1.USTANOVA ZA RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ- ORG.

KOJA UČI

Organizacija koja uči je svaka org. koja potiče učenje ljudi na svim razinama
(individualnoj ili kolektivnoj) i kao rezultat toga kontinuirano se razvija, mijenja i
unapređuje. Razvoj ljudskih potencijala smatra se središnjom i primarnom aktivnošću
u org. koja uči. Kako bi stvorili org. koja uči važno je odbaciti tradicionalni pristup
djetetu koji je analitički, u njemu prevladavaju različiti oblici parceliziranja i
fragmentiranja. Smatra se da se na ponašanje čovjeka može utjecati linearno,
planirano i prema unaprijed definiranom cilju. Protutežu ovakvim shvaćanjima
predstavlja suvremeni kurikulum koji je holistički što znači da utječe na cjeloviti dječji
razvoj, odnosno dolazi do sjedinjavanja različitih područja učenja.
Prema vlastitom iskustvu vidim da je u tom pogledu već došlo do značajnog napretka
ali slobodan prostor za daljnje napredovanje i dalje postoji.
Jedna od najvažnijih ideja org. koja uči jest da je učenje cijeloživotni proces s ciljem
poboljšanja znanja vještina i sposobnosti. Najsloženija dimenzija pretvorbe vrtića u
org. koja uči je mijenjanje stavova, vrijednosti i uvjerenja odg. o djeci. Tradicionalna
slika o djetetu kao ''nezreloj tj. nekompetentnoj osobi'' vodi pretjerano zaštitničkom i
kontrolirajućem pristupu u radu, međutim slika o djetetu kao ''kompetentnoj, osobi
koja je otvorena, znatiželjna i s čuđenjem promatra svijet oko sebe''( Rinaldi ,1998.) te
''protagonist vlastitog razvoja'' (Filipinni, 1998) rezultira pristupom koji potiče
samostalnost, omogućuje izbor, aktivnosti i trajanje iste. Odgajatelj ne prekida dijete u
akt. jer u org. koja uči vremensko strukturiranje aktivnosti je fleksibilno tj. usklađeno s
individualnim vremenskim ritmovima svakog pojedinog djeteta. Ovakav pristup, iako
vrlo pozitivan, nailazi na teškoće u praksi zbog točno određenog režima dana (doručak,
ručak, spavanje…). (Fullan, 1993) tvrdi kako su sve ove dimenzije međusobno
povezane jer je odg.-obr. ustanova ,,živi sustav'' pa prema tome i proces pretvorbe
vrtića u org. koja uči treba shvaćati holistički. Razvoj predškolske ustanove u org. koja
uči kao i sukonstruiranje kurikuluma je vrlo kompleksan proces, jedinstven za svaku
ustanovu. Taj proces pretvorbe treba se temeljiti na ideji kontinuiranog procesa
promjena. Brunner (2000) naglašava kako je učenje u org. koja uči aktivan proces u
kojem dijete stječe znanja rješavajući probleme odnosno uči čineći i istražujući svoje
neposredno okruženje zato je vrlo važno da je prostorno i materijalno okruženje u
vrtiću- org. koja uči bogato materijalima, poticajno i raznovrsno te prilagođeno djeci
različitih kompetencija. Ono mora odgovarati djeci i njihovom načinu učenja,
spoznavanja i druženja, a time zapravo odgajatelj stvara sebi uvjete za aktivnost;
promatranje, upoznavanje i razumijevanje svakog djeteta pojedinačno. Važno je
poticati samoinicirane i samoorganizirane aktivnosti djece, a odgojitelj treba biti
usmjeren na promatranje samog procesa aktivnosti kako bi ga što bolje razumio i
podržao i dokumentirao. Bitno je da odgojitelj potiče djecu na razmišljanje,
isprobavanje raznih mogućnosti i samostalno rješavanje tih problema koji su sami
uočili. Prostorno okruženje vrtića treba biti ugodno i što više nalikovati obiteljskom.
Ono treba poticati na –konstruktivna znanja i suradnju. Uspostavljanje suradničkih
odnosa-međusobno slušanje, razumijevanje i kvalitetna komunikacija, predstavlja
uporišnu točku razvoja odg.-obr. ustanove u org. koja uči- i mora se postići na svim
razinama odgojno obrazovne ustanove. Kvalitetna komunikacija pridonosi boljem
razumijevanju, produbljuje veze, te poboljšava timski rad. Odgajatelji i stručni tim
vrtića često sudjeluju na različitim stručnim usavršavanjima kako bi obnovili i povećali
profesionalna znanja i vještine te stekli nove kvalifikacije. Profesionalno usavršavanje
odgojitelja- organizacije koja uči, zbiva se u samom vrtiću, a ne izvan njega jer je
jedinstveni kontekst određenog vrtića moguće upoznati i mijenjati u njemu samom.
Nadzor i kontrolu zamjenjujemo partnerstvom i uvažavanjem te zajedničkim
odlučivanjem o pitanjima koja se tiču življenja i učenja u o-o ustanovi. Djeca su
međusobno surađujući potaknuta na daljnji socijalni i intelektualni razvoj i
sukonstruiraju svoja znanja zajedno s dr. djecom i odraslima. Dok suradnja odg. i
stručnih suradnika rezultira sukonstruiranje kurikuluma na temelju razmjene njihovih
iskustva i znanja.
Iz navedenoga možemo uočiti da u ustanovi za rani i predškolski odgoj-organizaciji
koja uči, utkana načela i ciljevi NKRPOO. U tom smislu, vrtić-organizacija koja uči
ispunjava i nacionalne zahtjeve. Na kraju možemo zaključiti da vrtić-organizacija koja
uči ne može postojati bez potpune suradnje svih subjekata unutar nje (djece, roditelja,
odgojitelja ,stručnih suradnika i dr.) i šire zajednice. Sa ujedinjavanjem svih segmenata,
otvorenošću, refleksivnom praksom moguć je kontinuirani napredak ustanove i njen
razvoj ka organizaciji koja uči.