Bosna i Hercegovina – zemlja mojih snova

Prve sam korake napravila na utabanim stazama zemlje bosanske. Učili me

koračati odlučno, ponosno, prkoseći svakoj prepreci, podnoseći svaki teret,
grabeći ka cilju kao pobjedničkom postolju.. onako kako je radio svaki časni
predak moje domovine. Kroz vjekove je čuvali, gradili, branili i nama u
amanet ostavili..

Odolijevala u prošlosti osvajačima, prkosila ratnicima, uvijek se dizala iz

prašine i pepela, ponosna i gorda. Taj ponos i hrabrost prenosila se s koljena
na koljeno u naraštajima bosanskog čovjeka.

Svojatali je Bizanti, Rimljani, Turci, Austrougari… Ratovima na silu htjeli

je porobiti… Krvave rijeke proticale zemljom čiji duh od pamtivjeka ostade
nesalomljiv. Iza svakog tamnog vilajeta, probila se i zaiskrila zvijezda
vodilja, koja je iskrila put bosanski ka vrhovima i pobjedama. Učili me kroz
historiju o trnovitom putu Bosne i njenog ponosnog sina… i kmeta i bega i
kralja i antifašiste .

Ali moja su saznanja iznad svih historijskih. Moje su oči gledale sa vrhova
Majevice, Trebevića, Konjuha, Bjelašnice, sa Grmeča, Ozrena u bosanska
polja i doline. Kroz vrleti i šume pitome, upijala sam mirise bora i bagrema,
cvijeta i svijeta ovog što na rajske bašte liče.

Moja su sva čula ispunjena pogledom u bisernu Unu, hladnu i prkosnu

Drinu, zelenu rijeku kroz kamen što se probija, pa se onda pripitomi ispod
stamenog Starog mosta čekajući one najhrabrije da prigrli u svoje dubine –
Neretva.
Osluškujem zvuke sevdalinke u sokaku majčinog djetinjstva, a ispod prozora
stare nane miris kafe kao da doziva; “bujrum putniče namjerniče. Odmori,
fildžan viška svakako tu stoji”.

Pa kad behar s proljeća zamiriše, poslije svih snijegova i kiše, kad mi

povjetarac pomiluje kosu i osjetim tu jutarnju rosu, tom meraku nema ničeg
ravnog. Ničim zamijeniti ne mogu taj miris jorgovana, jasmina i zumbula, tu
domaćinsku ruku bosanskog seljana. Taj duh vedri i tu prostu ljudsku
veličinu bosansku. Isprepletane tradicije, religije i kulture, bogatstvo na
kojem nam zavidiše moćni, taj um i srce čelično, to je ona nit koja se ne
prekida, koja nas veže i povezuje oduvijek i mislim, zauvijek.

Satkana sam od gena bosanskog, sa onom iskrom u srcu, onim inatom i

prkosom. I to nebo plavo, i ta rijeka, šuma i planina, taj krš i kamen, pitoma
zelena dolina, zvona sa katedrale, mujezin sa munare, hramovi, svetišta,
Đurđevdan i Hanuka, sve je to, prijatelju moj, samo moja Bosna.
Najponosnija sam bila, u dalekom svijetu, sa zlatom oko vrata ispod zastave
moje, tvoje, naše domovine Bosne i Hercegovine.

I sa svakim padom, ustajem ponovo, sa svakom srećom i nesrećom, još jače

srce bije, još sjajnije oči blistaju, snovi su jasniji i sve stvarniji, jer to je ta,
tvoja, moja, naša – Bosna i Hercegovina – zemlja mojih snova.

Irma Jukić IIIh

Medisinska škola Tuzla