Edita Slunjski

STVARANJE PREDŠKOLSKOG KURIKULUMA – U VRTIĆU

ORGANIZACIJI KOJA UČI

IDEJE KOJE SU POTAKLE SAME AUTORE DA DUBLJE ISTRAŽE MOGUĆNOSTI

PRETVORBE PREDŠKOLSKE USTANOVE U ORGANIZACIJU KOJA UČI – (u
vrtić gdje djeca i odrasli kroz zajedničko učenje sukonstruiraju kurikulum) su:

1. misao da se vrijeme promjena u kojem živimo očituje u svim područjima i življenja i

djelovanja čovjeka; da stalna promjena zbog suvremenog doba u kojem živimo, nameće i
potrebu kontinuiranog prilagođavanja tim promjenama

2. nova shvaćanje djeteta, promjena slike o djetetu da je ono aktivni sudionik procesa odgoja i
obrazovanja, da je on sukonstruktor vlastitog odgoja i obrazovanja. Henting (1997) navodi
kako bi škole trebale postati drukčije jer su i djeca postala drukčija.

3.identitet odgojno - obrazovne ustanove trebao bi se temeljiti na dinamičnosti,

demokratičnosti, fleksibilnosti, cjelovitosti i zajedništvu svih sudionika

4. odgojno-obrazovnu praksu i kurikulum mijenjaju ljudi koji u toj ustanovi rade

5. organizacija koja uči je odgojno-obrazovna ustanova koja je podložna stalnim promjenama,

ustanova u kojoj se znanje konstruira i sukonstruira ovisno o aktivnoj uključenosti njezinih
članova.

ZAJEDNICA KOJA UČI- ukupnost ljudi povezanih u cjelinu, čije su akcije i uvjeti
življenja povezani i međuovisni. ;

 stvarati zajednicu koja uči znači redefinirati neku

organizaciju kao zajednicu i, „koristiti pristup razvoja
zajednice u organizaciji(Smith,2002)

 vrtić kao zajednica koja uči – kontinuitet razvoja nekog

vrtića; stalno upoznavanje, mijenjanje i dograđivanje
„teorije ili teorija“ koje rukovode njegovom praksom i
postupno ali stalno izgrađivanje kvalitete te prakse
-Prije nego što se vrtić oblikuje u organizaciju koja uči važno je da se sudionici odgojno-
obrazovne prakse odmaknu od tradicionalnog, autoritarnog i kontrolirajućeg stila i koriste
transformacijski stil „vođenja“.

-Autor Roberts (2002) navodi kako transformacijski stil omogućuje zajedništvo, razvija
entuzijazam i motivaciju sudionika odgojno-obrazovnoga procesa, te kreira vjeru u budućnost
i uvjerenje da se postignute promjene mogu shvatiti i koristiti.

-Putem transformacijskog stila vođenja odgojno-obrazovna ustanova se postepeno razvija u

organizaciju koja uči, organizacija koja je podložna stalnim promjenama. Prema Senge (2003)
navode se tri razine značenja pojma promjena:

1. vanjske promjene: da sudionici sustavno razmišljaju na način da dijele svoja mišljenje,

stavove i vrijednosti ;

2. unutarnje promjene: da preispituju svoje stavove i razmišljanja, na način da uvide što bi

mogli promijeniti u svojoj odgojno-obrazovnoj praksi

3. duboke promjene: da su prisutni unutarnji pomaci u vrijednostima pojedinca, njihovom

ponašanju, te vanjski pomaci u procesima, strategijama i načinima rada

-Navedene promjene uključuju vještine reflektiranja i propitivanja, na način da se ostvari

osobna i zajednička vizija kojoj je krajnji cilj timsko učenje koje predstavlja i ključni
instrument stvaranja organizacije koje uči.

-Prema navedenim promjena odgojno-obrazovna ustanova je kompleksan, živući organizam

u kojem se nijedan dio ne može opisati, tumačiti ni razumjeti bez povezanosti sa svim
dijelovima koji čine cjelinu sustava, čija su nastojanja, akcije i uvjeti življenja uzajamni,
prepleteni i u velikoj mjeri međuovisni, koje objedinjuje zajednička vizija kontinuiranog,
zajedničkog istraživanja, učenja i razvoja

-Autorica Slunjski sustavne karakteristike i međuovisnost različitih dijelova odgojno-

obrazovne prakse slikovito prikazuje kao santu leda: „vidljivi“ dijelovi (odnosi i
komunikacija, vrijeme, prostor) i „nevidljivi“ dio (vrijednosti, uvjerenja i stavovi-slika o
djetetu)

-snažan utjecaj „nevidljivog“ (nevidljiva realnost vrtića) dijela na vidljivu realnost vrtića (pr.
ako djecu shvaćamo kao inteligentne, kompetentne osobe koje uče čineći, tada će odrasli
stvarati uvjete i podržavati djetetove aktivnosti; ako se dijete smatra nekompetentnom
osobom, odrasli će biti isključivi autori aktivnosti djeteta i ono će činiti samo što je za njega
isplanirano)

-oblikovanje odgojno-obrazovne prakse temelji se na određenim vrijednostima koje se

održavaju na vidljive dijelove.

-vrijednosti zajednice koja uči: autonomija, zajednička odgovornost, prihvaćanje i

uključenost, razvoj samosvijesti i samopouzdanja i sloboda (5)

- vizija glavni pokretač aktivnosti u vrtiću - razlika između trenutačne i moguće kvalitetnije
odgojne prakse vrtića - oblikovanje vizije zajednički posao svih djelatnika vrtića

-neprekidno poticanje ljudi da grade osobne vizije, da ih dijele s drugima te kreiraju

zajedničku viziju koja će pokrenuti njihovu energiju u smjeru zajedničkog razvoja

-Organizacija koja uči promovira pedagogiju uzajamnosti (Bruner) u kojoj se na znanje

gleda kao nešto što se stalno propituje, zajednički stvara i razmjenjuje u sklopu dijaloga i
diskursa.

-Potrebno je kreirati kontekst (organizirati prostor i vrijeme) u kojem će svaki subjekt (dijete,
učitelj, roditelj) imati priliku govoriti i pravo da ga se sluša

-Odgojno-obrazovna ustanova shvaćena kao organizacija koja uči promovira pedagogiju

slušanja, pedagogiju uzajamnosti i pedagogiju superkompleksnosti.

Konstruiranje i sukonstruiranje znanja učenika u odgojno-obrazovnoj

ustanovi – organizaciji koja uči

-U tradicionalnim ustanovama promovira se proces izravnog poučavanja dok u suvremenim

ustanovama, organizaciji koja uči promovira se učenje čineći.

-Bruner (2000) navodi kako učenje ne smije biti samo prenošenje informacija, već aktivan
proces u kojem dijete samostalno stječe znanje aktivno rješavajući probleme, otkrivajući i
angažirajući svoje misaone kapacitete.

-Rinaldi (2002) svaki pojedinac uči u svoje vrijeme i na svoj način, te učenje ne može biti
programirano, nego učitelj treba biti otvoren za kompleksnu i često konfliktnu i nepredvidivu
prirodu učenja – kada je u pitanju učenje djeteta radi se o kreativnom ostvarenju djeteta a ne
tehničkoj realizaciji obrazovnog procesa

-Organizacija koja uči smatra se razvojnim i dinamičnim konceptom koji je u stalnoj

rekonstrukciji i izgradnji – znanje se smatra privremenom konstrukcijom subjekta koji uči
jer se ono stalno mijenja, revidira i nadograđuje

-Bruner i Rinaldi - razvoj procesa učenja tumače spiralnom progresijom što znači da
učenje dinamičan i nepredvidiv proces čije ishode ne možemo kontrolirati, znanje je u
neprekidnom nastajanju odnosno ono je razvojna kategorija.

-Učenje je proces zajedničkog konstruiranja, ili sukonstruiranja znanja u kojem pojedinac

svoje postojeće znanje i razumijevanje, propituje i provjerava u komunikaciji s drugima, i
tako kroz raspravu revidira svoje postojeće koncepte, produbljuje razumijevanje i nadograđuje
znanje.

-Bruner (2000) najdjelotvorniji oblici učenja nisu oponašanje i didaktička pouka, nego
diskurs, suradnja i dogovor – stvaranje okruženja za učenje koje promovira komunikaciju,
raspravi u razmjenu tj. osmišljavanje situacija učenja

-A da bi se navedeni postupci ostvarili potrebno je da vlada pedagogija slušanja koju

promoviraju ustanove Reggio Emilije. Sam proces učenje započinje SLUŠANJEM
DJETETA, koje se odnosi na pozorno praćenje, interpretiranje i stvarno razumijevanje
aktivnosti djece s ciljem njihovog što boljeg razumijevanja. Paralelno sa slušanjem djeteta
vode DOKUMENTACIJU kako bi bolje razumijevanje postojećih znanja djece i podupiranje
procesa učenja koje je u tijeku (smisao dokumentacije).

-Organizacija koja uči – usmjerena je na postizanje reflektivnog dijaloga djece i odraslih s

procesom njihovog zajedničkog, kontinuiranog učenja, pri čemu oni jednako vrijedno
doprinose zajedničkom učenju, za njega dijele odgovornost i nad njim imaju zajedničko
autorstvo.
Sukonstruiranje profesionalnog znanja učitelja u odgojno-obrazovnoj ustanovi –
organizaciji koja uči

-U kontekstu organizacijom koja uči profesionalno usavršavanje učitelja smatra se

kontinuiranim, cjeloživotnim procesom, u kojem se profesionalno znanje propituje, revidira i
postupno nadograđuje kroz zajedničko istraživanje vlastite prakse.

-Uspješan profesionalni razvoj počinje stvaranjem uvjeta za kontinuirano propitivanje i

ponovno razmatranje temeljnih uvjerenja i stavova.

-Prema Reggio koncepciji – suradnja u odgojno-obrazovnoj ustanovi podrazumijeva takav

sustav socijalnih odnosa u kojem odgajatelji zajedno promišljaju i koordiniraju svoje
ponašanje i akcije povezane s odgojno-obrazovnim radom, pri čemu kontinuirano
restrukturiraju svoje mišljenje i tako razvijaju svoj odgojno - obrazovni pristup.

STVARANJE ORGANIZACIJE KOJA UČI I SUKONSTRUIRANJE

PREDŠKOLSKOG KURIKULUMA

KURIKULUM: teorijska koncepcija koja se u praksi zajednički gradi, tj. sukonstruira na

temelju zajedničkog učenja, istraživanja i participacije svih sudionika odgojnog procesa u
ustanovi, koja se u praksi kontinuirano provjerava, nadopunjuje, mijenja, a moguća je u
ustanovi koje se transformira u organizaciju koja uči i istražuje (Rinaldi 1998).

1. Sukonstrukcija predškolskog kurikuluma

-Predškolskim kurikulumom u širem smislu – odgojno obrazovna koncepcija, zajednička

na razini države, propisana aktima koji sadržavaju temeljne ideje i načela odgoja i
obrazovanja življenja i učenja djece u predškolskoj ustanovi (Nacionalni kurikulum za rani i
predškolski odgoj i obrazovanje, 2014.).
-Predškolski kurikulum u užem smislu –odgojno-obrazovna koncepcija koja se zajednički
sukonstruira u određenoj ustanovi i koja korespondira s kvalitetom uvjeta (fizičkog i
socijalnog okruženja) za življenje, učenje i odgoj djece.

-Kurikulum propisan na razini države u svakoj ustanovi modificira, mijenja i oblikuje s

obzirom na specifičan kontekst, tj. kulturu i tradiciju okruženja u kojem se ustanova nalazi
-Kontinuirano mijenjanje i zajedničko građenje, sukonstruiranje kurikuluma temelji se na
tumačenju ustanove kao „živog organizma“, tj. sustava čije funkcioniranje je složeno,
dinamično i ovisno o mnogo međupovezanih varijabli – priroda kurikuluma kao teorijske
koncepcije koja se sukonstruira na temeljima prakse u ustanovi je nepredvidiva, kompleksna i
multidimenzionalna  kurikulum se ne može planirati, jednostavno i linearno uvesti u
ustanovu, niti se može tumačiti bez razumijevanja odg.obr.prakse ustanove

-Sukonstruiranje je prije svega socijalni proces koji predstavlja zajedničko traganje za

problemima u praksi, a razvija se kroz prepoznavanje, prihvaćanje i zajedničko rješavanje
problema i dilema ljudi u ustanovi

2. Odnos kurikuluma i odgojne prakse – put razvoja ideje sukonstrukcije kurikuluma

-mijenjanje kurikuluma kao odgojno –obrazovne koncepcije neke ustanove, nastaje u procesu
zajedničkog recipročnog prilagođavanja i razvijanja teorije i prakse
-Fullan – smatra da je za proces mijenjanja kurikuluma zbog njegove složenosti potrebno
minimalno 3-5 godina, a za veće promjene čak i do 10

-Hopkins navodi tri faze u mijenjaju kurikuluma kroz odgojno-obrazovnu praksu:

1.faza: faza inicijacije- donošenje odluke da se s procesom promjena započne, najbolje je
ako se promjene počnu događati iznutra, ako nisu nametnute
2.faza: faza implementacije- da se odluke implementiraju u odgojno-obrazovnu praksu
3.faza: faza institucionalizacije- da se uvide promjene, refleksivni praktičari

Dimenzije stvaranja organizacije koja uči i sukonstruiranje predškolskog kurikuluma

1. prostorno i materijalno okruženje: -Bogatom ponudom konkretnih i zanimljivih

materijala potiče aktivno konstruiranje znanja tj. učenje činjenjem
- Raznovrsnost, stalna dostupnost i način ponude materijala mogu promovirati
neovisnost i autonomiju učenje učenika, dok sadržajno bogatstvo materijala
učenicima različitih interesa i različitih razvojnih mogućnosti, omogućuje angažiranje
njihovih različitih inteligencija (Gardner)
 - Reggio – prostor nazivaju „trećim odgajateljem“ – dijete smatraju kompetentnim,
inteligentnim, znatiželjnim, kreativnim i posebice društvenim bićem – jedna od
najvažnijih zadaća Reggio odgajatelja stvaranje bogatog prostornog okruženja koje
prije svega promovira autonomnost aktivnosti djece, potičući ih na razne istraživačke
aktivnosti – Sto jezika djeteta
- Malaguzzi (1998) navodi tri osnovna zahtjeva koja prostor treba ispunjavati: kretanje,
neovisnost i interakcija
- -organizacija prostora treba biti usmjerena promoviranju SUSRETA,
KOMUNIKACIJE I INTERAKCIJE DJECE te im omogućavati slobodno kretanje
- -prostorno okruženje treba biti UGODNO i što više nalikovati OBITELJSKOM
(provode veliki dio djetinjstva u njemu)
- -okruženje treba omogućiti i zadovoljenje POTREBE ZA PRIVATNOŠĆU (kućice-
skrivalice)
- Poticajno prostorno-materijalno okruženje predstavlja podlogu zajedničkog
kontinuiranog učenja djece i odraslih

AKTIVNOSTI
-U vrtiću – zajednici koja uči važne su sve aktivnosti
-sve situacije u vrtiću za dijete mogu biti prilika za učenje i mogući doživljaj ugode i neugode
-novoupisanu djecu treba dočekati kvalitetno i zanimljivo okruženje vrtića kod prvog dolaska i
prilagodbu će znatno olakšati srdačan odgajatelj i ostala djeca koja su se već prilagodila

-ručak u vrtiću treba služiti osamostaljivanju djece i jačanju osjećaja zajedništva

-na dnevni odmor tj. spavanje djeca ne bi trebala biti prisiljena, ali im svakako treba biti omogućeno
da se odmore kad god osjete potrebu (različiti ležajevi, pr. strunjače, jastuci)

-u važne aktivnosti spadaju još i obavljanje nužde, pospremanje vrtića nakon igre, presvlačenje itd.

-odgajatelji trebaju biti iskreni i pošteni prema djeci te autentični jer djeluju na djecu, ne samo onime
što im govore,već i svojim ponašanjem

2. fleksibilnost organizacije vremena

-Reggio – naglašava važnost uvažavanja i usklađivanja odgojno-obrazovnog rada s prirodnim

ritmom djeteta – odgajatelji osiguravaju dovoljno neprekidnog vremena za dublje
uključivanje djeteta u nekom istraživanju ili aktivnosti, ne požuruju djecu, ne prekidaju i ne
određuju unaprijed duljinu trajanja djetetovih aktivnosti
-U organizaciji koja uči potrebno je planirati mogućnosti, tj. moguće smjerove razvoja
procesa učenja djece – djecu pažljivo promatrati, slušati, razumjeti te im adekvatnim i
pravovremenim intervencijama, tj. ponudom primjerenih resursa, omogućiti nastavak
započetog procesa izgrađivanja znanja

-Organizacija vremena u organizaciji koja uči, trebala bi biti u funkciji promicanja

autonomnosti učenja te omogućavati učenje konstruiranjem i sukonstruiranjem znanja i
razumijevanja kroz raspravu i razmjenu s drugima

3. razvoj suradničkih odnosa

-Suradnički odnosi predstavljaju važan preduvjet, važnu dimenziju razvoja ustanove u

organizaciju koja uči, jer upravo suradnja predstavlja uporište zajedničkog razvoja, tj.
SUEVOLUCIJE djece i odraslih --- zajedničko istraživanje i učenje

-u vrtiću-zajednici koja uči, odgajatelji svoj pristup temelje na ideji da djeca uče čineći i
surađujući s drugima u poticajnom okruženju.
-Zato je potrebno stvoriti takvo okruženje u kojem će djeci biti ponuđeni raznovrsni materijali
koji će ih poticati na razne aktivnosti
-aktivnosti u kojima se djeca samoorganiziraju, samostalno rješavaju probleme, surađuju i
izgrađuju vlastite odnose (odgajatelj ih samo potiče) jako su bitne jer su djeca jedni drugima
„katalizator“ učenja( potiču se, ohrabruju i dopunjuju), a svemu će doprinijeti poticajno
okruženje

-suradnički odnosi definiraju se u ovom pogledu kao uporišna točka u razvoju organizacije
koja uči i u sukonstrukciji kurikuluma, predstavljaju točku koja je potrebna da se razvije
unutar jedne ustanove kako bi došlo do pojave ostalih aspekata koje treba unaprijediti i
promijeniti.

- U organizaciji koja uči problemi se smatraju prijateljima (Fulan), što znači da izražavanje
dilema i problema, kao i priznavanje nekompetencije, smatra se polazištem razvoja,
tj .zajedničkog istraživanja i učenje odgajatelja
4. mijenjanje stavova, vrijednosti i uvjerenja odgajatelja

-Stoll i Fink, Bruner, Malaguzzi – ističu da vrijednosti, uvjerenja, stavovi i očekivanja učitelja
oblikuju njegov cjelokupni odgojno – obrazovnim pristup

-Cjelokupan rad učitelja počiva na njegovoj slici o djetetu, njegovim očekivanjima, koja
odražavaju njegovu kulturnu perspektivu, tj.vrijednosti, aspiracije i uvjerenja o učenju i
odgoju djeteta

-Vrijednosti, stavovi i uvjerenja učitelja o djeci, u literaturi se nazivaju različitim nazivljem

kao FOLK UVJERENJA (Bruner), SLIKA O DJETETU (Malaguzzi), MENTALNI MODELI
(Senge) – oni se snažno odražavaju na oblikovanje uvjeta za življenje, odgoj i učenje djece u
ustanovi

- Gandini – proces razvoja kurikuluma „Započinje s uvažavanjem djeteta!“

- Elliott – u mijenjanju kurikuluma potrebno je najprije pomoći učiteljima da upoznaju vlastite
implicitne teorije (vrijednosti).
- Put razvoja odgojno – obrazovne ustanove u organizaciju koja uči i sukonstruiranje
kurikuluma, započinje stvaranjem uvjeta u kojima će učitelji imati prilike upoznavati i
osvještavati vlastite vrijednosti, kao i vrijednosti svojih kolega, o njima raspravljati i postupno
ih mijenjati

5. kompleksnost procesa

-kompleksnost kulture očituje se u činjenici da je svaki aspekt njene kulture (stavovi,

uvjerenja, vrijednosti) u pozitivnoj korelaciji sa svim dimenzijama strukture (prostorna,
materijalna opremljenost i vremenska struktura). Odnosno kultura utječe na postojanje ili ne
postojanje određene prostorne i materijalne opremljenosti i vremenske strukture.

-kompleksnost procesa stvaranja organizacije koja uči odnosi se na razumijevanje i

uvažavanje međupovezanosti strukturnih i vrijednosnih dimenzija odnosno istodobno
izgrađivanje struktura koje promoviraju zajedničko učenje djece i odraslih te razvoj kulture
učenje.
ISTRAŽIVANJE ODGOJNO-OBRAZOVNE PRAKSE

Predmet istraživanja: istraživanje različitih dimenzija odgojno-obrazovne ustanove koje

određuju kvalitetu življenja i učenja djece i odraslih, koje utječu na razvoj ustanove kao
organizacije koja uči i koje određuju smjer zajedničke izgradnje kurikuluma.

Cilj istraživanja: osposobljavanje svih sudionika odgojno-obrazovne prakse za samostalno,

zajedničko istraživanje, mijenjanje i unapređenje odgojno-obrazovne prakse te sukonstrukcija
kurikuluma

Akcijsko istraživanje – otkriva probleme u praksi, kroz raznovrsnu dokumentaciju

Tijek istraživanja;

1 faza: otkrivanje organizacijskih dimenzija koje određuju kvalitetu življenja i učenja djece u
vrtiću (prostorno okruženja, materijalno okruženje, socijalno okruženje, vremensku
organizaciju aktivnosti, suradnička kultura odgajatelja)

-------USTANOVITI AKTUALNO STANJE --------

Slijedi 1 faza promjene –faza početnog stanja; -zajedničko promišljanje sadašnje kvalitete
odg.-obraz. prakse s naglaskom na uočene probleme

-stvaranje zajedničke vizije - promjene

-korištenje dokumentacije s ciljem mijenjanja slike o djetetu

2 faza promjene – faza intenzivnijeg razvoja

-stvaranje bogatijeg materijalnog okruženja

-traženje strategija za bolje razumijevanje i praćenje djetetovog procesa učenja

-uspostaviti kulturu razgovora,rasprava i pregovaranja

3 faza promjene - evaluacija načina razmišljanja odgajatelja o djeci i o sebi samima

-rasprava o povezanosti određenih aspekata kulture (slika o djetetu) s određenim dimenzijama

strukture (stil komunikacije s djetetom, kvaliteta sudjelovanja u aktivnostima)
4. faza – faza stagnacije/konsolidacije i regresije

-zbog nespremnosti odgajatelja za daljnje vođenje promjena u kratkom roku, za stvarne

promjene potrebno je od 3-5 godina, a za radikalne i 10 godina

ZAKLJUČAK:

-kvalitetnu praksu jednog vrtića nije moguće preslikati na drugi - ona ovisi o stavovima,
uvjerenjima i načinima razmišljanja ljudi koji u njemu rade

-odgajatelji nisu svjesni vlastitih pogrešaka u radu te ih ne mogu osvijestiti sami - za to su im

potrebni refleksivni prijatelji

-djeca uče čineći, temeljem vlastitog iskustva, u situacijama koje su im zanimljive - izravno
poučavanje nije primjereno

-čvrsta hijerarhija i neiskrena komunikacija ometaju razvoj kvalitete vrtića

-kvalitetna odgojno-obrazovna praksa je zajedničko a ne pojedinačno postignuće