Buljan-Flander, G., & Kocijan-Hercigonja, D. (2003).

Zlostavljanje i zanemarivanje
djece. Marko M.
-odabrani dijelovi knjige / prilagođeno za pripremanje ispita (za detaljnije informacije i
reference, pogledati knjigu)

Prema prihvaćenoj definiciji u najširem smislu zlostavljanje obuhvaća fizičko i mentalno

povrjeđivanje, seksualno zlostavljanje i nemaran postupak ili maltretiranje djece ispod 18
godina od strane osoba koje su odgovorne za djetetov razvoj.

Istraživanja pokazuju da zlostavljana i zanemarena djeca pokazuju ponašajne i emocionalne

probleme, loše kognitivno funkcioniraju te imaju slabiji uspjeh u školi. Razvijaju se i brojne
druge teškoće kao što su npr. poremećaj hranjenja, sklonost uzimanju sredstava ovisnosti,
problemi u razvoju živčanog sustava. Zlostavljana djeca imaju brojne probleme i u odrasloj
dobi.
Većina istraživača se slaže da su rizični faktori za zlostavljanje kod djece: mlađa dob, djeca s
kronično iritabilnim temperamentom, ADHD djeca, izrazito zahtjevna djeca kao i djeca s
poremećajima u razvoju.

Teorijski pristupi uzrocima zlostavljanja

U istraživanju uzroka i posljedica zlostavljanja susrećemo se s brojnim teorijama koje
pokušavaju otkriti uzroke zlostavljanja. Najčešće u literaturi nalazimo četiri bazična pristupa
koji govore o mogućim uzrocima zlostavljanja.

Psihijatrijski pristup daje naglasak na psihijatrijske bolesti i poremećaje kod zlostavljača.

Najčešće se spominju psihopatske i sociopatski ličnosti. Studije govore da roditelji
psihijatrijski bolesnici spadaju u rizičnu skupinu roditelja koji ne odgovaraju na djetetove
psihološke potrebe. Zlostavljači su osobe koje se daleko teže nose sa stresom u odnosu na
skupinu nezlostavljača. Depresivne majke, roditelji zaokupljeni strahom, smrću, krivnjom, ne
mogu odgovoriti na djetetove psihološke potrebe.
Socijalni pristup stavlja naglasak na roditeljski stres koji je u interakciji s drugim
nepovoljnim čimbenicima kao što su nezaposlenost, problemi na radnom mjestu, smrt,
zdravstveni problemi, izolacija, uzimanja sredstava ovisnosti. Zajedničke karakteristike takvih
roditelja su nepostojanje odgovarajućih sposobnosti suodnosa, obiteljska izoliranost, odsustvo
pozitivne socijalne mreže i potpore.
Razvojni pristup temelji se na povezivanju unutarnjih potreba i vanjskih podražaja. Pristup se
temelji na odnosu roditelj-dijete koji može biti vrlo različiti, u zavisnosti od razvojnih stavova
i uvjeta roditelja, strukture ličnosti roditelja te ranjivosti (osjetljivosti) na vanjske čimbenike.
Ekološki pristup uključuje različite načine obiteljskog života u odnosu na okružuje. Posebno
se naglašava uloga roditeljstva i stavovi u odnosu na tu ulogu, vrijednosti, vjerovanja,
povijesne karakteristike, te što je svaki od roditelja donio u brak u psihološkom smislu i kako
to korelira s djetetovim karakteristikama, posebice djetetovim temperamentom, zdravljem,
spolom. Tu spadaju i geografske karakteristike, migracije i emigracije, povezanosti sa širom
obitelji, vjerske karakteristike.

Analizirajući uzroke i posljedice zlostavljanja moramo poći od činjenice da djetinjstvo nije

period sreće i bezbrižnost i već da je djetinjstvo vrlo često period tuge. Djeca su zavisna od
svoje okoline, odrasli odlučuju u ime djece, odrasli „najbolje znaju što je dobro za dijete“,
odrasli odlučuju u ime djeteta, često pod utjecajem svojih potreba, svojih trauma i svojih
stavova što je često vrlo destruktivno po dijete. Dijete ne bira roditelje, ono ulazi u obitelj
potpuno nespremno za ono što ga čeka; ono je kao otvorena knjiga praznih listova u koju
roditelji i okolina pišu sadržaj, a kasnije ti isti pisci smatraju knjigu lošom i odbacuju je,
zaboravljajući tko ju je napisao, dakle i tko je odgovoran za kvalitetu.

EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE
Normalan emocionalni razvoj – dijete ima šansu naučiti da ljudske osjećaje pokaže na
socijalno prihvatljiv način (kako se nositi s frustracijama, pokazuje osjećaje i emocionalne
poruke riječima, gestima i aktivnostima).
Ako su djeca žrtve emocionalnog zlostavljanja onda se javljaju problemi u pokazivanju
emocija, u kontekstu s drugima, komunikaciji, odnosu prema samom sebi – ugrožen je razvoj.
Odrastanje je proces koji definira budućnost – ako u tom procesu u kojem je potrebno da se
prihvaćaju djetetove potrebe i pruži uzvrati ljubav to dijete ne dobije razvija se čitav niz
psihičkih problema (nisko samopouzdanje, strah, nesigurnost...) – ako ne samo da to dijete ne
dobije nego i svojim postupcima povrjeđuju dijete, svijet se ponaša destruktivno – tada
govorimo o emocionalnom zlostavljanju.
Najčešći oblici emocionalnog zlostavljanja:
 Odbacivanje djetetovih potreba (sprječavanje djetetovog razvoja autonomije, nazivanje
djeteta pogrdnim imenima, odbijanje djetetovih potreba za psihološkom, medicinskom ili
edukativnom pomoći, podređivanje djetetovih potreba potrebama odraslih).
 Teroriziranje ili tretiranje djeteta kontinuiranim verbalnim napadajima koji stvaraju klimu
straha, napetosti i nesigurnosti (konstantne prijetnje, upotreba bizarnih disciplinskih
metoda, neprekidno naglašavanje djetetove krivnje, ismijavanje dječjeg straha). U
teroriziranje se ubrajaju i ritualistička zlostavljanja, kada roditelji uključuju djecu u
sistematske, bizarne grupne aktivnosti u sklopu religijskih i pseudoreligijskih aktivnosti
(Higgins & Cabe, 2000; Wolfe, 1999).
Izloženost djeteta obiteljskom nasilju započinje već u najranijoj dobi te se razvija
kumulativni efekt, a djeca najčešće pokazuju kontinuiranu iritabilnost, nezrelo ponašanje,
regresiju na raniju fazu razvoja, na primjer u razgovoru ili kontroli sfinktera, anksioznost i
dr. Prema podacima, svake godine više od 3,3 miliona američke djece izloženo je nasilju u
obitelji, a prema mišljenju Američke psihijatrijske udruge u nasilje nad djecom spada i
kontinuirano gledanje televizije koju neka djeca gledaju i više od 10 sati dnevno.
Roditelji koji pripadaju skupini terorizirajućih roditelja najčešće potječu iz obitelji gdje su
bitno poremećeni roditeljski ili obiteljski odnosi. Takvi roditelji zbog svojih psihičkih
smetnji ili svog neodgovarajućeg razvoja u djetinjstvu ne znaju djetetu pružiti ono što i
sami nisu dobili, već ponavljaju iste pogreške koje su naučili u svojim obiteljima.
Teroriziranje dovodi do nesigurnosti, a jedan od bitnih stabilizatora djetetovog razvoja i
ponašanja je sigurnost.
 Ignoriranje i degradiranje djeteta što uključuje i izostanak pozitivnih stimulacija
(neodgovaranje na djetetove potrebe, roditelj ne dodiruje dijete, ne pokazuje emocije,
ignorira djetetovo prisustvo).
 Manipuliranje djetetom u cilju zadovoljenja nekih svojih potreba koje nisu skladne
djetetovim (korištenje djeteta tijekom brakorazvodne parnice).
 Izolacija (onemogućavanje kontaktiranja s vršnjacima, bliskim članovima obitelji,
kažnjavanje u slučaju kontaktiranja).
 Konstantni sarkazam, ponižavanje (kritiziranje pred drugima, nazivanje djeteta pogrdnim
imenima, kontinuirano verbalno napadanje djeteta).
 Podržavanje djetetovog neadekvatnog ponašanja (poticanje djetetovog agresivnog i
seksualiziranog ponašanja).
 Pretjerani pritisak na dijete - javlja se najčešće tijekom školovanja, ali može i znatno
ranije, a uključuje neadekvatna roditeljska očekivanja od djece.
Roditelji očekuju da njihovo dijete bude iznad prosjeka i emocionalno i kognitivno.
Roditelje ne zanimaju djetetove želje ili potencijali da li dijete to može ili ne može ispuniti
i da li su ta očekivanja sukladna djetetovim mogućnostima i potrebama. Ono što takve
roditelje i odrasle zanima jesu njihove želje i očekivanja. Od djece očekuju uspjeh kojim
će se oni moći pohvaliti u društvu svojih prijatelja ili rodbine.
Roditelji iz te skupine pokazuju osjećaje samo ako dijete zadovolji njihove potrebe i
očekivanja. U takvim obiteljima vrijedi pravilo: „Ljubav treba zaslužiti“. Posljedica
takvog roditeljskog ponašanja kod djece je nesigurnost, osjećaj manje vrijednosti,
vulnerabilnost za negativna iskustva - jer nije postojala pozitivna potpora. Takva djeca su
rizična za razvoj depresije poremećaja hranjenja i suicide.

Dijagnostički postupci
Osnovno je pravilo multidisciplinaran pristup, što uključuje profesionalce različitih struka, a
koji će svaki s aspekta svojoj profesiji prikupiti podatke o djetetu, opservirati djetetovo
ponašanje i tek ujedinjavanjem svih dobivenih podataka, moguće postaviti dijagnozu.

1. Promatranje djeteta u odnosu na odrasle i drugu djecu

Već osnovni podaci koji opserviramo, pomažu nam u stvaranju slike o djetetu i njegovim
problemima. Promatranje kako odrasli razgovara s djetetom, što dijete voli, kako sjedi u
prisustvu odraslih, odgovara li spontano ili traži dozvolu odraslih, da li dira predmete oko
sebe i spontano zapitkuje, samo su neki od pokazatelja koji govore o djetetovom ponašanju,
njegovoj slobodi izražavanja i njegovu odnosu s odraslim osobama. Vrlo često nam pomaže
opservacija ponašanja odraslih; kako odrasli odgovara na djetetova pitanja, ušutkuje li ga ili
mu objašnjava, da li obraća pažnju na dijete ili ga ignorira, da li ga uvažava ili povređuje
svojim riječima ili postupcima.

2. Uzimanje anamnestički podataka

Pitanja treba posebno fokusirati na odnose s obitelji, na podatke o razvoju djeteta, uvjetima
razvoja, načinu odgoja, kaznama i nagradama. Posebice je važno procijeniti odnos djeteta sa
svakim roditeljem, braćom i članovima obitelji.
 3. Promatranje djetetove igre
Bilo da se dijete igra samo, bilo da je u društvu druge djece, vrlo brzo dolazi do izražaja
djetetova nesigurnost, strah, agresija, nepovjerenje što se manifestira u djetetovoj igri, načinu
i sadržajima, a govori nam o djetetovom emocionalnom stanju.

4. Analiza dječijeg crteža

Crtež je način izražavanja kojim se djeca rado koriste, a od neprocjenjive nam je važnosti,
bilo da dijete crta slobodno i spontano ono što želi, bilo da je to zadani crtež prema nekom
sadržaju. Važno je analizirati ne samo sadržaj, veći i boje koje dijete upotrebljava kao i
sigurnost linija i smještaj crteža na papiru.
Nesigurna djeca crtaće blijedim bojama najčešće olovkom, nesigurnih poteza. Vrlo često će
čitav crtež biti stisnut uz rub stranice ili ugao papira.
Ako djetetu zadamo da crta crtež, posebice obitelj, tada vrlo često poneki član obitelj izostane
s crteža, neki likovi budu predimenzionirani, a drugi umanjeni što možemo povezati s
odnosima prema pojedinim članovima. Neki put dijete izostavi i sebe kada ga upitate gdje se
on ili ona nalazi i zašto ih nema na slici, vrlo često ostaju iznenađeni no često to postane i
uvod u razgovor o djetetovom doživljaju unutar obitelji.
Često se kod djece koja su doživjela određenu traumu u crtežu ponavlja traumatski događaj ili
slika i ima neke traumatske karakteristike. Djeca nam, barem na početku razgovora, puno
lakše iznose svoje probleme neverbalnim nego verbalnim tehnikama i načinima, a crtež je
jedan od najdragocjenijih načina pokazivanja osjećaja i pokazatelja djetetovih problema.

5. Analiza djetetovog ponašanja

Ona uključuje analizu smetnji koje dijete pokazuje, odnos prema sebi, prema drugima. Postoji
međutim čitav niz smetnji koje odrasli ne prepoznaju kao problem, jer dijete naizgled nema
problema. Dijete uči, dijete se ne suprotstavlja autoritetima, dijete nije nepristojno niti
agresivno, ne izlazi prema mišljenju roditelja previše izvan kuće, nema prijatelja, dakle dijete
nema problema, a takva djeca su vrlo često depresivna i često iznenade svoju okolinu
pokušajem suicida. Okolina bude iznenađena jer to nitko nije očekivao, dijete za to nije imalo
razlog prema mišljenju odraslih. Ipak kada se uzmu temeljni podaci o takvom djetetu,
najčešće ćemo saznati s brojne traume,probleme i zlostavljanja.
 6. Upotreba različitih skala i upitnika
Najčešće: stupanj djetetovog kognitivnog stanja, analiza djetetovih osobina ličnosti i analiza
odnosa dijete-roditelj.

Kako pomoći emocionalno zlostavljanom djetetu

Prvo pitanje koje si svako treba postaviti jeste kako doći do takvog djeteta, jer okolina koja
djeluje destruktivno ne prepoznaje djetetove potrebe ili ih svjesno prikriva, a dijete, posebice
malo dijete, zavisi od svoje okoline i jedino ga ona može dovesti do osoba koje mu mogu
pomoći. U tome i leži najveći problem, jer ako su zatajili roditelji, to ne bi trebali odgajatelj i
u vrtićima, nastavnici u školama, socijalni radnici u Centrima. Posebice tijekom brakorazvoda
često nalazimo zlostavljanu i zanemarenu djecu koja nisu prepoznata, a uzroci tom
neprepoznavanja su različiti, od nedovoljne educiranosti do pomanjkanja vremena
profesionalaca. No čisto je to i problem nedovoljne ekipiranosti na radnim mjestima koja
pokrivaju taj težak i odgovoran problem, kao i pomanjkanje supervizije i timske suradnje.
Kada dijete i dođe do osobe koja joj treba pružiti pomoć, javlja se čitav niz problema, na
prvom mjestu nepovjerenje.

Zašto bi dijete vjerovalo nepoznatoj odrasloj osobi, kada su je iznevjerile njemu

najbliže osobe?
Kako uspostaviti kontakt s djetetom koje su iznevjerili njegovi najbliži?

To su pitanja koja si postavlja svaki profesionalac kad se prvi puta susretne sa zlostavljanim
djetetom ili kad postavi sumnju da bi se moglo raditi o zlostavljanju.
Proces stjecanja povjerenja dugotrajan je, individualan i u zavisnosti od je djeteta i od
terapeuta. Nema pravila osim jednog, moramo biti strpljivi, pratiti proces prihvaćanja, ne
ubrzavati ga i ne usporavati, jednostavno biti tu uz dijete i graditi povjerenje bez lažnih
obećanja, ali biti postojan i siguran.
Kako je osnovni problem kod emocionalno traumatizirane djece pokazivanje emocija, to treba
pomoći djetetu da ih izrazi i pokaže, a najbolje je započeti vježbam prepoznavanja i svojih i
tuđih emocija. Postoji više načina kako dijete dovesti do toga da može govoriti o svojim
osjećanjima:
a) imenovanjem emocija kod drugog na osnovu onoga što dijete vidi na licu i u ponašanju
neke osobe na slici ili na zato posebno formiranim lutkama
b) imenovanjem emocija kod sebe na osnovu onoga što osjeća
c) crtanjem emocija koje prepoznaje kod sebe i bliskih osoba
d) crtanjem svojih najčešćih emocija

Tako, u opuštenoj atmosferi, moguće je približiti se djetetu, omogućiti mu da nacrta, imenuje

i iskaže ono što zapaža i ono što osjeća. Na taj način otvorili smo put k djetetovom
povjerenju, došli u poziciju da nam dijete može početi govoriti o sebi i onome što mu se
događa, bilo kroz pripovijetke koje dijete samo iznosi ili kojima završava naše započete
pripovijetke, odnosno pomoću slika koje su za tu svrhu posebno odabrane. Kada dijete
postepeno počne govoriti i iskazivati svoje osjećaje, strahove, probleme, postaje sigurnije,
opuštenije, povjerljivije. Tek tada može započeti terapijski proces.

FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE
Fizičko zlostavljanje se odnosi na namjerno nanošenje ozljeda djetetu od roditelja ili odraslih
osoba, ili ako znaju - na nesprječavanje istog. Ovo uključuje udaranje, šamaranje, nanošenje
opeklina, vezivanje, uskraćivanje hrane i/ili izgladnjivanje, zatvaranje na tavan ili u podrum,
davanje otrovnih sredstava, alkohola ili neodgovarajućih lijekova, pokušaje utapanja ili
davljenja djeteta. Fizičko zlostavljanje uzrokuje različite ozljede uključujući modrice,
opekline, prijelome kostiju, unutarnje ozljede i oštećenja mozga. U najekstremnijim
slučajevima može uzrokovati i smrt.

Kada se profesionalac susretne s fizičkom povredom kod djeteta on tada mora odgovoriti na
pitanja:
 da li se povreda razlikuje od običnih dječjih povreda
 da li je objašnjenje nastanka povredi prihvatljivo
 da li je objašnjenje nastanka povrede sukladno s razvojnom fazom djeteta
 da li postoji neki psihosocijalni faktori koji mogu upućivati na zlostavljanje
 da li postoji znakovi koji upućuju na mehanizam nastanka povrede
 kako povredu objašnjava djetetova pratnja - roditelj
 što treba dalje poduzeti
Najčešći znaci fizičkog zlostavljanja vidljivi su na koži. Promjene na koži mogu biti slučajne
ili uzrokovane zlostavljanjem. Razlike između povreda slučajno i namjerno uzrokovanih,
moguće procijeniti prema:
 položaju ozljede
 prisutnosti više ozljeda različite starosti
 izostanku promjena na koži kada se dijete izdvoji iz sredine u kojoj živi
 boji
 obliku

Modrice su najčešći znak fizičkog zlostavljanja, posljedice su rupture malih krvnih žila, a
mogu nastati spontano ili kao posljedica traume. Javljaju se na svim dijelovima tijela,
međutim najčešće ih se nalazi na području potkoljenica, koljena, rukama, laktovima, a nešto
rjeđe na licu, bedrima i u predjelu kralježnice.
Povreda je uvijek potrebno procenti kroz razvojne faze djeteta, ta tako nemoguće da dijete od
tri mjeseca zadobije fizičke povrede po licu od udaranja u rub krevetića, ali će zato dijete od
dvije godine koje je prohodalo i pokušava se popeti na različita mjesta, a nije u mogućnosti
procijeniti svoje sposobnosti, imati brojni povrede na rukama i nogama. Zajedničko je
akcidentalni povredama da nastaju od stacionarnih predmeta za razliku od zlostavljanja gdje
je predmet u pokretu: ruka, kuhača, šiba, remen, uže i drugo. Važno je naglasiti da se dijete
srami svojih povrede, nastoji ih sakriti, a ako ga se s tim konfrontira najčešće nalazi neko
opravdanje kao na primjer da je palo niz stepenice, s bicikla, na šljunak ili da su ga istukla
druga djeca. Analiza modrica omogućuje nam da postavimo sumnje na zlostavljanje odnosno
radi li se o modricama nastalim slučajno. To možemo utvrditi pomoću:
 položaja modrica,
 oblik modrica odaje predmet kojim su načinjene (otisak šake, remena, opuška od cigarete)
 starosti modrica (modrice različite starosti ukazuju manje na slučajni pad, a više na
zlostavljanja). Važno je utvrditi starost modrica jer se na taj način može provjeriti
istinitost navoda djetetove pratnje.

Opekline. Jedan od šest načina zlostavljanja je izazivanje opeklina. Prema procjenama,

opekline čine oko 10% ozljeda zlostavljane djece i uzrokuju visoku smrtnost čak i do 30%.
Često puta opekline mogu biti slučajne, kod male djece koja ne oprezno na primer otvaraju
vruću vodu pod koju stavljaju ruku, ili proliju šalicu vruće kave ili čaja.
Ugrizi. Djeca često grizu jedno drugo, čime testiraju svoje zube. Kod male djece može doći
do ugriza i prilikom davanja poljupca. Ugrizi su obično okrugli, a ukoliko su izraz seksualne
stimulacije tada se nalaze u predjelu genitalija, na stražnjici, leđima. Važno je razlikovati
ugriz ljudi od ugriza životinja koji je obično veći i nije okrugao, razmak između zubi je veći.
Čupanje kose također može nastati kao oblik zlostavljana, kada odrasle osobe hvataju djecu
za kosu vukući ih. Karakterizira ih različit oblik često s hematomom na području skalpa.
Prijelomi kosti. Oštećenje koštanog sistema često su prisutna kod fizičkog zlostavljanja.
Prijelomi sumnjivi na zlostavljanje su: prijelomi rebara, prijelomi u predjelu metafiza,
prijelomi lopatice i prsne kosti, više i prijeloma različite starosti, više prijeloma u predjelu
lubanje, brojni stari prijelomi.
Često se nakon RTG obrade utvrdi da postoje i na drugim kostima znakovi da je postojao
prijelom. Ukoliko se na kostima nalaze zarasli prijelomi različite starosti, to znači da se može
postaviti sumnja na zlostavljanje (uz isključenje različitih bolesti koje mogu dovesti do
promjena koštanog sistema ili deficita minerala i vitamina).
Mozak. Jedan od najčešćih uzroka oštećenje mozga je tresenje djeteta, poznato i opisano u
literaturi kao „shaken baby sindrom“. Tresenje djeteta, koji može dovesti do smrti ili do teških
intrakranijalnih povreda, nikad nije nenamjerno ili nezlostavljajuće. Ozljede su uzrokovane
jakim neprekidnim radnjama u kojima djetetova glava, kad popusti kontrola mišića, snažno
leti naprijed-natrag udarajući u prsa i ramena. Javlja se uglavnom kod djece do 18 mjeseci
starosti.
Povrede u predjelu trbuha. Takve povrede mogu biti posljedica prometnih nezgoda ali i
udaraca u predio trbuha ili bacanje djeteta o utvrdi predmet, na primjer zid ili gaženja djeteta
nogama. Zajedničko takvim povredama su bolovi u predjelu trbuha, oštećenje slezene, jetre,
gušterače što dovodi do krvarenja u trbušnu šupljinu. Ne smije se zaboraviti da
intraabdominalni povrede mogu biti i posljedica seksualnog zlostavljanja.

Zašto roditelji tuku djecu

Uzroci su različiti i vrlo često povezani s kulturnim karakteristikama koje utječu na stavove o
tome kako odgajati dijete i što je za dijete dobro. Vrlo često su roditelji koji fizički
zlostavljaju djecu i sami bili fizički zlostavljani što dokazuju brojna istraživanja.
Većina autora slaže se da su čimbenici koji predskazuju zlostavljanja: IQ roditelja, depresija,
stres, socijalni čimbenici, poremećaj osobnosti i psihijatrijski poremećaji kod zlostavljača.
Od karakteristika ličnosti na prvom se mjestu spominje agresija, eksplozivnost i iritabilnost.
Od psihijatrijskih poremećaja najviše se spominje uzimanja alkohola i droge.
Roditelji zlostavljači imaju visoka očekivanja od djeteta. Roditelji zlostavljači često ponašanje
svoje djece vide u znatno negativnijem svjetlu nego što je djetetovo realno ponašanje. Kao
osnovne karakteristike odnosa u obiteljima zlostavljane djece, navodi se: nezadovoljstvo
djecom i ulogom roditeljstva, limitiranost emocionalnog izražavanja, socijalna izoliranost i
nizak socioekonomski status.

Djeca u uvjetima akutnog zlostavljanja više pokazuju promjene u obliku anksioznosti i

agitacije, dok djeca izložena kroničnom zlostavljanju više pokazuju znakovi depresije.
Značajan faktor za prognozu fizički zlostavljanog djeteta je način života nakon zlostavljanja.
Djeca koja ostaju živjeti u zlostavljačkoj obitelji mnogo češće pokazuju agresiju, depresiju i
napuštaju školu, nego djeca koja su bila zlostavljana, ali su izdvojena iz zlostavljačke sredine.

Zašto dolazi do nasilja i kako se postaje nasilnik

Istraživanja pokazuju da postoji mnoštvo faktora na individualnom, obiteljskom i društvenom
nivou koji dovode do nasilja. Najčešće se spominju:
Strah. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da u sredinama gdje je veća stopa
nezaposlenosti postoji veća stopa homicida. U obiteljima pod stresom vrlo često je prisutan
alkohol koji sa sobom donosi nasilje i zanemarivanje. Djeca su u siromaštvu vrlo često
zanemarena i zlostavljana emocionalno, a nerijetko i fizički, što je vrlo često posljedica
niskog obrazovnog nivoa roditelja, njihovog psihičkog stanja, ili prijenosa ponašanja iz
njihovih obitelji. Sve to rezultira nesigurnošću, niskim samopoštovanjem, strahom i agresijom
kao oblikom obrane.
Identifikacija s agresorom. Alkohol, a u posljednje vrijeme i droga, sve češće se spominju
kao uzroci nasilja, ubojstava, krivičnih djela. Odrasli su model djetetova ponašanja i ako
roditelji probleme rješavaju silom, uče djecu da je to jedini ispravan način rješavanja
problema, to će i ona na isti način rješavati svoje probleme.
Nizak stupanj edukacije i nezaposlenosti. Spominje se kao čest uzrok nasilja.
Medijska prenaglašenost nasilja može biti uzrok nasilju. Brojne nasilne radnje i ubojstva
svakodnevno su prisutni u obiteljima djece putem ekrana. Senzacionalistički pisanje u o
nasilju, ubojstvima, samoubojstvima, samo je još jedan od stimulatora koji poziva na nasilje.
Karakteristike susjedstva u kojem dijete odrasta. Susjedstva s visokom stopom siromaštva,
nezaposlenosti i kriminala, ubraja se u rizične faktore. Statistike govori da se nasilnici ipak
češće razvijaju u sredinama u kojima je djetetovo okruženje nepovoljno: alkohol, droga,
nezaposlenost, siromaštvo, izostanak potpore i poticanja, negativan odnos prema školovanju.
Djeca u takvim sredinama imaju negativne uzore, uče se samo jednom način reagiranja,
nemaju mogućnosti dobivanja drugačijih spoznaja, odrastaju bez pozitivnih poticanja i
identifikacija.
Kvaliteta obitelji i obiteljskih odnosa je najvažniji faktor koji potiče ili štiti djecu od
zlostavljanja. Odnosi u obitelji i odnosi prema djetetu u obitelji baza su svi budućih odnosa
koje dijete stvara tijekom života.

ZANEMARIVANJE DJECE
Zanemarivanje predstavlja nezadovoljavanje djetetovih osnovnih potreba poput odgovarajuće
hrane, odjeće, grijanja, medicinske skrbi i školovanja. Također, zanemarivanje predstavlja i
ostavljanje same kod kuće djece koja su premlada da se brinu o sebi, te ostavljanje djece bez
odgovarajućeg nadzora. Zanemarena djeca obično pokazuju znakove da su na neki način
nesretna. Mogu se doimati povučenom ili neobično agresivnom, ili mogu imati dugotrajne
zdravstvene probleme ili poteškoće u školi.

Podjela zanemarivanja
Zdravstveno ili medicinsko zanemarivanje započni već tijekom trudnoće a obuhvaća
roditeljsku odbijanje savjeta stručnjaka tijekom trudnoće o neophodnom ponašanju i
postupcima koji osiguravaju pravilan razvoj djeteta, na primjer uzimanje alkohola tijekom
trudnoće, različitih sredstava ovisnosti i druga medikamentozna sredstva koje majke
nekritično i bez konzultacije uzimaju tijekom trudnoće, a dovode do brojnih oštećenja kod
djeteta. Čisti oblici zdravstvenog zanemarivanja su i ne dovođenje djece na obavezni
sistematski pregled, cijepljenje, izostanak osiguranja, pravilne ishrane, normalnog sna, uvjeta
stanovanja.
Fizičko zanemarivanje. Kod fizički zanemarene djece vrlo često je prisutno odsustvo fizičkog
napredovanja djeteta (ako nije organske geneze). Također se ubraja neadekvatno stanovanje
pod kojim se razumijeva neodgovarajući prostor za spavanje, jelo, boravak, postojanje tople i
hladne vode, kao i neodgovarajuća zagrijanost, u zavisnosti od vanjske temperature.
Emocionalno zanemarivanje čest je oblik zanemarivanja, a najčešće je to roditeljsko
neobaziranje na djetetove potrebe i želje. Dijete nitko ne sluša, roditelja ne interesira da li
dijete nešto želi ili ne želi, već slijede samo svoje potrebe i zakone. Vrlo često se događa da
roditelj ne pomaže djetetu u kriznim situacijama, te se ono osjeća samo i odbačeno.
Emocionalno zanemarivanje obuhvaća ponašanje odrasli kod kojih se ne vodi računa o
djetetovim osjećajima, kao na primjer kad roditelji ogovaraju drugog roditelja pred djetetom,
svađaju se pred djetetom, ili nekim drugim oblicima svog ponašanja dovode dijete u situaciju
da mu je neugodno (pijanstvo, skidanje pred djetetom i sl.). Prema određenim istraživačima
negativnije po dijete je roditelj koji zanemaruje nego zlostavljači, jer je njihov odnos s djecom
hladniji i mnogo nezainteresirani, i jer ne pokazuju nikakve emocije, pa čak ni ljutnju. Majke
koje zanemaruju dijete, imaju lošiju sliku o sebi, nego majke koje zlostavljaju, a jednako tako
i loš sustav samokontrole i socijalne interakcije. Brojne studije pokazuje da zanemarivanje
može dovesti do težeg oštećenja nego zlostavljanje.
Edukativno zanemarivanje podrazumijeva izostanak pomoći, potpore i poticaja tijekom
edukativnih procesa. Uključe također izostanak pomoći u učenju, odabir za dijete
najpovoljnijeg oblika školovanja, nedostatak neophodne opreme za školovanje, neodlaženje
na roditeljske sastanke i slično.

SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE
Seksualno zlostavljanje odnosi se na slučajeve u kojima odrasla osoba prisiljava dijete da
sudjeluje u nekoj seksualnoj aktivnosti, koristeći pritom dijete kako bi zadovoljila svoje
vlastite seksualne želje. To može uključivati spolni odnos, milovanje, masturbaciju, oralni ili
analni odnos ili izlaganje djece pornografskim videosnimkama, knjigama, časopisima i
drugom materijalu.
Prema istraživanjima, u 90% slučajeva seksualnog zlostavljanja počinitelji su muškarci, u 70-
90% slučajeva to su osobe bliske i poznate djeci. Najranjivija dob je između 7 i 13 godina i za
djevojčice i za dječake, a oko 25% slučajeva uključuje penetraciju ili oralno-genitalni odnos.
Seksualno zlostavljanje može imati vrlo štetne i dugotrajne posljedice. Istraživanja su
pokazala da seksualno zlostavljana djeca mogu i sama postati zlostavljači kada odrastu ili
mogu biti upletena u veze u kojima dolazi do nasilja ili zlostavljanja.
Zlostavljanje i zanemarivanje ostavlja na djetetu fizičke tragove, a također se ogleda i u
ponašanju djeteta. Indikatori su brojni, no na temelju njihovog poznavanja često je moguće
pravodobno intervenirati, zaštititi dijete i pružiti mu pomoć.

Postoje tri faktora koja se koriste u kliničkoj diferencijacije pri razlikovanju zlostavljajućih od
nezlostavljajućih seksualnih ponašanja, a to je razlika u moći, razlika u znanju i razlika u
zadovoljenju.
Razlika u moći. Postojanje ove razlike ukazuje da jedna strana (zlostavljač) kontrolira drugu
(žrtvu) te da seksualni susret nije obostrano započet i izveden. Seksualno zadovoljenje
najčešće ne uključuje fizičku silu nego podmićivanje, nagovaranje, prijetnje ili prijevaru.
Razlika u znanju. Čin je to više zlostavljajući kada jedna strana (zlostavljač) ima
sofisticiranije razumijevanje značaja i implikacija seksualnog čina. Razlika u znanju implicira
da je zlostavljač ili stariji ili razvojno napredniji ili inteligentniji od žrtve. Općenito, smatra se
da se radi o seksualnom zlostavljanju ako je zlostavljač barem 5 godina stariji od žrtve.
Obično je maksimalna dub da bi se osoba smatrala žrtvom, a ne sudionikom od 16-18 godina,
ali su neki istraživači koristili 13 godina kao dobnu granicu za dječake žrtve. Očito je da su
neki istraživači smatrali da su dječaci u dobi od 13 godina za razliku od djevojčica sposobni
oduprijeti se seksualnom susretu sa značajno starijom osobom i da su bili uključeni u suglasne
seksualne aktivnosti sa starijim osobama. Pa ipak, kliničari izvještavaju o situacijama kada
dječaci viktimizirani nakon 13. Godine doživljavaju značajne traume od tih seksualnih
kontakata.
Razlika u zadovoljenju. Konačno, u većini, iako ne u svim seksualnim viktimizacijama,
zlostavljač nastoji sebe seksualno zadovoljiti. Cilj susreta nije obostrana seksualna
gratifikacija iako zlostavljači mogu pokušati uzbuditi žrtvu jer to njih uzbuđuje. S druge
strane, zlostavljači mogu zavarati sebe da im je cilj seksualno zadovoljiti žrtvu. Bez obzira na
to, primarna svrha seksualne aktivnosti je postići zadovoljenje zlostavljača.

Činjenice koje treba znati o seksualnom zlostavljanju:

 Većina istraživanja pokazuje da današnje djevojčice imaju 1:4 vjerojatnost da dožive
seksualno zlostavljanje prije 18. Godine. Rizik za dječake je 1:6.
 Seksualno zlostavljanje najčešće počinje u dobi između 4 i 8 godina
 U nekim obiteljima se incest ili seksualno zlostavljanje ponavljaju u nekoliko generacija.
 Zlostavljači najčešće ne koristi silu nego nagovaranje, prijetnje, potkupljivanje.
 Djeca se divi odraslima i slušaju ih zbog njihove snage, vještina i znanja, što zlostavljači
koristi kako bi ih djeca poslušala.
 Djeca rijetko pričaju o tome, jer im je zlostavljač zaprijetio ili im je rekao da je to njihova
tajna.
 Nekad djeca želi reći da su zlostavljana, ali se boje da im se neće vjerovati i da ih se neće
zaštititi. Također se boje da će time razoriti obitelj ili biti odgovorna za odlazak
zlostavljača u zatvor.
 Djeca najčešće ne izmišljaju priče o seksualnom zlostavljanju.
 Djeca imaju konfuzne i kontradiktorne emocije prema zlostavljaču. Ona mogu voljeti,
mrziti, bojati se ili žaliti zlostavljača. Obično vjeruju da su ona loša, želi zaustaviti
zlostavljanje, ali se osjećaju bespomoćno.
 Seksualno zlostavljanje ne poštuje granice. Događa se u svim klasama, kulturama, rasama,
bez obzira na primanja ili obrazovni nivo.
 Većina seksualnih zlostavljača su muškarci.
 Ako muškarac zlostavlja mušku djecu, to ne znači da je homoseksualac. Zlostavljači
ponekad biraju djecu određene dobi, a ne spola.
 Najčešća opravdanja zlostavljača su:
„Dijete i tako ne zna što radim, pa ga to neće ni povrijediti.“
„Svakome je potreban seks, a ovo je moj način.“
„Dijete se nije opiralo - to znači da mu se svidjelo.“
„To je i tako greška moje žene, jer odbija odnos sa mnom.“
 Zlostavljači su djeci poznate osobe u 80 do 90% slučajeva.
 Seksualno zlostavljana su djeca svih dobnih skupina, a preko trećine žrtava su djeca do 5
godina starost.
 Djeca najčešće nemaju iskustvo niti vokabular da točno upišu seksualnu aktivnost
odraslih, niti lažu s namjerom da sebi stvore probleme.
 Ispitivanja pokazuju da 50% incestuoznih zlostavljača zlostavlja djecu i izvan vlastite
obitelji.
 Zlostavljač koristi verbalne prijetnje ili nagovaranje kako bi dijete naveo na seksualnu
aktivnost. Djeca nisu u stanju dati zreli pristanak na seksualnu aktivnost.
 Većina seksualnih zlostavljača funkcionira izvanredno u mnogim područjima života,
heteroseksualne su i normalnog intelektualnog nivoa.

Dijete koje trpi seksualno zlostavljanje ima vrlo malo obrana. Prepušteno je na nemilost
zlostavljaču, fizički i emocionalno. Da bi moglo nastaviti funkcionirati u svakodnevnom
životu, dijete mora naći načina sučeljavanja sa zlostavljača. Prve linije obrane su negiranje i
minimiziranje zlostavljanja. Nakon što je noću nasilno probuđeno i nakon toga zlostavljano,
dijete može smatrati da je sve sasvim normalno za vrijeme doručka. Može misliti da je
zlostavljanje bilo samo san. Ako je dijete sigurno da se zlostavljanje dogodilo, može sebi reći
da to zapravo i nije bilo tako strašno, a i trajalo samo nekoliko minuta. Također može
racionalizirati zlostavljanje i pronalaziti opravdanje za zlostavljača. Može sebi govoriti da je
zlostavljač bio pijan, ili da zaista nije loše mislio. Često će i zlostavljač pronalaziti svoja
vlastita opravdanja.
Ako se zlostavljanje nastavi, dijete će morati razviti druge načine kako bi se zaštitilo. Ti
načini se nazivaju obrambeni mehanizmi. Česta je disocijacija, koja se može odvijati na
nekoliko načina. Djeca nauče ne osjećati svoje tijelo. Žive samo na mentalnom planu,
razmišljajući ali ne osjećajući. Mogu također „odlutati“, zalediti se, te se vratiti u realitet, a da
ne znaju gdje su bili. Neka djeca nauče kako doslovno napisati svoje tijelo. Odrasli koji su bili
seksualno zlostavljani u djetinjstvu često opisuju ovaj tip podjele ovako: Moje tijelo je bilo na
krevetu, zlostavljanu, i korišteno, ali dio mene se osjećao sigurnim u kutu sobe, sa stropa
gledajući dolje što se događa.“
Drugi način je potiskivanje, zaboravljanje kompletne situacije ili nekih njenih dijelova.
Iskustvo zlostavljanja je tako poplavljujuće, da djeca pokazuju znakove jakog stresa čak i ako
nemaju svjesna sjećanja na zlostavljanje. Ovi mehanizmi sučeljavanja omogućuju osobi da
preživi zlostavljanje, cijena koju plaća vrlo je visoka. Normalni obrasci ponašanja su
promjenjeni i uništeni. Dijete ih mora kompenzirati, ali malo je načina da to učini uspješno.
Mehanizmi sučeljavanja mogu biti djelotvorni neko vrijeme, Ali mogu postati i opasni.
Otupljivanje, ublažavanje boli piće može biti korak ka alkoholizmu. Alkohol je samo jedan od
načina da se ublaži bol. Ostala kompozitna ponašanja uključuju upotrebu droga, kockanje,
radoholizam, neuobičajene, česte seksualne odnose ili kompulzivnu masturbaciju, uzimanje
prekomjernih količina hrane, anoreksiju, bulimiju.
Jedan od načina sučeljavanja je da osoba koja je zlostavljana postaje vrlo kontrolirajuća. Te
osobe zahtijevaju i očekuju perfekcionizam od drugih, naređuju drugima što da rade i ne vole
bilo koju vrstu iznenađenja. Kad osjeća da posjeduje kontrolu, žrtva se osjeća malo sigurnije.
U nekim slučajevima osobe postaju vrlo neodgovorne. Ne želi preuzeti odgovornost ni za što,
jer bi za njih to značilo prihvati odgovornost i za zlostavljanje (naravno oni nisu krivi za
zlostavljanje, ali oni sami mogu misliti da jesu). Žrtve zlostavljana najčešće su vrlo svjesne
svoje okoline, stalno su na napete i na oprezu. Uvijek provjeravaju sigurnost prostora i ljudi u
tom prostoru. Trzaju se na iznenadnu obuku ili neočekivan dodir. Ponekad se žrtve
samoozljeđuju tako što se porežu, zarežu po tijelu, to ne mora značiti da su se pokušali ubiti.