OSMANSKO CARSTVO

Mongoli koji su prihvatili islam i obnovili njegovu kulturu u Perziji nisu obnovili i njegovu vojnu
i političku moć. To je, nekako u isto vrijeme sa vladavinom Ilhanija, pošlo za rukom tek osmanskim
Turcima, čije će se carstvo na svom vrhuncu u XVI stoljeću, prostirati na ogromnom teritoriju od
Bagdada na Tigrisu do Budimpešte na Dunavu,od vodopada Nila na Asuanu u Egiptu skoro sve do
Gibraltara na sjevero-zapadu Afrike. Bit će to najdugotrajnije muslimansko carstvo i jedno od najvećih
koje je do tada poznavao svijet.

Dakle, potkraj istog stoljeća u kojem su se dogodila najveća stradanja i poniženja muslimana, u kojem
je nastao dubok osjećaj da se dogodila tragedija u njihovoj povijesti i, usljed toga, izgubila nada u
budućnost, pripremano je svojevrsno povijesno čudo. U Maloj Aziji, na granici sa Bizantom, pojavilo
se jedno malo turkmensko pleme gazija koje je, po nekim historijskim svjedočanstvima, imalo samo
četiri stotine porodica. Osim što su bili fizički i duhovno zdravi, snažni i neustrašivi, bili su vjerom
prosvijetljeni, moralno čisti i disciplinirani, stasali u istinske vitezove duha. Oni su bili glasnici nove
nade i nove velike budućnosti muslimanskog svijeta. Vođa ovih gazija, koji su svoju slavu stekli u
borbama sa Bizantincima, bio je Ertogrul, otac osnivača osmanske države Osman hana.

Osman -osnivač Carstva

U tradiciji anadolskih Turaka vladalo je pravilo da se svaki voda, ukoliko želi da ga priznaju i ostala
plemena, mora potvrditi jednom ve likom pobjedom nad neprijateljem. Tako se Osman-han
pobjedom nad Bizantincima kod Nikeje (Iznik) 1301. godine potvrdio kao izuzetng sposoban i hrabar
vojskovođa, čime je stekao slavu među turkmenskim, stanovništvom i njegovim gazijama. Oni su ga
priznali, potčinili mu se i proglasili ga svojim hanom. Njihovim ujedinjenjem nastala je Osman. Ska
dinastija, koja je, prema turskim običajima, uzela ime svoga utemeljitelja. Osmanov sin Orhan, vješt
političar, diplomata i ratnik, zauzeo je više značajnih bizantinskih gradova u Anadoliji i pripojio
susjedne turkmenske teritorije; osvojio je Bursu, proglasio je prijestolnicom i učinio od nje značajan
centar trgovine i zanatstva. Kao znak velike uloge trgovine i zanatstva, njihovog procvata i brzog
razvoja postojao je kompleks prostranih bazara, bezistana i hanova. U neposrednoj blizini poslovne
četvrti Burse Bajazid I sagradio je Ulu džamiju (Velika džamija) koja je, sa svojih dvadeset kupola,
munarama i monumentalnom arhitekturom bila znak nove moći islama i svjedočanstvo vojne,
ekonomske i političke snage osmanskih vladara.

Doba uspona Carstva

Nastupilo je vrijeme širenja Osmanskog teritorija na Balkan. Ta uloga pripala je Muratu I i Bajazitu I.
Murat je osvojio dijelove Bugarske Trakije i Srbije, a na Kosovu 1389. godine porazio je vojske
balkanskog saveza, kojeg su činile Srbija, Hrvatska i Bosna. U to doba Bosnom je vladao njen prvi kralj
Tvrtko I Kotromanić. Nakon što je u Nikopoljskoj bici pobijedio elitnu križarsku vojsku i učvrstio svoju
vlast u Bugarskoj Tesaliji i Makedoniji, krajem XIV stoljeća Bajazit I (1389-1402) je postigao značajne
vojne uspjehe i na istoku; pokorio je nekoliko anadolskih kneževina i nanio poraz egipatskim
Mamelucima. Međutim i Bajazid I će doživjeti težak poraz od strašnog Timura Lenka, potomka
Džingis“ hana. U Bici kod Ankare njegove su snage potpuno uništile osmansio vojsku. Sultan Bajazit je
također bio zarobljen.
Stvarne osnove velikom Osmanskom carstvu postavio je Mehmed u Fatih (vladao 1444-46; 1451-81),
a najviše domete njegove moći ostvario je Sulejman Veličanstveni (vladao 1520-66). Početak svoje
vladavine Mehmed II je obilježio jednom velikom pobjedom. U maju 1453. godine osvojio je
Konstantinopolis, prijestolnicu Bizantije, i dao mu ime Istanbul. Ovom pobjedom ostvarena su
predviđanja Muhammeda, a.s. o muslimanskom osvojenju ovog grada, što je sultanu Mehmedu II
skrbilo dodatnu slavu i doprinijelo da postane jedan od najslavnijih vojskovođa u cjelokupnoj
islamskoj povijesti.

Za kratko vrijeme grad je obnovljen i poprimio je obilježja kosmopolitske prijestolnice. U njega su

došli, na poziv Sultana, mnogi umjetnici, trgovci i zanatlije iz svih provincija Carstva. U novu
prijestolnicu su došli i mnogi kršćani i Jevreji. Njima je zagarantovana posebna sigurnost, vjerska,
kulturna i imovinska. U narednim stoljećima Istanbul će imati karakter multikulturne metropole
Mediterana u kojoj će se događati spojevi i sinteze elemenata različitih kultura.

Mehmed Fatih je nastavio osvajanja u Evropi s ciljem da proširi i učvrsti svoje carstvo. Zauzeo je nove
teritorije u Grčkoj i nekoliko strateški važnih gradova u Srbiji. Bosnu je zauzeo 1463. godine, osvojio
kraljevski grad Bobovac i u Jajcu pogubio njenog posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića.

Zlatno doba Osmanske države

Politički i kulturni vrhunac Osmansko carstvo doživjelo je za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, možda
najsposobnijeg osmanskog vladara. Proširio je i učvrstio njegove granice,poduzeo unutrašnju
reorganizaciju države na načelu pravednosti, stabilizirao njenu privredu, reformirao zakonodavstvo i
doprinio pravnoj i socijalnoj sigurnosti društva.

Osim vojnih operacija Sultan je, u maniru svjetski značajnog političara, poduzeo i ozbiljne diplomatske
aktivnosti u evropskim zemljama. Za razliku od svog oca Selima I — koji je dodatno proširio državu na
istok i jug, na teritoriju Perzije, Sirije i Egipta — njegov prioritet bio je Balkan i Evropa. Pošlo mu je za
rukom konačno osvajanje Beograda (1521.) i Srijema, važnih strateških pozicija za napredovanje
prema srednjoj Evropi.

Pet godina kasnije, nakon što je kod Mohača potukao ugarsku vojsku, sultan Sulejman I zauzima
znatan dio mađarske teritorije i svojim trupama otvara put prema Beču, kojeg opsjeda 1529. godine.

Evropa se našla pred velikom prijetnjom, jednom od najvećih u svojoj novovjekovnoj povijesti.Stoga
njene zemlje, čak i one koje su se stoljećima međusobnu sukobljavale stupaju u veliki kršćanski savez.
Pred ujedinjenim snagama Evrope sultan Sulejman I prekida opsadu Beča i svoje snage povlači u
Srijem na obale Dunava i Save. Bilo je ovo Vrijeme u kojem su mnogi evropski promatrači iz XVI
stoljeća Osmansko carstvo smatrali uzorom savremene, uspješne i dobro uređene države efikasna
vojska pod vlašću nadmoćnog vladara, bez nasljedne aristokracije; meritokratsko društvo u kojem je
svaki nadareni čovjek mogao uspjeti i napredovati do najviše društvene ljestvice.

Do svoje smrti 1566. godine sultan Sulejman I će imati još mnogo uspješnih pohoda ne samo na
Balkanu nego i na južnim i istočnim granicama svog carstva, a svaki od njih kao da će samo potvrditi
da je dostignut vrhunac koji se više ne može presegnuti. Njegova država, jedna od najvećih koje
poznaje povijest, prostirala se od Tabriza u Iranu do Beča u srednjoj Evropi. Međutim i najveća carstva
su ranjiva i prolazna, tako je bilo i sa Osmanskim carstvom. Još dok se nalazilo na vrhuncu svoje moći,
počele su ga zahvatati sile samodestrukcije, umor i unutrašnja slabost. Održavajući političku i vojnu
ravnotežu sa Evropom i boreći se s nemirima na istoku i jugu carstvo je trajalo sve do 1923. godine,
kada je nestalo sa povijesne scene poslije poraza u Prvom svjetskom ratu.