuti. Kannick je poskočio i tiho zacvilio, ali nije mu se
ništa dogodilo. Nastavio je hodati, sve dok se kuća nije pojavila među
drvećem. Mislio je da su trčali cijelu vječnost, a zapravo je to bilo samo
dvjestotinjak metara. Zaustavili su se u dvorištu. Tad je Kannick
doživio drugi šok. Na vratima je stajao plavokos muškarac.
Bila su dvojica. Jedan koji će ga držati i drugi koji će ga mučiti. Opet
se pokušao onesvijestiti, pokušao se srušiti, ali koljena su ga čvrsto
držala. Umrijet ću ovdje, pomislio je i zatvorio oči. Pognute glave čekao
je pucanj. Errki ga je gurnuo u leđa. “Onaj tamo hoće da ga se zove
Morgan.”
Morgan je zurio u njega razrogačenih očiju. “Hej, Errki! Zar si išao u
klaonici kupiti mast?”
Bio je navaljen na okvir vrata i u nevjerici gledao Kannickove
impresivne podbratke i bedra koja su imala isti opseg kao Errkijev
struk.
Kannick je krišom gledao njegov nos.
“Pogodio me u bedro.”
“Jebemu, Errki, krvariš kao svinja!”
“Pa rekao sam ti da me pogodio.”
Sagnuo se i uzeo strijelu. “Ovime.”
Morgan ju je znatiželjno pogledao, pogladio žuta i crvena pera.
“Čovječe. Igraš se Indijanaca? Ima li u blizini i neki kauboj?”
 Kannick je snažno odmahnuo glavom.
“S-samo sam v-vježbao”, promucao je.
“Vježbao? Za što?”
“Za juniorsko prvenstvo.”
Dugo nije disao. Riječi je izdahnuo u grcajima. Errki je jasno čuo
zvuk gajdi, ne sasvim čistog tona.
“Uvedi ga unutra.”
Morgan se povukao natraške i napravio im mjesta. Errki je gurao
Kannicka pred sobom, razmišljajući čime da poveže bedro da zaustavi
krvarenje.
“Moram kući”, rekao je Kannick i ukopao se na mjestu.
“Sjedni na divan”, rekao je Morgan oštro. “Prvo moramo raščistiti
situaciju. Možda nam budeš koristan za nešto.”
Morganov je nos nagnao Kannicka da nekontrolirano bulji. Izgledao
je gore nego ikad, poluotkinuti dio zloslutno se njihao, a boja mu je
podsjećala na truli krumpir. Ugledao je bocu viskija na podu, radio na
prozoru i svoju strijelu koja je stršila iz susjednog zida. Onaj s
kovrčavom kosom bio je vidno pijan. To ga nije nimalo utješilo. Onda je
došlo pitanje kojeg se pribojavao.
“Zna li netko gdje si?”
Ne. Nitko nije znao. Nisu znali gdje ni gdje da ga traže, osim ako
Margunn ne bude dovoljno bistra da provjeri ormar; tad bi vidjela da
nema luka i zaključila da je on u šumi.
Ali šuma je velika. Mogla bi proći vječnost dok ga ne pronađu, a
osim toga će dugo čekati prije nego što ga uopće počnu tražiti, a za
početak bi poslala samo Karstena i Philipa. A oni su nevjerojatno lijeni i
ne snalaze se dobro u šumi.
“Odgovori!” rekao je Morgan pa štucnuo.
“Ne”, prošaptao je Kannick. “Nitko.”
“Neugodno, zar ne?”
Kannick je pognuo glavu. Bilo je i gore nego neugodno, bio je to kraj
svega.
“Da nemaš slučajno hladno pivo?”
Morgan je obliznuo usne. Kad ga je to upitao, osjetio je strahovitu
žeđ.
Kannick je očekivao nešto drugo. “Imam bombone”, promumljao je.
“Dobro. Daj onda bombone. Nemam više sline u ustima.”
Kannick je zavukao ruku u džep i izvadio bombone od sladića.
Morgan mu je oteo kutiju, neko se vrijeme mučio sa slijepljenom
masom bombona pa stavio tri u usta.
“Da se predstavimo”, rekao je mljackajući. “Ovo je Errki. Opsjedaju
ga zlodusi, koji razgovaraju s njim cijelo vrijeme i gone ga. Ja sam
Morgan i traže me za jednu jutrošnju egzibiciju. Ubijamo popodne
zajedno. Ovaj luđak mi je upropastio nos”, dodao je. “Samo da znaš da
se s tim tipom ne treba šaliti.”
Kannick je ozbiljno kimnuo. Znao je to.
“I ostaješ nam ti. Tko si ti?”
Ja bih se htio zvati Geronimo. Veliki Tragač. Strijelac Svih Strijelaca.
“Oprosti, nisam čuo.”
“Kannick.”
“Kako je živjeti s takvim imenom?”
“Snalazim se nekako”, rekao je bezvoljno.
“Ha! Dečko ima smisla za humor!”
Errki se spustio na pod. Našao je svoju kožnatu jaknu i ogrnuo se
njome pa objema rukama obujmio bedro. “Vidio sam ga prije”, rekao je
tiho.
Morgan ga je iznenađeno pogledao.
“A gdje to?”
“Na farmi ubijene žene.”
“Molim?”
Morgan se okrenuo Kannicku. “Vidio te? Ti si onaj dječak koji se
igrao u blizini? Kojeg su spominjali na radiju? Ha?” Kannick je spustio
pogled.
“Ajajaj, ovo je ozbiljno. Kvragu sve, vidio te, Errki. Moramo ga se
riješiti!”
Iz Kannicka je izašao piskutav cvilež, kao da je netko stao na
gumenu igračku. Dugačke trepavice zatreptale su od straha. “I
razgovarao si s murjom, čujem?”
Kannick nije odgovorio.
“No dobro. Errkija nije briga za takve stvari. On ti je malo čudan.
Zapravo smo prijateljski nastrojeni. Samo nam je malo dosadno. Sad
sjedimo ovdje i čekamo noć. Kad smo već kod toga”, rekao je Morgan,
“tek noću Errki poludi. Zubi mu počnu rasti i zašilje mu se uši. Zar ne,
Errki?”
Errki nije odgovarao. Dugo je ispod oka gledao Kannicka. Od straha
su zasjale oči na debelom licu. Žvakao si je donju usnu i sva mu je boja
napustila lice.
“Hej”, rekao je Morgan, “da nemaš slučajno sa sobom termosicu i
užinu? Umiremo od gladi.”
“Imam čokolade u kovčegu. Ali sigurno se već rastopila.” Errki je
reagirao istog časa. Uspentrao se na noge i mahnuo prstima. “Idi po
kovčeg!”
“Stani malo”, rekao je Morgan tiho. “Ti odi po njega, inače će mali
samo pobjeći. I moraš podijeliti sa mnom!”
Errki je odšepao van. Bacio se u potragu za kovčegom. Ogledavao se
po grmlju, cijelo vrijeme čvrsto držeći ranu. Nakon nekog vremena ga
je pronašao, a malo dalje našao je i luk. Odteglio je opremu sa sobom
natrag i otvorio kovčeg. Unutra je bilo nekoliko strijela i mnogo stvari
za koje nije znao što su. I čokolada. Jedan Mars i jedan Snickers. Prsti su
mu se tresli kad ih je uzeo i polako ušao u kuću s čokoladom u svakoj
ruci. Snickers i Mars, Snickers i Mars. Meka, polurastopljena čokolada.
Jedna s kikirikijem i karamelom, druga s nugatom. Omot je šuškao.
Ušao je u sobu. Vagao ih je u rukama. Obje su dobre. Volio je Snickers,
ali Mars mu je oduvijek bio omiljen; bilo mu se nemoguće odlučiti, a
mogao je dobiti samo jednu. Morgan je skočio i oteo mu Snickers. “Ja
ću njega. Ti uzmi Mars. Debeli zauzvrat može dobiti viski.”
Kannick je virnuo prema boci na prozoru. Nikad nije imao ništa
protiv malo piva. Pijanstvo mu je općenito bilo super, ako ne bi došlo
prebrzo, ali žestice nije volio. Odmahnuo je glavom. Druga dvojica bila
su zauzeta jedenjem čokolade, lickali su i mljackali kao dva djeteta. U
očaju se htio nasmijati, no iz usta mu je izašao samo bijedan jecaj.
“Nećemo ti ništa”, rekao je Errki i pritom se čudno nasmiješio.
“Nismo o tome još raspravili”, rekao je Morgan pa progutao zalogaj.
“Nema ništa što nam treba. Osim čokolade.”
“Možda nam buncek može pomoći”, rekao je Morgan. “Ionako će
sve otići k vragu. Sa ili bez Jannicka.”
“Kannicka”, rekao je Kannick.
Morgan se nadlanicom obrisao oko usta. “Ti bi doma mami, meni
se čini.”
“Radije ne bih.”
“Ma nemoj? A kamo bi ti?”
“U Guttebakken.”
Glas mu je poprimio prkosan ton, kao da mu se vratila nada da ga
ipak neće ubiti. To što su tako oduševljeno jeli čokoladu učinilo ih je
puno ljudskijima.
“A što je to?”
“Popravni dom”, promrmljao je.
 Morgan se nasmijao. “Ajme, pa mi smo svi istog kova. A što si ti
napravio u svom mladom životu da si završio ondje? Osim što si
previše jeo.”
”To je poremećaj metabolizma”, rekao je Kannick.
”To je i moja mama govorila kad je bila u najgoroj fazi. Popij si viski,
to će ti ubrzati metabolizam.”
“Ne, hvala”, prošaptao je. Pomislio je na Margunn. Pokušao je
zamisliti što radi. Koliko je već puta pogledala na sat. Sigurno će proći
još neko vrijeme prije nego što se zabrine. Imao je običaj dugo izbivati.
Vjerojatno se neće zapitati gdje je prije večeri. Dakle, počet će
pogledavati na sat oko osam pa pustiti da prođe još jedan sat prije
nego što pošalje Karstena i Philipa u potragu. Svašta se moglo dogoditi
dotad! Dugo je još do večeri, cijelo more vremena, a on s&m s dvojicom
luđaka, od kojih jedan ima i revolver! U očaju je ipak bacio pogled na
viski. Morgan je to primijetio.
“Slobodno uzmi. Nitko se ovdje nema zašto sramiti.”
I Kannick je pio. To mu je bila jedina šansa za bijeg. Prvi gutljaj
izazvao je unutrašnju eksploziju, koja je počela u grlu i intenzivnim se
žarenjem širila nadolje prema trbuhu. Grčevito je udahnuo i obrisao
malo suza.
“Još tri-četiri gutljaja”, Morgan ga je ohrabrivao. Sjedio je na podu i
oblizivao prste. “Blagodati će uslijediti nakon nekog vremena. Pričaj
nam zašto si u popravnom domu.”
“Otkud ja znam”, rekao je Kannick, zapravo malo ljuto, zbog čega je
odmah požalio. Možda je uvrijedio Morgana.
“Onda ne znaš zašto su te odrasli tamo smjestili? Pa ništa ti ne fali.
Misliš da ja krivim svoju majku za to što pljačkam banke? Ili da Errki
krivi svoju majku za gužvu u svojoj glavi?”
Kannick je uputio Errkiju brz pogled. Pljačkaš banaka? “Pa pročitaj
što mu piše na majici. On sigurno krivi ‘druge’, rekao bih.”
Morgan ga je začuđeno pogledao. “Čuj ti njega! Provociraš? Errki,
brani se, čovječe!”
“Zar sam napadnut?” rekao je Errki samo. Pokušavao je iščeprkati
kamenčić iz potplata tenisice. Onda je počeo izvlačiti vezice.
Namjeravao ih je zavezati oko bedra. Još je krvarilo. Kannick se
meškoljio na divanu. Trebao je cijeli za sebe, prelijevao se poput
pudinga i svaki put kad se pomaknuo, opruge su škripile. Morganu se
odjednom zavrtjelo i počelo mantati. Što to izvode? Dokad će ovdje
sjediti? Iz nekog razloga nije mogao podnijeti pomisao da ostane sam.
Da bi ga Errki mogao ostaviti, da se više nikad neće vidjeti. Nije imao
nikog drugog. Ta sparna, prljava soba, omamljenost od viskija, Errkijev
tih ugodan glas i debeli dječak spuštena pogleda - nije htio da to ikad
završi. Ta mu je pomisao oduzela dah. Zbunjeno je posegnuo za bocom.
“Korijen, stabljika i list”, promrmljao je.
Kannick je sad shvatio da su obojica ludi. Možda su zajedno pobjegli
iz ludnice. Dvije tempirane bombe. Bolje da šuti.
Disao je najtiše što je mogao. Errki se spustio na pod. Sjedio je
naslonjen leđima na stari potrgani ormar. Sad je bilo mirno. Bubnjevi i
gajde napokon su utihnuli. Odmarao se s rukom na revolveru.

Šumar je skrenuo svojim crvenim Massey Fergusonom na plato.

Zaputio se prema malom odvojku od šumske ceste, ondje se kanio
parkirati. Zbunjeno je gledao zelenu ceradu. Ugasio je motor i izašao.
Pogurnuo je sjajni zeleni materijal na krovu auta i zavirio unutra.
Prazno. Osim bočice sa zaštitnim poklopcem naprijed na podu. Otvorio
je vrata, uzeo je i pročitao etiketu. Trilafon, 25 miligrama, ujutro,
popodne i navečer. Pripadale su nekom Errkiju Johrmi, propisao dr. S.
Struel. Mali bijeli napušteni auto. Otključan. Sjetio se nečega o nekoj
pljački toga jutra koju su spominjali u vijestima. Auto je bio Renault
Megane. Vratio se do traktora, okrenuo se opet preko platoa i zaputio
kući.
Za manje od sata na plato su skrenula dva policijska auta. Iz njih je
iskočilo petero ljudi i tri psa. Uslijedilo je silovito fijukanje i piskutanje
triju uzbuđenih njemačkih ovčara, Sharif je bio prvi, pet godina star
mužjak. Sve je na velikom psu bilo naćuljeno: krzno, uši i sva osjetila.
Zatim je slijedio Nero, koji je bio malko svjetliji i lakši. Bio je jednako
nemiran kao i Sharif, povukao je povodac i htio odmah krenuti. Treći je
imao duže krzno od ostalih i bio usporeniji. Sa svojih osam godina bio
je opasno blizu mirovini. Pas se zvao Zeb, vlasnik se zvao Ellmann.
Svaki put kad su bili vani u patroli, pomislio bi da mu je to možda
zadnja. Zurio je u tamnu pseću glavu. Vrijeme im je gotovo isteklo. Nije
znao je li u stanju početi iznova, s novim psom. Činilo mu se da bi
nakon Zeba bilo koja životinja bila korak nazad.
Polazišna točka bila je loša. Suha, pucketava šuma gdje je sva vlaga
isparila nije dugo zadržavala tragove.
 Sharif je uskočio u auto. Njuškao je oko vozačkog sjedala i po podu,
po tepihu ispod gumenih otirača. Onda suvozačko sjedalo. Rep je
mahao. Pas je izašao, nastavio njuškati suhu zemlju, nastavio jako
mahati repom pa krenuo stazom. Ostali su slijedili. Procedura se
ponovila s drugim psima. Ljudi su zurili u gustu šumu i kimali jedni
drugima. Psi su ih pozorno gledali, čekajući čarobnu, oslobađajuću
riječ.
Ljudi su bili naoružani. Tvrda masa za pojasom bila je istovremeno
utješna i zastrašujuća. Zadatak je bio uzbudljiv. To su zamišljali kad su
kao mladići počeli raditi u policiji i prijavili se za pseću patrolu. Sva su
trojica bili odrasli ljudi, ako su tridesete odraslo doba, kako je Sejer
znao reći, sarkastično, ali ne neduhovito. Puno su toga tražili otkad su
u službi i puno su toga pronašli. Voljeli su tu tišinu šume, tu
neizvjesnost. Rad sa psima. Dahtanje pasa, pucketanje grančica i
šuškanje lišća. Promatrati pse, gledati kako im se rep miče, maše li
energično ili se naglo spušta i smiruje. Istovremeno su čekali
informacije od policijske uprave, vijest da je dvojac možda pronađen
drugdje. Ili da je pljačkaš ponovno opljačkao, da je talac pronađen u
dobrom stanju, ili kako leži u nekom jarku raskoljene lubanje. Sve je
bilo moguće. Ta ih je neizvjesnost uzbuđivala, to što dani nikad nisu
isti. Nekad pronađu nekoga obješenog na stablu. Ili kako sjedi
naslonjen na deblo, iscrpljen, ali sretan što su ga napokon pronašli. Ili
nekoga tko se predozirao i umro. A poslije opuštanje. Popuštanje
napetosti. No ovo je bilo nešto drugo. Dvije osobe u bijegu, vjerojatno
očajne.
Traži!
Čarobna riječ! Psi su smjesta poslušali. Nekoliko su se sekundi
vrtjeli oko početka staze. No vrlo su brzo krenuli, usredotočeni na svoj
jedini zadatak: da slijede miris koji su osjetili u automobilu. Ellmann je
tiho šapnuo: “Nema sumnje. Psi su na tragu.”
Ostali su kimnuli. Psi su ih vodili uz brijeg, naprežući svoje
impresivne mišiće. Svi su išli slobodno, Sharif prvi.
Muškarci su dahtali za njima; u kombinezonima je bilo vruće. Psi su
se držali zajedno. Napili su se vode prije polaska, a ljudi su im mogli
samo pozavidjeti na izdržljivosti. Istina, bili su u odličnoj formi; rad sa
psima to je iziskivao. Sve te godine mukotrpne obuke. Ali ta prokleta
vrućina im je iscrpljivala snagu. Koliko su daleko ta dvojica mogla
odmaknuti?
Šuma je zamrla i vapila je za vodom. Imali su kartu, vidjeli kuda idu
staze, u kojem je smjeru staro naselje. Jedan od muškaraca tražio je
žvakaće gume u džepu. Pogledom je pratio Nera. Njuška je išla lijevo-
desno, a pas bi kojiput malo skrenuo pa napravio krug, kao da se želi
okrenuti. No onda bi nastavio dalje. Sharif je bio na čelu. Imao je crnu
glavu i leđa, krzno mu se sjajilo i izgledalo pomalo masno na niskome
suncu. Rep mu je bio poput velike zlatne lepeze, a šape velike i snažne.
Nisu mogli zamisliti ništa ljepše od dobro održavanog njemačkog
ovčara. Njemački ovčar pasje svih pasa, tako pas treba izgledati. Nakon
petnaest minuta zamijenili su ih i pustili Zeba da ide prvi.
Natjecateljski nagon odmah je proradio i psi su izoštrili osjetila. Nakon
nekog vremena počeli su kružiti, repovi su im se spustili, nisu više tako
energično njuškali. Nero i Sharif htjeli su malo dalje, malo natrag. Ljudi
su uzeli stanku. Iskoristili su priliku da se malo odmore nakon teškog
uspona. Bili su visoko. Odavde su vidjeli glavnu cestu i rampu.
“Kladim se da su ovdje napravili pauzu”, rekao je Sejer tiho.
Ostali su kimnuli. Ovdje je dvojac stao i gledao rampu i patrolu.
Zatim su nastavili dalje. Ali u kojem smjeru?
“Evo opuška.”
Skarre ga je uzeo. “Smotana cigareta. Papir je Big Ben.”
Stavio ga je u najlonsku vrećicu i spremio u džep. Nastavio je tražiti,
ali nije našao ništa drugo.
“Pustimo Zeba da nastavi naprijed, a ostale da kruže”, predložio je
Ellmann.
Nero i Sharif počeli su sad njušiti amo-tamo u krugu od pedesetak
metara. Zeb je trčkarao naprijed u običnoj patroli. Signali su bili
nejasni. Više nije djelovao tako energično, tu i tamo bi stao i izgledao
dekoncentrirano. Ljudi su se osvrnuli. Ne prema maloj farmi gdje je
živjela ubijena žena. Možda gore prema starim posjedima? Po ovoj
vrućini bilo je dosta vjerojatno da bi barem odmorili u nekoj od starih
brvnara. Ako je tako, psi će naći trag onamo, jači nego na tom suhom
terenu.
Bilo je vrlo tiho u toj velikoj šumi, ujesen ima više ljudi, lovaca i
berača bobica. Osim toga, bilo je prevruće za šetnju šumom, ako baš
nije nužno. Ili ako ste plaćeni za to. Ili ne patite od neizlječivog
pustolovnog duha, koji vam kola krvlju poput sićušnih mrava i nikad
vam ne da mira.
Sejer je prošao rukom po čelu i potražio pištolj. Na vježbama
gađanja išlo mu je dobro, ali činilo mu se da to neće puno značiti ako
dođe do obračuna. To ga je uzrujavalo. Jedna jedina kriva procjena
mogla je dovesti do katastrofalnih posljedica. Do suspenzije.
Invaliditeta. Smrti. Bilo što se moglo dogoditi. Iz nekog se razloga
osjećao ranjivo. Kao da mu je život postao smislen na neki nov način.
Otrgnuo se od razmišljanja i nastavio koračati. Pogledao je Skarrea,
koji je nabio šilt na čelo da se zakloni od sunca.
“Bog zna što je bilo s onim jadničkom iz ludnice”, promrmljao je
Sejer.
“Rekao bih da imamo jednako mnogo razloga biti zabrinuti za onog
drugog”, rekao je Skarre i pogledao ga.
“Ne znamo je li to stvarno on učinio. Znamo samo da je bio ondje.”
Skarre je imao naočale metalnih okvira s pomičnim staklima za
sunce. “Pogledaj malo”, rekao je. “Nije baš gužva ovdje, zar ne?”
“Samo kažem, reda radi. Recimo da su slični.”
“Osim što jedan od njih ima pištolj”, prigovorio je Skarre.
Išli su dalje. Psi su strpljivo nastavili u dubinu šume. Tu i tamo
gazili bi kroz gusto grmlje, a drugdje je staza bila svijetla i otvorena.
Vruća krv kolala im je tijelima. Svjetlo je bilo lijepo, žuto i zasićeno, a
drveće u beskonačnim nijansama zelene boje. Tamno i raskošno u
sjeni, zlatnožuto na suncu. Crnogorično, bjelogorično, meko i tvrdo,
jedno do drugoga, iglice koje bockaju, trava koja im seže iznad koljena,
grane koje ih šibaju u lica. Kukci koji se parkiraju na njih. Brzo su ih
prestali pljuskati, uzimalo im je to previše energije. Samo je jedanput
Skarre tjerao zlovoljnu osu koja mu se htjela zavući u kovrče. Poslije su
stali pokraj oskudnog potoka da se psi napiju. Ljudi su se pljuskali
vodom po licima i vratu. Psi su još bili okupirani zadatkom i mirisom
muškaraca, iako je bio slab. Uporni i revni, ne očajni kakvi bi ljudi
postali jer su bjegunci otišli tako daleko. Možda su ležali negdje u hladu
i odmarali se, s nogama u nekom od jezerca. Ideja o kupanju počela je
lutati od glave do glave. Bilo je to glupo. Kad im je to jednom prošlo
kroz glavu, nisu više imali mira. Ledena divna voda. Zaroniti u dubinu
cijelim tijelom. Iscijediti gusti znoj iz kose.
“U Vijetnamu”, rekao je Ellmann odjednom, “kad su Amerikanci išli
kroz prašumu u najtoplije doba dana, mozgovi bi im počeli kuhati pod
kacigama.”
“Kuhati? Daj molim te.” Sejer je snažno zatresao glavom. “Nikad
više nisu bili isti.”
“Pa ionako ne bi bili.”
“Ali iskreno”, Ellmann se okrenuo i pogledao ih. “Mislite li da je to
moguće?”
 “Naravno da nije.”
“Ti si sigurno doktor, je li?” rekao je sarkastično i pogurnuo kapu.
Tiho su se cerekali među sobom. Psi se nisu dali smesti njihovim
razgovorom. Tražili su dalje, tu i tamo gurnuli njušku u grmlje sa
strane, ali nastavili bi. Išlo je to polako. Ipak, držali su se stalnog kursa,
a ljudi su računali s tim da su bjegunci radije slijedili stazu nego da se
provlače kroz najgušću šumu.
“Naći ćemo ih”, rekao je Skarre mrko.
“Nešto mi pada na pamet”, rekao je Ellmann. Pratio je pogledom
Zeba i uzdahnuo, “Koliko je tragična čovjekova sudbina.”
“O čemu ti to baljezgaš?” Skarre se okrenuo.
“Testosteron. Ono što čovjeka čini agresivnim je testosteron, zar
ne?”
“Da, i?”
“I zbog toga rijetko ili nikad tražimo žene u ovakvim potragama.
Pomisli koliko bi oskudno bile odjevene po ovakvoj vrućini!”
Sejer je tiho zahihotao. Onda je pomislio na Saru. Na prstenove u
njezinim očima. Skarreovo je lice odjednom izgledalo zainteresirano.
“Zabrinut si, Konrade?”
“Hvala, dobro sam.”
Raspoloženje je bilo na vrhuncu. Odjednom se na plavome nebu
vidio malen zrakoplov. Bijel i sjajan na suncu. Sejer je dugo gledao za
njim. Gore je bilo hladnije i prozračnije. Zamišljao se u tom zrakoplovu
s padobranom na leđima. Otvorio je vrata, neko vrijeme stao i zurio
dolje. Onda se bacio van, prvo malo padao, a onda počeo ugodno
lebdjeti na stupu zraka.
“Vidiš li, Jacobe?” okrenuo se i pokazao.
Skarre je zabrinuto gledao zrakoplov. Mašta mu je divljala.

“Ima li tko ogledalo?” Morgan je pokušavao gledati u svoj nos.

Gledao je u križ.
“Onaj tko ima prijatelje, ne treba ogledalo”, rekao je Errki kroz nos
ondje kod ormara.
Morgan je pogledao Kannicka. “Tako je brz na jeziku, taj momak,
nevjerojatno.”
“Imam ja u koferu”, rekao je Kannick tiho. Još se bojao pogledati
Errkija u oči. Možda je upravo smišljao neki ružan način da ga ubije.
Lice mu je bilo čudno.
“Odi po njega, Errki”, naredio je Morgan.
Errki nije odgovorio. Osjećao se ugodno omamljeno, umorno na
dobar način. Morgan je odustao. Izašao je na stube gdje je kovčeg stajao
i dovukao i njega i luk unutra. Prokopao je po strijelama i opremi i
pronašao ogledalo. Malo, kvadratno, možda deset puta deset
centimetara. Oklijevajući, stavio ga je pred lice.
“O, jebote! Ovo je nešto najgore što sam ikad vidio!”
Kannick nije mislio da si Morgan dosad nije vidio nos. I bio je u
pravu. Stvarno je izgledao užasno.
“Inficirao se, Errki. Znao sam!” prošao je kroz sobu s ogledalom u
ruci.
“Cijeli svijet je inficiran”, promrmljao je Errki. “Bolest, smrt i jad.”
“Koliko vremena treba da se razvije tetanus?” zapitao se Morgan.
Ruke su mu se tresle toliko da je ogledalo podrhtavalo.
“Nekoliko dana”, pokušao je Kannick.
“Jesi li siguran? Razumiješ se u to?”
“Ne.”
Morgan je uzdahnuo kao nadureni tinejdžer i bacio ogledalo.
Slomilo ga je kad je vidio kako mu nos izgleda. Nije ga više toliko bolio,
a nije mu bilo ni mučno. Samo je bio usporen, ali za to je krivio druge
stvari. Nedostatak hrane i vode, primjerice. Morao je misliti na nešto
drugo. Pogledao je Kannicka pa zažmirio.
“Ti si onda svjedočio ubojstvu? Pričaj mi o tome. Što misliš, kako se
to dogodilo?”
Kannick je razrogačio oči. “Ne”, rekao je. “Nisam svjedočio.”
“Nisi? Tako su rekli na radiju.”
Kannick je pognuo glavu i prošaptao. “Samo sam vidio njega kako
bježi.”
“Je li taj čovjek prisutan u sudnici? Dignite ruku i pokažite ga
poroti”, rekao je Morgan teatralno. Kannick je kršio ruke u krilu. Nikad
ne bi pokazao na Errkija.
“Jesi li se baš morao izbrbljati policiji?”
“Nisam se izbrbljao. Ispitivali su me jesam li što vidio. Samo sam
odgovarao na pitanja”, branio se.
Morgan se morao nagnuti da bi ga mogao čuti. “Nemoj se sad
izmotavati. Naravno da si se izbrbljao. Jesi li poznavao babu?”
“Da.”
 Errki je naslonio glavu u stranu. Izgledao je kao da spava. “On nije
mogao ništa napraviti”, rekao je Morgan. “Zbunjen je u glavi.”
“Zbunjen?”
“Uopće se toga ne sjeća.”
“Ničeg se ne sjeća?”
“Možda se ne sjeća ni da sam ga uzeo za taoca kad sam jutros
opljačkao Fokus banku.” Naceren je zurio u dječaka. “Prigodno se
našao unutra, a meni je trebao netko da izađem. Znaš li ti što?” Morgan
je zahihotao. “Opljačkati banku i uzeti taoca, to ti je kao kad kupuješ
Kinder jaje. Neki imaju sreću i dobiju cijelu igračku. No ja sam dobio
samo hrpu dijelova za sastavljanje.”
Nakratko je zaboravio na nos i tiho se cerekao. “On se ne sjeća
ničega. A osim toga samo sluša naredbe unutarnjih glasova. Ti to ne
možeš razumjeti. Jadan Errki. Znaš”, sjetio se pa opet sjeo na pod i
ozbiljno pogledao Kannicka. “Kad sam bio mali, išao sam u vrtić. Svako
jutro smo imali okupljanje. Morali smo sjesti u krug na pod dok nam je
jedna teta čitala ili pjevala. Imali smo jednu igru”, zamislio se i usne su
mu se razvukle u osmijeh, “koja se zvala hvatanje misli. Teta bi nas
pogledala u oči i šapnula: ‘Zamisli nešto!’ I mi bismo zamišljali da se
sve prašilo. Onda bi ona viknula: ‘Uhvati misao, uhvati je!’ Tad bi
pružila ruku u zrak, kao da je uhvatila neku misao. I mi bismo radili
isto.”
Utihnuo je. “Čvrsto je drži!’ viknula bi i mi bismo držali, u paničnom
strahu da će odletjeti i pobjeći. I odletjela bi. Jer kad bismo otvorili
šake, u njima nije bilo ničega. Samo prljavština i znoj. Trebala je to biti
vježba koncentracije, ali nas je samo bacala u očaj. Odrasli toliko
čudnih stvari rade s djecom.”
Rezignirano je zatresao glavom. “Errki ima isti problem. Ili je
očajan i ne može pohvatati svoje misli, ili stalno misli jedno te isto,
cijelo vrijeme. To se zove opsesija. Razumijem se u to, radio sam s
takvim ljudima.”
Čuli su Errkija kako tiho stenje ondje kod ormara.
“Znaš li zašto me ugrizao za nos?”
“Nemam pojma”, rekao je Kannick tiho.
“Htio sam ga natjerati u jezerce, a on nije htio. Ne zna plivati. Ne
voli kad ga se gnjavi. Ne smiješ ga gnjaviti. Odjednom će te ščepati za
uho, ili nešto još gore.”
“Smijem sad ići?”
Kannickov glas bio je tanak kao nit. Govorio je tiho da ga Errki ne
čuje.
Morgan je prevrnuo očima. “Možeš li ići? Zašto bi dovraga išao?
Izvukao bi se lakše od nas? Što si napravio da bi to zaslužio? Ovo nam
je sudbina”, rekao je ozbiljno, “zarobljeni smo ovdje i čekamo policiju
da dođe i zatvori nas. Ali odbijamo se predati dobrovoljno. Ponosni
smo i hrabri, i nećemo se predati bez borbe.”
Morganov je glas bio opijeno patetičan. Govori kao Geronimo,
pomislio je Kannick tužno. Nije samo Errki lud. Obojica su ludi. Možda
je i on sam lud. Možda to nije tako lako odrediti, kad se sve zbroji. A i on
je u domu. Ne u ludnici, ili to možda jest ludnica? Odjednom mu je bilo
loše i htio je progutati knedlu koja mu je narasla u grlu. Na neki je način
pripadao ovamo, uz ta dva muškarca. Znao je to.
“Je li ti majka živa?” rekao je Morgan odjednom. Iščupao je
Kannickovu strijelu iz zida i sad ju je proučavao.
“Mislim da je”, rekao je dječak prkosno.
“Čuj ti njega.” Morgan je bio sarkastičan. “Tako si ogorčen, momče?
Nemoj mi se praviti da ne znaš je li živa ili nije. Moja majka je živa. Živi
od invalidnine. I imam sestru koja vodi salon za uljepšavanje.”
“Onda ti može popraviti nos.”
“Prestani s tim sarkazmom. Dobro joj ide. Je li ti živa majka,
Kannick?”
“Da.”
“Na državni račun?”
“Ha?”
“Hoću reći, radi li ili živi od socijalne pomoći?”
“Ne znam.”
“Šalje li ti novac?”
“Samo pakete tu i tamo.”
“Evo ti savjet, za sljedeći rođendan. Zaželi Čang šlang.”
Kannick nije znao što je Čang šlang. Razmišljao je o svojoj majci,
koju je jako rijetko viđao. Dolazila je kad bi je Margunn nazvala i
izgnjavila. U pravilu bi mu donijela čokoladu. Bilo mu se teško sjetiti
njezina lica; nikad nisu puno razgovarali. Majka ga zapravo nije gledala,
samo bi ga tu i tamo načas pogledala, a onda se stresla i povukla u
paničnom strahu. Odjednom se sjetio jednog davnog događaja. Išao je u
četvrti razred i došao je iz škole, stao na vratima kuhinje i gledao je.
Izgledala je drukčije. Kosa joj je odjednom narasla trideset centimetara,
u samo jednom danu. U onih nekoliko sati dok je on sjedio u školskoj
klupi.
 “Nabavila si periku?” promucao je.
Ispustila je časopis koji je čitala i nevoljko ga pogledala. “Nisam. To
mi je pričvršćena prava kosa.”
“Molim?”
Bio je toliko iznenađen da se odmah spustio za stol. Nije bila samo
kosa, uostalom. I nokti su joj odjednom bili dugi, tamnocrveni i sjajni,
poput laka na ulaštenom automobilu.
“Kako to misliš, pričvršćena?” upitao je znatiželjno. “Čvrsto stoji?”
“Da. Drži se tjednima.”
Polako je zagladila kosu, od čela pa sve do vrhova, da mu pokaže.
Nova joj je kosa dala dozu dostojanstva. Lice joj je bilo drukčije, držanje
joj je bilo uspravnije, ponašala se kao kraljica.
Iskušenje je bilo preveliko. Nagnuo se preko stola. Prljavom je
rukom uhvatio vrh svijetlog pramena i potegnuo. Nije se otpustio, bilo
mu je to nevjerojatno.
“Idiote!” vrisnula je ona i ustala od stola. “Znaš li ti koliko to košta?”
“Rekla si da je čvrsto.”
“Ali morao si pokušati uništiti, je li?”
“Tko ti je to napravio?” htio je znati.
Frizer.
“Koliko je koštalo?” rekao je nadureno.
“Baš moraš znati. E pa ne tiče te se. Ionako ništa ne zarađuješ.”
“Ne. Čak ni džeparac.”
“Što će ti džeparac? A i ništa ne radiš za mene!”
“Nikad me ni ne tražiš.”
“A znaš li išta?” Odjednom se nagnula preko stola i provokatorski
ga pogledala. “Znaš li išta, Kannick?”
Kopkao je noktom po kapi sasušene marmelade na stolnjaku. Nije
se ničeg mogao sjetiti, ni jedne jedine stvari. Loše je čitao i bio očajan u
sportovima. Nitko ga nije mogao pobijediti u pikadu, ali nije to
spominjao.
Poslije, kad je bila pod tušem s novom kosom pospremljenom u
najlonsku kapu, zavirio joj je u torbicu. Znao je da nema novca ondje.
Bila je pametnija od Margunn, ponijela ga je u kupaonicu. No našao je
račun iz frizerskog salona. Bilo mu je teško odgonetnuti odrasli
rukopis, no jednom se za promjenu potrudio. Ugradnja ekstenzija i
ugradnja umjetnih noktiju, dvije tisuće tristo kruna. Ostao je bez daha.
Odgegao se u kupaonicu i strgnuo zavjesu za tuš u stranu.
“To je bilo dovoljno za bicikl!” dreknuo je. “Svi drugi imaju bicikl!”
 Vratila je zavjesu na mjesto i nastavila se tuširati.
“Kosa raste sama od sebe”, viknuo je on opet, “i potpuno je
besplatna!”
“Ne diraj moje stvari”, viknula je ona na njega. “Treba ti otac koji će
te držati na uzdi. Nikad neću naći poštenog muškarca ako izgledam kao
vještica. Moram se malo dovesti u red. To je za tebe.”
Vidio je konture njezina tijela kroz svijetlu zavjesu. Ne bi mu bilo
teško izvući je odande. Mogao je otići do umivaonika i pustiti hladnu
vodu, onda bi iz tuša potekla kipuća voda i opekla je. Ali nije to mogao.
Bio je to stari trik.
Odjednom je bio tako umoran. Naslonio je čelo na koljena i
uzdahnuo. Bio je i gladan. Ona dvojica pojela su mu čokoladu. Misli su
mu se stalno vraćale u prošlost. Jednom je prvi došao kući i pronašao
kutiju sredstva za čišćenje odvoda. Dobio je iznenadnu, zanimljivu
ideju. Dobro je znao kako ono djeluje. Sitna okruglasta svijetloplava
zrnca koja treba usuti u odvod sudopera kad se začepi, a to se događalo
stalno. U dodiru s vodom stvarao se nagrizajući smrdljivi plin.
Pronašao je prazan tetrapak od mlijeka, dobro ga isprao i pomnjivo ga
obrisao. Zatim je usuo solidnu količinu zrnaca na dno i ušuljao se u
kupaonicu. Podignuo je rešetku s odvoda u tuš-kadi. Stavio je tetrapak
sa zrncima unutra i vratio rešetku. Nikad neće zaboraviti majčin vrisak
kad se otišla tuširati. Pustila je toplu vodu, a otrovni plin ispunio je
čitavu kabinu. Izjurila je van, kašljala i pljuvala, urlajući najružnije
psovke koje je znala, a bilo ih je puno. Napravio je vlastitu plinsku
komoru!
Morgan mu je prekinuo razmišljanje. “Što još imaš u kovčegu?”
pitao je. “Imaš li možda nešto što bi se moglo upotrijebiti kao zavoj?”
Kannick je razmislio. Imao je devet strijela različitih vrsta.
Rezervnu tetivu. Vrećicu nockova i tubicu ljepila. Vosak. Kliješta. I
krpicu za čišćenje nišana.
“Imam krpicu”, rekao je.
“Je li dovoljno velika za moj nos?”
Kannick je pogledao batrljak neprirodne boje. “Da.” Morgan je opet
ustao i otišao do kovčega. Krpica je bila žuta i mucasta, sličila je onima
kakvima se brišu naočale. Kannick ga je gledao. “Samo ćeš si staviti
mucice na ranu.”
“Zaboli me. Želim staviti nešto preko nje. Osjećam zrak na rani
svaki put kad pomaknem glavu, a to ne mogu podnijeti. Imaš i ljepljive
vrpce, upotrijebit ću nju. Pomogni mi!” rekao je i mahnuo krpicom.
 Kannick se malo mučio, no napravio je najbolje što je mogao svojim
debelim prstima. Lagano je prislonio krpicu i zubima otrgnuo vrpcu.
Bilo je čvrsto.
“Krasno”, komentirao je.
“Idemo opet malo proslaviti”, rekao je Morgan promuklim glasom i
zgrabio bocu. “Uz bocu i curu izgubiš pojam o vremenu!” Namignuo je
Kannicku.
Errki je spavao. Morgan je izgledao smiješno sa žutom krpicom na
nosu. Takvu je sličnu majka imala, prvih sunčanih dana proljeća,
pomislio je Kannick, kad bi se ispružila iza kuće, da joj nos ne izgori.
Ležala bi raširenih nogu da osunča sve. Ponekad bi je kradomice
gledao. Vidio je malo tamnih kovrčavih dlačica gore. Ondje unutra je
Poljak bio i tako je nastao on. Nije mu to majka izravno rekla, no on je
svejedno znao. Pokušao se sjetiti točnog trenutka kad je to saznao, ali
nije išlo. Onda je pomislio na Karstena i Philipa. Da su možda negdje
vani i traže ga. Što ako se odjednom pojave ovdje, pred kućom? Možda
banu ravno unutra! U međuvremenu je krišom promatrao dvojicu
muškaraca. Pitao se o čemu su razgovarali. Nije mu baš bilo jasno zašto
je Errki talac, budući da on ima revolver, a nije se činilo da Morgana to
zabrinjava. Uzeo je bocu, otpio gutljaj i vratio je. Više ga nije peklo u
grlu. Bio je gotovo omamljen. Tijelo mu je bilo umrtvljeno i neobično
usporeno. Morao je otići prije nego što zaspi.
“Mogu li ići?” zamolio je tiho, pogledavši krišom Errkija u kutu.
“Errki odlučuje”, rekao je Morgan kratko. “On vlada u ovoj kući, a
trenutno spava. Bilo bi lijepo kad bi mi ti pravio društvo. Mogu dugo
živjeti od jednog takvog bunceka kao što si ti”, rekao je kroz nos.
Obojica su sad već bili podosta pijani. Morgan se više nije mogao
sjetiti što radi ondje i kakve je planove imao. Sviđala mu se ta tiha
prostorija, iznenađujuće tamna u odnosu na oštro svjetlo vani, i volio je
slušati Errkijevo disanje kod ormara. Ne treba uopće ništa planirati. Ne
paziti na vrijeme i termine. Samo sjediti u tišini i pustiti misli da se
roje. Debeli dječak pokraj njega malo je klonuo na podu. Izvana se ništa
nije čulo, ni ptice ni šum jednog jedinog stabla. Opasno im se smanjila
količina viskija. To ga je malo brinulo. Letargično je pomislio kako će za
nekoliko sati opet biti trijezan. Prije ili poslije morat će dići teško,
tromo tijelo s poda i poduzeti nešto. Nije znao što. Imao je novca, ali ne
i snage da ode iz kuće, vrati se na cestu i pokuša pobjeći. Prijatelja nije
imao, osim onoga koji je robijao za pljačku pošte i koji će uskoro izaći.
Morgan je tad vozio auto. Pobjegli su u zadnji čas i razdvojili se čim su
bili na sigurnom. Kreten je imao dugove, nekima od onih kojima je
dugovao na kraju se osvetio. U međuvremenu je sakrio pištolj, sigurno
duboko u šumi, kao što je rekao, no novac su gotovo netaknut pronašli
u njegovu stanu. Nikad nije odao Morgana. Morgan je mislio da je to
sjajno i potpuno nevjerojatno, kako je sam trpio novinare i sam
preuzeo kaznu. Nikad nitko nije učinio ništa slično za njega! Tek mu se
poslije prikralo, osjećaj da će mu biti dužan do groba. A poslije onaj
mali mig u dvorani za posjete.
Kad izađem neću imati ništa. Možeš li nešto poduzeti?
Pljačka Fokus banke bila je tek početak. Sto tisuća kruna, po pola
svakome, neće im dugo potrajati. Znao ga je, znao je koliko troši i
koliko je pohlepan. Čim to potroši, vratit će se. Morgan je malodušno
pomislio da bi bilo bolje da su i njega uhvatili. Lagano mu je zujalo u
mozgu. Možda je i on bio na putu da prolupa kao Errki. To je bio prvi
glas: kukac koji mu kruži po glavi i želi van.

Morgan se probudio i zbunjeno zatreptao. Kannick je spavao pokraj

njega. Brada mu je pala na prsa i pritisnula podbradak prema van u
neopisivu masu kože i sala. Protegnuo je ukočene noge i uhvatio se za
glavu. Nos ga je sad manje bolio; umrtvio se i gotovo ga nije osjećao.
Možda je to već mrtvo tkivo, uskoro će se otpustiti i pasti kao trulo
voće.
Kannick je otvorio oči. Izvana se vidjelo plavo svjetlo.
“Večer je”, šapnuo je Morgan.
“Moram kući”, rekao je Kannick uzrujano. “Traže me!”
Morgan je pogledao prema Errkiju. Pokušao je locirati pištolj. Bio
mu je zataknut za pojas hlača. Polako je ustao, malo zateturao dok nije
uhvatio ravnotežu pa otišao do ormara. Mirno je stao i malo razmislio.
Nagnuo se. Bilo je mračno u kutu. Stavio je noge s obiju strana
usnuloga tijela i oklijevajući mu pipkao oko struka. Odjednom se
poskliznuo na nešto sklisko i gusto. Izgubio je ravnotežu i pao mu
bradom u krilo. Za dvije je sekunde već ustao. Lice mu je imalo
izbezumljen izraz.
“O jebemti sve!”
Kannick je poskočio i zatreptao. “Što je bilo?”
“Sve je puno krvi! Krvari kao lud!”
Kannick je osjetio kako ga hvata jeza.
“Errki!” Morgan je vrisnuo i počeo uzmicati. “Iskrvario je! Hladan
je!”
 “Ne!” Vrisak je bio slabašan i promukao. Kannick se uspentrao na
noge, ali morao se odmah pridržati za zid.
“Mrtav je!”
Kao u noćnoj mori Kannick je gledao kako se Morgan polako okreće
i gleda u njega. “Jesi li ti svjestan što si učinio? Ubio si Errkija strijelom.
Pas mater, Kannick!”
Kannick je zatresao glavom. Iz usta mu je izašao neki zvuk, poput
krika koji se oslobodio prije nego što se dokraja formirao.
“Samo sam ga u nogu”, promucao je.
“Pogodio si mu žilu u preponama. Možda bedrenu arteriju.”
Morgan je još ustuknuo, još uvijek gledajući Kannicka. “Sad mi je
dosta. Bježim iz ove ludnice!”
Jako mu se vrtjelo. Trebao je pištolj, ali onda bi morao dirati hladno
tijelo i možda zakrvaviti ruke.
“Ne! Moraš mi pomoći!”
Kannick se držao za drveni zid. Onda je briznuo u plač. “Nisam htio!
Otvorio je vrata, nisam ništa mogao. Moraš im reći kako se to dogodilo.
Nitko drugi to nije vidio!”
Morgan je stao. Pogodilo ga je kad je vidio debelog, očajnog dječaka.
Progutao je knedlu, još jedanput pogledao mrtvo tijelo pa sjeo na pod.
“I ovako mi se loše piše. Opljačkao sam banku i uzeo taoca. Dobit ću
oštru kaznu.”
“Možemo ga baciti u vodu. Možemo reći da je pobjegao!” Kannick je
bespomoćno kršio ruke. “Nisam to htio. Bila je to nesreća! Bacit ćemo
ga u vodu!”
“Samo trebaš reći istinu murji. Ali ja moram pobjeći odavde.”
Morgan je stisnuo oči. Mozak mu je pokušavao sabrati misli
dovoljno da nađe izlaz.
Kannick je plakao kao kišna godina, bilo je to more suza, kiša očaja.
“Ne pomaže da ga bacimo u vodu”, rekao je Morgan smeteno. “Sve
je puno krvi. Lokvetina.”
“Stavit ćemo ormar preko nje.”
“To neće pomoći.”
“Molim te!”
“Traže nas. Mogli bi uskoro doći. Nećemo stići. Nećemo ga stići
odnijeti do jezera, a da se cijeli ne zakrvavimo. Nema koristi od toga,
Kannick. Osim toga, ionako si premlad da ideš u zatvor. Izvući ćeš se.
Baš kao što bi se i Errki za ubojstvo babe zato što je lud. Ali ja-”, viknuo
je i bijesno udarao šakama u pod, “ja se neću ni iz čega izvući. Ja
nemam jebeno opravdanje!”
Zastenjao je i čupao kosu. Pokušao se sjetiti kako je dan počeo,
pomislio je koliko je beskrajno dug bio. Kao cijeli život. Sav je bio kao
paraliziran. Mozak mu nije radio. To je od prokletog alkohola. Kannick
se opružio na podu i jecao. “Strmo je iza kuće”, tulio je. “Možda se sam
otkotrlja.”
“Isuse Bože. Ja više ne mogu!”
Kannick je ustao, došao do njega i silovito ga protresao. “Moraš.
Moraš!”
“Ne moram!”
“Zajedno ćemo. A onda ćemo zajedno pobjeći. Moramo!” A onda, jer
mu je odjednom palo na pamet. “Nikome neće nedostajati.”
“Hoće”, rekao je Morgan tiho. Iznenađeno je shvatio da je to istina
čim je to izrekao.
Zbunjeno je zajecao i pogledao kroz prozor. Krajolik je maglovit,
pomislio je, nestajao je. Morao je otići. Poludjeti, kao Errki. Mogao bi
početi govoriti besmislice kad bi htio, znao je to. Potonuo bi nekamo i
nestao iz svijeta. Zbunjeno bi gledao one koji mu se obraćaju jer ne
razumije što govore. Ne bi ga to brinulo, pustio bi ih da nastave. Nije
me briga. Ovo društvo je prokleto. Previše toga treba uzeti u obzir. Kao
onog ucjenjivača koji čeka u zatvoru. Kao debelog nesretnog dječaka
pred sobom.
“Moramo!” vrisnuo je Kannick.
Morgan je pustio da mu glava padne na prsa. Čuo je Kannickovo
grčevito disanje i još nešto, u daljini, što se približavalo. Pse koji laju
negdje daleko.
“Prekasno je”, zastenjao je. “Netko dolazi.”

Sejer je proučavao kartu.

“Približavamo se starim kućama.” Zagledao se u daljinu i pokazao.
“Kladim se da su se skrili i čekaju u jednoj od tih starih kuća.”
“Što ćemo ako ih pronađemo?” upitao je Skarre.
Sejer ih je pogledao sve redom. “Ja osobno ne volim dramu. Ja sam
za to da stanemo na dobroj udaljenosti i viknemo im. Damo im do
znanja koliko nas je i da smo naoružani.”
“A ako izađe s taocem pred sobom? I cijevi revolvera na njegovoj
sljepoočnici?”
“Onda ćemo ga pustiti da ode. Ionako neće daleko dogurati. Nas je
pet, njih su dvojica.”
Skarre je obrisao znoj.
“Ne vadite oružje”, nastavio je Sejer. “Nemojte da nekoga od vas
moram nositi kući po ovoj vražjoj vrućini. Kad sve bude gotovo, morat
ćemo odgovarati za svaku minutu.
Napismeno, iskreno i savjesno. Da niste ni pogledali oružje bez
mojeg dopuštenja. Ako se predomislim, saznat ćete.”
Išao je dalje, a oni dašćući za njim. Bezrezervno su ga cijenili, no
ponekad im se činilo da je malo defenzivan. Ovakvi su zadaci bili rijetki.
Nije da su htjeli biti ovdje, u toj usijanoj šumi, ali okus adrenalina bio je
sladak.
“Mislim da bi ono morao biti Himmerikstjern”, rekao je Sejer i
pokazao. “Barem bi trebao biti ondje negdje, po karti. Iako ne vidim
ništa odavde. Kladim se u rundu da će psi krenuti onamo.”
“Ne vidim nikakve kuće.” Ellmann je gledao zaklonivši oči rukom.
Vidjeli su samo gust šumarak.
“Možda iza onog drveća. Barem ni oni neće vidjeti nas.” Nastavili su
onamo. Psi su išli na čelu, ravno prema tom minijaturnom šumarku.
Skarre je tu i tamo pogledavao prema nebu. Morao se uvjeriti da ih
Gospodin drži na oku. Bilo je nešto prijeteće u toj tihoj šumi, zbog čega
je bio sumnjičav. Tišina je bila zloslutna, kao da skuplja energiju za
silovit prasak. No oblaka nije bilo, samo lagan veo nad drvećem. Polako
i neminovno iz tla se crpila vlaga; dizala se i skupljala u mliječnu
izmaglicu nad krajolikom. Možda su ih ona dvojica promatrala. Na
otvorenom prozoru, sa spremnim oružjem. Ili su odavno prešli brdo.
Šumarak im je bio sve bliže. Nije se vidjela nikakva ljudska gradnja.
Odlučili su staviti Zeba da osluškuje. Ellmann je dozvao psa, a druga
su dva privezali. Neko su vrijeme ljudi stajali i promatrali veliku smeđu
životinju. Glava se polako ljuljala lijevo-desno, uši su tražile kao dvije
antene i lagano podrhtavale. Odjednom su skočile ravno uvis. Zadnji je
put okrenuo glavu prema šumarku. Uši su bile pružene točno prema
onoj točki koju nisu mogli vidjeti. Ellmann je u mislima povukao ravnu
liniju od psećih ušiju do zbijenog drveća.
“Ondje ima ljudi”, šapnuo je.
Sejer je pošao istražiti. Zeb ga je htio slijediti, no zadržao ga je trzaj
vodilice. Zbog toga je oštro zacvilio. Sejerova je kosa sjajila poput
srebra u svem tom zelenilu dok se šuljao naprijed. Sekunde su
otkucavale, Skarre se znojio. Ljudi su gladili pse po leđima. Sejer je išao
dalje. Tik prije šumarka skrenuo je lijevo i zašao u vanjski rub raslinja.
Pokušao je opustiti tijelo. Činilo mu se da se sad nešto nazire kroz
drveće, nešto tamnije i gušće. Rukom je napipao pištolj. Koža opasača
bila je topla uz njegovu. Uskoro se drveće još prorijedilo. Pred njim se
otvorila čistina, a na čistini - kuća. Tamna i masivna. Brvnara. Gledao je
u prozore, koji su svi bili razbijeni. Nije nikog vidio. Čučnuo je u travu,
uvjeren da se on sam ne vidi s prozora. Naravno da su mogli biti
unutra, iako je bilo tiho kao u grobu. Možda spavaju ili se odmaraju.
Možda čekaju. Na krovu kuće rasla je trava, suha i spaljeno smeđa.
Prozori su bili mali, s letvicama, nisu unutra propuštali mnogo svjetla.
Vjerojatno je unutra bilo svježe i ugodno. Osjećao je u sebi da je netko
unutra, ali i dalje nije čuo ništa. Ipak, bilo mu je nezamislivo ustati i
otići do vrata. Mogli bi se uspaničiti i pucati iz čistog straha. Nastavio
je čučati. Nije vidio ništa nalik kamenčiću, samo suhu travu. Češer bi
muklo udario da ga baci u drveni zid. Možda bi to bilo dovoljno da
jedan od njih dođe na prozor provjeriti. Potražio je pod suhim borom i
pronašao velik češer. Pogledao je kuću. Možda da pogodi vrata. Ako
ima nekoga, čut će to. Na kamenim se stubama vidjela tamna,
smeđecrvena mrlja. Izgledala je kao krv. Namrštio se. Je li netko
ozlijeđen? Dignuo je ruku i zavitlao češer. Čuo je samo tih tup udarac.
Odmah se spustio u čučanj. Ništa se nije dogodilo. Pustio je da prođe
minuta. Sekunde su otkucavale. Bilo mu je teško čučati u kombinezonu,
koji je jedva jedvice imao dovoljno dugačke nogavice. Minuta je prošla.
Okrenuo se i vratio.
“Nitko se ne javlja. Ulazim u kuću.”
Skarre ga je zabrinuto pogledao.
“Ne vjerujem da su unutra. Izgleda tako tiho.”
“Zeb je čuo neki zvuk”, rekao je Ellmann.
Sejer i Skarre otišli su opet do kuće, ostali su čekali sa psima. Sejer
je pogurnuo vrata.
“Halo! Policija. Ima li koga unutra?”
Nitko nije odgovorio. Vladao je muk. Nije vjerovao da bi pljačkaš
iznenada izjurio i ustrijelio ga. Neće tako umrijeti. Osim toga, kuća je
bila potpuno napuštena. Virnuo je u dnevnu sobu. Spazio je zeleni
divan, stari ormar, i siv kovčeg, od svega. Napravio je nekoliko koraka.
Šapnuo je Skarreu. “Bili su ovdje.”
Jedan je tren stajao na prašnjavom podu i pregledavao prostoriju.
Očima je trebalo vremena da se priviknu na polumrak. Tad je
primijetio siluetu u kutu. Mršavog muškarca u crnoj odjeći i crne kose.
Dijelom je sjedio, dijelom ležao, s glavom naslonjenom na ormar.
Položaj je izgledao vrlo neudobno. Sejer više nije mislio na sebe, na to
da bi netko mogao izletjeti odnekud, otišao je onamo i kleknuo pokraj
beživotnog muškarca. Prvo što je pomislio bilo je koliko je sitan. Krhak
i tanak i potpuno nemoćan. Oči su mu bile zatvorene, lice mrtvački
blijedo. Izgledao je kao dijete, vrlo pothranjeno, s čupavom crnom
kosom do ramena.
“Errki”, šapnuo je.
Tijelo je ležalo u lokvi krvi. Tražio je puls po mršavom vratu, ali nije
ga našao. Ranu je bilo teško naći, ali vjerojatno je pogođen negdje ispod
struka. Još je bilo malo topline u tijelu. Htio je ustati kad je začuo zvuk.
Prvo je mislio da je to došao Skarre, no odmah je osjetio kako mu je
nešto mračno ušlo u vidno polje. Začuo se ružan cvileći zvuk. Vrata
ormara polako su se otvorila. Ostala su visjeti na šarkama koje su
škripile. Naježio mu se vrat. Izdahnuo je. Škripanje je stalo, ondje nije
bilo nikoga. Istina, nije mogao vidjeti u ormar s mjesta na kojem je
klečao, ali nije moglo biti nikoga ondje. Pljačkaš ne bi ustrijelio taoca i
onda se sakrio u stari ormar, odavno je već otišao. Vrata su se otvorila,
ali samo zato što je on hodao po podu i pokrenuo daske. Uzmaknuo je
natraške nekoliko koraka. Pogledao je u mračan ormar. Bljesnuo je neki
metal.
Pištolj se silovito tresao. Sejer je iznenađeno zinuo i htio posegnuti
za svojim pištoljem, ali se predomislio. Ništa mu nije bilo jasno.
Pogledao je u osobu koja je stajala unutra i zurila u njega, strah na
blijedome licu, upereni pištolj. U ormaru je stajao Kannick. Nije mu bilo
jasno. Sejer je primijetio njegov pištolj i kako ga drži.
Nemoj sad pogriješiti. Mimo, samo mimo, dječak je na rubu pucanja i
potpuno neuračunljiv. Budi miran, spusti glas. Nemoj pokazati da se
bojiš.
“Nisam htio”, vrisnuo je Kannick. Glas je proparao tišinu i Sejer se
stresao iako je bio pripremljen. “Stvorio se ispred mene! Pitajte
Morgana!”
Imao je Sejera u kutu. Ciljao mu je u prsa i sigurno bi pogodio. Da je
mogao pucati.
Sejer je spustio ruke. “Kokot nije zapet, Kannick.” A zatim, “Tko je
Morgan?”
Kannick je zbunjeno zurio u revolver. Izbezumljeno je počeo petljati
po kokotu, ali prsti su mu bili utrnuli od straha, nisu htjeli slušati.
Nakon nekog vremena ipak je uspio. No dotad je Sejer već odavno
izvadio svoj pištolj. A iza njega stajao je kovrčav mladić, također s
uperenim pištoljem.
“U sobici je”, Kannick je šmrcnuo. Zatim je ispustio pištolj na pod i
presavinuo se. Silovito je povratio. Još uvijek je stajao u ormaru i
povraćao po tamnim daskama. Gulaš i viski, sve je izletjelo van.
Pridržao se za ormar i pustio da sve izađe. Sejer je pričekao da završi.
Oprezno je podignuo revolver i ostavio ga da stoji ondje. Otišao je
potražiti sobicu.
Morgan je stajao iza vrata i čekao. Sad je izjurio i zaputio se prema
šumi. Ono malo snage što je imao uložio je u trk, dijagonalno preko
dvorišta i u grmlje. Ellmann je kroz lišće ugledao svijetlu kosu i šarene
bermude. Jadničak nije imao šanse. Ellmann se sagnuo, uhvatio psa za
veliku glavu i šapnuo mu u uho.
“Zeb. Zgrabi čovjeka!”
Životinja je skočila naprijed, odjurila brzinom munje. Morgan je
trčao. Nije čuo psa koji je dašćući išao za njim, ni ikoga kako viče.
Zapravo je vladao zastrašujuć muk. Mučio se i trčao, no snaga mu je
iscurila u trenu. Zeb je ugledao bijele šake i bacio se na lijevu. Nije bilo
ništa agresivno u tome što je trebao učiniti, bile su to godine obuke i
jasna naredba, ništa drugo. Morgan je stao i borio se da udahne.
Koljena samo što mu nisu pokleknula. Morao je provjeriti slijedi li ga
tko. Tad se spotaknuo i pao na trbuh, prevrnuo se i ostao sjediti u travi.
Umro je od straha kad je vidio što mu se bliži. Velika životinja sjajne
gubice, crvenog jezika i žućkastih zuba. Pas se sklupčao u pripremi za
skok. Bijele šake koje je prve ciljao nisu mu bile vidljive. Vidio je jedino
crveno lice i žutu krpu nasred njega. Savršena meta. Velikim skokom
nasrnuo je i zagrizao. Morgan je bolno tužno jauknuo. Kad su ga
dostigli, sjedio je i tulio, lica skrivenog rukama. Sejer je neko vrijeme
stajao i slušao. Tuljenje je imalo jasan pečat olakšanja.

Sara je vrlo mirno sjedila na rubu stolice. Sejer joj je ispričao cijelu
priču. Htjela je znati sve, kako je Errki ležao, je li ga možda boljelo. Sejer
je bio uvjeren da nije. Vjerojatno je bio umoran, a gubitak krvi mu je
iscrpio snagu. Možda je to osjetio kao da polako tone u san. Sejer je
dugo sjedio i trudio se sjetiti svega. Ostao je još samo jedan detalj.
 “Ne mogu shvatiti da je Errki mrtav”, prošaptala je. “Da ga stvarno
više nema. Zapravo ga mogu zamisliti, vrlo jasno. Negdje drugdje.”
“Gdje?” htio je znati.
Sramežljivo se nasmiješila. “Kako lebdi u mrklome mraku. Potpuno
bezbrižan gleda nas odozgo. Možda misli: ‘Da samo znate kako je lijepo,
vi koji se dolje toliko mučite.”’
Ta je slika izmamila osmijeh na Sejerovo lice, kratak, žalostan
osmijeh. Pokušavao je smisliti što bi rekao, nešto što bi maknulo žalac
s onoga što joj je bio prisiljen ispričati. “Otpetljala sam žabu”, rekla je
iznenada.
“Hvala. Koje olakšanje.”
Imala je na sebi tanku jaknu, sad ju je skupila oko sebe. Nije upalila
neonsko svjetlo, samo lampu sa zelenim sjenilom na pisaćem stolu,
koja je davala uredu vodenasto svjetlo. “Ima nešto što morate znati.”
Podignula je pogled da odgonetne njegov izraz.
“U Errkijevoj jakni pronašli smo novčanik.”
Tiho se nakašljao. “Crven novčanik. Pripadao je Halldis Horn i u
njemu su bile otprilike četiri stotine kruna.”
Zašutio je i čekao. Na zelenom je svjetlu izgledala blijedo. “Jedan
nula za Konrada”, nasmiješila se tužno.
“Nisam pobijedio.”
Nije znao što bi više rekao.
“O čemu razmišljate?” rekla je ona tad.
“Dolazi li netko po vas?”
Pitanje mu je izletjelo prije nego što je stigao razmisliti. Možda je on
može odvesti kući. Ali Gerhard sigurno ima auto i ako ga nazove
sigurno će odmah doći. Zamišljao je kako izgleda. Sjedio je negdje u
nekoj dnevnoj sobi i zurio u sat, pogledavao na mobitel, spreman otići
po ženu koja je samo njegova i ničija.
“Ne”, rekla je i slegnula ramenima. “Došla sam taksijem. A šef sjedi
u invalidskim kolicima. Zatvoren u kuću sa mnom. Ima multiplu
sklerozu.”
Iznenadio se. Nije mogao zamisliti Saru s hendikepiranim
muškarcem. Zamišljao je drukčijeg. Kroz glavu mu je prošla jedna ne
sasvim nevina pomisao.
“Dajte da vas odvezem kući.”
“Učinili biste to?”
“Mene nitko ne čeka. Sam sam.”
Nije se ništa dogodilo kad je to konačno izgovorio.
 Sam sam.
Je li to ikad tako sročio? Ili je samo konstatirao svoj status, udovca
ili samca?
U autu je vladao muk. Krajičkom oka vidio je njezina koljena, ostalo
je bilo tek prisutnost, lagana slutnja, čežnja. Ruke su mu počivale na
upravljaču i razotkrivale ga. Činilo mu se da vrište tako da svi čuju, da
trebaju nekoga držati. Zapitao se o čemu razmišlja, ali nije se usudio
okrenuti se i pogledati je. Errki je mrtav. Mjesecima je bila radila s njim.
I nije ga uspjela spasiti.
Navodila ga je do slijepe ulice koja se zvala Jordbaerstedet. Morao
je stati, iako bi najradije bio vozio do kraja svijeta i natrag dok Sara
sjedi pokraj njega.
“Glupo je to reći”, rekla je odjednom. “Ali teško mi je to pojmiti.”
“Da je Errki mrtav?”
“Da ju je stvarno ubio.”
Sjedio je s rukama u krilu. Okretao ih je i prevrtao i izgledao
nespretno. “Rekli ste nešto ranije danas. Da se tu i tamo, rijetko, dogodi
nešto što jednostavno ne možemo objasniti.” Slegnula je ramenima.
“Ne predajem se.”
“Kako to mislite?”
“Istraživat ću dok ne saznam kako se to moglo dogoditi.”
“Gdje ćete tražiti?”
“U svojim papirima. U svojemu sjećanju. Tražiti nešto što je rekao.
Sve ono što nikad nije rekao. Jednostavno to moram shvatiti.”
“Hoćete li mi reći kad saznate?”
Napokon je dignula pogled i nasmiješila se.
“Pođite sa mnom unutra”, zamolila ga je iznenada.
Nije mu bilo jasno zašto ga je pozvala, ali poslušno ju je otpratio do
vrata. Gledao ju je kako stavlja ključ u bravu, nakon što je prvo kratko
pozvonila. Možda je to bila poruka Gerhardu da je to samo ona, Sara,
došla kući. Nije htio upoznati njezina muža. Kad ga vidi, sve će njegove
fantazije o njima zajedno postati jasne. Kuća je bila niska kuća u nizu,
uređena za hendikepiranu osobu, sa širokim vratima. Stali su kod ulaza
u dnevnu sobu. Sejer se sjetio jedne knjige koju je pročitao u mlađim
danima. Podsjećala ga je na ovu situaciju. Do ušiju zaljubljen glavni lik
prati ženu kući. Poklonio joj je srce i mislio da živi sama. Usput mu je
ispričala da je Johnny čeka. Srce mu je prepuklo, sve dok se nisu našli u
njezinoj dnevnoj sobi, gdje se pokazalo da je Johnny zamorac. Gerhard
Struel sjedio je za pisaćim stolom i čitao, u debeloj vesti unatoč vrućini.
Sad se okrenuo i kimnuo. Skinuo je naočale. Muškarac je zapravo bio
stariji od njega. Bio je ćelav, a iza naočala gledao je u par tamnih očiju.
Na podu pokraj njega ležao je njemački ovčar. I on je podignuo glavu i
zagledao se u njega.
“Tata”, rekla je Sara i pogledala ga. “Ovo je glavni policijski
inspektor Konrad Sejer.”
Gerhard Struel nije zamorne. On joj je tata!
Sejer se pokušavao pribrati dok se rukovao s njim. Zašto mu je to
htjela pokazati? Stan. Oca koji zahtjeva njegu. Možda mu je htjela
poručiti: “Izvuci me odavde!”
“Trebao bih kući k psu”, rekao je glupavo.
“Oprostite”, rekla je prtljajući s jaknom. “Nisam vas htjela
zadržavati.”
Gerhard Struel dugo je gledao Sejera. “Sad je gotovo, onda?”
Da, pomislio je, gotovo je. Prije nego što je i počelo. Ne mogu sad
preuzeti inicijativu. Trenutak je nepovoljan. Doveo se u nemoguću
situaciju da mora uzeti slušalicu u ruku i utipkati njezin broj ako želi
nešto više. Ona je već preuzela inicijativu. Sad je on bio na redu. Pružila
mu je ruku.
“Bili smo izvanredan tim, ne mislite li?”
Pomislio je kako je posijala sjeme. Možda nikne.
Izvanredan tim.

Pronašao je ime u leksikonu imena. Sara. Značilo je princeza.

Poslije je ležao u krevetu i zurio u strop. Vodio je imaginaran razgovor
s njom. Riječi su izlazile vrlo elegantno.
Znao sam da ćeš se pojaviti. Čekao sam te.
Ispričaj mi nešto o sebi, nasmiješila se.
Što želiš čuti?
Neku uspomenu iz djetinjstva. Neku lijepu.
Ova je lijepa: Onoga ljeta kad sam navršio pet godina, otac me poveo
u katedralu u Roskildeu. Nisam znao što se u njoj skriva, došao sam s
toplog sunca vani na kameni pod, nepripremljen. Crkva je bila puna
sarkofaga. Otac mije objasnio da u njima leže ljudi. Svi svećenici koji su
služili u toj crkvi. Bili su izloženi da ih svi vide, u beskrajnom nizu, s obiju
strana klupa. Lijesovi su bili mramorni i beskrajno lijepi. Unutra je bilo
hladno, počeo sam se smrzavati. Stao sam i povukao oca za ruku, htio
sam van. Nakon nekog vremena mi se sažalio. Spavaju vječni san,
nasmiješio se. A mi moramo kući i raditi u vrtu, ma koliko bilo vruće! Ja
moram kositi travu, a ti plijeviti korov.
Slika bjesova nije mi izlazila iz glave, sve dok majka nije došla u vrt i
poslužila nam kašu od jagoda. Bila je hladna jer je stajala u podrumu, ali
vrhnje je bilo mlako. Jeo sam kašu i razmišljao kako to nije moglo biti
točno. U lijesovima nije bilo ničega. Samo paučina i prašina. A kaša je bila
toliko čudesna da mi se činilo potpuno nemogućim da život nije vječan.
Zurio sam u plavo nebo i odjednom spazio jato anđela s bijelim krilima
kako lebde u visini. Možda su došli po nas, a nismo još pojeli kašu! I otac
ih je vidio. Pogledao je uvis i ushićeno se nasmiješio. Gle, Konrade, kako su
lijepi!
Bilo je to petnaest vojnih padobranaca, i sletjeli su na obližnje
nogometno igralište. Nikad neću zaboraviti kako su bili lijepi i kako su
tiho padali.

Poslije je dugo ležao budan. Bio je i više nego premoren, ali oči kao
da su mu bile osvijetljene iznutra. Širom otvorene, zurile su u mrak.
Prevrtao se u krevetu i svaki put kad bi se okrenuo, Kollberg bi naćulio
uši. Bilo je prevruće za spavanje. Počeo se češati. U očaju je ustao iz
kreveta, odjenuo se i otišao u dnevnu sobu. Kollberg je cupkao za njim.
Zar je zbilja toliko htio imati osobu pokraj sebe? Pokraj sebe u krevetu
ujutro, svakoga jutra, iz godine u godinu. Što bi Kollberg rekao? I dva
muška psa, to ne ide.
“Idemo van?” šapnuo je. Pas je kratko zalajao i odjurio do vrata. Bila
su dva sata. Zgrada je stajala kao samotan stup u noći bez zvijezda.
Prvo je pomislio otići u grad i svratiti na groblje. No onda se
predomislio. Grizla ga je savjest, nije mogao vjerovati. Čitao je o takvim
stvarima. Nije znao kako da se nosi s tim. A onda: možda bi se trebao
preseliti. Promijeniti auto. Podvući crtu, takoreći. Prije i poslije Elise.
Ne idem dalje. Nešto me koči.
Bio je u košulji kratkih rukava. Noćni zrak na goloj koži ublažio je
najgori svrbež. Hodao je i hodao, kao što je i Errki hodao i hodao.
Ako hoće živjeti u svijetu, treba se ponašati kao živi ljudi, pomislio
je odjednom. Okrenuo se i zagledao se u zgradu. Nešto u tom zdanju,
velikom stupu od sivog betona s prigušenim svjetlima, svjedočilo je
ljudskoj tjeskobi. Želim se preseliti, pomislio je, želim biti na tlu. Stajati
u travi i gledati krošnje.
“Hoćemo li se preseliti, Kollberg? Na selo?”
Pseće oči gledale su njegove.
 “Ne razumiješ što govorim, je l’ da? Ti živiš u nekom drugom
svijetu. Ali ipak nam je baš lijepo. Iako si ti tupavac.”
Kollberg mu je veselo njuškao dlan. Sejer je stavio ruku u džep kaki
hlača i izvukao skriveni pseći kolačić. Kollberg nije znao zašto je dobio
nagradu, no svejedno ju je polizao i ushićeno mahao repom.
“Najgore je to što nikad neću saznati zašto”, promrmljao je. “Što se
to dogodilo među njima? Što je to Halldis rekla ili učinila da ga je
uplašila? Oboje su mrtvi i nikad to nećemo saznati. Ali većinu toga na
svijetu čovjek nikad ne sazna.
Čudno da smo uopće tu. Kao da čekamo nešto dalje u budućnosti,
cijeli život, nešto potpuno drukčije i posve rasvjetljujuće. Ali ti,
tupavče”, pogledao je psa, “ti samo čekaš sljedeći obrok.”
Pas je razigrano poskočio i odcupkao dalje.
“Tako sam umoran”, rekao je naglas. “Idemo kući.”
Okrenuo je leđa gradu i pošao natrag.
Okrenuo je leđa groblju. Osjetio je bol duboko u sebi.

Skarre je izgledao raspoloženo. Svježe otuširan i preplanuo. “Što je

to s tobom?” Sejer ga je gledao.
“Ništa. Samo sam dobre volje.”
“Aha”, rekao je Sejer. “Jesi li se čuo s forenzikom? Jesu li
identificirali otiske?”
“Errkijevi su otisci posvuda u kući. Dirao je čak i ogledalo. Oni na
motici su malo neizvjesniji, ali rade na njima.”
“Jesi li zapisao sinoćnje saslušavanje?”
“Izvolite, šefe.” Pružio je Sejeru najlonsku košuljicu s papirima i
ugrizao se za usnu. “Što je bilo s dječakom?”
“Ništa posebno. Morgan je potvrdio da je to bio nesretan slučaj.
Vjerojatno će ostati u Guttebakkenu, a to svi misle da je najbolje. Puno
je toga doživio u zadnje vrijeme. Treba mir, a ne da ga opet sele. Idem
sad k njemu. Nije baš u najboljem stanju, ali imam mrvicu nade da je
možda primijetio nešto na Errkiju što je Morganu promaknuto. Da nam
može nešto objasniti.”
Skarre ga je dugo gledao. “Koliko je to vjerojatno? On je samo
prestravljeni klinac.”
“Djeca dobro primjećuju”, rekao je Sejer.
 “Ne naročito. Samo primjećuju drukčije stvari nego odrasli.” rekao
je Skarre tvrdoglavo.
“A to bi nam moglo biti korisno.”
Skarre se namrštio. “Nešto se događa s tobom.”
“Kako to misliš?”
“Čini mi se kao da ne možeš prihvatiti to što se dogodilo. Nije ti to
nalik.”
“Samo sam znatiželjan”, rekao je Sejer kratko.
“Izgledaš umorno.”
“Noćas me sve živo svrbjelo”, rekao je ozbiljno i s tom
dramatičnom izjavom nestao je u svom uredu.

“Zovete se Morten Garpe?”

“Tako je.”
“Ali nazivate se Morgan?”
“Za prijatelje koje nemam sam Morgan.”
“Nemate? Zašto se tako nazivate?”
“Zvuči uzbudljivije, ne mislite li?”
Ovdje je Skarre propustio spomenuti da su se obojica nasmijala.
“Dakle, Mortene. Drugim riječima, sami ste na svijetu?”
“Loše stojim s prijateljima. Imam samo jednog, a on je u zatvoru. I
sestru u Oslu.”
“U zatvoru?”
“Za oružanu pljačku. Ja sam vozio. Nikad me nije odao. Novac je bio za
njega.”
“Dakle, sad vas ima u šaci do daljnjega?”
“Da.”
“I htjeli ste to prekinuti?”
“Sad ću dobiti takvu kaznu da to više nije važno.”
“U pravu ste. Nije važno. O pljački ćemo poslije. Pričajte mi o
Errkiju.”
Ovdje je Skarre obilježio dugu stanku koja je uslijedila crtom.

“Ispričao mi je sve o svojoj majci i onome što se dogodilo. I Errki i ja

smo škorpioni. Rođen je tjedan poslije mene. Najbolji i najgori ljudi su
škorpioni, jeste li to znali?”
“Ne. Kako to mislite, ‘Ispričao sve’?”
 Sejer je spustio papire i razmišljao o svim onim stručnjacima koji
su godinama i s puno lukavština pokušavali izvući istinu iz njega.
Ovome je čovjeku to pošlo za rukom u samo nekoliko sati.

“Je li se sjećao čega u vezi s Halldisinim ubojstvom?”

“Ne puno. Rekao je da je urlala i prijetila mu. Oči su mu bile odsutne
dok je razmišljao o tome.”
“Je li izravno rekao da ju je ubio? Je Ii to rekao jasnim riječima?”
“Ne. Pogledao me čudnim pogledom i rekao: ‘Stvari se samo
dogode.’”
“Je li vam djelovao nasilno?”
“Mislio sam da ste mi vidjeli nos. Ružno će zarasti. Nije da je to
pretjerano važno. Zapravo sam ravnodušan. Jedino što me veseli
pomisao je na Tommyjevu facu kad pokucam na zid susjedne ćelije i
kad shvati da neće dobiti nikakvu lovu.”
“Zove se Tommy?”
“Tommy Rein.”
“Stvarno?!”

Nova crta.
“O čemu ste razgovarali cijelo to vrijeme koje ste proveli zajedno?”
“Ne mogu to prenijeti. Toliko je čudnih stvari izgovorio. Dosta smo
razgovarali o smrti. Jeste li vi razmišljali o tome? Da ćemo stvarno
umrijeti? Gledam ljude oko sebe kako umiru, ali ne shvaćam da će se to
dogoditi meni. Danas sam pokušao, više puta. Ali to je kao neka
matematička jednadžba koja jednostavno odbija ući u glavu.
Razumijete li vi?”
“Razumijem li što?”
“Da ćete umrijeti.”
“Da, razumijem.”
“Onda valjda nešto nije u redu sa mnom.”
“Nemojte to uzimati k srcu. Ta spoznaja dođe prije ili poslije, a
znam mnoge koji su puno stariji od vas, a još nisu ni postavili to
pitanje. Otkud Errkiju revolver?”
“I ja sam se pitao. Promumljao je nešto čudno, ako ti susjed poželi
kravu, Bog će ti poslati bika.”
 “Koliko je pijan bio pred kraj?”
“Ne toliko kao ja. Nisam to primijetio po tome što je govorio, ali
hod mu je postao dosta nestabilan, a Errki je i prije klimavo hodao.”
“Errki i Kannick - kakve su riječi pale među njima?”
“Skoro nikakve. Mjerkali su se kao psi. Kannick je bio prestravljen.
Skoro se nije usudio ni pogledati Errkija.”
“Je li Errki prijetio dječaku?”
“Mislim da nije. Bili smo dobri prema njemu, ništa mu nismo
napravili, samo smo bili pijani. Kad se Kannick pojavio plima je bila
visoka, da se tako izrazim. Čudno je bilo to što je nakon nekog vremena
izgledalo da mu je super što je s nama. Opustio se. Na neki način kao da
nam je bilo mjesto zajedno. Nitko nije bio u stanju ništa poduzeti.
Čekali smo vas.”
“Kakva je bila Kannickova reakcija kad ste primijetili da je Errki
mrtav?”
“Obuzela ga je potpuna panika. Molio me i preklinjao da mu
pomognem.”
“S čime da mu pomognete?”
“Da vas uvjerim da je to zapravo bio nesretan slučaj.”
“Je li bio nesretan slučaj?
“Apsolutno. Ciljao je vrata. Nije znao da smo mi unutra, a još manje
da će Errki baš tad otvoriti vrata.”
“Dobro. I što još?”
“Na što sad mislite?”
“Je li predlagao da pobjegnete ili sakrijete tijelo?”
“Ne, ne. Nipošto. Ja sam ga odgovorio.”
“Onda je ipak predložio?”
“Ma ne, nije zapravo. Blebetao je. Imao je napadaj panike. Nije to
tako čudno. Sreća njegova da mu je samo dvanaest godina i da je
zakonski maloljetan.”

Sejer se spustio za upravljač i zatvorio vrata. Iako je loše spavao,

odjednom se osjećao neobično bistro u glavi. Imao je onaj čudan
osjećaj da je sad odlučujući trenutak. Odjednom je to znao. Vrijeme je
stalo. Gledao je kroz prozor auta da nađe nešto vani što bi objasnilo taj
osjećaj, ali nije pronašao ništa. Osjećao se paralizirano, nije se mogao
pomaknuti. Nije to bilo neugodno, samo čudno. Gledao je svoje ruke na
upravljaču. Gledao svaku pojedinu dlaku na nadlanici, tanke linije na
zglobovima prstiju. Bijele nokte, sjajne i čiste. Svoj sat. Zlatnu krunicu
na brojčaniku. Sreo je svoj pogled u retrovizoru. Lice mu je bilo starije
nego što je pamtio, ali beskrajno budno. Probudio ga je auto koji je
potrubio niže na cesti. Stavio je auto u brzinu i vozio trgom, pokraj
redova parkiranih automobila.

Dječak je stajao ravnih leđa. Lijevo je stopalo bilo upereno prema

van, desno je bilo upereno ravno. Dignuo je glavu i bradu. Ruke su mu
bile opuštene uz tijelo. Udahnuo je jedanput, teško. Polako je izdahnuo.
Onda je okrenuo glavu ulijevo, polako, kao da se želi prišuljati. Ne
naglo, nego meko, meko. Stisnuo je oči. Vidio je žuti krug trideset
metara dalje kako se izoštrava. Ponovno je udahnuo, duboko, i zadržao
dah. Veliki se prsni koš raširio, a istovremeno je on dignuo luk u visinu
očiju. Napeo ga je, usidrio i nanišanio. Vidio je malu crvenu točkicu
kako remeti donji dio mete. Sad je htio desetku. Bio je dovoljno dobar,
u zlatnim trenucima kad sve ide kako treba. Strijela je napustila tetivu i
luk je napustio ruku, elegantno se prevrnuo i ostao visjeti na remenu
oko ručnoga zgloba. Strijela se zabola u metu uz oštar tresak. Ispustio
je ostatak zraka iz pluća i rukom potražio novu strijelu u tobolcu, ne
skidajući pogled s mete, ne mičući noge. Zataknuo je strijelu za tetivu.
Htio je tri desetke. Ako bude imao sreće, druga će strijela okrznuti prvu
uz zveket. Spustio je luk, udahnuo, zažmirio. Opet otvorio oči. Zurio je u
metu i crvena pera prve strijele vidljiva u središtu žutoga kruga.
Tad je začuo neki zvuk. Prvo mu nije mislio pridavati pozornost.
Dobar strijelac ne da se smesti, nastavlja proceduru ne gubeći
koncentraciju. No buka se nastavila, pojačala. Nije mu se to svidjelo.
Htio je dovršiti seriju od tri strijele. Bio je to automobil. Druga strijela
napustila je tetivu. Osam. Razdraženo je progunđao i okrenuo glavu.
Policijski auto skrenuo je u dvorište.
Kannick je spustio luk i ostao nepomično stajati. Iz auta je izašao
Sejer u uniformi. Sigurno ga je došao samo pozdraviti, pitati ga kako
ide. Je li se naspavao. Bio je drag. Nije se imao čega bojati. Kannick se
nesigurno nasmiješio.
“Dobro jutro, Kannick.”
Sejer se nije smiješio. Izgledao je ozbiljno. Ne srdačno kao inače,
nego kao da ga nešto muči. Okrenuo se i zagledao u metu.
“Imaš jednu desetku”, ustanovio je.
 “Da”, rekao je Kannick ponosno.
“Je li to teško?” Znatiželjno je pogledao sjajan luk ne promijenivši
izraz.
“Da, teško je. Bavim se time već više od godine. Uspio bih još jednu
desetku da niste došli i omeli me.”
“Stvarno mi je žao.” Ozbiljno je pogledao dječaka u oči. “Oduzeli
smo ti luk. A ti stojiš ovdje i pucaš. Kako to objašnjavaš?”
Kannick je gledao u pod. “Christianov je. Posudio mi ga je.”
“Ali ne smiješ pucati bez nadzora.”
“Margunn je samo otišla na zahod. Moram trenirati za prvenstvo”,
rekao je natmureno.
“Razumijem. Ali svejedno bih trebao porazgovarati s Margunn.”
Kimnuo je, pogledavši prvo prema kući, a onda prema meti od
pojačanog papira na stalku. Dječaku je to bila jedina strast, a on mu je
to htio oduzeti. Mrzio je to. Istovremeno je nešto u njemu otkucavalo.
Poput bombe koja samo što ne eksplodira. Osjetio je kako mu srce kuca
brže. Nije to moralo ništa značiti, ali moglo je značiti sve, sve odlučiti,
taj detaljčić koji je odjednom vidio. Trudio se zadržati kontrolu.
“Pa valjda mogu pucati ovdje na dvorištu”, rekao je Kannick,
dijelom molećivo, dijelom prkosno. “Samo ne u šumi, ha? Ako želim
imati šanse na prvenstvu, moram trenirati svaki dan dotad.”
“A kad je natjecanje?”
Sejer nije prepoznavao vlastiti glas. Bio je promukao i hrapav.
“Za četiri tjedna.”
Još je stajao sa stopalima u položaju za pucanje. U crnim
mokasinama. Dosta velik broj, možda četrdeset tri. Imale su kožne
potplate, dakle ne cik-cak uzorak kakav imaju tenisice.
Dvanaestogodišnji dječaci obično nose tenisice. Malo ga je zbunilo da
ima mokasine. Izgledale su kao svečane cipele i nisu pristajale uz
odrezane traperice koje su mu služile kao kratke hlače. Cijelo se
vrijeme borio s onim nečim čudnim što je bujalo u njemu.
“Jesi li dobro spavao noćas?” rekao je ljubazno. Kannick je zbunjeno
slušao. Policajčev je glas bio blag, ali oči su mu bile hladne kao led.
“Spavao sam kao top”, rekao je hrabro. Od vlastite mu se laži
zavrtjelo. Previše se toga dogodilo. Probudila ga je Margunn kad je
došla promijeniti Philipovu posteljinu, a on se trudio disati teško i
pravilno. Nije mogao slušati Margunnin utješan glas. Istovremeno se
bojao zaspati. Ružan je san vrebao iz prikrajka.
“Ja sam loše spavao”, rekao je Sejer mrko.
 “Da?” rekao je Kannick, još nesigurnije. Nije navikao da mu se
odrasli dolaze tako povjeravati. Ali ovaj je čovjek bio drukčiji.
“Hoćeš li ispaliti jednu strijelu dok te ja gledam?” pitao ga je.
Kannick je oklijevao. “Pa mogu. Ali sad sam ispao iz ritma, a onda to
rijetko bude dobar hitac.”
“Samo sam znatiželjan”, rekao je Sejer mirno. “Nikad to nisam
izbliza gledao kako netko gađa lukom i strijelom.”
Pratio je Kannicka pogledom. Cijela ta procedura - koncentracija,
podizanje luka, nišanjenje i pucanje - bila je vrlo estetski niz kretnji, čak
i kad ih izvodi ova gora od dječaka. Luk je vrlo impresivno sabirao to
amorfno tijelo. Kannick je pogodio devetku i pustio luk da padne.
Virnuo je prema zgradi pa opet pogledao dječaka. “Pucaš u
rukavicama?” rekao je i pokazao glavom na njegove ruke.
“Streličarskim rukavicama”, rekao je Kannick. “Inače bi mi tetiva
zgulila jagodice prstiju. Neki koriste kožnati štitnik, ali ja više volim
rukavice. Zapravo mnogi upotrebljavaju samo jednu, na ruci kojom
povlače. Ali ja zbog simetrije nosim rukavice na obje ruke i to
funkcionira dobro. Znate”, rekao je nemirno, “svaki strijelac ima neku
svoju fintu. Christian jedanput trepne prije nego što ispali.”
“Posebne su.” Sejer je gledao rukavice. “Imaju samo tri prsta?”
“Samo tri prsta koristim kad povlačim i pucam. Palac i mali prst su
nepotrebni.”
“Aha.”
“Ovo su rezervne rukavice koje nisam puno nosio, zato su malo
krute”, objasnio je Kannick. “Ali smekšaju se nakon nekog vremena.”
“Nove su?” Sejer je stisnuo oči. “Zašto su nove?”
“Zašto?” Kannick je postao nesiguran. “Pa, zato što... stare sam
bacio.”
“Razumijem.” Sejer ga je gledao u oči.
Kannick je spustio pogled na svoje ruke, na tri prsta u tankoj koži.
Tanke uzice vodile su do uskog remenčića na čičak oko zapešća.
“Zašto si ih bacio?”
“Zašto?” Kannick je osjetio strahovit nemir. “Pa, bile su stare i
istrošene.”
“Aha, dobro.” Sejer je teško disao na nos. “A kamo si ih bacio?”
“Kamo? Ne, ne sjećam se.” Vrtio se i znojio. Ta prokleta vrućina ne
popušta. Dječaci su otišli na kupanje s Thorleifom i Ingom. On nije htio
s njima. Osjećao se užasno u kupaćim gaćama, a i morao je trenirati.
Negdje ga je čekao pokal. Prvi put u životu pobijedit će druge. Zašto se
Margunn nije vratila? Što se to događa?
“Gdje, Kannick?”
“U peć za spaljivanje.”
Počeo je nemirno prebacivati težinu s noge na nogu.
“Vrpoljiš se.”
“Pa što!”
“Lažeš mi, Kannick. Rekao si da si vidio Errkija ondje.”
“I jesam! Vidio sam ga!”
“Errki je vidio tebe. To je nešto drugo.” Sejer se morao naprezati da
zadrži miran glas. “Reći ću ti jednu stvar. Vjerujem ti kad kažeš da je
Errkijeva smrt bila nesretan slučaj. Morgan je to potvrdio.”
Na trenutak je Kannick izgledao kao da mu je laknulo.
“Ali sumnjam da ti je žao zbog toga.”
“Molim?” odgovorio je Kannick tjeskobno.
“Sad kad je Errki mrtav, ne može se izbrbljati. Preduhitrio si ga.
Zato si ga prijavio Gurvinu. Prije nego Errki stigne reći da si to bio ti,
odjurio si prijaviti da je to bio on. Nitko ne bi vjerovao luđaku Errkiju.”
Tad je došla Margunn. Nesigurno je pogledala obojicu i nervozno se
nakašljala. “Nešto se događa?”
Sejer je kimnuo. Margunn se uznemirila.
“Kannick”, rekla je nakon nekog vremena, kao da želi nečime
ispuniti zastrašujuću tišinu, kao da to uopće nije važno. “Ne možeš sad
nositi mokasine, one su za Karstenovu krizmu. Gdje su ti tenisice?”
Luk se spustio. Kannickovo srce silovito se stisnulo i ispumpalo
mlaz vruće krvi u njegovo lice. Budućnost je stigla.

Ovako se to moglo dogoditi: Kannick je bio u šumi s lukom.

Ustrijelio je vranu i htio poći kući kad je došao na ideju da posjeti
Halldis. Možda je vidio da radi na travnjaku, leđima okrenuta vratima.
Ušuljao se unutra. Pronašao je novčanik u kutiji za kruh. Možda mu se
posrećilo, a možda je i znao da ga ondje skriva. Iskrao se nazad van. Na
svoj užas vidio je da ona stoji na stubama s motikom. Kannick se
uspaničio. On koji djeluje prije nego što promisli. Zgrabio joj je motiku
iz ruku, neko su se vrijeme natezali prije nego što se oružje oslobodilo i
našlo u njegovim rukama. Gledala ga je sa strahom i optužbom u očima.
Podignuo je motiku i zamahnuo. Imao je streličarske rukavice i ostavio
samo nejasne otiske. Halldis je pala. On je potrčao preko travnjaka.
Stao je načas kod bunara i osvrnuo se. Odjednom je spazio mračnu
siluetu među drvećem. Shvatio je da je viđen. Zaputio se niz cestu, ali je
izgubio novčanik. Errki je otišao do kuće i vidio Halldis. Po svemu
sudeći, ušao je u kuhinju, u nevjerici se motao onuda, dirao vrata i
okvire, ostavio otiske tenisica. Na odlasku je pronašao novčanik koji je
Kannick u panici izgubio. Stavio ga je u unutrašnji džep i nastavio dalje,
pogođen grozotom koja se dogodila, prema gradu i ljudima. Kannick je
odjurio šefu policijske postaje Gurvinu i prijavio ubojstvo. Naravno da
onaj tko prijavi nije kriv. Osim toga, vidio je nekoga gore, vrlo prigodno.
Luđaka Errkija. Što je ono Morgan rekao?
Mjerkali su se kao psi.
Sejer je izvadio mobitel iz džepa i utipkao broj. Skarre se javio.
“Što ima?”
Ogledao se oko sebe. “Svašta pomalo.”
Gledao je kroz prozor auta u maglovitu šumu. Kad bi bar mogao
skočiti na glavu u more. Da se riješi te prašnjave vrućine.
“Je li netko zvao?” upitao je ležerno.
Skarre je šutio. U zadnja dvadeset četiri sata počele su ga moriti
sumnje. U njemu se odvijao pakao, unatoč čvrstoj vjeri.
“Definiraj ‘netko?’
“Pa, Bože, bilo tko.”
“Nitko nije zvao”, rekao je Skarre naposljetku.
“No dobro.”
Opet je zavladao muk. “Nešto se dogodilo?”
“Nije Errki ubio Halldis.”
“Ne, naravno da nije. Baš mi je to sad trebalo. Da krenemo sve
ispočetka. Pričaj to nekom drugom, ja nemam živaca za zafrkanciju.”
“Ne zafrkavam se. Nije ju on ubio.”
“Ne, nije, šefe! ”
Muk. Skarre je dugo razmišljao.
“Pa da”, rekao je nakon nekog vremena. “Počinjem shvaćati o čemu
govoriš. Nazvala nas je jedna djevojka. Blagajnica iz Briggens Mata.
Sjetila se nečeg užasno važnog što svakako moram znati.”
“Ispričaj mi.”
“Jedan od dječaka iz Guttebakkena nekoliko je puta išao s
Oddemannom k Halldis da mu pomogne. Bila mu je to svojevrsna
vježba za radni život. Možeš li pogoditi koji?”
“Kannick”, rekao je Sejer.
 “Obično bi mu plaćali u čokoladi. On je mogao znati gdje je
novčanik.”
Sejer je kimnuo.
Onda je Skarre nastavio. “E. Netko je bio ovdje.”
“Definiraj ‘netko?’
“Doktorica Struel.”
”Aha. Što je htjela?”
“Pa ne znam. Dobila je od mene papir i omotnicu i napisala ti
poruku. Na stolu ti je.”
Sejer je upalio auto. Misli su mu se vrtložile.
“Jacobe”, rekao je s tračkom zlobe. “Znaš što to znači, zar ne?”
“Na što sad misliš?”
“Morat ćeš skočiti s padobranom.”
“Da, da. Pa skočit ću.”
Duga stanka.
“Ali samo da se zna, nisam baš fan oklada. Meni je svejedno što će
biti. Neću izgubiti poštovanje prema tebi ako se povučeš.”
“Ali neće ti baš ni porasti, ha?”
“Već osjećam najveće moguće poštovanje prema tebi.”
“Naravno da ću skočiti.”
“Tvoja vjera je jaka, zar ne?”
“To će biti prvi put da je zaista stavljam na kušnju. Možda je bilo i
vrijeme.”

Sejer je otvorio vrata ureda i ušao. Bijela omotnica ležala je na

podlozi za pisanje na njegovu stolu, a na kojoj je bila karta svijeta.
Nasred Tihoga oceana, poput broda s bijelim jedrom. Oprezno je uzeo
omotnicu. Zavukao je prst pod preklop. Ruke su mu se tresle dok je
izvlačio list.
Skarre je banuo unutra. Ukopao se na mjestu kad je vidio šefa kako
se trese s papirom u ruci. “Oprosti”, promucao je posramljeno. “Što se
događa?”
BILJEŠKA O PREVODITELJICI

Anja Majnarić rođena je u Zagrebu 1982. godine. Diplomirala je

engleski jezik i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je
usput odslušala i modul norveškog jezika. Od 2006. bavi se isključivo
književnim prevođenjem i odlazi na rezidencijalne boravke u
inozemstvo (Norveška, Škotska, SAD, Irska). Kao slobodni prevodilac
prevodi s engleskog i norveškog jezika za nekoliko izdavačkih kuća i
Treći program Hrvatskog radija te je članica Društva hrvatskih
književnih prevodilaca.